Festić, Raifa, Opća historija države i prava

nedostaju str. I-X. 1. Uvod 1.1. Predmet izučavanja opće historije države i prava Opća historija države i prava spada u grupu društvenih nauka, jer se bavi proučavanjem države i prava društvenih fenomena. S obzirom na to da izučava državu i pravo u proošlosti od njihovog nastanka do savremenog stanja, ona je historijska disciplina. Opća historija države i prava ujedinjuje u sebi elemente pravnih nauka jer se pri analizi, tumačenju i sintezi razvitka konkretnih država i pravnih sistema nalazi na polju pravnih nauka. Da bismo mogli shvatiti pojam i predmet ove discipline potrebno je najprije odrediti šta podrazumijevamo pod historijom i šta su država i pravo. Historija, kao riječ, porijeklom je iz starogrčkog jezika, gdje "histor" znači onaj koji zna, svjedok, a "historeo" istraživati, saznati. Pod historijom Grci su podrazumijevali poznavanje i izlaganje događaja iz prošlosti. Historija se u svakodnevnom govoru koristi da bi označila cio historijski razvoj ljudskog društva, a istovremeno i nauku o tome razvoju. U daljem izlaganju pod rječju "historija" podrazumjevat ćemo samo historiju kao nauku. Da bi historija imala karakter nauke o razvitku ljudskog društva u prošlosti, ona treba odgovoriti na pitanje "ne samo kako se i kada nešto desilo i zbilo, nego i zašto se to dogodilo i zbilo", tj. ona, kao nauka, treba ustanoviti uzroke i utvrditi zakonitosti određenog društvenoekonomskog razvitka. U pogledu države i prava potrebno je na početku odrediti njihove pojmovne oznake i karakteristike, te utvrditi u kakvom su odnosu. Država je politička organizacija čitave klase danog teritorija i društva. Pravo je skup normi koje sankcioniše država. Država i pravo su društvene, historijske i klasne kategorije. One su društvene kategorije zato što su mogle postojati samo u ljudskom društvu, a izvan toga ih 11 nema, niti će ih biti. To su historijske kategorije po svom nastanku, jer su se pojavile na određenom stupnju razvoja ljudskog društva, "historijske su uvijek po tome što se mijenjaju i ako traju", i što nisu neke vječne kategorije. Najzad država i pravo su klasne kategorije, jer se javljaju povodom i u vezi sa podjelom društva na klase. “klasno porijeklo, klasni sadržaj i klasni cilj države i prava” mogu se najbolje uočiti, shvatiti i proučiti upravo u okviru naučne discipline Opće historije države i prava. Između države i pravo postoji povezanost i uslovljenost. Nema, i nikada nije bilo države koja nije imala pravo, i ne možemo govoriti o pravu ako iza njega ne stoji država. "Oni su u tolikoj funkcionalnoj zavisnosti da se jedan kroz drugog manifestiraju do tolike mjere da se smatra da su, u stvari, samo dva vida iste pojave." Stupanj te veze je stalan, pa su država i pravo korelati, kao sinhrone (istodobne) i komplementarne (nadopunjujuće kategorije. Ako se historija države i prava bavi proučavanjem svih država i svih pravnih sistema u prošlosti ili bar onih najkarakterističnijih u svakoj društveno-ekonomskoj formaciji, onda tu nauku nazivamo Opća historija države i prava. Proučavaju li se država i pravo samo kod jednog naroda, tada tu nauku nazivamo nacionalnom historijom države i prava. Naš je cilj da damo najpotpuniji pregled konkretnog razvitka države i prava u prošlosti i na osnovu toga utvrdimo zakonomjernost u razvoju države i prava. Taj cilj ne bismo mogli postići zadržavajući se samo na području nacionalne historije države i prava, jer obično pojedine države nisu imale kontinuiran razvitak u svim društveno-ekonimskim formacijama. S obzirom na različitost karaktera i vremenskog važenja pojedinih država, pitanje je da li bismo uporednim prikazivanjem nacionalnih historija postigli zadatak koji je ova disciplina ima u okviru nastavnog plana pravnih studija. Prema tome, premda naša nacionalna historija države i prava ima značajno mjesto, u sistemu našeg pravnog studija, "ona nije dovoljna da nam sama osigura potrebno znanje iz razvitka države i prava uopće, tj. od nastanka prvih država, pa do suvremenog stanja".

Nužnost izučavanja Opće historije države i prava uslovljena je i činjenicom da bismo teško mogli shvatiti savremene političke i pravne institucije a da prethodno u najopćijim crtama ne poznamo njihov historijski razvoj, tj. promjene koje nastaju u njihovom razvoju, a koje su rezultat krupnijih društveno-ekonomskih promjena. U okviru Opće historije drćžave i prava proučava se jedan period ljudskog društva koji je prethodio državi i pravu. To je period prvobitne zajednice, koji, strogo uzevši, i ne spada u predmet proučavanja ove discipline. Međutim, da bismo pravilnije i bolje razumjeli sistem države i prava, naročito njihov postanak, bit će potrebna da ukratko upoznamo to 12 društvo koje ih nije poznavalo, kao i uzroke zboh kojih ono bez njih nije moglo postojati. Jedino ako se pobliže upoznamo sa uzrocima nastanka države i prava uopće, bit će nam u potvpunosti data slika ovih vrlo važnih fenomena, od rođenja do oblika u kome se danas nalaze. 1.2. Odnos između opće historije države i prava i drugih naučnih i nastavnih disciplina U današjne vrijeme pravno, historijska nauka je razvijena i svestrano razgranata na mnoge posebne discipline. Opća historija države i prava ima, prije svega, blisku vezu sa disciplinama koje se bave izučavanjem političke historije, kulturne historije, historije političkih doktrina, ekonomske historije. Od društvenih nauka, ona je u najbližoj vezi sa naukom o društvu, a od pravnih sa teorijom o državi prava. Bez njih je nemoguće pravilno objasniti razvitak države i prava u prošlosti. Isto tako ove naučne discipline služe se naučnim reziltatima historije države i prava. Nauka o društvu, kao opća društvena nauka proučava sve aspekte ljudskog društva, tj. društvenog stanja i procese u njihovoj društvenoj manifestaciji. Proučavajući društvene fenomene, nauka o društvu, međutim, obuhvaća i razvoj društva prije nastanka države i prava, a naročito suvremeno stanje, dok se historija države i prava vremenski ograničava na proučavanje društva, od pojave prvih država do današnjeg dana. Opća historija države i prava naročito koristi rezultate socioloških istraživanja iz oblasti klasnih odnosa. U još uzajamnijoj vezi stoji historija države i prava s teorijom o državi i pravu. Teorija države i prava proučava opće principe države i prava, njihove najbitnije funkcije i odnose, njihove najosnovnije institute. Svoje postavke teorija o državi i pravu temelje na činjenicama iz rezvitka države i prava, u prošlosti i u sadašnjosti. Historija države i prava pruža teoriji o državi i pravu činjenični materijal, ispitujući veći broj država u prošlosti. S druge strane, Opća historija države i prava uzima od teorije opće teoretske pojmove i postavke, te sistematizaciju, i primjenjuje ih prilikom proučavanja konkretnih država i pravnih sistema u prošlosti. Kako je Opća historija države i prava i pravna nauka, ona je tijesno povezana sa svim pravnim disciplinama. Nabrojat ćemo samo neke od ovih posebnih disciplina: Bračno i porodično pravo, Krivično pravo, Ustavno pravo, Građansko pravo, Krivični i Građanski sudski postupaki dr., koje izučavaju današnje pozitivno pravo a čiji je razvoj nezamisliv bez spoznaje historijskog razvitka tog prava. S obzirom na to da historija 13 države i prava utvrđuje upravo historijski razvitak prava, može se reći da je "historija države i prava historija svih njih". Osim toga, ono što danas predstavlja pozitivno pravo "za kraći ili duži period ono će biti izmijenjeno novim, po svom sadržaju i kvalitetu". Bivše pozitivno pravo automatski dolazi u domen pravne historije, iz kojeg ona uzima i obrađuje one norme i institute koji imaju svog značaja za sagledavanje historijskog razvitka države i prava. Osim spomenutih državnih prava i nauka, historija države i prava tijesno je povezana sa nizom historijskih pomoćnih nauka: paleografijom, arheologijom, diplomatikom, hronologijom, sfragistikom, heraldikom, numizmatikom, i drugim. 1.3. Periodizacija

Istraživanje državno-pravne prošlosti nije imalo lagan ni jednostavan zadatak. Historičari su uvijek nailazili na teškoće kad su pokušavali na sveobuhvatan način spoznati prošlost. Zato su je dijelili na više određenih perioda. Međutim, pri utvrđivanju i vremenskom određivanju pojedinih perioda historijskog razvitka, primjenjivali su različite kriterije. Periodizaciju prošlosti ljudskog društva vršimo na osnovu dva kriterija: prema razvoju sresdstava za proizvodnju i proizvodnim odnosima, to je tipska ili tipološka periodizacija; i prema vremenskom redoslijedu događaja, to je hronološka ili vremenska periodizacija. Tipološka periodizacija ne može se efikasno koristiti bez hronološke. Zato se tipolška i hronološka periodizacija moraju kombinovati. Mi ćemo se opredijeliti za periodizaciju koja historiju ljudskog društva dijeli na više društveno-ekonomskih formacija. Ova podjela zasniva se na stanovištu "da postoje formacije društva u kojima način proizvodnje sa proizvodnim odnosima, društvenom strukturom i nizom pratećih pojava čini jednu unutrašnju cjelinu". Imajući to u vidu, mi ljudsko društvo dijelimo da pet glavnih perioda: prvobitnu zajednicu, robovlasničko, feudalno, kapitalističko i socijalističko društvo. Svaki period, odnosno društveno-ekonomska formacija u svom razvoju prošla je nekoliko razvojnih etapa, zavisno od načina proizvodnje, i izvjesnih klasnih pomjeranja unutar određenog perioda. Osnovne klase u pojedinim društveno-ekonomskim formacijama ostaju iste, ali se primjećuju znaci opadanja vladajuće klase i začeci i uspon nove klase koja će zamijeniti staru. Imajući to u vidu, prvobitnu zajednicu dijelimo na dvije glavne etape: divljaštvo i barbarstvo, a svaku od ovih etapa na nekoliko stupnjeva. U robovlasničkoj društvenoekonomskoj formaciji države se dijele na: 14 starije, tzv. orijentalne despotije, i mlađe tzv. antičke države. Feudalna društveno-ekonomska formacija dijeli se na ranofeudalne-patrimonijalne, razvijene odnosno staleške države i kasnofeudalne ili apsolutne monarhije. U buržoaskom periodu razlikujemo fazu industrijskog kapitala - liberalizam, i fazu financijskog kapitala - imperijalizam. Socijalizam i danas postoji, naporedo sa kapitalizmom, tako da ga je nemoguće precizno klasifikovati. Naravno, pojedini periodi nisu sasvim odvojeni, niti se u konkretnoj stvarnosti uvijek pojavljuju u svojim čistim oblicima. Između njih postoje kraći i duži, prelazni periodi, "koji nose u sebi izvjesne karakteristike nestajuće i novonastsajuće društveno-ekonomske formacije". Pri proučavanju pravne historije, treba uvijek imati u vidu da se nijedno konkretno društvo ili država ne razvija samo, iz sebe, nego da "uvijek postoje mnogi uzajamni uticaji i dodiri u prostoru i vremenu". Hronološka periodizacija zasniva se na vremenskom redoslijedu činjenica. Ona je prvenstveno pogodna za izučavanje jednog određenog naroda, odnosno države i prava. Još u starom vijeku svaki narod je imao svoju vremensku jedinicu i početak računanja vremena. Tako su stari Grci računali godine od 776. godine pr.n.e., kada su održane, prema predanju, prve olimpijske igre, Rimljani od 753. godine pr.n.e., kada je, prema predanju, osnovan grad Rim. Muslimani računaju vrijeme od prelaska Muhammeda iz Mekke u Medinu, tj. od 622. godine n.e. Hrišćani računaju vrijeme prema rođenju Isusa Hrista, na vrijeme "prije i poslije Hristovog rođenja". Prihvatajući Gregorijanski kalendar, koji su danas usvojile gotovo sve države, godine označavamo sa "prije naše ere" i "naše ere". Ako bi predmet proučavanja bila nacionalna historija države i prava, onda bismo se mogli zadovoljiti ovom periodizacijom. Međutim, ako je predmet našeg izučavanja država i pravo u prošlosti, kod svih ili većine naroda, onda se "susrećemo sa velikim teškoćama". Razlog tome je što se države neravnomjerno razvijaju, te se hronološki u jednoj epohi pojavljuje više društvenih sistema. Naprimjer, ne možemo tvrditi da su sve države u XVIII vijeku kapitalističke države, jer u tom periodu neki narodi, odnosno grupe, nalazili su se na stepenu prvobitne zajednice. Bez obzira na ukazane teškoće, svaka historija, pa i ova, prikazuje događaje hronološki. Stoga se historičari trude da pronađu historijske događaje koji su bili ključni i koji bi označili kraj jednog i početak drugog historijskog razdoblja. Teškoću

pri tom određivanju stvara činjenica da jedan događaj može biti od presudnog značaja u jednom dijelu svijeta, dok u drugom ne mora imati nikakve važnosti. Pokušaj vremenske periodizacije stari su koliko i sama historija. U starom vijeku postojala je periodizacija koja je historiju dijelila na četiri 15 carstva: Asirsko, Perzijsko, Grčko-Makedonsko i Rimsko. Nova periodizacija donosi tek razdoblje humanizma, koje historija ljudskog društva dijeli na stari, srednji i novi vijek. I u ovoj periodizaciji teškoću stvaraju datumi, odnosno događaji, koje treba izabrati kao granicu za kraj starog i početak srednjeg vijeka, kao i kraj srednjeg i početak novog vijeka. Za neke historičare 476. godina - pad Zapadnog rimskog carstva, uzeta je kao kraj starog i početak srednjeg vijeka. Za druge je to 565. godina, godina Justinijanove smrti, itd. Ni u pogledu kraja srednjeg i početka novog vijeka ne postoji saglasnost među historičarima. Neki su smatrali 1453. godinu - osvajanje Carigrada od Turaka, za kraj srednjeg i početak novog vijeka. Danas je sve izražajnije mišljenje da početak novog vijeka treba računati od izbijanja prvih buržoarskih revolucija: u Nizozemskoj 1579., u Engleskoj 1642., i posebno u Francuskoj 1789. godine. Kombinirajući vremensku i tipološku periodizaciju, u mogućnosti smo odrediti početak i kraj društveno-ekonomskih formacija, odnosno vrijeme njihovih trajanja. Prvobitna zajednica traje najmanje pola miliona godina i, u pojedinim vidovima, do današnjeg dana. Ipak, uzima se da je njena gornja granica IV milenij prije naše ere, kada su postale prve robovlasničke države. Robovlasništvo traje od IV milenija (ili 3200. god.pr.n.e.) do V vijeka n.e. (odnosno 476. god.). Feudalizam traje od V vijeka n.e. do XVIII vijeka, tj. do izbijanja buržoarskih revolucija (1789. god.). Kapitalizam započinje buržoarskim revolucijama i traje do danas. Socijalističko društvo, koje danas postoji naporedo sa kapitalizmom, počinje prvim socijalističkim revolucijam: Pariškom komunom 1871. i Oktobarskom revolucijom 1917. god.n.e. 16 1.4. HISTORIJSKI IZVORI Pod izvorima podrazumijevamo sve činjenice koje nam pomažu da doznamo o onome što želimo izučavati. Ako se radi o izučavanju prošlosti, onda te izvore nazivamo historijskim. Izvori u smislu društvenih nauka su svi materijali koji pružaju podatke o ljudskom društvu od postanka do danas, a pravno-historijski izvori su svi su svi materijali koji pružaju podatke o pravno-historijskim činjenicama. One izvore koji direktno donose pravne norme, nazivamo pravnim spomenicima ili normativnim izvorima. Oni direktno pružaju podatke o stepenu razvoja države i prava, pravnim odnosima, i drugo, a koji su po pravilu i stvoreni za regulisanje pravnih pitanja i odnosa, naprimjer zakoni, uredbe, presude, urbari, statuti, zemljišne knjige, isprave. Među njima za pravnu historiju zakoni su najvažniji. Njih donosi najviša državna vlast "i oni direktno izražavaju želju i volju vladajuće klase". Zakoni su obično sačuvani u pouzdanim tekstovima, ali nameću pitanja u kojoj mjeri su bili provedeni i poštovani. Statuti su akti koje donosi neka autonomna oblast ili grad za svoju teritoriju i svoje stanovništvo. Najvažniji su statuti srednjovjekovnih gradova i općina. U njima su regulisani svi pravni odnosi. Obično su pisani srednjovjekovnim latinskim jezikom. Urbari su zbirke pravila kojima se uređuju odnosi između kmetova i feudalaca. Donosili su ih feudalci za svoj feud, tako da oni sadrže uglavnom popis obaveza kmeta prema feudalnom gospodaru. Osim toga, oni često sadrže i iz drugih važnih pravnih normi. Isprave sadrže podatke o događajima pravorelevantne prirode. One mogu biti dokazne, poslovne, subjektivne, objektivne, javne i privatne. Poslovne isprave su one bez

kojih pravni posao ne postoji, a dokazne su one koje služe samo za lakše dokazivanje okolnosti pravnog posla, koji postoji bez obzira na takvu ispravu. Javne isprave bi, prema nekima, bile one koje se odnose na javnopravne odnose, prema drugima, one koje izdaju osobe s javnopravnom vlašću, npr. kralj, a prema trećima, one koje imaju javnu vjeru, tj. one "koje vjerodostojno dokazuju određene činjenice i odnose te protiv kojih se ne dopušta dokazivanje drugim dokazanim sredstvima", naprimjer srednjovijekovne isprave koje su izdavali kaptoli s javnom vjerom. Subjektivne isprave su one u kojima autor govori u prvom licu, a objektivne ako govori u trećem licu. Anali predstavljaju hronološko zapisivanje događaja, obično po godinama, bez neke veće povezanosti. Osobito su poznati anali franačkih samostana. Anali su vrlo često nepotpuni, ali obično vjerodostojni. 17 Hronike su djela u kojima nas pisac upoznaje s historijskim zbivanjima na cjelovit način, obično od postanka svijeta. Hronike nisu pouzdane kao izvor. Za historiju države i prava od velikog značaja su izvori nastali iz raznovrsnih poslovnih odnosa. Te vrste izvora i danas preovlađuju, i među njima su najvažnije povelje i akta. Povelje su po svom sadržaju obično darovnice kojima neko lice poklanja drugom "nekakav posjed ili privilegije". Akta su sastavljena u slobodnijim formama i ima ih bezbroj. Osim izvora u pisanom obliku, postoje i izvori u usmenom obliku. Oni se mogu koristiti samo za bližu prošlost, jer ih dobivamo od živih ljudi. U ovoj grupi izvora su: sjećanja, memoari koji se pišu na osnovu sjećanja, narodne pjesme, pjesme, legende, pripovjetke i poslovice. Izvori u usmenom obliku koristimo u nedostatku pisanih izvora. Kao izvor mogu nam poslužiti i spomenici materijalne kulture kao što su: stara oružja i oruđa, novac, kipovi, zidine starih gradova i dr. Ovaj izvor za državno-pravnu historiju ima sekundaran karakter. Iako pisani izvori pružaju daleko potpunije podatke o prošlosti od usmenih izvora i spomenika materijalne kulture, njihovo korištenje nameće brojne teškoće. Među njima treba spomenuti problem dešifrovanja, falsifikata, interpolacija. Subjektivnost u prikazivanju historijskih događaja je neizbježan pratilac izvora. 1.5. POSTANAK I RAZVOJ OPĆE HISTORIJE DRŽAVE I PRAVA KAO NAUČNE DISCIPLINE Opća historija države i prava, kao posebna nauka, nastala je relativno kasno, tako da ona spada među mlađe naučne discipline. Kao posebna naučna disciplina "konstituisala" se tek početkom XIX vijeka. Međutim, izučavanje pozitivno-pravnih propisa, tj. pravne nauke pojavljuje se još u okviru država starog Istoka, da bi se u antičkim državama, najprije u Grčkoj, a naročito kasnije u Rimskoj imperiji, država i pravo sistematski izučavali. proučavanje države, a specijalno prava u prošlosti počelo je na široj istraživačkoj osnovi tek u prošlom vijeku. 18 1.5.1. ANTIČKO RAZDOBLJE Prva, fragmentarna istraživanja opisa prošlosti pojedinih država i prava nalazimo u Antici. Već smo ranije rekli, da je historija kao nauka i nastala kod starih Helena (Grka), kao "pojam istraživanja, kao sadržaj istraživanja i kao oblikovanje istraženog". Budući da se država i pravo nisu smatrali komplementarnim, usko povezanim i nerazdvojnim društvenim fenomenima, to se proučavanje historije države odvajalo od proučavanja prava, tako da se i istraživanje njihove prošlosti ne javlja zajedno. U prvom redu javljaju se elementi historijskog prikaza države, a zatim prava.

Najstarije podatke o državi i pravu u helenskom svijetu daju nam logografi i perijegeti (kao što im i ime kaže, oni vode našu spoznaju kroz historijske činjenice). Herodot (484.-424. god.pr.n.e.), koga od Cicerona nazivaju "ocem historije", u svome djelu ostavio je važne podatke o persijskoj i egipatskoj državi, te o grčkim polisima. Tukidid (oko 460.-395. god.pr.n.e.) drugi veliki historičar, daje "izvanredan uvid u helenski svijet, njegovu širinu i različitost", u dinamiku političke borbe među grčkim polisima tog doba. On opisuje atičko-delski i peloponeski savez, koji, prema njemu, imaju elemente "rudimentarne konfederacije". Polibije (201.-120. god.pr.n.e.), grčko-rimski historičar, u svojoj opsežnoj "Općoj historiji" opisuje razdoblje od 266. do 146. godine pr.n.e., gdje daje analizu rimskog ustava "na način Aristotelovog Ustava atenskog". On svoju "Opću historiju" naziva "pragmatička historija", koja je trebala da bude pouka rimskim državnicima. Ksenofont (198.-117. god.pr.n.e.) je ostvario djela: "Helenika"i "Anabaza", gdje daje prikaz helenskog svijeta, ali i Persije. Cjelovit pogled razvoja egipatske države dao je u III vijeku pr.n.e. egipatski sveštenik Maneton, autor periodizacije historije Egipta, koja se i danas upotrebljava. Pored historičara, pitanjima države i prava bavili su se i filozofi. Sokrat (kraj V i početak IV vijeka pr.n.e.) se pitanjima klasifikacije državnih oblika, oblika državnog uređenja i političkog sistema. Platon (428.-347. god.pr.n.e.) se više bavio pitanjima države i politike. On je već razvio teoretsko razmatranje o državi, idelističko-utopijsku teoriju o državi. 19 Najneposredniji i značajniji doprinos historiji države i prava dao je najsvestraniji mislilac antičke Grčke, Aristotel (384.-322. god.pr.n.e.). Svoje teorijske i filozofske stavove o državi on je zasnovao i izveo iz proučavanja 158 polisa. Najznačajnije za nas njegovo djelo "Ustav atinski", koji daje pregled razvitka i uređenja atinske države. Otuda ga možemo smatrati i prvim historičarem države i prava. Kako vidimo, grčki svijet, izuzev Aristotela, nije dao neki znatniji prilog izučavanju historije prava i države. To se može reći i za rimsko društvo i nauku. Brojna djela rimskih historičara (Cezar, Tit Livije, Tacit), koja inače predstavljaju dragocjene izvore za historiju države i prava, nisu se njom posebno bavila. Rimska pravna nauka dostigla je vrhunac u antičkom svijetu, ali rimski pristup pravu nije imao historijski karakter. Njega su odlikovali, čak određeni konzervativizam i dogmatizam. U Gajevom Zakonu XII ploča daje se prikaz starog građanskog postopka. Sekst Pomponije u Enhiridonu opisuje postanak prava i razvitak nekih pravnih službi. Veliki rimski govornik i pravnik Ciceron, uprkos svojoj postavci da historiju treba da poznajemo kako ne bismo govorili neistinu i kako bismo imali hrabrosti za istinu, nije se mnogo bavio historijom, a posebno ne historijom države. 1.5.2. RANO KRŠĆANSTVO Počeci hrišćanske misli sadrže, između ostalog, i razmatranja o državi. Ali, hrišćanstvo iz prvih vijekova svoga postojanja negativno je djelovalo na proučavanje države i prava. Djela hrišćanskih pisaca ranog perioda prikazivala su svijet vremenski i prostorno ograničenim. Na takvom tlu nije bilo mjesta za proučavanje historije države, te "toboženepromijenjive božanske tvorevine" ni prava koje je u njoj važilo. Poznato djelo Aurelija Augustina (Aurelius Augustinus 334.-430. godine) "O Božijoj državi" (De civitate Dei) predstavljalo je tokom srednjeg vijeka temelj hrišćanskog pogleda na državu. Svjetovnoj državi, koja je za Augustina carstvo "đavola, grijeha i zla", on suprostavlja duhovnu državu "carstvo Božije na zemlji". U razvoju svih država Augustin razlikuje šest epoha, koje se zasnivaju na periodizaciji iz jevrejskih svetih knjiga. Augustinovo djelo "prepuno naivnosti", predstavlja pokušaj da se proizvoljne sheme ispune konkretnim podacima i tako da opći pregled historije čovječanstva. Augustin je u svojim djelima

odobravao crkvi da koristi silu u "stvarima vjere". Po njemu, prisiljavanje na "istinu", tj. vjerske dogme, nije uopće nasilje, "već briga o dobru onih nad kim se vrši". Ovo učenje imalo je kobne posljedice kada 20 se počelo primjenjivati u crkvenoj praksi protiv heretika i raznih "hereza". Nenaučno i tendenciozno Augustinovo djelo nastojalo je ojačati autoritet hrišćanske crkve, posebno prema pitanju vjere i svjetovnoj vlasti. U periodu "sveopćeg nazadovanja", nakon pada Zapadnog rimskog carstva, zamire svako proučavanje prava. Uz vulgarno rimsko pravo počinje se primjenjivati običajno pravo raznih germanskih plemena, čiji nastanak i razvitak nije bio predmet proučavanja. U Bizantiji, u VI vijeku došlo je do kodifikacije rimskog prava, ali tu se nije radilo o pravnoj historiji, nego o istraživačkoj djelatnosti radi utvrđivanja propisa rimskog prava. 1.5.3. GLOSATORI I POSTGLOSATORI Sa pojavom gradova u Evropi od XI vijeka pa nadalje, kao centara novog načina proizvodnje i novih proizvodnih odnosa, javlja se i potreba za odgovarajućim pravnim sistemom. Kao gotov pravni sistem, izgrađen na robonovčanoj privredi i privatnoj svojini, počinje se ponovo prinjenjivati rimsko pravo, sadržano u Justinijanovoj kodifikaciji rimskog prava, Corpus iuris civilis. U Bolonji je već u XI vijeku osnovana pravna škola. Pravnici su, u svrhu praktične primjene, nastojali objasniti i protumačiti odredbe rimskog prava. Svoja tumačenja i objašnjenja (glossa) pisali su između redova rimskog teksta (glossa interlinealis), ili sa strane orginalnog teksta (glossa marginalis). Nisu pritom ulazili u istraživanje načina i uslova postanka pojedine pravne norme, pa prema tome njihova tumačenja i nemaju historijski karakter. Njihovo tumačenje bilo je dogmatsko, u tekst se nije sumljalo, već se mogao jedino tumačiti, kazuističko jer su tumačili pojedinu odredbu prema konkretnom slučaju, i fragmentarno, tj. u odlomcima. Glosatore nije interesovalo kako je rimsko pravo nastalo, niti kako je nastao Corpus iuris civilis. Oni su slijepo vjerovali u autoritet Justinijanove kodifikacije. Tokom vremena nakupio se veliki broj glosa, pa ih je bilo potrebno skupiti u jednu zbirku. Talijanski glosator Franciskus Akurzius (Franciskus Acursius) sredinom XIII vijeka sakupio je starije i tada suvremene glose u zbirku nazvanu "Glossa magistralis seu ordinaria". Međutim, on nije uklonio protivrječnosti između pojedinih glosa. Postglosari ili komentatori su od sredine XIII vijeka nastojali ukloniti protivrječnosti, koje su se radom glosatora nagomilale u sakupljenom i prokomentarisanom rimskom pravu. Za podlogu svojih tumačenja uzimali su spomenutu Akurziusovu kompilaciju. Oni su nastojali da ustanove opće pravno mišljenje (communis opinio doctorum). Sve do 21 XVI vijeka postglosatori su utvrđivali smisao i važnost rimskog prava, ali su ga istovremeno i prilagođavali potrebama života. Njihov rad bio je dogmatski, jer su svoja istraživanja ograničavali na ustanovljenje važnosti ili nevažnosti pojedinih odredbi ili čitavih grana prava, dok se u historijsko istraživanje o porijeklu i uzročnim faktorima toga prava nisu upuštali. Važnost njihovog rada sastoji se u tome, što su uz rimsko pravo spojili razmatranja u statutarnom pravu sjeverno-italijanskih gradova, povezujući i nadopunjujući rimsko pravo pravnim teorijama kanonskog i langobardskog prava. Prilagođavanjem rimskog prava praktičnim potrebama bili su stvoreni preduslovi za razvoj rimskog prava. U razvitku pravne historije može se o glosatorima i postglosatorima govoriti kao o pravnim historičarima, samo ako su se bavili tumačenjem jednog starog prava, koje se formiralo mnogo vijekova prije njih. Djelatnost glosatora i postglosatora nije bila orijentisana na historijsko istraživanje, na evoluciju prava i pravnih normi. Njihova djelatnost nije bila historijska, nego dogmatska i pragmatička, stoga se glosatori i postglosatori ne mogu smatrati pravnim historičarima, ni njihova djela pravnom historijom. Njihov rad imao je veliki značaj

za recepciju rimskog prava u zapadno evropskim zemljama. U pravnim školama po Evropi, naročito u Francuskoj i Italiji, gdje se rimsko pravo izučavalo na način glosatora i postglosatora, prema tzv. "mos docendi Italicus", obrazovale su se generacije pravnika, koji su stečeno znanje primjenjivali širom Evrope i tako dali veliki doprinos recepciji rimskog prava. 1.5.4. FRANCUSKA (ELEGANTNA) PRAVNA ŠKOLA Pod uticajem humanizma i renesanse došlo je u XVI vijeku do pojave francuske pravne škole. Centar ove pravne škole bio je Univerzitet u Buržu, gdje su predavali čuveni pravnici Kujacius (Cujas ) i Donelis (Doneau). Renesansna misao ostvaruje neposredan odnos prema čovjeku, nalazeći u tome uzor u antičkoj kulturi i civilizaciji. Francuski pravnici su u svrhu utvrđivanja autentičnog teksta Corpus iuris civilis istraživali različitu građu i izvore koji su bili temelj Corpusa. Pritom su istraživali državno uređenje, zakonodavstvo, sudstvo i druge društvene odnose u kojima je nastala određena norma ili grana prava. Njihovo istraživanj dijelilo se na historiju zakona odnosno prava (historia legum, historia iuris, zbog toga su ih nazivali legistima) i na pravne starine (antiquitates iuris). Škola elegantnih jurista ispitivala je "čiste" izvore klasičnog rimskog prava. Ona se bavila, ne samo kritičkim ispitivanjem teksta nego i historijskim proučavanjem i sistematskim sređivanjem čitavog materijala. 22 Time je olakšala mogućnost pravilnijeg shvatanja prava i stvorila perspektivu za samostalnu jurisdikciju. Slijedeći postavke humanizma, ta škola je htjela na tadašnje prilike primijeniti klasično rimsko pravo, kako je formulisano u Corpus iuris civilisu, a ne "nagrđenog glosama glosatora i postglosatora". Zbog tih osobenosti-galski način učenja, "mos docendi Gallicus" nazvan je još i školom elegantne jurisprudencije. U vezi sa nastojanjima pristalica te škole da uspostave klasično rimsko pravo, bio im je potreban i historijski studij samog rimskog prava. U toj školi nastala je maksima " Jurisprudencija je bez historije slijepa", što pokazuje kolika se važnost pripisivala historiji. Karakteristično je za pravne historičare te škole, da su se oni u svom radu ograničili samo na historiju rimskog prava, i da se njihova metoda, zapravo, može primijeniti jedino na izučavanje historije rimskog prava. Njihovo nastojanje da opet ožive klasično rimsko pravo i da ga primijene na tadašnju stvarnost, dovela je do ponovnog jaza između teorije i prakse, u čemu i jeste uzrok kratkotrajnosti ove škole. Zasluga ove škole je što je produbila studij rimskog prava i time unaprijedila teoriju prava uopće. 1.5.5. RAZVOJ HISTORIJE DRŽAVE I PRAVA OD XVII VIJEKA U NJEMAČKOJ U XVII vijeku produbljuje se još više nastojanje za historijskim istraživanjem prava. Jačanje apsolutističkih feudalnih država postavljalo je potrebu izgradnje vlastitog "nacionalnog" prava. Nastala je potreba da se u državnoj vlasti stvori nova pravna podloga za upravljanje društvom. Trebalo je formulisati nove pravne norme, koje će odgovarati izmjenjenom stanju u apsolutističkoj državi. U skladu s takvim potrebama, tadašnji pravnici od proučavanja rimskog prava prelaze na proučavanje nacionalnog prava,na istaraživanje i sakupljanje običaja koje je stvarao društveni život. Izgradnja nacionalnog prava stavila je pred pravnike zadatak da sakupe, srede i istraže pravne običaje i formulišu zakone, koji će odgovarati novim društvenim potrebama i biti u skladu s interesima nove društvene klase. Pored izučavanja historije i starina rimskog prava, razvijala se, naročito u Njemačkoj, historija domaćeg prava. Ispitivanje njemačkog prava pokrenuo je pravnik i filozof G.V.Lajbnic(Leibnitz, 1646.-1716.). On je zaslužan za afirmaciju pravne historije. Polazeći od postavke koja u sebi ima elemente ideje o evoluciji

23 "Sadašnjost je puna budućnosti i opterećena prošlošću", Lajbnic je u proučavanje historije vidio put za pronalaženje smisla sadašnjosti i elemente za pronalaženje budućnosti. On je već tada uočio postojanje zakonomjernosti društva. Svoje shvatanje historije on je izložio uglavnom u raspravi "Methodus nova discendae docendaeque iurrisprudentiae" (Nova metoda kako treba učiti i podučavati pravne nauke). U raspravi se daje značajno mjesto historiji prava i obrazovanja pravnika. Lajbnic razlikuje unutrašnju i vanjsku historiju prava. Unutrašnja historija obuhvata historiju državnog i pravnog sistema svih, ili, pak, pojedinih država. Naveo je gdje se mogu prikupiti izvori i podaci o tome, i namjeravao na osnovi svih prikupljenih izvora izraditi "pregled" ustanova svih naroda. Unutrašnja historija, prema tome, obuhvata prošlost svih poznatih država, ali obrađuje i prošlost samo jednog naroda. Lajbnicu je, dakle, podloga za izgradnju opće historije države i prava bila historija pojedinih naroda (nacionalna). Vanjska historija države i prava prati cjelokupni historijski razvoj države i tako omogućuje razumijevanje razvitka samog prava. Ono obuhvata, prema Lajbnicu, sve ono, "što ne ulazi u satav jurisprudencije", tj. sve ono što može pomoći za objašnjenje prava. Dok je unutrašnja historija trebala da ustanovi neprekidni lanac promjena prava, dotle je vanjska historija prava trebalo da poveže sve te promjene zajedno, prikazujući tako cjelokupni historijski život. 1.5.6. ŠKOLA PRIRODNOG PRAVA Škola prirodnog prava nastaje u predvečerje buržoarskih revolucija, kao izraz zahtjeva i stremljenja mlade buržoazije. Nju je osnovao Nizozemac H. Grocius. Najistaknutiji predstavnici ove škole bili su: H. Grocius (H.Grotius), T. Hobs (Th. Hobbes), Ž.Ž. Ruso (J.J. Rousseau), Dž. Lok (J. Locke), S. Pufendorf (S. Pufendorff), H. Volf (H. Wolf) i drugi. Pošto ističe vječnost i nepromjenjivost karaktera prava, škola je bila u osnovi nehistorijska, ali su neke njene pristalice dale izvjestan doprinos historiji države i prava. Težeći za otkrićem osnovnih zakona, ova škola je zanemarivala historijsko istraživanje prava. Škola prirodnog prava učila je da osim važećeg pozitivnog prava postoji prirodno pravo, razumno i pravedno kao izraz vječnih i nepromijenjivih moralnih načela, i da njegove norme proizlaze iz ljudskog razuma, dok su norme pozitivno feudalnog prava protivne razumu. Prirodnim neotuđivim i nezastarivim pravima smatrani su, npr., sloboda, privatna svojona, sigurnost, otpor ugnjetavanju, 24 jednakost itd. Njihovo isticanje predstavljalo je moćno ideološko oruđe u borbi buržoazije protiv feudalizma. Ova škola išla je ka rušenju dotrajalog feudalnog poretka. Međutim, tražeći vječne i nepromjenjive norme, prirono pravna škola bila je u usnovi antihistorijska. Budići da su pristalice te škole, shvatajući teoriju Rusoa i Loka o društvenom ugovoru, odnosno društveni ugovor kao fakat u dalekoj prošlosti, a ne kao teorijsku postavku, pristupali proučavanju daleke prahistoroije, oni su ipak podsticali interes za historiju. Jedan od pristalica škole prirodnog prava, koji je i sam u izvjesnoj mjeri suzbijao njen antihistorizam, bio je francuski pravnik i mislilac Monteskje (Montesquieu). Monteskje traži uzročnu vezu u historijskom zbivanju. Njegovo djelo "Duh zakona" ima zadatak da objesni suštinu postanka i mijenjanja prava. Postojanje raznovrsnih državnopravnih uređenja Monteskje je tumačio ne "zabludama razuma", kao škola prirodnog prava, nego objektivnim prilikama sredine. Razlike društveno-pravnih uređenja u mnogim zemljama potrebno je istraživati s ozirom na uslove, koji su te razlike izazvali. Monteskje je smatrao da svaki narod mora imati svoje državno uređenje njemu svojstveno. 1.5.7. GETINGENSKA (GOTTINGENSKA) PRAVNA ŠKOLA U drugoj polovini XVIII vijeka dolazi do prekretnice u razvitku pravne historije u Njemačkoj. Počeo se ispoljavati uticaj Lajbnicovih i Monteskjeovih ideja, došavši do izražaja

u djelatnosti niza pravnika i pravnih historičara. Prvu grupu pravnih historičara novog smjera nazivali su neki autori Getingenskom pravnom školom. Prvi predstavnik te škole, Piter (Pitter) u svom izučavanju njemačkog državnog prava služio se pravnom historijom radi utvrđivanja tada aktuelnih državnopravnih instituta. On je u svojim teoretskim radovima počeo isticati pravnu historiju kao samostalnu naučnu disciplinu. Piter je također postavio zahtjev da se pronađu pravni sistemi svih naroda i svih vremena, te da se utvrdi, s jedne strane, njihova uzajamna povezanst i, s druge, njihova je raznolikost s obzirom na različite utjecaje klime, religije, mentaliteta i slično. Drugi ugledni njemački pravnik, Gustav Hugo, nastavio je razgrađivanje zadataka i ciljeva opće historije države i prava. On se zalagao za sistematsko izučavanje pravnog razvitka u prošlosti, i to naročito pravnih običaja. Njemu je vanjska historija bila poučavanje i prikazivanje pravnih izvora, a unutrašnja proučavanja rezultata pravnih grana i pojedinih njihovih instituta. I Piter i Hugo pripremili su idejni teren za historijsku pravnu školu. 25 1.5.8. HISTORIJSKA PRAVNA ŠKOLA Historijsku pravnu školu osnovao je njemački pravnk F.K. Savinji (Savigny) početkom XIX vijeka. Ona predstavlja daljnju još jaču opoziciju i reakciju na učenje škole prirodnog prava. Nasuprot školi prirodnog prava, ova škola ističe evoluciju prava. Prema Savinjijevu shvatanju, evolucija nije rezultat društvene sredine, nego razvitak narodnog duha "koji se nalazi u nedjeljivoj narodnoj svijesti u svakom narodu". Pobjeda buržoazije u Francuskoj revolucuji i političke i društvene promjene koje je one izazvala u tadašnjoj Evropi, uticali su neposredno na pojavu historijske pravne škole. Poslije Napoleonovog pada postavilo se u Njemačkoj pitanje stvaranja jedinstvenog građanskog zakonika. Protiv ovog prijedloga ustao je Karl Fridrih Savinji (Karl Friedrich Savigny, 1779.-1861.) u raspravi "O pozivu našeg vremena u pogledu zakonodavstva i pravne nauke". On u njoj raspravlja kada je jedno pravo zrelo za kodifikaciju. Zaključci te rasprave postavili su i temelje nove historijske škole prava. Evolucija prava, kako je prikazuje Savinji, vrši se kao tih, neprekidan i miran proces. U prvoj etapi postoji prirodno narodno pravo-koje se manifestuje u dugotrajnom vršenju običaja koji se pretvaraju u pravo. Druga etapa je naučno pravo, koja u krajnjoj liniji potiče iz narodne svijesti. Stručnjaci i pravnici samo formulišu pravne norme koje zahtjevaju sve složeniji pravni odnosi. Ta etapa završava se radom pravnih stručnjaka, na sistematizaciji svih pravnih pojmova i tada pravni razvitak dolazi do svoje treće etape. To je etapa kodifikacije. To je moguće onda kada su razrađena sva pravna načela, koja proizlaze iz narodne svijesti, i tada ona mogu dobiti formu zakona. Zakonik je kulminaciona tačka u pravnom razvitku naroda. Prije kodifikacije, neophodno je nužno historijsko istraživanmje prava, da bi se moao ustanoviti put razvitka prava, odstraniti iz njegovog područja sve ono, što tom duhu ne odgovara. Dakle, historijska pravna škola zapravo brani partikularizam koji je tada vladao u Njemačkoj. Ta škola bila je izraz svoje sredine, branitelj reakcionarne vladajuće klase, jer je čuvala njene pozicije, a svre je to prikrivala nacionalnim karakterom i nacionalističkim parolama. Historijska škola pridavala je pretjerano veliki značaj historiji. Njeno učenje djelovalo je pozitivno na dalji razvitak i pojačalo je interes za histrijskopravnu nauku, ali su njene bitne postavke u osnovi bile reakcionarne. Veliki doprinos razvoju buržoaske nauke dao je i njemački filozof i pravnik Hegel (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, 1770.-1831.), koji je 26 stvorio zakone dijalektike, i te zakone primjenio u pravnoj nauci. Umjesti "narodnog duha" historijske pravne škole, on ističe kao pokretačku silu historije "svjetski duh", a historiju čovječanstva smatra postepenom emansacijom "svjetskog duha". Hegel je historiji dao širi

smisao, izveo je iz uskih nacionalnih granica i razradio ideju evolucije. Formulišući zakone dijalektičkog kretanja, Hegel je u svojim radovima isticao potrebu proučavanja svjetske historije, ali ne zanemarujući ni nacionalnu historiju. On je priznavao razvitak društva do određenog stupnja, od nižih oblika ka višim, dok se ne postigne apsolutno, nepromijenjivo stanje društva, kad su iscrpljeni izvori razvitka i kad se završava proces svjetske historije. Njegova dijalektika bila je okrenuta prošlosti, a ne sadašnjosti i budućnosti razvitka društva. U buržoaskoj pravnoj nauci u fazi liberalizma, buržoazija je do izvjesne mjere progresivna, što se odražava u realističkoj i pozitivističkoj pravnoj nauci. U fazi imperjalizma, buržoarskopravna historijska nauka napušta realizam i pozitivizam, uplićući postepeno metafizičke elemente i mistiku-pojavljuje se fideizam, mješanje religije sa naukom, a kao najracionarnije učenje je pojava fašizma. Međutim, razne buržoaske pravne škole i teorije, kao što su sociološka škola pozitivizma, psihološka škola, normativna škola-djelovale su u određenoj mjeri svojim postavkama i metodima na razvitak buržoaske pravne historijografije. Savremena buržoaska historijska nauka ostaje i dalje na klasnim principima, ona nastoji, pod pritiskom historijskog materijalizma svoje izučavanje državnih i pravnih fenomena u prošlosti povezati s društvenom sredinom i ekonomskim uslovima života. 27 28 Glava 2. PRVOBITNA ZAJEDNICA 2.1. Glavne etape u razvoju prvobitne zajednice Naziv prvobitna zajednica uobičajen je za sve ljudske zajednice do postanka klasnog društva i njegove političke organizacije – države. U cjelini nazivom prvobitna zajednica obilježava se posebnost prvobitnog uređenja, u odnosu na kasniji razvitak društva i njegove kasnije uslovljenosti i zakonitosti. Ovaj period naziva se i prahistorijski, tj. sa pronalaskom pisma i postankom prvih država. Period koji je prethodio pismenosti i civilizaciji mnogo je duži od ovako shvaćene historije. Ljudsko društvo u prvobitnoj zajednici, koja je trajala nekoliko stotina hiljada godina, prošlo je kroz dvije razvojne etape: divljaštvo i barbarstvo. Obje ove etape dijele se na nekoliko stupnjeva, prema razvoju proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, razvoju svojine, porodice, ideologije, društvene organizacije. Tako se divljaštvo i barbarstvo dijele na niži, srednji i viši stupanj divljaštva, odnosno na niži, srednji i viši stupanj barbarstva. Osim ove periodizacije, postoji podjela prema razvoju oružja i oruđa za rad na tri doba: kameno, brončano i gvozdeno doba. S obzirom na razvoj braka i porodice, postoji periodizacija prvobitne zajednice na dva perioda: matrijahat i patrijahat. Period matrijahata traje neusporedivo duže od patrijahata. 29 2.2. Izvori saznanja Naša saznanja o prvobitnoj zajednici zasnivaju se na nekoliko izvora. Glavni izvori su sačuvani i pronađeni ostaci materijalne kulture prvobitnih ljudi. Najpouzdaniji su podaci do kojih dolazi arheologija . Iskopavanjem naselja, pronalaženjem oruđa i drugih materijalnih ostataka kulture, moguće je čak doći do zaključaka koji se odnose na društvenu organizaciju vjerovanja i pravila ponašanja. Kao izvor nam koriste i opisi o prvobitnim zajednicama u prošlosti, koje su nam ostavili pisci starih kulturnih naroda. Tako, Cezar u djelu «O Galskom ratu» opisuje Germane u I v.pr.n.e., Tacit u djelu «Germanija» opisuje Germane na kraju I. v.n.e., kada se njihovo uređenje počinje raspadati, Herodot daje podatke u svojoj «Historiji» o raznim barbarskim narodima u prednjoazijskim područjima. Ovdje bismo mogli ubrojati i epove «Ilijada» i «Odiseja» za opis herojskog doba helenskog naroda iz egejskog područja.

Bizantijski pisci: Konstantin Porfirogenet, Pseudo Mavrikije i Prokopije, opisivali su slovenska, gotska i vandalska plemena. Kao izvor za izučavanje zajednice, koristi se proučavanje sadašnjih prvobitnih društava, kojih ima u raznim krajevima svijeta. Smatra se da i danas najmanje jedna desetina čovječanstva živi na raznim razvojnim stupnjevima prvobitne zajednice. Iz ove grupe izvora naročito treba spomenuti Morganovo djelo «Ancient Society, or Research in the Lines of Human Progress from Savagery, through Barbarism, to Civilization», koje je nastalo u XIX. vijeku poslije četrdesetogodišnjeg proučavanja života američkih Indijanaca. Na osnovu ovog Morganovog djela Engels je napisao djelo «Porijekoo porodice privatnog vlasništva i države», koje predstavlja jedno od najznačajnijih djela iz te oblasti. Ovdje treba spomenuti i Bahofeneovo djelo «Mutterecht» u kojem je prikazan razvitak porodice i gentilnog uređenja. 30 2.3. Proizvodne snage i proizvodni odnosi u prvobitnoj zajednici U prvobitnoj zajednici osnova proizvodnih odnosa je društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju. To nije rezultat neke razvijene društvene svijesti, već je uslovljeno slabošću i nuždom pojedinaca da se sami bore protiv raznih prirodnih pojava, nemogućnošću da individualno obrađuju zemlju, već jedino u zajednici sa čitavim kolektivom. U periodu divljaštva čovjek koristi ono što mu je priroda, gotovo, pružila, dok u periodu barbarstva čovjek učestvuje svjesnom djelatnošću u razvoju pojedinih snaga. 2.4. Divljaštvo Epohu divljaštva karakteriše neposredno pribavljanje plodova prirode i početak izrade oruđa. Na nižem stupnju divljaštva čovjek živi u primitivnim hordama. Kao oruđe služe neobrađeni kamen, drvo, te drugi predmeti na koje čovjek naiđe. «Razvijanje artikuliranog govora je glavna tekovina ovog doba». Na srednjem stupnju divljaštva obrađuju se kamena oruđa i pronalazi vatra, dok na višem dolazi do pronalaska luka i strijele. To je omogućilo izvjesno podjelu rada, i ubrzalo daljnji razvoj ljudskog društva. Viši stupanj divljaštva predstavlja period stalnijeg nastanjivanja čovjeka, mada se čovjek još uvijek često seli u potrazi za hranom. Grade se primitivne kuće i razvija seoska radinost, izrada alatki i posuđa, pletenje košara i primitivno tkanje. 2.5. Barbarstvo Niži stupanj barbarstva karakterizira se pojavom grnčarstva. Razvija se obrada manjih parcela zemljišta. Lov i ribolov se još više usavršava. Izrada novih oruđa i opreme, svestranija njihova upotreba omogućuje, na samo šire korištenje plodova prirode već i korištenje samih uslova. Na srednjem stupnju barbarstva pojavljuje se stočarstvo, zemljoradnja i topljenje metala . Ovaj period naziva se i brončanim dobom. Kopanje i topljenje ruda , od kojih su se dobivale razne legure, doprinio je brzom porastu proizvodnih snaga. Pojavljuju se i oruđa od metala. 31 Viši stupanj barbarstva je po svojim pronalascima i oblicima proizvodnje kao čovječanstvu dao više nego svi prethodni stupnjevi zajedno. Pronalaskom gvožđa i drugih metala počinju se praviti znatno efikasnija sredstva za obradivanje zemljišta, lov i slično. Gvozdeni plug i gvozdena sjekira «bili su stavljeni u službu čovjeka». Došlo je do nove velike društvene podjele rada, do odvajanja zanatsva od zemljoradnje. Korištenje metala i raznovrsna mogućnost obrade, omogućili su da metal sve više uzima ulogu novca, prvo u vidu raznih komada gvožđa i bakra koji nisu obrađeni, a kasnije se počeo praviti od zlata i srebra. Pojava metalnog novca još je više doprinjela razvitku prometa. Pojavljuju se prva tržišta. Razmjena se ne vrši samo između pripadnika raznih klanova i plemena , nego se roba počinje prenositi i na udaljena područja. Trgovina se odvojila od ostalih privrednih grana. Trgovci se

pojavljuju kao novi društveni sloj. Na višem stupnju barbarstva pojavljuju se prvi gradovi, što će utjecati na brži kulturni razvitak. Tako se krajem višeg stupnja barbarstva pojavljuje i pismo. 2.6. Svojinski odnosi Na nižem stupnju divljaštva nema nikakvog stupnja svojine. To važi i za srednji stupanj, ali je na ovom stupnju nastanjenost nešto veća. Podižu se zajedničke kuće, koje su u svojini cijele grupe. To su bili začeci kolektivne svojine. Naziru se i začeci lične svojine. Naime, svojina se najprije razvijala kao odnos prema predmetima lične upotrebe, naročito oružju, oruđu. Ovi predmeti se smatraju kao produžetak samo ličnosti ne prenose se na drugoga. Postoje i predmeti, čija je upotreba zasnivala takve odnose, koji se obilježavaju kao kolektivna svojina. Kod mnogih plemena čamci i mreže, ne samo da su svojina porodice već se njihova upotreba ne može zabraniti ni susjedu, kome su potrebni. Na višem stupnju divljaštva kolektivna se svojina pojavljuje i na zemljištu na kojem živi klan. S pojavom zemljoradnje i izvjesnim osamostaljivanjem zadružne porodice od klanskih zajednica, zemljište koje obrađuju pojedine porodice će postati porodična svojina. Porodična svojina se dakle, javlja na zemljištu koje je dodijeljeno jednoj patrijahalnoj porodici. Tendencija razvoja porodične svojine je postepeno pretvaranje u privatnu svojinu. Razlika između porodične i pune privatne svojine manifestiraju se u pravu raspolaganja. Izdvajanjem porodične svojine od kolektivne i dalje ostaju u kolektivnoj svojini klana (roda) pašnjaci, šume kojima se koriste svi članovi klana, kao i izvjesna javna dobra (hramovi i kule). 32 Na višem stupnju barbarstva pojavljuju se prvi oblici individualne privatne svojine u gradovima. Privatna svojina najprije se razvijala na novcu, zanatskim i trgovačkim proizvodima, a kasnije na gradskom zemljištvu i zgradama. 2.7. Porodica u prvobitnoj zajednici Porodici u prvobitnoj zajednici prethodila je horda., u kojoj u kojoj ne postoje nikakve spolne zabrane unutar grupe. Na srednjem stupnju divljaštva javlja se, kao prvi oblik porodice, krvnosrodnička porodica, u kojoj bračnu grupu sačinjavaju čitave generacije. Razvrstavanje prema spolu i uzrastu uključuje i zabranu spolnog odnosa između različitih generacija. Prve spolne zabrane bile su između generacija , tj. roditelja i djece, odnosno predaka i potomaka. Unutar pojedinih generacija spolni odnosi su dozvoljeni, tj. braća i sestre su muževi i žene. Ova porodica se naziva i endogamom (spolni odnosi su dozvoljeni unutar grupe). Srodstvo se računa po majci. Otac djece rođene u takvoj zajednici nije poznat. Na višem stupnju barbarstva javila se i porodica punalua. Kada su se krvnosrodničke porodica namnožile, počele su da se i cijepaju. Obično je izvjestan broj muškaraca iz jedne grupe odlazio i uzimao žene iz druge grupe. Ovakav grupni brak između različitih grupa je egzogaman (spolni odnosi su zabranjeni unutar grupe). Egzogamija posebno postaje obavezna. Prvo su isključeni spolni odnosi izmexu rođene braće i sestara. Kasnije se ta zabrana širila između krvnih srodnika, dok najzad ne dolazi do zabrane svakog vida endogamnih spolnih i bračnih veza. Djeca rođena u punalua porodici se smatraju kao «zajednička djeca svih majki i očeva», koji čine generaciju. Srodstvo se u ovoj porodici isto računa po majci. Računanje srodstva po ženskoj liniji naziva se matrilinealnost. U daljnjem razvoju porodičnih odnosa javlja se na nižem stupnju barbarstva tzv. sindijazmička porodica ili brak parova. Nekoliko parova žive u zajedničkom domaćinstvu. Spolni odnosi između različitih parova po pravilu su zabranjeni, mada zabrana nije bila strogo striktna. To je relativno labava veza jednog muškarca i jedna žene, bez obveza zajedničkog stanovanja. Djeca još pripadaju majci, kao i do tada, i srodstvo se računa po majčinoj lozi. Na srednjem stupnju barbarstva, razvitkom proizvodnje, a posebno stočarstva, jača ekonomska uloga muškarca u odnosu na ženu. Žena je potisnuta u kuću. Nastalo je doba

patrijahata, sa patrijahalnom porodicom. Takvu porodicu čine muž i žena sa svim muškim potomcima i njihovim ženama. Ženski potomci ostaju u kući do udaje, kada prelaze u 33 porodicu svoga muža. Patrijarhalni brak zasnivao se kupovinom nevjeste. Srodstvo se računalo po očevoj liniji (patrilinealnost). Na višem stupnju barbarstva došlo je do promjena u porodici, došlo je do cijepanja patrijarhalne porodice na nekoliko monogamnih porodica. Monogamna porodica se sastoji od bračnog para i neoženjenog, odnosno neudatog potomstva. Način zasnivanja ovog braka je kupovina žene. Ono što je u patrijarhalnoj porodici bio starješina porodice, sada je postao muž. Ugled žene je sve manji. Srodstvo se i dalje računa po muškoj liniji. Ova porodica je prenesena i u civilizaciju. 2.8. RELIGIJA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI Već od srednjeg stupnja divljaštva pojavljuje se prvi oblik vjerovanja ljudi. Bila je to neka vrsta religije straha ili tzv. animizam. Naime, primitvni čovjek je smatrao da sve osobine koje on ima: tugu, mržnju, ljubav, radost i drugo, imaju i sve životinje i mrtvi predmeti u prirodi, “te kad osjeti kod njih, npr. ljutnju, odnosno neprijateljstvo, nastoji da ih raznim magijama odobrovolji.” Sve te prirodne pojave čovjek je počeo da obožava. Na višem stupnju divljaštva pojavljuje se totemizam. Svaki klan ima svoj totem, najčešće životinju koju obožava. klanovi su obilježavani imenima svojih totemskih životinja (medvjed, vuk, orao itd.). Totem se nije smio upotrebljavati za hranu, zato je ubijanje totemskih životinja bilo zabranjeno. Uz totem je vezano niz zabrana, tzv. “tabu”. Zabrana je mogla biti privremena ili stalna. Naprimjer, totemske životinje bile su tabuisane, kao što su tabuisani predmeti posvećeni vjerskom kultu i dr. Sa pojavom zemljoradnje i stočarstva - na srednjem stupnju barbaarstva, pojavljuju se tzv. agrarni kultovi čiji je ritual komplikovan. Religija politeizma je vjerovanje u više bogova sa jednim vrhovnim božanstvom na čelu. Religija politeizma postaje vladajući oblik religije na višem stupnju barbarstva, amda se tu već javljaju i začeci monoteističke religije, tj. vjerovanja u jednog Boga. 34 2.9. ORGANIZACIJA DRUŠTVA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI Osnovu društvenog uređenja u prvobitnoj zajednici čini klan, rod ili gens, klan je anglosaksonska, rod slovenska, a gens grčka riječ. Klan se javlja kao posljedica bračnih odnosa između braće i sestara, nastanka porodice punalna. U grupi kao jezgro ostaju žene vezane zajedničkim porijeklom po ženskoj liniji sa svojim potomstvom, i njihova braća. Njihovi muževi, pošto to ne smiju biti njihova braća, dolaze sada iz druge grupe. Osnovna veza koja vezuje članove klana je krvno srodstvo po ženskoj liniji. Drugu fazu u razvoju klana, koja se poklapa sa pojavom stočarstva i koja donosi muškarcu ekonomski veću ulogu u društvu, nazivamo patrijarhalnim klanom. Osim krvnog srodstva, pripadnike klana povezuju i mnoge druge spone. Klan je ekonomska zajednica, imovina je zajednička. Pripadnici klana obavezni su pružati jedan drugome zaštitu i pomoć, vezuje ih međusobna solidarnost. Oni imaju zajednički kult, religijske obrede. Bračne veze unutar klana su zabranjene. Kao organi klana pojavljuju se: klanski starješina i klanska skupština. Skupštinu su sačinjavali svi odrasli članovi klana, i ona je odlučivala o vojnim pitanjima, religioznim, o krvnoj osveti, adopciji, tj. primanju stranaca u klan, itd. Razvojem i brojnim jačanjem klanova dolazi do njihovog cijepanja. Novi srodni klanovi povezani su u fratriju ili bratstvo. Funkcije frattrije su malobrojne. Kao najviši oblik klansko-plemenske organizacije, javlja se pleme. Ono ima isključivo vojni karakter. Pleme sačinjava više fratrija. Zajednička obilježja plemena bila su posebna teritorija, ime, jezik, vojni poslovi, religija.

Krvnosrodnički princip igra odlučujuću ulogu u klansko-plemenskom uređenju. Za obavljanje zajedničkih poslova u plemenu izgrađuju se plemenski organi: plemenske skupštine, vijeće klanskih starješina i plemenskih starješina ili vojskovođa. Plemensku skupštinu čine svi odrasli muškarci. Skupština se sazivalaa radi rješavanja najvažnijih pitanja plemena. Vojskovođa je vrhovni zapovjednik vojske, a pored toga je i vrhovni sudija. Ovu plemensku organizaciju društva, koja je izgrađena na višem stupnju barbarstva, Engels naziva vojnom demokratijom. 35 Na višem stupnju barbarstva dolaazi do saveza plemena. Ovi savezi se stvaraju po principu povezivanja plemena bliskih po porijeklu i teritoriji. 2.10. MEĐUGRUPNI ODNOSI U KLANSKOM UREĐENJU Na nižem stupnju divljaštva odnosi između hordi su neprijateljski. Tu vladaju pravila “Rat svih protiv svih” i “Čovjek čovjeku je vuk”. Često dolazi do uzajamnog istrebljenja. S prelaskom na egzogame odnose i međugrupni odnosi se počinju mijenjati. Sada se putem egzogamije povezuju različite grupe u bračne odnose. Međutim, još uvijek je dolazilo do sukoba klanova koji nisu povezani ženidbenim vezama. Ako dođe do sukoba između pojedinaca koji pripadaju različitim klanovima ili plemenima koja nisu u ratu, oni se rješavaju putem krvne osvete. Grupa kojoj pripada povrijeđeeni ili ubijeni, dužna je da se osveti grupi kojoj pripada delikvent i samom delikventu. Krvna osveta prolazi različite faze. Mijenjao se krug odgovornih lica i karakter odmazde. U početku je taj krug veoma širok, obuhvata sve pripadnike društvene grupe kojoj pripada delikvent i nesrazmjerna je učinjenoj povredi, pa se stoga naziva totalnom krvnom osvetom. Kasnije se krvna osveta sužavala na pripadnike uže porodice, da bi se na kraju ograničavala na samu ličnost delikventa. Tada je osveta još neadekvaatna učinjenoj povredi. U sljedećoj fazi se javlja princip taliona. Osveta se izvršavaa na istovjetni način na koji je i učinjena i povreda, što jasno kazuje izreka “Oko za oko, zub za zub”. Na srednjem stupnju barbarstva učinjen je još jedan korak u ublažavanju krvne osvete, pojavio se kompozicioni sistem ili otkup. Sa razvojem materijalne proizvodnje i spoznajom vrijednosti materijalnih dobara, javlja se materijalna nadoknada povrijeđenom umjesto odmazde. Visina ode nadoknade, u prvo vrijeme, zavisila je od dogovora između povrijeđenog i delinkventa, pa se naziva dobrovoljnom kompozicijom. Kasnije je tačno utvrđen iznos naknade za pojedine vrste povrede, pa se ovaj vid nadoknade naziva legalnom kompozicijom. 36 2.11. DRUŠTVENE NORME U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI Kako u prvobitnoj zajednici vlada jednakost među članovima društva, poštovanje društvenih pravila je u interesu cijele zajednice. Društvena pravila u prvobitnoj zajednici javljaju se najčešće u obliku običaja. Običaj je najstarija forma regulisanja društvenih odnosa. Tako se već u prvobitnoj zajednici stihijski formiraju mnoga pravila kojima se podvrgavaju najraznovrsnije ljudske radnje i postupci. Stihijskim ponašanjem ljudi formiraju se pravila de nešto “valja” ili “ne valja”. Prvobitna običajna pravila vezana su za animizam, kult, magiju i totemizam. Animizam je vjerovanje da je u prirodi sve produhovljeno, da cijelaa priroda, živa i neživa, posjeduje dušu (anima - duša). Magija je čarobna tehnika kojoom ljudi nastoje zadobiti naklonost duhova. Za magijsku praksu tijesno je vezan kult. Kult se sastoji od žrtava, molitava, zavjetovanja. Totemizam se javlja kao običaj obožavanja životinja. Preko obožavanja životinje - totema čovjek prvobitne zajednice priznavao je nužnost potpunog potčinjavanja kolektivu. Za totemizam, kao što smo ranije rekli, vezani su običaji raznih zabrana tabua. Tih zabrana je bezbroj. Kad jednom nastanu iz društvene nužde tabui se

proizvoljno i samostalno šire na najrazličitije stvari, najraznovrsnije predmete, lica, radnje, oruđa, dijelove tijela. Običajne društvne norme veoma su stroge i surove. Strogost kazni zasniva se na animanističkom uvjerenju da je čovjek neposredno srastao sa prirodom, te da će njegov postupak, npr. kršenje neke zabrane, izazvati promjene u samoj prirodi: oluju, grad, nevrijeme. Odatle potiče uvjerenje da svaki pojedinačni postupak, svaki prestup, pa makar i nehotičaan prekršaj tabua, može imati posljedice po čitav rod. S krupnim promjenama u društveno-ekonomskoj i političkoj organizaciji klanskog društva nastala je potreba da se mijenjaju postojeće društvene norme. Potrebu da mijenja društvene norme najviše osjeća klanska i vojnička aristokratija. Promjena društvenih normi vrši se sporo i obazrivo. Zahvaljujući sudskoj funkciji koju su klansko-plemenske starješine imale, oni su u mogućnosti da putem sudske prakse djelomično mijenjaju: ili uvode nove društvene norme koje će odgovarati novonastalim odnosima u društvu.U početku, sankcija za povredu društvene norme bila je ista za sve članove klana. S promjenama koje nastaju javljaju se i razlike u primjeni sankcije. Starješine, u svojstvu sudskih organa, prilikom izricanja presude vodili su računa o pripadnosti delinkventa ili oštećenog odgovarajućem društvenom sloju. Često se visina kompenzacije određivala prema društvenoj pripadnosti delinkventa i oštećenog. 37 2.12. DRUŠTVENA STRUKTURA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI Sve do srednjeg stupnja barbarstva klansko društvo zasnivalo na principu jednakosti svih članova klana. S pojavom viška proizvoda mogućnost ishrane je postala mnogo veća. Usljed veće rentabilnosti rada zarobljenici koji su do tada ili ubijani ili vraćani neprijatelju, počinju da se zadržavaju kod pobjednika i pretvaraju u robove. Imućnije porodice, držeći robove, eksploatišu njihovu radnu snagu i prisvajanju višak proizvoda koji ostvaruju robovi. Broj robova koje imaju pojedine porodice nije veliki. Njihov položaj nije bio posebno težak. robovi rade zajedno s članovima porodice, obavljajući poljske radove ili radove u kući. Međutim, oni nisu punopravni članovi klana, niti su moglu učestvovati u društvenim organima. Dalje povećanje proizvodnje i produktovnosti rada dovelo je do povećanja vrijednosti robovske radne snage. U uslovima stalnih pljačkaških raatova vojskovođe i njihova pratnja, tzv. vojnička aristokracija, postaju sve imućniji. Sloj klanskih starješina također počinje imovinski odskakati od mase saplemenika, koristeći prednosti svoga položaja: mogućnost sticanja boljih i većih parcela zemlje prilikom periodičnih podjela zemlje i kasnije njihovo pretvaranje u trajno vlasništvo, nagrade za obavljanje određenih društvenih funkcija. Sve dublje razlike dovode do dužničkog ropstva, te se robovi regrutiraju iz redova svojih, do jučer jednakih i slobodnih, saplemenika. Društvo se podijelil na dvije klase. Jedna grupa prisvaja u sve većoj mjeri višak proizvoda, potom sredstava za proizvodnju i same proizvođače robova, a druga ekonomski sve više slabi, gubi sredstava za proizvodnju i djelimično se i sama pretvara u robove. Interesi ovih dviju grupa se sve više udaljavaju i suprotstavljaju. Da bi obezbijedila svoje interese, ekonomski jača klasa stvara državu. Njen cilj je da održi postojeće odnose, odnose eksploatacije. Organi klansko-plemenskog uređenja gube karakter demokratski izabranih organa cijelog društva, oni postaju organi jednog dijela društva sa ciljem da očuvaju antagonističke odnose novih društvenih grupa, klasa, tako što će se prividno staviti iznad društva podijeljenog na klase, preobrazivši se u državnu organizaciju. 38 Glava 3. DRŽAVA I PRAVO U ROBOVLASNIČKOM PERIODU 3.1.1. VREMENSKO TRAJANJE ROBOVLASNIČKOG SISTEMA I POSTANAK PRVIH DRŽAVA

Robovlasnička društveno-ekonomska formacija je prva klasna formacija u historiji ljudskog društva. Ona dolazi na mjesto prvobitne zajednice - kao besklasne formacije. Ona traje neusporedivo duže od svih kasnijih također klasnih formacija. Ako bismo pokušali odrediti vrijeme nastanka i prestanka ove formacije, mogli bismo uzeti IV milenij pr. n. e. za njen nastanak i 476. godinu n. e. kao njen završetak. U ovom dugom vremenskom trajanju od četiri hiljade godina u životu robovlasništva desile su se mnoge promjene. Mnoge države su nastale, a mnoge i propale. Unutrašnje politički razvoj (državno-pravni), kao i spoljni razvoj, doživio je mnoge promjene. Tako se prve države veoma razlikuju od robovlasničkih država kasnijeg vremena. “Tamo gdje se očuvao stari plemenski život” - pisao je Engels - “on je svuda čitave hiljade godina služio kao osnova za najgrublje oblike istočnog despotizma”. Brži razvoj materijalne proizvodnje od srednjeg stupnja barbarstva doveo je do stvaranja sve znatnijeg viška proizvoda, što je omogućilo eksploataciju. Javljaju se sve veće imovinske razlike i sve dublje proturječnosti između pojedinih djelova društva. Javljaju se promjene u svojinskim i porodičnim odnosima, društvenoj organizaciji, ideološkoj nadgradnji i pravilima ponašanja. Jednom riječju, gomilali su se uslovi za stvaranje države. U trenutku kada klansko-plemensko društvo nije moglo regulirati novo nastale odnose, učinjen je prvi korak k stvaranju države. “Država, dakle, ne postoji od vajkada. Ona je, naprotiv, proizvod društva na određenom stupnju razvoja, ona je priznanje da se to društvo zaplelo u nerazriješivu proturječnost sa samim sobom, da se pocijepalo na nepomirljive suprotnosti koje je nemoćno da savlada. Od svih promjena koje je preživjelo ljudsko društvo, prijelaz iz klansko-plemenskog uređenja na državu je “najdramatičniji” i najrevolucionarniji. 39 Taj kvantitativni skok značio je prelazak iz prahistorije u historiju, iz barbarstva u civilizaciju, iz klansko plemenske organizacije u državu. Osnivanje prvih država značilo je prelaz sa jednakosti i soli-darnosti na najveću nejednakost koju historija poznaje, na organizaciju u kojoj “čovjek čovjeku nije više brat ,već rob”. Prve klasne organizacije, države, nazivamo robovlasničkim, po osnovnoj eksploatatorskoj klasi robovlasnika. Proizvođačku klasu u tim državama pretežno čine robovi. Robom se moglo postati zarobljavanjem u ratu, uslijed osiromašenja, i zaduživanjem. 3.1.2. OSNOVNE KARAKTERISTIKE ROBOVLASNIČKIH DRŽAVA S novom društveno-ekonomskom formacijom javlja se i nova organizacijarobovlasničke klase, čiji je cilj držanje u pokornosti robova i sirotinje. Društveni pripadnici okupljaju se u jednu cjelinu po teritorijalnoj pripadnosti, a ne po principu krvnog srodstva, kao u prvobitnoj zajednici, iako se ona kao društvena veza još dugo zadržala dok nije postepeno, gubeći svoje značenje, na kraju nestala. Robovlasnička država raspolaže monopolom fizičke sile (obuhvača državne organe i materija1ne dodatke: oružje, zatvore, vojsku). Klasni karakter države je najvažnija njena osobina. Ova osobina objašnjava prethodne dvije: teritorijalnost i monopol fizičke prinude. ”Država je aparat koji štiti određeni način proizvodnje koji je u interesu jedne klase.” Za razliku od klansko-plemenskog uređenja koje izražava interese cijelog društva, država je instrument jednog dijela društva, i zato je i potreban monopol fizičke prinude. Iz karaktera robovlasničke države, kao klasne tvorevine, proizlazi da su svu vlast imali jedino robovlasnici, tj. klase slobodnih ljudi - oni su v1adajuća klasa. Robovi, naprotiv, nisu imali nikakve vlasti, oni su potlačena klasa. Robovlasnici, odnosno pripadnici klase slobodnih bili su jedini subjekt prava, a robovi su, naprotiv, bili bespravni i zapravo, objekt prava. Ponekad su robovi dobijali određeni stupanj pravne, odnosno poslovne sposobnosti, ali je to, ipak, bilo minorno, tako da su na kraju robovi bili i ostajali eksploatirana i potlaćena klasa.

Robovlasničke države su ratničke i osvajačke. Ratni zarobljenici pretvaraju se u robove. Rob nije subjekt u pravnom odnosu, on je predmet, objekt prava. Robovlasnici raspolažu robovima kao predmetima 40 svoje imovine. Rob nije uvijek i svuda potpuno bespravan, postoje razni oblici i stupnjevi njegove zaštite u pojedinim robovlasničkim državama, a i u njihovim raznim fazama, ali u osnovi njime raspolaže njegov gospodar. On je zaštićen toliko koliko to iziskuju osnovni interesi robovlasničke klase kao cjeline. Iako su robovi i robovlasnici dvije osnovne društvene klase u robovlasničkoj državi, one nisu jedine. Kao međuslojeve susrećemo slobodne seljake, trgovce i zanatlije. Društvene klase i slojevi u robovlasničkom društvu nisu potpuno zatvoreni. Postoji mogućnost prelaska iz jedne klase u drugu. Tako, npr., imućni i ugledni slobodni ljudi, naročito seljaci, prezaduženjem često postaju robovi. Robovlasnička privreda zasniva se na niskoj tehnici i slabo razvijenoj podjeli rada. Dominira naturalna privreda, zasnovana na zemljoradnji i stočarstvu. Robnonovčani odnosi su slabo razvijeni. U svim robovlasničkim državama susrećemo mnoge relikte klansko -plemenskog uređenja. Što više robovlasničke države odmiću u svom razvitku, ovi relikti se prilagođavaju novim uslovima ili potpuno isčezavaju. Oblici vladavine i vrhovnog državnog uređenja su dosta različiti u pojedinostima, ali imaju i dosta zajedničkih karakteristika. Državni aparat je u početku dosta primitivan. Funkcije državnih organa slabo su diferencirane, tek postepeno aparat raste po broju dužnosnika i po granama, što dovodi do točnijeg utvrđivanja hijerarhijskih odnosa. Opća karakteristika robovlasničkih država je i pravna nejednakost. Ona je izričito naglašena u mnogim pravnim propisima i državnirn aktima. Prava i dužnosti stanovništva različita su prema kategorijama, i to ne samo učešću u vlasti nego i imovinskim i porodičnim odnosima, krivičnopravnoj odgovornosti i kazni. Unutar istog društvenog sloja ima izvjesne ravnopravnosti među njegovim pripadnicima, jer to ne ugrožava temelje robovlasničke vladavine. Nastankom države mijenja se i karakter pravila ponašanja. Uporedo sa običajima i moralnim pravilima, javljaju se i pravna pravila. Dok su ranija pravila ponašanja bila nametnuta snagom tradicije i pretežno ”unutrašnjom prinudom”, nova pravila javljaju se kao nametnuta, kao pravila iza kojih stoji aparat za nasilje. Robovlasničke države su uglavnom orijentirane na rat i osvajanje. Na to ih goni i sam unutrašnji razvoj, potreba za sve većim brojem robova i pljačkom, da bi se mogli zadovoljiti troškovi velikih javnih radova, velikog činovničkog aparata i vojske. Neke robovlasničke države postaju ogromne i potčinjavaju sebi teritorije i narode koji daleko nadilaze njihov osnovni etnički agregat. 41 Robovlasničke države imaju veliki utjecaj i na okolne prostore, gdje ljudske grupe žive još u preddržavnom uređenju, one ubrzavaju raspadanje klansko-plemenskog uređenja kod tih grupa. To dovodi i do bržeg stvaranja novih država. Robovlasničke države traju dugo, neke od njih dvije-tri tisuće godina, neke nekoliko stotina godina. One robovlasničke države koje su kratkog vijeka ne propadaju samo zbog unutrašnje degeneracije robovlasničkog poretka, već usljed osvajanja i uništavanja od druge robovlasničke države. S obzirom na specifičnosti nastanka, uslova života i razvitka prvih robovlasničkih država, i s obzirom na njihove državne oblike, možemo razlikovati dvije velike grupe država u robovlasničkom periodu: istočne i zapadne. Istočne nazivamo orijentalnim despotijama, one po pravilu kao države, postoje u dolinama rijeka i njih karakterizira jak birokratski aparat. Ovdje civilizacija nije moguća bez

navodnjavanja. Zato je država imala zadatak da organizira javne radove na irigaciji. Vladar je imao sve vlasti koncentrirane u rukama, on je neograničeno vladao, bio je despot. Zapadne robovlasničke države pojavile su se u blagom mediteranskom podneblju, gdje navodnjavanje zemljišta nije bilo potrebno. Ovdje je uloga državnog aparata mala. Smanjenje uloge države omogućilo je, uz ostale uslove, nastanak političke strukture koju karakteriziraju elementi demokratizma, bar u odnosu na slobodno stanovništvo. U ovim državama robovlasnički način proizvodnje razvijao se pod drukčijim uslovima nego na Istoku. Dok je na Istoku ropstvo zadržalo kolektivni oblik, dotle se na Zapadu razvijalo individualno ropstvo, kao posljedica produbljenja privremenog vlasništva. Ovdje ropstvo mnogo brže gubi patrijarhalni karakter, tako da je položaj robova bio daleko teži zbog izrabljivanja, i gotovo ”neizdrživ”. 42 3.1.3. PRVE DRŽAVE Prve države u povijesti nastale su u sjeveroistočnom dijelu Afrike i jugozapadnom dijelu Azije, na tzv. Starom Istoku. Uglavnom su nastale u dolinama velikih rijeka: Nila, Tigra, Eufrata, Inda, Gangesa, Jangcenkjanga, Hoang-Hoa i dr. Najpoznatije države Starog Istoka bile su: Egipat, Babilon, Indija, Kina, Asirija, Fenikija, Perzija, starojevrejska država, Hetitska država. Egipatska država nastala je oko 3200. godine pr.n.e. Skoro u isto vrijeme nastale su sumerske države (oko 3000. godine pr.n.e.) koje su osvojili Akadani i spojili u veću teritorijalnu cjelinu. Oko 2000. godine pr.n.e. stvorena je močna jedinstvena babilonska držva (dobila naziv po gradu Babilonu koji se nalazi na ruševinama blizu danasnjeg Bagdada). I nju je zadesila ista sudbina kao i egipatsku državu. U IV vijeku pr.n.e. pala je pod vlast Perzijanaca. Na sjeveru od Babilonije nalazila se moćna Asirija. Ona je nastala oko 2500. godine pr.n.e. Bila je osvajačka i dobro organizirana. Jedno vrijeme (blizu 600. godina) u njen sastav ulazila je pokorena babilonska država, a vrlo kratko i jedan dio Egipta. Asirska država postojala je do kraja VII stoljeća pr.n.e. kada su je osvojile Babilonija i Medija. U jugozapadnom dijelu Male Azije obrazovana je oko 2000. godine pr.n.e. Hetitska država, od koje su čak ostali sačuvani dijelovi njenog zakonika. U XI stoljeću pr.n.e. oko rijeke Jordana nastala je starojevrejska država, koja se kasnije raspala na Izraelsko i Judejsko carstvo. Još u III mileniju nastalo je na istočnoj obali Sredozemnog mora nekoliko feničanskih gradskih država. Medu njima najvise se isticala Kartagina, koja je u početku bila kolonija Feničana. U Indiji, u dolinama rijeke Indusa, Gangesa, Brahmaputre formiraju se države u II mileniju pr.n.e. Prema nekim podacima, starokineska država nastala je još i prije egipatske i babilonske države. Prvorazrednu ulogu za nastanak ovih državnih tvorevina imali su prirodni uslovi: zemljopisni, klimatski i pedološki. U takvim povoljnim okolnostima materijalna proizvodnja mogla je brže napradovati, ljudski rad bio je produktivniji i stvarao veće viškove, što je dovelo do bržeg rascjepa na klase. Nastanak prvih država u riječnim dolinama, ne može se jedino, a još manje isključivo – kao što su to tvrdile pristalice geopolitičkog tumačenja povijesti ljudskog društva - protumačiti povoljnim 43 geografskim smještajem i uslovima klime i tla. Odlučujući faktor koji je djelovao na stvaranje prvih država u riječnim dolinama na drevnom Istoku bio je razvitak proizvodnih snaga u okviru malih teritorijaliziranih klansko-plemenskih zajednica. U povoljnim uslovima klime i tla tu je trebalo da se proizvodne snage razviju do relativno niskog stupnja da bi u glavnim granama privrede, naročito u zemljoradnji, došlo do viška proizvoda.

Da bi se u punoj mjeri iskoristile prirodne pogodnosti zemljišta ovih predjela, bili su potrebni i organizacioni radovi u slivovima velikih rijeka, koji omogučuju optimalniju eksploataciju putem navodnjavanja okolnih pustinjskih zemljišta. Obavljanje radova na irigaciji rijeka zahtijevalo je veliku radnu snagu, te se ratni zarobljenici počinju rano i u velikom broju koristiti za ove poslove. Istovremeno, reguliranje rijeka zahtijevalo je takvu organizaciju koja bi obuhvaćala cjelinu riječnog toka. Otuda i politička nadgradnja dobiva specifični karakter. Nužnost građenja, a zatim i proširivanja i održavanja irigacionog sistema bila je jedan od najvažnijih faktora pojave i ustaljenja kolektivne klasne svojine robovlasnika nad zemljom kao osnovnim sredstvom za proizvodnju. Pored kolektivne svojine nad zemljom, javlja se i kolektivna svojina nad robovima. To je i razlog da privatno (individualno) ropstvo ovdje nije dobilo neko veće značenje. Stvaranje jedinstvenog irigacionog sistema na većim područjima bilo je uslov i posljedica formiranja jedinstvene politički jake organizacije države na tim područjima. Obavljanje tih složenih operacija tražilo je ogroman broj robova i organiziran rad na večim prostranstvima. Kao velika prepreka, bez čijeg se uklanjanja nije moglo udovoljiti ovakvim klimatskim i terenskim uvjetima, bilo je plemensko uređenje. Sve stanovništvo već od srednjeg stupnja barbarstva živjelo je u plemenima. Odnosi unutar pojedinih plemena tog podrucja bili su otprilike onakvi kakve smo opisali u plemenskom uređenju srednjeg i višeg stupnja barbarstva. Plemenska podvojenost počela je postepeno isčezavati. Prvo su nastali savezi plemena sa zajedničkim organima u rukovođenju irigacionim radovima. Savezi su češće stvarani silom nego dobrovoljnim udruživanjem. Jača plemena silom su pokoravala slabija Time se stvara jedan nov kvalitet. U plemenu se pojavljuju mase inoplemenika. Javljaju se i nove potrebe u organiziranju radova na tuđem području i za tuđe stanovništvo. Takva situacija dovela je do stvaranja desetina i desetina novih jedinica - malih gradova državica. Gradske državice vodile su veoma duge borbe u kojima su jake uspijevale pokoriti slabije, da bi, na kraju, najača država nametnula hegemoniju. 44 Gradovi-države trajale su dugo. To je bila duga epoha, jer ostaci hramova datiraju jos iz V milenija pr.n.e., a mnogo je prethodnih milenija bilo potrebno da bi se razvila civilizacija do tog stupnja. Negdje su gradovi, nemajući snage za dalji razvitak, propali. Tamo gdje se ostvarilo njihovo uključivanje u šire političke cjeline, to je bio nasilan akt stvaranja šire političke zajednice u kojoj su gradovi dobili svoj nekadašnji politički značaj. Šire zajednice, dakle, nisu postajale iz ujedinjavanja država- gradova, već njihovim potčinjavanjem na širem prostranstvu. Egipatska i babilonska država su tipičan primjer takvog nastanka večih država na Istoku. U sličnim uslovima nastat će i druge velike, moćne države, sa veoma razvijenim civilizacijama, kao što su Indija i Kina. Medutim, u daljem historijskom razvitku, njihov uticaj bit će daleko manje primjetan nego Egiptu i Babilonu, te se otuda Egipat i Babilon smatraju najznačajnijim državama, ovog tipa. Mi ćemo ovdje prikazati egipatsku i babilonsku državu zbog više razloga. Prije svega, to su najstarije države po porijeklu, i kao takve vršile su znatan utjecaj na države koje su nastale u Africi, Aziji, pa čak i u Evropi. Osim toga, o tim državama ima najviše sačuvanih historijskih i pravnih spomenika, kao i spomenika materijalne kulture. I najzad, ove države nastale su i razvijale se autohtono, bez većih utjecaja drugih naroda. 45 3.2. STARE ROBOVLASNIČKE DRŽAVE - ISTOČNE DESPOTIJE Stare orijentalne despotije formirale su se u periodu od IV do I milenija pr.n.e. Ove države nisu nastale odjednom. Njihovom stvaranju prethodio je dug period stvaranja i prinudnog ujedinjavanja mnogih gradova-država, koje su nastale u dolinama rijeka, u kojima su uslovi za razvoj zemljoradnje i stočarstva bili veoma povoljni.

