Felici Ja

William Trevor

Felicijino putovanje

Za Jane

1.

J

oš uvijek joj je zlo. Neka joj žena u zahodu kaže: ,,Bilo bi vam bolje na svježem zraku. Zar se nećete popeti na palubu?” Na palubi je hladno i od vjetra je bole uši. Nakon što je povratila preko ograde, osjeća se bolje pa ponovno siđe dolje gdje je sjedila prije nego što je otišla u zahod. Odjeća koju je izabrala za svoje putovanje nalazi se u dvije zelene vrećice, novac joj je u torbici. Morala je platiti za vrećice kod Chawkeja, pedeset penija za svaku. Imaju Chawkejevo ime na sebi i keltski uzorak uz rub. U mjenjačnici su joj za njezine irske novčanice dali engleske. Ne putuje mnogo ljudi. Vrišteći i pretvarajući se da gube ravnotežu, školarci prolaze kraj mjesta gdje se ona skupila. Neka obitelj tiho sjedi u kutu, svi zatvorenih očiju. Dvije postarije žene i jedan svećenik pričaju o engleskim konjskim utrkama. Plovi večernjim trajektom, na jutarnji nije stigla. ,,To je Irsko Oko”, viknulo je jedno dijete nedugo pošto se brod odvojio od pristaništa, i Felicija se tada osjetila sigurnom. Čini se kao da je prošla čitava godina od sinoć kad je iz sobe koju dijeli s prabakom ispuzala s vrećicama do šupe u stražnjem dvorištu, da ih sakrije iza hrpe starih parketa od kojih njezin otac planira napraviti okvir za staklenik. Ujutro, dok je starica još spavala, čekala je u šupi dok se u kuhinji nije upalilo svjetlo, znak da se otac vratio od Heverina s Irish Pressom. Zatim je stražnjim putem umaknula do trga, uranivši dvadeset i pet minuta na autobus u 7:45. Cijelo je vrijeme brinula da se slučajno ne pojave otac ili braća, a kad se autobus počeo micati, držeći ruku na licu, samo je krajičkom oka škiljila kroz prozor. Stalno si je ponavljala da još ne mogu znati za novac, da još nisu ni našli poruku koju je ostavila, ali joj ništa od toga nije pomagalo. Felicia je neko vrijeme spavala, a zatim je ponovno otišla u zahod. Dvije djevojke raskopčanih košulja stavljaju dezodorans dodajući jedna drugoj roll-on bočicu. ,,Oprostite”, kaže Felicia nakon što je povratila, ali djevojke kažu da nema veze. Ne može više biti puno toga u njoj, pomisli, jer danas nije puno jela. ,,Popij si malo vode”, savjetuje joj jedna od djevojaka. ,,Pristajemo za dvadeset minuta.” Druga je djevojka pita je li dobro i ona kaže da jest. Kad je oprala zube, neka žena iza nje uzme četkicu koju je spustila na rub umivaonika. ,,Bože, oprostite!” ispričava se žena jer se Felicia pobunila. ,,Mislila sam da je brodska.” Tipično za nju da ode nekamo u ovako čudno vrijeme, mora da je rekao otac kad je nije bilo tamo da pomogne pripremiti doručak, tipično za nju ovih dana. Nije mogao pronaći poruku dok nije ušao u sobu sa staričinim doručkom. Otišla je, rekao je njezinoj braći i nije bilo vremena za priču jer su braća morala u kamenolom. Pitala se je li otišao u redarstvo, možda to nije želio učiniti usprkos svemu, s njim nikad ne znaš. Ali morao je svratiti do prvih susjeda i

zamoliti gospođu Quigly da pripazi na staricu tijekom dana, da joj da filane krekere i pola limenke juhe u dvanaest, kao što je to činila nekad dok je Felicia još radila u tvornici mesa. Najava pristanka. Uzbuđene kretnje putnika, skupljanje prtljage, poslušno okupljanje u označenoj zoni. Vrata za silaženje se otvore i nagrne zapuh hladnog zraka, a stisnuta hrpica kreće prema brodskim stubama. Uvečer, kad su se otac i braća vratili kući, mora da su sjeli u kuhinju, na stolu je bila poruka, i otac je tresao glavom sporo i žalosno, kao da se baš prema njemu grubo ponijela: ocu je uvijek bilo najgore. Jedan od braće je rekao da će poći do McGrattanove ulice da kaže Aidanu i, kojigod da je to bio, u povratku je svratio u bar kod Mylesa Bradyja. Otac je, stojeći kamenog lica za štednjakom, prvo starici, pa potom i njima, skuhao večeru. Feliciju opet hvata nervoza dok ulazi u tmurnu nenamještenu zgradu u kojoj je policajac ispituje. ,,Imate li osobne isprave?” upita. ,,Isprave?” ,,Kako se zovete?” Felicia mu kaže. Pita je ima li vozačku dozvolu. ,,Ne znam voziti, zapravo.” ,,Imate li neku drugu vrstu dokumenata?” ,,Mislim da nemam.” ,,Nikakvo pismo? Nikakve dokumente?” Ona odmahne glavom. Upita ju je li stanovnica Ujedinjenog Kraljevstva, a ona kaže ne, Irske. ,,Ovdje ste u posjetu, zar ne, gospođice?” ,,Da.” ,,A koja je svrha vašeg posjeta?” ,,Da vidim prijatelja.” ,,A kamo putujete?” ,,U područje Birminghama. Sjeverno od Birminghama.” ,,Mogu li na trenutak pregledati vaše vrećice? Možete li samo stati na stranu, gospođice?” Rovari po njezinoj odjeći i rezervnom paru cipela koje je ponijela. Ona pomisli da će reći nešto kad naiđe na novčanice u njezinoj torbici, ali on ne kaže ništa. ,,Zapisat ću samo adresu vašeg prijatelja”, kaže. ,,Možete li mi je dati, molim?” ,,Ne znam je. Tek ga moram pronaći.” ,,On vas ne očekuje?” ,,Ne baš.” ,,Sigurni ste da ćete ga naći?” ,,Hoću, preko mjesta gdje radi.”

Njezin ispitivač kimne. To je čovjek bezizražajnog lica, star otprilike kao i njezin otac. Nosi crni baloner, sprijeda raskopčan. ,,Onda ću samo zapisati vašu adresu u Irskoj”, kaže. Ona kaže da je iz Mountmellicka, prvog grada koji joj pada na pamet. Daje mu adresu koju je izmislila: Marijanska ulica 23. ,,Dobro”, kaže policajac. Nitko je ne zaustavlja na carini. Raspituje se odakle dolazi vlak i upućuju je. Kad se raspita dalje, obavijeste je da vlak za Birmingham neće krenuti prije dva i petnaest. Tek je prošla ponoć. Neko vrijeme spava u čekaonici. Sanja da kupuje meso kod Scaddana, da gospodin Scaddan bubne velikim komadom jetre po vagi i kaže da ga je sam izvadio iz vola. To nije istina, u snu je svjesna da nije, gospodin Scaddan je poznat po svojim lovačkim pričama. Jedan mladi redovnik ulazi u dućan i gospodin Scaddan kaže da je to sramota, ali ona ne zna na što mesar misli. ,,Išao sam prošetati jedne noći”, kaže redovnik. ,,Dolje kod stare plinare.” Onda joj postane jasno. Vlak stiže na peron puno prije polaska. Felicia se uvjeri da je to pravi, a kad vlak krene ponovno zaspi. Kondukter je budi i, na trenutak bunovnoj, nije joj jasno gdje se nalazi. Čovjek je strpljiv dok ona traži kartu u torbici. Blago lice njezine majke zapelo joj je u svijesti kao ostatak nekog drugog sna. ,,Hvala”, kaže čovjek u prolazu. San o njezinoj majci je prošao, ali joj je, iako ga se ne može sjetiti, probudio sjećanja. ,,Požuri po gospođu Quigly”, naredila joj je prabaka tog davnog dana. ,,I reci ocu Kigallenu da ga hitno trebamo.” Starica je držala šalicu čaja kraj majčinih usana i majčine su oči bile poluzatvorene, obrazi su joj bili boje cementa. ,,Gospođo Quigly! Gospođo Quigly!” Tog dana, dok je lupala po poštanskom sandučiću susjedne kuće, imala je šest godina. Poslije je duž glavne ulice i trga morala sustizati duge žurne korake oca Kilgallena, a kad su stigli kući, gospođa Quigly i starica su pomagale majci da ode u spavaću sobu. Otac Kilgallen je tamo šaputao, a onda su njezina braća stigla iz bratovštine i Aidan je otišao da dovede oca iz samostanskog vrta. Otac je bio taj koji je prevukao plahtu preko majčinog lica nakon onih zadnjih nekoliko minuta koje je proveo s njom, dok su oni čekali u kuhinji, a Aidan plakao. Torba s njezinim školskim knjigama nalazila se na podu gdje ju je bacila, svijetloplava i sjajna s uzorkom Minnie Mouse u ružičastim cipelama na poklopcu. ,,Moja sućut”, rekla je gospođa Quigly prekriživši se i skinula pregaču s cvijećem, predrečavim u tom trenutku. ,,Hvala Bogu”, rekao je otac Kilgallen jer je stigao na vrijeme. ,,Nadživjela sam još jednu”, rekla je starica. Vlak se nastavlja tresti kloparajući tračnicama, usporavajući skoro do zaustavljanja, ubrzavajući. Felicia otvori oči. Magličasta zora rasipa farme, silose i grbave suše po sjenovitim poljima. Poslije toga, duge kolone automobila koje polako pužu obližnjim cestama i tupa ranojutarnja lica na željezničkim kolodvorima. Stupovi i antene zakrčuju obrise zgrada, ptice lešinare po smetlištima. Nigdje ni mrvice praznog krajolika.

Vlak se puni. Novine se čitaju u tišini, pogledi, kad se slučajno i susretnu, u trenu se odvraćaju. Sve – ljudi, kuće, automobili, stupovi, antene – sve je to nakrcano, kao da nema dovoljno mjesta da ih se smjesti. Lica postaju razdražljiva kad vlak prijeti da će stati usprkos tome što nije na kolodvoru. I Johnny sigurno ide na posao. Felicia ga zamišlja kako žuri kao i drugi, ali bezbrižno, nehajno, jer to je njegov stil. Dokle god može zadržava sliku njegovog nehajnog izraza, zatim njegovog profila iz one noći kad ga je zadnji put vidjela, kad je sam sjeo na autobus ne znajući da je ona još uvijek na trgu; poput daleke šaputave jeke šumi njegov glas.

2.

I

ako to ne zna, gospodin Hilditch teži sto dvadeset četiri kilograma, i ta se brojka nije bitno mijenjala već više od deset godina, tek rijetko se smanjujući i povećavajući, a i tada za najviše pola kilograma. Kršten kao Joseph Ambrose prije pedeset četiri godine, gospodin Hilditch nosi naočale koje izgledaju kao obluci, održava kratkom svoju golubinje sivu kosu, odjeven je uvijek u odijelo s prslukom, veže svoju prugastu kravatu u mali čvrsti čvor, lašti cipele dvaput dnevno, i sklon se ugodno smijati. Obično se salo, koje mu se probija kroz crte lica, povlači, a pojavljuju se dobro očuvani zubi dok treptaj oživljava zamućene zjenice iza njegovih naočala. Glas mu je pomalo slab i visok. Hildtichove ruke su male i čini se da ne pripadaju ostatku njega: spretni, fini prsti koji mogu staviti bateriju u ručni sat ili uredno sašiti pile, a ovo drugo je i korisno postignuće, jer od svih stvari na svijetu gospodin Hildtich najviše uživa u jelu. Često smatrajući da nije konzumirao dovoljno tijekom nekog obroka, posluži se čokoladicom Bounty ili Mars, ili pak paketićem keksa. Poštovanje prema hrani, tako on to zove privatno. Nekad knjigovođa, gospodin Hilditch je danas, što mu i dolikuje, upravitelj kantine. Prije petnaest godina, kad je njegov prethodnik na tom položaju umirovljen, pozvali su ga u upravu tvornice i izložili mu zamisao o promjeni radnog mjesta. Kao što je dobro znao, politika je bila da se ispražnjena mjesta gdje god je moguće popunjavaju iznutra, a njegov interes za jelo i hranu nije prošao nezapaženo; trebao je samo otići na kratak ugostiteljski tečaj. Što se njega ticalo, bio je svjestan da su kompjutori počeli ubirati danak među uredskim osobljem, i kad je stigla ponuda znao je da ne smije oklijevati – otkaz je preduhitren, što je bila nagrada za dugu i zadovoljavajuću službu. Gospodin Hilditch stanuje sam u odijeljenoj kući oko koje raste živica, u Ulici vojvode od Wellingtona, na broju tri. Majka mu je 1979. umrla u toj kući, oca nikad nije upoznao. Ostavši sam u trenutku njezine smrti, posvetio se dražbovanju namještaja koji se skupljao tijekom njezina života i otada je zgrada na broju tri bila samo njegova. Posjećujući vikendom prodavaonice, napunio ju je velikim i malim predmetima po svom ukusu: ogromnom vitrinom i škrinjom od mahagonija, ukrasima od slonovače za police iznad kamina, rabljenim indijskim tepisima i pažljivo uokvirenim portretima nepoznatih. Dvadeset bakroreza s prizorima s južnoafričkih ratnih poprišta ukrašava stubišni zid, vješalica za kišobrane u mramoru i mahagoniju natječe se s jelenjim rogovima za počasno mjesto u prostranom hodniku. Zgrada broj tri u Ulici vojvode od Wellingtona dovoljno je komotna da primi sve što je gospodin Hilditch kupio: izgrađena 1867. prema nacrtima nekog trgovca čajem, prostire se od ovog uzvišenog predvorja do kuhinje i smočnica na začelju te primaćih soba povećih

proporcija slijeva i zdesna od ulaznih vrata. Na katu se ta prostranost ponavlja. Četiri sobe koje se otvaraju prema hodniku, s još četiri iznad njih. Stropovi su bogato ukrašeni gipsanim štukaturama i vijencima. Ukrasne plinske svjetiljke, sada izvan upotrebe, još uvijek strše sa zidova. Gospodin Hilditch ih redovito briše, a ta pažnja je tijekom godina rezultirala tupim sjajem na izbočinama ukrasa. U proljeće i ljeto brine se za živicu i čisti je od korova iako ništa novo ne uzgaja. Ujesen mete otpalo lišće i s vremena na vrijeme popravlja drvenu vanjsku ogradu. Privatni život gospodina Hilditcha s jedne je strane običan i predvidiv, a s druge tajanstven. Njegovim se kolegama u tvornici čini u biti veseo i ugodan, što njegova vanjština daje i naslutiti. Njegova masa govori da je riječ o čovjeku koji ne mari za vlastitu dugovječnost, njegova nasmiješena prisutnost naznačuje ekstrovertiranu filozofiju. Ali gospodin Hilditch se u samotnim trenucima često priklanja drugim, mračnijim aspektima ponora koji leže u njemu. Kad smijeh prestaje biti važan, zna biti melankoličan čovjek. No, jedne veljače, u srijedu ujutro, gospodin Hilditch osjeti nezanemariv ushit: svake druge srijede tvornički ručak uključuje pureću pitu, a prošla su dva tjedna otkako nije bila na jelovniku. Zadržava se na toj činjenici dok prži jaja, kobasice i slaninu i sprema si debele kriške Mother’s Pride tosta za doručak. Ostaje mu u mislima dok jede u košulji i prsluku za kuhinjskim stolom i dok pere sudoper. Onda, barem privremeno, prestaje misliti na očekivani ručak. Spušta košaru za sušenje posuđa sa stropa, prebacuje krpu preko rešetke i diže košaru natrag. Odlazi u kupaonicu s Daily Telegraphom, i nedugo potom izlazi kroz prednja vrata, dvaput ih zaključavši za sobom. Njegov mali zeleni automobil čeka ga na šljunčanom prilazu. Tog je maglovitog jutra živica koja zaklanja kuću od ulice mokra i kapava. Gospodin Hilditch, po navici, vozi polako: nikada ne vozi brzo jer u tom ne vidi smisla. Kao čovjek iz kvarta, rođen i odgojen u gradu kroz koji prolazi, vidi znatne promjene. Najtrajnije i najvažnije dogodile su se pedesetih godina kad je grad proširen i u znatnoj mjeri pregrađen da bi udomio i olakšao život zaposlenicima tvornica koje su kroz to razdoblje izgrađene u regiji. Te se tvornice po svojim lakšim proizvodnim procesima razlikuju od onih koje su bile osobitost grada dotada. Sada je posvuda obična, jednolična arhitektura, dućani i uredi poslagani u rešetku pravilnih linija, križanja pod pravim kutevima. Pedesetih su probijene široke aleje sa živicom i cvijećem u dugačkim, povišenim gredicama u sredini, a nova gradska arhitektura uključivala je arkade u cvatu i viseće koševe na uličnim svjetiljkama. U međuvremenu je zemlja u dugim povišenim gredicama postala kisela, biljke su izumrle ostavljajući za sobom samo smeđe humke između kojih su limenke piva i bačene posuđe instant-hrane zadnji ostaci boje koji se tamo mogu vidjeti. Cvjetne arkade su goli metalni lukovi, viseći koševi hrđaju. No, sprejem ispisani grafiti oživljavaju smeđi beton grupne skulpture muškarca, žene i djeteta u stiliziranom klimavom koraku, en route između pošte i višekatnog parkirališta. Među niskim uredskim zgradama

umjetni mozaik ukrašava zid robne kuće. Poznati logotipi dućana, banaka i građevinskih društava živahno privlače pažnju. Gospodin Hilditch smatra da je to veliki grad1 i da bi kao takav trebao biti poznat. Ima opseg i populaciju velikog grada, ali nema katedralu što je netko – koliko se sjeća, njegov ujak Wilf – jednom istaknuo kao uvjet velegradskog statusa. Umjesto nje ima šest crkava: četiri različite kršćanske te sinagogu i džamiju. U zabavni centar, dovršen 1981, gospodin Hilditch nikada nije ušao jer ga smatra rasipanjem javnog novca. Sad prolazi kraj njega, a zatim, zaobišavši središte, strpljivo čeka na rotoru gdje u ovo doba jutra redovito dolazi do zastoja. Nakon toga putovanje je lakše i za nekoliko minuta on prođe kroz žuta tvornička vrata. Parkira na mjestu gdje je na asfaltu ispisana registracija njegovog auta, i laganim korakom odšeće do svog ureda – odijeljeni kut nekada većeg ureda – iza pretovarišta. Nekad prije odjeljivanja tamo je, u tom istom uredskom prostoru, kao knjigovođa radio sa sedam drugih činovnika i svaki je od njih imao svoj stol. Netom prije podneva ove srijede – dana koji se dosada gospodinu Hilditchu ne čini ni po čemu posebnim osim po nagovještaju pureće pite – odlazi do kuhinje da u cijelosti kuša današnji ručak. Počevši s pitom, prelazi s lisnate korice na meso, a zatim srče sok od pečenja. Zamjensko jelo je složenac od govedine i povrća. Po dužnosti, kuša i to – s pečenim krumpirom i pireom, prokulicom te pastrncima. ,,Izvrsno”, pohvali gospodin Hilditch svoje kuhare. ,,Bravo, majstori!” Kuša puding od maline kuhan na pari, kremšnitu i kolač od jabuka. Provjerava ispis troškova svakog jela posebno, troškove struje i rada, sastojke kao posebnu sumu. Njegov je zadatak izbjeći gubitak – zadatak u kojem je njegov prethodnik rijetko uspijevao – i petnaest je godina to i činio, odgovoran za promjene u poslovanju tvorničke kantine koje nisu prošle nezapaženo. ,,Dobro je to, jako dobro”, govori dok provjerava brojke, a ugodan okus maline još uvijek mu se lijepi uz nepce. Nasmiješi se dok vraća papir razmišljajući kako će se sigurno odlučiti za puding od maline kad bude birao slasticu nakon pureće pite. Još se nekoliko minuta prešetava velikom masnom kuhinjom srdačno čavrljajući s kuharskim osobljem, koje uglavnom čine žene koje rade pola radnog vremena. Zatim se otvorenog teka uputi u kantinu. Biti svaki dan prvi u kantini pričinjava mu zadovoljstvo, osjeća da to naglašava njegov položaj i skreće pažnju na činjenicu da on određuje te sate opuštanja svim radnicima tvornice bez obzira na njihov status. Postoji i blagovaonica za upravu koju on ima pravo koristiti, ali to nikada ne čini. Hrana je ista na oba mjesta. U deset do jedan oglase se tvorničke sirene i ubrzo potom stižu radnici, muškarci i žene, djevojke i šegrti. Vičući jedni na druge i razmjenjujući šale i blage opscenosti, s pladnjevima se skupljaju u redu kraj dugačkog pulta. 1

Engleske riječi city i town nemaju adekvatnih parova u hrvatskom. City se odnosi na veliki grad, prema nekim podjelama samo na gradove koji imaju katedralu, dok je town manji grad ili oveće mjesto. (Nap. prev.)

Gospodin Hilditch se smiješi svakome ponaosob dok odjeveni u radna odijela prolaze kraj njegovog mjesta, neki od njih sa Sunom ili Daily Mirrorom pod rukom. Imaju povjerenja u njega, osjeća. Imaju povjerenja u hranu za koju je na koncu konca on odgovoran, jer iz iskustva znaju da mogu, a to mu godi. Ne može ni zamisliti kako bi mu izgledao život da je ostao knjigovođa. S vremenom bi postao ravnatelj knjigovodstva, ali samo bi njegovi najbliži suradnici znali da takva titula postoji. Mjesto u blagovaonici za upravu, odnosno luksuz da ga odbije, ne bi dolazilo u pitanje. ,,Malo sparno, malo hladno”, gunđa jedan čovjek u prolazu. ,,Čovjek više ne zna na čemu je, gospodine Hilditch.” ,,Strašno”, uzvraća gospodin Hilditch smiješeći se. ,,Ali barem će se dani produžiti.” ,,Dobar tek, gospodine Hilditch”, kima uljudno jedna žena u prolazu. ,,I vama, Iris.” Često se služe izrazom ,,dobar tek”, pretpostavlja da su ga pokupili s televizije. Sam gospodin Hilditch nema televizor. Unajmio ga je jednom, ali je shvatio da ga uopće nije palio. Ponekad, odgovarajući na dobre želje, kaže da uvijek ima dobar tek – mala šala kojom redovito zabavlja ljude. Vreva u kantini se pojačala. Više ne može čuti pozdrave i komentare iz reda kraj pulta. Posuđe i pribor za jelo zveckaju na pladnjevima koji se bučno odlažu. U odjeljku za pušače pale se cigarete, stvara se drugi red za čaj i kavu, novine se rastežu po stolovima. Gospodin Hilditch voli sve to gledati. U kantini počinje ili se nastavlja očijukanje; djevojke, ponekad i žene, mjerkaju mlade šegrte, muškarci za koje gospodin Hilditch zna da su oženjeni, okušavaju sreću. Osim takvih stvari ima i nekoliko dugih veza. Frank iz finalne obrade, nekoliko godina stariji od gospodina Hilditcha, sjedi svaki dan s jednom Indijkom, a Annette iz lakirnice uvijek čuva mjesto za istim stolom u kutu mladom Kevinu, najmanje petnaest godina mlađim od nje. Ne može se točno reći što se događa i nastavljaju li se poslije, izvan tvornice, ta druženja. Sve se zna, a ipak gospodin Hilditch smatra da nitko pri susretu sa zakonitim partnerima tih ljudi ne bi iznio stvari na vidjelo. Tvornica je jedan drugi svijet, kao i kantina unutar nje. Nakon što je pojeo puding, stoji u redu za čaj razmjenjujući s onima do sebe mišljenja o vremenu. Potom se vraća u kuhinju, na trenutak stoji na dovratku, a onda napusti zgradu i uputi se prema svome uredu iza pretovarišta. Napredujući po asfaltnoj površini, ne žureći se i probavljajući, primijeti usamljeni lik ispred sebe. To je djevojka u crvenom kaputu, s trakom oko glave i dvjema plastičnim vrećicama. Prišavši bliže primijeti da ima okruglo lice, razmaknute oči i da izgleda izgubljeno. Ne prepoznaje je, ne pripada ovamo. Chawke, piše na plastičnim vrećicama, masnim crnim slovima na zelenoj pozadini. Nikad nije čuo za to ime, ni ono ne pripada ovamo. ,,Ne znam jesam li na pravom mjestu”, kaže djevojka u trenutku kad ju je trebao mimoići. Gospodin Hilditch se nasmiješi na svoj uobičajen način. Irkinja, kaže za sebe.

,,A koje mjesto tražite?” ,,Tvornicu kosilica. Netko mi reče da bi to moglo biti ovdje.” ,,Bojim se da mi ne proizvodimo kosilice.” ,,Onda sam pogriješila.” ,,Bojim se da jeste.” ,,Znate li za mjesto koje tražim?” Odmahne glavom. Kosilice se ne proizvode nigdje u blizini, kaže. ,,Oh.” Stoji tamo, nespretno, usta stisnutih na krajevima, zabrinutih očiju. Pobjegavši ispod vrpce, pramenovi plave kose padaju joj po licu, mali joj se križić na jeftinom posrebrenom lancu jedva vidi ispod kaputa. Po prirodi znatiželjan, gospodin Hilditch se pita što li sadrže te plastične vrećice. ,,Jedan prijatelj mi radi u skladištu tvornice kosilica. Jedino što ja nisam sigurna gdje je to.” ,,U okolici se sigurno ne proizvode nikakve kosilice.” Nešto najbliže tome bi se moglo nalaziti u industrijskoj zoni oko pola milje odavde, u izložbenim prostorima distributera vrtlarskih potrepština. U Pritchardu u toj zoni imaju kosilice i u Mountfieldu, Flymou, kod Japanaca. ,,Zar nemate prijateljevu adresu?” Djevojka odmahuje glavom. Ima samo ime grada i podatak o tvornici kosilica. ,,Pritchard je maloprodaja, tamo se ništa ne proizvodi.” ,,Možda sam krivo shvatila to u vezi s tvornicom.” ,,Probajte svejedno tamo. Oni bi vas možda mogli spojiti.” Gospodin Hilditch, koji je oprezan čovjek, ne želi da ga vide s nekom djevojkom u krugu tvornice. Nitko nije primijetio njihov sastanak, siguran je u to. Ni s jednog se mjesta ne vidi ta asfaltirana površina, nikoga nema, i nije bilo, u blizini. Nikad nije bio viđen s nekom djevojkom u krugu tvornice ili bilo gdje u vlastitom susjedstvu. Ništa takvoga na svome pragu, njegovo je pravilo. ,,Iziđite kroz žuta vrata istim putem kojim ste došli”, brzo je uputi, gotovo ni ne čekajući na zahvalno kimanje koje je time izazvao. ,,Skrenite desno i nastavite dok ne dođete do ceste s dvije trake, tamo skrenite lijevo. Nakon toga vidjet ćete strelicu za zonu. Industrijska zona Blackbarrow, piše.” Gospodin Hilditch kimne naznačujući da je susret završen. Onda se naglo okreće od djevojke i nastavlja svojim putem.

3.

O

tkad je tog jutra stigla u grad, Felicia je ustanovila da ne može uvijek shvatiti što ljudi govore jer govore s njoj nepoznatim naglaskom. Čak i kad ponavljaju svoje izjave, ima poteškoća, a ponekad mora odustati. U industrijskoj zoni raspituje se u zgradi u kojoj se prodaje uredska oprema – ormari za kartoteke i rotirajući stolci, kao i zalihe kuverti, spajalica i selotejpa, nakrcano zbrda-zdola, ne kao u dućanu. Pobjegne joj pola od onoga što joj prodavačica odgovara, ali zna da to i nije bitno, jer djevojka uporno odmahuje glavom nijekajući na taj način svako poznavanje tvornice kosilica. Industrijska zona je beskrajni niz bezličnih zgrada s vlastitim parkirališnim prostorima. Reklame sa zaštitnim znakovima: Toyota, Ford, Toys‘Я’Us, National Tyre and Autocare, Kwik-Fit, Zanussi, Renault Trucks, Pipewise, Readybag, Sony, Comet. Odmah do Britannia Scaffoldinga su Motorway Exhausts, a zatim C & S Roofing, Deep Drilling Services i Tomorrow’s Cleaning Today. Malo dalje na križanju OK Blast & Spray Ltd dijeli ugao s autootpadom. Betonske ceste u zoni su duge i ravne. Nitko tuda ne šeće lagano radi uživanja. Psi ne sreću druge pse. Posao na sve strane, kupnja i prodaja, raspolaganje i zarada, popust za gotovinu. Feliciji treba skoro dva sata da nađe Pritchardovu Vrtnu opremu i Vrtni centar. ,,Kružne, mislite, je li?” odgovori joj prodavač pitanjem, a nju zanima je li to tvornica i proizvode li se tu kosilice. ,,Imamo servisne radionice u zgradi. Preporučujemo godišnji servis iako je to potpuno vaša stvar. Uzet ćete električnu, je li?” ,,Tražim prijatelja. Radi u skladištu tvornice kosilica.” Čovjekovo ponašanje se promijeni. Ne može joj pomoći, kaže razočarano jednoličnim glasom bez intonacije. ,,Netko mi je rekao da biiste mi vi možda mogli reći gdje je ta tvornica.” ,,Naši se strojevi proizvode u tvornicama diljem zemlje. Oprostite. Mislim da me treba netko drugi.” Jedan par mjeri vrtni namještaj krojačkim metrom. Traže nešto za svoj staklenik, obavijeste prodavača. Felicia odlazi. Čovjek u Volkswagenovom salonu je strpljiv, ali ne zna ni za kakvu tvornicu kosilica u blizini. Onda se, dok ona odlazi, nečega prisjeća i spominje ime nekog grada koji je, kaže, udaljen dvadeset pet-šest milja. Shvativši da ju je to što govori zbunilo, zapisuje ime na rubu brošure. ,,Ova nije sva svoja”, znao je reći njezin otac, i ,,Ovoj nisu sve ovce na broju,,; pita se misli li tako i ovaj čovjek.

Nitko drugi joj ne može pomoći. Prolazi industrijskom zonom ispitujući svaku cestu, raspitujući se u robnoj kući Sam-Svoj-Majstor i u Britannia Scaffoldingu. U OK Blast & Sprayu žena joj crta mapu, ali prateći strelice nađe se kod zatvorenog skladišta vodoinstalaterskog materijala. Vraća se u Pitchardovu Vrtnu opremu i Vrtni centar u nadi da prodavač više nije zauzet. Njegova je ignorancija još neuljudnija nego prije. Klipše umorno natrag u grad travnatim rubom uz cestu. Nepregledni lanac kamiona i automobila prolazi tik uz nju, buka njihovih motora svakih se nekoliko trenutaka diže u krešendo, svjetla su im upaljena jer se spušta magla. Zakržljala trava po kojoj hoda je siva, mjestimice crna, i ukrašena smećem koje je pobacano svuda uokolo – zgužvanim kutijama cigareta, plastičnim vrećicama, limenkama i bocama, zgužvanim listovima novina i kartona. Sredinom jutra pojela je komadić voćne torte i popila šalicu čaja, otada nije ništa jela, nije gladna, ali zna da će, čim se vrati u grad, morati naći mjesto gdje će prenoćiti. Ruke je bole od težine vrećica koje nosi, stopala joj bride nažuljana na dva mjesta, s jedne joj se pete guli koža. Znala je da neće biti lako, čak i prije nego je pošla znala je da neće, nije očekivala ništa drugo. To što se dogodilo njezina je pogreška, njezina je glupost što se nije pobrinula da dobije adresu. Ne može kriviti nikoga drugog. Ipak, usprkos svemu, ne bi željela ne biti ovdje, bliže njemu. Na dan Aidanovog vjenčanja, kad je kao Connie Joina djeveruša nosila buket jesenjeg cvijeća, jedva da je znala da postoji, pa ipak, taj joj je dan do danas ostao poseban, jer tada se iznenada pojavio on, i sve je počelo. U Crkvi Našeg Spasitelja razmišljala je kako su joj ramena nezgrapna, kako joj lice nije odgovaralo na omekšavajuću pažnju Carmeline šminke, kako joj je kosa bez sumnje izgubila čvrstoću. Til i čipka jednolično su se razvukli preko njezinog trupa i požalila je što nije prihvatila Carmelin savjet i podstavila grudnjak umecima od vate. ,,Bože, kako si nespretna”, govorila joj je Carmel kad im je bilo dvanaest, i osjećala je da još uvijek jest, u sedamnaestoj, na dan bratova vjenčanja. ,,Uzimam”, odgovorio je Aidan ocu Kigallenu pred oltarom, a zatim i Connie Jo. Nakon toga su se na stubama nasmiješili ćelavom fotografu – ona, Connie Jo i kum Moss McGuire koji je, slično kao i Aidan, u zapučku imao karanfil s listovima šparoge. Konfeti su visjeli na njihovim ramenima dok su hodali od crkve do Hickeyjevog hotela na trgu, i unijeli su ih u foaje gdje je mlađa Connie Joina sestra već naručivala Pepsi Colu. Sestra Benedict, koja je voljela vjenčanja svojih djevojaka iz samostana, nasadila se na grimiznom tapecirungu zlatno obojenog stolca, jednog u nizu poslaganih uza zidove. Grimiz je na izbočinama bio prljav, zlatna boja s nogu ljuštila se u krpicama i krhala. Barry Manilow nježno je šaptao iz zvučnika. Kako Felicia napreduje cestom, u mislima joj se guraju lica tog listopadskog poslijepodneva, odzvanjaju komadići razgovora. Časna majka i ostale opatice pridružile su se sestri Benediktu. Posebno su pozvane jer je mladoženjin otac bio vrtlar u samostanu. Artie Slattery stajao je sa svojom punašnom suprugom blizu torte koju je sam osigurao. Stari Begley, koji je svoju

prisutnost na svim sprovodima i svadbama smatrao nečim samim po sebi razumljivim, čekao je da se pojavi prvo jelo. Narednik Breen, koji nije bio u službi, i Foggarty, koji je popravljao traktore, na poziv nevjestinog oca prešli su hotelski hol od bara do foajea. Gospodin Logan, vlasnik kina Ritz i diskoteke Dancetime, izgledao je elegantno u prugastom odijelu i leptir-mašni, kao što i pristaje najistaknutijem mjesnom biznismenu i neženji. Dočekujući goste na vratima Connieina se majka nije mogla otresti dojma da joj se kći, udavši se za štukatera, loše udala. Connie Jo je bila Felicijina prijateljica još od vremena kad su išle u samostansku školu, koju je Felicia pohađala zahvaljujući vezama svoga oca. Ponekad, kad bi koja opatica bila ljuta, Feliciju bi podsjetili da je tu zbog njihove milosti. Opatice nisu uvijek bile stroge, ali Feliciji su se one koje su poštovale tradiciju uzimanja imena prema svecima činile takvima prije nego što ih je bolje upoznala: sestra Antonije Izida, sestra Ignacije Loyola, sestra Franjo Ksaverski, sestra Benedikt, sestra Justin. ,,Kako je u kamenolomu?” ispitivao je Tim Bo Gargan Felicijinu stariju braću blizance. ,,U redu”, odgovorili su i stali na tome, ništa razgovorljiviji na vjenčanju nego što su bili inače. ,,Kako si ti, Felicia?” upitao je mali Crowley otvarajući krajeve usana onako kako je vjerovao da rade američki gangsteri i bacajući oko na Carmel, jer Carmel ga je i zanimala. ,,Kako si ti, Carmel?” na kraju je skupio hrabrost, što je izazvalo hihotanje Carmeline sestrične Rose. ,,Kad god želiš, Aidane”, nudio je Conniein otac, ,,za tebe ima mjesta u McGrattanovim biciklima i kolicima.” Tim Bo Gargan pokušao je na klaviru odsvirati Scotta Joplina, ali je odustao zbog negodovanja. Podijeljen je voćni kolač. ,,Ah, ne, ne, izgledaš sjajno, Felicia”, uvjeravala ju je Connie Jo, a Carmel i Rose su se složile. Mali Crowley je kresnuo šibicu o svoj nokat i rekao da je čuo da je Foggarty cijelo jutro bio vani pokušavajući pokrenuli traktor na polju nekog seljaka zbog čega je i smrdio po nafti. ,,Uskoro će torta”, najavila je Connieina majka prekinuvši razgovor u foajeu, a onda se počela rezati torta i čuo se pljesak, a čaše i šalice su se digle. U hodniku su djeca otvarala i zatvarala lift. ,,Traže te! Traže te!” derali su se uz stube i neka djevojčica koju Felicia nije poznavala rekla joj je da je Dessie Flynn stavio ostatke pileta u krevet. ,,Čekajte s tim konfetima dok ne iziđu”, molio je vlasnik hotela Hickey kad su se mladoženja i mlada spremali krenuti. ,,Sačuvajte te konfete za ulicu, momci.” Svi su krenuli za Aidanom i Connie Jo van iz hotela i oduševljeno klicanje je naraslo kad su ulazili u automobil koji je za njih unajmio Conniein otac. ,,Bray”, otkrio je upućeno Tim Bo Gargan. ,,Rekao bih da su krenuli prema Brayu.” Automobil je prolazio trgom. Gosti su se vratili u hotel i tada je Johnny Lysaght prošao pločnikom. Zastao je, i pogledao, i vidio je odjevenu kao djeverušu. Dok god bude živa, rekla si je Felicia mnogo puta otad, taj trenutak nikada neće izgubiti svoju snagu: sjećat će se kako su očeva leđa i sijeda glava prolazili kroz viseća vrata, i kako se okrenula da još jednom pogleda brata i prijateljicu u njihovom automobilu ukrašenom vrpcama, ali joj je umjesto toga

pogled pao na čovjeka koji je prolazio, kako se nasmiješila jer se i on nasmiješio, kako si je poslije rekla da zna da je to početak ljubavi. Trenutak je još živ dok prilazi predgrađima grada u koji ju je dovela njezina ljubav. Crnomanjasti vlasnici dućana zatvaraju svoje lokale. Skidaju stalke za novine s dovrataka, unose police s povrćem. Kuće koje odjeljuju te osamljene dućane turobne su, prevladava bezbojni beton, kroz namaz boje na malenim metalnim prozorskim okvirima probija hrđa. Nadmoć smeća se nastavlja – naneseno je s ceste, istreseno iz kanti, ili skupljeno na malim smetlištima ispred svakog dućana. ,,Niste imali sreće?” kaže neki glas i Felicia se okreće i vidi onog debelog čovjeka kojeg je pitala za smjer kako joj se smiješi vozeći automobil uz rub pločnika i usklađujući brzinu s njezinim korakom. Automobil se zaustavlja kad ona zastane, malo zeleno vozilo sa staromodnim odrezanim zadnjim krajem, tako skromno da je teško i pomisliti da taj čovjek stane u nj. Sada nosi šešir, crte lica su mu zasjenjene u polumraku unutrašnjosti. Ona odmahne glavom. Razumije ga bolje nego što je razumjela ostale, a i to što se jako trudila da ih razumije pridonijelo je njezinom umoru. ,,Ne, to nije tamo.” Jedan čovjek joj je napisao ime nekog drugog grada, kaže, i izvuče prodavačevu brošuru iz džepa kaputa. On kima nad njom i kaže da bi čovjek mogao biti u pravu u vezi s gradom. To doista jest grad u kojem se nalazi Željezara Thompson, sjetio se željezare pet minuta nakon što je otišla. Ali večeras neće uhvatiti autobus u tom smjeru. ,,Ostat ću ovdje.” ,,Imate gdje?” ,,Upravo idem potražiti neko mjesto.” Netom prije nego što joj se obratio, odlučila se raspitati za pristupačan smještaj. Danas je prošla kraj autobusnog kolodvora. Tamo sigurno znaju, mislila je, i baš je htjela nekog upitati da je uputi prema njemu kad ju je sustigao auto. ,,Marshring”, kaže debeli čovjek. ,,Tamo mnogi nude smještaj.” Ona upita gdje je Marshring, a on odgovori: ,,Ravno naprijed, pa druga desno. Lijevo u dnu je Marshring. Vijenac i avenija. Deset minuta hoda.” Kad mu zahvali, on se nasmiješi. Dok okreće glavu, još uvijek dižući prozorsko staklo, naočale mu svjetlucaju u sjeni. ,,Hvala još jednom.” Felicia nastavi i na kraju skrene u spomenutu ulicu. Spusti se niz brežuljak do Marshringskog vijenca u kojem se na većini izloga nalaze oglasi s ponudama prenoćišta. Noćenje s doručkom i večerom -11 funti, piše na jednom. Gura malu ukrašenu kapiju i prolazi između dviju uskih površina neuređenog vrta. Zatim se, pitajući se je li zatvorila vrata, osvrne da se uvjeri. Na kraju Marshringskog vijenca opazi nešto što izgleda kao zeleni automobil s odrezanim zadnjim krajem, ali pretpostavlja da je pogriješila.

Te noći u pet do dvanaest gospodin Hilditch polako se uspinje stubama do svoje sobe. Njegov ujak Wilf otišao je u Irsku nakon Prvog svjetskog rata. Otišao je smiriti nemirne i vratio se s pokojom pričicom, ničim spektakularnim, tek s vojničkim anegdotama. Umro je prije desetak godina, u osamdeset osmoj, još uvijek prepričavajući vojničke anegdote o sukobima u Francuskoj i Belgiji i razbijanju prosvjeda u Irskoj. Upravo se slušajući ujaka Wilfa još kao dijete poželio pridružiti pukovniji, a taj je poriv jačao kako je odrastao. No kad je došlo vrijeme, nisu ga htjeli primiti zbog vida i stopala. Zbog želje koja je tinjala toliko dugo, i ne znajući kako te stvari funkcioniraju, nastavio je sa zahtjevima misleći da intendantura i kuhinja neće biti toliko izbirljive. ,,Nema šanse, sinko”, rekao je narednik u regrutacijskom, ravnodušni skorojević s crnim brkovima u obliku oštrice. Opirući se vremenu, to se razočaranje zadržalo sve do danas. Čudno kako misli lete, razmišlja gospodin Hilditch. Čudno kako počinju s dugim slikama djevojčinog lica, a onda se vraćaju ujaku Wilfu, a zatim tom naredniku u regrutacijskom. Ušla je u kuću broj 19.

4.

F

elicia se budi usred noći s ostacima sna koji već polako hlapi. ,,Donijela sam ti školjku”, govori sestra Benedikt, i neki dječak istrči ispred procesije Tijela Kristova, i netko maše s prozora. Dok procesija prolazi, jedan od kamiona s natpisom kamenolom, Flanagan koje voze njezina braća, parkiran je kod Bradyjevog bara. Prolazeći kraj Aldrittovog autoservisa mogu se vidjeti benzinske pare na svjetlu sunca i neki čovjek koji toči gorivo na crpki. ,,Anđeli nisko lete”, kaže sestra Franjo Ksaverski, ali to nije nešto što je počelo u snovima, iako je u njih možda ušlo. Sestra Franjo Ksaverski govorila je tako kad god bi mislila na Male sestre koje rade među poganima u Africi. Baš kao što je časna majka znala pričati kako se Sveta Ursula otisnula na put sa svojim drugaricama i dostojanstveno kročila svijetom jer je htjela ostati sveta. ,,Nikada nisi razmišljala o celibatu, Felicia?” jednom je iznenada upitala časna majka. Poslije, kad im je to ispričala, Carmel i Rose su joj rekle da ima lice opatice. Kad bi ljudi odlazili na more donosili bi joj školjke jer joj je majka umrla. Isprva ih je slagala na komodu, ali ih je njezina prabaka s kojom je dijelila sobu stalno nehotice rušila na pod, pa ih je zato čuvala u jednoj ladici. Sama je prvi put vidjela more tek kad je krenula na ovo putovanje. ,,More, more, široko more...” Jednom se recitirajući to u razredu nije mogla sjetiti kako ide dalje. Stajala je tamo crveneći se, postiđena, jer je večer prije sve imala u malom prstu. Felicia sklapa oči u mraku, ali ne može zaspati. Pojedinosti njezinog putovanja se sudaraju – mučnina, žena koja je koristila njezinu četkicu u zahodu, policajčeva pitanja, jedan pa drugi vlak, raspitivanje za tvornicu, žena šiljastog lica koja joj je donijela meso s pireom i konzervirano voće u praznoj zalogajnici, nakon toga šalicu čaja. Onda se pojavi Johnny olakšavajući umor i frustracije prethodnog dana: njegove sivo-zelene oči, tamna kosa, gladak vrh brade, visoke jagodice. Vidi te njegove spretne i oštre pokrete, vidi ga u tvorničkoj vrevi kako prvi u gomili izlazi iz Željezare Thompson i žuri kao da predosjeća da će ga čekati. ,,Neki dan sam mislio da si ti mladenka”, bio je ponedjeljak nakon vjenčanja kad je to rekao obrativši joj se na ulici ispred Chawkeja. Voli kad se to ponavlja, bolje je od bilo kojeg sna, bilo koje mašte, jer je stvarno. ,,Ah, ne, ne”, rekla je odmahujući glavom, ipak ne dodavši da ne vjeruje kako će ikada biti mladenka. Žena je u Chawkejevom izlogu presvlačila lutke skidajući ljetnu robu. ,,Johnny Lysaght”, rekao je smiješeći se prijateljski kao i onda kad je bila odjevena kao djeveruša. ,,Sjećaš li me se uopće?” Sjećala ga se nejasno još od vremena kad je bio kod Kršćanske braće. Bio je sedam, možda osam godina stariji od nje, više nije živio u mjestu i tek se tu i tamo pojavljivao da vidi majku. ,,Kako ide?” upitala je.

Ležeći tamo još uvijek zatvorenih očiju, čuje svoj vlastiti glas kako hrabro postavlja to pitanje jer se nije mogla sjetiti ničeg drugog što bi mogla reći. Nikad nije pripadao Lomasneyskom društvu ili klapi malog Crowleya, bio je više svoj, nakon škole otišao je u Dublin, a zatim u Englesku. Govorio je s engleskim akcentom. ,,OK”, rekao je. ,,A ti, Felicia?” ,,Bez posla.” ,,Zar nisi bila u tvornici mesa?” ,,Zatvorena je.” Opet se nasmiješio. Upitao ju je zašto je Slieve Bloom Meats zatvorena i ona mu je objasnila, opet je mogla nešto reći. Jedna žena nije prijavila ranu na ruci koja joj se ognojila, a nakon toga se ustanovilo da je trovanje hranom uzrokovano jednom serijom konzerviranih bubrega i govedine. Ta se mala rana gospođi Grenman činila kao obična ogrebotina iako nikako nije zarastala. Doktor Mortell ju je pregledao i dao joj bolovanje, ali je nastavila raditi jer se ponekad dogodi da čovjek dobije otkaz kad se vrati: još od 1986, kad je u mesnoj industriji vladala panika zbog jednog drugog slučaja trovanja, tvornici nije išlo dobro. U mjestu je vladalo mišljenje da bi se prije ili kasnije svejedno zatvorila i gospođa Grenman je pomalo opravdano vjerovala da je žrtveni jarac. ,,Ma, jasno, posao je propao i to je sve”, čula je u to vrijeme kako je neka žena tješi. ,,Zar je važno tko je kriv?” Na ulici, ispred Chawkeja, Johnny Lysaght ju je pitao je li ikad radila negdje drugdje, a ona je rekla da nije, samo u Slieve Bloomu, gdje je bila otkad je završila školu. Nije ulazila u detalje. Nije mu rekla da već tri mjeseca, otkako je bez posla, nije vidjela prilike za novo zaposlenje, barem ne tamo. Jedino iskustvo koje je imala bilo je s konzerviranjem i, iako tu nije bilo nikakve posebne vještine, brzo je mogla ponoviti sve pokrete koje je naučila, a razvila je i oko za loše zatvorene limenke. Za posao u supermarketu trebalo je biti obučen za rad na blagajni, a manji dućani radije su uzimali povremenu radnu snagu – školarke i starije žene. Kod Erinovih podopokrivača i u bolnici tih dana nije bilo ničega. Mogao si, ako si čekao, dobiti nešto u kuhinji gostionice koja je služila ručkove ili u Hickeyevom hotelu, ali si lako mogao čekati i čitavu godinu. ,,Rekao sam Sestri Ignaciju za tebe”, s vremena na vrijeme ohrabrivao bi je otac jer je radeći u samostanskom vrtu najviše surađivao baš sa sestrom Ignacijem. S druge strane, to što je kod kuće, olakšavalo je stvari: pravila je društvo prabaki koja tih dana nije izlazila ni iz sobe ni iz kreveta, a mogla je sama brinuti za kuhanje i čišćenje, što su prije toga dijelili. ,,Nije šala biti nezaposlen”, rekao je Johnny Lysaght naslonjen na Chawkejev izlog. Skinuo je celofan s kutije cigareta i ponudio je. Odmahnula je glavom. ,,Zbilja nije”, rekla je. ,,Nije šala.” Nezaposlenost joj je uzela slobodu – slobodu da sjedi s Carmel, Rose i Connie Jo u Diamond Cooffee Docku, večeri u Two Screen Ritzu bez prethodnog mora preračunavanja troškova. Kroz nekoliko je tjedana po

zatvaranju tvornice konzervi potrošila ušteđevinu koju je skupila, a jedino je pošteno bilo – kao što je njezin otac jasno rekao – da sav novac od socijalnog koji uđe u kuću tu i ostane za hranu i održavanje. Obitelj je morala biti složna, posebno obitelj jednog udovca. ,,Siđi do Sheehyja”, pozvao ju je Johnny Lysaght. ,,Jesi za piće?” ,,Ah, ne, moram se vratiti.” Bilo je pola četiri popodne. Još je morala kupiti meso i povrće. Ručak je bio u petnaest do šest, jer se njezina braća nisu mogla vratiti iz kamenoloma usred dana, a otac je u pola dvanaest dobivao nešto u samostanu. U četiri će staviti meso da se pirja s pola razrezane repe i narezanim lukom. Bilo je nužno da počne ključati četvrt sata poslije. ,,A poslije?” predložio je Johnny Lysaght. ,,Pola sedam, sedam?” U krevetu u prenoćištu Felicia se sjeća kako je htjela reći da, ali je zastala. Sjeća se da se osjećala nespretno i da nije ništa rekla. ,,Pola sedam?” opet je predložio Johnny Lysaght. ,,Misliš kod Sheehyja?” ,,Što fali Sheehyju, Felicia? Nasmijao se i ona se nasmijala osjećajući val olakšanja u trbuhu. Cigarete su još uvijek bile u njegovim rukama, kroz osmijeh je ispuhivao dim. Zašto se trudio oko nje? Carmel, Rose ili bilo koja druga djevojka ostavile bi sve da odu s Johnnyjem Lysaghtom. Nije izgledala kao one, nije bila ne znam što. ,,Vidimo se”, rekao je nježno. Kadence njegovog glasa, njegovi nasmiješeni pogledi motaju se njezinim noćnim mislima. Dok je odlazila od njega – do Scaddana po ovčetinu i loj, do McCarthhyja po povrće – zanos kakav nikad prije nije iskusila doveo ju je na rub suza. I nije nestao dok je gulila krumpir na sudoperu i miješala mljevenu rižu s mlijekom, dok je lupala jaje i rezala povrće. S druge strane hodnika stizalo je povremeno prabakino nestrpljivo gunđanje ili poziv u pomoć kad su joj se slagalice rasule po podu, vrata sobe bila su kao i uvijek otvorena u slučaju hitnosti. ,,Kako joj je?” Prva rečenica njezinog oca bila je ista kao i uvijek dok je ulazio u kuhinju u pet i petnaest, ali te je večeri u tom ponavljanju bilo neke prozračne svježine. Kao što nije bilo iritantno ni kad je sniženim glasom – još uvijek dovoljno glasnim da dopre preko hodnika – zabavljao svoju baku dnevnim pojedinostima: kako je pograbio ostatke sijena i složio ga u plast za gnojivo, kako je sestra Antonije Izida opet zanovijetala zbog kupina. ,,A tko si ti?” dopirao je staričin poznati vrisak. ,,Što hoćeš od mene?” Ne želi misliti o starici, ali ne uspijeva sasvim odagnati te misli. Sjeti se kako je tog lijepog i drukčijeg ponedjeljka uvečer pogreškom postavila mjesto za stolom za Aidana, zaboravivši da je njegov dom sada bio u McGrattanovoj ulici, u stanu kod trgovine bicikala i kolica njegove nove obitelji. U šest su njezina dva brata stigla iz kamenoloma, slični po svojoj šutljivosti kao i po vanjskom izgledu, i odmah sjeli za stol iščekujući jelo. ,,Da, bori se”, izvijestio ih je otac vrativši se iz sobe iz koje je sa sobom donio staničnu auru. Njezina

prisutnost raspalila je njegov duh, njezina je povijest odavna bila ukorijenjena u njegovim osjećajima: činjenica da je prije sedamdeset i pet godina njezin suprug poginuo za slobodu Irske, samo mjesec dana nakon vjenčanja, ostala je zahvaljujući njegovoj upornosti svetinja u kući. Tragedija ju je ostavila u neimaštini, s djetetom na putu, i natjerala je da do kraja svog radnog života zarađuje koliko može žuljajući podove ureda i privatnih kuća. Ali dugogodišnju patnju je oplemenila vjera očuvana sa starim idealima. Klanjajući se tom krvoproliću, starica je nadživjela kćer, zeta, a i ženu njihovog jedinog sina. A kada je nadživjela i svoj zdrav razum, Felicijin se otac sam nastavio klanjati krvoproliću: uvečer je redovito sjedao sa spomenarom iz tih revolucionarnih vremena, tri teška albuma s uzorcima tapeta koje mu je Multilly iz željezare dao kad je njihov sadržaj zastario. Cijeli su joj život, otkad se Felicia sjećala, pokazivali između georgina i ruža, točkica i pruga, glatkih i hrapavih površina, te izreske iz novina, fotografije i kopije dokumenata uredno nalijepljene na svoja mjesta. Srž te poruke, uporište cijele zbirke otac joj je ponovio mnogo puta – bio je skupni nekrolog trojici mjesnih domoljuba, kojeg je njegova baka čuvala među malim brojem svojih stvari sve dok nije shvatila da će biti bolje sačuvano na stranicama albuma. Sljedeće po važnosti dolazilo je rukom prepisano imenovanje privremene vlade Patricka Pearsea, datirano 24. travnja 1916. i potpisano istim jasnim krasopisom sedmorice potpisnika. Novinski stupci govorili su o paležu Glavne pošte i događajima na Bolandovim mlinovima, o Rogeru Casementu koji se s njemačke podmornice iskrcao na Banna Strandu, o granatiranju Liberty Halla. Zabilježeni su i napadi na Vojarnu Beggars’Bush i Franjevački institut kao i britanska okupacija Hotela Shelbourne i egzekucija Pearsea i Toma Clarkea. Tu su bile još osmrtnice mjesnih domoljuba i pisma koja su stizala od simpatizera, i fotografija lijesova. Umetnut je bio i članak o starom kaznenom zakonu i jedan drugi o irskom bataljunu. Na jednoj razglednici bila je koliba Patricka Pearsea, a na drugoj se vila trobojnica na koplju. Tu je bila i čitava Vojnikova pjesma. Album s tapetama, vjerovao je Felicijin otac, bio je spomenik naciji i dug jednoj hrabroj ženi, zapis o vrijednosti njezine žrtve. Crvenom tintom napisao je male uredne bilješke i zalijepio ih unutra da bi postigao cjelovitost. Među cvijećem koje se pomaljalo stajale su posvećene riječi Eamona de Valere: Irska o kojoj smo sanjali bila bi dom ljudi koji cijene materijalno blagostanje kao osnovu ispravnog života, ljudi koji su zadovoljni skromnom udobnošću i koji posvećuju svoje slobodno vrijeme duhovnim stvarima, zemlja čiju bi prirodu oživljavala udobna imanja, čija bi polja radosno ječala zvukom mara, grajom zdrave djece, natjecanjima kršnih mladića i smijehom dražesnih djevojaka, zemlja čija bi ognjišta bila forumi mudre starosti. Bila bi to, jednom riječju, zemlja naroda koji živi životom kakvim Bog želi da žive ljudi.

