Evie Blake, Valentina u Tamnoj Komori

~1~

EVIE BLAKE

V alentina u tamnoj komori

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

~2~

Za Barryja, ti si mi sve. I za Valentinu u svima nama.

~3~

Belle Odnijeli su je golu do vode. Položili su je na topli pijesak sa stopalima okrenutim prema moru. Osjećala je kako joj valovi zapljuskuju gležnjeve, kao da je voda novi ljubavnik koji ledenim poljupcima obasipa njezine nožne prste. Noć je bila bez mjesečine, ali na nebu je ipak svjetlucalo nekoliko zvijezda, sićušnih tračaka nade, suza u njezinu srcu. Bilo je tako mračno da više nije vidjela njihova lica. Imala je dojam da pada, propada iz stvarnoga svijeta u neki drugi svemir. Mjesto napučeno njezinim maštarijama. Njezini družbenici više nisu bili obični muškarci. Bili su bića iz sjene, obuzeta željom, napeta od žudnje. I makar je bila vani, na žalu, činilo joj se kao da je u mračnoj špilji ili posve zamračenoj sobi. Bila je malo u strahu, ali ne dovoljno da poželi da igra prestane. Postajala je poput njih: njezino drugo ja.

~4~

Valentina Valentina se pridigne na laktove i zaustavi pogled na svom ljubavniku. Šest mjeseci žive zajedno. Nagne se i pažljivo ispruži ruku preko Theovih leda. Voli to činiti dok on spava, kada ne zna koliko ih voli zamišljati zajedno i sve ono što bi između njih moglo postojati. Nježno miluje njegova savršena leđa, dopuštajući si izraziti rijedak trenutak ljubavi i naklonosti. Gesta je to koju pažljivo izbjegava iskazati kad je Theo budan. Valentina proučava svoju lanenu bjelinu u srazu sa žućkastom kožom Thea Steena, i razmišlja o tome kakav savršen kontrast njih dvoje čine. Ona je blijeda i finih, nježnih kostiju kao i njezina voljena ikona dvadesetih, Louise Brooks. On je tamne kože, vatrenije i opojnije senzualnosti od svih latino ljubavnika koje je ikad upoznala, no oči su mu uznemirujuće jarko plave. Bilo bi logičnije da je ona ta koja je tamnoputa. Ipak je Talijanka, dok je Theo iz New Yorka, a njegovi roditelji nizozemski imigranti. Ne zna mnogo o njegovu životu, odrastanju i porijeklu, ali čini se da je posve drukčije od njezinog. Sa svojim roditeljima je blizak, i s majkom i s ocem, i u Valentininim očima njegovo se djetinjstvo čini čarobnim. Toliko pažnje i nesebične roditeljske ljubavi. Theo je uspješni čelist, jahač i mačevalac, i govori nekoliko stranih jezika. Mogao se ostvariti u bilo kojoj profesiji koju bi odabrao. Jedan je od onih muškaraca za koje je bila mislila da bi joj išli na živce. Privilegirani muškarac visokih postignuća koji stremi visoko, koji ne treba brinuti o tome kako će zaraditi za život i koji sve svoje vrijeme može s užitkom posvetiti svojoj strasti proučavanju moderne umjetnosti. A ipak, umjesto da mu prvom prilikom da nogu, evo ga u njezinom krevetu, izgubljen u nevinoj usnulosti tik pored nje. On živi s njom. Pridignuta, Valentina promatra svog usnulog ljubavnika. Theo leži na leđima. Glava mu je okrenuta na drugu stranu. Pita se kamo ga odvode snovi. Pita se hoće li se probuditi sa sjećanjem na njezin dodir na njegovoj koži. Prošle noći toliko ga je željela dovesti do orgazma, ali, začudo, nije imala nikakvu želju da ga i sama doživi. Za nju to nije uobičajeno, to je posve netipična Valentina, pomisli. Već sada ne zahtijeva jutarnji seks. Da li u nekom trenutku strast izblijedi? Kad bi se iz njihova odnosa izuzela seksualna želja, bi li išta ostalo? Stranci prije tjelesnog spajanja; i ponovo stranci, nakon svega. Je li vrijeme da završi s tim? Ne, ne još, preklinje glas u njezinoj glavi, i ona pokušava odagnati tjeskobu. Nepotrebno paničari. Samo joj je sve to novo, taj suživot. Nikada prije ni sa kim nije dijelila svoj stan, ne otkad je otišla njezina majka. I dalje je zapanjuje, čak plaši, kako je lako sve sjelo na svoje mjesto, ta činjenica da se Theo useljava. Zna zašto ga je pozvala. Bila je to refleksna reakcija na upozorenje njezine majke. Iskorištava li je? Instinktivno odbija tu sugestiju svog uma. Toliko je oklijevao prihvatiti njezinu ponudu. Nekoliko ju je puta pitao je li sigurna u to. Doista postoji nešto što ga čini drukčijim od ostalih. Već ju je vidio u najgorim izdanjima i nije otišao. Valentina ovije okrajak plahte oko svog prsta i čvrsto ga zategne. Prsten bijelog pamuka zariva joj se u meso, i ona se od boli ugrize za usnicu. To je stoga što on ništa ne uzima zdravo za gotovo, pomisli. Unatoč svom lagodnom životu nikada se ne prestaje truditi. Ponovno legne na krevet i nasmiješi se gledajući prema stropu, proučavajući svaki blještavi kristal na lusteru dok razmišlja o protekloj noći. Prijeđe jezikom preko usana. Još uvijek ga može okusiti. Osjeća slankastost svog ljubavnika dok se prisjeća kako ga je cjelivala svojim usnicama, tjerala ga do njegovih krajnjih granica, ne zaustavljajući se usprkos njegovom preklinjanju da mu dopusti da bude u njoj. Nije mu dozvolila. Željela je da sve bude fokusirano na njega. I tako je nastavila: lizati, dražiti ga zubima, palucati jezikom čitavom dužinom njegove muškosti, i njegovu

~5~

baršunastu tvrdoću čvrsto stiskati usnama. Željela je osjetiti njegovu dragocjenu tekućinu u svojim ustima. Njegovu ranjivost, i svoju moć. Odvela ga je preko ruba. I kad je Theo u ekstazi glasno zazvao njezino ime, plamen joj je liznuo srce. Pržeći je i grijući istovremeno, ispunjavajući je dvostrukim osjećajem straha i zadovoljstva. Kako je to moguće? Inače ne voli da njezini ljubavnici u takvim trenucima išta govore, a kamo li da joj u ekstazi izvikuju ime. Uvijek inzistira na vođenju ljubavi u tišini. Mrzi lažne izljeve ljubavi izrečene u vrelini strasti. No Theo joj je zazvao ime i duboko u njoj odazvao se eho njezina bića, usprkos njezinom svjesnom poricanju. Sada se njegov slankasti okus i dalje zadržava na njezinim usnama. Nije ni čudo da je sanjala more. Zatvori oči i odgurne od sebe neželjene slike, dok joj osmijeh blijedi na usnama. Ali ti rasuti dojmovi iz njezina sna ponovo se probijaju na površinu. Tonjenje pod vodom, nemogućnost da ispliva prema svjetlosti, tama, gušenje. »Hej, što je?« Otvori oči. Theo leži na boku, glavu je podbočio rukom, njegove jasne, bistre plave oči umiruju je i tješe. »Noćas sam ružno sanjala.« Povuče je prema sebi i ona pušta da je obgrli. Zatvara oči, osjeća dodir njegove brade na svom tjemenu. »Želiš li mi ispričati?« upita, glasa prigušenog njezinom kosom. Ali ona ne odgovara, ne odmah, a on je ne prisiljava. Tako je dobar osjećaj biti u naručju svog ljubavnika. Ne želi ih opteretiti svojim košmarima, uništiti novi dan svojim problemima. »Ne«, kaže. »U redu, draga.« Poljubi je u tjeme. Izraz nježnosti i naklonosti tako je lako kliznuo s njegovih usana. Je li moguće da to zaista misli? Shvati da joj je teško učiniti isto. Riječi kao što su »dragi«, »ljubavi«, »srce« zapinju joj u grlu. Druga. Riječ se oštro zarine u nju i ona se zgrči u njegovom naručju poželjevši ga odgurnuti od sebe. Theo je nježno oslobodi svog zagrljaja. Odmaknuo je tijelo od njezinog, osjetivši njezinu potrebu za distancom. »Skuhat ću čaj«, kaže izlazeći iz kreveta, pomno izbjegavajući kontakt očima. Ona ga promatra u svoj njegovoj raskošnoj golotinji dok krupnim koracima prelazi sobu. Iako se zaogrnuo njezinom svilenom kućnom haljinom, ona mu je, umjesto da mu je oduzme, istaknula muškost, naglašavajući muževne obrise njegova tijela. Osjeća treperenje leptirića ispod pupka, sve dublje i dublje, dok ga gleda kako izlazi iz sobe. Zašto se maloprije ukočila u njegovu naručju? Odjednom poželi voditi ljubav. Pogleda na sat. Već je prošlo sedam. Trebala bi ustati; pred njom je dan pun obaveza, a ipak se ne može izvući iz kreveta. Zijeva i proteže se, čekajući da se Theo vrati s čajem. Drago joj je da nije ukaljala ljepotu ovog jutra svojim narcističkim strahovima. Valentina ne voli razmišljati o prošlosti. Nikada nije shvaćala opsesiju transparentnošću u vezama kakvu njeguju njezini suvremenici. Potrebu da se pred partnera istovari sva osobna prošlost i očekivanje od ljubavnika da je podijeli s tobom. Zbunjuje ju koliko mladih žena želi manipulirati svojim dečkima izazivajući u njima sažaljenje. Posljednja stvar na svijetu koju želi jest biti žrtva. Ne, bolje je nikada se ne osvrtati za sobom, zadržati dozu tajanstvenosti. Vjeruje da svoje tajne treba držati za sebe. To je uvijek bio njezin moto. A ipak... Iz glave ne može izbaciti riječi Gine Faladi izrečene s posvemašnjom nevinošću. Gina je draga osoba, po Valentininom mišljenju možda malo presubmisivna. Vidjela je kako svom dečku Giorgiu dopušta da joj šefuje. Sam bog zna kakav je u krevetu. A opet, usprkos tome Gina je jedna od najboljih make-up umjetnica s kojima je Valentina ikada radila. Prošli tjedan zajedno su odletjele u Prag da obave modno snimanje za Marie Claire. Bilo je to na putu kući, nakon nekoliko čaša vina koje su popile u avionu: Gina joj je postavila pitanje koje joj sada uporno opsjeda um. Kamo on ide? Valentina je kanila odgovoriti da nema pojma i da to nije ni bitno, između Thea i nje nema ljubomore, ali kada je vidjela kako se Ginine obrve izvijaju, odustala je. Otpila je gutljaj svog crnog vina. Odlazi na izložbe. Sastaje se s umjetnicima. Kupuje umjetnička djela, rekla je neodređeno.

~6~

Dobar izgovor i, tko zna, možda i istina. Ali činjenica je bila da Valentina nije imala apsolutno nikakvu predodžbu o tome kamo njezin ljubavnik nestaje jednom mjesečno na nekoliko dana u nizu. Da, bilo je objavljenih recenzija, a prije nego što ju je sreo izdane su mu dvije knjige - jedna o njemačkom ekspresionizmu i jedna o futurizmu u Italiji u dvadesetim godinama - ali obujam radova nije bio ni približno onakav kakav bi se očekivao od likovnog kritičara koji je svjetski putnik. I što je radio u Milanu? Njegova povremena predavanja na sveučilištu jedva su mu bila dovoljna za pristojan život. Zasigurno je mogao dobiti bolji položaj na nekom sveučilištu u Americi? No, kad je Thea pitala zašto je u Italiji, izbjegavao je odgovor. Gestikulirajući živo rukama kao pravi Talijan, neodređeno je objašnjavao da je to mjesto gdje u ovom trenutku treba biti. Svaki dan očekivala je da će joj reći da odlazi kući. A ipak, još uvijek je bio tu, nastanjen u Milanu gotovo godinu dana nakon što ga je upoznala. U početku Valentina nije marila kamo Theo ide. Naprotiv, u prvih nekoliko mjeseci zajedničkog života jedva bi čekala njegove kratke izostanke. Nije si mogla pomoći, neprestano je preispitivala svoju brzopletu ponudu da se doseli k njoj i krivila je majku da ju je svojim riječima natjerala na taj potez. »Ne daj mu da te posjeduje, to svi oni žele. I, za ime božje, nemojte stanovati zajedno.« Kao i obično, majka joj je pokušala podrezati krila. Što je Valentinu potaknulo da je svejedno nazove? Bila je u nekoj vrsti euforije nakon prvih nekoliko uzbudljivih tjedana s Theom, i imala je tu budalastu potrebu da to podijeli s majkom. Čak je i probdjela pola noći čekajući pravo vrijeme da je nazove u Sjedinjene Države. No naravno, trebala je znati da joj to nije bila najpametnija odluka. Umjesto da bude sretna zbog nje, majka je vidjela samo negativne strane. »Valentina«, upozorila ju je. »Ti i ja nismo se kadre u potpunosti predati jednom muškarcu. Trebamo prostora. Naučila sam to na težak i bolan način, mila. Nemoj srljati u vezu.« Njezin je savjet Valentinu razbjesnio. Nije bila poput svoje majke, koja je bila tašta i egocentrična, u vječnoj potrazi za pažnjom i nesposobna dijeliti, čak ni s vlastitom djecom. Morala joj je dokazati suprotno. I tako je te večeri, na njegovo poprilično iznenađenje, pozvala Thea da se doseli k njoj. Zašto ne? Njegov stanodavac mu je baš bio otkazao pa je ionako trebao pronaći novo mjesto za život. Njezin je stan bio golem i nije je koštao ništa, jer je pripadao njezinoj majci. Bili bi cimeri, rekla mu je, koji igrom slučaja spavaju jedno s drugim. Nasmijao se neprimjerenosti njezina prijedloga i nazvao je ludom ženom. No usprkos tome pristao je. Ipak, kad bi bila iskrena prema sebi, Valentina bi si morala priznati da se boji kako je njezina majka možda u pravu. Teško joj se naviknuti na kompromise. Ona i Theo rijetko se svađaju i imaju sličan ukus u glazbi, hrani i umjetnosti. A ipak, živciraju je neke sitnice. Voli da vrata spavaće sobe noću ostanu otvorena a svjetlo u hodniku upaljeno, dok Theo više voli mrak i zatvorena vrata. Ona voli tišinu dok radi, a on tada pušta glazbu. Obično je to nešto što im se oboma sviđa, ali on ponekad pusti muziku iz osamdesetih koju je voljela njezina majka - Joy Division, The Cure - i to suviše glasno, toliko da je ona može čuti dok je u ateljeu ili dok u tamnoj komori razvija fotografije. Od toga uvijek škripi zubima. Osim toga, on ponekad previše priča. Pazi da ne govori puno o sebi, ili da ne navaljuje pitanjima o njezinoj majci (nešto što su činili svi njezini ljubavnici, što ih je u njezinim očima smjesta učinilo odbojnima), ali on je opsjednut iscrpnim raspravama. One su, naravno, znale biti o umjetnosti, ili o filmu koji su netom pogledali. Ali Theo isto tako obožava zaglaviti u razgovorima o gorućim društvenim pitanjima, ekonomiji ili povijesti. Neprestano je zapitkuje o talijanskoj politici. Što ljudi danas misle o Mussoliniju? Što se zbivalo s njezinom obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata? Valentinu to ne zanima. Glava joj je bila puna politike dok je bila dijete. Priče koje bi joj majka pripovijedala prije spavanja o tome što se događalo s njezinom antifašističkom obitelji za vrijeme rata bile su dovoljne da je sve to odbije za čitav život. Baš kao i majčine prepirke s njezinim bratom Mattijom o dobrim i lošim stranama komunizma u rijetkim prilikama kad bi ga viđala. Nekako je sraz ideologija svojih roditelja izjednačavala s razlogom očeva odlaska prije toliko godina. Valentina ne voli idealiste. One koji zanemaruju svoje vlastite obitelji za neko opće dobro. Theo se činio pragmatičnijim. Kako bi netko poput njega mogao zanemariti svoje potomstvo? A ipak, kad počne govoriti o situaciji u svijetu i nadi u promjenu, odmah postane

~7~

razdražljiva. Primjećuje li kako joj se mišići oko usana stisnu kao znak da joj je dosta priče o temi koju joj nameće. Primjećuje li stezanje njezine čeljusti dok navaljuje na nju da iznese svoje mišljenje? Je li zaista slučajnost da obično baš idućeg dana Theo objavljuje kako odlazi na poslovno putovanje, kao da zna da ona ima potrebu biti sama? Valentina je oduvijek bila naviknuta na samoću. Odrasla je kao da je jedinica, jer je Mattia, koji je u vrijeme njezina rođenja imao trinaest godina, poslan u internat. Svog oca nije vidjela od svoje šeste godine. Čak i Mattia tvrdi da ne zna gdje je on. I tako je živjela samo s majkom, koja ju je odmalena učila da bude nezavisna. Još od malih nogu majka je Valentinu vodila sa sobom na svoje fotografske seanse, a dugi sati koje je provodila u čekanju pretvorili su je u strastvenu čitateljicu. Kad je Valentin! bilo trinaest godina, njezina je majka otputovala i ostavila je u Milanu tvrdeći da nije željela prekidati njezino školovanje, no Valentina je sumnjala da je pravi razlog taj što nije željela da njezina kći tinejdžerica ometa njezin životni stil. Muškarci su obožavali Tinu Roselli. Bila je ikona u svom svijetu glamura i stila. Iako mora priznati da njezina majka nikada nije skrivala svoje godine, prisustvo njezine upadljivo mlade verzije za njezinu je taštinu bilo previše. I tako bi, u vrijeme kad je Valentin! bilo trinaest godina, znao proći čitav tjedan a da je u stanu posve sama, s majčinom natmurenom mačkom Tash kao jedinim društvom. Sjećala se kako je jednog petka poslije škole dovela sa sobom Gaby, i kako se njezina prijateljica prenerazila kad je čula da je Valentina sama čitav tjedan. »Ali tko se brine o tebi?« upitala ju je Gaby očiju raširenih od čuđenja i sažaljenja. »Ne treba mi nitko da se brine o meni«, odgovorila je Valentina nabusito. »Zar sve radiš sama?« pitala ju je Gaby. »Sama pereš odjeću?« Valentini nije promaklo da je njezina prijateljica spustila pogled prema njezinoj zgužvanoj suknji i bluzi. Časne sestre su je stalno prekoravale zbog neuredne odjeće. Pazila je da te kritike nikada ne prenese majci, koja je bila ponosna na nju i na njezinu pojavu i uvijek joj davala stroge upute kako da se u javnosti pojavljuje uredna i sređena. To je očito bilo važnije od hrane. »Nije me briga kako izgledam«, rekla je nehajno. »To je samo škola.« Gaby je pažljivo objesila svoju đačku torbu na naslon kuhinjskog stolca. Na stolu je vladao nered od neopranih šalica i nekoliko ljepljivih tanjura. »I onda, kuhaš si sama?« pitala je Valentinu. »Tako nekako.« Valentina je polako i s naglašenom nehajnošću došetala do hladnjaka, osjećajući se veoma odraslom. »Jesi li gladna?« »Uvijek!« nacerila se Gaby. »Hej, hajdemo jesti sve ono što ne bismo smjele! Otići ću do pekare dok ti kuhaš.« Valentina se mlitavo objesila nad vrata hladnjaka i zagledala unutra. Bila je tu staklenka pesto umaka, komad parmezana i plastična posuda s rigatonima. I to je bilo sve. Gaby nije mogla doći k sebi kad je ugledala njegov bijedan sadržaj. »Zar je to sve?« užasnuto je prošaptala. Valentina nije odgovorila. Vidjela je unutrašnjost svog hladnjaka očima svoje prijateljice. U tom se trenutku neizmjerno sramila zbog svoje majke. »Mamu hrana ne zanima previše...« Gaby ju je stisnula oko struka. »Ja ću ti napraviti nešto jako fino. Moja me majka naučila kuhati.« Valentina se ugrizla za usnicu. Voljela je svoju prijateljicu Gaby, ali ponekad nije mogla suzbiti osjećaj ljubomore. Gabyina majka je bila jedna od onih tradicionalnih talijanskih mama - punašna, puna ljubavi prema svojoj djeci koju je izražavala tako što ih je neprestano hranila. Zato je Gaby bila dvostruko krupnija od Valentine. Valentina se divila Gabyinim oblinama. Ona je još uvijek bila visoka i mršava, posve bezobličnog tijela. Njezina je majka nikada nije naučila kuhati. »U redu, ja ću otići do pekare i kupiti nam neke kolačiće«, ponudila je Valentina.

~8~

»Odaberi četiri različite vrste za svaku!« doviknula je Gaby dok je izlazila. Prije nego što se Valentina vratila s kolačima Gaby je skuhala obilat obrok od rigatona u pesto umaku s preljevom od rajčice (gdje li je samo pronašla sastojke u tom kaosu kuhinjskih ormarića?), a usto stigla pomesti pod, oprati posude i očistiti kuhinjski stol. Valentinu je želja njezine prijateljice da se pobrine za nju ispunila čuđenjem, jer je znala da ne bi ni pomislila isto učiniti za nju. »Zar nisi usamljena?« pitala je Gaby, dok je Valentina tamanila sos od rajčice gladno oblizujući žlicu. »Nikada«, rekla je Valentina zavaljena u stolcu, osjećajući rijetko zadovoljstvo punog trbuha. »Volim biti sama. Iako ne bih imala ništa protiv da mi budeš kuharica.« To uživanje u osami nikada je nije napustilo, pa je sve do Gininog uznemirujućeg pitanja Valentina nestrpljivo iščekivala Theova kratka odsustva. Samo dva, najviše tri dana na putu. Dovoljno dugo da se nauživa svoje samoće i da joj on počne nedostajati, ali ne predugo, da ne brine gdje je i što radi. Činjenica da nikada nije ponudio objašnjenje kamo odlazi pokazuje da vjeruje da su iznad svake posesivnosti u kojoj drugi često znaju zaglibiti. Doista su prvenstveno sustanari, a tek potom ljubavnici. Nikada je ne pita što namjerava raditi dok je on odsutan. Valentina je ustala iz kreveta i navukla zastore, lagano otškrinuvši francuski prozor. Zapahne je svježi jesenji povjetarac, i iako joj se koža ježi od studeni, voli ostati naga. Zatvara oči i osjeća vjetar na licu kao ruku što je gladi, od čela pa niz obraze i vrat, sve do grla i prsa. Osjeća kako joj se bradavice ukrućuju dok temperatura u sobi pada i vjetar joj liže medu nogama. Čuje vrevu milanske prometne gužve, puls velegrada, i u toj strci uspijeva uhvatiti trenutke mira. Zamišlja nasumične slike spokoja: goluba što polijeće s klaustra bazilike Sant' Ambrogio, čamac što plovi niz kanal Naviglio, praznu ljuljačku u Parco Sempione što se njiše na povjetarcu. Osjeća miris osušenog lišća, zamišlja kako se kovitla dok pada s drveća na Via De Amicis. Voli ovo doba godine u Milanu. U gradu je napokon zavladala svježina nakon teškog, vlažnog ljeta. Kolovoz može biti prava noćna mora - četrdeset stupnjeva, a nebo sivo kao olovo. Svi nastoje uteći iz grada. Ove godine ona i Theo pobjegli su na tri tjedna na Sardiniju. Jednako vruće, no morski povjetarac hladio je zrak i raspršivao zagušljivost sparine. Otvara oči i osjeća golemu čežnju za povratkom na Sardiniju, van, u prirodu, potrebu da bude gola na toplom pijesku i udiše slan, oštar miris mora koje ju oplakuje. Dok korača spavaćom sobom zamišlja da gaca kroz mirisno, ljekovito more. Osjeća raskoš svoje golotinje dok u prolazu u zrcalu hvata odraz svoje stražnjice. Muškarci su se oduvijek divili njezinoj pozadini. Mora priznati da je i sama prilično ponosna na nju. Nakon što je u pubertetu bila previše mršava, osjećala je veliko zadovoljstvo kad su joj se obline napokon razvile. Mrzi vidjeti kako se druge žene srame svojih tijela. Kako se na plaži uvlače u kupaće kostime nespretno skrivene iza ručnika, nesigurne i pune samokritičnosti, i kako izbjegavaju pogled na odraz u zrcalu dok isprobavaju odjeću u kabinama. Zar ne shvaćaju kako su prekrasne u svojoj različitosti, sa svojim zaobljenim, valovitim obrisima, mliječnim baršunom kože, grudima svih oblika i veličina, mekim trbusima, širokim bokovima, raskošnim, putenim bedrima? Jedine žene koje poput nje otvoreno prihvaćaju svoju golotinju jesu modeli koje fotografira. Tim djevojkama tankim poput trske stran je bilo kakav osjećaj nelagode ili stida. Ponekad je pogled na modele koji su očigledno anoreksični nervira, gotovo razbjesni. Valentina je, kao što će vam potvrditi svi njezini prijatelji, krajnje nesklona osuđivanju drugih. Ipak, pomisao na anoreksiju u Valentin! priziva duhove iz prošlosti. Slike njezine majke koje bi najradije zaboravila. Kad se Theo vratio s pladnjem nakrcanim čajnikom, šalicama i tanjurićima Valentina je već ponovo u krevetu i sjedi iščekujući ga s jastukom pod leđima, naslonjena na željezni okvir kreveta. To je jedna od pogodnosti zajedničkog stanovanja. Već samim time što joj je skuhao čaj i donio joj ga Theo je učinio da se osjeti maženom i paženom. Njezin ljubavnik pažljivo položi poslužavnik posred kreveta i pridruži joj se u postelji. »Hoćeš li preuzeti ulogu majke?« upita je.

~9~

Engleska fraza izmami joj osmijeh na lice. Posljednja stvar koju bi mogla zamisliti jest da njezina majka sipa čaj iz čajnika poput kakve vojvotkinje. »Naravno«, kaže Theu, gledajući ga ispod trepavica. »Kao što znaš, ponekad volim preuzeti stvari u svoje ruke.« Theo se osmjehuje promatrajući je kako podiže čajnik i počinje ulijevati čaj u šalice a onda se nagne prema njoj i rukama joj obuhvati dojke. »Ne želim da se moje vlasništvo poprska vrućim čajem«, kaže i namigne joj. Nehajno ga lupi, iako se djeliću nje to sviđa. Ponovo se nasloni na jastuk sa šalicom vrućeg čaja među dlanovima pomislivši da su slika i prilika starog bračnog para što sjedi rame uz rame u krevetu pijuckajući Earl Grey za doručak. Barem smo goli, tješi se. »Jesi li sada dobro?« upita je Theo. Ona kimne otpijajući čaj. Topla tekućina joj godi, i da, zaista može reći da su njezini noćni strahovi za danas odagnani. Theo odloži svoju šalicu na noćni ormarić pored kreveta, nagne se prema njoj i poljubi je u vrat, tik ispod uha. To je zagolica, ali i uzbudi. »Moram te nešto pitati«, šapne Theo. Ona se nesvjesno zgrči od nelagode. Ne, ne sada, ne želi ovoga jutra razgovarati o tome »Moram ustati. Želim razviti neke fotografije prije nego što krenem na snimanje«, kaže odlažući šalicu na poslužavnik. »Samo jedno malo pitanje, Valentina, ne brini.« Ona ga pogleda, on joj se smiješi očima ispunjenim pomalo zagonetnim, zbunjujućim izrazom koji u njoj potpiruje osjećaj neizvjesnosti. Možda joj se izruguje? »Pa, hajde onda«, kaže ona preko volje. »Moji roditelji dolaze u Europu«, reče Theo. »Prvo idu u Amsterdam da posjete rođake, a onda su mislili doći do nas.« »Oni znaju za mene?« »Naravno da znaju za tebe!« nasmije se Theo. »Živimo zajedno šest mjeseci, Valentina. Ne mogu dočekati da te upoznaju.« Valentina ga užasnuto gleda. On je potpuno opušten, kao da je to nešto sasvim nevažno. Činjenica da njegovi roditelji dolaze u Milano. Da on želi da ih ona upozna. Usta su joj suha, nije u stanju ništa reći. »Došli bi tek krajem studenog«, nastavi on. »Znam da do tada ima još dosta vremena, ali sam te želio upozoriti na vrijeme«, kaže oklijevajući. Primijetio je izraz na njezinu licu. »Znam da nisi oduševljena stvarima vezanim za obitelj.« Valentina žustro odmahne glavom. »Ne, Theo, žao mi je. Ne mogu se upoznati s tvojim roditeljima.« »Što?« Theo djeluje preneraženo i razočarano. »Rekla sam ti to i prije. Naprosto sam takva«, kaže odrješito i odgurne pokrivače u namjeri da izađe iz kreveta, ali Theo je zaustavi uhvativši je za ruku. »Valentina«, kaže blago. »Vjeruj mi, to nije ništa oko čega bi se trebala brinuti. To su dragi ljudi. Toliko sam im pričao o tebi. Samo te žele upoznati.« Valentina u nevjerici odmahuje glavom. »Rekao si im sve o meni!« prasne. »Naravno da jesam. Pa ti si mi djevojka«, kaže on povrijeđeno. »To mi je prva vijest.« Theo je smeteno pogleda. »Pa što si onda, ako nisi moja djevojka? Živimo zajedno, Valentina. Već smo prošli...« »Nemoj to govoriti... Rekla sam ti da to više ne spominješ...« »Ali Valentina...«

~ 10 ~

Ona podigne ruku, zaustavivši ga prije nego što je uspio dovršiti rečenicu. »Ja sam tvoja ljubavnica, Theo. A ta je uloga posve različita od uloge djevojke. Pojam 'djevojka' podrazumijeva da imamo nekakvu vrstu utvrđene veze, moguću budućnost. 'Ljubavnica' podrazumijeva nešto kratkotrajno, prolazno. To je privremeno stanje.« »Zaboga, Valentina!« uzvikne Theo. »Ti si nemoguća žena.« »Sjeti se, Theo«, kaže ona mirno, i to je dobar osjećaj, da stvari držiš pod kontrolom. »Kad si uselio u moj stan, rekla sam ti da će to pogodovati i tebi i meni. Oboma nam je odgovaralo. Ali isto sam ti tako rekla da to neće biti zauvijek, sjećaš se?« Sluša svoj glas. Kao da dopire izvan nje same, i to je neugodno podsjeti na riječi njezine majke: Ne daj mu da te posjeduje. »Valentina, ne tražim od tebe da mi se obvežeš da ćeš zauvijek biti sa mnom. Riječ je samo o mojim roditeljima. Želio bih da ih upoznaš, to je sve.« »Žao mi je, Theo«, kaže silazeći s kreveta, gledajući ga odozgora. »Ne želim. Oni mogu ostati ovdje, ali ja ću otići. Imat ćete više mjesta za sebe. Tako je mnogo bolje.« Theo je odmjeri u nevjerici. Od samog njegovog pogleda bradavice joj se ukrute; ne može ne primijetiti da i on reagira na njezino golo tijelo. »Nije bolje tako«, kaže blago, preklinjući je svojim prodornim plavim očima. Dio nje želi se predati, uvući se natrag u krevet, utonuti u njegovo naručje i povinovati se njegovoj želji. No njezin strah prevlada. Ne može podnijeti pomisao na susret s Theovim roditeljima. To je previše približava njemu, previše uvlači u njegov svijet. I ako se to dogodi, kako će ponovo pronaći svoj put iz svega toga kad bude gotovo. Jer jednoga dana sigurno će se umoriti jedno od drugog. Ništa ne traje zauvijek. Duboko uzdahne, okrene se od njega i pokupivši kućnu haljinu s poda navuče je na sebe i čvrsto je sveže oko struka. »Ne mogu sada razgovarati o tome, moram se spremiti. Danas imam mnogo posla.« Odšeta do toaletnog stolića, uzme četku za kosu i malodušno je provuče kroz kosu. Promatra kako Theo ustaje iz kreveta. Njegov je poraz jasno vidljiv u izrazu njegova lica, i ona osjeti krivnju. Vrijeme je da promijeni temu. »Želiš li večeras ići na Antonellino otvorenje?« upita, pokušavajući zvučati vedrije i energičnije. Theo zastane na vratima spavaće sobe, s ručnikom u rukama. »Žao mi je, ne mogu. Idem na put. Moram obaviti neki posao.« »Ponovo?« Riječ joj je izmakla. Valentina poželi da je dograbi natrag. Brzo mu okrene leda, no i dalje mu može vidjeti lice u zrcalu. Izraz njegova lica sada je miran i neosjetljiv, gotovo bešćutan. »Ne želiš da idem?« upita je. »Ne, naravno da mi ne smeta što ideš. Samo me iznenadilo. Nisam znala da odlaziš danas...« Glas joj polako utihne i iznenada se osjeti budalasto, izloženo. »Želiš li da otkažem?« upita je naslanjajući se na okvir vrata i gledajući je sa zanimanjem. »Ne, naravno da ne«, odbrusi ona zlovoljno. »Samo sam se pitala kamo ideš, to je sve.« Pokušava zvučati ravnodušno, fokusira se na uređivanje kose. »Jesi li sigurna da ne želiš da ostanem?« upita, i ona može osjetiti kako je fiksira pogledom. »Ne, rekla sam ti, nije me briga«, kaže osorno. »Samo sam bila znatiželjna, to je sve«. Theo odbaci ručnik i priđe joj s leđa Osjeća njegovu erekciju na svojim svilom zaogrnutim leđima. Zna da je pokušava namamiti da se okrene i dodirne ga. No ona se opire. »Uvijek sam mislio da nisi previše zainteresirana za to kamo idem i što radim«, kaže on tiho. »U pravu si. Ne znam zašto sam te to pitala. Volim tajne«, kaže, nastojeći zvučati vedro i neopterećeno. »To sprečava da stvari postanu dosadne.« »Aha, shvaćam.« Okrene je na njezinom stolčiću i smiješi joj se kao da zna nešto Što ona ne zna. ~ 11 ~

»Što je?« Utisne prst u njegov trbuh, koji je toliko čvrst da prst odskoči natrag. Koji likovni kritičar ima trbuh poput njegovog? »Imam dar za tebe«, kaže joj Theo. »Vjerujem da će ti ublažiti dosadu dok budem odsutan.« »Zaista?« upita ona dubokim, hrapavim glasom i ispruži se da ga dotakne. Možda ipak ima vremena za vođenje ljubavi prije nego što ode raditi. Silno žudi osjetiti ga u sebi. Jutarnji razgovor ju je uzdrmao. Zna da će je vođenje ljubavi smiriti. No baš kad mu se htjela približiti i dotaknuti ga, Theo ustukne i odmahne glavom izazovno je gledajući. »Polako, Valentina«, kaže krenuvši prema ormaru s odjećom. »Budi strpljiva.« Otvori ormar i uzevši iz njega veliki paket položi ga pred nju na toaletni stol. »Zašto si mi kupio poklon?« upita ga. Oči im se susretnu u ogledalu, on na trenutak oklijeva. Netremice je promatra pogledom koji puno govori. No to su riječi koje Valentina ne želi prihvatiti. Ona obori pogled. »Jer vjerujem da je vrijeme da imaš ovo«, kaže joj. Dakle, to nije nešto što bi možda željela ili bi joj se svidjelo, to je nešto što bi trebala imati. Nagne se nad paket da ga odmota, ali Theo položi ruku na njezinu i obuhvati joj šaku svojim dlanom. Ona ponovno podigne pogled prema njegovom odrazu u ogledalu. Te oči. Osjeća kao da je vrijeme stalo dok gleda u Theove oči modre poput glečera, jedini sjevernjački dio njega, i odjednom osjeti znatiželju prema njegovim tajnama. Vidi svoj odraz u njegovim očima: sićušna leptirića utisnuta u zjenicu njegova oka. »Kasnije«, kaže odižući je od stolca ispred toaletnog stolića. »Otvori ga kad odem.« Poljubi je i ona se klonulo prepusti njegovu dodiru. Rukama počne rasplitati čvor pojasa njezine kućne haljine i razriješivši ga spusti je niz njezina ramena te ona sklizne na pod. Njegov ukrućeni penis upire o njezin trbuh i ona gori od želje za njim, bolno žudeći da ga osjeti u sebi. Propne se na prste i jednu nogu ovije oko njegove. Theo je podigne gotovo bez daha, i prodre u nju. »Valentina«, šapne, »oh, moja Valentina...« »Ššš«, kaže ona i stavi prst na njegove usne. Odnese je do kreveta. Čvrsto obavljena oko njega osjeća njegovu muškost kako čitavom dužinom prodire u nju sve dublje i dublje. Zajedno utonu u krevet i ona ga čvrsto stišće i privija uz sebe tjerajući ga da prodire sve brže i žešće. Izdigne se nad njom i uzevši u svoju ruku obje njezine podigne ih iznad njezine glave. Izgubljena je u moći njegove strasti. Povuče se vrlo polako i njoj se ote blagi uzdah kad se iznenada ponovo zabije u nju. Odgovori na njegovu silinu, udruživši se s njim u silovitosti strasti, nabijajući se svom snagom i oni postaju jedno, snažno pulsirajuće biće. Valentina zatvori oči i napokon se opusti. To je ono što joj treba. Potpuno prepuštanje. Sva postaje klupko čula, tijelo je vodi, bez nametljivih misli. Dodiruje je iznutra do najvećih dubina, kako samo on može, i ona osjeti kako pulsira oko njega. Pred očima joj je slika namreškanih valova što rastu i opadaju u vječitom neumoljivom ritmu i uvlače se u vrtložni kovitlac, sve do vrtoglavog vira, u samo njegovo središte. Zajedno dozive vrhunac i ona osjeti kako tone kao da je krevet dno oceana u kojem se utapaju. Voda je crna. Nakon svega on je ljulja u svom naručju. Zna da bi trebala ustati, zakasnit će na posao, a ipak nepomično leži u čvrstom zagrljaju svog ljubavnika iz kojeg se ne želi izvući. »Valentina?« prošapće joj u uho. »Ne govori«, preklinje ga. »Ne narušavaj ovaj blaženi mir.« No on je ne posluša. »Valentina, molim te, hoćeš li biti moja djevojka?« Ona ne odgovara. »Valentina, želim da budemo nešto više od usputnih ljubavnika. Sustanara.« Okrene se prema njemu. »Ne, Theo. Ne želim to.« »Jesi li sigurna?« Ona kimne, a on djeluje tako nesretno da zamalo ipak pristane na njegovu molbu. Ali čemu. Nije ona materijal za djevojku.

~ 12 ~

Pokuša ga utješiti svojim tijelom. Položi dlanove na njegova prsa, prstima prođe kroz uvojke njegove kose, a potom prinese prste do usana i polizavši ih Čvrsto mu uštipne bradavice. Čitavo vrijeme on je bez riječi promatra, no njegovo tijelo ne reagira. Naposljetku uzima njezine ruke u svoju i odmakne ih od svog tijela. »Zašto ne?« upita, fiksirajući je svojim zažarenim plavim očima. »Ne želim te mijenjati, samo želim da te mogu zvati svojom djevojkom.« »Theo... ne mogu... znaš to... rekla sam ti već prije..... Njezine neprikladne, nespretne riječi spotiču se jedna o drugu. Izvuče ruke iz njegova stiska. »Zar ne možeš makar razmisliti o tome? Barem pokušaj, Valentina.« Želi mu doviknuti da to ne vodi ničemu dobrom, da nema smisla. Ne može si dopustiti da se zaljubi u njega. A ipak, zatekne samu sebe kako pristaje razmisliti o tome. Pusti ga da ode pun nade, i to nije fer. Sad je prekasno. Otišao je. Kamo? Nema pojma, osim što će ondje očito biti hladno jer je uzeo svoju vjetrovku i čizme za snijeg. Drago joj je da nije dalje navaljivao. Hoćeš li biti moja djevojka?. Ne, nikada to ne bi mogla. Zašto naprosto ne može ostaviti stvari kakve jesu? Neobavezne. Zabavne. Seksi. No boji se da življenje s nekim teško može biti neobavezno i usputno. Je li ispala glupa što je dopustila da joj se muškarac useli u stan? I zašto mu je potrebno da mu se na neki način obveze? Ne želi da on ode...a opet, ne može mu dati što želi. Možda je njezina majka ipak u pravu, gorko razmišlja. Možda su majka i ona iste. Nepostojane leptiriće što lepršaju od jednog muškarca do drugog. Valentina odmahne glavom. Želeći odagnati tu misao, podigne paket na toaletni stolić. Iznenađujuće je težak pa ga ponovno spusti na pod. To je pošiljka u omotu od običnog smeđeg papira vezanog uzicom. Na njoj nema nikakve oznake. Nikakve kartice s objašnjenjem. Puna je iščekivanja. Što bi to moglo biti? Nada se da nije neka pretenciozna, velika romantična gesta. Moj bože, što ako se sprema da je zaprosi? Ta pomisao užasne Valentinu. Nema se namjeru udati. Nikada. Odmakne se par koraka i zuri u paket. Nije sigurna je li spremna suočiti se s onim što se nalazi u tom smeđem papiru. Ima osjećaj da je nešto važno. Ode u kupaonicu i odvrne vodu do najjačeg mlaza. Dok joj se vruća voda slijeva niz ramena, leda, trbuh i butine, otvori usta i pušta da voda teče kroz nju. Pokušava saprati svoju tjeskobu, zaboraviti pogled u Theovim očima prije nego što je otišao. Zašto je svi njezini ljubavnici žele zatočiti u kavez? Nadala se da je Theo drukčiji. Dala mu je toliko prostora, a čak ni on nije zadovoljan. Ono što je najviše uzrujava je to što je njegovi izleti počinju brinuti. Ponekad joj se dogodi da se probudi usred noći dok ga nema i pita se je li s njim sve u redu. Ponekad je na rubu odluke da mu pošalje poruku, no ipak se uspije obuzdati. Postavili su pravilo da nikad ne stupaju u kontakt dok je jedno od njih na putu. Mrzi nametljivu narav slanja poruka mobitelom. Posljednje što želi jest da bude zahtjevna i naporna. Valentina počinje navlačiti čarape, no više ne može podnijeti neizvjesnost. Mora znati. Zgrabi paket odjevena samo u tange, haltere i jednu prozirnu čarapu i odvagne ga u rukama. Mogla bi biti slika ili knjiga. U svakom slučaju, preveliko je za prsten, hvala bogu. Počne razvezivati uzicu, što traje i traje, jer je zavezana u čvrsti čvor. Tipično za Thea. Potom polako razdere omot i pusti ga da padne kraj njezinih nogu. U ruci drži crnu knjigu. To bi mogao biti album, ali star, s koricama od neke vrste crnog baršuna koji je toliko izlizan da više nema sjajnih dlačica, ostala je samo glatka tkanina. Otvorivši knjigu, zapahne je snažan vonj uvelih ruža, sladak i pomalo natruo. Promatra otvorenu knjigu i iznenađeno sjeda na krevet. Kako čudno. Njezin poklon je zagonetka. Na prvu stranicu knjige pričvršćen je negativ. Odmah prepoznaje da je star jer je veći od današnjih negativa. Ima i žućkastu nijansu. Pričvršćen je na debeli papir nalik na karton komadićem samoljepljive vrpce kako bi ga mogla lako odlijepiti. Izvadi ga i podigne prema svjetlu, ali sliku je nemoguće razaznati. Okrene stranicu i na idućoj je još jedan negativ. Okrene sljedeću stranicu, i onu iza nje. Na svima su negativi. Ničega

~ 13 ~

drugoga. Bez riječi. Bez slika. Bez objašnjenja. Osjeća se neobjašnjivo uzrujano i baci knjigu iza sebe na krevet. Kakav je to poklon? Nimalo običan poklon, Valentina. U svojoj glavi čuje Theov glas koji je smiruje. Podigne negativ koji je odlijepila iz albuma. To je više od poklona, misli. To je igra. Drhtaj uzbuđenja uskomeša joj utrobu. Theo se igra s njom dajući joj sitne fragmente. Čega? Njega, nje, misterije koja ga okružuje? Ovo je zabavno, i sigurno nije bračna ponuda niti bilo što previše romantično. Pažljivo položi negativ na pisaći stol i navuče drugu čarapu. Jedva čeka da uđe u tamnu komoru i razvije fotografiju - prvi trag u zagonetki koju joj je postavio njezin ljubavnik.

~ 14 ~

Belle Vratila se u zoru i uronila u duboku lagunu snova. Protegnula se, zabacila ruke visoko iznad glave i uhvatila se za uzglavlje ispruživši nožne prste dok su plahte obavijala njezino golo tijelo. Kroz prorez u zastoru nazirala je stidljivo ružičasto svjetlo svitanja. Čula je kosa kako je doziva i zamišljala ga da sjedi na njezinu balkonu, dok mu perje blista na jutarnjem suncu, a pjesma slobodno leti... baš kao njezin duh. Zažmirila je i sjetila se svega što je oćutjela u noći, kožu stranca na svojoj i mošusni miris uzajamne želje. Ne osjeća se pokvarenom, ali ni dobrom. Ti su joj osjećaji strani. Osluškuje zvona venecijanskih crkvi koja odjekuju u ritmu njezina srca i valova kanala ispod njezinih prozora. Rukom dodiruje obrvu, podiže kosu kao da želi opipati ima li vrućicu, sjećajući se topline njegove ruke na njezinu čelu prije nepuna dva sata. Godina je 1929. Zamislite sada nju, Louise Brzezinsku kao gospođicu Louise Brooks. Srodne su duše - ona i glumica. Obje žele dijeliti svoju spolnost, erotičnost i ljubav. Muž joj je posesivan, ali Louise nije dovoljan život koji živi s njim. Prisiljena je preuzeti rizik jer mora biti druga Louise. Ona Louise koja će preuzeti ulogu Belle, biti zvijezda u vlastitoj predstavi. Prvi put se dogodilo posve slučajno. Bila se uputila na krabuljni ples. Muž je otputovao u inozemstvo, a ona je odlučila hrabro otići sama. Dugo se tome veselila. Život joj je postao nesnosno dosadan, dane su joj ispunjavali vođenje kućanstva i udovoljavanje muževim potrebama. Izlazili su tek na misu. Ples joj je nudio bijeg od svakodnevice, posebno zato što je morala navući masku. Voljela je krinke. Voljela se pretvarati u neku posve drugu ženu. Odlučila je biti drska, jer nije bilo muža koji bi negodovao, pa se odjenula po uzoru na sliku s razglednice iz američkog automata za igre koju joj je dao mužev poslovni partner - sliku mlade žene odjevene u egipatski kostim. Od otkrića Tutankamonove grobnice prije nekoliko godina, fasciniraju je egipatske slike. U muževoj je knjižnici pronašla nekoliko knjiga o drevnim egipatskim bogovima pa je satima proučavala Horusa i Tota ptičjih glava, i zlokobnog Anubisa, napola muškarca napola šakala, čuvara mrtvih snažnoga seksualnog naboja. Katkada bi u samoći, kada se činilo da svaki slobodan trenutak provodi uz te knjige, sanjala Anubisa nacerene pseće glave kako se oblizuje i grize je dok je njegova ljudska polovica zadovoljava onako kako muž nikad nije uspio. Te je noći Louise željela biti Egipćanka baš zbog toga osjećaja, mješavine zavođenja i mrtvačkoga plesa. Kod krojačke je naručila sjajnu opravu: dugačku prozirnu podsuknju od crnoga šifona ukrašenu zlatnim kamenčićima koju je odjenula ispod bež svilene suknje rastvorene po sredini. Sve je to povezivala pripijena haljina od raskošnoga zlatnog damasta stisnuta u struku koja je obavijala njezinu stražnjicu naglašavajući liniju tijela. Gornji dio tijela pokrivala joj je svilena bluza bez rukava s bočnim rasporcima koji su sezali sve do struka. Preko toga bio je vezeni prsluk tek nešto veći od grudnjaka optočen zlatnim zrnicma. Na glavi je imala zlatnu vrpcu koja je obavijala njezinu crnu bob frizuru. Odjeća je bila i više nego izazovna i Louise se jako svidjela. Željela je na zabavu otići njihovim privatnim čamcem, ali se u zadnjem trenu predomislila. Premda je noć bila topla, njezina sluškinja Pina ustrajala je na tome da se ogrne laganom vunenom stolom, bojeći se da je njezina gospodarica preoskudno odjevena. Molila ju je da odjene krzneni kaput, ali Louise je tvrdila da je prevruće. Koračajući venecijanskim pločnicima, Louise je osluškivala kako joj odjekuju potpetice. Voljela je pješačiti ovim gradom. Katkada bi se namjerno izgubila i satima lutala uokolo, što bi uvijek razbjesnilo njezina grubog muža. Večeras je izabrala zaobilazni put jer nije željela prerano doći na zabavu. Bilo je mirno, gradske ulice bile su puste. Louise je bila sigurna da njezin muž ne bi odobravao njezinu drskost, ali nešto u njoj gonilo ju je da bude neposlušna. To joj je pričinjalo zadovoljstvo premda je znala da on nikad neće saznati. Prešla je Campo San Paolo i zastala na mostiću. Spustila je ruke na balustradu i pogledala prema Canalu Grande koji je mogla vidjeti s mjesta na kojemu je stajala. Ovdje u Veneciji ulice su ~ 15 ~

nalikovale mreži uskih grana koje su se protezale velikim vodenim nebeskim svodom. Ponekad se osjećala osamljenom. Ovaj je grad mogao biti utočište, ili zatvor. Zavukla je ruku u torbicu, izvadila tabakeru i otvorila je. Od hodanja joj je bilo vruće i nadala se da joj obrazi nisu previše crveni od napora. Popušit će cigaretu da se malo pribere prije nego što nastavi. Željela je izgledati hladno kada dođe, baš poput mračne egipatske duše. Skinula je stolu s ramena i pogledala je s gađenjem. Louise Brooks ni mrtva ne bi dopustila da je vide s ovakvim običnim odjevnim predmetom. Prepustivši se trenutku, bacila ju je u kanal. Mrzila je tu stolu. Odmahnula je glavom i namjestila zlatnu vrpcu na glavi. »Da vam dohvatim šal?« Muškarac se samo stvorio pokraj nje. Bila je zatečena. »Ne hvala«, odgovorila je okrenuvši se prema njemu. Nije bio visok, ali je imao lijepo lice. Tamne oči boje meda i meke, kovrčave brkove. Doimao se mladim. Možda su bili istih godina. A možda je bio i mlađi od nje. Povukla je dim i zagledala se u njega. Vidjela je iznenađenje u njegovim očima izazvano njezinom drskošću. »Idete na krabuljni ples?« pitao je pokazujući njezinu odjeću. »Ne, tako se odijevam kad mi se prohtije«, lagala je uživajući u skrivenu smislu njezinih riječi. Nagnula je glavu u stranu i nasmiješila mu se. On je uzvratio osmijeh pa je primijetila da mu je jedan zub otkrhnut. Nezvana misao prostrujila joj je kroz glavu. Kakav bi bio osjećaj kad bi joj tim otkrhnutim zubom grickao bradavice. Bi li osjetila kako joj oštar slomljeni rub para kožu? Pogledala ga je ravno u oči i raširene zjenice. Drznuo se zakoračiti prema njoj, a ona se nije ni pomaknula. »Radite li večeras?« pitao je tako tiho kao da je ispod mosta promrmorila voda. Radi li? Što bi to moglo značiti? Zakoračio je još jedan korak prema njoj. Po sjaju u njegovim očima i ruci koju je zavukao u džepić i prebirao novčanice koje je polako počeo izvlačiti, shvatila je što pita. Sada joj je bio posve blizu. I preko hlača je mogla osjetiti koliko je uzbuđen dok se stiskao uz tanke slojeve njezine haljine koja se s lakoćom razmaknula čim ju je dodirnuo i razotkrio njezinu golu nogu. Iako mlad, hrabro je pristupio ženi za koju je mislio da je bludnica. Pa valjda ima kakvu djevojku? Bio je zgodan, izgledao je pristojno, a ipak je na njemu nanjušila njegovu silnu želju, snažnu poput njezine. »Koliko?« šapnuo je. Zadrhtala je od straha i uzbuđenja. Trebala ga je pljusnuti i otići, ali nije. Usnice su joj bile suhe, ali se trudila zadržati prividnu hladnokrvnost. Izbacila je broj, ne znajući cijene, dok je gasila cigaretu pritisnuvši je o ogradu mosta. Primijetila je kako joj se ruka nekontrolirano trese, kao da se zgrozila od vlastitih riječi. Čvrsto ju je zgrabila drugom rukom i smirila se. Što to ona zapravo radi? Prebrajao je novčanice, okrenuo se oko sebe pazeći da nitko ne gleda i pružio joj. Nije ih ni pogledala dok ih je gurala u torbicu. »Gdje ćemo to obaviti?« pitao je žurno, držeći je za zapešće kao da se boji da će mu pobjeći sada kad je platio. Gdje? O tome nije razmišljala. Teško da može povesti neznanca doma. A čak i kad bi mogla, zna da se svom instinktu mora povinovati odmah, inače za to nikad neće smoći hrabrosti. Mogla bi mu vratiti novac. Još bi mogla otići. Ali uz dvojbu se javio i drugi osjećaj: osjećaj moći koji nije osjetila otkako se udala. Louise opet vlada sobom. »Tamo«, rekla je tihim, promuklim glasom pokazujući malu nišu s druge strane mosta, jedva vidljivu s ulice. On je očekivao da ona sve obavi. To je i bilo uzbudljivo. Deset je godina njezin muž odlučivao kada će otići zajedno u krevet, kao i o svemu ostalome - ona nikad nije smjela dodirnuti njegov penis, samo je trebala leći i pustiti ga da obavi svoje. Ovaj mladić želio je da ga dira. Pružila je ruku, tresući se od uzbuđenja. Bio je drukčiji nego što je očekivala. Gladak, ali čvrst. Stisnula ga je čvrsto, a onda popustila stisak. Osjetila je kako joj pulsira u ruci, kao da je živo biće. Leđima je bila

~ 16 ~

oslonjena na stari mletački zid dok joj je on podizao suknju kao da rastvara zastor. Dodirivao ju je prstima, što je u njoj budilo divan osjećaj. Muž je nikad nije tako dirao. Spustila je svileno rublje i raširila noge. Držeći ga čvrsto objema rukama, povukla ga je u sebe. Bila je u drevnom Egiptu, u mračnoj grobnici želje. Ona je bila Anubisova robinja ljubavi. Mladić joj je dahtao u vrat i zaljuljali su se prema natrag. Podignuo joj je jednu nogu tako da ga je obujmila oko leda. Mmm, taj mali je to već radio, mislila je. Uzbuđivala ju je pomisao da on misli da je i ona sve ovo već iskusila. On je od nje htio samo seks. Gladno joj je lizao vrat, zabijajući se duboko u nju. Povukla je svilenu bluzu preko glave i spustila grudnjak. Obgrlila ga je oko vrata i gurnula mu glavu među svoje grudi. O da, osjećala je kako ih siše i povlači okrhnuti zub preko bradavica. Sve je brže prodirao u nju, dok je ona pratila njegov ritam. Nije ležala poput crkotine kao što bi to činila s mužem. Vodila je ljubav s egipatskim šakalom. Željela ga je i bojala ga se. Preplavili su je njegovi dodiri. Iz dubokog ponora njezine žudnje izvirala je strast. Oh, mislila je, seks nije smrtno dosadan kao s mojim mužem. On je život u smrti. A Louise se sada tako srodila sa svojim bogom-šakalom da više nije bila žena od krvi i mesa, bila je zlatna prašina koja leprša na noćnom zraku, djelić drevnoga Egipta oživljen u Veneciji. Puno je vremena prošlo otkako je osjetilo nešto slično. Mladić je ispunio cijelo njezino tijelo. Osjećala je kako ga uzbuđuje njezino podrhtavanje i kako ubrzava grickajući joj bradavice dok je svršavao i kako je snažno privlači k sebi da se zarije dublje u nju, do mjesta koje njezin muž nikad nije dosegao. Mladić je brzo doživio vrhunac. Cerio se od zadovoljstva, ali ona mu se odbila nasmiješiti, premda je bila ponosna na ono što je probudila u njemu. Odavno nije bila tako sretna. »Laku noć, gospođo«, rekao je podignuvši joj ruku do usana i poljubivši je nježno poput pravog kavalira prije nego što je nestao s druge strane mosta. Louise se tresla. Bila je u šoku. Ne od onoga što je učinila. Ne, nije se stidjela same sebe niti se zgražala. Zaprepastilo ju je otkriće tko je zapravo ona. Žena rođena za vođenje ljubavi. Znala je to duboko u sebi, baš kao što svi mi osjećamo svoj poziv. Nikad se nije osjećala toliko živom, toliko potpunom, toliko uzvišenom. Što je ljubav bez seksa? To ne može biti prava ljubav. No ono što je njezin muž smatrao seksom ona bi nazvala razmnožavanjem. Dirao ju je samo zato što je htio dijete. A ovo što je sada doživjela bila je seksualna sloboda u punom sjaju. Louise i ovaj mladac podijelili su svoju želju u mračnoj niši kraj zabačenog venecijanskog kanala. To je bila sloboda. Poravnala je odjeću. Izvadila je još jednu cigaretu i zapalila je gledajući odraz mjeseca u kanalu. Njezin odbačeni šal ležao je na vodi poput razjapljene rane u njegovu srebrnu tijelu. Kao zlokoban znak boli koja će uslijediti. Bojala se, a ipak se osjećala dovoljno hrabrom da ponovi ovo što je maloprije napravila. Odbacila je napola popušenu cigaretu u kanal i krenula na ples. Dok je žustro koračala kroz venecijansku noć, Saint-Saensov »Mrtvački ples« odjekivao joj je u glavi kao glazbena pratnja njezinoj noćnoj šetnji, koja potiče razuzdane venecijanske duhove da joj se pridruže u plesu slobode. Kad bi imala strast i ljubav, bi li je to učinilo sretnom? pitala se. Ili bi je uništilo? Nije bila sigurna. Znala je samo da to nikad ne bi mogla imati s mužem. Ako želi pronaći takvu ljubav, morat će se podijeliti na dvije osobe: Louise, ženu uglednoga poljskog poslovnoj čovjeka u Veneciji, i Belle, svoje skriveno drugo ja, bludnicu. Dala si je obećanje da će pronaći takvu ljubav, bez obzira na posljedice. Da i sam Anubis dođe po nju, s radošću će ga slijediti. Za Louise je život bez ljubavi značio smrt.

~ 17 ~

Valentina Što će mu reći kad se vrati? Kako da mu kaže da ne može biti ono što on želi. Da je biti njegova djevojka prvi korak prema čemu? Ljubavi... zaručništvu... braku? Ako mu to kaže sve će pokvariti. Kakva šteta. Zapravo ne želi da se on iseli. Dobro je što je na putu po nekoliko dana. To joj daje mogućnost da produži iluziju da je sve u redu. Možda će biti dovoljno da prihvati njegovu igru s fotoalbumom i negativima? Zatvara na trenutak oči i pokušava prigušiti poznata sjećanja. Tih nekoliko tjedana prije nego što ljubavnika pušta da ode. Kako je dodir koji je jedan dan uzbuđuje idući ostavlja hladnom. Što se događa s njom? Zašto izgubi interes čim joj muškarac kaže da je voli? Previše sam nalik na njih, pomisli. Čitavo vrijeme oni idu iz prekida u prekid, i zbog toga ih se ne smatra bezosjećajnima, bezdušnima i plitkima. No ispod osjećaja bijesa na površinu izbija posve drugačija emocija. To je osjećaj kojeg Valentina ne želi priznati. Valentina uroni uvećanu sliku u tekućinu za razvijanje i pričeka. Gleda na sat i broji minute. Okružena je grimiznim zidovima tamne komore u vlastitom stanu. To je uvijek bilo skrovište njezine majke, gdje se skrivala od nje i Mattije, i vjerojatno od njihova oca. Sada je Valentinino, no koristi ga samo za rad, jer mrzi sjećanja koja u njoj priziva. Valentina često koristi film i uživa razvijajući fotografije na staromodan način, iako se u svojoj tamnoj komori nikad nije osjećala posve ugodno. Nikad joj se nisu sviđali skučeni i mračni prostori. Pucketa prstima. Još dvadeset sekundi a onda će moći upaliti svjetlo. Ostavlja fotografiju u fiksiru na pet minuta nastojeći ne viriti. Ne želi je pogledati dok nije u potpunosti razvijena. Počinje preuređivati raspored razvijenih fotografija što vise nad njezinom glavom. Skida ih i proučava. Pita se jesu li dovoljno dobre za izlaganje. Theo kaže da jesu, ali ona sama nije sigurna. Valentina fotografira otkad zna za sebe. Njezina je majka bila modni fotograf, baš kao što je sada ona. Svoj je prvi fotoaparat dobila kad joj je bilo osam godina. Bio je to Kodak Duaflex II iz šezdesetih, koji je njezina majka koristila u svom poslu. I dalje se njime mogu snimati fotografije i Valentina ga je zadržala svih ovih godina. Iako je odrasla u digitalnoj eri, njezina je majka inzistirala na tome da je nauči koristiti fotoaparat s filmom i razvijati fotografije. Prvenstveno je samouka (no dobro, i majka ju je ponešto naučila). Iako je pohađala fakultet da usavrši svoje vještine, nikad nije bila od onih što slijede gomilu. Neprestano eksperimentira. Theo kaže da je zato toliko dobra. Snima srcem jednako koliko i glavom. Kad namješta set, čak i za profesionalna snimanja, to čini prvenstveno instinktivno, a opet, vrlo promišljeno i precizno. Valentina ima oko za sitne životne detalje. Uočava stvari koje većina ljudi ne bi zapazila: teksturu usne, pramen lepršave kose, kut pod kojim se savija luk obrve, duljinu trepavice, zaobljenost obraza, ili tanahnost gležnja. Te detalje nalazi iznimno sugestivnima, oni u njoj pobuđuju snažne emocije. Često bi prstima uobličila kadar i izabrala točku na ljubavnikovu tijelu - primjerice dlačice na Theovoj bradi - a onda bi se nagnula i proučavala ih izbliza sve dok joj Theo ne bi na silu razdvojio prste i odmaknuo ih od sebe, zadirkujući je zbog njezine opsesije. Valentina proučava svoje posljednje djelo. Nakon nekoliko godina snimanja za modne časopise i promatranja ženskih tijela katkada toliko oskudno odjevenih da su praktički naga, osjetila je potrebu za kreativnijim istraživanjem. Voli ljepotu njihovih oblika, i iako nije lezbijka, promatranje žena joj je erotično i stimulativno. Potiče je da pokuša snimiti fotografije nabijene senzualnošću. Medij filma i crno-bijelu tehniku Valentina je do sada koristila samo kad bi snimala samu sebe. Namjerno izbjegava fotomodele, a previše je sramežljiva da za poziranje zamoli neku ženu koju poznaje. Sve do ove posljednje serije fotografija Valentina je pozirala odjevena u neke od majčinih odjevnih kombinacija iz šezdesetih. Zna da izgleda baš poput nje, i fotografije su zbog te frapantne

~ 18 ~

sličnosti uznemirujuće. Valentinin je cilj stvoriti paralelan svijet fantastičnih slika gdje žene postaju nestvarne, postavljajući jednu uz drugu nevinost i požudu kako bi naglasila njihov međusobni kontrast, i zavodeći promatrača, tako da koliko god stidljiv i čedan bio ne može poreći ljepotu žudnje. Ta nova serija fotografija snimljena je u Veneciji. Taj ju je grad oduvijek magnetski privlačio. Njegove poetične i senzualne konotacije neprestano je opčinjavaju. Zapravo, tamo se više osjeća kao kod kuće nego u Milanu. Svoje je fotografije snimila rano ujutro. Pronašla je ulaz u napušteni palazzo i počela snimati fotografije na jutarnjem svjetlu što je prodiralo kroz pukotine drvenih prozorskih kapaka. Potom se premjestila van, provukavši se kroz tijesne vratnice što su vodile do kanala. Prethodnog dana u Veneciji je kišilo i razina vode bila je visoka. Valentina je čučnula pored ruba kanala i počela snimati fotografije tamne, mutne vode. Usprkos jutarnjem suncu što je osvjetljavalo muljevitu vodu, bilo je nemoguće vidjeti dno od tolike prljavštine. Tako puna tajni, pomisli Valentina. Mogla je osjetiti dekadentni vonj Venecije, trulu slanu vodu. Gusta neprozirnost vode odražavala je njezino lice. Djelovala je tako ozbiljno. Neznatno je promijenila položaj i sićušni dio venecijanskog gradskog krajobraza razmrvio se u vodi, zasuvši njezinu površinu svojim razlomljenim odrazima. Kroz njezinu namreškanost mogla je nazrijeti svoje noge, i potom fotografirala njihov odraz u vodi. Počela je razaznavati ostale dijelove svog tijela. Skinula je jaknu i snimila jednu od svojih razgolićenih ruku. Činilo se kao da joj više ne pripada taj blijedi, tanahni, lelujavi trag što joj maše iz vode. Biće u zelenoj vodi nije Valentina već druga djevojka, koja izgleda isto, ali za razliku od Valentine želi biti viđena. Pogledaj me, molila je. Njezino blijedo lice, njezine tamne oči zaklinjale su je. Valentina je snimila još jednu fotografiju, i još jednu. Približila se vodi i njezina vodena dvojnica se razodjenula. Bila je tu snimka unutrašnje strane njezinog savijenog koljena i gornjeg dijela bedra, odsječenog od ostatka tijela tako da je golicalo maštu. I snimka njezinog trbuha, nabranog u čučućem položaju, s pupkom poput crne klice što pluta na vodenoj površini. Zumirala je odraz jedne dojke koji je plutao po površini vode poput bijelog pupoljka. Valentina nije znala koliko je dugo snimala odraze nage djevojke u vodi. Bila je potpuno koncentrirana na svoj rad. To iskustvo ju je uzbuđivalo i ostavljalo je bez daha. Nikada se tako nije osjećala kad bi obavljala modno snimanje. Oko nje su postupno počeli izranjati zvukovi dana. Drugim krajem uskog kanala prošao je vaporetto i uzburkao vodu razbivši odraz njezina lika na vodenoj površini. Valentinina erotična djevojka je nestala i iznenada je ponovo ugledala sebe kako čuči pored kanala divljih očiju i naga tijela. Žurno je odložila fotoaparat i dohvatila odjeću koja je razasuta ležala oko nje. Valentina prelistava fotografije. Izgledaju još erotičnije pod crvenim svjetlom tamne komore. Uopće se ne sjeća da je toga jutra skinula odjeću sa sebe, no ipak jest. Kako bi drukčije mogla stvoriti ove vodene prikaze svoje izmaštane žene u Veneciji? Podigne posljednju fotografiju koju je snimila toga jutra. To je krupni plan donjeg dijela njezina tijela dok napola čuči, od struka do koljena. Trbuh joj je razlomljen vodenim odrazima svjetlosti i tame, a ispod, medu njezinim nogama, nazire se tamna sjena tajnovite slutnje. Promatrač sluti da je gola, iako ne može jasno razabrati intimne dijelove njezina tijela. Zahvaljujući vodi, ostaju skriveni. Dok promatra tu sliku, Valentina i protiv volje osjeti uzbuđenje. Poželi da je Theo s njom u tamnoj komori i da vode ljubav. Odloživši fotografiju sa strane počne se nježno trljati i prstima stiskati bradavice, no iznenada stane. Negativ. Previše je znatiželjna da vidi Theov poklon da bi nastavila. Izvadi print iz posljednje posude s vodom i osuši ga ručnikom, a potom ga prenese iz tamne komore u kupaonicu. Uključi sušilo za kosu, namjesti na najslabije i struju toplog zraka usmjeri na print. Postupno se počne pojavljivati slika. Frustrirajuće je maglovita i isprva se čini kao da nema ničega osim svjetla i sjene. Isključi sušilo za kosu i odšeta u spavaću sobu. I dalje je odjevena samo u kućnu haljinu i čarape. Položi sliku na svoj pisaći stol i netremice je promatra dok sa sebe zbacuje kućnu haljinu i navlači grudnjak, podižući i namještajući dojke u čipkaste košarice sa žičanom konstrukcijom. Što joj Theo želi poručiti? Nikako to ne može dokučiti. Je li to fotografija nekakvog krajolika? Vidi konturu nalik na zakrivljenu liniju doline između dva brežuljka, ali to je sve što može razabrati, toliko je mutno.

~ 19 ~

Doduše, ima nečega u teksturi krajolika, unatoč očiglednoj starosti fotografije, što je nagoni da misli kako to zapravo nije ono što se čini da jest. Ne može to podnijeti. Mora saznati. Podigne mobitel i pomišlja da nazove Thea, ali tada bi prekršila svoje pravilo, i to samo nekoliko sati nakon što je otišao. Osim toga, ne voli telefonske razgovore. Za nju je mobitel sredstvo s isključivo funkcionalnom vrijednošću, i služi joj za posao i organizaciju njezinog rasporeda. Jednu minutu zuri u ekran mobitela i razmišlja. Nagne fotografiju prema svjetlosti stolne svjetiljke i korakne unatrag. I nešto je iznenada pogodi. Nešto u krivulji tog krajolika. Naravno, to nije široki plan, već detalj snimljen izbliza. Trebala bi to znati nakon svih sati provedenih u promatranju ženskih tijela. To je obris nage stražnjice. Ali čije? Sada je već doista radoznala. Zapravo, toliko je zaintrigirana da odluči učiniti nešto što nikad nije učinila otkako se Theo uselio, usprkos svim njegovim misterioznim nestancima. Odluči malo virnuti u ladice njegovog radnog stola, za slučaj da tamo postoji nekakva dokumentacija koja bi objasnila gdje je nabavio taj album, ili tko je model. On uopće ne mora saznati za to. Mora postojati neki razlog za ovaj poklon, a ona ne može čekati da se on vrati kako bi saznala. To joj nije poklonio naprosto zato što je pomislio da bi joj se moglo svidjeti. Što je to što joj poručuje? Vjerujem da je došlo vrijeme da imaš ovo. Iako je radna soba trebala biti zajednička prostorija, jer ipak je ovo njezin stan, zapravo je postala Theov osobni prostor, baš kao što je tamna komora njezin. Radna soba nalazi se u stražnjem dijelu stana i gleda na maleni zajednički vrt što pripada čitavoj zgradi i na crveni toranj stare bazilike Sant' Ambrogio, čiji je klaustar Valentinino omiljeno pribježište kada poželi imati sat vremena samo za sebe. Otvori vrata i upali svjetlo i iznenadi se ugledavši da Theo na zidu ima neke nove umjetnine. Slike koje joj nije pokazao. Posljednji put kad je bila ovdje bile su izvješene samo dvije slike. Sada je tu pet slika koje vise bez reda, kao da su ondje postavljene bez ikakvog razmišljanja. S obzirom na njegovo iskustvo kustosa, Valentina je zaprepaštena. Gleda slike i još je zbunjenija. Poznaje Theov ukus. Uglavnom voli modernu umjetnost, bilo da je riječ o njemačkom ekspresionizmu ili minimalističkoj apstrakciji, no dvije od slika su potpuna suprotnost tome, i k tome su kopije. Jedna je kopija Wateauove slike, a poznata joj je činjenica da Theo ne voli rokoko. No, u svakom slučaju, to nije njezina stvar. Doista nije toliko zainteresirana za Thea i njegovu umjetničku zbirku. Uputi se do radnog stola koji je, za razliku od zbrke nasumično nabacanih slika na zidu, čist i uredan. Žarulja u stolnoj svjetiljci je izvađena, a stropno svjetlo je preslabo, pa Valentina povuče uže pored prozora i podigne zastore kako bi bolje vidjela. Dnevna svjetlost preplavi sobu i Valentina ispod stola uoči maleni sanduk za alat. Otvori ga, ali u njemu nema ničega što bi joj pomoglo u njezinom istraživanju vezanom za fotografije, samo jedna kliješta, žica, rezači stakla i maleni čekić za vješanje slika. Dok se leđima okrenuta prema prozoru naginje nad stol, Valentina osjeti peckanje na stražnjoj strani vrata. Okrene se i ugleda čovjeka u zajedničkom vrtu zgrade. Bi li to mogao biti novi susjed? Iz nekog razloga pomisli da nije. Zuri u nju suviše napadno. Brzo spusti rolete odjednom svjesna toga da je gotovo gola. Gleda čovjeka kroz rolete. Primijeti da u ruci ima fotoaparat, i da se nije pomaknuo. Visok je, s gustom grivom plave kose, i instinkt joj govori da nije Talijan. Zašto ima fotoaparat? Siv je, kišovit dan, baš i nije vrijeme za fotografiranje. Doima se kao da čeka na nju da izađe i da mu priđe. Je li on taj koji ju je snimao? Na svoje iznenađenje Valentina nije ljuta. Zapravo, pomalo je uzbuđuje ideja da je nepoznati čovjek u vrtu promatra kako polugola šeta svojim i Theovim stanom. Pa ipak, i protiv svoje volje poželi da je Theo ovdje. Što joj je to njezin ljubavnik učinio? Pretvorio ju je u ovisnicu o seksu. Ta je pomisao zabavlja. Zapravo je nije morao suviše poticati. Sjedne u Theov naslonjač i bubnjajući vršcima prstiju po površini stola zuri u bezobličnu zbrku umjetnina na zidovima. Zaista bi željela da je Theo ovdje kako bi ponovo vodili ljubav na stolu. To su radili prvih sat vremena nakon što se uselio u stan. Ponudila mu je da se služi studijem jer mu se velik dio posla sastojao u pisanju i dovela ga ovamo da mu ponovo pokaže prostor. Pa ipak, nakon što su nekoliko tjedana proveli zajedno gotovo se ne razdvajajući, tog dana kada se Theo službeno

~ 20 ~

doselio postala je plahovita i nervozna. Njezin racionalni um bio je prestravljen. Ponudila si muškarcu da živi s tobom, Valentina. Potpuno se odričeš svoje privatnosti! No nije si mogla pomoći; morala je to učiniti. Kemija među njima bila je toliko žestoka da se doslovno moglo osjetiti kako u toj prašnjavoj, mračnoj radnoj sobi frcaju iskre. Sjeća se da je za zabavu na koju su oboje bili pozvani odabrala jednu od majčinih odjevnih kombinacija iz šezdesetih. Bila je to mornarska mini haljina s prorezom na leđima koji se protezao od kopče na stražnjem dijelu njezina vrata sve do trtice. Stajali su jedno kraj drugog dok mu je pokazivala police pune knjiga o umjetnosti koje je njezin otac ostavio kad je otišao. Koža ju je ugodno peckala od slatke slutnje. Kliznuo je rukom unutar stražnjeg dijela njezine haljine i nagnuvši se prema njoj poljubio je u usta. Nikada neće zaboraviti osjećaj koji je pružao dodir njegove ruke na njezinoj koži toga dana. Nešto se u njoj naglo raspuklo i sad mu se čitavo njezino tijelo rastvorilo, kao da se otvoreno nudi. Valentina uzdahne i zatvori oči ponovno prizivajući u sjećanje ono što se dogodilo između nje i Thea u radnoj sobi. Tako je spontan i neodoljiv bio način na koji ju je podignuo na stol i nastavio je vješto ljubiti dok je pomnjivo micao predmete s površine stola. Nježno ju je polegao na kožom obloženi stol i proždirao je sve dok njezina nutrina nije počela vibrirati od žudnje na rubu ekstaze. Koliko će morati čekati dok se ne vrati? I hoće li je htjeti dodirnuti nakon što čuje njezin odgovor na njegovu molbu? Gurne prste u svoje tange. U mislima vidi Thea i zamišlja da je dodiruju njegovi prsti. Dok se u mašti odvodi sve dalje i dalje, zamišlja da je plavokosi muškarac u vrtu zapravo Theo. Da se vratio i sada je gleda iz daljine. Toliko je voli da ima neutaživu potrebu snimati je iz prikrajka. Čuje ga kako je doziva glasom koji je u skladnom suzvučju s pjevom ptica što dopire iz vrta. Vidi sebe kako podiže rolete i otvara prozor. Zamišlja kako se Theo penje kroz prozor, odlaže fotoaparat na radni stol i zatim klekne pred nju. Širom joj razmakne noge i zakapa se između njih, a ona ga povlači za kosu stenjući u ekstatičnoj prepuštenosti. Dopušta Theu da joj radi nešto što mu nikada prije nije dopustila. Otvara mu se, vjeruje mu. I tada svršava, dok je njezin ljubavnik podiže i prodre u nju. Na njezinom su stolu, kao i prvi put kad su vodili ljubav i ponovo proživljavaju strast s početka veze, vodeći ljubav grozničavo i pomamno kao dva opsjednuta bića. Valentina sjedi u sumračnoj sobi rukama obuhvativši koljena i vrteći se ukrug u naslonjaču kraj Theovog stola. Slike na zidovima pretvaraju se u vrtlog boja i energije. Razmišlja o strancu u vrtu i pita se zašto je zamišljala da je on Theo. Zašto je zamišljala da je ovdje, da zapravo uopće nije otišao. Jednom se rukom uhvati za rub stola i kad se prestane okretati pogled joj se zaustavi na jednoj od Theovih nedavno nabavljenih slika, kopiji holandskog majstora. Još jedan njegov čudan izbor. To je slika žene u nizozemskom interijeru, s podom od crnih i bijelih pločica i zidovima s drvenim oplatama. Sjedi kraj otvorenog prozora držeći pismo podignuto prema svjetlosti, glave okrenute od promatrača kao da je svjesna njegovog nametljivo radoznalog pogleda. Slične smo, pomisli Valentina. I ona pokušava sakriti ono što osjeća, kao što Valentina ne želi priznati da niti jedan ljubavnik nije na nju djelovao kao Theo - tako da može svršiti od same pomisli na njegov dodir. Može li to učiniti? Može li pristati da se susretne s Theovim roditeljima, može li pristati da bude njegova djevojka? Pri pomisli na to prsa joj se stegnu od užasa. Iznenada ustane od stola i odgurne naslonjač koji na mramornom podu proizvede grozan škripeći zvuk. Zaista pretjeruje. Sve što on želi jest da je zove svojom djevojkom. Ne traži da se uda za njega. To je sasvim normalna želja nakon što ste s nekim živjeli šest mjeseci. Antonella sebe naziva nečijom djevojkom gotovo svakih nekoliko tjedana. Kao što joj je Theo rekao ranije, nije to velika stvar. A ipak, Valentini jest. Ako je Theova djevojka, onda mu na neki način pripada. Ne može dopustiti da se to dogodi, jer Valentina ne pripada nikome.

~ 21 ~

Belle Leži na krevetu poput modela. Gola, samo u crnim čarapama i čipkanim halterima. Spustila je ruku na struk i povlači prst prema stražnjici, pa onda niz grudi. Iz profila izgleda poput doline između brežuljaka. Osjeća da stoji iza nje i svlači se. Promatra joj leđa. Ne mora ga gledati da bi znala da odjeću slaže uredno i odlaže je na naslonjač. Doktor je u svemu precizan, posebno u vođenju ljubavi. Ona zatvara oči i zamišlja da je u filmu. Nema potrebe za razgovorom. Sve što mora reći govori njezino tijelo. Topla ruka dodirne joj rame i ona zna da je Doktor spreman. Okreće se, a on stoji pred njom, razotkrivajući svoju veličanstvenu golotinju. Pravi je užitak gledati ga. Muž joj to nikad ne dopušta. Otkako je postala Belle, ona to više i ne želi. Uvijek se razodijevaju u mraku pa joj se čini da Doktorovo tijelo poznaje bolje nego muževo. »Nije ti dobro, Belle?« pita Doktor. Ona kimne. »Želiš li da nešto učinim da ti bude bolje?« Ona ponovno kimne. Doktor se smiješi i otvara veliku crnu torbu. Belle vlaži suhe usnice jezikom. Što li će sad izvući? Pomalo se boji, ali duboko u srcu zna da je Doktor nikad ne bi ozlijedio. Belle i Doktor godinama se kreću u istim društvenim krugovima, no on je zove Belle, a ne Louise, i nikad ne daje naslutiti da zna tko je ona. Koja još žena u Veneciji nosi takvu modernu bob-frizuru osim gospode Louise Brzezinske? Doktor počinje vaditi instrumente iz torbe. Svaki je od blistavog, čvrstog, hladnog metala. »Želiš li da nešto učinim da ti bude bolje, Belle?« pita. Ona kimne, a Doktor joj se dobrohotno nasmiješi. Podigne kliješta zlokobna izgleda i dobro ih razgleda, a zatim ponovno spusti u torbu. »Okreni se kao prava, dobra djevojčica pa ćemo vidjeti kako ćemo ti pomoći.« Ponovno mu okreće leđa, dok joj pred očima još treperi slika njegovih sjajnih instrumenata. Nije to još nikad učinio, ali možda je ovaj put dodirne jednim od njih. Pomisao na to je istodobno zastrašuje i uzbuđuje. Osjeća kako joj preko očiju veže svileni povez, nježno i s puno obzira. Gleda u crnu tkaninu no ništa ne vidi. Počinje ubrzano disati. Dobro zna što Doktor kani napraviti, a ipak je svaki put preplavi osjećaj očekivanja čim joj stavi povez na oči. Tako je pun obzira. Dopušta joj da plovi u svojim maštarijama, dok on ostvaruje svoje. Doktor je nježno spusti na krevet. Podigne joj desnu nogu držeći je za gležanj i pomiče je u stranu. Spušta joj podvezicu i polako skida čarapu. Osjeća kako je veže oko gležnja i privezuje za krevet. Nije prečvrsto pa neće ostati tragovi, ali je dovoljno čvrsto da osjeti napetost. Sada joj pomiče drugu nogu, skida čarapu i veže joj nogu za drugu stranu kreveta. Leži na leđima, izazovno raširenih nogu. Ruke su joj slobodne. Doktor voli da mu zarine nokte u leđa. Pita se kako te tragove objašnjava svojoj ženi, ali možda je on tu s njom baš zato što njegova žena više ne vidi njegovo golo tijelo. Osluškuje kako se Doktor kreće po sobi. Zna da je gleda potpuno otvorenu i rastvorenu samo za njega i podiže jedan po jedan instrument. Morala bi se bojati, ali ne osjeća strah. Ruke su joj slobodne i lako se može odvezati ako to poželi. Ali ona ne želi skinuti povez niti odvezati čarape koje joj sputavaju noge. Osjeća Doktorovu težinu dok se on uspinje na krevet i naginje nad nju. »Mislim da imam jednu stvar od koje će ti biti bolje«, šapće.

~ 22 ~

»Molim vas, Doktore«, govori mu. »Gdje te boli?« pita. Ona podiže ruku i spušta je na trbuh. »Ovdje, Doktore.« Ne žuri se. Ona osjeća grčeve u želucu od iščekivanja. Hoće li je taknuti nekim od instrumenata? Na kraju na koži osjeti njegove vrele usne, a napetost prepušta mjesto olakšanju. Masira joj trbuh rukama. »Gdje te još boli, Belle«, pita je ljubazan Doktorov glas. Ona podigne ruku na grudi i dodirne bradavicu. »Ovdje, Doktore.« On joj odmakne ruku i počne joj nježno ljubiti bradavicu, istodobno mazeći drugu dojku. Belle osjeća kako se topi pod ljekovitim Doktorovim rukama. Ne vidi ga kroz povez, što iskustvo čini još erotičnijim. Zamišlja kako ovaj muškarac to ne čini zbog sebe nego zato što je voli i želi joj ugoditi. Zna da to nije istina, ali to uopće nije bitno. Postao je muškarac iz njezinih snova, najbolji ljubavnik kojemu se ikad mogla nadati. »Gdje te još boli, Belle?« pita Doktor ljubaznim glasom. Ona spusti ruku medu raširene noge. »Tu, Doktore, tu me jako boli.« »Sad će ti odmah biti bolje, Belle«, odgovori joj Doktor. Polako je ljubi od vrška bradavica pa niz trbuh. Ljubi joj venerin brijeg pa sve do mjesta na kojemu počiva njezina ruka. Sada je ljubi i tamo dolje. I odmah joj je bolje, kako je i sam rekao. Divan je ljubavnik. Najradije bi čestitala njegovoj ženi svaki put kad je vidi. I makar ima povez, Belle zatvara oči. Vezana je za krevet, a ipak se osjeća slobodnom poput ptice. Poput kosa. Sluša njegovu pjesmu u mislima i cvrkuće od radosti dok je Doktor mazi jezikom. U ovom trenutku zanosa postajem bestjelesna, pomisli Belle. Od životne snage koja je ispunja vrije joj krv u žilama, dok je Doktor polako dovodi sve bliže vrhuncu. Zamišlja da je s njom netko drugi. Još ga ne poznaje, ali osjeća da će uskoro biti uz nju. Muškarac koji spreman za nju učiniti baš sve. Doktor se odmakne. »Kako se sada osjećaš, Belle?« pita je. »Malo bolje, ali, Doktore, morate se pobrinuti da se više ne razbolim.« »Naravno, draga moja«, odgovara ljubazno Doktor. Trenutak poslije osjeti kako ulazi duboko u nju i zastenje od zadovoljstva. »Je li ovo bolje?« pita je. »O, da«, uzdiše. »Dobra djevojčica«, kaže joj i počinje ubrzavati. Sada zna da je Doktor otplovio u svoj svijet mašte. I ona je daleko od ove sobe u Veneciji. Približava se posebnom mjestu, negdje izvan stvarnoga svijeta, u nebesima i na dnu mora. Istodobno je u uskom mračnom prostoru žudnje. Prepušta se i pušta da je strast ponese do ruba, do tanke crte između smiraja i oluje. Zadržava taj osjećaj što duže može, ali za koji će trenutak podleći Doktorovu nemilosrdnu ritmu i svršiti. On ne staje ni na trenutak, nego nastavlja dok se ona izvija oko njega i prodire sve dublje i dublje u nju. Ona zna da se izgubio u svojoj fantaziji dok se zabija u nju sve brže, nestrpljivije i dublje. Premda su joj noge ukočene, vezane za krevet, ona podigne gornji dio tijela prema njemu i zarine mu nokte u leda. On zadovoljno zastenje, a ona zagrebe još dublje dok on svršava uz glasan krik. Belle stoji uz otvoren francuski prozor puštajući da joj zastori lepršaju oko golog tijela. Gleda Doktora kako se udaljava u čamcu žustro veslajući, s crnom torbom pokraj sebe. Opet izgleda ozbiljno. Tko bi pomislio što dobri doktor voli raditi dok ne spašava ljudske živote. Njoj se čini da je i ona neka vrsta doktora. Pomaže mušterijama da se opuste i pronađu zadovoljstvo koje ne pronalaze u braku ili u odnosu s drugim ženama. Uspoređuje se s jednom od najslavnijih venecijanskih kurtizana, Veronicom Franco. Ona je bila cortigiana onesta, bludnica i intelektualka ~ 23 ~

kojoj se muškarci nisu divili samo zbog erotskih vještina nego i zbog pameti. Veronica Franco izjednačila je vrlinu s intelektualnim integritetom. I Belle bi rado pisala pjesme. Pokušala je nešto sročiti u glavi. Instinktivno su joj navirale poljske a ne talijanske riječi, a pogled na uzak kanal pred njom zamijenila je slika šuma iz njezina kraja. Visoka zelena stabla pružala su se u visinu i ljuljala na povjetarcu, šaptala joj... budeći u njezinu tijelu nove osjećaje. Gibam se. Granje i lišće koje zaklanja moje srce počinje se komešati. U doba Veronike Franco, u šesnaestom stoljeću, nije bila sramota biti bludnica. Pa tako ni ona, misli Belle, nije nemoralna. Ona potiče maštu svojih mušterija i pomaže muškarcima da budu bolji prema svojim ženama. Nije li bolje da dolaze k njoj, koja rado sudjeluje u seksualnom činu, nego da siluju nevoljke žene i zaručnice? Ona je u tome dobra, pa zašto se ne bi davala ako to želi? Voljela bi da postoji muškarac koji to razumije. Da bi volio Belle, moraš joj dati slobodu. Okrene se i pogleda krevet i plahte zgužvane nakon njihove strastvene igre. Doktor je na jastuku ostavio izdašnu količinu novčanica. I više nego dovoljno za stanarinu za sljedeći mjesec. Teško je povjerovati da je prošla tek godina od njezina prvog nevjerojatnog iskustva u ulozi Belle, one večeri kad je bio krabuljni ples. Nekoliko tjedana nakon toga neuspješno ga je pokušavala zaboraviti, ali žudnja je bila sve jača. Zamišljala je kako je dodiruju neznančevi prsti, kako je dovode do vrhunca. Kako nije mogla odagnati iz misli sliku sebe s tim mladićem, pokušala ju je ponovno proživjeti u spavaćoj sobi s mužem. To je bila prava katastrofa. G. Brzezinski joj je rekao da u egipatskom kostimu izgleda kao bludnica, a kad je s nje strgnuo odjeću i oprao joj šminku s lica ne obazirući se na njezine suze razočaranja, ona više nije osjećala ni trunku želje. Naravno, njezina je apatija, kako je on to nazvao, pružila zadovoljstvo njezinu okrutnu mužu, pa ju je obljubio uzbuđen njezinom pasivnošću. Bilo je jasno da mu je svejedno uživa li ona ili ne. Stari osjećaji poniženja i nemoći vratili su se i ugušili one koji su iz nje izbili u noći kada se prerušila u Egipćanku. I tako je obuzeta očajem postala bludnica. Čim bi muž izišao zbog posla, ona bi se prerušila i krenula u potragu. Prvih nekoliko puta mušterije je našla oko mosta Rialto, ali kad je postalo hladnije bilo joj je jasno da će joj biti udobnije, a i da će je više poštovati, iznajmi li stan negdje u gradu, daleko od doma. Otada se sve počelo brzo mijenjati. Sada je doista živjela dvostruki život: kao smjerna Poljakinja, žena g. Brzezinskog, i kao egzotična kurtizana Belle, koju su posjećivali odabrani klijenti. Znala je da takav život nije idealan, no to je ono što joj treba. Nikome ne čini zlo. Čak ni g. Brzezinskom, jer on je ne voli. Pa što ima loše u tome da bude Belle? Budući da je postala bludnica zato što joj se to sviđalo a ne iz potrebe, Belle nikad nije išla u krevet s onima s kojima nije htjela. Imala je zlatno pravilo za crnokošuljaše, s kojima je odbijala leći. Ne može usluživati Mussolinijeve fašiste, premda se njezin muž otvoreno divi diktatoru. Na venecijanskim ulicama ima i drugih čudovišta, ali ona uvijek pazi da ne padne u iskušenje. Mučno joj je pri pomisli na monstrume koji uživaju ozljeđivati prostitutke. Ona se ne želi izložiti takvoj opasnosti. Odlazi u drugi dio stana i gleda kroz prozor prema laguni. Izmaglica se nadvija nad zelenom vodom, poput aureole kroz koju se pokušava probiti sunce. Sve je eterično i kao u snu. Kao da živi u mističnom gradu, mjestu snova i maštanja. Bi li mogla živjeti u nekom drugom gradu? Misli da ne bi. Ovaj je grad, koji je utemeljila Venera rođena iz morske pjene, kao stvoren za tajne ljubavne igre. One su dio njegove povijesti. Promatra obližnje brodove i gleda mornare i lučke radnike kako marljivo iskrcavaju egzotičan teret. Razmišlja o dalekim zemljama u koje plove ovi brodovi. Koliko je žena poput nje u drugim gradovima i lukama gledalo te brodove i žudjelo da se ukrcaju u njih? Tada joj pažnju privuče elegantna bijela škuna i muškarac koji silazi niz most. Ne može mu razabrati lice, ali čak se i odavde divi njegovu tijelu. U visoku muškarcu elegantnih kretnji prepoznaje samouvjerena ljubavnika. Pita se je li čuo za nju i odjednom se ponada da je on taj mornar koji će doći po Belle.

