Fedon

Hrvatski studiji – Filozofija LjS 2012 – Preddiplomski studij, 1. god., 2. semestar Josip Talanga, Platon i Aristotel

10. ožujka 2012.

Josip Talanga, Kratak komentar i analiza Fedona Fedon (Phaedo / Fa…dwn) [o besmrtnosti i učenju o idejama] a) Proslov 57a1-59c7 (= §1–2) b) Sokrat u zatvoru 59c8-69e5 (= §3–14) (i) 59c8-69e5: Uvodni razgovor §3–8 [§3. Scena i ugođaj u zatvoru/ §4. Pjesnik Euen/ §5. Tematiziranje seobe/ §6. Razlika između radosti umiranja i samoubojstva/ § 7. Kebet traži obrazloženje/ §8. Sokratova obrana kao lÒgon didÒnai (logon didonai)] Sokrat opravdava svoje uvjerenje: za njega je smrt ispunjenje filozofskoga života. Definicija smrti: 'Smrt je odvojenost duše i tijela'. Filozof pokušava već u svojem životu osloboditi dušu od utjecaja tijela. To čini kako u spoznavanju tako i u djelovanju – ali to nipošto ne čini samoubojstvom.

(ii) 63e8-69e5: Sokratova ¢polog…a (apologia) §9–14 [§9. Nevidiljivo umiranje istinskoga filozofa; odvajanje duše od tijela/ §10. Duša susreće samu istinu/ §11. Tijelo kao prepreka spoznaji/ §12 Neustrašivost istinskoga filozofa pred smrću/ §13. Vrlina mnoštva i vrlina istinskih filozofa] Kebet spominje pretpostavku Sokratova uvjerenja: To je teza da duša traje/ postoji i nakon smrti. Sokrat pristupa dokazivanju te teze.

Platon, Fedon § 6 → apsolutna zabrana samoubojstva 62a6 'nije dopušteno' [, me hosion], doslovno 'bogohulno je', dakle sveta zabrana samoubojstva kao oblika eutanazije kako opravdava zabranu samoubojstva i eutanazije? → ljudi su vlasništvo bogova, pa je zato i naš život njihovo vlasništvo Platon, Fedon § 7 Kebet daje zanimljiv prigovor Sokratovoj tvrdnji da filozofi rado napuštaju život: pod pretpostavkom da se bogovi brinu za nas, nije dobro napuštati takvu skrb (therapeia) Platon, Fedon § 9 (A) 64c2-9 → pojam smrti dvoznačnost pojma smrti [→ „smrt je nešto“] 1. rastanak, odvajanje duše i tijela (smrt kao proces odvajanja) 2. tijelo samo za sebe – duša sama za sebe (smrt kao stanje nakon procesa) teškoće oko pojma smrti: a) u kojem smislu je nešto mrtvo? što je subjekt predikata 'mrtav'?  tijelo čovjeka? (= mrtvo tijelo)  duša čovjekova? (= mrtva duša) b) kada govori o smrti, Sokrat neobrazloženo pretpostavlja preživljavanje duše! [→ duša postoji odvojeno od tijela] c) najveći problem: ako je smrt odvajanje duše od tijela i njezino odvojeno postojanje, kako se može govoriti o besmrtnosti duše, dakle o duši koja je bez smrti, kada je ona zapravo prošla proces smrti? d) temeljni problem: je li održivo shvaćanje da se živa bića sastoje od tijela i duše?

1

(B) 64e4-65a3 → filozofska njega duše višeznačnost pojma duše a) stanje duše određuje naše stanje uopće - tijelo je stalna prepreka za njegu duše - njega duše je od životne važnosti b) duša je istinska osobnost, osoba u pravom smislu riječi dakle Sokrata treba razlikovati od njegova tijela!? (sahranjuje se njegovo tijelo a ne on!) c) duša se često poistovjećuje s umom, razumom, intelektom (kao organ intelektualnoga vida, intelektualne percepcija) d) duša se shvaća kao racionalni subjekt za razliku od osjećajnosti i tjelesnih požuda (dakle ne kao opreka između uma i nekoga drugog dijela duše, nego kao opreka između duše i tijela) → ipak u nekim dijalozima razlikuje dijelove duše, npr. u Dražavi i Fedru e) duša se opisuje kao nutarnji recipijent ili nositelj osjetilnih dojmova i osjećaja uopće f) duša se često shvaća kao princip života, ono što daje život tijelu (u Timeju se spominje i duša svijeta) g) elementarna dvoznačnost: generičko značenje (vrsta građe, kao što se za tijelo kaže da je vrsta građe) individualno značenje (koja konstituira osobni identitet) → ta šarolikost značenja termina 'duša' otežava razumijevanje dijaloga no kada je govor o besmrtnosti duše izgleda kako se u Fedonu prije svega misli preživljavanje intelekta ili racionalne duše! Platon, Fedon § 10 (A) 65b1-7 → osjetilna zamjedba (percepcija) Platonova je terminologija često nerazumljiva! tako 'vid' (opsis / Ôyij) ili 'sluh' (akoe / ¢ko) često znače (i) zamjećivanje, ali i (ii) osjet, ono što je zamjećeno; → značenje se dakle mora tumačiti iz konteksta (B) 65c2-4 izraz 'biti' grčki infinitiv 'biti' (einai / enai) i njegovi participi 'biće' (to on / t n) i 'bića' (ta onta / t nta) imaju dvije elementarne upotrebe: ♦ apsolutna upotreba: egzistencijalno značenje ♦ predikativna upotreba: logička funkcija → Platon izraz 'biti' ne tematizira do dijaloga Sofist vrlo često se izraz ta onta (t nta, 'bića') u Fedonu odnosi na ideje , npr. 78d4, 83b2, ali još češće je upotreba neodređena (C) 65d4-66e5 uvođenje teorije ideja osnovna teza: ideje su pomislive samo umom, ali njihovo je postojanje neovisno o pomislivosti (ideje kao apriorni pojmovi? Kant smatra da je pomislivost bitna!) za označavanje ideja rabe se izrazi: eidos (), idea (da), ousia (osa) ♦ rani dijalozi: „što je x?“ ♦ poslije Menona i Fedona: teorija ideja ( u Fedonu se ideje ponajviše rabe uz kvantitativne izraze → porijeklo u matematici? pitagorejska pozadina?) kako se uvode ideje? najčešće se pretpostavljaju kao nešto poznato! specifičnost teorije ideja u Fedonu: podređeno je temi besmrtnosti (u 107b4-6 Sokrat izričito kaže kako argumenti glede besmrtnosti ovise o obrani učenja o idejama)