Komparativno izučavanje ranih država-gradova upučuje na zaključak da formiranje sumerskih, akadskih i srodnih zajednica, kao gradova - država sa gradskim naseljima i užim poljoprivrednim područjem, nije samo prelazna etapa ka formiranju širih društvenih zajednica. To je osobeni tip zajednica, karakterističan za čitavu jednu epohu, koja je trajala više tisuća godina. Negdje su gradovi, nemajući snage za dalji razvitak, propali. Tamo gdje se ostvarilo njihovo uključivanje u šire političke cjeline, to je bio nasilan akt stvaranja šire političke zajednice u kojoj su gradovi gubili svoj nekadasnji politički značaj. Šire zajednice, dakle, nisu postajale iz ujedinjavanja država-gradova, već njihovim potčinjavanjem na širem prostranstvu. Glavni razlog prinudnog ujedinjavanja gradskih državica bio je nemogučnost izgradnje vještačkih kanala i nasipa - irigacionog sistema na širim područjima, koji bi stvorio nove površine obradivog zemljišta za namnoženo stanovništvo. Gradske državice vodile su veoma duge borbe u kojima su jače države uspijevale pokoriti slabije, da bi, na kraju, najjača država nametnula hegemoniju. Ovako stvorene države izrasle su u ogromne državne agregate, sa veoma centraliziranom vlašću, među čijim je najvažnijim funkcijama bilo organiziranje radova na regulaciji rijeka. Bitno obilježje ekonomike i društva ovih istočnih država bila su kolektivna svojina robovlasnika nad osnovnim sredstvima za proizvodnju, zemljom, i nad neslobodnim proizvođačima, robovima, i tehnička organizacija glavne grane privrede (irigacioni sistem) koja je uslovljavala takvu svojinu. Sam povezani sistem irigacije nije mogao opstati bez jedinstvenog vrhovnog organa vlasti i bez jedinstvenog upravljanja sistemom irigacija. Zbog toga su istočne robovlasničke države bile unitarne i strogo centralističke sa izraženim birokratskim centralizmom države. Po obliku vladavine, te države su monarhije despotskog karaktera, a najveće i teokratije. Vladardespot imao je apsolutno neograničenu vlast, a podanici su bili bez ikakva prava prema vladaru. Sjedinjavanje duhovne i svjetovne vlasti u rukama monarha, a katkad i njegovo diviniziranje, davali su istočnim despotskim monarhijama i teokratski karakter. 46 3.2.1. EGIPAT 3.2.1.1. Povjesni razvoj i državno uredenje Izvori za povijest Egipta. - Poznavanje historije starog Egipta zasniva se na izvorima koji su se sačuvali i za ovaj daleki period te države. Mnogi izvori su sačuvani fragmentarno i nepotpuno. Pa ipak, oni nam omogućuju da rekonstruiramo prošlost Egipta. Veliki značaj za rekonstrukciju bilo je dešifriranje hijeroglifa od francuskog naučnika Sampoliona (Jean FranCois Champollion, (1790. - 1832.). Tada su nam postali dostupni mnogi spomenici egipatske kulture, kao što su brojni pisani izvori na grobnicama, historijski tekstovi, vladarevi ukazi i naredbe, diplomatska prepiska, mirovni ugovori, sudski akti, testamenti i dr. U historijska obavjestenja o starom Egiptu možemo ubrojati i djela antičkih historija koji su pisali o Egiptu. Grčki historičar Herodot opisuje egipatsku državu u drugoj knjizi ”Historije”. I Hekatej u ”Historiji Egipta” piše da su grčki zakonodavci umnogome koristili iskustva državne organizacije Egipta. Diodor u svome djelu ”Historijska bib1ioteka” opisuje primitivne uslove i neke dogadaje novije egipatske proslosti. Značajne podatke daju nam i spisi Plutarha (46.-125. god.n.e.) ”Izida i Oziris”. Najznačajnije mjesto zauzima sveštenik Maneton koji nam je ostavio periodizaciju egipatske države, tj. pregled vladavine faraona 30 dinastija. Periodizacija i nastanak egipatske države. Herodotova opaska da je ”Egipat dar Nila”, potvrdila se kroz čitavu prošlost Egipta. Ovdje nema kiše i da nije Nila čitav predio bi bio pustinja. Smatra se da je samo 3,5% teritorije današnjeg Egipta obradiva zernlja, ostalo je pustinja. S jedne strane je sjevernoafrička pustinja, a s druge strane zapadnoazijska. Bez navodnjavanja Nila, Egipat bi, vjerovatno ličio predjelima Sahare i Arapske pustinje. Da bi se Nil ukrotio i da bi se ta zemlja učinila plodnom, potrebna je dobra organizacija i velika radna

snaga. Sinhroniziran rad na iskorištavanju vode i obrana od poplava, tražio je jedinstveno rukovođenje svim ovim radovima. Država je nastala pokoravanjem manjih državica-noma (sepat ili hest – egipatski izraz) od jačih. Tako su nastale dvije države: Gornji Egipat, u gornjem toku rijeke, i Donji Egipat, pretežno u delti Nila. Ove države ujedinile su se oko 3200. god.pr.n.e. Vjerovatno je to bilo nešto kasnije, jer savremena proučavanja znatno pomjeraju opću hronologiju Egipta na niže datume. 47 Samo ujedinjenje Egipta trajalo je oko 500 godina. O jedinstvenoj egipatskoj državi s pravom se može govoriti tek od treće dinastije, koja počinje oko 2800. god.pr.n.e. Ta godina se uzima za početak tzv. Starog egipatskog carstva. Podjelu Egipta na : Staro, Srednje i Novo carstvo izvršio je svećenik Maneton, a ovu podjelu prihvatio je u XIX vijeku njemački egiptolog Lepsius. 3.2.1.1.1. Staro carstvo Stara država traje od 2800. do 2400. god. pr.n.e. Centar države prenesen je u Memfis, dakle bliže delti Nila, zbog lakšeg rukovođenja velikim radovima oko regulisanja rijeke Nila. Staro carstvo poznato je po neograničenoj vlasti faraona, velikom jačanju vojne moći države i preuzimanju niza vojnih pohoda. Trebalo je da rat obezbijedi robove neophodne za izgradnju irigacionog sistema i razne građevinske radove, naročito piramide. Država izgrađuje strogu i razgranatu hijerarhiju. Faraon se smatra kao potomak božanstva i kao božanstvo. Najvažniji izvršni organ faraona postaje džati. To je visoki funkcioner koji potječe iz faraonske porodice. On se stara o javnim radovima, izgradnji i održavanju sistema navodnjavanja. Državno orga-niziranje privrede razvilo je brojno činovništvo. Ono je razrezivalo poreze u naturi, vršilo nadzor nad izgradnjom i održavanjem sistema navodnjavanja, nad radom državnih robova. U lokalnoj upravi nomarsi, koji su stajali na čelu noma, ostaju i dalje, ali ih sada postavlja faraon i njemu su jedino odgovorni. Oni kao organi centralne vlasti, vrše u njeno ime upravne, sudske i financijske funkcije. Mnogobrojno svećenstvo raznih hramova podržavalo je centralnu vlast. Zauzvrat , hramovi su dobijali na korištenje velike komplekse zemlje sa robovima. Time se uvećava moć i utjecaj svećeničkog sloja. U ovom periodu se izgrađuju monumentalne grobnice-piramide, kao što su Keopsova, Kefrenova, Zoserova, Snofruova . Snaženje centralizma stavilo je faraone u zavisnost od svećenstva. Već od vremena V dinastije razvijaju se separatističke težnje noma i samostalnost nomarha. Nomarsi sebe više ne smatraju izvršiocima faraonove volje, već samostalnim "velikim upravljačima" nomama, koji datume bilježe prema godinama vlastite, a ne faraonove vladavine. 48 3.2.1.1.2. Srednje carstvo U srednjem carstvu ponovo dolazi do ujedinjenjea i centralizacije države pod rukovodstvom vladara iz najistaknutije nome - Tebe. Vladavina tebanskih vladara nazvana je u egipatskoj povijesti Srednjim carstvom. Ovo je u isto vrijeme period oštre klasne podvojenosti i stalnih upada ratničkih plemena Hiksa, koji uspjevaju pokoriti Egipat. U Srednjem carstvu dolazi do značajnih promjena u društvenim i vlasničkim odnosima. Sve više se razvijaju trgovina i zanatstvo, stvaraju se posebni slojevi trgovaca i zanatlija. U gradovima se učvršćuje privatna svojina kao i sve brža dezintegracija kolektivne svojine koja je još uvijek najrasprostranjeniji oblik svojine. Upadi Hiksa su donekle zaustavili ovaj proces, jer su se Hiksi nalazili na nižem stupnju društveno-ekonomskog razvoja. Sa protjerivanjem Hiksa nastaje Novo carstvo u kojem je najistaknutiji Ramzes II. Surovost osvajača - Hiksa dovela je do narednog ustanka protiv njih. Grad Teba ujedinio je sve južne nome protiv Hiksa. Egipćani su ih porazili i iz Egipta istjerali oko 1580 god. pr.n.e.

3.2.1.1.3. Novo carstvo Protjerivanjem Hiksa nastaje period Novog carstva. Egipat se proširuje na sve strane. U Egipat pristižu mnogi ratni zarobljenici.Oni uspostavljaju zapuštene irigacione sisteme, podižu nove građevine, zemlja se opet vraća u stanje plodnosti i bogatstva. Uporedo sa jačanjem vojnog aparata, učvršćuje se i centralizirani birokratski aparat, potpuno potčinjen faraonu. Produbljuju se proturiječnosti svećenstva i dvorske aristokracije . Ne izostaje ni separatizam stare aristokracije iz poje-dinih noma, ni spontani otpori masa raznim oblicima eksploatacije. U ovom periodu ponovo dolazi do suprotnosti između faraona i svećenstva. Iz tog perioda datira vjerska reforma faraona Amenhotepa IV ( 1419. - 1400. god. pr.n.e.), koji je pored starog boga Amon-Ra u Egipat uveo boga Atona. Izgleda da je ovom faraonu privremeno uspjelo potisnuti svećenstvo Amon-Ra i neko vrijeme zavladati potpuno zemljom. Međutim , kult boga Atona nije se mogao održati, pa je Amenhotepov nasljednik Tutanhaton ponovo vratio božanstvo Amon -Ra i nazvao se Tutankhamon. Vladavina Ramzesa II predstavlja najkarakterističniju etapu u razvitku Novog carstva. On vodi osvajačke ratove, kojima proširuje zemlju i dovodi novu radnu snagu, iz koje Egipat ponovo crpi bogatstvo. 49 Egipatska država dostigla je svoj puni procvat za vrijeme njegove vladavine. On je bio veliki ratnik, najpoznatiji rat vodio je s moćnom državom Heta. Oko 1200. god. pr.n.e., politička moć nove države počinje opadati zbog građanskih ratova , buna i vjerskih razdora. Tako oslabljena egipatska država bila je izložena napadima susjednih naroda. Egipat su konačno pokorili Perzijanci 525. god. pr.n.e. Kasnije je Egipat zauzeo Aleksandar Veliki 332. god . pr.n.e., a 30 godina prije naše ere potpao je pod vlast Rimljena. 3.2.1.2. Državno uređenje Državni aparat je centraliziran i birokratiziran. Na čelu je faraon, što u prijevodu znači "visoki dom ". Faraon je smatran božanstvom, tako da stari Egipat predstavlja vrstu teokracije. Na vlast dolazi nasljednim putem. Njemu se još za života podižu grobnicepiramide, koje spadaju u najmonumentalnije građevine sagrađene čovjekovom rukom. Na religijsko-moralnom planu on je, kao najviši religijski funkcioner, bio dužan da proširuje opći moralni i kozmički poredak koji je označen pojmom "maat". Izvršnim aparatom rukovodio je džati. Uz mnoge funkcije: pravosudnu, vojnu, čuvanje pečata, on je obavljao i opći nadzor nad irigacionim radovima. Teritorija je podijeljena na oblasti - nome, na čijem čelu su upravnici-nomarsi. S vremenom se ova funkcija pretvorila u nasljednu. U sakupljanju poreza učestvuju brojni činovnici i pisari. Sačuvan je papirus u kome otac savjetuje sina da izabere zvanje pisara, jer su ostale profesije mučne i nesigurne, dok za pisara uvijek ima plaće. Jedna osobina ove države je konzervativnost i mala dinamika. Ubrzo poslije stvaranja države, Egipćani su dostigli relativno visok nivo znanja i vještina i kasniji vjekovi nisu ovome mnogo dodali. "Oni su stalno bili pod utiskom tog prvog svog skoka i vjerni starim mudrostima ". Takva ukočenost inače karakterizira istočne robovlasničke države. Sudovi su bili odvojeni od uprave. Grčki historičar Diodor obavještava nas o sudskim organima sastavljenim od 30 članova, uglednih građana. Ovo vijeće uspostavljeno je u periodu Novog carstva. Kao sudski organ bilo je Vijeće desetorice kome je predsjedavao džati. Vijeće desetorice vršilo je pored sudskih i upravne funkcije, što govori da ove vlasti nisu još uvijek diferencirane. 50 50

Od V dinastije uspostavljena je Palača šestorice, koja je predstavljala najviši sudski organ u cijelom Egiptu. Po nomama su postojali mjesni i područni sudovi noma. Njima, kao kolegijalnim institucijama, predsjedavao je upravnik nome. Najvišu sudsku instancu predstavljao je faraon. On je imao pravo da riješi svaki spor, poništi ili izmjeni svaku presudu. Faraon je mogao odrediti bilo koji sud za rješavanje sudskih stvari. On je predstavljao i posljednju apelacionu instancu. Svakom slobodnom građaninu bilo je dipušteno da se žali neposredno faraonu, ali to je faktički, bilo onemogućeno najvećem broju stanovnika. Vojska je u Egiptu bila organizirana kao narodna vojska. U slučaju rata, nome su bile dužne regrutirati određeni broj vojnika. U Novom carstvu sve veći značaj dobiva najamnička vojska. Ona će imati značajnu ulogu u političkim sukobima i borbama za vlast. 3.2.1.3. Pravo u Egiptu Izvor prava.- Od izvora prava za egipatsku državu treba istaći fragmente zakona Ramzesa II ( XIII vijek pr.n.e.) i cara Bokhorisa (VIII vijek pr.n.e.) , kao i "Povijest" svećenika Manetona. Osim zakona, kao izvor prava u Egiptu, služe nam i dokumenti iz sudske prakse, naredbe i ukazi vladara, razni upravni akti, religiozno-moralni spisi itd. 3.2.1.3.1. Statusno pravo Stanovništvo se dijelilo na slobodno i robove. Slobodno stanovništvo sačinjavali su : svećenici, činovnici i vojna aristokracija. Slobodno stanovništvo bilo je sastavljeno , kao što smo vidjeli, od nekoliko slojeva sa većim ili manjim privilegijama. Tako su svećenici imali izuzetno povlašten položaj. Njihova ekonomska moć bazirana je na ogromnom bogatstvu i privilegijama, koje su imali hramovi. Na hramovskim imanjima živio je velik broj robova. Oni su obrađivali zemlju i obavljali kućne poslove. Hramovi su pored ogromnih zemljišnih posjeda posjedovali i druga bogatstva, velik broj stoke, radionice, pa čak i svoju flotu. Seljaci su plaćali hramovima određene dažbine. Svećenici s vremenom dobivaju sve veće učešće u državnoj organizaciji, a naročito u sudtsvu. Njihovi posjedi su oslobođeni poreza i drugih dažbina. Viši državni činovnici ulazili su u kategoriju robovlasnika. Ipak, po rangu su bili iza svećenstva. Unutar činovničkog sloja pravila se razlika na više i niže. 51 Različito su nagrađivani. Za više činovnike za obavljanje njihovih funkcija dodjeljivana su im velika imanja zajedno sa robovima, dok su niži činovnici dobivali plaću u naturi. Seljaci su bili najbrojnija kategorija stanovništva u Egiptu. Oni imaju svoje parcele zemlje. Dio svojih prihoda moraju dati državi. Jedan dio seljaka živi na državnoj zemlji u tzv. seoskim općinama. Drugi dio seljaka je vezan za zemlju. Oni žive na zemlji koju je vladar poklonio hramu ili činovniku. Osim obaveza državi, ovi seljaci imaju obaveze i prema hramu. Znatan dio slobodnog stanovništva u Egiptu činile su zanatlije. Oni su, uglavnom, radili u državnim radionicama. Na najnižoj ljestvici društvene piramide su robovi. Postojalo je nekoliko kategorija robova. Državni ili kolektivni robovi bili su svojina faraona. Nazivali su ih " seker-anh", što znači živ ubijen. Ovakav naziv označavao je njihovu potpunu pravnu i društvenu nejednakost. Neki izvještaji sa ratnih pohoda govore o tisućama i tisućama zarobljenika, koji su izgrađivali irigacione sisteme i obavljali druge građevinske radove. Robovi se smatraju kolektivnom svojinom, odnosno državnom svojinom faraona. U slučaju da ih je faraon davao hramovima i činovnicima, oni ostaju u državnoj svojini. Jedan papirus svjedoči o tome da je hram boga Amona imao 80.000 robova koji su obrađivali hramovsku zemlju. Kasnije su i pojedinačne porodice imale robove, čiji broj nije veliki i čiji položaj ima neke osobine patrijahalnog ropstva.

Rob je imao izvjesnu pravnu i poslovnu sposobnost. Mogao je imati svoju imovinu i porodicu. U slučaju da je gospodar loše postupao prema robu, on je mogao tražiti azil u hramovima. Isto tako, robovima se pružala mogućnost žalbe na postupak gospodara, odnosno nadzornika. Pa ipak, rob je smatran stvari s kojom je gospodar mogao raspolagati, odnosno " oruđem koje govori ". Oslobođeni rob bio je potpuno izjednačen sa slobodnim građa-nima. Kolektivna ili državna svojina pripadala je faraonu. Ona je obuhvaćala zemljište zajedno sa kanalima za navodnjavanje i tehničkim nasipima za odbranu od poplava, kao i robovima. U nauci postoji mišljenje da je faraon nad državnom teritorijom imao neku vrstu "vrhovne svojine", ali je u novije vrijeme to dovedeno u pitanje. Veliki dio zemlje vladar je ustupao hramovima, i ta zemlja je izuzeta od obaveze davanja dijela prihoda, i seoskim općinama koja su bila opterećena u korist vladara. Funkcioneri ( upravnici provincija) su faraonu pored naturalnih dažbina davali i određenu količinu plemenitih metala. 52 Seljacima su pripadale njive koje su opterećene dažbinama, koje prema procjenama, iznose 20% prinosa. Neobrađena zemlja i građevinsko zemljište davano je u bezuslovnu svojinu. Svojinski odnosi su se mijenjali uporedo sa pojavom novih oblika svojine, kao što je bila privatna svojina. Oni su se mijenjali i sa promjenom u težištu vlasti i u političkim proizvodnim odnosima. Bilo je perioda kada su jačala ovlaštenja faraona i onih u kojim se lokalni funkcioneri formalno osamostaljuju i veći dio urbanih poreza zadržava- ju za sebe. U nekim epohama seljačka svojina na zemlji postaje gotovo lična i oni su slobodni da je otuđuju ili založe. Karakteristična je transformacija hramovske svojine. Ona se s vremenom počinje tretirati kao puna, privatna svojina. Nominalno se ona još smatra državnom, ali faktički kao privatna svojina ulazi u pravni promet. Kao što se vidi, u Egiptu se sva zemlja smatra faraonovom, ali se s vremenom počinje tretirati kao privatna, tj. njome se može raspolagati. Faraonova svojina dobija karakter vrhovne svojine, koje se ispoljava nametanjem teških poreskih obaveza, vlasnicima zemlje, a ponekad i potrebom saglasnosti faraona prilikom prodaje zemlje. 3.2.1.3.2. Obligaciono pravo Ovo pravo naziva se još i pravo prometa i ono je priločno razvijeno. Postojalo je u nekoliko vrsta ugovora. Ugovori su bili formalistički, a u početku su imali sakralni karakter. Tako su se ugovori sklapali pred svećenicima, uz davanje svečane zakletve. S vremenom a posebno od faraona Bokhorisa ne traži se više religiozna forma, što znači da ugovori laiciziraju. Isto tako, davanje zakletve koja je bila potrebna za važnost obaveze, izgubilo je značaj od X i IX dinastije. Jamstvo se kasno razvilo. Lični kredit davao se samo bogatome, koji je mogao sam vratiti dug i za koga ne treba intercesija trećega. Egipatsko pravo poznaje veći broj instituta prava. U početku je privreda naturalna, čak se i porezi daju u naturi. Postojanje gradova, razvijenost zanatstva i upućenost Egipta na međunarodnu trgovinu, stvorili su uslove za razvoj obligacionog prava. U početku je usmena zakletva bila dovoljna za preuzimanje obaveza, a kasnije su verbalne forme zamijenjene pismenim. Isto tako , umjesto apstraktnosti postepeno se javlja kauzalnost. U upotrebi su trampa i kupoprodaja, ugovor o zajmu , zakupu. 53 Kupoprodaja je poznata još na crtežima mramornih ploča ukrašenih reljefima i sličnim urezima, koji potiču iz Starog carstva. U to doba država razmjenjuje robe sa strancima putem svojih organa. Trgovački odnosi razvili su se naročito pred kraj Novog carstva, kada i pripadnici trgovačke klase učestvuju u razmjeni dobara pored države. Zemlja nije mogla biti predmet kupoprodaje.Jedino se mogla otuđiti uz saglasnost faraona. Seljaci su mogli otuđivati zemlju od 8. vijeka pr.n.e.

Inače ugovor o kupoprodaji zemljišta morao je biti u propisanoj formi. Prodavač je uzimao na sebe obavezu da na kupca prenese pravo na zemlju, a kupac dužnost plaćanja kupovine. U početku su ove obaveze potvrđivane zakletvom. Bio je potreban i kupčev ulazak u posjed. Kasnije se pravo na nekretninama prenosilo prostom predajom stvari. Zajam je bio ugovor čiji su predmet bile potrošne stvari, kao roba, žito, novac. Pozamljene stvari su se trošenjem morale nadoknaditi uz plaćanje kamate. Egipatski moral preporučuje zajam bez kamate, ali je praksa uzimanja kamata bila veoma raširena. Tako je faraon Bokhoris odredio maksimalnu kamatnu stopu od 30% za novčane zajmove, a oko 33% za zajmove u žitu. Isto tako Bokhoris je zabranio pretvaranje dužnika u roba zbog nevračanja duga (personalna egzekucija), jer je Bokhoris smatrao da tijela podanika, pripadaju državi koja je mogla da se služi njima za potrebe održavanja kanala i rata. Zakup se odnosio najvećim dijelom na zemlju, a vremenski se određivao na godinu dana.Kod zakupa zgrada određivani su rokovi prema dogovoru stranaka. Zakupina se obično davala u određenoj količini prihoda sa zemljišta ili u novcu. Ostava,tj. davanje stvari na čuvanje, sačuvala je religiozni karakter i najčešće je bila besplatna. To je dužnost svakog susjeda. Praktikovao se i ugovor o ortakluku. To je bio ugovor o udruživanju sredstava i rada više lica radi postizanja određenog cilja. Ugovor se zaključivao u pismenoj formi. Ljudi bez zemlje ili sa nedovoljno zemlje uzimali su u zakup tuđe parcele. Taj zakup je imao stvarnopravno dejstvo, tako da promjena vlasnika nije utjecala na trajanje zakupa ili na prava i obaveze stranaka. Isprva su ugovori zaključivani samo na godinu dana, a kasnije na sve duže periode, dok ne postanu doživotni, ili se čak zaključuju “na dva života”, što znači da se ugovorno djejstvo produžuje i na nasljednike. 54 3.2.1.3.3. Bračno, porodično i nasljedno pravo U Egiptu se razlikuju dvije faze u razvoju bračnih i porodičnih odnosa: stariji period, koji se veže za Staro carstvo u kome se zapažaju znatni ostaci matrijarhata, i relativno visok položaj žene, i kasniji period, od kada se žena potiskuje i muškarac preuzima vlast. Druga faza (od pete faraonske dinastije), u razvoju bračnih i porodičnih odnosa, vezane za prevlast muškarca, tako da porodica ima patrijarhalni karakter. Zanimljiva osobina statusnog i porodičnoh prava, bar što se tiče prve faze jeste dobar položaj žene. Za razliku od antičkih država, u prvom redu Atine i Rima, gdje je žena potčinjena mužu i nema punu poslovnu sposobnost, žene u starom Egiptu, bile su manje-više ravnopravne sa muževima i uživale su punu pravnu i poslovnu sposobnost. Nema podataka da je žena morala imati tutora, čak se u dokumentima sa suđenja vidi da sama žena istupa braneći svoja prava. Brak je monogaman, osim za faraona. Iz izvora saznajemo također da je žena u prvoj fazi imala vrlo visok položaj, nazvana je “vladarkom doma”, ali, kasnije, počinjući sa petom dinastijom, iščezavaju ostaci nekadašnjeg ugleda i autoriteta žene, te se znatno proširuju prava muškarca. Sklapanje braka nije potvrđivano nekom pravnom normom, niti nekom posebnom ceremonijom. Brak se sklapa ugovorom. Žena je u prvo vrijeme bila samostalna ugovorna stranka, a kasnije nju zamjenjuju njeni roditelji ili staratelji. U prvo vrijeme razvod braka bio je dozvoljen za oba bračna druga, kasnije je to ženi teže uspijevalo. Prilikom zaključivanja braka regulišu se i imovinski odnosi bračnih drugova. Žena može slobodno raspolagati svojom imovinom. Muž se obavezivao da joj daje određenu sumu za troškove. Da bi se obezbjedila ženina imovina, sačinjavan je poseban inventar i stavljana naročita hipoteka na muževljevu imovinu. Poslije smrti muža, žena je mogla postati starješina porodice. Očinska vlast nije u početku velika, iako s vremenom jača. Razvod je slobodan. U slučaju razvoda žena obično dobija izvjesnu sumu, a djeca zadržavaju pravo da nasljede očevu imovinu. Ako se razvod vrši na zahtjev muža, čitavo imanje ostaje najstarijem sinu, sa obavezom da ga razdjeli među svojom djecom.

Odnosi između roditelja i djece tako su regulisani, da su djeca bila dužna izdržavati svoje roditelje. Sva djeca, bez obzira na spol, imala su jednaka prava u odnosu na imovinu koja se imala naslijediti. 56 3.2.1.3.4. Nasljedno pravo Egipatsko pravo poznavalo je i zavještanje (testament). Ostavilac je mogao posljednjom izjavom volje, odrediti da se dio imovine izuzme iz zakonskog nasljeđa u korist kulta mrtvih, za prinišejne žrtava bogovima i slično. Prema starim ispravama, izgleda da je najstariji sin uživao izvjesna preimućstva prema ostaloj djeci. Ono što je sigurno, ako nema oporuke, onda najstariji sin odmah preuzima ostavinu, ali ima obavezu prema svojoj braći i sestrama. Mnogi egiptolozi mišljenja su da je u starijim periodima prevladavala ustanova slična fideikomisima, pri čemu je najstariji brat preuzimao upravu ostavine. Ovo bi više odgovaralo karakteru kolektivne svojine. 3.2.1.3.5. Krivično pravo Ostaci prethodne društveno-ekonomske formacije, tj. prvobitne zajednice, ogledaju se: u kolektivnoj odgovornosti; izraženoj ulozi oca porodice. Kolektivna odgovornost sve više potiskuje pojam lične odgovornosti (krivnje). Krvna osveta je ukinuta. Dugo vremena delikt se smatrao kao privatna stvar, pa se delinkvent u starijem periodu mogao osloboditi otkupom. Ipak, ova vrsta rješavanja deliktne odgovornosti sve više se potiskuje i zamjenjuje kaznom određenom od državnih organa. Kao delikt protiv države smatrani su: pobuna i zavjera protiv faraona; krivična djela protiv religioznog kulta. Za ova krivična djela predviđena je smrtna kazna. Teškim djelima smatrana su i krivokletstvo, lažna optužba, ubistvo, što sve, također, povlači smrtnu kaznu. Prema zakonu faraona Bokhorisa, i najteža kazna mogla je biti zamjenjena ropstvom. Djelima koja su povlačila kazne tjelesnog sakaćenja, smatrana su krađa, prevara, falsifikovanje pečata i novca, upotreba lažne mjere i težine. Kazne su bile različite i zavisile su od društvenog položaja okrivljenoga. Tako se u papirusima sreću kao najčešće kazne: batinanje, nanošenje rana, konfiskacija, odsijecanje nosa i ušiju, prinudni rad, usmrćivajne batinama. Mi ne možemo praviti uopćavanja jer je moguće da su se stavovi s vremenom mijenjali. Zabilježeni su slučajevi kažnjavanja za prisvajanje hramovskih dobara, što se kažnjavalo osudom na stostruku vrijednost; za krađu životinja bile su predviđene batine. Krivično pravo Egipta karakteriše se težnom da se zaštiti robovlasnički poredak, i da se, može se reći, on konzervira. Klasni karakter 56 krivičnog prava naročito se vidi iz drakonskih kazni predviđenih za pomaganje bjekstva kao i svih delikata kojima se štiti robovlasničko pravo. 3.2.1.3.6. Sudski postupak Propisi materijalnog prava nisu bili jasno odvojeni od procesualnih prava samog sudskog postupka. Također, nije izvršeno diferenciranje i podjela postupka na građanski, krivični, upravni, već je uglavnom primjenjivana slična procedura. Kod javnih delikata, gdje je država bila direktno zainteresovana postupak su pokretali državni organi, a u svim ostalim slučajevima zainteresovane stranke. Postupak je bio pretežno usmen i javan. Da bi potvrdili vjerodostojnost svojih tvrdnji i zahtjeva, stranke su podnosile sudu dokoazna sredstva. Ova dokazna sredstva bi se, sa savremene tačke gledišta mogla podijeliti na racionalne i iracionalne, iako su se u ono vrijeme uglavnom smatrala kao jednake procesualne vriejdnosti. Racionalna dokazna sredstva, sa gledišta zdravog razuma mogu doprinijeti utvrđivanju materijalne istine. U ova dokazna sredstva spada hvatanje počinioca na mjestu izvršenja krivičnog djela, tj. corpus delicti, priznanje (ukoliko nije iznuđeno), pismene isprave, i svjedoci (ukoliko njihovo svjedočenje nije lažno).

Iracionalna dokazna sredstva, naprotiv, sa gledišta zdravog razuma ne mogu doprinijeti utvrđivanju materijalne istine. Ovdje, prije svega, spadaju božiji sudovi (ordalije), sudski dvoboj, a donekle i zakletve i sakletvenici. Priznanje stranaka smatralo se najvjerodostojnijim dokaznim sredstvom, bez obzira kako je dobijeno. Iracionalna dokazna sredstva upotrebljavana su kad nije bilo drugih racionalnih dokaza. Interesantno je da su božji dovi izvođeni na više načina. Tako, npr., Okrivljeni je morao kolom rukom uhvatiti usijano gvožđe ili izvaditi neki predmet iz vrele vode. Ako bi mu rana zarasla sud ga je proglašavao nevinim, u suprotnom, izricao mu je kaznu. Često je okrivljeni bacan u vodu. Ako bi isplivao bio bi nevin, a ako bi potonuo smatran je krivim. Ovakvi postupci dokazivanja zasnivali su se na vjerovanju da će božanske sile, kroz prirodne elemente vatre, vode i slično pokazati tko je nevin, a tko kriv. Sudski dvoboj je također bio jedna vrsta božjeg suda. Vjerovalo se da će nevinoj stranci Bog pomoći da pobijedi u dvoboju. Zakletvom se predviđala vjerodostojnost iskaza koji je stranka prethodno dala. 57 Vjerovalo se da će u slučaju krivog zaklinjanja takvo lice stići prokletstvo bogova, svi zakonski propisi kažnjavali su krivokletvenike veoma strogo. Sakletvenici nicu bili svjedoci, tj. očevici događaja, oni nisu bili upoznati sa materijalnim činjenicama, nego su svojim izjavama potkrepljivali vjerodostojnost iskaza stranke na čijoj strani su se zaklinjali. Broj sakletvenika najčešće je bio paran i kretao se od 4 do 12, pa i više. Sud je cijenio iskaz sakletvenika prema njihovom broju i društvenoj pripadnosti. Više se vjerovalo uglednim sakletvenicima, i obrnuto. Inače, postupak je bio i kontradiktoran jer su i jedna i druga starnka u sporu trebale da izlože i dokažu svoje pravo, a sve s ciljem što jačeg utiska na sud. Tako su stranke u sudnicu dovodile i svoje rođake i prijatelje, koji su vikom, galamom, plačem trebali ostaviti što jači utisak na sud i na suprotnu stranu. Presude nisu bile u pismenoj formi. Ubrzo je pasivna uloga suda bila napuštena. One je sve više od stranaka tražio dokaze koji bi bili odlučujući za donošenje presude. Presuda je trebalo da sadrži navođenje činjenica i motiva. Nije poznato da li je sadržavala pouku o pravnom lijeku. U cjelini gledano, ne može se reći da je egipatsko pravo bilo primitivno. Način na koji opno nastaje i živi je bitno drukčiji od onog koje je Evropa nasljedila iz rimskog prava, ali su Egipćani stvorili već vrlo rano jedan centraliziran aparat, jedan politički sistem koji je trajao stoljećima i koji je relativno uspješno obnavljao osnovne funkcije: navodnjavanja držanje podanika u pokornosti, odbrana od spoljnjeg neprijatelja. 58 3.2.2. Babilon 3.2.2.1. Razvoj državnog uređenja Izvori. – Izvori za historiju babilonske države, mogu se podijeliti u tri grupe: zakonski tekstovi i dokumenti iz pravne prakse, koji su veoma brojni, zatim ugovori i sudske presude, i na kraju carska pisma. Još u trećem mileniju u pojedinim sumeranskim gradovima-državama dolazi do kodifikacija. U Lagašu su takve kodifikacije napravili Urukagina, sredinom trećeg milenija, i Gudea, a oko drugog milenija u državici Uru kralj Šulgi. Ovdje su nađeni i fragmenti jednog zakonika izdatog prije Hamurabija. Postoji zbirka starih suvremenih izvora, a koju predstavljaju fragmenti zakona. U ovu zbirku spada i jedan sumerski zakonik koji se pripisuje Ur-Namu, osnivaču treće dinastije Ura (oko 2080. godine prije nove ere). Ovo je najstariji poznati zakonski tekst. Poznat je i zakonik države-grada Ešnuna, poznat pod nazivom zakonik vladara Bilalame (izdan oko 1930. godine pr.n.e.). Zatim je poznat zakonik vladara LipitIštara iz državice Isin (izdan izmežu 1885. i 1875. godine pr.n.e.). Ovdje se može ubrojati i

zakonik vladara ujedinjene babilonske države cara Hamurabija (izdan između 1697., a prema nekima 1673. godine pr.n.e.). U Babilonu su se sačuvale vrlo brojne isprave (blizu 30 000) o pravnim poslovima i drugim pravno relevantnim čijnenicama, kao što su: ugovori, jednostrane izjave, presude, rješejna, itd., pisane klinastim pismom na glinenim pločicama. Iz tih isprava mogu se utvrditi tadašnja pravna praksa, a i norme običajnog prava, kojima su se regulisali odnosi prije donošenja zakonskih propisa, ili oni odnosi koje zakonski propisi nisu obuhvatili. Carska pisma potječu iz perioda prve babilonske dinastije, koja su vladari upućivali svojim upraviteljima provincija i drugim službenicima. Ta pisma daju nam uvid u odnose vrhovnih organa državne vlasti i lokalnih organa, te činovničkog aparata, tj. u obliku državnog uređenja, i u primitivno administrativno pravo. Sva ova građa napisana je tzv. klinastim pismom, ili na kamenim blokovima, ili glinenim pločicama. Ona nam je postala dostupna kada je njemački paleograf i filolog Grotefend (1802. godine) dešifrovao klinasto pismo i time nam omogućio da izvršimo rekonstrukciju i prikaz razvitka državnosti, a naročito pravnih grana, instituta, i normi babilonske države. Najpoznatiji i najznačajniji pravni izvor u Mezopotamiji je zakonik cara Hamurabija, sačuvan u cjelini. Zakonik je nastao u 17. v. pr.n.e., a 59 pronađen je tek 1901. godine naše ere u ruševinama grada Suze. Tamo ga je prenio elamićanski kralj zajedno s ostalim plijenom oko 1175. god. pr. ere. Tekst zakonika urezan je na crnom kamenom stubu u obliku piramide. Na vrhu te piramide prikazan je bog sunca Šamaš "veliki sudija neba i zemlje", pred kojim stoji Hamurabi kome bog Šamaš daje zakone. Bez obzira "na pozivanja na boga Šamaša" i druge bogove u uvodu i kraju zakonika, on nema religiozni, već laički karakter. "U njemu je vidljivo nastojanje da se stvori jedinstveno pravo, kroz poštovanje sumerske i akadske pravne tradicije i tako na polju prava dovrši političko ujedinjenje Sumera i Akada." Inače, Zakonik sadrži 282 člana. Tu su propisi o sudskoj organizaciji, sudu, svjedocima, zatim o svojini, krivičnopravnim odredbama, odredbama o raznim oblicima ugovora, o braku, porodici, nasljeđivanju, o oruđima za rad. Inače, hamurabijev zakonik ima izrazito klasni karakter. To je naročito došlo do izražaja u određivanju kazni za pojedine društvene slojeve. Tako su kazne za krivična djela različite za pripadnike pojedinih slojeva društva. 3.2.2.1.1. Nastanak babilonske države Stara babilonska država nastala je na području između Eufrata i Tigra, u Mesopotamiji. Ona je nastala sjedinjavanjem dviju starih država, Sumera i Akada. Svoj najviši uspon imala je pod vladavinom VII vladara I babilonske dinastije, cara Hamurabija. Sredinom II milenija pr. n. e. ona je pala pod vlast Asiraca. poslije skoro 1.000 godina Babilo se opet oporavio pod Nabopolassarom (625.-606. god. pr. n. e.), kada postiže svoj veliki uspon i procbat. Za vladavine Naboneda on gubi svoju nezavisnost i dolazi pod vlast Persijanaca. Područje koje obuhvataju slivovi Tigra i Eufrata slično je teritoriji na kojoj je nastao Egipat. Rijeke su svojom vodom natapale pustinju. Navodnjavanje je uslov opstanka i prosperiteta. Ipak, ovdje ima nešto i kiše, a izlivanje rijeka nije tako pravilno i predvidivo. Ovo područje je mnogo više otvoreno okolnim zemljama i narodima. To je imalo i dobre i loše strane, dobre: miješanje kultura, razvoj trgovine, a loše: često su drugi narodi iz okolnih brda u rušilačkom naletu osvajali postojeće države i na njihovim ruševinama podizali novu civilizaciju. Potreba navodnjavanja i odbrane od neprijatelja i ovdje je natjerala ljude da se udružuju. Savezi plemena izrastaju u gradove koji se ovdje nazivanju patesijati. Jedan od najstarijih je Ur, zatim Eridu. Lagaš, Uruk, Ugart i drugi. Gradovi sa okolicom pretvaraju se u države. To se dešava uglavnom pokoravanjem slabijih grdova od jačih. Neki od ovih gradova

60 postaju značajni centri. Obično se u centru grada diže hram zigurat, koji se sastoji od više stepenastih platformi od kojih je svaka uža od prethodne. Najčešće je bilo sedam ovakvih platformi i svaka je posvećena jednoj planeti. A na vrhu je hram podignut Bogu zaštitniku grada. Svaki grad je, među mnogim bogovima koje je priznavao, imao jednog zaštitnika. I u Babilonu se ujedinjenje postiglo osvajanjem. Tako se u dolini Mesopotamije javljaju velike države koje obuhvataju cijelo ili veći dio ovog podrućčja. I ovdje, zbog istih ili sličnih razloga, kao i u Egiptu, dolazi do stvaranja despotija orijentalnog tipa. Poslije prvih oblika hegemonije pri povezivanju područja u okviru babilonskog carstva u velikoj mjeri je omogućio razvoj robnog prometa i slojeva koji su ga nosili. Mnoge promjene dobile su podsticaj u novoj razmjeni viškova i uključenju šireg područja u jedinstveni sistem razmjene. Ali, takav razvitak je još bio bez većeg uticaja za zemljišnu svojinu, jer se promet viškova upravo zasnivao na njenom starom obliku, s jedne, i razvijanju novih proizvodnih djelatnosti gradova, s druge strane. Položaj Babilona omoguućio je da je on postao posrednik u ogromnoj međunarodnoj razmjeni, a isto tako i u unutrašnjoj trgovini između pojedinih gradova. 3.2.2.1.2. Društveno-ekonomska struktura U babilonu su proizvodne snage dostigle ralativno visok stepen razvoja. Znatni viškovi poljoprivrednih proizvoda stvorili su povoljne uslove za široko razvijenu trgovinu. Poed poljoprivrede, važnu ulogu imalo je i stočarstvo. Zanatstvo je dostiglo visok stupanj razvoja i tehnike obrade raznih sirovina, od kojih se veći dio dobiva razmjenom sa susjednim krajevima, i tako su se stvorili uslovi za široku podjelu rada i za brojne različite zanate. Unutrašnja trgovina, na bazi razmjene gradskih proizvoda za seoske, uz povoljne saobraćajne uslove, dostigla je visok nivo razvitka. Vanjska trgovina, sa susjedima i udaljenim zemljama i plemenima, zauzimala je također važno mjesto u ukupnoj babilonskoj privredi. Razvijeno zanatstvo i trgovina stvaraju robnonovčanu proizvodnju u okvirima opće robovlasničke naturalne privrede, koja se kao zatvorena u određenoj mjeri zadržala u seoskim zajednicama. Jačanje robnonovčane 61 proizvodnje donosilo je i formiranje posebnih zanimanja i lihvarstvo, štop je djelovalo na raslojavanje seoskih zajednica gdje je preovladavala zatvorena naturalna privreda. Babilonsko društvo je izrazito klasno društvo, sa strogom podjelom među društvenim klasama i slojevima, koja se jasno pokazuju u pravu. Osnovna podjela stanovništva je na slobodne - robovlasnike i neslobodne - robove. Najviši sloj babilonskog društva čine damkari (finansijeri i zelenaši), vioki činovnici i svešenstvo. Oni od vladara dobivaju velike posjede koji čine zasebne ekonomske cjeline. Ostalo slobodno stanovništvo avilume, činili su zanatlije, trgovci i muškenu - građani. Oni učestvuju u gradskom životu u nižim sudskim i upravnim organima. Najbrojnija kategorija robovlasnika bili su avilumi (gospodin) i muškenu (siromašniji). Mjerilo te podjele bilo je, izgleda, imovinsko stanje. Posljedica te razlike bila je da je avilum kod povreda bio zaštićen principom taliona. Muškenu su proizvođački dio stanovništva, i niži društveni sloj. Muškenu su posjedovali pokretnu i nepokretnu imovinu. Bili su subjekti prava. Niži položaj muškenu vidi se iz toga, što su oni za izvršene krivične radnje kažnjavani mnogo strožije nego avilumi. Nisu bili zaštićeni principom taliona. Najbrojniju kategoriju stanovništva čine slobodi seljaci koji su živjeli u okviru seoskih zajednica i obrađivali državnu i hramovsku zemlju. Smatra se da je bilo i privatnih vlasnika zemlje i privatnih zakupaca, ali manje. Postojala je i kategorija vojnika zemljoposjednika.Oni su dobijali tzv. "ilku posjede" za obnavljanje vojne dužnosti. Ilku je bila državna zemlja izuzeta iz prometa. Iako nisu bili bogati, posjednici ilku imovine spadali su u razred aviluma.

Damkari su jedini mogli sticati imovinu "ilku" koja je u pravilu bila neotuđiva i koja je bila van pravnog prometa. Proizvodnja u Babilonu u mnogo većoj mjeri počiva na radu robova. Robovi se pribavljaju ratom, tj. zarobljavanjem, rođenjem od roditelja robova, kupovinom na tržištu i prezaduživanjem, tzv. dužničkim ropstvom. Robovi su imali izvjesnu pravu i poslovnu sposobnost. Gospodar može prodati roba, dati ga u najam. Onaj ko sakrije tuđeg odbjeglog roba kažnjava se smrtnom kaznom. U odnosu na položaj robova u antičkim državama, položaj robova u Babilonu je mnogo povoljniji. Rob može zasnovati brak i sa osobom ropskog položaja i sa slobodnom ženom. Rob se može pojavljivati pred sudom i preduzimati neke pravne poslove. Hamurabijev zakonik smatra punovažnim neke ugovore koje sklapa rob, ako su sklopljeni pred svjedocima ili u pismenoj formi. 62 Rob može steći slobodu otkupom od gospodara i u nekim slučajevima koje predviđa zakon: djeca rođena od slobodnog čovjeka i robinje postaju slob odna poslije njihove smrti, žena i djeca dužnika koji su prodati u ropstvo da odrade dug, slobodni su poslije tri godine. Rob je smatran za stvar gospodara, pa je bio predmet svih pravnih transakcija. Povreda ili ubistvo roba od trećeg lica, kažnjavana je imovinskom kaznom i odšteta je pripadala gospodaru, a ne robu ili njegovoj porodici. Oslobađanje roba vršilo se izjavom gospodara pred sudom ili privatnim ugovorom koji je praćen religioznim ceremonijalom. Država je robovima u Babilonu dala neka prava i nije dopuštala vlasnicima robova da ih nepotrebno zlostavljaju. Dakle, država je eksploataciju robova stavila pod kontrolu, a isto tako otklonila je za državu nepotrebne, privatne interese koji bi ugrozili robovlasnički poredak. 3.2.2.1.3. Državno uređenje Po obliku vladavine, babilonska država bila je monarhija despotskog karaktera. Vladar - lugal (car) jedini je u državi imao zakonodavnu vlast, a također je vršio najvišu upravnu i sudsku vlast. On se smatrao posrednikom između bogova i ljudi. Odatle je izvodio svoje pravo isključivog zakonodavca i vrhovnog sudije. Njega prikazuju kako prima zakone od vrhovnog božanstva, ali ih on sam izdaje ljudima pod svojim autoritetom. Tako iz pravnih normi u zakonima ne stoji autoritet božanstva, nego vladara, kao predstavnika ili eksponenta robovlasničke klase. Iz ovog se može zaključiti da je u Babilonu despotska monarhija u pretežnoj mjeri izgubila teokratski karakter i postala laička država. Babilonska država će se izgraditi u strogo unitarnu i centralizovanu državu, koja će svoj najviši stupanj centralizacijedostići krajem XVIII i u prvoj polovini XVII v.pr.n.e. u prvobitnoj državnoj organizaciji vlast je jedinstvena, tako sudska vlast nije bila odvojena od izvršne, tj. upravne vlasti. Vladar je uz sebe imao razgranat uparvno-sudski aparat. Među najvišim funkcionerima nalazio se nubanda - on je bio upravnik dvora i svih carskih imanja. Interesantno je da je nunbanda postojao i kod ranijih sumerskih i akadskih država. Uloga nunbande u jedinstvenoj babilonskoj državi naročito će doći do izražaja izgradnjom i održavanjem hidrotehničkih sistema, kanala za navodnjavanje, dvorova i hramova. U jednoj centralizovanoj državi, kao što je babilonska, postojao je i šef državne uprave, koji nosi stari akadski naziv - issaku. Veliki broj podređenih činovnika (dub-sari), obavljao je razne pomoćne službe u aparatu centralnog organa državne vlasti i u lokalnoj upravi. 63 Male državice patesijati, zadržale su se kao lokalne jedinice u jedinstvenoj babilonskoj državi. Na čelu svake ove jedinice nalazi se upravitelj, koga postavlja vladar. Inspekciju rada lokalnih organa vršili su posebni službenici centralne vlasti, koji su odlazili na teren. Na taj način bio je učvršćen birokratski centralizam, na kojem se zasnivala cjelokupna državna uprava.

Sveštenstvo je zadržalo svoj istaknuti društveni položaj, kao korisnik bogatstava i privilegija, ali su njegove nekadašnje funkcije u vlasti potisnute novom izgradnjom vlasti, njenim novim nadležnostima, u kojima sveštenstvo nije učestvovalo. U sudstvu je zadržalo sporedne funkcije pri polaganju zakletve i nekim drugim sudskim postupcima. 3.2.2.1.4. Sudovi U Babilonu sudstvo je bilo laicizirano još od XVIII v. pr. n. e. Vrhovni sudija čije su odluke imale kasacioni karakter i na koje nije bila dozvoljena apelacija, bio je sud vladara ili carski sud. Vladar je mogao promijeniti nadležnost - prenijeti predmet sa jednog nižeg suda na sud istog ranga, preuzeti predmet iz nadležnosti nižeg suda i sam ga riješiti. Vladar je djelovao i kao drugostepena instanca i vršio pomilovanja osuđenih osoba, te rješavao sporove u posljednjem stepenu. On je sudio sam ili sa svojim "carskim sudijama" koji su sudili prema datim uputstvima. Upravnici provincija i gradova vršili su ujedno i sudsku funkciju. Postojao je i sudski kolegij, tzv. puhrum, koji se zadržao još iz sumerskog i akadskog perioda i čiji sastav nije nepoznat. Pretpostavlja se da su sudovi u provincijama sudili kao kolegijalni organi u vijećima od 4 i 8 sudija i u drugom sastavu od 6 i 10 sudija. Oba kolegija bila su neposredno podređena vladaru. Interesantno je da su sudije u Babilonu vršile i određeni nadzor nad kolektivnom svojinom gradova. Sveštenstvo, koje je u sumerskim i akadskim državama isključivo vršilo sudsku vlast, zadržalo je samo neke sporedne sudske funkcije. Tako se pred sveštenicima u hramovima polagala zakletva koju je naređivao svjetovni sud, oni su često pozivali stranke i svjedoke pred sud, pomagali pri izvršenju prsuda i sl. 64 3.2.2.2. Pravo u Babilonu 3.2.2.1. Stvarno pravo Osim kolektivne svojine države (vladara, hramova i seoskih zajednica) nad osnovnim sredstvima za proizvodnju, postojala je i privatna svojima nad nekretninama, kućama, zemljištima i robovima. Pored države, postoje i drugi nosioci prava svojine na zemlji. To su, u prvom redu, hramovi. Neke seoske općine povremeno su dijelile parcele zemlje. To je bila općinska svojina na selu. Poseban oblik svojine su bila tzv. "ilku" imanja. To su uslovna vojna dobra, ili uslovni pojed, vezan za obavljanje vojne službe. Kao oblik evidencije na svojini javljaju su "kuduru kamenovi". Oni se postavljaju na međe i govore o pravima vlasnika kao i o eventualnim teretima. U Babilonu se rano javlja i založno pravo na nekretninama, a poznate su i gradske i seoske služnosti. Kasitska vladavina ponovo je potisnula privatnu svojinu i proširila kolektivnu nad zemljištem. 3.2.2.2. Obligaciono pravo Obligaciono pravo u Babilonu je bilo razvijeno i ono je bilo odraz razvijene robnonovčane privrede. Razvoj robnonovčane privrede uslovio je razvoj i određenih vrsta ugovora, a naročito kupoprodajnog ugovora. Pri sklapanju ugovora bilo je bitno davanje izjave u obliku očitovanja volje obiju stranaka, a nedostatak pristanka nije se uzimao u obzir. Za neke ugovore postojale su stalne forme, formulari. Cilj svih formi u svim ugovorima, bio je, prije svega, da olakšaju dokazivanje u slučaju izbijanja spora. U prvo vrijeme obligacione ugovore, može se reći, prati određena simbolika i formalizam. Tako, da bi ugovor bio punovažan, bilo je potrebno ispuniti u prvo vrijeme strogo određenu formu, tj. izgovoriti određene riječi i izvršiti određene radnje. Svaka greška u formi povlačila je ništavost pravnog posla. Ugovori su se sklapali na određenim jmjestima i u određene dane, uz predaju stvari ako su pokretni, ili uz simboličnu predaju ako su nepokretne. Kasnije,

formalizam i simbolika postaju kočnica bržem poslovnom prometu. Zato se s vremenom obligacioni ugovori postepeno oslobađaju formalizma i simbolike. Ugovor o kupoprodaji razvio se iz trampe, tj. razmjene stvari za stvar. Ugovor o kupoprodaji morao je sadržavati dva bitna elementa, a to su predmet ugovora i cijena. Predmet ugovora mogle su biti pokretnie i nepokretne stvari. Pravo na otuđenje nepokretnosti bilo je vrlo ograničeno (naročito kod zemljišta koje je pripadalo vladaru, hramu). Da 65 bi ugovor o kupoprodaji bio perfektan, potrebno je da kupac da određenu cijenu, a prodavac preda stvar u posjed kupca. Kod kupoprodajnih ugovora u starom Babilonu se praktikovala klauzula o garancijei za slučaj evikcije, tj. obaveze prodavca da nadoknadi štetu kupcu u slučaju da treće lice dokaže svoje pravo na kupljenu stvar. Hamurabijev zakonik predviđa smrtnu kaznu za nesavjesnog prodavca i kupca. Hamurabijev zakonik u više članova reguliše ugovor o kupoprodaji (članovi: 7,9,35,39,108,111,178). Za sklapanje kupoprodajnog ugovora bilo je potrebno prisustvo svjedoka i zakletva kupca. Zajam je, također, veoma rasprostranjen obligacioni ugovor. Predmet zajma mogle su biti potrošne, zamjenjive i generičke stvar, kao što su žito, vino, ulje, novac, i druge. Zajam se određeni vremenski period uz obavezno vraćanje glavnice, a i interesa, odnosno kamate na tu glavnicu. Vraćanje duga često se osigurava zalogom, naročito zalaganjem parcele zemljišta, tzv. hipotekom. Hipoteka je trebalo da bude garancija vraćanja duga ukoliko se ne ispuni vraćanje glavnice. U slučaju da se povjerilac (zajmodavac) nije mogao namiriti ni iz hipoteke, on je gubio svoju slobodu i postajao tzv. dužnički rob. Dužničko ropstvo vodilo je dalje društvenom raslojavanju. Izgleda da je ono uzelo maha, tako da je sam vladar morao intervenirati između dužnika i njegovog povjerioca. Car Hamurabi ukida dugovinsko ropstvo i u svojem zakoniku umjesto toga uvodi institut "odrade duga". Naime, odrada duga bila je predviđena na period od tri godine. Na odradu je išao samo dužnik, ali su mogli i članovi njegove porodice. Čak je mogao i rob ići na odradu duga. Naime, i siromašniji su stanovnici mogli kupiti jeftino roba na tržištu i poslati ga na odradu duga. Hamurabi je lica na odradi duga zaštitio principom taliona (lex talionis). Zakup predstavlja takav obligacioni ugovor kod kojeg jedna ugovorna stranka (zakupodavac) daje privremeno svoju stvar na korištenje i zato od zakupoprimca dobija ugovorenu naknadu. Predmet zakupa mogle su biti pokretne i nepokretne stvari. Ukoliko se davala zemlja u zakup, rok korištenja bila je godina. O zakupu zemlje govore brojne odredbe u Hamurabijevom zakoniku (članovi: 42,43,45,47,60,61). Osd nepokretnih stvari, osim zemlje u zakup se daju i kuće. O tome govori član 65 Hamurabijevog zakonika. Zakupnina je obično bila u naturi i iznosila je 1/2 ili 1/3 roda, a kod zakupa vrtova 2/3. Interesantno je da je i služnost prolaza preko tuđeg zemljišta imala karakter zakupa. Ugovor o ličnom najmu - predmet ovog ugovora je radna snaga slobodnih ljudi i robova. Najčešće, ugovori o najmu su poljoprivrednih sezonskih radnika, te ugovori o djelu zanatlija, građevinara, u kojima se 66 najmoprimci obavezuju na izradu određenih predmeta ili izvršenje posebnih radnji i po završetku posla dobivaju najamninu. Od odredbi o ovom ugovoru spomenut ćemo članove 261,267,258, i 239. Hamurabijevog zakonika. U ovim ugovorima lica, tzv. izvođači radova, kao što su brodari, ljekari, graditelji, odgovaraju za stručnost i kakvoću određanog posla. Hamurabijev zakonik, zavisno od veličine štete, kao posljedica nestručnosti, predviđa kazne, odnosno načine obeštećenja. Ostava predstavlja ugovor o čuvanju određene tuđe stvari na određeno vrijeme. Ovaj ugovor ima karakter formalnog akta, jer je tražena njegova pismena forma i prisustvo svjedoka. Predmet ovog ugovora mogu biti samo pokretne stvari. Na čuvanje su se mogle dati, kako potrošne, tako i nepotrošne stvari. Ako se prima potrošna stvar na čuvanje, novac, žito, vino, ulje, oni su se mogli potrošiti, s tim što je u predviđenom roku trebalo vratiti stvari

iste vrste i količine. Hamurabi predviđa nagradu za čuvanje stvari u članovima 120. i 121. Zakonika. Čuvar odgovara za umanjenu vrijednost i krađu čuvanih stvari. Ortakluk ili ugovor o društvu bio je poznat daleko prije Hamurabijevog zakonika. Ovaj ugovor sklapa više lica, koja se udružuju radi obavljanja zajedničkog posla. U početku ortaci ulažu materijalna sredstva ili radnu snagu, a prihod od ostvarenog dijele na jednake dijelove, dok se kasnije dobit mogla odrediti po dogovoru (članovi 100-107. Hamurabijevog zakonika). 3.2.2.2.3. Bračno i porodično pravo Brak se u Babilonu sklapao ugovorom, a za njegovu valjanost tražio se jedino pristanak roditelja. Ako je došlo do braka koji nije zaključen ugovorom, on se prema Hamurabijevom zakoniku, smatrao nepostojećim (član 118.). Kao ostatak prvobitne zajednice, zadržava se kupovina nevjesta. Zaruke su prethodile braku, i one se nazivaju tirhatu i biblu, to je onaj dio koji daje mladoženja, dok je nevjesta donosila miraz - šeriktu. Zaruke nisu proizvodile pravne posljedice, a to znači da zaručnici nisu morali stupiti u brak. One su samo proizvodile materijalne posljedice. Ako je mladoženja odustao od zaruka, gubio je ono što je dao, a ako je odustala djevojčina strana, davala je u dvostrukom iznosu zaruka što ih je davao mladoženja. Brak je bio monogaman za ženu, dok je za muža bila legalizirana bigamija, tj. dovođenje sporedne žene, ili nevjenčane žene (konkubina). Žena nije bila izjednačena sa mužem. Muž je mogao tjelesno kažnjavati, a nevjernu ženu je mogao prodati kao robinju. Nepovoljniji 67 položaj žene dolazio je do izražaja i u pravu muža da uz nju uzme sporednu, drugu ženu, u slučaju njene sterilnosti. Ona je, pak, mogla dovesti robinju, i on tada nije imao pravo na konkubinu. Dakle, za muškarca je bilo dozvoljena poligamija. Razvod braka bio je, prema Hamurabijevom zakoniku, mnogo lakši za muškarca nego za ženu. Muž je mogao “otpustiti” ženu u slučaju njene razuzdanosti, zbog sterilnosti, u slučaju bolesti ( ali joj je tada morao dati stan i izdržavanje), ili pak, bez ikakvog razloga (tada je morao vratiti miraz) Muž se mogao ponovno ženiti i bivšu ženu pretvoriti u robinju. Ako je žena lakomislena, razara kuću, zanemaruje muža. Žena je mogla tražiti razvod “zbog teških povreda bračne zajednice”. Tako se žena mogla razvesti ako je muž neosnovano optužuje za nevjerstvo ili ako napusti kuću (član 129, 133, 143. Hamurbijevog zakonika). Miraz je ostajao u vlasništvu žene, ali ga ona nije mogla otuđiti. Muž je upravljao njenim mirazom. Poslje smrti žene, miraz je pripadao djeci ili se vraćao ženinoj porodici, ako ona nije imala potomstva. Žena je imala pravnu sposobnost i ograničenu poslovnu sposobnost. Tako je ona mogla raspolagati svojom pokretnom imovinom, mogla je biti svjedok na sudu i obavljati razna zvanja. Ipak, žena nije izjednačena sa mužem. Tako je muž mogao tjelesno kažnjavati, a nevjernu ženu prodavati kao robinju. Adopcija (usvojenje) bila je veoma rasprostranjena u Babilonu. Služila je za usvojenje ne samo roditeljskog nego i rođačkog odnosa. Cilj adopcije bilo je povećanje radne snage u porodici, legitimacija (ozakonjenje) vanbračne djece ili pribavljanje nasljednika. 3.2.2.2.4 Nasljedno pravo Nasljedno pravo poznaje zakonsko i testamentarno nasljeđivanje. Inače, nasljeđivanje je u uskoj vezi s porodičnim i svojinskim odnosima. U početku, dok još privatna svojina nije razvijena, nije bilo ni individualnog nasljeđivanja, već je imovina ostajala u rodovskom i zadruženom kolektivu. Razvoj svojine omogućio je i razvoj individualnog nasljeđivanja. U početku se kao nasljednici pojavljuju samo muški potomci, da bi kasnije nasljednici mogla biti i ženska djeca. Postoji načelo tzv. Reprezentacije, tj. ako jedan od sinova ostavioca u

trenutku njegove smrti više nije živ, na nasljeđe se pozivaju djeca tog tog sina. Adopcija je predstavljala oblik raspolaganja imovinom za slučaj smrti, time što je adoptirani ulaskom u porodicu sticao pravo na nasljedni dio svog adoptiranog oca, djeda, brata. 68 Testamentalno nasljeđivanje u Babilonu je bilo tek u začetku. Ostavilac je morao ostaviti jedan dio svoje imovine zakonskim nasljednicima, a drugim je mogao slobodno raspolagati . Članovi 150, 179. I 182. Hamburabijevog zakonika govore o testamentalnom nasljeđivanju. 3.2.2.2.5. Krivično pravo Krivično pravo i pored brojnih krivičnih odredbi u Hamurabijevom zakoniku smatralo se nerazvijenim od građanskog prava, tj. stvarnog i obligacionog. U Hamurabijevom zakoniku nabrojano je 69 krivičnih djela, počev od neprijavljivanja zavjere koju vrši krčmarica, pa do raznih oblika napada na fizički i moralni integritet ličnosti. U krivičnom pravu manifestiraju se mnogi relikti iz preddržavnog uređenja. U prvom redu, tu je krvna osveta, kolektivna odgovornost za delikt u slučaju da ne bude uhvaćen počinilac krivičnog djela na području gdje je krivično djelo učinjeno. Tako u članu 116. Hamurabijevog zakonika propisuje da kćerka odgovara za ubistvo druge žene koju je ubio njen otac, a u članu 230. Hamurabijevog zakonika se kaže da se treba usmrtiti sin oca koji je prouzrokovao svojim nesolidnim radom smrt svog poslodavca. Iz ovog se vidi da djeca odgovaraju za delikte svojih roditelja. Primjena pricipa taliona došla je do izražaja u sistemu kažnjavanja, a to znači da se kazna odmjerava na isti način, na koji je izvršeno krivično dijelo. Ovdje dominira objektivna odgovornost, a ne subjektivni odnos učinioca prema dijelu, stepen njegove vinosti. Jednaka povreda nanosila se onome koji ju je učinio, po načelu “oko za oko, zub za zub”. Praktikovani je i simbolični talion, kada se kažnjavao onaj dio tijela koji je, navodno, počinio delikt (sječenje ruke lječniku koji nije s uspjehom izvršio operaciju). Svrha kažnjavanja, pored odmazde, bila je također i generalna i specijalna prevencija. Sudski organi princip krivnje nisu poznavali, pa je zbog toga se s prvom ovo pravo može nazvati kazneno a ne krivično pravo. U Hamurabijevom zakoniku dolazi do izražaja klasnost u sistemu kažnjavanja. Različito su, za isto krivično djelo kažnjavani pripadnici određenih društvenih slojeva. Tako se različito kažnjavaju robovi od slobodnih ljudi, različito avilumi od muškenu. Time je u krivičnom pravu otvoreno naglašeno pravna nejednakost. Inače, kazne su imale represivni karakter. Hamurabijev zakonik predviđa veliki broj smrtnih kazni, tjelesnih, kao i surovi način njihovog izvršenja. Od kazni, najčešće se propisuje smrtna kazna, u 30 slučajeva. Zavisno do težine krivičnog djela, smrtna kazna se izvršavala na razne 69 načine: bacanjem u vodu, spaljivanjem, vješanjem, nabijanjem na kola. Također su se pratikovale tjelesene kazne: sječenje ruku, jezika, ušiju, teško batinanje. Prije nego bismo prešli na pojedine vrste krivičnih djela, treba naglasiti da se u Hamurabijevom zakoniku gotovo nikako, ili vrlo malo, govori o krivičnim djelima protiv postojećeg političkog i pravnog potretka. Vjerovatno je da se pretpostavlja notornost takvih krivičnih djela i da zakonodavac nije uopće smatrao potrebnih da ih se uvrsti u svoj zakonik. Strožijim kaznama zaštićuje se privilegovano stanovništvo. Avilumi su zaštićeniji od muškenu građana, a muškenu od drugih kategorija slobodnog stanovništva. U odredbama Hamurabijevog zakonika od 196-214. člana govori se o krivičnim djelima izvršenim prema različitim kategorijama stanovništva. Avilumi su zaštićeni principom taliona, tj. jednako za jednako, “ako se slomi kost avilumu, da se i drugom slomi kost, ako se povrijedi neki dio tijela avilumu, da se i drugom povrijedi isti dio tijela”. Muškenu građanima se za isto ovo djelo ne primjenjuje princip taliona, nego novčane kazne. U članovima 200. i 201. Rečeno je

da se izbiju zubi svakom onom ko je izbio zube jednom avilumu, a ako je izbio jenom muškenu, da se plati novčana kazna u iznosu trećine mine srebra. Vrlo ilustrativno o klasnosti govori član 202. On glasi: “Ako neko čovjeka položaja većeg od svoga udari po obrazu, da mu se bičem od goveđe žile udari 60 udaraca”. Ako je neko udario po obrazu mušekuma, ima da plati 10 sekela, ako je rob po obrazu udario slobodnog čovjeka, da mu se odsiječe uho. Da bi dosljednije primijenio princip taliona, prema najpriviligeranijim, Hamurabi dozvoljava i takve mogućnosti da potpuna nevina lica stradaju kao da su počinioci krivičnih djela. U članovima 209. i 214. govori se o slučaju gravidne žene, ako je udarcima od nekog čovjeka umrla, ako je bila kćerka aviluma, imala se ubiti kćerka počinioca ovog dijela, ako je bila kćerka muškenua, počinilac je trebao platiti pola mine srebra, a ako je bila robinja, svega jednu trećinu mine srebra. Kao što se vidi za isto krivični dijelo sa istim posljedicama, tri su razlličite kazne. Posljedica pricipa taliona bila je da su stradavela potpuno nevina lica. Navest ćemo član 230. Hamurabijevog zakonika, gdje se kaže da ako građevinar nesolidno sagradi kuću i ona se sruši i ubije sina vlasnika kuće, imao je biti ubijen sin građevinara. Sam građevinar odgovara ako pogine vlasnik kuće. A ako je to bio rob, građevinar je morao vlasniku kuće nadoknaditi roba za roba. 70 Krivična djela protiv svojine u Hamurabijevom zakoniku zaštićena su strogim kaznama. Većina krađa, a ima ih više vrste, kažnjava se smrću ili nadoknadom ukradene stvari u njenoj višestrukoj vrijednosti. Krađa iz hramova i dvora kažnjavana je smrću. Karakterističan je i postupak u nekim slučajevima: ako netko izvrši izvrši krađu provaljivanjem zida, bio je ubijan i zatrpan pred otvorom zida (član 21.) Ko je koristio požar da bi krao, bacan je u vatru (član 25.). Smrću se kažnjavala krađa, kao i kupovinaod nedoraslih pripadnika porodice ili roba (član 7.). Ako je neko ukrao stvar avilumu, nadoknađivao je tridesetorostruki iznos, a ako je ukrao tu istu stvar muškenu građanu, taj je iznos bio desetorostruki od vrijednosti ukradene stvari. Ukoliko je ukrao stvar robu, morao je nadoknaditi istu vrijednost stvari. Zaštita irigacionih naprava sadržana je u odredbama člana 53. do 56. Hamurabijevog zakonika, gdje je predivđena naknada štete i kazna za nemaran odnos prema kanalima za navodnjavanje. Ako neko usljed nehata izazove štetu poplavom, on će nadoknaditi tu štetu susjedu (član 53.), a ukoliko je ne može platiti, past će u dugovinsko ropstvo. Klasnost u sistemu kažnjavanja vidi se i iz zaštite svojine aviluma, koja je bila žaštićenija strožijim kaznama od svojine moškenua. Ako lopov nije imao da plati, onda se ubijao. Drakonske kazne bile su predviđene za delikte kojima se vrijeđao interes robovlasničke klase. Tako, npr. Bila je predviđena smrtna kazna za otpremanje odbjeglog roba iz grada (član 15.), za prikrivanje odbjeglog roba (član 16.), za zadržavanje odbjeglog roba (član 18.). 3.2.2.2.6. Sudski postupak Procesno pravo je nerazvijeno i nije bilo razlike između krivičnog i građanskog postupka. Oba su se pokretala na inicijativu oštećene osobe ili njenih rođaka, ako se radilo o ubistvu. Postupak pokreće oštećeni, a država samo za ona djela za koje je ona bila zainteresovana. Postupak je usmen, ili kontradiktoran. Kao dokazna sredstva koristili su se i racionalni i iracionalni dokazi. U Hamurabijevom zakoniku nailazimo na više slučajeva kada osumnjičena stranka treba ići na božji sud, i odredaba koje se odnose na druga dokazna sredstva. U njima se govori i o položaju svjedoka i o odgovornosti sudija (prvih pet članova Hamurabijevog zakonika).

Presude su pisane na glinenim pločicama i sušene na suncu. Interesanto je da one sadrže najbitnije elemente: imena stranaka, predmet i dispoziciju presude, a u njima se strankama zabranjuje ponovno obraćanje sudu o istoj stvari. 71 3.3 MLAĐE ROBOVLASNIČKE DRŽAVE -ZAPADNE DRŽAVE Prve države u robovlasničkom periodu nastale su na Zapadu, a razvile su se mnogo kasnije od onih na Istoku. One nastaju tek u I mileniju pr.n.e. Trajale su do propasti Zapadne rimske imperije, 476.god.n.e. Ove države nastale su u blagom mediteranskom podneblju, gdje potreba za vodom nije bila izražena i gdje nije trebalo vršiti navodnjavanje zemljišta. Geografski, klimatski i pedološki faktori bili su sasvim drukčiji od onih na Istoku. Osnovu proizvodnih odnosa u zapadnim državama činila je privatna svojina nad osnovnim sredstvima za proizvodnju i nad neslobodnim proizvođačima – robovima. I ovdje su u početku ratovi bili najvažniji način pribavljanja robova, ali tu je ubrzo, uporedo s tim načinom, bilo zastupljeno i pretvaranje vlastitih saplemenika u robove putem dugovinskog ropstva. Ovdje je privredna uloga državnog aparata mala. Smanjenje uloge države omogućilo je, uz ostale uslove, nastanak političke strukture koju karakterišu elementi demokratizma, bar u odnosu na slobodno stanovništvo. Po obliku vladavine, Zapadne su države bile mahom republike. Prevladavao je politički partikularizam. Kada je došlo do stvaranja većih državnih (tvorevina rimska država), one se tek pred kraj svog razvitka pretvaraju u monarhije, ali kruti unitarizam i centralizam, poznat na Istoku, nikad nije prevladao na robovlasničkom Zapadu. 72 3.3.1. TIPOLOŠKE OSOBENOSTI DRŽAVNOG RAZVITKA ANTIČKE EPOHE Ovdje je riječ o razgraničenju epoha i perioda razvitka kao i o tipološkim osobenostima, a ne o samim formacijama i njihovim uzajamnim odnosima. Rane države grčkog i rimskog područja ukazuju na stare civilizacije sa drugim nosiocima (kritsko-mikenska, etruska) i karakteristikama, koje su ih povezale sa srodnim civilizacijama starog Istoka. Doseljavanje novih plemena, sa svim sukobima i razaranjima, čiji su tragovi očigledni, ali karakter nije poznat, ne mogu se ni približno rekonstruirati. Ali, daljnji razvitak plemena, od njihove prvobitne osnove ka dostignućima koja prevazilaze dostignuća ranijih civilizacija, može se pratiti i na grčkom i na rimskom području. Različiti uslovi i stepeni raspada robovsko-plemenske organizacije stvaraju specifične tvorevine država-gradova (polisa) u Grčkoj i pdručjima grčke kolonizacije. Njihovi osobeni uslovi unutrašnjeg razvitka, međusobnih odnosa daju posebnu varijantu u državnim oblicima i pravnim sistemima. 3.3.2. KRATAK HISTORIJSKI OSVRT Stari Grci naseljavali su južni dio Balkasnkog poluostrva i ostrva u Egejskom mor. Prije njihovog dolaska postojalo je tzv. kritsko doba sa naprednom kritskom civilizacijom (3000.-4000. god.pr.n.e.). Ova civilizacija dobila je svoj naziv prema ostrvu Kritu u Sredozemnom moru. Inače, postoje vrlo oskudna obavještenja o ovoj kulturi. Grčka plemena razorila su Krit, a sama primila njihovu kulturu. Osnovali su grad Mikenu na Peloponezu, i tada nastaje dugi period tzv. mikenske kulture. Ovaj period traje 200-300 godina. Počev od XIII vijeka pr.n.e. dolazi do nove seobe grčkih plemena. Sa sjevera Balkanskog poluostrva supuštaju se ka jugu tri srodna plemena: Dorci, Jonci i Eolci. Oni su srušili kritsko –mikensku kulturu i razorili gradove. Nakon toga nastaje treći period nazvan herojsko doba koji traje od 1200. do 500.god.pr.n.e. Docnijima Grcima nisu bili poznati prvi događaji iz njihove prošlosti te su

umjesto toga pričali legende – mitove. Prema tim pričama, u najstarija vremena u Grčkoj su živjeli heroji (junaci) ili 73 Postanak.- Po doseljavanju na južni dio Balkanskog poluotoka, Grci nisu odmah obrazovali države, već su dalje živjeli u gentilnom uređenju, tj. u vojnoj demokraciji. Period vojne demokracije kod Grka najviše je poznat iz epova “Ilijada” i “ Odiseja”. U herojsko doba ( XI- IX stoljeće pr.n.e.) dolazi do stvaranja prvih država . Centar plemenskog života kod starih Grka je grad u kojem vlada rodoslovska aristokracija. Pored vojničke i rodoslovsko - plemenske aristokracije, postoji i veliki broj patrijarhalnih robova. Stanovništvo se izdiferenciralo prema bogatstvu i zanimanju. Slobodni seljaci sve brže gube svoje dionice koje uzimaju heroji. Oni rade na imanjima aristokracije. U ovom periodu javlja se privatna svojina i monogamna porodica kao organizaciona jedinica. S privatnom svojinom javlja se i individualna svojina nad robovima. Iz tog perioda, spominju se kao organi društva : bazileus, vijeće starješina i narodna skupština. U radu skupštine učestvovali su slobodni ljudi , ali je glavnu riječ imala rodovska aristokracija. Vijeće je u početku sastavljeno isključivo iz rodovsko – plemenskih starješina, a kasnije i od drugih uglednih ljudi. Bazileus je još uvijek izborni organ, ali se po pravilu birao iz najuglednijih i najbogatijih porodica. Pod djelovanjem posebnih ekonomsko-društvenih uvjeta ovdje je došlo do stvaranja mnoštva malih državica – gradova , polisa. Naime, kritsko-mikenski narodi, koje su Grci pokorili, nalazili su se na većem stupnju društvenog i kulturnog razvitka, te su time utjecali na brže raspadanje rodovskog društva kod Grka. Grčka plemena također su rano došla u dodir s drugim razvijenim narodima u mediteranskom području ( Feničani, Egipćani ) kod kojih su tada trgovina i pomorstvo bili razvijeni. Ti narodi imali su već razvijenu državnu organizaciju. Prve grčke države formirale su se u periodu od IX i VIII stoljeća pr.n.e. kao gradovi – države . Njih je bilo nekoliko stotina među kojima su najpoznatije : Atina, Sparta, Korint, Teba, Milet, Rodos i dr. Zajednički naziv za sve takve grčke države je polis. njihovo državno i društveno uređenje pokazuje mnoge razlike, ali i izvjesne sličnosti. Zajednička im je manje – više, religija, jezik, kultura. Usporedo sa stvaranjem prvih državica u Grčkoj , vršena je kolonizacija svih obala Sredozemnog mora. Stvarne su tzv. kleruhije. Smatra se da je bilo više stotina ovih kolonija. Tako su grčke kolonije u južnoj Italiji i Siciliji bile tako brojne, da se taj prostor naziva Velika 74 Grčka (Magna Graecia). Čak su njihove kolonije nikle na jugu Francuske.(Tako je Marsej bio nekadašnja kolonija Marsilia). najpoznatije kolonije u Maloj Aziji bile su : Milet , Efes, Smirna, Halikarnas. Za sve vrijeme kleruhije nisu prekidale vezu sa maticom. Za vrijeme državne samostalnosti grčkih državica (uglavnom do IV stoljeća i djelomično II stoljeća pr.n.e.) između njih postoje mnogi međusobni sukobi i borbe, ali i razni vidovi povremene suradnje. Izvjesna povezanost polisa, bila je za vrijeme održavanja zajedničkih religioznih svetkovina i sportskih igara. Bili su to savezi koji su se nazivali amfiktionije. Određeni savezi postizani su radi odbrane od zajedničkog vanjskog neprijatelja. Bili su to vojni savezi ili simahije. Jedan takav savez osnovan 476. god.pr.n.e., bio je Atičkodelski pomorski savez, na čelu sa Atinom. Njemu sličan bio je Peloponeski savez, osnovan pod vodstvom Sparte. Premda su neki u ovim savezima vidjeli izvjesne konfederativne, pa i federativne elemente, grčke države nisu nikad ostvarile ujedinjenje. Ostale su znatne međusobne razlike polisa. Najviši domet od grčkih polisa dostigla je Atina, ali ona nije uticala i na njihov ukupan razvitak. Drugi primjer, koji je služio kao kontrast atinskom uređenju- Sparta, ukazuje na dublje razlike, a ne samo razlike u političkom

obliku. Riječ je o polisima, čiji je Sparta najjači i najtipičniji predstavnik , a kojih ima više, sa mnogim odlikama ranih država. Zatvorenost polisa prvenstveno je doprinjela tome, da su se u njima razvijali robovlasnički oblici u različitim varijantama. Zaostalost ekonomike i društvenih odnosa u Sparti, Tesaliji i na Kritu dala je nerazvijene tipove robovlasništva. 75 nedostaju str. 76-81 prvi embrij države. Sa sinojkizmom se javlja i teritorijalni kriterij društvene pripadnosti. Dalja važna karika u nastajanju države bila je podjela stanovništva, ne samo po rodovima već i po zanimanju. Eupatridi su pripadnici najbogatijih i najuglednijih porodica.Jedino su oni mogli vršiti javne funkcije. Geomori su zemljoradnici koji se izdržavaju sa svoje zemljišne dionice. Međutim, razvojem robnonovčane privrede, oni su postali " zarobljenici novca ", i njih je čekalo prezaduživanje i gubljenje zemljišnog posjeda. Demiurzi su zanatlije i trgovci. To su uglavnom, stranci.Ova društvena podjela upućuje se na način proizvodnje kao osnovni izraz klasne diferencijacije antičkog stanovništva:Osnovni kriteriji za ocjenu društvenog statusa već je bila imovina. Izgleda da je podjela stanovništva trebala da opravda davanje privilegija. Savez četiri plemena birao je zajednički jednog bazileusa, i to doživotno.Ali je aristokratija, postavljajući arhonta, nastojala kontrolisati njegov rad. Kasnije, krajem VIII vijeka pr.n.e., uvodi se više arhonata. Zatim se javlja funkcija polemarha, koji vrši najviše dužnosti. Doživotna funkcija bazileusa pretvara se u desetogodišnju, zatim jednogodišnju. Isto tako, i funkcija arhonta i polemarha postaje jednogodišnja. U ovo vrijeme se javlja i novi upravno-sudski organ Areopag.On je sastavljen od predstavnika najuglednijih porodica-eupatrida,kao i bivših arhonata.Glavna funkcija Areopaga bila je kontrola nad čitavim društvenim životom i suđenje najtežih delikata. Pod pritiskom unutrašnjih sukoba dolazi do biranja novih funkcionera-tesmoteta.Njih je bilo šest,a imali su zadatak da vrše redakciju postojećih običaja.Kao dalji korak napuštanja krvnosrodničkog principa,imamo podjelu Atike na teritorijalne jedinice-naukrarije(naos-brod).Naime ,sada su sve četiri plemenske file podijeljene na po dvanaest naukrarija.Dakle,stara genitalna podjela miješa se sa novom teritorijalnom,stare plemenske file teritorijalizuju se kao naukrarije.Osnovna obaveza svake naukrarije bila je da izgradi i opremi po jedan ratni brod,uključujući i vojnu posadu.Za potrebe kopnene vojske trebalo je da se daju dva konjanika. Na čelu naukrarije bio je pritan (naukror) ,koji se starao o izvršavanju obaveza naukrarije. 82 3.3.4.1. Drakonove reforme Areopag je povjerio arhontu Drakonu da izvrši redakciju običaja. Drakon ( 621.- 612. god.pr. n. e. ) je sabrao pravne običaje tesmoteta, revidirao ih, sistematizovao i proglasio u formi zakona. Sadržina zakona nije nam dovoljno poznata. Zna se da su za delikte predviđene stroge mjere, tako da je i danas ostao izraz, "drakonske kazne ". Ovim zakonom potisnuta je krvna osveta i samopomoć u zaštiti prava. Otac porodice ( pater familias ) dobio je veliku vlast, tako da je sudio ukućanima, osim za delikte koji vrijeđaju javni interes. Drakonovim zakonom reorganizovano je i sudstvo, ali je ono ipak prešlo u ruke onog društvenog sloja koji je bio vladajući. Gentilna aristokratija, samo je prividno ograničila svoju samovolju, " stavljajući svoje interese u formu zakona". Međutim, društvena kriza je rasla.Velike razmjere dostigla je primjena hipoteke, stavljanja zabrana na zemlju za obezjeđenje naplate duga. Dužniku je ostalo samo lično jemstvo, koje je insolventnog dužnika pretvaralo u dužničkog roba. Osim unutrašnjeg raslojavanja na zemljišnu aristokratiju i prezadužene seljake - robove, došlo je do još jednog društvenog diferenciranja : novi društveni sloj brodari, trgovci, zanatlije nisu imali

pristup organima vlasti. Javna vlast, još uvijek u službi zemljišnog plemstva, " okrenula je protiv sebe sve društvene redove, osim eupatrida u čijim je rukama bila". Takva situacija mogla se riješiti ili pobunom, ili korjenitim reformama. Pogodna ličnost za reformu bio je Solon. 3.3.4.2. Proces demokratizacije i stvaranje demokratske Republike Atine 3.3.4.2.1. Solonove reforme U ovoj fazi razvoja atinskog polisa Solonove reforme zadale su udarac staroj aristokratiji i ostatcima genitilnog uređenja. Razvoj robne privrede i zelenaštva doveo je do propasti mnoge dužnike, koji su, u nemogućnosti da vrate dug, gubili imanja, a i ličnu slobodu - te pretvarani u robove. Sve je to izazvalo veliku napetost i prijetilo je da dovede do bune. Promjene su nastale kada je 594. god. pr.n.e. za arhonta izabran Solon. On je ukinuo dužničko ropstvo. Ta njegova reforma naziva se 83 sisahtija (na grčkom sisahtija znači skidanje tereta) . Svi dugovi proglašeni su ništavnim i bili su ubuduće zabranjeni oni na osnovu kojih se zalagala ličnost dužnika. Sva lica koja su zbog dugova robovala bila su oslobođena. Solon nije ukinuo podjelu stanovništva na genose, fratrije i plemena, ali je proveo novu, prema imovinskom stanju. Ovaj dio reforme ima ustavno - politički karakter. Solon je stvorio četiri imovinska razreda. U prvi razred ulazili su oni slobodni građani koji su imali jednogodišnji prihod od 500 medimnusa ( 1 medimnus iznosi 52,5 litara ) žita, vina, ulja, i nazivali se pentakosiomedimnim. Drugi razred činili su vitezovi sa prihodom od najmanje 300 medimnusa žita. Treći razred, zeugiti, koji su morali imati prihod od 200 medimnusa žita, dok su ostali sa nižim prihodom od zeugitskog spadali u četvrtu kategoriju, tete. Najviše zvanja dobijali su pripadnici prvog razreda, dok je četvrti razred imao samo pravo učešća u Skupštini. Učešće četvrtog, najbrojnijeg razreda u Skupštini, označilo je proces demokratizacije atinskog društva. Narodna skupština - Eklezija, rješavala je značajna politička pitanja.Teti, iako najsiromašniji, postaju značajan politički faktor. Pripadnost imovinskom razredu određivala je učetvo u vojsci. Prva dva razreda davala su konjicu, treći je služio kao pješadija, četvrta kategorija kao pješadija ili u mornarici, kao veslači.Tako je i vojnoj oganizaciji oduzeta rodovska podjela, a teret vojne opreme i službi raspoređen prema bogatstvu. Zvanje arhonta mogli su dobiti pripadnici prvog razreda, kao i bogati demoti, tako da najviše zvanja nije bilo privilegija eupatrida. Salon je stvorio novi organ - Vijeće bule, sastavljeno od 400 buleuta. Svaka plemenska fila regrutovala je po 100 buleuta. Članovi Vijeća - bule, birani su iz prva tri razreda. Po svom sastavu Vijeće je predstavljalo ostatak genitilnog uređenja i " Solonov ustupak njenoj aristokratiji". Pored Vijeća uveden je još jedan novi organ, Helieja, sastavljena od 6.000 članova. To je bio porotni sud koji je određivan kockom. Također je kockom određivano i koji će predmet pripasti kojem vijeću. Atinjani su rano shvatili da zakoni ne mogu postići svoj efekt, ako nije obezbjeđenja demokratska primjena prava, a "pravosuđe je jedno od najosjetljivijih područja, tumačenja i primjene prava". Navest ćemo riječi jednog savremenog pisca, koji je rekao:"Helieja je do sada najdemokratskiji oblik vršenja sudsk funkcije u jednom političkom klasnom društvu, kakovo je predstavljala Atina". Narodna skupština- Eklezija, bila je sastavljena od svih građana, muškaraca sa navršenom dvadesetom godinom. Iako su u Narodnu 84 skupštinu, kao najdemokratskiji organ, ulazili pripadnici svih imovinskih razreda, ipak iz njenog sastava su isključene žene, meteci, kao i robovi. Solonove reforme prestavljale su početak demokratizacije političkog života i državnog aparata.