~ 24 ~

Valentina Valentina ponovno kasni. U svojim visokim potpeticama i haljini hoda najbrže što može. Nosi jednu od majčinih mini-haljina iz šezdesetih. To je haljina Bridget Riley, s crno-bijelim prugama, u kojoj se osjeća odvažno, a ne stidljivo kao inače. To je osjećaj koji voli. Zakorači u večernju prometnu gužvu Milana, sigurna u to da će joj se sada kada nosi majčinu haljinu auti zaustavljati da je puste. Možda da uzme taksi? Ali galerija nije daleko, u neposrednoj je blizini ulice Corso Magenta. Theova je greška što kasni, razmišlja ljutito. Da joj ovo jutro nije dao crnu knjigu, ne bi vrijeme između povratka s današnjeg snimanja i spremanja za otvorenje provela u mahnitom pokušaju da isprinta što je moguće više starih negativa. Razočarana je. Sve fotografije su krupni planovi različitih dijelova golog ženskog tijela. Neka vrst erotike dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, pretpostavlja, iako su nejasne i mutne kao da su dio veće slike. Što znače? Zašto joj je Theo dao hrpu starih negativa? Je li to zato što je ona fotografkinja koja se zanima za erotiku a on je naišao na njih na jednom od svojih putovanja? Takav zaključak je pomalo tanak. Ona od njega očekuje više. A njegovo joj je ponašanje ovoga jutra dalo naslutiti da je ovaj poklon neka vrsta poruke. Na kraju krajeva, rekao joj je da je to nešto što bi trebala imati. E pa, razdraženo misli Valentina, ili ju je precijenio ili podcijenio. Na trenutak pokuša zaboraviti na Thea i negative. On je problem s kojim će se trebati suočiti kad se vrati, a to se neće dogoditi još nekoliko dana. Večeras je ovdje u posebnoj misiji. U velikom crnom portfoliju koji nosi pod rukom nalaze se erotske fotografije koje je snimila u Veneciji. Konačno je skupila hrabrost da pristupi vlasniku galerije, Stephanu Linardiju. Želi imati izložbu u Milanu. Ponovno pomisli na Thea i na njegovo povjerenje u njezin talent i načas poželi da je tu, s njom. Mrzi na takve događaje ići sama. Valentini su naporna pravila te izvještačene ljubaznosti i kurtoazni razgovori s poznanicima iz mondenih krugova. No Theo je u tom svijetu kao kod kuće, šarmira sve oko sebe svojim razvučenim američkim engleskim i duhovitim anegdotama o razmaženim umjetnicima i važnim izložbama. Navikla se na njegovo društvo, iako je uvijek vrlo oprezna da to u javnosti ne pokazuje preotvoreno. Daleko od tuđih pogleda to je sasvim u redu. Neobuzdana strast u liftu ili u ženskom toaletu, to da, ali bez držanja za ruke pred prijateljima i kolegama; to prelazi granice koje je odredila. Galerija Linardi puna je kao šipak. Drago joj je zbog Antonelle. Nada se da će rasprodati sve radove. Zgrabi čašu prošeka s konobareva pladnja dok krivuda kroz gužvu i većina posjetilaca je pozdravlja u znak dobrodošlice. Kima glavom uzvraćajući pozdrav, ali izbjegava razgovor. »Ciao, Valentina!« Antonella je srdačno zagrli, a kad je oslobodi iz zagrljaja Valentina zatetura prema natrag nesigurno posrćući u svojim visokim potpeticama. »Onda?« upita prijateljicu prelazeći ravno na stvar. »Deset. Već sam prodala deset slika!« »Brava! To je fantastično!« Valentina joj stisne ruku. Nije toliko taktilna kao Antonella. »Da«, odgovori ushićeno Antonella. »I već sam te spomenula Stefanu. Jesi li ponijela fotografije?« Valentina pokaže na svoj portfolio a usta joj se iznenada osuše od nervoze. »Izvrsno. Hajdemo ga pronaći.« Antonella žustro provuče ruku pod Valentininu i povede je sa sobom kroz gužvu. »Stefano! Stefano!« Antonella nadglasava graju. Valentina se strese. To je daleko prenapadno za njezin ukus, no očito funkcionira jer je Antonella dobila priliku da izlaže ovdje brže od ijednog umjetnika kojeg poznaje. Na zvuk svog imena prema njima se okrene visok, mršav muškarac s plavom kovrčavom kosom i Armanijevim naočalama. Antonella se probija kroz gomilu sve dok se nisu progurale do

~ 25 ~

njega, nabrzinu mu predstavi Valentinu i odmah odjuri i izgubi se u gomili. Zašto, o zašto joj Antonella to uvijek radi? Ponekad je zbilja ozlojedi svojim očekivanjem da su svi otvoreni i izravni poput nje. »Dakle, ti si Valentina Rosselli, modna fotografkinja?« upita je Stefano, radoznalo je odmjeravajući kroz svoje naočale. Valentini su naočale na muškarcu oduvijek bile seksi. Doista ne zna zašto. Voli kad Theo stavi svoje naočale za čitanje, to je beskrajno napaljuje. Obično mu uzme knjigu iz ruku i navede ga da vode ljubav. »Da«, odgovori Valentina lica skamenjenog u izraz distancirane ravnodušnosti kojim nastoji prikriti stidljivost. »I naravno, kći ste Tine Rosselli? Idete njezinim stopama?« Valentina postane još napetija. Posljednja stvar o kojoj želi razgovarati jest njezina majka i njezin fotografski opus. »Da, ali ja sam umjetnica koja je sve postigla zahvaljujući vlastitom trudu i talentu«, odbrusi. »Donijela sam svoj portfolio da vam ga pokažem.« »Pa, ovdje je malko bučno«, odgovori on znatiželjno je promatrajući. »Razgovarajmo u mom uredu.« Povede je uz spiralne stepenice kroz dugačak hodnik sa zidovima od crvene opeke, začuđujuće praznim za jednu umjetničku galeriju. Uđu u njegov ured, jednostavnu prostoriju poput bijele kocke s jednom ogromnom Vignellijevom grafikom na zidu iza njegovog radnog stola. »Moram reći«, kaže Stephano sjedajući za stol, »izgledate baš poput nje«. Valentina kimne glavom nastojeći ne pokazati koliko je iritira njegova primjedba. Kada će Milano zaboraviti njezinu majku? Ona je njih očigledno davno zaboravila. Njezina majka nije bila u Milanu više od sedam godina. »Evo.« Valentina mu otresito pruži portfolio ne bi li ga ušutkala. On ga otvori i prelistava, nekoliko minuta ne govoreći ništa. Prilično dugo promatra posljednju sliku, onu s odrazom intimnih dijelova njezina tijela u venecijanskom kanalu. Ona zna da zapravo nisu vidljivi, ali i dalje osjeća laganu nelagodu pri pomisli da je gleda potpuno izloženu. Naglo, uz prasak, on zatvori portfolio. »Dobre su«, kaže žmirkajući prema njoj iza stakala svojih naočala. »Ali, bojim se, neprikladne za Galeriju Linardi.« »Kako to mislite?« Valentina je iznenađena, jer duboko u sebi i sama je svjesna da su dobre. »Ovo je galerija lijepih umjetnosti, prije svega slika, nešto fotografija, ali ono što izlažemo od fotografskih radova nije pornografija.« »Ovo nije pornografija«, ledeno uzvrati Valentina. Stephano Linardi se lecne od njezinog oštrog pogleda i žustrim pokretom ponovo otvori stranicu portfolija s posljednjom slikom. »A kako biste, na primjer, objasnili ovu fotografiju, gospođice Rosselli?« dobaci joj pogled iznad svojih naočala. »To je erotska fotografija. To je umjetnost.« On uzdahne i zatvori portfolio. »Možda i jest, po vašem mišljenju. Nemojte me krivo shvatiti, prekrasne su, i vaša tehnika je zanimljiva, ali ovdje u Milanu imamo određenu vrstu klijenata. Nisam siguran da je ovo pravo mjesto za vaš rad. Žao mi je.« Valentina zgrabi svoj portfolio. Ovaj čovjek je snob. Smjesta osjeti odbojnost prema njemu. »Nije važno. Ponudit ću ih nekom drugom.« Ne namjerava ga uvjeravati. U svom životu nikad ni za što nije molila, a i jasno joj je da je on donio čvrstu odluku.

~ 26 ~

»Slušajte«, kaže on sklopivši dlanove i ispreplevši prste. »Zašto mi ne ostavite memorijsku karticu sa svojim slikama? Doista mislim da ste vrlo talentirani i raspitat ću se okolo da vidim ima li zainteresiranih galerija koje su više orijentirane na avangardu. Što kažete na to? Zaista mi je žao. Ovo je ipak Milano. Možda bi bilo lakše da svoje radove pokušate izložiti u New Yorku ili Londonu.« Valentina nastoji zaboraviti na Stephana Linardija i njegovu galeriju. Zatomljuje osjećaj razočaranja i zaključuje da je ta galerija zapravo prekonzervativna za njezin libertinski senzibilitet. Razmišlja o tome da pode kući, ali ne želi ondje sjediti sama. I tako se dokono vrzma po galeriji dok čeka Antonellu i skupinu njezinih prijatelja da nastave noćni provod odlaskom na ples. Valentina prijateljuje s Antonellom još od umjetničke akademije. Njih su dvije prirodno stremile jedna k drugoj kroz zajedničko odbijanje da slijede gomilu. Obje su fokusirane, strastvene i ambiciozne. Antonella se specijalizirala za slikarstvo, dok je Valentina, naravno, otišla u fotografske vode. Dok su bile na fakultetu, Antonella je bila drukčija. Nedvojbeno tiša i ozbiljnija. I dalje je, očigledno, vrlo ambiciozna, ali ovu posljednju godinu Antonella je izašla iz svoje ljušture. Bila je sitna žena, ali s osmijehom koji je prštao životnom radošću, blistavim smeđim očima i velikim, nezamislivo disproporcionalnim poprsjem u odnosu na njezinu sitnu, krhku građu. Muškarci su njome bili prirodno privučeni, tako da nikada nije bila bez nekog novog ljepotana koji bi je držao pod ruku. No usprkos njezinim brojnim ljubavnim vezama, Antonella je tvrdila da traži pravu ljubav. Gospodina Pravog koji bi joj ušao u život i ostao uz nju. Mitsku figuru zbog koje su je i Valentina i Gabi s velikim užitkom zadirkivale i zabavljale se na njezin račun. Ipak, Antonelline su fantazije u Valentini budile vjeru u mogućnost da postoji šansa za sretan kraj, poput onih iz hollywoodskih filmova. Večeras je Antonella ushićena uspjehom svoje izložbe i njezino je društvo Valentini gotovo nepodnošljivo. Pa ipak je slijedi okolo, iako nije sigurna da je ikad susrela nekog iz društva koje je okružuje. Odlaze na tulum u povodu otvorenja novog kluba. Krcat je mladim i lijepim ljudima, i zrak je zagušljiv od gustog dima cigareta usprkos zabrani pušenja. Nakon samo desetak minuta Antonelli je prišao nabildani Španjolac i nedugo zatim ona je nestala sa svojim ulovom, odaslavši Valentini pijani poljubac na odlasku iz kluba. Sada kad je njezina prijateljica otišla, Valentina bi zbilja trebala krenuti kući. Jedva da poznaje ikoga u klubu, no svaki put kad pomisli na odlazak sjeti se da Theo nije u stanu. Večeras ne želi leći u svoj prazan krevet sama. Trebala bi pronaći nekoga u klubu i odvesti ga doma. Usprkos činjenici da ona i Theo nisu u službenoj vezi, što mu ona uporno ponavlja, shvatila je da ne pada u iskušenje spavati s bilo kim drugim otkako je upoznala njega. Nije baš sigurna kako je s njim. Kamo on ide? ponovno se upita. Što joj se to dogodilo? Bila je posve drukčija dok nije upoznala Thea. Bila je slobodna duha. Volio je njezine kontradikcije. Rekao je da je na površini oličenje stidljivosti i rezerviranosti, ali da je ispod te fasade drukčija Valentina - otvorena, koja pršti od neobuzdanog zanosa i neinhibirane strasti. Nije je smatrao droljom zato jer je spavala s njim čim su se sreli. Zvao ju je božicom. No sada se čini da bi htio da se promijeni. Da mu bude djevojkom. Odlučila je. Večeras će pokupiti nekog momka i odvesti ga sa sobom doma. Ne manjka joj izbora. Sjedi za stolom s ostacima Antonellinog društva okružena mladim muškarcima. Naruči još jednu čašu crnog vina i baca oko na jednog od njih. Sviđa joj se jer djeluje starije od ostalih i ima plavu kosu koja pada u nehajnim, valovitim pramenovima. Uputi mu sugestivni smiješak i značajan pogled, a onda se okrene i gucne malo vina. Za nekoliko sekundi on već stoji pored nje. Glazba snažno pulsira kroz njezino tijelo i srce joj ubrzano kuca uz njezin ritam dok ga gleda u oči, odašiljući jasnu poruku. »Bok«, dovikne joj. »Sviđa mi se tvoja kosa.« Valentina protrese svoju bob frizuru. »Hvala. Oduvijek je bila ovakva.« »Zaista?«

~ 27 ~

»Da, još od djetinjstva«, odgovori Valentina raširivši oči poput djevojčice. Sat vremena kasnije Valentina i plavokosi Alexandra posrću na putu iz kluba izlazeći u prohladnu jesensku noć. Valentina zaustavi taksi i njih se dvoje bace jedno na drugo čim je taksi krenuo. Alexandra je na njoj u kutu taksija, gura svoj jezik u njezina usta i iznenada nije tako ugodno kao što je Valentina mislila da će biti. Odgurne ga od sebe. »Što nije u redu?« upita je mičući znojnim dlanom dugačke šiške s lica. Na čelu mu ugleda nekoliko bubuljica. Koliko je zapravo godina ovom momku? »Treba mi malo zraka«, kaže ona spuštajući prozor na svojoj strani auta. Ponovo navali na nju, i ona mu pokuša uzvratiti. Zaista pokuša. No u njezinoj glavi je Theo, a i miris ovog momka uopće joj se ne sviđa. Ne želi ga, osjeća da je sve to pogrešno. Isklizne mu iz zagrljaja i pomakne se na drugi kraj sjedala. »Stvarno mi je žao, Alexandra, ne mogu.« »Zašto? Što je bilo?« »Ništa. Samo mi je slabo. Oprosti.« Ostatak puta proveli su u neprijateljskoj tišini. Čim su se dovezli pred njezinu zgradu, ona izleti iz taksija i dobaci mu dvadeset eura kroz otvorena vrata i on prihvati novac a da je nije ni pogledao. Gdje joj je, za ime svijeta, bila pamet? Mora da je student. Vjerojatno je desetak godina starija od njega. Požuri uz stepenice do ulaznih vrata zgrade iznenada otriježnjena usprkos vinu koje je popila. Osjeća se budalasto. I osjeća još nešto, nekakvu čežnju. Poželi da je Theo ovdje kako bi se mogli zajedno smijati tome kako je ispala glupa. Dok otključava vrata stana začuje zvonjavu mobitela. Tko bi je, pobogu, mogao zvati u četiri ujutro? Theo? Stane preturati po torbi i izvuče mobitel, ali na ekranu je broj koji ne prepoznaje. Alexandru nije dala svoj broj, u to je sigurna. Nakratko pomisli na stranca u vrtu. Je li on nekako mogao doći do njezinog broja? »Da?« »Gospođica Rosselli?« »Da, tko je to?« »Oprostite što zovem u tako neprikladno vrijeme...« »A s kime to razgovaram?« Znatiželja nadvlada poriv da prekine vezu. »Moje ime je Leonardo Sorrentino. Nadao sam se da biste mogli biti zainteresirani da za mene obavite neki fotografski posao.« »Morat ćete kontaktirati moju agenciju«, odgovori ona odsječno. »Ne, ne mislim na modnu fotografiju. Govorim o drugoj vrsti vašeg rada.« Valentina zatečeno šuti. Jako malo ljudi zna za njezine erotske fotografije. Nije ih stavila ni na svoju web stranicu. Kako je ovaj čovjek došao do njezinog broja? »Tko vam je rekao za moje druge radove?« »Bojim se da vam ne mogu reći, jer zainteresirana strana želi ostati anonimna. Ali oni sponzoriraju taj vizualni projekt koji sam inicirao. Očigledno misle da biste vi bili idealna osoba da to dokumentirate, pogotovo zato što ste žena.« »Ja nisam fotograf koji snima u dokumentarnom stilu«, pobuni se Valentina. »Znam to«, kaže on i nakratko zastane. »Baš zato vas želimo. Želimo da se projektu približite iz umjetničkog kuta. Trebamo vas da pokažete drugu točku gledišta, da razbijete stereotipe...« »Zaista ne znam o čemu pričate.« »Dopustite da vam objasnim, gospođice Rosselli. Ja vodim jedan klub, posebno mjesto za one koji žele izraziti svoju seksualnost na osobit način.« »Na koji način?« upita Valentina, dok joj se glavom množe vizije mračnih, užasnih stvari.

~ 28 ~

»Pretpostavljam da je to nešto što poznajete pod nazivom sadomazohizam, no ja mislim da je to prilično nesretno sročen naziv za ono čime se mi bavimo. Ja bih to radije nazvao seksualnim igricama... ili seksom s pričom.« S & M. Valentinina je znatiželja podražena. Uvijek je time bila fascinirana, iako se u to nikad nije upuštala i nikada nije mislila da bi to željela. Nije li za ženu ponižavajuće biti vezana i prepuštena nekome na milost i nemilost? A ipak, mora priznati da ponekad kad Theo i ona vode ljubav osjeti potrebu zatražiti ga da je veže. Ne zna zašto. Znači li to da u njoj postoji dio koji je slab i submisivan? »Onda«, nastavi Leonardo, »jeste li zainteresirani da me sutra nazovete i da se navečer nađemo i razgovaramo o tome?« »U redu«, kaže Valentina s izvjesnim oklijevanjem, nesigurna kako će se osjećati ujutro. Uostalom, uvijek može otkazati. »Mogu li vas pitati zašto ste me nazvali u ovako čudno vrijeme?« »Vidio sam vas sinoć na izložbi, ali nisam vas uspio uhvatiti prije nego što ste otišli. Nakon toga sam morao raditi... Tek sam sad završio s poslom. Pretpostavio sam da ćete još uvijek biti budni, Stephano mi je rekao da ste otišli u noćni klub sa svojim prijateljima.« Dakle, vlasnik galerije Stephano Linardi je taj koji ju je preporučio ovome čovjeku. Mora da mu je pokazao njezin USB sa slikama. Stvarno je bio brz. Trebala mu je biti zahvalna, ali se i dalje osjećala povrijeđenom što je obezvrijedio njezin rad. Kad je shvatila da neće moći zaspati, Valentina otvori svoj iMac, ulogira se i ukuca S&M. Odmah iskoči nekoliko uznemirujućih slika. Žena sputana debelim, grubim konopcem, svezanih zapešća i gležnjeva. Druga slika prikazuje djevojku koja visi s nečeg nalik na viseću mrežu za ležanje načinjenu od užadi što je opletena oko njezina tijela i toliko je čvrsto steže da joj grudi strše iz nje a intimni dijelovi su joj izloženi i ranjivi. Zar ove žene zaista uživaju u ovome? Ugasi kompjuter i uz lagani tresak zatvori poklopac laptopa. Poželi da s nekim može razgovarati. Ali nema nikoga bliskog osim Thea, a on je, naravno, nedostupan. Što bi Theo mislio o ovom »projektu«? Nekako zna da bi je apsolutno podržao. Često je zove svojom neustrašivom Valentinom. Sviđala mu se njezina sklonost avanturi. Je li u zadnje vrijeme postala dosadna? Je li to razlog što on neprestano odlazi? Ponovo pomisli na onog prištavog studenta, Alexandra, i strese se od gađenja. Valentina odlazi do spavaće sobe, otvori patentni zatvarač i pusti da joj haljina sklizne s umornog tijela. Potom otkopča haltere i čarape joj spuznu s nogu. Toliko je iscrpljena da ih ostavi odbačene na podu. Legne na krevet samo u grudnjaku i tangama i s noćnog ormarića uzme posljednji print koji je razvila. Dugo ga i pozorno promatra, sve dok joj se oči ne počnu sklapati od umora. Fotografija je krupni plan gležnja. Tankog gležnja s nečim zavezanim oko njega... Možda je to jedna od njezinih čarapa? Uzdrhti od pomisli na to što je moglo biti učinjeno vlasnici ovog gležnja. Svezana i bespomoćna... No uz strah istovremeno osjeti napaljenost. Pita se je li stranac iz vrta još vani i promatra li njezin stan. Želi li upasti unutra i svezati je? Činiti joj neizrecive stvari? To je zločesta, prljava pomisao, ali i intimna, ona na koju u svojem umu ima pravo. Valentina zatvori oči i gurne prste pod uzicu svojih tanga. Zamišlja da su joj gležnjevi i ruke vezani za ogradu kreveta. Ruke koje ju diraju nisu njezine; pripadaju nepoznatom čovjeku. Zamišlja se s povezom na očima, u mraku, i njezin užas i žudnja slijevaju se u jedno. Što će se dogoditi sljedeće? Te erotske slike koje joj je Theo dao guraju je nečemu nalik na rub litice. Nije sigurna želi li on da zakorači preko tog ruba ili ne. Želi li on da ona vodi dvostruki život?

~ 29 ~

Belle Doktor je opet u kućnom posjetu. Danas Belle kleči na krevetu okrenuta prema prozoru, a on stoji iza nje. Dok joj stavlja povez preko očiju, srce joj počinje jače tući. Što će joj danas učiniti? Puna očekivanja oblizne usne. Doista uživa u igri s Doktorom. Poliježe je na krevet i veže joj noge. »Čini mi se da se osjećaš loše, Belle«, kaže. »Da, Doktore. Molim vas, možete li me izliječiti?« »Da vidimo kako ti danas mogu pomoći«, odgovara. Čuje kako otvara torbu i kako instrumenti udaraju jedan o drugi dok Doktor nešto traži. Opet se igra s instrumentima. Izaziva je. Zamišlja sve što joj je zadnji put pokazao. Možda će danas upotrijebiti neki od njih? Počinje ubrzano i plitko disati. »Ne boj se, Belle«, govori joj Doktor kao da joj čita misli. »Imam nešto od čega će ti biti mnogo bolje.« Na njezino iznenađenje, ono što osjeća na koži nisu njegove meke usnice nego neka tekućina. Po sredini trbuha razlijeva joj ulje. Utrljava ga polako joj masirajući trbuh kružnim pokretima. Osjeća njegov svjež, sladak biljni miris dok joj se upija u kožu. Doktor je polijeva uljem, premazuje joj grudi, trbuh i bedra. Njegova snažna ruka je masira, njegovi prsti utiskuju joj se u kožu, a ona se gubi u božanstvenom mirisu pomiješanom s njegovim polaganim, odmjerenim dodirom. Doktoru se ne žuri, trlja joj svaki dio tijela, od vrška brade, pa preko ruku, dlanova, prstiju, grudi i trbuha sve do bedara, listova, stopala i nožnih prstiju. Odvezuje joj gležnjeve i okreće je na trbuh. Prolijeva joj ulje po leđima i masira je prelazeći od zatiljka niz kralježnicu pa sve niže i niže, do stražnjice. »Je li ti bolje, Belle?« Ona stenje u jastuk ne uspijevajući izgovoriti ni riječ. Rastapa se poput toga aromatičnoga ulja koje joj se upija u kožu. Osjeća se poput svile i želi se oviti oko toga muškarca i primiti ga u sebe. Osjeća kako joj se Doktor primiče i liježe joj na leđa, pritišćući svoje golo tijelo o njezinu uljem premazanu kožu. Predivan je osjećaj tolike bliskosti. Kao da ih ulje spaja, njegov miris je čaroban i Belle više nije u današnjoj Veneciji, nego u drevnome gradu mračnih Maura i mističnih kršćana. Doktor prodire u nju i zajedno se ljuljaju u skladnom ritmu. Okreću se prepuštajući se osjetilima, a Belle se čini kao da stvaraju prekrasno djelo koje će svi vidjeti. Sliku, otisak njihove strasti. »Draga moja«, doziva je nježno, ulazeći u nju sve brže i obuhvaćajući dlanovima njezine dojke. Zabija se u nju, a ona jaše s njim na arapskom pastuhu preko saharskih dina. Pleše za njega pod pustinjskim nebom, dok zvijezde padaju odražavajući ushit koji je prožima, a sićušni zvončići zveckaju oko njezina trbuha. Ljube se usta punih meda, hrane jedno drugo slatkim ljepljivim datuljama i leže na jastucima u šatoru koji zapuhuje vruć vjetar. I ona se gubi u pješčanoj oluji vlastite ekstaze svršavajući dok Doktor, njezin arapski princ, uranja sve dublje u nju. Danas Doktor ne ustaje odmah. Ona osjeća kako joj mirisno ulje i njegova sperma teku niz bedra i instinktivno prstom poseže dolje i opipava tekućinu. Kad bi bar osjećaj slobode koji ima u ovom stanu mogla prenijeti u svoj dom i brak. Pokušala je uzbuditi muža, ali uzalud. Ne zbog užitka nego zbog mira. Kada bi bio zadovoljan, možda bi se manje ljutio na nju. Kad se Belle tek udala vjerovala je da joj je dužnost zadovoljiti ga u krevetu, jer da nije bilo g. Brzezinskog ona i njezina majka sigurno bi bile potpuno upropaštene. Bile su napuštene u ratom razorenoj Varšavi, bez ikoga tko bi im pružio zaštitu, a ona je ocu na samrtnoj postelji obećala da će

~ 30 ~

prihvatiti bračnu ponudu g. Brzezinskog kako bi se spasile. On im je omogućio bijeg, i Belle nikad nije prestala osjećati da mu nešto duguje. Nije voljela muža i bilo joj je jasno da ni on ne voli nju. Nikad nije shvatila zašto ju je pristao oženiti. Ona nije imala izbora. Ali ipak, g. Brzezinski je nekad bio galantan. Sjećala se njegove ljubaznosti prema njoj i majci na početku braka, kada su tek stigli u Veneciju. Tek kad se majka razboljela njegovo raspoloženje prema njoj se promijenilo. A otkako majka više nije živjela s njima, g. Brzezinski postao je posve drukčiji čovjek, kao da se cijelo to vrijeme iza ljubazne vanjštine skrivala mračna duša. Postao je grub u spavaćoj sobi. Nekoliko ju je puta silovao u snu. Danju ju je neprekidno tukao. Što god bi učinila, nije bilo dovoljno dobro. Njezin je brak postao noćna mora. Svaki njezin udah iznervirao bi njezina muža. Doktor je otišao jednako nečujno kao što je došao. Belle je skinula povez i ustala s namaštenog kreveta. Plahte su uništene, ali nije ju briga. Odlazi do velikoga zrcala i gleda se. Sviđa joj se ono što vidi. Ženu u punom cvatu, rumenu od netom doživljena zadovoljstva. Oči su joj raširene i tamne dok se prisjeća arapske avanture s Doktorom. Popravlja ravno ošišanu crnu kosu. Nerviraju je pramenovi koji strše. Večeras joj kosa izgleda još sjajnije, kao da se ispod crnoga sjaja skrivaju pustinjske zvijezde, kao da sjaji iznutra. Ovdje je potpuno druga žena nego u kući g. Brzezinskog. Kupa se, pomno ispirući ulje u mirisnoj, vreloj kupki. Žurno se odijeva znajući da se muž danas vraća i da je očekuje za večerom. Mora se vratiti prije njega i skinuti odjeću koju nosi Belle i opet postati Louise. Zuri se preko mosta Rialto, pa preko tržnice i poljana Rialto Novo, dok joj čizme odjekuju kamenim pločnikom. Golub odjednom poleti, a ona pogleda gore i u tom trenutku uhvati pogled muškarca koji prolazi pokraj nje. Umjesto da skrene pogled, ona se zagleda u njegove oči. Prepoznaje ga. Lice mu je poput vučjega, oči boje prženih badema, a u uhu ima zlatnu naušnicu. Izgleda kao gusar, pustolov iz prošlosti. Muškarac joj se nasmiješi, a ona zna da ga može imati, ako samo poželi. Ali žuri se doma i nema vremena. Nastavlja dalje pokušavajući zanemariti lupanje u grudima. Osjeća njegov pogled na leđima. Zna da je gleda, ali ne okreće se. Napokon, on je tek još jedan mornar poput mnogih.

~ 31 ~

Valentina Priča o tome kako su se ona i Theo upoznali i dalje zapanjuje Valentinu. Naravno, ona nikada nije vjerovala u ljubav na prvi pogled, pa je to valjda bila žudnja na prvi pogled, ili nešto poput toga. Još ne može pojmiti svoje ponašanje te noći. Nije bila pijana, i iako je znala biti spontana, nije joj jasno kako je mogla pozvati u kuću potpunog stranca. A ipak, Theo nikada nije bio stranac. Zagonetan i okružen aurom tajnovitosti, da, ali uvijek je imala osjećaj da ga oduvijek poznaje, još od trenutka kad su se prvi put ugledali u metrou. Bilo je to prošlog proljeća, oko deset sati navečer. Vraćala se kući nakon što je s Gaby pogledala u kinu film Ponoć u Parizu. Od svoje se prijateljice oprostila pred kinom jer je Gaby imala zakazan sastanak sa svojim novim ljubavnikom. Valentina je tu vezu odbila komentirati, usprkos nagovaranju svoje prijateljice da joj kaže što misli. Što je mogla reći? Gabyin novi muškarac bio je oženjen. Duboko u sebi bila je zabrinuta za svoju prijateljicu, ali joj nije htjela reći što da radi. Nije ju imala pravo osuđivati. I tako je Valentina iz uma izbacila bojazan da će Gabyno srce biti slomljeno i krenula niz ulicu da uhvati metro za povratak kući. Stajala je u polupraznom vagonu zaokupljena mislima i ne obraćajući pažnju na ljude oko sebe zamišljeno piljila u reklame na drugom kraju metroa. Razmišljala je o filmu kojeg je upravo gledala i o mogućnostima putovanja kroz vrijeme kao što je to činio lik kojeg je glumio Owen Wilson. Koje je razdoblje za nju bilo zlatno doba? Kad bi mogla otputovati u prošlost, koje vrijeme i koje mjesto bi izabrala? Naravno, već je znala odgovor. Bile bi to dvadesete u Hollywoodu, era nijemih filmova. Jazz, pin-up djevojke, hedonizam! U sebi se osmjehnula na tu pomisao. Mogla bi upoznati Louise Brooks. Kad bi mogle razgovarati, što bi je pitala? Vjeruješ li u ljubav, Louise? Je li moguće biti slobodna duha i biti voljen? Pri pomisli na odgovor koji bi joj mogla dati njezina ikona, Valentina osjeti tugu. Louise Brooks je skupo platila činjenicu da je bila izravna, nesputana mlada žena ispred svoga vremena. Hollywood joj je okrenuo leda, a njezin je talent ostao neprepoznat. Da je Louise Brooks mlada glumica danas, pomislila je Valentina, sigurno bi igrala lik koji je u filmu Woodyja Allena glumila Marion Cotillard. Valentina se osvrne oko sebe zamišljajući da je u filmu koji je odvodi u prošlost. Putnici oko nje postali su mutne, razlivene sjene, suvišni statisti, dok je rukama klizila niz svoju usku suknju a potom prekrižila noge u finim čarapama i sklopila u krilu ruke u rukavicama. Bila je gospođica Valentina Rosselli, hvaljena i slavljena starleta nijemih filmova na svom svakodnevnom putu na snimanje. Ovo nije bio metro u Milanu, već tramvaj u Los Angelesu 1926. I dok je lebdjela u toj bajkovitoj fantaziji, odjednom se zatekla kako zuri u radoznale oči Thea Steena. Stajao je pred njom usred čarobne izmaglice njezina sna stvarniji od bilo kojeg muškarca kojeg je ikad ugledala. Nije se mogla oduprijeti osjećaju divljenja. Odjeven u elegantno prugasto poslovno odijelo, s kravatom, njegovane tamne kose, tajanstveno zamagljenih očiju koje su je zainteresirano promatrale, izgledao je kao da je izašao ravno iz nekog starog filma. Njegovo lice i čitava njegova pojava zračili su šarmom filmskog idola. I gledao je ravno u nju. Napadno. Bilo je nemoguće skrenuti pogled. Njegove duboke plave oči magično su je privlačile. Prošlo joj je kroz glavu da je zasigurno začarana, jer je osjetila kako joj trepavice nekontrolirano trepere a zjenice se šire. Metro je stao na Duomu i grupa tinejdžera je nagrnula unutra ispunivši prostor između nje i plavookog stranca. No i dalje su se netremice gledali. Zapravo, tijela koja su se naguravala između njih naglasila su erotičnost njihove optičke povezanosti. Do nje je mogao doprijeti samo svojim pogledom. Pokušala je odvratiti pogled od tih hipnotičkih plavih očiju, no bezuspješno; bila je privučena još više, očima upijajući svaki djelić njegova lica. Tamna kosa, ugljenocrna poput njezine, brončana put, muževna čeljust s tamnom dvodnevnom bradom. Zamisli

~ 32 ~

dodir tih dlačica na svojoj goloj koži i uzdrhti. Zurio je u nju, požudno, i na trenutak se upitala je li možda opasan. Pokušala je odmaknuti pogled u stranu, usmjeriti ga prema dolje, bilo kamo, samo ne prema njemu. Pomislila je i da siđe na stanici Cordusio i da ostatak puta prijeđe pješice. No upravo u trenutku kad je gotovo ustala nasmiješio joj se, i to je sve promijenilo. Valentina se rijetko smiješi, no privlače je ljudi koji to čine. Theov osmijeh bio je šarmantan, otvoren i zavodljiv. Taj joj muškarac ne predstavlja nikakvu opasnost. Theo ju je osvojio svojim osmjehom. Nakrivila je glavu i uputila mu polusmiješak na način Louise Brooks, podignuvši jednu obrvu i pogledavši ga upitnim pogledom. Bilo je to najviše što je mogla učiniti, ali bilo je dovoljno. Tinejdžerska družina izašla je na stanici Cairoli i ostali su sami, s vatrom koja se medu njima rasplamsavala u praznom vagonu. No niti jedno od njih nije progovorilo. Kao da bi riječi mogle razbiti erotsku magiju medu njima. Oboje su ustali točno u isti trenutak. Kako je znao da je baš ovo njezina stanica? Krenula je prema vratima, osjećajući ga tik iza sebe. Netom prije no što se vlak dokotrljao do Cadorne, uzeo ju je za ruku u rukavici i okrenuo je prema sebi tako da su se našli licem u lice. Usne su mu se spojile s njezinima u savršenom filmskom poljupcu. Vlak je ulazio u stanicu, i dok je kočio pala mu je na prsa. Mirisao je na Bulgari, snažan i zamaman. Vrata su se razmaknula i oni su sišli na peron zajedno, držeći se za ruke. Nisu razmijenili niti riječ. Nije ni trebalo, jer su njihove oči već sklopile dogovor na toj začaranoj vožnji metroom. Držeći se za ruke hodali su peronom, popeli se pokretnim stepenicama, prošli kroz pregradu i izašli u olujnu ožujsku noć. Vani je pljuštalo kao iz kabla, ali to je samo pojačalo erotičnost trenutka. Ovio je svoju ruku oko njezinog ramena u nastojanju da je zaštiti od kiše i potrčao s njom niz ulicu, puštajući je da ga vodi kamo god gazeli povesti. Čim su ušli u njezin stan ponovo su se poljubili. Ovaj put dublje. Pripili su se jedno uz drugo, osjećajući obrise tijela kroz mokru odjeću. Nakratko je zastao i odmaknuo se promatrajući je kako žustrom kretnjom skida mokre rukavice, baca kaput na pod i polako otkopčava bluzu, dugme po dugme. Čekala je da progovori, ali kao da je znao što je željela. Bez riječi. Ništa lažno, samo slijepa, sirova žudnja. Umjesto riječi, uzvio je obrvu i progovorio izrazom lica. Polako je skinuo jaknu, pustivši da sklizne s njega. Usprkos uzbuđenosti, pažljivo ju je objesio na naslon stolice prije nego što je počeo otkopčavati košulju. Ah, pomislila je zadovoljno, ovaj muškarac ima visoke standarde. Među njima je rasla vrelina požude poput vruće ljetne izmaglice dok su jedno drugo gledali kako se skidaju, još uvijek se ne dodirujući. Dražeći jedno drugo obećanjima svojih tijela, skidali su se polako, lijenim, bestidnim plesom predigre. Istrgnuo je košulju iz hlača i skinuo je. Ona je zauzvrat skinula svoju bluzu, pustivši da joj sklizne s ramena. Polako je otkopčala grudnjak i pustila da padne s njezinih grudi. Gledala je kako mu se prsa zatežu dok je promatra, slušala njegov plitki dah. Njezino je tijelo reagiralo bolnom žudnjom na erekciju u njegovim hlačama. Ne bi trebala ovo raditi. Skidati se pred strancem u vlastitom stanu obećavajući mu seks. Nisu se čak niti predstavili jedno drugom. A ipak, čista ekstatična prepuštenost fatalnom susretu dvoje stranaca palila ju je i gonila da nastavi. Večeras bi se zaista mogla izgubiti u tom muškarcu. Kliznula je rukama iza leda i otvorila patentni zatvarač suknje izmigoljivši iz nje gibanjem bokova i tako je ostala stajati pred njim - pohotnica u svojim tangama, čarapama i halterima. Njegove usne izviju se u smiješak, a u očima mu se pojavi žar dok ju je proždirao pogledom zadovoljan onim što vidi. Otvorio je rasporak svojih hlača i pustio ih da spuznu na pod. Vidjela je kako napinje mekanu tkaninu bokserica i žudjela je da ga dodirne. Da ga onjuši. Osjeti u sebi. Muškarac iz snova, izašao ravno iz dvadesetih, oživio je u nijemom filmu njezine stvarnosti. Mogla je vidjeti mokre tragove kiše kako svjetlucaju na njegovim prsima i zakoračila je prema njemu odvažno se nagnuvši i polizavši kapljicu s njegove kože. Jednom ju je rukom primio za rame i privukao je bliže k sebi, i ona osjeti njegov napeti ud kako se trlja o njezin trbuh. Bio je mnogo viši od nje, i njegova visina još ju je više uzbudila. Željela se popeti na njega, kako bi ih oboje spustio dolje i pribio je na pod svojim dugim mišićavim nogama. Trljali su se jedno o drugo, grijući jedno drugome vlažnu smrznutu put. Njegova je šutnja bila opojna, kao da je znao da bi riječi uništile vatru strasti medu njima. Osjećala se kao posve druga žena, koja se odrekla normalnosti prepustivši se čistoj nasladi i žudnji. Što ju je potaklo da se ovako ponaša? Je li to bilo romantično ozračje oko svega toga, kao da zaista živi scenu u filmu, ili ju je na to gonila pohotna želja koja je pulsirala njezinim bićem, »prljavost« onog što je radila. Nije znala. Nije marila.

~ 33 ~

Valentina ga je uzela za ruku i povukla ga prema spavaćoj sobi, hodajući unatraške preko odbačene odjeće razbacane po podu. Pustio ju je da ga vodi i čim su ušli u sobu uzeo ju je u naručje i odnio do kreveta. Romantičnost tog poteza oduzela joj je dah. Niti jedan je muškarac prije njega nikada nije nosio u naručju. Pažljivo ju je položio na krevet i kleknuvši kraj nje milovao joj je tijelo vršcima prstiju izmamivši joj tako dubok, grleni uzdah da joj se učinilo da nikad prije nije uistinu udahnula kako treba, iz trbuha. Otkopčao joj je haltere i skinuo joj čarape odmotavajući ih polako niz njezine noge, očito uživajući u tom rijetkom ritualu. Danas malo djevojaka nosi čarape s halterima. Oko kažiprsta je ovio njezine tange i iznenada ih snažno povukao, tako da su se rasporile na dva dijela. Energija medu njima se izmijenila kad ju je uzeo i podigao, i ponovo su se počeli ljubiti. Srce joj je počelo mahnito tući kad su im se ugrijana tijela stopila u jedno. Ovaj je muškarac ispod svoje civilizirane površine bio divlja pantera. Njezina koža pod njegovim je dodirom bridjela od užitka, kao da je oboma bilo oduvijek suđeno da se sretnu, kao da je te noći u igri bila neka sila koja ih je oboje dovela u taj metro u Milanu točno u isto vrijeme. Apsurdna ideja, no ipak predivna, čudesna fantazija. Njegove usne na njezinim, njegov okus tako sladak i baš onakav kakav joj odgovora. Rukama posegne prema dolje i naglim pokretom skine mu bokserice i uzme njegov penis u ruku nježno ga stišćući. Željela ga je odmah, prije nego što magija medu njima nestane. I dalje ga ljubeći, drugom rukom posegne prema noćnom ormariću i otvorivši ladicu izvuče paketić kondoma. Lagano se odmakne od njega, pronađe mu ruku i pruži mu paketić. Željela se uvjeriti da i on to želi. Nasmiješio joj se s razumijevanjem. Džentlmen, naravno, korištenje kondoma se ne dovodi u pitanje. Dok ga je navlačio nagnuo se unatrag naslonivši se na pete, a ona ga je gledala osjećajući kako joj utroba treperi od iščekivanja. Podignuo ju je i okrenuli su se, tako da je sada ona bila gore. Uzela ga je u ruke i dok se naginjala prema dolje pritisnuvši svoje usne o njegove, gurnula ga je u sebe. Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se posljednji put seksala, no odmah je shvatila da joj nikada prije ni s kim nije bilo ovako dobro. Čak ni sa Francescom. Je li činjenica da su jedno drugome bili potpuni stranci učinila seks tako nevjerojatno intimnim? Koliko joj je samo ovo ljudsko biće vjerovalo. Koliko li je ona vjerovala njemu. Bilo je tako intenzivno, tako opojno. Lagano se uzdigla i balansirala nad njim prije nego što se ponovo spustila na njega. Posegnuo je za njezinim grudima i stao ih nježno mijesiti, poluotvorenih usta, jezikom palucajući po zubima. Na početku je mislila da će svršiti u njoj, i da će u tome uživati iako sama neće doživjeti vrhunac. Nikada nije mogla doživjeti orgazam ako bi muškarac imao kondom, pogotovo ako bi prvi put spavali zajedno. No s ovim joj se strancem dešavalo nešto posve novo. Nije se predao vlastitom užitku, već ju je držeći je za ruke podizao i spuštao, izdižući svoje bokove prema njezinim i potičući je da ga jaši sve brže i brže. Prodirao je sve dublje i dublje, neprestano i neumoljivo. Ponovo su se prevrnuli i sada je on bio na njoj, utiskujući se u nju. Počela je osjećati kako podrhtava. Je li to moguće? Ubrzano je disala, puzeći uza zidove ekstatične prepuštenosti, primičući se sve bliže vrhuncu. Sagnuo se i ugrizao je za bradavicu, ponovo duboko i naglo prodro u nju, i na svoje zaprepaštenje svršavala je, žestoko pulsirajući oko njegova tvrdog, ukrućenog uda. Pogledala ga je u oči, sada su bile gotovo crne i zurile su ravno u nju, čiste i jasne poput oniksa. Ispustio je uzdah užitka pridruživši joj se u njezinom orgazmu, i srušio se na nju tako da su utonuli jedno u drugo. Valentina je dosad u svom životu iskusila nekoliko seksualnih susreta na jednu noć, i svi su bili razočaravajući. Nakon što bi završili osjećala se gotovo posramljeno, dok se pokušavala riješiti momka a da ne ispadne previše hladna. No ovaj put bilo je drukčije. Kakva je ovo bila magija? Činilo se da ga je opčinila koliko i on nju, jer nakon što su prvi put vodili ljubav, nisu zaspali, pa čak ni pričali, već su krenuli ispočetka. Kako mu je samo to uspijevalo, pitala se. Je li on nekakav supermen? Te prve noći vodili su ljubav bez zaustavljanja. Bilo je kao da jedno drugome istražuju svaki kutak tijela u beskraju tih osam sati. Bila je pod njim i na njemu. Činili su to stojeći. Sjedila mu je u krilu okrenuta leđima, izvijajući se unatrag kako bi joj odostraga mogao dohvatiti grudi, potiljkom dodirujući njegovu bradu. Klečala je pred njim na koljenima dok ju je uzimao straga. Sjedila je na njemu na stolcu u kuhinji kad je otišla da im donese čašu vode a on ju je slijedio. Bila je

~ 34 ~

na njemu na podu hodnika na povratku u sobu. Bili su čvrsto zagrljeni pod tušem idućeg jutra. Sva ova strast Valentini je bila poput povratka kući, a ipak, nije mu znala ni ime. Valentina pošprica malo komprimiranog zraka po starom negativu i nježno ga iščetka četkicom od samurovine. Pažljivo ga položi između dva komada čiste plastike i spusti ga na toaletni stolić. Prisjetila se prvih trenutaka kad se idućeg jutra probudila očekujući onaj osjećaj nelagode koji se javi kad u svom krevetu pod hladnom svjetlošću dana ugledaš stranca i jedva čekaš da ode. No to se nije dogodilo. Probudila se obasuta njegovim poljupcima pa su ponovo vodili ljubav, tako nježno kao da su oduvijek bili ljubavnici. Ta noć bila je najerotičnija u njezinom životu. Pa ipak, ništa nije očekivala od njega, čak i nakon što su se jedno drugom predstavili: Theo Steen, Amerikanac, povjesničar umjetnosti, u Milanu radi na svojoj postdoktorskoj disertaciji, nije u vezi; i Valentina Rosselli, profesionalni fotograf, rođena Milanežanka, također nije u vezi. Kad se Theo idućeg jutra uz kavu i brioše našalio da bi ovo bila dobra priča za pripovijedanje njihovoj djeci, mislila je da samo pokušava biti duhovit. Kako bi dvoje ljudi koji su se upoznali na takav način imali šanse održati ikakvu vrstu veze? Bila je neizrecivo iznenađena kad ju je iduće večeri nazvao i pozvao je van na piće. Vjerovala je da joj se više nikada neće javiti, i njegov je poziv prihvatila s oklijevanjem. Sada su njihovi životi isprepleteni, bez obzira na to koliko se ona snažno trudi održati distancu. Je li to poruka tih negativa? Theov način da s njom pokuša komunicirati? Podigne uvećane printeve koje je do sada razvila i posloži ih na krevetu u niz. Uz »pejzažnu« stražnjicu i svezani gležanj, tu su još četiri slike. Na jednoj je očito ušna školjka sa zlatnom naušnicom, previše jednostavnom i premalenom da bi bila komad ženskog nakita. Tu je i slika ruke u dugačkoj rukavici koja drži nisku bisera. Valentini se ova slika posebno sviđa, zbog kontrasta crne rukavice i bijelih perli. Tu su i usne, nenasmiješene i tamne; da je fotografija u boji, vjerojatno bi se pokazalo da su namazane crvenim ružem. I napokon, ono što joj najviše draška maštu je fotografija oka. Samo jednog. Snimljeno je iz tolike blizine da joj je trebalo neko vrijeme da shvati o čemu je riječ. Oko gleda prema dolje, tako da je sve što može vidjeti tek sedefasti kapak uokviren ravnom i definiranom obrvom i dugačkim crnim trepavicama što dopiru do vrha obraza nepozate osobe. Tko je ta žena? Valentina je obuzeta nepodnošljivom znatiželjom. Jedina osoba koja bi joj možda mogla pomoći da nade odgovor vjerojatno je negdje na drugoj strani Atlantika i ne odgovara joj na pozive. Pokušava li je to Theo izludjeti frustrirajućom neizvjesnošću? On zna da će je ova zagonetka opsjedati, no jednako tako zna i da će joj se to svidjeti. Čini joj se da će biti nemoguće otkriti identitet žene prikazane u krupnom planu na fotografiji a niti muškarca sa zlatnom naušnicom. Nema apsolutno nikakve informacije o njima. U Theovom radnom stolu nije bilo ničega. Zagrize usnicu i podigavši fotografiju svezana gležnja pozorno je promotri. Te su joj se slike počele uvlačiti u snove. Prošle noći sanjala je da su joj gležnjevi svezani za krevet, baš kao na slici što ju je promatrala prije nego što je zaspala. Bio je to nevjerojatno erotičan san, u kojem ju je Theo milovao i cjelivao po čitavom tijelu. Probudila se bolno žudeći za svojim ljubavnikom, razočarana što ga nema. Možda je takve snove imala zbog telefonskog poziva Leonarda Sorrentina. No sada nema vremena analizirati svoje snove. Mora se spremiti za sastanak s tim Leonardom, vlasnikom S&M seks kluba. Što obući? Rana je večer, no ipak se ne želi previše izazovno odjenuti i privući bilo kakvu neželjenu pažnju u ovom klubu. Isto tako ne želi se isticati previše nemarnim ili pak konvencionalnim izgledom. Na kraju obuče crne hlače, potkošulju od žerseja i kožnu jaknu, što je uvijek siguran izbor i lijepo se slaže s njezinom crnom bob frizurom. Nanese malo tamnog ruža boje mesa i zgrabi torbu s fotoaparatom te izađe iz stana. Nije sigurna hoće li je večeras trebati, ali ocijeni da je bolje biti spreman. Ulazeći u taksi ugleda siluetu koja je iskoračila iza auta na drugoj strani ulice. Muškarac drži ruke u džepu i zuri u nju. Pogleda iza sebe, no ondje nema nikog. Da, definitivno promatra nju. Instinktivno osjeti da to nije muškarac iz vrta. Stariji je, niži i krupniji, sijede kose. Izgleda kao da joj želi nešto reći, ali mu ona ne da priliku. Taksi pojuri a ona se okrene i pogleda kroz stražnji prozor. Muškarac i dalje stoji nasred ceste, s rukama u džepovima, namrgođen.

~ 35 ~

U posljednja dvadeset četiri sata promatrala su je dva nepoznata muškarca. Ne može suzbiti osjećaj lagane uznemirenosti, i poželi da je Theo ovdje. Izvadi mobitel iz torbe i neodlučno ga drži među dlanovima. Možda bi ga mogla nazvati? Pitati ga kad će se vratiti? Pita se kako bi reagirao kad bi mu rekla za anonimne promatrače. Bi li joj rekao da je paranoična i da je čovjek iz vrta možda tek plod njezine mašte. Ali što je s čovjekom kojeg je maloprije vidjela? On jest bio stvaran, i zaista se činilo kao da želi s njom razgovarati. Prekori samu sebe što uopće razmišlja o njemu. Theo bi joj rekao da je on obični ljigavac koji joj se želi nabacivati. Valentina, nesvjesna si učinka koji imaš na muškarce, znao bi joj reći, a ona bi se na to nasmijala. Rekla bi mu da ona nije nikakva Marilyn Monroe. »Apsolutno, i nisi, draga. Ali ne želi svaki muškarac prsatu plavušu, znaš?« Ubaci mobitel u torbu i odagna pomisao na oba neznanca. Pred njom je zanimljiva večer. Živci joj trepere od nervoze. Što će joj Leonardo Sorrentino večeras pokazati? Treba biti prisebna i mirna, ne opterećivati se u ovom trenutku bilo čim drugim. S&M klub je u dijelu Milana koji Valentina ne poznaje jako dobro, u blizini Via Garligliano u kvartu Isola. Dio je to Milana koji je nekoć nalikovao na Veneciju, dok Mussollini nije dao popločiti sve kanale. Nekoć je to bilo vrlo trošno, prljavo i oronulo područje, ali nedavno se pretvorilo u prilično trendovsko mjesto. Poput S&M kluba koji postupno postaje sve popularniji. Srce joj ubrzano lupa od nervoze i uzbuđenja. Osjeća kako joj se želudac grči u iščekivanju. Nakon onog što je prošle noći vidjela na internetu, odlučila je da više neće gledati fotografije vezane za S&M. Ne želi dodatno pojačati osjećaj odbojnosti. Nije riječ o tome da osuđuje ljude koji to prakticiraju. Jednostavno ne vidi nikakvu privlačnost u boli kad je riječ o seksu. No ipak je zaintrigirana. Želi razumjeti tu mračnu stranu ljudske seksualnosti. Je li tu riječ o perverziji ili o nečem oslobađajućem, o ponašanju u skladu s prirodnim, animalnim nagonima? Leonardo Sorrentino je potpuna suprotnost onome što je Valentina očekivala. Za početak, mlađi je nego što je mislila. U glavi je imala sliku starijeg muškarca, debelog i ćelavog, pomalo opscenog. Naravno, stereotip. Leonardo je vjerojatno samo nekoliko godina stariji od nje. Tamne je puti, poput Thea. Čak je malo i podsjeća na njezinog ljubavnika, s njegovim opuštenim, ugodnim osmijehom. Iako Leonardo nije visok kao Theo, i oči mu nisu plave, već tamnosmeđe. Odjeven je u besprijekorno i očito skupo tamnoplavo odijelo i košulju boje ljubičica, koja na njemu ne djeluje nimalo ženskasto, i diskretno namirisan Armanijem. »Gospođice Rosselli, hvala vam što ste došli«, pozdravi je Leonardo uvodeći je kroz neupadljiv ulaz svog kluba. »Zovite me Valentina«, zamoli ga ona osjetivši nelagodu od njegova formalnog obraćanja. »Leonardo«, predstavi joj se uz smiješak i stisak ruke. Krenu dugačkim hodnikom popločenim svjetlucavim crnim mramorom, s prigušenim osvjetljenjem na zidovima. Valentina očekuje da će je svakoga časa uvesti u jazbinu s instrumentima za mučenje, no kad ju je napokon uveo u sobu na kraju hodnika, nije mogla odagnati osjećaj blagog razočaranja zbog njezine običnosti. Meko osvjetljenje, velika sofa boje slonovače koja savršeno pristaje uz debeli, mekani sag iste boje. Niti jednog biča ili lanca na vidiku. Ponudivši je da sjedne Leonardo skine sako i prebaci ga preko naslona stolice. Njegova ljubičasta košulja načinjena od mekanog svilenkastog pamuka savršeno prianja uz njegova mišićava, lijepo oblikovana prsa. Otkopčana su mu samo gornja dva gumba - ni previše, ni premalo. Iz hladnjaka u kutu sobe uzima bocu bijelog vina. »Moram vam reći da mi se jako svidjela serija erotskih autoportreta koje ste snimili kraj kanala u Veneciji«, kaže dok ulijeva vino u čaše. Valentina se ukoči od zaprepaštenja. Signor Sorrentino očito nije sklon okolišanju. Kako je uopće došao do njezinih fotografija? Zamišlja Leonarda kako pregledava fotografije njezina golog, izloženog tijela. Ima osjećaj da je vidio sve, čak i ako je to bilo samo u njegovoj mašti.

~ 36 ~

»Kako ste ih uspjeli vidjeti?« upita ga. »Nigdje nisu objavljene niti izlagane. Čak niti na internetu.« »Bojim se da sam obećao da vam to neću reći, Valentina.« »Je li to bio Stefano Linardi? Je li vam on dao kopiju memorijske kartice?« inzistirala je. Bila je svjesna da je preizravna, možda čak nepristojna. Društvene konvencije i pravila ljubaznog ophođenja oduvijek je smatrala napornima. Umjesto odgovora Leonardo izvije obrvu. »Rekao mi je da je to pornografija, a ne umjetnost«, doda Valentina. »Pa, po mom mišljenju, ni jedno ni drugo«, kaže Leonardo. »Nazvao bih to erotskim pripovijestima. Svojim slikama pripovijedate erotsku priču.« Zastane i otpije gutljaj vina. »Vidio sam to i u vašoj modnoj fotografiji, kako postavljate koreografiju scene. Zato bih htio da za nas napravite ovaj projekt. Vrlo je važno da se dočara prava atmosfera.« »Ali zašto uopće želite fotografije?« »Zapravo, to nije bila moja ideja«, prizna Leonardo. »Obratila mi se stranka koja inzistira na tajnosti. U svakom slučaju, želi objaviti knjigu rafiniranih erotskih fotografija S&M scene. Postoji i mogućnost izlaganja djela.« Kako S&M može biti rafiniran? bljeskovito promakne Valentininim umom. Kao da joj čita misli Leonardo kaže: »Uvjeravam vas da sadomazohizam može biti prilično lijep i profinjen, Valentina.« »Ali nemam iskustva s time«, prizna Valentina, nastojeći prikriti nelagodu. »Upravo sam vas zato i zamolio da to napravite. Vi ste nepristran promatrač. Ili se barem nadam da jeste. No ako mislite da je sadomazohizam... pa... bolesna perverzija, mislim da bi bilo najbolje da odustanete od projekta. Za vaše dobro.« Valentina razmisli o tome. Otpije gutljaj vina, čitavo vrijeme virkajući prema Leonardu ispod spuštenih trepavica. Čini joj se oličenjem ispravnog i časnog, posve bezopasnog čovjeka, sa svojim blagim i toplim očima boje lješnjaka. Ne može a da se ne zapita je li dominantan ili submisivan. Teško je zamisliti da je sklon brutalnosti. Osim toga, baš kao i u slučaju Theove crne knjige negativa, i sada je više od ičeg goni znatiželja. Zna da neće okrenuti leda ovoj prilici. »Ne, naravno da ne mislim da je bolesno, zapravo fascinirana sam«, prizna. Leonardo joj se ponovo nasmiješi. Ima širok osmijeh, gotovo zasljepljujući. Valentina nije u stanju uzvratiti smiješkom, i zbog toga se osjeti još natmurenijom nego inače. On nagne glavu u stranu zbunjen njezinim zlovoljnim izrazom lica, a smiješak mu polako blijedi. »No dobro«, reče ustajući, ponovo joj se obraćajući formalnijim tonom. »Dopustite mi da vam prvo pokažem prostor kluba kako biste mogli početi razmišljati o idejama za snimanje. Zaista je u potpunosti na vama što ćete i kako raditi. Većina naših klijenata pristali su da ih se fotografira, tako da možete izabrati hoćete li biti nevidljivi promatrač i jednostavno bilježiti što se zbiva ili možete inscenirati vlastite prizore ako želite...« Zastane i ponovo joj se nasmiješi, ovaj put s dozom nestašluka. »To bi vam moglo biti prilično zabavno.« Valentina mu i dalje ne uzvraća osmijeh. »Možda«, kaže hladno, ali ispod kožne jakne počinje osjećati sve veću vrućinu. Inscenirati vlastite prizore? Ta zamisao primamljivo je erotična. U ovako senzualnom okruženju može iskazati svu svoju strast za detalje i teatralnost. Od svih tih divnih mogućnosti gotovo osjeti vrtoglavicu od uzbuđenja. »Zapamtite, Valentina«, nastavi Leonardo. »Kad kažem bilježenje onog što se događa, ne mislim na pornografiju. Želim nešto umjetnički. Zato smo odabrali vas. Želimo erotiku.« »Shvaćam«, odgovori Valentina slijedeći Leonarda iz sobe u hodnik od crnog mramora. Kad su stigli do stepenica, također načinjenih od crnog mramora, Leonardo se okrene prema njoj. »U ovom trenutku ovdje nema nikoga«, kaže joj. »Prerano je, još je rana večer, ali pokazat ću vam jednu od soba koju bi mogli koristiti naši klijenti. To jest, ako ste spemni?« ~ 37 ~

Valentina kimne, pošavši za njim niz stepenice. Svjetla su sve prigušenija i ona osjeti kako joj niz kičmu klize trnci straha. Mrzi mračne, zatvorene, tijesne prostore. Na dnu stepeništa zastanu na malenom ovalnom hodniku s trima vratima. Osvjetljen je jednom svjetiljkom što baca prigušen, sumoran sjaj. »Dakle, Valentina«, Leonardo rukom pokaže jedna po jedna vrata. »Iza svakih od ovih vrata nalaze se različite razine doživljaja. Drvena vrata vode vas do onog što bih nazvao više sobom za užitak nego za bol. Iza kožnih vrata više je boli nego užitka.« Valentina proguta knedlu. Koja je razlika? Koliko boli i dalje dopušta nešto užitka? »A ova soba, Valentina« - Leonardo zakorači do uglačanih čeličnih vrata što svjetlucaju u mračnom hodniku - »ovo je Tamna komora.« Pritisne ruku o vrata i okrene se pogledavši je s pobjedonosnim izrazom u očima koji ih pomrači tako da se njihova smeđa boja pretvori u ugljenocrnu. U tom joj trenutku postane jasno. Dominantan je; u to nema sumnje. Valentina odvrati pogled od Leonardovih očiju i počne zuriti u metalna vrata. Užasava je pomisao na to što se događa iza njih. Naravno, jasno je da ono što Leonardo naziva Tamnom komorom nedvojbeno nije tamna komora u uobičajenom, fotografskom smislu. »Što se odvija u Tamnoj komori?« Glas joj se gotovo pretvorio u šapat. Leonardo zakorači prema njoj. Toliko je blizu da je miris njegove kolonjske vode gotovo guši. »U tamnoj komori si preplašen, Valentina, jer, kako samo ime kaže, ondje uopće nema svjetla. Ne vidiš ništa, ni prst pred nosom.« »Zašto bi itko htio ići tamo?« upita jedva čujnim glasom. Leonardo joj dobaci zavodljiv pogled. »Zato što upravo strah povećava intenzitet seksualnog doživljaja do stupnja kakav nećete osjetiti nigdje drugdje.« Valentina se ni ne pomakne. Zna da ovaj čovjek želi njezinu reakciju. Da se nasmije. Da krikne. Čak i da pobjegne uza stepenice. Ali ona to neće učiniti. »Shvaćam«, kaže ona mirno. »Ali pretpostavljam da od mene neće biti nikakve koristi ako je sve u mraku. Tu neću moći snimati fotografije.« Leonardo kimne a licem mu se razlije lijeni osmijeh. »Točno. Nema potrebe da idete u Tamnu komoru, osim, naravno... ako to možda poželite...« Valentina mu upadne u riječ. »Možete li mi, molim vas, pokazati ostale dvije sobe? Bojim se da ću uskoro morati ići.« Leonardov osmijeh postane još širi. Zna da laže. Već ju je pročitao. Boji se Tamne komore. »Vrlo dobro«, kaže on i odšeta do drvenih vrata. »To je soba Atlantis. Shvatit ćete zašto je tako zovemo kad jednom iskusite ono što pruža.« Valentina zastane na pragu. Pogleda Leonardovu ruku, njegove elegantno manikirane prste dok polako okreće kvaku. Srce joj počne ubrzano tući. Ima osjećaj da kad jednom stupi u sobu Atlantis, njezin život više nikad neće biti isti. To je izbor koji čini sama, bez suglasnosti svog ljubavnika, pa ipak, dok ulazi kroz vrata u glavi čuje Theov blagi američki naglasak. Kakva djevojka, moja neustrašiva Valentina.

~ 38 ~

Belle Netko kuca na vrata. Belle se pogleda u zrcalo i poravna haljinu. Ruke joj klize niz glatku crnu tkaninu. Na sebi ima prepravljenu uniformu svoje sluškinje. Uživala je dok ju je preuređivala sjedeći na malom balkonu obasjana venecijanskim suncem, šivala i slušala kako njezin susjed svira Bacha na čembalu. Doma to ne smije, ali ona voli raditi i bilo joj je veliko zadovoljstvo prepraviti Pininu uniformu za potrebe mušterija. Crna haljinica sada joj jedva prekriva stražnjicu i seže do ruba crnih čarapa koje su, naravno, ukrašene bijelim čipkastim podvezicama. Preko haljine ima uštirkanu bijelu pregaču, a crnu kosu krasi joj bijela sluškinjina kapica. Rus ponovno pokuca. Danas je baš nestrpljiv, misli Belle podižući perušku i otvarajući vrata. »Dobar dan, gospodine.« Klanja mu se s poštovanjem, dok Rus žustro ulazi u sobu. »Dobar dan, Katja«, odgovara joj strogo. »Zašto mi nisi odmah otvorila?« »Oprostite, gospodine, došla sam što sam brže mogla.« »Ali to nije bilo dovoljno brzo, Katja«, kaže joj zureći u nju čeličnim pogledom, od kojeg Belle srce zakuca brže. »Morat ću te kazniti.« »Da, gospodine.« »Znaš li zašto?« »Jer nisam napravila što ste rekli.« »Točno, Katja. Zadnji put sam ti rekao da otvoriš vrata čim pokucam prvi put. Danas sam morao dvaput kucati.« Rus pruža ruke da mu skine kaput. Miriše na duhan i sandalovinu. Omamljujuća mješavina. Pruža joj šešir i rukavice, a ona ih uredno slaže na stolić. U desnoj ruci drži mali jahački bič kojim nježno lupka po dlanu lijeve ruke. Od tog prizora steže joj se želudac. Vodi ga u spavaću sobu, a on je slijedi bičem joj zadižući suknjicu kako bi joj vidio stražnjicu. »Drago mi je što si slijedila moje upute i riješila se donjeg rublja.« Govori službenim tonom, misli Belle, kao pravi birokrat. Osjeća kako povlači bič preko njezine stražnjice i nježno je udara po nogama, a ona drhti od straha i uzbuđenja. »Suzdrži se, molim te, Katja. Moraš se ponizno pokoriti kazni.« »Da, gospodine«, odgovara smjerno spuštajući pogled. On sjeda na krevet i odlaže bič. Zatim je doziva prstom. Ona sad stoji pred njim. Osjeća kako joj se bradavice napinju od želje i trljaju o jeftinu svilu sluškinjine uniforme. Rus progovara za oktavu dubljim glasom. »Onda, Katja, kakva si ti?« »Pokvarena, gospodine. Nisam slijedila vaše upute.« »I što želiš da sada napravim?« »Želim da mi date po guzi, gospodine.« Rus je silovito povuče za ruku i polegne preko koljena. Belle diše sve brže i pliće. Već su to radili, ali svaki put se uzbudi. Nema pojma zašto. Kad je muž udari, ona u tome nimalo ne uživa. Osjeća se poniženo i ljutito. No kad je udara Rus, Belle se to, mora priznati, čini prilično erotičnim. Valjda zato što se tome podvrgava slobodnom voljom. Zna da je dovoljno reći da prestane i on će prestati. Može prekinuti čaroliju njihove igrice kad god poželi, ali ona to ne želi. Ježi se od žudnog iščekivanja. Pod prsima osjeća njegovu čvrstinu. Rus podigne njezinu suknjicu i razgoliti joj stražnjicu. Masira je. Ona se pita hoće li upotrijebiti bič. Tu je, kraj njega. Sva su joj osjetila napeta, i dok je golim rukama pljuska po stražnjici, ona osjeća vibracije kroz cijelo tijelo. Boli, ali ne previše. Zna da to uzbuđuje Rusa i da će ono što slijedi nakon

~ 39 ~

kazne biti slatko i uzbudljivo. Dok je udara, koža joj postaje bolna i osjetljiva. Pet-šest udaraca i prestaje. Čuje ga kako diše duboko od žudnje dok je uspravlja. »Dobra curica«, govori joj gurajući joj ruku medu noge i dodirujući je. »Što da ti sad radim, Katja?« pita je škakljajući je bradom po vratu. Izgleda dobroćudno, sada kad ju je izlupao. Belle spusti ruku i dodirne tvrdu nabreklinu ispod flanelskih hlača. »Hoću da mi pokažete tko je gospodar.« Osmjehuje mu se svojim najljupkijim osmijehom i nedužno širi oči. Belle kleči na sve četiri i promatra uzorke na perzijskom tepihu. Haljina i pregača leže odbačene pokraj nje, ali još na sebi ima čarape i kapicu na glavi. Rus uđe u nju uz tihi uzdah i uhvati je za grudi. Od siline kojom se počeo zabijati u nju skoro je pala na tepih. Ona voli ovakav praiskonski odnos s Rusom. Kontrast između njegova hladnog aristokratskog držanja i divlje strasti dok je duboko u njoj. Drži je za struk objema rukama i drobi je prodirući sve dublje i dublje. Belle zatvori oči i pridružuje mu se u divljem zanosu. Ona je Katja, njegova ruska sluškinjica, njegova ljubavna robinja koja će sve učiniti za njega jer se on za nju brine i uvijek će se brinuti. Voli ovakve maštarije, unatoč činjenici da mrzi biti podložna mužu. Ne može objasniti tu proturječnost. Rus zavapi, »Katja, maja daragaja!« i napokon svrši dok vibracije njegova tijela putuju Bellinom kralježnicom dovodeći i nju do vrhunca. Padaju na perzijski tepih, oboje obliveni znojem. Rus se svali s njezinih leđa i legne pokraj nje. Belle se okrene prema njemu. Sada je posve drugi čovjek. Suze mu teku niz lice. Potpuno je slomljen. »O, dragi Igore«, govori mu grleći ga. On pritisne vlažno lice na njezine gole grudi, a ona ga miluje po kosi i pušta ga da se isplače. Gleda njegovo tijelo puno ožiljaka i leda išarana crvenim tragovima od biča, uspomene na boravak u sibirskom zatvoru. Unatoč aristokratskom držanju, Igor je zapravo revolucionar, Lenjinov drug. Možda bi bila zabavna činjenica da ovaj obdareni komunist voli izigravati gospodara, kad ne bi bio tako tragičan lik. Morao je pobjeći iz Rusije kada je nakon Lenjinove smrti na vlast došao Staljin. Pokušao je zaustaviti Staljinov uspon i sada je, baš kao i Trocki, bio progonjen čovjek. Belle ga je žalila i nikad ga nije pitala kako je živio prije revolucije, je li bio medu onim ruskim vojnicima koji su poharali njezinu zemlju one godine kad se udala. To je bilo jako davno. Grli Igora sve dok on ne prestane plakati. Oboje su goli, i ona se osjeća pročišćenom njegovim izljevom emocija. »Tko je Katja?« pita ga oprezno. Igor uzdahne, okrene se i pogleda je tužnim očima. »Unatoč svojoj revolucionarnoj prošlosti, Belle, moram priznati da nisam pripadnik radničke klase. Odrastao sam u bogatoj, buržujskoj obitelji. Imali smo sluškinju. Zvala se Katja.« Opet uzdahne, kao da nosi sav jad ovoga svijeta na svojim plećima, a onda se odmakne od nje i ustane. Ona sjedi na tepihu i gleda njegova bijela, ukočena i uska leda. Podsjeća je na čaplju, tako osamljen i suzdržan djeluje kao čovjek koji promatra život kako teče pokraj njega. »Bio sam zaljubljen u Katju«, govori spuštene glave i sklopljenih ruku. »Što se dogodilo, Igore?« Unatoč njegovoj očitoj uznemirenosti, osjeća kako mu je zapravo potrebno da joj to ispriča. Okrene se prema njoj. Oči su mu još vlažne od suza, ali u njima gori iskra poput modričastih plamičaka u srcu ognja. »Umrla je. Ja sam kriv. Trebao sam je čuvati. Bila je vjerna. .. tako nedužna... tako slatka. Belle ustane i priđe Igoru. Grli ga. Više nisu u vrtlogu strasti pa se njihova golotinja čini čistom. On spusti glavu i govori joj u rame. »Nisam je poveo sa sobom misleći da će tako biti na sigurnom, ali nije bila... Moja je obitelj pobjegla, ali ne i Katja. Zapovjedio sam joj da ide s njima ako bude trebalo bježati, ali očito je odbila.

~ 40 ~

Čekala me dok nisu svi otišli i dok nisu došli Bijeli tražeći mene. Katja je platila zbog toga što me nisu našli.« »Oh, Igore.« Belle ga čvrsto zagrli. On podigne glavu i ona u njegovim modrim očima vidi patnju. »Draga Belle, hvala ti na razumijevanju. Ona mu stisne ruku. »Opet ćeš pronaći ljubav, Igore.« »Vjeruješ li doista u to, Belle?« pita je obeshrabreno. Ona se iskreno zamisli. Na neki perverzan način gotovo zavidi Igoru. On bar zna kako je biti zaljubljen. U sebi izgovara molitvu. »Da, mislim da svatko od nas za života doživi pravu ljubav. Ako je izgubimo, a naša se srca dovoljno otvore unatoč gubitku, ponovno ćemo je pronaći.« »Svatko!« nasmije se turobno. »Čak i Staljin? Ili Mussolini?« »Da, čak i oni.« Uzvrati mu osmijeh i nježno mu obriše lice svojom kapicom sluškinje. »Takav je život.«

~ 41 ~

Valentina Kad je Valentina ušla u prostoriju koju Leonardo naziva soba Atlantis, atmosfera u njoj učinila joj se spokojnom i gotovo nevinom. Nije bilo ni traga leglu razvrata koji je zamišljala. Zidovi su obojani u pariški plavo, a pod je od bijelog mramora. U sredini sobe je robustan crni stol, a ispod njega veliki plavi čupavi sag koji zauzima veći poda. U sobi nema prozora, samo jedan stropni koji pripušta zlatnu svjetlost kao da je sredina dana, iako Valentina zna da je vani mrak. Tu je i klupa od kovanog željeza i velike bijele drvene grede što podupiru strop. Sve u svemu, svijetlo je i minimalistički uređeno, poput Ikeinog izložbenog salona. »Dakle, Valentina«, kaže Leonardo, »dopustite da vas provedem kroz našu sobu Atlantis.« Odšeta do stola i sjedne na rub licem okrenut prema njoj, pomalo provokativno raširenih nogu. Trudeći se ne gledati u njegovo međunožje Valentina skrene pogled prema stropnom prozoru. »Mislila sam da će ovdje biti mračnije«, primijeti. »Neki naši klijenti ne vole mrak, Valentina«, kaže Leonardo. »Žele igrati svoje uloge u ambijentu u kojem će se osjećati gotovo kao u svakodnevnom životu. Zato ovu sobu zovemo dnevnom sobom, ili sobom za lagano vezivanje.« Iz crnog stola izvuče nekoliko ladica i rukom je pozove da dođe i baci pogled. »Ovdje je, primjerice, mnogo predmeta koje dominantni akter može upotrijebiti sa svojim submisivnim partnerom ili partnericom.« U prvoj ladici Valentina ugleda gomilu električnih seksualnih igračaka - uglavnom vibratora ali toliko ih je vrsta da oduzimaju dah: od malenih ružičastih sprava za masažu klitorisa, preko elegantnih vibratora srednje veličine s naborima, iskrivljenjima i ispupčenjima na različitim mjestima kako bi se omogućile stimulacije svih mogućih vrsta, do vibratora za dvostruko prodiranje. Jedan od njih je toliko ogroman da djeluje zastrašujuće, no ipak se pita kakav bi bio osjećaj imati ga u sebi. Uzdrhti i od same pomisli na to. Većinu proizvoda prepoznaje kao dio asortimana Antonelli omiljene švedske tvrtke LELO - uglađenog, elegantnog dizajna sa stilom koji imponira njezinom umjetničkom senzibilitetu. Izgledaju više kao umjetnički predmeti nego kao oruđa za raspirivanje strasti. Valentina zamišlja kako bi Antonella, da je ovdje, pocikivala od oduševljenja. Njezina bi prijateljica sigurno požudno istraživala sadržaj ove ladice. Odabere jedan predmet, zaintrigirana njegovim dizajnom. Nije suviše velik. Crn je, ovalan, čahurastog oblika a na vrhu mu je uglavljen prsten. Leonardo posegne u ladicu iza nje očešavši joj prstima golu ruku, ostavivši je načas bez daha. »Pokreće se uz pomoć daljinskog upravljača«, reče i izvadivši okrugli zlatni predmet pritisne gumb, a kad igračka u njezinoj ruci počne vibrirati ona osjeti kako je oblijeva crvenilo. »Ima nekoliko različitih brzina«, doda on nonšalantno, kao da joj pokazuje kako da promijeni program na televiziji. »Hvala«, promuca Valentina s nelagodom, osjećajući kako joj glatki čahurasti uređaj pulsira na dlanu. »Znate li što je to?« »Pa... neka vrsta vibratora?« »Da«, kimne on, nastojeći zadržati profesionalno ozbiljan izraz lica. »Ali ovaj je za nju i za njega.« Uzme joj ga iz ruke, i kroz prstenasti dio provuče dva prsta. »Ovo je prsten koji ide oko penisa, to je prsten za gospodu. Stimulira penis i pomaže da se poveća.« »Shvaćam«, kaže Valentina pokušavajući zadržati dostojanstvo, kao da je riječ o razgovoru između dvoje ljudi koji su se tek upoznali.

~ 42 ~

»A ovaj valjkasti dio može se iskoristiti za stimulaciju ženinog klitorisa, i, ako ga preokrenete, muškarčevih mošnji.« Dok zamišlja sebe i Thea kako se igraju ovom igračkom Valentinino lice oblije rumenilo i raširi se sve do grudi, toplina joj prožme svaki dio tijela, a srce joj počne mahnito kucati. Nešto duboko iskonsko u njoj poželi dodirnuti Leonarda. To je apsurdno. Odmakne se od njega i žurno vrati seksigračku u ladicu. Pretvarajući se da nije primijetio njezinu reakciju, Leonardo izvuče sljedeću ladicu. »Ovdje su igračke koje domina može upotrijebiti da zadovolji svog submisivnog partnera... ako je to muškarac.« Valentina pogleda unutra. Prepozna čitav asortiman vibratora za gospodu i masažera za stimulaciju g-točke. Jedan od njih učini joj se zastrašujuće velikim. Tu je i kolekcija prstenova za gospodu, neki od njih vrlo su lijepi. Glatki crni oniks, zlato ulašteno do visoka sjaja, srebro optočeno sićušnim dijamantima. Nehajno se upita bi li se Theu svidjelo nešto od ovoga. Leonardo napokon izvuče posljednju ladicu. »Unutra imamo neke predmete koji se koriste u scenarijima s laganim vezivanjem«, kaže on gledajući je znatiželjnim očima. Pretpostavlja da je promatra kako bi vidio njezinu reakciju, pa nastoji zadržati bezizražajan, neproničan izraz, poput maske na licu. Osjeća se blesavo nakon što je pokazala neupućenost u funkcioniranje vibrirajuće igračke. Ne želi se ponovo osramotiti. No kad je pogledala u ladicu, ondje nije bilo ničeg neobičnog. Bila je to standardna oprema za vezivanje: nekoliko setova srebrnih lanaca s različitim debljinama karika, svilene vezice, konopac, povezi za oči od različitih materijala, lisice za ruke, i čep za usta u obliku kugle. »Dakle, na primjer«, kaže Leonardo i uzime jedan od lanaca, omota ga oko prstiju i prebaci ga preko grede pa oba kraja povuče prema sebi, »osoba bi mogla biti vezana na ovaj način«. Zatim lanac omota oko vertikalne grede i stane leđima okrenut prema njoj. »Ili bi lanci mogli biti svezani oko vas ovako.« Uhvati njezin pogled, a ona ne može odoljeti a da ne zamisli kako je privezana lancima za jednu od ovih greda. Napeta tišina ispuni zrak prije nego što Leonardo ispusti lanac na pod, uzme lisice i njišući ih među rukama baci ih prema njoj, tako da ih je prisiljena uhvatiti. »Osoba može biti lisicama svezana za jedan kraj željezne klupe... ili za stol... postoji čitav niz različitih varijanti.« Prođe pored crnog stola pogladivši ga rukom. Valentina ne može ne primijetiti kako su mu prsti vitki i dugački i zapitati se što sve može s njima. »Ova soba može u nečijoj fantaziji postati ured. Ili«, kaže Leonardo otvorivši dvostruka vrata iza sebe da pokaže prostor za skladištenje opreme, »može biti liječnička ili zubarska ordinacija«. Izvuče stolicu na kotačićima za pregled pacijenata, kako bi je mogla promotriti. Ona ga pogleda u nevjerici, a on joj se nasmiješi u znak ohrabrenja. »Molim vas, sjednite«, zapovjedi joj. Ona oklijeva, čvrsto stišćući lisice među dlanovima. »Ne brinite, ništa vam neću učiniti.« Ona slegne ramenima posramljena zbog svoje stidljivosti a onda priđe i popne se na stolicu. »Naslonite se«, kaže Leonardo. »Opustite se.« Valentina osjeti šaljiv ton u njegovom glasu dok pritišće dugme sa strane a stolica se nagne prema natrag, baš kao kod zubara ili doktora. »Kao što vidite i ovaj stolac može poslužiti za vezivanje i svašta vam se u njemu može raditi što će vam pružiti zadovoljstvo.« Zastane. »I bol.« Leonardo joj se naceri odozgo i ona shvati da mu je zapravo vrlo zabavno pokazivati joj sve te sprave. Dobije neodoljiv poriv da se nasmije iz sveg glasa, što je nešto što nikad ne radi, no uspijeva zadržati hladnokrvnu pribranost. Svi ti instrumenti i domišljate naprave u toj svijetloj, sunčanoj prostoriji izgledaju naprosto smiješno. Sve su to, zapravo, samo igračke, pomisli. Sve što ti ljudi rade je igranje igrica. To je dovoljno bezopasno, zar ne?