2

Platon, Fedon § 13 kardinalne vrline spominjanje kardinalnih vrlina (aretai / )  hrabrost (andreia / )  umjerenost (sophrosune / )  razboritost (phronesis / ), u 69a10 kasnije u Državi Platon rabi umjesto razboritosti 'mudrost' (sophia / )  pravednost (dikaiosune / ) u Menonu i Fedonu hrabrost, umjerenost i pravednost pomoću razboritosti postaju istinske vrline kardinalne su vrline sustavno obrađene u Državi 427e-444e (osim toga Platon tematizira hrabrost u Lahetu, a razboritost u Harmidu) učenje o kardinalnim vrlinama u Državi → temelji se na trodijelnosti duše: požudni dio: ako je požuda primjerena hrabrosti koja sluša uma → nastaje umjerenost strastveni dio: ako se mudrost primjenjuje na strast → nastaje hrabrost racionalni dio: njegov je ideal – mudrost  ako su dijelovi duše tako usklađeni → nastaje pravednost Dokazi besmrtnosti 69e6-107b10 (= § 14-56) 1. Ciklički dokaz 69e6-72e1 (= § 14-17) [§14. Kebet dvoji postoji li duša poslije smrti i spoznaje li u tome stanju/ §15. Sokrat govori o nastanku svih stvari iz opreka/ §16. Primjena toga načela o oprekama na život i smrt te zaključak kako su duše umrlih negdje/ §17. Nužnost da postoji oživljavanje mrtvoga] Gdje postoje suprotnosti ondje ima i prijelaza u oba pravca, iz jedne u drugu suprotnost i obrnuto. Kada toga ne bi bilo, sve bi bilo jednoliko. Zato postoji ne samo prijelaz od života prema smrti nego i od smrti prema životu. No to je moguće samo ako se duši umrlih pripisuje postojanje / bitak. Slabost dokaza: Time se dokazuje samo seoba duša, a ne besmrtnost.

Platon, Fedon § 15 (A) 70c4-8 različita značenja glagola gignesthai ['postati' a) postati; b) nastati; c) biti rođen; a) je relativno, a b) & c) apsolutno značenje ta se značenja brkaju; 'biti rođen' ima prije svega apsolutno značenje, iako Sokrat taj glagol uglavnome rabi u relativnom značenju jer duša samo prolazi neke promjene  dakle 'biti rođen' dopušta zaključak na preegzistenciju duše, ali samo duše, ne osobe s tijelom! teškoće s predikatom 'mrtav': točno je da mrtvo postaje (= nastaje) od živoga, ali je neprecizno! no kako stoji s postumnom egzistencijom, npr. u sudu 'Sokrat je mrtav'? I. tu se ne pripisuje predikat 'mrtav' nekom postojećem subjektu II. samo se tvrdi da je taj subjekt živio te sada više ne postoji  dakle 'biti mrtav' → relativno (= biti bez tijela) 'prestati postojati' → apsolutno (= ne postojati) (B) 70c8-71a11 pojam protivnosti ciklički argument treba dvije pretpostavke: (i) mrtvo nastaje iz živoga & (ii) živo nastaje iz mrtvoga nejasnoće oko pojma protivnosti: jesu li mrtvo i živo zaista protivni pojmovi koji se isključuju i izmjenjuju? dvije vrste protivnosti: 1. veće i manje: ako je nešto postalo veće, bilo je manje; ako je nešto postalo manje, bilo je veće

3

→ simetrične protivnosti no vrijedi samo u komparativu! (jer ako je nešto veliko, ne znači da je prije bilo malo i obrnuto, ako je nešto malo, ne znači da je prije bilo veliko); dakle relativna protivnost 2. oženjen i rastavljen: netko tko je oženjen, ne mora biti prije toga rastavljen, no onaj tko je rastavljen, bio je prije toga oženjen → asimetrične protivnosti jesu li mrtvo i živo simetrične ili nesimetrične protovnosti? postoje li uopće apsolutne protivnosti? (C) 71a12-b5 dva procesa nastajanja Sokrat uviđa problem prijelaza jedne protivnosti u drugu protivno A ↔ protivno B to su zapravo dva različita prijelaza: jesu li ti procesi identični? za ciklički je argument nužno da su ta dva procesa moguća da se samo razlikuju po smjeru, ali ne kvalitativno Platon, Fedon § 16 70c1 višeznančnost pojma smrti 'nešto životu protivno' → smrt! ista višeznačnost kao u 64c2 ('smrt je nešto') 1. proces umiranja; 2. trenutak kada završava taj proces; 3. stanje koje slijedi iza toga 72a11-b5 argument entropije ako procesi ne bi bili ciklički, sve bi se izjednačilo i prestale bi promjene → hlađenje svemira (entropijska smrt) prema Platonu prestalo bi rađanje živoga jer bi se istrošio sav materijal → sve bi živo prešlo u mrtvo! zašto je za Platona strašna pomisao da bi se mogla istrošiti građa za nastanak života? zato što prirodu shvaća kao organsku cjelinu (= svemir je kao cjelina živo biće) 2. Dokaz podsjećanjem 72e2-78b3 (= § 18-24) [§18. Osnovna struktura podsjećanja/ §19. Ideja sličnosti/ §20. Spoznaja bića prije rođenja/ §21. Zaključak da je duša postojala prije rođenja i imala spoznaju/ §22. Postojanje duše prije rođenja isto je tako nužno kao i bitak ideja/ §23. Simijina i Kebetova dvojba postoji li duša zaista nakon smrti/ §24. Strah kao dijete u nama] Dokaz iz teze da je učenje podsjećanje (anamnesis, ¢n£mnhsij). Potaknuta osjetilnom zamjedbom duša se u ovom životu prisjeća ideja. Te je ideje motrila u prijašnjem životu. No to je znanje nemoguće bez pretpostavke besmrtnosti. Dva moguća prigovora: 1. Ako se duša zamjećivanjem stvarnoga svijeta prisjeća ideja, iz toga nipošto ne proizlazi teza o prethodnom životu. 2. Čak kada bi teza o prethodnom životu bila opravdana, iz toga još ne proizlazi teza o besmrtnosti svake pojedinačne duše odnosno teza o osobnoj besmrtnosti

