Estetika i Ideologija

Sveučilište u Splitu Filozofski fakultet Odsjek za hrvatski jezik i književnost Kolegij: Vlast i hrvatski književnici

SEMINARSKI RAD

ESTETIKA I IDEOLOGIJA

Studentica: Ines Eterović Mentor: dr. sc. Nebojša Lujanović U Splitu, 01. rujna, 2014.

1. Uvod U ovom seminarskom radu prikazan je odnos estetike i ideologije, kroz interpretaciju raznih autora, na primjerima iz različitih epoha hrvatske književnosti i umjetnosti. Kao podlogu za promišljanje o temi poslužili su mi Frederic Jameson i Radoman Kordić. Kroz rad ću pokušati prikazati kako su to pojedine ideologije utjecale na hrvatsku umjetnost, prije svega književnost, te koja su estetska pravila postavljale te ideologije. Za literaturu sam koristila 2-3 ogleda književnih polemika u vrijeme političkih previranja. Tako da donosim primjere iz vremena Hrvatskog narodnog preporoda, vremena između dva rata, te iz vremena NDH. Vidjet ćemo da li je književna kritika ostvariva i u kolikom stupnju u društvu natkrivenom horizontima ideologije. Neka količina kritike i polemike je zasigurno postojala, inače društvo kao takvo ne bi moglo intelektualno napredovati. Jer na kraju krajeva, kritička misao je odlika zdravog drušva.

2. Estetika i ideologija Kad Jameson1 kaže ideologija, on misli na ideologiju u užem smislu, misli na svijet u kojem prevladava nekritička misao društva i klasa. Ponekad o njoj govori kao o lažnoj svijesti, iluziji ili mitu. Ako književnost služi svojoj stvarnoj, umjetničkoj svrsi, ako uspijeva odoljeti ideološkim i političkim pritiscima onda ona prijeti da postane kritika te iste ideologije. Jameson nam isto tako pokazuje kako ideologija u rukama književne kritike postaje transparentna. Althusser odbacuje tradicionalnu koncepciju estetike, tj. umjetnost po njemu nije područje estetskog suda već samo oblik ideološke konstrukcije. Umjetnost je dio ideologije, te posjeduje sposobnost da govori o ideologiji, da nam ukazuje na mehanizme njenog djelovanja. Ona isto tako može reproducirati tu ideologiju ili je kritizirati. Dakle umjetnost u svojoj cjelini može postati kritika ideologije, to nije samo odlika književnosti. Za tradicionalni marksizam umjetnost je oblik mimezisa, dok je unutar Althusserove modifikacije umjetnost oblik proizvodnje. Ona reflektira materijalne odnose proizvodnje. Književnost je s druge strane tu da kritičkim pristupom skine tu maglu, pošto promjena/revolucija nije moguća bez promjene ljudske svijesti. Ekonomski odnosi i ideologija oblikuju socijalnu sturkturu, no o tome u ovom radu nema puno govora. U daljnjem tekstu navoditi ću primjere odnosa estetike i ideologije na području hrvatske književnosti. Natka Badurina navodi (2009:46)''Hrvatska se nacija, naime, kao uostalom i druge u Srednjoj europi, shvaćala kao etnički kolektivitet u kojem su liberalna načela slobode pojedinca bila manje važna od lojalnosti pojedinca naciji''. No započnimo priču stvaranjem hrvatskog nacionalnog identiteta. Jedan od temeljnih ideologema bila je tema dolaska Hrvata na more. Tema je podložna mitskoj obradi, kao pripovijest o zajedničkom podrijetlu, a to je jedan od temelja za stvaranje države-nacije. Za pripadnike hrvatskog narodnog preporoda to podrijetlo je bila Ilirija. Preporodni petrarkizam kojeg nam prikazuje autorica nije se mogao prilagoditi potrebama stvaranja hrvatske nacije. Simboli modernih nacija s dugom ratničkom tradicijom su često žene-ratnice, dok su u hrvatskoj književnosti to ranjene i ponižene žene. Djevojka-nacija je u europi znak sazrijevanja društva, prijelaza iz feudalnih u građanske odnose. Primjer iz slikarstva: E. Delacroix, Sloboda predvodi narod, 1830., umjetničko djelo nastalo u duhu revolucije. Prikazuje mladu djevojku obnaženih grudi kako predvodi pariški puk dok u ruci drži francusku trobojnicu. Na slici su prikazani svi slojevi građanstva, radna snaga, studenti, djeca. Priča kaže kako je slika kasnije u povijesti često skrivana od monarhista, koji su se bojali da njena snaga ne 1 Fredric Jameson, ''Političko nesvesno'', Pečat, Beograd 1984.

