Europsko Privatno Pravo

Pravni fakultet u Zagrebu Zavod za građanskopravne znanosti i obiteljsko pravo Poslijediplomski studij za znanstveno usavršavanje iz građanskopravnih znanosti

Nikola Gavella, Mira Alinčić, Dubravka Hrabar, Igor Gliha, Tatjana Josipović, Aleksandra Korać, Marko Baretić, Šaša Nikić

EUROPSKO RIVATNO PRAVO

ZAGREB, 2002.

Izdavač: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Za izdavača: Prof. dr. se. Davor Krapac

Urednica: Prof. dr. se. Dubravka Hrabar

ISBN 953-6714-39-6

Tisak:

Sveučilišna tiskara d.o.o., Zagreb Trg. m. Tita 14

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 341.9(4)(075.9) EUROPSKO privatno pravo / Nikola Gavella . . . . - Zagreb : Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2002. ISBN 953-6714-39-6 1. Gavella, Nikola 1. Međunarodno privatno pravo - - Europska unija - - Unifikacija 420523191 ISBN 953-6714-39-6

SADRŽAJ: O EUROPSKOM PRIVATNOM PRAVU (prof. dr. se. Nikola Gavella, red. prof. u miru) I.

PRIVATNOPRAVNA SASTAVNICA EUROPSKOG PRAVA

II.

O EUROPSKOM PRAVU U UŽEM SMISLU I NJEGOVOJ PRIVATNOPRAVNOJ SASTAVNICI A. UOPĆE O EUROPSKOM PRAVU KAO PRAVU EUROPSKE UNIJE 1. GRAĐA EU I NJEZINOG PRAVA 2. PRIMARNO I SEKUNDARNO EUROPSKO PRAVO 3. POSEBNO O SEKUNDARNOM EUROPSKOM PRAVU a) Vrste pravnih akata - izvora sekundarnog europskog prava (1) Uredbe (2) Smjernice (3) Odluke (4) Ostali akti b) Objavljivanje i stupanje na snagu B. ŠTO JE OD EUROPSKOG PRAVA PRIVATNO PRAVO? 1. RAZLIKOVANJE PRIVATNOPRAVNIH OD OSTALIH NORMI EUROPSKOG PRAVA 2. GRANE PRIVATNOG PRAVA GLEDE KOJIH POSTOJE NORME EUROPSKOG PRAVA a) Širenje pravih sadržaja uređenih europskim pravom b) Obvezno pravo, pravo intelektualnog vlasništva i trgovačko pravo c) Stvarno i nasljedno pravo d) Obiteljsko pravo 3. O NORMAMA KOJE OMOGUĆUJU ZAŠTITU EUROPSKOG PRIVATNOG PRAVA PRED EUROPSKOM SUDOM 4. NEKA ZAPAŽANJE O GLAVNIM OSOBINAMA EUROPSKOG PRIVATNOG PRAVA 5. O NEKIM NASTOJANJIMA DA SE PREVLADA NESUSTAVNOST EUROPSKOG PRIVATNOG PRAVA

1 4 4 4 6 7 7 8 9 12 13 13 15 15 15 15 16 18 18 18 18 20 ffl

Europsko privatno pravo C. O ODNOSU EUROPSKOG PRAVA I PRAVA DRŽAVA ČLANICA EU 1. NADNACIONALNI KARAKTER PRAVA EUROPSKIH ZAJEDNICA 2. RASPODJELA ZAKONODAVNIH NADLEŽNOSTI IZMEĐU EU I DRŽAVA ČLANICA 3. PREDNOST EUROPSKOG PRAVA ISPRED PRAVA DRŽAVA ČLANICA 4. PRIMJENA EUROPSKOG PRAVA PRED SUDOM DRŽAVE ČLANICE a) Uopće b) Odgovornost države za štetu 5. ZAŠTITA EUROPSKOG PRAVA PRED EUROPSKIM SUDOM a) O Europskom sudu i njegovoj ulozi b) Postupak zbog povrede ugovora c) Postupak radi poništenja d) Postupak zbog nečinjenja e) Predodlučivanje o tumačenju sadržaja i važenju europskog prava.. III. O EUROPSKOM PRAVU U ŠIREM SMISLU I NJEGOVOJ PRIVATNOPRAVNOJ SASTAVNICI * A. UOPĆE B. PRAVO VIJEĆA EUROPE 1. UOPĆE 2. OSOBITO O EUROPSKOJ KONVENCIJI ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA I NJEZINOJ ZNAČAJNOSTI SA STAJALIŠTA PRIVATNOG PRAVA C. PRAVO EUROPSKE ZONA SLOBODNE TRGOVINE (EFTA) 1. Uopće 2. Uključenost EFTA-e u Europski gospodarski prostor D. PRAVO ZAPADNOEUROPSKE UNIJE (WEU) E. PRAVO ORGANIZACIJE ZA EUROPSKU SIGURNOST I SURADNJU (OESS) IV.

O PREDVIDIVOM DALJEM RAZVOJU EUROPSKOG PRIVATNOG PRAVA

21 21 22 23 24 24 26 28 28 29 30 31 32 32 32 33 33

34 37 37 37 38 38 39

JAMSTVO VLASNIŠTVA IZ ČLANKA 1. PRVOG PROTOKOLA UZ EUROPSKU KONVENCIJU ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA (prof. dr. se. Nikola Gavella, red. prof. u miru) I.

IV

JAMSTVO VLASNIŠTVA A. DRŽAVNA I MEĐUNARODNA RAZINA JAMSTVA VLASNIŠTVA B. JAMSTVO VLASNIŠTVA U ČLANKU 1. PRVOG PROTOKOLA

43 43 45

Sadržaj II. PREDMET I SADRŽAJ JAMSTVA VLASNIŠTVA IZ ČLANKA 1. PRVOG PROTOKOLA A. PREDMET JAMSTVA B. DOSEG ZAŠTITE - JAMSTVO "MIRNOG UŽIVANJA VLASNIŠTVA" .... C. DOPUŠTENO LIŠENJE (IZVLAŠTENJE) 1. ZAKONITOST 2. JAVNI INTERES 3. POŠTOVANJE OPĆIH NAČELA MEĐUNARODNOG PRAVA a) Pravo na naknadu b) Kojim izvlaštenicima pripada pravo na naknadu D. DOPUŠTENO OGRANIČAVANJE VLASNIŠTVA "UREĐENJE UPOTREBE" 1. OPĆENITO 2. ZAKONITOST 3. OPĆI INTERES III. POVREDA JAMSTVA VLASNIŠTVA IZ ČLANKA 1. PRVOG PROTOKOLA I ZAŠTITA PUTEM EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA A. POVREDA JAMSTVA VLASNIŠTVA A B. NEKA POSEBNA PITANJA U VEZI SA MOGUĆNOŠĆU ZAŠTITE VLASNIŠTVA PUTEM EUROPSKOG SUDA ZA UUDSKA PRAVA 1. POVREDA ZAJAMČENOG VLASNIŠTVA a) Uopće b) Povreda vlasništva povezana s povredom nekog drugog zajamčenog prava '. 2. ROK ZA OBRAĆANJE EUROPSKOM SUDU ZA LJUDSKA PRAVA RADI POVREDE ZAJAMČENOG VLASNIŠTVA 3. ISCRPLJENJE PRAVNOG PUTA ZA ZAŠTITU ZAJAMČENOG VLASNIŠTVA U PRAVNOM PORETKU DRŽAVE POTPISNICE .. IV. OTKLANJANJE POSLJEDICA POVREDE JAMSTVA VLASNIŠTVA A. NAKNADA ŠTETE NASTALE POVREDOM ZAJAMČENOG VLASNIŠTVA B. NAKNADA TROŠKOVA C. ZATEZNA KAMATA

46 46 52 55 56 57 58 59 60 61 61 64 64

67 67 68 69 69 69 71 72 75 76 78 78

RAZVOJ AUTORSKOG PRAVA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI (prof. dr. se. Igor Gliha) 1. UOPĆE .. 2. NADLEŽNOST ZAJEDNICE ZA AUTORSKO PRAVO

79 81

Europsko privatno pravo 3. 4. 5.

INICIJATIVA PRVE GENERACIJE HARMONIZACIJE DRUGA GENERACIJA HARMONIZIRANJA OBVEZE HRVATSKE U ODNOSU NA AUTORSKO PRAVO EZ

83 90 93

ZAŠTITA KULUTRNIH DOBARA U EUROPSKOJ UNIJI (prof. dr. se. Tatjana Josipović) 1. 2.

3.

4.

TRŽIŠTE EUROPSKE UNIJE I ZAŠTITA NACIONALNIH KULTURNIH DOBARA UREDBA BR. 3911/92 O IZVOZU KULTURNIH DOBARA 2.1. OPĆENITO 2.2. PODRUČJE PRIMJENE 2.3. POSTUPAK IZDAVANJA DOZVOLE 2.4. KONTROLA IZVOZA KULTURNIH DOBARA 2.5. ZNAČENJE UREDBE ZA ZAŠTITU KULTURNIH DOBARA SMJERNICA 93/7/EEC I VRAĆANJE KULTURNIH DOBARA NEZAKONITO IZNIJETIH S PODRUČJA DRŽAVE ČLANICE 3.1. OPĆENITO 3.2. PODRUČJE PRIMJENE , 3.2.1. POJAM KULTURNOG DOBRA 3.2.2. NEZAKONITO IZNOŠENJE KULTURNOG DOBRA 3.3. ZAHTJEV ZA VRAĆANJE KULTURNOG DOBRA 3.3.1. AKTIVNA I PASIVNA LEGITIMACIJA 3.3.2. ZASTARA ZAHTJEVA ZA VRAĆANJE 3.3.3. SURADNJA IZMEĐU DRŽAVA ČLANICA 3.4. VLASNIŠTVO KULTURNOG DOBRA NAKON VRAĆANJA 5.5. NAKNADA STJECATELJU VRAĆENOG KULTURNOG DOBRA 3.6. ZNAČENJE SMJERNICE ZA ZAŠTITU KULTURNIH DOBARA USKLAĐIVANJE HRVATSKOG ZAKONODAVSTVA O ZAŠTITI KULTURNIH DOBARA SA ZAKONODAVSTVOM EU

97 104 104 106 109 112 113 116 116 120 120 125 127 127 129 130 131 137 138 140

ZAŠTITA POTROŠAČA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI (mr. se. Marko Baretić) 1. 2.

VI

UVOD OPĆENITO O ZAŠTITI POTROŠAČA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI 2.1. RAZVOJ ZAŠTITE POTROŠAČA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI 2.2. OSNOVNE ZNAČAJKE ZAŠTITE POTROŠAČA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI

147 148 148 152

Sadržaj 2.3. TKO JE POTROŠAČ? 3. POSEBNO O POJEDINIM SMJERNICAMA NA PODRUČJU ZAŠTITE POTROŠAČA 3.1. ZAŠTITA ZDRAVLJA I SIGURNOSTI POTROŠAČA 3.1.1. SMJERNICA O OPĆOJ SIGURNOSTI PROIZVODA 3.1.1.1. Pojam sigurnog proizvoda 3.1.1.2. Pojam proizvođača 3.1.1.3. Ovlasti Država članica 3.1.2. POSEBNI PROPISI O SIGURNOSTI PROIZVODA 3.2. ZAŠTITA EKONOMSKIH INTERESA POTROŠAČA 3.2.1. SMJERNICA 93/13/EEC O NEPOŠTENIM ODREDBAMA U POTROŠAČKIM UGOVORIMA 3.2.1.1. Područje primjene Smjernice 32.1.2. Nepošteno ugovorena odredba 3.2.1.3. Načelo transparentnosti i tumačenje ugovornih odredaba 3.2.1.4. Posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe 3.2.1.5. Popularna tužba 3.2.2. SMJERNICA 1999/44/EC O ODREĐENIM A«PEKTIMA PRODAJE POTROŠAČKE ROBE I GARANCIJAMA 3.2.2.1. Područje primjene Smjernice 3.2.2.2. Proizvod u skladu s ugovorom o prodaji 3.2.2.3. Prava potrošača 3.2.2.4. Rok za ostvarivanje prava 3.2.2 J. Pravo regresa 3.2.2.6. Garancija 3.2.2.7. Kogentnost pravila o odgovornosti prodavača 'i : za mane proizvoda 3.2.3. SMJERNICA 85/577/ECC O ZAŠTITI POTROŠAČA U POGLEDU UGOVORA SKLOPLJENIH IZVAN PROSTORA ... 3.2.3.1. Područje primjene smjernice 3.2.3.2. Prava potrošača 3.2.4. SMJERNICA 97/7/EC O ZAŠTITI POTROŠAČA U POGLEDU UGOVORA SKLOPLJENIH NA DALJINU 3.2.4.1. Područje primjene Smjernice 3.2.4.2. Prava potrošača 3.2.4.3. Sudsko i izvansudsko ostvarivanje prava potrošača 3.2.5. OSTALE SMJERNICE KOJIMA SE ŠTITE EKONOMSKI INTERESI POTROŠAČA 3.3. PRAVO POTROŠAČA NA NAKNADU ŠTETE

155 158 158 160 160 162 163 165 166 167 168 169 171 172 173 173 174 175 176 177 178 178 179 179 180 181 181 182 183 183 184 184 VII

Europsko privatno pravo

4. 5. 6.

3.3.1. SMJERNICA 85/374/EEC O UJEDNAČAVANJU PRAVA DRŽAVA ČLANICA U POGLEDU ODGOVORNOSTI ZA PROIZVODE S NEDOSTATKOM 3.3.1.1. Područje primjene Smjernice 3.3.1.2. Pojam proizvoda s nedostatkom 3.3.1.3. Osoba odgovorna za proizvod s nedostatkom 3.3.1.4. Obujam odgovornosti za proizvod s nedostatkom 3.3.1.5. Razlozi isključenja odgovornosti 3.3.1.6. Zastara 3.4. PRAVO NA OBAVIJEST 3.4.1. SMJERNICA 84/450/EEC O UJEDNAČAVANJU PRAVA DRŽAVA ČLANICA U POGLEDU ZAVARAVANJU U REKLAMIRANJU 3.4.1.1. Pojam zavaravajućeg reklamiranja 3.4.1.2. Pojam komparativnog reklamiranja 3.4.1.3. Kontrola reklamiranja UTJECAJ PRAVA EUROPSKE ZAJEDNICE NA PRIVATNO PRAVO DRŽAVAČLANICA UTJECAJ PRAVA EUROPSKE ZAJEDNICE U POGLEDU ZAŠTITE POTROŠAČA NA PRAVO REPUBLIKE HRVATSKE ZAKLJUČCI

185 185 186 186 187 189 191 191

192 193 194 194 196 201 204

OBVEZNOPRAVNI ASPEKTI EUROPSKOG PRAVA NA PODRUČJU ELEKTRONIČKE TRGOVINE (Šaša Nikšić) 1. 2.

3.

4.

5. VIII

UVODNE NAPOMENE SMJERNICA O ELEKTRONIČKIM POTPISIMA 1999/93/EC 2.1. OPĆENITO 2.2. POJAM ELEKTRONIČKOG POTPISA 2.3. PRAVNI UČINCI ELEKTRONIČKIH POTPISA 2.4. ODGOVORNOST ZA ŠTETU IZDAVATEUA ELEKTRONIČKIH CERTIFIKATA SMJERNICA O ELEKTRONIČKOJ TRGOVINI 2000/31/EC 3.1. OPĆENITO 3.2. SKLAPANJE UGOVORA ELEKTRONIČKIM PUTEM 3.3. ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU ZAKON O ELEKTRONIČKOM POTPISU 4.1. POJAM ELEKTRONIČKOG POTPISA 4.2. PRAVNI UČINCI ELEKTRONIČKIH POTPISA 4.3. ODGOVORNOST ZA ŠTETU ZAKLJUČNE NAPOMENE

207 209 209 212 213 215 217 217 219 221 222 222 223 224 225

Sadržaj

PRIVATNOPRAVNI ASPEKT DJELOVANJA EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA TE DODATNIH PROTOKOLA (prof. dr. se. Nikola Gavella, red. prof. u miru) I.

0 PRIVATNOPRAVNOM ASPEKTU JAMSTVA KOJA EUROPSKA KONVENCIJA I DODATNI PROTOKOLI DAJU LJUDSKIM PRAVIMA I TEMELJNIM SLOBODAMA A. OPĆENITO B. ODNOS EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA PREMA EUROPSKOM PRAVU II. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA III. OSTVARIVANJE ZAŠTITE PUTEM TIJELA KONVENCIJE A. TIJELA KONVENCIJE ZA PRUŽANJE ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA 1 TEMELJNIH SLOBODA B. POSEBNO O ZAHTJEVIMA POJEDINACA PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA 1. PRAVO NA PODNOŠENJE ZAHTJEVA 2. INICIJALNO OBRAĆANJE I PODNOŠENJE POJEDINAČNOG ZAHTJEVA v 3. ODLUČIVANJE O PRIHVATLJIVOSTI (ADMISSIBILITY) ZAHTJEVA 4. ODLUČIVANJE O MERITUMU a) Općenito o odlučivanju pred vijećem sedam sudaca odnosno Velikim vijećem b) Sadržaj presude 5. PREISPITIVANJE PRESUDE VIJEĆA SEDAM SUDACA 6. KONAČNOST PRESUDE 7. DJELOVANJE KONAČNIH PRESUDA 8. PROVEDBA KONAČNIH PRESUDA C. OKVIR ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA ITEMEUNIH SLOBODA PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA

227 227 230 233 235 235 237 237 239 239 241 241 242 243 244 244 245 246

SADRŽAJ I DOSEG PRAVA NA POŠTOVANJE OBITELJSKOG ŽIVOTA U HRVATSKOM PRAVNOM SUSTAVU (doc. dr. se. Aleksandra Korać) I. UVOD II. SADRŽAJ POJMA "PRAVO NA POŠTOVANJE OBITELJSKOG ŽIVOTA" ILI. OSNOVNA OBILJEŽJA POJMA 112. PRIVATNOSTI OBITELJSKIŽIVOT

249 250 250 253 IX

Europsko privatno pravo III. DOSEG PRAVA NA POŠTOVANJE OBITELJSKOG ŽIVOTA ULI. PERSONALNI DOSEG - OVLAŠTENICI III.2. MATERIJALNOPRAVNI DOSEG IV. PRAVO NA POŠTOVANJE OBITELJSKOG ŽIVOTA U HRVATSKOM PRAVNOM SUSTAVU IV.]. USTAVNE ODREDBE IV.2. OBITEUSKO PRAVO IV.2.1. MOGUĆNOST UTVRĐIVANJE PODRIJETLA DJETETA IV.2.2. Ograničenje roditeljske skrbi IV.3. NEKE DRUGE GRANE PRAVA IV.3.1. Građansko pravo IV.3.2. Kazneno pravo i kaznenoprocesno pravo IV.3.3. Radno i socijalno pravo IV.3.4. Propisi koji se odnose na boravak stranaca V. ZAKLJUČNA RAZMIŠLJANJA

259 259 262 264 264 268 269 270 275 276 280 283 284 285

ZAŠTITA I OBITELJSKOPRAVNI PROBLEMI OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA (prof. dr. se. Mira Alinčić, red. prof. u miru, profesor emeritus) 1. UVOD 2. ODREDBE O ZASTUPANJU ŠTIĆENIKA U OBITELJSKOM ZAKONU (OZ) 3. ODREDBE O ZASTUPANJU U DRUGIM ZAKONIMA 4. PRAVA OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA ODNOSNO LIŠENIH POSLOVNE SPOSOBNOSTI U VEZI S POJEDINIM OBITELJSKOPRAVNIM ODNOSOM 5. NOVI POGLEDI NA PRAVNU ZAŠTITU OSOBA KOJE NISU SPOSOBNE ŠTITITI SVOJE INTERESE 6. PROMJENE U OBILJEŽJIMA INSTITUTA SKRBNIŠTVA

289 295 299

305 318 325

EUROPSKA KONVENCIJA O OSTVARIVANJU DJEČJIH PRAVA - NOV PRILOG PROMICANJU DJEČJIH PRAVA (prof. dr. se. Dubravka Hrabar) 1. 2. 3. 4. 5. 6.

X

MEĐUNARODNI UTJECAJI NA PRAVA DJECE... EUROPSKI PRAVNI KORACI U ZAŠTITI DJEČJIH PRAVA PRETHODNE PRIPREME OSNOVNA POLAZIŠTA KONVENCIJE POLJE PRIMJENE I PREDMET KONVENCIJE DEFINICIJE

329 330 331 332 333 335

Sadržaj 1. POSTUPOVNA PRAVA DJECE 8. ULOGA SUDSKIH VLASTI ODNOSNO ZASTUPNIKA 9. OSTALE ODREDBE 10. PRILAGODBA HRVATSKOG OBITELJSKOG ZAKONODAVSTVA ZAHTJEVIMA EUROPSKE KONVENCIJE O OSTVARIVANJU DJEČJIH PRAVA

335 338 339

340

XI

Predgovor Europsko privatno pravo knjiga je vrlo prepoznatljiva naslova koja je nastala kao rezultat napora nekolicine autora da svojim viđenjima pojedinih dijelova i pravne problematike privatnog prava na razini europskih integracija, pridonesu boljem razumijevanju "nadnacionalnog" prava kakvo je europsko privatno pravo. Pojam europskog privatnog prava nadilazi uvriježeno poimanje o istom, zajedničkom pravnom krugu (kontinentalnoeuropskom) koji objedinjuje nacionalna zakonodavstva, budući da se radi o obvezatnom pravu zajedničkom svim državama članicama europskih integracija, sadržanom u viševrsnim zajedničkim dokumentima. » Izučavanje europskog privatnog prava nezaobilazan je imperativ suvremenog juridičkog promišljanja, budući da postojanje, razvoj i jačanje europskog privatnog prava utječu na harmonizaciju i unifikaciju nacionalnih pravnih poredaka. Tome svakako pridonose mnogi međunarodni dokumenti, preporuke i smjernice koji utječu na potrebu prilagodbe postojećih pravnih sustava, pa tako i hrvatskoga. Potreba za boljim poznavanjem pojedinih dijelova europskog privatnog prava, općenito njegove važnosti i utemeljenosti, te utjecaja na hrvatski pravni sustav de lege ferenda, pokazala se tek početnim korakom u boljem poznavanju europskog privatnog prava. Stoga je već u trenutku tiskanja ove knjige jasno da izučavanje europskog privatnog prava tek počinje i da će biti inspiracijom još mnogim radovima. Iako je knjiga ponajprije namijenjena studentima Poslijediplomskog studija iz građanskopravnih znanosti za temeljitije izučavanje kolegija Europsko privatno pravo, nedvojbeno je da će ona poslužiti i drugim juristima koji požele saznati nešto više iz područja koja su u knjizi obrađena. U osnovi, knjiga se sastoji od samostalnih radova više autora, koji su se u svojem dosadašnjem radu bavili bilo građanskim bilo obiteljskim pravom. Radovi su u knjizi poredani slijedom općenitijeg prema pojedinačnom te šireg prema užem, pri čemu, dakako njihova vrijednost time nije umanjena. Autori knjige su: prof. dr. se. M. Alinčić, red. prof. u miru, prof. emeritus, prof. dr. se. N. Gavella, prof. dr. se. Dubravka Hrabar, prof. dr. se. Igor Gliha, prof. XIII

Europsko privatno pravo

dr. se. Tatjana Josipović, doc. dr. se. Aleksandra Korać, asist. mr. Marko Baretić i asist. SašaNikšić. Posebnu zahvalu za nastanak ove knjige, urednica i autori knjige duguju prof. dr. se. Nikoli Gavelli, koji je dao poticaj za njezino stvaranje i nepokolebljivo ustrajao u njezinom objavljivanju. U Zagrebu, svibnja 2002. prof. dr. se. Dubravka Hrabar

XIV

Prof. dr. se. NIKOLA GAVELLA, red. prof. u miru

O EUROPSKOM PRIVATNOM PRAVU I

PRIVATNOPRAVNA SASTAVNICA EUROPSKOG PRAVA

1. Postojanje Europskog prava je stvarnost u suvremenoj Europi. Ono je razmjerno nova pojava; još donedavno nije bilo zajedničkog prava za cijelu Europu. Od kada se bilo napustilo ideju o postojanju za sve važećeg "nadnacionalnog" prava, rimskog, kanonskog, općeg, ili pak prirodnog prava, u Europi su preostala jedino "nacionalna" prava svake pojedine od europskih država. Njihovom se usporedbom doduše moglo uočiti i neke sličnosti među njima, zamijetiti da su izgrađena na nekim zajedničkim zasadama, da su iznikla iz istog korijena i da su im neke osobine jednake ili slične,1 pa na temelju toga ustvrditi da sva prava pojedinih europskih država, barem onih na europskom kontinentu, zajedno tvore isti pravni krug (kontinentalnoeuropski pravni krug, rimsko-germansku pravnu obitelj). No to nije davalo temelj za tvrdnju da postoji neko zajedničko, europsko pravo, pa tako ni zajedničko europsko privatno pravo.2 Pripadanje istom pravnom krugu još nipošto ne znači da postoji ikakvo zajedničko pravo, važeće unutar tog pravnog kruga, nego samo da su u nekom smislu srodni pravni poreci država koji tvore taj krug. Sklopljeni su i brojni bilateralni međunarodni ugovori, koje su pojedine europske države međusobno zaključile, no ni oni nisu bili europsko pravo, nego pravo država ugovomica. Tek s integracijskim procesima koji od konca II. svjetskog rata teku u Europi na gospodarskom, a sve više i na političkom planu, nastalo je i dalje se stvara "nadnacionalno" europsko pravo, kao pravo različitih oblika međuna1

Time se mnogo bavila austrijska pravna znanost u vezi s pristupanjem Austrije u Europsku zajednicu, kada je ono predstojalo (v. Buschmann,A.: Europaisches Recht in historischer Perspektive, uSchumacher, W. /Hrsg./: Perspektiven des Rechts, Wien 1994,1-25.; Mayer-Maly: Europa und das romisehe Recht, ibidem, 27-31 i Pototschnig, F.: Das kanonisehe Recht, ein wiederentdekter Traditionsstrom der euopaischen Rechtsgeschichte, ibidem, 33-46). 2 V. Brauneder, W.\ Europaisches Privatrecht - aber was ist es?, Zeitschrift fiir Neuere Rechtsgeschichte, 1993, 225 i si.

Europsko privatno pravo

rodne suradnje u Europi. Ta će se suradnja dalje razvijati, pa će se neizbježno dalje razvijati i europsko pravo, čime će se ujedno "nacionalni" pravni poreci europskih država sve više usklađivati i približavati. 2. Iako se o europskom pravu redovito misli kao o javnom pravu, što ono u velikoj mjeri i jest, nesumnjivo je da ono ima i svoj privatnopravni aspekt - privatno europsko pravo. Da bismo izbjegli možebitne nesporazume o tome što podrazumijevamo pod pojmom europskog privatnog prava, potrebno je kazati da općenito pod privatnim pravom mislimo na skup pravnih normi objektivnog prava koji pojedincima, tj. fizičkim (naravnim) osobama i s njima izjednačenim socijalnim tvorevinama (pravnim osobama) ostavlja i osigurava slobodu djelovanja, autonomiju u odnosu na kolektivitete kojima pripadaju i na društvo kao cjelinu te na javnu vlast.3 Taj se skup pravnih normi ponekad naziva građansko a ponekad privatno pravo, premda građansko i privatno pravo nisu identični pojmovi.4 Jednakog su sadržaja, jer su im bitne osobine jednake, budući da su izgrađeni su na istim temeljnim načelima, ali im je različit obujam - privatno pravo je širi pojam od građanskog prava. To je i razumljivo, jer je privatno pravo nastalo razvojem građanskog prava. Tradicionalno su grane građanskog prava, kao stoje poznato: obvezno pravo, stvarno pravo, obiteljsko pravo i nasljedno pravo, a uz njih postoje i opća, za sve te grane važeća pravila: opći dio građanskog prava. Svaka se od tih grana sastoji od skupova normi, tzv. pravnih instituta građanskog prava, a svaki od njih uređuje neku vrstu odnosa u društvu, čineći ih pravnim, točnije građanskopravnim odnosima. Postupno su se pojedini instituti tih tradicionalnih grana razvili u nove grane građanskog prava, kao što je to slučaj s tzv. pravima osobnosti - osobnim (ličnim) pravima.5 Štoviše, u nekim su se pravnim porecima cijele grane građanskog prava osamostalile i izdvojile iz njega u zasebne dijelove pravnog poretka. To je često, iako ne uvijek, bilo posljedica jačanja javnopravnog na štetu privatnopravnog elementa. Plod takvog razvoja su osamostaljeno obiteljsko, autorsko, radno,6 trgovačko, patentno, stam3

Na ovom se mjestu ne možemo upustiti u diskusiju o tome koliko je točna Ulpijanova maksima: "Ius publicum est quod ad statum rei publice spectat, privatum autem quod ad singulorum utilitatem (Ulpijan - D. 1,1, 1, 2), a niti u argumente za i protiv podjela prava na privatno i javno. Polazimo od postojanja privatnog prava kao nepobitne činjenice. Što više, upravo su postojanjem privatnog prava u središtu pravnog sustava bitno obilježeni pravni poreci kontinentalnoeuropskog pravnog kruga (v. Gavella, N. u Gavella, Alinčić, Klarić, Sajko, Tumbri, Stipković, Josipović, Gliha: Hrvatsko građanskopravno uređenje i kontinentalnoeuropski pravni krug, Zagreb, 1994. 7 i si.). 4 V. Enneccerus, L., Kipp, T., Wolf, M., Nipperdey, H., C: Allgemeiner Teil de Biirgerlichen Rechts, I/l.Tiibungen, 1959 (15.), 1 i si.; Vedriš, M., Klarić, P:. Građansko pravo, Zagreb, 1998. (III.izd.),4isl. 5 V. Gavella, N:. Osobna prava, I., Zagreb, 2000. 6 I nakon svojeg osamostaljenja radno pravo je zadržalo neke građanskopravne elemente, premda je u nas bila narušena ravnoteža privatnopravnih i javnopravnih elemanata, u korist ovih

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu

beno pravo i dr. Njihovi pravni instituti nakon osamostaljenja od građanskog prava samo još donekle imaju osobine stečene u okviru građanskog prava. Ona od tako osamostaljenih prava koja su zadržala bitne osobine građanskog prava, naime njegova temeljna načela,7 premda su dobila i neke nove osobine i razvila neka vlastita načela - tvore, zajedno s tradicionalnim granama građanska prava, privatno pravo.8 Europsko privatno pravo bi bile one norme europskog prava koje su privatnopravnog karaktera.9 3. Stvaranja europskog prava bilo je isprva obilježeno javnopravnim normama, ali postupno je sve više europskog prava privatnopravnog karaktera. To je i razumljivo. Europska integracija ide putem udruživanja europskih država u ostvarenju gospodarskih ciljeva10 (iako to očigledno nije ni jedini," ni krajnji cilj'2). Ta se

potonjih. Ipak, u novije doba upravo privatnopravni elementi opet jačaju u našem radnom pravu. V. Kreuder, Th., Potočnjak, Ž:. Građanskopravni elementi radnog prava, Pravo u gospodarstvu, 1994, 5-6,370-390. 7 Temeljna načela građanskog prava su tijekom dosadašnjeg razvoja, ostala nepromijenjena. Ona daju građanskom pravu izrazito individualistički i liberalistički značaj. To su načela 1/ dispozitivnosti (autonomije), 2/ ravnopravnosti, 3/ prometnosti prava k4/ imovinske sankcije. Po načelu dispozitivnosti pojedinci sami, svojim voljnim djelovanjem uspostavljaju svoje pravne odnose i oblikuju im sadržaj, kreirajući subjektivna građanska prava i određujući njihovu sudbinu (odatle sloboda ugovaranja, sloboda stecanja i raspolaganja vlasništvom te sloboda nasljeđivanja). Po načelu ravnopravnosti je položaj osoba koje sudjeluju u nekom pravnom odnosu koordiniran; nijedna se u odnosu na drugu ne nalazi u nekom pravno podređenom položaju, osim ako bi se u nj stavila svojom voljom. Po načelu prometnosti, privatna prava koja neka osoba ima u svojoj imovini mogu u skladu s voljom te osobe prelaziti u imovinu drugih osoba, u cijelosti ili djelomično, stoje u najužoj vezi s načelom dispozitivnosti. I konačno, po načelu imovinske sankcije iza uspostavljenih građanskopravnih, odnosno privatnopravnih odnosa stoji javna vlast, koja će - bude li to potrebno - prisiliti sudionike tih odnosa na poštovanje prava ostalih sudionika, ali ta prisila neće biti upravljena prema osobi, nego prema njezinoj imovini; za svoje obveze svatko odgovara svojom imovinom. Ta načela djeluju uz brojne iznimke, što je uglavnom posljedica utjecaja javnog prava, koje sputava individualizam i liberalizam građanskog/privatnog prava u korist općih i javnih interesa. 8 0 privatnom se pravu može govoriti i kao o građanskom pravu u širem smislu. ' Pojam europskog privatnog prava određuje Miiller-Graff kao privatnopravna pravila koje su na temelju zajedničkog prava (europskog prava) obvezatna u svim državama članicama, ili za sve njih obvezatna, a sadržana su u propisima zajedničkog prava (europskog prava) primarnog i sekundarnog karaktera - uredbama, smjernicama (v. Miiller-Graff, P.-Ch:. Gemeinsames Privatrecht in der Europaischen Gemeinschaft: Ebenen und gemeinschaftsprivatrechtliche Grundfragen, u Baur, Miiller-Graff, Zuleeg: Europarecht-Energierecht-Wirtschaftsrecht, Festschrift fiir Bodo Borner, Ko'ln, 303 i si.). Tu definiciju svakako treba prihvatiti, ali uz napomenu da ona definira europsko privatno pravo u užem smislu, naime kao dio europskog prava u užem smislu; ona ne doseže do onog privatnog prava koje je dio europskog prava u širem smislu. 10 Glavni ciljevi su uspostava četiri tržišne slobode na području država članica EU, nazvane temeljne slobode Europske zajednice. Te četiri su: 1/ slobodan prometa roba (što implicira carinsku

Europsko privatno pravo

integracija provodi prvenstveno ujednačavanjem, odnosno usklađivanjem (harmonizacijom) pravnih poredaka država članica13 (odnosno onih segmenata njihovih poredaka koji su mjerodavni za ostvarenje ciljeva integracije), a u pravnim porecima tih država je postizanje gospodarskih ciljeva tradicionalno uređeno pretežno normama privatnog prava. Stoga europsko pravo neizbježno sadrži privatnopravnu komponentu. Može se predvidjeti da će upravo privatnopravna komponenta europskog 14 prava sve više jačati. Ciljevi i karakter europske integracije su takvi da to zahtijeva da pojedinci, privatnopravni subjekti uživaju široku slobodu djelovanja, dakle široku autonomiju u odnosu na kolektivitete kojima pripadaju, a to im može osigurati samo pravni poredak čiji središnji dio čine privatnopravne norme.

II.

O EUROPSKOM PRAVU U UŽEM SMISLU I NJEGOVOJ PRIVATNOPRAVNOJ SASTAVNICI

A.

Uopće o europskom pravu kao pravu Europske unije

1.

Građa EU i njezinog prava

,

4. Europsko pravo u užem smislu je pravo Europske unije.15 5. Europska unija ima tri različite komponente, o kojima se govori kao o tri stupa EU. Prvi stup EU tvore tri europske zajednice, naime Europska zajednica za uniju i transformaciju državnih tržišnih monopola), 2/ slobodan promet osoba (tj. sloboda kretanja radne snage i sloboda nastanjivanja), 3/ sloboda obavljanja usluga i 4/ sloboda prometa kapitala (čl. 14. EZ-ug.). O osiguranju slobodnog platnog prometa, govori se kao o petoj temeljnoj slobodi Europske zajednice. V. Herdegen, M:. Europarecht, Munchen, 2001. ( 3.Aufl,), 222 i si. 11 Pošavši od prvobitnih isključivo gospodarskih ciljeva, europska integracija je dobila i daljnji sadržaj. U ugovor o EZ iz Maastrichta uklopljen je u govorom u Amsterdamu i sporazum o socijalnoj politici, kao Naslov XI, članci 136 i si., čime je pravni poredak EU dobio i svoju socijalnu dimenziju. Ta dimenzija je i do tada bila prisutna, ali je, zbog prvobitnog protivljenja Velike Britanije, bila ograničena samo na ostale članice EU (v. Herdegen, M:. o. c, 222, 332 i si.). 12 Na to osobito ukazuje uspostavljanje građanstva-državljanstva EU (v. Herdegen, M:. o. c, 222). O građanstvu EU v. Bodiroga-Vukobrat, N:. Građanstvo Europske unije, Zbornik radova PF Split, 1999,1-2,211-223. 13 V. Mdnhardt, F., Posch, W.: Intemationales Privatrecht - Privatrechtsvergleichung -Einheitsprivatrecht, Wien-New York, 1994,154. i si.; Oppermann, T:. Europarecht, Munchen, 1999,475-506. 14 Šira pravnička javnost u europskim državama je postala svjesna tog procesa tek u zadnjem desetljeću XX. stoljeća. Reakcije su se kretale u rasponu od oduševljenja do zabrinutosti zbog gubitka vlastitog pravnog identiteta {Klauer, I:. Die Europaisirung des Privatrechts, Baden-Baden, 1998,17 i si.). 15 V. Manhardt, F., Posch, W:. o.c, 111, Herdegen, M.: o.c, 2 i si.

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu 16

ugljen i čelik (Montanunion, ECSC ),

17

18

Europska zajednica (EZ, E C ; tj. bivša 19

Europska ekonomska zajednica - EEZ, E E C ) 21

20

te Europska atomska zajednica

22

(Euratom ). Kada je na temelju ugovora iz Maastrichta (1992.)

23

osnovana 1.

studenog 1993. Europska unija, ove tri europske zajednice, koje su od prije postojale, stavljene su pod kapu EU. su: Vijeće EU,

27

2 4 zs 26

Međusobno su povezane zajedničkim tijelima, a to

Europska komisija,

28

Europski parlament,

29

Europski sud

3 0 3I

i

" European Coal and Steel Community. " Osnovana Pariškim ugovorom iz 1951. na rok od 50 godina. 18 European Community. " European Economic Communitv. 20 Osnovana 1957. u Rimu na neodređeno vrijeme. Nakon zaključenja ugovora iz Maastrichta naziva se Europska zajednica. 21 European Atomic Energy Community. • ' 22 Osnovana 1957. u Rimu, na neodređeno vrijeme. 21 Objavljen u Službenom listu Zajednica 1992, br. 191, odjel C, str. 1 (Journal Officiel des Communautes Europeennes, tj Official Journal of the European Communities, odnosno na bilo kojem drugom od službenih jezika - 1992, C 191 /1). Nakon izmjena izvršenih ifgovorom iz Amsterdama (kojim su mijenjane oznake članaka u Ugovoru o EU i u rimskom Ugovoru o Europskoj zajednici), pročišćeni tekst je objavljen u Službenom listu Zajednica 1997, br. 340, odjel C, str. 145 (J.O. C 340/ 145). 24 Radi jednostavnijeg izganja označujemo u ovom radu kao EU-ug sve ugovore europskih država koji su primarno pravo EU i europskih zajednica uklopljenih u EU. 25 Za razliku od ovih triju zajednica koje su bile pravne osobe, EU to nije (v. Mathijsen, P.S.R.F.: AGuide to European Union Law, London, 1999, 5, bilj. 8. 26 0 Ugovoru o osnivanju Europske zajednice od 23. 5. 1957., preoblikovanom Ugovorom o europskoj uniji od 7. 2. 1992. v. Hommelhoff, P., Jayme, E:. Europaisches Privatrecht, Miinchen, 1993,1-126. 27 Sjedište ima Vijeće EU u Bruxellesu, ali u određenim mjesecima (travnju, lipnju i listopadu) zasjeda u Luxemburgu. 28 Sjedište Europske komisije je u Bruxellesu, ali su neke od njezinih službi smještene u Luxemburgu. 2 '' Sjedište Europskog parlamenta je u Strasbourgu, ali se neke plenarne sjednice i sjednice odbora održavaju u Bruxellesu, dok je tajništvo suda u Luxemburgu. 30 Instituciju koju nazivamo Europski sud, neki nazivaju Europskim sudom pravde. Izričaj: sud pravde je doslovni prijevod francuskog Cour de justice, engleskog Court of Justice, njemačkog Gerichtshof ili talijanskog Corte di giusticia, a dodan mu je epitet: europski, kako bi se razlikovao od sudova pojedinih država. Mi se ovdje samo djelomično služimo takvim nazivljem, pa govorimo jednostavno o Europskom sudu. U našem jeziku, naime, nije potrebno uz riječ sud isticati još i daje posrijedi institucija koja obavlja pravosuđenje; to je implicirano u pojmu suda. 11 Sjedište Europskog suda je u Luxemburgu. (Europski sud treba ga razlikovati od Europskog suda za zaštitu ljudskih prava, koji nije sud Europske Unije, nego sud Vijeća Europe. Sjedište mu je u Strasbourgu).

Europsko privatno pravo

Računski sud,32 33 a uz njih su i Europska centralna banka te Europska investicijska banka. Središnji dio, jezgru Europske unije čine spomenute tri zajednice, koje su stavljene pod kapu EU i tvore njezin prvi stup. Istim ugovorom iz Maastrichta dodana su tom prvom stupu EU još dva. Drugi stup EU je zajednička vanjska i sigurnosna politika, dok je treći stup EU policijska i sudska suradnja u kaznenim predmetima.34 6. Sva ta tri stupa zajedno čine Europsku uniju, a pravne norme svih tih triju stupova europsko su pravo u užem smislu.35 Ukupnost svih njegovih normi, uključujući i njihovo tumačenje i primjenu u praksi Europskog suda, jest pravna stečevina Zajednice - acquis communautaire. Samo su neke od tih normi europsko privatno pravo; nipošto sve. (O razlikovanju normi europskog privatnog prava od ostalih, govorimo nešto kasnije.)

2.

Primarno i sekundarno europsko pravo

7. Potrebno je razlikovati primarno i sekundarno europsko pravo. Primarno europsko pravo čine norme ugovora europskih država kojima su one kreirale svoje zajednice i potom Europsku Uniju, a koje norme igraju ulogu ustavnih normi EU. Te su norme, naime, promijenile svoj karakter; život su bile započele kao međunarodni ugovori o osnivanju europskih zajednica te same EU, a potom su u njima preuzele ulogu ustavnih normi.36 Sekundarno europsko pravo su norme koje donose tijela europskih zajednica, odnosno EU 37 (Vijeće EU, Europska komisija, Europski parlament) na temelju ovlasti što im ih daju norme primarnog prava.38 Sekundarno pravo, dakle, nastaje pravnim aktima EU i njezinih tijela,39 izvođenjem iz primarnog europskog prava. 32

Courtof Auditors Sjedište Računskog suda je u Luxemburgu. 34 O Europskoj uniji i njezinim tijelima v. Mileta, V.: Europska unija, Prilog br 8 lista Informator, 1995, br. 4267; Vlašić, D:. Institucionalna struktura Europske unije, Pravnik, 1998,1-2,17-40. 35 V. Herdegen, M:. o. c, 2 36 VMathijsen.PSJl.F.:o.c.,4Q. 37 Isto vrijedi i za akte tijela triju europskih zajednica, sada pod kapom EU. 38 V. Manhardt, F., Posch, W.: o.c, 111; Herdegen, M.: o.c, 2 i si. Herdegen, M:. o. c, 3; Schuster, A:. EG-Recht, Normenlehre und Grundfreiheiten,Wien, 1997, 6-7. 39 Radi što jednostavnijeg izlaganja u ovom ćemo radu govoriti o pravnim aktima EU i njezinih tijela (odnosno o pravu EU) i u slučajevima kada će posrijedi zapravo biti pravni akti pojedinih zajednica koje su sada pod kapom EU, pa makar ti akti potjecali iz doba prije nego što je EU osnivana na temelju ugovora iz Maastrichta 1992. g. (stupio na snagu tek 1.11.1993.). Jedino kada to ne bude moguće izbjeći, upozorit ćemo da je posrijedi akt neke određene od tih zajednica. 33

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu

8. Kada je riječ o pravnim normama prvoga stupa, dakle normama triju europskih zajednica, uočava se da tu postoji primarno pravo tih zajednica, a i njihovo sekundarno pravo. Kako smo već kazali, primarno pravo europskih zajednica čine norme ugovora kojima su one osnovane i na temelju kojih postoje, uključujući i norme ugovora kojima je osnovana EU; sekundarno pravo tih zajednica su pravne norme što ih donose te zajednice, uređujući pitanja iz svoje nadležnosti. Države članice EU prenijele su, naime, na te europske zajednice dijelove svojeg suvereniteta, ovlastivši njihova tijela da pravno uređuju određena pitanja. Uređujući ih, te europske zajednice stvaraju sekundarno europsko pravo, koje djeluje na države članice, ali ono može djelovati i neposredno na pojedince - subjekte privatnih prava. I primarno i sekundarno pravo svih tih zajednica sastavni su dijelovi europskog prava, ali treba voditi računa o tome da prava tih zajednica nisu istog stupnja općenitosti. Norme EZ imaju karakter općih normi europskog prava. Norme drugih dviju europskih zajednica (Montanunion i Euratom) imaju karakter posebnih normi, kada uređuju pitanja iz posebnog djelokruga svake pojedine od tih dviju zajednica. Zbog toga će primjena normi Montanunion i Euratom-a imati, glede pitanja iz njihova posebnog djelokruga, prednost pred primjenom općih normi EZ. 9. Sastavni dio europskog prava u njegovom užem smislu, su i norme kojima se uspostavljaju i uređuju drugi i treći stup EU, naime zajednička vanjska i sigurnosna politika40 te policijska i sudska suradnja u kaznenim predmetima. To su norme kakve nazivamo primarno pravo. No, glede drugog i trećeg stupa EU ne postoji sekundarno europsko pravo. Države članice EU nisu (još) prenijele na tijela EU ovlasti da pravno uređuju ta pitanja tako da bi to neposredno djelovalo i na pojedince - subjekte privatnih prava. Ono što bude odlučeno u okviru drugog ili trećeg stupa, obvezuju samo države. Da bi to djelovalo i na pojedince, potrebno je da prvo bude pretočeno u pravo države čiji su državljani, pa će tek tada na njih djelovati putem njihovog domaćeg prava. Stoga je samo primarno pravo glede drugog i trećeg stupa sastavni dio europskog prava. 3. Posebno o sekundarnom europskom pravu a) Vrste pravnih akata - izvora sekundarnog europskog prava 9. Tijela EU mogu, u granicama svoje nadležnosti, donositi sekundarne norme uobliku slijedećih akata: 1. uredbi, 2. smjernica, 3. odluka, 4. stavova i preporuka, a i takve koje 5. ne potpadaju ni pod jednu od navedenih kategorija (npr. svoje 1

U zajedničkoj sigurnosnoj politici ne sudjeluje Danska.

Europsko privatno p r a v o

......

poslovnike i si.)-41 Subjektivna prava pravnih subjekata ne mogu tangirati ikakve norme sekundarnog europskog prava koje nemaju oblik uredbi, smjernica, odluka, stavova ili preporuka. (1) Uredbe 10. Uredba EU 42 (engl. regulation, nj. Verordnung)43 ^ igra u europskom pravu 43 ulogu poput one koju igraju zakoni (čl. 189., st. 2. EZ-ug). Uredbe EU su propisi općeg karaktera, koji u svim državama članicama djeluju neposredno prema adresatima njihovih normi, određenima apstraktno i generalno.46 47 Uredbe EU su u državama članicama obvezatne u cijelosti;48 ne mogu biti relativizirane ikakvim primjedbama niti rezervama neke države članice, niti na put njihove primjene mogu stati ikakve norme unutrašnjeg prava država članica, pa čak ni norme ustavnog ranga. Na temelju uredbi EU nastaju za pravne subjekte pravni učinci (stječu prava i dužnosti i si.) neposredno, bez posredovanja prava država članica; da bi ti učinci za njih nastupili nije potrebno da ono što određuje uredba EU bude prethodno pretočeno u pravo države članice,49 niti je potrebno da uredba EU bude objavljena

41 Npr. Premiliminary programme of the European Economic Community for a consumer protection and information policy (Celex: 375Y0425(=2), Rezolucija Europskog parlamenta A40201/95 o naknadi šteta nastalih prometnom nesrećom izvan zemlje oštećenikova prebivališta od 26. 10. 1995 (OJEC.C 308/108). 41 Kada govorimo o uredbama EU mislimo na uredbe koje donose nadležna tijela EU (odnosno koje su donijela nadležna tijela triju zajednica), ma koja to bila (Vijeće EU, Europski parlamenat). Nekada je glavno zakonodavno tijelo EZ bilo Vijeće, ali je u međuvremenu i Europski parlament počeo u tome sudjelovati (uz Vijeće EU i Europsku komisiju), u različitim stupnjevima tog sudjelovanja. 43 Npr. Council Regulation (EEC) No 974/2001 od 14. 5. 2001 amending Regulation (EEC) No 3911/92 on the export of cultural goods (OJEC, L 137/10). 44 Uredbama EZ odgovaraju odluke Zajednice za ugljen i čelik. 45 Uredbe EU imaju djelovanje koje je pravno ujednačujuće u užem smislu te riječi (v. Manhardt, F.,Posch,W.: o.c, 158-159). 46 U tome je bitna razlika između uredbi i odluka. Za razliku od uredbi, odluke se odnose na konkretne, pojedinačno određene adresate. Razlikovanje je i od praktične važnosti, jer pojedinci mogu pobijati odluke koje se na njih odnose, ali ne i uredbe. 47 Uredba ne gubi taj svoj karakter ako se može nabrojiti ili čak pojedinačno identificirati osobe na koje se ona odnosi u određenom trenutku, odlučio je Europski sud u slučaju "Alususse" (Zbirka-ESu 1982, 3463). 48 Uredbe su za države članice obvezatne u cijelosti, kao takve, a ne samo s obzirom na njihove ciljeve. Za razliku od uredbi, preporuke su za države članice obvezatne s obzirom na ciljeve koje treba ostvariti. 49 Tako je odlučio Europski sud u slučaju "Variola" (Zbirka-ESu 1973,981/990).

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu 50

o državi članici (dovoljno je njezino objavljivanje u Službenom listu Zajednica ).

5152

Sudovi država članica (a isto vrijedi i za svaku drugu vlast država Članica) dužni su primjenjivati uredbe EU od kada one stupe na snagu, te priznavati i štititi učinke koje su izazvale za pravne subjekte (subjektivna prava koja su na temelju njih nastala i dr.). Od stupanja na snagu uredbe EU, ne primjenjuju se norme pravnog poretka države članice koje nisu u skladu s tom uredbom,

53

i to ne samo norme

koje potječu iz razdoblja prije stupanja uredbe EU na snagu, nego ni one koje bi se donijelo nakon njezina stupanja na snagu.

54 55 56

(2) Smjernice 11. Smjernica (engl. direetive, nj. Richtlinie) 5 7 je akt EU (Europske Komisije, Vijeća EU, ili zajedno Vijeća i Europskog parlamenta) 5 8 općeg karaktera, donesen da bi se provelo usklađivanje (harmoniziranje) pravnih poredaka država članica glede materije na koju se smjernica odnosi. 5 9 Smjernice su instrumenti za usklađivanje prava.60 6I One nisu upravljene na to da djeluju neposredno na privatnopravne

50

Official .Tournal of the European Communities. Tako je odlučio Europski sud u slučaju "Cobex" (Zbirka-ESu 1972, 1055/1062). 52 Zakonodavci država članica mogu jedino donositi provedbene propise, ali njima ne mogu mijenjati ili nadopunjavati domašaj onoga što je uredbom određeno, dakle ni stvarati neke nove pravne učinke glede subjektivnih prava. 53 Sporno je,je li pravo države koje je suprotno uredbi EU njome derogirano, ili ga se samo ne primjenjuje. 54 Tako je odlučio Europski sud u slučaju "Politi" (Zbirka-ESu 1971, 1039/1049). b Iznimke od toga mogu jedino odrediti same uredbe EU, prepuštajući državama članica da svojim mjerama nešto odrede. Ali i tada će sudovi trebati ispitivati jesu li mjere koje je pojedina država odredila u skladu s uredbama EU, te ih primjenjivati samo ako i ukoliko je s njima u skladu. Tako je odlučio Europski sud u slučaju "Factortame" (Zbirka-ESu 1990,1-2433). 56 Sve što smo kazali vrijedi za uredbe EU u pravom smislu riječi. Naprotiv, provedbene uredbe EU (koje donosi Europska Komisija na temelju uredbi u p. s.) slične su preporukama u tom smislu što države članice mogu određivati mjere u okviru onoga što je takvom uredbom određeno. Tako je odlučio Europski sud u slučaju "Country Landowners Association" (Zbirka-ESu 1995,13875). 57 Npr. Smjernica 1999/93/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 13. 12. 1999. o pravnom okviru Zajednice u pogledu elektronskih potpisa (OJEC, L 13/12), Smjernica Vijeća od 5. 4. 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (OJEC, L 95/29). 58 Kada u ovom radu govorimo o Europskoj komisiji ili o Vijeću EU, mislimo pod time i na odgovarajućih tijela zajednica, koje su sada pod kapom EU. .• • " Smjernicama EZ odgovaraju preporuke Zajednice za ugljen i čelik. 60 V.Manhardt, R, Posch, W.: o.c, 156-158. 61 O smjernicama v. pobliže Gumzej. N., Vučinić, M.: Međunarodnoprivatnopravni i materijalnopravni aspekti ujednačavanja ugovornog prava EU, Pravnik, 2001, 3-4,42-53. 51

Europsko privatno pravo

subjekte; adresati smjernica su države članice EU.62 Smjernice obvezuju svoje adresate - države da u određenom roku preuzmu sadržaj smjernica u svoje unutrašnje pravo, točnije - da svoj pravni poredak usklade sa smjernicama, slobodno birajući za to oblik i način koji je optimalan za postizanje ciljeva kojem smjernice teže (čl. 189., st. 3. EZ-ug).63 64 Kada su smjernice upravljene na to da za privatnopravne subjekte nastanu neki pravni učinci (da dobiju neka prava ili dr.), ti bi pravni učinci trebali nastupati u svakoj od država na koje se smjernice odnose posredstvom i na temelju normi unutrašnjeg prava te države. Države članice redovito ispunjavaju svoje obveze glede preuzimanja sadržaja smjernica u svoje pravne poretke.65 Ne ispune li ih u određenom roku, to će zakašnjenje imati određene pravne posljedice (o njima ćemo kasnije pobliže govoriti). 12. Svaka smjernica, ne samo da obvezuje države članice EU da u određenom roku usklade svoje pravne poretke s njom, nego utječe na pravni poredak tih država i prije nego protekne taj rok. Naime, čim se EU poslužila svojom ovlasti da usklađuje pravne poretke država članica glede neke pravne materije, a učinila je to donošenjem smjernice, niti jedna od država koja je obvezana uskladiti svoj pravni poredak s tom smjernicom, nije više ovlaštena na ikakvu zakonodavne zahvate koji bi mogli dovesti u pitanje postizanje cilja kojem smjernica teži.66 Države su ovlaštene jedino na zakonodavne zahvate koji su sa stajališta smjernice irelevantni, a glede pravne materije na koju se smjernica odnosi - ovlaštene su jedino donijeti propise usmjerene na ispunjenje svoje obveze preuzimanja sadržaja smjernice u svoj pravni poredak, kao i one propise za koje je to smjernicom predviđeno.67 68

62 O djelovanju smjernica na države članice, govori se kao o vertikalnom djelovanju smjernica, dok bi eventualno djelovanje smjernica među privatnopravniom subjektima bilo njihovo horizontalno djelovanje (v. Mathijsen, P.S.R.F.: o. c, 29). 63 Tako je odlučio Europski sud u slučaju "Enka BV" (Zbirka-ESu 1977, 2203, br. 11/12). 64 U praksi smjernice često propisuju sve pojedinosti, tako da države članice donose propise koji se međusobno podudaraju. Time je polje zakonodavnog djelovanja država članica veoma suženo, čemu se prigovaralo, ali je Europski sud stao na stajalište daje ovakvo sužavanje državama mogućnosti odlučivanja dozvoljeno u interesu što potpunijeg prenošenja sadržaja smjernica EU u sve države članice (slučaj "Kommission/Deutschland" - Zbirka-ESu 1991,1-825). 65 Države članice EU su do kraja 1994. g. u 91,9% slučajeva učinile promjene svojeg unutrašnjeg prava u vezi sa smjernicama EU. Zamjetno je, međutim, s tim u vezi porastao broj prigovora zbog povrede odnosnih propisa EU, a i broj povreda ugovora se udvostručio (v. Schuster,A:. o.c, 29). 66 V. Herdegen, M:. o.c, 141. 67 V. Slučaj "Reisegepack" (Zbirka-ESu 1981,1805). 68 Tako djeluje smjernica, štoviše - tako djeluje već i sam prijedlog smjernice (v. Schuster, A.: o.c, 43).

10

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu 13. Pošto protekne rok u kojem je država članica bila dužna uskladiti svoj pravni poredak s nekom smjernicom,69 a ona to nije učinila ili to nije učinila adekvatno, tada - kako smo već spomenuli - nastupaju određene pravne posljedice tog zakašnjenja. Te su slijedeće. Protiv takve države može Europska Komisija, a isto tako i svaka pojedina država članica, pokrenuti pred Europskim Sudom postupak zbog povrede ugovora (čl. 169-170. EZ-ug). Nadalje, ako je smjernica upravljena na to da pojedinci, pravni subjekti dobiju neka prava, 70 pod određenim pretpostavkama, i u određenom smjeru, smjernica će u njihovu korist djelovati neposredno. A i kada smjernica neće djelovati neposredno, postojeći propisi unutrašnjeg prava tumačit će se u prilog postizanja cilja kojem smjernica teži. Uz to, kada neposredno djelovanje smjernice ne nastupi, pojedinci-pravni subjekti koji bi prema njoj trebali dobiti neka prava, ovlašteni su potraživati naknadu štete od države koja nije u određenom roku sadržaj smjernice pretočila u vlastiti pravni poredak. 71 14. Na već spomenutu mogućnost neposrednog djelovanja smjernica treba se posebno osvrnuti. Iako smjernice u pravilu ne djeluju neposredno, one smjernice koje su upravljene na to da pravni subjekti dobiju neka prava (a upravo te nas najviše zanimaju s privatnopravnog stajališta) počet će djelovati i neposredno, ali samo nakon isteka određenog roka, pod određenim pretpostavkama i prema određenom subjektu. Naime, pošto protekne onaj rok u kojem je država bila dužna u svojem pravnom poretku učiniti promjene u skladu sa smjernicom, a ona to nije uradila ili to nije uradila adekvatno, smjernica će u korist subjekata koji su trebali dobiti neka prava početi djelovati i neposredno, ako je bezuvjetna 72 i dovoljno određena.73 Pošto smjernica počne djelovati neposredno u njihovu korist, pravni subjekti kojima je ona namijenila određena subjektivna prava, mogu se na ta prava pozivati u odnosu prema državi te zahtijevati od nje ostvarenje tih prava, pa makar to i bilo suprotno nekom propisu unutrašnjeg prava države članice. Država se tome ne može s uspjehom protiviti, prigovarajući da ti subjekti još nisu nositelji ovih subjektivnih prava, budući da u domaćem pravnom poretku još nema propisa na temelju kojih bi ta prava stekli. Prigovor države koji bi se na to pozivao, bio bi

69

Rok je određen smjernicom, a počinje teći od stupanja te smjernice na snagu. Smjernice stupaju na snagu dvadeset dana od objave u Službenom listu EZ, ako smjernicom nije što drugo propisano. 70 Ti subjekti nisu ovlašteni pokrenuti postupak zbog povrede ugovora pred Europskim sudom. 71 V. slučaj "Francovich v. Bonifaci" (Zbirka-ESu 1991,1-5374), v. Schuster, A:, o.c, 31-31 i 48-49. 72 Smjernica je bezuvjetna ako nije takvog sadržaja da je njezina primjena ovisna o nekoj daljnjoj odluci kojeg tijela EU ili države članice. 73 Smjernica je dovoljno određena, ako joj se sadržaj može spoznati putem tumačenja (v. slučaj "Francovich v. Bonifaci" - Zbirka-ESu 1991,1-5374).

11

Europsko privatno pravo

suprotan načelu poštenog postupanja, odnosno poštenja i savjesnosti (estoppelpricipu), budući da je to što u domaćem pravu još nema tih propisa posljedica propusta države da ispuni svoju obvezu pretakanja sadržaja smjernice u norme vlastitog pravnog poretka.74 Treba, međutim, naglasiti daje neposredno djelovanje smjernice ograničenog dosega; pravni subjekti kojima je smjernica namijenila određena subjektivna prava, mogu se na ta prava pozivati, isticati zahtjeve i ostvarivati ih jedino u odnosu prema državi koja nije ispunila svoju obvezu da preuzme sadržaj smjernice u vlastiti pravni poredak,75 ali to nisu ovlašteni i u odnosu prema trećim osobama - privatnopravnim subjektima.76 77 (3) Odluke 15. Odluke (decisions) EU 78 su pojedinačni akti upravljeni pojedinačnim adresatima: pojedinim državama članicama ili pojedincima - privatnopravnim subjektima.79 Sadržaj odluke EU je u cijelosti obvezatan za njezine adresate. Kada je adresat odluke određena država kao takova, njome su vezani sudovi i svaka druga vlast te države. Stoga, ako prema odluci čiji je adresat neka država trebaju neka prava dobiti pravni subjekti koji su podvrgnuti pravnom poretku te države, za njih ta prava nastaju neposredno na temelju odluke EU*, dakako pod pretpostavkom daje ta bezuvjetna i dovoljno određena.80 Međutim, ako adresat odluke nije država kao takova, nego jedan ili više privatnopravnih subjekata81 - odluka će djelovati samo glede tih subjekata, a ne i trećih osoba. 16. Odluke EU kojima je naređeno neko plaćanje novca privatnopravnim subjektima, ovršni su naslovi (iznimno od toga, nisu ovršni naslovi odluke EU

74

V. slučaj "Backer" (Zbirka-ESu 1982, 53). U ovom se kontekstu na državu misli u u širem smislu, koji obuhvaća sve razine njezine unutrašnje strukture, dakle i jedinice lokalne uprave odnosno samouprave (v. Schuster, A.: o.c, str. 40). 76 V. slučajeve "Marshall I" (Zbirka-ESu 1986,152/84) i "Faccini Don" (Zbirka-ESu 1994, 1-3325). 77 U novije se doba raspravljalo, osobito u vezi sa slučajem "Faccini Dori", ne bi li ipak bilo potrebno priznati neposredno djelovanje smjernica i u odnosu prema trećima (v. kod Herdegen, M.\ o.c., 147). Europski sud, barem za sada, nije krenuo tim putem. To, bi naime, značilo da smjernica neposredno stvara ne samo prava za jedne, nego ujedno i obveze za druge subjekte, premda ti nisu adresati smjernice. 78 U pravilu ih donosi Europska Komisija. 79 Prema stajalištu Europskog suda nije nužno da adresati budu određeni poimence, dovoljno je da su odredi vi. 80 V. Schuster, A.: o.c, 44. 81 Npr. odluke koje se donose na kartele. 75

12

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu protiv država kao dužnika). Ovrha će se provesti po ovršnim propisima odnosne države, i to bez posebnog postupka priznavanja te odluke (to nije strana odluka). 82

Jedino će tijelo države koja provodi ovrhu, prethodno provjeriti istinitost o vršnog naslova. Ovršni postupak može obustaviti jedino Europski sud. (4) Ostali akti

83

:• J

84

17. Preporuke (recommendations), mišljenja (opinions)

85

i rezolucije tijela

EU u načelu nisu pravno obvezujući (čl. 189., st. 5. EZ-ug), 8 6 ali ipak, sudovi država članica dužni su preporuke uzimati u obzir kod primjene europskog prava. 8 7 18. Tijela EU nisu ograničena na donošenje samo uredbi, smjernica i odluka. 8 8 Mogu donositi i rezolucije, deklaracije, programe i druge akte, što i čine, no ti akti nisu pravno obvezujući, premda svakako imaju svoju političku i moralnu težinu.

b) Objavljivanje i stupanje na snagu

'

. .

.

19. Uredbe Vijeća i Komisije EU objavljuju se u Službenom listu Zajednica (franc. Journal Officiel des Communautes Europeennes, 8 9 90 engl. Official Journal ofthe European Communities91),92 93 u dijelu L, 94 i to u odjeljku'akata čije je objavlji12

Koje je tijelo države za to nadležno, određuje svaka država za sebe, a Vlada te države o tome obavještava Komisiju i Europski sud. " V. Schuster, A.: o.c, 44. 84 Preporuke donosi Europska Komisija kada želi prevladati razlike medu državama članicama na temelju savjetovanja među njima. Ako preporukom ne postigle cilj, donijet će se smjernica. U tom smislu je donošenje preporuke uvod u donošenje smjernice. 15 Zauzimanje stava je akt koji, u pravilu, prethodi nekoj drugoj mjeri EU. 86 Preporuke i mišljenja ipak nisu sasvim neobvezujući, jer u izvjesnom smislu vežu tijela EU koja su ih donijela (v. Schuster, A.: o.c, 44-45.). 87 V. slučaj "Grimaldi" (Zbirka-ESu 1989/4407). 88 Mathijsen, P.S.R.F.: o.c, 38-39. *' Taj se Journal objavljivao pod imenom Journal Officiel de Ia Communaute Europeenne du Charbon et de l'Acier od 1952. do 19. travnja 1958. '" Pod sadašnjim nazivom (na svakom od službenih jezika) objavljuje se od 20. travnja 1958., s time da se od 1. siječnja 1968. dijeli u dva odvojena izdanja -jedno nosi oznaku L, a drugo C. " Na engleskom jeziku objavljuje se tek od 1.siječnja 1973. (postoje i Velika Britanija pristupila ondašnjoj EZ), s time da su u posebnim izdanjima na engleskom jeziku (studeni i prosinac 1972. i 1974.) objavljeni akti zajednice koji su bili doneseni prije nego se taj službeni list EU počelo izdavati i na engleskom, pa nisu bili objavljeni na tom jeziku. 92 Objavljuje se na svakom od službenih jezika EU, kojih je za sada jedanaest. U slučaju da se pojavi diskrepancija među tekstovima objavljenim na različitim jezicima, nema prednost tekst ni na jednom od tih jezika, nego tumačenja treba uzeti u obzir tekstove objavljene na svim jezicima (v. Mathijsen, P.S.R.F.: o.c, 33-34, bilj. 47).

13

Europsko privatno pravo

vanje obvezatno (Acts whose publication is obligator). Isto se tako objavljuju i smjernice Vijeća i Komisije EU koje su upravljene na sve države članice EU (čl. 191., st. 1-2 EZ-ug). Tako se objavljuju i one smjernice, kao i one odluke, koje su donesene u postupku zajedničkog odlučivanja Vijeća EU i Europskog Parlamenta. Ostale smjernice (one za koje nije obvezatno objavljivanje u odjelu L) objavljuju se u Službenom listu Zajednica u dijelu C.93 20. Uredbe i smjernice koje podliježu objavljivanju u Službenom listu Zajednica, u pravilu stupaju na snagu dvadesetog dana od te objave. Ali, ako je uredbom ili smjernicom određen dan kada će stupiti na snagu, ona stupa na snagu tog dana. 21. Odluke i smjernice koje se odnose na određene države, objavljuje se onima na koje se odnose (čl. 191., st. 3. EZ-ug), i djeluju od kada su im objavljene. 22. Odluke Europskog suda i Europskog suda prvog stupnja objavljuju se u Zbirci sudskih odluka.96 Sentencije tih odluka objavljuju se u Službenom listu Zajednica u dijelu C. 23. Uz to što se objavljuju u Službenom listu Zajednica, pravni akti EU registri-" raju se i u posebnom arhivu dokumenta CELEX. Svaki dokument je registriran u CELEX-u po broju kojeg je dobio prigodom te registracije (niz brojeva i slova određenog značenja97), uz navođenje punog naslova dokumenta, naznake gdje se dokument može naći,98 datuma kada je objavljen" te broja stranice na kojoj je objavljen.99

93

Službeni list Zajednica dostupan je na svim službenim jezicima i putem Interneta (http:// europa.eu.int./eur-lex/index.html). 94 Oznaka "L" potječe od "legislation". 95 Oznaka "C" potječe od "Communications". 96 U ovom radu tu zbirku nazivamo Zbirka-ESu. Vodi je se po godinama, a unutar godina po svescima (svezak I. sadrži odluke Europskog suda, a svezak II. odluke Europskog suda prvog stupnja). 97 Na prvom je mjestu brojka koja označava vrstu dokumenta (1 = temeljni ugovori, tj. primarno pravo EU; 2 = ugovori EZ; 3 = uredbe, smjernice; 4 = dopunski akti, tj. zapisnici uz ugovor itd.; 5 = predradnje, tj. prijedlozi, obavijesti, mišljenja; 6 = odluke i konačni prijedlozi u postupcima pred Europskim sudom; 7 = podaci o pretvorbi akata u državama članica; 9 = podaci o pitanjime u Europskom parlamentu), na drugom i trećem mjestu su dvije brojke koje označavaju godinu izdavanja dokumenta (stoljeće je izostavljeno), na četvrtom mjestu se nalazi slovo koje označava vrstu dokumenta (A = ugovor, B = proračun, D = odluka, zaključak, K = preporuke Europske Komisije, L = smjernica, R = uredba, S = opća odredba Europske Komisije, X = ostali pravni akti, Y = pravni akti koji se u Službenom listu Zajednica objavljuju pod C), na petom do osmog mjesta je broj pravnog akta. 98 Tj. u Službenom listu Zajednica (Official Journal of the European Communities). Ako je riječ o dokumentu objavljenom nakon što je 1968. izvršena podjela na dijelove L i C, tada je naznačeno u kojem je od tih dijelova objavljen. 99 Na internetu je Official Journal of the European Communities dostupan na adresi: http// europa.eu.int/eur-lex/en/index.html, a aktualna praksa Europskog suda na adresi; http://curia.eu.int

14

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu B. Što je od europskog prava privatno pravo? 1.

Razlikovanje privatnopravnih od ostalih normi europskog prava

24. Europskim privatnim pravom u užem smislu možemo nazvati, slijedeći u tome Miiller-Graffa, privatnopravna pravila europskog prava u užem smislu koja su u svim državama članicama obvezatna, ili su za sve njih obvezatna, bez obzira je li neposredni formalni izvor tih pravila primarno ili sekundarno europsko pravo. 1 0 0 1 0 1 Ostala pravila europskog prava, dakle, ne možemo ubrajati u europsko privatno pravo. 25. Primjena navedenog kriterija za razlikovanje privatnopravnih od ostalih normi europskog prava pokazuje da privatnopravni karakter redovito nemaju norme primarnog europskog prava, a imaju ga neke norme sekundarnog europskog prava. Riječ je, dakle, o normama čiji su formalni izvor pravni akti tijela europskih zajednica što su pod kapom Europske unije (prvi stup EU), i to pojaviše tijela Europske zajednice (bivše Europske ekonomske zajednice). Riječ je i o normama koje izgrađuje Europski sud svojim odlukama. 26. Primjena navedenog kriterija pokazuje i to daje europsko privatno pravo u značajnijem stupnju stvoreno samo glede pojedinih grana privatnog prava, ali ne njih cijelih, nego samo nekih njihovih pravnih instituta, a i to opet ne cijelih, nego samo pojedinih segmenata tih instituta. 102 2. a)

Grane privatnog prava glede kojih postoje norme europskog prava Sirenje pravih sadržaja uređenih europskim pravom

27. Norme europskog prava nisu stvarane podjednako glede svih grana privatnog prava, niti svih njihovih pravnih instituta; neki su segmenti privatnog prava u većoj mjeri uređeni europskim pravom nego drugi. 1 0 3 100

V. Muller-Graff, P.-Ch.: o. c, 303 i si. Zanimljiva razmišljanja o dosegu pojma europskog privatnog prava v. kod Benacchio, G:. Diritto privato della Communit_ Europea, Padova, 1998,10 i si. 102 Norme europskog prava postoje i glede onih, brojnih i važnih segmenata pravnog poretka koji se, prema u nas uvriježenoj sistematici, obično ne ubrajaju u privatno, a pogotovo ne u građansko pravo. Riječ jeo radnom i socijalnom pravu, financijskom pravu, međunarodnom privatnom pravu, pravu okoliša, procesnom pravu i dr. Tako je u novije doba europskim normama (uredbom) uređeno dostavljanje sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim predmetima iz jedne u drugu državu članicu, što je od izvanredne važnosti sa stajališta opstvarivanja privatnih prava (v. Hefi, B:. Die Zustellung vodn Schriftstucken im europaischen Justizraum, Neue Juristische Wochenschrift, 2001,1,15-23), koja je od velike važnosti za zaštitu i ostvarivanje privatnih prva. 103 V. Roth, W.-H:. Die Freiheiten des EG-Vertrages und das nationale Privatrecht (Zur Entvvicklung internationaler Sachnormen fiir europaische Sachverhalte), Zeitschrift fiir Europaisches Privatrecht, 1994,5-33. 101

15

Europsko privatno pravo

••.••'

28. Pod utjecajem europskoga prava, čije norme se postupno umnažaju, pa je sve više pravnih sadržaja koje one uređuju, u pravnim se porecima država članica EU mijenjaju odnosni pravni instituti. No, promjene pojedinih pravnih instituta često zahtijevaju i šire promjene unutar pojedinih grana privatnog prava država članica, koje opet mogu izazvati daljnje promjene u njihovim pravnim porecima.104 To je proces koji je neizbježna posljedica potrebe da pravni poreci budu logični i uravnoteženi sustavi, izgrađeni na određenim načelima. Tako se pod pritiskom stvaranja sve većeg broja normi europskog prava stalno mijenjaju pravni poreci država članica EU, a u smjeru njihovog sve većeg ujednačavanja odnosno usuglašavanja.

b)

Obvezno pravo, pravo intelektualnog vlasništva i trgovačko pravo

29. S obzirom na neposredne ciljeve europske integracije, a ti su u prvom redu gospodarski, nije iznenađujuće daje najviše normi europskog privatnog prava upravo s područja 1/ obveznog prava (ugovornog i izvanugovornog), 2/ prava intelektualnog vlasništva, osobito patentnog, autorskog i srodnih prava, kao i 3/ trgovačkog prava.105 30. Pojedine sadržaje s područja ugovornog prava uređuju norme europskog privatnog prava,106 postavljajući pravila o elektronskim potpisima i o trgovanju elektronskim putem,107 o sprječavanju zakašnjenja s plaćanjem u komercijalnim transakcijama,108 o zaštiti potrošača glede ugovora sklopljenih izvan poslovnih 104 Tako se za njemački pravni poredak spremaju promjene materijalnopravnih propisa BGBa, procesnopravnih propisa ZPO i još nekih propisa, potaknute smjernicama EU o elektronskim propisima (od 13. 12. 1999.) i o elektronskoj trgovini (od 8. 6. 2000.) i njemačkog zakona koji ih je preuzeo u njemačko pravo (v. Hahnchen, S.: Das Gesetz zur Anpassung der Formvorschriften des Privatrechts und anderer Vorschriften an den modernen Rechtsgeschaftsverkehr, Neue Juristische Wochenschrift, 2001, 39, 2831-2834). 105 V. Hommelhoff, P., Jayme, £.: o. c, 127-446; Benacchio, GA.: o.c, 33-35, te pobliže 293512 i isti: Diritto privato communario, Rivista dalla diritto civile, 2000, 2/2, 225-251. 106 O općim načelima europskog ugovornog prava, v. Gumzej. N., Vučinić, M:. o.c, 53-70; o zaštiti potrošača v. Benacchio, GA:. Zbornik PF Rijeka, 2001,1, Zbornik PF Rijeka, 2001,1,209-227. 107 V. Matić, T.: Ugovor o elektronskoj razmjeni podataka, u zborniku XXXVIII. susreta pravnika u gospodarstvu, 2000,194-235; Nikšić, S:. Elektronički potpis u skladu sa Smjernicom 1999/93/EC, Pravo u gospodarstvu, 2000, 4, 251-260; Kandžija, V., Maurović, Lj.: Utjecaj elektroničke trgovine na globalizaciju svjetskog tržišta - ekonomski i pravni aspekti, Hrvatska pravna revija, 2001, 8,111; Ćesić, Z.: Elektromički potpis i njegova primjena u sustavu elektroničkih teretnica, Hrvatska pravna revija, 2001, 8, 39-43. 108 V. Maurović, Lj.: Usklađivanje hrvatskog prava sa smjernicom EU o sprječavanju plaćanja, Hrvatska pravna revija, 2001, 6, 1-9.

16

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu prostora, o zaštiti od nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, 109 o sigurnosti proizvoda koji se stavljaju na tržište i zaštiti potrošača od nedostataka, od zavaravanja u reklamiranju, o zaštiti potrošača od štetnog djelovanja proizvoda koji zavaravaju svojim izgledom i od proizvoda koji ugrožavaju zdravlje, o isticanju cijena proizvoda koji se nude potrošačima, o potrošačkim kreditima, o problematici turističkih paket-aranžmana, a osobito o problematici prehrambenih proizvoda (isticanju cijena, ujednačavanju prava u pogledu materijala i proizvoda koji dolaze u kontakt s prehrambenim proizvodima, nadalje o označavanju, prezentaciji i reklamiranju prehrambenih proizvoda, kao i o isticanje cijene tih proizvoda), o sigurnosti igračaka i problematici kozmetičkih proizvoda, o ujednačavanju naziva tkanina (pripremaju se daljnja i pravila o prodaji potrošne robe i garancijama te o kamatama). 31. Norme europskog privatnog prava uređuju neka pitanja izvanugovorne odgovornosti, kao što su pravila o odgovornosti za štetu koju krajnji potrošač pretrpi od neispravnih proizvoda te uopće o sigurnosti proizvoda, o osiguranju od građanskopravne odgovornosti imatelja motornih vozila i obvezatnom osiguranju od te odgovornosti. 32. Na području prava intelektualnog vlasništva norme europskog privatnog prava uređuju neka pitanje patentnog prava, zaštite robnih žigova, a i neke aspekte autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu; osobito zaštitu kompjutorskih programa, iznajmljivanje i posuđivanje te određivanje srodnih djela na području intelektualnog vlasništva, autorskopravne aspekte kablovskog radija i televizije, trajanje zaštite autorskih i srodnih prava, pravnu zaštitu banki podataka (u pripremi je i uređenje prava slijeđenja).110 33. Na području trgovačkog prava norme europskog privatnog prava uređuju brojna pitanja prava društava,"1 pojedina pitanja trgovačkog zastupanja, osiguranja, poslovanja banaka, kao i prava tržišne utakmice. 112 Dakako daje i uređenje ostalih segmenata privatnog prava, koje smo već spomenuli, ujedno mjerodavno i sa stajališta trgovačkog prava.

109

V. Nikšić, S:. Smjernica EU o zaštiti potrošača u distancijskim ugovorima, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 7, Zagreb, 2000, 571-577. "" V. Henneberg, /.: Usklađivanje autorskog prava u državama članicama Europske zajednice, Informator, 1993,4146-4147 (Prilog 6, 2-6); isti: Autorsko pravo, Zagreb, 2001 (II. izd.), 28. '" Lutter, M:. Europaisches Unternehmensrecht, Zeitschrift fiir Unternehmens- und Gesellschaftsrecht, Sonderheft 1, Berlin-New York, 1996,4-97. 112 Zach, R.: Wettbewersrecht der Europaischen Union, Praxisa von Kommission und Gerichtshof,Miinchen, 1994. 17

• !

Europsko privatno pravo c)

Stvarno i nasljedno pravo

34. Za vrlo se malo normi europskog prava može kazati da se neposredno odnose na institute stvarnog prava,113 a uopće nema takvih koje bi se neposredno odnosile na nasljedno pravo.

dj

Obiteljsko pravo

35. Neke norme europskog prava odnose se i na obiteljsko pravo. Ovamo spadaju i one o sudskoj nadležnosti u bračnim stvarima i priznavanju odluka u bračnim i skrbničkim predmetima.114

3.

O normama koje omogućuju zaštitu europskog privatnog prava pred Europskom sudom

36. U tijesnoj vezi s europskim privatnim pravom su i norme koje uređuju organizaciju europskog sudstva, naime Europski sud (što uključuje i Europski sud prvog stupnja), kao i one koje uređuju postupanje pred Europskim sudom. Ove norme doduše nisu privatnopravnog karaktera. One su u onakvom odnosu prema europskom privatnom pravu u kakvom se nalaze i norme koje određuju organizaciju građanskih sudova te norme građanskog procesnog prava prema privatnom pravu svojih država. No, ove su norme izvanredno važne sa stajališta europskog privatnog prava, jer Europski sud je, ne samo jedini mjerodavan za prosudbu valjanosti i nevaljanosti akata europskog prava, nego ima i ulogu jedinog mjerodavnog tumača europskog prava.

4.

Neka zapažanje o glavnim osobinama europskog privatnog prava

37. Promotrimo li ono što jest europsko privatno pravo, uočit ćemo da veći broj privatnopravnih normi europskog prava ima svoj neposredni formalni izvor u 113

Iznimku predstavljaju neka pravila Smjernice o vraćanju kulturnih dobara, protupravno iznijetih s područja neke države članice, a donekle i pravila o "time-sharingu" te o slobodi protoka kapitala. No, radi se i na tome da se harmonizira europsko pravo glede stvarnopravnog osiguranja tražbina založnim pravom ili fiducijarnim prijenosom vlasništva na pokretnim stvarima, a i glede hipoteka. 114 Kohler, Ch:. Internationales Verfahrensrecht ftir Ehesachen in der Europaischen Union: Die Verordnung "Brussel II", Neue Juristische Wochenschrift, 2001,1,1-10. 18

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu aktima sekundarnog europskog prava - u uredbama i osobito u smjernicama, što ih donose tijela EU (odnosno tijela zajednica koje su sada u sastavu EU). 38. Uočljivo je i da se nakon donošenja akata koji su neposredan izvor normi europskog privatnog prava, dalje razvijalo značenje sadržaja tih normi putem tumačenja koje je provodio Europski sud. Njegov je utjecaj golem, jer je on tijelo koje je isključivo nadležno za tumačenje europskog prava i prosudbu valjanosti normi europskog prava. Uloga jedinog mjerodavnog tumača europskog prava daje Europskom sudu mogućnost da svojim tumačenjima djeluje u prilog daljnjeg razvoja europskog prava u korist ostvarenja ciljeva europskog udruživanja. Tu je mogućnost Europski sud obilno rabio i rabi je, te značajno pridonosi daljnjoj izgradnji europskog privatnog prava, budući da njegove odluke djeluju, u izvjesnom smislu, poput pravnih precedenata."5 "6 39. Norme europskog privatnog prava ne tvore homogenu pravnu cjelinu, ne slijede niti čine ikakav sustav, a često su i povezane s normama koje nemaju privatnopravni karakter. To je i razumljivo Jer su akti sekundarnog europskog prava donošeni radi rješavanja nekih određenih problema, onako kako su se ti problemi javljali i kako ih je u danim okolnostima (pravnim, političkim, gospodarskim, socijalnim) bilo moguće rješavati putem usuglašavanja (harmoniziranja) odnosnih segmenata pravnih poredaka europskih država. Isto na heki način vrijedi i za tumačenja Europskog suda, koja igraju tako značajnu ulogu u formiranju europskog privatnog prava. 40. Pokuša li se utvrditi ima li europsko privatno pravo osobine karakteristične za pravne poretke kontinentalnoeuropskog pravnog kruga, doći će se do zaključka da ih ima, ali i da pokazuje izvjesne osobine koje nisu svojstvene porecima tog kruga. Riječ je osobito o ulozi koju igra Europski sud u stvaranju normi europskog privatnog prava. Ta se doduše znatno razlikuje od one uloge koju igraju sudovi u 117 pravnim porecima Common Law pravnog kruga, ali joj i donekle nalikuje. Kao da se mogu zamijetiti začeci izvjesnog stapanja dvaju pravnih krugova u jedan. 1 1 8 115

Iako je djelovanje odluka Europskog suda de iure vezano samo na predmet u kojem je sud odlučio, one de facto djeluju erga omnes (v. Mathijsen, P.S.R.F.; o . c , 142, te odluke navedene u bilješci br. 8). 116

U tumačenju europskog prava Europski sud je razvio neka načela, kao opća načela pravnih poredaka država članica. V. pobliže Vincenzi, C: Law of the European Community, London, 1992 (2.), 54-58. 117 0 različitim pogledima na precedente pravnika iz kontinentalnoeuropskog i onih iz common law pravnog kruga te kako su pomireni u praksi Europskog suda v. Brown, L. N., Kenedy, T:. The Court of Justice of the European Communities, London, 2000 (5. Eidit.), 368-381.

"* V. Merrvman, J. H:. Convergence od Civil Law and Common Law, u Cappelletti, M.: New Perspectives for a Common Law of Europe, Firenze, 1978,210; Lupoi, M:. Common law e ciwl law (alleradicidelldirittoeuropeo),Foro pad., 1993,V,431 i si.

19

Europsko privatno pravo

>•

Takav je razvoj svakako razumljiv nakon što je i Velika Britanija postala članicom EU, unoseći u nju i svoja pravna shvaćanja. Izgleda, međutim, da je razvoj u tom smjeru bio krenuo i prije toga, što svjedoči o sve većoj povezanosti svijeta (zapadnoga) te o transferu ideja i zasada, koji je nesumnjivo višestran i plodan. No, takav razvoj sigurno nije mogao pridonijeti sustavnijem izgrađivanju europskog privatnog prava.