Platon, Fedon § 18 72e3-7 učenje o podsjećanju uvodi se kao nešto već poznato osnovna struktura u Fedonu: percipira se jedno → misli se drugo 72e7-73a3 dvije temeljne tvrdnje kao uvjet prenatalnog učenja: preegzistencija duše + besmrtnost duše

4

 dokaz besmrtnosti duše podsjećanjem ima izvjesnu sličnost s cikličkim dokazom: ciklički dokaz → duša je preegzistirala jer se živo rađa iz mrtva, a mrtvo iz živa; postoji dakle zatvoreni krug nastanka, pa je svako rađanje reinkarnacija dokaz podsjećanjem → ako se duša nečega sjeća (jer ju na to nešto podsjeća), onda je ona već ranije postojala  osnovna je razlika u argumentaciji? 'ponovo rođen': moguće samo na temelju preegzistencije duše 'podsjetnut na nešto': za to je dostatan uvjet prethodno iskustvo i pritom uopće nije potrebno pretpostaviti preegzistenciju duše! je li to tako? ako jest, vrlo je naivno! bitno je kako Platon shvaća podsjećanje! → jedno se percipira, a to nas podsjeća na nešto drugo što se ne percipira npr. vidim (= percipiram) jabuku, mislim okruglost okruglost jabuke podsjeća nas na pojam okruglosti uopće dakle okruglost je apriorni pojam (prethodi u logičkome smislu → 'podsjeća nas') u 73a2 prvi put se rabi izraz 'besmrtno' () osebujnost argumenta podsjećanjem: prenatalna egzistencija dokazuje besmrtnost duše? to znači da preegistencija mora jamčiti postegzistenciju! zato Kebet kasnije kaže kako je dokazana samo polovica (77c1-2) po čemu se izlaganje podsjećanja ovdje u Fedonu razlikuje od onoga u Menonu? 1. u Fedonu se ne navode nikakvi matematički problemi, samo se navodi nedostatnost osjetilne zamjedbe 2. ovdje u Fedonu podsjećanje se veže uz shvaćanje pojmova (dakle apriornih pojmova), ne uz shvaćanje sudova (u Menonu: 'vrlina je znanje') 3. u Fedonu se podsjećanje ne uvodi u okviru dijalektičkoga pitanja 'što je x?' 4. u Menonu nema nikakva spomena uloge osjetilne zamjedbe u provođenju podsjećanja 5. u Menonu se doduše tematiziraju istinita mijenja (koja još nisu znanje), ali nema nikakvoga izravnog tematiziranja ideja, dok je u Fedonu tematiziranje ideja središnje pitanje Uvjeti podsjećanja 73c1-2: „ako se nekoga na nešto1 podsjeti2, nužno je da je on to jednom ranije znao3.“ 1

2 , futur pasivni

3



73c6-d1:„kada netko vidi ili čuje, ili zamijeti nekim drugim osjetilom, jednu stvar [ti heteron] te time ne spozna samo to nego pritom mišljenjem shvati također nešto drugo [heteron] što nije isto nego drugačije znanje, zar ne kažemo onda s pravom za to da se podsjetio nečega o čemu je shvatio misao [ennoia].“ anamnesis u Menonu: istovjetni objekti podsjećanja i prethodnoga znanja (1) 'sjetiti se nečega' → 'znati nešto prije' (2) „sjetio sam se njezina imena“ → „znao sam prije njezino ime“ (3) x → y [y je nužni uvjet za x, ali nije dostatan uvjet] što je y? bilo kakva vrsta iskustva! što znači 'prije'? vremenski ili logički? anamnesis u Fedonu: različiti objekti percepcije i mišljenja (4) „vidim jabuku, mislim okruglost“ (5) „vidim dobroga čovjeka, mislim dobrotu (ideju dobra)“ (6) A se percipira, B se misli [A je sigurno dostatan uvjet za B, ali nije nužni uvjet] što je A? što je B? A = osjetilne stvari B = ideje ključno pitanje: da li je A uvjet da se spozna B?

