Eugen t. Gendlin - Fokusiranje74

Naslov izvornika: Eugene T. Gendlin FOCUSING Copyright © 1981 by Eugene T. Gendlin A l l rights reserved.

Duboko poštujem uredničku pomoć koju mi je u radu s ovom knjigom pružio Max Gunther.

SADRŽAJ

prvi dio OTKRIVANJE

1. 2. 3.

MUDROSTI

TIJELA

Unutarnji čin Promjena Što to tijelo zna

17 26 54

drugi dio FOKUSIRANJE

4. 5. 6. 7. 8. 9. treći

Priručnik fokusiranja Šest koraka fokusiranja i njihov smisao Što nije fokusiranje Raščišćavanje svoga prostora Što učiniti ako ne možete pronaći osjetilni dojam Što učiniti ako ne možete izazvati pomak

67 76 93 100 113 135

dio

LJUDI POMAŽU JEDNI DRUGIMA

10. 11.

Otkrivanje bogatstava u drugim ljudima Priručnik za slušanje

147 153

četvrti

dio

FOKUSIRANJE

I

DRUŠTVO

12. Nove veze 13. Iskustvo mimo preuzetih uloga

189 199

DODATAK

a. b.

Filozofska bilješka Sažetak istraživanja i literatura

c. Fokusiranje: ukratko O autoru

209 212 214 217

prvi

dio

OTKRIVANJE MUDROSTI TIJELA

1 Unutarnji čin

Proteklih petnaest godina na čikaškom sveučilištu i ne­ kim drugim mjestima grupa kolega i ja istražujemo sta­ novita pitanja koja većina psihoterapeuta ne voli po­ stavljati naglas. Zbog čega terapija češće ne doživljava uspjeh? Zbog čega tako rijetko uspijeva dovesti do stvar­ ne promjene u životima ljudi? Što čine pacijenti i tera­ peuti u onim rijetkim slučajevima kad uspije? U čemu je pogreška većine terapija? Tragajući za odgovorima, proučavali smo mnoge oblike terapija, od klasičnih pristupa do sasvim novih. Analizirali smo doslovce tisuće razgovora između tera­ peuta i pacijenata zabilježenih na kasetama. Nizovi is­ traživanja odveli su nas do nekoliko otkrića, od kojih se neki uvelike razlikuju od onoga što smo mi, kao i većina drugih profesionalnih terapeuta, očekivali. Ponajprije smo otkrili da se uspješnog pacijenta onoga kod kojeg se u psihološkim ispitivanjima i u st­ varnome životu pokazuje istinska i opipljiva promjena - može izdvojiti, iz zabilježenih terapeutskih razgovo­ ra, prilično jednostavno. Ono što ti rijetki pacijenti či­ ne tijekom terapije razlikuje se od onoga što čine dru­ gi pacijenti. Razliku je toliko jednostavno uočiti da smo, jednom kad smo je odredili, bili u stanju objasniti je neiskusnim mladim studentima, a tada su i oni bili sposobni izdvojiti uspješne pacijente između sviju os­ talih. 17

U čemu je ta ključna razlika? Otkrili smo da nije riječ o tehnici terapeuta - čini se da razlike u metoda­ ma terapije imaju iznenađujuće malo značenja. Ta se razlika ne skriva ni u onome o čemu pacijent govori. Razlika je u načinu na koji govori. A to je tek vanjski pokazatelj stvarne razlike: riječ je o onome što uspješni pa­ cijenti čine u svojoj nutrini. Svrha je ove knjige objasniti vam što ti pacijenti či­ ne te kako biste i vi to mogli činiti. Jer ta neuobičaje­ na vještina, taj unutarnji čin, nije korisna samo u ure­ du psihoterapeuta, nego ujedno predstavlja i način pri­ stupanja bilo kakvome problemu ili situaciji. Nakon otkrića, sljedećih smo godina toj vještini podučavali mnoštvo ljudi koji nisu dolazili na terapiju. Sada kad se čini da je svatko može naučiti, isto tako že­ lim da ova knjiga bude lako čitljiva svakoj osobi. Knji­ ga je pisana za profesionalne terapeute, ali ne isključi­ vo za njih. Stoga je pišem na jednostavan način, a ne tehničkim stilom mojih filozofskih i znanstvenih publi­ kacija. Vještina koju smo promatrali i definirali nije us­ mjerena samo na rješavanje problema. Onima koji je poznaju ona postaje unutarnji izvor kojemu se mogu obraćati mnogo puta tijekom svakoga dana. Ja je kori­ stim upravo sada dok pišem ovu knjigu. Vještina kojoj ću vas podučiti naziva se fokusiranje. Omogućit ću vam da otkrijete i promijenite ona područja na kojima je struja vašega života zastala, na kojemu je prigušena, ograničena i usporena. A to će vam omogućiti da se i vi sâmi promijenite - da život proživljavate iz nekog područja mnogo dubljeg nego što su to vaše misli i osjećaji. Činjenica koja nas je u tim istraživanjima najviše uznemirivala bila je ta da se pacijente koji su u sebi mogli učiniti taj prijeko potreban čin moglo izdvojiti u 18

prva dva terapijska razgovora. Otkrili smo da od samo­ ga početka, analizirajući prvih nekoliko razgovora, mo­ žemo predvidjeti uspjeh ili neuspjeh terapije. A prema brižljivim statističkim analizama, vjerojatnost slučajnog pronalaženja istoga otkrića manja je od tisuću pre­ ma jedan. Danas znamo kako drugima ljudima prenijeti fotesiranje. Dakle to otkriće ne znači da neki ljudi ne mogu naučiti ovu metodu. A l i ono je istodobno bilo i šokantno. Riječ je bila o tome da su se terapeuti i paci­ jenti upuštali u poduhvat koji je mogao trajati i više od godinu dana, a zahtijevao je veliki napor. Bilo je tu uključeno mnogo nade, predanosti i novca, a mi smo već unaprijed znali da će doživjeti neuspjeh. To je otkriće značilo da psihoterapija, onakva kakvu terapeuti najčešće obavljaju s pacijentima, ne podu­ čava pacijente kako sudjelovati u psihoterapiji. Drugim riječima, pacijentima njihovo psihoterapijsko iskustvo ne pomaže da napreduju. Ako na bilo koji način od sa­ moga početka ne znaju kako trebaju pristupiti vlastitoj nutrini na neki osobit način, neće postići velike pro­ mjene, bez obzira na to što su oni sami ili njihovi tera­ peuti činili, koliko marljivo ili koliko dugo. To se otkriće kosilo s mojim predviđanjima, pa i s mojim čvrstim vlastitim osobnim uvjerenjem. Vjerovao sam da sam iskusio postepeno otvaranje i sve veću spo­ sobnost pacijenata da stupe u dodir s vlastitim osjećaji­ ma. Bio sam siguran da tijekom niza terapijskih razgo­ vora pacijenti nauče psihoterapijski raditi na sebi te da to u drugoj polovici terapije rade sve uspješnije. Imao sam brojna iskustva s pacijentima koji su se na početku doimali nesposobnima osjetiti vlastitu nutrinu, ali sam uz pomoć vlastitih terapeutskih vještina i uz pomoć pacijentova truda mnoge među njima doveo do uspje­ šnoga razrješenja problema.

Jedan od razloga zbog kojih je istraživanje toliko važno upravo je činjenica da vas može iznenaditi i ukazati vam na to kako su vaša subjektivna uvjerenja pogrešna. Kad bi istraživanja uvijek otkrivala ono što smo očekivali da će otkriti, ne bi bilo mnogo smisla u istraživanju. Osvrnuvši se unatrag shvatio sam da sam razmi­ šljao samo o uspješnim pacijentima, a ne i o onom ve­ likom broju pacijenata s kojima sam doživio neuspjeh. Sada znamo kako i te ljude naučiti ovoj iznimno važ­ noj vještini. Istraživanje jasno i ponovljeno pokazuje da uspješ­ ni pacijenti uistinu napreduju u ovoj važnoj vještini, ali isto tako pokazuje da su je oni do stanovitoga stup­ nja imali već od samoga početka. Drugi, oni koji su do­ živjeli neuspjeh, uopće nisu posjedovali tu vještinu i nisu je mogli postići samo putem psihoterapije. U to doba nismo znali kako bismo je njima mogli prenijeti. Većina terapeuta ne zna u čemu se sastoji taj važni unutarnji pristup, a kamoli kako bi mogli pomoći paci­ jentima da ga nauče. Stoga sam se počeo pitati: može li se to uopće naučiti? Prvi mi je poriv, koji se temeljio na psihoterapij­ skom školovanju, bio da kažem kako se ta vještina ne može naučiti. Naučili su me da povjerujem kako će sa­ mo jako naivan terapeut pacijentu riječima pokušati objasniti kako terapija djeluje. Osoba koja nije iskusila terapiju ne može je razumjeti izraženu riječima. Psiho­ terapija bi trebala biti umjetnost, tajna, a ne znanost. Neke grupe tvrde da su razvile prave znanstvene meto­ de, ali to je samo promidžbena poruka. Sveznajući psi­ hoterapeut koji je potpuno siguran u sebe postoji sa­ mo na filmu. Naravno, svaka terapeutska škola ima vlastite zamisli i metode, ali sve one znaju da se zbu­ njeno traže putovi ako njihova terapija ne uspijeva, što 20

se vrlo često događa. Stoga niti jedan ozbiljan psihote­ rapeut ne bi tvrdio kako je sposoban riječima prenije­ ti suštinu uspješnosti vlastite terapije i način na koji dovodi do promjena unutar osobe. Pretpostavlja se da bi to pacijenta mogla naučiti isključivo terapija sama po sebi. A l i naše je istraživanje pokazalo da se one koji već unaprijed ne znaju kako se radi terapija ne može tome naučiti. Istraživanje je isto tako vrlo određeno pokaza­ lo u čemu se sastoji taj ključni unutarnji čin. Je li naiv­ no vjerovati da se taj čin može naučiti? Usprkos svojim sumnjama, odlučio sam provjeriti bih li mogao nešto učiniti da ljudi nauče taj prijeko po­ treban unutarnji čin. Uz pomoć mnogih ljudi, postepe­ no sam sastavio određene upute za obavljanje onoga što su ti rijetki uspješni pacijenti, na neki način, već mali učiniti. Te smo upute iskušali na velikom broju ljudi, ispravljali smo ih i ponovno iskušavali tijekom niza godina. Sada su te upute postale vrlo određene i vrlo ih je lako naučiti. Istraživanje provedeno na neko­ liko mjesta pokazalo je da ljudi mogu uspješno naučiti kako se obavlja taj unutarnji čin (vidi dodatak). Budući da se taj ključni unutarnji čin može nauči­ ti, a uz to se ne mora učiti na terapiji, nitko ne mora postati pacijent da bi ga naučio. Ta činjenica dovodi do svojevrsne revolucije. Proces promjene više ne mora biti u rukama terapeuta. Ljudi ga mogu obavljati sami i jedan s drugim. Naravno da oni jedni drugima neće predstavljati te­ rapeute, liječnike ili autoritete, ali onaj dio liječnika ko­ ji se odnosi na autoritet zapravo nikada uopće nije od­ govarao ljudskom procesu osobne promjene. Ljudski su problemi po sâmoj svojoj prirodi takvi da mi sami mo­ žemo biti odgovorni za sebe. Nikakav autoritet ne mo­ že razriješiti naše probleme ni reći nam kako trebamo 21

živjeti. Stoga moji kolege i ja podučavamo sve veći broj ljudi kako da pomognu sebi i drugima. Ova će vam knjiga omogućiti da iskusite i prepoz­ nate trenutak kad se u vama odvija stvarna promjena, a kada to nije slučaj. Postoji izrazit tjeslesni osjećaj pro­ mjene, koji ćete uvijek prepoznavati kad ga prvi put iskusite. To nazivamo tjelenim pomakom. Kad ga lju­ di barem jednom osjete, više se neće bespomoćno go­ dinama pitati mijenjaju li se ili ne. Sada to mogu pro­ suditi sâmi. Nerijetko se događa kad fokusiranje preno­ simo novoj grupi da neki ljudi iskuse tjelesni pomak koji predstavlja korak prema razrješenju problema o kojemu su s terapeutom godinama raspravljali bez ika­ kvih promjena. Zaprepašteni su. Zar im već i samo ne­ koliko minuta vježbanja ove metode može iskustveno omogućiti veću promjenu nego što su je doživjeli tije­ kom skupe psihoterapije? Ljudi još uvijek o terapeutu misle kao o autorite­ tu. Čak i ako pacijenti ne osjećaju nikakav napredak, misle da »liječnik« sigurno zna što se događa. Ako l i ­ ječnik misli da bi i dalje trebali dolaziti na terapiju, nje­ govo mišljenje prihvaćaju kao nedvojbeno. Misle da se »nešto sigurno događa«. Neka mi je osoba nedavno napisala u pismu:»Kad sam natjerao svoga terapeuta da mi objasni zbog čega se ništa ne mijenja, rekao je kako je sasvim u redu kroz cijeli život imati plaćenog prijatelja. Nikada mu se više nisam vratio, ali tek na­ kon četiri godine!« Kad se revolucija samopomoći u potpunosti ostva­ ri te kad je većina ljudi nauči i započnu jedni na dru­ ge primjenjivati ovu korisnu metodu, hoće li profesio­ nalna terapija uopće više biti potrebna? Mislim da će stručna pomoć uvijek biti potrebna. A l i morat će biti bolja od onoga što obični ljudi mogu učiniti kad nau­ če neke određene vještine. Jer tada će nepogrešivo zna­ ti odrediti je li im stručnjak pomogao ili nije. 22

Čovjek mora iskušati stanovit broj terapeuta (ali svakoga kroz nekoliko terapija, a ne godinama!) kako bi uspio pronaći onoga koji će mu uistinu pomoći. To ćete moći učiniti kad upoznate nepogrešivo tjelesno is­ kustvo promjene. Moj pristup terapiji, kao i pristup nekih od mojih kolega, temeljito je promijenila spoznaja o tome da je taj ključni unutarnji čin moguće naučiti. Kad mi se lju­ di obrate za pomoć više se s njima ne upuštam u bes­ konačne razgovore. Naravno da njihove osjećaje ne analiziram isključivo intelektualno - to nikada nisam ni činio. Ne puštam ih ni da vrište iste riječi i da u gru­ pama rade neprestano na istim stvarima, kao što se do­ gađa u nekima od novijih terapija. Mnogi ljudi mogu stupiti u dodir s vlastitim osjećajima - ali što tada uči­ niti? Svakako imaju »osjećaj«, ali se ti osjećaji ne mi­ jenjaju. Fokusiranje je korak koji slijedi nakon otkrivanja vlastitih osjećaja. Ono se odnosi na drukčiju vrstu unu­ tarnje pozornosti prema onome što se u početku osjeća kao nešto nejasno. Tada to nejasno dolazi u žarište i pu­ tem stanovitih unutarnjih koraka koje ću vam izložiti mijenja se na razini tijela. Drugo važno otkriće jest da je taj proces stvarne promjene vrlo ugodan. Učinkoviti rad na vlastitim pro­ blemima nije oblik mučenja samoga sebe. Proces pro­ mjene koji smo otkrili tijelu je prirodan, pa ga tijelo ta­ kvim i osjeća. Ključni korak odvija se ispod bolne razi­ ne, u osjetima tijela koji su na početku nejasni. Isku­ stvo kako nešto izranja s te razine osjeća se kao olak­ šanje i ponovno oživljavanje. S ovoga novog stajališta, tradicionalne metode ra­ da na sebi sagledavaju se kao metode koje su uglavnom usredotočene na bol. Ljudi ulaze u bolne osjećaje i ne­ prestano ih ponavljaju, ne znajući kako bi iskoristili

usmjerenje i snagu tijela koji su okrenuti životu i po svojoj naravi pozitivni. Na taj način ljudi ostaju onak­ vima kakvi su i bili te sebe neprestano povređuju. Je­ dno je od najvažnijih novih načela to što je proces pro­ mjene ugodan. Doima se kao udisanje svježega zraka nakon što ste dugo vremena proveli u zagušljivoj pro­ storiji. Onoga trenutka kad se više ne osjećate ugodno, zastat ćete i napraviti mali korak unatrag. Tu važnu vještinu nije jednostavno objasniti. Mnogim ljudima to uspijeva tek nakon stanovita iskustva. S druge strane, ona je mnogo jednostavnija od dugo­ godišnje borbe sa starim problemima, koja će se možda okončati s boljim razumijevanjem samoga sebe, ali bez ikakve promjene, koja će vas možda dovesti u dodir s osjećajima, ali neće biti sposobna navesti ih da se pro­ mijene, pokrenu i razriješe. Koliko god mi je u početku bilo teško prihvatiti tvrdnje iz istraživanja kako psihoterapijski posao, za­ pravo, ne obavlja terapija, rezultati istraživanja nikada ne mogu povrijediti. Oni pokreću naprijed. Ako terapi­ ja kakva sada postoji ne obavlja svoj posao, tada valja promijeniti terapiju. Najradosnija vijest od sviju je ta što ovaj proces promjene možemo ugraditi u cjelinu društva, jer on vi­ še ne spada samo u područje odnosa liječnika i paci­ jenta - koji mnogo košta, a katkad vrlo malo daje zauz­ vrat, Sada kad znamo da se unutarnji čin može naučiti, podučavat ćemo ne samo pacijente koji dolaze na tera­ piju, nego i sve druge ljude. Otkrili smo da ga možemo podučavati u okviru obrazovnog sustava, u crkvenim grupama, u mjesnim centrima i u mnogim drugim ok­ ružjima. Svatko može koristiti unutarnji proces. Isto tako ljudima možemo pokazati sasvim osobite načine na koje će takvim postupkom pomoći jedni drugima. Prije nego što počnem objašnjavati što je to »unu­ tarnji« čin, želim vas nešto zamoliti. Na neko vrijeme 24

odložite na stranu sve što znate o psihoterapiji ili unu­ tarnjim procesima. Namjeravam vam pokazati nešto što se razlikuje od onoga uobičajenog »stupanja u do­ dir s vlastitim osjećajima«. Nije riječ ni o bezsadržajnom spokojstvu meditacije. Bez obzira jeste li psihote­ rapeut, pacijent ili inteligentan laik, unutarnji vam je čin vjerojatno sasvim nepoznat. Unutarnja oprema ko­ ja vam je potrebna da biste mogli obaviti spomenuti čin nalazi se u svakome ljudskom biću, ali je većina ljudi ne koristi. Čini se da je mali broj ljudi povreme­ no intuitivno koristi, ali najvjerojatnije nikada niste promišljeno pokrenuli taj proces, kao što nikada niste bili svjesni da takva mogućnost postoji. O tome se tek nedavno počelo raspravljati u stručnoj literaturi. Neki ljudi unutarnji proces nauče prilično brzo, dok je drugima potrebno nekoliko tjedana ili mjeseci strpljivoga unutarnjeg osluškivanja i vježbanja.

25

2

Promjena

Proces kojemu ću vas naučiti u ovoj knjizi, taj unutar­ nji čin, savršeno je prirodan. A l i budući da naš jezik ne sadrži riječi kojima bih ga opisao, morao sam ih izmi­ sliti. Proces sam nazvao fokusiranjem. U tome procesu vi dolazite u dodir s osobitom vrstom unutarnje svjesno­ sti tijela. Tu svjesnost nazivam osjetilni dojam. Osjetilni dojam najčešće nije jednostavno prisutan, on se mora oblikovati. Morate znati kako ćete mu do­ pustiti da se oblikuje, obrativši pažnju na nutrinu svo­ ga tijela. Kad se pojavi, u početku je nejasan i maglo­ vit. Uz pomoć stanovitih postupaka možete ga dovesti u žarište, a ujedno i promijeniti. Osjetilni je dojam tje­ lesni osj ećaj stanovitoga problema ili situacije. Osjetilni dojam nije emocija. Emocije prepoznaje­ mo. Znamo kad smo bijesni, tužni ili zadovoljni. Osje­ tilni je dojam nešto što u početku ne prepoznajete neodređen je i mutan. Osjećate da je smislen, ali ga ne poznajete. To je tjelesni osjet značenja. Kad se naučite usredotočivati, otkrit ćete da tijelo koje otkriva svoj vlastiti put pruža i vlastite odgovore na mnoge proble­ me. Taj proces izaziva promjenu. U fokusiranju terapeut nije prijeko potreban. Vi sa­ mi, ili u suradnji s prijateljem koji zna kako i kada tre­ ba šutjeti, možete postići rezultate fokusiranja. 26

Najvažnije pravilo kojega se treba pridržavati, za terapeuta ili prijatelja, koji pomaže nekome pri fokusiranju jest da se ne miješa u sam proces. Većina terape­ uta rado vjeruje kako rezultate izazivaju upravo oni, a ne proces koji se odvija u pacijentu. Terapeuti mnogo toga mogu pružiti i stoga misle da je to i sasvim dovolj­ no. Uvijek se javlja snažan izazov da pokušaju raščlani­ ti ono što pacijent govori, da nagađaju o naravi stano­ vitoga problema, da drže predavanja ili pokušavaju preurediti situaciju u kojoj se pacijent nalazi. Ali samo vaše tijelo zna koji su vaši problemi i gdje se kriju nevolje. Da sam ja vaš osobni terapeut, odupi­ rao bih se snažnome izazovu da nešto ustvrdim - kao da o vašim problemima znam mnogo više nego vi sa­ mi. A l i ne bih ni vama dopustio da govorite. Naučio bih vas kako se uspješno fokusirati, a onda bih vam pravio društvo dok vi to činite. Još bih neke stvari ura­ dio, a o njima ću vam govoriti kasnije. Sada mi dopustite da iznesem nekoliko primjera o iskustvima nekih ljudi s fokusiranjem. Poslije ću vam brižljivo objasniti svaki od šest kora­ ka od kojih se sastoji fokusiranje. Kad ih uspješno pro­ đete u tijelu dolazi do tjelesne promjene, do tjelesno­ ga pomaka. Tada će vam problem djelovati drukčije. U sljedećim vas primjerima još neću podučavati koraci­ ma fokusiranja. Samo ću vam prikazati do kakvih pro­ mjena može doći sa svakim tjelesnim pomakom. Obratite pažnju na to da se priroda problema mi­ jenja sa svakim pomakom. Ne stupite li u dodir s dub­ ljom tjelesnom razinom, koja na početku uvijek djelu­ je nejasno, ostali biste zaglavljeni u mislima i osjećaji­ ma o problemu kakav se on doima na početku.

MLADA ŽENA KOJA JE VJEROVALA DA ĆE JOJ SMRT DONIJETI SPOKOJSTVO

Fay mi je telefonirala sredinom poslijepodneva. Cijelo je jutro hodala gradskim ulicama razmišljajući o samo­ ubojstvu. »Život je previše težak«, rekla je, uistinu os­ jećajući da je došla do krajnjih granica iscrpljenosti i očajanja. »Kakva korist od takvoga života? Kamo će me odvesti?« I prije sam razgovarao s Fay, tako da sam donekle bio upoznat s njezinim životom. Bila je privlačna žena od otprilike dvadeset osam godina. Nekoliko godina prije toga prekinula je vezu s muškarcem kojega je ja­ ko voljela - nazvat ću ga Ted. Ni prije ni poslije niko­ ga nije voljela. Otkad je Ted otišao, vrijeme je provodi­ la s mnoštvom muškaraca, u potrazi za nekim drugim Tedom. A l i nije ga uspjela pronaći. »Što je to tako loše?« upitao sam je. »Umirite se na trenutak kako biste vidjeli što je to toliko loše.« Brže nego što mi se svidjelo, ali ipak nakon nekog kratkog razdoblja tišine Fay je odgovorila: »Nisam do­ bila mjesečnicu. Plašim se da sam trudna.« Posljednji put kad smo razgovarali ispričala mi je da se sastaje s muškarcem koga je smatrala dosadnim, ukočenim i bezosjećajnim, kojega nije zanimala ona kao osoba nego samo kao seksualni partner. S tim je muškarcem provela vikend. »Toliko mi nedostaje Ted!« plakala je preko telefo­ na. »A sada mi kasni mjesečnica. Što ću učiniti ako sam ostala trudna? O Bože, što će se dogoditi sa mnom?« Osjetio sam da su ponovno prevladali njezini uz­ nemireni osjećaji. Bilo joj je teško ostati smirenom, s pažnjom usmjerenom prema unutra, kao što to zahti­ jeva fokusiranje. Bila je opsjednuta bolnim emocijama, umjesto da pokuša pronaći ono mjesto u nutrini, odno­ sno osjetilni dojam. 28

Zamolio sam je da počne s onim što nazivam pr­ vim korakom fokusiranja. To je kad privremeno gdgurnete probleme na stranu, složite ih na hrpu, odmaknete se korak unatrag i promatrate ih. Na neki način to nalikuje ulasku u prostoriju toliko pretrpanu namje­ štajem, kartonskim kutijama i starudijom da nemate gdje sjesti. Tada morate odgurnuti te stvari kako biste raščistili malo prostora u jednome uglu. Naravno, ni­ ste ispraznili prostoriju. Sve ono što vam je i prije sme­ talo, problemi, i dalje su ondje. A l i sada barem postoji jedno čisto mjesto na kojemu možete stajati. »Sada samo napravite korak unatrag, uzmite jed­ nu po jednu lošu stvar i stavljajte je na hrpu. Jednu po jednu. Pokušajte vidjeti što je to zbog čega se osjećate loše.« Raščistila je prostor. Otkrila je da promatra dva ve­ lika problema: jedan je bio taj što je željela da joj se Ted vrati, a drugi bijaše strah od moguće trudnoće. »Koji je problem teži?« upitao sam je. »Najviše me boli to što Ted nije sa mnom«, rekla je, ponovo zaplakavši. »Ta osamljenost... Nemam ni­ koga kome bih se obratila... Nema ničega.« Započinjao je još jedan uznemirujući, samorazorni, osjećajni napadaj pa sam je prekinuo. (Kad se nau čite fokusirati prekidat ćete sami sebe na uvelike sličan način.) »Zašto se ne biste spustili unutra«, rekao sam, »kako biste mogli vidjeti što je najgore od svega? Samo neko vrijeme ostanite mirni. Pronađite nejasan tjelesni osjet svega toga zajedno.« Znala je što treba učiniti. I prije je radila fokusiranje. Ako upitate zbog čega sam joj onda ja uopće bio potreban - zašto nije jednostavno sjela i počela sama raditi fokusiranje - odgovor je vrlo jednostavan: lakše je kad je prisutna i druga osoba, čak i ako je ta druga osoba samo prijateljski glas preko telefona. To osobito 29

vrijedi ako ste se, kao što je bio slučaj s Fay, našli zaro­ bljeni u zamci emocija iz kojih se, kako vam se čini, ne možete osloboditi. Dogodi li se takvo što, nerijetko vam je dovoljno da vam nečiji prijateljski glas kaže: »Dobro je.. Sada samo sjedni i neko vrijeme budi mi­ ran...«. Prijatelj može prekinuti nalet emocija ako sa­ mi to ne možete učiniti. Osluškivao sam tišinu s druge strane telefonske l i ­ nije, dok je Fay prolazila kroz drugi korak fokusiranja. Dolazila je u doticaj sa svim onim osjećajima koji su pratili činjenicu da Teda nema pokraj nje. Kod vrlo is­ kusnih praktikanata, kakva je bila i Fay, ti se koraci stapaju jedan u drugi i postaju jedan jedini korak, upravo kao što vješt igrač golfa ili skakač s motkom mnoštvo odvojenih tjelesnih pokreta stapa u jedan glatki pokret. Pronašavši osjetilni dojam, osjetila je njegovu kvalitetu te pronašla »ključnu riječ« - a to je riječ koja savršeno odgovara onome što se događa. (Treći korak.) Konačno je usporedila riječi i osjećaj, otkrivši da odgovaraju jedni drugima. »Zapravo se sve vrti oko bijesa ili nečega takvog«, rekla je. »Ne znam... kao da sam bijesna... na... Zbog čega bih bila bijesna?« Tražila je intelektualnu analizu i od sebe i od me­ ne. Nisam joj je pružio. Fokusiranje izbjegava analizu. Isto sam joj tako pokušao pomoći da se ni sama ne upusti u analiziranje. Rekao sam: »Vratite se do osjetilnog dojma i zapitajte ga što je taj bijes.« Postavljanje pitanja peti je korak fokusiranja. Iz­ ravno je zapitala osjetilni dojam o čemu je riječ u to­ me bijesu. Čuo sam njezin uzdah kad je to učinila. Znao sam da se iznutra nešto pomaknulo. Za onoga tko radi fo­ kusiranje pomak je određeni tjelesni osjećaj nekakve promjene ili unutarnjega pokreta, kao da se nešto na­ peto opustilo. 30

Nakon još jednoga razdoblja tišine je rekla: »Bije­ sna sam na sebe. O tome je riječ. Zbog toga što sam spavala s tolikim muškarcima koje nisam voljela, pre­ ma kojima ništa nisam osjećala.« Analiza joj ne bi pru­ žila takav odgovor. Umjesto da je o tome razmišljala, odgovor je izronio iz osjetilnoga dojma. Ponovno smo prošli korake fokusiranja, čekajući još jedan pomak prema razrješavanju problema. Po­ mak je kad se osjetilni dojam promijeni, makar i samo malo. Nakon još jednoga razdoblja tišine i još jednog ko­ raka rekla je: »Dio toga jest da sam bijesna na sebe zbog toga što sam spavala s Ralphom, što sam se možda dovela u nevolju - možda i pobačaj. Mislim da sam po­ kvarena zbog toga što spavam s muškarcem do kojega mi nije stalo.« Još jedan duboki udah. Katkad će se učiniti da je pomak razjasnio ono što se pojavilo kao rezultat prethodnoga pomaka ili će ga tek objasniti. To se upravo sada dogodilo, kad je shvati­ la da se smatra pokvarenom - a ta je spoznaja rezultat prethodne. A l i je sljedeći korak promijenio cijeli pret­ hodni niz. U fokusiranju čovjek mora prihvaćati ono što dolazi. Često se događa da ono što tijelo smatra slje­ dećim ne bismo logično očekivali da će i biti sljedeće. U fokusiranju se to često događa. Ono je nepredvidlji­ vo i čarobno. Rekla je: »Javila se neka vrsta teške obeshrabrenosti«. Nakon nekog vremena taj se osjećaj teške obeshrabrenosti otvorio i izronile su potankosti. »To se od­ nosi na sve one muškarce do kojih mi nije stalo. Prema njima ne osjećam nikakvu seksualnu privlačnost.« Neko vrijeme nije govorila. Čuo sam kako je za se­ be prošaptala riječ »obeshrabrena«, kao da je iskušava. Očigledno ta riječ nije sasvim odgovarala osjećaju, jer se doimalo kao da je njome nezadovoljna. Ponovno je 31

provjerila osjećaj kako bi vidjela hoće li iz njega izro­ niti prikladnija riječ. Pokušavala je pronaći riječ koja bi odgovarala osobnom tjelesnom osjetu. To je Fayino iskustvo uobičajeno pri fokusiranju. Kad promjena započinje djeluje neobično i tajanstve­ no nepotpuna. Daje vam poticaj za pomak, ali vi zna­ te (vaše tijelo zna) da je moguć još potpuniji pomak. Ostajete usklađeni s tjelesnim osjetom i čekate da se ta­ kav pomak dogodi. Iznenada je rekla: »Iscrpljena!« Olakšanje se jasno čulo u njezinu glasu. Dogodio se potpuni pomak. »O tome je riječ - iscrpljena sam. Osjećam kao da ću osta­ tak života provesti idući od jednog dosadnog muškar­ ca do drugoga, nikada ništa ne osjećajući prema njima, ali isto tako nikada ne dopuštajući sebi da prestanem pokušavati. Vidim sve te muškarce ispred sebe, sva ta bezizražajna lica, redovi i redovi muškaraca odavde do kraja moga života. Osuđena sam na to da seksualno ni­ šta ne osjećam i to je to.« Čekao sam da vidim hoće li još nešto reći. Očigled­ no je osjećala da je ovo fokusiranje postiglo ono što joj je u tome trenutku bilo potrebno, jer je iznenada rek­ la: »Sada se osjećam bolje. Kakvog li sam se samo tere­ ta oslobodila!« Oslobodila? Razumnome bi se promatraču učinilo da se ničega nije oslobodila. Problemi koji su postojali kad me nazvala, problemi koji su je natjerali u blizinu smrti i dalje su postojali. Što je zapravo postigla fokusiranjem? Promijenila se iznutra. Činilo se da je riječ o osamljenosti. S prvim poma­ kom pokazalo se da je bijesna na sebe, a sa sljedećim da se smatra pokvarenom. Tada se pojavilo teško obes­ hrabrenje. S osjećajem tjelesnog oslobađanja pokazalo se da je riječ o uvjerenju kako više nikada neće imati 32

seksualnih osjećaja. U trenutku dok je osjećala taj pos­ ljednji pomak on se u njezinu tijelu promijenio. U takvome trenutku čovjek još ne može znati kak­ ve su se sve promjene dogodile. Kasnije će biti potreb­ no mnogo više ciklusa fokusiranja. A l i promjena se od­ vija u tjelesnom pomaku. Do nekih promjena dolazi čak i u pukom tjelesnom osjećaju olakšanja, kad se du­ boko u nutrini tijela osjeti i dotakne problem. Kad me je nazvala telefonom, loši su joj se osjećaji širili cijelim tijelom. Cijelo ju je tijelo boljelo. A l i sada je pronašla točno mjesto na kojemu se problem nalazi i problem se promijenio. U ostalom dijelu njezina tije­ la nestalo je boli. Fokusiranje joj je pomoglo u razdoblju očajanja. Sljedećih mjeseci nastavila je s fokusiranjem i unutar­ njim promjenama. Konačno se njezin seksualni život, kao i neki drugi bolni vidovi života, poboljšao. Tada je već fokusiranje postalo dio njezina života. Nije više bi­ lo samo terapeutsko sredstvo koje se koristi u kriznim razdobljima, nego je postalo nešto što se koristi svako­ ga dana, utješan i poznat dio svakodnevnoga postoja­ nja. MUŠKARAC KOJI JE OSJEĆAO DA NIJE DOVOLJNO DOBAR

Fred, kako ću ga nazvati, u želucu je gotovo uvijek os­ jećao čvor, napetost koja nikada nije potpuno presta­ jala. Čvor u želucu povremeno se pogoršavao. Osobito ga je jako osjećao onoga dana kad se prvi put uspješno fokusirao. Taj je dan za Freda započeo vrlo loše. Sukobio se sa šefom. Fred je bio zanimljiv muškarac koji je radio u pro­ izvodnoj tvrtki na prodajnom odjelu. Tvrtka više nije 33

radila onako dobro kao u prethodnom razdoblju. Fred je vjerovao da bi prodaju mogao poboljšati preustrojem prodajne politike, pa je sastavio i detaljan plan. Zbog toga je osjećao da je njegov posao kreativniji. Plan je obuhvaćao prilično temeljitu promjenu u općenitim prodajnim načelima tvrtke, a upravo je ta predložena promjena izazvala sukob između Freda i njegova šefa. Emocionalne posljedice toga sukoba spustile su se u Fredov želudac i ondje ostale cijeloga dana. Te večeri, nakon posla, pokušao je sa svim onim poznatim pristu­ pima koji zapravo uopće ne uspijevaju. Pokušao si je očitati bukvicu: »Saberi se! Dopuštaš da te uznemiruju tako sitne stvari. Uzdigni se iznad to­ ga. Ostani smiren!« Nakon toga predavanja, Fredov je želudac i dalje bio svezan u čvor. Pokušao je ponovno proživjeti sukob razmišljajući o njemu: »Kad je on rekao ono, trebao sam reći ovo«. Naravno, to je samo povećalo emocionalnu napetost. Iskušao je i varku: pokušao se pretvarati da pro­ blem ne postoji. »Zapravo se ništa nije dogodilo«, re­ kao je samome sebi. »Šef je i daleko prije ovoga danas znao moje stajalište, a ja sam znao njegovo. Ovaj sukob ništa nije promijenio. Samo smo otvorili karte, a zbog toga bih se trebao osjećati bolje, a ne lošije. Naravno! I osjećam se dobrol« A l i želudac u to nije povjerovao. I dalje je bio sve­ zan u čvor. Fred je pokušao analizirati situaciju. »Njegova su shvaćanja već zastarjela, ovisan je o starom načinu obav­ ljanja posla i boji se promjene. To mu je mana. Moj je nedostatak da se zapravo plašim starijih autoritativnih muškaraca...« Ni nakon toga pristupa želudac mu se nije opus­ tio. Analiza osobnih problema mogla bi biti točna. A l i 34

uvelike se razlikuje od pristupa koji se spušta duboko unutra i u kojemu se izravno osjeća što se.događa. Kad su svi Fredovi pokušaji poboljšavanja raspolo­ ženja doživjeli neuspjeh, otišao je do bara i popio ne­ koliko pića. A l i od toga se osjećao tek neznatno bolje. I dalje je u želucu osjećao onaj isti čvor, samo što je bol bio donekle zamagljen zbog alkohola. Kasnije te noći, kad je prošlo djelovanje alkohola, pokušao je napraviti fokusiranje. Tu je metodu naučio od mene nekoliko tjedana prije toga, ali je do tada nije uspijevao dobro napraviti. Te je noći sjeo na rub kreve­ ta i otkrio da to može učiniti. Evo što mi je ispričao: »Prekinuo sam unutarnji tok misli, isključio (ili ba­ rem prigušio) sva predavanja i pokušaje da intelek­ tualno objasnim što mi se događa, kao i sve druge glasove koji su odjekivali u mojoj glavi. Spustio sam pozornost prema unutra, ne samo do današnjega sukoba sa šefom, nego sam pokušao pronaći osjećaj sviju onih stotinu potankosti koje okružuju taj su­ kob, sve svoje brige u pogledu posla i budućnosti te onoga što ću učiniti sa svojim životom.« Taj je opsežan, nejasan osjećaj ono što nazivam osjetilnim dojmom. Tada je potražio suštinu osjetilnog dojma. Osjetio je nejasnu nelagodu. »Zapitao sam se što je najgore u tome. Gdje me najviše boli. Pokušao sam shvatiti kvalitetu toga osje­ ćaja. Bio je toliko neobičan da ga nisam mogao nave­ sti da 'progovori'. Bio je to osjećaj nečega što nije na svome mjestu, nekakva vrsta osjećaja koji bi vas mo­ gao obuzeti kad biste pogledali sliku koja ukoso visi na zidu ili knjigu postavljenu naopako na polici s knjiga­ ma - osjećaj da nešto nije sasvim kako treba biti.

Čekao sam da se pojave riječi. Pojavile su se rije­ či »izvan nečega« i »odbačen«, ali kad sam provjerio odgovaraju li osjećaju, otkrio sam da mu zapravo nisu sasvim odgovarale. Bile su vrlo blizu, imao sam osjećaj da mi je neka riječ na vrhu jezika, kao osjećaj koji mi se javlja kad gledam kviz i znam da znam odgovor, ali ga ne mogu izgovoriti. Nikada prije s fokusiranjem nisam stigao tako dale­ ko. Nikada nisam imao taj osjećaj bez znanja - taj osje­ tilu i dojam o kojemu neprestano pričate. Ovoga sam puta znao da ga imam. Tada sam otkrio tu riječ. Bila je to riječ neprikladan! To je bila moja riječ. I osjetio sam kako se onaj čvor, ono napeto mjesto u meni opušta. Istoga sam tre­ nutka to shvatio.« Fredu nije bilo potrebno da napravi poseban korak postavljanja pitanja. Tjelesni pomak i otpuštanje pojavi­ li su se istodobno kad i ta riječ. Neprikladan: to je bila ta riječ - kako ju je tijelo os­ jetilo - koja je opisivala sve njegove postupke na po­ slu: njegove razrađene planove za preustroj prodaje, njegove sukobe sa šefom, sve. Sve je to bilo neprikladno, jer taj posao nije bio posao koji je Fred u svome ži­ votu uistinu želio raditi. Dugo je vremena vjerovao kako je odavno napu­ stio sve svoje mladenačke snove, vjerovao je kako ih je »prerastao« i u zrelosti postao praktičan. Ali sada, u to­ me tjelesnom pomaku, u tome osjećaju otpuštanja unutarnjega čvora, znao je da se uz tu riječ »neprikladan« pojavilo još nešto. Sve je to saznao u jednom je­ dinom naletu. Evo što je shvatio: »Zbog plana o preustroju uznemirio sam se stoga što sam se nadao da će taj plan poboljšati moj život. 36

Naravno, zbog toga sam se glupo ponašao. Mome je životu potrebno nešto mnogo veće od toga pla­ na. To tada nisam znao i zbog toga sam na poslu bio vrlo naporna osoba. Kao da sam reagirao sa svom tom golemom osjećajnom snagom koja nije pripa­ dala tome poslovnom planu. Snaga mojih osjećaja bila je neprikladna u odnosu na taj plan, pa sam se stoga na poslu neprikladno ponašao. Naravno, na neki sam način znao da mi je do toga plana stalo zbog toga što bih, kad bi se on ost­ vario, mogao osjećati da radim nekakav stvaralački rad. Ali nisam znao kako sam dopustio da taj plan postane cijeli moj život, onaj dio života koji nikako nisam uspijevao ostvariti. Nije čudno što nisam mogao ostati hladnokrvan.« Fred nije znao što je sve uložio u taj plan, ali je nje­ govo tijelo to znalo. Jedino ga je trebao »zapitati«. Do takvoga rješenja Fred nikada ne bi mogao stići analiziranjem, djelomično i zbog toga što je mislio da već zna odgovore. Da je netko od njega zatražio da raz­ misli o tome, mogao bi odgovoriti kako bi mu taj plan pomogao da bude stvaralački usmjerena osoba kakva je želio biti. Taj bi ga jednostavan i istinit odgovor spri­ ječio da stupi u izravan dodir sa stvarnim načinom na koji se problem očitovao u njegovu tijelu. Isto tako, Fred do rješenja ne bi mogao doći analitičkim putem zbog toga što mu je um bio previše zaokupljen misli­ ma o potankostima i o ljudima na poslu. Fredova se priča o fokusiranju odnosi samo na tu noć kad je popustila napetost u njegovu želucu. Prijeko je potrebno primijetiti, kao i u Fayinom slučaju, da Fred još uvijek u praktičnome smislu nije razriješio svoj pro­ blem. A l i sada će biti objektivan na tome neželjenom poslu, bit će opušten u pogledu plana o preustroju. Svakako će nastaviti zastupati svoj plan jer je uistinu 37

dobar, ali bit će u stanju saslušati primjedbe drugih lju­ di i smireno će združiti svoje ideje s njihovima. Takav je stav odmah doveo do smanjivanja nape­ tosti na poslu. Tjelesni je pomak izazvao i neke druge promjene. Nešto se u njemu oslobodilo kad je riječ o mijenjanju vlastitoga života. Evo kako to Fred opisuje: »Shvatio sam da me taj posao nikada ne bi mogao zadovoljiti čak ni kad bi moj plan bio prihvaćen, ali osjećao sam se bolje. Nakon takvoga uvida trebao sam se osjećati obeshrabreno. Svakako ne mogu tek tako promijeniti način života. Nije da o tome već i prije nisam razmišljao. Ali na neki se način opustio i onaj dio mene kojemu je potrebno nešto drugo. Bilo je to cijelo vrijeme u meni, neka glad za životom. Nju više ne moram ograničavati uskim okvirima. Ne znam zašto, ali u meni postoji nešto, neko sitno uzbuđenje koje mi govori: promijenit ćemo se! A ja još ne znam kako. Kad bih bio isključivo objektivan, osjećao bih se sasvim obes­ hrabreno. « Naravno, za promjenu života potrebni su i neki praktični koraci, ne samo fokusiranje. A morao je još neko vrijeme raditi fokusiranje kako bi se suočio sa strahovima i drugim unutarnjim preprekama, baš kao što je morao poduzeti i neke vanjske korake. Fred u početku nije znao kakve će unutarnje i vanjske pro­ mjene morati učiniti. A l i od te noći pred njim se otvo­ rio potpuno novi život. Kao što se pokazalo, bio je spo­ soban upustiti se u ostvarenje svojih novih interesa a da nije morao potražiti drugi posao. A l i to je Fredov daljnji razvoj. Možda bi neka dru­ ga osoba promijenila posao. Netko treći mogao bi prona­ ći olakšanje jednostavno u tome što mu više nije potre­ bno da se plan o preustroju odvija točno onako kako ga 38

je zamislio. Fokusiranje najčešće vodi čovjeka u dublje razine, ali katkad su one usklađene i nije im potrebna nikakva druga promjena. U Fredovu slučaju otvorio se novi životni smjer. Da su ga prije fokusiranja upitali da opiše svoj po­ sao, mogao je odgovoriti: »Taj očajnički važan posao koji mi u želucu stvara čvor«. Sada bi ga mogao nazva­ ti poslom u kojemu sudjeluje tek mali dio njegove oso­ bnosti. Isti posao. Isti čovjek, ali čovjek s potpuno novim stavom prema ciljevima u životu, a ponajviše s potpu­ no novim stavom prema poslu. DJEVOJKA KOJA SE PLAŠILA KOLEDŽA