,,Nikakvih novosti?” upitao je Felicijin otac tog ponedjeljka uvečer misleći na njezinu nezaposlenost. ,,Ne.” ,,Sestra Ignacije još je uvijek u stanju pripravnosti.” Onog dana kad je obznanjeno da se Slieve Bloom Meats zatvara za stalno, razgovarao je s časnom majkom nakon što je ona dovršila svoj posao. Poslije je spomenuo problem i sestri Ignaciju. ,,Zar nije bilo nekakvog govora o Maguireovom svinjogojstvu?” Napravio je kašu od krumpira i soka od pečenja i zagrabio žlicu riže za staricu. ,,Knjigovodstvo. Lottie Flynn je prošla.” ,,Zubar, kako se ono zove, dao je oglas u Heverinu za čistačicu na pola radnog vremena.” Punila je posudu s paprom na sudoperu dok je otac stavljao po jedan komad mesa, nekoliko krumpira i žlicu povrća na svaki tanjur i proslijeđivao ih na stol. Odnio je staričin pladanj. ,,U strašnom je stanju”, rekao je kad se vratio, ,,mjed kod zubara. Isto i kod doktora i pravnika. Vrijeme je da se te ploče sjaje kako Bog zapovijeda.” Kad je imala dvanaest, Felicia se zaljubila u Declana Fetricka. Bio je stariji od nje, već je radio na pultu s mesom u supermarketu Centra. Lutala bi Centrom sama, praveći se da čita etikete na konzervama juhe, uzimala je staklenke račje paštete i piletine sa šunkom, a zatim ih stavljala natrag praveći se da se predomislila. Jedna od žena koja je radila poslijepodne počela ju je sumnjičavo promatrati, no to joj nije smetalo. Nikad nije pričala s Declanom Fetrickom, mršavim dečkom koji je pokušavao pustiti brkove, i nije nikome rekla što osjeća, čak ni Carmel, Rose ili Connie Jo, ali je skoro cijelu godinu, svakog dana i svake noći, mislila na njega zamišljajući njegove ruke kako se stežu oko nje i meke dlačice njegovih dječačkih brčića. ,,Delaney je ime tom zubaru”, rekao je otac. ,,Nije ni čudo da se ne možemo sjetiti njegovog imena, u kakvom je stanju pločica, ne možeš ga ni vidjeti. Ipak, ne bi li ti pola radnog vremena pasalo? Nudi sedamdeset po satu. Devet sati tjedno. Kad bolje razmisliš, ne bi li ti to bolje pasalo od punog radnog vremena?” To je on i želio, laknulo mu je kad nije prošla na otvaranju Maguirevog svinjogojstva. Neki poludnevni angažmančić skinuo bi je sa socijale, a dopuštao bi joj da nastavi kućanske poslove i kuhanje za njega i njezinu preostalu braću. Puno radno vrijeme značilo bi da se mora plaćati gospođi Quigly za čuvanje starice po danu, kao nekad dok je još radila u Slieve Bloomu. Sve je izračunao, vjerojatno je to razmatrao i s opaticama. ,,Mislim da bi ti to zbilja pasalo. Ako ne kod zubara, onda nešto slično.” ,,Radije bih puno radno vrijeme.” ,,Ali, na kraju krajeva, ostaje samo to. To se nudi, curo.” ,,Da”, rekla je Felicia i onda su promijenili temu jer je otac ponovio ono što je pričao starici: da ga je sestra Antonije Izida gnjavila zbog kupina. Završivši s

ručkom i pranjem suđa, Felicia je presvukla pulover i suknju i otišla u sobu gdje je pod znatiželjnom staričinom prismotrom, koja je poslije jela uvijek bila na oprezu, nanijela šminku. ,,Ideš van, curo?” upitao ju je otac vidjevši je u kaputu. Kad je rekla da ide, više nije pokazao nikakvo zanimanje. Majka bi joj bila znatiželjna, prema onome koliko je se sjeća. Majka bi pogodila da se nije sredila, stavila naušnice, sjenilo i koraljni ruž, samo zato da se ponedjeljkom navečer nađe s Carmel i Rose. Braća, koja su se zaputila prema Myles Bradyju, nisu čak ni primijetila da na sebi ima kaput. ,,Bok”, pozdravio ju je Johnny Lysaght deset minuta kasnije u Sheehyju. ,,Sjajno izgledaš.” Svidjelo joj se to što je rekao. Poželjela je da to ponovi. Nije imala pojma o šminkanju očiju, a ipak, čim ju je vidio rekao je da izgleda sjajno. ,,Zbilja si zgodna!” znao se derati Prljavi Keery vrebajući u Devlinovom prolazu. No to je bilo drukčije jer je on tako govorio svim djevojkama koje su prolazile, pokušavajući im se približiti. A ionako je bio slijep. ,,Skini kaput”, predložio joj je Johnny Lysaght, a njoj je bilo drago zbog toga, jer crvena nijansa kaputa nije pristajala uz koraljni ruž. A bio je i otrcan na nekoliko mjesta. Posebno je za tu priliku obukla haljinu, onu plavu s kvadratima i trokutima. ,,Što ćeš popiti?” ponudio ju je. ,,Seven-Up.” ,,S malo džina?” ,,A-a, ne.” ,,Hajde, pravi mi društvo. Opusti se. Probaj juice-votku umjesto te stare gluposti.” On sam je pio pivo. Naljepnica na boci iza njegove prazne čaše bila je vesela. Uzet će nešto kraće, rekao je, malo će mijenjati. ,,Opusti se”, rekao je još jednom. ,,OK.” Naručio je piće od malog Sheehyja koji je radio za šankom. Dok je razgovarao, izraz lica mu se često mijenjao, u jednom je trenutku bio živahan, u drugom zamišljen. Vraćajući se za stol dotakao se njezinog parfema rekavši da mu se sviđa. Zvao se Love in a Mist, stavila ga je na ulici, kad je izišla iz kuhinje. ,,Živjela”, rekao je. Pitala ga je gdje živi u Engleskoj. Pitala je da li je u Londonu, a on je rekao da nije, nego da je sjeverno od Birminghama. Spomenuo je i grad, ali joj je ime bilo nepoznato. Bio je skladištar u tvornici, rezervni dijelovi za kosilice. Pripalio je cigaretu. Za silu je dobro, rekao je, moglo bi i gore. ,,Zbilja je dobro od tebe što se vraćaš da vidiš majku.” ,,Majka je samo jedna.” ,,Da.” ,,Oh, oprosti.”

Rekla je da je sve u redu. Većina se ljudi ne bi ni ispričala, većina bi ljudi zaboravila ili bi se sjetila prekasno pa ne bi znali što da kažu. ,,Je li stara dobro ovih dana?” Rekla je da je. U stotoj, rekla je, a on je začuđeno kimao glavom. Opet se nasmiješio, a ona ga je gledala kako puši. Marlboro, pisalo je na kutiji na stolu. Carmel je u Coffee Docku i Two Screen Kilzu pušila stari Afton Major. Rose isto tako. ,,Kako je u Engleskoj?” pitala je. ,,Dobro je. Navikneš se. Navikneš se svugdje nakon nekog vremena.” ,,Neki su usamljeni. Patty Malone se vratio.” ,,Takvi kao Patty Maloney uvijek se vrate.” ,,Ne znam hoće li se ovdje stvari popraviti.” Ni on nije znao. Rekla je da se pričalo kako će Bord na Mona otvoriti jedan pogon, nešto u vezi s komprimiranjem tresetnom prašinom. ,,Nešto što ljudi kupuju za vrt”, objasnila je. ,,Moj otac je pilio s tim.” ,,Ali povukli su se, je l' da?” ,,Na kraju su odgodili.” ,,Još jedno piće?” ,,Ah, ne, ne.” Nasmijao se. ,,U tom juiceu ima vitamina.” ,,Onda samo juice.” Opet se nasmijao uzimajući njezinu i svoju čašu. Gledala ga je kako se ležerno ophodi prema malom Sheehyju za šankom. Carmel i Rose su mogle naići, željela je da dođu. Željela je da priđu mjestu gdje su sjedili, a da ona kaže ne, zauzeto je. ,,Radi li još Dancetime petkom?” pitao ju je kad se vratio s pićem. ,,Imaju, da, petkom disko.” Znala je da će je pozvati, ali isprva to nije učinio. Gledao je u njezine usne, a ona se pitala kako bi se bilo ljubiti s njim. To isto je zamišljala i s Declanom Fetrickom. Carmeli se u početku nije sviđalo, kad je počela zalaziti u Two Screen s jednim prištavim dečkom koji je radio na pošti. Bilo joj je trinaest. ,,Felicia, jesi za disko? Što misliš? U petak?” ,,Ne mogu si priuštiti disko ovih dana.” ,,Ako ideš sa mnom, ne bi morala platiti.” Bila je zbunjena usprkos tome što je pretpostavila da će je pozvati. Osjećala je da joj se obrazi crvene i nagnula se mrvicu natrag pokušavajući se maknuti sa svjetla. Prošla su dva mjeseca otkako je zadnji put bila u disku, one noći kad su došli Heart Stoppersi, kad je Kratki Crowley prvi put pokazao zanimanje za Carmel, i kad se Rose spetljala s nesvršenim kapelanom iz nekog sela, čovjekom koji se dotada nije pojavio u Dancetimeu i kojeg Rose odonda nije ni vidjela. ,,Sjajno je što sam naletio na tebe, Felicia.” Jedno njegovo koljeno očešalo se o njezina dok se pomicao. ,,Drago mi je da ti nisi bila mladenka, Felicia.”

Carmel je govorila da nikad ne znaš zašto si se nekom dečku svidjela, zašto je baš tebe izabrao. Možeš se gristi do ludila zbog debelih ruku i ravnih prsa, a onda otkriti da je baš to privuklo nekog dečka. Connie Jo je govorila isto. Rose je govorila da nikad ne možeš shvatiti muški um. ,,Bilo bi sjajno kad bi išla”, rekao je Johnny Lysaght. ,,Stvarno sjajno.” Felicia je zaspala i taj izlazak se ponavlja u snu. Četiri su sata plesali na disko-petku, nijedno od njih nije plesalo s nekim drugim, dvaput su prošetali do Sheehyija. Kad ju je uzeo za ruku dok su u dva u noći šetali zajedno praznim ulicama, htjela mu je reći da ga voli. Htjela mu je reći da je nijedan momak nije prije poljubio. U snu joj pomaže da prođe kroz bodljikavu žicu, a u polju kod stare plinare njegove su ruke na njoj i, grleći je, kaže joj da je voli. Osjeća se ugodan miris njegovog losiona za brijanje i on otkopčava dugme na košulji nježno joj vodeći dlan po svojem toplom mesu, sve u vezi s njim je nježno. ,,Prekrasna si”, šapuće. ,,Super si, Felicia.” Usne su joj vlažne kad je opet poljubi, i on zatvara oči kad i ona, baš u istom trenutku kao da su jedno biće. Onda joj san postaje drukčiji. Otac kaže da zemlja ide u vražju mater, mjedene ploče su neulaštene, prokleta slika za svijet. Braća jedu bez riječi. ,,A kakav je Lysaght?” pita Rose, a Carmel hihoće. Već je skoro sedam kad se Felicia budi, slabašna maglica svjetla probija se kroz tanke zastore označavajući jedini prozor u sobi. Gleda kako se pojačava, kako se sjene određuju kao stolac, stol, ormar i lavor na stalku u kutu. Zastori su narančasti i zeleni virovi, tamno obojeni zidovi su nagrđeni na mjestima gdje je nekoć prianjao selotejp, ružičasta boja se ljušti. Otac joj se, bit će, vraća s Irish Pressom od Heverina, upravo počinju teški jutarnji koraci njezine braće. U sobi koju je napustila dijelovi slagalice rasuti su po posteljini i podu, i ono malo što je starica uspjela složiti sigurno se rasulo, kutija je skliznula između kreveta i zida. U trenutku će se stvoriti i kahlica, njezin otac sada sam mora dizati staricu. Kao i uvijek u ovo vrijeme, ona će ispod gumene plahte napipati vrećicu za vješalice u kojoj čuva mirovinu, a onda će se sjetiti da su joj nešto od toga uzeli, da je jučer došlo do tog nevjerojatnog otkrića. U kuhinji šarena slanina pucketa u tavi na peći prskajući sitnim kapljicama masti bijeli emajl i jaja koja su još uvijek u kartonu gdje čekaju da ih se ispeče. Felicia ustaje i umiva se u kutu. Izlazi iz svoje spavaćice osjećajući stid što je na trenutak gola, kao da je još uvijek u onoj sobi koju dijeli sa staricom. Oblači se hitro po navici, a zatim češlja kosu i stavlja ruž. Pažljivo otvara vrata i traži zahod. Dok prelazi preko hodnika na putu do sobe, slabašan zvuk radija dopire iz prizemlja. Nekoliko minuta kasnije spušta se u blagovaonicu gdje je već čeka postavljeno mjesto i tanjur pahuljica. Žena šiljastog lica već joj s vrata govori nešto o spavanju i Felicia odgovara da je spavala kao klada. ,,Kuhano vam odgovara?” ponudi je žena ne čekajući na odgovor. Uglavnom plava kuta čvrsto je omotana oko nje. Stavlja kuhano jaje na stalak iza pahuljica i tanjura s tostom, a metalni čajnik na žičani podmetač. Kaže Feliciji da se posluži mlijekom i šećerom. ,,Pozovite, ako trebate nešto”, dodaje napuštajući sobu.

Pojevši pahuljice, Felicia nalijeva čaj i polako razmazuje maslac na krišku tosta. Razbija vrh jajeta. U njezinoj kuhinji otac sigurno struže ploške slanine s tave prolazeći ispod njih nožem na mjestima gdje su se zapekle. ,,Ovako, Felicia”, rekao je, ima tome već dosta godina, pokazujući joj. Sad, bit će, reže kruh za prženje, kobasice i krvavice. Voli da su mu jaja pečena s obje strane, braća samo s jedne. Gazdarica se opet pojavi da pita je li sve u redu. Spominje ostatak dogovorene sume i Felicia plati ono što duguje.

5.

Z

astaje s vremena na vrijeme primičući se rubniku i puštajući je da se gotovo izgubi iz vidokruga prije nego što je krene dalje uhoditi. Zna kamo ide, jer se u razgovoru izjasnila o svojim namjerama. No, naravno, mogla se predomisliti preko noći, imao je već takvih iskustava. Ustvari, ona skreće na autobusni kolodvor, upravo kako je i rekla, u istom onom crvenom kaputu, s istim onim dvjema vrećicama, i gospodin Hilditch je promatra još nekoliko minuta, a onda se odveze dalje.

Nema brežuljaka. Visoki sumorni dimnjaci rigaju svoje tople oblake prema sivom nebu. Tvornice izgledaju kao tvrđave čiji tornjevi štite drevno kraljevstvo željeza i obilja. Terakota je posvuda zacrnila uporan lokalni sjaj. Izvorno je stanje nestalo pod teretom svrhovitosti, njegova prirodna osobitost je ugušena, a obrisi istisnuti. Autobus kojim se Felicia tuda vozi skoro je prazan. Žene s vrećicama same zauzimaju sjedala zureći u vozačeva leđa. Jedno dijete, koje majka neuspješno smiruje, neprekidno plače. Neki muškarac mrmlja listajući novine. Kako autobus prilazi periferiji grada u kojem se nalazi Thompson Castings, ravna polja uz cestu iščezavaju, a tvornica, koje se stišću jedna uz drugu, sve je više. U jednoj od njih Felicia zamišlja Johnnyja Lysaghta ispred rezervnih dijelova složenih od vrha do dna u drvenim ladicama i na policama. Zamišlja ga u radnom odijelu, smeđem kombinezonu kakvog nose pomoćni radnici u Multillyjevoj željezariji. Traži stvari za koje su ga pitali i ponekad zviždi. U njezinoj mašti, Thompson Castings je mjesto slično Queallyjevom skladištu poljoprivredne mehanizacije na cesti za Roscrea. ,,Moglo bi biti malo van mjesta.” Neki čovjek u uniformi nagađa na autobusnom kolodvoru usta stisnutih od nervoze zbog toga što ne zna. ,,Da budem iskren, nikad čuo.” Pješice ulazi u grad koji izgleda starije od grada iz kojeg je doputovala, ali znakovi na bankama i dućanima su isti. Glavne ulice se polagano vuku, prelamaju i skreću iscrpljujući se u daljini gdje postaju prolazi i uličice, slikovitost sačuvana kao protest protiv tornjeva i dimnjaka koji nagrđuju prilaze gradu. ,,Oprostite”, prekida Felicia čovjeka u invalidskim kolicima ispred bistroa s izlogom od malih, u luku izbočenih stakala. ,,Uguraj me unutra, dušo”, zapovijeda joj čovjek. ,,Raspitat ćemo se unutra.” Blagajnica iza pulta pita konobaricu u prolazu zna li gdje je Thompson Castings. Konobarica odmahuje glavom, ali ponavlja pitanje ljudima koje

poslužuje. ,,Thompson”, prisjeća se jedna starija žena, ,,nekad je bio u Half Streetu.” No netko drugi kaže da je to bila Kožarska radionica Thompson. U jednom dućanu koji prodaje električne proizvode čovjek žustrih pokreta u sivom odijelu odmah zna: Thompson Castings je preuzeo neki veći koncern prije dvije godine. Još jedna žrtva krize, tvrdi čovjek, nema sumnje. Ne možeš se nikamo okrenuti a da ne naletiš na krizu, svugdje priče o njoj. No kad ga Felicia upita zna li kako se sada zove Thompson Castings, zatečen je. Na ulicama opet nitko ništa ne zna. I tako se Felicia vraća u bistro s izbočenim stakalcima, jer su joj tu htjeli pomoći, i sjedi nad šalicom čaja. Stolovi oko nje puni su kućanica i uredskih zaposlenika koji su na trenutak zbrisali; konobarice žure progonjene od blagajnice koja s vremena na vrijeme napušta svoju blagajnu da nađe ljudima mjesta. Dvije žene za Felicijinim stolom razgovaraju o nesretnom braku treće. Ukusno su odjevene i našminkane i izgledaju mlađe, kao da nisu u četrdesetima. ,,Nijedna ne bi mogla izdržati s Garthom”, govori jedna od njih promatrajući prutiće od prhkog tijesta koji su stigli na stol. ,,Taj čovjek je grozan.” ,,Dobro, ti poznaješ Gartha.” ,,Moglo bi se reći.” Navikava se na naglasak, shvaća Felicia slušajući daljnji razgovor o tom mužu. Vrećice se nalaze blizu stolca gdje ih može vidjeti kad spusti pogled. Novčanice koje policajac koji ju je ispitivao nije komentirao, izvadila je iz torbice: glavninu ih je nagurala u rukave džempera na dnu jedne od vrećica, gdje je sigurnije od torbice koja bi mogla privući lopova. Connie Jo je u jednom kafiću u Dublinu spustila torbicu na pod i kad se okrenula da je uzme nije joj više bilo ni traga. ,,Ne možeš živjeti s takvim stvarima”, nastavlja prva žena. ,,Uvijek to kažem.” ,,To Garthovo društvo se đora. Ponudili su joj jednom Boba Mathera.” ,,Nisu valjda!” ,,Garth misli da je Beryl Mather stajala iza toga.” ,,Oprostite”, upita ih Felicia. ,,Znate li možda kako se sada zove Željezara Thompson?” Gledaju je iznenađeno. ,,Što?” Felicia ponovi pitanje, a druga žena kaže da je Thompson u Half Streetu. ,,Thompson kojeg ja tražim prodan je prije dvije godine”, objašnjava Felicia. ,,Oni proizvode kosilice. To mjesto u Half Streetu je drukčije.” Žene odmahuju glavama. Jedna od njih kaže da ima Flymo kosilicu. ,,Ma, jedan prijatelj mi radi ondje”, objašnjava Felicia. ,,Pokušavam ga pronaći.” ,,Moglo bi biti bilo gdje”, žena koja ima Flymo kosilicu naglašava posežući za jednim prutićem.

,,Znam.” Nakon što su se dvije žene digle, Felicia se raspituje kod konobarice koja im švrlja račun, ne one koja je prije htjela pomoći. ,,Half Street”, kaže konobarica otresito i užurbano i ne primjećuje da Felicia odmahuje glavom. Pita par za susjednim stolom, ali nitko nije čuo za Željezaru Thompson, čak ni prije prodaje. Čeka da se gužva u bistrou smiri nadajući se da će blagajnica biti manje zauzeta. Sada je uvjerena da je mjesto koje traži Željezara Thompson, samo pod drugim imenom. Osjeća to: on živi u jednom, a radi u drugom gradu, nema razloga da tako ne bude. Čak se pita nije li i rekao nešto tako, ali onda su toliko toga pričali. ,,Još jedanaest dana”, rekao je i našli su se svakog od tih dana. Šetali bi po listopadskom suncu do križanja Creagh i tu bi se u malom baru, koji se naslanjao na Byrnesov dućan, držali za ruke. Vraćali bi se brzo kroz Mandevillesku šumu, jer je to bila prečica i jer on nije volio predugo ostavljati majku samu s obzirom da ga je malo viđala. ,,Željezara Thompson koju su preuzeli”, kaže Felicia blagajnici dok plaća čaj. ,,Čini se da se sad zove nekako drukčije.” No ovaj put blagajnica blijedo gleda u nju kao da se ne sjeća prijašnjeg razgovora. ,,Da”, kaže, i Felicia napušta žamor bistroa, a onda hoda ulicama i pita druge ljude. Neko vrijeme sjedi na klupi rukama stežući ručke vrećica, a remen torbice stišće joj prsa. Stalno su morali biti pažljivi da ne bi došlo do problema s njegovom majkom. Kad bi išli u Diamond Coffee Dock on je izabirao jedan od stolova u stražnjem dijelu da ih ona, prolazeći ulicom, slučajno ne bi vidjela. To bi je uzrujalo, objasnio je: mnogo godina prije ljubav ju je izdala i otada ne vjeruje u ljubav. Felicia nije nikad pričala s njegovom majkom, ali ponekad bi u nekom dućanu naletjela na nju: malu ženu umornog izgleda; udovica, pretpostavljala je Felicia prije nego što joj je on rekao da je napuštena. Fina bijela crta – izblijedjeli ožiljak – protezao joj se od ispod lijevog oka do vilice, i to je ono što bi se na njoj prvo opazilo. ,,Shvaćam”, rekla je Felicia kad joj je on objašnjavao kako ništa ne bi volio više nego duže lutati kroz Mandevillesku šumu sad kad je padalo lišće, ili dokoličariti satima u onom malom baru kod Byrneovog dućana. Ali nužda je često uzimala od njihovih sastanaka, kava bi se žurno popila. Pogledavao je na sat čak i dok su bili jedno drugom u rukama tamo kod stare plinare. ,,Hoćeš li se uskoro vratiti?” upitala ga je u Diamond Coffee Docku na dan njegovog odlaska, a on je rekao da će možda doći za Božić. ,,Mogu li ti pisati?” upitala je, a on je rekao da će joj dati adresu, iako sam nije bio baš pisac pisama. Svoju je ruku stavio na njezine na kariranoj površini stola. ,,Svake minute ću misliti na tebe”, rekao je dok su mu prsti još uvijek pritiskali njezine. ,,Svake minute imat ću te pored sebe.” Poljubio joj je usne ne mareći što ih je žena koja je posluživala mogla vidjeti, i ona ga je pitala za adresu. Počeo joj je govoriti, ali na nesreću Shay Mulroone je baš tada ušao. ,,Kako ste?” rekao je Shay Mulroone naslanjajući se u svom radnom odijelu na zid. Molila se da ode, da mu svane da žele biti sami, ali on se samo nastavio šaliti i smijati. ,,Daj mi Colu”, naručio je napokon i zvecnuo novčićima po

šanku. ,,Ne, ne, iz flaše ću”, rekao je kad je žena počela točiti piće, a onda je uzeo bocu i krenuo prema vratima pijući putem. ,,Živjeli”, nazdravio je i povezao s tim vic o djetliću koji je ušao u prtljagu para na medenom mjesecu. ,,Isuse Bože, trgao sam se od smijeha kad sam ga prvi put čuo.” Nalet gorčine vraća se kad se Felicia sjeti tog dana i Shaya Mulroonea s onim njegovim slomljenim nosom i čudnim okom, glasom koji melje, glasnim cerekanjem. Da Shay Mulroone nije ušao u Coffee Diamond Dock kad je ušao, sada se ništa od ovoga ne bi događalo. Bili bi u kontaktu, razmjenjivali bi pisma, razglednice – štogod već; možda bi čak dobila i broj telefona. ,,Hoćeš mi napisati adresu?” rekla je čim su opet ostali sami, ali tad se sve zbrčkalo jer je autobus polazio za manje od dvadeset minuta. ,,Isuse Bože, gle kol’ko je sati!” Dok je govorio, već je bio na nogama i ona je mislila da će joj napisati tamo i tada, da će iskopati iz džepova neki komad papira i možda posuditi kemijsku od žene za šankom, ali se umjesto toga uznemirio zbog autobusa. Poslat će joj adresu, rekao je, prva stvar kad stigne. Već trenutak kasnije više ga nije bilo i ostala je bez ičega njegovog osim praznog osjećaja boli, kao da joj je dio trbuha izdubljen lopaticom. Odnijela je svoju staklenu šalicu za jedan stol kraj prozora misleći kako će se svaki tren osramotiti popuštajući suzama. Adresa koju nije imala – ona koju je tako pažljivo zamolila ne želeći biti napasna – uskraćena joj je kao što samo uže za spašavanje može biti. Nije shvaćao da bi čak i njegov rukopis na nekom komadiću papira bio vrijedna uspomena, pored svega ostalog. S prozora je na suprotnoj strani trga mogla vidjeti Dohenyjev dućan kraj kojeg su stajali autobusi. Prošlo je deset minuta, a onda se pojavio s koferom, držeći majku koja je bila uz njega za ruku. Prošli su ispod kipa vojnika s gamašama koji je stajao na onoj strani trga kojom je prolazila glavna ulica, a zatim su, prije nego što su okončali svoj put, zastali na trenutak da propuste jedan automobil koji je prolazio. Na pločniku pred Dohenyjem njih su dvoje bili jedini koji su čekali, i minutu poslije stigao je autobus, a nju su počele izjedati nove sumnje: kako joj je mogao poslati svoju adresu kad ni njezinu nije znao? Nikad mu je nije rekla, čak ni ime ulice: putem će to shvatiti, ali tada će biti prekasno. ,,Bok”, pozdravila ju je žena iza šanka kad je žurno krenula iz Coffee Docka, ali nije joj mogla odgovoriti, čak ni uzvratiti mahanjem. Na drugoj strani trga autobus se počeo kretati, a onda je izduženi crveni seter – znak na bočnoj strani – prošao blizu mjesta na kojem je stajala. Na trenutak i njegovo je lice bilo tu, ta crna kosa, jedna ruka podignuta u oproštajni pozdrav maloj, u sivo odjevenoj ženi na pločniku. Začelje autobusa bilo je tako prašnjavo da je njegova crveno-bijela boja postala nerazaznatljiva, zamagljena u tonovima smeđe. ,,Ne”, kaže poštar u gradu u koji je stigla, prekinuvši pražnjenje sandučića i odmahnuvši glavom. ,,Nije mi uopće poznato.” Raspituje se po dućanima. Zaustavi dva policajca i neku ženu na autobusnom kolodvoru. ,,Ne, krivo ste shvatili, dušo”, sa sigurnošću tvrdi čovjek koji tamo čeka. ,,Nema šanse da je Thompson preuzet. Thompson je propao prije dvije godine.” ,,Proizvode li se negdje ovdje kosilice?”

Čovjek kaže da sigurno ne, i ona sat kasnije na policiji ponovi svoje pitanje. ,,Rade li gdje kosilice u zadnje vrijeme?” dere se kroz prozorčić službenik na prijemu. Netko koga ona ne može vidjeti iznosi jednu mogućnost, ali netko drugi kaže da je to prošlost, da su to poslali u vražju mater još 1989. ,,Sumnjam da vam možemo pomoći”, obavijesti je službenik zatvarajući prozorčić. Već je potvrdio da je Željezara Thompson bankrotirala prije dvije godine, ali unatoč tome i odgovoru svojih kolega zaviri u imenik. ,,Ovdje nema”, javlja. Prelistao je i drugi imenik i okrenuo dva telefonska broja, prije nego što joj je još uvjerljivije rekao da ono što ona traži ne postoji u okolici: u ovom kraju se ne proizvode kosilice. Kosilice se prodaju, postoje saloni koji možda imaju i rezervne dijelove; tako nešto valjda i traži. Dali su joj popis telefonskih brojeva pa je sljedećih sat vremena provela u govornici, ali neuspjeh je nije iznenadio. Skladištar u tvornici, rekao je, sigurno u tvornici. ,,Više vam ne možemo pomoći, ljubavi”, jasno kaže službenik kad se vraća k njemu. Najbolje joj se vratiti tamo odakle je došla jutros, predlaže joj, s obzirom da je to grad koji joj je prijatelj spomenuo. Načuvši razgovor, jedan drugi policajac složi se s tim dižući pogled sa svojih papira. Igla u plastu sijena, Felicia odlazeći čuje jednog od njih kako govori.

6.

N

apustivši odjel za prehranu ranije, već u pet minuta poslije četiri sata gospodin Hilditch vozi prema autobusnom kolodvoru i na parkiralištu nalazi mjesto s kojeg može promatrati dolazne perone. Uvjeren je da će se ona vratiti, čim ostane praznih ruku vratit će se da nastavi potragu u drugom smjeru. To bi bilo logično, no, naravno, nije isključena mogućnost da su se mimoišli. Lako je, nakon sat ili dva raspitivanja, mogla pomisliti da od svega toga nema ništa. Zbog toga je cijeli dan bio živčan, za vrijeme ručka razmišljao je da li da se odveze do Marshringskog prilaza i zadrži se tamo neke vrijeme u autu za slučaj da se vratila. Sad je baš prošao kraj broja 19, ali, prirodno, ništa se izvana nije moglo vidjeti. Držeći na oku autobuse koji su stizali i polazili, gospodin Hilditch ubaci novčiće u automat na parkiralištu i pričeka da iziđe kartica. Kupci opterećeni svojim potrepštinama polagano prolaze, mlade žene koje frustrirano viču na svoju djecu, muškard mrki i prijekih pogleda. Previše je toga, promišlja gospodin Hilditch putem prema autu, previše je nasilja u svijetu, previše razdražljivosti. Održavaj udaljenost! Naređuje naljepnica na stražnjem staklu jednog auta. Jedriličari barem stoje! obavještava druga. Hoću Madonnu! traži poruka na jednoj majici. Sve se one gospodinu Hilditchu čine neprivlačnima. Jedan autobus stiže na peron i gospodin Hilditch gleda putnike na izlasku: školarci, jedan postariji par, cestari sa škrinjicama i praznim pljoskama u čađavim suknenim naprtnjačama. Čovjek s dugom kosom, kojeg gospodin Hilditch često viđa na ulicama, putuje u potrazi za poslom, pretpostavlja. Tvornički radnici, muškarci i žene, dolaze u gomilama. Mala Irkinja nije među njima. Zgrbljen u dovratku razmišlja o njoj. Što se izgleda tiče, nije u istoj klasi s Beth, ali na koncu konca malo djevojaka jest. I sigurno nije vatrena kao Elsie Covington, Elsie koja sjedi postrance kao i uvijek s onim svojim sjajnim izdignutim koljenima, s ružem koji se presijava kao trešnja. Uspomena na Elsie Covington pobudi u sjećanju gospodina Hilditcha sliku s ukrašenim okvirom, kao da je kakav fotograf bio prisutan kad je namještala svoj izraz filmske zvijezde – podsjećala ga je na Barbaru Stanwyck, iako, naravno, nikada nije čula za nju. Beth sjedi tiho u jednom drugom lijepom okviru, duge crne kose koja se spušta do obronaka njezinih grudi, u crnim čizmama s resama, koje završavaju tamo gdje počinju bedra. Beth je voljela crno. Zacrnjivala bi dijelove ispod očiju, a lice i vrat bi izbjeljivala puderom da napravi kontrast. U Coventryju u Owen Owenu kupili su joj crnu haljinu s čipkastim poprsjem, prvi od mnogih odjevnih predmeta koje su kupili zajedno. Svo njezino donje rublje bilo je crno:

rekla mu je to kad ju je pitao, bit će to treći put što su se vidjeli, petog studenog 1984, Happy Eater, na cesti 51, vatromet, jednog ponedjeljka. Mala Irkinja podsjeća ga na sve to onako kako nova prijateljica neizostavno čini, što je i logično. Staza uspomena je uvijek tu, uvijek zasjenjena, katkad čak i sasvim zatamnjena sve dok se ne pojavi nešto što upali svjetla. Gospodin Hilditch voli tako razmišljati o tome, voli nazivati to stazom uspomena, nije, naravno, da to govori naglas. Neke stvari ne govore se naglas, a neke se stvari čak ne govore ni za sebe, već se radije ostave, zaborave. Puno puta ležao je noću i želio da dođe taj bljesak – male prolazne sličice Elsie, Beth i ostalih: Elsie s rukom dignutom da privuče pažnje Beth u svojoj crnoj jakni, Sharon na izlasku iz toalet,i u Little Chefu u Frimleyu, Gaye dok ga čeka pred salonom električnih aparata u Market Draytonu, Jakki dok pripaljuje cigaretu u autu. Autobusi na koje pazi dolaze jednom u četrdeset minuta, ali čekanje mu ne smeta zbog snage sjećanja koje se već nježno širi njegovim osjetilima. Poslovođa u Odeonu jednom se nasmiješio Beth: bilo je to u Leicesteru, Povratak Pinka Panthera. Neki se momak u Restful Trayu u Southamu pokušao nabaciti Elsie cereći joj se iz daljine, ali je ona pokazala preko stolova da je zauzeta. Jednom, u vrijeme dok je još vjerovala, Jakki je htjela ići u crkvu i otišli su kod baptista u Coalvilleu. Na benzinskoj stanici na autocesti broj 6, jedan se momak upoznao s Gaye; ne viši od metar šezdeset, ukrašeni žilet na jednom uhu, obrijana glava, zdepast, siledžija, smrdio je po piću. Na benzinskoj stanici blizu Loughsboorugha Beth nije pričala cijelo vrijeme obroka, nije bila ljuta, samo zamišljena, kao što svaka djevojka ima pravo biti. ,,Five Foot Two, Eyes of Blue,,: Beth ga uvijek podsjeća na to, taj veseli ritam nekako pristaje uspomeni na nju. Pristigne još jedan autobus. Mala Irkinja je u njemu.

Stupajući u gomilu, Felicia traži očima. Autobusi na peronima u različito obojenim skupinama poredani su pod kutom, a njihovi vozači čekaju stojeći uokolo. Povremeno paljenje motora tjera one koji kasne u trk, oni koji već sjede su nestrpljivi. Ponavljaju se oznake The Friendly Midland Red, Midland Fox, Chambers’ Coaches, Townabout. Felicia želi da njezin prijatelj iziđe iz nedavno pristiglog autobusa, ali on ne izlazi, niti ga ona opaža bilo gdje u gomili. Po prvi se put pita ne bi li se trebala samo vratiti kući, i pita se kako bi to izgledalo da uđe u kuhinju i suoči se s ocem i braćom. Tražeći kakvu naznaku njezinog kretanja, dosada su sigurno otkrili pisma koja je namjeravala ponijeti sa sobom, ali ih je pogreškom ostavila: dugačka neuredna pisma koja je pisala iako ih nije mogla poslati. Svake večeri, u onoliko osame koliko joj je soba mogla ponuditi, dok je starica dremuckala ili zurila u slagalicu, zapisivala je ono što je mislila da bi ga zanimalo: kako je gospođica Horrish iz tehničkog u rikvercu udarila autom u benzinsku crpku u Aldrittovoj stanici, kako je Aidan – pod pritiskom majke i oca Connie Joe – već

odustao od svoje trgovine i sad je pomagao u McGrattanovim biciklima i kolicima, kako se Pondova reputacija u apoteci pokazala neutemeljenom, kako je Cuneen, Chawkejev pomoćnik s kratkom nogom, najuren zbog krivotvorenja. Napravila je kalendar s danima do Božića jer je spomenuo Božić kao dan kad će se, uz malo sreće, vratiti. Precrtavala je svaki dan koji bi prošao i onda, kad ih je već ostalo samo devetnaest, zatekla se kako piše pismo koje je bilo drukčije od svih koja je napisala do tada ...Imamo problem, ali tako je. Kasnila mi je prvi mjesec, a onda i ovaj. Nema sumnje, ]ohnny. Mislila sam da je mogla kasniti zato što smo bili skupa onako, ali sad je drukčije. Do Božića ću biti u drugom mjesecu i onda ćemo morati odlučiti što da se radi, ]ohnny... To pismo – zadnje koje je napisala – skriveno je s drugima ispod njezine zbirke školjki u bijeloj komodi kraj kreveta. Te noći kad ga je napisala, ležeći budna satima poslije, željela je da je od svih tih pisama mogla poslati barem to. Sklapanje drugih – slaganje rečenica dok je išla po dućanima ili izvršavala svoje zadaće u kući – bila je utjeha, no, sad kad je zapisana, nevolja koju je zabilježila – koju nije podijelila ni s kim – postala je još strašnija. Dok je besano ležala tamo nakon što je završila pismo, pokušala se sjetiti boljih riječi od onih koje je koristila, neki blaži način da se to sroči. Ali sve što je ostalo bilo je crkveno zvono koje je otkucavalo jedan, pa dva, pa tri, pa četiri sata, i slinavo staričino grgljanje, škripa federa na svaki pokušaj pokreta, iznenadni uzdah i onda opet normalno disanje. Kad je bila mlađa, Felicia se bojala da će joj prabaka umrijeti u snu, da će ujutro biti bijela i nepomična, s izbuljenim mrtvim očima. Među autobusima koji su čekali, vraća se melankolija te duge noći i Felicijin je moral nizak kao što je bio onda – niži nego na trajektu ili u osamljenoj prostoriji gdje ju je ispitivao policajac, ili kad se probudila u vlaku i nije znala gdje je, niži nego onda kad je onaj policajac rekao: ,,Igla u plastu sijena.” Dok još traži među licima oko sebe, opet je obuzima osjećaj kazne kojeg jo prvi put postala svjesna one noći kad je napisala zadnje pismo: poziv na red, poziv na plaćanje za sreću kojoj se tako lakomisleno prepustila. ,,Ne brini za te stvari”, uvjeravao ju je jednom dok su žurili kroz Mandevillsku šumu. ,,Ja pazim na to.” Pocrvenjela je kad je to rekao, ali joj je bilo drago. ,,Nema ničeg lošeg u tome”, mrmljao je, ,,nema ničeg lošeg u tome kad se dvoje ljudi voli.” No one noći kad je pisala pismo činilo joj se da, ipak, ima: staromodni grijeh koji si morala priznati ako si išla na ispovijed; grijeh lakomosti, grijeh nestrpljenja. I zašto je trebala misliti da je sreća koju joj je podarila njegova ljubav zaslužena, i besplatna? Pođe li sada natrag, opet će se probuditi u toj sobi. Još jedna zora s istim očajem, isti zamor zbog ustajanja kad zvona skladno otkucaju šest, još jedan početak dana. Skučene će se stube opet čistiti utorkom, staričine plahte mijenjat će se vikendom. Vrati li se sada, očeve će je oči još uvijek optuživati, braća će prijetiti osvetom. Connie Jo će žaliti što se udala u obitelj koja očekuje sramnu prinovu. Na ulicama će biti pogleda punih zanimanja ili optužujućih. ,,Bože, baš si glupa”, reći će Carmel, a Rose će je pitati zar se jučer rodila.

Samo ako su zajedno, samo njihova ljubav može donijeti iskupljenje: to savršeno dobro zna. Znala je to i kad je prošao Božić, a on se nije vratio. Znala je to dok je sniježilo u siječnju, znala je i kad je s naletima vjetra stigao prvi tjedan veljače, kad je otišla njegovoj majci. ,,Ja sam Johnnyjeva prijateljica, gospođo Lysaght.” Dok stoji sa svojim vrećicama beznadno se osvrćući, čuje taj odjek svoje uznemirenosti, neko štekanje u svome glasu. Zar ta udaljenost od stvarnosti daje sjećanju tu snagu, udaljenost koja izoštrava uobičajeno klipsanje vremena? Hladan od sumnje i nepovjerenja, dugi pogled njegove majke koja isprva ne govori ništa i čini se spremna hirovito zalupiti vratima. Njegova majka koja je pita što želi, mrko propitivanje. Otvorena vrata, uski hodnik, prolaz koji vodi do kuhinje. ,,Da?” rekla je njegova majka, a bijela nit ožiljka pod okom bila je upadljivija na boljem svjetlu. Gorka kao trnina, govorili su ljudi o toj ženi. Na autobusnom kolodvoru gomila se smanjuje, ali Felicia još uvijek stoji tamo gdje je zauzela svoj položaj, kod zatvorenog kiosk-restorana. Autobusi trenutno ne pristižu i ostalo ih je tek nekoliko koji čekaju na polazak. Onako jasno kako vidi njih, vidi i dvije figure u onoj kuhinji; jasno kako čuje glasove i smijeh prolaznika, čuje svoj glas i glas njegove majke. ,,Samo me zanima imate li možda Johnnyjevu adresu?” ,,Što ti hoćeš od Johnnyja?” ,,Samo bih mu napisala pismo, gospođo Lysaght.” ,,Moj sin ne bi volio da dajem njegovu adresu svima i svakome.” ,,Meni možete dati, gospođo Lysaght.” ,,Pisat ću mu sama. Reći ću mu da si svratila.” Njegova je majka znala tko je ona: nije rekla, ali Felicia je to osjećala. Znala je njezino ime i da joj otac radi u samostanskom vrtu, da joj je prabaka još uvijek živa, skoro stotinu godina stara. U prisutnosti gospođe Lysaght moglo se osjetiti da je ona žena koja zna sve. ,,Ne bi mu smetalo ako mi date adresu.” ,,A zašto?” ,,Znam da ne bi.” ,,Nije ti je, dakle, sam dao?” Felicia je počela zamuckivati. Gospođa Lysaght je sjela. Jedna joj je ruka dotakla donji dio trbuha kao da ju je dolje nešto zaboljelo. ,,Imam posla”, rekla je ne ustajući odmah, ali je to učinila trenutak kasnije, prije nego što se Felicia mogla sabrati. Krenula je prema hodniku koji je vodio do ulaznih vrata. ,,Znam da mu ne bi smetalo”, rekla je opet Felicia. U licu je osjetila nalet topline koji je strujao do korijena kose. ,,Strašno mi je potrebna ta adresa.” ,,Johnny ovdje ima svoje prijatelje, Cathal Kelly, Shay Mulroone, i te dečke. Ne sjećam se da je spominjao tebe.” ,,Treba mi adresa, gospođo Lysaght.”

Na licu gospođe Lysaght vidjelo se da joj se tada razjasnilo Felicijino nezavidno stanje. Usta su joj se objesila, nenaklonost se uvukla u hladnoću njezinih očiju. ,,Ostavi mog sina na miru.” Govorila je bez emocija. ,,Ostavi ga.” ,,Samo želim s njim stupiti u dodir.” ,,Imala si ti dosta dodira s njim.” No gospođa Lysaght se nije maknula iz kuhinje iako je krenula. Ostala je u dovratku i nakon nekoliko trenutaka podigla prste svoje desne ruke do ožiljka na licu. ,,Nisam dobro”, rekla je. ,,Žao mi je, gospođo Lysaght.” ,,Zato se on i vraća. Jer nisam dobro.” ,,Nisam znala.” ,,Kad petkom dođe čovjek za stanarinu vidim kako gleda u mene. Nisam svoja otkad Johnny nije ovdje mogao naći posao. Najgori dan u mom životu.” Felicia je kimala glavom pokušavajući se sjetiti nečega što bi mogla reći, ali nije mogla. Na polici iznad kamina mogla je vidjeti, uguran između ukrašene porculanske škrinjice i zida, snop pisama i razglednica, i pogoditi čija su. Adresa je trebala biti tamo. ,,Znala sam”, rekla je gospođa Lysaght, ,,od prvog puta kad je s tobom izišao. ‘Mislim da se idem malo nadisati zraka’, rekao je, a kad se vratio, rekao je da je sreo Cathala Kellyja. Jednom su ga, dok se vraćao natrag nakon što je bio ovdje da me vidi, vidjeli u Dublinu kako s nekom djevojkom izlazi iz slastičarnice. To je stiglo do mene i spomenula sam mu. Nasmijao se. ‘Zabuna’, rekao je. Napravile bi bilo što”, dodala je gospođa Lysaght kao da je zaboravila s kim priča, ,,jednom kad pandžama uhvate nekog dečka. Slatke kao šećer, a onda rade kao guje.” Prsti su joj polagano prolazili znakom na njezinom obrazu. ,,Ne bi ni mrava zgazile”, rekla je, ,,dok ne dođe taj trenutak. ‘A što s Johnnyjem?’ rekla sam njegovom ocu. Stajao je tamo, upravo se sklonivši s kiše, kapi su padale na pod, na korak otamo gdje ti stojiš. ‘Zar ti Johnny ne znači ništa?’ rekla sam, a sve što je on napravio bilo je to da je okrenuo glavu od mene, a kraj nogu mu je već bila lokva vode. ‘Slušaj me’, rekao je, ali što se tu imalo slušati? ‘Uredno ćeš dobivati novac.’ Samo se toga mogao sjetiti da kaže. Udana četiri godine, dva pobačaja prije Johnnyja i onda ti muž ode. ‘Uzmi, na’ rekla sam mu i uzela sa stola nož za kruh. ‘Radi što hoćeš od mene. Ništa drugo nego đubre, ta žena kojoj ideš.’ Držala sam nož pred njim, ali on se nije micao. Onda sam ga pridigla k sebi i gledala kako me on gleda. Onda je vrh probio meso i snažno sam povukla dolje.” Rekavši to gospođa Lysaght se okrenula i napustila kuhinju, a Felicia ju je pratila. ,,Ako vam dam pismo, hoćete li ga poslati umjesto mene, gospođo Lysaght?”

Ulazna vrata su bila otvorena, a kako odgovora nije bilo, Felicia je ponovila svoju zamolbu. Sama će staviti marke, obećala je. Samo ga je trebalo adresirati. ,,Dobro”, složila se na kraju gospođa Lysaght. Ali kad je deset dana, a onda i dva tjedna prošlo bez odgovora, Felicia je shvatila da pismo nije ni poslano. Nije ni poslano jer ju je njegova majka mrzila, jer je mislila da joj otima Johnnyja na isti način na koji joj je ona žena otela muža. Mora da je pročitala pismo i onda ga vjerojatno spalila. Mičući se od kiosk-restorana, Felicia se pita naslućuje li njegova majka gdje je ona sada i, ako zna, mrzi li je još više. Pita se je li ona spomenula posjet kad mu je sama pisala i sigurna je da nije. Zašto bi, s obzirom da joj to nije u interesu, s obzirom da time nema što dobiti? Nikad nije rekao da mu majka nije dobro, to je objašnjavalo njegovu brigu za nju. ,,Brinuo sam zbog vas”, kaže neki glas, i u veži se pojave naočale na licu čovjeka koji joj je jučer pomogao. Priča blago, izraz mu je pun brige o kojoj govori, što jednako kao i njegova iznenadna prisutnost zbunjuje Feliciju. Tijekom dana, nastavi, raspitivao se o Željezari Thompson i saznao je da je ona na krivom tragu. Toliko se uzrujao da se raspitivao uokolo i na kraju našao jedinu tvornicu u kakvoj-takvoj blizini koja se uklapala. Tamo su radili kosilice s Briggs and Stratton mašinama, limarija se radila u tom pogonu, a u Sheffieldu oštrice, kružne i cilindrične. ,,Mislim da je to ono što tražite”, kaže. ,,Nazvao sam Adu iz ureda i ona mi je rekla da svratim do autobusnog kolodvora za slučaj da vas opazim na putu natrag. Kad sam jučer rekao za vaš problem Adi, pomisao da sami lutate naokolo jako ju je zabrinula.” Naslonio se na dovratak, a u izlozima oko njega su cipele. Glas mu nije glasniji od šapta, ni nalik onome od jučer kad mu se obratila da ga pita je li stigla na pravo mjesto, ili kad ju je pozvao iz svog auta. Ada je njegova supruga, kaže, brižna žena. ,,Jedino što do tamo ima dobrih pedeset milja.” Počne odmahivati glavom, ali on kaže da ima dosta onih koji žive ovdje i putuju toliko svaki dan. Nema razloga zašto među njima ne bi bio i njezin prijatelj. Djevojka iz ureda sve je provjerila: ljudi putuju i po šezdesetak milja svaki dan. ,,Idu na posao u mjesta kao što je ono gdje ste vi danas ostali praznih ruku ili ovo koje sam ja spomenuo. Vraćaju se ovdje da prenoće.” ,,Da, razumijem. Shvatila sam to.” Ispod daha, on zviždi, to je lagani povjetarac na njegovim usnama, gotovo nečujan. Zvižduk prestaje kad ponovno progovori. ,,Nego, htio sam vam reći”, objasni, ,,da supruga i ja moramo krenuti u tom smjeru sutra ujutro. Ono što hoću reći je da ste dobrodošli povesti se s nama u našoj krntiji.” Nasmiješi se, višak mesa na njegovom licu se trese, a zatim se ponovno smiri.

,,Oh, mislim da ne bi...” ,,Ma, naravno da ne bi. Razumije se da ne bi. Samo, Ada mi je rekla da vam to napomenem. Ja sam je doduše podsjetio da se kreće rano. Vama vjerojatno ne odgovara rano.” ,,Vaša žena...” ,,Adi je loše. Moramo je tamo ostaviti u bolnici. Kod specijalista.” ,,Kad biste mi samo mogli dati ime tvornice”, počinje Felicia, ali je prekine sumnja koja se širi s bucmastog lica u sjeni dovratka. ,,To će biti teže. Djevojka mi je napisala ime i adresu na jednom papiriću, ali na nesreću ostao mi je u uredu. Namjeravao sam nazvati čistačice da mi pročitaju kad dođu. Ali od toga nema ništa ako niste za rani pokret.” ,,Kad biste mi mogli dati samo ime grada...” ,,Trajalo bi to tamo dok bi sve prevrnuli. Ima više od sto i pedeset pogona koje bi morali ispitati, čak i dvjesto. Ipak, možda naletim na vas opet koji dan pa ću vam proslijediti informaciju. Sada moram ići, da vidim kako je Ada progurala dan.” Odvoji se od dovratka i počne se udaljavati. ,,Možete li me povesti?” kaže Felicia brzo. ,,Točno u šest i trideset, jer Ada mora što prije biti u bolnici. Žao mi je zbog toga.” ,,Šest i trideset je u redu.” ,,Pokupit ćemo vas dolje u Marshringu. Na križanju prilaza i avenije.” Nasmije se i kimne. Neće zaboraviti nazvati čistačice, obeća, a onda polagano otkorača. Felicia promatra njegovu nezgrapnu figuru kako, prije negoli će se smjestiti u dovratku, nestaje na parkiralištu, a onda njezin pogled nastavi tražiti Johnnyja Lysaghta u gomili.

7.

K

uća je tiha i tamna. Nikakvog ljubimca koji bi mogao posvjedočiti povratak njezinog jedinog stanara tamo nema, čak ni zlatne ribice ni ptice. Jedan se ključ okreće u jednoj, drugi klikne u drugoj bravi. Prostrani hodnik se osvijetli i počinje zadihani, isprekidani zvižduk. Gospodin Hilditch vješa svoj baloner na vješalicu bacajući kratak pogled na sebe u osmerokutnom ogledalu. Mehanički podigne ruku ne bi li pogladio površinu svoje kratke kose. Preci drugih obitelji promatraju ga s portreta koje je nakupovao tijekom godina, galerija stranaca koja više nije strana. U kuhinji skuplja sastojke svog obroka. Frisson uzbuđenja koje je bilo s njim cijeli dan napunio se još više sad kad je pričao s malom Irkinjom: nikada prije nijedna djevojka nije bila tako blizu njegovog doma kao ona, a pristupila mu je, zapravo, u krugu tvornice. Elsie Covington pojavila se u Uttoxeteru, Beth u Wolverhamptonu, Gaye u Market Draytonu. Sharon u Wigstonu, Jakki u Wallsallu. Sve su one, kao i mala Irkinja, dolazile izdaleka i zaputile su se negdje drugdje, u većini slučajeva bilo gdje. Postoji pravilo da se ne zablati vlastiti prag, da se ne trguje u svome selu, kao što kaže poslovica. On je činio sve u skladu s tim pravilom, ali ovaj su se put stvari jednostavno tako posložile: voćka je pala s drveta koje nije ni zatresao; to je nešto značilo, osjećalo se. I možda stoga što je ona njemu pristupila, a ne obrnuto, gospodin Hilditch nešto sluti: ovaj je put predodređeno da veza bude posebna. Bljeskovite uspomene opet počinju: pojavljivanja vikendom u gradovima i mjestima gdje nitko ne zna da je on Hilditch, upravitelj prehrane, sati provedeni u autu, gledanje iz nadmoćne pozicije kraj diskokluba koji se treba zatvoriti, ili s nasumice odabranog mjesta; gore-dolje po autoputovima, oprezan na prilaznim cestama u slučaju da se približi neko drugo vozilo; očinski razgovori s konobaricama u prenoćištima, pozivi i ponude, ali često neprihvaćeni. Gospodin Hilditch se pita nije li kršenje tako brižno poštovanog pravila vezano uz činjenicu da mala Irkinja dolazi iz velike daljine, moglo bi se čak reći da je strankinja, što se prvi put dogodilo. Nema joj ravne što se prolaznog prometa tiče, više je od novog lica u Burger Kingu na cesti 522 ili u Forest East Serviceu ili u Little Chefu u Long Eatonu. Kojigod bio razlog njegovom ponašanju, razveselile su ga okolnosti koje su mu stigle kao dar i jedino žali što je zacrtana kratkoća ove veze element tih istih okolnosti. Možda takvo, razmišlja dok pere pola kilograma prokulica, i treba biti savršeno prijateljstvo, kratkotrajno da ne bi izgubilo svoju kakvoću. Dok peče odrezak koji je putem kući kupio u Tescu i ispire prokulice i krumpir, bez napora zadržava u svijesti djevojčino lice. Postavlja stol u

blagovaonici donoseći sol, papar i nekoliko kriški Mother’s Pride tosta na tanjuriću. Uvečer uvijek jede u blagovaonici. Dok čeka da se odrezak ispeče, žlicom stavlja dva voćna kolača na tanjur, prelijeva šlag preko njih i posipa ih žlicom sitnog kristalnog šećera. Odnosi kolače na dugački stol od mahagonija, noseći također u svojoj limenoj posudi i kekse – s kremom od maline i s kremom od kave – zatim čokoladne od integralnog brašna, pužiće od smokava i nekoliko KitKatsa. Čuje se nježna glazba: Bugle Call Rag.

Hoda uokolo još uvijek pomno promatrajući lica na pločnicima. Da joj ovaj čovjek nije rekao ono što je, da nije zvučao tako siguran u to, dosada bi se možda uvjerila da treba poći kući unatoč svemu što je tamo čeka. Opet se pita što oni sada misle, do kojih su zaključaka došli. Užasava li ih pomisao na njezin povratak isto kao što užasava nju? Te je misli obuzmu iznenada, prije se nisu pojavljivale. Nadaju li se da je otišla zauvijek? Poželi li gospođa Lysaght u svojim molitvama da Felicia nestane, da umre? ,,Jesi li izlazila s malim Lysaghtom?” upitao ju je otac samo nekoliko sati pošto je gospođi Lysaght uručila pismo u markiranoj kuverti. ,,Prije nekog vremena?” nastavio je otac tonom koji je nagovještavao da joj se smiješi dodatno cijeđenje. ,,Listopad?” Neki je čovjek na ulici pita nešto smiješeći se. Ne razumije, ne odgovara. Nije odgovarala ni kad joj je otac postavljao ta pitanja. Laštila je mjed nad sudoperom, ukrase i pladnjeve koje je njezin otac volio vidjeti sjajne kao i mjed na ulaznim vratima sugrađana. ,,Negdje oko svadbe?” pritiskao je. ,,Poznajem Johnnyja Lysaghta”, rekla je. Nagnula je glavu nad komad koji je predstavljao tri majmuna, sa šapama na ustima, ušima i očima. Televizor koji je prije radio sada je bio isključen. ,,Jesi li izlazila s njim?” ,,Jesam.” ,,Izbjegavao bih tog dečka na tvome mjestu”, rekao je otac. ,,Izlazio bih s nekim drugim mladićima.” ,,Kako to misliš?” ,,Čuju se određene stvari o Lysaghtu.” Otac je isturio svoju sijedu glavu prema njoj, navika koje se držao kad je bio ozbiljan ili želio da ga se razumije. ,,Ne kažem da je to Sveto pismo. Samo kažem da se pričaju neke stvari.” ,,Što se priča?” ,,Da je otišao u britansku vojsku.” ,,Johnny radi u tvorničkom skladištu. S dijelovima za kosilice.” Kimnuo je zamišljeno i polako kao da se slaže. Malo se mrštio, što je i inače radio kad se trudio ustanoviti istinu. Volio je razjasniti stvari. ,,Sasvim je prirodno da bi šutio o vojsci.” ,,Ima posao u skladištu.”