~ 43 ~

Ipak, kad pogleda Leonarda nagnutog nad nju, dok je njegov miris počinje čitavu prožimati, osjeti snažan drhtaj duboko u utrobi, nešto između straha i uzbuđenja. Nedostaje joj Theo. Theo je taj kojeg želi. Zašto onda Leonardo na nju ima takav učinak? »Pada li vam išta napamet, Valentina?« Valentina se uspravi iz poluležećeg položaja i ignorirajući njegov pogled prebaci noge preko ruba stolice. »Razmislit ću.« Uzme je za ruku i pomogne joj da siđe sa stolice. Koža mu je meka i topla, no ne i vruća. »No, da vam kažem nešto o sutrašnjim protagonistima«, započne. »Oh.« Valentina ispusti njegovu ruku i počne preturati po torbi i zavirivati u nju u potrazi za bilježnicom, dok joj se lisice još uvijek klate sa zapešća. »Mislim da bismo trebali početi s laganim scenarijima. Za slučaj da to nije za vas. Vidite, zaista nam je potrebno da odrazite naš način razmišljanja.« Leonardov dotad nestašni ton je nestao i sada je postao oličenje ozbiljnosti. »Da, razumijem«, kaže vraćajući mu lisice. Njihovi se prsti ponovo dotaknu i ona blago uzdrhti od dodira njegove tople kože nakon hladnoće metala. »U redu«, kaže odloživši lance i lisice natrag u ladicu. »Sutra navečer dolaze mi dvije dame. Rosa i Celia. Obje su plesačice, i izmjenjuju se u ulogama domine i podređene. Obje su vrlo lijepe.« Valentina zapisuje u bilježnicu: Rosa. Celia. Plesačice. Vrlo lijepe. Leonardo joj otvori vrata. »I to je sve? Samo dvije žene?« upita ga. »Da, mislim da će to biti dovoljno za prvi put. Imaju vrlo lijepa tijela«, šapne joj u uho dok hoda uz nju. »Siguran sam da s tim dvjema djevojkama možete stvoriti nešto vrlo erotično i vizualno privlačno.« Valentina osjeti kako je preplavljuje val olakšanja. Naga ženska tijela. To je nešto na što je navikla. Bit će joj puno teže pripremiti se za prvu frontalnu fotografiju nagog muškarca, pogotovo u scenariju s vezivanjem. Sada su ponovno u sumračnom hodniku. Valentina baci pogled na čelična vrata Tamne komore. Njezina je prisutnost provocira. »Niti jedna od tih djevojaka nije zainteresirana za Tamnu komoru, Valentina«, kaže Leonardo primijetivši kako gleda u tom smjeru. »Iako su ponekad u iskušenju da zakorače iza ovih vrata«, doda potapšavši dlanom zelena, kožom obložena vrata. »Naše Baršunasto podzemlje. Kako bilo, nadam se da ćete i ovaj prostor iskoristiti za neke od svojih fotografija. Biste li ga željeli pogledati?« »Naravno«, kaže Valentina što je nehajnije mogla, iako umire od želje da vidi što se krije iza kožnih vrata. Baršunasto podzemlje je upravo ono što je Valentina očekivala od jazbine za vezivanje. Potpuna suprotnost sobi Atlantis, prostorija je uređena u stilu bordela iz devetnaestog stoljeća, s tapetama od tkanine cvjetnog uzorka i baršunastim sofama. U sredini sobe je ogroman krevet s četiri vertikalna stupa i s ljubičastim zastorima. Zidovi su prekriveni ogledalima sa zlatnim okvirima, baš kao i strop. Ulazeći u sobu, Valentina ugleda mnoštvo svojih odraza. U ovom okružju punom boja i raskošnih ukrasa izgleda strogo i osuđujuće u svojoj tamnoj odjeći. »Moram priznati da je Baršunasto podzemlje popularnije od sobe Atlantis«, reče Leonardo sjedajući na veličanstveni krevet. »Sadomazohisti Milana i dalje vole malo luksuza«, našali se i raširivši noge kao što je to učinio u sobi Atlantis nasloni se na jastuk. Pokušava li on to nju uzbuditi? »U ovoj sobi ima mnogo igračaka i naprava«, kaže joj. »Biste li željeli sami istražiti?« »U redu.« Valentina okrene leđa njegovom provokativno izloženom međunožju i krene u obilazak sobe. Pažnju joj privuče veliki drveni križ pričvršćen na suprotni zid, s kožnim remenjem za ruke i noge. Sa stropa visi neka vrsta hama, i mreža za ležanje poput one što ju je vidjela na

~ 44 ~

Internetu. U kutu sobe asortiman je bičeva što vise sa zida. Dođe do njih i prstima opipa kožnu traku najvećeg, stišćući među prstima tvrdi vršak biča. Mio dio, ovo sigurno boli kao sam vrag! Teško joj je pojmiti da bi itko poželio da ga bičuju. Zašto bi ijedna žena željela biti pretučena? Ipak, ne želi trčati pred rudo s preuranjenim zaključcima. Želi razumjeti zašto. To je razlog što je tu, zar ne? »Bojim se da nam vrijeme polako istječe«, kaže Leonardo pogledavši na sat. »Ova je soba rezervirana i u nju za deset minuta dolaze gosti, pa moram obaviti neke pripreme.« Valentina se okrene Leonardu koji se izležava na krevetu. Pita se hoće li večeras i on biti u ovoj sobi. Usta joj se iznenada osuše, i krišom ih pokuša ovlažiti jezikom. »Možete ovo još jednom pogledati sutra, ili neki drugi put, u redu?« kaže ustajući s kreveta. Ionako je za danas vidjela dovoljno. Glava joj je puna slika iz sobe Atlantis i Baršunastog podzemlja. Osim šokiranosti i znatiželje osjeća i inspiraciju. Da, nadolaze joj neke ideje za sutrašnje snimanje. Plavo. Plesačice. Naga ljepota. Svi oni zgodni vibratori. Može raditi s tim. Naravno, njezine će fotografije biti eksplicitne, ali na njima će biti žene, i zbog toga se osjeća malo sigurnije. Leonardo je otprati uza stepenice do hodnika pred ulazom. »Dakle, vratit ćete se sutra uvečer?« upita je fiksirajući je dugačkim pogledom. »Naravno«, odgovori ona žmirkajući prema njemu pod jarkim osvjetljenjem prostorije za primanje gostiju. »Nisam vas preplašio?« upita smiješeći joj se, sada gotovo stidljivo. »Ne, uopće«, kaže ona i na odlasku ga ovlaš poljubi u oba obraza. Njegov Armani ponovo joj prožme osjetila, no odmaknuvši se uoči nešto neobično. Na njezino iznenađenje Leonardo na jednom uhu nosi malenu zlatnu naušnicu. Taj detalj se baš i ne uklapa u njegovu uglađenu pojavu poslovnog čovjeka, jednako je nesklapan kao što bi bila tetovaža crvenog srca na njegovoj ruci. »Pa, hvala, Valentina«, kaže joj na rastanku. »Na čemu? Vi ste meni dali posao...« »Da, ali vi to niste morali prihvatiti.« Nasmiješi joj se i zatvori vrata uz škljocaj, a ona se nađe u mraku sa slikom njegovih magičnih očiju boje lješnjaka još uvijek utisnutom u njezin um. Valentina se uputi prema metrou razmišljajući o svom susretu s Leonardom, ponovo proživljavajući dojmove iz dvije sobe za vezivanje koje joj je pokazao. U jednu ruku nisu ispunile njezina očekivanja, no s druge strane, samo su medu njih unijela pometnju. Iz nekog razloga soba Atlantis joj je erotičnija. A tu je još i Tamna komora. Hoće li ikad smoći hrabrosti ući u tu prostoriju? Pokušava ostati koncentrirana na posao koji je pred njom. To je velik i uzbudljiv fotografski zadatak. Njezino prvo ozbiljno istraživanje svijeta erotske fotografije. Kako li je samo ispalo prikladno što joj je baš jučer Theo poklonio knjigu sa starim pornografskim negativima. Ima osjećaj da je to nekakav znak da će ono na što je upravo pristala - kreirati knjigu S&M fotografija - biti pozitivan pomak u njezinoj karijeri. Pri pomisli na Thea i njegov dar ubrza korak. Večeras bi mogao biti doma. Ponekad otputuje samo na jednu noć. Shvati kako se nada da je i ovaj put tako. Mogao bi joj objasniti svoj poklon, a poslije... pa, večeras joj je obilazak Leonardovog kluba dao mnogo ideja za to što bi njih dvoje mogli raditi u spavaćoj sobi. Odgovor na pitanje s kojim ju je ostavio jučer ujutro posljednja joj je stvar na pameti. Susret s Leonardom na neki joj je način podigao raspoloženje. Odluka o tome želi li biti Theova djevojka večeras naprosto nije toliko važna kao želja da s njim vodi ljubav.

~ 45 ~

Belle Želi mrak pa se večeras vraća na most Rialto gdje je i postala venecijanska bludnica. Ne može podnijeti svjetlost, da njezine mušterije ne vide modrice na njezinu tijelu. Jutros je g. Brzezinski nije izmlatio šakama kao i obično, nego je odlučio za to upotrijebiti četku za kosu i izlupati je njome po stražnjici. Po istom mjestu po kojemu ju je ispljuskao Rus, ali ovaj put nije zabavno. Nemilosrdno ju je mlatio sve dok ga nije bila prisiljena moliti da prestane. A što je skrivila? Nasmijala mu se. I progovorila na poljskom. G. Brzezinski je stajao podbočen nasred spavaće sobe i govorio kako je Mussolini veliki voda koji će napokon vratiti Italiji njezinu staru slavu. Louise je primijetila da njezin muž izgleda baš kao talijanski diktator - nizak, ćelav, velike glave i debelih usana, prenaglašenih crta lica, pompozan. Izgledao je smiješno: krupni Poljak u crvenom svilenom kućnom haljetku koji mu je predugačak pa se vuče po tepihu i koji govori lošim talijanskim jezikom kao da prebire špekule u ustima. Nasmijala se i obratila mu se na poljskom, zaboravivši na trenutak da mora biti oprezna. »Ali mi smo Poljaci! Što tebe briga za Mussolinija i Italiju?« G. Brzezinski se zaletio prema njoj i odalamio je preko lica. »Da mi se više nikad nisi obratila na poljskom.« Nastavila mu je prkositi. Što može izgubiti? Prepoznala je pogled u njegovim suženim očima, i znala što slijedi. »Ali to je naša zemlja. Ne možeš izbrisati svoje podrijetlo.« Zgrabio ju je za ruku i povukao na krevet. Nije vrištala. Da jest, bilo bi još gore. »Ja pripadam ovom gradu«, siktao joj je u lice. »A ti pripadaš meni od dana kad mi te tvoj otac dao.« Zgrabio je četku s toaletnog stolića. Vidjela je srebrnu dršku kako sjaji obasjana jutarnjim svjetlom i suspregnula dah. Tako je tvrda, hladna i nanosi bol, pomislila je. Gurnuo ju je na pod tako da su joj usta bila puna dlaka s tepiha i sjeo na nju potpuno je sputavši. Prvi put ju je udario po bedrima. Škrgutala je zubima. Neće ga moliti. »Da više nikad pod ovim krovom nisi progovorila na poljskom«, režao je podižući joj spavaćicu i udarajući je po stražnjici. Louise je stisnula oči pokušavajući potisnuti bol koju su joj nanosili okrutni udarci četkom po goloj stražnjici. Što se dogodilo s njezinim mužem? Nije uvijek bio takav. Belle hoda kroz mračan, utihnuli grad. Voda u kanalu lagano zapljuskuje zidove ispod nje, a ona se prisjeća dana kada su se uselili u kuću u Veneciji. Sada tome ima deset godina. Majka je bila s njima. G. Brzezinski bio je ljubazan prema Louisinoj majci. Sjeća se kako su sjedile na balkonu, divile se zelenim nijansama kanala i kako se, prvi put otkako je pokopala oca, majka uspjela slabašno nasmiješiti. G. Brzezinski im se pridružio, noseći bocu šampanjca u jednoj i tri čaše u drugoj ruci. Sjeo je između dvije žene i nazdravio. »Za naš novi život u Veneciji«, rekao je na poljskom okrenuvši se Louisinoj majci. »I da se uvijek mogu brinuti za moje dvije posebne dame onako kako bi to činio vaš dragi muž.« Louise se sjeća da je majka problijedila na spomen pokojnoga muža. Nije zaplakala, ali je turobno pogledala zeta uoči. Što se dogodilo tom čovjeku? Dok je majka živjela s njima, nikad nije ništa tražio od Louise. Bila je jako mlada kada se udala za njega. Rekao je da će čekati dok ne bude spremna. A ipak, ispod te ljubazne maske skrivali su se demoni. Katkada bi ga noću čula kako viče iz spavaće sobe, a potom bi se začuo zvuk razbijanja namještaja. Sjedila bi u krevetu bojeći se ući, pitajući se čuje li ga i majka. Za sve je okrivila ono što je prošao prije nego što su napustiti Poljsku. Naravno, tako nešto može

~ 46 ~

slomiti čovjeka... gledao je kako mu ubijaju obitelj... a ipak se izvana činilo da je g. Brzezinski od toga očvrsnuo, postao još uspješniji i odlučniji. Nikad nije otkrila kako se obogatio niti kako je uspio izvući nju i njezinu majku iz Varšave nakon očeve smrti, Nijemcima pod nosom. Kako ju je majka neprestano podsjećala, dugovale su mu život. Činilo se da Louisina majka danju izbjegava g. Brzezinskog. Nikad se nije posve oporavila od smrti ljubljenoga muža. Nije se mogla smiriti u Veneciji i nije razumjela talijanski. Kako su godine prolazile, sve se više povlačila u magle vlastite zbunjenosti. Bila je još prilično mlada i jako lijepa, a njezine slavenske crte lica privlačile su muškarce. Mogla se preudati, a ipak je ostala s Louisom i g. Brzezinskim sve do onoga strašnog dana prije sedam godina. Činilo se da više ne zna gdje je. U glavi je skakala iz Poljske u Italiju i natrag. Vidjela je mrtvoga muža u kući. A Louise bi je često pronalazila kako ukočeno stoji poput duha, govoreći u prazno i neprestano ponavljajući Nisam bila u pravu Aleksy. Nisam bila u pravu. Pogledaj što smo joj napravili. Kad bi je pokušala pitati što time misli, majka bi se zagledala u nju i pitala je tko je ona. Gdje je Ludwika, pitala bi. Što se dogodilo mojoj djevojčici? G. Brzezinski je tvrdio da bi majka za svoje dobro i njihovu sigurnost trebala otići u novu bolnicu na otoku Povegli. Rekao joj je da tamo imaju novog liječnika koji postiže sjajne uspjehe u liječenju duševnih bolesti. Ako itko može izliječiti njezinu majku, onda je to on. A ipak, kad god bi Louise posjetila majku - što je, mora priznati, bilo sve rjeđe, jer je cijeli put na otok bio uznemirujući - činila joj se sve daljom. Više nije govorila i lutala je obalom tog sablasnog otoka razgovarajući s nevidljivim duhovima i ne prepoznajući vlastitu kćer. Večer nakon majčina odlaska, g. Brzezinski se promijenio. Louise je bila uznemirena, jecala je u jastuk jer ju je nakon majčinog odlaska izjedao osjećaj krivnje. Što bi otac mislio kad bi znao da je dopustila da majku odvedu na tako strašno mjesto? Kad je Brzezinski došao u njezinu spavaću sobu, Louise je pomislila da ju je došao utješiti. Legao je u krevet pokraj nje, no umjesto da je zagrli kako je očekivala, strgnuo joj je ruke s lica. »Prestani plakati«, zapovjedio je na talijanskom. Bila je tako zatečena da je odmah prestala, zureći u njegovo lice koje ju je gledalo iz sjene zamračene sobe. »Sada kada ti je majka otišla, Louise, vrijeme je da napokon odrasteš.« Povukao je naramenice njezine spavaćice tako da joj je pala do struka i grubo joj rukama zgrabio grudi. »Ne, ne večeras«, odgovorila mu je na poljskom. »Previše sam uznemirena.« Kad ju je muž odalamio preko lica izgubila je dah od šoka. Podigla je ruku do obraza koji je pekao, dok su joj se suze nakupljale u očima. »Da mi se više nisi odupirala. Ti si moja žena i vrijeme je da obaviš svoju dužnost. Želim sina, Louise.« Louise je još bila djevica, no te joj je noći g. Brzezinski grubo oteo njezino djevičanstvo. Poslije je bio ljubazniji, čak ju je i grlio dok je jecala od šoka i straha. Zapamtila je njegove riječi koje je još zbunjuju. »Sad si ti na redu, Louise«, šaptao je. »Potrudi se da te zavolim.« Govoreći to zvučao je gotovo kao očajnik, a glas mu je drhtao kao čovjeku koji ipak ima srce. No Louise je sada čvrsto uvjerena da ga ne može imati. Kako ju je samo jutros ozlijedio. Čini se da postaje sve gori. A ipak ga ne može ostaviti. Obećala je ocu na samrtnoj postelji. Zaklela se na majčin život da će se udati za g. Brzezinskog i štititi je. Ne može prekršiti to obećanje. To je svetinja. Njezina je majka zatočena u Povegli, ali možda će jednoga dana doći k sebi i vratiti se doma. Louise mora ostati u Veneciji bar do majčine smrti. Možda će je dvostruki život spasiti, pomoći joj da preživi brak. Belle se vuče uskim venecijanskim ulicama, dok se noćna mora iz njezina doma postupno povlači. Njezin je muž izišao s nekim poslovnim partnerima i vratit će se kasno, pijan i još gori nego jutros. Mora se osloboditi njegova vonja i dodira na jedini način koji zna. Ubrzo je dolje pokraj mosta pokupila nepoznatog mornara. Visok je i crn kao noć, a njegov miris tako snažan da nadjačava mužev odvratni vonj. ~ 47 ~

Vodi ga prema niši, vrlo blizu mosta, ali on odmahuje glavom. »Bi li došla na moj brod?« pita je dubokim, melodičnim glasom. Inače nikad na to ne bi pristala, ali danas je spremna riskirati. Kimne, a on je povuče za sobom i obavije joj ruku oko struka gotovo je podižući koliko je visok. Vodi je prema luci gdje se brodovi ljuljuškaju jedan uz drugi, a njihova škripa i stenjanje odjekuju tihom lagunom. Pruža joj ruku i vodi je uz most do palube. »To je tvoj brod?« pita ga pomišljajući da bi mogao biti kakav egzotični gusar s Kariba. »A, ne«, odgovara. »Ja sam prvi časnik. No mogu te upoznati sa svojim kapetanom«, kaže i naceri joj se velikim bijelim zubima na tamnome licu. Je li ona dar za kapetana? Je li dovedena po njegovu nalogu? Vodi je pod palubu. Njegov je miris snažan. Znoj, moć i seks. Osjetljivijoj ženi bio bi prenapadan, možda čak i neugodan, ali Belle je uzbuđena. Nalazi se u muškoj jazbini. Sva osjetila joj bride i osjeća se još razuzdanijom. Prvi časnik vodi je u kapetanove odaje i zatvara vrata. Na njezino iznenađenje, u kabini nema nikoga. Okreće se svojem pratiocu i upitno ga pogleda. »Sad će doći«, odgovara crnac, blago joj prelazeći prstom preko lica. »Ali dobio sam zapovijed da te... pripremim.« Grudi joj se stežu dok hvata zrak. Što će joj ovaj prekrasni muškarac učiniti? Drhti od iščekivanja i odjednom više ne osjeća bol. Bolno sjećanje na četku za kosu je nestalo, tijelo joj se smekšava i otvara. »Pa onda«, kaže ona zavodljivim glasom »ugasi prvo svijeće.« Kapetan je bijel koliko je njegov prvi časnik crn. Desnom rukom odmakne joj pramen s lica, a lijevom podigne bradu. Diše joj u potiljak, osjeća njegovo golo tijelo kako se privija uz njezino, njegov ud na svojim leđima. Žudi za tim da ga osjeti u sebi, ali on se suzdržava gledajući kako se prvi časnik spušta pred njom na koljena. Uz treperavu svjetlost svijeće, polako joj razvezuje cipele i pažljivo skida čarape spuštajući ih na kapetanov stolac. Posljednja dva dragocjena odjevna predmeta koja su još ostala na njoj. Podiže joj jednu pa drugu nogu i miluje ih ljubeći joj prste. Kapetan je pomaknuo ruku i sada joj miluje desnu dojku. Dok joj bradavica bubri pod njegovim grubim prstima, osjeća kako je vlažna i slatka poput sirupa. Ovo još nikad nije učinila. Podala svoje tijelo dvojici istodobno. Osjeća miris morske soli u kapetanovoj kabini, sluša šapat palmi u laguni dok je prvi časnik lagano dodiruje jezikom. Otima joj se tihi uzdah dok on zavlačio u nju vršak jezika. Gdje li je samo ovaj prekrasni egzotični čovjek to naučio? To je puno bolje od igre jedan na jedan. Osjeća suparništvo kapetana i prvoga časnika. Koji je bolji ljubavnik? Koji će je prvi zadovoljiti? Prvi časnik ustane i na kapetanovu zapovijed dvojica muškaraca je podižu i nose u dno kabine gdje je još mračnije. Vidi da su prostrli jastuke po podu. Naravno, njih su dvojica sve isplanirali. Poliježu je na jastuke i smještaju između sebe. Prvi časnik joj je s desne strane i ponovno je počinje draškati jezikom, dok kapetan istražuje koliko je vlažna i topla zavlačeći prst duboko u nju a potom ga vadeći i kušajući usnama. Ona se okreće udesno, instinktivno znajući što žele. Zato je tako dobra. Zato je traže. Svi muškarci u Veneciji žele je upoznati, svi mornari, vojnici, pustolovi i oportunisti. Svi je žele. Ona je jedno od blaga ovoga grada. Podiže ruke kao da se moli i trlja časnikov ud uzimajući ga u usta. Čuje ga kako stenje od zadovoljstva dok se poigrava jezikom oko njegova vrška. U tom trenutku kapetan se zabija u nju, a ona ga čvrsto stišće nogama gurajući stražnjicu u njegov trbuh. To, čuje ga kako govori. I još nešto. Možda ime druge žene, ali koga to zanima? Ona samo želi ublažiti bol i mržnju koje je ostjetila ovoga jutra. Kapetan ulazi duboko u nju, svom svojom dužinom, držeći je jednom rukom za glavu, a drugom čvrsto stišćući njezin struk.

~ 48 ~

Iskonski osjećaj toga trenutka stapa se s blagošću časnikova jezika. Tako je blizu i želi da bude savršeno. Po okusu u svojim ustima zna da je spreman. Sad kapetan ubrzava, a ona prati njegov ritam. Brod se pod njima lagano ljulja dok se njihove noge isprepliću u jedinstvu. Baršunasti jastuci ih miluju, griju im kožu, približavaju jedno drugome troje božanski spojenih stranaca dok dosežu vrhunac užitka u istome trenutku. Ona otvara usta i prebacuje ud prvog časnika u ruku dovodeći ga do kraja, a kapetan se razlijeva u njoj. Ona drhti od zadovoljstva, istodobno tako potpuna i tako slomljena. Sada su posve mirni, uzajamno povezani isprepletenim udovima, otkucajima srca, zadovoljenom žudnjom. Osjeća kao da propada kroz jastuke, drveni pod kabine i tone u duboku vodu lagune. Opet je cijela, više nije slomljena. Louise gleda prema laguni, zastajkujući na pristaništu dok prolazi kraj brodova. Svi su u mraku, kao da su svi mornari negdje u gradu i opijaju se. Ostavila je svog škotskog kapetana i njegova prvog časnika s Jamajke na njihovu brodu da uživaju ispijajući rum. Platili su joj pristojnu svotu i oprostili se od nje s poštovanjem. Nema ih želju ikad više vidjeti. Ova je večer poslužila svrsi i sad se mora vratiti doma gdje će je vjerojatno silovati muž, ali barem je prije toga imala zadovoljstvo upoznati pravi užitak. Dok napušta luku primjećuje bijeli brod koji je gledala onoga dana kad je Doktor bio kod nje i sjeća se mornara kojeg je vidjela dok se žurila doma. Naravno, bio je to isti mornar kojega je vidjela na brodu. Pita se tko je on. Ima nečeg u njemu što ga čini drugačijim od ostalih Drhti iako nije hladno. Kao da nešto predosjeća. Ponovno gleda bijeli brod. Crkveno zvono oglašava se poput upozorenja u crnoj noći. Pomisli da brod izgleda fantomski. Kao da je doplovio iz neke druge dimenzije. Razmišlja o Povegli, otoku duhova koji se skriva negdje u mračnoj laguni. O svojoj majci i drugim izgubljenim dušama, živim i mrtvim, koje borave na tom sablasnom mjestu. Pokušava potisnuti sjećanje na dan kada je zadnji put nogom kročila na prokleto tlo Poveglie, koje nije prava zemlja nego prah od spaljenih kostiju. Instinktivno prekriva uši rukama da ne čuje majčin vapaj dok odlazi. Tko si ti? Gdje je Ludwika? Što ste joj učinili? Kao da zna da je Louise postala Belle. Bludnica, na sramotu svojih roditelja. Opazi tračak svjetlosti. Netko je na fantomskom brodu upalio svjetiljku. Na trenutak vidi lice nerazaznatljivih crta, sa zlatnom naušnicom, koje joj se ukazuje poput vizije budućnosti, kruga nade. Pita se tko je taj tajnoviti mornar. Zlatna naušnica stapa se sa svjetlošću svjetiljke i ona više ne vidi onoga tko je nosi. Prenula se iz misli kao iz dubokog sna i počela se udaljavati. No slika svjetiljke, mornareva lica i broda duhova ostaje u njezinim mislima. Osjeća da je svjetiljka upaljena zbog nje, kao da je on pokušava pronaći u mraku.

~ 49 ~

Valentina Valentina u nevjerici čita Theov e-mail. Na putu do idućeg tjedna. Zabavi se. Voli te Theo x Nikada prije nije bio odsutan toliko dugo. Zašto ne želi s njom provoditi vrijeme? Nije ju briga ako se viđa s nekim drugim. Nije u tome stvar. Ono što je boli je činjenica da je izbjegava. Zna koliko mrzi spavati sama. To je njezina slaba točka. Valentina je odgojena tako da bude neovisna i emocionalno samodostatna. Njezina samohrana majka imala je uspješnu karijeru i nije trebala muškarca da se brine o njoj. Takav je etički princip bio usađen i u Valentininu osobnost, lako je njihov stan u Milanu uvijek bio njihova baza, njezina je majka Valentini osigurala da do svoje odrasle dobi vidi što više svijeta. Željela je da njezina kći što prije stekne životno iskustvo i izvješti se u umijeću manipuliranja muškarcima. No Valentina je odrasla u stidljivu i asocijalnu djevojku, koja potajno čezne ne toliko za majčinim priznanjem koliko za njezinom ljubavlju. Možda su Valentinine poteškoće u odnosima s muškarcima proizlazile iz činjenice da ju je njezin otac napustio kad je bila jako mala? A sada ju je, čini se, napustio i njezin ljubavnik. Je li bila hladna i bezosjećajna poput njezine majke? Je li ona otjerala Thea? Upitao ju je hoće li biti njegova djevojka, drugim riječima, hoće li ući u »pravu« vezu s njim, a ona mu je rekla da će razmisliti o tome. Daje li joj samo malo više vremena da razmisli? A ipak, ne treba joj više vremena. Ona to jednostavno nije u stanju. Bila je zaljubljena samo jedanput u životu. Nakon te katastrofe sama se sebi zaklela da se više nikad neće prepustiti osjećajima i da će zauvijek biti na oprezu. Majka ju je upozorila. No Valentina se oglušila na njezin savjet. Čak i s devetnaest godina činila je sve da dokaže kako je drukčija od svoje majke i tako se preko ušiju zaljubila u svog mentora fotografije na fakultetu, Francesca Mericoa. Nije ju bilo briga što je deset godina stariji i oženjen. Kad je bila s Francescom imala je njegovu nepodijeljenu pažnju. Bilo je to prvi put u njezinom životu da se osjetila središtem nečijeg svijeta. Pisao joj je pjesme, stalno je fotografirao, i naravno, upoznao je s užicima vođenja ljubavi. Valentina mu je dala sve - svoje misli, svoju kreativnost, svoje djevičanstvo i svoje srce. I danas se strese kada se sjeti koliko je bila naivna. Zaista je svim srcem vjerovala da je i on zaljubljen u nju. Vjerovala mu je kad joj je rekao da će ostaviti ženu. U tom je blaženom eskapizmu živjela čitavih sedam mjeseci. Njihovi tajni sastanci za Valentinu su bili romantični i uzbudljivi, njihovo zabranjeno vođenje ljubavi još erotičnije. Kad je bila s Francescom osjećala se kao da joj je cijeli svijet pod nogama. Napokon je bila žena. Bio je dovoljan samo jedan kratak trenutak da se njezin život u fantaziji raspadne na komadiće. Bila je u gradu, u Galleriji, gdje je po nalogu svoje majke trebala preuzeti haljinu koju je majka dala prekrojiti u Pradi, kad je pred sobom ugledala Francesca i njegovu ženu. Smjesta je ustuknula i sakrila se u gomili. Gledala je svog ljubavnika koji je ruku ovio oko ramena svoje žene, štiteći je od gužve i naguravanja kupaca. Nisu izgledali kao par na rubu prekida. Ali to nije bilo najgore. Kad su Francesco i njegova žena zastali da pogledaju izlog Guccijevog butika, lagano su se okrenuli prema njoj i tada je signoru Merico mogla vidjeti jasnije. Bila je vrlo lijepa, plavokosa, lica poput kerubina, i bilo je prilično očito da je trudna. Valentina je otrgla oči s tog prizora i podigla pogled prema staklenom svodu Gallerije. Ne, to ne može biti istina. Spustila je oči i ponovo pogledala bračni par Merico. Signoru Merico je rukom pokazivala nešto u izlogu, dok joj je druga ruka posesivno počivala na zaobljenom trbuha. Njezino je stanje bilo neporecivo. Valentina je pogledala Francesca. Nije se mogla tomu oduprijeti. Nešto je živahno govorio svojoj supruzi, nesvjestan Valentinine blizine. Na njegovu je licu vidjela izraz ljubavi za koju je mislila da pripada njoj. Gotovo se onesvijestila od šoka. Jedva hvatajući dah zamislila se kako pada na glavu i razbija je na mozaičnom podu. Stara gospoda koja je prolazila pokraj nje pitala ju je je li joj dobro. Si, si, grazie.

~ 50 ~

Nipošto nije željela da je Francesco vidi izloženu i ranjivu u svoj njezinoj boli i poniženju. Okrenula se na peti i počela bježati kroz krcatu Galleriju. Činilo se kao da se prolazi ispod arkada šopingcentra što su se sjekli u obliku križa protežu u beskonačnost, kao da joj se tijelo pomiče beskrajno sporo, dok je bol u srcu vuče prema dolje kao da su joj stopala okovana lancima. Napokon je izbila na drugu stranu i pred njom se ukazala masivna grandioznost La Scale. Valentina nikada neće zaboraviti tu bol slomljenog srca. Osjećala se kao da je fizički bolesna. Kad je stigla kući hiperventilirala je. Emocije su je gušile, jedva je disala. Osjećala je olakšanje što majka nije tu da joj kaže, »Rekla sam ti«. Nije uspjela doći ni do spavaće sobe. Sklupčala se na podu hodnika u položaju fetusa, bez suza, no iznutra je neobuzdano jecala. Međutim, ovo nije kraj priče. Valentina i dalje osjeća sram kad se sjeti kako se grozno ponašala. Zaljubljenost ju je pretvorila u čudovište. Iako se u pravo stanje njezine veze s Francescom uvjerila vlastitim očima, Valentina ga ipak nije mogla pustiti iz svog života. Jedan dio nje želio ga je natjerati da plati za svu njezinu bol. Kad je njegova žena bila izvan grada inzistirala je da je odvede u svoj stan i da s njim vodi ljubav svim svojim srcem, kako bi mogla slomiti i iščupati njegovo. Željela je da misli na nju svaki put kad je u krevetu sa svojom ženom. Mučila ga je pitanjima: voli li je zaista, kad će napustiti svoju ženu. Rekla mu je da ne može živjeti bez njega. Proganjala ga je ne mareći za njegovu ženu i njihovo nerođeno dijete. Neprestanim zahtjevima da joj dokazuje svoju ljubav ubila je u njemu svaku želju za njom. Pa ipak, nikada uistinu nije pokušao prekinuti s njom. Neprestano joj je izjavljivao ljubav, a ona bi mu katkad i povjerovala. Bio je tako uvjerljiv, tako dirljivo melodramatičan, gotovo na rubu suza kada je govorio o svojoj situaciji. Kako mu je teško ostaviti ženu sad kada je trudna. Bila je to pogreška. Nije želio da imaju djecu. No sve što je Valentina mogla čuti bile su laži, i sve Što je vidjela bila je slika signore Merico, mile i očaravajuće u svom blaženom stanju. Niti jedan muškarac ne bi mogao napustiti takvu ženu. Kako li je samo loše završilo. Onako ludo zaljubljena u njega Valentina je bila na rubu odluke da se suoči s njegovom ženom, kada se uplela njezina majka. Prisilila je Valentinu da na tri tjedna otputuju na praznike u Grčku natjeravši je da se s njom penje po oporim i suncem oprženim planinama i uranja u povijest drevnih nalazišta i ruševina. Osjećala se polumrtvo, ali ju je svejedno slijedila, poput žednog kozlića što slijedi majku kozu u potrazi za utjehom. Majka ju je odvela na ronjenje u ažurno plavom savršenstvu Mediterana i sva ta sirova ljepota Grčke polako je pomogla Valentini da u životu pronađe sićušnu iskru nade. Malo pomalo uspjela se izvući iz bezdana. Crni ponor njezina gubitka postajao je sve manji i manji, i polagano je uspijevala udaljiti se od njegova ruba i odijeliti se od svoje boli. Kad se vratila u Milano, odlučila je da si više nikad neće dopustiti da se u nekog zaljubi. No ipak je željela vidjeti Francesca još jedan, posljednji put i priuštiti si zadovoljstvo da mu kaže da je s njima zauvijek gotovo. Željela mu je reći koliko je bijedan. No nikad nije za to dobila priliku. Te noći kad su se vratile u Milano majka joj je rekla da slobodno može odustati od pomisli da će ikad više vidjeti Francesca. Imala je prijatelje na visokim položajima i pobrinula se za to da nikad više ne radi u Milanu. Bio je prisiljen napustiti Italiju i sa ženom se preseliti u Englesku, gdje je uspio dobiti manje prestižno ali odgovarajuće mjesto predavača. »Sirota budala«, komentirala je majka, dok si je u veliku čašu nalijevala crno vino zavaljena na kauč u primaćoj sobi. »Francesco?« upitala je Valentina preneražena majčinim drastičnim potezom. »Ne, njegova glupa ženica«, zlobno je rekla majka. »Sigurna sam da je to činio i prije, zaveo neku mladu nevinu studenticu prije tebe, i sigurna sam da će to činiti i poslije tebe. Kakav tužan život očekuje tu jadnicu.« Valentina je na trenutak zapanjeno stajala nijemo upijajući majčine surove riječi. »Možda si joj trebala reći i učiniti joj uslugu«, rekla je majka. Otpila je gutljaj crnog vina i podigla prema kćeri pogled iz kojeg je izbijala podsmješljivost. Ona misli da je to smiješno, pomisli Valentina. Kako moja majka može biti tako okrutna? »On me volio!« iznenada je povikala. Majka je podigla obrve i dobacila joj začuđen pogled preko ruba čaše.

~ 51 ~

»Valentina«, rekla je blago. »Zar nisi ništa naučila od mene?« I previše! poželjela je vrisnuti. I prečesto ju je čula kako govori da je ljubav iluzija. Kako kroz život treba ići dajući samo tijelo, ali nikad srce. »Naravno da te nije volio. On ne voli nikoga, ni tebe, ni svoju ženu, pa čak ni samoga sebe.« »Prestani!« vrisnula je na majku. »Prestani se uplitati u moj život! Govoriti mi što da radim...« Njezina se majka odjednom doimala iznenađeno. »Pokušavala sam ti pomoći, Valentina«, rekla je mirno. »E pa, nisi mi pomogla. Pretvorila si me u nakazu... kakva si i sama. Otjerala si mog oca, otjerala si od sebe svakog muškarca koji te volio, otjerala si vlastitog sina, nitko te ne može dugo trpjeti...« Glas joj se nemoćno stišao. Bila je tako bijesna da se nije mogla izraziti. Znala je samo da je bilo pogrešno što se majka uplela i otjerala Francesca. Željela ga je vidjeti još jedan, posljednji put. Da mu sama kaže da je gotovo. Ili da mu da posljednju šansu? Na njezinu provalu bijesa majka je odgovorila šutnjom. Zurila je u svoju kćer kao da je prvi put vidi. Valentini se na trenutak učinilo da su joj se oči ovlažile suzama. Neće valjda zaplakati? Nikad prije nije vidjela majku da plače. Pomisao na to bila je zastrašujuća. »Selim se odavde!« povikala je Valentina i pojurila u svoju spavaću sobu. Dramatično je zalupila vratima i zaključala ih, no za to nije bilo potrebe jer majka nije krenula za njom. Naslonila se na vrata dok joj je bijes još uvijek strujao tijelom. No začudo, osjećala se bolje. Nema više patnje zbog ljubavi. Kao da se u njezinom životu ponovno otvorio prozor i sada je mogla udahnuti svjež zrak. Idućeg je jutra Valentina probudila jako kasno. Kad je ustala, njezinoj majci više nije bilo ni traga. Našla je kratku poruku ostavljenu na kuhinjskom stolu. Vidim da si postala žena. I poput mene, trebaš prostora za sebe. Moram poslom otputovati u Ameriku. Nisam sigurna kad ću se vratiti, ali nazvat ću te. Uživaj u stanu. Tvoj je. Tina Tako tipično za njezinu majku, uskratiti joj podršku onda kada joj je najpotrebnija. Valentina se nadala da će njih dvije ujutro imati ozbiljan razgovor. Možda je čak očekivala i ispriku od majke zbog toga što joj se uplela u ljubavni život. Umjesto toga dočekala ju je ova hladna poruka s potpisom »Tina«. Čak ne niti »Mama«. Bez poljupca na rastanku. Valentina je shvatila da je razljutila majku. No i ona je na nju još bila jako bijesna. Pustila ju je da u naletu gnjeva ode u Ameriku na jedno od svojih ekstravagantnih snimanja. Zašto bi je bilo briga? Više je nije trebala. Najzad, imala je dvadeset godina. Valentina nije mogla znati da je njezina majka odlučila da se više nikada neće vratiti u Milano. Tini Rosselli bilo je dosta grada u kojemu se rodila, u kojem nije mogla nikamo poći a da je ljudi ne prepoznaju. Hoće li ikad izmaći glasu koji je prati? I tako se zaljubila u zemlju, a ne u muškarca - u Ameriku, gdje je imala priliku iznova izgraditi svoj identitet. Nakon nekoliko tjedana Tina je poslala pismo u kojem je Valentinu pozvala da joj se pridružiti u Sjedinjenim Državama, ali njezina je kći odlučno odbila ponudu. U početku je majka pokušala još nekoliko puta, ali Valentina je nepokolebljivo branila svoje pravo da ostane u Milanu. I tako je vrijeme prolazilo, a majka i kći nisu se vidjele više od sedam godina. Još i danas Valentina krivi svoju majku za to što je izgubila Francesca. Iracionalno, svjesna je toga. Međutim, majka joj je uskratila mogućnost razrješenja te ljubavne priče. Željela je znati je li je Francesco stvarno volio, ili je samo bila razbibriga u njegovom bijegu iz bračne rutine. Trebala je od njega odgovor na to pitanje, licem u lice. Prošle su godine, no nikada nije zaboravila koliko ju je njezina ljubav prema Francescu učinila bespomoćnom. Nikad se više nije željela tako osjećati i stoga je svakog muškarca držala na sigurnoj udaljenosti, nikad se ne predajući do kraja. Sve dok nije srela Thea. Ne može to poreći, otkako se doselio k njoj dinamika njihova odnosa se promijenila.

~ 52 ~

Valentina ponovo pročita njegov mail. Zabavi se. Što dovraga pod time misli? U mislima se ponovo vrati na prvih nekoliko tjedana njihove afere. Kako je samo bilo uzbudljivo, kako različito, koliko im je bilo zabavno. Njihov drugi susret počeo je prilično uobičajeno. Nazvao ju je i pozvao na piće u hotel Savoie Regency u Milanu. To je mjesto bilo vrlo otmjeno, pretpostavila je da će tamo popiti neki fini aperitiv a onda otići na neku manje raskošnu lokaciju. Ali kad je u dogovoreno vrijeme stigla u hotelski bar, Theu nije bilo ni traga. Probijala se između naslonjača i stolića impresionirana luksuzom koji ju je okruživao. Sviđala joj se ta raskoš, bilo je to tako tipično milanski. Utonula je u jedan od golemih udobnih naslonjača i naručila mojito. Na njezino iznenađenje, kad se konobarica vratila s njezinim pićem i porcijom sočnih maslina i ostalih slasnih delikatesa, uručila joj je poprilično nabreklu omotnicu. Na prednjoj je strani kićenim krasopisom bilo ispisano njezino ime. Gospođica Valentina Rosselli. Smjesta je znala da je od Thea. Bio je tip čovjeka od kojeg bi očekivala da ima elegantan rukopis. Otvorila je omotnicu i iz nje je ispao ključ hotelske sobe u obliku kartice, zajedno sa zamotuljkom crne svile i malenom bijelom posjetnicom. Valentina pročita poruku otipkanu fontom Courier: Soba 342. Stavi ovo na sebe prije nego što otvoriš vrata. Mora da je mislio na smotuljak svile, koju je odmotala otkrivši da se radi o povezu za oči. Brzo ga je ponovo zamotala da ga netko ne vidi, ali salon je bio gotovo prazan, a i konobarica je nekamo otišla. Otpila je gutljaj mojita. Osjećaji su joj bili pomiješani. Isprva ju je obuzeo bijes. Kako drsko od njega! Bio je to tek njihov drugi sastanak, zapravo njihov prvi pravi spoj. Nije li je trebao počastiti večerom i pićem? No što je drugo mogla očekivati nakon njihovog prvog susreta? Trebala bi dovršiti svoj aperitiv i otići odavde, ostavivši ga da je uzalud čeka u sobi 342. No dio nje bio je uzbuđen njegovom zločestom igricom. Nije li znala da će noć završiti na taj način? Zašto bi inače obukla svoju malu crnu svilenu haljinu s patentnim zatvaračem duž čitavih leđa, a ispod nje samo sićušne tange od crne čipke i čarape s halterima? Pa što ako večer započne na način na koji je mislila da će završiti. Bila je slobodoumna mlada žena i mogla je činiti što god joj se svidi. I tako se Valentina našla u liftu kojim se uspela na treći kat hotela Savoie Regency s pet zvjezdica. Oduvijek je željela tamo odsjesti, ali nikad nije zamišljala da će joj se to ostvariti na ovaj način. Kako si je to uopće uspio priuštiti, pitala se stišćući ključ sobe dlanovima ljepljivim od znoja, dok joj je srce ludo udaralo. Što ako se predomisli kad je ponovo vidi? Što ako je magija medu njima trajala samo jednu noć? No, sada je bila tu. Nije se mogla naprosto okrenuti i otići. Došavši do vrata sobe nabrzinu se osvrnula oko sebe. Ni žive duše na vidiku. Navukla je povez preko očiju, gurnula ključ u bravu i otvorila vrata. To je bila nevjerojatna noć! Theo ju je hranio i pojio, ali u tišini, bez nepotrebnog brbljanja, i s povezom na njezinim očima. Još uvijek se sjeća tog pjenušavog prštanja hladnog šampanjca u svojim ustima. Hranio ju je, i na njezino zaprepaštenje ona mu je to dopustila. Bio je to obrok koji nikada neće zaboraviti. Počeo je s malenim, slasnim zalogajima rajčice sušene na suncu, patlidžana s roštilja i sočnih pečenih paprika natopljenih djevičanskim maslinovim uljem i bogato začinjenih češnjakom. Zatim su na red došli špageti u pesto umaku posuti parmezanom. »Siši«, bodrio ju je dok ju je vilicom hranio špagetima. Pitala se je li napaljen koliko i ona. »A sada, Valentina, imam za tebe malo mesa«, rekao je. U njegovom je glasu osjetila zadirkivanje i shvatila je da jedva suspreže smijeh što je za nju bilo neuobičajeno. »Ustani«, naredio joj je Theo. Prišao joj je s leda, mogla je osjetiti njegove prste na patentnom zatvaraču svoje haljine. »Kako pametan izbor«, komentirao je povukavši zatvarač čitavom dužinom tako da joj je haljina skliznula na pod. Uzeo ju je za ruke i odveo natrag do stolice. Preplašeno se trgnula kad joj je u krilo položio tanjur. Na dnu je još bio vruć, ali ne previše. Ta se toplina kroz njezine prepone koje su zadrhtale od uzbuđenja prenijela sve do utrobe.

~ 53 ~

»Otvori usta«, rekao je i na jezik joj stavio komadić sočnog odreska. Počela je žvakati. Bio je tako mekan da joj se praktički topio u ustima. Meso joj nikada prije nije toliko prijalo. »Želim te vidjeti«, iznenada je rekla. Igra s povezom trajala je dovoljno dugo. Hranom ju je doveo do ruba žudnje.. »Kako god ti kažeš...«, rekao je nježno. Skinula je povez i oči su joj zatreptale privikavajući se na prigušeno osvjetljenje. Theo je bio tu, pred njom. O da, bio je isti kao dan prije. Taman, elegantan poput mačke, apsolutno neodoljiv. Njegove plave oči probadale su je pogledom. Trebalo joj je nekoliko sekundi da uoči kako je i on nag. »Želim još mesa...«, rekla je pogleda prikovanog za njega. »Ima još odreska.« Sagnula se s ispruženom rukom i položila je na njegov ukrućeni penis. »Ne, želim ovakvo meso...«, rekla je. »Što ćemo s desertom?« upitao ju je naizgled ravnodušnim glasom. »Čokoladni mousse.« Podigla je jednu obrvu, podarivši mu jedan od svojih rijetkih osmijeha. »Ti si moj desert«, rekla je. Ta je noć za Valentinu bila puna izuzetnih osjeta i užitaka. Arome, teksture i mirisi hrane pomiješani s njegovim mirisom, dodirom i okusom. Theo je polagano, sloj po sloj, razotkrivao strast koja se u njoj nataložila. Baš u trenutku kad bi pomislila da je dosegla vrhunac, odveo bi je u još veće visine. Njihova ljubavna priča počela je poprimati izvjestan obrazac. Sastajali bi se jednom ili dvaput tjedno u hotelu i prepuštali se užicima čitavu noć. Bili su to najčudesniji seksualni doživljaji koje je Valentina ikad iskusila, mijenjali su joj stanje svijesti i dovodili je do dubokih transformacija. Ponekad su igrali igrice, kao onaj put u hotelu Savoie, a ponekad bi to bio čisti, sirovi seks. Isprva su odlazili u hotele u Milanu, no nakon nekoliko tjedana počeli su se vikendima sastajati u različitim gradovima sjeverne Italije: Veroni, Bologni, Torinu i, naravno, Veneciji. Uvijek bi putovali odvojeno i sastajali se na dogovorenom mjestu. To je njihove susrete činilo uzbudljivijima, pridodavalo im dašak zabranjenosti, iako ni on ni ona nisu bili u braku niti u vezi. Nakon otprilike mjesec dana Valentina je počela preuzimati inicijativu. Nikad neće zaboraviti onaj put kad je Theu poslala poruku da se s njom sastane u jednom hotelu u Bologni. Čekala ga je u hotelskom baru, odjevena u kišnu kabanicu. Vani je pljuštala kiša. Sjeća se kako je Theo utrčao u bar s kosom posutom kapljicama kiše, mokrih obraza, zaraznog entuzijazma. Kad ga je vidjela, srce joj je poskočilo od uzbuđenja. Sjeo je uz nju za šank i vragolasto joj se nasmiješio. »Želite li nešto popiti?« formalno je upitao. Tako bi počinjali, uvijek iznova, kao da su stranci. Sastajali su se u tajnosti, jedno drugo zavodili. Nakon dvije čaše prošeka Theo ju je upitao želi li skinuti ogrtač. Mora da joj u tome postaje vruće? Čekala je taj trenutak. Okrenula se na barskom stolcu i značajno ga pogledala dok je odvezivala pojas, a potom počela otkopčavati ogrtač. »Jesi li siguran da želiš da to učinim ovdje?« upitala ga je. Pogledao ju je zbunjeno. Lagano je rastvorila usta i jezikom prešla preko donje usne, istovremeno lagano raširivši noge i podigavši skute svog ogrtača uz bedra, kako bi mogao vidjeti što ima, ili bolje rečeno, što nema na sebi. Oči su mu se raširile od iznenađenja, a onda potamnile od želje. »Oho, gospođice Rosselli«, prošaptao je glasom za oktavu nižim. »Pa vi ste šokantna mlada žena.« Elegantno je skliznula s barskog stolca i nehajno odšetala iz bara s napola otkopčanim ogrtačem, privlačeći poglede svojim izazovno izloženim tijelom. Slijedio ju je u foaje, a potom do dizala. ~ 54 ~

»Koji kat?« pitao ju je položivši dlan preko njezinog dok je stiskala gumb, a potom ga prinijevši svojim usnama. »Četvrti.« U dizalu joj je skinuo ogrtač oduševljen njezinom smionošću, strastveno je poljubio, a onda ponovo ovio ogrtač oko njezina tijela i doslovno je odvukao u sobu. Potom su vodili ljubav kao opijeni točno na mjestu na koje su sletjeli kad su uletjeli kroz vrata. Njihovi su se strastveni sastanci po hotelima nastavili iduća dva mjeseca, sve do dana kad se uselio u njezin stan. Toga dana vodili su ljubav na stolu radne sobe, ali spontanost je postupno jenjavala. I začudo, ona je bila ta koja se prva otrijeznila. Znala je da je razlog bio telefonski razgovor s njezinom majkom u kojem je Tina ustvrdila da su njih dvije suviše slobodna duha da bi uspjele ostvariti čvrstu vezu s muškarcem. Valentinu je ta tvrdnja iziritirala u tolikoj mjeri da se iz petnih žila potrudila da majci dokaže da je u krivu. Stoga je sljedećeg jutra, kad joj je Theo ostavio omotnicu s nazivom hotela u kojem će se sastati glumeći strance, postupila drukčije nego obično: nije ju razderala s radosnim uzbuđenjem kao što je učinila toliko puta prije, već je mirno pročitala sadržaj, poderala karticu s uputama i nazvala ga da mu kaže da sada kad žive zajedno njihovi tajni sastanci više nemaju smisla. Tog ljeta mogu otići na prave praznike, kao i svi normalni ljudi, s novcem koji će za tu svrhu uštedjeti. Sjeća se razočarenja u Theovom glasu. »Jesi li sigurna da je to ono što želiš?« upitao ju je. »Da«, uzvratila je odlučno. »Bilo je zabavno, ali sada kad živimo zajedno... nije prikladno.« »Ne razumijem. Sada smo samo cimeri? Više ne želiš seks?« pitao je prigušenim, zabrinutim glasom. »Ne. Hoću reći, naravno da želim seks s tobom. Ali... pa... sada kad živimo zajedno... morali bismo razjasniti neke stvari.« Zastala je, no kad on nije ništa rekao nastavila je najnehajnijm mogućim tonom: »Samo mislim da je važno da znaš kako ne mislim da te posjedujem... hoću reći, slobodan si da spavaš s kime god želiš...« Kad je to izgovorila shvatila je da zvuči upravo kao njezina majka. Štoviše, bila je sigurna da je jednom čula kako upravo tu rečenicu njezina majka izgovara jednom od svojih ljubavnika. Theo je neko vrijeme šutio. »Valentina, razgovarat ćemo o ovome kad se vratim kući.« Njegov je glas zvučao napeto, gotovo ljutito. Pobrinula se da te večeri izađe s Antonellom i Gaby, a kad se vratila kući on je već bio u krevetu, još uvijek budan, čekajući je. No odmah mu je stavila dlan preko usta, ne dopustivši mu da išta kaže dok su vodili ljubav. Niti jedno od njih više nikad nije pokrenulo razgovor o toj temi i više nije bilo omotnica iznenađenja. No kada se prisjeti te noći, kao da se nejasno sjeća da joj je možda, ali samo možda, Theo nešto rekao nakon vođenja ljubavi. Bila je na rubu sna, sklupčana u njegovu naručju, udišući njegov miris, kada joj se učinilo da je šapnuo: »Želim isto što i ti, Valentina.« Je li to sanjala? Možda i jest, jer je bio gotovo jednako hirovit i neuhvatljiv kao i ona. Neprestano je odlazio na misteriozna poslovna putovanja i bezočno koketirao s drugim ženama kad su zajedno bili vani. I činilo se da mu nije smetala pažnja koju su joj posvećivali drugi muškarci. Zabavi se. Možda je trebala nastaviti igrati s njim te igrice. Ali proteklih nekoliko tjedana baš joj i nije bilo do zabave. Zapravo, te dvije naizgled bezazlene riječi - zabavi se - sada su u njoj izazivale nelagodu. Danas mora obaviti svoj prvi fotografski zadatak u Leonardovu klubu. O svojim idejama za snimanje imala je potrebu raspraviti s Theom, a on čak niti ne zna da će večer provesti u društvu sadomazohista.

~ 55 ~

Ideju za večerašnji scenarij dao joj je jedan od negativa iz Theove crne knjige. Slika koju je danas uspjela uvećati prikazivala je razgolićene grudi s prozirnim čipkastim šalom svezanim oko njih tako čvrsto da ih je gotovo spljoštio, iako je mogla razabrati bradavice što napinju tkaninu. Tada se sjetila škrinje sa starom odjećom koju je majka ostavila za sobom na tavanu. Pripadala je Valentininoj prabaki i Valentina je sigurna da je u škrinji vidjela sličan čipkasti šal. Na njezino iznenađenje škrinja nije zaključana, iako je provela čitavu vječnost pretražujući pisaći stol u potrazi za ključem. Otvori poklopac i klekne na pod trepereći od uzbuđenja. Kako je mogla zaboraviti na ovo skriveno blago prekrasnih kostima? Iz škrinje je zapahne opojan miris. Odnekud joj je poznat, ali ga ne može točno identificirati. Miris je prodoran, poput ruža u cvatu. Zasigurno je riječ o parfemu koji je nekoć nosila njezina prabaka. Izvlači jedan za drugim predivne komade vrhunski dizajnirane odjeće: srebrne bluze, večernje haljine od šifona, baršunaste kaputiće i suknje i zvonolik šešir od filca. Tu je čak i donje rublje, negliže bisernog sjaja od glatke svile, svilene crne čarape i nabrane bijele podvezice. A tu je i šal. Savršen je, gotovo kao onaj s fotografije. Valentina je za večeras odabrala manje strogu odjeću. Nervozna je, nema sumnje. Kad bi barem imala nekog da ide s njom. Ali naravno, nikom živom ne može reći u što se upustila. Nije sigurna kako bi neki od njezinih kolega iz modnog svijeta reagirali na to, iako pretpostavlja da bi većini to bilo fantastično. Svoj kreativni rad voli držati u tajnosti. Oblači dvodijelni komplet iz šezdesetih koji je pripadao njezinoj majci. Suknja je vrlo kratka, ali njezini modeli bit će nagi, tako da zaista nema potrebe za nelagodnim osjećajem da će je svi promatrati. Izlazeći iz dizala pita se hoće li ugledati čovjeka kojeg je vidjela jučer kad je ulazio u taksi, no zakoračivši na ulicu ustanovi da je Via Lesmi potpuno tiha i pusta. Ovaj put u klubu vlada posve drukčija atmosfera. Sada nije prazan, u sobama su ljudi koji ispunjavaju svoje fantazije. Leonarda nema nigdje na vidiku, umjesto njega dočekuje ju prsata plavuša u korzetu i halterima. »Zdravo, ti si sigurno Valentina«, kaže srdačno. »Ja sam Raquel. Dobro nam došla.« Ima sladak, gotovo djetinji osmijeh, u neskladu s izazovnim korzetom. »Djevojke te čekaju. Vrlo su uzbuđene.« Dok slijedi Raquel niz stepenice Valentina nastoji usporiti dah i smiriti mahnite otkucaje srca. Ovo joj je posljednja prilika da se povuče. Kad jednom uđe u sobu Atlantis, više se neće moći vratiti nekadašnjem pogledu na svijet. Ali nema namjeru otići kući. Sada kada je ovdje ići će do kraja. Navikla je dovršiti što god započne. Raquel je čeka ispred otvorenih drvenih vrata. »Spremna?« Valentina kimne i zakorači u sobu Atlantis. Na sofi sjede dvije mlade žene otprilike istih godina kao i ona. Leonardo je u pravu; obje su prekrasne. Jedna ima dugu kovrčavu crvenu kosu, a druga kratku, platinasto plavu. Obje su još uvijek obučene. Crvenokosa nosi crvenu haljinu koja se slaže s bojom njezine kose, čarapama i cipelama s visokim potpeticama. Plavuša je odjevena ležernije, u kratku plavu haljinu bez rukava. Noge su joj gole i nema cipele. Obje izgledaju zanosno. Usne su im vlažne i blistave, a koža im se sjaji pod svjetlom što dopire u prostoriju kroz stropni prozor. Vjerojatno su modeli, misli Valentina, iako ne prepoznaje niti jednu. Raquel je prije odlaska predstavi djevojkama, a potom izađe ostavivši je nasamo s njezinim modelima. Valentina je već toliko puta odradila fotografsko snimanje, pa ipak, na trenutak joj se um paralizira od smetenosti. »I, što želiš da činimo?« upita napokon crvenokosa, Rosa, i stidljivo joj se nasmiješi. »Zapravo, meni je sve ovo potpuno novo iskustvo«, objasni Valentina ne gledajući je u oči. »Misliš na fotografiranje?« upita Celia, plavuša. »Ne, ne, profesionalna sam fotografkinja.« Valentina odloži svoju torbu na crni stol, otvori je i izvadi fotoaparat, no još uvijek se ne može prisiliti da pogleda djevojke u lice. »Hoću reći, ne znam

~ 56 ~

što vi radite... Nikada se nisam bavila S&M-om...« Misli da je najbolje da s djevojkama bude iskrena kako ne bi stvorile krive pretpostavke. »Stvarno?« upita Rosa, i Valentina je uhvati kako s Celijom razmjenjuje začuđeni pogled. »Pa zašto si onda tu?« Valentina prčka po mjeraču svjetla. Osjeća se nespretno i pomalo glupo. »Zanima me to što radite... željela bih to razumjeti.« »Pa, jedini način da to razumiješ je da to iskusiš.« Celia je odmjeri prodornim pogledom, kao da kroz odjeću može vidjeti njezinu golotinju. Valentina se pravi da je nije čula. Treba održati dojam profesionalnosti i ozbiljnosti, inače će samo ispasti budala. »Pa možda biste mogle raditi ono što ste planirale«, obrati se Rosi, »a ja imam nekoliko ideja s priborom koji sam ponijela sa sobom, a koji bismo eventualno mogli uvesti u nekoj fazi snimanja? Možda ću vas zamoliti da ostanete u nekoj pozi, ako je to u redu.« »Može, nema problema. Onda, hoćemo li početi?« upita Rosa, dok Celia još uvijek zuri u Valentinu, izazivajući u njoj nelagodu. »Da... počnite...«, kaže Valentina kružeći nesigurno oko njih s fotoaparatom u ruci i srcem u grlu. Zaštićena svojim fotoaparatom, Valentina isprva drži distancu. Dvije žene upuštaju se u ritual uzajamnog zavođenja prije parenja preuzimajući svaka svoju ulogu. Začudo, Rosa preuzima ulogu domine, a Celia čini različite stvari da je zadovolji. Rosa sjeda na stol raširenih nogu, a Celia balansira pod njom gurajući glavu pod njezinu haljinu; vjerojatno je ljubi, iako Valentina ne može vidjeti njezine usne. Sada se Celia razodijeva za Rosu, koja je promatra ispružena na sofi. Skida haljinu i na prstima stane pred svojom crvenokosom gospodaricom ruku podignutih iznad glave. Celia je haljinu skinula posve prirodno, bez trunke oklijevanja, i Valentina shvati kako uopće ne osjeća stid. Ustvari, očito je da u tome uživa. Dvije žene su potpuno koncentrirane na uzajamni užitak. U ovom scenariju ne vidi mjesta boli. No, trenutak kasnije Rosa gipkim korakom ode do stola, iz donje ladice uzme lanac te sveže Celijine ruke za gredu iznad njezine glave. Što će se sada dogoditi? Rosa stane iza Celije i stane je milovati među nogama. Valentina promatra izraz na Celijinom licu, reakciju na Rosin dodir. Ne može ne osjetiti napaljenost dok gleda kako Rosa miluje drugu ženu. Ne može si pomoći a da se ne pita kako bi bilo osjećati ženske usne i jezik na svom tijelu. Celia se propne na prste i podigne lijevu nogu kao balerina koja izvodi arabesku, ali u stranu i pod kutem većim od devedeset stupnjeva. Rosa čučne i ovivši ruke oko Celijinog bedra počne joj lizati medunožje. Valentina promatra svaki detalj izraza na Celijinom licu. U jednom trenutku je usredotočena plesačica, no kad joj osjećaj koji joj pružaju Rosine usne prožme tijelo Valentina opazi napetost u njezinoj podignutoj nozi i ispruženim prstima stopala, a potom podrhtavanje čitavog tijela na rubu vrhunca. Rosa zna koliko je točno treba nadraživati prije nego što se povuče i Celia se ponovno spusti na tabane, bez daha i nabijena žudnjom. Valentina fotoaparatom bilježi krupni plan njezina lica. Njezine plave oči se žare, a izraz lica odaje spremnost na predavanje i žudnju za Rosom, njezinom gospodaricom. Rosa oslobađa Celiju lanaca kojima je svezana za gredu i odvede je do kreveta. Celia se popne na krevet i dopušta Rosi da joj lancima veže zapešća za njegov okvir. Leži rastvorenih nogu i čeka. Rosa skida svoju crvenu haljinu i gaćice, no zadrži haltere i čarape, baš kao što to čini Valentina. Odlazi natrag do stola i dobacivši Valentini provokativan pogled otvori gornju ladicu i izvuče veliku igračku koja izgleda poput neke vrste vibratora. Valentina se ne sjeća da ga je vidjela kad je dan prije ovdje bila s Leonardom. Rosa legne na krevet uz Celiju i počne je ljubiti i dodirivati rukama. Valentina promatra njezine fine, nježne prste, sitne polumjesece njezinih blijedih noktiju, dok nježno masira Celijinu kožu. Polako kruži palčevima pritišćući sve dublje, a Celia na njezina milovanja odgovara potpunim prepuštanjem svojoj gospodarici. Valentina im se sve više približava, sigurna u to da su se toliko

~ 57 ~

izgubile u svojoj ekstazi da su posve zaboravile da je ovdje. Sada je tek nekoliko centimetara od njih, stojeći iza Rose snima Celiju zatvorenih očiju i izgubljenu u užitku. Obje žene sada leže na leđima raširenih nogu, a tabani im se dodiruju. Rosa uključi seksualnu igračku s dvije okrugle glave za masažu, neku vrst dvostrukog klitoralnog masažera, i iskusno ih i vješto gurne u sebe i Celiju. Dok gleda kako se Celia grči od užitka, u Valentininoj se glavi miješaju zvukovi: brujanje koje proizvodi igračka, Celijino tiho cviljenje i Rosino duboko stenjanje. Valentina se pita koja će žena svršiti prva. Ili će orgazam doživjeti zajedno? Može li to uhvatiti na filmu... ili bi to bilo previše nametljivo? Na Valentinino iznenađenje Rosa otvori oči i pogleda je. Zjenice su joj toliko raširene da nalikuju crnim jezercima žudnje. Ona isključi igračku i sada i Celia otvori oči, kao da se prenula iz dubokog sna. Pogleda je s istim izrazom iščekivanja kao i njezina gospodarica. Shvativši da očekuju da nešto poduzme, Valentina iz džepa izvuče čipkasti šal i uzevši Rosu za ruku povuče je prema Celiji, a potom oslobodi Celijine ruke iz lanaca i bez riječi počne omatati šal oko torza dviju djevojaka priljubljenih tako da im se dodiruju grudi. Rosa ponovo podigne oči prema Valentini i upitno je pogleda, a kad joj Celia rukom pogladi stražnji dio gole noge Valentina zakorači unatrag pomalo uzdrmana dodirom i počne škljocati fotoaparatom. Šal sklizne s djevojaka i Valentina im se približi i nagne se nad njih da ga učvrsti. Izgledaju poput dvije blizankinje strasti. Mlade, moderne žene vezane starinskom čipkom. Ovo će izgledati jako dobro na crno-bijeloj fotografiji, pomisli Valentina izbjegavajući Rosin molećiv pogled. »Tako si lijepa, Valentina«, šapuće Rosa. »Poput djevojčeta.« Valentina je pogleda i u tom trenutku osjeti kako Celijine ruke putuju uz njezine butine. Smrzne se. Nije u stanju ustuknuti jer na nju počinje djelovati uzbudljiv Celijin dodir. Vršcima prstiju Celia prijeđe čitavom dužinom Valentininih nogu a onda gurne ruku u njezine gaćice. Valentina je u zamci, nepomično stoji ukočena od iščekivanja. Zašto naprosto ne odgurne Celijinu ruku? »Mislim da nam se želi pridružiti, Rosa«, kaže Celia. »Osjećam to.« Dvije djevojke izmigolje iz Valentininog šala i između svojih tijela naprave prostora za nju. »Hajde, dođi«, zavodljivo je mami Rosa. »Zašto ne?« Izvadi povez za oči ispod jednog od jastučića razbacanih po krevetu i nastavi je nagovarati. »Ako ti se tako više sviđa, možeš nositi ovo, a mi ćemo se pobrinuti da ti se ostvare snovi.« »Ne«, kaže Valentina, no i dalje se ne miče. Celijina je ruka nježno masira i počinje osjećati unutarnje podrhtavanje, usprkos činjenici da nikad prije nije poželjela voditi ljubav sa ženom. Pogleda dvije djevojke a pred očima joj je sve zamućeno, baš kao u jednom od njezinih snova. Vidi tri senzualne vile kako se međusobno isprepleću u valovitom gibanju, poput božanskog etera, i zakorači prema djevojkama. Ne može se oduprijeti, to je jače od nje.

~ 58 ~

Belle Signor R. obavija Bellin torzo čipkastim šalom i steže je čvršće dok joj grudi nisu gotovo posve spljoštene. Malo joj grebe bradavice pa Belle žali što mu nije ponudila neku drugu tkaninu, ali sad je prekasno. Signor R. se okrenuo i s toaletnog stolića podignuo bočicu ulja. Belle uzima njegove hlače, koje je odložio na naslon stolca i navlači ih. Prvi put kad je igrala tu igricu sa Signorom R., i nju je samu iznenadilo koliko je uživala u njoj. Napokon je u hlačama. Zaprepastilo ju je koliko odjevni predmet može utjecati na to kako se osjećaš. Njezina se mušterija potpuno promijenila odjenuvši svoj kostim. Signor R. je imućni mladi venecijanski bankar s dobrim vezama. Njegov moćan i prilično grub glas u društvu uvijek snažno odjekuje. A ipak nije neugodan čovjek. Belle zna da je osnovao filantropsku organizaciju koja pomaže venecijanskim siromasima. Ima dobro srce, to je sigurno. Očito je očajnički zaljubljen u sićušnu ženicu koja je stidljiva onoliko koliko je on samouvjeren. Ne možeš joj reći ni riječ a da ne pocrveni do ušiju, pa je Belle jasno da je u svome domu Signor R. gospodar, baš kao i njezin muž. No, za razliku od g. Brzezinskog, njezin prijatelj bankar ima potrebu ponekad zamijeniti uloge, što nikad ne bi mogao tražiti od svoje krhke ženice. Signor R. se okrene da pokaže svoju preobrazbu. Belle mora priznati da izgleda baš kao njezin rob ljubavi. Namazao je gola, mišićava prsa aromatičnim uljem koje je Belle kupila od trgovaca iz Abesinije na Rialtu. Signor R. izgleda savršeno, i dok stoji pred njom ona gleda simetričan trokut njegovih golih prsa, slijedeći pogledom konture njegova tijela preko čvrstog trbuha pa sve do bokova. On na sebi ima dio njezina egipatskog kostima. Samo svilenu nadsuknju koja mu stoji nisko na bokovima tako da može vidjeti izazovno razotkrivene zdjelične kosti. Svila se obavija oko njegovih čvrstih, snažnih nogu. Fina, mekana tkanina gotovo i ne skriva ono što je ispod nje i dok njegov čvrsti ud podiže žensku odjeću on izgleda još muževnije. Signor R. želi točno određenu stvar. Ne želi izgledati kao žena niti biti žena. Samo želi prestati biti alfa mužjak. Želi biti Bellin rob, razgolićen i ranjiv u njezinoj najfinijoj suknji. To mu pričinja užitak pa zašto onda ne bismo to učinili, razmišlja Belle pričvršćujući gumbe na manšete njegove uškrobljene košulje koju je odjenula. Gleda svoj odraz u zrcalu i oduševljena je onime što vidi. Ovako zalizane crne kose izgleda prilično androgino. Osjećaj je izvrstan. Kreće prema Signor R-u osjećajući se snažno i moćno. Pruža ruku i masira mu nauljena prsa, gledajući kako mu se mišići stežu pod njezinim rukama. Vidi kako mu se ud diže pod svilenom suknjom i ona ga počinje dirati drugom rukom, dok Signor R. lagano stenje prije nego što će progovoriti. »Što želiš da učinim, Belle?« Glas mu je neobično pokoran i promukao od želje. »Hoću da sjedneš na stolac.« Belle podigne stolac i postavi ga na sredinu sobe. »I podigni suknju da ti mogu sjesti u krilo.« »Smijem li ti, molim te, skinuti hlače? Hoćeš li mi to dopustiti?« Ona podigne obrvu i nadvije se nad njega, a onda strogo kimne. Signor R. naginje se poslušno i otkopčava joj hlače koje skliznu s Bellinih bokova i padnu joj oko gležnjeva. Ona iskorači iz njih; ispod hlača je potpuno gola. Signor R. joj se divi, prebirući prstima njezine kovrče. »Diraj me«, zapovijeda mu dok si otkopčava košulju. Zamišlja kako to govori mužu, i na samu pomisao gotovo prasne u smijeh, što bi, da se dogodilo, bila prava katastrofa. Zna koliko bi se Signor R. naljutio da mu se nasmije. Signor R. pruža prste i počinje je milovati. Ona se osjeća zločesto i hrabro. Prekrasno je kada za promjenu možeš zapovijedati. Staje iznad njega, a on uranja licem u nju i počinje se poigravati

~ 59 ~

jezikom. Ona oslobodi bradavice iz poveza, obliže prste i počinje se dirati uzdišući od zadovoljstva. Podiže mu glavu i odmiče je. »Sad možeš prestati«, zapovijeda. »Sad ću sjesti na tebe i nećeš stati dok ne svršim. Jasno?« »Da, Belle«, odgovara ponizno. Grabi ga objema rukama, oklijeva na trenutak, a onda mu sjedne u krilo, nabijajući se do kraja. O, kako je to dobro. Osjeća kako cijela treperi, dok on prodire sve dublje u nju. Ona ustaje na vrhove prstiju, podiže se i ponovno spušta. Signor R. stenje i zatvara oči. »Daj, jače«, govori mu odjednom grubim glasom, razmišljajući o tome kako bi sad upotrijebila Rusov bič, da ga ima. On se podiže za njom, kao da zajedno jašu, sve brže i brže, dok ona ne eksplodira od užitka, ne obazirući se na to je li i on doživio vrhunac. Signoru R. to ne smeta. Nekad svrši i on, a nekad ne. Njemu ovi posjeti nisu bitni zbog seksualnog zadovoljstva; bitni su mu zbog bijega. Danas je, međutim, prati u stopu. Dok ona pada na njega trepereći od zadovoljstva, čuje ga kako uzdiše i još se jednom silovito zabija u nju. Signor R. je otišao, a Belle se još osjeća prilično muževno. Sigurno će zaraditi koju pljusku jer se usprotivila mužu, ali sada ima još dovoljno vremena da iskuša kako je biti muškarac. A i ide joj se van. Otvara ormar i prekapa po odjeći složenoj prema fantazijama svojih mušterija. Dugačke, elegantne večernje haljine vise pokraj sluškinjine uniforme, djevičanske spavaćice, niza korzeta raznih boja i tkanina, torbica i čarapa, čizama, boa i perja. Napokon pronalazi ono što traži, izvlači odjeću i prostire je na krevet. To je jednostavno mornarsko odijelo: blistavobijele hlače, bijelo-modra majica i crveni rubac, dugački mornarski ogrtač i mornarska kapa. Kad se odjenula, zadovoljno se pogledala u zrcalo. Prsa su joj još povezana, skuti ogrtača skrivaju obline ženske stražnjice, a njezine dugačke, vitke noge mogu proći pod dječačke. Samo mora zataknuti crnu kosu pod kapu i obrisati ruž. Još nikad nije izašla iz stana u toj odjeći, ali je uvijek maštala o tome. Danas se osjeća dovoljno hrabrom. U Veneciju su stigli novi brodovi i grad je pun egzotičnih i neobičnih lica. Savršeno će se uklopiti. Belle ide kroz Fondamenta Nuove prema laguni i zviždi. Uživa u novom iskustvu. Prvi put u životu slobodno prolazi ulicom, a da je muškarci ne odmjeravaju. Stigavši do usidrenih brodova koje gleda s prozora svojega stana, odlučuje zaviriti u neku od lokalnih taverni. Želi popiti piće u društvu prijatelja mornara. U gužvi prepoznaje nekoliko lica, ali oni, naravno, nemaju pojma da je među njima Belle, zloglasna venecijanska bludnica. To je beskrajno zabavlja. Gostioničar joj prilazi dok sjeda za mali stol u kutu. »Izgledaš mi malo premlado za žestoko piće«, govori joj. »A što to tebe briga?« odgovara Belle što grublje može. »Daj mi jedan rum. Najbolji koji imaš.« Belle zna da bi pravi mornar nadušak iskapio rum, ali prejak je, a ona ne želi napraviti scenu kašljući i pljujući oko sebe pa ga ostavlja dugo pred sobom, pijuckajući dok je nitko ne gleda. O, kako je to dobro. Isprva je peku usnice, ali dok joj klizi niz grlo osjećaj je divan i grije joj želudac. Kako je dobro biti muškarac, misli, kako je dobro uživati u malim stvarima i piti što želiš i kad želiš. U dnu taverne okupila se skupina ljudi. Belle se napreže da vidi što se događa, ali kroz gužvu ne vidi ništa. Ispija piće i kad se oporavila od njegova snažnog djelovanja ustaje i odlazi probijajući se između mornara. Nikome ne smeta. Toliko je sitna i krhka da svi misle da je još dječak pa je propuštaju. A ipak još ne vidi što se događa. Čuje samo glas. Govori savršenim talijanskim, s jedva primjetnim stranim naglaskom. »Situacija se činila beznadnom, prijatelji«, čuje ga kako govori. »Raul i ja bili smo sigurni da smo gotovi. Ipak, imali smo sreće. Dok su nas odvodili u sigurnu smrt, skupina razbojnika spustila se s planine i napala stražare. U kaosu koji je nastao Raul i ja smo uspjeli pobjeći. Ruke su nam još bile vezane na leđima dok smo trčali niz stjenoviti klanac prema moru. Nismo vidjeli more, dragog nam ~ 60 ~

spasioca, ali smo čuli kako se razbija o oštre stijene. Vjerujte, bilo je jako teško sačuvati ravnotežu u tom opasnom klancu, s rukama vezanim na leđima dok su nam oko bosih nogu gmizali škorpioni i siktale zmije. »Uspjeli smo stići do obale i odvezati jedan drugoga, što je prilično potrajalo i usporilo nam bijeg. Istražujući uokolo primijetili smo čamčić, malo hrđavo korito, ali nećemo valjda cjepidlačiti, dragi prijatelji...« Tavernom se prolomio smijeh. »Uskočili smo u čamac i zaveslali što smo brže mogli. U zadnji čas, jer nismo odmaknuli daleko od obale kad su se pojavili razbojnici mašući prema nama glavama naših otmičara.« Nekoliko mladih mornara osupnuto je uzdahnulo. »Poruka je bila jasna. Da naši stražari nisu bili tako okrutni, bilo bi mi ih žao. Ipak, pomolio sam se za pokoj njihovih duša. »I tako smo Raul i ja zaplovili beskrajnim Kineskim morem. O, danima smo patili, prijatelji dragi, i katkada smo se već pitali ne bi li bilo bolje da su nam odrubili glave jer su nam jezici otekli od silne žeđi. I tako smo plutali, gotovo izgubivši svaku nadu, kad smo jednoga dana ugledali brod, a za njim još jedan pa još jedan. Stigli smo u Hong Kong. Uplovili smo u luku nijemo vapeći za vodom, toliko su nam grla bila suha. Naišla je starica s vjedrom ne baš jako svježe vode i napojila nam žedna grla. U životu nisam okusio ništa slade od te vode.« Mnoštvo je s odobravanjem počelo pljeskati i čestitati pripovjedaču na njegovoj sreći. Belle se nagnula da ga vidi, ali gužva je bila prevelika. Golemi, kršan lučki radnik napokon ju je propustio da se progura naprijed do stola za kojim je s kriglom zapjenjena piva sjedio najprivlačniji muškarac kojeg je ikad vidjela. Instinktivno zna da je to onaj isti visoki, vitki mornar kojega je primijetila neki dan na putu do kuće. Je li ga prepoznala po načinu na koji se naslonio na klupu, po širini ramena ili zakrivljenosti brade? Kosa mu je crna poput ugljena, a u očima mu se prelijevaju sve nijanse modrine, boje svih oceana kojima je plovio. »Ispričaj nam još koju pustolovinu, Santos!« poviče netko. »Nemam više što reći... to je moja najnovija avantura. I tako, prijatelji, evo me u Veneciji, gradu tajni i čarolija. Sigurno ću i ovdje uletjeti u kakvu pustolovinu.« Dok izgovara te riječi, njegov pogled spušta se na Belle. Gleda ravno u nju i zločest osmijeh širi mu se licem. On zna, pomisli ona u panici. Zna da sam žena. »O, da«, govori. »Venecija skriva mnoge tajne koje bih rado razotkrivao.« Od njegova pogleda srce joj počinje silovito tući i strah ju je kao nikad prije u životu. Okreće se i bježi iz taverne ne stajući sve do vrata svojega stana gdje zastaje na trenutak naslonivši glavu na hladno drvo hvatajući dah. Pokušava se smiriti, koreći samu sebe što je bila tako glupa. No svjesna je da se upravo dogodilo nešto nesvakidašnje. Jer Belle je maloprije pogledala u oči svojoj sudbini.

~ 61 ~

Valentina Valentina je u mraku. Ne vidi ama baš ništa. Povez je načinjen od gustog crnog baršuna, kroza nj ne prodire ni najmanja čestica svjetla. Uplašena je, no u isto vrijeme izgubljena u blaženim senzacijama što joj preplavljuju tijelo. Jedna od djevojaka draži je jezikom, dok druga miluje njezine grudi. Osjeća prst što nježno kruži obodom njezina ovala i onda lagano prodire u njegovu baršunastu mekoću. Zastenje, napustivši svu svoju uzdržljivost. Rosa i Celia nastavljaju se igrati s njom. Očite su majstorice u tome da je dovedu do ruba vrhunca a onda se povuku, da bi sve više i više, upravo očajnički žudjela za otpuštanjem napetosti. Zamišlja prizor koji ne može fotografirati, s povezom preko očiju iposve gola, ruku i nogu svezanih svilenim vrpcama za krevet. Dvije mlade žene oplele su se oko nje kao grčke nimfe. Potpuno im je izložena, no taj su joj rizik i povjerenje u nepoznato tako primamljivi. Sve oko nje se rasplinjuje, ima osjećaj da se krevet ljulja poput broda. Valentina se počne gubiti u fantaziji. Zato se, dakle, ova soba zove Atlantis, zato što u njoj uranja u izgubljeni prostor duboko u sebi. Zamišlja kako joj jedna djevojka oslobađa ruke i noge, a druga joj skida povez. Utroba joj i dalje pulsira, žudi da dosegne klimaks, ali djevojke opušteno sjede i smiješe joj se izazovno isturenih grudi i nogu prekriženih u položaju lotosa. Rosina crvena kosa leprša na povjetarcu dok se krevet/brod propinje na uzburkanoj površini mora. Valentina fascinirano gleda oko sebe. Plavo obojeni zidovi sobe su iščeznuli i tri djevojke sada su usred oceana. U daljini može vidjeti kopno, ali ono je daleko, jako daleko. »Gdje sam?« pita ih. »U tvojoj smo fantaziji, Valentina«, kaže Celia namigujući joj. »Hajdemo plivati«, kaže Rosa i uspravi se na zaljuljanom brodu te graciozno zaroni preko ruba. Celia pruži Valentini ruku. »Hajde«, kaže, gledajući je očima boje mora. Valentina joj dopusti da je povuče za sobom i one nage zarone u ocean. Rone sve dublje i dublje, slijedeći lelujanje Rosine kose. Hladna morska voda miluje Valentini kožu nadraženu čulnim dodirima i ona se osjeti lagano poput pera. Prepušta se valovima oceana roneći sve dublje, toliko duboko da se čudi kako uspijeva disati, no diše i dalje, bez napora, poput morske sirene. Prolaze pored jata zlatnih riba što im vijore između nogu i dugačkih vlati morskih trava što se pružaju prema njoj i obavijaju oko nje, a zatim se ponovo povlače. Sićušni morski konjić jaše pred njima pokazujući im put prije nego što nestane u tami mračnog oceana. Kad se Rosa napokon zaustavi na morskom grebenu na dnu oceana, Valentina pred sobom ugleda mračni otvor. Rosa ih poziva da uđu u pećinu, ali Valentina ne želi ići. Rosa dopliva do nje i uzme je za drugu ruku. Ne boj se. Čvrsto te držimo. Valentina u glavi čuje njezin glas. Pomalo neodlučno, dopušta djevojkama da je nagovore i držeći je za ruke odvedu je u tamu gdje je vruće i gdje sve pulsira oko nje. Kakvo je to biće s njima u pećini? Hoće li ih ozlijediti? Ugleda kako pred njom izvire voda šikljajući uvis poput podvodnog izvora. Osjeća nečije usne pritisnute o njezine i tijelom joj prođe val olakšanja. Prepoznaje taj poljubac. To je Theo. Ovdje je, s njom. Pluta poput morske zvijezde u oceanu, dok je dvije djevojke drže za ispružene ruke, a Theo je ljubi. Obavije ruke oko njezina struka i privuče je k sebi tako da im se prsa dodiruju. S lakoćom iskusnog ljubavnika klizne u nju i ona podigne noge i ovije ih oko njega. Vode ljubav dok ih morske struje nose amo-tamo. Osjeća kako Rosa i Celia puštaju njezine ruke i nestaju u mraku špilje. Želi zadržati Thea u sebi čitavu vječnost. Ne želi da ovaj osjećaj prestane. Valentina se probudi i otvori oči. Kod kuće je, u svom razbacanom krevetu, sama. Srce joj žestoko lupa a tijelo joj vibrira od emocija. Još uvijek osjeća Celijine i Rosine dodire na svojoj koži. Podigne ruku do usana zapanjena onime što je učinila. Dopustila je dvjema ženama da prošle noći s njom vode ljubav. Zapita se kako bi na to reagirao Theo. Ponovo se prisjeti svog sna. Poručuje li joj to njezina podsvijest da njemu to ne bi smetalo? Ili samo silno priželjkuje da je tako?

~ 62 ~

Pomisao na Rosu i Celiju kako je odvode u pećinu i sjećanje na Theov dodir koji se činio tako stvarnim jako je uzbudi. Stavi dlan među noge i počne se nježno trljati. Zatvori oči i ponovo zamisli morsku špilju. I Thea kako je ljubi. Thea u njoj. U mašti polako otplovi u prošlost. Ona i Theo uspinju se na brod i plove prema sobi Atlantis. Pušta da je Theo zaveže za krevet i stavi joj povez preko očiju. Želi mu to dopustiti. Želi mu pokazati da mu vjeruje. Zamišlja da je ovaj put Theo jebe, žestoko i strastveno, i svršava silovito izdišući i gubeći dah izvaljena na svom krevetu. Sat vremena kasnije Valentina čedno sjedi za stolom blagovaonice, u kućnoj haljini i prekriženih nogu, sa šalicom čaja u ruci. Još je ošamućena od prošlonoćne strastvene avanture. Ruka joj se trese dok ustima prinosi šalicu čaja i otpija gutljaj. Vodila je ljubav ne s jednom već s dvije žene. Znači li to da je lezbijka? Instinktivno zna da nije, jer ono što ju je najviše potreslo je snaga emocija koje je u snu osjetila prema Theu. Snaga njezine potrebe za njim. Pokuša skrenuti misli na nešto drugo. Još uvijek nije riješila tajnu negativa. Crni fotografski album je pred njom i sada na svaku stranicu pričvršćuje po jednu sliku. Gola leda; vezani zglob; ruka u rukavici s biserima; nečije usne; oko koje gleda prema dolje; ušna školjka s malenom zlatnom naušnicom. Mora razriješiti što joj to Theo pokušava reći. Muči li je namjerno ovim erotskim slikama i svojom odsutnošću? Zar on želi da mu bude nevjerna? S druge strane, dao joj je na znanje da želi da njihova veza bude ozbiljna, da se jedno drugome obvežu. Da mu bude djevojka. Ne razumije što on zapravo hoće. Valentina nije dovršila uvećavanje svih negativa iz knjige, no mora razviti film od prošle noći. Prsa joj se stegnu od uzbuđena iščekivanja pri pomisli na fotografije. Hoće li biti onako senzualne i profinjene kao što se nada, ili će biti vulgarne? Voljela bi da na promatrača ostave sličan dojam kakav ove stare fotografije ostavljaju na nju. Svaka od njih erotski je krupni plan dijela ženskog tijela, osim fotografije usne školjke sa zlatnom naušnicom. Dugo zuri u tu fotografiju. Vidi se ne samo uho s naušnicom već i dio obraza i krajičak tamnog zaliska. Smjesta pomisli na Leonarda i njegovu zlatnu naušnicu, kako zbog nje podsjeća na kakvog gusara iz prošlosti. Uvijek je smatrala da su gusari seksi. Spusti fotografiju uha s naušnicom i pogleda svežanj preostalih negativa. U početku nije mogla dočekati da ih što prije poveća i sazna što je na njima, ali sada želi odužiti čitav proces, dopustiti da joj se prizori s fotografija uvuku u snove i pričaju joj priču. Nije sigurna govori li ta priča o njoj ili o tajanstvenoj ženi s fotografija, ali osjeća da se iza svega toga skriva neka poruka, da sve to ima neke veze s njom i Tfieom. Valentina ustane od stola i prišavši prozoru baci pogled na ulicu. Potraži siluetu na kiši, pitajući se tko je čovjek kojeg je ondje vidjela prošle noći. Ali ulica je gotovo pusta, osim pokojeg auta koji povremeno prođe poprskavši pločnik. Ne sjeća se da je jesen ikad bila tako mokra i siva. Da je sunčano, ne bi se osjećala tako turobno. Ležala bi vani u parku pod drvetom, čitala knjigu i jela jabuku. Gledala bi svoje sugrađane Milaneze, elegantne, melankolične, ćudljive i ambiciozne kako žure pored nje. Osjeća da ljudi izvana, pogotovo drugi Talijani, znaju biti pomalo nepravedni prema Milanu. Spočitavaju mu strogost, poslovni duh i bezosjećajnost, no ispod toga krije se jedan posve drugačiji grad - grad magije i fantazije. Kao što stroge zgrade iz 40-ih skrivaju čarobne vrtove iz šesnaestog stoljeća, ili male srednjovjekovne klaustre. Prema svom je gradu obrambeno nastrojena, jer zna kako je to biti pogrešno procijenjen. Često puta je čula druge kako je opisuju kao hladnu i umišljenu. Zna da je to zato što se rijetko smije, a osim toga vjeruje da su joj neki od tih ljudi zavidni. Da misle kako joj je majka cool i da govore kako je kći slavne ikone šezdesetih. Kad bi samo znali kako se zbog toga osjeća. Valentina je često nesvjesna da izraz njezina lica odbija ljude od nje, ili ih obeshrabruje da joj prilaze. Može se smijati u sebi, ali rijetki će to primijetiti. Često joj govore da se razvedri, iako je zapravo odlično raspoložena. Iznenađuje je kako lako može kod nekoga izazvati neprijateljsku reakciju, obično kod neke djevojke, zbog nepoznate uvrede. Naravno da je naposljetku nije briga što ljudi misle o njoj. Ima Thea, i svoje bliske prijatelje: Antonellu, Gaby i Marca. A tu su i one dvije djevojke, Rosa i Celia. Njima se svidjela, zar ne?