Kad sam prvi put susreo Evelyn, došla je u Chicago na sastanak grupe ljudi pod nazivom Promjene, u kojoj su svi bili dobrodošli. Ta se grupa bavi fokusiranjem. Slu­ šaju jedni druge i pomažu jedni drugima na različite načine. Evelyn u svome životu nije osjećala postojanje bi­ lo kakve svrhe i nije imala nikakvih ciljeva. Ništa je ni­ je zanimalo. Radila je posao sa skraćenim radnim vre­ menom, ali nije imala pojma kakav bi joj posao odgovarao. Osjećala se seksualno iskorištenom, kao da u od­ nosima koje je imala nije doživljavala stvarno seksual­ no zadovoljstvo. Bila je debela, oči su joj bile bez sjaja i bila je tužna. Isto je tako bila i iznimno tiha. Neki od ljudi čija sam izvješća o fokusiranju naveo i s kojima sam radio tu metodu u početku se mogu doi­ mati kao beznadni slučajevi. A l i fokusiranje se odvija u nutrini osobe. Ondje se otkriva bogatstvo. Fokusira­ nje će vam pokazati to bogatstvo i. u vama i u drugim ljudima. Jednom kad ga postanete svjesni, više vam se 39

nijedna osoba neće činiti beznadnom. Zapravo, nitko se više neće doimati kao stanovit tip osobe, jer to su sve samo površne i privremene ljudske osobine. To mi neprestano dokazuju ljudi koji dolaze na sa­ stanke grupe Promjene. Netko tko mi se u početku učini kao da pripada određenoj kategoriji ljudi - i da je uni­ šten, beznadan, ravnodušan, dosadan - kasnije se po­ kaže sasvim drukčijim, bogatim i čarobnim. Sjećam se svojih prvih dojmova o Evelyn. Dok se pokušavala fokusirati redovito ju je slušala žena ime­ nom Lori, ali Evelyn bijaše teško slušati. Nije imala uopće nikakvih osjećaja. Mogla je govoriti samo o vanjskim stvarima, situacijama i drugim ljudima. Po­ stajala je tjeskobna zbog toga što u njoj nije bilo nikak­ vih osjećaja. Nekoliko je psihoterapeutskih škola i grupa poku­ šalo pomoći Evelyn, ali bez ikakvih pažnje vrijednih rezultata. Konačno su svi odustali od njezina slučaja kao beznadna, iako joj to nitko nije objasnio na takav način. Lori nije namjeravala odustati od Evelyn, pa je za­ tražila pomoć od druge žene, Nancy. Njih su dvije za­ jedno pomogle Evelyn shvatiti da tjeskoba koja se javljala zbog toga što nije imala osjećaja sama po sebi pred­ stavlja osjećaj. Svi su slušali Evelyn i prilično su joj redovito, tije­ kom nekoliko mjeseci, pokušavali pomoći pri fokusiranju. Kako bih te razgovore mogao objaviti u ovoj knji­ zi, ljude iz grupe sam zamolio da snime neka od fokusiranja koja su radili; među snimljenim razgovorima bio je i jedan razgovor s Evelyn. Ona mi je dopustila da u knjizi objavim jedan osobiti tretman fokusiranja koji je doveo do velikih promjena. U vrijeme kad je došlo do toga razgovora, Evelyn se već bila promijenila. Pokazalo se, primjerice, da je 40

pametna te da preciznošću mislioca može razlikovati svoje osjećaje. U njoj se krilo mnoštvo stvari koje su bi­ le potpuno drukčije od prvobitnoga dojma. U tome najvažnijem fokusiranju Evelyn je razmišljala o svome obrazovanju. »Pretpostavljam da bih se trebala upisati na koledž«, rekla je. »Svi mi govore da bih trebala. Vjerojatno je to dobar savjet. Hoću reći, znam da to moram učiniti ako želim raditi nekakav zanimljiv posao. A l i jednostavno ne želim.« Na trenutak je zastala, a onda nastavila: »Stvar je u tome da bih se morala odreći svega drugoga, naći po­ sao s punim radnim vremenom da mogu plaćati koledž i, zapravo, ne bih imala vremena ni za što drugo. Sve bi bilo napeto i...« Zaustavila se. Shvatila je da samo priča o proble­ mu, ponavljajući već poznate razloge kojih je odavna svjesna. Trebala je biti tiha da bi se mogla fokusirati i bez riječi čekati kako bi vidjela što će se pojaviti. Uzdahnula je i dugo šutjela. Konačno je progovorila: »Pa, uopće nije riječ o tome što bih morala raditi i što ne bih imala vremena.« Počela je plakati. »Riječ je o tome da je potrebno tako mnogo vjere ili nečega tak­ vog kako bih povjerovala da taj dio sebe mogu shvati­ ti ozbiljno - mislim na onaj misaoni dio, znate. Mozak, stvaralaštvo... želim se družiti s ljudima koji razmišlja­ ju, volim čitati i razgovarati i postavljati pitanja, ali da bih taj misaoni dio sebe shvatila ozbiljno...« Postigla je prvi pomak. Neka se napetost u njoj opu­ stila, a plač bijaše opipljiv pokazatelj toga opuštanja. Uslijedila je još jedna stanka, a zatim i sljedeći po­ mak. Kao što se u fokusiranju nerijetko događa, dola­ zi do promjene smjera, dodaje se nova dimenzija. U ver­ balnome smislu taj novi smjer može biti proturječan onome što je do tada rečeno. 41

»Pa, nije ni o tome riječ. Hoću reći, nije riječ o to­ me da ozbiljno shvatim taj misaoni dio sebe. To bih mogla učiniti, ali stvar je u tome da bi mi školovanje jednostavno smetalo pri tome. Spriječilo bi me da to uradim. Zbog toga mi je škola uvijek bila tako bolna st­ var. Kao da sam toliko nesigurna u to mogu li sebe sh­ vatiti ozbiljno da su mi potrebni učitelji koji bi mi rek­ li da su moje zamisli dobre, kao da su mi potrebni lju­ di koji bi mi rekli: 'Da, s tobom je sve u redu, možeš razmišljati'. A l i učitelji to nikada ne rade. Nitko nika­ da nije uopće želio taj dio mene. Uvijek su me slali da obavljam zadatke i neke druge stvari koje su njima bile važne, stvari za koje nije bilo potrebno razmišljanje. Stoga sam se na neki način morala prisiljavati da se vratim u sebe. Moj je misaoni dio morao ostati skriven jer ga nitko nije želio. Kao da nisam smjela izaći u svijet. Tako osjećam i povratak školovanju. To je osjećaj, zna­ te, kao da ne smijem pustiti sebe da izađem.« Između različitih ciklusa uvijek je na vrpci tišina dok se Evelyn fokusira. Kad dođe do pomaka u odno­ su tijela prema problemu, tada Evelyn ponovno progo­ vara. Ono što sada govori o problemu sasvim je razli­ čito od onoga prije. Ponovno šuti fokusirajući se. A l i ne radi samo na problemu o kojemu je govorila. Umjesto toga, fokusira se na cjeloviti dojam nelagode, na nov i nejasan tjelesni osjet onoga što je još uvijek ostalo ne­ razriješeno. Na taj način se ne ograničava na misli i os­ jećaje povezane s problemom od kojega je počela. Obratite pažnju da se problem, odnosno ono što se doima kao problem u stanovitom trenutku, mijenja sa svakim tjelesnim pomakom. Zbog toga pokušaj razrje­ šenja problema isključivo radom na mislima i osjećaji­ ma kakvi su bili u početku ne bi mnogo pomogao. Ponovno plače. Tada prolazi kroz još jedan pomak. »Zapravo nije važno što učitelji misle. To je ta nesigurnost u meni, to 42

što sâmu sebe sprečavam da izađem na površinu. To sam ja. Hoću reći, otići ću na koledž s velikim očekiva­ njima, a bit će sasvim isto kako je uvijek bilo u školi, samo ću se ponovno razočarati i boljet će me. Uvijek ću biti ista. Da, to je taj osjećaj. Osjećaj da se to neće pro­ mijeniti.« Uzdahnula je. Neko vrijeme ništa ne govori. Tada dolazi do još jednoga pomaka. »Da, nije tako... nije riječ samo o tome. To što ne izlazim na površinu - nije riječ o školi. Tako je uvijek. Tako osjećam gotovo u svemu. Taj je osjećaj toliko du­ go prisutan...« Još jedna stanka. Ponovno osluškuje svoju nutri­ nu. Konačno kaže: »Da, kao da samu sebe držim unu­ tra zbog toga - zbog toga što ondje postoji nešto što ne smijem vidjeti. Kad bih izašla, vidjela bih to. Da, tako je.« Dugo plače. »Ne znam što je to, ali postoji nešto što ne smijem vidjeti, a kad bih izašla, vidjela bih. Ne... ljudi bi to vidjeli i ja bih to vidjela. Stoga ništa ne smi­ jem vidjeti ni čuti. I uvijek sam bila, pa... zbunjena.« Ponovno plače. »Moram ostati zbunjena i ne smijem vidjeti... to nešto. I ne smijem izaći da ni drugi ljudi to ne bi vid­ jeli.« Dok se fokusira na osjetilni dojam toga nečega slijedi duga tišina. Dugo vremena na vrpci se čuje samo tišina. Nešto nepoznato što ne smije pokazati ljudima natjeralo ju je da samu sebe drži zarobljenom iznutra. Nešto nepoznato, pogrešno, nešto što je uvijek poku­ šavala ne vidjeti i ne opaziti. Pokušavajući ne naići na to čuvala je sebe da ni druge stvari ne vidi i ne čuje sa­ svim jasno. Znam, iako je na vrpci samo tišina, da se Evelyn fokusira na nejasan osjetilni dojam svega toga cjeloviti osjetilni dojam »nečega na što ne smijem na­ ići, što ljudi ne smiju vidjeti«. Tada ponovno plače. 43

»Nešto ne valja sa mnom! To je to - a ljudi bi to vi­ djeli kad bih izašla.« Došlo je do još jednoga pomaka. »O tome je riječ«, nastavlja nakon nekog vreme­ na. »To je nekakav stari osjećaj duboko u meni, da ne što strašno nije u. redu sa mnom. Ne znam što je to... nešto užasno. Stoga moram biti oprezna i ne smijem izići na površinu, jer bi ljudi to tada vidjeli, a i ja bih to tada vidjela.« Eto, to je njezino tijelo uistinu osjećalo u pogledu odlaska na koledž. Pretpostavimo da se nije fokusirala i da nije stupi­ la u dodir s tim mjestom u svojoj nutrini. Pretpostavi­ mo da je sebi održala bukvicu, stisnula zube i prisilila se da ode na koledž usprkos svim tim unutarnjim sum­ njama. S obzirom na osjećaje njezina tijela, iskustvo koledža bilo bi uistinu strašno. Vjerojatnije je da bi i dalje osjećala prepreke na putu, misleći kako je jedno­ stavno riječ o školovanju. Naravno, to bi bila istina, ali samo jedan dio mnogo opsežnije istine. A l i sada je sve došlo na svoje mjesto. Otkrila je ono tegobno, bolno mjesto. Ostatak.njezina tijela doživio,je oslobađanje. Samo zbog toga što se njezino tijelo osje­ ćalo drukčije, sada je (kao i Fred) bila sposobna poduzeti praktične korake koji bi joj prije bili teški ili čak i nemogući, a mogla ih je poduzeti na novi način. Stari joj osjećaj ne bi dopustio da ode na koledž i »izađe na površinu«, kako se izrazila - ne bi joj dopustio da onaj »misaoni dio« izroni na površinu na snažan, vedar i pouzdan način. A l i se stari svjesni osjećaj promijenio. Promijenjeni joj je osjećaj dopustio ne samo da krene na koledž prepuna nade i očekivanja, nego joj je omo­ gućio da se zainteresira za ono što je ondje radila. Mo­ rala se truditi više od ostalih studenata zbog toga što taj problem izlaženja nije razriješen ovim jednim jedinim korakom. Dolazila su razdoblja kad nije mogla pokazati 44

ljubav prema razmišljanju. A l i na površinu je sve više i više izlazila njezina stvaralačka sposobnost razmišlja­ nja, pa ju je upoznala i počela se oslanjati na nju. Do toga je moglo doći samo putem promjena osje­ ćaja u cijelome njezinu organizmu. Evelynina pripovi­ jest ocrtava važnu značajku fokusiranja: osjećate se bo­ lje iako ono što izranja ne zvuči pretjerano ohrabruju­ će: drugima, koji razumski pokušavaju analizirati situa­ ciju. Jedna od posljedica procesa fokusiranja je iznošenje skrivenih dijelova osobnoga znanja na razinu svje­ snosti. To nije najvažnija posljedica. Tjelesni pomak, promjena u osjetilnome dojmu, suština je toga proce­ sa. A l i iznošenje znanja doživljena tijelom - »prijenos« toga znanja s tijela na um - jest nešto što iskuse svi oni koji se bave fokusiranjem. Nerijetko se doima da je to znanje koje je »preneseno« s tijela na um dio nekoga teškog problema, pa bi se moglo očekivati da ćete se zbog toga osjećati još lošije. Napokon, sada ste svjesni | nečega lošeg što prije niste znali. Logično bi bilo da biste se trebali osjećati gore. Pa ipak, to se ne događa. Os­ jećate se. bolje. Bolje se osjećate uglavnom zbog toga što se i vaše tijelo osjeća bolje, slobodnije i opušteno. Cijelo tijelo živi na manje ograničen način. Lokalizirali ste problem zbog kojega se prije fokusiranja cijelo vaše tijelo osje­ ćalo loše. Trenutno oslobađanje osjećaja pokazuje vam da je došlo do tjelesnoga pomaka. To se tijelo pokrenu­ lo prema rješenju. Postoji još jedan razlog. Bez obzira koliko problem djelovao zastrašujuće ili neukrotivo kad ga prvi put iz­ nesete na svjetlost dana, osoba koja radi fokusiranje navikava se na činjenicu da bi sljedeći pomak mogao biti sasvim različit. Ono što se doima loše nikada nije posljednji korak. 45

Oba su ta razloga pridonijela da se Evelyn osjetila bolje kad je stupila u dodir s osjećajem da je »nešto užasno« pogrešno s njome. Analitičkome promatraču to bi se moglo doimati poput noćne more: spotaknuti se na istinu koju ste skrivali od sebe zog straha će nekakva tajanstvena strava izroniti na svjetlost. A l i Evelyn se osjećala bolje. Plakala je, dakako, ali zbog olakšanja, a djelomično i zbog toga što se napokon začuo glas onoga njezinoga dijela koji je bio zapriječen. Plač je, nerijetko, prvi pomak onoga dijela osobnosti koji je dugo bio u zarobljeništvu. Tjelesni pomak donio joj je osjećaj dobrobiti kad je stupila u dodir s tim osjećajem. Štoviše, bila je uvjerena kako će daljnje fokusiranje promijeniti tu tegobu, kao i sve ostale u prošlosti. Ako se dobro fokusirate, bit će vam drago što ste naišli na bilo kakav osjećaj. Mogli biste čuti kako vam neki unutarnji osjećaj govori: »Osuđeni ste!« O tome biste razmišljali blago i s razumijevanjem. Mogli biste reći: »O, baš je to zanimljivo. Osjećaj da sam osuđena. Nije ni čudno što sam se osjećala kao zarobljenik - ako je takav osjećaj uistinu postojao. Drago mi je što je to izronilo na površinu. Hajde da vidim odakle stiže taj osjećaj.« Takav stav možete zauzeti jer ste, kao i mno­ go puta prije toga, iskusili da se takvi osjećaji mijenjaju i razrješavaju na tjelesnoj razini za samo nekoliko mi­ nuta. Nekoliko mjeseci nakon snimljenog Evelyninog fokusiranja, na velikom sastanku grupe Promjene, u prostoriji je bilo otprilike osamdeset ljudi. Prešavši po­ gledom preko prostorije, ugledao sam prekrasnu ženu svijetlih, iznimno živahnih očiju koja je sjedila negdje u sredini prostorije. »Tko li je to?« pitao sam se. »Možda je nova u grupi?« Tada sam shvatio da je to Evelyn! Prošlo je samo nekoliko tjedana otkad sam je 46

posljednji put vidio, ali je već neko vrijeme nisam po­ zorno promotrio. Bio sam duboko svjestan njezine in­ telektualne britkosti. Čak mi je pomogla i u nekakvom administrativnom poslu. A l i ovakvo nešto nikada ni­ sam vidio! Kad se ljudi mijenjaju, to se vidi i na tjelesnoj razi­ ni. U početku se ta promjena možda neće primije­ titi izvana, osim kod trenutnog opuštanja i otpuš­ tanja pri tjelesnom pomaku, kad dolazi do boljega optoka krvi i dubljega disanja. Ali tijekom dužeg vremenskog razdoblja, s pojavom mnogih pomaka na području različitih problema, promjena je sva­ kako vidljiva na licu, držanju i u cijelome tijelu. A to može biti uistinu zapanjujuća promjena. Kasnije je Evelyn došla na trag osjećaja da je nešto jako pogrešno s njome. Taj je osjećaj dolazio od njezi­ ne majke. Tada je osjetila majčin temeljni i trajni stav prema samoj sebi: »Nešto nije u redu s Evelyn. Razlikuje se od svih drugih ljudi.« Evelyn je to otkrila s velikim osjećajem olakšanja i uz težak plač, kad je njezin zarobljeni dio naposljetku oslobođen i kad je došlo do velikoga osjetilnog pomaka. Dodatak: Evelyn je nedavno posjetila svoje rodi­ telje. Jedne je večeri njezina majka otišla poslušati jed­ no u nizu predavanja o djeci. Pokazalo se da je to bilo predavanje o osobito nadarenoj djeci. Evelynina se majka kući vratila jako uzbuđena, rekavši da je preda­ vač točno opisao Evelyn kakva je bila kao malo dijete. Majka je shvatila da je - napokon - otkrila što je to uvijek bilo tako neobično kod Evelyn.

MUŠKARAC KOJI NIJE HTIO RADITI

»Imam mnogo poteškoća pri završavanju ove knjige koju sada pišem«, rekao je George. »To je stoga što je moram završiti. Da ne moram lako bih je završio. A l i ovako samo sjedim i na neki sam način zaglibio - kao da sam izgubio sve niti. Čini mi se da ne mogu uključiti mozak. Jednostavno sjedim i zurim kroz prozor. Uopće ne mogu pisati. Ako i imam neku ideju, i dalje sjedim i kao da sam sebi govorim: 'Pa, George, krasno je što imaš ideju', a tada dobijem želju da pročitam detektiv­ ski roman.« Rekao sam: »Taj tjelesni osjećaj 'zaglibljenosti', 'nepovezanosti' - kakav je to osjećaj? Fokusirajte ga.« Tiho je sjedio otprilike minutu, sklopljenih očiju. Zaustio je nešto reći, a tada se zaustavio: »To je osjećaj kao da... ne«. Očigledno se osjećaj pojavio, pa je George pokušavao dopustiti riječima da izrone iz njega. Riječi su nadolazile, ali kad bi ih usporedio s osjećajem, nisu to bile točno odgovarajuće riječi. Nisu dovodile ni do kakvoga pomaka. Iznenada je uspio: »Prezir!« Ponavljao je tu riječ, iskušavajući je. Svidjela mu se. »Kao da ta knjiga nije stvaran svijet, nego postoji samo u mojoj glavi.« George je profesor na koledžu. Prati ga glas da se mnogo više trudi oko studenata od većine ostalih pro­ fesora. Nastavio je: »Taj osjećaj prezira - pa, to je kao da je sve što radim sjedeći za stolom glupost. To je sve u mojoj glavi, u mome osobnome prostoru, umjesto da se nalazi vani u svijetu. Zbog toga je besmisleno. Rad koji se zbiva u glavi nije isto što i rad u svijetu gdje se stvari događaju. Sve je to iznutra, kao da se uopće ni ne događa. Nije ni stvarno ni važno. Važno je ono što radim u svijetu. To je stvarno - predavanja, konzultacije 48

sa studentima, briga za obitelj... Da, to osjećam već go­ dinama, povremeno. Umni rad nije ništa.« Ponovio sam suštinu onoga što je rekao. »Znači da je nešto u vašoj glavi i to prezirete«, rekao sam, »a ne­ što je vani u svijetu i to je stvarno, to je zapravo briga o nečemu.« »Da. Ne. Pa...« Tako izgleda fokusiranje. Priroda problema mijenja se sa svakim pomakom. Stupite u dodir s osjećajem i kažete: »Da, to je to!« Tada osjetite nešto ispod toga ili iza toga ili s druge strane i kažete: »Pa, ne, to ipak nije to«. Kad završite fokusiranje, problem nije isti kakav je bio kad ste započeli. Osjetilni dojam problema se mije­ nja. George je neko vrijeme bez riječi sjedio, fokusirajući se. Tada je rekao: »Ima ovdje još nešto. Šašavo je i paradoksalno. To bavljenje u svijetu, briga za stvari, to uopće nije onaj važan dio mene. Briga za stvari, po­ dučavanje, zarađivanje plaće - to za mene nije ono najvažnije. Uvijek uredim stvari tako da se tome mo­ gu ukloniti, da se mogu vratiti pisanju knjige. Nema smisla, zar ne? Pisanje je vrijedno prezira jer se odvija samo u mojoj glavi, ali ipak je to ono najvažnije, ono što najviše želim raditi.« »Kakav je to cjeloviti i nejasan tjelesni osjet koji se javlja kad kažete 'ono što najviše želim raditi'?« »Doima se kao da moram pisati. Ono prevladava u mome životu. Bilo bi grozno kad to ne bih radio, iako ga prezirem.« Rekao sam: »Dobro, vratite se tom osjećaju i reci­ te: 'Dobro, u redu, bilo bi grozno kad ne bih više pi­ sao'. Tada zapitajte kakav je cjeloviti osjet te riječi 'gro­ zno'.« George često prolazi pokraj osjećaja ne dopuštajući da se oblikuje cijeli osjetilni dojam. Tada mu najčešće 49

pomažem. On zna kako je važno prihvatiti svaki osje­ ćaj koji se pojavi, a ne svađati se s njime, ne iskušava­ ti ga odlučnim zahtjevima da pruži objašnjenje o sebi. S osjećajem ne razgovarate kao bijesni roditelj koji za­ htijeva da dijete opravda svoje osjećaje. Osjećaju neće­ te reći: »Kako to misliš, da bi tako nešto bilo grozno? To je glupost! Ma zbog čega bi bilo grozno?« Umjesto toga osjećaju pristupate s prihvaćanjem. George prihvaća svoje osjećaje, ali to nije dovolj­ no. Samo stupanje u dodir s osjećajima nerijetko ne donosi nikakvu promjenu, nego se isti osjećaj uvijek iznova javlja. Čovjek mora dopustiti da se oblikuje ve­ ći, prostraniji i nejasan osjetilni dojam. Rekao je da bi »to bilo grozno«. Još nismo saznali što je to s tom riječju »grozno«. Kako bismo to otkrili i dopustili joj da se promijeni, mora se oblikovati cije­ li nejasan tjelesni osjet svega onoga što za njega prati tu riječ »grozno«. George se fokusirao na osjetilni dojam i njegovu kvalitetu. Tada je rekao: »Bilo bi grozno kad ne bih pi­ sao jer - kad ne bih dovršio knjigu doživio bih neus­ pjeh, bio bih nametnik - ne, ne baš tako...« Zastao je kako bi dopustio pravoj riječi da se pojavi, što je ona konačno i učinila: »Plejboj«. »Plejboj. Sada upitajte što je to.« »Pa...«. George je dugo sjedio šuteći. »Da«, napo­ kon je rekao, »da, to je jako loš put koji me vodi pre­ ma dolje. Jao. Kao da - kao da je nemoralno ne obavlja­ ti taj ozbiljan posao, to pisanje.« George je duboko uz­ dahnuo. »To je nešto seksualno«, rekao je. »Tako se osjeća. Ako ne moram pisati: to je seksualno. Kao da neprestano masturbiram ili - čekajte, to je više kao kad dijete promatra odrasle ljude dok vode ljubav. Da, tako bi to bilo. Kao da mi odrasli kažu da smijem sjesti i pro­ matrati. « 50

»A to bi bilo u redu?« »Naravno! To bi bilo krasno!« Georgeov osjetilni dojam situacije kao da mu je dao dopuštenje da pre­ stane pisati. A l i tada je dopuštenje povučeno. »Čekaj­ te malo«, rekao je. »Ne znam bi li to naposljetku uisti­ nu bilo dobro. Bilo bi - pa, doima se istodobno i dobro i loše.« »Razlučite to. Pogledajte možete li dobiti osjetilni dojam onoga što bi u tome pogledu bilo loše.« »Pa«, rekao je nakon nekog vremena, »javlja se osjećaj praznine. Kao da bih se, ako prestanem pisati, suočio s velikom prazninom. Ne bih morao ništa radi­ ti, samo bih čitao detektivske priče. Hoću reći, da se ne osjećam primoranim pisati, mogao bih raditi što god poželim - ali ne bih mogao pronaći nešto što bih mo­ gao raditi.« George je došao do »ključne« riječi. Kad bi se uisti­ nu oslobodio rada, doživio bi veliku prazninu. Budući da takav prazan prostor zastrašuje, ljudi koji ga u sebi pronađu nerijetko pobjegnu natrag u rad i druge aktiv­ nosti koje im ispunjavaju vrijeme i u kojima ne uživa­ ju. Kao i Fred, čovjek sa čvorom u želucu, mogu toliko teško raditi - samo da bi izbjegli prazninu - da se raz­ bole. Fokusiranje vam dopušta pristup bilo kojoj takvoj praznini na staložen način, kao i svemu drugome. Jer praznina je ujedno i osjećaj. Umjesto da od nje pobjegnete u strahu, krenut ćete ravno prema njoj kako bi­ ste pronašli što predstavlja. Ohrabrio sam Georgea da upravo to učini. »Osta­ nite uz tjelesni osjet te praznine. Kakva je njezina kva­ liteta?« upitao sam ga. George je mirno sjedio, osjećajući tu prazninu. Ta­ da je rekao: »Doima se kao da postoje neke stvari koje bih želio raditi, ali - nije mi dopušteno da ih vidim. Kao 51

kad sam bio dijete, otac je na vrhu police čuvao neke knjige u koje ja nisam smio ni zaviriti.« Ponovno je zastao. Nisam ga požurivao. Ispitivao je osjet toga »nije dopušteno«. Nakon nekoga vreme­ na dubok je udahnuo i glasno ispustio zrak, tako da sam znao kako se u njemu nešto pomaklo. »Da«, re­ kao je, »da, naravno. Ja sam sada odrasla osoba, zar ne? Smijem pogledati sve što želim pogledati. Narav­ no, ja - čekajte malo... Nešto mi dolazi. Naravno. Je­ dna od stvari koje bih učinio kad ne bih morao raditi na ovoj knjizi - trčao bih. Uvijek želim otići na trčanje, ali kad god osjećam da bih to želio uraditi moram sje­ sti za radni stol. Da, i...«. Zastao je nakratko, dok je ne­ što drugo izranjalo. »I napisao bih knjigu o kontroli rađanja! To već dugo želim napraviti. Ima jedna stvar u kontroli rađanja koju nitko nikada prije nije iznio, a to je uistinu ključna stvar. Kako bih rado napisao tu knjigu! Ova knjiga s kojom sam sada zaglibio, ona me zapravo uopće ne uzbuđuje. A l i kladim se da i nju mo­ gu završiti, samo ako sebi dopustim pisati ono što uisti­ nu želim. Ta knjiga o kontroli rađanja - e, to bi bilo krasno!« Napravio je dugačku stanku. Tada: »Hej, da, sada je i to što moram završiti ovu knjigu sasvim u redu. Da, doima se sasvim u redu. Nije bi­ la riječ o tome da završim tu knjigu, nego o tome da je ne moram završiti. Ispod toga osjećaja da je moram završiti ali ne mogu skrivala se sva moja dobra energija, bila je zarobljena. To sam i mislio, jasno, ali je nisam mogao pomaknuti. Čini mi se da je cijeli moj život bio ondje. Dopustiti sebi da imam zabranjene porive, da, shvaćam. Da budem slobo­ dan zaustaviti se, kao da sam slobodan slijediti svo­ je porive, a to je kao da sam slobodan činiti ono što želim, pisati ono što želim pisati. A l i slobodan pisati

52

na temelju vlastitoga izravnog poriva i energije. Pa, to sam cijelo vrijeme znao, ali sada sam to shvatio.«

George je tada počeo analizirati - na kraju je počeo raditi intelektualnu racionalizaciju kako bi objasnio ono što je njegovo tijelo već razriješilo. Analiza nije bi­ la prijeko potrebna. A l i intelektualci vole raspravljati o stvarima, pa ako to rade naknadno sve je u redu. Važno je da je najprije njegovo tijelo obavilo vlastite korake. Prije tih koraka njegova analiza ne bi bila uspješna.

53

Što to tijelo zna?

Priče prethodnoga poglavlja upućuju na dva najvažnija otkrića na kojima se temelji ova knjiga: Ponajprije, na postojanje neke vrste tjelesne svjes­ nosti koja jako utječe na naš život i koja nam m o ž e p o moći da dosegnemo osobne ciljeve. Toliko je malo po­ zornosti poklonjeno tome obliku svjesnosti da ne po­ stoje riječi kojima bismo je opisali, stoga sam skovao vlastitu izvedenicu: osjetilni dojam. Drugo, na to da se osjetilni dojam mijenja ako mu pristupite na pravi način. Promijenit će se čim stupite u dodir s njime. Kad se vaš osjetilni dojam neke situa­ cije mijenja, i vi se mijenjate - a shodno tome i vaš život. Ispitajmo sada potanje te dvije tvrdnje. Ponajprije želio bih biti siguran da ste shvatili što je osjetilni dojam. Osjetilni dojam nije mentalno, nego tjelesno isku­ stvo. Tjelesno. Svjesnost tijela o situaciji, osobi ili događaju. Unutarnja aura koja obuhvaća sve što osjećate i znate o stanovito objektu u stanovitom trenutku koja sve to obuhvaća i prenosi vam sve odjednom, a ne dio po dio. Razmišljajte o tome kao o okusu, ako želi­ te, ili kao o velikom glazbenom akordu zbog kojega os­ jećate snažan utjecaj, veliki, zaokruženi, nejasni osjećaj. Osjetilni se dojam ne pojavljuje u obliku misli, riječi ili nekih drugih odvojenih jedinica, nego kao jedinstven (iako često zbunjujući i vrlo složen) tjelesni osjećaj. 54

Budući da se osjetilni dojam ne prenosi riječima, nije ga lako riječima ni opisati. To je ona nepoznata, duboka razina svjesnosti koju psihoterapeuti (zajedno s gotovo svima drugima) još, uglavnom, nisu otkrili. Dopustite mi da vam to prikažem. Pomislite na dvoje ljudi koji u vašem životu igraju najvažnije uloge. Bilo kojih dvoje ljudi. U ovoj ćemo ih raspravi nazvati John i Helen, ali ta imena zamijenite imenima ljudi koji su vama važni. Dopustite umu da se kreće između to dvoje ljudi. Obratite pažnju na unutarnju auru koja kao da se po­ javljuje kad pažnju obratite na Johna, na taj osjećaj »svega što se odnosi na Johna«. Obratite pažnju na potpuno drukčiju auru koja se javlja kod Helen. Unutarnja aura koja se pojavljuje dok razmišljate o nekoj od tih dviju osoba nije sastavljena od zasebnih djelića podataka koje svjesno sklapate u svome umu. Razmišljajući o Helen nećete marljivo sastavljati sve njezine tjelesne i osobne značajke, jednu po jednu. Ne­ ćete ovako razmišljati: »O, da, Helen: visoka metar se­ damdeset, plava kosa i smeđe oči, mali madež pokraj uha, govori visokim glasom, lako se uznemiri, želi pi­ sati drame, voli kinesku hranu, trebala bi malo izgubi­ ti na težini...«. Niti ćete sastaviti popis svake potanko­ sti vašega međusobnog odnosa. Nesumnjivo, postoje milijuni takvih djelića podata­ ka koji opisuju Helen onakvu kakvu je poznajete, ali ti vam milijuni podataka ne dolaze jedan po jedan, kao misli. Umjesto toga stižu svi odjednom, kao tjelesni osjet. Osjet koji označava »sve što se odnosi na Helen« - uključujući i svaki pojedini od tih milijuna djelića po­ dataka koje ste tijekom godina vidjeli, osjetili, doživje­ li i pohranili - dolazi vam odjednom, u jedinstvenoj ve­ likoj auri koju osjećate svojim tijelom. Osjet koji označava »sve što se odnosi na Johna« dolazi vam na isti način. To je golem zbroj podataka: 55

kako John izgleda, kako govori, kad ste se prvi puta su­ sreli, što vam je od njega potrebno, što je jučer rekao, što ste mu vi odgovorili. Količina informacija je zapa­ njujuća - a ipak na neki način, kad mislite o Johnu, sve važne činjenice i osjećaji javljaju vam se odjednom. Gdje su pohranjene sve te tisuće podataka i infor­ macija? Ne u umu, nego u tijelu. Tijelo je biološko ra­ čunalo , koje stvara te goleme zbirke podataka i ispo­ ručuje vam ih istoga trenutka kad ih pozovete ili kad ih izazove neki vanjski događaj. Vaše razmišljanje nije u stanju pohraniti sve te djeliće znanja, niti ih je spo­ sobno isporučiti takvom brzinom. Trebale bi vam sve preostale godine vašega života da navedete sve potan­ kosti koje znate o Helen i o vašem odnosu s njom. Vaše tijelo, međutim, isporučuje »sve što se odnosi na He­ len« u jednom velikom, bogatom i složenom iskustvu prepoznavanja, u jednom cjelovitom osjetilnom doj­ mu. 1

Kako bismo dalje prikazali ovu točku, razmislite o svojim reakcijama koje se javljaju dok razgovarate s Helen, a zatim o onima koje se javljaju kad razgovarate s Johnom. Vi ste iznutra mijenjate - zar ne? Unutar sebe možete osjetiti razliku. Ako s Helen vodite osoban razgovor, a tada John neočekivano uđe u prostoriju, osjetit ćete kako se mijenjate. Sada se pojavio i vaš osjetilni dojam Johna, a ondje je već osjetilni dojam o Helen.

1

Ward Halstead, moj kolega sa čikaškog sveučilišta, cijeli je život proučavao »biološku inteligenciju«. Smislio je mnoge testove za mjerenje načina na koje tijelo razlikuje različite stvari: vrijeme, ritmove, prostornu organizaciju, međuljudske dojmove, lica. Kad je pročitao moju knjigu o »osjetilnome dojmu«, na taj je termin primijenio svoj termin »biološko računalo«. Tijelo u djeliću se­ kunde obavlja ono što bi se u moglo nazvati stotinama tisuća spoznajnih operacija.

56

Te promjene u vama ne izaziva razmišljanje. Ne razmišljate ovako: »O, da, to je Helen: s njome se mo­ ram ponašati ovako i ovako«. Malo je tu razmišljanja. Postavite si pitanje: »Zbog čega sam ovakav s Helen, a onakav s Johnom?« Odgovori se ne kriju u vašemu umu. To zna samo vaše tijelo. Obratite pažnju na to da osjetilni dojam nije emo­ cija. On u sebi krije elemente emocija, zajedno sa či­ njeničnim elementima. A l i je opsežniji od bilo koje po­ jedinačne emocije i složeniji - i mnogo ga je teže opisa­ ti riječima. Primjerice, vaš osjetilni dojam koji se odnosi na Helen vjerojatno obuhvaća veliki broj emocija koje ste u različitim trenucima osjetili prema njoj. Možda je u ovome trenutku jedna od tih emocija naglašenija u va­ šemu odnosu. Recimo da je ta sadašnja naglašena emocija bijes. Prethodne ste se večeri jako posvađale i prva riječ koje vam padne na pamet kad pomislite na Helen je »bijes«. Pa ipak, ta emocija nije osjetilni do­ jam - to nije »sve ono što se odnosi na Helen«. Emocija je nerijetko oštra i jasno je osjećate, a če­ sto se pojavljuje s prikladnom oznakom pomoću koje je možete opisati: »bijes«, »strah«, »ljubav«, i tako da­ lje. Osjetilni dojam, budući da je veći i složeniji, goto­ vo je uvijek nejasan - barem dok se ne fokusirate na njega - i gotovo se nikada ne pojavljuje s prikladnom oznakom. Kako bih vam to prikazao, pretpostavimo da u va­ šemu odnosu s Johnom postoje neke poteškoće. Ako vas zamolim da ih opišete, mogli biste reći: »S njime sam napeta. Kad sam s Helen, osjećam kao da je moje 'prirodno' ja živo i slobodno, ali kad sam s Johnom, os­ jećam se neugodno i napeto.« Ta napetost izvire iz »svega onoga što se odnosi na Johna«. Ljudi koji ne poznaju fokusiranje vjerojatno 57

će biti svjesni samo napeto koja se uvijek iznova jav­ lja. Nikada neće pokušati ispitati svoj osjetilni dojam »svega onoga što se odnosi na Johna«, ili možda malo uže područje »svega što se odnosi na taj čudni osjećaj koji mi se javlja kad sam s Johnom«. Riječ »napetost« mogla bi predstavljati najbolji opis toga osjećaja, ali »napetost« je samo vrh ledene sante. »Napetost« bi mogla biti prevladavajuća emocija u stanovitome tre­ nutku, ali ispod nje i u njezinoj pozadini krije se nešto golemo i nejasno. To nešto golemo i nejasno možete osjetiti svojim ti­ jelom, ali ga ne možete dodirnuti umom - vaš um pro­ svjeduje: »Ne želim se svaki put kad sam s Johnom os­ jećati tako glupavo! Želim biti opušten, pametan, pri­ rodan. Zašto ne mogu biti takav? Zbog čega?« A l i um ne krije nikakvih odgovora. Kad bi vaš um znao odgo­ vore ili imao nadzor nad situacijom, poteškoće biste vjerojatno mogli savladati procesima razmišljanja i snagom volje. Mogli biste smisliti rješenje problema. A l i to je nemoguće. Bez obzira koliko vaš um prosvje­ dovao, bez obzira koliko naporno razmišljali, ona će se ista napetost pojaviti u vama kad god se nađete uz Joh­ na. Tu napetost stvara vaše tijelo, na taj način reagirajući na Johnovu prisutnost. Ta reakcija gotovo potpuno zaobilazi vaš misaoni um. A l i kad dopustite da se oblikuje osjetilni dojam, tada možete raditi s onime što ne možete razumjeti. Ako se tome osjetu posvetite uz pomoć stanovitih koraka koje ću vam pokazati, osjet će se promijeniti. Upravo o tome govori ova knjiga. Osjetilnim je dojmovima prijeko potrebno pristupiti sasvim drukči­ jim putom - tim osobitim putom koji vodi kroz tijelo i koji ja nazivam fokusiranjem. Pristupanjem na taj način možemo dopustiti da se osjetilni dojam oblikuje i mi­ jenja. 58

Veliki dio onoga što smo u prošlosti smatrali emo­ cionalnim vodstvom i psihoterapijom bijaše isprazno. Savjetnici su nas pokušavali navesti da razumski anali­ ziramo svoje osjećaje ili da se uvijek iznova »suočava­ mo« s njima. Ponovno obratimo pozornost na tu vašu pretpo­ stavljenu poteškoću u odnosu s Johnom i pogledajmo neke od najuobičajenijih načina pristupanja takvome problemu. (Svi su uobičajeni pristupi, na nesreću, is­ prazni.) Omalovažavanje problema. Pokušavate se uvjeriti kako problem ne postoji ili kako je previše nevažan da biste o njemu brinuli. »Nije važno«, kažete sebi. »Nije to ništa. Ne bih trebala dopustiti da me zamaraju tak­ ve sitnice.« Mijenja li takav pristup bilo što? Ne mijenja. Slje­ deći put kad susretnete Johna taj će »nevažni« pro­ blem biti isto onako velik kakav je bio oduvijek. Analiziranje. »Mora biti da me John podsjeća na mo­ ga oca«, ozbiljno ćete zaključiti. »Uvijek sam se plašila oca. Bio je toliko samopouzdan. Takav je i John. Da, naravno, mora da je tako...« Analiza može ili ne mora biti točna. A l i uopće ne mijenja osjećaj. Cijelo vrijeme koje provedete uz Joh­ na možete žestoko analizirati, ali ako se taj osjećaj i da­ lje nalazi u vašoj nutrini, zajedno s neobjašnjivom ne­ ugodom i napetošću, odnos neće biti nimalo jedno­ stavniji nego što je to bio prije pokušaja analiziranja. »Suočavanje« s osjećajem. »Jednostavno ću stisnuti zube, suočiti se s time i proći kroz to«, s puno nade ka­ žete sami sebi. »Neću obratiti pozornost na njega. Ne­ ću mu dopustiti da me svlada!« 59

Ali to no pomaže, zar ne? Ako vam nešto smeta nastavit će vam smetati sve dok ne dođe do neke te­ meljne promjene. Predavanje. »Pogledaj ovo«, kažete vrlo ozbiljno sâmi sebi, »vrijeme je da se sabereš i prestaneš sa svim tim glupostima. Trebala bi biti odrasla osoba, zar ne? Pa onda se i ponašaj tako! Nema nikakva razloga na svi­ jetu zbog kojega bi John u tebi izazivao nelagodu...« Ne. Ni to ne djeluje. Utapanje u osjećaju. Prepuštate se tome osjećaju, na­ dajući se da će se promijeniti kad ga ponovno osjetite. »Da, baš je bilo neugodno kad je počeo govoriti o mo­ me seksualnom životu. Samo sam sjedila bez riječi, kao budala. I jesam glupa. Joj, to je tako užasno! Osjećam se kao da me netko pregazio...« Kad god se prepustite tom nepromijenjenom osjećaju, osjećat ćete se podjed­ nako loše kao i uvijek. Ovi pristupi ne mogu biti uspješni jer ne dodiruju i ne mijenjaju ono mjesto iz kojega ta nelagoda izranja. To mjesto nalazi se u tijelu. Ono je tjelesno. Ako ga že­ lite promijeniti, morate koristiti proces promjene koji je isto tako tjelesni. Taj je proces fokusiranje. Drugi dio ove knjige posvećen je učenju fokusiranja. S učenjem neću započeti ovdje. Za sada samo že­ lim završiti opisivanje značajki svjesnoga osjeta. Najuzbudljivija značajka od sviju jest činjenica da osjetilni dojam, kad se dobro fokusirate, posjeduje moć mijenjanja. Zapravo možete i osjetiti tu promjenu dok se odvi­ ja u vašemu tijelu. To je sasvim određen tjelesni osjet nečega što se pokreće ili pomiče. Uvijek je to ugodan 60

osjet: osjećaj da se nešto oslobađa ili otpušta. To vam najbolje mogu opisati počevši od poznato­ ga ljudskog iskustva: od onoga neobičnog osjećaja spoznaje da ste nešto zaboravili, ali ne znate što. Vje­ rojatno vam se to dogodilo više nego jednom. Recimo da se upravo spremate na putovanje zrakoplovom, kako biste posjetili obitelj ili prijatelje. U zrakoplov ula­ zite mučeni sitnom, upornom mišlju: nešto sam zabo­ ravio. Zrakoplov polijeće. Zurite kroz prozor, razmišlja­ te o tome što ste mogli zaboraviti, tražeći taj nejasan, sitan djelić znanja. Što sam zaboravio? Što? Muči vas svjesni osjet neke nerazriješene situacije, nečega što je ostalo nedovršeno, nečega što ste ostavi­ li iza sebe. Obratite pozornost na to da ne posjedujete nikakve činjenične podatke. Javlja se samo unutarnja aura, unutarnji okus. Vaše tijelo zna, ali vi ne znate. Možda ćete pokušati odagnati taj osjećaj, razumski ga objasniti ili se uzdići iznad njega - a to su metode omalovažavanja. Reći ćete sebi: ne, neću dopustiti da me to muči i pokvari mi izlet. Naravno, tako nećete uspjeti. Osjećaj nije nestao. Uzdahnut ćete i ponovno početi razmišljati. Prona­ ći ćete nešto što je možda izazvalo taj osjećaj. »Heleni­ na zabava! Zaboravio sam reći Helen da ne mogu doći na njezinu zabavu!« A l i ta zamisao ne zadovoljava vaš osjećaj. Sasvim je istinito da ste zaboravili reći Helen da nećete doći na njezinu zabavu, ali vaše tijelo zna da ta zabava nije ono što vas cijeloga jutra muči. Još uvijek ne znate što ste za­ boravili i još uvijek osjećate tu nelagodu. Vaše tijelo zna da ste još nešto zaboravili i zna što to jest. Na taj način i vi možete ustvrditi kako nije riječ o Heleninoj zabavi. U nekim trenucima osjetilni dojam postaje toli­ ko nejasan da gotovo nestaje, ali malo kasnije postane toliko snažan da imate osjećaj kao da gotovo znate o 61

čemu je riječ. Tada iznenada iz toga osjetilnog dojma nešto izranja na površinu. Fotografije! Zaboravio sam ponijeti fotografije koje sam namjeravao pokazati Charlieju! Pogodili ste i taj čin pogađanja pruža vam osjećaj iznenadnoga tjelesnog olakšanja. Negdje u vašemu ti­ jelu nešto se opustilo, neka je napetost popustila. To osjećate cijelim tijelom. Dobar je to osjećaj. Možda će vam biti žao zbog fo­ tografija, ali korak koji ste napravili pruža vam dobar osjećaj. To je jedna od najvažnijih značajki pomaka u osjetilnome dojmu: uvijek se javlja osjećaj olakšanja, a katkad i prekrasan osjećaj tjelesnog opuštanja. Kao da udišete nakon što ste dugo zadržavali dah. Možete osjetiti kako iz vašega tijela nestaje napetost. U našem jeziku nema riječi kojima bismo mogli opisati osjetilni dojam i njegove tjelesne pomake. Sto­ ga tome osjećaju popuštanja unutarnje napetosti moram nadjenuti ime. Nazivam ga tjelesnim pomakom. Ne osjećaju svi ljudi da se taj tjelesni pomak odvija isključivo u želucu. Može vam se učiniti da se događa po cijelome tijelu ili se može javiti kao osjećaj slabljenja napetosti u prsima, kao opuštanje u stegnutom grlu. To zbivanje nazivam tjelesnim pomakom uglavnom zbog toga kako bih nagovijestio da se ne događa u umu. To je uvijek, na neki način, tjelesni osjet. Često ga možete vidjeti i čuti kad se događa kod nekoga drugoga. Čovjek može ispustiti dugačak i čujan uzdah olakšanja, može doći do nenadanog opuštanja stisnutih mišića lica, kao i do brzog, udobnog opuštanja u njegovu držanju. Tako izgleda pomak u svjesnom osjećaju. Naravno, primjer koji sam iskoristio - zaboravljene fotografije sasvim je beznačajan. A l i u vašemu životu nesumnji­ vo ima poteškoća koje ne biste smatrali beznačajni­ ma. Riječ je o zapriječenim mjestima u vama koja loše utječu na neke dijelove vašega života, o tome što ste 62

uvijek osjećali kao da ste uhvaćeni u zamku i bespo­ moćni. U svim tim slučajevima, upravo kao i s onim zaboravljenim fotografijama, vaše tijelo zna mnogo to­ ga što vi ne znate, mnogo toga što vi ni na koji način ne možete smisliti. Nitko ne može intelektualno shvatiti sve potanko­ sti nekoga osobnog problema. To ne može nijedan te­ rapeut. Ni vi to ne možete - ni za sebe ni za nekoga drugoga. Potankosti se nalaze u vašemu tijelu. Pronaći ih možete fokusiranjem. Kad to učinite, kao što smo vidjeli, dolazi do tjele­ sno doživljenog pomaka. Zbog čega dolazi do toga po­ maka? Odakle stiže taj neobičan osjećaj olakšanja? Dolazi iz dva izvora: Ponajprije, nekoć skriveno znanje sada je dostupno svjesnome umu. Možete ga iskoristiti u nekom ra­ zumnom planu koji se odnosi na razrješavanje pro­ blema. To u vama svakako može izazvati osjećaj olakšanja: »Da, naravno! U tome je problem... U tome smjeru trebam krenuti!« Drugi izvor toga osjećaja »popuštanja napeto­ sti« još je važniji. Čak i ako ne možete istoga tre­ nutka ili izravno iskoristiti to nekoć skriveno zna­ nje, tjelesni pomak mijenja cijelo vaše tijelo.