Poslije Solona slijedi kratkotrajan perid Pizistratove tiranije. Pizistrat nije dirao u osnovne elemente Solonovih reformi, čak ih je i razvio. 3.3.4.2.2.Klistenove reforme Klisten je izabran za arhonta 509. god. pr. n e. Njegove reforme uvele su novu teritorijalnu podjelu Atine, tako da su njome uklonjeni relikti plemenskog društva. Klisten je Atiku na deset teritorijalnih fila, a svaku filu na tri dijela " tritije ", deset gradskih, deset primorskih i deset unutrašnjih. Najmanja administrativna jedinica bila je dema, na čelu sa demarhom. Svaka teritorijalna fila sastojala se od tri tritije : gradske, unutrašnje i primorske. Kaok su se odluke u fili donosile glasanjem po tritijima, u svakoj primorskoj i gradskoj tritiji prevagu je imao demos. Jedino su u nekim unutrašnjim tritijima eupatridi zadržali svoj raniji uticaj. Fila je predstavljala vojnu organizaciju. Ona je birala starješinu, komandanta ( filarha ), komandanta pješadije ( taksijarha ) i stratega koji je komandovao cjelokupnom vojskom sa područja file. Za potrebe pomorstva fila je opremala pet ratnih brodova s posadom i zapovjednikom. Svaka fila slala je 50 predstavnika ( buleuta ) u Vijeće - bule. Teritorijalne file sastojale su se od dema, kao najmanjih administrativnih jedinica, na čelu sa demarhom. Demarh je vršio popis poreskih obveznika, vodio knjigu dema u koju su se upisivali građani sa navršenih osamnaest godina, čime su sticali građanska i politička prava. Svi punopravni građani dee činili su skupštinu deme (agoru). Ona je odlučivala o porezima, birala demarha i druge funkcionere. Klisten je reformisao Vijeće-bule. Ono se sada sastojalo od 500 buleuta, pedeset iz svake teritorijalne file.Ovo je bitan način predstavljanja, a ne povećanje broja buleta sa 400 na 500 članova. Klisten je uveo "ostrakizam", institut progonstva atenskih građana putem crepića u Narodnoj skupštini. Ako bi u Skupštini bio kvorum od 6.000 građana, moglo bi se pristupiti ispisivanju imena na ostrakionu-crepiću nekog građanina koji je želio da tiranski zavlada. Ako je večina (3.001 glas) usvojila prijedlog, onda je to lice moralo u roku od deset dana napustiti Atinu, a u izgnanstvu ostati deset godina. 85 Atina je ostrakizmom izgnala mnoge velike sinove, neke od njih je, kad su joj zatrebali, vraćala ovjenčane slavom (Aristid) da joj služe; neki od njih su završili kao izdajnici (Temistokle na persijskom dvoru). U periodu poslije grčko-persijskih ratova izvršena je dalja demokratizacija atinske države, posebno reformama koje su sprovodili Efijalt i Perikle. 3.3.4.2.3. Efijaltove reforme Sa potpunom izgradnjom demokratije nespojiva je bila uloga Areopaga. Efijalt (462. god. pr. n. e. ) je suzio prerogative Areopaga, tadašnjeg bedema plemenske aristokratije. Areopagu je oduzeto pravo nadzora nad državnim funkcionerima.Sudske funkcije Areopaga prijenjete su na Helieju, a upravne i nadzorne na Vijeće - bule. Areopagu je oduzeto pravo "veta " na odluke Narodne skupštine. To je ovlaštenje preneseno na Helieju, dakle, na organ vlasti u rukama demosa. Tako je Areopagu od silnih političkih ovlaštenja jedino ostao sud za religiozne prestupe, a brinuo je o održavanju hramova i njihove imovine. Perikle. - Konačne oblike atinskoj demokratiji udario je Perikle ( 461.-429. god. pr. n. e.) "Tada su atinski građani, demos, držali vcvu vlast u svojim rukama, donosili su zakone i vršili kontrulu nad svima." Utvrđivanje političkog sistema započelo je u demama i Narodnoj skupštini, gdje su se izgradili oblici neposredne demokratije.Sva zvanja bila su dostupna svim građanima., izuzev arhonata, za koje i dalje nisu mogli biti pripadnici četvrtog razreda.

Da bi se omogućilo siromašnim građanima učestvovanje u javnim vlastima, uvedene su naknade u novcu za vršenje svih funkcija i učešće u pojedinim organima ( Ekleziji, Vijeću bule, za arhonte ). Perikle je uveo institut " grafe paranomon" .To je " javna tužba protiv zakonskog prijedloga, ili njegovog predlagača, ili već donesenog zakona, a s obrazloženjem da je ta zakonska odredba protivna demokraciji ". Tužba grafe paranomon služila je za zaštitu ustavnosti i zakonitosti. "Trebalo je da ta ustanova zaštiti ustavni poredak i da bude brana naglim zaokretima i prolaznom raspoloženju javnog mišljenja, te nesavjesnim pojedincima, koji bi demagoškim sredstvima pokušali ishoditi izmjenu zakona." U ovoj instituciji nalazimo prve začetke ustavnog sudstva. Dalje, Periklova reforma određivala je da će ubuduće atinski građani biti samo oni koji su rođeni u braku u kome su oba roditelja Atinjani. 86 Za vrijeme Peloponeskog rata, zbog vojnih neuspjeha, atinska demokratija zapada u krizu. Od 411. god. pr.n.e.kada je došlo do aristokratskog prevrata, zapaža se i ekonomsko i poitičko opadanje moći atinskog polisa. Atika je pokorena 338. god. pr.n.e. od Makedonske države, a 146. god.pr.n.e. postala je dio Rimske imperije. 3.3.4.3. Državno uređenje Atine Kao što smo rekli, Atina je imala vrlo dinamičan razvoj od postanka pa do svoje propasti što je imalo odraza i na državno uređenje Atine. Atina po obliku vladavine uvijek je bila republika. Do Solonovih reformi ( 594. god. pr.n.e.) bila je aristokratska, a od tada demokratska republika. U fazi aristokratske republike do XI v.pr.n.e.najvažniji organ vlasti su : devet arhonata i areopag. Arhonti su neke vrhovne, upravne, a također vjerske funkcije obavljali kao kolegijalno tijelo, a za neke su bili pojedinačno ovlašteni. Oni su imali dominantnu ulogu, a Narodna skupština gotovo se i ne spominje, iako ima izvjesnih podataka da je postojala. Od Solonovih reformi Atina se postepeno razvila kao demokratska republika, u kojoj se poreds postojećih organa vlasti uvode novi demokratski organi državne vlasti: Eklezija, Bule, Helieja.Kolegijum Arhonata i Areopag i dalje egzistiraju, ali im je značaj opao.Centralni organi se sve više demokratizuju da bi u V v.pr.n.e. dostigli kulminaciju. Eklezija. - Narodna skupština od Periklovih reformipostaje najznačajniji organ vlasti .Svi punoljetni atinski građani ( muškarci ) s navršenom dvadesetom godinom imali su pravo da učestvuju u radu Eklezije. Žene, meteci i robovi, koji su zajedno sačinjavali veliku većinu atinskog stanovništva, nisu učestvovali u Skupštini.Oni nisu imali nikakvih političkih prava, pa je atinska demokratija bila " demokratija manjine " . Eklezija je zasjedala jednom mjesečno, a od IV v.pr.n.e. četri pita mjesečno, što govori o povećanju njene uloge. Atinska godina je dijeljena na deset pritanija, tj. razdoblja od 35. dana, i svakog prvog dana u pritaniji održavala se Skupština.Dnevni red utvrđivali su pritani, koji su pet dana unaprijed objavljivali dnevni red zasjedanja. Skupština je zasjedala obično na brdu Pniksu, ili glavnom trgu ( agora ), a kasnije i u pozorištu. U nadležnosti eklezije bili su: 87 donošenje zakona, biranje funkcionera, suđenje za najvažnije delikte, ostrakizam. Pretresanje svake stvari počinjalo je objavljivanjem prethodnog rješenja Vijeća - bule. Ta rješenja Vijeća su se nazivala - probuleume.U slučaju saglasnosti Eklezija sa predlogom Vijeća, predmet je smatran riješenim, u protivnom, otvara se pretres.

Inače, u Ekleziji je formalno svaki njen član imao pravo glasa i pravo odnošenja predloga, ali su najčešće agitovali istaknutiji građani i profesionalni političari za kojima su se ostali povodili iz bilo kojih interesa. Glasanje je bilo javno podizanjem ruku. Tajno glasanje pomoću crepova, boba ili kamenčićima, vršilo se kada se radilo o pojedincima. Pravo zakonodavne inicijative imao je svaki član Eklezije, državni organ ili funkcioneri. (Ta inicijativa je ranije pripadala samo Vijeću - bule, Areopagu i funkcionerima.) Podnošenje zakonskog prijedloga počinjala je zakonodavna procedura. Ocjenjivala se umješanost zakonskog prijedloga, pa u slučaju pozitivne ocjene prijedlog je dostavljan Vijeću da ga formuliše - da ga pretoči u ncrt, odnosno projekt zakona tzv. probuleume. Probuleume su u Ekleziji usvajane ili odbacivane. Zakon je morao prihvatiti porotni sud Helieja, i to putem sudske rasprave.Do Efijaltovih reformi, Areopag je imao pravo veta, a poslije Helieja. S obzirom na osjetljivost pitanja promjene zakona, svaki član Eklezije mogao je u toku postupka podići tužbu protiv novog prijedloga zakona, tzv. grafe paranomon, i dokazati pred Heliejom da zakon nije u skladu s ranijim propisima. Helieja je birala komisiju od pet najboljih poznavalaca zakona iz svoje sredine, tzv. nomoteta. Eklezija je određivala petoricu svojih članova, kao " branilaca starih zakona ", tzv. sindika ili sinegora. Pred Heliejom se vršio pretres zakonskog nacrta i to u formi kontradiktornog postupka.Kao tužilac nastupao je podnosilac zakonskog prijedloga, kao branilac sindici ili sinegore. Komisija Helieje - nomoteti su odlučivali o zakonskom prijedlogu.Zakon je donošen putem sudske presude. Helieja se time stavila iznad Eklezije. Da bi omela sabotažu zakonodavne djelatnosti od nesavjesnih pojedinaca, bilo je određeno da tužilac u postupku " grafe paranomon " u slučaju neuspjeha mora platiti novčanu kaznu ili pak pretrpjeti atimiju, a u težim slučajevima stizala ga je i smrtna kazna. Eklezija je birala i opozivala pojedine funkcionere, a vršila je i nadzor nad njihovim radom. Imenovala je poslanike na strani, sklapala saveze s 88 drugim grčkim državicama, naređivala mobilizaciju, objavljivala rat i sklapala mir.Imala je i sudsku funkciju, sudila je u najkrupnijim političkim deliktima. Ona je odlučivala o ostrakizmu, tj. mogla je pokrenuti postupak i donjeti odluku o protjerivanju na izvjesno vrijeme svakog atinskog građanina koji je stekao veliki ugled i koji bi svojim ličnim utjecajem mogao postati opasan po demokratski razvitak atinske države. VIJEĆE - BULE je bilo sastavljeno od 400 , a zatim 500 članova koji su navršili trideset godina.Određeni članovi Vijeća - buleuti, podvrgavani su provjeri, tzv. dokimasiji, koja je trebalo da osvjetli način mišljenja, ponašanja i pravo izabranih da vrše tu funkciju prije stupanja na dužnost. Vijeće je još od Klistenovih reformi formiralo kao vrhovni upravni i izvršni organ. One je permanentno i javno zasjedalo popritanijama i faktički je imalo ulogu " zaštitnika republike". Imenovalo je posebne komisije, kao, npr, za kontrolu stupanja u Ekleziju, za kontrolu akta funkcionera. Ispitivalo je podobnost za službu javnih službenika, kontrolisalo njihov rad i zakonitost njihovih akata, primalo žalbe protiv funkcionera. Ovakva nadležnost Vijeća pretvorila ga je u vrhovni organ upravljanja državom."Bule su, dakle, bila šira atinska vlada." Bule je bilo i izvršni organ Eklezije, to znači da je provodilo u život njene odluke.Nadziralo je državne finansije, vodilo brigu o izgradnji novih ratnih brodova i uopće o floti, o naoružanju, konjici i dr. HELIEJA - Ovaj sud naziva se još i Porotni sud, a postoji od Solonovih reformi. Sastoji se od 6.000 članova ( 5.000 redovnih i 1.000 dodatnih ). Svake godine birali su se članovi između građana starijih od trideset godina i koji su pripadnici prva tri razreda. Sud radi u dikasterijama sudskim vijećima, obično od 500 ili 200 članova. Svaki dan se kockom odlučivalo koje će pitanje doći pred određeno vijeće, da bi se spriječile korupcije. Nadležnost Vijeća bila je miješavina sudskih, zakonodavnih i upravnih funkcija.

Kao prvostepeni organ, Helieja je rješavala u prvom stepenu za djela protiv države i neke druge stvari, a u drugoj instanci, po žalbama na odluke nižih sudova, Helieja je davala konačno odobrenje za novi zakon.Osim toga, nadzirala je i rad službenika. ATINSKI FUNKCIONERI - Pored centralnih organa vlasti, postojao je i veći broj nižih organa. Bitno je za sve organe vlasti u Atini da su bili izborni organi.Svi funkcioneri birani su u Ekleziji na godinu dana. Nitko od funkcionera nije istovremeno mogao imati dvije službe, niti biti biran dva puta uzastopice za istu službu. Svi funkcioneri morali su 89 položiti račun o svome radu najvišim organima vlasti. Periklovim reformama uvodi se i plaća za činovnike i državne funkcionere. Za mnoge funkcionere izbor se vršio kockom između kandidata i koje su predlagale deme i file.Vojne funkcionere ili stratege birala je Skupština ili teritorijalna fila. Kandidati za javne funkcije morali su proći kroz ispitivanje podobnosti, koje je vršilo Vijeće ili Helieja. Provjeravanje funkcionera nazivalo se dokimasija.Pored formalnih uslova: atinsko građanstvo, starost , cenzus, ispitivala se i moralna podobnost. Najviši funkcioneri, u početku, bili su arhonti. Kasnije su veći značaj dobili stratezi, najviši vojni funkcioneri. U Atini je bilo mnogo funkcionera. Pored spomenutih arhonatai stratega, postojali su financijski funkconeri - kolokreti i apodekti, koji su vodili brigu o državnoj imovini; logisti i eufini, koji su primali račune od funkcionera, i u tom slučaju zloupotreba, podizali tužbe sudu;astinomi su se starali o gradskom redu;agronomi., koji su vodili nadzor nad tržištem; sitofilakti, koji su nadzirali trgovinu žitom; metronomi koji su kontrolisali tačnost mjerenja; ginekomi, čiji je zadatak bio da nadziru način života žena i skupove po privatnim kućama, i dr. 3.3.4.4. Atinsko pravo 3.3.4.4.1. Pravni položaj stanovništva Atinsko stanovništvo dijelilo se na slobodno i neslobodno. Atenski građani i meteci ulazili su u kategoriju slobodnog, dok su robovi ulazili u kategoriju neslobodnog stanovništva . Atinski građani nisu vezani za posjed, zemljišne dionice, kao što je to bio slučaj u Sparti. Oni su sticali svoja prava samo ako su rođeni od oca i majke koji su također bili atinski građani. Tražilo se kognatsko srodstvo, tako da se adopcijom od strane atinskog građanina nije moglo sticati građanstvo.Za potvrdu prava građanstva, bio je neophodan upis u fratriju, a od Klistenovih reformi u knjigu deme. U koliko je upis odbijen , podnosilac je ostao metek.Poslije upisa, atinski građanin je izlazio iz očinske vlasti i sticao potpunu sposobnost i odgovornost za krivična djela.Bio je dužan da služi dvije godine u vojsci, poslije čega je sticao pravo učešća u Ekleziji. Skup građanskih prava nazivao se time.Nju su sačinjavali građansko pravo učešća u državnim organima, pravo na javne službe, učešće u svetkovinama, kao i pravo na besplatnu državnu pomoć, kod slabog 90 imovnog stanja. Građanska prava su se mogla izgubiti atinijom. Atimija je mogla biti potpuna i djelimična. Najčešći razlozi za atimiju su određeni zločini, izbjegavanja vojne obaveze, rasipništvo, zanemarivanje roditelja, zloupotreba političkih prava. Obaveze atinskih građana - Svi atinski građani ( muškarci ) od 18 do 60 godina bili su vojni obveznici. Bogati atinski građani bili su dužni vršiti razne službe u korist države.To su bile teške obaveze,jer su iziskavale velika materijalna sredstva i nazivale su se liturgije. Liturgije su se dijelile na kružne i izvanredne. Kružne su bile : horegije, tj. održavanje pjevačkih i glumačkih zborova; i gimnazijarhije, tj, održavanje i opremanje sportskih igara. Posebno teška izvanredna liturgija bila je trijerarhija, tj. obaveza da se opremi jedan ratni brod.Veoma malo Atinjana moglo je izvršiti liturgiju. U slučaju odbijanja bilo koje liturgije, atinski građani morali su ići na sud.

Meteci su bili stranci stalno nastanjeni u Atini. Tako je Atina bila prvi grčki polis koji je strancima na svom državnom teritoriju priznao neka prava . Meteci su se bavili raznim zanimanjima: trgovinom, zanatstvom, bankarstvom, slobodnim zanimanjima ( kipari, arhitekti, učitelji ). Oni su bili dužni plaćati porez, tzv. metekion. Mogli su sticati nekretnine u Atini samo do određene vrijednosti. Kako se nisu mogli pojaviti pred državnim organima, po pravilu su uzimali za zaštitnika jednog punopravnog građana, tzv. prostata. Meteci su mogli dobiti i posebno povoljan položaj ako su učinili neko dobro djelo za atinski polis. Ti meteci postajali su prokseni i kao takvi mogli su učestvovati u Ekleziji, pribavljati nepokretnosti veće vrijednosti. Bili su dužni vršiti vojnu službu.Uživali su zaštitu lične slobode, imovine, poslovanja i kretanja. Robovi - Smatra se da su robovi bili daleko brojniji od slobodnih građana. Postojali su državni i privatni robovi. Robom se moglo postati zarobljavanjem, rođenjem od roditelja robova, prezaduženjem ( dugovinsko ropstvo), kao i kupovinom na tržištu. Postojala su velika helenska tržišta robova ( Delos, Efes ).Tu su se mogli kupiti robovi iz cijelog svijeta. Državni robovi imali su nešto povoljniji položaj. Raspolagali su ograničenom pravnom sposobnošću. Tako su mogli zasnovati porodicu i imati imovinu. Od državnih robova su čak regrutovani policajci čuvari zatvora, jer su ta zanimanja bila ispod časti punopravnih građana. 91 nedostaju str 92-98 Glava 4. DRŽAVA I PRAVO U FEUDALNOM PERIODU 4.1. VREMENSKO TRAJANJE I VRSTE FEUDALIZMA Treću po redu društveno-ekonomsku formaciju klasnog društva nazivamo feudalna društvenoekonomska formacija. Nazivamo je i feudalizmom, jer je novim proizvodnim odnnosima, opći društveni i politički okvir bio feud. Feudalizam se sa svojim proizvodnim odnosima suštinski razlikuje od društveno-ekonomskih formacija koje su mu prethodile. U Evropi je feudalizam trajao skoro četrnaest vijekova. Smatra se da nastaje koncem V vijeka, kada su nastale barbarske države na ruševinama rimske robovlasničke države, do XVIII vijeka, tj. do velike Francuske buržoaske revolucije. S razvojem proizvodnih odnosa i njima odgovarajućih proizvodnih snaga, feudalizam se mijenjao. Tako razlikujemo tri etape u njegovom razvoju. Rani feudalizam traje od V do X vijeka. Ovoj etapi feudalizma odgovara patrimonijalna država. Druga etapa je razvijeni feudalizam, koji traje od X do XII, odnosno XV vijeka. Staleško-predstavnička monarhija odgovara ovoj fazi feudalizma. Treća faza feudalizma nastaje u XII odnosno XV vijeku i traje do XVIII vijeka, do boržoaskih revolucija, koje su oborile feudalni poredak i stvorile uslove za kapitalizam. Fazu kasnog feudalizma karakteriše apsolutistička monarhija. Feudalizam i feudalna država vezana za njega, imao je niz specifičnosti, pa se govori o rezličitim vrstama feudalizma: zapadnoevropskom, vizantijskom, arabljanskom i osmanlijskom. To je sasvim razumljivo, jer se feudalizam i feudalna država razvijao na geografski širokom prostoru i u dugom vremenskom razdoblju. Zapadnoevropski feudalizam, predstavlja spoj već iživljenih robovlasničkih elemenata Zapadne rimske imperije i «uređenja koga su imala, odnosno koga su trebala da stvore osvajačka germanska plemena»; bizantijski nastaje evolutivnim preobražajem robovlasničkog društva istočne rimske imperije; arabljanski koji nastaje direktno iz klanskoplemenskog uređenja i koji je vezan za pojavu islama; i osmanlijski, koji karakteriše «čvrsta povezanost feudalnog posjeda sa vojničkim. 99 uređenjem i državnom organizacijom». Ipak, svi su oblici uglavnom jedinstvena cjelina. Interesantno je da feudalizam i danas postoji u nekim dijelovima svijeta. 4.2. OSNOVNE KARAKTERISTIKE FEUDALIZMA

Feudalizam je izrazito klasno društvo. Njega karakterišu dvije osnovne klase: feudalci i kmetovi. Feudalci su vladajuća klasa, oni su zemljoposjednici, i kao takvi raspolažu pravom svojine nad zemljom. Kmetovi su druga klasa. To su, ustvari, poluslobodni proizvođači koji su vezani za zemlju. Kako je kmet posjedovao i bio vlasnik inventara i dijela proizvoda vlastitog rada, on je daleko zainteresovaniji za proizvodnju nego njegov prethodnik rob. Zato se s pravom kaže da je feudalizam daleko progresivniji od robovlasništva. Pa ipak, između te dvije osnovne klase feudalnog društva, vodi se tokom čitavog ovog perioda «stalna borba». Dakle, osnovnu crtu feudalnog poretka čini «klasna borba između eksploatatora i eksploatisanih». Oblik u kome se reealizuje prisvajanje tuđeg viška rada, tj. feudalna eksploatacija, jeste feudalna renta. Naziv feud potječe od starogermanske riječi fehu, a označava zemljište nad kojim se rasprostirala feudalčeva vlast. U pravilu, feud se sastojao od dva dijela: alodiuma i kmetskog ili podložničkog dobra. Alodium ili alodijalno dobro predstavlja onaj dio feuda koji je feudalac zadržao isključivo za sebe, i obrađivao ga u vlastitoj režiji uz potrebu radne snage svojih kmetova, najčešće putem kuluka, odnosno radne rente. Na alodu nisu živjeli kmetovi, a ukoliko ih je bilo, oni su bili u kućnoj službi feudalaca. Drugi dio feudalnog dobra ili kmetsko selište, bio je naseljen kmetovima i stajao je pod direktnom vlašću feudalnog gospodara. Kmetsko selište sastojalo se od dva dijela: unutrašnjeg koje je obuhvatalo kuću za stanovanje i okućnicu, i vanjskog kmetskog selišta koje je kmet morao obrađivati svojom radnom snagom, odnosno radnom snagom svoje porodice. Podjela kmetskog selišta na unutrašnje i vanjsko imala je svoje praktično značenje, naročito radi utvrđivanja visine i vrste raznih tereta kmetova (radno, naturalne i novčane rente). Svi prihodi sa feuda pripadali su vazalima, kao i sizerenima sa njihovog feuda. Oni nisu bili dužni da svoju žetvu dijele sa svojim senjerima ili da im daju neke porodične dažbine. 100 Feudalna renta se pojavljuje, dakle, u tri oblika: kao radna (kuluk), kao naturalna (to je davanje dijela proizvoda), i kao novčana (davanje novčanog iznosa). Iako se svi oblici feudalne rente obično pojavljuju zajedno, ipak je svaka od tih renti dominantna (preovlađujuća) za određeni period. Prvi dominantni oblik bila je radna renta, zatim naturalna, i najzad, novčana. Drugi oblik feudalne eksploatacije vršio se putem monopolističkih prava. Tako su feudalci na svom feudu imali isključivo pravo lova, ribolova, pravo na mljevenje žita, pravo prvenstva prodaje određenih proizvoda, isključivo pravo proizvodnje nekih artikala i drugo, i na taj način su feudalci oduzimali od kmetova jedan dio proizvoda. Pored feudalaca i kmetova, kao dominantnih klasa, od X vijeka se formira i građanska klasa (buržoazija), koju su sačinjavali stanovnici slobodnih gradova, mahom trgovci i zanatlije, koji će ekonomski sve više jačati i na kraju srušiti feudalizam. Kod feudalne svojine nad zemljom, postoji jedan poseban sadržaj svojine nekoliko subjekata tog prava na istom zemljištu, koji su svrstani hijerarhijski bez zasnivanja prava suvlasništva. Hijerarhičnost i podijeljenost feudalne svojine predstavljaju njegovu bitnu karakteristiku. Glavno obilježje feudalne svojine, kojom se ona razlikuje od antičke i buržoaske privatne svojine, jeste upravo njena hijerarhijska struktura. Naime, hijerarhijska struktura zemljišne svojine u feudalizmu sastojala se u tome što su svi zemljišni sopstvenici bili međusobno ujedinjeni hijerarhijskim odnosima, čineći «društvenu piramidu» svoje vrste. Na vrhu feudalne piramide, iznad svih stajao je vladar koji je smatran za vrhovnog sopstvenika cjelokupnog zemljišta u državi i od koga su dobijali zemlju veudalci najvišeg ranga (vojvode, grofovi, baroni). Ovi posljednji davali su zemlju feudalcima nižeg ranga (vazali, feudalni riteri). Osnovu te «piramide» činilo je kmetsko i feudalno zavisno seljaštvo. S tim u vezi, posjedovanje zemlje dobijalo je uslovan karakter. Sama feudalna svojina (dominium) dijelila se u vezi s tim na dominium directum i dominium utile, ili drugim fiječima – na vrhovnu svojinu

(proprietas) i posjedovanje (possesio), od koga se razlikovalo još i neposredno korištenje zemlje, date na obradu (usus fructus). Feudalizam znači određenu etapu u razvitku oblika svojine. Princip feuda zasnivao se na feudalnoj svojini, on je, ustvari, značio: da je «svaki feud imao svog gospodara», tj. da nema feuda bez feudalca, koji je ujedno na tom području i organ političke vlasti; da granice feuda po pravilu određuju i granice njegove feudalne vlasti i, dakle, da opseg feuda označava i opseg feudalčeve političke vlasti; da je feudalna 101 svojina kao osnov političke vlasti s time uslovljavala i plitički partikularizam, što je bila specifičnost feudalne države do formiranja centralističke apsolutne monarhije. Zato se ova država s dosta osnovanosti naziva «mozaik» državom. Feudalni poredak je karakterističan spajanjem pojma svojine sa najvišom vlašću (suverenošću): sopstvenik zemlje ima sva ili dio onih prava koja, uzeta u cjelini, sačinjavaju najvišu vlast (suverenost). Teritorija je podijeljena na feude na kojima upravlja njegov gospodar feudalac, kome je potčinjeno svo stanovništvo feuda. On sudi stanovništvu. Stanovništvo je obavezno da vrši vojnu službu feudalcu, a ne kralju. Feudalni sopstvenici senjeri zavise, ne samo od države već i jedan od drugoga. Takva zavisnost proizlazi otuda što je svaki od feudalaca svoju zemlju dobijao od drugoga, i zbog toga je zavisio od njega. Iznad svih stajao je vladar, koji je smatran sopstvenikom cjelokupne zemlje, koja se nalazi u državi. Od vladara dobijaju zemlju feudalci najvišeg ranga: markizi, grofovi, baroni. Od njih dalje dobijaju zemlju feudalci nižeg ranga, tzv. vitezovi. U osnovi odnosa, koji su povezivali feudalce, ležao je princip feudalnog ugovora. Odnos vazala (nižih feudalaca) prema njegovom sizerenu (koji daje zemlju) bio je odnos jedne ugovorne strane prema drugoj. Obje ove strane (i viša i niža) povezane su obostranim pravima i obavezama. Iako je feudalni ugovor bio dvostrani pravni posao, sadržavao prava i dužnosti i jedne i druge ugovorne strane, ipak je on, u suštini, bio odnos dviju neravnopravnih strana. Veća prava imao je sizeren, koji je na hijerarhijskoj ljestvici smatran višom, dok je vazal smatran nižom ugovornom stranom. Feudalni ugovor ima formalistički karakter. Dijelovi tog ugovora su omaž, foi i investitura. Omaž se sastojao u tome što je vazal otkrivene glave kleknuo pred senjera, pružio ruku prema njemu i obećao vjernost. Zatim bi senjer stavio svoje ruke iznad njegovih, podigao ga i poljubio u usta. Drugi akt se naziva foi kad vazal polaže zakletvu na vjernost. Treći akt je investitura, tj. uvođenje vazala u držanje zemlje. Sizeren je mogao bez saglasnosti vazala prenijeti zemlju tj. svoje pravo na drugog sizerena «pod uslovom da novi sizeren zauzima njemu ravno ili više mjesto u hijerarhiji». Vazal je raspolagao vrlo širokim pravima korištenja zemlje, njegovo pravo smatralo se pravom sopstvenika. Osnovna obaveza vazala je da pruža vojnu pomoć sizerenu, da mu daje novčanu pomoć za otkup si102 zerena iz ropstva, darivanja pri stupanju najstarijeg sina u red vitezova, pri udaji najstarije kćeri. Obavezama vazala odgovarale su obaveze sizerena. Tako je sizerenu bio dužan da brani ličnost, imovinu vazala, da mu pruža sudsku zaštitu, da se brine o maloljetnoj djeci vazala u slučaju njegove smrti. Feudalni ugovor imao je lični karakter i u slučaju smrti jedne od strana, morao se obnavljati. Nevršenje obaveza vazala, značilo je gubitak feuda, dok je nevršenje obaveza sizerena prelazilo na hijerarhijski starijeg sizerena. Ako vazal naruši feudalni ugovor, to povlači gubitak feuda. Ako sizeren odrekne vazalu sud i zaštitu, gubi prema njemu svoja feudalna prava i ona prelaze na hijerarhijski starijeg sizerena. Svaki feudalac, obično krupni posjednik, imao je političku, dominikalnu, vlast nad stanovništvom svog feuda.

Feudalna svojina bila je osnov političke vlasti. Feudalac je na svom feudu vršio sve funkcije vlasti, tako da je feud bio svojevremena administrativno-teritorijalna jedinica «na kojoj je feudalac kao zemaljski gospodar bio i vrhovni politički organ vlasti». Ovo se naročito odnosi na krupne feudalce na Zapadu, u razvijenom feudalizmu, koji su posjedovali sva ona prava ili dio onih prava koja u cjelini sačinjavaju najvišu vlast (suverenitet), koja u drugim porecima pripadaju državi, odnosno vladajućoj klasi. Kako kaže jedan francuski sociolog (Guizot), «feudalnost ne znači aristokratsku vladavinu, već zbir individualnih despotizama što ga vrše pojedini despoti». Ekonomska nejednakost praćena je u feudalnom društvu i pravnom nejednakošću. Stanovništvo je podijeljeno na zatvorene društvene grupe, uže od klasa, koje se nazivaju staležima. Formirala su se uglavnom dva staleža: stalež svjetovnih feudalaca, plemstva, i stalež crkvenih feudalaca, sveštenstva. Sa formiranjem gradova, dolazi do formiranja trećeg staleža «koji je postepeno u svoje okvire, osim građana, obuhvatio i sve ostale stanovnike feudalne države, nefeudalce». U feudalnim državama srednje i zapadne Evrope feudalci su se kao politički i ekonomski povlašteni sloj dijellili na razne grupe. Osnovna podjela bila je svugdje na dvije, odnosno tri grupe: najviše plemstvo i sveštenstvo, srednje plemstvo, i najniže. Postojalo je, nadalje, plemstvo po službi (nobilitas officii), gdje je obavljanje državnih funkcija bilo ad personam povezano s feudalnim naslovom i pravima (npr. baroni u Engleskoj, sandžak-bezi, begler.-bezi u Turskoj). Plemstvo so staležu (nobilitas status) pripadalo je najvišim crkvenim dostojanstvenicima. 103 vladajućih crkvi. Postojalo je također plemstvo po mjestu (nobilitas localis), gdje je svaki stanovnik nekog mjesta ili područja dobijao plemićki naslov. Plemstvo po rođenju (nobilitas gentilicia seu hereditaria) dobivao je svaki onaj koji je potjecao iz zakonitog braka od oca koji je plemić. 4.3. FEUDALNE DRŽAVE I NJIHOV RAZVITAK Feudalna država kao politička organizacija trebalo je da silom organizovanog državnog aparata osigura i unaprijedi feudalnu svojinu u korist povlaštene feudalne klase. Feudalna svojina uslovljavala je i klasni karakter feudalne države. Političko uređenje feudalne države se mijenjalo. Postojala su tri osnovna oblika feudalne države: rana feudalna ili patrimonijalna država; staleškopredstavnička država; i kasnofeudalna država, tj. apsolutistička monarhija. Ranofeudalna država naziva se «patrimonijalna», jer vladar vrši patrimonijalnu vlast, on ima, tzv. ius patrimonium, tj. smatran je gospodarom cjelokupnog feudalnog područja. Ono što karakteriše rane feudalne države su: «postepeno osamostaljivanje zemljoposjednika i njihovo prerastanje u političke organe vlasti, na feudalnom području, koga su kao vazali dobili od sizerena ili na kome su se oni razvili iskorištavajući administrativne funkcije za državu»; postepeno pretvaranje sitnog slobodnog seljaštva u zavisne seoske proizvođače, kada se slobodno seljaštvo vezujući o zemljišta izjednačava s kolonima, litima ili drugim poluslobodnim seoskim stanovništvom. Postoje dva tipa ranofeudalnih država: Prve su ranofeudalne države nastale na ruševinama robovlasničkog poretka, tj. eventualnim preobražajem suprotnosti robovlasničkog poretka. Kao primjer ovako nastale ranofeudalne države bila je bizantijska država i sve feudalne države, koje su se razvile raspadom robovlasničke države. Drugo su ranofeudalne države, koje nisu prošle prethodno robovlasnički društveni poredak, već su nastale neovisno od toga: bilo spajanjem ostataka rodovsko-plemenskog uređenja sa elementima već iživljene ranije robovlasničke države, na čijoj teritoriji osvajačka plemena stvaraju državu; bilo da su nastale raspadom starog plemenskog društva, preskačući robovlasnički poredak. U fazi razvijenog feudalizma razvija se u Zapadnoj Evropi tip staleške monarhije. Kraljeva vlast slabi. Stvaraju se zatvorene društvene grupe – 104

staleži, koji obrazuju staleško-predstavničko tijelo, koje nastoji ograničiti vladara u njegovoj vlasti. Politički partikularizam dostiže najviši stepen, što se manifestoje u pretvaranju države u tzv. mozaik-državu. Feudi su se razvili u svoju suprotnost. Vazali postaju nezavisni politički faktori na svom području, a vlast kralja jedva da priznaju. Uzroci ovog osamostaljivanja bili su ekonomska autarhičnost, slabe i nikakve veze između centra i periferije države, slabljenje centralne državne vlasti i jačanje feudalnih gospodara. Feudalci snabdjeveni feudalnim imunitetima počinju isticati načelo imediatizacije, tj. da njihovi vazali nisu u vazalnom odnosu prema kralju, nego samo prema njima. Kao rezultat njihove borbe već od XIII vijeka stvaraju se staleško-predstavnička tijela (u Engleskoj – Parlament, u Francuskoj – Državni staleži). Staleška tijela najprije egzistiraju pored kralja, a zatim protim kralja. U ovoj fazi sve veći značaj dobiva duhovno plemstvo, tj. katolička crkva i rimski papa. Crkva počinje dokazivati primat duhovne vlasti nad svjetovnom i o nužnosti potčinjavanja feudalnih vladara papi. U trećoj fazi feudalizma dolazi do pojave kasnofeudalne države. Za ovu državu vezan je jači razvoj robnonovčane privrede u Mediteranskom bazenu i obalnim predjelima sjeverozapadne Evrope. Razvitak kapitalističkih odnosa po gradovima doveo je do novih društvenih faktora, do jakog razvitka građanstva i slabljenja feudalne oligarhije, koja gubi svoj raniji uticaj. Kasnofeudalnu državu karakteriše nestanak partikularizma. Država se centralizuje i dobiva karakter apsolutističke monarhije. S jedne strane, smanjuje se dominikalna vlast feudalaca, a s druge strane jača država birokratskog aparata. Važno mjesto dobiva policija, pa se ta država naziva i policijskom državom. 4.4. KARAKTERISTIKE FEUDALNOG PRAVA Opća karakteristika prava u feudalnom periodu bila je da u okviru jedne države nije postojalo jedno jedinstveno pravo, već je postojao tzv. pravni partikularizam. Partikularizam je bio dvojak: po personalnom principu i po teritorijalnom principu. U prvom slučaju, u ranoj fazi razvitka različito je pravo važilo za različite etničke grupe društvenih pripadnika po njihovu staležu i zanimanju. U drugom slučaju, različito je pravo važilo na različitim teritorijama u istoj državi. 105 Uz pravni partikularizam, postojao je i princip personaliteta u primjeni prava. Klasno svojstvo prava u feudalnim državama dolazilo je do izražaja i u samoj pravnoj normi i u njenoj primjeni. To pravo bilo je pravo formalne ili stvarne nejednakosti, jer je vladajuća feudalna klasa imala najveće privilegije, a najmanje dužnosti. Feudalno pravo bilo je uslovljeno društvenim slojevima i grupama, što je pravu i pravnim propisima i davlo obilježja pravne lične zavisnosti. Pravo u feudalnim državama bilo je u pretežnoj mjeri običajno, a tek je u izvjesnim periodima razvitka zakonsko pravo dobilo veće značenje. Osim toga to pravo sadržavalo je snažne elemente crkvenog i religijoznog sadržaja u skladu s uticajem crkve. Postoje dva kriterija podjele feudalnog prava: feudalno pravo u užem smislu i feudalno pravo u širem smislu riječi. U prvo (u širem), spadale su sve pravne norme u pojedinim feudalnim državama tokom cjelokupnog njihova razvitka, a u drugo (u užem), pravne norme kojima su se regulisali odnosi bazirani na feudalnoj svojini osnovnih sredstva za proizvodnju. Kompleksnost pravnog sistema i razvitka prava u pojedinim feudalnim državama, dozvoljava tek djelimičnu klasifikaciju, po načelu teritorijalnog i personalnog važenja unutar jedne države. Za sve vrijeme postojanja feudalnih država, razvijala se suprotnost između općeg prava, koje je vrijedilo za cijelu državu i sve stanovnike, te partikularnog prava, koje je vrijedilo za izvjesne teritorije. U prvoj fazi razvitka prava u feudalizmu, u nekim zemljama prevladava personalni princip važenja, a u nekim opće pravo. U drugoj fazi teritorijalni princip u partikularnom pravu potiskuje personalni princip važenja. U trećoj fazi jača opće pravo na račun jednog i drugog partikularizma.

Opće pravo javlja se u feudalnim državama u različitim formama, tj. kao običajno i zakonsko, i u različitom opsegu, tj. regulisalo je veći ili manji broj društvenih odnosa. U ranofeudalnim državama to je jasno izraženo. Tako u Franačkoj, izvor općeg prava bile su zakonske odredbe vladara. Partikularno pravo regulisalo je najveći broj društvenih odnosa. Tako je svako pleme, svaka etnička grupa, donosilo svoja pravila. Zbirke ovih običajnih prava nazivale su se «leges barbarorum» i važile su za barbarska plemena. Za Galorimsko stanovništvo (starosjedioce) važilo je rimsko pravo, tzv. lex romana. 106 U drugoj fazi postepeno biva potisnut partikularizam po personalnom principu. Kada se raspala Franačka, na njenoj teritoriji su nastale Francuska, Njemačka i Italija. Pravni partikularizam u ovim zemljama nije potisnut općim pravom, nego je bio zamijenjen mnogostrukim partikularizmom, u kojem je bilo elemenata i personalnog i teritorijalnog principa, odnosno važenja prava. Tako je opće pravo u Njemačkoj regulisalo odnose prema crkvi i feudalcima. Bili su to konkordati. U opće pravo spadale su odredbe «Božijem miru» i odredbe u zabrani privatnih ratova. U Francuskoj su postojali kraljevski ukazi i naredbe samo za kraljevske domene, a za ostale feude važile su ordonanse, ako su pojedini feudalci s njima slagali, a od XIII. vijeka nije trebala njihova saglasnost. Kasnije, u Njemačkoj se pravna rascjepkanost razvijala u okviru velikih feudalnih područja, tzv. «zemlja» (Land), te u okviru gradova i manjih mjesta, tako da se govorilo i o «pravu o zakonicima». Ustanovilo se pravilo da pravni običaj najmanjeg mjesta derogira gradsko običajno pravo, a ovo da derogira zemaljsko, dok je zemaljsko običajno pravo imalo prednost pred općim carskim pravom. U Njemačkoj se formiralo zemaljsko pravo koje je u sebi uključovalo norme općeg prava o zemaljskom miru, zemaljsko običajno i zakonsko pravo. Ovdje je bilo razvijeno i partikularno gradsko pravo. Partikularno pravo zapisivano je u pravnim zbirkama, tzv. pravnim knjigama. U Francuskoj su najpoznatije zbirke običajnog prava bile : Običaji Bovezije, : Običaji Normandije itd. U ovoj je zemlji došlo do teritorijalnog stvaranja običajnog prava. Teritorijalni partikularizam išao je do te mjer da su posebno pravo imali ne samo pojedini feudi, gradovi, gradići, sela, nego i zaseoci pa čak i dijelovi nekog grada. Taj teritorijalni partikularizam dopunjavan je personalnim partikularizmom, jer je jedno pravo važilo za plemstvo, drugo za sveštenstvo, a treće za građanstvo. 4.4.1. GRADSKO PRAVO Posebno mjesto u partikularnim pravima feudalnih država pripada, tzv. gradskom pravu. Gradovi su mahom dobili pravo da izdaju vlastite statute, pa se razvilo,tzv. statutarno pravo, a naročito u Italiji. Njegov se uticaj manifestovao i u razvitku gradskog prava drugih evropskih zemalja, a naročito gradskog prava sjevernonjemačkih gradova, i primorskih dalmatinskih gradova. 107 4. 2. CRKVENO PRAVO Crkva je vrlo rano već od IV vijeka stekla velik ugled kada je u rimskoj državi hršćanstvo priznato za državnu religiju. U rano feudalnim državama njen ugled dalje raste. U oblasti prava, crkva je vrlo rano uspjela da izuzme crkvena lica ispod svjetovne jurisdikcije i da ih stavi pod jurisdikciju crkvenih sudova. Za crkvena lica organizovala je crkvene sudove. Vrlo rano u svoju sferu stavila je pitanje braka, porodice, starateljstva, testamenata. Na zapadu ( od 1504. g. ) rimski papa nastoji da crkvi i crkvenom pravu da što veće značenje. Kanonsko pravo će postati ravnopravno svjetovnom laičkom pravu. Kao izvori katoličkog crkvenog prava smatrani su: hrišćanska religiozna knjiga, tzv. Sveto pismo Novog zavjeta ( autentični prevod Vulgata ) i djelomično Starog zavjeta; zaključci ekumenskih sinoda, koji su sadržavali vjerske dogme i odredbe o vanjskom životu crkve -

canones,od čega dolazi naziv “ kanonsko pravo “; odredbe i naredbe rimskih papa, koje su se razlikovale po obliku i sadržaju, pa su mogle biti vlastoručna “ apostolska pisma “, i to u svečanoj formi, tzv. bulle ( sa zlatnim ili velikim pečatom ), ili nesvečane, tzv. breve, te okružnice enciklike; zaključci pokrajinskih sinoda, ako su bili u skladu s općim propisima; i konkordati između katoličke crkve i država kojima su regulisani međusobni odnosi. Sve do najnovijeg vremena katoličko crkveno pravo nije bilo kodificirano, nego je to učinjeno tek 1917. godine, kad je stvoren Codex iuris cannonici. 4.4. 3. RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA U trećoj fazi feudalizma , tj. u apsolutističkoj monarhiji dolazi do recepcije rimskog prava, čemu je osnovni razlog bio u činjenici da se rimsko privatno pravo, izgrađeno oko osnovnog instituta privatne svojine, s razgrađenim granama stvarnog i obligacionog prava, moglo prilagođavanjem primjeniti na nove odnose, koji su se izgrađivali također oko instituta privatne svojine i u vezi s njom. Recepciju rimskog prava pomagali su vladari. Tako su carevi u Njemačkoj pomagali tu recepciju iz objektivnih razloga, a i iz subjektivnih težnji, smatrajući se, kao carevi “ Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti “, nasljednicima rimskih careva. U Njemačkoj je dalje obrađivano rimsko pravo naročito Pandekta ( Pandecta - dio Corpusa iuris civilis ), te je prilagođavano potrebama prakse. Recepcija rimskog prava našla je svoje mjesto i u drugim evropskim zemljama: Francuskoj, Italiji, Austriji, itd. 4.5 RANE FEUDALNE DRŽAVE 4.5.1. FRANAČKA 4.5.1.1. Historijski razvoj Franačke Začeci novih feudalnih odnosa pojavili su se u završnoj fazi rimskog robovlasničkog društva. Bilo je to doba opće i duboke krize robovlasničkog društva, koja je trajala od II do V vijeka. Pojava kolonata simbolizovala je krizu i istovremeno nagovještavala njeno prevazilaženje uspostavljanjem i izgradnjom novih feudalnih odnosa. Ovi novi feudalni odnosi uspostavljeni su i definitivno učvršćeni u, tzv. “ barbarskim državama “ stvorenim na tlu nekadašnje Zapadne rimske imperije. Padom Rima 476. godine, na ruševinama Rimske imperije ponikle su mnogobrojne barbarske države. Tako su Franci i Burbundi osnovali svoje države u Galiji, Vizigoti u današnjoj Južnoj Francuskoj i Španiji, Bavarci u Reciji i Noriku, Vandali u Sjevernoj Africi , Angli i Sasi u Britaniji i Germani u Italiji. U samoj Italiji, u toku jednog vijeka osnovane su jedna za drugom tri barbarske države. Od barbarskih država najdugotrajnija, a i najživotvornija, bila je Franačka. Nastala krajem V vijeka, ona će se širiti osvajačkim ratovima, pa će u doba Karla Velikoga (768. - 814. godine ) zauzimati gotovo sve zemlje Zapadnog rimskog carstva. Osnivač Franačke države Klodovik ( 481. - 511. godine ) proširio je svoju državu na teritoriju romanizovane Galije i pokorio Gale, Alemane i Vizigote, kojima je oduzeo dio zemlje i podjelio je zajedno sa seljacima, članovima svoje vojničke družine. Obični franački ratnici dobijali su male dionice zemlje na kojima su , udruženi u svoje seoske općine, živjeli kao slobodni seljaci, što znači da u ovo doba nisu svi seljaci bili pretvoreni u kmetove. Godine 496. Klodovik je primio hrišćanstvo. Zajedno sa njim hrišćanstvo je primilo i oko 3. 000 njegovih vojnika. Svjesna nemogućnosti pružanja otpora Francima u njihovom nadiranju, crkva je već odavno počela težiti za tim da sklopi savez s njihovim kraljevima, da bi time obezbijedila zaštitu svojih bogatstava. Prisna Klodovikova veza s katoličkom crkvom veoma mu je pomogla u njegovom ratu s Bizantijom. Franačko osvajanje donosilo je seljaštvu Južne Galije olakšanje njegovog položaja. Poslije tih osvajanja međunarodni značaj Klodovikove 109 franačke države tokiko je ojačao, da mu je bizantijski car Anastasije poslao diplomu za zvanje konzula i znake konzulskog dostojanstva. Prema franačkom shvatanju i običajnom pravu, država je poslije Klodovikove smrti podijeljena je na nekoliko dijelova među njegove sinove. Tokom VI vijeka, uz vanjska osvajanja, u

Franačkoj se stalno odvijao proces razjedinjavanja i ujedinjavanja.Klodovikov nasljednik Klotar I ( 511. - 561. godina ) ujedinjuje Franačku. Pod kraj VII vijeka Karlo Martel ponovno ujedinjuje Franačku i time počinje druga faza njezina razvitka - period dinastije Karolinga. Martelovi uspješni ratovi vodili su državnoj centralizaciji. Dotadašnji veleposjednici bili su u labavoj vezi prema vladaru. Martel je krupne zemljišne posjednike mahom uništio. Jedne, koji su radili za vanjskog neprijatelja je protjerao, drugima je uzeo imanje, a treće je putem beneficija čvršće vezao za prijestol. On je izvršio sekularizaciju crkvenih imanja. Tu zemlju i ostale posjede kojima je raspolagao razdijelio je vojnicima, obavezavši ih da idu u ratove kao konjanici.Zemlja davana na ovaj način zvala se beneficium,u početku nije bila nasljedna. Ojačani krupni zemljišni posjednici koristili su svu svoju moć i za nasilno pretvaranje dotle slobodnih seljaka i kmetova. Zato je reforma Karla Martela predstavljala korak dalje u jačanju feudalizma. Krupne sopstvenike, koji su zemlju dobili uglavnom od kralja, činili su u prvom redu ljudi iz njegove okoline, članovi njegove družine, njegovi činovnici, grofovi. Krupni zemljišni posjed sticao se i petem, tzv. prekarija - predavanje zemlje krupnom zemljoposjedniku od sitnih sopstvenika, s tim da je oni dobijaju natrag (precaria oblata ) na doživotno korištenje, ponekad i nasljedno ( u granicama jednog do dva koljena ) dok su se krupniji prekaristi, koji su plaćali neveliki cenz, nalazili jošu relativno snošljivom položaju, dotle su sitni prekaristi, dospijevali u položaj pravih kolona, ddužni da plaćaju danak i kuluk. Paralelno s porastom krupnog zemljišnog posjeda, vršio se i proces postepenog ustaljivanja zavisnosti slobodnog seljaštva. Sitni i srednji sopstvenici i bezemljaši stupali su pod zaštitu ( mundium ) ekonomski jačih ljudi, svjetovnih i duhovnih magnata, preporučivali im se, kako se u to vrijeme govorilo ( sam akt nazvan je komendacijom ), a poslje toga magnat je postajao senior ( sener ) takvog čovjeka koji stoji pod njegovom zaštitom. Država je dozvoljavala postanak privatne vlasti krupnih magnata i pomoću imuniteta. Suština te institucije sastojala se u tome što je kraljevim grofovima, satnicima i njihovim pomagačima zabranjeno da stupaju na teritoriju pojedinih lica, koja su od kralja dobila povelju o imunitetima 110 s ciljem vršenja sudskih, administrativnih, policijskih, fiskalnih ili bilo kakvih drugih beneficija na toj teritoriji. Te dužnosti prenosile su se u nadležnost lica koje je dobilo imunitet. Umjesto državnih agenata, sve navedene funkcije vrše privatni agenti magnata koji je dobio imunitet. Sistem beneficija ubrzao je proces feudalizacije. Osobito krupne razmjere dostigao je kraljevski zemljišni posjed, u rukama kraljeva stekle su se prije svega zemlja rimskog fiska; a osim toga, uopće sva neobrađena zemlja. Taj fond popunjavan je još i konfiskovanim zemljištima ( buntovnika ) i zemljištima čiji su vlasnici izumrli. Iz tog su feuda kraljevi dijelili darove svojoj okolini, crkvi, čija zemljišta počinju brzo da se povećavaju. Martela su nasljedila njegova dva sina ( Pipin i Karloman ) i podjelili državu na dva dijela, dok je formalno na prijestolu i dalje ostao jedan od kraljeva iz dinastije Merovinga. Pipin je okrunjen za kralja Franaka. Poslje smrti Pipina Malog, vlast je preuzeo Karlo Veliki. On je poslje uspješnih osvajanja uzeo titulu “rex Francorum et Longobardum “, a 800. godine sam papa ga je krunisao za cara. Franačko kraljevstvo doživljava procvat za vrijeme Karla Velikoga ( 768. - 814. ) .Ovaj vladar postavlja sebi za cilj obrazovanje jedinstvene države ujedinjenjem germanskih i romanskih plemena na osnovu hrišćanstva. Nizom osvajanja on proširuje teritorij Franačke, našavši se na čelu ogromne države, i preuzima uz pomoć crkve obnovu Rimske imperije. Karlo Veliki je, također, dijelio beneficije svojim ljudima, koje već postaju nasljedno dobro i nazivaju se općim imenom feudi, a njihovi vlasnici feudalci. Vlasnici velikih feuda, dobijenih od vladara, postajali su njegovi vazali. Oni su također sticali svoje vazale i u odnosu na njih postajali seniori (stariji). Njihovi vazali mogli su također imati vazale kojima su oni bili seniori, i tako dalje sve dok se ne dođe do sitnih ritera . Crkvena lica mogla su također biti vazali i seniori. Tako je u doba Karla Velikog izgrađena feudalna hijerarhija na čelu sa kraljem.

Stvaranjem feudalne hijerarhije slobodni seljaci su konačno pretvoreni u kmetove. Seljaci kmetovi znatno su se razlikovali po svom položaju od antičkih robova. Seljak kmet je imao kuću i okućnicu, svoje zemlje i zemljoradnički alat. Feudalac nije smio ubiti kmeta, osim u slučaju pobune. Osnovne obaveze kmeta sastojale su se u raznim rentama. Franačka je tada bila na vrhuncu svoje moći. Već početkom IX vijeka počele su se ispoljavati heterogene težnje feudalaca. Krajem IX i početkom X vijeka Franačka se raspala na niz samostalnih kraljevina, kneževina i većih feuda. Pregled svojine. - Prvi period franačke države (Merovinga) karakteriše naturalna proizvodnja. glavna grana privrede je poljoprivreda. Na 111 jugu i zapadu Franačke dominira krupni zemljišni posjed, tzv. villa, i on se nalazi u rukama vladara ili njegovih vazala, biskupa i drugih prelata kao i samostana. Slobodni Franci (seljaci) obrađivali su zemljište koje je bilo u kolektivnom vlasništvu čitavog sela. Postepeno se stvaraju i usitnjeni zemljišni posjedi. Oni nastaju pretvaranjem kelektivne svojine nad zemljom slobodnih Franaka u individualnu svojinu. U zajedničkoj svojini i dalje ostaju pašnjaci, šume. Privatna svojina slobodnih seljaka nad malim zemljišnim dionicama nazivala se allod. Sticanje ovog zemlljišnog posjeda bilo je praćeno pretvaranjem slobodnih seljaka u kmetove. Stvaranje veleposjeda odvijalo se na uštrb starog krupnog privatnog posjeda feuda i sekularizacijom crkvenog posjeda. Novi vazalni odnos zasniva se na nizu svečanih akata, uglavnom vezanih za feudalni ugovor. U IX vijeku na vazalni odnos nadobvezuje se i beneficijarni odnos. Spajanje beneficija i vazaliteta postalo je uobičajena pojava. Tako je nastao feud. Stvorilo se pravilo da svaki slobodan čovjek mora prema nekome biti u vazalnom odnosu. Sve je to rezultitralo stvaranjem feudalno hijerarhijske ljestvice. 5. 1. 2. Struktura stanovništva Najbrojnija kategorija franačkog stanovništva bili su slobodni seljaci. Ova kategorija masovno je pretvarana u poluslobodne kmetove ili je pak jedan neznatan dio njih postao beneficijar. Povlaštenu klasu sačinjavala je franačka aristokracija. To su bili uglavnom krupni veleposjednici, zatim crkveni prelati, dvorski službenici - ministerijali i nova zemljišna aristokracija - beneficijara. Krupne sopstvenike, koji su zemlju dobili uglavnom od kralja, činili su u prvom redu ljudi iz njegove okolline, članovi njegove družine - antrustioni, njegovi činovnici - grofovi, sacebaroni. U franačkim pravnim izvorima ne spominje se klanska aristokracija. Pa ipak, u njima se govori o bogatim i siromašnim, uglednim i bijednim ljudima, o onima koji žive na dvoru uglednog čovjeka, njegovim slugama itd. U krug aristokracije spadala je i crkva koja je uživala ogromne posjede i imala niz privilegija. Sljedeći stepen zauzimaju slobodni ljudi, koji čine glavnu masu stanovništva. Oni su zemljoradnici i vojnici. 112 Na najnižem društvenom stepenu stoje robovi. U franačkim pravnim spomenicima, u više mahova, nailazimo na pominjanje robova, što goveri o izvjesnoj ulozi robovskog rada, kojim su se služili franački aristokrati. Postepeno se formiralo pravilo da se rob naseljen na zemlji ne otuđuje odvojeno od dionice na kojoj živi. Oslobođenje robova bilo je dopušteno. Oslobođeni robovi dobijali su status poluslobodnih ljudi. Postanak klase poluslobodnih ljudi - lita, nije dovoljno jasan. Oni su bili dužni da svom gospodaru vrše različite službe i plaćaju rentu u naturi. Lit je mogao imati svojinu, sklapati ugovore, on je bio obavezan da vrši vojnu službu. 5. 1. 3. Državno uređenje Franačke

Država je imala monarhijski oblik vladavine. Po karakteru je bila patrimonijalna država. Centar državne uprave postao je kraljevski dvor (palatum). Odatle je kralj upravljao osvojenom teritorijom kao svojim vlasništvom. Poklanjao je svojoj okolini u privatni posjed zemljište iz bivšeg državnog fonda. Pred smrt je dijelio svoju državu kao da je to njegov privatni posjed, između svojih siniova. Na sve stanovništvo pokorene teritorije, bez obzira jesu li to Franci ili Galorimljni, kralj je gledao kao na ljude koji su od njega lično zavisni, i “dužni da mu polažu zakletvu”. Čak je i državne funkcije smatrao ličnim ovlaštenjima kralaj. I zakonodavni akti (naredbe) imaju snagu samo za njegova života. Kralj ima nekoliko ovlaštenja, a na prvom mjesu bio je mundium. Mundium u germanskom pravu znači vlast oca porodice. Što se tiče mundiuma kralja, on je značio da je on zaštitnik, sudija i pomiritelj, izvršilac pravde. Drugo ovlaštenje kralja bilo je “banus”. Kraljevski banus davao je kralju pravo da nešto naređuje ili zabranjuje svojim podanicima, pod prijetnjom novčane globe ili stavljanjem izvan zakona. Naročito je teške posljedice imalo stavljanje van zakona. Takvo lice mogao je svako ubiti, niko mu nije smio pomoći, pružiti mu utočište. Njegova imovina bila je konfiskovana. Postojao je, tzv. upravni banus (izdavanje naredbe činovnicima, nalaganje kuluka, pozivanje vojske), te naredbodavni, odnosno zakonodavni banus (izdavanje edikata ili preceptiones, tj. svoje opće naredbe, odnosno zakona). Naredbe su važile samo za života kralja koji ih je izdao. Kralj je imao vrhovnu upravnu vlast, tj. postavljao je i smjenjivao lokalne organe, grofove itd., a imao je i vrhovnu sudsku vlast, tj. predsjedavo je kraljevskom vijeću. Čitava država se smatrala vlasništvpom vladara koji je mogao njome da raspolaže kao svojom baštinom,zato Franačka i predstavlja tipičan primjer države - baštine ili patrimonijalne države. 113 U prvoj fazi (za vrijeme Karolinga) izbornost vladara ostala je kao tradicija iz klanskoplemenskog uređenja, ali je imala prividan karakter. Karolinzi su, koristeći svoju moć, vršili pritisak na velikaše da unaprijed biraju za vladare njihove sinove. Veza sa crkvom pridaje kralju religioznu funkciju. Pomoćni organ kralja je Dvorsko vijeće. Najznačajniji funkcioner nanjemu bio je mair domus (majordomus). On je bio na čelu svih službi kraljevske kuće. Osim toga, postojali su na dvoru, tzv. ministerijali, kao što su: dvorski grof, intendant, dvorski maršal i referendari (koji suredigovali službene akte). Skupštine iz prvobitne zajednice su se zadržale, ali sa izmijenjenom ulogom.To su bile narodne skupštine svih slobodnih ratnika, i one su seodržavale jednom godišnje, u martu. Placitum je bila druga vrsta skupštine i na njoj su učestvovali samo velikaši. Nju je sazivao kralj radi rasprave nekih političkih pitanja. Ona je imala čisto konsultativni karakter. Kasnije će ove skupštine prerasti u, tzv. Placitum generale. Na njih velikaši dovode svoje ljude, tako da će se zbog svoje brojnosti nazivati i Narodnim skupštinama. U drugoj fazi unutrašnjopolitičkog razvoja Franačke skuptine postaju centralni organi vlasti. Tako je Skupština koja se sastajala u maju (placitum generale)donosila odluke o svim važnijim državnim pitanjima. Inače, kralj je ovoj Skupštini podnosio na odobrenje svoje odluke kao i kapitularije kojim su se dopunjavali zakoni. U vrijeme Karolinga došlo je do izmjena i dvorskog aparata.Ukida se zvanje majordoma. Prvi službenik dvora postaje kancelar, kraljev kapelan i starješina dvorskog klera. Posebna služba koju je uveo Karlo Veliki bili su missi dominici, kraljevski izaslanici. Oni su putovali po zemlji, gdje su sazivali Skupštine, primali zakletve kralju, objavljivali kapitularije, sudili u posebno teškim slučajevima. Lokalna uprava. - Osnovne lokalne jedinice bile su naslijeđene iz rimskog doba. To su “civitates” sa komesom na čelu. Franci su imali svoju lokalnu organizaciju,čija je osnovna jedinica bila pagus sa grofom na čelu. U prvoj fazi, za vladavine Merovinga lokalna uprava se zasnivala na podjeli države na okruge (gau, pagus, civitas), koji su se dijelili na satnije. Upravu u okruzima vršili su grofovi koje je postavljao kralj, a u satnijama satnici ili tungini. Osim toga, kralj je slao u provinciju i pojedine privremene agente - sacebarone. Ranije samouprave skoro je nestalo,

114 samo su se po satnijama još sačuvale ranije skupštine (mallus) I upravna jedinica seoske općine - marke. Za vrijeme Merovinga postojala su i vojvodstva (ducatus) od više grofovija na čelu s vojvodom (duxom), vojnim komandantom. Grofa je imenovao kralj.Kraljevska uprava uglavnom se vršila preko grofa, pa su odnosi vladara i grofa davali osnovne karakteristike poli- tičkoj organizaciji Franačke. Vlast grofa bila je vrlo široka. On je vršio opću upravu i predstavljao kralja u grofoviji, primao zakletvu vjernosti od njegovih podanika, objavljivao kraljeve kapitulare i izvršavao naređenja. Sudovi u Franačkoj. - Grofovski sud predstavljao je pravosuđe općeg prava. Pgranične grofovije nose naziv marke (krajina), a grofovi koji su im na čelu nazivaju se markgrofovima. Merovinški kraljevi pokušali su ojačati nadzor nad radom grofova, stvarajući šire oblasti vojvodstva koja bi se neposrednije vezala za centralnu vlast. Poseban pokušaj neposredne kontrole nad grofovima predstavljalo je uvođenje specijalnih kraljevskih izaslanika (missi dominici) koji su na terenu vršili kontrolu i kažnjavali za zloupotrebe. Ova služba uspješno je funkcionisala za vrijeme Karla Velikog, zahvaljujći njegovoj političkoj moći, a izgubila je značaj za vrijeme njegovih slabih nasljednika. Grofovije su bile podijeljene na teritorijalne jedinice, tzv. centene (3-4) teritorijalne jedinice s tunginom (centenarom) na čelu. Bile su to pretežno sudske jedinice. Tunginu je pomagalo sedam pomoćnika, koje je birao ting ili malum(skup svih slobodnih ljudi centene). Ti pomoćnici provodili su uviđaje, prikupljali dokaze, i pripremali nacrt sudske odluke, koje je tungin iznosio pred ting, ili malum, a ovaj je izricao konačnu presudu, tj. usvajao je ili odbacivao predloženu odluku. To je, ustvari, bilo narodno sudstvo. Pored narodnih sudova, centena, u prvoj fazi razvitka postojao je i Kraljevski sud (placitum palatii), kojim je predsjedavao kralj, a kasnije majordom. Taj sud je bio najviša instanca, ali i jedina instanca za privi legovani sloj. Sudsku organizaciju će dopuniti i crkveni sudovi. Razlika između sudova je samo u njihovim nadležnostima. Dok su sudovi grofovija raspravljali stvari općeg prava, Kraljev sud imao je izuzetne nadležnosti. Već u vrijeme Merovinga nestalo je pravosuđe koje se ranije vršilo u satnijama, od satnika i svih slobodnih ljudi. Grof je predsjedavao sudskom skupu i izricao presude, ali je još bilo obavezno prisustvo svih ljudi grofovije na sudskom zasjedanju (mallus). Suđenju su prisustvovali i rahinburzi iz različitih plemena, da bi ukazali grofu na 115 sadržaj zakona koji se, po personalnom principu, može primijeniti u konkretnom slučaju. Kraljev sud, kao sud izuzetne nadležnosti, raspravljao je stvari koje su se odnosile na kralja ili su se ticale privilegija. Kralj je mogao delegirati vlast izricanja pravde u svoje ime upravniku dvora (majordomus-u). 4.5.1.4. Franačko pravo Franačko pravo nije bilo jedinstveno, nego skup nekoliko pravnih sistema koji adekvatno odgovaraju svim onim elementima koji su došli do izražaja prilikom postanka države. U Franačkoj državi je živio veliki broj različitih etničkih grupa, koje su imale svoje pravo. Pokoreno rimsko stanovništvo (Galorimljani) vladalo se po rimskom pravu. Tako su osvajači imali svoje pravo, a starosjedioci rimsko pravo. Najzad, u franačko pravo spadaju propisi koje su donosili franački vladari. Kada su se germanska plemena učvrstila na novim područjima na kojima su zatekla drukčiji pravni poredak, započelo je zapisivanje običaja. Svako pleme upravljalo se po svome plemenskom zakonu, dok su Galorimljani zadržali upotrebu rimskog prava. Personalni karakter prava duže se zadržao u Galiji, gdje su živjeli Galorimljani, Franci, Burgundi i Vizigoti. Sa proširenjem Franačke u njen sastav ušli su još i Langobardi, Alemani, Bavarci, Saksonci, Frizi. Gdje nije bio takav složen proces pravnog razvitka, nije se učvrstio

personalni princip. Kod Vizigota je personalitet prava brzo iščezao, a kod Langobarda nije ni postojao. Staro germansko pravo, koje su plemena donijela sa sobom, postaje neadekvatno za novi sistem. U tom plemenskom pravu važi, tzv. personalni princip, što je logičan izraz klanskoplemenskog života, gdje je krvno srodstvo odlučujući faktor povezivanja. Primjena ovog prava dovodila je do velikih teškoća u sudovima. Sudije su morale poznavati plemenska prava koja u početku nisu bila zapisana To je bio jedan od razloga zapisivanja germanskih običaja, koji su seprenosili s koljena na koljeno. Redakcije običaja dobijaju naziv zakona (leges) u smislu cjeline pravnih pravila koja se primjenjuju na jedno pleme. Gotovo svi zakonici napisani su latinskim jezikom, jer su ih pisali sveštenici ili rimska inteligencija. Tako su nastale zbirke plemenskih običajnih prava, kako se nazivaju barbarskim zakonicima ili “leges barbarorum”. Zakonik je dobio naziv po imenu plemena čije pravo reguliše. 116 Najpoznatiji među ovim zakonima su: Lex Salica, (običajno pravo Salijskih Franaka), Lex Ripuaria ( običajno pravo Ripuarskih Franaka), Lex Wisigothorum (vizigotsko običajno pravo zabilježeno za vrijeme kralja Eurika u V vijeku), Lex Burgundiorum (Burgundski zakon kralja Gundobala kodifikovan početkom VI vijeka). Galorimljani su sačuvali rimsko pravo kao svoj personalni zakon. Barbarski kraljevi su objavljivali kompilacije različitih tekstova. Rimski zakon Vizigota (Alarikov Brevijar) sastavio je skup galorimskih notabla, a obnarodovao ga je Alarik II u Tuluzi 506. godine. Sadrži izvode iz Teodozijevog zakona i djela Gajusa, Paula i Papinijana. Komentar koji prati tekstove ukazuje na opadanje poznavanja rimskog prava na Zapadu. Rimski zakon Burgunda iz vremena kralja Gundobanda, savremen je Alarikovom Brevijaru. Franački kraljevi nisu sastavili poseban zakon za svoje galorimske podanike, pa je Alarikov Brevijar ostao opći izvor rimskog prava do otkrivanja Justinijanove kodifikacije u XII vijeku. Franački vladari stvaraju novo pravo koje se naziva kraljevskim pravom. Tu spadaju: edikti, preskripta, kapitulari (edicta, praeceptiones, constitutiones, decreta i dr.). Svi ovi akti regulišu pravnu materiju, bilo da nije regulisana na adekvatan način u postojećem pravu, bilo da se postojeće pravo mijenja kraljevskim. Zakonodavna djelatnost kraljeva bila je intenzivnija u vrijeme Karolinga, a propisi se obično nazivaju kapitularima. Kapitularija je bilo više vrsta. Tako su postojale: Capitularia mundana ( o svjetovnim stvarima), Capitularia ecclesisstica ( o crkvenim poslovima), Capitularia mixta (mješovite), Capitularia legibus adenda (dodavane zakonima da bi ih tumačili i dopunjavali), Capitularia per se scribenda (naredbe kraljeva o finansijama, o činovništvu, o sudskom pravu), Capitularia missorum (uputa kraljevim službenicima po provincijama, grofovijama i pagusima). Kao izvor prava mogu poslužiti i isprave. Najvažnije su bile kraljevske isprave. Javne isprave predstavljale su službene akte izdane od kraljevih organa - funkcionera, dvorskih kancelarija. Postojale su privatne isprave - dokazne i poslovne. Indiculi su bile upute dvorskim činovnicima, pozivi pred sud i slično. Od VI vijeka pisari nastoje upotrebljavati formulare za pravne poslove. Tako su nastale čitave zbirke iz VII vijeka. Poznate su zbirke: ”Formulae Wisigothicae”, “Formulae Turonense”, “Formulae Sanonenises” i dr Personalnost prava kod Franaka. - Ujedinjavanjem raznih plemena pod vlašću franačkog kralja nosilo je specifičan personalni karakter veza. Novi društveni odnosi nisu se u toj mjeri razvili da bi svojim 117 nedostaje str. 118 4.5.1.4.2. Obligaciono pravo

Uslijed slabo razvijene robnonovčane privrede i dominirajuće naturalne privrede, obligaciono pravo ostalo je nerazvijeno. Neki od ugovora bili su formalistički, tražilo se izgovaranje raznih formula, svečane zakletve (fidesfacta). Kod drugih ugovora tražila se predaja stvari. Usljed neispunjavanja obaveze, dužnik je postajao rob. 4.5.1.4.3. Porodično pravo U porodičnim odnosima franačkog društva dugo su se zadržali relikri prvobitne zajednice. Očigledna je tendencija sve veće individualizacije porodice. Najznačajnija ustanova porodičnog prava je mundium, koji je značio zaštitu, ali i vlast. Tako su mundium u franačkoj porodici imali odrasli muškarci, otac nad djecom, muž nad ženom. Mundium je pored vlasti imao i karakter nadzora i neke vrste starateljstva. Traži se mundium oca za sklapanje braka njegove djece, stupanja u sveštenički red. Otac nije smio napustiti ili ubiti dijete. Posljedice mundiuma su i obaveze osvete u slučaju uvrede ili povrede zatečene osobe. Sticanjem punoljetstva prestajao je mundium nad muškom djecom. Ženska djeca su udajom prelazila pod mundium muža. Djeca su bila ograničeno pravno sposobna, a potpuno poslovno nesposobna. Zastupao ih je otac. Jedino su mogla biti subjekt prava vlasništva nad imovinom ostalom nakon smrti njihove majke. Udata žena bila je pod mundijem muža. Bila je poslovno i procesualno nesposobna, zastupao ju je muž. Pravna sposobnost bila joj je ograničena. Brak se sklapao ugovorom između budućeg muža i oca mladenke Sastojao se od tri akta: kupnje (zaruka), davanja miraza i predaje djevojke mužu. Kupovina nevjeste vršila se u izvjesnoj sumi novca, stoke ili odgovarajuće količine proizvoda. Tako član XLIV Salijskog zakonika predviđa davanje poklona za prstenovanje. Zakonik predviđa izvjesnu pravnu zaštitu žene. Naročito su zaštićene trudnice I žene koje mogu da rađaju. Za sklapanje braka tražena je saglasnost obiju strana,i od roditelja ili staratelja. Forma u kojoj se sklapa brak bila je kupovina nevjeste. Ipak, već krajem V vijeka kupovina ima simbolična karakter. 119 Razvod braka prvobitno je bio dopušten samo mužu. Ženi je zabranjen i ona je kažnjavana smrtnom kaznom u slučaju da ostavi svoga muža.Suština razvoda sastojala se u odbijanju muža da svoju ženu smatra i dalje svojom.Ako je razvod uslijedio bez opravdanih razloga, žena zadržava poklone koje joj je dao muž . Osim toga , muž je morao da joj plati određenu naknadu. Dopuštanje razvoda nailazilo je na otpor crkve.Razvod braka bio je dozvoljen i na osnovu sporazuma supružnika, pod uticajem rimskog prava.Jednostranu mogućnost razvoda, koju je do VII vijeka imao muž, početkom tog istog vijeka dobija i žena . Pod uticajem crkve bila je u drugoj polovini VIII vijeka proglašena neraskidivost braka. Nasljedno pravo.-U nasljednom pravu dominira sistem zakonskog nasljeđivanja. Vrlo rano , već u V vijeku, pojavljuju se izvjesni oblici testamentalnog nasljeđivanja- aftomija. Aftomijom se nazivalo zaključenje ugovora za života, kojem sopstvenik prenosi imovinu jednom licu, s obavezom da ono, i poslije njegove smrti, tu imovinu preda označenom nasljedniku. 4.5.1.4.4. Krivično pravo Krivično pravo franačkog društva sadržavalo je dosta relikata prvobitne zajednice.Krvna osveta je u franačkom pravu poznata u malom broju slučajeva.U poređenju sa drugim germanskim plemenima, gdje je krvna osveta dominirala, kod Franaka I njihovih pravnih običaja bilo je najmanje relikata krvne osvete. Za franačko pravo karakterističan je sistem kompozicije ili otkupa.Visina otkupa u početku utvrđivala se u svakom konkretnom slučaju, da bi kasnije država propisala njen iznos.Postojao je otkup Vergeld ( Wehrgeld) za teška krivična djela, kao i otkup Busa ( Busse ) za lakša krivična djela. Višim otkupom zaštičeni su pripadnici rimske i franačke aristokracije nego slobodni Franci, a najmanjim robovi.

Ako počinilac krivičnog djela odbije da plati otkup, tada je intervenirao Kraljevsi sud. Interesantno je da se Vergeld određivao prema uzrastu , plemenskoj pripadnosti, spolu, a naročito je zavisio od društvenog položaja oštečenog i počinitelja. Klasnost u sistemu primjene ovog otkupa ogleda se u činjenici da je Vergeld za člana kraljevske pratnje bio triput veći nego za običnog čovjeka, za ženu i djecu je bio veći nego za odraslog. Smatralo se da im kao fizički slabijim treba veća zaštita. Kod krivičnog djela ubojstva, Vergeld se dijelio na tri dijela: jedan je pripadao rođacima ubijenog, drugi saplemenicima, a treći je pripadao vladaru kao novčana kazna. 120 Sistem kompozicije doveo je do raslojavanja, jer su otkupine bile vrlo visoke. Stavljanjem van zakona (ex lex ) bio je kazna za one koji su odbili platiti naknadu. U vezi sa pojedinim krivičnim djelima u zakonicima se razlikuju različiti oblici krivice:umišljaj, nehat,odvaja se pokušaj od savršenog djela. Od pojedinih vrsta krivičmih djela u zakonicima se navode ubistvo, različiti oblici tjelesnih povreda, uvreda, imovinska krivična djela, a među njima zakonicima poklanjaju naročitu pažnju različitim vrstama uzurpacije tuđe imovine i njenom oštećenju. Kod niza krivičnih djela, društveni interes je zahtijevao predavanje kaznene vlasti u ruke društva ili njegovih predstavnika.Takvi su , npr. , slučajevi veleizdaje. Postepeno se u krug pravnih povreda koje su povlačile kazne javnopravnog karaktera , uvode nova krivična djela : veleizdaja, dezerterstvo iz vojske, kovanje lažnog novca, lažno svjedočenje, razbojništvo,krađa iz crkve. Kazne za ova djela bile su vrlo surove. Predviđene su bile smrtna kazna i teška tjelesna oštečenja-sakačenja. Ovakve kazne imale su prije svega zastrašujući karakter odmazde, zastrašivanje okoline i djelimično popravljanje prijestupnika. U kapitularima Karla Velikog već se jasno vidi utjecaj crkve na krivični sistem. Tako je za ubistvo u crkvi predviđena smrtna kazna, za druga krivična djela protiv sveštenstva, predviđene su teške tjelesne kazne.Znatno su povišene kazne za prestupe protiv sveštenih lica . U Alemanskom zakoniku prestupi protiv crkve i sveštenih lica kažnjavani su veoma strogo. Tako je smrtna kazna bila predviđena i za vradžbine, pozivanje đavola itd. Privatni karakter delikata u ranom franačkom pravu povezivao se s primitivnim shvatanjeo o ozročnoj povezanosti kažnjivog dijela i počinioca kao isključivoj osnovi za izricanje kazne, dok se u kasnijem razvitku u Karolinškom periodu već ističe element volje počinioca i njegove krivnje, koji se također počeo uzimati kao element utvrđivanja odgovornosti za počinjeno krivično djelo. 121 4.5.1.4.5. Sudski postupak U procesnom pravu Franače vladala je autonomija oštećene osobe. Krivični postupak počinjao je trostrukim sukcesivnim pozivanjem protustranke na sud, koja je u slučaju neodaziva bila dužna platiti veću novčanu svotu ili je bila proglašena izvan zakona. U franačkom pravu bio je jedinstven postupak za građanske i krivične predmete. Inicijativa za pokretanje bila je prepuštena oštećenoj strani, čak i kod najtežih krivičnih djela kao što je ubistvo. Ukoliko bi optužena stranka priznala zahtjev tužioca, sud je odmah donosio presudu.Tužilac je morao sam pribavljati dokaze ako tuženi nije priznao djelo. Ako optuženi u krivičnom postupku ne prizna krivicu onda se razlikuju tri forme spora,prema tome da li je uhvaćen na djelu (corpus delicti ) ili nije.u slučaju hvatanja na mjestu izvršenja krivičnog djela,a to je potvrdio određeni broj svjedoka,sud je odmah donosio presudu. Ako delinkvent nije uhvaćen i poriče svoju krivicu,dužan je dokazati svoju nevinost.Pritom su korištena različita dokazna sredstva: priznanje,svjedoci,zakletva,isprave,ordalije. U davanju zakletve okrivljenog da bi dokazao svoju nevinost korišteni su i sakletvenici.Sakletvenici nisu bili svjedoci,nego je trebalo da izgovore točno određenu formulu.Ako bilo tko od njih pogriješi (a bilo ih je od 6 do 72),optuženi je proglašavan krivim.Prema težini djela,varirao je i broj sakletvenika od 6,12,72. Ukoliko sud nije mogao donijeti odluku naređivao je dokaz putem ordalija (Božji sud).Smatralo se da će Bog stati na stranu nevine stranke.Bilo je više vrsta ordalija:među kojima je

hvatanje rukom usijanog gvožđa,stavljanje ruke u ključalu vodu,ili potapanje osumnjičenog u hladnu vodu.Ako bi rana poslije određenog vremena zarasla,optuženi je proglašen nevinim. Primjenjivan je i sudski dvoboj.Po okončanju rasprave stranaka,donošena je presuda. 122 4.5.2.BIZANTIJA Bizantija je jedina srednjovjekovna država koja se neposredno razvijala od Rimskog carstva,a bizantijska apsolutna monarhija od rimskog dominata.Historija Bizantije počinje 330.godine,kada je car Konstantin osnovao Konstantinopolj (Carigrad) i učinio ga prijestolnicom.Još za teokratskog jedinstva Rimskog carstva ono se djelilo na dva djela između Dioklecijana I Maksimilijana.Teodosije I (375.-395.godine)za kratko ujedinjuje imperij,koji se poslije njegove smrti (395.godine)konačno dijeli na dva dijela,na istočni (pod Arkadijem) i zapadni (pod Honirijem).Već od Dioklecijana,rimskom imperijom vladala su dva “avgusta”uz dva “cezara”. Krajem IV vijeka,395.godine,Rimska imperija je podijeljena na dva djela:Istočno rimsko carstvo,sa sjedištem u Carigradu, i Zapadno rimsko carstvo sa sjedištem u Rimu.U velikoj krizi za vrijeme seobe barbarskih naroda srušeno je Zapadno rimsko carstvo 476.godine.Snažnije i razvijenije rimsko carstvo preživjelo je ovu krizu i pod nazivom Bizantijsko carstvo postojalo još 1000.godina,sve do pada pod tursku vlast 1453.godine. Dok je Zapadno rimsko carstvo uskoro poslije diobe propalo istočno nastavlja svoj život.Od rimske civilizacije prelazi se laganom evolucijom na novu srednjevjekovno-orijentalnu civilizaciju.Od početka VII do IX vijeka,ubrzava se i završava preobrazba.Od latinskog jezika prelazi se na grčki pa se i visoki funkcionesi nazivaju grčki.Od civilnih provincija na koje je Rim dijelio državu,prelazi se na teme.Osebujna bizantska civilizacija počiva na tri glavna temelja:helinizmu,hrišćanstvu(ortodoksnoj crkvi) i Orijentu. Bizantija dok je mogla,zadržala je ideju imperijum mundi.Ona se stalno smatrala nasljednicom Rima.Tako ona uzurpatorima smatra jednako razne barbarske kraljeve koji su zauzeli rimske krajeve kao i nasljednike Karla Velikog.Ibarbarski kraljevi smatraju,sa svoje strane,da teritorij koji su oni okupisali pripada Rimskom carstvu.I sam Teodorik Veliki(493.526.godine)priznaje i formalno Istočnog rimskog carstva. Najviše uspjeha u restauraciji rimskog carstva imao je Justinijan,koji je državu proširio na dva kontinenta.Još je važnija Justinijanova duhovna obnova Rima.Kodifikacijom rimskog prava,putem koje će rimsko pravo izvršiti ogroman utjecaj na razvoj prava europskih država. Istočni dio Rimske države obuhvatao je 8 od ranijih 14 dioceza.naziv Bizantija potječe od stare grčke kolonije Bizanta,na mjestu na kojem je docnije podignut Konstantinopol (Carigrad).Bizantiju su naseljavali 123 Grci i helenizovani narodi koji su se nazivali Romejcima.Čuveni bizantolog Ostrogorski piše da Bizantiju karakteriše grčka kultura ,Rimsko državno uređenje i hrižćanska vjera. 4.5.2.1.Uzroci životnosti Bizantije Bizantija je obuhvatala ekonomski razvijenije oblasti kao što su Grčka,Mala Azija, Sirija, Egipat. Te zemlje vodile su živu trgovinu s Indijaom ,Iranom, Arabijom, Sjevernom Afrikom. Egipat i Sirija bile su prave žitnice Carstva.U poljoprivredi je dominirao mali posjedslobodno seosko gazdinstvo. U zanatstvu nisu glavnu ulogu imali robovi već slobodne zanatlije. Održala se i razvijena gradska proizvodnja i razmjena koja je davala oslonac centralizaciji vlasti ,ali nije uticala na dezintegraciju seoske općpne. Očuvao se velik broj gradova, Solun, Antiohija, Aleksandrija, koji su bili povezani i unutrašnjim trgovačkim putevima i prema vanjskom svijetu. Carigrad je smatran zlatnim mostom između Istoka i Zapada. Različito od ranofeudalnih država u Europi u kojima je glavna privredna grana bila poljoprivreda, u Bizantiji se privreda razvijala uz zanatstvo, trgovinu, rudarstvo.Država je imala cijelokupni uvid nad proizvodnjom, ona je određivala cijene,garantovala kvalitet proizvoda.