~ 63 ~

Mobitel zazvoni i Valentina baci pogled na ekran prije nego što odgovori. Mattia je. Strecne se na pomisao da se nešto dogodilo, jer je njezin brat rijetko zove. »Bok, Mattia, je li sve u redu?« »Da, Valentina«, kaže njezin brat. »Samo sam ti želio prenijeti najnovije vijesti o majci.« »Doista?« kaže Valentina, nastojeći zvučati nezainteresirano. Promatra vrapca koji se sklonio na prozorsku dasku pred kišom što pljušti kao iz kabla. »I, što ima novo?« »Samo sam ti želio javiti da se ponovo preselila.« »U redu«, kaže Valentina. Lijepo od njezinog brata što joj to javlja, ali ako njezina majka ne osjeća potrebu da je sama o tome obavijesti, zašto bi je uopće bilo briga? »Još uvijek je u Americi.« »Tako sam i mislila. Viđaš li je ikad?« Maleni vrabac odleti dalje, nošen snažnim udarcima mokrog vjetra. »Ne, daleko je od New Yorka.« Zastane. »Osim toga, znaš što misli o Debbie.« »Ah, da.« Valentina je na to zaboravila. Na veliku svađu na bratovom vjenčanju prije toliko godina. Tada joj je bilo tek dvanaest ili trinaest, tako da nije uspjela do kraja shvatiti u čemu je problem. Bilo je očito jedino da majka prema bratovoj zaručnici osjeća izrazitu antipatiju. Nakon vjenčanja stvari između njezine majke i njezina brata više nikad nisu bile iste. Mattia je nastojao izgladiti stvari, ali niti njegova majka niti njegova supruga nisu bile voljne popustiti. Za razliku od Valentine, Mattia definitivno nije naslijedio niti jednu od majčinih osobina. Bio je tolerantan i pomirljiv, i živio je stabilnim, udobnim životom sa svojom ženom i dvoje djece u New Yorku. Valentina je razmišljala o tome da ga posjeti, no na neki način bilo ju je strah. Svog brata zapravo uopće nije poznavala. Što ako bi se pokazalo da se mrze? Bio je trinaest godina stariji od nje i u Ameriku je otišao kad je njoj bilo pet godina. Na njezinu sramotu, jedino što je u djetinjstvu osjećala prema bratu bila je ljubomora. Nije se mogla othrvati osjećaju zavisti kad god bi gledala fotografije na kojima su njezina majka, otac i brat bili zajedno. Posebno se sjeća fotografija s njihovog ljetovanja u bivšoj Jugoslaviji, na kojima je razdragani šestogodišnji Mattia snimljen pored mora, gol, sa svojom mrežicom za ribe, kako drži za ruku majku odjevenu u oskudni bikini. Tu su i slike oca koji leži na plaži i čita, s lulom u ustima, kao i uvijek. Ona nema tako sretnih uspomena na obiteljsku prošlost. »Pa kako si mi ti?« upita je brat. »Dobro. Znaš već kako to ide, stalno zaokupljena poslom.« »Izvrsno, a kako tvoja veza s Theom?« Kako mu to uspijeva? Sjeća se Theovog imena, a ona njegovu Debbie i dalje ponekad pogrešno zove »Libby« iako su oženjeni već gotovo petnaest godina. »Dobro.« »Čini se kao fin momak«, kaže Mattia. »Znaš, možda je baš on onaj pravi za tebe.« Valentina šuti. Iritira je što Mattia komentira njezinog dečka, a nikad ga nije upoznao. »Oprosti, ne mogu ostati na telefonu predugo, samo sam ti htio reći da mama sada živi u Santa Feu, u Novom Meksiku. Poslat ću ti njezinu adresu, ako hoćeš.« »Ne želim je, Mattia.« »Oh, ok... no dobro, imam je, u slučaju da je zatrebaš.« »Hvala.« »Poslala mi je neke stare obiteljske fotografije. Uglavnom one iz njezina djetinjstva, na kojima je snimljena s roditeljima. Želiš li možda da ti koju pošaljem? Mislio sam da bi mogla biti zainteresirana, s obzirom na to da tebe i Thea zanima skupljanje slika.« Opet ta njegova familijarnost koja Valentinu silno živcira. Iako joj je brat, ne znači da je poznaje. »Samo mi pošalji one koje ti ne želiš«, kaže otresito. »Dobro onda, ok, drz se«, kaže naglo stišavši glas. »Moram ići.« Valentina shvati da ju je nazvao usred noći, vjerojatno bez Debbieinog znanja. Žena mu je očito zabranila međunarodne telefonske pozive. Kako to da je njezin brat tako različit od nje? Ona ne bi ni pomislila da za takvo što traži dopuštenje od Thea. Osim toga, Theo to ne bi ni želio. Pa ipak,

~ 64 ~

njezin se brat čini sretnim. Uspio je ostati u braku petnaest godina, što je nešto za što njezina majka nije bila sposobna. Tina joj je često govorila da je Mattia naslijedio osobine svoje bake Marije, Tinine majke koja je poginula u avionskoj nesreći kad su Tini bile samo dvadeset i dvije godine. Tina je svoju majku Mariju Rosselli opisivala kao »konvencionalnu«, tvrdeći da se uvijek osjećala bliskijom svojoj baki, koja je bila prilično ekscentrična stara dama. Čudna je logika nasljeđivanja osobina predaka, razmišlja Valentina. Iskreno se nada da su karakterne crte njezine majke preskočile jednu generaciju. Iako je preko telefona reagirala hladno i otresito, zapravo je zaintrigirana paketom koji će joj poslati brat. Još fotografija koje će moći proučavati. Sad joj je žao što je bila tako neljubazna prema bratu. Čini se kao da mu je iskreno stalo do nje, iako nikada nisu proveli puno vremena zajedno. Stvarno bi trebala otići u New York i pokušati upoznati njegovu obitelj. Možda se jednog dana odluči i krene na put. A onda će možda, ali samo možda, produžiti u Santa Fe da vidi svoju majku. Ipak je prošlo sedam godina. Valentina na tu pomisao zagrize usnicu do krvi. Ne. Zašto bi išla k njoj? Red je da njezina majka dođe u Milano. Ona je ta koja je napustila Valentinu kad joj je bila najpotrebnija. Stavila je sebe ispred svoje kćeri, i Valentina nije sigurna da će joj to ikada moći oprostiti. Njezin je brat očito mnogo velikodušniji od nje, nije se odrekao majke usprkos njezinoj grubosti prema njegovoj ženi i odsustvu zanimanja za unučad. Valentina se okrene od prozora i uzme fotoaparat s mjesta na kojem ga je ostavila kad se prošle noći vratila kući. Vrijeme je da ude u tamnu komoru i počne razvijati fotografije iz sobe Atlantis. Ovo će biti dobar test koji će joj pokazati može li ostati u ulozi promatrača u svojoj erotskoj umjetnosti, ili će popustiti žudnji da bude dio nje. Pogleda na sat. Preostalo joj je nešto više od osam sati do povratka u Leonardov klub. Nema pojma što joj je priredio za večeras. Jedan dio nje strepi od onoga što je čeka, a opet, da bude iskrena, drugi dio je uzbuđen. Oklijeva. Ponovo odlaže fotoaparat. Trebala bi Theu napisati e-mail i reći mu u što se upustila. Bi li mu trebala reći o Rosi i Celiji? Ne, to bi radije učinila uživo... Osim toga, on njoj nije rekao ništa o tome zašto je otputovao i što radi. Zašto bi onda ona njega trebala obavještavati o tome što joj se događa? Ali, koje je njegovo mišljenje o sadomazohizmu? Provjeri inbox i tamo je već čeka Theov e-mail. Otvori poruku u nadi da će joj Theo barem nagovijestiti što znači njegov dar. No poslao joj je samo nekoliko kratkih rečenica. Frustrira je njegova tajnovitost. Draga Valentina, ovo pišem u žurbi. Volio bih da ti mogu pobliže objasniti, ali zasad ti jedino mogu savjetovati da ne vjeruješ nikome tko te bude pitao bilo što o meni. Objasnit ću ti kad se vratim. A moj je drugi savjet, Valentina, molim te, pokušaj se malo zabaviti. Theo x Što misli pod time? Ne vjeruj nikome? Pokušaj se zabaviti? Opet ta riječ koja je u suprotnosti sa svime što ona jest. Ona nije osoba za zabavu! Opet ima taj čudan osjećaj da od nje traži da ga vara. S druge strane, govori joj da nikome ne vjeruje. Misli li time i na sebe, na neki uvrnut, zaobilazni način? Čini joj se da ipak nije tako. U stanu otkucava tišina puna slutnje. Čuje kako u stanu iznad nje susjed muklim koracima hoda po dnevnoj sobi a potom podiže prozorske rolete. Sluša kako sat na zidu otkucajima mjeri vrijeme, i prigušeno brujanje motocikla na kiši. Promatra sliku na zidu preko puta. To je jedna od Antonellinih strastvenih kompozicija - slojevi plave u rasponu od blijede do nijanse indiga, na mjestima sastrugane tako da otkrivaju krivudavu liniju grimizne poput ljepljivog traga svježe krvi. Slika se zove »Predosjećaj«. Slaže se s njezinim raspoloženjem. Valentina udahne, a stan oko nje izdahne, ali jedva čujno. Zadržava dah, kao da iščekuje da se nešto dogodi. U zraku se osjeća električni naboj kao pred oluju. Valentina naslućuje da je na rubu promjene, samo ne zna hoće li to biti promjena nabolje ili nagore.

~ 65 ~

Belle Danas je Louise, muž joj je doma i očekuju goste na večeri. Poslovne partnere g. Brzezinskog i njihove žene. Njezina kuharica Renate i sluškinja Pina obavile su kupnju i sve pripreme. Dala im je otvorene ruke i nije je bilo briga što će Renate poslužiti za večeru. Louise je samo željela biti lijepa i dobra domaćica. To smatra svojim najvećim pothvatom. Radije bi bila ma Renatinu ili Pininu mjestu i ostala iza kulisa, u kuhinji, nego na društvenoj pozornica njezina muža. Nijedna od tih žena je ne voli. Čula ih je kako šapuću da je napristupačna i pitaju se zašto još nemaju djece. Jalova Brzezinska, tako ju je nazvala jedna od tih kravetina kad su zadnji put bili vani na večeri. Te su žene Louisi bile jako dosadne. Razgovarale su jedino o djeci, a kad bi ih pokušala uvući u bilo koji drugi razgovor osim onoga o kućanstvu, uzvratile bi joj neprijateljskom šutnjom. Louise ni sama ne zna što bi mislila o rađanju djeteta. Posve je sigurno da ga ne želi, ako se zbog njega pretvori u ovakvu kvočku. Kako god bilo, mogućnost da rodi prilično je mala. Muž joj pokušava napraviti dijete već četiri godine. Nema smisla željeti nešto za što misli da nikad neće imati. Poslovni partneri njezina muža gotovo su jednako nepodnošljivi kao i njihove žene. Sviđa joj se samo nekoliko njih: Varelli, jer se čini da mu se Mussolini sviđa nešto manje nego ostalima (a ona pretpostavlja da potajice simpatizira komuniste); i Greenberg, jer je američki Židov i jedini od njih koji s njom razgovara kao s ravnopravnom osobom. Pita se koliko će dugo ta dvojica ostati u Italiji kad se Mussolini razmaše. Svi komunisti koje je poznavala kao da su isparili. Ne sviđa joj se raspoloženje koje vlada u Italiji. Svi govore o povratku slave drevnog Rima. Drevno rimsko društvo nije društvo kojemu bi se trebalo diviti. Bilo je previše okrutno. I, naravno, imali su orgije, pomišlja ravnajući šiške škarama nestrpljivo mašući iznad obrva. Rimljani su svoju seksualnost pokazivali mnogo otvorenije nego što je to slučaj u Mussolinijevoj Italiji. Sjeća se priča o princezi Juliji, kćeri cara Augusta koja se prerušila i radila kao bludnica u Rimu. Louise je baš kao ona. Živi dvostruki život. Posve joj je jasno zašto je Julija to radila. I rimska princeza bila je zatočena u braku bez ljubavi. Louise ljutito uzdahne. Spusti škare i počešlja se, mršteći se samoj sebi u zrcalu. Dosadno joj je. Da bar može pobjeći i danas biti Belle. Osjeća se poput ptice u kavezu. Možda se može izvući, bar na jedan sat. To bi bilo dovoljno. Želi samo otići do svojega stana, popušiti cigaretu i promatrati gondole kako klize niz kanal. Danas želi biti sama. Promatra mali sat na toaletnom stoliću. Muž sniva svoj popodnevni san. Nekad se previše najede za ručak pa odspava puna dva sata. Mogla bi otići i vratiti se za to vrijeme. Ne bi ništa znao. Prije nego što se predomisli, Louise veže čipkasti šal oko vrata, zakopčava čizmice, uzima torbicu i iskrada se iz spavaće sobe pa niz stubište, s olakšanjem otvarajući teška ulazna vrata. Osjeća se poput djeteta koje su pustili iz škole. Grad blista. Kako je Venecija drukčija obasjana suncem. Pretvara se u metaforu - krhki prsten radosti koji katkada okružuje nesretnike. Belle razmišlja o majci nakon očeve smrti. Kako su joj oči sjale kada je rekla kćeri da je sanjala pokojnoga muža i da joj je prenio poruku. Odnosno, što joj je rekao one noći kad je preminuo. Uvijek ću te voljeti. Bellina majka je žalovala, ali njezina tuga bila je poput sunca u Veneciji, melankoličnu gradu okupanom iznenadnom srebrnastom zrakom svjetlosti. Kako su se samo njezini roditelji voljeli. Belle stišće šake pri pomisli na to. Ta je ljubav bila tako sebična. Danas se ne želi sjećati. Sunčano je popodne i slobodna je na sat ili dva. Kakve radosti! Hoda onoliko brzo koliko joj pristojnost to dopušta, prolazeći uskim ulicama i mostovima. Posvuda vidi odraze, kanala ispod mostova, neba u vodi, vode u kamenu i ljudi u zgradama. Probija se kroz četvrt San Polo, prelazi most Rialto i kreće prema četvrti Castello. Prolazi kraj bolnice i njezina zasljepljujući bijela mramorna pročelja pred kojim mora načas zažmiriti. Kad ih ponovno otvara, ugleda njega. Mornara vučjeg osmijeha. Ide prema njoj preko Poljane svetih Ivana i Pavla i nije

~ 66 ~

sigurna je li i on nju primijetio. Da utrči u crkvu i sakrije se pred njim? Gleda ga kako se saginje i gladi crnu mačku koja mu se tare o nogu. Kroz glavu joj prolazi pomisao da bi ona željela biti ta mačka, posebno sada dok ga gleda kako podiže mački bradu i gladi je po vratu. Kad bi bar mogla osjetiti te prste kako je škakljaju po vratu! On se uspravi i krene prema njoj. Ne može se pomaknuti, ni naprijed ni natrag. Tako je naočit, pomišlja, s bijelom mornarskom kapom, dugim admiralskim kaputom s prslukom ispod njega i bijelim hlačama. Zakoračila je naprijed, a on ničim ne pokazuje da ju je vidio. Odjednom osjeća kako je preplavljuje stid. Obično joj nije problem gledati u muškarce kada je Belle. Naviknula se gledati ih u oči. No danas se osjeća kao stidljiva djevojčica. Dok mornar prolazi pokraj nje ona ga kratko pogleda ipod oka, ali on gleda ravno pred sebe. Ona nastavi dalje pomalo razočarana, no stigavši do ugla, okrene se još jednom iznenadivši se da je i on učinio isto. Pogledi im se sretnu, a Louise osjeti kako joj srce sve brže lupa, kao da će joj iskočiti kroz grlo. Trudi se svim silama ostati mirna i pribrana. On je najljepši muškarac kojega je ikad vidjela. Osjeća želju da pobjegne, kao i neki dan kad ga je vidjela u taverni, a ipak joj nešto u njoj ne dopušta da se udalji s ovoga mjesta. Kao da ju je zarobio pogledom. Kruži trgom, gleda u izlog kavane, a on čini isto u suprotnom smjeru, zureći u mramorno pročelje bolnice prije nego što se okrene prema njoj. Ovaj put dok se mimoilaze, on progovara. »Nismo li se već sreli?« Ona zastane i pogleda ga praveći se da ga je tek sad primijetila. Hrabrost joj se vraća dok je grije njegov zadivljen pogled. Nasmiješi mu se. »Mislila sam da mornari imaju više mašte i da mogu smisliti bolju rečenicu od ove«, odgovorila je zadirkujući ga. »U krivu ste.« Gleda je s nestašnim sjajem u očima. »Mornari uopće nemaju mašte. Ne treba nam. Jer su naše maštarije istinite priče o svim našim pustolovinama.« Zna da sada ne bi smjela biti Belle. Nema vremena. A ipak ne može pustiti ovog mornara da je napusti. »Rado bih slušala o vašim pustolovinama«, izazovno predloži. »Naravno«, pokorava joj se široko se osmjehujući. »Ali tek kad mi vi ispričate svoje.« Zajedno se udaljavaju s trga, i Belle je sada sigurna da se neće vratiti na vrijeme, prije nego što se njezin muž probudi. Ali nije je briga, ne mari za posljedice. »Dopustite mi da vam se predstavim«, govori joj mornar. »Zovem se Santos Devine. Moj je otac mornar iz Corka u Irskoj, a majka plesačica iz Granade u Španjolskoj. No ja nemam zavičaj ni stalno mjesto boravka. Plovim, ili bolje reći idem iz pustolovine u pustolovinu već gotovo dvadeset godina.« Belle ga u čudu gleda. Je li on stvaran, ili tek plod njezine mašte? Nikad je nitko nije toliko privukao. Očarana je njegovim visokim, vitkim tijelom i gipkim kretnjama. Elegantan je poput plesača, što je sigurno naslijedio od majke, i zrači snagom koju duguje svojim keltskim korijenima. Kosa mu je crna poput njezine, a lice mješavina muške grubosti i mačje ljepote. Čak su mu i ruke lijepe dok ih pruža prema njezinima. »A kako se vi zovete?« »Belle«, odgovara. »Kako prikladno. Mislim da još nisam sreo tako lijepu ženu, a preplovio sam svih sedam mora.« »Sigurna sam da to govorite djevojkama u svim lukama«, odgovara Belle lukavo, a Santosove oči odgovaraju joj drskim sjajem. Ne opovrgava njezine optužbe, ali je ipak uspijeva šarmirati. »Ah«, kaže. »Ali ne mogu reći da bilo koja djevojka ima kosu kao vi. Tako kratku i pravilno ošišanu, savršen okvir vašem ljupkom licu. Sjajna je i crna poput kosova perja.« »Ja volim kosovu pjesmu«, uzvraća Belle netremice ga gledajući. »Puna je životne radosti.« »Ima li kosova u Veneciji?« »Katkada se pojave zimi. Ali uglavnom ih se sjećam iz domovine.« ~ 67 ~

»Ja ću vas zvati po kosu, Belle Blackbird.« Nastavili su šetnju Venecijom, gradom u kojemu živi već tolike godine, a koji odjednom za nju postaje neko posve novo mjesto. Usred bijela dana ulaze u dio grada u kojemu je poznaju, ali to joj više nije bitno. Promatra Veneciju Santosovim očima dok joj on pripovijeda zašto je ovdje. Trgovac je, dovozi svilu s istoka i razmjenjuje je za murano staklo. Pripovijeda joj kako je baš doplovio iz Kine i zabavlja je pričama o kineskim ratnicima i razbojnicima. »I nikad se ne umorite od putovanja?« pita ga očarana Belle. »Ne biste li rado imali dom? Obitelj?« »Nikad me nije zanimalo ono što zanima većinu muškaraca«, odgovara joj Santos. »Ne želim zgrtati bogatstvo ili moć jer to nosi obveze. Ja tražim slobodu za sebe i druge.« Gleda je ispitivački, grli je oko struka i privlači k sebi. »Posebno za žene«, tiho joj šapće. Osjeća njegove usnice na vratu dok joj govori i odjednom joj cijelo tijelo prožimaju trnci. Držeći se rukom pod ruku prelaze preko Trga svetoga Marka i kreću prema kanalu Grande. Bellin svijet polako se rasplinjava. Kao da gubi orijentaciju, kao da stoji na uzvisini iznad lagune, a svi venecijanski dragulji poput Bazilike i Duždeve palače postaju privid na mramornoj splavi koja u suton pluta blijedozelenim kanalom. »Smijem li vas možda pozvati na kavu?« pita je Santos. »Ili bi vam možda više po volji bio rum u susjednoj taverni?« Široko joj se osmijehne. Gleda duboku brazdu na njegovoj bradi i poželi je pomilovati. Zagleda mu se u oči i primijeti da su promijenile nijansu. Sada su poprimile boju kanala, a mjesečev kamen nadvladao je zeleni žad. Uspijeva se suzdržati. »Šalica kave bi mi prijala«, odgovori formalnim tonom, ali osjeti vrućinu u pogledu kad se njezine oči susretnu s njegovima. Odveo ju je u kavanu Florian. Bila je svjesna opasnosti. Tu se njezin muž često susreće s poslovnim partnerima i raspravlja o poslu i politici. Ali on sada spava, pomisli, hrče u miru svojega doma. Sad je vrijeme za njegov popodnevni počinak. Trg je miran. Osim toga, ona sada nije Louise. Ona je Belle. A Belle je slobodna kao ptica. Dan je lijep pa su sjeli na terasu. Ona sjedi leđima okrenuta Bazilici i zvoniku pa se može u potpunosti usredotočiti na Santosa Devinea i njegove uznemirujuće oči. »Odakle ste, Belle?« pita je Santos miješajući kavu srebrnom žličicom otmjeno poput kakvoga vojvode. »Pa iz Venecije«, odgovori ona. »Ovdje živim.« »Da, to znam... ali niste rođena Talijanka.« Nagnuo je glavu u stranu. »Vrlo dobro govorite talijanski pa pretpostavljam da već dugo živite u Italiji, ali čujem po naglasku da to nije vaš materinji jezik.« Znatiželjno ga pogleda. Tijekom svih godina koje je proživjela u Veneciji još nitko nije pokazao toliko zanimanje za njezino podrijetlo. Čak ni Rus. »Ja sam iz Varšave«, odgovori spustivši pogled i miješajući kavu. »A, vi ste iz tragične kraljevine Poljske«, kaže on »Još nije bila Poljska kad sam se rodila. Još je bila dio Carstva.« Otpila je gutljaj kave. »A zašto bi bila tragična?« »Sirota Poljska«, kaže Santos. »Uvijek između dva velika brata u vječnoj svađi.« »Mislite na Rusiju i Njemačku?« »Da«, kimne Santos i otpije gutljaj kave. »Mi smo znači iz različitih krajeva svijeta«, nastavi. »Na neki način suprotstavljeni. Ja sam rođen na samom zapadnom rubu Europe. U mojoj je duši Atlantik, njegovi golemi valovi, sloboda i divljina.« »A tko sam onda ja?« »Vi ste zaglibili u poljskoj zemlji, tajnoviti poput njezinih šuma i opkoljeni sa svih strana. Vi ste zarobljeni, baš kao Poljska.«

~ 68 ~

Odmahnula je glavom, odjednom osjetivši ljutnju. »Ne, nisam!« Treskom je spustila šalicu na tanjurić i prevrnula je pa se ostatak gustoga, tamnog espressa razlio po platnenom stolnjaku. Od šoka je prekrila usta rukom u rukavici. Konobar je dojurio očistiti stol, a ona se ispričavala dok je Santos samo šutio zagledan u nju. Unatoč njegovoj privlačnosti, najradije bi ga mrzila. On je gleda s visine i napastan je. Ali zašto bi ga mrzila, Belle? pita Louise. Jer je u pravu? Kad je konobar očistio stol i donio joj svježu kavu, Santos je prekinuo tišinu. »Zao mi je ako sam vas uvrijedio Belle«, obrati joj se na poljskom. Toliko se iznenadila kad je nakon toliko godina čula svoj materinji jezik, da je osjetila kako joj se grlo steže od emocija. »Bili ste u Poljskoj?« pita goreći od želje da sazna kako je naučio poljski. »Jesam«, odgovorio je na talijanskom. »Imao sam tu nesreću da svjedočim povlačenju ruske vojske 1915. i da vidim kako su se ponijeli prema vašim sunarodnjacima i vašoj zemlji.« Tisuću devetsto petnaeste. Te je godine umro Bellin otac. Te se godine udala. »U Varšavi je bilo puno izbjeglica«, prošapće ona. »Dok su se povlačili Rusi su palili sve za sobom: sela, šume, polja. Iza njih je ostala pustoš u kojoj nitko nije mogao živjeti.« Gleda svoj odraz u izlogu kavane Florian. Tko bi pomislio da je ova otmjena venecijanska dama nekad bila jedra poljska djevojčica? Bila je jedina kći liječnika iz Varšave koji je iznad svega obožavao svoju ženu. Njezini su roditelji bili jako zaljubljeni. Sjećala se koliko su odani bili jedno drugome do samoga kraja. Belle spusti pogled i okrene vjenčani prsten. Čudi je što je još tu. Obično ga skida i ostavlja doma kada preuzima alter ego, ali danas joj se žurilo izići van i osjetiti dašak slobode. Sada joj je jasno da je njezina sloboda samo privid. Santos ima pravo. Ona je poput njezine domovine. Sputana sa svih strana. »Belle.« Ona podigne pogled i vidi kako je Santos netremice gleda. Izvadio je rupčić iz džepića na prsima i pružio joj ga. Dodirnula je obraz i shvatila da joj teku suze. »Hvala«, prošaptala je prinoseći licu rupčić s kojeg se širi opojni miris klinčića i metvice. »Sada vidim more u vašoj duši«, rekao je Santos pogledavši je sjajnim očima. »Dopustite mi da vas oslobodim.« Pogledala ga je puna nade. Govori li on to svim nesretno udanim ženama koje sreće na putovanjima? Čak i kad bi bilo tako, njoj to nije važno. Već je poduzela goleme korake da se donekle oslobodi života koji je sputava. Nije ju briga kakvi su Santosovi motivi; ona želi samo njegov dodir. Drhti od žudnje stišćući njegov rupčić u ruci. Odlaze iz kavane rukom pod ruku i prelaze Trg svetoga Marka. Već je kasno i ona zna da se vrijeme večere koju priređuje njezin muž ubrzano približava, a ipak silno želi ostati s ovim mornarom. Njezina ruka provučena kroz njegovu čini joj se tako prirodnom, nimalo nepriličnom. Njegova je blizina izazovna. Tijela im se lagano dodiruju u hodu i ona osjeća kako joj srce sve brže kuca. Zastaju uz kanal Grande i promatraju brodove koji plove njegovim širokim koritom. Belle gleda boje zgrada s druge strane kanala. Odražavaju cijeli spektar emocija koje je obuzimaju dok stoji uz muškarca iz svojih snova: crvena odražava njezinu strast, bež njegovu prirodnost, tamnonarančasta njezinu spontanost, breskva nježnost koju s njim želi podijeliti, a blijedozelena sjetu koja se nadvija nad njihovu sudbinu. »Što biste sada željeli raditi, Belle Blackbird?« pita je Santos, gurnuvši ruke u džepove i pogledavši je. Ima osjećaj da joj usađuje riječi u glavu, kao da na nju baca čini. »Željela bih da me povedete k sebi«, odgovori ne usuđujući se pogledati u njega. »A, tako«, kaže on i okrene njezino lice prema svome nježno joj prelazeći prstom niz obraz sve do usnica. »Mislim da danas ne bih, slatka moja crna ptičice. Već sam nešto prije dogovorio, ali znam da ćemo se opet sresti.« Belle se trudi sakriti koliko ju je razočaralo njegovo odbijanje. I protiv njezine volje oči joj se orose, ovaj put od stida. Podignuo joj je bradu.

~ 69 ~

»Draga Belle, ne budite žalosni. Budite strpljivi. Da ne biste prerano previsoko uzletjeli.« Maknuo je prst s njezinih usnica, nagnuo se i nježno je poljubio. Ona mu je gladno uzvratila poljubac, nadajući se da će ga time navesti da se predomisli, no nakon nekoliko trenutaka on se povukao i nježno je potapšao po ramenu. »Naći ću vas, Belle«, rekao je prije nego što se odmaknuo. »Vjerujte mi.« Gledala je kako nestaje s druge strane Trga svetoga Marka. Zašto ju je toliko razočaralo njegovo odbijanje? Zašto joj je toliko stalo, kad ga je tek upoznala? Uvrijedio te, Louise. Drsko ti je rekao da si zarobljena. I prisilio te da se sjećaš prošlosti u Poljskoj. On je grabežljivac koji lovi ranjive udane žene. On je loš čovjek. Ali ipak, kada se okrenula i krenula prema kući, Louise je znala da to nije istina. Rekao je da će je pronaći. Rekao joj je da mu vjeruje i ona mu je, iz nekog nejasnog razloga, doista vjerovala. U njezino je srce posijano sjeme nade koje se ukorjenjuje duboko u njezinoj duši, koje će joj dati snagu i neće je biti briga kada je muž udari jer je zakasnila. Te je večeri posve druga žena. Čavrlja s gostima, makar ne čuje što govore; iz usta joj teče bujica besmislica, no to nitko ne primjećuje. Jede hranu koju je poslužila gostima - po njihovim tvrdnjama izvrsnu - ali ne osjeća njezin okus niti primjećuje što donose pred nju. Odjevena u svečanu haljinu, jedva da osjeća bolne modrice na stražnjici dok sjedi za stolom. Cijelo vrijeme čvrsto stišće Santosov rupčić. A poslije, dok se njezin muž divlje zabija u nju pokušavajući kao i obično stvoriti nasljednika, nije ni primijetila niti ju je bilo briga je li i kada je svršio. Kada je zaspao, otvorila je dlan i razmotala Santosov rupčić kao da je lopoč koji cvate na vrelu njezine žudnje. Prinijela ga je licu i udahnula, zatvorivši oči i prisjećajući se Santosova lica. Obratio mi se na poljskom. Tako je osvojio njezino srce. Ona je zaljubljena žena i stvarnost oko nje blijedi i nestaje. Sve je to strašan san, njezin život u liku gospode Louise Brzezinske. Sada se budi. I sada je Belle koja čeka da joj se Santos vrati.

~ 70 ~

Valentina »Izgledaš kao pravi vamp, draga«, kaže Marco Valentini kad se pridružila svojim prijateljima u baru Magenta. Gaby je odmjeri od glave do pete i s odobravanjem joj se nasmiješi. »Ajme, zbilja prekrasno izgledaš, Valentina. Ne znam kad sam te zadnji put vidjela tako sređenu.« »Aha, prestala si se sređivati nakon što ti se u stan doselio Theo«, ubaci se Antonella. Valentina nije svjesno promijenila način oblačenja, ali Antonella je u pravu. Prije nego što je upoznala Thea, pažljivije je birala odjeću. Nikad nije težila imidžu fatalne žene ili seks bombe. Za takvo što nema figuru. Grudi su joj premalene, no pomisao na to da ih poveća krajnje joj je odbojna. Rastuži se kad vidi sve te mršave modele s lažnim cicama. U Valentininim očima izgledaju poput barbika, tragikomične, apsurdno neproporcionalne. Osim toga, Theo joj je rekao da silikonske grudi nisu ugodne na dodir. Valentina ponekad ipak voli na sebe staviti ono što naziva seksi kostimom, jer joj pomaže da se preobrazi u nekog drugog. A budući da večeras posjećuje Leonardovo Baršunasto podzemlje, osjetila je potrebu da izgleda izazovnije nego inače. Zato je iz ormara iskopala majčin kombinezon s vrućim hlačicama iz šezdesetih. Taj kratki jednodijelni kostim od crnog najlona s patentnim zatvaračem koji se sprijeda proteže čitavom dužinom pristaje Valentini kao saliven. Upotpunila ga je crnim čizmama do polovice butina i bijelim remenom koji lijepo ističe čitavu kombinaciju. »Ponekad si puna kontradikcija, Valentina«, kaže joj Marco dok sjeda pored njega na drvenu klupu. »Tako stidljiva, a istodobno tako ekstravagantna....« Mahne prstom prema njoj, dok mu se oči zaigrano iskre. »Volim zadržati dozu tajanstvenosti«, odgovori Valentina zadržavajući ozbiljno lice. Marco je poljubi u obraz. »Kakva si ti čarobna žena, Valentina. Da nemam drukčije sklonosti, gotovo da bi me napalila.« »E pa hvala ti, Marco, to je jedna od najljepših stvari koje si mi ikad rekao.« Uzvrati mu laganim poljupcem u usta. Tako se ugodno osjeća u njegovu društvu. Nitko je ne razumije tako dobro kao Marco. Vrlo su slični, oboje su posve posvećeni potrebi da žive život na način na koji žele, ne obazirući se na osude i ne osuđujući druge. Oboje su slobodna duha po odluci i uvjerenju. Pretpostavlja da je Marco bio najviše šokiran (naravno, uz njezinu majku) kad mu je rekla da je pozvala Thea da živi s njom. Vidjela mu je to na licu, ali za razliku od Gaby i Antonelle on nije dovodio u pitanje njezinu odluku niti ju je pitao zašto. Naprosto je to prihvatio. U njegovu se društvu Valentina uvijek osjećala opuštenom i sigurnom, uvjerenom da ga ništa što bi rekla ili učinila ne bi spriječilo da je voli kao prijatelja. »Dakle, mislim da si još misterioznija od svoje glasovite majke«, kaže Gaby i urotnički joj se naceri. Gaby zna sve o tajnim aferama, pomisli Valentina gledajući prijateljicu kako ustaje sa svog sjedala i kreće prema šanku. Antonella se nagne preko stola i uhvativši Valentinu za ruke hipnotizira je pogledom uokvirenim lažnim trepavicama i crnim ajlajnerom. »Pa kamo to onda ideš večeras tako skockana? Je li negdje tulum? Mogu li i ja ići?« Valentina se oslobodi iz prijateljičinog stiska i otpije gutljaj negronija. »Ne, nema nikakvog tuluma. I ne možeš sa mnom jer je to tajna«, kaže hladno, mućkajući u ustima slatkogorki koktel s Camparijem. Antonella uvrijeđeno frkne i prekriži ruke tako da se njezine bujne grudi preliju preko njih. Valentina ne može a da se ne pita koju bi od soba odabrala Antonella - Atlantis, Podzemlje ili Tamnu komoru? Poznavajući je, vjerojatno sve, jednu po jednu. »Hajde, Valentina, možeš nam reći, pa mi smo ti prijatelji«, molećivo zacvili Antonella gledajući je velikim žalosnim očima.

~ 71 ~

Valentina odmahne glavom. »Ma daj, Valentina. Uopće nisi fora!« »Ne zamjeri joj«, kaže Marco Valentini, grickajući maslinu koju je izvadio iz martinija. »Loše je volje otkako se onaj njezin Španjolac vratio kući.« Okrene se Antonelli, koja je na lice nabacila lažno zlovoljnu grimasu. »Ti kao da ne poznaješ našu dragu Valentinu. Ona je tako dobra prijateljica zato jer zna kako čuvati tajnu... za razliku od nekih ljudi!« »Nisam znala da ne smijem nikome govoriti o tvom muškarcu!« brani se Antonella. »Kako sam mogla znati da još nije bio izašao iz ormara? Bilo je tako očito da nije hetero.« Marco prevrne očima. »Možda je tebi bilo očito, jer si takva nimfomanka!« »Tko je nimfomanka?« upita Gaby dok prilazi stolu balansirajući s nekoliko tanjurića napunjenih probranim toplim predjelima. »Antonella, naravno!« uzvikne Marco, a Antonella ga gurne preko stola. »Pa to i nije neka novost«, kaže Gaby smještajući se na klupu, a onda svi navale na hranu. »Baš ti hvala!« dobaci Antonella mrzovoljno žvačući pečenu papriku, ali oči joj se smiju i Valentina zna da zapravo uopće nije uvrijeđena. »Gdje je Theo?« iznenada upita Gaby s izrazom iščekivanja na licu i s čipsom od povrća među manikiranim prstima. Valentina slegne ramenima, nastojeći ostaviti dojam nehajnosti. »Na putu.« »Gdje?« »Nemam pojma«, kaže otpivši pozamašan gutljaj svog pića. Primijeti kako Gaby i Antonella razmjenjuju poglede, kao da znaju nešto što ona ne zna. Ali naravno da nije tako. Pa prijateljice su joj. Rekle bi joj, zar ne? »Piše recenziju još jedne izložbe«, kaže Marco ljubazno i nježno joj stisne koljeno. »Oh, izgledaš tako otkvačeno, Valentina«, doda. »Theo bi se raspametio da te vidi u ovome!« Ovaj put Valentina se u Leonardov klub zaputila biciklom. Mora da ovako obučena izgleda čudno, ali nije ju briga, ne da joj se plaćati još jednu vožnju taksijem. Vijuga kroz promet, a u glavi joj je još uvijek pogled koji su razmijenile Gaby i Antonella. Otkud im pravo da donose krive zaključke. Antonella se potpuno razuzdala. Skače iz kreveta u krevet. Valentina ne pamti da je uspjela održati vezu dulje od tri tjedna. Gaby, s druge strane, ima srcedrapateljnu aferu s oženjenim muškarcem koja se vuče gotovo dvije godine. Njezine prijateljice do sada bi već trebale znati tko je ona. Žena koja se ponosi svojom neovisnošću. A ipak, gori od radoznalosti. Iz nekog razloga ovaj se put ne prestaje pitati gdje bi Theo mogao biti. Možda je nekakav tajni agent, pomisli. Ne, to je apsurdna pomisao. Koji to tajni agent piše o suvremenoj umjetnosti i uživa provoditi lijene subote u obilaženju antikvarnica duž kanala Navigli? A što ako je neka vrsta lopova? To je još gluplja pomisao. Theo je jedina osoba koju poznaje koja svoje kazne za parkiranje plaća na vrijeme. A onda joj padne na pamet još jedna mogućnost. Sjetila se jedne brazilske manekenke koja joj je ispripovijedala priču o svom ocu kad su na Kubi čekali da prođe oluja kako bi mogli obaviti snimanje. Ispostavilo se da je imao dvije obitelji, što su ona i njezina majka otkrile tek na dan njegova sprovoda, kad se na groblju pojavila njegova druga žena s djecom. Možda i Theo vodi dvostruki život. Možda negdje ima ženu i djecu koje skriva od nje. Ta pomisao u Valentini izazove mučninu. Nije posesivna. Čak bi se mogla nositi s time da ima još jednu djevojku. Ali djeca... Mogućnost da Theo ima dijete s drugom ženom silno je uznemiri. Zašto je to, za ime svijeta, tako muči? Zakoči pred semaforom na Via Carducci, i dok tramvaj klopara pored nje shvati da ju je to uznemirilo zato što ju je podsjetilo na Francesca i njegovu ženu. I na njihovo dijete koje mu je bilo na prvom mjestu, važnije od njegove afere s njom. Kad se upali zeleno svjetlo Valentina pojuri niz mokru ulicu, šokirana da je nešto što se dogodilo prije skoro deset godina još uvijek uspijeva tako povrijediti.

~ 72 ~

Kad je stigla dočekao ju je Leonardo, a ne Raquel. Valentina s čuđenjem ustanovi da joj je drago što ga vidi, iako ne zna zašto. »Dobra večer, Valentina«, kaže. »Večeras izgledate jako privlačno.« »I vi isto«, uzvrati ona koketno. Večeras je odjeven ležernije, u zelenu košulju koja ističe nijansu lješnjaka u njegovim smeđim očima i pripijene plave traperice provokativno niskog struka. Ponovo osjeća dašak Armanija koji ostavlja za sobom dok hodaju hodnikom. »I, kako su ispale fotografije od prošle večeri?« upita je. »Dobro«, odgovori Valentina ne gledajući ga u oči. »Ali nemam ih sa sobom.« Njezina serija fotki s Rosom i Celijom doista je uspjela. Valentina smatra da su izrazito erotične, a u isto vrijeme vrlo estetske. Osvjetljenje u sobi bilo je savršeno. Odrazi svjetla na plavom zidu stvorili su uzorak na njihovoj koži koji ostavlja dojam da su djevojke zapravo pod vodom, što se savršeno uklapa u naziv sobe - Atlantis. Baš kao u njezinom snu. Na posljednjoj su fotografiji dvije djevojke vezane čipkastim šalom, poput vezanih vintage blizanki. Nakon toga Valentina više nije fotografirala. Nakon toga nije sigurna što se događalo... »Vrijeme je da vam kažem koga ćete fotografirati večeras.« Leonardo je pažljivo proučava očima koje postaju sve tamnije. Možda zna? Jesu li mu djevojke rekle? »Okej«, kimne ona gotovo posramljeno, nervozno se poigravajući remenom svoje torbe s fotoaparatom. »Riječ je o dvoje mojih prijatelja, Nickyju i Anni, u S&M scenariju. Anna je domina.« Vodi je niz stepenice do vrata Baršunastog podzemlja presvučenih kožom. »Mislio sam da je najbolje da počnu prije tvog dolaska kako bi već bili saživljeni s ulogom. Možeš se samo diskretno ušuljati i okinuti nekoliko fotografija. Znaju da dolaziš, ali bit će im ugodnije ako se ne uplićeš.« »Oh, u redu...« Znači li to da zna za »uplitanje« između Rose i Celije? Je li prekršila nekakvo pravilo? »Kad se upoznaš s brojnim mogućnostima koje pruža S&M scena moći ćeš osmisliti vlastiti scenarij... Možda idući put?« Pogleda je, a njegov tamni prodorni pogled prožme je do srži. »Vidim po vašem outfitu da imate smisla za teatralnost.« Njegove oči proputuju čitavom dužinom njezinog uskog kombinezona s vrućim hlačicama; ne može se oduprijeti maštariji kako povlači patentni zatvarač i svlači je. Uspijeva prikriti emocije na licu, ali osjeti da joj se bradavice ukrućuju i po njegovu osmijehu shvati da je primijetio kako joj napinju tanak najlonski top. Zastane na sekundu, taman dovoljno dugo da se ona zapita što bi se između njih moglo dogoditi, a onda se okrene i odškrinuvši vrata zaviri u sobu i s prstom na ustima pokaže joj da tiho uđe. Ona se provuče pored njega zadrhtavši kad se njezine gole noge očešu o njegove snažne butine. »Ne brini, Valentina«, šapne joj. »Ovdje se ne bavimo ekstremnim mučenjem.« Ona zastane, oklijevajući. Koja je razlika između normalnog mučenja i ekstremnog mučenja? Čemu će svjedočiti u ovoj sobi? Hoće li je to preplašiti? Ili će joj biti odbojno? Ili, što je još gore, hoće li je seksualno uzbuditi? Sad je prekasno za povlačenje. Osjeća kako je Leonardo požuruje. Naprosto će se morati nositi s onim što zatekne unutra. Baršunasto podzemlje čini se većim nego posljednji put. I tamnije je. Svjetla su prigušena. Soba je puna sjenki boje tamne krvi. Pušta da joj se oči priviknu na atmosferu i fiksira postavke na svom fotoaparatu, gotovo se bojeći pogledati prema dvjema figurama u dnu sobe. Iznenada se uključi reflektor i osvijetli drveni križ koji je vidjela neki dan i nagog muškarca remenjem privezanog za nj. Njegovo je lice skriveno maskom s malenim otvorom za usta. Leđima okrenuta Valentini pred njim stoji vrlo visoka žena odjevena u nevjerojatan S&M kostim. Donja polovica njezina tijela je gola, a za jednu je nogu s prednje strane trakama pričvršćena neka vrst oružja. Ima štitnik za prsa koji pokriva

~ 73 ~

jednu stranu njezinog torza i pojas oko struka koji joj se spušta ispod prepona i završava između njezinih nogu. Ženini guzovi su razgolićeni, a crna kosa svezana joj je visoko na glavi u konjski rep. Izgleda poput kakve futurističke fetišističke gusarske kraljice. U ruci joj je bič kojim iznenada pucne o pod, od čega i se Valentina i goli muškarac žacnu. Kako ovaj prizor učiniti erotičnim? Što se Valentine, tiče scena djeluje otrcano. Stereotip svega što je ikad vidjela o S&M-u. No sada je tu i svjedoči privatnoj fantaziji to dvoje ljudi. Trebala bi se potruditi da fotografije ispadnu što bolje. Provuče se pokraj žene - ime joj je Anna - i čučnuvši između nje i muškarca izvadi mjerač svjetlosti. Na njezino iznenađenje Anna je pogleda direktno u oči. Ima široko postavljene jagodice i iskošene, razmaknute oči. »Dobrodošla, Valentina«, pozdravi je Anna i naceri joj se osmijehom cheshirske mačke. Valentina zaprepašteno zuri u nju. Nije li Leonardo rekao da izbjegava kontakt sa svojim modelima? Zašto joj se Anna obratila? Anna vješto zamahne bičem i ovlaš, gotovo nježno pljesne po koži svog partnera Nickyja. »Imamo gosta«, obrati mu se ledenim glasom. »Ovdje je da svjedoči tvom kažnjavanju i tvom poniženju.« Nicky ništa ne odgovori, ali Valentini nije promaklo da ima erekciju. Pita se bi li se Theu učinilo erotičnim da ga svezanog bičuje ova domina? Anna baci bič na pod i kočoperno došeta do Nickyja. Nešto drži u ruci, ali Valentina ne može razabrati što je to. Nagne se i liže Nickyjeve bradavice istodobno mu gladeći penis. Uzima dvije sitne štipaljke s dlana i pričvrsti ih na njegove bradavice. Valentina opazi kako se Nicky trznuo od boli. »Danas imamo gošću, pa ću prema tebi biti vrlo dobra, Nicky«, kaže i kleknuvši počne trljati njegov penis o svoju razgolićenu dojku. Valentina gleda kako Anna u usta stavlja Nickyjev penis a drugom mu rukom miluje mošnje. Nastavlja okidati, to je jedino što je sprečava da pobjegne iz sobe. Osjeća se poput voajera. Ne bi li ovo trebala biti njihova privatna stvar? Iako je vezan, Nickyju Anna sad ne nanosi bol, već mu pruža užitak. No baš u trenutku kad je to pomislila, baš kad je Nickyjevo disanje postalo ubrzano nagovještaj ući vrhunac, Anna ga prestaje sisati i odmakne se od njega dramatično brišući usta. »No, sad je dosta«, kaže namigujući Valentini. »Sjeti se da si ti moj rob, Nicky, a ne ja tvoja robinja.« Ponovo uzme bič, i prije nego što je Valentina uspjela shvatiti što se događa iznenada zamahne njime i snažno ga udari. Iz njegovih se usta ote prigušen krik. Valentina nije više tako sigurna da treba ostati ovdje. Anna ponovo ošine Nickyja bičem, ovaj put vrlo blizu njegovog penisa. Valentina se osjeća kao da će se onesvijestiti. Kako samo može u tome uživati? No na svoje iznenađenje primjećuje da je Nicky i dalje nadražen. Čuje kako požudno dahće. »Tako je, primi svoju kaznu kao muškarac«, zareži Anna i ponovo udari Nickyja. Valentina opazi kako mu se na koži počinju pojavljivati crvene pruge. Ne, ne sviđa joj se to, ni najmanje. Pokupi svoju fotografsku opremu i počne se povlačiti prema vratima, no Anna je zaustavi ščepavši je slobodnom rukom i zarivši joj nokte u meso. »Što nije u redu?« upita je s opakim sjajem u očima. »Ovo ti je malo previše?« »Ne, samo mislim da već imam dovoljno fotografija... osvjetljenje nije baš sjajno.« Anna neko vrijeme pilji u nju, a onda prasne u smijeh puštajući je iz stiska. »Shvaćam«, kaže. »Na čijem bi mjestu radije bila, njegovom ili mojem?« upita je s izrazom trijumfalne naslade na licu. Valentina ne odgovori, pokušava se odmaknuti od nje. »O da, već se na prvi pogled vidi da si submisivna. Ne sviđa ti se gledati muškarca u podređenom položaju. E pa, draga moja, bilo bi puno zeznutije da je obrnuto, zar ne?« Valentina izjuri na hodnik grčevito stišćući fotoaparat uz grudi. Čučne na pod pokušavajući se smiriti. Zgadila joj se scena kojoj je upravo svjedočila. Smučilo joj se gledati tu ženu kako nanosi bol ~ 74 ~

muškarcu. A ipak, u srcu osjeća da je ono što joj je Anna rekla istina. Približi koljena bradi i duboko udahne. Nasuprot njoj su vrata Tamne komore. Napregnuto zuri u njih. Vidi svoj izobličen odraz na metalnoj površini. Izgleda poput malene djevojčice što se skriva od velikog zločestog vuka. Što se tamo odvija? »Valentina, jeste li dobro?« upita je Leonardo. Stoji na najdonjoj stepenici i gleda je sa zabrinutim izrazom lica. Valentina polako ustane, pokušava se sabrati. »Da, dobro sam. Samo sam osjetila malu slabost. Trebala sam malo zraka.« Zna da su joj laži prozirne, no na njezino iznenađenje nije joj se narugao. »Zao mi je«, kaže gotovo pokajnički. »Možda vam je to ipak bilo malo previše?« »Da«, odgovori ona iskreno. »Mislim da je.« »Hajde, popijmo piće. Bolje ćete se osjećati«, kaže i pruži joj ruku. Valentina se ne opire, dopušta mu da je povede uz stepenice i uvede u svoj sterilni ured. Leonardo ode do vitrine iza stola i izvadi bocu crnog vina i dvije čaše. »Imam bocu izvrsnog Ripassa«, kaže ležernim tonom. »Čekao sam nekog s kime bih ga podijelio.« Valentina odloži fotoaparat na stol i sjedne na kauč boje slonovače. Još uvijek se osjeća pomalo budalasto. Sa zahvalnošću uzme čašu vina i otpije gutljaj. Vino je bogata okusa, upravo vrhunsko. Već se osjeća malo bolje. Leonardo prošeta po sobi s čašom vina u ruci, a potom sjedne na stol nasuprot njoj. Zašto uvijek mora sjediti na stolu, iznad mene, pita se Valentina. Nekoliko minuta ne razgovaraju. »Sada izgledate malo bolje«, kaže. »Bili ste bijeli kao plahta.« »Hvala vam na vinu«, odgovori otpivši još jedan gutljaj. »Oprostite«, doda. »Nisam znala da sam tako osjetljiva.« »Ne bih rekao. Barem ako je vjerovati Rosi i Celiji.« Valentina osjeti kako se crveni od srama. Kamo je nestala diskrecija? Pita se koja se od dviju žena izlanula. Leonardo joj se nasmiješi. U očima mu vidi da ga ovaj razgovor zabavlja. »Celia je stara prijateljica«, objasni joj kao da joj je pročitao misli. »Kako ti je bilo?« upita je obzirno. Valentina ga pogleda u oči i shvati da je ne pita iz puke radoznalosti već iz iskrenog zanimanja, kao da mu je zaista stalo da zna je li uživala ili nije. »Bilo je zabavno«, kaže, nehotično ponavljajući Theove riječi iz njegova e-maila. Leonardo podigne obrvu kao da od nje očekuje da kaže nešto više. »Bilo je vrlo erotično«, kaže polako. »I odvelo me nekamo... unutar mene...« Oklijeva. »Bilo je zbunjujuće.« »Kako to?« upita Leonardo naginjući se prema naprijed kao da želi upiti svaku njezinu riječ. »Pa, nisam očekivala da će me žene toliko napaliti. Hoću reći, znači li to da sam gej, ili biseksualna?« Leonardo uzdahne i pogleda je u oči. »Kako mrzim to etiketiranje. Heteroseksualac. Biseksualac. Aseksualac. Sadist. Mazohist...« Nabraja ih na prste pa na trenutak zastane. »Narcis...« Posljednja riječ zlokobno lebdi u zraku medu njima. Leonardo ustane i prišavši sofi sjedne kraj Valentine. Toliko joj je blizu da može vidjeti tamne dlake kako vire iz njegove tamnozelene košulje. »Mislim da se seksualnost ne može definirati tako da je se obilježi specifičnom oznakom. Ona je kompleksna, neprestano se mijenja i evoluira. Može biti izvor velike radosti, ali i nešto zbog čega ponovno proživljavamo svoje najdublje strahove.«

~ 75 ~

»Znači, nisam ništa od nabrojanog? To što sam vodila ljubav s dvije žene« - zvuk tih riječi izgovorenih naglas Valentini se učini još čudnijim nego sjećanje na sam čin - »nimalo me ne mijenja?« »Pa naravno da vas mijenja.« Leonardo se nagne prema naprijed i ozbiljno je pogleda. Može osjetiti njegov dah na svojim usnama dok govori. »Kroz seks se zapravo možemo pročistiti. Postati nove osobe. Seks može biti najčišća, najnevinija komunikacija između dvije duše, i u isto vrijeme najmračnija, najagresivnija interakcija između dva ljudska bića.« Ponovo se nagne unazad vrteći u ruci čašu s vinom, a oči mu tako zaiskre da se Valentini učini poput kakvog idealističkog proroka, a ne vlasnika fetišističkog kluba. »Naposlijetku, ovdje nastojimo ljude naučiti povjerenju. Moji klijenti dolaze ovamo iz različitih pobuda. Neki od njih, Valentina, vole svoje supružnike, no dolaze ovamo da iskuse seks sa strancima kako bi se u bračni krevet vratili s novom, oslobođenom energijom.« »Nije valjda da doista vjerujete u to?« uzvikne ljutito Valentina. »To je notorna glupost. Samo dajete tim ljudima izliku da varaju svoje partnere.« »A što je po vama najbolja vrsta veze, Valentina?« upita je Leonardo nakrivivši glavu u stranu. »Nije li najbolje biti iskren prema sebi i priznati da nitko nikoga ne posjeduje? Ono što ubija ljubav nije nevjera, već ljubomora, Valentina.« Pomisli kako je Leonardo izrekao ono što i sama misli. Duboko u sebi slaže se s njim. Ali mrzi laži i obmane. »Smatram da je to u redu ako se oba partnera slože, ali ne mislim da je pravedno da netko potajno vara svog partnera.« »Naravno, Valentina. I ja vjerujem u iskrenost.« Leonardo ustane da im dopuni čaše. »Onda«, kaže polako. »Vratimo se ovoj večeri. Jeste li uspjeli snimiti koju fotografiju Anne i Nickvja?« Valentina kimne glavom s izrazom ispričavanja. »Jednu ili dvije... ali naprosto mi je čitava stvar bila...« Trudi se pronaći pravu riječ. Ne želi ispasti netko tko osuđuje. »Ne baš seksi... nisam mogla pronaći erotiku u tom prizoru.« »Očito niste tip domine. Oprostite na etiketiranju.« Zafrkantski se naceri i ona se malo opusti. Neće je natjerati da se vrati unutra. Hvala bogu. »Da jeste, Anna bi vam bila nevjerojatno seksi.« »Bojim se da nije, niti najmanje. Teško mi je snimiti erotske fotografije kad...« »Kad vam je tema odbojna...«, prekine je. »Mogu to u potpunosti razumjeti...«, kaže zamišljeno. Leonardo polako kažiprstom prelazi po obodu svoje čaše s vinom. Valentina promatra njegov dugi elegantni prst pitajući se kako bi se osjećala da je njime dodirne po goloj koži. O čemu to ona razmišlja? Ovo je čisto profesionalni odnos. Za to je sigurno kriva razdvojenost od Thea. Izluđena je od frustracije. »Možda bih trebao objasniti što sadomazohizam zapravo jest. Bi li to pomoglo?« Valentina kimne nastojeći iz glave prognati požudne misli, što je teško s obzirom na temu razgovora. »Nije to toliko loše kao što mislite. Biti dominantna strana. Ako dominantni medu nama ne uspiju pronaći način da daju oduška svojim prirođenim nagonima u kontroliranom okruženju, mogli bi postati agresivni, čak i zlostavljači u svojim svakodnevnim životima.« Zastane pozorno je promatrajući. Valentina si ne može pomoći, zamišlja Leonarda dominantnog, agresivnog, kako sa sebe trga košulju i baca se na nju upravo ovdje, na kauču boje slonovače... Pocrveni od te pomisli i spusti pogled prema svojoj čaši vina. »To je gotovo kao neki oblik terapije, Valentina. I vrlo je iskreno i hrabro prepustiti se tim nagonima.« Valentina otpije gutljaj vina i podigavši oči susretne se s njegovim pogledom. »Ali što je sa submisivnima?« pita. »Nije li to destruktivna emocija, posebno za žene?« Spusti pogled i gleda ga ispod trepavica. Zašto je, za ime svijeta, obukla ovaj provokativni kostim s vrućim hlačicama? U njemu se osjeća tako seksi.

~ 76 ~

»Nipošto. Mnoge žene vole biti submisivne jer to zapravo godi njihovoj taštini. U središtu su pozornosti. To je zapravo vrlo egocentrično.« Leonardo govori strastveno. To je nešto o čemu mnogo zna, pomisli Valentina. To joj je privlačno, ta pomisao da je on na neki način učitelj seksa. »Za submisivnu osobu podvrgavanje dominatoru može biti pročišćujuće iskustvo«, nastavi. Ona podigne oči i iznenađeno ga pogleda. »Biti submisivan stvar je povjerenja. Za ženu to često znači doći u dodir sa skrivenom, tajnom stranom vlastita bića.« Valentina skeptično izvije obrvu, no ne kaže ništa. »Što je ono što vas privlači, Valentina? Biste li voljeli biti dominantni ili submisivni?« Pogleda ga ravno u lice. »Nijedno.« »Ma hajde, Valentina. Bio sam iskren s vama. Sada razgovaramo o izboru. Ne o tome da vas se na nešto prisili, nego da izaberete biste li radije da netko nešto radi vama ili da vi to radite njemu uz obostrani pristanak.« Valentina otpije još jedan gutljaj vina. Blago ju je omamila već i prva čaša, možda zato odbacuje oprez i odlučuje iskreno odgovoriti na Leonardovo pitanje. »Pretpostavljam da bih izabrala submisivnost«, kaže skrenuvši pogled. Leonardo neko vrijeme šuti. »Dakle«, naposljetku progovori i ta je jedna riječ dovoljna da primijeti kako mu se glas spustio za oktavu, »ja volim dominirati. Kad biste fotografirali mene i, recimo, Celiju, to bi vam bilo vrlo erotično.« Nije sigurna je li to pitanje ili tvrdnja. Podigne pogled prema njemu i susretne se s njegovim očima koje su sada boje opsidijana, bez tračka smeđe. Osjeća nekakvo stezanje u želucu. Mnogo bi radije da tu sjedi i to joj predlaže Theo, a opet, Leonardo je nevjerojatno privlači, i tom se osjećaju ne može oduprijeti. Dio nje strašno žudi da je ovaj muškarac dotakne. Sa svojom nonšalantnom seksualnom privlačnošću podsjeća je na Thea, a opet, posve je drukčiji. On ne traži od nje da mu bude djevojka, ne želi je ni na koji način posjedovati, ali po njegovu pogledu shvaća da želi s njom spavati. Kad bi odlučila nešto učiniti, sada, baš na ovom kauču boje slonovače - dopustiti mu da povuče patentni zatvarač njezinog kombinezona s vrućim hlačicama i zajaši je; dopustiti mu da je poševi - bi li to priznala Theu? Naravno da bi, priznala bi mu, tako da jednom zauvijek shvati da ona nije materijal za vezu. »Dajte mi vremena da razmislim o tome«, kaže trudeći se zvučati profesionalno, indiferentno, no puis joj se ubrzao. Submisivna Celia i dominantni Leonardo, zajedno u Baršunastom podzemlju. A kako bi se ona u to uklopila? Kao promatrač... ili kao sudionik? Kad se ponovo našla vani, vožnja biciklom noćnim ulicama Milana i Loua Reed na iPod-u pružaju joj olakšanje od napetosti. Dijelom poželi da nije pristala na ovaj fotografski zadatak. Je li zagrizla više nego što može prožvakati? No s druge strane, čitavo ovo iskustvo otvorilo joj je nove mogućnosti. Njezine noćne fantazije sada se mogu ostvariti. Take a walk on the wild side, hrabri je Lou Reed. No što će na to reći Theo? Ako pristane da fotografira Leonarda i Celiju, hoće li je Theo zbog toga osuđivati? Osim toga, duboko u sebi zna da to ne bi bilo samo fotografiranje. Valentina se vratila kući dobrano iza ponoći. Nije primijetila figuru naslonjenu na zid pored ulaznih vrata. »Gospođice Rosselli?« Valentina poskoči od straha, no smjesta se postavi u obrambeni položaj gurnuvši ključeve među prste i ispruživši ih prema neznancu. »Tko ste vi?« Muškarac istupi iz sjene i ulična rasvjeta mu osvijetli lice. Čini se da je u kasnim četrdesetima, s gustom kovrdžavom sijedom kosom i umornim licem. To je muškarac koji ju je neki dan promatrao kako odlazi taksijem. »Žao mi je što sam vas uplašio. Ja sam inspektor Garelli«, kaže čovjek i pokaže joj svoju značku. »Znam da je vrlo kasno, gospođice Rosselli, ali trebam vam postaviti nekoliko pitanja o vašem partneru, gospodinu Theu Steenu.«

~ 77 ~

»Nešto nije u redu?« »Ne, ne... samo rutinsko ispitivanje«, kaže. »Mogu li ući?« Valentini ne treba dugo da reagira. Nema šanse da će ovog nametljivog policajca pustiti u svoj stan u ovo doba noći. »Ne, prekasno je. Umorna sam. Nazovite me sutra.« Baš je briga što zvuči grubo. Nešto joj govori da ne pušta ovog čovjeka u svoj stan. »Onda u redu.« Iznenađen je, no prihvaća njezin odgovor. Dakle, nema uhidbeni nalog? »Samo sam vas htio pitati gdje je gospodin Steen?« »Nemam pojma«, oštro odvrati Valentina. »Ma naravno da imate, gospođice Rosselli. Koji to dečko ne kaže svojoj djevojci kamo ide?« »On nije moj dečko, inspektore Garelli«, zareži Valentina i bijesno pojuri u stan zalupivši mu vrata pred nosom. Nasloni se na vrata pokušavajući umiriti svoj ubrzani dah. Inspektor Garelli ju je razbjesnio. Tijelo joj je napeto od frustriranosti. Prokleti Theo. Ne želi biti uvučena u njegov privatni život. Ne želi da joj bude stalo. Priključi slušalice na iPod i pusti Loua Reeda pojačavši zvuk na najglasnije. I pleše. Načas je submisivna Celia, a u sljedećem domina Anna. U jednom času pronalazi smisao u ljubavi, a u sljedećem se bori protiv nje i traži ga u odricanju od ljubavi. Vruća kao led i hladna kao vatra.

~ 78 ~

Belle Čeka dan, dva, tri, tjedan. A njezin mornar ne dolazi. Nastoji što više vremena provesti u svojemu stanu, sjedi na balkončiću i promatra kanal ispod njega. Zvižduk, pljusak vesla po vodi, mornarska kapa - srce joj svaki put zatitra, ali nijednom nije on. Santos Devine nestao je u zavojitim venecijanskim kanalima, očito previše zaokupljen trgovanjem svilom ili nekom pustolovinom koja se pokazala zanimljivijom, uzbudljivijom od nje. Trudi se izbaciti ga iz glave, zaboraviti. Ali to je nemoguće. Svake noći dok tone u san vidi njegovo muževno lice. Zna da nije dobar za nju. Nije pun obzira kao Doktor, velikodušan kao Igor niti ljubazan kao Signor R. Zna da je za Santosa Devinea ona vjerojatno tek još jedna zgodna djevojka u jednoj od brojnih luka. A ipak se još nada da će možda baš u njoj naći ono što je cijeli život tražio, kao što je ona našla u njemu. Pokušava se razonoditi s mušterijama, ali to više nije isto. Misli kako bi čim se smrači mogla otići do Rialta i pokupiti nekog stranca, možda dvojicu, kao onda škotskoga kapetana i njegova karipskog prvog časnika. Ali čim je krenula, bilo joj je jasno da medu svim muškarcima koje susretne traži Santosovo lice, a kada je s jednim od njih i legla, to joj nije donijelo zadovoljstvo. Još nezadovoljnija nego prije, umorno se u sitne sate odvukla kući i suočila s još većim muževim bijesom. Rekao joj je da je ne može kontrolirati i to je istina. Dosad bi uvijek pričekala da ode i tek onda se upustila u tajne pustolovine, ali u zadnje vrijeme on više ne putuje toliko često a ona mora izići. Prijeti joj. Kaže da će je zaključati. Ona se buni, viče da je ne može zatvoriti u kavez kao pticu. Dok je on napada njezina sluškinja Pina stoji sa strane i drhti od užasa. Toga je jutra opet razbjesnila muža. Ostala je vani cijelu noć, uvjerena da će se on naliti viskijem i do ponoći zaspati pijanim snom. Dok se šuljala stubištem s cipelama u ruci, g. Brzezinski joj se prikrao s leđa i napao je poput razjarena bika. Sigurno ju je čekao budan cijelu noć jer je još bio u smokingu i neobrijan. Pripremila se na udarac, no kada je zamahnuo i udario je po glavi posrnula je i pala na tlo. Vrisnula je od bola. Skočila je na noge, ali on ju je ponovno udario, ovaj put je zahvalivši šakom po prsima i podignuvši je u zrak. Zateturala je unatrag i ponovno pala. Ništa nije rekao, samo je s gađenjem pljunuo na nju i odjurio u spavaću sobu. Jedva je ustala i oteturala do svoje sobe. Oči su joj bile pune suza, ali to su bile suze bijesa, a ne bola. Ipak, laknulo joj je što ovaj put nije bilo još gore. Netko je lagano pokucao na vrata i u sobu je ušla njezina sluškinjica. Zašto je to dijete na nogama tako rano? Pina je potpuno odjevena, premda joj je kosa još raspuštena, a kapci teški od sna. Kada je vidjela gospodaricu, oči su joj se napunile suzama. »Molim vas, gospođo«, jecala je Pina, kao da je ona isprebijana. »Molim vas, nemojte ga toliko ljutiti.« »Ne može me držati zatočenu, Pina. Umrijet ću ne budem li mogla izlaziti. Hoću, znaš!« Pina ju je posjela i počešljala tako da se ne vidi modrica koja se počela pomaljati na vrhu čela. Kasnije tog jutra, dok se g. Brzezinski bavio svojim papirima, molila je Louise da ne izlazi iz kuće. »Recite mu da sam otišla u posjet Grofici«, uputila ju je Louise. »Znat će da to nije istina. Molim vas, nemojte ići, gospodo.« Louise je djevojčinu djetinju ruku uzela u svoju. »Moram, Pina. To mi je jedina nada.« Belle se nadala cijelim putem do svojega stana. Nadala se da će ugledati Santosa Devinea pokraj svojih ulaznih vrata kako je čeka naslonjen na zid. No svakoga je dana doživjela novo razočaranje i po povratku kući plaćala za neposlušnost, dok su joj blijedu put pod večernjom haljinom prekrivale modrice. Večeras je s Doktorom. Pokušala se uživjeti u priču, ali kad je otvorio torbu i pokazao joj instrumente, nije osjetila ni strah ni uzbuđenje. Zapravo, jedino je željela da je ozlijedi, doista ozlijedi ~ 79 ~

nekim od tih oštrih predmeta. Možda će to zaustaviti bol koja joj razdire srce otkako je upoznala Santosa. »Dokle, Belle«, počinje ljubazno Doktor, »čini mi se da se u zadnje vrijeme loše osjećaš.« »Da, Doktore«, odgovara mu ravnodušno. »Ja ću te izliječiti. Okreni se, molim te.« Umjesto da mu okrene leđa kako bi joj stavio povez na oči i privezao je za krevet, Belle ustane s madraca, skine svilenu bluzu i stane pred njega gola, samo u čarapama. Nije ju briga, osjeća se kao da bi mogla hodati ulicama Venecije bez ijedne krpice na sebi ne hajući za to tko će je vidjeti i što će joj učiniti. Prilazi Doktoru i gleda kako promatra njezino pretučeno tijelo. Još je nikad nije vidio takvu. Problijedio je i doimao se još ružnijim nego inače. Belle se prignula i podignula liječničku torbu. On je gleda zaprepašten, potpuno nijem. Razbila je čaroliju igre. Spustila je torbu na krevet i nešto u njoj traži. Izvlači par zakrivljenih škara i pruža mu ih. »Doktore, molim vas, izliječite me«, govori mu gledajući ga divljim pogledom ravno u oči. Doktor zatrepće iza naočala pod silinom njezina pogleda. Gleda je zbunjeno. Na kraju dolazi k sebi i ponovno se uživljava u ulogu. »Da, Belle, ja ću te izliječiti«, govori joj gledajući škare u njezinoj ruci. Sama si veže povez preko očiju i liježe na krevet pred njega. Čeka trenutak kada će osjetiti dodir hladnoga instrumenta na koži. »Molim vas«, govori mu. »Otklonite bol.« Osjeća kako Doktor oklijeva. »Belle«, govori joj. »Što nije redu?« Glas mu je drukčiji, neodlučan. »Doktore, molim vas, izrvadite mi srce.« Glas joj puca. Čeka trenutak kada će osjetiti kako joj metal probija kožu, kako joj krv teče i kako popušta bol. Umjesto toga Doktor joj skine povez i sjedne pokraj nje na krevet, bez škara u ruci. »Draga Belle, što je to s tobom?« pita je nježno je gladeći po glavi. »O, Doktore«, poviče. »Zaljubila sam se.« I brižne u plač, zarivši lice na njegova gola prsa. Doktor je zagrli i miluje po leđima sve dok nije prestala plakati. Odmaknula se i podignula pogled prema njegovim sivim očima, tako sličnim očima njezina oca. »Doktore, što da radim?« »O, sirota Belle. Žao mi je što ti moram reći da nemam lijek za ljubav.« »Molim vas, Doktore, recite mi što mi je činiti.« Grčevito se hvata za njega. »Zaljubljena sam a on ne dolazi. Čekala sam ga, dugo sam ga čekala.« Sklapa ruke. »Ne mogu to više podnijeti. Bacit ću se u kanal. Ne mogu se vratiti doma a da gane vidim...« »No, no, Belle«, govori joj Doktor očinskim tonom, trljajući joj leda. »Smiri se, draga moja. Nije sve izgubljeno.« Gleda ga puna nade. »Koliko znam, jedini lijek za ljubav je sama ljubav. Zašto ga ne potražiš? Ti si, Belle, slavna venecijanska kurtizana! Nećeš valjda dopustiti da te ljubav pobijedi!« Doktor je hrabri tapšajući je po goloj stražnjici. »Siguran sam da možeš osvojiti toga muškarca, posebno ako ga voliš.« »Ali gdje ću ga naći?« »Traži i naći ćeš ga, draga moja. Venecija je mala.« Toliko ju je utješio tim ohrabrujućim riječima da je brzo obrisala oči i zagrlila ga. Oboje su goli, no ovo je zagrljaj prijateljstva. »Oprostite, Doktore«, govori mu ponizno spuštajući pogled. »Bila sam sebična i potratila sam vaše vrijeme. Želite li ponovno početi?« »Ne, draga moja Belle. Vrijeme je da pođem.« Pomilovao ju je po glavi i nježno poljubio u tjeme. »Jako si mi draga, znaš.«

~ 80 ~

Ustao je i uzeo uredno složenu košulju odloženu na stolac i počeo se odijevati. »Ti si žena koja zaslužuje ljubav. Bolno mi je gledati kako se muž odnosi prema tebi.« Belle spusti pogled prema modricama na bedrima. »Bila sam prkosna, zaslužila sam.« »Nijedna žena ne zaslužuje batine«, kaže Doktor strogo, podigne joj bradu i zagleda joj se u oči. Od stida je skrenula pogled. Stidi se Doktorova sažaljenja. Zašto ne može biti taktičnija prema mužu i izbjeći sukobe? Pomisli da se nikad nije trebala udavati. Da je bar odrasla u Americi, u modernoj obitelji slobodna duha. Htjela bi biti plesačica, možda glumica u filmovima koje obožava. O, da bar može plesati čarlston, zabacivati pete i zabavljati se. Njezin odgoj u Varšavi bio je potpuna suprotnost. Bez radosti. A kada je počeo rat, sve oko nje bila je smrt. Kada je Doktor otišao, Belle je sjela na krevet i zamislila se. Doktor je u pravu. Mora pronaći Santosa. Da li je podvrgava kušnji? Nije sigurna. Rekao joj je da će je osloboditi, ali mora li mu ona prvo dokazati vjernost? Predugo je čekala ovaj trenutak da bi dopustila da joj izmakne. Ne smije dopustiti da otplovi. Žurno je otvorila ormar i izvadila mornarske odijelo. Vrijeme je da se opet preruši u dječaka i pronađe muškarca koji joj je ukrao srce.

~ 81 ~

Valentina Valentina promatra prizor s fotoaparatom poput štita, no ne okida. Celia leži na leđima na krevetu s baldahinom u Baršunastom podzemlju, s rukama nad glavom svezanim za okvir kreveta, očiju zatvorenih u ekstazi, dok se Leonardo naginje nad njom ližući je i milujući. Valentina podigne fotoaparat do Celijina lica i pokušava se koncentrirati na to da uhvati dobar kadar, ali ne uspijeva. Nije sigurna što je više napaljuje - pogled na Celiju u njezinu divljem prepuštanju, ili na Leonarda koji je zadovoljava. Nakon što Celia doživi vrhunac, Leonardo je nježno miluje prije nego što ju odveže od okvira kreveta. Celia se uspravi na krevetu i uputi Valentini osmijeh mačke koja je dobila svoje vrhnje. I Leonardo se okrene da je pogleda. »Vidiš kako se dobro pobrinem za nju ako mi se pokori«, kaže Valentini, a pogled njegovih smeđih očiju je topao i pomalo zadirkujući. Duboko u sebi Valentina osjeti nelagodu. Promatrajući Leonarda u ovom scenariju ne uspijeva se distancirati. Naprotiv, ovaj prizor budi u njoj osjećaj nesigurnosti. Njegovo je tijelo drukčije od Theovog. Nije tako vitak niti visok, ali tijelo mu je čvrsto i mišićavo i odiše muževnom snagom i moći. »Zašto ne odložiš tu smiješnu staru kameru i pridružiš nam se?« upita Celia protežući pred njom svoje dugačke noge boje alabastera. Izgleda savršeno, pomisli Valentina, tako čisto i svježe, poput ljiljana. Kako bi je rado ponovno pomirisala, osjetila na svojoj koži dodir njezinih nevjerojatno mekih usana. Leonardo nakrivi glavu u stranu i nasmiješi joj se. »Dođi, Valentina«, poziva je pružajući joj ruku. »Ne boj se. Imamo dar za tebe.« Njegove je riječi podsjete na Theov dar, na erotske fotografije stare više od sto godina. Ljudi su to oduvijek radili, razmišlja ona okružena fizičkom poetikom erotike. Kako nešto što pruža ugodu može biti pogrešno? Kao da je u transu, Valentina odloži fotoaparat i krene prema krevetu. Već je naga. Zar je fotografirala bez odjeće? Popne se na krevet s baldahinom, koji se čini nevjerojatno visokim, s naslagama madraca kao u Kraljevni na zrnu graška. Grimizni baršunasti zastori spuštaju se oko nje kao da je na pozornici u predstavi u kojoj su ona, Leonardo i Celia glavni glumci. »Lezi«, zapovijedi joj Leonardo, i ona se pokori njegovoj naredbi. Celia otpuzi do nje, nagne se nad nju i nježno je poljubi u usta. Zatim klizne niz njezino tijelo i očeše se grudima o njezine pa produži dalje, dok nije dosegla Valentinin najintimniji dio tijela. Stavi joj ruku medu noge i rastavi ih, i prije nego što se snašla Valentina u sebi osjeti Celijin jezik i zadrhti od užitka. Leonardo leži pored nje. Jednom rukom nježno joj pridržava glavu, a drugom joj miluje tijelo, prateći ritam Celijinog jezika. Valentina silazi duboko u sebe, u osjet raskošan i bogat kao nabrani baršun koji je okružuje u ovoj crvenoj, pulsirajućoj sobi. Začuje kako se otvaraju vrata sobe. Netko je ušao. Otvori oči i zaprepasti se ugledavši Thea kako stoji uz rub kreveta i promatra je. »Theo!« krikne dok se u panici pokušava uspraviti u sjedeći položaj, ali na njezino zaprepaštenje Theo stavi prst na usta kao da joj želi reći da bude tiho. Sada joj se smiješi i ona shvati da mu se sviđa gledati kako joj Celija i Leonardo pružaju užitak. Theo se razodjene pred njom i ona čezne da ga dodirne, da mu pruži užitak koji sama prima. Uspne se na krevet a Valentina ga žudno iščekuje. Celia je obrađuje tako duboko i intenzivno da je vrlo blizu vrhuncu i Valentina sada samo želi osjetiti svog dragog u sebi. Theo stavi ruke oko Celijina struka i podigne je, odmaknuvši je od Valentine.

~ 82 ~

»Oh, Theo«, šapuće Valentina izgarajući od ljubavi i žudnje prema svom dragom. Stenje u agoniji strasti. Što joj se to događa? Celia je na koljenima, licem okrenuta prema Valentini, a Theove su ruke i dalje ovijene oko njezina struka. Valentina šokirano promatra kako Theo prodire u Celiju. Zuri u njega u nevjerici, a on je gleda nježnim pogledom i čitavo joj se vrijeme smiješi. I tada najednom, umjesto da bude ljuta ili povrijeđena, Valentina shvaća što Theo želi. Okrene se prema Leonardu koji je bez riječi odigne s kreveta i postavi na koljena. Raširi noge i podigne stražnjicu gurnuvši je prema Leonardu, gledajući u Thea kako ritmički prodire u Celiju, a onda osjeti kako u nju čitavom dužinom ulazi Leonardov ukrućeni ud i zastenje od užitka i dalje netremice zureći u Thea. Za nju i njezinog ljubavnika to je nevjerovatno intimno, jebati se s drugim ljudima i istovremeno promatrati užitak onog drugog. Kad to čini s Theom, ponekad se gotovo posve udalji od njega, izgubljena u vlastitom zadovoljstvu, ali sada ga pozorno promatra, hvatajući sve boje koje se izmjenjuju u njegovim očima dok se približava klimaksu. Podigne ruke i ispruži ih prema naprijed, i Theo učini isto. Drže se za ruke nad Celijinim golim leđima, pogledima prikovani jedno za drugo dok istovremeno svršavaju. A onda se sve četvero strovale na krevet, u zamršenom klupku udova, vruće kože i baršuna. Tonu kroz krevet, kroz njegovih tisuću madraca, i ispod, u meki plišani sag, kroz pod, sve dublje i dublje, u crvenu zemlju. Valentina se probudi i zbaci sa sebe zgužvane pokrivače. Strašno joj je vruće, tijelo joj je mokro od znoja. Prebaci noge preko ruba kreveta i uhvati se za bokove. Tijelo joj još uvijek pulsira nakon sinoćnjeg erotičnog iskustva, a u glavi osjeća tupu bol i zbunjenost. Ne razumije. Što je Theo radio ondje, u Leonardovom klubu? To je zaista bio on, nije li? No nakon svega je otišao i ostavio je bez riječi objašnjenja. Bila je toliko uzdrmana tim iskustvom da je Leonardo pozvao taksi da je odveze doma. Bio je tako dobar prema njoj, napravio joj je čaj i milovao je po kosi pitajući se je li sve u redu. »Što je radio ondje?« neprestano je zapitkivala Leonarda, no on je izbjegavao odgovoriti na njezino pitanje. Umjesto toga savjetovao joj je da po povratku doma ode ravno u krevet. Očekivala je da će je u stanu čekati Theo spreman da joj sve objasni. Mislila je da će to biti nalik na jedan od njihovih strastvenih sastanaka na koje su dolazili i odlazili odvojeno, kako bi održali seksualnu napetost. No kad se prošle noći vratila kući stan je bio prazan, i bilo je jasno da se Theo još uvijek nije vratio otkako je prije pet dana otišao. To nije imalo nikakvog smisla. Theo ju je pitao hoće li biti njegova djevojka, a jebao je Celiju pred njezinim očima. Zašto nije izvan sebe od bijesa? Možda zato što joj nije dovoljno stalo? Ode u radnu sobu i upali kompjutor da provjeri elektronsku poštu. Očajnički iščekuje bilo kakvu poruku od Thea. Mobitel mu je isključen, a ona u ovom trenutku očajnički želi razgovarati s njim. Prošle mu je noći poslala poruku. Prvo, da ga pita što se to dovraga događalo, i zašto nije došao u stan ako se vratio u Milano. Drugo, da mu kaže da ju je posjetio policajac koji bi htio s njim razgovarati i da ga pita skriva li nešto od nje. Rekao joj je da ne vjeruje nikome. Uključuje li to i policiju? Osjeti olakšanje kad ugleda da joj je poslao odgovor. No štur je i ne zadovoljava je. Re: Policajac. Ništa oko čega bi se trebala brinuti, ali ne pričaj s njim. To je nešto u vezi s mojom obitelji. Re: Prošla noć Jesi li se zabavila? Theo xx Valentina bijesno zalupi poklopcem laptopa. Kakvu to igru Theo igra? Njegova poruka je frustrirajuće sažeta. Protekle noći potaknuo ju je na seks s drugim muškarcem. Čvrsto stisne bedra, sjetivši se užitka koji joj je pružao Leonardo. Bilo je divno, iako ne isto kao s Theom. Nije ju ispunio na isti način. Pa ipak, razmišlja grizući usnicu, bi li spavala s Leonardom i da Theo nije bio tamo? Bila je na rubu da to učini, nije li? Prije nego što je Theo ušao u sobu. A što da misli o njemu i Celiji? Kažnjava li je zato što ne želi biti njegova djevojka? E pa neće to tako ići, pomisli odlučno. Ljubomora nije u njezinom stilu. Odbija biti gurnuta u to. Što duže bude odsutan, to će ga lakše pustiti da naposljetku ode.

~ 83 ~

No muči je ozbiljan problem. Što ako se policajac vrati? Hoće li joj otkriti nešto užasno o Theu? Pokušava samu sebe uvjeriti da se ne treba brinuti. Zna da Theo nije loš čovjek, unatoč tome što je posljednjih dana izluđuje svojim igricama. Probija se kroz nered dok izlazi iz radne sobe. Ovdje vlada pravi kaos, pomisli, odmičući hrpu knjiga u stranu. Baci pogled na nove slike na zidu, zbunjena činjenicom da je Theo izabrao reprodukcije slika koje mu se nisu sviđale. Uostalom, odakle mu novac da kupuje sve te umjetnine? Valentina zastane šokirana mišlju koja joj je upravo pala napamet. Što ako... što ako... ne plaća za njih? Odmahne glavom, pažljivo proučavajući Wateauovu sliku, a potom onu pokraj nje nizozemski interijer sa ženom koja čita pismo. Što ako to nisu kopije? Ne, Theo nije lopov. Nema šanse. To je potpuno apsurdna pomisao. Iako ne može ne pomisliti na Aferu Thomasa Crowna, i kako je Theo nalik junaku tog filma. Uglađen i hladnokrvan. Zapravo, pomisao na Thea kao kradljivca umjetnina je prilično seksi, razmišlja ona dok razmiče zavjese i baca pogled na turobne milanske ulice šibane oštrim strelicama kiše. Pretraži pogledom ulicu u potrazi za strancem s fotoaparatom. Nije ga vidjela još od one prve večeri. Mora da se zabunila. Zapravo nije promatrao nju. Mora da je jedan od novih stanara njezina stambenog bloka, ili gost nekog od njezinih susjeda. Kiša i dalje pljušti. Valentina ima osjećaj kao da je u nekakvom zaleđenom stanju, poput zimskog sna. Toliko je iscrpljena i zbunjena od događaja prošle noći da se danas želi sakriti od ostatka svijeta. Ode u kuhinju i pogleda u hladnjak. Unutra nema puno toga, tek par jaja i nešto prezrelih rajčica, ali trebala bi nešto pojesti. Dohvati s police aparat za kavu. Upravo u trenutku kad je zakipjela voda za jaki espresso, zazvoni joj mobitel. Podigne ga i na ekranu ugleda Gabyino ime. »Valentina?« »Gaby, jesi li dobro?« Valentina osjeti po tonu prijateljičina glasa da nešto nije u redu. »Oh, Valentina, prekinula sam s Massimom.« Gaby jeca tako neutješno da jedva uspijeva govoriti. Valentina je znala da će doći taj dan. Gabyin ljubavnik jasno joj je dao na znanje da nikad neće ostaviti svoju ženu. Valentina je i predobro znala kako će to završiti. A ipak, kad bi ih vidjela zajedno Gaby i on činili su se ludo zaljubljenima. Bio je to gorkosladak prizor. Bila je tako bijesna na Massima da je jedva razgovarala s njim, koliko god se trudila da ga ne osuđuje. »Jako mi je žao, Gaby.« »Ostavila sam ga. Nisam više mogla, Valentina. Previše me boljelo biti s njim a znati da nikada neće biti moj.« »Možda će ostaviti ženu...« »Ne, Valentina... neće... znaš to...« Gaby uzdahne. Valentina uglavi telefon između ramena i uha i natoči si šalicu jakog espressa. »Hoćeš li navratiti?« ponudi. »Ne radim ništa.« Možda je to ono što joj je potrebno. Kad bi uspjela odvratiti misli s vlastite zbunjujuće situacije na Gabynu krizu, možda bi se osjećala manje zabrinutom za Thea. »Neću ti smetati, Valentina? Znam da voliš svoju samoću... ali ne želim ostati ovdje... mogao bi doći ovamo, a ne znam imam li snage oduprijeti mu se...« »Svakako svrati. Nemam nikakvih planova.« Valentina se na tren upita očekuje li je Leonardo u svom klubu i ove večeri. Potreban joj je slobodan dan, posebno nakon prošle noći. Nije sigurna kako će se suočiti s njim sljedeći put kad ga vidi. »Možemo li gledati Lulu u Pandorinoj kutiji?« Valentina dopusti da joj se licem razlije širok osmijeh, jer ovdje nema nikoga tko bi je vidio. Gaby je gotovo jednako opsjednuta s Louise Brooks kao i ona. »Zar te to neće još više rastužiti?«

~ 84 ~

»Treba mi da se dobro isplačem, to je savršen film za moje raspoloženje. Lulu je moja heroina, Valentina. Ona jedino želi udovoljiti muškarcima, a oni je zauzvrat unište.« Dva sata kasnije Gaby i Valentina sklupčane na kauču jedu brioše punjene kremom i gledaju Louise Brooks kako pleše. »Tako je lijepa«, uzdahne Gaby. »Ima u njoj nešto što je razlikuje od svih ostalih filmskih zvijezda.« »Beskompromisna je«, kaže Valentina ližući kremu s jagodica prstiju. »I ima duha. Njezina karizma oduzima dah. Zato je svatko želi na neki način posjedovati.« »Lulu ili Louise Brooks?« pita Gaby. »Obje. Njih dvije su jednake, zar ne?« Djevojke nekoliko minuta gledaju film u tišini. »Znaš kako svi neprestano uzdižu Gretu Garbo, govore kako je tajanstvena i prekrasna. Ja mislim da je Louise Brooks bila veća enigma«, kaže Gaby ubacujući u usta posljednji zalogaj brioša. »Znaš li da je Louise Brooks tvrdila da su ona i Greta Garbo jednom spavale zajedno?« upita Valentina i protegne se na kauču dotaknuvši nožnim prstima Gabyino bedro. »Nisam znala da je Louise Brooks bila lezbijka«, iznenađeno je pogleda Gaby. »Nije. Samo je bila znatiželjna.« Čudno je, pomisli Valentina, da je jedini put doista plakala kad je prvi put gledala Pandorinu kutiju. Film na nju još i sad ostavlja snažan dojam, iako ga je gledala nebrojeno puta. Potresno je gledati kako taj prekrasni slobodarski duh biva neshvaćen, zlostavljan i naposljetku uništen. Nakon filma Valentina otvori bocu crnog vina. »Želiš li da izađemo van, Gaby, i nađemo se s društvom?« Gaby turobno odmahne glavom i Valentina osjeti olakšanje. Svjesna je da bi se pred Marcom slomila i sve mu ispričala, a još nije spremna nikome povjeriti što joj se dogodilo prošle noći. Ne dok ne shvati što sama osjeća. »Ne, strašno sam umorna večeras. Osim toga, vidjet ćemo ih na Marcovoj zabavi u utorak. Hoće li ti smetati ako prenoćim ovdje?« »Naravno da neće.« Valentina ulije u čaše crno vino. »No morat ćeš spavati sa mnom u mom krevetu.« »Vrlo rado, ako nemaš ništa protiv. Ovdje se osjećam sigurno.« Gaby je zagrli, pa iako joj Valentina ne uzvrati, ugodno joj je osjetiti toplinu zahvalnosti svoje stare školske prijateljice. Osim toga, drago joj je da večeras nije sama, sa svim tim kaosom u glavi. Umorna je od buđenja u tom velikom praznom krevetu. Valentina zna da će s Gaby na kraju biti sve u redu. Nikad nije imala problema s privlačenjem muškaraca. Lijepa je na tradicionalan način, nimalo slična Valentini. Gaby je sitna, lijepo građena, s dugom plavom kosom, savršenim tenom i usnama poput ružina pupoljka, no Valentina ne vidi smisao u tome da je tješi govoreći joj da je privlačna i da će vrlo brzo naći nekog drugog, da ima još mnogo riba u moru i slično. Zna kako je to bezglavo se zaljubiti u oženjenog muškarca. Mora pustiti da Gaby preboli prekid. Ponosna je što je njezina prijateljica bila dovoljno snažna da prekine ono što je u konačnici bilo osuđeno na propast. Dok sjedi za stolom i večera s Gaby, Valentina shvati da joj je to prvi pravi obrok u posljednjih nekoliko dana. Kad je sama zaboravlja jesti - loša navika koju je naslijedila od majke koja joj nikad nije kuhala. Tina Rosselli obično je ostavljala Valentinu da se sama snalazi u kuhinji, redovito opominjući kćer da ne jede previše. No kad bi na večeru pozvala goste, ponašala se posve suprotno. Skuhala bi i previše hrane, i prebirući po svojoj vlastitoj porciji pozorno bi promatrala kako njezini gosti uživaju u hrani. Valentina se žestoko suprotstavljala majci zbog njezinog disfunkcionalnog odnosa prema hrani! Trudila se ignorirati majčine kritike - kad bi joj govorila da mora srezati ugljikohidrate jer joj pozadina postaje sve veća, ili kad bi iz dana u dan komentirala je li izgubila ili

~ 85 ~

dobila na težini. Svaka normalna majka zabrinula bi se ako bi njezina kći prebrzo izgubila previše kilograma, no kad se Valentina praktički preko noći pretvorila iz bucmastog djeteta u mršavu tinejdžericu, majka je bila oduševljena. »Izgledaš čarobno, draga«, tepala joj je. »Da si malo viša, mogla bi biti model.« Potom bi uzdahnula i potapšala svoj ravni trbuh. »Ti i ne znaš koliko si sretna. Tako je teško održavati težinu nakon što rodiš djecu.« Njezin je neprimjeren komentar izazivao u Valentini mučninu. Implikacija da se udebljala zbog nje i Mattije bila je nepravedna. S godinama je Valentina u majčinu ponašanju uočila obrazac. Kad bi majka bila sretna, što je značilo da je imala ljubavnika, nabacila bi koji kilogram i izgledala mlađe, ljepše, i općenito, zdravije. Pa ipak, neprestano bi se žalila i prigovarala da su muškarci krivi što se udebljala jer mora ići u restorane na večere i piti previše vina. Čim bi izašla iz veze majka bi se bacila na oštru dijetu, no zajedno s kilogramima gubila bi i dobro raspoloženje. Postajala je podložna ispadima bijesa i ponekad otvoreno zla, nadgledajući svaki zalogaj koji bi Valentina pojela. Valentina bi obično proslavila ulazak novog ljubavnika u majčin život odlaskom u pekaru po slastice. Gabyin obiteljski život bio je sušta suprotnost Valentininom. Valentina je katkad zbog toga blago zavidjela prijateljici, ali najčešće je uživala što su je uključivali u njihova obiteljska okupljanja. Gabyina majka je vesela gospoda raskošnih oblina i sjajna kuharica. Gaby je to umijeće naučila od nje; tvrdila je da joj kuhanje za druge pomaže kad je loše volje, a večeras je priredila svoj specijalitet: tortelline punjene kruškama i sirom. Božanstvena kombinacija. »Hoćemo li prije spavanja podijeliti još jednu bocu vina i pogledati još jedan film s Louise Brooks?« predloži Valentina nakon što su oprale i pospremile suđe. »Oh, da.« Gaby djeluje gotovo sretno. »Imaš li Djevojku u svakoj luci?. Volim je gledati kako skače u vodu s velike visine. To je divan film.« »Možemo ga skinuti s YouTubea. Ja ću ga potražiti, a ti donesi vino. Ima jedna boca u radnoj sobi na polici s knjigama.« »Vau«, uzvikne Gaby ulazeći u dnevnu sobu s bocom crnog vina u ruci. »Tamo imaš pravu umjetničku zbirku.« »Ma, to su samo reprodukcije. Sve su Theove.« Gaby djeluje zamišljeno. Sjedne u naslonjač, vrteći medu dlanovima bocu crnog vina. »Je li ti on to rekao?« »Pa, nije... Zašto?« Gaby je restauratorica umjetnina. Ako itko zna nešto o autentičnosti, to je ona. Odloživši bocu vina na pod ustane iz naslonjača i bez riječi uzme Valentinu za ruku i povede je u radnu sobu. »Pogledaj ovo, Valentina, samo pogledaj!« Valentina ponovo pogleda sliku žene koja čita pismo kraj prozora. Slika je vrlo lijepa, savršena kopija vrhunskog remek-djela. »Trenutno restauriram neke holandske interijere. Zapravo, radim upravo na jednoj od slika ovog umjetnika, Gabriela Metsua.« Dodirne okvir slike. »Posve sam sigurna da ovo nije kopija. A ako jest, onda slikar posjeduje jednaku majstorsku vještinu kao i sam Metsu.« zid.