5. O nekim nastojanjima da se prevlada nesustavnost europskog privatnog prava 41. Nesistematičnom stvaranju europskog privatnog prava, mnogo se prigovara,119 i to nažalost s pravom. No, bilo je nastojanja i prema drukčijem pristupu stvaranju europskog privatnog prava. Tako je Europski je parlament 1989. godine donio rezoluciju kojom je pozvao na izradu Europskog građanskog zakonika. Zbog tadašnje, isključivo savjetodavne uloge Europskog parlamenta ta rezolucija nije bila obvezatna za Europsku Komisiju, pa ova dugo ni nije na nju reagirala. Ipak je 1997. godine, dok je Nizozemska predsjedala Europskom Unijom,120 organiziran u Haagu/Sheveningenu simpozij pod nazivom "Prema Europskom građanskom zakoniku", u nastojanju da se potakne i podrži stremljenje prema zajedničkom europskom građanskom, odnosno privatnom pravu.121 Ostvarenje ideje da se izradi Europski građanski zakonik, ipak je još daleko; na putu joj stoje veliki pravnodoktrinarni, a i politički problemi.122 42. Važan korak u smjeru prevladavanja nesustavnosti europskog privatnog prava je ipak napravljen, i to u pogledu obveznog prava, ili točnije - onog segmenta 119

Govori se o stvaranju prava po pointilističkoj metodi (A. Junker), što više - u maniri divljeg zapada (W. Tilmann), a naročito se prigovara rascjepkanosti i nepreglednosti tako stvorenog prava (U. Blaurock) i si. 120 Ne može se previdjeti nizozemski doprinos nastojanju prema kodifikaciji europskog građanskog prava. O tom v. osobito Hondius, E., H:. European Contract Law: The Contribution of tfe Dutch, u Europaisches Vertragsrecht (Hrsg.: H. L. Weiers), Baden-Baden, 1997,45-79. 121 Hrvatska, premda nije članica Europske zajednice, ipak nije bila sasvim izostavljen iz sudjelovanja u tom nastojanju. Na poziv Nizozemskog ministarstva pravosuđa na tom su simpoziju sudjelovali i hrvatski znanstvenici, profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu, K. Sajko i N. Gavella. 122 O problematici europske kodifikacije građanskog prava v. pobliže u Mengoni, L:. L'Europa dei codici o un codice per l'Europa, Quaderni del centro di studi e ricerche di diritto comparato e straniero,Roma, 1993,7; Hartkamp,A.S., Hesselink, M.W.,Hondius, E.H., du Perron, C.E., Vranken, J.BM. (editors): Towards a European Civil Code, Nijmegen, 1994; Schulze, R:. Le droit prive europeen, Revueinternational dedroit compare, 1995,1,610-638; Bussani,M., Mattei, U:. TheCommonĆore Approach to European Private Law, The Columbia Journal of European Law, 1997-98 (3), 3, 339356; Ženo Zencovich, V.: II "Codice Civile Europeo", le tradizioni giuridiche nazionali e il neo positivismo, Foro pad, 1998, V, 62 i si.

20

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu obveznog prava koji se naziva ugovorno pravo. Naime, formirana je Komisija za europsko ugovorno pravo, koja je izradila "Načela europskog ugovornog prava", te ih objavila na engleskom i francuskom jeziku. 1 2 3 Predsjednik te komisije je bio profesor Ole Lando, pa se ova načela redovito spominju kao Landova načela. Ona nisu obvezatna ni za koga, nego su samo preporuka za ujednačavanje pravila ugovornog prava u pravnim porecima država-članica EU. Unatoč takvog svog karaktera, Landova načela imaju veliku težinu. Imaju je ne samo stoga što su plod zajedničkog rada europskih znanstvenika najvećeg ugleda, nego ponajviše stoga što su uspjeli načela europskog ugovornog prava formulirali tako da su prihvatljiva sa stajališta svih, u mnogo čemu veoma različitih europskih pravnih tradicija. U tom su smislu ta tzv. Landova načela zajednička načela europskog obveznog, i to ugovornog prava.124125

C. 0 odnosu europskog prava i prava država članica EU Nadnacionalni karakter prava europskih zajednica

/.

43. Države članice EU prenijele su dio svojeg suvereniteta na EU, točnije na njezine zajednice koje tvore prvi stup EU (EZ, Montanunion i Euratom), što je ovima dalo nadnacionalni karakter. 44. Te, sada u EU uklopljene zajednice, koje tvore njezin prvi stup, donose pravne akte - propise europskog prava (sekundarno pravo tih zajednica), svaka u granicama nadležnosti koje su države članice prenijele na EU, odnosno na te njezine zajednice.126 Donose ih samostalno, tj. bez sudjelovanja zakonodavnih tijela država 12J

1995.

V. Lando 0., Beale, H.: Principles of European Contract Law, Dordrecht,-Boston-London,

124

V. Lando, 0:. Principles of European Contract Law - An Alternative or a Precursor of European Leslation, Rabelszeitschrift, 1992 (56), 2, 261-273; Stein P:. II futuro codice europeo dei contratti, Milano, 1993; Lando, O.: Beale, H. (edit.): Principles of European Contract Law, Part I., Dordrecht.-Boston-London, 1995.; Lando, 0.: European Contract Law, u Europaisches Vertragsrecht (Hrsg.: H. L. Weiers),Baden-Baden, 1997, 81-101; Kirchner, Ch:. Europaisches Vertragsrecht, ibidem, 103-137; Bonell, J. M:. Verso un codice europeo dei contratti?, Europa e diritto privato, 1998, 1,171-191; 125 Tzv. Landova načela nisu jedini pokušaj kreiranja europskog obveznog prava. O nastojanjima skupine znanstvenika iz Pavije (predvodio Giuseppe Gandolfi), one iz Trenta (Rudolf Schlesinger), kao i onima Me Gregora v. kod Benacchio, G:. o.c, 180-189. 126 Stoje preneseno u nadležnost EU (odnosno njezinih zajednica) određuju oni međudržavni ugovori koji su primarno pravo EU. Glede onoga što jest preneseno u nadležnost EU, ali ne u njezinu isključivu nadležnost, vrijedi načelo supsidijarnosti (čl. 2., st. 2. i čl. 5. EU-ug). Po tom načelu može

21

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu "implied powers", po kojoj ovlast za reguliranje točno određene pravne materije implicira i ovlast za reguliranje sporednih pitanja koja su unutrašnjom logikom povezana s materijom na koju se ovlast eksplicite odnosi. Drugo ublaženje jest u tome stoje ugovorima kojima su osnovane EZ i Euroatom dana i generalna ovlast reguliranja, premda samo supsidijarna i iznimna. Ta generalna ovlast je dana samo za slučaj daje reguliranje potrebno da bi se u okvirima zajedničkog tržišta ostvarili ciljevi odnosnog ugovora o osnivanju, a taj ugovor ne sadrži posebno ovlašćujuću normu. No, reguliranje na temelju te genaralne ovlasti je moguće jedino uz jednoglasnost u Vijeću EU, a na temelju prijedloga Europske Komisije i pošto bude konzultiran Europski Parlament (čl. 308. EZ-ug. i čl. EA-ug). 1 2 9 47. Tijelo EU koje donosi neki pravni akt sekundarnog europskog prava, treba se pritom pozvati na za to ovlašćujuću normu, kako bi omogućio Europskom sudu da obavi svoju kontrolnu funkciju.130 To treba biti odgovarajuća ovlašćujuća norma. U slučaju da se prigodom donošenja pravnoga akta pozvalo na ovlašćujuću normu koja ne odgovara, jer sadrži drukčija pravila o nadležnosti, može se valjanost toga pravnog akta pobijati putem Europskog suda. 131 1 3 2

3. Prednost europskog prava ispred prava država članica 48. Europsko pravo djeluje u svakoj državi članici, i pritom ima apsolutnu prednost ispred prava država članica. To je doktrina o apsolutnoj prednosti europskog prava, koja je izvedena iz pravne prirode europskog prava. Naime, budući da su europske države, učlanjujući se u europske zajednice, ugovorno prenijele na te zajednice dio svojeg suvereniteta na području zakonodavstva, na je tom temelju stvoren i razvija se europski pravni poredak. Države članice EU moraju taj poredak, sa njegovim primarnim i sekundarnim normama, poštovati u cijelosti i ne mogu 129

V. Herdegen, M:. o. c, 149-152. V. slučaj "Reisegepack" (Zbirka-ESu 1981,1805). 131 V. Schuster, A:. o.c, 25. 132 Prigodom ocjenjivanja zakona ili drugih propisa koji je donijela država članica EU sa stajališta odnosa tog propisa prema europskom pravu, treba uzeti u obzir je li država svoj zakon ili drugi propis donijela o nečemu stoje u isključivoj nadležnosti EU, ili je to u konkurirajučoj nadležnosti EU i država članica, ili pak usporedno postoji nadležnost i EU i država članica. Država uopće nije ovlaštena svojim zakonom ili drugim propisom urediti nešto stoje u isključivoj nadležnosti EU (kao stoje to slučaj s onim što se odnosi na politiku carina i trgovine). Inače država može svojim zakonom ili drugim propisom urediti i ono što jest u nadležnosti EU, ali ne isključivoj, no samo ako, dok i ukoliko EU to nije iscrpno uredila norma sekundarnog europskog prava. A, kada je posrijedi materija koja je i u nadležnosti EU i u nadležnosti država članica (npr. glede tržišne utakmice), države članice mogu samostalno uređivati ono što je od toga u njihovoj nadležnosti (Schuster, A.: o . c , 24). 130

23

Europsko privatno pravo

svojim aktima određivati išta drukčije nego što je određeno normama važećeg europskog prava, jer su zakonodavnu nadležnost za to prenijele na EU, pa je same više nemaju. Pritom u svakoj državi članici europsko pravo ima prednost pred svim normama država članica, što uključuje i prednost pred ustavnopravnim normama tih država.133 Tu doktrinu o apsolutnoj prednosti europskog prava postavio je Europski sud u presudi "Costa / E.N.E.L." (Zbirka-ESu 1964, 1251).134 49. Europski je sud doktrinu o apsolutnoj prednosti europskog prava uvijek iznova primjenjivao, potvrđivao, a i dalje razvijao.135 Tako je stao na stajalište da su sudovi država članica dužni neposredno primjenjivati europsko pravo koje je u suprotnosti s domaćim, ne čekajući da ustavni sud njihove države prethodno ukine domaće pravo zbog njegove suprotnosti europskome.136 Stao je i na stajalište da procesnopravni propisi prava države članice ne mogu biti zapreka primjeni europskog prava.137 i 4.

Primjena europskog prava pred sudom države članice

a)

Uopće

50. Sudovi država članica (isto, naravno, vrijedi i za druga tijela vlasti) dužni su primjenjivati i europsko pravo; štoviše, kako nalaže doktrina o apsolutnoj prednosti europskog prava - dužni su u prvom redu primjenjivati europsko pravo, a tek podredno vlastito. 133

V. Mathijsen, P.S.R.F.: o.c, 45-50, a osobito v. tamo navedene odluke koje su donosili sudovi pojedinih država, postupno izgrađujući doktrinu o prednosti europskog prava pred pravima država članica u bilješci 36, na str. 48. 134 Spor se vodio o slijedećem. Costa je bio uskratio plaćanje električne struje propisano E.N.E.L.-om, ustvrdivši je daje talijanski zakon kojim je bivše privatno poduzeće nacionalizirano i preneseno E.N.E.L.-u, protivan Ugovoru o pristupanju Europskoj zajednici, pa da je stoga ništav. Talijanska je vlada zastupala tezu da je zakon o nacionalizaciji jači od međunarodnog ugovora u pristupanju EZ, budući daje taj zakon donesen poslije tog ugovora, pa da su stoga norme tog zakona, kao novije, jače od starijih normi ugovora. Europski je sud stao na stajalište da nije posrijedi sukob pravila zakona i međunarodnog ugovora, nego daje stvoren europski pravni poredak, kojega sudovi država članica moraju apsolutno poštovati (V. Herdegen, M.: o.c, 11-13). 135 V.Schuster.A:. EG-Recht, Normenlehre und Grundfreiheiten,Wien, 1997., 11 i si. 136 Slučaj "Simental" - Zbirka-ESu 1976, 1871 (V. Herdegen, M:. o.c, 13-14). 137 U slučaju "Peterbroeck" Europski sud je stao na stajalište da ne mogu biti zapreka primjeni europskog prava procesnopravni propisi prava države članice, po kojima sud (upravni sud) ne bi smio ispitivati suglasnosti domaćeg pravnog akta s europskim pravom po službenoj dužnosti, nego samo na zahtjev stavljen unutar određenog roka; činjenica da zahtjev nije stavljen u roku propisanom domaćim pravom, ne može biti smetnja primjeni europskog prava (Zbirka-ESu 1995,1-4599) (V. Herdegen, M.\ o.c, 14-15).

24

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu 51. Prigodom prosuđivanja privatnih prava potrebno je tumačiti norme objektivnog prava i ocjenjivati njihov međusobni odnos da bi se moglo prosuditi koje su norme mjerodavne za odnosni slučaj. Bez toga sudovi ne mogu suditi o privatnim pravima. No, budući da su sudovi država članica dužni u prvom redu primjenjivati europsko pravo na slučajeve o kojima odlučuju, postavit će se pitanje kako će lumačiti norme europskog prava i kako prosuđivati njihovu valjanost. Sudovi država članica nisu ovlašteni odlučivati o valjanosti akata EU, niti ih tumačiti. 52. Isključivo je Europski sud ovlašten tumačiti europsko pravo i odlučivati o valjanosti akata EU. 138 l 3 9 Iskrsne li tijekom postupka koji se vodi pred sudom države članice spor o tumačenju europskog prava, bit će potrebno da o tom spornom pitanju odluči Europski sud u postupku predodlučivanja. 140 Ono što Europski sud o tome odluči, vezat će sudove države članice koji odlučuju u postupku gdje se bilo javilo sporno pitanje tumačenja europskog prava. Ipak, suviše striktna primjena pravila da sudovi država članica nisu ovlašteni tumačiti europsko pravo, mogla bi biti velika smetnja za ostvarivanje subjektivnih prava pred sudovima država članica. Stoga je to pravilo donekle ublaženo. Ublažio gaje sam Europski sud, primijenivši u slučaju "Cilfit"141 doktrinu acte clair. Stao je, naime, na stajalište da sudovi država članica nisu dužni podastrijeti Europskom sudu na predodlučivanje one slučajeve u kojima to ne bi imalo smisla, budući da su to posve jasni slučajevi, u kojima postoji izvijesnost o tome kakav bi stav zauzeo Europski sud. Odmah je, međutim, postavio i uske granice primjeni te acte clair doktrine. Odlučio je, naime, da sud države članice može smatrati daje posrijedi slučaj za koji je izvjesno kakav bi bio stav Europskog suda jedino kada je uvjeren da jednaka izvjesnost o tome kakav bi stav zauzeo Europski sud postoji i kod sudova svih ostalih država članica, kao i kod Europskog suda. Takva bi izvjesnost postojala npr. ako je Europski sud o tumačenju odnosne odredbe europskog prava već odlučio u nekom drugom slučaju, pa je time već riješio problem. 142

138

Cl. 164., 177.EZ-ug. '" Kada za tumačenje nekog pitanja nije ugovorom što posebno određeno, Europski sud će tumačiti europsko pravo po općenito usvojenim metodama interpretiranja, služeći se pritom temeljnim načelima europskog pravnog uređenja, kao i općim načelima, zajedničkim pravnim porecima država članica(čl. 215., st. 2. EZ-ug.) (v. Schuster, A:. . o.c, 47). 140 Dužnost da sporno pitanje tumačenja europskog prava podastre Europskom sudu na odluku, ipak nije, pod određenim prepostavkama, zapreka tome da sud pojedine države odredi privremene mjere i prije nego što u postupku predodlučivanja odluči Europski sud (v. Herdegen, M:. o.c, str. 172-173 V. Herdegen, U:, o.c., str. 172-173 V. Herdegen, M:. o.c, str. 172-173). 141 Zbirka-ESu 1982, 3415. 142 V.Klauer, I.: o.c.,42. ' 25

Europsko privatno pravo

53. Pojavi li se tijekom postupka koji se vodi pred sudom države članice sporno pitanje valjanosti nekog akta EU (sekundarnog europskog prava), to pitanje neće moći riješiti sud države članice. Glede pravnih akata EU postoji predmnjeva njihove valjanosti, pa ih - u načelu - treba primjenjivati dok ne budu stavljeni izvan snage ili poništeni. O valjanosti akata EU može odlučivati jedino Europski sud, bilo u postupku radi poništenja, bilo u postupku predodlučivanja.143 Odluči li Europski sud u kojem od tih postupaka da neki akt sekundarnog europskog prava nije valjan, to djeluje prema svima (a ne jedino u postupku gdje se sporno pitanje postavilo), pa sudovi i druga tijela vlasti država članica, kao i tijela EU, mogu od tada takav akt bez daljnjega tretirati kao nevaljan. Inače, dok Europski sud drukčije ne odluči, djeluje predmnjeva valjanosti europskih akata, pa će ih sudovi država članica trebati primjenjivati kao da su valjani.144 To je načelo, od kojeg postoji iznimka jedino glede onih pravnih akata EU koji su očigledno opterećeni tako teškim manama da ih pravni sustav europskog prava uopće ne može prihvatiti kao svoj sastavni dio, pa su oni za nj pravno nepostojeći.145 Dakako, samo će u sasvim iznimnim slučajevima neki pravni akti imati tako teške mane da će ih one činiti pravno nepostojećima. Bude li ipak neki europski pravni akt pravno nepostojeći, on uopće neće moći djelovati, pa ni privremeno dok ga Europski sud ne poništi. Pravno nepostojeći europski pravni akt uopće nije dio europskog prava, pa ga sud države članice ni neće primjenjivati. Da sud države članice takav pravni akt ne primijeni, nije neophodno da je Europski sud prethodno utvrdio kako je taj akt nepostojeći. 54.0 pravu države članice i njegovu odnosu prema europskom pravu odlučuju sudovi država članica sami, Europski sud nije ovlašten o tome odlučivati. No, bude li problem tog odnosa podastrijet Europskom sudu na predodlučivanje kao spor o tumačenju ili o valjanosti europskog prava, o tome će ipak odlučivati Europski sud. b)

Odgovornost države za štetu

55. Ako neka država u određenom roku ne preuzme u svoj pravni poredak sadržaj smjernice koja je upravljena na to da pravni subjekti dobiju neka prava (uopće ga ne preuzme, ili ga preuzme pogrešno), a ne nastupi neposredno djelovanje te smjernice, pravni subjekti koji su prema toj smjernici trebali dobiti ta prava

143 144

145

26

V.Herdegen,M.:o.c.,17i. V. slučaj "BASF" (Zbirka-ESu 1994,1-2555). V. Herdegen, M:. o. c, 158.

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu imaju - pod određenim pretpostavkama - pravo na naknadu štete od države koja nije ispunila svoju obvezu preuzimanja smjernice. 146 Europski sud je, naime, stao na stajalište daje država dužna pojedincima (privatnopravnim subjektima) naknaditi štetu koju im je nanijela povredom europskog prava, jer se bila obvezala 147 poduzeti sve stoje potrebno za ispunjenje obveza koje za nju proizlaze iz europskog prava. 148 Ne ispunjenje te obveze je štetna radnja, za čije štetne posljedice država odgovara jer ih je uzrokovala. Država članica EU je europskim pravom obvezana naknaditi takvu štetu,149 ako su, pored općih, ispunjene i slijedeće posebne pretpostavke te odgovornosti. Prvo, nepoštovana smjernica je usmjerena prema tome da pravni subjekti dobiju neka subjektivna prava; drugo, sadržaj prava koja im je smjernica namijenila, odrediv je iz te smjernice; i treće, postoji uzročna veza između obveze države da ostvari smjernicu i nastale štete. 1 5 0 1 5 1 1 5 2 Kada su ispunjene sve navedene pretpostavke, oštećenici će imati pravo na naknadu štete. U slučaju spora moći će to svoje pravo ostvarivati pred nadležnim sudom države članice. 56. Svaka država članica EU je europskim pravom obvezana štetu koju je uzrokovala popraviti (naknaditi), ali budući da europsko pravo ne uređuje pitanje obujma i visine naknade te štete, to će se prosuđivati prema odnosnim pravilima unutrašnjeg pravnog poretka te države. No, pritom se neće smjeti primijeniti pravila tog poretka po kojima bi naknada štete određena europskim pravom bila tretirana nepovoljnije od one koja bi bila određena unutrašnjim pravom te države, a niti ona pravila koja bi ostvarivanje prava na naknadu činila praktično nemogućim ili prekomjerno otežanim. Međutim sud države-članice može uzeti u obzir, je li, i koliko je, oštećenik učinio za umanjenje štete te je li pravodobno iskoristio pravna sredstva koja su mu za zaštitu stajala na raspolaganju. 153 146

V.Mathijsen, P.S.R.F.: o. c, 146-148; Schuster.A.: o.c, 31 i si.; Dubois, L.: La responsabilite de l'Etat pour les dommages causes aux particuliers par la violation du droit communautaire, Revue francaisc de Droit administratif, 1992, 1 i si.; Dannwitz, T. v.: Zur Entwicklung der gemeinschaftsrechtlichen Staatshaftung, Juristen Zeitung, 1994,335 i si.; Duffy, P:. Damages against the State: new remedv for failure to implement Communitv obligations, European Law Review, 1993,133 i si. l47 Č1.5.EZ-ug 141 V. slučaj "Francovich and Bonifaci" (Zbirka-ESu 1991,1-5374). 149 V. čl. 189.,st.3.EZ-ug. 150 Država je obvezana naknaditi štetu bez obzira koja vlast te države je štetu uzrokovala, jer je trodioba na izvršnu sudsku i zakonodavnu vlast samo internog karaktera; sve su te vlasti samo segmenti vlasti određene države, djelovanje svake od njih je djelovanje te države. Zbog toga postoji odgovornost države i za (ne)činjenje zakonodavne vlasti, pa i kada inače zakonodavna vlast ne odgovara za štetu {v.Schuster.A:. o.c,51-52). 151 V. slučajeve "Brasserie du pecheur" (Zbirka-ESu 1996,1-1029) i "Factortame" (ibid.). 152 Pojedinosti o pretpostavkama odgovornosti države za štetu koju je uzrokovao zakonodavac v.M Schuster.A:. o.c,52-53,172,173. iy V.Schuster, A: o.c.,58-59. 27

Europsko privatno pravo

5.

Zaštita europskog prava pred Europskim Sudom

a)

O Europskom sudu i njegovoj ulozi

:

-

57. Europski sud (European Court of Justice - EJC) je tijelo EU koje je "čuvar" ugovora koji su primarno europsko pravo154 od mogućih povreda,155 a ujedno i jedini mjerodavni tumač primarnog i sekundarnog europskog prava.156 i57 Radi rasterećenja Europskog suda postoji od 1989. godine i Europski sud Prvog Stupnja.158 Od tada Europski sud prvog stupnja odlučuje o tužbama privatnopravnih subjekata, a Europski sud ima ulogu drugostupanjskog suda.15916° 1S1 58. Europski sud se svojom ovlasti da štiti i jedini tumači europsko pravo, služi tako što norme europskog prava tumači kombinacijom poznatih metoda interpretacije,162 a osobito teleološkom; više se ravnajući svrhom odredbi ugovora koji čine primarno europsko pravo, nego gramatičkim tumačenjem izričaja njegovih normi.163 Time doprinosi jačanju strukture EU i djelokruga europskog prava, kao i ovlasti tijela EU. 164 Taj doprinos je velik, jer su odluke Europskog suda (uključujući i Europskog suda Prvog Stupnja) faktično veoma važan izvor europskog prava. One djeluju poput pravnih precedenata, i to ne samo odluke kao takove, nego i u njima izražena načela i stavovi.165 * 59. U tumačenju europskog prava, kako primarnog tako i sekundarnog, Europski se sud služi nekim općim pravim načelima (general principles od law), koje je izveo iz ustavnih poredaka država članica, međunarodnog prava te Europske 154

Čl. 220. EZ-ug, £1. 136. Euratom-ug i čl. 31. Montanunion-ug. Č1.46.EU-ug. 156 Europski sud je isključivo nadležan za tumačenje i odlučivanje o valjanosti pravnih akata EU, dakle i za odlučivanje o valjanosti sekundarnog europskog prava sa stajališta primarnog europskog prava. Time on štiti primarno europsko pravo i od povreda koje bi mu nanijela tijela EU svojom djelatnošću. Ujedno, posredno ili neposredno, štiti i prava i interese privatnopravnih subjekata, ugrožene aktima sekundarnog europskog prava. 157 Postupak je uređen pravilima objavljenim u Službenom listu Zajednica, odjel L, od 4. srpnja 1991., str. 7; ispr. Sl.l.Z. od 29. prosinca 1992, str. 117). 158 Prvostupanjski Europski sud je osnovan, temeljem zaključka Vijeća EU od 24.10.1988. g, 159 U ovom se radu ne možemo baviti razgraničenjem nadležnosti unutar europskog sudovanja, nego ćemo govoriti o Europskom sudu, misleći pritom na Europski sud i na europski Prvostupanjski sud, to tim više što su oba dijelovi Europskog suda, kao jednog tijela EU. "° O postupovnim normama v. pobliže kod Mathijsen, P.S.R.F.: o.c, 154-160. 161 Sjedište Europskog suda i europskog Prvostupanjskog suda je u Luxembourgu. 162 V. Bmwn, L. N., Kenedv, T:. o. c, 321-344. 163 V. Vincenzi, C: o.c, 25. 164 V. Vincenzi, C: o.c, 26. 165 V. Brown, L. N., Kenedy, T:. o. c, 368-381; Vincenzi, C: o.c, 54. 155

28

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 166 Takvo je načelo razmjernosti, po kojem norme i postupci ne smiju biti drastičniji nego stoje to potrebno za postizanje cilja. Takvo je i načelo jednakosti, koje se suprotstavlja svakoj diskriminaciji. U red takvih načela ide i načelo određenosti te neretroaktivnog djelovanja pravnih normi, nadalje načelo zaštite povjerenja (Legitimate expectation), kao i načelo poštenog postupanja (Natural Justice). 1 6 7 U isti red idu i sva načela europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda. 168 ...-•.,.;,,

b) Postupak zbog povrede ugovora , . : ,

.

60. U postupku zbog povrede ugovora, dakle primarnog europskog prava, 1 6 9 Europski sud odlučuje je li neka država članica normama svojeg, unutrašnjeg prava povrijedila europsko pravo i svoju obvezu da mu se podvrgava. 170 61. Postupak se vodi povodom tužbe Europske komisije protiv neke države članice, ili povodom tužbe jedne države članice protiv druge, podignute zbog povrede neke norme europskog prava. 171 Europski sud odlučuje presudom kojom utvrđuje postojanje ili nepostojanje povrede, a osuđena država je dužna učiniti što je potrebno da otkloni povredu (npr. da u skladu sa određenom smjernicom donese vlastiti propis, odnosno da svoj već postojeći propis dovede s njom u sklad). Do ugovora iz Maastrichta postojala je jedino mogućnost da se međunarodnopravnim sredstvima državu članicu sili na ispunjenje EU-ugovora. 1 7 2 No, prema Ugovoru iz Maastrichta Europski sud može, na prijedlog Komisije, odrediti osuđenoj državi plaćanje svojevrsnih penala u slučaju kada ona ne uskladi svoje pravo s europskim primarnim pravom. m ™ M V.Arnull.A:. The General Principles of EEC Law and the Individual, London, 1989; Vukas, B:. Načela prava kao izvor prava evropskih zajednica, Zbornik PF ZGB, 1992,3, 153.265; Brown, L., N.,Kennedy, T:. o.c,345-367; Craig, R, Burca de, G:. EU Law -Text, Cases, Materials, Oxford, 1998 (2. izd.), 296-348; Sessa, Đ:. Načela prava Europske zajednice, Hrvatska pravna revija, 2001,9,1-11. '" V. Craig, R, Burca de, G:. o . c , 349-371. m : V.Vincenzi,C: o.c, 54-58 i 80-87. •-

1M

ČI. 169-171. EZ-ug, čl. 141.Euratom-ug.,čl.88.Montanunion-ug.

17(1

V. Mathijsen, P.S.R.F.: o . c , 128-129.

171 Npr. postupak protiv Velike Britanije zbog sadržajno neadekvatnog preuzimanja smjernice o odgovornosti za proizvode (v. Klauer, I.: o . c , 43). i7! Represalije prema državi članici bile bi moguće tek ako se država članica koja vrijeđa EUugovor ne bi obazirala na sankcije određene protiv nje (čl. 228, st. 2. EZ.ug, čl. 143., st. 2. Auroatom-ug). "' Tom se ovlasti Europski sud poslužio po prvi puta protiv Grčke, a radi njezinog neizvršavanja dužnosti u pogledu uklanjanja otpada i stvaranja planova za uklanjanje otpada (v. Herdegen, M.; o.c, 160-161). 174

V. pobliže kod Mathijsen, P.S.R.F.: o . c , 36 i si. i 130.

29

Europsko privatno pravo c)

i

Postupak radi poništenja 62. U postupku radi poništenja

175

Europski sud odlučuje o valjanosti odnosno

nevaljanosti europskih pravnih akata sa stajališta primarnog europskog prava, dakle o tome jesu li norme sekundarnog europskog prava u skladu s primarnim europskim pravom. Tužba zbog poništenja je sredstvo kojim će se tijela EU služiti za zaštitu od povrede njihovih nadležnosti i položaja unutar europskih zajednica. sredstvo kojim će se privatnopravni subjekti (fizičke i pravne osobe

177

176

Ona je i

) služiti za

zaštitu svojih prava od nevaljanih akata sekundarnog europskog prava. 178 63. Postupak će se voditi povodom tužbe radi poništenja, koju mogu bez daljnjega podnijeti Vijeće EU, Europska Komisija i EU parlament, 1 7 9 dok su ostala tijela, kao i osobe privatnog prava (fizičke i pravne) ovlaštene podnijeti takvu tužbu jedino ako su neposredno i pojedinačno tangirane aktom koji pobijaju.180 Aktivno legitimirani na tužbu za poništenje uredbi tijela EU su jedino oni na koje se uredba neposredno i individualno odnosi. 181 Drukčije je glede drugih akata EU. Privatnopravni * subjekti nisu aktivno legitimirani na tužbu za poništenje smjernica. 182 Na tužbu za poništenje odluka tijela EU aktivno su legitimirani adresati te odluke, ali i oni koji nisu njezini adresati, ako ih odluka neposredno 183 i individualno pogađa. 1 8 4 1 8 5 175

Čl. 173-174. EZ-ug.,čl. 146. Euratom-ug., čl. 33. Montanunion - ug. Herdegen, M:. o.c., 163-164; pobliže kod Mathijsen, P.S.R.F.: o.c., 131-140.. 177 Uključujući jedinice lokalne uprave i samouprave (v. slučaj "Differdange" - Zbirka-ESu 1984, 2889). 178 Čl. 173., st.4.,EZ-ug.,čl. 146., st, 4, Euratom-ug., čl. 33., st. 2. Montanunion - ug. 179 Tek je ugovorom iz Niče (2000. g.) Europski Parlament dobio ovlast za podnošenje takve tužbe. 180 Čl. 173., st. 4.EZ-ug. 181 Primjećuje se da Europski sud u novije doba pokazuje sklonost širokogrudnijem shvaćanju pretpostavaka aktivne legitimacije. Glede uredbi koje se odnose na nepregledni broj osoba sud bi priznavao aktivnu legitimaciju i onima koje uredba posebno pogađa jer ih s obzirom na posebne okolnosti izdvaja (v. slučaj "Codorniu" (Zbirka-ESu 1994, 1-1853), odnosno onima koji su radi očuvanja svojih prava i interesa sudjelovali u postupku koji je rezultirao donošenjem pobijanog pravnog akta. No i to širokogrudnije shvaćanje ime granice. Europski sud je u slučaju "Atlanta" (Zbirka-ESu 1993), gdje je sedam njemačkih uvoznika podnijelo tužbu za poništenje uredbe o utvrđivanju carinskih kontingenata za uvoz banana, stao na stajalište da tužitelji nemaju aktivnu legitimaciju, jer se pobijana uredna ne odnosi individualno na njih, nego na svakog gospodarskog subjekta koji bi sudjelovao u takvom poslu (v. Herdegen, M:. o.c, 166-168). 182 V. slučaj "Asocarne" (Zbirka-ESu 1995,1-4149). 183 Odluka neposredno pogađa neku osobu, ako od te odluke proizlazi neki dovoljno određeni zahvat u pravnu sferu te osobe. Takav zahvatu pravnu sferu neke osobe npr. proizlazi od odluke EU po kojoj je država članica dužna zahtijevati povrat potpore koju je bila isplatila toj osobi, ako odluka ne ostavlja državi članici ikakvu drugu mogućnost (v. Herdegen, M:. o.c, 165). 184 Odluka čiji je adresat netko drugi, individualno pogađa onoga koga tangira s obzirom na posebne okolnosti i određena osobna svojstva i individualizira ga slično kao i adresata. Europski sud 176

30

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu 64. Na tužbu ovlašteno tijelo ili osoba privatnog prva može pobijati akt EU samo ako postoji neki od predviđenih temelja za takvo pobijanje (akt koji se pobija je donesen od nenadležnog tijela, ili uz bitnu povredu postupka, ili uz povredu EUugovora, ili pogrešnim zaključivanjem 186 ), ali se postojanje temelja pobijanja u praksi ocjenjuje veoma širokogrudno. 187 Tužbu za poništenje može se podnijeti jedino unutar propisanog roka (dva mjeseca, 188 jedna mjesec 189 ) .'90 Utvrdi li Europski sud da pobijani akt europskog prava nije valjan, on će ga poništiti (eventualno preinačiti), a može odrediti i mjere će radi uklanjanja povrede ugovora biti dužno poduzeti tijelo čiji je akt ništav.191 65. Podnošenje tužbe nema suspenzivan učinak, 1 9 2 ono ne odgađa provođenje onoga što je određeno pobijanim aktom EU. No, Europski sud može, odrediti privremenu mjeru obustave provođenja onoga što se tužbom pobija, a i odrediti privremene mjere osiguranja.193

d) Postupak zbog nečinjenja

"-

66. Postupak zbog nečinjenja (appeal against failure of an institution to act) 1 9 4 je srodan postupku radi poništenja; vodit će ga se u slučaju kada je neko tijelo EU propustilo donijeti akt sekundarnog europskog prava koje je bilo dužno donijeti. 195 je stao na stajalište da odluka kojom je dozvoljeno spajanje tvrtki individualno pogađa njihovog konkurenta, ako je taj sudjelovao u postupku koji je rezultirao donošenje te odluke, ili ako pobijana odluka neposredno tangira njegov položaj u konkurentskoj borbi - v. slučaj "Air France/British Airways" - Zbirka-ESu 1994,11-323 (v. Herdegen, M:. o.c., 165). "" Europski sud je stao na stajalište da Greenpeace nije aktivno legitimiran za tužbu na poništenje odluke o financiranju elektrana na Kanarskim otocima iz sredstava EU, jer ta odluka ne pogađa Greenpeace individualno (v. slučaj "Greenpeace Council" - Zbirka-ESu 1998, 1-1635) (v.

Herdegen, M:. o.c., 165). lli6 Č1.230.,st,2,EZ-ug.,čl. 146.,st,2, Euratom-ug.,čl. 33.,st. l.,reč. 1. Montanunion-ug. m

V.Herdegen,M:. o.c.,\62. Čl. 230., st, 5, EZ-ug., čl. 146., st, 5, Euratom-ug. Čl. 33., st. 3. Montanunion - ug. 190 Tvrtka koja je primala potporu, pa joj je ta ukinuta odlukom Komisije, ne može ishoditi poništenje te odluke tužbom koju bi podnijela nakon isteka roka za tužbu (v. slučaj "Textilwerke Deggendorf I." -Zbirka-ESu 1987,4199). '" Odluke Europskog suda koje glase na plaćanje novca, ovršne su; no ipak nisu ovršne one koje su upravljene protiv neke države članice (čl. 187. i 192. EZ-ug, čl. 159 i 164. Euratom-ug.). m Čl. 185.EU-ug, 157. Euratom-ug. m Čl. 186. EZ-ug, čl. 158. Euratom-ug. 194 Čl. 175-176. EZ-ug., čl. 148. Euratom-ug., čl. 35. Montanunion - ug. m V.Herdegen, M.: o.c., 168.

31

Europsko privatno pravo

Utvrdi li Europski sud daje neko tijelo EU takvim nečinjenjem povrijedilo ugovor, odredit će i mjere koje će to tijelo biti dužno poduzeti radi uklanjanja ove povrede ugovora.

e)

196

--•

-; •

•.-•-.

Predodlučivanje o tumačenju sadržaja i važenju europskog prava

67. U postupku predodlučivanja (preliminarv ruling, Vorabentscheidungsverfahren) Europski sud na zahtjev odlučuje o tumačenju i važenju europskog prava, ako se u postupku koji se vodi pred sudom države članice, javi sporno pitanje tumačenja i važenja normi europskog prava.197 198 68. Postupak predodlučivanja pred Europskim Sudom dužan je - ako se u postupku pred sudom države članice javi sporno pitanje tumačenja i važenja normi europskog prava - inicirati na to ovlašteni sud države članice svojim zahtjevom. Taj su postupak dužni inicirati najviši sudovi država članica, naime oni protiv čijih odluka ne postoji pravno sredstvo (68., st. 1. EZ).' 99 III. O EUROPSKOM PRAVU U ŠIREM SMISLU I NJEGOVOJ PRIVATNOPRAVNOJ SASTAVNICI A.

Uopće

69. U širem smislu se pod europskim pravom misli na prava svih europskih međunarodnih organizacija (osim onih koje su u doba podjele Europe na blokove 196

V. pobliže kod Mathijsen, P.S.R.F.: o.c., 139-140. Čl. 177. EZ-ug, čl. 150. Euratom. 198 V. pobliže Mathijsen, P.S.R.F.: o.c, 140-146; Reichelt, G:. Das Vorabentscheidungsverfahren vor dem EuGH: Funktion und Bedeutung - zur Einfiihrung, u zborniku: Vorabentscheidungsverfahren vor dem EuGH (Reichelt, G. - Hrsg.), Wien 1998,7-10; Everling, U:. Vorlagvverecht und Vorlagepflicht natinaler Gerichte nach Art 1777 EGV, ibidem, 11-22; Pocar, F:. Die Funktion des nationalen Richters und des Europaischen Gerichtshofes im Vorabentscheidungsverfahren, ibidem, 23-30; Lando, 0:. Vorabentscheidungsverfahren und Auslegungsprotokoll des EuGVU, ibidem, 31-41; Jayme,E.: Die Divergezvorlage nach Art 4 des Protokolls zum EuGVU - Ein Pladover fiir die Belebung eines vergessenen Rechtsinstituts, ibidem, 43-50; Pelzel, A.: Entschiedene osterreichische Vorabentscheidungsverfahren unter besonderer Beriicksichtigung der Rechtssache Silhuette, ibidem, 51-97; Stix-Hackl, Ch:. Osterreichische Vorlagen an den EuGH, insbesonde im Bereich der Grundfreiheiten, ibidem, 99-109; Kohlegger, G: Osterreichische Vorabentscheidungsverfahren zur Warenverkehrsfreicheit, ibidem, 161-160, a v. i Kohlegger, G.: Liste der dsterreichischen Vorabentscheidungsverfahren, ibidem, 161-198. 199 Sudovi nižega stupnja nisu nikada bili dužni, ali su bili ovlašteni, inicirati postupak predodlučivanja (čl. 177., st. 2. EZ-ug.), jer im inače ne bi preostalo drugo nego da primijene 197

32

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu bile isključivo organizacije država istočnog bloka). Europske međunarodne organizacije su brojne. Uz Europsku uniju (čije pravo jest europsko pravo u užem smislu) tu su još i Vijeće Europe, Europska zona slobodne trgovine (EFTA), Zapadnoeuropska unija (WEU) te Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). 2 0 0 :i " Prava svih tih međunarodnih, europskih organizacija čine europsko pravo u širem smislu.202 Prava nekih od tih europskih međunarodnih organizacija sadrže i norme privatnopravnog karaktera; te ubrajamo u europsko privatno pravo u širem smislu. 70. Potrebno je upozoriti da između europskog prava u užem smislu i prava europskih međunarodnih organizacija koje nisu EU, postoji veza. Prava tih organizacija nisu sasvim odvojena od europskog prava u užem smislu. Naprotiv. Europska unija je svojim pravnim normama uspostavila vezu svojeg pravnog poretka s normama tih međunarodnih organizacija (čl. 303. EU-ug.), uplićući tako pravo tih organizacija u tkivo svojeg prava.

B. Pravo Vijeća Europe /. Uopće 71. Vijeće Europe203 je osnovano 1949. g., u nastojanju da se tim putem postupno ostvari paneuropska zamisao okupljanja europskih država radi zaštite i unaprjeđenja ideala i načela koja predstavljaju njihovo zajedničko nasljedstvo, a i radi podupiranja njihovog gospodarskog i socijalnog napretka, kako je to izraženo u članku la Statuta Vijeća Europe. Isprva su članice bile samo zapadnoeuropske zemlje, ali su nakon prestanka podjele Europe na zapadni i istočni blok ušle u

sekundarno europsko pravo i kada smatraju da je ono u nesuglasnosti s nekim višim aktom europskog prava (v. slučaj "Foto-Frost" - Zbirka-ESu 1987,4199). Izgleda, međutim, da su, nakon što je stupio na snagu Ugovor iz Amsterdama (1.5.1999.), sudovi nižeg stupnja ostali bez ovlasti da iniciraju postupak predodlučivanja, što bi moglo imati i negativne posljedice (v. Ddor, O., Mager, U.. Rechtswahrung und Rechtsschutz nach Amsterdam - Zu den neuen Zustandigkeiten des EuGH, Archi v dcsiiffentlichen Rechts, 2000 /125. Bd/, 3, 389 i si.). 200

U tom se kontekstu spominje i Organizaciji za europsku gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) (v. Herdegen, M:. o.c., 5-6), ali budući da njezino pravo nije neposredno povezano s pravom EU, a i preraslo je europske okvire, mi ga ovdje izostavljamo. 2111 Nije, dakako, isključeno i stvaranje daljnjih europskih organizacija, sa ciljem suradnje europskih država na raznim poljima, pa će i pravne norme tih organizacija biti u širem smislu europsko

pravo.

• 2112

•

•

Herdegen, U:, o.c, 3

2l

" Sjedište je u Strasbourgu.

33

Europsko privatno pravo

članstvo Vijeća Europe i gotovo sve ostale europske države.204 Time je Vijeće Europe postalo opće-europski forum, s deklariranim opredjeljenjem svih država članica za mir, ostvarivanje pravne države i demokratskih principa.205 Sadržaj rada Vijeće Europe dijeli se u tri tzv. košare, a te su osiguranje mira, gospodarska suradnja te ljudska prava i slobode.206 72. Vijeće Europe je, naročito u vezi sa tzv. trećom košarom, kreiralo norme europskog prava u širem smislu, privatnopravnog karaktera. Osobito mislimo ovdje na europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te protokole uz nju, koja je od prvorazredne važnosti sa stajališta privatnog prava (osobnog, obiteljskog, kao i građanskog, imovinskog prava). Osim nje donesene i su neke daljnje konvencije usmjerene na uređenje nekih privatnopravnih odnosa, osobito onih obiteljskopravne naravi. No, moramo upozoriti da, za razliku od europskog prava u užem smislu, čije su norme obvezatne za države članice i u državama članicama, konvencije i drugi akti Vijeća Europe nemaju neposredno privatnopravno djelovanje, nego djelovanje međunarodnih akata. Norme sadržane u tim konvencijama ne mogu proizvoditi pravne učinke u pravnom poretku neke države članice, dok ta država ne pristupi konvencijama i ne ratificira ih (a ponekad ni tada, ako je konvencijom određeno da će ona stupiti na snagu tek ispunjenjem nekog uvjeta). A i kada neka konvencija stupi na snagu u određenoj državi, ona će biti u njoj izvor prava samo u granicama rezervi koje je ta država postavila. Zbog toga norme međunarodnih akata Vijeća Europe razmjerno nesigurno, teško i sporo sazrijevaju do faze u kojoj mogu djelovati kao formalni izvor subjektivnih prava privatnopravnih subjekata.

2. Osobito o europskoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinoj značajnosti sa stajališta privatnog prava 73. Vjerojatno je najveći dosadašnji uspjeh Vijeća Europe bilo donošenje europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i dodatnih 207 protokola uz nju (tzv. Europska Konvencija) . Ta konvencija priznaje i jamči poje204

Članice Vijeća Europe su, abecednim redom: Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bugarska. Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Gruzija, Hrvatska, Irska, Island, Italija, Latvija, Letonija, Liechenstein, Luxemburg, Mađarska, Makedonija, Malta, Moldova, Nizozemska. Njemačka, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Rusija, San Marino, Slovačka, Slovenija, Švedska, Švicarska, Španjolska, Turska, Ukrajina i Velika Britanija. 205 V.Herdegen,M.:o.c, 4. 206 V. Sajko, K. (Edit.): Izbor međunarodnih ugovora vijeća Europe, Zagreb, 2001 207 Konvencija je sastavljena u Rimu 4. studenog 1950. (ETS, br. 5), a stupila je na snagu 1953., pošto ju je ratificiralo deset država. Do danas su Konvenciju ratificirale sve države članice Vijeća Europe.

34

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu dincima temeljna prava i slobode (pravo na život, zabranu mučenja, ropstva i prisilnog rada), osobnu slobodu te sudsku zaštitu primjerenu pravnoj državi, a jamči i posebna prava i slobode pojedinaca, kao što su pravo na privatnost, na slobodu savjesti i vjeroispovijesti, na slobodu izražavanja, okupljanja i udruživanja, pravo na brak i obitelj i dr. Odredbe ove konvencije upotpunjene su odredbama dodatnih protokola, od kojih Protokol br. 1. jamči zaštitu vlasništva shvaćenog u najširem smislu, a Protokol br. 6. zabranjuje smrtnu kaznu. Time je za sve države koje su Konvenciji pristupile, postavljen zajednički minimalni standard temeljnih ljudskih prava i sloboda; one u svojim pravnim porecima smiju jamčiti jedino veća prava i slobode, nipošto manja. 74. Sa stajališta privatnog prava je Europska Konvencija važna stoga što ljudska prava i slobode koje ona jamči, imaju i privatnopravni aspekt. Norme te Konvencije jamče pojedincima (dakle privatnopravnim subjektima) njihova osobna (lična) prava, kao i obiteljska prava, a Protokol 1. uz tu konvenciju jamči im pravo vlasništva u najširem smislu (što obuhvaća barem sva imovinska prava - obvezna, stvarna i nasljedna). Pritom je osobito važno da su odredbe Konvencije i dodatnih protokola - sa stajališta pravnih poredaka država koje su pristupile i ratificirale tu konvenciju i protokole uz nju - neposredan izvor prava pojedinaca, privatnopravnih subjekata. Time djelovanje ovih odredbi doseže mnogo dalje od pukog obvezivanja država potpisnica da će pojedincima osigurati određena ljudska prava i temeljne slobode u svojim pravnim porecima. Jamstvo prava i sloboda privatnopravnih subjekata, priznatih tom konvencijom i dodatnim protokolima, djeluje u odnosu prema državi, ali ujedno i u odnosu prema trećim osobama. Država je dužna ne kršiti zajamčena prava i slobode, ali i osigurati njihovo ostvarivanje te pružiti im zaštitu od svačijih protupravnih zahvata. Stoga će pojedinac svoje zajamčeno pravo, npr. na privatnost, moći ostvarivati uz pomoć države (javne vlasti) i prema trećim osobama, jer mu država mora pružiti zaštitu od zahvata u prava i slobode koje mu 208 zajamčila pristupivši Europskoj Konvenciji. Konvencija i dodatni protokoli uspostavljaju i osiguravaju zaštitu tih prava putem Europskog suda za ljudska prava,209 za slučaj daje ne uspiju dobiti unutar svojeg domaćeg pravnog poretka.

201

Jamstva koja daju Konvencija i dodatni protokoli, izvorno su bila usmjerena na djelovanje samo u odnosu prema državama potpisnicama, ali je praksa Europskog suda za ljudska prava odatle razvila obvezu države da štiti ta prava od zahvata trećih osoba, s posljedicama koje odatle proizlaze

(v, Herdegen, M.: o. c, 22). m

Sustav zaštite je nešto izmijenjen 11. Protokolom uz Konvenciju. Dotadašnji dvostupanjski sustav je napušten. Europska Komisija za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava stopljeni su u stalni Europski sud za ljudska prava, koji djeluje od kraja 1998. Europski sud za ljudska prava djeluje u vijećima od tri suca (gdje se ispituje prihvatljivost zahtjeva pojedinaca), vijećima od sedam sudaca (koji odlučuju o zahtjevima pojedinaca i zahtjevima država) te velikom vijeću od sedamnaest

35

Europsko privatno pravo 75. Europska konvencija je u Hrvatskoj na snazi na temelju Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", 18/97). Taj je stupio na snagu 28. listopada 1997. Time je ta konvencija, zajedno s protokolima br. 1., 4., 6., i 11.. postala dijelom prava Republike Hrvatske, i to dijelom koji ima jaču pravnu snagu od zakona (čl. 134. Ustava RH). 210 To znači da primjena njezinih normi (i normi protokola) ima prednost pred primjenom normi zakona (i sa zakonom izjednačenih uredaba) te svih podzakonskih akata. 76. Ugovorom o osnivanju EU iz Maastrichta (1992.) određeno je poštovanje ljudskih prava i sloboda iz Konvencije Vijeća Europe (čl. 6., st. 2. EU-ug.).2" Bio je to korak napravljen u istom smjeru kojim je već ranije išao Europski sud, kada je izgrađivao nepisani standard ljudskih prava u Europskoj Zajednici. Činio je to, ne samo s obzirom pozivom na ljudskih prava u ustavima država članica, nego i na norme sadržane u europskoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, premda je to bila konvencija Vijeća Europe.212 Time što je primarnim pravom EU određeno poštovanje normi Europske konvencije (čl. 6., st. 2. EU-ug.), a i time što je uopće upućeno na suradnju EU s Vijećem Europe (čl. 303. EU-ug.), uspostavljena je pravna veza EU i njezinog prava (europskog prava u užem smislu) s Vijećem Europe i njihovim pravnim normama.213

sudaca (koji odlučuju o važnim pravnim pitanjima). Europski sud može, nađe li u nekom slučaju povredu odredaba Konvencije ili protokola, dosuditi oštećeniku naknadu štete, kako imovinske tako i neimovinske. Konačne odluke Europskog suda za ljudska prava obvezuju sve države koje su pristupile Konvenciji (čl. 46., st. 1. Konvencije). Nad provođenjem konačnih odluka Europskog suda za ljudska prava bdije Odbor ministara Europskog vijeća. 210 Članak 134. Ustava RH glasi: "Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutrašnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava". 211 Članak 6., stavak 2. Ugovora iz Maastrichta određuje: "The Union shall respect fundamental rights, as guaranteed by the European Convention for the Protection of Human Rights andFundamental Freedoms signed in Rome on 4 November 1950 and as they result from the common tradition ofMember States". '.-...• 212 V. Herdegen, M:. o.c, 31. :: 213

36

V. Herdegen, M:. o.c, 4.

••••.:

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu C. Pravo Europske zona slobodne trgovine (EFTA) /. Uopće 214 215

77. Europska zona slobodne trgovine (EFTA ) stvorena je 1960. g. od nekih zapadno-europskih država koje tada nisu bile članice Europske (ekonomske) zajednice, sa svrhom da bude u izvjesnom smislu konkurentna grupacija toj zajednici. Efta Surveillance Authority igra za članice EFTA-e ulogu poput one koju Europska komisija igra za EU, kao što i EFTA Sud 216 ima ulogu poput one Europskog suda. 78. Postupno su se, međutim, u EU postupno uključile mnoge od država koje su bile članice EFTA-a, čime je EFTA okrnjena 2 1 7 i prilično izgubila na važnosti. No, u novije doba teže uključenju u nju neke tzv. tranzicijske zemlje (uključujući i Republiku Hrvatsku), što čine kao korak prema njihovom što potpunijem sudjelovanju u procesu europske integracije.

2. Uključenost EFTA-e u Europski gospodarski prostor 79. Preostale članice EFTA-e sklopile su s EU Ugovor kojim je osnovan Europski gospodarski prostor - European Economic Area (EEA), 2 1 8 posredstvom kojeg su i države EFTA-e povezane s zajedničkim europskim tržištem. 219 Na tom Europskom gospodarskom prostoru u najvećoj mjeri važe pravila EU o tržišnoj slobodi i tržišnoj utakmici.220 U europskom gospodarskom prostoru djeluju paralelno Europski sud i EFTA Sud,221 potonji naravno samo glede onih država članica EFTAe koje nisu postale članice EU, a učlanile su se u EEA. 2 2 2 •

2N

European Free Trade Area ; • { Sjedište EFTA-e je u Ženevi (Geneve). 216 Sjedište je u Luxemburgu. : " Sada su od nekadašnjih članica preostale još samo Island, Liechenstein, Norveška i Švicarska. 218 Sklopljen 1992. u Porto-u (Oporto-u). 219 Ugovor u Portu su s državama članicama EU te samom EU sklopile tadašnje članice EFTA-e: Austrija, Finska, Island, Liechtenstein, Norveška, Švedska i Švicarska. Potonja je, međutim, osustala od tog ugovora, pošto je provedeni referendum pokazao da se građani Švicarske protive vezanju njihove države ovim ugovorom. Kasnije su Austrija, Finska i Švedska pristupile EU i napustile EFTA-u. 2211 Nisu, međutim, predviđene zajedničke carine, kao ni zajednička agrarna i trgovačka politika, niti harmonizacija indirektnih poreza (v. Herdegen, M.: o.c, 360-361). 221 Sjedište u Luxembourgu. ' 222 Od Europskog gospodarskog prostora imaju šire područje djelovanja organizacije kao što su to Organizacija za europsku gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) i Svjetska trgovinska 2li

37

Europsko privatno pravo

D. Pravo Zapadnoeuropske unije (WEU) 80. Zapadnoeuropska unija (WEU) je bila osnovana iza II. svjetskog rata kao vojno-obrambeni savez.223 Isprva je to bio savez Francuske i Velike Britanije (ubrzo su im se priključile i Belgija, Nizozemska i Luxemburg) usmjeren na obranu od latentne opasnosti od tek savladane Njemačke te nove opasnosti od dotadašnjeg saveznika - Sovjetskog saveza.2241 kasnije je zadržala svoju funkciju vojno-obrambenog saveza, ali sa znatno proširenim članstvom225 te pomacima u usmjerenju. Ona sudjeluje u mjerama osiguranja mira u Europi u okviru akcija Ujedinjenih naroda i OESS-a. Ugovorom iz Maastrichta (1992.), kojim je osnovana Europska unija, označena je WEU kao integralni dio razvoja EU (čl. 17., st. 1., tčk. 2. EUug.), čime je WEU uključena u sustav EU, točnije u njezinu sigurnosnu komponentu (drugi stup EU). 226

E.

Pravo organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS)

81. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) ,227 stvorena je završnim aktom iz Helsinkija 1975. g ,228 kao organizacioni 6kvir za stalno međudržavno sporazumijevanje.229 Od sredstva za izbjegavanje kriza u Europi, sve je više bilau organizacija (WT0). Prva je, doduše, bila 1948. osnovana kao europska organizacija, s ciljem da bude svojevrsni parnjak američkom Marshallovom planu. Pošto su njezini početni, ograničeni ciljevi dosegnuti, prerasla je u forum za gospodarsku suradnju brojnih industrijskih zemalja, ne samo Europe, nego cijelog svijeta (članice su Australija, Austrija, Belgija, Češka, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Island, Italija, Japan, Južna Koreja, Kanada, Luxemburg, Mađarska, Meksiko, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Njemačka, Poljska, Portugal, SAD, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska i Velika Britanija). . . 223 Sjedište je u Bruxellesu. 224 Ugovori iz Dunkirchena (1947) i Bruxellesa (1948). 225 Članice su, abecednim redom: Belgija, Francuska, Grčka, Italija, Luxemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska. Pridružene članice su Island, Norveška i Turska. Status promatrača imaju Austrija, Danska, Finska, Irska i Švedska, a neke zemlje srednje i istočne Europe imaju status pridruženih partnera. 226 V. Herdegen, M:. o.c, 380-383 227 Isprva nazvana Konferencija za sigurnost i suradnju u Europi (KSSE), dobila je današnji naziv na konferenciji u Budimpešti 1994. 228 Sudionici Konferencije na vrhu u Helsinkiju bili su šefovi država i vlada 34 europske države te SAD i Kanade. 229 Završni akt iz Helsiknija, kao i kasnijih konferencija, nisu imali karakter međunarodnih ugovora, nego političkih akata, ali su njime usvojena načela odnosa među državama, ipak podignuta na rang međunarodnoparvne obvezatnosti (v. Herdegen, M.: o.c, 385).

38

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu funkciji ublažavanju blokovske podjele u Europi, a od kada se urušio tzv. istočni blok- u funkciji približavanja "zapadnih" shvaćanja ljudskih prava, demokracije i pravne države onim zemljama koje su bile u tom bloku ili su mu bile ideološki 230 bliske. OESS, međutim nije međunarodna organizacija u užem smislu riječi, koja bi izvršavala vlastita prava i dužnosti, nego to i dalje čine u svoje ime države 231 članice te organizacije. Razvoj, međutim, teče u smjeru prerastanja OESS-a u institucionalizirani mehanizam namijenjen sprječavanju i savladavanju kriza, s čime u vezi je izgrađen cijeli sustav institucija OESS-a. 232 Između EU i njegovog pravnog sustava i OESS i njegovih pravila uspostavio je vezu Ugovor iz Maastrichta (1992.), čije odredbe o policijskoj i pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima (treći stup EU), upućuju na završni akt konferencije u Helsinkiju i na Parišku povelju (čl. 11., st. l.EU-ug.)-

IV. 0 PREDVIDIVOM DALJEM RAZVOJU EUROPSKOG PRIVATNOG PRAVA 82. Stvoreno je i dalje se razvija nadnacionalno europsko privatno pravo, koje, barem na sadašnjem stupnju svoga razvoja, ne predstavlja kbnzistentan, zaseban sustav normi. Norme europskog privatnog prava u pravilu nisu donošene da bi bile građa vlastitog pravnog sustava, nego s ciljem da u pravnim sustavima država članica djeluju u smjeru njihova usklađivanja. One to i čine, premda su za sada još razmjerno uski dijelovi privatnopravnih sustava europskih država na kojima je to usklađivanje provedeno. Vjerojatno je da će se, barem još neko vrijeme, daljnji razvoj europskog privatnog prava odvijati po dosadašnjem uzorku. Postupno će se stvarati sve više normi europskog privatnog prava, pa će sve veći dijelovi privatnopravnih sustava država članica EU biti međusobno usklađivani, 233 što će iziskivati i daljnje promjene pojedinih segmenata pravnih sustava država članica 230

Pariška povelja za novu Europu (1990.) prihvaćena je radi prevladavanja razlika između istoka i zapada na temelju zajedničkih temeljnih vrijednosti. Sudionici Pariške konferencije (šefovi država i vlada) iskazali su općenito privrženost međusobno povezanim načelima poštovanju ljudskih prava, demokacije i pravne države, a osobito zaštiti vlasništva, zaštiti manjina i efikasnoj zaštiti prava. 2)1

Ipak je Davtonskim sporazumom (1996.) povjereno OESS-u ostvarenje važnih civilnih aspekata uspostave mira u Bosni i Hercegovini. 232 V. Herdegen, M:. o.c, 384-391. 2)1 0 postignutom usklađivanju i izjednačavanju privatnopravnih uređenja država članica EU (do 1994.), ali i o razlozima koji smetaju da to bude brži proces i potpuniji rezultat i v. Schwartz, I:. Perspektiven der Angleichung des Privatrechts in der Europaischen Gemeinschaft, Zeitschrift ftir Europaisches Privatrecht, 1994,559-584.

39

Europsko privatno pravo

EU.234 235Hoće li se potom stvoriti sustav zajedničkog europskog privatnog prava, dali će čak biti donesen Europski građanski zakonik, ili barem Europski privrednog zakonika,236 pokazat će budućnost.237 83. Stvaranje i razvoj europskog privatnog prava zahtijeva najveću pozornost i sa stajališta pravnih poredaka onih europskih država koje nisu članice EU. Budući da europsko privatno pravo ima veoma dinamičan razvoj, koji onda utječe i na privatna prava država članica, potrebno je taj razvoj stalno, brižljivo pratiti i pažljivo izučavati, te činiti stoje moguće da informacije o svakom novom koraku učinjenom u razvoju europskog prava budu pouzdane i bez odgađanja dostupne svima zainteresiranima. To je veliki zadatak koji u prvom redu stoji pred pravnom znanošću. Njegovo obavljanje je prijeko potrebno, jer je preduvjet suradnje s EU i državama članicama na mnogim područjima, a prvenstveno na gospodarskom. No, to još nipošto nije dovoljno. 84. Europske države koje nisu članice EU neće moći izbjeći to da svoja pravna uređenja stalno razvijaju u smjeru njihove prilagodbe europskome. Čak ako ine pretendiraju na članstvo u EU, trebat će svoje pravne, a osobito privatnopravne poretke učiniti barem toliko kompatibilnima europskome, koliko je to potrebno da razlike u pravnim porecima ne budu smetnja neophodnoj i poželjnoj suradnji. Dakako, ako su im pretenzije veće, ako streme učlanjenju u EU, da bi to ostvarile trebat će svoja privatnopravna uređenja potpuno uskladiti s europskima.238 To znači da će one od tih država koje su tzv. tranzicijske zemlje, zapravo trebati učiniti 234 Unutar pravnih sustava država članica ponekad nastaju takvi neskladi između normi koje su usuglašene s europskim pravom i ostalih normi tih poredaka, da to stvara potrebu da se i te norme izmijene, pa čak i da se mijenjaju cijeli veliki segmenti nacionalnih pravnih poredaka (v. Joergens, Ch.: Die Europaisirung des Privatrechts als RationalisierungsproceB und als Streit der Disziplienen (Eine Analise der Richtlinie iiber miBbrauchliche Klauseln in Verbrauchcherveitragen), Zeitschrift fiir Europaisches Privatrecht, 1995, 181 -201. 235 Usklađivanje europskih pravnih poredaka je "eine unendliche Geschiche", kako to kaže Oppermann, upozoravajući da je put kojim treba ići prema ujednačavanju i usklađivanju prava u Europi dugačak i težak, ali da ipak postoje brojne vrijedne težnje i nastojanja prema stvaranju ius communes europaeum (v. Oppermann, T:. o.c, 505). Stime se moramo složiti, ali i konstatirati da se na tom putu već daleko došlo, da su uloženi veliki napori, ali i postignuti vrijedni rezultati.

236 237

V.Roth, W.-H.:o. c, 6.

Za to bi bilo potrebno da pravna znanost prethodno istraži što se može smatrati zajedničkim temeljnim pravnim zasadama, kako bi se utvrdio zajednički doktrinarni temelj za izgradnju sustava europskog privatnog prava (v. Schulze, R:. Allgemeine Rechtsgrundsatze und europaisches Privatrecht, Zeitschrift fiir Europaisches Privatrecht, 1993,442-474. 238 Republika Hrvatska je 2001 .g. sklopila s EU Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji će stupiti na snagu tek kada ga ratificiraju Hrvatski sabor, Europski parlament i parlamenti svih država članiva Europaske unije. Uz to je sklopila i Privremeni sporazum o tome, koji će se početi primjenjivati 1. siječnja 2001. Na tom je temelju RH preuzela obvezu da svoj pravni poredak uskladi

40

Nikola Gavella: O Europskom privatnom pravu dvoje. Prvo, svaka će trebati poduzeti sve što je potrebno da bi tranziciju cijelog svojeg pravnog sustava provela u potpunosti, i to kako na razini pravnih normi, tako i na razini njihovog ostvarivanja u praksi. I drugo, trebat će, usporedno s promjenama koje će se pod utjecajem europskog prava zbivati u europskom pravu i u pravnim porecima država članica EU, stalno mijenjati svoje pravne, a osobito privatnopravne poretke, kako bi postigle i potom održavale toliku i takvu usklađenost s njihovima, kakva će biti međusobna usklađenost privatnopravnih poredaka država članica EU. 11 ' 240

s europskim, preuzevši u svoj poredak ono što se naziva pravna stečevina Zajednice (acquis communautaire). Riječ je o pravnim normama europskog prava, uključujući i sve one koje će nastajati do trenutka stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. O tome što donosi Sporazum Hrvastkoj v.Dojčinović, C: Ususret ratifikaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Informator, 2001,4980,1-3. :

" 0 utjecaju na austrijsko pravo v. Posch, W.: Die Auswirkungen der Teilnahme „sterreichs anderEuropaischen Integration auf das osterreichische Biirgerliche Recht, Zeitschrift fiir Europaisches Privatrecht, 1995,507-523. 24(1

0 promjenama u pravnom sustavu Mađarske, koje, u vezi s očekivanim ulaskom u EU, teže usklađivanju mađarskog privatnog prava s europskim v. Borić, T.\ Rechtsangleichung an das Gemeinschaftsrecht in Ungarn - Anmerkungen zu den Geundlagen und Erfordernissen einer Rcchtsangleischung in Teilbereichen des Zivilrechts, u zborniku: Terlitza, U., Schwarzenegger, P., Borić, T. (Hrsg.): Die internationale Dimension des Rechts - Festschrift fiir Willibald Posch, Wien, 1996,15-28.

41

Prof. dr. se. NIKOLA GAVELLA, red. prof. u miru

JAMSTVO VLASNIŠTVA IZ ČLANKA 1. PRVOG PROTOKOLA UZ EUROPSKU KONVENCIJU ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA I. JAMSTVO VLASNIŠTVA A. Državna i međunarodna razina jamstva vlasništva 1. Suvremeni pravni poreci jamče vlasništvo kao jedno od temeljnih ljudskih prava.1 Oni to jamstvo vlasništva daju, u pravilu, svojim ustavnopravnim normama, osiguravajući time prostor za slobodno djelovanje građanskopravnih pravnih subjektu na imovinskopravnom području. Riječ je, ne samo općenito o stvaranju mogućnosti za svakoga da svoj život usmjeravaju prema vlastitom nahođenju, nego osobito o tome da to čini kao neprikosnoveni gospodar svega što je na zakonit način stekao } To je materijalna baza životne egzistencije čovjeka i njegove obitelji, a ujedno je i polazište i posljedica njegove vlastite gospodarske djelatnosti. Jamstvo vlasništva

1

Riječ je o ljudskom pravu tzv. prve generacije, tj. jednom od temeljnih ljudskih prava i sloboda, koje spada među klasična građanska i politička prava. Ljudska prava druge generacije bi bila ekonomska, socijalna i kulturna prava. Govori se i o ljudskim pravima treće generacije, premda je sporno je li tu riječ o pravima u pravom smislu te riječi. Ovamo bi, naime, ulazila "prava", ne osobama, nego kolektiviteta, kao što su narod i si. (pravo na samoopredjeljenje, na upravljanje nacionalnim resursima, na razvoj, na mir, na zdravu okolinu). 2 Jamstvo vlasništva proizlazi u suvremenom sloju pravnih poredaka iz racionalističkog i liberalističkog učenja, a u znamenitoj francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. je bilo ovako formulirano: "La propriete etant un droit inviolable et sacre, nul ne peut en etre prive si n'cst lorsque la necessite publique l'exige evidemment et sous la condition d'une juste et prealable indemnite". S jamstvom vlasništva u tijesnoj su vezi jamstvo slobode nasljeđivanja i slobode poduzetništva. 0 vlasništvu kao ljudskom pravu, v. Hosch U:. Eigentum und Freiheit, Tubingen (nakl.: Mohr Siebeck), 2000.

43

Europsko privatno pravo koje u suvremenim pravnim porecima daju ustavne norme, ima, općenito uzevši. dva aspekta; ono je jamstvo da će u pravnom poretku biti sadržana pravna ustanova privatnog vlasništva, 3 a ujedno je i jamstvo već zakonito stečenih subjektivnih prava vlasništva (a s njime i nekih drugih subjektivnih prava, koja se podvode pod pojam vlasništva u širem smislu). 4 Oba ta aspekta ustavnog jamstva vlasništva { nisu u svim pravnim porecima zastupljena, a kada i jesu - nemaju oba jednaku : težinu i važnost. A i inače, jamstvo vlasništva koje pravni poreci daju svojini ustavnim normama, nije u svima ni jednako snažno ni pouzdano. 2. Glede svih jamstava ljudskih prava i sloboda što ih daju pravni poreci pojedinih država svojim normama, postoji problem njihove efikasnosti u praksi. Države jamče poštovanje i zaštitu tih prava i sloboda pojedinaca, ali je uz to potrebno i da postoji neki "naddržavni" pravni mehanizam koji će osiguravati da države zaista poštuju jamstva koja su dale. U nastojanju da se taj problem efikasnosti danih jamstava riješi na globalnoj razini, donesena je, na temelju Povelje UNO (1945.), Opća deklaracija o ljudskim pravima UNO (1948.), a države članice UNO *" su se obvezale regionalnim međunarodnim konvencijama, a i normama vlastitih pravnih poredaka, dati jamstva ljudskih prava i temeljnih sloboda. To su i uradile. Uspostavljeni su međunarodni pravni mehanizmi za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.5 Za Europu je stvoren takav međunarodni pravni mehanizam Konven3

To znači da će pravni poredak sadržavati norme koje su jezgra pravne ustanove privatnog vlasništva (u širem smislu). Ukine li ih ni zakonodavac, ili ih tako modificira da nestane ono što je za privatno vlasništvo bitno, što je jezgra pravne ustanove privatnog vlasništva, povrijedio je ovaj aspekt jamstva vlasništva. Sporno je, međutim, što čini ustavom zajamčenu jezgru pravne ustanove privatnog vlasništva. Jedni je vide u onome što je potrebno da bi vlasništvo moglo izvršavati svoju socijalnu funkciju u društvima s tržišnim gospodarstvom. Po drugima jezgru pravne ustanove privatnog vlasništva čine norme koje su bitne za vlasništvo (u š. s.) onakvo kakvo je nastalo povijesnim razvojem te se kao takovo "okamenilo" u pravnim porecima i prije nego što su ti postavljeni na ustavne temelje (npr. austrijski zakonodavac ne bi bio ovlašten mijenjati pravnu ustanovu vlasništva kakva je u austrijskom pravu razvijena i "okamenjena" u ABGB, osim pod pretpostavkama koje su predviđene austrijskom Ustavom - v. Berka, W.: o. c, Die Grundrechte: Grundfreiheiten und Menschenrechte in Osterreich. Wien-New York, 1999, 65.). Svi se slažu, a to je i stajalište ustavnosudske prakse npr. u Njemačkoj i u Austriji, da je bitna osobina pravne ustanove vlasništva njezina "Privatniitzighkeit". Pod time se misli da privatnopravni subjekti trebaju moći biti nositelji prava vlasništva (u š. s.) te posredstvom tog prava dobivati neku korist, a da ta mogućnost ne smije biti isključena za pojedine kategorije privatnopravnih subjekata ili objekata (v. Berka, W.: o.c.,4l5-4\6;NUJ3gens,K.,Boujong,K:. Eigentum.Sozialbindung. Enteignung, Miinchen, 1987,4). Neki tome dodaju još i "Verfiigungsbefungnis", naime barem kakvutakvu mogućnost raspolaganja objektom svojeg prava (v. Nufigens, K., Boujong, K:. ibid.). 4

O ustavnoj zaštiti vlasništva u Republici Hrvatskoj v. Crnić, J:. Ustavnosudska zaštita prava vlasništva, u Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 5, Zagreb, 1998,350; Šernhorst. N.: Ustavno jamstvo vlasništva, u Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 6, Zagreb, 1999, 389-410. 5

44

V. Kotzur, M:. Theorieelemente des internationalen Menschenrechtsschutzes, Berlin, 2001.

B.

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... 6

čijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji je kasnije upotpunjavan i 7 preinačivan dodatnim protokolima uz tu konvenciju.

B. Jamstvo vlasništva u članku 1. Prvog protokola 3. Problem efikasnosti jamstva ljudskih prava i sloboda u pravnim porecima pojedinih država, postoji, naravno, i glede jamstva vlasništva. Kada ga se nastojalo riješiti davanjem jamstva vlasništva na međunarodnoj, europskoj razini, pokazalo se daje to tvrd orah. Iako je na temelju odredbe članka 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UNO bilo potrebno dati jamstvo vlasništva, ipak se na brojnim razlikama u shvaćanjima među pojedinim europskim državama isprva bilo izjalovilo nastojanje da ga se dade Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (iz 1950.). Stoga je ono dano tek naknadno - Prvim protokolom uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1952.). 8 Jamstvo vlasništva je dano u članku 1. tog protokola; točnije kazano - dano je u 1. stavku tog članka, koji u hrvatskom prijevodu glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđane zakonom i općim načelima međunarodnog prava". 4. Jamstvo vlasništva koje daje članak 1. Prvog protokola, naravno, ne djeluje bezgranično. Već druga rečenica tog istog stavka 1. ovoga članka koji jamči vlasništvo, određuje pretpostavke pod kojima se može provesti izvlaštenje u javnom interesu. Na to se nadovezuje odredba u stavku 2. istog članka, koja dozvoljava ograničavanje vlasništva kroz tzv. "uređenje uporabe" pravilom da "prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 9 6

Radi jednostavnijeg izražavanja Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nazivat ćemo i skraćeno Europska konvencija, ili naprosto Konvencija. 1 Ove godine je Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dodan, uz dosadašnjih jedanaest, još i dvanaesti dodatni protokol (o zabrani diskriminacije). 1 0 povijesti davanja jamstva vlasništva člankom 1. Prvog protokola v. Peukert, W: Protection ofOnership Under Article 1 of the First Protocoi to the European Convention on Human Rights, Human Rights Law Journal, 1981,1 -2,38 i si.; Broek van den, P:. The Protection of Propertv Rights under the European Convention on Human Rights, Legal Issues of European Integration, 1986,1, 53 i si., te tamo citiranu literaturu. ' Radi usporedbe navodimo članak 17. Povelje temeljnih prava EU, koji glasi u tekstu na engleskom jeziku: "(1) Evervone has the right to own, use, dispose of the bequeath his or her lawfully acquired possessions. No one may be deprived of his or her possessions, except in the public

45

Europsko privatno pravo sposobnost i mogućnost da se stekne vlasništvo, a ni na puko očekivanje stjecanja; jamstvo vlasništva nije i jamstvo da će se steći vlasništvo.

1718

9. Time što smo kazali da su predmet jamstva iz članka 1. Prvog protokola subjektivna prava vlasništva, ostavili smo otvoreno pitanje: kojim to pojmom prava vlasništva barata članak 1. Prvog protokola kada daje jamstvo prava vlasništva, 0 pravu vlasništva se, kao što je poznato, može govoriti u njegovom užem, ali i u širem smislu. Da se članak 1. Prvog protokola služi pojmom prava vlasništva u njegovom najužem, pravno-tehničkom smislu, kakvim se služi dogmatika građanskog, privatnog (građanskog) prava, 19 tada bi to značilo da su predmet jamstva vlasništva jedino ona subjektivna stvarna prava koja svojim nositeljima daju najpotpuniju, za svakoga mjerodavnu privatnu pravnu na određenoj stvari.20 U takvom se slučaju jamstvo vlasništva ne bi odnosilo i na druga stvarna prava (ograničena stvarna prava), ni na obvezna prava, ni na bilo koja druga privatna, subjektivna

17

Tako je u u presudi od 13.6.1979. slučaju Marckx protiv Belgije (A31;Appl. No.: 00006833/ , 74) Europski sud za ljudska prava stao na stajalište da je doduše povrijeđeno jamstvo vlasništva : majke kojoj je bilo uskraćeno pravo da ostavi svoju imovinu izvanbračnoj kćeri, ali da pritom nije ; povrijeđeno ikakvo pravo vlasništva kćeri, jer da se na očeki\»anje stjecanja (tj na stjecanje koje se još f nije zbilo) ne odnosi jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola. U tom su slučaju majka i njezino dijete, naime, osporavale belgijski zakon koje je od majke tražio da poduzme određene radnje da bi njezina kći i pravno stekla status poput onoga koji imaju bračna djeca, jer bez toga ta izvanbračna kći nije imala odgovarajući položaj u odnosu prema ostalim članovima obitelji. Europski sud za ljudska prava je, doduše, usvojio njihovu tužbu, ali je to učinio stoga stoje došao do zaključka da je posrijedi povreda prava na privatni i obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije i članka 14. iste konvencije o zabrani diskriminacije. No, nije usvojio zahtjev kćeri da se utvrdi povreda zajamčenog joj vlasništva, jer se to jamstvo ne odnosi na očekivanje nasljedstva (v. Gomien, D:. Kratak vodič • kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Zagreb, 1996, s. 69, 110, 128). J 18 U slučaju Sorić protiv Hrvatske (Apll. No.: 00043447/98) gdje je podnositelj zahtjeva i tvrdio daje povrijeđeno njegovo zajamčeno pravo vlasništva time što mu nije dano pravo da otkupi privatni stan u kojem je imao stanarsko pravo, Sud je stao na stajalište da članak 1. Prvog protokola ne jamči pravo steći vlasništvo kupnjom, nego jedino da mirno uživa vlasništvo koje se ima; isto tako - da pravo iz članka 8. ne ovlašćuje na kupnju doma, nego da jedino štiti pravo svake osobe na poštovanje doma kojeg ima (v. odluku od 16.3.2000. o /ne/prihvatljivosti zahtjeva, Applicat. No.: 00043447/98). 19 Najuži, pravnotehnički pojam vlasništva rabi ZV, definirajući vlasništvo (po uzoru na odredbu stavka l.,§ 903. njemačkog BGB) u svojem članku 30., stavak 1. ovako: "Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima". Tome je dodan stavak 2., koji određuje da "u granicama iz stavka 1.... vlasnik ima. među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari". Bilo bi, međutim, s pravnodogmatskog stajališta bolje, da takav stavak 2. nije dodan. 20 V. pobliže u Gavella, N., Josipović, T., Gliha, I., Belaj, V., Stipković, Z:. Stvarno pravo, Zagreb, 1998,180 i si. 48

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju...

prava, a, dakako, niti na ikakva druga prava. Iako je u pogledu pojma vlasništva koje bi se jamčilo, bilo velikih nedoumica, pa i kontroverzi u doba koje je prethodilo kreiranju Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, one su postupno prevladane. Članak 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju barata s širokim pojmom vlasništva, kakvim se služi međunarodno pravo, a taj obuhvaća 21 sva privatna prava koja su valjano stekli privatnopravni subjekti. Taj široki pojam vlasništva obuhvaća, pored vlasništva u njegovom najužem, pravno-tehničkom smislu, još i veoma široki krug ostalih privatnih prava. Iako širina toga kruga nije jednaka u svim ustavnim porecima država koje jamče vlasništvo - u nekima je uži, u drugima širi - on ipak u svima obuhvaća barem imovinska prava koja postoje u odnosnom pravom poretku. Sto se tiče širine kruga subjektivnih prava što ih jamči članak 1. Prvog protokola, stanje je sada slijedeće. 10. Nesumnjivo je da se jamstvo vlasništva iz čl. 1. Prvog protokola odnosi na prava vlasništva shvaćenog u najužem, pravnotehničkom smislu, 22 a uz to još i na ostala imovinska prava. Ovamo spadaju sva stvarna prava (dakle, uz pravo vlasništva u užem smislu, još i ograničena stvarna prava), obvezna prava, 23 24 nadalje 11

V. Peukert, W.: o. c, 43 i literaturu tamo citiranu u bilješkama 26 i 27. * -• Daje posrijedi pravo vlasništva, unatoč ne sasvim jasno upotrijebljenih izraza, stajalište je Europskog suda za ljudska prava (v. odluku od 7. 12. 1976. u slučaju Handiside protiv Ujedinjenog Kraljevstva; A24; Appl. No.: 00005493/72 i odluku od 13. 6. 1979. u slučaju Marckx protiv Belgije, A 31; Appl.: No.: 00006833/74). U potonjoj je kazao: "By recognising that everyone has the right to Ihe peaceful enjovment of hispossessions, Article 1 ( P l - l ) i s in substance guaranteeing the right of propertv. This is the clear impression left by the words 'possessions' and 'use of propertv' (in Frcnch: 'biens', 'propriete', 'usagedes biens'); the 'travaux preparatoires' for their part, confirm this unequivocally: the drafters continually spoke of 'right of property' or 'right to property' to describe ihe subject-matter of the successive drafts which were the forerunners of the present Article 1 ( P i li". Člankom 1. Prvog protokola zajamčeno je vlasništvo i pokretnina i nekretnina, iako je i u doba dok se raspravljalo o davanju jamstva vlasništva Europskom konvencijom bilo mišljenja da bi se ono irebalo odnositi isključivo na vlasništvo pokretnina, a ne i nekretnina (v. Peukert, W:. o . c , 44). 21

To se nesumnjivo odnosi na ugovorne obveze, ali - makar to nije sasvim izvjesno - i na one koje nastaju na drugi pravnim temeljima (v. Peukert, W.: o. c, 44-). U slučaju kada država potpisnica nije ispunila arbitražnu odluku po kojoj je trebala ispuniti neke ugovorene činidbe, Europski je sud n ljudska prava stao na stajalište da je posrijedi povreda jamstva vlasništva (slučaj Stran Greek Ralineries i Stratiš Andreadis protiv Grčke, A. 301-B Appl. No.: 00013427/87). V. Herdegen, M.: Europarecht.Munchen, 2001 /3. izd./, 27). 24 Potraživanje naknade štete je sastavni je dio oštećenikove imovine već od časa kada je nastalo, pa se već od tada na nj odnosi jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola, bez obzira što sud još nije odlučio o visini tog potraživanja (v. presudu od 20.11.95. u slučaju Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, A 332; Appl. No.: 00017849/91). Izgleda da tako i Gomien, D:. Pravo na imovinu po Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, u zborniku radova: Pravne posljedice raspada SFRJ u području imovinskog i stambenog prava, Biblioteka HPC, Pravne teme br. 3, Zagreb, 199S, 80. premda tekst, kako je preveden na hrvatski, nije sasvim razumljiv.

49

Europsko privatno pravo prava koja zajedno nazivamo intelektualno vlasništvo, 2 5 a i članska prava u trgovačkim društvima - udjeli, prava utjelovljena u dionicama. 2 6 27 11. Pitanje je, međutim, ne odnosi li se jamstvo vlasništva iz čl. 1. Prvog protokola možda i na još neka daljnja prava, osim imovinskih, građanskih prava; ako - na koja? Tražeći odgovor, nailazimo na neke slučajeve u kojima je Europski sud za ljudska prava stao na stajalište da se to jamstvo vlasništva odnosi i na neke vrste prava koja se prema tradicionalnoj privatnopravnoj (građanskopravnoj) sistematici ne bi ubrajalo u privatna, imovinska prava. Tako je na pr. Europska komisija za ljudska prava u jednom slučaju, koji se vodio zbog oduzete licence vozaču taksija, priznala da bi se jamstvo vlasništva moglo odnositi i na takvu licencu (ali je ocijenila da u konkretnom slučaju zahtjev nije prihvatljiv). 28 Europski sud za ljudska prava je u slučaju koji se vodio zbog ukidanja već stečenih profesionalnih naziva računovođa, stao na stajalište da bi jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola moglo biti povrijeđeno onemogućavanjem daljnje uporabe tih naziva osobama koje su se njime služile u svojem poslu, budući da su "pomoću njihovog vlastitog rada tužitelji .. stekli mušterije; to ima u raznim pogledima karakter privatnog prava i čini imovinu pa prema tome i vlasništvo u smislu članka 1." (ali nije udovoljio tužbi, prosudivši da u konkretnom slučaju nije bilo povrede jamstva vlasništva). 29 Slično tome, Europski sud za ljudska prava je u jednom slučaju stao na stajalište u poglede oduzeća dozvole za točenje alkoholnih pića, daje posrijedi pravo na koje se odnosi jamstvo vlasništva iz tčk. 1. Prvog protokola, jer dajete važno za rad restorana (ali nije udovoljio tužbi, ocijenivši da je određivanja 25

N.Peukert,W:. o . c . , 5 0 . V.Peukert, W.: o.c.,50. 27 Ovamo ne spada nasljedno pravo. Prema stajalištu koje je zauzeo Europski sud za ljudska prava u slučaju Marckx protiv Belgije (A 31; Appl.: No.: 00006833/74), zajamčeno je pravo majke da ostavi svoju imovinu (vlasništvo u š. s.) svojoj kćeri, ali nije zajamčeno kćeri da će naslijedili majku, jer se na očekivanje stjecanja ne odnosi jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola. Dakle, nasljedno pravo nije zaštićeno jamstvom vlasništva iz članka 1. Prvog protokola. Ipak, to će jamstvo djelovati posredno i na nasljeđivanje, jer članak 1. Prvog protokola štiti ovlast vlasnika da raspolaže svojom imovinom (vlasništvom u š. s.). U nastavku gore citiranog izvatka iz presuđen slučaju u slučaju Marckx protiv Belgije (v. gore bilješku br. 22) kazao je Sud: "Indeed, the right to dispose of one's propertv constitutes a traditional and fundamental aspect of the right of property..".To se ne odnosi samo na raspolaganja inter vivos, nego i na raspolaganja mortis causa (Peukert, W.: o.c. 52). Tek će posredstvom zaštite ostaviteljevog prava da svojom imovinom raspolaže i mortis causa, uživati zaštitu ona nasljedna prava kojima je oporuka pravni temelj, a i ostala prava koja se temelje na ostaviteljevim raspolaganjima mortis causa. 28 V. odluku o (ne)prihvatljivosti zahtjeva od 17.1.1996. u slučaju Gudmundsson protiv Islanda (Appl. No.: 00023285/94). 29 Presuda od 26. 6. 1986. u slučaju van Marle i dr. protiv Nizozemske (A 101; App. No.: 00008543/79,00008674/79, 00008685/79). 26

50

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... 30

pretpostavaka za oduzimanje takve dozvole diskreciono pravo Švedske). Takav 31 je stav zauzeo i u slučaju koji se odnosio na licencu za eksploataciju šljunka. Pokuša li se to uopćiti, dolazi se do zaključka da se po shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, odnosno bivše Komisije za ljudska prava, jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola odnosi na ona prava koja su relevantna sa stajališta mogućeg sudjelovanja nositelja tih prava u društvenim odnosima obilježene tržišnim gospodarstvom; drugim riječima - na prava koja su u gospodarskom smislu imetak osoba, pa makar po pravno-doktrinarnim kriterijima ne bi ulazila u njihovu imovinu.32 Tako je veoma širok krug prava koja su po shvaćanju Europskog suda za ljudska prava zaštićena jamstvom vlasništva. No, taj krug ipak nije beskonačan. 33 12. Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola ne odnosi se na socijalna prava. Njime nije zajamčeno stjecanje prava na mirovinsko osiguranje, 34 niti je zajamčeno da će se steći pravo na primanje sredstava za održanje minimuma egzistencije (pravo na socijalnu pomoć i si.). 35 Od ovoga treba, međutim, razlikovati slučajeve koji su im na prvi pogled slični, ali se bitno razlikuju po tome što su u njima neke osobe već stekle subjektivna prava koja su postala dijelovi njihove imovine; na takva se prava odnosi jamstvo vlasništva iz članka 1. Pravog protokola. To su u prvom redu slučajevi u kojima su za određene osobe već nastala prava potraživati dospjele obroke mirovine. Nadalje su to slučajevi u kojima su osobe

10 V. odluku Komisije za ljudska prava od 10.10. 1985. o prihvatljivosti zahtjeva u slučaju Tre Traktorer Aktiebolag protiv Švedske (Report - 3 1 ; Appl. No.: 00010873/84), v. i Gomien, D:. Kratak vodič, J10. " V. presudu od 18. 2.1991. u slučaju Fredin protiv Švedske (Appl. No.: 00012033/86). 12 Sa stajališta našeg pravnog sustava važno je upozoriti na stajalište da "sve vrste 'društvene imovine',uključujući tu i pravo na stanovanje i korištenje stana (stanarsko pravo), kao pravni oblici koji prevladavaju u bivšoj Jugoslaviji, smatraju se 'vlasništvom' u smislu članka 1. Prvog protokola. Društvena imovina podložna je dakle istim jamstvima kao i drugi oblici vlasništva" v. Gomien, D:. Pravo na imovinu, 80. " Europski sud za ljudska prava je odbio tužbu odvjetnika, podnesenu zbog toga što mu je bio određeno da besplatno zastupa neku osobu, ne našavši da bi mu bilo oduzeto postojeće vlasništvo lime šio mora besplatno obaviti određene usluge. Europski sud za ljudska prava nije utvrdio ni da bi posrijedi bila povreda članka 4. Europske konvencije o zabrani prisilnog rada (V. Gomien, D:. Kratak vodič, 25,110,129). Nije ni zajamčeno ni da će država poduzeti mjere koje će osposobiti osobe da bolje iskorištavaju svoju imovinu ili daje uvećavaju (Nije prihvaćena tužba švedskog znanstvenika, koju je taj bio podnio stoga što je Švedska odbila plaćati mu za njegov znanstveni rad, koji bi mu donio povećanje imovine posredstvom prava intelektualnog vlasništva koja bi svojim znanstvenim radom stekao), niti je zajamčeno da će štedni ulozi zadržati svoju kupovnu moć (v. Peukert, W.: o. c, 52-53).