Otac je nastavio kimati na isti spori način, a kad je progovorio, ritam je njegovog govora također bio neužurban. Pitao se, primijetio je, na što može izići nešto što nema temelja, a zatim je dodao: ,,Ima boljih momaka ovdje, curo. Irski momci pripadaju Irskoj.” ,,Johnny je otišao u Englesku jer ovdje nije mogao naći posao.” ,,Svaki pripadnik britanskih snaga može biti poslan na Sjever. Mogao bi dobiti zadatak da ubija naše.” ,,Johnny nije u vojsci. To si čuo za nekog drugog.” ,,Ima puno irskih momaka s kojima bi mogla ići u Sheehyjevu birtiju, curo. Samo ti to kažem.” Tada je u kuhinji nastupila tišina. Otac je sjedio uspravno i ravno na stolcu, ne radeći ništa rukama i buljeći preda se u prazno. Felicia je uzela drugi mjedeni komad. ,,Johnny i ja se volimo.” Riječi su izišle bez intonacije nakon što je prošlo nekoliko minuta. Nije prestala laštiti mjed dok je govorila. ,,Tu nitko ništa ne može.” Nije bilo odgovora. Da je još uvijek bila zaposlena, mogla je kojoj od žena u Slieve Bloom Meatsu spomenuti nevolju u kojoj se našla, nevolju koja se nije smjela spomenuti u kuhinji. Sjećala se sniženih glasova žena kad su govorile o takvim stanjima, ili se šalile s tim. Mogla bi reći da ima prijateljicu koja je u nevolji, bilo što takvo bilo bi dovoljno. Umjesto toga, još nikome nije rekla da točno svakog dana u jedanaest sati ujutro ima mučnine. Ni Carmel, ni Rose, ni Connie Jo, ni sestri Benedikt koja je uvijek slušala sve probleme, ni braći, naravno. Od same pomisli da bi se povjerila nekome koga je znala jako dobro, osjećala se skroz naskroz nervozno, prožimali su je trnci. No čekajući te večeri da se otac upusti u daljnju osudu Johnnyja Lysaghta, a možda i zato što su joj na pamet pale žene iz tvornice, sjetila se gospođe Furey. ,,Ti si najobičnije dijete, Felicia”, konačno je prokomentirao otac, već na nogama i izlazeći iz kuhinje. Zastao je kraj vrata, kao da se spremao reći još nešto, ali baš su se tada braća vratila od Mylesa Bradyja i sjela za stol da pojedu nekoliko kriški pohanog kruha i sira za mazanje, kao što su činili svaku večer u to vrijeme. Otac je zatvorio vrata za sobom. Bi li se mogla povjeriti svojoj majci? Bi li priznala i rekla da je pogriješila, da više nema sumnje? Bi li majka zašutjela nemoćna da sakrije svoje razočaranje, bi li čak i zaplakala nakratko, a onda ipak rekla da zna što treba učiniti? Bi li plakala za sebe i na kraju našla utjehu? Probija se u jedan pub, Priđe of Lions, još uvijek razbijajući glavu time. Gužva je i bučno je: pijanci su zaneseni smijehom i dobrim raspoloženjem, konobarice žure s čašama. Površina šanka je mramorne boje, smeđe prošarano zelenim i sivim. Na zidovima između ogledala s tamnim okvirima nalaze se lampe i bankete koje se prostiru ispod njih. Na kutovima staklom prevučenih stolova su ukrasne kopče. Na jednom iza nje u pepeljari tinja ružem zamrljana

cigareta. Neki čovjek za šankom pokazuje mehaničkog čimpanzu odjevenog u tartan. Nitko ne primjećuje da ona tamo stoji sa svojim torbama. Svira glazba, zrak je zadimljen. Nogometne boje, crvena i bijela, grupica mladića. ,,Idemo! Idemo!” počinje njihova pjesma i neki glas se prodere da pjevanje nije dopušteno, ni večeras ni bilo koje druge večeri. Crna djevojka, glave zabačene unatrag od zadovoljstva, naslonjena je na šank. Felicia ostane još koji trenutak da se uvjeri: nema ga ovdje. Ponovno se smrzavajući na ulici, hvata konce misli koju je prekinulo ovo veselje. Nije mogla znati bi li priznala majci. Majka je sada predaleko, previše zasjenjena i izgubljena, malo ostaje od nje osim tog zadnjeg izraza njezinog lica i sjećanja na oca Kilgallena za kojim je trčala po trgu, i njezinog oca, koji je bio tamo kad je došao taj trenutak, i starice, koja je rekla da je nadživjela još jednu. ,,Oprostite gospođice”, zamoli je jedno zabrađeno lice. ,,Imate li štogod sitnog?” Čudno je i pomisliti da je priznala, ili kao da je priznala, gospođi Furey: strankinji koja je jednom u dva tjedna prodavala pačja i pureća jaja po dućanima. Neudanoj ženi srednjih godina kojoj niti jedan muškarac, koliko se znalo, nije poklanjao pažnju, a o kojoj je ipak jednom kružila glasina da je trudna. Kad se njezino stanje naglo promijenilo i kad se vratila u normalu, pričalo se sa sigurnošću da nikakvog djeteta na farmi gdje je živjela nije bilo. Felicia spusti novčić na ispruženi dlan. Čovjek gleda u nj ne zahvaljujući joj, ne govoreći ništa. Osjećajući krivnju, dodaje drugi novčić još uvijek razmišljajući o gospođi Furey. Nije oklijevala kad se sjetila priče koja je kružila: one noći nakon što je otac pokrenuo pitanje njezine ljubavne afere, odvezla se do farme gospođe Furey, noć je bila ledena, mjesec gotovo pun. Psi su lajali dok se približavala dvorištu. Sama gospođa Furey je otvorila stražnja vrata. ,,Oprostite što dolazim ovako”, rekla je Felicia i rekla svoje ime. ,,Mogu li vas nešto pitati, gospođo Furey?” Gospođa Furey je bila žena širokih ramena s velikim i izbačenim zubima. Nos joj je također bio velik, debeo oko nosnica. To su bile njezine glavne crte. Kratko ošišana kosa joj je bila boje pijeska: ,,Jesi li se izgubila?” upitala je odgovarajući na Felicijino pitanje. ,,Ne, ne, nije to. Mislim da biste mi vi možda mogli pomoći.” ,,Uđi.” Pridržala je vrata i Felicia je ušla ravno u veliku pretrpanu kuhinju. Brat gospođe Furey, također krupne građe, sjedio je u fotelji kraj Rayburnovog štednjaka i gledao televiziju. Mačke su mu spavale pod nogama. Psi koji su lajali bili su ovčari, jedan od njih bolestan, nešto mu nije bilo u redu s kožom na glavi oko očiju. Sve skupa bila su četiri psa i barem toliko mačaka. ,,Ne znam poznajem li te?” zatečenost gospođe Furey, pomiješana s radoznalošću žene koja nije imala puno posjetitelja, nije se smanjivala. ,,Ne, ne znate. Nadam se da mi ne zamjerate što sam došla.” ,,Što bih zamjerila?”

Na stolu u sredini kuhinje bilo je neopranog suđa, lonci i tave stajali su na hrpi u sudoperu. Sve površine – prozorske daske, police, stolovi – bile su neuredne. Dva para gumenih čizama stajala su u daljem kraju kuhinje pored poluotvorenih vrata. Kaputi su bili obješeni na kukama, na zidovima su visjele svete slike i kalendar. Posude s hranom za mačke zakrčivale su prljavi linoleum na podu. ,,Platili smo onaj porez”, rekao je brat gospođe Furey. Nije skidao oči s ekrana. Odjeća mu je bila odrpana kao i gospođi Furey, veste i džemperi s rupama. Oboje su nosili hlače. ,,Sjedni za stol”, pozvala ju je gospođa Furey i Felicia je osjetila da radoznalost pobjeđuje njezinu sumnju. Željela je čuti, već ju je obuzela nestrpljivost. Na televiziji su bile vijesti. ,,A i ja baš imam obraza doći ovdje”, rekla je Felicia. ,,No, sad si tu. Ne obaziri se na njega”, dodala je gospođa Furey jer je Felicia pogledavala u smjeru čovjeka u fotelji. ,,Gluh je na lijevo uho.” Felicia je pustila da sve iziđe iz nje. Željela je sklopiti oči dok je pričala samo da ne vidi ženine reakcije, da ne obraća pažnju na to kad se gospođa Furey uvrijedi. U ono vrijeme se govorilo da je gospođa Furey otputovala u Dublin da se posavjetuje s apotekarom koji je izvodio operacije. Žene iz Slieve Bloom Meatsa govorile su da je otac djeteta bio njezin brat. Jedna je od njih opovrgavala teoriju da je apotekar iz Dublina bio upleten tvrdeći da su se novorođenčeta riješili na puno okrutniji način i zakopali ga na zemlji Fureyjevih. ,,Bože sveti!” uzviknula je gospođa Furey. ,,Zašto mi to pričaš?” ,,Sjećam se, davno je bilo -,, ,,To što imaš reći je kleveta. Ne govori ništa.” Gospođa Furey je uspijevala govoriti niskim glasom iako je bio pun emocija. Gluh na lijevo uho ili ne, čovjek skvrčen u fotelji oštro je okrenuo glavu kad je ona uzviknula. ,,Možete li mi pomoći, gospođo Furey?” ,,Ljudi svašta pričaju. Svakakve laži koje im padnu na pamet. Sad idi kući.” Gospođa Furey je ustala. U svojoj otrcanoj odjeći požurila je do vrata koja su vodila u dvorište, četiri ovčara ustali su na njezin pokret. ,,Pazi da ne odem na policiju”, priprijetila je. ,,Odmah napusti naš posjed.” Vozeći se natrag Felicia je zaplakala i kapanje njezinih suza pretvorilo se u bujicu koja ju je zaslijepila. Kad su konačno prestale sišla je da obriše tragove s obraza i ispuše nos. ,,Molim Te, Bože”, molila je. ,,Molim Te, Bože, pomozi mi.” Ali nikakva pomoć nije stigla. Umjesto toga, kad se vratila, otac je nastavio svoju harangu. ,,Sad me slušaj, curo”, počeo je istog trena kad ju je vidio, a tvrdoća je isticala njegove crte lica i njegov glas dok je stupao na tlo koje mu je najviše značilo, tlo na kojem nije mogao vjerovati da bi ikad mogao biti u krivu, na kojem je njegova stručnost bila nepobitna. Lica koje je bridjelo od hladnoće i krajeva očiju vlažnih od suza i hladnoće noćnog zraka, Felicia je slušala.

,,Nećeš živjeti u ovoj kući i družiti se s pripadnikom okupacijskih snaga. Ova obitelj zna na kojoj je strani, i uvijek je znala. Tvoj pradjed i njegovi drugovi domoljubi otišli su iz ove male zajednice na ratište i poginuli u tom smionom pokušaju. Osam je stoljeća, ni sata manje, irski narod znao samo za potiskivanje jezika, vjere i ljudske slobode. Jedna se vizija rodila na ulicama Dublina tog Uskrsa prije sedamdeset pet godina. Nije se ispunila, mogućnosti se nisu ostvarile: samo pogledaj oko sebe. Povrh svega čizma britanske sile još uvijek je u šest naših grofovija; prijetnja smrti i mučenja još uvijek je na ulicama gradova poniznih kao naš. Nijedno moje dijete nikad neće biti na toj strani, curo.” Felicia nije rekla ništa i na trenutak je sklopila oči. Ono što je rekao o vojnicima bilo je patetično i nebitno. ,,Taj će se momak vratiti, curo, ali budeš li se družila s njim, idi iz kuće. Ja sam svoje rekao i neću ponavljati.” Otac je zastao, a onda nastavio strogo. ,,Ti si još na početku, curo. Jednog dana bit će opet posla i za tebe. Čuo sam jučer da bi se mogla osnovati poljoprivredna zadruga koja bi seljaka snabdijevala svime što mu treba – gumenim čizmama, žicom, krovištima – i koječim drugim. Kroz šest mjeseci moglo bi biti onoliko zaposlenih koliko ih je bilo u tvornici konzervi, možda i dvaput više. Dok si još dijete, slušaj savjete, curo. To ti hoću reći. Ja sam svoje rekao i sad to možemo pustiti.” Felicia ni sada nije potvrđivala. Sjetila se kako joj je prije dosta godina, kad je još bila premlada da razumije, otac zaigrano svrnuo pažnju na malu britansku zastavicu koja je bila zaštitni znak na haubi starog Wolselyja gospođe Gwynn. Držala ga je za ruku dok su šetali tog subotnjeg jutra. ,,Dobro je što je Wolesley propao”, primijetio je otac naslađujući se i tada joj je to bilo prirodno čuti. No sada, samo zato što je netko radio u Engleskoj, samo zato što je pričao s engleskim naglaskom, trebalo ga je osuditi i raspredati laži o njemu. ,,Još ću ti reći jednu stvar, curo: ne moraš gledati dalje od ove hrabre starice koja spava preko puta tebe u sobi. Nije bila puno starija od tebe kad su momci otišli znajući što im je dužnost. Tri dana kasnije već je bila udovica. Nije bila udana ni mjesec dana i njega više nije bilo. Nemoj meni pričati o nekoj romansi u stražnjoj ulici, curo.” Kimao je na svoj odrješit način, još uvijek izgubljen u zanosu koji je nadahnuo njegov govor. Onda je ustao i izišao iz kuhinje kao i večer prije. No kad je sljedećeg jutra kuhala doručak iznenada je rekao: ,,Je li te Lysaght ostavio trudnu?” Nije se pretvarala da je drukčije. Nije bilo nikakvog smisla pretvarati se. Nikakvog smisla reći potpunu laž sad kad je stvar bila tu među njima. ,,Oboje smo odgovorni”, rekla je. ,,U kojem si mjesescu?” ,,Nisam je dobila nekoliko mjeseci.” ,,Koliko?” ,,Više nema sumnje.”

Prekrižio se. Ne podižući glas i gledajući je iznad dima koji se dizao s tave, rekao joj je da je drolja. Rekao je da mu je drago da joj majka nije živa. Ništa bolja od prljave drolje, bijesno je ponavljao. ,,Ujutro mi je zlo”, rekla je.

Do deset je sati gospodin Hilditch pročitao cijeli Daily Telegraph: vijesti iz svijeta, vijesti iz gospodarstva, vijesti iz sporta, vijesti iz zemlje. Ne zanima ga sport, ali obično usvaja informacije o sportskim događanjima jer smatra da je to znanje korisno za razgovor. Jedan sudac Vrhovnog suda, naučio je, ima problema zbog onoga što je otkrio jedan mladić; neka je žena pronađena, još uvijek živa, u zaključanom prtljažniku forda escorta; psi New Age nomada poharali su krdo ovaca; jedna je žena suprugu odsjekla glavu. Takvi detalji u gospodinu Hilditchu izazivaju laganu potištenost i on se digne da stavi ploču na kolo starog gramofona na navijanje, koji je kupio na dražbi istog onog tjedna kad je Broj Tri postao njegov. I Got it Bad and That Ain’t Good znatno ga razveseli i sa zadovoljstvom nagađa što će donijeti sutra.

8.

M

ali auto s odrezanim krajem čeka na kraju Marshringskog prilaza, iako je Felicia poranila. Njegova su stakla zamagljena, ali se jedno spušta dok ona prilazi. Debeli joj se muškarac nasmiješi. Šapće, kao da se boji da će poremetiti san ljudi u obližnjim kućama. Kaže joj da uđe s druge strane, a on sam ostaje u autu. Još se nije do kraja razdanilo. Dok smješta svoje torbe pod noge, osjeća da nije u redu da sjedi naprijed, a čovjekova supruga straga. No ne kaže ništa jer je motor već upaljen. Auto je zapravo već krenuo prije nego što je ona shvatila da su zadnja sjedišta prazna. ,,Vaša supruga”, počne iznenada uzbunjena. ,,Morao sam odvesti Adu sinoć. Bez ikakvog upozorenja su nazvali da kažu da je mala operacija pomaknuta za jutros u deset. Morao sam odvesti Adu da je pripreme.” Zbunjena i još uvijek nemirna, Felicia kaže da se nada da on ne ide na ovaj dugi put samo zbog nje. ,,Ada će me trebati kad prođe kroz to. Moram joj biti uz uzglavlje. Gajba je u redu, je li?” Glas mu je pištav. Nije to prije opazila. Nije čovjek zbog kojeg bi dugo trebalo biti na oprezu. ,,Što?” ,,Kuća u kojoj si? OK, je li?” ,,Dobra je.” ,,Drago mi je čuti. Ne bih volio znati da sam te pogrešno uputio u Marshring.” Ogromna ramena kraj nje nepokretna su dok vozi. Ruke, bez rukavica i blijede, čine se nerazmjerno slabašne na upravljaču. Gotovo da i nema prometa. Užitak je voziti rano ujutro, primijeti i doda: ,,Prvi put kad smo se sreli vidio sam da si u nekoj gužvi.” ,,To je samo zato što sam dugo putovala.” ,,A opet, i u nepoznatoj si zemlji.” ,,Jesam, da.” Objasni kako joj je isprva bilo teško razumjeti što joj ljudi govore, ali da joj, što više sluša, ide bolje. ,,Nadam se da te nisam naljutio što se toga tiče.” Neočekivano grgljanje smijeha je uplaši. Dva malena oka cakle se iza debelih naočala. Vrećice mesa iskrivljuju crte lica koje je okrenuto u njezinom smjeru, zubi se ravnomjerno smiju. Miriše na sapun, ugodna ranojutarnja svježina koja je smiruje. Manšete njegove košulje su čvrste i čiste. ,,Čim vidiš svog prijatelja živnut ćeš. Čim vidiš kako stoje stvari.”

,,Da.” ,,Mogu li te pitati za ime?” Kaže mu, a on se ne predstavi. ,,Nikad čuo za to”, kaže umjesto toga. ,,Kod nas je Felicity.” ,,Moj otac je našao Felicia. Po nekoj ženi za koju je čuo.” Jedna žena koja je čuvala barikade 1916, koja je tamo dočekala smrt. U očevim su albumima izresci o toj osobi, fotografija žene grubog lica u vojničkoj odori. ,,Lijepo je”, kaže, ne obazirući se na informacije o toj revolucionarki. ,,Felicia ima nešto.” ,,Da, valjda.” ,,Nikada nisam bio u tvojoj zemlji, Felicia. Imao sam, ipak, rođaka koji je pričao o njoj. Prekrasna zemlja, kako čujem.” ,,U redu je.” ,,Radiš li negdje, Felicia?” ,,Imala sam posao u tvornici konzervi. Prije nekog vremena su je zatvorili.” ,,Nezaposlenost je užasna. Strogo uzevši, ti si onda nezaposlena? ,,Da, jesam.” ,,A imaš li rodbine, Felicia? Otac i majka su još tu?” ,,Otac je. I prabaka isto. Imam tri brata, dvojica su blizanci.” ,,Prabaka? Bit će u lijepim godinama, ha?” ,,Skoro će sto.” ,,Dakle, ne mogu vjerovati!” Krajolik kroz koji prolaze Feliciji je postao poznat: dobro iskorištena polja, trava koja se pretapa u sivkastu kovrčavu plohu, dimnjaci visokih peći razbijaju jednoličnu monotoniju, cigle tvornica. ,,Stara se gospođa mora sjećati Burskog rata.” Felicia ne zna kad je bio Burski rat, ali svejedno kima. Jednom je sigurno znala, barem dok su trajali satovi povijesti koje je držala sestra Franjo Ksaverski, ali onda je zaboravila jer je to nije zanimalo. Ni njezina se prabaka sigurno ne bi zanimala za strane ratove. ,,Dvojica mojih rođaka su pali u borbi protiv Bura”, obznani njezin suputnik. ,,Ja sam iz vojničke obitelji.” ,,Shvaćam.” ,,I sam sam imao vojnu karijeru. Vojska mi je u krvi, moglo bi se reći.” ,,Sad niste u vojsci?” ,,Izišao sam kad je Ada prvi put oboljela. Trebala joj je pažnja, više pažnje negoli sam joj mogao pružiti dok sam imao vojne dužnosti. Ne, još uvijek ispomažem u pukovniji, ali to su sad uredski poslovi.” ,,U tvornici gdje sam vas srela?”

,,Ah, ne, ne. Ne, ma kakvi. Slučajno sam svratio tamo da vidim jednog prijatelja. Ustvari, da mu kažem da Ada ide u bolnicu. Ljudi vole znati takve stvari. Ne, sređujem stvari u pukovniji u vezi s knjigovodstvom. Izvlači me iz kuće, kaže Ada.” Felicia opet kima. ,,Čovjek bi polako propao kad ne bi radio, Felicia. Propao bi polako u velikoj kući, brinući se za invalidnu ženu, njegujući je ustvari.” ,,Žena vam je invalid?” ,,Najbolje je o Adi misliti tako. Najbolje za nju, sama kaže, najbolje za mene. Na to se svodi, pravoj istini za volju, nije dobro poricati, nije dobro bacati prašinu u oči. Pratiš me, Felicia?” ,,Da, pratim.” ,,Ako se čovjek suoči s činjenicama može ih prevladati. Imao sam stožernog narednika pod sobom koji mi je to rekao, izvrstan čovjek. Svakakve ljude srećeš u vojničkoj karijeri.” ,,Da, sigurna sam.” ,,Još malo, Felicia. Na iglama si, zar ne?” Opet taj osmijeh, oči mu se cakle, jasne iza debelih staklenih pločica. Ovaj je čovjek ljubazan, pomisli Felicia potiskujući bojazan, ljubazniji od onog službenika na prijemu jučer, koji je na kraju postao nestrpljiv. ,,Bože, evo je opet”, čula ga je kako mrmlja kad se vratila u policijsku postaju u nadi da je došao do kakvog novog saznanja. ,,Svatko bi bio živčan u takvim okolnostima, Felicia. Taj mladić ti je dečko, je li?” ,,Da.” ,,Tu smo, dakle. Naravno da želiš pronaći dečka.” ,,Da.” ,,Obitelj nije sretna, ha? Ne odobravaju dečka?” ,,Otac je protiv njega.” ,,Može biti nezgodno kad je tako. U razgovoru s tobom, Felicia, može se osjetiti da te nešto pomalo muči. I mislio sam da bi to mogla biti obitelj.” Objašnjava mu sve u vezi s ocem, kako si je uvrtio u glavu da je Johnny u britanskoj vojsci, kako joj je prabaka ostala udovica za vrijeme nemira ni mjesec dana nakon udaje, kako je to uvijek prisutno u obitelji, neki osjećaj za tu prošlost. ,,Rekao bi mi da je u vojsci.” ,,Naravno da bi. A ako ima redovit posao i nije neki jebivjetar, zašto bi obitelj brinula? Ako je on tvoj izbor, a ti njegov, zašto bi se miješali?” ,,Moj otac je nerazuman.” ,,Znam što misliš. Neki od guštera koji su bili pod mojom komandom u pukovniji imali su pokoji problem slične prirode. Djevojka u nevolji, obitelj nije sretna. Bio sam poput oca tim jadnim momcima, ako me razumiješ. Dovodio bih

ih kući i Ada bi im davala čaj, pitu i kolače, sve što je imala. Nikada nismo imali svoje djece, veliko razočaranje i za Adu i za mene. Voliš dečka, zar ne?” ,,Da.” ,,Nije teško vjerovati da i on tebe voli.” Sljedećih sat vremena razgovor se nastavlja. Felicia sluša još o pukovniji, i o tvornicama kraj kojih prolaze, i kako su autoceste promijenile lice Engleske, kako su novi gradovi došli u te dijelove, kako su se ljudi iz Pakistana i s Kariba počeli naseljavati mijenjajući također izgled svega, kako je napredak ustupio mjesto siromaštvu u određenim područjima. U deset do osam mali zeleni auto oprezno ugmiže u tvorničko parkiralište. ,,Hvala vam puno, zaista”, kaže Felicia. ,,Ne moram ja još u bolnicu.” Na isti oprezan način auto se odveze do ruba parkirališta i gospodin Hilditch objašnjava Feliciji da treba paziti da se ne parkira na mjesto koje je rezervirano za upravu ili tamo gdje je parkiranje zabranjeno. U suprotnom bi se moglo dogoditi da čovjeku odgrize glavu neki nadobudni čuvar prije nego shvati gdje je. ,,Odavde ćemo vidjeti svakoga tko stigne”, doda debeli muškarac. Većina će doći autima, kaže, a stići će i nekoliko autobusa nešto prije pola devet. Ako im njezin dečko ipak nekako promakne, uvijek se mogu raspitati na ulaznoj rampi. ,,Ne bih vas željela odvlačiti od bolnice.” ,,Ada bi željela da ti pomognem koliko god mogu. U ovim dijelovima svijeta nije preporučljivo da mlada djevojka luta naokolo, znaš. Ponekad se čuju strašne stvari.” ,,To je vrlo lijepo od vas.” ,,Uvijek je zabrinuta zbog mladih djevojaka koje lutaju naokolo. Pa, rekao sam ti. Ada je bila ta koja mi je rekla da saznam za neku tvornicu u kojoj bi se mogle proizvoditi kosilice. To je bila njezina inicijativa. No, kao žene, pretpostavljam.” ,,Nadam se da je ona dobro.” ,,Otišao bih tamo i popričao s njom samo što oni ne vole da se pacijenti uznemiravaju prije operacija. Bolje je da ih se ne uzbuđuje, mislim. Znaš kako je, Felicia, pacijent bi možda morao na zahod ako bi se uznemirio zbog posjetitelja.” ,,Da.” ,,Ne vole to prije operacije. Znam to iz tužnog iskustva.” Sad kad su stigli do tvornice ona kima samo dopola slušajući ono što on govori. Noćas je sanjala da ju je otac opet nazvao kurvom i prljavom malom droljicom. Majka joj je bila živa i govorila je da ne vjeruje da je to napravila, udarala ju je šakama i govorila joj da je ona ta koja bi trebala biti mrtva. U snu je vidjela raštrkane zgrade samostana na vrhu strmog brežuljka Svetog Josipa i trg s kipom vojnika sa sarama i povrćem koje je venulo ispred dućana na ljetnoj vrućini. Zvonilo je na Angelus, oštar dim s tresetišta bio je u zraku. Otac joj je

rekao da neće moći podići glavu kad počne cerekanje u stražnjim ulicama. Carmel i Rose pričale su o tome u Coffee Docku. ,,Evo nečega”, primijeti njezin suputnik kad počnu stizati auti. Savjetuje joj da spusti staklo kako bi imala jasniji pogled.

Nije nemoguće da se dečko ipak pojavi. Nije nemoguće, ali je malo vjerojatno. Kada je jučer zvao ovaj pogon, razgovarao je s jedinom osobom zaposlenom u skladišnom odjelu, a i ona je bila žena. Taj posao u skladištu u kojem radi dečko, sigurno je kod distributera na malo, u nekom servisu. Ili je ona krivo shvatila to u vezi s tvornicom ili je dečko prodavao maglu. Najvjerojatnije je otac bio u pravu kad je rekao da je u vojsci; funtu za peni da je riječ o nekom mladom propalici s kojim se spetljala, on je vidio priliku, bilo je ponuđeno i uzeo je. Skvrčen iza upravljača i s bolom koji se pojavio n donjem dijelu leđa, gospodin Hilditch promatra aute koje stižu i zaposlenike obaju spolova kako ulaze u tvornicu. Pozdravljaju se, dovikuju imena, stvaraju se skupine. U osam i dvadeset stižu autobusi. ,,Nema ga ovdje”, izjavi djevojka sa žalosnim prizvukom u glasu kad se autobusi isprazne. ,,Sirena je zatrubila, a njega nema.” ,,Prijeđi preko, draga, i pitaj na rampi. Mogao bi biti noćna. Ili kasni. Nikad ne znaš. Što je sigurno je sigurno, ha?” U njezinoj odsutnosti prekopa dvije putne torbe koje je ostavila u autu. Na dnu druge, nagurani u rukave mornaričko plave jakne, nalaze se dva bunta novčanica. Trenutak oklijeva prije nego što premjesti novac u unutarnji džep svoga sakoa. ,,Ne”, izvijesti djevojka kad se vrati. ,,Ne radi ovdje. Nemaju skladišta poput onog koje je on opisao.” ,,Žao mi je, Felicia. Zbilja mi je žao.” Kad ona bez upozorenja, zaplače, meso gospodina Hilditcha nabora se od sažaljenja napuhavajući se oko njegovih malenih očiju. Između jecaja sluša o prekidu komunikacije, kako dečko nije uspio ostaviti adresu ili broj telefona, kako se ona bojala da ne ispadne nametljiva. Bila je sramežljiva, kaže djevojka, i to ga podsjeća na Elsie Covington koja nije mogla ući u prostoriju punu ljudi a da je ne uhvati očita drhtavica. ,,Znam, znam”, suosjeća on. ,,Užasna je to nesreća, sramežljivost.” Dečkova majka nije bila voljna predati joj adresu i čini se da nije bilo nikoga drugog tko ju je mogao znati. Što je još najgore, inzistira mala Irkinja, zna da je pritisnula da bi joj je bio dao odmah, u to nema sumnje. ,,Da čovjek ne povjeruje”, tih je odgovor gospodina Hilditcha prije nego što je upalio i odvezao ih s parkirališta. Zna gdje je bolnica: jednom je tamo otišao nasumce za slučaj da koja od sestara bude dovoljno umorna da prihvati

prijevoz. Padaju s nogu, neke od njih, pa bi onda mogle odustati moleći za pomoć i savjet starijeg muškarca. Parkiravši auto kaže: ,,Samo ću se naviriti unutra, dušo, pogledati kakvo je stanje.” Djevojka ispu Ime nos u maramicu koja gospodinu Hilditchu izgleda kao da je bila korištena i prije. Mala Sharon imala je stravičnu naviku da čuva kod sebe korištene maramice, vatu kojom je stavljala šminku i nedopušene cigarete. ,,Idem ja sada”, kaže djevojka. Krajevi njezinih očiju su skoro grimizni. Ponovno joj naviru suze. ,,OK sam”, kaže. ,,Budi dobra djevojka i drži se, Felicia. Idem na pet minuta, samo da čujem izvještaj o njoj. Onda ćemo možda otići na čaj i vidjeti što je što.” Kad joj se pokažu, zubi joj svjetlucaju prevučeni slinom. Gaye je između prednjih zubiju imala razmak u kojem se skupljala slina, ali naravno, ne možeš sve imati. ,,Ne bih vam htjela smetati.” ,,Uopće mi ne smetaš, Felicia. Kako bi mogla?” Na prijemnom odjelu u bolnici upita gdje je zahod za posjetitelje i slijedi dane mu upute. Pronađe telefon i nazove odjel za prehranu da im kaže kako se zadržao ovog jutra zbog toga što je morao pomoći susjedu koji je noćas imao udar. Polako se vraća na parkiralište.

Morat će otići natrag do te tvornice da se uvjeri. Trebala se dalje raspitati, ne samo pitati čuvara. Nije trebala ponovno ući u auto, trebala je reći da bi htjela biti sama da smisli što dalje učiniti. Ali razočaranja koja su se skupila, zajedno s ovim posljednjim, stvaraju okov očaja koji zauzdava njezinu volju. Sita svega misli kako je taj muškarac bio dobar prema njoj: najmanje što može učiniti je da prihvati njegovu brigu, a i kakve koristi ima od traženja, svejedno? Kakvog smisla ima u beskonačnom raspitivanju i u beskonačnim odgovorima ljudi da joj ne mogu pomoći, u potucanju naokolo, zagledavanju u lica na ulicama? Opet čuje one bijesne prabakine proteste koje je čula kad je rovala ispod staričinih plahti, izvlačeći vrećicu za vješalice i vraćajući je natrag. ,,Miči se otuda!” iz dubina sna došao je krik, bunovan i zbunjen. Dosada su im kod Dohenyja već rekli da je sjela na autobus za Dublin, dosada je gospođa Lysaght proširila uokolo glas da joj se prije tjedan dana, dok je bila na jutarnjoj misi, netko uzverao u kuću kroz kuhinjski prozor, ostavljajući blato na oknu i čistoj površini sudopera. U nedjelju sam bio na aeromitingu, pisalo je na jednoj razglednici s lađama njegovim uredno ukošenim rukopisom, s onim kvačicama, točkama i crticama na t. Na trgovačkom papiru s crtama na kojem je pisao pisma nikada nije bilo adrese na vrhu. Otac Kilgallen će je pozvati na red ako se sada vrati, časna majka također, oboje ustrajni da sačuvaju život djeteta koje je njezina sramota. ,,Gorjela u paklu, dabogda!” čeka je očev pozdrav. Kad debeli muškarac ponovno uđe unutra, auto se zanjiše na amortizerima. Dah mu je bučan u tom malom prostoru.

,,Žao mi je”, šapne promukao od naprezanja. Kad se Felicia okrene da ga pogleda, njegove majušne oči prazno zure. Ni ne pokušava upaliti auto. Promatra ga kako pokušava umiriti njoj bližu, drhtavu ruku pritišćući je o upravljač. ,,Zar nešto nije u redu?” upita ona naglo otrgnuta od svojih jada. ,,Što se dogodilo?” ,,Šalicu nečega”, promrmlja on posežući u džep za ključevima od auta. ,,Oboma nam treba neko toplo piće.”

9.

K

afić se zove Kod Buddyja. Električar stoji na ljestvama i radi na kutiji s osiguračima ispod samog stropa. Strop je smeđ, zaprljan nijansu tamnijim mrljama. Iza šanka, odakle dolaze čaj, kava i hrana, nalazi se red Pirellijevih kalendara, poluodjeveni modeli u izazovnim pozama. Neki starac puši i čita sportske vijesti u Sunu za stolom u kutu. ,,Kavu, mislim”, zatraži gospodin Hilditch. ,,Bi li vam bilo teško da mi donesete jednu kavu, dušo?” Sklapa oči i drži ih sklopljene dok se ona ne vrati. ,,Zar nešto nije u redu?” čuje kako ga opet pita. ,,Ada nije baš najbolje”, šapće još uvijek sklopljenih očiju. ,,Hitno su intervenirali, pet puta tijekom jutra. Nije joj baš dobro.” ,,Oh, jako mi je žao.” ,,Bit će mi dobro za minutu.” Prvi put kad je odveo Beth u Happy Eater na autocesti 361 primijetio je da je blagajnica zaključila da mu je Beth kći, pa je na trenutak spustio ruku na njezino koljeno onako kako otac nikada ne bi učinio. Bacio je pogled u smjeru blagajne i uzbuđenje je počelo, jer je žena još uvijek buljila zaključujući sada da je njihova veza drukčije naravi. ,,Žao mi je”, ponavlja ova sadašnja djevojka i gospodin Hilditch otvara oči. ,,Kad doživite ovakav udarac ne želite bili sami. Oboje smo ga doživjeli, Felicia.” Crveni joj je kaput, raskopčan u kafiću, spao, i po prvi put on vidi ostalu odjeću na njoj: mornarsko plavu suknju i crveni pleteni džemper. Kosa joj je raspuštena, krajevi očiju su se malčice oporavili. Još uvijek nosi križić na lančiću oko vrata: mala katolikinja, pretpostavlja gospodin Hilditch, što je logično s obzirom na to otkuda dolazi. ,,Trudna si”, kaže blago. ,,Da.” Sjede u tišini. Iz više razloga, razmatra on, nema ničega tako ukusnog kao što je tost sendvič sa slaninom. Ponekad se dogodi da ti ga u zdravljaku poput ovog neće spremiti, ali jutros im se posrećilo. Sendvič sa slaninom, oglašava rukom napisana poruka. ,,Mislim da bi trebala nešto pojesti, Felicia.” ,,Nisam gladna.” Zalogaj ili dva utjeha su u nevolji, objasni on tiho, bolje ti je nego sama kava. Opet sjede u tišini. Ispije kavu i digne se da im donese još. ,,Meni čaj”, kaže ona.

,,Nečeš kavu, dušo?” ,,Kava mi trenutno ne paše.” ,,Ah, da, naravno.” Ustane i ode prema šanku. ,,Dva sendviča od slanine”, naruči kod omalene Indijke, ne više od patuljka, misli. ,,Čaj za moju djevojku i kavu za mene.” Smiješi se ženi znajući da mala Irkinja ne može vidjeti smiješak. ,,Divno izgledaju, ti sendviči koje pravite.” Žena ne uzvraća. Takve često ne uzvraćaju. Izbroji funtu i pedeset četiri prisjećajući se jedne prilike kad je sjedio u kinu kraj neke žene iz Indije i pokušao zapodjenuti razgovor, ali se ona nepristojno maknula. Mlađa od ove koja ga služi, bila je sama, inače se nikad ne bi usudio. ,,Šećera za čaj?” upita. ,,Moja djevojka voli koju žlicu šećera.” Posuda sa šećerom se spusti na šank i onda se, konačno, pojavi tračak zanimanja. Još uvijek ne odgovarajući na njegov smiješak, Indijka pogleda djevojku u crvenom džemperu i na koji trenutak – siguran je u to – razmatra njihov odnos. On kima potvrđujući ono što vjeruje da je ženina pretpostavka. Izišli su taj dan, povjerava joj se, njegova zaručnica i on. ,,Naći ćeš svog prijatelja”, kaže vrativši se za stol. ,,Ako i ne uspijemo u tvornici, rekla mi je sinoć Ada, naći ćemo ga tamo gdje stanuje.” ,,Mislila sam da bih mogla naletjeti na njega na ulici. Nisam mislila da bi grad mogao biti tako velik.” ,,Naravno da nisi. To je razumljivo.” ,,Grad iz kojeg dolazim – ,, ,,Je, bit će manji, naravno da je.” Gospodin Hilditch s razumijevanjem spušta glavu. Naravno da neće biti veličine nekog engleskog grada, slaže se, ne možeš to očekivati. Pita se je li djevojka vjernica s obzirom da je katolikinja. Mnogo bi toga postalo jasnije ako je vjernica, kao što je bila Jakki. Ona ponovno kaže kako joj je žao zbog njegove žene. ,,Bi li ti bilo teško praviti mi društvo još nekoliko minuta? Ona je trenutno samo umorna i rekli su mi da je najbolje da odem. Ispričao sam im da mi je prijateljica u autu i rekli su mi da bi mi bilo bolje u društvu nekog poznatog”, gospodin Hilditch riskira s malo osmijeha. ,,Istini za volju, diže mi moral, samo sjediti ovdje s prijateljicom.” Pušta da opet nastupi tišina. Voli gledati u nešto ukusno prije nego što prvi put zagrize: nije mu bilo više od pet ili šest kad je to prvi put zamijećeno kod njega. Voli razmišljati o tome. ,,Jedi, dušice”, majka ga je običavala siliti. ,,Ne smiješ biti Lijenko.” ,,Moram ti reći, Felicia, nije to došlo kao grom iz vedrog neba. Šok je, svakako, ali nije grom iz vedra neba.” Ona kima. Zausti da nešto kaže. On je gleda kako se predomišlja. ‘,,Možda ne iziđem’, rekla je noćas na putu. Shvatila je to mjesecima prije. Svi to shvatimo jednog dana, Felicia.”

Ona opet kima, zatečena, bez riječi, kao što bi svaka djevojka bila. Na jednom od njezinih obraza pojavljuje se i nestaje mala rupica pod djelovanjem promjena izraza njezinog lica. ,,Drago mi je što ćeš roditi dijete, Felicia. To mi pomaže.” ,,Pomaže?” ,,Novi život dolazi. Ada odlazi baš u ovo vrijeme i ti si ovdje, a Ada se zabrinula za tebe kad sam joj rekao. Mlada Irkinja, rekao sam, i pitala me kako izgledaš.” Ona ne doda ništa na to. On zagrize u hrskavi tost sendviča naslađujući se u žilavoj slanini i soli. ,,Zar ne želiš dijete, Felicia?” ,,Ne znam što da radim dok ga ne nađem.” Opet se bori sa suzama, a onda se sabere. ,,Otac je ovaj mladić kojeg tražimo, Felicia?” ,,Da.” ,,Iskreno rečeno i mislio sam da bi to moglo biti tako nekako.” ,,Ne želim vas gnjaviti time.” ,,Tuđa nevolja može podignuti moral, Felicia.” ,,Da.” ,,Razumiješ me?” ,,Da.” ,,Odvest ću te natrag kad se vratim iz bolnice.” Ona kaže da nema potrebe. Kaže da će možda otići do tvornice da se uvjeri da nisu pogriješili. On odmahuje glavom. ,,Ne mislim da je došlo do pogreške, draga.” Indijka je zauzeta kreštavim telefonskim razgovorom. Ni električar ni starac u kutu nisu pokazali zanimanje za njih, ali na koncu konca takvi ljudi to ni ne rade. Druga je stvar što se stanje u kojem je ona jedva vidi; može se primijetiti, to da, ali mora zapeti za oko. Da je malo šira mogao bi to biti drugi par rukava, ako bi Indijka primijetila i nagađala dalje. ,,Ada bi voljela znati da te još uvijek držim na oku.” ,,Hoćete li vi biti dobro?” On odmahuje glavom. Ne možeš biti dobro u takvim okolnostima, nitko ne bi mogao. Dovršivši drugi sendvič od slanine obriše vrškove prstiju papirnatim ubrusom. ,,Ono o čemu razmišljam je tvoje stanje, Felicia. Mislim samo da hodanje uokolo s tim vrećicama ne može biti od pomoći.” Na njegovo iznenađenje, ona je, čini se, izgubila nit razgovora. Počinje o nepoznatoj adresi, kaže da je krivnja njezina. Opet kaže da nije htjela biti napadna.

,,Znam što misliš, draga. Znam kako se osjećaš, iz vlastitog iskustva. Neki od guštera pod mojom komandom bili su u groznom stanju zbog emocionalnih briga. Bilo ih je strašno vidjeti – pristojni, nevini mladi ljudi slomljena srca.” ,,Ostala bih kod kuće i čekala ga da nije došlo do djeteta.” Gospodin Hilditch suosjećajno kima. Dopušta tišini da nastupi prije nego kaže: ,,Razmišljaš li o tome da prekineš stvar, Felicia? Radi li se to tamo preko?” ,,Ima nekih poteškoća.” ,,Mogla bi to napraviti ovdje, naravno. Svakog radnog dana mogla bi se pobrinuti za to.” Zastane. ,,On je stari prijatelj? Tvoj dragi?” Dio po dio sve izlazi na vidjelo, kao što je i znao da će se dogoditi prije ili kasnije. Maglovito, nezainteresirano, gospodin Hilditch zamišlja to vjenčanje, najmlađeg od trojice braće njegove drugarice kako se ženi za bolju od sebe, svećenika koji vodi ceremoniju, skup u predvorju hotela. Onda, kad nevjesta i mladoženja odlaze, jedan mladi propalica slučajno prolazi ulicom i počinju problemi. Osmijesi na plesnom podiju, šetnje prirodom, jesenje lišće u šumi, ruka u ruci ispod stola u kafiću. I za tren oka on odlazi s koferima ostavljajući je da se brine sama za sebe. ,,Vratio bi se on za Božić, samo pretpostavljam da mu je majka rekla da ne dolazi kad je čula za nas. Bog zna što je sve napričala Johnnyju.” ,,Zbilja, Bog zna, draga. Znam tu vrstu majki. Isto iz vlastitog iskustva.” ,,On ju je uvijek branio zbog onoga što joj se dogodilo.” Gospodin Hilditch sluša dok mu ona priča o tome, potičući tijek spoznaje, sada već goreći od želje da stvori sliku okolnosti. ,,Postao sam sklon tvome dečku”, kaže kad je slika potpuna. ,,On nije imao moju adresu ništa više negoli sam ja imala njegovu. Oboje smo zaboravili na to. Pomislila sam u jednom trenutku da je mogao nazvati nekoga tko zna Cathala Ke!lyja ili Shaya Mulroonea, tako nekog. Mislila sam da ih je mogao nagovoriti da mi proslijede poruku.” ,,Ne možeš ga kriviti što se nije toga sjetio.” ,,Ne krivim ga ni za što.” ,,Hoću reći, nevjerojatno na kakve sve stvari čovjek ne misli na vrijeme.” Ima još u vezi s majkom koja, kako čuje, zna cijenu mrkve. Nije to nepoznata priča, razmišlja gospodin Hilditch slušajući; dodaj ili uzmi nekoliko detalja i slična priča izlazi na vidjelo kod svih njih. Dvaput se, čini se, Elsie Covington okušala na venama prije nego što su im se putevi sreli. Pubertetska depresija, govorila je o tome iako je bila već u drugoj polovici dvadesetih. ,,Nije ti lako”, kaže, sjetivši se da je istu stvar rekao i Jakki u Dewdropu kod Brinklowa. S masnicama na leđima, Jakki mu ih je prijavila, nakon što ju je neki momak pritisnuo. ,,Nisam vam mislila sve to pričati. Ali u stanju poput ovog...” ,,Dobro je to izbaciti, Felicia.”

Dodaje da mu je drago što osjeća da može. Sada ih promatra onaj starac koji se umorio od novina. ,,Dvoje ljudi u nevolji”, kaže on opet, ,,čudno je kako stvari ispadnu. Nitko nikada nije pazio na druge ljude tako lijepo kao Ada”, kaže. ,,‘Pripremi se na to, dragi’ upozorila me – oh, bit će tome već šest mjeseci.” Ali djevojka ga ne sluša, njezine misli nisu tu, što je također razumljivo u tim okolnostima. Zna što je zaokuplja i cilja na to. ,,Mogao bih se raspitati, Felicia. O njegovom boravištu.” Ona odmahuje glavom: uobičajena stvar, ne želi smetati. On kaže: ,,Djevojka koju imam u uredu je vrlo dobra. Ako udružimo snage ući ćemo mu u trag bez ikakvih problema.” ,,Kako to?” ,,Djevojka će nazvati sve pogone s kosilicama u Midlandsu. Nuneaton, Derby, King’s Brompton. Koji god. K tome postoje i popisi državljana, porezni spiskovi i popisi stanara. Bi li bilo nametljivo ako te pitam kako je ime tvome prijatelju?” ,,Johnny mu je ime. Lysaght.” ,,A to se piše kako, Felicia? Kaže mu, on zapiše. ,,No ne mogu vas time opteretiti. Ne dok je vaša žena...” ,,Ada bi to željela, draga. Srce veliko kao kuća. Ne znam što ću.” ,,Možda će sve biti u redu. Možda će vam kad se vratite u bolnicu reći...” ,,Znam što će mi reći, Felicia.” Ne obazire se što plače u javnosti. Njegovi jecaji dolaze lagano, suze se za trenutak hvataju na rubove njegovih naočala. Ada je pomalo čudna, šapuće, ali nikada nije zgazila ni mrava. U svijesti mu zatreperi jedno lice oblika izgubljenog u višku mesa, glupe oči. Jedna žena koja je došla na broj tri da napravi navlake za stolce, njegova ju je majka zvala Ada. ,,Nemoj me kriviti što odgađam povratak tamo, Felicia. Samo, još se koju minutu ne mogu suočiti s njima.” Ispuhuje nos. Skida naočale i briše ih. Trebat će mu samo nekoliko minuta u bolnici, nagovijesti. Kad se vrati odatle, mogu krenuti natrag prema onoj tvornici, ako je to ono što ona hoće. Vraća se za šank po još jednu šalicu kave i paketić keksa. Ona opet negoduje jer mu ne može više smetati, i on joj se opet usprotivi rekavši da mu ona pomaže. Nedugo potom izlaze iz kafića i vraćaju se u bolnicu. On provede vrijeme u kantini za osoblje gdje su keksi bolje kvalitete od onih u kafiću. ,,Još je uvijek ne žele uznemiravati”, objavi u autu, i pošto su se dovezli do tvornice, pričeka dok traje daljnje uzaludno raspitivanje. Kasnije, na putu natrag prema domaćem terenu, naglo skreće u jedno ugibalište. Ne može dalje, prošapće. Ne može sam podnijeti praznu kuću. Obriše naočale, a onda samo sjedi buljeći kroz vjetrobransko staklo, želeći da djevojka

progovori, želeći da kaže da će ostati s njim još neko vrijme, da će zajedno potražiti njezinog prijatelja. Pripremio je riječi da joj objasni da mu u četvrti u kojoj ga znaju ne bi koristilo da ga vide ti društvu neke mlade djevojke, da bi, ako joj ne smeta, pomoglo da se skvrči na stražnjem sjedalu auta kad dođu do predgrađa grada. Posebno bi pomoglo sad kad je Ada u bolnici. No djevojka ne odgovara na njegove vapaje da ne može sam podnijeti praznu kuću. Djevojka ne kaže baš ništa. ,,Teško mi je”, šapuće on i nastavlja s vožnjom ne tražeći od nje da se skvrči straga, za slučaj da to dodatno ne pogorša stvari, govoreći si kako nije neobično da ona šuti. No pošto je skrenuo na kolni prilaz broja tri Ulice vojvode od Wellingtona riskirajući kao nikad prije time što po danu stiže kući s djevojkom u autu, ona posegne za kvakom na vratima čim se auto zaustavi. ,,Dvoje ljudi u nevolji”, počinje govoriti, ali ona odmahuje glavom opet ustrajući na tome da mu u ovakvoj situaciji ne može smetati. Onda, skakutajući poput zeca, nestaje.

10.

P

robudivši se u sedam i deset i vidjevši svoju crnu golotinju odjevenu u zgužvanu crnu spavaćicu, gospođica Calligary ponovno postaje svjesna da je gospođica Tamsel Flewett otišla. Gospođica Tamsel Flewett je otišla i neće se vratiti. Gospođica Calligary je ležala u krevetu s tim sumornim mislima prije nego što je ustala i oprala zidove svoje sobe i kupaonice i zahoda zajednice. Običaj joj je oprati nešto kad je obuzme nezadovoljstvo, s obzirom da je nezadovoljstvo zamka. Jednoličan protok vremena dok riba i čisti je utješan; mir će se vratiti. Radeći čuje ljude iz Doma Okupljenih kako izlaze, jedan po jedan ili u grupama, i odlaze na svoje dnevne poslove. Onda, bez gospođice Tamsel Flewett, koja ju je pratila na njezinom poslu zadnjih sedam i pol mjeseci, i sama iziđe. Jutros je njezin teren naselje Brunel. ,,Ne želim ništa”, buni se jedna stara bjelkinja pošto gospođica Calligary pozvoni na prva vrata. ,,Naravno da ne želite.” Umiruje je gospođica Calligary odmahujući glavom dok govori. ,,Naravno da ne, zlato.” ,,Čemu onda sve ovo?” ,,Obično navraćam s jednom mlađom prijateljicom, gospođicom Tamsel Flewett, jer jedna sama jamajkanska gospođa ponekad ne prođe previše dobro. Ali danas gospođica Tamsel Flewett nije mogla biti s nama. Mogu li vas upitati jeste li čitali Bibliju?” ,,Što?” ,,Bibliju, zlato. Danas sam vam donijela Bibliju. Na primjer, razmišljate li ikad o budućnosti onoga koji umre?” ,,Jeste li vi iz osiguranja?” Gospođica Calligary kaže da nije. No, svejedno donosi sigurnost sa sobom – sigurnost duha i srca, sigurnost sa smislom. ,,Što je to onda s tim umiranjem? Svi moramo umrijeti, logično.” ,,Došla sam jutros da popričam s vama o tome.” ,,Gloria uživo završava. Gledala sam Gloriju kad ste pozvonili.” Starica je pomalo zgrbljena, malena i naborana, s rijetkom sijedom kosom. Ne treba joj Biblija, izjavi; da joj treba Biblija kupila bi je u dućanu. Gospođica Calligary se ne obazire na to. Kaže: ,,Nema uvijek prilike u ovo brzo vrijeme da se misli o budućnosti onoga koji umire.” Starica odmahuje glavom. Počinje Jelo dana, naglasi.

,,Mogu li možda ući unutra?” nasmiješi se gospođica Calligary širokim, blistavim osmijehom. ,,Deset minuta vašeg dana, to je sve što ću vam uzeti, zlato.” Bio joj je tu jučer čovjek koji prodaje vodene krevete, odgovara starica. Ne želi vodeni krevet; čak ne zna ni što je vodeni krevet. Kaže da je uživala u razgovoru i krene zatvoriti vrata, ali lakat gospođice Calligary zaustavlja taj pokret. ,,Za onoga koji umre budućnost je prekrasna. To je Poruka koju vam donosim jutros. Cilj našeg Gospodina Oca je raj na zemlji. Obećanje našeg Gospodina Oca je beskonačan život. U zamjenu za puku pokornost. Ne pokušavam vas zainteresirati za vodeni krevet.” ,,Izgleda da ste došli u krivu kuću. Ovo je broj pet. Ja sam gospođa Crimms.” ,,Gospođo Crimms, nije slučajno da je Poruka stigla k vama. Ja sam ovdje da okupljam, da okupim vas i ostale dobre ljude. Razmislite na trenutak, gospođo Crimms, kako se budimo ujutro i promatramo dan. Svi mi to radimo, gospođo Crimms, vi, ja i cijeli ovaj veliki svijet čovječanstva. Navečer se osvrćemo na dan koji je prošao. Svake noći u našem životu tu je dan koji je prešao u tamu ove noći. Ali ako nema tame mi ni ne spuštamo svoje glave.” ,,Neću nikakvu Bibliju.” ,,Ne prodajem ja Biblije, zlato. Dužnost koja mi je povjerena je da okupljam ljude. ‘Hoćemo li se okupiti kraj rijeke?’ to su riječi kojima vam se obraćam.” ,,Propuštam Jelo dana.” ,,Pogledat ćemo prvo Jelo dana, gospođo Crimms. Pogledat ćemo Jelo dana bez ijedne riječi. Nebo je moje prijestolje, zapisano je za danas. Zemlja je moje postolje. Slavit ću mjesto na kojemu stojim. Možete samo dobiti, gospođo Crimms.” Zadnja izjava imala je željeni učinak pa se tako mala dnevna soba gospođe Crimms uzvisuje dok se na televiziji kuha. A pošto je program završio, gospođica Calligary objašnjava gospođi Crimms kako se može spasiti neumitnosti smrti, a gospođa Crimms priča o svome sinu Rodu koji je u tamnici. Ima dvadeset dvoje unučadi, otkriva gospođa Crimms; sve su njih rodile sinove tri žene. Rod nije imao sreće sa ženama, jecajući se prisjeća toga. Prošli put je dobio osamnaest mjeseci za nešto što nije učinio. ,,Popričat ću s Rodom”, ponudi se gospođa Calligary. ,,Odnijet ću mu Poruku.” ,,Dvadeset dvoje djece i nijedno ne mrda ni malim prstom radi njega. Rod nikada nije imao sreće.” ,,Odnijet ću vašem sinu nešto za čitanje”, obećava gospođica Calligary. ,,Dopremat ću mu pisma i pakete, okupit ću Roda. Moja Crkva razmišlja u smislu obitelji.”

Gospođa Crimms ponavlja da ima dvadeset dvoje unučadi. Svakakvim se poslovima bave. ,,Autoservis, pa kompjutori, pa neki Payless, pa prijevoz. Jedan je u čistoći.” ,,Prenesite unucima Poruku koju sam vam danas donijela, zlato. Kad pročitate ove riječi koje vam ostavljam otkrit ćete da Gospodin Otac stvara sve iznova. Otkrit ćete svoj beskrajan život, a vaš sin i vaša unučad će otkriti svoje. Iz obilja svoje ljubavi, Gospodin Otac dao je Svog sina da bi osvijetlio svijet čovjeka kao što munja osvjetljava Njegovo nebo.” ,,Jadni Rod je u Scrubsu.” ,,Otići ću u Scrubs. Neću čekati.” No gospođa Crimms se ne čini previše zainteresiranom za ovu ponudu. Nejasno odmahuje glavom. Vrijeme je za igru Henryja Kellya. Najviše voli igre. ,,Imate slobodnih soba u kući.” Gospođa Calligary govori blago, smiješeći se i pokušavajući joj uhvatiti pogled. ,,U proljeće narod dolazi na našu Godišnju molitvu. Iz najudaljenijih kutaka svijeta dolazi narod i treba nam više kreveta i prenoćišta s uporabom kupaonice, kuhinje i ostaloga.” Gospođa Crimms pojačava televizor i obećanje gospođice Calligary da će se vratiti za dan-dva gubi se u buci game-showa. Vani na ulici ta se buka još čuje, a onda naglo prestaje jer je utišan ton. Dosta mjesta u toj kući, kaže za sebe gospođa Calligary dok nastavlja svojim putem, pokorna svojoj Dužnosti. Cijelog tog jutra tupa lica osvrću se buljeći za njezinom živom prisutnošću, za njezinim osmijehom i radošću u njezinim očima. Učila je gospođicu Tamsel Flewett da bude vesela bez obzira kako je primili. Dva su osmijeha bolja od jednog, govorila bi joj, no ovog jutra osmijeh je osamljen. Od vrata do vrata objašnjava kako prenosi Poruku Crkve Okupljenih, ali u zamjenu dobiva samo prijekore zbog svoje gluposti. I tada, kad je već napušta samopouzdanje, opazi jednu djevojku u crvenom kaputu kako sjedi na osamljenoj klupi na šetalištu dok vjetar nosi smeće svuda uokolo nje. Gospođica Calligary promatra taj lik iz daljine opazivši dvije zelenocrne vrećice i umornu pogrbljenost djevojčinih ramena. Ovdje ima nesreće, tiho primjećuje gospođica Calligary za sebe, i kreće da okupi djevojku.