pobudi nova revolucionalna nadanja. Budući da je česta pojava da se atributi žene izjednačavaju s ljepotom krajolika, autorica zaključuje da (2009:52) ''izjednačavanje tijela i krajolika podrazumijeva težnju da organski shvaćen nacionalni teritorij bude konačno obuhvaćen državnim granicama. Petrarkističko pjevanje se koristilo kao sredstvo za buđenje usnule hrvatske pjesničke tradicije, te su se u tome služili dubrovačkim petrarkističkim leksikom. Autorica također spominje i paradigmatsku kulturu (2009:55). Dakle to je kultura koja rado govori o svojem prapočetku, slična je mitu ''u kojem se mnoštvo pojedinačnih semantičkih opozicija svodi na fundamentalne kulturne antiteze poput propasti (u koju se salijevaju znakovi nesloge, izdaje, prihvaćanja tuđinskog jezika i običaja) i opstanka (sloga, odanost zajednici, njegovanje domaćeg jezika, nošenje znakovitih odjevnih predmeta itd.). Demetrova kraljica Teuta je jedna od onih ženaratnica koja čuva slobodu domovine za koju je spremna poginuti. Iako je ideja žene pri osmišljanju hrvatske nacije nije imala nikakve veze s ženom-ratnicom, već sa ženom koja brine o djeci i domu te daje moralnu potporu svom muškarcu, na nju se ne gleda kao prijetnju patrijarhalnom poretku. No kod Demetra Teuta ne ostaje nekažnjena za igranje s muškom ulogom, gubi čovjeka kojeg voli te uzima sebi život. Pri konstruiranju nacije vodilo se računa i o oživljenju arhaičnog pojma hrvatske gostoljubivosti, te su je hrvatski pisci i ideolozi željeli ugraditi u nacionalnu samodefiniciju. Danas bi rekli da je ta gostoljubivost zadržana u našem turizmu, ali kao dugogodišnji djelatinik u turizmu imam razloga sumnjati u iskrenost i moralnu motiviranost te gostoljubivosti. Ta mitska gostoljubivost se smatra da potječe od ilira, koji su je upoznali kroz priče o prerušenim bogovima/vladarima koji bi prerušeni u prosjake pitali gostoljubivost. od seljaka i tako stavljali na test njihov karakter. No autorica navodi kako njihova nagrada nikad ne bi bila materijalna, bar ne u velikoj mjeri. Nagrada za njihovu gostoljubivost bi bila dozvola za daljnji život u miru i blagostanju. Starozavjetna gostoljubivost se željela prikazati kao moderna kršćanska vrlina, u okviru tadašnjeg mediteranskog društva. Ono je isto tako i način da se protivnika pretvori u saveznika, tako da je to i obrambeni mehanizam. Što se tiče žena, one ne izlaze iz privatnog prostora, tako održavajući svoju čistoću koja je odraz društva. Autorica također primjećuje i strukturalnu sličnost hrvatskih priča s biblijskim (2009:73). Žena dakle ne nudi gostoljubivost, muškarac uspostavlja odnos s gostom dok žena uspostavlja odnos s domom. Isto tako uočava da čim narod stekne nacionalni i vjerski identitet, gubi na svojoj gostoljubivosti. Razlog tome je razvijanje nepovjerenja i opreza, te izjednačavanje gostoljubivosti s putem k potlačenosti. Nacionalno buđenje 19. stoljeća pobuđuje upravo to ''arhaično gostoprimstvo'' te se tako želja za vlastitim narodom susreće sa željom za skladom među narodima. Intelektualni krug tog vremena se uglavnom slagao oko činjenica da je praslavenska zajednica bila demokratska, poštovala je vijeće staraca te imala očinskog vođu.