" V. odluku nekadašnje Europske komisije za ljudska prava od 27. 5. 1991. u slučaju Beging protiv SR Njemačke (Appl.: n o : : 00015376/89). "V. Peukert, IV.: o.c.,53.

51

Europsko privatno pravo

,

bile plaćala doprinose u neki mirovinski fond te time stekle prava na koristi koje odatle proizlaze, jer su se ispunile i sve ostale pretpostavke određene pravnim poretkom države potpisnice.

36

Prava koje su tako stekle, njihova su privatna prava

na koje se odnosi jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola, no to se jamstvo ne proteže na visinu koristi koje bi proizlazile iz njihovih uplata u mirovinski fond, što znači da se jamstvo ne proteže i na veličinu iznosa mirovine; oni se oni mogu 37

smanjivati, ne vrijeđajući time jamstvo vlasništva. 1 u slučajevima u kojima su određene osobe stekle prava na socijalnu pomoć (emergencv assistance) po pravilima pravnog poretka države potpisnice, jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola štiti ta njihova imovinska prava. 3 8 No, ponavljamo, jamstvo vlasništva odnosi se samo na subjektivna prava koja su određene osobe stekle; ono nije jamstvo da će se steći ikakva prava!

B. Doseg zaštite - jamstvo "mirnog uživanja vlasništva" 13. Jamčeći "mirno uživanje vlasništva" članak 1. Prvog protokola jamči nositeljima prava vlasništva (i drugih prava na koja se odnosi jamstvo vlasništva3') slobodu da svoja zajamčena prava mogu po volji izvršavati, ali ih po volji i ne izvršavati, 40 te im jamči da se neće nedopušteno zadirati u ta njihova prava. To je

36 Ako nisu ispunjene sve pretpostavke za stjecanje toga prava, osoba ga nije stekla, pa nema ni ni mogućnosti primjene jamstva vlasništva iz članka 1. Prvog protokola (v. odluku od 25.4.1998. u slučaju Janković protiv Hrvatske o /ne/prihvatljivosti zahtjeva, Applicat. No.: 00043440/98). Odluku u ovom slučaju slijedio je cijeli niz odluka o /ne/prihvatljivosti zahtjeva u sličnim slučajevima u kojima su zahtjevi bili postavljeni protiv Hrvatske - v. odluku od 22. 5. 2001. u slučaju Jović (Appl. No.: 00052748/99), odluku od 31.5.1999. u slučaju Lazarević (Appl. No.: 00050115/99), odluku od 21. 6. 2001. u slučaju Gauder protiv Hrvatske (Appl. No.: 45132/98), odluku od 14. 6. 2001. u slučaju Ševo (Appl. No.: 00053921/00), odluku od 13. 9. 2001. u slučaju Hadžić (Applicat. No,: 00048788/99). 37 V. odluku od 27. 5. 1991 slučaj Beging protiv SR Njemačke o /ne/prihvatljivosti zahtjeva (Appl.: No.: : 00015376/89) i odluku o /ne/prihvatljivosti zahtjeva od 3. 5. 2001. u slučaju Rajković protiv Hrvatske (Appl. No.: 000509/43/99). 38 V. odluku od 16. 9. 1996. u slučaju Gavgusz protiv Austrije (Reports 1996-IV; Applicat. No.: 00017371/90). 39 Radi jednostavnijeg izražavanja, u daljnjem tekstu nećemo uvijek govoriti o pravu vlasništva i drugim pravima na koje se odnosi jamstvo vlasništva, nego ćemo pod vlasništvom podrazumijevati i sva ta druga prava. 40 U vezi s problemom nekretnina koje su njihovo vlasnici prestali posjedovati ("napustili") Donna Gomijen upozorava na to da "pravo na 'mirno uživanje imovine' obuhvaća i nečije pravo da se ne koristi svojom imovinom. Iz toga slijedi da u slučaju kada se pojedinac ne koristi svojom imovinom određeno razdoblje, tom pojedincu ne može ona na temelju same te činjenice biti oduzeta.

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju...

jamstvo u prvom redu usmjereno protiv zadiranja u "mirno uživanje vlasništva" što bi ih poduzimala javna vlast država potpisnica, ali je ujedno to i jamstvo da će "mimo uživanje vlasništva" dobiti od javne vlasti potrebnu zaštitu od zadiranja trećih osoba. Države koje su prihvatila obveze iz Prvog protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne samo da su se obvezale na to da same neće kršiti zajamčena prava, nego i više od toga - da će osigurati ostvarivanje tih prava i pružati im djelotvornu pravnu zaštitu od protupravnih zahvata trećih osoba.41 Država potpisnica koja ne pruži zaštitu od nedopuštenih zadiranja u "mirno uživanje vlasništva", povrijedila je svoje obveze iz Europske konvencije i Prvog protokola.42 14. Jamčeći "mirno uživanje vlasništva" članak 1. Prvog protokola jamči zaštitu od lišenja vlasništva (expropriation, izvlaštenja u širem smislu) i ograničavanja (controling the use of propertv, uređenja uporabe vlasništva). No, time jamči zaštitu samo od lišenja (izvlaštenja) i ograničenja koja su nedopuštena. Naime, u suvremenim se pravnim porecima, koji su usvojili načelo socijalne vezanosti vlasništva, ne jamči apsolutnu nepovredivost vlasništva, nego se jamči zaštita od zahvata u vlasništvo koji nisu nedopušteni . 43 Tako je i s jamstvom kojeg daje članak Također nije u skladu s načelima članka 1. Prvog protokola da država svojim zakonom uredi prestanak vlasništva baratajući s pretpostavkama o motivacijama pojedinaca koji su se u nekom trenutku prestali koristiti svojom imovinom, koji se određeno vrijeme ne koriste svojom imovinom ili koji u određenom razdoblju ne djeluju u cilju ponovnog uzimanja u posjed svojih nekretnina (v. Gomien, D:. Pravo na imovinu, 80). S tim njezinom shvaćanjem su u skladu i opća pravila hrvatskog stvarnog prava, po kojima pravo vlasništva nikada ne prestaje samim neizvršavanjem tog prava. Članak 172. ZV određuje: "(2) Pravo vlasništva nekretnina prestaje odreknućem tek kad na temelju očitovanja o odricanju od vlasništva, danoga u obliku isprave prikladne za zemljišnoknjižni upis, to pravo bude izbrisano u zemljišnoj knjizi, ako zakon ne određuje drukčije. (3) Ako je pravo vlasništva upisano u zemljišnoj knjizi, prestat će tek njegovim brisanjem". Od ih općih pravila je odstupala specijalna odredba članka 8., stavak 5. Zakona o područjima posebne državne skrbi (Narodne novine, br. 44/96, 124/ 97), po kojoj nekretnina koju je naseljenik dobio na korištenje na temelju rješenja Ministarstva, iako je u vlasništvu neke druge osobe, "nakon 10 godina neprekidnog pribivanja naseljenika u stanu ili obiteljskoj kući u području posebne državne skrbi postaje njegovo vlasništvo" (v. Gavella, N:. Pravo nadom i na mirno uživanje vlasništva - stvarnopravni aspekt, u zborniku Pravne posljedice raspada SFRJ u području imovinskog i stambenog prava, Zagreb, 1998, 107-113). n

Članak 1. Europske konvencije određuje: "Visoke ugovorne strane osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u odjeljku I. ove Konvencije". To vrijedi i za pravo vlasništva zajamčeno člankom 1. Prvog protokola, jer je člankom 5. tog protokola određeno: Visoke ugovorne strane smatraju odredbe članaka 1, 2, 3 i 4. ovoga Protokola dopunskim člancima uz Konvenciju i sve će se odredbe Konvencije primjenjivati u skladu s time". i2

V.Herdegen, M.:o. a, 22. " Promjene u shvaćanju odnosa pojedinaca i javne vlasti, građana i države, utječu na shvaćanje sadržaja jamstva vlasništva, a ti se pogledi stalno postupno mijenjaju u rasponu od liberalnoindividualističkog do kolektivističkog, socijalističkog, i nazad.

53

Europsko privatno pravo 1., Prvog protokola uz Europsku konvenciju. Ni ono ne djeluje apsolutno. Odredba toga članka sadrži tri različita pravila; prvo je, da "svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva" (stavak 1., rečenica 1.); drugo određuje pretpostavke pod kojima se osobu ipak može i protiv njezine volje lišiti vlasništva (stavak 1., rečenica 2.), a treće - pretpostavke pod kojima se izvršavanje vlasništva može ograničiti tako što će se "urediti upotrebu vlasništva" (stavak2). Zapravo vlasništvo jamči samo odredba prve rečenice, prvoga stavka članka 1.: ostale dvije odredbe otvaraju mogućnost odstupanja od toga, a vlasništvo štite time što određuje pretpostavke pod kojima bi ta odstupanja bila dopuštena.44 Tako, kao što vidimo, jamstvo koje daje članak 1., Prvog protokola uz Europsku konvenciju pruža zaštitu samo protiv onih izvlaštenja ili ograničenja vlasništva koja su nedopuštena jer ne ispunjavaju pretpostavke dopuštenosti, određene u tom članku; izvlaštenja i ograničenja vlasništva koja ispunjavaju te pretpostavke, dopuštena su - protiv njih jamstvo vlasništva ne djeluje. 15. Razlikovanje lišenja tj. izvlaštenja (expropriation) od ograničavanja" vlasništva (controling the use of propertv) je veoma važno. Pretpostavke pod kojima članak 1. Prvog protokola dopušta izvlaštenje nisu jednake onima pod kojima dopuštena ograničenje vlasništva. Osim toga - načelo je, nipošto nevažno sa stajališta vlasnika - da u slučaju dopuštenog izvlaštenja pripada izvlašteniku pravo na naknadu, dok, naprotiv, osobi koja bi bile podvrgnuta zakonskim ograničenjima, ne bi pripadalo pravo na naknadu za to. 4 5 46 Međutim, razlikovanje izvlaštenja i ograničenja nije uvijek jednostavno, jer ograničenja mogu biti i takvog sadržaja da su u svojoj biti, ili po svojem djelovanju, zapravo izvlaštenja. Stoga se po međunarodnom pravu izvlaštenje shvaća u širokom smislu, koji obuhvaća, osim oduzimanje vlasništva i drugih zajamčenih prava, još i takva njihova ograničavanja 44

Ta tri pravila razlikuje i Europski sud za ljudska prava, koji prosuđuje, ne samo je li učinjena povreda zajamčenog vlasništva, nego i nije li zahvat u vlasništvo dopušten tirne što su ispunjene pretpostavke pod kojima je dopušteno izvlaštenje ili pretpostavke pod kojima je dopušteno ograničenje (v. presudu od 23.9.1982. u slučaju Sporrong i Lonnroth protiv Švedske-A52, Appl.No.: 00007151/ 75,00007152/75). 45 V. Peukert, W.: o. c.,54. . 46 Poštovanje tog načela nije uvijek moguće. U slučaju Handisyde protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Appl. No.: 00005493/72) odlučivao je Europski sud za ljudska prava o provedenoj konfiskaciji i uništenju udžbenika, koje je bio odredio britanski sud, postoje ustanovio da ti udžbenici imaju pornografske sadržaje. Posrijedi je bio slučaj konfiskacije, dakle oduzimanja vlasništva bez naknade, što bi potpadalo pod pojam izvlaštenja. No, budući da u slučaju izvlaštenja pripada izvlašteniku pravo na naknadu, a smatralo se da ne bi bilo pravedno da u ovakvom slučaju izvlaštenik dobije naknadu, to je Europski sud za ljudska prava stao na stajalište daje posrijedi slučaj "uređenja uporabe vlasništva", tj. ograničenja vlasništva, a ne izvlaštenja. Tim, veoma nategnutim, podvođenjem slučaja pod pojam "uređenja uporabe vlasništva", tj. ograničenja vlasništva, izbjeglo se priznavanje izvlašteniku prava na naknadu (v. Peukert, W.: o. c, 56). 54

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... kojima se nositelja prava dovodi u položaj nalik na onaj u kojem bi bio daje izvlašten 47 48 49 (de facto izvlaštenje). Takvo je i shvaćanje Europskog suda za ljudska prava.

C. Dopušteno Iišenje (izvlaštenje) 16. U načelu se nikoga ne smije iz vlastiti, naime nikoga se ne smije lišiti njegovog prava vlasništva ili kojeg drugog prava na koja se odnosi jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola.50 To je pravilo postavljeno prvom rečenicom u prvom stavku tog članka, a iznimka od njega je predviđena u slijedećoj, drugoj rečenici istog stavka. Tako će izvlaštenje ipak biti dopušteno, budu li glede njega ispunjene pretpostavke koje za to određuje u članku 1. Prvog protokola druga rečenica stavka 1. tog članka. Jedna od tih jest da je izvlaštenje zakonito, druga -

" Taj širi smisao izvlaštenja obuhvaća i nacionalizacije (prenošenja u javno vlasništvo cijelih gospodarskih grana i si.), ali i sva druga oduzimanja privatnog vlasništva bez naknade (v. Peukert, H'.:o.c.,55). '* V. presudu od 23. 9. 1982. u slučaju Sporrong i Lonnroth protiv £vedske (Appl. No.: (10007151/75 i 00007152/75) te presudu od 18. 2 . 1 9 9 1 . u slučaju Fredin protiv Švedske (Appl. No.: 00012033/86). 4

' Široki koncept izvlaštenja usvojio i hrvatski zakonodavac, određujući pravo na naknadu u članku 33. ZV. Glede prava na naknadu određuje članak 33. ZV: "(1) Pravo vlasništva može u interesu Republike Hrvatske biti zakonom oduzeto (puno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekog prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju. (2) Bude li zakonom nekoj vrsti stvari oduzeta sposobnost da bude objekt prava vlasništva, to za dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje. (3) Ako je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje - on ima pravo na naknadu kao za izvlaštenje. (4) Ne bude li razlog radi kojega je bilo provedeno neko izvlaštenje ostvaren u propisanom, odnosno razumnom roku, izvlaštenik ima pravo zahtijevati da se uspostavi prijašnje pravno i faktično stanje koliko je to najviše moguće, ali tada smije zadržati samo onoliko od primljene naknade koliko je na gubitku u odnosu na stanje kakvo bi prema redovitom tijeku stvari bilo bez izvlaštenja". * Riječ je u prvom redu o nedopuštenom lišenju tih prava koja bi javna vlast poduzela neposredno, ali i posredno - kada je treća osoba nekoga lišila njegovog prava vlasništva u š. s., a javna vlast nije pružila djelotvornu pravnu zaštitu zajamčenog prava. Kao što je već kazano, države potpisnica koje su prihvatila obveze iz Prvog protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dužne su osigurati ostvarivanje zajamčenih prava i pružati im djelotvornu pravnu zaštitu i od protupravnih zahvata trećih osoba. Liše li nekoga nedopušteno njegovog zajamčenog prava vlasništva (u š. s.), ili ne mu ne pruže zaštitu kada ga netko treći nedopušteno liši njegovog zajamčenog prava, povrijedile su svoje obveze iz Europske konvencije i Prvog protokola.

55

Europsko privatno pravo da je ono u javnom interesu, a treća - da je provedeno u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Sve ove tri pretpostavke trebaju biti kumulativno ispunjene da bi izvlaštenje bilo dopušteno; nisu li, izvlaštenjem je povrijeđeno jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola.

1.

Zakonitost

17. Da bi bilo dopušteno, izvlaštenje ne smije biti proizvoljno, nego treba biti utemeljeno na zakonu. Pravni temelj izvlaštenja može biti neposredno zakon,ali bi to mogao biti i neki pravni akt (opći ili pojedinačni), donesen na temelju zakona države potpisnice. 18. Postavlja se, međutim, pitanje - bi li moglo biti dopušteno i izvlaštenje koje se ne bi temeljilo na zakonu shvaćenom kao pravnoj normi koju je donijelo tijelo nadležne zakonodavne vlasti, nego na zakonu shvaćenom kao pravnoj normi neke druge provenijencije? Pitanje se postavlja stoga što tamo gdje je u stavku 1., članka 1. Prvog protokola određeno da se nikoga ne smije lišiti vlasništva osim pod određenim pretpostavkama, stoje u engleskom tekstu riječi "the conditions provided for by law", a ne kao u hrvatskom tekstu "uz uvjete predviđene zakonom". Izričaj upotrijebljen u engleskom tekstu pojmovno obuhvaća norme što ih je donijela zakonodavna vlast ("statute law"), ali i norme nepisanog prava ("unvvritten law"), koje u pravnim porecima nekih država potpisnica igraju ulogu izvora prava. Sire shvaćanje zančenja izričaja: "the conditions provided for by law", pokazalo se ispravnim. Europski sud za ljudska prava je stao na stajalište da se pod zakonom misli i na statute law i na unvvritten law. 5 1 Smatramo da pod zakonitošću treba smatrati osnovanost na pravnoj normi koja potječe iz bilo kojeg od formalnih pravnog izvora u pravnom poretku odnosne države potpisnice. 19. Izvlaštenje koje se ni neposredno ni posredno ne temelji na zakonu (shvaćenom u gornjem smislu) - nedopušteno je, pa predstavlja povredu jamstva vlasništva. To je svakako slučaj kada je bez takvog pravnog temelja uzet objekt 52 vlasništva u posjed, kao što je to bilo npr. u slučaju Papamichalopoulos.

31

Europski sud za ljudska prava je na to stajalište stao u slučaju Sundav Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (A 217; Appl. No.: 00013166/87). Taj se slučaj doduše nije odnosio na jamstvo vlasništva, nego na slobodu izražavanja (čl. 10., st. 2.), ali se u njemu bilo postavilo pitanje tumačenja izraza: "law" (u nas prevedenog kao: zakon) (v. Peukert, W:. o. c, 65). 52 V. presudu od 24. 6. 1993. u slučaju Papamichalopous protiv Grčke (A260-B; Appl.No.: 00014556/89) zbog zemljišta uzetog u posjed za pomorsku bazu, te potom presudu o naknadi od 25. 5. 1995(A330-B). 56

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... 2. Javni interes

> .

20. Da bi izvlaštenje moglo biti dopušteno, potrebno je da služi javnom interesu. Javni interes ima prednost pred ostalima; njega treba moći zadovoljiti, makar i izvlaštenjem. Naprotiv, nije dopušteno izvlaštenje koje ne bi služilo javnom, nego samo nekom privatnom interesu, ili čak ne bi služilo ikakvom relevantnom interesu. 21. Problem je, međutim, kako u konkretnim slučajevima prosuđivati postoji li javni interes zato da se osobe liše nekih njihovih zajamčenih subjektivnih prava. 5 3 Zakonom (odnosno drugom pravnom aktu) na temelju kojega se provodi neko izvlaštenje, ne mora biti izričito određeno u kojem se to javnom interesu ono provodi,'4 a ako to i jest određeno - može se postaviti pitanje, je li to izvlaštenje zaista u javnom interesu, ili ono to možda ipak nije? Nesumnjivo je, d a j e javni interes pojmovno suprotstavljen privatnom interesu. To ne znači da je sve što je protivno privatnom interesu -javni interes, niti znači da se javni interes ne bi ni u kojem slučaju mogao podudarati sa privatnim interesima nekih određenih osoba. Potonje će se čak često događati. Povodom tužbi koje su vlasnici zgrada bili upravili protiv Velike Britanije zbog toga što je ona zakonom ovlastila dugogodišnje najmoprimce da otkupe stanove, pa i ispod njihove tržišne vrijednosti. Europski sud za ljudska prava nije prihvatio tvrdnju tužitelja da oduzimanje vlasništva jednih u korist drugih (a ne u korist državnog ili kojeg drugog javnog vlasništva koje bi omogućavalo javnu ili opću uporabu) ne može biti u javnom interesu. 5 5 Stao je na stajalište da oduzimanje jednima radi davanja drugima doduše u pravilu nije u javnom interesu, ali da ipak "oduzimanje vlasništva provedeno zbog provođenja legitimne socijalne ekonomske ili druge politike može biti u javnom interesu, čak i ako društvo u cjelini nema izravne koristi od uživanja oduzetog vlasništva"- 56 Pritom, "smatrajući prirodnim da sloboda moguće socijalne i ekonomske politike treba biti široka", Europski sud za ljudska prava se odlučio da poštuje prosudbu zakonodavca države potpisnice o tome što je u toj državi javni interes (taj to može najbolje prosuditi), osim ako bi ona bila očigledno neosnovana 5 7 ("manifestlv without reasonable foundation)". " Problematika interesa veoma je složena (v. Neuendorf, H.: Pojam interesa, Studija o teorijama Hobbesa, Smitha i Marxa, Zagreb, 1991). i4

Ako nije izričito određeno koji je javni interes posrijedi, o tome će trebati zaključivati iz svrhe zakona. " V. presudu u slučaju James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2 1 . 2.1986. (A 98; Appl. No.: 00008793/79) i u slučaju Lihgow i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. 7. 1986. (A 102; Appl. no: 00009006/80; 00009262/81; 00009263/81; 00009265/81; 00009266/81; 00009313/81; Ji

V. Gomien, D:. Kratak vodič, 111-112. " V. Gomijen, D.: ibid.

57

Europsko

privatno

pravo

-...••

22. Kada bi se moglo smatrati daje "očigledno neosnovana" odluka vlasti (zakon, pojedinačna odluka) upravljena na izvlaštenje, koje je navodno u javnom interesu? Odgovor na ovo pitanje sasvim sigurno nije lako dati apstraktno; trebat će to ocjenjivati od slučaja do slučaja, ali - prema kojem kriteriju? Smatra se da ocjena javnog interesa ne zahtijeva tako strog kriterij kao što je poštovanje standarda "nužno u demokratskom društvu" .58 U tom je pogledu kriterij za ocjenu dopustivosti zadiranja u zajamčeno vlasništvo blaži59 od onoga po kojem se prosuđuje dopustivost zadiranja u zajamčena prava i slobode u člancima 8.-11. Konvencije.60 Zadiranje u ta prava i slobode može, naime, biti dopustivo jedino ako je "nužno u demokratskom društvu" za postizanje Konvencijom interesa i prava (tako određuju drugi stavci članaka 8. - 11.). Mislimo, međutim, da bi bila "očigledno neosnovana" odluka vlasti upravljena na izvlaštenje, kojoj cilj očigledno ne bi bio legitiman (premda je odluka zakonita), a i takva odluka koja bi se za ostvarenje legitimnog cilja služila očigledno neprimjerenim sredstvom. Treba postojati "proper balance" između općeg interesa zajednice i ljudskog prava individue. 6162

3.

Poštovanje općih načela međunarodnog prava

23. Odredba po kojoj je poštovanje "općih načela međunarodnog prava" jedna od pretpostavki dopuštenosti zahvata u zajamčeno vlasništvo, u funkciji je osiguravanja izvlaštenoj osobi prava na naknadu za ono čega ju se lišava. Umjesto da izričito prizna pravo na naknadu, ova odredba upućuje na primjenu "općih načela međunarodnog prava", kako bi se i ovdje primjenjivali u međunarodnom pravu već usvojeni kriteriji za to. Opća načela međunarodnog prava ograničavaju izvlašćivanje stranaca, a osobito vežu uz izvlaštenja stranaca pravo izvlaštenikana naknadu. Prema tzv. Hulio voj formuli strancima može biti oduzeta imovina jedino 58

V. Gomien, D:. Kratak vodič, 112. V. Peukert, W.: o. c, 62. 60 To su: pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (čl. 8.), sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti (čl. 9.), sloboda izražavanja (čl. 10.) i sloboda okupljanja i udruživanja (čl. 11.). 61 Činjenica da postoje i neka druga rješenja, manje teška za vlasnika od izvlaštenja, još ne čini prosudbu da postoji javni interes za neko izvlaštenje očigledno neosnovanom. Ali, sud će morati prosuditi, postoji li u konkretnom slučaju izvlašenja "fair balance" između javnog interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom privatnih prava (v. presudu od 23.11. 2000. u slučaju Former King of Greecei dr. protiv Grčke /Appl. no: 00025701/94/ te odluku o prihvatljivosti zahtjeva od 3.5.2001. u slučaju Smits, Klein, Mettler Toledo B.V. et Al. i dr. /Appl. No.: 00039032/97,00039343/98,00043147/98, 00046664/99 i 0001707/00). 62 V. presudu od 23.4.1987. u slučaju Erkner i Hofauer protiv Austrije (Appl. No.: 00009616/ 81) i presudu od 30. 10.1991. u slučaju Wiesinger protiv Austrije (Appl. No.: 11796/85). 59

58

Nikolu Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... uz neodgodivo i efikasno davanje odgovarajuće (pune) naknade.

63

To upućivanje

na "opća načela međunarodnog prava" traži, međutim, odgovore na neka važna pitanja, osobito: na koje se subjekte ova opća načela primjenjuju (je li samo na strance), kao i - kakva bi naknada bila odgovarajuća?

a) Pravo na naknadu 24. U izvjesnom je smislu pravo i z v l a š t e n i k a na n a k n a d u p r e t p o s t a v k a dopuštenosti izvlaštenja. Naime, svaka mjera k o j o m se z a d i r e u nečije m i r n o uživanje vlasništva u korist nekog zajedničkog interesa, m o r a biti primjerena cilju koji se njime želi ostvariti te mora uspostaviti p r a v e d n u ravnotežu ("fair b a l a n c e " ) između interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom vlasništva, k a o temeljnog ljudskog prava pojedinca. Davanje naknade služi uspostavi pravedne ravnoteže. Te ravnoteže redovito neće biti ako izvlaštenik ne dobije onoliku n a k n a d u kolika o d g o v a r a vrijednosti onoga što mu je oduzeto, a izostanak ikakve n a k n a d e bi m o g a o biti pravdan jedino u nekakvim izuzetnim okolnostima. 6 4 U t o m smislu je pretpostavka :.i bi neko izvlaštenje moglo biti dopušteno - da izvlaštenik dobije n a k n a d u za vrijednost onoga što se izvlaštenjem gubi, te da ta naknada bude*u r a z u m n o m odnosu prema vrijednosti vlasništva kojeg je lišena u j a v n o m interesu. 25. Pod naknadom se u načelu misli na n a k n a d u u n o v c u . N a k n a d a treba biti adekvatna, da bi izvlaštenje moglo biti dopušteno. U pravilu bi to trebala biti naknada pune vrijednosti, ali člankom 1. Prvog protokola nije d a n o j a m s t v o da će u svim slučajevima biti naknađena puna vrijednost o d u z e t o g . 6 5 26. Naknada bi trebala biti dana efikasno, što znači da nije dovoljno da je pravo samo bude priznato - naknada treba biti d a n a / isplaćena bez n e p o t r e b n o g odlaganja.66 Stoga, i kada je odlukom vlasti države potpisnice izvlašteniku priznato

"V.Berka, W.: o.c.,412-413. V. presudu od 23.11. 2000. u slučaju Former K i n g o f Greece i dr. protiv Grčke (Appl. N o . : 1X1025701/94). " Iako smatra daje naknada pune vrijednosti pravilo, Europski sud za ljudska prava ipak ne smatra da u svim okolnostima postoji pravo na punu naknadu. U već s p o m e n u t o m slučaju kada je zbog ostvarenja gospodarske reforme, izvršene radi uspostave veće socijalne pravednosti, bilo u Velikoj Britaniji provedeno izvlaštenje nacionalizacijom cijelih industrijskih grana, stao je Sud na stajalište da visina naknade može biti i znatno manja od tržišne vrijednosti nacionalizirane imovine (već citirani slučaj Lithgow i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva - A 102; kao i slučaj James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva - ( A 9 8 ; Appl. No.: 00008793/79). V. i Herdegen, M:. o. c , , 26. " Jamstvo vlasništva može biti povrijeđeno i neefikasnim (pretjerano sporim) postupkom ostvarivanja izvlaštenikovog prava na naknadu, pa i kada mu je pravo na naknadu inače priznato (v. presudu od 21.2.1997. u slučaju Guillemin protiv Francuske - Reports-I; Appl. N o . : 00019632/92). w

59

Europsko privatno pravo

\

pravo na naknadu, ispitivanju sa stajališta poštovanja jamstva vlasništva iz članka \ 1. Prvog protokola podliježe ta odluka, ali i kako ju se primjenjuje. Ako bi pojedinac ostao prikraćen i nakon što bi dobio naknadu, on time ne bi prestao biti žrtvom povrede jamstva vlasništva niti bi država prestala biti odgovorna za to. 67 Tako jeu slučaju gdje je bila isplaćena naknada za ekspropriirano zemljište, Europski sud za ljudska prava utvrdio daje povrijeđeno jamstvo vlasništva iz čl. 1. Prvog protokola time što je za vrijeme čekanja na isplatu novčane naknade koja je bila određena (a kasnije i povišena), vrijednost novca znatno pala zbog visoke inflacije.68 27. Treba naglasiti daje pravo na naknadu vrijednosti onoga što se izvlaštenjem gubi samo jedna od pretpostavki dopuštenosti izvlaštenja, ali nipošto nije jedina, Bilo bi sasvim pogrešno smatrati daje svako izvlaštenje dopušteno samim time što bi izvlaštenik dobio naknadu. Ako nisu ispunjene sve pretpostavke pod kojima je izvlaštenje dopušteno, ono je nedopušteno, ma koliko velika bila naknada bila za ono čega je lišen. Jamstvo vlasništva je u prvom redu jamstvo da se sastav imovine pravnog subjekta neće smanjivati protiv njegove volje. Tek podredno - kada su ispunjene i ostale pretpostavke pod kojima je dopušteno izvlaštenje (zakonitost, javni interes) - ono djeluje kao jamstvo vrijednosti, naime jamstvo da se izvlaštenjem neće smanjiti vrijednost imovine pojedinca, jer će on dobiti naknadu za ono što je javnom interesu izgubio. 69 •>

b)

Kojim izvlaštenicima pripada pravo na naknadu

28. Nesumnjivo je da strancima pripada pravo na naknadu, i to odgovarajuću, neodgodivu i efikasnu, te da to treba striktno poštovati. 70 71 No, pitanje je - primjenjuje li se i na izvlašćivanje domaćih pravnih subjekata pravilo međunarodnog prava po kojem strancima može biti oduzeta imovina jedino uz neodgodivo i efikasno davanje odgovarajuće naknade, ili je primjena tog pravila ograničena samo na strance?

67

V. Gomien, D: Pravo na imovinu, 83. Presuda od9.7.1997. u slučaju Akkus protiv Turske (Reports 1997-IV;Appl.No.: 00019263/ 869). ,: . 69 V.Berka, W.: o. c.,412. ' 70 V.Berka, W;. o.c.,413. 71 Ispravno je postupio Ustavni sud RH kada je ukinuo odredbe o diskriminaciji stranaca kod denacionalizacije, sadržane u čl. 9., st. 1. i čl. 11., st. 1. i 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", br. 92/96,39/99,92/99 i 36/2000), svojom odlukom i rješenjem br. U-I-673/96 ("Narodne novine", 39/99,42/99,43/2000,31/2000,21: 2001,65/2001). 68

60

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... 29. Iako bi na prvi bi pogled moglo izgledati kao da nema dovoljno razloga da ljudska prava stranaca budu više zaštićena nego ona domaćih pravnih subjekata, ali je nekadašnja Europska komisija za ljudska prava shvaćala pravilo o primjeni načela međunarodnog prava kao temelj na kojem bi jedino stranci uživali zaštitu od izvlaštenja bez naknade ili s nedovoljnom naknadom, ali ne i domaći pravni 72 subjekti. To je donekle razumljivo, ako se uzme u obzir daje posrijedi izvlaštenje u javnom interesu,pa time i u interesu domaćeg izvlaštenika. No, kasnije se Europski sud za ljudska prava priklonio, i što se tiče domaćih subjekata, shvaćanju da, barem kod težih zahvata u njihovo vlasništvo ili kod takvih zahvata u mogućnost da svoje vlasništvo izvršavaju (svakako kod izvlaštenja i s njime izjednačenih ograničenja), mora biti uspostavljena pravična ravnoteža ("fair balance") javnih (općih) interesa sjedne, i interesa osobe čije se pravo oduzima ili ograničava s druge strane. Ta će se ravnoteža uspostaviti tako što će osoba čija je imovina podvrgnuta takvom zahvatu, dobiti pravičnu kompenzaciju za žrtvu koju podnosi u javnom (općem) interesu, jer bi inače njezina žrtva bila prekomjerna. 73 Ta će se ravnoteža redovito uspostaviti putem priznavanja i ostvarenja prava na naknadu. 7 4 75

D. Dopušteno ograničavanje vlasništva - "uređenje upotrebe" /, Općenito

. ,

;

30. Odredba: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva" (članak 1., stavak 1., reč. 1. Prvog protokola) jamči zaštitu vlasništva i drugih ujedno zajamčenih prava, ne samo od nedopuštenog izvlaštenja, nego i od svih drugih nedopuštenih zadiranja u "mirno uživanje vlasništva".

12

V. presudu od 21.2.1986. u slučaju James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (A98;Appl. No.: 00008793/79). 73 V. presudu od 23. 9. 1982. u slučaju Sporrong i Lonnroth protiv Švedske (A52; Appl. No.: 00007171/75 i 00007152/75) (v. Herdegen, M:. o.c, 25-26). U provođenju te presude Švedska je platila presudom određene iznose oštećenoj osobi, a i izvršila zakonodavne promjene tako da više ne postoji opasnost od takvih povreda jamstva vlasništva - v. rezoluciju Odbora ministara Vijeća EuKDH(85)17od25. 10. 1985. 74 U hrvatskom zakonodavstvu pravo na naknadu priznaju posebni propisi Zakona o izvlaštenju, .islučajeve u kojima ne bi postojalo pravo na naknadu po tom zakonu, u obzir za primjenu dolazi ,::iodredbač1.33.,st. 1.-3.ZV. 75 Ijedan od najvećih eksperata na području ljudskih prava, Felix Ermacora zauzimao se za ićanje da pravo na naknadu pripada i domaćim pravnim subjektima (v. Ermacora, F.\ Handbuch •!.•]• Gnindfreiheiten und derMenschenrechte, Wien, 1963). 61

Europsko privatno pravo Zajamčena prava uživaju zaštitu od svih nedopuštenih zadiranja kojima ih se neposredno ograničava, opterećuje i si., uključujući i zaštitu od posrednih zadiranja/' 31. Jamstvo vlasništva, dakako, ne djeluje apsolutno; ono ne ide tako daleko da ne bi dopuštalo ikakvo zadiranje u "mirno uživanje vlasništva". Ponekad je potrebno, na štetu zaštite privatnih prava, činiti iznimke u nekom interesu koji je širi od privatnoga. Kao stoje pod određenim pretpostavkama dopušteno izvlaštenje. tako je pod sličnim pretpostavkama dopušteno i da pravni poredak države potpisnice odredi mjere kojima će "urediti uporabu vlasništva", makar će to djelovati ograničavajuće na "mirno uživanje vlasništva". Pretpostavke pod kojima je dopušteno "uređenje uporabe" vlasništva i drugih zajamčenih prava slične su, ali nisu jednake onima pod kojima je dopušteno izvlaštenje; nešto su blaže od potonjih, pa je zaštita vlasništva slabija. To je i razumljivo J e r kod zadiranja u "mirno uživanje vlasništva kroz uređenje upotrebe, dakle kod reguliranje načina izvršavanja prava, nije potrebna onolika zaštita pravnim subjektima kakva im je potrebna od izvlaštenja. Stoga drugi stavak članka 1. Prvog protokola određuje da odredbe koje jamče mirno uživanje vlasništva "ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 32. Budući da jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola pruža jaču zaštitu od izvlaštenja nego od "uređenja upotreba vlasništva", veoma je važno razlučiti jedne od drugih slučajeva. To, kao što je već ranije bilo spominjano, nije uvijek jednostavno. Granica izvlaštenja i "uređenja upotrebe" je samo pojmovno nedvojbena, dok u zbilji mogu ograničenja i opterećenja nametnuta "uređenjem uporabe" biti takvih razmjera i djelovanja da stvaraju za nositelja prava situaciju poput one u kakvoj bi se nalazio i da je provedeno izvlaštenje, pa se govori o de facto izvlaštenju. Takve slučajeve ne bi bilo pravedno tretirati kao "uređenja uporabe" (kod kojih nositelj zajamčenog prava ne bi imao pravo na naknadu za ono što je izgubio), nego ih treba tretirati kao izvlaštenja, pa njihovu dopustenost prosuđivati po pravilima za izvlaštenje. To Europski sud za ljudska prava i čini. 76

Nedopušteno zadiranje u zajamčena prava može se sastojati čak i u nametanju neke dužnosti nositelju toga prava, ako je ta dužnost takva da će, bude li ispunjena, ograničavati njegovo mirno uživanje vlasništva. V. presudu od 29.4. 1999. u slučaju Chassagnou i dr. protiv Francuske (Apl.No.: 00025088/94; 00028331/95; 00028443/95) gdje je Europski sud za ljudska prava stao na stajalište da je mirno uživanje vlasništva zemljišta povrijeđeno time stoje francuskim Zakonom o lovu nametnuta vlasnicima zemljišta obveza da se učlane u općinska lovačka društava, pa da tim društvima dadu pravo lova na svojem zemljištu. Utvrdio je i da su ujedno povrijeđena i neka druga jamstva koja daje Europska konvencija, naime jamstvo slobode okupljanja i udruživanja (čl. 11.) i zabrana diskriminacije (čl. 14.). Ne samo da je učlanjivanje u lovačko društvo bilo određeno kao dužnost, nego su i oni vlasnici zemljišta koji su bili odlučni protivnici lova, bili podvrgnuti toj dužnosti. V. Herdegen.M.: Europarecht, Miinchen, 2001 / 3. izd./, 26). 62

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... boreći se pritom s problemom kriterija za razlikovanje "uređenja uporabe od "de 77 78 facto izvlaštenja. Kada se posrijedi slučaj zahvata u zajamčena prava koji se po tim kriterijima svrstava pod "uređenje uporabe", tada se dopuštenost tog zahvata prosuđuje po tome postoje li pretpostavke za dopuštenost "uređenja uporabe", a ne po onima za dopuštenost izvlaštenja; i obrnuto - da bi izvlaštenje bilo dopušteno, potrebno je da budu ispunjene sve pretpostavke za to, a nije dovoljno da su ispunjene 79 samo one za dopuštenost "uređenja uporabe". 33. Pretpostavke pod kojima je dopušteno zadiranje u "mirno uživanje vlasništva" reguliranjem načina "upotrebe prava vlasništva" su dvije. Jedna je zakonitost određenih odnosno poduzetih ograničavajućim mjera, a druga - njihovo služenje nekom općem interesu, odnosno zadovoljenju potrebe za naplatom poreza i drugih doprinosa te kazni. Poštovanje "općih načela međunarodnog prava" nije pretpostavka dopuštenosti zahvata u zajamčena prava koji su samo "uređenja upotrebe" tih prava, pa tako nije davanje naknade pretpostavka dopuštenosti takvih zadiranja. Ne treba posebno naglašavati da dopustivost zadiranja u "mirno uživanje vlasništva" uređenjem upotrebe ne ovisi o tome je li "nužno u demokratskom društvu". 0 tome ne ovisi ni dopustivost izvlaštenja, koje je nesumnjivo najteže zadiranje u nečije vlasništvo.

" V. presudu od 24. 6. 1993. u slučaju Papamichalopous protiv Grčke (A 260-B; Appl. No.: 00014556/89). Nije bilo formalnog izvlaštenja, ali je zemljište uzeto u posjed za pomorsku bazu i za mjesto odmora časnika i njihovih obitelji. Vlasnici se od tada (kroz 28 godina) nisu više mogli služiti lim zemljištem, niti pravno njime raspolagati. Onaj od vlasnika koji je ipak bio uspio ishoditi od grčkog suda odluku u svoju korist, nije uspio provesti je. '* 0 kriterijima kojima se Europski sud za ljudska prava služi za razlikovanje "uređenja uporabe" vlasništva od izvlaštenja v. Peukert, W:. o. c, 59-61. " Europski sud za ljudska prava je u već spominjanom slučaju Handisvde protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Appl, No.: 00005493/72), u kojem su udžbenici s pornografskim sadržajem oduzeti i uništeni bez prava na naknadu, slučaj prosudio po pravilima o dopuštenosti "uređenja uporabe", premda je pojmovno to bilo izvlaštenje. Da nije tako postupio, postojalo bi pravo na naknadu za oduzelo i uništeno (v. Peukert, W.: o. c, 56). Mislimo da bi bilo bolje da je Sud priznao da je posrijedi izvlaštenje, ali pritom stao na stajalište da iznimno "oduzimanje vlasništva provedeno zbog provođenja legitimne socijalne ekonomske ili druge politike može biti u javnom interesu, čak i ako društvo u cjelini nema izravne koristi od uživanja oduzetog vlasništva". Na takvo je stajalište stao kasnije, u već spominjanim slučajevima James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2 1 . 2. 1986. IA 98; Appl. No.: 00008793/79) i u slučaju Lihgow i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. 7. 1986. (A 102; Appl. no: 00009006/80; 00009262/81; 00009263/81; 00009265/81; 00009266/81; 00009313/81; 00009405/81).

63

Europsko privatno pravo 2.

Zakonitost

34. Pretpostavka da bi bilo dopušteno zadiranje u "mirno uživanje vlasnišf kroz "uređenje upotrebe" jest zakonitost, dakle da su pravila i mjere kojima se "uređuje uporaba vlasništva" utemeljene na zakonu. Ta pretpostavka treba biti ispunjena glede "uređenja upotrebe" baš kao i glede izvlaštenja.80 Ono što srnoo i tome kazali u vezi s pretpostavkama dopuštenosti izvlaštenja, vrijedi na odgovarajući način i za dopuštenost "uređenja uporabe".

3.

Opći interes

35. Pretpostavka dopuštenosti zadiranja u "mirno uživanje vlasništva" "uređenje upotrebe" jest da se time ostvaruje neki opći interes 81 koji postoji u društvenoj zajednici. Slično tome, za dopuštenost izvlaštenja se zahtijeva da ono bude u javnom interesu. 82 Oba ta pojma je teško definirati. Postavlja se pitanje sadržaja i obujma svakog od njih, a time i međusobnog odnosa tih pojmova, naime - koliko se oni razlikuju. Nesumnjivo je da su oba suprotna pojmu privatnog interesa, ali pitanje je - jesu li to dva različita pojma, ili su samo upotrijebljena dva različita naziva za jedan te isti pojam? Smatramo da je riječ je o dva pojma, različito« sadržaja, koji nisu ekvipolentni, nego im je obujam različit. Opći interes (koji je pretpostavka dopuštenosti ograničenja) je, smatramo, širi pojam od tako shvaćenog javnog interesa (pretpostavke dopuštenosti izvlaštenja). Svaki javni interes ujedno je i opći interes; obrnuto ne vrijedi - ima općih interesa koji nisu javni interesi. Opći interes bi, dakle, bio viši rodni pojam od javnog interesa. Da bi moglo biti dopušteno zadiranje u "mirno uživanje vlasništva" uređenjem upotrebe postavljanjem granica izvršavanju zajamčenog privatnog prava, potrebno je da postoji (barem) opći interes za to ograničenje; nije, međutim, nužno da to bude i javni interes. Moramo, međutim, konstatirati da se u praksi ova pojmovna razlika ne poštuje striktno, da se javni i opći interes često poistovjećuju, kao da su to samo dva naziva za jedan te isti pojam. Europski sud za ljudska prava je bio stao na stajalište da su posrijedi dva naziva za isti pojam. 83 Slažemo se s Wolfgangoi Peukertom kada primjećuje da bi bilo ispravnije dopustivost izvlaštenja (što je teS zahvat u zajamčeno pravo) mjeriti po strožem kriteriju od onoga po kojem se prosu80

N.Peukert, W.: o. c.,65. U tekstu na engleskom-jeziku: "general interest". 82 U tekstu na engleskom jeziku: "public interest". 83 V. već mnogo spominjani slučaj Handisyde protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Appl, 1 00005493/72). 81

64

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva izdanka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... đuje dopustivost ograničavanja zajamčenih prava, pa da bi stoga pojam javnog 84 interesa trebalo shvaćati uže od pojma općeg interesa. Poistovjećivanje tih dvaju pojmova neizbježno vodi, ili ublažavanju pretpostavaka pod kojima je dopušteno izvlaštenje, ili pak postroženju onih za dopuštenost ograničavanja vlasništva 83 "uređenjem uporabe". 36. Da bi zadiranje u "mirno uživanje vlasništva" uređenjem njegove upotrebe, dakle postavljanjem nekih ograničenja za njegovo izvršavanje, moglo biti dopušteno, potrebno je da ono bude usmjereno prema cilju koji se sastoji u zadovoljavanju nekog općeg interesa (javnog ili nekog drugog) zajednice. Za to je potrebno (roje. Prvo - da postoji opći interes čijem zadovoljenju teži mjera ograničenja vlasništva "uređenjem uporabe";86 drugo - da je mjera kojom je to zadiranje podučio, primjerena tom cilju (točnije - da mu nije neprimjerena), te treće - da postoji potrebna ravnoteža ("fair balance") između općeg interesa zajednice i zaštite vlasništva kao temeljnog ljudskog prava. 87 Europski sud za ljudska prava nije ovlašten ocjenjivati koliko je, i je li uopće, u nekoj državi potpisnici od općeg interesa ono za što mjerodavna tijela vlasti te države smatraju da jest od takvog interesa. Jamstvo vlasništva koje daje Prvi protokol ne ovlašćuje tijela Vijeća Europe, pa tako ni Europski sud za ljudska prava, da se upliću u ekonomsku politiku država potpisnica, niti da prosuđuju kakvo bi gospodarsko i vlasničko uređenje bilo najbolje za pojedinu državu.88 No, Europski sud za ljudska prava je ovlašten da - na zahtjev osobe koja smatra da je nedopušteno neko ograničenje njezinog zajamčenog prava - ocjenjuje zakonitost i cilj mjere koja "uređujući upotrebu" ograničava "mirno uživanje vlasništva", naime je li ona usmjerena prema zadovoljavanju nekog općeg interesa, a i da ocjenjuje primjerenost mjere tom cilju. 89 Balansirajući između svoje dužnosti da utvrdi nije li nekoj osobi povrijeđeno njezino zajamčeno pravo vlasništva i svoje dužnosti da poštuje slobodu država potpisnica M

V.Peukert,W:. o.c.,62. " Usvakom slučaju, ogromni su problemi vezani uz ocjenu što jest, a što nije u općem (odnosno u javnom interesu). Netko je zgodno primijetio da bi u općem interesu bilo zabraniti uporabu automobila u prometu, jer bi se time izbjeglo da ogroman broj ljudi svake godine gubi život i zdravljcai da nastaju neizrecivo veliki materijalni gubici, ali da se to ni ne predlaže, jer bi time bili pogođeni neki drugi opći (javni) interesi. Time je pokazano kako nije riječ samo o tome je li nešto u općem (javnoni interesu) interesu ili nije te o suprotstavljanju takvog interesa privatnim pravima i interesima, nego redovito i o vaganju brojnih, međusobno isprepletenih općih (javnih) interesa. *' Nije nužno da pravnom normom (zakonom) koja određuje ograničenje bude izričito definiran opći interes kojem to ograničenje teži, jer će se o tom interesu zaključivati iz svrhe norme (v. Peukert, Vi\: o.c.,63). " V.presudu u slučaju Mellacher i dr. protiv Austrije (Appl. No.: 00010522/84; 00011070/84). Y.Peukert, W:. o.c.,62.

yi

"V.Peukert,W:.o.c.M-

65

Europsko privatno pravo glede uređivanja pravnih odnosa Europski sud za ljudska prava se u pravilu neće upuštati u ocjenu što je zaista od općeg interesa u određenoj državi, niti u ocjenu je li određena mjera ograničenja vlasništva "uređenjem uporabe" dobro odabrana između više različitih koje bi došle u obzir za zadovoljenje istog interesa. Ocjena toga interesa i načina kako ga treba zadovoljiti u određenoj državi, leži unuta: margins of apprecieton vlasti te države, koje imaju bolje saznanje o društvenu;, potrebama u vlastitoj državi, nego što bi ga o tome mogao imati međunarodni sud. 90 Sud će to poštovati, osim ako bude očigledno da prosudba vlasti države potpisnice nema razumskog utemeljenja ("unlessthat judgmentbe manifestly without resonable foundation"). 91 No, na zahtjev osobe koja smatra daje nedopušteno neko ograničenje njezinog zajamčenog prava vlasništva, Europski sud za ljudska prava će se, upustiti u ocjenjivanje - je li, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja,'mjera koja "uređuje uporabu" vlasništva takva da postoji potrebna ravnoteža ("faii balance") između općeg interesa zajednice, s jedne, i zaštite pojedinčevog vlasništva, s druge strane. Isto tako, upustit će se u ocjenjivanje - postoji li, s obzirom E okolnosti konkretnog slučaja, prijeko potrebna razmjernost ("resonable relatioship of proportionalitv") između određene mjere "uređenja uporabe" kao sredstva,! j jedne, te općeg interesa, kao cilja koji se pomoću tog sredstva želi postići, s druge strane. 93 Ocijeni li da u konkretnom slučaju hema te ravnoteže, ili razmjernosti, utvrdit će da je u tom slučaju mjerom kojom je "uređena uporaba vlasništva" j nedopušteno zadrto u "mirno uživanje vlasništva" određene osobe. 94 37. Kada su posrijedi mjere kojima je cilj naplaćivanje poreza i drugih doprinosa, kao i kazni, ne postavlja se uopće pitanje postojanja općeg interesa za to "uređenje uporabe" vlasništva; te mjere su nesumnjivo u općem interesu. Izričito je, naime, u stavku 2. članka 1. Prvog protokola određeno da jamstvo mirnog 90 V. presudu od 21. 2. 1986. u slučaju James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Appl. No. 00008793/79) i presudu od 19. 12. 1989. 91 Ibid. 92 U obzir se uzimaju i naknadne promjene okolnosti o kojima ovisi postojanje općeg (ili javnog interesa) za neko ograničenje vlasništva (v. Peukert, W.: o. c, 57,63). 93 V. presudu od 21. 2. 1986. u slučaju James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Appl. No.: 00008793/79) i presudu od 19.12.1989. u slučaju Mellacher i dr. protiv Austrije (Appl. No.: 00010522' 84; 00011070/84). 94 U pogledu nekih slučajeva se nameće pitanje: je li Sud zaista ispravno ocijenio okolnosti osobito s obzirom na potrebnu ravnotežu između zadovoljavanja općeg interesa i zaštite pojedinčevoj prava vlasništva? Izgleda nam da je jedan od takvih slučajeva onaj u kojem Sud nije utvrdio da bi bilo povrijeđeno jamstvo vlasništva na zemljištu koje je u jednom britanskom mjestu pripadalo nekim Romima, time što im je bilo onemogućeno, ne samo da na njemu izgrade kuću (protivilo se urbanističkoj regulativi), nego i da na tom svojem zemljištu borave u svojim kolima (v. presudu od 18. 1. 2001. u slučaju Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Appl. No.: 00027238/95).

66

tiikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... uživanja vlasništva iz stavka 1. tog članka "ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Međutim, to da se ne može ni postavljati pitanje je li uspostava i primjena pravnih normi koje to uređuju u općem interesu ili nije, nipošto ne znači da se s obzirom na neki konkretni slučaj ne bi moglo postaviti pitanje - postoji li potrebna ravnoteža između interesa zajednice na osiguranju plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni, sjedne, te prava vlasništva određenog pojedinca, s druge strane. Isto tako, to ne znači ni da se s obzirom na neki konkretni slučaj ne bi moglo postaviti pitanje -je li mjera "uređenja uporabe" vlasništva u potrebnom razmjeru s ciljem kojemu teži. I konačno - to da se sa stajališta jamstva vlasništva ne može postavljati pitanje je li uspostava i primjena pravnih normi koje to uređuju u općem interesu ili nije, nipošto ne znači da se ne bi moglo postaviti pitanje ustavnosti zakona te ustavnosti i zakonitosti akata njegove primjene, kao i njihove usklađenosti s odredbama međunarodnih ugovora, uključujući i s nekim drugim odredbama Europske konvencije.95

III. POVREDA JAMSTVA VLASNIŠTVA IZ ČLANKA 1. PRVOG PROTOKOLA I ZAŠTITA PUTEM EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA A. Povreda jamstva vlasništva 38. Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola dano je s obzirom na moguće javnopravne zahvate u "mirno uživanje vlasništva", dakle na zahvate u nj koje bi poduzimala zakonodavna, izvršna ili sudbena vlast države potpisnice. Riječ je o njezinoj javnoj vlasti bilo koje razine - od državne do lokalne, uključujući i javnu vlast koju izvršavaju neki drugi pravni subjekti na temelju danih im javnih ovlasti. Javna vlast može zahvatiti u zajamčeno pravo vlasništva svojim općim aktima (zakonima i dr.), ali i pojedinačnim aktima (odlukama, presudama i dr.), pa učini li to, a da nisu ispunjene sve pretpostavke pod kojima bi to bilo dopušteno, 9 6 posrijedi je akt koji vrijeđa jamstvo "mirnog uživanja vlasništva" što ga daje čl. 1. Prvog protokola. " V. presudu od 21.2. 1997. u slučaju Vaan Raalte protiv Nizozemske (Appl. No.: 00020060/ 92), " Kada je riječ o oduzimanju zajamčenog prava, to su pretpostavke iz rečenice 2., stavka 1., članka 1. Prvog protokola, a kada je riječ o ograničavanju prava - pretpostavke iz stavka 2. istog članka.

67

Europsko privatno pravo 39. Akt javne vlasti kojim ona vrijeđa nečije "mirno uživanje vlasništva" može se - kao stoje već ranije upozoreno - sastojati u činjenju povrede, ali i u nečinjenjune pružanju zaštite od povrede. Države potpisnice su se obvezale da će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode zajamčene Europskom konvencijom (čl. 1. Eur. konv.), a prihvaćanjem Prvog protokola uz tu konvenciju su se isto obvezale i glede prava vlasništva zajamčenog tim protokolom (čl. 5. Prvog protokola). Stoga su se dužne suzdržavati od nedopuštenih zahvata svoje javne vlasti u ičije zajamčeno vlasništvo, a i dužne putem svoje javne vlasti osigurati zaštitu zajamčenog vlasništva od nedopuštenih zahvata trećih osoba. 97 Ne suzdrži li se javna vlast države potpisnice od nedopuštenih zahvata u nečije zajamčeno vlasništvo, pa učini akt nedopuštenog zadiranja - povrijedila je obvezu te države iz članka 1. Prvog protokola. Isto tako je povrijedila tu njezinu obvezu i ako u nekom postupku pred sudom ili drugim tijelom njezine javne vlasti ne bude nečije vlasništvo "osigurano" kako je zajamčeno člankom 1. Prvog protokola, naime ako mu u tom postupku ne pruži potrebnu zaštitu od bilo čijeg nedopuštenog zahvata u "mirno uživanje vlasništva""98 40. Povreda zajamčenog "mirnog uživanja vlasništva" trebala bi biti otklonjena unutar pravnog poretka države potpisnice. Ne bude li, moći će osoba čije je zajamčeno vlasništvo povrijeđeno, zatražiti zaštitu putem tijela Konvencije za pružanje zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, podnošenjem tzv. pojedinačnog zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava.

B.

Neka posebna pitanja u vezi sa mogućnošću zaštite vlasništva putem Europskog suda za ljudska prava

4 1 . Podnošenjem tzv. pojedinačnog zahtjeva inicirat će osoba koja smatra da joj je povrijeđeno zajamčeno ljudsko pravo ili sloboda odgovarajući postupak pred 97

V. odluku Europskog suda za ljudska prava u slučaju Artico protiv Italije od 13.5.1980{A 37; Appl. No.: 00006694/75) i u slučaju Airey protiv Irske od 9.10.1979. (A32;Appl. No.: 00006289/ 73). U oba ta slučaja, doduše, nije se radilo o povredi zajamčenog vlasništva, ali su značajni zbog toga što je Europski sud za ljudska prava stao na stajalište da su države potpisnice dužne unutar svojeg pravnog poretka osigurati zaštitu privatnih prava, pa ako to ne učine na dovoljno efikasan način - krše svoje obveze iz Konvencije. V. Peufcert, W.\ o. c, 52. 98 " P r a v o na i m o v i n u je g r a đ a n s k o pravo u smislu članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima. Stoga se pravo na pravedno suđenje m o ž e primijeniti k o d svih postupaka u kojima je konačna o d l u k a vezana za uživanje prava na i m o v i n u . S v a k o zadiranje države u prava pojedinaca da riješi svoje tužbe u sudskom postupku predstavlja kršenje prava na dostupnost suda (Fayed v. Velika Britanija /1994/)." V. Gomien, D.: P r a v o na i m o v i n u po E u r o p s k o j konvenciji o ljudskim pravima, u zborniku radova: Pravne posljedice raspada SFRJ u području imovinskog i stambenog prava, Biblioteka HPC, Pravne teme br. 3, Zagreb, 1998, 79. 68

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju...

Europskim sudom za ljudska prava. Pojedinačni zahtjev je dopušten, ako su kumulativno ispunjene sve četiri opće pretpostavke za to. Prava je, da se zahtjev odnosi na (navodnu) povredu prava zajamčenog Europskom konvencijom, druga -daje ta povreda počinjena aktom (odlukom u š. s.) javne vlasti države potpisnice, treća - daje iscrpljen put pravne zaštite unutar pravnom poretka te države, i konačno - četvrta - da se Europskom se sudu za ljudska prava obratilo unutar za to predviđenog roka. 0 tim, općim pretpostavkama zaštite bilo je govora u tekstu pod naslovom "Privatnopravni aspekt djelovanja Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda", pa ćemo ovdje izlaganje ograničiti samo na ono što je specifično kada se pojedinačni zahtjev stavlja zbog zaštite zajamčenog vlasništva.

1. Povreda zajamčenog vlasništva a) Uopće

-

42. Pojedinačni zahtjev za zaštitu zajamčenog prava vlasništva treba se odnositi na određenu (navodnu) povredu jamstva što ga daje članak 1. Prvog protokola, dakle na povredu jamstva danog u prvoj rečenici, prvog stavka, članka 1.: "svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva", učinjenu bilo nedopuštenim lišenjem vlasništva, bilo nedopuštenim ograničenjem vlasništva. Nedopušteno je lišenje, ako je vlasniku oduzeto njegovo pravo, a da nisu ispunjene pretpostavke koje za to traži druga rečenica istog stavka članka 1.; nedopušteno je ograničenje vlasništva koje je izvršeno, a da nisu ispunjene pretpostavke dopuštenosti iz drugog stavka tog članka 1. Prvog protokola. Osoba koja tvrdi da je njezino zajamčeno vlasništvo povrijeđeno, tvrdi daje bila nositelj zajamčenog prava, ali gaje lišena, a da za to nisu bile ispunjene one pretpostavke pod kojima bi to lišenje bilo dopušteno; ili pak tvrdi daje i dalje nositelj zajamčenog vlasništva, ali je u izvršavanju tog svojeg prava ograničena, a da za to nisu ispunjene pretpostavke pod kojima bi bilo dopušteno uređenje uporabe tog njezinog prava."

b) Povreda vlasništva povezana s povredom nekog drugog zajamčenog prava 43. Pojedinačni zahtjev za zaštitu zajamčenog prava vlasništva često će biti povezan sa zahtjevom za zaštitu još nekog ljudskog prva ili slobode koje jamči " Nije nužno daje došlo do promjene subjektivnog prava, dovoljno je da izazvan nepovoljni ekonomski učinak za nositelja tog prava (v. Broek van den, P:. o. c, 57).

69

Europsko privatno pravo ¥LattNen.c\jaodnosno dodatnim protokoli uz nju, ili povezan sa zahtjevom za zaštitu čak više takvih prava i sloboda. To je i razumljivo, jer je jamstvo vlasništva u vezi s brojnim drugim jamstvima prava i sloboda, pa se lako može dogoditi da isti čin vrijeđa nekoliko njih, ili da se povreda jednoga zbiva kroz povredu drugoga. Često će se povreda jamstva vlasništva zbiti kroz povredu prava na pošteno suđenje iz članka 6. Europske konvencije, koji određuje da "radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... .svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj".100 Budući da su subjektivna prava koja se podvode pod pojam zajamčenog prava vlasništva, građanske naravi, ili su barem u nekom smislu građanska prava, njihova se povreda može zbiti kroz povredu prava na pošteno suđenje iz članka 6. Europske konvencije, ili će biti u vezi s povredom tog prava.101 Povreda jamstva vlasništva često će zbiti kroz, ili u vezi s povredom prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka 8. Europske konvencije, jer su dijelovi imovine neke osobe često ujedno i dijelovi njezina doma i igraju ne baš malu ulogu u njezinu privatnom i obiteljskom životu.102 Ponekad će posrijedi biti kršenje (i) nekog drugog prava koje jamči Europska konvencija, kao što su npr. pravo na djelotvoran pravni lijek iz cl. 13., ili pak zabrane diskriminacije iz čl. 14. Europske konvencije, ali u obzir dolaze gotovo sva prava zajamčena tom konvencijom i protokolima. ' 44. Međusobna povezanost jamstava koja daje Europska konvencija i dodatni protokoli, ponekad će širiti mogućnost zaštite od zahvata u vlasništvo. Naime, kada bi jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola bilo nedovoljno da zaštiti nositelja prava, jer bi posrijedi bio dopušteni zahvat u njegovo pravo (ispunjavao bi pretpostavke iz stavka 1, reč. 2., ili iz stavka 2., članka 1. Prvog protokola), zaštita vlasništva bi mogla doći posredno - posredstvom zaštite nekog drugog prava ili slobode, npr. putem prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13., ili putem zabrane diskriminacije iz članka 14. Konvencije i dr. 1 0 3 1 0 4 1 0 5 Odnosi li se pojedinačni 100

O pravu na pošteno suđenje v. Andreevska E.: The European Convention on Human Rights and the Rights Related to Good Administration of Justice: Article 6, Zbornik PF Zagreb, 1998, 4, 437-451; Vaić, N.: Duljina sudskog postupka u Hrvatskoj i praksa Europskog suda za ljudska prava, Zbornik PF Zagreb, 2001, 5,981 -990. 101 V. Broek, van den P:. o. c, 56-58. . , 102 V. Broek, van den P:. o. c, 58. 103 V. Broek, van den P.: o. c, 59-60. 104 U slučaju Vaan Raalte protiv Nizozemske (Appl. No.: 00020060/92) podnositelju zahtjeva je bilo određeno plaćanje poreza za dječju dobrobiti, što je obveza neoženjenih osoba bez djece. Obvezivanje na to plaćanje jest nesumnjivo zahvat u njegovo vlasništvo, ali protiv takvog zahvata mu jamstvo vlasništva ne pruža zaštitu, budući da to jamstvo "ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni" (čl. 1., stavak 2.

70

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju...

zahtjev postavljen Europskom sudu za ljudska prava na povredu (navodnu) zajamčenog prava vlasništva i još jednog ili više zajamčenih ljudskih prava ili sloboda, vodit će se zajedno postupak glede svih tih navodnih povreda. To je povoljno, jer ako pojedinačni zahtjev nije očigledno neosnovan glede svih navodnih povreda, to može pridonijeti pozitivnoj odluci o dopuštenosti tog zahtjeva, što bi otvorilo put odlučivanju o merifumu. S druge strane, utvrđivanje povrede jednog od zajamčenih prava, ponekad će osloboditi sud potrebe da utvrđuje i povrede ostalih. 106

.. Rokza obraćanje Europskom sudu za Ijudskaprava radi povrede zajamčenog vlasništva 45. Da bi pojedinačni zahtjev bio dopušten, potrebno je da se podnositelj tog zahtjeva obratio sudu unutar za to predviđenog prekluzivnog šestomjesečnog roka (34., st. 1.). Taj rok počinje teći od dana kada je bezuspješno iscrpljen pravni put predviđen za zaštitu zajamčenog vlasništva u pravnom poretku države potpisnice, naime od dana kada je osobi koja zahtijeva zaštitu uručena odluka tijela koje je u

i'rvog protokola). Međutim, odredba kojom je obvezan na plaćanje ovog poreza je diskriminiratorna. Ovakva obveza, naime, ne tereti žene starije od 45 godina, koje su neudane i bez djece; dok bi podnositelj zahtjeva, koji je stariji od 45 godina, neoženjen i bez djece, bio obvezan na to plaćanje, jer nije žena. Konvencija u članku 14. određuje: "Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao stoje spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druge okolnosti". Europski je sud za ljudska prava je stao na stajalište daje zbog odredbe članka 14. Konvencije bilo nedopušteno određivanje poreske obveze, pa da je određivanjem toga povrijeđen, ne samo članak 14. Konvencije, nego ujedno i jamstvo vlasništva iz čl. 1. Prvog protokola - v. presudu od 21.2.1997. u slučaju Vaan Raalte protiv Nizozemske (Appl. No.: 00020060/92). 1115

U slučaju Pine Vallev Developments ltd i dr. protiv Irske (Appl. No.: 00012742/87) Europski sud za Ijudskaprava je stao na stajalište da nema povrede članka 1. Prvog protokola, samog za sebe, ali je utvrdio daje - glede nekih podnositelja zahtjeva - učinjena povreda odredbe članka 1. Prvog protokola, uzeta zajedno s odredbom članka 14. Konvencije o zabran diskriminacije (v. presudu od 29.11.1991). "*' U presudi od 23. 11. 2000. u slučaju Former King of Greece i dr. protiv Grčke (Appl. No.: 00025701/94) Europski sud za ljudska prava je utvrdio povredu članka 1. Prvog protokola, nastalu izvlaštenjem bez naknade. Zahtjev Sudu se odnosio i na utvrđenje povrede članka 14. Konvencije, koji izriče zabranu diskriminacije, učinjenu u vezi s povredom članka 1. Prvog protokola, time što se mjera izvlaštenja odnosila samo na kraljevsku obitelj, no Sud je stao na stajalište da povredu članka 14. u vezi s člankom 1. Prvog protokola nije potrebno prosuđivati, budući da je utvrdio povredu članka 1. Prvog protokola.

71

Europsko privatno pravo

pravnom poretku te države konačno odlučilo.107 I 0 8 Taj rok istječe istekom šest mjeseci od tog dana (cl. 35., st. 1. Protokola 11.109). 46. Kada je posrijedi zahtjev za zaštitu zajamčenog prava vlasništva od povrede, može se postaviti pitanje - ne zbiva li se i ovdje isto što i kod vlasničkih, negatorijskih zahtjeva, naime - ne obnavlja li se zahtjev uvijek iznova trajanjem protupravnog stanja u kojem je nečije pravo vlasništva povrijeđeno? Obnavljanje bi sprječavalo da zahtjev zastari, a i da prestane istekom vremena od povrede prava.110 Tako je to kod vlasničkih zahtjeva. Ovdje, međutim, nema mjesta takvom razmišljanju, jer povreda jamstva vlasništva nije isto što i povreda vlasništva, pa ih se ne smije poistovjećivati. Povreda jamstva vlasništva se zbila time stoje povreda obveze države potpisnice da osigura "mirno uživanje vlasništva", a zbila se kada je bezuspješno iscrpljen pravni put unutar pravnog poretka države potpisnice, dakle time stoje definitivno uskraćeno "osiguravanje mirnog uživanja vlasništva". Riječ je o uskraćivanju koje je definitivno; ono nije čin koji se ponavlja, budući da u pravnom poretku dotične države više nema puta za osiguranje "mirnog uživanja vlasništva" u tom slučaju. Stoga se trajanjem stanja u kojem je nečije pravo vlasništva povrijeđeno suprotno jamstvu vlasništva, ne obnavlja zahtjev za zaštitu zajamčenog prava vlasništva pred Europskim sudom za ljudska prava. "'

3. Iscrpljenje pravnog puta za zaštitu zajamčenog vlasništva u pravnom poretku države potpisnice 47. Da bi pojedinačni zahtjev bio dopušten potrebno je da prethodno bude iscrpljen pravni put predviđen za zaštitu zajamčenog vlasništva u pravnom poretku države potpisnice, no - pitanje je - kada je taj put iscrpljen? Iscrpljen je, kada su iscrpljena sva pravna sredstva koja u konkretnom slučaju stoje na raspolaganju za otklanjanje one navodne povrede zajamčenog prava zbog koje se podnosi 112 pojedinačni zahtjev, a koja bi mogla bi biti djelotvorna u popravljanju te povrede.

1(17

V.Paukert,W.:o.c.,77. Ako je država naknadno pristupila Europskoj konvenciji, ovaj rok ne počinje teći prije nego što je ta konvencija stupila na snagu za tu državu. Europska konvencija o ljudskim pravima stupila je za Republiku Hrvatsku na snagu 5. studenog 1997. V. odluku od 16. 3. 2000. u slučaju Horvat protiv Hvatske (Appl. No.: 5185/99), odluku od 7.9.2000. u slučaju Mladenić protiv Hrvatske (Appl. No.: 00048485/99). m Ranije: članak 26. Europske konvencije. 110 V. Gavella, Josipović, Gliha, Belaj, Stipković: Stvarno pravo, Zagreb, 1998,459. 111 To je ustaljeno stajalište nekadašnje Komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava. 108

72

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... 48. Ako pravni poredak države potpisnice otvara mogućnost zaštite zajamčenog prava vlasništva i pred ustavnim sudom, tada pravni put predviđen za zaštitu zajamčenog vlasništva nije iscrpljen samim time što ta zaštita nije dobivena pred sudovima te države, nego tek kada njezin ustavni sud konačno odluči povodom ustavne tužbe.

113

Budući da pravni poreci većine država koje su članice Vijeća

Europe i ujedno potpisnice Europske konvencije te Prvog protokola uz tu konvenciju, otvaraju mogućnost zaštite zajamčenog prava vlasništva pred vlastitim ustavnim sudom, to je u njima pravni put za zaštitu zajamčenog prava vlasništva iscrpljen tek kada ustavni sud te države konačno odluči, a ranije - samo ako bi njihov ustavni sud svojim neodlučivanjem o ustavnoj tužbi vrijeđao pravo na pošteno suđenje iz članka 6. Europske konvencije. 49. Tako je to i u pravnom poretku Republike Hrvatske. Ona svojim ustavnim normama jamči vlasništvo kao jedno od temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina (čl. 48. Ustava RH), a za zaštitu Ustavom predviđenih sloboda i prava čovjeka i građanina od povreda učinjenih pojedinačnim aktom vlasti, predviđa nadležnost Ustavnog suda RH, koji će o tome odlučivati u postupku povodom ustavne tužbe (čl. 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu R H 1 1 4 ) . 1 1 5 " 6 Stoga će 112

V. presudu od 9. 12. 1994. u slučaju Holy Monasteries protiv Grčke (A301-A; Appl. No.: 00013092/87 i 00013984/88) i presudu od 20. 11. 1995. u slučaju Pressos Compania Naviera S.A i dr. protiv Belgije (A 332, Appl. No.: 00017849/91). , . . . , , . • ,. 113 : V.Paukert, W.: o. a, 77. 114 "Narodne novine" br. 99/99, 29/2002. 115 Zanimljiva je evolucija formulacije propisa koji određuju protiv kojih se odluka vlasti može podnijeti ustavna tužba. Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH ("Narodne novine" 13/91), koji je bio donesen ubrzo po donošenju Ustava RH 1990. g. određivao je u članku 28., stavak 1. da "svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti, ili drugih tijela koje imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina (u nastavku: ustavno pravo)". Taj je Ustavni zakon zamijenjen novim (na snazi je od 24. rujna 1999. Ustavnim zakon o Ustavnom sudu RH ("Narodne novine", 99/99), čiji je članak 59., stavak 1. sadržavao gotovo identičnu odredbu. Ona je i dalje izričito spominjala mogućnost podizanja ustavne tužbe protiv odluka sudbene vlasti. Međutim, 15. ožujka 2002. g. stupio je na snagu Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH ("Narodne novine", br. 29/2002), koji je izmijenio citiranu odredbu članka 59., stavka 1. Ta sada glasi: "Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u nastavku: ustavno pravo)". U toj novoj formulaciji ove odredbe izostalo je izričito spominjanje odluke sudbene vlasti. Možda to i nije potrebno izričito spominjati, jer je i sudbena vlast dio državne vlasti, pa su i odluke koje sudovi donose o pravima i obvezama fizičkih i pravnih osoba također pojedinačni akti tijela državne vlasti. Ipak, s obzirom na to da se u sudovima ponekad s nesklonošću gleda na ovlast Ustavnog suda RH da

73

Europsko privatno pravo

pravni put predviđen za zaštitu zajamčenog vlasništva u pravnom poretku Republike Hrvatske biti iscrpljen tek kada Ustavni sud RH donese svoju odluku povodom ustavne tužbe podignute radi povrede ustavom zajamčenog prava vlasništva. Od dana uručenja odluke Ustavnog suda RH osobi koja smatra daje povrijeđeno njezino Ustavom zajamčeno pravo vlasništva, počet će teći šestomjesečni rok za obraćanje Europskom sudu za ljudska prava, zbog povrede prava vlasništva zajamčenog člankom 1. Prvog protokola.117

prosuđuje njihove pravomoćne odluke, a i da sam Ustavni sud RH pokazuje izvjesnu sklonost prema uzdržavanju od ustavnosudske kontrole sudskih odluka, bilo bi - vjerujemo - bolje da je odredba članka 59., stavka 1. tako formulirana da se u njoj izričito spominje odluke sudova. Ovako, bez toga - u slučaju da se ponovno jave sumnje u nadležnost Ustavnog suda RH da povodom ustavnih tužbi ispituje pravomoćne sudske odluke - bit će potrebno pribjeći logičkom tumačenju odredbe članka 56., stavak 1., a i pozivanju na i dalje važeću odredbu stavka 3, istog članka, kao i na odredbu novog članka 59a, stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, koje izričito spominju sudske odluke ("Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no stoje iscrpljen pravni put, u slučaju kada o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud..."). O posljednjim izmjenama Ustavnog zakona'v. Crnić, J:. Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Informator, 1002, 5016-5017,1-4. 116 Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH određuje da se ustavna tužba može podnijeti tek nakon što je iscrpljen sav drugi pravni put u pravom poretku RH (čl. 59., st. 2.), a da je "u stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon stoje odlučeno i o tom pravnim sredstvima" (čl. 59., stav. 3.), a prije toga samo iznimno (čl. 59a). (O razlozima za dodavanje čl. 59a. i kako je zakonodavni postupak tekao, v. kod Crnić, J.: ibidem, 3-4.) Ustavna se tužba može podnijeti unutar roka od 30 dana od primitka odluke kojom je iscrpljen sav drugi pravni put u pravom poretku RH (čl. 60.). 117 Mogao bi glede toga nastati problemu vezi s praksom Ustavnog suda RH, koji je 13. ožujka 2000. donio odluku br. U-III-661/1999 ("Narodne novine", br. 38/2000). Izreka te odluke, naime, glasi: "Ustavna tužba se odbija. Prava istaknuta u ustavnoj tužbi nisu predmet ustavnosudske zaštite", a iz obrazloženja te odluke je vidljivo da je pravo za koje Ustavni sud RH tvrdi da ne uživa ustavnosudsku zaštitu - vlasništvo o kojem je već odlučivao sud. Ako bi to shvaćanje Ustavnog suda bilo mjerodavno, unatoč drukčijim odredbama Ustava RH i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, to bi značilo da je, u slučajevima kada je o vlasništvu odlučivao sud, iscrpljeni pravni put u hrvatskom pravnom poretku već pravomoćnošću sudske odluke, a ne tek odlukom Ustavnog suda. Posljedica bi bila ta, da bi u takvim slučajevima šestomjesečni rok za obraćanje Europskom sudu za ljudska prava počeo teći ranije, a ne tek od primitka odluke Ustavnog suda RH. Slijedom toga bi se osobama koje s obraćanjem Europskom sudu čekaju na odluku Ustavnog suda RH, moglo dogoditi da zbog toga zakasne s obraćanjem Europskom sudu za ljudska prava. Ako bi pak to pokušale izbjeći, obraćajući se Europskom sudu za ljudska prava prije nego što je iscrpljen put pred Ustavnim sudom RH, izložile bi se opasnosti da njihov zahtjev bude ocijenjen kao preuranjen, dakle nedopušten. V. Gavella, N:. Građanskopravni sadržaji u hrvatskom pravnom sustavu i njihova primjena, Zbornik PF Zagreb, 2001,6,1256-1262.

74

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju... IV. OTKLANJANJE POSLJEDICA P O V R E D E J A M S T V A V L A S N I Š T V A 50. Utvrdi li Europski sud za ljudska prava svojom k o n a č n o m p r e s u d o m da je država potpisnica povrijedila nečije zajamčeno pravo vlasništva suprotno odredbama članka 1. Prvog protokola, država potpisnica će biti dužna u okvirima svojeg pravnog poretka poduzeti sve stoje potrebno da bi otklonila nastalu p o v r e d u p o v r e d e p r a v a vlasništva zajamčenog člankom 1. P r v o g p r o t o k o l a i izbjegla t a k v e p o v r e d e ubuduće. 51. Osoba koja je bila stranka u postupku pred E u r o p s k i m s u d o m za ljudskog prava, ako je taj svojom konačnom presudom utvrdio d a j e na njezinu štetu država potpisnica povrijedila jamstvo vlasništva, ima p r a v o na to da se o t k l o n e Štetne posljedica te povrede. Te bi trebala otkloniti država potpisnica. Stoga, E u r o p s k i sud za ljudskog prava koji je utvrdio da je došlo do p o v r e d e j a m s t v a vlasništva, može - na zahtjev oštećene osobe - odrediti da je država potpisnica d u ž n a toj osobi ispuniti određenu činidbu, kao "pravednu zadovoljštinu (just satisfaction)" za pretrpljenu štetu."8 Isto tako, može - na zahtjev oštećene o s o b e - odrediti da je država potpisnica dužna toj osobi plati određenu svotu novca k a o n a k n a d u troškova postupka, kao i zateznu kamatu u slučaju zakašnjenja. 1 1 9 52. Presudom Europskog suda za ljudskog prava bit će o d r e đ e n i tromjesečni paricijski rok za ispunjenje činidaba određenih k o n a č n o m p r e s u d o m .

m

Može to na temelju članka 50. Europske konvencije, koji određuje da "ako Sud utvrdi daje došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutrašnje pravo zainteresirane visoke ugovorne sirane omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci". "' 0 zahtjevu za naknadu oštećenoj osobi Europski sud za ljudska prava u pravilu će odlučiti u presudi u kojoj utvrđuje povredu zajamčenog prava. Može, međutim, u toj presudi konstatirati da nekog od tih pitanja još nije sazrelo za odlučivanje, pa odlučivanje o njemu pridržati za kasnije, a odgovornu državu pozvati da to pitanje u međuvremenu po mogućnosti riješi u sporazumu s oštećenom strankom, te o tome obavijesti Sud u određenom roku. Tako je npr., s ovakvim pridržajem odluke glede naknade imovinske štete, troškova i kamata, Sud odlučio presudom od 22. 9. 1994. u slučaju Hentrich protiv Francuske (A 296-A: Appl. No.: 13616/88). Budući da u danom roku nije postignut sporazum, Europski sud za ljudska prava je u tom slučaju Hentrich protiv Francuske donio presudu od 3.7.1995. glede onoga što je ranije bio pridržao (A 320-A). Dodatne zahtjeve za tumačenjem i revizijom ranije presude je odbio (Reports 1997-IV). Poštujući presude Europskog suda za ljudska prava, Francuska je platila dužnu naknadu oštećenoj osobi, njezini su sudovi korigirali svoju sudsku praksu i - konačno - novim je zakonom ukinuta zakonska odredba o pravu prvokupa države, za koju je utvrđeno da vrijeđa jamstvo vlasništva; v. Rezoluciju Odbora ministara Vijeća Europe DH (98)86 od 22.4.1997.

75

Europsko privatno pravo A.

Naknada štete nastale povredom zajamčenog vlasništva 53. Ako utvrdi daje država potpisnica na štetu neke stranke povrijedila jamstvo

vlasništva, ili koju drugu svoju obvezu iz Konvencije, Europski sud za ljudska prava može odlučiti daje dužna oštećenoj osobi naknaditi štetu koju je ta pretrpjela. Riječ je u prvom redu o naknadi pretrpljene stvarne imovinske štete (damnum 120

emergens) nastale time što je ta osoba bila lišena svojeg vlasništva, izmaklu korist (lucrum cessans) kroz to vrijeme.

kao i za

121

54. U pravilu će naknada biti određena u novcu, ali ne bi to trebala biti u svim slučajevima, odnosno ne bi u svima morala biti jedino u novcu. Europski sud za ljudska prava smatra da bi prednost trebalo imati vraćanje u naturi onoga stoje bilo oduzeto, odnosno davanju druge stvari u zamjenu, ali on nije ovlašten da takvo što odredi svojom presudom, niti bi imao sredstva da provede takvu odluku.1Stoga to samo preporučuje strankama kao način na koji bi sporazumno mogli riješiti pitanje pravedne naknade za nedopušteno izvlaštenje. 123 Ne bude li sporazumno! rješenja pitanja naknade, naknadu će odrediti Sud, i to uvijek u novcu. Prigodom određivanja naknade za objekt koji je bio oduzet, postavit će se pitanje koju bi vrijednost trebalo uzeti u obzir - onu koju je taj objekt imao s obzirom na stanje u kojem se nalazio, ili s obzirom na stanje u koje je u međuvremenu došao. Ono što je u međuvremenu poboljšano, trebalo bi tako poboljšano vratiti ili naknaditi,makar poboljšice i bile znatne. 1 2 4 S druge strane, ako bi ono što je vraćeno u naturi bilo

120

Procjena visine naknade za oduzeto vlasništvo, trebala bi se temeljiti na vrijednosti u doba te procjene (odnosno odluke), a ne na onoj vrijednosti kakva je bila u doba povrede zajamčenog vlasništva (v. presudu od 22.9. 1994. u već spominjanom slučaju Hentrich protiv Francuske (A296A:Appl.No.: 13616/88). 121 V. Gomien, D:. Pravo na imovinu, 84, pozivom na slučaj Guillemin protiv Francuske (presuda od 21. 2. 97.; Reports 1997-1; Appl. No.: 00019632/92). 122 V. presudu od 24. 6. 1993. u slučaju Papamichalopous protiv Grčke (A26O-B;Appl.No.: 00014556/89). 123 U slučaju kada je država, suprotno jamstvu vlasništva iz članka 1. Prvog protokola, izvršavala svoje pravo prvokupa nekretnine u vezi s navodnom poreskom evazijom, Europski sud za ljudska prava je u svojoj presudi od 22. 9. 1994. u slučaju Hentrich protiv Francuske (A296-A, par. 71; Appl. No.: 00013616/88) iskazao da bi vraćanje vlasništva nekretnine u naturi bio najprikladniji način popravljanja izvršene povrede (no nije o tome odlučio, nego je pitanje naknade pridržao za kasnije, a odgovornu državu pozvao da to pitanje u međuvremenu po mogućnosti riješi u sporazumu s oštećenom strankom u određenom roku). V. Herdegen, M:. o. c, 602. 124 V. tako Gomien, D:. Pravo na imovinu, 83. Tako je odlučio Europski sud za ljudska prava u slučaju Papamichalopous protiv Grčke u svojoj presudi o naknadi od 25. 5. 1995 (A330-B; Appl. No.: 00014556/89), u kojem je de facto eksproprijacija zemljišta trajala 28 godina, a za to vrijeme su na oduzetom zemljištu izgrađeni brojni objekti namijenjeni odmoru pomorskih časnika i njihovih obitelji, kao i infrastrukturni objekti. To, međutim, ne bi trebalo shvatiti kao da oštećenoj osobi u 76

Nikola Gavella: Jamstvo vlasništva iz članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju...

vraćeno s ozbiljnim oštećenjima, to Europski sud za ljudska prava vjerojatno ne bi smatrao punom naknadom.125 Ako i ukoliko ne bi osobi bilo vraćeno sve na što ona ima pravo, odnosno ako onim što bi primila u zamjenu za izgubljeno ne bi bilo naknađeno sve za stoje oštećena, ona ima pravo dobiti u novcu razliku do pune naknade. Ikada pravni poredak države potpisnice doduše priznaje pravo na naknadu za ono glede čega je pojedinac izvlašten, ali taj tu naknadu nije dobio, ili je ostao prikraćen i nakon što je dobio naknadu od vlasti svoje države, oštećen je (ili djelomično oštećen), a država je odgovorna za taj dodatni gubitak, pa će Sud odlučiti da ga je dužna naknaditi. 126127 55.1 u slučajevima povrede zajamčenog vlasništva dolazi u obzir i davanje satisfakcije za pretrpljenu neimovinsku štetu. Europski sud za ljudska prava odredio je plaćanje iznosa novca kao satisfakcije za pretrpljenu neimo vinsku štetu, naime za osjećaj "bespomoćnosti i frustracije" koji je oštećena osoba pretrpjela. 128129

svakom slučaju pripadaju poboljšice, a da ona nikada dužna naknaditi troškove koje je posjednik imao. Iz obrazloženja je vidljivo daje Sud ovako odlučio, vodeći računa oiokolnostima slučaja. 125 V. Gomien, D:. Pravo na imovinu, 84. 126 V. Gomien, D:. Pravo na imovinu, 83, pozivom na presudu od 9.7.1997. u slučaju Akkus protiv Turske (Appl. No.: 00019263/92), gdje je utvrđeno daje povrijeđeno zajamčeno vlasništvo time stoje naknada za izvlašteno zemljište plaćena sa zakašnjenjem, pa je, zbog visoke inflacije, ta naknada postala neadekvatnom. 127 Očigledno potaknut time što Europski sud za ljudska prava obvezuje države potpisnice na plaćanje naknade oštećenoj osobi, u Ustavni zakon o Ustavnom sudu je najnovijim izmjenama i dopunama dodana i odredba članka 59a, stavak 3., koja glasi: "U odluci iz stavka 2. ovog članka (u odluci o usvajanju tužbe zbog ne donošenja akta u razumnom roku - primjedba N.G.) Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.". Člankom 59a, st. 3. nije predviđeno plaćanje naknade za sva kršenja ljudskih prava i sloboda, nego samo za ne odlučivanje u razumnom roku. Ipak, posredstvom toga će pravo na tu naknadu pripadati i osobama kojima sud nije u razumnom roku odlučio o povredi njihova prava vlasništva. 128 V. Gomien, D:. Pravo na imovinu, 84, pozivom na presudu o naknadi u slučaju Papamichalopous protiv Grčke (presuda od 31.10. 95.; A 330-B; Appl. No.: 00014556/89). U obrazloženju te svoje odluke Sud je naveo slijedeće: "The Court considers that the breach of the Convention caused thwe applicants definite non-pecuniary damage arising from the feeling of helplessness and frustration in the face, firstly, of the Navy's and successive governments' refusal to comply with the decision of the Greek judicial and administrative authorities .. .and, secondly, of the failure of the attempt to recover land of equal value in exchange..". 129 V. i odluku o naknadi neimovinske štete u presudi od 9. 7. 1997. u slučaju Akkus protiv Turske (Reports 1997-1V; Appl. No.: 00019263/92).