Država je vršila direktan uticaj na privredu i kroz poresku politiku. Car Justinian ( 527.-565. Godine) pokušao je obnoviti nekadašnju Rimsku imperiju sa robovlasničkim poretkom, ali ova su nastojanja , poslije privremenih uspjeha, ubrzo propala, osim pravnih i kulturnih tvorevina nastalih u tom periodu. U prvo vrijeme Ikonoboračke dinastije, država je zakonskim mjerama štitila sitni i srednji seoske posjed i slobodne seljake, pošto su joj oni davali znatan porez , a bili su i vojnici. Proces feudalizacije bio je usporen prodorom Slovena u VII. vijeku na periferne dijelove Bizantije.Slobodne seljake i slobodnu seosku općinu država je štitila Zemjoradničkim zakonom donesenim u VII vijeku. Prema ovom Zakonu, slobodni seljaci su se udruživali u seoske općine koje su predstavljale poreske jedinice. U ranom srednjem vijeku teritorija Bizantskog carstva bila je ugrožena najezdom raznih naroda ( Avari, Sloveni, Persijanci, Arabljani ). U ugroženim oblastima, uništavani su veliki posjedi na kojima su radili zavisni seljaci-koloni.Radi uspješnije odbrane Carstva, stvaraju se početkom VII vijeka vojno-administrativni okruzi nazvani “ teme”. 124 Na ovim temama nastaju mala gazdinstva koja dobijaju vojnici, stratioti, i slobodni seljaci uz obavezu da služe vojsku,obrađuju zemlju i plačaju porez.Tako umjesto veleposjeda na zavisnim kolonima ,nastaju mali posjedi slobodnih seljaka i vojnika .Na ovaj način država je istovremeno dobivala vojnike, zemljoradnike i poreske obveznike. To je ojačalo državu i vojnički , i ekonomsi i finansijski , a učinilo izlišnim držanje skupe i nepouzdane najamničke vojske.Veliki broj “ stratiotskih imanja “ dobijali su Slovenski doseljenici. Tematski sistem postepeno se širio po cijelom carstvu i postao je temelj snage Bizantijske države. Proces feudalizacije Bizantije bio je usporen, kao što smo već rekli, i zbog prodora Slovenskih plemena ne teritoriju Balkanskog poluotoka. Država je davala slovenskim seljacima manje zemljišne posjede za koje su oni morali plaćati porez i obavljati vojnu službu u korist države .Da bi se zaštitio sitni zemljišni posjed i povećao priliv slobodnih seljaka država je u VII vijeku donijela Zemljoradnički zakon, prema kojem su se slobodni seljaci udruživali u seoske općine koje su predstavljale poreske jedinice. U IX vijeku tematski sistem došao je u ozbiljnu krizu. To je bilo vezano s razvijanjem feuda zvanih pronija. Pronija je zemljišni posjedkoji je davan na doživotno uživanje uz obavezu obavljanja vojne službe. U početku, pronija nije bila nasljedna, nije se mogla prodati ni pokloniti, uživalac pronije ( pronijar) bio je obavezan da se na poziv gospodara od kog je dobio proniju odazove sa određenim brojem naoružanih pratilaca-vojnika. Broj pratilaca i njihovo naoružanje zavisili su od veličine dobijene pronije. Ono što je beneficijarni sistem značio u Franačkoj u IX vijeku, to je mutatis mudandis pronijanski sistem bio za Bizantiju. Na proniji su radili zavisni seljaci – parici, koje je pronijar dobijao sa pronijom. Pronije su od XIII vijeka postale nasljedne, što je u velikom uticalo na slabiju odbranu zemlje. Krupne zemljišne posjede u Bizantiji jednim dijelom predstavljaju i posjednici latifundija, na kojima su još uvijek radili robovi i koloni. Mnogi posjedi bili su naknadno podijeljeni rimskim zemljoposjednicima sa Zapada kada su pobjegli ispred najezde barbara na teritoriju Zapadne rimske imperije. I visoki funkcioneri – carski činovnici, koji su upravljali pojedinim krajevima i bili porski obveznici, postepeno se osamostaljuju od centralne vlasti i postaju feudalci. Crkva je dobijala velike zemljišne posjede od vladara, tako da se već u VII vijeku polovina najboljeg zemljšta nalazila u njenim rukama . Crkveni posjedi snabdjeveni velikim privilegijama, po pravilu su bili oslobođeni plaćanja poreza i drugih dažbina. Jačanje crkvenih 125 zemljoposjeda izazvalo je nezadovoljstvo drugih zemljoposjednika, a u VIII vijeku država oduzima crkvene zemljoposjede, zbog sopstvenih potreba , da bi ojačala ekonomsku osnovu državnog i vojnog aparata.

Ovaj pokret protiv crkve poznat je kao pokret ikonoboraca. Mada je pokret ikonoboraca u izvjesnoj mjeri oslabio crkvu i smanjio njene feudalne posjede, ipak je crkva uspjela ponovo postati značajna politička snaga. Vasilije I., osnivač Makedonske dinastije, ukida reforme careva «Isaurijske dinastije» ikonoboraca i ponovo uvodi Justijanove zakone. Zakonski zbornik Vasilike ozakonjuje novi položaj seljaka – kmetova parika i daje mogućnost dinatima da proširuju svoje zemljišne posjede na račun seljačkih posjeda. 4.5.2.2. Državno uređenje Bizantije U političkom razvitku Bizantija je nastojala ojačati zatečeni sistem centralizacije i apsolutizma. Do svog kraja ona je po obliku vladavine bila autokratska despotska monarhija. U prvoj fazi razvitka ta je monarhija bila i teokratska, jer je vladar bio poglavar crkve. Sve je to dalo osnova da Bizantija karakteriše cezaropapizam. Čak i onda kada je crkva dobila autonomiju političkog djelovanja i tada je u Bizantiji ostala premoć države nad crkvom. Po obliku državnog uređenja, bila je to unitarna strogo centralizovana država. Vladar, car, imperator se do VII vijeka po ugledu na grčku terminologiju, naziva bazileus. U svojim rukama koncentrisao je vrhovnu zakonodavnu, sudsku, izvršnu i vrhovnu vojnu vlast (bio je vojni komandant vojske). Iako se u carskoj ličnosti spajala vrhovna državna i crkvena vlast, ipak je crkva imala svoju organizaciju i hijerarhiju od najvišeg sveštenstva (patrijarha) do najnižeg. Razvijeni dvorski aparat obavljao je mnoge funkcije sa direktnom odgovornošću caru. Centralni državni aparat sastojao se od niza visokih državnih funkcionera, koji do VII vijeka nose stare rimske nazive. Magister officiorum (ministar carske kuće) stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti, rukovodilo je poštama i međunarodnim odnosima. Quaestor sacri palatii (kvestor dvora) imao je u nadležnosti zakonodavnu djelatnost i bio je na čelu pravosuđa. Comes sacarum largitionum rukovodio je državnim finansijama. Comes rerum privatarum upravljao je carskim imanjima. Državni savjet ili Konzistorij predstavljao je kolektivno tijelo sastavljeno od najviših državnih funkcionera, koje je stajalo uz vladara. 126 Konzistorij s kvestorom dvora na čelu, vršio je funkciju najvišeg sudskog organa. Senat ili Sinklit bio je jedno šire tijelo u koje su pored aktuelnih ulazili i bivši državni funkcioneri. Formalno je birao cara, ali je postepeno gubio na važnosti. Lokalna uprava. – Lokalna uprava je sačuvana iz dominata Rimskog carstva. Bizantija se dijelila na dvije prefekture: Istočnu i Ilirsku. U sastav Istočne ulaze Mala Azija, Egipat i Trakija, a u sastav Ilirske Balkanski poluotok. Na čelu svake prefekture, nalazio se prefekt pretorije (praefect praetorio), u čijim je rukama koncentrisana sudska i administrativna vlast. Prefekture su se dijelile na dioceze kojima upravljaju vikari. Dioceze se dijele na provincije na čijem su čelu presezi ili rektori. Provincije se sastoje od općina kojima upravljaju lokalni senati i izborni funkcioneri pod kontrolom državnih službenika. Vojna uprava bila je odvojena od građanske. Dvije najveće vojne jedinice bili su egzarhati: Ravenski i Kartaginski. Od VII vijeka uvodi se nova tematska podjela države na teme. Teme su bile podijeljene na niže jedinice – turme, a turme su se dijelile na bande. Bizantijsko pravo Izvori. – U Bizantiji su glavni zakonodavci bili carevi. Carski zakonodavni akti, najprije su nazivani novele (novellae), a od kraja VII vijeka nose grčki naziv nomos. Justinijanova kodifikacja

Rimsko pravo je ovdje doživjelo svoj završni stupanj razvitka, koji je došao do izražaja u Justinijanovoj kodifikaciji, kasnije nazvanoj Corpus iuris civilis. Justinijanov Corpus predstavlja zbornik cjelokupnog rimskog prava popunjenog «helinističkim i čak orijentalnim elementima» (uticaj bejrutske pravničke škole) i ponegdje hrišćanskim shvatanjima. Sastoji se od četiri dijela. Prvi je Zbornik carskih ukaza – kodeks (Codex Constitutionum) izdat 529. godine. Godine 534. on je dopunjen nekim Novelama i izdat kao Codex repetitae praelections. U njemu je građa raspoređena sistematski u 12 knjiga i tiče se svih pravnih grana. 127 Drugi dio sačinjavaju Digesta ili Pandekta podijeljena u 50 knjiga. Ovo je najznačajniji dio Corpusa. Tu se nalazi čitava građa rimskog, uglavnom privatnog prava, s komentarima čuvenih pravnika, raspoređena u «lijepom sistemu». Taj dio je objavljen 533. godine. Iste godine su izdate Institucije. To je, ustvari, pravni udžbenik, uvod u rimsko građansko pravo po čuvenom pravniku Gaju. Od 535. godine nastavio je Justinijan izdavanje mnogobrojnih Novela koje se tiču svih pravnih grana, a najviše crkvenog prava i administracije. Novele su bile skupljene u poseban zbornik. Tu su 160 Novela poredanih hronološki. Pisane su na grčkom jeziku, dok su prva tri dijela Corpusa ostala na latinskom. Zakonodavstvo Ikonoboračke dinastije Teške prilike VII i VIII vijeka uticale su u Bizantiji i na sudbinu prava. Neprekidne borbe sa barbarima, dolazak novih naroda i njihovo naseljavanje u Bizantiji, povukli su za sobom opadanje kulturnog nivoa, neku «primitivizaciju» pravnog života. Crkvena borba za vrijeme «ikonoboraca» stoji u vezi sa novom kodifikacijom. Car Lav iz Isaurijske dinastije sa sinom Konstantinom izdaje početkom VIII vijeka Eklogu, neveliki priručnik, koji pruža sudijama i pravnim licima samo najvažniju građu iz građanskog prava, počev od bračnog i nasljednog, iz postupka, i krivičnog prava. U Eklozi nalazimo na nekoliko mjesta neznatna odstupanja od Justinijanova prava, npr., u pravcu nešto veće samostalnosti žene u braku i u porodici. Vjerovatno su istovremeno izdata i tri zbornika Zemljoradnički zakon (Nomos Georgikos), Pomorski zakon (Nomos Nautikos), zasnovan na starim zakonima ostrva Rodosa, i Vojnički zakonik (Nomos Stratiotikos), koji su stekli veliku popularnost u državi i izvan nje. Pred kraj VII vijeka, najvjerovatnije za vladavine cara Justinijana II (685.-695.), donijet je Zemljoradnički zakon (Nomos Georgikos). Ovaj zakon reguliše agrarne odnose na selu, nastale poslije doseljavanja Slovena u Bizantiju. Nazvan je i «slovenskim zakonom» zbog elementata slovenskog običajnog prava koje sadrži i zbog velike popularnosti koju je uživao u kasnije nastalim slovenskim državama. On je podijeljen na 10 odjeljaka, koji sadrže propise o zaštiti pokretne i nepokretne imovine, odnose privatne svojine slobodnih seljaka, koji žive u seoskim općinama. Kolektivna svojina postoji, prema zakonu, samo nad pašnjacima. ovdje su izloženi propisi koji se odnnose na krađe, poljske štete, krčenje šuma, štete od životinja, požare i sl. Seoska općina morala je plaćati . 128 zajednički porez, a poresku odgovornost i obavezu za napušteno i neobrađeno zemljište snosili su susjedi 4.5.2.3.3. Pravni spomenici Makedonske dinastije Pad dinastije ikonoboraca izazvalo je reforme, ne samo u crkvi nego i u zakonodavstvu. Car Vasilije iz nove Makedonske dinastije (867.-886.) proglasio je «svečano potrebu» da se odbace «bezbožne zablude» prethodne dinastije. Godine 879. izdao je car novi pravni zbornik Prohiron s ciljem da zamijeniu Eklogu i da se vrati čistom Justinijanovom pravu.

Ustvari, razlika između tih dvaju pravnih Zbornika nije velika, jer je pravni život Bizantije bio veoma konzervativan. U Prohironu se nalazi gotovo cijela građa Ekloge raspoređena po istom sistemu, samo sa neznatnim promjenama i sa znatnim dopunama – tako da Prohiron sadrži 40 glava, dok Ekloga ima 18. Prema samom nazivu Prohiron je trebalo da bude samo priručna knjiga za sudije i ostao je kao takav do pada Imperije. Nešto kasnije, između 879. i 886. godine sastavljen je još jedan pravni zbornik Epanagoga, u koju ulazi, osim cijele sadržine Prohirona, i nekoliko glava iz državnog prava na početku knjige (glave ovlasti cara i patrijarha). Nije jasno da li je Epanagoga bila zvanično promulgirana ili je ostala samo kao projekt. Car Vasilije i njegov sin Lav Filozof (886.-912.) pokrenuli su izdavanje velike zbirke čiji je cilj bio da zamijeni Justinijanov Corpus. Prema njima, Justinijanovo djelo imalo je dvije mane: nije bilo sistematski raspoređeno, jer su njegova četiri dijela bila heterogena, i pisano je latinslim (osim Novela), a u Bizantiji je osnovni jezik stanovništva bio grčki. Tako je nastalo djelo Vasilike (Libri Basilicorum) sastavljeno od 60 knjiga. Tu je čitava građa Justinijanova Corpusa prevedena na grčki, raspoređena po novom sistemu i popunjena svim Novelama i «sholijama» od VI do kraja IX vijeka. Vasilike su po obimu premašile Justinijanov zbornik. Obuhvataju sve grane prava u jednom preglednom sistemu počev od državnog i administrativnog, najviše građansko pravo, ali isto i postupak i krivično pravo. Ovaj veliki Zbornik ostao je osnovni izvor prava kroz sve kasnije vijekove. U vrijeme vladavine Vasilija Makedonca javlja se poznata prerada Nomokanona grčke crkve, izvršena godine 883. i vezana za ime patrijarha Fotija. 129 129 4.5.3. ARABLJANSKA DRŽAVA Prve podatke o Arapima susrećemo u jednom asirskom natpisu iz 853. god.pr.n.e. kralja Sadmanasara III. I u babilonskim izvorima sve do VI v.pr.n.e. spominju se Arabu, Aribi, kao tadašnji naziv za Arape. Eshil u svom «Prometeju» piše o Arabiji kao dalekoj zemlji. Grčki pisac Herodot te neki latinski pisci pod Arabijom podrazumijevaju sve pustinjske predjele Bliskog i Srednjeg Istoka, naseljene raznim semitskim narodima. Evropljani su u srednjem vijeku za Arape koristili naziv Saraceni, što je došlo iz grčke literature. Neki dijelovi Arabljanskog poluotoka čine plodne oblasti, dok je unutrašnjost uglavnom pustinja. Planinske zone, sa dosta plodnog zemljišta Hedžas, Jemen, Hadramaut, pružaju se duž Crvenog mora i Adenskog zaliva. Tu je bila razvijena poljoprivreda. Između ovog pojasa i pustinje nalaze se stepske oblasti pogodne za uzgoj stoke. Ovdje su se stočarstvom uglavnom bavila beduinska plemena. Preko Arabljanskog poluotoka išli su trgovački i karavanski putevi koji su povezivali zemlje oko Sredozemlja sa istočnim zemljama. Sjecište tih puteva bilo je u Hedžasu, na obali Crvenog mora. Zato su se u hedžaskim gradovima Mekki i Medini rano razvili trgovina i zanatstvo. Najrazvijenije naselje bio je grad Mekka, koji postaje središte Kurejša. U Mekki dijelovi ovog plemena ujedinjuju i svoje plemenske kultove i izgrađuju zajedničko svetište, na mjestu gdje je odavno postojao kult Kabe (Kaabe) «crnog kamena» meteorita, koji je poštovan jer je došao s neba. Oko crnog kamena izgrađena je četverougaona zgrada u koju su ugrađeni i plemenski idoli. Najstarije arapsko stanovništvo bili su pustinjski beduini, koji su živjeli gotovo isključivo od nomadskog stočarstva. Uspješna trgovina dovela je do raslojavanja plemena Kurejša i do izdvajanja trgovačke aristokratije. Ona formira i novu političku vlast, Gradsko vijeće, koje će potisnuti plemenske organe. Dio saplemenika osiromašuje do te mjere, da mnogi padaju u dužničko ropstvo. Da bi proširio svoj uticaj na ostala plemena, u odsustvu jače političke vlasti, trgovački sloj iz Mekke koristi u tu svrhu religiju, nastojeći da stvori jedinstven kult arapskih plemena. U to vrijeme se među Arapima javlja i jedna monoteistička sekta, hanefiti. Za razliku od politeističkih vjerovanja Arapa, hanefiti propovijedaju postojanje samo jednog svemoćnog Boga – Allaha.

Razvoj trgovine i zanata uslovio je raspadanje rodovskog uređenja. U beduinskim plemenima izdvaja se rodovska aristokratija. Osnažena 130 ekonomski i politički, ona je surovo izrabljivala beduine, što je izazvalo njihove česte ustanke. Pokušaji trgovaca iz Mekke i drugih hedžaskih gradova da potčinjavanjem beduina poboljšaju svoj oslabljeni položaj (zastoj u trgovini je nastao kada su perzijanci zauzeli Jemen 576. godine), doveli su do čestih sukoba sa njima. Sve je to izazvalo krizu u arapskom društvu. Tada počinju da se obrazuju i savezi arapskih plemena. U VII vijeku u nizu arapskih plemena odlučno su istupale hanife protiv plemenskih i lokalnih kultova. Kao što smo već rekli, oni su propovijedali vjerovanje u jednog Boga. Zato se hanefizam i može smatrati prethodnikom islama. U VI vijeku proces feudalizacije u Arabiji počinje zahvatati sve veći broj pokrajina. Na tom terenu javlja se politički pokret, zaodjenut u religioznu formu, koji i zvanično dobija ime «hanifski». Usmjeren je protiv plemenskih i gradskih kultova, za stvaranje jedinstvene religije koja priznaje jednog Boga. Hanifski pokret, koji je po svojoj suštini bio feudalni, usmjeren je protiv predstavnika klansko-plemenske aristokratije, u čijim se rukama nalazi vlast. Taj pokret nastao je u središtu Arabije u Jemenu, u gradu Jatribu. Pokretom je zahvaćena i Mekka, u kojoj je jedan od njenih predstavnika bio Muhammed. Za razliku od Isusa Hrista, osnivač hrišćanstva, čije je porijeklo, pa i postojanje, u znatnoj mjeri neizvjesno, biografija Muhammeda, osnivača islama, jeste poznata. Rođen je 570./571. godine u Mekki, u plemenu Kurejša. Njegovo aristokratsko porijeklo i upućenost u trgovačke poslove znatno su uticali na učenje koje je počeo propovijedati 610. godine. Osim toga, potrebno je imati u vidu da je Muhammed širio novo učenje u vrijeme velike historijske prekretnice koju je arapsko društvo doživjelo krajem VI i početkom VII vijeka, ustvari, ono se tada preobražavalo iz rodovskog u klasno društvo. «Velike historijske prekretnice» - ističe Engels – «praćene su religioznim promjenama samo ukoliko se radi o trima svjetskim religijama koje su do sada postojale – o budizmu, hrišćanstvu i islamu». Prema Muhammedovom učenju, koje je nosilo vjersko obilježje, njega je Allah (Bog) izabrao za svoga proroka da bi narodu objavio pravu vjeru. Islam, kao religija, ideološki je oblikovao nužnost arapskog jedinstva, nasuprot mnogobožačkim kultovima različitih plemena. Islam znači pokornost Allahu, jednom Bogu. Ovo učenje sadrži i konkretnije odredbe ekonomskog značaja. Strogo zabranjuje zelenaštvo, odvajajući ga od trgovine. U takvoj zabrani našli su svoje zajedničke interese sitni trgovci u Mekki, osiromašeni pripadnici rodova iz pleme131 Na Kurejšita i beduinska plemena, koja su svoje stočarske proizvode i plodove zemlje jeftino prodavala u Mekki, kao žrtve zelenaštva. Muhammedovim učenjem o jednom Bogu bila je pogođena rodovsko-plemenska aristokratija Mekke, koja je živjela od politeizma i Kabe.Do borbe je došlo u samoj Mekki,između vojske aristokratije i Muhammedovih pristalica.Muhammed je morao priznati Kabu (Ćabu) kao sreddišnje arapsko svetilište.Svoje vjernike Muhammed je slao u Jatrib.Tu se formirala jaka kolonija pristalica nove vjere iz Mekke.Kad je u Mekki bio ugrožen Muhammedov život, on je prešao u Jatrib 622.godine, koji je nazvan Medina.Ta godina obilježava početak islamskog računanja vremena.Preseljenje je dobilo naziv “hidžra”. Muhammed je htio najprije oslabiti Mekku i savladati plemena Hedžasa.Poslije višegodišnjih oštrih sukoba Medine i Mekke i proširenja islama među hedžaska beduinska plemena, Mekka se, lišena svojih saveznika beduina, predala bez borbe Muhammedu i pristupila islamu 630.godine. 4.5.3.1. Postanak Arabljanske države Povezivanjem srodnih plemena, a zatim spajanjem Mekke i Medine, te pridruživanjem beduinskih plemena Hedžasa i zapadnog Nedža, stvorena je zajednica koja je bila jezgro buduće arapske države.Ujedinjene teritorije priznale su vrhovnu vlast starješine islama.

Muhammedov nasljednik halifa Abu-Bekr (632-634.godine) završava ujedinjenje Arabije kao jedinstvene muslimanske zajednice. Načela islama, kao strogo monoteističke religije, podrazumijevala su monarhijsku državnu vlast sa religijskim obilježjima. Međutim, ni vjerske ni političke institucije islama nisu se još bile učvrstile, pa poslije Muhammedove smrti, 632.godine, dolazi do političke krize. Kako nisu postojala nikakva pravila o nasljeđivanju vlasti, utvrđeno je načelo po kojem “Prorokov duh” poslije svoje smrti i dalje upravlja djelima onoga ko poslije njega, kao njegov zamjenik, halif, rukovodi molitvama i pobožnostima islama. Slijedeći halifi bili su uglavnom Muhammedovi srodnici. Za vrijeme Omera, Arapi su 636.godine pobijedili Bizantijce, te je pod arapsku vlast pala cijela Sirija i Palestina. U ratovima protiv Persije osvojena je cijela Mesopotamija, a do 651.godine su Arapi, pobijedivši Persijance, proširili svoju vlast do pustinje Kara-Kum u Srednjoj Aziji. Na zapadu je osvojen Egipat. Uspješni ratovi bili su prekinuti za nekoliko decenija zbog unutrašnjih nemira, ali su obnovljeni kada je položaj halife zauzeo Muavija. 132 Halifat Omejada- Osnivač dinastije Omejada (661.-750.godine) premjestio je prijestolnicu arabljanske države iz Mekke u Damask, u Siriji. Damask je bio razvijen kulturni centar, a u Siriji su već bili razvijeni feudalni odnosi. Vladavina omejadskih halifa predstavlja doba velikih osvajanja i teritorijalnog širenja arabljanske države. Ovaj halifat bio je nasljedna monarhija. Poslije smrti halife, na vlast dolaze halife iz njegove porodice po naslijeđu. To je, ustvari, teokratska monarhija, a ne teokratska republika. Ovdje vlada halifa, drži vlast u svojim rukama, a vršenje pojedinih ovlaštenja prenosi na svoje službenike. Omejadi, da bi učvrstili svoj položaj i sredili državne poslove, uvode arapski jezik kao službeni jezik u državnoj upravi, osnivaju posebnu ustanovu za sprečavanje zloupotreba vlasti državnih službenika (mezalim), osnivaju kovnice za pravljenje novca, izdaju naredbe o prikupljanju islamske tradicije, predanja o načinu života i rada Muhammedova (hadis), i kritičkom provjeravanju istinitosti tog predanja i njegovom sistematskom sređivanju u Zbornike, preuređuju dvorsku kancelariju (divan) i državnu blagajnu. U Omejatdskom halifatu slabi karakter državne vlasti. U to vrijeme javlja se pokret šiita, sloja muslimana nezadovoljnih što u procesu društvene diferencijacije nisu sstekli privilegovan položaj. U ličnosti Alije, Muhammedovog sinovca i posinka, gledali su oličenje ravnopravnosti muslimana. Za vrijeme Omejadskog halifata administrativna podjela zemlje bila je na provincije. Kasnije je uspostavljeno pet emirata: Sirija i Palestina ulazile su u emirat Iraka sa Basrom; Hedžas, Jemen i centralna Arabija; Džezira (sjeverni dio zemlje oko rijeke Tigra i Eufrata) sa Jermenijom, s Azerbejdžanom i dijelovima istočne Male Azije; Donji i Gornji Egipat; sjeverna Afrika, zapadno od Egipta sa Španijom, Sicilijom i drugim otocima. Emiri su slali zamjenike u svoje oblasti, sami su ih postavljali, a halifi samo saopćavali njihova imena. Za tri funkcije centralne vlasti- političku administraciju, ubiranje poreza i vjersku upravu- postojao je poseban službenik pri centralnoj vladi. Emiri su imali političku i vojnu administraciju u svojim provincijama, ali je staranje o prihodima vrlo često povjeravano naročitom službeniku koji je neposredno bio odgovoran halifu. Halifat Abasida- Sredinom VIII vijeka u Persiji je pod vođstvom aristokratske porodice Abasida izbila pobuna protiv Omejada. Pobjednik Abul-Abas postao je halifa i premjestio je prijestolnicu iz Damaska u Bagdad. Jedan preživjeli pripadnik Omejada (Abdurahman) pobjegao je 133 u Španiju, koju je otcijepio od halifata i osnovao posebnu arabljansku državu sa centrom u Kordovi (Kordovski halifat). Država kojom su vladali Abasidi nazvana je Bagdadski halifat. Najznačajniji bagdadski halifa bio je Harun al Rašid. Dolazak Abasida na prijesto Arabije predstavlja prestanak arapskog perioda u historiji islama. Središte islama pomjereno je na istok. Šiiti su to smatrali svojom pobjedom. Klijenti, muslimani

nearabljani, poboljšali su svoj položaj. Arapsku aristokratiju zamijenila je vojna aristokratija, regrutovana iz slojeva svih muslimana. Kufa, grad na granici Persije, postao je nova prijestolnica. Kasnije je prijestolnica prenesena u Bagdad. Persijanci su zauzeli glavne položaje vlasti. Raspad Bagdadskog halifata- Raspad počinje 940.godine, kada vlast preuzima vojska. Halifa Radi (934.-940.godine) bio je posljednji halifa koji je držao vlast nad vojskom. Poslije njega njegovi zapovjednici, emiri, uzeli su vlast u svoje ruke. Njima se pridružila i policija. “Halifa postaje”,- kako pišu izvori, - “ptica u kafezu”. Bio je stvarno zatvorenik bez vlasti, pa čak i bez finansijskih sredstava. Zadržao je samo dostojanstvo “vjerskog poglavara”. Upravnici provincija proglašavaju svoju samostalnost. Tako se stvorilo, ustvari, više samostalnih država, od kojih su neke bile jače, a neke slabije. Došlo je do cijepanja, do podvajanja vlasti na duhovnu (imamat) i svjetovnu (sultanat). Stanje se naročito pogoršalo poslije provale Mongola koji su 1258.godine spalili Bagdad i porušili ga, njegovo stanovništvo pobili, a djelimično i odveli u ropstvo. Poslije najezde Mongola, jedan od članova porodice Abasida sklonio se u Kairo i stavio pod zaštitu memlučkog sultana Beibara. Ovaj sultan priznaje halifat Abasida i sve ovlasti da obavlja duhovno dostojanstvo (imamat) u Egiptu. Kada je turski sultan Selim I zauzeo Kairo 1517.godine, onda mu je posljednji abasidski halifa ustupio ovo dostojanstvo. Tako su turski sultani postali halife, vjerske poglavice muslimana. To su im dostojanstvo priznavali uglavnom muslimani Turskog carstva. Persijanci i Marokanci im to nisu priznavali. Turci 1922.godine ukidaju sultanat i progone posljednjeg sultana Mehmeda VI, a 1924.godine ukidaju halifat i progone posljednjeg halifu Abdul-Medžida. Kordovski halifat (u Španiji) raspao se početkom XI vijeka na niz feudalnih kneževina i gradova. Ovakvo stanje iskoristili su Španci i 1492.godine definitivno protjerali Arape sa Pirinejskog poluotoka. 134 4.5.3.2. Društveno- ekonomsko uređenje Arapsko srednjovjekovno društvo imalo je u suštini osnovna obilježja feudalnog društva. I ovdje je vodeću ulogu u državi imala arapska aristokratija. Međutim, njena uloga je postepeno slabila. Istovremeno je jačala feudalna klasa Osvojenih zemalja, kao, npr., Persije. U toku osvajačkih ratova, Arapi su došli u dodir sa mnogim narodima i upoznali ekonomski život u osvojenim zemljama: zemljoradnju, način navodnjavanja zemljišta, zanate, trgovinu, a zatim su te sve privredne grane još više razvili i usavršili. Usavršujući navodnjavanje, Arapi su unaprijedili mnoge tada zaostale oblasti. Zanatstvo je naročito doživjelo svoj razvoj. Damask je bio poznat po proizvodnji svile i oružja, hartije. Svestrani materijalni razvitak arapskog srednjovjekovnog društva djelovao je i na razvoj arapske kulture. Arapska kultura, kao i arapska država, bila je u istoj mjeri mnogonacionalna. Njeni tvorci bili su Arapi i Iranci, Berberi i Egipćani. Njeni ujedinjujući činioci bili su arapski jezik i islam. Stanovništvo je bilo različitog etničkog porijekla, vjerske pripadnosti, društvenih i političkih tradicija Postoje četiri osnovne kategorije stanovništva. Prvu kategoriju čine slobodni muslimani, pripadnici starih arapskih plemena. To su profesionalni ratnici i nosioci najviših državnih funkcija i kao takvi uživaju najviše privilegije- koje nisu regulisane u islamskom pravu. Ova kategorija stanovništva živi pretežno u gradovima, dvorcima i utvrđenim mjestima. Ovdje ne postoje staleži kao kod feudalnih država u Evropi. U drugu kategoriju ulaze pripadnici pokorenih naroda koji su prešli na islam. Oni su se zvali mavali. Oni nisu ravnopravni sa slobodnim Arapima. Treću kategoriju sačinjavali su pripadnici nekih drugih vjera u državi. To su “zimije”. Oni ispovijedaju hrišćanstvo, mojsijevstvo. Uživaju autonomiju i mogu se pridržavati svojih građanskopravnih običaja, a njima upravljaju njihove starješine. Za učinjena krivična djela odgovaraju po šerijatskom pravu. Bili su dužni da plaćaju poreze. Nisu služili u vojsci, a zabranjeno im je bilo da učestvuju u određenim službama. Zimije uživaju vjerska prava, bezbjednost ličnosti i svojine.

Četvrtu kategoriju čine robovi. Postoje tri načina na koje se dolazi u ropsko stanje: zarobljavanjem u ratu, kupovinom, rođenjem od robova. Vlast nad ličnosti roba nije apsolutna. Rob se ne smatra kao obična stvar, nego kao živo biće koje uživa zaštitu. Gospodar nema prava ubiti dvoga roba, ne smije ga zlostavljati, preopterećivati radom, siliti na promjenu vjere. Gospodar može prodati, pokloniti, zavještati svoga roba, ali ne može pritom rastaviti maloljetnu djecu od njihove majke. 135 Gospodar može osloboditi svoga roba. Oslobođenje može nastupiti:izjavom volje; ugovorom između gospodara i roba; zavještanjem u kome gospodar izjavljuje da po svojoj smrti oslobađa izvjesnog roba. Oslobođenje može nastupiti i po sili zakona i po odluci kadije. 4.5.3.3. Državno uređenje Na čelu arabljanske države stajao je halif, koji je bio istovremeno i šef države i vrhovni poglavar islamske vjerske zajednice. Halifat je, dakle, teokratska država. Halif je nasljednik Proroka i predstavnik i “namjesnika” Allaha na zemlji. Halifova dužnost bila je zaštita islama, kako u pogledu obreda, tako i u pogledu čistote učenja vjere. Njegove funkcije ogledaju se u vršenju pravosuđa, u rukovođenju vojnim poslovima, u zaštiti unutrašnje bezbjednosti, u imenovanju funkcionera i naplati poreza. Način dolaska halife na prijesto nije bio precizno određen. Prvi halifi poslije Muhammeda bili su njegovi rođaci koje su birale Muhammedove najstarije pristalice i najbliži suradnici. Načelo izbornosti halife od naroda dugo se zadržalo, makar i formalno. S vremenom se izbornost gubi, a presudan značaj prilikom stupanja na prijesto ima zavještajna naredba prethodnog halife. Halif je morao ispunjavati određene uslove: voditi porijeklo od članova halifove porodice ili bar od istog roda kao i Muhammed, tj.iz roda Kurejša; on mora imati položaj slobodnih ljudi; mora biti punoljetan i bez tjelesnih mana. Tražila su se i određena moralna svojstva i određeni stepen obrazovanja. Da bi zavještanje bilo punovažno, tražila se i saglasnost imenovanog. Pod utjecajem Persijanaca uvodi se funkcija vezira. Postoje dvije vrste vezira: veziri sa veoma širokom vlašću i veziri sa suženom vlašću. Imenovanje vezira sa suženom vlašću bilo je redovnije. Inače, veziri su vršili postavljanje činovnika, kontrolisali finansije, imali vrhovnu vojnu komandu. Postojali su i drugi funkcioneri, kao što su zapovjednik policije, upravnik pošte, činovnik koji je vršio nadzor nad ostalim službenicima, zapovjednik tjelohranitelja. Svaka grana državne uprave imala je svoje ministarstvo- divan. Tako su postojali: divan unutrašnjih poslova, divan vanjskih poslova, divan činovnika, divan finansija. U okviru pojedinih divana mogle su postojati i posebne kancelarije sa užom nadležnošću- tzv.medžlisi. Lokalna uprava- Država je bila podijeljena na oblasti na čijem čelu se nalazio emir. On je imao vrhovnu političku vlast i bio zapovjednik nad vojskom. Niži lokalni funkcioneri bili su amili. Oni su sakupljali poreze i brinuli se o finansijama. 136 Službenici koji su bili na čelu gradova i naselja nazivali su se šeicima. U onim gradovima sa vojnom posadom postojao je vojni upravnik, a organizovane su i vojne inspekcije za vojne poslove Što se tiče poreza, pravila se razlika na muslimansko i nemuslimansko stanovništvo. Nemuslimani su plaćali glavarinu ili džiziju, a na zemlju su plaćali.zemljarinu- harač. Muslimani plaćaju desetinu ili ušur i zekat, tj.porez u korist siromaha koji je uveden u godišnjem iznosu. S vremenom su se pojavile tri sekte u islamu: sunije, šiiti i haridžije. Među njima postoje osjetne razlike, pa i u pogledu pitanja halifata, uređenja vrhovne uprave islamske zajednice. Prema učenju sunija, halifa ne produžuje vrhovnu božansku misiju Muhammedovu, on je jedino nasljednik njegove svjetovne vlasti. On mora pripadati plemenu Kurejša, a dolazi na vlast po izboru i pristanku zajednice. Prema učenju šiita, halifat je božanska ustanova, jer, halifa produžuje duhovnu i svjetovnu vlast i moć Muhammedovu. Sami je Bog odredio da Muhammeda naslijede Alija i njegovi muški

potomci. Dakle, na halifat se dolazi po nasljedstvu i iolji Božijoj, a ne po izboru i pristanku zajednice. Prema tome, oni ne priznaju za ispravne prvu trojicu halifa Abu-Bekira, Omera, Osmana. Haridžije se približavaju u ovom pitanju sunijama i stoje na stanovištu da je halifa nasljednik svjeetovne moći Muhammedove, da se za halifu dolazi po izboru zajednice i da za halifu može biti izabran svaki dostojan musliman, bez obzira na pleme, rod ili stalež. Iz ovog se vidi da se državno-pravni sistem sunija približava aristokratsko- republikanskom režimu, sistem šiita režimu nasljedne i apsolutne monarhije, sistem haridžija režimu demokratske zajednice. 4.5.3.4. Izvor šerijatskog prava Prema učenju akademika Mehmeda Bogovića, “pod šerijatskim pravom treba obuhvatiti sve one propise koji su u vezi sa vjerom i kojima je zadatak da regulišu odnose u islamskoj zajednici”. Samo vjersko pravo- fikh, treba smatrati šerijatskim. Svjetovno pravo islamskih vladara, tzv.kanune, primjenjuje se samo na teritoriji države koja ih je donijela i ono se može mijenjati, za razliku od fikha, koje ima nepromjenjiv sakralan božanski karakter. Fikh ima univerzalan karakter, jer se primjenjuje svugdje tamo gdje žive muslimani, ima sakralni karakter jer je nepromjenljiv. Sakralnost 137 se ogleda u njegovim izvorima i u njegovoj sankciji. To je pravo koje ima božansko porijeklo “jer je Bog dao u Kur’anu osnovne principe i temelje na kojima će se izgrađivati bolje i moralnine društvo”. Dvostruke sankcije na ovom i budućem svijetu su predviđene za zaštitu pravnog poretka. Savršenost se izvodi iz njegova božanskog porijekla. Fikh imasakralni karakter, jer se zasniva na božanskim propisima Kur’anu i Sunnetu i kao takvosmatra se naprikosnovenim i nezamjenjivim. Striktno govoreći, samo fikh treba označavati kao šerijatsko pravo, jer sama riječ šerijat znači pravac ili put koji koji bog ukazuje ljudima u životu. Muslimanima je ovaj put označen u Kur’anu i Sunnetu. Postoje glavni i sporedni izvori šerijatskog prava. Glavni izvori su Kur’an, Sunnet, Idžma I Kijas. Sporedni izvori su Urf adet i Er rei. Kur’an znači skup propisa. On predstavlja neku vrstu ustava u kome su sadržani principi vjere, morala i prava. Kur’an je nastao u vremenu od 610. do 632. godine. Prema predanju o Muhammedovu životu, on je izdiktirao Kur’an u posljednje 23 godine života. Dio izreka zapisan je i poslije Muhammedove smrti, po sjećanju njegovih pristalica. Kur’an sadrži božanske propise koji su objavljeni Muhammedu “kao vjerovjesniku islama”. Objavljivanje Kur’anskih odnosa odvijalo se postepeno, prvo u Mekki, a zatim u Medini. Najveći dio propisa (ajeta) pravne prirode objavljen je u Medini. Tu su naročito propisi-ajeti o pravima i dužnostima podanika, o njihovim međusobnim odnosima, o raru i miru, o porodici, o nasljeđivanju, o zaostavštini, o sudu, o krivcima i kaznama, o stvarnom i tražbovnom pravu. Kur’an predstavljaopće principe prava, on ne ulazi u detaljnije razrađivanje pojedinih pravnih ustanova. Kur’an je podijeljen na 114 sura (glava), a ove se dijele na izreke (ajete). Od 6.236 izreka samo se mali broj odnosi na pravo (oko 500 ajeta). svi ostali propisi imaju vjerski i moralni karakter. Sure nemaju istu dužinu i isti broj ajeta. Neke sadrže po 200 i ivišeajeta, dok druge samo nekoliko. Sure nisu poredane prema hronološkom redu svoga objavljivanja, nego u principu prema svojoj dužini, na početku su duže, a na kraju kraće sure. Ajeti nisu raspoređeni u pojedine sure prema materiji, nago uglavnom prema vremenu kako suobjavljivani. Sunet je tradicija nastala na osnovi Muhammedova života. Naime, svaki njegov postupak, izjava i slično, postao je uzor za postupke 138

sljedbenika. Nauka pod Sunetom podrazumijeva Muhammedove izreke, njegov način života i, napokon, prešutno odobrenje tuđih djelapod uslovom da je to učinio nakon što je počeo propovijedati islam. tako islamska nauka pravi oštru razliku između Kur’ana i Suneta. Kur’an se smatra za djelo Božije, a Sunet kao Muhammedovo tumačenje Kur’ana. “Svaki tajpojedini postupak, presedan iz njgova života, zove se hadis.” Ukupnos haidsa čini sunnu, tj. uputstvo vjernicima kako treba živjeti. Prvobitno su hadisi prenošeni usmeno, a kasnije se zapisuju. Kritičko sakupljanje i odabiranje hadisa izvršili su Buhari i Muslim. Njihovi zbornici uživaju veliki ugled. Tada se udaraju temelji posebnoj naučnoj grani pod nazivom “ Usuli hadis” koja se bavi proučavanjem istinitosti hadisa. Treći izvor šerijatskog prava je Idžma. Poslije razdobljavladavine prva četiri halifa, počele su se javljati mnogobrojne razlike u mišljenjima o pojedinim dogmatskim i pravnim pitanjima. Upravo ova usaglašena rješenja islamskih naučnika o pojedinim nejasnim pravnim problemima, dobila su naziv “Idžma ul ummet”. Pravo na davanje mišljenja imali su Muhammedovi drugovi, kasnije njegovi učenici, i na kraju islamski naučnici. Idžtihad predstavljapravo učenih ljudi da da mogu tumačiti propise Kur’ana i Suneta. Oni su mogli stvarati i nove propise za uređenje onih pitanja koja nisu bila regulisana u Kur’anu i Sunetu. Posljednji izvor je analogija ili Kijas. Ona predstavlja rješenja koja su na osnovu analogije izveli islamski pravnici. Analogija nastaje primjenom pravnih pravila ili principa na nove slične slučajeve. Nepredviđeni pravni odnosi mogu se podvesti pod propise koji već postoje, pod uslovom da za izvjesni odnos postoje isti zakonski razlozi kao i za onaj propis pod kojim se dotični odnos podvodi. Ustvari, analogija se može smatrati kao indirektan izvor šerijatskog prava. Ona je više neka vrsta tumačenja ili metoda pomoću koje se nepredviđeni slučaj podvodi pod propise koji već postoje. Urf adet predstavlja narodne pravne običaje. Neki pravnici su smatrali značajnim običaje grada Medine, gdje je Muhammed živio, dok su drugi pridavali isti značaj i običajima drugih gradova. Er rei je bilo rješenje određenog sudkog slučaja po slobodnom nahođenju, ako o tome nema ili “ako se zato ne može izvesti rješenje iz postojećih izvora”. Donijeto rješenje na osnovu Er-reia nije smjelo biti u suprotnosti sa duhom osnovnih izvora i trebalo je da odgovara potrebama i zahtjevima vremena. 139 Već smo spomenuli shvatanje sekta u pogledu državnog uređenja. Sada ćemo ukratko upoznati i njihov stav u pogledu tumačenja šerijatskog prava. Sunije smatraju da poslije Muhammedove smrti pravo na kompetentno tumačenje osnovnih izvora «pripada jedino islamskoj zajednici kao cjelini koju predstavljaju njeni učeni ljudi». Šiiti smatraju da ispravno tumačenje Kur`ana pripada zetu Muhammedovom, Aliji i njegovom muškom potomstvu. Haridžije priznaju kao izvor prava: Kur`an, Muhammedov Sunnet, rješenja prve dvojice halifa, kao i saglasna rješenja poznatih naučnika ove sekte. Oni su za gramatičko tumačenje, a protiv slobodnog rezonovanja i shvatanja. 4.5.3.4.1. Stvarno pravo Svojina u šerijatskom pravu definisala se kao skup ovlaštenja neograničenog raspolaganja i uživanja stvari. Islamski pravnici detaljno razrađuju način sticanja svojine i njen prijenos. Kod prijenosa svojine morala je biti i predata stvar. Ovo pravo razlikuje svojinu od posjeda (državine). Posjed nje mogao nastati bez pravnog osnova i kao takav bijo je nezaštićen. Postoje velike razlike u šerijatskom imovinskom pravu prema rimskom i zapadnoevropskom pravu. Zalog nije smatran stvarnim, već obligacionim pravom. Pravo lodouživanja moglo se zasnovati samo poklonom. Zemljišni servituti (služnosti) nisu nastajali putem ugovora, već zakonom ili ograničenjem prava zemljišne svojine.

Šerijatsko pravo posvećuje veliku pažnju zemljišnoj svojini. Prema porijeklu, sva zemlja je Božije dobro, a pravo raspolaganja zemljom pripada samo halifi i on je može ustupiti privatnim licima uz obavezu da plaćaju porez. Osvojena zemlja od neprijatelja ne može biti ustupljena pojedincima kao svojina. Ona treba služiti čitavoj islamskoj zajednici. Dakle, osvojena zemlja smatrala se državnom svojinom i nazivala se «mirijska svojina». Dodijeljivana je samo najuglednijim Arapima u neku vrstu zakupa sa koje su oni plaćali «ušur». S vremenom su ovi posjedi dobivali karakter svojine iako su se još uvijek nazivali «državnom svojinom». Mulk zemlje predstavljaju drugu vrstu svojine. Prava držalaca tih zemalja su veoma široka. To je puna, prava svojina. Njen držalac daje porez, desetinu. Pored zemlje, u mulk svojinu spadaju i gradske nekretnine, zgrade, vrtovi. 140 Postojali su i tzv. Ikta-posjedi. To je bilo privremeno darivanje zemljišta u vidu nagrade za službu i pod uslovom vršenja službe, što znači da se oni poslije smrti ili prestankom službe vraćaju državi. Naporedo sa ikta-posjedima postojala su imanja koja država ustupa vjerskim institucijama, i ona se nazivaju vakuf. Predmeti i zemlja pretvoreni u vakuf morali su trajno zadržati svoj položaj. Vakufska zemlja bila je van prometa, što znači da nije mogla biti prodana, založena, poklonjena, otuđena na bilo koji način. Vakuf se mogao ugasiti nakon nestanka pravnog lica za koje je vezan, ili ako vakufska imovina u slučaju neprodaje može pretrpijeti štetu. 4.5.3.4.2. Obligaciono pravo Rani razvoj robnonovčane privrede pogodovao je razvoju obligacionog prava. Obaveze se dijele na: Obaveze bez uslova i vezane uz neke uslove; Obaveze gdje je zainteresovano jedno ili više lica; Na proste i alternativne obaveze; Na djeljive i ne djeljive; Na jednostrane i višestrane. Još se razlikuju obaveze koje potječu iz ugovora i obaveze koje potječu iz pričinjene štete. Lice koje pričini štetu umišljajno ili iz nehata, obavezno je da je da je nadoknadi. Obavezna je nadoknada štete koju pričine lica za koja neko snosi odgovornost – robovi, maloljetnici, a i za štetu koju pričine životinje. Pravnu snagu imale su jednostrane izjave o izvršavanju lili neizvršavanju određene radnje tzv. zavjeti. Lice koje ne ispuno zavjet mora prinjeti otkupnu žrtvu. Za punovažnost ugovora postojali su ovi uslovi: Prisustvo obiju ugovornih stranaka; Dobrovoljni pristanak na sklapanje ugovora i Pogodbeni predmet ugovora Kod prvog uslova stranke moraju imati pravo raspolaganja svojom imovinom. Ta prava nemaju maloljetni, duševno bolesni, robovi. Kod drugog uslova nema dobrovoljne saglasnosti kod zaključenih ugovora usljed obmane, zablude, prinude. Kod trećeg uslova predmet mora biti određen i stvaran i treba da se nalazi u građanskom prometu. Forma ugovora nije bila propisana. Dopušten je svaki način izjave volje iz koga se vidi volja stranaka. 141 Postoje ugovori kojima je cilj davanje, s tim da se dobije ekvivalent. Tu spdaju: trampa, razmjena novca, poravnanje, najam, nabavka, zajam i brak. U sve ostale ugovore dolaze: ugovor o zalozi, ugovor o prijenusu duga, ugovor o punomoćstvu, ortakluk, ugovor o poklonu, ostava i dr. 4.5.3.4.3. Bračno pravo

Brak se zaključivao ugovorom, koji spada u ugovore obligacionog prava. U islamu je brak vrsta ugovora. Prema šerijatskom pravu brak između mladoženje i djevojke zaključivan je pred dvojicom muških svjedoka. Sunitski muslimani priznaju dvije vrste braka: stalni i brak sa robinjom, a šiitski muslimani priznaju i treću vrstu braka – muta, brak na određeno vrijeme. Ova vrsta braka unaprijed je određivala trajanje braka. Stalni brak mogao je biti zaključen istovremeno sa najviše četiri žene, pod uslovom da im se obezbijedi izdržavanje, zaseban stan i posluga. Vjenčani dar, tzv. mehr, davao je mladoženja prilikom zaključivanja braka. On je imao za svrhu da ženu imovinski osigura za slučaj prestanka baraka. Gotovo kod svih islamskih naroda ukinuto je ropstvo, tako da danas brak sa robinjom ima uglavnom historijsko značenje. Postoje apsolutne smetnje čije postojanje onemogućuje ostvarenje braka. Kao apsolutne smetnje smatraju se: srodstvo (krvno, srodstvo po tazbini, srodstvo po mlijeku), broj žena, bračnost žene, razlika u vjeri (sunije dozvoljavaju mješoviti brak, ali samo za muškarca, a šiiti zabranjuju mješoviti brak), nedostojnost, prekomijerni razvod i iddet. Islamsko pravo usvojilo je u principu razliku u vjeri kao bračnu smetnju. Ovaj princip primjenjuje se ako se radi o muslimanki, jer se ona može udati samo za muslimana. Međutim, od ovog principa se odstupa kada je u pitanju musliman. Njemu je dozvoljeno sklopiti brak ne samo sa muslimankom nego i sa «kitabijom», ženom koja ispovjeda jevrejsku, hrišćansku ili sabvejsku vjeru. Kao što se vidi, šerijatsko pravo zastupa u ovom slučaju nejednakost muškarca i žene. Iako šerijatsko pravo priznaje ženi–nemuslimanki pravo da slobodno ispovijeda svoju vjeru, on joj, ipak, ne priznaje u braku isti položaj kao muslimanki. Tako ona ne može biti tutor svojoj djeci niti naslijediti svoga muža. Iddet je poslijebračni rok čekajna u kome razvedena žena ne može sklopiti brak sa trećim licem. 142 Ako je brak prestao poslije bračnog sastanka ali za života muževa, onda iddet traje obično tri mjeseca, pod uslovom da žena nije trudna. Kada bračna veza prestane smrću muža, iddet traje četiri mjeseca i deset dana. U slučaju trunoće iddet se završava tek po porođaju. Lice koje se tri puta razvede s istom osobom, ne može se vjenčati sa svojom razvdenom ženom, dok se ne ispune zakonom propisani uslovi. Potrebno je, naime, da ta žena stupi u brak s trećim licem, s njim održi odnose, i da poslije toga njen brak prestane pravilnim putem. Kada se ovi uslovi ispune i žena izdrži propisani iddet, dozvoljeno joj je da ponovo stupi u brak sa prvim mužem. Prema islamskim pravnicima, brak, kao idrugi ugovori, proizvodi izvjesne zakonske posljedice, učinke na ugovorne stranke. Zajednička prava i dužnosti bračnih drugova su: vršenje spolnih odnosa, vjernost, uzajaman lijep postupak. Islam stavlja u dužnost bračnim drugovima da budu jedan drugome vjerni. Dok žena mora biti vjerna isključivo jednom mužu, muž, naprotiv, mora biti vjeran svim svojim ženama. Za povredu tjelesne vjernosti Kur`an predviđa smrtnu kaznu kamenovanjem. Povreda duhovne vrijednosti smatra se kao težak grijeh. Osnovno pravo muža leži u njegovoj «bračnoj vlasti». Sam Kur`an priznaje mužu ovo pravo, smatrajući ga sposobnijim od žene da upravlja porodicom, tim osnovnim društvenim organizmom. Muž ima pravo da određuje mjesto stanovanja, da nadzire ponašanje žene. Ovome odgovaraju dužnosti žene da vodi domaćinstvo, dužnost da se pokorava mužu. Nepokornost žene povlači za sobom propisanu sankciju. Muž je dužan izdržavati svoju ženu bez obzira na mehar (vjenčani dar) koji je dužan platiti svojoj ženi, u principu, odmah po sklapanju bračne zajednice, i sve dok to ne učini, ona mu se nije dužna pokoravati. Premet mehra može biti novac, tražbina, rad, i svaka stvar od vrijednosti s kojom muslimani smiju trgovati. Bez obzira na imovno stanje žene, vjeru i starost, žena nije obavezna doprinositi bilo

šta za olakšanje porodičnih tereta. Muž je dužan izdržavati ženu, a to obuhvata uglavnom: hranu, stan i odjeću. Šerijatsko pravo poznaje samo potpuni prestanak braka koji može uslijediti: otkazom, uzajamnim sporazumom, sudskom presudom i poništenjem. Pravo otkaza priznaje se, u principu, samo mužu. Brak se može razvesti i na zahtjev žene, ako muž ne izvršava bračne dužnosti. Žena može kupiti razvod. 143 Brak se može razvesti obostranim proklinjanjem, tzv. lijan, kada se smatra da je djete rođeno u braku plod bračne nevjernosti. Bio je moguć i razvod braka prema sporazumu bračnih drugova. 4.5.3.4.3. Nasljedno pravo U Kur`anu se nalaze mnoge odredbe o nasljeđivanju. Kao osnova nasljeđivanja može biti zakon ili testament. Za razliku od zapadnoevropskih zemalja kod kojih nasljedstvo podrazumijeva ukupnost imovinskih prava i obaveza koje ostaju poslije smrti nekog lica, po šerijatskom pravu nasljeđuje se samo tzv. aktiva. Zakonsko nasljeđivanje je jače od testamentarnog. Ostavitelj koji ima zakonskog nasljednika, testamentom može raspolagati jednom trećinom svoje imovine, a ako ih nema, onda može raspolagati cijelom imovinom. Karakteristično je da je u šerijatskom nasljednom pravu osnovno načelo pri nasljeđivanju blizina srodstva. Odbačeno je načelo reprezentacije, tj. Srodnici nisu svrstani u stalne nasljedne redove «po klasičnom redu i blizini srodstva». Nasljedni djelovi i nasljedno svojstvo jednog nasljednika uvijek zavisi o tome ko su ostali nasljednici. «Nasljeđivanje između muža i žene se zasniva na načelu uzajamnosti i nejednakosti. Ako je u braku više žena, one dijele dio koji bi pripao supruzi.» Za ostale nasljednike važe pravila da bliže ženske srodnike ne isključuju muški niti da srodnici po očevoj liniji imaju prednost pred muškim srodnicima po majčinoj lozi i da dalje ženske srodnike, donekle, potiskuju muški srodnici istog stupnja. Ovdje su muški i ženski nasljednici srodnici istog stepena i nasljednog reda u nejednakom položaju. Naime, dijelovi nasljedstva muških srodnika su gotovo dva puta veći od djelova ženskih nasljednika istog stupnja. 4.5.3.4.4. Krivično pravo Ovo pravo nosi dosta ostataka rodovsko-plemenskog uređenja. Tako je ozakonjena krvna osveta, kao i načelo imovinske kompenzacije, koje ovijek zavisi o pristanku oštećenog, odnosno njegovih nasljednika. Učenje o krivičnom pravu je nerazrađeno i dosta nerazvijeno. Pod krivičnim djelom se podrazumjevaju: - nasilne radnje protiv ličnosti, kao što su: ubistvo, ranjavanje, i takve radnje se kažnjavaju odmazdom ili plaćanjem otkupa; radnje za koje su u Kur`anu propisane kazne; 144 - radnje za čije izvršenje zakon ne predviđa kaznu, za takve kazne su propisane popravne mjere. Kod prve grupe krivičnih djela protiv ličnosti, primjenjuje se talion. Islam smatra da je talion oblik «ovozemaljskog ispaštanja vlastitog zla». Uz to, talion je oblik društvene i klasne zaštite od određenih delinkvenata, i to tako što je njihov delikt bio uvijek vidljiv. Tjelesne kazne izvršavane su uvijek na istim dijelovima tijela, tj. Imaju svojstvo simboličnog taliona. Tako, po šerijatu, svaki ko drugoga ubije ili smrtno rani mora biti ubi-jen, osim aku mu najbliži srodnici ubijenog oproste, dajući mogućnost da se otkupi. Za nehatno ubistvo kažnjavano je oslobađanjem roba muslimana ili postom od dva mjeseca, a pored toga delinkvent plaća otkup nasljednicima. Za nehatno ubistvo roba plaća se otkup kao i za slobodnog čovjeka.

Ubistvo i ranjavanje se ne kažnjavaju ako je izvrešno u obrani sopstvene ličnosti ili imovine. Nije kažnjivo ubistvo lopova na mjestu izvr-šenja krivično djela, osim ako lopov ne počne da bježi. Razlikovale su se dvije vrste otkupa: teški i lakhi. Teški otkup je izno-sio 100 kamila i 16.000 dirhema, a lakhi 100 kamila i 12.000 dirhema. Otkup za ubistvo je mogao biti težak, za posebno teške slučajeve kao što su ubistvo izvršeno u svetoj zemlji, Mekki i Medini, za vrijeme svetih mjeseci, naročito Ramazana, za ubistvo člana sopstvene porodice ili za ubistvo slobodnog muslimana i lakši za lakše slučajeve ubistva. Za ubistvo žene otkup je iznosio polovinu redovne sume. Otkup je predviđen i za tjelesne povrede, za lišavanje organa čula, obje noge i deset prstiju plaća se otkup u cjelini, Za lišavanje jedne ruke i jedne noge plaća se polovina, za gubitak jednog prsta deseti dio, za izbijanje zuba dvadeseti dio otkupa. U grupu krivičnih djela za koje Kur`an predviđa kaznu i gdje strankama nije dozvoljeno da se nagode spadaju: preljuba (kamenovanje), upotreba vina (četrdeset udaraca bičem), krađa (odsijecanje desne ruke), pri ponovnoj krađi odsijecanje lijeve ruke, razbojništvo (odsijecanje obiju ruku), napuštanje vjere (lišavanje građanskih prava i smrtna kazna), učešće u buni (smrtna kazna), i bogohuljenje (smrtna kazna i lišavanje građanskih prava). Treću vrstu krivičnih djela čine skitničarenje, bjekstvo iz borbe, lažno svjedočenje, i lažno optuživanje za neki prijestup. Kazne su ukor, bičevanje, globa, progonstvo. 145 4.5.3.4.5. Organizacija suda i sudski postupak Osnovni sudski organ jeste kadija kojeg imenuje kalif. Kadija je morao biti punoljetan, neporočnog ponašanja, odličan poznavalac šerijatskog prava i arapskog ( kasnije i perzijskog jezika ). Kadije se imenuju za pojedine oblasti tzv. kadiluke. Osim sudske ingerencije, kadija je imao i izvjesna javna ovlaštenja. Imao je funkciju starateljskog organa, vodio je nadzor nad javnim drumovima i tržnicama, nad vakufima, kontrolirao izvršenje testamenta. Sudski postupak. – U šerijatskom pravu nepravi se formalno razgraničenje između raznih vrsta postupka, tj. građanskog, krivičnog, upravnog. Nisu postojala posebna pravila o postupku, on je veoma jednostavan. Kao dokazna sredstva koriste se uglavnom racionalni dokazi, priznanje, svjedoci, zakletve i sve ono što može doprinijeti istini pravde. Božji sudovi nisu poznati. Često je prakticirana zakletva. Postupak ima optužni, akuzatorni karakter. Sudija je dužan brinuti o javnim interesima tj. moralnim načelima islama, utvrditi materijalnu istinu i sam biti pokretač dokaza i postupka koji će dovesti do istine. 146 4.6. STALEŠKE I APSOLUTNE MONARHIJE 4.6.1. FRANCUSKA 4.6.1.1. Historijski razvoj Francuske Historija Francuske počinje od IX vijeka, tj. od Verdenskog ugovora 843. godine. Poslije raspada Franačke na njenom zapadnom dijelu oformilo se više samostalnih područja – grofovija i vojvodstava. Najpoznatija vojvodstva bila su: Normandija, Bretanja, Akvitanija i Burgundija, kao i grofovije: Anžuj, Šampanja, Flandrija, Tul i druga. Krajem X vijeka na skupu svjetovnih i crkvenih velikaša ( 987. godine ) izabran je za francuskog kralja Hugo Kapet. Domeni Huga Kapeta svodili su se na granice relativno nevelike oblasti, čiji je centar bio grad Pariz. Domeni moćnih feudalaca bili su slabo povezani sa kraljevim prijestolom. U tadašnjoj Francuskoj nije postojao ni jedinstveni jezik, ni jednoobrazan kulturni i ekonomski razvitak. Na jugu je bio jači rimski utjecaj, u kulturi, pismenosti i prosvjećenosti. Čak su i trgovina i znanost bili znatno razvijeniji.

Ekonomske veze između pojedinih oblasti bile su vrlo slabe. Svaki feud bio je cjelina za sebe. Feudalac ima sve vlasti na svome feudu. Na feudima se stvaraju organi uprave, suda, obrazuju se predstavničke ustanove na staleškoj osnovici. Francuski kralj bio je samo jedan od vladara Francuske. U to vrijeme odvijala se ozbiljna borba između feudalnog plemstva i centralne vlasti za ujedinjenje Francuske. Za ujedinjenje zemlje bili su gradovi i crkva. Prvi kraljevi dinastije Kapeta nastojali su proširiti svoje zemlje i učvrstiti kraljevsku vlast. Ozbiljan udarac teritorijalnom jedinstvu zemlje u XII vijeku bilo je vjenčanje akvitanske vojvotkinje i Henrija Plantageneta, normanskog vojvode i grofa Anžuja i Mena, koji je uskoro postao engleski kralj. Tada dolazi do sukoba između engleskih vladara i francuskih kraljeva oko teritorija koje je posjedovala engleska kruna u Francuskoj. Tako su ogromne teritorije zapadne Francuske došle pod englesko – normansku vlast. Francuska se teritorijalno proširila za vrijeme Filipa II i Avgusta ( 1180. – 1223. ) i Luja Svetog ( 1226. – 1279. ). Filip II učvrstio je kraljevsku vlast, a od Engleza ponovo osvojio Normandiju, Men, Turenu i dio Poatua. 147 Luj IX, u XIII vijeku zabranjuje ratove između feudalaca. Izvršio je reformu vojske, uveo jedinstvenu monetu, a proveo je i reformu suda. U ovom periodu istovremeno se u Francuskoj vodila borba sa rimskim papom. Kralj Filip IV, ubirao je dadžbine od sveštenstva, što je izazvalo ogorčene proteste sveštenstva. Papa Bonifacije VIII izdao je bulu kojom je objavio da sveštenstvo nema materijalnih obaveza prema kralju. Francuski kralj zabranjuje izvoz zlata i srebra iz Francuske i time praktično onemogućuje sveštenstvu da daje dadžbine svetoj stolici. U ovoj borbi konačnu pobjedu odnio je francuski kralj. Poslije smrti pape Bonifacija VIII za rimskog papu izabran je Francuz episkop Bordoa, pod imenom Kliment V. Slijedećih 70. godina pape su bile većinom Francuzi, a sjedište pape preseljeno je u Avinjon. Ujedinjenje Francuske usporio je i tzv. Stogodišnji rat između Francuske i Engleske, od 1337. do 1453. godine. Francuska je u ovaj rat ušla potpuno nespremna i trpjela je brojne poraze. Posljedice neuspješnog ratovanja odrazile su se na daljnjem zaoštravanju klasnih sukoba i pauperizaciji gradske sirotinje i seoskog stanovništva. U takvoj situaciji došlo je do seljačkih ustanaka pod vodstvom Karla Gijoma i pobune gradskog stanovništva u Parizu pod vodstvom Etijena Marsela. I jedan i drugi ustanak su ugušeni. U međuvremenu, provedene su reforme koje su doprinijele da se uspješno okonča Stogodišnji rat i Francuska vrati sve svoje teritorije. Krajem XV stoljeća u Francuskoj se počinje formirati nacionalna država. Mnoštvo pojedinih oblasti, feudalnih posjeda i gradova, koji su živjeli svojim zasebnim životom, sada se ujedinjuju u jednu teritoriju. Pored lokalnih jezika počeo je da se izgrađuje zajednički jezik za cijelu zemlju. Sada se počela razvijati i francuska nacija. 4.6.1.2. Društveno – ekonomsko uređenje i pravni položaj stanovništva Feudalni odnosi u Francuskoj od X stoljeća se razvijaju i utvrđuju te se izgrađuje postepeno staleška organizacija društva. Razlikuju se sljedeće kategorije stanovništva: svećenstvo, plemstvo, slobodni ljudi i kmetovi. Svećenstvo. – Svećenstvo ujedno pripada crkvi, sa njenom posebnom organizacijom i ciljevima. Ono je zauzimalo posebno privilegiran položaj kao stalež. Bilo je oslobođeno tereta i plaćanja poreza, vršenja vojne službe. Svećenici su izuzeti ispod jurisdikcije svjetovne vlasti, jer im sude crkveni sudovi. U korist svećenstva ustanovljen je naročiti porez ( desetina ) čiju je naplatu osiguravala svjetovna vlast. U njihovim rukama bili su koncentrirani prostrani zemljišni posjedi. 148 Postoje i izvjesna ograničenja pravne sposobnosti svećenstva: zabranjeno im je da vrše javne službe i da se bave trgovinom. Pripadnicima viših svećeničkih redova bilo je zabranjeno da se žene, a kasnije je ta zabrana obuhvatila cjelokupno svećenstvo.

Plemstvo. - Do XII stoljeća plemstvo se moglo steći dovijanjem viteškog statusa, tj. ulaskom u konjanički vojnički red, putem određene ceremonije, ili pak , pribavljanjem feuda. Od XII stoljeća pribavljanje feuda nije omogućavalo stjecanje plemstva. Plemstvo postaje nasljedna kategorija. Glavna dužnost plemića je vojna služba, što podrazumijeva i posjedovanje feuda, koji osigurava materijalna sredstva za vojnu opremu i oslobađanje plemića brige oko pribavljanja životnih namirnica. Feud nasljeđuje najstariji sin, a ostali stupaju u vojničku službu svog seniora ili brata i drugih srodnika. U XIV stoljeću oživljava plemstvo po službi, kada državne funkcije postaju osnova političkih privilegija. Plemstvo je bilo oslobođeno od niza poreza i tereta. Ono je uživalo isključivo pravo lova. Samo plemstvu je otvoren pristup u niz službi, vojničkih i svećeničkih. U slučaju suđenja sudio im je sud perova. Postoji hijerarhija plemstva, koje je međusobno povezano vazalnim vezama. Najviše su titule: vojvoda, per, markiz, grof, vikont, baron, vitez i obično plemstvo bez titule. Najvažnija prava plemstva su ona koja uživa na vlastitom feudu: ubire dadžbine, donosi obavezne odredbe, raspoređuje na vojne dužnosti, sudi. Vojna služba. – Feudalac je dužan da obavlja vojnu službu vladaru. Može da organizira vojsku za svoje potrebe. Razlikuje se nekoliko vrsta vojnih pohoda: ratni pohodi, policijska služba na feudu i obrana samog feudalnog zamka. Pravo suđenja. – Feudalac je imao pravo suđenja i svojim vazalima, i seoskom stanovništvu, ali i svakom strancu koji bi se našao na njegovom feudu. Uprava i financije. – Feudalac zastupa državu, štiti crkvu, štiti svoje podanike, a za uzvrat uzima naknadu u vidu raznih i brojnih dadžbina. Naknadu za senjereve administrativne poslove predstavlja taj ( taille ) . Slobodni ljudi. – Treći stalež čine slobodni ljudi, koji nisu ni plemići ni svećenici. Prvobitno oni se nazivaju vilenima, ali kasnije sa razvojem gradova taj izraz označava samo slobodne ljude. Vileni su smatrani osobno slobodnim ljudima. Malo po malo oni se izjednačavaju sa kmetovima. Vileni su obavezni senioru na niz javnih službi: vojnu službu u ratu, policijsku i stražu. Opterećeni su raznim 149 dadžbinama i rabotama: godišnjom dažbinom ševaž, dažbinama koje čine monopolna prava seniora, tzv. banalitete. Vileni plaćaju neposredne i posredne poreze, od kojih je najznačajniji taj, zatim povremena pomoć, a također i desetina crkvi. Građanstvo – Francuski gradovi dijelili su se na dvije grupe: one koji uživaju samoupravu i one kojima upravljaju činovnici senjera. Prema obimu povlastica razlikovalo se nekoliko kategorija gradova. Neki su dobili sasvim ograničene povlastice, a neki potpunu autonomiju. Gradovi organiziraju sopstvenu upravu. Njima upravljaju gradski magistrati, sudije, skabini ili perovi. Status građanina stiče se rođenjem ili doseljenjem u grad. Od samog početka se gradsko stanovništvo raslojava. Oni gradovi koji su uživali samoupravu, birali su svoje službenike i kontrolisali njegov rad. Oni su oslobođeni od niza tereta. Kmetovi -Većina seljačkog stanovništava Francuske nalazila se u statusu lične zavisnostiservaž. Bili su vezani za zemljišne dionice koje su obrađivali. Status kmeta bio je nasljedan. Razlikuju se dvije kategorije kmetova: personalni tj. privezani za dionice koje obrađuju, i realni kmetovi, koji su postajali slobodni čim napuste dionicu. Obično su kmetovi otuđivani zajedno sa dionicama koje su obrađivali, ali se dešavalo da su otuđivani i odvajani od dionice. Karakteristične crte kmetstva (servaž) u pravnim poslovima bile su: samovoljno određivanje kuluka, koji kmet plaća feudalcu, tokom vremena taj iznos je dobijao stabilniji karakter. Kmetovi koji su pripadali raznim gospodarima, bili su obvezni platiti im otkup za dozvolu da stupe u brak

(formariage). Kmet nije imao pravo sklapati bilo kakve pravne poslove u vezi sa zemljišnom dionicom na kojoj se nastanjuje (“mrtva ruka”). Na feudima su živjeli i lično slobodni seljaci koji u XI vijeku dobijaju naziv vileni (villains). Vileni su obavljali za gospodara razne poslove i davali izvjesne sume novca. Ti tereti i plaćanja bili su mnogobrojni. I kuluk se održavao u određenoj visini. Davali su i dio ljetine-šampar. Vilenima je nametnuta obveza mljevenja žita u gospodarevoj vodenici, obaveza cijeđenja grožđanog soka na njegovoj presi, i tome sl., za što su plaćali izvjesne daće. Takvi feudalčevi monopoli nosili su naziv banaliteta. Sa snaženjem kraljevske vlasti, obavezama u korist gospodara, pridošli su još porezi u korist države, taj i porez na so-gabela. 150 4.6.1.3.Državno uređenje Francuske od X do XV vijeka Aparat kraljevske vlasti, kome je namijenjena funkcija jedinstvene državne vlasti, faktički je svoju djelatnost provodio samo na kraljevskim domenima. Sa pridruživanjem susjednih domena i potčinavanjem krupnih feudalaca, kraljevska vlast proširit će se i na te dijelove. U XIII i XIV vijeku znatno jača kraljeva vlast. Snaženju kraljevske vlasti doprinjeli su legisti koji daju teorijsko obrazloženje kraljevske vlasti, pozivajući se na rimske izvore. Jačanje kraljevske vlasti i centralizacija uprave donijeli su i povećanje fiskalnih i drugih tereta, što je feudalce, a i gradove okrenulo protiv kralja. Stvaraju se savezi gradova (liga) za borbu protiv kralja. Sa učvrščenjem kraljevske vlasti, funkcije kraljevskih službenika organiziraju se posebno na kraljevskom dvoru, i u kraljevskoj administraciji, a posebno u lokalnim jedinicama. U centralnim organima-Kraljevskoj kuruji (Curia regis) i Kraljevskom savijetu nalazili su se najkrupniji crkveni i svjetovni feudalci, perovi, neposredni kraljevi vazali. Kasnije su ulazili i legisti koji su dolazili iz sredine sveštenstva, iz nižig plemstva i buržoazije. Svi oni bili su privrženi kralju. Oni su, ipak, bili samo staleški politički faktor, a ne neposredni izvršioci kraljevske politike. Poziv za učešće u kuriji bio je obvezan. Kraljevska kurija se bavi prvenstveno krupnim političkim pitanjima, a ima i sudsku vlast. Kada Kurija sudi, kralj obezbijeđuje da u njoj bude dovoljan broj članova staleža kome se sudi. Centralne funkcije mogle su jačati izrastanjem državnog činovništva. Glavni kraljevski službenici bili su: senešal, kontabl, kancelar. Senešal je bio na čelu kraljevskog dvora, bio je stariješina feudalne vojske i stariješina pravosuđa. Kontabl je upravljao vojskom i imao jurisdikciju nad njom. Kancelar je bio na čelu kraljevske kancelarije. Od XIV vijeka na taj se položaj ne postavljaju više visoki crkveni velikodostojnici, nego pripadnici nižeg plemstva. Kao čuvar pečata, kancelar ima izvjestan utjecaj na sadržaj akata koje pečati, jer može stavljati primjedbe na njih. Rizničar je nova državna služba, koja se javlja u XIV vijeku i vodi računa o državnim prihodima. Za kontrolu državnih financija uvodi se državni kontrolor. Iz kraljevske kurije se s vremenom izdavaja posebno sudsko odijeljenje-parlament. 151 4.6.1.4 Lokalna uprava U lokalnim jedinicama kraljevi službenici postali su prevoi i bai. Lokalna uprava prvobitno je obuhvatala samo posjede koji su ulazili u kraljevski domen, a tek se kasnije proširuje i na posjede krupnih feudalaca. Prevoi su u oblastima koje su im dodjeljene vršili poslove uprave, pravosuđa i sakupljali prihode. Nisu dobivali plaću, već su za sebe uzimali jedan dio prikupljenih prihoda sa kraljevske zemlje. Bai su bili viši službenici od prevoa, a osnovna dužnost im je bila da kontrolišu rad prevoa. Jedinica nad kojom su oni imali kontrolu zvala se bajaž. Baji je bio obavezan da vrši nadzor nad ispunjenjem dažbina od kraljevskih vazala i gradova. Oni su kontrolisali izvršenje kraljevskih ukaza i naredbi, vršili kontrolu nad popunjavanjem oružanih snaga i pravosuđem. Funkciju baja na jugu Francuske vršili su senešali, pa se i njihove oblasti nazivaju senešalstva.

4.6.1.5. Državn staleži Za vrijeme Filipa i njegovih sinova u Francuskoj se formira organ staleškog predstavništvadržavni staleži. Taj organ se fornira postepeno. Prethodio mu je kraljev feudalni savjet, koji se sazivao u onim slučajevima kada se kralj nije odlučivao da donese neku važnu odluku bez saglasnosti uticajnih ličnosti u državi. Od pojave gradova kralj pored svijetovnih i duhovnih feualaca, poziva i pretstavnike građanstva. Tek od 1302. god. možemo govoriti o definitivnom formiranju Državnih staleža ili “Les etats generaux”, mada ni tada sastav staleža vrijeme njihovog sazivanja nisu bili utvrđeni nikakvim aktom. Povod za sazivanje državnih staleža bila je borba kralja Filipa IV sa papom. Kralj je dobio punu podršku svijetovnih stleža, a poslje dužeg kolebanja i sveštenstvo je stalo na njegovu stranu. Staleži su se više puta kasnije sastajali uglavnom da bi donjeli odluku za sakupljanje poreza. Tako postepeno staleži ulaze u praksu državnog života Francuske. Svaki stalež (plemstvo, sveštenstvo i treći stalež) predstavljao je neku vrstvu posebnog doma. Oni su se sastajali samo da daju odgovor kralju, ali ni tada nisu bili obavezni da donesu zajedničko rijšenje. Od XIV vijeka staleži se sve više izdvajaju. Plemstvo dbrazuje zatvoreni nasljedni stalež koji uživa niz privilegija, prije svega , oslobođenje 152 od poreza i određena počasna prava. Na “treći stalež” plemići gledaju kao na niži stalež, stalež koji plaća porez. Interesi plemstva, koje je živjelo od feudalne rente, oštro su se kosili sa interesima božuazije. Staleže je sazivao vladar, po pravilu jednom godišnje i predsjedavao im. U staleške skupštine predstannici prvih dvaju staleža pozivani su lično. Predstavnici trećeg staleža su birani. Predstavljani su samo gradovi, jer se smatralo da seljake zastupa njihov gospodar. Staleži su zasjedali odvojeno, a kod konačnog odlučivanja bila je potrebna većina. Treći stalež obično je bio preglasan od prvih dvaju. Nadležnost staleške skupštine nije bila točno određena. Uglavnom se bavila pitanjima: o ratu , miru, uvođenju novih poreza, donošenju novih zakona, organizaciji i promjenama državnog aparata, vojske i dr. Staleži, ipak, nisu donsili nikakve odluke, njhova je uloga bila da daju savjete kralju. Staleži su rješavali o molbama, žalbama, prijedlozima stanovništva. Sve je to moglo imati utjecaja na kraljeve odluke, ali je ukrajnjoj liniji kralj odlučivao sam. Staleži su bili veoma aktivni za vrijeme Stogodišnjeg rata. Koristeći opće teško stanje u kome se našao kralj i naročito nedostatak materijalnih sredstava, Državni staleži zahtijevali su niz promjena u državi: redovno sazivanje staleža dva puta godišnje, nadzor staleža nad upravom i niz drugih financijskih, vojnih, administrativnih i sudskih reformi. Ova ograničenja kraljeve vlasti nisu bila trajnog karaktera. Predstavnici trećeg staleža 1357. god. izradili su opširan program reformi koji je objavljen pod nazivom”Velike martovske ordonanse”. Odobrivši kralju pomoć, oni su postavili zahtjev da državni staleži vrše njeno skupljanje, trošenje kontrolu radi čega treba da se sastaju tri puta godišnje i bez poziva kralja. Tražili su izmjenu ličnog sastava kraljevog savjeta. Oštro su osudili privatne ratove feudalaca i naoružavanje gradova. Državni staleži sazvani 1484. godine odlučno su zahtjevali redovno sazivanje staleža svake dvije godine i smanjivanje poreza, pozivajući se na svoja “uputstva”(cahiers) koja su im dali njihovi izbornici. Ali vlada je ostavila ove žalbe i zahtjeve nezadovoljene i državni staleži nisu poslije toga sazivani 75 godina. Pored Državnih staleža, kralj je sazivao i provincijske staleže po pojedinim oblastima. Tako su sazivani zasebni staleži za sjever i jug Francuske. Ove skupštine sastojale su se od predstavnika svih triju staleža, a rješavale su važna pitanja unutar provincije. Osim Državnih staleža, postojala je skupština notabla (prvaka). Prvaci se ne biraju već ih kraljevska vlast poziva iz redova sveštenstva i

trećeg staleža. Notable je kralj sazivao prema potrebi. Njihove odluke, nisu imale formalno obavezan karakter, ali su faktički vršile ozbiljan uticaj na državne poslove. 153 4.61.7. Državno uređenje Francuske u periodu kasnog feudalizma Od XV vijeka stalno jača kraljevska vlast u Francuskoj, tako da država poprima elemente apsolutne monarhije. Uslovi koji su doveli do jačanja apsolutizma su rađanje i razvitak kapitalističkih odnosa, i to u njedrima feudalne države. Kapitalistički odnosi traže punu slobodu koja se ogleda u nepostojanju bilo kakvih feudalnih prepreka: poreza, carina, mostarina. Njima odgovara jedinstveno tržište. Francuska je u tom periodu predstavljala ne jednu državu nego 16.000 državica, koliko je bilo feuda na njenom području. U situaciji kada dolazi do naglog razvitka robnonovčanih odnosa istovremeno dolazi i do podudaranja interesa trećeg staleža i kralja kao vrhovnog feudalca. I jedna i druga strana traže obračun sa feudalnom razdrobljenošću. Opća crta perioda apsolutizma u Francuskoj jeste zaoštravanje odnosa između plemstva, koje se trudi da sačuva svoju političku prevlast, i buržoazije, koja teži za vlašću, čiji su saveznici obično seljaci, koji se bore protiv feudalne zavisnosti i kmetstva, i plebejski slojevi gradskog stanovništva. Pomažući buržoaziji, kralj donosi niz mjera u njenu korist, nastojeći time da sačuva ličnu vlast, suprotstavljajući buržoaziju plemstvu. Kao eksponent feudalne klase, on ipak čuva feudalni karakter države, dajući ustupke novoj klasi, ali zadržavajući sva politička prava za plemstvo. Za vrijeme kralja Fransoa I (1515. – 1547.) apsolutizam je u Francuskoj ostvario velike uspjehe. Najviši poslovi rješavani su u uskom krugu lica bliskih kralju. Državni staleži nisu sazivani. Posljednji širi oružani pokret plemstva i djela građanstva za ograničenje kraljevske vlasti bili su vjerski ratovi. Kao rezultat kompromisa bio je kraljevski edikt koji je donio 1598. godine kralj Henrik IV. Tim Nantskim ediktom utvrđena je religiozna i politička ravnopravnost hugenota sa katolicima. Državni staleži koji su sazvani 1614. pokazali su svu nemoć te ustanove, uslovljenu staleškim razlikama. To je bilo posljednje njihovo zasjedanje prije revolucije, 1789. godine. Najviše zasluga za uspostavljanje apsolutne monarhije imao je ministar Luja XIII, Rišelje. On je izvršio krupne reforme u državnoj upravi, potiskujući iz nje plemstvo i uvodeći obične činovnike. Uprava je centralizovana. Rišelje je 1624. godine postao predsjednik Savjeta. On je bio jedno visoko povjerljivo lice, kome je jedini cilj bio da sačuva i uzdigne veličinu svog gospodara i države, kao što je rimska republika u trenucima 154 “neposredne opasnosti birala sebi diktatora”. Kako je njegov udio u uspostavljanju apsolutizma bio izuzetan, za njega se kaže “da je Luj XIII bio kralj uz prvog ministra prije nego što je Rišelje bio prvi ministar ”. Rišelje je težio da se obračuna sa ostacima političke nezavisnosti plemstva: porušeni su utvrđeni zamkovi feudalaca, zabranjeni su im dvoboji. Kraljevski savjet postao je centar uprave. Za vrijeme vladavine Luja XIV (kralj-sunce) apsolutizam dosiže svoj vrhunac. “Francuska”., - pisao je Luj XIV – “ jeste monarhija; kralj u njoj predstavlja čitavu naciju, i pred kraljem je svaki samo pojedinac – u kraljevstvu ne može postojati druga vlast, osim one koju je on postavio”. Savladavši Frondu, Luj XIV ostvaruje neograničenu i potpunu vlast. U upravi je provedena potpuna centralizacija. Centralna državna uprava . – Pored kralja, u kome je oličena sva vlast, koji je na čelu države, postoji i Državni savjet, sastavljen samo od činovnika. Svi državni resori organizovani su po savjetima. Tako postoji Savjet depeša, pod čijim su djelovanjem unutrašnji poslovi. Zatim, Tajni savjet, koji vrši funkciju vrhovnog suda. Privrednim poslovima bavi se Financijski savjet. Pored savjeta, postoje i kraljevske uprave: financijska uprava sa funkcijom financijske kontrole, uprava trošarinskih tereta u čijoj je nadležnosti sistem posrednih poreza, uprava naoružanja.

Osim kolektivnih, postoji i nekoliko inokosnih državnih funkcionera. Postoje državni sekretari: za poslove dvora i crkvene poslove, inozemne, vojne i pomorske poslove. Generalni kontrolor financija imao je naročito značajnu ulogu zbog raznovrsnosti područja koja su bila u njegovoj nadležnosti: financije, saobraćaj, zemljoradnja, radinost, trgovina. Praktično, svojom važnošću, ova funkcija je zamijenila funkciju prvog ministra. Na čelu pravosuđa nalazi se kancelar. Državni sekretari su upravljali i jednim brojem provincija. Većina državnih funkcija je prodavana. Lokalna uprava. – Baji i senešali postepeno gube svoje funkcije, ali nisu zamijenjeni jedinstvenim novim organima. Njihove sudske funkcije preuzeli su novi službenici. Vojna funkcija prešla je na generalne guvernere, a financijska na delegate. Najvažniji lokalni upravnici bili su generalni guverneri, koji su zastupali kralja u provinciji. Oni vrše sudske funkcije, kontrolirali su rad lokalnih organa, naplaćivali porez. A kako su bili postavljeni iz redova aristokracije, njihova široka ovlaštenja postajala su opasna za kraljevsku vlast. Stoga se ubrzo sužavaju njihove nadležnosti, dok najzad i ovo zvanje nije postalo počasno. U XIV vijeku se uvode intendanti. U početku su uvođeni u provincijama gdje nije bilo provinciskih staleža (skupština ), a zatim postepeno i u ostale provincije. 155 Oni su prvobitno bili posebni izaslanici koji su trebali da u provincijama prikupe određena obavještenja i o tome obavijeste kraljevski savjet. Zatim kad je izvršena podjela Francuske na trideset četiri okruga (intendantski okruzi), uprava u njima je podjeljena intendantima kao neposrednim predstavnicima centralne vlasti, sa posebnim ovlaštenjima za poslove suda,financija,policije. Za vrijeme Luja XIV., svi poslovi lokalne uprave bili su u rukama intendanata. Svoje pomoćnike u srezovima, subdelegate, sami su postavljali i smjenjivali. Sa uvođenjem generalnog kontrolora, intendanti su neposredno njemu potčinjeni, a on ih je i postavljao. Apsolutistička vlast počinje sve više da se miješa u odnose nekadašnje gradske i seoske samouprave. Na čelu gradova i sela sve se više nalaze postavljena lica, koja su svoj položaj najčešće kupili. Sa jačanjem centralizma smanjuje se i broj provincijskih skupština, a njihova nadležnost se ograničava na poslove kao što su: javni radovi, sakupljanje poreza, davanje sipsidija kralju. 4.6.1.8. Izvori prava u Francuskoj Raspadom Franačke barbarski zakonici su iščezli a i kapitularije su iizgubile svoju snagu. Umjesto njih važilo je lokalno običajno pravo. Naime, personalni princip važenja partikularnog prava bio je potisnut teritorijalnim principom partikularnog prava. Stanovništvo koje nastanjuje određenu oblast i koje je zavisilo od jednog feudalnog gospodara i bilo potčinjeno njegovoj jurisdikciji, pokoravalo se običajima stvorenim pod utjecajem lokalnih prilika. Ti običaji, nazvani običajno pravo, (coutume) su se bez obzira na zajedničku osnovu jako razlikovali. Kao izvor pravaobičajno pravo prevlađuje na sjeveru Francuske. U prvo vrijeme ono je bilo usmeno, nepisano, te se ova oblast naziva oblašću nepisanog prava. Zapisivanje običajnog prava postalo je neophodno zbog točnijeg tumačenja i lakšeg suđenja. Počev od XIII. stoljeća običajno pravo se izlaže u vidu Zbornika običajnog prava, koje su sastavljalipravnici praktičari. Tako su nastali: Veliki zbornik običajnog prava Normandije (oko 1255.), Ustanove Svetog Luja (oko 1273.); tu su bili običaji: Orleana, Overnje i Anžua, zatim običajno pravo Bovezia (1282.) koji je sastavio Bomanuar, koga smatraju prvim teoretičarem prava; Veliki zbornik običajnog prava Francuske (oko 1389.) koji je sastavio Žak d'Ablež u gotovo svim provincijama. 156 Godine 1453. kralj Šarl VII. Svojom uredbom naredio je da se zapiše običajno pravo svake provincije. U drugoj polovici XV. i XVI. stoljeća pojavio se velik broj oficijalnih zbornika običajnog prava. Najveći ugled i značaj uživalo je običajno pravo Pariza, ali ni njemu nije priznata opće obvezatna snaga.