5

da li je B uvjet da se spozna A? kakav je odnos percepcije i mišljenja? imamo tri načelno različita odgovora: (i) percepcija A je povod da se misli B, percepcija je povod da se misle ideje ali B je ne samo neovisno o A, nego je i razlog postojanja dakle ideje su neovisne o konkretnim stvarima te čine njihov metafizički temelj ideje su spoznajni razlog za konkretne stvari, ali istinska se spoznaja odnosi samo na ideje → tako obično misli Platon [također idealisti] (ii) spoznaja A je uvjet da se misli B spoznaja konkretnoga omogućuje nam mišljenje općenitoga (= postuliranje općenitoga) → tako misle empiristi [i nominalisti] (iii) percepcija A je uvjet da se misli B; A je uvjet da se misli B, a B je uvjet da se spozna A percepcija je nužni sadržaj mišljenja, mišljenje se uvijek odnosi na percepciju ali percepcija nije dostatna za spoznaju, nužna je sinteza percepcije i mišljenja → tako misli Kant ad (i) do koje je mjere percepcija i spoznaja A uvjet da se misli B? o ako je A samo 'povod' da se misli B, imamo transcendentni platonizam teza: ideje se misle (= izučavaju) neovisno o izučavanju konkretnih pojedinačnosti ideje se misle neovisno o spoznaji realnoga percepcija i iskustvo su varljivi, pa ih treba 'nadići' (= zanemariti) o ako je A 'nekako' uvjet da se misli B, imamo realni platonizam teza: što se više spoznaje konkretna danost, time se više spoznaju ideje ideje se misle uz provedenu spoznaju realnoga (= ideje se misle analizom realnoga) Platon, Fedon § 19 74b2-3 (1) „A znamo li što je nešto po sebi [auto ho estin]?“ dakle 'znamo li ideju jednakosti [auto to ison]?' kasnije, u § 21, 76c1-2 kaže: (2) „Dakle, Simija, ne čini ti se da svi to znaju? Nipošto.“ kako izbjeći proturječje? (a) možda je 'znati' u (1) manje strogo nego u (2) (b) možda se subjekt u (1) odnosi na istinske filozofe koji znaju Manje je vjerojatno (b). 74b7-c6 ideja jednakosti nije istovjetna s konkretnim slučajevima kako se ta neistovjetnost obrazlaže: poziva se na neko određeno svojstvo koje nije istovjetno s idejom i konkretnim danostima; dakle neistovjetnost ideje i njezine konkretizacije izvodi se pomoću nekoga svojstva, npr. osjetilno (empirijsko) jednako ima neko svojstvo S koje ideja jednakosti nema, zato se razlikuju ideja i njezina osjetilna danost postavljaju se dva problema: I. što je zapravo to svojstvo S? II. što je s Platonovom terminologijom? ad I. 'jednako kamenje, jednako drvo' u 74b8-9 može se različito tumačiti (a) iako ostaje jednako, nekomu se čini jednako, nekomu se ne čini jednako (b) nečemu se čini jednako, a nečemu ne (c) s jednoga se motrišta čini jednako, a s drugoga se ne čini (d) jedno se vrijeme čini jednako, a drugo se ne čini jednako svako tumačenje je našlo pobornika u raspravi i ne dade se lako pobiti najmanje se vjerojatno čini tumačenje (c) tumačenje (d) je moguće, ali nije nužno u ovome kontekstu tumačenja (a) i (b) čine se kao dva moguća i ravnopravna tumačenja ad (a) dva različita motritelja mogu se neslagati da li je kamenje i drvlje jednako, dok takvo neslaganje nije moguće u odnosu na ideju jednakoga

6

ad (b) drvo i kamenje može imati oprečne predikate u različitim odnosima, dok to ideja jednakosti ne može imati ad II. Platon rabi u grčkom množinu 'jednake stvari' ( [ta isa]) za konkretne danosti, obično jedninu 'ono o sebo jedanko' (auto to ison) kao opis ideje [u 74c1 pojavljuje se apstraktni izraz 'jednakost' (, isotes, termin za matematičku, dakle kvantitativnu jednakost), dok se u 74a7 također pojavljuje apstraktni izraz 'sličnost' (, homoiotes)] 74c13-d2

nužni uvjet podsjećanja jedna se stvar percipira, a druga se istovremeno misli što zapravo potiče mišljenje ideja? (1) naše percipiranje stvari? ili (2) stvari koje percipiramo? vjerojatnije je (1) to znači da je teza transcendentnoga platonizma vjerojatnija 74d1 '“bilo ono slično (homoion) ili neslično“ (problem promjena terminologije!?) → važna misao! Platon zapravo naglašava da se ništa ne razlikuje (= da je irelevantno) jesu li ideje slične ili neslične pojedinačnim slučajevima, tj. ostvarenjima ideja ali pod uvjetom da uvijek kada percipiramo A, mislimo (= možemo misliti?) B, kada percipiramo nešto osjetilno dano, mislimo ideje [A i B mogu i ne moraju biti slični] dva zaključka 1. Platon napušta predsokratovsko shvaćanje da spoznate stvari moraju biti slične znanju odnosno da se slično spoznaje sličnim [→ međutim u § 27 ponovo prihvaća to učenje!?] 2. Platon odbacuje metodu apstrahiranja opećega iz konkretnoga pojedinačnog (→ Aristotel) 74d4-7 nedostatnost osjetilno danoga 'jednake stvari' → iskustvene danosti 'jednako – ono što zaista jest' → ideja jednakosti 'ili im treba nešto' → osjetilno danomu nedostaje nešto u odnosu na ideju zašto je osjetilno jednako nedostatno? → tradicionalno tumačenje: zato što ideja nije nikada savršeno ostvarena u pojedinačnim slučajevima! uzmimo dva primjera! (i) možemo reći da okruglost jabuke nije savršeno realizirana okruglost [to je točno, ali to mi sigurno i ne trebamo; dovoljno je da pomoću ideje okruglosti spoznamo okruglost jabuke!] (ii) a) 2 + 2 = 4 b) dvije jabuke više dvije jabuke jesu četiri jabuke zašto bi u slučaju a) [= ideja jednakosti] jednakost bila svršenija od jednakosti u slučaju b)? još neke teškoće: 1. kada govorimo o jednakosti, tada uspoređujemo stvari međusobno; što bi značilo uspoređivanje nečega danoga s idejom jednakosti? 2. možemo li reći da dva drveta nisu jednaka bez uvođenja ideje jednakosti? 3. ako je nužno da prethodno spoznamo ideju jednakosti prije nego što spoznamo jednake predmete, što je onda sadržaj ideje jednakosti? 4. ako su jednake stvari jednake na temelju ideje jednakosti, je li također ideja jednakosti jednaka? samoj sebi je sigurno jednaka! ali i konkretne su stvari sebi samima jednake! ako ideje nemaju svojstva onoga čega su ideje, za što su onda ideje? opći pojmovi?! veliko je zaista veliko, ali pojam veličine (= ideja) nije velik! [Platon traži rješenje u Parmenidu] 5. je li ideja ičemu jednaka? nesumnjivo je jednaka samoj sebi? no ako je samo jednaka samoj sebi, može li ona kao takva biti 'uzor' (paradeigma / ) za ono što je osjetilno dano? jer ono što treba imati neko svojstvo na temelju ideje svojstva mora težiti da bude 'jednako' (ili barem 'slično') ideji! ako je nešto jednako (ili slično) ideji, onda i ideja mora biti jednaka (ili slična) tomu! jednakost (i sličnost) su tranzitivna svojstva: ako je A jednako B, onda je i B jednako A.