77

Europsko privatno pravo

B.

Naknada troškova

56. Troškove Europskog suda za ljudska prava snosi Vijeće Europe, a što se tiče troškova koje je imala stranka koja je uspjela sa svojim zahtjevom - Sud će, na njezin zahtjev, a na teret države potpisnice, svojom presudom odrediti da joj je ta dužna naknadi određeni iznos na ime nakade onih troškova postupka ("costs and expenses") za koje je Sud ocijenio da su bili nužni.

C.

Zatezna kamata

57. Na zahtjev oštećene osobe odredit će Europski sud za ljudska prava svojom presudom i dužnost države koja bi na temelju presude tog suda bila dužna isplatiti toj osobi određene iznose (na ima naknade štete i troškova) u određenom roku, da joj - u slučaju zakašnjenja s tim plaćanjem - plati i zateznu kamatu po određenoj stopi. Stopu zatezne kamate određuje Sud svojom presudom, uzimajući pritom u obzir stopu godišnje zatezne kamate u odgovornoj državi potpisnici. Kamata teče od isteka paricijskog roka, određenog u konačnoj presudi Europskog suda za ljudskog prava '

78

Prof.dr.sc.IGORGUHA

RAZVOJ AUTORSKOG PRAVA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI 1. UOPĆE U Europskoj zajednici1 (skr. Zajednica, EZ) autorsko pravo nije jedinstveno uređeno za sve države članice, te iz tog razloga nazive poput europskog autorskog prava ili autorskog prava Europske zajednice treba rabiti s oprezom i bez pretenzije da se njima označi sustav autorskog prava. Ipak, ne može se poreći da određeni elementi koji čine autorskopravni sustav postoje i u pravu Europske zajednice. Dapače, autorsko pravo je objekt dosta intenzivne zakonodavne djelatnosti Zajednice. Zakonodavna djelatnost na području autorskog prava je usmjerena na harmoniziranje pojedinih dijelova nacionalnih autorskopravnih poredaka država članica, a s ciljem uspostave i funkcioniranja jedinstvenog tržišta. Do sada još nije pokazana neposredna pretenzija Zajednice za harmoniziranjem cjelokupnog autorskog prava. Pojedini dijelovi autorskog prava i pojedina pitanja koja se s njim u svezi pojavljuju, harmoniziraju se putem smjernica (direktiva). Smjernice se ne primjenjuju neposredno, one po svojoj naravi obvezuju države članice glede rezultata koji se njima treba postići, dok način i sredstva za postizanje tog rezultata mogu odrediti same 2 3 članice. Dosad donesene smjernice na području autorskog prava, a ima ih sedam, 1

Europska unija se temelji na tri stupa: Europskim zajednicama (Europskoj zajednici, Europskoj zajednici za ugljen i čelik i Europskoj zajednici za atomsku energiju koje su gospodarske zajednice), zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici te naposljetku suradnji na području pravosuđa u kaznenim stvarima i policije. Integracijski procesi do današnjeg statusa bili su raznoliki i složeni kao stoje i samo unutarnje uređenje tih integracija. Dalje u tekstu, zbog činjenice da se radi o pravnom području vezanom uz ostvarivanje jedinstvenog tržišta, a radi jednostavnijeg izražavanja, govori se o Europskoj zajednici. 2 Izvori prava u Zajednici su pisani i nepisani. Izvori nepisanog prava su pravna načela i običajno pravo. Pisani pravni izvori dijele sa na primarno pravo kojemu pripadaju Ugovori o osnivanju sa svim izmjenama i dopunama i sa pripadajućim prilozima i protokolima, i sekundarno pravo koje donose organi Zajednice na temelju nadležnosti dodjeljene na temelju Ugovora o osnivanju. Smjernice pripadaju

79

Europsko privatno pravo obvezuju države članice: bilo na zaštitu određenih objekata (Smjernicom oz računalnih programa, Smjernicom o zaštiti baza podataka); ili određeno uređivanje određenih oblika korištenja objekata (Smjernicom o satelitskom emitiranju i kablovskoj retransmisiji, Smjernicom o pravu najma i pravu posude i određenim srodnim pravima, Smjernicom o informatičkom društvu); određivanje trajanja zaštite (Smjernicom trajanju zaštite, Smjernicom o zaštiti računalnih programa, Smjernicomo f pravu najma i pravu posudbe i određenim srodnim pravima); određivanju minimalnog sadržaja priznatih prava (Smjernica o informatičkom društvu, Smjernicom o pravu najma i pravu posude i određenim srodnim pravima, Smjernica o pravu slijeđenja).4 Obveze na postizanje navedenih rezultata države članice ispunjavaju donošenjem propisa sa odgovarajućim sadržajem. U nekim je slučajevima moguće sadržaj odredaba predmetne smjernice naprosto unijeti u odgovarajući propis,zakon kojim se uređuje autorsko pravo. 5 U drugim slučajevima predmetne smjernice nude više mogućnosti pa države članice mogu odabrati jednu ili više od ponuđenih mogućnosti, 6 a ima i slučajeva u kojima smjernice ne daju recept za implementaciju, *" nego države članice same trebaju naći kako postići rezultat određen smjernicom.' * Harmonizacijom putem smjernica ipak se postiže djelomična kodifikacija autorsko« ' prava u Zajednici koja eventualno vodi prema europskom kodeksu autorskog prava, Sve veći broj smjernica iz područja autorskog pfava, kao i onih koje su u pripremi, • zahtjeva i njihovo međusobno usklađivanje što dovodi do stvaranja sistema. U posljednje se vrijeme naglašava potreba za ujednačenim i učinkovitim ostvarivanjem sekundarnom pravu a uz smjernice u tu skupinu pravnih izvora pripadaju uredbe, odluke, preporuke i mišljenja. 3 Smjernica 91/250/EEC o pravnoj zaštiti kompjuterskih programa od 14.5.1991., OJ L122, 17.05.91,; Smjernica 92/100/EEC o pravu najma i pravu posudbe i o određenim pravima srodnim autorskom u polju intelektualnog vlasništva od 19.11.1992., OJ L 346, 27.11.1992.; Smjernica?1 83/EEC o koordiniranju određenih pravila o autorskom i srodnim mu pravima koja se primjenjuju •:. satelitskoj radiodifuziji i kabelskoj retransmisiji od 27.9.1993., OJ L 248,6.10.1993.; SmjernicalJ: 98/EEC o harmonizaciji trajanja zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava od 29.10.199OJ L 290, 24.11.1993.; Smjernica 96/9/EC o pravnoj zaštiti baza podataka od 11.3.1996., OJ LT". 27.3.1996.; Smjernica 2001/29/EC o harmonizaciji određenih aspekta autorskog prava i srodnih prau u informatičkom društvu od 22.5.2001., OJ L 167,22.6.2001.; Smjernica 2001 /84/EC o pravu slijedan u korist autora originalnih umjetničkih djela od 27.10.2001., OJ L 272, 13.10.2001. 4

Ovakvo upućivanje na pojedine smjernice ima isključivu funkciju samo primjerice nau\i rezultat koji se treba postići smjernicama. U svakoj od navedenih smjernica postoji više rezultata < onih navedenih koji se trebaju postići, a potonji su karakteristični za pojedinu smjernicu. 5

Primjerice odredbe o dekompilaciji iz čl. 6. Smjernice o pravnoj zaštiti kompjuterskih programa. Primjerice odredbe o ograničenjima prava dopustiti i zabraniti umnožavanje autorskih djcli odnosno objekata srodnih prava iz čl. 5. st. 2. Smjernice o harmonizaciji određenih aspekta autorski'-: prava i srodnih prava u informatičkom društvu. 6

7

Primjerice odredbe o zaštiti tehničkih mjera iz čl 6. Smjernice o harmonizaciji određenih aspekta autorskog prava i srodnih prava u informatičkom društvu.

80

Igor Gliha: Razvoj autorskog prava u Europskoj zajednici autorskog prava te je u pripremi prijedlog smjernice o jačanju sredstava za ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva koji bi trebao biti predstavljen već u prvoj polovici 2002. g. Navedeni razlozi ukazuju na put prema stvaranju zajedničkog kodeksa autorskog prava. S druge strane, u autorskopravnim sustavima pojedinih država članica postoje velike razlike, čak i glede pravne naravi autorskog prava. To, nadalje, determinira i razlike u nekim temeljnim stvarima poput pitanja raspolaganja autorskim pravom (a i srodnim pravima), razlike u oblicima i načinima ostvarivanja, a k tomu i vrlo jaka tradicija iz koje su te razlike proizašle, ne čine se jako vjerojatnim stvaranje europskog zakona o autorskom pravu. 8

NADLEŽNOST ZAJEDNICE ZA AUTORSKO PRAVO

2.

U primarnom pravu E Z 9 autorsko pravo se nigdje ne spominje. Odnosno, jedino mjesto gdje se može naći pojam blizak autorskom pravu jest čl. 30. (po prijašnjoj numeraciji čl. 36.) Ugovora o osnivanju EZ u kojem se određuje da su dopuštene zabrane i ograničenja uvoza, izvoza i provoza iz razloga opravdanih, između ostalog, za zaštitu industrijskog ili trgovačkog (komercijalnog) vlasništva. Pojmom trgovačkog vlasništva je obuhvaćeno i autorsko pravo, premda se taj pojam inače do donošenja Ugovora o osnivanju EZ nije rabio u smislu označavanja autorskog prava.10 Opravdanost ograničavanja iz čl. 30. Ugovora o osnivanju EZ 8 Volja država članica da zadrže vlastita postojeća uređenja privatnih imovinskih prava izražena jeu čl. 295. (ex čl. 222) Ugovora o osnivanju EZ (kad se u ovom radu poziva na Ugovor o osnivanju EZ to se odnosi na tzv. Amsterdamski ugovor. Nakon Amsterdamskog ugovora, tekst Ugovora o osnivanju EZ, kao i tekst Ugovora o osnivanju EU, službeno je pročišćen, a to je dovelo do promijene numeracije članaka. Tako službeno pročišćeni tekst Ugovora o osnivanju EZ objavljen je u Official Journal (OJ C 340,1997). Nadalje se u ovom radu navode odredbe prema numeraciji tog pročišćenog teksta, a u zagradi se navode te odredbe po numeraciji prije no što je bio načinjen pročišćeni tekst). Člankom 295. je zajamčeno pravo državama članicama samostalno uređivati sustav privatnih imovinskih prava ("This Treatv shall in no way prejudice the rules in Member States governing the svstem of propertv ownership"). Pojam vlasništva iz ove odredbe rabi se u širem smislu, kao pojam kojim se označavaju privatna imovinska prava, pa se tako odnosi i na autorsko pravo, a to je potvrđeno i u odluci europskog Suda pravde Consten i Grunding vs EC Commission još iz 1966. g.(C 56 and 58/64, ECR 299/1966), kojom se upućuje na primjenu čl. 295. (tada čl. 222.) Ugovora o osnivanju EZ na autorsko pravo. Ipak, pravo na samostalno uređivanje privatnih imovinskih prava ne može poslužiti za narušavanje osnovnih načela jedinstvenog tržišta koja su zajednička za sve države članice, pa Zajednica uvijek može intervenirati na način da odredi način izvršavanja pojedinih prava (v. Lasok, K.P.E.: Law and Institutions of the European Union,7 Butterworths, 2001, s. 722, 725. 9

Primarnom pravu EZ pripadaju Ugovori o osnivanju sa svim izmjenama i dopunama i s pripadajućim prilozima i protokolima. 10 Daje pojmom trgovačkog vlasništva obuhvaćeno i autorsko pravo vidljivo je iz niza odluka europskog Suda pravde, npr. Deutsche Grammaphon v. Metro C 78/80, ECR 487/71; EMI v. CBS C 81

Europsko privatno pravo glede autorskog prava proizlazi iz jačeg javnog interesa za podupiranjem stvaralačkog rada, na što je Zajednica obvezana čl. 151. Ugovora o osnivanju EZ (nekadčl. 128) tako da je dužna pridonositi razvoju kulture u državama članicama, između ostalog i kroz mjere poticanja umjetničkog i književnog stvaranja, od interesaza slobodnim kretanjem roba." Ugovor o osnivanju EZ ne sadrži neposrednu pravnu podlogu za zakonodavnu 12 nadležnost Zajednice za područje autorskog prava. Zbog te činjenice postavljaše pitanje ima li Zajednica nadležnost vezanu za područje autorskog prava, a ako ima iz čega ona proizlazi. Potreba za određenim oblikom uređivanja autorskog prava u EZ očitovala se kroz brojne slučajeve s područja autorskog prava pred europskim Sudom pravde. Prvi korak u rješavanju te potrebe bio je u izradi Zelene knjige o autorskom pravu i tehnološkim izazovima iz 1988. g.13 kojom je inicirano harmoniziranje u svezi pojedinih pitanja autorskog prava. Nadležnost EZ za uređivanje autorskog prava pronađena je u Prvom dijelu Ugovora o osnivanju EZ pod naslovom "Principi" i to u čl. 14. (prijašnjoj numeraciji 7a) kojim je određeno osnivanje zajedničkog tržišta kao prostora bez unutrašnjih granica u kojem se osigurava slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala. 14 Naime, brojna roba pa i usluge sadrže autorska djela odnosno objekte srodnih prava (izvedbe umjetnika izvođača, fonograme, videograme, baze podataka...), pa se za omogućavanje poštenog tržišnog natjecanja i slobodnog kretanja takve robe, smatralo potrebnim djelomično harmonizirati autorsko pravo. Tako se u svim dosad donesenim smjernicama kao temelj za njihovo donošenje navode svi ili neki od tri sljedeća člana iz Ugovora o osnivanju EZ: čl. 57. st. 2, čl. 66. i čl. 100a..'! a kojima se određuje slobodno kretanje osoba odnosno kojima se zahtijeva usvajanje mjera za funkcioniranje jedinstvenog tržišta.

51/75, ECR 811/76; Polydor v. Harlequine C 270/80, ECR 328/82. Također, sadržaj pojma trgovačkoj vlasništva kao pojma koji obuhvaća i autorsko pravo određen je i u svezi s ugovorima koje EZ sklapa sa potencijalnim budućim članicama, pa se on nalazi i u Zajedničkoj izjavi uz članak 36. Privremenoj sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske, sjedne strane.

i Europske zajednice, v. infra 5. Obveze Hrvatske u odnosu na autorsko pravo EZ. " Uz opravdanost iz javnog interesa restriktvne mjere moguće su pod daljnjim pretpostavkama da se primjenjuju samo glede domaćih proizvoda u koje su uključena autorska djela odnosno objekti srodnih mu prava i da se primjenjuju na sve članice bez diskriminacije. Usp. Lasok, o.c. s.470-471. 477. 12

V. Reinbothe, J'.: D e r E U - R i c h t l i n i e n e n t w u r f zum Urheberrecht und zu den Leistungsschutzrechten in der Informationsgessellschaft, Zeitschrift fiir Urheber- und Medienrecnt (ZUM), 6/98, s. 429. 13

COM (88) 172 end od 23.8.1988. Više v. Walter, M. et al.: Europaisches Urheberrecht, Wien, New York, 2001. str. 8 etseq. 15 Po sadašnjoj numeraciji pročišćenog teksta Ugovora o osnivanju EZ (Amsterdamski ugovori to s u č i . 47. st.2.,čl. 55 i č l . 9 5 . 14

82

Igor Gliha: Razvoj autorskog prava u Europskoj zajednici

Kao osnova za uređivanje autorskog prava u Zajednici mogao bi biti i čl. 151. Ugovora o osnivanju EZ (nekad čl. 128) kojim je Zajednica obvezna pridonositi razvoju kulture u državama članicama, između ostalog i kroz mjere poticanja umjetničkog i književnog stvaranja uključujući audiovizualni sektor. Kako priznavanje autorskog prava i srodnih mu prava sa širokim sadržajem, kao i njihova zaštita, predstavlja poticanje navedenog stvaralaštva, ako već ničim onda boljim imovinskim probicima, tako i ta odredba ima svoje mjesto u određivanju nadležnosti Zajednice za područje autorskog prava.

3.

INICIJATIVA PRVE GENERACIJE HARMONIZIRANJA

Harmoniziranje autorskog prava u EZ počelo je dosta kasno, početkom devedesetih godina XX. stoljeća. Jedan od razloga za to su bili i opisani problemi vezani uz nadležnost za to područje. No nakon što je počelo, nastavilo se vrlo brzo tako da je u deset godina od donošenja prve smjernice 1991 .g. doneseno ukupno čak sedam smjernica, a na još nekoliko ih se radi. Unatoč velikom broju donesenih smjernica za prvu generaciju harmoniziranja tipična je fragmentarnost, bez pokušaja usklađivanja cijelog sustava. Harmoniziranje nije provođeno ni sustavno, niti mu je bio cilj davati smjer razvoju autorskog prava, nego tek uskladiti pravo u različitim pravnim sustavima država članica za onaj fragment za koji se pojavi potreba u uspostavi jedinstvenog tržišta. Pri tome je bilo odlučujuće stvarno stanje u pravnim sustavima kao i status država članica prema višestranim međunarodnim ugovorima kojima je uređeno autorsko pravo.16 Usklađivanje autorskog prava provođeno je za ona područja, i u onoj mjeri u kojoj nije uređeno tim ugovorima poštujući pri tom činjenicu jesu li sve države članice stranke tih međunarodnih ugovora. Prvi objekt harmoniziranja na području autorskog prava bili su računalni (kompjuterski) programi. Razlog tomu je bila činjenica da su se računalni programi 16 U prvoj polovici devedesetih godina XX. st. najvažniji međunarodni ugovor o autorskom pravu bila je Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela (skr. Bernska konvencija), iz 1886. g., više puta revidirana, posljednji puta 1971. g., i koja je prvi međunarodni višestrani ugovor kojemu je predmet zaštita autorskog prava, a čije su stranke gotovo sve države svijeta, uključujući sve države članice Zajednice. Srodna prava (tradicionalno to su pravo umjetnika izvođača, pravo proizvođača fonograma i pravo organizacija za radiodifuziju, a sad je krug tih prava veći te se u njega ubrajaju i pravo proizvođača filmova, pravo nakladnika prvih i posebnih izdanja a moguće je svrstavanje i još nekih drugih prava) bila su predmetom Međunarodne konvencije o zaštiti umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (skr. Rimska konvencija) iz 1961., i Konvencija za zaštitu proizvođača fonograma od neodobrenog umnožavanja njihovih fonograma (skr. Fonogramska konvencija) iz 1971. g. Ti međunarodni ugovori imaju znatno manji broj stranaka, time da njihove stranke nisu tada bile sve države članice Zajednice.

83

Europsko privatno pravo

pojavili kao nova vrsta djela i njihov status kao autorskog djela nije bio sasvim jasno određen u nacionalnim pravnim porecima država članica. Putem smjernice 91 /250/EEC o pravnoj zaštiti kompjuterskih programa od 14.5.1991., prvom smjernicom iz područja autorskog prava, harmonizirala se zaštita računalnih programa. Njome je određeno da su računalni programi autorsko djelo i izjednačavaju se s pisanim djelima te stoga imaju jednak pravni položaj kao pisana djela prema Bernskoj konvenciji (čl.l.). S obzirom na narav računalnih programa i mogućnosti njihova korištenja, postojećem sadržaju autorskog prava zajamčenom Bernskom konvencijom glede pisanih djela, na temelju članka 4. Smjernice o zaštiti kompjuterskih programa dodana su, ili preciznije prilagođena digitalnoj tehnologiji, neka ovlaštenja. To su ovlaštenja dopustiti odnosno zabraniti: privremeno ili trajno umnožavanje računalnih programa u bilo kojem obliku, promjenu samog računalnog programa i stavljanje u promet primjeraka računalnih programa. Pravo staviti u promet računalni program iscrpljuje se glede primjerka računalnog programa njegovom prvom prodajom, ali je od toga izuzeto ovlaštenje dopustiti odnosno zabraniti najam računalnog programa koje se ne iscrpljuje prvom prodajom. Određena su i posebna ograničenja autorskog prava glede računalnih programa (čl. 5. i 6.) te je i bez odobrenja autora dopušteno umnožavanje računalnog programa radi stvaranja sigurnosnog primjerka (tzv. back-up copy) kao i dekompiliranje koje je postupak potreban da bi se postigla interoperabilnost računalnih programa s drugim nezavisno stvorenim računalnim programima, a sastoji se u umnožavanju i prerađivanju koda drugog računalnog programa. Tom su smjernicom postavljena i posebna pravila o tome tko se smatra autorom računalnog programa (čl. 2. i 3.), te posebna pravila o mjerama zaštite računalnih programa (čl. 7.). Razlog za daljnju harmonizaciju bilo je intenzivnije korištenje autorskih djela, izvedaba, fonograma i videograma, najmom i posudbom stvari koje ih sadrže, a najčešće se radi o videokazetama, CD, DVD i si. Kada je došlo do masovnog korištenja na taj način, smatralo se izuzetno važnim osigurati nositeljima odnosnih prava naknadu za taj oblik korištenja objekata njihovih prava na cijelom jedinstvenom tržištu. S tim u svezi pojavilo se pitanje i kome sve treba priznati ta prava, jer je u državama članicama bio prilično neujednačen krug priznatih srodnih prava kao i sadržaj tih prava. Ujednačavanju tih fragmenata pristupilo se putem Smjernice 92/100/EEC o pravu najma i pravu posudbe i o određenim pravima srodnim autorskom u polju intelektualnog vlasništva od 19.11.1992. Njome je zajamčeno autorima glede njihovih djela, umjetnicima izvođačima glede njihovih fiksiranih izvedaba, proizvođačima fonograma glede njihovih fonograma i proizvođačima filmova glede njihovih filmova pravo dopustiti odnosno zabraniti najam (tzv. pravo najma) i posudbu (tzv. pravo posudbe).17 Najam glede računalnih programa je već bio 17

84

V. čl. 2. Smjernice o pravu najma i posudbe.

Igor Gliha: Razvoj autorskog prava u Europskoj zajednici

posebno uređen Smjernicom o računalnim programima. Pojam najma u smislu Smjernice označuje davanje autorskog djela odnosno objekta srodnog prava na uporabu na ograničeno vrijeme za neposrednu ili posrednu korist, a pojam posudbe davanje autorskog djela odnosno objekta srodnog prava putem organizacija dostupnih za javnost na uporabu na ograničeno vrijeme bez bilo neposredne ili posredne koristi (čl. 1.). Pravo na naknadu koja proizlazi prava odobriti odnosno zabraniti najam i posudbu primjeraka njihovih djela odnosno izvedaba, autori i umjetnici izvođači se ne mogu odreći čak i ako su prenijeli pravo odobriti odnosno zabraniti najam i posudbu njihovih autorskih djela odnosno izvedaba na treće osobe (čl. 4). Pravo posudbe države članice mogu urediti samo kao pravo na naknadu, bez ovlaštenja odobriti odnosno zabraniti posudbu, a mogu ga ograničiti i na način da se pojedine kategorije organizacija oslobode plaćanja naknade za posudbu autorskih djela odnosno objekata srodnih prava (čl. 5.). Pri tom se u prvom redu misli na knjižnice pristupačne javnosti, time da fonogrami, filmovi i računalni programi ne potpadaju pod to ograničenje. U cilju ujednačavanja kruga priznatih prava u autorskopravnom poretku, putem Smjernice o pravu najma i pravu posudbe i o određenim pravima srodnim autorskom u polju intelektualnog vlasništva države članice EZ obvezane su priznati sljedeća srodna prava: pravo umjetnika izvođača, pravo proizvođača fonograma, pravo proizvođača filmova i pravo organizacija za radiodifuziju. Usklađivanje je bilo potrebno i iz razloga jer je u državama članicama bilo prilično različito stanje i glede kruga priznatih prava i glede njihova sadržaja, kao i zbog činjenice da sve države članice nisu bile vezane odredbama Međunarodne konvencije za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (Rimska konvencija)18 kojom je bio, između ostalog, određen i minimalni sadržaj za srodna prava koja su njome bila uređena. Minimalni sadržaj autorskog prava tom se prilikom nije harmonizirao jer su sve članice bile obvezane Bernskom konvencijom za zaštitu književnih i umjetničkih djela na priznavanje minimalnog sadržaja autorskog prava. Ovom se Smjernicom tom minimalnom sadržaju autorskog prava dodalo tek pravo najma i posudbe.19 Umjetnicima izvođačima jamči se uz pravo najma i posudbe pravo odobriti odnosno zabraniti: fiksiranje (čl. 6.), umnožavanje (čl. 7.), priopćavanje javnosti i emitiranje (čl. 8. st. 1. i 2.) i stavljanje u promet (čl. 9.); proizvođačima 18 Prije donošenja Smjernice o pravu najma i pravu posudbe i o određenim pravima srodnim autorskom u polju intelektualnog vlasništva države članice Rimske konvencije nisu bile Belgija koja je to postala tek 1999. g., Grčka i Nizozemska koje su postale članice Rimske konvencije 1993, te Portugal koji još nije postao članica te konvencije (prema stanju 15.4.2002), v. www.wipo.int/treaties/ip/rome. Portugal je još 1999. ratificirao Rimsku konvenciju, ali kako još nije položio instrument o ratifikaciji u WIP0, tako još nije članica. 19 To je učinjeno putem čl. 2. Smjernice o pravu najma i posudbe...

85

Europsko privatno pravo

fonograma i filmova pravo odobriti odnosno zabraniti umnožavanje (čl. 7.) te stavljanje u promet (čl. 9.), a proizvođačima fonograma i pravo na naknadu za emitiranje i priopćavanje javnosti; a organizacijama za radiodifuziju pravo odobriti odnosno zabraniti fiksiranje (čl. 6.), umnožavanje njihovih fiksiranih emitiranja (čl. 7.), emitiranje njihovih emitiranja, (čl. 8. st. 3.) priopćavanje javnosti njihovih emitiranja ako je ono učinjeno na mjestu dostupnom javnosti uz plaćanje ulaznica (čl. 8. st. 3.) te stavljanja u promet njihovih fiksiranih emitiranja (čl. 9.). Predviđena moguća ograničenja svih tih prava su glede privatne uporabe, uporabe kratkih izvadaka u svezi s izvještavanjem o aktualnim događanjima, efemernih snimaka za potrebe organizacija za radiodifuziju te uporabe radi obrazovanja i znanstvenih istraživanja (čl. 10.). Na unificiranje sljedećeg fragmenta autorskog prava potaknulo je omogućavanje radiodifuzije putem satelita i kablovske retransmisije. Nove mogućnosti korištenja autorskih djela i objekata srodnih prava uvijek potaknu i djelatnost na tržištu te otvore pitanje imaju li pravo nositelji odnosnih prava sudjelovati u koristima od toga. Osnovno pitanje koje se otvorilo omogućavanjem satelitske radiodifuzije i kablovske retransmisije jest mogu li oni koji su ovlašteni koristiti autorska djela i objekte srodnih prava priopćavanjem javnosti ili emitiranjem također ih koristiti i putem satelitske radiodifuzije i kablovske retransmisije. Kako jedinstveno tržište ne bi bilo narušeno mogućim različitim rješenjima u pojedinim državama članicama, tako su Smjernicom 93/83/EEC o koordiniranju određenih pravila o autorskom i srodnim mu pravima koja se primjenjuju u satelitskoj radiodifuziji i kabelskoj retransmisiji od 27.9.1993., postavljena pravila i o tim oblicima korištenja. Njome se jasno odredilo da se radi o posebnim oblicima korištenja autorskih djela odnosno objekata srodnih prava, te je zajamčeno autorima (čl. 2.), umjetnicima izvođačima, proizvođačima fonograma i organizacijama za radiodifuziju (čl. 4.) pravo odobriti ili zabraniti priopćavanje javnosti objekata njihovih prava putem satelita kao pravo odvojeno od drugih oblika priopćavanja javnosti. Takvo korištenje 20 bit će moguće samo na temelju pravnog posla s nositeljem prava. Za proizvođače filmova to pravo ovom Smjernicom nije predviđeno. Pravo odobriti odnosno zabraniti kablovsku retransmisiju priznato je istom krugu subjekata kao i glede satelitske radiodifuzije (čl. 8.), ali je izvršavanje ograničeno samo na kolektivno izvršavanje (čl. 9.). Pri tom su određena i neka pravila za kolektivno ostvarivanje (čl. 9.-13.). Posebno se izdvaja obveza država na određivanje nekog tijela koje će imati posredničku funkciju u slučaju ne bude li sklopljen ugovor između organizacije

20 Čl. 3. Smjernice o satelitskoj radiodifuziji... isključena je mogućnost tzv. zakonskih licenci odnosno da države članice pravo odobriti odnosno zabraniti satelitsku radiodifuziju svedu na puko pravo na naknadu.

86

Igor Gliha: Razvoj autorskog prava u Europskoj zajednici za kolektivno ostvarivanje tog prava i osobe koja obavlja kablovsku retransmisiju a kojim se dopušta kablovska retransmisija i određuje naknada za nju. To bi tijelo moralo pružati pomoć u pregovorima za sklapanje navedenog ugovora, ali i predlagati strankama kako bi trebale glasiti ugovorne odredbe oko kojih se ne mogu suglasiti (čl. 11.). Ovom se smjernicom proširio minimalni sadržaj srodnih prava određen Smjernicom o pravu najma i posudbe te sadržaj autorskog prava određen Bernskom konvencijom i nadopunjen Smjernicom o pravu najma i posudbe. Autorsko pravo i srodna mu prava vremenski su ograničena prava. No, njihovo trajanje nije bilo u svim državama članica jednako, što je ugrožavalo jedinstveno tržište i narušavalo tržišno natjecanje. Putem Smjernice 93/98/EEC o harmonizaciji trajanja zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava od 29.10.1993., pristupilo se stoga ujednačavanju trajanja tih prava. Kao vremenski ograničeno pravo, autorsko pravo na temelju ove Smjernice traje 70 godina od činjenice smrti autora odnosno od zakonitog objavljivanja djela ako nije poznato tko je autor ili se radi o kolektivnom djelu ili je nositelj prava pravna osoba (čl. 1.). Kod koautorstva rok se počinje računati od smrti posljednje preživjelog koautora, a za kinematografska odnosno audiovizualna djela je određeno da se koautorima smatraju glavni redatelj, scenarist,autor dialoga i skladatelj glazbe posebno stvorene za to djelo (čl. 2. i 6.). Time je produženo trajanje autorskog prava predviđeno Bernskom "konvencijom, koja je kao minimalni rok trajanja odredila 50 g. počevši od navedenih činjenica. 21 Za pravo umjetnika izvođača određeno je trajanje koje nije vezano uz činjenicu smrti izvođača nego taj rok počinje teći od 50 godina od izvedbe, a ako je fiksirana izvedba zakonito izdana ili zakonito priopćena javnosti u tom roku, tada od jedne od tih činjenica i to od one koja se dogodila ranije (čl. 3. st. 1.). Za pravo proizvođača fonograma određeno je trajanje od 50 godina koje počinju teći od fiksiranja, a ako je fonogram zakonito izdan ili zakonito priopćen javnosti u tom roku, tada od jedne od tih činjenica i to od one koja se dogodila ranije (čl. 3. st. 2.). Jednako je pravilo i zapravo proizvođača filmova, time da su pojmom filma određena kinematografska ili audiovizualna djela, ili pokretne slike bez obzira jesu li popraćeni zvukom ili ne {čl.3. st. 3.). Pravo organizacija za radiodifuziju traje 50 godina od prvog odašiljanja emitiranja bez obzira je li ono bilo putem žica ili bez žica uključivši i satelitsku i kablovsku transmisiju (čl. 3. st. 4.). Kao i za autorsko pravo u odnosu na Bernsku konvenciju, rok trajanja srodnih prava produljenje u odnosu na Rimsku konvenciju

21 Osim toga produženi su rokovi za zaštitu računalnih programa (v. čl. 11) predviđeni čl. 8. Smjernice o pravnoj zaštiti kompjuterskih programa, kojom je bio određen rok od 50 godina od smrti autora odnosno od kad je program postao dostupan javnosti ako njegov autor nije poznat ili se autorom smatra pravna osoba, kao i glede najma i posudbe uređene Smjernicom od pravu najma i posudbe... za koje je čl. 11. te Smjernice određen rok prema odredbama Bernske konvencije.

87

Europsko privatno pravo

koje je predviđala minimalni rok trajanja od 20 godina od navedenih činjenica.22-23 , Svi navedeni rokovi se računaju od 1. siječnja godine koja slijedi onu u kojoj se 1 dogodila činjenica od koje se rok počinje računati (čl. 8.). Za moralna prava autora \ i umjetnika izvođača (trajanje osobnopravne komponente autorskog prava i prava J umjetnika izvođača) nije određen rok, nego je to u cijelosti prepušteno državama članicama (čl. 9.). Kroz odredbe o rokovima trajanja tom su Smjernicom priznata još dva srodna prava: pravo nakladnicima koji prvi izdaju djelo koje za vrijeme trajanja autorskog prava nije bilo ovlašteno izdano (prva izdanja, editio princeps) ili osobama koje prve ovlašteno priopće javnosti takvo djelo (posthumno objavljivanje) i pravo glede kritičkih i znanstvenih izdanja djela koja više nisu zaštićena autorskim pravom. Na temelju ove Smjernice (čl. 4) glede editio princeps i posthumnog objavljivanja priznaje pravo čiji sadržaj odgovara imovinskopravnoj komponenti autorskog prava, a to pravo traje 25 godina od prvog zakonitog izdavanja odnosno priopćavanja javnosti. Države članice mogu također, ali i ne moraju priznati, (čl. 5.) pravo glede kritičkih i znanstvenih izdanja djela koja više nisu zaštićena autorskim pravom. Najduže trajanje tog prava može biti 30 godina od takvog zakonitog izdanja. Razvoj digitalne tehnologije i telekomunikacija omogućili su jednostavan pristup ogromnoj količini podataka. No, ogromna količina nesistematiziranih podatka nije bila od velike koristi velikom broju korisnika računala, te je potreba za podacima potaknula stvaranje elektronički baza podatka, koje su omogućile pristup različitim podacima još donedavno gotovo nezamislivom lakoćom. Rast potrebe za bazama podataka, potaknuo je i njihovo stvaranje u koje je redovito potrebno uložiti veliki trud i/ili sredstva, ovisno o tome sadrže li puke podatke iz nekog područja, ili pak predstavljaju zbirke djela, ili su u njima sistematizirani podaci i si., a stoje pak, dovelo do potrebe za njihovom zaštitom. Sve je to navelo na potrebu ujednačavanja zaštite baze podataka na jedinstvenom tržištu Zajednice. Ujednačavanje je provedeno putem Smjernica 96/9/EC o pravnoj zaštiti baza podataka od 11.3.1996. Upravo zbog raznolikosti baza podataka ustanovljeno je da ne može postojati jedinstvena zaštita. Tom Smjernicom (čl. 1.) baze podataka su definirane kao zbirke samostalnih djela, podataka ili drugog materijala raspoređenog na sistematični ili metodički način dostupne elektroničkim ili drugim sredstvima. Kako i u kojoj mjeri će tako definirane baze podataka biti zaštićene ovisit će o 22

To se, naravno, ne odnosi na prava proizvođača filmova koje nije bilo priznato Rimskom konvencijom. 23 Jednako tako su produženi rokovi trajanja srodnih prava predviđeni čl. 12. Smjernice o pravu najma i posudbe ... kojim je bio određen rok u skladu s odredbama Rimske konvencije, a za pravo proizvođača filma, koje nije bilo priznato Rimskom konvencijom bio je izričito određen rok od 20 godina od prvog fiksiranja filma. 88

Igor Gliha: Razvoj autorskog prava u Europskoj zajednici tome smatraju li se autorskim djelom ili ne. Da bi baza podataka bila autorsko djelo pa time i objektom autorskog prava mora po izboru ili rasporedu njezine građe predstavljati intelektualnu tvorevinu (čl. 3). Takve baze podataka moraju prema ovoj Smjernici biti zaštićene po pravilima autorskog prava, time da su u čl. 5., slično kao i u Smjernici o pravnoj zaštiti računalnih programa, dodana, ili preciznije prilagođena digitalnoj tehnologiji, ovlaštenja dopustiti odnosno zabraniti privremeno ili trajno umnožavanje u bilo kojem obliku, promjenu odnosno prilagodbu baze podataka i stavljanje u promet primjeraka baze podataka, njeno priopćavanje javnosti te umnožavanje, stavljanje u promet i priopćavanje javnosti rezultata promjena odnosno prilagodbi baze podataka. Određena su i posebna ograničenja autorskog prava glede baza podataka (čl. 6.) u korist ovlaštenih korisnika kojima se omogućuju da bazu podataka koriste i na neki od načina za koje je inače potrebno odobrenje, i bez posebnog odobrenja ako je to potrebno za svrhu iz koje i ima pristup podacima i radi se o uobičajenoj uporabi sadržaja te baze podataka. Kao moguća daljnja ograničenja se navode umnožavanje za vlastite potrebe 2 4 , potrebe obrazovanja i znanstvenog istraživanja te potrebe vezane uz javnu sigurnost, kao i druga opća ograničenja autorskog prava koja nisu u suprotnosti s navedenim. Drugi oblik zaštite je za baze podataka koje ne zadovoljavaju kriterije za autorskopravnu zaštitu, ali je za njihovo stvaranje bilo potrebno bitno ulagati, bilo s obzirom na stjecanje sadržaja ili njegovu provjeru, ili prikazivanje (čl. 7.). Takva zaštita je zapravo slična zaštiti fonograma i filmova, s obzirom da se štiti ulaganje kojeomogućava stvaranje, a nositelj tog prava jest tvorac baze podataka. Međutim, to se pravo ne svrstava u srodna prava nego se naziva sui generis pravo. Sadržaj tog prava se sastoji u ovlaštenju zabraniti uzimanje ili ponovnu uporabu sadržaja baze podataka bilo u cijelosti ili u bitnom dijelu (čl. 8). Predviđena moguća ograničenja tog prava mogu se sastojati u uzimanju ili ponovnoj uporabi sadržaja baze podataka: u privatne svrhe iz onih baza podataka koje nisu elektroničke; iz razloga obrazovanja ili znanstvenih istraživanja a uz navođenje izvora sadržaja i za nekomercijalne svrhe; u svrhu javne sigurnosti, ili upravnih, ili sudskih postupaka. To, sui generis pravo tvorca baza podataka traje 15 godina počevši od početka godine koja slijedi onu u kojoj je završena baza podataka (čl. 10.). Putem najnovije Smjernice 2001/84/EC o pravu slijeđenja u korist autora originalnih umjetničkih djela od 27.10.2001., 25 želi se harmonizirati neka pitanja prometa likovnim djelima, a vezana uz pravo autora zahtijevati udio u cijeni od daljnje prodaje njihovih originalnih djela ako u prodaji kao kupci, prodavatelji ili posrednici sudjeluju osobe koje se profesionalno bave tim djelatnostima. Putem

24

25

To se ograničenje ne odnosi na elektroničke baze podataka (čl. 6. st.2. t. (a). Države članice su dužne uskladiti svoje propise s tom Smjernicom do 1.1.2006.

Europsko privatno pravo ove smjernice to pravo na zahtjev za udjelom u cijeni od daljnje prodaje, koje se naziva pravo slijeđenja, ušlo je u minimalni sadržaj autorskog prava.26 Pravo slijeđenja prema čl. 2. se odnosi na originalna djela koja se smatraju djelima grafičke ili plastične umjetnosti koja je napravio sam autor kao i kopije (umnoženi primjerci) tih djela pod pretpostavkom da su napravljene u ograničenom broju te da ih je napravio sam autor, ili su napravljene pod njegovim nadzorom te bi uobičajeno trebale biti numerirane i potpisane od strane autora ili na neki drugi način autorizirane od strane autora originalnog djela. Pravom slijeđenja autor može ograničeno raspolagati, za života ga ne može prenositi, a ne može ga se ni odreći (čl. 1. st. 1.). Nakon njegove smrti to se pravo prenosi na njegove nasljednike koji su ovlašteni ostvarivati ga sve dok traje autorsko pravo (čl. 6.). Zahtjev na udio u cijeni od daljnje prodaje može se postaviti prema prodavatelju, a državama članicama je ostavljena mogućnost da propišu da za isplatu odgovaraju zajedno s prodavateljem i osobe uključene u prodaju a kojima je to profesionalna djelatnost. Autor odnosno njegovi nasljednici radi ostvarivanja tog prava ovlašteni su zahtijevati, u roku od* tri godine nakon preprodaje, od bilo koje osobe koja se profesionalno bavi prometom umjetninama informacije koje im mogu pomoći u ostvarivanju prava slijeđenja (čl. 9.). Članice u implementiran)u ove Smjernice mogu, ali ne moraju,pravo slijeđenja ograničiti na način da ga se ne može izvršavati prije proteka 3 godine od prve prodaje djela od strane autora i ako prodajni iznos bude manji od 10.000 eura (čl. 1. st. 3.). Također, ono može, ali ne mora, biti zakonski ograničeno i nakon proteka tog vremena prodaje čija je cijena manja od 3.000 eura. Iznos na koji autor odnosno njegovi nasljednici imaju pravo, ovisi o visini prodajne cijene, a kreće se odO,25% do 5%, time da ne može biti veći od 12.500 eura (čl. 4.).

4.

DRUGA GENERACIJA HARMONIZIRANJA

Daljnje usklađivanje autorskog prava u Zajednici je u cilju stvaranja i razvoja informatičkog društva, obilježenog digitalizacijom u velikim razmjerima, i predstavlja tzv. inicijativu druge generacije harmoniziranja izraženu Zelenom knjigomo autorskom pravu i srodnim pravima u informatičkom društvu iz 1995.27 i njezinim nastavkom iz 1996. 28 Početak usklađivanje s tim ciljem ostvaruje se puteni

26

Naziv pravo slijeđenja dolazi prema francuskom nazivu droit de suite, koji je prihvaćen kao tehnički naziv za to pravo. 27 COM (95) 382 final od 19.07.1995. 28 Follow up to the green paper on copvright and related rights in the information society, COM(96) 586 final od 20.11.1996. 90

Igor Gliha: Razvoj autorskog prava u Europskoj zajednici

Smjernice 2001 /29/EC o harmonizaciji određenih aspekta autorskog prava i srodnih prava u informatičkom društvu od 22.5.2001., OJ L 167,22.6.2001., koju je potrebno implementirati u nacionalna zakonodavstva država članica 22.12.2002. g. Usklađivanje autorskog prava u informatičkom društvu počelo je ovom Smjernicom putem zajamčivanja sadržaja prava koja svaka članica mora urediti na način da su prilagođena i digitalnom okružju te postavljenjem pravila za probleme vezane uz tehničku zaštitu od neovlaštenog rabljenja autorskih djela i objekata srodnih prava i uz zaštitu elektroničkih podataka koji su u svezi s autorskim djelom i objektima srodnih prava. Smjernicom o informatičkom društvu, kako se ona skraćeno naziva, zajamčeno je pravo dopustiti odnosno zabraniti: umnožavanje, priopćavanje javnosti autorskih djela i učiniti dostupnim javnosti objekte srodnih prava, te stavljanje u promet. Pravo dopustiti odnosno zabraniti umnožavanje (tzv. pravo reproduciranja) zajamčeno je za autore glede njihovih djela, umjetnike izvođače glede njihovih fiksiranih izvedaba, proizvođače fonograma glede njihovih fonograma, proizvođače filmova glede originala i umnoženih primjeraka njihovih filmova, organizacije za radiodifuziju glede njihovih fiksiranih emitiranja. Njime se ovlašćuje dopustiti ili zabraniti umnožavanje neposredno ili posredno, trajno ili privremeno, u cijelosti ili djelomično, bez obzira na oblik i sredstva umnožavanja (čl. 2.). Navedenim određivanjem izričito se htjelo naglasiti da cligitalizacija odnosno digitalno umnožavanje u pravnom smislu izjednačeno, mutatis mutandis, s analognim umnožavanjem. • Za korištenje autorskog djela odnosno objekta srodnog prava u nematerijalnom obliku (primjerice, puštati glazbu na javnom mjestu, npr. u ugostiteljskom objektu) potrebno je biti ovlašten na priopćavanje javnosti. Premda su radiodifuzija i direktna izvedba u javnosti također nematerijalni oblici korištenja, one se u autorskom pravu smatraju posebnim ovlaštenjima, tako da onaj koji je ovlašten priopćavati javnosti autorska djela odnosno objekte srodnog prava nije ovlašten koristiti ih i na taj način. S obzirom na mogućnosti korištenja autorskih djela i objekata srodnog prava nastale masovnim služenjem računalima i računalnim mrežama, postavilo se pitanje potpada li pod ovlaštenja koja proizlaze iz prava priopćavanja javnosti i tzv. online korištenje. U Smjernici je određeno daje on-line korištenje novi oblik korištenja, za koji je potrebno posebno ovlaštenje djelo odnosno objekte srodnih prava učiniti dostupnim javnosti (right ofmaking available).29 Takav oblik korištenja ovlašteni su odobriti autori glede njihovih djela, umjetnici izvođači glede njihovih izvedaba, proizvođači fonograma glede njihovih fonograma objavljenih u komercijalne svrhe, proizvođa&i filmova glede originala i umnoženih primjeraka njihovih filmova, organizacije za radiodifuziju glede njihovih fiksiranih emitiranja. Ovom je Smjer' V. čl. 3. Smjernice o informatičkom društvu. 91

Europsko privatno pravo nicom (čl. 3. st. 1.) i za autore zajamčeno pravo odobriti odnosno zabranit; priopćavanje javnosti, njihovih djela (tzv. pravo priopćavanja javnosti).30 Sličim, i s pravom odobriti odnosno zabraniti stavljati u promet materijalne primjeri;: autorskih djela (primjerice knjige, CD, DVD) (tzv. pravo distribucije) koje je u umjetnike izvođače glede njihovih fiksiranih izvedaba, proizvođače fonograma glede njihovih fonograma, proizvođače filmova glede originala i umnoženih primjeraka njihovih filmova i organizacije za radiodifuziju glede njihovih fiksiranih emitiranja već zajamčeno Smjernicom o pravu najma i pravu posudbe i o određenim pravima srodnim autorskom u polju intelektualnog vlasni štva. Osim toga uređeno je i pitanje iscrpljenja prava stavljanja u promet. Ograničenja postavljena u Smjernici o informatičkom društvu, imaju osnovu u teoriji socijalne adekvatnosti, te su u točki 31. njene preambule izričito navodi kao cilj uspostava balansa između interesa velikog kruga korisnika autorskih djela i objekata srodnih prava i interesa nositelja ih prava. Pravo odobriti odnosno zabraniti umnožavanje (pravo reproduciranja) obvezno .se na temelju čl. 5. st. 1. mori ograničiti na način da se ne odnosi na privremeno umnožavanje (reprodukciju) \ koje je prolazno ili slučajno, a sastavni je i bitni dio tehničkog procesa kojeg je jedini cilj prijenos autorskog djela odnosno objekata srodnih prava kroz mrežu između trećih osoba radi ovlaštenog korištenja! koji nema samostalno gospodarsko značenje. Osim tog obveznog ograničenja, u čl. 5. postoji i lista mogućih ograničenja \ prava dopustiti odnosno zabraniti umnožavanje, priopćavanje javnosti i prava učiniti dostupnim javnosti iz koje članice mogu birati ograničenja, ali se nipošto ne bi smjelo uzeti sva predviđena ograničenja. Smjernicom o informatičkom društvu je naloženo pružanje odgovarajuće pravne zaštite tehničkim mjerama koje služe kao prepreka neovlaštenom korištenju autorskih djela i objekata srodnih prava tj. odgovarajućoj pravnoj zaštiti protiv zaobilaženja takvih mjera. Osim samog zaobilaženja tehničkih mjera odgovarajuća pravna zaštita se treba pružiti i u odnosu na sredstva koja služe za zaobilaženje tehničkih mjera. Tim se sredstvima podrazumijevaju ona koja su promovirana, oglašavana ili stavljana na tržište u svrhu zaobilaženja navedenih tehničkih mjera ili imaju malu komercijalnu vrijednost ili mogućnosti korištenja osim one u svrhu zaobilaženja tih tehničkih mjera ili su pak prvenstveno napravljena za onemogućavanje tehničkih mjera ili olakšavanje njihova zaobilaženja. Odgovarajuću pravnu zaštitu treba pružiti: protiv proizvodnje takvih sredstava, različitih oblika njihova 30 Za umjetnike izvođače glede njihovih fiksiranih izvedaba, proizvođače fonograma glede njihovih fonograma objavljenih u komercijalne svrhe i organizacije za radiodifuziju glede njihovih emitiranja ako je priopćavanje na mjestu dostupnom javnosti uz plaćanje ulaznica, pravo odobrili odnosno zabraniti priopćavanje javnosti uređeno je putem Smjernice o pravu najma i pravu posudbe i o određenim pravima srodnim autorskom u polju intelektualnog vlasništva.

92

Igor Gliha: Razvoj autorskog prava u Europskoj zajednici stavljanja u promet i posjedovanja iz komercijalnih razloga. Odredbe Smjernice o lehnoloskim mjerama samo određuju objekt koji u pravnom poretku država članica mora biti zaštićen, ali ne daje čak ni putokaz koja bi sredstva pravne zaštite to irebala, ili barem mogla, biti. U članicama zajednice problem sredstava pravne zaštite tehničkih mjera smatra se izuzetno teškim i složenim, te još traje potraga za odgovarajućim rješenjima. Pravna zaštita prema Smjernici o informatičkom društvu mora se pružiti i u odnosu na informacije o upravljanju pravima. Tim se informacijama podrazumijevaju informacije koje pripravio nositelj odnosnog prava o nositeljima prava, identifikaciji autorskog djela odnosno objekata zaštite srodnih prava odnosno glede baza podataka zaštićenih tzv. sui generis pravom ili pak o uvjetima njihovog korištenja. Pravna zaštita se mora pružiti protiv njihova uklanjanja ili mijenjanja kao i protiv stavljanja u promet autorskih djela i objekata zaštite srodnih prava odnosno baza podataka zaštićenih tzv. sui generis pravom bilo u materijalnom ili nematerijalnom obliku.

5. OBVEZE HRVATSKE U ODNOSU NA AUTORSKO PRAVO EZ Republika Hrvatska premda nije članica, pa čak još ni kandidat za članicu EZ, ipak ima obvezu usklađivanja svojeg autorskopravnog poretka s acquis eommunautaire (pravnom stečevinom). Naime, Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih članica, s druge strane (SSP)31 Hrvatska se obvezala i na usklađivanje područja intelektualnog vlasništva,32 dakle i autorskog prava, bez obzira na činjenicu što nema jače formalne veze s EZ. Štoviše, područje intelektualnog vlasništva pripada prioritetnoj skupini područja usklađivanja, pa je rok za usklađivanje vezan ne uz stupanje na snagu tog Sporazuma, nego uz stupanje na snagu Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europske zajednice. 3334 " Sporazum je objavljen na web stranicama Ministarstva za europske integracije, www.mei.hr. 12 V. članak 71. SSP. " Privremenim sporazumom se želi postići što brže provođenje odredaba SSP o trgovini i trgovinskim pitanjima, a osobito onih o slobodnom kretanju robe i prometu. Temelj za sklapanje Privremenog sporazuma je čl. 130. SSP kojim je predviđeno sklapanje takvog privremenog sporazuma za područja koja se smatraju prioritetnim. Naime, da bi SSP stupio na snagu potrebno je da ga, u skladu s vlastitim pravilima, potvrde sve stranke, a to su Europska zajednica, Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska zajednica za atomsku energiju kao i svih 15 država članica tih Zajednica za šio je potrebno dugo vrijeme. Privremeni sporazum odnosi se samo na trgovinska pitanja i bit će na snazi do stupanja na snagu SSP, pa ga je prema pravilima Europskih zajednica mogla sklopiti uz

93

Europsko privatno pravo

, :.

Obveza Hrvatske za usklađivanja autorskog prava potječe iz članka 71. SSP.35 Hrvatska se obvezala na postizanje "razine zaštite intelektualnoga, industrijskoga i trgovačkoga vlasništva36 koja je slična zaštiti koja postoji u Zajednici, uključujući učinkovita sredstva za provedbu tih prava". Obveza usklađivanje se sastoji u usklađivanju propisa s područja autorskog prava, prihvaćanju obveza iz određenih međunarodnih višestranih ugovora ali i u učinkovitoj provedbi i stvaranju okružja u kojem je moguće učinkovito ostvarivanje prava. Rok za takvo usklađivanje jest tri godine i počinje teći, kao što je već navedeno, od dana stupanja na snagu Privremenog sporazuma.37 U oblasti zakonodavstva uz usklađivanje propisa, koje bi se trebalo provesti izradbom i donošenjem novog zakona s obzirom da to zahtijevaju i količina potrebnih promjena, ali i nedostaci u koncepciji pa i strukturi postojećega Zakona o autorskom pravu (ZAP),38 obveza se sastoji i u preuzimanju obveze iz određenih mnogostranih međunarodnih ugovora. Ta obveza proizlazi iz dodatka VIII. SSP (a po sadržaju mu je jednak dodatak VI. Privremenog sporazuma) pod nazivom Pravo intelektualnoga, industrijskoga i trgovačkoga vlasništva, a koji sadrži popis mnogostranih međunarodnih ugovora za koje se "potvrđuje važnost koja se pridaje obvezama" koje iz njih proizlaze, a što bi u skladu s odredbom čl. 71. st. 3. SSP (odnosno čl. 36 st. 3. Privremenog sporazuma) značilo, da bi Hrvatska

Hrvatsku s jedne strane samo Europska zajednica, s druge strane, što znatno ubrzava potvrđivanje tog Privremenog sporazuma. Štoviše, člankom 53. Privremenog sporazuma određeno je da će on od 1.1.2002. primjenjivati privremeno ne budu li okončani postupci potvrđivanja. 34 Privremeni sporazum je objavljen na web stranicama Ministarstva za europske integracije, www.mei.hr. 35 U Privremenom sporazumu članak istog sadržaja nosi broj 36. 36 Pojam "intelektualno, industrijsko i trgovačko vlasništvo" određen je u Zajedničkoj izjavi uz članak 36. Privremenog sporazuma (odnosno čl. 71. SSP) kojom se stranke usuglašavaju da su tim pojmom obuhvaćeni autorsko i srodna mu prava, pravo koje se odnosi na baze podataka, patente, industrijsko obličje, robne i uslužne žigove, topografije integriranih sklopova, zemljopisne oznake, i zaštita od nepoštenog tržišnog natjecanja. 37 Člankom 71. SSP je određeno da se autorskopravni poredak mora uskladiti u roku od tri godine od stupanja SSP na snagu. Međutim, za prioritetne skupine područja na temelju članka 130. SSP određeno da rokovi počinju teći od dana stupanja na snagu relevantnog privremenog sporazuma. Područje intelektualnog vlasništva svrstano je prioritetnu skupinu područja usklađivanja, i nalazi se u Privremenom sporazumu o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europske zajednice, s druge strane. Stoga, rok za usklađivanje propisa počinje teći od stupanja na snagu tog Privremenog sporazuma, a to je prema članku 53. Privremenog sporazuma 1. siječnja 2002. g. 38 Zakon o autorskom pravu donesen je 1978 g., a preuzet je iz zakonodavstva bivše SFRJ Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prosvjete i kulture (NN 53/91), izmijenjen i dopunjen 1993. g., nakon čega je početkom 1999. sastavljen pročišćeni tekst NN 9/99 (pročišćeni tekst), 76/99, 127/99 i 67/01. -...,;..:

94

Igor Gliha: Razvoj autorskog prava u Europskoj zajednici

trebala biti strankom višestranih međunarodnih ugovora iz tog popisa. Taje obveza već ispunjena, čak i prije potpisivanja SSP jer je Hrvatska je članica odnosno stranka svih međunarodnih ugovora popisa iz dodatka VIII SSP, a to su Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela (Bernska konvencija), Međunarodna konvencija za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (Rimska konvencija), Konvencija za zaštitu proizvođača fonograma od neovlaštenog umnožavanja njihovih fonograma (Fonogramska konvencija), WIPO Ugovor o autorskom pravu (WCT), WIPO ugovor o izvedbama i fonogramima (WPPT), kao i Sporazum o trgovinskim aspektima intelektualnog vlasništva (TRIPs). S druge strane, najteži dio usklađivanja predstavljat će dostizanje razine učinkovite zaštite i ostvarivanja autorskog prava i priznatih srodnih mu prava, a koje je ujedno i novo područje za harmonizaciju autorskog prava u EZ, time da bi prijedlog smjernice koja bi ga trebala uređivati Komisija trebala predstaviti u prvoj polovini ove, 2002. g.

LITERATURA:

Walter, M. et al.: Europdisch.es Urheberrecht, Wien, New York, 2001. Henneberg, L: Autorsko pravo, Zagreb, 2001.; Henneberg, I.: Autorsko pravo u državama Europske zajednce, Informator 4032 od 28.10.1992; Henneberg, I.: Usklađivanje autorskog prava u državama Europske zajedince, Europska zajedinca prilog lista Informator 4146-4147 odi A 4.12.1993; Krneta, S.: Obrisi autorskog prava u Evropskoj zajednici, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1/95; Levvinski, von S.: A successful Step towards Copyright and Related Rights in the Information Age - The New E.C. Proposal for a Harmonisation Directive, European Intellectual Property Review, 4/1998; Reinbothe, J'.: Der EU-Richtlinienentwurf zum Urheberrecht und zu den Leistungsschutzrechten in der Informationsgessellschaft, Zeitschrift fiir Urheber- und Medienrecht, 6/98; Trampuž, M.: Avtorskopravo, Ljubljana, 2000.; Trampuž, M.: Direktive EGS s područja avtorskog prava, Pravnik, 4-611993.

95

Prof. dr. se. TATJANA JOSIPOVIC

ZAŠTITA KULTURNIH DOBARA U EUROPSKOJ UNIJI 1. TRŽIŠTE EUROPSKE UNIJE I ZAŠTITA NACIONALIH KULTURNIH DOBARA Jedinstveno tržište između država članica Europske unije (internal market, Binnenmarket) tržište je bez granica, bez unutarnjih carina, kvantitativnih izvoznih i uvoznih ograničenja, bez kontrole prometa robe, usluga i kapitala. Ono se temelji na slobodnom prometu roba, osoba, usluga i kapitala (free movement of goods, persons, services and capital, frei Waren-, Personen-Dienstleistung und Kapitalverkehr - Art. 3/1/c, 14/2. Ugovora o osnivanju Europske zajednice daljnjem tekstu: Ugovor1).2 Njega omogućuju carinska unija, te zabrana kvantitativnih ograničenja uvoza i izvoza i mjera sličnih djelovanja između zemalja članica.3 Carinska unija (custom union, Zollunion) odnosi se na sav promet robom, a ostvarena je ukidanjem svih izvoznih i uvoznih carina i drugih davanja istog učinka između 1

Citira se pročišćena verzija Ugovora o osnivanju Europske zajednice izmijenjena i dopunjena Amsterdamskim ugovorom od 2.10.1997. godine, koja verzija je stupila na snagu 1.5.1999. godine. 2 U ovom se radu razmatraju pravni akti donijeti na temelju Ugovora o osnivanju Europske zajednice koji se odnose na zaštitu kulturnih dobara. Oni su donijeti prije osnivanja Europske unije, ali i dalje vrijede unutar Europske unije. Europska unija se temelji na tri zajednice (Europskoj zajednici za ugljen i čelik, Europskoj ekonomskoj zajednici i Europskoj zajednici za atomsku energiju), koje su dopunjene politikama i oblicima suradnje utvrđenim Ugovorom o osnivanju Europske unije iz Maastricha 1992. Tri europske zajednice ( u službenom govoru EU skraćeno - Zajednica) čine prvi stup Europske unije. Zajednička vanjska i sigurnosna politika čine njezin drugi stup, a suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima treći stup. Jedan od ciljeva EU je i očuvanje cjelokupne pravne stečevine Zajednice (acquis communautaire) i njezino nadograđivanje kako bi osigurali učinkovitost mehanizama i institucija Zajednice (čl.2/1. Ugovora o Europskoj Uniji - pročišćeni tekst, Službeni list Zajednica, OJ C 340,1997). Slijedom toga i pravni akti koje su prije osnivanja EU donijele neka od europskih zajednica kao pravna stečevina Zajednice i dalje vrijede unutar EU. 3

V. Opermann,T.:Europarecht, Munchen, 1999, str.507-511.

97

Europsko privatno pravo država članica i uvođenjem zajedničke carinske tarife prema trećim državaraa(Ait. \ 3/1 /a, 23,25 Ugovora). 4 S Zabrana uvođenj a novih izvoznih i uvoznih kvantitativnih' ograničenja i ukidanje postojećih ograničenja između država članica (prohibitiot ofquantitive restrictions, Verbot mangenmassiger Beschrdnkungen) podrazumijeva ukidanje svih nacionalnih mjera kojima se ograničava opseg ili iznos izvoza i uvoza robe te drugih mjera koje imaju iste učinke (Art. 28,29. Ugovora).6 Neograničena sloboda prometa roba između država članica na unutarnjem tržištu EU, a posebno ukidanje kvantitativnih zabrana i ograničenja uvoza,izvoza ili tranzita robe i drugih mjera istog djelovanja, može, međutim, otežavati ostvan- • vanje i zaštitu nekih drugih vrijednosti važnih za pojedine države članice. Na tržištu EU kolaju u prometu i stvari koje, osim tržišne, imaju i neku posebnu nekomercijalnu vrijednost za pojedinu državu članicu. Takve se stvari u nacionalnim zakonodavstvima štite posebnim propisima. Radi efikasnije zaštite posebni nacionalni pravni režimi često određuju različita ograničenja raspolaganja takvim stvarima kako na nacionalnom području tako i prilikom iznošenja iz države. Tako npr.lve države članice posebno uređuju pravni režim kulturnih dobara tj. stvari koje smatraju svojim nacionalnim kulturnim blagom važnim za održavanje svog nacionalnoj identiteta unutar EU. U procesu ekonomske, gospodarske i monetarne integracije u EU očuvanje kulturnog nacionalnog blaga ostaje jedan od važnih faktora očuvanja nacionalnog identiteta, povijesnih i kulturoloških razlika između pojedinih država članica koje se ni uspostavom zajedničkog tržišta ne bi trebale izbrisati.7 Između propisa pojedinih država članica postoje brojne razlike u opsegu kulturnih dobara kojima se pruža posebna zaštita, načinu ostvarivanja te zaštite, a posebno u ograničenjima u prometu kulturnim dobrima. 8 Postoje države koje su najveći dio kulturnih dobara proglasile vlasništvom države. Neke su propisale njihovu neotu-

4

V. Arnull ,A ,M. ,Dashwood A -A. ,Ross ,M .G. ,Wy att ,D. A.: European Union Law, London, 2000. str. 287-316; Horspool,M.: European Union Law, London, 2000, str. 268-284; Craig,P.,Burca,G.:El Law, Oxford, 1998, str, 549-579; Oppermann,T.: o . c , str. 511-516; Calliess,Ch.,Ruffert,M. Kommentar zu EU-Vertrag und EG -Vertrag, Luchterhand, 1999, str. 472-482. 5 Pravila o carinskoj uniji primjenjuju se na sve proizvode koji potječu iz država članica,kao i na proizvode koji potječu iz trećih država, a nalaze se u slobodnom prometu u državama članicaira (Art 23/2. Ugovora). Opširnije v. citiranu litaraturu u prethodnoj bilješci. 6

V. Arnull,A.M.JDashwood,A.A.,RossJVI.G.,Wyatt,D.A.; o . c , str. 317-360; HorspoolM.:o.c. 285-305; Craig,P.,Burca,G.; o.c,str, 580-644; Oppermann,T.; o . c , str.517-526. 7 Schwarze,J.: Der Schutz nationalen Kulturguts im europaischen Binnemarkt, JuristenZeitung. 3/1994, str. 111. 8

U pravilu svaka država prilikom određivanja stvari koje se smatraju kulturnim dobrima koji se posebno štite polazi od procjene koliko je to kulturno dobro povezano s nacionalnim kuliumiir, nasljeđem, nacionalnom povijesti i kulturom (tzv. closest connection test). V. Plehwe Th.: Frct Movement of Cultural Goods, European Law Review, October 1995, str. 434.

98

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji tlivost iz državnog vlasništva ili prvokup u korist države kad se otuđuje kulturno dobro, pa čak i nemogućnost njihova otuđivanja i/ili iznošenja izvan državnog područja. Druge su mogućnost njihovog otuđenja i iznošenja iz zemlje uvjetovale posebnim izvoznim dozvolama određujući vrlo restriktivno kad je izvoz uopće dopušten. Neke države pružaju, s druge strane, znatno umjereniju zaštitu kulturnim dobrima. Tako npr. neke određuju da kulturna dobra mogu biti i u vlasništvu privatnih fizičkih i pravnih osoba, a na pravni se status kulturnih dobara primjenjuju pravila općeg stvarnopravnog režima ako posebnim propisima o zaštiti kulturnih dobara nije što drugo određeno. Neke države u znatno manjem opseg određuju koje stvari se smatraju kulturnim dobrima i koje uživaju posebno zaštitu. No, unatoč ^izlikama u opsegu zaštite, različitom pojmovnom određivanju kulturnih dobara, izlikama u vlasničkopravnom režimu kulturnih dobara svim državama članicama zajedničko je da radi zaštite kulturnih dobara posebnim javnopravnim propisima predviđaju određena ograničenja za njihov izvoz bilo da ga zabranjuju ili izvoz uvjetuju izdavanjem izvoznih dozvola. 9 ' 10 Uspostava jedinstvenog unutarnjeg tržišta unutar EU otvorila je glede primjene nacionalnih propisa o zaštiti kulturnih dobara i njihovom prometu pitanje njihove kompatibilnosti zahtjevima slobodnog i neograničenog prometa roba unutar EU. Sukobila su se dva interesa. S jedne strane, postoji interes za uspostavom jedinstvenog neograničenog slobodnog tržišta robe između država članica koji bi trebao vrijediti i za kulturna dobra koja se u smislu Ugovora također smatraju robom." S druge strane, postoji interes svake države članice za očuvanjem nacionalnog " V. SiehrJK.: Kulturgiiterschutz innerhalb der Europaischen Union, Zeitschrift fiir vergleichende Recta'ssenschaft, 1996, str. 170. 111 0 propisima o zaštiti kulturnih dobara u pojedinim državama članicama v. opširnije BilaJ.: Nalionale Kulturgiiterschutz in der Europaischen Union, B o n n , 1997, str. 36-97; Kohls.F.: Kulturgiiterschutz, Frankfurt am Main,2001, str. 25-50; SchwarzeJ.: o . c , str. 114. " U Ugovoru ne postoji izričita definicija pojma roba (goods, Wareri). U smislu Ugovora robom se smatraju sve pokretne stvari koje mogu biti predmetom valjanih trgovačkih ugovora uključujući i poljoprivredne proizvode, električnu energiju, plin i si. Oppermann.T: o . c , str. 508. fzodluka Europskog suda također proizlazi da se pojam "roba" tumači vrlo široko, te da se pod njim podrazumijevaju sve stvari koje imaju određenu novačnu vrijednost uključujući i kulturna dobra. Ypr. u presudi Europskog suda u tzv. predmetu "Italian Art Treausurs case" - Commision of the i.Hiopean Communities v. Italian Republic Case 7-68, Judgement of the Court of 10 December 1968, ••Europom Court reports - english special edition 1968, page 0423, utvrđeno je da se pod pojmom f"(roba) podrazumijevaju stvari koje imaju novčanu vrijednost i koje se kao takve sposobne biti jjektomgospodarskih transkacija. Stoga se i na stvari umjetničke, povijesne.arheološke ili etnografske naravi primjenjuju odredbe Ugovora koje se odnose na slobodan promet robe, zajedničko tržište, carinsku iiiju i dr. Usp. Obrazloženje presude Europskog suda u predmetu "Italian Art Treausurs case". ii)rspool,M.:o.c.,str.270; AmullA-M.,Dashwood,A.A.,Ross,M.G.,WyattJ3.A.: o.c.,str.287.43ilaj: ...str.H7;PIehwe,Th.:o.c.,str.431;Schwarze r r.:o.c.,str. 112; KohlsJF.: o . c , str, 58.

99

Europsko privatno pravo kulturnog blaga od njegova nekontroliranog iznošenja iz države porijekla, kao i s područja same EU, a ta se zaštita može ostvariti upravo određenim ograničenjima u prometu kulturnim dobrima i svojevrsnom kontrolom njihova prometa i izvan državnih granica premda ona nesumnjivo predstavljaju prepreku slobodi prometa roba. Ovaj je konflikt interesa u Ugovoru riješen u korist zaštite nacionalnog kulturnog blaga, Naime, uvažavajući značenje koje nacionalno kulturno blago ima za svaku državu članicu u pravilima o iznimkama od zabrane kvantitivnih ograničenja izvoza i uvoza izričito je propisano da odredbe Ugovora kojima se zabranjuju kvantitativna ograničenja uvoza i izvoza i tranzita roba ne predstavljaju prepreku zabranama ili ograničenjima uvoza, izvoza i tranzita robe ako su ona opravdana zaštitom nacionalog blaga umjetničke, povijesne i arheološke vrijednosti (Art. 30). l213 Iz te odredbe Činjenicu da se kulturna dobra u prometu između država članica i trećih država smatra J robom na koju se primjenjuju odredbe Ugovora o slobodnom prometu roba potvrđuje i to da se:; aktima Zajednice koji se odnose na zajedničku carinsku tarifu prema trećim državama (npr. Uredi.i br. 2658/87) posebno uređuju i carinska pitanja glede umjetničkih dobara, dijelova umjetničkih zbirki i antikviteta. V. BilaJ.: o . c , str. 106. i dr. 12

Po Art. 30 Ugovora odredbe koje zabranjuju kvantitativna izvozna i uvozna ograničenju: druge mjere istog djelovanja ne isključuju ni zabrane ili ograničenja izvoza, uvoza ili tranzita ki«.; su opravdana razlozima javnog morala, javnog poretka ili javne sigurnosti, zaštite zdravlja i žmt ljudi, životinja i biljaka, zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva. 13

Svojevrsni problem u primjeni Art. 30 na ograničenja i zabrane izvoza i uvoza kulturni:. dobara određene u nacionalnim zakonodavstvima mogu izazvati razlike u terminima koji se u A:! 30. koriste u verzijama Ugovora na različitim jezicima. Tako se npr. u engleskoj verziji ugovi!; koristi termin "national treasures", u talijanskoj "patrimonio culturale", u njemačkoj "Mionc Kulturguters", u francuskoj "tresor nationaux". Ugovor ne sadrži, međutim, nikakvo detaljni:; određenje što se pod tim pojmom podrazumijeva niti postoje bilo kakvi kriteriji za interpretaciju, V. BilaJ.: o . c , str. 121. To može značajno problematizirati primjenu Art. 30. Pojedina nacionalna zakonodavstva sadrže vrlo različite definicije kulturnih dobara koja uživaju posebnu zaštitu, U državama u kojima se pojam nacionalnog kulturnog dobra vrlo ekstenzivno tumači, to može dovesti i do vrlo ektenzivne primjene pravila o ograničenjima uvoza i izvoza što može naposljetku dovestii do prekomjernog ograničavanja prometa kulturnim dobrima između država članica EU. Stoga se u literaturi mogu naći stavovi da bi tumačenje pojmova iz Art. 30. trebalo biti restriktivno, jer se radio iznimkama od slobode prometa roba, te da odluke Europskog suda mogu biti određeni korektiv a njihovu primjenu. U literaturi, kao i u presudi Europskog suda u predmetu "Italian Art Tremom case " se ističe da bi države članice prilikom definiranja pojma kulturnih dobara na koja bi se odnosila ograničenja dopuštena Art. 30. Ugovora trebale polaziti od načela proporcionalnosti tj. da bi trebale uvažavati ciljeve koji se žele postići uspostavom jedinstvenog tržišta i da dopuštene iznimke ne bi trebale ići preko mjere koja je zaista nužna za ostvarivanje zaštite njihovog nacionalnog kulturnog blaga. BilaJ.: o . c , str. 124. Kod određivanja kulturnih dobara za koje bi zaista trebala postojati ograničenja prometa koja su iznimka od slobode prometa robe u EU trebalo bi npr. biti mjerodavno njihovo značenje i vrijednost za povijest, civilizaciju i kulturu države članice, njezin kulturni i nacionalni identitet i si. V. BilaJ.: o . c , str. 132; Plehwe,T.: o . c , str. 443. U svakom slučaju čini se neizbježno da će razvoj prometa kulturnih dobara na jedinstvenom tržištu EU iziskivati svojevrsnu

100

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji Ugovora proizlazi, dakle, da su, unatoč načelnoj zabrani kvantitativnih izvoznih i uvoznih ograničenja i drugih mjera istog djelovanja, dopuštene zabrane i ograničenja prometa kulturnim dobrima koja određuju nacionalna zakonodavstva država članica.14 Ugovor pritom nije ni na koji način odredio kakve te zabrane i ograničenja mogu biti, niti da bi se na bilo kojih način trebalo intervenirati u posebne nacionalne režime zaštite kulturnih dobara i eventualno harmonizirati pravila o ograničenjima u prometu kulturnim dobrima. Ugovorom je samo određen kriterij za procjenu dopuštenosti ograničenja koja postavljaju nacionalna zakonodavstva, a to je cilj koji bi se njima trebao postići. Zabrane ili ograničenja mogu jedino imati za cilj zaštitu nacionalnog blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti pri čemu zabrane i ograničenja ne smiju postati sredstvo arbitrarne, svojevoljne diskriminacije ili prikriven oblik ograničavanja trgovine između država članica (Art.30). Usto bi trebalo voditi računa i o tome da se te mjere svedu na najmanju moguću mjeru kako bi se stoje moguće manje ograničila sloboda prometa roba. 15 Nadalje, može se raditi samo o zabranama i ograničenjima uvoza, izvoza ili tranzita kojima je neposredni cilj zaštita vrijednosti navedenih u Art. 30. Ugovora. 16 Ne bi se smjelo raditi o mjerama koje služe za ostvarivanje nekih gospodarskih ciljeva, pa čak i onda kad njihov posredni rezultat može biti i kontrola prometa kulturnih dobara i podupiranje njihova ostanka u zemlji porijekla (npr. uvođenje nekih posebnih novčanih davanja prilikom izvoza, posebne carine i si). 17

harmonizaciju kriterija za određivanje kulturnih dobara koja zbog svog značenja zavređuju da u prometu imaju poseban status kojih ih se zbog toga izdvaja iz režima slobodnog prometa roba. " Time je zaštita kulturnih dobara i dalje prepuštena nacionalnim zakonodavstvima. V. Kohls ,R: o.c.str. 51. Razlog tome je da se pravnim aktima (primarnim i sekundarnim) EU ne može u dovoljnoj mjeri ostvariti zaštita vrijednosti kao što su kulturna dobra. To je ujedno i razlog zbog kojeg Ugovor dopušta iznimke od zabrane kvantitativnih i kvalitativnih ograničenja. V. Calliess,Ch.,Ruffer,M: o . c , str. 521. " U literaturi se upozorava da sadržaj i intenzitet tih zabrana i ograničenja mora biti u skladu s načelom proporcionalnosti, te da određivanju takvim mjerama treba pristupati vrlo restriktivno. Zabrane i ograničenja moraju biti usklađene s ciljem koji se njima mora postići tj. mogu ograničiti slobodan promet robe samo u onoj mjeri koja je nužna za zaštitu posebnih vrijednosti u okviru nacionalnog javnog poretka navedenih u Art. 30. Ugovora, V. AmullA-M.,Dashwood,A-A.,Ross,M.G., Wyatt,D.A.: 345,347; Opermann.T.: o.c, str. 526; Calliess,Ch.,Ruffer,M: o . c , str. 526; Beutler/Bieber/Pipkom/Steril: Die Europaische Union, Baden-Baden, 2001,425. U tom smislu je i Europski sud u "Italian Art Tmntsurscase" u kojem se odlučivalo o dopuštenosti izvoznih taksi u izvozu kulturnih dobara posebno naglasio da mjere određene kao iznimka od zabrane kvantitativnih izvoznih i uvoznih ograničenja moraju biti restriktivne kako bi u što je moguće manjoj mjeri narušile načelo slobodnog prometa robe. V.PIehwe,T.: o.c,str. 432; Kohls,R: o.c, str. 59; SchvvarzeJ.: o.c., str. 113. 16

V.Calliess,Ch.,Ruffer,M: o.c, str. 522. " Tako je npr. Europski sud u predmetu "Italian Art Treausurs case " u kojem se kao sporno javilo pitanje je li određivanje posebnih izvoznih pristojbi za izvoz kulturnih dobara iz Italije kako je

101

Europsko privatno pravo Izvozna ograničenja mogu biti djelotvorna mjera zaštite kulturnih dobara m. ako ih prati i odgovarajuća kontrola na tržištu kulturnim dobrima koja bi spriječili ilegalni promet kulturnim dobrima tj. promet kulturnih dobara bez potrebni izvoznih dozvola. No, kako se postupno uspostavljalo jedinstveno europsko ir/P. i kako su se postupno otklanjale prepreke slobodnom prometu robe problem prouv be kontrole prometa kulturnih dobara sve se više aktualizirao. Kontrola promeu kulturnim dobrima provodila se zapravo na granicama između država članica gdej se moglo kontrolirati postoje li za izvoz određenog kulturnog dobra sve potrebne dozvole. Od 1.1.1993. godine unutarnje tržište funkcionira, međutim, bez unutarnjih: granica između država članica i bez kontrole prometa roba, osoba, usluga i kapitali { (Art. 14. Ugovora). Na unutarnjem tržištu EU kontrola prometa roba nespojivaje •' s načelom slobodnog prometa roba. Ukidanje graničnih kontrola između državi \ članica aktualizirao je problem praktične provedbe u Ugovoru jasno proklamiranoj j pravila da države članice mogu radi zaštite svog nacionalnog kulturnog blaga j odrediti izvozna ograničenja (Art. 30). Postavilo se pitanje kako kontrolirati je sa j li prilikom iznošenja nekog kulturnog dobra iz jedne u drugu državu članicu zaso \ bile ispunjene sve pretpostavke određene nacionalnim zakonodavstvom kad više nema graničnih kontrola koje bi to mogle utvrditi. 18 Postalo je sporno i kako djelotvorno kontrolirati izvoz kulturnih dobara iz države članice u neku treću državu izvan EU posebno kad se kulturno dobro izvozi iz neke države članice koja nije ujedno i država članica koja je to kulturno dobro proglasila svojima nacionalnim blagom. Kontrola na granici države članice iz koje se kulturno dobro izvozi u treću državu tada bi se morala temeljiti na pravilima o zaštiti kulturnih dobara države članice iz koje potječe kulturno dobro, tj. na uzajamnom priznavanju nacionalni! pravila o zaštiti kulturnih dobara premda su ta su pravila najvećim dijelom javnopravne naravi. Usto takva bi kontrola iziskivala od osoba koji ju provode poznavanje posebnih pravnih režima za zaštitu kulturnih dobara svih država članica. to propisivao tadašnji talijanski zakon (Zakon broj 1089 od 1.1.1939.) u skladu s odredbama Ugovora po kojima se radi zaštite nacionalnih kulturnih dobara mogu odrediti zabrane ili ograničenji izvoza, uvoza ili tranzita ili se radi o mjerama koje su nespojive s odredbama Ugovora o slobodnom prometu roba i carinskoj uniji. Sud je zauzeo stav da određivanje izvoznih pristojbi za izvoz kullnniit dobara ne spada u mjere koje su iznimno dopuštene radi zaštite kulturnih dobara, već da se radio mjerama koje se mogu podvesti pod davanja koja imaju isti učinak kao izvozne carine, pa su zboi toga nespojive s odredbama Ugovora koji eliminira sve prepreke slobodnom prometu robe. Nadalje. u odluci je naglašeno da se pravila o iznimkama od kvantitativnih ograničenja odnose samo na mjere koje po svojoj naravi predstavljaju zabrane ili ograničenja izvoza ili uvoza i da se pod njih ne mogu podvesti fiskalne ili carinske mjere koje utječu na otežavanje ekonomskih uvjeta uvoza ili izvoza robe. Usp. Obrazloženje presude Europskog suda u predmetu "Italian Art Treausurscase't SiehrJK.: Kulturgiiterschutz..., st2. 171; Plehwe,T.: o . c , str. 432, KohlsJF.: o.c, str. 56, 18 V. BilaJ.: o . c , str. 133.

102

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji snalaženje u različitim dokumentima koje izdaju pojedine države za izvoz robe u različitim formama i na različitim jezicima, posebnu educiranost s područja umjetnosti, povijesti umjetnosti i si. 19 U tijeku priprema za uspostavu jedinstvenog unutarnjeg tržišta između država članica bez granica i kontrole prometa roba trebalo je, stoga, donijeti i određene akte koji bi i nakon uspostave unutarnjeg tržišta bez granica omogućavali što jednostavniji promet kulturnih dobara utemeljen na slobodnom prometu roba, ali koji bi ujedno osigurali uvažavanje i realizaciju nacionalnih zakonodavstava o izvoznim ograničenjima u prometu kulturnim dobrima radi njihove zaštite kao nacionalnog kulturnog blaga. Trebalo je pronaći odgovarajuću alternativu dotadašnjim mehanizmima kontrole izvoza kulturnih dobara iz jedne države članice u drugu, kao i izvan EU u treće države radi njihove zaštite od ilegalnog izvoza. Temelj za donošenje takvih akata bile su odredbe Ugovora iz Art. 151 koje uređuju da i Zajednica ima vrlo važnu ulogu u poticanju suradnje između država u očuvanju i promicanju kulture europskih naroda, očuvanju zajedničkog kulturnog nasljeđa i u razvoju kulture između država članica, dakako, uz uvažavanje njihovih nacionalih i regionalnih razlika.20 Radi prevladavanja svih iznijetih problema u prometu kulturnim dobrima na jedinstvenom tržištu EU, Europska komisija donijela je: * • Uredbu broj 3911/92 od 9.12.1992. o izvozu kulturnih dobara (u daljnjem tekstu-Uredba)21 i • Smjernicu broj 93/7/EEC od 15.3.2 993. o vraćanju kulturnih dobara nezakonito iznijetih s područja države članice (daljnjem tekstu-Smjernica)22. Uredbom su uređene pretpostavke za izvoz kulturnih dobara iz država članice u treće države. Smjernicom su određena pravila o po kojima bi svaka država članica bila obvezna pred svojim nacionalnim sudom provesti postupak radi vraćanja drugoj državi članici nezakonito iznijetog kulturnog dobra, a koja bi svaka država članica 19 211

1477.

V. BilaJ.: o.c, str. 136. V. BilaJ.: o.c, str. 140,143; Plehwe,T.: o.c, str. 432; Calliess,Ch.,Ruffer,M; o.c, str. 1466-

21

Uredba o izvozu kulturnih dobara - Council Regulation (EEC) No 3911/92 on the export of cultural goods objavljena je u Službnom listu Zajednica - Ojficial Journal od the European Communfa(OJ) OJ L 395/1,31.12.1992. Uredba je dopunjena Uredbom broj 2469/96 od 16.12.1996, OJ L 335/9,24.12.1996 i Uredbom No. 974/2001 od 14.5.2001, OJ L 137/10,19.5.2001. 22 Smjernica o vraćanju kulturnih dobara nezakonito iznijetih s područja države članice Council Directive 93/7/ECC of 15 March 1993 on the return ofcultural objects unlawfully removed from the territoij ofa Member State objavljena je u O J L 74,27.3.1993, a izmijenjena je i dopunjena Smjernicom 96/100/EC od 17.2.1997, OJ L 60, 1.1.1997, te Smjernicom 2001/38/EC, OJ L 187, 10.7.2OO1. 103

Europsko privatno pravo

trebala preuzeti u svoje nacionalno zakonodavstvo sukladno naravi svog pravnog sustava. Uredba uređuje pravni promet kulturnih dobara između država članica EU i trećih država tj. izvoz kulturnih dobara iz država članica u treće države. Smjernica predstavlja temelj za uređenje pravnog prometa kulturnim dobrima unutar same EU.23 Navedeni su akti omogućili i da se nakon uspostave jedinstvenog unutarnjeg tržišta utemeljenog na načelu slobodnog prometa roba između država EU ostvare svi preduvjeti da se za zaštitu kulturnih dobara onako kako ih uređuju nacionalna zakonodavstva država članica, a u okvirima određenim Art. 30. Ugovora o iznimkama od zabrane kvantitativnih i kvalitativnih ograničenja.24

2.