Sa jačanjem kraljevske vlasti, počele su dobivati sve veći znčaj uredbe, tzv. kraljevi ukazi, koji su važili na čitavom teritoriju kraljevstva. Krupni feudalci donosili su "asize" (poznate su asize Bretanje i Šampanje iz XII. i XIII. stoljeća). Objavljenih zbornika bilo je oko 700, a mnogi su običaji ostali nezabilježeni. Velik utjecaj u srednjevjekovnoj Francuskoj ima i rimsko pravo, koje je uživalo širok autoritet ne samo na jugu Francuske, već i u oblastima običajnog prava. Usporedo sa rimskim pravom na razvoj francuskog prava vrši izvjestan utjecaj i kanonsko pravo (koje je vršilo unošenje jedinstva u raznovrsne pravne običaje). Francuski kraljevi i feudalci su u vremenu od X. do XV. stoljeća izdavali, tzv. zakonodavne akte ordonanse (ordonnances) koji su važili u granicama kraljevskih domena i posjedima krupnih feudalaca. Za primjenu kraljevskih naredbi na posjedu feudalaca bila je potrebna njihova suglasnost. Od XIII. stoljeća pošlo je za rukom kraljevskoj vlasti da svoje uredbe primjenjuje i na feudima neovisno od njihove suglasnosti. Poseban izvor predstavljaju i zbirke u kojima su pretežno sakupljani propisi i odluke o feudalnim pravima. Ova prava su se razvijala kroz vazalne ugovore i presude feudalnih sudova. Zbirke ovakvih prava nazivaju se "feudalne knjige". Najpoznatije od ovih zbirki su "Libri feudorum" koje su nastale u XIII. st. u Langobardskom pravnom području sjeverne Italije. U periodu apsolutne monarhije došlo je do zvanične kodifikacije običajnog prava. Službena redakcija običaja u XVI. st. značila je kraj samostalnom postojanju običajnog prava. Zbornici običajnog prava koje je odobrio kralj imali su snagu zakona. Izmjene su u njima mogle uslijediti samo kraljevskim ukazima. Redakcija pravnih običaja doprinijela je formiranju izvora građanskog prava. U Francuskoj je postojao niz okolnosti koje su doprinosile pojačanju općenitosti u reguliranju građanskopravnih odnosa. U broju tih okolnosti treba istaknuti jačanje rimskog prava. 157 Rimsko pravo je davalo gotove formulare za pravno istraživanje proizvodnih odnosa robne privrede koja se razvija. To je bio pravi razlog, tzv. "recepcije" rimskog prava, tj. pozajmljivanje njegovih postavki. Drugi uzrok recepciji rimskog prava dolazio je od samog vladara. Apsolutističkim vladarima Francuske itekako pogoduju formule stvorene za rimske imperatore: "Princeps legibus solutus est" ("Šef države nije vezan zakonima") "Quod principi placuit legis habet vigorem" ("Volja vladara ima snagu zakona") i druge. Kao treći uzrok recepcije rimskog prava je teorijski interes za rimsko pravo pod utjecajem renesanse izvan kritičkim odnosom buržoazije prema feudalizmu i razvojem pogleda na društvene odnose. Značajan doprinos dala je Škola elegantnih jurista u Francuskoj, koji se vraćaju institutima klasičnog rimskog prava oslobođenog učenja glosatora i postglosatora. Rimsko pravo ipak nije uklonilo podjelu Francuske na oblasti običajnog i pisanog prava. Tako se na jugu Francuske Corpus iuris civilis smatrao kao pismeno izlaganje običaja, kao ius scriptum, dok je na sjeveru važilo mišljenje da rimsko pravo ne zamjenjuje već samo dopunjava običajno pravo kao "Ratio scripto", tj. "pisani razum". Na taj način u Francuskoj ne treba govoriti o punoj recepciji rimskog prava. U apsolutnoj monarhiji dolazi do proširenja zakonodavne vlasti kralja. Najbrojnije su ordonanse. To je akt kojim se utvrđuju opće i brojne odredbe, regulira najmanje jedno, a ponekad i čitav niz pitanje. Ordonasne reguliraju u principu javno pravo, a kasnije privatno pravo. Od 1667. do 1697. godine izdan je čitav niz ordonansi. Najpoznatije su: Ordonansa o građanskom postupku iz 1667., Ordonansa o trgovini iz 1573. nazvana i Trgovački zakonik, Ordonansa o pomorstvu iz 1681. godine. U vrijeme feudalne rascjepkanosti crkveno pravo imalo je karakter jedinstvenog pravnog sistema i primjenjivalo se na sve vjernike. Nagomilavanje materije kanonskog prava i njegova razbacanost u raznim izvorima, dovela je u ovom periodu do značajnih kodifikacija. Naročito je bio značajan "Gracijanov dekret", nastao

1140. godine; Dekretalije Grgura IX. nastale su 1234. godine. Koncem XIII. st. nastala je nova zbirka papskih dekreta nazvana "Liber sextus". Kasnije je nastao krajem XVI. st. "Corpus iuris canonici". Značaj kanonskog prava počinje opadati u Francuskoj usporedo sa jačanjem državne, kraljevske vlasti, naročito sudske. Već od XIV. st. svjetovni sudovi počinju se boriti oko nadležnosti, te se nadležnost 158 crkvenih sudova znatno sužava. Važnost crkvenog prava opada i zbog samostalnog položaja francuske galikanske crkve. Crkveni propisi nisu mogli biti primjenjivani ukoliko ih kralj zvanično ne proglasi državnim zakonima. Vjerska organizacija protestanata bila je u potpunosti regulirana kraljevskim zakonodavstvom. 4.6.1.8.1. Stvarno pravo U Fancuskoj se svojina javlja na zemlju. Uglavnom se razlikuju dva oblika: alodijalna i feudalna svojina. Alodijalni posjed je potpuno slobodan bez ikakvih feudalnih obaveza, a drugi je uslovljen feudalnim obavezama. Službe, koje su teretile feudalni posjed ili leno, jesu prije svega vojne, tj. obaveza osobnog odazivanja i dovođenja određenog broja opremnjenih vojnika o vlastitom trošku na poziv vladara. Popravilu se feudalni posjed nije mogao otuđivati bez suglasnosti vladara ili seniora koji ga je dao feudalcu, a i onda obično uz uslov da novi posjednik primi iste obaveze koje je imao raniji posjednik, a često se morala plaćati i određena taksa. Feud se mogao izgubiti u slučaju neispunjavanja vojne obaveze i nekih drugih težih krivičnih djela. Alodijalna svojina prvobitno označava zemlju stečenu od predaka, dakle nasljeđenu, a ne stečenu po osnovu feudalnog, vazalnog odnosa. Alodijalna svojina je slobodna, nije opterećena na feudalnim obavezama i može se slobodno otuđivati i ostavljati u nasljeđe, ima karakter privatne svojine. S vremenom, ovaj oblik svojine ipak nestaje, odudara od općeg režima feudalnih svojinskih odnosa. Osnovana odlika feudalne svojine je njena podjeljenost između više titulara. To znači da se kao nosioci određenih svojinsko-pravnih ovlaštenja nad zemljom mogu javiti više lica. Zato se ova zemljišna prava ne zovu svojina, nego držanje (tenure). U Francuskoj su na sjeveru i jugu važili različiti principi za zemljišne odnose. Na sjeveru se održao princip "nema zemlje bez gospodara". U početku, kada su se feudalni odnosi tek razvijali, on je potpuno primjenjivan: svaka zemlja bila je u nečijoj vlasti, ali i kao slobodni zemljišni posjed, alod. U XII. i XII. st., pod utjecajem jačanja sloja feudalaca, taj princip je dobio novi smisao: da svaki držalac zemlje mora imati seniora, da mora biti u feudalnoj zavisnosti. U XVI. st., kada je došlo do redakcije običajnog prava, ozakonjuje se priznanje slobodnih zemljišnih posjeda (aloda), kojih je na sjeveru još bilo. Na jugu Francuske bilo je mnogo zemljišnih posjeda, i učvrstio se princip "nema gospodara bez osnova", sa ciljem da sačuva alode. Zemlja se držala najčešće kao feud i kao cenziva. 159 Feud je držanje zemlje na osnovu odnosa seniora i vazala. Feudalac ustupa dio svojih zemalja na osnovu feudalnog ugovora licu koje postaje njegov vazal. Vazal nije postajao vlasnik tako dobivene zemlje, jer je senior mogao prodati zemlju drugom senioru, ne vrijeđajući time prava vazala. Kada je vazal htio svoja prava na zemlju da otuđuje, suglasnost seniora bila je neophodna. Stvarana prava nisu pripadala senioru osobno, već kao gospodaru zemalja iz kojih su sastavljni feudi. Ta prava su prelazila u cjelosti na novog vlasnika zemlje. Do XIII. st. vazal nije feud mogao ni prodati ni predati nižem vazalu bez pristanka seniora. Od XIII. st. suglasnost seniora se nije tražila, ali se zato za preuzimanje zemlje plaćala taksa senioru. Vazal je mogao djelomično otuđivati feud, ali uz prethodnu dobivenu suglasnost svih viših seniora. Senior čija suglasnost nije bila pribavljena mogao je uzeti, ne samo dio koji je otuđen nego i cijeli feud.

Na feudu su nastanjeni seljaci imali pravo raspolaganja. Njihovo držanje zemlje naziva se cenziva. Cenziva sa državne zemlje opterećena je dadžbinama i drugim obavezama u korist feudalnog gospodara. Osnovna obaveza seljaka je plaćanje cenza koji je mogao biti različit u novcu, naturi ili mješovit. Sa cenzivom nisu bile konstituirane nikakve osobne veze. On je dugovao glavnu obavezu, cenz, koga je izražavala zavisnost seljakove dionice od gospodarevog prava. Druga obaveza je supercenz, novčana dadžbina, koja je sa raznim naturalnim davanjima bila glavni izvor prihoda feudalnih gospodara. Zaštita prava vršila se preko ustanove državine. Za dokaz prava trebalo je dokazivati neprekidnu državinu od jedne godine dana. 4.6.1.8.2. Bračno i porodično pravo u Francuskoj Brak i porodica u Francuskoj su potpadali pod jurisdikciju crkve. Crkva regulira sve što se tiče porodičnih odnosa od zaključivanja braka do imovinskih odnosa bračnih drugova. Tridentski sabor 1545. godine proglasio je nepunovažnim brakove koji nisu zaključeni u crkvi. Crkva je stvorila složen sistem uslova za punovažnost braka. Bračni uzrast bio je utvrđen na 14 godina za dječake i 12 godina za djevojčice. Bila je predviđena zabrana stupanja u brak krvnih srodnika, srodnika po tazbini, lica koja nisu krštena. Crkvenim licima bilo je zabranjeno stupati u brak. Razvod braka nije bio dozvoljen, postojala je samo institucija rastave od stola i postelje. Imovinski odnosi supruga regulirani su po običajnom pravu. U zemljama običajnog prava postojala je zajednica imovine supruga, kojom je 160 upravljao i raspolagao muž kao starješina porodice. Poslije smrti jednog od supružnika, preživjeli supružnik dobivao je polovinu preostale imovine, a druga polovica išla je nasljednicima. U oblasti pisanih prava pod utjecajem rimskog prava, zajednica imovine nije postojala. Muž je upravljao mirazom koji je žena donijela u brak. Poslije smrti muža, miraz je prelazio na ženu. Očinska vlast, u oblastima pisanog prava, bila je jako izražena. Roditeljska vlast pripadala je jedino ocu i trajala do njegove smrti, nezavisno od uzrasta djece. Običajna prava sjevera smatrala su roditeljsku vlast kao starateljstvo svoje vrste nad djecom. Poslije smrti oca, starateljstvo je vršila majka. 4.6.1.8.3. Nasljedno pravo Od XII. st. feudi i cenzive postali su nasljedni. Red nasljeđivanja određivanje prema interesima seniora. Postojala su različita pravila za nasljeđivanje pokretne i nepokretne imovine. Pokretne stvari prelazile su na krvne srodnike, prvo potomke, a u odsustvu ovih na pobočne srodnike (braću, setre). Porodična dobra prelazila su samo na potomke i pobočne srodnike. Kod pobočnih srodnika važilo je pravilo: "Očeva imovina, očevoj porodici, materina - materinoj". Porodičnne feudalne nepokretnosti (tzv. plemenite) mogle su prelaziti samo na nasljednike muškog spola. Od XII. i XIII. st. prihvaćeno je načelo "prvorođenja". Na jugu Francuske pod utjecajem rimskog prava prakticiralo se zavještanje imovine (testament). Zavještanje se smatralo kao građanskopravni posao na osnovu koga je nasljedstvo prelazilo na lica koje je odredio ostavitelj, a ne na ona koja su morala doći u nasljeđe po zakonu. 4.6.1.8.4. Krivično pravo Običajno pravo, najvećim djelom nepisano (sve do XIV. st.), reguliralo je krivično pravo (krivična djela i kazne). Sve do XIV. st. kraljevske ordonanse su regulirale i materiju krivičnog prava. Vrlo rano je iščeznuo otkup ili kompozicija. U oblastima običajnog prava činne se pokušaji da se krivične radnje podijele po grupama. U Boveziji u XIII. st. Filip de Bomenuar u svom Traktatu pravi razliku na tri vrste krivičnog djela: teška, srednja i laka. Teška krivična djela bila su: jeresi, izdaje, ubojstvo,.silovanje, paljevina, krađe, lažno kovanje novca. 161

Težina ovih djela određivala se tako, što su se kažnjavala najstrožijim kaznama, smrću i sakaćenjem. Izbor kazni ostavljen je sudijama, s tim da sudija nije mogao utvrditi kazne koje ne poznaje običajno pravo ili kraljevska ardonansa. U krivičnoj odgovornosti formulisana su određena pravila. Za krivičnu odgovornost, prema općem pravilu, zahtjeva se vinost krivca. Važio je i princip lične odgovornosti krivca, ali su za izvršenje nekih djela, naročito krivičnih djela protiv kralja, odgovarali,ne samo krivac, već i njegovi potomci. U fazi apsolutizma, krivična djela sve su više pored običajnih pravila određivana i zakonskim propisima..Razlikuju se tri osnovne grupe krivičnih djela: protiv religije, protiv države i protiv privatnih lica. Kazne su se djelile na četiri grupe: teške (smrtna kazna, doživotni prinudni rad),tjelesne kazne, besčasteće (javni ukor,glad), lišenje časti (ukor, globa). Kazna se primjenjivala prema društvenom položaju krivca i žrtve. 4.6.1.8.5. Organizacija suda i sudski postupak U srednjovjekovnoj Francuskoj primjenjivalo se pravilo da svatko ima biti suđen od suda sebi jednakih.Ovo pravilo važilo je za svo stanovništvo: feudalce, građane.Izuzetak su bili seljaci, kojima su sudili njihovi senjorijalni sudovi. Kraljev sud, tzv. Curia regis,bio je sve do XIII vjeka izjednačen sa sudovima drugih feudalaca. Kraljevsku kuriju sačinjavali su svjetovni i duhovni plemići kao i legisti.ovaj sud imao je u svojoj nadležnosti sporove između feudalaca,neposrednim kraljevim vazalima,krivična djela koja su se ticala njihovih interasa,kao i rjašavanje svih građanskih i krivičnih predmeta stanovnika koji su živjeli na kraljevskom domenu. Kao poseban sudski organ izdvojen iz Kraljevske kurije,pojavljuje se u XIII vijeku Parlament,koji je imao sjedište u Parizu.Njegova se jurisdikcija protezala na čitav kraljevski domen.Kasnije su se funkcije učešća u Parlamentu počele kupovati. Parlament je imao u nadležnosti i pravo donošenja odluka u slučaju praznina u zakonodavstvu.Te odluke mogao je samo ukinuti kralj.Od XVI vijeka Parlament je vršio registraciju zakonodavnih akata,dekreta,i drugih naredbi kralja radi unošenja u registar.Koristeći se slebim položajem kralja,Parlament je u XIV vijeku preobratio pravo registracije u pravo ispitivanja zakonitosti tih akata. 162 Kralj je,ipak,i u ovom ispitivanju zakonitosti imao posljednju riječ:on se obraća Parlamentu sa naredbom o registrovanju osporenog zakona,ili kod neodložnih stvari,sam dolazi u Parlament i na svečanoj sjednici primorava da se u njegovom prisustvu unese u registar osporavani zakon. Osim Parlamenta,postojali su i drugi kraljevski sudovi.kao viši sudovi pojavljuju se:financijska uprava,uprava blagajne,te kraljevski savjet.Pri parlamentu djeluju i kraljevi prokurori i advokati.Prokuror zastupa kraljeve interese,interese fiska,korporacija,maloljetnika i poslovno nesposobnih.Kasnije vrša nadzor nad krivičnim gonjenjem,a ustanovljene su i funkcije lokalnih prokurora.Kraljevski advokati daju pravne savjeta isključivo u vezi sa kraljevim interesima. Kao lokalni organi kraljevske vlasti bili su već spomenuti prevoi i baji, dok je na jugu Francuske bila uvedena funkcija senešala. Baji su djelovali kao prvostepena instanca ali i kao apelaciona, kada su razmatrli šalbe na odluke prevoa, kao i na senjorijalne sudove. Od XVI vijeka uvode se,tzv. prezidijalni sudovi koji su negdje zamjenili baje kao specijalne instance. Feudalni sudovi bili su podijeljeni na dvije glavne vrste:više i niže. Više pravosuđe pripada vojvodama,markizima,i ono rješava krivične radnje za koje se izricala smrtna kazna i tjelesne kazne.Simbol ovih sudova bila su vješala na feudima.Pored krivičnih,u nadležnosti višeg pravosuđa dolazile su i najvažnije građanske stvari. Procese vazala razmatrali su njihovi perovi,tj.ostali vazali istog senjera.Senjer ili njegov baji predsjedavali su tim sudom.Stvari vilena razmatrao je najčešće sam pervoji ili baji senjera.

Sudski postupak nije bio razdvojen na krivični i građanski.Bio je strogo formalistički.Stranke su morale dati svoje izjave u utvrđenim formulama.Kao sudski dokazi primjenjivali su se priznanje,izjave svjedoka,isprave,zakletve i ordalije. U fazi apsolutizma umjesto akuzatorskog uvodi se inkvizicioni postupak.Uvedeno je pravo žalbe na presude feudalnih sudova.Iz sudskog postupka nestaje sudski dvoboj kao dokazno sredstvo,a sve veći značaj dobijaju isprave i svjedoci. 163 4.6.2. NJEMAČKA 4.6.2.1. Historijski uzroci rasparačanosti Njemačke Njemačka je nastala Verdenskim ugovorom 843.godine.Unuku Karla Velikog,Ludvigu Njemačkom pripala su 4 vojvodstva:Švapsko, Bavarsko,Saksonija i Frankonija,a nešto kasnije im je prisjedinjena Lotarginija.Ova vojvodstva nisu bila jedinstvena ni u političkom ni u etničkom pogledu. Poslije dinastije Karolinga, koja prestaje da vlada 911.godine,za kralja je izabran saski vojvoda Henrih I.Oko saksonskog vojvodstva,kao jezgra,postepeno je nastajala feudalna država.Na području pojedinih njemačkih plemena javljala se vlast domaćih vojvoda i plemenskih prvaka s kojim je kraljevska vlast morala računati. Već Henriku I pošlo je za rukom da pojedina vojvodstva priznaju kraljevsku vlast,a Oton I (936.-973.) uspostavio je ravnotežu unutar klase njemačkih feudalaca,posebno između vojvoda i biskupa, i tako držao u pokornosti i svjetovno i duhovno plemstvo. Oton I se oslanjao na crkvu koja je imala velike zemljišne posjede po cijeloj Njemačkoj,naročito duž Rajne,glavnog trgovačkog puta,zbog čega je Rajna nazvana "popovski put".Oton I se krunisao carskom krunom 962.godine,tako je uspostavljena imperija,kasnije prozvana Sveta rimska imperija,ali ovo priznanje carske titule nije imalo neku stvarnu vrijednost. Njemački imperatori stalno su morali suzbijati krupne feudalce-kneževe u Njemačkoj,a svojim stalnim pohodima osvajati ItalijuNisu ostvarili ni jedno ni drugo.Njemačka je ostala razjedinjena kroz cio feudalizam i nije se ujedinila sve do 70-ih godina XIX vijeka. Uzroci razjedinjenosti: -Ekonomski razvitak Njemačke išao je neravnomjerno u pojedinim oblastima:ekonomski interesi pojedinih oblasti išli su često u raskorak.Unutrašnji odnosi bili su nedovoljno razvijeni,a različite oblasti Njemačke nisu bile povezane među sobom ekonomskim vezama; -Od druge polovine X vijeka,njemački imperatori idu za tim da osvoje Italiju,što je slabilo njihovu vlast u Njemačkoj,prinuđavajući ih da čine ustupke feudalcima da bi im dali oružanu podršku; -Jedan od razloga je borba njemačkih kraljeva,koji su u drugoj polovini X vijeka uzeli titulu rimskih imperatora,sa papstvom,što je također uticalo na slabljenje kraljevske vlasti; 164 -Imperatorska vlast nije uspostavila nužnu vezu sa trećim staležom,građanstvom,i nije ga uspjela učiniti svojim osloncem u stvaranju jedinstvenog državno-pravnog poretka,kao što je to slučaj bio u Francuskoj i nekim drugim zemljama gdj je zahvaljujući suradnji kralja i građana,likvidirana politička razjedinjenost; -Tome je doprinio i različit razvitak privrede.Nijedan grad u Njemačkoj nije postao privredni centar zemlje kakav je,npr.bio Pariz u Francuskoj ili London u Engleskoj.Dok je u Francuskoj i Engleskoj razvitak trgovine i radinosti doveo do centralizacije,u Njemačkoj je taj isti proces doveo do ujedinjenja interesa u pojedinim zemljama oko lokalnih centara,što je doprinjelo političkoj razdrobljenosti; - Razmještaj puteva svjetske trgovine doveo je do jačanja pomorske i opadanja unutrašnje trgovine,ostavio je ove teritorije bez trgovačkih puteva koji bi povezali pojedine oblasti.Isključenjem Njemačke iz svjetske trgovine,rasparčanost se potpuno učvrstila.

Proces feudalizacije u Njemačkoj išao je sporim tempom.Uzrok tome je bile činjenica da je u Njemačkoj dugo vremena postojala veoma jaka seljačka općina-marka,koja je pružala energičam otpor pritisku krupne zemljišne svojine. Dok se u Francuskoj feudalizam razvio već u X vijeku,u Njemačkoj je taj proces ostao nezavršen.Ovdje,još u početku X vijeka,ni imunitet ni feudalni sistem nisu dostigli puni razvitak.Posjednik imuniteta,kako svjetovnih tako i crkvenih,raspolagao je sudskom vlašću samo prema neslobodnim držateljima.Osim toga,njemu je pripadalo samo tzv.niže pravosuđe. Ni feudalni sistem nije bio dosljedno izgrađen.Ni svaki zemljoposjednik nije stajao u feudalnoj zavisnosti.Nije bio potpuno proveden ni princio usllovljenosti feudalnih držanja. Papska vlast,postepeno jačajući,počinje borbu sa njemačkim imperatorima,tražeći ne samo da oslobodi svećenstvo od potčinjenosti svjetovnoj vlasti,već i da stavi tu vlast u zavisnost od crkve. U drugoj polovini XI vijeka papska vlast se učvršćuje zahvaljujući energičnim nastojanjima monaha Hildebranta.On je istakao shvatanje da je papa nepogrešiv,da njemu ne može nitko suditi,naprotiv,papa ima pravo da svrgava careve i oslobađa podanike obaveze pokoravanja svojim gospodarima. Iz redova visokog plemstva proizašli su kneževi.Oni su bili gotovo sasvim nezavisni od cara i imali su većinu imperatorskih prava.Ratovali su i sklapali mir na svoju ruku,davali stajaće vojske,sazivali zemaljske sabore i raspisivali poreze.Veliki dio nižeg plemstva i gradova su već 165 potčinili sebi.Svim silama su se trudili da one gradove i baronije koje su još pripadale caru,priključe svom domenu. Jednom riječju,kneževi su provodili decentralizaciju u odnosu na carsku vlast.U oblastima gdje su vladali,provodili su samovolju.Staleže su sazivali samo onda kada su raspisivali poreze i ubirali novac"kad im se prohtjelo". Ratovi njemačkih careva u Italiji poticali su iz njihove potrebe za posjedima i bogatstvima kojima bi učvrstili i samu vlast u Njemačkoj,ali je stvarni efekt bio slab.U Njemačkoj je bilo mnogo kneževa koji faktički nisu priznavali vlast cara.Henrih Lav,vojvoda Saske i Bavarske,držao je gotovo dvije petine Njemačke,a caru Fridrihu Barbarosi otkazao je vojnu pomoć u kritičnoj situaciji prilikom borbe talijanskih protiv njemačke vojske. Razjedinjenost njemačkih feudalaca između sebe nekada su koristili i sami vladari. Osvojene zemlje(istočna kolonizacija)slovenskih država postale su uporište feudalaca i borbe njemačkih vladara za vrhovnu vlast,i povod sukoba sa slovenskim državama.Tako su se snage trošile u istočnoj koloniji jer potčinjavanje slovenskih zemalja nije moglo biti mirnog ni trajnog karaktera. Faktička nejednakost Njemačke bila formalno priznata Zlatnom bulom Karla IV(1356).Kneževima su potvrđena sva prava nezavisnih vladara na njihovim posjedima.Sedam kurfirsta(kneževa-izbornika) dobili su pravo da biraju cara i zajedno sa carem rješavaju pitanja koja se tiču carstva. Carska skupština(rajhstag) okupljala je povremeno sve kneževe carstva i predstavnike najglavnijih gradova,koji su uživali nezavisnost.Prema tome,u carevskim razmjerama ne izgrađuje se staleško predstavništvo,već predstavništvo samostalnih političkih jedinica. Carski položaj,formalno priznat,nije imao efikasne instrumente svoje vlasti.Nije bilo carevskih ustanova,finansija,suda,zakona. Bulom su legalizovani i privatni ratovi,sa izuzetkom rata vazala protiv seniora,bili su zabranjeni savezi gradova da ne bi ugrozili vlast kneževa. U XV vijeku nezavisnost pojedinih zemalja utvrđena je tako čvrsto da se one nisu plašile predati imperatorsku krunu u ruke jedne dinastije.Ta se kruna održala u dinastiji Habzburga.Habzburzi su prinuđeni da napuste pokušaje uspostavljanja jedinstva Njemačke,ograničavajući se na politiku uvećanja posjeda svog doma. 166 U XVI vijeku Njemačku je zahvatila reformacija,a 1525.godine izbio je Veliki seljački ustanak.

Raformacija je dovela do toga da se Njemačka podjelila na protestanski sjever i katolički jug. Seljački ustanak su kneževi ugušili,a posljedice koje su nastuoile poslije reformacije i rata,uglavnom su se ispoljile u položaju crkve i religije.Najviše je od Seljačkog rata nastradalo sveštenstvo.Znatne materijalne štete pretrpjelo je i plemstvo.Reformacija je doprinjela razjedinjavanju Njemačke, jer se ona sada podjelila po religiji, na protestanski sjever i katolički jug. Protestanti i katolici stvorili su svoje saveze, a susjedne države, plašeći se jačanja Habzburga, bile su spremne da se umješaju u njihove razmirice.Godine 1618. izbio je rat, a završio se 1648. godine.U njemu je Njemačka izgubila gotovo polovinu svoga stanovništva i bila teško opustošena.Ostala je potpuno razjedinjena, politički razbijena na 300 samostalnih jedinica. Prema Vestfalskom miru, kneževi su dobili pravo da sklapaju ugovore, ne samo jedan sa drugim nego i sa drugim njemačkim državama. Vesfaltski mir je učvrstio potpuni pravni partikularizam u državnom uređenju Njemačke. Hegel je za Njemačku rekao da je to "anarhija kakvu svijet još nikad nije vidio, uzdignuta na stepen državnog uređenja". Nakon Tridesetogodišnjeg rata postale su moćne u Njemačkoj, Austrija pod Habzburzima i Pruska. Pored njih postojale su zemlje srednje veličine poput Saksonske, Hanovera i Bavarske, kao i čitav niz manjih svjetovnih i crkvenih teritorija i gradova, koji su nastojali ojačati svoj položaj i uticaj povezujući se s Austrijom, Pruskom, srednjim državama carstva, ili čak sa stranim vladarima. U XVII i XVIII vijeku Carstvo njemačke narodnosti obuhvatalo je prostore s nenjemačkim stanovništvom ( Sloveni, Talijani, Francuzi, Valonci) i ono nije bilo u mogućnosti da od njemačkih vrhova provede neku zajedničku politiku u interesu formiranja građanske njemačke nacije. 167 4.6.2.2. Društveno uređenje U Njemačkoj je bila provedena dosta oštra razlika između gornjih slojeva- aristokratije i nižeg plemstva. Najveći dio nižeg plemstva nastao je iz kategorije poluslobodnih ljudi, tzv. ministerijala. Od XII vijeka položaj ministerijala se poboljšava, oni čine privilegovanu grupu stanovništva. MInisterijali su već u XIV vijeku smatraju nižim plemstvom. Njemačko seljaštvo dijelilo se na dvije kategorije: slobodnih i ne slobodnih.Slobodni seljaci držali su zemlju kao njeni vlasnici ili su je uzimali u zakup, plaćajući na nju cinz. Postojala su dvije kategorije neslobodnih seljaka: zavisne po zemlji, i lično zavisne.Prva kategorija nasljedno je vezana za zamlju koju obrađuje i daje razne dažbine.Visina dažbina bila je čvrsto određena.Jedino je patrimonijalni sud mogao izmjeniti visinu dažbina.Seljak nije mogao zaključiti brak slobodno, tražila se saglasnost feudalaca. Lično zavisni seljaci(holopi) davali su razne dažbine čiji iznos nije bio utvrđen.Mogli su dobiti zemlju na obradu i tada bi prelazili u kategoriju zavisnih po zemlji. Gradovi u Njemačkoj doživljavaju svoj nagli razvoj u XI vijeku.Oni su se razvijali na mjestima starih rimskih naselja.U drugim slučajevima, seoske općine su prerastale u gradska naselja.Niz gradova je nastao kao novi gradovi.Njemački gradovi su bili imperijski, ili kneževski(tj.potčinjeni svjetovnim i crkvenim feudalcima). Gornji slojevi gradskog stanovništva formirali su patricijat.U njega su ušli trgovci koji su se stopili sa zemljišnim posjednicima. U početku cjelokupna gradska uprava nalazila se u rukama patricija.Gradsku upravu čini gradsko vijeće koje je imalo i sudsku vlast.Kasnije se javlja i funkcija gradonačelnika. Sjevernonjemački gradovi se u XIV vijeku udružuju u savez, tzv.Hanza, koji je obuhvatao oko osamdeset gradova.Pored trgovačke prevlasti,Hanza je obezbjeđivala i svoju političku prevlast u pribaltičkim zemljama. Trgovci koji su vukli najviše koristi,sačinjavali su ggadski patricijat,a radi zaštite svojih interesa sprečavali su ulazak zanatlija u gradsku upravu. Od druge polovine XIV vijeka Hanza dobija izvjesnu organizaciju.Skup predstavnika svih članova čini predstavnički kongres.

Južnonjemački gradovi (švapski i rajnski) također su stvorili svoje saveze, ali u nešto drukčijim uslovima.Ovi gradovi bili su u sukobu s riterima zbog velike carine na robu koja je prelazila preko njihovih posjeda.Savezi gradova obavezivali su se na uzajamnu pomoć. 168 4.6.2.3. Državno uređenje Vlast imperatora (cara) bila je vrlo slaba.postepeno najvišu upravu dobila je kolegija od sedam kurfirsta.Naime, kurfirsti su bili najviši crkveni i svjetovni kneževi.Oni su birali imperatora od 1356.godine,kada je car KarloIV izdao "Zlatnu bulu".Ta bula značila je konačno oslobođenje od papinih pretenzija za prevlašću nad svjetovnom vlašću,jer su pape bile isključene iz učešća biranja imperatora.Izbor su vršili kurfirsti tri crkvena (Majnca,Kelna i Triera) i četiri svjetovna (Češka,Pfalca,Saksenvitenberga i Brandenburga).Izbor cara vršio se većinom glasova. Staleško-predstavničko tjelo Rajhstag sastajalo se povremeno.U sastav Rajhstaga ulazili su: kurfirsti,prestavnici duhovnog i svjetovnog plemstva,te predstavnici imperijskih gradova.Ni u Njemačkoj,kao i u Francuskoj, niže plemstvo,vitezovi,nije imalo svoje predstavnike u Rajhstagu,kao ni seljaštvo. Do XVI vijeka Rajhstag je sazivao imperator,a poslije toga kolegija kurfirsta se brinula o periodičnom sazivanju Rajhstaga (svakih šest godina).Rajhstag je djelovao i kao zakonodavni organ,njegove odluke bile su obavezne za imperatora.Imperator je mogao izdavati uz suglasnost svoga savjeta "hofrata" ukaze s tim da su dobijali snagu zakona kad ih potvrdi Rajhstag. Svaki dom Rajhstaga: kurfirsta,kneževa i gradova,zasjedao je odvojeno.Poslije toga donešena je zajednička odluka. Vlast imperatora bila je slaba,on nije imao ni stalna općeimperijska sredstva,čak nije imao ni stajaću vojsku. Unutrašnji nemiri bili su povod da jača carska vlast,naročito za vrijeme cara Maksimilijana (1493-1519.).Na zasjedanju Rajhstaga u Vormsu 1485.godine.uveden je "vječiti zemaljski mir", tj.bili su zabranjeni privatni ratovi.Bio je uveden i imperijski pfening,kao porez za izdržavanje vojske,a ustanovljen je i imperijski sud Rajskamergeriht (Reichskanmergericht). Rajskamergeriht je perdstavljao prvostepenu instancu kad je rješavao sporove imperijskih podanika,a kao drugostepeni organ pojavljivao se za stvari podanika pojedinih kneževina u sporovima sa njihovim gospodarima. Rajstkamergeriht je vršio pravosuđe "na osnovu imoerijskog i općenjemačkog prava".Kao takvo u to vrijeme se smatralo rimsko i kanonsko pravo. Upojedinim kneževinama bili su ustanovljeni sabori lokalnih staleža.Ta tijela su se nazivala Landtag.Landtag je bio sastavljen od: svešten169 stva, plemstva i građana. Djelovao je kao zakonodavni organ, a u nekim zemljama i kao savjetodavno tijelo. Bez saglasnosti Landtaga knez nije mogao donositi i izdavati zakone. Sve do obrazovanja posebnih sudova “hofgerihta”, Landtag je imao funkciju vrhovnog suda. Ipak, njegova sudska funkcija slabi, i nju potpuno preuzimaju hofgerihti. Lantag je vršio izbor vladara u slucaju izumiranja vladajuće dinastije, vodio poslove spoljne politike (tako je za objavu rata bila potrebna saglasnost Landtaga), vojske, starenja o kovanju novca. Kao i svako stalesko tijelo, tako je i Landtag vršio votiranje poreza. On odobrava i subsidije (novčanu pomoć knezu). U kneževinama djeluju i Kneževski savjeti. Lokalna uprava se odvija u gradskim naseljima “burgovima”. Na čelu Burga stajao je Burgraf ili Amtman, kako se kasnije nazivao. 4.6.2.4. Njemačko pravo Izvori njemačkog prava. – U Njemackoj je (naročito od XI do XV vijeka) postojao pravni partikularizam: teritorijalni i personalni. Sudovi su sudili po različitim izvorima. Zakonodavna vlast imperatora je vrlo slaba i ogravičava se na njegove akte političkog karaktera, kao što je uvođenje zemaljskog mira.

Feudalno običajno pravo se primjenjivalo u sporovima između sizerena i vezala, i u međusobnim sporovima vezala pred feudalnim (lenskim)sudom. Kmetovima je suđeno na dvoru gospodara prema mjesnom “dvorskom pravu”. Vladari su u pojedinim zemljama donosili zakonodavne akte, koji su zajedno sa starim običajnim pravima stvarali sistem zemaljskog prava (Landrecht). Pravni propisi se ponekad sistematiziraju i zapisuju u zbornike koji nemaju zvaničan karakter i nazivaju se pravnim knjigama. Jedna od najznačajnjih pravnih knjiga bila je “Saksonsko ogledalo“ (Sachsenspiegel), sastavljena u XIV vijeku. Ova pravna knjiga sadrzi građansko, krivično, procesualno i državno pravo. Sastavljena je iz dva dijela: prvi sadrži opće zemaljsko pravo, a drugi saksonsko feudalno pravo. Sljedeći pisani zbornik, nastao kao prerada i dopuna Saksonskog ogledala, bilo je “Ogledalo njemačkih ljudi”, koji se od sedamanaestog vijeka naziva “Švabsko ogledalo”. Važan izvor prava bilo je gradsko pravo. Ono je počivalo na privilegijama koje su im izdavali vladari prilikom osnivanja i na statutima. Praksa gradskih sudova doprinjela je stvaranju gradskog prava. Među najpoznatijim bila su gradska prava Libeka i Magdenburga i još 170 nekoliko gradova. Magdemburško pravo izvršilo je veliki utjecaj na susjedne države Poljsku i Litvu. Kanonsko pravo je također imalo značajno mijesto u ovom periodu. Kao izvor prava koji je djelovao na unifikaciju prava bila je primjena rimskog prava. Ono je odgovaralo novim ekonomskim prilikama i potrebama kapitalizma koji se rađao. Na pravne odnose nastalog kapitalizma mnogo je lakše bilo primjeniti rimsko pravo nego okamenjene forme feudalnog prava Pravničko obrazovanje u Njemačkoj vršilo se na univerzitetima čiji su profesori bili učenici italijanskih glosatora i komentatora. Ubrzo (XV i XVI vijek) pojavio se i veliki broj udžbenika, priručnik i pravnih riječnika koji su omogućili uvid u rimsko pravo. Sa univerziteta univerziteta rimsko pravo prodire i u sudove. Već od 13 vijeka sudovi su se obraćali učenim pravnicima za mišljenje, a kasnije i univerzitetima. Mišljenja je bilo dvije vrste: prostih savjeta i riješenja koja su obavezivala sud. Obavezna mišljenja su kneževi privremeno ukinuli, jer su smatrali da zadiru u njihovu vlast. Njemačkim imperatorima je odgovaralo rimsko pravo. Oni su rado na sebe primjenjivali njegove postavke o neograničenij vlasti rimskih imperatora. U XV vijeku centralni Impirijski sud se obavezao da će koristiti pravo imperije i pisamo pravo, tj. Corpus iuris civilis. Ovim je rimsko pravo priznato kao pravni izvor obavezan za sve sudove, tj. pozitivno pravo imperije. U XVI šesnaestom vijeku rimsko pravo postalo je izvor pravnih normi, naročito građanskih u svim njemačkim sudovima. “Pandektno pravo” zasnovano na Digestima Činilo je temelj “općeg prava” i sudovi su ga primjenjivali sve do stupanja na smagu njemačkog građanskog zakonika, tj. do 1900 godine. U pojedinim zemljama razvijalo se i zemaljsko pravo uz koje se rimsko (opće) primjenjuje kao subsidijarno. Od kodifikacija nastalih u Njemačkim zemljama u XVIII vijeku spomenut ćemo “Bavarski kodeks” iz 1756 g. Njihovu osnovu čine običajne norme, sudska praksa i rimsko pravo. 171 4.6.2.4.1. Građansko pravo Svojna je imala sve karakteristike feudalne svojne, ona je bila podijeljena. Vazal stice svoinu feudalnim ugovorom pravo neotuđivosti svoine bilo je jako izrađeno. U njemackom pravu i državina je bila zaštičena. Štiti se i obična detencija. Kod izvjesnih pravnih poslova prijenos stvari nedaje pribaviocu tajno pravo svoine to je bio slučaj sa poklonom koji se nije smio otuđiti.

U gradovima su ustanovljene javne knjige u koje su upisivani akti o prenosu prava svoine na zemlji. 4.6.2.4.3. Bračno i porodično pravo Vjeridba je predhodila braku i ona je imala karakter ugovora. Za nevjestu se davala kupovna cijena – vitum i ona je podrazumijevala pravo starateljstva nad njom. Vitum je dobivao otac djevojke i predavao ga je. On je služio kao obezbijeđenje u slučaju sa ostane udovica. Sklapanje braka vršilo se pred crkvenim organima. Razvod braka je bio zabranjen. Prestanak braka je dovodio do razdvajanja imovine. 4.6.2.4.3. Nasljedno pravo Staro običajno pravo je ostavilo svoje tragove u nasljednom pravu. Dugo se zadržalo shvaćanje o kolektivnoj porodičnoj svoini. Nasljednici su mogli biti samo srodnici prave o pobočne linije. Da bi se očuvala porodična imovina, sinovi i kćeri koji su izašli iz porodične zajednice nisu učestvovali u nasljeđu. Nasljeđivale su u prvom redu djeca i unuci, ako njih nema roditelji, braća, daljnji srodnici pozivani su na nasljeđe po parantelama, tj. po grupama srodnika koji proizlaze od najbližeg zajedničkog pretka. Žene su u početku bile uopće iskljućene iz nasljeđivanja. One dobivaju miraz. Za vještanje imovine smatrano je povredom prava nasljednika i nije bilo dopušteno. 172 4.6.2.4.4. Krivično pravo Raspadom Franačke u krivičnom pravu oživljavaju stari običaji germanskih plemena. Običajno pravo u sudovima dobiva prevagu nad zakonodavstvom. Kompozicija se sve više primjenjuje na račun kažnjavanja koje je bilo propisano zakonom. U to vrijeme javlja se “pravo pesnice”. Naime, oštećeni je u slučaju nemogućnosti da sudskim putem dobije zaštitu, pribjegavao “samozaštiti”. Za razliku od osvete, “pravu pesnice” moralo je predhoditi odbijanje zahtjeva od suda. Ovo pravo će nestati u XVI vijeku. Zakonodavstvo u oblasti krivičnog prava sve više jača, potiskujući običajno pravo. U tome je značajan uticaj crkve i rimskog prava. Razvija se i svaćanje o krivici učinioca. Kazne imaju izrazito staleški karakter, različite su za ista dijela ako su ih počinili pripadnoci raznih staleža. Uočava se podjela krivičnih djela prema težini: na teža, kao sto su zločini, lakša: prijestupi. Kao zločin se smatraju ubistva sa predumišljajem, izdaja, paljevina, silovanje, pljačka, trovanje, vredžbine. Njemačko krivično pravo ovoga perioda poznaje mnogobrojne vrste kazni: smrtnu, sakaćenje, tjelesne, beščesteće novčane, kao i razne načine izvršenja kazni. U drugoj polovini XV vijeka I početkom XVI vijeka. Došlo je do izdavanja niza krivični zakonika, koji se zasnivaju na njemačkim pravnim običajima uz jak utjecaj rimskog prava. Najpoznatiji zbornik krivično procesnog prava je Bamberški krivični zakon iz 1507 g. On je posluzio kao osnov za Krivični zakon Karla V iz 1532 g. nazvan Karolina (Constitutio Criminalis Carolina). Iako je Karolina imala lokalni karakter ona je s vremenom sve više posajala opće važeći izvor prava za sve njemačke zemlje. Prihvaćanje Karoline moglo je biti putem naredbe zemaljskim sudovima da je primjenjuju, ili da se propisi Karoline prenesu u zemaljske zakone. Glavni sadržaj Karoline čine pravila krivičnog sudskog postupka. Krivično materijalno pravo bilo je daleko manje zastupljeno i tegulisano je u stotinu odredaba. Tako se u Karolini mogu naći definicije pojedinih krivičnih djela, opći pojmovi krivičnog prava: pokušaj, saučesništvo, nehat, nužna obrana. Vrste krivičnih djela po Karolinu su: protiv države (izdaja,povreda zemaljskog mira), protiv religije (bogohuljenje, vradžbine), protiv ličnosti (ubistvo, kletva), protiv morala (rodoskrvnjenje, silovanje, dvobračnost, podvođenje), protiv svojine (paljevina, krađa, pljačka, uzurpacija). 173 Razrađeni su i pojmovi veleizdaje pobune dvoboja i drugo.

U sistemu kažnjavanja Karolina primjenjuje princip zastrašivanja. Veliki broj krivičnih djela kažnjavan je smrtnom kaznom, koja se izvršavala na najsvirepije načine. Smrtna kazna i sakaćenje vršeni su javno. Surove kazne naročito su se primjenjivale kod krivičnih djela protiv centralne vlasti i protiv svojine. U XVII vijeku došlo je do promjena. Najviše promjene su izvršene u sistemu kazni. Smanjuje se broj smrtnih kazni i kazni sakaćenja a sve brojnije postaju kazne prinudnog rada. Mjenja se i shvaćanje svrhe kazne. Javlja se svaćanje o kazni kao sredstvu preraspitanja. 4.6.2.4.5. Organizacija sudova i sudski postupak Osnovni sudovi u Njemačkoj su bili feudalni. Pod jurizdikciju ovih sudova spadaju kmetovi i sluge feudalaca a kasnije se i jurizdikcija rasprostirala na cjelokupno stanovništvo Crkveni sudovi imali su jurizdikciju nad svještenim licima i za određena djela uperena protiv crkve te na određeni krug stvari: pitanje braka ,zavještanja itd. Gradski sudovi nisu bili jednoobrazno organizirani. U nekima od njih sudile su sudije i šefeni, a u drugima gradsko vijeće. Sa jačanjem vlasti knezeva razvija se sudska aktivnost njihove kancelarije čime se stvara klica tzv. “kabinetskog pravosuđa”. Sistem po kojem je stranka bila obavezna da poziva na sud, očuvao se, ali se javlja i pozivanje od suda. Sud je u toku postupka mogao primjeniti prinudne mjere. Mogao je vršiti isljeđivanje, ispitivanje mještana, kako u krivičnim tako i u gređanskim predmetima. Glavno načelo krivičnog postupka bilo je pokretanje krivičnog gonjenja. Samo ako postoji privatni tužilac. Postupak se mgao pokrenuti po službenoj dužnosti samo ako je počinilac uhvaćen in flag ranti i putem ispitivanja mještana. Optuženi je mogao da se pravda zakletvom sam, ili sa sakletvenicima ili ordalijema. U građanskom postupku utvrđeno je načelo tajnosti i pismenosti preuzeto iz italijanskog procesa. Postupak je kontradiktoran. U njemački građanski postupak prodrla je formalna teorija dokaza. 174 4.6.3. Italija Postanak. – Na Apeninskom poluotoku vjekovima – i onda kad su u Europi već postojale jedinstvene države poput Francuske, prevladava stanje jednog skupa većih ili manjih država , državica i gradova. i do njihovog okupljanja i ujedinjenja u jedinstvenu i talijansku državu , dolazi tek u drugoj polovini XIX vijeka. Na sjevernom dijelu poluotoka razvili su se tokom srednjeg vijeka mnogi gradovi i oni su u početku imali gotovo samostalan položaj, uz formulu priznavanja vrhovne vlasti njemačkih cereva. Neki od ovih gradova kasnije su se širili i pretvarali u moćne gradske republike. Dugo vremena srednji dio Apenisnskog poluotoka ulazio je u sastav papinske države i bio pod vlašću rimskog pape. Južni dio poluotoka nalazio se u sastavu napoljskog i sililijanskog kraljevstva. Ona su priznavla vrhovnu vlast njemačkih careva, a kasnije su došli pod vlast španske aragonske dinastije. Ovdje je dugo vremena postojala i dominacija bizantije. Jedan od rarzloga političke raspšenosti je naselavanje brojnih narodnosti na tlu Italije, poslije pada Zapadne rimske imperije italija je izložina upadima germanskih plemena: Gota, Vandala, Langobarda, Franaka. U južnom dijelu Italije bili su naseljeni Saraceni (Arapi), Normani, Francuzi Španci. U Italiji se feudalizam pjavio još ranije nego u Francuskoj. Naporedo sa svjetovnim feudalcima uzdigli su se arhiepiskopi i episkopi gradova Lombardija. Feudalizam je zahvatio i papinsku oblast. Mada se feudalizam pojavio rano ona je bio slabo i neravnomjerno razvijen. Robonovčani su vrlo rano pored gradova obuhvatili I selo. Do oslobođenja kmetova i seljak došlo je vrlo rano, još u

XIII vijeku. Time su gradovi došli do slobodne radne snage. Brzi porast novčane rente dovodi do isčezavanja kuluka. Novčana renta postaje dominantna i njena visina fiksno određena. Sve je to uslovilo brže raspadanje feudalnog posjeda. Zemlje feudalaca počele su postepeno prelaziti u ruke građana. Raspadanje feudalnih oblika zemljsnog posjeda u Italiji se odigrava različitim tempom. Na jugu su se feudalni odnosi održali dosta čvrsto. Isti je slučaj i sa sjeverozapadnim djelom Italije. Ovdje u nizu gradova: Verona, Modena, Parma, Ferara, itd, vladajuće feudalne porodice ometaju oslobađanje seljaka. Sredinom XV vijeka lična kmetska zavisnost nestala je u Italiji. 175 Italijanski gradovi. – Prosperiteti talijanskih gradova brzo raste od X do XI vijeka. U XIV vijeku širi se teritorij gradskih republika poput Firence, Genove, i Venecije. Ti gradovi usprkos čestim sukobima i rivalstvu postižu nesumljiv i ekonomski napredaki prosperitet , a na polju nauke i umjetnosti daju izvanredne rezultate i djela. Pritom treba imati u vidu da je u to vrijeme u Italiji prevladao pravni partikularizam, jer su i te gradske republike imale svoje pravo. Ovi gradovi vode živu trgovinu s Bizantijom Engleskom i Irskom. Gradski staleži: sveštenstvo, aristokracija, trgovci, zanatlije i niži slojevi činili su jednu općinu. Aristokrati, vitezovi, i obični slobodni građani, birali su nekoliko koinzula od svakog staleža. Izbori su vršeni po teritorijalnim kvartovima gdje su glasali svi staleži, svi stanovnici datog kvarta. Konzuli su birani obično na godinu dana. Porad konzula postoji Gradsko vijeće, čiji su članovi birani na istio način kao i konzuli. Vijeće je imalo zakonodavno i naredbudavnu vlast. Sredinom XII vijeka javljaju se i podesti u talihjanskim gradovima. U početku ih postavljaju njemački carevi, ali su vrlo brzo gradske općine vratile pravo da biraju podeste. Podesti su sudili po mjesnim običajima. Prikupljanjem informacija i saopćenja o običajima oni su vrlo rano podstakli kodifikaciju gradskih statuta u Italiji. Obnova izučavanja rimskog prava na univerzitetima bila je jedan od faktora koji su pomogli ove kodifikacije. 4.6.3.1. Venecija Ovaj grad je ojačao na trgovini koji je vodio sa Istokom. Pomorska flota Venecije dominirala je Sredozemnim morem. Posredništvo u trgovini između Istoka i Zapada obezbjedilo joj je utjecaj i na Zapadu. Razvijala se i radinost, čiji su proizvodi bili predmet trgovine (svila, stakleni predmeti). Političku vlast ima trgovačka oligatija. Na čelu grada bio je dužd, čija je funkcija bila izborna. Veliko vijeće, najviši organ vlasti, sastavljalo se izborom, ali su u njega ulazili samo bogataši. Kako su oni birali dužda, sva je vlast bila u njihovim rukama. Da bi se obezbjedili od srednjih i sitnih slojeva stanovništva, među kojima je vladavina bogataša izazvala nezadovoljstvo, oligarhija je u XIV vijeku ustanovila Vijeće desetorice. Ono je vodilo nadzor nad svim licima koja su vršila funkcije uključujući i dužda. Ono je špiuniralo građane i naređivalo mučka ubistva lica u čiju se odanost režimu sumnjalo. 176 Možemo kasnije taj cijelokupni prostor, “načičkan s nekoliko moćnoh”, kao Genova i Venecija na sjeveru, Parma, Toscana, Napuljsko kraljevstvo na jugu, postaju objekt osvajačke politike Habzburgovaca i francuskih vladara. 4.6.3.2. Pravo i njegovi izvori u srednjovjekovnoj Italiji U Italiji je postojao pravni parikularizam. Odsustvo jedinstvenog pravnog sistema o općih pravnih izvora ovdje je još jasnije izraženo nego u drugim feudalnim dežavama. Zemljišni posjedi feudalaca, čak krupnih, bili su relativno mali i teritorija važenja pojedinih pravnih običaja bila je, prema tome uska. Ipak, razvitak feudalnog prava (donekle je stvorio jedan jedinstveni izvor koji je imao opći značaj) rezultirao je pojavom jedinstvenog izvora Libri feudorum (feudalne knjige). Taj neoficijalni zbornik sastavljen u Lombardiji oko 13 vijeka, sadrži propise o držanju zemlje i feudalnim osobnim odnosima. Libri feudorum su prihvaćeni u Njemačkoj i Francuskoj.

U nauci je opće prihvaćeno shvaćanje da u Italiji (bez obzira na barbarsko osvajanje). Primjena rimskog prava nije nikad prestala. Između XI i XI vijeka rimsko pravo se izučavalo u višim svijetovnim školama. Postojale su naročite škole rinskog prava u Rimu, Raveni, Paviji. Univerziteti koji su nastali u XI i XII vijeku u nizu italijanskih gradova naročito u Bolonji stavili su izučavanje rimskog prava. Justinianov Corpus iuris civilis, bila je što su obnovili široko izučavanja. Zasluga italijanskih pravnika – glosatora i postglosatora, koji su izučavali i tumačili Corpus iuris civilis, bila je što su obnovili šitoko izučavanje rimskog prava prema pravim izvorima i samim tim pripremili njegovu recepciju. Italijanski gradovi, narocito primorski bili su centri trgovačkih odnosa. Uslovima prekomorske trgovine rizik vezan za nju složenost novčanih operacija, sve je to kompliciralo rad trgovaca i iziskivalo posebno pravno reguliranje. U svakom gradu, u vremenu od XII do XIV vijeka stvoreni su tzv. “statuti” – zapisi običajnog prava i riješenja mjesnih vlasti (konzulskih sudova koji su službeno posluživale gradske vlasti. Statuti su u prvom redu održavali potrebe interese trgovaca i sadržavali pravila o trgovačkom radu. Statuti pojedinih gradova imali su dosta zajedničkih crta. To je bila posljedica zajedničkih uslova trgovine i što su trgovačke veze prenosile 177 u druge gradove običaje najkrupnijih trgovačkih centara. Stvarani su opći principi trgovačkog prava, koji su našli svoj izraz u nizu neslužbenih izbornika. Najveći ugled među tim trgovačkim zbornicima uživali su Ordo maris ( pomorski statut ), sastavljen u Pizi u XII vijeku i Consulato del mare ( pomorski sudački priručnik ) sastavljen između XI i XIV vijeka, koji je uživao autoritet zakona u svim sredozemnim zemljama. Ovdje treba posebno spomenuti i venecijansko zakonodavstvo iz sredine XIII vijeka, koje je u sebi objedinilo i uticaj istočnih ( bizantijski ) i zapadnih ( španskih ) obrazaca pomorskog prava. Smatra se da je srednjovjekovna Italija bila kolijevka trgovačkog prava naroda Zapadne Evrope. 178 4.6.4. ENGLESKA 4.6.4.1. Historijski razvoj Najstariji stanovnici britanskih otoka bila su iberska plemena, koja se na toj teritoriji nalaze od III vijeka pr.n.e. iberce su početkom VII vijeka pr.n.e. potisnuli Kelti i Gali, a po Britima, najvećem keltskom plemenu, otok je dobio ime Britanija. Za vrijeme cara Klaudija ( 41.-54.), Rimljani su uspijeli zauzeti južni i srednji dio otoka ( današnju Englesku ), dok su brdoviti predjeli ostali izvan rimske vlasti. Iako je rimska vlast u Britaniji trajala puna četiri vijeka, romanizacija nije uzela maha. Početkom V vijeka rimske legije napuštaju Britaniju. Vlast Rima trajala je u Engleskoj do 420.godine. Barbari koji su osvojili Englesku bili su germanska plemena Saksonci, Angli; Juti. Sedam kraljevina koje su oni osnovali u Englaskoj ujedinio je u jednu Egbert u početku IX vijeka. Malo potom ( 832. God. ) počinju u Engleskoj, kao i u Francuskoj, najezde normanskih plemena. Danci osvajaju Englesku 888., 1000., da bi 1042. Godine vrhovnu vlast prepustili Saksoncima. Kada je posljednjeg anglosaksonskog vladara Harolda, potukao 1066.godine u bici kod Hestingsa, normandski vojvoda Viljem Osvajač, Engleska iz ranofeudalne države ulazi u epohu razvijenog feudalizma. Naime, normandski vojvoda u Englesku sa sobom donosi iz Francuske jedan gotov oblik feudalizma, u kome se jaka kraljevska pozicija drži samim osvajanjem. Kralj zahtijeva vojnu službu i od vazala svojih vazala, što mu za razliku od francuskog kralja izuzetno učvršćuje vlast. Pravno, Viljem je proglasio sve posjede konfiskovanim. Dijelo ih je razdijelio svojim družnicima, dijelom ostavio pređašnjim posjednicima. Proveden je princip da je kralj vrhovni sopstvenik svih feuda u Engleskoj. Neposredni kraljevski vazali imali su feude između drugih zemljoposjednika, tako da se nizu obrazovali krupni posjedi kao u Francuskoj, gdje se bili osnovica

separatizma. Svi feudalci su polagali zakletvu kralju, čime je ustanovljena direktna feudalna veza sa vazalima. S ciljem oporezivanja uvedene su “Knjige strašnog suda” ( Domesday Book ) 1086.godine. One su sastavljene na osnovu podataka koje su dali narodni predstavnici. Iz njih saznajemo da su “baroni imali oko 8.000 svojih vazala, da je bilo blizu 10.000 slobodnih seljaka, da je broj kmetova oko 11.000, da je oko 9% stanovništva robovi, da su domaći zemljoposjednici zadržali samo 8% obradiva tla itd.” Također su unijeti i približni prihodi posjeda u novcu. Kralj je htio da bude tačno obaviješten o sredstvima i prihodima svakog svog vazala da bi prema 179 tome zahtijevao od njega faudalnu službu i udario namete. Knjige strašnog suda predstvaljaju, ne samo spomenik podjele zemlje među osvajačima nego i porobljavanje seljačkih masa. 4.6.4.1.1 Učvršćivanje kraljevske vlasti Viljem je vladao gvozdenom rukom. On je zamlju podijelio na grofovije i na njihovo čelo postavio šerife. Šerife je imenovao kralj. Izvršeno je razdvajanje crkvenog i svjetovnog sudstva, zemlja je podijeljena njegovim ljudima, čime je pogoršan položaj seljaka, koji su večinom postali kmetovi. Svi krupni feudalci dobijali su zemlju neposredno od kralja i postajali njegovi vazali. Zemljišta su feudalcima dijeljena u dijelovima, ona su bila razbacana po raznim grofovijama. Tako u Engleskoj nisu nastale velike kneževine koje bi mogle postati opasne za kraljevsku vlast. Kralj je držao u svojim rukama oko jedne sedmine svih zemalja. Viljem je uvećao svoje posjede stvaranjem novih lovačkih zabrana. Ko god bi se usudio da bez dozvole lovi u kraljevskoj šumi, vadile su mu se oči. Za jačanje kraljevske vlasti nije bilo dovoljno da se centralizuju upravne, financijske i sudske funkcije, i da se ovo vršenje provodi preko kraljevskih službenika. Bilo je potrebno održati političku ravnotežu, zato Viljem favorizuje sveštenstvo. Viljem je smijenio gotovo sve sveštenstvo u Engleskoj i na njihovo mjesto postavio svoje ljude. Crkvi je dao niz privilegija. Odvojio je crkvene sudove u kojima se primjenjuju “kanoni i episkopski zakoni”. Ali jačajući utjecaj crkve kao svog političkog oruđa, on nije imao namjeru sa ojača vlast pape. Viljem nije dozvoljavao d se papa priznaje drugačije osim po kraljevoj naredbi. Papski propisi u Engleskoj mogli su stupiti na snagu tek kad ih kralj odobri. Viljem je postavio episkope i davao im investituru predajući im žezlo i prsten. Da bi održao u vlasti barone i srednje plamstvo, Viljem je gradovima davao privilegije, naročito trgovačkom sloju. Englaskim krupnim feudalcima “baronima” smetala je neograničena moć kralja. Nastojali su da se u Engleskoj uspostavi poredak kakav je u to vrijeme vladao u Francuskoj. Oni su se više puta dizali protiv kralja za vrijeme Viljema i njegovih nasljednika. 180 Anžujski grof Henrih II Plantagenet, koji je 1154. Godine došao na prijesto Engleske, proveo je niz reformi. Otvoreno se suprostavio krupnim feudalcima. Razorio je više od 300 njihovih zamaka, a po ostalima postavio svoju posadu. On je ojačao kraljevsku vlast, proveo sudsku reformu, podsticao razvoj općeg običajnog prava ( common law ) i porotnog sistema, ustanovio najamničku vojsku, sukobio se sa crkvom i otpočeo osvajanje Irske. Reforma suda, koje je provodio Henrih II, obezbijedila je glavnu ulogu Kraljevog suda. Svi riteri i slobodni seljaci dobili su pravo da svoje sporove raspravljaju pred Kraljvskim sudom, a ne pred sudom seniora, čime su dobijali zaštitu od samih feudalaca. Da bi se suđenje olakšalo, “putujuće sudije” obilazili su oblasti i sudile u kraljevo ime. Jedino su kmetovima sudili njihovi gospodari. U Kraljevskim sudovima izvršene su reforme postupka. Ukinuti se “Božji sudovi”, a uvodi se dokazivanje pomoću zakletih svjedoka. Krajem vladavine Henriha II vrši se pokušaj da se sistematišu iskustva koja su sakupili Kraljevi sudovi. Javlja se “ Rasprava o zakonima Engleske”.

U vojsci Henrih II počinje da vojnu službu feudalaca zamjenjuje plaćanjem, tzv.skutagijem ( scutagium = plaćanje po štitu ). Time je kralj smanjio svoju zavisnost od vojnih snaga feudalaca. Henrih II tzv. “Klarendonskom konstitucijom” iz 1164. Godine ograničio je kompetencije crkvenih sudova. Kraljevska kurija je odvojila djela koja spadaju pod duhovnu, a koja pod svjetovnu jurisdikciju. Kraj Džon ( John – Bez zemlje ), u neuspješnim ratovima protiv francuskog kralja Filipa II, izgubio je najveći dio posjeda u Francuskoj i bio prinuđen da postane papin vazal. Kada su baroni, po povratku Džona u Englesku započeli oružane akcije protiv njega, dobili su pomoć ritera i gradova koji su bili nezadovoljni teškim nametima koji nisu urodili nikakvim uspjesima u spoljnoj politici Protiv Džona se dižu baroni, optužujući ga da su njegovom krivnjom izgubili svoje posjede na kontinentu. Pobuna barona prisilila je Džona da se pokori papi. On Englesku proglašava papskim lenom. Engleska postaje obavezna na crkveni porez u korist pape. Sve je to uzrok općem nezadovoljstvu preme kralju. U tim okolnostima postaje sve glasnije pitanje o prirodi kraljevske vlasti, o odnosu prava i vlasti –“ dakle sve ono što je sadržaj misli o ustavnosti”. Tako su konkretne okolnosti dovele do feudalne ustavnosti, do spoznaje da je “kralj zato kralj jer ga pravo čini kraljem”, “ da pravo zemlje niče iz naroda i njegovih običaja”. 181 Džon je pod pritiskom barona i drugih slojeva slobodnih ljudi, bio prinuđen 1215.godine izdati Magna Carta Libertatum – Veliku povelju sloboda. Njom su feudalci ograničili vlast Krune, osigurali zaštitu, od vanrednih dražbina, a Općem vijeću pravo odobravanja novih poreza. Crkva je stekla slobodu izbora episkopa, a podanicima je bilo zajamčeno da mogu biti hapšeni i kažnjavani jedino po odluci porotnog suda. Kada je papa proglasio povelju ništavnom, izbio je rat između kralja i feudalaca, u toku koga je Džon umro. Baronska oligarhija je mislila samo na sebe. Riteri su optuživali barone da oni nisu ništa učinili u korist države, kako su obećali. Henrih III je nastojao iskoristiti nesuglasice među svojim protivnicima da bi obrazovao svoju vlast. Godine 1263. Došlo je do otvorenog rata između kralja i barona. Kada je vođa feudalaca Sinom od Monfora 1264.godine porazio i zarobio kralja, a 1265.godine sazvao Opći savjet od predstavnika feudalaca, crkve , grofovija i gradova došlo je do nastanka Parlamenta u Engleskoj, koji će se od tada uglavnom redovito sastajati. Od 1337. Do 1453. Godine Engleska je vodila Stogodišnji rat sa Francuskom. Neposredno poslije Stogodišnjeg rata Englesku je zahvatio dinastički sukob između dvije sporedne linije porodice Plantagenet, poznat pod nazivom Rat dviju ruža ( 1455.-1485. ). Nakon pobune anarhije koja je zavladala tada u zemlji, rat je završen izmirenjem zavađenih stranaka. Tada dolazi na prijest dinastija Tjudora sa Henrikom VII ( 1485. – 1509. ).Tjudori su zaveli apsolutizam u zemlji i Henrih VIII ( 1509. – 1547. ) raskida sa katoličkom crkvom i uspostavlja samostalnu Anglikansku crkvu na čelu sa kraljem. U XVII vijeku kapitalistički odnosi su potpuno zahvatili Englesku. 182 4.6.4.2. Društveno-ekonomski odnosi Feudalizam U Engleskoj nikada nije dostigao onaj stepen razvitka kao što je to bio slučaj u zapadnoevropskim državama. Engleski feudalci nikada nisu stekli onu samostalnost i privilegije kao, npr. u Francuskoj i Njemačkoj. Ovdje se dugo zadržalo slobodno seljaštvo. Srednjovjekovno englesko stanovništvo možemo podijeliti na : sveštenstvo, plemstvo, gradsko stanovništvo, seosko stanovništvo, kmetove i robove. Sveštenstvo – Sveštenstvo se u Engleskoj dijelilo na više i niže. Za razliku od kontinentalih država ( Francuske ) englesko sveštenstvo nije učinilo poseban element staleškom predstavništvu. Episkopi i arhiepiskopi 182

ulazili su u Gornji dom Parlamenta kao perovi. Članovi nižeg sveštenstva ulazili su u Donji dom, izbornim putem. Više sveštenstvo raspolagalo je krupnim zemljišnim posjedima. Inače. Crkveno plemstvo u odnosu prema vladaru ima sve vazalne obaveze. Nije bilo izuzeto ni od plaćanja poreza. Crkva je imala svoje kanonske pravo po kome se sveštenstvo ponašalo. Sveštena lica bila su izuzeta iz nadležnosti redovnih sudova u “pogledu povreda kanonskog prava, kao i za neke delikte opće nadležnosti”. Crkveni sudovi imali su jurisdikciju i nad svjetovnim licima u predmetima, koji su vezani za brak, porodično nasljedno pravo i testament. Uvođenjem Anglikanske crkve u XVIII vijeku položaj sveštenstva se mijenja, jer je ono sada potčinjeno svjetovnoj vlasti. Lišeno je bilo prevlasti u Gornjem domu ( ukidanjem manastira ) , kao i niza funkcija u upravi ( kancelara ). Svjetovno plemstvo – Plemstvo u Engleskoj nije bilo stalež u pravom smislu riječi, pošto nije imalo privilegije, koje bi ga izdvojile od ostalog stanovništva, već je predstavljalo samo počasno zvanje. Po pravilu, plemićko dostojanstvo prelazilo je samo na najstarijeg sina. Plemstvo je plaćalo poreze kao i slobodni građani i zajedno sa njima potpadalo pod nadležnost sudova. Posebne privilegije imali su samo oni plemići koji su bili članovi Gornjeg doma Parlamenta, a ne kao pripadnici plemićkog staleža. Niže plemstvo nazivalo se vitezovima. Na svojim posjedima ( menor ) engleski plamići su posjedovali pstrimonijalnu jurisdikciju, ali nisu imali, tzv.”više pravosuđe”. Društvena uloga plemstva bila je velika. Najviši titulovani članovi su: vojvode, markizi, grofovi, baroni i oni su ulazili u Gornji dom, zauzumajući u njemu mjesto putem naslijeđa. U Engleskoj se plamstvo noje izolovalo od trgovaca i zanatlija. Predaja čitavog nasljedstva najstarijem sinu prinuđavala je mlađe sinove da traže izvor za egzistenciju u trgovini i preduzimačkoj aktivnosti. Isto tako, redovi plemstva po rođenju popunjavani su obogaćenim trgovcima. Građani – Stanovništvo gradova bavilo se uglavnom trgovinom i zanatstvom, premda su se stanovnici gradova često bavili i poljoprivredom. Gradsko stanovništvo koje se bavi istom vrstom posla, udružuje se u gilde. Postojale su dvije vrste gildi; trgovačke i zanatske. U XVI vijeku dolazi do pojave novih vrsta zanimanja vezanih za manufakturu ( izrada stakla, sapuna i dr. ). U nizu gradova imućni dio stanovništva bio je u zavisnosti od plemstva, uslijed čega su ti gradovi postali sprovodnici plemićkog utjecaja. 183 Seljaštvo- Znatan dio seoskog stanovništva činili su vileni. Oni su smatrani kao slobodni u odnosu na svako drugo lice, izuzev na posjednike zemlje na kojoj su radili. Vileni su bili vezani za zemlju i nisu je smjeli napustiti bez pristanka gospodara. Vilena koji je samovoljno napustio dionicu, gospodar je mogao vratiti. Oni su bili dužni da plaćaju razne dažbine u korist gospodara. Karakter i iznos dražbina vezanih za zemlju koju drži vilen nije se mijenjao u slučaju da zemlja pređe u ruke slobodnog čovjeka Razvoj robnonovčane privrede rano je uvukao i selo. Najvažija posljedica toga bio je porast novčane rente. Druga posljedica porasta robne proizvodnje u poljoprivredi bio je proces ograđivanja općinskih zemalja ( zabrana ) od feudalaca. U srednjovjekovnoj Engleskoj postojao je i međusloj slobodnih seljaka. Među njima brojni su “sokmeni”tj. Slobodni posjednici zemljišnih dionica, koji su potčinjeni jurisdikciji feudalaca. Oni su bili obavezni da daju dražbine i plaćaju novčane terete. Svoju dionicu mogli su otuđiti, predati u nasljedstvo. 4.6.4.3. Državno uređenje 4.6.4.3.1. Kralj Moć engleskog kralja datira od vremena osvajanja Engleske . Viljem se silom osvajača nametnuo za kralja. Preko svojih ljudi koje je učinio feudalcima , on je ojačao centralni vlast. Viljem se proglasio za vrhovnog sopstvenika cjelokuopne državne teritorije. Uveden je “krunski vazalitet”, što znači da su svi feudalci njemu polagali zakletvu, pa je tako mogao zahtijevati vršenje vojne službe od svih podanika

Kralj Henrih II nastojao je potčiniti crkvu svojoj vlasti.Klarendonskim odlukama od 1164. Ograničio je jurisdikciju crkvenih sudova, uveo kontrolu nad popunjavanjem crkvenih funkcija. Kralj je provodio politiku jačanja kraljevskog suda u odnosu na feudalne. Kada su se u julu 1215. Godine engleski baroni okupili na polju Ranimid ( Runnymede ) nedaleko od Londona i primorali Džona ( 1199. – 1215. ) da proglasi i potpiše Veliku povelju o slobodama, vjerovatno niko nije mogao u ovom činu samoograničavanja vlasti prepoznati početak moderne ustavnosti. Velika povelja sloboda bila je sastavljena u interesu barona koji su vodili pokret, ali i nižeg plemstva i građanstva. Pošto je crkva podržala ovaj pokret, Povelja je sadržavala neprikosnovenost prava i povlastica engleske crkve, a isto tako i nemiješanje u izbore za crkvene funkcije. 184 Nizom članova Povelje bila su predviđena prava feudalaca, neposrednih kraljevih vazala, na taj način što se kralj odricao od samovoljnih i povišenih dražbina, od zloupotreba starateljstva nad imovinom maloljetnih vazala i alično. Predviđeno je i ograničenje intervencije kraljevskih sudova u oblastima koje su stajale u nadležnosti feudalnih sudova. Raspisivanje vanrednih porzea mogle se odlučiti samo uz pristanak “Općeg savjeta”, u čiji su satav ulazili neposredni kraljevi vazali. U Povelji je bilo predviđeno obećanje barona da neće uzimati od vitezova bilo kakve dražbine, bez njihove saglasnosti, osim običnih feudalnih pomoći, a isto tako da ih neće prinuđavati na ispunjenje obaveza u većem iznosu od onoga koji se duguje po običaju. Stare slobode Londona i nekih drugih gradova , kao i pravo trgovasa da slobodno ulaze i izlaze iz Engleske, također se potvrđuje. Slobodnim seljacima obećano je da neće biti opterećivani nametima koji bi ih upropastili. Poseban značaj imaju članovi 39. I 40. Povelje. Član 39. glasi: “ Nijedan slobodan čovjek neće biti zatvoren ili uhapšen ili lišen imovine ili proglašen da je van zakona ili izgnan ili na bilo koji drugi način unesrećen i mi nećemo poći protiv njega i nećemo poslati protiv njega, nego samo po zakonskoj presudi njemu jednakih i po zemaljskom zakonu”. Pod pojmom slobodan čovjek u to vrijeme se, uglavnom , podrazumijevao feudalac. Ali kasnije, pojam “slobodan čovjek” počeo je uključivati svakog slobodnog stanovnika Engleske. Utom smislu sadržinu člana 39. Razvili su i kasniji dokumenti engleske ustavnosti. Član 40. koji je u vezi sa prethodnim, glasi: “Nikome nećemo prodavati pravo i pravdu, nikome ih nećemo odreći i odugovlačiti”. Radi kontrole ispunjenja odredbe od kralja, bilo je predviđeno osnivanje komisije od 25 članova. Ukoliko kralj povrijedi odredbe iz Povelje, baronima je dato pravo na pobunu. Velika povelja sloboda je prvi pisani dokument u historiji koji je ograničio vladavinu jednog feudalnog monarha. Ona se stoga smatra pretećom ustavnosti, a devet njenih članova ulaze u sastav današnjeg “historijskog ustava” Engleske. Dok je u Francuskoj kralj svoje pozicije morao osvajati, potčinjavajući postepeno feudalce, u Engleskoj su feudalci morali da se bore za privilegije i ograničenje kraljevske vlasti. 185 U takvoj situaciji razvitak državnog aparata imao je poseban put. Već u samom nastanku državni administrativni aparat je oslonac jake centralne vlasti. Viljem Osvajač je odmah iskoristio zatečeni sistem samouprave u nižim lokalnim jedinicama da ga potčini svojoj vlasti, prije nego što se lokalna vlast feudalizira. Uz kralja je postojao Kraljevski savjet, sastavljen od dvorskih velikaša iz redova svjetovne i crkvene aristokracije, kao i od lica koja je kralj imenovao iz redova svojih vazala. Administrativnim i sudskim poslovima rukovodio je justicijarijus. Čuvanje državnog pečata, redigovanje akata koje je kralj izdavao i izdavanje sudskih ukaza, bili su u nadležnosti kancelara. Kraljevom blagajnom upravljao je poseban blagajnik. Vojni funkcioneri su bili konstebl i maršal.

U lokalnim okvirima kraljevska vlast se učvršćivala na taj način, što je ranije izabrane funkcionere lokalne uprave sada imenovao kralj kao svoje činovnike. U grofoviji je službenik šerif, koga je kralj najprije imenovao iz reda lokalne aristokratije, a zatim, da bi imao nad njim jaču vlast, iz reda srednje vlastele. Šerif je presjedavao skupštinama grofovije, obavljao i izvršavao naredbe kralja, skupljao prihode u grofoviji, komandovao narodnom vojskom. U grofovijama i satnijama postojala je policija, koju su sačinjavali konstebli, birani među mjesnim stanovništvom. Za vrijeme Viljemovih nasljednika, Veliki savjet je gotovo zamijenila Kraljevska kurija, sastavljena od ostalih dvorskih savjetnika, koji su se, inače, bavili tekućim upravnim i finansijskim poslovima. Kralj je često pozivao u kraljevsku upravu i ritere, a i niže svećenstvo. Kraljevski sud je uključen u Kraljevsku kuriju, koja je počela da širi svoju nadležnost, oduzimajući od feudalnih sudova one sporove, za koje je kruna bila zainteresovana. Kraljevska kurija uvela je u cijeloj zemlji razmatranje krivičnih i građanskih sporova od predstavnika stanovništva – porotnika. U grofovije je slala svoje predstavnike radi sudskih isljeđenja. Članovi Kraljevske kurije zasjedali su u dvorani šahovske table, gdje su primali novčane račune šerifa i kontrolisali prihode i rashode državne kase. Oporezivanje i kontrolisanje službenih lica u grofovijama bilo je u rukama kraljevske kurije, kao i provjeravanje naplate poreza. 186 4.6.4.3.2. Centralni državni organi U razvitku centralne državne uprave, za pojedine poslove obrazuju se posebni organi. Velikom poveljom o slobodama, početkom XIII vijeka formiran je Opći savjet, čija je saglasnost u državnim poslovima kralja bila obavezna. Ali, i tu je odlučivao faktički odnos snaga. Krajem XIII vijeka Opći savjet se češće sazivao. Zahtijevao je preuređenje državne uprave i u tome smislu davao prijedloge. Savez barona sa riterima i građanima omogućio je jedinstveno suprostavljanje kralju. Proširivanje Općeg savjeta izvršeno je uključivanjem ritera, građana i nižeg sveštenstva u njegov sastav. Tako je nastalo staleško predstavništvo, Parlament, putem koga je kralj morao da provodi državne poslove. Svi dalji sukobi rješavat će se kroz odnose kralja i Parlamenta, jer će Parlament uspjeti da potisne kraljeve centralne organe, taj posljednji pokušaj uvođenja kraljevog apsolutizma, koji se definitivno slomio u prvoj polovini XVII vijeka. Najviši upravni organ u eposi Tjudora bio je Tajni savjet. U njega su ulazili predstavnici aristokratije, tako i predstavnici “novog plemstva” i buržoazije. Nadležnost Tajnog savjeta bila je: regulisanje spoljnje trgovine i administracija kolonija. Uz učešće Tahnog savjeta kralj je izdavao ukaze. Tajni savjet je djelovao kao i apelaciona instanca. Zvjezdana palač bila je u prvo vrijeme odjeljenje Tajnog savjeta, ustanovljena radi borbe sa feudalcima, a kasnije i sa svim kraljevim predstvanicima. Raspravljala je, ne samo krivične nego i građanske stvari. Imala je pravo kontrole nad odlukama porotnika kao i neke administrativne funkcije. Radi ustanovljenja jednoobraznosti u vjerskim stvarima, tj.radi borbe sa katolicima i sa pristalicama radikalnih religioznih struja za vrijeme kraljice Jelisavete, bila je 1539. godine ustanovljena Visoka komisija. Visoka komisija je pod vidom zaštite crkve i vjere bila sredstvo za borbu protiv uplitanja crkve u poslove državne vlasti, kao i za potčinjavanje crkve kraljevskojh jurisdikciji. U njenom sastavu bila su duhovna i svjetovna lica. kao organ istražnog i sudskog karaktera, razvila je inkvizicioni postupak. raspravljala je o jeresima, crkvenom razdoru, raznim porocima. Ona je razmatrala i stvari koje nisu imale nikakve veze sa crkvom, npr. procesi o skitnicama i sumnjivim licima u gradu Londonu. Kasnije je zajedno sa Zvjezdanom palačom, vršila cenzuru štampanih stvari. 187 U XV vijeku formirana je i Palača molbi, koja je rukovodila građanskim stvarima. U njenoj nadležnosti bili su zemljišni sporovi seljaka sa lordovima.

Palača feudalnih dažbina u svojoj nadležnosti je imala upravu nad sekularizovanim manastirskim dobrima, a pored toga i jurisdikciju u starateljskim stvarima. Krajem XIV vijeka javlja se funkcija kraljevog kancelara, koja je dobila svoj poseban značaj u XVI vijeku. kasnije svi najvažniji državni poslovi bili su povjereni dvojici sekretara. U periodima kraljeve nadmoćnosti nad Parlamentom, ustanove slične Zvjezdanoj palači i centralnim sudovima stvarane su i u unutrašnjosti Engleske. Bile su pod Tajnim savjetom, a vršile su u lokalnim okvirima iste funkcije koje i navedeni centralni organi. 4.6.4.3.3. Obrazovanje parlamenta i širenje njegove kompetencije Godine 1258. baroni su zahtijevali obrazovanje komisije od predstavnika kralja i barona radi preuređenja državne uprave. Iste godine sastao se u Oksfordu Opći savjet ili Parlament. Ovome je komisija podnijela svoj projekt preuređenja Parlamenta, koji je dobio naziv “pobjesnjelog”. U njegov sastav su ušli, ne samo crkveni i svjetovni baroni već i vitezovi. projekt o preuređenju bio je prihvaćen, a dobio je naziv “Oksfordskih provizija”. U projektu se zahtijevalo da baroni biraju vrhovnog sudiju, kancelara i ostale velikodostojnike, kao i sudije ( šerife ) u provincijama. Poslije tri godine došlo je do nesuglasica među baronima, šro je iskoristio kralj, pridobio jedan dio plamstva i otpočeo građanski rat. Oni baroni koji su bili u opoziciji, pod vodstvom Simon od Monfora bili su prinuđeni da traže podršku ostalih klasa. Vođi baronske stranke pošlo je za rukom da 1264. godine potuče kraljevsku vojsku i slijedeće, 1265. sazove Parlament u čiji su sastav ušli. ne samo crkveni i svjetovni feudalci već i po dva viteza iz svake grofovije i po dva predstavnika iz niza gradova. Mada je već slijedeće godine Monfor poginuo u borbi sa kraljem, a u njegovoj stranci došlo do rascjepa, kralj je ipak bio prinuđen da se sporazumi sa baronima, vitezovima i građanima. Najvažniji rezultat kompromisa bilo je priznanje Parlamenta kao stalnog tijela u čiji sastav su ušli i vitezovi i predstavnici gradova. Tako je Engleska u drugoj polovini XIII vijeka postala monarhija ograničena staleškim predstavništvom . Kralj je bio vezan Parlamentom prilikom oporezivanja stanovništva i izdavanja zakona. 188 Predstavnici u engleskom Parlamentu su do sredine XIV vijeka zasjedali zajedno da bi se tada Parlament podijelio na dva doma; Gornji ili Dom lordova i Donji ili Dom općina. U Gornjem domu zasjedali su vrhovi feudalnog društva: arhiepiskopi, episkpi, opati velikih manastira i najkrupniji baroni. Gornji dom predstavlja direktnog nasljednika Velikog vijeća iz XI i XII vijeka. U Donjim domu zasjedli su riteri i građani. Riteri su birani na skupštinama po grofovijama ( po dva ritera iz svake grofovije ) javnim glasanjem. Englaske grofovije slale su u Parlament 74 ritera. Edvard I pozvao je u parlament i po dva predstavnika iz 165 engleskih gradova. Za razliku od francuskih državnih staleža, gdje su sva tri staleža zasjedala odvojeno, u engleskom parlamentu riteri su zasjedali u istom domu sa buržoazijom. Na taj način između ritera i buržoazije u Engleskoj nije bilo neprelazne pregrade kao u Francuskoj. Uzrok tome leži u ranom razvitku robnonovčanih odnosa na engleskom selu. Engleski se feudalac bavio i trgovinom. Francuski feudalac živio je isključivo od feudalne rente. U Engleskoj nije bilo one ogorčene borbe između feudalaca i građana, koja je oštro podijelila staleže na kontinentu. U Engleskoj se nije obrazovala zatvorena i nasljedna plemićka klasa, kao u Francuskoj. U XIV vijeku raste utjecaj Parlameta i šire se njegove kompetencije. Parlament učvršćuje pravo d potvrđuje i neposredne i posredne poreze. Krajem XIV vijeka Parlament dobija kontrolu nad trošenjem suma dobivenih od poreza. Raste i zakonodavna vlast Parlamenta. Statute izdaje kralj. U XV vijeku saglasnost oba doma na statut postaje obavezna. Od početka XV vijeka počeo se uvoditi sistem da pitanja oporezivanja moraju biti prvo razmatrana u Donjem domu. To je primoralo kraljevsku vlast da saobrazi izdavanje zakona željama koje je izrazio Parlament.