Tri se dana gospodin Hilditch zadržava na činjenici da svatko može pogriješiti. Svatko može pokušati prebrzo unaprijediti prijateljstvo: entuzijazam, pretpostavlja, višak revnosti. Prisjeća se one na koju je naletio jednom u Dobenham’s Coffee Beanu, koja je rekla da radije ne bi kad je predložio da se ponovno sastanu, i one koja mu je rekla da dolazi iz Daventryja: Samantha kojoj je pomogao kad joj auto nije htio upaliti. Događa se i biskupima, razmišlja prisjećajući se izraza svoga ujaka Wilfa: prebrzo napredovanje je razumljiva ljudska pogreška.

Budući da nikad nije osjetio potrebu za telefonom na broju tri, i ne želi da netko nešto načuje u uredu, za vrijeme ručka gospodin Hilditch nazove vojarnu na Old Hinley Roadu iz govornice. Glas na drugoj strani je odrješit i hladan. ,,Tko se raspituje za tog vojnika?” Gospodin Hilditch izjavi da je on obiteljski prijatelj. Riječ je o hitnom slučaju osobne prirode: mladićev je otac imao nezgodu na pružnom prijelazu i ne pokazuje znakove živote. ,,Što trebate od mene?” odsječen, nazainteresirani glas ispituje. ,,Obitelj nije sigurna u kojoj se vojarni momak nalazi zbog toga što je otac u nesvijesti u bolnici. Zovemo sve vojarne na ovom području.” ,,Ime i čin?” ,,J. Lysaght. Rekao bih da je gušter.” ,,Što?” Gospodin Hilditch kaže vojnik i rečeno mu je da pričeka. Prođe skoro deset minuta, kroz to vrijeme on opetovano hrani automat novcem. ,,Imamo ovdje jednog Lysaghta”, dopire glas iz slušalice. ,,Proslijedit ćemo poruku nakon radnih dužnosti.” ,,Oprostite, ali možda bi bilo bolje ako bi obitelj prva priopćila vijesti momku. Sad kad znamo gdje je, kontaktirat ćemo ga promptno.” Gospodin Hilditch se nasmije ugodno poslavši ovu žovijalnost u mikrofon, ali na drugom kraju slušalica je već odložena i nema nikakvog daljnjeg pokušaja komunikacije. Izvadi neiskorištene novčiće i iziđe iz govornice. Nije da nema šanse da bi djevojka mogla naletjeti na bitangu koja ju je dovela u škripac, nema razloga da ne naleti na njega ako nastavi lutati naokolo. Ipak, tješi ga to što zna gdje je momoak: biti korak ispred, kao što se kaže. Kako ima pola sata viška, a i zato da bi izbjegao kasniju kupovinu, gospodin Hilditch se polako odveze na parkiralište kraj Tesca. Pronašavši kolica, gura ih kroz rotirajuću kromiranu zapreku i kreće prema odjelu s frižiderima gdje bira pohani bakalar, grašak, brokole, četiri vrećice pomfrita i dvije čašice sladoleda od jagode i vanilije. Na odjelu sa svježim mesom izabere svinjske šnicle, porcije piletine i biftek, dodaje celer i mrkvu te još krumpira s polica sa svježim povrćem, a onda i kreme od burbona i jaja, lisnato od limuna, napolitanke i čokoladne kolačiće od integralnog brašna, s polica s keksima. S obzirom da ima malo Mr Kiplingovih bakewellskih peciva, kao i Mr Kiplingovih francuskih tortica i McVitiejevih medenjaka, posluži se njihovim izborom i, kraj blagajne, paketićima jumbo-čipsa i krekera Phileas Fogg, kao i paketom od šest Bounty čokoladica. Smiješi se nekoj ženi koja se neuljudno gura ispred njega govoreći kako stvarno nije važno. Na parkiralištu trpa nakupovano u prtljažnik auta i vraća se u svoj odjel za prehranu, proždirući putem jednu Bounty čokoladicu. Glavnina vremena za ručak je prošla, no nešto toplo će, kao što je ranije zatražio, biti spremljeno za njega u kuhinji. ,,Oprostite što sam vas gnjavio”, ispričava se kad pred njega postave tanjur sa šunkom u peršinovom umaku, pire krumpir i cvjetaču u

umaku. ,,Morao sam se pozabaviti nekim poslićem. Morat ću ostati dokasna da odradim račune.” Ne namjerava to učiniti. Namjerava se odvesti do Marshringa u nadi da će je vidjeti. Dok jede, a i poslije u onoj kocki od svog ureda, bijes koji je potiskivao postupno se počinje probijati kroz njegovu obranu. Svatko ju je mogao vidjeti kako se žurno udaljava od broja tri. Zbog nje je prekršio svoje pravilo, a onda to: jedva da je dobio kakav dokaz zahvalnosti za to što ju je vozio više od sto deset milja, platio joj šalice čaja i strpljivo slušao sve one folove o nekoj ženi koja je ostala udovica prije sedamdeset pet godina. I iako bi trebalo biti tako, ne zadovoljava ga to što zna da je dečko kriv za svinjariju. Nesposoban da si pomogne, gospodin Hilditch zamišlja tog vojnika, utegnutog u uniformu na veselim popodnevnim zadaćama. Malo kasnije kako se poslije dužnosti opušta sa svojim kolegama nogu dignutih na stol u dnevnom boravku u vojarni, upravo ona vrsta drugarstva kakvoj se nekad radovao prije negoli ga je regrutacijski poručnik s brkovima u obliku oštrice odbio zbog stopala i vida. Nogu još uvijek podignutih ispred sebe, prekriženih gležnjeva, taj mali propalica se smije iz sveg grla dok priča kako takvih željnih glupačica, poput te što ju je imao, ima koliko hoćeš, beru se na ulici, bez ikakvog problema. A jedan od njegovih drugova diže pogled s Big Onesa i sjeća se prvog puta, s nekom debelom medicinskom sestrom iza nekog birca, Flight of Birds kod Scunthorpea, jedne ljetne večeri. Jedan drugi dobacuje da je prvi put imao trinaest godina, žena nekog vodoinstalatera. U petnaest do šest gospodin Hilditch se odveze do Marshringa i pričeka neko vrijeme u parkiranom autu. ,,Hvala puno”, rekla je kad je odskakutala. ,,Nadam se da će s vašom ženom biti sve u redu.” U šest i deset razočaran odlazi.

Nikakvih rešetaka ne treba jer su sve životinje u miru sa sretnim ljudima. Lav i janje su prijatelji. Pogledaj ove ptice živih boja kako lepršaju amo-tamo! Poslušaj kako njihov prekrasni pjev i dječji smijeh ispunjavaju zrak! Udahni miris toga cvijeća, poslušaj žuborenje potoka, osjeti žmarce od topline sunca! Oh, za okus voća u košari, jer to je najbolje što zemlja može stvoriti, najbolje, kao i sve drugo što se može vidjeti i uživati u ovom uzvišenom vrtu... Ti sretni ljudi, cvijeće, životinje i voće ilustrirani su živim bojama na naslovnici brošure. Plamenci se šepure uokrug, zečevi grickaju travu, ali ne i cvijeće. Jedno dijete grli labuda, jahte plove na udaljenom jezeru. ,,Ovo je, dakle, rajska zemlja”, javi se jedna crnkinja skrećući dugim kažiprstom Felicijinu pažnju na curenje slapa, na žirafe i onda na kakadu papige. Crnkinja je visoka i mršava, ima prstenje na nekoliko prstiju i naušnice. ,,To je obećanje i mjesto”, izjavi, ,,Gospodina Oca.” ,,Da”, složi se Felicia.

,,Pođi s nama, dijete. Ćula si za potop, dušo? Noa u svojoj arci? Čula si za to?” ,,Jesam.” ,,Potop je dokazani događaj”, podsjeća je crnkinja. ,,Da, razumijem.” Samo je još nekoliko ljudi uokolo. Zapuši vjetra nose smeće na ulaze dućana. Hladnije je nego prije. ,,Gdje živiš?” nepopustljivo ispituje crnkinja. ,,Imaš tamo sobu viška?” Felicia odgovori da je strankinja: tražila je smještaj po raznim prenoćištima. Posegne za svojim vrećicama i kaže da mora nastaviti. ,,Kamo ideš, dijete? Kamo bježiš od Gospodina Oca?” ,,Tražim nekoga.” Kasno je. Mora naći drugo prenoćište u području koje joj nije poznato. Što se više kreće naokolo to su veće šanse da će naletjeti na osobu koju traži: objašnjava joj to, ali crnkinja ne razumije. Ne sluša. Kaže da za one koji umiru ima sreće. ,,Dijete, živimo u čudu. Pogledaj u ovaj vrt, dušo. Pogledaj plodove drveća i ljude svih nacija. Pogledaj sok koji se pije i dječji smijeh. Pogledaj, dijete, Gospodin Otac okuplja sve stvari unutra.” ,,Moram naći sobu za noć.” ,,Ja ti mogu ponuditi sobu, dijete. Besplatno. Gospođica Tamsel Flewett je otišla, u srcu znam da je otišla od nas zauvijek. Gospođa s Jamajke ne prolazi najbolje kad sama zvoni na vrata ljudima.” Opet ju je saletjela lecima, nebeska slika voća i plamenaca i dobro odgojenih zečeva. ,,Ne, stvarno. Žao mi je.” ,,Koje to stvari moraš obaviti, dijete? Koje to stvari važnije od posla Gospodina Oca?” ,,Tražim nekoga.” ,,Svakakvi ostaju u Domu Okupljenih. Treba ti jastuk za glavu? Dobro, ovdje ga imamo za tebe, dušo. Ne volim te gledati kako sjediš ovdje na vjetru, kao plijen u noći koja dolazi.” Felicia se osjeća umorno. Zaspala je tek tako sjedeći na drvenoj klupi i čak je i sanjala: da su opet bili kod Sheehyja, prvi put kad ju je odveo tamo, da su bili na raskrižju Creagh, u malom toplom stražnjem baru. Trebala je ustrajati kad je otišla kod gospođe Lysaght. Trebala joj je reći sve i odbiti da ode bez pune adrese. Trebala se izderati na nju i napraviti scenu. Na kraju krajeva, to je njezino unuče. ,,Pođi sa mnom, dušo”, zapovjedi crnkinja na svoj čvrst način, i Felicia ode s njom jer je lakše tako nego tražiti neko drugo mjesto. ,,Gospođica Calligary”, predstavi se crnkinja. ,,Nije daleko.”

Vodi je žurno kroz puste ulice do ciglene kuće u nizu. Odvede je gore u potkrovlje sa slikama koje su slične ilustracijama u brošuri. Odjeća gospođice Calligary, haljine, suknje, kaputi, visi u dva reda na vješalicama na svakoj strani dvokrilnog prozora. Cipele su joj uredno poredane uzduž jednog zida. Jedan kofer, također na podu, nabrekao je od rublja i drugih njezinih stvari. Jedini namještaj u potkrovlju su dva uspravna stolca, rešetkasti stol i uski krevet. ,,Uvijek sam u pokretu”, objasni gospođica Calligary. ,,Okupljam tamo gdje me vodi Poruka.” Pripravila je obrok od tunjevine i salate, a pošto su pojele, kuha čaj. Popiju ga, a potom peru suđe u emajliranom lavoru. U mali zahod na polukatu gospođica Calligary baci talog iz čajnika i lišće čaja i izlije vodu od pranja suđa. Iz soba odozdo ne dopire nikakav zvuk. ,,Tiho je večeras u Domu Okupljenih”, komentira gospođica Calligary. ,,Baš svi su na nogama.” ,,Živi li ovdje puno ljudi?” ,,Crni i bijeli, dijete, stari i mladi. Svi su oni pozvani da se skupe.” Poslije se ti ljudi vraćaju. Ulazna vrata često lupaju. Glasovi izmjenjuju pozdrave. Klavir svira himničnu melodiju. Miris kuhanja diže se do potkrovlja gospođice Calligari. ,,Ljubav! Radost! Mir!” Uzviknuvši to neki čovjek u smeđoj vojničkoj jakni sa smiješkom poželi Feliciji dobrodošlicu kad je sat kasnije gospođica Calligary uvede u jednu veliku nenamještenu sobu u prizemlju. Drugi joj prilaze i rukuju se s njom: crni i bijeli, kao što je gospođica Calligary rekla, stari i mladi. Prostirka, rečeno je Feliciji, bit će prostrta za nju u prostoriji u kojoj su sada okupljeni, poznatoj kao soba za okupljanje. Djevojka zvana Agnes, s lagano lakiranim naktima i urednom crnom kosom, otkriva joj da radi kao stomatolog ali bi radije posvetila sve svoje vrijeme prenošenju Poruke. ,,Neće više biti oplakivanja”, tvrdi Agnes. ,,Ni boli ni plača. Sad kad smo se zajedno okupili, kad je svima znano da ima budućnosti za onoga koji umre.” Svake večeri, otkriva ona nadalje, ljudi se sastaju u sobi za okupljanje da bi razmijenili svoja dnevna iskustva. Jedan stariji Etiopljanin priča Feliciji svoja iskustva većinom vezana uz zvonjenje na vratima. ,,Nisi slučajno među nama”, dodaje, ,,jer ništa se ne može dogoditi mimo Zapovijedi koja je počela u vrtu zadovoljstva. Adam se poveo za onim izvan raja i zapovijed je pogažena. Pogledaj bolje i vidjet ćeš zmijinu slinu.” Starčevo je lice naborano kao orah, živahne su mu oči podlivene krvlju. Kimne Feliciji i prođe. ,,Ime mi je Bob.” Sljedeći koji joj se obraća je nizak i proćelav čovjek u kestenjastosmeđoj komandosici. ,,Prostirka je naša”, dodaje. ,,Ruthiena i moja. Čuvamo ih za nove jer smo jednom davno i mi bili novi. Upoznali smo se u ovoj sobi, Ruthie i ja. Vjenčali smo se u ovoj kud. Djeca su nam rođena u našoj sobi na katu. Dvoje prekrasne djece. Oni će donijeti prostirku.” ,,Svi su sretni što si došla k nama”, uvjerava Feliciju jedna visoka žena. Dah joj je sladak kao da je namirisan. Unosi se Feliciji u lice naglašavajući jasno

svoju uvjerenost: ,,Bila sam izgubljena u šumi dok mi se kroz Poruku nije ukazao put.” Neki Japanac kaže da mu je ime gospodin Hikuku. Felicia ne razumije ništa drugo od onoga što kaže, ali joj žena sa slatkim dahom objašnjava da on radi za ljude s Istoka pronoseći im Poruku. Živi skromno u Domu Okupljenih, dodaje žena, u jednoj maloj sobici, dijeleći zahod i kupaonicu kao i svi ostali. Ali u smislu financija gospodin Hikuku je dvostruki milijunaš. Jedan sredovječni par, gospodin i gospođa Priscatt, nose naočale bez okvira i slični su izgledom, blijedi i odjeveni u smeđe. Smeđe je odijelo gospodina Priscatta brižno utegnuto, košulja mu je nova i čista, a na kravati stoji poslovna značka. Vesta gospođe Priscatt je svjetlije smeđe nijanse od majice ispod nje i savršeno joj pristaje uz nabranu haljinu. Za razliku od gospođice Calligary i ostalih žena koje su se skupile, ne nosi nikakav nakit. Njezin je muž, gospođa Priscatt obavještava Feliciju, u Odjelu za žalbe Osiguravajućeg društva Eagle Star i veseli se umirovljenju. Ona sama posvećuje sve svoje vrijeme objavljivanju njihove otkrivene vjere. Gospodin Priscatt dodaje da ih veseli dočekati novo lice. ,,Čekaš dijete”, progovori gospođa Priscatt. Ta izjava nije ni pitanje ni optužba. Njih oboje, ona i njezin muž, kimajući potvrđuju pretpostavku prije nego što Felicia odgovori. ,,Da”, složi se, osjećajući da se, unatoč tome što su sigurni u to, od nje traži nekakav komentar. ,,Gospođa Priscatt uvijek vidi.” Popraćen bočnim naklonom glave u smjeru njegove žene, ton gospodin Priscatta je laskav. ,,Žensko dijete”, predviđa gospođa Priscatt, i gospodin Priscatt predlaže ime Joanna. Feliciju potom ispituju i ona prelazi na detalje situacije koja ju je pritisnula. Sve što kaže prima se suosjećajno i kasnije, nakon što je porazgovarala s ostalim ljudima u prostoriji, osjeća da svi oni već znaju kako je upala u nevolju iako su je samo Priscattovi ispitivali o toj temi. U izrazima njihovih lica nema osude. Dijete će se roditi u Domu Okupljenih, Felicia čuje kako Bob šapće Ruthie, još jedno dijete će se roditi, kao što se rodilo i njihovo dvoje prekrasne djece. Dok sluša sve to i sama ne govoreći previše, Felicia osjeća da je sve to više san nego zbilja: nikada u životu nije upoznala takve ljude, niti je znala da takvi ljudi postoje. Jedan po jedan zažele joj laku noć i ponove da je dobrodošla. Pamflete su joj ostavili za čitanje, ako ne bude mogla zaspati. Njezina prostirka stiže i ona zahvalno odlazi na počinak ostavljajući brige zaboravu.

11.

G

ospodin Hilditch ih je već viđao uokolo: fanatici, po njegovom mišljenju. Primjećivao ih je na ulicama dok su naturali ljudima svoju literaturu i gnjavili ih religioznim pričama. Zbog ovog ili onog razloga djevojka se spetljala s njima; sigurno stanuje u njihovoj kući jer ju je viđao kako ulazi unutra. Nevina djevojka iz irskih močvara, slaba na sve što joj predlože – kakve je šanse mogla imati pod takvim pritiskom? Jedina utjeha je da je kuća u kojoj se nalazi dosta daleko od vojarne Old Hinley Road, barem dvije milje, možda i dvije i pol. Momci iz vojarne zalaze u Goose and Gander ili Hinley Fish’n’Chips na kružnom toku Stout ili dolje niže prema Budderu u Queen’s Head. Gospodin Hilditch sjeća se toga još iz dana Elsie Covington, kad ju je jedan mladi propalica iz vojarne izveo nekoliko puta. To područje nije dio grada, nikada nije ni bilo. Osim vojarne, tamo nema ničeg posebnog za raditi pa vikende i slobodne večeri gušteri provode dolje na autocesti kod Bruma. Gospodin Hilditch pušta na gramofonu Falling in Love Again, onda Stella by Starlight i Making Whopee. Ploče su stare sedamdeset osmice: na tom starom gramofonu ne može se pustiti ništa drugo. Gospodin Hilditch se opušta u naslonjaču, Daily Telegraph – u cijelosti pročitan – leži na sagu kraj njega, melodije su utjeha njegovoj brizi za dobrobit djevojke s kojom se sprijateljio. Svaka lutalica osjeća se usamljeno, pjeva Doris Day, kad je dom, slatki dom daleko. Gospodin Hilditch ovu sobu zove svojom velikom dnevnom, izraz je to kojeg koristi nasamo jer nikada nije bilo prilike da ga iskoristi pred nekim drugim. Ulja na platnu tuđih predaka bulje svisoka dobrohotno u njega. Njegov biljarski stol, rijetko korišten, nalazi se u kutu; vitrinu zaprema nečija kolekcija pritiskivača za papir. Dva velika sata s utezima, navijana svakog četvrtka uvečer, skladno kucaju, jedan između gusto zastrtih prozora, drugi kraj vrata. Na crnoj mramornoj polici iznad mamutske električne peći s užarenim ugljenom stoje porculanski vrčevi i ukrasi: tuljan koji žonglira loptom, balerine, smiješni orkestar dalmatinaca, brdsko stado. Tapete u sobi uglavnom su grimizne s ružama na brajdama. Knjige o vojnoj povijesti, stari brojevi National Geographica, uvezane zbirke Puncha i Railway and Travel Monthlyja popunjavaju ormarić za knjige. Nikada nisam mislila da će mi srce toliko čeznuti, pjeva Doris Day. Zašto sam odlučila lutati? Pjesma se završi i igla nježno cvili dok se ploča nastavlja vrtjeti. Ugodan je to zvuk, razmišlja gospodin Hilditch i sluša lijeno, puno mirniji sada nego kad je ušao u sobu prije sat vremena. Sutra će je ponovno pokušati sresti.

Već sedam dana Felicia stanuje u Domu Okupljenih i odlazi iz njega svako jutro da bi se raspitala, da bi promatrala lica na ulicama i putovala do tvornica u drugim gradovima za koje je čula. Često je zabunom pošalju u neku tvornicu koja je promijenila namjenu, i tako upoznaje unajmljena skladišta i hale u kojima se popravljaju rovokopači i bageri, i strojarske pogone u kojima se izrađuju kompresori i nabijači. Ta neprekidna potraga za svime što ima veze s kosilicama vodi je pored otpada na kojima se skidaju dijelovi sa starih automobila prije nego što se jedan preko drugoga slažu na hrpu, i skladišta drva, građevnog materijala i piva. Dok se raspituje, dogodi se da joj pričaju pita li neku stariju osobu – o sjajnim kosilicama iz davnina: o danima kad su Dennis, Ransome i Acto bili na vrhuncu. Ništa više nije kao prije, slažu se takvi informatori, odmahujući glavom nad njezinim beznadnim poslom kao da je i to jedan vid toga što nije kao prije. Svaku je večer u sobi za okupljanje ostali ukućani pitaju je li već pronašla svog prijatelja i ona kaže da nije. Nitko ne komentira i još uvijek je nitko ne osuđuje. Jede s gospođicom Calligary kao i prvu večer i svako im jutro gospođica Calligary pripravlja čaj i nudi pahuljice i tost. Felicia naslućuje da je gospođica Calligary u kontaktu s Gospodinom Ocem u njezinu korist, a isto i gospodin Hikuku, i žena sa slatkim dahom, i Priscattovi, i Agnes, i Bob, i Ruthie, a i stari Etiopljanin čije lice podsjeća na orah. Veselo iščekivanje pozdravlja je svaku večer kad se ljudi okupljaju, njihova je briga ponovno vidljiva, njihov se oprost nudi uvijek iznova: duša koja je spašena u ovoj kući, njezina je, ona je grešnica dostupna svakome tko se želi osvjedočiti. U sjajnoj svjetlosti ljubavi Okupljenih jedno će dijete postati svjesno Poruke i Puta, njegovo dječje naslijeđe bit će budućnost onih koji umru, žensko dijete koje će se zvati Joanna. Ta euforična, nestvarna atmosfera postaje na kraju nesnosna. Svjesna da je njezina nijema prisutnost navela na krivi trag ljude iz Doma Okupljenih, Felicia čini sve što može da rasprši iluziju koju je stvorio njezin dolazak, ali nitko je ne sluša. I što je manje slušaju, sve je uvjerenija da prihvaća njihovu gostoljubivost pod krivim pretpostavkama. Ona je trudna djevojka koja očajnički lovi oca svog djeteta: nema tu ničeg više od toga. I tako jednog ranog jutra ona odlazi ostavivši na svojoj prostirci poruku u kojoj se svima zahvaljuje. Kao što je činila prije nego što su je primili u Dom Okupljenih, nastavlja se seliti dalje od jednog do drugog prenoćišta, i mijenjajući okruge u nadi da će se slučajno zateći u susjedstvu tražene adrese, još uvijek putuje danju do tvornica koje su joj preporučili. Svi ste vi bili dobri prema meni, piše na poruci koju je ostavila za sobom u Domu Okupljenih, no kad jednom na ulici opazi gospodina Hikukua osjeti krivnju što je otišla onako kako je otišla. Jednom opazi i mali zeleni auto s odrezanim zadnjim krajem i tada se također osjeća krivom.

U posljednjem trenutku, kad se ona iznenada pojavi raspitujući se za smjer kod jednog para s psom vodičem, oprez odvraća gospodina Hilditcha od susreta kojeg je sa žarom iščekivao. Sve što treba napraviti je prijeći cestu i reći zdravo kad se par makne. Ako ga primijeti neka domaća osoba kojoj je poznat, po viđenju ili kako drukčije, sva je vjerojatnost da se tome neće pripisati velika važnost, pretpostavit će se da daje daljnje upute. Ali ostaje činjenica da je ovo još uvijek domaći teren i nikad se ne zna. Ni u kojem slučaju ne mogu hodati zajedno ni koraka. No što ako se ona razveže ili se bude ponašala kao da ga zna? I koliko se toga vrijednoga može razmijeniti u toj minuti ili dvije koliko bez straha može stajati usred bijela dana i gestikulirati kao da joj daje upute koje joj onaj par s vodičem nije mogao dati? Bilo bi to dovoljno, zaključuje gospodin Hilditch tijekom svog oklijevanja, da dozna je li napustila kuću vjernika, što može zaključiti i iz činjenice da je opet na ulici sa svojim dvjema vrećicama. Strpljenje će je dovesti natrag k njemu. Prije ili kasnije obratit će mu se za pomoć, s obzirom da ju je ponudio.

U javnom zahodu, iza zaključanih vrata, Felicia napipa put kroz svoje stvari u težoj od vrećica, do pulovera u koji je sakrila veći dio svog novca. U novčaniku u torbici joj je ostalo još dvije funte i sedamdeset tri penija. No rukavi pulovera su prazni pa, misleći da je pogriješila, pretražuje drugu vrećicu. Budući da ni to ne daje nikakvog rezultata, vraća se na prvu. U panici izvadi sve stvari iz vrećica, zatrpavši pod kabine, razmota mornarisko plavi pulover i istrese svu ostalu odjeću. Novca nema. Pokušava se smiriti. Jesu li novčanice mogle nekako naći put iz vunenih rukava dok je uzimala nešto iz vrećice u prvoj sobi u kojoj je prenoćila, ili u Domu Okupljenih, ili u jednom od ostalih prenoćišta? ,,Ništa nje pronađeno”, tvrdi gazdarica šiljastog lika u Marshringskom prilazu kad se vratila onamo. ,,Što vam to fali?” Felicia kaže da je riječ o novcu. Možda ga je izvukla s mjesta gdje je bio i stavila negdje drugdje, iako se ne sjeća da je to učinila. ,,Nikakav novac nije nađen.” ,,Bi li bilo moguće pogledati, samo da se uvjerim?” ,,Soba se spremala onog dana kad ste otišli i svakog dana odonda. Ja osobno čistim.” Felicia objasni da joj je, kao rezultat toga što se dogodilo, ostalo vrlo malo novca. Sve što želi je uvjeriti se da nije ništa ostavila za sobom. ,,Ništa niste ostavili”, jasna je žena. Felicia odlazi. Obilazi ostala prenoćišta, ali bez uspjeha. Nije iznenađena jer joj je dosad postalo jasno da novac, a da netko nije imao prste u tome, nije mogao nestati s mjesta gdje ga je sakrila, a danju ni u jednoj od tih soba nije ostavljala vrećice s

obzirom da ni u jednoj i nije ostala više od jedne noći. To je napravila samo u Domu Okupljenih smatrajući da je svežanj novčanica siguran među religioznim ljudima. ,,Znači, vraćaš nam se, dijete?” pozdravlja je gospođica Calligary malo usiljeno nakon što je pozvonila, ne smiješeći se na svoj uobičajen način. ,,Znači, opet si ovdje.” ,,Morala sam ići potražiti prijatelja.” ,,I sad ti je prijatelj rekao: ‘Ne mogu ti pomoći.’ Je li to prijatelj koji tako nešto kaže djevojci s djetetom?” ,,On ne zna.” ,,Dijete, znaju oni uvijek.” Nepozvana u Dom Okupljenih, Felicia ne primjećuje nikakve sućuti kod gospođice Calligary i odjednom je obuzima umor. Gubitak novca je katastrofa gotovo jednaka neuspjehu u pronalasku prave tvornice. Novac čak nije ni njezin; kad bi se sad poželjela okrenuti i vratiti se kući ne bi mogla; nije joj ostalo dovoljno ni za jedno noćenje. ,,Izgubila sam nešto novca dok sam bila ovdje.” ,,Novca?” ,,Bio je u jednoj vrećici.” ,,Što mi hoćeš reći, dijete?” ,,Imala sam novca u odjeći. Sakrila sam ga i nestao je.” ,,Ne u ovoj kući. To nikako, dijete.” ,,Ali, nema ga.” ,,Ukraden? Kažeš ukraden?” ,,Ah, ne, ne kažem to uopće. Samo, ostavljala sam ga tu danju, ne znam što sam mislila. Ako bismo samo mogle pogledati...” ,,Odlazi odavde bez riječi, dijete. Vraćaš se ovdje s takvom pričom.” ,,Sad jedva da imam išta novca.” ,,Moliš me za novac, dijete?” ,,Možda sam ga ovdje zabunom izvadila. Možda je ispao. Ako bismo mogle pogledati u sobu.” Ne udostojivši se odgovoriti, gospođica Calligary malo više otvara vrata i zatim je vodi do prazne sobe za okupljanje. Ali tamo novac nema gdje biti, nema ladica da se izvuku, ni tepiha na parketu, i tu su samo radijatori iza kojih Felicia beznadno pogleda. ,,Ostavi nas, dijete. Okreneš leđa našim ljudima i našoj iskrenoj vjeri, a sada dođeš s optužbama.” Suze teku niz Felicijine obraze dok odmahuje glavom niječući da im je okrenula leđa. Svi su bili dobri prema njoj, kaže; svi su bili suosjećajni; sram ju je što je krenula dalje tako žurno. Sve je njezina krivica; trebala je svaki dan gledati da vidi je li novac još uvijek tamo. Trebala ga je podijeliti ravnomjernije,

pola u pulover, pola u torbicu. Trudeći se da obuzda jecaje, do bola stišće prste u dlanovima. ,,Ne znam što da radim.” Gospođica Calligary čeka da se Felicijina žalost slegne, pa je podsjeti da će uskoro stići stanari kuće s vijestima o današnjem okupljanju. Kad se narod dokraja okupi, izvijestit će ih o onome što se dogodilo i raspitati se o mogućnosti da je novac nađen negdje na podu i spremljen zbog sigurnosti. Potom čekanje i tišina između njih. Onda, nakon što su se svi vratili i pozdravili Feliciju, iako bez one topline koju je prije iskusila, gospođica Calligary iznosi stvar Okupljenima. Oni odgovaraju zureći u Feliciju s neskrivenim razočaranjem. Svaki je trag prijateljstva ispario iz krvlju podlivenih očiju starog Etiopljanina i iz očiju gospodin Hikukua, koje su se izbuljile iz svoje uskosti. Povrijeđenost je izobličila ostala lica. Agnesino se lice ukiselilo od gnušanja. Nitko ne govori. Gospođica Calligary je postala tako nepomična da bi joj se izraz lica mogao isklesati u bjelokosti. Nemajući više što reći, Felicia odlazi.

12.

G

ospodin Hilditch razrađuje iznose siječanjske potrošnje i utrška kantine razvlačeći lagano mjesečnu subvenciju u nadi da će, s malim dodatkom za veljaču, dostajati. U četiri sata trgovac aparatima za hranu počinje svoje predstavljanje: instalirajte kontigent aparata u kantinu i riješit ćete se svog osoblja. Aparati će sa stražnje strane biti spojeni na kuhinju, pripremljene porcije će se stavljati ravno u njih: na ubacivanje novčića jelo će izlaziti onda i onako kako je zatraženo, vruće ili ohlađeno. Jednako tako i pića: napunite, aparate potrebnim sastojcima – čajem, kavom, čokoladom, sokovima, ne više od deset minuta rada dnevno. ,,Ne možete izgubiti, gospodine Hilditch”, uvjerava ga prodavač aparata, ali gospodin Hilditch nema namjeru ništa mijenjati. Voli stari način. Voli vidjeti svoje osoblje, žensku kosu svezanu ispod kapica, žamor i gužvu u redovima, paru koja se diže iz tava, dodatnu žlicu povrća koju poneko izmami laskajući servirki. Ipak je unatoč tim preferencijama u smiraj poslijepodneva uvijek spreman susresti se s nekim trgovcem ugostiteljskim potrepštinama. Uživa u tom prekidu, u dijeljenju šalice čaja i tanjura s keksima. Osjeća da to daje oblik danu. Za sutra se najavio prodavač Colmanove gorušice. Dani koji prolaze uobličavaju se na još jedan način: spekulacijama, uvjeravanjem popraćenim sumnjom, sređivanjem njegovih misli. Nepoznati čimbenik je koliko novca je zadržala u torbici, koliko će dugo moći izdržati. Izjeda ga pomisao da postoji opasnost da naleti na svog dečka viseći tako po ulicama. K tome, svakog bi joj trena moglo svanuti da bi nešto moglo biti i u pronicavim sumnjama njezinog oca: svatko koga bi upitala uputio bi je do vojarne. Vozeći se kući te večeri nakon posjeta prodavača aparata, gospodin Hilditch odmahne glavom s obnovljenom odlučnošću: sve je to rizik koji se mora prihvatiti. Važnije je od toga da je još uvijek tu i da će vjerojatno biti i dalje. No te se noći, zaključavši prednja i zakračunavši stražnja vrata, gospodin Hilditch uspne stubama nervozan zbog mogućnosti da je dopustio da mu sve pobjegne. Svih tih dana koji su prošli otkako ju je vidio mogla je natrčati na svoju lovinu. Upravo ovog trena on je mogao priznavati svoju varku i mazati joj oči mutnim isprikama. Upravo ovog trena mogla je ponovno upadati u škripac. Gospodin Hilditch divljački pere zube, bolno napadajući donje desni dok razmišlja o tome kamo ide taj svijet u zadnje vrijeme: luda Božja zanovijetala vrbuju mlade djevojke, lažljive bitange ih iskorištavaju, što god ti srce poželi, tu je. ,,Doktor opće prakse uništio mi je seksualni život!” kaže četrnaestogodišnja majka nakon operacije grudi. Svećenik Dougie spavao je s mojim prijateljem Palom iz osvete! Djeca žrtve sotonista! Ti se naslovi utrkuju kroz Hilditchovo pamćenje, izdvojeni iz novina koje ponekad odnese iz kantine jer voli da su

uredne. Svakog dana u tjednu na novorođenčadi se, čini se, gase cigarete. Svakog dana u tjednu žene u devedesetima žrtve su silovanja i nasilja. Zbog zabave se ulijeva zapaljeni benzin u poštanske sandučiće. Auti se kradu, televizori se kradu. Direktori tvrtki troše novac od mirovina svojih zaposlenih na motorne jahte. Ovisnici dobivaju svoje doze ispod pulta u Boot’su. Po opustjelim gradskim predjelima pale se tinejdžerke. Gospodin Hilditch hladi lice vodom. Opet smiren, u krevetu, prisjeća se večeri s Bobbi u Welcome Spoonu na Leegeovom kutu kod čvora 18. Sjedili su satima, možda sve skupa čak tri sata, dok je ona izlijevala svoje probleme na sličan način kao i mala Irkinja. ,,Ne biste vjerovali ni pola”, rekla je Bobbi pričajući mu kako ju je iskorištavao čovjek kojeg je dovela majka nakon što je otac otišao, o domu u kojem je provela šest mjeseci, gdje su muškarci u zakopčanim balonerima dolazili vikendom s istim namjerama. S Bobbinim gotovo lijepim licem u društvu, gospodin Hilditch zaspe. Sljedeće večeri, udaljivši se podjednako od mjesta gdje radi i broja tri u Ulici vojvode od Wellingtona, gospodin Hilditch odveze se do supermarketa u kojem ga ne poznaju. Kupuje mrežice za kosu, hulahupke i žensko rublje, puder u prahu i kremu za kožu. Već je, na dobrotvornoj rasprodaji jedne subote, izabrao gornju odjeću i dva šešira. Nakon što je jeo, rasporedi te stvari po kući napunivši ormar kaputima, suknjama i haljinama, a ladice donjim rubljem koje se potrudio i zgužvati, pa čak malo i poderati. Dopola prazni boce s losionom i istiskuje kremu iz tube. Puder u prahu slaže u ormarić u kupaonici zajedno s ružem i sjenilom. Prebacuje hulahupke preko šipki stropnog sušionika u kuhinji. Sklanja svoj čavao s receptima i bilo kakve omotnice koje imaju na sebi njegovo ime, stare čekovne knjižice i bankovne izvode. Kad je majka gospodina Hilditcha umrla, on je prodao njezine stvari trgovcu odjećom koji je poslao posjetnicu, ali je poslije otkrio da je previdio kartonsku kutiju koju je napunio njezinim cipelama. Planirajući se riješiti toga nekom drugom prilikom, uskladištio ih je u šupi u dvorištu. Na kuhinjskom stolu briše plijesan i poslije ih u nizu rasporedi uz ormar.

,,Treba mi vaš broj osiguranja.” Službenik govori kroz staklo, zbog čega ga je teško čuti. Ponavlja što je rekao. ,,Nemam ga ovdje.” Službenik je upućuje tamo gdje su formulari, prstom pokazujući iza nje. Spominje stalnu adresu i dodaje da će to biti potrebno. ,,Nisam nigdje za stalno. Ukrali su mi novac.” ,,Na molbi za pomoć traži se adresa.” Načuvši taj razgovor neki čovjek srednjih godina, kose duge do struka i poderane odjeće, kaže Feliciji da gubi vrijeme, što potvrđuje i jedna djevojka koja vodi psa na uzici. U jednu je nosnicu djevojka objesila zihericu. Kosa joj je ružičasta i plava, frizura irokeza.

Felicia kaže da je odsjela u prihvatilištu Vojske Spasa, ali ovi joj vele da to neće biti dovoljno za adresu. Čovjek kaže da socijalno nikad nije na gubitku: kad bi počinjao iznova, držao bi se podalje od Sustava i njegovih kompjutora. Jednom kad popuniš formular, maltretiraju te zauvijek. Zaradi dnevnu nadnicu i pola će ti uzeti da bi kupili umjetne zube za umirovljenike. ,,Sviraš nešto, ha?” upita je djevojka. ,,Šteta”, doda nakon što je Felicia odmahnula glavom. Te je večeri prihvatilište puno. U Spud-U-Like troši nešto novca na šalicu čaja i pita ljude s kojima dijeli stol ostaje li autobusni kolodvor otvoren cijelu noć. No, nisu joj znali reći. Sada je ponovno na ulici. Obraćaju joj se dva muškarca koji vise ispred biljarske sale. Žele znati kako se zove i kad im kaže, žele znati odakle je. Kažu da joj mogu srediti, ali ona ne razumije. Osjeća strah, pa požuri dalje. ,,Gubi se s ove ulice”, naređuje joj jedna žena lica zelenog na noćnom svjetlu, pošto je na trenutak stavila vrećice pred ulaz jednog dućana. ,,Miči se.” Žena je velika, kaput joj je od umjetnog krzna, a naušnice kao da su od zlata. Felicia kaže da se samo odmara. ,,Onda se odmaraj negdje drugdje.” ,,Znate li je li autobusni kolodvor otvoren cijelu noć?” ,,Što će ti autobusni kolodvor?” ,,Trebam negdje prenoćiti.” Jedan auto zastaje kraj njih. ,,Posao, ljubavi?” isceri se žena dok vozač spušta staklo. ,,Ona nije u prometu”, dodaje zabacujući glavu prema Feliciji. Muškarac otvara vrata i žena uđe kraj njega. ,,Kako je?” pita je nečiji glas iz tek pristiglog auta. ,,Ne”, kaže Felicia. Nastavlja dalje i stiže do njoj poznatih ulica gdje je noćni promet gust. U izlozima butika odjeća je izložena na ćelavim modelima ukočenim u afektiranim pokretima i usnama napućenim ni na što. Građevinska društva nude hipoteku s kamatama. Čovjek i žena od kartona koračaju naprijed držeći krov nad glavama: potpora je 8,25 %. Sportska oprema i skijaška odjeća natječu se za pažnju s namještajem i cipelama. Perilice i mikrovalne pećnice su na rasprodaji. Svi fotići sniženi! kaže sljedeća poruka. Olympus! Minolta! Praktica! Pizzaland je osvijetljen, ljudi zauzimaju sve stolove duž prozora, jedna djevojka s crvenom beretkom zabrinuto priča sa svojim prijateljem, muškarcem s konjskim repom koji samo kima. Skupina od osam ljudi dijeli jedan stol. Neki par prijeti djetetu, ljuti su jer ne želi jesti. Čovjek s kapom je sam. ,,Ja ću u Kentucky”, kaže netko prolazeći pločnikom, ,,radije ću u Kentucky.” Kartoni su bačeni ispred Kentucky Fried Chickena iz čijeg izloga pukovnik Sanders, sa svojim iskrenim pogledom i bijelom kozjom bradicom, uvjerava: Da prste poližeš. Glas Sheene Easton u kasetofonu se utapa u glasu Michaela Jacksona. Svijetli neon bliješti u nebo: Coca-Cola je način života.

Dvije žene lupaju kutijama za dobrotvorne priloge. Neki Karibljanin priča sam sa sobom mašući rukama. Banda huligana probija se kroz pješake pretvarajući se da ih udara laktovima. U kockarnici muškarci i mladež, namršteni, igraju na aparatima. Felicijine oči lutaju dok nastavlja svojim putem još uvijek tražeći u toj gomili. Kad stigne do autobusnog kolodvora, smjesti se na sjedalo, ali sat kasnije kažu joj da nijedan autobus više neće stići niti otići, i mole je da ode. Nađe željeznički kolodvor, pa legne na drvenu klupu u čekaonici, ali je i otamo na kraju izbace. Odmara se na ulazu u jedan dućan koji je više od pukog dovratka – to je široki odvojeni prostor, skriven od ulice širokim centralnim stupom s izlogom satova. Sjedi tamo sklupčana na popločanom tlu. Na jednoj joj se od cipela prošupljio đon. Prekopava po vrećicama i, nakon što zamijeni cipele, ostaje tamo gdje je, jer je tiho. Naposljetku ipak nastavlja lutati, ponekad se odmarajući na kojoj klupici na pločniku i krećući dalje kad joj postane hladno. Na jednom kiosku ispod mosta gdje stoje taksisti kupi kobasicu u tijestu po sniženoj cijeni od četiri penija jer je ustajala. Zrak je vlažan i hladan od magle. Još satima prije toga gradski su beskućnici našli svoja noćna odmorišta – u vežama i podzemnim prolazima, zabunom ostavljenim otvorenima, u napuštenim vozilima, u ispražnjenim vrtovima derutnih kuća. I kao što crvi nalaze put u zidovima, tako se i ovi ljudi uvlače u svoje jednonoćne domove na grobljima i gradilištima, praveći zidove od kontejnera sa smećem, koje privuku blizu, i krovove od svega što leži uokolo. Neki su se uspuzali po skelama ne bi li našli kakav kutak ispod cerade koja štiti nepopločani prostor. Drugi su se smjestili u kartonskim kutijama u kojima su se nekoć nalazile perilice za suđe ili hladnjaci. Skriveni, ljudi s ulice tonu u san potaknuti alkoholom ili iznervirani očajem, u san koji ih nosi natrag u živote koji su nekad bili njihovi. Leže sa svojim prosjačkim porukama kraj sebe, s dovoljno toga u boci da olakšaju trenutak buđenja, s opušcima s pločnika nadohvat ruke. Bez doma i gladni njihova je kartonska molba, načrčkana bez razmišljanja, jedna ista kao i druga: samo novac je bitan. Svi uzrasti leže na pronađenim mjestima, muškarci, žene i djeca. Ljudi odbačeni od svojih obitelji prestali su plakati u svoje improvizirane jastuke; oni koji su završili na dnu, vođeni svojom glupošću ili neprimjerenom sebičnošću, tiho mole za san. Nekadašnji svećenici ne jadikuju više nad svojom sramotom, nego umjesto toga sanjaju da se ona nikad nije dogodila. Odbačeni muževi, napuštene žene, žrtve slučaja, prebrodili su ogorčenost i posvetili svoju energiju održavanju topline. Poremećeni su zavedeni glasovima koji ih često usred noći nagovaraju da ustanu i prošeću, što oni pokorno čine znajući da moraju. Muškarci koji nisu uspjeli leže sami i sanjaju o stvarnosti o kojoj se ne usuđuju razmišljati danju: sjajnim hotelima i poslušnim konobarima, moći koju su nekoć imali, udovima tajnica. Žene koje su u svoje vrijeme bile lijepe opet su lijepe. Nema oholosti među ljudima s ulice, nikakvog ponosnog inata na

njihovim usnulim licima, nikakvog zaostalog trača o prošloj pokvarenosti. Prošli su fazu očaja i na svojem putu prema dolje neke su se žene prodale: ispucalih usana i uraslih noktiju, sada su iza toga. Muškarci u trojkama i četvorkama nudili su trikove s kuglicama na tim istim ulicama. Neobrijanih brada, zamršene kose, kože tamne od prljavštine, sada ne bi privukli mušterije za svoj putujući obrt. U njihovim se snovima ponekad pojavi tlapnja da bi se mogli izliječiti, da bi mogli biti voljeni, da će svi glasovi i priviđenja prestati, da će sutra otkriti snagu kojom će se oduprijeti zaboravu. Neki drugi ostaju beskućnici vlastitim izborom i iz svojih posebnih razloga ne žele se vratiti u sređenije živote. Ulice su, osjećaju oni, tamo gdje sada pripadaju. ,,Tražiš brlog, dušo?” pita Feliciju neka šepava žena gurajući kolica puna prnja. Plastične vrećice zavezane su joj oko remena kaputa, lice joj je zajapureno i podbuhlo, oči su joj podlivene. Pramenovi bijele kose bježe ispod vunenog šala zavezanog pod bradom. Oko usta su joj se napravile kraste. ,,Nemaš se gdje smjestiti, dušo?” ,,Prihvatilište je puno.” ,,Dogodi se.” ,,Ukrali su mi novac.” ,,Je l’ mi se to čini il’ si ti Irkinja?” ,,Jesam. ,,I ja sam, iz grofovije Clare. Ima tome već.” ,,Ja tražim nekoga.” Hromu ženu to ne zanima. Luta ovim ulicama već četrdeset jednu godinu, kaže; četrdeset jednu godinu, dva mjeseca i jedan dan. ,,Još brojim. Izoštri te kad brojiš.” Osjećajući se sigurnije u društvu nego sama, Felicia hoda sa ženom kroz četvrt koja, kako napreduju, postaje sve tiša i tamnija. Njihov je napredak spor, istražuje se svaki kontejner, ostaci hrane se spašavaju i glođu, nataloženi ostaci prazne se iz boca. ,,Koliko bi mi dala godina?” čuje Felicia pitanje tijekom jedne takve stanke i ona odgovori da ne zna. ,,Osamdeset dvije godine, i još uvijek u snazi. Bila sam svuda. Liverpool, Plymouth, svi lučki gradovi. Jednom sam bila i u Glasgowu. Znala sam svakakve tipove u Glasgowu. Znala sam kraljičinog rođaka. Zgodan, pažljiv čovjek. Zgodan u uniformi.” Prošavši rubom jedne pustopoljine, napustile su ulice i približavaju se stazici uz kanal. Voda leži ispod njih na dnu nizbrdice i može se doći do nje puteljkom kroz šipražje i šaš. Dobro skrovište dolje u usjeku, obećaje hroma žena, i počne kopati po prnjama u svojim kolicima. Diže ih nekoliko da pokaže kako se mogu iskoristiti kao plahte i Felicia se strese pogođena smradnim zadahom koje je to prekapanje izazvalo. ,,Lena je vani!” dere se neki glas negdje iz njihove blizine, a onda dvije figure izranjaju iz izmaglice, jedna od njih mašući i vičući da je Lena vani. S vremena na vrijeme slaba se mjesečina probija kroz oblake i, kako se figure

približavaju, Felicia razabire jednog žgoljavog mladića s dječačkim licem i ostriženom svijetlom kosom, te mršavu ženu srednjih godina s nogama kao šibicama. Muškarac je odjeven u flanelaste hlače i pleteni džemper ispod balonera od tvida poderanog na jednom džepu. Kravatu je zavezao oko kragne prljave košulje. Korijeni ženine u narančasto obojane kose su sijedi; usne su joj senzualne na koščatom licu, ispupčene u obliku tulipana i sjajne od ruža. Naušnice i obrazi njezinog pratioca obrasli su dlakama. U magličastom sumraku ženina odjeća izgleda otrcano. ,,Kako si ti, George?” raspituje se hroma žena nakon što je zaželjela Leni dobrodošlicu. Lenu su pustili te večeri u osam, otkriva daljnji razgovor, i dobila je prijevoz malim čamcem do Flowersa i Castlea gdje ju čekao George. Pili su samo vino. ,,Ja idem ako ti nećeš”, priprijeti hroma žena naglo i ne čekajući Felicijin odgovor nestane u šipražju na padini, dok kotači kolica drndaju i poskakuju po neravnoj površini. ,,Zar nemaš gdje prenoćiti?” upita žgoljavi mladić Feliciju. ,,Zaglavila si?” ,,Nemam gdje noćas.” Još uvijek radije u društvu nego sama, Felicia ostaje s njih dvoje vraćajući se s njima istim putem kojim je došla sa šepavom ženom. Prvo su znatiželjni: kaže im kako je tražila tvornicu kosilica jer joj tamo radi jedan prijatelj. Opiše ga: crna kratka kosa, srednja visina, zelenkaste oči, vjerojatno bi im se činile sive. Reče im i njegovo ime, Johnny Lysaght, i ispriča im o novcu koji joj je nestao iz rukava džempera. ,,Tipično”, Lenina je opaska, a Felicijin odgovor ne pobuđuje nikakvo zanimanje. ,,Okreni glavu i opljačkat će te u tren oka.” Dok hodaju, Lena puno priča. Kvarna kao šupalj zub, ta socijalna radnica u zatvoru; drugu pak zovu gospođica Đubre. Ovaj put je imala sreće s prijateljicom iz ćelije. ,,Želi da skupa krenemo kad iziđe, Phyllsie. Ima neku kombinaciju s pomoći. Ne bih ni s kim krenula, Felicia, kunem se. Sad kad sam našla momka, ne treba mi nitko drugi. Ja i George se držimo skupa, Felicia, shvaćaš što mislim? Ne želim nikakve lukavštine tu, ne s malim Georgeom. Taj dečko ne zna što to znači.” ,,Jesi gladna, Felicia?” prekida je George. Ima najljepši glas kojeg je Felicia ikad čula. Svaka riječ je savršeno izgovorena, neizobličena naglaskom ili gutanjem riječi. Lena priča grubo. ,,Da, gladna sam.” Felicia dodaje da nema novca za hranu, ali George kaže da to nije važno i Lena se slaže. Pod uličnom rasvjetom Lenin iznošeni kaput je dobio boju: izblijedjela žuta s pozlaćenim gumbima. Kupuju porcije pomfrita u pečenjarnici i jedu ih na ulici. Lena je Londončanka, kaže, rođena i odrasla tamo. Ona i George su se sreli tamo i odlučili prije nekog vremena promijeniti scenu zbog problema koje su imali sa ženom koja ih je opisala. U Londonu su spavali pod kartonom, a prije toga bila je u prometu, zaustavljala aute. Prije toga ju je jedan čovjek, kojeg je srela u

Westbourne Groveu, nagovorio da si na leđima da istetovirati snijegom prekrivene vrhove planina. Sada su tamo zauvijek, jedan nepromišljeni potez i imaš krajolik na sebi do kraja života. George šuti dok Lena priča, zadovoljava se suosjećajnim kimanjem kad se spomene epizoda s tetoviranjem. Oči mu se suosjećajno skupljaju šireći ljubaznost po njegovom nježnom dječačkom licu. ,,Neki su od tih prekršajnih sudaca meki kao kruh”, komentira Lena, ali dodaje da je sudac koji ju je ovaj put zatvorio bio drukčije vrste, uživao je u svakoj sekundi suđenja. Opisuje zajapureno, crveno lice, uzbuđeno, strogo. ,,Primjer drugima i te stvari. Znaš što mislim, Felicia?” ,,Da.” ,,Trudna si znači, Felicia? Progutala loptu, je li?” ,,Zato i tražim Johnnyja.” ,,Johnnyja koji je kasno svršio, ha? Johnnyja koje te jedva poznaje?” ,,Nije tako.” ,,Naravno da nije. Naravno.” Lena zastaje, a zatim dodaje: ,,Nisam mu ja mama, Felicia. Zar si mislila da sam mu ja mama? Ima šesnaest, znaš, i svoju mamu dolje kod Londona.” ,,Vozi mercedes”, kaže George. ,,George ne trpi ni riječi protiv nje. Čula sam puno puta, Felicia, kako ovog dečka zovu svecem. Odvedi ga u Pricerite ili Victor Value ili LoCost, neće maznuti ništa, nije nikad ništa maznuo, čak ni kutiju bombona.” Sve vrijeme dok je bila unutra, George je vani prosio, loše spavao, snalazio se sa šalicom čaja, ali ništa nije ni dirnuo. ,,Šalje rođendanske čestitke biskupima, nijednog ne zaboravlja. To mu je od obrazovanja, Felicia. Znaš što mislim?” Stižu do kuće okovane skelama, s ulaznim vratima od neobojenih dasaka. ,,Ovdje se ne naplaćuje spavanac”, uvjerava George Feliciju stišćući zvonce koje nije pričvršćeno za okvir vrata, nego visi na žicama. Odnekud iz kuće muklo dopire glazba i povremeno lupanje. ,,Dobrodošli”, pozdravlja ih neki čovjek u pilotskoj jakni i s kriglom u ruci kad otvori vrata. ,,Hajde uđite.” Hodnikom bez tepiha vodi ih prema golim stubama. Ostaci tapeta, djelomično maknutih sa zidova, još vise. Gipsani dijelovi, cigle, strugotine drveta i komadi žice razasuti su po hodniku i stubama. Vreće cementa, lopate, kante i hrpa betonskih blokova gotovo popunjavaju hodničić na prvome katu. Na vrhu kuće, glazba koja dolazi iza vrata s kojih je ostrugana boja glasnija je. U drugoj je sobi isprekidano lupanje također glasnije. ,,Znači opet su te pustili, Lena.” Otvarajući treća vrata u hodniku čovjek u pilotskoj jakni mora vikati da bi ga se čulo. ,,Pomilovanje, ha?” Nezastrta žarulja mutno osvjetljava malu nenamještenu sobu. Nekoliko zahrđalih madraca, dva već zauzeta, leže spojeni na podu. ,,Evo ga”, čovjek u pilotskoj jakni upućuje još jedan smiješak dobrodošlice trima novopridošlima. ,,Je l’ to OK?”