Ponovno se prisjetite onih zaboravljenih fotografi­ ja. Prethodno nejasan osjećaj da sam zaboravio foto­ grafije nije ona vrsta činjenice koju možete odmah is­ koristiti u razumnome planu postupanja. Te ste se či­ njenice prisjetili u zrakoplovu. Ništa ne možete učiniti u tome pogledu. Usprkos tome, osjetilni dojam puto­ vanja sada se promijenio. Vi ste se promijenili. A tako se događa i s važnijim osobnim problemima. Možete osjetiti kako se u vama zbiva promjena.

drugi dio FOKUSIRANJE

4

Priručnik

fokusiranja

Došlo je vrijeme da naučite fokusiranje. Unutarnji čin fokusiranja može se razdvojiti na šest glavnih postupaka ili koraka. Kad steknete više is­ kustva nećete morati razmišljati o njima kao o šest od­ vojenih dijelova istoga procesa. Kad o njima tako raz­ mišljate, kao o odvojenim koracima, proces se doima mehanički, što nije, ili barem to neće biti kasnije. Raz­ dijelio sam proces na ovaj način jer sam tijekom godi­ na eksperimentiranja naučio da je to uspješan način na koji se mogu naučiti fokusirati oni ljudi koji to nikada nisu ni pokušali. O ovome poglavlju razmišljajte samo kao o osnov­ nom priručniku. Kasnije u knjizi ovim ćemo temeljnim uputama dodavati razjašnjenja i pristupati im iz drugih uglova. Konačno - možda ne odmah prvi put kad to pokušate - doživjet ćete iskustvo da se u vašoj nutrini nešto pomaklo. Započet ću s uputama za fokusiranje izraženim u kratkome obliku, kao da je riječ o priručniku. U sljede­ ćem ćemo poglavlju detaljnije razraditi tih šest koraka, zaustavljajući se kako bismo ih objasnili. PRIRUČNIK FOKUSIRANJA

1. Raščišćavanje prostora. Zamolit ću vas da budete tihi, usredotočeni na sebe. Odvojite malo vremena kako biste se opustili... Dobro, sada bih želio da 67

pozornost obratite prema unutra, na svoje tijelo, možda na želudac ili prsa. Promotrite što će se on­ dje pojaviti kad vas upitam: »Kakav je moj život? Što je za mene sada najvažnije?« Osjećajte nutri­ nu svoga tijela. Neka iz toga osjeta polagano iz­ ranjaju odgovori. Kad se pojavi nekakva zabrinu­ tost, NE ULAZITE U NJU. Napravite korak unatrag i recite: »Da, evo je. Osjećam da je tu.« Neka izme­ đu vas i te brige ostane malo slobodnoga prostora. Tada zapitajte što još osjećate. Ponovno pričekajte i osjetite. Najčešće ima nekoliko stvari. 2. Osjetilni dojam. Između svega onoga što se pojavi odaberite jedan osobni problem na koji ćete se fokusirati. NE ULAZITE U PROBLEM. Napravite ko­ rak unatrag. Naravno, mnogo je vidova te jedne stvari o kojoj razmišljate - previše da biste o svakome od njih posebice razmišljali. A l i možete ih sve zajedno osje­ titi. Obratite pozornost na ono mjesto na kojemu najčešće osjećate i ondje možete osjetiti kako izgle­ da »sve ono što se odnosi na problem«. Dopustite sebi da osjetite nejasan osjet svega toga. 3. Ključna riječ. Kakva je kvaliteta toga nejasnog osjetilnog dojma? Neka iz osjetilnoga dojma izroni riječ, rečenica ili slika. To bi mogla biti riječ koja označava kvalitetu, kao što je tijesno, ljepljivo, za­ strašujuće, prigušeno, teško, živčano; te rečenica ili slika. Ostanite uz kvalitetu osjetilnoga dojma sve dok se riječ, rečenica ili slika u potpunosti ne usk­ lade s njime. 4. Usklađivanje. Krećite se naprijed-natrag između osjetilnoga dojma i riječi (rečenice ili slike). Provje­ ravajte kako se slažu. Pogledajte je li se pojavio 68

nekakav sitni tjelesni pokazatelj koji će vam uka­ zati na to da se te dvije stvari slažu. Kako biste to učinili, morate ponovno osjetiti osjetilni dojam, kao i riječ. Neka se osjetilni dojam mijenja, ako se sam počne mijenjati, a isto tako i riječ ili slika, sve dok se ne pokaže da riječ na pravi način sadržava kvalitetu osjetilnoga dojma. 5. Postavljanje pitanja. Sada postavite pitanje: što je sve ono povezano sa cjelinom ovoga problema što izaziva ovu kvalitetu (koju ste upravo imenovali ili joj pridružili sliku)? Svakako ponovno osjetite kvalitetu, svježe, živopi­ sno (ne samo kao sjećanje od prethodnoga trenut­ ka). Kad se ponovno pojavi obratite pozornost na nju, budite uz nju i upitajte je: »Zbog čega je cije­ li ovaj problem tako...?« Ili postavite pitanje: »Što se nalazi u tome osjetu?« Ako dobijete hitar odgovor bez ikakva pomaka u osjetilnome dojmu, takvu vrstu odgovora jedno­ stavno propustite. Ponovno obratite pozornost na svoje tijelo i ponovno iznova otkrijte osjetilni do­ jam. Tada ponovno postavite pitanje. Budite uz svjesni osjećaj sve dok se nešto ne pojavi praćeno pomakom, blagim »popuštanjem« ili oslo­ bađanjem. 6. Primanje. Sve što god naiđe s pomakom primite na prijateljski način. Ostanite uz to neko vrijeme, čak i ako osjetite samo blago popuštanje napetosti. Što god da se pojavilo, to je samo jedan od poma­ ka, a bit će i drugih. Vjerojatno ćete nakon neko­ ga vremena nastaviti, ali nekoliko trenutaka osta­ nite uz ovaj pomak. 69

AKO STE TIJEKOM SVIJU OVIH UPUTA M A K A R I SAMO TRENUTAK PROVELI OSJEĆAJUĆI I DO­ DIRUJUĆI NEKI NEJASAN, CJELOVIT TJELESNI OSJET OVOGA PROBLEMA, TO ZNAČI DA STE RADILI FOKUSIRANJE. Nije važno je li se pojavio tjelesni pomak ili nije. On se pojavljuje prema svo­ joj volji. Njime ne možemo upravljati. PRIPOVIJEST O »NEVAŽNOM PROBLEMU«

Pogledajmo sada korake fokusiranja na djelu. Žena koja mi je pričala o ovome iskustvu pri kraju je dvadesetih godina. Nazvat ću je Peggy. Ona i njezin suprug - nazvat ću ga Jim - žive u predgrađu. On radi u banci i postoji vjerojatnost da će uskoro napredovati u karijeri. Peggy radi skraćeno radno vrijeme kao uči­ teljica u srednjoj školi. Mora raditi skraćeno radno vri­ jeme stoga što se brine o njihovu petogodišnjem sinu. Jedne večeri John se presretan vraća kući. Predsje­ dnik banke prilično mu je otvoreno rekao da banka planira proširiti posao te da njega, Johna, smatraju ključnim elementom tih planova. U svome uzbuđenju, pričajući Peggy o tome, John je srušio komad posuđa s kuhinjskog stola i on se razbio. Bio je to Peggyin najbo­ lji porculan. Peggy je dobila napadaj bijesa, uplakana otrčala uza stube i odbila prirediti večeru. I nju je samu iznenadio i uplašio vlastiti ispad. Nije običavala biti tako nagla. Sjedila je sama u spavaćoj sobi i pokušavala se smi­ riti, koristeći sve poznate pristupe koje svi mi koristi­ mo i koji tek rijetko kad koriste. Ponajprije je pokušala odbaciti taj problem kao »nevažan«, možda se na­ dajući da će ga toliko umanjiti da će potpuno nestati. »Razbio je skupocjenu posudu«, rekla je bijesno u se­ bi. »Jesam li toliko glupa da me takvo što može uzrujati?

Prokleta zdjela uopće nije važna u mome životu. Mogu je zamijeniti nečim drugim...« Takav pristup nije uspio. Uznemirenost nije dopu­ stila da je Peggy otkloni razmišljanjem. Nakon toga Peggy je pokušala shvatiti o čemu je riječ. »Pa, protek­ lih sam nekoliko dana pod velikim pritiskom«, rekla je sama sebi. »Dopustila sam da mi se posao u školi nago­ mila, moram do kasna ostajati ocjenjujući sve te testo­ ve. Nisam se dovoljno naspavala... Naravno, mora da je to razlog. Nije ni čudo što sam napeta.« Ponovno nikakvih rezultata. Ono što je Peggy rek­ la može biti istina, ali iznutra se ništa nije promijenilo. Bijes i razdraženost i dalje su ostali ondje gdje su i bili. Napokon je odlučila pokušati s fokusiranjem. Vjež­ bala je tu metodu nekoliko godina i već je bila iskusna - na neki način, fokusiranje je radila »tečno«, kao što se tečno govori strani jezik. Nije morala prijeći kroz svih šest odvojenih koraka, kao što mora činiti početnik, nego ih je prešla u jednom trajnom koraku. Međutim, pripovijedajući vam o njezinu iskustvu, ja ću razdvoji­ ti pojedine korake tako da možete uočiti na koji je na­ čin stigla od jednog do drugog. Priprema. Počela je smjestivši se što je udobnije mo­ gla, otklanjajući sve tjelesne smetnje koje bi joj mogle onemogućiti da čuje ono što joj tijelo želi reći. Umila je lice jer je bilo vruće i osjećala je svrbež nakon plača. Skinula je cipele, uspravila jastuk uz uzglavlje i naslo­ nila se na njega. Prvi korak: raščišćavanje prostora. Sve je svoje pro­

bleme gurnula na jednu stranu, kao da raskrčuje pro­ stor u pretrpanome spremištu. »Zbog čega se sada ne osjećam dobro? Pa, čeka me ta golema hrpa dosadnih testova koje moram ocijeniti. A tu je i onaj problem sa 71

Jeffom kojega su danas iz vrtića poslali kući. Naravno, tu je i ovaj glupi novi problem s razbijenom posu­ dom. ..« Sve je probleme malo odmaknula od sebe. Znala je da ih ne može natjerati da nestanu. A l i je isto tako zna­ la, s obzirom na to da je već imala iskustva u fokusiranju, da se može malo odmoriti od njih. Drugi korak: osjetilni dojam. Tada je dopustila da joj

pozornost odluta do problema koji se u tome trenutku činio najgorim od sviju: bijesna scena zbog razbijene posude. Namjerno je izbjegavala pokušaje da o tome događaju nešto zaključi, da ga pokuša analizirati ili sh­ vatiti. Jednostavno je tragala za osjetilnim dojmom to­ ga događaja. Upitala je: »Kako sve to što se odnosi na taj problem osjeća?« A tada je dopustila da se taj nejasni osjet poja­ vi na svoj vlastiti način - u početku je bio golem, neja­ san i bezobličan, tako da su joj nedostajale riječi koji­ ma bi ga opisala, nedostajale su oznake ili bilo kakva vrsta identifikacije. Nije bila nestrpljiva s tom nejasnošću. Nije zahtije­ vala da se predstavi. Niti je pokušavala prisiliti da ga prepozna: :>O, da, naravno, taj neobičan osjećaj mora da je...« Jednostavno mu je dopustila da postoji na svoj vlastiti način tijekom znatnog vremenskog razdo­ blja, možda pola minute. Treći korak: pronalaženje ključne riječi. Tada je Peg­

gy vrlo blago upitala kakva je kvaliteta toga osjetilnog dojma. Pokušala je navesti osjetilni dojam da kaže svo­ je ime ili da se iz njega pojavi neka slika. Ponovno je izbjegavala analizu, držanje predava­ nja samoj sebi, izbjegavala je pretpostavke i zaključke. Željela je odgovor koji će izroniti iz samoga toga osjećaja, 72

a ne iz zbunjene gomile materijala pohranjenoga u umu. U trećemu koraku riječ, rečenica ili slika - ako to­ čno odgovaraju osjetu - pružaju »ključnu riječ« za osjetilni dojam. Čovjek tada najčešće osjeti prvi pomak, prvi djelić unutarnjega pokreta (katkad i samo naz­ naku pokreta) koja mu govori: »Ovo je točno«. Kao što se nerijetko događa, Peggy je kroz korake fokusiranja prošla gotovo istodobno. Dobila je riječ (treći korak), usporedila je s osjetom (četvrti) i zapita­ la osjetilni dojam što on jest (peti korak). S više riječi nego što ih je ona uporabila opisujući taj događaj, ja bih to ovako opisao. Upitala je: »Što je najgore u svemu ovome?« Vratio se osjećaj: »Bijes na Johna«. Sljedeće pitanje: »Zbog razbijene posude?« Od­ govor bez riječi: »Ne. Gotovo uopće nije riječ o posu­ di. Bijes osjećam zbog toga njegova pobjedničkog sta­ va, zbog toga što sav zrači samopouzdanjem u pogledu vlastite budućnosti.« Tako se problem promijenio. Nepogrešivo je osjeti­ la unutarnji pomak. Taj je pomak otvoreno prihvatila i osjećala ga, uje­ dno osjećajući i promjenu kako prolazi njezinim tije­ lom. Kad je tijelo završilo s procesom promjene, nasta­ vila je. Takav se pomak u fokusiranju može pojaviti u bi­ lo kojem trenutku. Prihvatite ga i nastavite sljedeći krug fokusiranja. Ponovno je doživjela osjetilni dojam, sada na pro­ mijenjen način, jer je cijeli problem u njezinu tijelu bio drukčiji u tome trenutku. »Njegov pobjednički stav... kako sve to osjećaš?« Pričekala je. Nije pokušavala izvući riječi iz osjetil­ noga dojma. Strpljivo je sjedila i dopuštala osjetilnome dojmu da govori za sebe (ponovno drugi korak). 73

Pokušala je osjetiti njegovu kvalitetu, nejasnu ne­ lagodu cijeloga toga osjećaja i ponovno dobiti »ključnu riječ« za taj osjećaj (ponovno treći korak). Pojavila se riječ: »Ljubomora«. Četvrti korak: uspoređivanje. Prihvatila je riječ »lju­ bomora« i provjerila je u odnosu na osjetilni dojam. »Ljubomora, je li to prava riječ? Znači li taj osjet upra­ vo to?« Osjetilni dojam i ta riječ očigledno su se goto­ vo potpuno slagali, ali ne i savršeno. Činilo se kao da joj osjetilni dojam govori: »Nije to uistinu ljubomora. Ima u tome i ljubomore, ali...« Pokušala je s riječima »neka vrsta ljubomore«, os­ jetivši sitan pomak i uzdah koji su joj stavili do znanja da je vrlo, vrlo blizu, kao da je pronašla ključnu riječ za osjetilni dojam. Ponovno je to učinila i opet iznova. Peti korak: postavljanje pitanja. Tada je zapitala sam

svjesni osjećaj: »Što je to neka vrsta ljubomore? Što to u cijelome problemu izaziva neku vrstu ljubomore?« Dopustila je da pitanje dosegne taj nejasni svjesni osjećaj i on se lagano pomaknuo. »Što je to?« upitala je gotovo bez riječi. A tada je iznenada došlo do pomaka. »Neka vrsta ljubomore... da., više nalikuje... osjećaju napuštenosti.« Duboko je uzdahnula, a uzdah bijaše praćen dubo­ kim, zadovoljavajućim osjećajem pomaka. Peggy je njezino tijelo govorilo da je nesretna zbog činjenice što je prestala napredovati u karijeri. Šesti korak: prihvaćanje. Dok je pokušavala ostati uz

osjećaj olakšanja koji je pratio taj pomak, morala se za­ štititi od glasova koji su je uskoro počeli napadati. »Ne bi se smjela tako osjećati.« »Sretna si što uopće imaš 74

posao.« A isto su se tako javljali i ovakvi glasovi: »Ka­ ko ćeš ikada pokrenuti svoju karijeru?« »Znaš da u to­ me pogledu ništa ne možeš poduzeti.« Peggy je sve te glasove odgurnula na jednu stranu. »Sve to mora pričekati«, rekla je. A tada se vratila osje­ ćanju novoga uvida. »Biti ostavljena, napuštena... mo­ gu li to još uvijek osjetiti?... O, da. Evo ga ponovno... tako je... upravo se tako osjećam.« JOŠ JEDAN KRUG

A l i ta je kvaliteta - osjećaj napuštenosti - predstavlja­ la samo vrh ledene sante. Peggy je željela provjeriti može li je to odvesti do daljnjih promjena i pomaka. I tako je ponovila cijeli krug fokusiranja. »Što to znači biti napuštena? Što to znači za mene? Što je naj­ gore u tome?« Ovoga je puta fokusiranje trajalo otprilike dvade­ set minuta. Kad je dovršila, Peggy je osjećala nevjero­ jatno osvježenje. Oblik njezina problema se promije­ nio, pa se promijenila i ona sama. Nakon toga su Peggy i John smireno porazgovarali o vlastitu životu i buduć­ nosti. Razbijena posuda bijaše zaboravljena. To jedno fo­ kusiranje nije razriješilo Peggyin problem sukoba iz­ među karijere i majčinstva, ali je u njoj izazvalo niz ko­ risnih promjena. Daljnje obavljanje fokusiranja pružilo joj je dodatne spoznaje o njoj samoj, pomogavši joj da krene odande gdje je bila zakočena.

75

Šest koraka fokusiranja i njihov smisao

Sada ćemo polaganije proći svih šest koraka. Nakon što pročitate ovo poglavlje, pokušajte se fokusirati na neki csobni problem, kako biste vidjeli hoće li vam uspjeti. Neka vam knjiga ostane otvorena na četvrtome pogla­ vlju, Priručnik fokusiranja i bez žurbe prođite šest ko­ raka, osobito obraćajući pozornost načinu na koji se vaše tijelo osjeća u svakom stupnju ovoga procesa. Ako ne osjetite nikakvu promjenu, nikakve pomake, nastavite čitati ostala poglavlja ove knjige, a tada se vratite i ponovno pokušajte. Konačno ćete shvatiti da možete izvesti unutarnji čin fokusiranja, a što ga češće radite, to će vam se činiti jednostavnijim i prirodnijim (kasnije možete koristiti skraćeni oblik na kraju knjige). PRIPREMA

Odredite stanovito vrijeme i pronađite mjesto na koje­ mu ćete neko vrijeme sjediti u tišini. Ako želite da s va­ ma ostane vaš prijatelj, to je dobro i moglo bi vam po­ moći. A l i prijatelj mora biti zadovoljan time da jedno­ stavno bez riječi sluša, ne smije od vas očekivati da ćete progovoriti ako vam se ne govori i ne smije analizirati ili procjenjivati ako vi odlučite izgovoriti ono što se kri­ je u vama. Dobro je ako samo šuti, ali isto je tako do­ bro ako povremeno izgovara riječi kao što su: »Da, 76

čujem te... Razumijem«. A l i na ovome ranome stup­ nju prijatelj ne smije reći ništa drugo. Dobra je zamisao da sjednete na neko mjesto koje vam je barem malo nepoznato. Odnosno, ne pokuša­ vajte se fokusirati sjedeći za radnim stolom, niti u omiljenome naslonjaču. Sjednite na neku drugu stolicu ili na rub kreveta. Ili, ako vam se to više sviđa, izađite iz kuće i prošetajte ili se naslonite na stablo. Pokušajte pronaći osjećaj općenite tjelesne ugode, ako već ne potpune dobrobiti. (To će, uz nešto sreće, doći kasnije.) Ako vas ometaju sitne tjelesne nelagode, zamaglit će neke druge stvari koje vam tijelo pokušava reći. Ako vam je hladno, odjenite pulover. Ako vas svr­ bi taban, skinite cipelu i protrljajte ga. Naslonite se i mentalno opustite. PRVI KORAK: RAŠČIŠĆAVANJE PROSTORA

Postavite si pitanje: »Kako se osjećam? Zbog čega se sa­ da ne osjećam izvrsno? Što mi upravo danas smeta?« Ostanite mirni. Osluškujte. Neka se pojavi što god da se pojavilo. Ponekad ćete vjerojatno otkriti da mož­ da i desetak problema izaziva u vama napetost. Neki među njima mogu biti veliki životni problemi, s koji­ ma ste se već mnogo puta prije hrvali. Svatko uza se nosi takav popis, iz jedne godine u drugu, pa će se sva­ ki put pri fokusiranju jedan ili više takvih problema či­ niti najvažnijima. Ne pokušavajte sastaviti popis svih problema kojih se možete prisjetiti, nego samo onih koji trenutno u vama izazivaju napetost. Osim velikih osobnih problema, vjerojatno ćete ot­ kriti neke relativno nevažne probleme koji u stanovi­ tome trenutku ometaju spokojstvo u vama. Dopustite svim tim problemima da se pojave: sve ono što vam upravo sada onemogućuje osjećaj apsolutnoga zadovoljstva. NE DOPUSTITE SI DA SE 77

ZAUSTAVITE KOD BILO KOJEGA OD TIH PROBLE­ M A . Samo ih mentalno navedite, velike i male, teške i beznačajne, sve zajedno. Stavite ih na hrpu preda se i napravite korak unatrag kako biste ih promotrili s uda­ ljenosti. Ostanite vedro odvojeni od tih problema što više možete. »Pa, osim svih ovih stvari, sasvim se dobro osjećam«, možete sada reći. Možda je to uistinu mučan popis, ali to jesu svi problemi. »Tu je ono što mi se do­ godilo s Georgeom i Joanne. A i ova osamljenost - da, to dobro poznajem, to je stara stvar. A i ona smiješna sitnica vezana uz ono što sam jučer rekla Chrisu.« Osjećate li u sebi blago povećanje osjećaja ugode? Nastavite probleme stavljati na hrpu dok ne začujete neki glas: »Da, izuzev svega ovoga sasvim se dobro os­ jećam«. DRUGI KORAK: OSJETILNI DOJAM PROBLEMA

Zapitajte se koji vam se problem upravo sada čini naj­ gorim. Zapitajte se koji vas ponajviše boli, koji vam je najteži, najveći, najmučniji, najtrnovitiji, najtegobniji ili kojega ćete se najteže riješiti - tragajte za onim pro­ blemom kcji je težak prema načinu na koji vi i vaše ti­ jelo određujete »teško«. Ili jednostavno odaberite neki od tih problema. Sada nemojte ulaziti u problem kao što biste naj­ češće učinili. Udaljite se od njega i pogledajte kakve os­ jećaje izaziva u vašemu tijelu dok o njemu razmišljate u cjelini, barem na trenutak. Zapitajte se: »Kako se ovaj problem u cjelini osjeća?« A l i ne odgovarajte rije­ čima. Osjetite cijeli problem, osjećaj svega onoga što je uz njega povezano. U tome ćete se drugome koraku vjerojatno početi suočavati s mnoštvom proizvoda vlastita uma: predava­ nja, analitičke teorije, otrcane izreke, mnogo brbljanja 78

i priče. Na neki način morate se spustiti ispod sveuku­ pne buke do svjesnoga osjećaja koji se krije ispod nje. Djelomično je riječ o tome da natjerate sebe da za promjenu umuknete, slušate i osjećate. Strpljivošću možete doći do izvrsnih rezultata. Pretpostavimo da je problem na koji se pokušavate fokusirati povezan s ra­ spadanjem nekoć dobrog odnosa. Dok pokušavate os­ jetiti cijelu unutarnju auru problema, možete započeti s predavanjima: »Evo, ponovno to radim, uništavam još jedan izvrstan odnos. Što to nije u redu sa mnom? Bez obzira na to koliko dobar bio, uvijek ću pronaći mogućnost da ga uništim.« Kad počne takva vrsta buke, strpljivo je i blago is­ ključite. Recite u sebi: »Da, da, sve to znam. Poslušat ću to drugi put, ako želiš. Za sada to jednostavno stavi­ mo na stranu.« Budite podjednako tako čvrsti i pristojni otkrijete li kako pokušavate analizirati problem ili pokušavate odrediti gdje se krije njegova suština. »Pa, očigledno je što je pošlo po zlu«, začut ćete sami sebe kako govori­ te. »Zapravo se plašim drugih ljudi, stoga to prikrivam i glumim. Kao i prije nekoliko večeri kad sam...« Is­ ključite taj glas. Recite sebi: »Naravno, može biti riječ o tome. A l i sada ništa ne pokušavamo razumjeti. Po­ kušavamo otkriti kako se sve to zajedno osjeća u meni?« Pokušavate doprijeti do jedinstvenog osjećaja koji obuhvaća »sve ono što se odnosi na moje odnose s...« ili »na sve ono što se odnosi na to što sam napustio po­ sao«. Osjećaj obuhvaća mnoštvo potankosti, upravo kao što glazbeni komad obuhvaća mnoštvo nota. Sim­ fonija, primjerice, može trajati sat ili više i sadržavati tisuće razdvojenih glazbenih tonova koje izvode mno­ gi različiti instrumenti u beskraju kombinacija. Ali ka­ ko biste osjetili simfoniju ne morate znati sve te potan­ kosti njezina ustrojstva. Ako je to simfonija koju dobro 79

poznajete, dovoljno je čuti njezin naziv i istoga ćete trenutka osjetiti njezinu auru. Ta simfonija: osjećaj te simfonije pojavljuje vam se kao cjelovit, bez potanko­ sti. Na isti način pokušavate stupiti u dodir sa svjesnim osjetom problema. Dopustite svojim osjetima da se spuste prema unutra, pokraj svih potankosti koje vas mogu ometati i odvući na krivi put, pokraj brbljarija i prigovora, sve dok ne osjetite jedinstvenu veliku auru koja sve to obuhvaća. Ne, to nije jednostavno - ne u početku. Djelomi­ čno je riječ o tome da trebate znati na što obratiti po­ zornost, a što zanemariti. Djelomično je riječ o tome da znate kako ugoditi svoj um tako da prihvaća stanovite stvari koje se u njemu događaju, ali ne i neke druge. Tragajući za osjetilnim dojmom problema, vi po­ kušavate navesti svoj um da u suštini učini ono što čini kad priziva vaš osjećaj prema nekoj osobi. Morate biti svjesni nekih potankosti, ali se ne smijete zaustavljati na njima. Vaša pozornost usmjerena je uglavnom na taj jedinstveni osjećaj, na osjećaj svega toga što se odnosi na tu osobu. Jednom kad osjetite cjelinu problema, ostanite ne­ ko vrijeme u tome. Ne pokušavajte odrediti što je u to­ me važno. Ništa ne pokušavajte odrediti. Samo ga pu­ stite da postoji i da ga osjećate. Osjetilni dojam cjelovit je i nejasan osjećaj cjelo­ kupnosti neke stvari. To je nešto pokraj čega bi većina ljudi jednostavno prošla jer je nejasan, neodređen i mutan. Kad prvi put ostanete uz taj osjećaj mogli biste pomisliti: »Zar to? Želite da ostanem uz to? A l i to je sa­ mo još jedan neugodan dojam.« Da, upravo je to način na koji vaše tijelo osjeća taj problem, a u početku je sa­ svim nejasan. 80

TREĆI KORAK: PRONALAŽENJE KLJUČNE RIJEČI

Što je kvaliteta toga svjesnog osjeta? Pronađite riječ koja opisuje kvalitetu, kao što je: ljepljiv, težak, živčan, bespomoćan, tijesno, opterećenje ili neku riječ slične vrste. Možda će vam odgovarati kratka rečenica, npr., kao u kutiji, moram to izvesti. Kombinacija riječi mo­ gla bi najbolje odgovarati, primjerice: uplašeno i nape­ to ili živčano i nemirno. Možda će se pojaviti slika koja će najbolje odgovarati osjetu - primjerice, teška olov­ na kugla. Vi ne tražite analizu. Vi tragate za suštinom osjetilnoga dojma. Vama je potrebna suština svega toga zajed­ no, osobita kvaliteta koja izvire iz toga. Ta kvaliteta mogla bi biti osjećaj da ste se neprikla­ dno ponijeli, primjerice, ili osjećaj bespomoćnosti. Ili biste mogli osjetiti da vas nešto tišti, plaši, izaziva nape­ tost ili nelagodu - a možda za taj osjećaj ni nema riječi. Ponavljam, izbjegavajte prisiljavati svjesni osjećaj da se očituje riječima - dopustite mu da vam sam po­ kaže vlastitu suštinu. Ili blago iskušajte jednu riječ. U ovome trećem koraku možda ćete otkriti kako se vaš problem počinje mijenjati. Možda ćete ga osjetiti drukčijim nego što ste očekivali kad ste počinjali s fokusiranjem: različit od svega onoga što biste mogli smi­ sliti sredstvima razuma. Razlika bi u početku mogla bi­ ti tanana i, možda, zbunjujuća. To je ono za čime tragate: nešto što prati tjelesni pomak. Sve drugo odbacite. Odgovaraju li riječ ili slika, nazivamo ih »ključnom riječi«. Dok izgovarate riječi (ili zamišljate sliku), cijeli se osjetilni dojam jedva primjetno giba i lagano se opu­ šta. To je znak, kao da kaže: »Ovo odgovara«, kao kad se prisjećate nečega što ste zaboravili. Osjećaj onoga što ste zaboravili vodi vaše pamćenje. Znate da veliki broj savršeno smislenih ideja uopće nije dio toga osjećaja pa 81

ih odbacujete, sve dok ne naiđete na nešto čemu se taj osjećaj otvara. Kao u staroj dječjoj igri skrivača. Netko tko zna gdje se nalazi predmet potrage govori: »Hladno, hlad­ nije, ledeno hladno«, dok hodate u pogrešnom smje­ ru, a »Toplo, toplije, vruće, vruće!« kad krenete u pra­ vome smjeru. U ovome slučaju to ne govori neka druga osoba nego vaš vlastiti svjesni osjećaj: »Hladno, hladno, hlad­ no« (dok se osjet nimalo ne mijenja), a zatim kaže: »Toplije, vruće, vruće!« (kad dođe do opuštanja ili la­ ganoga pomaka u načinu na koji vaše tijelo osjeća taj problem). Dopustite riječima i slikama da izrone iz osjećaja. Neka se same predstave, npr., uplašen, neko napeto mjesto u meni, ili težak osjećaj. Najčešće se događa da pronalaženje prave ključne riječi u čovjeku izaziva tek maleni tjelesni pomak, tek toliko da možete reći kako je ključna riječ točna. Morat ćete tragati za tim malim pomakom kako ga ne biste propustili. Pozornost vam mora biti usmjerena na tije­ lo kako biste osjetili izaziva li ta riječ, rečenica ili slika ono malo otpuštanje koje govori: »To je u redu. To od­ govara.« ČETVRTI KORAK: USPOREĐIVANJE IZMEĐU KUUČNE RIJEČI I OSJETILNOGA DOJMA

Uzmite riječ ili sliku koju ste dobili tijekom trećega ko­ raka i provjerite je u odnosu na osjetilni dojam. Mora­ te biti sigurni da se savršeno uklapaju - da su u savr­ šenu skladu. Zapitajte (ali nemojte sami odgovarati): »Odgovara li to?« Trebali biste osjetiti odgovor, u obliku dubokoga uzdaha ili nekog osjećaja opuštanja, koji vam govori da riječi odgovaraju. 82

Katkad se dogodi da se taj potvrdni osjet - taj osje­ ćaj uklapanja - jednostavno ne pojavi. Tada pokušajte točnije osjetiti. Ponovno pričekajte i dopustite točnijim riječima da izrone iz osjećaja. Kako biste mogli obaviti to usklađivanje, ponovno morate iskusiti osjetilni dojam. Morate ga dodirnuti kao osjećaj. Mnogi ljudi prilično dobro mogu zadržati osje­ tilni dojam sve dok se ne pojave riječi. Tada osjet na neki način nestaje i ostaju im samo riječi. Ako se to do­ godi, očigledno je da ne možete izravno provjeriti od­ govaraju li riječi osjetu. Stoga morate dopustiti osjetilnome dojmu da se vrati - to možda neće biti isti onaj osjećaj kakav je bio, nego dojam kakav je sada (možda malo promijenjen). Blago u sebi izgovarajte riječi, uvi­ jek iznova, pokušavajući izravno osjetiti na što su se te riječi odnosile. Najčešće se događa da se nakon dese­ tak ili dvadeset sekundi osjećaj - takav kakav je sada vrati. Isto je tako sasvim u redu ako se osjećaj promijeni sam od sebe, dok pokušavate obaviti proces usklađiva­ nja. Neka obje strane - i osjećaj i riječi - čine što god žele, sve dok se savršeno ne usklade. Kad se savršeno usklade, kad riječi potpuno točno odgovaraju osjećaju, osjećajte to slaganje nekoliko tre­ nutaka. Možda ćete osjećati potrebu reći nešto kao što je: »Da... o, da... to je to...«, ali mu samo dopustite da postoji. Važno je osjećati to slaganje minutu-dvije. Osjet slaganja nije samo provjeravanje ključne riječi, nego se vaše tijelo upravo u tim trenucima mijenja. Sve dok se mijenja, otpušta, prerađuje i pokreće, dopustite mu da upravo to čini. Ostavite mu minutu-dvije vremena ko­ je su mu potrebne kako bi se dogodilo opuštanje i pro­ mjene koje želi obaviti u ovome trenutku. Ne požurujte. Tek ste stigli onamo. 83

PETI KORAK: POSTAVLJANJE PITANJA

Ako se tijekom prethodnih koraka već pojavio veći po­ mak, otvaranje i tjelesno oslobađanje, krenite izravno na šesti korak, prihvaćajući ono što prati pomak. Primjerice, možda ste, sjedeći mirno uz osjetilni dojam, osjećajući njegovu suštinu i kvalitetu, već doži­ vjeli pomak i promjenu u problemu. Do toga je moglo doći i kad ste pronašli odgovarajuću riječ ili sliku, kao i tijekom usklađivanja ključne riječi s osjetilnim dojmom. A l i najčešće vam odgovarajuća ključna riječ pruža samo tanani djelić pomaka, tek toliko da postanete svjesni kako je ispravna. Njezinu ćete ispravnost neko­ liko puta iznova osjetiti (usklađivanje), dok se ne poja­ ve sve tjelesne posljedice koje ta ispravnost može izaz­ vati. Tada vam je potreban pomak, a do njega još nije došlo - barem ne do one vrste pomaka koja mijenja problem. Sada je vrijeme za peti korak, postavljanje pitanja. U tome koraku vi izravno postavljate pitanje osjetilnome dojmu što on jest. To se najčešće obavlja tako da neko vrijeme (minutu-dvije, što se može doimati ja­ ko dugim vremenskim razdobljem) provedete uz taj ne­ jasan osjetilni dojam ili tako da mu se neprestano vra­ ćate. U tome vam pomaže ključna riječ. Ključnu riječ koristite kako bi vam pomogla da osjetilni dojam uvijek iznova može postati živo prisu­ tan. Nije dovoljno samo se prisjetiti kako ste se osjećali prije nekoliko trenutaka. Taj osjećaj se ponovno mora javiti, inače ne možete postaviti pitanje. Ako ste ga iz­ gubili, prizovite ključnu riječ i postavite pitanje: »Je li taj osjećaj još uvijek ovdje?« Nakon nekoliko sekundi će se pojaviti (isti kao i prije ili neznatno promijenjen). Tada ga možete pitati što on jest. Primjerice, ako je ključna riječ"bila »uznemiren«, izgovarajte tu riječ u sebi sve dok se svjesni osjećaj ne 84

vrati sasvim živo, a tada ga zapitajte: »Što je to u cijelo­ me tom problemu što u meni izaziva takvu uznemire­ nost?« Ako u glavi začujete mnoštvo hitrih odgovora, sa­ mo ih propustite i ponovno postavite pitanje. Ono što se hitro pojavljuje samo su stari podaci vašega uma. U početku se može dogoditi da pitanje ne stigne do osjetilnoga dojma, ali će stići drugi ili treći put. Osjetilni će se dojam i sam pomaknuti, kao da odgovara i iz toga će pomaka izroniti odgovor. Moći ćete odrediti razliku između pukih mentalnih odgovora i onih koji dolaze iz osjetilnoga dojma. Men­ talni odgovori stižu veoma brzo. Oni su brzi vlakovi misli. Um navaljuje i ne ostavlja vam nikakvoga pro­ stora u kojemu možete izravno stupiti u vezu s osjetil­ nim dojmom. Njih propustite i ponovno stupite u do­ dir s osjetilnim dojmom, ponovno koristeći ključnu ri­ ječ. Kad se osjetilni dojam vrati, tada mu postavite pi­ tanje. Jedan od najvažnijih postupaka u fokusiranju jest ovo postavljanje »otvorenih pitanja«. Vi postavite pita­ nje, ali tada se namjerno suzdržavate od pokušaja da na pitanje odgovorite svjesnim misaonim procesom. Ljudi najčešće vjeruju kako znaju odgovore na ta­ kva pitanja ili određuju kako bi odgovor mogao glasi­ ti. Postavljaju si zatvorena pitanja - retorička pitanja na koja istoga trenutka sami odgovaraju. Nemojte tako postupati sa svojim osjetilnim dojmom. Postaviti pita­ nje osjetilnome dojmu uvelike nalikuje postavljanju pitanja drugoj osobi. Vi postavite pitanje, a tada čekate odgovor. Postoji jasna razlika između prisilnog nametanja riječi ili slika u osjećaj i dopuštanja da izrone iz njega. Namećete li riječi dojmu uspješno ga gušite i ne dopu­ štate mu da pokaže svoju stvarnu narav. Tada biste 85

rekli: »O, da, ja već znam tko si ti. Nema nikakva smi­ sla gubiti vrijeme s tobom.« Suprotno tome, riječi i slike koje izranjaju iz doj­ ma omogućuju vam da osjetite razliku. One vas navo­ de da kažete: »Hej! Hej, da, o tome je dakle riječ!« To su riječi i slike koje dovode do tjelesnoga pomaka. Tjelesni je pomak po svojim posljedicama tajanst­ ven. Njega uvijek osjećate kao nešto dobro, čak i ako ono što se pokazalo s odvojenog, razumskog stajališta nimalo nije olakšalo problem. Ako osjetilni dojam ne doživi pomak i ne pruži vam odgovor odmah, i to je u redu. Provedite uz nje­ ga minutu-dvije. Mi ne možemo upravljati pojavom pomaka. (To je »milost«.) Najvažnije je ono vrijeme koje provedete osjećajući ga (vraćajući se neprestano k njemu). Ako neko vrijeme provedete osjećajući nešto nejasno što se nalazi upravo ondje, prepuno značenja o vašem problemu, a ipak još ne znate što je to, tada radite fokusiranje. Katkad će vam pomoći postavljanje jednoga od sljedeća dva pitanja; najprije iskušajte jedno, zatim drugo. Uz svako pitanje morat ćete se pobrinuti da ono dopire do osjetilnoga dojma. U početku će najčešće od­ govoriti vaš um. Samo ponavljajte pitanje sve dok se osjetilni dojam ne pomakne. 1. »Što je najgore u ovome?« (Ili: »Što je ono što u svemu ovome izaziva najveću 'uznemirenost'?«, ako je vaša ključna riječ bila 'uznemirenost'.) 2. »Što je ovome osjetilnom dojmu potrebno?« (Ili: »Što je potrebno da bi se osjetilni dojam dobro os­ jećao?«) Ako ste s osjetilnim dojmom stupili u dodir putem uobičajenoga postavljanja pitanja, a tada postavili i ova

dva pitanja jedno za drugim, ako ste svaki put proveli minutu-dvije osjećajući nejasni osjetilni dojam, moglo bi biti dobro za trenutak prestati s fokusiranjem. Fokusiranje nije rad. To je prijateljski usmjereno vrijeme koje provodite unutar svoga tijela. Malo kasni­ je ili sutradan iznova pristupite problemu. ŠESTI KORAK: PRIHVAĆANJE

Dobrodošlicom dočekajte sve što god se pojavi za vrije­ me fokusiranja. Neka vaš stav bude zadovoljstvo što vam se vaše tijelo obratilo, što god ono reklo. To je sa­ mo jedan pomak, a ne posljednja riječ. Ako ste voljni primiti tu poruku na prijateljski način, doći će i sljede­ ća. Ako prihvatite ovu promjenu, doći će i do drugih promjena, kakve god one bile. Ne morate vjerovati onome što vam upravo sada govori vaš osjetilni dojam, ne morate se s time sugla­ siti ili postupati u skladu s njime. Potrebno ga je samo prihvatiti. Uskoro ćete duboko iskusiti da jednom kad prihvatite ono što prati pomak, doći će i do drugoga pomaka. Tada će ono što vam tijelo kaže biti sasvim drukčije. Stoga mu sada dopustite da vam kaže ono što vam sada ponajprije mora reći. Primjerice, pomak vam može pokazati nešto što bi­ ste trebali učiniti, odnosno za čim duboko u sebi osje­ ćate potrebu. A l i bi se moglo dogoditi da će prvi oblik u kojemu se pojavi za vas biti sasvim nemoguće napra­ viti. Moglo bi se učiniti da pomak od vas zahtijeva da napustite supružnika, djecu i posao, a osim toga ta bi promjena mogla zahtijevati mnogo novca. Vrlo je važ­ no zaštititi taj prvi oblik u kojemu možete osjetiti svoj životni smjer, iako sada ne može odgovoriti na neka st­ varna pitanja. Vaše se tijelo mijenja, pojavljuje se vaše životno usmjerenje, ali to je tek prvi korak. Neka pitanja čekaju. Nećete se odmah upustiti u nešto nerazumno. 87

Zadržite taj novi osjet onoga što bi moglo biti pravilno usmjerenje i ne brinite o obliku koji će na kraju zado­ biti. Čak i vrlo malom pomaku dopustite dovoljno vre­ mena, minutu ili nešto više. »Dobro, sada barem znam u čemu je poteškoća«, mogli biste reći i u tome otkriti trenutno olakšanje. Tada bi ga kritička pitanja mogla poželjeti jako brzo izbrisati. »Da, ali kakva korist od to­ ga ako ga ne mogu navesti da se promijeni? »Je li to stvarno? Možda sâmoga sebe varam.« »A što ako na­ kon ovoga pomaka ne uslijedi nijedan drugi?« Zaštiti­ te pomak koji se upravo dogodio od sviju tih negativ­ nih glasova. Oni mogu biti u pravu, ali će morati pri­ čekati. Ne dopustite im da ovaj mladi, zeleni izdanak koji je tek iznikao zasipaju tonom cementa. Kasnije će biti dovoljno vremena za otkrivanje je li taj pomak u odnosu na problem stvaran. Za sada mu samo dajte prostora za disanje. Dopustite mu da se raz­ vija. Osjećajte ga. Budite uz njega. Možda biste nakon toga željeli prestati s fokusiranjem ili biste željeli nastaviti. A l i , ne žurite. Odluku donesite nakon kraćeg vremena. Ako odlučite prestati, osjetite da ovo »mjesto« ui­ stinu možete napustiti i da mu se kasnije možete vra­ titi. To uistinu veoma nalikuje mjestu, stanovitoj točki vašega unutarnjeg krajolika. Jednom kad saznate gdje je i kako je možete pronaći, slobodno je ostavite i vra­ tite se sutradan. Zauzmete li stav koji nazivamo »prihvaćanjem«, ono što se javlja tijekom fokusiranja nikada vas neće uspjeti prevladati. Dobrodošlicom dočekajte sve što prati tjelesni pomak,- ali uvijek ostanite malo udaljeni od toga. Niste u tome. nego pokraj. Taj prostor u koje­ mu možete stajati pokraj onoga što se pojavi stvara se u onih nekoliko trenutaka dok vam se tijelo opušta. 88

»Ne mogu sve to razriješiti tijekom jednoga dana«, ka­ zat ćete u sebi. »Znam da je ovdje. Ponovo mogu pro­ naći ovo mjesto, stoga ga na neko vrijeme mogu i osta­ viti.« Nije riječ o tome da bježite niti da se upuštate u to. Jednostavno odlazite na odmor. Osjećate da između toga što se pojavilo i vas postoji prostor. Vi ste ovdje, ono je ondje. Riječ je o tome da vi imate to što se poja­ vilo, a ne da to jeste. Možete zamisliti vrata između toga i sebe, ako želi­ te. Ruka vam je na kvaki i svaki put kad poželite mo­ žete ih otvoriti. ŽELITE LI JOŠ JEDAN KRUG FOKUSIRANJA?