7

75c1-2 kakvo znanje prethodi spoznaji osjetilno danoga?  je li dokazana teza da smo stekli znanje o idejama prije rođenja? sigurno nije!  ako je išta dokazano, onda je dokazano sljedeće: znanje ideja prethodi našemu povezivanju osjetilno danoga i neke ideje dakle dokazana je samo apriornost znanja o idejama odnosno dokazana je samo logička prvotnost ideja prenatalno znanje uopće nije dokazano! Platon, Fedon § 20 75c7-d5 „ako smo ga dobili prije rođenja“ → pretpostavka koju Sokrat zapravo ne prihvaća! potvrda za to u § 21, 76d2-3: „Sigurno se ne rađamo s tim znanjima, kako smo to maločas priznali“ izraz za ideju u 75d2 'ono što zaista jest' (to auto ho esti) 75d7-76b3 imamo dvije hipotetičke tvrdnje [(1) & (2)] te je potom ponuđen izbor između njihovih zaključaka (1) ako P, Q [P = nismo zaboravili znanje prije rođenja / Q = rodili smo se s tim znanjem] 75d7-e1: „Pa ako smo ih dobili i nismo svaki put zaboravili, uvijek se rađamo s tim znanjem u uvijek za života znamo.“ (2) ako R, S [R = zaboravili smo znanje prije rođenja / S = učenje je podsjećanje] 75e2-8: „A ako smo ga, mislim, primili prije rođenja, a rađanjem izgubili, te poslije s pomoću osjetila nanovo primamo znanja koja smo jedanput prije imali, ne bi li to što zovemo učenjem [manthanein] značilo ‘svoje vlastito znanje [oikeia episteme] nanovo primati’?“ dakle (3) ili Q ili S 76a4-7 „Stoga je, rekao bih, jedno od dvojega istinito: ili smo se s tim znanjem zaista svi rodili i znamo za života ili onaj za koga kažemo da uči ne radi poslije ništa drugo nego se prisjeća, te bi učenje bilo podsjećanje.“ ali (4) non-Q 76a1-3 „kada netko nešto zamijeti vidom ili sluhom ili uz pomoć nekoga drugog osjetila, pomisli na temelju toga na nešto drugo što je zaboravio“ dakle (5) S 76c7 „učenje je podsjećanje“ no (3) slijedi samo ako pretpostavimo (3*) ili P ili R → primijenio je principium exclusi tertii tvrdnja da smo zaboravili ideje prilikom rođenja važan je element u argumentu no vezan je za dvije stvari: (A) za shvaćanje o preegzistenciji duše (B) za iskustvenu činjenicu da novorođeni moraju učiti te na koncu ipak nešto nauče što se ne može na jednostavan način izvesti iz iskustva → dok je (A) mit ili loša metafizika, (B) je moguće objašnjenje nastanka teorije podsjećanja Platon, Fedon § 21 76b4-5 opravdanje znanja „Hoće li čovjek ako zna, o onom što zna, moći dati obrazloženje ili ne će?“ 'dati obrazloženje' [dounai (ili didonai) logon / ili], tj. 'dati opravdanje' Menon 98a3 istinita se mijenja vežu domišljanjem razloga Politeia 534b3 istinski dialektikos može opravdati svoje znanje → dakle znanje ne treba samo biti istinito nego i opravdano [tema dijaloga Teetet]

8

76c11-13 „- Dakle, Simija, duše su postojale još prije nego što su bile u liku čovjeka [en anthropus eidei], bile su izvan tijela, ali su imale razum [phronesis].“ dakle duša može postojati i znati neovisno o tijelu ali ne zna jer je zaboravila bez pretpostavke o zaboravu našega znanja o idejama, na neki bi način svaka duša – i kada je vezana za tijelo – izravno i neposredno mislila ideje → zašto zaboravlja? jer je u tijelu!? to znači: dok je u tijelu nikada neće steći istinsko znanje dvije važne stvari slijede iz toga: (i) izraz 'lik čovjeka' očito pretpostavlja da čovjek egzistira samo kao jedinstvo tijela i duše (ii) duša se shvaća kao racionalna duša, kao ljudski um! u 76c14-15 Simija daje jedan zanimljiv prijedlog koji Sokrat otklanja!!! „Samo ako, Sokrate, nismo dobili ta znanja rođenjem. Još ostaje samo to vrijeme.“ Simijin argument da smo možda primili znanje o idejama (= apriorno znanje) prilikom rođenja, podsjeća na modernu evolucijsku epistemologiju [čovjek ima nasljedne predispozicije za usvajanje znanja koje se aktiviraju poslije rođenja, a stječu se rođenjem] to ima kritičke posljedice i za Sokratovu tezu zaborava: što znači zaborav ideja? ako znači da nam je uništena genetska predispozicija za znanje, onda bi to bilo jako apsurdno; ne bismo uopće mogli objasniti nastanak znanja; ono što se može zaboraviti jesu pojedinačni sadržaji, ali ako se zaboravom ideja uništi i sposobnost shvaćanja ideja (= genetska predispozicija), onda je teško objasniti porijeklo znanja Platon, Fedon § 21 77a postojanje ideja → posve jasno („ja bar ne znam ništa što bi mi bilo tako bjelodano“) Platon, Fedon § 22 76d7-9 „Ako doista postoji – a to nam je uvijek na jeziku [thruloumen] – nešto lijepo i dobro i svaka takva bit [pasa he toiaute ousia]“; isto tako u § 49, 100b4-6 „vraćam se na ono, o čemu toliko naklapamo [poluthruleta], i počinjem s pretpostavkom [archomai hupothemenos] da ima nešto o sebi lijepo [ti kalon auto kath’ auto] i dobro i veliko i sve drugo.“ → dakle rasprave o idejama bile su vrlo česte u Akademiji! prijeporan zaključak: ako postoji () ako sve iz osjetila svodimo na tu bit  onda je duša pre-egzistirala 77a postojanje ideja → posve jasno („ja bar ne znam ništa što bi mi tako bjelodano bilo“) Platon, Fedon § 23 77c1-9 dokazana je samo '(jedna) polovica': da je duša postojala prije nego što smo se rodili (dokaz se vodi preko shvaćanja učenja kao podsjećanja) treba dokazati 'drugu polovicu': da će duša postojati poslije smrti (taj dio nije dokazan) dakle treba objediniti ta dva dijela („da bi dokaz [apodeixis] bio cjelovit“) što je temelj jedinstvenoga dokaza da duša postoji prije rođenja i poslije smrti?