Lena kaže da je smještaj dobar. ,,Laku noć, gospodine Caunce.” Na madracima mladić i djevojka, potpuni obučeni i bez ikakvog pokrivača, leže na leđima buljeći u strop. Nijedno od njih se ne obraća pridošlicama niti prestaje gledati prema gore. ,,WC je preko puta”, uputi Lena Feliciju prije negoli se sama zaputi tamo. Kad se vrati, George i Felicia dolaze na red. Feliciji se zahod ne sviđa. Nema zasuna na vratima i nije čist. Pločice su mokre jer je školjka razbijena pa curi voda. Komad konopa je zamijenio lanac. Jedna slavina strši iz zida, a umivaonik, koji je nekad stajao ispod nje, uklonjen je. Nema WC papira. Ni soba joj se ne sviđa kad se vrati. Ne sviđa joj se kuća. Lena je skinula kaput otkrivajući usku crnu suknju od skaja i crni džemper koji sada također skida. George je skinuo baloner i izuo cipele. ,,Je l’ ti dobro?” pita je Lena ne čekajući odgovor. ,,Čini se da su naši prijatelji na igli.” Pokriveni Georgeovim balonerom, Lena i George dijele jedan madrac. Felicia legne na preostali. Lena je moli da ugasi svjetlo. Gospodin Caunce ne naplaćuje, opet je uvjerava George. Felicia leži slušajući glasno disanje drogiranog para, glazbu i lupanje. Ti zvukovi i težak zadah sobe ulaze u Felicijin san dok je jedan drugi zvuk ne probudi. Neka žena viče. Odnekud ispod u kući dopiru očajni, histerični, žalosni vriskovi. Disanje onog para se ne mijenja. George i Lena se ne bude. Onda glazba prestaje, a s njom i lupanje, pa ostaju samo ženini prodorni vriskovi, tek tu i tamo uobličeni u riječi. ,,Zvijeri! Odvratne zvijeri!” Kad se žena iscrpi, počinju jecaji, a zatim tišina koju ponovno prekida glazba, a potom i lupanje. Nakon toga Felicia više ne može spavati iako su oba zvuka prestala kad se počelo razdanjivati. I ona je počela jecati. Voljela bi da se nije probudila – ne zna što da radi kad počne dan. ,,Jesi li za čaj?” prekida je Lenin glas. ,,Čaj, George?” Ono dvoje s kojima su dijelili sobu uznemirilo se zbog njihovog kretanja, oči su im raskolačene i neusredotočene. Ne govoreći ništa, ubodu se dodajući jedno drugome špricu. ,,Tko je to vrištao?” pita Felicia na ulici. ,,Ta žena?” ,,Jedna Španjolka.” George izgleda tužno, njegov je jučerašnji moral potpuno splasnuo. ,,Nekada davno pjevačica”, dodaje Lena. ,,U noćnim klubovima. Buni se zbog buke, znaš. Plus što joj kroz strop curi iz zahoda, plus što stalno priča da joj se telefon pokvario. Caunce pušta glazbu, lupa, vodi gore-dolje svakakve beskućnike da bi je istjerao.” ,,Gospodin Caunce baš nije dobar čovjek”, George nevoljko izražava svoje mišljenje. ,,Mislim da se moramo složiti s tim.” ,,Često mislim na njezino pjevušenje u noćnom klubu”, kaže Lena, ,,onda kad je bila na vrhuncu. Sad ima šezdeset ili tako nešto.” ,,To vrištanje je bilo strašno.”

,,Šokantno”, slaže se Lena i onda skreću s te teme. Čekaju u repu za čaj ispred župe koja još nije otvorila svoja vrata. Nećeš dobiti puno, upozorava je Lena: čaj i kruh s nečim na njemu, više ako čekaš po drugi put, a oni ne opaze. ,,Dobro jutro!” pozdravlja ih žena otvarajući vrata nakon dvadesetak minuta. Beryl, piše na znački koju nosi. Unutra su stolovi i klupe složeni u redove. U kutu je sudoper, kraj njega hladnjak i plinska peć. Druge tri žene mažu margarin na kriške kruha; jedna nalijeva čaj iz ogromnog metalnog čajnika u redove šalica u koje je već uliveno mlijeko. Osjeća se miris plina i pranja suda. Jutarnji posjetitelji, većinom muškarci i svi razbarušeni, nahrupe unutra. Tihi su, osim dvojice koji svadljivo šapuću. Lena je opet počela o svojoj kolegici u gajbi i kombinaciji koju je smislila da se izvuče dodatna pomoć iz sustava socijalnog osiguranja. ,,Bit će dosta toga”, poviče žena koja nalijeva čaj koreći one muškarce koji se svađaju. ,,Nije ovo pivnica”, dodaje žena veselo, trudeći se koliko može da ih razveseli i pomiri. Ali oni ostaju zlovoljni. ,,Phyllsie se nikad neće izvući s tim, znaš što mislim, Felicia? Jadna Phyllsie nije za takve stvari.” Još su dvije žene, koje očito ne rade s hranom, a i mlađe od ovih koje je dijele, ušle u prostoriju. Brzo su promotrile one koji su se tu skupili i izabrale Feliciju i njezine drugove da im prvima pristupe. ,,Brigada pomoći”, primjećuje Lena. ,,Ako se ikad ubodete iglom koju nađete”, počinje jedna od žena teroristički, ,,istisnite krv iz šprice što jače možete. Zbilja jako, dok ne iziđe van. Razumijete li?” ,,Mi nismo na igli”, kaže Lena. ,,Nitko ne kaže da jeste”, druga mlada žena preuzima od svoje kolegice onaj razdražljivi ton. ,,Sve što vam kažemo je da biste jednom slučajno mogli biti.” ,,Držite prst pod toplim mlazom dobrih deset minuta. Onda ga umočite u kućno bjelilo.” Kad su žene iz Pomoći prošle, George kaže tonom koji je dao naslutiti da je tijekom njihove harange malo razmislio o onoj stvari: ,,Ne bi ti znali reći za kosilice.” Opetovano kima da bi naglasio taj zaključak, a Lena kaže da se slaže s tim. Nemaju pojma, dodaje ona, ali što je tu je. Pošto su pojeli doručak koji im je bio dodijeljen, Lena kaže: ,,Ideš preko do parka, Felicia?” Nije daleko; sjede tamo i gledaju kako ljudi idu na posao. Na tlu crnom kao ugljen, ruže još nisu počele nicati i puštati svoje novo lišće. Trava, već mjesecima pokošena, još uvijek ne pokazuje ni traga rastu; gredice cvijeća su slobodne od korova. Drvena klupa koju su zauzeli posvećena je Jacobu i Miri Abrahams. Umrli s ostalima, 1938. U sjećanje na njih.

,,Voljela bih imati jednog od onih velikih smeđih pasa s otvorenim ustima”, primjećuje Lena. ,,Prvo što ću kupiti, ako dođem do kakvog novca, jedan je takav pas. Dobar prijatelj s kojim bih mogla na ulicu. Znaš što mislim, Felicia?” Jedan miran par prolazi kraj njih ruku pod ruku. ,,U mirovini”, pretpostavlja Lena; sada idu lagano. Čudno je što su vani tako rano, čudno što nemaju psa. ,,Je li nekome danas, George?” upita i George kaže: ,,Da, danas je rođendan bathsko-wellskom biskupu.” ,,Žao mi je što ne znamo ništa o tim kosilicama”, kaže. Ustaje, a i Lena. Felicia shvaća da je njezin susret s njima gotov. Nije zaboravio, kaže George: jučer je bathsko-wellskom biskupu poslao čestitku s vjevericom. Opet se smije kimajući glavom i kaže da je bathsko-wellski biskup vjerojatno otvara ovog trenutka. Na jednoj misi dok je još išao u školu, kaže, rečeno je da su biskupi osamljeni. ,,Sretno, Felicia”, kaže Lena. ,,Sretno s tvojim dečkom.” ,,Dodat ću jednu pjesmicu koju znam”, kaže George i zastaje da je izrecitira svojim jasnim izgovorom: Od svih stabala što tako lijepo rastu, Staru Englesku da urese, nijedno nije veće ispod sunca, od hrasta, jasena i breze. Odlaze i Felicia ih gleda kako lunjaju među gredicama, a Georgeov glas se čuje neprestano dok sasvim ne nestane.

13.

G

ospodin Hilditch je u svojoj velikoj dnevnoj sobi. Svira Blue Hawaii. Daily Telegraph mu je opušten na koljenima. Kad zazvoni zvono na vratima, ne pomiče se. Zna da neće otići, zna da će ponovno pozvoniti. Na ponovnu zvonjavu on se polako diže i prelazi hodnik istim tim dokoličarskim korakom, a sve se izjedajuće sumnje koje je iskusio rasipaju tako brzo da potpuno nestaju do trenutka kad stiže do vrata. Blue Hawaii je došla do kraja, ali on nastavlja melodiju svojim dahom, puštajući je nježno preko donjih zuba. Stavlja ruku na žalobnu kravatu koju nosi i priteže je prije nego što otvori vrata. ,,Opet se srećemo”, kaže smiješeći se ugodno. Gospodin Hilditch ne tjera svoju posjetiteljicu da uđe u kuću. Stoji na pragu s njom i mora škiljiti u nju jer je mračno. Prisjeća se kako je kao dijete mamio miša u stupicu koja je izgledala kao kavez. Staviš sir i onda odeš. Svaki dan staviš sir malo bliže metalnoj žici i na kraju miš uđe unutra s vlastitim pristankom, siguran da zna što je što. ,,Nisi imala sreće u svojoj potrazi?” Gospodin Hilditch priča smireno ne želeći ostaviti dojam da postoji bilo kakvo zadovoljstvo što se njega tiče. Sluša dok mu mala Irkinja priča kako je bila svuda uokolo. Daje joj vremena da ispriča svoju priču. ,,Ukraden mi je novac.” ,,Ukraden?” ,,Pa, nestao je. Bio je skriven u jednoj od mojih vrećica, i kad sam pogledala više ga nije bilo.” ,,Kretala si se u sumnjivom društvu, zar ne?” Sluša je dok priča o kući vjernika, a potom potkrepljuje svojim pogledom da se nikakvim fanaticima ne može vjerovati. Mala Irkinja kaže da ne zna što da radi. Bila je po drugim prenoćištima, kaže. ,,Koliko si već?” gospodin Hilditch se tapše po trbuhu. ,,Znaš.” ,,U četvrtom sam mjesecu.” ,,Jedva se vidi. Samo malo. Tek počinje.” ,,Rekli ste da možete – da mi možete pomoći onda...” počinje mucati, a zatim se smiri. ,,Pitala sam se da li biste mi mogli posuditi novac za put kući.” Mucanje se ponavlja kad pokušava reći kako je bezobrazno od nje što moli stranca. Kaže da ne zna kome bi se obratila. ,,Želiš ići natrag?” ,,Pogrešno je što sam došla ovamo, nisam uopće trebala doći.” ,,A što s tvojim prijateljem?”

,,Nikad ga neću naći.” Kad je djevojka to rekla, gospodin Hilditch je shvatio da je izgubila nadu. Usprkos svojim rezervama, trebao joj je prići kad ju je vidio na ulici. Sada bi moglo biti prekasno: iz iskustva zna da ih je, jednom kad si zabiju tu ideju u glavu, teško razuvjeriti od toga. Ako osjeća da je prevrnula svaki kamen, to bi jednostavno moglo biti to. Gospodin Hilditch je svjestan hladnoće u svom trbuhu, osjećaja da bi nešto što je smatrao svojim moglo biti otrgnuto od njega. Spreman na opasnost, priča pažljivo i polako hineći mirnoću koja ne odražava njegovu unutrašnju buru. ,,Ironija je u tome što bi tvoj prijatelj izludio od brige kad bi saznao za sve ovo. Imao sam iskustva s tim. Kad bi znao kroz što si sve prošla, sva ta halabuka kod kuće, a zatim potraga za njim u stranoj zemlji, jadni bi dečko bio izvan sebe.” Onda naviru suze, kao što je i očekivao da bi se moglo dogoditi. Sva je krivnja na momkovoj majci, čuje opet, i osjeća odredenu mjeru olakšanja, iako nije siguran zašto. Sluša dok se ponavlja da je majka napisala laži u pismu, da mu je rekla da ne dolazi za Božić izmišljajući nekakav razlog. ,,Jesi li sigurna u to, Felicia? Jesi li od nekog čula da je to bila njegova majka?” ,,Bila je ona. Zaklela bih se sada.” ,,Znači nisi se ni s kim čula otkad si došla ovamo?” ,,Nitko ne zna gdje sam.” ,,Ali znaju da si krenula po Johnnyja.” ,,Samo ona zna u kojem je gradu.” ,,A, naravno, ona mu ne bi rekla da si otišla. Prirodno.” ,,Ne, ne bi.” Ona opet spominje posudbu postiđena kao i prije. Spominje potrebnu sumu koju je sama izračunala. On ne odgovara izravno nego kaže: ,,Ne čini li ti se da je šteta odustati tako lako? Kad si došla tako daleko s tako velikim ulogom? Kao prvo, hoće li te oni primiti natrag?” Vrećice koje nosi sa sobom još uvijek nije spustila na pod. ,,Radije bih pronašla Johnnyja”, šapuće, a uzdasi prate riječi. ,,Jedino što nikada neću saznati.” ,,Ono što ja mislim jest da bismo, nakon svega kroz što si prošla, trebali još jednom pokušati. Razumiješ li me, Felicia? Mogao bih zamoliti djevojku u uredu da nazove uokolo kao što sam ti predložio. Sjećaš li se da sam ti to predložio? Ako je Johnny rekao tvornica kosilica, onda mora biti ovdje negdje.” Ona odmahne glavom brišući nos maramicom: ,,Mora da sam krivo shvatila.” I on polako odmahuje glavom. ,,Trajat će samo sat ili dva, ništa posebno. Ta je djevojka bistra, zna pokoju stvarčicu. Druga stvar: ima tih nekih mjesta za koja sam čuo da se u njima navečer skupljaju momci iz Irske. Na primjer, Blue Light. Jesi li uopće provjerila Blue Light?”

Ona kaže da nije i on je pita ne bi li vrijedilo pogledati tamo i na neka druga mjesta. Samo da se uvjeri prije nego što izvjesi bijelu zastavu. ,,Bilo je razumljivo što si onako odskakutala onaj tjedan, draga. Prenio sam taj događaj Adi kad je bila pri svijesti i rekla je da je to razumljivo. Samo kažem, jer ne bih htio da misliš kako sam se uvrijedio.” ,,Je li vašoj ženi bolje?” ,,Ada je umrla, draga.” Ruka joj prilazi ustima, brz, nemiran pokret. ,,Oh, žao mi je.” Riječi izlaze brzo, opet s neznatnim mucanjem. ,,Oh, Bože, žao mi je.” ,,Prije tri noći.” Pušta da nastupi tišina s obzirom na to da trenutak to zahtijeva. ,,Ustvari”, nastavlja konačno, ,,mora se reći da se spasila. Moramo koristiti taj izraz.” Osjeća da ona pokušava odgovoriti, ali ne nalazi riječi. Osjeća što joj sada prolazi kroz glavu. Misli: dobila si pažnju i ljubaznost od čovjeka koji ima i vlastitih briga, a ti si mu okrenula leđa u trenutku kad si mu trebala. Sve što je onog dana tražio bilo je nekoliko sati, to je bio jedini njegov zahtjev. ,,No, laku noć onda.” Oklijeva osjećajući želju da se sjeti pjesme Blue Hawaii, da je izdahne bezglasno preko svojih donjih zuba. ,,Osim ako nisi za neko piće?” nudi, opirući se svom nagonu da iskaže poštovanje melodiji. ,,Dobrodošla si, naravno. Spremam čaj.” Nakon što je i ona na trenutak oklijevala, uspinje se stubama prema vratima hodnika.

Kuhinja je golema, najveća u kojoj je Felicia ikad bila. Njezin je drveni strop umrljan od para generacija, samo je jedna kuka za šunku ostatak niza koji se nekad sigurno tu nalazio. Dva su kredenca natrpana porculanom, dug jelov stol zauzima središnji dio, hulahupke vise sa sušionika na koloturu. Tu su i četiri stolca s naslonima, ljestvice naslonjene na zid, stari šivaći stroj u kutu, tijesak. Hladnjak i električna peć izgledaju kao da ne pripadaju ovamo. ,,Tu su u blizini”, muškarac koji joj još nije rekao svoje ime kaže nalijevajući vodu u električni kotlić. ,,Ta mjesta na kojima se skupljaju dečki iz Irske. Mogao bih te odbaciti.” ,,Mislite sada?” ,,Još je rano. Blue Light je riblji restoran. Puno nade polažem u Blue Light, osjećam u kostima. Da ti pravo kažem, podiglo bi me da iziđem. Ako ti ne smeta vožnja.” Felicia malodušno odmahuje glavom. ,,Ne, ne. Ne smeta mi.” Ton joj je sumoran. Neće ništa koristiti. Ostala je samo mogućnost da se posudi novac. ,,Prvo ćemo pojesti koji zalogaj.” Pita se je li tijelo njegove žene vraćeno natrag u kuću i, kao da se nešto od toga uvuklo u njezin izraz lica, on kaže da je sprovod bio jutros. Vidi kako je opazila hulahupke na stalku za sušenje. Okreće se od nje dok u tišini spušta

stalak i čisti ga. Kad ih je smotao i stavio u ladicu, stavlja jetricu i povrće na stol i počinje ih pripremati. Otvara limenku s različitim keksima i poziva je da se posluži dok čeka, pozvavši je također i da sjedne. ,,To s tvojim novcem je vrlo loše”, kaže. ,,Znam.” ,,Zar ti baš ništa nije ostalo?” Kaže mu koliko ima sada i dodavši da je, s obzirom da je prihvatilište Vojske spasa bilo puno, prenoćila u jednoj kući koja se obnavlja. ,,I noćas ćeš pokušati u prihvatilištu?” ,,Ne znam.” Ne želi mu reći da će biti prekasno ako odu na ona mjesta za koja je čuo, ali iz načina na koji on zamišljeno kima, dok odsijeca lišće s mrkve, može razabrati da mu je to palo na pamet. Onda joj kaže: ,,Možda bismo trebali ostaviti to večeras. Ionako sam te dovoljno zadržao sa svojim pričama. Žao mi je zbog toga.” ,,Htjela bih ići večeras.” On opet kima, na isti onaj način, kao da je pretpostavio da će to biti njezin odgovor. ,,Žao mi je zbog vaše žene”, kaže. Okrenut joj, leđima pere mrkvu pod mlazom. ,,Ada je bila pobožna”, kaže. ,,Bila je iz pobožne obitelji. Sve joj je to pomoglo kad se približavao kraj”, dodaje. ,,Bila bi sretna da vidi da si se vratila, draga. Bila bi sretna da nas vidi kako idemo potražiti Johnnyja.” Sjeckajući jetricu priča joj o sprovodu, o velečasnom Arthuru Chaseu, o velikom odazivu, o puno vijenaca. ,,Ispričao sam se što ih ne mogu pozvati natrag u kuću. Nisam bio ni za kakvo društvo. Ali velečasni Chase je rekao da uđemo k njemu na koji zalogaj i nas nekoliko je to i učinilo. Nekoliko je mojih pajdaša iz pukovnije bilo tamo, uvijek su bili slabi na nju. I, naravno, njezini prijatelji iz dobrotvornog društva u velikom broju. Moram reći da je bilo dirljivo što su govorili o njoj.” Jedu u blagovaonici. Felicijin mrtvi pogled prelazi preko mahagonijske površine stola i radnih površina, komode u lučnom prozoru, portreta na počasnim mjestima na tri zida, garniture smeđih stolaca presvučenih skajem. Na polici iznad kamina je uokvirena fotografija žene punašnih obraza, omotana crnom vrpcom. ,,Krematorijska služba”, kaže, i ona, ne znajući što je krematorij, zamišlja crkvu. Nalio joj je čaj i opet je ponudio keksima, a potom pokupe posuđe iz kojeg su jeli. Zastao je pred fotografijom prije negoli su izišli iz blagovaonice. Njegova se glomazna ramena zatresu, a i ona nabreklina od njegovog vrata. Kad se okrenuo da joj se obrati, da primijeti da je njegova supruga bila prekrasna žena, sitne su mu se oči izgubile iza zamagljenih naočala. Ona se opet srami što se uplašila nakon što je on bio tako dobar prema njoj, nakon što je imao vremena za nju dok je brinuo zbog ženine operacije. Nitko nije bio tako pažljiv. Sjeća se neprijateljskih lica u Domu Okupljenih, i sumnje

na licu gospođe Lysaght, i oca kad ju je nazvao kurvom. Lena i George su otišli želeći biti sami. Sjeća se gospođe Furey kako je upozorava da pazi što govori. ,,Lijepo od tebe što si to rekla”, odgovara njezin dobročinitelj nakon što se ona zamuckujući ispričala što je pobjegla. ,,Kao što rekoh, draga, nisam se uvrijedio.” U njegovom je glasu velikodušnost, toplina koja je veseli. Gospodin Hilditch je oprezan. Prelazi na temu skrivanja na zadnjem sjedištu auta i objašnjava da je to nužno jer bi se u protivnom mogla stvoriti pogrešna slika zbog prisutnosti mlade djevojke u njegovom društvu tako brzo nakon Adine smrti. ,,Oprosti zbog toga”, ispričava se nakon što iziđu iz neposrednog susjedstva i dodavši da ne želi uvrijediti uspomenu na Adu takvim pričama. Skrene u ugibalište kako bi mu se ona mogla pridružiti naprijed. ,,Znači, bila si naokolo”, potiče je pa, dok se voze, sluša o toj kući vjernika, a onda o beskućnicima od kojih jedan, izgleda, šalje rođendanske čestitke biskupima. Tu je i neki čovjek koji se pokušava riješiti trenutne podstanarke, i klošarica koja gura svoje stvari u kolicima. Taj s rođendanskim čestitkama zvuči praznoglavo. ,,Sretneš gadne ljude kad se skitaš”, jedini je komentar koji si dopušta. ,,Na tvome bih mjestu dobro pazio. No, znaš već i iz vlastitog iskustva.” Putem do ribljeg restorana, koji je dobrih tridesetak milja dalje, svrate u Happy Eater, a zatim i u Dog and Grape nekoliko puta je odveo Beth. Odlučuje se za salon jer se sjeti da u pubu imaju juke-box. Dok prolaze, jedan sredovječni par pogleda ih jednom ili dvaput, ali je četvorka s pudlom previše zaokupljena vicevima koje priča jedan od njih da bi obraćala pažnju. ,,SevenUp”, naručuje ona, a i on uzima to isto i paketić čipsa. Kad razgovor utihne, on kaže: ,,Ada je bila Malaway. Ada Daphne Malaway, Daphne po majci. Obrtnička obitelj. Kuglični ležajevi za jednu tvornicu teških vozila.” Ona sjedi tamo i osvrće se oko sebe za licem koje traži i ne pije Seven-Up. ,,Kasnijih smo se godina često prisjećali dana našeg vjenčanja. Kako smo prošli ispod isukanih mačeva, a onda smo jednim od njih poslije razrezali tortu. Različite se drugarske tradicije njeguju na vojničkim vjenčanjima – pije se šampanjac iz pukovnijskih šljemova, kolege časnici grle mladenku. Ništa neumjesno, naravno.” Krećući prema šanku po još jedan paketić čipsa, gospodin Hilditch prijateljskim kimanjem daje do znanja da je primijetio prisutnost onog sredovječnog para. Žena odvraća pogled, a muškarac samo bulji. Nema smisla ostajati ovdje, razmišlja gospodin Hilditch trpajući u džep čips za grickanje u autu. ,,Blue Light nam je najveća nada”, predviđa uvjereno nakon što su krenuli. Sve ih je u svoje vrijeme vodio u Blue Light, jer su takva mjesta bila za njih, posebno za Gaye. Njemu samome nije stalo do tog lokala iako imaju dobar pomfrit. Mišljenja je da je na lošem glasu, što se potvrđuje već na ulazu kad se grupa siledžija počinje cerekati.

,,Ne?” mrmlja on dok ona razgledava uokolo, ne više onako nestrpljivo kao na prethodnim mjestima, već umorno. ,,Ništa, draga?” Ona odmahuje glavom. Sluša glasove oko sebe i poraženim glasom kaže da ovo nisu Irci. ,,Možda ti irski momci dolaze poslije. Dajmo im dvadeset minuta, hoćemo li?” Progurava se do šanka da naruči list i pomfrit. Kad se vraća do nje, ona je već pronašla mjesto u jednom separeu. Kaže mu da ne želi ništa jesti, a on je pokušava nagovoriti da uzme nešto hranjivo s obzirom na svoje stanje. To je, naravno, razočaranje za nju. Shvaća je, kaže. ,,Ispričaj me na minutu, Felicia, dok ne obavim jedan kratki razgovor i ne saznam stanje stvari. Upravo mi je palo na pamet da jedan tip kojeg znam zapošljava irsku radnu snagu – upravitelj talionice na milju odavde. Dok kažeš keks dobit ću informacije o tome kamo momci odlaze navečer ako više ne dolaze ovamo.” Šeta po muškom zahodu minutu ili dvije, nedovoljno dugo da bi dopustio da mu se ohladi hrana. Na povratku u separe vidi kako joj se dvojica onih siledžija pokušavaju uvaliti. ,,Mogu li vam kako pomoći?” Smiješi im se ljubazno, ali istog trena oni postaju prosti, a zatim odlaze. Pogodio je da će joj, ako je ostavi, pristupiti i tako mu dati priliku da jasno kaže što je što. ,,Nemam sreće”, izvješćuje je. ,,Izgleda da je na večernjem izlasku.” Siledžije odlaze i samo još nekoliko parova sjedi u separeima. Neka razdrljena djevojka mete pod. ,,Pričaj mi još malo o sebi, Felicia.” Postavlja joj pitanja da je razveseli: o njezinom domu, imaju li kakvog ljubimca, o prijateljicama koje je imala i znaju li one gdje je sada. Ona odmahuje glavnom: nikome nije rekla, ponovno potvrdi i ponavlja da ih je, ako je njezin otac otišao na policiju i ako su oni ispitivali majku njezinog dečka, ona sigurno navela na krivi trag u vezi s njegovim prebivalištem. Slika te žene počela se vjerno oblikovati u mašti gospodina Hilditcha, ali sad ne želi o njoj razmišljati. U pogodnom trenutku kaže: ,,Nadam se da nije drsko s moje strane, Felicia, ali jesi li uopće razmatrala svoje stanje?” Malo je podigao glas. Očito zainteresirana, ona je razdrljena djevojka sada prilično blizu. ,,To su lijepe vijesti, naravno”, nastavlja, a zatim ponovno spušta glas. ,,Ja samo mislim, Felicia, da se, bez obzira na rezultat potrage za Johnnyjem, ne želiš naći u škripcu. Nemoj pustiti da ode predaleko, uvijek je bio savjet koji je davala Ada, a i ja isto tako. Dovoljno je reći: izgubiti; to je izraz koji pokriva dosta toga. Razumiješ li me, Felicia?” ,,Da.”

,,Što je, tu je, Felicia. Znam što si mislila kad si rekla da želiš prije razgovarati s Johnnyjem. I ti i ja bismo radije tako i, naravno, potrudit ćemo se, ali to u ovom trenutku ne izgleda kao neki izbor.” Izgleda da ga ne sluša. Nekako je daleko kao da ju je njegovo raspitivanje o njezinom domu odvelo natrag tamo. Podbada je praktičnim pitanjem. ,,Želiš li nešto, draga?” Naručuje čaj. Prije negoli se digne da joj ga donese, on razmazuje kečap na zadnji krumpirić. Sjećaju ga se iza šanka, siguran je u to. Znaju ga iz viđenja iako ga nikada ne pozdravljaju. Sjećaju ga se zbog djevojaka, jedna pa druga, a sada nova koja čeka dijete. Lagani drhtaj zadovoljstva javlja se negdje u njemu dok nosi plastične kutije natrag u separe. Glava joj je okrenuta ustranu i zna da plače. Razlaže joj još jednu stvar: ako ne pronađu Johnnyja i ona se vrati u ovakvom stanju, bit će definitivno prekasno kad se Johnny tamo pojavi. A logično je da hoće jer običava redovito posjećivati svoju zlovoljnu majku. ,,Hoću reći, bolje bi stajala kod Johnnyja ako ga ne budeš prisiljavala s djetetom o kojemu nije imao pojma. Možda se varam, draga, ali to je tako.” ,,Ne želim napraviti tako nešto.” Neki zvuk sličan jecaju provaljuje iz nje i on se premješta kraj nje na drugu stranu stola. Stavlja ruku na njezino rame i ona počinje beskrajno naklapati o tome kako je posjetila neku ženu na farmi koja je, čini se, bila intimna sa svojim bratom. ,,Obriši oči, draga.” Prije nego što su se upoznali, Sharon se riješila tri male pogreškice s tog područja. Spomenula je mjesto na koje je otišla treći put, kad joj je platio šef kemijske čistionice. ,,Lud od straha”, rekla je Sharon. ,,Klinika Gishford u okolici Sheffielda. Otmjena”, kazala je Sharon. ,,Oprostite.” Sadašnja djevojka ispuhuje nos u maramicu koju je omotala oko prstiju. Ljudi sada definitivno primjećuju, muškarac i žena koji čekaju na pomfrit za šankom, djevojka i mladić u separeu preko puta. ,,Ne govori ništa, Felicia. Nemoj ni pokušavati pričati dok se ne sabereš.” Mala ruka gospodina Hilditcha zgrabi njezinu i krajičkom oka on vidi da parovi u separeu i za šankom još uvijek obraćaju pažnju. Došlo je do ljubavne svađice, pretpostavka je na njihovim licima, mali nesporazum koji je sada izglađen. ,,Popij taj čaj dok je još topao. Toplo je dobro, kažu. Ne, to spominjem samo zato jer je one noći kad sam došao i rekao Adi da sam te vidio kako lutaš, ona rekla: ‘Pitam se čeka li dijete?’ Žena može naslutiti, znaš, čak i izdaleka. Dok, s druge strane, ja sam nisam imao pojma iako sam bio u tvome društvu. Riječ je o tome da te doktor ovdje mora srediti ako to zatražiš u ranom periodu. S druge strane, ako dođeš kasno, pokažu ti vrata.” ,,Mnoge dolaze preko radi toga.” ,,Naravno da dolaze.” Novo uzbuđenje obuzima gospodin Hilditcha. Sjeća se Sharon dok je govorila kako je bila iza granice, u dvadeset devetom ili tridesetom tjednu, onda

kad ju je šef kemijske čistionice odveo u Gishford. Mora biti privatnik, sjeća se da je rekla, ako je bilo što mutno. Sheffield je vjerojatno dovoljno daleko. ,,Jedino”, kaže, ,,mislim da sam u pravu kad velim da bi, ako ima bilo kakvih nepravilnosti, mogla ići amo-tamo po lokalnoj bolnici do sudnjega dana. Netko tko nije platio zdravstveno osiguranje. Netko tko je stranac. Mogla bi tamo visjeti tjednima.” ,,Što?” Nije ga slušala. On dopola sklapa oči zamišljajući se s njom u Gishfordu onako kako je Sharon opisivala. Vidi se u čekaonici, iz njegove se prisutnosti uz nju izvodi jasan zaključak. Zanesen na trenutak, gospodin Hilditch teško diše, a onda se smiri. ,,Zaobići ćeš birokraciju ako odeš kod privatnika, kažem ti.” ,,Ne znam što da radim kad nisam u prilici da popričam s Johnnyjem. To je i Johnnyjevo dijete”, dvaput ponavlja povišenim glasom. Ponavlja da ne zna što da radi. Slike u mašti gospodina Hilditcha se povlače. Emocije koje je pobudila njegova usputna napomena uzbunjuju ga. Ljudi sada primjećuju, to da, ali to je zadovoljstvo pomiješano sa strahom da je bio nespretan, da mu opet izmiče iz ruku. Kad ona utihne, kaže: ,,To ja samo zato jer je Ada to spomenula prije nego što je otišla, ali u pravu si, najbolje je to ostaviti za sada. Nećemo se više vraćati na to. Žao mi je što dečki iz Irske nisu večeras bili ovdje. Problem je što su oni uvijek prolazni gosti. Mali problemčić i nađu drugo mjesto. Žao mi je zbog toga, draga.” ,,Nije vaša krivnja.” On se ponada da će nastaviti, ali to se ne dogodi. ,,Potištena si, draga?” ,,Pomalo.” ,,Izgledaš živahno, ustvari. Ako ti je to neka utjeha.” Ona ne odgovori. ,,Reći ću onoj djevojci iz ureda da se raspita odmah ujutro, a onda ćemo vidjeti gdje smo. Kako ti se to čini?” ,,Neće ga naći.” ,,Ako ga itko može naći, onda je to ta djevojka. Obećavam ti, Felicia.” Nakon što se riblji restoran zatvorio nastavljaju dalje, ali svraćaju još samo na jedno mjesto, u Little Chef, koji je na njegovo iznenađenje još otvoren. Poslije se zaustavljaju na ugibalištu na kojem su stajali i prije. ,,Nadam se da ti nije neudobno.” Ne zna prodire li njegova briga kroz deku koju je na njegov poticaj prebacila preko lica kad se ponovno sklupčala na zadnjem sjedištu. Preporučio je deku zbog ulične rasvjete. ,,Sjajno je što imaš razumijevanja za to”, dodaje opet pokušavajući pobuditi veselje. Dok se auto zaustavlja na šljunku pred brojem tri, ponavlja da će se djevojka sutra ujutro odmah baciti na slučaj. Ispitat će sve mogućnosti na koje

naiđe, doći će do kadrovskih odjela u različitim tvornicama na način na koji ne bi mogao ni nekakav privatni detektiv, dat će im ime Johnnyja Lysaghta s detaljnim opisom. Kao što je rekao kad je prvi put spomenuo čitavu stvar, provjerit će izborne popise i sve ostale popise koje pronađe. ,,Do večeri ćemo znati rezultate. Imat ćemo gazdu Johnnyja na vidiku.” ,,Hoću li se vratiti da mi kažete?” Po načinu na koji to govori, po umoru u njezinom glasu zaključuje da je ona očito već uvjerena, usprkos svemu što je rekao, da neće imati nikakvih vijesti za nju. Jedino joj je na umu novac koji je došla posuditi. ,,Bilo kad nakon što se smrači. Možda oko šest?” Podiže ruku do usta da priguši zijevanje. Onda, što ležernije može, pita: ,,Naći ćeš nešto za večeras, hoćeš li?” ,,Pokušat ću opet u toj kući. Kod gospodina Cauncea.” ,,Pazi se na takvim mjestima, Felicia.” ,,Hoću.” Njezine su vrećice kraj vješalice u hodniku gdje ih je i ostavila. Gleda je dok pokušava naći riječi kojima bi pokrenula pitanje novca, ali previše je sramežljiva da bi se vratila na tu temu. To je prirodno, s obzirom da je žicanje pedesetak funti od potpunog stranca osjetljiv pothvat. Pita se da li da sam spomene novac, tek toliko da ostane zainteresirana, ali odluči suprotno. ,,Sve je bilo u redu u zahodu prije nego što si krenula?” pita umjesto toga, također ležerno. ,,Da, sve u redu, hvala.” Ona još uvijek oklijeva. Počinje nešto govoriti, ali uspije prozboriti samo riječ ili dvije prije negoli se prekine i zaželi mu laku noć. Sada manje ležerno, tonom umotanim u brigu, naglas se pita je li joj mudro lutati naokolo u ovo doba noći? ,,Dobrodošla si, naravno”, ponudi potom, ,,da prenoćiš ovdje.”

14.

,,Jprednjem dvorštu, jedan od čistača u kantini.

utro, gospodine Hilditch!” pozdravlja ga čovjek s bolesnom nogom na

,,Jutro, Jimmy. Malo je bolje vrijeme, ha?” ,,Dobro je za srce, gospodine Hilditch.” Cmizdravo vrijeme od zadnjih dan-dva je prošlo, sada je mraz a nebo je čisto. Danas su rissole u tijestu ili pečena svinjetina ili riba; suhe šljive i krema od jaja ili puding: jelovnik za četvrtak. Vjerojatno će uzeti rissole s pomfritom i kašastim graškom, osim ako pečenje ne bude posebno dobro, što se s vremena na vrijeme dogodi. ,,Jutro, gospodine Hilditch”, pozdravlja ga netko iz daljine i on se smiješi i maše. Čini se neobičnim da ga pozdravljaju kao i inače. Čini se neobičnim da ga nitko ne gleda drukčije na dvorištu, ili u kuhinji u koju ulazi deset minuta kasnije, ili kroz stakleni zid ureda koji se nastavljaju na njegov. Gospodinu Hilditchu je teško vjerovati da nitko od tih ljudi nije svjestan da je prije manje od osam sati, u jedan i dvadeset ujutro, stojeći u svom hodniku, uputio poziv koji je uputio i da je pod njegovim krovom, kao posljedica toga, jedna nepoznata djevojka iz Irske. Svakog svog budnog trenutka poduzimaš sve mjere opreza zbog lupetavih jezika. A onda, u jednom trenutku, od svega digneš ruke. Niti jednom nije osjetio poriv da primi Beth ili Elsie Covington ili bilo koju drugu pod svoj krov. Nikada prije nije spominjao neku svoju ženu ili pričao o tradicionalnom vojničkom vjenčanju i mačevima. Nikada prije nije bilo potrebe za bilo čim što bi značilo više od sastanaka, zajednički provedenih sati, i ljudi koji su ih primjećivali tamo gdje je to bilo sigurno. Prošle je večeri u Little Chefu žena koja je skupljala posuđe definitivno nešto promrmljala onoj drugoj i njih su obje pogledale preko gdje je mala Irkinja odmahivala glavom nakon što joj je skrenuo pažnju na jednog mladića koji je upravo ulazio u lokal. Očito, dvije su žene ustanovile da je trudna. Još uvijek se jedva vidi, ali žene mogu primijetiti ono što muškarac ne može, kao što zna iz onoga što su mu ponekad prenosili u kantini. Čak joj je, nastojeći voditi razgovor, to i rekao; nešto u vezi sa ženskom percepcijom. Drhtanje slično onome koje prati napadaje gripe, uzbuđenje koje je počelo s drhtajem zadovoljstva u ribljem restoranu Blue Light, postalo je jače kad je poslije stajao s malom Irkinjom u hodniku, dok su je njezine vrećice čekale da ih uzme, a oko vrata joj se jedva vidio mali metalni križić. Pozvao ju je pod svoj krov jer ga je nešto nagnalo da to učini, kao što ga je nagnalo da uzme Gayeinu ruku kad su odlazili iz Pam’s Pantryja na benzinskoj stanici Creech Wood – preuranjena akcija s obzirom da je to bio njihov prvi zajednički izlazak. Ipak, i

da je htio, ne bi se bio mogao suzdržati, unatoč tome što Creech Wood nije dovoljno daleko, čak štoviše – dobrih dvadeset milja preblizu. Dvije minute kasnije, u autu, primijetio je čovjeka koji je izgledao kao Bellis iz lakirnice, i neka napetost, toplina koja je postajala ledena, skupila mu se u trbuhu. ,,Vaša kćer, gospodine Hilditch?” zamišljao je kako će mu taj čovjek pristupiti sljedeći put kad se sretnu u kantini, i kako mora odmahnuti glavom i reći da nikada u životu nije bio na benzinskoj stanici Creech Wood. No na njegovo golemo olakšanje pogriješio je: bio je to netko drugi. Opasnost da ga vidi pogrešan par očiju dok isprepleće ruke s prijateljicom sada mu se čini kao sitnica, malenkost u usporebi s mogućnošću da se dozna kako je neku djevojku doveo pod svoj krov. Po prvi put otkad je odrastao osjećaj rizika je privlačan, i nagonski je svjestan da je to zato što je rizik tako velik. Gospodinu Hilditchu također se čini da je dugo putovao do ovog odredišta, da je svim njegovim prethodnim akcijama nedostajao efekt koji je ova povukla za sobom. Mala je Irkinja provela noć u njegovoj velikoj dnevnoj sobi rekavši da će joj biti dobro i tamo, iako joj je nudio sobu s krevetom na katu. Legla je na sofu gdje ju je vidio kad se na prstima spustio dolje prije nego što se povukao. I dok se sada sjeća njezinog zasjenjenog, usnulog lika, gospodin Hilditch je svjestan da ta sofa za njega više nikada neće biti ista. Ta je djevojka već koristila i vilice i žlice kojima se sam služi, i zahod, a možda se i gola okupala. ,,Skuhaj si koje jaje”, rekao joj je prije nego što je otišao, ,,ako ogladniš kasnije, Felicia.” Neka se slobodno posluži svime što je njegovo. Gospodinu Hilditchu jutro sporo prolazi, teško vrijeme za koncentraciju. Zna da može vjerovati toj djevojci. Zna da će ostati u kući, da se neće odvažiti otići do živice ili zadnjeg dvorišta jer joj je rekao da je najbolje da ne ide tamo. Bit će pažljiva, držat će se podalje od prozora iako se oni tek dijelom vide s ceste; posebno će se kloniti prozora u prizemlju za slučaj da koji od raznosača letaka pogleda unutra. No, usprkos tome, nervozan je, što je valjda prirodno. Bilo bi ugodno kad bi sve to otegnuli, kad bi se odvezli večeras u nekom drugom smjeru, kad bi opet sjedio s njom za kasnim noćnim obrokom nakon što obiđu još nekoliko kafića. Ali shvaća da nije raspoložena za otezanje; odustala je i počinje biti razdražljiva. Gospodin Hilditch opet zamišlja kako joj u čekaonici Klinike Gishford šapuće da ne brine. Ni nečega takvog nikada prije nije bilo, čak ni približno. ,,Ide dobro, gospodine Hilditch?” pitanje je za vrijeme ručka u kantini. ,,Dobro, hvala. Vi?” Stiže neki odgovor; gospodin Hilditch skriva nedostatak interesa iza smiješka. Sigurno ona Azijatkinja koja dijeli kašasti grašak vidi da nije kao jučer? Kako je moguće da nema nečega na njegovom licu što bi odražavalo frisson nemira zbog kojeg je ostao budan cijelu noć jer je ona pod njegovim krovom i dijeli ih samo nekoliko stuba? ,,Oh, kako si ti plašljiv!” govorila bi mu majka kad je imao šest godina. Opet se smiješi, zadovoljan što mu se ta

primjedba vratila. Zahvaljuje Azijatkinji i podiže pladanj nimalo se ne osjećajući plašljivo. Možda sada lista koji Geographic. Drukčija je od ostalih, nema ništa grubo u njoj. Jednostavna kao ptica, što bi se i očekivalo s obzirom da dolazi otkuda dolazi. A opet, naravno, sve su one iste. Kad se istina zabulji u njih, odvrate poglede. Beth, s pokojom čašicom previše, nije je mogla podnijeti ni na trenutak, Elsie je postala imuna na nju još prije nego što je otišla na ulicu. Što im se više laže, to više si lažu same – Jakki o svom takozvanom direktoru kompanije, Sharon o svom šefu kemijske čistionice, ocu petero djece, koji ju je preveo žednu preko vode. Prvi put kad ju je vidio, Bobbi je imala plavo oko – jer je udarila u rub vrata, rekla je. ,,Što bih mogao uzeti, gospodine Hilditch?” želi znati jedan zaposlenik čijeg se imena ne može sjetiti i on predlaže svinjetinu zbog korice. ,,Možda i uzmem, gospodine Hilditch. Izgleda vrhunski ta svinjetina, ha?” Možda sad jede svoja kuhana jaja. Možda je pustila Lazy River u velikoj dnevnoj sobi i melodija nježno dopire do kuhinje. Znatiželja ju je odvela na kat, do haljina koje vise u ormaru i cipela na linoleumu kraj njega. ,,Pokvarila se treća napa, gospodin Hilditch”, netko ga obavještava tog poslijepodneva, a on jedva da može razabrati je li muško ili žensko, što svejedno nije važno, neka sjena u kombinezonu kakav svi oni nose, neko pokrivalo za glavu po europskim standardima. ,,Jao meni”, odgovara kao što uvijek čini kad dođe do katastrofe. Gleda dok se gomila skuplja oko neispravne nape, Len iz finalne obrade, kojeg uvijek pozivaju za ovakve popravke, i većina kuhinjskog osoblja. ,,Mislim da ćete vidjeti da smo konkurentni”, trsi se poslije predstavnik Crosse and Blackwell’sa u uredu. ,,Ukupno uzevši, rekao bih da smo izvan konkurencije.” Ne zanima ga, nije važno. Pokvarena napa ili povoljne cijene, kako bi to bilo tko mogao usporediti s izbjeglicom iz irskih močvara koja prolazi kroz sobe u njegovoj kući, s djevojkom s križićem na jeftinom metalnom lančiću? ,,Ispričajte me na trenutak”, kaže predstavniku i iz govornice za osoblje pred kantinom telefonira u Kliniku Gishford. ,,Da, možemo urediti hitno”, uvjerava ga smirujući glas. Vrlo građanski zvuči to mjesto, kao što je Sharon i rekla. ,,Pozovite nas”, nudi se čovjek iz Crosse and Blaskwell’sa pošto se vratio u ured. ,,Kad bilo, čim razmislite.” ,,Da, hoću.” Rukuje se s njim nastojeći mu zapamtiti ime. ,,Uvijek vas je lijepo vidjeti, gospodin Hilditch.” ,,I vas.” Trudnica u njegovoj kući, koja ispituje ljepotu njegove majke umotanu u žalobnu vrpcu na polici u blagovaonici, ide iz sobe u sobu na katu i na kraju se kupa gola. Gospodin Hilditch spušta vjeđe preko očiju u nadi da će se ta slika

pojačati. Dok čovjek iz Crosse and Blackwell’sa zakopčava torbu, okreće glavu i na trenutak skine naočale da sakrije svoju usredotočenost na osobne stvari. ,,Ostavit ću vam još jednu podsjetnicu”, kaže čovjek stavljajući karticu na rub stola gospodina Hilditcha. ,,Samo podsjetnik.” Njezina je odjeća prebačena preko stolca i držača za ručnike u kupaonici – još otkad mu je majka bila živa, nečega takvoga nije bilo na broju tri.

Ostaci čaja, koji je prije sat vremena Felicia pripremila u ogromnoj kuhinji, hladni su. Glava je pomalo boli i sve je u njoj zbrkano uslijed briga koje su je morile cijeli dan. Na ovaj ili onaj način, vratit će ono što je uzela starici i što više nema. Uzet će čišćenje na pola radnog vremena, na sat dnevno, štogod se bude nudilo. I sve što dobije za put kući vratit će tako što će posuditi od Carmel, ili od Aidana i Connie Jo, ili čak od sestre Benedikt, nabavit će već nekako. Kad dođe Johnny – možda za Svetog Patrika ili za Uskrs – pomoći će joj kad mu objasni. Kad Johnny dođe razmrsit će smicalice njegove majke i ispričat će mu svaku, pa i najmanju pojedinost: što joj se motalo po glavi kad se odvezla do gospođice Furey, kako je u posljednjem napadaju očaja potražila savjet od dviju žena koje su dijelile letke u tvornici konzervi kad su se pojavile glasine da će se zatvoriti. Pomoć dostupna svim ženama u nevolji, obećavali su leci, i netko je jednog prilijepio na vrata vanjskog zahoda, gdje je još uvijek stajao s podcrtanim brojem telefona kad je otišla pogledati. ,,Samo dođite”, pozvao ju je jedan glas kad je nazvala i dao joj adresu u mjestu udaljenom dvadeset milja. Pošto je oprala šalicu, tanjurić i čajnik, Felicia sjedi u velikoj dnevnoj sobi sjećajući se onog hladnog poslijepodneva. Vrećice su joj iza sofe gdje ih je ostavila kad je legla prošle noći. Sans Souci zvao se bungalov u kojem su živjele te žene, s pošljunčanom fasadom u ružičastoj nijansi na jednom malom imanju. Žene su nosile debelu pletenu odjeću i naočale, i zvale su je ,,ljubavi” govoreći joj da ne brine. Dale su joj kave u šalici, a ona im nije htjela reći da to nije išlo uz njezino trenutno stanje. Dok je pričala o svojim problemima, u sobu je ušlo jedno dijete kojem su naložile da ode. Žene su sjedile na podu i same ispijajući šalice i šalice kave. ,,On je odgovoran”, istakla je jedna koja je imala naočale tamnijih okvira od svoje prijateljice. ,,Ne može se izvući.” No, ona je rekla da nije tako, i počela je od početka: kako su se ona i Johnny zaljubili, kako je on činio sve što je mogao da ih zaštiti od ovoga što se dogodilo, ali je nešto pošlo po krivu. Bilo ju je stid kad je to rekla. Sramila se što mora pričati strancima i usred priče se smela. ,,Kažeš da muškarac ne zna?” upitala ju je druga žena, pa im je objasnila da je Johnny otišao na brzinu i da se nisu uspjeli dogovoriti da ostanu u kontaktu. ,,Prije nego što učiniš bilo što”, zaključila je ista žena, ,,moraš se dokopati oca. Imaš jasna prava po tom pitanju. Otac koji je otprhnuo kao ptičica ili tako nešto. Muškarac je odgovoran od trenutka kad te skoristio.” Opet ih je uvjeravala da nije bilo tako, ali žene su ustrajale na tome da na to treba gledati na taj način. Iskorištavanje je ako muškarca boli briga, ako uživa s

djevojkama gdje god može. Gdjegod da je sad, sudski nalog bi se mogao ishoditi; čim se dijete rodi, alimentacija bi se mogla uzeti od očevih prihoda. Spominjale su neke cifre: broj žena u državi ostavljenih na taj način. Dodirnule su se i bešćutnosti takvog postupka, monstruozne sebičnosti. ,,Dajte nam prekršiteljevo ime”, navaljivala je žena s tamnijim okvirima, protežući se preko poda da dohvati komad papira po kojem je ono dijete crtalo bojicama. ,,Puno ime i adresu u Irskoj, ako nam ne možete dati podatke o trenutnom boravištu.” U velikoj dnevnoj sobi Felicia se prisjeća kako je odmahnula glavom i ubrzo zatim otišla. Na vratima bungalova žene su joj rekle da su i one samohrane majke, svaka s jednim djetetom. Obitelji s jednim roditeljem su sada prihvatljive, uvjeravale su je; neki se odlučuju za to. Ponudili su joj pomoć po pitanju sudskog naloga; u pedeset posto slučajeva bile su uspješne sa sudskim nalozima. Dnevno svjetlo počinje gasnuti u sobi; polumrak se pretvara u tamu, a zatim automobilske gume zaškripe na šljunku. Zalupe se vrata auta i njegov je ključ u bravi. ,,Bez uspjeha”, odmahuje tužno glavom. To su njegove prve riječi. Cijeli je Božji dan djevojka telefonirala okolo. Baš ništa. Nigdje ni traga Johnu ili Johnnyju Lysaghtu. Ne, nije razočarana. Znala je, rekla je, da će tako biti, nije neočekivano. Barem znaju na čemu su, kaže on, barem je sve to završilo. ,,Jesi bila OK?” upita. ,,Da, dobro.” ,,Prigrist ćemo nešto, a onda isplanirati sljedeće poteze.” Nasmije se. ,,Nekako ćemo te odvesti kući.” Priprema im hranu, a potom opet formalno jedu u blagovaonici. Priča joj o svojim danima u pukovniji, akcijama koje je vidio. Pita je da li se zainteresirala za geografske magazine na policama i uvezane primjerke Railway and Travel Monthlyja. Moli je da mu ispriča nešto više o sebi, a ona kaže da zbilja nema puno toga, no nakon što on ustraje priča mu o majčinoj smrti, o tome kako se u društvu Carmel i Connie Jo svakog jutra uspinjala St. Joseph’s Hillom u samostansku školu, istim onim putem koji je prelazio i još uvijek prelazi njezin otac. Na njegovu molbu opiše mu trg: Dohney je tamo gdje stoje autobusi, kip vojnika u spomen palih za domovinu, kino Two Screen Ritz. Ispriča mu kako gospodin Hickey nije htio da se konfeti bacaju u hodniku hotela zbog nereda, i kako je Aidan odustao od svog zanata pod pritiskom obitelji u koju se priženio, te kako sada poslužuje u McGrattanovim biciklima i kolicima. Priča mu o tome kako je Shay Muloone došao u Diamond Coffee Dock i kako bi njezin otac volio da ona radi samo pola radnog vremena, tako da bi se mogla nastaviti brinuti za kuću i za kuhanje, pa ne bi morali unajmiti gospođu Quigly da svaki dan u podne pogleda kako je starica. Ispriča mu kako su joj, dok je bila dijete, ljudi, kad bi išli na more, donosili školjke svih veličina i oblika, te da ih je nekad držala na ormariću u svojoj sobi, ali ih sada drži u ladici u kojoj su i pisma koja je napisala.

Cijelo to vrijeme on je sluša, nalijevajući čaj u šalice pošto su završili s glavnim jelom i prekidajući je samo da je ponudi biskvitom uz žele koji je pripremio tog jutra. A onda, dok su još uvijek u blagovaonici: ,,Znam da ne brineš o tom pitanju, Felicia, ali bojim se da mi je dužnost da ga se opet dotaknem. Imao sam iskustva u starim danima, kao što sam ti objasnio, s nekim mladim dečkima pod mojom komandom. Nema nijednoga, niti jednog jedinog u mojem sjećanju, Felicia, koji nije želio da se stvar sredi. Svaki od njih bez iznimke.” Ona kima znajući na što on misli. ,,Došla si ovamo da postaviš Johnnyju to pitanje, ali nikada nisi dobila odgovor, Felicia. Tako moramo gledati na to. Da se djevojci u uredu danas posrećilo, bio bi to drugi par rukava. Ne kažem da ne bi. Ali nije, i sad sam sasvim siguran: nećeš naći Johnnyja.” ,,Johnny će doći preko, za Svetog Patrika ili za Uskrs. Mislila sam na to cijeli dan. Bit će sve u redu kad se vratim natrag i kad budemo ponovno zajedno.” ,,Ali, draga, zar nisi išla biciklom do one žene o kojoj si mi pričala? Nisi li tada željela srediti stvar?” ,,Nisam imala pravo misliti o tome bez Johnnyjevog znanja. To je bilo zato jer nisam mogla smisliti što bi mi bilo najbolje.” ,,Upoznat sam sa svim tim, draga. Cijenim svaku tvoju riječ, cijenim to što si promijenila mišljenje. Ali ono što sada pokušavamo dokučiti je što bi Johnny htio, a nemamo pristupa njemu. Razumiješ li me, draga?” ,,Da, razumijem. Samo...” ,,Ako se Johnny vrati i nađe te u određenom stanju reći će sam sebi da je uhvaćen u zamku. Svaki bi mladić to napravio.” ,,Ne pokušavam ga uhvatiti u zamku.” ,,To ti i kažem. To je ono što znamo ti i ja. Ne mora značiti da će i Johnny tako misliti.” ,,Johnny i ja se volimo. On ne bi pomislio tako nešto, da je uhvaćen u zamku.” ,,Nema sumnje da te Johnny voli, draga. Ništa od onoga što si mi rekla nije u suprotnosti s tim. Samo ti kažem da nesreća vrlo lako može utjecati na situaciju u kojoj se nalazite ti i Johnny.” Zastaje gledajući na trenutak ustranu prije nego što nastavi. ,,Ada je tako govorila, Felicia. Ada je imala nezanemariv uvid u pitanja srca.” ,,Da smo ga bar našli.” ,,Da smo bar. Bit ću iskren prema tebi, Felicia: ništa me na svijetu ne bi tako zadovoljilo kao kad bi Johnny pozvonio na vrata ove iste minute.” ,,Johnny ne zna...” ,,Znam, draga, znam. Ja to samo tako, hipotetski kažem. Stvar je u tome, Felicia, da si sada ovdje gdje su određene pogodnosti dostupne. Ovo što ti sada

govorim je ono što bih rekao i svojoj kćeri, da smo je ja i Ada kojim slučajem imali. Nudim ti prednost svog dugog iskustva. Više ne dvojim, Felicia.” Tiho sjedi za velikim stolom za jelo, glavobolja joj se pogoršala. Pokušava dokučiti, zamisliti kako bi to bilo: Johnny stiže kući, ona ga sreće, Johnny je gleda znajući sve prije nego što mu može reći. Pokušava vidjeti njegovo lice. Pokušava ga natjerati da govori. ,,Razmišljao sam o tome od pola dva poslijepodne, Felicia, kad jc djevojka došla k meni i zatresla glavom. Sjedio sam tamo i govorio si da nije riječ samo o Johnnyju. Tu je i njezin otac, rekao sam si, čovjek ojađen zbog svega što se dogodilo. Tu je i njezin brat koji se oženio onog dana, i starica koja je njezina prabaka. Riječ je o cijelom njezinom životu, rekao sam si.” ,,Neki ljudi bi to nazvali ubojstvom.” Kaže mu da bi opatice to tako zvale. Objašnjava da postoje ljudi koji joj nikada ne bi oprostili. Njezina majka ne bi. ,,Ali tvoja majka više nije...” ,,Znam.” ,,Shvaćam kako se osjećaš, Felicia. Nitko ne bi bolje. Ali ja sam stariji čovjek kojeg je slučaj poslao tvojim putem. Imam nešto ušteđevine koju bih rado priložio da se napravi pristojna stvar tvome ocu, braći i starici. Nismo na ovome svijetu da bismo nanosili bol. To sam govorio i mladićima pod svojom komandom, to sam tvrdio. Morate ponekad misliti i na sebe, govorio sam. Morate ponekad, ne kažem da ne. Ali ima i drugih ljudi, kojih postaješ sve više svjestan svakim danom. Nitko ne poriče da si prošla kroz svašta, Felicia, ali isto tako je i tvoj nesretni otac, i starica, i tvoja braća koja nastoje uspravno držati glave. Samo ti to kažem. Svi mi moramo raditi grozne stvari, Felicia. Ponekad moramo smognuti hrabrosti.” Pogled joj zastane na licu na slici iznad kamina, ružičastom i ozbiljnom. Opet joj je ponuđena limenka s keksima. Samo zato što je dosad saznao toliko o njoj, sposoban je da je posavjetuje, kaže. Samo želi pomoći. ,,Znam.” ,,Poslije ćemo te dopremiti kući. Ne brini za to.” ,,Vratit ću sve što mi posudite. Svaki peni.” ,,Ne sumnjam u to, Felicia.” Poslije toga sjede zajedno i on pušta stare pjesme na gramofonu. Kad jedna od njih završi, on ponavlja da je briga za nju ono što bi njegova žena htjela, obezvrjeđujući vlastitu dobrotu i strpljenje. Ali ona zna da su tu, zna da on čini sve da joj pomogne. Večeras će prespavati na katu u sobi u kojoj je trebala spavati još prošle noći. ,,Žao mi je što nismo pronašli Johnnyja”, kaže. Stavlja drugu ploču. ,,Ne čini ništa dok ti se ne javim”, žalobno preklinje pjevačica. Poslije u kuhinji pripravlja Ovaltine. Kaže joj da ne brine, da ne leži bez sna. Noć zna biti neprijatelj, kaže, i ona razumije. Upitao ju je da li je uzela što protiv glavobolje i noseći joj čašu vode toliko se uzvrpoljio gledajući je kako uzima aspirine.