Pokušajte osjetiti želi li vaše tijelo prestati s fokusiranjem ili nastaviti. Kaže l i : »Čekaj! Tek sam stigao, do­ pusti mi ovdje ostati još dan ili dva. Sve mi je tako no­ vo«? Ili kaže: »Zaustavimo se sada ovdje, ovo mi je mjesto još nepoznato. Ne želim ostati ovdje«? Zamisli­ te da nastavljate s fokusiranjem i osjetite reakciju tije­ la, a tada zamislite da prestajete i isto tako osjetite re­ akciju. Ako prestanete, tada najprije odvojite malo vre­ mena kako biste bili sigurni da ćete se moći vratiti ono­ me obliku svoga problema do kojega ste upravo došli. Najčešće nije dovoljno zapamtiti ishod. Čovjek ga pam­ ti, ali mu može nedostajati izravno iskustvo stvarnosti koju posjeduje dok fokusirate. Pomoći će vam ako se prisjetite onoga što se pojavilo neposredno prije po­ sljednjega pomaka. Primjerice, pretpostavimo da se pojavila ključna slika čvrsto namotanog klupka vune, a kad ste zapitali što to predstavlja, došlo je do pomaka i vaš je problem napravio korak prema rješenju. Trebali biste zapamtiti ne samo sam taj korak, nego i ono što je neposredno prethodilo pomaku. To će vam kasnije, kad se pokušate prisjetiti koraka, pomoći da ga vratite

u potpunoj tjelesnoj stvarnosti. Ako krenete od pret­ hodne slike u potpunosti ćete ga ponovno moći osjeti­ ti. Dobro bi bilo da tu prethodnu sliku pronađete prije nego što završite fokusiranje. Kako biste se upustili u sljedeći krug fokusiranja, mogli biste iznova osjetiti cijeli problem i zapitati svoje tijelo: »Je li sve razriješeno?« Nelagoda koju izaziva ono što je ostalo nerazriješeno tada će se jasno osjetiti u va­ šemu tijelu, ako ondje pričekate odgovor. Ostat ćete s tim cjelovitim osjetilnim dojmom i ponoviti korake od drugoga do šestoga, kao i prethodni put. Ili biste mogli krenuti od posljednjega pomaka, od onoga što ga je pratilo, tako što ćete zaći ispod toga. »Kakav je cjeloviti dojam svega toga?« Kao što ste tijekom toga mirnog razdoblja bili pre­ puni razumijevanja i blagi, prihvaćajući to što se poja­ vilo, sada isto tako želite daljnju promjenu. Budući da ste bili blagi i puni razumijevanja, čime ste pokazali poštovanje prema tome osjećaju, pripremili ste tlo za daljnju promjenu. Kako biste izazvali daljnju promje­ nu, ponovno počnite od drugoga koraka: otkrijte osjetilni dojam koji se krije ispod ili s onu stranu tjelesne poruke koju ste upravo primili, kakva god ona bila. Pretpostavimo, primjerice, da se u prethodnome krugu pojavio osjećaj »bespomoćnosti«, pa ste doživje­ li pomak: »O, to je dakle ono što osjećam. Tako sam živčana cijelo vrijeme zbog osjećaja da će doći do suko­ ba, pa sam zato uistinu bespomoćna!« Sada krenite u drugi krug i postavite si pitanje: »Što je taj sveukupni osjetilni dojam, sve ono što se odno­ si na bespomoćnost? Postavite pitanje i ne odgovarajte na njega. Dopu­ stite osjećaju da se produbi. »Bespomoćnost« je i dalje prava riječ, ali je ona sada riječ koja prekriva samo vrh ledene sante. Počinjete osjećati njezinu veličinu ispod 90

same te riječi. Sve to - a prilično ga je mnogo - obu­ hvaćeno je tom veličinom. Ponovno treći korak: pokušavate osjetiti kvalitetu toga novog, opsežnijeg osjetilnog dojma. Kad god se pojave riječi, provjerite ih u odnosu na osjetilni dojam. Ako ne odgovaraju pustite ih da prođu i vratite se osjetilnome dojmu. Pomak osjećate kao oslobađanje. Na taj ga način prepoznajete. Do njega može doći u bilo kojem trenut­ ku fokusiranja. Ako se to dogodi, dočekajte ga dobro­ došlicom. Isto tako, neki od koraka fokusiranja mogu se odvijati istodobno. Ove se upute ne odnose na me­ hanički proces, nego na sasvim ljudski. Prije nego osjetite da je stanoviti problem razrije­ šen možda ćete trebati ponoviti mnogo ovakvih krugo­ va. U svakome krugu osjetit ćete tjelesni pomak. Često je nemoguće u jednom tretmanu fokusiranja u potpunosti razriješiti neki problem. Može biti potre­ bno desetak krugova, možda čak i stotinu, prije nego što osjetite da je problem razriješen. Proces može traja­ ti nekoliko mjeseci. Svaki tretman nastavljate sve dok jednostavno ne osjetite da vam je za taj dan dosta. Do­ segli ste točku kad možete reći: »Još uvijek nisam raz­ riješila ovaj problem, ali došla sam do mjesta koje os­ jećam kao prilično ugodno. Potrebno mi je dan-dva kako bi se moje tijelo saživjelo s takvim promjenama, a možda mi je potrebno i da izađem u svijet kako bih vidjela što će se dogoditi.« Krugovi fokusiranja i kru­ govi vanjskoga djelovanja nerijetko se izmjenjuju. Uzajamno si pomažu. Ne budite obeshrabreni ako vam fokusiranje od­ mah na početku ne pruži dramatične rezultate. Kao i svaka druga vještina, i fokusiranju je potrebno iskustvo. Isto tako, kao što smo se uvjerili, za fokusiranje je po­ trebno da prerastete stanovite duboko utisnute navike 91

uma i tijela, stanovite previše bliske načine razgovora sa sobom i o sebi. Za razrješavanje takvih poteškoća potrebno je vrijeme. Moje kolege i ja tijekom proteklih nekoliko godi­ na fokusiranju smo naučili mnoge ljude i brižljivo smo bilježili poteškoće s kojima se ljudi redovito susreću is­ tražujući to nepoznato unutarnje područje. Znamo što treba učiniti u pogledu tih poteškoća. Ako otkrijete da vam iskustvo unutarnje promjene u početku izmiče a statistike govore da će tako biti - budite sigurni da ni­ ste prva osoba koja se susrela s tim osobitim problemom. Kakav god problem bio, vjerojatno ćemo vam prije kraja ove knjige uspjeti pomoći da ga razriješite. Ostala poglavlja drugoga dijela knjige ustrojena su s tom svrhom. To su poglavlja o rješavanju poteškoća. U njima dajemo pregled najuobičajenijih problema ko­ ji ometaju fokusiranje - a ujedno i predlažu načine na koje ih možete riješiti. Šest koraka: 1. Raščišćavanje prostora 2. Osjetilni dojam 3. Pronalaženje ključne riječi 4. Usklađivanje 5. Postavljanje pitanja 6. Prihvaćanje -

92

6 Što nije fokusiranje

Jedna od veoma uobičajenih poteškoća koju doživlja­ vaju početnici u fokusiranju je zbunjenost u pogledu toga što bi fokusiranje trebalo biti. Većina ljudi do tre­ nutka stupanja u odraslu dob usvoji laičko obrazova­ nje s područja psihoterapije. Iako ono može biti kori­ sno u stanovitu smislu, isto tako može izazvati pogreš­ ne predrasude. Ako fokusiranje započinjete s bilo kakvim pogreš­ nim shvaćanjem, svakako ćete skrenuti u pogrešnom smjeru. Stoga: FOKUSIRANJE NIJE PROCES RAZGOVORA SA SOBOM

Ako ste poput većine ljudi, nesumnjivo znate mnogo toga o onome što je pogrešno u vašemu životu. Vjero­ jatno nerijetko sami sebi držite »predavanja«, možda temeljeći te riječi na zdravim zaključcima i pretpostav­ kama. »To je moja majka. Uvijek je mrzila muškarce i to mi je neprestano govorila. To sam od nje naslijedila. Znam da bih trebala biti drukčija, ali mora da još uvijek ima nešto od toga u meni, inače mi ne bi bilo toliko te­ ško uspostavljati odnose s muškarcima.« Ponekad ćete preskočiti tanano predavanje i umje­ sto toga sebe izravno i jednostavno uvrijediti. Potrebna vam je oštrina, barem vi tako mislite. 93

»Naravno, znam ja u čemu je moja nevolja. Kuka­ vica sam. Nemam nimalo hrabrosti, eto kakav sam. Ni­ je čudno što nikada ni u čemu ne uspijevam.« Nisu sva ta predavanja i prijekori neugodni, ali oni ne dovode ni do kakve korisne promjene. Na neki se način pret­ varate u dvoje ljudi, od kojih je jedan u zatvoru, a dru­ gi vani. Onaj izvana prekorava ili vrijeđa onoga unu­ tra, okrutno navodeći sve te navodne (ali najčešće ne­ dokazane) karakterne mane koje su, navodno, dovele zatvorenika do takvoga bijednog stanja. Ništa od toga neće zatvoreniku pomoći da pobjegne. Kad predavanje prestane unutarnji je zatvorenik, kao i do tada, u zat­ voru. Fokusiranje nije ni nalik tome. Umjesto razgovora sa sobom koji se odvija izvana prema unutra, vi osluš­ kujete ono što izvire iznutra, iz vas. Tiho ćete, prijatelj­ ski i suosjećajno zapitati: »Što nije u redu?« Možda ni­ kada prije niste bili u prijateljskom odnosu sa sobom. Većina ljudi prema sebi vrlo loše postupa, mnogo gore nego što bi im ikada palo na pamet postupati prema drugome ljudskom biću. Većina se ljudi prema svojoj unutarnjoj osjećajnoj osobi odnosi kao sadistički zat­ vorski čuvar. Postavivši svome tijelu pitanje »Što zapravo ne va­ lja?«, vi se namjerno suzdržavate od odgovora. Kad nekoj drugoj osobi postavite pitanje, vjerojatno nećete odmah očekivati odgovor na njega. Prema svojoj unu­ tarnjoj osjećajnoj osobi postupajte barem onako dobro kako biste postupali prema nekome drugome. Vaša vam unutarnja osjećajna osoba isto tako može odgo­ voriti na pitanje i niste joj potrebni vi, da umjesto nje odgovarate na svako pitanje. Pokušajte propustiti sve one rječite, poznate od­ govore koji se vrlo brzo pojavljuju. To su oni isti stari odgovori koje ste tijekom godina slušali u tisućama 94

predavanja koje ste održali sami sebi. Čvrsto ih odbijte. Smireno čekajte svježe odgovore koji će se pojaviti iznutra, od tjelesnog osjeta onoga što vas muči. FOKUSIRANJE NIJE ANALITIČKI PROCES

Prilično je lako, a ponekad čak i zabavno, obaviti ra­ zumsku analizu nečijih osobnih problema. Takva ana­ liza može biti vrlo složena ili jednostavna, vrlo ozbilj­ na ili više nalik salonskoj igri. Intelektualci si ne mogu pomoći - barem stanovito vrijeme moraju provesti analizirajući. »Mora da sam sama zbog toga što neprestano oda­ birem pogrešne muškarce. Kao da me privlači ona vr­ sta muškarca koja će me kasnije odbaciti. To je sigur­ no zbog toga što tražim nekoga tko bi bio nalik mome ocu.« Bez obzira jesu li temeljne pretpostavke koje se na­ laze u pozadini analiziranja ove osobe uglavnom toč­ ne, analiza joj neće mnogo pomoći. Unutar nje ništa se nije promijenilo. Još je uvijek ondje gdje je i bila. Zapravo, i sami pojmovi koji se koriste u analizi sa­ moga sebe skloni su naglašavati činjenicu da je čovjek tu gdje jest i ne može si pomoći. Kad sebi kažete: »Eto, takav sam i gotovo«, vi zapravo govorite kako nema nikakve mogućnosti za promjenu. U tome je smislu analiza gotovo uvijek pesimistična. Suprotno tome, fokusiranje je optimistično. Teme­ lji se na vrlo pozitivnome očekivanju promjene. Ljud­ sko biće nju ne doživljava kao kruto ustrojstvo čiji je oblik jednom zauvijek određen. Čovjeka zamišlja kao proces, sposobnoga za neprestanu promjenu i kreta­ nje prema naprijed. »Problemi« koji se kriju unutar vas samo su oni dijelovi procesa koji su se zaustavili, a cilj je fokusiranja otkočiti ih i ponovno pokrenuti pro­ ces. Kad se pravilno fokusirate ne samo da očekujete 95

promjenu, nego je stvarate u sâmome činu fokusiranja. Umjesto da pokušavate analizirati problem, vi po­ stepeno stupate u dodir s osjetilnim dojmom proble­ ma, sa svime onim što se na taj problem odnosi, stupa­ te u dodir istodobno s problemom u njegovoj sveukup­ nosti. To je osobita vrsta prijemčivosti u kojoj osjetilni dojam može doživjeti tjelesni pomak. Razumom nikada ne možete spoznati beskonačno mnoštvo potankosti »svega onoga što se odnosi na su­ kob u koji smo se upustili prethodne večeri «. A l i , osje­ tivši cjelinu problema, možete stupiti u dodir sa sušti­ nom, a onda i s onim što se krije ispod nje i tako dalje. Fokusirate se korak po korak, dok ne osjetite da je pro­ blem razriješen. Ako samo razumijete u čemu je problem, vrlo ga je teško razriješiti. U fokusiranju nije riječ o tome da čovjek jednostavno pripovijeda o problemu. On doživ­ ljava tjelesni pomak u vlastitome osjećaju problema. Kad vas fokusiranje dovede do stvarnog koraka kojim ćete razriješiti problem, tjelesni pomak ukazuje na to da se nekakva unutarnja zakočenost promijeni­ la. Sa svakim sljedećim korakom problem osjećate na malo drukčiji način i bolje nego što ste ga osjećali na početku. Osjetilni se dojam promijenio - a time zapra­ vo želimo reći da ste se promijenili vi. Kad se sljedeći put susretnete s tim problemom, vaša će reakcija biti sasvim različita. Uspješno fokusiranje najčešće pruža mnogo bolje i istinitije razumijevanje onoga što je pošlo po zlu. Zaje­ dno s tjelesnim pomakom pojavljuju se i neke riječi ili uslijedi razumijevanje koje vaše poteškoće mnogo jas­ nije objašnjava, a najčešće i novim pojmovima. Nerijet­ ko se događa da je cijeli problem ukorijenjen u nečemu što se potpuno razlikuje od bilo kojih vaših pretpostavki. 96

A kad se fokusirate na tu tjelesnu mudrost, ponovno se, sa sljedećim tjelesnim pomakom, pojavljuje nešto novo. To će vas možda ponovno iznenaditi, jer možda neće logički slijediti iz onoga što se pojavilo u prvome koraku. A l i katkad jedan ili više koraka ovoga procesa pro­ mjene mogu u potpunosti zaobići analitički um. Do promjene može doći a da vi do kraja ni ne razumijete zbog čega ili kako se ona dogodila. Ako se fokusirate, primjerice, na onaj mučan osjetilni dojam »svega ono­ ga što se odnosi na Johna«, možda ćete otkriti da riječi koje prate tjelesni pomak gotovo nimalo ne pridonose vašemu svjesnom razumijevanju poteškoća koje imate s Johnom. A l i razumijevanje je popratna pojava. Isto vam se tako može učiniti da je ono što se poja­ vilo sasvim besmisleno. »Dobro«, mogli biste pomisli­ ti, »sada sam spoznao novi razlog zbog kojega se uz Johna osjećam neugodno. Sada znam da je s time po­ vezan i moj posao, kao da John misli da se ja dovoljno ne trudim. A l i , kakva korist od toga što sam to spoz­ nala? Sljedeći put kad susretnem Johna problem će i dalje biti ondje, zar ne?« Ne. Neće biti ondje, ne ako je do te spoznaje došlo zajedno s tjelesnim pomakom. Pomak u fokusiranju promijenio je vaš osjetilni dojam Johna na stotinu ili možda i tisuću tananih načina koje ne možete shvatiti razumom, a možda ih ni drugi ljudi ne bi mogli shva­ titi na taj način. Do promjena je došlo u vašemu tijelu, a ne u umu. Svjesni um malo toga zna o njima. Možda ćete, kad sljedeći put susretnete Johna, znati samo to da se osjećate drukčije te da drukčije i postupate. (Po­ vremeno se dogodi da čovjek kasnije može shvatiti ne­ ke dijelove te promjene, ako želi.) Proces je, kao što je svima poznato, tajanstven - ne samo ljudima koji ga prvi put doživljavaju, nego isto 97

tako i onima koji su ga godinama proučavali. Mi ljudi još uvijek vrlo malo znamo o procesima uma i tijela. S mnogo većom sigurnošću mogu reći što se doga­ đa, nego zbog čega. Vidio sam da se nešto događa kod mnogih drugih ljudi, a vidio sam da se nešto događa i u meni. A sada, potrudimo se da se to dogodi i u vama. Fokusirajte se sljedećih desetak minuta, ako to već niste učinili. Zamijetite bilo kakve poteškoće s kojima se susretnete. Sljedeća vam poglavlja mogu pomoći u rješavanju tih poteškoća. FOKUSIRANJE NIJE PUKI TJELESNI OSJET

Osjetilni dojam je tjelesni osjet problema, poteškoće ili situacije. To je tjelesni osjet značenja. Ako imate tjele­ sne osjete koji se doimaju kao puki tjelesni osjeti, kao da nisu povezani ni s kojim vidom vašega života, tada ih otpustite. Zapitajte sebe kakav vam je život, pa ćete uskoro dobiti tjelesni svjesni osjet. U FOKUSIRANJU NIJE RIJEČ SAMO O TOME DA STUPITE U DODIR S »OSJEĆAJEM U UTROBI«

Možda vam se u odnosu na neki problem javlja takav, jasan i snažan, osjećaj, a najčešće se taj osjećaj uvijek iznova ponavlja. Nema mnogo smisla u tome da ga još jednom izazovete, osobito ako se već mnogo puta po­ javio. Osjetilni dojam je opsežnija, u početku nejasna, ne­ prepoznatljiva nelagoda, koju cjelina problema (sve ono što se na problem odnosi) izaziva u vašemu tijelu. Ka­ ko biste mu dopustili da se oblikuje, morate se malo udaljiti od poznatih osjećaja. Osjetilni dojam je i pro­ straniji, iako manje snažan, jednostavnije ga je osjetiti i mnogo više toga obuhvaća. To je način na koji se vaše tijelo donosi prema cjelini problema. 98

Riječ koja, kao ključna, opisuje značajke osjetilnoga dojma vjerojatno će biti riječ koja vam neće mnogo toga reći o problemu. Bit će to vaša vlastita riječ (ili sli­ ka) koja mu odgovara. To su riječi kao »težak«, »tije­ san«, »ljepljiv«, »razdražljiv«, »živčan«. Takve će vam riječi pomoći održati kvalitetu još nejasnoga osjetilnog dojma.

99

Raščišćavanje prostora za sebe

Prvi je korak fokusiranja iznimno važan, jer ako se on dogodi vjerojatno će se dogoditi i sve ostalo. U prvome koraku trebate raščistiti prostor u kojemu ćete boravi­ ti dok se odvija ostatak procesa fokusiranja. Prvi ćete korak obaviti samo jednom, na početku svakoga fokusiranja. Druge korake možete desecima puta ponavljati u jednom fokusiranju, dok se »spušta­ te« kroz svoj osjetilni dojam, slijedeći korak za kora­ kom. Različiti se ljudi u početku susreću s različitim poteškoćama. Nemojte izgubiti hrabrost ako vam se pr­ vi put učini da je teško raditi fokusiranje. Prvi je korak onaj u kojemu sebi pružate nešto što bismo mogli nazvati »pozitivnim stajalištem«. Dovodi­ te se u stanje uma i tijela u kojemu se ostali koraci fo­ kusiranja mogu slobodno odvijati. Vaši unutarnji po­ stupci u okviru ovoga koraka uvelike nalikuju vanj­ skim postupcima umjetnika kad se ujutro sprema na posao. On mora očistiti kistove i osloboditi ih stvrdnu­ te boje, sastrugati ostatke s palete, promućkati lončiće i bočice s bojom kako bi otklonio zgušnjavanje ili otvrdnuće boje. To se može doimati kao sasvim nevažan posao u odnosu na ono što umjetnik zapravo radi, ali dok ne obavi te uvodne radnje drugi dio njegova posla uopće ne može započeti. Mnogo je načina na koje možete pristupiti prvome koraku, mnogo je različitih unutarnjih postupaka koji 100

mogu dovesti do željenoga pozitivnog stajališta - od­ nosno do tjelesne i umne prijemčivosti. Pristup koji je vrlo koristan jednoj osobi drugoj možda uopće ne bi pomogao. Zadržite onaj pristup (ili pristupe) koji je va­ ma osobno smislen, koji dovodi do toga da se u vama dogodi nešto dobro. RAŠČIŠĆAVANJE PRENATRPANE PROSTORIJE

Već smo raspravljali o ovakvom pristupu. Zbog ovoga sam pristupa prvi korak nazvao činom »raščišćavanja prostora«. Sve svoje probleme odgurnete na jednu stranu, tako da možete slobodno disati i ugodno sjedi­ ti. Poslužimo li se nešto drukčijim primjerom, to je kao... PRONALAŽENJE PRAVE UDALJENOSTI OD VLASTITIH PROBLEMA

Ne biste željeli »pasti« u svoje probleme, utopiti se u njima, pretvoriti se u njih. Ne biste željeli niti, suprotno tome, pobjeći od njih, zanemariti ih ili potisnuti. Takvi pristupi najčešće nisu plodonosni. Postoji treći način, koji je mnogo korisniji. To je unutarnji čin udaljavanja od onoga što vas muči, ali ta­ ko da te poteškoće ipak ostanu ispred vas. Samo ćete se malo povući unatrag - dovoljno daleko da vas pro­ blemi više ne guše, ali i dovoljno blizu da ih i dalje mo­ žete osjetiti. Udaljite se nekoliko koraka od svojih problema. Možete ih obilaziti i dodirivati prstima. Svaki put kad postanu previše prijeteći možete se povući. U prvome koraku to činite sa svakim svojim pro­ blemom, jednim za drugim. Udaljujete se od svega onoga što vas muči toga dana, od svega onoga što u va­ ma izaziva bol ili vam smeta. I dalje pred sobom vidite sve te probleme, naravno. Oni su još uvijek itekako 101

prisutni. A l i povukli ste se na sigurno mjesto na koje­ mu vam, neko vrijeme, ne mogu nanijeti bol. DOPUŠTENJE DA SE OSJEĆATE DOBRO

Neki mi ljudi govore da im ovaj prvi korak na stanovi­ ti način djeluje kao bijeg od problema. Vjeruju da svaki svoj negativan osjećaj moraju proživjeti u potpunosti. Ako to ne učine, ponašaju se kao kukavice. Čini se kao da se osjećaju krivima zbog toga što se, makar i nakrat­ ko, osjećaju dobro. Vjeruju kako je njihova dužnost ne­ prestano se osjećati loše, sve dok ne razriješe problem. Kažem im da na neko vrijeme zaborave tu dvojbu. »Nije riječ o tome da bježite od problema«, kažem im. »Ne brinite. I dok se osjećate dobro, svjesni ste da će sve ostati upravo onako loše kao što je i prije bilo.« Poteškoće će i dalje biti prisutne i morat ćete ih razrješavati. Ako se nakratko odmorite od njih, to nije bježanje. Zapravo, radite upravo suprotno. Fokusiranjem postajete sposobniji hvatati se ukoštac s njima na učinkovitiji i različit način. NE KAO SPOMENIK'

O prvome koraku razmišljajte kao o kratkom razdoblju tijekom kojega dopuštate sebi da više ne predstavljate živ spomenik svojim tegobama. Većina ljudi njeguje uvjerenje da njihovo tijelo ne­ prestano mora izražavati njihove tegobe. Svaka nevo­ lja i svaka negativna situacija nalikuju grču u tijelu. Sve dok je tijelo zgrčeno zbog mnogih tegoba, ono već pre­ uzima oblik nevolje i stoga se s tom nevoljom ne mo­ že uhvatiti ukoštac kao svježe, cjelovito tijelo. Ono se bori protiv nevolje i dok sâmo predstavlja nevolju. Sto­ ga fokusiranje započinje time što vašemu tijelu pruža stanku, odmor, tijekom koje ono postaje cjelovitim. 102

Većina ljudi svojim tijelima dopušta da se zgrče u oblik onoga što muči njihov život, da postane spome­ nik svim onim pogrešnim stvarima i trenucima. A l i možete prići svome jadnom tijelu, koje stoji po­ gureno i reći: »U redu je. Nećemo zaboraviti. Možeš se nakratko odmoriti. Kasnije se možeš vratiti i ponovno zauzeti stav spomenika, ali sada se malo opusti!« Riječ je o strahu od izbjegavanja i zaboravljanja. Kao da imate samo dva odabira: izbjeći ili se osjećati užasno loše. A l i postoji i treći odabir: dopustite tijelu da se osjeća cjelovitim i zdravim, nemojte postati utje­ lovljenje svojih nevolja, nego ih samo poslažite ispred sebe. Niste ih izbjegli, ali niste ni potpuno zagušeni nji­ ma. Ako to možete učiniti makar i na trenutak, bit ćete spremni početi raditi s poteškoćama i bolnim osjećaji­ ma na novi način. ODLAGANJE TERETA

Da uporabim drukčiju usporedbu, vaš unutarnji čin u prvome koraku fokusiranja nalikuje spuštanju teškoga tereta koji nosite. Već kilometrima hodate noseći gole­ mu torbu. Sada se zaustavljate, spuštate je na tlo i od­ marate se. Tek kad je najprije spustite na tlo možete pogledati u nju kako biste vidjeli što je unutra. Vašemu je tijelu potreban odmor. Svakoga ga jutra opterećujete ovim teretom i, kao i većina ljudi, ne da­ jete mu počinka sve do odlaska na spavanje. Možda nekih jutara postoje kratki trenuci buđenja kada tijelu dopuštate da se osjeća dobro. Mora da ste to iskusili. Otvorenih očiju. Osjećate se veličanstveno opušteni i spokojni. A tada se na vas spušta teret! Prisjećate se sviju po­ teškoća koje su vas mučile prethodnoga dana. Svakoga jutra opteretimo se tim teškim stvarima i cijeloga dana 103

teturamo pod njihovim teretom. U prvome koraku fokusiranja vi spuštate taj teret. Tešku torbu stavljate na tlo. Izvadite poteškoće iz nje. jednu po jednu, složite ih ispred sebe i pogledajte ih sada, kad vam više nisu na leđima. UTJEŠNI POPIS

Evo još jednoga načina na koji možete razmišljati o pr­ vome pokretu: kao da sastavljate popis stvari koje mo­ rate učiniti. Nesumnjivo ste iskusili napetost trenutka u koje­ mu shvatite da previše toga morate učiniti, a nemate dovoljno vremena za sve. Prije odlaska na ljetovanje, primjerice, ili na dugačkome putovanju, može vas obuzeti nekakva vrsta panike. Nekoliko dana prije od­ laska shvatite da se jednostavno vrtite u krugu. U takvom ćete stanju vrlo vjerojatno učiniti upra­ vo ono čega se užasno plašite: zaboravit ćete nešto važ­ no. Kako biste se mogli smiriti? Sjednite i sastavite po­ pis onoga što trebate učiniti. Naravno, sastavljanje popisa neće obaviti stvaran posao, ali će vam pomoći da se osjećate bolje. Ublažit će paniku i dovesti vas u stanje u kojemu se na smiren i organiziran način možete pozabaviti najvećim proble­ mom. POVJERENJE TIJELA

Tragajući za takvim stanjem spokojstva koje pripada prvome koraku, otkrit ćete da vam je od koristi imati povjerenja u svoje tijelo. Dopustite tijelu povratak u njegovo prirodno sta­ nje - a to je savršenstvo. U svakome se trenutku tijelo može osjećati potpuno smireno i prirodno. Samo mu to dopustite. 104

Jednom kad tijelu dopustite da bude to što jest, nezgrčeno, ono će se mudro uhvatiti ukoštac s vašim pro­ blemima. S tim ćete se napetim osjećajima i situacija­ ma suočiti uz pomoć opuštenog, slobodnog tijela. Istina je da je taj kratki trenutak u kojemu se do­ bro osjećate - taj odmor koji pružate svome tijelu pore­ davši probleme ispred sebe - nepotpun. A l i isto tako uskoro možete očekivati, kad počnete raditi na toj hrpi problema, da ćete se osjećati mno­ go bolje. Vaše je tijelo uvijek sklono krenuti u smjeru u kojemu će se osjećati dobro. Vaše je tijelo složen su­ stav za održavanje života. Nerijetko se tako loše osjećamo da one negativne osjećaje prihvaćamo kao temeljno stanje stvari. A l i nije tako. Negativni osjećaji predstavljaju spoznaju tijela i guraju nas prema onome osjećaju dobrobiti koji bismo mogli osjetiti. Svaki negativan osjećaj potencijalna je energija usmjere­ na prema pravilnijemu načinu postojanja, samo ako mu da­ te dovoljno prostora kako bi mogao krenuti prema vlastitoj is­ pravnosti. Već je i samo postojanje negativnih osjećaja u va­ ma dokaz da vaše tijelo zna što je pogrešno, a što je pravilno. Ono mora znati kako bi bilo osjećati se savr­ šenim, inače ne bi moglo pobuditi taj osjet da nešto ne valja. Vaše tijelo, sa svojim osjećajem ispravnosti, zna da biste se mogli osjećati dobro. Kad se iznutra osjećate »loše« ili kad »nešto ne valja« to je zapravo način na koji vaše tijelo mjeri udaljenost između »savršenoga stanja« i načina na koji se osjećate sada. Tijelo zna smjer, i to tako nepogrešivo kao što vi znate da treba­ te pomaknuti iskrivljenu sliku. Ako je ta iskrivljenost dovoljno jako naglašena da biste je vi uopće mogli za­ mijetiti, ne postoji nikakva mogućnost da biste sliku 105

mogli pomaknuti u pogrešnom smjeru i još je više is­ kriviti, vjerujući kako je zapravo ispravljate. Osjećaj onoga pogrešnog neminovno je praćen osjećajem smjera u kojemu se nalazi ono što je pravilno. Moralne i etičke vrijednosti o kojima razmišljamo i kojima pokušavamo ovladati mogu biti relativne i različite, ali vrijednosti uz pomoć kojih se naše tijelo otklanja od negativnih osjećaja mnogo su objektivnije. Naravno, kako se razvijamo, tijelo sve više uči. Ono ne može već na sâmome početku osjetiti svaku postojeću vrijednost. A l i osjeća mnogo više nego što mi mislimo. Tijelo je u okviru prirode i svemira nevjerojatno tanan sustav. Njegov cjelovit osjećaj onoga što podržava život i onoga što to ne čini pokazuje nam mnogo više toga nego što bi nam mogli pokazati neka misao ili osjećaj. Ako nešto želimo dodati, moramo osjetiti kako se to može uklopiti u ono što tijelo već osjeća - u njegove vlastite vrijednosti. Možda bez proturječnih ili neute­ meljenih izjava nećemo biti u stanju reći kakve su to vrijednosti, ali životni proces u nama posjeduje svoj smjer, a taj smjer nije relativan. Sve vrijednosti koje pokušavamo oblikovati sasvim su relativne u odnosu na životni proces koji se odvija u nama i trebalo bi ih uspoređivati s njime. U fokusiranju će vam se često dogoditi da će se ne­ ke riječi u stanovitu trenutku pojaviti praćene snažnim osjećajem pravilnosti i tjelesnim pomakom, a kasnije će ih istisnuti ono što dolazi u sljedećem koraku. Ne možete - i ne biste trebali - imati povjerenja u bilo koji pojedinačni skup riječi, u bilo koji pojedinačni osjećaj, kao ni u bilo koju pojedinačnu tjelesnu poruku koja se pojavi. A l i svakako možete imati povjerenja u cijeli niz koraka kojima se vaše tijelo kreće prema razrješenju i promjeni pogrešnoga načina postojanja. Možete imati povjerenja da je taj korak uistinu pravi korak u tome 106

trenutku te da će vas on odvesti korak dalje, čak iako su riječi i razumijevanje toga koraka kasnije zamijenje­ ni nečim drugim. Kad koristim riječ »tijelo« ne mislim samo na tje­ lesni stroj. Ne samo da tjelesno živite u okolnostima koje vas okružuju, nego i u onima o kojima samo raz­ mišljate. Vaše je tjelesno tijelo zapravo dio divovskoga sustava koji se sastoji od ovoga te drugih mjesta, sadaš­ njosti i drugih razdoblja, vas i drugih ljudi - zapravo, od sveukupnoga svemira. Taj osjećaj da ste tjelesno živi u golemu sustavu jest tijelo onakvo kakvim ga osjeća­ mo iznutra. Kad nešto pođe po zlu, tijelo to zna i odmah se pri­ hvaća zadatka da samo sebe popravi. Tijelo zna kako bi trebalo izgledati njegovo vlastito pravo stanje i nepre­ stano provjerava i prilagođava svoje procese kako bi što je moguće više ostalo u blizini takvoga stanja. Ono svoju temperaturu održava, primjerice, u uskom okvi­ ru oko približno trideset sedam stupnjeva Celzija. Ljudi širom svijeta imaju točno istu tjelesnu temperaturu, bez obzira žive li u Ekvadoru ili na Arktiku. Vaša tem­ peratura ostaje u istome rasponu tijekom ljeta i zime, tijekom vježbanja ili odmora, jer vaše tijelo zna što je pravilno te neprestano nadgleda i prilagođava procese koji se u njemu odvijaju kako bi održalo pravilnu rav­ notežu. Vi ne morate svjesno upravljati tim procesom za održavanje temperature. Imate povjerenja u svoje tije­ lo da će se iz dana u dan brinuti za taj proces - a isto tako imate povjerenja u njegovo znanje kad nešto po­ đe po zlu. Tijelo to uvijek zna. Prekorači li temperatu­ ra uski krug svoga opsega, svakako ćete se osjećati loše. Medicinska pomoć samo pripomaže i služi tijelu, onome što je zapravo iscjeliteljski proces samoga tijela. Liječnik zna kako izliječiti ranu, ali rana iscjeljuje samu

sebe. Slično tome, što god činili, pokušajte osjetiti je li to pomoglo procesu iscjeljenja vašega tijela ili nije. Vaše tijelo zna gdje se nalaze iscjeljenje i život. Ako odvojite dovoljno vremena tijekom fokusiranja kako biste ga poslušali, pokazat će vam što trebate napravi­ ti da biste krenuli u tome smjeru. VELIKI PROSTOR

Prvi korak (raščišćavanje prostora) možete napraviti i odvojeno od fokusiranja. Ako ga napravite vrlo pola­ gano, mogli biste se naći u stanju koje se doima važnim sâmo po sebi. Tada biste ostatak fokusiranja mogli osta­ viti za neki drugi put. Malo je složenije prvi korak napraviti na ovaj na­ čin. Obratite pozornost na tijelo i recite mu da se osje­ ćate potpuno dobro te da ste radosni zbog načina na koji se odvija vaš život. Tada osjećajte što će se pojaviti, a to je najčešće nelagoda zbog nečega u vašemu životu. Uvidjet ćete što je to (nije važno je li neka velika nevo­ lja ili nešto sasvim beznačajno) i potvrdit ćete (»Da, tu je!«). Tada ćete taj problem staviti pokraj sebe, sasvim prijateljski, kao da ga spuštate na tlo. Nakon toga postavite pitanje svome tijelu: »Što bi se moglo dogoditi u mome tijelu kad bi ovaj problem na neki način bio potpuno razriješen?« Što god da vam um odgovori, vi pričekajte osjećaj koji se javlja u tije­ lu. Ostanite mirni neko vrijeme. Zatim pitajte: »Osim toga problema, osjećam li se potpuno dobro i radosno zbog načina na koji se odvija moj život?« Tada i taj odgovor odložite pokraj sebe. Po­ stavite sljedeće pitanje: »Što bi se moglo dogoditi u mome tijelu kad bi ovaj problem bio potpuno razrije­ šen?« Svaki put pričekajte da vam na pitanje odgovo­ ri tijelo. 108

Nakon pet ili šest takvih krugova, učinite još nešto: kod gotovo svake osobe najčešće postoji »pozadinski osjećaj« koji je uvijek prisutan (primjerice: »uvijek si­ vo«, »uvijek sam pomalo tužan«, »uvijek sam uplaše­ na«, »uvijek se jako trudim«). Kakva je kvaliteta uvi­ jek prisutna, pa čak i sada, a koja stoji između vas i osjećaja da vam je dobro? I nju odložite na stranu (»Drugi ću put pogledati što je to... ne sada.«). Ponov­ no zapitajte: »Što bi se moglo dogoditi u mome tijelu kad bi ovaj problem bio razriješen?« Na takav način ponekad možete napraviti čistinu i stvoriti dojam velikoga prostora. Ispod svih tih svežnjeva koje svi mi nosimo može­ mo otkriti neko drukčije ja. Vi niste neka od onih stva­ ri koje ste odložili na stranu. Vi uopće ništa od toga ne sadržavate! Kad se nađete na ovome velikom prostoru, možda biste željeli ostati ondje neko vrijeme. A l i da biste uop­ će mogli stići onamo, svome tijelu trebate postaviti sta­ novita pitanja i pričekati da od njega dobijete određene odgovore. PRIJATELJSKO SLUŠANJE

Prvi je korak trenutak u kojemu uspostavljate prijatelj­ ski okoliš u samome sebi. Pripremate se da sebe pažlji­ vo poslušate. »Kako si sada?« upitat ćete blago. »Što se sada do­ gađa s tobom? Što je tebi sada najvažnije?« A tada ne odgovarate riječima. Ne, nego čekate. Neka odgovor budu osjećaji koji će se pojaviti u vaše­ mu tijelu. Ljudi uvijek mogu smisliti dugačak popis onih stva­ ri koje bi ih mogle ili trebale mučiti. Mi ne želimo ta­ kav popis. Mi samo želimo čuti što to sada sprečava ti­ jelo da se osjeća izvrsno. 109

U početku se možda neće ništa dogoditi, pa ćete postati nestrpljivi, jer, na kraju krajeva, vi znate što se događa. »Dobro se osjećam, osim što mi je uvijek teško zbog ljubavnog odnosa, a imam i nekih drugih briga.« Ali to vi sâmi odgovarate na vlastito pitanje. Tijelo ne od­ govara tako hitro. Treba mu otprilike trideset sekundi. Sigurno biste bili voljni svome tijelu pokloniti tri­ deset sekundi? Pa ipak, čudno je da većina ljudi to ni­ kada ne učini. Pogledajte na sat kako biste vidjeli koliko dugo tra­ je trideset sekundi. Tako ćete postati svjesni njihove iz­ nenađujuće dužine. Odvojite trideset sekundi. Poku­ šajte odmah sada. Već smo prethodno rekli da se većina ljudi najveći dio vremena prilično neprijateljski odnosi prema sebi. Ako i vi pripadate toj većini, prema sebi niste postupa­ li kao prema prijatelju, nego kao prema cimeru kojega ne volite. Ljutite se na sebe, vrijeđate sebe, nestrpljivi ste sa sobom kad kola pođu nizbrdo. Stvorili ste model idealne osobe kakvom biste željeli biti, a tada osuđuje­ te sebe jer ste nesavršeni kad se usporedite s tim idea­ lom. »Ma, jednostavno sam lijena«, vrijeđate sebe. »Da sam uistinu željela stići nekamo marljivije bih se trudi­ la. Postavila sam neke ciljeve, a onda odustala, zastra­ nila s puta i izmišljala isprike.« I tako se predavanje samome sebi nastavlja. Prije fokusiranja vjerojatno nikada niste sjeli, pa blago i pri­ jateljski upitali što se uistinu događa. »Lijenost« je sa­ mo vanjska riječ, uvreda. Riječ »lijen« govori samo o tome da u onome što osjećate nema ničega važnog. A l i vaše tijelo zna zbog čega ste takvi kakvi jeste, a njego­ vo će se znanje pokazati iznimno važnim ako ga prija­ teljski navedete da progovori. Društvo vas uglavnom podjednako neprijateljski slu­ ša kao što i vi slušate sebe. »Dokažite se«, kaže svijet. 11 0

Naravno, potrebni su rezultati, ali katkad ih društvo zahtijeva u prekratkom razdoblju i s takvom napetošću da nemate ni trenutka vremena sagledati prepreke. A, ipak, jedna minuta može mnogo značiti. Drugi ljudi najčešće ne žele znati što nas sprečava u napredovanju ili što nas frustrira. »Samo to napravi kako treba.« Unutarnja složenost koja nas može spriječiti u napre­ dovanju ali isto tako i navesti da postanemo bolji, učin­ kovitiji, zanimljiviji i stvaralački, često nije dobrodošla. Čuju se one riječi pune osude: »lijen«, »nije motiviran«, »sebična je«, »sažalijeva samoga sebe«, »preosjetljiva je«, »previše zahtjevan« - a te riječi zapravo ne opisu­ ju, nego prije odbacuju ono što se nalazi u nama. Pretpostavimo da razgovarate s prilično stidljivom osobom kojoj već dugo vremena nije bilo dopušteno govoriti, možda i nekoliko godina. Nećete postati ne­ strpljivi i već nakon pet sekundi početi vikati na nju. Pitanja ćete postavljati blago i čekati barem tridesetak sekundi prije nego što zaključite da je ta osoba bespo­ moćni idiot, potpuno prazna i da ne umije govoriti. Ni­ ti ćete odbaciti ono prvo izgovoreno. To ne znači kako ja od vas zahtijevam da se potpu­ no promijenite prije nego što se uopće upustite u fokusiranje. Ne uvjeravam vas da već i samim tim što čita­ te ove stranice možete početi prihvaćati i voljeti sebe te postati sve ono što biste željeli, a još možda niste. Ovdje je zapravo riječ o stavu koji možete prihvatiti ti­ jekom osobitoga razdoblja fokusiranja. Postoji neki snažan i grub glas koji vas glasno pre­ kida kad pokušate osluškivati svoju nutrinu. Katkad je to kritički dio osobe. Međutim, katkad je riječ o savr­ šeno pozitivnoj životnoj energiji koja je vrlo nestrplji­ va. »Već godinama boravim na ovome istom mjestu, a sada bih željela da me netko izbavi odavde.« To je savr­ šeno opravdan osjećaj, ali i on će morati pričekati. 111

»Ali, čekala sam cijeli život.« Naravno, a sada neka pri­ čeka samo nekoliko minuta kako bismo mogli čuti vla­ stito unutarnje ja. Blago upi:ajte: »Što to osjećaš u du­ bini?« Važno je da u prvome koraku fokusiranja usposta­ vite to ozračje prijateljskoga slušanja. Budite spremni na trenutak prihvatiti osjećaje koji izranjaju iz nutrine, kakvi god oni bili. Nemojte se sukobljavati s njima. Neprijateljsko je slušanje ono u kojemu stanovite ili sve odgovore odbacujete i prije nego što ste ih do­ kraja saslušali. To je način na koji bijesni učitelj sluša nemirno dijete. Vjerojatno ste i prečesto sâmi sebe slu­ šali na isti način: »Pa, što možeš reći u svoju obranu? Kako možeš objasniti ove poteškoće u koje si nas doveo?« »Pa, ja...« »Umukni! Ja ću ti reći u čemu je problem.« Prvi korak fokusiranja nije ni nalik tome. U tome ćete se koraku osmjehnuti sebi i ispružiti ruke. »Bok«, reći ćete. »Kako se osjećaš sada?« Postavivši to pitanje brižno ćete izbjegavati da na njega i odgovorite. Neka odgovor izroni iznutra i za trenutak ga prihvatite. »Mnoštvo problema.« »O, zar mnogo problema? Čuj, dobro je, hajde da očistimo prostor među tim proble­ mima, tako da mirno možemo sjesti... Koji ti se pro­ blem sada čini najtežim? Taj? ... Da, to sa seksom, zar ne? Možda i neki drugi?« Sačuvajte taj raščišćeni prostor. Kad počnete fokusirati, ne spuštajte se u dubinu tih problema. Napravite korak unatrag ili stanite uz problem na koji se fokusirate. Zapitajte: »Kako se danas osjeća sve to što se odno­ si na seks?« I tako ste zakoračili u drugi korak koji vam pruža mogućnost da izazovete pomak. 112