Dvije djevojke zure jedna u drugu, polagano shvaćajući dublje implikacije pet slika obješenih na

»Sigurna sam da je original bio u privatnoj umjetničkoj kolekciji u Sjedinjenim Državama. Zove se Ljubavno pismo.« Valentina proučava sliku. Može li Gaby sa stopostotnom sigurnošću znati da je ovo original? Ne zna što da kaže. Naprosto je previše šokantno pojmiti da bi ta slika što visi ovdje, u njezinom stanu, mogla biti autentična, original vrijedan milijune.

~ 86 ~

»Zašto je Theo nabavio te slike?« prošapće Gaby, iako u stanu nema nikoga tko bi je čuo. »Je li on tajni milijunaš? Obilazi li po svijetu umjetničke aukcije ili otkupljuje od privatnih kolekcionara?« »Ne znam, Gaby.« Valentina se sjeti inspektora Garellija. Osjeti blagu mučninu. Odvuče prijateljicu iz radnog kabineta i po prvi put zaključa vrata. »Možemo li pokušati zaboraviti na to? Ne želim provesti večer zamišljajući različite lude scenarije.« Pokuša se sabrati. »Pitat ću Thea kad se vrati. Sigurna sam da za to postoji savršeno razumno objašnjenje. Osim toga, zaista mislim da si u krivu. Mora da je riječ o kopijama.« Gaby je skeptično pogleda, ali ne kaže više ništa. Kasnije, dok leži u krevetu privijena uz svoju prijateljicu, Valentina shvati da neće moći zaspati. Misterij koji okružuje Thea proganja je i muči. Polako isklizne iz Gabyina zagrljaja i na prstima ode do dnevne sobe. Otvori svoj iMac, ugugla »Gabriel Metsu, Ljubavno pismo« i na ekranu se ukaže slika identična onoj u radnoj sobi a ispod toga potpis: Privatna kolekcija, California, USA. Nema spomena o kradi ili gubitku. Dakle, Gaby je ipak u krivu. Theova slika je kopija. No iz nekog razloga ne osjeća se uvjerenom u to. Koje su šanse da je njezina najbolja prijateljica stručnjak za holandske interijere 17. stoljeća i da policajac njuška okolo ispitujući je gdje je Theo? Isključi kompjutor i dohvati starinski fotografski album. Lista stranice. Je li i to ukradeno? Je li i to oduzeto pravom vlasniku? Ne može se oteti razmišljanju koliko te fotografije moraju biti dragocjene onome tko ih je snimio ili ih dao snimiti, tko god to bio. No, protagonisti su sada zasigurno već mrtvi. Pogleda posljednju fotografiju koju je uvećala. Na njoj je stražnji dio ženske glave i gornji dio golih leda. Žena na slici ima crnu bob frizuru baš kao i Louise Brooks, baš kao i ona sama, pomisli Valentina. Tako je bolno blizu toga da joj vidi lice, no vidi samo sićušni dio njezina profila. Na ženinoj je glavi mornarska kapa. Očito, ne njezina. Valentina uspuzi na krevet što je tiše mogla. Gaby se promeškolji. »V?« prošapće Gaby. »Da.« Valentina u mraku ugleda bjeloočnice svoje prijateljice. »Ne mogu prestati misliti o Louise Brooks i Greti Garbo«, šapne Gaby. Valentina zamisli kombinaciju Brooks i Garbo. Ravna crna kosa glatka poput laka i crne oči u kontrastu s mekom svijetlom kosom i gracioznošću sfinge - obje tako blijede, obje enigme. »Da, to je prilično lijepa slika. Vrlo estetska.« Gaby se nasmije, i Valentini je drago čuti da joj se prijateljica konačno malko razvedrila. Ponovo se ugnijezdi u krevet i pusti da joj Gaby ovije ruke oko struka. »Jesi li ikad vodila ljubav sa ženom, Valentina?« »Jesam.« Opazi da je Gaby zastao dah i osjeti da ju je jače stegnula oko struka. »Zaista? Kako je bilo?« »Zapravo, spavala sam s dvije žene u isto vrijeme.« »Dvije žene... zaboga, Valentina, tako si divlja...« Gaby je čvrsto stisne. Tako je lijepo biti u nečijem naručju. Valentina pospano uzdahne. »I bilo je vrlo erotično.« Gaby prisloni lice na stražnji dio Valentininog vrata. »Možda bismo jednog dana mogle spavati jedna s drugom«, prošapće. »Možda«, kaže Valentina. »Ali ne večeras. Ne želim ti poslužiti kao utjeha nakon prekida.« Gaby poljubi stražnji dio Valentinina vrata. »Previše si dragocjena za to, Valentina. Ti si kao Lulu. Svi žele posjedovati barem dio tebe.«

~ 87 ~

Belle Belle se izgubila u Cannaregiu. Taj dio grada ne poznaje dobro. Pokušava slijediti svoj instinkt, ali to je u Veneciji nemoguće. Ulice tvore labirint pun naglih skretanja i slijepih ulica. Nekoliko se puta našla na istome trgu premda je svaki put s njega krenula drugom ulicom. Rano je popodne. Njezin muž ubrzo će se probuditi iz popodnevnog drijemeža. Belle zna da se neće stići vratiti na vrijeme da otkloni njegove sumnje. G. Brzezinski ni na trenutak neće povjerovati da je bila u posjetu Grofici, ženi za koju zna da je Belle prezire. Iscrpila je sve isprike i laži. Sigurno će je kazniti. Čeka dan kada će je izbaciti na ulicu. Misli da to još nije učinio samo zato što ne želi da ga povezuju uz bilo kakav skandal. Zašto je njegova žena postala bludnica? Zar je on nije mogao zadovoljiti? Cannaregio je venecijanska četvrt u kojoj živi siromašniji svijet. Drago joj je što se prerušila. Ne bi željela privlačiti pozornost na sebe. Ogrubjeli muškarci vuku se dokono po uličicama, pušeći i dobacujući prolaznicima podmukle poglede. Možda je krenula u uzaludnu potragu. Nije sigurna je li ju Santosov prvi časnik pokušao prevariti. Čim se presvukla u mornarsku odjeću, Belle je otišla u tavernu gdje je prvi put vidjela Santosa. Ali nije ga bilo tamo. Sjetila se noći koju je provela sa škotskim kapetanom i njegovim jamajčanskim prvim časnikom i broda koji je vidjela u luci. Bila je gotovo sigurna da je Santosov, ali morala je provjeriti. Sjela je za isti stol gdje je i prije sjedila i naručila čašu ruma da prikupi hrabrost. Kada se vlasnik vratio s njezinim pićem, Belle ga je pitala za Santosa. »Santos Devine!« uzvikne veselo, a oči mu zaiskre od dragosti, ili možda divljenja? »Pa svi znaju koji je njegov brod! Velika bijela škuna, Kraljica Maeve. Jako otmjen brod. Sigurno negdje ima novca, stari vrag.« »Kraljica Maeve«, ponovi Belle prevrćući neobično ime u ustima. »Mislim da se tako zvala drevna irska kraljica«, kaže krčmar. »Rekao mi je da je i njegov otac imao brod koji se tako zvao.« Da, naravno, pomisli Belle. Zato je tako uzbudljiv, u njemu se spaja suprotnost između irskog mornara i španjolske plesačice stvarajući zanimljiv kontrast divljine i gracioznosti. Popila je rum što je brže mogla i krenula natrag prema brodovima, ljuljajući se u hodu poput ostalih mornara. Smiješno joj je hodati tako razmetljivo kao da je cijeli svijet tvoj. Lako je pronašla Kraljicu Maeve i dok gleda elegantnu bijelu škunu shvati da je bila u pravu - to je isti onaj brod koji je gledala one sada davne noći. Je li Santos držao svjetiljku te večeri, privlačeći je k sebi još tada? Nervozno se premješta s noge na nogu, ne znajući točno što da učini sada kad je pronašla njegov brod. Da se popne nepozvana? »Tražiš nekoga?« Okrene se. Iza nje stoji nevjerojatno visok muškarac. Doseže mu jedva do pupka. Na sebi ima dugačak modri kaput, bijele hlače i mornarsku kapu. Ekstremno dugim prstima poigrava se cigaretom promatrajući je stisnutim očima. »Tražim Santosa Devinea«, kaže ona trudeći se govoriti što dubljim glasom. Muškarac zakoluta očima. »Nisi valjda još jedan mladi sanjar koji žudi za pustolovinom.« Potapša je po ramenu tako snažno da se gotovo srušila. »Izgledaš mi premlado da bi se otisnuo na more. Vrati se mami i prvo još malo narasti.« »Krivo ste me razumjeli«, kažee Belle pokušavajući zvučati što odlučnije i muževnije. »Ja tražim Santosa Devinea... jer moram s njim razgovarati. Ne želim na more.« Visoki muškarac još više stisne oči i sumnjičavo je pogleda.

~ 88 ~

»Ja sam Santosov prvi časnik. Možeš mi reći sve što želiš reći njemu, a ja ću mu prenijeti poruku.« Nije mu mogla reći istinu. Kako bi reagirao kad bi znao da je žena? Bi li se nasmijao i otjerao je? »Imam poruku za njega... od moje sestre. Osobna je...« Santosov prvi časnik se opusti i konspirativno nasmiješi. »Nije se valjda još jedna zaljubila u Santosa«, uzvikne. »Ne znam kako mu uspijeva slomiti tolika srca.« Na te riječi Belle se snuždila. Bio je to beznadan pothvat. Za Santosa je bila tek još jedna ljepotica. Zašto pravi budalu od sebe i pokušava ga uloviti. »No dobro«, reče visoki muškarac. »Izgledaš mi prilično bezazleno. On je u Cannaregiu.« Rekao je Belle ime ulice za koju nikad nije čula. »Otišao je k ženi koja izrađuje maske. Sretno i tebi i tvojoj sestri« doda i udari Belle po leđima tako da je skoro odletjela s mola u more. »I reci joj, ako ne bude imala sreće sa Santosom ja sam izvrsna zamjena!« Prasnuo je u smijeh koji je zvučao poput grmljavine, dok se uspinjao po mostu na Santosov savršeno bijeli brod. I tako jedan sat poslije luta Cannaregiom i dalje tražeći uličicu koju joj je spomenuo Santosov časnik. Ponovno je prošla kroz židovski geto i krajičkom oka ugledala uzak mračni prolaz koji nije primijetila prvi put kad je bila ovdje. To je to. Tu je. Nesigurno je zakoračila u prolaz. Crna mačka projurila je ispred nje, a Belle je krenula za njom. Činilo se da se prolaz sve više sužava i postaje sve mračniji. Kad je došla do kraja koji je izlazio na uski kanal ugleda veličanstvenu oronulu venecijansku kuću, nagnutu u stranu kao da će se svaki čas srušiti u vodu. Na štukaturu je bio obješen znak od bijeloga porculana. Laconi, pročitala je. To joj je ime rekao Santosov prvi časnik. Belle nervozno obliže usne. To je sigurno radionica maski. Sine joj da možda neće biti dobrodošla. Napokon, Santos je ovdje zbog posla. Ali sada mora ići do kraja. Pokuca na vrata no nitko ne otvara. Možda nikoga nema doma. Ponovno pokuca, ovaj put malo hrabrije, udarivši mjedenim kolutom jače o trošna vrata. Čula je žustre i lagane korake kad su se vrata otvorila. Pred njom je, na njezino iznenađenje, stajala neka žena. Starija je od Belle, ali još vrlo lijepa, očiju crnih poput ugljena i maslinaste puti. Na sebi ima crvenu podsuknju i bosa je. Dvije crne mačke opliću joj se oko nogu i predu, a ona drži još jednu privijenu uz grudi. Žena je upitno pogleda i Belle zanijemi. Ne zna što bi rekla. »Žao mi je, dragi, premlad si. Vrati se za koju godinu«, reče žena i namigne joj. Kakva je to izrađivačica maski? pita se Belle. Ne vidi nikakvu radionicu u mračnom hodniku iza žene. Dok joj srce sve jače tuče, pada joj na pamet da Santos ovdje možda uopće nije zbog maski. Žena joj skoro zalupi vrata pred nosom, kad joj se hrabrost iznenada vrati. »Santos Devine«, promuca. »Imam poruku za Santosa Devinea.« Gotovo se ponada da će joj žena reći da ga nema. Da je sve ovo samo neslana šala. Jer kako bi Santos mogao poželjeti biti s drugom ženom, starijom i ruku na srce posve običnom u usporedbi s njom, kad zna da može imati Belle ako samo pucne prstima. Žena izbaci kuk u stranu njišući na njemu mačku i zabaci crvenu kovrču iza uha. »Da, tu je. A vi ste?« »Zovem se... Louis«, promuca. »Možete li mu reći da je Louis Blackbird ovdje?« Toliko je obuzeta očajničkom žudnjom da je uopće nije briga u kakvoj se situaciji našla. Muškarac kojega voli spava s drugom, no Belle to nije nimalo bitno. Ona ga ipak želi. Žena nestane u mračom hodniku, a Belle ostane čekati s mačkama. Prošlo je nekoliko sekundi, a onda se na kraju hodnika naglo otvore vrata. Srce joj se stisne. To je on. Muškarac za kojim žudi dva tjedna. Bez košulje je, ali na sebi još ima bijele hlače i mornarsku kapu. Stoji na vratima, svjetlo mu dopire iza leđa tako da mu je lice u sjeni. »Belle Blackbird?« zazove je. »Jeste li to vi?« Ona zakorači prema njemu, tjerajući mačke.

~ 89 ~

»Jesam.« Sada mu vidi lice. Savršeno je simetrično, s gustim obrvama i brazdom na bradi. »Što vi radite ovdje?« pita je iznenađeno. Žena stane uz Santosa i posesivno mu prebaci ruku oko vrata. »Tražim vas«, kaže Belle plaho. Pogleda ga u smaragdne oči koje obećavaju sva čulna bogatstva ovoga svijeta za kojima žudi. Najradije bi mu se bacila u zagrljaj i otjerala ovu drugu kurvu. »Ali zašto?« upita je. »Rekao sam vam da ću doći i potražiti vas. Jednoga dana.« »Ne mogu više čekati.« Njezine iskrene riječi zazvuče pomalo nespretno. Druga žena zbunjeno gleda čas Santosa, čas Belle. »Dakle, Santos!« nasmije se. »Nisam znala da si naklonjen i toj strani.« Santos se naceri i poškaklja je ispod vrata. »Ovo je djevojka, zar ne vidiš?« Žena se okrene i zagleda u Belle. »Pa da, naravno...«, posprdno se nasmije. »Ali nije baš djevica.« »Želiš li Santosa za sebe?« hladno se obrati Belle. »Zar ne znaš da je on kao mačka? Ne možeš zahtijevati njegovu ljubav, moraš čekati da ti je se udostoji dati.« Glas joj zvuči ogorčeno, i Belle primijeti bol u njezinim očima dok miče ruku kojom je zagrlila Santosa. Pita se je li ta žena Santosu išta više od još jedne bludnice. »Ostavit ću vas da porazgovarate«, kaže žena ledenim glasom i ode u svoju sobu zaključavši za sobom vrata. Našli su se gotovo u mraku. Dok je druga žena govorila, Santos nije skidao pogled s Belle. Njegov je pogled toliko snažan da joj se čini da ju je prikovao uza zid. »Belle«, pita je grubo, »zašto si došla ovamo? Nisam želio da me ovdje vidiš. Rekao sam ti... kada dođe vrijeme, javit ću ti se.« »Zašto ti odlučuješ kada je pravo vrijeme?« poviče ona. Odjednom osjeti kako je obuzima bijes. Potrči prema njemu i podigne ruku da ga udari, ali on je zaustavi. »Natjerao si me da se zaljubim u tebe, a onda si me ostavio da žudim za tobom. Ti si čudovište. Ustuknuo je, učinilo joj se da je problijedio. »Samo smo razgovarali jedno popodne... Belle, ti si udana. Nisam mislio...« »Zaljubljena sam u tebe«, zavapi odmaknuvši se od njega. »A za tebe sam samo još jedna glupa ljubavlju zaluđena djevojka.« Okrene mu leđa i posrćući istrči iz kuće prema uskoj uličici. Dostigao ju je. »Belle, Belle«, poviče i pokuša je zagrliti, ali ona se izmakne i pojuri niz ulicu. Zgrabio ju je s leđa i okrenuo prema sebi, od njegove silne snage zastao joj je dah. Pritisnuo ju je uza zid. Vrijeme je popodnevnoga odmora i nikoga nema vani. Osjeća njegov dah na svojim usnama, tako izazovno blizu. »Šššš«, smiruje je gurajući joj kosu pod kapu. »Raspada ti se krinka.« Nasmije joj se, što donekle ublaži njezinu zabrinutost. Rukama joj obuhvati lice. »Draga moja Belle, moraš razumjeti da ti ja ne mogu dati ono što želiš. Ja volim sve žene i ne volim nijednu. Razumiješ li?« Kimne a niz obraz joj se otkotrlja suza. »A ipak ti teško odolijevam. Posebno ovako prerušenoj u mornarsku odjeću.« Sagne se i nježno je poljubi, i ona osjeti okus svojih slanih suza na njegovim usnicama. Odmakne se. »Ja sam udana žena ali i bludnica, Santos. Nisam nedužno dijete«, odgovara mu prislonivši obraz uz njegovo čekinjavo lice. »Ne očekujem da zauvijek ostaneš sa mnom. Želim te sada, sve dok opet ne budeš morao otići.«

~ 90 ~

»Ali hoće li ti to biti dovoljno?« »Hoće.« Kad je to izgovorila, Belle shvati da to doista misli. Bude li Santosa imala samo jednu noć, čak i ako njezina ljubav ostane neuzvraćena, to je mnogo više nego što je imala ikad prije. A dio nje još osjeća slabašno nadu. Možda bi je ipak mogao zavoljeti? On uzdahne. »Dobro, mala moja crna ptičice. Vidjet ćemo se sutra, obećavam ti. Na istom trgu gdje smo se sreli prvi put.« Čvrsto ga uhvati za ruku, osjeća treperenje u trbuhu. »Pođi odmah sa mnom«, moli ga. »Bojim se da ću te opet izgubiti.« On odmahne je glavom. »Ne, ne mogu napustiti Laru. Nisam baš takav gad. No nakon što sam te vidio, mislim da ćemo samo piti čaj i isprobavati maske!« Namigne joj, a Belle osjeti kako se pomalo opušta. »Obećao sam ti«, kaže. »Bit ću tamo sutra u tri.« Poljubi je u čelo i okrene, pljesnuvši je blago po stražnjici. »A sad bježi doma, mali moj mornarčiću, prije nego što se predomislim.« Okrenula se i nasmijala mu se. Prišao joj je posve blizu i prstom joj dodirnuo usnice. Oblizala mu je prst netremice ga gledajući. »Mislim da si opasna za mene, Belle. I znam da ja nisam dobar za tebe.« Namršti se. »Nisam siguran.« »Prekasno je. Obećao si!« uzvikne ona pobjednički i otrči prije nego što je dospio išta reći. Ovaj put potrči kroz Cannaregio nijednom krivo ne skrenuvši. Vrati se u svoj stan i preodjene u Louisinu odjeću. Stoji pred zrcalom i gura ruke među noge zureći u svoje raširene zjenice. Osjeća uzbuđenje. Sutra će biti njezin. Bezbrižno se vraća kući, spremna na nove muževe batine. Danas ne osjeća udarce remena po nogama. Zamišlja da je to more koje je zapljuskuje dok pliva sa Santosom. U daljini vidi otočić: drugu, čarobnu Veneciju, Veneciju ljubavnika i kula u zraku.

~ 91 ~

Valentina Valentina i Gaby plešu baš poput Lulu i njezine lezbijske ljubavnice Baronese Geschwitz na dan njezina vjenčanja u Pandorinoj kutiji. Valentina sa svojim sjajnim crnim bobom obučena u bijelo, Gaby sa svojim mekim plavim uvojcima obučena u crno. Dvije se djevojke okreću i klize uokolo po plesnom podiju tijela priljubljenih jedno uz drugo, u lepršavim svilenim haljinama u stilu starleta iz dvadesetih. Svi parovi gledaju u njih, ali one ne mare, sjedinjene, obraza priljubljenih jedan uz drugi. Rasplesana gomila počne se osipati i u tom se trenutku pojavi Gabyin ljubavnik Massimo u tamnom odijelu, s gamašama i s crnom kosom zalizanom prema natrag. Približi im se i potapša Valentinu po leđima pokušavajući ih rastaviti kako bi mogao plesati s Gaby. Gaby dobaci Valentini bljeskovit pogled i Valentina odmah shvati što hoće. U Valentininu snu dvije prijateljice dijele duboko suučesništvo. Gaby ponudi Massimu Valentininu ruku a potom se udalji, nestajući u mekim konturama krajobraza sna. Valentina pleše s Massimom. On miriše na Gaby, na njezinu ljubav prema njemu, gorku poput prepržene kave. Ostali plesači postupno nestaju i ostaju samo Massimo i Valentina, vrteći se uokolo po plesnom podiju, on u crnom a ona u bijelom. Ne rekavši ni riječ, Massimo se nagne i pomiriši Valentinin vrat; ona zna da na njoj može osjetiti Gabyin miris. Kružna putanja njihovog plesa se širi, tako da se u prolazu svako malo očešu o zidove sobe. Napokon stanu a Massimo je pritisne na zid i podigne joj suknju a gaćice povuče prema dolje. Massimo se pred Valentininim očima pretopi u Francesca, njezinog prvog i jedinog oženjenog ljubavnika, a potom se Francesco ponovo vrati u obličje Massima, oženjenog ljubavnika njezine najbolje prijateljice. U sljedećem trenutku zabije se u nju, bez riječi, jer nema potrebe za objašnjenjem - posve je jasno da je Valentina izaslanica svoje prijateljice. Massimo se ritmički zabija u nju, i iako joj to nije neugodno, nije niti naročito erotično. Sve dok preko Massimovog ramena nije ugledala Thea kako prekriženih nogu sjedi na stolici nasred plesnog podija i promatra je. Zagleda se u njega, ali njegov je pogled bezizražajan. Voli li je, pita se. Kako je može gledati dok je s drugim muškarcem i ne učiniti ništa? No, zapravo, već ju je gledao... a ona je gledala njega s drugom ženom. Ona sijevne očima prema njemu, kao da govori: Vidiš, upozorila sam te. Bolje ti je da se ne zaljubiš u mene. Povrijedit ću te, i ti ćeš povrijediti mene. Sve što imamo na kraju neće vrijediti ništa. Massimo svršava dozivajući Gabyino ime. Odmakne se od Valentine, lica mokrog od suza prisjećanja. Ona navuče gaćice, ali svoju odbačenu haljinu ostavi na podu, poput fantoma propale veze njezine prijateljice. Više se ne može suzdržati: potrči prema Theu kao dijete prema ocu. Popne se u njegovo krilo i obavivši ruke oko njegova vrata ugnijezdi mu se u naručju u potrazi za utjehom. Theo je neko vrijeme njiše na rukama a onda ustane i nosi je u naručju. Njezina obnažena prsa pritisnuta su o hrapav materijal njegove jakne. Njezina grubost pruža joj utjehu, vraćajući je u njezino tijelo. Zatvara oči. Tako sam umorna od samoće, tako usamljena bez tebe. Kada ponovo otvori oči, on je nosi niz hodnik u njihovu spavaću sobu. Tamo je Gaby, sjedi u njihovom krevetu i čeka ih. Theo položi Valentinu na krevet i Gaby dopuzi do nje, skine joj gaćice i prinese ih licu. U očima su joj suze boli dok uduše miris izgubljenog ljubavnika koji je ostavio na njezinoj najdražoj prijateljici. Uzima Valentininu ruku i Čvrsto je stisne u znak nijeme zahvalnosti. Theo im se pridruži u krevetu a Valentini to nimalo ne smeta. On tješi Gaby milujući je ritmički prstima zatvorenih očiju sve dok ona ne dostigne vrhunac i otplovi od njih. Kad je njezinu prijateljicu doveo do vrhunca, Theo svu svoju pažnju preusmjeri na nju. Ona se popne na njega i vode ljubav kao nikad prije, svjesni kako je dragocjena njihova krhka povezanost. Valentina se

~ 92 ~

razlomi u tisuće sitnih krhotina i u svakoj od njih vidi odraz svog ljubavnika - njegovu strast, njegovu velikodušnost, njegove žudnje, i da, njegovu odanost njoj. Čudesna svjetlost prelijeva se iznad Duoma. Podne je blizu, i sunce se prikrada kroz oblake nakon nekoliko dana neprestane kiše. Ovdje gore je hladno, ali Valentini to ne smeta; uživa u prizoru pred sobom - blijedim šiljastim tornjevima katedrale Duomo, koja izgleda baš poput dvorca neke princeze. Zna da mnogi Milanezi ne vole Duomo, ali ona se oduvijek voljela penjati na njegov krov. Biti kao ptica i gledati s visine užurbano komešanje grada. No ovog jutra nema vremena za bijeg u maštu, jer je angažirana u jednom od Marcovih snimanja za časopis Elle. Marco je jedan od nekolicine njezinih prijatelja na milanskoj modnoj sceni. Njihovo je prijateljstvo procvjetalo na jednom snimanju za Vogue kad su otkrili da dijele strast prema svemu što je vintage, posebno prema modi šezdesetih. Doduše, današnja je tema bajka, pa je i odjeća odabrana u skladu s time. Marco joj je rekao da je temu nazvao Ići ćeš na bal, draga. Odabrao je dvije manekenke visoke poput amazonki, ali tako blijede i tanahne da Valentina strahuje da će ih i najmanji povjetarac otpuhnuti s krova katedrale. Obje su vrlo mlade. Jedna je iz Latvije, druga iz Ukrajine. Upravo završavaju snimanje, kad ga Valentina ugleda na rubu vidnog polja. Sigurna je da je to on. Marco dotjeruje jednu od djevojaka; siroto stvorenje trese se od hladnoće u eteričnoj svilenoj haljini boje slonovače. Potom Valentini daje znak da počne snimati, no ona ga načas ignorira i osvrne se oko sebe. Da, u pravu je, to je inspektor Garelli. Stoji u blizini pretvarajući se da je nevjerojatno zainteresiran za jednu od grotesknih kamenih figura. Kako je proziran, pomisli Valentina ponovno usmjerivši pažnju na snimanje. Kasnije tog dana Valentina ga ponovo ugleda dok s Antonellom u La Rinascenteu kupuje donje rublje. Valentina na blagajni plaća par čarapa i crni korzet s halterima, kad ga opazi kako izlazi iz trgovine pažljivo izbjegavajući da je izravno pogleda. Žurno poljubi Antonellu, rekavši joj da je zaboravila da ima dogovoren još jedan sastanak pa pojuri za njim niz pokretne stepenice. Ako se želi igrati mačke i miša ona je spremna, pomisli iznervirana njegovom pretpostavkom da ga neće primijetiti. Na izlasku iz robne kuće ugleda ga kako skreće ulijevo i slijedi ga dok hoda pokraj Duoma. Zapravo ne zna zašto to čini, gotovo kao da je na autopilotu, gonjena neizdrživom znatiželjom. Slijedi ga u arkade šoping-centra u Galleriji ovaj put ne obraćajući pažnju na sjaj art nouveaua, i taman ga uhvati kako ulazi u hotel Avatt Park. Pogleda na sat. Šest i trideset, stvarno bi trebala poći kući i spremiti se za večeras. Ima još jednu fotografsku seansu u Leonardovom klubu. No znatiželja nadvladava. Samo će proviriti u hotel i provjeriti radi li se zbilja o inspektoru Gareliju. Možda je pogriješila? Ude u predvorje i pogleda uokolo, no nigdje ga ne vidi. Kao daje ispario. »Mogu li vam pomoći, gospođice Rosselli?« Gotovo je iskočila iz kože kad se okrenula i našla licem u lice s policajcem. Stoji pred njom i pilji u nju strogim sivim očima poput kopca. »I ja bih vama mogla postaviti isto pitanje«, kaže gnjevno. »Zašto ste me čitav dan uhodili?« Opazi mu u očima da je zatečen. »Mislim da ste se zabunili«, mirno kaže. »No budući da smo igrom slučaja naletjeli jedno na drugo, pozivam vas na piće.« Pokretom ruke pokaže prema hotelskiom baru. Zašto ne, pomisli Valentina. Možda on može pomoći njoj da sazna što se događa s Theom. Još uvijek joj se nije javio nakon neobičnog iskustva u Leonardovom klubu u subotu uvečer. Smjeste se za maleni stol u sredini bara. Valentina naruči Bloody Mary, a Garelli se skromno zadovolji čašom bijelog vina. »Znate, pitao sam se je li vam se javio gospodin Steen nakon što sam s vama razgovarao u petak?« započne detektiv.

~ 93 ~

Valentina mu sigurno neće ispričati o subotnjoj večeri i o onome što se dogodilo u Leonardovu klubu. Pogleda ga ravno u oči. »Ne. A vama?« uzvrati neprijateljskim tonom. »Oh, ispričavam se«, uzvikne Garelli. »Jeste li vas dvoje prekinuli? Jesam li dirnuo u živac?« »Ne, nismo prekinuli, gospodine Garelli.« Sad je zbilja prešao svaku mjeru. »Samo nismo vezani jedno za drugo kao sijamski blizanci.« »Da, primijetio sam«, kaže on i značajno se nakašlje. Valentina se zapita koliko je dana već slijedi. Zamisli ga u Baršunastom podzemlju u Leonardovom klubu i ta joj se pomisao učini zabavnom. Gotovo se može zamisliti kako ga bičuje. Taj joj se čovjek nimalo ne sviđa, u to je sigurna. »O čemu se zapravo radi?« upita ga bez okolišanja. »Je li Theo nešto skrivio? Je li u nevolji?« »Ne, ne«, uvjerava je Garelli. »Samo bi mi dobro došla njegova pomoć oko stanovitog problema koji se tiče krađe šest umjetničkih djela.« Valentina osjeti kako joj se krv ledi u venama, no uspije prikriti bilo kakvu reakciju. »Kakvih umjetničkih djela?« upita mirno, izbjegavajući ga pogledati u oči. »Nasumičnu zbirku slika, gospođice Rosselli, među kojima ne mogu pronaći povezanost, osim što su sve europske i nijedna nije naslikana poslije 1930. Neke su vrednije od drugih. Među njima je i djelo holandskog majstora iz sedamnaestog stoljeća Gabriela Metsua. Možda ste čuli za njega?« Otpije gutljaj vina. »Prva je slika ukradena ovdje, u Milanu. Ostale su ukradene na različitim mjestima širom svijeta: jedna u New Yorku, dvije u Engleskoj, jedna u Francuskoj. Posljednja slika koja je hipotetski nestala ukradena je iz privatne kolekcije na dalekom sjeveru Švedske.« Uzeo je svoje čizme za snijeg i vjetrovku. »Kako to mislite, hipotetski?« »Pa, to je prilično čudna priča«, kaže joj Garelli. »Sve su te slike prijavljene kao nestale, a onda su, manje od dvadeset i četiri sata kasnije, žrtve krađe promijenile svoj iskaz. Izjavili su da žele povući prijavu. U dva takva slučaja sam sam vodio istragu. Zbog jedne slike otputovao sam u London. Vlasnici slike tvrdili su da su pogriješili i da slika nije ukradena, no odbili su mi je pokazati kad sam zatražio da je vidim. Recite mi, gospođice Rosselli, kako je moguće napraviti takvu pogrešku?« »O kojoj je slici riječ?« upita ga, pokušavajući ostati pribrana dok otpija gutljaj svoje Bloody Mary. »O slici francuskog umjetnika Watteaua.« Valentina spusti pogled. Zatečeno zuri u gustu krvavo-crvenu tekućinu u svojoj čaši. U što se to upleo njezin ljubavnik? »Ali što Theo ima s tim?« upita ga, strepeći od odgovora. »Prema mojim izvorima informacija«, kaže Garelli, »čini se da se vaš partner našao u neposrednoj blizini svih tih pljački koje to nisu. A budući da je on ugledni povjesničar umjetnosti... netko tko zna za te umjetnine... osjećam se obveznim da ga ispitam. Sve to, naravno, može ispasti potpuno nedužna slučajnost«, kaže Garelli nehajno i dobaci joj zlokoban osmijeh. Valentina nervozno odloži svoje piće, gotovo lupivši čašom o stol. »Sve mi to zvuči vrlo nategnuto«, kaže nervozno. »Mislim, slike koje su ukradene i nisu ukradene. Tu čak niti nema zločina. Možda ne biste trebali gubiti vrijeme istražujući mog dečka. Radije se pozabavite žrtvama lažnih pljački.« Garellijeve oči zasvjetlucaju. »Dakle, gospođice Rosselli, to je odlična ideja, hvala vam na savjetu.« Ona ustane, nije sigurna je li to bila ironija. »Moram krenuti«, kaže otresito. Brzim korakom izađe iz hotela Avatt Park kipteći od bijesa, ali nije sigurna je li je više razgnjevio Garelli ili Theo. U što se to dovraga Theo upetljao? To nije njihov svijet. Pljačke, urote i policija. Ili možda nije njezin svijet, ali jest Theov, samo što ona to nije znala. Ništa joj nije jasno. No

~ 94 ~

u jedno je sigurna: Theo ima jak osjećaj za pravdu. On je pošten čovjek, a ne lopov. Zašto sve ovo skriva od nje? Koliko god se trudila, ne može suzbiti bijes. Kad je kasnije te večeri stigla u Leonardov klub još je uvijek bila ljutita. Dobra strana njezina bijesa na Garellija i Thea jest u tome da joj pomaže svladati nervozu zbog ponovnog susreta s Leonardom nakon njihovog strastvenog seksa. Nakon što je prethodna dva puta pažljivo birala odjeću prije odlaska u klub, večeras je bez razmišljanja odjenula novi korzet i čarape ispod male crne haljine. Nije me briga što će tko misliti o meni, kaže sama sebi izjurivši iz stana. Leonardo je čeka za recepcijskim pultom, čita knjigu. Odjeven je jednostavno, u crne traperice i bijelu majicu. Na njezino iznenađenje nosi dioptrijske naočale. »Hej, Valentina«, pozdravlja je skidajući naočale i smiješeći joj se kao da se medu njima nije dogodilo ništa neobično. Stavi ih ponovo, pomisli Valentina. Naočale mu ublažavaju imidž mediteranskog pastuha. On zatvori knjigu i ona uoči da čita Beckettovog Watta. To nije knjiga kakvu bi čitao netko poput Leonarda, pomisli. Teško ga može zamisliti kao ljubitelja opskurnih literarnih djela. »Pokušavao sam vas nazvati, ali mobitel vam je bio isključen«, kaže joj. Ona izvadi mobitel i primijeti dva propuštena poziva. Oba su od Leonarda. »Oprostite, nisam vidjela. Zaboravila sam ga uključiti.« Leonardo odloži knjigu u ladicu. »Kao prvo, želio sam provjeriti jeste li dobro nakon one noći?« Valentina se ugrize za usnicu. »U redu sam«, kaže kiselo. »I kao drugo, znam da smo večeras trebali obaviti snimanje s Celijom u Baršunastom podzemlju, ali ona je nažalost bolesna. Nisam uspio pronaći drugu djevojku za večeras pa ne možemo snimati.« »Oh.« »Djelujete razočarano, Valentina.« Leonardo nakrivi glavu, poigravajući se naočalama. »Uopće nisam«, slaže Valentina, želeći se prikazati ravnodušnom. »Samo sam otkazala druge planove.« »Stvarno mi je žao. Dogovorit ćemo novi termin, osim ako...« Pogleda ga pokušavajući pogoditi što mu je na umu. Molim te, nemoj me tjerati da gledam još jednu seansu s dominom, preklinje ga u mislima. »Zapravo sam mislio, ukoliko se želite osposobiti za snimanje dojmljivih, senzitivnih fotografija sa submisivnim i dominantnim partnerima... pa, mislio sam da bi bilo dobro za vas da to sami iskušate. Mislim, dinamika bi bila drukčija kad bismo bili samo vi i ja.« Valentina osjeti kako joj ledena šaka steže srce i užas ispunjava utrobu. »Nisam sigurna jesam li submisivan tip.« Leonardo joj se nasmiješi. U pogledu mu vidi da ga ova situacija zabavlja. »Mislim da jeste«, kaže. »Mogu prepoznati submisivnu osobu čim je vidim. Znate, tu nije riječ o tome da ste otirač. Potrebna je velika hrabrost da bi čovjek priznao da je submisivan.« Valentina neko vrijeme šuti. Promatra kako Leonardo odlaže naočale sa strane i vjerojatno se pita ima li ona hrabrosti učiniti ono što od nje traži. Duboko udahne i izdahne prije nego što progovori. »Hoće li Theo biti tamo?« mirno upita. Leonardo podigne pogled prema njoj. »Zar od subote niste s njim razgovarali?« upita. Ona odmahne glavom, osjeća kako je oblijeva rumenilo. »Ne razumijem što se događa«, promuklo prošapće. »Ne mogu vam reći što Theo želi, Valentina«, kaže Leonardo. »To morate razriješiti sami.« Uputi joj ljubazan osmijeh. »No ako se odlučite iskusiti submisivnost mogu vam reći da ćemo večeras u Baršunastom podzemlju biti samo vi i ja.« Netremice gledaju jedno drugo, tišina medu njima je teška, gotovo opipljiva. Iako se već seksala s ovim muškarcem, pomisao na to da Celia neće biti s njima u sobi čini njegov prijedlog mnogo opasnijim. Nema šanse da se upusti u to. Što je s Theom? Ali onda joj se u glavi javi drugi glas. Da,

~ 95 ~

što je s Theom, Valentina? Napustio te pred gotovo tjedan dana bez ikakvog objašnjenja ostavivši stari album pun erotskih fotografija, a onda se iznenada pojavio u subotu navečer i pojebao Celiju pred tvojim očima! Što je htio postići s tim erotskim fotografijama? Je li svjestan kako na nju djeluju dok svaku večer leži sama u krevetu? »Živim s Theom«, kaže i ovaj put ne odvrati oči od Leonardovih. »Želi da budem njegova djevojka.« Leonardo zaškilji prema njoj. »I ja imam djevojku. Raquel. Mislim da ste je upoznali. Nažalost, večeras je zauzeta, inače bi preuzela Celijino mjesto. Plavuša u korzetu je njegova djevojka? Nikako nije mogla zamisliti Leonarda u vezi. »To je izbor životnog stila, Valentina. To nema nikakve veze s vjernošću. Odabirete iskusiti nešto za što vjerujem da će vam biti erotično. Iskustvo koje možete iskoristiti da obogatite svoj seksualni život s Theom. Osim toga«, doda, »ne mora nikada saznati«. Ne mora nikada saznati. No ona će znati, uvijek. Pokušava se usuglasiti sama sa sobom. Ako se upusti u to, to će joj pomoći da otpusti Thea iz svog života. Time će i sebi i njemu dokazati da ne može biti žena kakvu on želi. To će spasiti Thea od onog što ona uistinu jest: hladna, bezdušna partnerica, baš poput njezine majke. »U redu«, kaže, jedva vjerujući svom glasu. »Ali malo sam uplašena...« Leonardo je uzme za ruku i obujmi je svojim toplim pogledom. »To je ono što sve čini tako erotičnim. I morate se malo bojati, Valentina, inače ne bi funkcioniralo.« »Što ćete mi raditi?« prošapće. Leonardo ispusti njezine ruke i ona opazi kako mu oči postaju tvrde. »Odvest ću vas do dijela u vama koji je najskriveniji. Prvo ćemo istražiti moju verziju Baršunastog podzemlja.« Valentina uzdrhti sjetivši se bičeva i štapova koje je vidjela da vise na zidu. »A onda ću vas, Valentina, povesti do tamne komore u vama.«

~ 96 ~

Belle Promatra je naslonjen na zid njezine spavaće sobe, prekriženih nogu i s rukama u džepovima. Pogled mu para njezinu odjeću dok otkopčava kaputić. Ruke joj drhte dok skida šal, spušta torbicu pokraj kreveta i prigiba se da otkopča čizme. On je zaobilazi i prilazi joj sprijeda. Osjeća kako se ježi ćuteći njegovu blizinu. Uzima njezinu ruku u svoju i podiže je. »Dopusti meni«, kaže i klekne pa joj otkopčava čizme i nježno ih skida s nogu u svilenim čarapama. Spušta mu ruke na glavu i prolazi prstima kroz njegovu gustu crnu kosu. On podigne pogled prema njoj. Netremice gledaju jedno u drugo pogledom koji se gotovo može opipati, koji se širi zgusnutim zrakom poput meda na njezinu jeziku. Ustaje i nadvija se nad nju a potom je podiže i nosi do kreveta. Spušta je nježno, kao da je od stakla. Ona leži i gleda ga. Ne mora ga zavoditi, kao ni on nju. Nije potreban nikakav trud. Ona osjeća naboj medu njima, snagu njihove žudnje. On prilazi krevetu i odvezuje kravatu. Gleda je ispruženu na krevetu, u svilenoj spavaćici, kao da je ona ostvarenje svih njegovih želja. Naginje se. Jednom rukom podiže joj spavaćicu, a drugom skida gaćice i promatra njezino golo tijelo. Ona se oslobađa spavaćice pa sada na sebi ima samo crne čarape. Pruža ruku prema njemu, a on se saginje i ljubi je. Belle rijetko ljubi mušterije. Ali ovaj muškarac nije mušterija. On je vlasnik njezina srca. Šapat sumnje provlači joj se kroz misli: možda on misli da je ona obična bludnica. Svejedno joj je. Nitko je nikad nije tako duboko i tako snažno poljubio. Tim poljupcem poželjela mu je dati svaku kap svojega bića. Njihove usnice i jezici govore bez riječi. A onda se on odmakne. »Belle Blackbird«, šapće. »Jako bih rado vodio ljubav s tobom. Hoćeš li mi dopustiti?« »Hoću, Santose Devine. Hoću.« On skida odjeću i ona se divi njegovu čvrstom, vitkom tijelu. Ovaj se muškarac nikad ne odmara, uvijek je u pokretu. Na njemu nema ni grama sala, za razliku od njezina muža koji život provodi sjedeći. Ne, večeras neće razmišljati o g. Brzezinskom. Zna da plovi opasnim vodama. Zna da se izlaže skandalu, da bi mogla sve izgubiti, ali ovo je toga vrijedno. Iskusiti takvu strast, pa makar samo ovaj put. Kad je Santos prodro u nju, oteo joj se glasan uzdah. Seks joj je znao biti ugodno, uzbudljivo i erotično iskustvo, ali ovaj je put osjetila mnogo više. Postala je dio Santosa. Mogla je osjetiti njegovo zadovoljstvo, njegovu ekstazu, koja je još više pojačala njezinu. Napokon ju je pronašao. Santos Devine, vječiti lutalica kojega nakon ove noći vjerojatno više nikad neće vidjeti. Tako joj savršeno pristaje. Pokreće se u njezinom ritmu; oduvijek je žudjela za njegovim bogatim, slanim okusom; dodir njegove iznenađujuće meke kože, i čvrstina njegovih crnih kovrča žive u njezinu sjećanju još od onoga dana kada je postala žena. Santos i ona su povezani. Čas je on na njoj, čas se preokrenu pa je ona gore. Osjeća ga u sebi, kako ponire sve dublje u nju; žudi za njim, žudi za time da prodre sve do njezine duše i ispuni je do vrha. Ispuni moju prazninu. Nadoknadi moj gubitak. A tada se Belle nešto dogodilo. Osjetila je nešto što nije nikad prije. Kao da je njegov vrh dodirnuo njezin, pa je poput lastavice poletjela iznad lagune te sve brže i brže maše krilima. Osjećaj je nezamisliv. Tako divan i tako nepodnošljiv. Otvara oči i gleda Santosa. On je promatra dok se svi bedemi koje je podignula oko sebe ruše. Nemoj stati, moli ga pogledom. On spusti ruke ispod njezinih leda i podiže je tako da je ona sada iznad njega, a on prodire još dublje u nju. Ona uzdiše, sva njezina samokontrola nestaje pod njegovim magičnim dodirom. Poletjela je. Santos ju je oslobodio.

~ 97 ~

Leže jedno pokraj drugoga bez riječi. Santos podiže njezinu ruku i pritišće joj dlan o svoje usnice. Ona se okrene prema njemu i zagleda mu se u oči. U njihovoj dubokoj modrini vidi sva mjesta na kojima je bio i razmišlja kako bi bilo lijepo da može biti uz njega u njegovim pustolovinama. Naginje se naprijed i ljubi njegove baršunaste usnice nježne poput dječje kože, potpuno u neskladu s tako čvrstim muškarcem. Podiže se i dodiruje zlatni kolut u njegovu uhu, pomičući usnice i ljubeći mu ušnu resicu. On je privlači k sebi i čvrsto je stišće uz svoje golo tijelo. Ona podigne noge i obavije mu ih oko struka, a onda spusti ruku i dira ga. Opet je čvrst. Ona to zna. Miluje ga dok nije potpuno spreman i rukom ga uvlači u sebe. O, želi voditi ljubav s tim muškarcem dok se ne raspadnu. Dok ne napuste ovaj svijet i ne pretvore se u leptire želje koji lepršaju oko svjetiljke svoje ljubavi. Jer ona se doista zaljubila prvi put u životu, možda još onda kada ga je prvi put primijetila prolazeći pokraj njega na trgu. Što god da joj se dogodi sada zna da će Santos Devine biti najveća ljubav njezina života. Ova je noć ispunjena radošću i ona potpuno zaboravlja da postoji gospođa Louise Brzezinska zatočena u kavezu, baš kao što zaboravlja da postoji Belle i njezine mušterije. Ona je mlada Poljakinja kakva je bila prije nego što je stigla u Veneciju, prije nego što je izgubila domovinu i djevičanstvo. Ona je nedužna Louise koja devet puta u jednoj noći vodi ljubav s jedinim muškarcem kojega voli.

~ 98 ~

Valentina Kako su se ona i Leonardo našli u ovoj situaciji? Kako su od prijateljskog čavrljanja došli do ove vrlo ozbiljne igre dominantnog i submisivne? S Theom je bilo puno lakše. Njihov prvi jezik sporazumijevanja bila su njihova tijela. Ona i Theo spojili su se tako jednostavno, tako prirodno. Nije očekivala da će potrajati, a ipak, početak njihove romanse tekao je glatko. Bilo je intenzivno i uzbudljivo, sa svim onim neočekivanim, anonimnim sastancima u hotelima. Nikad se nije osjećala tako živom kao u tih prvih nekoliko tjedana s Theom. Valentina duboko udahne i pokuša iz glave istisnuti pomisao na Thea kakvog ga je prvi put srela. Stvari su se promijenile, prisjeća se, kad se doselio u njezin stan. Sada je želi posjedovati, baš kao što ju je njezina majka upozoravala. Sada se poigrava s njezinim umom, kao da joj se na neki način osvećuje zbog manjka predanosti i privrženosti. Ona nije djevojka kakvu Theo želi. Vrsta djevojke koja jedva čeka upoznati njegove roditelje. Štrecne je spoznaja da je baš poput svoje majke. Leonardo im u velike čaše natoči crno vino. Valentina se zapita nije li i on nervozan. Sjede u njegovom uredu. On je za svojim stolom, a ona sučelice njemu. Pruža joj list papira na kojem je nešto natipkano. »Morate potpisati ovu klauzulu o odbijanju odgovornosti«, kaže. »Da dajete svoj pristanak na sve što će se večeras dogoditi.« Ona se uz trzaj pridigne sa stolice s upitnim izrazom na licu. »Zašto?«, upita nepovjerljivo. »Ali već smo se seksali...« On zagrize vrh nalivpera. »Oprostite što sam tako formalan«, kaže. »Moj je propust što nisam od vas tražio da to potpišete još neku večer... no tada je poanta bila u tome da reagirate spontano...« Valentina se namršti. Zbog načina na koji je to rekao osjeća se izmanipulirano. Promatra mu ruke dok joj pruža nalivpero. Hoće li se zaista pokoriti tom čovjeku? Ruke joj se nekontrolirano tresu dok se potpisuje na list papira. »Želio bih naglasiti«, kaže Leonardo hladnim činjeničnim tonom, kao da govori o poslu a ne o noći divljeg seksa, »da ovdje, u mom klubu, prakticiramo siguran seks. Što se toga tiče, ne morate se brinuti.« Njegov brutalno izravan pristup ostavlja je bez riječi. »Podrazumijeva se da ću koristiti kondome ako na kraju budemo imali snošaj, baš kao što sam ih koristio prošle subote.« Ako? Nisu li se upravo složili da je to ono što će raditi? Leonardo nosi naočale, i dok govori Valentina u njihovim staklima može vidjeti svoj odraz. Pokušava odvratiti pogled. Pokušava se što je moguće više odmaknuti od onoga što će se dogoditi. Hoće li se doista u to upustiti? Nije li to izdaja? Tek je tjedan dana odvojena od Thea a već ulazi u seksualnu vezu s drugim muškarcem, bez Theove uključenosti ili znanja. Ne može si pomoći. Mora shvatiti drugu stranu svoje seksualnosti. Još od noći s Rosom i Celijom nešto se u njoj promijenilo. Nije riječ samo o znatiželji da sazna više o sadomazohizmu, već o dubokoj potrebi, žudnji da iskusi osjećaj potčinjenosti. Teško joj je priznati tu istinu o sebi. No ipak je istina. Mora istražiti iskustvo izvan granica njezina i Theovog odnosa sa stručnjakom kao što je Leonardo, koji o tome sve zna. »Onda?« Leonardo se laktovima osloni o stol i nasloni bradu na isprepletene prste. »Ima li nešto što me želite pitati prije nego što počnemo?« »Kad ste shvatili da vas zanima... ovo...?« zamuckuje Valentina. »Mislim, kako ste to saznali?« »Oduvijek sam znao«, kaže Leonardo jednostavno. »Još od djetinjstva, kad sam imao šest godina i igrao se s djevojčicom nekoliko godina starijom od sebe. Znate, Freud je tvrdio da sva djeca imaju sadomazohističke sklonosti.«

~ 99 ~

»To je politički nekorektna tvrdnja«, pobuni se Valentina. Osjeća kako u njoj raste otpor i spremnost da mu se suprotstavi. Držite djecu podalje od toga. »Znam«, kimne Leonardo. »Ali mislim da je to istina. To ne znači da djeca nisu nevina ili ranjiva.« Valentina se nečeg sjeti. Pokuša to potisnuti, ali iz podsvijesti joj izroni nejasno, sjenovito sjećanje iz vremena kad joj je bilo otprilike osam godina. Nešto što je vidjela. Njezina slobodoumna, nesputana majka je nakon odlaska Valentinina oca nizala muškarce jednog za drugim. Svaka je veza započinjala strastveno, sve dok se majka nije zasitila i našla novog ljubavnika. Taj put Valentina je nešto vidjela. Na kratak, bljeskovit trenutak spazila je svoju majku svezanu za stolicu. Slika je prilično jasna. Njezina majka okrenuta prema naslonu stolice, u grudnjaku i podsuknji, ruku svezanih iza leda, stopala svezanih za stolicu, začepljenih usta. No Valentina nije bila preplašena ni užasnuta. Zapravo, nekoliko tjedana poslije igrala je sličnu igru s jednim od dječaka iz razreda. Zamolila ga je da je sveže za stolicu i poljubi. Dječak je to vrlo rado učinio, a potom joj je podignuo suknju i prebacio joj je preko glave da bi joj pogledao gaćice. Znači, tako je njezina žudnja usađena u nju? Došla je od njezine majke. Neki dan Leonardo je rekao da submisivni često imaju sklonost narcizmu. To bi sigurno točno opisalo njezinu majku, a iskreno rečeno vjerojatno i nju samu. »Znate«, govori joj Leonardo, »sadomazohizam može biti katarzičan. Iskustvo potčinjenosti može zapravo biti način ponovnog povezivanja s onim dijelom osobnosti koji ste zanemarili i potisnuli.« Valentina obliže usnice. »Ne volim bol«, prošapće. »To ćemo tek vidjeti«, kaže on ispivši do kraja svoju čašu vina. »U redu«, kaže bodrim glasom i ustane. »Jeste li spremni?« Valentina ga slijedi niz spiralne stepenice. Kad se na podnožju stepenica okrenuo prema njoj učinio joj se nekako drukčijim, kao da je narastao za nekoliko centimetara. »Počevši od ovog trenutka, podvrgavat ćete se mojoj volji, Valentina. To znači da morate činiti sve što vam kažem, a ako me ne poslušate snosit ćete posljedice. Podsjetit ću vas još jedanput, i to posljednji put - ako želite da prekinem s bilo čime što vam činim to mi morate dati na znanje. Je li to jasno? Dovoljno je da glasno i jasno izgovorite STOP. Ako želite da budem malo blaži u tome što radim, možete reći PAUZA. U redu?« Jedan dio nje želi se pobuniti, ali drugi dio sluša, nijemo i pokorno. »Da«, glas joj je utišan gotovo do šapta. »Želim da mi se pokorite u Baršunastom podzemlju. Želim da odete u sobu i da se razodjenete, tako da ostanete u donjem rublju. Želim da kleknete pored kreveta leđima okrenuti prema vratima. Kad uđem, ne smijete se okrenuti i pogledati me. Zabranjujem vam da me gledate u lice, osim ako vam kažem da smijete. Čitavo vrijeme morate gledati u stranu. Je li to jasno?« Valentina kimne. Srce joj žestoko lupa. Vruće i ljepljive dlanove stisne u pesnice. Njezin um, racionalni dio nje, nalaže joj da se smjesta okrene i ode i nikad se ne vrati, ali drugi dio nje pulsira od znatiželje. Mislila je da Leonardo nije njezin tip, no ono što joj nudi strahovito je privlači. To iskustvo uranjanja u dio sebe koji tek mora istražiti. To otiskivanje u nepoznato je uzbudljivo i iskreno rečeno jako seksi. Leonardo se okrene na petama i otputi se niz mračan hodnik. Sad je sama. Opusti stisnute šake i stavi dlan na ručku vrata. Unutrašnjost Baršunastog podzemlja daje joj osjećaj kao da je ušla u toplu, pulsirajuću maternicu. Soba joj više ne djeluje zlokobno kao onda kad je ovdje promatrala dominu Annu i njezinog roba Nickyja. Niti se doima golemom, kao prošle subote kad je završila u krevetu s Leonardom, Celijom i Theom. Pogledom okruži po sobi. Što ako je Leonardo remenjem priveže za tu stvar nalik na križ i stavi štipaljke na njezine bradavice? Od straha osjeti mučninu, no pokuša potisnuti taj osjećaj. Leonardo je rekao da ga može zaustaviti kad god želi. Rekao je da će biti

~ 100 ~

podvrgnuta samo onome na što pristane i da može izabrati hoće li prekinuti ili nastaviti njihovu igru. U tome su zajedno. To je oblik suučesništva. Svojevrsno povjerenje. Mi ljudi smo čudna vrsta, razmišlja Valentina dok povlači patentni zatvarač svoje male crne haljine i prebacuje je preko naslona stolice pored vrata. Pita se je li mislio da smije zadržati čarape i odluči da i one spadaju u donje rublje. Potom ode do kreveta i klekne na pod u svom novom svilenom crnom korzetu i crnim čarapama. Dok tako čeka osjeća se kao dijete što je kleknulo pored svog krevetića da bi se pomolilo. Čudan, neprimjeren osjećaj. Počinje drhtati iako u sobi nije hladno i shvati da drhti od užasa. Začuje otvaranje vrata. Instinkt joj nalaže da se okrene i pogleda tko je, iako zna da to mora biti Leonardo. Upreže svu svoju volju da se ne osvrne iza sebe. Leonardo kao da je ne primjećuje. Može vidjeti njegovu tamnu figuru kako hoda po sobi, pali svijeće na svakom uglu i isključuje električnu rasvjetu kako bi soba bila mračnija i atmosferičnija, s dugačkim sjenama što ih bacaju različite sprave za mučenje. Koljena je počinju boljeti, ali ostaje posve mirna i nepomična. Dakako, ne želi Leonardu dati povoda da je kazni. Napeta neizvjesnost gotovo je nepodnošljiva, ali i uzbudljiva. Što će joj raditi? U potpunosti je u njegovim rukama. Osjeća da Leonardo stoji iza nje i gleda je. Dah joj se ubrza kad osjeti kako stoji nad njom. »Ustani, Valentina«, kaže. Ona nesigurno ustane, koljena joj klecaju od dugog klečanja. »Okreni se«, naredi joj. Valentina se okrene pazeći da ga ne pogleda u lice. Pred sobom može vidjeti njegova bosa stopala i mišićave noge u uskim crnim trapericama. Gornji dio tijela mu je gol. Ne usuđuje se podići pogled iznad njegovih prsa. »Ne smiješ pomaknuti niti jedan mišić«, kaže joj. »Ne smiješ se ni dodirnuti, samo te ja smijem dodirivati.« Zakorači prema njoj i spusti naramenice korzeta s njezinih ramena. Njezina je savjest panično opominje: Valentina, dopuštaš čovjeku koji nije Theo da te razodjene! No ona odmah isključi taj glas. Sad je prekasno za moraliziranje. On joj priđe s leđa i raskopča joj korzet, a zatim joj ga svuče. Stoji pred Leonardom gola, samo u samostojećim čarapama, i promatra njegov trbuh, tamne dlake oko njegova pupka što mu se penju do prsa. Jedva diše. On se nagne prema njoj i stavi joj ruku među noge dodirujući je prstima. Ona dahne, zatečena njegovom iznenadnom poduzetnošću. »Pogledaj me.« Otrgne pogled s podnih daski od orahovine i podigne ga prema Leonardovom licu. Njegov izraz lica ne odaje ljubavnika, nema divljenja niti obožavanja. Umjesto toga gleda u nju kao u vlastiti odraz. Osjeća vrelo intimnosti između sebe i tog čovjeka. Divno suučesništvo medu njima dok ulaze u privatnu arenu svoje erotske igre. Izvuče prst iz nje i zakvači ga za vrh njezine čarape, povukavši je niz njezinu nogu. Isto učini i s drugom čarapom. Više se nema iza čega skrivati, čak ni iza crnih čarapa i haltera, svojih zaštitnih znakova. Potpuno je izložena. Zna da on zna da je uzbuđena dok joj dodiruje intimne dijelove. Zna da u ovom trenutku njezin užitak nadjačava njezin strah. »Popni se na krevet«, naredi joj. Valentina se okrene i uspne se na krevet. »Spusti se na ruke i koljena.« Hoće li je Leonardo uzeti odostraga, kao one subote, samo bez Thea i Celije? Theo. Pomisao na njega slama joj srce, no ne može sada stati. A i dio njega je tu, s njom. On je dio njezine seksualne požude. Na rukama je i koljenima i čeka, sa srcem u grlu. Čuje kako se Leonardo kreće uokolo. Prinosi svijeće bliže krevetu, tako da posvuda oko sebe može osjetiti vrućinu njihova plamena. Pokušava ga razaznati u zrcalima što okružuju krevet, no premračno je da bi se išta vidjelo kroz treperavu

~ 101 ~

svjetlost svijeća i sjene koje se miču. Osjeti kako se uspinje na krevet iza nje, i dok se trlja o nju primjećuje kako još uvijek na sebi ima traperice. Oko glave joj stavlja povez za oči, tako da ne može vidjeti ništa, i onda pritisne njezinu golotinju o svoj penis odijeljen grubim platnom trapera. Osjeća njegov dugački ukrućeni ud uz svoju meku, nježnu put i u njoj se probudi životinjski instinkt. Želi urlati na njega, narediti mu da je uzme ali zna da ne smije. Mora činiti ono što on želi da učini. Zatomljivanje temeljnih instinkata je iznimno erotično, i tijelo joj sada bridi od iščekivanja. »Spusti se na laktove«, kaže joj Leonardo, »i stavi glavu među ruke. Sada podigni stražnjicu u zrak.« Učini onako kako joj je rečeno. Sada se osjeća potpuno izloženo. Njezina stražnjica strši uvis kao u životinje koja se pari. Vidno polje potpuno joj je zatamnjeno pa joj um stavlja slike u glavu. Leonardo gol iza nje. Leonardo ulazi u nju. Leonardo i ona se jebu. To je tako zločesto, prljavo, pogrešno. No osjeća jedino kako joj on miluje stražnjicu, snažno je masira objema rukama, a onda gura prste u nju prodirući duboko unutar nje tako da treperi od želje. »Mislim da si sada spremna«, kaže hladno. »Želim da ostaneš vrlo, vrlo mirna, Valentina.« Pokušava gledati kroz crnu tkaninu poveza no ne može vidjeti ništa. Zadrži dah. Što će joj napraviti? Naglo ustukne osjetivši na stražnjici nešto vruće i tekuće. Vrlo vruće, ali ne toliko da bi joj ostavilo opekline. Začuje pucketanje fitilja svijeće i iznenada shvati što joj Leonardo radi. O bože, on sipa vrući vosak s jedne od svijeća na njezinu stražnjicu! Na rubu je toga da vrisne STOP ili barem PAUZA, no ipak se suzdrži. Ako mu sada kaže da stane, nikad neće razumjeti njegov svijet. Osim toga, ne boli tako jako. Sjeti se kad se u djetinjstvu igrala sa svijećama puštajući da joj vrući vosak kaplje na prste, a onda bi čekala da se stvrdne kako bi ga sastrugala. Uživala je u tom osjećaju vrućeg voska na koži i ugodnog stezanja dok se stvrdnjavao na njezinoj ruci. Zatvori oči pod povezom i koncentrira se na osjete koje joj pruža Leonardo dok povlači svijeću s kapajućim vrućim voskom od gornjeg dijela njezine stražnjice do vrha njezine noge sve se više približavajući najosjetljivijem dijelu. Utroba joj se stegne. Zar će to zaista učiniti? Zar će zaista nakapati vosak u nju? Ali dodir vrućeg voska na njezinoj stražnjici iznenađujuće je erotičan. Pecka joj kožu, curi niz stražnjicu, a potom se stvrdnjava. Čuje samu sebe kako stenje. Osjećaj je tako čudan. Dopušta tom muškarcu da izlijeva vruć vosak po njezinoj stražnjici i usprkos nelagodi uživa u toj potčinjenosti. Vosak kapa sve bliže najskrivenijem dijelu nje. Osjeća kako se ovlažila od neizvjesnosti i iščekivanja. Sićušna kap voska kapne joj je između nogu, ali zaobiđe njezin najintimniji dio. Izvan sebe je od senzualne napetosti. Na rubu je straha i strasti. Vosak kapa po njoj i ona osjeća kako je prži slijevajući se u slojevima a potom stvrdnjava. Osjeća kako podrhtava, kako duboko u sebi pulsira od grčeva užitka i na kraju doživljava vrhunac. Leonardo je nije ni taknuo, ni ustima niti prstima, a ipak doživljava orgazam snažniji no ikad. To je iskustvo organsko, nešto što dolazi iz utrobe i zadovoljava najdublju žudnju. Leonardo prestane lijevati vosak po njoj, umjesto toga ispruži ruku.i pritisne u nju vruću jagodicu svog prsta. Uzbuđenje u njoj ponovo počinje rasti dok je snažno masira prstom, i ona svrši još jednom, dahćući kao da se utapa u ekstatičnoj prepuštenosti. No on ne želi stati. Iako se osjeća kao da će se raspasti, on je nastavlja dodirivati svojim vrućim navoštenim prstom dovodeći je do orgazma iznova i iznova. Ona zavapi. Molim te. No on ignorira njezina preklinjanja. Preklinje li ga da prestane ili da nastavi? Da mu nije podređena, bi li ga odgurnula od sebe? Njegova dominacija nad njom oslobađa je vlastitih strahova, jer ona je njegova robinja i on će odabrati kada će završiti s mučenjem koje donosi užitak. Koliko je puta svršila? Osjeća kao da će se posve raspasti, uzdrmana do same srži svog bića. Njegov se prst napokon umiri i ona se sruši licem prema krevetu dok joj utroba mahnito pulsira. Osjeća se kao da je pred Leonardom ogulila sve slojeve sebe, kao da je ponovno rođena. Dugo vremena leži licem uronjena u plahte. Iskustvo koje je upravo doživjela tako je snažno da ne može govoriti, a kamoli se pomaknuti. Čuje kako Leonardo korača po sobi, otvara ladicu i vraća se k njoj. Pokriva joj ramena i leda laganim vunenim pokrivačem a onda s njezine stražnjice nježno počinje strugari stvrdnuti vosak koristeći vatu i hladnu kremu. Dok polagano i metodično struže i briše, to joj daje osjećaj čišćenja ne samo tijela, već i duše. Napokon je završio.

~ 102 ~

Ona leži na golemom krevetu, malaksala od umora a ipak lagana poput etera, kao da je tek sjena nekadašnje sebe. Leonardo donese još jednu deku i ušuška je u nju, a onda joj skine povez za oči. Valentina zatrepće okružena tamnocrvenim sjenama zamračene sobe. »Onda?« upita je Leonardo glave nagnute u stranu, očiju tamnijih od noći. Odgovori mu jednom riječju, no ta riječ nije ponižavajuće, degradirajuće, bolno, čak ni seksi. Svoje iskustvo opisala je riječju »uzvišeno«. On je poljubi u obraz i nasmiješi joj se a ona mu uzvrati osmijeh. Ponovo osjeti to duboko suučesništvo, tu ravnopravnost. Nisu zaljubljeni jedno u drugo a ipak su podijelili najintimnije moguće iskustvo. Trebala bi se osjećati krivom, ali se ne osjeća. »Sada spavaj«, kaže joj, zataknuvši joj kosu iza uha. Valentina zatvori oči. Želi taj osjećaj uzvišenosti ponijeti sa sobom u snove. Želi ga prenijeti Theu.

~ 103 ~

Belle Unatoč majčinu pobožnom katoličanstvu i školovanju u samostanu od dvanaeste godine, Belle ne vjeruje u boga. A ipak, svakoga jutra počinje dan u jednoj od venecijanskih crkava - obično u mramornoj crkvici Santa Maria dei Miracoli u blizini njezina stana, ili u impozantnoj crkvi Svetih Ivana i Pavla. Ne zna što bi drugo. Moli se da joj bog podari život uz Santosa Devinea. Nije li dosad već dovoljno ispaštala? Četrnaest godina s mužem koji je prezire, s mrtvim ocem, ludom majkom, izgubljenom Poljskom, bez djece i sama? Nije li zaslužila jedino što je ikad stvarno željela? Muškarca kojega voli. To nije previše, ali za Bellu je to sve na svijetu. Svaki trenutak koji provede sa Santosom je rajski no istodobno tegoban. On je upozorava. Mnogo puta joj je rekao da bi najbolje bilo da se više ne vide. Uzeo bi njezinu ruku u svoju i drsko joj se nasmiješio. »Ne želim ti slomiti srce«, rekao bi. A ona bi najradije zaurlala: A gdje je tvoje srce? U kojoj mračnoj špilji si ga zakopao? Govori joj da ne može voljeti samo jednu ženu. A ipak, način na koji vodi ljubav s njom, način na koji izgovara njezino ime dok ponire duboko u nju, način na koji cijelo popodne prespava u njezinu naručju... zar je moguće da je ne voli? Nada se i moli i preklinje da joj se ispuni želja. Santos često dolazi do njezine zgrade čamcem. Ona se nagne s balkončića i dobaci mu simbol njihove ljubavi, bijelu ružu koju on hvata i zadovoljno se smiješi. »Spusti se, moja crna ptičice, dođi i otplovi sa mnom.« Ona odijeva svoje mornarsko odijelo ne skrivajući kosu ispod kape, a katkada crne svilene kratke hlačice umjesto bijelih hlača. Santos voli njezine hlačice. Tako su drske. Govori joj da se njegov prvi časnik mora čuvati da na more ne povede nju umjesto njega. A Belle mašta kako bi ga jednoga dana mogla pratiti u nekoj od njegovih pomorskih pustolovina. Zamišlja sebe kao gusarsku kraljicu, a Santosa kao svog crnog kapetana. Venecija više nije zatvor za Belle. Za nju i Santosa postala je grad senzualne ljubavi. Stalni šumor vode koja zapljuskuje drevni kamen odmjerava ritam njezine ljubavi prema Santosu. Miris raspadanja, otkrhnutog gipsa i taloga isti je kao miris njihovog seksa, dubok i naposljetku tragičan. Svaki put kad prolazi pod visokim lukom mosta, Belle poželi da prelazi od jednoga muškarca drugome. No ti je mostovi uvijek vode u krug, jer koliko god joj je teško zamisliti da će uspjeti napustiti muža, još joj je teže zamisliti da će Santosa sačuvati samo za sebe. Bolna je istina da mu ona nije dovoljna, iako je on za nju jedini kojega je ikad željela. Ljubav je velikodušna, a Bellina ljubav prema Santosu znači da mu je ona spremna dati sve, iako zna da će njezinu ljubav na kraju odnijeti voda, kao i sve drugo u Veneciji. Ipak, ovo je sretan dan za Belle. Muž joj je opet nekud otputovao i ona se slobodno može na cijeli dan prepustiti Santosu, svojem ljubavniku. Odrekla se svojih mušterija. Odjednom joj je dobar samo njegov dodir. Naginje se preko ograde balkončića i baca bijelu ružu u ljubavnikov čamac. On čupa latice i baca ih u sivozeleni kanal. Nudi joj svoj zagrljaj. Ona se spušta za sekundu, ukrcava u njegov čamac u crnim svilenim kratkim hlačicama, bijeloj bluzici i mornarskoj kapi. On vesla do sredine lagune, sve dok ne postanu jedva vidljiva točka Ijuljuškajući se u beskonačnom prostranstvu neprozirne vode. Hrani je jagodama, koje svojim sokom natapaju bijelu bluzu. Zatim liježu u čamac koji se ljulja i vode ljubav. Gleda galebove koji kruže iznad nje dok povlači ljubavnika sve dublje u sebe. Kad bi ga barem mogla obilježiti svojom ljubavlju, kao što su jagode ostavile trag na njezinoj odjeći. Kad bi barem snaga njezine strasti mogla nekako dirnuti njegovo srce. Zašto je on ne osjeća, pita se. Zašto ga ne mogu prisiliti da me voli? A Santos ostaje zagonetan kao i uvijek. Iz dana u dan ne zna hoće li doći, a kada se pojavi, ona sljedećega jutra iz zahvalnosti zapali dvanaest svijeća u crkvi.

~ 104 ~

Ovaj put je noć. Sjede na balkončiću s kojega se vidi mračni kanal, a bijele zgrade s druge strane izgledaju poput fantomskih gradskih stražara. Noć je topla, Venecija stenje od vrućine, kanal nosi mirise grada. Santos sjedi bez košulje. Ona se divi finim kovrčama na njegovim prsima, snažnim obrisima njegovih ramena i ruku. Ona je gola ispod ogrtača koji ih obavija poput vodopada modrozelene svile. Baš su vodili ljubav. Za Belle je to bilo najsnažnije i najemotivnije ljubavno iskustvo u životu. Oči su joj još vlažne od suza koje je prolila doživljavajući vrhunac zadovoljstva, kad na trenutak na Santosovu licu opazi izraz koji nikad nije vidjela. Osjećaj koji je pokazivao više od sućuti zbog njezine ljubavne boli i mnogo više od smješka koji joj obično dobaci. Izgledao je ozbiljno. I gledao ju je ravno u oči. Šutke su sjedili i promatrali kanal, a onda se Santos okrenuo prema njoj. »Znači, voliš me?« pitao je gledajući je izrazom mladića i starca istodobno. Namrštila se. »Volim te otkako smo se sreli. Ali to sam ti rekla već bezbroj puta.« On slegne ramenima, pokušavajući izbjeći njezin pogled. »Mnoge su mi žene rekle da me vole. Ali nijedna od njih nije me doista voljela. Uvijek su željele neki dio mene. Obično moj slobodni duh.« Uzela je njegovu ruku u svoju, sklopila prste oko njegovih i prisilila ga da je pogleda. »Santos, ne želim ti oduzeti duh. Zašto bih to željela kad je baš to ono što najviše volim kod tebe?« »Ah, Belle, kakvu ti to ljubav osjećaš? Rekli su mi da kad nekoga voliš poželiš ga zauvijek zadržati uz sebe, sve do smrti.« Ona strastveno odmahne glavom. »Ako nekoga voliš, puštaš ga da bude ono što želi biti, Santos. Zato te volim, jer mi dopuštaš da budem ono što želim. Kako onda ja ne bih učinila isto za tebe? Toliko te volim da znam da ću te jednoga dana morati pustiti.« Glas joj puca. Ispustila mu je ruku i prinijela skute ogrtača licu skrivajući u njima svoju tugu. Santos krene prema njoj. Grli je, dok njezine noge leže između njegovih. »Belle Blackbird, možda jednoga dana odletim, ali vratit ću ti se.« Ona podigne prema njemu oči pune nove nade. »Hoćeš li?« »Kako ne bih, ljubavi?« Ljubi je nježno, a Belle osjeća delirij radosti koja je ispunjava. Rekao je da će joj se vratiti. Jednoga dana. Kojega dana ne zna i nije je briga. Dao joj je razlog da živi. Vode ljubav na balkonu, a njezin safirni ogrtač obavija ih poput kukuljice strasti. Dok Santos ulazi u nju, Belle gleda kako se mjesečeva svjetlost razlijeva po vodi poput njegova sjemena koje škropi njezinu kožu. Sljedećega dana pala je kiša i Santos nije došao. Čekala je kraj prozora, slala tihe molitve svim bogovima koji bi je mogli čuti. Izbola je prste trnjem bijele ruže, sada već požutjele, nudeći krv u zamjenu za ispunjenje želje. No kanal je ostao prazan i kiša je pljuštala razlijevajući svoj odsjaj nebom. Čekala je koliko god se usudila, a onda se odvukla natrag do Louisine kuće, ne obazirući se na pljusak koji je natapa, srca ispunjena strahom. Santos sigurno ne bi otišao iz Venecije bez pozdrava? Kada je stigla do kuće Brzezinskih, primijetila je svjetlo u muževoj radnoj sobi i prestrašila se da se možda već vratio. Nije se trebao vratiti sve do iduće večeri. Večeras se neće moći suočiti s njegovim pitanjima. Kiša je prestala pa je otišla do stražnjeg ulaza u kuću, hodajući pažljivo po kamenom rubu tik uz kanal. Kamen se otkrhnuo pod njezinom nogom pa je gotovo pala u vodu dok se uvlačila u kuću na stražnja vrata. Ušuljala se u hodnik i krenula stubama kroz kuhinju. Tresla se promrzla i mokra. Gotovo je stigla do svoje sobe kada se muž pojavio na odmorištu stuba. »Gdje si bila?« pitao je s ružnom grimasom na licu.

~ 105 ~

»U šetnji.« »Koja čestita žena u Veneciji šeće po pljusku sama kada padne noć? Pogledaj se samo!« Bacila je pogled niz crni baršunasti ogrtač koji se zalijepio za nju od kiše. Umorno je uzdahnula. Tako je umorna od svega ovoga. »G. Brzezinski«, obratila mu se. »Sada već sigurno znate da ja nisam čestita žena.« To je bilo dovoljno da razjari njezina muža. Bacio se na nju i snažno je udario po vratu i grudima. Ustuknula je, ali nije zaplakala. »Samo naprijed«, izaziva ga. »Udari me opet. Misliš da si velik i važan, ali ti si sprdnja od čovjeka. Svi ti se smiju jer ti je žena KURVA!« Te su riječi samo izletjele iz nje. Muž ju je zgrabio za skute i povukao u spavaću sobu, zalupivši vratima. Od bijesa ne može govoriti, ali može je udarati. Srušio ju je na krevet i izvukao remen iz hlača. Vidjela je bljesak metalne kopče u polumraku. A zatim je osjetila kako se spušta na nju nebrojeno puta. Te ju je noći istukao tako brutalno da je jedva stajala na nogama. Ali nije ju briga. Sretna je što može platiti tu cijenu, ako može imati Santosa. »Rodit ćeš mi dijete, kučko jalova, ili ću te ubiti«, zaurlao je i izjurio iz sobe na večeru, zatrpati svoj bijes govedinom u vrhnju. Louise je prisjela hrana. Ležala je u krevetu ne mogavši se ni pomaknuti. Nije bila u stanju skinuti mokru odjeću, makar je znala da bi se mogla prehladiti. Otvorila su se vrata sobe. Vratio se, pomislila je Louise, želi me dokrajčiti. Ali to ipak nije g. Brzezinski nego Pina, koja se skamenila od užasa kada je ugledala gospodaricu. Bez riječi je izjurila iz sobe i nekoliko trenutaka poslije vratila se s lavorom vruće vode, melemom i ubrusima. Skinula je Louisinu mokru odjeću i nježno očistila krv s njezinih izranjavanih nogu. Na sicilijanskom dijalektu šaptala joj je nježne riječi utjehe koje Louise ne razumije, ali je smiruje ton kojim su izgovorene. I premda je djevojka više od deset godina mlada od nje, Louise se čini da je njeguje kao što bi to učinila majka. Nije baš sigurna, jer njezina majka to nikad nije činila. Pina se svim silama trudila pomoći gospodarici stavljajući na ozlijeđenu kožu obloge od ljekovitih trava, ali tijelo njezine gospodarice muči drugačija bol. Louise samo želi Santosov zagrljaj. A što ako ga više nikad ne osjeti? Pomisao da bi Santos otplovio daleko od nje u svojoj bijeloj škuni gora je od boli izazvane muževim batinama. Radije bi umrla nego da ga nikad više ne vidi.

~ 106 ~

Valentina Valentina sjedi na krevetu s baldahinom poput princeze iz bajke probuđene iz stoljetnog sna. Očni kapci su joj teški, tamni zrak svjetluca oko nje kao da je ispunjen krijesnicama. Oko nje su navučeni zastori, osjeća se kao da je na baršunastom otoku. Povuče ih u stranu i oko nje se uzburkaju valovi Baršunastog podzemlja. Nesigurno ustane iz kreveta, kao da bi je mogao progutati debeli plišani sag pod golim stopalima. Pogleda okolo u potrazi za svojom odjećom, ali čarape i korzet su joj nestali a haljina joj više nije na stolici. No sada ionako ne mari za odjeću. Osjeća se najprirodnije ovako gola, nevina i čista, nakon svog iskustva s Leonardom. Otvori vrata obložena kožom i zakorači u mračan hodnik okružena prigušenim zvucima što dopiru do nje. Stoji u hodniku i drhtureći zuri u hladna metalna vrata Tamne komore. Odvest ću te u tamnu komoru unutar tebe, odjekuju joj u glavi Leonardove riječi. Nesigurnim korakom prilazi vratima, srce joj je u grlu od straha. Može li to ona? Je li dovoljno hrabra da uđe u Tamnu komoru? To je samo soba, kaže sama sebi. Četiri zida, strop i pod. Ne može joj se ništa loše dogoditi, zar ne? Poput silovanja... ili ubojstva? Iako zna da ima onih koji perverzno uživaju u ekstremnim fizičkim rizicima, ne misli da bi Leonardo dopustio da se takvo što desi. Jedva poznaje tog čovjeka, a ipak mu vjeruje. No tada joj se u glavi javi jedna od majčinih uzrečica. Erotika je pristanak na život, čak i u smrti. To je napisao George Bataille. Njezina majka ga neprestano citira. Smatra ga jednim od najvećih umova na području seksa. Valentini se njegove ideje čine prilično bolesnima. Kako smrt može biti seksi? Zadrži dah i položi dlanove na vrata Tamne komore. Tako su hladna da je prže poput leda, no ipak ne makne ruke. Umjesto toga nasloni se na vrata i prislonivši glavu osluškuje. Ne čuje ništa osim mahnitog lupanja svog srca. Pogleda dolje prema ručki, tamnoj i okrugloj s mekim obrisima u kontrastu s tvrdim čeličnim vratima. Polako povuče rukom duž vrata i stavi dlan na kvaku. Zaokrene je, no vrata ne popuštaju. Zaključana su. »Valentina?« Okrene se i ugleda Leonarda kako stoji iza nje. Posve je odjeven, a preko ruke mu je prebačen bijeli ogrtač od frotira. Ona stoji pred njim, iznenada svjesna svoje golotinje. Zacrveni se, poput nevaljalog djeteta koje su ulovili kako iz staklenke krade slatkiše. »Željela sam pogledati što ima unutra«, kaže. On podigne obrve. »Zaključano je«, kaže. »Znam.« Načas se niti jedno od njih ne pomakne. Ona primijeti kako razmišlja, kao da nešto pokušava odlučiti, i naposljetku zakorači prema njoj. »Mora da ti je hladno«, kaže, omotavši ogrtač oko njezinih ramena. Ona gurne ruke u rukave i on joj čvrsto sveže pojas oko struka. Ogrtač je nevjerojatno mek i udoban i miriše na lavandu. »Dugo si spavala«, kaže, uzimajući je za ruku i vodeći je do dna hodnika. Tamo su još jedna vrata. Obojana su istom bojom kao i zidovi pa ih zato dosad nije primijetila. »Pomislio sam da bi se rado okupala«, kaže i otvori vrata uvodeći je u jednu od najluksuznijih kupaonica koje je ikad vidjela. Uređena je u stilu turske kupelji, s mozaičnim podovima, upaljenim mirisnim štapićima, i svijećama što trepere po čitavoj prostoriji. Iz pozadine dopire egzotična glazba. U sredini kupaonice velika je okrugla kada ispunjena mirisnom vodom na čijoj se površini

~ 107 ~

dižu mjehurići. Vidi kako se iz kupke diže vruća para i preplavi je neodoljiva želja da svoje umorno tijelo uroni u tu vodu. No što je s njihovim dogovorom? »Tamna komora«, prošapće. »Mislila sam da ću ići u nju?« Leonardo na trenutak djeluje zamišljeno. Nagne se prema njoj i zatakne joj kosu iza uha. »Nisam siguran bi li večeras bila sposobna za to, Valentina. Izgledaš iscrpljeno.« Ne može ne osjetiti olakšanje koje prostruji kroz nju. Osjeća se temeljito uzdrmano svojim iskustvom s vrućim voskom. U pravu je. Nije sigurna bi li večeras mogla podnijeti još koje erotsko otkrivenje. Osjeća se slabo i nestvarno. Glava joj je u magli. »Nema žurbe«, kaže on lagano se osmjehujući. »Vjeruj mi, zaista ću te odvesti u Tamnu komoru. Idući put...« Dah joj se ubrza i od same pomisli na to. Dio nje želi ga ispitati. Što će joj raditi u Tamnoj komori? No dio nje ne želi znati. Osim toga, sigurna je da joj ionako ne bi rekao. »Hoćeš li se okupati sa mnom?« odjednom ga upita, iznenađena vlastitom ponudom. Pomisli na Thea, kako voli ući u kadu dok je ona unutra i obgrliti je nogama dok joj pere grudi, trbuh, čitavo tijelo. Leonardo joj se dobrodušno nasmiješi, poput učitelja, što zapravo i jest. »Ne, Valentina«, kaže. »Mislim da moraš biti sama.« Valentina zaroni tijelo u aromatičnu vodu i širom otvorenih očiju zuri u strop turske kupelji kroz prigušeno svjetlo i vodenu paru. Vrati joj se neželjeno sjećanje, ne može ga se osloboditi. U napunjenoj je kadi u svom stanu. Theo se naginje nad nju, uzima je za ruke i podiže je. Ona izroni iz kupke i gola mu pada u naručje, dok s nje prskaju kapi vode. On dohvati ručnik i umota je u nj. Osjeća se stiješnjeno, kao u povojima, zatočena no sigurna u njegovom zagrljaju. Bilo je to prije samo šest tjedana, čak i manje, no to sjećanje kao da dolazi iz neke daleke točke u prostoru i vremenu. Bori se da zaboravi, no sjećanje je preplavljuje. Može osjetiti miris vlastitog tijela toga dana. Njegov podbačaj i njegov gubitak. »Što se dogodilo?« upita je. »Zašto je voda puna krvi? Jesi li ozlijeđena?« Ona čvrsto zatvori oči i pritisne obraz na njegova prsa, a usta joj se uobliče u krutu, ravnu crtu odbijanja komunikacije. »Pričaj sa mnom«, nagovara je. »Valentina, molim te... što se dogodilo?« Ali ne može. Previše boli. Izmigolji se iz njegova zagrljaja. Želi pobjeći od njega u spavaću sobu, zaključati vrata i čekati da ode. No čak i ako ode, Theo se uvijek vrati. »Oh, Valentina«, začuje njegov prestravljeni šapat kad je shvatio razlog krvarenja. »Zašto mi nisi rekla?« Toliko je razloga zašto. Nije željela dijete... željela ga je. Nije željela voljeti Thea. Željela je. Nije ga željela time zarobiti. Bila je to previše ponižavajuća pomisao. Željela se sama suočiti s tim. A ipak nije. Željela je da sve to nestane... a sada kad je nestalo iz nekog razloga poželjela je da nije. Ne zna što bi mu rekla. Uronjena u pročišćujuće vode turske kupelji, Valentina pogleda prema svom trbuhu. Ondje... ondje je bilo Theovo dijete... Položi ruke tik ispod pupka i nježno pritisne. Željela je da njihova beba nestane. To je željela. Osjećala je kako se meškolji i trza u njoj i uspaničila se - ne od pomisli na to da ima dijete, već zato što bi to značilo posvećenost i obvezivanje između nje i Thea. Molila je da to dijete nestane. Tražila ga je da ode, i ono je otišlo. Tiho zajauče od boli. No mora obuzdati suze. Ponovo uroni pod toplu vodu što pulsira sitnim mlazovima i okreće tijelo okolo-naokolo, uživajući u vrtlogu ugodnih čulnih podražaja. Ne bi trebala biti preosjetljiva i zdvajati nad takvim stvarima. Racionalna strana nje zna da je spontani pobačaj bio blagoslov. No nikada neće zaboraviti izraz na Theovom licu kad ju je pokušavao utješiti. Bio je to pogled pun ljubavi. Osjećao je njezinu bol. Kako ju je to užasnulo. Daleko više nego ravnodušnost, ili čak nježna zabrinutost.