UREDBA BR. 3911/92 O IZVOZU KULTURNIH DOBARA

2.1. OPĆENITO Uredba o izvozu kulturnih dobara uređuje jedinstvenu kontrolu izvoza kulturnih dobara s područja bilo koje države članice izvan područja EU tj. u neku treću državu. Cilj koji se tom uredbom želi postići je ostvarenje minimalnih uvjeta za zaštitu kulturnih dobara iz država članica u prometa s trećim državama izvan EU, te spriječavanje ilegalnog izvoza kulturnih dobara s područja EU u treće države.25 Uredbom je za izvoz određenih kategorija kulturnih dobara s područja EU u treće države uveden zajednički sustav izvoznih dozvola (licensing system) i zajednički mehanizam njihove kontrole. Za izvoz stvari koje se po Uredbi smatraju kulturnim dobrima potrebna je posebna izvozna dozvola (export licence) izdana po pravilima Uredbe u bilo kojoj od država članica (Art. 2./1. Uredbe).26 Svaka država članica obvezna je prilikom izvoza određenih kategorija kulturnih dobara iz EU na svojim vanjskim granicama s trećim državama provesti postupak kontrole radi utvrđenja je li za izvoz kulturnog dobra izdana odgovarajuća izvozna dozvola. Uredbom su sve države članice obvezane da određene kategorije

23

V. Plehwe,T.: o.c, str. 443. U tom smislu cilj Uredbe i Smjernice određen i u Izvještaju Europske Komisije od 25.5.2000 koji je Komisija podnijela Vijeću ministara, Europskom parlamentu i Gospodarskom i socijalnom odboru o njihovoj primjeni na području EU pod nazivom: Reportfrom the Commision to the Council, the European Parliament and the Economic and Social Committee on the implementation of Council Regulation (EEC) no 3911192 od the export of cultural goods and Council Directive 93171 ECC on the return of cultural objects unlawfully removed from the territory of a Member State (COM/2000/0325 final) - daljnjem tekstu Izvještaj Komisije od 25.5.2000 (COM/2000/0325 final) 25 V. Bila,J.: o.c, str. 145; Siehr,K.: Kulturguterschutz..., str. 173 26 V. Plehwe,T.:o.c, str. 443 24

104

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji kulturnih dobara koje se izvoze iz EU tretiraju na isti način prilikom kontrole na vanjskim granicama EU. Ova obveza postoji neovisno o tome iz koje države članice EU kulturno dobro potječe tj. neovisno o tome potječe li kulturno dobro iz države iz koje se izvozi ili iz neke druge države članice EU, kakav pravni status to kulturno dobro ima u zemlji porijekla, koja pravila vrijede u zemlji porijekla za njegovo raspolaganje i zaštitu.27 Uredbom su tako stvorene pretpostavke za unificiranu zaštitu određenih kategorija kulturnih dobara u prometu država članica EU i trećih država.28 Pritom se, međutim, ni na koji način nije diralo u zakonodavstva pojedinih država članica o zaštiti kulturnih dobara, nije se utjecalo na nacionalna pravila o ograničenja i zabranama u prometu kulturnim dobrima. Uredbom su određene samo formalne pretpostavke za izvoz određenog kulturnog dobra s područja EU u neku treću državu tako što je uveden jedinstven sustav izvoznih dozvola. Svaki izvoz kulturnog dobra izvan područja EU uvjetovan je posebnom izvoznom dozvolom koja, premda ju izdaju države članice u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvima, vrijedi na cijelom području EU (Art. 2/3 Uredbe). 2 9 Uredbu je donijelo Europske vijeće 9.12.1992. godine, a stupila je na snagu 30.3.1993. godine.30 Neposredne ovlasti za njezino donošenje proizlaze iz art. 133. Ugovora koji uređuje da se zajednička gospodarska politika EU mora temeljiti na zajedničkim načelima. Sukladno tome moraju biti zajedničke i izvozna politika prema trećim državama kao i mjere za zaštitu trgovine. 31 S obzirom da se na promet kulturnih dobara primjenjuju pravila o prometu robe i za njih je trebalo utvrditi zajednička načela njihovog prometa s trećim državama kako bi se doprinijelo zaštiti kulturnog bogatstva država članica sukladno Art. 151. Ugovora. Ujedno je trebalo uskladiti promet i zaštitu kulturnih dobara na tržištu EU s načelom slobodnog prometa roba na kojem se temelji funkcioniranje tog tržišta. Tako su Uredbom u izvjesnoj mjeri otklonjeni i određeni problemi koji su nastali zbog nemogućnosti da se nakon 1.1.1993. g. na unutarnjim granicama između država članica kontrolira promet kulturnih dobara i time osigurava provedba nacionalnih propisa o izvoznim ograničenjima i zabranama. Kontrola se provodi bar na vanjskim granicama čime

!

'V.BilaJ.:o.c.,str. 151 'V.Plehwe,T.:o.c.,str.442. 29 V.Kohls,K.:o.c.,str. 54; Siehr,K.: Kulturgiiterschutz..., str. 173 30 PO Art. 249/2. Ugovora Uredba se neposredno primjenjuje u državama članicama i obvezuje ii svim svojim elementima, pa nije potrebno njezino preuzimanje u unutarnje pravo država članica. Uredbom je utvrđen određeni cilj koji se mora postići njezinom primjenom na području cijele EU »lede funkconiranja zajedničkog i unutarnjeg tržišta, te način na koji se taj cilj mora postići. V. Oppermannjh: o.c, str. 207-209; Callies,Ch.,Ruffert,M.: o . c , str. 1873-1875. " V. Bila,J.:o.c, str. 144; Siehr,K.: Kulturgiiterschutz..., str. 173; Callies,Ch.,Ruffert,M.: o . c , sir. 1282-1293. .... • • : • • • . 2

105

Europsko privatno pravo se spriječava ilegalan izvoz s područja EU. Zadržavanjem kulturnog dobra na području EU omogućuje se državama članicama da jednostavnije vrate nezakonite iznijeto kulturno dobro na svoje područje s obzirom na unificirana pravila o zaštiii 32

kulturnih dobara u prometu između država članica. Uvođenje jedinstvenog režima izvoznih dozvola za određenu kategoriju kulturnih dobara pokazalo se i primjerenijim rješenjem za prevenciju ilegalnog izvoza kulturnih dobara u treće države nego da se sve države članica obvezalo da na svojim vanjskim granicama uzajamno uvažavaju i primjenjuju sva nacionalna zakonodavstva o izvoznim ograničenjima kulturnih dobara.

2.2. PODRUČJE PRIMJENE Uredba se primjenjuje samo na određene kategorije kulturnih dobara ovisno o njihovoj vrsti, starosti i vrijednosti. U Uredbi su taksativno navedena kulturna dobra na koja se Uredba odnosi odnosno za čiji je izvoz izvan područja EU potrebna izvozna dozvola. Po izričitoj odredbi Uredbe (Art. 1) pod pojmom «kulturno dobro« (cultural goods) za potrebe Uredbe podrazumijevaju se samo one stvari koje su nabrojene u Dodatku Uredbe. U Dodatku su kulturna dobra na koja se odnosi Uredba svrstana u 14 kategorija s obzirom na vrstu, narav kulturnog dobra.33 Za te se predmete zahtijeva izvozna dozvola samo ako njihova tržišna vrijednost prelazi iznose navedene u Dodatku, 3 4 te ako su određene starosti. 35 Za sve stvari koje se u 32

Usp. Izvještaj Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final) U prve dvije kategorije spadaju arheološki nalazi i iskopine, arheološke zbirke .dijelovi umjetničkih, povijesnih ili religijskih spomenika. U ostale kategorije spadaju umjetničke slike,crteži, akvareli, grafike, gvaševi, mozaici, skulpture, fotografije, filmovi, knjige, mape, arhivi,zoološke, botaničke, mineraološke i si. zbirke, kolekcije povijesnog, paleotološkog, etnografskog i numizmatičiog značenja. U posljednju kategoriju spadaju drugi antikviteti koji se ne mogu svrstali niti u jednu od prethodnih kategorija kao što su npr. igračke, stakleni predmeti, namještaj, optička, fotografska i kinematografska sredstva, muzički instrumenti, satovi, tepisi, tapiserije, oružje i dr. Usp. toč.A Dodatka Uredbe 34 Iznosi se razlikuju ovisno o vrsti kulturnog dobra. Za neke se zahtijeva izvozna dozvola neovisno od njihove vrijednosti (npr. arehološki objekti, arhivi, manuskripti i si), dok je zadruge raspon vrijednosti određen od 15000 do 150000 Eura ovisno o vrsti kulturnog dobra. Pritom se pod navedenim vrijednostima podrazumijeva komercijalna, tržišna vrijednost pojedinog kulturnog dobra u času podnošenja zahtjeva za izdavanje izvozne dozvole i to u mjestu gdje se dozvola izdaje. Usp. toč.B. Dodataka Uredbe. 35 Starost predmeta određena je različito ovisno o vrsti kulturnog dobra. Za neke se predmete zahtijeva da su starij i od 100 godina (npr. arheološki nalazi), za neke da su stariji od 50 godina (slike, mozaici, skulpture, manuskripti i si), za neke da su stariji od 200 godina (npr. štampane mape) itd. Usp. toč.A. Dodatka Uredbe. 33

106

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji smislu Uredbe smatraju kulturnim dobrima morat će se za izvoz s područja EU ishoditi izvozna dozvola na način kako to uređuje Uredba. 36 Iznimka je predviđena jedino za slike, mozaike, litografije, serigrafije, skulpture, fotografije i si. starije od 50 godina koje još uvijek pripadaju njihovim autorima. Za promet takvim stvarima i njihov izvoz izvan područja EU iako po svojoj vrijednosti i starosti potpadaju pod neku od propisanih katogorija i ispunjavanju sve pretpostavke glede vrijednosti i starosti, nije potrebna izvozna dozvola. Ova iznimka unijeta je u Dodatak Uredbe radi zaštiti autorskih prava živućih autora, jer je prevladao stav da njima sve dok su vlasnici svojih autorskih djela ne bi trebalo ograničavati raspolaganje. Pred zaštitom kulturnih dobara od ilegalnog izvoza u treće zemlje u tom je slučaju prednost dana zaštiti prava autora da raspolaže svojim djelom sve dok je njegov vlasnik.37 No, čim navedeni predmeti prestanu biti vlasništvo autora, i za njih počinju vrijediti odredbe Uredbe. 38 Svrstavanjem kulturnih dobara na koja se odnosi Uredba u posebne kategorije ovisnoo njihovoj vrsti, starosti i vrijednosti željelo se pružiti posebna zaštita onim kulturnim dobrima koja se po općem shvaćanju smatraju najvažnijim i navrijednijim kulturnim dobrima svake nacije.39 Cilj Uredbe nije bio da se osigura zaštita od ilegalnog izvoza svim stvarima koja se po nacionalnim zakonodavstvima pojedinih

* Dok za izvoz kulturnih dobara iz EU Uredba uređuje zajedničku vanjsku izvoznu politiku, za uvoz kulturnih dobara u EU nema posebnih pravila. Uredba ne uređuje uvoz kuturnih dobara u države članice. Uređenje uvoza kulturnih dobara i dalje je ostavljeno svakoj državi članici. S druge sirane, Uredba ne uređuje ni kako bi države članice trebale postupati ako se na njihovom području nađe kulturno dobro ilegalno uvezeno iz neke treće države. Državama članicama ostavljeno je da svojim propisima urede postupanje s ilegalno uvezenim kulturnim dobrima, a neke su države članice potpisnice ili su ratificirale i određene međunarodne konvencije koje uređuju provat ilegalno iznijetih i ukradenih kulturnih dobara kao što su npr. UNESCO-ova Konvencija o mjerama za zabranu i sprječavanje nedopuštenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara (UNESCO Conven1(0« od the Means ofProhibiting and Prevent the lllicit Import, Export and Transfer ofthe Otvnerschip oj'C«lhiralPmperty) od 17.11.1970. godine i UNIDROT-ova Konvencija o ukradenim ili nezakonito izvezenim predmetima (UNIDROIT Convention on Stolen or Illegaly Export Cultural Object) od 25.6.1995. godine. ! ' Time, međutim, nije isključena mogućnost da nacionalno zakonodavstvo ograniči pravo autora na raspolaganje i izvoz svog djela.

"V.BilaJ.:'o.c, str. 150,159. "Moglo bi se reći da se propisivanjem kulturnih dobara koji na razini EU imaju posebnu zaštitu postupno uvodi i poseban pojam tzv. europskog kulturnog dobra (europdisches AT«fturgut) i da se počinju izdvajati kulturna dobra koja su od posebne važnosti za novo kulturno nasljeđe cijele EU. Na temelju novih jedinstvenih kriterija ustaljenih na jedinstvenom europskom tržištu počinju se posebno štiti kulturna dobra koja šupo svojoj vrijednosti, starosti, vrsti od posebne važnosti da ih se na razini EU štiti posebnim aktima i to paralelno s nacionalnim zakonodavstvima koja ta istadobra štite na nacionalnoj razini. V. BilaJ.: o . c , 146,150,160

107

Europsko privatno pravo

država članica smatraju kulturnim dobrima kojima je ograničen ili zabranjen izvoz. Zbog toga se odabir kulturnih dobara za koja vrijede odredbe Uredbe ne poklapa u cijelosti s krugom kulturnih dobara na koja se odnosi Art. 30. Ugovora40 po kojem je za izvoz, uvoz i tranzit nacionalnog blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti dopušteno odrediti u nacionalnim zakonodavstvima izvozna ograničenja ili zabrane.41 Odabir kulturnih dobara na koje se odnosi Uredba ne poklapa se ni s određenjem pojma kulturnih dobara u nacionalnim zakonodavstvima pojedinih država članica niti Uredba nameće bilo kakvu obvezu državama članicama da redefiniraju pojam kulturnih dobara u svojim zakonodavstvima. U Prembuli Uredbe je čak i izričito naglašeno da kategorije kulturnih dobara navedene u Dodatku služe za određivanje stvari kojima se Uredbom osigurava posebna zaštita u prometu s trećim zemljama, te da takvo kategoriziranje nema za cilj da na bilo koji način utječe na definiciju kulturnih dobara koje određuju države članice u smislu Art. 30. Ugovora.42 Bez namjere da se na bilo koji način utječe na druge mehanizme zaštite kulturnih dobara, njihovo pojmovno određenje i zaštitu u prometu, u Uredbi su samo taksativno nabrojene kategorije kulturnih dobara na koju se odnose pravila Uredbe i koje po njoj u prometu s trećim zemljama uživaju posebnu zaštitu. Time nije, međutim, isključena mogućnost da nacionalna zakondavstva država članica i druge stvari, izvan kategorija Uredbe, proglase svojim kulturnim dobrima i da za njih u smislu Art. 30 Ugovora odrede izvozna ograničenja i zabrane.43 No, za one stvari koje se nacionalnim zakonodavstvima smatraju kulturnim dobrima, a ne spadaju u neku od kategorija u Dodatku Uredbe, Uredba se neće primjenjivati već se će primjenjivati samo nacionalno zaknodavstvo.44 Uredba ne uvjetuje posebnom izvoznom dozvolom izvoz u treće države svih stvari koje se po nacionalnim zakonodavstvima smatra kulturnim dobrom. Uredba ne uvjetuje izvoz u treće zemlje posebnom dozvolom ni svih stvari za koje nacionalna zakonodavstva u smislu Art. 30 određuju različita izvozna ograničenja. S druge strane, Uredba uvjetuje izvoz u treće država izvoznom dozvolom i onih stvari koje se po nacionalnim zakonodavstvima ne smatraju kulturunim dobrima za koje postoje ograničenja izvoza, ako se radi o stvarima koje potpadaju pod neku od kategorija iz Uredbe. Dakle, područje 40

V. BilaJ.:o.c, str. 150. U Art. 1. Uredbe i Art. 30 Ugovora ne koristi se čak ni ista terminilogija. Dok se u Uredbi govori o "cultural goods", u Art. 30 Ugovora se govori o "national treasures". Navedeni termini nisu sinonimi i moraju biti interpretirani u okviru konteksta akta u kojem se upotrebljavaju. V. Plehwe,TV. o.c.str. 434. 42 V. Plehwe,T.: o.c, str. 445; Schwarze,J.: o.c.str. 115. 43 V. Siehr,K.: Kulturgiiterschutz..., str. 173. .. 44 V. Kohls,F.:o.c.,str. 60. . ; 41

108

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji primjene Uredbe odnosi se samo na one stvari - kulturna dobra koja su nabrojena u dodatku Uredbe, neovisno o tome imaju li ta dobra u nacionalnim zakonodavstvima status kulturnog dobra kao i neovisno o tome postoje li u nacionalnim zaknodavstvima i neka druga kulturna dobra za koja je promet ograničen. Kategoriziranje kulturnih dobara u Uredbi s obzirom na njihovu vrijednost i starost predmet je kritike osoba koje se bave prodajom kulturnih dobara, ali i teoretičara. Upozorava se daje, s jedne strane, lista kulturnih dobara koja se štite preširoka, jer obuhvaća i različite stvari koje su do tada bile u slobodnom prometu (knjige,bakropisi, mala keramika i si). S druge strane, prigovara se da neki predmeti uopće nisu obuhvaćeni premda su od posebne važnosti za nacionalne kulture. Upozorava se, također, da često ograničenja u prometu kulturnim dobrima zbog njihove tržišne vrijednoste ili starosti ne moraju ujedno biti jamstvo njihovoj djelotvornoj zaštiti. Primjerice navodi se da neka djela premda su vrlo vrijedna ne uživaju zaštitu samo zbog toga što nisu starija od 50 godina. Tako npr. ne bi bilo zaštićeno od ilegalnog izvoza u treće države neko od kasnijih djela Salvadora Dalija ili Pabla Picassa koje nije starije od 50 godina ili neka druga stvar koja možda nema veliku tržišnu vrijednost, ali zato ima veliku povijesnu ili kulturološku vrijednost.45 Kategorijama kulturnih dobara na koja se odnosi Uredba prigovaraju i države članice. Neke države članice (Francuska, Italija,Svedska) prigovaraju da su vrijednosti koje moraju imati kulturna dobra određene u previsokom iznosu i da bi ih trebalo sniziti čime bi se ujedno proširilo polje primjene Uredbe na veći broj kulturnih dobara. Upravo suprotno prigovaraju npr. Njemačka i Velika Britanija koje predlažu da se povise vrijednosti kulturnih dobara za koje vrijedi Uredba kako bi se polje primjene Uredbe suzio. 46 Promjene odnosa na tržištu kulturnih dobara vjerojatno će s vremenom dovesti o revizije kategorija kulturnih dobara na koje se odnosi Uredba.

U, POSTUPAK IZDAVANJA DOZVOLE Izvoznu dozvolu izdaje nadležno administrativno tijelo države članice na čijem je području kulturno dobro zakonito i konačno smješteno na dan 1.1.1993. odnosno nadležno tijelo države članice na čijem je području zakonito dopremljeno i konačno smješteno određeno kulturno dobro iz druge države članice ili iz treće države nakon navedenog datuma (Art. 2/2. Uredbe). Tijela nadležna za izdavanje dozvole određuju države članice u okviru svog nacionalnog zakonodavstva (Art. 3/1. Uredbe). Države

45 46

V. Schwartze,I: o.c, str. 117; Bila J.: o.c, str. 158,160 Usp. Izvještaj komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final) 109

Europsko privatno pravo

članice obvezne su obavijestiti Komisiju o tijelima nadležnim za izdavanje izvoznih dozvola radi njihova objavljivanja u Službenom lisu Zajednica (Art. 3/2. Uredbe).47 Izvozna dozvola se izdaje na zahtjev zainteresirane osobe podnesen nadležnom administrativnom tijelu države članice (Art. 2/1. Uredbe). Zahtjev za izdavanje izvozne dozvole mora se podnijeti neovisno o razlogu zbog kojeg se kulturno dobro iznosi s područja EU. Izvozna će dozvola biti npr. potrebna kad se kulturno dobro otuđuje izvan područja EU, kao i kad se kulturno dobro iznosi izvan EU samo privremeno radi izlaganja na nekoj izložbi, radi restauracije i si. Na temelju Art. 7. Uredbe Komisija je radi njezine provedbe donijela posebnu Uredbu broj 752/93 od 30.3.1993.4S kojom su uređena određena pitanja glede forme, sadržaja dozvole, njezinog vremenskog trajanja i si. Ta Uredba sadrži niz pravila za postupanje prilikom izdavanja izvozne dozvole, te postupanje s dozvolom prilikom kontrole izvoza. Npr. njome su određeni obrazac izvozne dozvole49, tehnika njezina ispunjavanja, koja se dokumentacija mora podnijeti uz zahtjev za izdavanje dozvole,50 te vremensko trajanje dozvole. Za svaku se stvar izdaje posebna dozvola koja vrijedi 12 mjeseci (Art. 9. Uredbe broj 752/93). Nakon stoje ta Uredba stupila na snagu pokazalo se da postoji potreba za izdavanjem i drugih vrsta dozvola u slučajevima kad se u nekom vremenskom razdoblju više puta iznosi i vraća natrag određeno kulturno dobro radi prikazivanja na izložbama i si. Stoga je Uredba br. 752/93. dopunjena novom Uredbom broj 1526/98 od 16.7.1998.51 kojom je uveden tzv. koncept otvorenih dozvola za privremeni izvoz kulturnih dobara u treće države (concept of open licences for the temporary export ofcultural goods).51 Primjena tog koncepta ovisi o odluci svake države članice. Po Art. 1,2, 10. Uredbe br. 1526/ 98. postoji tri vrste dozvola. Uz standardnu dozvolu (standard licence) koju uređuje i Uredba br. 752/93, a koja se izdaje kod svakog izvoza, postoje i tzv. otvorene dozvole (open licences). To su posebna otvorena dozvola (specific open licence) koja se izdaje za ponavljani povremeni izvoz određenog kulturnog dobra i opća otvorena dozvola (general open licence) koja se izdaje za svaki povremeni izvoz kulturnog dobra koje je dio neke stalne kolekcije muzeja ili druge institucije.53 47

Popis državnih tijela nadležanih za izdavanje dozvola objavljenje u OJ C 76, 16.3.1996. Uredba je objavljena u OJ L 077, 31.3.1993. 49 Određene su čak dimenzije, težina, format, jezik na kojem mora biti sastavljena. Usp. Art. 3. Uredbe br. 752/93. 50 Uz zahtjev treba doprinijeti i dokumentaciju o pravnom statusu kulturnog dobra za koje se zahtijeva dozvola (Art. 6. Uredbe br. 752/93) 51 Uredba je objavljena u OJ L 201, 17.7.1998. godine. 52 Usp. Izvještaj Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final) 53 Uredba br. 1526/98 otvorila je i mogućnost da država članica koja je izdala otvorenu dozvolu odredi i posebne mjere na svom nacionalnom teritoriju koje bi omogućavale kontrolu izdanih otvorenih dozvola. Usto Uredba određuje i da se otvorena dozvola može izdati samo ako je osoba koja ju 48

110

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji Standardna dozvola vrijedi 12 mjeseci, a otvorene dozvole 5 godina s time da ih se može opozvati ako za njih više ne postoji opravdani razlog. Uredba ne sadrži izričita pravila o tome po kojim postupovnim pravilima nadležno tijelo države članice odlučuje o izdavanju dozvole, kao ni po kojima materijalnim pravilima odlučuje o osnovanosti zahtjeva za izdavanje dozvole. Izričito je propisano samo da se dozvola može uskratiti ako po nacionalnom zakonodavstvu države članice od koje je zatraženo izdavanje dozvole za tu vrstu kulturnih dobara ne postoji mogućnost izvoza jer se radi o nacionalnom kulturnom dobru umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti (Art. 2/2. Uredbe). 5 4 Ta odredba upućivala bi na zaključak da se u postupku ocjene pretpostavki za izdavanje izvozne dozvole dopušta državi članici da uzme u obzir svoje zakonodavstvo glede ograničenja i zabrana u izvozu svojih kulturnih dobara tj. da država članica primjenjuje svoje materijalno pravo glede zaštite nacionalnih kulturnih dobara. To bi značilo i da se postupak izdavanja izvozne dozvole vodi po pravilima po kojima država članica i inače izdaje dozvole za izvoz svojih nacionalnih kulturnih dobara sukladno svojim propisima o zaštiti kulturnih dobara. 55 Ovakav bi stav bio prihvatljiv u slučajevima kad se izvozna dozvola zahtijeva od države članice na čijem se teritoriju upravo i nalazi kulturno dobro koje se po njezinim propisima smatra acionalnim kulturnim dobrom te države. 56 No, po Art. 2/2. Uredbe ea izdavanje izvozne dozvole nije uvijek nadležna država članica čije se nacionalno kulturno dobro izvozi, već se nadležnost određuje prema mjestu u kojem je u času podnošenja zahtjeva za izvoznu dozvolu trajno smješteno kulturno dobro neovisno o tome radi li se o stvari koja upravo za tu državu ima status nacionalnog kulturnog dobra. 57 Moguće je, dakle, da određena stvar, koja ima status kulturnog dobra u jednoj državi članici bude trajno smještena u nekoj drugoj državi članici koja bi tada bila nadležna za izdavanje izvozne dozvole za izvoz iz EU. U takvim se slučajevima mogu javiti dvojbe kako donijeti odluku o dozvoli kad država članica koja treba izdati dozvolu nije ujedno i matična država za određeno kulturno dobro, a radi se o kulturnom dobru zakoje je u matičnoj državi inače zabranjen izvoz. Zbog ovakvih problema moguće je da će primjena odredbi o nadležnosti za izdavanje izvozne 58 dozvole iz Art. 2/2. Uredbe iziskivati određenu interpretaciju nadležnih tijela EU.

jiitijcva pružila sve garancije da će kulturno dobro u dobrom stanju biti vraćeno natrag u EU, te ijije dobro tako označeno da ne bude sumnje u njegov identitet prilikom povratka (Art. 2/5, 10/2.) 54 V.Siehr,K.: Kulturgiiterschutz..., str. 173; Plehwe,T.: o . c , str. 445. " V. Kohls,F.: o.c, str. 54,61,62; Bila.J.: o . c , str. 150,153. 56 Sukladno tome je Uredbom određeno i da će svaka država članica odrediti u svom ikonodavstvu sankcije za provedbu Uredbe (Art. 9. Uredbe). SI Usp. Izvještaj Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final) i! Problemi se tada mogu javiti i zbog toga što država članica od koje je zatražena izvozna u/vola za kulturno dobro koje ne spada u njezina nacionalna kulturna dobra takvu dozvolu može

111

Europsko privatno pravo

,

v,

2.4. KONTROLA IZVOZA KULTURNIH DOBARA Svaka država članica mora na vanjskim granicama s trećim državama prilikom izvoza određene stvari koja se smatra kulturnim dobrom po Uredbi ispitivati je li za tu stvar izdana izvozna dozvola sukladno odredbama Uredbe. Ova obveza postoji neovisno o tome radi li se o stvari koja je porijeklom iz te države članice ili iz neke druge, kao i neovisno o tome koja je država članica izdala izvoznu dozvolu. Pri iznošenja kulturnog dobra iz bilo koje države članice u neku treću državu prilikom granične kontrole mora se predočiti izvozna dozvola izdana sukladno Uredbi (Art. 4. Uredbe). Unificirani oblik i sadržaj izvozne dozvole omogućuju da kontrolu provoda i carinski službenici i koji nisu posebno educirani za procjenu naravi. vrijednosti i starosti kulturnih dobara. Kontrola se, naime, svodi na kontrolu jesu li uz određeno kulturno dobro koje se izvozi priloženi potrebni dokumenti odnosno izvozna dozvola, te odgovaraju li podaci u izvoznoj dozvoli karakteristikama kulturnog dobra koje se izvozi. 59 Kontrola će ipak nekada iziskivati i provjeru određenih činjenica glede vrste, vrijednosti i starosti određene stvari kako bi se moglo utvrditi je li izvozna dozvola uopće potrebna, te treba li primijeniti Uredbu ili ne.^Dabi izdati samo ako je na njezino područje to kulturno dobro zakonito unijeto. Cilj te odredbe je ds isključi izvoz u treće države kulturnih dobara koja su iz matične države ilegalno izvezena ili ukraJ, i smještena na području druge države članice. Tijelo koje je nadležno za izdavanje dozvole tu činjenicu prethodno moralo utvrditi. Na ovaj problem ukazuje se i u Izvještaju Komisije od20.5.2'" (COM/2000/0325 final). U Izvještaju je naglašeno da države članice posebno vode račun.: dopuštenosti izvoza svojih nacionalnih kulturnih dobara, te da se ne vodi uvijek dovoljno račui:: tome je li kulturno dobro zakonito unijeto u državu članicu od koje se zahtijeva dozvola. Zbog i : je i praksa pojedinih država članica u izdavanju izvoznih dozvola za kuturna dobra iz drugih dr/j članica različita. (V. Plehwe,T.: o . c , str. 444). Neke države članice (Francuska, Italija) uvele praksu da prije izdavanja dozvole od države članice iz koje potječe kulturno dobro zatraže informa. 0 tome je li iz kulturno dobro iz matične države zakonito iznijeto. 59 P r i t o m se ne m o r a k o n t r o l i r a t i je li k u t u r n o d o b r o k o j e se izvozi ujedno i nacionalno kultu:-. dobro po propisima države članice koja je izdala dozvolu. Dovoljno je da se radi o kulturnom A i: koje spada u jednu od kategorija navedenih u Uredbi. V. Bila,J.:o.c, str. 150, 151. 60 Djelotvorna provedba kontrole iziskivat će nekada i suradnju i razmjenu podataka grami: službi različitih država članica. Zbog toga Uredba upućuje na odgovarauću primjenu odredbi Ure" br. 1468/81. o međusobnoj suradnji i pomoći administrativnih tijela država članica radi osiguran: pravilne primjene propisao carinama i poljoprivredi od 19.5.1981., OJ L144,2.6.1981. V.BilaJt, str. 154; Plehwe,T.:o.c, str. 445. Na potrebu suradnje između država članica u provedbi Uredbe o izvozu kulturnih dobara uka/.. 1 Rezolucija Europskog vijeća ministara od 21.1.2002. objavljena u OJ C 032, 5.2.2002. Rezoki. je donijeta na temelju Izvještaja Komisije od 25.5.2000 (COM/2000/0325 final). Takav je izvjc-": temeljem Art. 10/3. Uredbe Komisija svake tri godine obvezna podnijeti Europskom parlamr.:. Vijeću ministara , te Gospodarskom i socijalnom odboru. U Izvještaju je upozoreno da je do\:: samo neke države članice (Njemačka, Belgija,Šanjolska, Francuskajtalija, Portugal.Švcik; 112

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji se.pritom, izbjegli mogući problemi zbog nedostatka potrebnih znanja za utvrđenje svih relevantnih činjenica, države članice mogu izjaviti da će se kontrola prilikom izvoza kulutmih dobara sukladno Uredbi provoditi samo na određenim graničnim postajama gdje će za to biti nadležni posebno educirani carinski službenici uz asistenciju i drugih stručnjaka s područja povijesti umjetnosti i si. (Art. 5/1. Uredbe). 6 1

1

< ZNAČENJE UREDBE ZA ZAŠTITU KULTURNIH DOBARA

Uredbom je postignut zajednički standard za izvoz kulturnih dobara izvan granica EU. Time je između svih država EU došlo do ujednačavanja kontrole izvoza kulturnih dobara s teritorija EU pa se više niti jedna od njih ne ističe kao država iz koje bi izvoz kulturnih dobara bio posebno otežan ili olakšan. 62 Usto, Uredba je omogućila da na cijelom teritoriju EU priznaju zabrane izvoza koje vrijede za pojedina kulturna dobra u njihovim nacionalnim zakonodavstvima ako se ujedno radi o kulturnim dobrima na koja se primjenjuje i Uredba. 6 3 U Uredbi je, naime, izričito propisano da se izvozna dozvola može odbiti ako se zahtijeva izvoz kulturnog dobra koje se po nacionalnom zakonodavstvu smatra dobrom od umjetničke, povijesne ili erheološke vrijednosti (Art. 2/2.) . 64 Ako je iz navedenih razloga odbijeno izdavanje dozvole, tu činjenicu mora uvažavati svaka država članica i ne dopustiti izvoz takvog kulturnog dobra s područja EU. Tako je značajno pojačana zaštita određenih kategorija kulturnih dobara u prometu država članica s trećim državama. 65 uspostavile međusobnu suradnju između nadležnih administrativnih tijela, ali i da se tamo gdje je uspostavljena ta suradnja koristi u vrlo rijetkim slučajevima. " 0 tome se mora obavijestiti Komisija kako bi se te činjenice mogle publicirati u Službenom glasilu (Ari. 5/2. Uredbe). Popis carinskih ureda koji su nadležni za obavljanje kontrole izvoza kulturnih dobara objavljen je u OJ C 185,7.9.1994. "; V. SchwaerzeJ.:o.c, str. 115. ' " V. Siehr JC: Vereinheitlichung der Mobiliarsachenrechts in Europa, insbesondere im Hinblick JIII Kulturgiiter, Rabels Zeitschrift fiir auslandisches und internationales Pri vatrecht, Band 59(1995), str 464. M U velikom broju slučajeva je nakon što je zatražena izvozna dozvola država iskoristila svoje pravo prvokupa kulturnog dobra za čiji se izvoz zahtijevala dozvola, pa je iz tih razloga dozvola i bila odbijena. Time se posredno također postigla svrha bolje zaštite kulturnih dobara, jer su država članice dobile veću mogućnost uvida u raspolaganje kulturnim dobrima i kroz ostvarivanje prava prvokupa zadržale kulturno dobro na svom području. S druge strane pospješena je i suradnja između administrativnih tijela nadležnih za izdavanje dozvola s muzejima i drugim institucijama u postupku utvrđivanja činjenica relevantnih za donošenje odluke o dopuštenosti izvoza određenog kulturnog dobra. Usp. Izvještaj Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final) " U Izvještaju Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final) prilikom analize rezultata u primjeni Uredbe posebno je naglašeno da je primjena Uredbe nedvojbeno pozitivno utjecala na

113

Europsko privatno pravo

Uredba nije ni na koji način utjecala na nacionalna zaknodavstva glede zaštite kulturnih dobara i posebnih nacionalnih režima koji za njih vrijede. Pravni status pojedinih stvari koje se po nacionalnim zakonodavstvima smatraju kulturnim dobrima ni na koji način nije promijenjen Uredbom. I dalje je zadržano pravilo da države članice same određuju koja kulturna dobra site i na koji način, kao i da same odrede eventualna izvozna ograničenja i zabrane izvoze u okviru Art. 30. Ugovora. Sva ta izvozna ograničenja i zabrane i dalje vrijede.66 Uredba je utjecala na to daje za pojedine stvari koji se i po određenim nacionalnim porecima smatraju kulturnim dobrima ojačala ostvarivanje njihove zaštite u prometu s trećim državama. Naime, za one stvari glede kojih se preklapa primjena Uredba i primjena nacionalnih zakonodavstava zaštita od ilegalnog izvoza je veća nego što se ta zaštita pruža onim stvarima koje se smatraju nacionalnim kulturnim dobrima, ali se na njih ne primjenjuju odredbe Uredbe. Postoje države članice (npr. Italija, Grčka), koje krug stvari koje kao kulturna dobra imaju posebnu zaštitu određuju u mnogo širem opsegu nego stoje polje primjene Uredbe. Na ta se kulturna dobra ne primjenjuje Uredba pa ona ni ne uživaju posebnu zaštitu prilikom njihova izvoza u treće države kakvu inače pruža Uredba. Za izvoz takvih dobara vrijede i dalje samo nacionalna zakonodavstva (Art. 2/4. Uredbe). U tom je pogledu za nacionalna zakonodavstva koja opseg kulturnih dobara određuju u širem opsegu nego Uredba za različita kulturna dobra uspostavljen različit tretman prilikom kon-

efikasnost u kontroli izvoza kulturnih dobara u međunarodnom prometu što je zaista dovelo do smanjenja broja ilegalnog izvoza kulturnih dobara. Uredba je utjecala i na porast svijesti državne administracije, privatnih fizičkih i pravnih osoba koje se bave trgovinom kulturnih dobara o potrebi njihove zaštite od ilegalnog izvoza. 66 Čini se da Uredba nije utjecala ni na to da se u pojedinim državama članicama promet kulturnim dobrima s trećim zemljama povećao ili smanjio. I dalje promet kuturnim dobrima ovisi o ekonomskim čimbenicima, kao i o tome u kojoj se mjeri u pojedinoj državi članici stimulira promet kulturnim dobrima. Npr. iz Dodatka I. Izvještaja Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final) proizlazi daje najveći broj izvoznih dozvola u razdoblju od 1993. do 1998. godine izdan u Velikoj Britaniji u kojoj je i inače razvijeno tržište umjetninama i koja je i dalje ostala jedan od najvećih centara za prodaju umjetnina čak i iz drugih država članica. Tako je u tom razdoblju u Velikoj Britaniji izdano ukupno 38.445. izvoznih dozvola tj. 6.408 godišnje s tim da taj broj pokriva sve izvozne dozvole izdane po Uredbi kao i izvozne dozvole izdane po unutarnjem pravu Velike Britanije, te daje odbijeno 4 zahtjeva za izdavanje izvozne dozvole. U državama članicama koje i inače imaju restriktivna pravila o izvozu kulturnih dobara i nemaju razvijeno tržište kulturnim dobrima izdanje vrlo mali broj dozvola. Npr. u Grčkoj 51 dozvola tj. 8 dozvola godišnje. No, u Izvještaju se naglašava da se i u državama koje imaju stroža ograničenja u prometu kulturnim dobrima (npr. ItalijaJFrancuska) također zamjećuje porast izdanih dozvola što se objašnjava povoljnim gospodarskim uvjetima koji stimuliraju i kupnju umjetnina. Tako je npr. u Italiji u navedenom razdoblju izdano 2.876 dozvola tj. 479 godišnje, a u Francuskoj 8.339 dozvola ili 1.390. godišnje od čega je 5.148. privremenih dozvola.

114

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji irole njihova izvoza. Dok se za jedne kontrola izvoza u treće države temeljem Uredbe provodi na cijelom području EU, za druge je kontrola izvoza moguća samo po nacionalnim propisima zemlje iz koje kulturno dobro potječe i nakon 1.1.1993. g, ona je znatno otežena zbog nepostojanja unutarnjih granica između država članica. Poseban problem s njihovom zaštitom od ilegalnog izvoza može se javiti kad se takve stvari izvoze u treću državu s područja neke druge države članice, a ne iz matične države. Ako se radi o kulturnom dobra na koje se ne primjenjuje Uredba, druge države članice nisu obvezne provoditi na vanjskim granicama kontrolu izvoza u smislu Uredbe niti su obvezne ispitivati postoje li za izvoz sve dozvole određene nacionalnim zakonodavstvom države članice iz koje potječe kulturno dobro. 6 7 S druge strane, Uredba nije ni isključila mogućnost da države članice uz kontrolu izvoza koju uređuje Uredba provode na svojim granicama prema trećim državama i strožu kontrolu prilikom izvoza kulturnih dobara sa svog područja, kao što nije isključila ni ovlasti država članica da uređuju pretpostavke za iznošenje kulturnih dobara u druge države članice. Uredba, naime, ne uređuje promet kulturnim dobrima između država članica EU već promet s trećim državama određujući minimum kontrole koju mora pratiti takav promet da bi se zaštitila kulturna dobra određenih kategorija. Uredba je na svojevrstan način utjecala i na zaštitu kulturnih dobara u državama ianicama koja krug kulturnih dobara određuju u manjem opsegu od Uredbe (npr. Njemačka). I za te države vrijedi pravilo da moraju izdavati izvoznu dozvolu sukladno Uredbi za stvari koje se po Uredbi smatraju kulturnim dobrima pa čak i onda kada po nacionalnom zaknodavstvu te stvari nemaju status kulturnog dobra ili promet njima nije ograničen. Zbog toga takve stvari, premda po nacionalnom zakonodavstvu nemaju status kulturnog dobra koje se posebno štiti, na području EU prilikom izvoza uživaju veću zaštitu nego u svojoj matičnoj državi. Njima se prilikom izvoza u treće države daje veća zaštita nego što imaju kad se njima trguje unutar teritorija EU. Obveza izdavanja izvoznih dozvola i za stvari koje se po nacionalnom zaknodavstvu ne smatraju kulturnim dobrima za čiji je izvoz potrebna dozvola, može izazvati, međutim, određene praktične probleme. Država članica u at će voditi administrativni postupak radi izdavanja izvozne dozvole i kad to H | I nacionalnom pravu ne bi morale. 68 No, treba upozoriti da uvjetovanje izdavanja izvoznih dozvola i za one kategorije kulutrnih dobara za koje to po nacionalnom zakonodavstvu nije potrebno može utjecati i na povećanje ograničenja u ostvarivanju " V.BilaJ.. o.c.,str. 151. 61 To će dovesti do toga da će se za takve stvari po automatizmu i bez posebne provjere izdavati izvozne dozvole. Država članica od koje se zahtijeva izvozna dozvola nema, naime, interes ih ispituje je li to po nacionalnom zaknodavstvu neke druge države članice kulturno dobro čiji je i/voz zabranjen. V. Kohls, F: o . c , str. 62; BiIa,J.:o.c, str. 150,158.

115

Europsko privatno pravo vlasničkopravnih ovlaštenja na takvim stvarima. Određivanje obveze vlasniku da za izvoz svoje stvari koja se po Uredbi smatra kulturnim dobrom zahtijeva posebnu izvoznu dozvolu koja se po nacionalnom zakonodavstvu do tada nije zahtijevala predstavlja svojevrsno ograničenje vlasništva. To je ograničenje tim veće što se izvozna dozvola ne zahtijeva samo kod trajnog iznošenja kulturnog dobra izvan ^jDodručja EU već kod svaJcog^a jjmvremenog^prelaska kulturnog dohta.mjpkučje treće države. Ustanovljenje takvih novih ograničenja u raspolaganju vlasništvom kulturnog dobra vjerojatno će iziskivati da se u nacionalnim zakonodavstvima posebno urede i prava vlasnika zbog ograničenja vlasništva.

3.

3.1.

S M J E R N I C A 93/7/EEC O VRAĆANJU KULTURNIH DOBARA NEZAKONITO IZNIJETIH S PODRUČJA DRŽAVE ČLANICE OPĆENITO

Smjernica o vraćanju kulturnih dobara nezakonito iznijetih s područja države članice uređuje vraćanje kulturnih dobara koja su nezakonito iznijeta s područja jedne države članice na područje druge države*članice. Smjernicom se određuju način zaštite kulturnih dobara na unutarnjem tržištu EU kad su ona izvezena s područja jedne na područje druge drževe članice protivno njezinim unutrašnjim, nacionalnim propisima o izvozu kulturnih dobara. Smjernica sadrži temeljna načela za uređenje pravila o vraćanju nezakonito iznijetih kulturnih dobara koja je svaka država članica bila obvezna u određenom roku nakon stupanja Smjernice na snagu preuzeti u svoje unutarnje pravo. Cilj harmonizacije nacionalnih pravnih poredaka država članica glede zaštite kulturnih dobara od nezakonitog izvoza bio je stvaranje neophodnog pravnog okruženja za uspostavu i funkconiranje unutarnjeg tržišta kulturnim dobrima u EU, te jedinstvenu zaštitu kulturnih dobara od nezakonitog izvoza na unutarnjem tržištu EU. Radi postizanja tih ciljeva Smjernica određuje preuzimanje u nacionalna zakonodstva pravila o jedinstvenom sustavu zaštite nezakonito izvezenih kulturnih dobara koji se temelji na načelu da se takva kulturna dobra vraćaju državi članici iz koje su nezakonito izvezena. Smjernicom se određuju kriteriji za određivanje kruga kulturnih dobara za koja bi trebala vrijediti obveza vraćanja, kriteriji za utvrđenje kad je kulturno dobro nezakonito, protupravno iznijeto s područja države članice, obveze država članica glede međusobne suradnje u pronalaženju i vraćanju takvih kulturnih dobara, pretpostavke za podnošenje zahtjeva za vraćanje kulturnog dobra. Nezakonitim, protupravnim iznošenjem s područje određene države članice povrijeđeni su njezini nacionalni propisi o prometu kulturnim dobrima, te posebni propisi o izvozu kulturnih dobara. Zbog toga država članica ima pravo zahtijevati

116

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji da se na njezino područje vrati kulturno dobro koje je proglasila svojim nacionalnim blagom. Uređujući pretpostavke i način na koji se takav zahtjev države članice ostvaruje u državi članici na čijem se području nalazi nezakonito izvezeno kulturno dobro, Smjernica nije dirala u nacionalna zakonodavstva pojedinih država članica 0 zaštiti i prometu kulturnim dobrima, na ograničenja i zabrane u prometu kulturnim dobrima, kao ni na njihove ovlasti da pojedine stvari proglase nacionalnim kulturnim dobrima. Smjernica samo nalaže državama članicama da uvažavaju nacionalna zakonodavstva drugih država članica o zaštiti i ograničenjima prometa kulturnim dobrima, te da u svoja zakonodavstva unesu pravila o obvezi provedbe postupka pred nadležnim nacionalnim sudovima povodom zahtjeva države članice za vraćanje nezakonito iznijetog kulturnog dobra. Preuzimanje Smjernice u nacionalno zakonodavstvo dovodi zapravo do toga da je svaka država članica obavezna pred svojim sudovima priznati i uvažavati unutarnje propise svake druge države članice o zaštiti 1 ograničenjima izvoza kulturnih dobara ako se na njezinom području nađe nezakonito izvezeno kulturno dobro iz te druge države članice. 69 Unutarnji propisi država članica koji uređuju pretpostavke za izvoz kulturnih dobara tako djeluju na cijelom području EU i ako su oni povrijeđeni, moraju se na cijelom području EU priznati i uvažavati iako se zapravo radi o unutarnim pravilima javnopravne naravi. Smjernicom se ne uvode neka nova jedinstvena pravila za zaštitu kulturnih dobara u slučaju nezakonitog izvoza. Smjernicom se samo ostvaruju pretpostavke za djelovanje unutarnjih propisa svake države članice i preko njezih granica na području cijele EU ako su ona povrijeđena nezakonitim izvozom kulturnog dobra koje se smatra nacionalnim kulturnim blagom. Svaka država članica dužna je u sudskom postupku koji se provodi temeljem propisa o preuzimanju Smjernice pružiti zaštitu državi članici čija su nacionalna pravila o zaštiti kulturnih dobara povrijeđena nezakonitim, protupravnim izvozom. Ta se zaštita sastoji u tome da će sud, ako su za to ispunjene pretpostavke određene Smjernicom, naložiti vraćanje kulturnog dobra na područje države članice iz koje je nezakonito iznijeto. Na taj se način uz maksimalno uvažavanje nacionalnih zakonodavstava o zaštiti kulturnih dobara postiže zaštita kulturnih dobara na unutarnjem tržištu EU tj. na tržištu između država članica. Razlozi za donošenje Smjernice bili su, kao i za donošenje Uredbe o izvozu kulturnih dobara, uspostava jedinstvenog unutarnjeg tržišta između država članica na kojem od 1.1.1993. godine zbog ukidanja graničnih kontrola između država članica ne postoji više mogućnost da se prilikom izvoza kulturnih dobara provjerava

" V. SchvvarzeJ.: o.c, str. 117; Plehwe,T.: o.c., str. 446; Siehr,K.: The Protection of Cultural Property: the 1995 UNIDROIT Convention and the EEC Instruments od 1992/93 Compared, Unilorm Law Review, 2-3/1998, str. 676.

117

Europsko privatno pravo

. .

:

postoje li sve izvozne dozvole odnosno je li uoče dopušten izvoz ili ne. Nemogućnost kontrole na granicama između država članica aktualiziralo je pitanje provedbe nacionalnih zakonodavstava o zaštiti kulturnih dobara, a posebno odredbi koje ograničavaju promet kulturnih dobara izdavanjem različitih dozvola ili zabranjuju iznošenje kulturnih dobara s područja države članice. Kako je temeljem Art. 30, Ugovora ostavljena mogućnost državama članicama da i nakon uspostave jedinstvenog unutarnjeg tržišta radi zaštite kulturnih dobara koja se smatraju nacionalnim blagom zadrže ograničenja izvoza i uvoza svojih kulturnih dobara, trebalo je na unutarnjem tržištu EU uspostaviti mehanizam provedbe i zaštite tih nacionalnili propisa. S obzirom na velike razlike koje postoje između nacionalnih zakonodavstava država članica glede posebnih pravnih režima koja vrijede za kulturna dobra, njihov vlasničkopravni status, njihovu zaštitu i raspolaganje, procijenjeno je da se uspostavom unutarnjeg tržišta još nisu stekli uvjeti za započinjanje procesa harmonizacije nacionalnih pravila o zaštiti kulturnih dobara kako bi se sve te razlike otklonile* Kao ni Uredbom o izvozu kulturnih dobara, ni Smjernicom se nije željelo utjecati na" posebne nacionalne pravne režime zaštite kulturnih dobara. Stoga je jedini prihvatljivi put zaštite kulturnih dobara od nezakonitog izvoza bio uzajamno priznavanje tili nacionalnih zakonodavstava o zabranama izvoza i uvoza kulturnih dobara koja su inače dopuštene temeljem Art. 30. Ugovora, te\iređenje obveza koje države članice imaju jedna prema drugoj kad se na njihovom području zatekne nezakonito izvezeno kulturno dobro iz druge države članice. Zbog toga se Smjernicom uvodi sustav zaštite kulturnih dobara na području EU koji se temelji upravo na obvezi država članica da priznaju nacionalna javnopravna pravila druge drževa članice koja su povrijeđena nezakonitim izvozom, te joj omoguće vraćanje kulturnog dobra na njezino područje. Smjernicom su postavljeni temelji za međusobnu suradnju država članica u prometu kulturnim dobrima na unutarnjem tržištu EU čime je učinjen početni kou u uspostavi zajedničkog sustava zaštite kulturnih dobara u na području EU. U tom je smislu Smjernica od posebne važnosti za uređenje pravnog prometa kulturnim dobrima između država članica odnosno na području EU, za razliku od Uredbe o izvozu kulturnih dobara na kojoj se temelji zaštita kulturnih dobara prilikom iz\u,rs područja EU. Smjernicu 71 je donijelo Europsko vijeće 15.3.1993. godine. Neposredni teme! za donošenje Smjernice bio je Art. 95. Ugovora. Premda po Art. 94. Ugo^L 70

V. BilaJ.:o.c, str. 196. Smjernica (direktiva) je akt EU koji je obvezujući za svaku državu-članicu kojoj je upucer; u pogledu rezultata koji se mora postići, ali prepušta državnim vlastima odabir oblika i metoda (As 249/3. Ugovora). Smjernice predstavljaju najčešći način harmonizacije unutarnjih prava država čb; neophodnog za uspostavu i funkcioniranje tržišta između država članica. 0 tome opširnije.. Oppermann.T.: o.c, str. 209 i dr.; Calliess,Ch.,Ruffert,M.: o.c, str. 1875-1901. 71

118

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji

Europsko vijeće izdaje smjernice za ujednačavanje onih zakona, propisa i upravnih odredbi država članica koji izravno utječu na uspostavu i funkcioniranje zajedničkog tržišta, temeljem Art. 95. Ugovora iznimno Europsko vijeće može usvojiti i mjere za ujednačavanje odredbi utvrđenih zakonom, propisom ili upravnim postupkom država-članica, čiji je predmet uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta u kojem se osigurava slobodno kretanje roba, osoba, usluga i kapitala u skladu s odredbama Ugovora (Art. 14/2. Ugovora). Radi ostvarivanja tih ciljeva Europsko vijeće, odlukom kvalificirane većine na prijedlog Komisije, određuje smjernice i uvjete potrebne za osiguranje uravnoteženog napretka u svim sektorima (Art. 14/3. Ugovora).72 Države članice bile su dužne odredbe Smjernice preuzeti u svoja unutarnje pravne poretke do 15.12.1993. godine, osim Belgije, Njemačke i Nizozemske koje šuto bile dužne učiniti do 15.3.1994. godine (Art. 18/1. Smjernice). Procesi preuzimanja Smjernice trajali su mnogo duže. Od 1998. godine sve države članice u svom unuttrašnjem zakonodavstvu imaju pravila koja odgovaraju pravilima Smjernice. S obzirom daje kod preuzimanja Smjernice u nacionalno zakonodavstvo državama članicama ostavljen izbor načina i oblika njihova preuzimanja i provedbe, između pojedinih država članica postoje razlike u načinu pruzimanja Smjernice. Neke države članice preuzele su Smjernicu tako da su donijele posebne zakone o njezinom preuzimanju, dok su druge samo izmijenile i dopunile već postojeće propise o zaštiti kulturnih dobara.73 Pojedine su države članice pritom samo preuzele tekst Smjernice u cjelini, neke su prilagodile terminologiju pravila Smjernice svom pravnom poretku, a neke su čak propisale izričito i određena pitanja koja su u Smjernici ostala neuređena i za koja je bila ostavljena mogućnost da ih države članice prilikom preuzimanja Smjernice posebno urede. Različiti načini preuzimanja Smjernice i intervencije koje su pritom učinjene u tekst Smjernice dovele su do toga da između pojedinih država članica postoje značajne razlike u uređenju 72

Ako neka država-članica, nakon što su Vijeće ili Komisija usvojili neku mjeru usklađivanja, smatra potrebnim zadržati nacionalne odredbe zbog važnih potreba iz članka 30. Ugovora (u što spadaju i ograničenja glede prometa kulturnih dobara koje se smatraju nacionalnim blagom) ili zbog zaštite okoliša ili radne okoline, dužna je obavijestiti Komisiju o tim odredbama i o razlozima njihovog zadržavanja (Art. 95/4. Ugovora). Komisija će, u roku od šest mjeseci od obavijesti odobriti ili odbiti nacionalne odredbe, nakon što je provjerila jesu li one sredstvo samovoljne diskriminacije ili prikriveno ograničenje trgovine između država-članica te predstavljaju li prepreku funkcioniranju unutarnjeg tržišta (Art. 95/6. Ugovora). Ako Komisija ne donese odluku u tom roku, smatra se da su nacionalne odredbe odobrene. V. BilaJ.: o.c, str. 161; Calliess,Ch.,Ruffert,M.: o.c, str. 1070-1094; Beutler/ Bieber/Pipkorn/Streil: o.c, str.391-395. " Usp. Dodatak II Izvještaja Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final). Opširnije v. Bila,J.:o.c, str. 204, 210-222; SiehrJC. : Die EG-Richtlinie von 1993 iiber die Ruckgabe von Kulturgiitern und der Kunsthandel, u Reichelt (Hrsg), Neues Recht zum Schutz von Kulturgut, 1997, str. 39;Kohls,F.:o.c.,str. 65.

119

Europsko privatno pravo problematike na koju se odnosi Smjernice. To posebno dolazi do izražaja u uređenja pravila mjerodavnih za pravne odnose nastale nakon vraćanja kulturnog dobra koja su od posebne važnosti za zaštitu osoba koje su sudjelovale u pravnom prometu nezakonito izvezenim kulturnim dobrom i, uopće, za pravnu sigurnost prometa kulturnim dobrima na unutarnjem tržištu EU.

3.2.

PODRUČJE PRIMJENE

\

3.2.1. POJAM KULTURNOG DOBRA Smjernica ne određuje obvezu vraćanja svakog kulturnog dobra koje je nezakonito iznijeto s područja neke države članice već samo onih kulturnih dobara koja se po općem shvaćanju smatraju najvažnijim i najviijednijim kulturnim dobrima za države članice, njihovu kulturu, povijest, nacionalni identitet. Izričito je određeno što se u smislu Smjernice smatra pod pojmom kulturno dobro tako da su određena obilježja i kategorije kulturnih dobara na koja se ona odnosi i kojaseu po pretpostavkama uređenim Smjernicom moraju vratiti državi članici iz koje su nezakonito izvezena. Smjernica ne utječe na određivanje pojma kulturnih dobarau pojedinim nacionalnim zaknodavstvima, pa države članice prilikom preuzimanja Smjernice nisu obvezne mijenjati već usvojeni pojam kulturnih dobara u svojim nacionalnim zakonodavstvima. Smjernica ne utječe ni na krug kulturnih dobara za koje su države članice u smislu Art. 30. Ugovora odredile izvozna i uvozna ograničenja. Smjernicom se, kao ni Uredbom, ni na koji način ne utječe na druge mehanizme zaštite kulturnih dobara sukladno nacionalnim zakonodavstvima. Smjernica za razliku od Uredbe propisuje dvostruki kriterij za određivanje pojma kulturnog dobra na koji se Smjernica odnosi. Ta razlika u određivanju pojma kulturnog dobra između Smjernice i Uredbe proizišla je iz samog cilja koji se Smjernicom želi postići u prometu kulturnim dobrima na unutarnjem tržištu EU. Smjernicom se osigurava zaštita nacionalnih pravila o izvoznim ograničenjima i zabranama prometa kulturnim dobrima koja su utemeljena na Art. 30. Ugovora. Zbog toga je u Smjernici kao prvi kriterij za određivanje pojma kulturnog dobra navedeno pravilo da se uvijek mora raditi o kulturnom dobru za koje inače vrijedi Art. 30. Ugovora. Uz taj se kriterij kumulativno mora ispuniti i drugi kojimje,kao i u Uredbi, polje primjene Smjernice ograničeno na određene kategorije kulturnih dobara ovisno o njihovoj vrijednosti, starosti i vrsti. Prvi kriterij koji je po Smjernici mjerodavan za određivanje kulturnog dobra za koji Smjernica vrijedi jest da se mora raditi o kulturnom dobru koje je nacionalnim propisom neke države članice ili u administrativnom postupku uređenom posebnim

120

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji propisom proglašeno nacionalnim blagom umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti u smislu Art. 30. Ugovora. Određivanje kulturnih dobara na koja se odnosi Smjernica primarna je ovlast država članica koje u postupku uređenom svojim unutarnjim zaknodavstvom određenoj stvari mogu priznati svojstvo kuturnog dobra koje za njih ima značenje nacionalnog blaga. 74 To svojstvo kulturnog dobra može biti proglašeno prije ili poslije nezakonitog iznošenja s područja države članice. Smjernica se primjenjuje samo za ona kulturna dobra na koja temeljem Art. 30. Ugovora vrijede određena ograničenja i zabrane izvoza, uvoza i tranzita na unutarnjem tržištu EU (Art. 1/1/al.l. Smjernice). Za ona kulturna dobra na koja se ne odnosi Art. 30. Ugovora, ne može se odnositi ni Smjernica, neovisno o tome šio se ona po unutarnjem pravu neke države članice smatraju kulturnim dobrima i neovisno o tome što za njih vrijede neka izvozna ograničenja koja ne potpadaju pod iznimke iz Art. 30. Ugovora. Drugi kriterij određuje o kakvom se kulturnom dobru, na koji se odnosi Art. 30. Ugovora, mora raditi da bi se primjenila Smjernica. Razlikuju se dvije skupine kulturnih dobara na koje se odnosi Smjernica: 1. U prvu skupinu spadaju kulturna dobra koje su taksativno navedena u Dodatku Smjernice, a mogu se svrstati u jednu od 14 kategorija navedenih u Dodatku Smjernice. Kategorije se razlikuju s obzirom na vrstu,»narav kulturnog dobra, njegovu starost i tržišnu vrijednost u vrijeme podnošenja zahtjeva za vraćanje75 (Art. l/l/al.2). S obzirom da Uredba i Smjernica glede zaštite kulturnih dobara u EU čine cjelinu, te se kategorije u potpunosti podudaraju s kategorijama kulturnih dobara određenih u Dodatku Uredbe. 7 6 J 7 Z a ta se kulturna dobra, kao i kod Uredbe, smatra da predstavljaju ona najvažnija i najvrijednija dobra kojima treba pružiti zaštitu na cijelom području EU te omogućiti državi članici s čijeg su područja nezakonito iznijeta da zahtijeva vraćanje. Kao i kod Uredbe, odabir 74 V. Siehr,K.: Die EG Richtlinie von 1993..., str. 34. " U Smjernici nije izričito određeno po pravu koje države članice se određuje vrijednost kulturnog dobra - pravu države članice koja zahtjeva povrat ili one od koje se povrat zahtijeva. To može dovesti do dvojbi pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva, jer se vrijednost određenog kulturnog dobra može značajno razlikovati u pojedinim državama članicama s obzirom da ona ovisi o tržišnim faktorima i, uopće, o financijskoj situaciji u pojedinoj državi članici. V. Bila,J.:o.c, str. 168.

" Dodatak Smjernice kojom su određene kategorije kulturnih dobara na koje se primjenjuje saržajno odgovara Dodatku Uredb. Time se postiže da Uredba i Smjernica zajedno čine zajednički pravni temelj zaštite kulturnih dobara u EU. V. Bila J . : o . c , str. 162. Sve što je naprijed, rečeno o kriterijima za podjelu kulturnih dobara s obzirom na njihovu narav, vrijednost, starost vrijedi i za Smjernicu. " Između Uredbe i Smjernice postoje, međutim, razlike u terminima kojima se određuje pojam kulturnog dobra. Dok se u Uredbi govori o "cultural goods", u Smjernici se govori o "cul-

luml

objecls".

- . . . . . -

.

121

Europsko privatno pravo kulturnih dobara na koji se odnosi Smjernica ne pokriva sva ona kulturna dobra na koja se primjenjuje Art. 30. Ugovora, kao što ne pokriva ni sva kuluturna dobra koja s po pojedinim nacionalnim zakonodvstvima država članica smatraju kulturnim dobrima. U Preambuli Smjernice se i izričito navodi da se Smjernica odnosi na stvari koja se po općem shavaćnju smatraju kulturnim dobrima, te da se Smjernicom ne definiraju kulturna dobra koja se smatraju nacionalnim blagom u smislu Ari. 30., već se samo određuju kategorije kulturnih dobara čiji vraćanje uređuje Smjernica. Kao i kod Uredbe, Dodatak Smjernice služi da se odrede stvari kojima se osigurava posebna zaštita od nezakonitog iznošenja iz jedne države članice« drugu. Svaka država članica može proširiti svoju obveze obveze iz Smjernice i na druga kulturna dobra koja nisu navedena u Dodatku Smjernice (Art. 14/1 .).7S S druge strane, iz istih razloga kao i kod Uredbe, iz primjene Smjernice izuzete •„ slike, mozaici, litografije,seri grafije, skulpture, fotografije i si. starije od 50 godina koje još uvijek pripadaju njihovim autorima. 79 2. U drugu skupinu spadaju kulturna dobra koja ne pripadaju nekoj nj kategorija navedenih u Dodatku Smjernice, ali su integralni dio muzejskih, arhivskih ili bibliotečnih javnih zbirki (Art 1/1 ./al.3.) ili su dijelovi crkvenih objekata (Art, l/l/al.3.). U smislu Smjernice javnim zbirkama smatraju se zbirke koje su vlasništvo države ili neke druge pravne osobe koja se po nacionalnom zakonodavstvu smatra javnopravnom osobima (jedinice lokalne uprave, javne institucije i si) odnosno koje su vlasništvo pravnih osoba koje se financiraju od države ili lokalnih vlasti* Za kulturna dobra koja su dio javnih ili crkvenih zbirki ne moraju se ispuniti posebne pretpostavke glede njihove starosti, vrste, tržišne vrijednosti navedene u Dodatku Smjernice. Da bi se na njih odnosila Smjernica, dovoljno je da se radi o kulturnim dobrima koje se u smislu Art. 30. Ugovora smatraju nacionalnim blagom, te njihova pripadanost nekoj javnoj ili crkvenoj zbirci. Za navedenu kategoriju kulturnih dobara Smjernica je u usporedbi s Uredbom proširila krug kulturnih dobara na koje se odnosi, navodeći određena kulturna dobra koja se neovisno o svojoj vrijednosti, starosti i naravi već zbog same činjenice da su dio javne zbirke smatraju kulturnim dobrima od posebne važnosti za koje bi trebala postojati obveza vraćanja u slučaju nezakonitog iznošenja iz neke države članice.

78

Iz Izvještaja Komisije od 25.5.2000 (COM/2000/0325 final) proizlazi da niti jedna država članica nije proširila polje primjene Smjernice i na neka druga kulturna dobra osim onih navedenih u Dodatku Smjernice. •: 79 Usp. toč. A. Dodatka Smjernice 80 Art. l/l/al.3. Smjernice vrijedi samo za javne i ekrvene zbirke, pa države članice ne mog« prilikom preuzimanja Smjernice njezino polje primjene Smjernice proširiti i na dijelove privatnih zbirki. Na njih primjenjuju kriteriji iz Art. l/l/al.2. Smjernice, te se zahtijeva da budu određene starosti i vrijednosti. 122

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji

Određivanje pojma kulturnog dobra za koga vrijedi Smjernica dvostrukim kriterijima imalo je za pojedine države članice različito značenje ovisno o tome kako su svojim nacionalnim zakonodavstvima do tada određivale pojam kulturnih dobara koja uživaju posebnu zaštitu. Za države članice koje su odredile da samo manjem broju najvrijednijih kulturnih dobara pružaju posebnu zaštitu ograničavanjem ili zabranom njihovog izvoza, dvostruki kriterij za određivanje polja primjene Smjernice značio je da se ona odnosi sva ta kulturna dobra, ali ujedno i da će druge države članice u relativno malom broju sučajeva morati provoditi postupak radi vraćanja kulturnih dobara takvim državama članicama. Kod država članica koja vrlo velikom broju kulturnih dobara priznaju i svojstvo svog nacionalnog blaga, Smjernica je velikim dijelom pokrila zaštitu svih tih kulturnih dobara. No, u tim državama članica postoje i kulturna dobra koja se, premda se posebno štite nacionalnim zaknodavstvom, ne mogu u smislu Art. 30. smatrati njihovim nacionalnim blagom, pa se na njih niti ne odnosi Smjernica. Zbog toga je svaka država članica, ako je željela da se preuzimanjem Smjernice, ona primjenjuje i na kulturna dobra koja se do tada nisu smatrala nacionalnim blagom morala sukladno svom zakonodavstvu ta kulturna dobra proglasiti u smislu Art. 30. Ugovora nacionalnim blagom.81 Takve ovlasti svaka država članica ima i nakon preuzimanja Smjernice, pa čak i nakon što se određeno kulturno dobro nezakonito izveze s njezinog područja. Po čl. Art. 1/1/al.l. Smjernice proglašenje određenog kulturnog dobra nacionalnim blagom u smislu Art. 30. Ugovora moguće je i nakon njegovog nezakonitog iznošenja iz države članice. No, prilikom određivanja kulturnih dobara za koja na cijelom području EU vrijede nacionalna izvozna ograničenja svaka bi država članica morala polaziti od izričitog pravila iz Art. 30. Ugovora po kojem ograničenja izvoza i uvoza ne smiju biti sredstvom samovoljnog diskriminiranja ili prikrivenog ograničavanja trgovine između država članica. Svaka bi država članica prilikom određivanja kruga kulturnih dobara koje se u smislu Art. 30. Ugovora smatraju nacionalnim blagom morala uvažavati zahtjeve za slobodnim prometom roba na unutarnjem tržištu EU od koga bi samo iz vrlo opravdane razloge i radi zaštite 82 najvažnijih interesa trebalo utvrđivati iznimke. 81

V.BilaJ.:o.c.,str. 163. • ; • Ako se pak nacionalnim zaknodavstvom širokim i nedovoljno detaljnim određivanjem kulturnih dobara koje se smatraju nacionalnim blagom u smislu Art. 30., pa zbog toga ako ispunjavaju i drugi kriterij potpadaju i pod polje primjene Smjernice naruši načelo proporcionalnosti moguće je pozivom na Art. 234. Ugovora zatražiti o tome odluku Europskog suda. Sud bi tada trebao odlučiti je li definicija kulturnog dobra koje se smatra nacionalnim blagom pokrivena Art. 30. ili predstavlja povredu Art. 30. Ugovora u smislu da predstavlja samovoljno diskriminiranje ili prikriveno ograničavanje trgovine između država-članica. Takav bi postupak mogao pred Europskim sudom pokrenuti i sud države članice pred kojim se vodi postupak radi povrata nezakonito izvezenog kulturnog 82

123

Europsko privatno pravo

. . .iv.--

Kriterijima kojima se određuju kulturna dobra na koja se primjenjuje Smjernica mogu se u nekim slučajevima staviti i određeni prigovori. Svi prigovori koji su već navedeni glede kategorizacije kulturnih dobara po njihovoj vrijednosti, starosti i 83 vrsti u Uredbi vrijede i za Smjernicu. U praksi mogu nastati određeni probb.: vezani za zaštitu stjecatelja kulturnih dobara i, uopće, za sigurnost prometa kulturni:: dobrima i zbog pravila da je moguće i nakon što je neka stvar izvezena progla i ju kulturnim dobrom koje ima status nacionalnog blaga tj. kulturnim dobrom s, koje se primjenjuje Smjernica (Art. 1/1/al.l Smjernice) i uživa posebnu zaštiu Tada bi izvoz kulturnog dobra naknadno postao nezakonit, pa bi se kulturno dol1; moralo vratiti na zahtjev države članice iz koje je izvezeno, premda u času izvo za njega nije vrijedila Smjernica. Opravdanje za mogućnost naknadnog proglase:::,: kulturnog dobra nacionalnim blagom temelji se na tome da u praksi postoje sučaji kad je neka stvar i prije nego što je po nacionalnom zakonodavstu proglasili,: kulturnim dobrom izvezena kao svaka druga stvar, a da državna tijela nadležna,,: utvrđenje daje ona nacionalno kulturno dobro za tu stvar nisu niti znala pa ju IIN niti mogla proglastiti nacionalnim blagom. Da bi se zaštitila država članica koja takvu stvar zbog svoje vrijednosti smatra svojim nacionalnim kulturnim dobrom otvorena je mogućnost da se i nakon što je stvar izvezena ona proglasi kulturnim dobrom u smislu Art. 30. Ugovora i da se zatraži njihov povrat. No, tu bi odredbu trebalo vrlo restriktivno tumačiti i primijenjivati ju samo kad je stvar već prilikom izvoza zaista imala sva obilježja nacionalnog kulturnog dobra, ali ona samo nisu kao takva bila utvrđena od strane nadležnog tijela države članice. No, unatoč i vrlo restriktivnoj primjeni ovog pravila, mogućnost da se i nakon što je neka stvar zakonito izvezena i valjano otuđena zbog naknadnog proglašavanja te stvari nacionalnim kulturnim zahtijeva njezino vraćanje, za stjecatelje kulturnog dohra predstavlja veliku nesigurnost u pravnom prometu. 8 4 Kriterijima za određivanje kulturnih dobara za koje vrijedi Smjernica prigovara se i zbog pravila po kojem se vrijednost kulturnog dobra čije se vraćanja zahtijeva utvrđuje u času ponošenja zahtjeva za povrat i to prema tržišnim uvjetima u državi u kojoj se podnosi zahtjev za povrat. 85 Moguće je da se na određeno kulturno dobro u času izvoza ili u času otuđenja nakon izvoza zbog njegove vrijednosti ne primjenjuje Smjernica, a da se kasnije njegova vrijednost poveća, pa se tek naknadno ostvare sve pretpostavke da se i na njega primijeni Smjernica i zahtijeva njegovo dobra ako posumnja da se nacionalnim odredbama države članice koja zahtijeva povrat narušava načelo proporcionalnosti u gore navedenom smislu. V. Bila,J.:o.c, str. 164, 172; Siehr.K: Kulturgiiterschutz..., str. 185. 83 V. naprijed poglavlje 2.2. 84 V. Bila J.:o.c, str. 166 85 Usp. toč.B Dodatka Smjernice

124

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji

vraćanje. Ovaj prigovor ima posebnu težinu kad se uzme u obzir daje objektivni zastarai rok za zahtjev vrlo dugačak i da u tom razdoblju različiti čimbenici mogu utjecati na promjenu tržišne vrijednosti određenog kulturnog dobra. Nakon izvoza kulturnog dobra odnosi na tržištu kulturnih dobara mogu se značajno promijeniti što može utjecati i na povećanje vrijednosti izvezenog kulturnog dobra. Tada bi država članica iz koje je kulturno dobro izvezeno također mogla zahtijevati njegovo vraćanje, jer njegova vrijednost u času podnošenja zahtjeva prelazi minimalne vrijednosti koje mora imati takvo kulturno dobro da bi za njega vrijedila Smjernica.86 Za stjecatelja vlasništva i drugih prava na takvom kulturnom dobru ovakvo određivanje vrijednosti kulturnog dobra može predstavljati dodatnu nesigurnost, jer postoji mogućnost da se unatoč tome što u vrijeme stjecanja kulturnog dobra to nije bilo moguće zbog naknadnog povećanja njegove vrijednosti zahtijeva njegovo vraćanje.

3.2.2. NEZAKONITO IZNOŠENJE KULTURNOG DOBRA Smjernica određuje da obveza povrata stvari koje se u smislu Smjernice smatra kulturnim dobrom (Art. 1.) postoji samo kod nezakonitog iznošenja kulturnog dobra s područja države članice u drugu državu članicu. Pritom Smjernica određuje nekoliko modaliteta nezakonitog iznošenja kulturnog dobra zbog kojih država članica može zahtijeva vraćanje kulturnog dobra na svoje područje. 0 nezakonito iznijetom (unlawfull removed, unrechtmassig verbracht) kulturnom dobru iz države članice radit će se u dva slučaja. Prvi je kad je kulturno dobro iznijeto s područja države članice povredom njezinih nacionalnih pravila o zaštiti nacionalnog kulturnog blaga ili povredom odredbi Uredbe o izvozu kulturnih dobara broj 3911/92 (Art. 1/2/al.l. Smjernice). Drugi slučaj je kad kulturno dobro nije vraćeno nakon isteka roka u kojem je zakonito, ali samo privremeno, iznijeto s područja države članice odnosno kad nije vraćeno povredom nekog drugog pravila koje vrijedi za privremeno iznošenje kulturnog dobra (Art. l/2/al.2. Smjernice). Smjernica se primjenjuje na kulturna dobra koja su na neki od navedenih nezakonitih načina iznijeta iz države članice nakon 1.1.1993. godine (Art. 13. Smjernice). Svaka država članica može, međutim, prilikom preuzimanja Smjernice u svoje zakonodavstvo proširiti svoje obveze iz Smjernice i na kulturna dobra nezakonito 87 iznijeta i prije 1.1.1993. godine (Art. 14/2. Smjernice). .. _

m

V. BilaJ.:o.c, str. 167. Iz Izvještaja Komisije od 25.5.2000 (COM/2000/0325 final) proizlazi daje samo Grčka svoje obveze iz Smjernice proširila i na kulturna dobra nezakonito izvezena prije 1.1.1993. godine. 87

125

Europsko privatno pravo Područje primjene Smjernice pokriva svako iznošenje kulturnog dobra s područja države članice u drugu državu članicu protivno izvoznoj proceduri neovisno o tome je li ona propisana nacionalnim zaknodavstvom ili Uredbomo izvozu kulturnih dobara. O nezakonitom iznošenju kulturnog dobra radit će se npr. kad se kulturno dobro iz jedne u drugu državu članicu izvezeno povredom posebnih propisa o izvozu kulturnih dobara. O nezakonitom iznošenju kulturnog dobraradil će se i kad je kulturno dobro izvezeno u neku treću državu izvan EU bez izvozne dozvole koja se izdaje po toj Uredbi o izvozu kulturnih dobara, a potom je ponovno vraćeno u neku drugu državu članicu. To, dakle, znači daje za svaki promet kulturnim dobrima na području EU potrebno poštivati nacionalna pravila o izvoznim ograničenjima kulturnih dobara i pravila Uredbe o izvozu kulturnih dobara izvan područja EU. Nepoštivanje tih pravila uzrokuje daje izvoz nezakonit i dovodi do obveze države članice na čijem se teritoriju nalazi kulturno dobro da naloži vraćanje kulturnog dobra državi članici čija su izvozna pravila povrijeđena. S nezakonitim izvozom u smislu Smjernice izjednačeno je i nevraćanje kulturnoj" dobra u državu članicu nakon što je istekao rok ili svrha radi koje je ono samo privremeno izvezeno sukladno izvoznim pravilima te države članice. Tako bi se npr. Smjernica primjenjivala kad je neko kulturno dobro radi izlaganja na nekoj međunarodnoj izložbi izvezeno iz države članice na temelju privremene izvozne dozvole, a nakon prestanka izložbe radi koje je privremeno izvezeno nije vraćeno. Smjernica ne uređuje posebno obvezu vraćanja ukradenih kulturnih dobara. Smjernica kao jedini uvjet za povrat kulturnog dobra navodi njegovo nezakonito iznošenje iz države članice tj. iznošenja kulturnog dobra s područja države članice povredom njezinih nacionalnih izvoznih ograničenja i zabrana.88 Primjena Smjernice na ukradena kultruna dobra bila bi moguća jedino ako bi kulturno dobro nakon što je ukradeno bilo i nezakonito iznijeto u drugu državu članicu. No, tada po pravilima Smjernice zahtjev za vraćanje može podnijeti država članica iz koje je kulturno dobro nezakonito iznijeto. Zahtjev za vraćanje pozivom na pravila Smjernicenebi mogao podnijeti vlasnik čije je kulturno dobro ukradeno, a potom nezakonito izvezeno. Smjernica ne isključuje, međutim, mogućnost da se u takvom slučaju pokrene i građanski ili kazneni postupak radi vraćanja kulturnog dobra.UArt, 15. Smjernice čak je i izričito navedeno da Smjenica ni na koji način ne utječe, ne sprječava niti isključuje bilo koji građanskopravni ili krivičnopravni postupak koji po nacionalnom zaknodavstvu države članice može pokrenuti država članica ili 89 vlasnik ukradenog kulturnog dobra. Iz svega toga proizlazi daje cilj Smjernice

88

V. Bila,J.:o.c, str. 164; Siehr,K.: Kulturgiiterschutz..., str. 177. U tom se smislu Smjernica značajno razlikuje od UNIDROIT-ove Konvencije o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima iz 1995. godine. Po Konvenciji je moguće zahtijevali i 89

126

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji bio urediti samo jedan aspekt ilegalnog prometa kulturnih dobara koji se sastoji u povredi nacionalnih izvoznih propisa, a ne i sve druge načine ilegalnog prometa kulturnim dobrima, a posebno prometa ukradenim kulturnim dobrima. 9 0 Cilj Smjernice nije zaštita privatnopravnih interesa vlasnika kojem je kulturno dobro ukradeno, već zaštita javnopravnog poretka države članica čija su pravila povrijeđena nezakonitim izvozom. To posredno dovodi i to zaštite nacionalnog kulturnog blaga čiji se promet zbog nepostojanja unutarnjih granica više ne može kontrolirati na djelotvoran način. Za povrat ukradenih kulturnih dobara primjenjivat će se pravila nacionalnih pravnih poredaka država članica odnosno međunarodnih konvencija koje uređuju ta pitanja ako su države članice potpisnice tih konvencija.

i! 7AHTJEVZA VRAĆANJE KULTURNOG DOBRA 3.3.1, AKTIVNA I PASIVNA LEGITIMACIJA Po Smjernici (Art. 1/3) zahtjev za povrat nezakonito iznijetog kulturnog dobra ima isključivo država članica s čijeg je područja kulturno dobro nezakonito izvezeno (requesting Member State, ersuchender Mitgliedstaat).91 Zahtjev se po Art. 5/1. Smjernice podnosi nadležnom sudu države članice u kojoj se u času podnošenja zahtjeva nalazi nezakonito iznijeto kulturno dobro (requested Member State, muchtn Mitgliedstaat). Država članica s čijeg je područja nezakonito iznijeto kulturno dobro legitimirana je na podnošenje zahtjev za vraćanje i kad nije njegov vlasnik, već je njegov vlasnik neka druga osoba. Država članica je legitimirana za podnošenje zahtjeva za vraćanje neovisno o tome je li vlasnik dobrovoljno ili protiv ^voje volje izgubio posjed kulturnog dobra koje je potom nezakonito iznijeto. .ućanje ukradenih kulturnih dobara (Art. 3,4. Konvencije). S druge strane, područje primjene Smjernice i Konvencije glede vraćanja nezakonito iznijetih kulturnih dobara se najvećim dijelom sklapaju. Konvencijom je u Art. 13/3. predviđeno da u svojim međusobnim odnosima države •iivomice.koje su članovi organizacija gospodarskog udruživanja ili regionalnih tijela mogu izjaviti ,l;i će primjenjivati unutarnja pravila tih organizacija ili tijela, pa stoga među sobom neće primjenjivati .Jrcdbc ove Konvencije, opseg koje primjene se preklapa s opsegom primjene tih pravila. Tako su likom potpisivanje Konvencije pozivom na Art. 13/3. Nizozemska i Finska izjavile rezervu da će '•«: njihovog članstva u EU u odnosima s drugim državama ugovornicama koje su članice EU iinjenjivati interna pravila EU , te da neće primjenjivati Konvenciju. V. Implementation of INIDROITConventions: Status Report- UNIDTROIT Convention of Stolen or Illegallv Exported CuliuralObjects,opened to signature at Rome on 24.6.1995, od 1.2.2002, http:// www.unidroit.org/ cnglish/implement/ * V. Bila,J.: o.c, str. 164; Siehr,K.: Kulturguterschutz..., str. 174. ! ' V.Plehwe,T.:o.c, str. 446; Siehr,K.: Kulturguterschutz..., str. 178. • 127

Europsko privatno pravo

>

Aktivna legitimacija u korist države članice postoji i kad je vlasnik dobrovoljno otuđio svoje kulturno dobro koje je potom nezakonito izvezeno, pa čak i kad seta 92 osoba protivi podnošenju zahtjeva za vraćanje. Temelj za podnošenje zahtjeva je povreda unutarnjih pravila države članice o izvozu kulturnih dobara, a ne povreda nečijeg prava vlasništva. Po svojoj nara« zahtjev za vraćanje je javnopravne naravi koji se temelji na povredi javnopravni 93 pravila o ograničenju ili zabrani izvoza nacionalnih kulturnih dobara. Zbog loj! je njega ovlaštena podnijeti samo država članica čija je javni poredak povrijede« nezakonitim iznošenjem kulturnog dobra s njezinog područja neovisno o tome« kakvom je vlasničkopravnom režimu to kulturno dobro. Zahtjev je usmjeren na vraćanje (return, Riickga.be) nezakonito izve/c' kultunog dobra na područje države članice s čijeg je područja ono nezaku:;.;. iznijeto tj. na povrat kulturnog dobra državi članici koja je podnijela zahtjev"; Uz zahtjev za povrat država članica mora podnijeti isprave kojima opisuje kulturno dobro čiji se povrat zahtijeva, isprave kojima se dokazuje njegov status kulturnoj dobra u smislu Smjernice, te izjavu nadležnih vlasti države članice daje to kulturni dobro nezakonito iznijeto s njezinog područja (Art. 5/2. Smjernice). Teret dokaza da su ispunjene pretpostavke iz Smjernice za vraćanje kulturnog dobra leži, dakle, na državi članici koja zahtijeva njegovo vračanje. Zahtjev se podnosi protiv neposrednog posjednika kulturnog dobra. Pasivno legitimirane mogu biti svaka fizička ili pravna osoba koja neposredno posjeduje kulturno dobro neovisno o tome je li samostalni ili nesamostalni posjednik. To može biti vlasnik kulturnog dobra odnosno samostalni posjednik kulturnog dota (possessor, Eigentiimer) a podredno nesamostalni posjednik (holder, Besitzer)." 92

V. BilaJLo.c, str. 179. V. Siehr,K.: Kulturguterschutz..., str. 178. 94 V. B i l a J . : o . c , str. 1 8 3 ; SiehrjK.: H a n d e l m i t Kulturgiitern in der EWG, Neue Jurisuscht Wochenschrift, 35/1993, str. 2207. U izvršenju presude donijete povodom takvog tužbenog zahtjeva mogu nastati određen problemi, jer Smjernica ne sadrži izričite odredbe o točnom sadržaju tužbenog zathjeva, a poseV" tome kako bi se trebala izvršiti obveza predaje kulturnog dobra u neposredni posjed države u.:.. tj. kojoj bi zapravo osobi trebalo predati kulturno dobro pa da se ispuni nalog iz sudske odluke.O problemima u izvršenju presude donijete povodom takvog tužbenog zahtjeva v. BilaJ.:o.c, str 1D 95 Terminologija Smjernice o tome protiv koga se podnosi zahtjev razlikuje se u njenuiUi engleskoj verziji teksta, pa se tek iz odredbi Smjernice kojima se tumače određeni pojmovi mu zaključiti protiv koga se podnosi zahtjev. U engleskoj verziji teksta (Art. 5/1) kao pasivno legitimiran navode se "possessor", a ako on ne postoji "holder". Pod pojmom "possessor" u smislu Smjerni« podrazumijeva se osoba koja drži kulturno dobro za svoj račun (Art. 1/6), a pod pojmom "Mir* podrazmijeva se osoba koja drži kulturno dobro za treću osobu (Art 1/7). U njemačkoj verziji teto (Art 5/1.) zahtjev se podnosi protiv osobe koja je označena kao "Eigentiimer", a podredim osobe označene kao "Besitzer". Pod pojmom "Eigentiimer" podrazumijeva se osoba kojj 93

128

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji Obveza povrata kulturnog dobra postoji neovisno o tome je li posjed kulturnog dobra stečen u nekoj od država članica ili izvan područja EU, pa je nakon toga kulturno dobro unijeto u državu članicu pred čijim se sudom zahtijeva povrat. Zahtjev se podnosi protiv osobe koja u času podnošenja zahtjev neposredno posjeduje stvar, neovisno o tome je li ona njegov vlasnik ili samo posjednik (samostalni ili nesamostalni), neovisno o tome je li ta osoba prvi stjecatelj nakon nezakonitog iznošenja ilijesingularni ili univerzalni sljednik prvog stjecatelja, kao i neovisno o tome je li od prvog stjecatelja kulturno dobro stečeno naplatno ili besplatno. Pasivno legitiminirani može biti čak i vlasnik kulturnog dobra koji gaje u drugu državu članicu iznio protivno pravilima o izvozu kulturnih dobara. 96 U sudskom postupku koji se vodi radi vraćanja kulturnog dobra tuženi može ulagati sve prigovore koji osporavaju zahtjev za vraćanje kao npr. da nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje iz Smjernice, daše ne radi o kulturnom dobru na koje se odnosi Smjernica, da su prošli rokovi za podnošenje zahtjeva za vraćanje, da se ne radi o nezakonitom izvozu i si.

,U2. ZASTARA ZAHTJEVA ZA VRAĆANJE Za podnošenje zahtjeva za vraćanje kulturnog dobra u državu članicu s čijeg ie područja ono nezakonito iznijeto određeni su u Smjernici posebni subjektivni i •.'bjektivni zastarni rokovi. Zahtjev se mora podnijeti u roku od godine dana od saznanja za mjesto na kojem se nalazi kulturno dobro i osobu kod koje se kulturno dobro nalazi (Art. 7/1/ALI. Smjernice), 97 a najkasnije u roku od 30 godina od kad je stvar nezakonito iznijeta s područja države članice koja zahtijeva vraćanje (Art. n l/al.2. Smjernice). Poseban objektivni zastarni rok predviđen je za zahtjev za iaćanje kulutrnog dobra koje se smatra dijelom javne zbirke ili crkvenih kulturnih dobara koji su predmet posebne zaštite u nacionalnim zakonodavstvima. Tada je objektivni zastarni rok 75 godina od nezakonitog izvoza. Objektivni rok može biti i duži na temelju bilateralnih sporazuma između država članica, a između država •Iturnog dobra izvršava za sebe, a pod pojmom "Besitzer" osoba koja posjed kulturnog dobra i/vršava za nekog drugog. Iz svega toga može se zaključiti daje pasivno legitimirana zapravo osoba loja je neposredni samostalni posjednik, a podredno neposredni nesamostalni posjednik kulturnog Jobra. V. Bila,I:o.c, str. 168; KohlsJ.: o . c , str. 56. Na ovom se primjeru ujedno vidi i kakvi sve probleme mogu nastati prilikom preuzimanja Smjernice u različite pravne sustave u kojima određeni pravni termini imaju potpuno drukčije značenje. * V. BilaJ.:o.c, str. 164. " U prijedlogu Smjernice bilo je predloženo da subjektivni rok bude 5 godina, ali je zbog pravne sigurnosti on u konačnom tekstu Smjernice on određen kao jednogodišnji rok. Neke države članice, međutim, smatraju da je jednogodišnji subjektivni rok prekratak. Tako npr. Italija predlaže da rok iznosi 3 godine. V. Izvještaj Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final)

129

Europsko privatno pravo

-.,-..