8

Sto učiniti ako ne možete pronaći osjetilni dojam

U prethodnome smo poglavlju razmatrali različite na­ čine uspješnoga provođenja prvoga koraka fokusiranja. Sada ćemo na vrlo sličan način razmotriti kako bi­ smo mogli prevladati moguće probleme s kojima se možete susresti tijekom drugoga koraka. To je, kao što se sjećate, onaj pokret koji nazivam »osjećaj cjelokup­ noga problema« - onaj korak u kojemu dopuštate da se pojavi cjeloviti osjetilni dojam problema ili situacije koji vas muče, osjećaj svega onoga što se odnosi na taj problem. Kao i u prethodnom poglavlju, iznijet ću nekoliko prijedloga koji će vam pomoći da razriješite različite poteškoće. Ovo poglavlje, kao i prethodno, smatrajte zbirkom sredstava koja vam stoje na raspolaganju. Ko­ ristite se onima koja smatrate korisnima. GDJE POTRAŽITI OSJETILNI DOJAM

Možda će vam biti teško stupiti u dodir s osjetilnim dojmom problema ili možda nećete biti sigurni da ste prepoznali dojam kad se pojavi. U našemu jeziku nema gotovih riječi za ovo o čemu pričamo, stoga je to teško opisati. Do sada je osjetilni dojam problema ra­ zumjelo tek vrlo malo ljudi. Društvo, a tako i jezik, pro­ matraju samo očitovanja posljedica - misli, osjećaje, 113

opažaje - a ne i sam osjetilni dojam. Čak i psihoterape­ uti o njemu govore kao o nečemu tajanstvenom. Tek su nam nedavna istraživanja omogućila da o njemu ra­ spravljamo i prenosimo ga drugim ljudima. Stoga mi dopustite da vam nešto više kažem o to­ me što osjetilni dojam zapravo jest. Osjetilni je dojam sastavljen od mnoštva ispreple­ tenih niti, nalik tepihu. A l i te niti osjećamo (ili »vidi­ mo«, ako ćemo slijediti usporedbu s tepihom) kao cjeli­ nu. Osjetilni je dojam tkanje mnoštva niti tjelesne svjesnosti koja (primjerice) vodi igrače golfa dok uda­ raju lopticu. Njima bi bilo nemoguće razmišljati o svim potankostima mjesta, okoline i tjelesnih pokreta, a sve je to zajedno utkano u njihov udarac usmjeren prema cilju. A l i tijelo poznaje složeni skup usklađenih pokre­ ta koje mora napraviti da bi čovjek udario lopticu. Je­ dan jedini osjetilni dojam cijele situacije obuhvaća pro­ blem i rješenje koje tijelo poznaje. Igrači golfa ne mogu sve te potankosti razraditi in­ telektualno. Kad igrač udari lopticu, nekoliko stotina različitih mišića mora skladno raditi na točno određen način, svaki od njih mora uložiti točno određeni priti­ sak na pravu kost tijekom točno određenog vremen­ skog razdoblja. Tijelo sve to zajedno osjeća kap cjelinu. Promatrate li igrača golfa dok se sprema udariti lopticu, vidjet ćete da cilja cijelim tijelom. To ne radi samo očima ili rukama, nego i premještanjem položaja nogu, zakretanjem cijeloga tijela. Igrač cilja osjećajući cijelo tijelo. Moguće je da je jednome dijelu ovoga procesa po­ trebno svjesno usmjeravanje. Igrač možda razmišlja: »Ovoga puta lijevi lakat moram više ispružiti«. A l i dok igrač razmišlja o lijevome laktu, svi drugi pokreti us­ mjereni pogađanju cilja odvijaju se bez ijedne svjesne 114

misli. Pripremnim pokretima upravlja osjećaj cijeloga tijela. Tijelo traga za ravnotežom i osjećajem koji će mu reći: »Da, sada sam spreman, sada se dobro osjećam. Sada mogu zamahnuti«. Igrači ne mogu opisati taj os­ jećaj da su »spremni«, jer ono obuhvaća prevelik broj potankosti. Oni, međutim, prepoznaju taj osjećaj kad se pojavi. Kad je tjelesni osjećaj dobar, oni zamahuju. Za osjetilnim dojmom tragate na istome onom mjestu na kojemu igrači golfa provjeravaju jesu li spre­ mni zamahnuti. Oni to pitanje ne postavljaju razumu, nego samo osjećaju odgovor u tijelu. Isti proces osjećanja tijela prisutan je i u drugim sportovima. Ako pitanja postavite razumu ili pokušate navesti um da upravlja tijelom, to nikada neće uspjeti. Postoji još jedan način na koji biste mogli shvatiti to pitanje gdje i kako potražiti svjesni osjećaj - drugi primjer koji bi vam mogao biti bliskiji i korisniji. Pret­ postavimo da slušate raspravu i namjeravate reći nešto važno i značajno. Drugi još uvijek govore. Vi još niste pripremili ono što ćete reći. Imate samo osjetilan do­ jam onoga što želite reći. Rijetko se događa, i to samo u vrlo službenim pri­ godama, da od riječi do riječi pripremamo ono što bi­ smo željeli reći. Kad se spremamo progovoriti, najčešće imamo osjetilni dojam onoga što želimo reći i prave se riječi same pojavljuju. Osjetilni dojam obuhvaća de­ setke, a možda i stotine, sastavnih dijelova: značenje koje želite iznijeti, emocionalni naboj koji želite preni­ jeti, razloge zbog kojih nešto želite reći određenim lju­ dima, reakcije koje želite izazvati i tako dalje. A l i još nisu oblikovane nikakve određene riječi. Pretpostavimo sada kako je vaša pozornost, dok čekate prigodu da progovorite, na trenutak oslabljena i izgubili ste smisao onoga što ste namjeravali reći. Drugi vam ljudi pružaju mogućnost da progovorite i 115

čekaju da kažete ono što ste željeli, ali vi to više ne možete izgovoriti. Niste unaprijed pripremili određene riječi, stoga ih sada ne možete iskoristiti kao podsjetnik na ono izgu­ bljeno značenje. Što ćete učiniti kako biste ponovno dosegli smisao? Gdje ćete ga potražiti? Potražit ćete ga u tijelu. Proći ćete proces koji je uvelike nalik neobveznoj vrsti fokusiranja; pogledat ćete u svoju nutrinu. Ondje se krije osjetilni dojam ali ne onaj svjesni osjećaj koji ste imali prethodno i koji vam je govorio da ste spremni progovoriti. Umjesto to­ ga pronaći ćete osjećaj onoga što ste zaboravili. Mogli biste se jednostavno opustiti, postati prijem­ čivi, nadajući se da će se ono izgubljeno pojaviti i da ćete se prisjetiti onoga što ste željeli reći. Ili možete se­ bi postaviti pitanje: »Je li bila riječ o...?« Isto tako mo­ žete pokušati slijediti logičke povezanosti: »Govorili su o tome i tome, stoga mora da je to povezano s...«. Iz­ gubljeno značenje možete pokušati ponovno pronaći okružujući ga stanovitim događajima, kao da je riječ o nedostajućem dijelu slagalice: »Prisjetila sam se toga točno nakon što je Carol rekla... a tada, prije nego što sam uspjela progovoriti, Lou je rekao...«. Svaki od ovih procesa mogao bi vam pomoći da pronađete izgubljeni smisao, ali vam taj smisao mora odgovoriti. Kad to učini, kad vam se vrati ono što ste željeli reći, tjelesni osjet opuštanja reći će vam da ste uspjeli. Čak i u tome trenutku kad ponovno »znate« što ste željeli prenijeti drugim ljudima, još uvijek ne­ mate oblikovane riječi. U oba slučaja, kad ste znali što želite reći i kad ste znali samo da ste to zaboravili, postojao je osjetilni do­ jam. Moglo bi se čak reći i to da je to bio »isti« osjetil­ ni dojam - ali kad se vrati, osjetilni se dojam otvara i dopušta vam da se njime koristite. 116

Fokusiranje je uvelike nalik tome. Čovjek mora pristupiti onome mjestu gdje ne postoje riječi, nego sa­ mo osjećaj. U početku ondje možda neće biti ničega sve dok se ne oblikuje osjetilni dojam. Kad se oblikuje, doima se bremenit značenjem. Osjetilni dojam u sebi krije zna­ čenje koje možete osjetiti, ali mu najčešće ne možete izravno pristupiti. Nerijetko ćete morati ostati neko vrijeme uz njega dok se ne otvori. Oblikovanje, a za­ tim i otvaranje osjetilnoga dojma najčešće traje otpri­ like trideset sekundi, a može trajati tri ili četiri minu­ te, zbog različitih ometanja. Kad tragate za osjetilnim dojmom morate pronaći mjesto na kojemu ne postoje riječi, nego samo tjelesni osjeti. VJEŽBA ZA PRONALAŽENJE OSJETILNOGA DOJMA

1. Smireno u mislima odaberite nešto što volite ili mislite da je lijepo. To može biti nekakav predmet, kućni ljubimac, posebno mjesto ili bilo što drugo. Promatrajte odabrano jednu do dvije minute. 2. Usredotočite se na to. Postavite si pitanje: »Zbog čega to volim ili zbog čega mislim da je lijepo?« 3. Osjetite taj sveukupni osjećaj posebnosti ili ljuba­ vi. Provjerite možete li pronaći jednu ili dvije riječi koje će izraziti njegovu suštinu. 4. Osjetite na što se odnose te riječi, da se odnose na cjelovit osjetilni dojam i pokušajte vidjeti hoće li se pojaviti nove riječi ili osjećaji. Ova će vam vježba pomoći u dobivanju iskustva za osjećanje osjetilnoga dojma, koji je nešto veliko i nešto što svakako osjećate, ali što niste u stanju izraziti rije­ čima. Obratite pozornost na to koliko malo svoga osje­ ćaja ljubavi zapravo možete izraziti riječima. Pa ipak, 117

riječi su na neki način u izravnom odnosu s osjetilnim dojmom (ako ih uspijete pronaći). JEDAN OD NAČINA NA KOJI MOŽETE DOPUSTITI OBLIKOVANJE OSJETILNOGA DOJMA

Sjećate li se kako sam prethodno u ovoj knjizi pisao o tome da sebe pokušavamo uvjeriti kako se dobro osje­ ćamo, a tijelo nam odgovara negativnim osjećajem? Kažemo: »Dobro je, sve je u redu! To me više ne sme­ ta«, a ipak, ako provjerimo kako se osjeća tijelo, taj se osjećaj vraća podjednako negativan kao što je i prije bio. To možete iskoristiti kako biste pronašli osj etilni dojam. Pretpostavimo da se fokusirate na neki problem. Vi, naravno, znate da se u odnosu na njega ne osjećate dobro, budući da vam to predstavlja problem. Usprkos tome, pokušajte reći svome tijelu: »Dobro se osjećam u pogledu toga i taj je problem razriješen«. Ako usmje­ rite pozornost na tijelo, ubrzo ćete otkriti da iz tijela progovara vrlo određen osjet negativnosti. Naravno, vi ste cijelo vrijeme znali da se u pogle­ du toga problema ne osjećate dobro, ali sada možete osjetiti točnu kvalitetu toga osjetilnog dojma i način na koji vaše tijelo doživljava taj problem. Istom se metodom možete koristiti u bilo kojem trenutku tijekom fokusiranja ako ste izgubili osjetilni dojam te vam se čini da ste se izgubili. Jednostavno ob­ ratite pozornost na tijelo i recite: »Dakle, ovaj je problem sada potpuno razriješen, zar ne?« Pričekajte trenutak - i tada će se pojaviti tjelesni osjet onoga što je još uvijek nerazriješeno. Tada osjetite njegovu kvalitetu.

118

SLIKA CJELOKUPNOGA PROBLEMA

Katkad će vam biti jednostavnije početi sa slikom, a ta­ da pronaći osjetilni dojam. Zamislite da je cijeli vaš problem vrlo velika slika na širokome zidu. Morate koraknuti unatrag kako biste je cijelu mogli uočiti. Kad se slika pojavi, tada u svome tijelu potražite osjetilni dojam koji vam ona pruža. KAD VAS RIJEČI OMETAJU

Ako već dugo vremena živite sa stanovitim proble­ mom, vjerojatno ste već oblikovali riječi koje ga opisu­ ju ili objašnjavaju. Isto je tako vjerojatno da se čvrsto držite tih riječi. To se događa većini ljudi. »Znam o če­ mu je riječ u mome problemu sa seksom«, mogao bi netko reći. »Plašim se seksa. Jednostavno ga se plašim. Tako se osjećam. Što bi se tu još moglo reći?« Očigledno se ništa neće promijeniti ako riječi osta­ nu iste. One su pesimistične i niječu mogućnost pro­ mjene. »Takva sam«, govore te riječi. »Takvom sam stvo­ rena ili me je život takvom načinio. Nikuda ne mogu.« Već smo i prije govorili o tome da takve riječi tre­ ba propustiti, ne obraćajući pažnju na ono što govore i da treba pokušati osjetiti ono što vam tijelo uistinu osjeća. Pronađite svoj osjećaj i dopustite mu da se pro­ širi u svjesni osjećaj svega toga što se odnosi na pro­ blem. Da biste to postigli možete pokušati i ovako. Recite sebi: »Kako bi mi se činilo biti osobom koja je optere­ ćena takvim problemom?« Istoga ćete trenutka osjeti­ ti nešto veće što u početku nije jasno. Usredotočite se na to. Možda će vam odmah biti jasno kakva je kvalite­ ta toga osjećaja. Mogao bi to biti bijes zbog postojanja toga problema ili hitnja da ga se razriješi, teško bezna­ đe ili nekakav osjećaj skučenosti i napetosti. Postaviti 119

pitanje kako biste se osjećali da imate takav problem pomoći će vam u proširenju vidokruga, tako da se mo­ že pojaviti osjetilni dojam cijeloga problema, iz kojega će kasnije izrasti drugi osjećaji. Tada se usredotočite na najvažniju kvalitetu osjećaja koji se pojavi. Još jedan savjet: ako vas opsjedaju riječi, objašnje­ nja, zamisli, optužbe i tako dalje, neprestano ponav­ ljajte vlastito pitanje. Na primjer, pitajte se: »Kako se osjeća cijeli ovaj problem?« Na taj ćete način sâmi upravljati onim dijelom uma koji stvara riječi, tako da vas ne može prevladati. A l i nije smisao u tome da se borite protiv riječi. Sa­ svim je u redu pustiti riječi da teku. Smisao je osjetiti ono što se krije iza i s onu stranu njih. U tome će vam pomoći ponavljanje pitanja. Važno je da ne ostanete zaglibljeni s istim starim mislima i osjećajima, nego da proširite obzorja kako bi na temelju prostranijega osjeta nevolje u tijelu mogao poteći novi proces. KAD NE MOŽETE RAZDVOJITI OSJEĆAJ OD RIJEČI

Ako ne uspijevate iskusiti bilo kakav osjećaj ili osjetil­ ni dojam koji se jasno razlikuje od riječi, ako osjećaj uvijek prate riječi koje mu savršeno odgovaraju, tako da se uvijek pojavljuju kao jedinstvo, iskušajte ovo: Kao i obično, prođite kroz prvi korak fokusiranja: raščistite prostor, složite sve svoje poteškoće na jednu stranu, mirno sjedite i promatrajte. Tada počnite po­ navljati najosjećaj nije riječi koje vam se pojave, pola­ gano, desetak ili više puta: »Plašim se toga i toga... ja­ ko se plašim toga i toga...«. Cijelo vrijeme te riječi okružujte pitanjima: »Što to znači: plašim se? Kako to osjećam u svojoj nutrini? Gdje osjećam taj strah?« U početku bi riječi i osjećaj mogli biti potpuno is­ tovjetni, ali nakon nekog vremena otkrit ćete da osjećaj 120

postaje na neki način veći i, da tako kažem, prerasta ri­ ječi. Otkrit ćete da su riječi odgovarajuće, ali da one obuhvaćaju isključivo središte osjećaja. Zapravo, po­ stoji još nešto osim toga osjećaja. Evo što mi je rekao jedan od naših najboljih učite­ lja fokusiranja u Chicagu: »U početku, kad sam se pokušao fokusirati, nikako nisam uspijevao osjetiti osjetilni dojam. Pojavljivale su se samo riječi koje sam mogao osjetiti, ali uopće se nije pojavljivao nikakav osjećaj, osim izravno u riječima. Riječi su bile nalik definicijama tako da su mi osjećaji bili definirani i činilo se da su potpuno istovjetni riječima. Promatrao sam isključivo sre­ dište svakoga osjećaja, a u tome je središtu osjećaja i bilo onako kako su riječi izražavale. Trebalo mi je tri mjeseca, ali onda sam jednoga dana zamijetio da osim osjećaja postoji još nešto. Kao da je imalo ne­ ravne rubove. Riječi to nisu mogle doseći. To je za mene predstavljalo prekretnicu. Osjećaj kao da ne­ što ima neravne rubove, to je bio osjetilni dojam. Sada na taj način podučavam druge ljude.«

Kako biste pronašli neravne rubove osjećaja ili do­ bili osjećaj odvojen od riječi pomoći će vam ponavlja­ nje najznačajnije rečenice ili riječi koje možete prona­ ći, kao i pokušaj da osjetite gdje i kakve osjećaje te ri­ ječi izazivaju u vama. Na neki način, sada prolazite unatrag kroz korake fokusiranja. To nekim ljudima koristi. Najuobičajeniji postupak je ponajprije stupiti u dodir s osjetilnim doj­ mom problema kao cjeline (drugi korak). Ali, kao što sam prije rekao, fokusiranje nije mehanički postupak. Ako otkrijete da vam je katkad mnogo jednostavnije početi s riječima i preko njih doći do osjetilnoga dojma svega toga što se odnosi na problem, svakako radite na taj način. 121

A l i ako tako radite, pobrinite se da vaše unutarnje stajalište bude stajalište postavljanja pitanja, a ne odgo­ varanja na pitanje. Nimalo vam neće koristiti ako jed­ nostavno ponavljate ono što sâmi sebi govorite već go­ dinama. Ponovite riječi, svakako, ali u duhu pitanja na koji ih način doživljava vaše tijelo te dopustite tjeles­ nom osjetu da odgovori. OPUŠTANJE TIJELA

Možda će vam pomoći ako protegnete i opustite sve di­ jelove tijela tijekom nekoliko minuta, prije nego što počnete raditi fokusiranje. Napnite ruke, osjetite kako su napete, tvrde, čvrste. Osjetite tu napetost, a zatim se polagano opustite. Osjetite razliku. Osjetite kako su opuštene, mekane i nježne. Tako učinite i s nogama, želucem i licem. Provjerite ima li koje napeto mjesto u vašem tijelu i dopustite sebi da se opustite. KAD NIŠTA NE MOŽETE OSJETITI U TIJELU

»Prije nego što sam uspio naučiti fokusiranje«, rekao mi je jedan čovjek, »najprije sam morao otkriti nalaze li se obični osjećaji uistinu u mome tijelu. Naravno, običavao sam osjećati strah, tjeskobu i uzbuđenje, ali kao da sam ih osjećao negdje oko sebe. Kao da su na neki način bili u zraku. Trebalo mi je neko vrijeme dok nisam shvatio da se nalaze u mome tijelu, u udaranju srca ili u nelagodnom osjećaju u želucu. Morao sam najprije naučiti da se ti obični osjećaji koje svi osjećaju nalaze unutra. Tek sam tada mogao početi tražiti osjetilni dojam.« Ako i vi imate sličan problem, odvojite tjedan ili više dana u kojima ćete promatrati svoje snažne uobi­ čajene osjećaje. Zamijetite kako se osjeća vaše tijelo. Otkrit ćete da tijelo emocije osjeća iznutra. 122

Ispitajte se odmah. Možete li usmjeriti pozornost u unutrašnjost želuca? Ako možete, ondje ćete osjetiti osobit osjećaj, možda topao i nejasan, a možda napet i čvrst. Ako ne možete osjetiti unutrašnjost svoga želu­ ca, tada ćete morati vježbati. Usmjerite pozornost na palac lijeve noge; pomaknite ga ako vam je to potreb­ no. Stisnite ga prema dolje. Tada provjerite kakvi se os­ jeti javljaju u njemu. Nakon toga pozornost usmjerite na koljeno. Nemojte ga pomicati, nego samo provjeri­ te možete li ga osjetiti. Tada pozornost prenesite na prepone, a zatim na želudac. To je mnogim ljudima nešto sasvim novo, ali ne treba im dugo da bi naučili. Većina ljudi može obratiti pozornost na želudac ili prsa, a ako se malo potrudite, moći ćete i vi. ŠTO UČINITI AKO VAM MISLI LUTAJU

Ako tijekom fokusiranja shvatite da pratite neki neva­ žan slijed misli, blago se vratite natrag. Recite: »Na što se fokusiram? O, da, to... A što sam pokušavao učiniti s time? Da, da, osjetiti sveukupnost toga problema. Ka­ ko se sve to zajedno osjeća?« Da biste se vratili morate biti blagi, kao da je riječ o malome djetetu čija pozornost luta. Zagrlit ćete dije­ te da privučete njegovu pozornost i blago ga povesti do onoga što želite da nauči. Stoga se, kad vam misli lutaju, blago zagrlite, da tako kažem, i povedite natrag. Nije važno koliko ćete puta to morati učiniti. AKO VJERUJETE DA NEMATE MNOGO OSJEĆAJA

Nekim je ljudima teško stupiti u dodir s vlastitim osje­ ćajima. Barem ponekad svi imamo poteškoća s time. Primjerice, prijatelj vam pokazuje svoju omiljenu sliku. 123

Promatrate je, svjesni kako on od vas očekuje smisle­ nu primjedbu, ali slika u vama ne pobuđuje nikakvu reakciju - ili, ako je pobuđuje, vi na neki način ne mo­ žete stupiti u dodir s tim osjećajima. Zurite u sliku i ko­ načno morate nešto reći: »Pa, ovaj, lijepa je«. Moglo bi vam se učiniti da vaša nutrina jednostav­ no nije pretjerano složena, da ne posjedujete složenost osjećajnih niti koje opisujem u ovoj knjizi. A l i posjedu­ jete ih. Vi ste ljudsko biće. Osjećaji su u vama. Toliko smo se navikli na jednostavne obrasce - ako nas netko prevari, razbjesnimo se, povrijedi nas to što nas netko zanemaruje - da se većina ljudi ni ne trudi zaviriti ispod površine tih jednostavnih obrazaca kako bi otkrili vlastitu jedinstvenu složenost. A l i ona jest on­ dje. Kad bih vas upitao kako se osjećate ako vas netko zanemaruje, mogli biste reći: »Grozno se osjećam... kako biste se vi osjećali?« to bi značilo da bi se svi lju­ di osjećali »grozno« ili »povrijeđeno« kad bi ih netko zanemarivao, a to je uistinu točno. A l i način na koji me to zanemarivanje povređuje nije sličan načinu na koji vas to povreduje. Taj način nalazi se u temelju je­ dnostavnog osjećaja koji je ukalupljen i sveopći. Potre­ bno je malo vremena kako biste stupili u doticaj s tim dubljim osjećajem. Morate reći sami sebi: »Da... tako je... osjećam se povrijeđeno, a to je prirodno, naravno da znam zašto. Zanemario me. Naravno, to je to, ali... dopusti mi da osjetim sve to što je povezano s tim osjećajem. Taj je osjećaj povezan sa svime onim što osjećam prema toj osobi i sa svime onime što nas povezuje, kao i sa svi­ me onim što za mene općenito znači biti zanemaren.« Uskoro ćete osjetiti ono što vam još nije jasno i pozna­ to. Tada se možete fokusirati na taj osjetilni dojam, a zatim i na osnovni problem toga osjećaja. Ako otkrijete da vam je teško stupiti u dodir s vla­ stitim složenijim osjećajima, možete učiniti nekoliko 124

stvari. Možda je to samo pitanje prakse. Neki ljudi re­ dovito provjeravaju vlastite osjećaje, iz dana u dana, iz sata u sat, ali vi to možda nikada niste radili. Pokušaj­ te to raditi sljedećih nekoliko dana. Identificirajte osje­ ćaje dok prolaze. Kad se družite s drugim ljudima i živite svakodnevnim životom, povremeno se zaustavi­ te i na prijateljski način zapitajte: »Kako se sada osje­ ćam? Što sada osjećam?« Ne odgovarajte sami na pita­ nje. Čekajte. Vidjet ćete što će se pojaviti. Radeći to, dobro ćete se osjećati sve dok prihvaćate ono što pronalazite u svojoj nutrini. Nemojte se koriti i vrijeđati zbog onoga što otkrijete. Jednostavno budi­ te zadovoljni što ste pronašli neki osjećaj i jasno ga osjetili. Upoznajte svoj unutarnji prostor. Ako se često družite s nekom osobom, možda ćete lakše stupiti u dodir sa svojim osjećajima ako tu osobu zamolite da vam kaže kad jasno izrazite stanoviti osje­ ćaj. »Doimaš se ljutito«, reći će vam ta osoba. Ili: »Vi­ dim da si sada sretan«. Drugi će ljudi nerijetko uspjeti pogoditi da nešto osjećate - iako vjerojatno neće moći odrediti kakav je točno taj osjećaj. Kad vam prijatelj kaže kako vidi da nešto osjećate budite zahvalni, ali nemojte se osloniti na njegovu procjenu vašega osje­ ćaja. Provjerite svoju nutrinu. Procjena vašega prija­ telja da ste bijesni mogla bi biti potpuno pogrešna. Um­ jesto toga, možda ćete otkriti da ste uznemireni, zabri­ nuti, ljutiti, nestrpljivi, razočarani, tjeskobni ili da mož­ da osjećate nešto čemu ne znate odrediti imena. Po­ kušajte osjetiti o čemu je riječ. Ako osjećaj nema imena, to bi možda mogao biti od svih rezultata najbolji. Kad osjećaju nemarno pridru­ žite jednu od onih otrcanih i jednoobraznih oznaka - bi­ jesan, uplašen, dosadno mi je - javlja se sklonost vjero­ vanju da sada znate sve što se može saznati o tome os­ jećaju. Dali ste mu njegovo općenito ime, identificirali 125

ste ga i to je sve. A l i uvijek ima mnogo, mnogo više onoga što možete saznati, jer postoji beskonačan broj mogućnosti doživljavanja različitih, određenih osjeća­ ja, kao što su bijes i strah. Moj trenutni osjećaj bijesa izvire iz svojevrsne gomile stvari koja se razlikuje od one iz koje će izroniti bijes sutrašnjega dana ili nakon nekoliko tjedana. Zbog toga se ne trebate zaustaviti kod osjećaja koji se doimaju kao da dolaze s gotovim oznakama. S osobitom dobrodošlicom dočekajte one koji dolaze bez imena. Nema li osjećaj imena zastani­ te, oslušnite i dopustite svježim riječima da se pojave iz toga osjećaja: »Osjećam kao... kao da bih trebala bi­ ti sposobna učiniti nešto u pogledu toga problema, ali... zapriječena sam ili takvo što«. OSJEĆATE U SE NEISPUNJENIMA, PRAZNIMA ILI KAO DA STE U NEČEMU ZAPRIJEČENI

U okviru fokusiranja gotovo sve što se pojavi bit će os­ jećaj. Nedostatak osjećaja isto je tako osjećaj, kao što sam već rekao. »Prazna sam.« »Dobro. Kako se ta 'praznina' osje­ ća? Kakav je osjećaj te sveukupne praznine?« »Osjećam kao da me nešto sputava.« »Dobro, ka­ ko se osjeća ta 'sputanost'?« Otkrijte je li to teška ili na­ peta sputanost, kao da vas pritišće velika stijena ili spu­ tanost u smislu da ne znate što biste učinili. Ili se osje­ ćate ulovljeni u zamku? Odvojite dovoljno vremena i navest ćete osjećaj da vam se otvori. AKO STE UUTITI NA SEBE, AKO SE PREVIŠE TRUDITE, AKO STE PREVIŠE NEMIRNI ILI SE PLAŠITE FOKUSIRANJA

Fokusirati se možete na sve ono što vam se iznenada nađe na putu, umjesto na problem ili poteškoću na 126

koju ste se željeli fokusirati. Možda je vašemu tijelu potrebno ponajprije otkloniti tu prepreku. Recimo da je prepreka bijes. Zapitajte se: »Dobro, što je sve ono što se odnosi na taj bijes?« Dopustite to­ me osjećaju da se proširi u vlastiti osjetilni dojam. Ili: »Evo, ponovno to radim, previše se trudim i posta­ jem napet. Dobro, što je to kad se tako previše tru­ dim? Znam sve o tome, naravno, to je... da, čekaj, znam sve o tome. Hajde da samo osjetim što je to sve što se odnosi na prevelik trud. Sve to. Kako se to osjeća?«

Ili: »Previše sam nemirna da bih radila fokusiranje. Previše sam živčana. Željela bih biti smirenija kako bih svoju pozornost mogla usmjeriti prema unutra. Dobro, poradit ću na tome nemiru. Kakav je cjelo­ vit osjećaj toga nemira?«

Na taj način izražavate poštovanje prema onome za što tijelo osjeća da biste trebali raditi. Najčešće se po­ kaže da je to novi i bolji način razrješavanja problema. PLAŠITE LI SE FOKUSIRATI

»Ne želim zavirivati u sebe. Bojim se onoga što bih on­ dje mogao otkriti.« To je uobičajena stvar. A l i u fokusiranju sa sobom možete blago postupati. Uzmite sami sebe za ruku i re­ cite: »U redu je, nećemo te prisiljavati da kreneš ona­ mo kamo se plašiš ići. Ako se plašiš onoga mjesta, ostat ćemo na sigurnoj udaljenosti. Ostat ćemo upravo ovdje 127

i vidjeti kakv je to strah. Dobro? Kako ti se taj strah čini odavde?« Ili biste sebi mogli reći: »Plašim se fokusirati na to. Vjerojatno je ondje nešto neugodno što ne želim vidje­ ti. Dobro... pričekaj... ako ne želim vidjeti što je to, on­ da to i neću napraviti. A l i neću ni pobjeći. Ostat ću upravo ovdje, uz problem na koji se ne želim fokusira­ ti i pokušat ću vidjeti kakav je to osjećaj da se ne želim fokusirati na to? Strah. Dobro, ostanimo upravo ovdje, uz taj strah. Što je taj strah? Kakva je to vrsta straha? Kakav je cjeloviti osjećaj toga straha?« Postupak fokusiranja je ugodan. Onoga trenutka kad prestane biti ugodan napravite korak unatrag i po­ gledajte što je to tako neugodno. Ne prisiljavajte se prekoračiti prepreke. Umjesto toga fokusirajte se na neposrednu prepreku koju ste osjetili. Kakav je cjelovit osjećaj te prepreke? Možda ćete se fokusirati na neki negativan ili za­ strašujući osjećaj, ali samo je fokusiranje ugodno i od toga će osjećaj postati manje negativan ili zastrašujući. Kad se otvori, vaše se tijelo opušta i ponovno se osjeća bolje. U fokusiranju ste vodeni prema osjećaju veće ugode, određivanju mjesta na kojemu se osjećaj nala­ zi, otvaranju, opuštanju, svježini. Što god pronašli u sebi, osjećat ćete se bolje čim tome osjećaju dopustite da vam kaže svoje ime i da ga odredite gdje se nalazi. AKO IZBJEGAVATE VLASTITE OSJEĆAJE

Neki ljudi, uključujući psihologe, vjeruju da u njima prebivaju neke zastrašujuće stvari. To je pogrešno. Bezimeni užasi i neobična stanja ne skrivaju se »unutar« vas, nalik otrovnim zmijama u kavezu. Mnogi ljudi o tome govore na sličan način. »Ne že­ lim podići poklopac«, kažu. »Ne želim da sve te ružne stvari izađu na vidjelo.« 128

Istina je da vi niste kavez prepun zmija. Vi niste posuda u kojoj se osjećaji komešaju i žive vlastitim ži­ votom. Vi ste proces, a vaši su osjećaji dio toga procesa. Primjerice, kad me moj otac nije želio slušati osje­ ćao sam se na osobit način, a to je bio osjećaj bespo­ moćnoga bijesa. Nije li to onaj isti osjećaj koji sam osje­ tio, koji osjećam kad god razmišljam o tome? Da, ali ja nikada nisam isključivo taj osjećaj. Ja sam cijelo tijelo. Stoga taj osjećaj koji ja nazivam »bespomoćnim bije­ som« postoji zajedno s tisućama drugih stvari. Svaki put kad mi se taj osjećaj vrati prati ga potpuno drukčija sveukupnost. Kad u fokusiranju zamolim tijelo da mi dopusti os­ jetiti više onoga što se skriva u tome cjelovitom osje­ ćaju, već i sam način na koji pristupam samome sebi mijenja sveukupnost. Ugoda izazvana samim proce­ som fokusiranja mijenja velik dio okoline iz koje iz­ ranja taj osjećaj. Uspomene iz djetinjstva neće se pro­ mijeniti, ali će način na koji cijelo moje tijelo proizvo­ di taj osjećaj biti drukčiji. To je jedan od načina na koji možete shvatiti zbog čega fokusiranje dopušta tijelu da promijeni ono što je u nama dugo vremena bilo spu­ tano i nepromijenjeno. To znači da se ne moramo plašiti onoga što je u na­ ma - jer u nama nema nikakvih stvari. Prije bi se mo­ glo reći da se naši osjećaji svakoga trenutka iznova st­ varaju. AKO SE PRENAGLO POJAVLJUJE PREVELIK BROJ OSJEĆAJA

Nekim je ljudima teško fokusirati se jer im osjećaji izra­ njaju prebrzo i u prevelikom broju. Fokusiranje bi za te ljude trebalo biti usporavanje. »Izdvojite bilo koji os­ jećaj, zaustavite ga i ostanite uz njega«, kažem im. 129

Katkad pomaže kad kažem: »Dobro, pojavio se ci­ jeli kaos osjećaja. Sada ih jednostavno pustite i tiho se spustite ispod njih, kao da ispod svih tih osjećaja po­ stoji samo jedan jedini osjećaj. Pogledajte možete li pronaći taj jedan jedini osjećaj ispod sviju drugih.« (Ti­ šina, a zatim: »O, da, osjećam povrijeđenost«.) »Do­ bro, eto nas«, kažem. »Pogledajte što je zapravo ta po­ vrijeđenost, taj cjelokupni osjećaj povrijeđenosti.« »Preuzmite nadzor nad njima«, kažem ljudima koji imaju takvih poteškoća. »Izbacite sve osjećaje van, a tada im dopustite da se vraćaju jedan po jedan. Po­ najprije ih sve odbacite od sebe. Samo sjednite, ogle­ dajte se prostorijom i sve ih izbacite. Malo se odmori­ te. Tada jednom osjećaju dopustite da se vrati, ali samo jednom.« AKO KRITIČAR U VAMA IZAZIVA NELAGODU

Svatko ima »kritičara«, zloban glas koji govori ovakve stvari: »Što god poduzmeš neće uspjeti«, ili: »Ništa ne vrijediš. Bezvrijedan si i nitko se ne voli družiti s to­ bom«. »Opet si sve upropastio, kao što uvijek činiš. Ovo je samo još jedan promašaj u dugome nizu pro­ mašaja.« »Jednostavno si neodlučan i nemaš ni truna hrabrosti.« Katkad će se taj glas poslužiti istinitom informaci­ jom, ali čak i kad to učini, ton njegova glasa toliko je zloban da možete prepoznati razornoga kritičara koji vas napada. Vrlo je važno osjetiti da je kritičar različit od vašega vlastitoga unutarnjeg izvora. Kritičar nije vaš vlastiti osjetilni dojam koji progovara iz vas. Prije bi se moglo re­ ći da je to glas koji dolazi izvana ili iznad vaše glave. Pri­ jeti vam prstom kao bijesan roditelj ili zločesti učitelj. Prirodno je da on u vama pobuđuje osjećaje, ali to nisu osjećaji na koje biste se trebali fokusirati. To su 130

samo ograničenja i napetosti koje kritičar u vama iza­ ziva. Nemojte poštovati svoga kritičara. Kritičar ne pred­ stavlja vašu savjest. Savjest je onaj »sitan glasić« koji dopire iznutra. Pošaljete li kritičara najprije u hodnik da pričeka, sami ćete mnogo bolje moći procijeniti bi­ lo kakvu informaciju. Vaš osjećaj izvire iz vas i uvijek se doima kao otvaranje, a ne kao ograničavanje. Mož­ da pronađete iste činjenice koje je otkrio i kritičar, a možda i drukčije. Bilo kako bilo, to je potpuno drukčija vrsta tjelesnoga iskustva na koju se trebate fokusirati. Najbolji način odnošenja prema kritičaru (a svatko ga ima!)jest odmahnuti mu uz svojevrsnu primjedbu nepoštovanja. Moj najčešće ponavlja iste stvari, uvijek iznova. Stoga mu odgovaram: »Odlazi i vrati se kad mi budeš mogao reći nešto novo«. Ili kažem: »Ne moram slušati nikoga tko mi se obraća takvim tonom«. Svi su psiholozi otkrili taj razorni dio svakoga čo­ vjeka, nadjenuvši mu različita imena (super ego, strog roditelj, animus , kritičar). Kako ga god nazvali, ne nasjedajte mu. U fokusiranju ga morate odgurnuti s pu­ ta ako vas počne prekidati. Mahnite mu objema ruka­ ma da ode i pozornost usmjerite na svoje tijelo. Dopu­ stite napetosti koju je kritičar izazvao da nestane. Pri­ čekajte sve dok ponovno ne začujete vlastiti unutarnji glas, ondje gdje se oblikuje osjetilni dojam cjelokupno­ ga problema. 2

Animus, od latinskoga izraza anima, duša; izraz koji je uveo Carl Gustav Jung za muški vid svake žene, koji se zapravo samo dok ga žena ne upozna (putem snova, meditacije i sl.) doima zlokob­ nim, a zapravo je vodič u duhovnome razvoju i neizostavan ko­ rak u procesu individuacije, procesu upoznavanja svih svojih unutarnjih likova, zaključno s Jastvom, koje predstavlja cjelovi­ tost psihe, pa tako i vrhunac psihološkoga i duhovnog razvoja pojedinca; animusu u ženi odgovara anima u muškarcu (prim. prev.)

131

Jedna je osoba to izvrsno objasnila. »Kritičar mi je običavao zadavati udarce u želudac. Bio je to znak da se počnem osjećati loše. Sada mi je to znak da se raz­ bjesnim. Kao da me netko udario. »Prestani s time!' kao da je govorio.« (Podigla je šaku.) Ne vjerujte kritičaru i nemojte se fokusirati na svu onu nelagodu koju izaziva u vama. Umjesto toga ispod svih tih osjećaja otkrijte što uistinu osjećate i zamjeću­ jete te što vam je potrebno. Radite na onome području gdje vi nešto osjećate i trebate, a ne ondje gdje je vaš kritičar. »ODMAH DOLAZIM DO SVOGA NEGATIVNOG OSJEĆAJA I OSJEĆAM SE LOŠE KAO I UVIJEK«

Neki ljudi usprkos svemu, preskoče sve brižljive i po­ tanke upute za fokusiranje i izravno se spuste do uobi­ čajenih negativnih osjećaja. Neki su ljudi navikli stupiti u dodir samo s negativnim osjećajima, pa to čine kad god se usredotoče na svoju nutrinu. Stoga se počnu i fokusirati na taj osjećaj. Nakon što grupi iznesem upute za fokusiranje, ne­ rijetko zamolim svakoga od njih da mi napiše kratku zabilješku o teškoćama s kojima se susreo pokušavaju­ ći se fokusirati. Jedna je žena napisala: »Kad sam došla ovamo osjećala sam se dobro. Fokusirala sam se na ne­ gativan osjećaj i sada se osjećam loše. Je li to svrha fokusiranja?« Jasno, ako je to fokusiranje, kome je onda potreb­ no? A l i to nije fokusiranje. Fokusiranje uključuje obli­ kovanje osjetilnog dojma tako da postane veći i različit od vašega starog, poznatog negativnog osjećaja. Držite se podalje od starih i poznatih negativnosti, napra­ vite korak unatrag i promotrite širi osjećaj cjelovitoga problema - negativan je osjećaj samo jedan njegov dio. 132

Primjerice, nemojte se prisjećati samo povrede ko­ ju ste zadobili u upravo prekinutom ljubavnome odno­ su. Umjesto toga napravite korak unatrag i zamolite da se oblikuje osjetilni dojam - osjet cjelokupnoga podru­ čja: vi i ljubav. Da, da, evo, tu je povreda, ali što još tu ima? Kakav je cjelokupan osjećaj oko te povrede i is­ pod nje? Naravno, vi poznajete mjesto gdje se skriva osobi­ to depresivan osjećaj. Možda vas nešto privlači tome mjestu, ali ne dopustite si da potonete. Zapitajte sebe kako osjećate cijelo to područjesvoga života i otkrit će­ te da se nalazite izvan emocije, a pojavit će se osjetilni dojam koji se krije ispod nje. Koliko god to čudno zvučalo, fokusiranie ie iednostavniie od tegobnih emociia. Katkad u fokusiranju izranjaju teški osiećaji, ali je osjetilni dojam uvijek tijelu lakši od njih Velike strasti, bezumna ljubomora. razdiruća mržnja. teške patnje — to su katkad obrasci potaknuti sitnijim osjećajima koje jedva da zamjećujete. Fokusirajte se na »male« ososjećaje koji potiču velike, osobito ako je snažna strast jedan od onih koje ste mnogo puta osjetili i koji vas je već progonio. Kad ljudi prvi put čuju za fokusiranje, katkad pret­ postavljaju da će im za to trebati slobodno poslijepod­ ne, kako bi proživjeli goleme osjećaje i na neko se vri­ jeme raspali u osamljenosti. Fokusiranje nije ni nalik tome. Osjetilni dojam cijeloga problema doima se lak­ šim od onoga što sada osjećate. Možete se fokusirati dok čekate autobus. Samo provjerite što se nalazi iz­ među vas i osjećaja ugode. Ne zalazite u to što vam pri­ ječi ugodu, nego samo recite: »Da, to je ondje...«, i os­ jetite olakšanje koje dolazi kao posljedica raščišćavanja prostora. Tada pronađite cjelokupan osjetilni dojam, ako vam je potrebno da radite na nekom problemu. 133

»Kakav je sada osjećaj toga problema na tome mje­ stu?« Dok stigne autobus osjećat ćete se mnogo bolje. Nekoliko minuta između različitih zadataka dobre su za fokusiranje. Zbog čega bi cijeloga dana patili od na­ petosti? Za fokusiranje je potrebno nekoliko minuta, dese­ tak, petnaest, recimo čak i pola sata. A l i ne više. Tada dolazi vrijeme za razgovor, odmor ili nešto treće. Ne pretjerujte s fokusiranjem. Vratit ćete mu se kasnije. U međuvremenu će ga tijelo preraditi. EMOCIJE NASUPROT OSJETILNOGA DOJMA: KLJUČNA RAZLIKA

Dok se fokusirate na osjetilni dojam iz njega bi mogli izroniti još neki osjećaji. A l i osjetilni dojam nije emoci­ ja kao što su bijes, strah, mržnja, radost ili tjeskoba. To je dojam vaše sveukupne emocionalne situacije, osje­ ćaj mnogih stvari zajedno, u koji može biti utisnuta emocija ili iz koje proizlazi stanovita emocija.