Postepeno Parlament je proširio svoje učešće i na zakonodavstvo. Za vlade Henrika VI bilo je utvrđeno da zahtjevi Parlamenta moraju imati formu zakonskog projekta. Tako je bilo stvoreno pravo zakonske inicijative oba doma ( takvo pravo je pripadalo i kralju ). Ovi zakonski projekti dobili du ime “Bill-a”. U isto vrijeme određeneo je da odluke prihvaćene u oba doma i kralja ( statuti ) ne mogu biti mijenjane ili ukinute drukčije nego po pristanku oba doma. Tako je stvoren pojam statuta kao akta koji potiče od kralja zajedno sa oba doma Parlamenta. Parlament je nastojao da potčini svojoj kontroli državnu upravu. Krajem XIV vijeka uvodi se procedura “impičnemt” ( impeachment ). Za one kraljeve savjetnike koji su izvršili zloupotrebe dužnosti, Donji dom je pokretao tužbu pred Gornjim domom. Kralj nije mogao odgovarati jer 189loš prijepis u engleskom pravu formiralo shvatanje ‘kralj ne može rđavo da deluje’ što je ustvari značilo da odgovornost za njegove postupke pada na njegove podređene savjetnike bez čije se radnje kraljeve naredbe ne bi mogle izvršiti. Parlament je morao dati suglasnost da bi vojska mogla biti izvedena van engleskih granica. Bez obzira na proširenje nadležnosti, politički značaj pParlamenta od druge polovice 15 vijeka opada. Prevlast Krune nad Parlamentom očuvala se do kraja vladavine dinastije Tjudora. 4.6.4.4. Englesko pravo Izvori prava- U povijesti engleskog prava razlikujemo nekoliko razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme od početka do osvajanja Normana 1066 godine. Ovdje opet imaju dvije faze: galo-rimska i faza barbarskih najezdi. Iako je vlast Rima trajala više od 400 godina ona nije ostavila nekog traga u Engleskoj. Rimsko pravo je potpuno iščezlo u trenutku barbarske najezde. O rimskom razdoblju se u povijesti engleskog prava ne govori više no što se u povijesti francuskog prava govori o keltskom razdoblju. Barbari koji su osvojili englesku u 5 st donijeli su sa sobom svoje običaje. Oni su zasnivani i tako su nastali anglo-saksonski zakonici. Dolaskom Viljema osvajača 1066 godine anglosaksonski zakonici nisu bili ukinuti. Oni su bar teoretski ostali na snazi u Engleskoj, ali bez ikakve političke vrijednosti. Drugo razdoblje povijesti Engleskog prava počinje s osvajanjem Engleske od Normana, a završava se dolaskom na prijestolje Henrika 7 1485. osvojivši englesku Normani čija je civilizacija bila naprednija nego saksonska uveli su u nju više silom prilika svoje ustanove i izvjesno pravno znanje. Normansko pravo predstavlja jedan od osnovnih izvora Engleskog prava. Obnova i izučavanje Rimskog prava u Bologni izaziva veliki interes u Engleskoj. Rimsko pravo se počinje predavati i u Oksfordu i u Cambrideu međutim ono je uskoro zabranjeno za vrijeme vladavine Henrika 3 (Mertonski statut). 13 stoljeće predstavlja veliki početak Engleskog prava. U ovo doba stvaraju se osnovne pravne ustanove Engleske. Osnove Engleskog prava- Common Law, obrazovan je od pravnih pravila koja su kraljevski sudovi u Vestimsterskoj palači u Londonu postavili i primjenjivali uglavnom u 13 stoljeću. Ovi sudovi (Kraljevski), pošto su postali samostalni stvaraju jedan sistem originalnog prava koji će se tokom vjekova oduprijeti svim pokušajima prodiranja Rimskog prava. 190 Jedinstveno englesko 'opće pravo' (Common Law) počelo se formirati kada su kraljevski sudovi zadobili prevlast nad sudovima grofovija satnija i feudalaca. Pošto kraljevski sudovi nisu raspolagali bilo kakvim pisanim izvorima opće prava, oni su rješavali sporove rukovodeći se 'pravom zemlje' odnosno običajnim pravom. Smatralo se da kraljevski suci dobro poznaju to pravo jer su oni već od 12 st bili profesionalci, a da pravo nalazi izlaz u rješenjima sudova. Međutim kraljevski suci nisu rješavali sporove isključivo oslanjajući se na svoje poznavanje 'prava zemlje', već su kao izvor koristili i prethodna rješenja sudova i kraljevske ukaze. Ukaz 'Writ' je kraljev nalog upućen nekoj ličnosti koja zavisi od njega. Ovaj nalog pisan na pergamentu i zapečaćen kraljevim pečatom izdavala je kancelarija uz naplatu. Nepokoravanje 'writu' predstavlja nepokoravanje kralju što samo povlači kaznu. Ukaz je upućivan šerifu i

sadržavao je naredbu da lice koje je prekršilo pravo mora zadovoljiti zahtjev ili da se u slučaju nepokoravanja privede pred Kraljevski sud gdje je trebalo obrazložiti svoje postupke. Ukazi su u početku bili drugačiji za svaki slučaj posebno mada su ukazi izdavani povodom svakog konkretnog slučaja postojali su obrasci za pojedine pravne ovlasti. U drugoj polovici 12 i početkom 13 st Kancelar je stvorio niz ukaza koji su davali zaštitu raznovrsnim pravnim odnosima. Tako je stvoren niz ukaza pa se od 13 stoljeća javlja Registar ukaza kako bi se moglo udovoljiti formalnom zahtjevu prema kojem su stranke morale obrazložiti svoje zahtjeve. Uslijed povećanja broja slučajeva koji su razmatrali kraljevski sudovi od 15 vijeka ukaze pišu samo stranke a Kancelaru se obraćaju samo radi udaranja kraljevskog pečata. Svaki ukaz određivao je cjelokupni postupak koji je trebalo primjeniti i koji je bio različit u svakom slučaju. Istina, ukazi ne određuju samo postupak koji treba primijeniti, već i osnovu samog prava koji će sudac primijeniti, zavisi u krajnjoj liniji od ukaza na osnovi kojeg je sudac pokrenuo postupak. Kraljevski ukazi imali su važnu ulogu u formiranju Općeg prava (Common Lawa), a njegov stvarni izvor, način konkretnog rješavanja , davala su rješenja kraljevskih sudova, stoga je sudska praksa postala bitan izvor prava. Protokoli sudova su sadržavali zapise koji su se pozivali na pojedino pravilo. Od 13 stoljeća, zbog praktičnih potreba sastavljaju se Godišnjaci, izvještaji o najznačajnijim sudskim zasjedanjima, čija su rješenja predstavljala obrasce presuđivanja. 191 4.6.4.4.1. statutarno pravo (statute law) usporedo s 'Općim pravom', koje je imalo za svoj glavni izvor sudsku praksu, sve veći značaj dobivali su i statuti, zakoni. Zakonodavna aktivnost prvih normanskih kraljeva izražava se u izdavanju uredbi, akata, koji su nosili imena 'povelje', 'statuti', 'asize', 'provizije' i 'konstitucije'. Za vladavine Edvarda 1 (1272-1307), zakonodavstvo je bilo intenzivno te je nazvan engleski Justinijan. Od mnogobrojnih statuta za njegove vladavine naročito značenje ima Drugi Vestminsterski statut (1285), koji je izmjenio niz instituta feudalnog prava na zemlji. U 14 stoljeću Donji dom počeo je podnositi peticije kralju koje su sadržavale gotov tekst statuta koji je on tražio da izda. Statuti su imali obaveznu snagu za , Kraljeve sudove, dopunjavali su ili mijenjali opće prav mu mnogim slučajevima. Pisani zakoni ma koliko bili brojni imaju drugorazrednu ulogu u odnosu na Common Law. Zakoni imaju vrijednost samo u funkciji ovog sistema sudskog prava (Common Law-a) čiji su oni, prema karakterističnoj formulaciji jednog Engleskog autora, samo 'addenda' i 'errata'. Treće razdoblje obuhvaća period od 1485 do 1832 godine i počinje dolaskom dinastije Tjudora. Mjesni, feudalni sudovi prestali su imati praktičnu vrijednost. Common Law je postao opći sistem prava primjenjivan u Engleskoj. Common Law koji su primjenjivali Vestminsterski sudovi bio je zagušen formalizmom. Počev od kraja 13 stoljeća, nešto zbog Parlamenta, a nešto zbog konzervativnih sudaca broj ukaza je prestao rasti onako kako bi to bilo nužno. Common Law je bez sumnje evoluirao. Izvjesni stari ukazi na osnovu kojih su izgrađeni arhaični postupci pali su u zaborav, dok su se drugi suvremeniji, razvijali i granali. Prema tome Common Law se razvijao ali ne dovoljno brzo. Postupci Common Law-a koji su svojevremeno predstavljali znatan progres u odnosu na starije postupke feudalnih sudova, izgledali su u 15 stoljeću pretjerano komplicirani. Izbor rđavog 'Writ'-a imao je za posljedicu da tužilac izgubi spor. 4.6.4.4.2. Equity Law (sistem pravičnosti) Englesko opće pravo 'Common Law' odlikovalo se krajnjim formalizmom jer su sudsku zaštitu uživali samo zahtjevili koji su bili u formi tužbe zasnovane na tekstovima kraljevskog ukaza. Sudski postupak je bio prožet vrlo složenim tehničkim zahtjevima čije je nepoštovanje 192 povlačilo gubitak spora što je sve 'uvjetovalo konzervativni karakter općeg prava'. Statuti su ga doduše djelomično izmjenili, ali ga oni nisu uspjeli prilagoditi novim uvjetima koji su nastali. Zbog toga se od 15 stoljeća javlja 'sistem pravičnosti'- Equity Law, koji postoji i razvija se paralelno s

općim pravom. Sistem pravičnosti je nastao kao rezultat molbi i žalbi koje su predavane kralju po predmetima koji nisu dobili zaštitu od sudova 'Općeg prava', uglavnom iz formalnih razloga. Pošto je takvih slučajeva s vremenom bivalo sve više, kralj ih nije raspravljao u svom Savjetu već ih je predavao Kancelaru na i ispitivanje. Kancelar je spomenute slučajeve ispitivao po 'savjesti' i po 'pravičnosti', a ne po pravu zemlje što praktično znači da nije bio vezan praksom sudova općeg prava. Rješenje za ove sporove kancelar je crpio iz prirodnog prava po svom slobodnom shvaćanju pravde, a dijelom iz rimskog prava. Kancelar je pozivao tuženoga da se pod prijetnjom kazne pojavi pred njegovim sudom (Court of Chancery) i raspolagao je prinudom prema onim licima koja su izbjegavala izvršenje njegove odluke. Kancelarov sud je bio u praksi oruđe kraljevskog apsolutizma. On je štitio gradsko stanovništvo, buržoaziju dok su sudovi općeg prava štitili feudalne odnose. Odluke kancelarovog suda stvorile su novi sistem prava koji je dobio naziv 'Equity Law' ili pravo pravičnosti. Ovaj sistem prava razlikuje se i po proceduri i po suštini od Common Law-a. U proceduri po pravilu porote, pravila postupka su manje formalistička. Ona su bila više u skladu s onim što bi Rimljani nazivali 'bona fides', modernija. 4.6.4.4.3. Pravo svojine Vrhovnim vlasnikom zemlje smatran je kralj. Plemići (lordovi) koji su držali zemlju neposredno od kralja smatrani su 'čeličnim držaocima'. Posjedi najkrupnijih feudalaca nazivali su se menori, oko kojih su se grupirali sitni držaoci koji su dobivali zemlju od lordova. Zemljišni odnosi feudalne engleske bili su, prema tome izgrađeni na sistemu 'držanja'. Svi držaoci imali su prema hijerarhijskim višem držaocu određene obaveze, koje su ih ograničavale u obimu i trajanju zemljišnih prava. Karakter obaveza određivao je i prirodu držanja zemlje. Obaveze slobodnih držatelja bile su točno određene. Slobodne držatelje teretile su određene dažbine. Opće pravo je reguliralo samo odnose slobodnog držanja. Dažbine neslobodnih držatelja nisu bile točno određene. Njihove odnose rješavao je menorijalni sud na osnovu mjesnih običaja. Kasnije u 15 vijeku sudovi 'pravičnosti' su počeli štititi vilinska držanja, oslanjajući se na menorijalne običaje. 193 Obaveze slobodnih držatelja bile su viteške vojne službe i sokaž. U početku vojna služba je iznosila 40 dana i bila je ličnog karaktera. Od 12 stoljeća zamijenjena je davanjem naročite takse 'štitnog novca'. Sokaž je najčešće vezan za plaćanje novčane rente. Osim plaćanja novčane rente, držalac je na osnovu viteške službe bio obavezan pomagati svome lordu u određenim situacijama. Slobodni držaoci sa gledišta njihovih ovlaštenja dijelili su se: fee simple (fi simpl), koje je blisko punoj svojini i povratno držanje. Kod povratnog držanja držalac je dobivao zemlju doživotno ili privremeno koja je vraćana lordu u određenim slučajevima, npr. kod smrti samog držaoca ili kod odsustva direktnih nasljednika. Otuđivanje zemljišnih država bilo je veoma složeno. Pribavilac je uvijek bio u opasnosti da zemlju uzmu od njega nasljednici otuđioca ili treće lice koje ima izvjesna prava na taj dio. Stoga je prilikom otuđenja zemlje raniji držalac davao posebnu garanciju pribaviocu obećavajući mu naknadu u slučaju da mu zemlja bude oduzeta. Za prijenos zemlje nije bio potreban pisani dokument (koji je mogao služiti kao dokaz da bi se zemlja prenijela). Jedino se zahtijevalo faktičko stupanje u državinu (posjed) i udaljenje sa zemlje ranijeg držaoca. Drugi način prijenosa zemlje odvija se zaključenjem pravnih poslova u obliku sudskog spora koji je završavao sporazumom koji je unošen u sudske dokumente. Prilikom sudske registracije pravnih poslova u vezi sa zemljom izrađivao se trostruki zupčasti dokument čiji se talon (poleđina) ostavljao u arhivi suda. 4.6.4.4.4. Porodično i nasljedno pravo

Kanonsko pravo je reguliralo zaključivanje braka, njegovu punovažnost i raskid kao i sva pitanja osobnih odnosa između supružnika. Općim pravom bili su regulirani imovinski odnosi supružnika. Pravni položaj udatih žena polazio je od imovinske prevlasti muža. Pravna ličnost žene u braku po općem pravu uklapala u pravnu ličnost muža. Sva njena pokretna imovina prelazila je na muža. Zemljišna prava žene nalazila su se pod muževom upravom, a u slučaju smrti ako umre prije muža vraćala su se njenoj rodbini ako nije imala djece. Ako je postojalo potomstvo, muž je poslije ženine smrti zadržavao svu njenu imovinu na osnovu, tzv. prava 'ljubaznosti' (Curtesy). Žena nije mogla učestvovati ni u kakvim pravnim poslovima. Ona nije mogla ostavljati svoju imovinu putem testamenta. Kod naslijeđivanja pravila se razlika između prijenosa nekretnina (Real property) i prijenosa lične svojine (Personal property). 194 Najprije je zemlja poslije smrti držaoca bila vraćena lordu. Ovaj je mogao, na molbu nasljednika, držaoca, uz određeni otkup dati zemlju. Od 12 stoljeća bilo je utvrđeno da zemlja mora prijeći na nasljednike, a plaćanje za taj prijenos postala su jedna od feudalnih obaveza prema višem feudalcu. Od 12 stoljeća javlja se pravo prvorođenog u naslijeđivanju zemlje. Raspolaganje zemljom putema zaviještanja bilo je dopušteno tek 1540 godine jednim Statutom. Pokretna svojina dijelila se na tri dijela : žena i djeca dobivala su po jednu trećinu dok je preostala trećina pripadala crkvi. 4.6.4.4.5. Krivično pravo Englesko krivično pravo regulirano je 'općim pravom', zasnovanim na, tzv. općem običaju od pamtivijeka, razvijano kasnije sudskim tumačenjem. Osnovni sistem općeg prava bio je i ovdje dopunjen zakonodavnom intervencijom. Vrlo rano, od 12 stoljeća, izgrađuje se shvaćanje o neophodnosti postojanja određenog subjektivnog odnosa prema krivičnom djelu (vinosti – krivici). U početku se veliki broj krivičnih djela svrstavao pod pojam 'felonije' (felony). Pod felonijom se u feudalnom pravu podrazumijevala povreda vazalnih obaveza prema senioru i obrnuto. S obzirom na to da su takve povrede povlačile za sobom oduzimanje zemljišnog posjeda, pod felonijom su se počela podrazumijevati sva djela koja su za sobom povlačila konfiskaciju imovine. U toku daljnjeg razvoja engleskog krivičnog prava pod pojmom felonije počela su se smatrati sva krivična djela koja su predstavljala povredu kraljevskog mira i o njima je raspravljao Kraljevski sud. Takvih djela bilo je mnogo, a kao najteža su se smatrala: ubojstvo, paljevina, silovanje i neke vrste krađa. Kasnije (14 stoljeće) iz pojma felonije izdvaja se 'trizn' (treason). Razlikuje se veleizdaja ( high treason) to jest napad na ličnost kralja i njegova prava, i mala izdaja (petty treason), napad na ličnost gospodara od podčinjenih, muža od žene i slično. U 16 stoljeću definitivno su formulirane tri vrste krivičnih djela: trizn (treason) izdaja; felonija (felony) teška krivična djela ; i misdiminor (misdemeanor) lakša krivična djela. Pojam felonije proširivao se nizom zakonodvanih akata, a zakonodavnim aktima uveden je i pojam lakih krivičnih djela. Ova su djela nastala iz prekršaja, koji su ranije povlačili plaćanje nanesene štete u građanskom postupku. 195 Kazne su se u engleskom krivičnom pravu odlikovale velikom surovošću. Određivanje kazne vršili su od 16 stoljeća sudovi u znatnoj mjeri po svom nahođenju, i te su se kazne odlikovale velikom surovošću. Strogost kazni bila je ublažena samo izuzimanjem određenih lica od kazni predviđenim za krivična djela izdaje i felonije, najprije crkvenih, a kasnije i svih onih koji mogu dobiti svećeničko zvanje. 4.6.4.4.6. Sudovi i sudski postupak U Engleskoj postoje različite vrste sudova: kraljevski, menorijalni, mjesni, crkveni.

Kraljevsko sudstvo u Engleskoj kao i u Francuskoj predstavlja u početku kralj i njegov feudalni sud Curia Regis. Ovaj sud je u početku imao univerzalnu ulogu. Od Curia-e Regis odvajali su se tokom vremena različiti ogranci. Od nje su se izdvojili kraljevski Vestminsterski sudovi koji su stvarali Common Law: Sud državne blagajne, Sud općeg suđenja, Sud kraljevog stola. Državna blagajna(Exshequer) predstavlja od vlade Henrika I, 1118 godine, posebnu sekciju Curia Regis koja upravlja kraljevim financijama. Sud općeg suđenja stvoren je Velikom poveljom 1215 godine. On se izborio da se sporovi između pojedinaca presuđuju ubuduće ne 'više tamo gdje je kralj', nego na jednom određenom mjestu, i to u Vestminsterskoj palači. Sud Kraljevog stola (King's Bench) može od početka 14 stoljeća suditi i bez kraljevog prisustva. Između ovih sudova došlo je i do podjele nadležnosti. Sporove financijske prirode rješavao je Sud državne blagajne, građanske sporove rješavao je Sud općeg suđenja, a krivične sporove Sud Kraljevskog stola. Iznad svih ovih sudova je Parlament, koji je oko 1300 godine preuzeo funkciju vrhovnog kraljevskog suda. Ovi sudovi koji su se jednom odvojili od Curia Regis centralizirali su se u Londonu i prestali pratiti kralja u njegovim seobama. Jedino je to još radio Kancelar. Tako se nasuprot sudovima općeg prava javlja sud Lorda kancelara. Kancelarov sud ili Sud 'pravičnosti' nastao je nešto kasnije, a sudio je ne po 'Općem pravu' već po 'Equiti' sistemu i bez porote. Još od vladavine Henrika 2 (1176, 1178, 1179), organiziran je sistem putujućih sudova, svake su godine u unutrašnjosti zemlje išla 23 suca ('Justices in eyre') dijeliti pravdu. Opadanju lokalnih i feudalnih sudova doprinijela je ustanova mirovnih sudova, koja 196 se oformila u 14 stoljeću. Mirovni suci morali su poduzimati preventivne mjere protiv delikvenata i razmatrati krivične stvari. U 'malim sesijama' (udvoje) su rješavali lakša krivična djela. Značajnije stvari mirovni suci rješavali su četiri puta godišnje u tzv. kvartalnim sesijama. Mirovne suce imenovao je kralj iz sredine lokalnih zemljoposjednika. Zahvaljujući centralnim i putujućim kraljevskim sudovima, u Engleskoj su feudalni sudovi relativno brzo izgubili svoj značaj. Sudski postupak- kraljevski sudovi su u sudski postupak vrlo rano uveli instituciju porote. Porotnici u toj prvoj fazi tog instituta, nisu bili suci, već svjedoci koji su davali izjave pod zakletvom o činjeničnom stanju predmeta spora. Za vrijeme vlade kralja Henrika 2 na kraju 12 vijeka pravo da zahtijeva islijeđenje soje stvari pomoću porotnika bilo je dato svakom slobodnom čovjeku Engleske. Nekoliko asiza donijetih u to vrijeme reguliralo je upotrebu porotnika u zemljišnim stvarima. Suština te procedure bila je u tome da je Kraljevski savjet izdavao naredbu koja je bila upućena šerifu grofovije u kojoj se nalazila sporna zemlja o slanju u Kraljevski savjet 4 viteza. Vitezovi su tada ukazivali na 12 lica koja su u stanju da daju poštene izjave o okolnostima u sporu. Na dan sudskog zasjedanja imenovanih 12 lica davali su izjavu pod zakletvom o faktičkim okolnostima konkretnog postupka. Ako svih 12 porotnika daju suglasne izjave sud je donosio rješenje. Ako su izjave bile protivrječne ili su neki porotnici izjavili da nisu upoznati sa okolnostima stvari, umjesto njih pozivani su novi, dok se ne bi postigla suglasnost. Porota je u prvoj fazi bila svjedočka u drugoj optužna, a u trećoj presudna. Sastav Velike porote bio je određen na dvadeset i tri lica. Krajem 15 stoljeća uloga porotnika svodila se na potvrdu ili odbijanje tvrdnje koju su pokrenuli oštećeni ili druga lica koja su znala okolnosti stvari. Ako je postojala osnovanost optužbe, Velika je porota stavljala na optužnicu klauzulu 'pravilan bil' i dostavljala je 'Maloj poroti' koja se sastojala od 12 lica. Ako je Velika porota ustanovila da su navodi optužbe neosnovani, upisivala je na optužnicu 'nepravilan bil', i time je predavanje optužbe sudu otpadalo. U građanskim predmetima davala se zaštita tužiočevim zahtjevima samo ako je postojala odgovarajuća procesualna tužba.

Sam sudski postupak vođen je na principima kontradiktornosti. Stranke su u pripremnom postupku razmjenjivale među sobom kon197 tradiktorne pismene podneske da bi razjasnili sporne tačke.Dalji tok postupka zavisio je i od toga da li se nesaglasnost između stranaka odnosi na pravna pitanja,ili na fakta.Ako je jedna strana priznala točnost fakata u onom vidu kako ih je iznijela druga strana,ali je poricala da te činjenice sa gledišta zakona zasnivaju tužiočeve zahtjeve,pitanje primjene zakona rješavao je sud.Ako su predmet neslaganja bili sami fakti, onda su ta pitanja rješavali porotnici. Po okončanju razmjene podnesaka tužilac je bio dužan podnijeti sudu izvještaj.Poslije toga sastajala se klupa porotnih sudija koji su morali donijeti jednoglasnu odluku. Sudsko razmatranje stvari počinjalo je pitanjem optuženom da li se smatra krivim ili ne.U slučaju da optuženi nije sebe smatrao krivim,onda se sastajala Mala porota.Pred njom je tužilac izlagao suštinu optužbe.Zatim su ispitivani svjedoci,prvo tužiočevi,a zatim optuženoga,a isto tako su razmatrana i druga dokazna sredstva. Poslije izjave optuženog sudija je davao uputstva Maloj poroti:on je izlagao zakone koji se odnose na dato djelo i ukratko iznosio dokaze koje su stranke podnijele.Mala porota je odlučivala o vinosti ili nevinosti optuženog. Ako je porota proglasila da je optuženi kriv,sud je određivao sud. 198 4.6.5. OSMANLIJSKA TURSKA 4.6.5.1.Nastanak Turska Osmanlijska država nastala je krajem 13. i početkom 14. vijeka na teritorij Seldžučke države,gdje su već postojali feudalni odnosi. Kada je Seldžučka država počela da se raspada,pojedini imaoci bejluka su ih pretvarali u samostalne državice.Jedan takav seldžučki feud u Maloj Aziji u blizini Mramornog mora,kojem je na čelu bio Osman iz plemena Kaji,osamostalio se prema izvjesnim podacima već 1299. ili 1301.godine i postao jezgro buduće države. Osmanovi sljedbenici prozvani su Osmanlijama,a njihov vođa proglašen za sultana i osnivača dinastije.Država je dobila naziv Osmanlijska Turska,za razliku od ranije Turske – Seldžučke države. Centar ove države bio je u Brusi u Maloj Aziji.Za prve sultane ove države vezane je pojava dijeljenja zemljišnih feuda timara i zeameta – spahijama (konjanicima) čime se udaraju temelji novoj feudalnoj vojsci. Od kraja 14. vijeka ova država se naglo širi – prije svega na Balkan. Središte države je oko 1375.godine premješteno na Balkan u Jedrene. Osmanska država se širi i na teritorije oslabljenog Bizantijskog carstva. Osmanov sin Orhan(1326.-1359.) uspio je da Bizantiji oduzme izvjesne teritorije u Maloj Aziji.Za njegove vlade stvorena je pješadijska vojska – janjičari. Za naredna nepuna tri vijeka Osmanlijska Turska će se pretvoriti u golemu državnu tvorevinu.Početkom 14.vijeka bila je to državica sa 10 do 15 hiljada km2 površine,a sredinom 14.vijeka već je imala 6,5 miliona km2.Nakon velike dekadanse tokom nekoliko vijekova,još početkom 20. vijeka održala je svoju površinu na oko 4 miliona km2. Turska je poslije osvajanja Carigrada,1453.godine bila najveća sila u Europi.U toku svog razvitka proširila se,ne samo u Europi i Maloj Aziji nego i na Bliskom Istoku,Arabiji,Sjevernoj Africi. Turska feudalna država i društvo izrasli su u vremenu i prostoru gdje su feudalni odnosi već ranije postojali,gdje su ranije bile feudalne države,i odgovarajući društveni odnosi.Feudalizam koji će se razviti u Turskoj bit će specifičan,a karakterizirati će ga izuzetno čvrst odnos između sultana i feudalaca. 199

4.6.5.2.Karakteristike Osmanlijskog feudalizma Feudalizam koji je nastao u Osmanlijskoj Turskoj imao je niz osobenosti.U prvom redu,turska država u ovom periodu bila je jedinstvena vojnička država sa jakom centralnom upravom na čijem čelu se nalazio turski sultan.Feudalna klasa je imala izrazito vojničko obilježje,vezano za ličnost sultana kao apsolutnog vladara i čuvara vjerskih i pravnih osnova islama.Vojnički karakter turske države uslovio je odgovarajuću feudalnu strukturu. Podanici Turskog carstva su se u osnovi dijelili na vojničku klasu – asker i raju(mahom pokoreno stanovništvo).Podjela na raju i asker nije se u potpunosti poklapala sa vjerskom podjelom.U asker su spadali pored vojnika,državni funkcioneri,kao što su kadije,muderisi i neki vjerski službenici. Ovdje se feudalni posjed najčešće stvarao davanjem zemljišnih dionica,timara i zeameta spahijama za vojničke zasluge uz trajnu obavezu vršenja vojne službe.Timare i zeamete davao je sultan posebnom poveljom – beratom.U prvo vrijeme ovi posjedi vezani su za ličnost i nisu bili nasljedni.Kasnije su sinovi spahija nasljeđivali jedan dio posjeda, rijetko čitav posjed. Timar i zeameti su bili manji i srednji feudalni posjedi na kojima feudalci spahije nisu imali političku vlast, tj. nisu vršili upravne i sudske funkcije nad stanovništvom koje je bilo naseljeno na tim područjima. Spahije nisu nikad stekle pravo da donose pravne propise,niti da sude svojoj raji.Isto tako nisu vršili ni izvršnu vlast nad svojim kmetovima, izuzev što su od 16.vijeka stekli pravo da odbjeglog kmeta silom vrate na feud. Sistem hijerarhijskih vazalnih ljestvica nije postojao pošto su svi feudalci dobijali posjed od sultana i bili vezani za njega. Feudalni posejed mogao je nastati i na drugi način.Sultan je mogao da dijeli carske hasove istaknutim državnim činovnicima na korištenje. Postojale su i,tzv. Malikane koje je sultan dijelio u trajno i otuđivo vlasništvo.Sultan je,tzv. Mulk - namom istaknutijim vojskovođama davao manje ili veće zemljišne posjede u trajno vlasništvo. Pored raznih vidova feudalnih posjeda,postojali su i brojni posjedi islamske vjerske zajednice (vakufi),kao i zemljište slobodnih seljaka muslimana (mulk dobra). Timari i zeameti su bili zemljišna vojna dobra naseljena zemljoradnicima – poluslobodnom rajom,koja su od sultana dobivali ratnici pod uslovom vršenja vojne službe i kao nagradu za to. Timari su posjedi sa prihodom do 20 000 akči,a zeameti su posjedi sa prihodom od 20 000 – 100 000 akči.Hasovi su posjedi s prihodom iznad 100 000 akči,a dodjeljivani su visokim funkcionerima (sandžakbegovima, 200 beglerbegovima) dok su obavljali tu dužnost.Obim vojničkih službi i kod jednih i kod drugih se povečao u srazmjeri s veličinom prihoda.Vojna služba bila je,dakle,uslov posjedovanja timara ili zeameta.Spahija je timar ili zeamet dobijao ad personam i lično je na poziv sultana morao da se odazove u rat.Osim ličnog učestvovanja u vojnim pohodima,spahije su bili dužni voditi sa sobom po jednog momka za pomoćne službe,te slati određeni broj konjanika i davati ratnu opremu. Neispunjavanje vojne dužnosti od spahije povlačio je sa sobom gubitak timara ili zeameta.Takvo zemljište sultan je mogao dati drugim korisnicima -–spahijama.Posebno raspolaganje zemljišta timara ili zeameta nastalo je smrću spahije.Redovno su sinovi preminulog spahije dobivali dio očevog timara ili zeameta,ali nikad čitav.Veličina njihovog “nasljednog dijela” zavisila je od toga da li im je otac poginuo na bojnom polju ili je umro kod kuće.U prvom slučaju nasljedni dio bio je veći.Timari i zeameti sastojali su se: iz baština i čifluka raje – neposrednih proizvođača na kojima takva prava neposrednih proizvođača nisu postojala. Hassa zemljište je spahija iskorištavao u vlastitoj režiji.S rajinskih zemljišta spahije su ubirale višak proizvoda pretežno u obliku naturalne rente.Ako je rajetin ostavio zemljište neobrađeno (prvo jedna godina,a kasnije tri),mogao je spahija tu zemlju oduzeti i dati je drugome uz plačanje prijenosne takse – tapu.Ako je imalac čifluka umro,neostavivši sina ili unuka,u tom slučaju spahija je mogao to zemljište dati drugome uz plačanj prijenosne takse.

Kako vidimo, stvarnopravno ovlaštenje spahije kretalo se u okviru ograničenog prava raspolaganj zemljištem samo u okviru njegova spahiluka,te u pravu na prisvajanje viška proizvoda s tog zemljišta. Sultan je nastojao da prava i ovlaštenja spahija u pogledu zemlje i neposrednih proizvođača zadrži u takvim razumnim granicama koje su mu osiguravale potreban nivo proizvodnje u poljoprivredi i stočarstvu.Sultan je pritom također vodio računa o interesima državne cjeline,nasuprot heterogenim težnjama spahija.Zato su sultani štitili izvjesna prava raje,čineći to ustvari s dalekovidnim ciljem zaštite interesa čitave vladajuće klase,koja je počivala na eksploataciji raje i na njenoj proidzvodnji. Prenoseći na spahiju određena ovlaštenja u pogledu timara i zeameta, sultan je neka prava zadržao za sebe.Naime,spahija nije mogao dobiveno zemljište prodati,pokloniti,založiti,a ni pretvoriti u vakuf.Spahija je dobivao timar ili zeamet u,tzv. “tasarruf” (što u prijevodu znači pravo raspolaganja,posjed,vlasništvo i sl.). Tasarruf je bio različit za dva dijela zemljišta unutar timara i zeameta. Odnos između ta dva dijela spahijskog dobra,tj. Hassa zemljišta i rajinskog zemljišta mijenjao se tokom razvoja.Do donošenja Opće kanuname 201 sultana Mehmeda el Fatiha (druga polovina 15.vijeka) spahije su mogle imati više od jednog čifluka kao hassa čifluke.Ta kanunama zabranjivala je spahijama da mogu imati više od jednog čifluka kao hassa.Bez sultanove dozvole spahija nije mogao sam iskorištavati rajinsko zemljište, tj. držati ga kao hassa zemljište. Hassa zemljište kao sastavni dio timara i zeameta spahija je sam uživao i iskorištavao ga u vlastitoj režiji. Tasarruf spahije na rajinskom zemljištu, u okviru timara i zeameta Sastojao se u ovlaštenju i pravu spahije da ubire određene daće sa tih zemljišta, prije svega u obliku naturalne, a i novčane rente. Prema propisima kanuname Mehmeda el Fatiha, ako je neposredni obrađivač-raja, samo jednu godinu dana ostavio zemlju neobrađenu, spahija mu je mogao oduzeti i dati drugome uz naplatu prijenosne takse-tapu. Kanunama Sulejmana Zakonodavca (16. vijek) predviđala je da je spahija mogao oduzeti zemlju neposrednom obrađivaču ako je nije obrađivao 3 godine. Pravo raje bilo je zaštičeno. Imaoce čifluka ili baština nad zemljištem niko nije mogao izbaciti iz posjeda dok su ga obrađivali. To pravo stalnosti posjeda, tzv. “hakki karar” osigurala je centralna vlast zakonskim propisima i sudsko-upravnim aparatom. Uz saglasnost spahije kmetovi su mogli pod određenim uslovima založiti ili prodati svoj čifluk. Za prijenos je kmet plačao spahiji taksu u novcu-tapu. Kmetovi su nakon davanja dažbina u naturi i novcu te izvanrednih nameta državi mogli slobodno raspolagati slobodnim dijelom proizvoda sa tog zemljišta. Prema tome, vlasništvo nad timarima i zeametima možemo smatrati za podijeljeno, jer su se na njemu u isto vrijeme sticala tri stvarnopravna ovlaštenika: sultan, spahija i kmet, ali bez zasnivanja prava suvlasništva. U 17. vijeku timarsko-spahijski sistem je zapao u krizu. Feude su sve češće dobijali sultanovi ljubimci neratnici, a spahije su sve više zapostavljale svoju vojnu obavezu. Sa slabljenjem centralne vlasti kod spahija se javlja težnja da timare i zeamete pretvore u trajne i nasljedne posjede. U 18. vijeku dolazi do procesa čiflučenja. Naime, spahije su istiskivale raju sa zemljišta, i pod pritiskom otkupljivali spomenuti hakki karar, ili, naprosto, tražili da im raja ustupi svoje zemljište uz obečanje zaštite od šikaniranja državnih fiskalnih organa. Novi ovlaštenici, tzv. Čifluk-sahibije pretvorili su nekadašnje timarsko vlasništvo u privatno, čime je pored ostalog bio potkopan timarsko-spahijski sistem. 4.6.5.3. Državno uređenje Po obliku vladavine Osmanlijska država bila je apsolutistička monarhija sa naglašenim teokratstkim obilježjima.Naime,od sultana 202

Selima 1 (1517.) sultan je uzeo na sebe ulogu halife.Time je on postao zaštitnik cjelokupnog islama.Prema tome, sultan je imao najvišu duhovnu i svjetovnu vlast. Bio je isključiv zakonodavac, naime on je izdavao i kontrolirao provođenje zakona.Što se tiče “fikha” vjerskog prava,tu se sultan nije smio miješati, jer je bio vezan odredbama Kur’ana i drugih izvora šerijatskog prava. Vrhovna,upravna i sudska vlast bila je pod neposrednom kontrolom sultana.U rukama sultana bila je i vojna vlast,tako da je on upravljao vojskom,odlučivao o ratu i miru. Predstavljao je zemlju pred inozemstvom. U početku je sultan postavljao i smjenjivao sve državne i vojne funkcionere. Kasnije su niže funkcionere, po odobrenju sultana, mogli postavljati i visoki funkcioneri (beglerbegovi). Inače, za obavljanje državnih funkcija njihovim izvršiocima su dodjeljivani hasovi. Savjet sultanovih najviših funkcionera nazivao se divan. Osnovne magistrature u Carstvu ustanovio je sultan Mehmed el Fatih (1451.-1481.) jednom svojom kanonamom. Prema toj kanonami postoje četiri stupa carstva, a to su: veziri, defterdari, kadijaskeri i nišandži. Veziri su bili najviši funkcioneri po ovlaštenjima, a najstariji po vremenu uvođenja. Prema kanunami Mehmeda el Fatiha bilo je sedam vezira, a među njima je bio najvažniji veliki vezir. On je stajao na čelu svih grana državne uprave. Bio je čuvar državnog pečata. On je jedini poslije sultana mogao upravljati vojskom, tako da je imao pravo na vojnu pratnju i razne počasti. Savjet velikog vezira nazivao se divan ili Visoka Porta, koji će kasnije prerasti u neku vrstu turske vlade. Kadijaskeri su bili vrhovne vojne i svjetovne sudije. Najprije je postojao samo jedan, a kasnije dva: za Rumeliju i Anadoliju. Kadijaskeri su pratili sultana u vojnim pohodima. Kasnije je anadolijski kadijasker izgubio svako značenje i njegova su ovlaštenja na rumelijskog kadijaskera. Kadijaskeri su imali pravo da postavljaju niže sudije. Defterdari su bili zaduženi za vođenje državnih financija. Naziv službe potječe od registra “deftera” koji su ovi funkcioneri vodili. U početku su ovi funkcioneri rukovodili carskim dobrima i državnim prihodima, a kasnije su vodili evidenciju o svim vojnim lenima u državi (veličini lena, prinosu sa njih, njihovim imaocima i promjenama). Nišandži je bio pisar i sekretar državne administracije. On je u sultanovo ime upisivao “tugru” (sultanov znak) na državnim aktima i diplomama. Osmanlijsko carstvo bilo je unitarna i centralizirana država po obliku državnog uređenja. 203 U pogledu lokalne uprave država je bila podijeljena na vojno-administrativne jedinice ejalete, na čelu sa beglerbegom. Najprije su postojala dva ejaleta: jedan za europski dio, za, tzv. Rumeliju, a drugi za maloazijski dio, za, tzv. Anadoliju.U 14.vijeku bilo ih je 40,od čega u Europi 8. Ejaleti su se dijelili na sandžake.Na čelu sandžaka nalazili su se sandžakbegovi.Oni su upravljali svim spahijama svog područja.Osim vojne sandžakbeg je imao i izvršnu vlast. Unutar sandžaka postojala je podjela na nahije na čelu sa subašama. 4.6.5.4. Sudovi Država je bila podijeljena na kadiluke kao sudska područja.Postojala je sudska hijerarhija sudija od pet grupa: velike i male mole,mufteši,kadije i naibi.Velike mole su bile sudije najvećih gradova,male mole su imale jurisdikciju u manje važnim gradovima.Mufetiši su se bavili pravnim pitanjem pobožnih zaklada,dok su naibi bili zamjenici kadija.Kadije su sudile u ostalim gradovima. Da bi neko postao kadija,morao je poznavati šerijatsko pravo,arapski i perzijski jezik i biti neporočnog ponašanja.Pored sudske funkcije,kadije su obavljale i razne upravne poslove (inspekcije,starateljstva).Kadije su se za savjet mogle obratiti muftiji,koji je bio najbolji poznavalac šerijata, za pravno mišljenje u obliku tzv. fetvi. 4.6.5.5. Pravo u Turskoj

U Turskoj su se primjenjivala dva osnovna izvora prava:šerijat i urf. O šerijatskom pravu,već smo govorili u poglavlju o Arabijskom halifatu. Pravni sistem urf nije smio biti u suprotnosti s “fikhom”, tj. vjerskim šerijatskim pravom. Urf su sačinjavali zakoni-kanune koje su donosili sultani.Zbirke kanuna nazivale su se kanunamama.U početku su kanuni izdavani u formi fermana,tj. jednostavne zapovijedi,a kasnije u formi hatišerifa,tj. carskog ručnog pisma. Kanuname su mogle biti opće i sandžačke.Prve su važile za cijelu carevinu,a druge za određeni sandžak. Osim šerijata i kanuna državni su organi,naročito sudovi, ovisno o specifičnostima uslova života, u pojedinim provincijama primjenjivali tamo nastale običaje i na taj su ih način svojom sankcijom pretvarali u pravne običaje. 204 do ovdje je loš prijepis, nedostaju str. 205-210 5.4. POJEDINE DRŽAVE U BURŽOASKOM PERIODU I NJIHOVO PRAVO 5.4.1. ENGLESKA 5.4.1.1. Društveno - ekonomski preobražaj u Engleskoj prije buržoaske Revolucije Engleska je uoči Revolucije bila jedna od najrazvijenih evropskih zemalja. Već u toku XVI vijeka za dinastije Tjudor, u Engleskoj se stvarala kapitalistička industrija i kapitalistička poljoprivreda. To je bilo praćeno oduzimanjem zemlje seljacima (tzv. ograđivanje), njihovim bezuspješnim otporom i ustancima. Eksproprijacija neposrednih proizvođača u poljoprivredi vršila se pojačanim tempom radi stvaranja posjeda za uzgoj ovaca i proizvodnju vune, koja se u početku izvozila, a zatim, kada se razvila industrija, predstavljala njenu osnovnu sirovinu. Te društveno - ekonomske promjene išle su uporedo sa stvaranjem plemstva mahom iz redova buržoazije, tj. iz redova bogatih trgovaca, brodovlasnika, pa i obrtnika, a naročito jačanje srednjeg seoskog plemstva, tzv. dženterije. To plemstvo postalo je oslonac svojevrsnog Tjudorovskog apsolutizma. U toku XVI vijeka u Engleskoj su novo plemstvo i buržoazija išli na ruku jačanju kraljevske vlasti koja im je bila potrebna za gušenje seljačkih ustanaka, za osiguravanje pravnog poretka i trgovačke aktivnosti u zemlji i prema vani. Feudalna monarhija pomagala je razvoj trgovine, industrije i moreplovstva, jer joj je to donosilo povećanje prihoda. Tadašnji Parlament, radio je u skladu s kraljem sve do potkraj vladavine kraljice Elizabete I, posljednjeg vladara iz dinastije Tjudor. Tada je došlo do sukoba između vladara i Parlamenta, do sukoba koji će davati pečat unutrašnjem političkom razvitku u Engleskoj sve do potkraj XVII vijeka. Sukob je izbio u pitanju davanja monopola i povlastica pojedincima i trgovačkim društvima za proizvodnju i prodaju raznih artikala, npr. sapuna, vina, papira. Kraljica je takve monopole dijelila svojim dvorjanima, a to je smetalo razvoju industrije i štetilo interesima trgovaca. Buržoazija se borila za slobodu trgovine bez posrednika. Novo plemstvo je znatnim svojim dijelom bilo tijesno povezano s buržoazijom time što je učestvovalo u trgovačkim kompanijama, proširivalo ovčarstvo, a bilo je buržoasko i po svome porijeklu. 210 Sukobi između vladara i parlamenta bili su veoma česti. Dolaskom dinastije Stjuart (Stuart) sukobi između Parlamenta i kralja Džemsa I (James I, 1603.-1625.) će se nastaviti. Trgovačka i industrijska buržoazija i srednje plemstvo predstavljeni u Parlarnentu odlučno su se suprotstavili uvođenju novih poreza koje je kralj tražio radi vođenja rata sa Španijom. Isto tako, i vanjska politika kralja nije nailazila na odobravanje Parlamenta. Jedan od prvih akata Parlamenta kojom je trebalo ograničiti kralja je "Peticija o pravu" (The Petition of Right) iz 1628. godine. Pozivajući se na Magna Carla Liberlatum, ona je istakla nepovredivost engleskog Parlamenta "koga kralj mora poštovati". U Peticiji je istaknuto da se nikakvi porezi ne mogu uvoditi bez saglasnosti Parlamenta kao i zajmovi i isplate vladaru. Također je traženo da se ne hapse lica "koja nisu optužena za djela

za koja bi trebalo odgovarati pred zakonom". Peticija traži da se ukinu prijeki sudovi i, kao najvažnije, da niko ne smije biti prisiljen da daje ili ustupa darove, zajmove, milostinje, poreze ili lična davanja bez opće saglasnosti i pristanka Parlamenta. Značaj Peticije o pravima u ustavnoj historiji Engleske je u tome što ona pokušava da utvrdi granicu između izvršne i zakonodavne funkcije. Time što je, naprimjer, utvrdila da kralj nema pravo zahtijevati sredstva za smještaj, opremu i izdržavanje vojske, Peticija o pravima uskratila je faktički monarhu pravo da izdržava stalnu vojsku, jer ga je lišila finansijskih sredstava da to svoje pravo realizuje. Kralj je potvrdio Peticiju, ali je ubrzo raspustio Parlament i vladao bez njega jedanaest godina. Od 1640. godine Parlament je sazvan dva puta. Prvi put je zasijedao tri nedjelje, tzv. "kratki Parlament", a drugi put je trajao znatno duže i poznat je u historiji kao "dugi Parlament" jer je trajao sve do 1653. godine. Za vrijeme zasjedanja "dugog Parlamenta" došlo je do sukoba između kralja i Parlamenta, koji se 1642. godine pretvorio u oružani sukob. Oružani sukob izbio je poslije donošenja tzv. "Velike optužbe" (Grand Remostrance) u kojoj je nabrojan dug spisak svih povreda starih prava i privilegija engleskog naroda, koje je kralj učinio ili omogućio. Osim toga istaknut je zahtjev da na najviše položaje u državi mogu doći samo Ijudi koji imaju povjerenje Parlamenta. Glavni zahtjev vođe opozicije bio je da se sudi kraljevskim savjetnicima i dvoranima, koji su, govoreći jezikom Remostrance, vodili politiku kobnu za kralja i državu, a naročito izdajniku Strafordu (kraljevom savjetniku). Kralj je morao popustiti pred Parlamentom. Straford je osuđen na smrt. Po kažnjavanju Straforda bila je, na zahtjev Parlamenta, ukinuta Zvjezdana palača (Star Chamber) i Visoka komisija. Parlament je nadalje 211 zaključio, a kralj je to najzad potvrdio, da se nakon raspuštanja Parlamenta, bez obzira na kraljevo odobrenje, treba sazvati novi u roku od tri godine. Kralj Čarls I (Charles l) je u januaru 1642. godine sa nekoliko stotina naoružanih pristalica upao u Donji dom i pokušao uhvatiti vođe opozicije. Pretrpjevši neuspjeh u svom poduhvatu, kralj je 1642. godine, zajedno sa svojim pristalicama, uglavnom iz redova Gornjeg doma napustio London. Između pristalica kralja i Parlamenta vođeni su pregovori, ali bez rezultata. Obje strane su se naoružavale. Do obračuna je došlo sredinom 1642. godine, time je označen početak engleske buržoaske Revolucije. 5.4.1.2. Revolucija Kada je sukob, počeo na strani kralja nalazili su se predstavnici feudalne aristokratije, anglikanski crkveni velikodostojnici, manji dio nižeg plemstva i buržoazije koji su živjeli na dvoru, te izvjestan broj regrutovanih seljaka. Po vjerskom ključu, rojalisti su bili uglavnom pristalice anglikanske crkve i katolici. Uz Parlament je stajao širok krug sitne i srednje buržoazije, novo plemstvo, sitna buržoazija, gradski obrtnici i veliki broj seljaka. Po vjeroispovijesti bili su to prezbiterijanci, te independenti i druge radikalnije sekte naročito puritanci, odatle naziv za tu Revoluciju - puritanska (Puritan Revolution). Kraljeva vojska bolje organizovana i vođena, imala je uspjeha nad slabo organizovanom i mlako vođenom vojskom Parlamenta. Poslije dvije godine došlo je do preokreta. Tada su u borbu ušle čvršće organizovane vojne jedinice independenta, koje je vodio Oliver Kromvel (Oliver Cromwell). Kromvel, porijeklom sitan seoski plemić, član independentske grupe u "dugom Parlamentu" bio je puritanac po svojim shvaćanjima, čovjek koji je bio sklon da u sukobu sa kraljem ide do kraja. Vojna reforma koju je Parlament izvršio na Kromvelovu inicijativu, značila je stvaranje nove armije, koja je dobila naziv "vojska novog modela". Oliver Kromvel, najistaknutija ličnost Revolucije, postao je vrhovni komandant revolucionarne vojske. On je obezbijedio članovima independentskih općina rukovodeću ulogu u

vojsci. Da bi odstranio aristokrate od vojnog komandovanja, Kromvel je proveo "Bil o samoodricanju" na osnovu koga se članovi Parlamenta, koji istovremeno vrše funkciju u vojsci, moraju odreći tih komandnih mjesta. Ipak, za Kromvela je napravljen izuzetak, jer je on ostao član Parlamenta. 212 Kraljevska vojska je 1645. godine pretrpjela odlučan poraz, kralj je pobjegao u Škotsku, ali su ga Škoti predali Parlamentu. Tada je u krugovima pobjednika došlo do rascjepa. 5.4.1.3. Sukob između Parlamenta i vojske Parlament se sve otvorenije razilazio sa radikalno nastrojenom vojskom. Jedna struja u Parlamentu prezbiterijanci (presbyteros = stariji), koji su se obogatili u Revoluciji, i gornji slojevi novog plemstva žele kompromis sa kraljem i očuvanje Revolucije. Independenti, a naročito, tzv. leveleri (engleski leveller = poravnjivač), "egalitarci", zahtijevaju opće izborno pravo, formalnu jednakost pred zakonom, slobodu trgovine, slobodu savjesti. Glavno jezgro partije činilo je srednje seljaštvo koje je zahtijevalo socijalne i političke reforme. Sukob independenata (u čijim se rukama nalazila vojska) i prezbiterijanaca pokušao je da iskoristi kralj i da organizuje rojalističke ustupke širom zemlje uz pomoć Škota. Kromvelova vojska uspjela je brzo savladati kraljeve pristalice i iz Parlamenta odstraniti svoje najžešće protivnike. Parlament, ovakav kakav je preostao, bio je potpuno pokoran Kromvelu i independentima, te je u historiji poznat pod nazivom "krnji". "Krnji Parlament" donio je nekoliko revolucionarnih odredaba. Osnovan je vrhovni sud, koji je kralja osudio na smrt i 1649. godine kralj Čarls I je pogubljen. Raspušten je Gornji dom, konfiskovana su kraljeva, crkvena i rojalistička zemljišta, uglavnom zemljišta krupnih feudalaca i proglašena je republika. Period od 1649., kada je Čarls I bio pogubljen i proglašena republika, do 1688. godine bio je period revolucionarnih previranja. U Parlamentu je svečano proglašeno da je narod, izvor svake vlasti. Stvoren je Državni savjet, sastavljen od plemića i bogatih građana kao najviši organ vlasti. Novo plemstvo i krupna buržoazija bili su zadovoljni Revolucijom i htjeli su njeno okončanje. Leveleri su tražili ostvarenje svog programa. Došlo je do vojničke pobune. Vođe pobune Kromvel je pohapsio i zatvorio. Jedan radikalniji pravac među levelerima činili su digeri (diger = kopač). Oni su napuštene općinske zemlje počeli obrađivati. Digeri su tražili ukidanje privatne svojine, predaju zemlje na društveno iskorištavanje i njenu podjelu među sve, po načelu potpune jednakosti. Zahtijevali su pored jednakosti imovine i jednakost u pravima i prestanak eksploatacije. Prema misljenju Kromvela, ove "pristalice anarhije" trebalo je sasjeći u korijenu. To je on i učinio i digeri su uskoro isčezli bez kraja. 213 Nakon obraćuna s levelerima i digerima, Kromvel je nekoliko puta sazivao stari "dugi Parlament" i na kraju je raspustio i taj "krnji" Parlament. Godine 1653. u jednom poslušnom Parlamentu izglasan je ustavni akt "Instrument upravljanja" (The Instrument of Government), poznat kao Kromvelov ustav. Prema tom ustavnom aktu vrhovni organ vlasti je jednodomi Parlament, u koji može da bude izabrano najviše 400 poslanika po osnovu proporcionalnog sistema, i Lord - Protektor, koji je šef države i glavni nosilac izvršne vlasti. Njemu pomaže Savjet, u koji ulazi od 13 do 21 člana. Funkcije šefa države, i izvršna vlast pripadaju Lordu - Protektoru i on ih obavlja konsultujući se sa Savjetom. Osim toga, on obavlja glavne funkcije šefa države, uz saglasnost većine Savjeta objavljuje rat i zaključuje mir. Lord - Protektor je vrhovni komandant oružanih snaga i ovu dužnost vrši uz saglasnost Parlamenta. Međutim, između dva zasjedanja on ima kontrolu nad stalnim oružanim snagama zemlje, i obavlja je uz saglasnost većine u Savjetu (član IV i V). Vrlo su zanimljive odredbe o zakonodavnoj vlasti i u tom kontekstu odnos Parlamenta i Lorda - Protektora. Zakonodavnu vlast ne vrše Lord - Protektor i Parlament ravnopravno; uloga Lorda Protektora ograničava se na suspenzivni veto na zakonski prijedlog u trajanju od dvadeset dana.

Lord - Protektor je ovlašten da između dva zasjedanja Parlamenta, a u slučaju ratne opasnosti donosi zakone i naredbe. Ovakvo rješenje pružalo mu je u praksi mogućnost da donese vrlo značajne odluke bez prethodne saglasnosti Parlamenta. Ovaj ustavni dokument konstituisao je izrazito jaku, ali ne i potpuno samostalnu izvršnu vlast. Kromvelovim izborom za Lorda - Protektora, uvedena je njegova lična diktatura. Nije sazivao Parlament, članove Državnog savjeta imenovao je po svojoj volji. Lokalnu upravu držali su Kromvelovi generali i koji su bili postavljeni na čelo dvadeset i jednog okruga. U periodu republike i Kromvelovog protektorata bio je izdan niz zakonodavnih akata, od kojih je naročiti značaj imao "Akt o unapređenju i regulisanju trgovine i industrije Engleske republike" (1650. godine). Zatim "Akt o plovidbi" (Act of Navigation, 1651. godine). Ovaj akt bio je otvoreno protekcionistički, pošto je on stvorio naročito povoljne uslove za razvitak engleske pomorske trgovine i flote. Suština akta sastojala se u tome da se neevropska roba mogla uvoziti isključivo na engleskim brodovima, a evropska bilo na engleskim, bilo na brodovima "zemalja u kojima se proizvodi ili gaji" uvezena roba. Kasnije (1660. godine) taj akt je proširen i na izvoz iz Engleske. 214 Za vrijeme Kromvelovog protektorata ugušen je ustanak u Irskoj i Škotskoj. Nekadašnja samostalna kraljevina Škotska bila je priključena Engleskoj. Uprkos izvjesnim zakonskim mjerama za konsolidaciju privrede, Engleska je bila privredno iscrpljena. U to vrijeme Kromvel je bio prisiljen da sazove Parlament, u kojem se pojavila struja za restauraciju monarhije. Ponovo je uveden Gornji dom. 5.4.1.4. Restauracija i "Slavna revolucija" Poslije Kromvelove smrti (1658.) naslijedio ga je na položaju Lorda - Protektora njegov sin Ričard koji nije uživao ni autoritet ni uticaj svoga oca. Za manje od godinu dana on je bio prinuđen da napusti položaj, a novosazvani Parlament je uz podršku vojske odlučio da ponudi prijesto Čarlsu II, sinu Čarlsa I, koga je ta ista vojska zbacila i pogubila. Tako je došlo do restauracije monarhije s dinastijom Stjuart (1660. godine). Novi kralj je obećao opću amnestiju, vjersku toleranciju i poštovanje postojećih svojinskih odnosa. Obećanja Čarlsa II bila su izložena u "Bredskoj deklaraciji". Kralj nije održao riječ i uskoro je počelo gonjenje učesnika Revolucije. Kromvelov leš bio je iskopan iz groba i obješen. Između Čarlsa II (1660.-1685.) i Parlamenta je uskoro došlo do sukoba. Pod maskom vjerske tolerancije kralj je favorizovao katolike, pa je pod pritiskom Parlamenta bio prinuđen da 1673. godine potpiše tzv. "Zakon o ispitivanju vjere" (Test Act); prema kome je samo pripadnik anglikanske crkve mogao zauzimati visoke državne položaje. U Parlementu se sada pod novim društveno - političkim uslovima stvaraju dvije struje torijevci i vigovci. Torijevci su pripadnici plemstva i rojalisti, a vigovci predstavnici buržoazije i obogaćenog novog plemstva koji su se zalagali za jačanje Parlamenta. Uticaj vigovaca u engleskom Parlamentu počev od 1679. godine je sve veći. Zahvaljujući njima, Parlament donosi nekoliko ustavnih akata od kojih je najznačajniji "Habeas corpus act" ili "Akt o boljem obezbjeđenju slobode podanika i o sprečavanju zatočenja preko mora" iz 1679. godme. Prema tome aktu uhapšeni ili njegovi rođaci ili poznanici dobijali su pravo da zahtijevaju od suda izdavanje naredbe o "Habeas Corpus - u". Dobivši takvu naredbu, upravnik tamnice ili zatvora, gdje je držan uhapšeni, bio je dužan, pod prijetnjom plačanja visoke globe (100 funti sterlinga) u korist oštečenog, a u slučaju ponovnog nepokoravanja - pod prijetnjom opoziva sa dužnosti, da u roku od 24 sata preda uhapšenika sudu sa saopćenjem o razlozima njegovog hapšenja. Sud, pošto provjeri te razloge, donosio je rjesenje o oslobođenju, o puštanju uz jamstvo ili o daljem zadržavanju u zatvoru. Onaj koji je jednom oslobođen na osnovu Habeas Corpus - a, nije mogao biti po drugi 215

put uhapšen zbog istih razloga pod prijetnjom globe od 500 funti sterlinga, globe za onoga koji bi izvršio takvo hapšenje. Sudija koji je odbio izdavanje naredbe o Habeas Corpus - u podvrgavao se globi od 500 funti sterlinga. Habeas Corpus Act je uskratio izvršnoj vlasti mogućnost da se sa političkim protivnicima razračunava neogranićenim držanjem u zatvoru. Ovaj važni ustavni zakon o zaštiti ličnosti i sloboda građana ostao je na snazi do danasnjeg dana kao jedan od osnovnih ustavnih propisa. Pa ipak, ovaj akt je vladajuća klasa znala staviti van snage. Tako je bilo u slučaju krupnih radničkih štrajkova, ustanka u Irskoj 1916. godine. Politička grupacija vigovaca, progonjena od Stjuarta, a imajući jako uporište u trgovačkoj i industrijskoj krupnoj buržoaziji, pokrenula je pitanje uklanjanja reakcionarnog kralja s prijestola. Sa tim se slagala i engleska aristokratija. Tako je došlo do ponude Viljemu Oranskom (tadašnjeg namjesnika Nizozemske i zeta Džemsa II) da preuzme engleski prijesto. On je to prihvatio, a posljednji Stjuart Džems II (Stuart James 11), lišen svake podrške, napustio je zemlju. Parlament sazvan 1688. godine službeno je proglasio Viljema Oranskog za kralja. Taj prevrat historitari nazivaju "Slavnom revolucijom". Ustvari, 1688. godine izvršena je zamjena jednog kralja, koji nije odgovarao interesima vladajućih krugova engleskog društva, drugim kraljem. Donošenje "Bill off Rights" (Bila o pravima) 1689. godine označava nesumnjiv krah monarhovih pretenzija za apsolutnom vlašču i prelazak na ograničenu parlamentarnu monarhiju. Suverenost je sa monarha prešla na Parlament. Prema ovom aktu, zakonodavna vlast prešla je u ruke Parlamenta, kralju je zabranjeno da obustavlja važnost nekog akta. Isto tako mu je zabranjeno da donosi ili ukida zakone bez saglasnosti Parlamenta. Zabranjeno mu je pravo da uvodi bilo kakve poreze ili takse bez saglasnosti Parlamenta. Tako je Parlament pored zakonodavne vlasti dobio i budžetsko pravo. Kralju je zabranjeno da bez odobrenja Parlamenta skuplja i drži redovnu vojsku ili da uvodi kakav "izvanredan" sud. Izvršnu vlast nominalno u rukama monarha sve više faktički počinje da vrši kabinet, čija fizionomija u ovom periodu je nedovoljno definisana. Kralj je imao izvršnu vlast. Ustanovljena je sloboda izbora i sloboda govora u Parlamentu. Parlament se imao birati svake tri godine, a njegovo sazivanje moralo je biti što češće. Obnovljen je stari "Test Act" prema kojem su vladari i visoki državni funkcioneri mogli biti jedino pripadnici anglikanske crkve. 216 "Akt o nasljeđivanju prijestola" (Act of Settlement), donesen je 1701. godine. Ovaj zakon ustavnog karaktera utvrđuje sasvim određene uslove za legitimnost dolaska na engleski prijesto. Svi nasljednici prijestola muškog spola katoličke vjere bili su isključeni iz prava na nasljeđivanje. Nasljedno pravo na englesku krunu upravlja se i danas prema toj odredbi. Gorko iskustvo sa dinastijom Stjuart navelo je Parlament da uvede još neka ograničenja. Tako je, naprimjer, zabranjeno vladaru - strancu da napušta teritoriju Engleske, Škotske i Irske bez saglasnosti Parlamenta. Predviđeno je da svaki vladar prilikom krunisanja položi zakletvu da će vladati u skladu sa zakonima koje je usvojio Parlament. Aktom o nasljeđivanju prijestola garantovana je nezavisnost sudstva od izvršne vlasti. Osim toga, u izvjesnom smislu, uspostavlja se i kontrola sudova od predstavničkog tijela. Taj zakon potvrđuje ograničenje kraljevske vlasti u korist Parlamenta. Postavlja se i pravilo prema kome važnost zakonskih akata traži da na njima stoji, pored kraljevog potpisa i potpis prvog ministra, premijera. Svim ovim reformama konačno je završen revolucionarni period od nekoliko decenija. Kao njegov rezultat oformila se ustavna monarhija koja po svojoj suštini odražava kompromis između pobjedničke buržoazije i ostalih feudalnih snaga. 217 5.4.1.5. Razvitak parlamentarizma u Engleskoj

Na temelju već navedenih zakona (kao i onih iz srednjeg vijeka), Parlament je stekao zakonodavnu vlast, budžetsko - poresko pravo, a posredstvom toga i nadzor nad vjerom. Sva ta prava vrši kralj - u Parlamentu (The King in Parliament), tj. kralj zajedno s oba doma. Tako je na sve akte Parlamenta kralj imao pravo veta, tj. bez saglasnosti kraIja i oba doma zakon se nije mogao donijeti. Godine 1707. kralj je posljednji put upotrijebio svoje veto, tako se s vremenom izobičajilo to pravilo. Dolaskom na vlast Hanoverovske dinastije 1714. došlo je do daljeg razvitka parlamentarnog sistema. Ministri, koje je i dalje imenovao kralj, redovno su članovi Parlamenta, a stvoren je i položaj prvog ministra. Od 1711. Parlament je odlučio da kralj ne odgovara za rad svojih ministara, nego samo oni. Time je kralj počeo gubiti kontrolu nad ministrima koji su odgovarali samo Donjem domu. Pošto su prvi Hanoverovski vladari, Džordž I i Džordž II bili Nijemci i slabo govorili engleski, rijetko su prisustvovali ministarskim sjednicama. Stoga je prvi ministar referisao kralju o odlukama koje su donosili ministri na svojim sjednicama, što je praktično značilo da, je izvršna 217 vlast postepeno prelazila na ministre, posebno na prvog ministra. No, ostalo je nejasno da Ii je skup ministara ili kabinet odgovoran Parlamentu ili vladaru, mada je teoretski vlada bila i ostala "Vlada Njegovog Visočanstva". Godine 1742. tadašnji prvi ministar Robert Volpol (Robert Walpole) dao je ostavku jer većina u Parlamentu nije bila za politicke mjere koje je on namjeravao provesti. Od toga vremena ustaljeno je pravilo da kabinet ministara koji ne raspolaže većinom u Donjem domu, mora dati ostavku. Treba napomenuti da se ovdje radi o tradicionalnoj navici, koja nije nikakvim propisom ozakonjena, ali se nje u političkom životu Engleske vlada i Parlament dosljednije pridržavaju - nego bilo kog zakona. Pravilo da Vladu u Engleskoj bira vođa one političke stranke koja raspolaže većinom u Parlamentu, jeste ustavni običaj, a ne pisani zakonski ili ustavni propis. Sve do 30-ih godina XIX vijeka imamo ovakvo stanje. Iako je Parlament tokom XVII i XVIII vijeka izborio uvjerljivu prevagu nad kraljem, on još uvijek nije bio stvarni organ narodnog predstavništva, već predstavničko tijelo uskog sloja zemljoposjednika i krupne buržoazije. Osnovni problem ležao je u načinu izbora za Parlament. Poslanike u Donjem domu (njih ukupno 658) birale su grofovije, gradovi i neki univerziteti. Imovinski cenzus bio je toliko visok da većina stanovništva nije ušestvovala u izborima. Još je veći problem bio u neravnomjenoj raspodjeli poslaničkih mjesta. Gradovi i grofovije su slali u Parlament po dva poslanika, prema privilegijama iz XVI vijeka. Ali, tokom historijskog razvoja mnogi stari gradovi su gotovo sasvim nestali ("truhli gradovi"), dok su pojedini, naročito nakon industrijske revolucije, prekomjerno narasli. Tako je stvorena paradoksalna situacija da veliki industrijski centri Mančester, Lids i Birmingen (Manchester, Leeds, Birmingham) nisu uopće imali predstavnika u Parlamentu, da je London sa više od 1.300.000 stanovnika birao svega 4 poslanika, dok je 30 "truhlih gradova" sa samo 375 ljudi slalo u Parlament 60 poslanika, tj. oko 6 glasača biralo je po jednog poslanika. Osim toga, mjesta u Parlamentu su se često kupovala, a poslanike "truhlih gradova" su zemljoposjednici, a ponekad i vlada naprosto određivali. Zbog svega ovog, pitanje izborne reforme postajalo je izuzetno značajno. Donošenjem zakona Reform Bill (Zakon o reformi) 1832. godine, započinje proces proširivanja biračkog prava. Pedeset i šest truhlih gradova sa manje od 2.000 stanovnika izgubilo je svoje poslanike, a 30 gradova sa više od 2.000, a manje od 4.000 stanovnika dobilo je pravo da bira po jednog predstavnika. Reformom je snižen i imovinski cenzus, pa je sada 24. Englez dobio pravo glasa (ranije je otprilike svaki 30. uživao tu povlasticu). Minimalno poboljšanje išlo je, prije svega, na ruku 218 srednjoj klasi. Treba spomenuti da su se nakon izborne reforme tadašnje političke stranke reorganizovale i promijenile nazive: torijevci su uzeli naziv Konzervativna stranka, a vigovci Liberalna stranka.

Početkom 1837. godine Londonsko radničko udruženje na velikom mitingu radnika donijelo je peticiju kojom se traži opće biračko pravo sa navršenom 21. godinom (za muškarce); godišnje izbore; tajno glasanje; izjednačenje izbornih okruga; ukidanje imovinskog cenzusa za poslaničke kandidate; plaćanje poslaničkih dnevnica. Ti zahtjevi objavljeni su u obliku narodne povelje (Charter) i time je počelo, tzv. Čartisticki pokret. Čartisticki pokret može se označiti kao prva organizovana radnička politička akcija. Liberalna stranka je u to vrijeme počela da zastupa i interese radništva, a ne samo buržoazije. U toku XIX vijeka došlo je do daljih reformi 1867. i 1884. godine. Zakonom iz 1867. godine imovinski cenzus je dalje snižen, tako da je i masa industrijskih radnika dobila biračko pravo. Kao što je poslije reforme od 1832. godine Donji dom postao pristupatan buržoaziji, tako je, novom reformom od 1867. godine i radništvo dobilo, u to doba teorijsku mogučnost, da bude zastupljeno u ovom Domu. Također je izvršena dalja preraspodjela mjesta u Donjem domu, više u skladu s brojem stanovnika pojedinih izbornih jedinica. Izboma reforma od 1884. godine utrostručila je broj birača u grofovijama, penjući ga od 900.000 na 2,5 miliona glasova i u dobroj mjeri ispravila neravnomjernost poslaničkih mjesta. Stotinu pet gradova sa manje od 16.000 stanovnika izgubili su samostalne poslanike, a gradovi sa manje od 57.000 stanovnika izgubili su po jednog poslanika u Parlamentu. Ipak, proporcionalnost nije postignuta, tj. izborni okruzi nisu ni približno izjednačeni po broju birača. Opće biracko pravo uvedeno je u Velikoj Britaniji tek poslije Prvog svjetskog rata. Godine 1918. biračko pravo dobili su muškarci sa navršenom 21. godinom i žene sa navršenom 30. godinom. Deset godina kasnije, 1928. godine izjednačene su žene i muškarci u biračkom pravu. Istina, zadržao se, tzv. pluralni votum, po kome obrazovani građani imaju pravo na još jedan dodatni glas. Kao posljedica izbornih reformi bilo je preobražavanje torijevske i vigovske grupacije u političke stranke. Oni su nastojali da se što prije oslobode i svojih imena, koja su bila pogrdna i nepopularna. Vigovci, su težili jačanju Parlarnenta, a torijevci se okupljaju oko kralja. Veći dio XVIII vijeka na vlasti se nalaze vigovci, da bi pred kraj ovog vijeka prevlasti dobili torijevci. Poslije reorganizacije stranačkih grupa, vigovci uzimaju naziv Liberalna stranka (1877.) a torijevci - Konzervativna stranka (1887. godine). 219 5.4.1.6. Ustavna monarhija Osim u jednom periodu svoje historije (1649.-1660.) Engleska je uvijek bila monarhija. Bill om of Rights (Bilom o pravima) ona je postala ustavna monarhija. Normalno bi bilo da su ustavom definisani odnosi između kralja, Kabineta i Parlamenta. Mada postoje akti ustavnog karaktera, počev od Magna Carte Libertatum, Habeas Corpus Act - a, Petition of Right, zakona o Parlamentu (1911. godine), tradicija i obićaji su gotovo glavni regulatori mnogih zakonom neregulisanih odnosa. 5.4.1.6.1. Kralj. Odnos između kralja i kabineta i Donjeg doma Skup monarhovih ovlaštenja kojima on raspolže naziva se "prerogativima Krune". Te prerogative su ostatak nekadašnje suverenosti monarha, odnosno njegovih diskrecionih ovlaštenja. Ta diskreciona ovlaštenja se temelje na ustavnim konvencijama i običajima. Formalnopravno, monarh ima bezbroj vrlo važnih ovlaštenja, ali to je samo de iure, a ne i de facto (u praksi). Jedno od najvažnijih monarhovih ovlaštenja jeste izbor prvog ministra. Na osnovu već davno utvrđene ustavne konvencije, on je dužan da mandat za sastav vlade povjeri lideru stranke koja je na izborima dobila većinu mjesta u Donjem domu. To praktično znači da se već zna ko će biti prvi ministar u svakom slućaju mora biti lider većinske stranke. Uloga kralja sastoji se jednostavno u tome da ovoj ličnosti, i formalno povjeri mandat za sastav vlade. Kralj se ne miješa u rad vlade. Već smo naveli da je kralj prestao predsjedavati sjednicama još od kralja Hanoverovske dinastije Džordža I. Iz tog presedana nastalo je pravilo koje se primjenjuje već skoro tri vijeka. Kralj o odlukama kabineta biva samo obavještavan preko prvog ministra.