članica u kojima takvi zahtjev ne zastarijevaju ne primjenjuju se pravilao objektivnim zastamim rokovima (Art. 7/l/al.2. Smjernice). U svakom slučaju zahtjev se ne može podnijeti ako se u vrijeme podnošenja zahtjeva takav izvoz više ne smatra nezakonitim (Art. 7/2. Smjernice).

3.3.3. SURADNJA IZMEĐU DRŽAVA ČLANICA Art. 4. Smjernice obvezuje države članice tj. njihova nadležna tijela" oa međusobnu suradnju u postupcima koji prethode podnošenju zahtjeva za vraćanje. u pokretnutim postupcima

za vraćanje, kao i u postupcima izvršenja odlife

vraćanju (Art. 4,6. Smjernice). Ta se suradnja osobito sastoji u pružanju pun,-. državi članici u pronalaženju nezakonito iznijetih kulturnih dobara i osobakojei posjeduju (Art. 4/1/1. Smjernice), obaviještavanj u države članice da je pronu' • kulturno dobro za koje postoje opravdana sumnja daje nezakonito iznijeto (Aru 1/2), omogućavanju nadležnim tijelima države članice da provjere radi li seo kulturnom dobru za koje se može zahtijevati povrat (Art. 4/1/3.)," poduziman]! mjera u suradnji s državom članicom da se sačuva fizička opstojnost kultinr-dobra (Art. 1/1/4), određivanju privremenih mjera radi sprečavanja posKiv kojima bi se spriječio povrat kulturnog dobra (Art. 4/1/5).10°

98

Po Art. 3. Smjernice svaka država članica mora odrediti središnja tijela državne vla su nadležna za provedbu pravila Smjernice i o tome obavijestiti Komisiju kako bi se to puhli, . Službenim novinama. Državna tijela koja su države članice odredile za provedbu Smjernice objavljen su u OJ C 61, 3.3.2000, OJ C 180, 26.6.2001. 99 Ta se provjera mora učiniti u roku od 2 mjeseca od kad je o tome stigla obavin i članici za koju se smatra daje s njezinog područja nezakonito izvezeno kulturno dobro (Ari ; Smjernice). 100 U izvještaju Komisje od 25.5.2000 (COM/2000/0325 final) posebno se ističe da do-, suradnja između država članica glede međusobnog izvještavanja o nezakonito izvezenim kulu..;, dobrima nije zadovoljavajuća. Kao razlog tome navodi se nedostatak informacija o nezakonito« izvozu, a djelom i zbog toga što je u svim državama članicama Smjernica preuzeta kratko v> prije sastavljanja Izvještaja. Po podacima iz Dodatka II. Izvještaja u razdoblju od 199- • ..••• poslano je 12 notifikacija o pronalaženju nezakonito iznijetih kulturnih dobara, od kojih je većuu poslala Velika Britanija. Samo u jednom slučaju drugoj državi članici poslan je zahtjev za traženje kulturnog dobra, kao što je u samo jednom slučaju poslan zahtjev za poduzimanjem privremeni mjera radi osiguranja kulturnog dobra. U razdoblju od 1993. do 1999. registrirano je pet *:. vraćanja nezakonito izvezenih kulturnih dobara od kojih su svi riješeni u postupku mirnog i> J sporova. Zbog problema u suradnji Rezolucijom Europskog Vijeća povodom Izvještaja Komisijt od 21.1.2002 (OJ C 32, 5.2.2002) države članice su posebno pozvane da intenziviraju suradnju pomoć u primjeni Smjernice i Uredbe. 130

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji

Posebnu ulogu država članica na čijem se području nalazi nezakonito iznijeto kulturno dobro može imati i u mirnom rješavanju spora između države članice koja zahtijeva povrat i onoga u čijem se posjedu nalazi kulturno dobro. Ako na to pristanu država članica koja zahtijeva povrat i osoba kod koje se nalazi kulturno dobro država članica na čijem se području nalazi kulturno dobro može po svojim nacionalnim unutarnjim pravilima pokušati prvo po nacionalnim proisima o mirnom rješavanju sporova riješiti nastali spor. Time se ne isključuje mogućnost da se vraćanje zahtijeva sudskim putem od nadležnog suda države u kojoj se nalazi nezakonito iznijeto kulturno dobro (Art. 4/1/6. Smjernice).

14. VLASNIŠTVO KULTURNOG DOBRA NAKON VRAĆANJA Cilj koji se postiže zahtjevom za vraćanje kulturnog dobra jest fizički povrat, vraćanje nezakonito iznijetog kulturnog dobra u državu članicu za koju to dobro predstavlja nacionalno bogatstvo. U smislu Smjernice (Art. 1/5) pod pojmom "vraćanje" podrazumijeva se fizičko vraćanje kulturnog dobra na područje države članice (phvsical return, materielle Riickkehr). Nakon izvršenja sudske odluke donijete povodom zahtjeva za vraćanje, kulturno dobro ponovno se nalazi na području države Članice koja to kulturno dobro smatra svojim nacionalnim blagom i zbog toga ga posebno štiti. Na taj način država članica ostvaruje zaštitu svog javnopravnog poretka kojim se kulturna dobra koja su nacionalno blago štite od mogućnosti nekontroliranog iznošenja s područja države članice. Zbog toga se u postupku povodom zahtjeva za vraćanje raspravlja samo o činjenicama važnim za utvrđenje jesu li ispunjene sve pretpostavke određene Smjernicom za vraćanje nezakonito izvezenog kulturnog dobra.101 Ne raspravlja se o vlasništvu kulturnog dobra, jer država članica zahtjev niti ne temelji na svom vlasništvu kulturnog dobra. Država članica ovlaštena je podnijeti zahtjev za povrat neovisno o tome tko je njezin vlasnik, već samo zbog toga štu su nezakonitim izvozom povrijeđena njezin javnopravni poredak glede ograničenja odnosno zabrane izvoze kulturnih dobara koja se smatraju nacionalnim blagom. Sukladno tome ni Smjernica ne uređuje izričito tko se smatra vlasnikom kulturnog dobra nakon što se ono fizički vrati na područje države članice. Smjernica samo sadrži kolizijsko pravilo u Art. 12. po kojem se vlasništvo kulturnog dobra nakon vraćanja prosuđuje po nacionalnim pravilima države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno. Tako je ostavljeno nacionalnim

"" Utvrđuje se je li kulturno dobro u smislu Smjernice ispunjava sve pretpostavke |vrijednost,starost,pripadnost nacionalnom blagu) da se na njega primijeni Smjernica, radi li se zaista onezakonitom izvozu, je li zahtjev podnijet u roku i si.

131

Europsko privatno pravo zakonodavstvima da pitanje vlasništva kulturnog dobra nakon njegovog vraćanja urede sukladno svom nacionalnom poretku. Odredba iz Art. 12. Smjernice utemeljena je na općem pravilu iz art. 295. Ugovora po kojem se odredbama Ugovora ni na koji način se utječe na pravila država članica koja uređuju vlasničkopravni sustav.102 Smjernica u Art. 12. sadrži samo kolizijsku normu o vlasništvu kulturnog dobra kojom je izričito određeno daje za vlasništvo kulturnog dobra nakon vraćanja mjerodavno unutarnje pravo države s čijeg je područja stvar nezakonito izvezena. a ne države članice na čijem se teritoriju ona nalazila u času podošenja zahtjeva i čiji je sud odlučio o vraćanju kulturnog dobra. O državi članici kojoj je kulturno dobro vraćeno ovisi, dakle, uređenje vlasničkopravnog statusa kulturnog dobra. 0 unutarnjem pravu te države ovisit će i hoće li se priznati vlasništvo koje je netko stekao na tom kulturnom dobru prije nego što je kulturno dobro vraćeno odnosno dok se ono nalazilo na području druge države članice ili ne. Je li ta osoba stekh vlasništvo kulturnog dobra dok je ono bilo smješteno u nekoj drugoj državi članici procjenjivat će se prema pravilima države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno, U tom je smislu kolizijsko pravilo iz Art. 12. Smjernice svojevrsna iznimkaod,u međunarodnom privatnom pravu, gotovo opće prihvaćenog načela da je za vlasništvo stvari mjerodavno pravo gdje stvar leži (lex rei sitae) u času stjecanja vlasništva. Ono predstavlja novo kolizijsko pravilo i svojevrsnu modifikaciju pravila međunarodnog privatnog prava država članica. 103 Pravilo iz Art. 12. Smjernice temelji se na tome daje nezakonitim izvozom stvari došlo do povrede javnopravnog poretka jedne države članice. Do stjecanja vlasništva u drugoj državi članici došlo je upravo zbog toga što se kulturno dobro na nezakonit način našlo na njezinom području. Da ono nije bilo nezakonito izvezeno, ne bi ga mogla steći neka treća osoba. Takvo stjecanje ne treba štiti niti uvažavati ako se ono ujedno ne priznaje i po pravu države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno već treba uspostaviti vlaničkopravno stanje kakvo je postojalo prije nezakonitog izvoza. 104 Zbog toga se Smjernicom nije ulazilo u uređenje vlasničkopravnih odnosa na vraćenom kulturnom dobru niti da se na bilo koji način država članicama nametalo neko od mogućih rješenja vlasničkopravnog statusa vraćenog kulturnog dobra. To je prepušteno nacionalnim zakonodavsvima država članica, pa isključivo o državi članici kojoj je kulturno dobro vraćeno ovisi kako će se odrediti vlasnik vraćenog kulturnog dobra. Smjernicom se tako zapravo odredilo

102

V. Bila,J.:o.c.,s t. 173; Beutler/Bieber/Pipkorn/Strei: o.c, str. 77; Calliess,Ch.,Ruffert,M.: o.c, str. 2109-2113. 103 V. Plehwe,T.:o.c.,s tr. 447,448. 104 V. BilaJ.:o.c.,s tr. 177; Plehwe,T.:o.c, str. 448, SiehrjC.: The Protection..., str. 676.

132

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji da se vlasničkopravni status nezakonito izvezenog, a potom vraćenog kulturnog dobra ne može urediti niti mijenjati protivno zakonodavstvu države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno.105 Odredba Art. 12. Smjernice kao posebno kolizijsko pravilo vrlo je općenita. Smjernica ne upućuje na to koja bi se pravila nacionalnog zakonodavstva trebala primijeniti za utvrđenje tko je vlasnik kulturnog dobra. Dvojbeno je jesu li to pravila međunarodnog privatnog prava po kojima se određuje mjerodavno pravo za stjecanje vlasništva pokretnina, pravila stvarnopravnog uređenja o pretpostavkama za stjecanje vlasništva pokretnina ili, pak, neka posebna pravila koja bi uređivala stjecanje vlasništva kulturnih dobara odnosno vlasničkopravno stanje glede kulturnog dobra nakon vraćanja. Odabir nacionalnih pravila po kojima će se nakon povrata kulturnog dobra procjenjivati tko je njegov vlasnik ostavljen je državama članicama koje prilikom preuzimanja Smjernice u svoje zaknodavstvo to pitanje mogu i izričito urediti. Iz propisa kojima su pojedine države članice preuzele u svoje zakonodavstvo Smjernicu proizlazi, međutim, da su se prema pitanju vlasništva kulturnog dobra nakon vraćanja različito odnosile. Neke države članice preuzele su općeniti tekst iz Art. 12. Smjernice (npr. Danska, Francuska, Nizozemska, Švedska), neke ne sadrže nikakve izričito odredbe koje bi uređivale ovo pitanje (npr. Velika Britanija, Španjolska), a neke su ovo pitanje izričito uredile i to tako da su precizirale koja su pravila mjerodavna za vlasništvo. 106 Iz propisa koji su izričito uredili pitanje mjerodavnog prava za određivanje vlasništva kulturnog dobra nakon vraćanja proizlazi da se vlasništvo prosuđuje po unutarnjem stvamopravnom uređenju države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno. Tako je npr. Par. 8. njemačkog Zakona o preuzimanju Smjernice određeno da su za vlasništvo kulturnog dobra nakon povrata mjerodavna pravila stvarnopravnog uređenja.107 Par. 20. austrijskog Zakona o preuzimanju Smjernice također određuje da se stjecanje ili prestanak vlasništva kulturnog dobra nakon vraćanja prosuđuje po stvarnopravnim normama države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno kad se stjecanje ili prestanak vlasništva temelji na činjenicama nastalim u razdoblju od nezakonitog izvoza do vraćanja kulturnog dobra. 1 0 8 1 0 9 10S

V.BilaJ.: 173; Siher,K.: Kulturguterschutz..., str. 181. V.Siehr,K.: Kulturguterschutz..., str. 180. 107 Gesetz zur Umsetzung von Richtlinine der Europaischen Gemeinschaften iiber die Ruckgabe unrechtmassig aus dem Hoheitsgebiet eines Mitgliedstaats verbrachten Kulturgiitern und zur ,ng des Gesetzes zum Schutz deutschen Kulturguter gegen Abwanderung, Bundesgesetzblatt m

Bundesgesetz zur Umsetzung der Richtlinie 93/7/EWG iiber die Riikgabe von unrechtmassig aus dem Hoheitsgebiet eines Mitgliedstaats verbrachten Kulturgiitern, BGB1 67/1998 "" Stav da bi za vlasništvo trebale biti mjerodavne upravo norme unutarnjeg stvarnopravnog uređenje zastupa se i u teoriji kao najlogičnije rješenja s obzirom na cilj koji se želi postići vraćanjem kulturnog dobra. V. Siehr,K.: Vereinheitlichung..., str. 465.

133

Europsko privatno pravo

Razlike do kojih je došlo prilikom preuzimanja Smjernice u nacionalno zaknodavstvo u uređenju pitanja vlasništva kulturnog dobra nakon vraćanja mogu u praksi dovesti do različitih situacija ovisno o tome koja se pravila primjenjuju za utvrđenje vlasništva - pravila stvarnopravnog uređenja ili kolizijska pravila države članice. O tome će ovisiti i kakav je položaj tužene osobe koje je vratila kulturno dobro, položaj osobe koja je prije izvoza kulturnog dobra bila njegov vlasnik, kao i pravni odnosi između države članice s tim osobama. Nacionalna pravila države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno mjerodavna su za vlasništvo kulturnog dobra tek kad se ono vrati državi članici. Do tada su za stjecanje vlasništva tog kulturnog dobra, dok se ono nalazilo na području neke druge države članice bila mjerodavna pravila tog pravnog poretka s obzirom na opće prihvaćeno načelo da za stvarnopravni statut vrijedi lex rei sitae. Moguće je da za vrijeme dok je kulturno dobro bilo na području druge države članice osoba kojoj je naloženo vraćanje kulturnog dobra po stvarnopravnim pravilima te druge države članice stekla to kulturno dobro u vlasništvo, pa čak i da su neke treće osobe na tom kulturnom dobru stekle neka stvarna i obvezna prava. Hoće li se to stjecanje uvažavati i nakon vraćanja ovisti će o tome priznaje li po pravilima svog pravnog poretka država članica kojoj je kulturno dobro vraćeno takvo stjecanje ili ne. Nakon što se kulturno dobro vrati državi članici iz koje je nezakonito izvezeno jesu li ta prava stečena ili ne neće se prosuđivati po pravilima države članice na čijem se teritoriju nalazilo kulturno dobro, već po pravu države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno. Tako se i vlasništvo kulturnog dobra kojeg je netko treći stekao za vrijeme dok je stvar bila nezakonito izvezena, nakon njegovog vraćanja procjenjuje po pravu države članice kojoj je stvar vraćena. Ako takvo stjecanje vlasništva po pravilima države članice kojoj se stvar vratila nije moguće, nakon vraćanja će prestati vlasništvo koje je stečeno dok je kulturno dobro bilo na teritoriju druge države članice. Npr. za one pravne poretke u kojima s vrijedi načelo neotuđivosti kulturnih dobara iz državnog vlasništva (Grčka, Itlaija) povrat kulturnog dobra značit će prestanak vlasništva i drugih stvarnih prava koja su u 110 međuvremenu stečana. Ako po nacionalnom zaknodavstvu države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno ono ne može biti u privatnom već jedino u javnom vlasništvu, država vraćanjem kulturnog dobra postaje vlasnik. Osoba koja je do tada bila vlasnik to prestaje biti, neovisno o tome stoje bila u dobroj vjeri, što nije znala niti je imala razloga posumnjati da je kulturno dobro nezakonito izvezeno, neovisno o tome što su za njezino stjecanje bile ispunjene sve pretpostavke koje su se za takvo stjecanje zahtijevale u državi članici u kojoj se nalazilo kulturno dobro nakon nezakonitog izvoza. Pošteni stjecatelj koji je obvezan vratiti kulturno dobro, imat će samo pravo na naknadu sukladno Art. 9. Smjernice. "" V. Bila,J.:o.c, str. 174; Siehr,K.: Kulturguterschutz..., str. 181.

134

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji Kad se, međutim, kulturno dobro vraća državi članici u kojoj je to kulturno dobro u prometu i može biti u privatnom vlasništvu, te se na njega primjenjuju opća pravila stvarnopravnog uređenja glede vlasništva vraćenog kulturnog dobra vrijede drukčija pravila. Tada vraćanjem kulturnog dobra vlasnik ne postaje država, jer cilj vraćanja u državu iz koje je nezakonito izvezeno nije izvlaštenje vlasnika kulturnog dobra, već jedino fizičko vraćanje kulturnog dobra na područje države članice. Smjernica, premda priznaje državi članici da zbog povrede javnog poretka zahtijeva vraćanje kulturnog dobra, ne isključuje primjenu pravila privatnopravnog uređenja za uređenje vlasničkopravnih odnosa na kulturnom dobru nakon njegova vraćanja."1 Vlasnik kulturnog dobra nakon vraćanja može biti osoba koja je bila vlasnik prije nezakonitog izvoza ili osoba koja je stekla kulturno dobro na području neke druge države članice. Tko će biti vlasnik vraćenog kulturnog dobra ovisi o tome da li se u državi članici kojoj je kulturno dobro vraćeno priznaje vlasništvo stečeno u drugoj državi članici. Ako se po pravu države članice kojoj je vraćeno kulturno dobro priznaje stjecanje vlasništva do kojeg je došlo izvan njezinog područja, bilo zbog toga što su za vlasništvo mjerodavne njezine kolizijske norme bje upućuju na primjenu pra va drža ve u kojoj se stvar nalazila u času stjecanja, bilo zbog toga što takvo stjecanje priznaju stvarnopravne norme države članice kojoj je kulturno dobro vaćeno, vlasništvo stečeno u drugoj državi članfci neće prestati. Npr. ako je kulturno dobro nezakonito izvezeno iz Njemačke, pa joj je vraćeno, a u međuvremenu je neka osoba stekla vlasništvo tog kulturnog dobra, vlasništvo kulturnog dobra nakon vraćanja procjenjivat će se po pravilima njemačkog slvaraopravnog uređenja (Par. 8. njemačkog Zakona o preuzimanju Smjernice). Ako se takvo stjecanje priznaje i po njemačkom stvarnopravnom uređenju, ta će osoba i . nakon vraćanja kulturnog dobra ostati njegov vlasnik.112 Ako se, međutim, radi o i; ukradnom kulturnom dobru tj. kulturnom dobru koje je protiv vlasnikove volje izašlo j iz njegovog posjeda, a potom i nezakonito izvezeno iz Njemačke i prodano u drugoj ' državi članici, nakon vraćanja će za utvrđenje vlasništva opet biti mjerodavno t njemačko stvarnopravno uređenje po kojem je isključena mogućnost stjecanja rfasništva u dobroj vjeri od nevlasnika kad je stvar ukradena (Par. 935. Njemačkog građanskog akonika, BGB). Tada se neće uvažiti stjecanje vlasništva do kojeg je i došlo u drugoj državi članici, iako se ono možda po stvarnopravnim pravilima te f države članice priznaje kao valjano stečeno, pa će se vlasnikom kulturnog dobra (smatrati osoba od koje je kulturno dobro bilo u Njemačkoj ukradeno. No, u oba | slučaja neovisno o tome tko je vlasnik kulturnog dobra - osoba koja gaje stekla dok |seono nalazilo na području druge države članice ili osoba koja je bila vlasnik i prije

111

V.Kohls,F.:o.c.,str. 157.

112

V.Bila,J.:o.c.,str. 176; Kohls,F.:o.c, str. 156.

135

Europsko privatno pravo nezakonitog izvoza, ono se na temelju sudske odluke povodom zahtjeva države članice iz koje je kulturno dobro nezakonito izvezeno predaje u posjed toj državi članici osim ako svojim unutarnjim propisima država članica nije drukčije odredila tko je u posjedu kulturnog dobra nakon vraćanja. Neposredni posjednik kulturno? dobra nakon vraćanja postaje država članica, ali je moguće da ona svojim unutarnji:: propisima i drukčije odredi tko će nakon vraćanja izvršavati posjed na tom kulturno:: dobru. Vraćanjem kulturnog dobra država članica stječe pravo na posjed čime ujed;: dolazi i do ograničenja vlasništva kulturnog dobra, jer vlasnik kulturnog dobra t može ostvarivati sva svoja vlasnička ovlaštenja glede posjedovanja i raspolagali: svojom stvarju. U slučaju daje vlasnik osoba koja je kulturno dobro stekla u drugoj državi članici, ta bi osoba po Art. 9. Smjernice zbog ograničenja svog vlasništva imala pravo na naknadu. Ako bi, pak, vlasnik bila osoba koja je i prije nezakonitog izvoza bila vlasnik, a nakon vraćanja je kulturno dobro ostalo u posjedu države članice, država bi morala platiti dvostruku naknadu - naknadu stjecatelju koji je vratio kulturno dobro državi članici po Art.9 Smjernice, te naknadu vlasniku" kulturnog dobra u državi članici čije je vlasništvo ograničeno po nacionalnim pravilima o naknadi vlasniku zbog ograničenja vlasništva. 113 Kad se po stvarnopravnim pravilima države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno vlasnikom kulturnog dobra smatra osoba koja je bila njezin vlasnik i prije nezakonitog izvoza, moguće je da se radi vraćanja kulturnog dobra podnesu dva zahtjeva. Najčešći takav slučaj bio bi kad je kulturno dobro ukradeno, a potom nezakonito iznijeto s područja države članice i u drugoj državi članici nekome dalje otuđeno. Zahtjev za vraćanje mogla bi protiv stjecatelja u drugoj državi članici temeljem odredbi Smjernice podići država iz koje je kulturno dobro nezakonito izvezeno. Zahtjev za vraćanje mogao bi podići i vlasnik kulturnog dobra pozivom na opća pravila stvarnopravnog uređenja po kojima on ima pravo na stvarnopravnu zaštitu vlasištva svog kulturnog dobra koje mu je protupravno oduzeto, a potoni nezakonito izvezeno. Osnovanost zahtjeva države članice procjenjivala bi se po odredbama Smjernice. Osnovanost zahtjeva vlasnika kulturnog dobra procjenjivala po pravilima koja vrijede u državi članici na čijem se području nalazi kulturno dobro (lex rei sitae), a njegov uspjeh u parnici ovisio bi o tome je li u drugoj državi članici došlo do valjanog stjecanja vlasništva tog kulturnog dobra ili ne. Ako po pravu države na čijem se teritoriju nalazi kulturno dobro osoba koja posjeduje kulturno dobro nije stekla njegovo vlasništvo, postoje pretpostavke za usvajanje oba zahtjeva. Tada će doći do kolizije dva zahtjeva - zahtjeva države članice i vlasnika kulturnog dobra kojem je kulturnog dobro ukradno, pa se postavlja pitanje 113

Zadržavanje kulturnog dobra u posjedu države članice opravdava se u njemačkoj literaturi socijalnom vezanošću vlasništva. V. Bila.J.: o.c.,str. 183.

136

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji

čijem zahtjevu dati prednost. Ovo pitanje Smjernica ne riješava već je ostavljeno državama članicama da prilikom preuzimanja Smjernice izričito riješe problem sukoba ovakvih zahtjeva. Smjernica samo određuje da se njome ne isključuje mogućnost podizanje bilo kakvog građanskopravnog ili kaznenopravnog zahtjeva koji je dopušten po nacionalnim pravima država članica, a kojeg mogu podići država članica ili vlasnik kulturnog dobra koje je ukradeno (Art. 15). Propisi nekih država članica kojima je preuzeta Smjernica o ovom pitanju ne sadrže posebne odredbe. Austrijski Zakon o preuzimanju Smjernice u Par. 15. izričito uređuje slučaj kad postoji ovakva kolizija zahtjeva. Po Par. 15/1. kad je vlasnik zatražio vraćanje ukradenog kulturnog dobra, njegov zahtjev ima prednost pred zahtjevom države članice za vraćčanjem kulturnog dobra. Ako je već bio započet postupak povodom zahtjeva države članice, on će se prekinuti do pravomoćnosti sudske odluke povodom zahtjeva vlasnika za povrat ukradenog kulturnog dobra (Par. 15/2.).

3.5. NAKNADA STJECATELJU VRAĆENOG KULTURNOG DOBRA Gubitak vlasništva, ograničenje vlasništva ili gubitak posjeda do kojeg za osobu kojoj je naloženo vraćanje kulturnog dobra dolazi n^kon što vrati kulturno dobro popravlja se plaćanjem pravične naknade (Art. 9. Smjernice): Pravičnu naknadu dužna je platiti država članica koja je zahtijevala vraćanje. Na to ju obvezuje sud prilikom donošenja odluke o vraćanju, a isplata se provodi prilikom samog vraćanja kulturnog dobra. Visina naknade određuje se prema okolnostima svakog pojedinog slučaja pri čemu sud uzima u obzir ne samo vrijednost kulturnog dobra, već i određene subjektivne okolnosti uz koje je kulturno dobro stečano, interese stjecatelja, troškove koje je stjecatelj imao za održavanje i popravljanje stvari, gubi li stjecatelj ujedno i vlasništvo ili samo pravo na posjed i si.114 Iz pravila Smjernice proizlazi da pravo na naknadu ima samo ona osoba koja se u smislu Smjernice smatra vlasnikom odnosno samostalnim posjednikom (Eigentiimer, possessor) i to ako je bio pošten. Stjecatelj će biti pošten ako je priilikom stjecanja postupao s potrebnom pažnjom, te nije imao razloga posumnjati da je stvar nezakonito izvezena. Smjernica ne određuje kriteriji za utvrđivanje pažnje koju bi stjecatelj morao uložiti prilikom stjecanja da bi bio pošten. S obzirom daje zahjev moguće podnijeti i protiv samostalnog posjednika koji nije vlasnik kulturnog dobra, za dosuđivanje naknade se ne traži poštenje glede pretpostavki koje su se morale ispuniti za stjecanje vlasništva kulturnog dobra, kao što su vlasništvo otuđivatelja, ovlaštenje otuđivatelja da raspolaže stvarju i si. Važno je poštenje glede 114

V. Bila,J.:o.c.,str. 191; SiehrJK.: Kulturguterschutz..., str. 179. 137

Europsko privatno pravo

činjenice nezakonitog izvoza.115 Na kome je teret dokaza subjektivnih pretpostavki o kojima ovisi plaćanje naknade ovisi o pravu države članice čiji su vodi postupak (Art. 9/2. Smjernice). Tako se npr. po Par. 9/1. njemačkog Zakona o preuzimanju Smjernice dobra vjera stjecatelja presumira, pa je na državi članici teret dokaza da stjecatelj nije bio pošten. Isto bi proizlazilo i iz Par. 13/1. austrijskog Zakona o preuzimanju Smjernice. Potpuno je suprotno određeno u britanskom propisu o preuzimanju Smjernice.116 Njime je određeno da se naknada neće dosuditi osim ako se dokaže da je stecatelj postupao s dužnom pažnjom prilikom stjecanja kulturnog dobra (Reg. 5/1), pa je teret dokaza daje bio pošten na stjecatelju.

3.6. ZNAČENJE SMJERNICE ZA ZAŠTITU KULTURNIH DOBARA Smjernica zajedno s Uredbom predstavlja temelj zajedničkog sustava zaštite kulturnih dobara država članica u EU (Community system toprotect Member States' cultural goods). Nakon što su sve države članice u svoje unutarnje zakonodavstvo preuzele Smjernicu stvoreni su uvjeti za djelotvornu zaštitu kulturnih dobara na unutarnjem tržištu EU u slučajevima nezakonitog iznošenja kulturnih dobara iz jednu u drugu državu članicu. Ta se zaštita temelji na priznavanju unutarnjih propisa država članica o zabranama ili ograničenjima izvoza kulturnih dobara na području cijele EU. Sustav zaštite kulturnih dobara unutarnjem tržištu EU koncipiran je tako da maksimalno uvažavaju sve javnopravne norme država članica kojima se u nacionalnim zakonodavstvima štite kulturna dobra. O državama članicama prvenstveno ovisi koja će kulturna dobra proglasiti svojim kulturnim blagom, za koja će nezakonito izvezena kulturna dobra vrijediti Smjernica, kojim ograničenjima i zabranama će podvrgnuti promet određenim kulturnim dobrima, u kojem će vlasničkopravnom režimu biti kulturna dobra, hoće li država imati pravo prvokupa prilikom otuđenja kulturnih dobara i si. Državama članicama ostavljena je Smjernicom čak mogućnost da i nakon što je neka stvar zakonito izvezena tu stvar proglase kulturnim dobrom koje je nacionalno blago, te zahtijevaju vraćanje na svoje područje. Objektivni rokovi u kojima je moguće zahtijevati vraćanje vrlo su dugi, a postoji mogućnost da ih države članice i produže svojim bilateralnim ugovorima. Ukratko, Smjernica daje vrlo velike mogućnosti za zaštitu kulturnih dobara koje države članice 115

Neki autori predlažu da se poštenje stjecatelja tumači kao u UNIDROIT-ovoj Konvenciji o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima (Art. 6/2) po kojoj se pri utvrđivanju je li posjednik znao ili je trebao razumno znati da je kulturno dobro bilo nezakonito izvezeno uzimaju u obzir okolnosti stjecanja, uključujući nedostatak izvozne potvrde kakvu propisuje zakonodavstvo države tražiteljice. V. Plehwe,T.:o.c, str. 447. 116 The Return of Cultural Objects Regulations 1994 - Stutory Instrument 1994 No. 501

138

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji smatraju svojim nacionalnim blagom čija realizacija u praksi najvećim dijelom ovisi ostupanju organiziranosti i međusobne suradnje nadležnih tijela država članica. 117 Smjernica prerada se neposredno ne odnosi na privatnopravna nacionalna uređenja država članica, pa njezino preuzimanje ni ne iziskuje intervencije u pravila u vlasništvu i drugim privatnim pravima, može značajno utjecati na ostvarivanje privatnih građanskih prava na kulturnim dobrima. Primjena nekih pravila Smjernice može dovesti do ograničenja, pa čak i prestanka prava na kulturnim dobrima premda su ona valjano i u dobroj vjeri stečena. Taj problem posebno dolazi do izražaja u pravilima Smjernice o vlasništvu kulturnog dobra nakon vraćanja, kao i u pravilima protiv koga se sve može podnijeti zahtjev za vraćanje kulturnog dobra. Ona mogu u pravni promet kulturnim dobrima na unutarnjem tržištu EU unijeti pravnu nesigurnost,"8 posebno u onim državama članicama koje prilikom stjecanja vlasništva pokretnina pružaju zaštitu povjerenja poštenim stjecateljima i priznaju siječanja vlasništva i drugih stvarnih prava u dobroj vjeri. Osoba koja je u dobroj vjeri u periodu od kad je kulturno dobro bilo izvezeno pa do njegovog vraćanja stekla vlasništvo po pravilima koja su vrijedila na području države članice u kojoj je stjecala kulturno dobro može izgubiti to vlasništvo ako takvo stjecanje ne priznaje i pravni poredak države članice kojoj je kulturno dobro vraćeno. Obveza vraćanja nezakonito izvezenog kulturnog dobra vrijedi za svakog tko je u Neposrednom posjedu tog kulturnog dobra u času podnošenja zahtjeva za vraćanje neovisno o tome je li postao njegov vlasnik ili nije, neovisno o tome je li bio pošten ili ne, neovisno o tome je li znao ili ne da je kulturno dobro nezakonito izvezeno. Ta obveza postoji i kad je nakon nezakonitog izvoza kulturnog dobra, ono nekoliko puta promijenilo vlasnika univerzalnom ili singularnom sukcesijom. Obveza jačanja postoji i kad je sam vlasnik kulturnog dobra nezakonito izvezao kulturno Jobro i potom ga nekome otuđio. Ta obveza postoji čak i za vlasnika koji kulturno dobro posjeduje u drugoj državi članici u koju ju je nezakonito iznio. Pošteni sljecatelji ne mogu se prilikom stjecanja kulturnih dobara osloniti samo na pravni poredak države članice u kojem stječu kulturno dobro, već moraju uzeti u obzir i pravni poredak države iz koje je kulturno dobro izvezeno, moraju provjeravati je li ."voz bio zakonit ili ne, te je li i po pravu te države moguće uz određene pretpostavke stjecanje vlasništva tog kulturnog dobra. Činjenica da stjecanje kulturnog dobra može biti osporeno zbog toga što se to stjecanje ne priznaje u državi članici iz koje je kulturno dobro nezakonito izvezeno može značajno usporiti i smanjiti pravni promet kulturnim dobrima. Sve dok nisu istekli rokovi iz Smjernice za podnošenje zahtjeva za vraćanje kulturnog dobra postoji mogućnost da i onaj tko je pošteno stekao vlasništvo kulturnog dobra prestane biti njegov vlasnik samo zbog toga što ' Usp. Izvještaj Komisije od 25.5.2000. (COM/2000/0325 final) ' V.Plehwe,T.: o.c, str. 448; Schwarze,J.:o.c, str. 116; Kohls.T.: o.c, str. 158.

139

Europsko privatno pravo je ono bilo nezakonito izvezeno. Stjecatelj će tada ima samo obveznopravnizahtjev prema državi članici kojoj mora vratiti kulturno dobro na isplatu pravične naknade (Art. 9. Smjernice). 119 Djelovanje nacionalnih ograničenja u prometu kulturnim dobrima na području cijele EU može dovesti i do svojevrsnog ograničenja slobode kretanja osoba na području EU. 1 2 0 To posebno može doći do izražaja kad sami vlasnici iznose svoja kulturna dobra iz jedne u drugu državu članicu, jer npr. mijenjaju svoje prebivalište, zapošljavaju se u drugoj državi članici i si. I tada će se, naime, zahtijevati izvozne dozvole i njihovo nepostojanje dovest će do toga daje i vlasnik obvezan vratili kulturno dobro premda je ono njegovo vlasništvo. Smjernica radi osiguravanja djelotvorne primjene nacionalnih izvoznik ograničenja i zabrana pred zaštitom vlasništva i drugih privatnih građanskih prava na kulturnim dobrima prednost daje javnopravnim interesima država članica da zaštite svoje nacionalno blago. No, Smjernica samo određuje okvir u kojem je zaštita javnopravnog poretka država članica radi očuvanja njihovog nacionalog blaga moguća na području cijele EU. U kojoj će mjeri svaka država članica iskoristiti mogućnosti koje joj Smjernica pruža za zaštitu njezinog nacionalnog kulturnog blaga ovisi samo o državi članici. Na svakoj je državi članici da svojim unutarnjim propisima odredi do koje će mjere određivanjem izvoznih zabrana i ograničenja.te opsega kulturnih dobara za koja ona vrijede, utjecati na nacionalne garancije vlasništva u svom pravnom poretku i kako će uspostaviti optimalni odnos između zaštite svog javnopravnog i privatnopravnog poretka.

4.

USKLAĐIVANJE HRVATSKOG ZAKNODAVSTVA 0 ZAŠTITI KULTURNIH DOBARA SA ZAKNODAVSTVOM EU

Zaštita kulturnih dobara u Republici Hrvatskoj uređena je Zakonom o zaštiti 121 22 i očuvanju kulturnih dobara (daljnjem tekstu-ZZOKD). Kulturna dobra' su dobra 119

Hoće li stjecatelj imati tada i neki obveznopravni zahtjev prema osobi koja mu je otuđila nezakonito izvezeno kulturno dobro ovisi o pravilima države članice u kojoj se kulturno dobro nalazilo u času stjecanja. Stjecatelj bi se eventualno mogao pozvati na pravila o odgovornosti za pravne nedostatke stvari. Činjenica daje kulturno dobro nezakonito izvezeno, pa je zbog toga vraćeno državi članici iz koje je izvezeno mogla bi se smatrati pravnim nedostatkom prodane stvari za koje bi prodavatelj odgovarao. V. Siehr,K.: Die EG Richtlinie..., str. 64. 120 1 V. SiehrJK.: Protection..., str. 677; Marryman J.H.: Thinkig AbouttheElginMarbles.Hague, London/Boston, 2000, str. 180. 121 Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara objavljen je u NN 69/99. 122 U smislu zakona kulturna dobra su pokretne i nepokretne stvari od umjetničkog, povijesnog, paleontološkog, arheološkog, antroploškog i znanstvenog značenja, arheološka nalazišta i arheološke 140

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji oJ interesa za Republiku Hrvatsku i uživaju njezinu osobitu zaštitu (čl.2/1.). Svojstvo kulturnog dobra, na temelju stručnog vrednovanja, utvrđuje Ministarstvo kulture rješenjem (čl. 12/1. ZZOKD). Kulturna dobra se upisuju u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske koji je javna knjiga, a vodi ga Ministarstvo kulture (čl. 14. ZZOKD).123 Kulturna dobra koja su proglašena kulturnim dobrima od najvećeg nacionalnog značenja za Republiku Hrvatsku 124 upisuju se u posebni dio Registra, Listu kulturnih dobara nacionalnog značenja (čl. 13, 14/3, ZZOKD). Kulturna dobra u Republici Hrvatskoj mogu biti u privatnom i javnom vlasništvu. Na vlasništvo kulturnih dobara u Republici Hrvatskoj primjenjuju se pravila općeg stvarnopravnog uređenja iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, osim ako Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara nije što drugo propisano. Npr. posebno je u ZZOKD propisano da Republika Hrvatska postaje vlasnikom kulturnog dobra koje nema vlasnika ili se on ne može utvrditi ili je nepoznat ili kulturno dobro ostane bez vlasnika (čl. 18/2). Dobro za koje se predmnijeva da ima svojstva kulturno dobra, a nalazi se ili se nađe u zemlji, moru ili vodi, vlasništvo je Republike Hrvatske, ali osoba koja tvrdi daje njegov vlasnik može podići tužbu radi utvrđenja prava vlasništva (čl. 19.). Kad vlasnik trajno napusti kulturno dobro ono postaje vlasništvo Republike Hrvatske (čl. 32/3.). 125 ZZOKD posebno su uređene obveze i prava vlasnika kulturnih dobara (čl.20-26), ograničenja prava vlasništva na kulturnom dobru kojima se vlasništvo može ograničiti glede posjeda, uporabe i prometa kulturnim dobrom (čl. 27-42). U određenim slučajevima vlasnik ima pravo na naknadu radi ograničenja vlasništva (čl.24/al.l .). 1 2 6 U prometu kulturnim dobrom vlasnik je opterećen zakonskim pravom prvokupa čl. 37-39, ZZOKD). Vlasnik prvo mora ponuditi kulturno dobro na prodaju Republici

ie,krajolici i njihovi dijelovi koji svjedoče o čovjekovoj prisutnosti u prostoru, a imaju umjetničku, mjesnu i antropološku vrijednost, nematerijalni oblici i pojave čovjekova duhovnog stvaralaštva u prošiosti kao i dokumentacija i biblografska baština, zgrade odnosno prostori u kojime se trajno čuvaju ili izlažu kulturna dobra i dokumentacija o njima (čl. 2/2. ZZOKD). Vrste kulturnih dobara su nepokretna kulturna dobra (Č1.7.ZZOKD), pokretna kulturna dobra(čl.8. ZZOKD), nematerijalna kulturna dobra (Č1.9.ZZOKD). 13

Ustrojstvo Registra uređuje Pravilnik o Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske (NN

•JI) lu

Postupak vrednovanja kulturnih dobara od nacionalnog značenja obavlja posebno stručno erenstvo od pet članova koje imenuje ministar kulture iz reda istaknutih stručnjaka za kulturnu ,IIIU(Č1.13/2. ZZOKD) m

Smatra se daje vlasnik trajno napustio kulturno dobro ako je njegovo boravište nepoznato, ma ovlaštenog zastupnika, te svoje obveze ne izvršava deset godina od dana donošenja rješenja !bništvu(čl.32/4. ZZOKD). i:i

Opširnije o vlasništvu na kutlurnim dobrima v. JeIić,T.: Vlasničkopravni odnosi u području ne,Informator-male stranice, br. 4842-4843, 1. i 5.8.2000.

141

Europsko privatno pravo

••

,

.

Hrvatskoj, županiji, Gradu Zagrebu, gradu ili općini na čijem se području to kulturno dobor nalazi (čl. 37/1). Prvenstvo u ostvarenju prava prvokupa imaju grad ili općina u odnosu na županiju i Grad Zagreb, pa Republika Hrvatska (čl.37/2.). Za iznošenje iz Republike Hrvatske vrijedi pravilo da se kulturna dobra, kao i sva dobra pod preventivnom zaštitom127 ne mogu iznositi u inozemstvo (čl.67. ZZOKD). Za sva kulturna dobra, neovisno o kakvoj se vrsti kulturnih dobara radi, vrijedi apsolutna zabrana njihova trajnog iznošenja u inozemstvo. Iznimno je dopušteno kulturno dobro privremeno iznijeti u inozemstvo radi izlaganja, ekspertiza, obavljanja radova na zaštiti i očuvanju kulturnog dobra ili drugih opravdanih razloga, ali uz odobrenje nadležnog tijela (čl. 68/1. ZZOKD).128 Tijelo nadležno za izdavanje odobrenja je Konzervatorski odjel Ministarstva kulture na čijem se području kulturno dobro nalazi, a za područje Grada Zagreba, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu (čl. 6/toč.9. ZZOKD). Za uvoz i unošenje kulturnih dobara u Republiku Hrvatsku vrijedi pravilo da se ona mogu unijeti samo uz odobrenje zemlje iz koje se izvoze ili iznose (čl. 70/1. ZZOKD). Uvoznik kulturnog dobra ili osoba koja unosi kulturno dobro, dužna je bez odgađanja prijaviti kulturno dobro nadležnom tijelu (čl. 70/2,ZZOKD).129 Zakonodavstvo EU o zaštiti kulturnih dobara ni na koji način ne obvezuje države članice da redefiniraju svoja unutarnja pravite o zaštiti njihovih kulturnih dobara, pojmu kulturnih dobara, njihovom vlasničkopravnom režimu i prometu. Uredbom i Smjernicom samo se ostvaruju pretpostavke da se unutarnji nacionalni posebni režimi država članica glede ograničenja i zabrane prometa kulturnim dobrima priznaju na cijelom području EU kako bi se ostvarila djelotovorna zaštita kulturnih dobara. No, takva se zaštita na području EU pruža samo onim kulturnim dobrima koji se zaista smatraju najvažnijim i navrijednijim nacionalnim blagom svake države članice. Na unutarnjem tržištu EU uvažavaju se samo ona ograničenja koja se odnose na promet takvim kulturnim dobrima. Odredbe hrvatskog Zakonao zaštiti i očuvanju kulturnih dobara o prometu kulturnim dobrima s inozemstvom 127 Preventivna se zaštita određuje za dobra za koja se predmnijeva da imaju svojstvo kulturnog dobra (čl. 10/1 ZZOKD). Preventivna je zaštita vremenski ograničena na rok određen u rješenju o preventivnoj zaštiti (čl. 10/2. ZZOKD). Na dobro koje je preventivno zaštićeno primjenjuju se odredbe ZZOKD. Dobra se upisuju u Listu preventivno zaštićenih dobara koja je posebni dio Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske (čl. 11. ZZOKD) 128 Postupak izdavanja odobrenja uređen je Pravilnikom o uvjetima za davanje odobrenja radi iznošenja kulturnih dobara iz Republike Hrvatske (NN, 104/00) 129 Iznošenje ili izvoz kulturnog dobra iz zemlje bez odobrenja ili suprotno odobrenju nadležnog tijela smatra se prekršajem koji se kažnjava po čl. 115/1/9. ZZOKD. Prekršajem se smatra i vraćanje kulturnog dobra u zemlju nakon proteka roka na koji je izdano odobrenje za privremeno iznošenje (čl. 117/1/3. ZZOKD), te neprijavljivanje unosa ili uvoza kulturnog dobra u zemlju (čl.117/1/4. ZZOKD)

142

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji vrlo su restriktivne. U postupku stabilizacije i pridruživanja Hrvatska će morati preispitati ova svoja pravila, a morat će poduzeti i određene mjere kako bi se nakon pristupanja EU mogla uključiti u promet kulturnim dobrima na području EU sukladno Uredbi i Smjernici. U Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica (u daljnjem tekstu-Sporazum) 1 3 0 u čl.42. određeno je da se Sporazumom ne onemogućuju zabrane ili ograničenja uvoza, izvoza ili provoza roba koje su, između ostalog, opravdane i razlozima zaštite nacionalnoga blaga umjetničke, povijesne ili arheloške vrijednosti. 131 Međutim, takve zabrane ili ograničenja neće biti sredstvo proizvoljne diskriminacije ili prikrivenoga ograničavanja trgovine između stranaka. Odreba iz čl. 42. Sporazuma odgovara odredbi iz Art. 30. Ugovora, a ima i isti cilj - uvažavanje nacionalnih ograničenja izvoza i uvoza radi djelotvornije zaštite nacionalnog kulturnog blaga i nakon ukidanja ograničenja u prometu roba, usluga i kapitala. Dakle, i nakon stupanja na snagu Sporazuma i dalje će se uvažavati zabrane i ograničenja koja je Hrvatska svojim posebnim propisima odredila za promet kulturnim dobrima, ali samo ako su skladu s čl. 42. Sporazuma. Ona će se temeljem Art. 30. Ugovora uvažavati i kad Hrvatska postane punopravni član EU. Pritom bi moglo biti upitno je li apsolutna zabrana iznošenja iz Hrvatske koja vrijedi za sva* kulturna dobra u Republici Hrvatskoj u skladu s odredbom iz čl. 42. Sporazuma. Naime, u toj se odredbi, isto kao i u Art. 30. Ugovora uvažavaju samo ona ograničenja i zabrane koja su opravdana zaštitom nacionalnog blaga. Pitanje je, međutim, imaju li sve stvari kojima je u Republici Hrvatskoj utvrđen status kulturnog dobra zaista i značenje nacionalog blaga na koje bi se odnosio čl. 42. Sporazuma. Već iz samog teksta ZZOKD proizlazi da se posebno izdvajaju kulturna dobra od nacionalnog značenja za koja se taj status utvrđuje u posebnom postupku i vode se odvojeno u posebnom dijelu Registra kulturnih dobara (čl. 13.). To upućuje na zaključak da sva kulturna dobra koja u Hrvatskoj imaju posebnu zaštitu ne moraju nužno biti i kulturna dobra od nacionalnog značenja, te da su izvozne zabrane u hrvatskom ZZOKD preširoke u odnosu na čl. 42. Sporazuma. Moguće je da se stupanjem na snagu Sporazuma zatraži da se u odnosima s državama članicama vrlo restriktivna odredba o apsolutnoj zabrani izvoza kulturnih dobara primjenjuje samo na ona kulturna dobra koja su od posebnog nacionalnog značenja odnosno koja se u smislu čl. 42. Sporazuma smatraju nacionalnim blagom. Mogla bi biti upitna i odredba 130

Zakon o potvrđivanju Sporazuma objavljen je u NN-Međunarodni ugovori 14/2001. Ne onemogućuju se ni zabrane i ograničenja uvoza, izvoza ili provoza robe opravdana razlozima zaštite javnog morala, javnog interesa ili javne sigurnosti, zaštite zdravlja i života ljudi, životinja i biljaka, zaštite intelektualnog, industrijskog i trgovačkog vlasništva ili pravila koja se odnose na zlato i srebro. 131

143

Europsko privatno pravo

.--••>.

-._•-•

ZZOKD koja svaki uvoz kulturnog dobra uvjetuje odobrenjem države iz koje se kulturno dobro uvozi ili unosi (čl. 69). To znači da se ograničava i uvoz svih kulturnih dobara, a čl. 42. Sporazuma i Art. 30. Ugovora dopuštaju se samo ona uvozna ograničenja kojima se štiti nacionalno kulturno blago. Javit će se problemi i kad se kulturno dobro uvozi iz države članice koja njegov izvoz inače ne uvjetuje nikakvim izvoznim dozvolama. Moguće je, dakle, da se neke odredbe o ograničenjima i zabranama u prometu kulturnim dobrima zbog toga što prelaze okvire postavljene za takve zabrane i ograničenja u Ugovoru i Sporazumu ne uvažavaju u prometu svim kulturnim dobrima s državama članicama. Hoće li zbog neusklađenosti pravila 0 uvozu i izvoz kulturnih dobara s načelima koja u EU vrijede za promet kulturnih dobara i ograničavaju ga samo za najvažnija nacionalna kulturna dobra, Hrvatska mijenjati svoja restriktivna pravila ili će ona i dalje vrijediti, ali za različit opseg kulturnih dobara ovisno o tome odvija li se njihov promet s državama članicama ili trećim državama, ovisi o zakonodavcu i procjeni u kojoj je mjeri zaista nužno ograničavati promet kulturnim dobrima s inozemstvom radi njihove bolje zaštite. U postupku pridruživanja i stabilizacije radi ostvarivanja svih pretpostavki za pristupanje EU bit će potrebne i određene prilagodbe zakonodavstva i organizacije tijela nadležnih za provedbu zaštite kulturnih dobara radi ostvarivanja pretpostavki za primjenu Uredbe i Smjernice nakon pristupanja EU. Npr. u Rezoluciji Europskog Vijeća od 21.1.2002.l32 donijetoj na temelju Izvještaja Komisije o primjeni Uredbe 1 Smjernice na području EU pozvana je Komisija da u pregovorima s kandidatima za članstvo posebnu pozornost posveti i pregovorima o uspostavljanju odgovarajuće administrativne strukture i kapaciteta koji bi omogućili provedbu Uredbe o izvozu kulturnih dobara na vanjskim granicama EU nakon njezina proširenja. Proširenjem EU na nove države članice, Uredba počinje djelovati na cijelom proširenom području EU. Stoga bi već u postupku priprema za učlanjenje u EU trebalo uzimati u obzir sve ono što su su države članice morale ispuniti kako bi se djelotvorno na cijelom području EU primjenjivala pravila Uredbe. To, prije svega, podrazumijeva ostvarivanje pretpostavki za organiziranje odgovarajućih administrativnih tijela koja bi bila ovlaštena izdavati izvozne dozvole sukladno Uredbi, kao i djelotvornu organizaciju kontrole prometa kulturnim dobrima prilikom iznošenja kulturnih dobara izvan područja EU. Republika Hrvatska će nakon pristupanja EU morati u svoje unutarnje zaknodavstvo preuzeti i Smjernicu o vraćanju nezakonito iznijetih kulturnih dobara s područja države članice. Hrvatska je inače potpisnica UNIDROIT-ove Konvencije

132 Council Resolution of 21. January 2002 on the Commission on the implementation of Regulation (EEC) No3991/92 on the export of cultural goods and Directive 93/7/EEC on the return of cultural objects unlawfully removed from the territory of a Member State, OJ C 032, 5.2.2002.

144

Tatjana Josipović: Zaštita kulturnih dobara u Europskoj uniji

o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima od 24.6.1995. godine po kojoj država ugovornica može zatražiti od suda ili dugog nadležnog tijela druge države ugovornice da naredi povrat nezakonito izvezenog kulturnog dobra (čl.5. Konvencije).133 No, između država članica EU primjenjuje se Smjernica odnosno njihovi unutarnji propisi koji su preuzeli Smjernicu. Hrvatska može preuzeti Smjernicu tako da izmijeni i dopuni zakon kojim se uređuje zaštita kulturnih dobara, a moguće je to učiniti i posebnim propisom. Kako će to preuzimanje Smjernice u hrvatski pravni poredak utjecati na zaštitu kulturnih dobara i pravnu sigurnost prometa kulturnim dobrima u Hrvatskoj ovisit će, ponajprije, o tome kako će zakonodavac prilikom preuzimanja Smjernice urediti pitanja za koje je u Smjernici izričito određeno da ih države članice mogu same urediti svojim nacionalnim propisom kao što su npr. teret dokaza poštenja stjecatelja kulturnog dobra (Art. 9/ 2) .proširenje obveze vraćanja i na kulturna dobra koja nisu navedena u Dodatku Smjernice (Art. 14) i si. Za sigurnost pravnog prometa čini se najvažnijim kako će se sukladno Art. 12. Smjernice odrediti koje je pravo mjerodavno za vlasničkopravne odnose na kulturnom dobru nakon vraćanja. S obzirom da je jedno od najvažnijih značajki hrvatskog pozitivnog stvarnopravnog uređenja upravo pružanje veće zaštite povjerenja u pravnom prometu kako pokretnina tako i nekretnina č.ini se da bi radi održavanja stupnja pravne sigurnosti koja je postignuta pozitivnim normama općeg stvarnopravnog uređenja bilo korisno odrediti da su te norme mjerodavne i za vlasništvo kulturnog dobra nakon vraćanja u Republiku Hrvatsku. To bi u velikom broju slučajeva dovelo do toga da se priznaje stjecanje vlasništva u dobroj vjeri do kojeg je došlo za vrijeme dok je nezakonito iznijeto kulturno dobro bilo na području druge države članice čime bi i pravna sigurnost prometa kulturnim dobrima bile veća.134 S druge strane, preuzimanje Smjernice dovest će vjerojatno i do preispitivanja odredbi po kojima je nedopušten izvoz kulturnih dobara za sva kulturna dobra neovisno o njihovom nacionalnom značenju (čl. 67. ZZOKD). Ako se takva 133

Zakon o potvrđivanju UNIDROIT-ove Konvencije o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima objavljenje u NN-Međunarodni ugovori 5/00. Hrvatska je Konvenciju ratificirala 120.11.2000, a stupila je na snagu 1.1.2001. godine. V. Implementation of UNIDROIT Conventions: ? Status Report- UNIDTROIT Convention of Stolen or Illegallv Exported Cultural Objects, opened to signature at Rome on 24.6.1995, od 1.2.2002, http:// www.unidroit.org/english/implement/ 134 Pravila o zaštiti poštenih stjecatelja kod stjecanja vlasništva i drugih stvarnih prava na i pokretninama Hrvatska je preuzela iz njemačkog Građanskog zakonika. Usp. npr. čl. 118. čl. 317/1. I Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. S druge strane, kao i u njemačkom pravnom poretku kulturna dobra mogu biti i u privatnom vlasništvu, te za njih vrijedi opći stvarnopravni režim ako posebnim zakonom o zaštiti kulturnih dobara nije što drugo predviđeno. Stoga bi popisivanjem daje za vlasništvo vraćenog kulturnog.dobra mjerodavno hrvatsko opće stvarnopravno uređenje nastali isti pravni odnosi kao i kad se nezakonito iznijeto kulturno dobro temeljem Smjernice vraća Njemačkoj. 0tome v. poglavlje 3.4.

145

Europsko privatno pravo

odredba i dalje zadrži, a preuzme Smjernica, pravila Smjernice neće vrijediti za sva kulturna dobra izvezena protivno zabrani, već samo za ona koja se u smislu Art. 30. Ugovora smatraju nacionalnim blagom odnosno kulturnim dobrima nacionalnog značenja. Stoga, Hrvatska pozivom na Smjernicu neće moći zahtijevati od drugih država članica vraćanje svih nezakonito iznijetih kulturnih dobara, već samo onih koji se po aktima EU smatraju nacionalnim blagom. Kako će ulazak u europske integracije utjecati na zaštitu kulturnih dobara u Republici Hrvatskoj najvećim dijelom ovisi o tome u kojoj će mjeri Hrvatska prilikom određivanja kruga kulturnih dobara koja bi zbog posebnog nacinalnog značenja trebala imati posebnu zaštitu na području cijele EU, uvažavati osnovna načela koja vrijede na jedinstvenom europskom tržištu, a posebno ona koja omogućuju slobodan promet robe, usluga i kapitala. Pritom je posebno važno da se, u okvirima postavljenim Smjernicom i Uredbom, Hrvatska opredijeli za ona rješenja koja osiguravaju optimalnu zaštitu kulturnih dobara, ali ujedno i što je moguće veći stupanj pravne sigurnosti u prometu kulturnim dobrima.

LITERATURA: Arnull,A.M.,Dashwood,A.A.,Ross,M.G.,Wyatt,DA.: European Union Law, London; BeutlerlBieberlPipkornlSte.nl: Die Europaische Union, Baden-Baden, 2001.; BilaJ:. Nationale Kulturguterschutz in der Europaischen Union, Bonn, 1997.; Calliess,Ch.,Ruffert,M •'• Kommentar zu EU-Vertrag und EG -Vertrag, Luchterhand, 1999.; Craig,P.,Burca,G.\ EULaw,Oxford, 1998.; Horspool.M.: European Union Law, London, 2000.; Jelić,T.: Vlasničkopravni odnosi u području kulture, Informator-male stranice,br. 4842-4843,1. i 5.8.2000 Xo/z/s,F.: Kulturguterschutz, FrankfurtamMain,2001.; ć)/?erman«,r.:Europarecht,Miinchen, 1999; Schwarze,J:. Der Schutz nationalnen Kulturguts im europaischen Binnemarkt, Juristen Zeitung, 3/1994.; Siehr,K.: Die EG-Richtlinie von 1993 tiber die Riickgabe von Kulturgiitern und der Kunsthandel, u Reichelt (Hrsg), Neues Recht zum Schutz von Kulturgut, 1997.; Siehr,K.: Handel mit Kulturgiitern in der EWG, Neue Juristische Wochenschrift, 35/1993.; Siehr,K.: Kulturguterschutz innerhalb der Europaischen Union, Zeitschrift fiir vergleichende Rechtsvvissenchaft, 1996.; Siehr,K:. The Protection of Cultural Property: the 1995 UNIDROIT Convention and the EEC Instruments od 1992/93 Compared, Uniform Law Review, 2-3/1998.; Siehr,K.: Vereinheitlichung der Mobiliarsachenrechts in Europa, insbesondere im Hinblick auf Kulturguter, Rabels Zeitschrift fiir auslandisches und internationales Privatrecht, Band59(1995).

146

ir. se. MARKO BARETIC, asistent

ZAŠTITA POTROŠAČA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI 1. UVOD Da bi se potrošače, dakle svakoga od nas, zaštitilo, potrebno je provesti niz vrlo različitih aktivnosti; obaviještavati potrošače o svemu onom što može imati utjecaja na njihov položaj na tržištu, educirati ih, omogućiti im da sudjeluju u osmišljavanju mjera koje bi mogle na njih utjecati, organizirati i potpomagati organizacije kojima je svrha zaštita interesa potrošača. No, možda, prije svega, potrebno je donijeti pravna pravila kojima će biti cilj zaštita potrošača. Davno se u Državama članicama Europske zajednice shvatilo da za uspješno društvo nije dovoljno imati uspješno gospodarstvo, već je isto tako potrebno stvoriti uvjete da pojedinci mogu uživati u plodovima takvog gospodarstva. Kako bi se taj cilj ostvario, mnoge su Države članice Europske zajednice u svojim nacionalnim pravnim poretcima počele predviđati pravila kojima se štite potrošači. Kada su razlike između pravnih poredaka Država članica u pogledu zaštite potrošača zaprijetile zajedničkom tržištu Europske zajednice, njezina su tijela krenula u osmišljavanje zajedničke politike zaštite potrošača, čiji je primarni cilj bio osigurati istu razinu zaštite svim stanovnicima Zajednice. Cilj ovog rada jest upoznati čitatelje s osnovnim značajkama politike zaštite potrošača u Europskoj zajednici. Politika zaštite potrošača Europske zajednice danas je sveobuhvatna politika koja se ostvaruje na različitim područjima društvenog života; na području educiranja i obavještavanja potrošača, na području izgradnje i potpomaganja organizacija za zaštitu potrošača. No, vrlo je značajna aktivnost Zajednice na području pravne zaštite potrošača. Pravila o zaštiti potrošača donesena od strane tijela Europske zajednice u značajnoj su mjeri promijenila konture pravnih poredaka Država članica. Pritom je utjecaj prava Zajednice bio podjednako snažan kako na javnopravna, tako i na privatnopravna uređenja Država članica. Iako ću se u ovom radu šire baviti privatnopravnim aspektima prava zaštite potrošača, biti će potrebno osvrnuti se i na određene javnopravne aspekte zaštite potrošača. Jedino na taj način biti će moguće dati zaokruženu sliku prava zaštite potrošača u Europskoj zajednici. 147

Europsko privatno pravo

Obrada prava zaštite potrošača ima, između ostalog, ijednu sasvim praktičnu svrhu. Republika Hrvatska nedavno je započela postupak pridruživanja Europskoj Uniji, a jedna od obveza u tom postupku jest usklađivanje pravnog poretka Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Zajednice. Pravo zaštite potrošača danas predstavlja jedan od značajnih segmenata pravne stečevine Europske zajednice. Stoga je obrada prava zaštite potrošača u Europskoj zajednici nužna kako bismo mogli ocijeniti u kojoj mjeri, i u kom pravcu moramo izmijeniti naše pravno uređenje ne bismo li potrošačima u Hrvatskoj omogućili istu razinu zaštite koju uživaju potrošači u Državama članicama Europske zajednice.

2.

OPĆENITO O ZAŠTITI POTROŠAČA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI

2.1. RAZVOJ ZAŠTITE POTROŠAČA U EUROPSKOJ ZAJEDNICI Zaštita potrošača u Europskoj zajednici oblikovala se kroz nekoliko stadija. Zaštita potrošača započela se formirati kao nusprodukt formiranja unutrašnjeg tržišta,1 da bi, vremenom, prerasla u samostalnu službenu politiku Europske zajednice. Ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednici, dogovoren- 1957. godine u Rimu, a stupio na snagu 1958. godine (dalje u tekstu: Rimski ugovor, Ugovor o EEZ), spominjao je potrošače na samo četiri mjesta. Članci 39., 40., 85(3) i 86. Rimskog ugovora, obrađujući poljoprivrednu politiku (članci 39. i 40.), odnosno politiku tržišnog natjecanja (članci 85. i 86), samo su periferno spominjali potrošače, pa proizlazi da u Rimskom ugovoru nije bilo izričitog pravnog temelja za zakonodavnu nadležnost Zajednice na području zaštite potrošača.2 No, unatoč nepostojanju izričitog ustavnopravnog temelja,3 zaštita potrošača u Europskoj zajednici razvijala se neizravno, i to u dva smjera; kroz ujednačavanje prava Država članica na području zaštite potrošača te kroz neobvezujuće pravne akte (tzv. soft law inicijative).4

1

Isto, Čapeta, u: Parcijalne studije o učincima provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EZ na pojedine segmente gospodarstva Hrvatske, radna verzija, Ministarstvo za europske integracije, 2002., bez numeracije 2 Isto, Weatherill S.: EC Consumer Law and Policv, Longman, 1997., str. 5. 3 Ugovori kojima su Države članice kreirale svoje zajednice a potom i Europsku Uniju, iako su primarno bili zamišljeni kao međunarodni ugovori, vremenom su poprimili karakter ustavnih normi Europskih zajednica a kasnije i Europske Unije. Stoga se uobičajeno o normama tih ugovora govori kao o ustavnim normama Europskih zajednica i Europske Unije. Isto, Gavella N.: O europskom privatnom pravu, njegovoj stvarnosti i predvidivom daljnjem razvoju, Hrvatska pravna revija, listopad 2001., str. 3. 4 Weatherill,o.c, str. 5. : .-..:• •:•

148

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

Stvaranje velikog zajedničkog tržišta koje je trebalo zamijeniti niz, manjeviše, malih nacionalnih tržišta stimuliralo je konkurenciju koja je trgovce tjerala na maksimalnu efikasnost kako bi zadržali svoje položaje na tom tržištu. Razvoj zajedničkog tržišta pozitivno je utjecao i na položaj potrošača, budući daje stvorenom konkurencijom značajno povećan broj dostupnih proizvoda i usluga, da je rasla kvaliteta proizvoda te da su cijene bivale sve niže.5 No, vrlo brzo postalo je očito da ova posredna zaštita potrošača nije dovoljna. Uvidjelo se, naime, da različita razina zaštite koju potrošači uživaju u različitim Državama članicama negativno utječe na uspostavljanje zajedničkog tržišta. Stoga je bilo potrebno poduzeti mjere kojima bi se ujednačila razina zaštite potrošača u Državama članicama. Ustavni temelj ujednačavanja prava Država članica na području zaštite potrošača pronađen je u članaku 100. Ugovora o EEZ (sadašnji članak 94) .6 Taj je članak omogućavao ujednačavanje prava Država članica ako bi razlike između njihovih pravnih poredaka izravno utjecale na uspostavljanje i djelovanje zajedničkog tržišta. Postojanje različitih pravila u nacionalnim pravima Država članica glede zaštite potrošača smatralo se smetnjom stvaranju zajedničkog tržišta, što je bilo dovoljno da se, smjernicama temeljenim na članku 100. Rimskog ugovora (sadašnjem članku 94.), pojedini segmenti zaštite potrošača počnu ujednačavati pravilima Zajednice.7 Povrh toga, značajnu je ulogu u razvoju zaštite potrošača odigrao i Europski sud.8 Usporedno s ovim neizravnim putom razvoja, zaštita potrošača razvijala se kroz rezolucije, odnosno neobvezujućih pravila. Ovaj je razvojni put posljedica općeg trenda u Europskoj zajednici početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Završetkom tranzicijskog perioda u kojem je uspješno provedeno uklanjanje prepreka uspostavljanju zajedničkog tržišta, u središte političkog interesa dolaze socijalne teme, poput zaštite potrošača.9 Kruna povećanog zanimanja za zaštitu potrošača u Europskoj zajednici bila je Rezolucija Vijeća o prethodnom programu Europske ekonomske zajednice o zaštiti potrošača i politici obavještavanja, 5

Weatherill, o.c, str. 36. Ugovorom iz Amsterdama (1999. godine) izvršena je, između ostalog, renumeracija članaka Ugovora o EZ. Stoga će, u slučajevima u kojima se navode članci Ugovora prije promjena iz Amsterdama, u zagradama biti naveden sadašnji broj članka Ugovora. Ako uz broj određenog članka Ugovora o EZ nije naveden članak u zagradi, znači daje naveden članak iz sadašnjeg teksta Ugovora oEZ. 7 Isto, Weatherill, o.c, str. 6. 8 Počevši od poznatog slučaja Cassis de Dijon, Europski je sud promovirao zaštitu potrošača kao jedan od opravdavajućih razloga za zadržavanje nacionalnih pravila koja ograničavaju slobodno kretanje roba i usluga. (Capeta, o.c.) Više o slučaju Cassis de Dijon i njegovu utjecaju na razvoj zaštite potrošača, Weatherill, o.c, str. 44.-50. ' Weatherill, o.c, str. 9.-10.; Evans A.C.: European Consumer Protection Law, The Journal of Business Law, 1981., str. 81.-82. 6

149

Europsko privatno pravo

donesena 14. travnja 1975. godine (dalje: Prethodni program 1975.).10 Iako članak 249. Ugovora o EZ izričito navodi da rezolucije nisu obvezujući akti, Prethodni program 1975. izuzetno je značajan za razvoj zaštite potrošača u Europskoj zajednici. Tim je aktom potvrđena važnost zaštite potrošača u zemljama članicama Zajednice, te je potvrđeno da potrošač predstavlja izuzetno važan dio društva. Točka 3. Prethodnog programa 1975. navodi da se potrošač u Zajednici više ne percipira samo kao kupac ili korisnik dobara i usluga, već i kao osoba koja je zainteresirana za razne oblike društvenog života koji mogu, izravno ili neizravno, utjecati na njega. Povrh činjenice da su Prethodnim programom 1975. utvrđeni prioriteti na području zaštite potrošača, izuzetna važnost toga programa očituje se u tome što su njime, po prvi puta u nekom službenom aktu Zajednice, formulirana osnovna prava potrošača. Tako točka treća Prethodnog programa 1975. navodi pet osnovnih prava potrošača: 1. 2. 3. 4. 5.

pravo na zaštitu zdravlja i sigurnosti, pravo na zaštitu ekonomskih interesa, pravo na naknadu štete, pravo na obavještavanje i edukaciju, pravo na predstavljenost.

,

Prethodni program 1975. predstavlja prvi pokušaj definiranja temelja na kojima bi se, ili unatar kojih bi se počeo graditi konzistentni sustav zaštite potrošača. Njime se očito pokušalo dokinuti dotadašnju praksu perifernog i incidentalnog uređenja uočenih problema na području zaštite potrošača. Unatoč činjenici da se radilo o neobvezujućem aktu, Prethodni je program 1975. bio iznimno značajan, jer je predstavljao izraz političke volje Vijeća da se zaštiti potrošača posveti puno više pozornosti nego do tada. Stoga se u književnosti često navodi da Prethodnim programom 1975. završava prvi, a započinje drugi stadij razvoja zaštite potrošača u Europskoj zajednici." Godine 1981. slijedi Rezolucija vijeća o drugom programu Europske 12 ekonomske zajednice o zaštiti potrošača i politici obavještavanja. U odnosu na Prethodni program 1975., ova rezolucija nije donijela velikih novosti. Potvrđujući pet osnovnih prava potrošača, Rezolucija iz 1981. godine stavila je naglasak na potrebu jačanja zaštite potrošača na području kvalitete robe i usluga te na potrebu jačanja sustava obavještavanja potrošača o kvaliteti robe i usluga. 10

Official Journal of the European Comunities (dalje u tekstu: OJ) 1975 C 92/1 Ledić D.: Pravo zaštite potrošača - zasebna grana novog pravnog sustava Hrvatske, Zbornik pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1992., str. 163.-164.; Evans, o.c, str. 80.-81. Ovi autori, doduše, početak drugog stadija razvoja zaštite potrošača smještaju u 1973. godinu, kada je osnovan Konzultativni komitet potrošača. No, čini se daje osnivanje tog Komiteta samo početak onovremenog pojačanog interesa za zaštitu potrošača, koji je kulminiralo Prethodnim programom 1975. 12 OJ 1981 C133/1 11

150

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

Jedinstveni europski akt, koji je stupio na snagu 1987. godine, unio je značajne promjene u Ugovor o EEZ. No, unatoč mnogim novinama, zaštita potrošača ostala je i dalje izvan zakonodavne nadležnosti Zajednice. Novi, treći stadij razvoja zaštite potrošača u Europskoj zajednici započeo je Ugovorom o Europskoj Uniji koji je stupio na snagu 1. studenoga 1993. godine.13 Tim je Ugovorom, po prvi puta u povijesti europskih integracija, zaštiti potrošača posvećena posebna glava (XI.) Ugovora o EZ. Člankom G(38) Ugovora o Europskoj Uniji u Ugovor o EZ unesen je članak 129.a (sadašnji članak 153.) koji glasi: 1. Zajednica će doprinijeti ostvarivanju visokog stupnja zaštite potrošača kroz: - mjere usvojene temeljem članka 100a u okviru izgradnje unutrašnjeg tržišta, - posebne aktivnosti koje podupiru i nadopunjuju politiku Država članica usmjerenu na zaštitu zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potrošača te na zadovoljavajuće obavještavanje potrošača. 2. Vijeće će, djelujući u skladu s postupkom iz članka 189b te nakon konzultacija s Ekonomskim i socijalnim komitetom, usvajati posebne aktivnosti navedene u točci 2. stavka 1. 3. Aktivnosti prihvaćene u skladu sa stavkom 2. neće spriječavati Države članice u zadržavanju ili uvođenju čvršćih zaštitinih mjera. Te mjere moraju biti u suglasnosti s Ugovorom. Komisija će biti obaviještena o tim mjerama. Unošenjem članka 129.a (sadašnji članak 153.) u Ugovor o EZ, zaštita potrošača postala je službena politika Europske zajednice,14 stoje potvrđeno i promjenom članka 3. Ugovora o EZ, koji izmijenjen člankom G(3) Ugovora o Europskoj Uniji, u točci (s) stavka 1. navodi da će aktivnosti zajednice obuhvćati i doprinos jačanju zaštite potrošača. Značajnu novost koja je na području zaštite potrošača uvedena Ugovorom o Europskoj Uniji, predstavlja postupak donošenja mjera usmjerenih na zaštitu potrošača. Naime, dok su se do stupanja na snagu Ugovora o Europskoj Uniji, mjere usmjerene na zaštitu potrošača temeljile na članku 100. Ugovora o EEZ (sadašnji članak 94.), članak 129.a Ugovora o EZ (sadašnji članak 153.) predvidio je da će se te mjere ubuduće donositi na temelju novog članka 100.a (sadašnji članak 95.). Iako su članci 100. i 100.a sadržajno podudarni,15 njima su predviđeni različiti postupci donošenja odluka. Dok članak 100. predviđa jednoglasno donošenje odluka u Vijeću, članak 100.a predviđa donošenje odluka u postupku suodlučivanja Parlamenta i Vijeća predviđenog člankom 251. Ugovora o EZ, s time da se odluke u Vijeću donose kvalificiranom većinom. 13

OJ 1993 L 293/61 Isto,WeatheriIl,o.c, str.24. •••••: 15 Oba su članka predviđena kao temelj za donošenje mjera kojima je cilj uspostava i funkcioniranje zajedničkog tržišta. 14

151

•4

Europsko privatno pravo

Kao što je navedeno, Ugovorom iz Amsterdama bila je, između ostalog, izvršena renumeracija Ugovora o EZ. Tako je članak 129.a Ugovora o EZ postao članak 153. No, puno je važnije to daje članak 153. Ugovora EZ i sadržajno drukčiji od bivšeg članka 129.a Ugovora o EZ, čime je i zaštita potrošača u okviru Europske zajednice dobila novu kvalitetu. Člankom 153. po prvi su puta Ugovorom o EZ izričito formulirana osnovana prava potrošača. Tako stavak 1. članka 153. navodi da će, u svrhu promocije interesa potrošača i osiguranja visoke razine zaštite potrošača, Zajednica doprinositi zaštiti zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potrošača, kao i obavještavanju i edukaciji potrošača te njihovom organiziranju. Dakle, članak 153. Ugovora o EZ navodi istih onih pet prava koja su Prethodnim programom bila formulirana još 1975. godine. Interesi potrošača ostvaruju se na najrazličitijim područjima društvenog života zajednice, pa zakonodavno uređenje gotovo svakog pojedinog segmenta društvenog života može utjecati na položaj potrošača. Stoga stavak 2. članka 153. Ugovora o EZ obvezuje, kako svoja tijela tako i Države članice, da prilikom definiranja i implementiranja ostalih politika i aktivnosti Zajednica vode računa o potrebi zaštite potrošača.16

2.2. OSNOVNE ZNAČAJKE ZAŠTITE POTROŠAČA ^EUROPSKOJ ZAJEDNICI Na današnje konture zaštite potrošača u Europskoj zajednici, istovremeno je utjecalo nekoliko elemenata. Jedan od njih jest činjenica daje zaštita potrošača, do stupanja na snagu Ugovora o Europskoj uniji, imala samo sporedni karakter. Mjere kojima je ujednačavano pravo Država članica na području zaštite potrošača, bile su donašene kao odgovor na sasvim konkretne probleme ili zapreke na koje su potrošači u Državama članicama nailazili. Pritom je važno naglasiti da su tijela Europske zajednice reagirala, u pravilu, samo onda kada bi uočene razlike između prava Država članica zaprijetile razvoju zajedničkog tržišta.17 Na taj je način, izgrađivanjem zajedničkog tržišta, parcijalno uređivano i područje zaštite potrošača. Gotovo da ne treba niti naglašavati da je takav razvoj uzrokovao nesustavnost i fragmentarnost uređenja zaštite potrošača. Daljnji element koji je u velikoj mjeri utjecao na nesustavnost uređenja zaštite potrošača bila je primjena načela supsidijarnosti i proporcionalnosti. Iako su načela supsidijarnosti i proporcionalnosti uvrštena u Ugovor o EZ (sadašnji članak 5.) tek Ugovorom o Europskoj Uniji, zaštita potrošača bila je i prije toga pod snažnim utjecajem tih načela.18 Načelo

lć

Dakle, politika zaštite potrošača, horizontalna je politika. (Isto, Čapeta, o.c.) Slično, Čapeta, o.c. 18 Weatherill,o.c.,str. 31. , . : :

17

152

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

supsidijarnosti utjelovljuje ideju da bi tijela Europske zajednice trebala poduzimati mjere na područjima koja ne ulaze u područje isključive nadležnosti Europske zajednice jedino ako se ciljevi predložene mjere ne mogu, na zadovoljavajući način, postići u okviru nacionalnih zakonodavstava Država članica. Zaštita potrošača smatrala se jednim od područja koje bi primarno trebalo biti uređeno nacionalnim pravima Država članica, a Europska bi zajednica trebala intervenirati jedino u slučajevima kada bi razlike koje između nacionalnih prava na tom području postoje, ugrožavale ostvarivanje ciljeva Zajednice, prije svega, djelovanje zajedničkog tržišta.19 Povrh toga, čak kada bi i odlučila djelovati na području izvan okvira svoje isključive zakonodavne nadležnosti, Zajednica bi, temeljem načela proporcionalnosti, svojim mjerama trebala uređivati određeno područje samo onoliko koliko je potrebno za ostvarivanje ciljeva predviđenih Ugovorom. Zbog tih razloga, pravo Europske zajednice na području zaštite potrošača nije nikada postalo zatvorena cjelina, već samo nadopuna nacionalnim pravima Država članica. Čak i nakon Ugovora iz Amsterdama, zaštita potrošača i dalje predstavlja područje podijeljene nadležnosti Europske zajednice i njezinih Država članica,20 pa se može očekivati da će sadašnje stanje i dalje potrajati. , " • , Na konture prava Europske zajednice o zaštiti potrošača utječe i posebna tehnika koju tijela Europske zajednice primjenjuju prilikom donošenja mjera za ujednačavanje prava Država članica. Očito vođeni željom da pojedine, u praksi uočene, probleme riješe u potpunosti, autori smjernica ne vode računa o nekim ustaljenim pravnim podjelama. Tako velika većina smjernica na području zaštite potrošača u sebi sadrži i javnopravne i privatnopravne elemente; elemente postupovnog i elemente materijalnog prava.21 Pritom se ne smije smetnuti s uma da su, vrlo često, pojedina, u smjernicama predviđena, rješenja rezultat određenih kompromisa Država članica, pa i ta činjenica utječe na nekonzistentnost pravila sadržanih u njima. Kao što je navedeno, pravo Država članica Europske zajednice na području zaštite potrošača usklađuje se kroz smjernice. Smjernice su akti općeg karaktera koji se donose radi usklađivanja prava Država članica u segmentu koji obrađuju. Pritom je važno napomenuti da one ne djeluju neposredno na privatnopravne subjekte, već obvezuju Države članice da svoje nacionalno pravo usklade s pravilima predviđenim smjernicama.22 Smjernice kojima je usklađivano pravo Država članica 19

20

Weatherill,o.c, str. 32.

: •

.

••

Čapeta, o.c. 21 Sličan je trend uočljiv i na ostalim područjima privatnog prava Europske zajednice. Vidjeti, Gavella, o.c.str. 7. 22 Više o smjernicama tijela Europske zajednice: Gavella, o.c, str. 4.-5.; Craig-de Burca: EU Law text, cases and materials, second edition, Oxford University Press, 1998., str. 108.-109. 153

Europsko privatno pravo

na području zaštite potrošača u većini su slučajeva smjernice minimalnog usklađenja. Tim se smjernicama, naime, predviđaju minimalni standardi zaštite u pogledu kojih pravo Država članica mora biti usklađeno, a pritom se Državama članicama ostavlja sloboda da zadrže ili predvide i strože zaštitne mjere.23 Standard minimalnog usklađenja na području zaštite potrošača danas je ugrađen u tekst Ugovora o EZ. Tako stavak 5. članka 153. Ugovora o EZ navodi da mjere zaštite potrošača koje će donositi tijela Europske zajednice neće spriječavati Države članice da zadrže ili predvide snažnije zaštitne mjere. Potrebno je, međutim, naglasiti da Države članice nisu sasvim slobodne u zadržavanju ili nametanju strožnih zaštitnih mjera od onih predviđenih smjernicama. Naime, stavak 5. članka 153. Ugovora o EZ predviđa da te mjere moraju biti u suglasnosti s Ugovorom.24 Aktivnost tijela Europske zajednice na području zaštite potrošača razvija se kako kvantitativno tako i kvalitativno.25 S jedne strane, radi zaštite potrošača, svakim se danom širi područje na kojem tijela Europske zajednice interveniraju u nacionalna zakonodavstva Država članica. Tako je do danas doneseno preko 90 smjernica koje se odnose na područje zaštite potrošača.26 S druge strane, rješenja predviđena pojedinim smjernicama postaju toliko detaljna i toliko precizna da se stječe dojam da su te smjernice svojevrsni zakoni, a ne tek puko sredstvo ujednačavanja prava Država članica.27 No, unatoč sve većoj zakonodavnoj aktivnosti tijela Zajednice na području zaštite potrošača, bilo bi pretjerano govoriti o sustavu prava zaštite potrošača u Europskoj zajednici.28 Pravo Europske zajednice o zaštiti potrošača ne predstavlja cjelinu, već samo fragmentarnu nadopunu prava Država članica. Čak i izborom smjernica kao mjerom postizanja većeg stupnja zaštite potrošača, Zajednica sugerira da se "europsko" pravo zaštite potrošača može sagledavati jedino u zajedništvu s 23

Čini se da i stadard minimalnog usklađenja proizlazi iz načela proporcionalnosti. Naime, članak 5. Ugovora o EZ navodi da mjere poduzete od strane tijela Europske zajednice neće ići preko onoga što je potrebno da se ostvare ciljevi Ugovora. 24 Primjerice, Države članice ne bi smjele zadržavati ili prihvaćati mjere zaštite potrošača koje su strože od onih predviđenih nekom od smjernica na tom području ako bi te mjere bile suprotne pravilima o tržišnom natjecanju, predviđenima Ugovorom o EZ. 25 Benacchio G. A.: La protezione del consumatore nela Comunita Europea con particolare riguardo ai contratti, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci br. 1., 1992., str. 210. 26 Izvor: http://europa,eu,int/celex. stranica posjećena 22. travnja 2002. godine. Doduše, velikim brojem smjernica predviđene su samo izmjene i dopune prije donesenih smjernica. 27 Benacchio, o.c, str. 210. 28 Sličnog je mišljenaja i Weatherill koji navodi da se pravila Europske zajednice o zaštiti potrošača mogu svrstavati po različitim kriterijima, no pritom ne bi trebalo upasti u zamku stvaranja teorijskog sustava prava zaštite potrošača koji, u ovom trenutku, u stvarnosti ne postoji. (Weatherill, o.c, str. 153.)

154

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici pravom Država članica. Parcijalnost uređenja, heterogenost pravnih pravila, širina područja društvenog života na koje utječe; sve su to razlozi koji ne dozvoljavaju da pravo zaštite potrošača Europske zajednice kvalificiramo posebnom granom prava. Imajući na umu navedeno, jedini uopćeni zaključak koji bi se o pravu zaštite potrošača u Europskoj zajednici mogao izvesti jest daje ono skup normi kojima se ujednačava pravo Država članica u cilju obavještavanja, zaštite zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potrošača. Stoga bi jedina donekle sigurna podjela prava zaštite potrošača bila ona kojom bi se pravila Europske zajednice iz tog područja svrstala u pojedine grupe s obzirom na zaštićeno dobro ili preciznije, s obzirom na pravo potrošača koje se tim pravilima štiti.29 Tako bismo mogli govoriti o: 1. pravilima kojima je cilj zaštita zdravlja i sigurnosti potrošača, 2. pravilima kojima je cilj zaštita ekonomskih interesa potrošača, 3. pravilima kojima je cilj osigurati naknadu štete potrošačima te 4. pravilima kojima je cilj obavještavanje potrošača. 30 No, odmah treba napomenuti daje i ova podjela imperfektna. Naime, velikim se brojem smjernica na području zaštite potrošača istodobno štiti nekoliko zaštićenih dobara odnosno nekoliko prava potrošača.