~ 108 ~

Ponovo izroni iz vode i protrese glavom prskajući kapljice vode oko sebe. Prestani misliti o tome, Valentina, zapovijedi si. U tvom životnom stilu nema prostora za djecu. Pogledaj gdje si sada. U seks klubu, za boga miloga. Nisi stvorena da budeš majka.

~ 109 ~

Belle Unatoč teškim batinama, Louise se probudila rano ujutro. Sunce se tek pojavilo na obzoru, a njezina je soba bila puna zlokobnih sjena. U snu su je mučile teške slike Varšave njezine mladosti. Prizori iz one noći kada je umro otac i mučnoga nagovaranja majke da se odvoji od njega. Preklinjala ju je da pođe s njom i g. Brzezinskim u Veneciju, gdje će biti na sigurnom. Majka je bila silno prestrašena. Sjeća se njezina straha, kako je neprestano drhtala, što se još više pojačavalo kad god bi je g. Brzezinski pokušao umiriti. Louise se prisili otrgnuti od mračnih sjećanja. Ostavljala su čudan okus i osjećaj nemira, kao da sudjeluje u drami čiji joj je sadržaj potpuno nepoznat. Kada se uspjela uspraviti u krevetu, začudila se ugledavši Pinu koja je još u uniformi spavala na stolcu pokraj nje. Zašto je ta djevojka još tu? »Pina«, prošapće, ali dijete je i dalje spavalo. Louise promatra njezino usnulo lice, bez tračka straha i brige. Izgleda poput anđela. A onda joj sine. Ona jest anđeo. Djevojka kojoj je dosad jedva posvetila koju misao spavala je na stolcu uz njezino uzglavlje i čuvala je. Žena gotovo dvostruko mlađa od nje. »Pina.« Nagnula se nad nju i blago joj protresla ruku. Pina se prenula iz sna. Na trenutak je zbunjeno gledala oko sebe, a onda posramljeno shvatila gdje je. »O, gospođo, oprostite...«, mucala je dok su joj obrazi gorjeli od stida. Louise je uhvatila djevojku za ruke. »Ne moraš se ispričavati, Pina. Nema potrebe.« »Kako ste, gospodo?« upita djevojka dok joj se crvenilo polako povlači s obraza. »Boli me.« Louise duboko uzdahne, razgrne pokrivač i siđe s kreveta. Nije sigurna što je najviše boli. Rebra, noge ili glava. Osjeća duboko bolno kucanje u donjem dijelu leđa, tamo gdje ju je g. Brzezinski divljački udario. Glupan, pomisli. Ako tako silno želi dijete, zašto ranjava onu koja bi mu ga mogla dati? »Gospodo, mislim da biste se morali vratiti u krevet. Donijet ću vam još melema da vas manje boli.« Pinine oči razrogačene su od straha i zabrinutosti. »Moram ići, Pina.« Teško joj je čak i govoriti pa svaku riječ s mukom protiskuje kroz usta. Gad ju je odalamio i po bradi. Pina nijemo otvori usta, a Louise pričeka njezin prigovor. No riječi koje je izgovorila silno iznenade njezinu gospodaricu. »Sigurno ga jako volite«, prošapće. Louise se okrene prema njoj, nasloni joj se na rame i duboko udahne. »Da, draga moja. Hoćeš li mi pomoći da se odjenem?« Kad je Louise bila spremna za izlazak sunce se već bilo uzdiglo, no još je prilično rano pa se može neopaženo iskrasti iz kuće. Pina se dosjetila da bi se mogla pretvarati da je Louise pa se zavukla u njezin krevet za slučaj da g. Brzezinskom padne na pamet da obiđe svoju suprugu, što je bilo malo vjerojatno. Kad bi je tako pretukao, dan ili dva izbjegavao bi susrete s njom i modricama koje je ostavio na njezinu tijelu. Louise je sigurna da je ovaj put neće htjeti pogledati barem nekoliko dana. Bila je zadovoljna pri pomisli da njezina priprosta sluškinja čvrsto spava na njezinim svilenim plahtama, uživajući jednom u malo luksuza. Okrugli šešir navukla je duboko na čelo jer muž sinoć nije pazio pa je Louise, unatoč tome što se Pina jako potrudila sa šminkom, morala skrivati crnu masnicu na oku. Odlučila je da će čekati Santosa jedan sat, a ako se dotad ne pojavi prerušit će se u mornara i potražiti ga medu brodovima. Ako je njegova škuna isplovila... onda ne zna što će napraviti. ~ 110 ~

Sjedi u starom stolcu za ljuljanje pokraj kreveta umotana u deku i čeka. Još se trese od sinoćnjih batina i osjeća kako joj se vlaga od kiše uvukla kosti. Zatvara oči i pada u drijemež uz ritmično zapljuskivanje vode što djeluje poput uspavanke. Zamišlja Pinu kako joj pjeva; ona je jedina koja osim Santosa nešto osjeća za nju. »Belle... Belle...« Začuje njegov glas kako joj šapće. On je, ali zvuči drukčije. Šokirano. »Oh, Belle.« Otvara oči. Kapci su joj teški, a vid na trenutak zamagljen. U izmaglici sobe počinje razabirati Santosa kako čuči ispred nje. Taj izraz na njegovu licu nikad nije vidjela. Više nema ni traga vedrini. Samo užasnutost. »Draga moja djevojčice!« uzvikne. Što nije u redu, pita se. Zašto me tako gleda. A onda joj postaje jasno. Nikad je još nije vidio tako isprebijanu, pomisli, dok joj u glavi sve odzvanja. Prvi put otkako je upoznala Santosa g. Brzezinski je nasrnuo na nju takvom brutalnom silinom. Uvijek je uspijevala objasniti manje modrice. Nije željela da Santos zna za Louise. Ali kako da mu ovo objasni? Jutros nije razmišljala o tome kako bi Santos mogao reagirati kad je vidi pretučenu. Samo ga je željela vidjeti. Santos je povukao deku da je pogleda. Kad joj je dodirnuo masnicu na oku trgnula se od boli. »Tko ti je to napravio?« pitao je glasom promuklim od bijesa. Ne može mu lagati. »A što misliš?« Riječi iz nje izlaze polako, zapinjući u bolnim ustima. Kad je shvatio lice mu se smračilo od gnjeva. »Pokaži«, zapovjedi joj. »Ne«, govori mu slabašnim glasom, »ne želim.« »Pokaži što ti je napravio zbog mene.« Glas mu je grub. Gotovo je plaši. Ustaje polako sa stolca, otkopčava haljinu i pušta je da padne na tlo. Sve je boli pa s mukom skida potkošulju. »Ne mogu...«, jeca. On se naginje nad nju i podiže joj potkošulju preko glave. Stoji pred njim poput kosa slomljenih krila. Gleda ga ravno u lice i vidi tjeskobu u njegovim očima. On padne na koljena pred njom i zarine glavu u njezin trbuh. »Oprosti mi«, mrmlja slomljen od boli. »Nisi ti kriv«, šapće prolazeći prstima kroz njegove meke kovrče. On se odmiče i gleda je. Oči mu sijevaju. »Ubit ću ga«, prosikće. Obuzima je strah. Ne sumnja u to da će Santos održati riječ, ali ne može mu dopustiti da se približi g. Brzezinskom. Ne može dopustiti da joj ljubavnik strada ili da bude uhićen zbog ubojstva... i pogubljen. Od te joj je pomisli mučno. G. Brzezinski je uništio njezin život. Ne može mu dopustiti da uništi Santosa. »Ne«, moli ga milujući mu kosu. »Nemoj, ljubavi, molim te, nemoj...« »To ti ne mogu obećati«, kaže oporo a potom ustane i zagrli je. »On je čudovište koje tuče ženu. Kako možeš očekivati da neću htjeti ispraviti tu nepravdu?« »Nemoj, nemoj.« Louise osjeća kako je obuzima histerija. Ne može dovesti Santosa u opasnost... A i što će biti s njezinom majkom? Ako Santos ne ubije g. Brzezinskog nego ga samo osakati, ona točno zna kako će je njezin muž natjerati da plati. Pobrinut će se da njezina majka nikad ne napusti Povegliu. Dopustit će onom okrutnom doktoru da joj napravi lobotomiju. Već joj je time prijetio. Jer g. Brzezinski je dao zatvoriti njezinu majku u umobolnicu. On raspolaže njezinom sudbinom. Strah u njoj sve više raste. Tek sada kad se našla u ljubavnikovu naručju počinje osjećati šok zbog jučerašnjih batina. Sinoć je pomislila da će je g. Brzezinski ubiti. Mislila je da više nikad neće vidjeti Santosa. Počela se nekontrolirano tresti dok su joj suze niz obraze tekle u usta.

~ 111 ~

»Molim te, Santos«, jecala je. »Molim te, ne približavaj mu se.« »Ludwika«, obratio joj se nježno na poljskom, »neću mu dopustiti da te ikada više takne.« Santos ju je uvijek zvao Belle. Kada ga je čula da je zove imenom koje su joj nadjenuli roditelji, kada je čula poljske riječi iz njegovih usta, kao da ju je ponio val i odnio daleko od stvarnosti u domovinu njezina srca. Odbacila je masku i pokazala mu tko je ona doista. Pala je Santosu u naručje i zaplakala iz dubine utrobe, izvlačeći svu bol koja se nakupljala sve ove godine. Otac joj je umro. Majka poludjela. Vjenčanje bez ljubavi bilo je poput sprovoda. Samoća u braku. Muž se pretvorio u čudovište. Santos ju je držao u zagrljaju, gladio po kosi i pustio da mu košulju natopi suzama. »Ludwika, lijepa moja Ludwika...« Ponavljao je to bez prestanka, a onda su njezine suze pomalo presušile. Santos ju je podignuo na ruke, odnio je do kreveta i polegnuo. Rukama joj ravna crnu kosu, a ona osjeća utjehu njegova dodira. Potom legne na krevet pokraj nje, skida vlažnu košulju i nježno miluje njezino golo pretučeno tijelo. Nikad ga nije vidjela tako ozbiljnog i tako zamišljenog. Počinje ljubiti svaku modricu koju je muž ostavio na njezinu tijelu. Ljubi modricu na njezinu oku i bolnu bradu. Modrice na njezinim grudima i dojkama, oteklinu na zapešću koje je g. Brzezinski iskrenuo. Okreće je i ljubi duž kralježnice, sva mjesta koja je njezin muž brutalno izudarao. Opet je okreće na leda i ljubi joj otečene noge. Zatim se podigne i ljubi joj trbuh gdje je bol najdublja. Premda ne progovara ni riječ, Louise osjeća njegovu ljubav na svojoj koži. To je najljekovitiji melem na svijetu. Sa svakim poljupcem njezina duševna bol popušta, a srce joj se širi. »Vodi ljubav sa mnom«, šapće ona zagledana u njegove oči sjajne poput dragulja. On se mršti. »Jesi li sigurna, moja crna ptičice. Ne želim te ozlijediti.« Odmahuje bolnom glavom. »Ti me nikad ne bi mogao ozlijediti, Santos«, govori mu. On se nadvija nad nju i zabrinuto joj proučava lice. »Ovo ti se dogodilo zbog mene. Nisam toga vrijedan«, govori milujući je nježno po obrazu. »Ne mogu ostati s tobom zauvijek, Ludwika. Ne mogu ženi poput tebe dati ono što joj je potrebno.« »Možeš«, odgovara ona promuklim glasom. U njezinim očima vidi povjerenje koje napokon otključava njegovo srce. Vidi da bi umrla za njega i osjeti prema njoj strahopoštovanje. Želi obožavati ovu ženu koja je sve riskirala zbog njega. Saginje se i nježno je ljubi u usta. Louisin stisak popušta i ona zatvara bolne oči. Osjeća kako joj rukama prelazi niz tijelo i prekriva joj spolovilo dlanom. »O, Santos, molim te, izliječi me«, šapće. »Vodi ljubav sa mnom.« Odgovara joj poljupcem i nježno joj razmičući noge, gura prste u nju i miluje je. Ona se rastapa, sva njezina bol pretvara se u strast. Sirove emocije kuljaju joj kroz tijelo, svaki put kad je dodirne vrškom prsta osjećaj postaje sve snažniji. Doziva ga. Santos. A on joj odgovara nježno prodirući duboko u nju. Otvara oči drhteći od želje i ljubavi i ponire pogledom u ljubavnikovo lice. On je gleda kao što je još nikad nije gledao. Kao da je njezina ranjivost i njega učinila ranjivim, jer njegove su oči zamagljene od suza dok klizi sve dublje u nju. Riječi više nisu potrebne. Sklad među njima je potpun. On osjeća njezinu bol, a ona njegovu strast. Zajedno dosežu vrhunac u savršenom jedinstvu, a ljubav medu njima prelijeva se poput bujice emocija koja ih preplavljuje.

~ 112 ~

Valentina Valentina uđe u radnu sobu i uključi svjetlosnu kutiju. Mlaz bijele svjetlosti brižne u zrak zapljuskujući zidove i strop sobe, no ostavljajući kuteve i ulaz u njezinu tamnu komoru zastrt sjenama. Želi znati što je na ovom negativu, no ne da joj se ulaziti u tamnu komoru kako bi ga uvećala pa će se poslužiti svojom svjetlosnom kutijom i specijalnom lupom za povećavanje. Izvadi negativ iz plastičnog pokrova i postavi ga na svjetlosnu kutiju a potom dohvati lupu i položivši je nad sliku približi oko negativu. Od prizora koji je ugledala na časak joj zastane dah. Ovo nije blago erotično kao ostale fotografije, ovo je punokrvna, neobuzdana erotika. Slike iz dvadesetih poput ove mora da su prava rijetkost, pomisli. Mora da vrijede čitavo bogatstvo. Je li ih joj zato Theo dao? Zuri u negativ i njegovi obrisi prodiru u njezinu podsvijest. Jako nalikuje na prizor iz jednog od njezinih snova. Ova je slika drukčija od ostalih. Pretpostavlja da je model isti, ali umjesto krupnog plana može vidjeti čitavo tijelo. Čini se da je snimljeno vani. Žena leži potrbuške na blještavom bijelom kamenu ili mramoru, obasjana žarkom sunčevom svjetlosti. Prizor bliješti gotovo kao njezina svjetlosna kutija. Ta zasljepljujući blistava pozadina u kontrastu je sa golim tijelom modela. Noge su joj razdvojene, koljena savijena. Nosi crne čizme na vezanje. Torzo joj je okrenut u stranu, a glava prekrivena bijelom venecijanskom maskom skriva joj crte lica, osim rastvorenih usana. Ima tamni bob nalik na kacigu, frizuru koja je zaštitni znak dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Svi ti elementi prikaza fotomodela - njezine razdvojene noge, njezina izvijena leda i zabačena glava - sve je usmjereno prema jednoj, središnjoj točki slike. Desna ruka izvijena je prema nazad, prema stražnjici. Stavila je dlan raširenih prstiju medu polutke svoje stražnjice lagano ih rastavivši, a srednji prst gurnula je u najintimniji dio svoga tijela. Nudi se promatraču. Pogledaj me kako ti se otvaram i čekam da te osjetim u sebi. Zasljepljujuće bijelo svjetlo u pozadini njezinog tijela izjelo je obrise područja medu njezinim nogama, tako da je ono obrubljeno bjelinom. To Valentinu podsjeti na aureolu; slici daje gotovo spiritualnu kvalitetu, u nesuglasju sa sadržajem prizora koji je izrazito erotičan. Valentina se ugrize za usnicu. Slika joj se strašno sviđa. Lijepa je, elegantna i seksi. Predstavlja sve ono što ona sama želi utkati u svoju erotsku fotografiju. Zamišlja kako bi bilo da je uveća do doista impozantne veličine, da je uokviri i stavi na zid njihove spavaće sobe. Što bi Theo mislio o tome? Iznenada je iz sanjarenja trgne glasan tresak. Otvori vrata svog studija i sluša. Buka dopire iz kuhinje. Potrči niz hodnik i uletjevši kroz vrata ugleda kosa kako mahnito leprša po prostoriji. Kako je ušao unutra? Prozor je zatvoren. Na trenutak stane kao ukopana i promatra malog kosa kako mahnito traži izlaz. Zaleti se prema umivaoniku zahvativši krilima ocjeđivač za suđe pa ponovo uzleti, preletjevši tik iznad njezine glave. Osjeća paniku jadne ptičice. Ne može podnijeti da je gleda zatočenu u zamci i prestravljenu. Potrči prema prozoru i otvori ga nadajući se da će ptica odletjeti, no čini se kao da je zaposjednuta, nesposobna da nade izlaz. Nastavi letjeti po prostoriji, zalijećući se u tave što vise s drvenog stalka i staklenke sa začinima na prozorskoj dasci. Hajde, mali kosu, odleti van! Ptičica naposljetku sleti na vrh hladnjaka, žmirkajući prema Valentini svojim sićušnim očima crnim poput gagata. Ona čeka pokraj prozora i domahuje ptici pokazujući joj izlaz. Nije sigurna je li je ptičica opazila, ali najednom uzleti i projurivši preko prostorije izleti kroz prozor. Na kraju se sve odigralo tako lako i jednostavno, bez potrebe za strahom. Valentina brzo zatvori prozor. Sjedne na stolac i grizući usnicu razmišlja o ptici. Je li kos u kuhinji dobar ili loš znak?

~ 113 ~

Ispruži ruke na drveni stol i duboko uzdahne. Prošla noć. Teško joj je povjerovati da se to odista dogodilo. Ali jest. Stavi ruke na stražnjicu. Malko je osjetljiva, ali ne boli. Ustane i ode u spavaću sobu; stoji leđima okrenuta ogledalu izvijajući se da bi vidjela svoju stražnjicu. Začudo, nema ni traga opekotinama ili crvenilu nakon sinoćnjeg iskustva s Leonardom. Danas se osjeća drukčije. Sva ova erotska istraživanja ostavljaju na njoj dubok trag. Uviđa da seks nikad ne može biti samo usputan i neobavezan, čak i onda kad je izraz strasti slobodnog duha. Mislila je da može ostati promatrač, kao pravi fotograf, ali nešto u njoj ne može odoljeti a da ne sudjeluje. Sjeti se Theovih mailova. Zabavi se. Kao da je ohrabruje. Bio je tamo one večeri, u Leonardovom klubu, s njom, Leonardom i Celijom. Dio je svega toga. Mislila je da će je noćašnje iskustvo s Leonardom bezbolno osloboditi od Thea, da će ga lakše pustiti da ode, ali umjesto toga sada ga želi još više. Ne može shvatiti logiku te žudnje. Ali tu je, animalna i žestoka, zagrijava joj krv do uzavrelosti. I zašto je, o zašto, ponovo nestao? Jedan tren bio je tamo, u sljedećem je nestao. Nije joj uputio niti jednu riječ. Nastoji li nešto dokazati? Sve je to zapetljano i zbunjujuće, pomisli. Baš kao i Theo. Prvi joj put padne na pamet da bi mogla pokušati biti njegova djevojka, kao što je to od nje tražio. Možda bi trebala riskirati i vjerovati mu. Kad bi se barem vratio. Već ga je dosta čekala. U redu, pomisli posežući za mobitelom. Pobijedio si, Theo. No mobitel zvoni i zvoni. Više se ne aktivira ni sekretarica za primanje glasovnih poruka. Dok ga frustrirano baca na krevet, začuje zvono na vratima. Potrči u hodnik i podigne slušalicu interfona. »Paket za gospođicu Rosselli.« Mattia joj je poslao majčine slike. No paket je prevelik da bi u njemu bile samo fotografije. Razdere omot i unutra ugleda dva zavežljaja. U jednom je stara mapa od kartona ukrašena venecijanskim krilatim lavom. Otvori je i na pod sklizne svežanj fotografija. Neke od njih snimljene su nedavno i prikazuju Valentinu u razdoblju njezina odrastanja. Ozbiljna, punašna djevojčica gustih obrva, s crnom bob frizurom. Ne može podnijeti pogled na one iz puberteta, kad je bila toliko mršava da je to izazivalo sažaljenje. Kako je njezina majka mogla dopustiti da tako smršavi? Tu je i svežanj jako starih fotografija. Ne onih s njezinom majkom, već s bakom Marijom kad je bila malena djevojčica. Marija je bila veselo dijete i majka ju je očito obožavala. Fotografija za fotografijom na kojima Valentinina prabaka drži kćer za ruku ispred veličanstvenih venecijanskih palača, ili u gondoli na pozadini maglovitog crno-bijelog krajolika jadranske lagune što postupno blijedi u prazno nebo. Nema fotografija oca njezine bake, niti braće ili sestara. Valentina se maglovito prisjeća da su joj rekli kako je otac njezine bake umro kad je ona bila još beba, i da je bila jedinica. Dvije fotografije Valentinu posebno zaintrigiraju. Jedna prikazuje njezinu prabaku odjevenu u mornarsko odijelo: izgleda posve moderno u svojim širokim bijelim hlačama, admiralskom kaputiću i mornarskoj kapi. Izraz lica joj je strog, bez traga smiješka. Najupečatljivija od svega je njezina frizura. Glatki crni bob nalik na kacigu, kao i u Louise Brooks, zapravo vrlo sličan frizuri modela s erotskog negativa koji je baš maloprije opčinjeno proučavala. I vrlo sličan Valentininoj frizuri, iako je njezin bob malko duži i mekši. Valentina se iznenadi kad na posljednjoj fotografiji ugleda sebe kad je bila beba u krilu svoje prabake. Iako je na toj slici očito vrlo stara, prepoznaje je po prodornom pogledu, i naravno, po bob frizuri, sada bijeloj kao snijeg. Valentina prstima nježno pomiluje sliku svoje prabake. Poželi da ju je poznavala kad je bila mlada i živjela u Veneciji. Ima osjećaj da bi se mogle razumjeti puno bolje nego ona i njezina majka. Valentina potom odmota drugi zavežljaj koji joj je poslao Mattia. Ovaj je mnogo veći i na njezino oduševljenje pun je vintage odjeće. Izvlači van komad za komadom. Neki od njih izgledaju vrlo skupocjeno. Pripadaju li njezinoj majci? Po stilu pretpostavlja da bi to mogla biti prabakina odjeća. Ustrepti od uzbuđenja. Svaki je komad na svoj način upravo savršen. Pronjuška okolo u potrazi za porukom od brata, ili ceduljom s objašnjenjem, ali ne pronađe ništa. Pomisli na svog prijatelja Marca i na njegovu opsjednutost svime što je vintage. Poludjet će od sreće kad vidi ovo skriveno blago. Tu je uniforma za služavke s vrlo kratkom suknjom, božanstveni egipatski kostim, savršeno skrojeno odijelo s tankim prugama, premaleno da bi bilo namijenjeno muškarcu, borsaline, zvonoliki ženski

~ 114 ~

šešir, kratka crna baletna haljinica, različite vrste starinskih korzeta, podvezica i perja. Izvuče par crnih svilenih kratkih hlačica, bijelu svilenu bluzu bez rukava i crni svileni šal svezan u labavu mašnu. Tu je i dugačka niska bisera. Valentina ne može povjerovati da ih majka nije zadržala za sebe. Sigurno dosta vrijede. Ali pravi ushit uslijedi kad otkrije mornarsko odijelo s fotografije koju je upravo vidjela, zajedno s mornarskom kapom. To je dokaz da su ovo kostimi koje je nosila njezina prabaka u vrijeme kad je živjela u Veneciji. Valentina isprobava kostime. Svaki joj stoji savršeno, kao da su skrojeni za nju. Neke od ovih odjevnih predmeta mogla bi nositi i vani. Sjeti se da je danas utorak i da je večeras Marcov tulum. Mogla bi odjenuti jednu od ovih kombinacija. Što ekstravagantnije, to bolje. To će se njezinom prijatelju sigurno svidjeti. Dakle, večeras neće ići u Tamnu komoru. Srce joj poskoči. Osjeća li razočaranje ili olakšanje? Nije posve sigurna. Valentina otvori francuske prozore i zakorači na svoj maleni balkon u kućnoj haljini prebačenoj preko jednog od prabakinih korzeta. Sada kad su kiše prestale vrijeme je za listopad prilično toplo. Možda bi se na tulumu mogla pojaviti oskudnije odjevena. Pogledom premjerava ulicu. Uoči jedan od onih sićušnih Smartova parkiran preko puta njezine zgrade. Čovjek što sjedi u njemu vrlo je visok, pa mu je glava gotovo prignječena pod njegovim krovom. To zaista nije auto za muškarca takve građe, pomisli. Zapita se koga čeka. Koja od njezinih susjeda odlazi na spoj s čovjekom u Smartu? Teško da može biti romantično sjediti u autu iza dečka, kao da si u kokpitu aviona. No moglo bi biti pomalo seksi - ispružiti ruke do prednjeg sjedala i milovati ga dok vozi. Mogao bi te osjetiti, ali ne i vidjeti. Baš u trenutku dok razmišlja o tome, muškarac pogleda gore prema njoj i na njezino iznenađenje podigne s krila fotoaparat i usmjeri ga prema njoj. Je li je upravo snimio? Valentina se naglo povuče u sobu i zatvori francuske prozore. Bijesna je. Otkud tom strancu pravo da je fotografira! Odjednom shvati da je to muškarac kojeg je prošlog tjedna vidjela u vrtu. Navuče traperice i majicu, ne razmišljajući u žurbi o grudnjaku i gaćicama. Nema strpljenja čekati dizalo. Bosonoga pojuri niz stepenice i u tri skoka nade se u prizemlju. Izjuri iz zgrade poput strijele, ali Smart i njegov vlasnik više nisu ondje. Pomisli da nazove policiju, ali što bi im rekla? Da joj se čini da ju je nepoznati muškarac u automobilu marke Smart fotografirao? Zvuči glupo, a i zbilja ne želi privlačiti pažnju na sebe nakon što ju je inspektor Garelli ispitivao o Theu i slikama. Vrati se u stan i počne se oblačiti za Marcov tulum. Odlučila je da će ići biciklom, a budući da je dovoljno toplo odjenut će crne svilene kratke hlačice i bijelu bluzu bez rukava s mašnom labavo svezanom oko vrata. Kad se pogledala u zrcalo, padne joj je na pamet da jako sliči na Louise Brooks u njezinom čuvenom mornarskom odijelu. Otvori laptop i potraži njezinu sliku. Evo je. Valentina večeras izgleda baš kao ona. Louise Brooks je bila buntovnica i njezin ju je nezavistan duh stajao holivudske karijere. Valentina joj se divi. Dvadesetih i tridesetih godina bila je zagovornica seksualnog oslobođenja žena. Pa ipak, gotovo devedeset godina kasnije žene se i dalje suočavaju s više-manje istim predrasudama. Valentina se zapita je li to razlog da je njezina majka tako tvrda i bešćutna. Njezina veza s Valentininim ocem, koja je započela u šezdesetima, trebala je biti idealna savršena ravnoteža između slobode i uzajamnog posjedovanja. No nešto je pošlo po zlu. Je li njezin otac počeo osuđivati njezinu majku? Možda nije bio onako liberalan kakvim se predstavljao? Nema pojma. To je jedna od onih tema o kojima majka odbija raspravljati. To Valentinu izluđuje. Iako je ostavio njezinu majku, taj čovjek je ipak njezin otac. Napustio je i nju i Mattiju. Ne bi li barem trebali znati je li živ ili mrtav? Ali Mattia tvrdi da ga nije briga, a nju uvijek nešto spriječi u tome da sama krene u potragu za njim. Vjerojatno strah da će biti povrijeđena. Kad je stigla Marcov je tulum već bio u punom zamahu. »Valentina!« poviče Marco kad je ugleda; oči mu se krijese od previše vina. »Izgledaš fenomenalno. Gdje si nabavila taj outfit? Izgleda tako vintage.« »I jest vintage«, kaže mu Valentina, dok on provlači svoju ruku kroz njezinu i odvodi je u dnevnu sobu. »Danas sam dobila paket sa starom odjećom koja je pripadala mojoj prabaki.«

~ 115 ~

»Dio mio!« Marco izgleda kao da će se onesvijestiti od uzbuđenja. »Kad mogu navratiti?« Valentina balansira s čašom crnog vina u jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Ne puši često, ali ponekad si priušti cigaretu uz piće. Razočara se kad shvati da je Marco pozvao i neke ljude iz ekipe koja se drogira. Nikad nije razumjela privlačnost koju većina njezinih vršnjaka osjeća prema marihuani. Mnogi od njih uzgajaju vlastitu, i tom uzgoju pristupaju kao kakvoj umjetnosti. Pušenje marice nije nešto što bi osuđivala, ali osjeća da joj ne treba kako bi izašla iz okova vlastita tijela, ako je to ono što je njima primarni cilj. Droge je općenito ne zanimaju, jer su njezini snovi dovoljno psihodelični. Ne osuđuje one koji je konzumiraju, ali ako svi puše drogu Valentini zabava brzo postane dosadna, jer je konverzacija definitivno ograničena. Prokrči si put među lijeno izvaljene pušače. Neki od njih joj nude da povuče dim, no ona ljubazno odmahne glavom i produži prema Marcovoj terasi. Kamo je nestao? Želi mu pričati o kostimima svoje prabake. Možda bi sutra mogao doći k njoj pa bi zajedno mogli isprobavati odjeću? Možda bi s njim mogla razgovarati o Theu. Velika je vjerojatnost da bi od svih njezinih prijatelja upravo on mogao najbolje razumjeti kako se osjeća. Mogla bi mu čak spomenuti i Tamnu komoru. Zapita se zna li on što je to. Povuče u stranu klizna vrata što vode u Marcov maleni stražnji vrt. Dobar je osjećaj udahnuti malo kisika nakon zagušljivosti zadimljenog prostora stana. Izađe u vrt da dovrši cigaretu, pažljivo odloživši čašu vina na vrh prazne posude za biljke. »Imate li vatre?« Kakav otrcani ulet, pomisli Valentina i okrene se. Muškarac pred njom kao da joj je odnekud poznat. Očito ga je vidjela na nekom od Marcovih tuluma. »Naravno.« Valentina izvadi upaljač iz džepa svojih hlačica i nagne se prema njemu da mu pripali cigaretu. Neznanac savijenim dlanom obujmi njezinu ruku, iako nema ni daška povjetarca. Neko ga vrijeme gleda u oči prije nego što se povuče. Primijeti da su mu trepavice prilično dugačke, poput ženskih, no ostatak njegova lica uglatih linija muževan je i markantan. Vrlo je visok i atletski građen. Po načinu na koji je gleda zaključuje da nije gej. »Sviđa mi se vaš outfit«, kaže muškarac premjerivši je od glave do pete. Valentina instinktivno povuče prema dolje oskudne crne hlačice čiji su se rubovi povukli visoko uz njene butine. Možda doista izgleda provokativno, ali ipak je riječ o jednom od Marcovih tuluma. Ljudi se pojave u otkvačenoj odjeći, no ovaj muškarac izgleda prilično obično u svojoj plavo-bijeloj košulji i plavim trapericama. »I, odakle poznajete Marca?« upita ga ignorirajući njegov komentar. »Oh, ma znate, odasvud pomalo«, kaže on neodređeno, otpuhujući dim cigarete. »Radite li u modnoj industriji?« upita ga. »Izgledam li kao da radim u modnom svijetu?« kratko se nasmije. »Ne.« Valentina odbaci čik popušene cigarete, iznenada razdražena. Uzme svoju čašu vina i krene prema vratima, no muškarac joj zapriječi put. »Ispričajte me«, kaže ona dok se pokušava progurati pored njega. Nije se uspio pomaknuti dovoljno brzo da joj se skloni s puta i Valentina ga nehotice gurne i pritom prolije svoje crno vino srećom ne na svilenu bluzu njezine prabake, već po njegovoj košulji. Valentini je malko neugodno. »Žao mi je, ali niste mi se maknuli s puta.« »Nisam znao da vam se toliko žuri pobjeći od mene.« »Ne bježim... Samo mi je hladno... Čujte, kako bi bilo da je skinete? Mogu donijeti malo soli iz kuhinje da probamo odstraniti mrlju.« Muškarac joj se nasmiješi, no to nije posve prijateljski osmijeh. »Naravno«, kaže i otkopčavši košulju svuče je i pruži Valentini. Koža mu je vrlo blijeda, gotovo kao njezina. Potpuno je bez dlaka, no prsa su mu široka i muževna. »Zašto je ne namočite u kadi?« kaže on stisnutih očiju.

~ 116 ~

Iznenada joj se u glavi stvori slika nje u kadi, uronjene u vruću vodu, a ovaj je čovjek gleda tako golu. »U redu«, kaže ona i ponovo pokuša proći pored njega. »Možete li mi prvo odgovoriti na pitanje?« upita je uhvativši je za nadlakticu. Ona mu odgurne ruku. »Na kakvo pitanje?« kaže iziritirano, iako joj instinkt nalaže da ga pošalje dovraga. »Kakav to dečko ode na put i ostavi svoju djevojku samu bez ikakvog objašnjenja?« Ona se skameni. Tko je on? Ima li kakve veze s Garellijem? »To se vas ne tiče.« On zakorači prema njoj. Tako je blizu da kroz svilenu bluzu osjeća golu kožu njegovih prsa na svojim grudima. »Itekako me se tiče, Valentina.« Kako zna njezino ime? Kako zna da ona nema pojma gdje je Theo? Osjeti hladne trnce straha kako joj silaze niz kičmu. Tako joj je blizu da ga može nanjušiti, osjetiti opori vonj muške seksualnosti. Ovaj je muškarac pomalo napaljuje, usprkos njegovoj sirovoj neotesanosti i njezinu strahu. Nagne se prema njoj tako da im se usne gotovo dotiču. »Napustio vas je i prepustio meni, Valentina. Ne mogu a da se ne upitam zašto.« »Tko ste vi?« prošapće osjećajući kako joj njegove dugačke trepavice dodiruju obraz poput leptirova krila. »Ja sam stvaran, Valentina, to je sve što trebaš znati.« Stavi joj ruke oko struka i privuče je k sebi s takvom snagom da ona posrne i gotovo padne. Poljubi je silovito i zagrize joj donju usnicu, i ona u ustima osjeti okus krvi. Potrebna joj je nadljudska snaga da se izvuče iz njegova stiska. Odvali mu žestoku pljusku, no on joj se samo isceri, ni ne trepnuvši. Bez riječi, i prije nego što bi je mogao ponovno dotaknuti, Valentina pojuri u Marcov stan pokraj letargičnih pušača trave, i uz stepenice, u njegovu kupaonicu. Zaključa vrata i nasloni se na njih teško dišući. Kad se malo smirila krene prema ogledalu i pogledavši se ugleda krv na donjoj usni i zacrvenjele obraze. Ne sliči na sebe ovako uneređena. Tek tada shvati da još uvijek drži njegovu umrljanu košulju. Podigne je i pomiriši. Vonj je tako snažan da joj pozli. Baci je na drugi kraj kupaonice i odvrnuvši hladnu vodu u umivaoniku poprska lice kao da se želi otrijezniti. Ali nije popila previše vina. Želi ostati skrivena u kupaonici čitavu noć, ali prisiljena je izaći jer napušeni Marcov prijatelj lupa na vrata preklinjući je da ga pusti unutra. Oprezno side niz stepenice i pretraži pogledom dnevnu sobu. Stiglo je još ljudi i neki plešu u parovima na Fatsa Wallera koji svira na stereu. Ugleda Marca kako pleše s prekrasnim mladićem u kojeg je odavno zaljubljen, i mada umire od želje da ga pita tko je neznanac kojeg je srela u vrtu, zna da ne bi bilo fer da ga u ovom trenutku ometa. Nastavlja potragu za neznancem odlučna da mu baci prljavu košulju u lice i zatraži objašnjenje za njegovo ponašanje. No nigdje ga ne vidi. Nije na terasi, a niti u kuhinji, gdje Antonella i Gaby tamane čips iz zdjele. »Jeste li vidjele visokog plavokosog muškarca bez košulje?« upita ih Valentina. Gaby zuri u nju velikim crnim očima. Valentini je jasno da je napušena, što znači i da je nijema, za razliku od Antonelle na koju trava ima suprotan učinak. »Oprosti, jesi li rekla muškarac bez košulje? Što si učinila s njegovom košuljom, Valentina?« nasmije se Antonella. »Zločesta si ti djevojka, napastuješ nekakvog neznanca dok je tvoj muškarac izvan grada.« »Jesi li ga vidjela?« »Ne, da barem jesam. Sigurno bih ga malko oprobala«, kaže gurajući u usta šaku punu čipsa. Valentina si natoči još jednu čašu vina. Od njih dvije neće ništa saznati; obje su razvaljene. Strusi svoje vino u jednom potezu i odluči otići doma. Više nije raspoložena za tulumarenje. Valentina se vozi biciklom kroz subotnju noćnu vrevu Milana. Grad pršti od energije, muzika trešti iz klubova, studenti su preplavili ulice u kvartu Bocconi. Svako toliko začuje prodorno

~ 117 ~

zavijanje policijskih sirena. Na putu prema kući probija se kroz prometnu gužvu, no ipak uspijeva opaziti smiješan mali Smart kako je prati i u tom trenutku postaje joj jasno: muškarac s Marcovog tuluma je čovjek za volanom Smarta. Ali tko je on? I što želi od nje?

~ 118 ~

Belle Santos joj je donio dar. To nije prsten niti bilo kakav drugi nakit. Ni odjeća a niti cvijeće. Niti egzotičan predmet s nekoga od njegovih putovanja. Donio joj je malu crnu kutiju s poklopcem. »Otvori«, kaže joj. Ona podigne poklopac i ugodno se iznenadi. Iskače mekan crni mijeh s dvije tanke leće na kraju, jednom velikom i drugom malom. Ispod veće leće stoji natpis Kodak. »Fotoaparat!« ushićeno poviče. Iako toga do ovog časa nije bila svjesna, to je dar koji je doista željela. »Tako je lijep«, kaže prelazeći prstima preko art deco opruga. Pruža ga Santosu kao da je najdragocjeniji dragulj koji je ikad vidjela. »Pokaži mi kako radi«, zahtijeva. Najprije snimaju Veneciju. Uzimaju fotoaparat i mali svjetlomjer u Santosov čamčić. Belle slijedi njegove upute dok Santos vesla po kanalima u gradu. Snima gondole i prugaste motke za koje ih privezuju. Snima stare crkve i palače koje propadaju. Sljedećeg dana nosi film u apoteku drhteći od uzbuđenja, no na njezino veliko razočaranje prvi niz fotografija je loš.Ali postupno se počinje snalaziti. Santos joj govori da ima talenta. Katkada joj ne treba svjetlomjer. Instinkt joj govori koliko dugo mora držati prst na okidaču. Za Belle su te fotografije više od uspomene na Veneciju, ili uspomene na ograničeno vrijeme koje provodi sa Santosom. One predstavljaju njega. Kako joj Santos nije dopustio da snimi njegovo lice, svaki dio Venecije predstavlja dio Santosa. Zvonik je njegov ponos i snaga, konji na pročelju Bazilike predstavljaju njegovu divljinu, nebo koje se zrcali u kanalu mir utočišta koje joj pruža, golubovi koji polijeću s Trga svetoga Marka njegov duh. Belle to još ne zna, ali Santos je s njom ostao duže nego s bilo kojom ženom. Sreća je bar jednom na njihovoj strani. Dan nakon grubog nasrtaja na ženu, g. Brzezinski je otišao na poslovni put ne rekavši nikome kad će se vratiti. Nema pojma gdje je i nije ju briga. Njegova odsutnost daje njoj i Santosu dragocjeno vrijeme, pa njezin ljubavnik može ostati s njom dok joj modrice ne izblijede i nestanu. Ostaje s njom jer unatoč iskustvu i mnogim ljubavnicama koje je imao, ništa ga nije toliko ispunilo kao vođenje ljubavi s Belle. A on je najviše voli kad se zabavlja s fotoaparatom, kada mu izmiče potpuno se unoseći u snimanje. To mu pokazuje koliko će mu nedostajati kad ode. Svanulo je vedro venecijansko jutro. Nebo je boje anđeoskih očiju i zrcali se u vodi ispred Bellina stana. Širom su otvorili kapke i francuski prozor pa se sunce razlilo njezinom spavaćom sobom, kupajući ih svojim sjajem dok vode ljubav. Belle osjeća toplinu sunca dok sjedi na Santosu a on joj miluje leđa. Provlači prste kroz njezinu svilenu kosu i privlači je bliže dok im se usnice ne spoje. Belle zatvara oči i osjeća ga duboko u sebi, kako dodiruje njezinu najosjetljiviju i najsretniju točku. Toliko ga voli da bi mu dopustila da joj iskopa srce žlicom. Dok god je on uz nju, otrpjet će nasilje svojega muža. Pokušava odagnati pomisao na to da će se muž jednoga dana vratiti. I da će Santos uskoro otići. Može li ga nagovoriti da ostane? Unatoč dubokoj ljubavi koju za njega osjeća, Santos ne bi bio Santos kad bi se smirio. To bi promijenilo njihovu ljubav. Ona pretpostavlja da im je sudbina da ostanu ljubavnici koji se povremeno susreću, i da će sve agonije s kojima će se suočiti kada on ode biti vrijedne ovih rijetkih trenutaka ekstaze. Dok počiva na njegovoj ruci i promatra zastore kako se poigravaju na povjetarcu, začuje pjev kosa. Poželi ga je vidjeti pa ustane iz kreveta i stane kraj prozora, dok se lagani zastor od muslina obavija oko njezina tijela. Osjetila je Santosov pogled, ali nije se pokrila. »Ostani mirna«, zapovjedi. Začuje škljocaj i okrenuvši se ugleda Santosa kako sjedi na krevetu s fotoaparatom u ruci. »Mislim da nema dovoljno svjetla da bi ispala dobra«, kaže mu.

~ 119 ~

»Ali rado bih te slikao. Da imam slike sa sobom kada odem.« Kada odem. Osjeti kako joj se strah od njegova odlaska bolno zariva u srce. »Kakve slike?« pita. Spustio je fotoaparat u golo krilo. »Posebne. Tako da mogu gledati tvoju ljepotu i zamišljati da si sa mnom.« Da te podsjete da se jednoga dana vratiš. Pitala se je li Santos slikao sve svoje ljubavnice. Nekako zna da nije. On je čovjek trenutka, koji kreće u novu budućnost ne osvrćući se na prošlost. Može li ga Belle navesti da joj se vrati? Može li mu govoriti svojim tijelom, navesti ga da shvati da ono nije tek obična ljuska nego izraz njezine ljubavi? »Draga moja Belle, bi li mi pozirala?« Nasmiješi mu se drskim, vragolastim osmijehom. Zna da je želi slikati golu. »Morat ćemo snimati vani«, govori mu. »Treba nam više svjetla. Gdje bi ti da ti poziram? Nasred Trga svetog Marka, bez ijedne krpice?« On se nasmije i priđe joj, odmičući lepršavi zastor od njezina tijela. Prijeđe vrškom prsta od vrha njezine glave pa sve do pupka. »Može na krovu?« »Nije li to malo opasno?« »Nije, za iskusnog lopova poput mene i njegovu spretnu partnericu. Osim toga, mislim da zgrada pokraj tvoje ima krovnu terasu.« Belle nije trebalo dugo nagovarati. Omotavši svileni kućni ogrtač oko sebe, dopustila je da je Santos odvuče na krov zgrade. Neko su vrijeme sjedili na crjepovima od terakote i promatrali nebo nad Venecijom. »Katkada imam dojam da mi je ovaj grad otac«, šapne. »Kako to misliš?« upita Santos i zatakne joj pramen kose iza uha. »Pokazuje hrabrost u nevolji. Štiti svoje stanovnike, unatoč činjenici da leži na štapovima zabijenim u pijesak na dnu lagune.« »A Varšava?« Odmahnula je glavom. »Nikad se nisam osjećala sigurnom u Varšavi, ne ovako kao u Veneciji.« Iznenađeno ju je pogledao. »Ali tvoj muž... kako se možeš osjećati sigurnom uz njega?« »Santos, molim te, ne spominji mi ga.« Primio ju je za bradu i okrenuo joj glavu. Prisilio ju je da ga pogleda, a ona je primijetila kako su mu se oči zamračile poput noćnoga neba unatoč danjem svjetlu. Na sebi ima samo hlače i prsa su mu gola. »Više te nikad ne smije udariti.« Pružila je ruku i spustila je na njegovo srce, zarinuvši prste u dlake na njegovim prsima. »Molim te, Santos...« Spustio je dlan preko njezine ruke i stisnuo je. »Zašto ga ne ostaviš, ljubavi?« Istrgne ruku iz njegove i pogleda prema venecijanskom obzoru. Željela mu je ispričati sve o obećanju koje je dala ocu, no previše se stidi. Bi li Santos razumio? Nikad nije dopustio nikome da ga veže uz jedno mjesto, pa neće ni njoj. »Ne mogu.« Okrene se od njega i počne puzati po krovu. »Ne želim razgovarati o njemu.« No srce joj je nijemo vrištalo. Možeš otići, Belle. Platila si svoj dug... Idi sa Santosom, pobjegni s njim. Sada ne možeš pomoći majci. Za nju je prekasno. Pokušala je utišati taj glas, ali nada se opet probudila u njoj. Možda je Santos povede sa sobom.

~ 120 ~

Puzali su po krovu dok se nisu našli na maloj terasi nekog Bellina susjeda koji očito nije bio doma. Svježe oprana terasa blistala je na suncu. Na jednoj je strani između dva zida bilo razapeto uže za rublje a na drugoj košare pune crvenih karanfila, bijelih ruža i grančica mirte. Belle je prišla zidu i pogledala prema gradu. Okruživali su je oštri, slatki i pikantni cvjetni mirisi. Sva proturječja njezinih osjećaja kad je sa Santosom. Pustila je ogrtač da padne na pod i osjetila toplinu sunca na koži. Sjetila se kako se osjećala noću kad je čekala da joj se Santos vrati. Prekrižila je ruke na grudima i obgrlila se oborivši pogled u pod. Santos je skinuo mornarska kapu i stavio je na njezinu glavu a potom se odmaknuo. Čula je škljocanje kamere, a onda joj je Santos prišao, maknuo joj kapu s glave i spustio se na koljena iza nje te je poljubio u stražnjicu. Ustao je i okrenuo je prema sebi. Otvorila mu se s povjerenjem ptice koja mu je sletjela na dlan. Podignuo je fotoaparat ravno pred njezino lice i slikao joj oko oboreno prema dolje. Poljubio joj je zaklopljene kapke. Otvorila je oči i vidjela kako iz džepa izvlači ruž. »Napući usne, Belle.« Smiješi se dok joj je nanosi crveni ruž na usnice, a onda je ponovo fotografira. Poljubi je u usta, a ona osjeti kako joj bradavice bride, tijelo joj se omekšava i žudi za njim. Želi voditi s njim ljubav na ovoj terasi. Nije ju briga tko će ih vidjeti. Jako je uzbuđuje što ju je tako pretvorio u objekt. »Vodi ljubav sa mnom«, šapće. Santos odmahuje glavom, a njegove sjajne oči drsko joj se smiju. Još nije završio snimanje. Izvlači čipkani šal s užeta i veže joj ga preko grudi. Snima ih a potom joj ljubi bradavice koje napinju tkaninu. I tako se igra nastavlja. Namješta je i snima, ona ga moli da vode ljubav, no on je samo ljubi po dijelovima tijela koje je fotografirao. Odmata šal, uzima ćup kišnice s terase i polijeva je po njezinim golim grudima a zatim i to slika. Ljubi joj mokre grudi, a Belle se pita hoće li izgledati kao da joj je tijelo natopljeno suzama, obasjano sunčevom svjetlošću što se ljeska na kapljicama vode kao na krhotinama slomljena srca. Sada joj govori da legne na zasljepljujuće bijeli kamen kojim je popločena terasa. Vruć je od sunca i grije joj golu kožu. On je snima dok leži na boku, okrenuta leđima. Potom legne na leđa a on joj slika trbuh i pupak prekriven laticama bijele ruže. Zastaje na trenutak i ona vidi kako uzima vreću koju je prebacio preko ramena kad su izlazili iz sobe. »Što je to?« pita ga. On joj se zagonetno nasmije, otvara vreću i izvlači venecijansku masku. Pruža joj je. »To je jedna od Larinih maski«, govori joj. Ona se ukoči na spomen suparničina imena. »Ne želim je ako ju je ona napravila«, govori pokušavajući mu vratiti masku. Čini se da ga njezina reakcija zabavlja. »Ali napravila ju je za tebe, Belle.« Belle se namršti. »Zašto bi ona meni napravila masku?« »Jer mi je prijateljica, a ne ljubavnica. Ona je jedna od mojih najstarijih prijateljica ovdje. Uvijek odsjedam kod nje kad sam u Veneciji.« »A tako«, kaže Belle prelazeći prstom preko maske. Sjeća se crvenokose žene i neprijateljstva koje je pokazala prema njoj. »Nije mi tako izgledalo, Santos. Mislim da je zaljubljena u tebe.« Santos odmahne glavom. »Možda«, uzdahne. »Ali ona razumije kakav sam. Zato ti je i napravila ovu masku. To je znak njezine naklonosti. Ne bi je smjela odbiti, Belle.« Belle pogleda masku. Mora priznati da još nije vidjela tako fino i vješto izrađen predmet. U ruci je lagana poput pera. Površina izgleda kao porculan prekriven tankim crnim crtama, dok su otvori za oči ukrašeni dugim crnim trepavicama. Oko rubova je ukrašena vitičastim zlatnim uzorcima ispunjenim blijedom bojom jorgovana, bijelim i crnim spiralama, laticama, viticama i točkama. U sredini maske, između očiju, blista kristal kojim je pričvršćeno paunovo pero. »Stavi je«, nalaže joj Santos.

~ 121 ~

Prinosi je licu i spretno veže na zatiljku. »Evo«, šapće joj, »sad si stvarno slobodna poput kosa. Možeš raditi što god želiš.« Anonimnost je ohrabruje. Sjedi leđima naslonjena na zid terase i gleda u Santosa. On ponovno podiže fotoaparat i čeka je. Ona podiže koljena, polako razmiče noge i potpuno mu se otkriva. On zastaje i sa zanimanjem je promatra. »Zavedi me, Belle«, govori joj. Ona instinktivno spušta desnu ruku među noge odupirući se šakom o bijeli kamen, čvrsto ga pritišćući tako da je ogulila članke. Pita se hoće li joj se na slici vidjeti i najintimniji dio. Sama pomisao je uzbuđuje. Osjeća kako joj se cakle oči ispod maske pa zavodi kameru svojim pogledom. Ti si meni sve na svijetu. Santos slika. »Opet«, govori joj. »Zavedi me, Belle.« Ona se okrene na trbuh i legne na vrući kamen, tako da sada gleda u zid. Ponovno širi noge i savija koljena okrećući glavu da pogleda Santosa. Zabacuje desnu ruku iza sebe i dodiruje se. Uvlači kažiprst i lagano uzdahne. Škljoc. Santos je uhvatio trenutak. Ponovno se poigrava prstom, osluškujući Santosa kako sve brže diše. Odlaže kameru i puže prema njoj po vrućoj terasi. »Ovo je jako izazovna poza«, govori joj naginjući se i ljubeći joj vrat. »Mislila sam da to želiš«, odgovori i okrene glavu još više, tako da može doprijeti do njegovih usta i ušutkati ga. Skinuo je hlače i legao na nju. Osjetila je punu dužinu njegova uda na leđima. Htjela mu se potpuno predati. Stavila je obje ruke iza leđa i uvela ga u sebe. Ne smeta je vrući kamen koji joj tare trbuh i grudi niti sunce koje ih prži. Samo želi osjetiti Santosa u sebi. Kad bi mogli ovo slikati, ona bi tu sliku čuvala poput blaga. Trenutak dok ulazi u nju, kad je najranjiviji i kad joj se potpuno predaje. Kada je samo njezin. Poslije su ležali jedno uz drugo i zurili u galebove što kruže modrim nebom. Njezino je srce poletjelo s njima i zaplesalo na nebu. To je njezina i Santosova Venecija, raj strasti. Unatoč nasilnom braku, osjeća se slobodnom u srcu zbog ljubavi prema ovome muškarcu što leži pokraj nje na vrelom kamenu. »Volim te, Santos.« Naslonila se na lakat i gleda svog ljubavnika nastojeći utisnuti sliku njegova lica u svoje pamćenje. Medu njima vlada šutnja. Ona poželi da i on njoj kaže isto. Čeka, ali Santos šuti i gleda je s nedokučivim izrazom na licu. Napetost je nepodnošljiva. Okrenula mu je leđa i opazila kameru ostavljenu na terasi. Nagnula se i podignula je i ne gledajući kroz objektiv brzo se okrenula i snimila Santosa. »A ne, nećeš«, rekao je grabeći fotoaparat. »Mene se ne smije slikati.« »Pa to je vjerojatno samo tvoje uho. Nisam ni stigla vidjeti što sam slikala.« Santos je sjeo i zaklopio kameru. »Uzet ću ovo sutra sa sobom«, rekao je oblačeći hlače. »Pokušat ću pronaći diskretnu ljekarnu gdje ću razviti film.« »Budeš li dao razviti te slike u Veneciji, svi će znati za njih.« Santos nikad nije odnio film na razvijanje. To će učiniti Belle, mnogo godina poslije, kad napokon za to smogne hrabrosti. To će biti posljednji dan koji je provela sa svojom ljubavi. To je najsretniji dio njezina života koji će još godinama stalno iznova proživljavati. Kao da je ta bijela terasa obasjana suncem obećana zemlja do koje je zaboravila put. Jer taj posljednji dan erotsko je sjećanje još naglašenije gubitkom. Kad god ga ponovno proživljava, dobiva novu snagu i ne osjeća potrebu za drugim muškarcem. Čekat će Santosov povratak. A duboko u njezinoj utrobi, iako to još ne znaju, skriven je zalog njihove ljubavi.

~ 122 ~

Ta vjera u Santosa spasila je Belle, jer kad danas napusti stan suočit će se s najtežim iskušenjem u svom životu. I kad god se sjeti puta od Bellina stana do Louisine kuće, iz radosti u bol, sjeti se klicanja galebova.

~ 123 ~

Valentina Valentina pliva s Theom u moru. Ljeto je na izmaku i oni su na Sardiniji. Ona pliva iza njega, gledajući kako svjetlost pleše na površini vode, plavoj i blistavoj kao njegove oči. Sunce mu je koži dalo brončanosmeđu boju kao u stanovnika otoka, u neskladu s njegovim američkim naglaskom. Izađu iz vode i oprezno gazeći preko stijena oštrih poput britve ispruže se na pijesku da se osuše. Na ovom uskom komadiću plaže nema nikog osim njih. Oštre stijene koje je ograđuju drže druge na udaljenosti, pa je Theo i Valentina imaju samo za sebe. Mogli bi voditi ljubav, kao dan ranije, pod suncem, uz ritmično i postojano razbijanje valova o obalu. No danas dvoje ljubavnika leže goli jedno pored drugog držeći se za ruke i u tišini zure u savršeno modro nebo. Valentina shvati da zauvijek želi zadržati čistoću ovog trenutka. Jednostavan užitak bivanja u sadašnjosti, dok osjeća svoje prste u toploj Theovoj ruci, povezanost njezinog života s njegovim, ne brinući se o budućnosti. Ali Theo se uspravi i izvuče ruku iz njezine. Pomalo je žalosti taj izgubljeni dodir, pa ipak, ne poseže ponovno za njegovim dlanom. Ponos joj to ne dopušta. On uzme svoju masku s dihalicom. »Idem ponovo u vodu«, kaže. »Nemoj ići predaleko«, upozori ga. On nakrivi glavu u stranu i nasmiješi joj se. »Jesi li zabrinuta za mene?« Uvijek je medu njima to igranje igrica. Theo je pokušava natjerati da se otvori, nagnati je da prizna da joj je stalo do njega više nego što je sklona priznati. Ona odmahne glavom, hineći ravnodušnost. »Samo se ne želim dovesti u situaciju da te moram spašavati. To je sve.« Gleda ga kako korača prema valovima diveći se njegovoj visokoj, vitkoj pojavi, i zapita se što on vidi u njoj. Neko vrijeme ga gleda kako se baca u vodu, zaranja i ponovo izranja, ali sunce je toliko jako da mora zatvoriti oči. Vrućina kasnog poslijepodneva prodire joj u kosti, zamišlja kako uranja u topao pijesak pod sobom i postupno tone u san pod sjenom suncobrana. Kad se probudila bilo je hladnije. Uzdrhti od svježine i otvori oči. Na nebu su sada oblaci, i sunce klizi iza jednog od njih. Uspravi se u sjedeći položaj i pogleda prema moru. Njegovo spokojno plavetnilo pretvorilo se u olujno sivilo. Nema pojma koliko je dugo spavala. Ustane i krene prema oceanu. Theu nema ni traga. Pogleda natrag prema plaži, ali njegov je ručnik točno na mjestu gdje ga je ostavio, tik do njezinog. Zakorači u more do gležnjeva i zagleda se prema horizontu. Može vidjeti samo zapljuskivanje uzburkanih valova i prazan prostor daljine. Ne i Thea. Okrene se i ponovo pogleda prema plaži, ali definitivno je prazna. Gdje je on? Pokušava ostati pribrana, ali u glavi joj je glas koji je prekorava. Kako si mogla zaspati? Trebala si paziti na njega. On nije tako dobar i izdržljiv plivač kao ona. Upozorili su je na prisustvo snažnih morskih struja u blizini njihove plaže. Zašto ga je pustila samog? Zagazi u plićak pa sve dublje u more gledajući pod bistru plavu vodu, ali naravno, to nema nikakvog smisla. Ako je nestao, nestao je. Strah joj ispuni srce, panika joj stegne grlo. Ne smije ga izgubiti, ne i njega. »Valentina!« Okrene se. Theo stoji na plaži s mrežom punom školjaka u ruci i maše joj. Tijelom joj prostruji osjećaj olakšanja, toliko snažan da joj se noge gotovo oduzmu. No istodobno je obuzme bijes dok pliva kroz uzburkane valove natrag prema obali. Potrči prema njemu preko plaže jedva obuzdavajući želju da mu se baci u naručje i priljubi se uz njega. On joj maše nevino se osmjehujući, nesvjestan užasa kroz koji je upravo prošla. Približi mu se dugim korakom, i umjesto da ga zagrli zamahne rukom i svom ga snagom ošamari po licu. On ustukne od zaprepaštenja i polako podigne ruku do obraza.

~ 124 ~

»Gdje si bio?« urla na njega, dok joj na oči naviru neželjene suze. Strahovito je ljuta što je zbog njega izgubila pribranost. Pokuša se primiriti, ali ne uspijeva. »Samo sam se penjao po stijenama do udubina s jezercima morske vode«, zamahne rukom iza sebe i podigne mrežu sa školjkama. »Skupljao sam za tebe ove lijepe školjke.« Ona zgrabi mrežu sa školjkama i smrska ih o stijenu. »Trebao si mi reći gdje si, mislila sam da si se utopio«, i dalje urla. »Spavala si, nisam te želio uznemiravati«, kaže oprezno, gledajući u nju kao da je divlja životinja koju treba ukrotiti. »E pa trebao si me probuditi«, drekne na njega. Trese se od siline emocija i to je još više razjari. Mora se smjesta maknuti od njega. Osjeća potrebu da neko vrijeme bude sama. Krene prema ručnicima, ali on je zgrabi za ruku i prisili je da se okrene i susretne s njegovim prodornim pogledom. »Valentina«, kaže nježno. »U redu je.« »Ne, nije.« Otrgne se iz njegova stiska gutajući suze, a onda bijesno odjuri do svojih stvari na plaži i žurno ih pokupi. Šokirana je. Udarila ga je, no umjesto da se zbog toga naljuti na nju, on je gleda s takvom nježnošću. Gleda je s ljubavlju. To je plaši više nego bilo što drugo. Dok se preko stijena probijaju prema autu, začuju udaljeno kotrljanje grmljavine i opaze bljesak svjetla daleko na morskoj pučini. Te noći, dok su kapi kiše kucale o krov njihove male vile na obali mora, Theo je s njom vodio ljubav sa strašću koja joj oduzima dah. Počinje se rastapati, i dok pokušava sabrati niti svog bića, on je uvijek iznova raspliće i otvara. Valentina ponovo čuje grmljavinu dok leži u svom stanu u Milanu. Svoje je neshvatljivo ponašanje tog dana na plaži potisnula u skriveni kut svojeg uma. Nakon što su se vratili sa Sardinije, taj događaj više nikad nisu spomenuli. Nije ga se željela sjećati. Sramila se svog histeričnog ispada. A ni Theo se na to nije htio vraćati. Sada, tjednima kasnije, leži sama u krevetu i sjeća se užasa koji ju je obuzeo pri pomisli da se možda utopio. Okrene se na bok, čvrsto zatvori oči i pokuša ponovo zaspati, no grmljavina još bubnji u njezinoj glavi. Ustvari, grmljavina uopće nije u njezinoj glavi. To je stvarna buka. Evo je opet. Mukli zvuk, kao da netko pomiče namještaj. Osjeća kako joj se disanje ubrzava. Je li to netko u njezinom stanu? Ne, to je samo njezina bujna mašta. No zvuk se ponovno pojavi, popraćen škljocanjem, kao da je netko otvorio vrata. Zadrži dah. Što da napravi? Da ustane iz kreveta i istraži kakvi su to zvukovi? Ili da zove policiju? Mobitel joj je u kuhinji. Ako je netko u stanu, uhvaćena je u zamku. Uspravi se u krevetu i napeto osluškuje. Ništa se ne čuje. Mora da se zabunila. Ako je zaista bilo nekakve buke, to je vjerojatno lupao njezin susjed iz stana iznad njezinog. Baš kad je htjela ustati iz kreveta i pretražiti stan, začuje nekog iza vrata spavaće sobe. Sigurna je da je netko tu. Čuje prigušene korake. Uvuče se u krevet i zatvori oči. Pravi se da spava trudeći se ravnomjerno i duboko disati. Zamišlja kako uljez otvara vrata i u lice joj uperi snop svjetlosti. Ali je li zaista tamo? Previše se boji da bi otvorila oči i pogledala. Nekoliko trenutaka ukočeno leži napeta od iščekivanja, dok joj se uši naprežu da čuju bilo kakav zvuk. Polako se počinje opuštati. Ne čuje ništa, a kad je otvorila oči vidi da u sobi nema nikoga. Ponovo se uspravi u sjedeći položaj i pažljivo sluša. U stanu je potpuna tišina, čuju se samo otkucaji zidnog sata. Izađe iz kreveta i na prstima se odšulja do vrata, tiho ih otvori i proviri iz sobe. Stan je tih i pun sjena. Svjetlo u kuhinji koje je ostavila upaljeno kad je odlazila u krevet i dalje gori dijelom dopirući u hodnik. Tamo nema nikoga. Klizne niz hodnik s mramornim podom i uđe u kuhinju. Sve je onako kako je ostavila. Provjeri svoju torbu. Kartice i gotovina su netaknuti. Kompjutor je još uvijek na stolu. Ništa nije pomaknuto. Pa ipak, u zraku osjeća čudan miris. Nešto kao da je drukčije. Provjeri druge prostorije u stanu. Sve izgleda normalno. Posljednja prostorija koju je provjerila Theova je radna soba. Pogledom pretraži sobu. Koliko vidi, sve je na mjestu. Slike su još uvijek na zidu. Preko puta nje je Metsuovo Ljubavno pismo, a pored njega Watteau. Sve je točno onako kako je bilo ovoga jutra. Nije li? No i dalje osjeća snažan, zagušljiv vonj, poput prezrelih šljiva. Nešto nije u redu s ovom sobom, no ne može reći o čemu je točno riječ. Nema znakova provale, prozori nisu razbijeni,

~ 125 ~

vrata nisu razvaljena. No svejedno se osjeća pomalo napetom, obuzeta zlom slutnjom. Ne želi biti sama. Vrati se u kuhinju i skuha šalicu čaja od kamilice kako bi se smirila. Tri je ujutro i više se neće vratiti na spavanje. Ima potrebu s nekim razgovarati. Pokuša dobiti Thea, ali naravno, nema odgovora. Osjeti se povrijeđeno. Što bi mogao raditi u tri ujutro što bi ga spriječilo da joj odgovori na poziv. Trebao bi znati da je u pitanju nešto važno čim ga zove u ovo doba. Pomisli da nazove jednu od svojih prijateljica, ali Antonella i Gaby su prije samo par sati bile totalno napušene pa sada sigurno spavaju i neće joj biti ni od kakve koristi. Ne želi ometati Marca, možda uživa u strastvenom zagrljaju sa zgodnim momkom s tuluma. A taman i da je sam, reagirat će histerično kao i inače i inzistirati da Valentina uzme taksi i doveze se do njega. Samo je jedna osoba za koju je Valentina sigurna da će biti budna u subotu u tri ujutro. U svakom slučaju, nakon njihovog posljednjeg susreta računa na to da su u neku ruku postali prijatelji. »Valentina?« »Leonardo, oprosti što te zovem u ovo doba.« »Nešto nije u redu?« Valentina nervozno korača po kuhinji grizući usnicu. »Mislim da mi je netko provalio u stan.« »Jesi li dobro, Valentina? Jesi li zvala policiju?« »Pa, zapravo nisam sigurna da je netko...« Zastane. »Čula sam neku buku, ali ništa nije ukradeno.« »Vjerojatno si samo ružno sanjala... Jesi li sigurna da si dobro?« »Da, dobro sam... samo sam malo uplašena, znaš. Imala sam potrebu s nekim razgovarati, a ne znam nikog osim tebe tko bi u ovo doba mogao biti budan.« »Što je s Theom?« Ona uzdahne. »Nedostupan je.« Nastupi neugodna stanka. Valentina pritisne mobitel čvrsto uz uho. »Bi li htjela da svratim do tebe?« upita je Leonardo. Ako kažem da, razmišlja Valentina, obećajem da se među nama ništa neće dogoditi. Zaista se ne želi vratiti u krevet sama. Samo treba nekoga da joj pravi društvo. »Da«, kaže brzo kako se ne bi stigla predomisliti. »Samo nakratko... ako Raquel nema ništa protiv.« »Raquel nije ovdje«, kaže Leonardo. »Daj mi svoju adresu i uzet ću taksi.« Valentina zaključi da bi na sebe ipak trebala nabaciti nešto odjeće. Vintage garderoba njezine prabake još je razbacana na kauču gdje ju je ostavila jučer popodne. Navuče svilenu noćnu košulju i svileni donji dio pidžame ispod plavog svilenog kimona, koji pojasom sveže oko pasa. Možda je malo pretjerala, ali osjeća se bolje ovako kostimirana. Leonardo se pojavi s bocom crnog vina. »Onda«, pita, »je li ovo za tebe noć ili jutro? Upravo sam završio s poslom tako da bi mi piće dobro došlo. A tebi?« »Može vino, hvala«, kaže Valentina i izlije čaj od kamilice u sudoper. Otvori kuhinjski ormar i odabravši dvije vinske čaše pruži ih Leonardu da ih napuni. Sjednu za kuhinjski stol, jedno sučelice drugom. »I, što si rado večeras?« upita ga Valentina pokušavajući pobijediti svoju stidljivost. »Bio dominantan? Lijevao vosak na stražnjicu neke neiskusne i lakovjerne djevojke?« Leonardo nabaci na lice izraz hinjene strogoće. »Znaš da ti to ne mogu reći, Valentina«, kaže i zaprijeti joj prstom. »Kad bih iznevjerio povjerenje klijenata, kredibilitet bi mi bio uništen.« Ona uzdahne, nasloni se na stolicu i otpije gutljaj vina. Sad kad je s njom Leonardo osjeća se puno bolje.

~ 126 ~

»I, jesi li koga vidjela u stanu?« pita je Leonardo. Valentina odmahne glavom. »Ne, prvo sam čula nekakvu buku, kao da netko povlači namještaj i njime struže po podu, a kasnije mi se učinilo da je netko ispred vrata moje spavaće sobe.« Pomisli da bi mogla ispričati Leonardu o muškarcu na Marcovom tulumu, da misli da je možda on provalio, ali sad kad sjedi preko puta njega za kuhinjskim stolom to joj se učini besmislenim. A opet, taj vonj... još uvijek ga može osjetiti kako lebdi u zraku. Istim je vonjem odisala košulja nepoznatog muškarca s tuluma. »Ali nisu ti ušli u spavaću sobu? Nisi zapravo nikoga vidjela?« »Ne, učinilo mi se da netko stoji na vratima moje spavaće sobe s baterijskom lampom uperenom u mene, ali oči su mi bile zatvorene, i možda sam čitavu stvar samo zamislila.« »Jesi li se uplašila?« Leonardo se nagne preko stola i stisne joj ruku. »Da«, prošapće Valentina. On povuče ruku, umoči prst u vino i poliže ga, gledajući je izazovno u oči. »Jesi li bila napaljena?« »Ne! Naravno da nisam!« odgovori ona skrenuvši pogled. Kako taj čovjek zna njezine najskrivenije misli? Nekoliko trenutaka sjede u tišini. Valentina se promeškolji na stolici osjetivši dodir svilene odjeće na tijelu i trnce iščekivanja na koži. Nije li nastrano maštati o tome da te neznanac napadne u vlastitom krevetu? Pa ipak, Leonardo je u pravu. Pomisao na to joj je erotična. »Onda, Valentina«, naposljetku je upita, »želiš li se igrati?« Igra na početku nalikuje nečemu čega se igrala kao dijete s prijateljima u školi. Nešto kao igra skrivača, ali u mraku i s džepnom lampom. Leonardo je pogasio sva svjetla u stanu, a vani je još mrak. Kroz rolete se probija škrta svjetlost što dopire s uličnih svjetiljki tako da može vidjeti tek njegov obris u zamračenoj sobi - baš kao sjenka uljeza u njezinoj mašti. Stoji na vratima s upaljenom džepnom lampom kojom ritmički maše s jedne na drugu stranu, kao reflektorom. Poanta je u tome da ona uspije prijeći na drugu stranu sobe a da je ne ulovi svjetlost džepne lampe. Ako ne uspije, mora sa sebe skinuti komad odjeće. Već je ostala bez kućne haljine i donjeg dijela pidžame. Na sebi ima samo noćnu košulju i nije sigurna što će se dogoditi ako izgubi i nju. Otšulja se iza toaletnog stolića i otpuzi po mramornom podu. Napreduje prema vratima nadajući se da će proći iza njega, ali zna da on osjeća da je tamo i snop svjetla džepne lampe neopozivo se okreće prema njoj. Zadrži dah nastojeći obuzdati uzbuđenje. Shvaća da je ovo zabavlja. Skoro je uspjela. Silno želi nadmudriti Leonarda, ali baš kad je kliznula pored njega i gotovo mu umakla, džepna lampa joj osvijetli lice i načas je zaslijepi. »Gospođice Valentina«, začuje njegov bockajući glas. »Uhvaćeni ste! Svucite košulju.« Ona se pokori njegovoj naredbi - svuče svilenu noćnu košulju i ispusti je na sag. Sada je potpuno gola, pod punim sjajem njegove lampe. Pokušava mu razabrati barem obris, no svjetlosni snop je zasljepljuje. Uhvaćena je u klopku. »Sada si moja zatočenica«, kaže joj Leonardo. »Moraš učiniti točno ono što ti kažem.« Sada bi trebalo prekinuti igru, pomisli Valentina sjetivši se obećanja koje si je dala kad je Leonarda pozvala k sebi. Ali ne želi. Nema osjećaj da čini nešto loše ili pogrešno, iako je pred ovim čovjekom gola. Ne zna otkud joj taj osjećaj da je u redu to što čini, zna samo da je uzbuđena. Ne zna što bi joj mogao učiniti, ali želi saznati. Želi mu se potčiniti, učiniti sve što joj Leonardo kaže. »Lezi«, naredi joj. I dalje na nišanu nemilosrdne svjetlosti džepne lampe, Valentina legne na tepih. »Podigni koljena i raširi noge.« Učini kao što joj je rečeno, osjećajući se zločesto, grešno i nevjerojatno napaljeno. Osvjetljava me svojom lampom. Gleda ravno u mene. »Diraj se«, kaže. »Pokaži koliko me želiš.«

~ 127 ~

Valentina gurne lijevu ruku među noge i počne se milovati prstom. Širom rastvori noge i zatvori oči. Osjeća se posve izloženom, prepuštenom sirovim nagonima, poput životinje. Otvori usta i jezikom obliže usne. »Što želiš, Valentina?« pita Leonardo. Ona uroni u svoju fantaziju. »Želim biti jebana«, prošapće. Načas otvori oči. Blještavo svjetlo je ugašeno i soba je ponovo u potpunom mraku. Ugleda Leonardovu krupnu sjenu kako joj se približava i srce joj počne mahnito udarati. Sad bi ga trebala zaustaviti. No osjeća se spremnom za seks, uzbuđena Leonardovom moćnom, dominantnom ličnošću. Želi mu se potčiniti. Leonardo se nagne nad nju i zgrabivši je za ruku kojom je milovala međunožje povuče je sebi na koljena tako da su sada okrenuti licem u lice. Još uvijek je obučen i ona zaroni licem u njegovo krilo pritišćući s očajničkom žudnjom obraz uz njegov erektirani ud. »Otkopčaj mi traperice«, naredi joj. Više nije ljubazan i pun razumijevanja, nego tvrd, strog i nemilosrdan. Hitro mu otkopča traperice i povuče ih niz njegove butine, a on ih naglom, snažnom kretnjom zbaci sa sebe. »Skini mi bokserice.« Povuče prema dolje njegove bokserice, a njegov erektirani penis iskoči van i očeše se o njezine obraze, od čega joj se ubrza dah. »Zadovolji me«, zareži on. Jezikom poliže čitavu dužinu njegova penisa, a onda mu stane sisati vrh. Osjeća kako se pomiče reagirajući na njezin dodir. Izvadi ga iz usta i počne ga gladiti rukom, čvrsto ga stišćući prije nego što ga ponovo usisa. Leonardo se sagne i posegnuvši rukom medu njezine noge dodiruje je prstima. »Valentina, tako si meka i podatna, tako spremna za mene«, šapće. »Poput baršuna si.« On podigne ruke do usta, poliže prste i položi dlanove na njezina ramena. Odmakne se, izvuče penis iz njezinih usta i klekne na koljena nasuprot njoj. Gledaju jedno drugom u lice. On se smiješi. Na trenutak je ponovo ljubazni Leonardo kakvog poznaje. »Jesi li dobro?« upita je šaptom. »Veoma dobro«, šapne ona. Oči mu potamne dok joj prstima čvrsto steže bradavice, a ona se rastapa u slasti. »Okreni se«, kaže glasom koji je ponovo poprimio zapovjedni ton. Okrene mu leđa, a on stavi ruku na njezinu stražnjicu i gurne je prema dolje, na sve četiri. Provuče joj ruku kroz noge sve do trbuha, a potom je povuče prema dolje preko pubisa, kroz pubične dlake i ispod, polako je draškajući prstima. »Što želiš, Valentina?« ponovo je upita. »Želim da me jebeš!« prosikće ona. Leonardo grubo prodre u nju i ona dahne od zaprepaštenja. Zabija se u nju ritmički, iznova i iznova, a ona stenje od uzbuđenja i užasa, dok joj se prsti zakopavaju u tepih. Ovo je čisti seks, bez ljubavi, nešto u što se Valentina i Leonardo upuštaju kao prijatelji. To je ono što joj u ovom trenutku treba. Zabija se u nju snažno i grubo. Osjeća njegova dlakava prsa na svojim leđima i zamišlja njegovu tamnu kožu kako se žari od žudnje, kao da iz njega izbija vatra. Sada je tako blizu. Leonardo krikne i zabije se u nju završnim ubodom, prije nego što ju je doveo do vrhunca. Pokuša ga zadržati u sebi upirući se prema njemu, ali on se povuče. Ona obori glavu i zuri u tepih svjesna Leonarda iza sebe, koji skida kondom i navlači bokserice. Napeta je od neutažene želje, i još jedne emocije što je uzdrma poput potresa. Ljutnje. Tako je intenzivna da je gotovo paralizira. Preplavljena je divljačkim bijesom. Ne na Leonarda, ne na sebe, nego na Thea. S koliko god muškaraca spavala, uvida da joj ne odgovara niti jedan osim njega. Kako je mogla dopustiti da joj se to dogodi? Upravo u tom trenutku shvati da je Theo bio u pravu - zaista

~ 128 ~

su imali nešto dragocjeno a ona je to uspjela uništiti. Koji bi dečko mogao imati razumijevanja za ono što je radila s Leonardom? »Valentina... Valentina...« Osjeti kako je netko trese budeći je iz sna. »Valentina, probudi se, imaš noćnu moru.« Otvori oči. Leonardo se naginje nad nju, smeđe su mu oči pune brige. Valentina polako udahne. Očima upija prizor. Leži u krevetu, Leonardo je kraj nje. Dan je. Po sunčevoj svjetlosti što ispunjava sobu shvati da je kasno. »Jesi li dobro?« upita Leonardo. Ona kimne, iako je još uvijek potresena košmarnim snom. »Želiš li mi ispričati svoj san?« Valentina uzdahne. »Pa baš i ne, radije bih ga pokušala zaboraviti.« Podmorje. Tama. Tonjenje. Utapanje. Valentina se uspravi u krevetu, protrlja oči i pažljivo odmjeri partnera s kojim dijeli krevet. Počinje se prisjećati što se noćas dogodilo. »Ne mogu vjerovati što smo radili prošle noći...«, kaže. »Jesi li uživala?« upita Leonardo. »Je li ti bilo zabavno?« Je li to samo njezina mašta ili je posebno naglasio riječ »zabavno«? »Naravno da sam uživala!« Zaigrano baci jastuk na njega. On se nasmije i baci ga nazad prema njoj. »Nisam baš siguran«, kaže. »Kasnije si se činila pomalo uznemirenom.« »Samo sam zbunjena...«, zastane. »Zbog Thea. A i što je s Raquel?« »Ne brini se«, kaže Leonardo. »Raquel i ja imamo otvorenu vezu. I ona je prošle noći bila s nekim drugim.« Valentinine oči rašire se od preneraženosti. Dakle zaista ima onih koji to mogu činiti s drugima i svejedno ostati u vezi? »A što se tiče Thea, vjeruj mi, sve će se razjasniti nakon što večeras odeš u Tamnu komoru.« Po načinu na koji je to rekao čini joj se kao da zna nešto što ona ne zna. »Što to skrivaš od mene, Leonardo?« bočne ga prstom. On joj uputi nestašni smiješak. »Strpljenja, Valentina.« Način na koji to kaže podsjeti je na Thea. Sada se njezina ljutnja na Thea rasplinula i u Valentini raste zabrinutost. Je li spavanjem s Leonardom uništila svaku budućnost koju su ona i Theo mogli imati? Bi li to trebala skrivati od njega? No začudo, ne žali zbog prethodne noći. »Volio bih da učiniš nešto za mene, Valentina«, kaže Leonardo. Ona ga upitno pogleda. »Kako bih osigurao da Tamna komora u potpunosti ispuni tvoje žudnje, želim da mi ispričaš svoju najerotičniju fantaziju.« Prodorno je pogleda i ona osjeti kako su joj se obrazi zarumenjeli. Kao da joj čita misli. »Misliš li da to možeš učiniti, Valentina?« Pomakne se na njezinu stranu kreveta. »Ne znam«, promrmlja ona. »Nisam sigurna da znam što je to.« »Mogu ti pomoći da se nečega domisliš«, kaže on milujući joj ispod pokrivača prepone. Njezino tijelo smjesta odgovori na njegov dodir. Prošle je noći ostavljena s neutaženom željom. »U redu...«, prošapće Valentina. »Zatvori oči«, naredi joj i ona ga posluša, tako da su sva njezina osjetila fokusirana na njegov dodir. Osjeti kako joj njegov prst pritišće klitoris, nježno ga trljajući. »Otplovi u svoju fantaziju, Valentina«, prede njegov glas. »Odvedi me do svoje najdublje, najmračnije želje.« ~ 129 ~

Dok je jagodice Leonardovih prstiju dovode sve bliže rubu orgazma, u Valentininom umu rasvijetli se slika. Njezina ultimativna fantazija. S ponešto oklijevanja prenosi svoju viziju Leonardu. Kad je završila, tu sliku zamjenjuje drugi prizor. Onaj koji nije podijelila s Leonardom, i u kojem se noću vraća u svoju spavaću sobu, a tamo je čeka Theo, s džepnom lampom u ruci i gol. Theo ispusti lampu i ona se počne vrtjeti na podu projicirajući svjetlost po zidovima sobe poput diskokugle. Podigne Valentinu toliko visoko da joj glava dotakne luster tako da njegova stakalca zazveckaju i zasvjetlucaju poput kapljica kiše što se iskričavo slijevaju oko njih u njihovoj spavaćoj sobi. Ponovo je spusti na tlo i ona mu ovije noge oko struka, uvodeći ga u sebe. Prodre u nju i rastvori je, a frustracije proteklog tjedna rasplinu se i nestanu, kao da su se u njezinoj utrobi otvorila vrata i sada kroz njih istječe poplava emocija. Valentina svršava iznova i iznova, dok je magija Leonardova dodira prenosi u naručje njezinog ljubavnika, Thea.

~ 130 ~

Belle G. Brzezinski se vratio. Belle ga nije vidjela, ali ga je sinoć čula kako glasno korača po kući i viče na Renate u kuhinji da meso nije pripremljeno kako treba. Čeka povoljan trenutak, pomisli, ali uskoro će je opet udariti. Ne smije se tome izložiti, ne zato što bi se bojala za sebe, nego zato što mora zaštititi Santosa. Zna da će njezin ljubavnik održati riječ vidi li još jednu modrica na njezinoj koži. Pobjeći ću, zaklela se Belle kada se sljedećeg jutra probudila. Prepustila se slatkim maštarijama o sebi i Santosu daleko od Venecije. Ona se omotana u krzno probija kroz snijeg, a pokraj nje je Santos. Para im izlazi na usta dok promatraju sjajne kupole i tornjeve katedrale svetog Vasilija u Moskvi. Ona drži ruku u džepu kaputa i stišće smaragd obitelji Romanov koji su oteli iz komunističkog uporišta. Ili su, pak, u nekim tropskim krajevima i plove na bijeloj škuni, zastavši na Kubi gdje cijelu noć plešu i kockaju sa sumnjivim tipovima, bježeći na kraju s krupnim dobitkom. Da, sreća će ih pratiti, jer kada je nekom paru suđeno da bude zajedno imat će i više sreće. Vrata se otvaraju i ulazi Pina s doručkom na pladnju. Belle se uspravi na krevetu i potapša jastuke. Osjeća se bolje nego ikad prije. Vrijeme je da prekrši obećanje koje je dala ocu na samrtnoj postelji. To i nije bilo obećanje već popuštanje pred ucjenom, razmišlja Belle. Vrijeme je da živi za sebe, da više ne osjeća odgovornost za majku. Spušta pogled na doručak na krilu. Čaj s mlijekom u porculanskoj šalici iz Beča, dva zlaćana trokuta prepečenca i meko kuhano jaje u srebrnoj posudici. Razbija ljusku jajeta žličicom. Od pogleda na žumanjak okreće joj se želudac. Žurno miče pladanj i ustaje iz kreveta. »Gospodo? Je li vam dobro?« Pina je kraj prozora i navlači zastore. Belle kimne jer ne može govoriti dok juri u kupaonicu. Jedva je stigla do zahoda i povratila. Dok čuči pokraj zahodske školjke, Pina oklijevajući ulazi u kupaonicu. »Gospodo, nije vam dobro?« »Ne znam, Pina. Prije minute sam se osjećala izvrsno. To je od jaja. Bilo mi je mučno.« Spušta ruku na hladne crno-bijele pločice u kupaonici a onda dodiruje čelo, ali čini se da nema temperaturu. »Morate se vratiti u krevet i odmoriti.« Belle jedva ustaje, naslanja se na umivaonik i zuri u svoje blijedo lice. »Ne. Moram van.« Pinin i njezin pogled spoje se u zrcalu. Djevojka je crvena kao rak. Ona zna moju tajnu, pomisli Belle. Ja uopće ne poznajem tu djevojku, ali bih joj povjerila svoj život. »Reci mi, Pina«, govori joj Belle nanoseći šminku. »Nedostaje li ti dom na Siciliji?« Djevojka kimne sjetna pogleda i spuštenih usana. »Sjećam se da si mi pjevala na svojem dijalektu. To je bilo jako lijepo.« Belle se nagne naprijed i počinje iscrtavati obrve. Još joj je malo mučno, ali to je neće spriječiti da i danas vidi Santosa. »Tvoji su roditelji još na Siciliji?« »Majka mi je umrla, gospodo, a otac ima novu ženu i obitelj.« »Žao mi je, Pina.« Znači zato je djevojka stalno ovdje. Nikad ne ide doma za blagdane niti je posjećuje bilo tko od rodbine. Zastaje i gleda Pinu. Tako je mlada, misli. Gotovo iste dobi kao i Belle kad se udala. »Jako si lijepa, Pina. Sigurno imaš mnogo udvarača.« Pina pocrveni još više. Spušta pogled.