134

Što učiniti ako ne možete izazvati pomak

Do tjelesnoga pomaka najčešće dolazi u trećem, četvr­ tom ili petom koraku fokusiranja. Treći je korak, ako se sjećate, onaj u kojemu pronalazite ključnu riječ za kvalitetu osjetilnoga dojma, a četvrti je usklađivanje osjetilnoga dojma i ključne riječi. Peti je onaj u koje­ mu postavljate pitanje osjetilnome dojmu što on jest. (Što je to u cjelini problema?) (Kod mnogih ljudi, kao što rekoh, ta se tri koraka odvijaju istodobno ili u tak­ vom brzom nizu da ih se ni na kakav način ne može odvojiti, za što, dakako, nema ni potrebe.) Ako zastanete negdje u ovim koracima ili vam se čini da uopće ne možete ni stići do njih, ovo će vam poglavlje pružiti dodatnu pomoć. NAMJERNO OTPUŠTANJE

U cjelokupnome opsegu ljudskih stavova prema vlasti­ tim osjećajima postoje dvije krajnosti koje rijetko kad dovode do korisnih rezultata. Jedno je stav strogoga nadzora: pokušaj da se glava nametne tijelu, uporno zahtijevanje da nečemu nećete popustiti ili da vas to neće zaustaviti. Druga je krajnost nedostatak ikakve želje za usmjeravanjem ili nadzorom osjećaja, kao da se sve smatra umjetnim osim maštarija, izmjenjivanja slika i popuštanja osjećajima. 135

Obje ove krajnosti mogu vam otežati dosezanje tjelesnoga pomaka. Fokusiranje je do stanovite točke promišljen i kontroliran proces, a nakon toga se javlja podjednako promišljeno otpuštanje nadzora, oslobađa­ nje, spuštanje uzdi. I sâma riječ »fokusiranje« nagovještava da poku­ šavate izoštriti ono što je u početku bilo nejasno. Posežete prema dolje, u osjetilni dojam i nadzirete proces kako biste sebe spriječili u sanjarenju. »Želim saznati nešto o ovome osjećaju, ali ne i o ostalima«, kažete sa­ mi sebi. »O čemu je riječ u ovome osjećaju? Što je to u njemu, što je u njegovoj pozadini?« Ako otkrijete da su vam misli odlutale, ponovno ćete se vratiti procesu: »Gdje sam ono stala? O, da... Bio je to onaj osjećaj krivnje ili što god bio. O čemu je tu uopće riječ?« Jednom kad jasno i snažno stupite u dodir s osjetilnim dojmom ispustit ćete uzde. Ne pokušavajte upravljati onime što se pojavi iz toga osjeta. Dopustite tome što izranja iz osjetilnoga dojma da se pojavi: rije­ či, slike, tjelesni osjeti i neka izranjaju sve dok to čine iz osjetilnoga dojma. Taj bismo proces mogli nazvati »namjernim otpuš­ tanjem«. DOPUSTITE TIJELU DA UISTINU DOŽIVI POMAK

Dok tek učite fokusiranje, tjelesne reakcije mogu biti vrlo tanane. U vašemu tijelu dolazi do jedva zamjetljivih promjena. Naučite dopustiti tijelu da što snažnije doživi pomak. Pokušajte ispustiti dugačak, dubok dah. Pokušajte kimnuti glavom. Pokušajte opustiti cijelo ti­ jelo kao da ste ukočeno sjedili. Taj vam pomak omo­ gućuje da se opustite. Ako to nekoliko puta učinite namjerno, vaše će se tijelo naučiti slobodnije izražava­ ti. Nakon toga to više nemojte činiti namjerno, nego 136

promatrajte koji se izražajniji tjelesni pokreti javljaju prema vlastitoj volji tijela. Kao primjer, pomislite na malu djevojčicu koja je jako uplašena. Stoji kao skamenjena, samo su joj oči žive. Priđete joj i kažete: »Mila, jesi li uplašena?« U od­ govor ćete dobiti jedva primjetno kimanje. Znate da se tijelo male djevojčice još nije opustilo. Vi joj ponovno kažete: »Bojiš se, zlato? U redu je osje­ ćati to što osjećaš. Vidjet ćemo što možemo učiniti. Je li bilo jako strašno?« Tada bi se mala djevojčica doslov­ ce mogla utopiti u suzama na vašim rukama, na taj na­ čin govoreći da je uistinu bilo strašno. Naravno, neće se uvijek pojaviti veliki osjetilni po­ mak; katkad mali korak ima jedva primjetne posljedi­ ce na tijelu. A l i povremeno, ako se prebrzo ne zadovo­ ljite jedva vidljivim prvim odgovorom svoga tijela i ako ga nastavite ispitivati, pojavit će se velika promjena. Kad se pojavi nešto što se u vašemu tijelu osjeća ispravnim, provjerite to nekoliko puta, ne toliko zbog toga što bi to moglo biti nešto pogrešno, nego da dopu­ stite toj većoj tjelesnoj promjeni da se uistinu dogodi. NEKA ZANIMLJIVA PITANJA

Stupite li u dodir s osjetilnim dojmom, ali ga ne možete navesti da se promijeni, problem bi mogao biti u tome što sebi još niste postavili pravo i otvoreno pitanje. Katkad će osjećaji reagirati na pitanje koje je ustroje­ no na stanovit način, ali ne i na isto to pitanje ako je postavljeno na neki drugi način. Pitanje koje izaziva promjene u meni u jednome trenutku, u idućemu mo­ žda više neće imati nikakva utjecaja. Stoga vam može pomoći različito oblikovanje pitanja, dok ne pronađete jedno ili nekoliko njih koji će vam odgovarati. Navodim pitanja za koja se čini da su gotovo uvijek korisna većini ljudi. 137

»Što je to zapravo?« To je ono što vi u osnovi pokušavate saznati, ali ovako ustrojeno pitanje možda je previše općenito i previše nejasno: Evo određenijih pitanja: »Što je osnovni problem svega ovoga?« »Što je najgore u tome?« Ili: »Koje su dvije ili tri stvari u svemu ovome koje me ponajviše muče?« »Što se krije u središtu ovoga?« »Što se krije ispod toga? Što to radi?« »Što mi se u pogledu ovoga treba dogoditi?« »Što je potrebno kako bih se bolje osjećala?« Obratite pozornost da postoje dvije temeljne vrste pitanja: ona vrsta koja pita što ne valja i ona koja pita što bi bilo dobro. Drugim riječima, možemo postaviti pitanje o samome problemu, kao i o tome što bi se tre­ balo dogoditi, a još se nije dogodilo. Katkad je vrlo važno postavljati izravna pitanja. Primjerice, pretpostavimo da se često osjećate osamljenima i izdvojenima. Kad se fokusirate, taj se osjećaj često javlja. Sasvim je u redu fokusirati se na cjelokupni osjetilni dojam koji prati osjećaj izdvojeno­ sti. Možda ćete otkriti na koji ste se način izdvojili ili o čemu je u tome uopće riječ. A l i u stanovitome će tre­ nutku biti važno postaviti izravno pitanje graničnome osjetu: »Što bi bilo potrebno da se više ne osjećam ovako?«, ili neko slično pitanje. Tražite upute o onome što možete učiniti, a ne sa­ mo o onome u čemu se sastoji problem. ŠTO UČINITI ODGOVARA LI KLJUČNA RIJEČ, ALI NAKON NJE IPAK ZASTANETE I NE MOŽETE DALJE?

Stupili ste u dodir sa sveobuhvatnim osjetilnim doj­ mom problema i zapitali kakva je njegova kvaliteta. 138

Pojavila se ključna riječ: »Plašim se«. Pokušavajući kre­ nuti korak dalje pitate što se nalazi ispod toga straha, što ga izaziva. A l i ništa se ne pojavljuje. Samo uvijek iznova osjećate da se plašite. Zaglavili ste se. Što sada učiniti? Vaš je problem možda u tome što ste zapeli s opće­ nitim imenom osjećaja, kako sam spomenuo u pretho­ dnom poglavlju. Riječ »uplašen« ili bilo koju drugu ri­ ječ promatrate kao da vam govori sve što je potrebno reći. Ili se čvrsto držite toga straha kao jedinoga osje­ ćaja. Neka se proširi u osjetilni dojam. Iz kojega šireg osjećaja proizlazi taj strah? Velik je broj osjećaja koji mogu pratiti strah. Osjetite to mnoštvo osjećaja koji prate taj strah. Ili pokušajte iznova. Napravite korak unatrag od problema s kojim trenutno radite. Ostat će ondje, ne brinite. Odmorite se i duboko udahnite. Tada razmisli­ te o problemu kao o nečemu što je veće i dublje od pu­ koga straha. Pokušajte shvatiti da ga vjerojatno prati mnogo toga u vašemu životu, vašoj prošlosti, buduć­ nosti, u drugim ljudima i tako dalje. To je cijeli jedan dio vašega života, cijeli kontekst. Kakav je cjeloviti osjet u vašemu tijelu kad o svemu tome razmišljate? Ili pokušajte s pitanjem: »Zbog čega sam uplaše­ na?« Ponovno ne odgovarajte na to pitanje. Nepresta­ no ga ponavljajte i dok to činite pokušajte osjetiti cjelo­ kupan dojam onoga što prati taj osobiti osjećaj straha. Kakve su njegove jedinstvene značajke? Osjetite ih unutar sebe i pogledajte koje nove riječi izranjaju iz njega. »Plašim se... a tu je i stanovita vrsta osamljenosti, kao da sam ... da! Tako doživljavam taj strah! Kao da sam napušten negdje visoko, na nekom zastrašuju­ ćem mjestu, a svi su otišli i nikada mi nitko neće po­ moći...«

139

KORISTITE SE SLIKOVITIM GOVOROM

Drugi način na koji možete izazvati tjelesni pomak kad zaglibite jest da dopustite stvaranje slike. Mnogi ljudi posjeduju vrlo živahnu sposobnost vizualizacije, a mnogi je ne posjeduju. A l i svatko može oblikovati uo­ bičajenu sliku, čak i otvorenih očiju. Pokušajte: zami­ slite sada prostoriju u kojoj spavate i mjesto na koje­ mu se nalazi vaš krevet. Na koji način dolazite od kre­ veta do vrata? Tu vizualnu sliku možete vidjeti čak i dok čitate ovu knjigu. U tome istom unutarnjem prostoru možete za­ tražiti da se pojavi slika stanovitoga osjećaja. Pričekaj­ te dok se pojavi. Slika će izražavati osjetilni dojam. Mogli biste vidjeti šumu, primjerice, lik, oluju, zid, se­ be kako trčite. Pojavi li se slika, provjerite kakve osjećaje izaziva u vama. Nerijetko će se dogoditi da će i sâma pojava slike izazvati stanoviti pomak. Bez obzira dovede li od­ mah do pomaka ili ne, postavite pitanje: »Kakve osje­ ćaje ta slika sada u meni izaziva?« Vjerojatno će vam to omogućiti da radite dalje. POTRAŽITE ODGOVOR NA KRAJU KNJIGE

Ako ne možete postići tjelesni pomak, postoji jedna drukčija metoda koja će vašemu tijelu omogućiti da is­ kusi kako bi izgledalo kad bi problem bio razriješen. Zapitajte svoje tijelo: »Kakav bi se osjećaj pojavio u mome tijelu kad bi ova poteškoća na neki način bila potpuno razriješena?« Ako pričekate nekoliko sekun­ di osjetit ćete pomak u tijelu. Isto će vam tako pomoći, dok ovo radite, da tijelu dopustite da, ako to želi, promijeni položaj. Možda će vaše tijelo poželjeti sjesti s visoko uzdignutom glavom, možda će poželjeti opustiti se i izdahnuti" ili se pokre­ nuti na neki drugi način, prema vlastitoj volji. 140

Prolazeći kroz taj proces vi svome tijelu dopuštate da vam pokaže kako biste se osjećali da je sve u redu. Kad postignete taj dobar osjećaj, zadržite ga. Pogledajte što možete naučiti iz njega. Nakon nekoga vremena re­ cite sami sebi: »Ovako se stalno mogu osjećati«. Tada pričekajte. Ako se pojavi nešto novo i kaže: »Ne možeš. Žao mi je. Ne možeš se uvijek ovako osjećati«, tada upitajte što se to pojavilo. Ovo uvelike nalikuje preuranjenom traženju rješe­ nja matematičkih zadataka na kraju knjige. Znate kako odgovor izgleda, ali ne i kako trebate doći do njega. A l i spoznaja o odgovoru pomaže vam da krenete unatrag. Omogućuje vam da postavite pitanje što vam se to is­ priječilo na putu, što to morate promijeniti kako biste dobili odgovor. Radeći od odgovora prema unatrag možete otkriti korake koje ne biste mogli otkriti da ste krenuli od postavljenoga zadatka. Tako je i s ovim oblikom fokusiranja. Dopustit ćete tijelu da osjeti vlastiti odgovor. Ne samo da ćete se osje­ ćati dobro dok to radite, nego ćete moći postaviti pita­ nje: »Dobro, što mi priječi da se uvijek tako osjećam?« To »što mi priječi« može predstavljati novo otvara­ nje osjećaja. A l i da biste se njime okoristili morate se na trenutak pretvarati kako je problem uistinu posve razriješen (znajući da ipak nije) te da ćete i ostati u ovome ugodnome osjećaju uma i tijela. Postavivši pitanje što im priječi da se uvijek tako osjećate, neki se ljudi vraćaju izravno onamo gdje su i bili, do problema koji su napustili. Nemojte to činiti. Zastanite i pretvarajte se da je cijeli problem razriješen sve dok se ne pojavi ono nešto novo što će reći da nije. Pretvarati se da je problem riješen moći ćete tako što ćete se držati ugodnoga osjećaja, kao što biste se držali odgovora s kraja knjige, pokušavajući na temelju od­ govora otkriti kojim biste ga koracima mogli postići. 141

Obratite pozornost na primjer osobe koja se već

prilično dugo bavi fokusiranjem: »Neko vrijeme provodim uz taj negativan osjećaj, ali on se ne mijenja. Znam o čemu je riječ, ali to ni­ je važno. Važno je to što ga ne mogu navesti da se promijeni. Stoga ću činiti ovo. 'Kako bi se moje ti­ jelo osjećalo da je sve razriješeno?' I dobijem odgo­ vor: 'Hej! Bila bih slobodnat' Tijelo mi se nagnulo prema naprijed, krv mi je brže prostrujala žilama i osjećala sam se kao da pokrećem ramenima, kao da stupam u svijet. Bio je to krasan osjećaj! Tada sam rekla: 'Dobro, mogu li se i nadalje ovako osjećati?' Nešto se pojavilo i odgovorilo da ne mogu. A ja sam rekla: 'Dobro, zašto ne?' i istoga sam trenutka osje­ tila nekakvu osobitu vrstu straha. Ugodno sam se osjećala fokusirajući se na tu osobitu vrstu straha, umjesto da sam se osjećala za­ glibljena s negativnim osjećajem, kao prije. Ta osobita vrsta straha pokazala se vrlo neobi­ čnom. Nisam se plašila ničega uobičajenoga. Plašila sam se života, kao da ću nešto slomiti samo ako iza­ đem van, kao da živim u trgovini porculanom. Ta­ ko sam se otprilike osjećala...« PROVJERAVANJE Neka to što ste posljednje radili postane mjesto koje m o ž e t e napustiti i kojemu se m o ž e t e vratiti. Bolno mjesto n e ć e odmah doživjeti pomak. Možda ćete mno­ go puta tijekom dana (a m o ž d a i nekoliko dana) mora­ ti provjeravati taj osjetilni dojam. Obavite to kratko i blago: »Mogu li još uvijek osjetiti sve to zajedno?... A, da, evo ga ovdje. Ima li n e š t o novo?... I dalje je sve is­ to. U redu.« Za to vam je potrebna samo minuta vre­ mena. Na kraju ćete otkriti da je došlo do pomaka.

142

NEMOJTE REĆI: »MORA DA JE TO...«

Još bih vas jednom želio upozoriti da ne analizirate, ne zaključujete i ne procjenjujete. To vas može spriječiti u doživljavanju pomaka. Svi mi mislimo kako mnogo znamo o svojim problemima. Pokušavamo sebe i svoja tijela prisiliti kako bismo krenuli u određenom smjeru, vođeni popisom dobrih značajki koje smo dobili u ne­ djeljnoj školi ili popisima različitih društvenih grupa koje smo prihvatili kao neke vrijedne ciljeve. Ne sluša­ mo dovoljno vlastita tijela, a taj se propust može poja­ viti na površini čak i usred fokusiranja. Mogli biste dopustiti oblikovanje sveobuhvatnog osjetilnog dojma problema, a tada potražiti njegovu suštinu, pronaći je i nekoliko trenutaka uživati. Ali ta­ da se pojavljuje stara navika analiziranja: »Naravno, znam o čemu je tu riječ«, čut ćete vlastiti glas. »Mora da je to...« Kad god začujete riječi nalik ovima »mora da je to«, isključite ih. Činite upravo ono što većina ljudi či­ ni tijekom cijeloga svoga života: pokušavate reći sebi što je pogrešno. Prisjetite se koliko je važno imati unu­ tarnji stav »postavljanja pitanja«, umjesto stava »dava­ nja odgovora«. Ništa nemojte sebi reći. Postavite pita­ nje, čekajte i dopustite tijelu da odgovori. Vaša će se uspješnost u fokusiranju, kao i nagrade koje ćete od njega dobiti, s vremenom poboljšati. Kas­ nije više nećete morati svjesno razmišljati o svim ovim nezgodnim pravilima. Isto tako, kao što sam već rekao, o procesu fokusiranja nećete morati razmišljati kao o vježbi od šest koraka. Fokusiranje će postati jednosta­ van i prirodan čin, nalik šetnji. Ujedno će postati dio vašega svakodnevnog života, ako mu to dopustite. Otkrit ćete da se njime koristite ne samo u trenucima napetosti, nego da vam fokusira­ nje može pružiti pomoć pri razrješavanju sviju životnih 143

problema. Naučite se imati povjerenja u vodstvo svo­ ga tijela.

144

treći dio

LJUDI POMAŽU JEDNI DRUGIMA

10 Otkrivanje bogatstava u drugim ljudima

Koliko mnogo ljudi uistinu poznajete? Svoga supruga ili suprugu? Najboljega prijatelja? Roditelje? Vjeroja­ tno je da ni njih zaista ne poznajete. Naravno, znate što će vjerojatno učiniti pod stanovitim okolnostima. Znate što najčešće govore te što će, najvjerojatnije, i dalje govoriti. Vjerojatno možete zamisliti sljedeći raz­ govor koji ćete obaviti s njima te što ćete oboje govo­ riti. Sigurno biste bili gotovo potpuno u pravu, ali tu nigdje nema otvaranja prema unutarnjem iskustvu. Tko uistinu razumije vas? Tko želi čuti kako se vi osjećate? Većina će ljudi odgovoriti: »Nitko«. Nekoliko će ih odgovoriti: »Ima jedna osoba koja bi to voljela čuti, ali ona me zapravo ne razumije«. Vrlo malen broj ljudi ima nekoga s kime će podijeliti unutarnje iskust­ vo, a i tada samo do stanovite granice. Čak i kad je riječ o vama sâmima: niste li stanovita mjesta ostavili u tmi­ ni? Ni ne znajući zbog čega ih se plašite? Ili kako biste zakoračili u njih? Budući da je tako veliki dio nas ne­ poznat i nevidljiv, sâmi se sebi doimamo pomalo nest­ varnima, kao da postojimo samo pred sobom, a možda ni takvo postojanje nije cjelovito. Otkrili smo da se ljudi, ako mogu podijeliti sluša­ nje i fokusiranje, u samo nekoliko sati mogu upoznati mnogo dublje nego da se poznaju godinama. 147

Susret je ljudska potreba. Do susreta dolazi kad os­ jetimo da smo drugim ljudima važni te da su oni važni nama. Susret bez stvarnoga uzajamnog poznavanja (i poznavanja samoga sebe kroz drugoga) ograničen je. Možemo se stisnuti jedni uz druge da bi nam bilo top­ lije, da bismo se malo utješili, ali prevelika suzdržanost naglašava našu razdvojenost, čak i dok se pokušavamo zbližiti. Do izvornoga sagledavanja i spoznavanja drugoga čovjeka dolazi tijekom fokusiranja i slušanja; pred na­ ma se otvara unutarnje iskustvo. Ako se ne otvori ne možemo ga vidjeti ni podijeliti; ostaje zaključano u vla­ stitom nijemom djelomičnom postojanju. Većina ljudi živi a da nikada ne izrazi svoje unutar­ nje bogatstvo. Najveći dio onoga što ljudi čine su uo­ bičajeni, rutinski poslovi, odnosno »uloge«. Katkad su ljudi u svojim ulogama »živi«, ali najčešće nisu. Vrlo se često događa da ljudi vjeruju kako se moraju pritajiti u svojim ulogama, izdvojiti se, suzdržati dah za neko ka­ snije vrijeme. Kod većine ljudi to kasnije vrijeme goto­ vo nikada ne nastupi, pa se njihovo unutarnje ja utiša i gotovo nestane. Pitaju se ima li ičega u njihovoj nu­ trini. Čak i kad se upustimo u odnos, sve se uglavnom svodi na uobičajene stvari, uloge i rutinu. Osjećamo kao da smo uništeni zbog prekida odnosa, jer bez part­ nera smo ponovno potpuno osamljeni. Čak i kad su nam odnosi »dobri«, veliki se njihov dio odvija u tišini ili dok vozimo automobil: »Pogledaj onaj znak ondje!« Ni razdoblja »otvorenosti« nisu mnogo bolja. Naj­ češće je riječ o neprestanom izražavanju istih tegobnih i bolnih osjećaja. Dvoje bliskih ljudi nerijetko imaju is­ te osjećaje, iz godine u godinu. »Govoriti otvoreno« zna­ či reći i čuti iste ukočene rečenice koje dolaze iz istih zakočenih mjesta. 148

Ovo i iduće poglavlje će vam pokazati neke od na­ čina na koje možete pomoći zatvorenim i zakočenim odnosima putem fokusiranja i slušanja. Ponajprije ove korake iskušajte s osobom koja vam nije najbliskija u životu. Ne mora to uvijek biti ista oso­ ba. Iskustvo dodira i dubine jednostavnije je u početku dobiti s ljudima koji vam nisu najvažniji. Svakako biste željeli ljudska bića iskusiti u njiho­ voj unutarnjoj stvarnosti. A isto tako želite da druge osobe stvarnost onoga što vi uistinu jeste zaista vide, prihvate i osjete. Svi mi poznajemo ljude s kojima je bolje ne dijeli­ ti ono što nam je važno. Ako smo doživjeli nešto uz­ budljivo te ako to ispripovjedimo takvim ljudima, doimat će se gotovo dosadnim. Ako imamo tajnu, sakrit ćemo je od takvih ljudi na sigurno unutarnje mjesto, neispričanu. Na taj se način neće smanjiti i izgubiti sve svoje značenje. A l i ako ste te sreće, tada poznajete i osobu s kojom je sve drukčije. Ako takvoj osobi ispričate nešto uzbud­ ljivo, to postaje još uzbudljivije. Velika će se pripovijest proširiti, shvatit ćete da je pripovijedate s mnoštvom potankosti, pronalazeći bogatstvo svih njezinih dijelo­ va, čak i veće bogatstvo od onoga koje ste pronašli dok ste o njoj samo razmišljali. Što god da vam je važno, to ćete sačuvati dok ne uspijete reći toj osobi. Fokusiranje i slušanje nalikuju tome: razgovoru s osobom koja utječe na vaše iskustvo tako da se ono proširuje. U fokusiranju vi u svojoj nutrini morate biti takva osoba. Isto takvi možete biti i s drugima i poka­ zati im kako da i oni postanu takvi. Često ćete poželjeti fokusirati se nasamo. A l i poku­ šajte i s drugim ljudima. Pretpostavimo kako biste željeli da vas prijatelj slu­ ša dok se fokusirate, a i kasnije, te da se i on fokusira s vama kao slušateljem. Možda biste se željeli fokusirati 149

prije nego što pristupite prijatelju, kako biste otkrili ka­ kvi su vaši osjećaji. Ako osjećate da je vaš odnos intiman i jednosta­ van, s dovoljno slobodnog prostora za pripovijedanje o duboko osobnim stvarima, mogli biste pronaći prijate­ lja i reći mu nešto slično ovome: »Upravo sam pročita­ la neku knjigu u kojoj se govori o nekoj vrsti osobno­ ga rješavanja problema. Čini mi se da je dobra. Kaže da je taj postupak jednostavnije napraviti s drugom oso­ bom. Hajdemo podijeliti sat vremena: pola sata za te­ be, pola za mene. Mislim da bi nam se moglo svidjeti ako pokušamo zajedno. Sjetila sam se da bih to tebi mogla reći jer sam shvatila da (primjerice) se tebe ne bojim, a inače sam previše plašljiva da bih bilo što oso­ bno ispričala drugim ljudima.« Mogli biste istaknuti da većinu toga možete obavi­ ti u tišini. Važno je objasniti da jedna osoba postavlja osobna pitanja drugoj samo ako druga želi odgovoriti na njih. Ona osoba koja radi fokusiranje određuje pra­ vila. Slušatelj bez riječi čeka dok druga osoba tiho zala­ zi u osjećaje. Ako na takav način ovaj proces objasnite prijatelju, neće mu se učiniti preteškim. Moguće je iznenada zamoliti prijatelja da obrati pozornost na vas tijekom pet minuta, ali da ništa ne go­ vori. Fokusirajte se. Kad osjetite pomak pričekajte ne­ koliko trenutaka, a zatim recite nešto općenito: »Loše sam se osjećala, a sada osjećam kako se opuštam i vi­ dim u čemu je bio problem.« Budite tihi minutu-dvije. Fokusirajte se sve dok ne pronađete mjesto na kojemu se možete zaustaviti. Recite (ako je istina) da vam je bilo jednostavnije fokusirati se uz njega, nego dok ste bili sami. Zatim upitajte prijatelja bi li se on želio foku­ sirati dok vi slušate. Evo čudnovate činjenice: fokusiranje je jednostav­ nije u nazočnosti neke druge osobe, čak i kada ni jed­ na ni druga osoba uopće ne progovore. 150

Kad prvi put zamolim nekoga da mi pokloni svoju pozornost i pravi mi društvo dok se fokusiram, najčeš­ će moram objasniti da neću mnogo govoriti. Upitam ih slažu li se s time. Na to pristanu, ali potraže novine ili knjigu. Tada im moram objasniti kako mi je potrebno da njihova pozornost bude usmjerena na mene, iako ih neću zabavljati nikakvim pričama. U početku im je teško povjerovati da bi mi to moglo imalo pomoći ili da bih takvo što uopće mogao zatražiti. A l i ljudi koji poz­ naju fokusiranje isto tako znaju i za ovu neobičnu či­ njenicu, pa im je drago i pružiti pozornost i primiti je. Takvi se razgovori odvijaju sasvim prirodno. Pri­ mjerice, ovakva je razmjena riječi uobičajena: »Tako sam neraspoložena i ljutita, a večeras mo­ ram obaviti sav ovaj posao. Ne želim ga raditi. Jedno­ stavno se ne mogu natjerati da počnem.« »Dobro, možeš li se spustiti do toga osjećaja i vidje­ ti što je s njime?« »Hoćeš li se ti dobro osjećati ako to učinim?« »Da, sve je u redu.« »Dobro.« Dugačka tišina dok se osoba fokusira. Ta­ da: »Hej... osjećam se bolje. Shvatila sam o čemu je ri­ ječ.« »Jesi li sada dobro ili još nisi sasvim dobro?« »Mislim da sam za sada dobro. Hvala ti! Kako se ti osjećaš?« Moglo bi vas iznenaditi činjenica da se ovo fokusi­ ranje zapravo odvijalo putem međugradskog telefon­ skog razgovora između Chicaga i New Yorka! Nijedna od tih dviju osoba nije smatrala da ima nečega čudnog u tome što će pet minuta međugradske linije iskoristi­ ti za tišinu fokusiranja. U tome je primjeru osoba koja se fokusirala odlu­ čila da tijekom fokusiranja neće govoriti. A l i ne mora biti tako. Kao što smo već vidjeli, tijekom fokusiranja 151

može se razgovarati. Češće se događa da prije ili nakon fokusiranja koje se odvija u tišini ljudi požele nadugačko razgovarati. Popričajmo sada o tome kako biti dobar slušatelj. Zvuči jednostavnije nego što jest. Zapravo, malo je do­ brih slušatelja, a ova prosudba obuhvaća i većinu psi­ hoterapeuta, socijalne radnike, učitelje, savjetnike i druge čiji bi poslovi od njih trebali zahtijevati vještinu dobroga slušanja. Nadam se da će Priručnik za slušanje pročitati profesionalni djelatnici, kao i oni ljudi čije za­ nimanje ne zahtijeva slušanje. Izvorno sam ga napisao za ljude koji jednostavno žele pomoći jedni drugima. Pod nazivom Rap Manual široko je rasprostranjen po Sjedinjenim Američkim Dr­ žavama. Pomoći će vam ako ovu knjigu i Priručnik za sluša­ nje pročitate naglas u društvu neke druge osobe ili gru­ pe. Iako sam sudjelovao u pisanju ta dva priručnika još mi uvijek koristi kad mi ih netko pročita.

152

11 Priručnik za slušanje

Ovdje se govori o četiri oblika pomoći koji se koriste u različitim trenucima i u različite svrhe: Svakako se po­ najprije upoznajte s prvom, a tek se onda počnite ko­ ristiti drugima. Jednom kad ih naučite i kad postanu dio vašega svakodnevnog odnosa prema ljudima otkrit ćete da svaku od njih koristite u odgovarajućoj situa­ ciji. PRVI OBLIK POMOĆI: POMOZITE DRUGOJ OSOBI DA SE FOKUSIRA DOK GOVORI

A. Apsolutno slušanje". Ako neko vrijeme samo slu­ šate, povremeno pokazujući onome koji se fokusira pratite li ga ili ne, otkrit ćete iznenađujuću činjenicu. Ljudi će vam mnogo više reći i mnogo će više toga pro­ naći u svojoj nutrini nego što bi se ikada moglo dogodi­ ti u običnom razgovoru. Koristite li se samo izrazima kao što su: »Da«, ili: »Shvaćam«, »O, da, vidim kako se osjećaš«, »Ne mo­ gu te više pratiti, bi li to mogla ponoviti, molim te?«, uvidjet ćete da se razvija neki jako dubok proces. U uobičajenim društvenim razgovorima mi jedan drugoga gotovo uvijek zaustavljamo kako ne bismo zakoračili preduboko unutra. Naši savjeti, reakcije, 4

Metodu »uzvraćanja« otkrio je Carl Rogers, a tečaj korištenja tom metodom vodi Thomas Gordon.

153

ohrabrenja, uvjeravanja i dobronamjerne primjedbe zapravo ljude sprečavaju da shvate svoj osjećaj. Poku­ šajte nekoga samo slušati, bez dodavanja vlastitih rije­ či. Zapanjit ćete se. Govorniku iskreno recite možete li ga pratiti ili ne. Time ćete odmah postati dobar slušatelj. A l i morate bi­ ti iskreni i reći mu kad više ne razumijete o čemu go­ vori. (»Možeš li to reći nekim drugim riječima? Nisam te uspio shvatiti.«) Međutim mnogo će više pomoći ako vi kao sluša­ telj uzvraćate riječima koje je izgovorila druga osoba, korak po korak, onako kako ste ih razumjeli. To nazi­ vam apsolutnim slušanjem. Nikada nemojte započinjati razgovor o stvarima koje druga osoba nije ni spomenula. Nikada nemojte nametati vlastita tumačenja. Nikada nemojte nameta­ ti svoje ideje. Samo su dva razloga zbog kojih biste trebali progo­ voriti dok slušate: kako biste pokazali da razumijete što druga osoba govori tako što ćete joj uzvratiti ono što je rekla ili mislila te kako biste zamolili da nešto ponovi ili razjasni. Da biste pokazali kako je potpuno razumijete. Iz­ govorite rečenicu ili dvije koje će obuhvaćati osobno značenje koje vam je ta osoba željela prenijeti. To naj­ češće možete izraziti vlastitim riječima, ali koristite se riječima druge osobe kad se radi o osjetljivim i važnim pitanjima. Ljudima je potrebno čuti vas kako govorite. Potre­ bno im je da im kažete kako ste shvatili. Izgovorite re­ čenicu ili dvije za svaki njihov zaključak, za sve što vam pokušavaju prenijeti. (Najčešće trebate progovoriti na­ kon svake pete ili desete rečenice koju izgovori druga osoba.) Nemojte ih jednostavno pustiti da govore, nego 154

reagirajte na sve što osjećaju, bilo to dobro ili loše. Ne pokušavajte ništa ispraviti, promijeniti ili poboljšati. Pokušajte shvatiti suštinu svake izjave upravo onak­ vom kako ju je druga osoba shvatila i osjetila. Katkad ljudi govore zbunjujuće stvari. Ne možete odmah shvatiti što govore ni što im to znači. Ponajprije izgovorite rečenicu ili dvije o suštini onoga što vam je druga osoba rekla. Provjerite s njome jeste li dobro sh­ vatili. Dopustite joj da vas ispravi i nešto pridoda ako želi. Prihvatite ispravak ili dodatak i uzvratite im kako bi se uvjerila da ste shvatili, sve dok se ne složi da ste rečeno shvatili upravo kako je ona to i osjetila. Tada iz­ govorite drugu rečenicu kako biste rekli što to znači drugoj osobi ili kako ona to osjeća. Primjer: pretpostavimo kako vam neka žena pripo­ vijeda o nekom zapletenom slijedu događaja, što su joj neki ljudi učinili i kada kako bi je »ponizili«. Ponajprije trebate reći jednu ili više rečenica koji­ ma ćete iznijeti suštinu onoga što je rekla, tako kako ona to vidi. Tada će ona ispraviti dio onoga što ste rek­ li, kako bi više odgovaralo istini. Vi joj uzvraćate njezi­ nim ispravcima: »Znači da nisu svi oni to učinili, ali su se svi složili da se to učini«. Tada bi ona mogla dodati još nekoliko stvari koje ćete ponovno prihvatiti i pono­ viti ih manje-više onako kako ih je izgovorila. Nakon toga, kad ste sve shvatili, izgovorite drugu rečenicu o osobnome značenju ili osjećajima cijeloga tog proble­ ma: »A ono što je uistinu grozno jest to što si se ti os­ jećala poniženom«. Ako ne razumijete što druga osoba govori, ako se zbunite ili je više ne m o ž e t e pratiti. Postoji način na koji možete zamoliti da osoba ponovi ili razjasni ono što je rekla. Nemojte reći: »Ništa od toga nisam ra­ zumjela«. Umjesto toga prikupite djeliće onoga što ste 155

razumjeli, čak i ako vam je nejasno ili ako ste tek po­ čeli shvaćati o čemu je riječ i zatražite objašnjenje: »Shvaćam da ti je ovo važno, ali još ne razumijem o čemu je riječ«. Nemojte izgovoriti nešto za što niste sigurni da je to druga osoba mislila. Izgubit će mnogo vremena objašnjavajući vam kako niste shvatili. Umjesto toga govorite samo o onome što ste uistinu shvatili i zamoli­ te je da vam ostalo objasni. Dio po dio ponavljajte ono što vam osoba govori. Ne dopustite joj da kaže više nego što možete razumjeti i uzvratite joj njezinim riječima. Prekinite je, ponovite njezine riječi, a tada dopustite da nastavi. Kako ćete znati da dobro postupate. To ćete znati kad osoba počne zalaziti dublje u svoje probleme. Pri­ mjerice, druga osoba može reći: »Ne, nije tako, više na­ likuje...«, a tada će se upustiti dublje u osjećaj da bi vi­ djela što još osjeća. Znači da ste dobro postupili. Vaše su riječi možda bile pogrešne ili su možda zazvučale pogrešno drugoj osobi, iako ste bili vrlo blizu onome što je izgovorila prije kratkog vremena. A l i važno je da su vaše riječi navele osobu da se još dublje upusti u osjećanje problema, tako da ste postigli željeni rezultat. Što god osoba rekla nakon toga, prihvatite to i uzvrati­ te. To je još jedan korak dalje. Osoba jednostavno može mirno sjediti, bez riječi, zadovoljna što ste sve do toga trenutka shvatili. Ili vam može dati znak olakšanja, opuštanja, kao da cijelim tijelom govori: »Da, upravo je tako«, dubok udisaj ili uzdah. Takvi se pokazatelji pojavljuju tu i ta­ mo, a nakon njih dolaze novi, daljnji pomaci. Ako je sve u redu to ćete moći procijeniti prema još tananijim znacima opuštanja, koji se pokazuju kad osoba osjeća da ste je razumjeli - osjećaj koji svi mi 156

imamo kad smo nešto pokušavali reći i konačno u to­ me uspjeli: osjećaj da to više ne moramo ponavljati. Dok osoba izlaže neku ideju ili neki njezin dio postoji na­ petost, suzdržavanje daha koje traje tijekom kratkoga vremena izlaganja. Kad je suština konačno izrečena i pravilno shvaćena, kad osoba na nju dobije i odgovor, dolazi do opuštanja, kao pri izdisaju. Osoba tu ideju vi­ še ne mora zadržavati u tijelu. Tada mjesto te ideje mo­ že zauzeti nešto drugo. (Važno je prihvatiti tišinu koja se pojavljuje i može trajati i dugo vremena, minutu ili duže. Onaj koji radi fokusiranje sada osjeća unutarnje spokojstvo koje omogućuje nečemu drugome da se po­ javi. (Nemojte uništiti to spokojstvo nepotrebnim riječima.) Kako m o ž e t e otkriti jeste li pogriješili i što učini­ ti u tome pogledu. Ako osoba ponovi ono što je već rekla, to znači kako osjeća da vi to još niste shvatili. Provjerite koliko se njezine riječi razlikuju od vaših. Ako vam se čini da se ne razlikuju, tada ih ponovite i dodajte: »Ali to nije sve ili, na neki način, nije sasvim točno, zar ne?« Dok odgovarate na njezine riječi, na licu joj se mo­ že pojaviti napetost i zbunjenost. To pokazuje da poku­ šava razumjeti ono što govorite. Stoga mora da ste ne­ što pogrešno shvatili ili uopće niste shvatili. Zastanite i ponovno zamolite osobu da vam ponovi. Ako osoba koja radi fokusiranje promijeni temu (osobito ako počne govoriti o nečemu što je manje značajno ili manje osobno), to znači da je odustala od pokušaja da vam nešto prenese. Možete je prekinuti i reći nešto ovakvo: »Još uvijek razmišljam o onome što si upravo pokušavala objasniti... Znam da to nisam do­ bro shvatio, ali želio bih shvatiti.« Tada izgovorite sa­ mo ono u što ste sigurni i zamolite da nastavi od te to­ čke. 157

Prije ili kasnije uspjet ćete shvatiti o čemu je riječ. Nije važno kad će se to dogoditi. Možda tek u trećem ili četvrtom pokušaju. Ljudi se najbolje mogu udubljivati u svoje osjećaje kad druga osoba prihvaća ili pokušava prihvatiti svaki djelić upravo onako kako i oni sami to shvaćaju, bez ikakvih dodataka ili objašnjenja. Postoji stanovita usredotočenost koju je nakon stanovitoga vremena jednostavno prepoznati. Dobar je primjer vlak na tračnicama. Lako je osjetiti kad više niste na tračnicama. Sve se zaustavlja. Ako se to dogodi, vrati­ te se na ono mjesto koje ste zasigurno razumjeli i za­ molite osobu koja radi fokusiranje da nastavi odande. Ako uvidite da vam je teško prihvatiti osobu koja ima dosta nesimpatičnih osobina, razmišljajte o njoj kao da je u unutarnjem sukobu s tim osobinama. Naj­ češće je lako prihvatiti osobu koja se bori protiv takvih osobina. Dok slušate uspjet će vam da je otkrijete. Dok u početku vježbate slušanje, svakako ponav­ ljajte gotovo svaku riječ koju vam druga osoba govori. To će vam pomoći da uvidite koliko je teško shvatiti ono što vam osoba pokušava reći a da tome ništa ne dodajete, da ništa ne mijenjate i ne unosite vlastita značenja. Kad ste u stanju na taj način slušati, tada uzvraćajte samo riječima kcje opisuju suštinu, smisao i osjećaje. Kako bi vam bilo jednostavnije na trenutak zasta­ nite i osjetite vlastito klupko emocija, napetosti i očeki­ vanja. Tada raščistite taj prostor. Slušati možete tek s toga čistoga mjesta. Bit ćete živahni i vjerojatno poma­ lo uzbuđeni. Što će ta druga osoba izgovoriti u taj slobo­ dni prostor koji postoji samo stoga da se u njega nešto izgovori? Vrlo je rijetko čovjeku pružen takav prostor od druge osobe. Ljudi se jedva ikada potrude dovoljno da bi uopće mogli čuti drugoga čovjeka. 158

B. Pomozite oblikovanju osjetilnoga dojma. Osoba se

može malo fokusirati između onoga što govori vama. Rekavši što je željela i nakon što ste je vi razumjeli, može se ponovno fokusirati prije nego što izgovori slje­ deće. Većina ljudi ne čine tako, nego jednostavno prela­ ze s jedne stvari na drugu, isključivo usmjereni na raz­ govor. Kako im možete pomoći da zastanu i pronađu osjetilni dojam onoga što su upravo rekli? To je drugi korak fokusiranja. Pronalaženje osjetil­ noga dojma je kao kad kažete sebi: »To, upravo ondje, to je ta zbunjenost«, a onda ga ondje i osjetite. Osoba koja radi fokusiranje mora biti tiha, ne sa­ mo izvana nego i iznutra kako bi se osjetilni dojam mogao pojaviti. To traje otprilike minutu. Neki ljudi neprestano govore, bilo naglas ili u sebi. Tada se ništa ne može oblikovati i sve ostaje u bolnoj nakupini zbunjenosti i napetosti. Kad se osjetilni dojam oblikuje osoba osjeća olak­ šanje. Kao da su se svi negativni osjećaji okupili na jed­ nome mjestu, upravo ondje, a ostali dio tijela osjeća se slobodnijim. Jednom kad se osjetilni dojam pojavi, ljudi mogu raditi s njime. Mogu se pitati što se krije u njemu i mo­ gu ga osjećati. Kada p o m o ć i ljudima da dopuste osjetilnome dojmu da se pojavi. - Kad ljudi kažu sve ono što su mogli jasno reći, a nakon toga sve postaje nejasno ili su naišli na nerazriješenu gomilu napetosti i ne znaju kako bi nastavili dalje. - Kad postoji stanovito mjesto za koje osjećate da bi se u njega moglo dublje zaći. 159

- Kad ljudi obilaze oko nekoga predmeta i uopće se ne spuštaju u svoje osjećaje prema njemu. M o ž d a su počeli govoriti o stvarima koje su očigledno osobne i smislene, ali tada se prebace na n e š t o drugo. Ne govo­ re vam ništa značajnoga, ali se doima kao da bi to že­ ljeli. U toj tako uobičajenoj situaciji m o ž e t e ih prekinu­ ti i blago ukazati na put koji vodi do dubljih razina os­ jećaja. OSOBA KOJA RADI FOKUSIRANJE: »Otkad se Karen vratila iz bolnice isključivo se brinem o njoj. Uopće nisam imala vremena za sebe. A sada kad imam vremena samo želim pobjeći i uhvatiti se ne­ kakvoga posla«. SLUŠATELJ: »Već toliko dugo nisi imala vremena za sebe, a sada kad ga imaš kao da to više ne želiš«. OSOBA: »Neprestano joj je nešto potrebno i što god ja uradila nikada joj nije dovoljno dobro. Cijela je njezina obitelj takva. To me ljuti. I njezin je otac bio takav kad je bio bolestan, a bolovao je godina­ ma. Uvijek su negativno usmjereni, prigovaraju i omalovažavaju jedno drugo.« SLUŠATELJ: »Ljutita si zbog toga što se ona tako ponaša i zbog toga što su svi oni takvi«. OSOBA: »Da. Ljuta sam. K vragu. Loše je to mje­ sto za život. Loše ozračje. Uvijek je sve sivo. Nikada ništa ne valja. Jučer sam...« SLUŠATELJ: (prekida): »Pričekaj malo. Ostani na trenutak s tim osjećajem ljutnje. Samo ga neko vri­ jeme osjećaj. Vidi ima li još nečega u njemu. Ni o čemu ne razmišljaj.«

160

K a k o p o m o ć i oblikovanju osjetilnoga dojma. Po­ stoje razlike među ljudima u pogledu toga koliko im je pomoći potrebno da bi stupili u dodir s osjetilnim doj­ mom. Uvijek u početku ponudite najmanju moguću pomoć, a samo ako to nije dovoljno pružite više. Nekima ljućima pomoć uopće neće trebati, nego samo vaša voljnost da šutite. Ako ne govorite i ne zau­ stavljate ih ili ih ne skrećete s puta, osjetit će ono što im je potrebno osjetiti. Tišinu ne prekidajte barem jed­ nu minutu. Jednom kad reagirate i provjerite ono što ste izrekli te kad pravilno shvatite, ponovno ušutite. Osobi će možda biti potrebno da izgovorite jednu ili dvije rečenice kako bi napravila stanku u kojoj se mo­ že oblikovati osjetilni dojam. Takva bi rečenica jedno­ stavno mogla polagano ponoviti posljednju značajnu riječ ili nekoliko riječi koje ste upravo izgovorili. Mogla bi jednostavno ponovno ukazati na ono što ste već sh­ vatili. Primjerice, u prethodnom ste primjeru mogli po­ lagano i naglašeno reći: »Uistinu si ljutita«. Nakon to­ ga biste trebali prestati govoriti. Tada bi se trebao poja­ viti cjelokupan osjet svega onoga što prati ljutnju. Što god vam osoba rekla nakon vašega pokušaja da joj pomognete pronaći osjetilni dojam, uzvratite joj ta­ ko što ćete ponoviti suštinu onoga što je rekla. Ne bri­ nite ako ne možete odmah pribaviti duže razdoblje du­ boke tišine za koje osjećate da je potrebno. Možete us­ koro ponovno pokušati. Prihvatite sve što god se poja­ vilo, čak i ako je osoba na trenutak odlutala s puta. Ako ni nakon mnogo pokušaja osoba još ništa ne osjeti, tada joj se možete izravnije obratiti. Otvoreno recite: »Ostani uz taj osjećaj i dublje ga osjeti«. Isto joj tako možete ponoviti sve i l i samo neke od uputa za fokusiranje. Možete oblikovati i pitanje. Recite joj da to pitanje postavi u sebi, da ne pita razum, nego osjećaje. »Budi 161

mirna i nemoj riječima odgovoriti na pitanje. Samo pričekaj dok se nešto ne pojavi u tvojim osjećajima.« Najbolje je da su takva pitanja otvorena. »Što je to zapravo?« »Što tome onemogućuje da se promijeni?« Druga vrsta pitanja odnosi se na »cjelinu«. »Gdje sam to zapravo zaglibio u svemu ovome?« Ovakva pi­ tanja koristite kad je sve zbrkano ili kad osoba ne zna odakle bi počela. Ako je osoba dopustila osjetilnome dojmu da se oblikuje ali zatim ne može krenuti dalje, možda će joj pomoći postavljanje ovakvoga pitanja: »Na koji bi se način sve promijenilo kad bi sve bilo dobro? Kako bi trebalo izgledati?« Recite osobi da na neko vrijeme osjeća idealno stanje, a tada je zapitajte: »Što ti one­ mogućuje da tako i bude?« Osoba ne bi trebala poku­ šavati odgovoriti na to pitanje, nego bi trebala dobiti osjećaj toga što joj smeta. Svi ovakvi pristupi zahtijevaju da osoba prestane govoriti i naglas i u sebi. Trebala bi dopustiti onome što po­ stoji da se pojavi na površini, a ne da ga sama pokušava izvući. Jednostavno zapitajte: »Na kojemu je mjestu moj život još uvijek sputan?« To će vam vrlo brzo pružiti osjetilni dojam problema, samo ako ne odgovarate ri­ ječima. Postoji još jedan pristup: odaberite dvije ili tri naj­ važnije stvari koje je osoba izgovorila, ako osjećate da pripadaju istome području. Tada osobi recite: »Kad iz­ govorim ono što namjeravam izgovoriti, nemoj ništa reći ni meni ni sebi. Samo osjećaj što će se pojaviti.« Tada izgovorite te dvije ili tri stvari, svaku oblikovanu u samo jednu ili dvije riječi. Na taj način možete pomoći osobi i kad ne želi iz­ govoriti neke osobne ili bolne stvari. Ona može radi­ ti dalje ne govoreći vam zapravo ništa o tome što se 162

događa. Možete je slušati i pomagati a da ni ne znate o čemu je riječ, bez obzira na činjenicu što će vas to, na neki način, povrijediti ili zbuniti. Kako m o ž e t e otkriti da stvari ne idu kako treba. Ako vas ljudi gledaju ravno u oči, to znači da se još ni­ su počeli fokusirati na svoju nutrinu. Recite: »Ne mo­ žeš se udubiti a osjećaje dok mene promatraš. Dopusti mi da samo mirno sjedim ovdje dok se ti fokusiraš.« Ako progovori neposredno nakon što ste je zamo­ lili da se umiri, to još nije fokusiranje. Ponajprije, uz­ vratite joj riječima koje opisuju suštinu onoga što je re­ kla, a tada je zamolite da stupi u dodir s osjetilnim doj­ mom toga osjećaja. Ako ste se uistinu trudili, a ništa se korisno nije dogodilo, pustite osobu neka se petnaes­ tak minuta odmara, a tada ponovno pokušajte. Ako nakon stanovitoga razdoblja tišine osoba po­ čne s očekivanjima i nagađanjima, zapitajte je kako os­ jeća taj problem. Ne kritizirajte je zbog toga što je po­ kušala analizirati. Usredotočite se na ono što uistinu kaže i nastavite je usmjeravati prema osjetilnome doj­ mu toga osjećaja. Ako kaže da ne može osjetiti nešto stoga što je to previše nemirno ili napeto, ako se osjeća praznom ili obeshrabrenom, ako se previše trudi, zamolite je da se fokusira upravo na to. Može sâma sebi postaviti pitanje (ali ne i odgovoriti riječima na njega): »Kakav je to ne­ miran osjećaj?« Ili: »Kakav je to napet (prazan) osje­ ćaj? Kakav je to osjećaj da se previše trudim?« Kako m o ž e t e otkriti da je osoba pronašla osjetilni dojam. Osoba je stupila u dodir s osjetilnim doj­ mom kad osjeća više nego što razumije, kad je ono što se pojavilo veće od riječi i misli, kad nešto sasvim jasno doživljava, ali joj to još nije jasno, još se nije otvorilo niti oslobodilo. 163