23. TKO JE POTROŠAČ? Samo je po sebi razumljivo da je potrošač središnja figura u pravu zaštite potrošača. Stoga, kako bi se odredilo na koga se to uopće mnoštvo smjernica o zaštiti potrošača odnosi, potrebno je odrediti tko je potrošač. Nažalost, u okviru prava Europske zajednice, na ovo naoko jednostavno pitanje nema jednoznačnog odgovora. Naime, parcijalnost, nesustavnost pa čak i nekonzistentnost prava Europske zajednice na području zaštite potrošača možda se najbolje može dočarati na definiciji potrošača. 29

Ovom se podjelom koristi i Benacchio (Benacchio, o.c, str. 211.) U književnosti je moguće naići i na drukčije podjele prava zaštite potrošača. Tako Ledić, citirajući ostale istaknute autore, navodi da se zaštita potrošača može podijeliti na pojedina prava ili pojedine oblike po sljedećim grupama: 1. zaštita potrošača od opasnih proizvoda ili onih s nedostatkom, 2. zaštita potrošača od nepoštenih uvjeta poslovanja, 3. zaštita potrošača od nepoštene reklame, 4. zaštita potrošača od previsokih cijena, 5. ostvarivanje pojedinačnih zahtjeva potršača. (Ledić, o.c, str. 154.). Čini se da je ova podjela slijedila sadržaj smjernica koje su bile stupile na snagu do trenutka objavljivanja Ledićeva rada. No, podsjećam da su pojedinim smjernicama uređivani vrlo uski segmenti društvenog života koji utječu na potrošače. Utoliko mi se čini daje ta podjela podložna čestim izmjenama koje bi trebale uslijediti svaki puta kada bi stupila na snagu neka nova smjernica na području zaštite potrošača. Tako bismo, ako sam ispravno shvatio kriterij Ledićeve podjele, mogli govoriti o novim oblicima zaštite potrošača, primjerice, o zaštiti potrošača pri sklapanju ugovora izvan poslovnih prostorija, zaštiti potrošača kod ugovora o organiziranju turističkih putovanja i tako dalje. 30

155

Europsko privatno pravo

Pojedine smjernice koje se odnose na zaštitu potrošača, a neke od njih čak i u nazivu koriste termin "zaštita potrošača", uopće ne sadrže definiciju potrošača. Takve su, primjerice, Smjernica 89/109 o ujednačavanju prava Država članica u pogledu materijala i proizvoda koji dolaze u kontakt s prehrambenim proizvodima,31 Smjernica 2000/13/EC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu označavanja, prezentacije i reklamiranja prehrambenih proizvoda,32 Smjernica 79/581/ EEC o zaštiti potrošača u pogledu isticanja cijena prehrambenih proizvoda,33 Smjernica 88/314/EEC o zaštiti potrošača u pogledu isticanja cijena neprehrambenih proizvoda.34 S druge strane, određeni broj smjernica sadrži ujednačenu definiciju potrošača, no i između tih definicija moguće je uočiti neke nezanemarive razlike. Tako Smjernica 93/13/EEC o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima35 te Smjernica 97/7/EEC o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih na daljinu36 definiraju potrošača kao bilo koju fizičku (naravnu) osobu koja djeluje izvan okvira svoje djelatnosti, svog posla ili svog zanimanja. Različito od navedenih, Smjernica 85/ 577/EEC o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostora37 definira potrošača kao fizičku (naravnu) osobu koja djeluje radi ostvarivanja ciljeva koji se mogu smatrati izvan njegove djelatnosti ili zanimanja. U pojedinim je smjernicama moguće naći neke" druge kriterije definiranja potrošača. Tako Smjernica 90/314/EEC o turističkim paket aranžmanima definira potrošača kao osobu koja uzima ili pristaje uzeti paket aranžman. Povrh tog termina, ova smjernica također koristi termin "glavni ugovarač". Smjernica 84/450/EEC o usklađivanju prava Država članica u pogledu zavaravanja u reklamiranju38 koristi termin "osoba", a pod tim terminom razumijeva svaku fizičku (naravnu) ili pravnu osobu. U ovu bismo grupu mogli uvrstiti i Smjernicu 85/374/EEC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu odgovornosti za proizvode s nedostatkom,39 u kojoj se koristi termin "ozlijeđena osoba". Čini se da su definicije potrošača upotrebljene u pojedinim od navedenih smjernica doista rezultat nepotrebne nekonzistentnosti. Primjerice, ne vidim opravdanog razloga za različito definiranje pojma "potrošač" u Smjernici o nepoštenim 31

32 33 34 35 36 37 38 39

156

OJ 1989 L 40/38

OJ 2000 L 109/29 OJ 1979 L 158/20 OJ 1988 L 142/19 OJ 1993 L 95/29 OJ 1997 L 144/19 OJ 1985 L 372/31 OJ 1984 L 250/17 OJ 1985 L 210/29

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici odredbama u potrošačkim ugovorima i Smjernici o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih na daljinu, s jedne, i Smjernici o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostora, s druge strane. No, čini se da su u pretežnom broju slučajeva različite definicije potrošača sasvim opravdane. Naime, ovisno o cilju koji se pojedinom smjernicom želio postići, očito je bilo potrebno posebno odrediti i krug osoba koje će biti zaštićene pravilima iz te smjernice. Tako, primjerice, nema sumnje da potrošača, definiranog kao fizičku osobu koja djeluje izvan svoje djelatnosti, svog posla ili svog zanimanja, treba zaštiti od zavaravanja u reklamiranju. No, očito je da takvu zaštitu treba pružiti i svima ostalima, bez obzira radi li se o fizičkoj ili pravnoj osobi, te bez obzira djeluje li, u konkretnom slučaju, fizička osoba u okviru ili izvan okvira svoje djelatnosti, svog posla ili zanimanja. Isti bi se argument mogao navesti u pogledu Smjernice o turističkim paket aranžmanima kao i Smjerice o odgovornosti za proizvode s nedostatkom. Stoga, ne bi bilo moguće postaviti jednu opću definiciju potrošača koja bi bila upotrebljiva u svakom segmentu društvenog života uređenog pravilima o zaštiti potrošača. Iz toga bi se mogla izvesti dva zaključka koja bi mogla biti od koristi prilikom usklađivanja našeg prava s pravom Europske zajednice. Prvo, ne bi bilo uputno u budućem Zakonu o zaštiti potrošača jednoznačno definirati pojam "potrošač". U jednoznačnoj definiciji pojma "potrošač" krije se opasnost da, ovisno okonkretnoj situaciji, taj pojam bude preširok ili preuzak. Glede naše obveze usklađivanja prava s pravom Europske zajednice, široko definiranje pojma "potrošač" ne bi predstavljao značajniji problem, no opet, ovisno o segmentu zaštite potrošača na koji bi se preširoki pojam odnosio, pitanje je bi li bilo uputno proširivati krug zaštićenih osoba i izvan granica koje je predvidjelo pravo Europske zajednice. 40 Ako bi se u Zakonu prihvatila preuska definicija potrošača, moglo bi se dogoditi da,ovisno o segmentu zaštite, određene osobe koje su zaštićene po pravu Europske zajednice, ne budu zaštićene i po našem pravu. To bi, drugim riječima, značilo da ne bismo ispunili obvezu iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju o usklađivanju 41 našeg prava s pravom Europske zajednice. 40 Tako, primjerice, ako bi se potrošač definirao široko kao u Smjernici o ujednačavanju prava Država članica u pogledu zavaravanja u reklamiranju (potrošačem se smatra svaka fizička ili pravna osoba), pitanje je bi li bilo oportuno da se tako široki pojam potrošača primjenjuje i na situacije predviđene Smjernicom o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Drugim riječima, bi li bilo uputno dozvoliti poslovanju vičnim pravnim subjektima da se pozivaju na nepoštenost određene ugovorne odredbe jednako kao što je to dozvoljeno poslovanju ne vještim fizičkim osobama na koje se Smjernica o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima odnosi. 41 Tako, primjerice, ako bi se potrošač definirao kao u Smjernici o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja djeluje izvan svoje djelatnosti, svog posla ili zanimanja), to bi značilo da, u pogledu zaštite od zavaravanja u reklamiranju, pravne osobe,po našem pravu, ne bi imale zaštitu, koja je pravom Europske zajednice predviđena (i) za njih.

157

Europsko privatno pravo

Drugo, promjenljivost kruga osoba koje se smatraju potrošačima ovisno o području zaštite, stavlja pred našeg zakonodavca zahtjevno pitanje sistematizacije materije iz područja zaštite potrošača. Naime, vidimo da su pojedini oblici zaštite dostupni različitom krugu osoba. I dok je, primjerice, zaštita od nepoštenih ugovornih odredba po pravu Europske zajednice, predviđena samo za fizičke osobe koje djeluju izvan okvira svoje djelatnosti, svog posla ili zanimanja, zaštita od zavaravanja u reklamiranju predviđena je za svaku, bilo fizičku bilo pravnu, osobu. To će staviti našeg zakonodavca pred dilemu treba li zaštitu od zavaravanja u reklamiranju predvidjeti u Zakonu o zaštiti potrošača ili možda nekom drugom propisu. Dapače, ova će se dvojba pojaviti u pogledu većine smjernica koje obrađuju područje zaštite potrošača. 3.

POSEBNO O POJEDINIM SMJERNICAMA NA PODRUČJU ZAŠTITE POTROŠAČA

Već je rečeno da je područje zaštite potrošača u okviru prava Europske zajednice uređeno nizom smjernica koje je vrlo teško klasificirati po nekom čvrstom kriteriju. Čini se daje za klasifikaciju smjernica iz tog područja najpogodniji kriterij, kriteri podjele po pojedinim dobrima koja se tim smjernicama štite. Tim ću se kriterijem klasifikacije rukovoditi u ovom poglavlju. Tako bismo mogli govoriti o: 1. zaštiti zdravlja i sigurnosti potrošača, 2. zaštiti ekonomskih interesa potrošača, 3. naknadi štete, te 4. obavještavanju potrošača. Treba, međutim, napomenuti da vrlo često pojedina smjernica uređuje materiju koja ulazi u različita područja zaštite potrošača. Stoga je ova klasifikacija samo okvirna, a pojedine su smjernice uvrštene u pojedinu od navedenih grupa ovisno o tome koje se područje zaštite potrošača pojedinom o d njih pretežno uređuje. . . . . . .

3.1. ZAŠTITA ZDRAVU AI SIGURNOSTI POTROŠAČA Područje zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača bilo je predmetom uređenja nizom smjernica. Ovo je područje, većim djelom, uređeno normama javnopravnog karaktera kojima je prvenstveni cilj osigurati uvjete da na tržištu budu prisutni samo sigurni proizvodi. Već je Prethodni program 1975., kao prvi cilj zajedničke politike prema potrošačima postavio ostvarivanje efikasne zaštite od opasnosti za zdravlje i sigurnost potrošača. U tom smislu, Prethodnim su programom 1975. utvrđena (točka 15. Prethodnog programa) osnovna načela na kojima će se temeljiti mjere usmjerene na zaštitu zdravlja i sigurnosti potrošača. Na prvom je mjestu načelo da roba i usluge koji se nude potrošačima budu takvi da, pri redovitom ili 158

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici predvidljivim načinu uporabe, ne predstavljaju opasnost za zdravlje i sigurnost potrošača. Povrh toga, Prethodnim je programom 1975. utvrđeno da bi nacionalna prava Država članica trebala usvojiti mjere kojima bi se osiguralo efikasno povlačenje opasnih proizvoda s tržišta. Drugo načelo na kojem bi se trebale temeljiti mjere za zaštitu zdravlja i sigurnosti potrošača jest načelo da potrošač mora biti zaštićen od posljedica fizičkih povreda uzrokovanih neispravnim proizvodom ili neodgovarajućom uslugom. Konačno, treće načelo na kojem bi se zaštita zdravlja i sigurnosti potrošača trebala temeljiti jest načelo da sirovine koje se koriste u proizvodnji prehrambenih proizvoda te preparati koji se dodaju tim proizvodima budu precizno definirani aktima Zajednice. Sagledavajući broj smjernica iz ovog područja zaštite potrošača, danas nakon više od dvadeset i pet godina od donošenja Prethodnog programa, može se zaključiti daje na ovom području učinjeno vrlo mnogo. Veliki broj smjernica o zaštiti zdravlja i sigurnosti potrošača kojima je to područje prava Država članica u značajnoj mjeri ujednačeno, rezultat je činjenice daje ujednačavanje na tom području puno manje problematično nego na ostalim područjima zaštite potrošača. Naime, bilo je vrlo lako na nivou Zajednice postići suglasnost oko zahtjeva da proizvodi koji se stavljaju na tržište budu sigurni za potrošača. 42 S druge strane, smjernice na ovom području zaštite potrošača uglavnom su tehničkog karaktera. Naime, tim se smjernicama prvestveno usklađuju prava Država članica u pogledu sigurnosnih standarda. Mnoge smjernice na ovom području zaštite potrošača odražavaju takozvani "novi pristup tehničkom ujednačavanju" koji, od 1985.,43 preferiraju tijela Europske zajednice prilikom ujednačavanja tehničkih standarda.44 Do Rezolucije o novom pristupu tehničkom ujednačavanju i standardima, ujednačavanje prava Država članica na tom se području provodilo smjernicama koje su sadržavale vrlo detaljne standarde. 45 Novi pristup promijenio je tu praksu utoliko što se od tada smjernicama utvrđuju samo općeniti ciljevi koji se na određenom području žele postići te se utvrđuju osnovni sigurnosni standardi, a detaljnija se specifikacija provodi kroz pravila Zajednice o zajedničkim standardima. 46

42

Isto, Weatherill,o.c.,str. 118. - Novi pristup tehničkom ujednačavanju utvrđen je Rezolucijom Vijeća o novom pristupu tehničkom ujednačavanju i standardima iz 1985. godine. (OJ 1985 C 136/1) 44 Vidi,Weatherill,o.c.,str. 119. 43 Ilustrativan primjer tog "starog" pristupa ujednačavanju tehničkih standarda bila bi Smjernica Vijeća 76/68/EEC o ujednačavanju prava država članica u pogledu kozmetičkih proizvoda (OJ 1976 L262/169), koja u aneksu 1. sadrži, doduše, ilustrativan, ali vrlo detaljan popis kozmetičkih proizvoda obuhvaćenih tom Smjernicom. 46 Vidi, Weatherill,o.c, str. 119., 121.-123. ' 43

159

Europsko privatno pravo

3.1.1. SMJERNICA O OPĆOJ SIGURNOSTI PROIZVODA Temelj zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača jesu Smjernica o općoj sigurnosti proizvoda 2001/95/EC,47 te Smjernica istog naziva 92/59/EEC.48 Kako su, dakle, na području opće sigurnosti proizvoda donesene dvije smjernice, trebalo bi nešto reći o njihovu odnosu te načinu na koji će one u ovom radu biti obrađene. Smjernica o općoj sigurnosti proizvoda iz 2001. godine (dalje u tekstu: Smjernica 2001/95/ EC) donesena je kako bi se Smjernica o općoj sigurnosti proizvoda iz 1992. godine (dalje u tekstu: Smjernica 92/59/EEC) izmijenila u nekoliko pravaca, a s ciljem da se kompletiraju, osnaže i razjasne neke od odredaba Smjernice 92/59/EEC. Isto tako, cilj je Smjernice 2001/95/EC da se pravila o općoj sigurnosti proizvoda utvrđena Smjernicom 92/95/EC usklade s novim pravcima razvoja na području zaštite potrošača (točka 1. preambule Smjernice 2001/95/EC). Člankom 21. Smjernice 2001/95/EC određeno je da će propisi Država članica kojima se prihvaćaju pravila iz te Smjernice, stupiti na snagu 1. siječnja 2004. godine. Može se, dakle, zaključiti da su u ovom trenutku u Državama članicama Europske zajednice još uvijek mjerodavna pravila o općoj sigurnosti proizvoda iz Smjernice 92/59/ EEC. Stoga će se izlaganje o općoj sigurnosti proizvoda temeljiti na pravilima iz Smjernice 92/59/EEC, a gdje će to biti potrebno, biti će navedene i promjene pojedinih od tih pravila predviđene Smjernicom 2001/95/EC.

3.1.1.1. Pojam sigurnog proizvoda Smjernice 92/59/EEC i 2001/95/EC jesu smjernice kojima je razrađeno prvo načelo zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača promovirano Prethodnim programom 1975. - načelo da se na tržište mogu stavljati samo sigurni proizvodi. Stavak 1. članka 1. Smjernice 92/59/EEC navodi daje cilj Smjernice osigurati da proizvodi koji se stavljaju na tržište budu sigurni, a točka b) članka 2. Smjernice sadrži prilično složenu definiciju pojma siguran proizvod. Tako se sigurnim proizvodom smatra onaj proizvod koji, pod redovitim ili razumno predvidljivim načinima uporabe, uključujući i trajanje proizvoda, ne predstavlja nikakav rizik ili samo minimalni rizik koji se smatra prihvatljivim i koji je u skladu s visokim standardima zaštite sigurnosti i zdravlja osoba. Ova je definicija prilično široka pa će se u svakom pojedinačnom slučaju trebati prosuđivati zadovoljava li pojedini proizvod koji se stavlja na tržište kriterij sigurnosti. Kako bi se postigla što veća ujednačenost pojma 47 48

160

OJ 2002 LI 1/4 OJ 1992 L 228/24

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici "siguran proizvod" u konkretnim situacijama, Smjernica predviđa određene elemente koji će se uzimati u obzir prilikom ocijenjivanja sigurnosti proizvoda (članak 2/b Smjernice). Ti su elementi sljedeći: 1) obilježja proizvoda, uključujući njegov sastav, pakiranje, upute za sastavljanje ili održavanje, 2) utjecaj ostalih proizvoda kada se razumno može predvidjeti da će se proizvod koristiti s nekim drugim proizvodima, 3) predstavljanje proizvoda, označavanje, upute za uporabu te isticanje bilo koje druge upute ili obavijesti od strane proizvođača, 4) kategorija potrošača koja je izrazito ugrožena korištenjem proizvoda, pri čemu se, posebice, misli na djecu.49 Povrh toga, izričito je određeno da mogućnost nabave proizvoda s višom razinom sigurnosti ili s manjim stupnjem rizika neće, sama po sebi, biti dovoljna da se proizvod smatra nesigurnim. Unatoč svojoj složenosti, ova definicija sigurnog proizvoda odražava novi pristup u ujednačavanju tehničkih standarda; umjesto vrlo detaljnih specifikacija sigurnosti proizvoda, Smjernica predviđa samo opće sigurnosne standarde koje svaki proizvod koji se stavlja na tržište treba zadovoljiti.50 Odredbe Smjernice 92/59/EEC odnose se na nove, već korištene ili prepravljene proizvode koji su namijenjeni potrošačima, odnosno koje bi potrošači mogli koristiti, bez obzira nabavlja li ih potrošač naplatno ili besplatno (članak 2/a Smjernice 92/59/EEC). Ipak, odredbe Smjernice neće se odnositi na proizvode nabavljene iz druge ruke koji se nude kao antikviteti ili koji se nude k'ao proizvodi koji prije uporabe trebaju biti popravljeni ili prepravljeni, ali jedino uz pretpostavku daje o takvom svojstvu proizvoda potrošač prije nabave bio obaviješten. 51 Odredbe stavaka 1. i 2. članka 4. Smjernice 92/59/EEC, sadržavaju predmnijevu sigurnosti proizvoda. Tako stavak 1. članka 4. Smjernice određuje da će se, u slučaju da nema posebnih odredaba Zajednice u pogledu sigurnosti pojedinog proiz-

49 Smjernica 2001/95/EC predviđa da su osobe ugrožene uporabom proizvoda, pored djece, i starije osobe, (članak 2/b/iv Smjernice) 50 Isto,Weatherill,o.c, 125. 51 U pogledu definicije proizvoda Smjernica 2001/95/EC donosi, u odnosu na Smjernicu 92/ 59/EEC, dvije novine. Prvo, prema članku 2/a te Smjernice, proizvodom će se smatrati i oni proizvodi (uz pretpostavku da zadovoljavaju i ostale pretpostavke koje su iste kao i u Smjernici 92/59/EEC) koje je potrošač nabavio u okviru pribavljanja neke usluge (primjerice, proizvodom bi se, prema Smjernici 2001/95/EC, smatrao i dio automobila koji je ugrađen u okviru pružanja usluge popravka automobila). Drugo, već je i Smjernicom 92/59/EEC bilo navedeno da će se njezine odredbe odnositi i na one proizvode koji primarno nisu namijenjeni uporabi od strane potrošača, ali koji bi mogli biti uporabljeni od potrošača. Ova je kvalifikacija prilično široka, pa time i neodređena, jer, čak i do granica apsurda, doista bi se za svaki proizvod moglo reći da bi ga potrošač mogao uporabiti. Zbog toga Smjernica 2001/95/EC određuje kriterij po kojem bi se trebalo prosuđivati radi li se proizvodu koji bi mogao biti uporabljen od strane potrošača ili ne. Tako Smjernica 2001/95/EC određuje da će njenim odredbama biti obuhvaćeni i oni proizvodi koji bi, pod razumno predvidljivim okolnostima (podcrtao M.B.), mogli biti uporabljeni od strane potrošača (članak 2/a Smjernice 2001/95/EC).

161

Europsko privatno pravo

voda, proizvod smatrati sigurnim ako je u skladu s posebnim pravilima nacionalnog prava Države članice u kojoj je proizvod u prodaji, s time da ta pravila moraju biti u skladu s Ugovorom o EZ. Ako takvih posebnih pravila nema, proizvod će se smatrati sigurnim (stavak 2. članka 4. Smjernice) ako je u skladu s neobvezujućim standardima nacionalnog prava koji su usklađeni s Europskim standardima ili, tamo gdje oni postoje, s Europskim tehničkim specifikacijama. Stavak 3. članka 4. Smjernice sugerira da su predmnijeve iz prethodnih stavaka oborive. Naime, unatoč činjenici da pojedini proizvod zadovoljava standarde iz stavaka 1. i 2. članka 4 Smjernice, nadležno tijelo Države članice može ograničiti stavljanje na tržište ili čak i povući s tržišta onaj proizvod koji predstavlja opasnost za zdravlje i sigurnost potrošača.52

3.1.1.2. Pojam proizvođača Proizvođač je obvezan staviti na tržište samo sigurne proizvode (članak 3/1 Smjernice 92/59/EEC). Proizvođač, dakle osoba obvezana stavljati na tržište samo sigurne proizvode jest onaj tko je izradio proizvod ako mu je poslovni nastan u Europskoj zajednici, kao i onaj tko se obilježavanjem*proizvoda svojim imenom, tržišnim žigom ili drugim istaknutim znakom, predstavlja kao proizvođač. Ako proizvođač nema poslovni nastan u Europskoj zajednici, proizvođačem će se smatrati predstavnik proizvođača, a ako nema niti predstavnika, proizvođačem će se smatrati uvoznik proizvoda. I naposljetku, proizvođačem će se smatrati svaka osoba u distributivnom lancu koja je utjecala na sigurnost proizvoda slavljenog na tržište (članak 2/d Smjernice 92/59/EEC). Ovako široki krug osoba koje potencijalno mogu zauzeti ulogu proizvođača može se protumačiti kao izraz želje da se onemogući bilo kakvo izigravanje sigurnosnih standarda na zajedničkom tržištu Europske zajednice. Naime, u jednom otvorenom tržištu kakvo je ono Europske zajednice često je teško utvrditi tko je doista proizveo određeni proizvod, pa time i tko je odgovoran za njegovu sigurnost. Tako se, primjerice, trgovački lanci, stavljanjem svoje robne marke na određene proizvode, često predstavljaju kao proizvođači, iako je proizvod zapravo proizveo netko drugi. S druge strane, ako bi se odgovornost za sigurnost proizvoda ograničila samo na osobe koje su doista proizvele proizvod, na tržištu sa izuzetno mnogo uvezenih proizvoda - kao stoje tržište Europske zajeS2 Osim nekih nomotehničkih promjena poduzetih radi preglednosti teksta, Smjernica 2001/ 95/EC u stavcima 2., 3. i 4. članka 3. predviđa sadržajno ista pravila kao i odredbe članka 4. Smjernice 92/59/EEC. Sadržajnu novost u odnosu na Smjernicu 92/59/EEC predstavlja članak 4. Smjernice 2001/95/EC, kojim se predviđa postupak donošenja tehničkih standarda na koje se pozivaju članak 3. Smjernice 2001/95/EC i članak 4. Smjernice 92/59/EEC.

162

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

dnice - trgovci bi vrlo lako mogli prebacivati odgovornost za sigurnost proizvoda na stvarne proizvođače koji bi mogli biti iz, doslovno, bilo koje zemlje svijeta. Širokom definicijom proizvođača kakvu nudi Smjernica 92/95/EEC, praktički je svaka osoba u distributivnom lancu, bez obzira je li doista proizvela proizvod ili ga samo uvezla ili pak stavila na tržište, odgovorna za sigurnost proizvoda. Povrh obveze da na tržište stavljaju samo sigurne proizvode, Smjernica obvezuje osobe odgovorne za sigurnost proizvoda da pruže potrošaču sve obavijesti koje su mu potrebne kako bi mogao procijeniti rizik koji za njegovu sigurnost predstavlja redovita ili razumno predvidljiva uporaba tog proizvoda (članak 3/2 Smjernice 92/ 59/EEC).

•

•

•

• • • • • • •

-

'

-

3.1.13. Ovlasti Država članica

Smjernice su akti Europske zajednice kojima se određuje općeniti cilj koji bi se trebao postići, dok se Državama članicama ostavlja na volju da odrede najpogodniji način za implementaciju pravila iz smjernica u nacionalno zakonodavstvo. Ovo opće pravilo o značenju smjernica u pravu Europske zajednice ne bih ovdje posebno niti isticao kada Smjernica o općoj sigurnosti proizvoda ne bi, s tim u vezi,predviđala određene posebnosti. U stavku 1. članka 5. Smjernica sadrži opće pravilo, sadržano i u stavku 5. članka 189. Ugovora o EZ, koje obvezuje Države članice da donesu propise potrebne radi ostvarivanja ciljeva predviđenih tom Smjernicom. No, ova Smjernica, u pogledu prava i obveza Država članica, predviđa puno više od ove općenite, u svim Smjernicama predviđene, obveze. Tako stavak 2. članka 5. Smjernice obvezuje Države članice da osnuju ili odrede nadležno tijelo koje će nadgledati udovoljavaju li proizvodi koji se stavljaju na tržište sigurnosne standarde, te da ovlaste to tijelo na poduzimanje svih mjera potrebnih radi osiguranja primjene Smjernice, uključujući i ovlast kažnjavanja onih koji se ne pridržavaju sigurnosnih standarda. Članak 6. Smjernice još detaljnije specificira nadležnost tijela nadležnih za kontrolu sigurnosti proizvoda. Tako bi Države članice trebale ovlastiti tijelo nadležno za kontrolu sigurnosti proizvoda da: 1. organizira odgovarajuće provjere sigurnosti proizvoda koji se nalaze na tržištu, 2. zahtijeva sve potrebne obavijesti od zainteresiranih strana, 3. uzima uzorke proizvoda i podvrgava ih sigurnosnim pregledima, 4. uvjetuje stavljanje proizvoda na tržište prethodnim ispunjenjem svih sigurnosnih standarda ili stavljanjem na proizvod upozorenja o rizicima povezanim s uporabom proizvoda, 5. poduzima potrebne mjere kako bi osobe koje bi mogle biti izložene riziku proizvoda bile obaviještene o tom riziku, 6. privremeno zabrani stavljanje proizvoda na tržište, 7. trajno zabrani stavljanje na tržište proizvoda za koji je dokazano daje nesiguran, te osigura potrebne mjere 163

Europsko privatno pravo

kako bi se ta zabrana poštovala, 8. organizira efikasno povlačenje s tržišta opasnih proizvoda, kao i njihovo uništavanje.53 Mnoge od mjera koje bi, prema članku 6. Smjernice 92/59/EEC, tijela Država članica nadležna za kontrolu sigurnosti proizvoda mogla poduzimati, predstavljaju potencijalnu opasnost djelovanju zajedničkog tržišta. Stoga je člankom 7. Smjernice 53

U pogledu mjera koje mogu poduzimati tijela Država članica nadležna za kontrolu sigurnosti proizvoda, Smjernica 2001/95/EC donosi određene novosti. Dok je, prema odredbama članka 6. Smjernice 92/95/EEC nadležno tijelo Države članice mjere predviđene tim člankom moglo poduzimati u pogledu bilo kojeg proizvoda, stavkom 1. članka 8. Smjernice 2001/95/EC, predviđeno je da se određene mjere mogu primjenjivati samo na određene kategorije proizvoda. Tako se, u pogledu bilo kojeg proizvoda, mogu poduzimati sljedeće mjere: 1. organiziranje provjera sigurnosti proizvoda koji su stavljeni na tržište kao sigurni, 2. traženje od zainteresiranih strana da dostave sve važne obavijesti, 3. uzimanje uzoraka proizvoda te njihovo podvrgavanje sigurnosnim pregledima. Mjere koje se mogu poduzimati u pogledu proizvoda koji mogu predstavljati opasnost pod određenim uvjetima jesu: 1. postavljanje zahtjeva da se proizvod stavlja na tržište samo s prikladnim, jednostavno napisanim i lako razumljivim upozorenjem o rizicima koji se mogu javiti, s time da upozorenje mora biti napisano na jeziku Države članice u kojoj se proizvod stavlja na tržište, 2. uvjetovanje stavljanja proizvoda na tržište ispunjavanjem sigurnosnih standarda. Mjera koja se može poduzeti u pogledu proizvoda koji mogu predstavljati rizik za određene osobe jest postavljanje zahtjeva da se na prikladan način, i u prikladno vrijeme obavijesti te osobe o rizicima s kojima je povezana uporaba proizvoda. Mjera koju se može poduzeti u pogledu bilo kojeg proizvoda koji bi mogao biti opasan jest zabrana stavljanja na tržište ili izlaganja proizvoda za vrijeme koje je potrebno da se provedu sigurnosne provjere. Mjera koja se može provesti u pogledu bilo kojeg opasnog proizvoda jest zabrana stavljanja takvog proizvoda na tržište. Mjere koje se mogu poduzeti u pogledu opasnog proizvoda koji se već nalazi na tržištu jesu: 1. nalaganje i organiziranje njegovog trenutačnog povlačenja s tržišta, i obaviještavanje potrošača o rizicima povezanima s uporabom toga proizvoda, 2. nalaganje i koordinacija vraćanja proizvoda od strane potrošača, i njegovo uništavanje. Iako su promjene koje, u odnosu na Smjernicu 92/59/EEC, donosi Smjernica 2001/95/EC inspirirane, između ostalog, željom da se na područje zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača unese više jasnoće, nisam siguran je li taj cilj postignut stavkom 1. članka 8. Smjernice 2001/95/EC. Naime, tom su odredbom mjere koje tijelo Države članice nadležno za kontrolu sigurnosti proizvoda može poduzimati kategorizirane ovisno o karakteristikama proizvoda. Nevolja je u tome što su karakteristike proizvoda o kojima ovisi koja će se mjera moći poduzeti, prilično neodređene. Tako, primjerice, Smjernica 2001/95/EC ne sadrži kriterije po kojima bi se ocijenilo predstavlja li neki proizvod povećani rizik u određenim uvjetima, ili predstavlja li određeni proizvod rizik za određene osobe. Ta bi nepreciznost u definiranju situacija u kojima se pojedine mjere mogu poduzimati, mogla u budućnosti stvoriti dosta problema u primjeni mjera predviđenih Smjernicom. Značajnu novost koju predviđa Smjernica 2001/95/EEC (stavak 2. članka 8.) u pogledu mjera koje provodi tijelo Države članice nadležno za kontrolu sigurnosti proizvoda jest načelo predostrožnosti. Načelo predostrožnosti znači da tijela Država članica nadležna za kontrolu sigurnosti proizvoda trebaju ohrabrivati i promovirati dobrovoljne aktivnosti proizvođača i dobavljača usmjerene na dostizanje sigurnosnih standarda. Dakle, mjere predviđene stavkom 1. članka 8. trebalo bi poduzimati samo ako bi dobrovoljne mjere poduzete od strane proizvođača ili distributera bile nedovoljne ili nezadovoljavajuće. 164

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici 92/59/EEC predviđen mehanizam obaviještavanja i razmjene obavijesti između tijela Europske zajednice i Država članica u slučajevima kada se u pojedinoj Državi članici poduzimaju neke od tih mjera u pogledu proizvoda koji su proizvedeni u nekoj drugoj Državi članici. Taj članak obvezuje Državu članicu čije je tijelo nadležno za kontrolu sigurnosti proizvoda povuklo neki proizvod s tržišta ili je zabranilo njegovo stavljanje na tržište, da odmah o tome obavijesti Komisiju, navodeći pritom razloge za takvu mjeru. Komisija će se konzultirati sa zainteresiranim stranama te odlučiti je li poduzeta mjera bila opravdana. Ako Komisija zaključi daje mjera bila opravdana, o tome će odmah obavijestiti sve Države članice, a ako zaključi da mjera nije bila opravdana, o tome će obavijestiti Državu članicu koja je tu mjeru poduzela. 54

3.1.2. POSEBNI PROPISI O SIGURNOSTI PROIZVODA Smjernica 92/59/EEC zamišljena je kao opći propis koji će se primjenjivati samo na one proizvode čija sigurnost nije uređena posebnim propisom (stavak 2. članka 1. Smjernice).55 Sigurnosni standardi za određene proizvode uređeni su posebnim smjernicama. Od njih izdvajamo: Smjernicu 89/109/EEC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu materijala i proizvoda koji dolaze u kontakt s prehrambenim proizvodima,56 Smjernica 76/768/EEC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu kozmetičkih proizvoda, 57 Smjernica 88/378/EEC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu sigurnosti igračaka. 58 U ovu bismo grupu mogli svrstati i smjernice o deklariranju, kojima je cilj pružiti potrošaču punu obavijest o proizvodu, uključujući i obavijest o sastavu proizvoda, kako bi potrošač sam mogao procijeniti pruža li mu pojedini proizvod sigurnost koju od njega očekuje. 59 Iz te bismo grupe mogli izdvojiti Smjernicu 2000/13/EC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu označavanja, prezentacije i reklamiranja prehrambenih proizvoda60 te Smjernicu 87/357/EEC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu proizvoda koji, zbog toga što izgledaju kao ono što nisu, ugrožavaju zdravlje i 61 sigurnost potrošača. 14

Osim nešto preciznijeg i detaljnijeg postupka obaviještavanja, Smjernica 2001/95/EC, u pogledu postupka obaviještavanja o mjerama poduzetim radi sigurnosti proizvoda, ne donosi, u odnosu na Smjernicu 92/59/EEC, većih sadržajnih novina. 55 Isto određuje i Smjernica 2001/95/EC u stavku 2. članka 1. 56 OJ 1989 L 40/38 -..-•.•• " O J 1976 L 262/169 . . • , .•..,, 58 OJ 1988 L 187/1 . - ; . , 59 Isto,Bennachio,o.c.,str. 2 1 2 . •., ._•... . ., 60 OJ 2000 L 109/29 . ..,, , ,.,..., 61 OJ 1987L 192/49 . • . • , ,..'... : 165

Europsko privatno pravo

Cilj smjernica koje su obrađene u ovoj točci 3.1. prvenstveno je bio preventivan. Pravila tih smjernica usmjerena su na poduzimanje svih onih mjera koje bi trebale spriječiti da se opasni proizvodi nađu na tržištu. Naravno, potpuna zaštita potrošača u tom pogledu gotovo da je nemoguća. Bilo bi naivno očekivati da će ujednačena pravila o sigurnosti proizvoda u potpunosti ukloniti nesigurne proizvode s tržišta. Ako bi netko, unatoč svim sigurnosnim standardima, bio oštećen neispravnim proizvodom, pravila odštetnog prava, dakle pravila privatnog prava, takvoj bi osobi davala pravo zahtijevati naknadu uzrokovane štete. No, poznato je da nacionalna prava na području odštetnopravne odgovornosti često pokazuju nezanemarive razlike. Povrh toga, određene Države članice Europske zajednice u svojim nacionalnim zakonodavstvima predviđaju posebna pravila o odgovornosti za neispravne proizvode ili barem za neke vrste neispravnih proizvoda, a ta su rješenja često prilično različita.62 Kako je neujednačenost nacionalnih prava Država članica u pogledu odgovornosti za štetu počinjenu nesigurnim proizvodom narušavala konkurenciju na zajedničkom tržištu,63 1985. godine donesena je Smjernica 85/374/EEC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu odgovornosti za štetu prouzročenu proizvodima s nedostatkom. Tom su Smjernicom predviđene posljedice stavljanja nesigurnog proizvoda na tržište. No, kako je ta Smjernica primarno smjernica kojom se štiti pravo potrošača na naknadu štete, detaljnije ću Se osvrnuti na nju u točci 3.3.1. ovog rada.

3.2. ZAŠTITA EKONOMSKIH INTERESA POTROŠAČA Prethodnim su programom 1975. postavljena određena načela na kojima bi se trebala temeljiti zaštita ekonomskih interesa potrošača. Analizom tih načela, moguće je doći do zaključka što se podrazumijeva pod tim općenitim terminom. Iz točke 19. Prethodnog programa 1975. proizlazi da se pod zaštitom ekonomskih interesa misli na sve one mjere kojima je cilj: zaštita potrošača od zlouporabe položaja prodavača, zaštita od nepoštenog ugovornog isključenja osnovnih prava potrošača, zaštita od nepravednih uvjeta kreditiranja, zaštita od uporabe nedopuštenih metoda prodaje, zaštita od zavaravajućeg reklamiranja, naknada štete uzroko64 vane proizvodom s nedostatkom kao i nezadovoljavajućom uslugom. Sve su te 62

Opširnije, Howells G: Product Liabilitv, u Hartkamp, Hesselink,Hondius, du Perron, Vranken: Towards a European Civil Code, Ars Aequi Libri - Martinus NijhoffPublishers, 1994., str. 316.-320. 63 Weatherill,o.c.,str. 92. 64 Iz navedenog proizlazi daje zaštitom ekonomskih interesa potrošača obuhvaćeno niz mjera koje će u ovom radu biti obrađene u okviru zaštite nekih drugih prava potrošača. Takvo je stanje uvjetovano činjenicom da zaštita potrošača predstavlja jedinstveni i sveobuhvatni program koji bi se

166

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

mjere prvenstveno usmjerene na usklađivanje prava Država članica na području privatnog prava. Taje činjenica od iznimne važnosti, jer je u Državama članicama Europske zajednice vrlo dugo bilo prisutna misao da bi zakonodavna djelatnost Zajednice trebala biti usmjerena na područje javnog prava, dok bi privatno pravo tebalo ostati područje zakonodavne nadležnosti Država članica.65 No, unatoč dvojbama glede toga bi li privatnopravna uređenja Država članica trebala biti ujednačavana na nivou Zajednice ili ne, ostaje činjenica da su donesene brojne smjernice kojima se ujednačavaju pojedina područja privatnog prava Država članica. Pod ovom točkom 3.2. bit će obrađene neke od najznačajnijih.

3.2.1. SMJERNICA 93/13/EEC O NEPOŠTENIM ODREDBAMA U POTROŠAČKIM UGOVORIMA66 Značenje ove Smjernice u pravu Europske zajednice višestruko je. Naime, ne samo daje to prva smjernica kojom se krenulo u ujednačavanje ugovornog prava Država članica i jedna od prvih kojima se započelo s ujednačavanjem privatnog prava Država članica, već je to Smjernica kojom se, kako se to u književnosti Često ističe, ušlo u srž ugovornog prava.67 Stoga, nije ni čudno što* je, kako u vrijeme njezina stvaranja tako i nakon njezina prihvaćanja, ova Smjernica pobuđivala izuzetan interes među pravnicima.68 Dubinu razmimoilaženja između Država članica, ali i pojedinih interesnih grupa u pogledu ove Smjernice, možda najbolje ocrtava činjenica daje postupak njezina donošenja trajao gotovo 20 godina. Konzultativni komitet potrošača pozvao je na izradu Smjernice 1977. godine, a 1980. godine Europski je Parlament predložio njezino donošenje. Europska Komisija započela je rad na toj Smjernici kasnih sedamdesetih, no tek je 1984. godine izašla trebao provoditi na različitim područjima (točka 14. Prethodnog programa 1975.). Upravo zbog toga pojedine mjere koje se poduzimaju na nivou Zajednice obuhvaćaju i štite različita prava potrošača. Tako primjerice, mjere usmjerene na zaštitu potrošača od šteta uzrokovanih proizvodom s nedostatkom, primarno štite pravo potrošača na naknadu štete. No, takve su mjere istodobno usmjerene i na zaštitu zdravlja i sigurnosti potrošača, kao i na zaštitu njegovih ekonomskih interesa. 65 Weatherill, o.c., str. 78.; Dapače, postavlja se pitanje ne bi li, temeljem načela supsidijarnosti uvedenog Ugovorom iz Maastrichta, građansko pravo trebalo ostati u okviru zakonodavne nadležnosti Država članica? (Houndius E.: The Reception of the Directive of Unfair Terms in Consumer Contracts by Member States, European Review of Pri vate Law 3, 1995., str. 251.) 66 OJ 1993 L 95/29 67 Weatherill, o.c, str. 78.; Hondius, o.c, str. 242. 68 0 teškoćama prilikom usuglašavanja teksta Smjernice te povijesti nastanka prihvaćenog teksta vidi, Tenreiro M: The Communitv Directive on Unfair Terms and National Legal Svstems, European Review of Pri vate Law 3, 1995.

167

Europsko privatno pravo

s prvim službenim dokumentom. Nakon mnogobrojnih kritika tog dokumenta, 1990. godine Komisija predstavlja revidiranu verziju koja je, nakon određenih promjena, temeljem članka 100.a Ugovora o EZ (današnji članak 95.), prihvaćena 1992. godine.69 Iz povijesnog pregleda nastanka ove Smjernice može se zaključiti daje ona izraz mnogih kompromisa. Naravno, kao i svakim drugim kompromisom, niti ovom Smjernicom nitko nije bio u potpunosti zadovoljan, tako da su joj upućivane kritike, kako od strane proizvođača tako i od strane udruga potrošača.70 Različiti interesi koje je Smjernicom valjalo zadovoljiti dozvoljavali su tek da se donese smjernica minimalnog usklađenja. Stoga, Smjernica ostavlja mogućnost da Države članice u nacionalnim zakonodavstvima predvide i strože zaštitne mjere od njome predviđenih (članak 8. Smjernice). Budući daje Smjernica rezultat brojnih kompromisa, njezine odredbe otvaraju mnoga pitanja i mnoge probleme. Detaljna analiza tih problema nije cilj ovog rada. Stoga ću samo, gdje će to biti potrebno, i u mjeri u kojoj će za razumijevanje Smjernice biti potrebno, upozoriti na neke od tih problema.

3.2.1.1. Područje primjene Smjernice Smjernica se odnosi samo na dispozitivne odredbe ugbvora sklopljenih između prodavatelja ili dobavljača sjedne, te potrošača s druge strane (članak 1. Smjernice), a potrošačem se smatra svaka fizička (naravna) osoba koja, u ugovorima na koje se Smjernica odnosi, djeluje izvan svoje djelatnosti, svog posla ili zanimanja (točka b) članka 2.).71 Iako je Europska Komisija predlagala da se područje primjene Smjernice protegne kako na unaprijed formulirane ugovore tako i na ugovore o čijim se odredbama individualno pregovaralo,72 nakon pritisaka nekih Država članica i određenih interesnih grupa, konačni je tekst predvidio da će se Smjernica odnositi samo na unaprijed formulirane ugovore73'74 (stavak 1. članka 3. Smjer69

Weatherill, o.c, str. 78.; Tenreiro, o.c, str. 273. Hondius, o.c, str. 242.-243. 71 Tako usko definirano područje primjene Smjernice često je bilo kritizirano. Naime, često se, čini se s pravom, naglašava da nepoštene ugovorne odredbe nisu posebnost samo potrošačkih ugovora, te da se u vrlo sličnom položaju kao i potrošači mogu nalaziti mali poduzetnici kada pregovaraju s velikim kompanijama. (Weatherill, o.c, str. 83; Hondius, o.c, str. 243.) 72 Tenreiro, o.c, str. 275. ; Hondius, o.c, str. 243. 73 Engleski tekst Smjernice govori o "pre-formulated contract terms", francuski tekst govori o "contrat d' adhesion", a talijanski o "contratto di adesione". (Hondius, o.c, str. 245). Engleski termin čini se nešto širi od francuskog i talijanskog termina. Naime, jedna od osnovnih karakteristika adhezionih ugovora o kojima se govori u francuskom i talijanskom tekstu Smjernice, jest ta da su oni standardizirani. S druge strane, unaprijed formulirani ugovori mogu biti standardizirani, no to ne mora nužno biti njihova karakteristika. Moguće je da je prodavatelj unaprijed formulirao određeni 70

168

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici 75

niče).

Preambula Smjernice navodi da se ona neće odnositi na ugovore o radu,

nasljedne ugovore, ugovore iz područja obiteljskog prava, ugovore o osnivanju i ustrojstvu trgovačkih društava te na ortačke ugovore.

76

Iz Preambule Smjernice

također se može zaključiti da se Smjernica odnosi i na formalne i na neformalne 77

ugovore.

3.2.1.2. Nepoštena ugovorna odredba Središnja točka ove Smjernice jest definicija pojma "nepoštena ugovorna odredba". Nepoštenom će se smatrati ona ugovorna odredba o kojoj se nije individualno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,78 uzrokuje značajnu nejednakost prava i obveza stranaka na štetu potrošača (stavak 1. članka 3. Smjernice). Dakle, da bi se određena odredba ocijenila nepoštenom, morat će se utvrditi dvije činjenice: 1. da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije individualno pregovaralo te 2. da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu između prava i obveza stranaka na štetu potrošača.79 Uvođenje ugovor koji je namijenjen isključivo pojedinom potrošaču. Ovo bi se pitanje moglo javiti kao relevantno i u postupku preuzimanja ove Smjernice u naše zakonodavstvo. Čini mi se da je termin iz engleske verzije Smjernice ipak prihvatljiviji. Naime, čini se da potencijalna opasnost za potrošača ne leži u samoj činjenici daje određeni ugovor standardiziran, nego u činjenici da gaje prethodno formulirao prodavatelj, čime je potrošaču uskraćena mogućnost da doista utječe na tekst ugovora. 74 Kao jedno od spornih, postavlja se pitanje hoće li se odredbe Smjernice odnositi i na ugovore koje su unaprijed sastavila neka neovisna tijela, poput primjerice javnih bilježnika. (Hondius, o.c, str. 244.) 71 Isto, Beale H: Legislative Control of Fairnes: The Directive of Unfair Terms in Consumer Contracts, u Beatson-Friedmann: Good Faith and Fault in Cotract Law, Claredon Press Oxford, 1997., str. 238.; Hondius, o.c, str. 244. 76 Isto, Weatherill, o.c., str. 83. 77 U književnosti se može naići na mišljenje da je teško zamisliti situacije u kojima bi se Smjernica primjenjivala na usmene ugovore, jer nije moguće zamisliti usmeni ugovor o čijim se odredbama nije individualno pregovaralo. (Beale, o.c, str. 247.) 78 Engleski tekst Smjernice navodi " ...contrary to the requirement of good faith..". Dakle, Smjernica koristi termin dobra vjera. Kako u našem pravnom poretku funkciju načela dobre vjere vrši načelo savjesnosti i poštenja, čini se da bi se trebalo koristiti tim izrazom. Dapače, bilo bi dobro da naš zakonodavac, usklađujući naše pravo sa Smjernicom, upotrijebi izraz načelo savjesnosti i poštenja a ne načelo dobre vjere. Naime, ako bi se upotrijebio termin načelo dobre vjere, moglo bi se postaviti pitanje je li riječ o nekom načelu koje je sadržajno različito od našeg načela savjesnosti i poštenja. 79 Imajući na umu činjenicu da je načelo savjesnosti i poštenja odnosno načelo dobre vjere, uglavnom nepoznato common law pravnim poretcima, doista može začuditi kako je moguće da se u Smjernici koju moraju prihvatititi i Države članice tih pravnih poretka, našlo to načelo. Povijest nastanka Smjernice ukazuje na to daje doista bilo značajnih otpora unošenju tog načela u Smjernicu. Naime, jedan od ranijih prijedloga Smjernice predviđao je načelo savjesnosti i poštenja kao samostalan 169

Europsko privatno pravo

\

načela savjesnosti i poštenja u tekst Smjernice moglo bi izazvati dosta problema prilikom njezina tumačenja. Naime, ne samo da nacionalna zakonodavstva pojedinih Država članica, u pravilu, ne poznaju to načelo, već se i u pravnim poretcimaonih Država članica koje to načelo poznaju, unatoč vrlo sličnim zakonskim formulacijama, ono tumači na vrlo različite načine. 8 0 Stavak 2. članka 3. Smjernice određuje da će se smatrati da o ugovornoj odredbi nije individualno pregovarano ako je bila napisana unaprijed te potrošač nije bio u mogućnosti utjecati na njezin sadržaj, pri čemu se poglavito misli na unaprijed formulirane standardne ugovore. 81 Ova odredba sadrži predmnijevu da se o određenoj odredbi nije pregovaralo. Predmnijeva je oboriva jer ista odredba Smjernice omogućava prodavatelju ili dobavljaču da dokazuje da se o određenoj standardiziranoj odredbi individualno pregovaralo. Činjenica da se o pojedinim odredbama ugovora pregovaralo individualno, neće isključiti primjenu Smjernice na ostale odredbe ugovora ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se, unatoč tome, radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (stavak 2. članka 3. Smjernice). Prilikom ocjene je li neka ugovorna odredba bila nepoštena, u obzir će se uzimati priroda dobra ili usluge na koje se ugovor odnosi, sve druge okolnosti koje su mogle biti značajne u vrijeme sklapanja ugovora, ostale odredbe ugovora kaoi ostali ugovori koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavljaju glavni ugovor (stavak 1. članka 4. Smjernice.). Jedan od prozaičnijih slučajeva nepoštene ugovorne odredbe bio bi slučaj kada je, temeljem ugovora, potrošač preplatio kupljeno. No, potrošač se ne može pozivti na nepoštenost te odredbe. Naime, stavak 2. članka 4. Smjernice ne dozvoljava da se prosuđuje nepoštenost odredaba o predmetu i cijeni, uz pretpostavku da su te odredbe ugovorene jasnim i lako razumljivim jezikom. Drugim riječima, nepoštenima se neće smatrati odredbe koje se odnose na bitne elemente ugovora.8 kriterij procjene nepoštenosti ugovorne odredbe. Po tom se prijedlogu određena ugovorna odredba smatrala nepoštenom već ako bi bila suprotna tom načelu. No, zbog protivljenja nekih Država članica, načelo savjesnosti i poštenja nije zadržalo samostalni karakter, već je postalo kriterij koji će se uzimali u obzir prilikom ocjenjivanja je li određena odredba uzrokovala značajnu neravnotežu prava i obveza stranaka. (Tenreiro, o.c, str. 274.-280.; Hondius, o.c, str. 246.-247.). Neki autori,međutim,naglašavaju da se načelo savjesnosti i poštenja nikako ne može smatrati samo dodatnim kriterijem za procjenu "značajne neravnoteže prava i interesa stranaka", obrazlažući to činjenicom da nije moguće zamisliti situaciju u kojoj bi ugovorna odredba koja uzrokuje značajnu neravnotežu prava i interesa stranaka mogla biti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. (Tenreiro, o.c, str. 279.) 80 Hondius, o.c, str. 246. 81 Ova odredba govori u prilog stavu da se Smjernica ne odnosi samo na standardizirane ugovore (primjerice, tipske ugovore, opće uvjete poslovanja, adhezijske ugovore), već na svaki ugovor čije su odredbe unaprijed formulirane od strane prodavatelja. 82 To je rješenje poznato i u nekim nacionalnim zakonodavstvima u kojima je i prije stupanja na snagu Smjernice bila predviđena zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba. (Hondius, o.c, str. 247.) 170

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

Aneks Smjernice sadrži listu ugovornih odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. Stavak 3. članka 3. Smjernice navodi daje ta lista indikativna i nepotpuna. To, s jedne strane, znači da se neće nepoštenima smatrati samo one odredbe koje se nalaze na toj listi, već da i neke druge, listom nepredviđene, odredbe mogu biti kvalificirane kao nepoštene, naravno, uz uvjet da se ostvare pretpostavke predviđene stavkom 1. članka 3. Smjernice. S druge strane, iz činjenice da je stavkom 3. članka 3. Smjernice određeno daje lista samo indikativna, može se 83 zaključiti da se radi o, takozvanoj, sivoj listi. Siva bi lista predstavljala listu ugovornih odredaba koje bi mogle biti nepoštene. Drugim riječima, činjenica daje određena odredba s te liste unesena u ugovor, ne znači još, samo po sebi, daje ta odredba nepoštena. U najboljem bi se slučaju moglo reći daje ta odredba sumnjiva, pa će biti potrebno procijeniti je li ona, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, doista nepoštena.84 S druge strane, crna bi lista bila ona lista koja bi navodila nepoštene ugovorne odredbe. Dakle, samom činjenicom da se određena ugovorna odredba nalazi na crnoj listi, ta bi odredba bila nepoštena.85

3.2.13. Načelo transparentnosti i tumačenje ugovornih odredaba U praksi se dešava da je potrošač doveden u nepovoljan položaj time što je sklopio neki ugovor čije odredbe, zbog njihove složenosti, jednostavno nije razumio. Kako bi se izbjegle takve situacije, članak 5. Smjernice predviđa da odredbe pisanog ugovora moraju biti napisane jednostavnim i lako razumljivim jezikom. Ova odredba Smjernice promovira načelo transparentnosti, koje se razvilo kroz sudsku praksu nekih Država članica.86 No, čini se da bi tekst te odredbe trebalo tumačiti ipak nešto šire. Naime, neće biti dovoljno daje odredba potrošaču razumljiva, već i da 83 Isto, Weatherill, o.c, str. 80.-81., Beale, o.c, str. 246. Suprotno, Hondius, o.c, str. 247.-248. Hondius smatra da lista ugovornih odredaba navedenih u aneksu Smjernice predstavlja crnu listu. No, čini se da iz Preambule Smjernice proizalzi da lista iz aneksa Smjernice ipak ima karakter sive liste. 84 Iščitavajući, međutim, sadržaj odredaba navedenih u aneksu Smjernice, neki autori zaključuju da će biti jako teško uvjeriti sud da neka od odredaba navedenih u aneksu Smjernice nije nepoštena. (Weatherill,o.c.,str. 81.) 15 Neke Države članice, poput Njemačke, Austrije i Nizozemske, u svojim su nacionalnim zakonodavstvima predvidjele i crne i sive liste ugovornih odredaba. Prijedlog Smjernice predviđao je da lista navedena u aneksu Smjernice bude crna lista, no budući da se oko toga pitanja u Vijeću nije mogla postići suglasnost, u konačni tekst Smjernice taje lista ušla kao siva lista. (Hondius, o.c, str. 247.-248.) 86 Načelo transparentnosti (Transparenzgebot) razvijeno je u njemačkoj sudskoj praksi, a sve su češći zahtjevi da se to načelo kodificira. (Hondius, o.c, str. 249.)

171

Europsko privatno pravo

potrošač zna da se odredba nalazi u ugovoru.87 Stoga bi ova odredba Smjernice obuhvaćala i različite "trikove", poput primjerice, sitnije pisanih odredaba, skrivanja važnih odredaba unutar teksta nekih drugih odredaba i slično. Jedino što bi se ovoj odredbi Smjernice mogao prigovoriti jest da se, u biti, radi o imperfektnoj odredbi. Naime, nigdje u Smjernici nije navedeno koja bi sakcija slijedila ako neka ugovorna odredba ne bi bila u skladu s načelom transparentnosti. Samo zbog činjenice da nije u skladu s načelom transparentnosti, ugovorna odredba, čini se, ne bi mogla biti kvalificirana kao nepoštena,88 no zato bi, temeljem stavka 1. članka 4. Smjernice, ona mogla predstavljati indicij daje neka druga odredba istog ugovora bila nepoštena. Povrh načela transparentnosti, odredba članka 5. Smjernice sadrži i pravilo o tumačenju ugovornih odredaba. Smjernica prihvaća contra preferentem pravilo,89 koje određuje da u slučaju sumnje, ugovornu odredbu treba tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača. To se pravilo, međutim, neće primjenjivati u sudskim postupcima pokrenutim takozvanom popularnom tužbom.90

3.2.1.4. Posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe Stavak 1. članka 6. Smjernice određuje da će Države članice predvidjeti da nepoštena ugovorna odredba neće obvezivati potrošača, te da će ostatak ugovora i dalje vezati stranke ako je ugovor moguće održati bez te odredbe. Uporaba nepravničke formulacije "neće obvezivati potrošača", mogla bi stvoriti nedoumicu glede toga o kojoj se vrsti nevaljanosti radi - hoće li se ugovor smatrati ništavim, pobojnim ili možda nepostojećim? Prijedlog Smjernice sadržavao je puno precizniju odredbu. Po tom prijedlogu, nepoštena ugovorna odredba bila je ništava. No, zbog različitih koncepcija nevaljanosti pravnog posla koje su usvojene u različitim Državama članicama, prilikom rasprave o Smjernici u Europskom Parlamentu, usvojena je ova 91 neutralna i nepravnička formulacija. Uzimajući o obzir činjenicu da stavak 1. članak 6. Smjernice predviđa da će, u slučaju da se utvrdi nepoštenost određene ugovorne odredbe, ostatak ugovora i dalje vezati stranke, ako je ugovor moguće održati bez nepoštene odredbe, moglo bi se zaključiti da bi nepoštena ugovorna odredba bila 92 ništava, odnosno da bi ugovor koji sadrži takvu odredbu bio djelomično ništav. 87

Beale,o.c.,str. 247. Isto, Beale, o .c., str. 247. 89 Isto, Beale, o.c, str. 247.; Hondius, o.c, str. 249. 90 O popularnoj tužbi radi utvrđivanja nepoštenosti ugovorne odredbe vidjeti niže u tekstu. 91 Tenreiro, o.c, str. 280.-283. 92 Tenreiro potanko navodi posljedice koje bi trebale proizaći iz činjenice da je određena ugovorna odredba nepoštena (Tenreiro, o.c, str. 282.). Sve posljedice koje on navodi, u našem bi 88

172

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici 3.2.1.5. Popularna tužba Stavak 1. članka 7. Smjernice sadrži općenitu odredbu koja obvezuje Države članice da u interesu potrošača predvide adekvatna i učinkovita sredstva zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba. Sudska zaštita, koju predviđaju zakonodavstva svih Država članica, svakako je jedno od tih sredstava. No, Smjernica ide puno dalje od toga. Odredbama stavaka 2. i 3. članak 7. Smjernice obvezuju se Države članice da u svojim nacionalnim zakonodavstvima predvide mogućnost podizanja popularne tužbe protiv onih koji općenito uporabljaju nepoštene ugovorne odredbe. Pravo podići tu tužbu imale bi osobe ili organizacije koje imaju legitimni interes štititi prava potrošača. Ta bi se tužba mogla podići protiv pojedinog subjekta koji u svom poslovanju koristi nepoštene ugovorne odredbe ili protiv više subjekata iz određenog gospodarskog sektora koji koriste takve ugovorne odredbe (stavak 3. članka7. Smjernice). 9 3 •••• ,..•••. • . •••-. . . •

3.2.2. SMJERNICA 1999/44/EC O ODREĐENIM ASPEKTIMA PRODAJE POTROŠAČKE ROBE I GARANCIJAMA 9 4 Pod ovim neodređenim nazivom, Smjernica obrađuje materiju ugovornog prava koja se u našem pravu uobičajeno naziva odgovornošću za materijalne nedostatke stvari. Donesena na temelju članka 95. Ugovora EZ (bivši članak 100 .a), Smjernica je imala za cilj minimalno 9 5 uskladiti prava Država članica na području koje obrađuje (stavak 1. članka 1. Smjernice). No, njezin sadržaj otkriva novu dimenziju koje smjernice, barem na području privatnog prava, dobivaju. Ta je

pravu bile obuhvaćene ništavošću. Nadalje, imajući na umu cilj Smjernice, a to je zaštita potrošača, smatram da bi nacionalni zakonodavac trebao prihvatiti ono rješenje koje je povoljnije za potrošača. • U našem pravu, ništavost je, čini mi se, za potrošača povoljnija posljedica od pobojnosti. 93 Koncept popularne tužbe nije nepoznat kontinentalnoeuropskim pravnim poretcima. Stoga Državama članicama koje ulaze u kontinentalnoeuropski pravni krug, usklađivanje nacionalnih zakonodavstava sa zahtjevom iz članka 7. Smjernice ne bi trebao predstavljati veći problem. Isto se odnosi i na naš pravi poredak. Primjer popularne tužbe u našem se pravu može naći u članku 156. ZOO-a. No, s druge strane, implementacija stavka 2. i 3. članka 7. Smjernice mogla bi zadati dosta prafj/ema zemljama common law pravnih sustava. Naime, ti pravni sustavi uopće ne poznaju koncept popularne tužbe (Hondius, o.c, str. 249.), pa nije čudno što autori obrazovani u pravnoj tradiciji tog . sustava smatraju da je odredba stavka 2. članka 7. Smjernice nerazumljiva (primjerice, Weatherill, i o.c,str. 85.-86., Beale, o.c, str. 255.-258.) 94 OJ 1999 L 171/12 95 Odredbe članka 8. Smjernice određuju da je riječ o smjernici minimalnog usklađenja, pa bi ; Države članice u svojim nacionalnim zakonodavstvima mogle predvidjeti stroža zaštitna pravila. 173

Europsko privatno pravo

Smjernica, naime, dobar primjer onoga što se u književnosti naziva kvalitativnim razvojem postupka ujednačavanja prava Država članica. Uspoređujući, primjerice, ovu Smjernicu sa Smjernicom o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, vrlo ćemo lako uočiti taj kvalitativni razvoj postupka ujednačavanja. Naime, Smjernica o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima određivala je samo okvir u kojem bi se pravo Država članica trebalo ujednačiti. Ona je predviđala samo opća načela ili minimalne ciljeve koji bi se trebali postići. Povrh toga, taje Smjernica sadržavala niz vrlo općenitih, a ponekad čak i nepravničkih, termina. Takav je pristup ostavljao Državama članicama određenu slobodu pri izboru načina i instituta implementacije u Smjernici predviđenih pravila, kako bi se ta pravila implementirala u nacionalno pravo na način koji najbolje odgovara pravnoj tradiciji konkretnog pravnih poredaka. Za razliku od te Smjernice, Smjernica o određenim aspektima prodaje potrošačke robe i garancijama sadrži puno preciznija pravila i puno preciznije pravničke termine, pa samim time, ostavlja Državama članicama puno manje slobode u pogledu implementacije njezinih odredaba. Imajući na umu navedeno, ova Smjernica predstavlja argument u prilog onima koji tvrde da smjernice, barem na području privatnog prava, gube svoje prvobitno značenje pukog sredstva ujednačavanja, te se svojim sadržajem i svojim učinkom sve više približavaju nekoj vrsti zakona Europske zajednice.96 Unatoč ovom kvalitativnom pomaku, Smjernica ipak ostavlja neka otvorena pitanja, a budući da se radi o smjernici minimalnog usklađenja, ona dopušta mogućnost da, u konačnici, Države članice prihvate međusobno različita rješenja.97 U postupku implementacije ove Smjernice,98 ta se pitanja javljaju kao relevantna u gotovo svim pravnim poretcima. Prilikom obrade ove Smjernice upozorit ću na ta otvorena pitanja, a gdje će to biti prikladno, ukazat ću na neka od rješenja koja su prihvaćena u pojedinim Državama članicama. 3.2.2.1. Područje primjene Smjernice Smjernica se odnosi na ugovore kojima prodavač prodaje potrošaču potrošačku robu. Potrošačem se smatra svaka fizička (naravna) osoba koja u tim ugovorima djeluje izvan svoje djelatnosti, svog posla ili zanimanja (točka a) stavka 2. članka %

Takve stavove iznosi Benacchio,o.c, 210. ••....' . O implementaciji ove Smjernice u nacionalna zakonodavstva Država članica vidjeti u posebnom izdanju European Review of Private Law posvećenom toj Smjernici (European Review of Private Law, br. 2 i 3., 2001.) 98 Države članice bile su dužne implementirati ovu Smjernicu u svoja nacionalna zakonodavstva do 1. siječnja 2002. godine (stavak 1. članka 11. Smjernice) 97

174

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

1. Smjernice). Prodavačem se smatra fizička (naravna) ili pravna osoba koja prodaje potrošačku robu u okviru svoje djelatnosti, svoga posla ili zanimanja (točka c) stavka 2. članka 1. Smjernice)." Potrošačkom se robom smatra bilo koja pokretnina osim: 1. robe prodane u postupku prisilne naplate, 2. vode i plina ako se ne prodaju u ograničenom obujmu ili volumenu te 3. električne energije (točka b) stavka 2. članka 1. Smjernice). ,

3.2.2.2. Proizvod u skladu s ugovorom o prodaji Prodavač je dužan isporučiti robu u skladu s ugovorom o prodaji (stavak 1. članka 2.). Predmnijeva se daje roba u skladu s ugovorom ako: 1. odgovara opisu kojeg je dao prodavač te ako odgovara uzorku ili modelu koje je prodavač izložio potrošaču, 2. odgovara bilo kojoj posebnoj namjeni za koju ju potrošač kupuje ako je na to upozorio prodavača prije sklapanja ugovora, a prodavač je pristao prodati robu za tu svrhu, 3. odgovara namjeni za koju se roba istog tipa redovito koristi, 4. uzimajući u obzir prirodu proizvoda i javne izjave o posebnim karakteristikama proizvoda koje je dao prodavač, proizvođač ili njegov predstavnik, poglavito prilikom njegova reklamiranja ili obilježavanja, proizvod ima kvalitete koje obično imaju proizvodi istog tipa, a koje potrošač može razumno očekivati (točke a-d stavka 2. članka 2. Smjernice). Osim u slučajevima u kojima proizvod nema ova svojstva, smatrat će se da proizvod nije u skladu s ugovorom i u slučaju daje mana proizvoda rezultat nepravilne instalacije proizvoda, ali jedino ako je instalacija proizvoda predstavljala dio ugovornih obveza prodavača te ako je proizvod ugrađen od strane prodavača odnosno osobe za koju on odgovara. No, čak i u slučaju daje instalaciju izveo potrošač, smatra se da proizvod ima manu ako je nepravilna instalacija proizvoda posljedica nepreciznih uputa za instalaciju (stavak 5. članka 3. Smjernice).

99

Dakle, kao i veliki broj Smjernica na području zaštite potrošača, i ova Smjernica predviđa da će se njezina pravila primjenjivati samo na ugovore između fizičke osobe (potrošača) i profesionalnog trgovca. No, gotovo u svim Državama članicama postavlja se pitanje ne bi li ova pravila trebalo primijeniti općenito na ugovor o prodaji. Dakle, ne bi li ova pravila trebalo primjenjivati na sve, kako građanske tako i trgovačke ugovore. Njemačka je, primjerice prihvatila takvo rješenje. U Njemačkoj se samo tri pravila predviđena Smjernicom primjenjuju isključivo na potrošačke ugovore. To su: praviloo kogentnosti (članak 7. Smjernice), pravilo o teretu dokaza i predmnijevi mane stvari (stavak 3. članak 5. Smjernice) te pravila o garanciji (članak 6. Smjernice). Vidjeti, Grundmann S.: European Sales Law - reform and adoption of international models in German sales law, European Review of Private Law br. 2 i 3, 2001, str. 244.

175

Europsko

privatno

pravo

.

Da bi se potrošač mogao pozivati na prava koja mu daje Smjernica, njegovo ponašanje mora biti neskrivljeno. Stoga, unatoč činjenici da proizvod nema svojstva koja bi po stavku 2. i 5. članka 2. Smjernice trebao imati, smatrat će se daje proizvod u skladu s ugovorom ako je, u trenutku sklapanja ugovora, potrošač znao ili mogao znati da proizvod ima manu ili ako je mana stvari posljedica materijala od kojeg je stvar proizvedena, a kojeg je dobavio potrošač (stavak 3. članka 2. Smjernice). Ovom je odredbom postavljeno pravilo da se standardi koje proizvod mora zadovoljavati da bi se smatrao proizvodom bez mane, postavljaju prvenstveno sporazumom stranaka.100 Dakle, ako, primjerice, automobil nije bio u voznom stanju, a to je kupcu bilo poznato ili mu nije moglo ostati nepoznato, smatrat će se da je kupac pristao kupiti upravo takav automobil.101 Prodavač neće biti obvezan javnim izjavama koje su dane u pogledu kvalitete proizvoda ako dokaže: 1. da nije bio niti mogao biti svjestan tih izjava,102 2. daje dana izjava bila ispravljena do trenutka sklapanja ugovora, 3. da na odluku potrošača da sklopi ugovor nije utjecala ta izjava (stavak 4. članka 2. Smjernice).103 3.2.23. Prava potrošača Ako proizvod nije u skladu s ugovorom, potrošač ima pravo: 1. zahtijevati da se mana ukloni popravkom ili zamjenom proizvoda, na trošak prodavača, 2. zahtijevati sniženje cijene, 3. raskinuti ugovor (članak 3. Smjernice).104 Izbor prava koje će potrošač koristiti, nije sasvim slobodan. Naime, Smjernicom se, kao i u nekim nacionalnim zakonodavstvima,105 u tom pogledu, favorizira načelo infavorem m

Ovo je pravilo naglašeno i u točci 8. preambule Smjernice. Takvo pravilo sadrži i naš ZOO (stavak 1. članka 480.) 101 Smjernica ne predviđa iznimku od ovog pravila koja bi se primijenjivala u slučaju skrivenih nedostataka stvari. Stoga ostaje otvoreno pitanje bi li bilo dopušteno zadržati takvu iznimku u nacionalnom pravu. (Grundmann, o.c, str. 246.) Budući da bi takva iznimka nedvojbeno išla u korist potrošača (kupca), čini se da bi, temeljem članka 8. Smjernice, bilo dopušteno predvidjeti takvu iznimku. 102 Radilo bi se, primjerice, o situacijama u kojima je određene izjave o kvaliteti proizvoda dao prodavač, reklamirajući proizvod na nekom drugom tržištu. 105 U književnosti se odgovornost za javne izjave smatra izuzetnom novošću, budući da je njome obuhvaćena i prodavačeva odgovornost za izjave trećih osoba. Vidi, Hondius-Jeloschek: Towards a European Sales Law - Legal Challenges posed by the Directive on the Sale of Consumer Goods and Associated Guarantees, European Review of Private Law br. 2 i 3, 2001, str. 159. 104 Uobičajeno je u nacionalnim pravnim poretcima da se s ovim pravima kupca kumulira i pravo na naknadu štete. Tu kumulaciju, međutim, Smjernica ne predviđa. No, budući da se radi o smjernici minimalnog usklađenja, čini se da bi bilo dopušteno nacionalnim pravom predvidjeti i pravo na naknadu štete. 1(b Redoslijed prava koja, u slučaju nedostatka stvari, može koristiti kupac, predviđa i naš ZOOu (članci 488.-491.) Isto, Vedriš-Klarić: Građansko pravo, Narodne novine, 2001., str. 405.-406. -.- ,

176

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici 106

'• negotii. Tako će potrošač prvenstveno moći zahtijevati popravak proizvoda ili 107 njegovu zamjenu, i to na trošak prodavača (stavak 3. članka 3. Smjernice). Popravak ili zamjenu stvari potrošač neće moći zahtijevati ako to ne bi bilo moguće ili ako bi popravak ili zamjena bili povezani s troškovima koji bi, u odnosu na druga prava kojima bi se potrošač mogao koristiti, bili nerazumni. Jesu li troškovi popravka ili zamijene stvari nerazumni ovisit će, između ostalog: 1. o vrijednosti proizvoda bez mane, 2. o značaju mane, 3. o tome može li se ugovor ispuniti korištenjem nekog alternativnog prava potrošača, a da to ne pogoršava značajno njegov položaj. Popravak ili zamjena proizvoda mora se, vodeći računa o prirodi proizvoda i svrsi za koju potrošač nabavlja proizvod, obaviti u razumnom roku i bez značajnog pogoršanja položaja potrošača (stavak 3. članka 3. Smjernice). Ako,prema prethodnim pravilima, ne bi imao pravo na popravak ili zamjenu proizvoda, ili ako prodavač ne bi obavio popravak ili zamjenu u razumnom roku, ili ih ne bi obavio bez značajnog pogoršanja položaja potrošača, potrošač će, po svom izboru, moći zahtijevati sniženje cijene ili raskinuti ugovor (stavak 5. članka 3. Smjernice). Potrošač neće imati pravo tražiti raskid ugovora ako je mana stvari bila manjeg značaja, (stavak 6. članka 3. Smjernice).

3.2.2.4. Rok za ostvarivanje prava Prodavač će biti odgovoran ako se mana pojavi unutar roka od dvije godine od dana isporuke robe (stavak 1. članka 5. Smjernice). Smjernica ostavlja Državama članicama mogućnost da u svojim nacionalnim zakonodastvima predvide da će potrošač, kako bi se mogao koristiti jednim od prava koja predviđa Smjernica, biti dužan obavijestiti potrošača o mani stvari u roku od dva mjeseca od dana kada je opazio manu (stavak 2. članka 5. Smjernice). Ako bi se mana pojavila unutar šest mjeseci od isporuke proizvoda, predmnijevat će se daje ona postojala i u trenutku isporuke proizvoda, osim ako bi ta predmnijeva bila u neskladu s naravi proizvoda ilinjegovim nedostatkom. Predmnijeva je oboriva (stavak 3. članka 5. Smjernice).108 106

U točci 7. preambule Smjernice navedeno je da se primjena načela infavorem negotii u pogledu odabira prava koja kupcu proizvoda s nedostatkom stoje na raspolaganju, može smatrati zajedničkim svim pravnim poretcima Država članica. No, to nije sasvim točno. Naime, Englesko pravo ovo načelo ne poznaje. Po Engleskom su pravu, u slučaju kupnje proizvoda s nedostatkom, kupcu na raspolaganju dva prava: pravo zahtijevati naknadu štete i pravo na raskid ugovora. Vidi, Watterson S.: Consumer Sales Directive 1999/44/EC - The impact on English law, European Review of Private Law br. 2 i 3, 2001., str. 209. "" Termin "na trošak prodavača" znači da će sve troškove popravka, a poglavito troškove rada, materijala i prijevozne troškove, snositi prodavač (stavak 4. članka 3. Smjernice). 108 Nije sasvim jasno što se željelo postići ovom predmnijevom. Eventualno, ona bi se mogla shvatiti kao ustupak onim Državama članicama koje su u svojim nacionalnim zakonodavstvima imale 177

Europsko privatno pravo

Također, Državama je članicama ostavljena mogućnost da, u pogledu odgovornosti za nedostatke proizvoda kupljenih iz druge ruke, predvide da prodavač i potrošač mogu ugovoriti i kraći rok od onog predviđenog stavkom 1. članka 5. Smjernice, s time da taj rok ne može biti kraći od godine dana (stavak 1. članka 7. Smjernice).

3.2.2.5. Pravo regresa Članak 4. Smjernice predviđa da krajnji prodavač koji odgovara kupcu zbog nedostatka kupljene stvari, ima pravo regresa prema osobi od koje je nabavio proizvod. Ova se odredba navodi kao jedan od najvećih nedostataka Smjernice.109 Naime, osim što sadrži to općenito pravilo, Smjernica ne sadrži nikakve daljnje odredbe kojima bi se razradila otvorena pitanja u pogledu toga regresa (primjerice, tko sve ima pravo na regres, pod kojim pretpostavkama, po kojoj osnovi). Razrada tog osnovnog pravila ostavljena je Državama članicama. Naravno, takvo općenito rješenje moglo bi rezultirati neusklađenošću prava Država članica. 110

3.2.2.6. Garancija

•

•

•»

Pored prehodno opisanog minimuma odgovornosti za ispravnost proizvoda, prodavač, ali i proizvođač ugovorom bi mogli preuzeti i neke druge obveze prema potrošaču. Izjava kojom bi prodavač ili proizvođač besplatno preuzimali obvezu vratiti kupovninu, zamijeniti ili popraviti proizvod ili na bilo koji drugi način ispraviti nedostatak proizvoda zbog kojeg on nije u skladu sa specifikacijama iz garancije ili reklamom, naziva se garancija (točka e stavka 2. članka 1. Smjernice). Izdavatelj garancije biti će obvezan garancijom pod pretpostavkama koje su u njoj navedene ili pod pretpostavkama koje su navedene u reklami (stavak 1. članka 6. Smjernice).

predviđen kraći vremenski period unutar kojeg se mana mora pojaviti. Tim bi se rješenjem, izgleda, ublažila strogost stavka 1. članka 5. Smjernice, koji predviđa da odgovornost prodavača postoji ako se mana proizvoda pojavi u roku od dvije godine od isporuke proizvoda. Tako bi, unutar šest mjeseci od isporuke proizvoda teret dokaza da stvar u trenutku prodaje nije imala nedostatak ležao na prodavaču, a nakon proteka tog šestomjesečnog roka, potrošač bi bio dužan dokazivati daje proizvod, : ;; u trenutku isporuke, imao manu. 109 Hondius-Jeloschek.o.c, str. 160. 110 Primjer detaljne (i kvalitetne) razrade osnovnog pravila o regresu može se naći u novom članku 933b austrijskog ABGB-a čije se unošenje u sadašnji tekst toga zakona predlaže Prijedlogom promjene ABGB-a. Vidi, Jeloschek: The Transposition of Directive 99/44/EC into Austrian Law, European Review of Private Law br. 2 i 3., 2001., str. 172.173. : •;

178

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici Garancijom će izričito biti navedeno da potrošač ima određena prava prema nacionalnom zakonodavstvu koje je mjerodavno za konkretan ugovor, te da garancija neće utjecati na ta prava. Povrh toga, garancijom će, jednostavnim i lako razumljivim jezikom, biti određen njezin sadržaj i pretpostavke pod kojima se mogu ostvarivati prava sadržana u njoj, a poglavito će biti istaknuto trajanje garancije, teritorij na kome ona vrijedi te ime i adresa osobe koja ju daje (stavak 2. članka 6. Smjernice). Na zahtjev potrošača, garancija će biti izdana u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju (stavak 3. članka 6. Smjernice). Činjenica da garancija nije izdana u skladu s nekim od ovih pravila, neće utjecati na njezinu valjanost, pa će potrošač, unatoč toj neusklađenosti, moći zahtijevati od njezina izdavatelja da poštuje obveze koje je preuzeo garancijom (stavak 5. članka 6. Smjernice).

3.22.7. Kogentnost pravila o odgovornosti prodavača za mane proizvoda Položaj potrošača mogao bi biti ugrožen ako bi se on ugovorom odrekao prava koja mu stoje na raspolaganju po ovoj Smjernici, ili ako bi ta prava ugovorom ograničio. Odluka o odricanju ili ograničenju prava koja za njega predviđa Smjernica, mogla bi biti rezultat njegovog neznanja ili pritiska od strane prodavača. Kako bi zaštitila potrošača, Smjernica određuje da ugovorna odredba koja isključuje ili ograničava bilo koje od prava koje ima po toj Smjernici, potrošača neće obvezivati (stavak 1. članka 7. Smjernice)." 1

3.2.3. SMJERNICA 85/577/EEC O ZAŠTITI POTROŠAČA U POGLEDU UGOVORA SKLOPLJENIH IZVAN POSLOVNIH PROSTORA 1 1 2 Ova je Smjernica prva u nizu smjernica kojom je započeo postupak ujednačavanja prava Država članica u pogledu nekih posebnih oblika prodaje. 113 ' " 4 Naime, 111

Kao i Smjernica o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, i ova Smjernica sadrži nepravnički termin "neće obvezivati potrošača". Smatram da bi taj termin trebalo shvatiti na način da se za slučajeve navedene u stavku 1. članka 7. Smjernice predviđa djelomična ništavost ugovora, dakle, ništavost odredaba o ograničenju ili isključenju odgovornosti proizvođača. 112 OJ 1985 L 372/31 "3 0 prodaji izvan poslovnih prostora kao posebnom obliku trgovine govori i Zlatović (Zlatović: Pravna zaštita potrošača kod prodaje od vrata do vrata, Pravo u gospodarstvu 3/2001, str. 132; Zlatović: Pravni aspekti posebnih oblika trgovanja - prilog reviziji hrvatskog prava trgovine, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu br. 8,2001., str. 326.). 114 Prodaja izvan poslovnih prostora često se naziva prodaja od vrata do vrata (Vidi, primjerice, Weatherill, o.c, str. 68.; Zlatović, u: Pravo u gospodarstvu, o.c, str. 132.) 179

Europsko privatno pravo

uočeno je da postoje različiti, posebni, oblici prodaje, ili točnije, različiti oblici nuđenja robe - a jedan od njih svakako je i prodaja izvan poslovnih prostora - kod kojih na potrošača djeluje takozvani faktor iznenađenja.115 Često se potrošačima određena roba nudi na ulicama, na radnim mjestima ili na različitim prezentacijama. U takvim situacijama potrošač često nema vremena razmisliti treba li mu doista taj proizvod, a što je još važnije, odgovaraju li kvalitete proizvoda onima koje proizvod, na prvi pogled, ima.116 Kako bi se pojačao položaj potrošača u takvim situacijama, bilo mu je potrebno priznati dva osnovna prava: pravo na obavijest te pravo na jednostrani raskid ugovora.117 Koncept zaštite potrošača putem ova dva osnovna prava, primijenjen je i u nizu Smjernica koje su slijedile, a kojima su uređivani neki drugi posebni oblici prodaje robe.118 Unatoč činjenici da ova Smjernica štiti potrošača naglašavanjem njegova prava na obaviještenost, ona ujedno, davanjem potrošaču prava na jednostrani raskid ugovora, značajno utječe i na ugovorno pravo Država članica. Stoga je ova Smjernica i obrađena unutar poglavlja kojim se obrađuje zaštita ekonomskih interesa potrošača. 3.23.1. Područje primjene Smjernice

* Pravila iz Smjernice primjenjivat će se na ugovore o prodaji robe ili pružanju usluge koje su potrošač i trgovac sklopili: 1. za vrijeme izleta organiziranog od strane trgovca, 2. za vrijeme posjeta trgovca potrošačevu domu ili domu nekog drugog potrošača, odnosno potrošačevu radnom mjestu, uz pretpostavku da posjet nije uslijedio na izričit zahtjev potrošača (stavak 1. članka 1. Smjernice). U slučaju da je potrošač izričito zahtijevao da trgovac dođe u njegov dom ili na njegovo radno mjesto radi kupnje određenog proizvoda, a kupio je neki drugi proizvod ili neku drugu uslugu, pravila predviđena Smjernicom primjenjivat će se i na ugovor o kupnji tog drugog proizvoda ili te druge usluge, pod pretpostavkom da potrošač nije znao niti je mogao znati da prodaja tih proizvoda ili usluga čini dio profesionalne djelatnosti trgovca (stavak 2. članka 1. Smjernice). Čak ako bi ugovor između potrošača i trgovca imao sve navedene karakteristike, pravila predviđena Smjernicom ipak se neće primjenjivati na taj ugovor ako 119 se radi o: 1. ugovoru o građenju ili ugovoru kojima je objekt nekretnina, 2. ugovoru 115

W e a t h e r i l l , o . c , str. 6 8 .

.-..

, ., • •. ..

.

:

;.

;.;; ;

. "6 Isto, Benacchio.o.c, str. 212.-213. 117 Isto, Weatherill, o.c, str. 68.; Benacchio, o.c, str. 213. 118 Isto, Benacchio, o.c, str. 213. 119 Odredbe Smjernice odnosit će se na ugovor o popravku nekretnine ili ugovor o ugradnji pokretnina u nekretninu (stavak 2. članka 3. Smjernice). 180

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

okontinuiranoj nabavci hrane i pića za domaćinstvo, 3. ugovoru o osiguranju, 4. ugovoru čiji su objekt vrijednosni papiri (stavak 2. članka 3. Smjernice). Osnovni je cilj ove Smjernice zaštita potrošača od djelovanja faktora iznenađenja. Stoga i ne čudi da Smjernica određuje da se njena pravila neće odnositi na ugovore o prodaji robe ili obavljanju usluge ako se ispune tri pretpostavke: 1. da se radi o ugovoru koji je sklopljen na temelju kataloga trgovca kojeg je potrošač imao prilike razgledati bez prisutnosti trgovca, 2. ako je postojala namjera da se odnos uspostavljen slanjem kataloga nastavi,120 3. da i katalog i ugovor jasno obaviještavaju potrošača da ima pravo vratiti robu dobavljaču u periodu od najmanje sedam dana od isporuke ili da ima pravo raskinuti ugovor na bilo koji drugi način (stavak 2. članka 3. Smjernice). Naposljetku, Smjernica ostavlja Državama članicama mogućnost da, implementirajući njezine odredbe, predvide da se pravila utvrđena Smjernicom neće primjenjivati na ugovore čija vrijednost ne prelazi iznos od najviše 60 eura (stavak 1. članka 3. Smjernice). 3.23.2. Prava potrošača Kako bi se kod prodaje izvan poslovnih prostora potrošač zaštitio od djelovanja faktora iznenađenja, Smjernica mu daje dva prava: pravo "na obavijest te pravo na jednostrani raskid ugovora. U slučaju sklapanja ugovora na koji se primjenjuju pravila iz Smjernice, trgovac će biti dužan predati potrošaču pisanu obavijest kojom ga upozorava na njegovo pravo da raskine ugovor u određenom roku, te koja sadržava sve podatke potrebne za identifikaciju ugovora koji se sklapa (stavak 4. Smjernice). Smjernica ne predviđa posljedice neizdavanja takve obavijesti, no obvezuje Države članice da te posljedice predvide u svojim nacionalnim zakonodavstvima. Potrošač će imati pravo raskinuti ugovor o kupnji, i to pisanom obaviješću o raskidu. Obavijest mora biti upućena trgovcu unutar roka koji ne smije biti kraći od sedam dana, s time da rok počinje teći od dana kada je potrošač od trgovca primio pisanu obavijest o njegovim pravima (članak 5. Smjernice). Povrh toga, daljnju zaštitu potrošača Smjernica predviđa u članku 6., kojim je određeno da se potrošač ne može odreći prava koja su Smjernicom predviđena za njega. 3.2.4. SMJERNICA 97/7/EC O ZAŠTITI POTROŠAČA U POGLEDU 121 UGOVORA SKLOPLJENIH NA DALJINU Poput Smjernice o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostora, i ova Smjernica štiti potrošača u jednom posebnom obliku 120 121

Radi se o prilično nejasnoj odredbi čiji pravi smisao ne mogu sa sigurnošću utvrditi. OJ 1997 L 144/19 181

Europsko privatno pravo 122

trgovanja - prodaji na daljinu. Ugovor sklopljen na daljinu jest ugovor između potrošača i dobavljača sklopljen putem nekog sredstva daljinske komunikacije kojeg, u svrhu sklapanja ugovora, koristi isključivo dobavljač (stavak 1. članka2. Smjernice). Pod sredstvom daljinske komunikacije putem kojeg se sklapa ugovor, razumijeva se bilo koje sredstvo koje omogućava sklapanje ugovora bez istodobne fizičke prisutnosti ugovornih strana (stavak 4. članka 2. Smjernice). Dakle, moglo bi se zaključiti daje ugovor sklopljen na daljinu onaj ugovor koji se sklapa između stranaka koje nisu fizički prisutne. 1 2 3 Aneks Smjernice sadrži indikativnu listu sredstava daljinske komunikacije. Ta su sredstva: neadresirani i adresirani pisani materijali, standardna pisma, publikacije za oglašavanje s narudžbenicom, katalozi, telefoni s ljudskom intervencijom, telefoni bez ljudske intervencije (uređaji za automatske pozive), radio, videofon, videotekst, elektronička pošta, fax, televizija (televizijska prodaja). 124 Potrebno je posebno naglasiti da naše pravo ugovore sklopljene putem nekih od navedenih oblika sredstava daljinske komunikacije, primjerice ugovore sklopljene putem telefona ili teleprintera, smatra ugovorima među prisutnima. 1 2 5

3.2.4.1. Područje primjene Smjernice

*

Odredbom stavka 1. članka 2. Smjernice općenito je određeno da se njezine odredbe odnose na sve ugovore sklopljene na daljinu. No, članka 3. ipak sužavam vrlo široko područje pirmjene. Tako se odredbe Smjernice neće odnositi na: 1 ugovore koji se odnose na pružanje financijskih usluga,126 2. ugovore sklopljene putem prodajnih automata, 3. ugovore sklopljene s telekomunikacijskim operaterom putem javnog telefona, 4. ugovore o građenju te ugovore o stvarnim pravima na nekretnini (stavak 1. članka 3. Smjernice). Povrh toga, odredbe Smjernice koje se odnose na pravo potrošača na obavijest te pravo potrošača na jednostrani raskid 122 O prodaji na daljinu kao posebnom obliku trgovanja govori i Zlatović, u: Godišnjak br. 8., o.c, str. 326. 123 Weatherill,o.c.,str. 72. 124 Uporaba govornih automata te fax-eva nije dopušena bez prethodne suglasnosti potrošača. Također, Države članice su dužne predvidjeti da je uporaba sredstava daljinske komunikacije koji nisu izričito navedeni u članku 1. Smjernice nedopuštena ako se potrošač tome izričito protivi (članak 10. Smjernice). 125 Detaljnije, Nikšić S.: Smjernica EU o zaštiti potrošača u distancijskim ugovorima,Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu br. 7., 200., str. 572. 126 Aneks 2. Smjernice navodi da su te financijske usluge: investicijske usluge, usluge osiguranja i reosiguranja, bankarske usluge, trgovanje opcijama.