~ 131 ~

»Ne zanima me nijedan od njih«, odgovara joj. »Onda se ne daj nagovoriti na udaju«, govori joj Belle odlučno. »Uživaj u slobodi dok možeš.« Kad je izgovorila te riječi, zapita se kakvu to slobodu Pina doista ima. Sigurno ni približno usporedivu s njezinom. »Ionako si ne mogu sama izabrati muža.« Belle se okrene i pogledavši Pinu u lice ispod sve te stidljive blagosti ugleda bijes koji tinja u mladoj Sicilijanki. »A zašto? Oca više ne zanimaš. Sad je 1929. godina, Pina, a ne osamnaesto stoljeće.« »Moj otac je sklopio sporazum s g. Brzezinskim.« Belle se namršti. Što joj želi reći? »Kakav sporazum?« »G. Brzezinski će mi izabrati muža«, odgovara joj djevojka jedva čujnim glasom. »Zašto bi ti on birao muža, Pina?« Pina očajnički krši ruke, suze joj nezaustavljivo naviru na oči. »Ne smijem reći.« Belle razmišlja. Kakvu bi moć mogao g. Brzezinski imati nad Pininim ocem? »To ima veze s novcem, zar ne, Pina?« Djevojka kimne. »Otac me morao dati za sluškinju g. Brzezinskom da mu otplati dug«, odgovori jedva čujnim glasom. »Dogovorili su se da će g. Brzezinski kad navršim sedamnaest dogovoriti za mene brak koji će njemu donijeti korist.« Djevojčin glas drhti od emocija. Belle sjedne na stolac u kupaonici držeći u ruci četkicu za obrve. Toliko je zaprepaštena da joj treba vremena kako bi shvatila to što je upravo čula. Njezin muž nije ništa bolji od svodnika. Koliko je još djevojaka imao pod svojom vlašću sve ove godine? Pogleda sluškinju i odjednom joj sine. »A koliko sada imaš godina, Pina?« pita je. »Prošli tjedan navršila sam sedamnaest.« Belle pogleda Pinine suzne oči i u njoj vidi sebe. Sjeti se zadnjega razgovora s umirućim ocem. Na pamet joj padne neugodna misao. Što joj je točno rekao otac? Izvlači riječi iz sjećanja. »To je dobar brak, Ludwika. On je bogat čovjek i može štošta priskrbiti tebi i majci. Ima kontakte s Nijemcima. Može vas obje izvući iz Varšave.« Kako ga je samo molila. »Ne želim ići, tata. Želim ostati ovdje s tobom. Molim te.« Otac je teškom mukom podignuo ruku, oči su mu bile pune suza. »To je moja posljednja želja, kćeri. Moraš mi obećati da ćeš se udati za toga čovjeka i paziti na sebe i svoju majku.« »Ne, tata, ne mogu. Ne volim ga...« »On će vam spasiti život, Ludwika. Moraš to učiniti.« Jecala je, grčevito ga držeći za ruku. Više nije sličio samome sebi. Bio je sjena čovjeka kojega je poznavala. Kamo je nestao njezin veliki, snažni otac, koji je mogao pobijediti svakoga? Pogledala je majku preko kreveta, ali ona je bila izvan sebe od bola i nije ni primjećivala svoju kćer. »Aleksy«, šaptala je. »Aleksy, ne ostavljaj me...« »Obećaj mi«, prosiktao je otac posljednjim dahom i ona ga je poslušala. Pogledala ga je ravno u oči i rekla - da, udat će se za g. Brzezinskog. Nikad nije razumjela zašto je to otac tražio od nje, sve do sada. Odjednom joj je bilo jasno kao dan. I ona je bila nagrada kao i Pina. Zna da je otac imao financijskih problema jer se nakon njegove smrti pokazalo da nema ni novčića. Tako je ona bila povrat nevraćena duga. Opet joj je mučno dok se svega sjeća. Kako su joj otac i majka to mogli

~ 132 ~

napraviti? Njihova je izdaja razdire, pritišće oko srca da poželi plakati, ali ne može, ne pred ovom sirotom djevojkom sa Sicilije. Sada je njezina odluka konačna. Danas će se osloboditi duhova svojih roditelja. Za majku je ionako prekasno. Duboko u srcu zna da se nikad neće vratiti. Zadnji put kad ju je vidjela bila je izgubljena, zauvijek prikovana za mjesto s kojega nema povratka. G. Brzezinski joj više ne može nauditi. Belle duboko udahne i vrativši se pred zrcalo odlučno podigne bradu. »Moraš pobjeći, Pina«, govori odrazu djevojke očiju crvenih do plača. »Dat ću ti novac.« Pina odmahuje glavom. »Ne, ne mogu vas ostaviti«, kaže. Belle začuđeno podigne obrve i na trenutak se zagleda u djevojku. »Ako je tako, drga moja, onda moramo pobjeći zajedno.« »Ali što će biti s mojim ocem i njegovom obitelji? On je dužan g. Brzezinskom. Što će biti s njim ako ja pobjegnem?« Belle se okrene na stolcu, nagne naprijed i primi djevojku za ruke. »Ne smiješ se brinuti za njih, Pina«, govori joj strogo. »Tvoj te otac dao g. Brzezinskom i odrekao te se. Sada moraš misliti na sebe. Ništa ne duguješ ocu.« U djevojčinu pogledu vidi olakšanje, kao da je prvi put dobila nekakvu nadu. »Ali kamo ćemo otići?« pita je. »Ne znam«, odgovara Belle očiju blistavih od uzbuđenja. »Mogu ti samo reći da ćemo isploviti iz lagune i da se nikad više nećemo vratiti.« Dok to govori začuje kako se s treskom otvaraju vrata njezine sobe. Dvije žene se pogledaju. Samo jedna osoba u ovoj kući ulazi na taj način. »Louise!« To je g. Brzezinski. Još nije ni devet ujutro a on je već bijesan, pomisli Belle umorno. Kako da sada izbjegnem batine, pita se. »Ostani tu«, šapće Pini stavljajući prst na usta. Danas mora udovoljavati mužu jer će ovo biti dan njezina velikoga bijega. Belle iziđe iz kupaonice, dopola odjevena. Njezin muž ima na sebi otmjeno poslovno odijelo. Prorijeđena sijeda kosa mu je zalizana pa njegovo blijedo čelo sjaji poput kuhanoga jajeta. »Nešto se dogodilo, gospodine?« pita ga ljubazno. »Čuo sam neke priče«, odgovara joj. Ona ga začuđeno pogleda. »Hoćete reći ogovaranje, gospodine? Ne smijete vjerovati tračevima.« G. Brzezinski zakorači prema njoj i zgrabi je za zapešće čvrsto ga stisnuvši. Trudi se da ne reagira, makar je boli. »Rekli su mi svjedoci da su te vidjeli golu na krovu sa strancem.« Ona se nasmije hineći bezbrižnost. »Ma dajte, g. Brzezinski«, kaže. »Zašto bih, zaboga, učinila tako nešto? Pa nisam luda!« On joj se unese u lice. Oči su mu stisnute. »Da, to sam i ja pomislio, draga moja. Ali, znaš, svjedok je vrlo pouzdan. Rekli su mi da nisi samo bila gola na krovu, nego da si se kurvala usred bijela dana s običnim mornarom.« Ona izdrži njegov pogled i uzvrati ga, ostajući nepokolebljiva u poricanju. »Možda se u prošlosti nisam uzorno ponašala, gospodine, ali vi ste me naučili da vas slušam. Tvrdim da bih bila luda kada bih pokušala nešto slično i opet izazvala vaš gnjev.« Uspjela je osloboditi ruku, nastojeći trljanjem otkloniti tragove njegova stiska. »Koja bi žena to napravila?« govori mu. »To ne bi napravila ni bludnica.«

~ 133 ~

»Žena poput tebe, Louise. Pokvaren, grešan stvor«, sikće njezin muž kroz zube. »Da sam znao da ću s tobom imati takvih problema... Da sam znao da ćeš biti beskorisna i da mi nećeš moći dati ni dijete, donio bih drukčiju odluku.« Opet je uhvati za ruku i privuče. Ona gleda njegovo oznojeno čelo, osjeća njegov zadah. »Nisam te morao oženiti jer sam ionako već imao tvoju majku.« Njegove su riječi gore od udarca u želudac. Belle se gotovo sruši, ali dok mu se otima on je hvata i za drugo zapešće tako da joj je sada toliko blizu da može vidjeti žilice u njegovim očima. »Znaš li zbog čega je tvoja majka poludjela? Zbog mene, Louise. Prisilila je tvoga oca da te žrtvuje. Ja te nikad nisam htio.« »Lažljivče«, šapće. Pušta joj ruke i odmakne se od nje, zadovoljan samim sobom. »Ja sam, zapravo, imao vrlo jednostavnu želju. Tvoj mi je otac bio dužan. Ja sam želio njegovu ženu. Sretnim spletom okolnosti, on je bio na samrti. Rekao sam mu da ću prihvatiti njegovu ženu kao svoju, u zamjenu za njegov dug.« Soba se počinje okretati oko nje. Ne smije se onesvijestiti, mora ostati na nogama. »Ali tvoji su roditelji bili jako zaljubljeni«, govori zlobnim glasom. »Voljeli su jedno drugo više nego što su voljeli tebe, Louise, jer tvoj me otac nagovorio da oženim tebe umjesto tvoje majke.« Počinje se smijati. »Glupan! Misliš da bih dopustio da me bilo koja žena odbije? Zašto misliš da sam je uopće doveo iz Varšave u Veneciju kad je tvoj otac umro? Što se mene ticalo, dobio sam dvije po cijeni jedne. Tvoja mi je majka bila dobra dok nije. Sjena prede preko njegova lica i na trenutak se čini da g. Brzezinski više nije tako zadovoljan samim sobom. No začas se pribere i oči mu opet otvrdnu. »Sve dok se nije razboljela, a onda... kad sam je morao smjestiti u Povegliu, onda si ti došla na red, Louise.« Zagledala se u mračnu, bolesnu dušu svojega muža i znala je da govori istinu. »Ne!« rekla je kroz stisnute zube. »Ti nisi normalna«, nastavio je pljunuvši je u nastupu bijesa. »Ne možeš mi dati dijete, izopačena si i jebeš se s cijelom Venecijom pred mojim očima. Po mojem mišljenju, ti si luda baš kao tvoja majka i vrijeme je da joj se pridružiš.« On krene naprijed i zgrabi je rukom oko vrata, ali Belle je tako bijesna da se nagnula naprijed i ugrizla ga za vrat. On zajaukne, uzmakne, a ona ugleda tragove svojih zuba i krv koja je potekla kroz razderanu kožu. »O, krasno!« smije se g. Brzezinski. »Još jedan dokaz tvoje ludosti. Mislim da ću vrlo lako dobiti poništenje braka. A onda si mogu potražiti novu, čistu nevjestu pa se više neću morati natezati s prljavom kurvetinom.« Gurnuo ju je natrag na krevet tako da je pala i srušila pladanj s doručkom na pod. Pljusnuo ju je, ali ona mu je uzvratila. Neće on nju slati na taj otok strave pa da postane kao njezina majka i sluša vrištanje duhova iz vremena kuge. Svih onih jadnika koje su tamo odvukli da čekaju smrt. Neće je ostaviti da luta plažom posutom pepelom njihovih spaljenih kostiju. Sjeća se susreta s majčinim liječnikom, jezivim čovjekom za kojega je, unatoč tvrdnjama g. Brzezinskog da je stručnjak u svom poslu, Belle bila uvjerena da je pravi sadist. On je obavljao lobotomije, za boga miloga. Ne, ona ne ide na Povegliu. Radije bi umrla istog trenutka na ovom krevetu nego da dopusti da joj se to dogodi. Više se ne brine za obećanje koje je dala ocu. Neće se brinuti ni za majku jer se majka nikad nije brinula za nju. Udarila je g. Brzezinskog među noge, a on se počeo previjati od boli. Skočila je s kreveta i krenula prema vratima, ali onda se sjetila Pine u kupaonici i zastala. Prilika je izgubljena. G. Brzezinski ju je zgrabio s leda i bacio na drugi kraj sobe. Spotaknula se i pala na leda. On je stao iznad nje i podigao nogu nad njezin trbuh.

~ 134 ~

»Zdrobit ću te, Louise, uništiti tvoju beskorisno utrobu«, režao je. Izgleda kao demon, pomislila je Belle. Zatvorila je oči očekujući bol. Usred straha, na trenutak osjeti sažaljenje zbog pomračenja koje je obuzelo njezina muža. Zašto je postao takav? »Stanite!« čula je Pinu kako viče. Otvorila je oči i ugledala svoju sluškinju kako vuče g. Brzezinskog za ruku. Njezin je muž tako zapanjen da se u trenutku smirio i spustio nogu na pod. Pina ga je nastavila očajnički vući. »Trudna je!« vrisnula je. G. Brzezinski zatetura kao pijan, a onda pogleda Belle koja leži na podu pred njim. »Je li to istina?« Htjela je reći da nije. Nema pojma zašto Pina govori g. Brzezinskom da je trudna. Ona je Jalova Brzezinska. A onda joj je kroz glavu prošla jedna misao. Nije ona nego on. On je Jalovi Brzezinski. Prisjetila se da onoga puta kad ju je g. Brzezinski istukao ona i Santos nisu baš pazili. Otada nije krvarila. Zaštitnički je spustila ruku na trbuh. Naravno, zato joj je bilo zlo i tako je Pina otkrila. Pogleda Pinu s divljenjem. Djevojka je pocrvenjela i gledala sa strahom u očima poput janjeta pred klanje. Otkud je smogla hrabrost da se ispriječi između nje i njezina muža. »Da, trudna sam«, prošaptala je. »Siguran sam da nije moje«, uzvratio je tmurno. »Ali nitko neće znati...«, prošaptala je Pina. Tako je hrabra, pomisli Belle. Ova je djevojka moja zaštitnica. G. Brzezinski odmjeri Pinu prezrivim pogledom. »Znači to bi trebao biti moj nasljednik?« upita mladu Sicilijanku. »Kopile nekog mornara?« Belle sjedne i odmakne s lica pramen kose. »Da«, dobaci izazivački, a on skrene pogled s Pine i okrene se prema njoj. I nikad nećeš vidjeti to dijete. Napustit ćemo Veneciju, doda u sebi. »Tvoje te stanje spasilo od Poveglie, Louise... zasad«, rekao je grubo. »Ovo dijete mora biti moje. Napokon ćeš mi dati nasljednika... čak i ako ne bude moje krvi... Ali ti moraš biti kažnjena. Oštro.« Vidjela je hladan odsjaj u njegovim očima, i prije nego što se snašla on je zgrabio Pinu za ruku i gurnuo je u zid. Djevojka je zavrištala, a Belle je skočila na nasilnika i zarila mu nokte u leđa. No on je prejak za nju i s lakoćom ju je odbacio u stranu. Zamahnuo je rukom i udario Pinu u trbuh. Djevojka se presavinula od bola. »Gade!« vrisnula je Belle. G. Brzezinski se odmaknuo od Pine, a Belle je pritrčala djevojci i zaštitila je rukama. Dijete se nekontrolirano treslo. Belle nikad nije osjetila takvu silnu želju da ubije muža. »Pusti je na miru«, prosiktala je. »Vidim da postoji naklonost između gospodarice i sluškinje«, rekao je otrovnim glasom. »Budem li imao i najmanjeg razloga posumnjati da dolično obavljaš svoju dužnost supruge i buduće majke, Pina će preuzeti tvoju kaznu.« Prišao je dvjema ženama. »I neću je samo tući.« Gurnuo je ruku Pini među noge, a djevojka se sklupčala od bola i straha. Belle mu je odgurnula ruku. »Vezat ću te za stolac, Louise, i prisiliti te da gledaš kako razdjevičujem ovu malu. Ti ćeš biti odgovorna za njezinu propast.« Pina drhti u Bellinu naručju, Bella osjeća kako joj srce divljački tuče. »Takneš li je, ubit ću te«, sikće na muža. On se odmakne i nasmije joj se u lice. Bahato stoji s rukama na bokovima kao da nema nijedne brige na ovome svijetu. Njezina prijetnja ga zabavlja. »Oprostite, dame, moram ići jer imam važnoga posla.«

~ 135 ~

Dok on napušta sobu, Belle zamišlja kako grabi svijećnjak s toaletnog stolića i zabija mu ga u glavu. Ostani mirna, govori samoj sebi. Okrene se uplakanoj djevojci i podigne joj bradu. »Jesi li dobro?« Sluškinja kimne, ne uspijeva izgovoriti ni riječ. »Čim napusti kuću, moramo ići.« »Ali kamo ćemo otići?« Belle pojuri do ormara i izvuče platnenu torbu. »Vjeruj mi, Pina. Znam nekoga tko će nam pomoći.« »Ali ja ne mogu ići s vama! Moja obitelj...« »Moraš. G. Brzezinski će ti učiniti zlo ako to ne napraviš. Tvoja te obitelj nije zaštitila. Ništa im ne duguješ.« »Ali što ako nas uhvati?« Čula je kako djevojčin glas treperi od straha. »Neće. Obećavam.« Belle je opet dala obećanje koje će odrediti sudbinu druge osobe. Ali sigurna je da će ona i Pina uskoro biti na sigurnom. Pobjeći ćemo, Pina, dijete i ja. Santos će ih spasiti. Kako ne bi?

~ 136 ~

Valentina Valentina ulazi u Tamnu komoru. Unutra je tako mračno da se ne vidi ni prst pred nosom. Tu je hladnije nego u Baršunastom podzemlju, pa osjeća kako se njezina gola koža ježi od studeni i iščekivanja. Nema nikakav pojam o tome koliko je soba velika. Niti je li već netko s njom u sobi. Korača kao slijepac u svojim čizmama s visokom petom, bojeći se da se ne spotakne. U sobi se čuje nekakav zvuk. Duboko, prigušeno pulsiranje u njezinoj glavi, poput otkucaja srca. Kao da je soba oko nje, iako u samrtnom ugođaju, zapravo živa. Iznenada se začuje »klik«, i zabljesne bijela svjetlost. U središtu posve mračne sobe smještena je golema svjetlosna kutija. Baš poput njezine kod kuće, ali još veća. Pokraj kutije stoji Leonardo, gol, izuzev venecijanske maske s fantastičnim crnim perjem na sredini i para crnih kožnih rukavica, točno onakvih kakve mu je opisala. Korača prema njemu a noge joj se tresu od straha. Zašto je tako prestrašena? To je njezina fantazija. Njezina tajna želja, skrivena na sigurnom u njezinoj tamnoj komori tako da je nitko ne otkrije. I ona je anonimna, maska koju nosi skriva njezin identitet. Približi se svjetlosnoj kutiji i stane okrenuta licem prema njoj. Prisjeća se erotskog negativa koji je gledala ovog jutra. Ovo je početak njezine fantazije. Odigrati prizor sa slike koju joj je dao Theo. Leonardo joj šutke pruži ruku i ona se popne na svjetlosnu kutiju. Osjeća vrućinu žarulja pod staklom; zasljepljujuće svjetlo prisili je da podigne pogled, no u Tamnoj komori ne vidi ništa niti bilo kog drugog. Ne može vidjeti čak ni gdje je izlaz. Duboko udahne i legne potrbuške na svjetlosnu kutiju. Zamišlja kako izgleda pod zasljepljujućim svjetlom. Posve je gola, ako se izuzmu čizme i maska na licu. Razdvoji noge i savije koljena, provokativno izbacivši u stranu stopala u visokim petama. Podigne stražnjicu i izloži se, prepuštajući se osjećaju zavodljivosti što struji kroz njezino tijelo. Okrene se na leda i stavi ruke medu guzove, raširi prste i gurne kažiprst u sebe, podignuvši stražnjicu kako bi se posve izložila. Osjeća se razbludno i odvažno. Leonardo stoji iza nje i promatra je, no maska na licu skriva njegovu reakciju. Ona ga pogleda i rastvorivši usta jezikom prijeđe preko donje usne. On priđe do ruba svjetlosne kutije, tako da ga svjetlo osvjetljava odozdo i njegovu maskiranom licu daje pomalo sablasnu dimenziju. »Koja je tvoja želja, Valentina?« progovori tonom dominatora. »Zadovoljiti vas«, prošapće ona i gurnuvši prst još dublje u sebe podigne stražnjicu dajući mu do znanja da mu se nudi. On je uzme za ruke i podigne ih iznad njezine glave. Na krajevima svjetlosne kutije nalazi se remenje za vezivanje. Provuče joj ruke kroz remenje i čvrsto ga stegne. Ona osjeti kako joj se bradavice ukrućuju od uzbuđenja a dah joj se ubrzava od iščekivanja. On prstom u kožnatim rukavicama krene niz njezinu kičmu, do zaobljenih polutki njezine stražnjice, a potom još niže. Ona zastenje kad u sebi osjeti dodir hladne kože, no kad on makne ruku počne silovito podrhtavati, očajnički žudeći ponovo osjetiti njegov dodir. On je uzme za noge u čizmama i još ih više razdvoji, ispruživši ih tako da sada leži na svjetlosnoj kutiji raširenih ruku i nogu kao razapeta. On joj remenom sveže gležnjeve za krajeve stola. Rukama u rukavicama miluje njezine noge, masira njezinu uzavrelu put sve se više uspinjući duž butina. Sada su mu ruke na njezinoj stražnjici, miluje i masira njezine polutke. Osjet meke, gipke kože rukavica na podatnoj koži njezina tijela postaje sve intenzivniji. Iznenada je prestane masirati. Jednom rukom pritisne je prema dolje a drugom je snažno udari po stražnjici. Ona dahne od šoka, straha i uzbuđenja. On je ponovo pljesne. Kožna rukavica pecka joj kožu, i ona se izgubi u deliriju. Pljesne je još jednom i ovaj put udarac odjekne duboko u njoj, vibrirajući kroz njezino tijelo, stimulirajući je duboko iznutra. Oh da, ovo je baš kao u njezinoj fantaziji, ali i puno više.

~ 137 ~

Četiri, pet, šest udaraca a onda se zaustavi. Ona se snažno trese iznutra, žudi da je ponovno dodirne. On obiđe stol i dođe do prednjeg dijela svjetlosne kutije. Ona ga gleda ispod maske. Njih su dvoje glavni i jedini akteri u njezinoj erotskoj drami. Izloženi, a ipak zaštićeni. Gleda ga kako skida rukavice, polako, prst po prst, a onda naglo strgne pero sa svoje maske i provuče ga između prstiju. Ona poliže usnice, zadržavajući dah u iščekivanju. U tišini ponovo obiđe stol, stane iza nje i počne povlačiti vrh pera niz njezina leđa, crtajući krugove na njezinoj koži. Poput tetovaže njezine čežnje utisnute u nju, poput simbola njezine žudnje. Leonardovo pero sad je ispod njezine stražnjice i on je njime lagano lupka približavajući se njezinom klitorisu. Osjeti lagano, mekano draškanje, nježno milovanje nakon žestokih udaraca rukavice po njezinoj koži. Taj kontrast zagrije joj krv, nutrina joj se rastapa. Neko vrijeme kruži po njoj perom a potom osjeti kako njegovi prsti prodiru u nju. Ne jedan, već dva prsta, sve dublje i dublje, duboko u nju, i ona zatreperi i uzdrhti od želje. »Oh, molim te«, promuca, razbivši šutnju. Leonardo izvuče prste i uspori draškanje klitorisa perom. »Vjerujem da si sada spremna, Valentina«, kaže. »Za svoje iznenađenje.« Ona se ukoči. Kakvo iznenađenje? »Nije li to ono što uistinu želiš?« kaže on. Valentina začuje paljenje šibice i ugleda plamičak usred prostranstva mračne sobe. Ovdje je još netko. Vidi plamen svijeće i par ruku koje ju podižu. Pulsirajuća glazba u sobi nadire sve jače, sve dok joj posve ne preplavi tijelo napeto od iščekivanja. U svojoj nutrini osjeća ritmičko pulsiranje, srce joj luđački lupa. Kako joj se svijeća približava, iznad nje počinje razabirati maskirano lice koje svjetlost svijeće boji zlatom. Uz nju i Leonarda u tamnoj komori je još jedan muškarac, promatra je polegnutu na svjetlosnoj kutiji, osvijetljenu i podređenu. Ona je njihov objekt promatranja, divljenja i obožavanja. Ipak, ne može obuzdati strah koji joj prožima tijelo. Svezana remenjem za svjetlosnu kutiju posve je u njihovoj moći. Mogla bi Leonardu reći da stane - obećao joj je da u bilo kojoj fazi može zatražiti obustavu svog iskustva u Tamnoj komori - no možda bi je ipak ignorirao i nastavio. Uvijek postoji mogućnost da on nije onakav kakav ona misli da jest. Možda je mračan kao Tamna komora, i ne može mu se vjerovati. Možda će joj se dogoditi nešto užasno. Kao da joj čita misli, Leonardo je nježno pogladi po kosi, kao da umiruje prestrašenog konja. »Ne boj se, Valentina, znam da je to ono što želiš.« Približava joj se figura sa svijećom. Ona čvrsto stisne oči, usta su joj suha. Što će joj Leonardo i nepoznati muškarac učiniti? Kaže da je siguran da je to ono što ona želi, ali u ovom trenutku ni sama nije sigurna što želi. Vjeruje li Leonardo da ona želi da joj nanosi bol? Koliko je još potčinjavanja i boli u stanju podnijeti? Koje su njezine granice? Dok leži posve zbunjena sukobljenim porivima, ne znajući bi li zatražila da je smjesta puste iz Tamne komore, duboko u sebi osjeća snažno pulsiranje. Njezin je strah uzbuđuje. Stisne oči još čvršće i naglo se trgne osjetivši nečiju ruku na svojoj. Topla je i nježna. To nije okrutna ruka. Gladi joj prste, jedan po jedan, a potom odriješi remen oko njezinog zapešća. Ona otvori oči i podigne pogled prema maskiranom neznancu. Nigdje ne vidi Leonarda. Sada su u Tamnoj komori samo ona i neznanac. On obilazi oko nje, i polako joj razvezuje remenje. Ima nečeg u načinu na koji se kreće što joj se učini poznatim. Napregne se da ga vidi, ali zaslijepljena je bijelom svjetlošću svjetlosne kutije. Napokon je oslobođena. Skupi noge i podigne se na koljena. Maskirani neznanac stoji ispred nje. Gleda ga u nedoumici, ne znajući što da napravi. On nakrivi glavu u stranu kao da joj upućuje nijemo pitanje, i u tom prenaglašenom pokretu iznenada ga prepoznaje. »Theo!« dahne, puzeći prema njemu po svjetlosnoj kutiji. »Theo, jesi li to ti?« Ali muškarac ne odgovori. Posegne za njegovom maskom u namjeri da je skine, no on je uhvati za ruke i spriječi u njezinom naumu. Nagne se nad nju i poljubi je. O da, nema sumnje, to je njezin

~ 138 ~

ljubavnik. Prepoznaje njegov poljubac, njegovu nježnost. Oh, kako joj je nedostajao njegov dodir. Odmakne svoje usne od njegovih. »Theo«, kaže. »Što se događa? Zašto si tu?« Umjesto odgovora, Theo podigne prst do usana dajući joj znak da šuti. Ona osjeti iskru ljutnje. Zašto s njom igra ovu igru? »Theo, odgovori mi«, zahtijeva. Ali on odmahne glavom i ponovo stavi prst na usne. Odjednom shvati da je to ono što ona njemu radi svaki put kad vode ljubav. Ne da mu da govori. Po prvi put uvida koliko je za njega bilo frustrirajuće što s njom nije mogao podijeliti svoje misli i emocije. Svjetlosna kutija lagano se zatrese kad Theo pruži ruke prema Valentini i podigne je. Uzima je u naručje i gasi svjetlosnu kutiju. Kako se samo sigurno osjeća u rukama svog ljubavnika, iako je Tamna komora sad mračna poput groba. Ne zna kamo je nosi, no kad ju je spustio osjeti pod sobom nešto mekano, poput kreveta prekrivenog baršunom i svilom. Pulsirajući bas polako jenjava, i sada može čuti samo prigušene tonove ambijentalne glazbe s Istoka. Soba je ispunjena mirisom tamjana, koji dopunjuje mistični i egzotični ugođaj. Valentinino tijelo još je otvoreno od Leonardovih senzualnih igrica. Sada kad je sav njezin strah nestao, osjeća se gipko poput mačke i lagano poput pera. Više se ne pita zašto je Theo ovdje, niti što misli o njoj i Leonardu. Mora da je i on sudionik, ako je u Tamnoj komori i dio njezine fantazije. Legne na krevet i povuče Thea na sebe. On im skida maske no Valentina i dalje ništa ne vidi u potpunom mraku. A budući da su slijepi i nijemi, a uši im ispunjava senzualna glazba, svi osjeti fokusirani su im na interakciju njihovih tijela. Kako dobro i prirodno miriši u njezinim rukama. Uroni glavu u pregib njegova vrata i duboko udahne svjesna koliko joj je nedostajao. Ljube se sve strastvenije i ona osjeća slatkoću njegovih usana. Nijedan muškarac nema tako dobar okus. Čvrsto ovije svoje ruke oko njega, ne želi ga više nikad pustiti. Dok prodire u nju, ona ječi od užitka. Stvorena je za ovog muškarca. Tako je potpuno ispunjava. Savršen je. Isprva se njišu u polaganom ritmu a onda on postupno poveća brzinu. Leonardovo čulno nadraživanje pripremilo ju je za dodir njezinog ljubavnika. Osjeća svaki njegov prodor, prodire u nju dopirući do njezine srži. Leonardo je u pravu, ovo je njezina ultimativna fantazija. Biti sa svojim ljubavnikom ovdje u Tamnoj komori. Iskazati mu svoju ljubav. Iako je ne može vidjeti ili čuti, sigurno je može osjetiti. Odvodi je sa sobom sve više i više, sve bliže vrhuncu. Ništa ne govori, no to je samo još više uzbuđuje. Zahvaćena je u spiralu njegove strasti, postaju jedno dok zajedno doživljavaju vrhunac. Leže isprepleteni u Čvrstom zagrljaju. Tako je umorna, umornija nego ikad u životu. Glava joj je na njegovim prsima, otkucaji njegova srca je smiruju i ona polako tone u san. Probudivši se ustanovi da je još uvijek u Tamnoj komori, ali sada je ona ispunjena svijećama čiji plamenovi trepere i osvjetljavaju svaki kutak sobe. Ustanovi da je prostorija golema. Posve crna, a ipak mekana. Glatki baršun na zidovima, debeo crni sag, crna svila i baršunasti jastučići. Svjetlosna kutija je nestala. Pogleda oko sebe u potrazi za Theom, no njega nema. Osjeti kako joj je srce stalo. »Theo!« očajnički zazove. Otvore se vrata, no to nije Theo, već Leonardo. Sada je bez maske, odjeven u svilenu kućnu haljinu labavo svezanu oko pasa. U rukama nosi veliku zdjelu iz koje se uzdiže para i dok joj se približava ona namiriši ylang ylang i jasmin. Taj joj je miris odnekud poznat. »Gdje je Theo?« upita podigavši se u sjedeći položaj. On položi zdjelu s vodom pored njezinih stopala i izvuče naramak minijaturnih ručnika ispod crnog kreveta. »Opusti se, Valentina«, kaže zagonetnim glasom Leonardo i nježno joj zagladi kosu. Umoči jedan od ručnika u parfimiranu vodu i izmiče ga. »Zatvori oči.« Valentina mu se instinktivno povinuje. On položi mirisni ručnik na njezino lice i učinak je trenutačan. Smjesta je umiri. Osjeća da joj je tijelo bolno i iscrpljeno iskustvom u Tamnoj komori. Čuje kako Leonardo umače u vodu još jedan ručnik a potom ga još vrućeg polaže na njezina prsa, i

~ 139 ~

još jedan na njezin trbuh. Ona leži na leđima obeznanjena, kao da ju je drogirao. Tek kad je namirisane ručnike položio među njezine butine i na pubis, ona shvati. On zna. Theo mu je rekao. »Oh«, uzdahne ona tiho, gotovo nečujno. Dok je Leonardo briše mirisnim ručnicima, sjeti se da je njezin ljubavnik činio upravo to isto one noći kad je pobacila. Iznio je iz kupaonice njezino golo, tragovima krvi isprugano tijelo i položio ga na krevet u njihovoj spavaćoj sobi. I dok je tako ležala nepokretno i u šoku, kupao ju je ručnicima nakvašenim u vruću vodu namirisanu uljima ylang ylanga i jasmina. Dao je sve od sebe da je iscijeli. I što ju je najviše začudilo, ona mu je to dopustila. Prvih dvadeset i četiri sata nakon spontanog pobačaja posve mu se prepustila. Dopustila mu je da se brine za nju. Čitavo ovo vrijeme mislila je da ju je privukao svojom seksualnom privlačnošću i tajanstvenošću, da ga zbog toga nije željela pustiti od sebe, no presudna je bila upravo njegova nježnost. Dok ju je kupao, i kasnije, kad ju je držao u naručju nijemu od boli, njegovo suosjećanje ju je iscijelilo. Zaljubila se u njega upravo zato što ju je znao utješiti na način na koji to njezini roditelji nisu znali niti htjeli. Pokušavala je potisnuti svoje osjećaje prema njemu, malo pomalo odgurivala ga je od sebe. Posramljeno se prisjeća kako ga je isključivala iz svog emotivnog života, a naročito je progoni sjećanje na dan nakon pobačaja. Theo je inzistirao da ode u bolnicu kako bi provjerila je li sve u redu. Dogovorio joj je pregled i rekao da će ići s njom. No prevladao je njezin prirodni nagon za neovisnošću, i dok je on bio vani nazvala je bolnicu i naručila se za raniji termin. Kad se vratio doma da bi je odvezao, ona se već bila vratila. Omamljena od sredstava protiv bolova netaktično mu je rekla da više nema potrebe da prema njoj osjeća sažaljenje. U bolnici su je iščistili i za nekoliko dana bit će opet spremna za akciju. Izraz njegova lica vrati joj se u mislima da je progoni. Djelovao je užasnut njezinim riječima, shrvan i povrijeđen, ali ona mu je okrenula leđa i otišla u radnu sobu zaključavši za sobom vrata. Idućih nekoliko noći prespavala je na kauču. Kako je mogla biti tako okrutna? Zašto je tada nije ostavio, kad mu je pokazala kolika je zapravo kučka? Zato što te voli, Valentina. Može li je zaista voljeti? Ima li to veze s knjigom erotskih fotografija, Leonardom i Tamnom komorom? Što joj Theo pokušava reći? Silno bi željela da je tu kako bi ga to mogla pitati, ali njezin je ljubavnik ponovo nestao, i sada će mu jednostavno morati vjerovati.

~ 140 ~

Belle Ona juri po pristaništu, dok Pina stoji ispod kamenoga luka držeći u ruci platnenu torbu i tresući se od straha. Nemoguće. Sigurna je da je Santosova škuna bila usidrena baš ovdje a ipak je ne vidi. Hoda gore-dolje duž uzburkane lagune i ništa ne razumije. Sigurna je da ne bi otišao bez pozdrava. Pa gdje je onda? Počinje padati kiša. Oštar vjetar mete lagunu i dvije su žene za nekoliko minuta mokre do kože. »Dođi.« Zgrabila je Pinu za lakat pa su pojurile duž popločene Fondamente Nove. Možda je premjestio brod, tješi se. Možda je čeka u stanu kao i obično. More je u laguni sve nemirnije. Prelijeva se preko kamenih stuba na popločenu obalu kanala, močeći im noge. Prelaze most, a vjetar je tako jak da se Belle boji da će ih baciti u kanal. Čuje Pinu iza sebe kako gubi dah. Skreću na Fondamenta dei Mendicanti uz bolnicu. Sada su zaklonjene od vjetra, ali kiša ih i dalje šiba. Traže sklonište. Belle vodi Pinu preko trga pa niz usku uličicu do svojega stana. Vadi ključ iz torbe i otključava ulazna vrata pa ulijeću u mračnu vežu, mokre i promrzle. Vodi Pinu uza stube i otključava vrata stana. Sve je kako je jučer ostavila. Krevet još nije namješten. Gleda zgužvane plahte i zamišlja svoje i Santosove otiske na njima. Pokraj kreveta su dvije prazne čaše za vino, a pokraj njih prazna boca Ripassa. Prilazi toaletnom stoliću i uzima bijelu ružu iz vaze, prinosi je licu i udiše njezin miris. Njezin ljubavnik je još jučer rasipao ružine latice po njezinu golom tijelu. »Gdje smo?« Pina još bojažljivo stoji na vratima. Kiša joj se slijeva s lica, a njezina bijedna odjeća potpuno je mokra. »U mojem skrovištu, Pina«, odgovara joj Belle prilazeći prozoru i promatrajući kanal nadajući se da će vidjeti čamac i u njemu svog ljubavnika. Ali kanal je prazan. »Ovo je vaše?« »Unajmljeno«, odgovara joj Belle okrećući se oko sebe. »Tu više nisam gospođa Louise Brzezinska. Tu sam Belle.« Pina zine od zaprepaštenja. »Belle... kurtizana?« »A koja druga, draga moja?« Širom otvara ormar i pokazuje Pini svoje kostime. Pina sa strahopoštovanjem gleda svoju gospodaricu. »Vi ste Belle iz Venecije. Stvarno?« »Da, ja glavom.« Pina se sruši na krevet, zuri u Belle kao da gleda mitsko biće. Belle se smiješi. »Zar je to stvarno tako teško povjerovati, draga moja?« Djevojka odmahuje glavom, dolazeći k sebi. »Ne, nije...« Zastaje, a boja joj se vraća u obraze i oči joj sjaje. »Mislim da je to prekrasno!« Prinosi ruku ustima da priguši smijuljenje. »O, kad bi to znao g. Brzezinski!« »Ovako se vraćam u život«, odgovara joj Belle, a njezina sluškinja kima kao da razumije. »Moramo skinuti mokru odjeću«, govori joj Belle žustro, odjednom postajući svjesna činjenice da su mokre do kože. »Izaberi što god želiš.« Pina se bojažljivo približava ormaru. Opipava porube Belline svilene haljine. »Ma, ne mogu ja...« »Moraš, Pina. Prehladit ćeš se ako se ne presvučeš.« Sluškinja oklijevajući prebire po odjeći. Zastaje ugledavši svoju prepravljenu staru uniformu.

~ 141 ~

»Možeš je probati, ako hoćeš«, nudi joj Belle, ali djevojka odmahuje glavom pocrvenjevši. »Ne znam što bih odjenula«, kaže. »Sve je to previše dobro za mene.« »Glupost«, odgovara joj Belle. »Osim toga, odjenut ćeš nešto samo dok ti se odjeća ne osuši.« »Vi mi izaberite.« Belle uranja u ormar. Ona već zna što će odjenuti. Silno želi opet izići. Oči su joj zablistale kad je ugledala crnu baletnu haljinu. Izvukla ju je i pružila Pini. »Mislim da ćeš u ovome izgledati jako ljupko«, govori djevojci. Pina s divljenjem gleda haljinu. »Tako je fina«, govori uzimajući je drhtavim rukama. Belle promatra Pinu kako čedno skida mokru odjeću. Ona je svoju zbacila sa sebe bez imalo stida. Napokon, obje su žene. Kad se Pina okrenula da uzme haljinu, Belle se zadivljeno zagleda u njezino tijelo. »Prekrasna si, Pina«, kaže joj. Njezina sluškinja sa Sicilije ima stas pješčanoga sata, što prije nikad nije primijetila. Ima blistavu tamnu put, bujne dojke s tamnim bradavicama i crne kovrčave dlačice oblikovane u savršeno srce medu nogama. Pina stidljivo gleda u pod i žurno navlači oskudnu baletnu haljinu. Savršeno joj pristaje i dovoljno je kratka da se vide njezine lijepo oblikovane noge. Šteta, misli Belle, što je ta djevojka završila kao sluškinja. Tako je lijepa, trebala je biti plesačica ili glumica. Kad samo pomisli da ju je bešćutni otac prodao g. Brzezinskom. Isti je kao i njezin otac. Ta je pomisao razbjesni. Muškarci doista mogu biti zli. Dok tako razmišlja, Pina stoji pred zrcalom u baletnoj haljinici. Belle vidi odraz svojega golog tjela iza nje i hvata Pinin pogled u zrcalu. Ima nečega u načinu na koji je Pina gleda. Podsjeća je na nekoga, ali se ne može sjetiti na koga. Taj je pogled pun suosjećanja, gotovo zaštitnički. Zašto bi gajila takve osjećaje prema njoj. »Mislim da ste jako lijepi, gospodo«, šapće Pina. Belle razmišlja o Pininim ljubaznim riječima. Kako mora da je slatka ljubav između dviju žena. Kad bi bar i ona osjećala isto, ali ona ludi od želje da pronađe Santosa. Ona želi muškarca, želi jedino njega. »Hvala, Pina«, govori joj prolazeći pokraj nje do ormara i izvlačeći mornarske odijelo. Gole noge dviju žena dodiruju se i Belle može osjetiti Pininu reakciju na njezin dodir. Spontano osjeti ganuće i okrene se pa poljubi djevojku u usta. Zatvara oči i osjeća se kao da je samoj sebi udahnula život, da je oživjela malu princezu kakva je bila nekad, dok je živjela u Varšavi, prije nego što se udala i bila silovana. »Slatka Pina«, govori joj odmičući se. »Brinut ću se za tebe. Ne moraš se bojati, vjeruj mi.« Pina je pogleda ozbiljnim smeđim očima. »Vjerujem vam«, odgovara. Belle navlači bijele mornarske hlače. Mora pronaći Santosa. Ne može se vratiti g. Brzezinskom. Da bar mogu ostati ovdje, ali njezin će ih muž naći za nekoliko dana. Moraju zauvijek pobjeći iz Venecije. »Moram pronaći svog prijatelja«, kaže Belle Pini. »Požurit ću se. Tu me čekaj.« U taverni nema nikoga osim par mornara za drvenim šankom. Belle se odgega do njih, pokušavajući zadržati kapu nisko na čelu. Žurila se i nije sigurna je li skinula šminku. »Dobar dan, mladiću«, pozdravlja je gostioničar. »Izvoli!« Belle naruči konjak i iskapi ga. Smirio joj je nemir u želucu i zagrijao je nakon jurnjave po kiši. »Tražim Santosa Devinea«, kaže. »Znate li možda gdje je?« »Pojma nemam gdje je sada. Mogu ti samo reći da više nije u Veneciji.« Ne! skoro je povikala. Jedva se suspregnula da ne protrese gostioničareva ramena i zamoli ga da joj kaže da to nije istina, ali mora se i dalje pretvarati da je mornar. Mora sakriti da se osjeća kao da ju je netko šakom udario u trbuh i da se jedva drži na nogama od šoka.

~ 142 ~

»Hej, što ti je?« pita jedan od mornara. Uhvatila se za drveni šank i pribrala. »Sigurni ste da je otišao?« pita gostioničara. »O, da, vidio sam vlastitim očima. Vlasti su mu naredile da ode. Čini se da je ukrao nešto vrijedno nekom poslovnom čovjeku ovdje u Veneciji.« »Nekom Poljaku«, dodao je jedan od mornara. Belle ne mora nitko reći njegovo ime. Znači, g. Brzezinski zna tko joj je ljubavnik pa ga je dao protjerati iz Venecije. Osjeća kako joj bijes razjeda utrobu. »Mislim da su znali da u tim optužbama nema ni trunke istine, inače bi ga uhitili. Ali u svakom slučaju naredili su mu da isplovi iz Venecije. Bar na neko vrijeme.« To je Belle željela čuti. Bar na neko vrijeme. O, ona zna da je njezina ljubav neće zauvijek napustiti. Vratit će se. A onda će mu reći divne vijesti. Rodit će njihovo dijete. A što da radi u međuvremenu? Zlo joj je od pomisli da se vrati u kuću g. Brzezinskog, ali sad kad je preuzela odgovornost za Pinu, čini se da joj jedino to preostaje. Kad se vratila u stan, zatekla je Pinu kako spava na krevetu. Na sebi još ima Bellinu baletnu haljinu i izgleda poput crnog labuda s rukom zabačenom preko glave i suknjom zgužvanom na bijelim plahtama. Siroto dijete, misli Belle. Zašto sam nju uplela u ovo? Ali onda se sjetila da Pinu nije u to uplela ona nego g. Brzezinski; za cijeloga njihova braka nikako se nije mogla prisiliti da ga zove imenom. Prišla je francuskom prozoru i pogledala zeleni kanal. Znači, Santos je otišao. Polako počinje shvaćati implikacije. Prekriži ruke i zagrli samu sebe, kao da u sebi želi sačuvati toplinu njihove ljubavi. Još jučer se ovaj pogled iz njezine sobe činio punim ljubavne poezije. Neokaljano modro nebo bilo je simbol savršenstva njihove veze, izblijedjela veličina mletačkih palača s druge strane kanala predstavljala je duboko naslijeđe njihove ljubavi, stalno zapljuskivanje kanala pratilo je ritam njihova sjedinjenja. Samo dan poslije sve je drukčije. Nebo je tmurno, puno crnih oblaka koji plaču, a ni palače više nisu tako veličanstvene nego sličnije zaboravljenim i napuštenim ruševinama, a kanal skriva svoje dubine odražavajući njezinu žudnju, zapljuskujući joj lice dok uranja u ledenu vodu. Zatvara oči pokušavajući ga dozvati u sjećanje, no on joj već pomalo izmiče. Može ga vidjeti samo kao točkicu na obzoru, kako plovi nošen valovima Jadranskoga mora na svojem brodu duhova, s prvim časnikom koji stoji pokraj njega poput sablasnog čuvara. Zar je nije mogao pričekati? Možda je cijelo vrijeme znao njezinu priču pa je mislio da neće htjeti napustiti Veneciju zbog majke koja je zatvorena na Povegli. Ali njezin je otac dao prednost majci a ne njoj. Ona bi dala prednost Santosu a ne majci, da je samo imala priliku. Prinosi ruku trbuhu. A što će biti s ovim malim životom u njoj? Bi li dala prednost Santosu pred djetetom? Djetetom s njegovom gustom crnom kosom i očima poput dragulja. Otišao je. Odmaknula se od prozora i srušila na pod. Sada može samo plakati. Njezina nada iščeznula je kroz prozor i sada vijori na vjetru poput zastave gubitnika. Pokušava se tješiti gostioničarevim riječima. Bar na neko vrijeme. Mora se vratiti. Rekao joj je da će se vratiti, zar ne? A ipak joj nešto duboko u njoj govori drukčije. Počinje jecati jer je preteška pomisao na to da će trudnoću proživjeti bez Santosa. G. Brzezinski će ukrasti njegovo dijete. Tvrdit će da je on otac. Kakav će otac biti? Hoće li tući Santosovo dijete kao nju, kao što je jutros istukao Pinu? Hoće, naravno. Od bijesa stišće šake, škrguće zubima kroz slane suze. Kad bi barem bila muškarac. Ubila bi g. Brzezinskog da može. Dok joj se čini da se raspada, da od nje ostaju tek krhotine na podu njezina stana, sitna ruka spušta se nježno na njezino rame. Okrene se i kroz maglu od suza ugleda Pinu kako se naginje nad nju i pomaže joj ustati. Vodi je do kreveta i posjeda. Njezina mlada sluškinja bez riječi joj briše suze i ljubi je u usta. Belle odmahne glavom. Njezin je jad tako velik da je ne može utješiti nitko osim Santosa. Ali Pina je uporna. ~ 143 ~

Otkopčava Bellin mokri admiralski ogrtač i skida joj mornarsku kapu. Prolazi prstima kroz gospodaričinu mokru kosu i suši je svojim dahom. U baletnoj haljinici još je sličnija anđelu dok otkopčava Bellinu vlažnu odjeću i skida je. Poliježe Belle na krevet i trlja je da joj ugrije promrzlu kožu. Gladi joj obraze, od umirujućeg dodira sklapaju joj se oči. Gladi joj vrat i ramena; prinosi ustima svaki Bellin prst i ljubi ga. Gladi Bellin trbuh i njegovo skriveno blago i dojke koje počinju bujati u ranoj trudnoći. Draška joj prstima bradavice. Miluje Belline noge i stopala, provlačeći joj prste između nožnih prstiju. I nježno miluje Belle između nogu, prvo vrškom prsta a onda svojim mekim jezikom. Belle uzdahne. To je uzdah proživljenih godina; uzdah koji počinje u njezinoj šesnaestoj i završava u ovom trenutku utjehe s Pinom. Dopušta djevojci da joj to radi jer je taj tjelesni osjećaj jedino što je drži na životu. Svjesna je Pinine odanosti i dopušta joj da je obasipa ljubavlju, kao da je ona melem koji će joj iscijeliti srce. »Louis Blackbird! Louis Blackbird!« Belle se budi. »Louis Blackbird!« Je li sanjala? Još je u zagrljaju usnule Pine. Pažljivo podiže djevojčinu ruku s grudi. Čuje zapljuskivanje vode o čamac, odmah pod prozorom. I glas. »Louis Blackbird!« To nije muški glas, ali ona zna da nosi Santosovu poruku. Skoči iz kreveta, zgrabi modri svileni ogrtač i izlazi na balkon. Sada je prestalo kišiti, premda je još oblačno, a kanal je pun sivih sjena. Dozivaju je iz gondole u kojoj sjedi žena. Na sebi ima dugu grimiznu haljinu i bosa je, ali ogrnuta bogato ukrašenim crnim ogrtačem i s običnom bijelom venecijanskom maskom na licu. Unatoč krinki, Belle prepoznaje njezinu kosu, dugačke crvene kovrče koje padaju preko ramena. To je Lara, izrađivačica maski. »Lara«, doziva je. »Lara, molim te, kamo je otišao Santos?« Ali Lara podiže zakrabuljeno lice i odmahuje glavom kao da je želi ušutkati. Ustaje u gondoli, a Belle vidi da nešto drži među zaobljenim dlanovima. Otvara ih, a na ruci joj se pojavljuje kos koji poleti iznad kanala. Belle vidi da mu je nešto privezano za nogu. Srce joj ispuni panika. Kosovi su divlji. Kako će ga dozvati? Ali kos osjeća njezin očaj i leti ravno prema njoj, slijećući na ogradu balkona i žmirkajući očima u njezinu smjeru. Belle oprezno pruža dlan i ptica sleti na njega. Sada jasno vidi da joj je za nožicu vezana mala baršunasta vrećica. Drhtavim prstima je odvezuje i uzima slobodnom rukom. Zatim podiže dlan u zrak i pušta pticu na slobodu. Kad je pogledala prema kanalu, više nije bilo ni Lare ni njezine gondole. Zar je sanjala? Ali medu prstima drži vrećicu. Vraća se u stan i otvara je. Unutra je zlatni kolut. To nije prsten. To je Santosova zlatna naušnica. Okreće je medu prstima, a sjećanje na trenutak kada ju je zadnji put dodirnula dok mu je milovala lice gotovo je nepodnošljivo. Zadržava dah. Čudesan je to dar. U vrećici je još nešto. Komadić papira. Vadi ga i divi se urednom rukopisu svojega ljubavnika. Sine joj da nikad prije nije vidjela nešto što je napisao. Čita sitna slova. Čita ih nekoliko puta. Ne može vjerovati što joj piše.

~ 144 ~

Valentina Valentina iz poštanskog sandučića izvadi omotnicu bez poštanskog žiga i marke. Smjesta prepozna rukopis. Razdere je i otvori ne čekajući da se vrati u stan. Iz omotnice ispadne karta za vlak, za vagon prvog razreda na relaciji Milano -Venecija. Na karti je današnji datum, a vrijeme polaska je za dva sata. Je li Theo poludio? Kakvu to igru igra, zašto joj je ubacio kartu za vlak u poštanski sandučić bez riječi objašnjenja? Mogla je danas biti na snimanju, ili zaposlena nečim drugim. Sad joj je dao samo par sati da se spremi i stigne na vrijeme na željezničku stanicu. Nakon prošle noći u Tamnoj komori, mislila je da će ga zateći kod kuće. Bila je spremna da mu prizna svoje osjećaje. Da mu kaže da je napokon spoznala svu dubinu njegove ljubavi prema njoj, svega što je bio voljan učiniti za nju. Namjeravala mu se ispričati. Ali on se nije vratio, i kako su protjecali sati njezino grizodušje pretvorilo se u ljutnju. Provela je besanu noć prevrćući se po krevetu i sada je umorna i preosjetljiva. On njome manipulira, a ova karta za vlak je još jedan dokaz koji to potvrđuje. E pa neće ići. Pokazat će mu da se ne da manipulirati. Dizalom se uspinje na svoj kat, grizući usnicu od neodlučnosti koja je sve više obuzima. Što će se dogoditi ako ipak ode? Kad se dizalo zaustavilo, dok je povlačila rešetku palo joj je na um da je on poziva da mu se pridruži u igri. Kao kad joj je ostavio album erotskih negativa iz prošlosti. Kao nekada dok su živjeli skupa i sastajati se na tajnim lokacijama poput anonimnih ljubavnika. Kako li je samo uživala u tome. Možda Theo samo želi da se ona zabavi. Pa dobro, pomisli mrzovoljno vraćajući se u stan. Ići će. Puka je sreća što danas ne radi. Osjeća unutarnji sukob između dvije strane svoje ličnosti - mekše, kojom dominira srce, i tvrde, kojom dominira razum - i zbog toga izabire jedan od dvosmislenijih kostima svoje prabake: muško odijelo na tanke pruge i mekani pusteni šešir, a ispod toga fini svileni negliže i ženstvene francuske gaćice. Odlučuje da neće nositi ravne sportske cipele i umjesto njih obuva cipele na vezanje s visokim potpeticama koje joj dodaju još nekoliko centimetara visine. Sad se osjeća samopouzdanije, poput androginog gangstera. Uzme u ruke crni album koji joj je dao Theo i ovlaš ga prolista. Već je razvila sve negative. Posljednja četiri otiska su joj najdraža. Medu njima je onaj koji ju je inspirirao da ostvari fantaziju u kojoj je posve gola, osim maske što joj skriva lice. Tu je i krupni plan gole dojke poprskane kapljicama vode, i još jedan koji prikazuje torzo modela po kojem su razasute bijele ružine latice. Posljednji je najzavodljiviji. Otisak prikazuje mladu ženu koja sjedi naslonjena na nekakav zid. Gola je a lice joj je pokriveno venecijanskom maskom koja joj skriva identitet. Nosi kratki crni bob, omiljenu frizuru toga vremena. Koljena su joj savijena i noge su joj rastavljene u obliku slova »V«. Naginje se prema naprijed s rukom gurnutom među raširene noge. Dlanom stisnutim u šaku skriva najintimniji dio svog tijela. Iako je ispod maske nemoguće vidjeti izraz njezina lica, Valentina naslućuje da su joj usne razdvojene, a govorom tijela otvoreno poziva na vatreni flert. Dođi i uzmi me ako se usuđuješ. Naprosto obožava tu sliku. Gurne album u svoju crnu aktovku. Nosi ga sa sobom. Želi znati gdje je Theo došao do tih negativa, i zna li tko je žena na njima. Više od svega želi znati zašto ih joj je dao. Te slike kao da su pokrenule čitavu lavinu, gurnuvši je u duboko erotičan svijet - od negativa do Leonardovog kluba i Tamne komore. Upravo izlazi iz stana kad začuje zvuk dolaska poruke na mobitelu u džepu jakne. Izvuče ga. Ponesi sa sobom Metsuovu sliku. Samo ta jedna rečenica. Bez Kako si?, Je li sve u redu? ili Volim te. Čak i bez smajlića. Bijesno mu uzvrati porukom Gdje si? Što se događa?

~ 145 ~

Ali Theo ne odgovara. Kako je frustrira taj čovjek. Povrh svega, sada od nje traži da išeta iz stana sa slikom od neprocjenjive vrijednosti pod rukom - ako to zaista jest original, kao što tvrdi Gaby. Sigurna je da joj Garelli ili jedan od njegovih pajdaša posljednjih nekoliko dana nadziru stan. A tu je i onaj plavokosi neznanac koji joj se obratio na Marcovom tulumu. Od utorka navečer nije vidjela ni njega ni njegov Smart, ali instinkt joj govori da im to nije posljednji susret. Ima nešto u njemu što je plaši. Pogleda na sat. Preostalo joj je još vrlo malo vremena da stigne na stanicu. Što da napravi? Požuri natrag u studio i promotri sliku što još uvijek visi na zidu. Prilično je malena, procijeni. Nema vremena razmišljati je li mudro ponijeti je sa sobom; ne želi zakasniti na vlak. Skine sliku sa zida i počne užurbano tražiti nešto u što bi je stavila. Nema vremena da je propisno spakira. Ugleda čipkasti šal svoje prabake prebačen preko stolice, zgrabi ga i omota oko slike. To nije baš najbolje rješenje ali bolje i to nego ništa. Ubaci čipkom omotanu sliku u aktovku i istrči iz stana. Valentina se probija kroz gužvu milanskog glavnog kolodvora. Osjeća se tako sićušnom okružena grandioznošću klasicističke hale, no tom se osjećaju uskoro pridružuje slutnja da je netko prati. Okrene se i ugleda Garellija kako stoji pored novinskog kioska pretvarajući se da je posve zaokupljen čitanjem časopisa. Zbilja mu loše ide praćenje, pomisli. No usprkos tome njegova je prisutnost zabrinjava. Ako je slika u njezinoj aktovci doista ukradena, i ako je uhiti, mogla bi biti optužena za sudioništvo u kradi. Osim toga, ne želi da je slijedi do Venecije kako bi uhvatio Thea. No, Theo bi mogao biti i ovdje i čekati da se ukrcaju na isti vlak. Osvrne se oko sebe, no peron vrvi od ljudi. Pogleda na sat. Do polaska su preostale još tri minute. Mora se otarasiti Garellija. Krene s perona prema kolodvorskoj zgradi i krajičkom oka spazi ga kako je slijedi. Spusti se niz stepenice prema metrou, a potom naglo skrene u obližnju knjižaru. Vjerojatno ju je vidio da je ušla unutra, ali ako bude dovoljno brza, moći će ga nadmudriti. Potrči kroz knjižaru do stražnjeg izlaza i ponovo se nade u kolodvorskoj hali. Ostala je još samo jedna minuta prije polaska njezina vlaka. Potrči kroz gomilu do perona 13 i ugledavši prometnika kako se sprema puhnuti u zviždaljku mahne mu da pričeka. Blagoslovljeni Talijani i njihova slabost prema ženama. Prometnik joj otvori vrata vlaka i pusti je da uđe u zadnji čas. »Grazie!« Dobaci mu poljubac, pobrinuvši se da mu na kratak, bljeskovit trenutak iz zahvalnosti pokaže komadić svog negližea. Valentina skine pusteni šešir i stavi ga na policu za prtljagu iznad svoje glave. S obzirom na dragocjeni sadržaj, aktovku stavi pokraj sebe uguravši je između sjedala i prozora vagona. U kupeu je posve sama. Puna nade iščekuje da će Theo svakog časa ući u njezin kupe. No kako vlak punom brzinom sve više odmiče od Milana, postaje očito da Theo neće putovati s njom. Što će kad stigne u Veneciju, kamo da krene? On će je čekati na stanici, tješi se. A ako je ne dočeka, nazvat će ga. Nasloni se i izvadi roman koji trenutno čita - Jezebel Irene Nemirovsky. Nameće joj se usporedba između glavne junakinje i njezine majke. Očaravajuće lijepa zavodnica Gladys Eysenach je žena kojoj je taština na prvom mjestu, ispred vlastitog djeteta. Žena koja se užasava starenja i koja ne preza pred ubojstvom da bi prikrila svoje godine. Ne, njezina majka ipak nije tolika negativka. Usprkos uzbudljivoj prozi Irene Nemirovsky, nakon nekoliko stranica Valentini se počinju sklapati kapci. Prošle noći uopće nije spavala iscrpljena iskustvom u Tamnoj komori. Još uvijek joj nije jasno koja je Theova uloga u tome. Kako može mirno promatrati kako je Leonardo dodiruje? Njezin odnos s »Prego signorina!« Trijumfalno gleda kroz prozor vlaka kako Garelli trči niz peron. Pobjegla mu je. On zna da je ona u ovom vlaku, ali ne zna gdje silazi. Mogla bi to biti Brescia, Verona ili Padova, prije nego Venecija. Barem je sebi i Theu kupila nešto vremena. Pokuša iz glave odagnati pomisao da je njezin ljubavnik učinio nešto zaista loše. Hoće li ga izgubiti kad ga dohvati ruka zakona, i to na veoma dugo vrijeme? Nastoji ne misliti o budućnosti dok provjerava kartu koračajući niz prolaz u potrazi za svojim kupeom.

~ 146 ~

Leonardom je onakav kakav bi željela s Theom: neobavezan i seksualan. Jesu li oni prijatelji koji se jebu? Ne, dinamika je drukčija. Leonardo je više poput učitelja, poput vodiča. Zna da bi je većina ljudi osudila zbog toga što je spavala s drugim muškarcem, no Theo je očigledno drukčiji. Kad se doselio k njoj rekao je da ne trebaju biti monogamni. Složila se, no zamolila ga je da joj nikad ne govori o drugim ženama s kojima je možda bio. Najbolje je fokusirati se na odnos između nas dvoje, pomisli, dok je polako hvata drijemež, a ne na okolnosti oko nas. Posljednje na što je pomislila dok je polako uplovljavala u san bile su Theove meke i baršunaste usne što su je navele da u Tamnoj komori samoj sebi prizna da ga voli. Ljubi ga. Može osjetiti njegov okus. Osjeća njegove ruke na svojim ramenima, i dodir njegove kratke, oštre brade na svojem obrazu. Otvori oči i ugleda Thea kako stoji ispred nje. »Theo!« vikne. »Ti si tu!« On se nasmiješi i u uglovima stisnutih očiju stvore mu se šarmantne borice. »Da, tu sam«, kaže i ona opazi da djeluje pomalo napeto i nervozno. »Jesi li ponijela sliku?« »Jesam, ali zašto... Što se događa?« »Pazi na nju, molim te«, kaže on. »Dok ne dođemo u Veneciju.« »Dobro.« Privuče ga k sebi. »Čemu sve ovo?« pita. »Stare fotografije...klub...Tamna komora?« Začuđeno je pogleda. »Zar još nisi shvatila, Valentina?« »Ali...« Ušutka je poljupcem. »Kasnije će biti vremena za riječi«, prošapće. »Ima nešto što sam oduvijek htio učiniti u vlaku.« Valentina ne može suspregnuti smiješak. Kako je dobro ponovo ga vidjeti, osjetiti njegov dodir. »Zaista, gospodine Steen? A što bi to bilo?« On sjedne pokraj nje i kad joj povuče jaknu s ramena ona sklizne i otkrije svileni negliže. »Znaš li što želim?« Obujmi joj dlanovima lice i prisili je da ga pogleda. Vidi kako mu se šire zjenice, gleda njegove isklesane obraze i snažnu bradu. »Želim tebe, Valentina.« Dah joj se ubrza. Ne misli valjda ozbiljno? Zar doista želi da vode ljubav u vlaku? Što ako netko ude u kupe i zatekne ih? Theo otkopča košulju i ispusti je na pod. Uzme njezinu ruku i stavi je na svoja dlakava na prsa. Ona savije dlan u obliku školjke iznad njegova srca i osjeti kako pomamno lupa. Pogleda ga u oči i shvati da i ona to želi. Želi taj trenutak čiste sirove požude sa svojim ljubavnikom, tu spontanost strasti koja ljubav održava živom, baš kao onda kad su se prvi put sreli. »I ja želim tebe, Theo«, prošapće. On ustane, otkopča traperice i povuče ih prema dolje. Ne nosi donje rublje. Penis mu je u erekciji, tako predivan. Njezin dragi Theo. Ona pruži ruku da ga dotakne. »Potpuno sam tvoj, Valentina.« Pogleda ga, dok joj se u glavi formira pitanje. Jesi li zaista? Ali kamo ideš? »Ti si mi sve«, kaže i uzevši joj ruke u svoje podigne je tako da sada stoje okrenuti jedno prema drugom. Osjeća se kao da je u transu. Otkopča hlače i pusti da joj kliznu s tijela. Sada je samo u svilenom donjem rublju. Stoji okrenuta licem prema svom muškarcu, a on povuče prema dolje naramenice njezinog negližea i miluje joj dojke i ukrućene bradavice dok joj negliže klizi niz stražnjicu i noge. Stavi obje ruke na njezine bokove i povuče prema dolje njezine francuske gaćice. Ona iskorači iz njih i osjeti njegovu ruku kako je miluje između nogu. »Oh da, želiš me, zar ne, Valentina?« kaže, a ona hipnotizirano zuri u njegove plave oči. »Okreni se«, kaže joj. Valentina se okrene prema prozoru kupea. Vlak brza kroz talijanski krajobraz, osjeća pod stopalima kako se ljulja i vibrira. »Sagni se i stavi ruke na prozor.« Ona učini kako joj je rekao i osjeti kako joj širi noge. Miluje ju, širi je prstima i priprema prije nego što se zabije u nju. Tako je velik, osjeća kao da joj prodire do ~ 147 ~

pupka. Čvrsto ga stišće u sebi dok se vlak pod njima trese, ritmički ih gura jedno prema drugome, pa razdvaja a onda opet približava. »Sad ću te jebati, Valentina, onako kako želiš.« Prekršio je njihovo zlatno pravilo šutnje za vrijeme seksa. No njegove je prostačke riječi napaljuju. Dok ga čvrsto steže, osjeća vibracije koje joj potresaju tijelo. On se polako odmakne ostavljajući je gotovo očajnu od želje, a onda se iznenada snažno zabije u nju. Dok stenje odupirući se rukama o prozor, glavom joj sijevne pomisao: Što ako vlak uođe u stanicu ili prolazi kroz grad. Ljudi će ih vidjeti. Ali nije ju briga. Želi da se uz Thea posve izgubi, da izađe izvan sebe i postane poput vrištećeg derviša, da se svi divlji elementi njezina razjedinjenog bića ujedine u radosnom plesu u kupeu ovog vlaka slaveći njezino strastveno prepuštanje. Isturi stražnjicu još više prema njemu i on se zabija u nju povećavajući brzinu. Dodiruje ju tako duboko, točno u srce njezine spolnosti. Ona steže čeljust, istiskujući iz sebe svoju tamnu stranu. »Jebi me!« sikće požurujući ga. »Jebi me!« Vlak povećava brzinu, i oni se usklađuju s njegovim tempom. Kao da su svi dio istog mehanizma dok se tako ljuljaju i jebu krećući se prema naprijed. Valentina je posve blizu orgazmičkom oslobođenju, i dok svršava osjeća kako podrhtavanje njezine utrobe stimulira njezinog ljubavnika i on svršava u njoj. Ruke joj skliznu s prozora kupea i ona izgubi ravnotežu. Zajedno kolabiraju na pod, i dalje spojeni. On leži na njoj, i usprkos njegovoj težini osjeća se ugodno. Zatvori oči, čini joj se kao da se pretvorila u tekućinu, tako je lagana nakon što je iz nje istekao mračni dio nje. Tone u pod kupea, kaplje ispod vlaka i škropi tračnice svojom srži što se rasprskava poput biserja među zrnjem šljunka. Nekoliko trenutaka mirno leže i Theo joj ljubi potiljak. Pomakne se pod njegovom težinom i osjeti kako se odiže od njezina tijela i povlači je na sebe obujmivši je rukama. Leže zagrljeni jedno uz drugo, posve goli u kupeu prvog razreda. »Mio Dio, ne mogu vjerovati da smo to učinili«, prošapće Valentina. Theo ustane i povuče je sa sobom. »Bolje da se obučemo«, namigne joj, »bolje da ne izazivamo sreću.« Ponovo sliči na sebe, pomisli Valentina. Shvati da nije izgledao tako sretno od vremena kad mu je dopustila da se skrbi za nju nakon njezina spontanog pobačaja. »Theo?« zazove ga, navlačeći hlače preko svilenog donjeg rublja. »Što je s tom slikom?« Potapša crnu aktovku. »Je li ukradena?« On sjedne do nje, grizući usnicu. »Na to je teško odgovoriti.« »Kako to? Ili si je ukrao, ili nisi?« Ne može vjerovati da svom ljubavniku postavlja to pitanje. Zar bi Theo Steen, ugledni likovni kritičar i povjesničar umjetnosti, sa svojim privilegiranim i kultiviranim odrastanjem u New Yorku, mogao biti kradljivac umjetnina? »Pa«, kaže on polako, netremice je gledajući svojim magnetičnim očima, »moglo bi se reći da jesam ukrao ovu sliku, ali bi se također moglo reći da to zapravo nije ukradena slika. Ne više.« Ona uzdahne. Ovo je noćna mora. »Ah zaboga, Theo. Tko si ti?« Netremice gleda u njegovo tako blisko lice. Čini se da uopće ne poznaje ovog čovjeka. A ipak, osjeća da ga poznaje. Ne može vjerovati da je kriminalac. »Što ćemo sad?« pita ga užasnutim šaptom. On sklopi dlanove. »Vjeruj mi, draga.« Ona odmahne glavom. »Moraš mi vjerovati.« Pogleda na sat. »Ne mogu ti sad sve objasniti, ali obećajem da hoću. Kasnije.« Ustane i zagladi svoju zgužvanu košulju. »Što to radiš?« »Moram sići s vlaka u Veroni. Tamo ću uzeti auto.« »Ali zašto?«

~ 148 ~

»Bolje je da putujemo odvojeno... Slušaj, ti ostani u vlaku sa slikom. Vidjet ćemo se u Veneciji.« Ona prekriži ruke i uputi mu mrki pogled. »Zašto ne mogu ići s tobom?« Vlak počinje usporavati približavajući se veronskoj stanici. Osjeća kako je zahvaća neobjašnjiva panika. Ne želi da Theo ode. Mora ostati s njom. A opet, ne želi mu pokazati koliko ga treba. Ostani pribrana, Valentina, opominje samu sebe. Zadrži distancu dok ne saznaš što se događa. »Što ako me uhvate sa slikom?« prasne na njega. »Jesi li mislio na to, gospodine kradljivce umjetnina?« On zastane na vratima kupea. Kosa mu je razbarušena, njegove plave oči vragolasto je pogledaju, a onda prasne u smijeh. On se tome smije! »Obećavam ti, Valentina, ako te uhvate sa slikom nećeš upasti ni u kakvu nevolju.« Opet ju je ozlovoljio. Zašto se neprestano koleba između bijesa i žudnje kad je riječ o Theu? Vlak napušta Veronu. Ona vime kroz prozor kupea, no Theo je već nestao. Uzdahne. No dobro, barem joj je obećao da će joj kasnije sve objasniti. Samo mora biti malo strpljiva. Ali želi znati sada. Previše je uzrujana da bi čitala knjigu. Spustivši se na sjedalo prekriži noge i u tom trenutku ugleda omotnicu na podu kupea, baš pred njezinim očima. Kad ju je uspio tamo ostaviti? Podigne je i razdere. Hotel Danieli. Bar. 20.00. Zagrize usnicu i blaženo se nasmiješi. Još jedan tajni sastanak. Moći će čitavu noć provesti u Theovu naručju. Prošlo je samo osam dana otkako su bili zajedno u svom stanu, no ima osjećaj da je prošla čitava vječnost. Drago joj je što je ponijela jednu od prabakinih svilenih večernjih haljina. Večeras želi izgledati očaravajuće. Osjeti trzaj kad se vlak uz škripu naglo zaustavi. Nisu na stanici već negdje usred pustoši nedaleko od Venecije-Mestre, procijeni. Zijevne, izvuče stopala iz cipela i podigne noge na sjedalo. Vrata kupea se najednom otvore, a kad pogleda prema njima osjeti kako joj se sva krv povukla iz lica. Na vratima stoji plavokosi neznanac s Marcovog tuluma. Strah koji osjeti sasvim je iracionalan, no svejedno je preplavi do kosti. Zgrabi svoju crnu aktovku i skoči sa sjedala. Ne stigne navući cipele pa se bosih nogu progura pored njega i potrči niz hodnik do vrata. Pritisne gumb, i budući da vlak stoji, vrata kliznu u stranu otvore se. Zakorači na jednu od metalnih stepenica i nagne se iz vlaka držeći se za rukohvat. Pogleda na jednu stranu a potom na drugu, no ne može prepoznati gdje su. Svejedno, ne bi li bilo bolje sići s vlaka i nazvati Thea? Nema cipele, ali on će je pokupiti, gdje god da jest. Upravo u trenutku kad se spremala da iskoči iz vlaka osjeti nečiju ruku na svojoj. Netko joj jednom rukom pokušava odmaknuti prste s rukohvata dok je drugom čvrsto drži oko struka. Okrene se i ugleda plavokosog neznanca. »Hej!« poviče i zamahne prema njemu rukom u kojoj je aktovka, ali izgubi ravnotežu. On joj sada ruku s aktovkom drži u svojoj, i ako ga pusti past će na prugu i gadno se ozlijediti. Začuje zvuk zviždaljke i vlak se pokrene. Mora skočiti prije nego vlak ubrza. Otima se i izvija da se oslobodi njegove ruke, ali on je steže oko struka tako čvrsto da joj to ne uspijeva. Vlak sve više ubrzava i ona je užasnuta. Prekasno je za silazak. Što ako je ispusti? Mogla bi poginuti. Čvrsto stisne crnu aktovku i pokuša se zamahom tijela ubaciti natrag u vlak, ali nema snage za to. On je povuče unutra netom prije nego što su se vrata automatski zatvorila i ona mu padne na prsa, bez daha od straha i bijesa. Pusti joj zapešće i ona se naglo odmakne od njega. »Što to, dovraga, radiš?« poviče. »Spašavam ti život, Valentina«, kaže on. Promatra je glave nagnute u stranu, kao da ga sve to strašno zabavlja. »Tko si, dovraga, ti?« pita ga prelazeći ravno na stvar. Muškarac se nasloni na vrata zahoda i prekriži ruke. Nosi plavu majicu kratkih rukava koja se slaže s bojom njegovih očiju i tamne traperice. Primijeti plave dlake na njegovim blijedim rukama, svjetlije od njegove kose. Uopće ne izgleda kao Talijan, no talijanski mu je savršen. »Ja sam Theov kolega«, kaže. »Zar ti nikad nije pričao o meni?«

~ 149 ~

»Sa sveučilišta?« Teško je povjerovati da je taj nabildani siledžija nekakav akademik. »Ne, ne«, kaže on. »Kolega u poduzetništvu... Pa, pretpostavljam da smo više takmaci nego kolege.« Muškarac joj se nasmiješi. Jezikom sugestivno prijeđe preko lagano isturenih zuba, kao da simulira poljubac. »Zašto me slijediš?« okomi se na njega. On podigne obrve, no ne odgovori joj. »Ako me ne prestaneš slijediti, nazvat ću policiju«, zaprijeti mu. »Samo naprijed«, kaže on nehajno, »No sumnjam da će ti dečko na tome biti zahvalan.« Valentina duboko udahne. Je li i ovaj čovjek policajac? Ali poznaje Thea. Kaže da su kolege...ili suparnici. »Tko si ti?« ponovo ga upita. »Zaista ne mislim da je to u ovom trenutku bitno«, kaže. »Siguran sam da ćeš saznati od Thea kad ga opet vidiš.« Grohotom se nasmije. »Nije tako bistar kao što misli. Znao sam da nema sliku. Slutio sam da je čitavo vrijeme kod tebe.« Potapša crnu aktovku, i Valentina osjeti kako u njoj raste napetost dok grčevito stišće njezinu kožnu ručku. »Je li unutra, Valentina?« kaže. »Hoćeš li biti dobra djevojčica i mirno mi je predati?« Vlak ude u zavoj i oni izgube ravnotežu. Plavokosi muškarac posrne prema natrag, i udarivši o vrata zahoda koja se otvore, padne unutra. Valentina iskoristi priliku. Okrene se i potrči niz hodnik prema kupeima prvog razreda. Kad dođe do svog kupea, strelovito uleti unutra i zgrabi svoje cipele i pusteni šešir prije nego što ponovo izleti van i pojuri u vagon drugog razreda. Na njezino olakšanje vagon je krcat turistima. Baci oko na prazno sjedalo pored prozora okruženo grupom mladih Amerikanaca s ruksacima. To je ono što treba. Sigurnost u gužvi. Sklupča se u sjedalu stišćući uz prsa torbu, cipele i šešir. Djevojka preko puta nje radoznalo je gleda i smiješi joj se. Na njezino iznenađenje plavokosi je nije slijedio, ali zna da je negdje u blizini i da vreba, uvjeren da će je uhvatiti kad stignu u Veneciju. Izvuče mobitel iz džepa da nazove Thea, ali na njezin užas baterija je prazna. Trese se od strave, no shvaća da se ne boji za sebe, nego za svog ljubavnika. Oh, Theo, što si to učinio?

~ 150 ~

Belle Santos joj poručuje da se vrati u kuću g. Brzezinskog. Nije joj jasno. Nadala se da ima nekakav plan. Da je isplanirao kako će pobjeći iz Venecije i negdje se sastati s njim. Ili da će joj predložiti da se potpuno pretvori u Belle, makar će g. Brzezinski to sigurno pokušati spriječiti sada kad je trudna. Santos ne zna da ona nosi njegovo dijete. Ponovno čita njegovo pismo. Vrati se doma, moja crna ptičice. Obećavam ti da s današnjim danom prestaju patnje gospođe Louise Brzezinske. Zar joj nije mogao napisati još koju riječ? Obećati da će se vratiti? No Belle zna da Santos ne obećava ono što ne može ispuniti, a obećao joj je da će njezin život kao Louise Brzezinske danas završiti. Što je time mislio? Sada je sigurno već daleko. Ne može se vratiti jer bi sigurno završio u zatvoru. A zatvor je za Santosa gori od smrti. Belle to još ne zna, ali ovaj dan nosi obilježja apokalipse. Premda je muževu kuću napustila prije samo osam sati, njegov se svijet okrenuo naglavačke. Jer danas je 29. listopada 1929. dan koji će mnogima donijeti propast. Santos Devine to je predvidio, jer iako je živio poput ciganina, imao je novca i često je ulagao na njujorškoj burzi. Uočio je da se spremaju nevolje mjesecima ranije - probleme s dionicama koji su se pojavili još u proljeće te godine i upozorenja financijskih stručnjaka koja su mnogi ignorirali. Vidio je da se sprema veliki burzovni krah i uklopio to u svoju osvetu. Nikad nije zaboravio pretučeno tijelo svoje ljubavnice i zakleo se da će osvetiti njezine patnje. Pronaći će načina da g. Brzezinski izgubi ono za čime će najviše patiti. Novac. Zapravo, otpužbe g. Brzezinskog protiv Santosa Devinea nisu bile posve neutemeljene. On mu je doista nešto ukrao, iako na prividno zakonit način. Protekla tri tjedna Santos Devine predstavljao se kao burzovni mešetar iz Amerike u potrazi za elitnom skupinom europskih poslovnjaka koji bi investirali u cvatuću američku burzu i zaradili bogatstvo. Istina je da takva skupina nije postojala. Bio je tu samo g. Brzezinski. A Santos Devine - odnosno g. Frederick Harvey iz Brooklyna u New Yorku, kako se predstavio g. Brzezinskom - uvjerio je toga pohlepna čovjeka da sav novac uloži u američke dionice. Tako je, u trenutku dok su se Belle i Pina nevoljko vraćale kući vukući se venecijanskim uličicama izgubljene i prestrašene, g. Brzezinski otkrio razmjere svoje propasti koju je doživio zahvaljujući financijskim savjetima navodnoga Fredericka Harveya. Je li g. Brzezinski imao srca? Možda, nekad davno. Ipak, zamislite mladića koji je gledao kako mu njemački vojnici oca, majku i sestru komadaju bajunetima, dok se on skriva ispod stuba i drhti od straha. Ili će umrijeti s obitelji toga dana, ili će preživjeti sa srcem okamenjenim od stida i pobrinuti se da nikad više ne pokaže slabost. I zamislite mladića zaljubljena u ženu, Magdu Zielinsku, koja ga odbacuje zbog drugoga. Morao se osvetiti. I tako je Magdina muža bacio u dužničko ropstvo. Nadao se da će je otkupiti od njega, ali plan mu se izjalovio. Nije očekivao da bi mu suparnik radije dao kćer nego ženu. Aleksy Dudek bio je jednako pokvaren kao i on, a ona ga je ipak voljela. Magda je muža voljela i nakon njegove smrti. To je g. Brzezinskog ispunilo bijesom, toliko da ju je odlučio imati po svaku cijenu. Zato ju je doveo u Veneciju i prvom ju je prilikom obljubio. Ali to mu nije donijelo nikakvo zadovoljstvo. Upravo suprotno. Magda je legla bez otpora i gledala ga mrtvim očima šapćući neprestance muževo ime. Aleksy, Aleksy, Aleksy Pokušavao ju je probuditi, prisiliti je da ga želi onoliko koliko je on želio nju. Bila je poput droge koja nikad nije ublažila njegovu bol. Vodio je ljubav s njom mnogo puta, ali Magda nikad nije reagirala, ni mržnjom ni zadovoljstvom. Na kraju mu je veće zadovoljstvo donijelo da mlati i siluje njezinu kćer, jer se ona bar opirala, od nje je bar dobio nekakvu reakciju.

~ 151 ~

Rekao je Louise da joj je majku doveo do ludila. Ali sada mu je jasno da nije on bio kriv. Magdu je u ludilo odveo njezin vlastiti osjećaj krivnje. Dopustila je mužu da proda njihovu kćer da bi zaštitila sebe. Bila je gora od Aleksyja Dudeka. Zalužila je progon na otok s umobolnicom. G. Brzezinski nudio joj je cijeli svijet, a ona je mislila da je predobra za njega. Otkako je poslao Magdu u umobolnicu na Povegli, g. Brzezinski je jedino želio dobiti dijete. Da bi se zbog njega trudio biti bolji čovjek. A čak ni to nije dobio, jer unatoč tome što je njegova žena grešnica kao i njezina majka - napokon zatrudnjela, dijete nije njegovo. Zna da će ga to dijete jednoga dana podsjećati na njegove svakodnevne poraze. A toga kobnog dana slom američke burze razbio je i onaj zadnji komadić srca koji je g. Brzezinskom još ostao. U samo sat vremena postao je siromah. Više ne može podnijeti podrugljivo lice svoje mrske žene, baš kao ni sažalani pogled poslovnih partnera. Ostavši bez novca izgubio je moć i sada je nitko i ništa. Bolje bi bilo da je mrtav. G. Brzezinski stoji na balkonu ženine sobe. Čini se prikladnim da skonča ovdje. Nema pištolj, ali ima tešku venecijansku ciglu i komad užeta. Prvi put je sretan što ne zna plivati. Pričvršćuje ciglu za nogu, veže čvrst čvor i dovuče se do ruba zidića. Sjetio se prije prekrižiti, jer možda ipak ima milosti nakon smrti. Posljednje što je g. Brzezinski vidio padajući na noge u kanal bio je kos koji mu je letio oko glave. Pomislio je kako glasno pjeva za tako sićušnu pticu. Kao da ga fanfare prate u smrt. Ludwika će biti sretna što me nema, pomislio je. I dok su mu se pluća ispunjavala vodom, srce g. Brzezinskog napokon je iscijeljeno, jer je njegova posljednja misao bila: Drago mi je zbog toga.