Znat ćete da je osoba pronašla osjetim! dojam i da govori o njemu kad počne tražiti riječi i očigledno osje­ ća nešto što još ne može riječima oblikovati. Sve što se na ovakav način pojavi trebalo bi doče­ kati dobrodošlicom. To je sljedeći korak njezina orga­ nizma. Prihvatite ga i uzvratite upravo onako kako ga i osoba osjeća. Ugodno je dobiti nešto što izravno izranja iz nečije­ ga osjetilnog dojma. To blago mijenja osjećaje i oslo­ bađa tijelo. Čak i ako se osobi ne svidi ono što se poja­ vilo, osjećat će se ugodno. Ohrabrujuće je kad se doga­ đa i nešto više od pukih riječi. To čovjeku daje osjećaj procesa, oslobađanja od sputanih mjesta. Ovo je ključno načelo procesa slušanja, odgovara­ nja i uzvraćanja osjećaja na isti onakav način na koji ih osjeća i druga osoba. Temelji se na činjenici da osje­ ćaji i nevolje nisu tek zamisli ili ideje: oni su i tjelesni. Stoga smisao pomaganja nikada nije samo u nagađa­ nju i tumačenju. Mora se odvijati tjelesni proces pro­ nalaženja onoga mjesta na kojemu se nevolja osjeća u tijelu. Takav se proces pokreće kad dobar slušatelj rea­ gira na osobnu, osjećajnu stranu svega izgovorenoga, upravo kao što ga osoba i osjeća, bez ikakvih dodataka. Pomak u osjećajima i promjena događaju se kad osoba ima dovoljno mira da dopusti tjelesnom osjetu poteš­ koće da postoji, da ga osjeti i da se sam pomakne do vlastitoga idućeg koraka. Osoba sve to može učiniti i sama, ali prisutnost i reakcije slušatelja uvelike pomažu. DRUGA VRSTA POMAGANJA: KORISTITE SE VLASTITIM OSJEĆAJIMA I REAKCIJAMA PREMA DRUGOJ OSOBI

Može se učiniti i više od slušanja, ali ti načini pomaga­ nja neće biti od koristi ako ih obavljate bez slušanja! 164

U ovome ću vam odjeljku pokazati kako iskušati mnoge druge stvari, ali tako što će slušanje uvijek osta­ ti u temelju svega. Iskušajte neke od ovih metoda, jednu po jednu, a tada se ponovno na neko vrijeme vratite slušanju. Kako izgovoriti vlastitu reakciju. Što god rekli ili uči­

nili, promatrajte lice druge osobe i reagirajte na te­ melju toga na koji su način vaše riječi utjecale na nju. Ako to ne možete dokučiti, upitajte je. Čak i ako se ono što kažete ili učinite doima glupim ili uvredljivim, po­ sljedice će biti povoljne ako nakon toga postavite oso­ bi pitanje o tome i uzvratite joj onim što vam kaže. Ne­ posredno nakon što ste izgovorili vlastitu reakciju po­ svetite se slušanju. Neka vaše izjave budu pitanja, a ne zaključci. Pita­ nja usmjeravajte na osjećaje, a ne samo na ideje. Po­ taknite osobu da se udubi u sebe i pokušajte odrediti osjeća li nešto nalik onome što ste rekli - ili nešto dru­ go. Nikada ne možete točno znati što osjeća. Samo pi­ tate i pomažete joj da sama sebi postavi pitanje. Mogli biste reći: »Ne želim reći da bih ja to mogao znati. A l i iskušaj i provjeri. Je li tako ili nekako drukčije?« Obratite pozornost na to da osoba mora osjetiti što se ondje nalazi, da treba odgovoriti na pitanje ako joj ga postavite. Jednostavno otpustite svoju zamisao ako uvidite da vas vodi u rasprave ili nagađanja ili da naprosto ne vodi ni u kakav izravan osjećaj. Ako mislite da je uisti­ nu dobra ponovite je još jednom, ali je nakon toga na­ pustite. Možete je ponovno spomenuti kasnije. (Mo­ žda ste i u pravu, ali vjerojatno se najprije mora poja­ viti nešto drugo.) Svakako se pobrinite da u stanovitim razdobljima samo slušate. Ako osobu neprestano prekidate svojim 165

idejama i reakcijama, temeljni proces fokusiranja ne može se nastaviti. Povremeno biste, u razdobljima od desetak-petnaest minuta, trebali samo slušati. Ako se osoba udubljuje u svoj problem, pričajte što manje; ako se negdje zaustavila, pričajte malo više. Ako se doima da proces fokusiranja želi krenuti stanovitim putem dopustite mu to. Nemojte uporno zahtijevati da krene onim putem koji vi smatrate is­ pravnim. Ako vam osoba pokušava reći da se ponašate na stanoviti način, učinite tako. Primjerice, neki bi ljudi mogli izraziti potrebu da budete tiši ili razgovorljiviji ili da radite s njima na stanovit način. Poslušajte ih. Uvi­ jek se kasnije možete vratiti svome načinu. Ljudi nas često uče kako im možemo pomoći. Ako shvatite da ste naveli osobu da side sa svoga puta i ako se zbunila, vratite cijeli proces unatrag do posljednje točke u kojoj je osoba bila u dodiru sa svo­ jim osjećajima. Recite: »Govorila si mi... Vrati se ona­ mo i odande kreni dalje.« Promatrajte-njezino lice i tijelo te ako vidite da se nešto događa postavite joj pitanje o tome. Neverbalne su reakcije često dobri znakovi, koji vas upućuju da postavljate pitanja kako biste osobu naveli da stupi u dodir s osjetilnim dojmom. Primjerice, osoba bi mogla reći: »To mi se dogodi­ lo, ali osjećam se dobro u tome pogledu«. Odgovorit ćete joj: »Osjećaš se dobro na neki način. A l i po tome što lupkaš nogom o pod i po tome kako izgledaš vidim da nešto u tome možda i nije dobro. Jesam li u pra­ vu?« Kad nešto osjetite ne morate se zadržavati na to­ me jeste li u pravu ili niste. Ako nešto osjetite, to znači da nešto postoji, ali možda niste u pravu u pogledu to­ ga o čemu je riječ. Stoga postavite pitanje. 166

Nerijetko ćete vidjeti da lice druge osobe reagira na ono što kažete ili učinite. I o tome joj postavite pitanje. Ne zabrinjavajte se poradi toga što se drugoj osobi ne sviđa ono što radite. Možete promijeniti svoj pri­ stup, a možda i ne morate. Dopustite joj da izrazi svoje negativne reakcije, saslušajte je i uzvratite riječima ko­ je prenose smisao onoga što je sâma rekla. Nemojte se uvijek usredotočivati samo na riječi koje izgovara. Zvuči li joj glas ljutito? Obeshrabreno? Uporno? Dolazi li do naglih prekida? Kakvim je nagla­ skom izgovorila riječi? Upitajte je: »Zvučiš ljutito. Jesi li ljuta?« Ako je odgovor potvrdan, upitaj je zbog čega je ljuta. Ako se čini kao da ne može dalje, pitajte: »Možeš li osjetiti kakva je to ljutnja?« Kako biste jasnije osjetili što se događa s drugom osobom ili s vama oboma možete se koristiti vlastitim reakcijama na ono što se zbiva. Ako vam je dosadno, ako ste ljutiti, nestrpljivi, bijesni, ako vam je neugod­ no ili ste uzbuđeni ili ako osjećate bilo kakav izraziti osjećaj, to vam nešto pokazuje. Usredotočite se na to što se zbiva u vama. Tada možete postaviti pitanje: »Osjećaš li ono što si uistinu željela osjetiti?« Ako ste bijesni - što je druga osoba napravila da bi izazvala vaš bijes? Kad to otkrijete, možete i govoriti o tome. Pri­ mjerice: »Izdvajaš li me iz ovoga procesa zbog toga što ne želiš da ti više pomažem? Je li to istina?« Cijelo vrijeme dok radite s drugom osobom dopu­ stite si pojavu bilo kakvih osjećaja. Neka budu nezgo­ dni i iskreni koliko samo mogu biti. Na taj ćete način biti slobodni otkrivati ono što se događa u vašoj nutri­ ni. To najčešće ukazuje na ono što Se zbiva u drugoj osobi ili na ono što se zbiva između vas dvoje. Ako na temelju dugotrajnijeg teorijskoga raz­ mišljanja ili dugačkoga niza natuknica naslutite što druga osoba osjeća, ne gubite vrijeme objašnjavajući. 167

Jednostavno zapitajte osobu može li otkriti taj osjećaj u sebi. Bilo koju slutnju ili ideju možete izraziti u obliku pitanja. Katkad možete dodati još neku mogućnost kako biste drugoj osobi stavili do znanja da nije riječ o zaključku nego o poticaju da još dublje ispita sam os­ jećaj. »Je li to kao da si uplašena ili možda postiđena? Kako to osjećaš?« Nakon postavljanja pitanja slušajte. Na kraju ovoga drugoga odjeljka o pomaganju na­ vodim mnoge reakcije kojima biste se mogli koristiti kako biste nekome pomogli. Ne morate ih odmah sve pročitati i zapamtiti. Kad postanete dobar slušatelj i po­ želite ispitati nove ideje možete se ponovno vratiti na ovaj dio knjige. Za sada biste vjerojatno trebali prijeći na treću vrstu pomaganja. Neka pitanja kojima biste mogli potaknuti pomak.

Nerijetko je korisno (iako ne uvijek i izvedivo) pitati drugu osobu kakav joj je seksualni život. Ako nije za­ dovoljna njime, moglo bi joj pomoći ako otkrije osjeća li seksualne potrebe kao zastrašujuće ili loše. Isto bi joj tako moglo pomoći da govori o onome što je sprečava da vodi dobar seksualni život te o tome kako bi mogla promijeniti situaciju ili stupiti u nove odnose. (Nekima bi se ljudima takva pitanja mogla učiniti nametljivima ili glupima. Nemojte ih ni postavljati ako niste sigurni da će ih druga osoba prihvatiti.) »Neobični« uvjeti često su povezani sa životnom situacijom druge osobe. Ako je vaša veza s tom osobom takva da je pitanja o osobnim stvarima neće šokirati i da ih neće smatrati nametljivima ili u slučaju da govo­ ri o neobičnim ili halucinantnim stanjima, zapitajte je ima li prijatelje, radi li, kakva mjesta posjećuje, kakav joj je seksualni život. Tako se osoba može fokusirati na te predmete, bez obzira hoće li ili neće podijeliti s va­ ma sve potankosti. 168

Osjećaji su izvana, a »odnosi« iznutra. A l i ta su dva područja uvijek povezana i dobar slušatelj može zbu­ njenoj osobi pomoći da pronađe način za promjenu i vanjskoga stanja. Govoreći o bilo čemu negativnom sa čime se iznu­ tra bore ili što ih zbunjuje, možete upitan: »Na koji je način ova negativna stvar dobra, korisna ili razumna?« To je složeno i duboko pitanje, a prije nego njega po­ stavite mogli biste reći nešto nalik ovome: »Niti jedna negativna stvar koja se nalazi u čovjeku nije sasvim ne­ gativna. Ako je ondje, mogla bi posjedovati neki pra­ vilan ili koristan vid na koji moramo obratiti pozor­ nost. Ako otkrijemo za što je dobra tada je možemo ot­ pustiti. Stoga je prijateljski saslušajmo kako bismo vi­ djeli što nam ima reći i u čemu je u pravu.« Smisao je u tome da osobi pomognete kako bi se prestala boriti protiv neželjenih stvari toliko dugo da im dopusti da se otvore, kako bi se pokazao njihov pozitivan vid. Nerijetko nas unutarnja uznemirenost štiti od dru­ gih bolnih problema. Ako možemo otkriti od kakvog nas bolnog osjećaja štiti uznemirenost mogli bismo se katkad zaštititi mnogo bolje nego što nas štiti uznemi­ renost. Katkad je korijen čovjekovih nevolja u borbi pro­ tiv načina na koji se tijelo osjeća. Ako tome osjećaju je­ dnostavno dopustite da postoji, iz toga može uslijediti sljedeći pozitivan korak - onaj koji nikada ne biste mo­ gli nadomjestiti i prisiliti ga da se pojavi. Osobi sklonoj samoubojstvu katkad pomaže ovak­ vo pitanje: »Razmišljaš li o samoubojstvu zbog nekoga? Zbog koga?« (Hoću reći da time što bi počinila samo­ ubojstvo možda pokušava povrijediti neku drugu oso­ bu.) Osoba to možda neće odmah znati, a tada će se pozornost prebaciti onamo gdje i treba biti - na taj od­ nos. Isto bi tako moglo pomoći ako kažete da ta osoba vjerojatno neće razumjeti taj pokušaj samoubojstva. 169

Katkad ako je osoba ljutita korisno je upitati: »Jesi li zbog nečega povrijeđena?« Možete zapitati i ovo: »Osjećaš li da nikada ne mo­ žeš dobiti ono što želiš?« (Ako je tako, osoba se treba udubiti u taj osjećaj.) Najmahnitije i naizgled vrlo ra­ zorne reakcije nekih ljudi zapravo su borba protiv ne­ kih dijelova vlastite osobnosti koji ih sprečavaju da ika­ da dobiju ono što im je potrebno, a takva borba zapra­ vo potvrđuje život. Smisao je prebaciti pozornost na tu pretpostavku ili prepreku, koja na neki način, mora bi­ ti lažna. Što to ona govori i zbog čega? Ako je taj osjećaj neprestano prisutan, ako se uvi­ jek iznova javlja, tada osobu možete zamoliti da »za­ mijeni uloge « s osjećajem. Treba ustati, opustiti tijelo i pripremiti se kao da će nastupiti na pozornici. Njezina je uloga da postane taj osjećaj. »Malo pričekaj... osjeti taj osjećaj u svome tijelu, što bi taj osjećaj radio, kako bi se ponašao, što bi rekao, kako bi stajao ili se kretao? Pričekaj i vidjet ćeš što se zbiva u tvome tijelu.« Katkad se spontano pojavljuju neki oblici tjelesno­ ga izražavanja: plač ili vikanje. Kad se to okonča važno je pronaći osjetilni dojam i usredotočiti se na njega ka­ ko bi iz njega izašla ta izražajna »pražnjenja«. 5

Nekoliko prijedloga za upućivanje ljudi da krenu

prema naprijed. Pomoći će im ako ih uvjerite da je sa­ svim u redu imati takve osjećaje - barem toliko dugo da osjete o čemu je riječ. Isto vrijedi i za potrebe, želje, stajališta. Kao što smo vidjeli, postoje različiti razlozi zbog kojih ljudi pokušavaju izbjeći svoje osjećaje. Me­ đu te razloge spada i strah da će ih negativan osjećaj navesti da učine nešto loše.

5

Metodu »zamjenjivanja uloga« izumio je Fritz Perls. Ovdje je ra­ dimo u skladu s metodom fokusiranja.

170

Ako se netko plaši osjećaja, recite mu: »Osjećaji i postupci nisu jedno te isto. Možete si do­ pustiti da osjećate sve što god se pojavi. Tada još uvijek možete odlučiti što odabirete učiniti.« »Sasvim je u redu imati potrebe. Pokušaj da se oslobodite potrebe za onim što vam je potrebno za­ pravo izaziva mnoštvo nevolja. Čak i ako ne može­ te shvatiti neku svoju potrebu, ne borite se protiv nje.« »Fokusiranje nije puko prežvakavanje osjeća­ ja. Nemojte se prepuštati osjećajima, nego ostanite pokraj njih. Dopustite sebi da osjetite sve što god se pojavi i očekujte od tog osjećaja da će se otvoriti.« »Neobična stanja razlikuju se od osjećaja. Po­ moći će vam ako pokušate izaći iz njih i uputite se prema životu i uobičajenim situacijama. Neobična stanja vjerojatno neće oslabiti ako sve dublje zala­ zite u njih. Što je to u vašemu životu što pogoršava stvari? Što bi se dogodilo kad biste se okrenuli pre­ ma životu, umjesto što mu okrećete leda?«

Ako osoba nenadano osjeti nešto neobično ili ne­ stvarno, usporite rad. Malo se odmorite. Zamolite je da se osvrne po prostoriji i približite njezinoj pozornosti ono što je uobičajeno. Tada nastavite s radom. A l i ne biste trebali vi odlučivati treba li se osoba upustiti u nešto ili iz nečega izići. To ona sâma treba odlučiti. Možda će joj vaše društvo biti potrebno pri is­ pitivanju nekih neuobičajenih misli, a možda i neće. »Kako bismo nešto promijenili ili učinili nešto što se doima preteškim, moramo pronaći onaj mali prvi korak koji ti zapravo možeš učiniti. Koji bi to korak mo­ gao biti?« Ako se osoba ničega ne može dosjetiti, sâmi predložite takav prvi korak, ali ne navaljujte ako ga ona ne prihvaća sa stanovitim oduševljenjem i uvjerenjem 171

da je uistinu moguć. »Možeš li sastaviti popis mjesta na kojima možeš upoznati nove ljude? Neka prvi korak bude sastavljanje popisa.« Neki su ljudi toliko zabrinuti zbog toga što netko drugi misli da im je potrebna pomoć kako bi otkrili što oni sami misle i osjećaju. »Na trenutak otklonite ono što drugi misle i govo­ re kako bismo vidjeli što ti osjećaš o tome i kako ti to vidiš.« Rad s osobama koje imaju težih problema. Možete

razgovarati o sebi, o tome kako ste proveli dan, o sve­ mu o čemu vam se govori. Ne morate se uvijek trudi­ ti da uđete duboko u probleme druge osobe. Naravno, ako se osoba koja radi fokusiranje nalazi usred priče o problemima ili vam se čini kao da bi voljela o njima razgovarati, ne biste trebali odbiti saslušati je. Ona bi trebala biti sigurna da ćete je saslušati. A l i osobi s teš­ kim problemima katkad će predstavljati olakšanje kad otkrije da možete razgovarati i o nekim drugim stvari­ ma. Vrlo su korisna razdoblja tišine i spokojstva. Dobro je leći na travu, otići u šetnju, bez ikakve napetosti i iš­ čekivanja onoga o čemu će se govoriti. Takvu biste osobu čak mogli navesti da govori (ili nešto učini) o nečemu u čemu je vrlo spretna - primje­ rice, o šivanju ili glazbi. To će joj pomoći da se neko vrijeme osjeća dobro, a vama će omogućiti da razgova­ rate sa sposobnom osobom, da reagirate pozitivno na nju. Nerijetko se nakon takvih trenutaka, nakon što se jednostavno družila s vama, događa da bi vam ta oso­ ba rado objasnila neke stvari koje je uznemiruju. Ako mnogo govori o nepoznatim stvarima koje ne možete razumjeti, a nakon toga kaže i nešto što je vrlo 172

razumno, držite se toga i ponovite te njezine riječi ne­ koliko puta . Te su riječi vaša uporišta. Sasvim je u re­ du vraćati se na njih. Između takvih vraćanja mogu bi­ ti razdoblja tišine ili razgovora o nekim drugim stvari­ ma, u trajanju i do jednoga sata. Ako osoba govori stvari koje ne mogu biti istinite, reagirajte radije na osjećaje nego na iskrivljene činjeni­ ce ili neistine. Primjerice: »Obitelj Martian oduzela mi je sve što sam imao«. Tu se svakako skriva osjećaj. Re­ cite: »Netko vam je oteo nešto vaše?« 6

Drugi načini pomaganja. Recimo da neki muškarac od vas traži nešto što mu ne možete dati. Možda ćete morati odbiti sam zahtjev, ali možete mu reći kako vam je drago što je u dodiru s vlastitim potrebama. Re­ cite mu kako vam je drago i to što se osjećao dovoljno slobodnim da od vas to zatraži. To je osobito važno ako je ta potreba povezana s razvojem života i rastom te osobe te ako si je on prvi puta dopustio nešto poželje­ ti ili zamoliti to od nekoga drugoga. Ako se taj muškarac prema vama ponaša na oči­ gledno razoran ili neugodan način (a vi u sebi mislite: »Nije ni čudno što se mnogim ljudima ne sviđa«), evo nekoliko stvari koje možete učiniti: 1. Možete mu reći kakve osjećaje izaziva u vama. 2. Možete mu ukazati na ono što čini i upitati ga ka­ ko te postupke osjeća u svome tijelu. Ne govorite o tim postupcima otvoreno, nego na nejasan na­ čin. Ako ih nazovete napadačkim, lijenim, jadikovanjem, pokušajem manipuliranja ili upravljanja ili bilo kakvim sličnim negativnim nazivom, time ćete opisati samo njihov vanjski vid. U njegovoj je 6

Ovu je metodu »ponavljanja« razvio Garry Prouty.

173

nutrini riječ o nečemu mnogo složenijem. Stoga zauzmite stav postavljanja pitanja, čak i kad im možete pridati nazive koji bi izrazili osudu s vašega vanjskoga stajališta. 3. Ako osjetite da bi se iza takvoga negativnog pona­ šanja mogla skrivati pozitivna životna snaga, tada reagirajte na nju. Mnogo je ružnih postupaka ruž­ no samo stoga što se nešto dobro obavlja samo na­ pola, umjesto da se obavlja u potpunosti i slobod­ no. Ako reagirate na onu polovicu postupka koja je očigledna, time joj omogućujete da se upravo ta­ kva i odvija. Reagiranje na onu polovicu koja ne­ dostaje neće mnogo pomoći. Primjer: neka osoba neprestano jadikuje. Ne bi joj koristilo reći: »Zbog čega neprestano jadikuješ i pona­ šaš se kao slabić? Zbog čega se ne zauzmeš za sebe i ne kažeš što želiš?« Mnogo je korisnije reagirati na onu pozitivnu polovicu takvoga postupka i reći: »Pokuša­ vaš ljudima reći što ti je potrebno od njih te ih pozivaš da ostave svoj posao i da te pogledaju«. Evo nekoliko zdravih procesa koji unapređuju ži­ vot: zauzeti se za sebe, braniti svoje stajalište, omogu­ ćiti sebi da budem slobodan osjećati ono što osjećam, pokušati ostvariti povezanost s nekom osobom, poku­ šati učiniti nešto što niste bili sposobni činiti već neko vrijeme, istraživati, postavljati si pitanja o sebi, poku­ šavati upoznati nove ljude, održavati seksualne odno­ se, posjedovati osjećaj kozmičkoga značenja ili tajanst­ venosti, tražiti spokojstvo, dopustiti nekome da vas upozna, iskušavati nešto novo, preuzeti odgovornost za situaciju, pripovijedati ljudima kakve su vam potre­ be, biti iskren, nadati se, odbiti da odustanete, biti spo­ sobni zatražiti pomoć. Sve su to pozitivni postupci. Nitko ne bi trebao ovisiti samo o vama. Dopustite drugoj osobi da susreće druge ljude koje poznajete ili 174

zamolite pomoć nekog prijatelja, ako ta osoba nema nikoga osim vas. Osoba bi trebala biti prisutna kad razgovaraju lju­ di koji joj pokušavaju pomoći. Teško je biti otvoren u prisustvu osobe kojoj pokušavate pomoći, ali već smo se uvjerili zbog čega je to potrebno. Pomoć bi se trebala sastojati u tome da toj osobi pomognete pronaći posao, stan i slično tome. Pomoć je ispunjavanje potreba, kakve god one mogle biti. Nije dobro odvajati »psihološke« probleme od ostalih. Oni u životu osobe uopće nisu razdvojeni. TREĆA VRSTA POMAGANJA: MEĐUSOBNI ODNOSI

Do sada ste uzvraćali osobi njezinim vlastitim riječima (prva vrsta pomaganja) ili ste joj govorili o svojim os­ jećajima i idejama koji se javljaju povodom njezinih osjećaja (druga vrsta). Do sada smo govorili samo o po­ maganju drugoj osobi. Sada ćemo govoriti o vašim os­ jećajima. Ovaj se odjeljak odnosi podjednako na vas kao i na pomoć drugoj osobi. U idealnome slučaju obo­ je biste od toga trebali imati jednaku korist. Kad smo u društvu drugih ljudi naši se osjećaji, ne­ rijetko, odnose na te ljude. A ipak su to naši vlastiti os­ jećaji. Druge ljude često krivimo zbog njih: »Osjećam da si zauzela obrambeni stav«. »Osjećam da pokušavaš manipulirati mnome.« »Ljuta sam jer me uvijek prekidaš.« »Razočaran sam što se uopće ne osjećaš bolje.« U ovim primjerima svoje osjećaje izražavamo go­ voreći da druga osoba ništa ne vrijedi, da se loše pona­ ša ili da je ona uzrok naših osjećaja. Kako bismo svoje osjećaje izrazili na korisniji način moramo se fokusirati na njih i stupiti u dodir s onime što se krije u nama. Ti 175

će se osjećaji i dalje odnositi na ono što je druga osoba učinila, ali će biti isključivo naši osjećaji, a ne teret dru­ ge osobe. Primjerice: »Uvijek mi je teško zadržati misli na jednome pred­ metu ili osjetiti kako je nešto vrijedno izreći. Stoga kad me prekineš time potičeš te moje slabosti. Os­ jećam kao da nemam dovoljno prostora da bih ti mogla nešto reći. Zbog toga sam ljuta.« »Jako mi je važno mnogo pomagati ljudima. Pretpostavljam da sam razočaran zbog toga što se ne osjećaš nimalo bolje. I meni je jako stalo do te­ be, ali vidim da je moje razočarenje moj problem. Potrebno mi je da budem veliki pomagač.« Kako izraziti sebe. U nekome trenutku druženja mo­ žete se usmjeriti ili na sebe ili na drugu osobu. Primje­ rice, recimo da ste u društvu sa ženom koja je učinila nešto što vas je uzrujalo. U tome trenutku možete se usredotočiti ili na ono što je ona učinila, na to kakva je i zbog čega je to učinila. Ili se možete usredotočiti na to kakvi ste vi i zbog čega vas je to uznemirilo. Nemojte učiniti ono prvo. Ostavite to njoj. Učinite drugo: od toga djelića odnosa usmjerite se prema vla­ stitim osjećajima. Pogledajte zbog čega vas je to zasme­ talo i podijelite te osjećaje s njom. Ljudima je teško slušati kad im kažete što s njima nije u redu. Lako je slušati dok govorite što s vama nije kako valja ili što je to u vama ranjivo, što je u vama la­ ko uznemiriti ili zbog čega vas je lako potresti. Izbjega­ vajte primjedbe koje počinju riječima »osjećam da ti«. Time napadate područje druge osobe, a svoje branite. Povjerite li drugoj osobi ono što se zbiva u vama vaša će veza postati otvorenija i osobnija. Druga se oso­ ba tada može ugodnije osjećati u pogledu povjeravanja svojih osobnih problema vama. 176

Nemojte reći: »Moram izraziti svoje osjećaje. Mogu li imati povje­ renja u tebe? Osjećam kao da me pokušavaš nadzi­ rati. «

Recite ovako: »Naljutim se i uznemirim kad ne mogu dovršiti ono što sam počela govoriti. Izgubim nit. Postanem nesigurna misleći kako zapravo nemam nikakvih pravih ideja koje bi bilo vrijedno iznijeti.«

Prijeko je potrebno biti sasvim određen u izražava­ nju vlastitih osjećaja. Izbjegavajte općenite izjave. Dru­ ga osoba ipak osjeća kao prijekor kad joj kažete da vas je ona uznemirila. Nije to pravo povjeravanje ako go­ vorite samo u općenitim pojmovima. A l i ako joj povje­ rite neke stvarne potankosti koje se upravo odvijaju u vama - vaš jedinstven osjetilni dojam situacije - tada ste zapravo sebe podijelili s njom. Te ćete potankosti pronaći fokusirajući se na taj trenutak. Budite spremni podnijeti mogućnost da će se oso­ ba oglušiti na ono što joj povjerite. Možda neće biti sposobna odmah vas prihvatiti, možda će biti obuzeta vlastitom ljutnjom ili povlačenjem od vas, a možda ne­ će biti toliko otvorena kao vi. Možda će morati nešto ljutito reći ili se prezirno nasmijati. Vaša će otvorenost biti očigledna, ali druga osoba možda nije sposobna prihvatiti je. Stoga ne očekujte trenutačno toplo prihva­ ćanje u odgovor na vlastitu iskrenost. Ako ste uzdrma­ ni pričekajte trenutak u kojemu će vaše riječi biti do­ voljno čvrste da možete podnijeti tuđu reakciju. Bolje je reći: »Bijesna sam«, nego izgovarati ljuti­ te riječi i dopustiti da druga osoba neizravno uoči vaš 177

bijes. Ako izravno izrazite svoj osjećaj tada ga možete i povjeriti. Ako vam je teško izgovoriti riječi koje vam prve padnu na um, nemojte se boriti protiv sebe. Pričekajte nekoliko trenutaka kako bi se pojavile neke druge ri­ ječi. Čekajte sve dok se ne pojave riječi koje ćete moći izgovoriti. Nemojte odustati od onoga čemu je potreb­ no da bude izraženo. Izravno se fokusirajte na ono čega se ponajviše plašite ili na ono protiv čega se borite. Ako riječi dru­ ge osobe u vama izazovu snažnu napetost, obratite po­ zornost na ono čega se u tim riječima plašite te na ono značenje tih riječi kojega se plašite. Tada objasnite suš­ tinu onoga što ste otkrili u sebi. Nerijetko očajnički radimo na površini onoga što osjećamo ili na površini vlastite reakcije, pokušavajući to popraviti ili pretvoriti u nešto drugo. A l i vrlo je lako stvarnome osjećaju dopustiti da izravno progovori. Primjeri: »To vrijeđa moje osjećaje«. »Boli me to što si bijesna.« »Osjećam se prevarenom.« »Ne mogu dalje.«

Izravno progovorite o skrovitim stvarima koje se odvijaju u vašemu odnosu i recite kakve osjećaje u va­ ma izazivaju. Često se događaju stvari koje oboje osje­ ćate, ali se ujedno oboje nadate da ih ona druga stra­ na neće zamijetiti. Primjerice, možda vas druga osoba na nešto prisi­ ljava, a vi pokušavate izbjeći tome pritisku istodobno pokušavajući ne pokazati da se odupirete. Ili ste možda učinili nešto glupo i pogrešno, pa štetu pokušavate na­ doknaditi ne priznajući pogrešku, pretvarajući se da je riječ o nečemu drugom. 178

Kad uistinu dođe do takvih stvari, otvoren razgo­ vor o njima razrješava problem. Šutnja otežava odnos. Ako ste nešto učinili, a sada biste radije da niste, porazgovarajte o tome. Možda vam se čini da je preka­ sno, ali nikada nije prekasno poboljšati odnos. Primjeri: »Osjećam se tako glupo što sam se razbjesnio i po­ čeo vikati.« »Prije nekog vremena nešto si me pitao, a ja sam odgovorila potvrdno. Bila sam prevelika kuka­ vica da bih odbila. Plašila sam se sukobiti se s to­ bom zbog toga.« Ono sa čime je nemoguće suočiti se, kako vjeruje­ te, često se pokaže kao osobita prigoda da postanete bliskiji s nekom osobom. Ako se ništa ne događa, a vi biste voljeli da se do­ godi - čak i kad se čini da se u vama ne zbiva mnogo toga - fokusirajte se. Ondje se uvijek mnogo toga do­ gađa, a neke od tih stvari pripadaju odnosu s tom oso­ bom. Izrazite takve osjećaje. Ako netko previše navaljuje na vas, zastanite i od­ redite granicu. Učinite to prije nego što prasnete ili se razbjesnite. Zaštitite drugu osobu od onoga što se do­ gađa kad se ne brinete za svoje potrebe. Recite što želi­ te ili ne želite, dok još uvijek imate vremena i dok vam je još stalo do toga da čujete što to znači drugoj osobi. Primjerice: »Sviđa mi se što ti mogu pomoći kad sam ti potre­ ban, ali sada se to prečesto događa. Stoga umjesto da se zbog toga osjećam dobro, kao što sam se prije osjećao, sada se osjećam prisiljenim pomagati. Vo­ lio bih se osjećati dobro kad me nazoveš. Kad bih znao da ćeš zvati samo dvaput tjedno znam da bi mi se to ponovno počelo sviđati.« 179

Vi se ne pokušavate riješiti te osobe, nego postav­ ljate čvrste granice kako biste se u njihovu okviru po­ novno mogli početi osjećati dobro u odnosu prema njoj. Postavivši granice, ostat ćete i saslušati što ona mi­ sli o njima. Ako vam je prijateljica tiha osoba, recite nešto na­ lik ovome: »Ostat ću s tobom i praviti ti društvo«. Opu­ stite se. Pokažite joj da možete biti i sami te da nema potrebe da razgovara s vama. U takvoj tišini, pogotovu ako je dugotrajna, pojavit će se mnogi osjećaji, a neke od njih možete i izraziti (možda svakih nekoliko mi­ nuta). Ne pričajte joj o osjećajima koje nemate i koje bi­ ste željeli imati. Podijelite s njome bilo koji dragocjen osjećaj koji vam se javi. Ako otkrijete kako je bolno bi­ ti iskren, shvatite da drugim ljudima nije stalo koliko ste dobri, mudri ili prekrasni. Do toga je stalo samo va­ ma. Za drugu osobu nije opasno ako djelujete glupo ili nesavršeno. Ono što je istina već postoji. Ako je priznate, time ništa nećete pogoršati. Ne priznate li je time je nećete otkloniti. A budući da je to istina, s time se trebate uh­ vatiti ukoštac. Ne trebate se baviti onim što je neistini­ to. Ljudi mogu podnijeti istinu, jer je već i podnose. Kad ne trebate izraziti sebe. Šutite dok se drugi fo-

kusiraju ili razgovaraju o svojim brigama ili bi to rado učinili kad biste im dali vremena. Odugovlačite s iz­ nošenjem svoga stajališta. Druga će vas osoba gotovo uvijek bolje čuti ako vi najprije poslušate nju. Isto ta­ ko, ako druga osoba iznese svoje stajalište to može pro­ mijeniti vaše osjećaje a da ništa ne morate ni reći. Mo­ glo bi vam biti teško dopustiti drugoj osobi da prva pro­ govori. A l i ako je prepuna nejasnih i uznemirujućih 180

osjećaja možda vas uopće neće moći saslušan ako ne pričekate. Ako ste jako uznemireni te ako vaš odnos već nije odnos prepun povjerenja, pričekajte nekoliko trenuta­ ka prije nego što iznesete svoje mišljenje. Smirivši se bolje ćete razlučiti svoje osjećaje. Ako se čini da niste preplavljeni osjećajima drugoj će ih osobi biti jedno­ stavnije prihvatiti. Nemojte se odmah upuštati u objašnjenja ako su vam osjećaji zbrkani, jer na taj način nećete uspjeti iz­ raziti svoje najdublje osjećaje. Fokusirajte se kako biste saznali koji su to osjećaji. Kad se trebate izraziti. Izrazite svoje osjećaje kad želi­ te ostvariti bliskiji odnos. Ili kad ste na neki način »izbačeni iz kolosijeka«. Primjerice, odmah progovorite ako druga osoba nago­ vještava da osjećate nešto što zapravo ne osjećate. Tada je ponovno saslušajte. Sasvim je u redu ako vam dru­ ga osoba ne vjeruje. Ne svađajte se. Isto se tako izrazite kad je drugoj osobi potrebno čuti više o vama kako bi se uz vas ugodnije osjećala ili ako je krivo protumačila neki vaš postupak. Otvoreno recite što mislite. Ne dopustite joj da zauzme stav pre­ ma onome što vi zapravo uopće ne osjećate. Iako bi vam možda bilo jednostavnije da ostanete nevidljivi, neshvaćeni i nepristupačni, ako to učinite nikakav od­ nos nije moguć. Nalazite li se u grupi, a ništa se ne događa, recite nešto o sebi. To i drugima omogućuje da se izraze. Iz­ nesite im nešto osobno i značajno. Nije li druga osoba spremna upustiti se u odncs s vama, moglo bi biti od koristi ako biste slobodno izrekli nešto o sebi. Na taj način ne morate dopustiti da vas ponese tuđa energija. 181

Ako vas netko idealizira recite što je istina. Povje­ rite drugoj osobi neku osobnu nevolju ili ne baš sasvim pozitivne osjećaje koje nosite u sebi. Izrazite se zabrine li se druga osoba zbog toga što vas je povrijedila. Potanko iznesite kako se osjećate. Dajte joj do znanja da vaša rana nije preduboka iako ste povrijeđeni ili uznemireni. Izrazite se kad osjećate potrebu za tim. U odnosu postoji dvoje ljudi. Imate jednaka prava. Možda nećete uvijek poželjeti saznati zbog čega vam je potrebno izra­ ziti se. ČETVRTA VRSTA POMAGANJA: MEĐUODNOSI U GRUPI

Ovo što slijedi odnosi se na sve grupe, bez obzira je li riječ o sastanku osoblja ili o vašoj obitelji. Možda će to biti grupa okupljena izričito zbog fokusiranja - a o to­ me ću govoriti u posljednjem poglavlju. Svi smo mi čuli kako bi grupe trebale »prolaziti kroz proces«, odnosno otvoreno prerađivati negativne osje­ ćaje. Najčešće to baš ne uspijeva najbolje. Ljudi povređuju jedni druge i zapravo ne razrješuju osjećaje. Svat­ ko dobije priliku reći svoje mišljenje, ali nitko ne na­ pravi velik broj koraka prema naprijed. Nitko nikoga zapravo ne sluša, niti se itko uistinu fokusira, kako bi se osjećaji mogli promijeniti. A to je, pak, potrebno i može se dogoditi. A l i najčešće se događa samo uz slu­ šanje i fokusiranje. Fokusiranje se može odvijati u grupi koliko god velika ona bila. Netko pročita upute i svi se fokusiraju na svoju nutrinu. Nakon toga trebalo bi postojati jedno razdoblje u kojemu bi svatko mogao nešto reći. Ako je grupa veli­ ka, može se podijeliti na manje skupine. Razdijelite vri­ jeme koje vam je na raspolaganju i neka netko mjeri 182

vrijeme svakoj osobi. Recimo da vas desetoro imate pola sata vremena. Svaka osoba može govoriti dvije i pol minute. Kad ljudi pripovijedaju o svemu i svačemu dvije i pol minute je jako malo vremena, ali ako una­ prijed znaju koliko dugo mogu govoriti te ako su se fokusirali, dvije i pol minute možda će biti i više nego što je nekima potrebno. Prvih nekoliko minuta provedite u tišini kako bi ljudi otprilike mogli odrediti što će reći. Toplo grupno ozračje postoji kad su ljudi slobodni reći samo ono što žele, kad nitko nikoga ne kritizira, ne ispravlja niti dodaje onome što je već rečeno. Ako su članovi grupe vješti u slušanju ili se nauče slušati, osoba koja je na redu može pričati uvjerena da je svi slušaju. Ako članovi nisu vješti slušanju ili ga nisu na­ učili tada nitko ne bi smio reći ništa osim osobe koja je na redu. Ima li grupa problema s nekim članom ili vi sami s nekim imate problema, odvojite stanovito vrijeme i dogovorite se s nekoliko ljudi da porazgovaraju s tom osobom. Sastane li se samo nekoliko ljudi svatko će moći reći što želi i imat će dovoljno vremena. Neka svrha sastanka bude zajednički rast i ispravnost. Poteš­ koće između ljudi i s ljudima ne usporavaju rad i dina­ miku grupe. Ako se s poteškoćama postupa na ovakav način one će očvrsnuti grupu. Kad se problemi razrije­ še i svaki član grupe doživi napredak, svi će drugi biti uzbuđeni zbog toga. Ako nekoliko ljudi porazgovara s osobom koja je uznemirena ili uznemiruje druge, barem bi jedan član grupe trebao biti određen za to da se pobrine kako bi ta osoba uistinu mogla reći što želi i kako bi je ostali sa­ slušali. To će joj pomoći da se uhvati ukoštac s uznemi­ rujućom povratnom reakcijom drugih članova grupe. Pohvalite tu osobu zbog nekih dobrih ili naiz­ gled dobrih razloga onoga što u psihološkome smislu 183

uznemiruje ili je štetno, čak i ako se osjećate bijesni ili smatrate da je osoba nerazumna. Ako je nekakav odnos loš i takvim ostaje - recimo ako s nekim razgovarate deset minuta, a stvari se sa­ mo pogoršavaju - tada prestanite govoriti. Primijenite prvi i drugi stupanj slušanja. Pretpostavite da i druga osoba pokušava učiniti nešto dobro. Recite to. Pokušaj­ te pronaći što je to dobro, pa i to recite. (Ako vam se ne sviđa, možete reći da se ne slažete s time, ali da ra­ zumijete.) Tada, kad ste razjasnili ili saslušali osjećaje druge osobe, recite da sada vi želite izraziti svoje osje­ ćaje, pa to i učinite. Čak i ako ih osoba ne želi čuti, izrecite ono što želite prije završetka razgovora ili nepo­ sredno nakon njega. Možda bi bilo dobro da ih ispri­ povijedate nekoj trećoj osobi koja će vam pomoći na taj način što će saslušati vaše osjećaje. Zbog čega biste svoj život i rad predali grupi, a da ne uložite nekoliko sati koliko je potrebno kako biste s nekom osobom razjasnili ono što se događa? Ljudi ne­ rijetko zadržavaju svoje misli i osjećaje iz obzira prema nekome, sve dok se toliko ne razljute da bi tu osobu iz­ bacili iz prostorije. Ponekad se i vama možda dogodilo da ste osjetili kako ste se obeshrabrili u odnosu prema grupi, kako više niste voljni obavljati sav posao, pitajući se obavlja­ te li ga na pravi način. Slušanjem pomozite drugoj oso­ bi koja danas ima takve probleme, čak i ako se ne os­ jećate raspoloženi za to. U grupi je korisno pozvati da govori osobu koja se pokušala izraziti rukama, koja je gunđala dok je pret­ hodna osoba govorila, a nije dobila prigodu da izrazi bilo kakav svoj osjećaj. Ako kaže nešto smisleno, a nakon toga mnoštvo beznačajnih stvari koje su već i drugi izrekli ili posta­ vi niz nevažnih pitanja koja su već i drugi postavljali, 184

tada ponovno pozovite onu prvu osobu da još nešto kaže. Kad se svi okome na jednu osobu, mora postojati netko koga će više zanimati da ta osoba dobije priliku da progovori, nego što će se pridružiti napadu. Čak i ako ste nesigurni ili ste novi u grupi, uvijek možete iz­ raziti želju da se čuju riječi i te osobe ili da ona pono­ vi nešto na što grupa uopće nije reagirala. Uvijek postoje načini na koje se može pomoći me­ đuodnosu dvoje ljudi. Ako dvoje ili više ljudi imaju po­ teškoća, a ako vi sami niste pretjerano uznemireni, možete svim tim osobama pomoći da ih se sasluša. U lošem odnosu najčešće nitko nikoga zapravo ne čuje. Ako odgovorite jednoj osobi, kao u prvom stupnju slu­ šanja, druga će to čuti i uočiti dobre rezultate takvoga procesa. Tada se obratite drugoj osobi i odgovarajte na njezine osjećaje. Neka prva samo sluša. (Ne posredujte i ne odredujte tko je u pravu. Svoje mišljenje zadr­ žite za neki kasniji trenutak ili ga možda sažeto izrecite, a tada se vratite njihovim osjećajima.) Najveći dio onoga što smo izgovorili o slušanju može vam pomoći u odnosima s ljudima koji su vam bliski. Razlika je u tome što im ne pokušavate samo po­ moći; isto tako ujedno pokušavate živjeti i raditi; stoga očekujte da će proces biti teži i polaganiji. Prihvatite či­ njenicu da niste toliko uspješni kad ste i sami uključeni u problem. Nemojte se iznenaditi ako ne možete pažlji­ vo slušati dok vas napadaju. Čak i ako samo pokušate primijeniti te pristupe - bez obzira koliko vam se to či­ nilo polagano ili teško - moglo bi se dogoditi da ćete ti­ me pomoći sugovorniku da se oslobodi sputanosti u osjećajima. U grupi može doći do velike promjene ako slušate, ako se fokusirate i ispričate ponešto o tome što ste otk­ rili te ako i druge članove grupe katkad zamolite da se fokusiraju te da kažu više o svojim osjećajima. 185