Kralj raspolaže pravom sazivanja i raspuštanja Parlamenta. Na osnovu ustavne konvencije, Parlament se mora sastati jedanput godišnje i kralj samo formalno izdaje proklamaciju o sazivanju Parlamenta. Isto tako i raspuštanje Parlamenta spada u kraljeve prerogative, ali i to radi shodno Zakonu o Parlamentu iz 1911. Naime, kralj svojim aktom samo konstatuje da je Parlamentu istekao mandat. Kralj može i po savjetu prvog ministra (što po ustavnoj konvenciji mora da prihvati), da raspusti Parlament i prije isteka njegovog mandata. Na početku svakog godišnjeg zasjedanja Parlamenta, kralj čita svoju "prestonu besjedu", koja, ustvari, sadrži program vlade, a posebno 'zakonodavnih mjera, koje vlada namjerava da predloži Parlamentu na usvajanje u predstojećoj godini. 220 Formalnopravno kralj može da ne potpiše zakon usvojen u Parlamentu (koji ne može bez njegove saglasnosti postati zakon). Krajem XVII vijeka, kralj biva prinuđen da se odrekne upotrebe ovog sredstva. Kao posljednji primjer odbijanja zakonodavne sankcije (veta) zabilježen je 1707. godine kada je kraljica Ana odbila da potpiše jedan zakon izglasan u Parlametu. Od tada ovakvih primjera nema. Kraljeva obaveza da potpiše zakone usvojene u Parlamentu postala je jedna od osnovnih ustavnih konvencija. Shodno klasičnim formulacijama "monarh je nepovrediv i neodgovoran", bilo je nezamislivo da kralj koji vlada "po milosti Božijoj" može bilo kome i bilo zašto da odgovara. U skladu s tim, stvoreno je pravilo po kojem "Kralj ne može da pogriješi". Prema tome, i pitanje njegove odgovornosti ne dolazi u obzir. Ova kraljeva neodgovornost je i krivična i politička. Što se tiče političke neodgovornosti, ona počiva na pravilu: "Kralj ne može da pogriješi"; i "Kralj ne može da postupa sam". U slučaju postavljanja pitanja odgovornosti za svaki akt odgovara ministar, a ne monarh koji sa svojim potpisom učestvuje u donošenju akta. Iz ova dva pravila nastalo je načelo političke odgovornosti vlade, odnosno pojedinih ministara. "Englezi su", - prema riječima jednog autora - "oduzeli kralju vlast, ali ga nisu oborili, oni su zadržali jednog tobožnjeg kralja da niko ne bi postao pravi kralj." Prema ustavnim konvencijama Kabinet je odgovorna, izvršna vlast, kome je dato povjerenje da nadzire i administraciju i cjelokupne poslove unutrašnje i spoljne politike, i to sve pod strogim nadzorom predstavničkog tijela, odnosno Donjeg doma. lako je Donji dom taj "koji pravi vladu" i kome je ona odgovorna, koji može raspustiti i obrazovati novu, u Engleskoj to se, tako reći, ne može desiti. Kabinet je taj koji vlada, a ne Donji dom. Od 1832. godine stvara se ustavna konvencija da je vlada kojoj Donji dom izglasa nepovjerenje obavezna podnijeti ostavku, "povuci se" (odnosno, ako to ne učini, mora da pristupi raspuštanju Donjeg doma). Sve ovo je nerazumljivo bez uzimanja u obzir jednog faktora, a to su političke stranke. Postojanje dvostranačkog sistema imalo je za posIjedicu i da jedna stranka po pravilu ima večinu u Donjem domu i da su u skladu s tim, vlade po svome sastavu političke homogene - jednostranačke. Posljedicu toga je da odgovornost vlade pred Donjim domom počinje funkcionisati na taj način da u praksi gotovo nema slučajeva izražavanja nepovjerenja vladi. Došavši na vlast voljom parlamentarne većine, kabinet, čvrsto oslonjen na tu većinu, ostaje na vlasti sve dok sam ne pristupi raspuštanju Donjeg doma, odnosno dok stranka iz koje je proistekao 221 ne izgubi na općim izborima. Slučajevi kada kabinet biva prinuđen na raspuštanje Donjeg doma, usljed izglasanog mu nepovjerenja u samom Domu, veoma su rijetki. Kabinet, po pravilu, umjesto da se povuče, pristupa raspuštanju Donjeg doma. Vladu u Engleskoj, u kojoj kabinet kao njeno uže tijelo, ima centralni položaj, obrazuje lider stranke koja je na izborima dobila većinu. Ovo proizlazi iz ustavne konvencije prema kojoj je kralj obavezan da mandat za sastav vlade povjeri lideru većinske stranke. Ovo znači da se na izborima, posredno, odlučuje ko će biti predsjednik vlade, odnosno prvi ministar. Lider stranke koja je dobila izbore biva pozvan od monarha, i ovaj mu daje mandat za obrazovanje vlade. U ovome poslu, izboru svojih suradnika, lider stranke je, pravno, potpuno slobodan, uz samo jedno ograničenje ministri moraju biti članovi jednog ili drugog doma Parlamenta. Prvi ministar ne mora tražiti

saglasnost Parlamenta za izbor svojih saradnika. On mu jednostavno saopčava sastav vlade. Iako članovi vlade moraju biti članovi Parlamenta, kabinet, odnosno vlada u cjelini, ustvari, ne predstavlja neki odbor Parlamenta, jer članove vlade ne bira Parlament (Donji dom). Vlada koju obrazuje prvi ministar ima tri kruga članova. Prvi, najuži krug, predstavljaju članovi kabineta. Kabinet nema stalno utvrđen sastav. Kabinet posljednjih decenija obično ima 20 članova. Drugi, širi krug sačinjavaju oni ministri, šefovi resora, koji nisu članovi kabineta i njih ima oko 30. Najzad, treći krug čine mladi ministri, kojih obično ima više od 50. Vlada broji više od 100 članova. 222 5.4.1.6.2. Odnos između kabineta i vlade Ovdje se radi o odnosu jednog šireg (vlada) i drugog užeg (kabinet) tijela. Svi članovi kabineta su članovi vlade, ali svi članovi vlade nisu članovi kabineta. Vlada kao tijelo ne sastaje se nikada, prema tome nema ni odluka vlade. Svoje sjednice održava kabinet, s tim da se na pojedine sjednice, eventualno, pozivaju i pojedini ministri, koji nisu članovi kabineta, ukoliko se na dnevnom redu raspravlja pitanje iz njihog resora. Odluke kabineta obavezuju ne samo kabinet, nego i sve članove vlade. Svoje eventualno neslaganje oni mogu izraziti samo podnošenjem ostavke. Ukoliko to ne učine, dužni su da provode odluke kabineta i za njih snose kolektivnu odgovornost. Na čelu vlade i kabineta, nalazi se prvi ministar. Opstanak pojedinca u vladi u najvećoj mjeri zavisi od volje prvog ministra. Njegova uloga šefa vlade dolazi naročito do izražaja u radu vlade, konkretno kabineta. Nije pretjerano reći da on određuje politiku vlade. Sva ova ovlaštenja 222 prvog ministra čine od njega ličnost s neobično velikom vlašču. Ali, on raspolaže ovim ovlaštenjima pod uslovom da ima obezbijeđenu podršku većine u Donjem domu, a preko ovog i biračkog tijela. Tokom vremena sve više slabi odgovornost vlade pred Parlamentom, ali zato jača njena odgovornost pred javnim mnijenjem. Do sada se potvrdilo da gotovo nikako u Parlamentu vlada ne može pasti, ali zato vrlo često pada na izborima. Čini se jasno da u Engleskoj pored Krune i Parlamenta postoji i treći faktor, javno mnijenje. 5.4.1.6.3. Odnos izmedu Gomjeg i Donjeg doma Parlamenta Položaj i značaj ovih dvaju domova su se s vremenom promijenili. Donji dom ili Dom komuna postepeno je postao važniji dom Parlamenta. Gornji dom ili Dom lordova s vremenom je postao, ne samo "drugi dom" nego po svom značaju drugostepeni dom. Sve do treće izborne reforme, koja je predstavljala znatnu demokratizaciju biračkog prava, nije dolazilo do većih sukoba između Gornjeg i Donjeg doma. Članstvo u Gornjem domu nije se sticalo izbornim putem. Od XIV vijeka stvorilo se pravilo da jednom pozvano lice u Gornji dom koje se odazvalo pozivu, polaže ubuduće pravo na članstvo, a poslije njegove smrti to pravo prelazi na njegove muške potomke. Kralj je svojim aktom dodjeljivao titulu perova (nasljedno članstvo). To je bilo lično i nasljedno pravo visokog plemstva (vojvoda, markiza, vikonta, barona), koje je prelazilo sa oca na sina. S vremenom je kralj povečavao broj perova u Gornjem domu. Osim svjetovnih lordova (danas ih ima više od 800), svoje mjesto u Gornjem domu imali su i tzv. duhovni lordovi, tj. lordovi prelati, biskupi i nadbiskupi. Njihov broj je ranije bio znatan, ali ih danas ima svega 26. To su dva arhibiskupa i 24 biskupa Anglikanske crkve. Članovi Gornjeg doma su i tzv. lordovi pravnici (Law lords) koji vrše najviše sudske funkcije (ima ih 18). Zakon o doživotnom perstvu (Life Perages Act) iz 1958. godine dozvolio je kralju da imenuje doživotne perove bez njihovog nasljedstva na perstvo. Doživotnih perova ima 295. Gornji dom broji više od 1.100 članova, od kojih sjednicama prisustvuje rijetko više od 200., Većina članova u Gornjem domu su konzervativni elementi. Tome je doprinijela i činjenica što su u XIX vijeku na vlasti bili "konzervativci" (Konzervativna stranka), pa je Gornji dom uglavnom svoje

članstvo popunjavao iz njenih redova. Danas u Gornjem domu zasjeda veći broj pristalica Laburističke stranke. 223 Oštriji sukobi između domova pojavili su se koncem XIX vijeka (1893). Gornji dom je odbio da se saglasi sa zakonskim prijedlozima usvojenim u Donjem domu. U pitanju su bili prijedlozi za davanje autonomije Irskoj i uvođenje izvjesnih naprednih socijalnih mjera. Gornji dom je 1909. godine stavio svoj veto na budžet, već izglasan u Donjem domu. Time je prekinuta dugotrajna tradicija koja nije dopuštala Gornjem domu da zadire u finansijska pitanja. Sve je to dovelo do reforme 1911. godine. Tada je donijet Zakon o Parlamentu (Parliament Act), kojim su zakonodavna ovlaštenja Gornjeg doma smanjena. Za zakone finansijske prirode nije se više tražila saglasnost Gornjeg doma. Na druge zakonske prijedloge usvojene u Donjem domu, Gornji dom je dobio pravo suspenzivnog veta. Donošenje zakona usvojenog u Donjem domu, Gornji dom je mogao odgoditi najviše dvije godine. Usvojen treći put u Donjem domu, po proteku dvije godine, zakonski prijedlog potvrdivan je potpisom kralja, što znači da je postajao zakon i bez saglasnosti Gornjeg doma. Godine 1949. došlo je do daljeg smanjivanja uloge Gornjeg doma u donošenju zakona. Novi zakon o Parlamentu iz 1949. godine smanjio je odložni rok na godinu. Slabljenje Gornjeg doma došlo je i u sferi odnosa prema izvršnoj vlasti. Od 1832. godine vlada nije snosila odgovornost pred Gornjim domom. Ishod bilo kog glasanja bio je nevažan za pitanje ostajanja vlade na vlasti. Na ovaj način Donji dom je dobio nesumljivu prednost nad Gornjim domom. 224 5.4.1.7. Razvitak Britanskog imperija Od 1707. godine kada je formalno provedeno ujedinjenje sa Škotskom (stvarno je to izvršeno za vrijeme Kromvela) Engleska je dobila i službeni naziv Velika Britanija (Great Britain). Godine 1800. dobila je naziv Velika Britanija i Irska - ili Ujedinjeno Kraljevstvo (United Kingdom). Od XVI vijeka, a naročito u XVII i XVIII vijeku Engleska je postala velika kolonijalna sila. Postojale su osnovne vrste kolonija: naseljeničke i urođeničke. Ona je to postigla po poznatom receptu "trgovina iza zastave", što znači da je prvo putem oružane sile okupirala strani teritorij, a kasnije ga predala trgovcima. Kao naseljeničke kolonije smatrane su one formirane u Sjevernoj Americi, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu. Njihovo stanovništvo bilo je anglosaksonskog porijekla, a iseljavalo se iz Engleske iz vjerskih, ekonomskih, političkih razloga. Ove zemlje kasnije su postale samostalne i nezavisne države, kao što su: Kanada, Juznoafrička Unija, Australija i Novi Zeland. 224 U prvo vrijeme položaj kolonija bio je vrIo težak, čak i onih naseIjenih Englezima. KoIonije su se počele buniti. Kao što je slućaj sa 13 kolonija u Sjevernoj Americi. Dolazi do otcjepljenja, i proglašenja nezavisnosti mladih država kao u SAD. Da bi spriječila raskid sa metropolom dolazi do obrazovanja jednog novog tipa kolonija, tzv. dominiona. U svakom dominionu postojao je guverner koga je postavljala vlada u Londonu. Njegov odnos prema zakonodavnom tijelu i vladi dominiona sve je više ličio na odnos engleskog kralja na iste organe u metropoli. On je dugo vremena ostao u dominionima kao jedina službena veza sa Londonom. U urođeničkim kolonijama vlast su vršili kolonijalni činovnici i upravni aparat "podvrgnut engleskoj vladi". Ovdje se mogu navesti Indija i Pakistan. Tek poslije Drugog svjetskog rata čitav Indijski potkontinent oslobođen je engleske dominacije. Tada su stvorene samostalne države Indija i Pakistan, koje su zadržale izvjesnu povezanost s Engleskom u okviru Britanske državne zajednice (British Commonwealth). 5.4.1.8. Pravo u Engleskoj Bitna obilježja i izvori. - Englesko buržoasko pravo imalo je niz specifičnosti i karakteristika. Jedna od njih je da Revolucija nije donijela raskid sa feudalnim pravom. Naime, kompromisni karakter engleske buržoaske revolucije se odražavao na "zadržavanju prije

revolucionarnih feudalnih pravnih formi". Dalja karakteristika ogleda se u postepenoj promjeni sadržaja prava uz očuvanje starih formi. Tradicionalnost je posebno izražena u engleskom pravu. "Privrženost Engleza njihovim ustanovama i njihovom pravu i poštovanje koje oni ispoljavaju za njih, jesu stvari koje treba imati na umu kada se ispituje englesko pravo". U stvaranju pravnih normi i pravnih instituta, odlučujuću ulogu odigrala je sudska praksa i djelatnost sudija. Ugled sudije je ostao netaknut i poslije Revolucije pa se njihovo mišljenje veoma poštuje. Sistem precendenta je u stanju da zadovolji "konzervativni duh Engleza, privržen tradiciji". To je ista težnja koja ih je dugo činila protivnicima svakog zakonodavstva, "pošto zakon unosi nagle novine u englesko pravo i predstavlja prekid s ustanovljenom tradicijom." Englesko pravo je daleko od svake apstrakcije i svake generalizacije. "Pravo kontinentalne Evrope", - piše Pound -"rođeno je iz univerzitetske nastave, englesko pravo je rođeno iz prakse sudova. Iz toga razloga sisteme zasnovane na rimskom pravu karakteriše jedna tehnika koja se sastoji u primjeni tekstova, dok se engleski sistem, isto tako jasno, karakteriše jednom tehnikom koja primjenjuje iskustvo sudija." 225 Ustav Engleske nije pisani ustav. On počiva, više nego na pisanim tekstovima, na običajima i praksi (Conventitions of the Constitution), koji se uvijek prilagođavaju novim prilikama i misaonim tokovima. To je zemlja historijskih ustava. Ali ni Magna Carta Libertatum, kamen temeljac ustavnosti, ni Petition of Right i Bill of Rigths nisu deklaracije prava. Ovi akti se ograničavaju na to da proglase nezakonitim izvjesne tačno definisane težnje i postupke kraljevske vlasti. Ni Habeas Corpus Act nije neka deklaracija prava, već je to jedan zakon koji predviđa brz i pogodan postupak da se obezbijedi pristup sudiji i brzo puštanje na slobodu svake ličnosti koja je nezakonski uhapšena ili zadržana od javnih vlasti ili običnog pojedinca. U kontinentalnom sistemu zapadnoevropskih država, vlada konceptualni sistem, gdje se najprije postavljaju opća pravila, a zatim se ta pravila primjenjuju na konkretne slučajeve. Ta pravila su rezultat uticaja rimskog prava, srednjovjekovne tradicije, kanonskog prava i teorije prirodnog prava. U engleskom pravu dominira sudski precedent kao izvor prava. Ovdje slučaj prethodi pravilu. Ne izvode se rješenja konkretnih sporova iz unaprijed stvorenih općih normi, već se iz rješenja slučajeva stvara pravilo za buduće takve slučajeve. Čak i kad postoji zakon, on se po pravilu ne primjenjuje neposredno, već prema načinu na koji ga interpretiraju sudovi, rješavajući pojedine sporove. U Engleskoj, u kojoj nije došlo do recepcije rimskog prava, stvoreni su mnogi pravni instituti koje buržoaska kontinentalna prava u takvom obliku ne poznaju. S tim u vezi, u Engleskoj je formirana posebna pravna sistematizacija i terminologija. Isto taka ovdje su stvorene ranije nego na kontinentu nove grane prava kao što su pronalazačko pravo (1632.) i autorsko pravo (1709.). Pravni sistem u Engleskoj možemo označiti kao historijski sistem, englesko pravo kao praktično, a ne teorijsko pravo, jer se zasniva na praktičnim rješenjima, na sudskim precedentima. Ni u pogledu izvora engleskog buržoaskog prava nije došlo do bitnih promjena. Zadržali su se: opće pravo (Common Law), sistem pravičnosti (Equity Law) i statutarno pravo (Statute law). I Common Law i Equity Law su precedentna prava. Sudske presude - precedenti, služe kao "prejudicij" i za stranke i za sudije. U načelu, jednom donijeta presuda važi zauvijek. Sudski precedent (case) vezuje tako da se ubuduće uvijek kada se pojavi ista situacija, postupi na isti način. Ako su sudovi vezani ranijim odlukama, a u istom slučaju koji se kasnije pojavi moraju dati istu presudu, to bi značilo da je ovaj sistem krut i nepromjenljiv. U stvarnosti nije taka. S obzirom na to da raspolažu sa 226 ogromnim brojem precedenata, stranke i sudovi mogu birati na koje će se precedente pozvati. Sudska mišljenja su iznijansirana, moguće je braniti suprotan stav navođenjem nekog mišljenja, čije je stvarno značenje, u vrijeme kada je donijeta presuda imalo sasvim drugi smisao. Viši sud ima tri mogučuosti prilikom rješavanja nekog slućaja koji je već ranije odlučivan na nižem nivou. On može isti slućaj riješiti na drugačiji način (overruling), i to znači da je postavljen nov pravni princip, da je

nastao novi precedent (case). On može spor između dviju stranaka riješiti na suprotan način (reversal - obrnuta presuda). I na kraju, može izraziti neslaganje (disapproval) sa ranijom presudom. Sve ovo, uz slobodu sudova u rješavanju novih slućajeva, za koje nema precedenta, čini od Common Law - a jedan dosta elastičan sistem prava. To je i razumljivo jer su precedenti, ustvari, sadržavali pravne norme. Međutim, sudije su mogle u skladu sa potrebarna razvitka društvenih odnosa i zaštite klasnih interesa buržoazije donositi i odluke koje su bile drugčije od norme izražene u konkretnom precedentu pa su tako stvorili nove pravne norme. Equity Law nastao je kao dupuna Common Law - u u vrijeme razvitka kapitalističkih odnosa. Dualitet sudova na one koje su djelovali po jednom ili drugom pravu je ukinut 1831. godine, ali time nije nestalo tih dvaju sistema. 5.4.1.8.1. Pojedine grane prava U grani stvarnog prava centralno mjesto zauzima pravo svojine. Po engleskom pravu razlikuje se, tzv. realna svojina (real property, real estate) i personaIna svojina (personal property, personal estate). Realna obuhvaća pravo na zemljište i predmete vezane za njega, dok personalna obuhvaća ostale stvari, ali i prava. PersonaIna svojina obuhvata tjelesne stvari koje se nalaze u posjedu, kao i tužbene zahtjeve. U prava se u engleskom pravu ubrajaju grane prava: autorsko pravo, pravo na naknadu štete i tome slično. Razlike u pogledu sadržaja nema. Razlika je postojala samo u tome što je prijenos svojine zemljišta zahtijevao brojne formalnosti i što je red nasljeđivanja kod realne svojine bio drukčiji nego kod personaIne svojine. Osnovna karakteristika svojinskih odnosa u precedentnom pravu, Engleske je: 1. u nepostojanju posebnog režima za svojinu na nepokretnostima; 2. u odsustvu koncepcije svojine kao potpune vlasti na stvari (plena in re potestas); 3. u feudaInom porijeklu svojinskih kategorija, što 227 se naročito vidi u mogućnosti da nad istim zemljištem postoje istovremena ovlaštenja različitih subjekata. Svojina nad pokretnim stvarima u suštini se ne razlikuje od rimske i kontinentalne proprietas. Međutim, englesko pravo na zemlji je toliko složeno, da ga je čak i Kromvel opisao kao "strašnu zbrku". Iako je feudalnog porijekla, pravo svojine u Common law - u je imalo neke institute koji su se veoma dobro uklopili u potrebe razvijenog kapitalizma. U ove spada i trast (trust). Trast (trust) je tvorevina "prava pravičnosti" (equity) nastala u XVI vijeku, koja nema pandan u kontinentalnom pravu, iako liči na rimsku fiduciju. S vremenom se trast razvijao i danas se putem njega u Engleskoj obavljaju mnoge transakcije i postižu različiti ciljevi.. Trast se definiše kao pravo svojine na nepokretnostima ili na pokretnim stvarima, koje pripada jednom licu i koje ovo ostvaruje u interesu trećeg. To je prijenos svojine sa namjenom da se prenijeta imovina koristi u interesu nekog trećeg. Ovom ustanovom se postižu različiti ciljevi. Svrhe u koje može biti upotrijebljen trast su veoma različite. Spomenimo samo neke: zaštita maloljetnih nasljednika do njihovog punoljetstva, ustanovljenje nekih prava u korist udate ženle, trast s ciljem privredne aktivnosti i industrije itd. On može biti ustanovljen poslovima inter vivos ili mortis causa; može biti izričit ili prešutan, a može biti posljedica zakonske odredbe. Najvažniji oblik trasta se javio kod preduzetničkih kompanija (business companies). On se sastoji u tome što se neka imovina povjerava jednom ili nekolicini trastija (menadžera) koji upravljaju imovinom u korist trećih lica (ustvari, imaoca akcije), onih koji su uložili kapital. U grani obligacionog prava razlikovali su se formalni pismeni ugovori, i obični neformalni ugovori. Kod ovih posljednjih ugovora za perfekciju ugovora tražila se, ne samo saglasnost stranaka nego i naznaka osnova, tzv. "consideration" za prihvaćanje obaveze. Obligaciono pravo u Engleskoj je podijeljeno između "Contract" (ugovor) i "Torts" (odgovornost za delikte, vanugovorna imovinska odgovornost). Definicija ugovora je slična: to je sporazum između dvaju ili više lica u kome postoji "Consideration". U slučaju ugovora ona se odnosi na razlog, motiv, cijenu, na onaj odlučujući uticaj na stranke da zaključe ugovor. "

Ugovor se najčešće zakljućuje u pismenoj formi. To je posljedica engleskog zakona o prevarama (Statute of Frands) iz 1677. i prema kome svi ugovori koji prelaze jedan iznos, zatim svi ugovori koji se odnose na promet nepokretnosti, ili čije izvršenje traje duže od godine dana, proizvode samo prirodne obligacije, ako nisu zaključeni u pismenoj formi. 228 Englesko pravo ne poznaje opću oblast deliktne, vanugovorne građanske odgovornosti, već je tokom vremena stvorilo jednu zbirku građanskopravnih delikata, slično rimskom pravu. Postoji određena i zatvorena lista ovakvih delikata i van njih ne može se podići tužba. 5.4.1.8.2. Nasljedno pravo Englesko nasljedno pravo poznaje zakonsko i testamentalno nasljeđivanje. Kod zakonskog nasljeđivanja, pravila se razlika između realne i personalne svojine. Zemlju kod realne svojine nasljeđivali su muški potomci po principu primogeniture. Stvari personalne svojine naslijeđivala su djeca i bračni drug (jedna trećina imovine). Ako nije bilo djece bračni drug je mogao naslijediti polovinu imovine, a cijelu ako je vrijednost bila manja od 500 funti. 5.4.1.8.3. Bračno pravo U bračnom pravu sve do početka XIX vijeka valjanost braka i odnosi između bracnih drugova regulisani su po propisima kanonskog prava. Gradanski fakultativni brak uveden je 1836. godine. Razvod braka tek je dozvoljen 1857. godine. Do tada je bio crkveni brak i bila je dozvoljena rastava od stoIa i postelje. Žena je u braku imala poslovnu sposobnost. Muž je odgovoran za delikt svoje žene, ako je delikt izvršila u njegovoj prisutnosti. Kao i u nekim feudalnim pravima, ovdje se zadržalo pravo muža da ženu umjereno kažnjava. Zakonodavstvo XX vijeka izjednačilo je pravni položaj žene s položajem muža. 5.4.1.8.4. Krivično pravo Krivično pravo nalazi svoje izvore u Common Law - u i Statutarnom pravu. Princip legaliteta "Nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege" nije bio utvrđen zakonom, već samo u djelima političara i filozofa. Osnovno krivično djelo, veleizdaja, koje je utvrđeno u XIV vijeku, poslužilo je kao osnov za utvrđivanje novih krivičnih djela tokom XVII i XVIII vijeka, koja se također smatraju veleizdajom. Tako se za vrijeme Kromvelove vlade pod veleizdajom smatra napad na ličnost i prava lorda - protektora kao "vrhovne vlasti engleske države". Još 1844. godine Engels je za englesko krivično pravo rekao da je najstrožije u Evropi i da ni po čemu nije blaže od Karoline koja je po kaznama premašila barbarske zakone: spaljivanje, nabijanje na kolac, trganje udova iz živog tijela itd. 229 Krivično pravo druge polovine XVII i XVIII vijeka karakteriše se jačanjem zakonodavne aktivnosti, naročito u oblasti krivičnih djela protiv države. Donosi se niz statuta, koji smatraju kao veleizdaju najraznovrsnije krivične radnje prema momentalnim potrebama. Tako, npr., 1691. godine, izvoz oružja u Francusku, a isto tako odlazak u Francusku i dolazak iz nje, bez odobrenja, smatrani su kao veleizdaja. Pod veleizdajom se smatralo i kovanje lažnog novca. Blackston piše: "Gorko je priznati da je među radnjama, koje ljudi svakodnevno čine ne manje od 160 u aktima Parlamenta ubrajano u red krivičnih djela koja za sobom neminovno povlače smrtnu kaznu". Posebno su bila zaštičena krivična djela protiv svojine, što se vidi iz pooštrenih kazni. Bili su i mnogobrojni slučajevi primjene smrtne kazne. U krivičnom postupku važna načela crpljena su iz Magna Carte Libertatum i Habeas Corpus Acta. Načela krivičnog postupka su: kontradiktornost i postojanje porote. Kontradiktornost znači da je optuženi ili osumnjičeni dokazivao svoju nevinost, a tužilac krivicu i odgovornost optuženog ili okrivljenog. Ovaj princip kontradiktornosti nije samo važio za pretres pred sudom nego i za istragu. Velika porota odlučivala je o predaji osumnjičene osobe sudu, dok je mala porota odlučivala o krivnji optuženoga. 230

5.4.2. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE Postanak i razvoj. - Početkom XVII vijeka bile su stvorene prve kolonije u Sjevernoj Americi. Prvi kolonisti iz Engleske bili su puritanci, koji su se u Novi svijet iselili zbog vjerskih progona za vrijeme Džemsa I i Čarlsa I, da bi se u novoj domovini mogli slobodno razvijati i pridržavati vjerskih shvaćanja i pravila". Oni su se 1607. godine naselili na područje današnje Virdžinije i Nove Engleske (Masacusets, Nju Hempsir, Konektikat, Rod Ajlend). Nešto kasnije, južno od rijeke Potomak, naselili su se anglikanci i katolici iz Engleske koji organizuju plantažersku proizvodnju. U vremenu od 1607. godine, kada je osnovana prva kolonija Virdžinija, do 1733. godine, kada je nastala posljednja Džordžija, na tlu Sjeverne Amerike postojalo je 13 kolonija. Između sjeverne i južne grupe kolonija postojale su znatne ekonomske, političke i vjerske razlike. Iako su svih 13 kolonija bile pod suverenitetom engleskog kralja, ipak njihov status nije bio isti. Postojale su tri vrste kolonija: krimske, vlasničke i kompanijske. Krunske kolonije su bile najbrojnije. One su bile pod direktnom kontrolom krune, odnosno vlade u Londonu. Vlasničke kolonije su pripadale pojedincima, a kompanijske kompanijama. One su nastale na taj način što ih je kralj darovao putem "povelje" pojedincima, odnosno kompanijama, i time se odrekao miješanja u njihove unutrašnje poslove. Sve kolonije su raspolagale izvjesnim stepenom samostalnosti, bile su organizovane kao posebne zajednice, bez ikakvih međusobnih institucionalnih veza. Ipak, sve su bile upućene na London, odnosno na Trgovačku komoru, koja je bila neposredno podređena Tajnom savjetu. U kolonijama je izvršnu vlast vršio guverner, koji je imenovan u Londonu. Njemu je pomagalo Vijeće čije članove je on imenovao. Po ugledu na Englesku, postojalo je izborno predstavničko tijelo koje je imalo zakonodavnu i sudsku nadležnost. Kolonisti su dobili pravo da sami upravljaju sobom, da odobravaju poreze, da uređuju svoje vjerske stvari, te da ih za delikte optužuje i osuđuje porota. Lokalna samouprava bila je organizovana po ugledu na maticu. Kolonisti su sa sobom donijeli i englesko pravo i po njemu se vladali. "Englesko pravo", - pisao je Engels 1892. godine, - "u toku vijekova je presadilo u Ameriku i u kolonije najbolji dio lične slobode, lokalne samouprave i obezbjeđenja od svake tuđe intervencije, osim sudske, jednom riječju, one starogermanske slobode, koje su na kontinentu, pod vlašču apsolutnih monarha potpuno isčezle". 231 Iako su se kolonije osjećale sastavnim dijelom engleske imperije, one su sve više počele dizati glas protiv politike engleskih trgovačkih krugova. U XVII vijeku postojale su paralelno francuske i engleske kolonije u Sjevernoj Americi. Sedmogodišnji rat (1756.-1763.), koji se vodi u Evropi između Francuske i Engleske, proširio se i na njihove kolonije u Americi i Indiji. Po okončanju rata, mirom u Parizu 1763. godine, Francuska je morala predati Engleskoj Kanadu i područje istočno od rijeke Misisipi. Tako je Engleska istisnula Francusku iz Sjeverne Amerike, gdje je svojim kolonijama branila proširenje prema zapadu i kočila njihov razvoj, smatrajući ih izvorom sirovina i tržištem za svoju robu. Kraljevskim proglasom iz 1763. godine bilo je zabranjeno kolonistima naseljavanje zapadno od planine Eligeni. Veliko nezavodoljstvo buržoazije u kolonijama izazvala je britanska restriktivna ekonomska politika. Kolonijama je zabranjeno kovanje novca i emisija u novčanicama, ograničena industrijska proizvodnja, određeni artikli mogli su se izvoziti u Englesku (duhan, šećer, pamuk), na uvoz američkih poljoprivrednih proizvoda bile su udarene velike carine, a iz Evrope se roba mogla uvoziti samo na britanskim brodovima. Ogorčenje kolonista i njihovo zbližavanje izazvao je naročito Zakon o pečatima (Stamp Act), koji je Britanski parlament donio 1765. godine. Prema ovom zakonu, uvedeno je novo poresko opterečenje za kolonije, koje je zahtijevalo da sve novine, publikacije, ugovori i pravni dokumenti nose poreski žig. U znak protesta u kolonijama Nove Engleske je 1765. godine osnovana organizacija Sinovi slobode, a iste godine Kongres devet kolonija je odbio plaćanje ovog poreza.

Tom prilikom usvojena je Deklaracija o pravima Amerikanaca, kojom se odbacuju svi direktni porezi i proglašava bojkot britanske robe. Britanski parlament je iduće godine ukinuo Zakon o pečatima. Ali je zato 1767. godine uveden u kolonije porez na industrijske proizvode (tzv. Thownhshend Act), što je još više ogorčilo koloniste koji su počeli te artikle krijumčariti. Na ovaj akt Londona, kolonisti su odgovorili parolom "Kupujte američku robu". Središte otpora bio je Boston, gdje je 1770. godine došlo do sukoba s engleskom vojskom ("Bostonski pokolj"). Da bi stvorila potreban presedan za naplatu poreza, Engleska (1773.) je ukinula visoke carine na čaj koji se uvozio u američke kolonije, ali je uvela relativno nizak porez na taj artikal. Kolonisti su shvatili o čemu se radi i bojkotovali su kupovanje jeftinog čaja. Kada je jedan engleski brod natovaren čajem uplovio u bostonsku luku, Bostonci su napali brod i pobacali sanduke čaja u more. Bila je to čuvena "Bostonske čajanka" (The Boston Tea Party). 232 Britanci su odgovorili zatvaranjem bostonske luke i nizom represivnih mjera. Donose pet nepodnošljivih zakona. Prvim zakonom, na neodređeno vrijeme zatvara se bostonska luka; drugim, poništava se autonomija kolonije Masacusets, a njen guverner se postavlja za komandanta svih engleskih trupa u Americi; trećim, se prenose u Englesku sva suđenja koja su se odnosila na kršenje ovih zakona; četvrti se odnosi na smještaj svih engleskih trupa u gradovima Masacusets; potom se daje sloboda svim katolicima u Kanadi. Aprila 1775. godine došlo je u okolici Bostona do oružanih sukoba između engleske vojske i kolonista. Postepeno su se sukobi povečavali. Amerikanci su počeli primjenjivati taktiku gerilskog ratovanja, što nije odgovaralo Englezima. Oko 20.000 naoružanih kolonista opkolilo je engleski garnizon u Bostonu. Marta 1776. godine Amerikanci su zauzeli Boston. Engleska je nakon toga počela slati sve veća vojna pojačanja u Ameriku. Medutim, u redovima kolonista nije vladala jednodušnost. Neki su smatrali da Engleze treba samo zaplašiti, ali ne prekidati veze s Engleskom. Bogati trgovci nisu željeli prekidati veze s Londonom radi uspješne trgovine. Vlasnici plantaža s juga, bili su odani kralju i pomisao na odvajanje od Engleske činila im se strašnom. U sjevernim kolonijama većina je htjela rat i proglašenje republike. U periodu između 1775. i 1776. godine mnoge kolonije samostalno su proglasile svoju nezavisnost i otcijepile se od Engleske. One će se na Drugom kontinentalnom kongresu predstaviti kao nezavisne i samostalne. 5.4.2.1. Filadelfijski kongresi. Deklaracija o nezavisnosti. Ugovor o miru Radi borbe sa Engleskom, sjeverne i južne kolonije udružile su se na Kongresu njihovih predstavnika 1774. i 1775. godine u Filadelfiji, koji je dobio ime "Kontinentalni kongres". Prvi Kontinentalni kongres počeo je 6. septembra i trajao je do 26. oktobra 1774. godine. Na tom Kongresu bio je učinjen pokušaj od umjerenih elemenata (Franklina) da se ostvari konfederacija kolonija sa izbornim predstavnikom na čelu, ali sa održavanjem vrhovne vlasti kralja. Taj pokušaj nije uspio, s obzirom na brzi porast revolucionarnog raspoloženja u zemlji, na uspjehe pobunjenika i s obzirom na nepomirljiv stav engleske vlade, koja je pokušala da u vidu represalija protiv pobunjenika "odsiječe američku trgovinu". 233 Džordž Vašington (George Washington) je tada izjavio: "Ako je potrebno da prihvatim oružje, hoću da ovo učinim radije nego da se dozvoli da engleske slobode nestanu u kolonijama". Od akata donesenih na ovom Kongresu treba spomenuti "Deklaraciju prava", koja je, polazeći od pune samouprave u kolonijama, obavezala sve kolonije da za period od tri mjeseca obustave svaki uvoz ili izvoz u Englesku. U njoj se vrši apel na kralja da se promijeni politika prema kolonijama. Deklaracija potvrđuje odlučnost kolonija da ce se udružiti ako bude upotrijebljena sila protiv Masacusetsa. Ovaj Kongres doprinio je da još više ojača nacionalna svijest Amerikanaca. Nadajući se da će se sukob riješiti mirnim putem, Kongres je riješio da se ponovo sastane u maju 1775. godine.

Međutim, došlo je do krvavih sukoba između Amerikanaca i engleske vojske. "Samo kod Bunker Hila bilo je 441 poginulih među američkim borcima, a 1.054 engleska vojnika izgubila su život." Drugi kontinentalni kongres počeo je u maju 1775. godine. Zvanično je Džordž Vašington proglašen vrhovnim komandantom vojske. Na ovom Kongresu neke od kolonija koje su proglasile svoje otcjepljenje od Engleske, kao što smo rekli, učestvovale su kao nazavisne i samostalne države. Ali, vođe američke revolucije išle su za tim da od svih 13 kolonija stvore jednu državu, koja će se lakše oduprijeti engleskoj vojsci i stvoriti uslov za nesmetan razvitak. Koncem 1775. i početkom 1776. godine još su neke kolonije proglasile samostalnost. Tada je donesena (12. VI 1776.) Virdžinijska deklaracija prava. U njoj je istaknuto načelo narodne suverenosti i proglašena su prirodna prava čovjeka: na život, slobodu, na privatnu svojinu i njeno osiguranje, te postizanje sreće i sigurnosti. Kralj Džordž III koloniste je proglasio pobunjenicima i poslao vojsku da uguši ustanak. Na to je Drugi kontinentalni kongres 4. VII 1776. na prijedlog T. Džefersona (T. Jefferson - a) usvojio i proglasio Deklaraciju o nezavisnosti. Njom 13 američkih kolonija kidaju vezu sa Velikom Britanijom i proglašavaju se nezavisnim i slobodnim. U Deklaraciji nezavisnosti detaljno su iznijete žalbe kolonista i priličan dio suštine revolucionarne teorije. Deklaracija usvaja načela škole prirodnog prava "traženje sreće; legitimitet vlasti poćiva u narodu; početni legitimitet može biti izgubljen kad vlast zloupotrijebi svoj mandat i legitimitet želi nadoknaditi legalitetom, bez obzira na njegovu sadržinu i usklađenost s legitimitetom; zato Deklaracija nabraja 27 povreda koje je počinio Džordž III i naziva ga tiraninom te mu time oduzima legitimitet i legalitet". 234 "Mi smatramo da je samo po sebi jasno", - pisalo je u Deklaraciji, - "da su svi ljudi stvoreni kao jednaki, da im je njihov tvorac dao izvjesna neotuđiva prava, među kojima: život, slobodu i težnju za srećom, da za obezbjeđenje tih prava ljudi organizuju vlade, čija pravična ovlaštenja proističu iz saglasnosti onih kojima se upravlja; da kada jedan oblik uprave postane štetan za narod, onda je narod u pravu da ga izmijeni ili uništi i uspostavi novu vladu, osnovanu na takvim principima i organizujući njenu vlast u toj formi koja će biti najkorisnija za ostvarenje njene bezbjednosti i sreće." Ovom Deklaracijom kolonije se nisu među sobom ujedinile, već samo prekinule svoje veze sa Engleskom. Po svojim osnovnim postavkama ona je jasno govorila da se u uslovima oslobodilačkog rata provodi istodobno buržoaska revolucija. U Deklaraciji je istaknuto pravo na revoluciju. Njom su se konstituisale Sjedinjene Američke Države i javno je stavljeno do znanja da se ratom za nezavisnost konačno utvrduju buržoasko ekonomski odnosi. Odbijanje nekih delegacija da se u Deklaraciju unese osuda ropstva bila je klica kasnijeg sukoba i dugotrajnog građanskog rata u SAD. U prvim godinama rata bolje organizovana britanska vojska nanosila je poraze američkim trupama. S vremenom je američka vojska stekla iskustvo i veći borbeni moral, čemu su doprinijeli dobrovoljci iz Evrope koji su pritekli Amerikancima u pomoć. Na stranu SAD je 1778. godine stala Francuska, tako da je združena francuska i americka vojska prinudila Britance na definitivnu predaju i kapitulaciju. Mada su Britanci jpš držali New York, rat je bio praktično završen. Pobijedile su Sjedinjene Američke Države. Mirovnim ugovorom u Parizu od 3. septembra 1783. godine Velika Britanija je priznala nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država. Ovim ugovorom su određene granice SAD. Na zapadu je granica bila rijeka Misisipi, na jugu Florida, dok je na sjeveru povučena prema 45. paraleli. 5.4.2.2. Razvitak ustavnosti i državno uređenje SAD Odmah nakon usvajanja Deklaracije o nezavisnosti, Američki Kongres predstavnika trinaest samostalnih država pristupio je izradi prvog ustava 1777. godine, koji je dobio naziv ČIanci konfederacije SAD. Ti ČIanci (u kojima je dat naziv Sjedinjene Američke Države) stupili su na

snagu tek 1781. godine. Taj akt je, dakle, donesen, ratificiran i počeo djelovati još za vrijeme oslobodilačkog rata. Prema tim ustavnim propisima predviđen je konfederativni oblik državnog uređenja i republikanski oblik vladavine. Svaka država članica 235 je prema tom ustavnom aktu sačuvala svoje "suverenitet, slobodu i nezavisnost" i svu ostalu vlast i prava, ako ona nisu izričito Člancima o konfederaciji prenijeta na zajedničke organe vlasti. Države su bile ujedinjene u "čvrst prijateljski savez uzajamnosti" radi odbrane od spoljnjeg neprijatelja, obavezujući se da će, u slučaju napada na bilo koju od njih, ostale države priteći u pomoć. Građani jedne države imali su ista prava u drugoj državi na bazi reciprociteta. Kod progona osumnjičenih ili optuženih za krivično djelo predviđeno je uzajamno pomaganje i obaveza ekstradicije tih osoba. Shodno Člancima konfederacije formirano je zajedničko tijelo, jednonodomni Kongres, u kojem su bile predstavljene sve države članice preko svojih delegata. Te delegate kojih je zavisno od veličine država bilo od dva do sedam, određivale su države na način kako su same željele. Međutim, bez obzira na broj delegata, svaka država je u Kongresu imala samo jedan glas. Sve odluke Kongresa, da bi bile punovažne, morale su biti donijete jednoglasno. Osim Kongresa nije postojao nikakav drugi zajednički organ, ni izvršni ni sudski. Nije bilo ničeg sličnog nekoj konfederalnoj vladi. Ovlaštenja Kongresa bila su malobrojna i strogo ograničena. On je kvalifikovanom večinom odlučivao o ratu i miru, sklapanju međunarodnih ugovora i saveza, o kovanju novca, zajmovima i budžetu, o izgradnji flote, imenovanju glavnog zapovjednika i oficira zajedničke vojske i mornarice, svih oficira iznad čina pukovnika u vojskama pojedinih država. Kongres je rješavao sporove među državama članicama, a mogao je regulisati i probleme međusobne trgovine država članica, organizacije pošte, postavljati diplomatske predstavnike i slično. Kongres konfederacije donio je 13. VI 1787. godine, tzv. Uredbu o naseljavanju novih teritorija na zapadu od planina Eligeni (Allegheny). To je izazvalo masovnu kolonizaciju zapadnih područja, iz kojih su indijanska plemena nemilosrdno protjerivana i uništavana. Prema spomenutoj Uredbi, potvrđenoj tri godine kasnije, Kongres je sprovodio postupak stvaranja novih država članica. Čim je određeno područje na zapadu dostiglo predviđeni broj stanovnika od 5.000, dobivalo je od Kongresa status teritorija, tj. dobivalo je pravo na vlastitu izabranu narodnu skupštinu, guvernera i jednog predstavnika u Kongresu sa savjetodavnim pravom glasa. Kada je teritorij narastao na 60 hiljada stanovnika, dobivao je ovlaštenje da bira ustavotvorni konvent, izradi vlastiti ustav i izjavi želju da kao suverena država stupi u savez s ostalim državama. Kongres SAD onda je o tome donosio odluku, a predsjednik je u određenoj formi svečano primao novog člana. 236 Kongres je sam određivao vrijeme svog zasjedanja. Za intervale između sesija biran je "Komitet država". U njegov sastav ulazio je po jedan delegat iz svake države. Komitet država mogao je preduzeti sve mjere na koje ga je ovlastio Kongres, rješavao tekuća pitanja, "osim onih za koje se izrazila kvalifikovana većina u samom Kongresu". Teritorija svake države mogla je biti izmijenjena samo saglasnošču te države. Svaka država imala je svoju miliciju, mogla je stupiti u rat u slučaju neposrednog napada na njihovu teritoriju. ČIanci Konfederacije 1781. predviđali su dosta slabu vezu među državama članicama. Dalji razvoj SAD tražio je čvršči oblik povezanosti među državama. Još 1786. godine na Kongresu u Anapolisu bilo je odlučeno da se sazove naročiti ustavotvorni konvent radi izrade novog ustava. Taj Konvent, koji se sastao u maju 1787. godine u FiladeIfiji, zasjedao je tajno. Ustavotvorni konvent koji se u maju 1787. sastao u Filadelfiji, nakon oštre političke i ideološke borbe donio je novi ustav. Najviše polemike izazivalo je pitanje kako organizirati buduću federaciju. Uglavnom su se izdvojile dvije koncepcije: jedna koju su zastupale velike države i koju je išla za uvođenjem snažne centralne vlasti, i druga čiji su zastupnici bile male države, koje su nastojale da očuvaju što veća prava država. Ove koncepcije bile su pretočene u dva nacrta ustava

podnijeta ustavotvornom konventu. Prvi nacrt - "Virdžinija plan" (Virginia plan) - predviđao je jaku centralnu vlast, sa pravom zakonodavnog tijela da donosi savezne zakone uvijek kada su pojedine države nenadležne. U zakonodavnom tijelu velike države imale bi prednost jer bi njegovi članovi bili birani srazmjerno broju stanovnika pojedinih država. Plan Nju Džersi (New Jersey) oslanjao se na dotadašnje konfederalno uređenje i predviđao je zakonodavno tijelo u kamo bi sve države imale podjednak broj glasova i čije bi delegate imenovale i plaćale države. Kako nijedan od ovih planova nije prošao, tražilo se kompromisno rješenje. Prihvaćen je prijedlog Konektikata (Connecticut Compromise) prema kome bi buduće zakonodavno tijelo bilo dvodomno. Jedan dom bi bio Senat u koji bi svaka država slala po dva člana. Drugi dom zakonodavnog tijela, Predstavnički dom, sačinjavali bi članovi izabrani od građana po izbornim jedinicama. Poslije postizanja kompromisa, Ustav je usvojen 17. septembra 1787. godine, a stupio na snagu juna 1789. godine. On je i danas na snazi, tako da je to najstariji važeci Ustav na svijetu. Prema tom Ustavu, SAD su iz konfederacije, tj. saveza država, pretvorene u federaciju, tj. u saveznu državu. Po obliku državnog uređenja postale su složena, federativna država, dok su po obliku vladavine definitivno postale republika. 237 Organizacija vrhovnih organa vlasti bila je zasnovana na principu podjele vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Vrhovni organi državne vlasti po Ustavu su: Predsjednik, Kongres i Vrhovni sud. 5.4.2.2.1. Predsjednik SAD Predsjednik SAD je šef države (predsjednik republike) , vrhovni organ izvršne vlasti, sa velikim ovlaštenjima, tako da ga neki upoređuju s ustavnim monarhom. Vodeći položaj predsjednika je, dakle, trostruko izražen: on je šef države, šef izvršne vlasti i vrhovni komandant oružanih snaga - pa se po njemu ovaj sistem naziva predsjednički. Na taj položaj može biti izabran svaki državljanin SAD koji boravi u SAD najmanje četrnaest godina i ima najmanje 35 godina starosti. Predsjednik se bira na četiri godine i može biti izabran još jedan mandat. On sam bira sebi saradnike, resorne ministre (sekretare), a koji su za svoj rad njemu odgovorni. Ne postoji direktna odgovornost ministara pred Kongresom, niti mogućnost da ih Kongres smjenjuje, ukazujući im nepovjerenje. Ministri nisu članovi Kongresa, naprotiv, uslov je da ne budu njegovi članovi. To je princip suprotan od onog koji važi u parlemantarnim režimima, gdje se ministri biraju iz redova parlamentaraca i stalno brane svoj rad i odluke pred parlamentom. Predsjednik je vrhovni komandant cjelokupne vojne sile i policije pojedinih država, kad je ta pozvana u aktivnu službu SAD. On zaključuje međunarodne ugovore, ali uz saglasnost Senata. Ima pravo odgađanja kazne i vrši pomilovanja za delikte protiv SAD. On je ovlašten da imenuje ambasadore i sudije Vrhovnog suda, uz pristanak Senata. Položaj Predsjednika pojačan je i načinom izbora, jer njega bira šire izborno tijelo. Ustav predviđa da Predsjednika biraju, tzv. elektori (izbornici). U svakoj državi prema broju njenih predstavnika u Kongresu biraju se elektori, a skup elektora iz svih država bira predsjednika SAD. Međutim, taj sistem je u praksi modifikovan u tom smislu da se Predsjednik bira direktnim glasanjem. Svi elektori one države u kojoj određeni kandidat dobije apsolutnu većinu moraju glasati za toga kandidata. Osnovni razlog porasta moći Predsjednika SAD jeste proširenje prava izvršne vlasti na čijem čelu on stoji. Pod njegovom kontrolom danas je blizu 6 miliona ljudi - činovnika federacije, oni su njemu podređeni i njemu odgovorni. Mada Predsjednik SAD nema zakonodavnu vlast, njemu pripada značajno ovlaštenje, tzv. suspenzivnog veta, kojim može uticati na zakonodavnu djelatnost Kongresa. Prema ovom ovlaštenju, ako Predsjednik u roku od deset dana od izglašavanja zakona, odbije da potpiše i 238 proglasi zakon, on se vraća na ponovno razmatranje Kongresu. Ako se za isti zakon, uprkos predsjednikovom vetu, ponovo izjasne dvije trećine oba doma Kongresa, tada zakon stupa na snagu,

bez obzira na raniji predsjednikov veto. U početku su se predsjednici manje koristili tim svojim pravom, ali za vrijeme Predsjednika Franklina Ruzvelta (Franklin Roosvelt) i njegovog čuvenog "Nju Dila" (New Deal) i kasnije, više je stotina puta upotrebljavan veto. Ustav pruža mogučnost jedne varijante veta, koja je u praksi dobila naziv "džepnog veta". Naime, ukoliko Kongres usvojeni zakonski prijedlog dostavi Predsjedniku na potpis u toku posljednjih deset narednih dana prije zaključivanja zasjedanja, ovaj ga, ne reagujući ni na koji naćin, može staviti u "džep", jer mu je formalno posmatrano uskraćena mogućnost da svoj stav iznese u Ustavom mu ostavljenom roku od deset dana. Sve što je rečeno pokazuje koliki značaj Predsjednik ima kao zakonodavni faktor. Smatra se da su predsjednici postali neka vrsta "treće grane zakonodavnog tijela", pored Senata i Predstavničkog doma. U predsjedničkom sistemu, konkretno u SAD, političku odgovornost pred Kongresom ne snose ni Predsjednik ni njegovi pomočnici i saradnici, članovi Kabineta. Njih po svojoj volji, imenuje i smjenjuje Predsjednik. Dakle, načelo podjele vlasti je u ovom pogledu dosljedno primijenjeno: nezavisna u odnosu na zakonodavnu vlast, izvršna vlast ne snosi pred njom političku odgovomost. U slučaju primanja mita i drugih teških zločina i prijestupa, može se pokrenuti postupak protiv Predsjednika SAD. Postupak optužbe naziva se impicmentom (impeachment). Njega optužuje Predsjednički dom, a sudi mu Senat. 5.4.2.2.2. Kongres SAD Kao ustavna protivteza Predsjedniku u sistemu podjele vlasti stoji Kongres koji ima atribute vrhovnog predstavničkog tijela. Kongres se sastoji od dva doma: Predstavničkog doma, koji ima otprilike 430 poslanika biranih na dvije godine, općim pravom glasa i proporcionalno prema broju stanovnika, i Senat, koji ima 100 senatora, po dvojicu iz svake države, bez obzira na njenu veličinu. Senatori se biraju na 6 godina, i jedna trećina sastava se obnavlja svake druge godine. Kongres ima vrhovnu zakonodavnu vlast, time da zakon mora biti primljen u oba doma, tj. u Predstavničkom domu i u Senatu, a Predsjednik SAD mora ga potpisati, odnosno proglasiti. Formalno, pravom 239 zakonodavne inicijative raspolažu isključivo članovi Kongresa. Zakonski prijedlozi, u načelu, mogu biti podnijeti bilo kom domu. Jedino je Ustavom utvrđeno da se o prijedlozima o ubiranju prihoda mora izjasniti prvo Predstavnički dom. Osim zakona, Kongres donosi i zajedničke rezolucije, koje se za razliku od zakona ne šalju Predsjedniku na potpis. Kongres ima pravo da objavljuje rat, da utvrđuje poreze i takse, te savezni budžet, da sklapa zajmove, donosi propise o trgovini s drugim državama i među državama članicama SAD, zatim propise o novčanom opticaju, o bankarstvu, o falsifikovanju novca, autorskom pravu, o poštama i poštanskim putevima, o javnom saobračaju, o radnim odnosima. Sastav i način izbora Predstavničkog doma razlikuje se od sastava i načina izbora za Senat. U Predstavnički dom, koji se bira svake druge godine, ulaze oni zastupnici koje su birači svih država izabrali po propisima izbornog zakona, taka što se njihov broj određuje srazmjerno broju stanovnika, odnosno birača jedne države. Izborno pravo regulisano je zakonom svake pojedine države, i razne države postavljaju u tom pogledu različita ograničenja. Tako, naprimjer, u velikom broju država zahtijeva se da svaki birač mora provesti godinu dana u jednom mjestu, da bi dobio pravo da glasa. U nekim državama se traži da bude pismen i da može tumačiti Ustav. Negdje postoji obaveza uplaćivanja biračke takse. Tako je Predstavnički dom, teorijski, zastupnik interesa građana SAD, nezavisno od federalne jedinice u kojoj žive, a Senat, opet teorijski, zastupnik interesa država - federalnih jedinica. Predsjedničkom domu predsjedava spiker (Speaker). Svaka od partija ima u Predstavničkom domu svoga vođu kome u radu pomažu bičevi (whips). U Senat svaka država šalje po dva senatora, bez obzira na broj stanovnika. Mandat senatora traje šest godina, a jedna trećina njih bira se svake druge godine. Danas se broj država popeo na 50,

tako da Senat broji 100 senatora. Senator ima mnogo veću ulogu u domenu spoljne politike, jer Predsjednik pri pregovorima sa stranim državama mora stalno obavještavati Senat o stanju i rezultatima pregovora i bez njegovog pristanka ne može zakljuciti nikakav međunarodni ugovor. Senat SAD je nadležan da daje saglasnost u pogledu postavljanja visokih državnih funkcionera, naročito ambasadora, kao i šefova raznih resora, samostalnih agencija itd. Kongres ima izvjesne istražne i sudske funkcije, u odnosu na rad državne uprave, kao i na sve druge oblike javne djelatnosti u SAD. On može obrazovati posebnu istražnu komisiju koja ispituje taj problem. 240 Svaki građanin koji je pozvan, mora se pojaviti pred istražnom komisijam i dati traženi iskaz, inače može biti optužen za uvredu Kongresa i suđen pred redovnim sudom. Izuzetak je kad se građanin pozove na peti arnandman U stava. Najzad, Kongres ima pravo pokretanja postupka protiv najviših državnih funkcionera u slučaju izdaje, korupcije i sličnih prestupa. 5.4.2.2.3. Vrhovni sud SAD Nosilac treće, sudske vlasti, jeste Vrhovni sud SAD. Broj sudija nije utvrđen Ustavom, već se utvrđuje zakonom. Od 1869. godine Sud ima devet sudija (jednog predsjednika i osam sudija). Sudije imenuje Predsjednik na osnovu mišljenja i uz odobrenje Senata. Oni ostaju u funkciji, kako Ustav predviđa "dokle god se dobra drže". Vrhovni sud ima određenu prvostepenu i apelacionu nadIežnost u krivičnoj i građanskoj materiji. Kao prvostepeni organ, rješava sporove: između članica država; između države članice i neke strane zemIje; te protiv presude vrhovnog suda države - članice zbog povrede saveznog zakona ili Ustava. Najvažnija funkcija koju vrši Vrhovni sud, i to bez izričitog ustavnog ovlaštenja, sastoji se u ocjeni ustavnosti zakona, odnosno tumačenja Ustava. Da bi zakoni mogli proizvoditi pravna djejstvo, oni moraju biti u skladu s Ustavom, kao aktom najviše pravne snage u sistemu pravnih akata. Ocjena ustavnosti nije apstraktna, nego je uvijek vezana za neki konkretni spor. Odluka suda o eventualnoj neustavnosti zakona ne djeluje prema svima, nego samo između stranaka. S obzirom na to da u SAD odluke najviših sudova imaju snagu precedenta, djejstvo tih odluka praktično je općevažeče. Ocjenjujući ustavnost nekog zakona, Vrhovni sud pristupa tumačenju Ustava i tek na osnovu ovakvog tumačenja Ustava, on je u stanju da ocijeni da Ii je konkretni zakon u skladu s ustavnom odredbom ili nije. Raspolažući ovakvim ovlaštenjem, Vrhovni sud može, proglašavajući određene savezne zakone neustavnim, efikasno suzbiti pokušaje Kongresa da promijeni Ustav. S druge strane, ocjenjujući da su pojedini savezni zakoni saglasni sa Ustavom, iako oni znače odstupanje od određene ustavne odredbe i de facto izmjenu Ustava, Vrhovni sud prihvaća te zakone i ustavnom tekstu daje novi smisao. Čini se da je s pravom rečeno: "Vrhovni sud je ne samo čuvar Ustava, nego u određenim situacijama i njegov gospodar". Vrhovni sud nije mogao protuustavni zakon poništiti, ali ga može ne primijeniti, a to je i činio. To se desilo u novijoj historiji SAD, kad je Vrhovni sud zakone kojima je provođen Nju Dil (New Deal) 1935/36. 241 godine počeo zaredom proglašavati protuustavnim. Na taj su način konzervativni američki krugovi uspjeli spriječiti provođenje izvjesnih socijalnih reformi. Jedino oruđe koje ostaje Predsjedniku u takvoj situaciji, jeste da prilikom idućeg imenovanja dobro razmisli koga će imenovati sudijom Vrhovnog suda. Da Ii će biti u prilici, s obzirom na doživotnost sudija, to je drugo pitanje. Države članice sačuvale su, prema Ustavu, znatan dio suverenosti. U nadležnosti njihovih zakonodavnih skupština, pored ostalog, ostavljeno je da donose propise građanskog, krivičnog i procesnog prava. U Ustavu je izričito navedeno što se zabranjuje državama članicama i što one u svojim okvirima ne mogu učiniti bez saglasnosti Kongresa. Svaka država članica ima svoj sopstveni ustav, koji je u skladu sa federalnim.

U Ustavu SAD naveden je niz ovlaštenja centralnih organa, prije svega u čl. I odsjek 8, gdje se govori o nadležnosti Kongresa, isto kao što je u odsjeku 10 istog člana, izričito utvrđeno šta države ne smiju činiti. Međutim, na generalan način pitanje raspodjele nadležnosti dva stepena vlasti riješeno je u amandmanu X, usvojenom 1791. godine, shodno kome su "ovlaštenja koja Ustavom nisu data Sjedinjenim Američkim Državama, niti njime uskračena državama, zadržana za pojedine države". Polazna koncepcija Ustava bila je, da federacija treba obavljati samo one funkcije koje su neophodne za njen opstanak i redovno funkcionisanje Unije kao cjeline, o svemu ostalom staraju se države članice. Američka federacija se šezdesetih godina prošlog vijeka već bila proširila na 30 država i postojao je stalan sukob između sjevernih država, pretežno industrijskih i relativno progresivnih, i južnih, poljoprivrednih i konzervativnih. Sjever se zalagao za jačanje centralne vlasti, a južne države su se tome protivile. Sjeverne države su bile za ukidanje ropstva, a južne za njegovo održavanje. Jaz između njih se postepeno produbljivao i do otvorenog sukoba je došlo 1861. godine. Jedanaest južnih država, nezadovoljnih svojim statusom u Federaciji, otcijepilo se iz federacije i proglasilo sopstvenu konfederaciju. Sjeverene države nisu na to pristale i započeo je rat (1861.-1865.). Južne države su bile poražene, a time i konfederalizam. Ideja federalizma je pobijedila, ali federalizma u kome je centar igrao značajniju ulogu nego do tada. Od pobjede Sjevera razvija se suprotan proces jačanja "racionaIne suverenosti", odnosno nadležnosti savezne države na račun nadležnosti države članice. 5.4.2.2.4. Političke stranke U političkom životu SAD djeluju do danas dvije polititke stranke: Demokratska i Republikanska. U SAD se dvostranački sistem pojavljuje u još izraženijem vidu nego u Velikoj Britaniji, jer tamo imamo i treću partiju - Liberalnu. Predsjednik uvijek pripada jednoj od njih, a u Kongresu se sva mjesta uvijek popunjavaju isključivo pripadnicima dviju velikih stranaka. Historijski gledano, Demokratska stranka je sa Juga. Njeni zastupnici okupljeni oko Džefersona (Jefferson), bili su protiv jake centralne vlasti, a za jačanje prava država, oni su antifederalisti. Pristalice Republikanske stranke, na čelu sa Hamiltonom, jesu sa Sjevera, oni su federalisti, pristalice jake centralne vlasti, zastupaju interese industrijalaca i bili su protiv ropstva. Poslije Građanskog rata, Republikanska stranka dominira u političkom životu. Tako su svi predsjednici sve do 1913. godine pripadnici Republikanske stranke. Od 1933. godine nastupio je preokret u korist demokrata koji sa prekidima (1953.-1961.), drže mjesta predsjednika sve do 1969. godine. Od tada se ove stranke smjenjuju na vlasti. Ove dvije stranke se programski vrlo malo razlikuju. Specifično je za obje stranke da nemaju formalnog članstva, pa ni obaveze pridržavanja stranke ili odluka najviših stranačkih organa. S pravom se kaže da ne postoji jedna nego pedeset demokratskih i pedeset republikanskih stranaka. Ove brojne stranke se jednom u četiri godine udružuju kada treba izabrati zajedničkog kandidata za predsjednika SAD. U međuvremenu, njihova aktivnost se odvija isključivo u okvirima date države. Stranke djeluju, uglavnom, na teritoriji država članica, a ne federacije, jer se svi izoori odvijaju u državama. Postoje primarne skupštine, konvencija i odbor stranke i nacionalne konvencije. Najvažniji organ je Nacionalna stranačka konvencija. U konvenciju iz svake države ulazi jedan stranački pristalica. Konvencija se sastaje jednom u četiri godine. Tada se određuje politička platforma za izbore predsjednika SAD. Nacionalni komitet predstavlja rukovodeći organ stranke između dviju konvencija. Efektivnu ulogu u rukovođenju strankom ima centralni stranački štab. Kod izbora predsjednika SAD stranke se bore da dobiju podršku većine biračkog tijela, i u tome smislu prave nagodbe sa nekim dijelovima stanovništva, društvenim grupama. Da bi neko bio izabran za predsjednika 243

SAD, on mora imati podršku bar dva od tri glavna regiona zemlje, regiona koji se razlikuju po svom klasnom sastavu i političkoj orijentaciji. "Jedan je Sjeveroistok SAD, gdje je koncentrisan industrijski i bankarski kapital, drugi je poljoprivredni i donekle industrijalizovan Zapad, i treći Jug sa crnačkim problemom i svojom relativno zaostalom privredom. Prema tome, predsjednički kandidat koji želi biti izabran za predsjendika SAD, mora napraviti određeni kompromis između političkih zahtjeva koji prevladuju u pojedinim od ovih regiona, da bi obezbijedio podršku većine stanovništva bar u dva od ova tri osnovna regiona. Političke stranke djeluju kao široke koalicije i poslije završetka izbora prestaju, ustvari, da postoje kao jedinstvene nacionalne organizacije. 5.4.2.3. Pravo u SAD Izvjesna naslijedena veza prava SAD sa engleskim postoji. Englesko pravo se smatra roditeljem američkog prava. Još je historičar Bankrofth primijetio da je kraljevska povelja kralja Čarlsa II koju je dao koloniji Rod Ajlenda, preživjela više od pola stoljeća proglašenje nezavisnosti SAD i ostala osnovni zakon Rod Ajlenda bez izmjena u tekstu sve do 1842. godine. U manjoj mjeri ta se pojava primjećuje i kod drugih država, kako u državnom, tako i u građanskom sudskom i administrativnom pravu, a posebno u oblasti "prava slobode". U ranoj epohi, prije formiranja federacije u kolonijalnom periodu, u prvobitnim državama važilo je englesko opće pravo (Common Law). Primjenjivali su se: zakoni (Statute Law) i sistem pravičnosti (Equity Law), a i povelje o osnivanju kolonija. Povelje su dopunjavali lokalni običaji, odluke kolonijalnih vijeća, kao i niz religioznih odredaba Biblije. Krivično pravo se, prema smatranju nekih pravnih historičara, izvodilo iz Biblije i odlikovalo se surovošču. "Krivični zakoni koje su izdavale kolonije dobili su naziv "plavi zakon". Tako, 1642. godine u Konektikatu bio je donijet "Kodeks" koji se sastojao od deset Mojsijevih zapovijesti sa dodatkom zabrane vradžbina. U Masacusetsu slični zakoni su izdani 1641. godine i čak 1768. godine. Sudsko pravo posebnih država u ranom periodu izgrađeno je po uzoru na englesko, ali u formama koje su znatno zaostajale za engleskim sudskim postupkom XVIII vijeka. Pa ipak, bez obzira na ovu "naslijedenu vezu", američko pravo se, nakon sticanja nezavisnosti, razvilo u pravni sistem sa specifičnim karakteristikama, različit od engleskog pravnog sistema. Među karakteristike prava u SAD može se navesti postojanje pravnog partikularizma i danas, iako su se krajem XIX i početkom XX 244 vijeka javile unitarističke tendencije. Pravni partikularizam znači da se pravni propisi znatno razlikuju od države do države, mada svi moraju biti u skladu sa Ustavom. Pošto je američki Ustav vrlo kratak i na dosta uopćen način reguliše osnove državnog i društvenog uređenja, a krivični i građanski propisi se nalaze u nadležnosti zakonodavnih skupština federalnih država, to su razlike u pravnim rješenjima pedeset američkih država znatne. Dakle, federalizam je u SAD sankcionisano i utvrdio pravni partikularizam. Pravni partikularizam vuče svoje korijene iz raznorodnosti prava 13 kolonija. Raznovrsnost privrednih, etničkih, i drugih faktora, dovela je do stvaranja dviju grupa kolonija: južne su bile pretežno plantažerske, koje su kao radnu snagu koristile uglavnom crne robove, dok su sjeverne kolonije razvile industriju i pomorstvo. Njihovi različiti interesi uslovili su i stvaranje različitih pravnih propisa. Velikim useljavanjima u toku XIX i početkom XX vijeka i kolonizacijom srednjeg i dalekog Zapada, te razlike su se još više povečale, premda je baš u ovo vrijeme bilo pokušaja unifikacije prava. Značajna karakteristika prava u SAD do Građanskog rata bilo je sankcionisanje ropstva. Pa i nakon završetka rata i pobjede sjevernih država koje su 1862. godine pod Linkolnovim (Lincoln) rukovodstvom, ukinule ropstvo, ono se zadržalo do danas. Naime, po završetku rata, mnoge južne države donijele su niz zakona tzv. "Crni kodeksi", koji su crnce, oslobođene ropstva, ponovo stavljali u socijalno neravnopravan i ponižavajući položaj. Neki od tih zakona zabranjivali su crncima sastanke, naseljavanje u gradskim četvrtima gdje su stanovali bijelci, voženje u istim željezničkim vagonima s bijelcima. Sklapanje braka između crnaca i bijelaca bilo je zabranjeno i stavIjeno pod vrIo teške sankcije. U nekim državama bile su za to predviđene kazne do 10 godina,

pa čak i doživotne robije za crnce. U nekim državama zabranjeno je crncima da mogu biti vlasnici zemlje, a uz ilegalni pristanak bijelaca uz prešutno odobravanje vlasti, organizovan je surovi terorizam (Lynch) protiv crnaca. Godine 1866. donesen je Savezni zakon o građanskim pravima, koji je trebalo da potisne "Crne kodekse", u čemu je tek djelimično uspio. Pravni sistem SAD, više nego pravni sistem ma koje buržoaske države, uzima u zaštitu načelo o neprikosnovenosti vlasništva i apsolutne slobode ugovaranja, kako je to bilo definisano u djelima ideologa Iiberalnog kapitalizma. Ovo stanje je trajalo sve do Nju Dila 1935. godine, kada je programom "Nove ekonomske politike", s ciljem očuvanja kapitalističkog sistema, došlo do značajnijih ograničenja navedenih načela. U SAD se široko razvila zakonodavna djelatnost federalnog Kongresa i zakonodavnih skupština država članica. Američko pravo karakteriše 245 se i intenzivnom zakonodavnom djelatnošču država članica, ali mnogobrojni zakoni, a nekada i vrlo važni nisu primjenjivani, već su kršeni. Tako poznati "Shermanov zakon" protiv trustova, gotovo da i nije primjenjivan na terenu. Uprkos raznim osnovama za izradu sistema prava, i u SAD je ipak još uvijek glavna podjela na: State Law, Common Law i Equity Law. Do sredine XIX vijeka u nekim državama postojali su posebni sudovi koji su sudili po pravičnosti (Equity Law - u), ali je došlo do njihovog spajanja. Kao i u engleskom pravu, i u SAD je strogo odvojen krivični od građanskog postupka. Prisustvo porote je obavezno, izuzev kad se sudi po pravilima Equity Law - a. Uloga sudova u pravnom sistemu SAD još je više proširena u odnosu na engleski sistem. U XIX vijeku usvojena je doktrina da sudovi ocjenjuju ustavnost zakona i akata izvršne vlasti. Osim toga, američki sudovi su u donošenju presuda mnogo elastičniji od engleskih sudova, iako je i u SAD prihvačen i održan sistem sudskih presedana. Pri tumačenju ranijih presuda, američki sudovi su mnogo kreativniji "da bi tako pravo prilagodili uvjetima koji se mijenjaju" (Baman). Isto tako u SAD je napušteno englesko pravno shvatanje da najviši sud ne može nikad postupiti suprotno ranijoj presudi. U SAD je vrlo rano došlo do pokušaja kodifikacije partikuIarnog prava pojedinih država, a naročito u sferi krivičnog i građanskog prava. Pod uticajem Napoleonovog zakonika u Luizijani je došlo do izdavanja krivično - procesnog zakonika, sistematizacije materijainog prava, izrade projekta krivičnog zakonika. Godine 1848. u državi Nju Jork je došlo do kodifikacije građansko - procesualnog zakonika, a 60-ih godina došlo je do sistematizovanja materijalnog prava. Krivični zakonik je donešen 1871. godine. On je uticao na neke druge odnose. Do kodifikacije građanskog prava nije došlo. Počev od pedesetih godina, Kalifornija, koja je predvodila grupu zapadnih država, počinje sa kodifikacijom. Kodifikovan je krivično - procesni zakonik, 1850. godine i bio je recipiran od dvadeset posebnih država. Jedna od karakteristika sudskog postupka je uvođenje porote. Porotnici su građani (njih 12), koji sa sudijama učestvuju u dokaznom, kako krivičnom, tako i građanskom postupku, nakon čega treba da donesu odluku o krivici, odnosno u građanskim sporovima koja stranka je u pravu. 246 Porota od 12 laika bira se za svaki spor, odnosno predmet posebno. Njih ispituju advokati i jedne i druge strane, da bi se dobila garancija da če biti objektivni. Zabranu (veto) na izbor porotnika imaju obje strane. lzabrani porotnici polažu zakletvu i zauzimaju svoja mjesta u odvojenom dijelu sudnice, tako da se nalaze pod pravim uglom prema sudijskom stolu. Pred porotu se iznosi dokazni materijal. Sudija samo rukovodi procesom, ovdje stranke same predlažu dokaze. Ako se obje stranke saglase da se neki dokaz naknadno doprinese, sudija nema pravo da se tome usprotivi, ako na ponuđeni dokaz druga strana izjavi da je irelevantan i da ga ne bi trebalo prihvatiti i iznositi, o tome odlučuje sudija hoće Ii predloženi dokaz odbiti ili prihvatiti. Poslije provedenog dokaznog postupka, sudija pred porotu iznosi sve pravne odredbe na osnovu kojih bi trebalo riješiti dotični spor. Zatim se porota povlači u posebnu prostoriju. Njena

odluka mora biti jednoglasna. Ta odluka može da bude u korist optuženog ili u korist tužioca u krivičnim predmetima, dok u građanskim, ako je odluka u korist tužioca tada ona sadrži i saopćenje o iznosu koji tuženi mora platiti. Sudija može odbaciti odluku porote, "ako smatra da takvoj odluci nema mjesta". U ovom slučaju predmet će se ponovo razmatrati, ali pred drugom porotom. Sudija ne može odbaciti odluku porote ako ona donese oslobađajuću odluku za okrivljenog u krivičnom postupku. Porota je obavezna u težim krivičnim slučajevima. Ipak, porota je često djelovala kao neprincipijelna institucija. To se dešavalo u Južnim državama, gdje porota uglavnom sastavljena od segregacionista i koja je oslobadaIa bijelce koji su ubijali crnačko stanovništvo. Obično se oslobođeni bijelci koji su izvršili ubistvo crnca, i pored očiglednih činjenica o izvršenom djelu, jer navodno djelo "nije dokazano". Ako je porota dokazala da nije bilo krivice, sudija je u takvim slučajevima ostajao nemoćan. 247 5.4.3. FRANCUSKA 5.4.3.1. Postanak i razvoj buržoaske države Krajem XVIII vijeka u Francuskoj je došlo do buržoaske Revolucije. Za razliku od Engleske buržoaske revolucije, gdje se buržoazija borila u savezu sa novim plemstvom protiv monarhije, feudalne vlastele i vladajuće crkve, u Francuskoj se buržoazija 1789. godine u savezu s narodom borila protiv monarhije, plemstva i vladajuće crkve. Revolucija je uništila feudalno društvo i državu i stvorila teren za novo buržoasko društvo i novi buržoaski poredak, što je bez sumnje bio veliki progres. Po rukovodećoj ulozi buržoazije, po osnovnim zadacima i konačno postignutim rezultatima, ta Revolucija je imala izrazito buržoaski karakter. U određenim fazama kada je cjelokupni pokret bio usmjeren u demokratskom pravcu, Francuska revolucija je poprimila važna demokratska obilježja. Ona je izvršila ogroman uticaj na druge zemlje. 5.4.3.2. Društveno-ekonomski uzroci Revolucije Razloge izbijanja Revolucije treba tražiti u protivrječnosti između porasta kapitaIističkih proizvodnih snaga, koje su se u Francuskoj začele još u XVI vijeku, i zastarjelih feudalnih proizvodnih odnosa, te političkih uređenja tih feudalnih ustanova. Stari režim sa apsolutističkom monarhijom, te privilegijama sveštensta i plemstva, kao i partikularnim pravom, ometao je buržoaziju u ekonomskom pogledu kao i ostvarenju za nju određenih političkih prava. Vladajući staIež u državi bili su plemstvo i sveštenstvo, koji su po pravu feudalne svojine držali zemlju i imali mnogobrojne feudaIne privilegije. Plemstvo je od seljaka uzimalo razne dažbine, a samo je bilo oslobođeno poreza. Ono je na svojim zemljištima zadržalo izvjesna prava i onda kada su ona prelazila u ruke neplemića. Plemstvo je dobijalo vječne rente. Sveštenstvo je smatrano kao prvi stalež u državi i bilo je oslobođeno poreza, vojnih obaveza, i imalo je niz drugih privilegija. Niže plemstvo i sveštenstvo su živjeli u drugim uslovima. Sitni zemljišni posjednici bili su na ivici siromaštva, a isto tako i niže plemstvo. Oni su se čvrsto držali svojih plemićkih titula i smatrali su da je nedostojno baviti se proizvodnjom i trgovinom. 248 Najbrojniji treći stalež bio je najvećim dijelom sastavljen od seljaštva. Iako je pred revoluciju seljak bio lično slobodan, njegov posjed je bio opterečen brojnim dažbinama različite vrste. Od zemlje koju su obrađivali, seljaci su plaćali velike poreze u obliku ličnih nameta i realnih tereta, zakupninu u naturi i novcu feudalnom vlasniku, a pored toga i desetinu crkvi. Osim toga oni su plačali razne državne poreze, kao na so, na peći, dimnjake, prozore. U okviru trećeg staleža buržoazija predstavlja ekonomski najznačajniji sloj. Francuska se po razvijenosti industrije i trgovine nalazila među progresivnim zemljama toga doba. Pored manufakturne proizvodnje tkanina, bila je razvijena metalurgijska industrija, brodogradnja,

vunarska industrija. Veoma razvijena trgovina, unutrašnja i međunarodna, bila je u velikoj mjeri ograničena feudalnim sistemom sa njegovim taksama i carinama. Buržoazija, iako najbogatija, bila je lišena političkih prava, a i društvenog poštovanja i položaja. Kralj je imao neograničenu vlast. Izdavao je zakone, odlucivao o ratu i miru, te savezima sa drugim državama, postavljao činovnike, pa čak i visoke crkvene prelate, rukovodio čitavom upravom. On je također određivao državne izdatke i poreze. Apsolutistička Francuska bila je u velikoj finansijskoj krizi. Sa ciljem da spasi monarhiju od predstojećeg bankrotstva, glavni kontrolor finansija Luja XVI, Tirgo (Turgot) je od 1774. do 1776. godine poduzeo niz finansijskih mjera: donio je dekret o slobodnoj trgovini žitom, ukinuo drumske dažbine i cehovske organizacije. Snižavanje carina na englesku robu u interesu plemstva dovelo je u još teži položaj francusku industriju. Nezadovoljno Tirgovim reformama, plemstvo i sveštenstvo je izdjejstvovalo njegovo otpuštanje. Usljed nemogučnosti konkurencije jeftinijoj, a i boljoj, engleskoj robi, došlo je do obustave proizvodnje. Buržoazija je za ovakvo stanje okrivila dvor i vladajuće plemstvo. Takav feudalni poredak izgubio je autoritet u narodu, a naročito kod buržoazije koja je formulisala svoje zahtjeve i izradila program borbe protiv dotrajalog starog poretka. Brojni filozofi, publicisti, književnici, izvršili su "čitav prevrat" u pogledima buržoazije na svijet. Ideje čiji su nosioci bili najnapredniji ljudi buržoazije, udarile su na temelje feudalizma, na njegovu monarhiju, na njegovu crkvu, religiju, moral i na sve njegove ustanove. Idejne osnove i izraz svojih zahtjeva buržoazija je imala u racionalističko - prosvjetiteljskoj filozofiji, koja se razvijala u XVIII vijeku. 249 Monteskje (Montesquieu), Ruso (Rousseau), Volter (Voltaire) i enciklopedisti razvijaju principe ustavne države koja se temelji na "prirodnim pravima čovjeka": slobodi, jednakosti, privatnoj svojini. Ovi "idejni tvorci revolucije" pripremili su teren za rušenje feudalnog sistema. 5.4.3.3. Skupština staleža i početak Revolucije Kralj je početkom maja 1789. godine bio prisiljen da sazove Stalešku skupštinu (Les Etats Generaux), koja u Francuskoj nije bila sazivana od 1614. godine. Prilikom sazivanja državnih staleža, vlada je, zbog teške situacije, bila primorana dati izvjesne ustupke trećem staležu. Treći stalež je trebalo da bira 600 poslanika, a plemstvo i sveštenstvo po 300. Prilikom priprema za Skupštinu, treći stalež je davao svojim predstavnicima uputstva koja su sadržavala program buržoazije i naroda. Uskoro se treći stalež, nezadovoljan načinom glasanja, odvojio i kao "narodno predstavništvo" počeo sam zasjedati, najprije pod nazivom Skupštine općina, a zatim Narodne skupštine. Njemu su se postepeno priključili i članovi prvih dvaju staleža. Skupština je istog dana (17. juna) odlučila da se porezi mogu uvoditi uz saglasnost narodnih predstavnika. Kralj i vlada odlučuju da spriječe dalji rad Skupštine, te joj zabranjuju pristup u redovne prostorije Staleške skupštine. Narodna skupština se potom sastala na drugom mjestu. Ipak, kralj je morao da popusti, te su se Staleži 27. juna sastali u punom sastavu, uzevši uskoro naziv Ustavotvorna skupština. Na vijest da kralj i dvorska kamarila prijete raspuštanju, digle su se pariške mase na oružani ustanak pod vodstvom buržoazije, zauzele kraljevski zatvor Bastilju (Bastillu) 4. jula 1789. godine. Ovim danom označen je početak Revolucije, koja je odjeknula u ostalim gradovima zemlje, a naročito medu seljaštvom. Počinju revolucionarni pokreti u cijeloj zemlji. Zbog širokih seljačkih poreta, Ustavotvorna skupština je odmah uzela da, kao prioritetno, riješi agrarno pitanje. Ona je 4. i 5. avgusta donijela odluku "0 definitivnom ukidanju feudalnog režima", a 11. avgusta donešen je i Zakon. Ovim Zakonom ukinute su sve lične i stvarne kmetovske obaveze, bez ikakve naknade. Ostale obaveze su se mogle otkupiti, nakon što Skupština utvrdi način. Također su ukinuta i neka legalna prava i patrimonijalna jurisdikcija. Nakon toga, 26. avgusta Skupština donosi prvi

revolucionarni akt: Deklaraciju prava čovjeka i građanina, prvi ustavni akt Francuske buržoaske revolucije. Ustavotvorna skupština je u novembru 1789. godine donijela odluku o oduzimanju ogromnih crkvenih imanja i njihovom stavljanju na raspolaganje naciji. 250 Bio je to početak sukoba između crkve i države. Februara 1790. godine ukinuti su monaski redovi i kongregacije, a najvažniji zakon o položaju crkve donesen je jula 1790. godine, pod nazivom: "Zakon o građanskom ustrojstvu sveštenstva". On je uveo nove episkopske okruge departmane. Ukinuta je papina intervencija prilikom imenovanja na crkvene funkcije. Tim Zakonom izvršena je potpuna reorganizacija crkve. Znatan dio sveštenstva odbio je da prizna novo uređenje crkve i poveo je borbu protiv Revolucije. Kraljevski dvor bio je centar kontrarevolucije, tu su se kovali planovi o državnom prevratu. Najzad, 20. juna 1791. godine kralj bježi iz zemlje, ali je uskoro i vraćen sa granice i doveden u Pariz. Kraljevo bjekstvo je još više doprinijelo porastu republikanskog raspoloženja. Narodna skupština (Konstituanta) je dvije godine već radila na donošenju Ustava. Ustav je prihvaćen 3. septembra 1791. godine. Pošto je kralj položio zakletvu na Ustav, vraćena mu je vlast. Tim je legalizovano dotadašnje faktičko stanje ograničavanja kraljevske vlasti u Francuskoj. Tako se Francuska iz apsolutističke monarhije pretvorila u ustavnu. Promjene koje su načinjene ovim Ustavom nisu odgovarale očekivanjima najvećeg dijela buržoazije, koja je nastavila borbu. Feudalizam nije do kraja ukinut, tako da je plemstvo i dalje od seljaka zahtijevalo obaveze. Protiv Revolucije djeluje i svestenstvo. Dio plemstva koji je pobjegao iz Francuske, nastavio je iz inozemstva borbu protiv Revolucije. Ovi plemički emigranti uz pomoć plemstva u zemlji i kralja, odlučno su se spremali za obračun sa revolucionarnom francuskom buržoazijom. Godine 1792. Francuska je objavila rat Austriji, a uskoro i Pruskoj. Usljed izdaje oficira, vojska je pretrpjela poraz. Plebejske mase Pariza su se digle na ustanak, te je 10. jula 1792. godine kralj lišen vlasti, a zatim zatvoren. Tada je formirana prva revolucionarna komuna u Parizu, koja se stavila na čelo svenarodnog otpora i koja je trebala da sprijeći ulazak stranih trupa u Francusku. Vanjski neprijatelj je najzad zaustavljen. Jakobinci su ubrzano radili na organizovanju naroda i očuvanju Revolucije. Tako su bile organizovane revolucionarne komune. Narod predvoden jakobincima zauzima kraljev dvorac. Skupština je bila primorana da donese odluku o sazivanju Nacionalnog konventa i o svrgavanju i zatvaranju kralja. Raspuštena je vlada, a izvršnu vlast je preuzeo Privremeni izvršni savjet od šest ministara. Novoizabrano narodno predstavništvo, tzv. Nacionalni konvent, 22. septembra 1792. godine proglasio je ukidanje monarhije i Francuska je postala republika. Tada je došlo do rascjepa u redovima jakobinaca. 251 Nekad jedinstveni Klub jakobinaca počeo se dijeliti na, tzv. žirondiste i montanjere. Prvi su predstavnici bogate trgovačke buržoazije, oni su željeli kompromise. Posebno su se plašili plebejskih masa, u Parizu i Francuskoj. Montanjeri su predstavnici srednje i sitne buržoazije, koji su tražili oslonac u narodu i bili su protiv kompromisa s monarhijom. Kralj je osuđen na smrt i pogubljen. Osnovna borba vodila se oko donošenja novog ustava. Sredinom 1793. godine, montanjari su uspjeli izbaciti iz Konventa najreakcionarnije žirondiste. Tako nastupa najrevolucionarniji dio buržoaske Revolucije, tzv. "jakobinska diktatura". Konvent je izglasao 24. juna 1793. godine Drugi ustav, koji je poznat pod nazivom "Jakobinski" ili "Montanjerski" ustav. Pošto je suzbila "bijesne" koji su tražili razdvajanje interesa buržoazije i narodnih masa, sve snage u Konventu su usmjeriene na suzbijanju kontrarevolucije. Sva vlast (uprava zemlje) nalazila se u rukama dva odbora, koji su bili potčinjeni Konventu: Odboru javnog spasa i Odboru javne bezbjednosti.

Najvažniji oslonac jakobinske diktature u unutrašnjosti bili su revolucionarni odbori, narodna društva i klubovi. Dekretom o sumnjivim licima sastavljeni su spiskovi sumnjivih lica. Provođenje revolucionarnih zakona i mjera javne bezbjednosti i javnog spasa, povjerava se revolucionarnim odborima. Još 26. jula 1793. godine bio je donijet Dekret protiv svih onih koji gomilaju robu. Dekretom o maksimumu od 29. septembra 1793. godine bile su utvrđene maksimalne cijene za proizvode široke potrošnje. Istovremeno, Dekret je određivao visinu nadnica. Izvršena je reorganizacija vojske, ukinuto je ropstvo u kolonijama. Uveden je novi kalendar. Donesen je Zakon o crkvi i religiji. Pa ipak, Konvent nije odobrio zatvaranje crkava. Robespjer (Robespierre), istaknuti revolucionar, vatreno je branio slobodu kulta. Uskoro je krupna buržoazija prešla u kontranapad. To je primoralo montanjare na izvjesno popuštanje u pitanju slobode religije, čak i na to da se s Robespjerom i njegovim pristalicama surovo obračuna. Tako su 28, jula 1794. godine Robespjer i još dvadeset i jedna njegova pristalica osuđeni na smrt i giljotinirani. Lišeni podrške naroda, montanjeri su jednim udarcem 28. jula 1794. godine zbačeni s vlasti. Revolucionarni period u razvitku francuskog državnog uređenja je završen, buržoazija je pristupila preuređenju državnog aparata na svoj način. 252 5.4.3.4. Razvoj ustavnosti u prvoj etapi 5.4.3.4.1. Deklaracija o pravu čovjeka i građanina Prvi ustavni akt buržoaske revolucije, koji je donijela Ustavotvorna skupština 26. avgusta 1789. godine bila je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Bio je to prvi akt ove vrste na evropskom kontinentu, koji je raskinuo sa starim režimom u njegovim bezakonjima, koji je proklamovao niz sloboda i prava građana i kojima su naznačena osnovna načela budućeg društveno - ekonomskog uređenja i ustavnog poretka. Deklaracija je prihvatila ideje prosvjetiteljske filozofije XVIII vijeka. "Ljudi se rađaju slobodni i jednaki u pravima Društvene razlike mogu biti osnovane samo na općem interesu", rečeno je u prvom članu Deklaracije. "Cilj svakog političkog uređenja jeste zaštita prirodnih i neotuđivih prava čovjeka. Ta prava su: sloboda, svojina, bezbjednost i otpor ugnjetavanju". Sloboda se definiše kao "pravo ne činiti sve ono što može štetiti drugome"; granice slobode određene su zakonom. Proglašava se sloboda uvjerenja, naročito religijskih, sloboda riječi i štampe. U oblasti političkih prava ističe se princip narodne suverenosti. "Izvor sveukupne vrhovne vlasti uvijek se nalazi u naciji. Nijedna ustanova, nijedno lice ne može vršiti vlast koja ne izvire iz nacije." Ustanovljava se jednakost pred zakonom. Zakon je izraz opće volje i svi građani imaju pravo da učestvuju u donošenju zakona. U želji da se obezbijedi od eventualne restauracije apsolutističke monarhije, buržoazija je u Deklaraciji izrazila da vlast u državi mora biti podijeljena. To je sadržano u članu 16., prema kome: "Društvo u kome garantovanje prava nije obezbijeđeno, ni podjela vlasti određena, nema ustava". U Deklaraciji se načelu legaliteta daje posebna pažnja. Predviđa se kažnjivost samo za ona djela koja su u zakonu zemlje označena kao krivična, i to samo onim kaznama koje se u zakonu zemlje predviđaju za to odredeno krivično djelo. Nadalje se predviđa i prezumpcija nevinosti. Posljednji član Deklaracije govori o neprikosnovenosti privatne svojine, njenoj "svetosti i nepovredivosti". Značaj ove Deklaracije bio je, ne samo u trenutku njenog donošenja nego i kasnije. I u svijetu je ona bila inspiracija i pokretač mnogih buržoaskih revolucija. 253 5.4.3.4.2. Ustav od 1791. godine

Prvi francuski buržoaski Ustav od 1791. godine podvlači suverenost riječima: "Suverenost je jedna, nedjeIjiva, neotuđiva i nenarušiva. Ona pripada naciji, nijedan dio naroda i nijedno lice ne mogu prisvojiti sebi njeno vršenje". Ova Deklaracija ušIa je u integralnom tekstu u Ustav, prethodeći normativnom dijelu. Ustavom je, u skladu s revolucionarnom devizom "sloboda, jednakost, bratstvo", izvršeno brisanje do tada postojećih staleških razlika, razvlašteno plemstvo i postavljeni temelji novog, buržoaskog uređenja, koje je počivalo na privatnoj svojini, izričito proglašenoj nepovredivom i svetom. Ustav je usvojio načelo podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, tako da zakonodavnu vIast ima Narodna skupština, izvršnu kralj, a sudsku sudovi, koje bira narod. Skupština je bila jednodomna. Izbori su bili posredni i neposredni, a izborno pravo imali su građani koji nisu sluge i plaćaju određeni iznos poreza. Ustav je političku jednakost, proklamovanu u Deklaraciji, zamijenio podjelom građana na aktivne i pasivne. Utvrđen je cenzus spola - žene nisu imale pravo glasa. Pravo glasa, po dobnom cenzusu, imali su građani sa navršenih 25 godina. Po cenzusu domicila mogli su glasati oni građani koji su bili nastanjeni u jednom kantonu, godinu dana. Po cenzusu građanske časti, ako neko nije unesen u popis narodne garde, nije imao pravo glasa. Izbori su bili dvostepeni. Elektore su birale skupštine aktivnih građana, koji su onda birali poslanike za Narodnu skupštinu. Narodna skupština birala se nakon svake druge godine, a brojala je 745 poslanika. Poslanička mjesta raspoređena su na departmane, ali po tri osnova. Prvo, svaki departman, osim pariškog, koji je slao jednog, slao je po tri poslanika (ukupno 247). Zatim prema broju stanovnika, izabrano je 249 poslanika. i na kraju, isto toliko poslanika birali su departmani, ali među njima tako raspoređeni da je opća suma neposrednih poreza podijeljenja na ovaj broj i svaki departrnan je dobijao po ovom osnovu onoliko poslanika koliko je on dijelova poreza plaćao. Narodna skupština bila je nadležna da donosi zakone, utvrđuje državni budfet, određuje poreze, osniva i ukida činovnička zvanja, ratifikuje medunarodne ugovore. Zakonske prijedloge Skupština podnosi kralju, koji može da odbije saglasnost, ali njegovo odbijanje ima samo, suspenzivni karakter. Ako dvije sljedeće Skupštine prihvate prijedlog, on stupa na snagu i bez ikakve kraljeve saglasnosti. 254 Izvršna vlast pripala je kralju. Kralj je ustavni vladar, on nije više "kralj Francuske" nego "kralj Francuza", tj. prvi građanin i najviši predstavnik nacije i države. ' Sam je postavljao i opozivao ministre, bio vrhovni komandant vojske i mornarice. Svaki njegov akt morao je biti potpisan i od njegovog ministra. On vodi spoljnu politiku i proglašava zakone. Sudska vlast je nezavisna i ona je organizovana po kantonima i distriktima. U kantonima postoje mirovne sudije i prisuditelji (asesori). Sudovi u distriktima su prvostepeni i apelacioni na sudove iz kantona. Uvedeno je trostepeno krivično pravosuđe. Najviši sud je bio kasacioni sud, koji nije raspravljao djela u meritumu, već je ukidao presude zbog očiglednih povreda zakona ili procesualnih normi. 5.4.3.4.3. Jakobinski Ustav od 1793. godine Poslije neprihvaćanja nacrta, tzv. žŽirondinskog. ustava, Konvent je 24. juna 1793. godine usvojio Ustav. Zvaničan naziv mu je bio Ustavni akt, koji je u historiji nazivan i Montanjerskim ustavom. Ustav je prihvačen na referendumu. Ovim Ustavom Francuska je proglašena republikorn "jednom i nedjeljivom". Za razliku od Ustava iz 1791. godine, koji je kao rezultat kompromisa, nosio oznake "ustavnog pakta", Ustav iz 1793. godine predstavlja revolucionarni prekid s prošlošću, proklamujući narodnu suverenost i republikanski oblik vladavine. I ovom Ustavu prethodi Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Mnogo jasnije se ističe pravo suverniteta, kao i pravo na otpor protiv ugnjetavanja. Uvedeno je opće i neposredno pravo glasa, ali je zadržan cenzus spola.

Narodna skupština predviđena tim Ustavom imala je zakonodavnu vlast i birala se na godinu dana. Predstavnici u Skupštini birani su na svakih 40 hiljada stanovnika po jedan. Zakonodavna djelatnost Skupštine bila je podijeljena na dvije kategorije: izdavanje dekreta u stvarima manje važnosti i izdavanje zakona u najvažnijim stvarima. Prve je mogla izdavati bez ikakva ograničenja, a drugi su bili podvrgnuti potvrdi birača. Zakoni su bili dostavljani svim općinama, "pa ako u roku 40 dana desetina primarnih skupština biraća u polovici departmana plus jedan departman nije glasala protiv, onda je zakon stupao na snagu". Izvršna vlast po ovom Ustavu povjerena je Izvršnom odboru ili Savjetu, tijelu od 24 člana, koje izvan svog sastava imenuje ministre koji su mu podređeni. Savjet se obnavljao svake dvije godine. Naime, polovina njegovih članova je odstupala i zamjenjivana je novim članovima. 255 Jakobinski ustav, koji je u čitavoj historiji Francuske bio zapisan kao najnapredniji, ostao je praktično neprimijenjen, jer je, usljed neslaganja između samih vođa Revolucije, kao i spoljne agresije, intervencije velikih sila koje su u zbivanjima u Francuskoj vidjeli opasnost po sopstveni monarhijski poredak, Skupština (Konvent) donijela odluku o njegovoj suspenziji. 5.4.3.5. Država i pravo poslije Revolucije 5.4.3.5.1. Termidorski Konvent i Direktorijum Kontrarevolucija nije bila uništena u samoj zemlji. Teško ekonomsko stanje izazvano revolucionarnim prilikama, sušom, te ratnim prilikama, izazvali su nezadovoljstvo radnih masa. Kontrarevolucionarni žirondisti su 27. jula 1794. godine izveli državni udar. Toga dana, koji se po revolucionarnom kalendaru naziva "deveti Termidor" (9. termidor godine II) prestala je vlast jakobinaca. Uz zadržavanje postojećih institucija Konventa i Odbora javnog spasa došlo je do radikalne promjene nosilaca vlasti. Revolucija je izgubila svoj plebejsko - demokratski karakter. Kontrarevolucionarni termidorski Konvent postepeno je rušio sve ono što je stvorila "jakobinska revolucija". Žirondisti ukidaju jakobinski "Dekret o maksimiranju". Otpočela je "sloboda" na tržištu za bogate. Kako je primjena Ustava iz 1793. bila samo odgođena, trebalo je pristupiti njegovom provođenju. Sastav i politika Konventa su znatno izmijenjeni. U njima su najveću ulogu igrali žirondinci, te su pristupili donošenju Ustava. Ustav je donesen 26. oktobra 1795. godine (5. fruktidora godine III). U njemu su znatno sužena prava za koja se narod izborio u toku Revolucije. Umjesto konvenskog, uveden je direktorijalni sistem. Zakonodavno tijelo sastoji se od dva doma: Vijeća pet stotina i Vijeća starih. Vijeće pet stotina ima pravo zakonodavne inicijative i pretresanja zakonskih nacrta, a Vijeće starih samo potvrđuje ili odbacuje odluke Vijeća pet stotina. Izbori su dvostepeni za oba biračka tijela, predviđen je imovinski cenz. Za članove Vijeća starih tražena je starosna dob od 40 godina, a za članove Vijeća pet stotina, 30 godina. Domicil je bio 15 do 10 godina. Svake godine obnavljana je jedna trećina Vijeca. Naročitim dekretom, koji je potvrdio referendum, bilo je predviđeno da dvije trećine članova Konventa moraju ući u prvo zakonodavno tijelo. Izvršnu vlast ima Direktorij od pet članova, koje bira Zakonodavno tijelo. Svake godine biran je jedan novi član. Ministri nisu činili Savjet. Na nov način bila je organizovana lokalna administracija, sudski sistem itd. U praksi su bila česta neslaganja Zakonodavnog tijela i Direktorija. 256 Godine 1797. rojalisti, dobivši znatan broj mjesta na izborima za Zakonodavno tijelo, namjeravali su izvršiti državni udar, koji je vlada spriječila. Ipak, poslije godinu dana Direktorij je, zaplašen porastom demokratskog pokreta, izvršio nov državni udar pod izgovorom odbrane Republike od "jakobinske zavjere". Kao rezultat toga udara (11. maj 1798. godine) bilo je poništenje izbora 106 poslanika. Pokazalo se da Direktorij nije bio dorastao ovoj situaciji. Državni udar generala Napoleona Bonaparte, 9. novembra 1799. godine (18. brimera godine VIII) stvorio je novo poglavlje u historiji Francuske buržoazije.