9

→ zasada samo ciklički dokaz [živo nastaje iz mrtvoga, a mrtvo iz živoga] 3. Dokaz besmrtnosti duše ontološkom srodnošću 78b4-84b8 (= § 25-34) dokaz je jednostavan (A) polazište je narav same duše (B) pokazuje se da je duša slična odnosno srodna vječnim idejama (C) iz toga se zaključuje kako je duša neraspadljiva, kako je dakle besmrtna [§25. Dvije vrste bića, promjenjiva (vidljiva) i nepromjenjiva (nevidljiva) bića/ §26. Tijelo je slično vidljivome, a duša nevidljivome/ §27. Stanje duše kada nešto motri pomoću tijela i kada sama za sebe motri ideje kojima je srodna/ §28. Kao vladarica tijela duša je srodna božanskome/ §29. Zaključak da duša, ako je čista, poslije smrti odlazi nevidljivom božanskom/ §30. Sudbina duša koje odlaze nečiste/ §31. Ponovno rođenje nefilozofskih duša/ §32. Određenje i put filozofskih duša/ §33. Spasonosno djelovanje filozofije na dušu i sputavanje osjetilne žudnje/ §34. Kako prema tomu stoje duše filozofa] Sokrat razlikuje ideje kao apsolutno jednostavna i nepropadljiva bića od osjetilnih stvari kao složenim i propadljivim bićima. Kada je duša slobodna od utjecaja tijela, spoznaje jednostavne ideje kojima je srodna. Duša je jednostavna, nezamjetljiva i nepropadljiva te postoji nakon smrti. To naročito vrijedi za duše mudrih koji se za života oslobađaju utjecaja tijela. Kritika: Pretpostavka o jednostavnosti duše postala je sastavni dio tradicionalnih dokaza o besmrtnosti duše. No jednostavnost je odlika spoznajnih oblika, što eo ipso ne treba brkati s postojanjem u vremenu.

Platon, Fedon § 25 78c1-9 jednostavno [asuntheton /  ] i sastavljeno [suntheton /  ] (i) nesastavljenost (= jednostavnost) uključuje neuništivost → tvrdnja da su nesastavljene stvari neuništive ne može se lako dokazati, ali se čini kao da je intuitivno istinita! → no kada govorimo o nesastavljenim stvarima i kada ih povezujemo s neuništivošću, tada zapravo mislimo nesastavljene materijalne stvari → ali za dušu pretpostavljamo da je nematerijalna, a ne znamo vrijedi li ista tvrdnja i za nematerijalne stvari [ako su nematerijalne stvari neuništive, onda su neuništive ne zato što su nesastavljene, nego zato što je njihov ontološki status drugačiji od materijalnih stvari / nematerijalne stvari mogu biti i sastavljene – ali može li se o takvim stvarima govoriti da su uništive?] (ii) nesastavljenost (= jednostavnost) uključuje nepromjenjivost → slično gornjoj tvrdnji (intuitivno istinito) → osim toga izgleda kao da se neuništivost i nepromjenjivost međusobno uključuju [u odnosu na ideje bitan je atribut nepromjenjivosti, pa se može u odnosu na ideje zamisliti da su i nesastavljene (dakle jednostavne) i sastavljene (dakle složene) ideje u nekome smislu nepromjenjive, da nisu podložne promjeni; dakle na ideje ne moramo primijeniti atribut neuništivosti / u odnosu na dušu teško je tvrditi da je nepromjenjiva: što je kada duša uči nešto novo? mijenja li se pritom? dapače, kada hoćemo dokazivati besmrtnost, onda primarno mislimo na neuništivost, ne na nepromjenjivost!] Platon, Fedon § 26 metafizički dualizam 79a5-6 „dvije vrste onoga što jest“ ('dvije vrste bića' → ] vidljivo i nevidljivo 79a16-17 duša je 'sličnija' (homoioteron) nevidljivome, a tijelo vidljivome

10

Platon, Fedon § 27 spoznaja percepcijom i čistim mišljenjem dva kognitivna stanja duše [rabi izraz skopein /  'istraživati, motriti, smjerati'] (1) kada se služi tijelom za motrenje (2) kada sama za sebe motri: „tada se zanese...jer je srodna tomu“ ovo drugo stanje (2) prema Platonu je 'spoznaja' (phronesis / ) dvije teškoće iskrsavaju ovdje:  tematizira pitanje percepcije i njezine uloge u spoznaji, ali nam ne daje nikakvo rješenje  Platon šutke u (2) pretpostavlja predsokratovsko, Empedoklovo učenje da „se slično spoznaje sličnim“ (DK B 109): da bi duša mogla spoznati ideje mora im biti i u ontološkome smislu srodna [argument u Menonu 81d2 o tome „da je sva priroda srodna“] Platon, Fedon § 28 atributi tijela i duše tijelo treba služiti i slušati, a duša treba vladati i gospodovati → kakav je to argument? moralni? kakav bi bio epistemički smisao? duša je najsličnija

tijelo je najsličnije

božanskom

besmrtnom

umnom [noeton 'misaono']

jednostavnom

neraspadljivom

onomu što je uvijek o sebi jedno isto

ljudskom

smrtnom

bezumnom [anoeton 'nemisaono']

mnogostrukom

raspadljivom

onomu što nikad nije o sebi isto

među oprečnim atributima ne rabe se 'sastavljeno' i 'nesastavljeno' → to će poslije u § 36 biti predmet Simijine kritike → no Sokrat izgleda namjerno ne koristi te atribute jer u § 41, 92a8 odbacuje Simijin prijedlog da se duša shvati kao sklad (harmonija), sklad je naime nešto složeno (= sastavljeno) Platon, Fedon § 29 u 80d5-7 igra riječi: Haides / / Had / aides /  / nevidljivo

„pravi Had“ / „nevidljivi svijet“

Platon, Fedon § 30 81c4-5 duša je „prožeta onim, što je tjelesno. To joj je duboko ucijepilo općenje i druženje s tijelom“ Platon, Fedon § 33 82d9-e3 duša je sputana u tijelu i motri kroz tijelo → ni ovdje se dublje ne tematizira odnos tijela i duše, percepcije i mišljenja! Platon, Fedon § 34 u 84a 7 'utiha', 'bonaca' → , kasnije u § 35, 84c1 'šutnja' []  to su sve najave za 'drugu plovidbu' [§ 47, 99c9-d1 deuteros plous / ], detalj iz Sokratove intelektualne autobiografije, ali zapravo Platonove najave da uvodi novu metodu]