~ 152 ~

Valentina Valentina osjeti olakšanje čim je napustila stanicu Santa Lucia. Sakrila se u grupi američkih turista, kojima je drago što im se pridružila jer im je obećala da će im pokazati dobar hotel. Silaze niz stepenice prema kanalu i pristaništima vaporetta. Pogleda oko sebe. Od Thea ni traga, no osjeća se sigurnije nego u vlaku. Njezin uznemirujući susret s plavokosim i strah koji je pritom iskusila pomalo blijede pred magijom Venecije koja već počinje djelovati. Osjeća mješavinu radosti i uzbuđenja dok stoji u redu da bi kupila kartu za vaporetto. Venecija svaki put na nju djeluje na taj način. Ispuni je osjećaj pripadanja, i još nešto više, kao da je nekad davno ovdje živjela i bila vrlo sretna. Sve joj je tako poznato i blisko. Elegantne oronule palače, mliječnozeleni kanal i njegov ustajali vonj, uske uličice i prolazi, mostovi nalik na dragulje, i taj osjećaj zajedništva s ljudima, čak i ako su tek gosti, poput nje. Taj je grad opisivan kao plutajući muzej, no za Valentinu je on nešto posve drugo. Pomaže joj da povjeruje u neki drugi svijet, onkraj pojavnog, mjesto duha i strasti. Za samo par sati Valentina će ponovo vidjeti Thea. Osim što će joj konačno otkriti tajnu ukradene slike, sva treperi od nestrpljivog iščekivanja njihovog ponovnog susreta u hotelu Danieli. Reći ću mu da pristajem, pomisli. Reći ću mu da želim biti njegova djevojka. Reći ću mu da ga volim. Valentina povede svoje američke prijatelje do vaporetta 5.2 kojim će se prebaciti do Fondementa Nuove. Vodi ih u hotel u kojem su ona i Theo odsjeli kad su posljednji put bili u Veneciji na jednom od svojih erotskih susreta prije nego što se doselio k njoj. Hotel Locanda La Corte skriven je u dnu uske uličice. Iako je posve blizu gužvi i graji Venecije, sa svojim skrovitim venecijanskim vrtom i meditativnim zvukom zapljuskivanja vode iz kanala nalik je na oazu mira usred grada. Iako je okružena bučnim društvom studenata Njujorškog sveučilišta u obilasku europskih znamenitosti, Valentina osjeća spokoj, svojevrstan odmak od svakodnevnih problema, dok korača preko trga pokraj raskošne mramorne fasade bolnice i pokraj impozantne gotičke crkve S. Giovanni e Paolo. Osjeća se kao da je neka druga žena. Iako je u tom hotelu odsjela samo jednom, čini joj se da bi put do hotela mogla pronaći i zatvorenih očiju. Ulazi u ulicu Calle Bressana, toliko usku da do nje ne dopire sunčeva svjetlost, i nakon nekoliko koraka ugleda hotel i most preko mirne vode kanala. Pomogne Amerikancima da se prijave u hotel, a zatim se oprosti od njih. Nagovaraju je da kasnije s njima izađe na večeru, ali ona objasni da se s nekim sastaje. Potom krene prema svojoj sobi, otključa vrata i klizne unutra uz osjećaj olakšanja. Soba je jednostavno namještena, s velikim bračnim krevetom i s francuskim prozorima što gledaju prema kanalu, i još jednim što gleda na usku uličicu. Valentina zbaci cipele i legne na krevet. Pogleda na sat. Ima još nekoliko sati do sastanka s Theom. Pita se gdje je sada plavokosi muškarac. Bila je oprezna kad su se ukrcavali na vaporetto, sigurna je da je nije pratio. Ipak, Venecija je malena. Samo je pitanje vremena kad će je pronaći. Sjedi u baru u raskošnom hotelu Danieli i pijucka crno vino. Tek je osam sati. Crnu aktovku s Metsuovom slikom prislonila je uza se i sada zavaljena u fotelji budno motri ulaz u hotel. Gdje je njezin muškarac?Treperi od iščekivanja. Nije sklona pokazivanju osjećaja, no sigurna je da će mu se baciti u naručje kad ga ugleda. Iako je ponosna na svoju neovisnost, mora priznati da joj toliko nedostaje da je boli srce. Nekoliko kratkih trenutaka koje je provela s njim samo su raspalili njezinu strast i učinili da ga želi još više. Sad je pet minuta poslije osam, ali njezinom ljubavniku i dalje nema ni traga. Ugleda neku staru damu kako ušavši u bar pogledom pretražuje po prostoriji. Visoka je i elegantna, iako očito vrlo krhka. Na njezino iznenađenje, oči stare dame zaustave se na njoj i sada se približava njezinu stolu. »Gospođice Rosselli?«

~ 153 ~

Valentina se u nedoumici namršti. »Da?« Stara dama pruži joj ruku u rukavici. »Ime mi je Gertrude Kinder. Vjerujem da imate nešto za mene.« Valentina se prilično zbuni kad se stara dama spustila u naslonjač nasuprot njoj. »Jako mi je žao«, kaže, »ali ne znam tko ste, ni o čemu pričate.« Gertrude Kinder uputi joj prodoran pogled iza naočala. »Slika«, kaže Valentini kao da je slaboumna. »Signor Steen je rekao da ćete je imati sa sobom.« »Slika...«, ponovi Valentina, pomalo zatečena. »Da«, kaže stara dama razdraženim tonom imućnih i moćnih. »Moja slika. Ljubavno pismo Gabriela Metsua. Zar je nemate sa sobom? Signor Steen mi je rekao da ću je večeras moći preuzeti od vas.« Valentina netremice pilji u nju. Gotovo može osjetiti kako slika zrači kroz crnu aktovku kraj njezinih nogu. Kakvu to vražju igru Theo igra? Zašto joj nije spomenuo ovu ženu? Bi li joj trebala dati sliku? Tko je ona? »Theo... hoću reći, signor Steen mi nije rekao da vam trebam dati sliku. Samo mi je ostavio upute da se ovdje sastanem s njim. Vas nije spomenuo.« »Zamolila sam ga da me ne spominje...Ne želim nikakve tragove iza sebe...« Valentina u nedoumici pogleda Gertrude Kinder. Je li ovaj krhki metuzalem hohštaplerska dilerica umjetnina? To se čini krajnje nevjerojatnim. »Trebao se već pojaviti«, kaže stara dama gledajući okolo i bespomoćno kršeći ruke. »Ne želim ostati dugo. Samo želim sliku i odmah ću otići.« Konobar krene prema njihovom stolu, no Gertrude Kinder odmahne rukom dajući mu znak da se udalji. »Je li unutra?« pita pokazujući na Valentininu aktovku. »Možete li mi je dati kako bih mogla ići?« »Žao mi je«, kaže Valentina. »Ne mogu to učiniti dok ne provjerim s Theom.« Izvadi mobitel koji je napunila u hotelu i utipka njegov broj, čitavo vrijeme pozorno motreći Gertrudu koja pohlepno zuri u njezinu aktovku. Naravno, Theo se ne javlja. »Zašto ne popijete piće dok ga čekamo?« upita Gertrudu. Gertruda je pogleda kao da je luda. »Nemam vremena«, grakne »Vi ne znate, zar ne?« »Ne znam što?« »Tko sam ja. Što ta slika predstavlja.« »Ne, žao mi je.« Valentina netremice gleda staricu u oči. »To je moja slika«, kaže stara dama gorljivo. »Ustvari, pripadala je mom mužu. Uzeli su nam je. Mislila sam da je nikad nećemo dobiti nazad...ali vaš signor Steen mi je pomogao.« »Ali ako su vam je uzeli, zašto se niste obratili policiji?« Lice Gertrude Kinder izobliči se u izraz krajnjeg prijezira. »Govorim o Drugom svjetskom ratu, draga moja. Govorim o nacističkoj pljački umjetnina koje su pripadale židovskim obiteljima.« Valentina napokon počinje shvaćati. Preplavi je val olakšanja. Znala je, Theo je dobar čovjek. Pomaže ovoj staroj židovskoj dami da povrati nešto što je njezinoj obitelji ukradeno za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pa ipak, to baš i nema smisla. »Mislila sam da je sav nacistički plijen vraćen vlasnicima. Nisu li otkrili tko su bili dileri? Niste li mogli proći službenu proceduru?« Zašto riskirati uvaljivanje u nevolju krađom nečega što može biti vraćeno na legalan način, Theo? Gertrude Kinder postaje uznemirena.

~ 154 ~

»Nemam sada vremena objašnjavati, draga. Molim te, moram ići prije nego što on dođe.« »Prije nego tko dođe? Theo?« »Ne, ne, voljela bih da je Theo ovdje. Osjećala bih se malo sigurnije. Ne, onaj drugi. Onaj koji želi novac...« Valentina iz minute u minutu postaje sve zbunjenija. Stara dama stavi ruku preko njezine. Hladna je kao kamen, no staričine su oči zažarene. »Molim te, draga, daj mi je.« Nešto u izrazu lica stare dame Valentini ulijeva povjerenje. Na licu joj je zapisana povijest patnje i gubitka. Otvori patentni zatvarač aktovke i preda Gertrudi Kinder sliku umotanu u čipku. »Što je to?« kaže starica počevši odmotavati čipku. »Treba li vam to?« Valentina pomisli na svoju prabaku i zamisli što bi ona htjela da učini sa šalom. »Ne, zadržite ga«, ponudi. »Da zaštitite sliku«. Gertrude Kinder privine sliku na prsa kao da se susrela s davno izgubljenim djetetom. »Hvala ti, draga moja. Nemaš pojma koliko mi ovo znači. I molim te, poruči signoru Steenu da mu zahvaljujem svim svojim srcem. Reci mu da je sve oprošteno.« Stara dama drhtavo ustane. Valentina se upita bi li joj trebala ponuditi da je otprati. Doista se čini prestrašenom i krhkom. No što ako ode a u međuvremenu se pojavi Theo? »Biste li željeli da vas odvedem kući?« »Hvala, u redu je. U vodenom taksiju čeka me moj tajnik. On će mi pomoći.« Tek kad je Gertrude Kinder otišla, Valentini sine što je učinila. Vođena instinktom, sliku od neprocjenjive vrijednosti dala sam potpunoj strankinji. I što je stara gospođa mislila kad je rekla da poruči Theu da mu je sve oprošteno? Sada je gotovo devet sati i njezino se razočarenje počinje pretvarati u bijes. Dosta joj je. Ako se Theo ne pojavi u idućih deset minuta, s njima je gotovo, kaže samoj sebi. Muka joj je od njegovih igara. U Tamnoj komori shvatila je da ga voli, u vlaku ga je željela zauvijek zadržati uza se, no sada ga počinje mrziti. Kontrolira je, manipulira njome i ne poštuje njezine osjećaje... Mogla bi tako nabrajati u nedogled. Naruči još jednu čašu crnog vina i skine cipele. Ne mari što je u najotmjenijem hotelu u Veneciji. Baš kad je odlučila otići, u bar ušeta posljednja osoba koju želi vidjeti. Garelli. Pronašao ju je. Prijeđe očima po prostoriji i lice mu se trijumfalno ozari kad mu se pogled zaustavi na njoj. »Pa dobra večer, gospođice Rosselli, kakva slučajnost da se ovdje susrećemo«, kaže prilazeći njezinu stolu. »Slučajnost, kako da ne«, odbrusi sarkastično. »Čekate li kojim slučajem izvjesnog signora Thea Steena?« »To se vas apsolutno ne tiče.« »Mislite?« Garelli se zavali u kožnati naslonjač u kojem je nedugo prije sjedila Gertrude Kinder i mahne konobaru. »Na vašem mjestu ne bih se zamarala naručivanjem pića«, kaže Valentina gurnuvši stopala u cipele. »Ja upravo odlazim.« »Baš šteta«, kaže Garelli ravnodušnim glasom. »S obzirom na to da sam došao ovamo kako bih vam zahvalio što ste mi pomogli otkriti tajnu ukradenih slika.« Dobaci joj nehajan pogled, svjestan da ju je zaintrigirao. »Pa, pretpostavljam da za vas mogu odvojiti nekoliko minuta«, progunđa ona nevoljko, dopustivši mu da joj naruči još jednu čašu vina. Uskoro mora nešto pojesti, inače će joj piće udariti u glavu.

~ 155 ~

»Vidite, gospođice Rosselli, nisam mogao prestati misliti o onome što ste rekli kad smo se zadnji put sreli.« Garelli se zavali u naslonjač i ispreplele prste. »Što sam to bila rekla?« zbunjeno se namršti Valentina. Garelli nasloni bradu na isprepletene prste i nagne se prema naprijed, netremice zureći u nju. »Predložili ste da ispitam žrtve tih lažnih zločina, radije nego vašeg gospodina Steena. I bili ste potpuno u pravu. Odgovor na pitanje zašto su se svi ti ljudi najednom predomislili i počeli tvrditi da nije bilo krađe kad je sasvim sigurno da jest, svodi se na podrijetlo tih umjetnina.« Nacistički plijen, pomisli Valentina. Baš kao i izgubljena slika Gertrude Kinder. »Znam što mislite, gospođice Rosselli«, kaže Garelli. »Međutim, kad sam istraživao podrijetlo ovih slika nisam mogao pronaći nikakvu poveznicu niti s jednim dilerom umjetnina opljačkanih od strane nacista. To me, moram priznati, zbunilo.« »A ako se i radi o nacističkom plijenu, te bi umjetnine u svakom slučaju bile vraćene zakonitom vlasniku legitimnim putem«, doda Valentina. »Upravo tako«, kaže Garelli. »No valja imati na umuda u vrijeme rata, usred sve te smrti i patnje, nastaje velika pomutnja. Ljudi mogu izgubiti iz vida što je dobro a što loše. Sudbina slika, koliko god bile vrijedne, gubi na važnosti u usporedbi sa sudbinom čitave zemlje i njezinog naroda.« On na trenutak zašuti, promatra njezinu reakciju. Valentina se zbunjeno namršti. Kakvu to zagonetku ovaj čovjek postavlja pred nju? »Kao što kažete, dobrom dijelu slika koje su evidentirane kao nacistički plijen ušlo se u trag i vraćene su legalnim kanalima, ali bilo je mnogo slika i drugih umjetničkih djela koja nisu pronađena, koja su iskliznula kroz mrežu, da se tako izrazim«, kaže Garelli dramatično gestikulirajući. »Neke su otuđili saveznički vojnici kad su otkrili nacistički plijen skriven u rudarskim oknima i planinskim špiljama, neke su pronašli drugi nalaznici. Potrebna je vještina i izvrsno poznavanje umjetnosti da bi se ušlo u trag tim slikama i da bi ih se vratilo. Za to je potrebna posebna vrsta osobe.« Poput Thea, pomisli Valentina. Prva riječ koju bi upotrijebila da ga opiše bila bi »upornost«. Ta bi se riječ mogla primijeniti i na njegov odnos prema njoj. Mjesecima nakon što mu je rekla da se nikad ne bi mogla zaljubiti u njega, on još uvijek nije odustao. »Često je nemoguće dokazati tko je zakoniti vlasnik neke umjetnine«, nastavi Garelli. »Tada na scenu stupa osoba spremna na sve pa čak i na kradu.« Pogledi im se ukrste i Valentina shvati da Garelli aludira na Thea. Što će se dogoditi ako njezin dečko upravo u ovom času ušeće u hotel Danieli? Hoće li ga Garelli uhititi? Hoće li Theo pokušati pobjeći a policajac pojuriti za njim, ili još gore, potegnuti pištolj? Pokuša se smiriti, podsjećajući samu sebe na činjenice. Naposljetku, nikakakav zločin službeno nije počinjen. »Ali, ne razumijem«, zbunjeno kaže Garelliju. »Zašto se žrtve predomisle i tvrde da krađa zapravo nije počinjena?« »Zbog srama, gospođice Rosselli. Pretpostavljam da ti ljudi nisu znali porijeklo slika na svojim zidovima. Možda ne bi tako lako odustali od njih - napokon većina tih slika vrijedna je milijune - ali nakon što im ih ukrade, kradljivac ih možda uvjeri da šute o tome.« »Uvjeri? Na koji način?« »Time što im kaže da ima dokaz o tome tko je pravi vlasnik; da će biti podvrgnuti dugačkoj i ponižavajućoj zakonskoj bitci. Sa sigurnošću znam da su dvije od tih takozvanih žrtava bili saveznički ratni heroji iz Drugog svjetskog rata. Hoću reći, zamislite sramotu tih ljudi ako se dozna da su posjedovali umjetninu koja je bila dio nacističkog plijena.« To je intrigantna teorija, no Valentini se ipak čini da tu nešto ne štima. Otpivši gutljaj bijelog vina, Garelli nastavi razrađivati svoju teoriju. »Vjerujem da se dogodilo sljedeće. Netko je ukrao slike, a kad je žrtva krađe obaviještena da je pravi vlasnik osoba koja je preživjela Holokaust, naravno da je povukla prijavu o krađi.«

~ 156 ~

»Ali koji bi bio motiv kradljivca?«, upita Valentina. Zar je Theo toliki filantrop da je spreman žrtvovati vlastiti život kako bi slike vratio starim gospođama poput Gertrude Kinder? »To je ono što ni ja ne razumijem«, kaže Garelli i počeše se po glavi. »I zato sam ovdje, s vama. Čekamo istu osobu.« Nekoliko trenutaka oboje šute i jedno drugo odmjeravaj u. »On neće doći, znate«, kaže naposljetku Valentina. »Znam.« Garelli kimne u smjeru njezine aktovke. »Ipak, bi li vam smetalo da bacim pogled u vašu torbu?« Valentina nakratko pogleda aktovku u kojoj je sada samo album erotskih fotografija. »Samo izvolite, zašto ne«, kaže i nasmiješi se u sebi, jedva čekajući da ugleda Garellijevu reakciju na erotske fotografije. Valentina se uskim venecijanskim ulicama vraća prema svom hotelu u svilenoj večernjoj haljini svoje prabake. Emocije su joj pomiješane. Ljuta je, razočarana i povrijeđena, no u isto vrijeme ponosna na to što je Theo napravio, i uz to pomalo zbunjena i zadivljena. Njezin Theo. Njezin je inteligentni i obrazovani, no ne baš praktični dečko (jedva da može objesiti stalak s policama), tajni istražitelj što putuje svijetom u potrazi za opljačkanim umjetničkim djelima, krade ih i vraća njihovim zakonitim vlasnicima. I dalje ne razumije zašto ne radi u suradnji s policijom, niti zašto je Gertrude Kinder rekla da je sve oprošteno. I koga se ta stara gospođa toliko bojala? Garellija? Teško. Valentina je uživala u Garellijevoj šokiranoj reakciji na album erotskih fotografija, ali zapravo je on bio taj koji je šokirao nju nečim što je rekao na odlasku. Izgovorio je to nekako nehajno i usputno, kao da je to nešto što sluša svaki dan. »Zbogom, Valentina. Bilo mi je zadovoljstvo. Znate vaš bi otac bio vrlo ponosan na vas.« Kad je to rekao Garelli je već bio na vratima bara. Valentina je naglo ustala, lagano zateturavši omamljena od previše crnog vina koje je popila. »Poznajete mog oca?« povikala je za njim. »Da«, odgovori joj Garelli samodopadno se smijuljeći, kao da ga zabavlja njezina reakcija. »Naravno da poznajem.« Udaljio se prije nego što je imala priliku postaviti mu još koje pitanje. Garelli poznaje njezinog oca. Naravno da poznaje. Glava je boli od svih informacija koje je morala apsorbirati u posljednjih nekoliko sati. Ovaj izazov od informacije o njezinom ocu kap je koja je prelila čašu. Nakon što je bježala od Garellija sada ga želi ispitati što zna o njezinu ocu. Tko je on? Gdje je? Kako ju je mogao posve zaboraviti? Noć je bez mjesečine, nebo je mračno kao njezino raspoloženje. Theu i dalje ni traga. Treba ga odmah. Treba ga da joj odagna bol u srcu. Ulice su puste. Noću je u Veneciji uvijek tako. Nakon što se turisti vrate u svoje hotele, čini se da Veneciju napučuju jedino duhovi. Hoda duž kanala pazeći da se ne izgubi. Iza sebe začuje nečije korake, ali kad se okrene ne vidi nikoga. Crkveno zvono otkucava ponoć, a crna mačka prijeđe joj put. Sreća je noćas na njezinoj strani, iako nema osjećaj da je tako. Misli joj odlutaju do Gertrude Kinder. Nije joj rekla što se dogodilo s njezinim mužem, no pretpostavlja da je nastradao u Holokaustu. Teško joj je razumjeti taj dio povijesti. Nepojmljiva joj je takva količina tame u ljudskoj duši. Što joj je ono Leonardo rekao o sadomazohizmu? Da kroz iživljavanje mračnih instinkata u spavaćoj sobi oni koji to prakticiraju uspijevaju suspregnuti sadističko ponašanje u stvarnom svijetu? Je li to istina? Ili je sadomazohizam perverzija koja je pridonijela okrutnosti ljudskih bića koju iskazuju jedni prema drugima? Željela bi vjerovati Leonardu. Na ovom svijetu ima dovoljno stvari zbog kojih bi trebalo osjećati krivnju i bez onih koje uključuju užitak. Ponovo začuje korake, no kad se okrene iza nje nema nikoga. Ubrza. Da, Gertrude Kinder bila je uistinu prestravljena. Željela je otići prije nego što dođe on. Tko je on? Ne Garelli, u to je sigurna. I naravno, ne Theo. Pomisli na plavokosog muškarca u vlaku. Rekao je da je Theov takmac. Je li on čovjek kojeg se Gertrude Kinder tako plaši?

~ 157 ~

Ubrza začuvši kako koraci postaju sve bliži. Već je posve blizu hotela. Potrči preko posljednjeg mosta i preko trga i doslovno preletjevši uličicu u kojoj je hotel bez daha uleti u predvorje na poprilično zaprepaštenje recepcionera. Našavši se u sigurnosti hotelske sobe ugasi svjetla, razmakne zastore i pogleda dolje na uličicu. I ugleda ga. Stoji leđima oslonjen na zid, s cigaretom koja svijetli u mraku i mačjim očima prikovanim za nju. Čeka je.

~ 158 ~

Belle Prizor koji je dočekao Belle kad su ona i Pina sa zebnjom ušle u kuću g. Brzezinskog, zadnji je kojemu se nadala. Predvorje je puno ljudi. Suradnika njezina muža, njihovih žena i posluge, uključujući i Renate koja je bila blijeda poput krede. I policajaca. Među svim tim promatračima koji zure u nju kao u cirkusku atrakciju ugleda i jedno poznato i prijateljsko lice. Njezina Doktora. Brzo se probija kroz mnoštvo, zabrinuta i sućutna izraza lica. »Draga gospodo Brzezinska«, govori joj. »Molim vas, dođite sa mnom.« Ona instinktivno zgrabi Pinu za ruku. »Što je? Što se dogodilo?« Srce joj tuče kao da će iskočiti iz grudi: O, Santos, što si napravio? Jer zna da svi ovi ljudi, policija i Doktor znače samo jedno. Netko je umro. »Sluškinja može ostati ovdje«, kaže joj Doktor blago. »Ali vi pođite za mnom, draga moja.« »Ne, i Pina mora doći s nama.« Belle čvrsto stišće djevojčinu ruku u svojoj. Ne smije je ispuštati iz vida. Za svaki slučaj. »No dobro«, popusti on. Dok zajedno s Pinom slijedi Doktora uza stube, osjeća na leđima poglede ljudi koji je preziru. Osjeća se kao da je ona ubojica. Njezina spavaća soba ista je kakvu je ostavila jutros. Vrata ormara širom su otvorena, odjeća razbacana po podu, kutija s nakitom prazna. I balkonska vrata širom su otvorena. Doktor je gleda, i ona zna da mu je jasno da je pobjegla od kuće. »Mislim da biste morali sjesti, gospođo Brzezinska«, govori joj nježno. Ali ona ne može sjediti. Uzrujana je. »Recite mi«, zahtijeva. »Što se dogodilo?« »Vaš muž...« »Je li mrtav?« »Da.« Nije joj izrazio sućut, niti rekao da mu je žao. Zašto i bi? Vidio je što joj je muž napravio. Pina slabašno zajeca, a Belle ustukne od šoka. Osjeća kao da joj je netko izbio sav zrak iz pluća. Napokon slobodna. Ali po koju cijenu? »Kako... kako...«, muca, ne uspijevajući izgovoriti ni jednu suvislu riječ. Ako se njezin dragi Santos vratio u Veneciju i ubio njezina muža, što će ona? Ako ga uhite, osude za ubojstvo, možda čak i pogube, ona će se ubiti. Ali ne može zbog djeteta. »Louise«, kaže Doktor uzimajući je za ruku, »vaš muž se nažalost ubio.« Pina užasnuto prekrije usta rukama. »Molim?« Louise jedva govori. To je zadnje što je očekivala da će čuti. »A Santos Devine... što je sa Santosom?« Doktor izgleda zbunjeno. »S kime?« Osjećaj olakšanja preplavljuje joj tijelo. G. Brzezinski se ubio. Njegova smrt nema nikakve veze sa Santosom. Ali zašto bi se tako odlučan čovjek, s tako snažnim osjećajem za preživljavanje, ubio?! »Ne razumijem. Zašto bi to učinio?« Sada je mirna jer zna da je Santos dobro. Sjedne na krevet, spusti ruke u krilo i podigne pogled prema dobrom Doktoru čekajući da progovori. »Louise, u svijetu se dogodilo nešto vrlo dramatično.« »A tako?«

~ 159 ~

»Da...« Doktor zastane. »Na američkoj burzi dogodio se slom. U nekoliko sati dionice vrijedne milijune postale su bezvrijedne.« Louise ga gleda i ništa joj nije jasno. »Kakve to veze ima s g. Brzezinskim?« »Bojim se da je sav novac uložio u američke dionice.« »Doista?« »Navodno ga je nasamario prevarant koji se predstavio kao Frederick Harvey i uvjerio ga da sav novac uloži na američkoj burzi.« Znači, netko je napokon nadmudrio njezina pohlepnog muža. Ne može se oteti toj zlobnoj pomisli, unatoč činjenici da je čovjek mrtav. »To je jako čudno«, kaže Doktor gledajući je pomalo sumnjičavo. »Jer Frederick Harvey je prevario samo vašega muža. Nije dirao nijednoga drugog poslovnog čovjeka u gradu. Niti je zaradio novac za sebe. To se čini prilično neobičnim.« Santos. Belle je odmah znala što je učinio njezin ljubavnik. Ispunio je obećanje da će ubiti njezina muža, ali na vrlo lukav način. Sklopila je ruke i pognula glavu, pazeći da Doktor ne primijeti što doista osjeća. Postala je svjesna Pine koja je sjedila pokraj nje i uzela njezine ruke u svoje. »Sada je sve u redu«, šapnula je sluškinja. »Sigurne smo.« Belle ponovno pogleda Doktora. Oči joj blistaju od suza, no to nisu suze žalosti nego olakšanja. Baš kao što je Santos napisao u poruci, njezine su muke okončane. »Recite mi, Doktore, kako se moj muž ubio?« Doktor oklijeva. »Sigurni ste da želite znati pojedinosti?« »Da«, zahtijeva. »Recite mi, molim vas.« Doktor priđe vratima balkona i širom ih otvori kao da pokazuje kojim je putem g. Brzezinski otišao s ovoga svijeta. »Vezao je ciglu za nogu i bacio se s vašega balkona.« »On ne zna plivati«, šapne Belle gledajući sivo venecijansko nebo. »Baš tako«, potvrdi Doktor. Cijela je Venecija pričala o slomu g. Brzezinskog. Kada su se otkrili pravi razmjeri njegove financijske propasti, više nitko nije dovodio u pitanje motiv njegova samoubojstva. Belle je u svojem srcu pokušala pronaći tračak sućuti prema njemu. Ali nije se mogla čak ni moliti za njega. Tu je zadaću povjerila Pini. Unatoč činjenici da je g. Brzezinski zaprijetio da će je silovati, ona je bila spremnija praštati nego Belle. Što bi ona bez Pine? Niti tjedan dana nakon muževe smrti stigli su sudski podvornici i odnijeli sve, pa čak i tepihe. Napustila ju je posluga i navodni prijatelji, pa na kraju više nije bilo nikoga kada su nju i Pinu izbacili iz kuće. Srećom, još je imala svoj stan i nešto novca koji joj je dobri Doktor dao za stanarinu. Prodala je sav nakit, ali njezin je muž nikad nije obasipao darovima pa novac nije dugo potrajao. Da nije bilo Pine, umrle bi od gladi. Belle je razmišljala o tome da se ponovo počne prostituirati, premda za to više nije imala volje. A i Pina joj to ne bi dopustila. Stalno je podsjećala Belle da je trudna i da se mora čuvati i pripremati za dolazak djeteta. Uvjeravala je Belle da mora postojati drugi, časniji način zarađivanja za život, a ona je u međuvremenu šarmirala trgovce kod mosta Rialto da im daju ostatke hrane koju više ne mogu prodati. Slike su dale Pini ideju za budućnost. Pospremala je ormare u malenu stanu kada je naišla na fotografije Venecije koje su snimili Belle i Santos. »Odakle vam ovo?« pita je mašući fotografijama. Pri pogledu na slike, Belle se stegnulo srce. O, kako se dobro sjeća toga dana. Radosti koju je osjećala dok je Santos veslao u čamcu koji ih je nosio niz kanal, uzbuđenja dok su snimali fotografije i zadovoljstva koje je doživjela kada ju je Santos čamcem odvezao do sredine lagune. ~ 160 ~

»Ja sam ih snimila«, rekla je ne objašnjavajući pojedinosti. »Vi?« Pina se iznenadila. »Stvarno su dobre. Imate fotoaparat?« Belle je otvorila ladicu u radnom stolu i izvadila fotoaparat s mijehom. »Dobila sam ga od Santosa«, rekla je pružajući ga Pini. Kad god bi spomenula Santosovo ime, Pinina bi se ramena ukočila, a lice uozbiljilo. Belle zna da Pina misli da ju je napustio, ostavio trudnu i osiromašenu, ali Belle misli drukčije. Doći će čim bude mogao. Sada kad je g. Brzezinski mrtav, ništa im ne stoji na putu. Istina, čudi se što ga tako dugo nema, ali možda još nije čuo vijest. Tko će mu reći da je sada slobodna? Pokušala je pronaći Laru, ali kada se vratila u kuću u Cannaregiu i ona je bila napuštena. Jedan od susjeda rekao joj je da je crvenokosa kurtizana nestala i da nikom nije rekla kamo ide. Belle je na trenutak zgrabio grč ljubomore. Je li moguće da Lara zna gdje je Santos? Je li mu se otišla pridružiti? Ali kad se sjetila njihovoga zadnjeg nježnog susreta, bila je sigurna da je Santos samo njezin. Samo mora biti strpljiva. Možda čeka da jenjaju govorkanja o prevarantu Fredericku Harveyu. Pina otvori poklopac kamere i iz nje iskoči mala leća. »Zašto ne bismo pokušale zaraditi novac snimajući fotografije?« predloži. Belle se u mislima vraća u sadašnjost i na činjenicu da moraju nekako preživjeti. »Nije li za to potrebna bolja kamera? Studio i rasvjeta?« Pa ipak, prvi put otkako je izbačena iz muževe kuće počinje osjećati tračak nade. »Mislim na fotografije turista koji posjećuju Veneciju«, kaže Pina a tamne joj oči blistaju od nadahnuća. »Prilazile bismo turistima, slikale ih, a kada bismo razvile slike dostavile bismo ih u hotel.« Belle se nagne naprijed i zgrabi Pinu za ruke. »To je sjajna ideja, najdraža moja Pina, jer je nova i potpuno drukčija od službenih portreta kakve ima većina ljudi. Mislim da bi moglo uspjeti.« I tako je rođen Fotografski atelje Blackbird, Calle Bressana, Castello, Venecija. Tako su Pina i Belle počele zarađivati za život. Postale su slavne, pa su se mnogi turisti željeli slikati s njima. Dvije bi se prijateljice uredile i krenule u potragu za klijentima - Belle u jednoj od svojih otmjenih svilenih haljina, počešljana kao Louise Brooks i s krznom oko vrata, dok je Pina radije nosila prugasto odijelo koje je Belle dala sašiti baš za nju. Belle svakoga dana fotografira turiste na venecijanskim ulicama i traži Santosa nadajući se i moleći se da ga ponovno pronađe. Navlači osmijeh na lice i izražava dobrodošlicu klijentima i cijelo vrijeme čvrsto vjeruje da će se Santos vratiti. Ali zašto ga još nema?

~ 161 ~

Valentina Ne može disati. Usta su joj začepljena a on joj glavu gura pod vodu. Udara ga nogama trudeći se da ga odgurne od sebe, ali voda je gusta kao melasa i povlači je prema dolje. Osjeća kako je snaga izdaje. On je povuče prema gore, i nosnice joj se rašire dok panično hvata zrak. Njezine oči preklinju ga za milost, no plavokosi stranac kao da je opsjednut. Gleda u nju ne prepoznajući je, praznih očiju, usana iskrivljenih u grimasu. Ponovo je zagnjuri u vodu, kao da utapa mačića. Ona se otima i migolji, mlatara rukama nastojeći odgurnuti njegovu ruku koja je pritišće prema dolje. Voda nadire kroz čep u njezinim ustima. Osjeća ga, okus mora. Povlači je prema dnu. Osjeća kako ulazi u nju, osjeća konačnu predaju dok joj se udovi opuštaju i tone u dubinu. Zagrcne se i naglo izdahne, a potom duboko uvuče zrak u pluća. »Valentina?« Uspravi se u sjedeći položaj u svom krevetu u Locandi La Corte, širom otvorenih očiju. Živa je. Bio je to san, samo ružan san. »Valentina?« No glas je dovoljno stvaran. Pogleda u mrak sobe i ugleda siluetu što sjedi na stolici pored prozora. To je glas njezinog ljubavnika, u to je sigurna. »Theo?« šapne drhtavim glasom. Silueta ustane i priđe krevetu, nagne se i upali svjetiljku na noćnom ormariću. O, hvala bogu, to je on. Srce joj poskoči od olakšanja, no u isto vrijeme osjeti ubod ljutnje što ju je njegova odsutnost učinila tako slabom i usamljenom. »Gdje si bio?« prosikće. »Ostavio si me da sjedim u hotelu Danieli gotovo dva sata.« Theo sjedne na krevet pored nje, makne joj kosu s čela i nježno je pomiluje po obrazu. »Žao mi je, draga«, kaže. »Nisam mogao ništa učiniti. Taj se detektiv vrzmao okolo, nisam želio naletjeti na njega.« Ona se nasloni na okvir kreveta i odmaknuvši glavu od njegove ruke oštro ga pogleda. »Theo, moraš mi reći što se, dovraga, događa...Bila je tamo neka stara gospođa i dala sam joj Metsuovu sliku... a onda je došao Garelli i rekao mi da je to nacistički plijen... a onda...« Utihne kad joj se vrati slika iz sna - slika plavokosog neznanca koji je pokušava utopiti. »Tu je i taj grozan čovjek koji me neprestano prati...i mislim da mi želi nauditi...« Na njezino iznenađenje Theovim se licem razlije smiješak. »Misliš na Glena? Teško da bih ga nazvao prijetnjom!« Prasne u smijeh. Valentina je izvan sebe od bijesa. »Ne znam kako se zove, ali je izrazito neugodan tip. Bio je u mojem kupeu nakon što si ti izašao. Pokušao me gurnuti iz vlaka.« Theo se namršti. »Jesi li sigurna? Mislim, ne sviđa mi se Glen, i ne odobravam neke od njegovih metoda, ali ne mislim baš da je ubojica, Valentina.« Ona prekriži ruke. »E pa, prilično sam sigurna da me pokušao gurnuti iz vlaka«, kaže odlučno. No kad malo razmisli o tome više nije tako sigurna. Možda ju je pokušao uvući u vlak, spriječiti da padne? Bila je silno preplašena, sjećanje na to što se dogodilo pomalo je maglovito. »U svakom slučaju«, kaže, »slijedio me u hotel kad sam se vraćala iz Danielija i stajao je ispod prozora zureći u mene.« »Znam, još je tamo«, kaže Theo mirnim tonom, gotovo ravnodušno. »Što?!« Valentina skoči iz kreveta, pojuri do prozora i povukavši zastor pogleda dolje. »Valentina, možda bi se mogla nečim zaogrnuti. Glen bi mogao steći pogrešan dojam.«

~ 162 ~

Ona spusti zastor, dohvati svilenu večernju haljinu svoje prabake i navuče je na sebe. »Prekrasna haljina«, primijeti Theo. Valentina ga ignorira, i dalje zaokupljena svojim progoniteljem. Vrati se do prozora i malo razmaknuvši zavjesu vidi da plavokosi muškarac i dalje stoji pod prozorom. »Što on tamo radi, Theo?« upita. »Zašto me slijedi?« Theo rukom potapša krevet. »Dođi ovamo«, kaže molećivo je gledajući svojim velikim plavim očima. Ne može se oduprijeti njegovoj privlačnosti, no i dalje osjeća ljutnju. Sjedne na krevet i prostrijeli ga pogledom. »Mislim da mi duguješ objašnjenje«, kaže. »U redu, draga, ali dođi k meni.« Dopusti mu da je privuče k sebi. Nasloni se leđima uz njegova prsa, i on je obgrli oko ramena i uzme njezinu ruku u svoju. »Dakle počnimo s Glenom«, kaže. »Pretpostavljam da ti je Garelli natuknuo nešto o prirodi mog posla...« Ona sarkastično frkne. Ne može si pomoći. »Krađa slika teško bi se mogla nazvati pravim poslom.« On provuče svoje prste kroz njezine. »Ma hajde«, kaže. »Pa zar me još uvijek ne poznaješ?« »Znam da kradeš umjetnine koje su opljačkali nacisti i vraćaš ih njihovim pravim vlasnicima, ali ne razumijem zašto u tome ne surađuješ s policijom.« »Zato što bi to u tom slučaju trajalo predugo«, uzdahne Theo. »Slušaj, uskoro ći ti objasniti zašto radim to što radim. No prvo ti želim ispričati o Glenu.« »Tko je on?« upita Valentina. »Zar te doista plaši?« »Da.« Dosta joj je pretvaranja da je čvrsta i neustrašiva. Neka Theo zna da je prestravljena prisustvom tog groznog čovjeka. On je čvršće stisne uz sebe. »Žao mi je, mila. Nisam mislio da će te gnjaviti. Sutra ću s njim porazgovarati. Reći ću mu da te se okani, inače...« Čuje li to ona tračak humora u njegovom glasu? Još joj se i ruga. »Zar mu ne možeš sada reći da ode?« kaže srdito. »Pa tu je, pod prozorom.« Theo joj stisne ruku. »Ne mogu to učiniti zbog gospođe Kinder. Moram joj dati vremena da ode iz Venecije prije nego što je Glen uspije pronaći. Bolje da je tu, pod našim hotelskim prozorom, nego da je progoni.« Valentina se okrene i upitno ga pogleda. »Glen i ja bavimo se istim poslom«, objasni Theo. »I on traga za slikama koje su izgubljene ili ukradene za vrijeme Drugog svjetskog rata i vraća ih njihovim vlasnicima. No, za razliku od mene Glen masno naplaćuje svoj trud. A pravi vlasnici tih slika sada su već toliko slabi i stari da ih uspijeva zastrašivanjem navesti da mu plate puno više nego što bi trebali.« Dakle, zato je gospođa Kinder bila toliko preplašena. »Gospođa Kinder angažirala je Glena da pronađe njezinu sliku, pristavši da mu plati milijun dolara za obavljeni posao.« Valentina se zagrcne od šoka. Nije ni čudo da je čovjek tako ustrajan. »No ispalo je da je Gabriel Metsu jedna od mojih slika, pa sam je se ja domogao prvi«, kaže jednostavno. »Ali Theo«, pobuni se Valentina, »kršiš zakon. Ne možeš samo tako provaliti u nečiju kuću i nešto ukrasti, čak i ako je to nešto nekoć pripadalo nekom drugom.« »Uvijek objasnim zašto sam to učinio«, kaže i podignuvši njihove isprepletene ruke poljubi joj nadlanicu. »Naknadno, naravno. Jednom sam učinio grešku i pristojno zatražio da mi predaju sliku,

~ 163 ~

a kad sam se vratio da je preuzmem slika je u međuvremenu premještena na drugu lokaciju. Tako sam shvatio da je potajno djelovanje jedini način.« »Ali zašto? Naprosto ne razumijem zašto bi se izlagao takvoj opasnosti ako za sav svoj trud ne dobivaš ni centa. Zašto onda to radiš?« On izvuče svoje prste iz njezinih i obgrli je čvrsto oko struka, kao da se boji da bi mogla pobjeći. »To činim zbog svog djeda.« Ona se okrene prema njemu i potraži njegov pogled. »Zbog djeda? Nisam ni znala da imaš djeda!« On je pogladi po kosi i poljubi u čelo, tužno je gledajući. »Pa, nikada nisi bila osobito zainteresirana za moju obitelj. Da jesi, znala bi da moja baka i djed još žive u Amsterdamu. Tamo su živjeli čitav svoj život.« »Jesu li Židovi?« šapne Valentina, iznenada posramljena što o Theovoj obitelj ne zna čak ni ono najosnovnije. »Ne, nisu Zidovi«, kaže Theo strpljivo. »Moj je djed u tridesetima radio za jednog od najpoznatijih europskih trgovaca umjetninama. Taj je bio Židov. Zvao se Albert Goldstein i osim velikog broja modernih djela imao je impresivnu kolekciju nizozemskih majstora i umjetnina iz doba rokokoa. Kad je počeo rat nekoliko židovskih obitelji odlučilo je otići prije nego što nacisti okupiraju Nizozemsku. Svoje umjetnine ostavili su na čuvanje gospodinu Goldsteinu, vjerujući da će se jednoga dana moći vratiti po njih. Kad su Nijemci izvršili invaziju i siroti gospodin Goldstein je morao pobjeći, no prethodno je kolekciju povjerio mom djedu. Djedov je posao bio sačuvati sve te umjetnine.« »Što se onda dogodilo?« Theo uzdahne i ona osjeti težinu u njegovu srcu dok joj povjerava tajne svoje obitelji. »Mog su djeda ljudi Hermana Goringa primorali da čitavu kolekciju ustupi za smiješnu svotu novca, tek djelić iznosa koji je vrijedila. Moj si djed to nikada nije oprostio. Osjećao je da je izdao gospodina Goldsteina i njegove židovske prijatelje.« »Sigurna sam da nije imao izbora, Theo«, kaže Valentina i nježno mu dodirne ruku. Theo je pogleda i ona shvati da je taj čovjek spreman riskirati slobodu braneći čast svoje obitelji. »Naravno da nije imao izbora«, kaže on turobnim glasom. »Znao je što bi se dogodilo s njegovom obitelji da je odbio prodati umjetnine, pa ipak je osjećao da je iznevjerio svog poslodavca. Cijeli život posvetio je traganju za tim umjetninama kako bi ih vratio njihovim zakonitim vlasnicima. Moj otac mu je u tome pomagao, ali sada je prestar, tako da sam sada ja preuzeo tu zadaću. To je vrlo težak posao, Valentina. U svijetu ne postoji niti jedna baza podataka o zaplijenjenim umjetninama. Potrebno je dugo vremena da se nešto pronađe.« »I dalje ne razumijem zašto jednostavno ne odeš na policiju s relevantnim informacijama kako bi slike mogle biti vraćene legalno.« Theo odmahne glavom. »Moj je djed to pokušavao. Ali znaš li koliko je godina potrebno da bi se umjetnine vratile pravim vlasnicima? Najgore je ako je slika u državnoj kolekciji. U tom slučaju možeš zaboraviti na to, pogotovo ako je riječ o Rusiji. Provaljivanje u nečiju kuću je jedna stvar, ali u umjetničku galeriju, nema šanse. Najčešće su potrebne godine da bi se umjetnička djela vratila pravim vlasnicima, čak i ona iz privatnih kolekcija.« Theo je privuče k sebi. »Mog su djeda uništavali beskonačni sudski sporovi, a ako bi naposljetku i dobio spor često bi se događalo da je izvorni vlasnik slike u međuvremenu umro. A sada i moj djed umire...« Theo zastane, glas mu se pretvorio u šapat. »Nikad mi to nisi ispričao, Theo.« Ona se okrene prema njemu. Pogled mu je tako prodoran da je prisiljena oboriti oči. Ne mora ništa reći - ona zna što misli. Nikada joj nije rekao jer je znao da ona ne bi htjela znati. »Želio sam dovršiti njegovo životno djelo...«, napokon kaže Theo. »Preostalo je još samo nekoliko slika koje treba vratiti pravim vlasnicima. Osjećam dužnost da to učinim...« Zastane i

~ 164 ~

ponovo joj stisne ruku. »Žao mi je što ti to nisam rekao ranije, Valentina. Želio sam prvo steći povjerenje u tebe.« »Zašto nisi? Znaš da mogu čuvati tajnu«, kaže ona strastveno. »Zato što sam trebao znati što osjećaš prema meni kako bih ti mogao vjerovati...a ti si mi neprestano govorila kako je naša veza neobavezna. Osim toga, mislio sam da bi pobjegla glavom bez obzira kad bi saznala čime se bavim.« Valentina stavi ruke preko njegovih i čvrsto ih stisne. »Theo Steen, tragalac za izgubljenim umjetninama. Zvuči dobro«, kaže, pokušavajući ga razvedriti. »Znači, nisi šokirana?« »Naravno da sam šokirana«. Nježno ga pljesne po ruci. »Nisi čovjek koji sam mislila da jesi.« »Je li to dobro ili loše?« Valentina ponovo podigne pogled prema njemu, nakrivi glavu u stranu i nasmiješi se svojim naherenim osmijehom. »Još nisam sigurna«, kaže i prstom mu dodirne lice. »U svakom slučaju, mislim da sam za sada dovoljno čula«, doda i privije se uz njega. »Vrijeme za riječi je isteklo.« Ona odmakne njegove ruke i okrenuvši se prema njemu poljubi ga u usta udišući njegov tako poznati i dragi miris. Kako je dobro ponovo se naći u njegovu naručju. »Valentina?« tiho kaže Theo. »Bismo li sada mogli samo spavati?« »Zaista?« iznenađeno ga pogleda. »Tako sam umoran, zapravo sam posve iscrpljen. Samo te želim držati u naručju i zaspati.« »Naravno, dušo«, omakne joj se izraz nježnosti. Theo uzdigne obrve a licem mu se polako raširi smiješak. »Dušo?« Ona se žestoko zacrveni. »Omaška.« »Ako ti tako kažeš, draga«, kaže, no vidi se da mu je drago. Ona skine haljinu i klizne pod pokrivače. Theo ugasi svjetlo i uvuče se u postelju pokraj nje. Leže jedno uz drugo goli i neko vrijeme šute. Valentina razmišlja o onome što joj je Theo rekao. Zvuči tako fantastično, a istodobno posve obično i prirodno. Theo samo pokušava pomoći nekolicini starih ljudi da povrate stvari koje im pripadaju. Pokušava pomoći svom djedu da stekne mir prije nego što umre. »Dođi ovamo«, došapne joj u mraku. Ona mu se primakne i dopusti mu da je obgrli. Dok leže priljubljeni jedno uz drugo osjeća lupanje njegovog srca na svojim leđima, njegov dah na svom vratu. Theo je tu, napokon je s njom. Sutra će razgovarati o svemu. Saznat će zašto joj je dao erotske fotografije, što je radio u klubu s Leonardom i zašto je bio u Tamnoj komori. Misli da zna razlog, no željela bi da joj on to potvrdi. Zasad se prestaje brinuti. Prepušta se blaženom osjećaju usnivanja u naručju svog ljubavnika. I napokon izlazi iz tamne komore svoje osamljenosti, jer vjeruje da je počela shvaćati što je ljubav.

~ 165 ~

Belle Djetešce je nazvala Maeve Maria Magda. Maeve po irskoj kraljici po kojoj je ime dobio Santosov brod; Maria po Pininoj pokojnoj majci; Magda po njezinoj majci, kojoj je sve oprošteno sada kad je mrtva. Magda Dudek umrla je mjesec dana prije djetetova rođenja, točno u dan. Belle je to doznala iz pisma koje su joj proslijedili novi vlasnici njezine bivše kuće. Bilo je napisano na službenom memorandumu sanatorija u Povegli. U njemu je sa žaljenjem obavještavaju da je gospođa Magda Dudek umrla od srčanog udara za vrijeme operacije. Nisu naveli o kakvoj je operaciji bila riječ, ali Belle pretpostavlja da je liječnik pokušao izvesti lobotomiju. Osjetila je na trenutak grižnju savjesti, stežući rukama trbuh i osjećajući život u njemu. Je li nakon smrti g. Brzezinskog trebala otići tamo i spasiti majku? Kanila je. No tjedni su prolazili, a ona je bila zaokupljena pukim preživljavanjem i svojom trudnoćom. Možda njezina majka i nije zaslužila da bude spašena. Izdala ju je. Dopustila je da se uda za onog nasilnika. Sigurno je znala kakav je g. Brzezinski. Magda Dudek nije zaštitila svoje dijete. Belle se zaklela da nikad neće staviti sebe ispred Marije na takav način. A ipak je unatoč svemu tome tugovala za majkom. Naravno da ju je voljela. Dok je rađala, posljednji je put čula majčin glas. Ludwika, Ludwika, gdje je moja djevojčica? Znala je da je u trenutku lucidnosti njezina majka zažalila zbog onoga što je učinila, možda čak i toliko da je na kraju zbog toga poludjela. Dok je donosila svoju kćer na svijet, molila je majku da joj zaštiti dijete. Time će se iskupiti. Kako su prolazile godine, Belle je imala osjećaj da je njezina majka doista Marijin anđeo čuvar, jer je njezina kći bila blagoslovljena ljepotom kojom je Magda Dudek zaludjela muža i g. Brzezinskog. Zapravo, bila je još ljepša, jer je naslijedila egzotične modre oči svojega oca. Godine prolaze, a Belle se ne prestaje nadati da će se Santos jednoga dana vratiti. Obećao je. Zamišlja njegov povratak i radost kad ugleda dijete, ljupku djevojčicu koja obožava more baš poput svog oca. S četiri godine Maria je bila tako pristojna djevojčica da je smjela pratiti majku i tetu Pinu na njihove fotografske seanse. Trčkarala je za njima poput male vile u haljinici balerine ili poput maloga klauna u harlekinskom kostimu. Nema oca, ali je cijela Venecija Marijina obitelj. Poznaje svakoga gondolijera, svakoga umjetnika i prodavača. Svi paze na djevojčicu prekrasnih očiju. Svi znaju tko je njezin pravi otac, jer Santos Devine je venecijanska legenda. A grad, baš kao i Belle, čeka njegov povratak. Ali on ne dolazi. Godine prolaze no Belle ne odustaje. Ne prihvaća utjehu koju joj nudi Pina, koja je još uvijek duboko zaljubljena u nju. Čak ni običan poljubac. Ne bi bilo pošteno zavaravati Pinu. Ona se čuva za Santosa. Noću često stavlja Santosovu naušnicu na prst ne bi li hladni metal ugrijala svojom nadom, ali i dalje osjeća kao da nosi prsten mrtva čovjeka. Trudi se sačuvati vjeru u njega, no pukotine u njezinu srcu sve se više množe. Tri dana prije Marijina osmog rođendana završava Bellino dugo iščekivanje. Tog dana muči je teška prehlada i Pina je prisiljava da ostane u krevetu a ona i Maria izlaze - Pina odjevena u Bellino mornarsko odijelo, a Maria u crnoj haljinici balerine prilagođenoj njezinoj sićušnoj građi. Belle je bezvoljna. Nemirna je, ali nema snage ustati iz kreveta. Dok se tako prevrće, začuje s prozora pjev ptice. Odmah prepoznaje taj cvrkut. Uspravi se u krevetu i ugleda svojega malog kosa. Nije ga vidjela otkako joj ga je Lara donijela prije mnogo godina. Sluša njegovu pjesmu i kao da kroz nju čuje ljubavnikove riječi. Tu sam. Tu sam. Kos odleti u venecijansku izmaglicu, a na njegovu mjestu stoji Santos Devine. Ona ga doziva. Sretna. Prestrašena. Izgleda točno onako kako je izgledao kada ga je zadnji put vidjela. Njegov ~ 166 ~

ponos, njegova snaga i njegova strast u savršenom su skladu. Korača prema njoj kroz zamračenu sobu. »Santos? To si doista ti?« Ljubavnik ne govori, ali joj ipak prilazi. Ona se uspravlja i pruža ruke prema njemu. Grle se, a njezino je srce prepuno bola koji su ostavile godine samoće. »Santos«, šapće udišući njegov miris. Nikad neće zaboraviti taj opojni miris. »Gdje si bio?« Santos ne odgovara. Umjesto toga podiže joj rukama lice i ljubi je. Ona osjeća ljubav u njegovim poljupcima i njihovu magičnu moć. »Čekala sam te, ljubavi«, šapće. »Znala sam da ćeš mi se vratiti.« On još ne progovara, no njegove joj oči govore sve što mora znati. Voli je. Santos ljubi svaki djelić njezina usnuloga tijela, odavno netaknutoga. Ona se privije uz njega, osjeća kako im se noge isprepliću i njih dvoje postaju jedno. On prodire u nju, a ona otvara usta i ispušta uzdah a s njim i svu tjeskobu koja se nakupila u očekivanju ovoga trenutka. Pogledi su im prikovani jedan uz drugi dok se zajedno ljuljaju na krevetu. Ona gleda u lice svojoj ljubavi, pamti svaku kovrču njegove kose, svaku mrlju na njegovoj koži, svaku boru oko očiju, obožavanu brazdu na bradi. To je ono što je toliko dugo iščekivala i nikad nije odustala. Sada je dobila svoju nagradu. U glavi sastavlja pjesmu, baš kao što bi to učinila Veronica Franco. Cijeli sam život živjela za ovaj vrhunac blaženstva, kad mi je ljubav mojega života rekla da me voli. Zapisat ću te riječi, misli Belle, kao spomen na našu vječnu ljubav. Zatvara oči i prepušta se strasti. Dok ona i Santos dosežu vrhunac užitka u savršenom skladu, ona osjeća kišu perja na svome tijelu, čuje lepet njegove duše koja se vraća u mistične predjele u kojima sada obitava. »Ne!« vapi. »Ljubavi, ne ostavljaj me opet.« Kada je otvorila oči, ruke joj grle prazninu. Grli samu sebe, shrvana spoznajom kamo je Santos otišao. To može biti jedini razlog zašto joj se nikad nije vratio. I sada joj je jasno da je to oduvijek znala. Njezin je ljubavnik mrtav. U zraku još leprša crno perje poput umirućih leptira dok se gasi svjetlost u njezinu srcu. Pokraj nje na jastuku leži kos, s kapljom krvi na žutom kljunu. Sada sigurno zna da se više neće vratiti. Ne zna gdje je umro ni kako, ali Santos je pronašao način da posljednji put budu zajedno, da vodi ljubav s njom kao što je oduvijek sanjala. Te noći, dok Maria spava pokraj nje, Belle odmiče pokrivač s druge strane kreveta i pomiče se da napravi mjesta za Pinu. Trebalo je osam godina da prihvati ljubav žene koja je voli svim srcem i napokon joj dopusti da legne u njezin krevet.

~ 167 ~

Valentina Valentina sjedi na terasi kavane Florian promatrajući prljave venecijanske golubove kako žicaju hranu od turista na trgu Sv. Marka. Pijucka svoj kapučino i opušteno uživa u danu čekajući da se pojavi Theo. Jutros je ustao rano, prije nego što se probudila, i ostavio joj poruku na noćnom ormariću da je otišao popričati s onim groznim tipom, Glenom. Napisao joj je da ga u podne čeka u kavani Florian. Theo tvrdi da Glen nije opasan, ali Valentina ima osjećaj da se tog čovjeka treba paziti. Frustrirano gužva ubrus medu prstima nadajući se da će sve biti u redu. Usprkos činjenici da je noć provela u Theovom naručju, i dalje je vrlo napeta. Sada sve zna o kradi umjetnina, no nakon prospavane noći nije sigurna što da misli o svemu tome. Ako se ona i Theo odluče za ozbiljnu vezu, njegov način života odrazit će se i na nju. Poželi da joj je to ispričao ranije. Čitav ovaj tjedan uskraćivao joj je bilo kakvu komunikaciju ili objašnjenje. I ovog ju je jutra ostavio da ga besposleno čeka. Želi te držati pod kontrolom, Valentina, ponovo čuje majčino upozorenje. Kontrolira te ne razgovarajući s tobom. Je li njezina majka u pravu? Valentina grize usnicu. Nastoji li Theo steći nadmoć nad njom? Učiniti je slabom, ovisnom i popustljivom. Razmišlja o svemu što se dogodilo ovaj tjedan. O tajni erotskih fotografija, scenarijima u sobi Atlantis, Baršunastom podzemlju i Tamnoj komori, pa i o razlogu dolaska u Veneciju. U svakom od tih slučajeva odrekla se kontrole nad vlastitim životom. Theo ju je na to naveo uskraćivanjem komunikacije. No dok sjedi na venecijanskom suncu i ispija svoju kavu na površinu ispliva neugodno sjećanje. Kišni je dan u Milanu. Ona i Theo sjede za kuhinjskim stolom, a hrana pred njima je netaknuta. Prošlo je tjedan dana otkako je izgubila bebu, no ona još uvijek odbija razgovarati s njim. Nemoj me isključivati. Reci mi kako se osjećaš. No nije mu mogla reći jer nije htjela da sazna istinu - da je željela to dijete. Nije htjela da pomisli kako je slaba ili ovisna. Ona nije takva osoba. Možda bi više voljela da ne idem? To joj je pitanje postavio puno puta nakon što je izgubila bebu. Zapravo, svaki put kad bi nekamo morao ići. 1 što je napravila? Tog dana odgurnula je stolicu i izašla iz prostorije ignorirajući njegovo pitanje. Nije me briga što radiš. To mu je rekla. Spusti glavu. Ne može podnijeti iznenadan bljesak sjećanja na taj dan. Je li moguće da je povrijedila Thea? Da je bila toliko zaokupljena nastojanjem da zaštiti vlastito srce da je zaboravila da i njezin dečko ima osjećaje? Trudi se da shvati. Ponekad joj je teško voditi računa o osjećajima muškaraca. Dosadašnje iskustvo poučilo ju je da su muškarci neskloni ozbiljnim vezama i privrženosti. No Theo je drukčiji. Pitao ju je hoće li biti njegova djevojka. Valentina gurne ruke u duboke džepove jakne i izvuče komad kartona nalik na dopisnicu. Pogleda o čemu je riječ i začuđeno ustanovi da je to poruka od njezinog brata Mattije. Mora da ju je stavio u džep jakne koju joj je poslao u paketu zajedno s ostalom odjećom. Uistinu neobično! I kako čudno da poruku nije ranije pronašla. Draga Valentina, Majka me je molila da ti pošaljem ove kostime naše prabake, Belle Louise Brzezinske. Datiraju iz kasnih dvadesetih i mogli bi biti vrlo vrijedni, iako ne mislim da ćeš ih prodati, zar ne? Majka je rekla da ima osjećaj da bi ti bilo drago da ih dobiješ. Nadam se da su ti se svidjele fotografije. Htio sam ih sve dati Theu kad je svratio, ali uzeo je samo knjigu negativa. Majka je rekla da su to fotografije naše prabake. Volio bih vidjeti

~ 168 ~

uvećane kopije slika jednom kad ih stigneš izraditi. Molim te, srdačno pozdravi Thea. On je dobar momak, Valentina. Voli te Mattia Valentina u nevjerici ponovo pročita poruku. Theo je posjetio njezinog brata u Americi, i nikad joj to nije rekao! I negativi! Zašto to nije prije primijetila? Rješenje misterije bilo joj je pred nosom, u prabakinim stvarima koje je imala na sebi gotovo svaki dan. Čipkasti šal, niska bisera, mornarska kapa. Otvori torbu, izvuče crni album i ponovo nabrzinu prelista printeve. Dakle, ovo je Belle Louise Brzezinska, njezina prabaka. I to definitivno nije priča o odanoj supruzi venecijanskog poduzetnika, kako glasi službena verzija o njezinoj prabaki koju je oduvijek smatrala istinitom. To nije niti priča o udovici i majci koja živi povučenim životom u svom domu u Castellu. Ovo je posve drugačija priča. To je tajni život njezine prabake. Valentina proučava erotsku ljepotu svakog pojedinog krupnog plana u knjizi. Može prepoznati oko umjetnika u kompoziciji svake slike. Igra s teksturama tijela modela, bijela koža, tamna kosa, i zapanjujući efekt sugestivnosti svakog prizora: prst na usni, oboreni pogled, gola leda, gola dojka i niska bisera omotana oko ruke u rukavici. Tu je i zavodljiva fotografija na kojoj zuri u kameru, pokrivena venecijanskom maskom koja joj skriva identitet, s rukom među nogama i poluotvorenim usnama koje zavode fotografa. Je li fotograf bio vlasnik zlatne naušnice? Instinktivno zna da muškarac s naušnicom nije njezin pradjed. Valentina stalno iznova prelistava album, hipnotizirana strašću što izbija iz svake slike. Što joj Theo pokušava reći? Nije mu dopuštala da govori. Je li u ovome pronašao drukčiji način komunikacije s njom? Zna li on kako je utješno na nju djelovala knjiga s prabakinim fotografijama? Nikad nije osjetila takvu duboku povezanost s bilo kim drugim u svojoj obitelji. Nikad nije upoznala svog djeda i baku, a niti oca. Njezin je brat uvijek bio daleko. A njezina majka... pa, ona je imala suviše snažan utjecaj na njezin život u ranoj mladosti, tako da ju je Valentina morala emocionalno izagnati, udaljiti je od sebe. Ali ovu Belle osjeća kao srodan duh. Pita se postoji li nešto poput genetskog sjećanja, i bi li trebala dopustiti da njezina prabaka kroz nju ponovo proživi svoj strastveni život. Ta se pomisao Valentini učini zabavnom i potakne je da učini nešto što čini tako rijetko. Nasmije se. To je maleni prasak, gotovo ispod glasa, no to je ipak smijeh. Dakle to je ono što je Theo učinio za nju. Potaknuo ju je da shvati da nije sama. »Valentina, pa ti se smiješ. I to usred bijela dana, da te svi mogu vidjeti!« Valentina podigne pogled i ugleda Thea kako stoji pred njom i toplo joj se smiješi. Bila je toliko zaokupljena knjigom da nije primijetila kako joj prilazi. Sunce joj tuče u oči pa škilji u njega zaslijepljena blještavim odsjajem bazilike iza njegovih leđa. Theo Steen, njezin zabludjeli ljubavnik. Njegov visok stas, tamna pojava i dobrodušna plemenitost tako su joj bolno nedostajali proteklih deset dana. Osjeti nalet snažnih emocija. Želi mu pohrliti u naručje. Reći mu koliko joj je falio. No ne može to učiniti. Dok ga tako gleda i srce samo što joj se ne rasprsne, reagira kao i uvijek. Zatvara se pred njim; umjesto da mu se baci u naručje svoje emocije pretoči u bijes. »Theo, gdje si bio? Kasniš gotovo sat vremena«, prasne na njega a osmijeh joj nestane s lica. »Oprosti, draga«, kaže s izrazom lica kao da ga je ošamarila i lagano se odmakne od nje. Zašto se ne sagne i zagrli je? »Trebalo mi je duže nego što sam planirao da urazumim Glena.« Ona se malo smiri. »Je li sve u redu? Hoće li nas pustiti na miru?« Theo sjedne za stol, tako blizu nje, a tako daleko. Žudi za tim da ga dodirne. Promatra njegovu ruku, njegove duge elegantne prste dok domahuje konobaru i sebi naručuje kavu, a njoj još jedan kapučino. »Nadam se.« Valentina ne može suzbiti osjećaj panike. »Ne misliš li da bismo ga trebali prijaviti policiji? Garelliju?«

~ 169 ~

»Zbog čega, Valentina? Nije učinio ništa loše, a meni bi moglo naštetiti kad bi odlučio surađivati s policijom.« Napokon uzme njezinu ruku i stisne je. »Ne brini, ljubavi. Sve će biti u redu.« Zašto ljudi jedni drugima govore takve stvari, mrzovoljno pomisli Valentina, kad je to nemoguće znati? Dlanom potapša crni fotografski album na svom krilu, odlučivši promijeniti temu. »Onda«, upita ga, »hoćeš li mi reći čemu sve ovo?« Svjetlost se vrati u njegove oči dok uzima album s njezina krila i počinje ga listati. »Sve si ih uvećala«, kaže oduševljeno. »Bože, predivne su.« Zastane na fotografiji golog tijela ispruženog na svjetlosnoj kutiji, njezinoj fantaziji iz Tamne komore. »Ovo mi izgleda poznato«, kaže ispod glasa i zavjerenički je pogleda. »Gledao si me cijelo vrijeme?« prošapće ona. »Naravno da sam te gledao, nije li u tome bila poanta?« Netremice zure jedno u drugo, i ona osjeti kako joj srce lupa sve brže. »Zapravo ne znam o čemu se tu radilo«, kaže tiho. »Zašto mi nisi rekao odakle ti album s negativima? Zašto mi nisi rekao da su to fotografije moje prabake, da je to moje obiteljsko nasljedstvo? Mislila sam da je i to ukradeno kao i one slike...« »Želio sam da sama otkriješ, negativ po negativ. Mislio sam da će ti biti zabavno.« Evo ponovo te grozne riječi koja je podsjeća na engleske čajanke i na hokej na travi. »Zabavno?« prosikće i krv joj ponovo uzavre od bijesa. »Iza mojih leda si posjetio mog brata u New Yorku. Zbog čega? Zašto mi nisi rekao?« »Da sam ti rekao da želim vidjeti Mattiju ti bi mi to zabranila«, mirno joj odgovori. Valentina zagrize usnicu. U pravu je. Naredila bi mu da se drži podalje od njezinog brata. »Valentina«, kaže on tiho, »promijenila si se.« Ona ga pogleda kao da joj nije jasno o čemu govori. Kako to misli? »Kad sam se doselio k tebi odjednom si postala hladna. Postala si hirovita. U jednom trenutku željela si da vodimo ljubav, a već u sljedećem bila si bijesna na mene bez ikakvog razloga.« »Ali i ti si se ponašao jednako kontradiktorno«, brani se, ne želeći priznati da je on u pravu. »Sa svojom tajnom misijom krade slika, odlascima bez objašnjenja i potajnim posjetom mom bratu.« »To je drugo. U svojim osjećajima prema tebi uvijek sam bio dosljedan.« Zastane. »Odmah od početka, od prve noći kad smo se sreli.« Valentina posprdno frkne, ne može si pomoći. »To je apsurdno, Theo. Kako si mogao znati što osjećaš već prve noći kad smo se upoznali? Nisi me uopće poznavao. Nismo razmijenili niti riječ.« On nakrivi glavu u stranu i nasmiješi se, no oči su mu tužne. »Možda si u pravu, Valentina. Od trenutka kad sam se doselio nisi me prestajala podsjećati na to da nema šanse da se ikada zaljubiš u mene.« Zastane i otpije gutljaj espressa. »Mislio sam otići nakon što smo se vratili sa Sardinije, ali tada si pobacila... i onda... pa... nisam mogao...« Bol u njegovim očima je razljuti. Nema pravo izazivati u njoj osjećaj krivnje. »Nisam željela tvoje sažaljenje...«, prasne na njega. »Kako se usuđuješ ostati sa mnom samo zato jer me žališ.« »Zaboga, Valentina, ne razumiješ me.« Pogleda je u oči i njezin bijes počne jenjavati. »Doista sam želio pronaći način da nam bude kao nekada. U početku je bilo tako čudesno, želio sam u našu vezu vratiti nekadašnju strast i uzbuđenje. Zato sam išao posjetiti Mattiju. Želio sam saznati više o tebi.« »Zašto nisi naprosto pitao mene?« »Zato jer nisi htjela razgovarati sa mnom, Valentina. Barem ne o nečem važnom.« Ona spusti pogled prema stolu i svojoj praznoj šalici. Počinje shvaćati Theove motive, ali nije sigurna kako se zbog toga osjeća. I dalje je ljuta na njega zbog toga što je zabadao nos u njezin život i išao se naći s Mattijom, i zbunjena njegovim priznanjem da je oduvijek gajio snažne osjećaje prema njoj, još od njihove prve noći. Je li to moguće? Možda je to samo umislio? ~ 170 ~

»Ali zašto si uzeo album od Mattije?« upita izbjegavajući suočavanje s pravim problemom. »On mi ga je ponudio. Rekao je da bi mogla uvećati negative u svojoj tamnoj komori. Kad sam ga donio ovamo i pogledao negative na tvojoj svjetlosnoj kutiji, palo mi je napamet da bi to moglo biti rješenje. Pomislio sam da bi to bio pravi način da doprem do tebe. Ako te uspijem povesti na putovanje kroz slike, mogla bi čuti moju poruku. Mislio sam da bi bilo lakše nego da te pokušam natjerati da saslušaš moje riječi.« »I koja je poruka?« pita ga, zapanjena trudom koji je taj čovjek bio spreman uložiti da bi dopro do nje. »Zar još nisi shvatila?« Uhvati njezin pogled. Valentina se sjeća kako su je njegove ledenoplave oči znale plašiti, no sada joj se čine tako čiste i jasne, i njezin bijes se rasprši. Iznenada osjeti stid... zbog svoje nepovjerljivosti, odbijanja komunikacije, upornog nastojanja da ga isključi iz svojeg života... »To je erotika iz dvadesetih. Pretpostavljam da to pokazuje kako je moja prabaka bila prilično slobodna duha?« Obori oči na knjigu u svom krilu, jer više ne može podnijeti njegov ispitivački pogled. »I upravo je nevjerojatna povezanost koju osjećam s njom.« Theo položi dlan na njezin i ona osjeti kako joj tijelom prostruji električni naboj. Kao da je upalio svjetlo u njezinom srcu. Da nisu na Markovom trgu, usred dana, ovog bi mu se trena bacila u naručje. »I ja sam naslutio tu povezanost«, kaže Theo. »Kad sam gledao te snažno erotične negative, sjetio sam se onih fotografija koje si snimila u Veneciji i pomislio da sam pronašao način na koji ti se mogu obratiti. Ako uočiš povezanost s ovom čudesnom damom iz prošlosti, Valentina, možda ćeš čuti moju poruku.« Naravno, te su fotografije puno više od prizora iz prošlosti. One su dio njezine povijesti. One su dio onoga što ona jest. »Onda?« upita Theo ponovo i iznenada joj rukama obujmi lice i okrene je prema sebi prisilivši je da ga pogleda u oči. Prisiljava me da mu otvorim srce, pomisli ona očajnički pokušavajući zadržati kontrolu. »Što ti je knjiga poručila?« pita je dubokim promuklim glasom. Ona odmakne glavu, zbunjena je i napeta. »Jako je sebi?« On se namršti. Svjesna je da joj je odgovor prozaičan i neuvjerljiv. »Je li to sve?« Zuri u njega, hipnotizirana njegovim očima. Usta su joj odjednom suha i ona obliže usne. »Što želiš da kažem?« Theo djeluje pomalo razočarano. Prinese njezine ruke svojim usnama i poljubi ih. Valentina osjeti kako se u njoj nešto uskomešalo dok s čežnjom gleda njegove usne. Kako samo želi osjetiti te usne na svome tijelu. Osjeća u sebi bolnu, nepodnošljivu žudnju za svojim ljubavnikom. »Theo«, šapne. »Vratimo se u hotel.« Čim su se za njima zatvorila vrata hotelske sobe padnu jedno drugom u naručje i uz strastvene poljupce čvrsto zagrljeni bacaju se na krevet. Valentina strgne sa sebe jaknu a Theo joj otkopča hlače. Ona žurno otkopča njegove traperice i u sekundi su posve goli. Ona pogladi sićušni ožiljak na njegovim prsima; on miluje njezine ukrućene bradavice i primakne im usne, no prije nego što ih poljubi načas zastane. »Jesam li ti nedostajao prošli tjedan?« pita je s nježnošću koja je zaboli poput uboda. Da, da, da, viče u sebi. No odupre se iskušenju da mu to prizna. »Gdje si bio tako dugo?« kaže umjesto toga jedva skrivajući povrijeđenost u glasu. »Bio sam tu čitavo vrijeme, Valentina«, kaže on hrapavim glasom, a oči mu postaju sve tamnije i zjenice mu se šire. Da, naravno da je bio, pomisli. No misli joj se rasplinu u vrtlogu tjelesne žudnje. Želi Theu pružiti takav užitak da je više nikada ne poželi napustiti. Nikad nije osjećala tako intenzivno fizičko

~ 171 ~

jedinstvo s nekim muškarcem. Osjeća kao da ga se nikada neće zasititi. Klizi usnama po njegovu tijelu, ljubi mu ruke, prsa i bradavice; kruži usnama niz njegov trbuh, a kad dođe do njegova penisa uzme ga u usta. Tako je dobar osjećaj ponovo ga okusiti. Theo je isprva dodiruje rukom a onda glavu približi njezinu međunožju i ona shvati što želi. Na trenutak se ukoči. Hoće li mu dopustiti? Dopustila je Rosi i Celiji, zašto ne bi i muškarcu... zašto ne bi i svom ljubavniku, Theu? »Mogu li?« prošapće on. Ona se načas odmakne od njegova penisa; oklijeva prije nego što mu dopusti. Pokušava se koncentrirati na Theov penis. Liže ga, miluje ga jezikom, dovodi ga do ruba vrhunca, no gubi kontrolu dok njegov jezik paluca u njoj oslobađajući je napetosti, i ona osjeti kako se njezina strast pretvara u rijeku što utječe u njega. Valentina zamišlja da leže u svom bračnom krevetu i vode ljubav kao da im je to prvi put, dok se miris divljih ruža miješa s esencijom njihove senzualnosti. Njezini su se strahovi rasplinuli u trenutku kad je Theo rekao »da«. Zamišlja blistav dan u Veneciji, sunčevu svjetlost koja se razlijeva kroz otvoren prozor i obasjava zlatni prsten na njezinoj ruci što zrači i obećanjem. Zajedno poniru, prelijevaju se nježno jedno preko drugog poput slapa, poput blage ljetne kiše. Zapanjena je olakšanjem koje ju preplavljuje. Nikada se prije nije ovako osjećala. Volim te. Riječi su u njezinoj glavi tako kristalno jasne da nije sigurna je li ih zapravo izrekla naglas. Njezin ljubavnik je miluje, drži je u naručju nesvjestan njezinog nijemog priznanja. Tijela im se napokon odvoje i oni sjede naslonjeni na okvir kreveta. Theova ruka labavo je prebačena preko njezinog ramena. Voljela bi ovako ostati zauvijek. Opuštena i mirna nakon vrtloga strasti, osluškujući zvukove Venecije: zvuk koraka i glasova domorodaca i turista, zapljuskivanja vode u kanalu, zujanja motornih čamaca što prolaze pod prozorom, sata koji otkucava dva poslijepodne i duhova davnih ljubavnika čiji šapat dopire kroz prozor. No Theo se pomakne i razbije šutnju. »Jesi li razmislila o mojem pitanju, Valentina?« »Kakvom pitanju?« nehajno kaže Valentina milujući njegova gola ramena i udišući njegov miris za kojim je toliko žudjela. No on odmakne ruku s njezina ramena i ozbiljno je pogleda. »Onom koje sam ti postavio prije deset dana, kad sam morao ići.« Ona protrese glavom praveći se da je zaboravila, da to sada nije bitno. »Želim da budeš moja djevojka«, kaže Theo gladeći je po kosi. »Možeš li mi sada vjerovati? Misliš li da me možeš voljeti?« Ponovo u svom srcu čuje sićušni glas, oh da, da, da - dugo ušutkivan, gotovo zaboravljen. Želi dopustiti da se taj glas napokon probije iz nje. Tek ovoga jutra odlučila je da će mu reći da ga voli. Dok su vodili ljubav te su riječi izvirale iz njezinog tijela. No Valentina sada ne uspijeva istisnuti taj glas kroz čvor u grlu. Ne može dati Theu ono što on tako silno želi. Da je čuje kako to izgovara. »Valentina«, kaže Theo, fiksirajući je svojim magnetičnim pogledom. »Volim te, zavolio sam te od trenutka kad sam te ugledao u metrou...« Ona klone na jastuk kao da ju je udario i odmakne mu ruku sa svoje kose. »Ne, to nije moguće. Ne govori to«, promuklo šapće pokušavajući suspregnuti suze. »Volim te«, ponovi on. I dalje je gleda svojim strastvenim prodornim očima. »Znam da ne misliš da si toga vrijedna, ali jesi. Zar ne vidiš o čemu se ovdje radi?« Valentina odmahne glavom. Ne može govoriti. »One noći kad sam te susreo zaljubio sam se u tebe jer si bila tako slobodna duha. Napokon sam upoznao nekog tko me nije želio posjedovati, niti me kontrolirati. Ti mi dopuštaš da budem slobodan, Valentina. I zbog toga te volim.« Ona ga zapanjeno pogleda, počinje shvaćati.

~ 172 ~

»Sjećaš li se kako je bilo u početku? Kad smo se igrali anonimnih ljubavnika, sastajali se u hotelima da bismo vodili ljubav? Bilo je erotično, tako uzbudljivo, to je još više rasplamsalo moju ljubav.« »Naravno«, promuklo prošapće Valentina. »Ali to ne može potrajati zauvijek. To nije normalno.« »Zašto ne? Tko kaže da to ne možemo raditi i nakon petnaest godina? Igrati se tajnih ljubavnika?« On uzdahne. »U tu sam se Valentinu zaljubio. U djevojku slobodna duha, no stidljivu; nesputanu ali profinjenu; strastvenu, no nikad jeftinu. Poželio sam da se ta djevojka nikada ne promijeni.« Ona ga upitno pogleda. »No ipak si se promijenila, dušo. Čim sam se doselio k tebi udaljila si se od mene. Ugušila si tu djevojku. Zašto?« Njegove riječi probadaju joj srce i ona prema njemu podigne oči pune neprolivenih suza. »Ne želim postati kao moja majka.« Glas joj se slomi. »Ne znam na što misliš, ali kako bih i znao?« Glas mu je najednom ogorčen. »Odbijala si govoriti o njoj... sve što znam o tvojoj majci saznao sam iz razgovora s Mattijom.« Glas mu se smekša. »Čuo sam da je teška žena.« »Nemoguća«, kaže Valentina oporo. »Sigurna sam da je ona otjerala mog oca. Bila je tako opsjednuta svojom slobodom, potrebom za nesputanošću. Prema svim se ljubavnicima ponašala grozno.« Zastane da uzme daha. »Zamolila sam te da se doseliš k meni jer sam se bojala da ne postanem poput nje.« »Ne zato što si željela da živimo zajedno?« Ona turobno odmahne glavom. »Tada još ne. Ali sada želim da si uz mene, Theo.« Pogleda u njega nadajući se da će u njezinim očima vidjeti da govori istinu. »Što te promijenilo?« upita je. »Dani koje sam provela bez tebe. Prije nego što si otišao mislila sam da moram potisnuti svoje pravo ja da bi stvari medu nama funkcionirale. To me izluđivalo. Osim toga, duboko u sebi bojala sam se da sam zapravo poput svoje majke. Frustriralo me što nisam mogla biti onakva kakva jesam.« Theo je uzme za ruku i zadrži je u svojoj. »Jedino što sam želio jest to da budeš svoja. Ali nisi željela razgovarati sa mnom, reći mi što nije u redu.« Valentina mu utisne poljubac u rame. »Oprosti. Obećavam da ću se više truditi.« Theo joj se tužno nasmiješi. »Želio bih da ti to bude nešto lagodno, prirodno. Želim da shvatiš da je moja ljubav bezuvjetna. To je bila poruka erotskog albuma, Valentina. Na fotografijama koje je snimio ljubavnik tvoje prabake jasno se vidi kako taj muškarac obožava njezin slobodni duh. Želio sam ti pokazati da si poput nje, Valentina, i da se toga ne trebaš sramiti.« »Jesi li zato bio u klubu, jesu li se zato tamo dogodile sve one stvari?« »Da«, kaže. »Leonardo je moj stari prijatelj. Zamolio sam ga da mi pomogne.« Ona podigne obrve, zaprepaštena je njegovim riječima. »I nije ti smetalo što smo se seksali?« upita ga nepovjerljivo. »Niti što sam spavala s onim dvjema ženama, Rosom i Celijom... i što sam bila Leonardova submisivna partnerica? Nije ti smetalo ono što se događalo u Tamnoj komori?« »Ne«, kaže on. »Zapravo, bio sam tamo gotovo cijelo vrijeme i promatrao te iz prikrajka.« On duboko udahne. »Bilo je vrlo erotično gledati kako se otvaraš, vidjeti tvoje čisto srce, tvoj oslobođeni duh....«

~ 173 ~

»Ali nisam to učinila samo u Leonardovom klubu.« Mora mu sve priznati, natjerati ga da shvati koliko je pokvarena. »Došao je u moj stan i tamo smo se poseksali«, kaže s brutalnom izravnošću. »Da, znam«, odvrati on posve mirno. »Bio sam ondje te noći.« Dakle, on je taj kojeg je čula kako se kreće po stanu. Nije bilo nikakvog provalnika. »Sjećaš li se kako si se osjećala kad sam se pred tvojim očima seksao s Celijom?« upita je. »Bilo je neobično«, kaže polako. »Osjećala sam neopisivu bliskost prema tebi.« On joj se trijumfalno nasmiješi. »Je li ti sad jasnije da ne postoje stroga pravila? Ti si slobodan duh i zbog toga te volim. Ne želim da se mijenjaš.« Pogleda ga gotovo sa strahopoštovanjem. »Ti si tako neobičan čovjek«, kaže. »Ne mogu vjerovati da si stvaran.« »Za naš je odnos nužno da jedno drugome vjerujemo, Valentina. Da budemo posve otvoreni jedno prema drugom. Ali ako ti to ne možeš...« Utihne i odvrati pogled od nje. Ona iznenađeno zuri u njegov potiljak. Kakav je to čovjek koji se spreman tako izložiti, posve joj otvoriti srce? Koji riskira sve? Među njih se uvukla tišina, teška i napeta. Zna da on čeka da izgovori te riječi. Ona ih želi reći. Voli ga, no ipak ne može progovoriti. Suviše je bolno odreći se starih navika. One joj pomažu da se osjeća sigurnom. Htjela bi voditi ljubav s Theom do kraja života, ali ne može mu reći da ga voli. Želi ostati izvan tamne komore ljubavi jer za nju je ljubav mračna. Puna je opasnosti od toga da se bude povrijeđen, odbijen, ponižen, izložen i slab. Čuje kako je uzdahnuo i srce joj se slama. Zna da mu nanosi bol, no ipak mu ne može reći te riječi da ga uvjeri. On izađe iz kreveta i ona ga promatra kako odlazi do stolice, uzima svoje traperice i navlači ih na sebe. »Ne mogu više ovako«, kaže napokon i okrene se prema njoj dok zakopčava košulju očajnički tražeći na njezinu licu odgovor koji želi. »Ali Theo, zašto se ne bismo mogli vratiti u vrijeme prije nego što si se doselio? Možemo ponovo biti tajni ljubavnici, zar ne?« »Za mene to nije samo stvar seksa, Valentina«, kaže Theo navlačeći jaknu. »Molim te, vrati se u krevet.« Uputi mu svoj mali nakrivljeni osmijeh, pokušavajući odagnati turobno raspoloženje. Kad bi barem ponovo vodili ljubav; nakon toga bi mu možda uspjela reći da ga voli. »Ne«, kaže Theo odlučno. »Želim nešto više.« Žustrom kretnjom zakopča remen i ona primijeti da je ljut. Napokon ga je uspjela razbjesniti. »O tome se radilo čitav ovaj tjedan, za boga miloga!« kaže on ozlojeđeno. »Želio sam ti pokazati da znam tko si. Da znam sve tvoje strahove. Sve tvoje fantazije. Povjerovao sam da si najhrabrija djevojka koju poznajem, no sada vidim da se bojiš nečega što donosi najveću sreću. Ljubavi.« »I najveću bol«, doda mračno Valentina. Theo je tužno pogleda. Priđe krevetu i prstom joj pomiluje obrise lica. »Znam«, kaže umorno. »Neprestano to govoriš. No nadao sam se da će ti sa mnom biti drugačije.« Odmakne ruku od njezina lica no magija njegovog dodira i dalje je proganja. »Žao mi je, Valentina, ali to bi bilo to«, kaže i krene prema vratima. »Ma daj, Theo, čekaj... ne budi tako dramatičan...« Ali njezine su riječi pogrešne. »Gotovo je«, kaže on. Zna da bi ga trebala zaustaviti, reći mu što prema njemu osjeća, no umjesto toga preplavi je bijes. »Hajde onda, odlazi.« Glas joj zvuči tako tvrdo da je to šokira.

~ 174 ~

On se okrene i pogleda je s beskrajnim sažaljenjem, i ona se zgrči kao da ju je ošamario, no ne odstupa. Zuri u njega bijesnim pogledom. Baš je briga. On je isti kao njezina majka, samo joj postavlja zahtjeve. Kako se usuđuje? No duboko u sebi zna da se ponaša kao budala, da bi ga trebala zaustaviti. Udahne, pokuša se smiriti. Zatvori oči i usredotoči se. Bori se s riječima, tako je blizu da ih izgovori. Ona to može izreći. Ona to može. »Theo...ja...«, počne, ali kad otvori oči njega više nema. Ostavio ju je usred rečenice. Sjedi na krevetu kao zgromljena. Sigurno će se vratiti. No minute prolaze a Theo se ne vraća. Vratit će se. Naravno da hoće. To je još jedna glupa igra. Kruži po sobi stišćući dlanove, tjeskoba joj steže srce. Uzme crni album i počne ga ponovo prelistavati kako bi si nečim zaokupila pažnju. Sjeća se razočaranja na njegovu licu kad mu je odgovorila na pitanje što misli o albumu. Ponovo gleda slike Belle Louise Brzezinske, što govor njezina tijela poručuje anonimnom fotografu, njezinu ljubavniku, i najednom joj postane jasno da je pogrešno protumačila geste svoje prabake. Da, njezino je tijelo nabijeno žudnjom, ali to nije samo žudnja za seksom. To je žudnja za ljubavi. Dok lista album Valentina shvaća da to nije samo knjiga erotskih fotografija - to je knjiga o ljubavi kakva bi trebala biti. O tome kako davanje i primanje senzualnog užitka učvršćuje spone ljubavi. Sada shvaća što joj je Theo pokušao reći. Najintenzivniji oblik erotike je erotika ljubavi. Napokon joj je jasno ono što joj je neprestano govorio: ne pokušava je zarobiti; pokušava je osloboditi. Volim te. Valentina šapuće riječi u praznoj tmini hotelske sobe u Veneciji, ali prekasno. Theo ih nije čuo, i zna da je zauvijek otišao. Dao joj je dovoljno prilika. Izgubila ga je jer mu nije mogla reći da ga voli, a on nije mogao pristati na ništa manje od toga. Mora se pomiriti sa spoznajom da je među njima gotovo. Valentina navuče svileni negliže i francuske gaćice i rastvorivši prozorske kapke baci pogled prema zelenom kanalu, mutnom i sumornom kao i njezine emocije. Osjeća se užasno. Želi leći na pod i pustiti da svijet nastavi dalje bez nje. Vrati se u sobu i ponovo uzme album s fotografijama. Moli se da joj pokaže put prelistavajući njegove stranice dok joj bol zamagljuje vid, a onda obuzeta mračnim očajem slomljenog srca počne bijesno trgati njegove korice. Želi uništiti ovu knjigu i sve što ona predstavlja, no ispod razderanog crnog papira ugleda nekakav zapis. Jedva razaznaje slova ispisana izblijedjelom tintom. To mora da je zapisala njezina prabaka. Cijeli sam život živjela za ovaj vrhunac blaženstva, kad sam ljubavi svog života rekla da ga volim. Iznenadna spoznaja pogodi je kao udarac u trbuh. Valentina hvata dah, presavijena od boli. Theo je ljubav njezina života. Sada to zna. Okrene se prema ogledalu i pogleda u svoj odraz. U svojim očima vidi drugu ženu; njezina snaga joj se obraća i hrabri je. Slika treperavo zasvjetluca samo na sekundu, poput projekcije iz laterne magice. Valentina je Louise, a Louise je Valentina. Što bi njezina pretkinja učinila? Zna, naravno. Ne bi odustala. Vratila bi Thea. Dok Venecija baca svoje čini posvuda oko nje, Louise Brzezinska uzima Valentinu za ruku i zavrti je. Probudi se, Valentina, probudi se. Dok je okreće sve brže i brže, Valentinina bol, tuga, ljutnja i strah odjednom izlijeću iz nje poput velike crne ptice što prelijeće preko plavetne lagune. I tako je njezina prabaka izvede iz tamne komore njezine prošlosti, prema nadi. I onkraj toga, prema ljubavi.

Scan: Ziki Obrada: Chiarissima

~ 175 ~

Zahvale Hvala Vicki Satlow na tome što me uvela u Valentinin svijet i neizmjerno vjerovala u mene. Hvala Marianne Gunn O'Connor na njezinom povjerenju i viziji, i objema na njihovoj posvećenosti poslu koji su obavljale kao agentice i inspirativne žene. Hvala mojoj urednici Leah Wood, čija je nadahnutost i pronicljivost omogućila da ova knjiga ugleda svjetlost dana. Hvala i Veronique Norton i čitavoj ekipi Headlinea, posebno Imogen Taylor. Hvala ljudima u Milanu koji su učinili da se ondje osjećam tako ugodno i dobrodošlo i koji su mi pomogli sa istraživanjem: Angeli, Agati & Robertu, Giancarlu, Danieli i Giuliu. Hvala Carol & Michaelu na tome što su mi pomogli s mojim terenskim istraživanjem, i Kate, na njezinim dragocjenim informacijama, kao i uvijek. Hvala mojim prijateljima u Bergenu koji su me tako snažno podržali: Nini, Ili, Tracey, Hege, Anne, Synnove, Louise, Ane, Elisi i Charlotte. Hvala mom bratu Fintanu i njegovoj ženi Eimear, i svim mojim prijateljima i obitelji u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Moje najveće zahvale idu mojim najdražima: Barryju, Coreyju i Heleni, uz svu moju ljubav.

~ 176 ~