,,U Gishfordu mogu hitno.” Okrenut joj je leđima dok u dvije obične bijele šalice ulijeva toplo mlijeko. ,,Što?” ,,Mogu to napraviti smjesta, Felicia. Zamolio sam onu djevojku da ih nazove. Mogla bi se vratiti preko vode do ponedjeljka – mogla bi se vratiti slobodna, Felicia, bez svega toga na leđima. To je jedino ispravno, Felicia.” Uzme šalicu koju joj nudi. Naslonjena na kredenc srkne Ovaltine. Pita je bi li htjela koji keks, ona odbije. ,,Ispravno je izbrisati pogrešku”, kaže. ,,To sam mislio, Felicia.”

15.

M

agazini su na kvadratnom stolu u sredini. Topli pod je prošaran sivom i smeđom bojom. Zidovi su bijeli i čisti. Dvije bolničarke stalno prolaze, a jednom prođe i specijalist u bijeloj bluzi kratkih rukava i u hlačama. Iza staklenog prozorčića staložena recepcionarka zauzeta je za stolom. Svira klasična glazba. Čekaju još dvije djevojke, jedna s mladićem, druga sama. Ova posljednja prelistava Woman i Hello! – grubo stvorenje, po mišljenju gospodina Hilditcha, s aluminijskom kosom. Par šapuće. Gospodin Hilditch je siguran da su ljudi u čekaonici već došli do zaključka. Dvaput je ispričavajući se pristupio staloženoj recepcionarki tražeći potvrdu da nema nikakvih komplikacija. U obje prilike predložila mu je da se prošeće ili jednostavno ode kući i vrati se kasnije, što je češći slučaj. ,,Ako vam ne smeta, sestro”, odgovorio je istim riječima oba puta, ,,radije bih ostao uz svoju djevojku.” Mogao je osjetiti kako mladić razmišlja o njima prije nego što su je pozvali unutra: muškarac od pedeset i četiri-pet godina, pretpostavljao je mladić, djevojčica ne više od sedamnaest. Kad ju je oslovio draga, govoreći joj da ne brine, mladić je čuo svaku riječ. ,,A sada”, kaže jedna bolničarka s madežom. ,,Gospođica Dikes?” ,,U stvari gospođa”, oštro je ispravlja mladić. Djevojka s njim se ni ne pomakne. ,,Hajde, Nella”, požuruje je on istim tim oštrim glasom. ,,Bit će sve u redu.” ,,Samo preliminarni, gospođo Dikes”, kaže sestra. ,,Nemate što brinuti.” ,,Vratit ću se uskoro.” Mladić je također na nogama, na pola puta do vrata. ,,Bila bih vam zahvalna ako biste ostali dok ne završimo s preliminarnim, gospodine Dikes”, zatraži sestra. Djevojka s obojenom kosom uzima drugi magazin, Out and Away. Mladić lupa po staklu na recepcionarkinom prozorčiću i kad ona otvori pita je može li se negdje dobiti kava. Ona trepne kratko i osorno. Kava se ne može dobiti. ,,Jebeno sjajno.” Mladić se sada obraća gospodinu Hilditchu. ,,Izjebeš se dok platiš, misliš barem da će ti dati kavu.” ,,Pretpostavljam da gospođice dobiju nešto. Pretpostavljam da se dobro brinu o njima s obzirom da je riječ o privatniku.” ,,Stavili smo neku lovicu na stranu za Torremolinos, ali evo ti ga. Nella inače ne bi htjela. Pročuje se, kaže, ako se ide u državnu bolnicu, a to ne želi. Žena vam je već dugo trudna, je li? Ne zamjerite.” ,,Ne, nije dugo.” Gospodin Hilditch zastaje. ,,U stvari, nije mi žena.”

Djevojka s obojenom kosom zainteresirano diže pogled s magazina. ,,Djevojka”, kaže gospodin Hilditch, i kad je drugi specijalist, niži i ćelav, ušao u čekaonicu i pokucao na recepcionarkin prozorčić, gospodin Hilditch se ponadao da će mladić postaviti još koje pitanje pa da se uključe i specijalist i recepcionarka. Ali mladić više ništa ne kaže, a specijalist traži da ga odmah obavijeste kad dođe vrijeme za pregled u jedanaest i petnaest. ,,U zadnji čas, jedanaest i petnaest”, komentira opet žurno izlazeći i gospodin Hilditch se nasmije i uhvati njegov pogled. Tada počinje uzbuđenje, šulja se u njemu kao da je u krvi. On je otac nerođenog djeteta, nitko od njih ne sumnja u to. Djevojka koju su svi oni vidjeli, koja je bila tu ni deset minuta prije, upravo se u ovom trenutku odvaja od njihove nepromišljenosti. Pojavila se veza, nema šanse da bi to mogli zanijekati. To što je on stariji muškarac samo je činjenica. Djevojke znaju pasti na starije muškarce, znaju pasti i na punije muškarce: to je prirodna stvar, nije čudno, nije krivo. ,,Nema šanse da ste vi majka tog velikog dečka!” govorili su ljudi, onda je bilo obrnuto; to su govorili nepoznati kad bi bili negdje vani, u gradu ili u toplicama u koje su odlazili. Bilo bi smiješno kad bi ona sad bila tu, razmišlja gospodin Hilditch, bilo bi smiješno kad bi se vratila iz mrtvih. Gospodin Hilditch sklapa oči i nepromišljenost do koje je došlo je tu, jedna epizoda u autu. Mrak je, ne mogu vidjeti jedno drugo, ništa nije tako lijepo, mala Irkinja mu šapće, želi zauvijek biti s njim. Drhtavica ga obuzima u čekaonici, sitnica, ništa ozbiljno: već je to iskusio. Drhtavica u nogama, a onda i u rukama. Pritišće prste o koljena i time umiruje trešnju u šakama. Želio bi se odmoriti na trenutak, opet zatvoriti oči, ali ne čini to. Nasmiješi se da bi suzbio drhtanje koje mu napada usne, nadajući se da to što se smije u ovom trenutku neće biti shvaćeno kao neumjesno.

16.

T

o je očev sat. Ona sjedi među tratinčicama čekajući dok ga on traži. Slaže ružičaste cvjetove na list kiselice i oni postaju jagode na tanjuru i to je proslava, samo što nitko ne dolazi na nju osim nje same. Maslačci su drugo voće, možda kruške, ne zna. ,,Skakavci pričaju nogama”, kaže njezin otac kad se vrati. Sat uvijek visi u njegovom džepu, ali nije bio tamo kad ga je potražio. Skinuo ga je da ga ima uza se pa da zna koliko je sati kad skine jaknu. Prebacio je lanac preko pale grane, a onda otišao bez njega. ,,Idemo ga potražiti”, rekao je u kuhinji. I majka joj je bila tu. Nedjelja, budući da su svi bili na misi. Previše je vruće tamo gdje sjedi pa joj kaže da ode po drveće. Sat je bio od njegova djeda, donesen iz Dublina onda kad su djeda ubili vojnici. ,,Neće dugo trajati”, kaže netko drugi. ,,Pokušaj se opustiti.” To je još dok je radio za Mandevillea, prije nego što je počeo raditi za opatice. ,,Evo ga”, kaže. ,,Dobar ko kruh.” Iz daljine se čuje glazba, pjevač i glazba. ,,Ovo je Felicia, gospođo”, kaže otac, i visoka žena se naginje i uzima je za ruku. ,,Rukuj se s gospođom Mandeville, Felicia.” Ali ona to ne želi i žena se nasmije. Ima ravnu kosu začešljanu unatrag i hlače. ,,Felicia je lijepo ime”, kaže. Jedan joj bijeli pas njuši noge i ona plače. Visoka žena stavlja psu prst u usta da joj pokaže da ne grize. Glazba još uvijek svira i glas pjeva. ,,Gledaj, Felicia”, kaže otac, i ona vidi ljude kako sjede na stolcima ispred kuće, jednog muškarca, još jednu ženu i dječaka. Glazba dolazi otuda. ,,John Count”, kaže otac. Kuća je zelena, velika kvadratna kuća. Rub zastora leprša kroz otvoreni prozor i okno, bijela mreža na zelenom. Visoka gospođa Mandeville hoda sa psom iza sebe, pomičući se polako prema stolcima, njezini koraci odjekuju na šljunku, a tihi su na travi. Kad glazba prestane, čuje se zveket tanjura i šalica. U šupi u vrtu otac joj pokazuje alat kojim se služi. Kaže joj što je što: grablje, vile, škare, kopača, motika. Tu on provodi dane. Pokazuje joj ptičje gnijezdo pod krovom šupe i diže je do zelenkastih jaja. ,,Zar to nije neobično?” kaže. Beru zvončiće da ih ponesu sa sobom. Opet čuje glazbu, ali sad drukčiju. Jazz, kaže otac, glazba Crnaca s američkog juga. ,,Crn je to čovjek, Felicia. Potpuno crn.” Vruće je kad iziđu iz šume gdje su zvončići, osjeća to na glavi. Otac je uzme za jednu ruku, a u drugoj su joj zvončići. Igla na satu ne valja, kaže, mora ga odnijeti kod MacSweeneyja na popravak. ,,Jesi li ti već velika curica?” kaže. ,,Možeš li mi praviti društvo nedjeljom, ha?”

Na cesti stoje dok on otvara kutiju cigareta. On voli Sweet Afton, ali ponekad proba i neku drugu vrstu. Ne puši puno, samo tu i tamo po danu. ,,Tjera mušice od nas”, kaže paleći šibicu. Priča joj o tome kad je bio malen kao ona, i kako je njegov otac bosonog išao u školu. Otac i majka su mu mrtvi, ali još uvijek ima baku. Ulaze u Laffertyjev dućan i on popije malo njezine limunade jer je i on žedan. Nosi je na ramenima i ona osjeća miris duhana na njemu. ,,Gotovo je”, kaže netko, ali to nije on, i tu su svjetla i miris koji nije od cigarete, čist kao Jeyus Fluid ili ono što se stavlja kad je zaštopan sudoper. Plahte su hladne, bol tek počinje. ,,Gotovo je”, netko opet kaže; na člancima njezinih prstiju su crne dlake. ,,Sad može ići”, kaže neki drugi glas.

17.

T

amo je u čekaonici, stoji pred njim blijeda kao krpa. Mladić koji je štedio da ode u Torremolinos ne obraća pažnju. Nema nikoga drugog u čekaonici osim recepcionarke iza staklenog prozorčića. ,,Sjedi na trenutak, draga”, kaže i, dok se približava, recepcionarkin se prozorčić otvara. Plaća gotovinom. ,,Hvala vam”, kaže ženi. ,,Puno vam dugujemo.” ,,Pazite da bude na toplome.” ,,Krećemo na kratak put, a onda ću je ušuškati.” Žena kimne pogledavši ga. Osjeća da ga želi upitati je li on otac, iako je morala jasno čuti kad je za Feliciju rekao da mu je djevojka. Opet ponovi tu riječ, mrmljajući do kraja rečenice, jer se u tom trenutku ne može sjetiti ničeg smislenog. Smiješi se recepcionarki. Događa se i biskupima, izraz njegovog ujaka Wilfa. Ali staklo se već vratilo natrag.

Sunčano je dok prelaze ulicu do malog zelenog auta. ,,Odmori se sada”, kaže smještajući je straga i ona zatvori oči pokušavajući ne misliti na to. Najstrašniji od svih grijeha, rekla bi njezina majka, Božji dar bačen natrag k njemu. ,,OK?” pita je i ona kaže da je, ali se na svaki mogući način ne osjeća OK. Želi ga zamoliti da joj odmah posudi novac. Želi ga zamoliti da je odbaci do željezničkog kolodvora iako su joj stvari još uvijek u njegovoj kući. Nisu važne stvari, važan je samo povratak kući. No, kad pokušava naći riječi kojima bi mu to rekla, ne može.

Hamburger s jajetom, naručuje on, i porciju pomfrita. Osjeća se umorno: ovo ga je iskustvo iscijedilo. ,,Hvala”, kaže kad dobije ostatak na blagajni podižući pladanj i tražeći slobodan stol. Dok to radi opazi muškarca i ženu koji sjede u kutu kraj prozora. Muškarac mu je zbog nečega poznat, nešto u vezi s tim oštrim crtama lica i oštrim brkovima. Ti su brkovi nekad bili crni kao ugljen, gospodin Hilditch prokomentira za sebe, još uvijek ne prepoznajući čovjeka. Čovjek sjedi uspravan kao šipka, a žena je pogrbljena kao da ima artritis. Opet ima nečeg poznatog u tom pozerskom načinu na koji muškarac drži glavu, i gospodinu Hilditchu sviće da je to gotovo sigurno regrutacijski narednik koji ga je prije trideset godina lišio odabranog životnog puta. Netaknuta, hrana se pred njim hladi dok nastavlja promatrati taj par.

Kad ustanu, ustaje i on i prati ih do parkirališta. No oni hodaju u suprotnom smjeru od mjesta gdje ga čeka mala Irkinja, i njegova se nada da će biti u mogućnosti da je izvuče iz auta – da je vide kako mu je obješena na ruku – razbije. Vrati se za stol za kojim je sjedio, no sadržaj s njegovog pladnja je odnešen, iako je svatko mogao pogoditi da će se vratiti. Naruči još jedan hamburger i pomfrit za van.

Tu je nekakva slika, neka vrste ptice. Welcome Break piše na kontejneru iz kojeg se diže para, miris mesa. ,,Jesi li za koje pecivo putem?” kaže kad je završio. Ramena su joj preširoka za sjedalo, noge su joj na podu jer nema mjesta na koje bi ih mogla staviti. Kad ponovno sklopi oči, Effie Holahan maše nogama na zidu igrališta. Zid je zaobljen pri vrhu, nanovo zabetoniran jer je kamenje počelo padati, sad je ugodan za sjediti, ugodan za Effie Holahan, Carmel, Connie Jo i još jednu djevojku. ,,Krećemo”, kaže pošto je otišao baciti praznu kutiju u kantu. Pali se motor. Na deki je sunce, svijetla površina na tartanu. ,,Je l’ se osjećaš dobro, ha?” kaže on. ,,Svi su problemi riješeni.” Ona drijema, a onda je probudi njezin vlastiti krik – vrišti kako to nije smjela napraviti.

Baci pogled na nju u retrovizoru: bijelo upalo okruglo lice, kosa kojoj je potrebna njega. ,,Neka mi Bog oprosti”, šapuće sada pošto ga je svojim bučnim izljevom natjerala da se trgne. ,,Jesi za voćni žele?” nudi je pružajući joj vrećicu preko ramena i pitajući se je li onaj čovjek doista bio regrutacijski narednik ili pati od priviđenja, kao što bi svatko mogao patiti nakon nekog emocionalnog iskustva. Ona ne uzima voćni žele, ali opet kaže da to nije smjela napraviti. ,,Napravit ću ti Bovril, draga, kad se vratimo kući.”

Toplo joj je ispod posteljine, sigurna je u krevetu s velikim mahagonijskim okvirom i izrezbarenim uzglavljem koji zauzima gotovo cijelu sobu i jednom je stranom naslonjen na tapete s ružičastim cvjetovima. Jedini prozor je na metar od podnožja kreveta, a tu je i mali tepih na koji se staje, jedini pokrivač na prljavom parketu. Kroz obične plave zastore, koje nikada nije razvukla, danju se probija svjetio. Tri slike u teškim okvirima na suprotnim zidovima mutne su, ratna poprišta. U sobi nema ni ormara ni komode. Svjesna je upornog bola, goreg nego prije, i krvarenja također upornog, i umora. Vjeđe joj opet padaju i ona se gubi, tijelo joj se čini čudno izduženim dok leži tu, stopala tako daleka da ih možda i nema, tupost negdje drugdje. Na

cesti za Creagh jedan auto trubi u prolazu, Johnny mahne jer je to netko koga poznaje, a onda kreću prema Mandevilleskoj šumi. Ljudi su stvoreni jedni za druge, šapuće ljubeći joj kosu i vrat. Sivozelene oči mu se žare jer su opet skupa, jer je potraga za njim gotova. ,,Da stavim na vrh hrpu krumpira?” pita brat gospođe Furey i pokazuje na rupu koju je iskopao u kutu polja iza dvorišta. ,,Hoćemo li to napraviti noću?” pita. ,,Samo, netko bi mogao doći u dvorište. Ako bude po danu, morat ćemo misliti i na to.” Leš je pod sijenom u štali. Prati ga u tami. Odnose leš do polja i polažu ga u rupu, mala količina ostataka kože i krvi koja se već raspada. ,,To je jedini način”, kaže netko i glina se zatrpava, buseni se vraćaju natrag. Moli za oprost stišćući Gospine skute. Ali Gospine oči su slijepe, bez bjeloočnica i zjenica, a onda kip padne s kredenca i također nestaje zauvijek. ,,Oh, kako si grozna, Felicia!” ljuta je časna majka dok metlom skuplja komadiće u lopaticu. I njezina majka baca grašak prema vratima koja su otvorena prema dvorištu, a suze padaju po grašku u cjedilu. ,,Zamisli da sam ja to tebi napravila, Felicia”, pokušava red majka teško pričajući zbog jecaja. Ali Felicia svejedno zna. Zna koje su to riječi iako nisu izgovorene.

18.

M

eđutim, flotilama nije naređeno da napadnu neprijatelja, pa su one stoga pasivno plovile svojim kursom bez instrukcija ili informacija. Nijemci na stanici u Neumunsteru su pokupili signal koji je Jellicoe dao svojim flotilama, koji je obavijestio Scheera u 10:50. navečer: ,,Razarači su zauzeli svoje pozicije pet morskih milja iza glavne neprijateljske flote.” Apstraktno razmišljajući o ovim činjenicama iz knjige razvučene ispred sebe, gospodin Hilditch sam jede u blagovaonici: Fray Bentos pašteta od mesa i bubrega sa svim prilozima, nekoliko kriški Mother’s Pride tosta, komadići ananasa, podgrijano mlijeko, čaj. Pozornost mu skreće s rečenica koje proučava na lice mladića u čekaonici, i nijema lica staložene resepcionarke, specijalista i djevojke s aluminijskom kosom. Vidi, još jednako jasno, ljude u Happy Eaterima, u Little Chefsima i Restful Traysima, u Dog and Grapeu i u drugim gostionicama uz ceste, u ribljem restoranu Blue Light i u Buddyju. Uvijek je tako kad dođe kraj: sjećanje je na neki način najbolji dio. Na vilicu stavlja bubreg, krumpir i cvjetaču u bijelom sosu. Dok su šetali preko pločnika prema autu, primijetilo ih je nekoliko prolaznika koji bi, naravno, trebali znati kakav se posao obavlja u Gishfordu. Tako je njemački admiral, ako je poruka iz Neumünstera stigla do njega, otada pa nadalje imao jasnu sliku o relativnom položaju dviju flota... Gospodinu Hilditchu opet popušta koncentracija. Kad je došlo do drugog izljeva, nešto divlje u njezinim očima odražavalo se u retrovizoru, a prstima je od rastrojenosti stezala čelo. U to je vrijeme opet pokušavao ustanoviti je li ono doista bio regrutacijski narednik i razmišljao o ironiji tog čovjeka u društvu postarije zgrbljene žene dok je, samo nekoliko metara dalje, s njime u društvu bila živahna mala Irkinja, a to im je i htio pokazati na parkiralištu. Oko 10:30 uvečer 4. njemačka izviđačka grupa došla je u kontakt s 2. britanskim vodom lakih krstarica koji je pratio našu tešku flotu. Snažna eksplozija... Još jednom te riječi prekriva zapamćena slika iz retrovizora. Nije ni primijetila kad je rekao da joj nije dobro sjediti. Govorila je o uništenju jedne duše, a zatim nešto u vezi s nekom kantom. Morao je stati na benzinskoj stanici u Rywellu misleći kako će se biti lakše objašnjavati s njom dok auto miruje. Kad je parkirao i uspio je pogledati, suze su joj curile kao vodopad, histerično, moglo bi se reći. Izišao je i ostavio je na trenutak smatrajući da je bolje da to sama izbaci iz sebe, ali čim se vratio u auto s nešto hrane, počela je ponovno. Gospodin Hilditch se proteže i zatvara knjigu, a onda je stavlja na stranu. Na njezinoj je svijetioplavoj spavaćici uzorak zagasito narančastih cvjetova, a materijal kroz koji se mjestimice vidjelo njezino meso, bijelo kao i lice, tako je

tanak da bi se jedva mogao nazvati pristojnim. Odmahnula je glavom na kobasice i kruh koji joj je odnio prije sat vremena. No barem je sada tiša, san liječi. Spavaćica je od najlona, pretpostavlja gospodin Hilditch. Kad se penjala u krevet, naramenica joj je spala s ramena. Obrisi dviju dojki, poput malih kula od pijeska, pokazali su se ispod tankog pokrivala. Gospodin Hilditch se ne želi zadržavati na tome što mu sada pada na pamet, ali uspomena na nedostatnu spavaćicu ne popušta. U nastojanju da joj se otrgne, nalijeva mlijeko preko kockica ananasa, ali varka ne uspijeva. ,,Ideš van, dušo”, rekla je njegova majka, okrenuvši se od ogledala na psihi, kose već pričvršćene iglom ispod turbana kojeg je nosila po noći. ,,Samo nakratko”, rekao je. ,,Čudno, u ovo doba”, odogovorila mu je. Vidio je da je znala, bilo je nečega u njezinim očima. Vidio je da se pretvarala kad ga je ležerno upitala. U svojoj blagovaonici gospodin Hilditch nalijeva čaj u šalicu koju je kupio u dućanu s drangulijama u Leighton Buzzardu. Kremaste je boje sa zelenom trakom uz rub i pristaje uz druge dvije na kredencu, i onu koja je sada na katu na pladnju. Miješa šećer i dodaje mlijeko, a onda prilazi vratima i osluškuje. Izlazi iz sobe i, još uvijek osluškujući, na trenutak zastaje na dnu stuba. Nema nikakvog zvuka. U blagovaonici srkne čaj. ,,Nabrzaka, ljubavi?” ponudila je profesionalka i on je prihvatio. Dok su išli prema mjestu gdje je ostavio auto, stavila je svoju ruku u njegovu. Cathy joj je bilo ime, a on se predstavio kao Colin. ,,Odvezi malo dalje”, uputila ga je spomenuvši određen iznos i prije negoli je upalio auto. Lice nezdrave boje, usta puna karijesa, zadah pića. Podigla se na sjedištu čeprkajući po svojoj odjeći i tada je poželio biti ponovno snjom na ulici, da ga vide prolaznici, kao i trenutak prije. ,,Samo bih pričao, može?” promucao je. ,,Jesi za čaj?” Još jednu funtu, rekla je i odvela ga u neki transportni lokal koji je radio cijelu noć i u kojem su je kamiondžije zvali po imenu. Rekla je da je gladna pa joj je on otišao nešto donijeti, a kad se vratio jedan se kamiondžija digao s njegovog stolca. ,,Vidimo se, zlato.” Baca konzervu Fray Bentosa u kantu za smeće i pere posuđe u sudoperu. Ispire čajnik i stavlja ga na rešetku. Struže tavu za krumpir i riba prljavi prsten koji je ostavila cvjetača. Stavlja ostatke ananasa i mlijeka u frižider. Profesionalki nešto nije bilo u redu s čeljusti, bila je nekako izobličena. U svojoj velikoj dnevnoj sobi pušta Besame Mucho i ostavlja otvorena vrata tako da se melodija može proširiti kućom. U kuhinji slaže tave na hrpu i briše sudoper i štednjak. Kad je stavio šalicu na komodu, primijetio je da nijedna od te tri šalice nije okrhnuta, a koliko se sjeća nije ni ona gore kraj kreveta. Na svima njima zelena je boja uz rub mjestimice pohabana, što je i normalno nakon toliko vremena. U regrutacijskoj hali regrutacijski je narednik prelazio prstom preko svojih tankih brkova skrivajući podsmijeh. Nije ni pokušavao sakriti činjenicu da je smatrao zabavnim to što nesuđeni regrut predlaže intendantske dužnosti kad su

mu dvije male mane, vid i stopala, onemogućile karijeru koju je kroz čitavo djetinjstvo smatrao sigurnom. ,,Nikad nećete pogoditi tko sam”, mogao je reći na parkiralištu dostižući par. Gospodin Hilditch nalije mlijeko za Ovaltine u tavu, dovoljno za dvije šalice koje će sada, kad se smirila, moći zajedno popiti u maloj spavaćoj sobi. Bešumno prođe kroz hodnik da pomakne ploču na Five Foot Two, Eyes of Blue. ,,Krenut ću ujutro.” Po drugi ga je put taj dan natjerala da se trgne. U crvenom kaputu prebačenom preko spavaćice i bosih nogu, stajala je na dnu stuba kad je izišao iz dnevne sobe. Nosi pladanj, još netaknute kobasice. ,,Grijem mlijeko za Ovaltine.” Ne može se sjetiti ničeg boljeg da kaže i ona ga otprati u kuhinju, očito već puno mirnija. Kad je pripravio piće predlaže joj da ga popiju u velikoj dnevnoj sobi. ,,Napravit ću promjenu zbog tebe, ha?” Sjede sa svake strane električne peći. Kad završi Five Foot Two, Eyes of Blue, pušta Charamine. ,,Četrdeset i dvije funte”, kaže ona. ,,Ako bih mogla posuditi.” ,,Sumnjam da je to dovoljno, draga. Bilo kakva mala nezgoda, grozno je kad uzmanjka. A imaš i sama tih iskustava, naravno.” ,,Poslat ću vam natrag svaki peni. I svaki peni za ono danas.” ,,Danas sam ja častio, draga, sretan sam zbog toga. Ada bi voljela tako.” Glazba je dovoljno tiha da dopušta razgovor, ne moraju podizati glasove. Nije u stanju u kojem bi mogla bilo kamo putovati, kaže nježno. ,,Rekla si da se ne možeš suočiti s njima, draga. Rekla si mi to nekoliko puta u autu. Zabrinut sam zbog tebe, draga.” ,,Moram ići.” ,,Uopće nisi bila dobro u autu. Cijelim putem natrag. A i u hodniku. Mislio sam da ću morati pozvati pomoć, kakva si bila u hodniku. Ne možeš krenuti na put u takvom stanju.” ,,Nisam to smjela napraviti.” ,,Što je, tu je, draga. Nitko nikad nije imao ništa od žaljenja. Što je sa svjetlijom stranom, ha? Dok god želiš, Felicia, dobrodošla si na broju tri. Sada imaš svoju vlastitu sobicu. Bilo bi razborito ako bi išli dan po dan.” ,,Imala sam more. Dok god se to događalo imala sam more. A onda i poslije, gore. Da sam nosila dijete na rukama, da smo ga pokopali ispod hrpe krumpira.” ,,Popij Ovaltine, draga.” Ponavlja da će sve vratiti i on je podsjeća da to nije važno. Plaćao je dugove za Jakki i Beth, neke od njih prilično velike, kupio je garnituru namještaja za Elsie Covington. Sve mu je to pričinjavalo zadovoljstvo i držalo ih je uz njega. Tada nije znao da je namještaj istog trena opet prodan. ,,Sada moram ići kući. Bez obzira kako se osjećam, moram se suočiti s njima.”

Kaput joj je spao natrag otkrivajući još od plavo-narančaste spavaćice. Još uvijek nosi križić oko vrata. ,,Volio bih da ostaneš. Samo na dan ili dva. Mirnija si, Felicia. Drago mi je da to vidim. Pomirila si se s onim što je bilo nužno.” No ona odmahuje glavom tako silovito, zadržavajući suze, grčeći prste, članaka bijelih od napora, da se on uplaši još jednog izljeva. Opet si ne može dopustiti da priča zbog čega joj je zahvalan. Pušta da ploča dođe do kraja prije negoli sam progovori, tiho, ne inzistirajući. ,,Samo bih te želio vidjeti malo nahranjenu prije nego što kreneš bilo kamo.” Prijeđe na stranu gdje ona sjedi i ukloni kožicu s površine njezinog Ovaltinea pa vrati žličicu u šalicu. Namjesti ploču na Chattanooga Choo Choo. ,,Žao mi je što se ponašam očinski, Felicia. Ne mogu si pomoći jer sam te zavolio. Prvog dana kad sam te vidio bila si tamo s tim vrećicama, mokra i jadna. Volio bih biti siguran da stvari idu nabolje, samo ti to hoću reći.” ,,Dobro sam.” ,,Moram reći da si daleko od toga, Felicia. Bit ću iskren prema tebi: Johnny te ne bi prepoznao koliko su ti oči upale i kakvi su ti podočnjaci pod njima, a nemaš ni grama mesa viška. Ne mogu te pustiti takvu, ne mogu te pustiti na ulicu. Bog zna što se može dogoditi, Felicia. Razumiješ li me, draga?” Još uvijek nije ni dotakla Ovaltine. Bose noge su joj dražesne na sagu s uzorkom – njezina najbolja osobina, sad kad ih je opazio. ,,Želim ići”, kaže i on joj objašnjava da ljudi često žele nešto što im nije u najboljem interesu, da često treba netko drugi da bi to vidio. ,,Samo to ti kažem, draga. Ne bih si oprostio da ti nisam rekao.” Večera u restoranu, nema ničeg boljeg, kune se putnik iz Chattanooga Choo Choo, nego u Carolini pojesti tvoj hemendeg... Pusti da nastupi tišina. Neko mrtvilo joj je u očima, sav onaj žar koji je prije bio prisutan, sad je nestao. Utonut će u kut u tom kućanstvu iz kojeg je došla, osušit će se, postati žena koja zauvijek čeka beskorisnog muškarca. Black and Tans2 su trebali srediti taj otok, govorio je njegov ujak Wilf, ali su se na nesreću povukli zbog humanitarnih razloga. Birajući riječi, sve joj to kaže, iako ne spominje Black and Tanse da se slučajno ne bi uznemirila. Kad je završio, kao da nije čula ni riječi, ona opet kaže da se sada mora vratiti, da nema više ničega, da nema izbora. Onda ustane i poput zombija iziđe iz sobe. Nije ono bio regrutacijski narednik s onom ženom. ,,Samozavaravanje, dušo”, govorila mu je majka. Lako je nešto krivo shvatiti kad želiš da tako bude, i sama je to ponekad činila. ,,Pa i sam to znaš, dušice”, podsjetila ga je, potpuno sređena, ustreptala, lisičja glava izvrnuta na krznu, ugodan miris lavande.

2

Probritanske milicije koje su ugušile pobunu u Irskoj tijekom Prvog svjetskog rata.

To je bio samo neki par, bilo je neke nejasne sličnosti, a i on je bio uzbuđen pa je dopustio da ga povede mašta. ,,Željko Željić”, govorila bi mu i smijala se da pokaže kako je sve to samo šala. Počinje cvilež igle na ničijoj zemlji na ploči. Gospodin Hilditch to sluša ne mičući se sa stolca dok ukrasna električna peć baca ružičaste sjene na njegove hlače. Od svih njegovih soba ta mu je najdraža. Sofa i dobro podstavljene fotelje, ormarić s pritiskivačima za papir, ukrasi na polici iznad kamina i portreti tuđih predaka, dva sata s utezima: sve je to u suglasju i ima neko značenje za njega. No po prvi put mir te sobe ne uspijeva utjecati na uzburkane emocije gospodina Hilditcha, pa nakon nekoliko minuta on odlazi do gramofona i diže iglu s ploče. Opasno je za malu Irkinju da ode. Rekao joj je to, ali ga nije slušala, rekao je to jasno, čak je i ponovio. Vraća se na manje od ništa. Ne razumije zašto to ona ne može vidjeti. Ni Beth to nije mogla vidjeti kad joj je rekao da joj je glupo krenuti na jug. Nije mogla ni Sharon kad je rekla da mora ići, niti je do toga došla Bobbi, a ni Gaye, Elsie Covington ili Jakki. Nekakva ga zbunjenost obuzme zamagljujući ono što si je pokušao reći. Ova sadašnja mu je uletjela na poslu, nije joj pristupio. Pustila ga je da je vozi svuda uokolo, milju za miljom, dopustila mu je da trčkara oko nje poput sluge. Ništa nije platila za benzin i ulje, ni za hranu koju je jela vani, ni za ono što je jela u kući, ni za grijanje i struju, ni za sapun i toaletni papir. Zašto je sjedila onako? Zašto se nagnula naprijed, a onda opet natrag? Zašto je uopće i silazila tako nepristojna u onoj spavaćici? Zna odgovor. Ne želi ga čuti, ali on je svejedno tu: nije je briga kako mu izgleda jer ga vidi u određenom svjetlu. Slutila je kao što je i Beth slutila, prva od ostalih kojoj je to pošlo za rukom. Kad je Beth najavila iz neba pa u rebra da kreće prema jugu, ta joj je slutnja bila u očima. Svima je to na kraju bilo u očima. Bile su mu prijateljice i bio je dobar prema njima. A poslije je bilo drukčije. Dok sjedi u sobi, gospodinu Hilditchu cure suze i pretvaraju se u potočiće u mesu njegovih obraza i njegove brade, kaplju mu na vrat vlažeći mu košulju i prsluk. To jecanje prelazi u ridanje, izbezumljen i žalostan zvuk koji kao da dolazi od životinje koja pati preko granica izdržljivosti.

19.

,,N

e, ispiši”, uporna je sestra Franjo Ksaverski. ,,Pedeset puta dok ne naučiš.” Istog trena kad zazvoni zvono, svi se glasovi podižu i započinje bučno struganje stolaca, i odjeci koraka u trku, i sestra Franjo kaže da trčanje nije dopušteno. Lebdeći uz St Joseph’s Hill glasovi polako iščezavaju sve dok ne nastupi tišina i čuje se samo kucanje zidnog sata i vrata koja se zatvaraju. Karte još uvijek vise na ploči. Trebalo ih je spremiti, fizička i politička ih zovu: planine i rijeke, grofovije svaka u drugoj boji. Kroz prozor vidi da joj je otac u vrtu, veže miholjske tratinčice. On nju ne vidi, ne zna da su je zadržali. Is maith liom, piše, a onda lijes kraj iskopanog groba. Njezina majka ide u jamu iako otac Kilgallen kaže da ide u nebo. ,,Mir”, kaže otac Kilgallen, i zemlja lupa po žućkastom drvetu. Otac Kilgallen podiže ruku na blagoslov i Carmel je onda djeveruša. ,,Tko je to?” pita Johnny i netko mu kaže da je barska pjevačica. Pjevačica ima dugu crnu kosu, narukvice i naušnice, crne pete koje sjaje, crne kao i njezina kosa. Smije se dok pjeva, bijelo svjetlo joj je na licu, zove ga španjolsko sunce. ,,Gdje je Johnny?” upita Carmel, a Aidan kaže da je došao u McGrattanove bicikle i kolica da kupi kolica za bebu, ali kad pođe tamo ne može ga naći. Traži ga kraj stare plinare, ali nije ni tamo. Zove ga jer je mračno. Ne dolazi ni u riblji restoran, ni u kuću gospodina Cauncea. ,,Johnny!” zove ona penjući se hotelskim liftom s djecom, i djeca naprave pjesmicu od njegovog imena. ,,Traže te, Johnny! Traže te!” Connie Jo se smije pijući vino s gospodinom Loganom. Rose kaže da je čudno što je Johnny na medenom mjesecu. Uzmi moju ruku, pjeva Španjolka. Uzmi i cijeli moj život... Penje se kroz prozor Spud-U-Likea, ali ga nema ni tamo. Nema ga ni u majčinoj kuhinji. Otvara sva vrata u kući gospodina Cauncea, u kojoj ljudi leže po sobama, ali njega nema ni tamo. Voda iz zahoda kaplje kroz strop i ona Španjolka je sklupčana, i trese se na krevetu, i grimizna joj je haljina bačena na pod. ,,To si mogla i očekivati”, kaže gospodin Furey. ,,Svatko tko se zove Johnny bi te rastužio, gadne stvari bi mogao napraviti netko tko se zove Johnny.” ,,Bože, to je pregrozan zvuk da bi dolazio od nekog ljudskog bića!” poviče sestra Benedikt kad čuje kako Španjolka plače. Nema ga ni kod Sheehyja ni u Mandevilleskoj šumi. Nije ni u tvornici konzervi. Pita kod Chawkeja i u supermarketu Centra i kod Scaddana. Pita u samostanu, ali plač one Španjolke je tako glasan da ne može čuti ništa što joj kažu. Španjolkin plač je uteg koji je gnječi, pritišće. ,,To je tu u tvojim očima”, kaže netko drugi sjedajući na krevet, neka težina koja povlači plahte tako da je hladno. Čuje se disanje, hrapav zvuk koji kao da se razdire sa svakim izdahom. ,,Ono što misliš je tu, Felicia.”

Pokušava se probuditi, otrgnuti se od sna. Ali ne može. ,,Ne pali svjetlo.” Disanje postaje dublje, zahtjevna grlenost sada na nekoliko palaca od njezinog lica. Glas šapće. ,,To je sve pokvarilo, Felicia. Sve je uništeno.” Ona otvori oči. Nikakvo svjetlo ne dolazi kroz prozor, nema magličaste zore koja se probija kroz zastore. Njegova prisutnost na krevetu uzrokuje ulegnuće koje joj vuče tijelo k njemu. Priča o ostalim djevojkama, imenuje svaku od njih, opisuje ih. Nitko nikada nije znao osim tih djevojaka; one su znale jer su bili bliski. Sve što je ikad želio je sjediti s njima, potrošio je pravo bogatstvo na njih, svi ti darovi, obroci, vozio ih je kamo god su htjelo. Beth i Elsie Covington. Sharon, Gaye, Bobbi i Jakki. To što su bile njegove prijateljice je privatna stvar. ,,Pričam ti ovo zato da shvatiš, Felicia. Nikad nisam rekao ni živoj duši. Mogli smo nastaviti druženje, mogla si ostati u mojoj kući. Nijedna druga djevojka nije ušla u moju kuću. Nikad nije bilo toga.” Sve joj to više nikako ne izgleda kao san. Kaže da joj je žao ako je učinila nešto krivo. S obzirom da spominje ostajanje u kući, kaže kako se nije mislila nametati. ,,Sišla si u prizemlje u spavaćici.” ,,Sišla sam samo da vas zamolim da mi posudite novac. Samo to, ništa više.” ,,Riskirao sam svaki put kad si bila ovdje, draga. Svaki dan sam mislio kako će netko saznati. Zauzimala si krevet. Koristila si zahod i kupaonicu. Bog zna što se vidi u ogledalu.” ,,Nitko me nije vidio. Radila sam sve kako ste mi rekli.” ,,Dosta je bilo to što smo imali, Felicia. Samo sjediti i pričati u lokalima gdje smo bili, ti mi pričaš sve one stvari. Ali kad sam pogledao u retrovizor, i u tvojim je očima bilo to.” ,,Što to? Mogu li upaliti svjetlo? Ne razumijem što mislite.” ,,Kad zna takvu stvar, nijednoj se djevojci poput tebe nije lako pretvarati.” Ona nervoza koja ju je prvi put obuzela kad joj je ponudio prijevoz na autobusnom kolodvoru opet je tu. Bila je nervozna i kad se ogledala sljedeće jutro i shvatila da njegova žena nije otraga u autu. Nije previše razmišljala o tome jer je objasnio da je žena neočekivano morala otići u bolnicu, ali sad, iznenada, a da uopće ne mora razmišljati, zna da on nikada i nije imao ženu. ,,Prešao sam preko toga kad sam ti vidio oči u retrovizoru. Nisam to želio prihvatiti. Ali onda si sišla u prizemlje.” ,,Žao mi je ako sam vas uzrujala. Nisam vas mislila uzrujati. Ne razumijem što mi hoćete reći.” ,,Nitko ne krivi tebe, draga. Te se stvari događaju. I te stvari dolaze na red.” Jednu je ruku smjestio na njezinu. ,,Samo je šteta”, kaže on, ,,što je sve pokvareno. Ne, nemoj paliti svjetlo, ne želim svjetlo.” ,,Ostavite me na miru, molim vas.”

,,Rekle su da idu i pitao sam ih zašto, ali nisam morao, Felicia. Razumiješ to, draga? Cijeniš li ovo što ti govorim?” ,,Otići ću. Neću vam smetati. Novac nije važan.” ,,Bio sam im cijeli svijet. U vrijeme nužde, mogle su računati na mene.” Zna da su te djevojke mrtve. Nešto joj u sobi to govori, nešto u tom promuklom disanju, u znoju što na trenutak dodiruje jednu stranu njezinog lica, u načinu na koji priča. Mrak je nesnosan zbog njihove smrti, sladunjav, prijeti da postane smradan. ,,Odvest ću te iz kuće.” Ponovno stiže njegov šapat i ona osjeća ta plačljiva usta kraj sebe. ,,Obuci se i odvest ćemo se. Dat ću ti novac za put. Samo iziđi iz kuće i uđi u auto.” Zna da ne smije to napraviti. Pouzdano kao što zna za djevojke, zna da ne smije dopustiti da je odvuče u taj auto s odrezanim krajem. Čekao je da dođe noć: mrak je njegov izbor, i auto. ,,Da”, složi se. ,,Da, obući ću se.” Parketi škripe dok se on gega do vrata. Čuje škripu kvake na vratima, ali nikakvo se svjetlo ne ukazuje kad se vrata otvore. Čuje ga na stubama, još uvijek u mraku, kako se spušta teškim korakom. Nesposobna da se makne, skamenjena od straha što bi se moglo sljedeće dogoditi, preplašenija negoli je bila u njegovoj prisutnosti, leži tamo gdje ju je ostavio sumnjajući da će smoći snage sići s kreveta. Ali s vremenom ipak uspijeva i tresući se naslijepo prijeđe preko sobe. Lagano otvori vrata da napipa ključ s druge strane. Nema ga. Osjeća mlaz krvi na nogama, pa pali svjetlo i obriše se krajem plahte. Ruke i noge joj drhte, što sve pokrete čini teškim. Sjedi na rubu kreveta osvrćući se po sobi dok joj, konačno, ne zapne za oko potrgani komad rešetke na kaminu. Čađa i komadići žbuke pali su na crveni krep papir naguran u rešetku, potrgana šipka je odvojena i leži na ognjištu. Zacrnila joj je ruku i prekratka je da bude efikasna zaštita, ali je barem nešto. Oblači se i navlači kaput. Izvana, odozdo, čuje njegove korake na šljunku. Povlači rub zastora, ali je još uvijek premračno da bi ga vidjela. Vrata automobila se nježno zatvaraju, i sada zna da je čeka. Oprezno izlazi na hodnik još uvijek stežući metalnu šipku s rešetke, s vrećicama obješenim preko pregiba lakta slobodne ruke i s torbicom omotanom oko tijela. Spušta se neosvijetljenim stubama zastajući svaka dva tri-koraka da osluhne za slučaj da se on vraća u kuću. Metalna šipka stropošta se po pločicama kad je ona ispusti iz ruke. U panici, budući da ne može naći kvaku na vratima od hodnika, napipava prekidač za svjetlo.

20.

K

ao što često čini nedjeljom, gospodin Hilditch posjećuje jedan spomendom. Stigavši rano, više od sat vremena prije negoli će moći ući, parkira auto na prazno parkiralište, rasprostire svoju kabanicu na travu ispod jednog hrasta i počinje jesti sendvič koji je pripremio: tuna s jajima, salatom, rajčicom i mladim lukom. Parkiralište je ravna površina ukopana u brdo, sa svog položaja pod drvetom može vidjeti gotovo cijeli dugački afaltirani prilazni put koji zavija kroz park, a i sam dom, raštrkane zgrade od crvene cigle i kamena s dimnjacima i tornjićima i obzidani vrt. Buseni šafrana cvjetaju blizu mjesta gdje jede. Kora stabla iza njega je izrezuckana. Gleda kako plavi autobus skreće na udaljeni kolni ulaz i primiče se prilaznim putem. Na trenutak autobus nestaje ispod ruba brda, a onda začuje zvuk motora prije negoli se vozilo ponovno pojavi na vidiku. Gmižući u parkiralište, okreće se, kreće naprijed i ponavlja te manevre dok se konačno ne smjesti. Putnici silaze i počinje žamor glasova; jedna djevojka u plavom obavještava da svi trebaju biti pred suvenirnicom u pola pet. Putnici se rasprše spuštajući se različitim stazama do kuće. Ostavši sam, vozač pali cigaretu i razvlači novine na gruboj plohi stola. Na prilaznom putu se pojavljuju auti koji na kraju također skreću u parkiralište. Drugi autobus – sivo-žut – stiže i izbacuje nove posjetitelje prema kući. Gospodin Hilditch ih promatra dok se rastežu i kreću u parovima ili grupama. Onda, završivši sendviče, odmotava jedan KitKat napredujući u istom smjeru. Osjeća se kao i inače kad jedno prijateljstvo dođe do kraja: prazan, kao da je dio njega ispuhan. Mala se Irkinja već pridružila drugima na Stazi uspomena: njezino okruglo lice i široke oči bulje u njega kad je se sjeti, slika jednako tako blistavo živa kao i slika Beth ili Elsie Covington. Nakon svakog rastanka isplanira izlet što je prije moguće, pokušavajući se tako boriti protiv malodušja. Dan nakon što je Gaye otišla došao je u ovaj isti spomen-dom. U vrtovima koji se prostiru oko kuće gospodin Hilditch se vuče dok drugi nedjeljni posjetitelji proučavaju grmlje i gredice cvijeća nastojeći prepoznati zimske pupoljke. Drži se u gomili, ne žuri mu se. ,,Lijepo je u ovo doba godine”, dobaci dvjema ženama koje se čine kao sestre. ,,Priroda se pritajila, ha.” To zabavi žene pa se nasmiju. Na rampi koja vodi u kaldrmom popločani obor cijena za odrasle je jednu funtu. Gospodin Hilditch plati i prođe s ostalima u kuhinjski dio kuće gdje je antikno posuđe za kuhanje izloženo da ponudi okus prošlosti. Smočnice i praonice su oribane, čiste, i u njima nema ničega osim golemih bakrenih kalupa za žele i mreže protiv muha.

,,Fascinantno, ha?” dobacuje gospodin Hilditch nekom paru koji se divi uređaju koji maslac pretvara natrag u vrhnje. Njegov je entuzijazam iskren jer profesionalno nalazi puno toga zanimljivog. Na katu, u jednom visokom kvadratnom hodniku sa stupovima, i u blagavaonici i primaćim sobama, modeli sluga u prirodnoj veličini stoje u dostojanstvenoj dokolici. Okamenjene sobarice brišu prašinu s knjiga u knjižnici ili lašte površine ukrašenih stolova. Obitelj koja je stanovala u kući također je ovjekovječena u drugom vremenu, u razgovoru ili muziciranju na instrumentima, ili u plesu; jedna djevojka drugoj češlja kosu, usamljeni lik čita na prozorskom oknu. Cifrasti crveni konopci odjeljuju svaki prizor od živućih promatrača koji u parovima prolaze šapćući. Namirisane spavaće sobe nude prizore diskretnog svlačenja kraj pripravljenih kupki. Kako sati prolaze, mir kuće i krajolika nastavlja goditi gospodinu Hilditchu. U kafiću kraj suvenirnice poslužuju ga djevojke u haljinama s cvjetnim uzorkom koje padaju do cipela, ali još je čak prerano i pitati se bi li koja od njih cijenila toplinu prijateljstva: danas nema potrebe za time. ,,To čini izlet”, dobacuje neobavezno ljudima s kojima dijeli stol. ,,Popuni nedjelju, ha?” Ljudi se pristojno slažu s njim, a onda nastavljaju razgovor koji je prekinuo svojim komentarom. Kad ustanu da krenu, gospodin Hilditch im se smiješi i pozdravlja ih. Zadnji napušta kafić. Na blagajni kupi preostale kolače i pogačice. Dva autobusa i većina automobila otišli su prije nego što je on stigao na parkiralište. Opuštajući se za volanom, opet vidi zadnju djevojku s kojom se sprijateljio i s tom slikom vozi se sporo kroz sumrak koji pada. Kad stigne u Ulicu vojvode od Wellingtona, mrak ga je gotovo prestigao i, parkiravši na šljunku, sjedi nekoliko trenutaka u autu ne želeći otvoriti ulazna vrata i ući u hodnik dok ne prikupi snagu koja bi mu mogla pomoći u tami kuće. Na kraju je osjeti i uspne se uz četiri stube do ulaznih vrata.

Kasnije te iste večeri dižući poklopac i odlažući smeće u kantu, gospodin Hilditch je svjestan laganog mirisa spaljene odjeće. Ne, nema nikakvog komentara na to, niti je njegova znatiželja pobuđena: to paljenje različitih ženskih odjevnih predmeta i pribora noć prije, kad je podmetnuo vatru uz pomoć dnevnih novina i pola šalice parafina, ne ostaje čak ni kao mrlja u njegovom pamćenju. Niti na bilo koji način pamti da je vratio majčine cipele u dvorišnu šupu gdje su skupljale plijesan prije negoli im je nedavno našao svrhu. Niti da je podigao šipku od rešetke s pločica u hodniku i bacio je u živicu. Uobičajeno je da, kad završi prijateljstvo, gospodin Hilditch pati na taj način. Maglovito je svjestan da bi nešto moglo nedostajati i pripisuje poremećaj svog pamćenja jačini gubitka – s obzirom da je trenutak svakog odlaska toliko težak da podsvjesni dio njega briše sve okolne detalje. Isprva, kad je otišla Beth, to ga je zabrinulo i potrudio se pronaći put natrag do tog trenutka i svega što ga

je pratilo. Nije imao uspjeha i otada je prihvaćao propuste koje je iskusio kao milosrdne ponude, čak i njemu samome nepristupačne, koje je bolje i ne propitivati. Te večeri nakon jela sjedi u velikoj dnevnoj sobi uživajući u danu koji je prošao: šafrani u cvatu, putnici koji silaze iz plavog autobusa, bakreni kalupi za žele, djevojka koja češlja prijateljičinu kosu. Utjehu nalazi u nezahtjevnim sjećanjima, blještavim i bezglasnim slikama koje sustižu jedna drugu, a zatim blijede prije povratka. Ne pušta ove nedjeljne večeri glazbu na gramofonu; kao i uvijek kad završi prijateljstvo, nije raspoložen za glazbu. Proći će dan ili dva prije nego što se opet začuje glazba na broju tri Ulice vojvode od Wellingtona; bit će to vjerojatno utorak, ili možda srijeda. U pola deset gospodin Hilditch se uvjerio da su prednja vrata zaključana, a stražnja zakračunata. U krevetu je već u deset i pet i spava.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana gospodin Hilditch izvršava svoje profesionalne zadaće s brigom i pažnjom po kojoj je dobro poznat na svom radnom mjestu. Vikendom čisti kuću – hodnik i stubište, blagovaonicu i veliku dnevnu sobu. Mete stražnje dvorište i poravnava šljunak ispred. U Tescou kupuje namirnice. Opušta se uz svoje ploče i Daily Telegraph. U trenucima dokolice, ili uvečer u krevetu, odvučen je u okoliš o kojemu je tako često slušao tijekom prijateljstva koje je završilo: u spavaću sobu koju je dijelila sa ženom u stotoj, na trg s kipom vojnika, u kafić sa stolnjacima karo uzorka. Tu su još otac i braća blizanci neženje, prijateljice iz samostana, zavodnikova majka. Takvi izleti u tuđe prijašnje živote nisu ništa novo u privatnom životu gospodina Hilditcha. Kad je Beth otišla bilo mu je teško otresti se misli na svodnike o kojima mu je pričala, koji su je jednom progonili; kad je Gaye otišla tu su bili provalnici kojima je pomagala. Sharonin impetigo dok je još bila dijete, Bobbino slijepo oko. Maloj Irkinji je ime dao otac u počast neke žene koja je sudjelovala u revoluciji: to je čuo u autu, ili kod Buddyja, teško je točno reći. ,,Vrlo su ukusne te ćufte”, primjećuje jedan zaposlenik, što po mišljenju gospodina Hilditcha i doliči budući da su ćufte bile stručno pripremljene i skuhane po njegovim preciznim uputama. ,,Drago mi je da ste uživali u njima.” Nasmiješi se zahvalno. Komplimenti su dobrodošli kad je završeno prijateljstvo još sirovo u njegovim mislima. Jedna se druga zaposlenica osvrće na puding od marmelade i on odaje tajnu: loj treba narezati nasitno, marmeladu i lupana jaja treba dodati suhim sastojcima, a ne obrnuto. Naglašava da proces i mjere variraju već prema tome kuha li se puding na pari ili se peče. Još od djetinjstva on sam ga je više volio kuhanog na pari. Zaposlene žene često traže recepte i redovito prije prilaze njemu nego nekom od kuhinjskog osoblja. Voli ih zaduživati na taj način. Pomisao na to da se jela iz kantine serviraju obiteljima zaposlenih pričinjava mu zadovoljstvo.

,,Hilditchov puding”, ili ,,Hilditchov način” mogli bi biti izrazi koji se koriste. Iako to nikada ne spominju, vjeruje da bi tome moglo biti tako.