četvrti dio FOKUSIRANJE I DRUŠTVO

12 Novi odnosi

Ljudi se tijekom fokusiranja otvaraju i pozorno slušaju, pa tako pronalaze bogatstvo jedan u drugome. Posljedica toga je da odnosi postaju sve ispunjeniji i čvršći. Razvija se ozračje poštovanja. Svaki čovjek u onoj drugoj osobi osjeća i poštuje težnju za ispravnošću. Fokusiranje može pomoći razrješenju poteškoća u odnosu - čak i onih dugotrajnih. Obratite pozornost, primjerice, na slučaj Kena i Eda, dva profesora na mo­ me sveučilištu. Sukobili su se prije gotovo dvadeset go­ dina. Od tada jedan drugoga izbjegavaju, osim na služ­ benim sastancima. Nerijetko zajedno moraju donositi odluke. Ne mogu izbjeći međusobne razgovore. Njihov odnos nije težak, nego je samo zastao na nekoj točki. Ne štete namjerno jedan drugome, ali si isto tako me­ đusobno ne pomažu. Prije nekoliko godina sudjelovao sam s njima u do­ nošenju neke odluke. Sjedio sam u Kenovu uredu dok je razmišljao o tome što odlučiti. Znao je što želi, ali je nagađao kako će Ed vjerojatno drukčije misliti. Kenu je bila važna Edova potpora. Ako ništa drugo, bilo mu je potrebno barem to da mu se Ed aktivno ne suprot­ stavi. Ken je odlučio izravno pristupiti Edu. A l i kako to učiniti? Odlučio je nazvati Eda iako je stanovao u istoj zgradi. Naravno, ništa se nije promijenilo. Njih dvojica ništa ne znaju o fokusiranju i sluša­ nju. Misle da se poznaju, a na neki je način to istina. 189

Dvadeset se godina promatraju. Obojica mogu točno predvidjeti što će onaj drugi učiniti u određenoj situa­ ciji. A l i ne znaju da bi moglo doći do promjene kad bi radili fokusiranje i slušali jedan drugoga. Ne osjećaju bogatstvo koje se krije tik ispod onih nezgodnih osobi­ na koje posjeduju. Ne znaju da bi na takvim ustajalim mjestima moglo doći do pomaka. Ne bi im koristilo reći ono što se uobičajeno govo­ ri. »Zbog čega vas dvojica jednostavno ne porazgovara­ te o tome?« To bi u njima izazvalo samo još više nega­ tivnih osjećaja. Obojica bi vjerojatno počela navoditi ono što kod drugoga ne valja. Kad bi to učinili, samo bi opravdali svoje uzajamno mišljenje, kao i općeniti stav da su ljudi takvi kakvi jesu te da će takvi i ostati. A l i u stvarnome procesu fokusiranja i slušanja obo­ jica bi se mogli promijeniti. Nije potrebna temeljita pro­ mjena: samo promjena u njihovim uzajamnim osjeća­ jima. Ken se u suštini, ispod onih osobina i navika koje Edu smetaju razlikuje od onoga što bez fokusiranja obojica očekuju. Kad bi to bogatstvo ljudskosti moglo izroniti na površinu, obojica bi se drukčije osjećali. U sukobima ljudi neprestano, uvijek iznova po­ navljaju svoje stavove. Uštedjet će vam mnogo vreme­ na ako ponovite tuđi stav: »Ne slažem se, ali dopusti mi da vidim jesam li shvatio što mi pokušavaš reći. Htio si reći...«. To će drugoj osobi omogućiti da presta­ ne ponavljati te da vas sasluša ili da napravi fokusira­ nje i sazna što još osjeća. Uzmimo za primjer nekakav bliskiji odnos. Ona želi slobodu kako bi mogla imati više ljubavnika. On je ljubomoran i zabrinut. U takvoj su situaciji već nekoli­ ko dana. U njihovu se odnosu neprestano ponavlja ovakav obrazac: kad god joj je ugodno s njime, tada izražava 190

svoju ljubav prema njemu, ali i navodi kako osjeća po­ trebu za izlascima s drugim muškarcima. On joj posta­ vlja pitanja: s kime bi to izlazila? Kada? Koliko često? Ona bi se tada povukla u tišinu i negodovanje. Odnos bi zapao u bezizlaznu situaciju. On ju je »poznavao«, ali samo toliko što je osjećao da se povlači od njega, iako nije razumijevao zbog čega. Ona je »poznavala« njega, ali samo u smislu nje­ gove posesivnosti. Smatrala je kako je želi posjedovati i ograničavati njezin život. Naposljetku, nakon nekoliko mjeseci takvih odno­ sa, počeli su raditi fokusiranje i slušati jedno drugo. On je rekao: »Kad ti postavim sva ona pitanja, a ti se raz­ bjesniš i ne želiš razgovarati sa mnom., što osjećaš? Sa­ da te za promjenu mogu saslušati.« Umjesto da ponavlja svoje uobičajene prigovore u pogledu njegove posesivnosti, ona se upustila u fokusi­ ranje. Neko su vrijeme oboje šutjeli. Tada je rekla: »Hank, kad postavljaš sva ona pitanja, ljuti me to što se iznenada pretvaraš u neprivlačnog, neromantičnog i uplašenog čovjeka i više nisam seksualno zainteresi­ rana za tebe. To se događa.« Jednostavno je rekao: »To nisam znao. Drago mi je da si otkrila i rekla mi to.« Naravno, to jedno fokusiranje nije razriješilo nji­ hove poteškoće. A l i čak je i taj korak pomaknuo njihov odnos iz bezizlazne točke. Fokusiranje vam može uštedjeti vrijeme. Za njega je potrebno samo nekoliko minuta dnevno. Pronađete mjesto na kojemu osjećate problem i ono se promije­ ni. Koliko je to mnogo učinkovitije nego odnos bez iz­ laza, bez promjena, u kojemu veliki dio vremena i ener­ gije koristite na beskrajne svađe koje nikamo ne vode. Čini se očiglednim da bliski odnosi mogu imati koristi od redovita fokusiranja i slušanja. A kako je s 191

poslovnim odnosima? Zar ljudi ne bi postali previše bliski? Možda bi im postalo pretijesno? Bi li nepresta­ no vodili ozbiljne razgovore pa nitko ne bi obavljao po­ sao? Zamislite kako bi bilo kad biste svaki put kad ode­ te u prodajni odjel po nekakav obrazac petnaest mi­ nuta proveli slušajući nekoga! Ne, ne bi nalikovalo tome. Prije bi se moglo reći da tako izgleda bez fokusiranja i slušanja! Većina ureda pretrpana je negativnim osjećajima i odnosima. Svaki put kad Rhena posjeti prodajni odjel mora podnositi bolestan smiješak žene koja ju je pret­ hodne godine pokušala otpustiti. Bill je negativno us­ mjeren i nikome ne vjeruje, a Jim mu podilazi i pripo­ vijeda mu sve one nezgodne stvari o drugim zaposle­ nicima. I tako bez kraja i konca. Mnogi ljudi svakoga dana rade na takvome rad­ nom mjestu. A čak i ondje gdje je ugodno raditi obav­ ljalo bi se više posla kad bi ljudi slušali. Ljudi vole obaviti posao i to dobro ga obaviti. Obeshrabre se zbog toga što na većini radnih mjesta postoji golemi broj prepreka. Bit će nam potrebno mnogo vremena da poboljša­ mo radna mjesta, škole, bolnice i crkve. Prostor i vrije­ me potrebni za fokusiranje i slušanje mogu se osigura­ ti u svim ustanovama. A l i čak i kad svi nauče fokusirati se i slušati (vjerojatno u školama), valja imati na umu da će se naša radna mjesta i ustanove i dalje pola­ gano mijenjati. Naše današnje ustanove nude vrlo malo mogućno­ sti za osobni život i razgovor. Stvarni je život radnih ljudi uglavnom prigušen i tih, skriven u nutrini. Ljudi su osamljeni. U smislu društvenih ustanova, taj je pro­ stor prazan. Ako nekoga želite pobliže upoznati, moderno dru­ štvo pruža vam samo nekoliko bijednih mogućnosti. 192

Možete otići na psihoterapiju. Možete prisustvovati grupnim sastancima tijekom vikenda. Ako su ti sa­ stanci uspješni (a jedna od tri grupe ima uspjeha), zbližit ćete se s nekim ljudima i oni će vam postati bliski. Tada će se odnos raspasti. Ako želite više, tada se slje­ deći tjedan možete upoznati s novom grupom strana­ ca. Vaša se početna iskustva mogu ponoviti, ali nema trajnoga društvenog ustrojstva. Gdje se krije odgovor? Vjerujem da se nalazi u no­ voj vrsti društvenoga ustrojstva nazvanog »Promje­ ne«. Tijekom godina u različitim se dijelovima zemlje pojavilo nekoliko takvih grupa, a osnovali su ih ljudi koji znaju raditi fokusiranje i slušati. Takva grupa zbližava ljude u zajedništvo fokusiranja i slušanja. Važ­ no je da postoji i to kao trajno društveno ustrojstvo. To je mjesto na koje možete otići kad vam je potrebno fo­ kusiranje i netko tko će vas slušati. I sami vrlo lako možete utemeljiti grupu »Promje­ na«. Kako bih vam pokazao na koji način takve grupe djeluju, dopustite mi da vam opišem jednu od njih: grupa »Promjene« iz Chicaga. Uobičajeno nedjeljno poslijepodne. U crkvi na kri­ žanju Pedeset sedme i Sveučilišne avenije održava se veliki sastanak. Dvije su prostrane odaje prepune lju­ di. Ako pobliže pogledate vidjet ćete da sjede u parovi­ ma. Za mnoštvom malih stolova, u uglovima, u hod­ nicima - ljudi sjede dvoje po dvoje. Jedan priča, drugi sluša. Nakon nekoga vremena zamijenit će uloge. Da ste došli ranije prisustvovali biste velikome sa­ stanku cijele grupe. Slušanje biste vidjeli na djelu. Net­ ko kaže nešto važno. Netko drugi se okrene govorniku i kaže: »Mislim da pokušavaš reći kako...«. Govornik 7

7

Grupu »Promjene« pokrenula je Kristin Glaser.

193

zastane, nakratko se usredotoči i kaže: »Da, ali je više nalik...«. Na takvim me se sastancima uvijek doima to što se takve stvari redovito događaju. Iako mnogo, mnogo godina vježbam ljude slušanju, nerijetko zaboravim slušati kad se nalazim u velikoj grupi. Uvijek mi je dra­ go kad drugi ljudi to ne zaboravljaju. Ako nekoga pre­ kinem, netko drugi će mi reći: »Pričekaj, Gene, mislim da nam pokušava reći kako...«. Ponekad se dogodi da bi neka stidljiva osoba neko­ me željela nešto reći, pa će tu osobu u grupi zamoliti da je sasluša. To djeluje neobično. Sjećam se kako je na jednome sastanku ustala Susan i rekla: »Hm... Joe, bi li me htio poslušati tako da mogu reći što želim?« Joe kima glavom. Susan govori, a Joe joj uzvraća sažetkom njezinih riječi. Ona nastavlja, a to čini i Joe. Na taj na­ čin Susan uspijeva izraziti svoje misli i to prije nego što je netko iz grupe prekine ih joj se suprotstavi. Svatko razumije što je željela od Joea i zbog čega. Tijekom stanke postat će vam jasan još jedan raz­ log zbog kojega se u takvoj grupi sluša druge. Ljudi se kreću naokolo i razgovaraju u malim, neformalnim grupicama, kao i na bilo kojem drugom skupu. Netko će pristupiti nekoj osobi i reći: »Bok, Tome. Sada se na­ lazim u jako teškome razdoblju i potrebno mi je da me netko sasluša. Jesi li voljan slušati me?« »Naravno«, kaže Tom. »Bi li želio odmah sada?« »Pa, ako se ti sla­ žeš, želio bih da to bude sada.« I njih dvojica odlaze ka­ ko bi pronašli neki tihi kutak. Ili bi Tom mogao reći: »Ne, sada se ne osjećam tako da bih te mogao slušati. Oprosti.« Druga bi osoba na­ stavila dalje tražiti nekoga tko bi je saslušao. Ili bi Tom mogao predložiti da to odlože do drugoga dana. Isto je tako mogao reći i ovo: »Da, svakako, ali i meni je po­ treban netko tko bi me saslušao. Bismo li to mogli na­ praviti uzajamno?« 194

Kao što smo u ovoj knjizi već rekli, pravo slušanje je rijetka stvar. Kad se Allan zbog posla preselio u Tucson, svakih bi se nekoliko mjeseci vraćao u Chicago sa­ mo da ga netko sasluša! Jednom kad ljudi iskuse kako se nešto što je ispr­ va nejasno i nerazumljivo postepeno prepoznaje u vla­ stitoj nutrini i pretvara u promjenu, tada život bez fokusiranja postaje osamljen i prazan. Ako vas nitko ne sluša, teško možete čuti sami sebe. Čovjeka nerijetko smetaju ljudi koji se ne znaju fokusirati. Svako malo poželjeli biste postaviti pitanje: »Bi li mogao pogledati ima li tu još nečega?«, ali druga osoba ne zna što to značL Ljući misle da već znaju što osjećaju. Možda uisti­ nu poznaju onaj »osjećaj u želucu«, ali ne znaju što bi s njime. Ne znaju da bi se pred njima otvorila cesta sa­ mo kad bi osjetili što se skriva iza njihovih očiglednih osjećaja, kad bi zahvatili u ono što još nije sasvim ja­ sno. Stoga čovjek najčešće fokusiranju želi naučiti one s kojima bi želio biti blizak. Ne zbog toga da bi čuo što se zbiva. I tišina je dobra. Osjećat ću se osamljenim ako me ljudi smatraju nepromjenjivim u onome što osjećam i govorim, ako me ne saslušaju znajući kako postoje promjene i ste­ penice koje vode u dubinu. Dosadno je ako ono što go­ vorim shvatite kao moj »stav« te ako zauzvrat iznese­ te svoj. Tada više nemamo što govoriti. Oboje smo se ispraznili, kao zatvorena vrata. Ne iznenađuje što je Allan dolazio u Chicago kako bi ga netko saslušao. Sada, kad se vještina slušanja širi, »Promjene« više nisu osamljeni otok. Nakon dijela sastanka u kome jedni slušaju druge, nastupa kratka stanka. Nakon toga ljudi se dijele na posebne grupe. To su grupe za slušanje i vježbu. Ima 195

nekoliko grupa u kojima prevladava vrlo blago ozračje i možda bi se previše stidjeli da vam dopuste da im se pridružite. Ima i drugih aktivnosti. Netko bi u velikoj grupi mogao spontano ustati i reći: »Večeras bih želio voditi plesnu grupu. Sastanak je u onome uglu.« Ne­ tko bi mogao pokrenuti grupu za promjenu ponašanja ili za jungovsko tumačenje snova. Uz pomoć fokusiranja sve ostale metode postaju mnogo učinkovitije, jer ih dovodite u odnos prema tje­ lesnom osjetilnom dojmu. Mi od fokusiranja nismo napravili sektu. Fokusiranje se dobro slaže sa svim onim metodama koje su nekome korisne i može se ra­ diti zajedno s njima. S druge strane, jako smo sretni kad nas netko nauči nekim drugim vještinama. Ljudi o različitim metodama govore kao da se one međusobno suprotstavljaju, ali kad je riječ o ljudskome tijelu, ono što pomaže ne sukobljava se s nečim drugim što isto tako pomaže. Fokusiranje vam omogućuje da osjetite je li vam nešto u stanovitome trenutku korisno. Vještine samopomoći iznimno su važne za ovakav rad u mreži, a fokusiranje i slušanje obuhvaćaju stano­ vite korake koje svi mogu naučiti. Nerijetko ćete otkriti da se u takvoj zajednici obav­ lja stvarna psihoterapija, koja bi trebala postojati is­ ključivo na službenoj terapiji. Možda ćete se zabrinuti zbog toga što naizgled neškolovani ljudi rade takav po­ sao. Što ako Tom ne zna dobro slušati ili ako drugima nameće svoje stavove? Je li to sigurno? Sigurnije je nego kad ste s liječnicima. Nitko ne misli kako je druga osoba nekakav autoritet. U takvim se grupama nitko neće tako lako složiti s onim što mu netko kaže, s nametnutim mišljenjima ili s prekidom terapije. Osoba koju ste zamolili da vas sasluša obična je osoba. Ako vam se ne sviđa način na koji vas Tom sluša, potražite nekoga drugoga. 196

Osoba koja ide na psihoterapiju, a nezadovoljna je onime što dobiva, mora mjesecima ili godinama čekati kako bi promijenila terapeuta. Bolesnik najčešće ovako razmišlja: »Mora biti da liječnik zna što se događa. Za sve to moraju postojati dobri razlozi.« »Promjene« su mnogo sigurnije od psihoterapije. Ako je psihoterapija uspješna tada je nezamjenjiva, ali bolesnik u tome slu­ čaju osjeća da u njegovu tijelu dolazi do promjena. Kako možete osnovati vlastitu grupu »Promjena«? Počnite tako što ćete pronaći osobu koja će željeti s va­ ma raditi fokusiranje i slušati vas. Ako u tome uspije­ te te ako oboje želite osnovati grupu, pozovite i treću osobu, a postepeno pronađite i druge članove. Svaku osobu kojoj se takav grupni rad sviđa potaknite da po­ zove i druge ljude. Svaka grupa »Promjena« jest uspješna zbog fokusiranja i slušanja. Nema nikakve potrebe za nekakvim načelima, tako da »Promjene« nemaju nikakvih odre­ đenih načela. Naravno, postoji donošenje stanovitih odluka. Netko mora odlučiti kad ćemo se sastati, što ćemo učiniti s malim novčanim iznosima i tako dalje. U tradicionalno organiziranoj grupi - ali ne i u na­ šim grupama - takve odluke donosi mala i moćna gru­ pa kojoj drugi nemaju pristupa. Drugi oblik je »demo­ kracija« u kojoj svi pokušavaju donijeti sve odluke. A l i odlučivanje je dosadno, ljudi postaju nestrpljivi, sa­ stanci su prepuni ljutnje, iako je riječ o donošenju po­ malo nevažnih odluka. »Promjene« su treći oblik. Riječ je o maloj grupi koja donosi sve odluke. A l i svi znaju gdje i kada su sa­ stanci i svi su pozvani da im prisustvuju: jednom, po­ vremeno, redovito ili nikada. Većina članova ne dola­ zi na sastanke, ali bi se mogli i pojaviti. Svaka je grupa organizirana prema željama vlasti­ tih članova. Postoji i grupa »Changes International« 197

(Međunarodna grupa Promjena), ali ona samo vodi popis takvih grupa i povremeno im šalje literaturu. Ona vam ne nameće nikakva pravila. Fokusiranje i slušanje nisu jedino što se radi u tim grupama, niti predstavljaju jedino stajalište. A l i svi koji žele mogu se tome naučiti. U tim grupama postoji mnogo terapeutskih promjena i ljudske bliskosti.

198

13 Iskustvo s onu stranu uloga

U naše doba dolazi do napretka u naravi ljudskoga bića. U cijeloj su se povijesti ljudi izražavali uobičajenim obrascima jezika, i na taj su način razumjeli jedno dru­ goga. Vrste emocionalnih iskustava bile su označene nazivima: ako vas je netko prevario, naljutili ste se; ako vam je netko nešto poklonio, bili ste zahvalni. Ne­ ma sumnje da su ljudi sumnjali kako postoji i nešto vi­ še - više nego što bi se moglo reći ili razumjeti - ali ni­ tko zapravo nije znao što to »više« jest. Kako bismo se izrazili (čak i pred sâmima sobom) i kako bismo se mogli uhvatiti ukoštac sa svojom situ­ acijom, moramo se upustiti u to nešto »više«. U počet­ ku se činilo kako smo u tome nečemu otkrili stanovi­ te uzroke i sadržaje koji kao da su odgovarali svakoj osobi. Naravno, nitko se nije mogao složiti s drugima oko toga što točno jesu ti sveopći sadržaji, pa je nekoli­ ko sustava pokušalo odrediti o čemu je riječ. Tada je ot­ kriveno da ispod tih sustava izranjaju jedinstveni poje­ dinci. Nedavno je došlo do velikoga napretka: milijuni su ljudi »došli u dodir sa svojim osjećajima«. Ako čovjek nije navikao često se okretati prema unutra, prema svojim osjećajima, to je veliki životni korak. Postoje mnoge metode i mnogi pokreti kojima je to suština. Fokusiranje je drukčije i predstavlja daljnji korak. Osim stupanja u dodir s osjećajima postoji različito 199

unutarnje »mjesto«. Može se pojaviti cjelovit osjetilni do­ jam, koji je u početku nejasan. To je dojam cjelokupnoga značenja nekoga određenog problema. Na tome »mje­ stu« može doći do niza unutarnjih pomaka, što pred­ stavlja cestu s mnogo koraka. Otkriva se unutarnje tki­ vo potankosti koje se mijenjaju. Fokusiranje smo otkrili proučavajući bolesnike ko­ ji su ga već radili. Mi smo ga samo odredili i postavili odrednice tako da možemo učiti druge ljude kako se to radi. Ljudsko iskustvo, sada to razumijemo, zapravo se ne sastoji od dijelova ili sadržaja koji imaju trajan ob­ lik. Dok čovjek osjeća točan i istančano složen oblik u stanovitome trenutku, taj se oblik u tome trenutku mi­ jenja. Drugi ljudi ne mogu shvatiti iskustvo neke osobe, a to čak ne može učiniti ni osoba koja ga doživljava. Ono se ne može izraziti uobičajenim izrazima. Iskustvo mo­ rate doživjeti, otkriti, osjetiti, obratiti pozornost na nje­ ga i omogućiti mu da se pokaže. Ovaj će vam primjer pokazati o čemu govorim. Zamolili su me da grupu psihoterapeuta i studena­ ta psihoterapije naučim slušanju i fokusiranju. Jedna žena koja je tek trebala postati terapeut, osjećala je ka­ ko u toj grupi nije ravnopravna. Osim nje, tu se nalazi­ la samo još jedna žena. U grupi je bio njezin nadređeni, nekoliko suradnika, njezin terapeut i ja, predavač. Kad je na nju došao red da kaže nešto o svome problemu (kako bismo mogli vježbati slušanje), rekla je kako njezin suprug od nje kad se vrati kući uporno zahtijeva da govori. Pomagao joj je tijekom dugotraj­ noga profesionalnog obrazovanja, pa je sada želio da ona s njime podijeli svoja iskustva. Bio je to pošten do­ govor. Pa ipak, kad bi se vratila kući željela se samo od­ marati i povući se u sebe. Željela je da ga može odbiti. 200

Pokorio sam se pravilima dobroga slušanja i rekao samo ovo: »Čeznete za time da se povučete u sebe, da se odmarate te da ga možete odbiti. Je li to točno?« Iznenada se činilo da se u njoj nešto pokrenulo. Pogledala je prema meni i oči su joj zablistale. »Da, že­ ljela bih da ga mogu odbiti! Da se mogu prepustiti svo­ jim vlastitim potrebama i osjećajima! Željela bih kad bi to značilo nešto čak i u odnosu prema drugoj osobi! Da, to bih željela!« Drugi su sudionici imali neka pitanja. Nije li se­ bična i neprijateljski raspoložena? Zar ne izbjegava do­ dir s drugim ljudskim bićem? Ne pokazuje li nedosta­ tak zrelosti svojom potrebom za povlačenjem kako bi pronašla sebe? Iz to malo riječi koje je izrekla mogli su se izvući cijeli nizovi zaključaka i njezinim su se riječi­ ma mogli pridati mnogi uobičajeni nazivi. Činilo se da nitko ne želi shvatiti ono što je rekla upravo tako kako je to rekla. Činilo se da svi žele nešto drugo, nešto što nije rekla, kako bi to nešto drugo bilo »stvarno«. Ja sam »samo« slušao. Prkosila je nadređenome, terapeutu i drugima. Sa­ da je mogla osjetiti da točno zna što je iskusila. To je is­ kustvo odzvanjalo u njoj. Riječi su dodirnule iskustvo, a iskustvo je podržalo riječi. Time što je netko točno čuo njezine riječi otkrila je kako njezini osjećaji posjeduju vlastiti, osobni oblik i postojanje. A l i , bi li netko mogao tvrditi kako se iskustvo ove žene uklapa u uobičajeni obrazac? Žena koja potvrđuje stvarnost vlastita iskustva: nije li to obrazac 17B, da ta­ ko kažem? Ne, osobno iskustvo nije obrazac. Moglo bi se činiti da upravo ovoga trenutka odgovara obrascu, ali neko­ liko trenutaka kasnije odgovarat će nekom drugom ob­ rascu - ili nijednome. U svakom slučaju, to podudaranje 201

nikada neće biti potpuno, jer iskustvo je bogatije od obrazaca. Štoviše, ono se mijenja. Iskustvo je jedinstveno kad ga fokusiranje otkrije. Kao što mi je netko jednom rekao, a odnosilo se na prostoriju u kojoj smo radili fokusiranje i slušanje: »Ono što se događa u toj prostoriji nikada se prije u po­ vijesti svijeta nije dogodilo«. Time je mislio reći da se nitko do tada nije susreo s vlastitim osobnim i jedinst­ venim iskustvom. A l i je ujedno želio istaknuti činjeni­ cu kako tijekom cijele povijesti, sve do sada, obični lju­ di to nisu radili. To je novi korak ljudskoga razvoja kad ljudi ne sa­ mo da stupaju u dodir sa svojim osjećajima nego, uz to, prolaze mnoštvo koraka razotkrivanja i mijenjanja osjećaja. Krećemo s onu stranu uobičajenih obrazaca. Naravno, uvijek je bilo moguće ne pristati na uobi­ čajene obrasce. A l i oni koji su odbacili tradicionalne obrasce nerijetko su se našli prepušteni vlastitoj sudbi­ ni, izgubljeni, bez ikakvih vrijednosti i mjerila. Fokusi­ ranje nadomješta te obrasce tako što stvara nove. Ako zdušno odbacujemo stare oblike i obrasce, što će ih zamijeniti? Novi oblici koji su podjednako čvrsti i bolni? Novi oblici mogu se pojaviti iz nutrine svake osobe, umjesto da budu nametnuti izvana. Svijet u ko­ jemu se to događa neće biti svijet u kojemu će ljudi bi­ ti prisiljeni prihvaćati grčevite i bolne oblike. Bit će to svijet u kojemu ćemo se oblicima koristiti na novi način. Ispitajmo malo potanje tu mogućnost. Mnogi se ljudi danas bore sa zbunjujućom činjeni­ com: stari obrasci koji bi trebali olakšati život - a to su nekoć i činili danas više nisu korisni. U današnjemu vremenu ne možemo biti roditelji ako se ponašamo kao što su se ponašali naši roditelji, ali nije uspostav­ ljen nikakav drugi obrazac koji bismo mogli slijediti. Moramo ih smišljati u hodu - često shvaćajući kako je ono što smo upravo učinili pogrešno. 202

Nalik tome, mnogim se ženama uloga kućanice či­ ni praznom i nepodnošljivom, ali rijetko su kad pri­ premljene za nešto drugo, čak i kad znaju što bi to mo­ glo biti. Obrazac žene se mijenja, ali ljudi se ne mogu složiti koji se od novih obrazaca mijenja, kao da u konačnici na neki način mora biti nametnut nekakav čvr­ sti oblik. A koje su prave uloge za sinove i kćeri? Možete li postati samostalna osoba a i dalje brinuti o svojim rodi­ teljima? To je pitanje s kojim se svaka mlada osoba suočava. Ti su stari obrasci nekada bili korisni. Najveći dio ljudi (iako je uvijek postojalo nekoliko neobičnih izu­ zetaka) uklopio se u uloge i modele koji su im bile do­ dijeljeni i koji su im pružale unutarnji emocionalni ži­ vot. Samo je manji broj obrazovanih ljudi koji su raz­ mišljali stvarao uloge i obrasce. AJi se danas ta ovisnost o onome što je uobičajeno te o ulogama promijenila. Veliki dio ljudi obrazovani su i pismeni. Stvaralaštvo i stvaralačke potrebe ljudi su se proširile, a rutina previše ograničava. Ljudi otkrivaju kako imaju osjećaje koji su mnogo složeniji nego što ih prihvaćene uloge zahtijevaju ili nude. Na koji način razvijeniji pojedinci stvaraju bolje društveno ustrojstvo? To je velik i nerazriješen pro­ blem. Mnogo toga znamo o tome na koji način dru­ štveni obrasci oblikuju pojedince, ali ako počnemo od pojedinaca... javlja se praznina. Ne znamo na koji na­ čin pojedinačni razvoj ikada može dosegnuti razinu društvenog ustrojstva. Zbog toga je karakter društve­ nih i političkih jedinica postigao tako slab napredak. Fokusiranje je samo djelić odgovora. On ljudima omogućuje da otkriju vlastiti unutarnji izvor koji će ih usmjeravati. To može biti izvor i novih obrazaca, koje iznova stvara svaki pojedinac. 203

Umjesto nepokretnih ustrojstava nama je potreb­ no stvaranje ustrojstva. Njih ne bi trebalo uništiti, jer bez ustrojstva ništa se ne može dogoditi. Bilo bi to traj­ no, očekivano i shvaćeno preustrojavanje. Društvene situacije mogle bi biti ustrojene tako da ih njihovi su­ dionici mogu preustrojavati. Umjesto da imamo samo predvidljive i očekivane osjećaje koje zahtijevaju naše uloge, naši su osjećaji ne­ rijetko nejasni. Nejasni su stoga jer su »jasni« osjećaji oni koji su već uokvireni obrascima. Moramo stvoriti nove izraze kojima bismo mogli izraziti te nejasne os­ jećaje, kao i nove oblike postupaka koji bi osjećaje izni­ jeli na svjetlo dana. To je proces stvaranja oblika. Do određenoga stupnja svi smo mi sve više obu­ hvaćeni procesom stvaranja oblika. Iz toga može nastupiti velika promjena. Ako sami sebe i jedan drugoga prihvatimo kao stvaratelje oblika, oblike više nećemo morati nametati ni sebi ni drugima. Još i danas većina ljudi pretpostavlja da ćemo se u konačnici suglasiti oko novoga sklopa oblika. Prešutno se prihvaća da ćemo, kao i prije, te nove oblike mora­ ti nametati sebi i drugima. Istina je da još uvelike traje to tradicionalno name­ tanje obrazaca. Primjerice, ljudi sada misle kako je no­ vi obrazac da ne budu ljubomorni ili posesivni. Ako njihov supružnik ili ljubavnik ima seksualni odnos s nekom drugom osobom, osjećaju da bi to trebali prih­ vatiti. A l i ne prihvaćaju. Tada se bore sa sobom kako bi sami sebi nametnuli novi obrazac. Slobodni je seks no­ vi oblik, pa iako su spremni zamijeniti stari oblik, no­ vi oblik koji im je nametnut isto im tako ne odgovara. Beskrajna se borba nastavlja, popraćena osjećajima krivnje i samookrivljavanja, jer im ni taj novi oblik ne odgovara. »Što to nije u redu sa mnom?« postavljaju pitanja. »Ako ovaj oblik pristaje svima drugima koji su 204

smioni i mladi, zbog čega ne odgovara meni?« Samo je obrazac nov. To je uobičajen način suprotstavljanja ob­ licima, podjednako starima i novima. Neki parovi kojima je fokusiranje poznato razvija­ ju jedinstvene i drukčije načine poboljšavanja vlastitih odnosa. Drugi kažu kako osjećaju novo poštovanje prema ljubomori koju osjećaju u svome tijelu. Jasno je kako usvajanje općenitih obrazaca, starih ili novih, nije pravi način. Naša tijela neprestano upijaju nova zna­ nja, dodatke svojoj već golemoj riznici mudrosti. Do st­ varnoga učenja može doći samo u razgovoru s vlasti­ tim tijelom. Osjetljiv pristup fokusiranja može dovesti do uistinu životnih obrazaca koji odgovaraju svakome od nas pojedinačno te ljudima koji su nam bliski. Bilo bi dobro da usvojimo stvaranje obrazaca. Osjećaji se doimaju kao unutarnje stvari, snažni i često nepromjenjivi. Kako bismo otkrili da osjećaj nije stvar, moramo se zagledati u njegovu pozadinu. Sa­ svim je drukčije kad cjelinu situacije sagledamo kao još ne do kraja jasan tjelesni dojam. Osjećaji su, nerijetko, u sukobu s razumom. Mnogi su osjećaji manje mudri od razuma, pa ipak, razum je sam po sebi tek rijetko kad dovoljan kako bi nas pro­ mijenio ili kako bismo se na njega mogli osloniti. Cjelovit osjetilni dojam obuhvaća mnogo više toga nego razum. On obuhvaća uzroke nečega, kao i ono što je dovelo do toga osjećaja, a i mnogo više od toga. Taj cjeloviti osjećaj možete proživjeti, a on posjeduje svoje vlastito usmjerenje. To je vaš osjećaj cjeline stvari, uklju­ čujući ono što znate, što mislite i što ste naučili. On obuhvaća i ono što mislite da biste »morali učiniti«, kao i ono što još nije razriješeno. Misao i osjećaj, moranje i želja u tome dojmu više nisu razdvojeni. Jedna je osoba rekla: »Sve više i više želim taj unu­ tarnji osjećaj znanja koji katkad osjetim. Želio bih da ga neprestano osjećam.« 205

Ono što u početku djeluje nejasno i cjelovito mno­ go je temeljnije od misli, osjećaja i načina postupanja koji su već oblikovani i utisnuti u postojeće obrasce. Društvo stvaratelja obrazaca tek dolazi. Neće moći drukčije nego biti društvo u kojemu su ljudi osjetljiviji na društvene okrutnosti i ugnjetavanja nego što su to danas, u kojemu ljudi neće trpjeti takve stvari i bit će sposobniji nešto poduzeti kako bi ih promijenili.

206

DODATAK a. Filozofska bilješka b. Sažetak istraživanja i pomoćna literatura

c. Fokusiranje: kratki oblik

a. Filozofska bilješka

Fokusiranje je dio šire filozofije (o čemu je Gendlin go­ vorio 1962. i 1973. godine). Tijekom fokusiranja čo­ vjek obrača pozornost na »osjetilni dojam«. Njega osjećate u tijelu, ali on ipak ima svoje značenje. Posje­ duje sva ona značenja s kojima čovjek već živi, jer sva­ ku situaciju proživljavamo zajedno sa svojim tijelom. Osjetilni dojam čine tijelo i um prije nego što su se raz­ dvojili. Kakav je odnos između toga nerascijepljenoga tijela-uma i najuobičajenijeg logičkog razmišljanja? Time sam se pitanjem sustavno bavio u svojim filozofskim radovima. Fokusiranje nije poziv da prestanete razmišljati i da samo osjećate. Time bi naši osjećaji ostali isti. Foku­ siranje počinje s onim neobičnim i malo poznatim »osjetilnim dojmom«, a tada razmišljamo verbalno, lo­ gički ili uz pomoć slika - ali na takav način da se osje­ tilni dojam mijenja. Kad se pojavi i tjelesna promjena, osjećamo da se naša uobičajena vrsta razmišljanja zdru­ žila s tijelom-umom te uspjela u tome da tijelu-umu dopusti da naprave korak naprijed. Povjerenja ne moramo imati samo u tijelo-um, ni u misao, pa čak ni u jedan takav korak. Vjerujemo ni­ zu takvih koraka. Razmišljanje na uobičajen, isključiv način može bi­ ti objektivno, istinito i moćno. A l i kad stupimo u dodir 209

s onim što tijelo već zna i što već živi, to razmišljanje postaje beskrajno moćnije. Ovdje je iznesena nova metoda, ne samo u osob­ ne svrhe, nego i kao teorija i znanost. Logičko razmiš­ ljanje ostaje unutar »konceptualnih ladica«, kakve god one bile, od kojih je i krenulo. Ono posjeduje samo različita tumačenja koja se među sobom nadmeću, pretpostavke i stajališta - a čovjek mora ostati u njiho­ vu okviru. Ako je osjetilni dojam mjerilo, čovjek može iskušati sve vrste različitih pojmova, ali neće ostati za­ robljen ni u jednom sklopu mišljenja. To čine znanst­ venici (sada već rijetko) kad, nakon što su dugo vre­ mena živjeli s problemom, otkriju nešto novo. Umjesto da se koristimo samo pojmovima, čovjek se može vra­ titi svome nerascijepljenom osj etilnom dojmu onoga na čemu radi. Možemo prihvatiti ono što nam svaki skup pojmo­ va ili pretpostavki pruža, a ipak ujedno ostati slobodni i krenuti izravno prema osjetilnome dojmu. Na taj na­ čin možemo otkriti nešto što ideje nikada ne bi mogle otkriti te možemo stvarati nove ideje. Riječ je o novome temeljnom modelu, novome načinu razumijevanja iskustva i prirode. Iskustvo i pri­ roda ne nalikuju drugim našim zamislima. Naše su ide­ je takve kakve jesu i nimalo drukčije. Istina se ne krije isključivo u razmišljanju. Krije se u načinu na koji se različite misli odnose prema iskustvu te u pitanju do­ nose li te misli iz iskustva u žarišnu točku nešto novo ili ne. Iskustvo nikada ne možemo izjednačili s idejama. Ali isto tako nije točno da iskustvo ne možemo defini­ rati. Ono je organiziranije te ima mnogo više tananijih vidova nego bilo koja ideja. A ipak je, uvijek iznova, sposobno za to da ga dalje proživljavamo u novome stvaralaštvu značenja koje u obzir uzima sva prethod­ na značenja i mijenja ih. 210

Način na koji ovaj odnos između ideja i iskustva mijenja logiku i konceptualno ustrojstvo prikazano je na drugome mjestu (vidi bilješke 5 i 10). Ova filozofija vodi novoj metodi ljudskoga razmiš­ ljanja.

211

b. Sažetak istraživanja i literatura

Kao dodatak već spomenutim istraživanjima , do­ pustite mi da spomenem kako teče trenutni rad na učenju fokusiranja i kakve su njegove posljedice na drugim područjima. (Brojevi se odnose na radove na­ vedene u odjeljku bibliografije.) Fokusiranje se proučava u odnosu pitanja koja su međusobno vrlo udaljena kao što su duhovnost , po­ sao , razrješavanje problema - , stvaralačko pisanje te snovi. Fokusiranje se ne primjenjuje samo na osobne probleme. Stvaralaštvo, izvornost i dubina na bilo ko­ jemu polju zahtijevaju nešto nalik fokusiranju: spo­ sobnost obraćanja pozornosti na ono što još nije izra­ ženo riječima. Može biti riječ o nečemu intelektual­ nom, praktičnom ili bilo čemu drugom. 6,7,22

8,28

17

18

24

2

15

Istraživanja navedena u ovome poglavlju obavlja­ la su se sa sposobnim ili normalnim ljudima, ali su fo­ kusiranje s prilično velikim uspjehom i isto takvim po­ sljedicama učili ljudi označeni kao »shizofreni« te »ljudi granične osobnosti« . Za umno zaostale ljude razvijena je nova metoda, ne fokusiranje nego izgra­ dnja iskustva. U jednome istraživanju se pokazalo da je fokusira­ nje korisno i učiteljima i normalnoj djeci s poteškoća­ ma u učenju. Murray piše: »Temeljna uputa jest da sebi kažu: ja ovo razumijem, pamtim ovo što učim. 16

14

21

19

212

Tada trebaju biti mirni i pričekati - otići do osjetljivog mjesta - dopustiti mu da se identificira - oblikovati pi­ tanje - presložiti dijelove koji vam pomažu da dobije­ te odgovor.« U istraživanju o starijim ljudima, na njihove od­ govore na neka osobna pitanja bila je primijenjena mjera fokusiranja kojom se koristimo u psihoterapiji (EXP mjerilo). Ti odgovori su zabilježeni deset godina ranije, kao dio velikoga poduhvata. Ljudima je tada bi­ lo otprilike sedamdeset godina. Oni koji su prema na­ šim mjerilima imali visoke rezultate deset godina kas­ nije većinom su bili živi. To je bilo jedno od mnogih is­ traživanja koje je predviđalo dugovječnost. 18

Tjelesni vid fokusiranja isto se tako istražuje u ple­ su i tjelesnim pokretima te u iscjeljivanju . Moždani valovi (EEG) tijekom fokusiranja, kad dođe do »tjelesne promjene« pokazuju karakteristični obrazac . To znači da je stroj za biofeedback kojim mo­ žemo učiti fokusiranje sasvim moguć. Naveo sam nekoliko istraživanja s kojima sam upoznat. Svima je njima potrebno ponavljanje. Jedno istraživanje nikada ne predstavlja dokaz. Veliki do no­ vih istraživanja obavlja se ovdje te u drugim zemljama. Želio bih čuti o novim istraživanjima ili ponavljanjima te o svim mogućim primjenama fokusiranja. 1

20

4

LITERATURA 1. ALPERSON, E. D. Carrying experiencing forward th­ rough authentic body movement. Psychotherapy: Theory,

Research, and Practice, 1974, 11, (3), 211-214. 2. BONIME, F. Creative writing course. New School for Social Research, New York, N. Y. 3. CAMPBELL, P., i McMAHON, E. Cosmic Congruence. U tisku.

213

Fokusiranje:

ukratko

1. Raščišćavanje prostora Kako se osjećate? Što vam smeta da se dobro os­ jećate? Nemojte odgovoriti; dopustite da odgovori ono što se pojavi u vašemu tijelu. Ne prepuštajte se nikakvim osjećajima. Prihvatite svaki problem koji se pojavi. Odložite ih sve na neko vrijeme pokraj sebe. Osim svega toga, osjećate li se dobro?

2. Osjetilni dojam Odaberite jedan problem na koji ćete se fokusirati. Ne upuštajte se u problem. Što osjećate u svome tijelu kad se prisjetite cjeline toga problema? Osjetite sve to, taj osjećaj cijeloga problema, ne­ određenu nelagodu ili nejasan tjelesni osjet.

3. Pronađite ključnu riječ Kakva je kvaliteta toga osjetilnog dojma? Koja riječ, rečenica ili slika izranjaju iz toga osje­ tilnog dojma? Koja bi mu riječ najbolje odgovarala? 214

4. Usklađivanje Krećite se od riječi (ili slike) i osjetilnoga dojma. Odgovara li riječ osjetilnome dojmu? Ako odgovaraju jedrio drugome, nekoliko puta osjetite taj dojam usklađenosti. Ako se osjetilni dojam promijeni, slijedite ga ob­ raćajući pozornost na njega. Kad postignete savršeno slaganje, kad riječi (slike) to­ čno odgovaraju vašemu osjećaju, osjećajte to slaganje otprilike jednu minutu.

5. Postavljanje pitanja »Što je to u pogledu cjeline ovoga problema, što u meni izaziva osjećaj...?« Ako se nađete u bezizlaznoj situaciji, postavite ova pitanja: Što je najgore u ovome osjećaju? Što je zapravo tako loše u svemu tome? Što je ovome osjećaju potrebno? Što bi se trebalo dogoditi? Nemojte sâmi odgovarati, nego pričekajte da se osjetilni dojam pokrene i dade vam odgovor. Kako bi izgledao taj dojam da je sve u redu? Dopustite tijelu da odgovori: Što mi onemogućuje da se dobro osjećam?

6. Prihvaćanje Prihvatite ono što se pojavi. Budite zadovoljni što se pojavilo. 215

Ovo je samo jedan korak u razrješavanju proble­ ma, a ne i posljednji. Sada kad znate gdje se nalazi problem možete ga ostaviti i kasnije mu se vratiti. Zaštitite ga od kritičkih glasova koji vas prekidaju. Želi li vaše tijelo još jedan krug fokusiranja ili je ovo mjesto na kojemu ste se našli dobro za prekid?

216

O AUTORU

Dr. sc. Eugene T. Gendlin, profesor je psi­ hologije na čikaškom sveučilištu. Mnogo je godina bio urednik časopisa Psychotherapy: Theory, Research, and Practice (Psihoterapija: teorija, istraživanje i praksa). 1970. godine zbog svojih istraživanja na području ekspe­ rimentalne psihologije, Psychotherapy Divisi­ on of the American Psychological Association (Psihoterapijski odsjek Američkog psiholo­ škog udruženja) prvome mu je dodijelio nagradu kao »Iznimnom profesionalnom psihologu godine«.

217