182

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici ugovora, neće se primjenjivati na ugovore o dobavi hrane, pića ili drugih dnevnih namirnica u kuću, te na ugovore o smještaju, transportu ili drugim uslužnim djelatnostima ako dobavljač preuzima obvezu da pruži te usluge točno određenog dana (stavak 2. članka 3. Smjernice).

3,2.4.2. Prava potrošača Kao i Smjernica o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostora, i ova Smjernica predviđa dva osnovna prava potrošača: pravo na obavijest te pravo na jednostrani raskid ugovora. Članak 4. Smjernice obvezuje dobavljača da, prije sklapanja ugovora, obavijesti potrošača o svim elementima ugovora koji su važni za njega, a poglavito da ga obavijesti o osnovnim karakteristikama proizvoda, cijeni, troškovima dostave, načinu plaćanja, trajanju ugovora leo njegovom pravu na raskid ugovora. Ta obavijest potrošaču mora biti dostavljena upisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju koji mu je dostupan, najkasnije u trenutku isporuke (članak 5. Smjernice). Potrošač ima pravo, ne navodeći za to razloge, raskinuti ugovor sklopljen na daljinu u roku od najmanje sedam dana. Početak toga roka ovisit će o tome radi li se o ugovoru o prodaji robe ili ugovoru o pružanju usluge. Ako se radi o ugovoru o prodaji robe, sedmodnevni rok počinje teći od dana primitka robe, ali jedino uz pretpostavku daje do tog trenutka potrošač primio pisanu obavijest predviđenu člankom 5. Smjernice. Ako je riječ o ugovoru opružanju usluga, sedmodnevni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora, ili od Jana predaje pisane obavijesti potrošaču ako mu je ta obavijest predana nakon sklapanja ugovora. Ako dobavljač potrošaču nije dostavio pisanu obavijest, period u kojem će potrošač moći raskinuti ugovor iznosit će tri mjeseca od dana primitka robe odnosno od dana sklapanja ugovora o obavljanju usluge. Ako unutar roka od tri mjeseca dobavljač ipak potrošaču dostavi obavijest, potrošač će moći raskinuti ugovor u roku od sedam dana od primitka obavijesti (stavak 1. članka 6. Smjernice). Smjernica dopušta Državama članicama mogućnost da propišu da će teret dokaza u pogledu prethodne obavijesti, pisane obavijesti, pridržavanja rokova te postojanja suglasnosti potrošača za korištenje određenog sredstva komunikacije, biti na dobavljaču (točka a) stavka 3. članka 11. Smjernice).

.12,4.3. Sudsko i izvansudsko ostvarivanje prava potrošača Smjernica obvezuje Države članice da predvide adekvatne i učinkovite mjere kojima će se osigurati ostvarivanje prava potrošača predviđenih njezinim odredbama (stavak 1. članka 11. Smjernice). Utoliko se ova Smjernica ne razlikuje od ostalih 183

Europsko privatno pravo Smjernica na području zaštite potrošača. No, daljnje odredbe članka 11. upućuju na zaključak da su, prilikom definiranja mjera potrebnih radi uspješnog ostvarivanja prava potrošača, autori ove Smjernice bili puno ambiciozniji nego lije to bio slučaj kod ostalih Smjernica. Kao i u slučaju Smjernice o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, i ovom su Smjernicom Države članice obvezane propisati da određeni subjekti (javna tijela ili njihovi predstavnici, organizacije potrošača ili neke druge profesionalne organizacije koje imaju pravni interes) imaju pravo podignuti tužbu kojom bi se tražilo ostvarivanje prava predviđenih propisima kojima su prihvaćena pravila iz te Smjernice (stavak 2. članka 11. Smjernice). Dakle i ova Smjernica predviđa takozvanu popularnu tužbu. Povrh toga, Državama članicama dopušteno je da svojim propisima ovlaste određena tijela da nadgledaju provođenje pravila predviđenih Smjernicom, te da ovlaste ta tijela da riješavaju sporove između potrošača i dobavljača (stavak 4. članka 11. Smjernice).

3.2.5. OSTALE SMJERNICE KOJIMA SE ŠTITE EKONOMSKI INTERESI POTROŠAČA Pored obrađenih, tijela Europske zajednice donijela su još niz smjernica kojima je cilj zaštita ekonomskih interesa potrošača, ali kojima se u istodobno uređuju neki važni segmenti privatnog prava. Mislim na: Smjernicu 90/314/EEC o turističkim paket aranžmanima, 1 2 7 Smjernicu 98/7/EC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu potrošačkih kredita 128 te Smjernicu 94/47/EC o zaštiti kupaca u pogledu određenih aspekata ugovora koji se odnose na kupnju prava korištenja nekretnine na bazi timeshare-a..129

3.3. PRAVO POTROŠAČA NA NAKNADU ŠTETE Zaštita potrošača gotovo da bi bila potpuno neefikasna kada, povrh određenih standarda kojima je cilj zaštititi zdravlje i sigurnost potrošača, ne bi postojali propisi kojima bi se omogućavalo potrošačima da, ako je to potrebno, i sudskim putem dođu do naknade štete koju su pretrpjeli od proizvoda koji nisu bili proizvedeni u skladu s postavljenim standardima. Jednu od najznačajnijih mjera na tom području predstavlja Smjernica o ujednačavanju prava Država članica u pogledu odgovornosti za proizvode s nedostatkom. 127 128 129

184

OJ 1990 L 158/59 OJ 1998 L 101/17 OJ 1994 L 280/83

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

3.3.1. SMJERNICA 85/374/EEC O UJEDNAČAVANJU PRAVA DRŽAVA ČLANICA U POGLEDU ODGOVORNOSTI ZA PROIZVODE S NEDOSTATKOM130 Smjernica 85/374/EEC od iznimne je važnosti, jer se radi o prvoj smjernici kojom je započeo postupak ujednačavanja pravila privatnog prava Država članica.131 Do donošenja ove Smjernice, Država su članice, gotovo ljubomorno, čuvale svoja privatnopravna uređenja od bilo kakve europeizacije, i to ne samo zbog nespremnosti da mijenjaju svoja, već ustaljena, pravila, već (možda i prvenstveno) zbog toga što su se ta uređenja smatrala dijelom identiteta pojedine države.132 Stoga i ne čudi da je postupak donošenja ove Smjernice trajao punih devet godina.133 Iako Smjernica nije predviđena isključivo radi zaštite potrošača, već radi zaštite bilo koje osobe koja je ozljeđena proizvodom s nedostatkom, ona se smatra jednom od glavnih mjera politike zaštite potrošača u pravu Europske zajednice.134 Činjenica da, članak 1. Smjernice jednostavno navodi da će proizvođač biti odgovoran za štetu prouzročenu nedostatkom njegovog proizvoda govori u prilog stavu da se njome ujednačavaju pravila Država članica o izvanugovornoj odgovornosti za štetu.135 Dapače, u Smjernici se mogu naći argumenti u prilog stavu daje njome zapravo uspostavljena posebna vrsta odgovornosti za štetu. Naime, članak 13. određuje da Smjernica neće utjecati na prava koja oštećenik može imati po pravilima ugovornog ili izvanugovornog prava ili bilo kojeg drugog sustava odgovornosti koji u trenutku notifikacije Smjernice postoji u pravu Države članice.

3.3.1.1. Područje primjene Smjernice Smjernica 85/374/EEC inicijalno je definirala proizvod (pa time i područje njezine primjene) kao pokretninu, uz izuzetak primarnih poljoprivrednih proizvoda i igara, čak ako bi ta pokretnina bila ugrađena u neku drugu pokretninu ili u 130

OJ 1985 L 210/29 Howells,o.c, str. 313. 132 O privatnom pravu kao dijelu identiteta pojedine države i problemima na koje se zbog toga može naići u ujednačavanju prava Država članica Europske zajednice, detaljnije u vrlo zanimljivom članku, Collins H: European Private Law and the Cultural Identitv of States, European Review of PrivateLaw3,1995. 133 Prvi prijedlog Smjernice o odgovornosti za štetu prouzročenu proizvodom s nedostatkom, pojavio se 1976. godine (OJ 1976 C 241/9). Weatherill, o.c, str. 92. 134 Isto, Weahterill, o.c, str. 92 135 Isto, Klauer I: Die Europaisirung des Privatrechts, Nomos Verlagsgesellschaft, 1998., str. 151. 131

185

Europsko privatno pravo

nekretninu. Primarni poljoprivredni proizvodi definirani su kao ratarski, stočarski i ribarski proizvodi, osim onih koji su prošli inicijalnu preradu. Povrh toga, izričito je navedeno da se i električna energija treba smatrati proizvodom (članak 2. Smjernice). No, ovaj je članak Smjernice 85/374/EEC, 1999. godine promijenjen Smjernicom 1999/34/EC.136 Ovom promjenom novi članak 2. smjernice 85/374/ EEC glasi: "Proizvodom se smatra svaka pokretnina čak ako je ugrađena u drugu pokretninu ili nekretninu. Proizvod uključuje i električnu energiju". Osim ponešto jasnijeg izričaja, značajna je novost novog članka 2. Smjernice 85/374/EEC u tome što se njena pravila o odgovornosti za neispravne proizvode od tada odnose i na poljoprivredne proizvode.137 ':-,•..•

33.1.2. Pojam proizvoda s nedostatkom Jedno od temeljnih pitanja ove Smjernice jest pitanje kada će se smatrati da proizvod ima nedostatak.138 Stavak 1. članak 6. Smjernice navodi da proizvod ima nedostatak kada ne pruža sigurnost koju osoba može očekivati. Prilikom ocjene koja je to sigurnost koju netko može očekivati od određenog proizvoda, trebalo bi, između ostalog, uzeti u obzir: 1. način izlaganja proizvoda, 2. svrhu za koju se razumno može očekivati da će proizvod biti uporabljen, 3. vrijeme kada je proizvod stavljen na tržište (točke a, b i c stavka 1. članka 6. Smjernice). Pritom činjenica da je u međuvremenu na tržište stavljen neki sigurniji prizvod, neće, sama po sebi, predstavljati dovoljan razlog da se proizvod ocijeni nesigurnim (stavak 2. članka 6. Smjernice).

33.1.3. Osoba odgovorna za proizvod s nedostatkom Osoba odgovorna za štetu prouzročenu proizvodom s nedostatkom bit će proizvođač gotovog proizvoda, proizvođač bilo koje sirovine ugrađene u proizvod, proizvođač bilo kojeg dijela gotova proizvoda ili bilo koja druga osoba koja se, obilježavanjem proizvoda svojim imenom, robnom markom ili drugim obilježjem, predstavlja kao proizvođač (stavak 1. članka 3. Smjernice). No, bez obzira na 136

OJ 1999 L 141/20 Točka 5. preambule Smjernice 1999/34/EEC sugerira daje protezanje pravila o odgovornosti za proizvod s nedostatkom i na poljoprivredne proizvode rezultat gubitka povjerenja potrošača u sigurnost poljoprivrednih, a poglavito, stočarskih proizvoda, koje je uzrokovano nizom izuzetno opasnih stočnih bolesti koje su se, u nekoliko posljednjih godina, javile na području Država članica. 138 Isto, Klauer, o.c., str. 157.; Weatherill, o.c., str. 95. 137

186

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici Igovornost navedenih, odgovornom će se osobom smatrati i bilo koja druga osoba ja, u okviru svoje poslovne djelatnosti, uvozi proizvod na područje Zajednice li prodaje, iznajmljivanja, davanja u zakup ili bilo koje druge vrste distribucije stavak 2. članka 3. Smjernice). U slučaju da se proizvođač proizvoda ne može identificirati, biti će odgovoran bilo koji dobavljač, osim ako, u razumnom vremenu, obavijesti oštećenika o identitetu proizvođača ili njegovog dobavljača. Isto će uto biti odgovoran i onaj dobavljač koji nije u stanju identificirati uvoznika proizvoda (stavak 3. članka 3. Smjernice). Kao i u slučaju Smjernice 2001/95/EC .Smjernice 92/59/EEC o općoj sigurnosti proizvoda, i kod ove su Smjernice njezini jutori, prilikom definiranja odgovorne osobe, očito bili zaokupljeni željom da se potrošaču pruži doista efikasna zaštita. Široki krug odgovornih osoba predviđen stavkom 1. članka 3. Smjernice omogućava oštećeniku da traži naknadu štete od one osobe za koju smatra da će mu štetu najbrže naknaditi. Povrh toga, tom se rcdbom olakšava često mukotrpno identificiranje pravog proizvođača u slučajeiina u kojima određene osobe (primjerice supermarketi) obilježavaju proizvode proizvedene od nekog drugog svojom robnom markom ili drugim znakovima, stvarajući time privid da su oni proizvođači. Stavka 2. članak 3. Smjernice, ima i/uzetno značenje za efikasnu zaštitu potrošača. Kako potrošač, u slučaju da je proizvod uvezen na tržište na kojemu ga je kupio, ne bi ostao bez nđknade štete /bog primjene pravila međunarodnog privatnog prava, navedeni mu članak omogućuje da naknadu štete traži od osobe koja je taj proizvod uvezla. Odredba stavka 3. članka 3. Smjernice, na neki način, predstavlja ultima ratio potrošača. Kada, dakle, potrošač ne može identificirati nikoga od osoba koje bi prema prethodnim stavcima toga članka bile odgovorne naknaditi štetu, naknadu će moći tužiti od bilo kojeg dobavljača u distributivnom lancu. Iz teksta odredaba članka 3. Smjernice može se zaključiti da se u konkretnom slučaju lako može dogoditi daje za naknadu štete odgovorno više osoba. U tom će slučaju,određuje članak 5. Smjernice, te osobe biti odgovorne solidarno bez obzira na eventualno drukčija rješenja nacionalnih prava Država članica u pogledu podijeljene odgovornosti. Čak ako bi štetu djelomično uzrokovala neka treća osoba, proizvođač se neće moći djelomično osloboditi od odgovornosti (stavak 1. članka I Smjernice). No, ako bi šteta bila uzrokovana skrivljenom radnjom oštećenika ili osobe za koju oštećenik odgovara, proizvođač bi djelomično bio oslobođen odgovornosti (stavak 2. članka 8. Smjernice).

3.3.1.4. Obujam odgovornosti za proizvod s nedostatkom Prvenstveni je cilj Smjernice 85/374/EEC zaštita tjelesnog integriteta potrošača od šteta uzrokovanih neispravnim proizvodom. Stoga je i razumljivo da se ta posebna 187

Europsko privatno pravo pravila o odgovornosti za štetu neće primjenjivati na sve vrste i sve oblike šteta. Člankom 9. Smjernice određeno je da će proizvođač proizvoda s nedostatkom. odgovarati po tim posebenim pravilima samo za materijalnu štetu uzrokovanu smrću ili tjelesnom povredom oštećenika, te materijalnu štetu uzrokovanu uništenjem ili oštećenjem stvari koja nije sam neispravni proizvod, s time da će za štetu na stvari proizvođač odgovarati samo ako se kumulativno ispune dvije dodatne pretpostavke: 1. da se radi o stvari koja je uobičajeno namjenjena za uporabu u privatne svrhe te. 2. da ju je oštećenik uporabljao pretežno za privatne svrhe. Povrh toga, visina odgovornosti za štetu na stvarima ograničena je na iznos od 500 eura (stavak 1. članka 9. Smjernice). Nematerijalna šteta uzrokovana neispravnim proizvodom neće se naknađivati po posebnim pravilima predviđenim Smjernicom, već po pravilima odgovornosti za štetu nacionalnih zakonodavstava Država članica (stavak 2. članka 9. Smjernice.). Moglo bi se postaviti pitanje kako to da se nematerijalna šteta neće prosuđivati prema pravilima predviđenim Smjernicom ako se ima na umu da stavak 1. članka 9. određuje da se odredbe Smjernice odnosi i na štetu uzrokovanu smrću ili tjelesnom povredom. Takvo bi pitanje, zapravo, bilo posljedica nedovoljnog razlikovanja objekta štete i objekta štetne radnje. 139 Objekt štete jest neko dobro na kojem se šteta očituje. S druge strane, objekt štetne radnje bilo bi dobro na kome je štetna radnja počinjena. Kako se vrsta štete određuje s obzirom na to kakvo je dobro na kome je šteta nastala, a ne s obzirom na to kakvo je dobro na kome je učinjena štetna radnja, proizlazi da će, ako je dobro, na kojem je šteta nastala, osobno (primjerice pravo na čast, pravo na tjelesni integritet), šteta biti neimovinska, a ako je to dobro imovinsko (primjerice, imovina oštećenika), šteta bi bila imovinska. Tako se može dogoditi da je objekt štetne radnje, doduše, neko osobno dobro (primjerice čovjekovo tijelo ili njegov život), ali daje objekt štete zapravo imovina pojedinca (primjerice, troškovi liječenja koje je netko imao zbog ozljede ili gubitak zarade zbog ozljede). Naravno, istom povredom može biti počinjena i materijalna i nematerijalna šteta. U gore navedenom slučaju, smanjenje imovine uzrokovano smrću ili tjelesnom povredom osobe (primjerice troškovi liječenja) predstavljalo bi imovinsku štetu, a duševni ili tjelesni bolovi i strah izazvani tom smrću ili 140 tjelesnom povredom, predstavljali bi neimovinsku štetu. Prema tome, prema pravilima o odgovornosti za štetu prouzročenu proizvodom s nedostatkom, predviđenim Smjernicom 85/374/EEC, proizvođač će biti dužan naknaditi samo

139

Nedovoljno razlikovanje objekta štete od objekta štetne radnje prisutno je i u članku 155. našeg Zakona o obveznim odnosima. Isto, Vedriš-Klarić, o.c, str. 552.-553. Više o razlikovanju objekta štete od objekta štetne radnje, u: Vedriš-Klarić, o.c, str. 552.554.

188

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici

materijalnu štetu uzrokovanu smrću ili tjelesnom ozljedom oštećenika (primjerice, troškove liječenja ili troškove sahrane umrle osobe), ali neće biti dužan platiti materijalnu satisfakciju (bolninu) za fizičke i/ili duševne bolove te strah uzrokovane smrću ili tjelesnom ozljedom oštećenika.141 Naknadu nematerijalne štete oštećenik će, temeljem stavka 2. članka 9. Smjernice 85/374/EEC, biti prisiljen tražiti po općim pravilima o odgovornosti za štetu nacionalnog prava Države članice. Pravila o obujmu odgovornosti proizvođača proizvoda s nedostatkom zaokružuje odredba stavka 1. članka 16. Smjernice 85/374/EEC koja omogućava Državama članicama da, implementirajući Smjernicu u svoje nacionalno zakonodavstvo, predvide da će odgovornost proizvođača za sve materijalne štete uslijed smrti ili tjelesne povrede uzrokovane svim proizvodima istog tipa i s istim nedostatkom biti kvantitativno ograničena, i to na iznos koji neće biti manji od sedamdeset milijuna eura. Jedan od najčvršćih argumenata u prilog činjenici da je Smjernica 85/374/ EEC izuzetno značajna za zaštitu potrošača jest činjenica da je njome predviđena objektivna odgovornost proizvođača za štetu uzrokovanu nedostatkom proizvoda.142 No, pravila o obujmu odgovornosti proizvođača u velikoj mjeri ograničavaju efikasnu zaštitu potrošača. Naime, da bi ostvario potpunu naknadu štete, uključujući i naknadu neimovinske štete, potrošač će često biti prisiljen posegnuti za općim pravilima odštetnog prava nacionalnog zakonodavstva Države članice. Stoga bi se doista moglo prihvatiti prilično ironični zaključak daje, zapravo, najveća vrijednost ove Smjernice, njezin članak 13. koji predviđa da pravila Smjernice neće utjecati na primjenu odštetnopravnih pravila nacionalnih zakonodavstava Država članica.'43 33.1.5. Razlozi isključenja odgovornosti Smjernica sadrži prilično dugu listu egzoneracijskih razloga. Tako će se, prema članku 7. Smjernice, proizvođač proizvoda s nedostatkom moći osloboditi od odgovornosti ako dokaže: 1. da proizvod nije stavio na tržište, 2. da je, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, vjerojatno da nedostatak koji je uzrokovao štetu nije postojao u vrijeme kada je proizvod stavljen na tržište, 3. da proizvod nije bio proizveden u svrhu prodaje ili bilo kojeg drugog oblika komercijalne distribucije, ili da proizvod nije stavio na tržište u okviru svoje poslovne djelatnosti, 4. daje nedostatak proizvoda rezultat pridržavanja obvezujućih uputa izdanih od 141

Isto, Klauer, o.c, str. 156. Hodges C.J.: Product Liabilitv in Europe; evaluating the case for reform, Business Law International 3/2000, str. 171. 143 Klauer, o.c, str. 156. - -~ 142

189

Europsko privatno pravo

strane javne vlasti, 5. da stanje znanstvenog i tehničkog znanja u trenutku stavljanja proizvoda na tržište nije omogućavalo otkrivanje nedostatka, 6. da je, u slučaju kada je u pitanju odgovornost proizvođača pojedinog dijela proizvoda, nedostatak proizvoda posljedica dizajna glavnog proizvoda, ili da je nedostatak posljedica uputa dobivenih od proizvođača glavnog proizvoda. Nema sumnje da će ova prilično dugačka lista egzoneracijskih razloga u praksi često onemogućavati potrošača da uživa zaštitu predviđenu Smjernicom 85/374/ EEC. Isto je tako činjenica da bi prilično općenite formulacije korištene u članku 7. Smjernice mogle izazvati dosta problema prilikom njihova tumačenja u konkretnim slučajevima. Na ovom je mjestu nepotrebno ulaziti u detalje svakog od predviđenih egzoneracijskih razloga, no svakako se treba osvrnuti na jedan od tih slučajeva, koji je u književnosti pobudio izuzetan interes. Radi se o egzoneracijskom razlogu navedenom u točci e) članka 7. Smjernice - takozvanom, razvojnom riziku. Naime, ta točka predviđa da se proizvođač može osloboditi od odgovornosti ako dokaže da stanje znanstvenog i tehničkog znanja u trenutku stavljanja proizvoda na tržište nije omogućavalo otkrivanje nedostatka. Povrh prigovora da će u konkretnom slučaju biti prilično teško doći do zaključka je li stanje znanosti i tehnike omogućavalo otkrivanje nedostatka,144 osnovni se prigovor glede ovog egzoneracijskog razloga odnosi na to da bi on, u biti,- mogao predstavljati promociju odgovornosti po načelu krivnje, budući da dokazati postojanje tog egzoneracijskog razloga zapravo znači dokazati da proizvođač nije znao niti mogao znati da proizvod ima nedostatak.145 Povrh toga, daljnju je kontroverzu izazvala odredba pod točkom b) stavka 1. članka 15. Smjernice.146 Tom je odredbom omogućeno Državama članicama da prilikom implementacije Smjernice, egzoneracijski razlog razvojnog rizika izostave iz svog nacionalnog zakonodavstva. Gotovo da ne treba niti spominjati koliko ova odredba može naštetiti ujednačenosti prava Država članica u pogledu odgovornosti za proizvod s nedostatkom. Naime, ta odredba otvara mogućnost da neke od Država članica predvide taj egzoneracijski razlog, a druge da ga ne predvide, čime bi proizvođači i potrošači u različitim Državama članicama 147 bili dovedeni u objektivno neravnopravni položaj. 144

Neke od tih slučajeva navodi Weatherill (o.c, str. 96). Tako se, primjerice, Weatherill pita, hoće li se prigovor razvojnog rizika prihvatiti u slučaju da se nedostatak, doduše, nije mogao otkriti, ali se sumnjalo na mogućnost njegova postojanja? Nadalje, što ako je na nedostatak upozoreno u nekom stručnom radu napisanom na nekom od "malih"jezika? 145 Isto, Weatherill, o.c, str. 96.-97.; Hodges, o.c, str. 178.; Newdick C: The Development Risk Defence of the Consumer Protection Act 1987., Cambridge Law Journal 47(3), 1988., str. 455. 146 Smjernicom 1999/34/EC izbrisana je iz teksta Smjernice 85/374/EEC odredba točka a) stavka 1. članka 15., tako da danas točka b) izvornog teksta Smjernice, predstavlja točku a) stavka 1. članka 15. Smjernice. 147 Isto, Weatherill, o.c, str. 97.-98.

190

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici 3,3,1.6. Zastara Naposljetku, za postavljanje zahtjeva za naknadu štete prouzročene nedostatkomproizvoda, Smjernica predviđa trogodišnji zastarni rok (stavak 1. članka 10. Smjernice). Rok je subjektivni, a počinje teći od dana kada je oštećenik postao svjestan ili morao postati svjestan štete, neispravnosti proizvoda i odgovornosti proizvođača. Čini se da je umjesto objektivnog roka, Smjernicom predviđen desetogodišnji prekluzivni rok, koji počinje teći od dana kada je proizvođač stavio proizvod na tržište, a koji se prekida podnošenjem tužbe (članak 11. Smjernice). 148

14. PRAVO NA OBAVIJEST Jedno složeno i razvijeno tržište, poput onog Europske zajednice, nudi potrošaču različite pogodnosti, ali istovremeno u sebi krije mnogobrojne opasnosti. Da bi potrošač imao koristi od tako razvijenog tržišta on mora biti obaviješten o mogućnostima koje mu to tržište pruža. S druge strane, potrošaču je obavijest potrebna kako bi, u velikoj konkurenciji različitih proizvoda, proizvođača, različith mogućnosti, mogao izabrati onaj proizvod, onog proizvođača, onu mogućnost za koje smatra da su najpogodniji. U pravilu, sami će se proizvođači potruditi da potrošač bude obaviješten o njihovim proizvodima, jer u modernom tržišnom gospodarstvu, uspješna poslovna strategija, pored dobrog proizvoda ili usluge, uključuje i dobru reklamu.149 Ta će reklama potrošaču pomoći prilikom izbora robe ili usluge, no istovremeno, proizvođači proizvoda ili davatelji usluga potrošaču će često dati, bilo nepotpunu, bilo pogrešnu obavijest. A da bi potrošač doista profitirao od razvijenog tržišta, obavijest koju dobiva mora biti potpuna i točna. Pravo potrošača na obavijest gotovo daje conditio sine qua non svih ostalih prava potrošača. Jer, efikasna zaštita ekonomskih interesa potrošača ili zaštita njegovog zdravlja i sigurnosti, bit će moguća jedino ako potrošač ima potpunu i točnu obavijest, i to kako oosnovnim karakteristikama dobara i usluga koji se nude na tržištu, tako i o njegovim pravima koje ima u određenim odnosima na tržištu. Uranim stadijima razvoja Zajednice, pravno uređenje područja obavještavanja potrošača (reklamiranja proizvoda i usluga) bilo je u nadležnosti Država članica. 1 5 0 No, stvaranjem zajedničkog tržišta javila se potreba ujednačenja prava Država 148 U prilog stavu da se u članku 11. Smjernice ne radi o zastarnom, već prekluzivnom roku, govori formulacija tog članka. U njemu se navodi da će prava koja oštećenik ima po toj Smjernici prestati. Dakle, ne predviđa se gašenje zahtjeva (što je slučaj kod zastare), već gašenje samog prava. 149 Isto, Weatherill,o.c, str. 103. l!0 Weatherill,o.c, str. 105. -

191

Europsko privatno pravo

•

. .

;>

članica na tom području. Prethodnim je programom 1975. (točka 34.) navedeno da je jedno od osnovnih načela zaštite potrošača - načelo da potrošaču mora biti dostupna obavijest koja će mu omogućiti da: ocijeni osnovne karakteristike robe i usluga koje mu se nude na tržištu, izvrši racionalan odabir proizvoda, uporablja te proizvode i usluge na siguran način i na svoje zadovoljstvo, ostvari naknadu štete koju je pretrpio od proizvoda ili usluge. Prema tome, primarni je cilj Zajednice bio omogućiti potrošaču potpunu obavijest. Na području obavještavanja potrošača donesen je veliki broj smjernica kojima je bio cilj stvoriti pretpostavke da potrošač na tržištu dobije potpunu obavijest. Neke od tih smjernica već su obrađene u ovom radu; Smjernica o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostora te Smjernica o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih na daljinu, kao jedno od osnovnih prava, predviđaju pravo potrošača na obavijest. Osim navedenih. kao primjere smjernica koje promoviraju pravo potrošača na potpunu obavijest mogu se, kao recentne, navesti: Smjernica 2001/37/EC o ujednačavanju pravaDržava članica u pogledu proizvodnje, reklamiranja i prodaje duhanskih proizvoda,151 Smjernica 2000/13/EC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu obilježavanja, prezentacije i reklamiranja prehrambenih proizvoda,152 Smjernica 1999/45/ EC o ujednačavanju prava Država članica u pogledu klasifikacije, pakiranja i označavanja opasnih preparata, 153 Smjernica 98/6/EC o zaštiti potrošača u pogledu naznake cijene proizvoda koji se nude potrošaču. 1 5 4 No, osim na potpunu obavijest, potrošač mora imati pravo i na točnu obavijest. Reklamiranje proizvoda i usluga često je zavaravajuće, a potrošač bi se morao osjećati zaštićenim od određenih zavaravajućih reklama. 155 Kako su se u pravilima Država članica, u pogledu zavaravanja u reklamiranju, uočavale nezanemarive razlike, odlučeno je da se ta pravila ujednače na nivou Zajednice.

3.4.1. SMJERNICA 84/450/EEC O UJEDNAČAVANJU PRAVA DRŽAVA 156 ČLANICA U POGLEDU ZAVARAVANJA U REKLAMIRANJU Ova je Smjernica, u izvornom obliku, uređivala samo materiju zavaravanjau reklamiranju. No, 1997. godine Smjernica je dopunjena Smjernicom 97/55/EC,157 151

OJ 2001 L 194/26 OJ 2000 L 109/29 153 OJ 1999 L 200/1 154 OJ 1998 L 80/27 155 Slično, Mrkša S.: Europski propisi o komparativnom publicitetu - zaštita potrošača, Pravo i porezi br. 1., 1998., str. 18. , .. : : 156 OJ 1984 L 250/17 157 OJ 1997 L 290/18 152

192

i

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici na način da su u tekst Smjernice unesena i pravila o komparativnom reklamiranju. Smjernica je donesena na temelju članka 100. Ugovora o EEZ (današnji članak 94.), i predstavlja mjeru minimalnog usklađenja (stavak 1. članka 7. Smjernice). Iako Smjernica nedvojbeno štiti potrošača, cilj koji se njome želi postići značajno je širi od cilja ostalih smjernica na području zaštite potrošača. Cilj ove Smjernice jest zaštita potrošača, trgovaca, obrtnika, samostalnih zanimanja te općenito javnog interesa od zavaravajućeg reklamiranja i njegovih nepoštenih posljedica, te propisivanje pretpostavaka pod kojima će komparativno reklamiranje biti dopušteno (članak 1. Smjernice). Nesporno je da negativne posljedice nepoštenog reklamiranja ne pogađaju samo potrošače, već i sve ostale osobe navedene u članku 1. Smjernice, a isto je tako nesporno daje suzbijanje takvog reklamiranja pitanje od javnog interesa. Stoga se ovako široko definirano područje primjene Smjernice čini opravdanim.

3,4.1.1. Pojam zavaravajućeg reklamiranja Jedan od ključnih pojmova ove Smjernice jest pojam zavaravajućeg reklamiranja.Prije svega valja napomenuti da se reklamiranjem smatra svako predstavljanje, u bilo kojem obliku, koje je povezano s određenom djelatnošću, određenim poslom ili određenim zanimanjem, a kojemu je svrha promocija nekog dobra ili neke usluge, pod čime se razumijevaju i nekretnine, prava te obveze (stavak 1. članka 2. Smjernice). Zavaravajuće bi reklamiranje bilo ono reklamiranje koje, na bilo koji način vara ili bi moglo zavarati osobe kojima je reklama namijenjena, i koje će zbog toga vjerojatno utjecati na ekonomsko ponašanje tih osoba, ili koje će zbog loga povrijediti ili bi moglo povrijediti konkurente osobe koja se takvim reklamiranjem koristi (stavak 2. članka 2. Smjernice). Ova je definicija prilično općenita, stoga Smjernica predviđa neke daljnje kriterije koje će trebati uzeti u obzir prilikom utvrđivanja je li konkretna reklama bila zavaravajuća. Tako se u obzir uzimaju sva obilježja pojedine reklame, a poglavito svaka obavijest sadržana u njoj, koja se odnosi na: a) karakteristike robe ili usluge, 158 b) cijenu, način njezina izračuna i način na koji se proizvod dostavlja ili usluga obavlja te c) prirodu, karakteristike i prava oglašivača159 (članak 3. Smjernice). li! Pod karakteristikama robe ili usluge Smjernica razumijeva dostupnost robe ili usluge, njezinu priroda,sastav, način i vrijeme proizvodnje ili obavljanja, prikladnost za određenu namjenu, količinu, specifikaciju,geografsko ili komercijalno porijeklo, rezultate koji se mogu očekivati pri njezinoj uporabi ili izvođenju, rezultate i materijalne pokazatelje testova i provjera provedenih na robi ili usluzi.

"' Pod obavijestima o prirodi, karakteristikama i pravima oglašivača, Smjernica razumijeva obavijesti o njegovom identitetu i sredstvima kojima raspolaže, njegovim kvalifikacijama, o tome je li on vlasnik stvari koju prodaje, je li nositelj prava intelektualnog vlasništva ili nositelj autorskog prava u pogledu robe koju prodaje, o tome je li dobivao za taj proizvod ili uslugu nagrade ili priznanja.

193

Europsko privatno pravo

3.4.1.2. Pojam komparativnog reklamiranja Jedan od čestih načina reklamiranja nekog proizvoda jest usporedbanj svojstava sa svojstvima konkurentskih proizvoda. Smjernica definira komparativno reklamiranje kao način reklamiranja u kome se izričito ili neizričito identificira konkurent, konkurentova roba ili usluga (stavak 2a članka 2. Smjernice). Bit komparativnog reklamiranja jest da se omogući usporedba između raznih proizvoda i usluga. 160 Reklamiranje proizvoda isticanjem njegovih prednosti u odnosu na konkurentske proizvode čini se sasvim legitimnim načinom prezentacije proizvoda. U konačnici, u interesu je potrošača da bude obaviješten o tome je li određeni proizvod, u odnosu na konkurentske proizvode, bolji, pogodniji, dostupniji. No, često se dešava da komparativno reklamiranje ne sadrži doista objektivni prikaz odnosa dvaju proizvoda. Kako bi se spriječile zlouporabe komparativnog reklamiranja, moraju se utvrditi pretpostavke pod kojima će takav način prezentacije robe ili usluge biti dopušten. Članak 3 .a Smjernice navodi da će komparativno reklamiranje biti dopušteno pod pretpostavkama: 1. da takvo reklamiranje nije zavaravajuće. 2. da uspoređuje robe ili usluge koje zadovoljavaju iste potrebe ili su namjenjene za istu svrhu, 3. da objektivno uspoređuje jednu ili više značajki robe ili usluge.4. da ne stvara nedoumicu oko odnosa između oglašivača i njegova konkurenta te između trgovačkih marki ili ostalih karakteristika uspoređivanih proizvoda ili usluga. 5. ako se radi o proizvodima s porijeklom, da se proizvod ili usluga uspoređuje samo s proizvodima ili uslugama istog porijekla, 6. da ne koristi na nepošteni način ugled trgovačke marke, trgovačkog imena, oznake porijekla ili ostalih znakova obilježavanja konkurentskog proizvoda ili usluge, 7. da ne predstavlja robu ili uslugu kao imitaciju ili repliku robe ili usluge koja nosi zaštićenu trgovačku marku ili trgovačko ime. Povrh toga, ako se komparativno reklamiranje provodi u svrhu posebne ponude, u toj ponudi mora na jasan način biti istaknuto do kada posebna ponuda traje ili je li posebna ponuda otvorena samo do nestanka zaliha, te ako posebna ponuda još nije započela, od kada će posebna cijena ili neka druga posebna pogodnost vrijediti (stavak 2. članka 3.a Smjernice).

3.4.13. Kontrola reklamiranja Puko određivanje onih načina reklamiranja koji zavaravaju, nije dovoljno. Ako se subjekte na tržištu želi efikasno zaštititi od takvog reklamiranja te ako se želi osigurati da se komparativno reklamiranje koristi samo na dopušteni način. Mrkša, o.c.,str. 19.

194

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici potrebno je predvidjeti efikasne mehanizme kontrole. Ova je Smjernica jedna od onih koja ne sadrži samo općenitu odredbu kojom obvezuje Države članice da predvide učinkovite mjere za ostvarivanje u njoj predviđenih ciljeva, već precizno utvrđuje koje bi to mjere Države članice trebale predvidjeti, te što će predstavljati sadržaj tih mjera. Pritom je iznenađujuće u koliko se posebnosti sudskog ili upravnog postupka Država članica ušlo ovom Smjernicom. U prvom redu, Države su članice obvezane u svojim nacionalnim zakonodavstvima predvidjeti mogućnost da osobe koje imaju legitimni interes tražiti zabranu zavaravajućeg reklamiranja ili uređivati komparativno reklamiranje, mogu pokretati sudske postupke protiv onih koji se služe takvim načinima reklamiranja, i/ili prijaviti postojanje zavaravajućeg reklamiranja ili nedopuštenog komparativnog reklamiranja upravnim tijelima koja su ovlaštena odlučiti je li reklamiranje bio zavaravajuće ili nedopušteno, odnosno koja su ovlaštena pokrenuti sudski postupak protiv takvog reklamiranja (stavak 1. članka 4. Smjernice). Dakle, Države članice imaju tri mogućnosti: 1. predvidjeti da će za rješavanje sporova glede načina reklamiranja biti nadležni sudovi, 2. predvidjeti da će za rješavanje tih sporova biti nadležna upravna tijela, 3. predvidjeti da će nadležnost za rješavanje tih sporova imati i upravna tijela i sudovi. Povrh toga, iz teksta odredbe stavka 1. članka 4. Smjernice moglo bi se zaključiti da su Države članice dužne dopustiti određenim osobama podizanje popularne tužbe. Ta se odredba, međutim, ne bi trebala shvatiti tako striktno. Ono što se njome zahtijeva jest samo to da Države članice omoguće određenim osobama da iznesu svoje pritužbe u pogledu određene reklame. 1 6 1 Hoće li one to moći u obliku popularne tužbe ili na neki drugi način, ostavljeno je na odluku Državama članicama. 162 Nadalje, Države su članice dužne svojim nacionalnim zakonodavstvima ovlastiti sudove da nalože prekid zavaravajuće odnosno nedozvoljene reklame, odnosno da, u slučaju ako zavaravajuća ili nedozvoljena reklama još nije objavljena ali je izvjesno da će biti objavljena, zabrane objavljivanje takve reklame. Ako svojim nacionalnim zakonodavstvima predvide mogućnost da će za rješavanje sporova iz ovog područja biti nadležna upravna tijela, tada Države članice moraju tim tijelima dati aktivnu legitimaciju da pred sudovima pokreću postupke kojima bi se tražio prekid zavaravajuće ili nedopuštene reklame, odnosno kojima bi se tražila zabrana objavljivanja takve reklame koja još nije objavljena ali je izvjesno da će biti objavljena. Povrh toga, Države članice moraju omogućiti da se navedeni postupci

161

Weatherill,o.c, str. 110.

162

Neke su Države članice ovlastile organizacije potrošača da podižu popularne tužbe, dok su druge, između ostalih Ujedinjeno Kraljevstvo, tim organizacima dopustile tek da ulože prigovor nadležnom upravnom tijelu (Weatherill, o.c, str. 110).

195

Europsko privatno pravo

mogu pokretati i bez dokaza o stvarnoj šteti te bez dokaza o krivnji oglašivača (stavak 2. članka 4. Smjernice). U pravilu, sudski se postupak može pokretati bez obzira na to može li tužitelj dokazati štetu ili krivnju tuženika. Ono što ova odredba, čini se, naglašava, jest dužnost Država članica da ovlaste sud da donese odluku o zabrani ili prekidu određenog reklamiranja bez obzira na to je li tim reklamiranjem prouzročena bilo kakva šteta, te bez obzira na to je li tuženik kriv za to daje reklama zavaravajuća ili nedopuštena. Nadalje, Države su članice dužne ovlastiti nadležni sud ili upravno tijelo da prilikom donošenja odluke o zabrani ili prekidu određene reklame bude u mogućnosti, kao način eliminacije negativnih efekata zavaravajuće odnosno nedozvoljene reklame, naložiti objavljivanje odluke u cijelosti ili djelomično te naložiti objavljivanje ispravka sporne reklame (stavak 2. članka 4. Smjernice). Naposljetku, Države su članice obvezane u svojim nacionalnim zakonodavstvima predvidjeti pravilo prema kojem će se činjenični navodi u reklami smatrati netočnima, ako oglašivač u određenom roku ne dostavi dokaz o točnosti tog navoda (članak 6. Smjernice). U slučaju da Država članica ovlasti neko administrativno tijelo na rješavanje sporova u pogledu zavaravajućih i nedozvoljenih reklama, postoji opasnost da to tijelo, bilo zbog svoje pristranosti, bilo zbog neadekvatnih ili nedovoljnih ovlasti, nije u mogućnosti obaviti povjerenu mu ulogu na zadovoljavajući način. Kako bi • se to spriječilo, Smjernica određuje da ta administrativna tijela moraju biti tako sastavljenja da ne dovode u pitanje svoju nepristranost. U slučaju kad su ovlaštena odlučivati o pritužbama na račun određenih reklama, ta bi tijela trebala imati adekvatne ovlasti za nadzor i provođenje svojih odluka, te bi, u pravilu, bila dužna obrazložiti svoje odluke. Ako je pravom Države članice nadležnost za rješavanje sporova u pogledu zavaravajućih i nedozvoljenih reklama povjerena isključivo upravnom tijelu, ta će tijela uvijek morati obrazložiti svoju odluku. U tom slučaju, Države članice moraju predvidjeti mogućnost sudske kontrole odluka tih upravnih tijela (stavak 3. članka 4. Smjernice). Naposljetku, činjenica da se vodi sudski ili upravni postupak u pogledu određene reklame neće spriječavati razna samouređujuća tijela (poput primjerice, strukovnih organizacija oglašivača) da provode dobrovoljnu kontrolu dopuštenosti te reklame (članak 5. Smjernice). 4.

UTJECAJ PRAVA EUROPSKE ZAJEDNICE NA PRIVATNO PRAVO DRŽAVA ČLANICA

Prvenstveni cilj zakonodavne djelatnosti tijela Europske zajednice, barem u početnom stadiju europskih integracija, bio je uspostava zajedničkog tržišta. U tu svrhu, tijela Europske zajednice ujednačavala su pravila nacionalnih prava onoliko 196

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici koliko je to bilo potrebno da se otklone barijere koje su stajale na putu uspostavi log tržišta. Zakonodavna je aktivnost dugo vremena u potpunosti bila koncentrirana :u ujednačavanje javnopravnih propisa Država članica, dok se privatno pravo smatralo područjem koje bi trebalo ostati u zakonodavnoj nadležnosti Država članica. No, u onom trenutku kada je neujednačenost privatnopravnih uređenja Država članica počela predstavljati zapreku uspostavi zajedničkog tržišta, tijela Kuropske zajednice počela su intervenirati i na tom području, prouzročivši time lemale otpore, kako u stručnim, tako i akademskim krugovima Država članica. Zbog čega su pravnici u Državama članicama toliko oponirali ujednačavanju •irivatnopravnih pravila na nivou Zajednice? Koliko su propisi Europske zajednice utjecali na privatnopravna uređenja Država članica? Kuda ujednačavanje privatnopravnih uređenja Država članica vodi, odnosno može li se kroz zakonodavnu aktivnost tijela Europske zajednice doći do zajedničkog, europskog Građanskog zakonika? Kakva je u tome uloga pravila Zajednice o zaštiti potrošača? Sve su to pitanja koja su u zadnjih dvadesetak godina značajno zaokupljala pravne pisce u Državama članicama. U ovom će poglavlju biti prikazani osnovni naglasci iz prilično opsežne rasprave koja se o ovim pitanjima vodi. Teško da bi se, u pogledu bilo kojeg od postavljenih pitanja, moglo doći do jedinstvenog, a kamoli do točnog odgovora. Stoga mi nije namjera iznositi konačne odgovore, već samo upozoriti na neke stavove koji bi mogli potaknuti čitatelja na razmišljanje o ovim važnim pitanjima. Otpor kojim je bilo popraćeno zadiranje tijela Europske zajednice u privatnopravna uređenja Država članica, u velikoj je mjeri bio temeljen na mišljenju da privatnopravno uređenje predstavlja dio kulturnog identiteta jedne nacije. 163 Mijenjati to uređenje, značilo bi mijenjati kulturni identitet pojedine nacije, što bi bilo protivno Ugovoru o Europskoj Uniji kojim je, u točci 4. preambule, izražena želja produbiti solidarnost između naroda Unije poštujući, pritom, njihovu povijest, 164 kulturu i tradiciju. Koji argumenti podupiru tezu daje privatno pravo dio kulturnog identiteta jedne nacije? Prije svega, kultura, a isto tako i privatno pravo, proizlaze iz povijesnog iskustva nacije. Osim toga, velike nacionalne kodifikacije privatnog prava, u 19. i početkom 20. stoljeća, imale su za cilj, između ostalog, ojačati nacionalni duh.165 Stoga, pravna se norma može shvatiti kao utjelovljenje određenog 166 kulturnog sadržaja. Norme nacionalnih prava, bez sumnje, utjelovljuju određene 161

Colins, o.c; Betlem-Hondius: European Private Law after the Treatv of Amsterdam, Eurojvan Revievv of Plivate Law 1-3, 2001., str. 18.; Legrand P.: European Legal Systems are not Conivreing,International and Comparative Law Quarterly vol. 45, 1996., str. 56.-57. 164 Collins,o.c.,str. 353. 165 Basedow J: Codification of Private Law in the European Union: the making of a Hvbrid, Fiiropean Review of Private Law br. 1., 2001., str. 4 1 . ! " Legrand,o.c, str. 56.-57. • ••.•-• 197

Europsko privatno pravo kulturološke i moralne vrijednosti određenog društva. No, s druge strane, ističe se daje veliki broj normi nacionalnih privatnopravnih kodifikacija isključivo tehničkog karaktera te da, kao takve, te norme ne predstavljaju ni dio kulture niti dio identiteta jedne nacije. 1 6 7 Osim toga, upitno je u kojoj mjeri pojedinci doista smatraju privatnopravno uređenje njihove države dijelom svoga kulturnog identiteta. Moglo bi se tvrditi daje današnji stanovnik Unije, prije svega, zainteresiran za četiri slobode na kojima se zajedničko tržište Europske zajednice temelji, pa time, daje zainteresiran i za stvaranje jedinstvenog korpusa pravnih pravila koji će mu omogućiti da uživa u tim slobodama. 1 6 8 No, ako se na trenutak udaljimo od ovih, gotovo filozofskih, razmišljanja (nagađanja?), i koncentriramo na činjenice, vidjet ćemo da su, kroz zakonodavnu aktivnost tijela Zajednice u posljednjih dvadesetak godina, privatnopravna uređenja Država članica ujednačena na mnogim područjima. Basedow navodi brojku od preko šezdeset i pet akata Europske zajednice koji se primarno odnose na područje privatnog prava. 169 Jačinu utjecaja zakonodavne aktivnosti tijela Europske zajednice na privatnopravna uređenja Država članica možda najbolje dočarava podatak daje oko 250 članaka talijanskog Građanskog zakonika promijenjeno nakon primjene smjernica Europske zajednice. 170 Ali, jesu li ovi impresivni podaci dovoljni za zaključak da danas svjedočimo postupku stvaranja novog ius commune, koji bi trebalo biti zaokružen europskim Građanskim zakonikom? Nema sumnje da je zakonodavna aktivnost tijela Europske zajednice značajno utjecala na ujednačavanje privatnopravnih uređenja Država članica. No, treba naglasiti da su rješenja utjelovaljena u mnogobrojnim smjernicama Europske zajednice često bila kritizirana kao nekonzistentna, fragmentarna, izolirana, jednom rječju, nekvalitetna.171 Stoga je opravdano sumnjati mogu li ta pravila predstavljati zametak budućeg europskog privatnog prava. Tu sumnju potiču neke daljnje činjenice. Jedna od njih jest ta da su tijela Europske zajednice intervenirala na području privatnog prava uglavnom 172 smjernicama. Pravna priroda smjernica ne dozvoljava da pravila sadržana u njima nazivamo pravilima europskog privatnog prava, već eventualno pravilima kojima se nacionalno pravo Država članica europeizira. 173 Povrh toga, činjenica je da je smjernicama ujednačeno vrlo usko područje privatnopravnih uređenja Država članica. Velika većina smjernica kojima je ujednačavano privatno pravo Država 167 168 169

Betlem-Hondius,o.c, str. 18. Collins,o.c.,str. 357.

U toj brojci nisu sadržane one smjernice koje samo periferno dotiču neke institute privatnog prava. (Besedow, o.c, str. 37.) 170 Benacchio, o.c, str. 210. 171 Basedow, o.c, str. 38.; Betlem-Hondius, o.c, str. 9. 172 173

198

Basedow,o.c.,str. 37.

Isto, Benacchio, str. 210.

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici članica odnosi se uglavnom na područje obveznog prava, dok su ostala područja privatnog prava, poput primjerice stvarnog, nasljednog, radnog ili obiteljskog prava, ostala izvan postupka ujednačavanja.174 Ono što na području privatnog prava, u ovom trenutku, u Europskoj zajednici zasigurno postoji, jest niz izdvojenih, nesistematiziranih ujednačenih pravila. No, da bi se stvorilo jedinstveno europsko privatno pravo, potrebne su neke osnovne vrijednosti, neka osnovna načela koja bi bila temelj europskom privatnom pravu, načela koja bi sadašnja fragmentarna pravila povezala u sustav.175 Iako se, na prvi pogled,čini daje vrlo teško pronaći neka načela koja bi bila zajednčka privatnopravnim uređenjima svih Država članica, akademska je zajednica uspjela dokazati upravo suprotno; da postoji veliki broj načela opće prirode koja su zajednička svim pnvatnopravnim uređenjima.176 Značajan je broj različitih izvaninstitucionalnih organizacija koje su objedinile ta načela. Dovoljno je spomenuti samo neke od njih; Institut za međunarodno ujednačavanje privatnog prava (UNIDROIT) izradio je Načela međunarodnih trgovačkih ugovora. 177 Komisija za europsko ugovorno pravo (Landova komisija) izradila je načela Europskog privatnog prava. 1 7 8 Takozvana Grupa Trento izradila je Zajednička pravila europskog privatnog prava. 179 Na području odštetnog prava, značajne je rezultate postigla Europska grupa za odštetno pravo (Tilburg-Beč grupa), koja, po uzoru na LanodVa načela, radi na Načelima europskog odštetnog prava. 180 Mogući su, dakle, različiti načini međusobnog približavanja privatnopravnih uređenja Država članica. No, pitanje je kako doći do europskog privatnog prava, a time i europskog Građanskog zakonika? Čini se daje institucionalni put najmanje izgledan. Naime, iako je Europski Parlament predložio započinjanje postupka izrade zajedničkog Građanskog zakonika, 181 izgleda da, prema Ugovoru o EZ u današnjem obliku, tijela Europske zajednice nisu nadležna za donošenje sveobuhvatnog 182 zakonika kakvi su građanski zakonici većine Država članica. Stoga se u 174

Miiller-Graff P.-C: Private Law Unification by Means other than of Codification, u: Hartkamp, Hesselink, Hondius, du Perron, Vranken: Towards a European Civil Code, Ars Aequi Libri,Martinus Nijhoff Publishers, 1994., str. 20.-21. 175 Slično, Basedow, o.c, str. 42. '" Basedovv, o.c, str. 39. 177 Miiller-Graff, o.c, str. 27.-29., 417.-435. 171 Lando O.-Beale H.: Principles of European Contract Law, Parts I and II, Klmver Law International, 2001. '" Betlem-Hondius, o.c, str. 20. 180 Betlem-Hondius, o.c, str. 20.; http://civil.udg.es/tort/. stranica posjećena 26.3.2002. 111 Rezolucija o aktivnostima za usklađivanje privatnih prava Država članica (OJ 1989 C 158/ •100) IK

Basedow, o.c, str. 36.

199

Europsko privatno pravo

, .

.

•

:.:

književnosti predlažu različiti alternativni putovi stvaranja europskog Građanskog zakonika. Tako neki predlažu "puzajuću kodifikaciju" kojom bi se, temeljeno na postupnom razvoju, i to prvenstveno kroz rad izvaninstitucionalnih organizacija poput Landove grupe ili UNIDROIT-a, trebala pronaći pravila zajednička svim europskim pravnim poretcima. 183 Neki pak predlažu ujednačavanje privatnopravnih uređenja Država članica putem njihove međusobne konkurencije. Iz te bi konkurencije, sugerira se, na površinu isplivala najefikasnija pravila iz pojedinih nacionalnih prava koja bi zatim bila prihvaćena kao pravila Zajednice.184 Kao jedan od mogućih putova razvoja zajedničkog privatnog prava spominje se i put europeizacije privatnopravnih poredaka Država članica kroz presude Europskog suda.185 U slučaju da se prizna da je ujednačavanje cijelog privatnog prava neizvedivo, jedno od sredstava integracije privatnopravnih poredaka Država članica moglo bi bili ujednačeno međunarodno privatno pravo. 1 8 6 1 na kraju, također polazeći od procjene da je ujednačavanje cjelokupnog privatnog prava, u ovom trenutku, teško ostvarivo, Basedow predlaže izradu Europskog obveznopravnog zakona, dok bi ostatak privatnog prava tvorilo svojevsni hibrid djelomično izgrađen od prava Zajednice. a djelomično od nacionalnih prava. 187 I na kraju, kakav je utjecaj prava zaštite potrošača na postupak ujednačavanja privatnopravnih poredaka Država članica? Imajući u vidu mnoštvo smjernica iz područja zaštite potrošača kojima se ujednačavalo privatno pravo Država članica, čini se, vrlo značajan. Neke od smjernica s područja zaštite potrošača, popu! primjerice, Smjernice o odgovornosti za štetu prouzročenu proizvodom s nedostatkom te Smjernice o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, bile su prvi primjeri zakonodavne intervencije Zajednice u privatno pravo Država članica. Ujednačavanje privatnopravnih poredaka Država članica putem smjernica iz područja zaštite potrošača vremenom je jačalo, kako kvantitativno tako i kvalitativno. Velike cjeline nacionalnih privatnopravnih uređenja, poput primjerice, odštetnog prava, općih pravila ugovornog prava, pravila o pojedinim ugovorima, danas su ujednačene upravo smjernicama iz područja zaštite potrošača. Pritom treba voditi

183

Berger K. R: The Principles of European Contract Law and the concept of the "Creeping Codification" of law, European Review of Private Law br. 1., 2001. 184 Reich N.: Competition between legal orders: a new paradigm of EC law?, Common Market Law Revievv, 1992. 185 Weatherill S.: Prospects for the Development of European Private Law Through "Europeanisation" in the European Court - the Case of the Directive of Unfair Terms in Consumer Contracts, European Review of Private Law br. 3., 1995. 186 Koch H.: Private International Law: A "Soft" Alternative to the Harmonisation of Private Law?, European Review of Private Law br. 3., 1995. 187 Basedow,o.c.,str. 36. 200

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici računa o činjenici da su mnoge od tih smjernica bile puno više od pukog sredstva za zaštitu potrošača. Naime, u tim su smjernicama vrlo često postavljena pravila kojasu mnoge Države članice inkorporirale u svoja nacionalna zakonodavstva, ne isključivo kao pravila za zaštitu potrošača, nego kao opća pravila kojima se pruža 188 zaštita bilo kojem pravnom subjektu. Temeljem ovih spoznaja i temeljem činjenice da je zaštita potrošača Ugovorom o Europskoj Uniji postala službena politika Europske zajednice, za očekivati je da će zaštita potrošača i dalje biti jedan od osnovnih mehanizama ujednačavanja privatnopravnih uređenja Država članica.

5. UTJECAJ PRAVA EVROPSKE ZAJEDNICE U POGLEDU ZAŠTITE POTROŠAČA NA PRAVO REPUBLIKE HRVATSKE Republika Hrvatska potpisala je 29. listopada 2001. godine sa Europskim zajednicama i njihovim državama članicama Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (dalje u tekstu SSP),189 čime je započeo postupak pridruživanja Hrvatske, s jedne strane, i Zajednice i njezinih država članica, s druge strane. 190 Jedan od ciljeva toga pridruživanja, navedenih u stavku 2. članka 1. SSP-a, jest podupiranje napora Hrvatske u razvijanju gospodarske i međunarodne suradnje, između ostalog, usklađivanjem njezina zakonodavstva sa zakonodavstvom Zajednice. Time je Republika Hrvatska preuzela obvezu uskladiti svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom Zajednice. Drugim riječima, obvezala se u svoj pravni poredak postupno ugraditi čitavu pravnu stečevinu Zajednice (acauis communautaire). Važno je naglasiti da je Republika Hrvatska preuzela prilično zahtjevnu obvezu da pridruživanje, pa time i usklađivanje svog zakonodavstva s pravnom stečevinom Zajednice, ostvari najkasnije u roku od šest godina od stupanja na snagu SPP-a. 1 9 1 ' 192 181

Primjerice, Smjernica o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te Smjernica o odgovornosti za štetu od proizvoda s nedostatkom. 119 Zakon o potvrđivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica, potpisanog u Luxemburgu 29. listopada 2001. godine, NN MU 14/01 m Stavak 1. članka 1. SSP-a. "' Stavak 1. članka 5. SPP-a. Iz teksta ove odredbe, međutim, nije moguće utvrditi je li Republika Hrvatska do tog roka dužna dovršiti prilagodbu ili ju samo započeti. (Isto, Čapeta, o.c.) 192 Sporazum će stupiti na snagu prvog dana drugog mjeseca koji slijedi nakod dana kada su Iranke jedna drugu obavijestile o okončanju postupka odobravanja Sporazuma (članak 129. SSP-a). konkretnije, SPP bi trebao stupiti na snagu nakon njegova potvrđivanja u Hrvatskom saboru, liiropskom parlamentu i parlamentima 15 Država članica Europske zajednice. Planom provede Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih t/ava članica, donesenom u mjesecu listopadu 2001. godine od strane Vlade Republike Hrvatske, 201

Europsko privatno pravo Pravo zaštite potrošača predstavlja dio pravne stečevine Zajednice, pa time i dio obveze Republike Hrvatske da svoje zakonodavstvo uskladi sa zakonodavstvom Zajednice. U tom smislu, članak 74. SSP-a obvezuje stranke na suradnju u usklađivanju standarda za zaštitu potrošača u Hrvatskoj sa standardima u Zajednici. Pritom se naglašava da je učinkovita zaštita potrošača nužna kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnog gospodarstva. Istim se člankom stranke obvezuju poticati i osigurati: - usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Zajednici; - politiku aktivne zaštite potrošača, uključujući veću informiranost i razvoj neovisnih organizacija; - učinkovitu pravnu zaštitu potrošača radi poboljšanja kakvoće potrošačke robe i održavanja odgovarajućih sigurnosnih standarda. Ambicioznim Planom provedbe Sporazuma, a temeljem članka 74. SPP-a, Vlada Republike Hrvatske predvidjela je da se do lipnja 2002. godine izradi analiza stupnja usklađenosti zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom EZ-a iz područja zaštite potrošača te da se do istog roka izradi Nacrt prijedloga Zakona o zaštiti potrošača, obvezujući Ministarstvo gospodarstva na provedbu tih mjera."3 Da bi se moglo ocijeniti je li, i u kojoj mjeri, na području zaštite potrošača. naše pravo potrebno uskladiti s pravom Europske zajednice, potrebno je, barem sumarno, osvrnuti se na naše pozitivno pravo, te provjeriti na kojoj je razina zaštita potrošača u nas. Zakon o trgovini 194 ostavio je, člankom 77., na snazi odredbe članaka 10.-19. bivšeg Zakona o trgovini. 195 Odredbe tih članaka čine okosnicu zaštite potrošača u našem pravnom poretku. Iako te odredbe daju potrošačima određenu zaštitu, one niti u kom slučaju nisu dovoljne za zaključak daje naše pravo, na području zaštite potrošača, sukladno pravu Europske zajednice. Nadalje, dio četvrti Zakona o trgovini nosi naslov "Pošteno tržišno natjecanje", te odredbama članaka 57.-59. određuje kada će se određeno tržišno ponašanje smatrati nepoštenim, te određuje sankcije za one koji se na taj način ponašaju na tržištu. Iako se tim pravilima, čini se, štite prvenstveno trgovci, smatram da ne bi trebalo sumnjati u to

predviđa se da će SPP stupiti na snagu za dvije godine od dana potpisivanja. (Plan provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica, na adresi: http://www.mei.hr/download//2002/02/22/provedbaSSP.pdf. str. iv, stranica posjećena 22.4.2002.) 193 Plan provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica, o.c, str. 26. 194 NN 11/96,73/99,76/99,62/01, 109/01 195 SL SFRJ 46/90, Zakon o preuzimanju... NN 53/91

202

Marko Baretić: Zaštita potrošača u Europskoj zajednici da se njima ujedno štite i potrošači, ali općenito i javni interes. U tom smislu, ovaj Jio Zakona donekle uređuje istu materiju kao i Smjernica o ujednačavanju prava Država članica u pogledu zavaravanja u reklamiranju. No, niti ta rješenja našeg Zakona nisu u suglasju s pravom Europske zajednice. Izričući takvu ocjenu, prvenstveno mislim na nedovoljno razrađene mehanizme zaštite od nepoštene reklame. Iako članak 59. Zakona o trgovini, čini se, predviđa popularnu tužbu, svrha koja se njome postiže, ne samo da nije u skladu sa svrhom koju predviđa Smjernica o ujednačavanju prava Država članica u pogledu zavaravanja u reklamiranju, nego je ta tužba prilično neuobičajena sa stanovišta našeg prava. 1 9 6 Povrh Zakona o trgovini, potrošači se, barem posredno, štite i nizom drugih "ikona. Spomenut ću samo neke: Zakon o telekomunikacijama, 197 Zakon o Državnim inspektoratu,198 Zakon o javnom priopćavanju, 199 Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda,200 Zakon o zdravstvenoj ispravnosti i zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe. 2 0 1 ' 2 0 2 Odredbe navedenih zakona svakako pružaju potrošačima određenu razinu zaštite. No, ne bih se usudio reći da je zaštita potrošača predviđena odredbama tih zakona,kako kvantitativno tako i kvalitativno, na razina prava Europske zajednice. Naime, niti jedan od tih zakona, niti svi oni zajedno, ne upućuju na zaključak da kod nas postoji sustavna politika zaštite potrošača. Uz iznimku Zakona o trgovini, u ostalim zakonima koje sam naveo, potrošači nisu zaštićeni kao posebna kategorija, već im se pruža zaštita kao i svim drugim osobama na koje se ti zakoni odnose. 2 0 3 "' Naime, stavak 2. članka 59. ovlašćuje gospodarsku komoru i druge oblike udruživanja trgovca da podignu tužbu za naknadu štete koja je prouzročena zabranjenim radnjama nepoštenog tržišnog natjecanja. Sadržaj te odredbe nije sasvim jasan. Njezinim doslovnim tumačenjem, moglo bi se zaključiti da je gospodarska komora ovlaštena podići tužbu za naknadu štete koju je pretrpio sasvim određeni pravni subjekt (primjerice neko trgovačko društvo). Takva bi mogućnost doista predstavljala priličnu posebnost. Ono što se uobičajeno popularnom tužbom želi postići jest onemogućavanje određene aktivnosti koja je općenito štetna. Dakle, cilj te tužbe nije zaštita povrijeđenih prava pojedinog subjekta, već zaštita prava ili interesa šire zajednice. Takav ratio slijedi iSmjernica o ujednačavanju prava Država članica u pogledu zavaravanja u reklamiranju. Popularnom tužbom koja se predviđa tom Smjernicom, ovlašćuje se određenu širu zajednicu (udruge potrošača) na poduzimanje mjera usmjerenih na spriječavanje daljnjeg zavaravajućeg reklamiranja, odnosno općenitije, spriječavanje daljnjeg nedopuštenog tržišnog djelovanja. 197 NN 79/99,128/99, 68/01, 109/01 198 NN 76/99 199 NN 83/96,105/97,143/98, 20/00 200 NN 128/99 2111 NN 1/97 2112 Slično, Kesić T.- Piri Rajh S.: Zaštita potrošača u Republici Hrvatskoj, Revizija i financije br. 9,2000., str. 113.-114. . . . , • , 2113 Isto, Čapeta, o.c. 203

Europsko privatno pravo Stoga, Čini se da će Republika Hrvatska u periodu koji predstoji trebati i dosta napora kako bi se, na području zaštite potrošača, naše pravo uskladilo s pravom Europske zajednice. Zakon o zaštiti potrošača svakako bi trebao biti jedan od temelja toga usklađenja. No, pritom se mora voditi računa o jednoj važnoj činjenici. Pravo Europske zajednice na području zaštite potrošača ne predstavlja homogenu cjelinu. Radi se jednostavno o nizu pravila kojima se usklađuju pojedini segmenti pravnih poredaka Država članicama. Ta heterogenost pravila o zaštiti potrošača ne omogućava, mišljenja sam, da se jednim zakonom urede sva područja nacionalnog pravnog poretka koja utječu na potrošača. Stoga, da bismo naše pravo u području zaštite potrošača uskladili s onim Europske zajednice, biti će potrebno intervenirati u niz zakona, a vjerojatno donijeti i neke posebne zakone. Povrh toga, valja imati na umu da je zaštita potrošača samostalna politika Europske zajednice. Ciljevi postavljeni tom politikom ne mogu se postići isključivo zakonodavnom djelatnošću. Države članice Europske zajednice dužne su raditi na edukaciji potrošača, dužne su podržavati i potpomagati različite oblike udruživanja potrošača, dužne su omogućiti potrošačima da budu prisutni u tijelima u kojima se raspravlja o mjerama koje bi mogle utjecati na njihov položaj. Sve su to i naše obveze. Naime, člankom 74. SSP-a, Republika Hrvatska se obvezala, ne samo uskladiti svoje zakonodavstvo, već općenito prilagoditi standarde zaštite potrošača u Hrvatskoj onima u Državama članicama Europske zajednice. Istim člankom SSPa, Hrvatska se obvezala: 1. provoditi aktivnu politiku zaštite potrošača, 2. provodu mjere kojima je cilj obavještavanje potrošača o njihovim pravima, 3. provoditi mjere kojima je cilj osnivanje i razvoj interesnih organizacija potrošača. Imajući na umu navedeno, čini se daje, u pogledu dostizanja standarda Europske zajednice na području zaštite potrošača, pred Hrvatskom veliki posao. Donošenje Zakona••.

informacije) preduvjet mogućnosti utjecanja na konačnu odluku, onda je taj prvi korak i te kako važan u osnovnoj postavci da dijete ima pravo na izražavanje vlastitog mišljenja. Moglo bi se ustvrditi da su navedena prava sinkrona i sukcesivna, jer ostvarivanje prethodnog implicira daljnje pravo. Pravo na dobivanje svih relevantnih informacija bilo je potrebno utvrditi zbog nesposobnosti djeteta da samo prikuplja važnije informacije o postupku i tako utječe na svoj procesni položaj, a in ultima linea i na svoja prava. Ovo je pravo ujedno i obveza odraslih (suda, zakonskih zastupnika, odvjetnika) da informacije koje su važne za zaštitu interesa djeteta u parnici prenesu djetetu na odgovarajući način. Pravo djeteta da dobije savjet u sudskom postupku (the right to be consulted, le droit d'etre consulte)u ostavlja prilično široke mogućnosti utjecaja na dijete od strane odgovornih osoba (zakonskih zastupnika ili suca) koje mogu savjetovati dijete u nekom smjeru. To je pravo prilično nedefiniranih granica, no kao takvo može se pokazati korisnim upravo zbog neiskustva i nezrelosti djeteta, njegova neznanja i nepredvidljivosti. Savjet koji se djetetu pruža mora ionako slijediti najbolji djetetov interes, pa ovo pravo treba nedvojbeno tumačiti kao jedno od prava koje će djetetu otvoriti nepoznata vrata njemu tako stranih međuljudskih odnosa. Osim toga, njegovo je pravo da taj savjet prihvati ili da ga odbaci, i primjer je slobode odlučivanja. Ono, iako "pasivno", u kontekstu s ostalim postupovnim pravima, djetetu daje aktivnu ulogu u postupku. Njegovo značenje ne može se izjednačiti s pravom na izjašnjavanje odnosno odluku. Ono je tek putokaz nekim boljim i povoljnijim rješenjima. Pravo djeteta da dobije savjet za odrasle znači poštovanje središnje pozicije djeteta u parnici i ujedno je upozorenje na potrebu postupanja u najboljem interesu djeteta. Pravo na izražavanje vlastitog mišljenja u određenom je smislu izvorno djetetovo pravo18. Naime, kad dijete uspije oblikovati svoje mišljenje, ono dobrim dijelom postaje svjesno sadržaja i posljedica takvog mišljenja, odnosno utjecaja na neku odluku. Kad postane svjesno sadržaja o kojem se odlučuje, ono je, s obzirom na kriterij donošenja svih odluka u najboljem interesu djeteta19, ravnopravan sudionik sudskog postupka. Stoga je izuzetno važno da se djetetu dade pravo da 17

Jednakovrijedni engleski i francuski izvorni tekstovi ovo pravo za dijete predviđaju u stanju pasiva (u gramatičkom smislu). U prevođenju na hrvatski jezik nastaju nedoumice da li to pravo prevoditi kao pravo da se s njim posavjetuje ili kao pravo ono dobije savjet, da bude posavjetovano, da se njega savjetuje. U slučaju odabira prvog prijevoda dijete dolazi u središnju poziciju u odnosu na ostale subjekte postupka i doima se kao osoba o kojoj ovisi sudbina i ishod postupka, tj. daje ono osoba koje daje savjete. No, intencija tvorca Konvencije zasigurno nije bila pridavati djetetu prava koja su u disproporciji s njegovim intelektualnim i dobnim dosezima, pa je prema teleološkom tumačenju vredniji i ispravniji smisao koji djetetu daje pravo da dobije savjet od nekog drugog. 18 V. D. Hrabar, Dijete - pravni subjekt u obitelji, Zagreb, 1994, str. 109. 19 Prema članku 3. Konvencije o pravima djeteta.

336

Dubravka Hrabar: Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava - nov prilog...

svoje mišljenje izrazi kao vlastiti pogled na problem o kojem se odlučuje. Time se priznaje njegov subjektivitet i uvažava se njegova autentičnost u razmišljanju. Zato je ovo pravo djeteta središnje u sustavu postupovnih prava djeteta, jer daje neposredan putokaz kako dijete razmišlja, što želi i s čime se može suočiti. Dijete je zbog svoje dobi uskraćeno za cjelokupnu viziju svijeta koji ga okružuje i skučeno u horizontima poimanja stvari, a ne posjeduje ni analitički način razmišljanja. Stoga je pravo djeteta na obavijest o mogućim posljedicama uvažavanja njegova mišljenja na određeni način nadomjestak za spomenute nedostatke i pokušaj uravnoteženja njegova položaja u odnosu na ostale sudionike postupka. Konvencija u kasnijim odredbama stavlja određenim sudionicima sudskog postupka obvezu da djetetu rastumače krajnji ishod postupka s obzirom na njegovo izraženo mišljenje. Jasno je da su potrebna posebna znanja i obzirnost u komunikaciji s djetetom, posebice radi izbjegavanja mogućeg osjećaja subjektivne krivnje u djeteta. Ostvarivanje postupovnih prava nije vezano uz određenu djetetovu dob, već uz sposobnost shvaćanja (razumijevanja). Taj kriterij omogućava da tijela pred kojima se vodi postupak preispituju djetetovu zrelost u svakom pojedinačnom slučaju, ali omogućava državama da taj kriterij preciziraju u domaćem zakonodavstvu. Premda Konvencija djetetu, radi zaštite njegova najboljeg interesa, nije dala pravo da daje pristanak na neku odluku ili da ga uskrati, ona ne isključuje mogućnost da države za pojedine slučajeve predvide eksplicitan djetetov utjecaj na meritum spora. S obzirom na sadržaj i bit postupovnih prava prema Konvencija, jasno je da je ona učinila korak dalje u obiteljskim postupcima koji se odražavaju na djecu. Djeca više nisu samo formalni subjekti (a defacto objekti) sudskog postupka, već mogu u njemu i sudjelovati. Djeca nemaju položaj stranke, ali na temelju tih prava imaju mogućnost utjecaja na svoju sudbinu. Pravom na traženje relevantne informacije i pravom da dobije savjet doista se ostvaruje i konkretizira pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje kako ga predviđa i Konvencija UN o pravima djeteta u članku 12. Djetetu se, nadalje, kao vrsta postupovnog prava, daje pravo da traži imenovanje posebnog zastupnika (članak 4.) za obiteljski spor u kojem su njegovi interesi u pitanju. Radi se o slučaju sukoba interesa djeteta i osoba koje imaju roditeljsku odgovornost, a koje su upravo zbog navedenog sukoba nepodobne da zastupaju djetetove interese. Nejasno je može li se ovim pravom i na koji način koristiti mlađe dijete i nije li to pravo možda kreirano ipak za djecu starije dobi. Preduvjet pravu zatražiti imenovanje posebnog zastupnika jest svijest o sukobu sa zakonskim zastupnikom i o mogućnosti da neka druga osoba valjano zamijeni takvu osobu. Očito je da će ostvarivanje ovog prava ovisiti o pouci suda o određenom, pa i o tom postupovnom pravu. 337

Europsko privatno pravo

•

Jamče se i neka dodatna postupovna prava (članak 5.), kao npr. pravo na vlastiti izbor odgovarajuće osobe koja će djetetu pomoći da izrazi svoje mišljenje, pravo na zasebnog zastupnika (odvjetnika), pravo da dijete samo istakne svog zastupnika. I ta su prava u prisnoj vezi sa zrelošću djeteta, odnosno njegovim znanjem odabira osobe koja će nadomjestiti manjak njegovih znanja i zaštititi sve njegove interese u sudskom postupku. Povodom ovog prava daju se neka tumačenja uloge takvog zasebnog zastupnika, posebice u usporedbi s njegovim generalnim položajem u parnici. Tako se smatra: "Ako je dijete dovoljno zrelo da izrazi svoje mišljenje i shvati posljedice svoje odluke, odvjetnik bi trebao biti vezan tom odlukom i trebao bi zagovarati djetetove izražene želje. Odvjetnik može savjetovati dijete, ali krajnja je odluka na djetetu. Uloga odvjetnika je da predstavlja klijenta, prepuštajući sudu da učini ono što je za dijete najbolje. Ako dijete nije dovoljno zrelo, odvjetnik treba zauzeti poziciju na temelju vlastite najbolje procjene što bi klijent učinio da nije spriječen zbog nezrelosti. To može biti teška zadaća, no odvjetnikova temeljna uloga - da govori za dijete - ostaje u biti nepromijenjena20".

8.

ULOGA SUDSKIH VLASTI ODNOSNO ZASTUPNIKA

Iz Konvencije (članak 6.) proizlaze posebne ovlasti suda. Tako on treba provjeriti, prije nego donese odluku koja će biti u najboljem interesu djeteta, ima li dovoljno informacija o slučaju, odnosno treba se pobrinuti da ih po potrebi pribavi. Nadalje, u slučaju da se prema domaćem pravu dijete smatra dovoljno zrelim, sud treba provjeriti je li dijete dobilo sve relevantne informacije, treba osobno savjetovati dijete i dopustiti mu da izrazi svoje mišljenje te pokloniti dužnu pažnju pogledima koje je dijete izrazilo. Konvencija kao osobito važno ističe promptno djelovanje sudskih vlasti i brzo odvijanje postupka (članak 7.), te sudu daje ovlast da djeluje po vlastitom nahođenju ako je ozbiljno ugrožena djetetova dobrobit. Sud ima, nadalje, ovlast da imenuje posebnog zastupnika djetetu kad su interesi osoba koje imaju roditeljsku odgovornost i djeteta suprotni (članak 9, stavak 1) odnosno ako države članice Konvencije to predvide te da imenuje posebnog zastupnika (odvjetnika) kad i ne postoji sukob interesa (članak 9, stavak 2). Poštujući dobrobit djeteta, zastupnik mora djetetu koje je sposobno shvatiti, osigurati sve relevantne informacije, objasniti mu moguće posljedice uvažavanja njegova mišljenja te uobličiti i determinirati djetetovo mišljenje i predočiti ga 20

S. M. Daviš, The role of Attorney in Child Advocacy, Universitv of Louisville Journal of Family Law, 32, 1993-94,4, str. 831. 338

Dubravka Hrabar: Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava - nov prilog...

sudskim vlastima (članak 10, stavak 1). Iste dužnosti mogu države ugovornice predvidjeti [za osobe koje imaju roditeljsku odgovornost (članak 10, stavak 2) a zastupaju dijete.

9. OSTALE ODREDBE Radi promicanja i ostvarivanja dječjih prava države ugovornice trebaju stvoriti poseban sustav, odnosno tijela prilagođena potrebama i zahtjevima postojećeg pravnog sustava, koja će predlagati jačanje prava koja se odnose na ostvarivanje dječjih prava, davati mišljenje na nacrte zakona koji se odnose na ostvarivanje dječjih prava, osigurati opće informacije o ostvarivanju dječjih prava sredstvima javnog priopćavanja, javnosti, osobama i tijelima koja rade s djecom, istraživati mišljenje djece i osigurati im relevantne informacije (članak 12.). Najpodobnijim tijelom za izvršavanje tih funkcija može se smatrati ombudsman, odnosno pravobranitelj za djecu. Stoga je stvaranje takvog tijela u hrvatskom pravnom sustavu nužno21, tim više stoje njegova uloga neprijeporna ako se doista želi djeci omogućiti ostvarivanje njihovih prava koje im jamči Konvencija o pravima djeteta. Konvencija ustanovljava posebno tijelo, tzv. Stalni odbor ("Standing Committee") s nizom ovlasti radi provedbe i tumačenja Konvencije, davanja preporuka, pomoći i savjeta domaćim tijelima koja će se brinuti o ostvarivanju dječjih prava. U provedbenim odredbama spominje se mogućnost stavljanja amandmana na pojedine odredbe Konvencije te vrste instrumenata kojima se države smatraju vezane Konvencijom. Konvencija je tzv. otvorenog tipa22, ali ne dopušta nikakve pridržaje, što znači da su države članice vezane svim odredbama Konvencije i da ne mogu isključiti ni jednu odredbu iz primjene.

21

V. članak D. Hrabar, Institucionalni i izvaninstitucionalni oblici zaštite dječjih prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagreb, 1995, 4-5, 475 i d. Udovoljavajući Preporuci Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (Doc. 8552 iz 1999. godine) u kojoj se traži osnivanje nacionalnih pravobranitelja za djecu, članku 4. Konvencije o pravima djeteta prema kojem države trebaju poduzeti sve odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za primjenu prava priznatih Konvencijom te, na kraju, preporuci Odbora za prava djeteta u vezi s Izvješćem Republike Hrvatske o stanju prava djece (1996.), Republika Hrvatska izradila je Nacrt prijedloga Zakona o pravobranitelju za djecu u studenom 2001. godine, pa se njegovo usvajanje i uspostava pravobranitelja za djecu očekuju u 2002. godini. 22 Dopušta se u članku 22. da države koje nisu sudjelovale u stvaranju Konvencije pristupe Konvenciji.

339

Europsko privatno pravo

A

10. PRILAGODBA HRVATSKOG OBITELJSKOG ZAKONODAVSTVA ZAHTJEVIMA EUROPSKE KONVENCIJE O OSTVARIVANJU DJEČJIH PRAVA Republika Hrvatska već desetljeće prilagođuje i stvara svoj pravni sustav respektirajući u cijelosti zahtjeve i standarde koje pred nju postavljaju međunarodni dokumenti o pravima čovjeka i najnoviji o dječjim pravima. Osim toga, s pažnjom se proučavaju suvremena zakonska rješenja u drugim pravnim sustavima kako bi ona koja se čine optimalnima našla svoje mjesto i u hrvatskoj legislativi. Obiteljsko zakonodavstvo u potpunosti udovoljava zahtjevima iz Konvencije o pravima djeteta. Ova vrijednosna i pravna kategorija u sklopu instituta roditeljske skrbi djeci jamči pravni subjektivitet, a posebice su sankcionirani pravo djeteta na skrb za zdravlje i život, pravo na život uz roditelje, pravo na roditeljski odgoj, pravo na zaštitu od nasilja, pravo na obrazovanje, pravo na izbor škole i pravo na zapošljavanje, pravo na saznanje vlastitog podrijetla itd. Većini djetetovih prava korespondiraju roditeljske odgovornosti, dužnosti i prava23. Sto se postupovnih prava tiče, ona su zajamčena odredbama koje djetetu priznaju procesnu sposobnost (npr. kod podnošenja prijedloga za izdavanje dopuštenja za prijevremeno sklapanje braka). Posebnu pažnju zaslužuje odredba čl. 107. Obiteljskog zakona prema kojoj je djetetu omogućeno da na prikladan način sazna važne okolnosti odluke o podijeljenoj roditeljskoj skrbi, da dobije savjet i izrazi svoje mišljenje kao i da bude obaviješteno o mogućim posljedicama koje će za njega imati uvažavanje njegova mišljenja. No, ta odredba sužena je samo na odluku o roditeljskoj skrbi (i to samo u slučaju odvojena života djeteta od roditelja), dok su izvan dosega zakonske regulative pravo na sudjelovanje u postupcima u kojima se odlučuje o statusnim stvarima koje se vode pred sudom. U tom je smislu potrebna korekcija zakonske odredbe de lege ferenda, a čime bi se udovoljilo zahtjevima iz Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava. Već je spomenuta potreba ustanovljenja pravobranitelja za djecu koji bi trebao neposredno dobivati obavijesti o kršenju pojedinih dječjih prava te o stanju zakonodavstva, a u svezi s dječjim pravima općenito. Ujedno bi njegova svrha bila kontinuirano praćenje razvoja i poboljšanja dječjih prava u pravnom sustavu te predlaganje rješenja za one slučajeve kad su pojedina prava ugrožena. Položaj pravobranitelja za djecu može se objasniti njegovim kontrolnim i savjetodavnim karakterom, dok se o potrebi intervencije i zaštite u svakom pojedinom slučaju valja osloniti na prijedloge i rješenja kakve nudi Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava. 23

O tome vidi opširnije M. Alinčić, A. Bakarić Abramović, D. Hrabar, D. Jakovac Lozić, A. Korać, Obiteljsko pravo, Zagreb, 2001., str. 249 i d. 340

Dubravka Hrabar: Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava - nov prilog...

Iako potpisana, Konvencija još nije na snazi u Republici Hrvatskoj. Upravo to je obvezuje na prilagodbu obiteljskog zakonodavstva u smjeru pojačanja mehanizma zaštite ostvarivanja djetetova prava na izražavanje vlastitog mišljenja. Za razmisliti je koje će institute i kategorije prilikom ratifikacije Hrvatska specificirati (u skladu s čl. 4. Konvencije) kao obiteljskopravne slučajeve u kojima će djetetu priznati postupovna prava, odnosno pravo na imenovanje posebnog zastupnika. Mogućnosti, odnosno primjeri mogu se odnositi na postupak odlučivanja s kojim će roditeljem dijete živjeti, kako će se održavati susreti i druženje s odvojenim roditeljem, ograničenja i oduzimanje roditeljske skrbi, maternitetski i paternitetski sporovi, posvojenje, skrbništvo, upravljanje djetetovom imovinom, udomiteljstvo (iz socijalne skrbi), zaštita od okrutnih i ponižavajućih postupaka, medicinski zahvati itd. U svakom slučaju, njezina rješenja treba smatrati poticajnim za zaštitu dječjih prava općenito, odnosno nužnim za ostvarenje jednog specifičnog dječjeg prava prava na izražavanje vlastitog mišljenja. Stoga će buduće normativne izmjene, osobito one obiteljskoga prava, značiti nove i dublje obveze sudskih tijela u zaštiti djece u parnicama te obvezu institucionaliziranja zastupnika djeteta u parnicama i postupcima pred upravnim tijelima u kojima se odlučuje o bilo kojem djetetovu interesu. Najavljene su, u skladu s ranije spomenutom odlukom Ustavnog suda, izmjene nadležnosti tijela koja odlučuju o obiteljskopravnim stvarima. Kako će, bude li tome de lege ferenda udovoljeno, velika većina materije obiteljskog prava prijeći u nadležnost sudova, posvojenje i skrbništvo zasigurno će ostati u nadležnosti upravnih tijela. Iz Konvencije proizlazi obveza imenovanja stručne osobe koja će zastupati interese djeteta (bez obzira na to radi li se o trećoj osobi ili osobama koje imaju roditeljsku odgovornost), što znači da takva osoba ima obvezu djelovanja isključivo u interesu djeteta i polaganja računa za svoj rad. Može se očekivati da će se pojaviti otpori takvoj ideji zbog plaćanja troškova zastupanja djeteta, ali i otpori upravnih tijela koja već prema aktualnom obiteljskom zakonodavstvu imaju ovlast postavljanja djetetu tzv. kolizijskog skrbnika u slučaju sukoba interesa djeteta i roditelja. Institut kolizijskog skrbnika u praksi je rezerviran za lako prepoznatljive slučajeve sukoba interesa roditelja i djece. No oni minuciozniji ostaju daleko od stvarne zaštite dječjih prava uz pomoć kolizijskog skrbnika, pa će, vjerujemo, Konvencija o ostvarivanju dječjih prava biti imperativ za postavljanje posebnog zastupnika (odvjetnika) u svakom onom slučaju kad je neko pravo djeteta ugroženo, a posebice kad se prava iz Konvencije o pravima djeteta zbog pozicije ovisnosti djeteta o roditeljima ne ostvaruju24. Treba 'shvatiti da odredbe Konvencije o ostvarivanju dječjih prava 24 Misli se na slučaj kad centar za socijalnu skrb redovito odbija djetetu postaviti kolizijskog skrbnika u postupku osporavanja bračnog očinstva, uz obrazloženje da je za dijete bolje da ima u

341

Europsko privatno pravo

••' • '•••••

poštuju načelo sveobuhvatne i nepristrane zaštite prava djeteta u sudskim odnosno upravnim postupcima. Stoga stvaranje neovisnog zastupnika preko kojeg će dijete ostvariti svoje pravo na izražavanje vlastitog mišljenja doista znači da dijete uvažavamo kao ravnopravan subjekt kojem pripadaju prava koja može ostvariti.

matici rođenih upisanog oca (po presumpciji očinstva) nego da nastane neizvjesnost hoće li doći do naknadnog upisa izvanbračnog očinstva (nakon priznanja biološkog oca ili na temelju pravomoćne sudske odluke u povodu djetetove tužbe na utvrđenje očinstva). U ovoj situaciji očito se krši pravo djeteta na saznanje vlastitog podrijetla. 342