,,Vidite, živimo u čudu. Pogledajte ovaj vrt. Pogledajte voće na granama i ljude svih nacija.” Neka crnkinja, nakinđurena i našminkana, pruža šarene ilustracije na koricama brošure. Jedna bijela djevojka, uredno odjevena, stoji kraj nje s hrpom sličnih ilustracija. Gospodin Hilditch, prekinut u laštenju cipela na kuhinjskom stolu, ljubazno ih pozdravlja, ali odmahnuvši glavom naznačuje nedostatak interesa za razgovor koji mu prijeti. ,,Danas vam donosimo Riječ našeg Gospodina Oca”, nastavlja crnkinja ne obazirući se na njegov odgovor. ,,Ja sam s Jamajke. Ovo ovdje je gospođica Marcia Tibbits. Ako bismo moja prijateljica i ja samo mogle ući unutra, ne bismo vam uzele više od deset minuta. Mogu li vas upitati, gospodine, je li vam poznat sadržaj Biblije?” Gospodinu Hilditchu Biblija nije osobito poznata. Dok je bio dijete, majka ga je nedjeljom ujutro otpremala na vjeronauk. Nejasno se sjeća egzotičnih priča o žrtvovanoj janjadi i žrtvovanim sinovima, te o hodu po vodi. Sve je to bilo davno i nikada nije osjetio potrebu da razmišlja o bilo čemu od toga. Što bi učinio Isus? mudrovao je zapis u obojenoj vuni kojeg je djeci s vjeronauka pokazala učiteljica. Pretvorila ga je u ukras za svoje zidove stavljajući ga pod zaštitno staklo u kartonski okvir. ,,Bojim se da nisam zainteresiran.” ,,Ako bismo mogli ući u vaš dom, moja bi vam prijateljica ponudila svoje vlastito iskustvo, kako je bila okupljena.” Gospodin Hilditch opet maše glavom, ali ne uspijeva zaustaviti pripovijest o spašavanju iz videoteke i obećanju raja na zemlji u kojem guje leže bezopasno sklupčane, a kobra je igračka za djecu. ,,Izgubila sam se i pronađena sam”, kaže bijela djevojka pjevajućim glasom. ,,Kao što je i zapisano.” Onda opet počinje o videoteci i boljem svijetu u kojem je kobra igračka. ,,Gledajte”, prekine je konačno gospodin Hilditch. ,,Imam posla.” ,,Vratit ćemo se”, nudi crnkinja. ,,Možemo doći u bilo koje vrijeme.” ,,Ne, ne.” ,,Deset minuta bilo kojeg dana nije velika žrtva. Gospodin Otac daje nam vrijeme vječnosti.” Crnkinja pokazuje usta puna zdravih zuba i gura gospodinu Hilditchu brošure koje nosi. ,,Ima budućnosti za onoga koji umire, gospodine”, dodaje dajući svojim tonom do znanja da ponuđena literatura sadrži detalje o toj tvrdnji. I tada, dok ona još uvijek priča o onome koji umire, gospodin Hilditch opaža, što ga zbunjuje, iznenadnu znatiželju koja izbija iz njezinih crnih crta

lica. Kako je profesionalno upoznat s trgovačkom praksom i pretpostavlja da se pronošenje religije komotno može svrstati u takvu kategoriju, zapita se nije li to neka vrsta trgovačke smicalice. No, na njegovo zgražanje i zabrinutost, objašnjenje nije komercijalno. ,,Spomenula vas je jedna djevojka iz Irske, gospodine. Sad sam se toga sjetila otkad stojim ovdje. Rekla je da ste dobar čovjek i da ste joj pomogli. Ulica vojvode od Wellingtona, rekla je. Velik i velikoga srca, bio je možda njezin opis.” ,,Ja uopće ne poznajem nikakve Irce.” ,,Pomogli ste toj djevojci na njezinom putu, ne prelazeći na drugu stranu. Gospodine, vi ste kao jedno s našom Crkvom.” ,,Ne, ne. Žao mi je. Moram ići. To nije stvar za mene.” ,,Ta je djevojka čavrljala, to je iskrsnulo samo od sebe.” Gospođica Calligary zastaje. ,,Iznevjerila je povjerenja kako se poslije pokazalo.” ,,Sad vas moram zamoliti da odete.” ,,Ta je djevojka pokušala izvući novac od nas. Je li ista priča i s vama, gospodine?” Gospodin Hilditch s treskom zalupi vrata i zatvorenih se očiju nasloni na njih prisjećajući se kako je djevojka rekla da je provela nekoliko dana u kući tih ljudi. Vraća se na susret koji se upravo odigrao, od trenutka kad je crnkinja iznenada shvatila da priča s nekim za koga je čula. Spomenula? ,,Spomenula vas je jedna djevojka iz Irske.” Što je to točno podrazumijevalo? Čavrljanje, rekla je žena, a onda nešto o iznevjerenom povjerenju, što god da je to značilo. Na trenutak se gospodin Hilditch zapita nije li cijela priča nekakva zabuna ili nesporazum: ni u nekoj se nategnutoj primisli mala Irkinja s kojom se družio ne bi mogla nazvati iznevjeriteljicom povjerenja. Druge koje je znao mogle bi se opisati na taj način, ali to je zadnji izraz koji bi koristio kad je mala Irkinja u pitanju. A ipak je jasno da je to ista djevojka: djevojka kojoj je pomogao skrećući sa svog puta. Rekla je to sama; čini se da je to ponovila i drugima. Polagano se odmiče od vrata na kojima se odmarao i kreće preko hodnika u kuhinju. Nije ništa strašno, uvjerava sam sebe, obična neurednost, rep koji se vuče; ako izgleda neuobičajeno, to je samo zato što se nikada prije ništa slično nije događalo. Niti jednu djevojku s kojom je bio dobar, nitko mu nikada poslije nije spomenuo.

,,Isprva je taj čovjek bio potpuno ispravan”, primijetila je gospođica Calligary dok su ona i njezina drugarica napredovale duž Ulice vojvode od Wellingtona. ,,Potpuno ispravan, a onda je postao čudan.” To što se dogodilo zabrinjava gospođicu Calligary. Taj je veliki, krupni čovjek bio za okupljanje, zaklela bi se. Sam čovjek, osamljen čovjek: svatko bi vidio. Možda je krivo shvatio i odstupio misleći da je djevojka iz Irske i sama

okupljena – tko se jednom opeče, puše i na hladno. Gospođica Calligary odredi dan za njihov povratak tražeći od Marcie Tibbits da zapiše broj kuće.

21.

S

ljedećih se nekoliko dana, kad god mu se misli uznemire činjenicom da je njegovo prijateljevanje s malom Irkinjom poznato trećoj strani, gospodin Hilditch nastavlja uvjeravati da to nema nikakvog mogućeg značenja. Dosada je ta Karibljanka, više zaokupljena svojim rajem, vjerojatno zaboravila na to. Žena poput nje, s tim brošurama i s takvom pričom, ima dovoljno toga čime bi si ispunila dan i bez zadiranja u tuđu privatnost. Ali, bez obzira na to, kako vrijeme prolazi, nemir počinje mučiti gospodina Hilditcha. Prisjeća se kako je osjetio, kad mu se mala Irkinja prvi put obratila, nagovještaj da će veza biti drukčija od ostalih. Na kraju nije bila jer je i mala Irkinja otišla od njega, ali sada mu se čini kao da je intuicija mogla imati pravo na jedan drugi, dosada neotkriveninačin. Tijekom besanih noći čuje crnkinjin glas koji izvještava ljude kako on nije prešao na drugu stranu, kako je djevojka tražila pomoć i kako joj ju je on pružio. Nije nemoguće da bi žena mogla tako govoriti, razmišlja očiju neusredotočenih u mraku, čak je i vjerojatno s obzirom da je i pred njim iznijela čitavu stvar. Kako protječe ta noć, gospodin Hilditch pokušava otrgnuti misli usmjeravajući ih drugamo: prema odjelu za prehranu, prema svojim kuhinjama, prema gužvi u kantini za vrijeme ručka. Odvlači svoju koncentraciju natrag na dane kad je još uvijek bio knjigovođa, na ono iznenađenje kad je pozvan i kad mu je rečeno da sjedne, kad mu je povjereno da je njegovo ime istaknuto za položaj upravitelja prehrane. No, iako se sa zadovoljstvom prisjeća te prilike – detalja doškolovanja i nagrade koji su mu bili nametnuti prije negoli je uopće kako treba rekao da je zainteresiran – zatiče se kako ga taj isti tijek misli vodi u ranije razdoblje njegova života, kad se još uvijek nadao vojnoj karijeri. ,,Oh, kaki boja bi ti baš pristajala!” Majčin glas je šaljiv u toplicama gdje je pila vodu i kupala se, dok je on čekao sjedeći ili lunjajući mjestom. Na toplicama je stajao urezani friz: vojnici leže ranjeni sa skinutim košuljama, časnici nude pomoć. Na pratećem zapisu urezanom u kamenu stajale su riječi: Bratstvo koje obvezuje Grob. U kupkama je njegova majka pričala s jednom ženom koja je bolovala od Garradove bolesti i majka je pitala što je to. Povezano s Dupuytrenovom bolešću, nastavila je žena, iako neki to poriču. Ženino je lice bilo našminkano, purpurne usnice, razmazi maškare, puder na bubuljičavoj koži. ,,Slušaj ovo, dušo”, navaljivala je majka. ,,Vrlo zanimljiva gospođa.” No, on nije slušao dok je žena pričala o svojoj bolesti, a majka govorila: ,,Ma, zamisli” i ,,Ah, joj.” ,,Zar mu ne bi kaki pristajao?” rekla je u baru Hotela Clarence. ,,Bit će vojnik, ovaj mali momak!” U vlaku, na povratku iz toplica, neki mu je muškarac s bradom dao tri penija. ,,No, koje iznenađenje!” rekla je, a vrat i lice su joj pocrvenjeli dok su prolazili kroz Tunel Longridge. ,,Da ne povjeruješ!”

Unatoč ovim evokacijama osobne prošlosti, kadgod sklopi oči, gospodina Hilditcha obuzimaju nagađanja o crnkinjinoj priči na pragu. I tada, kad pokušava zamisliti malu Irkinju među lijepim portretima, uspomenama na ostale, po prvi put ne uspijeva. Onog dana kada je posjetio spomen-dom još uvijek je ponizno bila tamo: a sada nema ničega, kao da mu ju je otela crnkinjina priča. Kad svane jutro, gospodin Hilditch ustaje, satima prije nego što to inače čini. Sprema čaj u kuhinji i polako hoda po kući ulazeći u jednu pa u drugu sobu. Kad dođe vrijeme da pripremi doručak, shvaća da nije gladan. Poslije odlazi praznog želuca. Što vrijeme više prolazi, ljudi primjećuju, gospodin Hilditch vidi da primjećuju. U kantini izabire janjeći gulaš i iznenađenje od ananasa; jedva da i dotakne but, a vidjeli su ga kako se poslužuje samo skromnom porcijom svog omiljenog menija srijedom. Dok je razgovarao s kandidatima za posao perača suđa, nekoliko ga je puta trebalo podsjetiti na imena koja je već čuo. Svoju limenku s čajnim keksima nije trebao popunjavati više od dva tjedna. Vozeći se jedne večeri kući, ostao je bez benzina. Nesreća je to koju poslije pripisuje stanju svoga uma. Morao je propješačiti gotovo cijelu milju, posuditi kanticu od nekog osornog pomoćnika na crpki i pretvarati se da se smije svojoj vlastitoj gluposti. Kad se vratio, policajci su s dva službena auta već opkolili njegovo malo vozilo, i zadržavajući to raspoloženje iskrenog sprdanja na vlastiti račun, morao im se ispričati za bilo kakvu neugodnost koju je mogao uzrokovati. Policajci su bili razdražljivi i strogi. Kad im se nasmiješio, nisu uzvratili. Beskorisni ljudi, koji važno tutnje naokolo u svojim fordovima i vauxhallsima, tupi kao zidovi. Nasmiješio im se i gledao ih kako odlaze. Od trenutka kad se pojavila na dvorištu u svom crvenom kaputu i s crvenim šalom, bio je velikodušan prema njoj. Slušao ju je, niti jednom nije pokazao da je umoran. Pomagao joj je savjetima, vodio je i štitio upozoravajući je na kriminalce i opasnosti autostopiranja. Dao joj je više nego što je davao drugima, ne osporavajući ništa. Je li sve to prenijela crnkinji? Je li sve to rekla? I što još? Kakva pojašnjenja je dodala, je li pobudila kakvu znatiželju? Kakvi li su se masni tračevi već pojavili dosada? Nemiran nastavlja svoj prekinuti put i opet razmišlja o svemu što je bilo rečeno na pragu. Kasnije, u velikoj dnevnoj sobi, misli o tome kako se sporedno, kako nevažno sve to činilo kad je mala Irkinja rekla da su je primili ti ljudi koji je sada zovu iznevjeriteljicom povjerenja. Pojačava glazbu pokušavajući prigušiti svoje brige i šapat znatiželje koji se hrani crnkinjinim glasom. Te noći opet spava grčevito, a probudivši se, ne može se sjetiti noćnih mora.

,,Oh, da, promijenilo se malo”, žena na bankomatu slaže se s njim raspoređujući novčanice od pet funti u svoj novčanik. ,,Ne može se reći da se nije promijenilo.”

,,Imao sam osam godina”, dodaje gospodin Hilditch. ,,Dolazio sam vlakom.” ,,U tom slučaju ne može se ni prepoznati. Nema govora.” To je neka žena s naočalama, starija od gospodina Hilditcha, s košarom na kotačima, u sivim čarapama i sivom mucastom kaputu. Kosa joj je također siva i kovrčava. ,,Palo mi je na pamet da ponovno dođem”, nastavi gospodin Hilditch još uvijek ne gurajući karticu u automat. ,,Podiže moral, rekao sam si, odlazak u toplice.” ,,Nema baš puno od toplica u zadnje vrijeme. Digli su ruke od toga prije dosta godina.” ,,Izvori su presušili, ha?” ,,Nikada ih nije ni bilo, neki tip je to namjestio. Ljudi su onda vjerovali u svašta.” ,,Moja majka je.” ,,Obična prevara.” ,,Majka mi je rekla da joj je pomagalo.” ,,Puno toga je u glavi kad je bolest u pitanju.” ,,Vjerojatno da.” ,,Len je isto jako vjerovao u to. Sve je to u glavi, govorio je.” ,,To će biti vaš muž?” ,,Pokojni. 1970.” Gospodin Hilditch ubacuje svoju karticu u prorez i upisuje svoj osobni identifikacijski broj, 9165. Žena navlači sive rukavice i uzima držak pokretne košarice za kupovinu. Novčanice u vrijednosti od četrdeset funti izlaze iz zida. ,,Velika pogodnost”, primijeti gospodin Hilditch voljan produžiti susret. ,,Naša fleksibilna prijateljica.” ,,Jedino što se potroši previše. Da je nema bilo bi bolje.” ,,Jeste li za kavu?” Žena zastaje. Ne odgovara, ali ništa ni ne prigovara kad gospodin Hilditch uhvati korak s njom. U potpunosti se slaže s njom potvrđujući da bankomati tjeraju da se previše troši tako što novac čine uvijek dostupnim. Banke znaju što rade, nastavlja uvjereno, a ispred dućana za koji pretpostavlja da ima i kat za okrepu ponavlja svoj poziv. ,,Nisam toliko pedantna”, kaže žena pretekavši ga na visećim vratima. Došlo mu je rano ujutro da se odveze do toplica s obzirom da je bila subota. Bila mu je potrebna promjena, neki izlet na mjesto koje je pripadalo nekom drugom periodu njegovog života. Trebalo mu je dva sata autom; nekad je, s čekanjem i presjedanjem, vlakom trebalo više. ,,Dakle, ovo je lijepo”, primjećuje s iskrenim oduševljenjem kad su sjeli. ,,Obožavam šalicu kave prijepodne.” ,,Zagrije te, po ovom vremenu.”

Ova je žena polaskana: može to vidjeti po načinu na koji se obazire oko sebe da vidi je li je primijetio netko koga poznaje. Bilo je isto i na ulici. Uživala bi kad bi ljudi nagađali o tome tko je stranac dobrih deset godina mlađi od nje. Kaže: ,,Trebao sam vam izraziti sućut zbog muža. Oprostite zbog toga.” ,,Već je dvadeset dvije godine tome. Preboliš.” ,,Bez obzira na to, trebao sam nešto reći.” ,,Nema potrebe, zaista.” ,,Bez obzira, žao mi je.” I kako je tema već tu, kaže da se on sam nikada nije ženio. ,,Isto tako i Vera. Nije ni htjela, sama je tako rekla.” ,,Kći, je li?” ,,Sestra, dok je bila. Nikad se nismo slagale, nismo se razumjele.” Stiže kava. Gospodin Hilditch prvi put u nekoliko tjedana osjeća napad apetita pa upita mogu li se dobiti pogačice sa sirom. ,,Bio sam budan dokasna”, objašnjava ispričavajući se svojoj sugovornici. ,,Htjela je Lena, mislim, a kad ga nije mogla imati to je bilo to. Nije više htjela, kad je vidjela da ne može imati Lena.” Tijekom daljnjeg razgovora gospodin Hilditch dobrovoljno daje svoje ime i informaciju da je voditelj prehrane. Kaže i ime grada u kojem živi i radi, dodajući da je tamo rođen. Broj stanovnika u njemu je već dobrano preko četvrt milijuna i stalno raste. Dok joj to govori namaže maslacem tri pogačice gledajući sa zadovoljstvom kako se maslac topi na toploj površini. Niti jednom otkada se upleo u razgovor s tom u sivo odjevenom ženom, nije ga mučila ona smetnja koja ga drži budnim po cijele noći i zbunjuje ga danju. ,,Uvijek mu je bila želja”, kaže ona sada, ,,da vidi babilonske viseće vrtove.” ,,Vašem mužu, je li?” ,,Velika želja i, naravno, ona je igrala na to. Besramna što se toga tiče. Proučavala je to – imena visećih biljaka ili štogod je o tome bilo.” On kima s razumijevanjem. ,,Moram zapošljavati puno ljudi u kuhinji. Nijedna drska žena ne bi imala šanse. To je jedno od mojih pravila.” ,,Njezine zadnje riječi bile su: ‘Sada ga imam!’ Besramna do kraja.” Nedugo potom žena najavljuje da mora krenuti i, s obzirom da se susret ne može produžiti, gospodin Hilditch se uljudno nasmiješi i kaže da je bilo zadovoljstvo upoznati je. Kad mu se žena izgubi iz vida, još je za stolom i maže maslac na zadnju pogačicu. Gotovo istog trena vraća se smetnja koju je njezino društvo držalo podalje. Prati ga i dok se ovaj dan vuče, i apetit koji se na trenutak vratio, više se ne javlja. On se odupire najbolje što može pokušavajući misliti da nije teško vjerovati kako je neki poduzetni poslovni čovjek jednom davno stvorio mit o lokalnom izvoru vode obmanjujući tako bolesne generacijama. Misli o tome

neko vrijeme, a onda klizi u osobnu prošlost. ,,To je javni zahod”, naglasila je njegova majka kad su prvi put došli ovamo pokazujući na ciglenu zgradu blizu ograde parka. ,,Zapamti gdje je, dušice.” Imala je broš od kameja prikopčan na reveru i dvije ogrlice od perli. Kupaći joj je kostim bio u malom plavom koferčiću sa sendvičima koje bi uvijek ponijela i čuturicom čaja. Dok su čekali vlak, u kolodvorskom je bifeu naručila jedan džin, a drugi je popila kad su presjedali i opet morali čekati. Gospodin Hilditch u dva poslije podne prisustvuje projekciji Sirovih strasti koja mu ostavlja neugodan dojam, ali ostaje do kraja jer je platio svojim novcem. Onda prošeće ulicama diveći se nizovima bijelih zgodnih kuća s polukružnim prozorima, stupovima koji odjeljuju prolaze od šetališta, uzvišenom kipu kraljice Viktorije ispred gradske vijećnice. No ništa od toga, kao ni ono što ostaje od Sirovih strasti, nije toliko efikasno u borbi protiv smetnje koja ga muči kao njegova jutrošnja sugovornica. Kad se dućani počnu zatvarati, on ocijeni dan kao promašaj. Vozeći se opet kući, sjeća se kako je Beth rekla zbogom, u zadnjem trenu, prije nego što je uspomena postala previše bolna. Iznenada mu je objavila da sutra planira krenuti prema jugu. To je bilo prvo što je Jakki rekla jedne večeri kad su se sastali ispred dućana s kućnim ukrasima, gdje su se uvijek nalazili. Sharon mu uopće nije rekla, nije ni namjeravala, ali je naslutio. Bobbi je bila najležernija. Elsie Covington mu je rekla da će joj nedostajati. Gaye se pretvarala da plače jer je željela novac prije odlaska.

One su tamo, stoje kraj njegovih ulaznih vrata, isprva leđima, a zatim, kad čuju auto na šljunku, licem okrenute prema njemu. Ta dva lica je uhvatilo svjetlo, jedno je crno i blještavo s uvučenim debelim usnama, drugo bojažljivo bulji u sjaj. Nekoliko puta se zapitao o njihovoj prijetnji da će se vratiti i odlučio je da se ne javlja na zvono prije negoli se uvjeri tko je. Polako, umorno, gasi motor auta i svjetla. ,,Gospodine, sretne smo što vas vidimo.” Crnkinja progovara čim istupi na šljunak. Zaključava auto, onda se okreće da odmahne glavom na njezino nasmijano lice. Sam se ne smiješi. Nije raspoložen za to: dopušta da se to vidi. ,,Deset minuta vašega dana, gospodine...” ,,Moj je dan bio dugačak. Moram vam zaželjiti laku noć. Moram vas zamoliti da me više ne dolazite smetati.” ,,Jeste li iskoristili mogućnost da meditirate o priči gospođice Marcie Tibbitts? Kao što smo se dogovorili?” ,,Ja se nisam ništa dogovorio.” ,,Prije nekog vremena smo navratile, gospodine.” ,,Da, znam, znam.”

,,Bile smo nestrpljive da čujemo kako je priča moje mlade prijateljice utjecala na vaše nesretno srce, gospodine.” Gospodin Hilditch je zapanjen. Njegove male oči bulje u gospođicu Calligary sve dok ne trepne u pokušaju da iz njih istrese zgražanje koje nije sposoban sakriti. ,,Nesretno?” Riječ mu bježi protiv volje, usne nesvjesno daju glasa njegovom strahu. ,,Gospodine, djevojka kojoj ste pomogli nije iz naše Crkve. Samo stanar naše kuće, gospodine. Samo prolaznik.” ,,Sve ste krivo shvatili...” ,,Ta djevojka udara na sva zvona da je pokradena očekujući da skupimo priloge za nju u Domu Okupljenih.” ,,Kažem vam da ste se zabunile.” ,,Ako je rekla da je nešto više od prolaznice, to nije istina. Bolje vam je da ramislite o mojoj večerašnjoj mladoj prijateljici, gospodine. Bolje da razmišljate o njezinoj radosti dok stoji pred vama.” Djevojka nije Bog zna kakva. Njezina je neopisiva kosa čvrsto začešljana i stegnuta kopčama u pundžu. To je mala, zecolika djevojka. ,,Razmislite o njezinom dnevnom poslu, gospodine, prije nego što se upoznala s obećanjem Gospodina Oca. Razmislite o jezovitim djelima koje je prodavala preko pulta, gospodine. Rubljenje glave i zloba, haremi životinja. Neprirodni običaji, uzbuđenje u boli.” Jedva slušajući što mu priča, gospodin Hilditch nastavlja promatrati malu djevojku. Pita se hoće li otići od tih ljudi s kojima je zaglavila i završiti u skitnji. Ima takav pogled, prazan pogled koji mu je tako poznat. ,,Uskoro će narod doći odasvud na našu Godišnju molitvu. Mogu li vas pitati, gospodine, imate li koju sobu viška u svojoj kući?” ,,Sobu? O čemu to pričate?” ,,Gospodine, narod dolazi da se raduje.” Gospodin Hilditch se želi progurati kraj njih, otključati ulazna vrata i onda im ih zalupiti u lice. Želi im reći da će pozvati policiju ako ne odu, da nemaju pravo maltretirati čovjeka na njegovom pragu, da ometaju privatni posjed. No nikakve riječi ne izlaze i on ne kreće naprijed. ,,Jer budućnost je zapisana gospodine, u pisanju izvjesnosti. Za svakoga ima voća, puna su ga stabla. I zeleno se brdo stere na obzoru, žito se diže sa zemlje. Pogledajte ove lisice pitome u svojim brlozima i kokoši sretne na farmama. Poslušajte graju zaigrane djece i glasove podignute u pjesmi Gospodinu Ocu. To je obećanje, gospodine. To je budućnost onoga koji umre.” ,,Zašto mi to pričate?” Hrapavo, i opet protiv vlastite volje, to pitanje bježi iz njega, izgovoreno prije negoli je to shvatio. Glas mu zvuči kao da je nečiji drugi, kao da neka bijesna osoba viče. On ne želi vikati. ,,Zašto stalno dolazite ovamo? Što želite od mene?”

Probija se kroz njih grubo ih gurajući laktovima. Ispušta ključeve od auta i djevojka ih kupi i predaje mu ih prstima dotičući njegove, ali on to ne primjećuje. ,,Ne vraćajte se”, oštro naređuje. ,,Ne želim vas više vidjeti ovdje.” Nesmetena i nepokolebana, gospođica Calligary ga savjetuje da razmisli o tome što je bilo rečeno. Nitko od nas ne može izbjeći onoga koji umire, tvrdi, jer onaj koji umire nas čeka kad se i mi očistimo i budemo spremni za raj na zemlji. I onda, kao da posjetu nije bilo prigovora, kao da nije bilo nemira i ljutnje, gospođica Calligary dodaje: ,,Ima utjehe za nesretne, gospodine.” Jedan crni dlan spušta se na ruku gospodina Hilditcha. Opet se ukazuju ravni zubi gospođice Calligary. Marcia Tibbits piše u neki blokić. ,,Što to ona radi? Što to zapisuje? Ovo je privatna kuća, znate.” ,,To što piše je adresa, gospodine, Vojvode od Wellingtona 3, i broj ljudi za koje će biti mjesta kod vas kad dođe Godišnja molitva. Gospodine, okruženi narodom, brzo ćete pronaći olakšanje za srce. Dok ne dođe taj trenutak, nećemo vas napustiti.” Ruke gospodina Hilditcha se tresu tako da ne može ugurati ključ u bravu na vratima. Primoran im je okrenuti leđa da sakrije svoju uznemirenost, i da umiri jednu ruku drugom. Ne odgovara na zahtjev da smjesti ljude u svoju kuću.

U Domu Okupljenih gospođica Calligary razmišlja o nerazumnom ponašanju čovjeka koji stanuje u Ulici vojvode od Wellingtona 3. Njezini napori da izgladi bilo kakav nesporazum do kojeg je moglo doći izazvali su odgovor koji je dovodi do uvjerenja da nikakvog nesporazuma nije ni bilo. Kad su prvi put svratili k njemu suzdržao se od prekidanja osobne sage Marcie Tibbits i, ako je i istina da je pomalo prigovarao kad je došla do kraja, priroda svega toga nije bila neuobičajena. Uistinu, prema iskustvu gospođice Calligary, što je jače protivljenje u početku, čvršće je uvjerenje poslije. Nagovještaj koji je osjetila nakon prvog susreta – da će čovjek prije ili kasnije ući u, što bi Priscattovi rekli, ,,vezu” s Crkvom, koja je njezin životni poziv – nešto je što joj se sada čini upitnim: očito, treba više raditi na tome. Jer, ne samo da je prijateljstvo koje je ponudila bilo odlučno odbijeno, nego se čini da je postalo i uzrok panici. Gospođica Calligary je više nego jednom objašnjavala suradnicama s kojima pronosi Poruku da se ne mogu nadati da će stići bilo kamo ako ne ustraju, da ne smiju dopustiti da ih manjak interesa, čak i psovanje, uznemiri ili obeshrabri. No panika je posve druga stvar: kao reakciju, nije je prije iskusila. ,,Nerazumno, svakako”, gospodin Priscatt slaže se kad mu ispriča, a gospođa Priscatt se prisjeća jednog mladog čudnog para iz prvih dana svog okupljanja, madića i djevojke koji su pozivali nju i supruga na svoj posjed, a zatim izvodili šale nad njima: mehanički pauci puzali su po nogama gospođe Priscatt, svaki put kad bi ona i gospodin Priscatt sjeli na drugi stolac provalio bi

neugodan zvuk, a sa šalica u kojima bi im davali čaj otpadala bi dna pa bi im se odjeća namočila tekućinom. ,,Ne, nije tako”, objašnjava gospođica Calligary. U potrazi za savjetom gospođa Calligary i drugim Okupljenima potanko pripovijeda sve o razdražljivosti stanara na broju tri Ulice vojvode od Wellingtona. Stari Etiopljanin sluša o tome, i Bob i Ruthie, i gospodin Hikuku i svi drugi. A kad to dođe do nje, Agnes se prisjeća da je djevojka iz Irske najprije njoj pričala o tom čovjeku i spomenula Ulicu vojvode od Wellingtona. Odgovorna za prisutnost djevojke iz Irske u Domu Okupljenih, gospođica Calligary se ne usteže okriviti samu sebe i neka je sigurnost prisutna u njezinom glasu dok iznosi svoje konačno mišljenje. ,,Ta je djevojka nanijela bol Domu Okupljenih, a mislim da je i tom čovjeku također nanijela bol, jer na sam njezin spomen okreće leđa.” Moglo bi biti tako, slaže se gospodin Priscatt, a stari Etiopljanin, koji je vidio neke stvari na ulicama i pragovima, mudro kima glavom. Bob i Ruthie mrmljaju zajedno, govoreći jedno drugome da ih sve to rastužuje. ,,Preveslala ga je”, tvrdi gospođica Calligary. ,,Donekle je nervozan.” Nitko drugi ne protuslovi tome. Budući da ih je ta trudna djevojka kojoj su pružili utočište i same uvrijedila, čini se vjerojatnim da bi i neki čovjek dobroga srca mogao patiti zbog nje. ,,Po tom pitanju imamo obvezu.” Sigurna da je savjet ponuđen, gospođica Calligary je veselija.

22.

O

dmah ga prepoznaje: uredna tamna kosa, zelenkaste oči, visoke jagodice. Ostale osobine nisu bile uključene u opis tog momka o kojem je gospodin Hilditch tako često slušao: prepredenost u očima, lukavi osmijeh koji iskrivljuje usta, tek pušteni brkovi. Gospodin Hilditch čeka dok se ne uvjeri – dok ne čuje mladićevo ime – pa se povlači u sjenu kuta kojeg je izabrao u Goose and Ganderu. To je prvi pub u blizini vojarne Old Hinley u kojem je pokušao, dvadeset minuta od Ulice vojvode od Wellingtona. Bio je u svom kutu jedva dovoljno da naruči i popije pola čaše mineralne vode prije nego što su petorica vojnika bučno stigli. Iako nisu u uniformi, po hodu i frizurama može se zaključiti da su vojnici. Dijelovi njihovog razgovora lelujaju preko šanka do mjesta na kojem sjedi: čini se da je riječ o moto-utrkama, otpali kotač koji se otkotrljao u gomilu. ,,Jebemti, ubilo je tipa”, kaže jedan od vojnika. Gospodin Hilditch ne zna zašto je došao ovamo. Neki ga je poriv dovukao do mjesta i dalje ga pritišće da prisluškuje ovaj razgovor. Dok i dalje sluša o automobilskim trkalištima, više se ne sjeća što je mislio kad je odlazio iz kuće i osjeća da nije mislio ni na što: jednostavno se odvezao znajući kamo ide. ,,Sad je tvoja jebena runda, prijatelju”, jedan od vojnika grubo podsjeća drugoga izazivajući bučno odobravanje. Iskape čaše. Kao poticaj vojniku na kome je runda, svi udaraju po površini stola. Nevjerojatno je i pomisliti kroz što je sve prošla, zavedena od ovog klipana koji se, lukavo svjestan da će ga štititi ogorčena majka, pobrao ne ostavivši joj nikakav način da stupi s njim u vezu. Gospodin Hilditch se sjeća suza koje su tako često tekle dok su sjedili zajedno gledajući vrata nekog kafića, jada kad je ostala praznih ruku u tvornici, krivnje potaknute prekidom trudnoće. Bila je srijeda kad se pojavila u prednjem dvorištu. Oduvijek je bez ikakvog napora mogao ustanoviti dan u tjednu kad se nešto događalo: petak – kad je regrutacijski narednik rekao da mu je bolje da pokuša nešto drugo, ponedjeljak – kad je dobio garnituru preslikača za rođendan – miris pranja, miris crvenih svjećica – i, posebno za tu priliku, ujak Wilf. Bila je subota, uvijek, kad bi išli vlakom do toplica. ,,Jebeni pederko”, kaže jedan od vojnika. ,,Na uglu Brunswick Waya svaku večer u isto vrijeme. Nudi četrdeset funti.” ,,Nemoj zajebavati”, ,,Vuci nekog drugog za nos, dečko”, stižu prezirni komentari. ,,Ma povuci kurac. Sviđa mu se uniforma, tom pederku.” Gospodin Hilditch ne zna zašto je ne može vidjeti kao što vidi ostale i jedino objašnjenje koje si može ponuditi jeste da je to zato što je otišla od njega

u nekom drugom smjeru, što je osjećaj koji je prisutan još otkad je, spomenuvši je, crnkinja sve ovo i pokrenula. Njegova prisutnost ovdje ima veze s tim kako je otišla: sada shvaća, zna. On je tu zato što za nju nema mjesta na Stazi uspomena, jer svakog trenutka može ući. Povlači se natrag u sjenu gubeći se u razgovoru vojnika. Ostaje u kutu sa svojom čašom mineralne vode dok gazda ne pozove fajrunt i zatim zapita svoje mušterije zar ne moraju kući. Konobarica kojoj su vojnici, prije nego što su nasilnički otišli, s pažnjom laskali, skuplja čaše. Vani, gospodin Hilditch gleda ih iz svoga auta, a zatim vozi ulicama očajnički tragajući kao što je jednom tragao i predmet njegove potrage. Jednog dana, u četvrtak, tjedan dana nakon posjet Goose and Ganderu, gospodin Hilditch ne ide na posao. Odlazi pješice do telefonske govornice na kraju Ulice vojvode od Wellingtona, zove kuhinju i kaže da nije dobro. Vraća se kući, sjedi cijeli dan, ne jede, sluša izbor ploča u svojoj velikoj dnevnoj sobi. Kad je prva ploča došla do kraja, nije se odmah digao da stavi drugu na kolo gramofona, već je neko vrijeme slušao cvilež igle. Nakon toga Bing Crosby i Frank Sinatra, Perry Como, Alma Cogan, Nelson Eddy i Jeanett MacDonald, Eve Boswell, Doris Day i Howard Keel skupljaju se da mu ispune dan kao podloga brigama koje su se umnožile i ustraju. Ni kad padne mrak, ne miče se iz sobe. Daily Telegraph ostaje nepročitan u hodniku gdje ga je ostavio na vješalici izlazeći da telefonira u kuhinju. U devet sati pripravlja lonac za čaj i jednu jedinu krišku tosta.

Nema odgovora kad gospođica Calligary pozvoni. To je iznenađuje jer je mali zeleni auto parkiran na šljunku pred kućom. ,,Ne, pričekajmo malo, dijete.” Odbacuje pretpostavku svoje suradnice koja se već spremila krenuti dalje. Stanar kuće je možda izišao prošetati ili otišao pješice do dućana. Gospođica Calligary zvoni još jednom u slučaju da se poziv nije čuo. ,,Halo, halo”, doziva kroz otvor za pisma.

Prođu još tri tjedna. Dani se oduže. Kad bi gospodin Hilditch opet posjetio onaj isti spomen-dom, u vrtu na padini iznad parkirališta gdje su ranije posvuda bili šafrani, zatekao bi narcise u cvatu i zelene pupoljke. No gospodin Hilditch to ne čini. Nije se vraćao u svoj odjel za prehranu još od dana kada je telefonirao da se ispriča i samo je jednom bio u kupovini, a i tada preko volje. Liječim se od čireva, napisao je u ispričnici svojim pretpostavljenima dodavši da je riječ o liječenju koje podrazumijeva strog režim odmora i dijete. Budući da nikada prije, svih tih godina otkako se zaposlio, nije bio odsutan zbog bolesti, zauzet je obziran stav, a od osoblja kuhinje i kantine stigle su tri karte sa željama za brzo ozdravljenje.

Noću nastavlja slabo spavati. Malo je izgubio na težini; njegovo je lice poprimilo izmožden izgled, višak mesa se opustio i objesio. Bog zna s čim će crnkinja izaći sretne li se opet s njom. Bog zna kako će se to onda proširiti naokolo, koliko će ljudi onda znati da je bila u njegovoj kući. Već bi sada to moglo biti poznato kuhinjskom osoblju i radnicima u kantini, svakakvim ljudima, posvuda. Svaki bi dan ženi koja poslužuje moglo postati neugodno kad mu bude nalijevala čaj. Jednog jutra, poštoje ubrzo nakon zore zaspao iscrpljenim snom, budi se s ekcentričnom mišlju da ga je mala Irkinja napala, kao što se napada teritorij. Tu je i slab dojam – toliko lelujav da ga jedva i ima – da je jednom zaboravljenom prilikom šljunak ispred kuće bio osvijetljen iz hodnika, da je, sjedeći u autu, morao odvratiti pogled od blještanja. Žalim što moram reći da se liječenje odužilo, piše svojim pretpostavljenima nekoliko dana kasnije, nakon što je kasno prethodne noći ponovno prevrnuo ulice. Nažalost to nije bilo predviđeno, ali vjerujem da neće više dugo trajati. Uvjerivši se prvo da crnkinja nije nigdje na vidiku, žuri do poštanskog sandučića na dnu Ulice vojvode od Wellingtona da pošalje pismo, prvi put u dva tjedna da je danju izašao iz kuće.

,,Halo, halo”, zove gospođica Calligary kroz otvor za pisma. Auto je još uvijek tu, točno onako kako je i bio. I zastrti prozori izgledaju isto. ,,Halo, halo”, glasno ponavlja gospođica Calligary. Još uvijek nema odgovora.

Luta ulicama pješice za slučaj da neki zaposlenik ne prepozna njegov auto i u vrijeme kad vjeruje da ga samog neće prepoznati. Ide na mjesta na kojima nije bio već godinama, do četvrti koje su preuzeli Indijci i Pakistanci. Boroda Express nudi različite zvijezde iz Indije: Bhangra Garta, Miss Bhavana, Deepa Glas Late. Restoran Koh-I-Nor jc pod novom upravom. Dućan vunenim artiklima kojeg se sjeća, u kojem su držali Sirdar Wools i Bairnswear, sad je Boutique Rapali. Žurno prolazi kraj napuštenih i od namještaja i inventara ispražnjenih kafića i dućana, pred kojima se nalaze samo razbacane hrpe letaka, ostavljene tamo gdje su pale ispod nisko postavljenih sandučića na poslovnim prostorima. Prolazi kroz Foundries, nekada razvijenu četvrt s tamnom ciglom i kamenom besmislenih dvorišta i fasada, jedinim podsjetnikom nekadašnjeg blagostanja. Hoda kroz predgrađa, već prolistala, kraj automobila parkiranih na kolnim prilazima, usnulih kuća zatamnjenih prozora. Prolazi kraj zabavnog centra kojeg smatra nepotrebnim, i kraj popločane igračnice tombole koja je nekad bila ABC kino. Ne primjećujući ih, prolazi kraj crkava, sinagoge i džamije, i jedne od

dviju škola koje je pohađao, te veličanstvene stare gradske bolnice u viktorijanskom stilu koju sad zauzimaju uredi. U rano jutro s druge strane ceste gleda kako iz prihvatilišta Vojske spasa izranjaju noćni stanari i promatra svako lice. Poslije jednog od tih izlazaka, dok se umorno vraća natrag u Ulicu vojvode od Wellingtona, gospodin Hilditch konačno zaključuje da je djevojka koju je tražio sigurno krenula dalje. Kima sam sebi, mazeći tu misao, spreman prihvatiti bilo koju utjehu koju može iščupati iz svoje potištenosti. Mala je opet u svome rodnom gradu, Bogu iza nogu, što mu već i samo ime govori. Samo će tamo ljudi saznati, a koga bi od njih zanimao nepoznati čovjek udaljen nekoliko stotina milja. Tog jutra u kuhinji otvara limenku graha i jede je sa slaninom i svježim kruhom, uz Daily Telegraph razvučen pred sobom. Njegova euforija je skromna, ništa više doli promjena prošlog stanja, ali odlučan je ustrajati na njoj uvjeravajući se da bi do sada, ako je još uvijek u susjedstvu, maloj već sigurno svanulo da je njezin otac bio u pravu kad je tvrdio da je Lysaght vojnik. Našla bi put do njega, što očito nije. A ako joj to ne bi svanulo, moglo bi je se vidjeti na ulicama. Što znači da mu je, strogo uzevši, jedina trajna briga to što je prenijela dok je bila u kući Božjih gnjavatora. Gospodin Hilditch pažljivo pretrese stvar: odsjela je u kući Božjih gnjavatora u vrijeme kada je između njih bilo samo to što ju je prevezao onog jutra kad su išli u tvornicu i bolnicu. Ništa više od toga tada nije bilo rečeno. A stanje stvari je bilo isto i u vrijeme dok se družila s onih dvoje beskućnika koje je spomenula, iako nije bilo nikakvog razloga za pretpostavku da je tim ljudima rekla za adresu broja tri, niti kako je on izgledao. To zapravo znači da je vjerojatno počinjeno manje štete nego što se on natjerao da povjeruje. Dok pere posuđe iz kojeg je jeo, gospodin Hilditch misli kako mu pripada malo sreće, s obzirom da je u zadnje vrijeme toga bio lišen, i osjeti da je možda konačno stigla. No kako dan napreduje, ponovno gubi vjeru i nakon dva ili tri dana nalazi se u močvari nesigurnosti koja ga muči već jako dugo. Nije održao apetit: sve više i više jedina njegova želja je da se u potpunosti drži kuće. Jedne večeri kad zazvoni zvono, nakon kratkog oklijevanja ustaje iz naslonjača fotelje da podigne iglu s ploče. Jedini način da se smiri je da sazna što je rečeno. Potaknut zbrkom koja ga muči – nadom koja je jedne minute tu, a već druge je nema, potragom za mrvicom utjehe u svom tom malodušju – polako prelazi hodnik. Otključavajući jednu, a potom drugu bravu, kaže sam sebi da ispitivanje može biti provedeno bez da se išta oda. Nema potrebe za puno riječi s njegove strane. Neka crnkinja priča, neka se nasanjka. Samo treba postaviti ovlašno pitanje u pravom trenutku. ,,Gospodine, bili ste u našim srcima svih ovih tjedana”, odmah i ozbiljno ustvrdi žena kad joj otvori ulazna vrata, i vidi na njezinom licu misao da je pred njom čovjek koji se znatno promijenio, čovjek čija odjeća nije kao što je bila prije. Promatrajući je opaža po njoj da ovratnik njegove košulje ne izgleda čisto, da je kućni ogrtač kojeg nosi u sedam navečer mjestimično odrpan, da je u ovo

doba neobrijan. Izraz lica djevojke koja je prati, iste one djevojke koja ju je i prije pratila, ostaje prazan. ,,Radio sam neke poslove po kući”, objašnjava. Pokušava sa smiješkom, želeći na neki naizgled vedar način prijeći na stvar s ovim ljudima. ,,Kamini i tako. Volim kamine.” Njegovi kamini su sada električni, s jednim plinskim, ali one to ne moraju znati. Nekada je palio kamin ugljenom triješčicama i novinama za potpalu osušenim u vrućem kredencu. Za taj bi posao obukao staru odjeću i navukao stare rukavice. Tu nije bilo ništa neobično, jednako kao što nema ni sad. ,,Gospodine, ako nije smetanje, da li bismo mogli ući unutra?” Čudno kako ponekad gramatički griješi, dok joj je ponekad govor kićen kao da propovijeda na uglu. U vrijeme njegove majke, kad bi koji trgovac došao na vrata, ona bi povikala, gdjegod da je bila, da ništa nije potrebno. ,,Reci gospođi da će uštedjeti lijepu svoticu, sinko”, jednom je rekao prodavač četki. ,,Za grafit, za cipele, nešto za lopaticu za smeće. Metle, četke. Što god hoćeš, sinko. Tako reci gospođi.” Drži vrata, i crnkinja i bijela djevojka ulaze u hodnik. Svjestan je teškoća pred sobom, ali poriv koji ga obuzima jači je od njegovog prirodnog opreza. Poziva posjetiteljice da sjednu u veliku dnevnu sobu. ,,Ola-la”, čudi se crnkinja pogledavajući oko sebe biljarski stol i gramofon, dva sata s utezima, ormar natrpan utezima papira, drangulije na polici. ,,Ola-la”, ponavlja crnkinja. Gospodin Hilditch je strpljiv. Godišnja Molitva je prošla, čuje: narod koji je došao odasvuda vratio se svojim kućama. Nije došla zbog Godišnje Molitve, odaje crnkinja, nego da ponudi pomoć u doba nervoze i panike. Govori o raju na zemlji i detaljno opisuje poziv Okupljenih, njihovu Posvetu i njihov Zadatak. Dok to čini, gospodin Hilditch ubrzano razmišlja trudeći se pronaći neki način kojim bi prikrio ispitivanje. Djevojka, dosada nepozvana da išta komentira, tiho sjedi. ,,Nije li život više od mesa, a tijelo više od ruha? Biste li pronosili od vrata do vrata, gospodine, ovu poruku koju vam donosimo, kako biste pronašli utjehu? Jer ona je u širenju riječi radosti za onoga koji umire.” Trenutno otrgnut od razloga zbog kojeg je primio posjetiteljice, gospodin Hilditch oštro odvraća: ,,Zašto mi to stalno pričate?” ,,To je današnja Poruka, i Poruka svakog dana. Čvrst u vjeri i slavljenju.” ,,Nisam učinio ništa loše”, začuje gospodin Hilditch samoga sebe kako govori bez namjere. Ne zna zašto to kaže, ili odakle je došlo to negodovanje. Misli su mu nemoćne, jer kad po mozgu traži uredan način da izvuče informaciju koja mu je potrebna, ne nazire se nikakvo rješenje. Nema odgovora na unutarnju žalbu koja postaje mahnita dok ga crnkinja pritišće novim sugestijama, citirajući opet iz Svetog pisma. Djevojka koja je prati još je uvijek tiha, i dok se bezuspješno bori, gospodin Hilditch shvaća da mu je pažnju

odvukla pomisao da bi u ovom istom trenu mogao sjediti u Happy Eateru s tom djevojkom i slušati njezinu tužnu priču. Zna da je i ona ima, sve one imaju svoju tužnu priču. ,,Dobri pastir daje svoj život za svoje stado”, kaže sada crnkinja i nešto što izgleda kao panika počinje se širiti gospodinom Hilditchom. Pogriješio je. Kriv je zbog pogrešne prosudbe. Nije smio pustiti ove dvije u kuću: nema šanse da ih ispita okolišajući. Ne usudi se spominjati ime male Irkinje niti se na bilo koji drugi način osvrnuti na nju. Trebao je otvoriti vrata i reći ovim ženama da se izgube jednom zasvagda. ,,U budućnosti će biti još Godišnjih molitvi, a vi imate slobodnih soba, gospodine. S narodom koji tada dođe možete krenuti dalje s radošću Poruke.” Gospodin Hilditch, koji nije sjeo kad su sjele njegove posjetiteljice, kaže da nema ni govora o podstanarima u njegovoj kući. Glas mu je ponešto izgubio na snazi; ispod odjeće, leđa su mu postala vlažna i topla. Grašci znoja izbijaju na njegovim obrazima i čelu, naočale su mu zamagljene. Zapinje pokušavajući nešto reći i guta riječi. ,,Ništa slično ne dolazi u obir”, izlazi iz njega neki promukao glas, šapat koji jedva prepoznaje kao svoj. Odmahuje glavom. Crnkinja želi da moli s njom. ,,To me ne zanima”, pokušava reći i osjeća kako mu donja usna podrhtava. To čini govor iznimno teškim: svaki put kad pokušava izbaciti neku riječ iz usta, ona se izgubi u podrhtavanju usnice. Zna da se ne bi uspio gnjevno usprotiviti. ,,Parti, Medejci i Elamiti”, broji crnkinja mahnito, već na koljenima. Djevojka također klekne. ,,I stanovnici Mezopotamije i Judeje...” Crnkinjine ruke su čvrsto spojene i podignute iznad njezine glave. Djevojka se postavila slično i podižući malo suknju otkrila jedan potplat cipele kojem je potreban popravak. ,,Čujemo kako pričaju jezicima. Čujemo ih, neki iz svojih vrtova, neki iz pustinja. O, Gospodine Oče, zahvaljujemo.” Jedina djevojka koju je primio pod svoj krov otišla je iz ove iste sobe u svojoj spavaćici: to je ono što ostaje od njihova rastanka. Onda se pojavljuje prvi od dva autobusa na prilazu kući, i okus tune u sendviču, salata koja škripi pod zubima. Slušajući crnkinjinu molitvu, opet ugleda plavi autobus, putnike koji izlaze, vozača s novinama. ,,To me ne zanima”, buni se, sada uspješno izgovorivši riječi. Ali crnkinja nastavlja pričati gluposti, a i djevojčine usne se pomiču kao da i ona daje svoj prilog. Kakav je to život, pita se gospodin Hilditch, za ovo dijete s licem poput zeca. Nije religiozna kao crnkinja, to se može reći bez razmišljanja. Pridruživši se ovim ljudima samo je pronašla mjesto kamo može doći, mjesto za sebe. Bježi od nečega, to se također može zaključiti, taj znak u očima je jasan. Kakav je život očekuje ako provede sve što je ostalo od njega s tim fanaticima povlačeći se naokolo s brošurama i glupostima?

Djevojka rasklapa ruke i ustaje. Crnkinja napravi isto. Vodi ih u hodnik i otvara ulazna vrata nestrpljiv da ih se riješi. Nakašlje se da pročisti glas. Kad progovori još uvijek je slab, ali se bar ona panika koja ga je obuzela malo slegla. ,,Laka vam noć.” ,,Mi razumijemo vaše jade, gospodine. Kad smo prvi put navratile, rekla sam to svojoj mladoj prijateljici. Zbrojile smo dva i dva, gospodine.” ,,Kakva dva i dva? Što mislite pod tim?” ,,Djevojka iz Irske nanijela je bol našim ljudima, gospodine, kao i vama. Ja sam sama odgovorna.” ,,Što vam je rekla?” pojure riječi iz gospodina Hilditcha, nepromišljene i neprovjerene. Mislio je odmahnuti glavom, reći da ne razumije. Uspijeva se nasmijati i dodati: ,,Samo pitam usput. Ne poznajem tu djevojku uopće. Samo sam je sreo na ulici.” ,,Kao i ja, gospodine.” ,,Pitala me za put.” ,,Mi bismo joj pokazali Put, gospodine, kao što smo ga večeras i vama pokazali. Kleknuli ste s nama, gospodine.” ,,Nisam kleknuo. Molim vas odlazite od mene. Ta je djevojka bila samo obična djevojka s ulice.” ,,Gospodine, u svojoj ste joj dobroti dali novac koji je pokušala na prevaru izvući od ljudi iz Doma Okupljenih. Zbrojite dva i dva, i dobit ćete to. Gospodin Priscatt kaže da je tako, Agnes također. Prirodno je biti nervozan kad stranci pozvone na vrata. Prirodno je kad vas netko prevesla.” ,,Nisam joj dao nikakav novac. Novac nema veze s tim. Pitala me za smjer.” Gospodin Hilditch je svjestan da se upetljava u proturječnosti, da je svako novo poricanje neuvjerljivije od prethodnog. Svjestan je da je nesuvisao. A opet, nije sposoban kontrolirati što govori. ,,Zabrinuo bih se za dobrobit bilo koje djevojke koja bi mi prišla na ulici.” ,,Bolje je da je otišla, gospodine. Izbacite tu djevojku iz glave, gospodine. Bol će se isprati.” ,,Ne boli me ništa. Ne znam što mislite pod bolom.” ,,Počet će ozdravljenje. S tog smo razloga i poslani da okupljamo.” U želucu gospodina Hilditcha sada se javlja mučnina. Spustivši se već četirima stubama na šljunčanu površinu, crnkinja se okreće da se ponovno uspne. Poslani od Gospodina Oca, kaže, i nagoviješta da će molitve biti još. Smiješi mu se razvlačeći usne sa svojih zbijenih čvrstih zuba. Na trenutak poželi zamahnuti rukom, odgurnuti je, gledati je kako gubi ravnotežu na stubama i pada na šljunak. Ali odolio je iskušenju i njegov je glas miran kad progovori. ,,Nikada se više ne vraćajte. Držite se podalje od moje kuće.”

Zalupi i dvaput zaključa vrata, a kad skoro odmah pozvoni zvono, ne obazire se na to. Prodrma se otvor za pisma i crnkinjin glas progovara kroza nj, ali on ne obraća pažnju. Volja ga je napustila, kaže sam sebi u hodniku: primio ih je u kuću, pozvao ih unutra, a one su čitavo vrijeme tek sprdnja njegovoj patnji. Kako bi se mogla vratiti u svoj rodni grad ako nema novca? To je misao koja mu preostaje, a došla je, kao i mnogo toga u zadnje vrijeme, niotkuda. Ta mala Irkinja luta ulicama i zbog toga je ni ne može vidjeti kao što vidi ostale, među svojim sretnim uspomenama.

23.

S

vremenom se gospodin Hilditch vrati na posao. To mu je najbolja prilika, razmišlja, da ponovno dođe k sebi. Poželjeli su mu dobrodošlicu u kantini i u kuhinji te se on savjesno predaje zaostalom poslu u svojem malom uredu. No tek mu se nije vratio, što nastavlja biti pomalo neugodno za jednog voditelja prehrane. Objašnjava to najbolje što može i općenito se smatra da se još uvijek nije potpuno oporavio od bolesti koja ga je tako dugo držala podalje. Onda, jednog poslijepodneva, bez ikakvog upozorenja, dolazi do podešavanja u njegovim uspomenama. Između trenutka kad je mala Irkinja otišla na kat u svojoj spavaćici i trenutka kad se plavi autobus pojavio na prilazu spomen-doma, isplivava nešto drugo: tu je odjek koraka na stubama, vrata koja se zatvaraju na vrhu kuće. U njegovom sjećanju postoji svijest o tome da ona zna, da je bilo trenutaka, onog dana i večeri, kad je vidio tu spoznaju u njezinim očima. To prisjećanje se javlja jednog utorka. Zadnji je dan ožujka, dvadeset i pet do četiri. Prekinut u proučavanju mjesečnih režijskih troškova, gospodin Hilditch pilji u kalendar koji visi na uredskom zidu i ne uspijeva primijetiti poznate detalje: dvoje djece u viktorijanskoj odjeći koja pušu balone od sapunice, čestitke Trafalgar Soup Powdersa. Taj se djelić njegova sjećanja prikazuje puno životnije od prizora kojeg je izabrao Trafalgar Soup Powder. Zajecao je kad je otišla natrag na kat u svojoj spavaćici, već na putu da se vrati služiti svojem ocu i svojoj braći, na putu u zagušeni život, u vječnu grižnju savjesti. Gramofonska igla strugala je po ploči. Žar električne peći ružičasto se presijavao na njegovim cipelama i nogavicama hlača. ,,Čaj, gospodine Hilditch”, nudi ga servirka. ,,Donijela sam ga prvo vama.” Ta žena to uvijek kaže. Uvijek prvi dobiva čaj: prikladan tretman za voditelja prehrane. ,,Hvala vam puno.” Pokušava se nasmiješiti i pita se je li mu uspjelo. ,,Opet dobro”, komentira žena, ali on je ne čuje pa joj ni ne odgovora, što je navodi da kasnije primijeti kako je od bolesti koja ga je držala podalje gospodin Hilditch oglušio. Oči mu napuštaju slijepo nadgledanje puhača balona od sapunice na zidu. Ispisi pokrivaju površinu njegovog stola, šalica čaja na tanjuriću je među njima. Poseže za dvjema grudama šećera i mehanički ih umiješa u toplu mliječnu tekućinu. Na putu natrag ni do čega, ponavljao je u sebi u svojoj velikoj dnevnoj sobi, na putu u pustoš koja će izbijeliti njezinu nevinost: kakvog smisla bilo tko može naći u tome? Zvao ju je, ali nije čula i onda je otišao gore da joj kaže da se moraju provozati. Sve se to sada vraća.