5.4.3.5.2. Konzulstvo Privremeni konzulat pripremio je novi ustav, i to je bio Ustav od 13. decembra 1799. godine (22. frimera godine VIII). Prilikom izrade Ustava došla su do izražaja dva nastojanja: da se prividno očuvaju proklamovani revolucionarni principi i da se istovremeno organizuje čvrsta vlast buržoazije. Prvobitni nacrt Ustava izradio je Sjejes (Sieyes), jedan od članova konzulske izvršne komisije, ali ga je Napoleon odbacio i uglavnom sam napravio novi Ustav. Ustav je Stupio na snagu 25. decembra 1799. godine i poznat je kao Ustav iz godine VIII. Ustav iz godine VIII zadržao je republikanski oblik vladavine, ali je uveden režim u kome je vlast pripadala trojici konzula, imenovanih na 10 godina. Ustavom je "građanin" Bonaparta imenovan za prvog konzula kome su povjerena najznačajnija ovlaštenja vlasti. Među ostalim organima predviđenim Ustavom, postojala su četiri zakonodavna tijela: Državni savjet, tzv. Zakonodavno tijelo, Tribunat i Senat. Zakonodavna inicijativa pripala je prvom konzulu. Redigovanje zakonskog prijedloga vršio je Državni savjet, čije je članove imenovao prvi konzul. Zatim je o zakonskom projektu raspravIjao Tribunat, bez mogučnosti njegova dopunjavanja. Zakonski projekt je zatim dostojan Zakonodavnom tijelu. Tamo su tri člana Državnog savjeta izlagala prijedlog, dok su tri izabrana člana Tribunata iznosila mišljenje Tribunata. Zakonodavno tijelo bez ikakve diskusije je glasalo o predloženom zakonu. Tek nakon potvrde Senata izglasani zakon je stupao na snagu. Ovako komplikovana zakonodavna procedura trebalo je da prikrije autokratski režim prvog konzula - Napoleona Bonaparte. Senat ima pravo da donosi odluke ustavnog karaktera - Senatus - konsultom je u vise mahova mijenjan Ustav. Po želji koju je izrazio prvi konzul, proveden je 1802. godine plebiscit. Tim plebiscitom Napoleon je bio imenovan za doživotnog konzula. Prvi konzul mogao je odrediti sebi 257 nasljednika. Istovremeno Senatus - konsultom iz 1802. proširio je vlast prvog konzula na račun Zakonodavnog tijela. Umjesto Zakonodavnog tijela, prvi konzul je dobio pravo ratifikovanja međunarodnih ugovora. Drugim Senatus - konsultom iz 1804. godine Napoleon Bonaparta je proglašen carem Francuza. Predviđen je i nasljedni red i zakletva cara. Time je republikanski oblik vladavine bio poslije nepunih dvadeset godina ponovo zamijenjen monarhijskim, ovog puta nazvan carstvom. 5.4.3.6. Prvo carstvo Godine 1804. završava se izgradnja buržoaske Francuske, koja je na tom svom putu prešla od Robespjerove epohe jakobinstva, do Napoleonovog imperija. Na ruševinama feudalne apsolutističke monarhije izgradila se nova država u kojoj je "nekadanju vlast zemljisnih veleposjednika zamijenila vlast veleposjednika novca". Prvi konzul, čiji je uticaj bio dominantan i gotovo ravan monarhu, pretvara Francusku u monarhiju, tzv. Prvo carstvo (1804.-1814.). U ovom periodu zadržani su Ustav od godine VIII, vrhovni organi vlasti: Državni savjet, Tribunat i Senat, sa Senatus - konsultima iz 1802. i 1804. godine, koji su davali Napoleonu najvišu vlast. Senatus - konsult iz 1804. odredio je organizaciju imperijskog doma. Najstariji sin imperatora nosio je titulu "imperatorovog princa". Ostali članovi imperatorskog doma nosili su titulu princeva Francuske i po navršenju 18 godina postajali članovi Državnog savjeta i Senata. Državne ustanove za vrijeme carstva dobile su novu strukturu i funkciju. Državni savjet dobio je karakter tajnog savjeta uz cara. Ipak, članovi Državnog savjeta bili su samo lični savjetnici imperatora, izvršioci njegove volje. Največi značaj od državnih organa imao je Senat, čijeg je predsjednika imenovao car. Uloga Tribunata i Zakonodavnog tijela stalno je opadala. Senatus konsultom iz 1807. Tribunat je bio ukinut, a njegove sekcije pretvorene u komisije pri Zakonodavnom tijelu. Da bi se suzbila neprijateljska aktivnost sveštenstva, u zemlji i iz emigracije, bila je neophodno urediti odnose sa crkvom. Konkordat je bio potpisan još 1805. godine. Katolička crkva

nije imala karakter državne religije, mada se priznavala kao religija večine Francuza. Crkva je dovedena u priličnu zavisnost od države. Položaj crkve uređivali su i "Organski članovi" katoličke vjeroispovijesti, zatim "Organski članovi (propisi) o protestantskim kultovima", a 1808. godine donesen je "Dekret o mojsijevskom kultu". 5.4.3.7. Restauracija Godine 1814. ruske i austropruske trupe ušle su u Pariz. S njima su se u Francusku vratili Burboni. Padom Napoleona ponovo dolazi do restauracije kraljevstva (1814.-1830.), u kojem se sve do 1830. godine provodi pokušaj restauracije feudalnog režima pod Burbonima, iako restauracija od samog početka nije mogla uspjeti zbog ojačalih buržoaskih snaga i otpora širokih masa. Novi kralj Luj XVIII donosi 1814. godine Ustavnu povelju koja predstavlja francuski Ustav sljedećih petnaest godina. Ova Povelja pripada kategoriji oktroisanih ustava, kakve su monarsi "podarivali svome narodu". Pozivajući se na svoje "božansko pravo", a negirajuci time načelo suverenosti, predstavljalo je nesumnjivo korak unazad u odnosu na prve revolucionarne ustave. Prema toj Ustavnoj povelji, kralj je bio šef izvršne vlasti, a zakonodavna vlast povjerena je zajednički: Domu perova (nasljednih), koje je imenovao kralj, i Domu poslanika, izabranih po vrlo skučenom pravu glasa, ogranićenom dobrim i visokim imovinskim cenzusom. Poveljom je bio izričito predviđen parlamentarni sistem, ali ga je ona onemogućila. Mada je u Povelji priznata sloboda vjeroispovijesti, katolička vjera smatrana je državnom. Ustanovljena je jednakost svih pred zakonom i proglašena je lična sloboda. Ustvari, policija, sudovi, administracija, organizovali su svirepo gonjenje, ne samo bivših učesnika Revolucije nego i svih koji nisu simpatisali režim Restauracije. Kada je Napoleon pobjegao sa otoka Elbe i pojavio se u Francuskoj, stanovništvo ga je dočekalo sa oduševljenjem, a vojska većinom prešla na njegovu stranu. Sa malim izmjenama, ovaj Ustav prihvatio je i Napoleon za vrijeme kratkotrajne vladavine od 100 dana. Poslije Napoleonovog svrgavanja, reakcija se još više rasplamsala. To je naročito uzelo maha za Šarla X, brata Luja XVIII, koji je od samog početka Revolucije bio vođa reakcionarnih snaga Francuske. Neposredni povod za Revoluciju 1830. godine bilo je šest uredbi koje je donio kralj, ponizavajuću Povelju od 1814. godine. Kralj je raspustio tek izabranu Skupštinu čija je većina pripadala liberalnoj opoziciji, odlučno promijenio izborni sistem, tako da je on zabranjivao izborne skupove, mitinge, govore, tj. svaku političku aktivnost. Zakonodavna prava Skupštine bila su sužena. Drugim uredbama propisani su rigorozni uslovi za štampu. 259 5.4.3.8. Julska monarhija Političke demonstracije su se krajem jula 1830. godine pretvorile u oružani ustanak pariških masa. Budući da se vojska pokazala nepouzdanom da zaštiti kralja od revolucionara, on je bio primoran da se odrekne prijestola i napusti zemlju. Buržoazija je na prijesto dovela vojvodu od Orleansa koji je stupio na prijesto pod imenom Luj - Filip. On je pripadnik mlade orleanske grane Burbona. Period od 1830. do 1848., naziva se "Julskom revolucijom", dok je sam Luj - Filip nazvan "kraljem građaninom". Krupna buržoazija dovela je na vlast "carstvo bankara". Novi kralj Luj Filip koga su nazivali "kralj sa vrećama para", izvršavao je želje krupnog kapitala, pa je krenuo da za francusku buržoaziju osvaja kolonije. Julska monarhija pokazala se u početku unekoliko progresivnija. Ustavna povelja iz 1830. predstavlja dopunjeno izdanje povelje iz 1814. godine. Nova Ustavna povelja nije "oktroisana", ona je plod ugovora između "kralja i naroda, tj. buržoazije". Međutim, način donošenja bio je drukčiji. Njen tekst utvrdio je Predstavnički dom, a kralj ga je prihvatio. Tako je ova Povelja, poput Ustava iz 1791. godine predstavljala ustavni akt. Poveljom je proklamovano načelo narodne suverenosti, biračko pravo je nešto prošireno i uveden je parlamentarni sistem. To je bio, tzv. dvojni orleanski parlamentarizam, sa vladom koja mora uživati povjerenje i Parlamenta i kralja. Konačno se uobličuje funkcija ministarske odgovomosti. Zakonodavna inicijativa podijeljena je između kralja i

domova Zakonodavnog tijela. Ukinuta je nasljednost u Domu perova, što je bila novina u novom Ustavu. U tom razdoblju nastaje i jača radnički pokret kao rezultat povečanja broja radnika, njihovih vrlo niskih nadnica i bijednog života. Česti su štrajkovi i ustanci radnika. Pojavili su se ustanci u Lionu (Lyonu) i Parizu 1834. godine. Jačanjem radničkog pokreta, Julska monarhija pokazivala se sve reakcionarnijom. Tako je donesen Zakon o zabrani radničkih organizacija (1834.) i druge mjere uperene protiv radničkog pokreta. Donesen je i vrlo reakcionaran Zakon o štampi. Da bi suzbila radničke pokrete, buržoazija je donijela 1835. godine Zakon kojim su pooštrene mjere za krivična djela protiv državne uprave. Do velike ekonomske krize došlo je 1845. godine. Došlo je do nezadovoljstva radnika zbog smanjenja nadnica i povećanja, nezaposlenosti. Liberalna buržoazija tražila je izborne reforme. Vlada, kojoj je na čelu bio Gizo (Guizot), nastojala je spriječiti tu akciju. Krajem februara 1848. godine, došlo je u Parizu do demonstracija i ustanka, koji su natjerali Luja Filipa da opozove Gizovu vladu. To je tek uzburkalo radničku klasu. Pariški radnici i zanatlije su se naoružali i počeli dizati 260 barikade. Zauzete su kasarne i najvažniji trgovi u Parizu, a zauzet je i spaljen kraljev dvor. Revolucija je vodena pod parolom borbe za "demokratsku i socijalnu republiku". Kralj je pobjegao i formirana je privremena vlada. 5.4.3.9. Druga Republika Julska monarhija zbačena je Februarskom revolucijom od 1848. godine. Za razliku od Revolucije od 1789. godine, koja je bila buržoaska, ova od 1848. godine, u osnovi je bila proleterska. Njeni nosioci, prije svega pariško vodstvo, bili su rukovođeni socijalističkim idejama. Obrazovana je privremena vlada, u kojoj je bilo i socijalista, i ona je odmah pristupila nizu socijalnih reformi. Ukinuta je cenzura, dato pravo na rad i opće pravo glasa, ukinuto ropstvo u kolonijama i smanjen radni dan. Međutim, Ustavotvorna skupština, koja se sastala 4. maja, odbacila je sve socijalne zahtjeve i otvoreno pokazala buržoaski karakter nove Republike. Preduzete su energične mjere protiv radnika. Kao odgovor na to, radnici su digli novi ustanak, jula 1848. godine koji je krvavo ugušen. Oko 11 hiljada ljudi je strijeljano. "Buržoazija, ugrožena svojim klasnim pozicijama, reagovala je nečuvenom surovošču." Ustavotvorna skupština, izabrana općim pravom glasa, osim žena, i tajnim glasanjem, donijela je 4. novembra 1848. godine nov Ustav, tzv. Novembarski ustav. Prema tom Ustavu, Francuska je i formalno postala republika, jedna i nedjeljiva. Proklamovana su načela narodne suverenosti i podjele vlasti. Skupština je po Ustavu jednodomna, birana putem općih izbora. Na čelu države nalazi se Predsjednik Republike, koga na četiri godine biraju građani neposredno. Ministre je imenovao Predsjednik, koji premapotpisuju akte Predsjednika, ali su oni odgovarali ne pred Skupštinom, već pred naročitim sudom. Predsjednik nije mogao raspustiti Skupštinu niti joj produžiti mandat, niti je mogao objaviti rat bez odobrenja Skupštine, ali je dobio pravo da raspolaže silom, kojom nije smio lično zapovijedati. Državni savjet je bio posebno tijelo, koji imenuje Narodna skupština. Pretresa zakonske prijedloge i pravila o radu upravnog aparata. Prema Novembarskom ustavu iz 1848. godine oblik vladavine bio je mješavina parlamentarne i predsjedničke republike. Za predsjednika republike je 10. decembra 1851. izabran Luj Napoleon, nećak Napoleona Bonaparte. Da bi spriječila pokušaje lijevih liberalnih republikanaca da u Skupštini steknu uticaj, buržoazija je 1850. godine donijela izborni zakon kojim je ograničeno izborno pravo. Utvrđen je boravišni cenzus i oduzeto 261 izborno pravo onima koji su bili kažnjavani zbog članstva u tajnim društvima i učešča u ustancima i zbog uvreda vlasti. Sljedeće godine, nakon izbora za Narodnu skupštinu, većinu poslanika nove Skupštine već su sačinjavali monarhistički i reakcionarni elementi. Tako je trebalo da monarhistička

Skupština i Predsjednik republike primjenjuju republikanski ustav. Novi izborni zakon, donešen krajem maja 1851. godine, smanjio je broj birača za gotovo 3 miliona, jer je uveden boravišni cenzus od tri godine. Koristeći suprotnosti koje su dolazile do izražaja u društvu, Luj Napoleon je pripremao i, 2. decembra 1851. godine, izvršio državni udar, kojim je raspustio Skupštinu i od gradana zatražio da ga plebiscitom ovlaste da pripremi nov ustav: Dobivši većinom glasova ovo ovlaštenje, on je januara 1852. godine proglasio novi Ustav. Ovaj Ustav zasnivao se uglavnom na principima Ustava iz godine VIII, na kome je Napoleon temeljio svoju carsku vlast, samo je forma ostala republikanska. 5.4.3.10. Drugo carstvo Početkom novembra 1852. godine Senat je donio odluku o uspostavljanju carstva. Pod pritiskom vojske i policijskog terora, narodni plebiscit 21. i 22. novembra 1852. godine potvrdio je tu odluku i 2. decembra 1852. godine Francuska je bila proglašena carstvom, a Luj Napoleon postao carem pod imenom Napoleon III. On je vlast stekao uglavnom kao predstavnik najmnogobrojnijeg sloja u Francuskoj, koji su u njemu vidjeli nadu za povratak stare veličine Napoleonove Francuske. Time je nakon Druge republike nastupio period Drugog carstva. Drugo carstvo se, pored krupne buržoazije kao osnovne snage, donekle pokušalo osloniti i na šire mase francuske buržoazije i proletarijata (tzv. bonapartizam). Finansijski i industrijski kapital se ubrzano razvija, paralelno sa pauperizacijom radnih masa. Nizom mjera su ograničena građanska prava, uvedena je cenzura i proširena su ovlaštenja policije. lzvršnu vlast u Drugom carstvu predstavljao je car, koji je, oslonjen na močan i razgranat birokratski aparat i vojsku, te sve uticajnije sveštenstvo, vladao Francuskom skoro dvije decenije kao predstavnik krupne buržoazije u njenom interesu. Drugo carstvo u svom razvoju prošlo je dva perioda: period autoritativne monarhije i drugi period tzv. liberalnog carstva. U prvom periodu jača vlast cara. Poslušni Senat, sastavljen od ličnosti po položaju, imenovanih od cara, i Zakonodavno tijelo, proglašenjem carstva izmijenili su neke odredbe republikanskog Ustava (1852.) u 262 kojem je uloga predsjednika republike 'bila naglašena. Na temelju tih ustavnih izmjena i dopuna, car je bio politički neodgovoran. On je mogao predsjedavati Senatu i Državnom savjetu, donositi dekrete, raspolagati državnim kreditima uz naknadno odobrenje Zakonodavnog tijela. Car je imao veliki uticaj na Senat i Zakonodavno tijelo. U drugom periodu dolazi do liberalizacije predviđene carskim dekretom iz 1860. godine. Ta liberalizacija ogledala se u davanju prava Senatu i Zakonodavnom tijelu da svoje zahtjeve i kritike iznesu u tzv. adresi, o kojoj se moglo diskutovati uz prisustvo jednog carevog komesara. Zakonodavno tijelo je sada izglašavalo budžet, za svaki resor posebno. Reformom iz 1869. godine Zakonodavno tijelo i Senat dobili su pravo zakonodavne inicijative. Senat je dobio pravo suspenzivnog veta na zakone izglasane od zakonodavnog tijela. Ministri su odgovorni caru i domovima. Ublažen je zakon o javnim skupovima i o štampi i dozvoljava se održavanje javnih zborova i ustanaka. Radnički pokret jača. Isto tako jača i opozicija u redovima liberalne buržoazije. Na kraju 1870. godine, Napoleon III pristupa donošenju novog Ustava, kojim se, kao što je u uvodu izneseno, vraća na velika načela Revolucije. Medutim, to nije donijelo saniranje Drugog carstva, ono se neizbježno kretalo svome slomu. Napoleon je otpočeo rat sa Pruskom, ali loša vojna organizacija i korumpirani državni aparat doveli su francusku vojsku do poraza kod Sedana, gdje je zarobljeno nekoliko francuskih armija s carem na čelu. Tada je došlo do pokreta narodnih masa u Parizu, pa je pod njihovim pritiskom Skupština 4. septembra 1870. godine zbacila cara i proglasila Republiku (Treća republika). Formirana je "vlada narodne odbrane" koja je kapitulirala. Ona je sklopila s Pruskom mir u Parizu 26. februara 1871. godine. Narod Pariza je na to odgovorio ustankom, 18. marta 1871. godine, koja predstavlja prvu proletersku revoluciju u svijetu, Parišku komunu. Ustanak je ugušen poslije 72

dana uz pomoć Prusa. Mirom u Frankfurtu na Majni, Francuska je izgubila Alzas i veliki dio Lorene i primorana je da plati veliku ratnu štetu. 263 5.4.4. RAZVOj FRANCUSKE DRŽAVE POSLIJE 1871. GODINE 5.4.4.1. Period od Treće do Pete republike 5.4.4.1.1. Treća republika Poslije propasti Pariške komune, 1871. godine, nastaje period tzv. Treće republike. U međuvremenu, bila je izabrana Nacionalna skupština koja je imenovala A. Tjera (A. Thiers) najprije za šefa državne vlasti, a nešto kasnije za predsjednika Republike. Nacionalna skupština imala je dva osnovna zadatka: da donese odluku o zaključivanju mira i da rješi pitanje budućeg državnog uređenja. Prvi zadatak obavljen je relativno brzo, mir s Pruskom je pod teškim uslovima zaključen, dok je rješavanje drugog potrajalo godinama. U Nacionalnoj skupštini većinu su sačinjavali monarhisti, kojih je bilo oko 400, dok je republikanaca u početku bilo manje od 200. Među monarhistima jasno su se razlikovale tri struje: prvu najbrojniju (oko 200) sačinjavali su, tzv. orleanisti, tj. pristalice svrgnute orleanske dinastije. Drugu manju grupu (oko 150) obrazovali su, tzv. legisti, pristalice burbonske dinastije. Treću grupu, najmanju sa 30 poslanika obrazovali su bonapartisti. Ponovno uvođenje monarhije izgledalo je neizbježno. Neslogu monarhista oko pitanja kakvu monarhiju uvesti iskoristili su republikanci. Oni su na dopunskim izborima dobili još stotinjak mjesta u Nacionalnoj skupštini. Iako je, u međuvremenu, 1873. godine na mjesto republikanca Tjera, šefa izvršne vlasti, izabran monarhista Mak Maon (Mac Mahon), Nacionalna skupština donijela je odluku prema kojoj se Predsjednik Republike bira apsolutnom većinom glasova "Senata i Predstavničkog doma okupljenih u Nacionalnu skupštinu". Odluka je donijeta sa 353 glasa protiv 352. Tako je jednim jedinim glasom većine, stvorena Treća republika. Borba između monarhije i republike, koja je potrajala skoro čitav jedan vijek, bila je konačno riješena u korist republike. Narodna skupština je 1875. godine donijela novi Ustav, ustvari, četiri ustavna zakona, prema kojem je usvojen republikanski oblik vladavine. U novoizabranoj Skupštini nakon donošenja Ustava republikanci su dobili većinu. Kada je vlada usvojila rezoluciju Skupštine gdje se osuđuje subverzivni rad klerikalaca koje je pomogao Vatikan, došlo je do pokušaja državnog udara od Mac Maona. On je zatražio ostavku vlade i uspostavio novu vladu monarhističko - klerikalnih tendencija, s kojom je republikanska Skupština odbila da surađuje. Tada je 1877. godine 264 Predsjednik republike raspustio Skupštinu. Republikanci su na ponovnim izborima opet pobijedili. Mac Maon se više nije mogao pouzdati u vojsku koju je također zahvatilo republikanstvo, te je dao ostavku. Konačno je Ustavni zakon 1884. godine odredio: "Republikanski oblik vladavine ne može biti predmet revizije". Time je u Francuskoj bio definitivno usvojen republikanski oblik vladavine. Ustavni zakoni kojima je utvrđeno državno uređenje bili su: Zakon o organizaciji vlasti, Zakon o organizaciji Senata, Zakon o uzajamnim odnosima vlasti i Zakon o izboru Senata i Skupštine poslanika. Vrhovni organi državne vlasti su prema ovim zakonima: Skupština ili Komora, Senat i Predsjednik Republike. Izbori za Skupštinu održavani su svake četiri godine. Pravo glasa je bilo opće, postojao je cenzus spola i boravište od 6 mjeseci. Biračko pravo nije imala vojska i mornarica. Cenzus boravišta je oduzimao biračko pravo radnicima koji su u potrazi za poslom često mijenjali mjesta boravka. Izborni sistem nije obezbjeđivao srazmjeran broj poslanika u odnosu na broj glasača. Izbori za Senat hili su dvostepeni. Članove Senata birale su izborne kolegije, koje su činili članovi lokalnih organa vlasti, predstavnici imučnih slojeva. Od 300 članova Senata, 75 članova je imenovala doživotno Narodna skupština. Narodna skupština i Senat imaju zakonodavnu vlast. Pravo zakonodavne inicijative imaju oba tijela, ali zakone finansijske prirode raspravlja prvo Skupština. Za donošenje zakona potrebna je saglasnost oba doma.

Predsjednika Republike bira na sedam godina Nacionalna skupština apsolutnom većinom glasalih. Ista ličnost može bez ograničenja biti birana više puta. Predsjednik Republike je politički neodgovoran. Njemu se može suditi samo u slučaju veleizdaje. Sve akte Predsjednika Republike premapotpisuje nadležni ministar. Predsjednik imenuje ministre koji za svoj rad solidarno odgovaraju domovima Parlamenta. Predsjednik je mogao, uz saglasnost Senata, raspustiti Skupštinu, imao je pravo suspenzivnog veta na izglasane zakone, zakonodavnu inicijativu, pravo sklapanja tajnih ugovora, pravo postavljanja činovnika uz premapotpis ministra, te pomilovanje osuđenih. Međutim, ustavna praksa svela je položaj Predsjednika na vrlo skroman nivo. Parlamentarna vlada preuzela je ulogu rukovodioca vanjske i unutrašnje politike. Suspenzivnim vetom Predsjednik se nije nikad koristio, dok je Skupštinu raspuštao samo jednom 1877. godine. On je zadržao pravo da prisustvuje sjednicama ministarskog savjeta gdje je samo mogao da iskaže svoje mišljenje. Vlada stoji na čelu izvršne vlasti i ima parlamentarni karakter, tj. proizlazi iz parlamentarne večine i odgovorna je Skupštini i Senatu. S 265 obzirom na postojanje velikog broja političkih stranaka i vrlo dinamičan stranački život i borbe, parlamentarni karakter vlade doveo je do dviju naizgled protivrječnih posljedica. S jedne strane, dolazilo je do čestih promjena vlade, zbog mijenjanja brojnog odnosa stranaka u Skupštini, a s druge, jačala je uloga vlade, tj. pojedinih istaknutih činovnika, članova ministarstva, od kojih su neki bili dugo na vlasti u raznim vladama. Izvršna vlast je u ovom sistemu bila značajan faktor. Osim izvršne, vlada zadire u zakonodavnu vlast. Putem, tzv. reglemana (reglement) ona obavlja značajnu zakonodavnu djelatnost. Parlamentarni sistem, uveden Ustavom iz 1875. godine, pokazao je sljedeća svojstva: pretežnu ulogu Parlamenta, slabosti Predsjednika Republike, nestabilnost vlada, i veliki značaj državne administracije. U osnovi svega stoji funkcionisanje višestranačkog sistema, čije su slabosti, upravo u Francuskoj, došle do svog, vjerovatno, najvećeg izražaja. Treća francuska republika trajala je od 1875. do 1940. godine. 5.4.4.1.2. Četvrta republika Četvrta republika obuhvaća period važenja Ustava iz 1946. do 1959. godine. Poslije oslobođenja Francuske 1944. i završetka rata, privremena vlada na čijem čelu je stajao De Gol (De Gaulle), organizovala je oktobra 1945. godine referendum, na kojem se ogromna većina građana izjasnila protiv vraćanja na snagu Ustava iz 1875. godine, i za donošenje novog ustava. Izabrana Ustavotvorna skupština izradila je novi nacrt Ustava i ovaj je usvojen na referendumu održanom 13. oktobra 1946. godine. Novi Ustav proglašen je 1946. godine. Osnovna intencija ustavotvorca bila je da parlamentarizam, kakav je postojao za vrijeme Treće republike i koji je u praksi pokazao loše rezultate, "racionalizuje", i to prije svega jačanjem položaja vlade i povečanjem njene efikasnosti. Otežavanjem uslova za obaranje vlade i prijetnjom raspuštanja Nacionalne skupštine, želio se ojačati položaj vlade. Međutim, suštinska pretpostavka za to bila je promjena stranačkih prilika i međustranačkih odnosa u smislu manjeg broja koherentnih i snažnih stranaka, spremnih za ostvarivanje čvrščih oblika suradnje. Međutim, ta pretpostavka nije se ostvarila. Za 12 godina života Četvrte republike, na vlasti su se smijenile 22 vlade. Kao što je rečeno, za razliku od Ustava iz 1875. godine, vlada je prema Ustavu od 1946. odgovarala za svoj rad isključivo Nacionalnoj skupštini. Čak je, izričitom ustavnom odredbom, utvrđeno da ministry "nisu odgovorni pred Savjetom Republike". Ova odredba bila je 266 inspirisana željom da se vlade učine stabilnijim time, što će ubuduće odgovarati isključivo jednom domu Parlamenta. Kada je riječ o položaju Savjeta Republike, prema Ustavu od 1946. godine stoji konstatacija da je on predstavljao najslabiji Gomji dom u parlamentima buržoaskih zemalja, slabiji čak i od Doma lordova u Engleskoj. Od 1954. godine položaj Savjeta Republike je nešto pojaćan.

Predsjednik Republike zadržao je, u osnovi, isti status kao i prema Ustavu od 1875. godine. Njega i dalje bira Parlament na sedam godina, s tim što može da bude ponovo biran samo još jedanput. On zadržava pravo suspenzivnog veta na zakone izglasane u Parlamentu. Kakav je bio položaj predsjednika u Trećoj republici, vidi se iz literature toga doba, u kojoj piše da se francuski predsjednik "pretvorio u lutku i panj". Ali, neka budu mirni u svojim grobovima predsjednici Treće i Četvrte repulike, osvetio ih je predsjednik Pete - De Gol, koji je pretvorio u "lutke" i vladu i skupštinu! 267 5.4.5. PRAVO U FRANCUSKOJ 5.4.5.1. Građansko pravo U vrijeme Revolucije nije došlo do stvaranja potpunog pravnog sistema. Burne društvene promjene i smjene pojednih slojeva buržoazije na vlasti, nisu dozvolile da se odmah izradi jedan cjeloviti pravni sistem. Pravno regulisanje u revolucionarnom periodu odlikuje se postepenim, ali dosljednim rušenjem feudalnog pravnog sistema, te učvrščenjem i razvijanjem novih kapitalističkih proizvodnih odnosa zasnovanih na privatnoj svojini osnovnih sredstava za proizvodnju. Glavne odredbe o ravnopravnosti i privatnoj svojini bile su predviđene u Deklaraciji prava čovjeka i građanina. Buržoazija je putem svojih zakonodavnih organa provodila načelo formalne jednakosti, istaknuto u Deklaraciji, osiguravajući pravnu i poslovnu sposobnost svim licima određene dobi. Još 4. avgusta 1789. godine plemići su bili prinuđeni da se odreknu niza svojih prava - privilegija. Staleškoj podjeli društva dolazi kraj. Dekretom od 1792. godine žene su dobile pravo da učestvuju prilikom sastavljanja akata građanskog prava. Politička prava žene nisu dobile. Godine 1794. ukinuto je ropstvo u kolonijama. Osiguravajući pravnu i poslovnu sposobnost, buržoazija je otvorila mogućnost prodiranja robnonovčane privrede i nesmetanog kapitalističkog razvitka. Ukidanje feudalnih odnosa i uspostavljanje slobodne svojine na zemlji kao osnovnom sredstvu za proizvodnju, nije izvršeno odjednom. Prvi akti kojima su regulisani svojinski odnosi bili su doneseni od 5. do 11. avgusta 1789. godine. Iako su deklarativno ukinuli feudalne odnose, njima se predviđa otkup. Dekretom od 25. avgusta 1792. godine provedeno je ukidanje feudalnih odnosa, ali je zadržana naknada za feudalne terete. Najvažniji od svih agrarnih zakona bio je Dekret od 17. jula 1793. godine. Njime je Konvent poništio sve feudalne terete sa zemljišta bez ikakve naknade. Treba istaći da je buržoaska Revolucija, putem niza sukcesivnih zakonskih akata, ukinula u cjelini feudalnu svojinu nad zemljom i uvela privatnu svojinu nad osnovnim sredstvima za proizvodnju. Slobodna trgovina bila je proglašena nekoliko puta. U proklamaciji Privremenog izvršnog savjeta ad 31. oktobra 1792. godine ističe se: "trgovina može procvjetati u neograničenoj slobodi". U tom kontekstu bila je donijeta, 8. novembra 1792. godine, Uredba o slobodi trgovine 268 žitom. Te odluke značile su davanje slobodne inicijative trgovcima, mada je maksimiranjem cijena (1. novembar 1793.) dolazilo do ograničenja prometa. 5.4.5.2. Porodično pravo Najkrupnija promjena u oblasti porodičnog prava koju je donijela Revolucija, bilo je uklanjanje crkvene jurisdikcije iz ove oblasti. Crkveni brak je potisnut uvođenjem obligatornog civilnog braka. Zaključivanje braka ima karakter građanskog ugovora, koji se sklapa pred organom državne vlasti. Osim toga, ukinuta je Zakonom od 20. do 22. septembra 1792. godine ustanova crkvenog bračnog prava rastava od stoIa i postelje. Zakonodavstvo počinje štititi interese žene i ograničava vlast roditelja. Predviđena je mogućnost razvoda braka u određenim slučajevima, kao i sporazumni razvod zbog neslaganja bračnih drugova, usljed njihovog različitog karaktera: Revolucionarno zakonodavstvo Konventa u porodičnom je pravu, umjesto ranije roditeljske vlasti, uvelo, tzv" porodični sud, sastavljen od najbližih rođaka.

Dekretom od 20. septembra 1790. godine bili su zabranjeni brakovi između srodnika u pravoj liniji i između braće i sestara. Bračni uzrast određen je na 15 godina za muškarce i 13 godina za žene. Progresivna norma koju je uvelo revolucionarno zakonodavstvo je izjednačenje priznate vanbračne djece sa bračnom prilikom nasljeđivanja". U težnji da se očuva jednakost zakonskih nasljednika, gotovo je potpuno ukinuta mogućnost ostavitelja da raspolaže svojom imovinom putem testamenta. 5.4.5.3. Razvoj građanskog prava poslije 1804. godine Od prvih dana Revolucije, počinju pripreme za stvaranje jedinstvenog, za čitavu Francusku, građanskog zakona. Obečanje o izdavanju kodeksa građanskih zakona, općih za čitavu Francusku, nalazilo se u Ustavu od 1791. godine. Vrhunac zakonodavne aktivnosti nove buržoaske francuske države predstavljali su Napoleonovi zakoni, naročito Građanski zakonik (Code civile, nazvan često i Code Napoleon) iz 1804. godine. Njegovo značenje za tadašnju Francusku bilo je naročito u tome, što su njime definitivno likvidirani feudalni odnosi, te potisnut pravni partikularizam. On je, prvi put u historiji, dao u sažetoj i preciznoj formi osnovna načela buržoaskog zakonodavstva u oblasti građanskog prava. 269 Zakonik polazi od podjele prava na građansko i trgovačko. Trgovačko je kasnije regulisano posebnim zakonikom, tako da Zakon sadrži samo građanskopravne norme u užem smislu. Zakonik se dijeli na uvod i tri knjige. Prva knjiga je posvećena licima. U njoj su opća pravila o pravnoj i poslovnoj sposobnosti fizičkih lica, bračnom i porodičnom pravu. Nema općih pravnih pravila o pravnim licima, jer je postojala bojazan da bi pod vidom pravnih lica mogle oživjeti neke feudalne, naročito crkvene ustanove. Druga knjiga sadrži propise o svojini i sličnosti. Treća knjiga reguliše načine pribavljanja svojine i nosi naslov "0 razlicitim načinima sticanja vlasništva" i ona obuhvaća nasljedno, obligaciono i založno pravo. Zaštita privatnog vlasništva, definisanog kao najapsolutniji način korištenja, raspolaganja i uživanja stvari, našla je svoju najdosljedniju zaštitu Građanskog zakonika. Naporedo sa ovim pravilima, Zakonik ponavlja pravilo Deklaracije prava čovjeka i građanina: "Niko ne može biti prinuđen da ustupi svoju imovinu, ako to nije učinjeno u općem interesu i uz pravičnu i prethodnu naknadu" (čl. 545). U bračnom pravu Zakonik je, zadrzavajući neke principe revolucionarnog zakonodavca, utvrdio niz "reakcionarnih odnosa i prava". Muž je glava porodice, a žena je stavljena pod njegovu apsolutnu vlast. Žena je u braku bila dužna poslušnost i pokornost mužu, morala ga je slijediti u njegovu boravištu, uzeti njegovo prezime, ali nije mogla nastupati kao stranka pred sudom, sklapati ugovore, niti otuđivati svoju imovinu bez dozvole muža. Muž je bio dužan da pruži ženi zaštitu i da je izdržava, ali u pogledu izdržavanja Zakonik nije predviđao nikakvih osiguranja. Uvodeći ponovo "rastavu od stoIa i postelje", Zakonik je predvidio i mogućnost razvoda braka, te su točno fiksirani razlozi za razvod. Neravnopravnost supruga je naročito vidljiva u slučaju bračnog nevjerstva. Muž je mogao tražiti razvod u svim slučajevima bračnog nevjerstva, a žena samo ako bi muž doveo konkubinu u zajedničko domačinstvo. Do 1815. godine bio je moguć sporazuman razvod braka, ali je procedura bila veoma komplikovana i dugotrajna. Odnosi roditelja i djece. - Zakonik govori, ne o roditeljskoj, već o očinskoj vlasti. Vlast nad djecom pripada ocu. Tek poslije prestanka braka, vlast sa ograničenjima prelazi na majku. Djeca se nalaze pod očinskom vlasti sve do punoljetstva i bez pristanka oca ne mogu stupiti u brak i napustiti roditeljski dam. Zakonik je zabranio istraživanje vanbračnog očinstva. Nasljeđivanje. - Nasljeđivanje je doživjelo promjene. Proširena su prava zavještaoca u raspolaganju imovinom putem testamenta. Da bi se 270

zaštitili interesi zakonskih nasljednika, postavljena su izvjesna ograničenja testamentalnom raspolaganju. Zakonik priznaje pravo zakonskog nasljeđivanja najudaljenijih srodnika - do dvanaestog stepena. Bliži srodnici isključuju dalje. Ako nema zakonskih srodnika sa pravom nasljeđa, imovina prelazi na preživjelog supruga. Zakonik naročitu pažnju posvečuje obligacionom pravu i ugovorima koji su predstavljali "zakon za stranke". Tako član 1134. Napoleonovog zakonika ističe da "sporazum, zaključen po zakonu, postaje zakon za stranke, koje su ga sklopile". Ugovor stvara bezuslovnu vezanost strana koje su ga sklopile. Sporazumi mogu biti ukinuti samo po uzajamnoj saglasnosti stranaka (čl. 1134.). Jednostrana povreda ugovora izaziva, odgovornost narušioca, koji mora da plati svu štetu itd. Propisima o zapisivanju i razrješenju radnih odnosa, malo je prostora posvećeno u Zakoniku. U svim propisima o radnicima štiti se poslodavac (kapitalista), tako da u sporu sa radnikom obično izjava poslodavca ima dokaznu moć. Ugovoru o najmu posvećena su svega dva člana. Oni nisu sadržavali nikakvu garanciju za interes radnika. To se vidi, naročito, u čl. 1781: "Gazdi se vjeruje u pogledu njegova tvrđenja o visini plaće, o isplati nagrade za prošlu godinu i o plaćanjima, koja su izvršena akonto nagrade za tekuću godinu". Građanski zakonik imao je ogromnu ulogu i u drugim zemljama, a naročito onim koje je Napoleon osvojio. Napoleon je uvodio svoj Kodeks zakona u osvojenim zemljama. Francuski građanski zakonik bio je u ovom ili onom vidu recipiran u Italiji, Belgiji, Holandiji, Poljskoj, nekim Njemačkim državama, nekim Kantonima Švajcarske. Imao je uticaj na zakonodavstvo Rumunije, Grčke, nekih država Latinske Amerike. U Rusiji on se održao i poslije Napoleonovih ratova. Osim Građanskog zakonika, Napoleon je donio i Zakonik o građanskom parničnom postupku 1806. godine i Trgovački zakonik - 1807. godine. Noveliranje Građanskog zakonika. - Posebnim Zakonom (1884.), ponovo je dozvoljen razvod braka, ukinut u prvim godinama Restauracije (1816.) i jačanja crkvene reakcije. Posebnim je propisima bio, u određenim slučajevima, dozvoljen odvojen život bračnih drugova. Ublažena je očinska vlast. Udate žene dobile su pravo svjedočenja kod sastavljanja pravnih poslova. Godine 1912. bilo je dozvoljeno utvrđivanje očinstva vanbračne djece. 271 5.4.5.4. Krivično pravo Francuska revolucija nije samo proklamovala ideje buržoaske demokracije u oblasti krivičnog prava i krivičnog postupka, već ih je pretočila u zakonodavne akte. Krivičnopravna shvaćanja Francuske revolucije dobila su u XVIII vijeku i svoju teoretsku osnovicu u radovima koji su zasnivani na tzv. klasičnoj školi krivičnog prava. U svojoj poznatoj raspravi "0 krivičnim djelima i kaznama", Talijan Bekarija (1738.-1794.) razradio je glavne principe buržoaske demokratije u pogledu na krivično pravo: princip legalnosti, princip formalne slobode i princip formalne jednakosti. Podvučen je princip legaliteta: jednakost svih pred krivičnim zakonom, proporcionalnost kazne i krivičnog djela. Ti principi odgovarali su političkim i ekonomskim interesima buržoazije u eposi njenog nastajanja, pa su bili preuzeti u radovima pravnika i filozofa, predstavnika klasične škole krivičnog prava u Francuskoj, a i u drugim zemljama. Nekoliko odredaba Deklaracije prava neposredno se zasniva na Bekarijevim pravilima i razrađuje ih. Zakon je jednak za sve. Niko ne može biti kažnjen drukčije nego na osnovu zakona, koji je donesen prije izvršenja krivičnog djela. U krivično procesno pravo su ušli ovi stavovi. Niko ne može biti okrivljen, zadržan ili zatvoren, osim u slučajevima propisanim zakonom, i propisanim načinom. Svako se smatra nevinim, dok se ne proglasi krivim. Krivični zakonik od 1791. godine formalno je ostvario principe krivičnog prava proklarnovaneu "Deklaraciji prava čovjeka i građanina", ali je posebnu zaštitu dao principu

izraženom u članu 17. Deklaracije: "pravo svojine je sveto i nenarušivo". Zakonik u Općem dijelu ističe proporcionalnost između težine kazne i težine krivičnog djela. Kazne su propisane u apsolutno određenoj visini, što nije ostavljalo mjesta sudskoj ocjeni prilikom određivanja kazne. Krivična djela se dijele na ona protiv javnog poretka i protiv privatnih lica. Svojina je zaštičena surovijim mjerama nego ličnost. Najveći krivični zakonici doneseni su poslije prevrata i stvaranja Prvog carstva. To su Zakonik o krivičnom postupku (Code d'instruction criminelle) 1808. godine i Krivični zakonik (Code penal) 1810. godine. Uz pomoć krivičnog prava, buržoazija je težila da učvrsti samo one rezultate Revolucije koji su bili korisni po nju. Zakonik od 1810. godine bio je u tom pogledu korak nazad u poređenju sa Krivičnim zakonikom od 1791. godine. Cilj zakonika od 1810. godine bio je da učvrsti zakonodavnim putem glavne rezultate Francuske revolucije, a time osigura 272 krupnu buržoaziju. Uveden je niz "političkih" krivičnih djela, koja su usmjerena protiv radnika i radničkog pokreta (zabrane štrajkova i dr.). U pogledu kazni učinjen je korak nazad u ovoj oblasti, tako su uspostavljene kazne: žigosanje, izlaganje na sramni stub, sječenje ruke (oceubicama) i druge kazne isključivo feudalnog karaktera. U Krivičnom zakoniku (od 1810.) sačuvani su principi utvrđeni u Deklaraciji, ali Zakonik jasno pokazuje u šta se ti principi pretvaraju pri provođenju u djelo. Tako on formalno odbija da da ovlaštenja samo jednoj klasi i ograniči prava drugih klasa, kao da tim samim ostvaruje princip jednakosti svih pred krivičnim zakonom. Jedna od parola Deklaracije prava čovjeka i građanina, koja se našla u Zakoniku, ne samo formalno već i stvarno, i pritom najpotpunije ostvarena, jeste princip o svetosti i nepovredivosti privatne svojine. Taj princip čini, ne samo osnovicu odjeljka o krivičnim djelima protiv imovine već i čitavog Zakonika. Napoleonov Krivični zakonik u članu 1. sva krivična djela dijeli na tri vrste: contravantion, delit i crime. Ova podjela krivičnih djela bazira se na kazni koja se može izreći za pojedino krivično djelo. U članu 7. Zakonika predviđene su kazne za najteža krivična djela: smrtne kazne, doživotni prisilni rad, izgnanstvo, i njih kvalifikuje kao crime - zločin. Za drugu grupu manje teskih krivičnih djela ne mogu se izreći najteže kazne, njih Zakonik kvalifikuje kao delits i za njih propisuje kazne: zatvor, novčana kazna, zabrana vršenja za određeno vrijeme izvjesnih građanskih prava. Za krivično djelo "delit" kazna zatvora nije mogla biti manja od šest dana, ni duža od šest godina. Contravantion je najblaže krivižno djelo za koje se može izreći kazna zatvora najduže pet dana, i novčana kazna od jednog do 15 franaka. Sud je gledao na kaznu, a ne na krivično djelo, da bi se znalo da Ii je to prva, druga ili treća vrsta krivičnih djela. "Gledanje na kaznu, a ne na djelo, jeste od bitnog znaćaja i za utvrđivanje koji je sud nadležan za suđenje. Ako se desi da sud na osnovu olakšavajućih okolnosti, za jedno djelo za koje je predviđena kazna koja ga kvalifikuje kao zločin, izrekne kaznu koja je, inače, predviđena za djela delita, onda automatski i takvo djelo nije zločin nego delit". 274 5.4.5.5. Procesno pravo U procesnom pravu također je došlo do velikih izmjena. Umjesto inkvizicionog, uveden je akuzatorski postupak, umjesto pismenog, uveden je usmeni i javan po stupak. Zakonik o krivičnom postupku od 1808. godine ustanovio je "trostepeni sistem sudova". Sam krivični postupak izgrađen je na novim načelima, koja odražavaju ideje formalne jednakosti i formalne slobode u postupku. Okrivljeni je dobio pravo subjekta u procesu. Usmenost i javnost, kao što je već rečeno, uvedeni su u postupak. U prethodnoj istrazi kontradiktornost je bila potpuno isključena. Tu se održao inkvizicioni proces: službeno gonjenje na osnovu zakona, nedopuštanje stranci i formalne zaštite, ograničenje prava okrivljenoga, odsustvo javnosti. Tek 1897. godine bila su proširena prava odbrane. I Zakonik o krivicnom sudskom postupku iz 1808. godine poslužio je kao uzor mnogim zemljama.

Zakonik utvrđuje trostepeno krivično sudstvo, koje odgovara podjeli krivičnih djela na: prekršaje, istupe i prestupe. Uveden je trostepeni sistem sudstva: Sud obične policije (mirovni sudija); Sud popravne policije (kolegijalni, ali bel učešča porote); i Kasacioni sud, koji stoji na njihovom čelu. Uz sud postoji i prokuratura, organ javne optužbe. To je posrednička karika između suda i uprave. 274 nedostaju str. 275-288 Glava 6. SOCIJALISTIČKA DRŽAVA 6.1. PARISKA KOMUNA (1871. godine) Uslovi nastanka Komune. - Drugo carstvo Francuske, 1870. godine otpočelo je rat protiv Pruske. Rat je bio dinastički i osvajački s francuske strane, a odbrambeni s njemačke. Poslije katastrofalne bitke kod Sedana, 2. septembra 1870. godine, u kojoj je zarobljen i sam Napoleon III, u Francuskoj je svrgnuto Drugo carstvo i proglašena Treća republika (4. septembar 1870. godine). Njemačke trupe su prodrle u Francusku i opkolile sam Pariz. Naročito se situacija pogoršala poslije 15. septembra 1870. godine. Opkoljeni grad sa oko 1,6 miliona stanovnika bio je slabo snabdjeven, naročito je teška situacija zavladala u radničkim cetvrtima. Pariz je bio odsječen od ostale Francuske. Došlo je do naglog povečanja cijena, zavladala je oskudica i glad. Privremena vlada, kojoj je na čelu bio vojni guverner Pariza general Trosi (Trochi), nazvana vladom "narodne odbrane", pregovarala je tajno s Nijemcima o sklapanju mira. Zbog toga je ubrzo nazvana "vladom narodne izdaje". Još dok se približavala pruska vojska, u Parizu je, pored postojećih 60, formirano još 200 bataljona narodne garde, pretežno od siromašnih gradskih slojeva. Narodna garda (tj. naoružani radnici) izazivala je strah u redovima buržoazije. Zato je ova garda naoružana starim puškama, dok je u vojnim skladištima bilo novih pušaka i dovoljno municije. Poslije sastavljanja privremene vlade, formirana je gradska samouprava. Vlada je imenovala načelnika Pariza i predsjednike 20 pariških općina. Među ovim funkcionerima bio je veliki broj reakcionara, što je izazvalo nezadovoljstvo radnika i sitne buržoazije. Oni su izabrali nadzorne komitete sa zadatkom da nadziru upravu i pripreme odbranu grada. Predstavnici komiteta su činili Centralni komitet 20 pariških općina. Komitet je pokušao, ali bez većeg uspjeha, da organizuje bolje snabdijevanje i uvede neke demokratske mjere. 289 Revolucionarna previranja u pobijeđenoj Francuskoj vodila su do dalje izdajničke djelatnosti buržoazije. Ona se više bojala vlastitih radnika (proletera), nego vanjskog neprijatelja. Kada je francuska armija kapitilurala pod ponižavajućim uslovima (27. oktobra 1870. godine), u Parizu su izbile demonstracije širokih masa, koje su 31. oktobra 1870. godine proglasile zbacivanje Trosijeve vlade. Formirana je vlada od sitnoburžoaskih predstavnika, koja nije ni stigla da stupi u akciju. Poznati revolucionar Ogist Blanki (Auguste Blanqui) trebalo je da organizuje revolucionarnu upravu Pariza. Međutim, ustanak je bio ugušen, a vođe demonstracija uhapšene. Blanki je, u odsustvu, bio osuđen na smrt. Opkoljeni Pariz doživljavao je svoje najteže dane. Koncem januara 1871. godine došlo je ponovo do ustanka, koji je vlada ponovo ugušila. Francuska vlada je 28. januara 1871. godine sklopila primirje i potpisala dokument o kapitulaciji Pariza. Francuska je morala platiti prethodnu ratnu kontribuciju od 200 miliona franaka.Trebala se sazvati Narodna skupština koja bi s Prusima sklopila mir. Izbori za Skupštinu održani su marta 1871. godine. Prilikom izborne agitacije, buržoazija je na selu optuživala radnike Pariza da žele produženje rata i da su protiv zaključenja mira, tako da su u Skupštini većinu dobili monarhisti. Skupština i vlada su se preselili iz Bordoa (Bordeaux) u Versaj (Versailles) 1. marta 1871. godine. Vlada je trebalo da otpočne pregovore o miru s Njemačkom. Potpisanim mirom 10. maja

1871. godine, Francuska je izgubila pokrajine Alzas (Alsace) i Lorenu (Lorraine) i morala platiti kao ratnu kontribuciju 5 milijardi franaka. Vlada u Versaju kovala je plan o razoružanju Narodne garde u Parizu. Na čelu Narodne garde bio je Centralni komitet Narodne garde, koji je, ustvari, predstavljao "radni narod Pariza". On je u narodu uživao veliki ugled. Vlada i Skupština donijeli su nekoliko mjera koje su u narodu izazvale ogorčenje. Naime, vlada je 18. marta 1871. godine došla u Pariz, poslije velikog kontigenta vojske. Vojska je iz Pariza trebala da odvuče topove smještene na Monmartru, ali je bila spriječena u tome od narodnih masa i članova Narodne garde. Vlada se povukla u Versaj i odvela vojsku, da se vojska ne bi pridružila ustanicima. Bio je to početak prve proleterske revolucije. 290 6.1.1. ORGANIZACIjA VLASTI I DJELATNOST KOMUNE Nakon 18. marta 1871. godine vlast je u Parizu imao je Centralni komitet Narodne garde. On je stupio na scenu nakon što je Tijerova (Thiersova) vlada pobjegla u Versaj, povukavši tamo sa sobom većinu redovne vojske. U svom prvom proglasu, Centralni komitet (CK) Narodne garde (kao predstavnik naoružanog naroda), određuje ukidanje opsadnog stanja i raspisivanje izbora za Vijeće komune. Izbori su trebalo da se održe 26. marta. U tom razdoblju, tj. sve do 28. marta, dok novoizabrano Vijeće nije preuzelo vlast, CK Narodne garde preduzeo je niz revolucionarnih akata. Raspuštena je preostala redovna vojska, ukinuto opsadno stanje i raspušteni su vojni sudovi i policija. Praktične političke odluke CK Narodne garde 0 ukidanju redovne vojske i policije, te djelimičnom prekidanju njihovih zadaća od strane Narodne garde, sadržavale su u sebi "nucleus ideje o razbijanju starog državnog aparata", o uništenju birokratije i preuzimanju vlasti od naoružanog naroda. Kasniji Dekret novog Vijeća Komune (25. marta 1871. godine) o ukidanju regularne vojske i policije, te njihove zamjene Narodnom gardom, bile su samo pravna potvrda onog što je već izvršio CK Narodne garde. Novi poredak trebalo je da štite bataljoni Narodne garde. Proglašeno je odgađanje plaćanja dugova i vračanje založenih stvari. Data je pomoć nezaposlenima i siromašnim porodicama. CK Narodne garde raspisao je izbore za Vijeće Komune, koji su održani 26. marta. Tom prilikom su i žene dobile pravo glasa. Izabrano Vijeće Komune preuzelo je vlast 28. marta 1871. godine i formalno proglasilo Komunu. Vijeće je činilo 80 članova. U Vijeću su ostali blankisti, prudonisti, predstavnici revolucionarne buržoazije. Takav sastav Vijeća otežavao je jedinstven rad i stvarao druge teskoće. Komuna je bila organizovana na principu jedinstva vlasti. Izabrano je devet komisija sastavljenih od članova Vijeća Komune. Istovremeno, Vijeće je sudilo svim svojim članovima i bilo najviša sudska instanca za vojnokrivićna djela. Deseta komisija je imala izvršnu vlast, tj. kontrolisala je izvršenje dekreta Vijeća. Kao cjelina, Vijeće ima zakonodavnu vlast, a Komisije izvršavaju odluke Vijeća. Vijeće je bilo sastavljeno od ovih komisija: za vojne poslove, spoljne poslove, javnu bezbjednost, društvene službe, pravosuđe, finansije, za rad, industriju i razmjenu i komisiju za prosvjetu i ishranu. 291 Tako je Komuna razbila stari državni aparat, uspostavila svoj novi. Krajem aprila, Vijeće Komuna uspostavilo je Komitet javnog spasa od pet članova izabranih od Vijeća, koji je dobio najšira ovlaštenja, a koji je bio odgovoran Vijeću Komune. Svi članovi Komune su izborni, odgovorni i opozivi. Njihova plaća nije smjela biti veća od prosječne radničke plaće. Osnovne političke ideje Pariske komune izložene su u njenom prograrnskom aktu, poznatoj Deklaraciji francuskom narodu.

6.1.2. DEKLARACIJA FRANCUSKOM NARODU U Deklaraciji je u prvom redu proglašen republikanski oblik vladavine, kao jedino dopustiv i koji je "u skladu s pravom naroda, te s pravilnim i slobodnim razvitkom društva". Najvažnija politička ideja Deklaracije, tzv. komunalna ideja, sadržavala je zahtjev za apsolutnu autonomiju komuna i za njihovo udruživanje, koje osigurava jedinstvo zemlje. Autonomija jedne komune, istakla je Deklaracija, može biti ograničena samo autonomijama ostalih komuna. Političko jedinstvo Komune je "dobrovoljno ujedinjenje lokalnih inicijativa, slobodno i spontano natjecanje svih individualnih snaga, prema zajedničkom cilju - blagostanju, slobodi i sigurnosti svih". Deklaracija nije dala jasan odgovor na pitanje kakva treba biti centralna vlast novog Saveza Komuna. Ona nije ništa govorila o seljaštvu, o borbi protiv eksploatacije, a riječ socijalizam u njoj se i ne spominje. Za vrijeme svog postojanja, kroz 72 dana, Komuna je razvila značajnu zakonodavnu djelatnost. 6.1.3. DEKRETI Dekret Vijeća o predaji napuštenih preduzeća u ruke radnika, predstavlja prvi korak ka eksproprijaciji i "utemeljenju radničkog samoupravljanja". Bio je zabranjen noćni rad u pekarama, ukinute su novčane kazne (globe) koje su poslodavci nametali radnicima i namještenicima, uvedena je kontrola tarife, određena novčana pomoć djeci i ženama palih pripadnika Narodne garde, a i njihovim roditeljima, braći i sestrama, ako su im pali borci bili hranitelji itd. Dekret Vijeća o odvajanju crkve od države (2. apri11871. godine) i uklanjanju sveštenika iz škola, spada među one akte koji su imali izrazito politički karakter i politički cilj slamanja "oruđa duhovnog porobljavanja". 292 Politička ideja laiciziranja države našla je svoje puno oživotvorenje u tom Dekretu. Istim Dekretom nacionalizovana je pokretna i nepokretna imovina vjerskih kongregacija. Komuna je preko svoje Komisije za prosvjetu uspjela organizovati nastavu, poboljšati materijalni položaj nastavnika, organizovati mjere za otpočinjanje nastave na Univerzitetu. Isto tako je značajna aktivnost Komune na reorganizaciji sudstva. Stvoreni su mirovni sudovi i građanski sud. 6.1.4. SUDOVI U PARISKOJ KOMUNI Organizacija suda pretrpjela je znatne promjene nizom dekreta i mjerama koje je iznijela Komisija za pravosuđe. Formiran je nov sistem općegrađanskih sudova, koji je predvidio mirovne sudove, građanski sud i optužnu porotu za procese Versajaca. Mirovne sudije su morale biti birane općim glasanjem, ali ih je povremeno imenovala izvršna komisija i Odbor javnog spasa. Građanski sud bio je ogranizovan odlukom Komune od 12. maja, "radi razmatranja neodložnih stvari". Jedan od dekreta Komune odnosio se na organizovanje porote, te uspostavljanje javnog tužioca Komune i njegovih zamjenika. Odluka o organizaciji optužne porote bila je donijeta 5. aprila od Vijeća Komune. Porota je izabrana od Vijeća Komune 6. maja, a počela je da funkcioniše tek 20. maja. "Uredba o poroti" predviđala je niz liberalnih garancija za okrivljene. Tacka III Uredbe o poroti propisuje: "Funkciju javnog tužioca vrši prokuror Komune i njegova četiri zamjenika, koje neposredno bira Pariska komuna. Tako je bila stvorena Prokurotura Komune, koja je u svojoj djelatnosti išla daleko preko granica funkcije sudske optužbe, tijesno vezana za tad Komisije javne bezbjednosti i Komisije za pravosuđe, a potom Odbora javnog spasa. U svom radu, Komuna se oslanjala na više organizacija: Federalno vijeće pariške sekcije lnternacionale, sindikalne organizacije, ženske organizacije, a najviše na Narodnu gardu, koja je preuzimala mjere za povezivanje s nacioanlnim gardama drugih gradova.

Komuna je imala veliku moralnu podršku u komunama koje su se pojavile širom Francuske, ali su one kratkotrajno trajale i redovno su bile razbijane od trupa i represivnog aparata versajske vlade. Vojne trupe iz Versaja prodrle su u Pariz 21. maja, ali su se komunari branili još sedmicu, da bi Komuna pala 28. maja 1871. godine. Učesnici Komune su surovo kažnjeni. Oko 40 hiljada je uhapšeno, a 30 hiljada poubijano. 293 6.1.5. NEDOSTACI PARISKE KOMUNE Glavna pogreška CK Narodne garde je pomirljivost prema kontrarevoluciji i Tjerovoj vladi, tj. propuštanje hapšenja te vlade. Isto tako, nije spriječeno odvođenje regularnih trupa u Versaj. Te propuste, kao i odluku o raspisivanju izbora za Vijeće Komune, u času kad je trebalo učvrstiti diktaturu proletarijata, već su tada kritikovali neki revolucionari. Za deset dana vladavine CK, kao vrhovnog organa vlasti Pariske komune, očitovala se u njegovom djelovanju njegova neodređenost i nejasnost u pogledu ciljeva i puteva revolucije. Tako, naprimjer, u jednom proglasu CK naglašava "da je Republika dužna stvoriti harmoniju interesa jednih interesima drugih". Ta klasno - solidaristička, u osnovi buržoaska ideja, javljala se u to vrijeme i kod nekih drugih političkih faktara koji su otvoreno isticali parolu solidarnosti. Kao nedostaci Pariske komune mogu se uzeti pomanjkanje jedinstva u samom rukovodstvu Komune; Nepostojanje jedinstvene proleterske partije, svjesne sadržaja i ciljeva klasne barbe, bio je, svakako, jedan od nedostataka Pariske komune; Komuna nije uspjela uspostaviti kontakt sa seljaštvom, a ni savez proletera i širokih siromašnih bezemljaša, koji bi savezu osigurao pobjedu Komune; Centralni Komitet Narodne garde propustio je da uhapsi Tijera i vladu, i da mu onemogući da odvede vojsku; Propust komune je bio što nije iskoristila moderno naoružanje. Ovdje je došao do izražaja nekoordiniran odnos izmedu CK Narodne garde i Vojne komisije Komune. Centralni komitet Narodne garde nije iz francuske banke uzeo goleme rezerve u zlatu, novčanicama i vrijednosnim papirima. Komunari su uzeli samo 17 miliona franaka, dok je versajska vlada uzela blizu 200 miliona. Kao nedostatak Komune je i suviše obazrivo popuštanje prema kontrarevolucionarnoj djelatnosti reakcionarne štampe i sabotera Revolucije. Značaj Pariske komune. - Historijski značaj Pariske komune je veoma veliki. Komuna je predstavljala prekretnicu u cjelokupnom društvenom razvitku svijeta i imala je snažan odjek na radnički pokret izvan granica Francuske. Pariska komuna je okarakterisana u literaturi kao država prelaznog perioda - "kao diktatura proletarijata". 294 6. 2. OKTOBARSKA REVOLUCIJA I NASTANAK SAVEZA SOVJETSKIH SOCIJALISTIČKIH REPUBLIKA , 6.2.1. OKTOBARSKA REVOLUCIjA Nakon obaranja carizma u Februarskoj revoluciji (27. februara 1917. po starom kalendaru), nastalo je u Rusiji novo stanje. Nastupilo je "zapravo razdoblje prelaza iz jedne revolucije u drugu, iz februarske u oktobarsku, iz buržoasko - demokratske u proletersku socijalističku revoluciju". Na državnopravom planu, već je Februarska revolucija stvorila dvovlašče: s jedne strane buržoasku vladu, tzv. Privremenu vladu, i s druge strane proletersku vlast oličenu u Sovjetima radničkih i vojničkih deputata. Privremena vlada kao predstavnik "buržoaskih plemića veleposjednika, uz pomoć i suradnju stranke esera i menjševika, nastojala je stabilizovati i učvrstiti novu vladu". Razvitak Sovjeta, njihovo organizovanje i postepeno prerastanje u revolucionarne organe vlasti proletarijata i seljaštva odvijao se nesmanjenim tempom. Ali unutar Sovjeta, za

prevagu u njima, odvijao se sukob između esera i menjševika, na jednoj, i boljševika, na drugoj strani. Boljsevičko rukovodstvo u zemlji nije pravilno cijenilo novonastalu situaciju niti je odredilo pravce daljeg djelovanja. Tada se Lenjin u svojim "Aprilskim tezama" energično suprotstavio politici bilo kakve podrške buržoaskoj vladi i osudio dvovlašče. Lenjin je postavio načelo "Sva vlast sovjetima" i u tom smislu počeo organizovati partiju za slijedeću - socijalističku revoluciju. To je značilo likvidiranje dvovlašča, razbijanje, a ne preuzimanje starog državnog aparata. Na političkom planu, Lenjin je istakao potrebu saziva partijskog kongresa, kome bi predložio da Ruska socijalistička demokratska radnička partija (boljsevika) - RSDRP - promijeni naziv u Komunističku partiju i da se umjesto dotadašnje "Druge internacionale" (koja se raspala početkom rata) formira nova međunarodna proleterska organizacija: Treća internacionala, koja bi bila lišena slabosti Druge internacionale. On je predlagao nacionalizaciju banaka i stvaranje jedne nacionalne banke pod kontrolom Sovjeta, koji bi takoder kontrolisali društvenu proizvodnju i raspodjelu. U pogledu agrarnog pitanja, on je istakao potrebu nacionalizacije sve zemlje, te konfiskaciju veleposjeda "pomješčika", stim da tu zemlju Sovjeti seljačkih i radničkih deputata razdijele među seljake. Lenjin je gledao na Sovjete "kao organizacije 295 političkog života", koje omogućuju masama da mnogo brže nego putem parlarnenta razvijaju "svoju političku svijest" i sposobnost da sude o stvarima sa gledišta svojih istinskih klasnih interesa. Petrogradski komitet partije usvojio je sve postavke Aprilskih teza. Njih je početkom maja 1917. godine prihvatila Sveruska (VII) konferencija boljsevičke partije u svojoj rezoluciji u kojoj je još istaknuto "načelo potpunog samoodređenja naroda nasuprot nacionalnom ugnjetavanju za vrijeme carizma i nasuprot menjševičko - eserovskoj paroli o kulturnoj autonomiji". Ove zaključke i načela trebalo je i provesti u život. Ističući parolu "Sva vlast Sovjetima", Boljsevička partija je u isto vrijeme vodila borbu protiv pokušaja da se privremena vlada nasilno svrgne u trenutku dok večina u Sovjetima nije bila za promjenu vlasti, odnosno još uvijek je davala podršku Privremenoj vladi. Poslije velikih radničkih demonstracija u Petrogradu i Moskvi, aprila 1917. godine, kada su otkriveni tajni pregovori Privremene vlade sa zapadnim zemljama za produženje rata na strani Antante, bila je boljševika koji su ovaj talas nezavodoljsva i ogorčenja htjeli iskoristiti za trenutno obaranje vlade. Kriza vlade izazvana imperijalističkom politikom, završila je stvaranjem nove koalicione Privremene vlade u koju su ušli neki menjševici i eseri, koji su vodili buržoasku politiku. To je dovelo do novih radničkih demonstracija protiv Privremene vlade. Ove demonstracije bile su u znaku boljševičkih parola. Većina boljševičkog rukovodstva smatrala je da je prerano za obaranje vlade, jer Sovjeti radničkih i seljačkih deputata u Moskvi, Petrogradu i širom Rusije, nisu još dosljedno stali na revolucionarne pozicije. Boljševička partija je još uvijek dopuštala mogućnost mirnog prerastanja buržoaske revolucije u socijalističku revoluciju. Privremena vlada, uplašena velikim brojem demonstranata, u julu 1917. (oko pola miliona Ijudi), dovela je s fronta jedinice koje su otvorile vatru po demonstrantima. Nakon ovog krvoprolića {oko 400 mrtvih i ranjenih) slijedile su dalje represalije Privremene vlade: razoružavanje radnika i njihovih milicija, te revolucionarnih vojnih jedinica, zabrana boljševičke štampe, razaranje njihove štamparije, hapšenje istaknutih boljševika, te pokušaj hapšenja i optužbe Lenjina za veleizdaju. Poslije u krvi ugušenih radničko - vojničkih demonstracija, vlada čini sve da raspusti Sovjete, a 19. jula izdaje nalog za Lenjinovo hapšenje, zbog čega on i boljševici prelaze u ilegalu. Na Šestom kongresu boljševičke partije održanom u periodu od 8. do 16. avgusta 1917. u tajnosti, donosi se, na Lenjinov prijedlog, odluka o 296

pripremanju Partije za oružani ustanak. U Rezoluciji Kongresa napušta se "mirni period i bezbolni prelaz vlasti u ruke Sovjeta", jer je vlast već prešla u ruke kontrarevolucionarne buržoazije, i ističe se "nasilno i revolucionarno osvajanje vlasti". U tim danima radnici uviđaju oportunistički karakter menjševičke politike i masovno prelaze boljševicima, koji tada zadobijaju večinu u Sovjetima. Privremena vlada, koja je u međuvremenu saznala za pripremanje ustanka, imenuje Kornjilova vrhovnim komandantom vojske i on 7. septembra 1917. godine pokušava kontrarevolucionarnim udarcem da zavede diktaturu. Iako je Privremena vlada 14. septembra 1917. godine proglasila Republiku, a krajem istog mjeseca formirala, tzv. Pretparlament, zemlja je sve više ulazila u revolucionarnu krizu. Boljševici su tražili da se sazove Drugi kongres Sovjeta, na što je Sveruski Centralni izvršni komitet (VICK) pristao. Lenjin se 20. oktobra vraća iz Finske, gdje se privremeno bio sklonio, pa Centralni komitet imenuje Vojno - revolucionarni komitet, borbeni centar za rukovođenje revolucijom. Krajem oktobra (po starom kalendaru) Privremena vlada, obaviještena o pripremanju ustanka, dovela je u glavni grad vojsku s fronta, dok su boljševicki komesari Vojno - revolucionarnog komiteta pripremali odrede Crvene garde, te vojne i pomorske jedinice Petrogradskog garnizona za odlučnu akciju. Vlada stavlja 6. novembra (24. oktobra - po starom kalendaru) Vojno - revolucionarni komitet izvan zakona, a menjševici se otvoreno izjašnjavaju protiv ustanka i daju podršku vladi. Kada su vladine trupe 24. oktobra (6. novembra - po novom kalendaru) pokušale zauzeti štampariju Glavnog organa boljševičke partije ("Radnički put"), bile su odbijene od revolucionarnih jedinica. U jutarnjim satima 25. oktobra (7. novembra - po novom kalendaru), Crvena garda i revolucionarne jedinice vojske zaposjedaju telefon i telegraf, željezničke stanice, električnu centralu, banku i druge vladine ustanove. U 10 sati Vojno - revolucionarni komitet je objavio Proglas građanima Rusije u kojem ih izvještava da je Privremena vlada oborena. Iste večeri (u 22 sata) revolucionarne čete, uz pucnje topova sa krstarice Aurora, počinju juriš na Zimski dvorac u Petrogradu, sjedište Privremene vlade. Vlast u Petrogradu prešla je u ruke Vojno - revolucionarnog komiteta. Bila je to pobjeda socijalističke Oktobarske revolucije. 297 Još u toku borbi, na dan 25. oktobra (7. novembra) Drugi ruski kongres Sovjeta, koji je počeo toga dana zasjedati, uputio je Proglas "radnicima, vojnicima i seljacima" Rusije, u kojem se kaže da "Kongres uzima vlast u svoje ruke". Tako je revolucionarnim putem oborena vlast buržoazije, a vlast su uzeli u svoje ruke Sovjeti radničkih, seljačkih i vojničkih deputata. Oktobarska revolucija odjeknula je širom zemaljske kugle. Njom su udareni temelji Sovjetske države, kao države novog tipa. 6.2.2. PRVI DEKRETI SOVJETSKE VLASTI Na Drugom sveruskom kongresu Sovjeta radničkih i vojničkih deputata, na Lenjinov prijedlog donesena su tri dekreta: o miru, o zemlji, i o vlasti. Dekret o miru. - Dekret o miru predstavlja proglas svim zaračenim državama - učesnicama Prvog svjetskog rata o obustavi ratnih operacija i zaključenju pravednog mira, bez aneksija tuđih zemalja i bez kontribucija. U Dekretu o miru tumači se opširno šta se podrazumijeva pod aneksijom, te se ističe pravo nacija na samoodređenje, bez obzira na to u kojem dijelu svijeta nacija živi. U Dekretu o miru izražena je spremnost Sovjetske vlade da svim putevima i svim sredstvima počne voditi pregovore o miru, ali ujedno predlaže svim vladama i narodima zaračenih država da sklope odmah primirje od najmanje tri mjeseca.

Dekret o zemlji. - Dekret o zemlji je ukinuo odmah i bez otkupa zemljišnu svojinu spahija i privatnu svojinu na zemlji. "Pravo privatne svojine na zemlju", - rečeno je u ovom Dekretu, - "ukida se zauvijek; zemlja se ne može ni prodavati, ni kupovati ni davati pod zakup ili u zalog, ni otuđivati na koji drugi način. Seljačko uputstvo, kao aneks i sastavni dio Dekreta o zemlji, određivalo je nacionalizaciju cjelokupne zemlje u Rusiji, tj. prema riječima ovog uputstva, "sva zemlja pretvara se u općenarodno vlasništvo te prelazi na korištenje svim trudbenicima koji je obrađuju". Dekret o vlasti. - Dekretom o vlasti stvoren je novi centralni organ vlasti - Sovjet narodnih komesara (Sovnarkom), na čelu sa Lenjinom. U Sovnarkom su ušIi najistaknutiji predstavnici boljševičke partije. Kontrola nad radom tog sovjeta pripala je Općeruskom kongresu Sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata i njegovu Centralnom izvršnom komitetu (CIK). 6.2.3. DEKLARACIJA 0 PRAVIMA RADNOG I EKSPLOATISANOG NARODA Među najznačajnije državnopravne akte do prvog ustava spada Deklaracija o pravima radnog i eksploatisanog naroda, koju je 31. januara 1918. godine donio i proglasio Treći ujedinjeni Sveruski kongres radničkih, vojničkih i seljačkih deputata. Ta deklaracija imala je potvrdan, ustavni i programski karakter. Prema tome, ona je uopćila i potvrdila dekrete donesene od Oktobarske revolucije do kraja januara 1918. godine. U njoj su najpotpunije od svih dotadašnjih državnih akata utvrđena bitna ustavna načela Sovjetske države. Ta Deklaracija programski je upućivala na važne ekonomske i političke mjere Sovjetske države. Deklaracija je proglasila Rusiju republikom Sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata, u kojoj sva vlast u centru i provinciji pripada tim Sovjetima. U njoj je istaknuto federalno načelo federativnog uređenja države "na temelju slobodnog saveza slobodnih nacija". U Deklaraciji se proglašava ukidanje nacionalnog ugnjetavanja i objavljuje pravo naroda na samoopredjeljenje, uključujući i otcjepljenje. Crkva je odvojena od države i škole, uveden je građanski brak i proglašena puna ravnopravnost muškaraca i žena. Ovim dokumentima udareni su temelji socijalističkim društvenim odnosima i federativnom uređenju Sovjetske države. 6.2.4. POSTANAK SAVEZA SOVJETSKIH SOCIJALISTIČKIH REPUBLIKA (SSSR) Uspješna izgradnja novog sistema zavisila je, ne samo od unutrašnje konstelacije klasnih snaga nego i od vanjskih okolnosti. Oglušivanje vlada ratujućih strana na apel Dekreta o miru, ponukalo je Sovjetsku vladu da sama počne pregovore o miru. Rusija je bila prinuđena da pod nepovoljnim uslovima sklopi, marta 1918. godine, sa Centralnim silama Brestlitovski mir, kojim se odrekla znatnih teritorija. Sovjetska vlast je, ipak, uz pomoć novoosnovane Crvene armije, uspjela obustaviti građanski rat u zemlji i suzbiti sva tri bjelogardejska kontrarevolucionarna pohoda, politički, vojno i materijalno pomagana od kapitalističkih država Zapada. 299 6.2.5. PRVI SOVJETSKI USTAV (1918. godine) Peti kongres Sovjeta vojničkih, radničkih i seljačkih deputata 1918. godine donio je Ustav Ruske Socijalisticke Federativne Sovjetske Republike (RSFSR) - prvi sovjetski Ustav. Ustav RSFSR sadržavao je, po odjeljcima, u prvom redu, Deklaraciju radnog i eksploatisanog naroda, zatim opće odredbe, u kojima su naročito istaknuta opća prava građana. Nakon toga slijedile su odredbe o vrhovnim državnim organima i lokalnim organima uprave, te odredbe o aktivnom i pasivnom biračkom pravu i izborima. U spomenutim deklaracijarna i sovjetskom Ustavu istaknuti su osnovni idejno - politicki stavovi i načela političkog uređenja Sovjetske države. Deklaracija o pravima radnog i eksploatisanog naroda proglasila je Rusku državu "Republikom radničkih, vojničkih i seljačkih deputata". Time je istaknut proleterski karakter nove vlasti. Država je organizovana kao federacija nacionalnih republika na principu dobrovoljnosti.

U oblasti spoljne politike, Deklaracija je istakla nepomirljivu borbu protiv imperijalizma i kolonijalizma. Ustav iz 1918. godine je dosta kratak, u njemu je data struktura organizacije nove vlasti i neka osnovna prava sovjetskih građana. Ovaj Ustav bio je samo Ustav Ruske Sovjetske Socijalističke Republike, jer se na terenu, u ostalim dijelovima Sovjetskog Saveza, još vodila borba sa kontrarevolucionarnim snagama i snagama spoljne intervencije. Druge republike koje će ući u sastav Sovjetskog Saveza, formirane su zatim sukcesivno: u februaru 1919. Bjelorusija je dobila svoj ustav, u martu Ukrajina, godine 1921. Azerbejdžan itd. Prema Ustavu iz 1918. godine ograničenost biračkog prava ogleda se u nekoliko različitih institucija. Prvo, isključeni su iz biračkog tijela pripadnici eksploatatorskih klasa - spahije, trgovci, predstavnici crkvene hijerarhije, popovi i kaluđeri, zatim pripadnici bivše carske policije, članovi carske porodice. Prema novom Ustavu, postojalo je u suštini i nejednako biračko pravo. Gradsko stanovništvo slalo je jednog predstavnika u Kongres Sovjeta na svakih 25 hiljada stanovnika, a seosko stanovništvo jednog na svakih 125 hiljada. Prema tome, razmjera je hila 5:1 u korist gradskog stanovništva. Dalje, Ustav uvodi posredno, dvostepeno i četverostepeno glasanje. U pogledu gradskog stanovništva, izbori za Svesavezni kongres Sovjeta bili su dvostepeni. Kad je u pitanju seosko stanovništvo, onda je piramida imala četiri sprata. 300 U državnoj organizaciji napušten je bio klasični princip podjele vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Na vrhu državne organizacije kao vrhovni organ vlasti nalazio se Svesavezni kongres Sovjeta, veliko vrlo brojno tijelo, koje se sastajalo dvaput godišnje i biralo Centralni izvršni komitet od 200 članova, kao svoj izvršni organ. Centralni izvršni komitet imenovao je Savjet narodnih komesara, koji je provodio politiku Kongresa Sovjeta, odnosno Centralnog izvršnog komiteta. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) proglašen je 30. decembra 1922. godine, na Prvom kongresu Sovjeta SSSR, ujedinivši samostalne republike Rusku SFSR, Ukrajinsku SSR, Bjelorusku SSR i Zakavkasku SFSR. Izabran je vrhovni organ SSSR, Centralni izvršni komitet. Nakon smrti Lenjina (21. januara 1924.) u Centralnom komitetu Sovjetske Komunističke partije dolazi do oštrih konfrontacija oko Lenjinskog naslijeđa između Staljina i Trockog, koji je riješen u korist prvog. Iste godine (31. januara 1924.) Drugi kongres Sovjeta SSSR usvojio je prvi Ustav SSSR. 6.2.6. USTAV IZ 1924. GODINE Ovaj Ustav nije unio neke bitne promjene u ovakvo ustrojstvo državne vlasti. Ono što je novo, jeste da su njegove institucije izrazile princip federativnog uređenja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Prema Ustavu iz 1924. godine, vrhovni organ vlasti je Kongres Sovjeta SSSR. U periodu između dva kongresa, vrhovni organ vlasti je Centralni izvršni komitet SSSR-a, koji se sastojao od Saveznog Sovjeta, čije članove bira Kongres i u čijim redovima su proporcionalno zastupljeni predstavnici svih republika, i od Sovjeta nacionalnosti, koji se obrazuju od predstavnika saveznih i nacionalnih republika, i to po pet predstavnika iz svake republike, bez obzira na broj stanovnika, i po jedan predstavnik iz autonomnih oblasti. Između dva saziva Centralnog izvršnog komiteta, vrhovni zakonodavni izvršni i naredbodavni organ vlasti bio je Prezidijum Centralnog izvršnog komiteta, a njegov neposredni izvršni organ Savjet narodnih komesara SSSR-a, kojih je bilo deset. Već u ovom periodu izmedu 1918. i 1924. godine, analiza promjena u institucionalnoj strukturi državne vlasti u SSSR otkriva tendenciju pomjeranja težišta vlasti prema vrhu. 301

6.2.7. USTAV IZ 1936. GODINE Radikalnu izmjenu političkih institucija u Sovjetskom Savezu donosi, tzv. Staljinov ustav iz 1936. godine, donijet na Osmom vanrednom kongresu Sovjeta. Prema ovom Ustavu, napuštena je ona baza organizacije vlasti kakva je postavljena neposredno poslije revolucije, tj. vrhovni organi vlasti ne izrastaju više iz Sovjeta kao svoje osnove, nego se zasnivaju kao i politička predstavništva u zapadnim parlarnentarnim sistemima, na bazi direktnog glasanja biračkog tijela. Nestaje institucija Kongresa Sovjeta, i umjesto toga direktnim, neposrednim glasanjem bira se Vrhovni Sovjet SSSR. Vrhovni Sovjet SSSR ima također dva doma: Savezni sovjet i Sovjet nacionalnosti. Savezni sovjet se bira po principu jedan poslanik na 300 hiljada glasača, a Sovjet nacionalnosti po principu da savezne republike šalju u Vrhovni Sovjet po 25 predstavnika, autonomne republike po 11, a oblasti po 5, a nacionalni okruži po jednog predstavnika. Vrhovni sovjet ima svoj Prezidijum, koji sačinjava predsjednik Prezidijuma, 16 njegovih zamjenika, sekretar i 24 člana. Ovih 16 zamjenika predstavljaju, ustvari, 16 saveznih republika iz kojih se sastoji Sovjetski Savez. Tako je u sastavu Prezidijuma, a ne samo u sastavu Vrhovnog Sovjeta, izražen federalni princip organizacije. Važno je istaći da se ovaj Ustav smatra ustavom izgrađenog socijalističkog društva, prvog društva u kome, "ne postoje više klasni antagonizmi", čiju socijalnu osnovu predstavljaju prijateljske, udružene klase radnika i kolhoznog seljaštva, i sloj sovjetske inteligencije. Glavna svrha Ustava iz 1936. godine bila je da pokaže visok stepen demokratičnosti političkog života, koji je, navodno, bio ostvaren u Sovjetskom Savezu u tom periodu. Ustav od 1936. godine više puta je mijenjan i dopunjavan, ali se zadržao na snazi sve do 1977. godine, kada je usvojen, četvrti po redu, Sovjetski Ustav. 302 6.2.8. RASPAD SSSR-A Raspad Sovjetskog Saveza počeo je "perestrojkom", koja je olabavila policijske i političke stege koje su federaciju držale na okupu. Sam čin raspada dogodio se 1991. godine. Formalnom raspadu prethodilo je istupanje baltičkih država Estonije, Latvije i Litvanije. Preostalih 12 sovjetskih republika tražilo je modus zajedničkog življenja. Pokušaj restauracije totalitarnog režima doveo je do proglašenja nezavisnosti svih sovjetskih republika, izuzev Rusije i Kazahstana. To je činjeno proglašenjem deklaracija o nezavisnosti. Baltičke države i Gruzija proglasile su nezavisnost 9. aprila 1991. godine, a Sovjetska vlada pod pritiskom međunarodne zajednice, priznala je nezavisnost Baltičkih država 6. septembra 1991. godine. Pokušaj stvaranja unije od preostalih 12 sovjetskih republika je propao, jer je Ukrajina održala referendum o nezavisnosti, na kojem je 90 posto birača glasalo za punu nezavisnost. Nakon toga su Rusija, Ukrajina i Bjelorusija, 8. decembra 1991. godine, proglasile da se Sovjetski Savez raspao i nastavile formirati Zajednicu nezavisnih država. Sve republike, izuzev Gruzije, prihvatile su članstvo u Zajednici. Deklaracija o obrazovanju zajednice nezavisnih država usvojena je 21. decembra 1991. godine u Alma Ati. Preostale Sovjetske republike proglasile su nezavisnost slijedećim redom: Bjelorusija 25. avgusta 1991. godine, Moldova 27. avgusta 1991. godine, Azerbejdžan 30. avgusta 1991. godine, Uzbekistan 31. avgusta 1991. godine, Kirgistan 31. avgusta 1991. godine, Tadžikistan 9. septembra 1991. godine, Armenija 23. septembra 1991. godine, Turkmestan 27. oktobra 1991. godine. 303 nedostaje kazalo str. 305-8 i popis literature str. 309-311