4. Simijini i Kebetovi prigovori 84c1-88b8 (= § 35-37)

11

[§35. Simijino i Kebetovo nećkanje da iznesu prigovore/ §36. Simijin prigovor: ako je duša nešto kao sklad tijela, onda je nevidljiva i božanska, ali mora propasti prije tijela/ §37. Kebetov prigovor: duša može biti postojanija od tijela, no njezina potpuna nepropadljivost nipošto ne slijedi iz toga] Simijin prigovor: Duša je možda harmonija cjelovitoga života i propada zajedno s njim, kao što harmonija instrumenta propada zajedno s instrumentom. Kebetov prigovor: Duša možda može nekada nadživjeti tijelo, ali možda nekada propadne prije tijela, kao što krojač može nadživjeti mnoga odijela, ali kada jednom umre, mnoga ga njegova odijela nadžive.

Platon, Fedon § 36 Simija: ako je duša nešto kao sklad [harmonia, ¡rmon…a '(glazbeni) sklad']* tijela, onda je nevidljiva i božanska, ali mora propasti zajedno s tijelom * za razliku od sumphonia, sumfwn…a (sklad uopće]

Platon, Fedon § 37 Kebet: duša je možda postojanija od tijela, no njezina potpuna nepropadljivost nipošto ne slijedi iz toga 5. Odgovor Simiji 88c1-95a3 (= § 38-43) [§38. Učinak prigovora na Sokrata i ostale prisutne/ §39. Sokratova opomena da se ne odustane od traženja obrazloženja/ §40. Sokratova spremnost da dalje istražuje/ §41. Pobijanje Simijina prigovora: nije u skladu sa sigurno utemeljenim učenjem o podsjećanju/ §42. Duša shvaćena kao sklad ne dopušta stupnjeve sklada/ §43. Duša kao sklad ne bi mogla vladati tijelom] → § 42. Pobijanje pretpostavke: A) Svaki je sklad određen onim od čega je sastavljen / B) Sklad ne dopušta stupnjeve Sokratovo pobijanje Simijina prigovora: Simijin prigovor nije primjeren prihvaćenom učenju o idejama [ dogmatski, ideološki odgovor]. Prema tome učenju duša prethodi tijelu dok harmonija nastaje tek nakon nastanka dijelova. Daljnja teškoća je za Sokrata da je onda vrlina samo harmonija harmonije.

Sokrat izravno odgovara na Simijin prigovor, no na Kebetov prigovor ne odgovara izravno, nego ga ta kritika navodi na to da uvede svoj posljednji dokaz besmrtnosti Platon, Fedon §38 88c1-89c10 88d8 ovdje ‘umrijeti’ dobiva značenje ‘prestati postojati’ [ranije je bilo neodređenije, čak sed govorilo kako duša umire uvijek iznova (= odvaja se od tijela)] 89b9-c1→ dokaz besmrtnosti dobiva osobno obilježje Platon, Fedon §39 89d5 nedostatak metode! također u 89e7, 90b7, 97d3 90c → sačuvano djelo takva karaktera  nastalo pod utjecajem Protagore [uvijek postoje dva logoi ( o svemu] Platon, Fedon §41 Sokrat prvo sažimlje Simijinu i Kebetovu kritiku protiv Simijine iznosi tri argumenta: 1. nije kompatibilno s teorijom podsjećanja 2. vodi do neprihvatljivih posljedica 3. duša može kontrolirati što ne bi bio slučaj da nastaje skladom 91d2-9 ‘propadljivost’ duše postaje glavni problem

12

Sokratov je glavni prigovor jednostavan: 92a7-8 „sklad je nešto sastavljeno“ (suntheton pragma / sÚnqeton pr©gma 'sastavljena stvar') 92c11-e3 Simija se odriče svojega stava da je duša sklad! 92d6-7 Sokratova argumentacija sadržana je prije svega u § 42 i § 43 → u tim se poglavljima ispituje 'pretpostavku' - hupothesis [ØpÒqesij] pretpostavka glasi 'duša je sklad' Platon, Fedon §42-43 Daljnje pobijanje teorije sklada (1) 92e4-93a10 premisa za argument A 'sklad se ne razlikuje od onoga od čega je sastavljen' [→ je li cjelina više od dijelova?] (2) 93a11-c10 premisa za argument B 'duša nije ni na najmanji način više ili manje duša' B1. Ako se više uskladi, ima više sklada. B2. Usklađena duša nije više duša od neke druge duše. B3. Neke duše imaju vrline, pa su zato dobre, a neke nisu. B4. Dobre duše sadrže sklad, loše ne. u 93c9-10 ističe da koristi pretpostavku 'duša je sklad' [pobijanje da je duša sklad: pretpostavka glasi 'duša je sklad'; no duša može biti dobra i loša; dobra duša ima u sebi sklad, loša nesklad; ako je duša sklad, onda loša duša u sebi ima i sklad i nesklad] (3) 93d1-94b3 argument B B5. Sklad nije više ili manje sklad. B6. Više sklada ne znači da je više usklađeno. B7. Ono što nije više ili manje usklađeno ima jednak udjel u skladu. B8. Duša nije više ili manje usklađena. B9. Duša nema više udjela u neskladu ili skladu. B10. Duša nema više ili manje udjela u dobroti i zloći. B11. Duša nikada ne može umati udjela u zloći. B12. Sve duše živih bića jednako su dobre. [→ 94a7-8: „pod pretpostavkom da su duše po prirodi na jednak način ono što jesu, tj. duše, možemo zaključiti da će sve duše živih bića biti na jednak način dobre“]