Opet pušta Blue Hawaii. Tjera se da pročita Daily Telegraph od prve do zadnje stranice – vijesti iz svijeta, gospodarstvo, kolumnu o televizijskom programu koji ne gleda, trač stranice. U pokušaju da namami natrag svoj tek, ispeče dvije kile purećih prsa. No to što je tog utorka poslijepodne u njegovom uredu počelo kao kap uspomena, postaje bujica kako dani prolaze. One noći kad je mala Irkinja bila u svojoj spavaćici, zadnji mu je zadatak bio da u svojoj kanti za smeće spali odjeću koju je razmjestio po kući. One noći kad je Elsie Covington rekla da će joj nedostajati, gledao ju je kako jede breskvu u melba umaku, a zatim je odvezao do parkirališta kod mola na kanalu, napuštenog ponedjeljkom. ,,Planiraš otići?” upitao je Sharon, a ona se nasmijala. Uspomene mu razorno teku, ostaci sjećanja čine se više kao krhotine zaboravljenih noćnih mora nego kao dijelovi zbilje. Sigurno i trenutak kad je Gaye saznala dolazi iz neke potisnute noćne more – njezine oči, način na koji ga je pogledala kad ga je pitala može li joj dati dvadeset funti dok opet ne stane na svoje noge. Jedina kojoj se potrudio objasniti bila je mala Irkinja. Njezina je nevinost izvukla sve to iz njega – predstavljao se različitim imenima – Colin, Bill, Terry, Bob, Ken, Peter, Ray, bilo kojim imenom koje je bilo pri ruci, jer su one bile djevojke koje su voljele koristiti imena. Različita imena ne mogu škoditi ništa više nego što može škoditi kad čovjek u njegovom položaju ne skuplja djevojke u susjedstvu. ,,Idem na jug, Bill”, rekla je Beth i nijedno od njih nije progovorilo neko vrijeme, a on je nastavio voziti. ,,Kamo smo se zaputili?” upitala je Beth, a vani u pustoši on je skrenuo na cestu za smetlište i provezao kraj zatvorenih željeznih vrata. ,,Kamo mi to idemo, Bill?” opet je pitala dok joj se cigareta žarila u mraku. Rekao je: ,,Iznenađenje”, zaustavivši na ugibalištu na kojem je jednom stao da pojede sendvič i popije čaj iz termosice. Morao je paziti na cigaretu. Morao je biti oprezan, svašta se može dogoditi s upaljenom cigaretom u autu. Poslije toga odvezao se ravno natrag do broja tri uzevši je sa sobom jer je tako bilo najbolje. Zlokoban i nedobrodošao, sadržaj onoga što se uvuklo u njegovo sjećanje tjera gospodina Hilditcha da povjeruje kako pati od mentalnog poremećaja: jedino objašnjenje koje si može ponuditi je da ide ka ludilu. Svakog jutra parkira auto na tvorničkom parkiralištu i prelazi dvorište pozdravljajući zaposlene koji stoje uokolo, a oni, nesvjesni, odzdravljaju. S vremena na vrijeme dolazi do razmirica u kuhinji, dvije zavađene pomoćne radnice, i on ih urazumljuje kao što je uvijek činio. Kuša hranu, čavrlja s poslijepodnevnim posjetiteljima. Tim iz Moulinexa predstavlja svoju robu. A ispod privida normalnosti koji postiže, prizori lagano svjetlucaju, a glasovi govore. Dani mu postanu kušnja i svake večeri po povratku u Ulicu vojvode od Wellingtona 3 suočava se sa sumnjom da je lišen zdravlja. Pretražuje po vremenu koje je prošlo otkada ga je obuzeo nemir, oživljava prve zabrinute noći prisjećajući se pokušaja da posjetom toplicama otrese opsjednutost Okupljenima, prisjećajući se odlaska u Goose and Gander. Zašto se crnkinja

odlučila posvetiti baš njemu? Zašto ne može jesti? Zašto je pisao lažna pisma svojim poslodavcima? Zašto umišljaji stanuju u njegovom umu? Gospodin Hilditch čuo je za takav razvoj u životima drugih ljudi, čitao je o njima u Daily Telegraphu: normalna ravnoteža uma poremeti se bez ikakvog pravog razloga. Posjećuje knjižnicu, nešto što nikada prije nije napravio. Proučivši čitav niz medicinskih knjiga konačno nalazi informaciju koju traži: Bolesti umišljaja ne prethode nikakvi manijakalni ili melankolični simptomi i nije nužno popraćena bilo kakvim zakazivanjem sposobnosti rasuđivanja. U ranoj fazi pacijent je povučen u sebe i nekomunikativan, rijetko govori što mu je na umu, ali se prepušta sumornim mislima i potajno brine zbog njih. Nakon što je ova faza potrajala kraće ili dulje vrijeme, umišljaji postaju stalni i općenito su neugodnog karaktera. Nije lako dokučiti što s tim. Sjedi u autu u dvorištu knjižnice i dok ljudi prolaze kraj njega uvjerava se da su to tek puki fragmenti noćnih mora. Ništa se od toga nije dogodilo. Nikakve djevojke nikada nije bilo u njegovoj kući. Nije bilo nikakve priče o ocu i braći blizancima, i ozlojeđenoj ženi s ožiljkom na licu. Nikada nije bilo ni Beth ni drugih; sve je to samozavaravanje. On je Hilditch, voditelj prehrane kojeg zaposlenici vole. Opet je na sigurnom, u Ulici vojvode od Wellingtona 3, u kući koju poznaje cijeli život, u kojoj je plakao kao dijete i igrao se na stubama autićima. Pokušavajući rastjerati priviđenja koje ga muče, šapuće riječi You Belong to Me, prateći Jo Stafford. No priviđenja su i dalje tu i kad ploča završi, i sad, kad je njegova velika dnevna soba ponovno tiha, on stoji iscijeđen usred nje i nema snage da vrati svoju volju. Usne mu se ne miču, nikakav zvuk ne dolazi od njega, a ipak se čuje neki glas – poput jeke njegov mu vlastiti glas govori da je sve to stvarno. Jedne noći, nakon što se previše toga dogodilo u jednom jedinom danu, gospodin Hilditch, čvršće nego ikad prije odlučuje da više nikad neće izići iz svoje kuće, zabarikadirat će se unutra ako treba, jer kako može nastaviti sa svojim veselim životom kad je ta ružna sprdnja stalno tamo? Kako on, koji je namjestio ove sumorne sobe po svom ukusu, koji je ugledan i nikoga ne dira, može biti glavni lik u ovoj tami koja se iznenada osvijetlila, kao film prikazan u kinu? Iz ogledala u kupaonici vlastito mu lice uzvraća pogled, isto ono lice koje je oduvijek imao, ali to ga ne ohrabruje. Okreće stranice fotoalbuma i tu je debeljuškasto dijete s kanticom i lopaticom u vrtu, u trku s ostalom djecom za vrijeme sportskih aktivnosti u školi. Majka se smije s njim, ujak Wilf pali cigaretu. Golubovi sjede na njegovim ispruženim rukama, jedan na njegovom ramenu. Prve duge hlače, bilježi majčin rukopis. U kredencu su njegovi autići i druge igračke: garnitura alata Meccano, špil karata Happy Families, žiroskop kojeg je mogao okretati na vrhu igle. Baca kockice na ploči Čovječe ne ljuti se. ,,Mali dečko uvijek pobjeđuje”, govori

njegova majka, a tu je i školski izvještaj u kojem piše da je pažljiv i uredan. Među tim sitnim spomenima su i značke koje su jednom bile ušivene u njegovu izviđačku bluzu, jedna od njih sa četkom, simbolom pomoći u domaćinstvu, a druga s grabljama, simbolom vrtlarstva. ,,Žao mi je što ideš”, rekao je ispred dekoraterskog dućana kad mu je Jakki rekla, a poslije ju je odvezao do ceste za smetlište i prošao kraj zatvorenih željeznih vrata. Neki auto je prošao dok su stajali na ugibalištu i sjetio se da je već bio tamo i da je morao otići drugamo jer je kraj njih prošao neki zagrljeni par u autu. To je bilo s Bobbi. ,,Onda, hvala na svemu”, rekla mu je deset minuta prije.

Često noću ili danju zvoni zvono na vratima. Glas zove kroz otvor za pisma nudeći mu pomoć kroz molitvu. Sluša ne bi li čuo što o maloj Irkinji ili onome koji umire. Ničega sličnog nema, ali on zna da su te teme lukavo pridružene, da bi se pojavile čim bi otvorio vrata. Ujutro unosi mlijeko prvo provjeravajući s prozora da nikoga nema na pragu. Kad padne noć s vremena na vrijeme kupi nekoliko potrepština, uvijek pazeći da ga nitko ne čeka kod kuće kad se vraća. Odgovara na pismo u kojem se njegovi pretpostavljeni raspituju je li došlo do pogoršanja. Potvrdi da jest, ali ne daje nikakve druge informacije. Takve stvari sada nisu važne. Rano jednog jutra stoji u grmu lovora i gleda prema dolje, na naslage starog lišća koje prekrivaju nekoliko krpa prevrnute zemlje. Prokopa prstom: iscrpljena je zemlja rahla ispod lišća. U paklu koji ga obuzima vidi korijenje lovora koje već puže među kostima dopola razodjenutim od svoje hrane za crve, nepravilno korijenje koje vijuga kroz zemlju. Ugleda sebe samoga: svoje lice u autu koje svaki put plače jednako neobuzdano kao što je plakalo onog dana kad mu se noga zaglavila u ogradi, kad mu je bilo šest. ,,Oh, zloćko, zloćko!” povikala je ljuta jer su kasnili. Ostavi ga na trenutak i odmah napravi nešto takvo! Nije je bilo ni dvije sekunde i već mora moliti policajaca za pomoć. ,,Polako, sinko. Kako je ušlo, tako će i izići, ha?” I policajac je slušao dok mu je pričala kako je to napravio samo da vidi hoće li mu noga proći kroz dvije uspravne šipke. ,,Jako ste ljubazni!” derala se kad je policajac uspio i policajac joj je odgovorio da sve to ide u rok službe. ,,Svratite na piće kad budete u blizini”, pozvala ga je. ,,Ulica vojvode od Wellingtona 3.”

Otvarajući konzervu sardina koje bi mu, osjeća, mogle prijati, poreže prst. Gleda kako mu krv curi preko metala i ne brine se odmah za malu ranicu, samo ruku drži podalje od sadržaja konzerve. Kapi padaju po rubu sudopera i ploče. Što bi otkrila analiza o toj tekućini u kojoj plivaju njegove vlastite kosti, koja napaja njegovo srce i daje mu život? Je li po nečemu bitno drukčija od krvi drugih ljudi? Je li razderano meso također drukčije? Čavrljao je s onim mladim ocem u klinici kao što bi mogao bilo koji muškarac. Hodao je s ostalima kroz spomen-

dom i na svoj im je prijateljski način dobacio da je to ono što čini izlet. Slušao je dok je žena pričala o babilonskim visećim vrtovima i o svojoj sestri kojoj se nije moglo vjerovati. Nitko se nije maknuo od njega dok je govorio. Onoj se ženi sviđalo njegovo veselo lice. Nemiran, cijeli dan povlači svoju silnu težinu po kući. Udarac loše sreće, pa onda još jedan, pa još jedan. Da djevojka nije ostala u kući onih fanatika, on bi sada odlazio u svoj odjel za prehranu i vraćao se, zadovoljan i zaokupljen svojim poslom. Umjesto toga, slučajno je tamo otišla dopustivši jednoj crnkinji da ugrozi njegovu privatnost njuškanjem i rovarenjem, pokazivanjem zubiju i nakita, te da ga uhvati u zamku svojim glupostima. Religiozni ljudi imaju šesto čulo, bilo je takvih slučajeva. Religiozni mogu uznemiriti i igrati na tuđu zbunjenost do trena kad je nemoguće pronaći suptilan način ispitivanja pa čovjek kaže previše, što je njegov najveći neprijatelj. ,,Mali čovjek je svoj najveći neprijatelj!” Sjeća se da je to bilo rečeno i smiješka koji je naglašavao tu komiku. I sjećajući se, sposoban je po prvi put reći da je moralo biti tako kako je bilo: nije bilo drugih mogućnosti, nije bilo izbora. Pomisli na to da mala Irkinja luta ulicama i smjesta ćeš to vidjeti. Pomisli na nju dok nosi, kamo god da ide, ono što joj ne pripada i širi to naokolo; znaš odmah da se ostalo moralo dogoditi. I kad bi je samo mogao naći došlo bi još jednom do milostivog zaborava: tako stoje stvari. Prekrši svoju odluku da ne izlazi iz kuće i opet kreće u potragu. I opet je nema.

Bulji u majčino zamagljeno i nejasno lice na fotografiji koju je ukrasio crnom krep vrpcom jer je morao reći da je ona njegova oboljela žena. Oči bulje u njega, te crte lica, pomalo naborane, jer mu se majka smijulji na onaj njezin način. ,,Oh, zar nije bilo krasno!” oduševila se kad su stajali u redu za autobus nakon Čarobnjaka iz Oza. Bila je srijeda, hladna za listopad. Jaje u šalici čim su stigli kući, jaje u šalici i fina vruća čokolada. ,,I kako je ono koljeno?” zanimalo je policajca kad je svratio na piće koje mu je nametnula. ,,Sve je opet divno i krasno?” A njezin je glas dopirao s kata i pitao tko je, a on je odgovorio derući se, onaj policajac od neki dan. ,,Dakle, nije li to lijepo!” bio je njezin komentar u blagovaonici dok je nalijevala pića, a kaciga bila na stolu. ,,Živjeli!” rekao je policajac i ,,Vidimo se opet”, dok je odlazio. A ona je rekla: ,,Da, zašto ne?” Našla je ime Ambrose u jednom romanu. ,,Oh, prije dosta godina bio je jedan Joseph”, rekla je kad ju je upitao odakle joj to. ,,Tek simpatija.” Joseph Ambrose Hilditch, pisao je kad su na nastavi zatražili od njih da cijelog jednog dana pišu svoja imena. ,,Ambrose?” rekao je poslije jedan dječak. ,,To je za curice.” Ambrose Lafitte, čovjek koji je čitao vijesti, objasnila je. Uz to, bio je i provalnik. Roman je bio ljubić, oduševljavala se ljubićima. Ljudi iz cijele zemlje slušali bi njegove vijesti u šest sati ne znajući da će kroz nekoliko sati taj čovjek

grabiti preko krovova, sav u crnom. ,,Zbilja mi je razigravao maštu”, rekla je. ,,Ambrose.” J. A. Hilditch – to je postao njegov potpis, uvježban kad je imao četrnaest: J povezano s A, sredina prezimena nerazaznatljiva. Kad je pitao tko je bio gospodin Hilditch, zašutjela je. ,,Nitko poseban”, rekla je. Prodavač četki rasprostro je svoje četke pred njom iako mu je, čim ga je čula na vratima, viknula da za danas nema ništa. ,,Svakako te može nasmijati!” rekla je o policajcu nakon što je navratio još nekoliko puta. I jednom drugom prilikom: ,,Hoćete li prenoćiti, ujače Will? Vani je oluja.” U tunelu Longridge zbilo se to s muškarcem kojeg do prije nekoliko minuta nikad nije vidjela. Kad je svjetlo ponovno počelo blještati, uređivala je kosu, a muškarac se nagnuo da podigne svoj baloner s poda. Poslije toga pričao je s njom na platformi, a kad je otišao ona se nasmijala rekavši kako čovjek nije više siguran ni u željeznici. Bojnik Hilditch napisao je jednom, nasamo, kad nikoga drugog nije bilo u blizini. Nikada nije morao razmišljati što će odgovoriti bi ga netko upitao što namjerava napraviti sa sobom kad odraste. U filmovima su bile ATS3 djevojke pa je, još uvijek nasamo, govorio sam sebi da će tako biti jednog dana: hodat će s jednom od njih ispod isukanih mačeva. Manevri na visoravni Salisbury, kuća u Wiltshireu koja je nekad bila župni dvor, vrt, obitelj koja raste.

Navija satove u svojoj velikoj dnevnoj sobi. Svih tih godina živio je s njma, volio je čuti njihovo umirujuće kucanje nakon napornog dana. Electroluxom čisti sobu, hodnik, stube i spavaću sobu. Briše plastiku u kupaonici i zahodu, i namiriše zrak biljnim mirisom. Takvi mu poslovi na trenutak drže misli po strani, no kad se odmori opet su tu. Je li slutila kad mu je bilo šest i osam i deset, kad je sjedio sa strane gledajući Dumba i Bambija, kad je prvi put uvježbavao potpis, kad je napisao Bojnik Hilditch: je li oduvijek znala da će se okrenuti njemu kada ne bude bilo nikoga drugog? Kad je agent osiguravajućeg društva namignuo i rekao da danas nema vremena ni za što, je li već tada slutila što će se dogoditi u ovoj kući? Onaj barmen u toplicama rekao je da ga je žena stisnula, da više nema šaranja. Nakon nekoliko mjeseci policajac više nije svraćao. ,,Ne, najbolje će biti da se vratim”, prošaptao je ujak Wilf na stubama. Je li slutila dok se igrao sa svojim autićima prije toga, dok su stube još bile prestrme za njega, dok ga je držala za ruku da mu pomogne? Je li slutila kad je prvi put rekla: ,,Samo ti i mamica u svom malom gnijezdu,,? Ili se sve odigralo drukčije, bez razmišljanja, onda kad ga je probudila da mu pokaže prstenje na svojoj ruci? Njezine plave pidžame s prugama, trunka duhana na zubima kad mu se nasmijala, zadah po džinu: u njegovom sjećanju, ta je zgoda uvijek bila prisutna, nikada se nije izgubila – čak ni za tren – u zaboravu koji je ljubazno 3

Pripadnice britanske civilne zaštite za vrijeme Drugog svjetskog rata.

uzimao sve druge. Kao tetovaža, rekla je, ruž na njegovom ramenu. Lice joj je tada bilo drukčije.

Struže tave. Skida emajlirani poklopac s električnog štednjaka i čisti metalne ploče ispod prstenova. Odleđuje hladnjak, pere police i spremnike. Njezin puder boje marelice bio je mirisan, zatvarao joj je pore kraj nosa. Rekla je da voli najbolje što se tiče pudera i poslije je sjela tamo kraj ogledala i prelazila vatom preko kože. Lijepa koža u svojim danima, rekla je čupajući obrve i to je također mogao vidjeti u ogledalu. ,,Moram se srediti za jednog dečka!” rekla je. Bila je subota.

Opet zvonjava zvona na vratima, opet pokušaj komunikacije kroz otvor za pisma. Već zaštićen dvjema bravama, zakračunao je vrata na vrhu i dnu, a zakračunao je i stražnja vrata. Drži zastore navučene preko prozora u prizemlju, ali ne zato da prikrije činjenicu da je u kući: auto na šljunku znak je njegove prisutnosti, a kad padne mrak kroz pukotine prodire svjetlo. To je samo zato što sada voli navučene zastore. ,,Halo, halo”, grmi u hodniku crnkinjin glas dok se ne utopi u glasu Rosemary Clooney.

Moglo se vidjeti kako Beth misli na to, moglo se vidjeti kako kopa po svojim mislima i nalazi to. I Elsie Covington, a onda i ostale: nekako su provalile. Povrijedile su njegovu privatnost iako ih je vodio po različitim mjestima i trošio ponešto na njih kad im je ustrebalo, također i mala Irkinja. Iz načina na koji je stajala tamo u svojoj spavaćici, mogao je razabrati da nije poštivala ni njegovu kuću ni njega samoga, jer je znala. Beth bi to proslijedila poslije nekoliko pića, i Elsie bi, nekom muškarcu koji bi je pokupio. Kad je mala Irkinja otišla rekao je da ne želi svjetlo. No hodnik je iza nje ostao osvijetljen, i da mu je prišla blizu to bi se opet pojavilo u njezinim očima. Pobjegla je samo zato što je odvratio pogled, čuli su se njezini koraci na šljunku, nije zastala kraj auta iako ga je pripremio za nju. Morao je biti auto, nije to mogao učiniti u kući, nijedan čovjek to ne bi mogao. Sve što je tražio od nje bilo je da sjedne kraj njega, nije trebala reći ništa, čak ni da joj je žao. S fotografije koju je ne tako davno omotao žalobnom krep vrpcom, uvele oči još uvijek žmirkaju prema njemu, debela nabrana usta dražesno su napućena. ,,Počešljaj maminu kosu, dušo”, moli ga slabašno mrmljajući. Kosa je gusta i sijeda na blijedo napudranim leđima, a plava vrpca leži spremna na psihi. ,,Halo, halo”, dere se glas u hodnik, a onda je tu i kroz otvor za pisma škilje njezine oči.

,,Gospodine, jeste li dobro?” zabrinuto pita gospođica Calligary, a gospodin Hilditch stoji tiho u hodniku dok se klapna na otvoru za pisma ne zalupi natrag, a koraci se ne udalje. ,,Vratite se”, prošapće onda dižući ruku do kvake ulaznih vrata, drugu do ključa u bravi. Tjednima prije želio je da mu ova žena otkrije informacije koje su otada izgubile na važnosti jer je sada tu potrebnije uzeti u obzir da je mala još uvijek negdje u blizini. Ova ga žena može odvesti do nje jer zna kako mala izgleda i mogla ju je vidjeti negdje budući da je i sama stalno na ulici. Mala je otišla u tu maglovitu subotnju noć radije riskirajući nego da se druži s čovjekom čije djetinjstvo intuitivno poznaje. ,,Vratite se”, viče gospodin Hilditch sa stuba ispred kuće.

Njegov je glomazni lik osvijetljen na otvorenim vratima i gospođica Calligary i Marcia Tibbits okreću se i vraćaju istim putem. Mala Irkinja, kaže, mala Irkinja je živa. ,,Ta je djevojka mala pokvarenjača, gospodine.” I gospođica Calligary dodaje da ta djevojka može prevariti s oba zatvorena oka. Čini se da on ne čuje. Na bradi i čelu sjaji mu se znoj. One su bile te koje su narušile mir, kaže, spominjući malu Irkinju ispočetka. One su te koje su uzrokovale zbrku tamo gdje je prije bio spokoj duha. Gdje je mala Irkinja sada? ,,Gospodine”, prekida ga gospođica Calligary, ali on odmahuje glavom i oči Marcie Tibbits prelaze s jednog na drugo lice, uzbuđene jer se ovdje nešto čudno događa. ,,Recite mi istinu”, moli muškarac. ,,Ja sam voditelj prehrane. Živio sam u ovoj kući cijeli svoj život. Ugledan sam čovjek. Zovem se Hilditch.” ,,Gospodine Hilditch, zabrinute smo za vas. Zašto ne kleknete s nama? Zašto nam ne dopustite da zatražimo pomoć?” ,,Je li mala Irkinja s vama? Je U se vratila u vašu kuću?” ,,Ne, ne. Nije sada s nama. Ta djevojka ne bi bila dobrodošla.” ,,Gdje je onda? Kamo je nestala? Vi ste svuda naokolo, znate kako izgleda.” ,,Nitko nije vidio tu djevojku, gospodine. Nitko ne zna.” Gospođica Calligary navodi na pomisao da se djevojka dosada već vratila kući u Irsku. ,,Ali ona nema novca.” ,,Djevojka kao ona uvijek može do novca.” ,,Njezin dečko pije u Goose and Ganderu. Dolje prema Hinleyu, vojnički pub. Nadomak vojarne.” Posjetio je to mjesto, otkriva gospodin Hilditch. Sjedio je u Goose and Ganderu pijući mineralnu. ,,Jer ste trezveni, gospodine. Pijete mineralnu jer se klonite jakih pića.”

Gospodin Hilditch kaže ne. Sjedio je u Goose and Ganderu zbog poriva, zbog, kako je poslije shvatio, mogućnosti da je mala Irkinja opazila neki vojni kamion kako prolazi, kao što ponekad vojni kamioni prolaze. Zbog mogućnosti da je shvatila kako su tvrdnje njezinog oca koje su se ticale dečkova poziva bile osnovane. Zbog toga što se raspitivala pa je i sama mogla naići onuda. ,,Gospodine Hilditch...” ,,Dovele ste me do medicinskih polica sa svom tom gnjavažom.” ,,Krivo ste to shvatili, gospodine Hilditch. Nikada moja namjera nije bila da vas bilo kamo odvedem. Čak ni ne znam što mislite pod time.” ,,Vi ste pokrenuli pitanje o toj djevojci. Danju i noću, stalno ste je spominjale.” ,,Gospodine Hilditch, spomenule smo je da bismo vam odale priznanje zbog vašeg milosrđa. Dolazile smo da vas okupimo, gospodine Hilditch, kao što dolazimo svakog dana u kuće ostalih ljudi. To nema nikakve veze s nepoštenom djevojkom.” Gospodin Hilditch odmahuje glavom. Pokazuje svoj prst, tamo gdje se porezao na konzervu sardina. Krv je kapala na sudoper, kaže, zbog čega se zapitao o njoj i otvorenom mesu. ,,Došli ste da me odvedete do lijesa”, dodaje pridonijevši još više uzbuđenju Marcie Tibbits. ,,Ne, ne, gospodine. Živi su ti koje okupljamo, ne mrtvi. To su morbidne misli, bez onog zadovoljstva koje čini sve stvari lijepima. Vi niste pri sebi. Vidjela sam to i rekla sam.” ,,Ta mi je djevojka pričala o sebi. Pričala mi je kako joj je majka umrla i kako je starica nastavila živjeti, i kako je njezin otac lijepio izreske u svoje albume. Izišla je u maglovitu subotnju noć da bi se još jednom provozala u mome autu, ali je, zbog samo njoj poznatih razloga, prošla kraj njega.” Nastavlja govoriti. Hilditch mu je ime, kaže ponovno. Joseph Ambrose, nazvan prema uredniku vijesti, provalniku u slobodno vrijeme. Mala se zove Felicia; to mu je ime nepoznato, ime neke revolucionarke. Čudno je, kad razmisliš, kako ljudi dobivaju imena. Čudno kako ljudima određuju živote. Čudno je što se događa ljudima, mala Irkinja i on za početak. Sve što mu treba je da sazna gdje je ona sada. ,,Definitivno bi vam pomoglo, gospodine Hilditch, da vam pokažemo put do Doma Okupljenih tako da možete svratiti u svako doba. Tamo je ljubazan narod na raspolaganju vašem spokoju duše.” ,,Čujem je sada”, odgovor je gospodina Hilditcha, što još više oduševljava Marciu Tibbits. ,,Njezini koraci na šljunku.” Vratio se natrag u kuću te noći i crna šipka s rešetke za kamin ležala je na pločicama gdje ju je ispustila. ,,Gospodine Hilditch, ta djevojka...” ,,Uzeo sam joj novac da je zadržim kraj sebe, no unatoč tome je otišla.” Ovaj čovjek je lud, zaključuje Marcia Tibbits za sebe, prvi s kojim je ikad bila na kućnom pragu. A gospođica Calligary, iskusna u takvim stvarima,

prepoznaje odjek istine u njegovoj posljednjoj izjavi i u manje od nekoliko sekundi kaže sama sebi da ovaj čovjek nije ono za što se izdaje. Iz njegovih je vlastitih usta stiglo priznanje koje ostavlja bez daha. Ukrao je djevojci novac s nekom gnusnom namjerom, zbog čega je djevojka u tuđim očima došla na zao glas. Gospođica Calligary traži od njega da ponovi svoju izjavu ne bi li se, izvan svake sumnje, uvjerila da je bilo tako kao što je čula. Sada tiši, čovjek kaže da pati od umišljaja, krivo shvaća stvari. Onda naglo okreće leđa.

Izdaja je bila riječ koju je u osami koristio onog dana kad je saznao za ujaka Wilfa. Učitelj i prijatelj, zvao je ujak Wilf samoga sebe, i tko bi mogao reći da to nije bila istina? Bio je izvor svih znanja o vojničkom životu, nadahnuće u tom smislu. ,,Uvijek smo bili vojnička obitelj”, rekao je ujak Wilf, ali s vremenom je sve više i više izmišljao. Sve se tada raspalo: nije bilo nikakve vojničke obitelji, ničeg sličnog; ujak Wilf nije dolazio svih tih godina da bude učitelj i prijatelj, nije dolazio da potakne njegov poziv. Malo je šarao sa strane, a kad mu se to prestalo sviđati, više nije dolazio. ,,Budi dobar, dušo” opet stružući šapuće glas sa zadahom džina, taj poseban glas. Zalupio je ulaznim vratima čim je to vidio u crnkinjinim očima. Naravno da to nisu bila stopala i kratkovidnost: Bog zna kakva se priča proširila uokolo. Sve same laži, to što je crnkinja rekla da više nije naletjela na malu. U njezinoj je crnoj mašti tetovaža od ruža i plava vrpca koja leži na psihi, odjeća koja spada sa ženinog tijela i golotinja ispod nje. Taj miris parfema i pudera je u crnkinjinim nosnicama i tamo, među zaposlenima, u kantini, i u kuhinji, i u lakirnici, i u uredima. Tu je šapat koji traje i traje, izrečene riječi i njegova slijepa pokornost. ,,Budi dobar, dušo”, posebnim glasom dano i svaki put prekršeno obećanje da se taj zahtjev više nikada neće ponoviti. Nikada nije bio kriv što se poslije, nakon godina i godina, po svemu tome njuškalo, što se još uvijek njuška. Svaki se put nadao da toga neće biti. Svaki se put nadao da će prijateljstvo trajati zauvijek, da dvoje ljudi mogu jedno drugome pomoći, da će stranci koji ih vide zajedno reći kako pripadaju jedno drugome.

Nitko tko prolazi Ulicom vojvode od Wellingtona, ni užurbana domaćica, ni dijete, ni poslovni ljudi, niti netko tko bi mogao vidjeti broj tri s vrha autobusa koji prometuju susjednom ulicom, nema razloga zapitati se o toj kući i njezinom jedinom stanaru. Nitko od prolaznika nije svjestan da voditelj prehrane, voljen i bez neprijatelja, više nije sposoban patiti. U cipele gospodina Hilditcha u prostranoj kuhinji u njegovoj kući uredno su uvučene i pažljivo zavezane vezice. Ispod manšeta njegovih hlača vide se karirane čarape. Odjeven je u svoje uobičajeno odijelo od plavog serža; osim posljednjeg, svi su gumbi na njegovom prsluku zakopčani. Košulja mu je čista, gumbi su u mašetama. Stavio je onu prugastu kravatu koju uvijek nosi. Naočale su mu na mjestu. Obrijao se prije sat vremena.

Stražnja vrata više nisu zakračunata, već su ustvari namjerno ostala odškrinuta. Svjetlo koje po mraku osvjetljava kante za smeće u malom stražnjem dvorištu i seže do ruba lovora i mahonije nije ugašeno. U kuhinji nema nikakvog zvuka. U sumrak se jedna mačka lutalica koju su već ranije privukla otvorena vrata vraća i ovaj se put provlači kroz njih. Crna, s ogrlicom na koju je jednom bilo prikačeno zvono, ova je mačka davno odlutala iz domaćeg života, previše blagog da zadovolji nagone njezine prirode. Bešumno obilazi kuhinju i tu i tamo skoči na kakvu plohu. Njezine zelene staklaste oči prelaze preko porculana u kredencu i bijelog emajla električnog štednjaka, preko zidnih vitrina i polica, slavina iznad sudopera, drvenih stolaca, stola na kojem je prevrnut još jedan stolac, jednog obješenog tijela. S jedine kuke za šunku na drvenom stropu, na komadu električnog kabla visi to tijelo. Glava je nezgrapno zabačena naprijed, a gomila mesa ispod brade zadržava bočni nagib glave. To ne zanima mačku lutalicu. Ništa nju ne zanima osim tave na štednjaku i malo mlijeka koje je ostalo u njoj.

24.

D

jevojke iz samostana penju se uz St Joseph’s Hill žureći dok zvono još uvijek zvoni. Razgovarajući zadihano, crvene u licu skreću kraj vrata samostana, noge im sada već trče. Sestra Benedikt iščekuje ih kraj prozora u učionici u kojoj su ostale djevojke već okupljene. Udaljeni lik kopa gredicu u koju će se uskoro posaditi prvi sjemenski krumpir. Sestra Benedikt, koju taj lik podsjeća na nestalu djevojku, pomoli se. U Hickeyjevom hotelu putujući trgovac uredskom opremom, kašljući kroz dim cigarete iznad ostataka kasnog doručka, provjerava svoj rokovnik za danas. Iznad dućana biciklima i kolicima, Connie Jo upoznaje jutarnju mučninu koju je njezina prijateljica, tada novopečena šogorica, upoznala prije pet mjeseci. U Flanaganovom kamenolomu u kamione se ukrcava tucanik dok vozači čekaju kraj njih i u tišini puše. U dvorištu kombinata Shay Mulroone viličarom diže kolutove bodljikave žice. ,,Bože, zbilja je prava”, povjerava se Mali Crowley negdje drugdje, a Carmel, o kojoj priča, pere pod bolnice i brine što je možda previše često prava. Starica je umrla dan prije svog stotog rođendana. Ukrućeno tijelo izneseno je iz sobe koja je sada prazna. Ironija je, općenito je mišljenje, što su je odvezli baš tada, ali što je, tu je. Jedne noći čizme dvojice velike braće udaraju u trbuh i rebra Johnnyja Lysaghta te on, onesviješten, leži u mraku kod spomenika na trgu. Krv mu curi s lica, a oko mu je zatvoreno ispod modrica. Dok odmjeravaju kaznu, njegovi napadači ne vade cigarete iz usta. Ne prozbore ni riječi. Onesviješteni mladić ostaje gdje je pao, a čaše koje su čekale u baru Mylesa Bradyja ispijene su i ponovno napunjene. Fotografija djevojke odjevene kao djeveruše odavno je podijeljena. U nekim policijskim postajama su je pomno proučili i zabilježili detalje nestanka. S vremenom detalji i fotografija završavaju u arhivi. Vratit će se, vjeruje njezin otac, izjeden krivnjom. Na ispovijedi priznaje svoj tadašnji bijes i oprošteno mu je, ali sam ne osjeća oprost. Priprema sobu za nju slažući njezine školjke na plohe koje su sada potpuno njezine, prazneći ladice od staričinih stvari. Rastavlja staričin krevet i nalazi mu mjesto u šupi u stražnjem dvorištu. ,,Imajte vjere”, časna majka bodri ga u samostanskom vrtu. ,,Jednog dana ćete ući i ona će vas čekati u kuhinji.” I on to zna, kaže, zna da će biti tako. Samo je njezin oprost važan. Vratit će se da mu ga da, onako jednostavna kakva je po prirodi. Gospođa Lysaght kupuje kod Chawkeja konac plave boje. Ponuđene joj špule nosi do vrata da ih ispita na dnevnom svjetlu, ali nije zadovoljna pa ih vraća. Doći će druge, obavještavaju je, i ona kaže da će se vratiti. Ona

neugodnost je sada prošla i u tome treba tražiti zadovoljstvo: napuštajući dućan razmišlja o tome. I inače često razmišlja o tome. Naučio je lekciju iz okolnosti koje su nastale, čak je možda na neki način i najbolje da se sve to dogodilo.

U kuhinji i u radionici sve je jasno. Voditelja prehrane, koji je dugo vremena tako srdačno bio dio njihove svakodnevice, napala je bolest misteriozne prirode: oduzeo si je život vjerujući da je zbunjenost liječnika značila crne prognoze. U kantini je organizirano skupljanje novca. Poslan je vijenac. Sprovod je bio dobro posjećen. Oglasi ispred broja tri Ulice vojvode od Wellingtona objavljuju da je kuća na prodaju. ,,Korisno vlasništvo”, primjećuje neki mladi trgovac nekretninama pokazujući kupcima prostor i dodaje da će se održati dražba i da će svo smeće otići. Auta u vlasništvu oboljelog, pronađenog na šljunku ispred kuće, već su se riješili. Budući da nema nasljednika, sve što je tu pripada državi. ,,Bit će da je, zar ne?” odbrusi jedan policijski narednik nakon što je čuo da je taj isti oboljeli po vlastitom priznanju patio od umišljaja. ,,Teško da bi to napravio, gospođice, da nije bio izvan sebe.” ,,Taj čovjek nije ono za što se izdavao.” ,,Može biti da nije, gospođice. Može biti svašta. Ali ono što službeno znamo je da ovaj gospodin više nije među nama.” Gospođica Calligary spominje Bibliju zanimajući se ima li narednik ikad razloga da je konzultira. Nudi brošuru. Za onoga koji umire postoji raj na zemlji, obećaje i dodaje da je oboljeli pokazao interes kad mu je to bilo rečeno, da ju je pozvao s njezinom mladom prijateljicom u kuću da bi mogao čuti više o tome. A cijelo to vrijeme krao je novac. ,,Bog zna gdje je to dijete sada”, dodaje gospođa Calligary. ,,Molimo za nju dan i noć.” ,,Samo se vi držite toga”, nehajno je upućuje narednik i kaže da jutros ima puno posla.

Druge djevojke odlaze, bježeći od gužve ili samo želeći da stvari budu drukčije. Kada ih primijete na njihovim putovanjima, zovu ih nepoznanicama, a u gradovima ili mjestima dovoljno velikim da trguju djevojkama, vrata rovera, volkswagena i toyota otvaraju se da ih pokupe. Dolaze i odlaze iz kuće gospodina Cauncea. Pokušavaju na ulazima dućana. Prvi put je najteže, kažu, smještajući se u to prenoćište na otvorenom. Neko vrijeme su nestale osobe, a onda dobivaju novi identitet. Sada se zovu klošarice.

25.

,,J

esu li zatvorili kuhinju?” upita na ulici jedan čovjek iz kartonskog naselja. ,,Da, zatvorena je”, kaže mu Felicia i on prošapće čitavu bujicu kletvi, zabuljivši se bijesno u pravcu župe koja je u svakom smislu ista kao i ona u koju su Feliciju davno odveli Lena i George. Otada je čekala u redu pred puno takvih. ,,Moraš stići rano”, kaže čovjeku, ali on se ne obazire na upozorenje nastavljajući psovati za sebe. A prestaje samo zato da je upita za vrijeme. Ona ne zna. Prodala je svoj sat prije nekog vremena, skupa s križićem kojeg je nekad nosila oko vrata. Pokušala je prodati i torbicu, ali nitko je nije želio. Žicar je bio taj koji joj je pokazao kako da se riješi sata i križića, dala ih je nekom prijatelju kojeg je vrlo dobro znao i kojem je vjerovao. Dobila je četrdeset penija; to je dosta dobro, rekao je Žicar. Grad u koji je došla seleći se iz drugih gradova i mjesta više joj nije stran. Zna put do rijeke i dok sada hoda prema njoj na pamet joj pada Effie Holahan koja je rekla da je vidjela Gospu i Carmel koja je rekla da je to bio samo san. ,,Tipično za Effie”, rekla je Carmel, ,,tipično za nju da ne može razlikovati stvari.” Jadna Effie s onim svojim tupim pogledom i ozeblinama, i navikom da ispušta stvari! ,,Ma naravno, zar nemaju svi takve snove?” rekla je Carmel prezirno i sve su se one smijale njišući nogama na samostanskom zidu, a Effie Holahan se, crvena kao zora, usplahirila. To je jako daleko, to sjedenje na samostanskom zidu; cijelu jednu vječnost dalje od Lene i Georga; to je prošlost kao što je rekao onaj glas u policijskoj postaji onog isto tako davnog dana. Felicia ne prosi dok nastavlja svoje putovanje. U ovo doba dana ljudi ne vole da ih se gnjavi jer žure na posao. Ona sama nikamo ne žuri. Sunce izlazi raspršujući rijetke oblake, grijući joj lice i kosu. S malo sreće, osušit će odjeću koja se smočila prošle noći. Davno je, također, bilo kad su joj se raspale njezine prve dvije vrećice; nakon što ih je pažljivo ispitala za slučaj da bi mogle još nečemu poslužiti, bacila je njihove ostatke. Sada ima druge vrećice, sve skupa njih pet jer voli skupljati stvari dok se kreće naokolo. Nevjerojatno je čega se sve ljudi rješavaju. Polako hodajući, kima nad time i pada joj na pamet dan kada je gospodin Logan otvorio svoje kino, kad je stajao na stubama u svom odijelu s bijelom crtom i plavom leptir-mašnom. Šminker, nazvao je otac gospodina Logana, a ona nije znala što to znači dok joj nije rekao. Vrlo lukavo, rekao je otac drugi put, vrlo lukavo je gospodin Logan, još uvijek neženja u svojim pedesetima, procijenio mogućnosti trgovine zabavom i uspio sa svojom plesnom dvoranom i kinom. Žena u crvenom bio je film u noći gala otvorenja, i Rose je rekla da ne bi odbila kad bi gospodin Logan poželio mlađu ženu, a djevojke uza zid, čak i Carmel, uzdahnule su čuvši tako nešto.

Treba se kretati, upoznati izloge dućana, ulice po različitom vremenu, nova lica, sat u H. Samuelu, satove na poštama i satove na zvonicima, žene na parkingmetrima, zapreke od skela na pločnicima, crveno-bijele plastične vrpce koje te upozoravaju, uličnu rasvjetu koja se pali. Krećeš se jer želiš, komadići ovoga i onoga ti padaju na pamet. Zdravo Marijo, milosti puna: prvi put kad je to ponovila, osjećala se odraslom, kuglice su bile hladne na dodir, glatke u njezinim prstima. Blagoslovljena Ti među ženama... Zavjetno svjetlo na stubištu nikada se nije gasilo, crvena točka u mraku, sićušni žar kojeg bi mogao previdjeti po danu jer si naviknut na to. Otac joj je uvijek ustajao na Vojnikovu pjesmu, miran kao kip, dok su se drugi ljudi vrpoljili, što se toga tiče bio je vrlo pedantan. ,,Božja volja”, rekao je onog dana kad je majka umrla, a braća su na rukavima nosila crne rombove koje im je ušila gospođa Quigly. Sunce je sjalo na dan sprovoda, vratili su se kući do dvanaest, prije zvonjave. ,,Taj križ moramo nositi”, rekla je gospođa Quigly drugi dan. ,,Podsjeća nas svaki mjesec.” ,,Da, definitivno”, rekla je Carmel. ,,Svaki krvavi mjesec.” A Rose je mirno upitala što ima loše u starijem čovjeku ako mu ide? Ljudi uzimaju šalice kave iz kiosk-restorana: uredski službenici, djevojke sa svježom i sjajnom šminkom, mladići u dugim kaputima s pojasevima zavezanim na leđima. Stupaju ulicama na kojima ona trati vrijeme, obilaze je, jedan muškarac razgovara na telefon kojeg nosi sa sobom. Uklanjaju staklenu stijenu s jednog izloga, a nova još nije skinuta sa škripaca na boku kamiona. Petorica radnika stoje spremni da je podignu na mjesto čim se makne lesonit ploča koja pokriva štetu. Taksist u prolazu pozdravlja jednog od njih izvikujući neku šalu. ,,Halo, Felicia”, pozdravlja je jedan Indijac stavljajući voće na stalke pred dućanom. Kad nema kupaca, uvijek nakratko popriča s njom. Jedne joj je večeri dok je skupljao robu dao nekoliko kivija, jer ne bi ostali svježi preko noći, rekao je. Ne zna mu ime. Sinoć je žena koju je prosila na ulici prvo rekla ne, a onda se predomislila i otvorila vrećicu u kojoj je imala narezani kruh. Uzmi radije ovo, rekla je, nudeći joj četiri kriške, i dodala kako pouzdano zna da bi sav poklonjeni novac potrošila na piće. Felicia se nije usprotivila toj pretpostavci, navikneš se na to što ti ljudi kažu, nije važno. Zna da nije kao nekad, nije više ona djeveruša s jesenjeg vjenčanja, ni djevojka koja se pokrivala dekom u stražnjem dijelu auta. Ona njezina nekadašnja nevinost s vremenom je postala glupost, ali nije je se odrekla, i tu istu izgubljenu osobu cijeni jer ju je dovela tu gdje je sada. Hodajući kroz još jedno jutro, ugodno nakon kišne noći, bez zbunjenosti prihvaća spokoj koji je obuzima i slavi njegovu potpuno novu prisutnost. Ispustila je šipku od rešetke jer su joj ruke bile nervozne; upalila je svjetlo jer je prtljala po ulaznim vratima nesposobna da nađe kvaku. Nije mislila da će se izvući, molila se da ne bude bolno, da, kad se dogodi, bude brzo. Jedna joj je redovnica pripravnica rekla: ,,Majka te čeka u raju, Felicia.” Mislila je na to dok je okretala kvaku. A onda je svjetlo iz otvorenog hodnika osvijetlilo maglu, ali dovoljno tek da dopre do malog zelenog auta na šljunku. Nagnut nad volanom, izvijao se od svjetla koje

je došlo, prekrivajući lice. Kad je potrčala, auto je nije pratio. No ručke vrećica urezale su joj se u prste jer je žurila i nije ih držala onako kako se naučila. Kuće su bile obavijene tamom, ulična rasvjeta zamagljena, i sve dok nije stigla do glavne ceste gdje je tutnjao promet i gdje su mutni farovi izranjali iz magle bijeli i žuti, jedini zvuk koji se čuo bio je zvuk njezinih stopala. ,,Jedva sam te vidio”, rekao joj je vozač kamiona, a poslije je dodao da i sam ima dvije kćeri, kosa mu je na svjetlu taksija bila kovrčava kad je stao da rastopi Oxo goveđu kocku u pljoskici. Na stubama jedne zgrade u gradu, u blizini mjesta gdje ju je ostavio, gledala je kako se nebo razdanjuje, magla je već bila nestala. Neka je žena u deliriju sjedila neko vrijeme kraj nje, a pored se vuklo vozilo čistoće, polijevajući i metući dok je prolazilo. A kad je ponovno sve utihnulo, vrapci su zapjevali. ,,Jednom smo bili vjenčani”, žena se povjerila. ,,To je bio Benny Hill.” Glasovi su joj govorili Benny Hill, Gary Glitter. ,,Krasni su momci. Sve bi napravili za tebe, dušo.” Bačena u kantu pričvršćenu za rasvjetni stup, jedna šalica kave je čudesno ostala uspravna, pa se tekućina nije prolila. Felicia je ispija i nalazi veći dio jednog peciva još uvijek zaostalog u papiru u kojem je bilo ispečeno. ,,Zar nisi premlada za klošaricu?” netko joj je dobacio u prolazu prije dva dana, a ona je potvrdila jer se voli slagati s ljudima. ,,Živjela”, nazdravio joj je neki starac u urednom baloneru i sa šeširom i, gegajući se jer je malo popio, izišao iz gomile da joj kaže da sliči Marilyn Monroe. ,,Santa Ponsa”, kaže sada jedna djevojka. ,,Fantastično!” A jedan čovjek ispušta dio novina, stranice mu iskliznu ispod miške. Netko drugi ga doziva vičući za njim da je izgubio novine, ali čovjek kaže da je to samo sport i ekonomija. Felicia podiže novine jer bi joj poslije mogle koristiti. ,,Ne mogu podnijeti tog Lovejoya”, kaže jedna druga djevojka, a njezina joj se prijateljica protivi inzistirajući na tome da je Lovejoy seksi. Jedan je izlog pun perika, brada i lažnih brkova. Kazališne potrepštine! bliješti crveni znak. Velika robna kuća! U polju kraj stare plinare opekla se na koprivu, ali nije bilo važno, jedva da je osjetila. Jedino je kriva što je dopustila da joj uzmu dijete: nije to smjela napraviti, ali što je, tu je. Ne misli o izdaji svoga nekadašnjeg ljubavnika. Otišla je od čovjeka koji je ubijao djevojke. Bilo joj je dopušteno da ode. To je ono o čemu razmišlja. Došavši do rijeke smješta se na klupu, udobnu u toj jesenskoj toplini. Oči joj slučajno prelaze preko odjeće i preko ruku i nogu, cipela koje je pronašla u kanti za otpad, suknje koju je dobila od neke žene. Njezin je izgled, ili priča koju njime priča, ne zanima. Padaju joj na pamet Male sestre iz Afrike s bijelim haljama vlažnim na nezdravoj vrućini džungle. Molite za naše Male sestre, nalagala je sestra Franjo Ksaverski. Kleknite s nama u Domu Okupljenih, molila je gospođica Calligary klipšući od vrata do vrata. Sveta Uršula stajala je postojano za kormilom tješeći svoje suputnice dok su valovi bacali brod. Male sestre su njegovale izobličenu dječicu, izgladnjelu dječicu čije su kosti probijale kožu. ,,Pogledajte te svijetlo obojene ptice!” navaljivala je gospođica Calligary. ,,Udahnite miris tog cvijeća!” Šeću li sada one ubijene djevojke koje nikome

nisu nedostajale kroz to mirisno cvijeće i slušaju li pjesmu ptica? Druže li se sa Svetom Uršulom koja je putovala da izbjegne bračnu postelju i s Malim sestrama koje su napustile svoja mjesta i svoj zavičaj? Stanuju li te djevojke bez lica u raju o kojem je pričala redovnica pripravnica, dodiruju li prave prste Djevice Marije? Elsie Covington i Beth. Sharon i Gaye. Jakki i Bobbi. Izabrane da umru jer nitko ne bi ni znao da ih više nema. Kakve li su nevolje od njih načinile žrtve? Jesu li slutile svoj kobni kraj trenutak prije nego što je stigao? Ta su pitanja njezina korota. Kopa po jednoj od svojih vrećica i nađe stranice novina koje je pokupila. Tommy Griffits vodi, Lone Ranger pobijedio sa šansama pet prema četiri, osramoćen je olimpijski prvak, nogometni menadžer se povukao. No čitanje joj prekida sjećanje na Žicara. Dakle, to je prizor: vodoskoci i četiri crna lava, prvi put ih vidi. ,,Jebeno sjajno”, rekao je Žicar, ,,carstvo na svom jebenom vrhuncu.” Charles James Napier na pijedestalu jer je znao s vojnicima. Johna Reginalda Christieja nisu stavili ni na kakav pijedestal, skroz druga fora jer je znao sa ženama. Ovdje su ga ćopili, tu je posljednji put jeo na slobodi, špek i zelje, Lacy Dining Rooms. Ovdje je ta žena vodila noćni klub, ona koja je upucala vozača utrka. Ovaj je grad pun prizora. Cijeli ljudski život. Redland prodaje tri poduzeća, kaže poslovna stranica. Američka valuta dominira tržištem. ,,Jesi li za to da kidnemo do mora?” rekao je Žicar i otišli su dolje vlakom, s kartama koje je našao u džepu. ,,Gle ovo”, uzviknuo je kad su dva muškarca u plišanim kaputima izišla iz ulaštenog auta i pridržala vrata dvjema ženama. ,,Oprostite, gospodine”, rekao je Žicar na šetalištu uz zeleno more, prljavo ispod pjene, i čovjek je rekao: ,,Gubi se.” ,,Bez uvrede”, obratio mu se drugi čovjek u baru dok su na televiziji bili hrvači. ,,Bez uvrede, ali mislim da si uzeo moje pljuge.” Žicar je visok kao električni stup. Bio je sklon družiti se s kockarima, dio igre. ,,Aljaska je pravo mjesto”, rekao je, ,,a onda i Johore Bahru.” Ali bit će prije da je otišao u zatvor. Žicar je takav: sam je rekao, a možda je to i Lena rekla, skoro je možeš čuti. Izgubiš kontakt s osobama koje su svako malo unutra; kad je otišao, znala ga je samo tjedan dana, no i to je bilo duže od poznanstva s Lenom i Georgom, Kevom i jednorukom ženom. Sunce sada grije, površina rijeke je mirna. Galebovi se njišu na zidiću ispred nje, čamci prolaze. Drvored koji razbija monotoniju pločnika pun je lišća crvenkastosmeđih tonova. Gleda kako figure dugim koracima grabe udaljenim mostom, minijaturne figure, bića koja bi mogla biti nestvarna. Jedan je galeb gleda očekujući mrvice, a ostali su odletjeli. Odnekud s nekog megafona dopire nečiji glas. Sirena trubi na rijeci. Nije gladna. Proći će nekoliko sati prije nego što počne osjećati glad, a onda će naći otpad u kantama. Nebo je azurno, ravnomjerno plavo, jedva malo bljeđe na rubovima. Prolazi rukom po daskama klupe na kojoj sjedi milujući prstima glatko drvo čija je površina drukčija na mjestima gdje se boja pohabala, povišene bore drveta. Umrli s ostalima, 1938, bilo je urezano na jednoj drugoj klupi i George je rekao da će poslati čestitku bathsko-wellskom biskupu i ubaciti

unutra jednu pjesmicu koju je znao, nijedno drvo ispod sunca nije veće od hrasta, jasena i breze. Carmel, netko je urezao u srcu na jednom drvetu na trgu, Packy Eagan ili Lomasney, mislila je Rose. Rose bi sada mogla biti gospođa Logan, u blještavoj kući na cesti za Mountrath. I čudnije se stvari događaju. Praznina na mjestu s kojeg je izvadila zub prije dva tjedna više ne boli. Napipa je jezikom, pritišćući vrhom rupu i sjeti se kako ju je prije boljelo. ,,Jedna zubarica će te srediti.” To je rekao onaj Velšanin, Davo, i otišli su tamo zajedno jer je on znao put. ,,Nema ih puno koji bi se gnjavili s tuđom zuboboljom”, rekao je, ,,nema ih puno koji bi pomislili da i beskućnike mogu boljeti zubi.” ,,Dođi svaki put”, rekla je zubarica. ,,Nemoj da te boli.” Felicia presavija sportsku i poslovnu rubriku nekoliko puta i gura ih u jednu od svojih vrećica. ,,OK?” upitao ju je vozač kamiona koji je prevozio peći, a ona je potvrdila jer je to jedino bilo pošteno zauzvrat, jer je to bila jedina plaća koju je mogla ponuditi za prijevoz od dvjesto milja, a morala se vratiti. Trebala joj je cijela jedna noć i dio jutra, tri različita kamiona i kombi, ali morala je to napraviti: nije mogla a da se ne vrati u Ulicu vojvode od Wellingtona. Morala je saznati, a onda je vidjela oglas trgovca nekretninama ispred kuće i netko joj je rekao. A kad se kasnije odmarala na klupi pozvao ju je neki glas. ,,Dijete”, plakala je gospođica Calligary i patničke suze tekle su joj niz obraze dok je molila za oprost i ocrnjivala mrtvaca. Felicia skida svoj šal i otkopčava kaput prema suncu. Onaj galeb na zidiću nepomično nastavlja svoje pažljivo promatranje. Vjetrić njiše drveće na pločniku i otpada prvo umorno rujansko lišće. Jedan se list lelujajući polako spušta dok ona ne ispruži ruku i dočeka ga na dlanu. Minutama pilji u njega – prerano je otpao, nije još suh; onda ponovno kreću njezine misli. Bijedan, odvratan čovjek, jadna slika ljudskog bića, sa svojim okruglim naočalama i majušnim rukama koje nisu pristajale uz ostatak tijela, uz njegov ubilački poriv. Njezin život je donio njegovu smrt, ali to nije rekla dok je slušala kako su ga taj dan ocrnjivali; nije rekla da je bio strašniji od čovjeka koji je jednoj djevojci u nevolji ukrao novac, nije spomenula ubojstva. Od kakve bi to koristi bilo sada kad je ubio samog sebe? ,,Molim te, dijete, vrati se k nama!” Gospođica Calligary je plakala, ali ona je odmahnula glavom iako se sjećala velikodušnosti i ljubaznosti u Domu Okupljenih kad je prvi put stigla tamo. Odmahnula je glavom na svaki ponovljen poziv, slušajući između molbi o posjetima u Ulicu vojvode od Wellingtona broj tri, o tome kako je Marciji Tibbits stanarevo ponašanje izgledalo kao ludilo i kako, je nakon što je uslijedila smrt, jedan narednik u policijskoj postaji bio neljubazan. Na kraju, nevoljko, gospođica Calligary i gospođica Marcia Tibbits su otišle, zauvijek napuštajući njezin život. Njezine misli ponovno skreću: na majku koja se srušila na kuhinjskom podu i na morske školjke koje su joj dobrohotno donosili poslije kao naknadu, na zelenkasta ptičja jaja i na pjesmu Johna Counta – ni traga tada od očevog ljutitog pogleda – na ženu koja se unakazila odgovarajući na sramotu odbjeglog

muža, na njezinu ljubav prema sinu, nježnu kao rak. Izgubljena u čovjeku koji je ubijao, bila je duša kao i svaka druga; jednom je sigurno bila sušta čistoća. Takva promišljanja, nekad joj strana, ispunjavaju Felicijin dan. Ne traži nikakvog značenja u mislima koje dolaze kao što ne traži značenje ni u svom besmislenom putovanju, ili smisao u zbrci vremena i ljudi, ali misli su svejedno tu. Sama, ne više dijete, a ni djevojka, s upornošću zahvalnih ide s mjesta na mjesto omotavajući noge mokre od kiše koja joj prodire kroz odjeću, smrznute kad se barice uz pločnike zalede. Danju oblaci stoje, ili se jedva pomiču, ili potiskuju sunce u sive tonove, ili napreduju, crni, stisnuti i gusti, kao zlokobna čudovišta na nebu. Opet su tu u vjetrom nošenim pramenovima dima, u bijelim snopovima mekim kao paperje, u purpurnim jutarnjim šarama. Ponekad je cijeli dan prazno plavetnilo, zamućeno maglicom ili čisto i jasno, kao pozadina krhkom zimskom drveću, ili opet pozadina ljetnom zelenilu. Noću gleda odbljesak grada. U zoru je sretna u svojoj samoći. S drugim laganim daškom list odleti s njezinog dlana. Zagledani galeb šepiri se na zidiću još uvijek gladan mrvica kojih nema. Netko tko to nije morao učiniti, stao je i pozvao hitnu pomoć za Mutavu Hannu koja je ležala onesviještena na ulici. Noću gospođe dolaze s juhom misleći dobro i ne zaboravljaju nikada, bez obzira na vrijeme. Zubarica je rekla: ,,Nemoj da te boli.” Zubarica je posvetila svoje postojanje trulim beskućničkim zubima, beskućničkom smradu i prljavštini. Njezina je dobrota veća tajna od zla koje je izokrenulo svaku čovjekovu izgovorenu riječ, svaki njegov pokret. Rekla bi to da možeš, nova je njezina misao, ali ponekad nije tako lako reći. Idiot bleji, budala luta: mrvice dopola klonule sućuti bačene su u smjeru lika u prolazu prije nego što letimičan pogled ne odluta na nešto drugo. Bit će još gradova, i ulica, i cesta, i Žicara, i Georgea, i Lena, i Keva, Davoa i Mutavih Hanna. Bit će milostinje i utočišta, samilosti i prezira; i uvijek i svugdje slučaj će odvajati žive od mrtvih. Opet isti ljudi lutaju njezinim mislima: svetica i Male sestre, Elsie Covington i Beth, Sharon i Gaye, Jakki i Bobbi, majka koja se nije postarala ni za dan. Jesu li zbilja sve one zajedno u mirisnom cvijeću, sigurne i blažene? Mogla je biti s njima da se ono dogodilo. Ali, u skromnoj dvojbi, razmišlja da je sigurnost koju poznaje još uvijek ono što bi izabrala. Okreće ruke tako da ih sunce drukčije uhvati i malko diže glavu da ogrije i drugu stranu lica.

Enola & kokica