13

B13.  B12 i B3 isključuju se. B14. Dakle teorija duše kao sklad nije održiva.  glavna teškoća za Simiju: unde malum, unde bonum? (4) 94b4-95a3 argument A → premisa je već dana na početku §42, 92e4-93a10: 'sklad se ne razlikuje od onoga od čega je sastavljen' A1. Duša može kontrolirati i suprotstaviti se tjelesnim osjećajima. A2. → 92e4-93a3. Sklad se ne razlikuje od svojih dijelova. A3. Sklad nikada ne može djelovati suprotno svojim dijelovima. A4. → 93a6-9. Sklad ne može kontrolirati svoje dijelove. A5. Dakle duša ne može biti sklad.  kritika Simijina stava je zapravo reductio ad absurdum

6. Sokratova priča [njegov filozofski razvoj] 95a4-102a9 (= § 44-49) [§44. Sokrat se iznova vraća Kebetovu prigovoru/ §45. Sokratovo nezadovoljstvo obrazloženjem nastanka i nestanka u filozofiji prirode/ §46. Njegove nade u svezi s Anaksagorinim umom (noàj [nous]) kao uzrokom koji ono što je najbolje u svakoj stvari čini temeljem obrazloženja/ §47. Sokratovo razočaranje Anaksagorom; razlika između uzroka i suuzroka; 'druga plovidba' (deÚteroj ploàj [deuteros plous]) / §48. Sokratov bijeg e„j toÝj lÒgouj [eis tous logous] da u njima motri istinu/ §49. Sokratovo istraživanje uzroka: obrazloženje pretpostavljenim udioništvom u onome što je istina] U svojemu filozofskom razvoju Sokrat je podržavao neko vrijeme filozofe prirode, pa poslije Anaksagoru. Raniji fiziologi ga nisu zadovoljili svojim traženjem materijalnoga i eficijentnog uzroka, a Anaksagorino učenje o finalnom uzroku također ga je razočaralo. Zato je pribjegao jednoj drugoj metodi (e„j toÝj lÒgouj [eis tous logous]) pomoću koje motri istinu i dolazi do ideja kao uzroka.

Platon, Fedon §44 Sokrat prvo daje jasni sažetak Kebetova prigovors Platon, Fedon §45 autobiografska digresija o novoj metodi → autenntičnost Sokratove autobiografske skice? Platon, Fedon §47 97e Aristotel također potvrđuje Anaksagorina finalizam 99b2-4  razlikuje uzrok i condicio sine qua non („Pa da ne možeš razlikovati da je nešto drugo pravi uzrok [to aition to onti], a drugo nešto bez čega ne može uzrok nikad biti uzrok [aneu hou to aition ouk an pot’eie aition]!“) 99d1  ne rabi ironično!

14

Platon, Fedon §48-49 99d-102a nova metoda je metoda pretpostavke tri elementa prikaza (1) Sokratova odluka o prihvaćanju nove metode (2) prikaz nove metode (3) primjer koji uključuje ideje kao uzroke nastanka i nestanka ad (1)  su griješili u prihvaćanju osjetilne zamjedbe ad (2) uloga najjače pretpostavke 7. Konačan dokaz 102a10-107b10 (= 50-56) [§50. Mogućnost istodobnog udioništva u oprečnim idejama, ali istovremeno nemogućnost da sama ideja postane vlastita suprotnost/ §51. Razlika toga učenja o oprekama od prijašnjega u prvome ili cikličkome dokazu/ §52. Ni konkretne stvari ni ideje nikada ne dopuštaju svoju opreku/ §53. Ideja uključuje neku protivnost/ §54. Primjena toga učenja na dušu koja uvijek sa sobom nosi život/ §55. Zaključak da je duša besmrtna i nepropadljiva/ §56. Potpuno uvjerenje Kebeta i nesigurnost Simije] Sokrat hoće dokazati besmrtnost duše samo pod pretpostavkom da postoje ideje. Iz te pretpostavke o idejama proizlazi teza o udjelu bića: udjelom u ideji svako je biće ono što jest. Odnos udjela ne vlada samo između stvari, stanja i procesa, nego i između samih ideja. Niže ideje imaju udjela u višim. Tako ideja duše ima udjela u ideji života. Među idejama vrijedi još jedno pravilo: Nijedna ideja nema udjela u njoj suprotnoj ideji, primjerice ideja parnoga nema udjela u ideji neparnoga, ideja života nema udjela u ideji smrti. Budući da ideja duše ima udjela u ideji života, nužno je da isključuje ideju smrti. Zato je duša besmrtna. Prigovor: Taj dokaz vrijedi za ideju duše, ali to ne znači da ujedno vrijedi za indvidualnu dušu.

Platon, Fedon §50 102b-105b isključenje opreka → intrinzično obilježje ideja da isključuju opreke 102d5-103a3 suprotne ideje nisu određene svojim oprekama Platon, Fedon §52 103c10-e5 počinje nova faza dokaza 103e5-104c6 uvodi se brojevni primjer Platon, Fedon §53 104c11-12 neka vrsta protivnosti 104d1-3 ideje se međusobno uključuju: „kadgod nešto zaokupi, to ne sili samo da zadrži svoju ideju, nego mu nameće i ideju nečega što je protivno.“ 104e7-105b4 određivanje spomenute protivnosti Platon, Fedon §54 zaključak da je duša besmrtna i neuništiva 105b5-c8 novi oblik odgovora 105c11-e6 ‘duša’ je u grčkom bez člana!  kada je bez člana znači prije svega dušu kao materijal, ne pojedinačnu dušu

15

Platon, Fedon §55 105e „Besmrtna je dakle duša“ () Platon, Fedon §56 106e9-107a1 Sokrat prelazi od tvrdnje da je duša besmrtna na tvrdnju da je ‘naša duša’ u Hadu 8. Mit 107c1-115a8 (= 57-63) [§57. Put moralne i put nečiste duše u podzemni svijet/ §58. Položaj i veličina Zemlje; kakvoća naseobina/ §59. Izgled istinske Zemlje i blaženstvo njezinih stanovnika/ §60. Sustav podzemnih voda/ §61. Četiri glavne rijeke/ §62. Sudbina različitih duša prema njihovoj zasluzi/ §63. Pouzdanje u navedeni mit je pitanje odvažnosti]

9. Sokratova smrt 115b1-118a17 (= § 64-67) [§64. Sokratov posljednji nalog Kritonu i prijateljima/ §65. Njegova sigurnost glede odlaska duše/ §66. Ispijanje otrova, zadnje riječi i smrt Sokratova]

16