Stvorili su sliku o miroljubivoj agrarnoj zajednici koja u skukobe ulazi samo zbog samoobrane. U to vrijeme izlazi Matija Gubec Mirka Bogovića za kojeg autorica kaže da je jedini prikaz klasne borbe 19.st.2 U djelu imamo motiv tragične sudbine mlade djevojke, koja se nakon silovanja ubija, te još jednom potvrđuje onu potlačenost i nemoć. Također primjećuje kako je Šenoa u svojoj Seljačkoj buni protiv emancipacije žena, pošto su njegove seljanke potpuno nesposobne za samostalan život. Također autorica upućuje na tradiciju silovanja samo lijepih žena, a samo silovanje vidi kao nužan čin pri nemirima i pobunama. To silovanje lijepih žena već očekivano vodi prema muškarcima željnim osvete. Neprekidna prijetnja rata pojačava romantičnu ideju identiteta, koja je u sjeni vječnih borba privilegiranih i potlačenih. Diskurs identiteta određuje pripadanje i teritorij. Autorica također smatra da je romantizam nastupom građanskog društva ugradio i spolnu diskriminaciju koja neizbjećno prati diskurs rata, te spominje Mariju Jurić Zagorku koja je svjesna represivne moći društva nad ženom3. Patrijarhalni zakon u kojem žene šute, bivaju žrtvovane kao dio muževa dom u ime pobuna koje uspostavljaju nove patrijarhalne poretke ili pak posuđuju muževe riječi (Badurina,2009:119). Zagorkina Evica Gupčeva vremenski se poklapa s njenim uređivanjem Obzora, aktivnim sudjelovanjem u demonstracijama protiv Khuena, inicijativom ženskog prosvjeda na markovu trgu. Pravo naroda na pobunu tema je živih rasprava u Europi 18. i 19. stoljeća. Jugoslavenska ideja stavlja imperativ na zajednicu i nacionalno jedinstvo, kritiku revolucije, vezu naroda i boga kao jamstvo opstanka. Na to svojim radom i djelom poziva i Ivan Meštrović koji u svojoj herojskoj fazi stvaranja inspiraciju traži u hrvatskoj povijesti i mitovima, kao onom o Kraljeviću Marku. 1866. podignut je Jelačićev kip na središnjem zagrebačkom trgu. To je već vrijeme kad je započeo proces mitizacije bana. Badurina navodi (2009:140) ''Više je aspekata njegove političke biografije bilo prikladno za mitološku upotrebu, od ujedinjenja većeg dijela hrvatskih zemalja, obrane nacionalnog dostojanstva pred pokušajima odnarođivanja, sve do ukinuća kmetstva, što je bilo osobno pristuno među seljacima''. Demonstracije koje su se događale u podnožju kipa su način iskazivanja nacionalnih težnji, a smatra se da Jugoslavenstvo nije u neskladu s Jelačićevim idejama, pogotovo ako se prisjetimo da je on bio veliki zagovaratelj prijateljstva hrvata i srba. Dominantna struja je u svakom aspektu Jugoslavenstvu htjela dati obilježje narodne pjesme i kult junaštva.

2 3

Vidi: Natka Badurina, Nezakonite kćeri ilirije, Centar za ženske studije, Zagreb 2009, str 98.-106 Vidi: Ibid, 113.-117.

Za vrijeme NDH, tjednik Spremnost je bio najveći i najvećniji novinski projekt ustaške vlasti. Umjesto da se okreće prema masi, kao većina vijesnika tih godina, Spremnost je pod svaku cijenu željele uspostaviti vezu s intelektualnim dijelom javnosti, te su na njegovim stranicama objavljivani radovi najboljih hrvatskih stručnjaka u to vrijeme. Ivica Matičević navodi da zahvale zaslužuje glavi urednik Tiaso Mortigja koji je uspijevao održati ravnotežu između pisanja tjednika i pritisaka ustaškog režima4. ''Spremnost je računala na ekskluzivnost svojih tekstova, nju nije zanimala masovnost prijema i sveopće odobravanje hrvatskog puka, naročito ne odobravanje krugova službene vlasti, iako je bilo kakav otvoreni sukob s tom vlasti htjela i (uspješno) pokušavala izbjeći, sve do novog vala naglašene ustašizacije javne i društvene sfere...'' (Matičević, 2013:139) Stalni književni i kazališni kritičar Spremnosti, Ljubomir Maraković (2013:141)navodi narodne običaje u djelima Dinka Šimunovića kao negativni primjer poetskog postupka, jer se često znao ''udaljiti od izvornoga hrvatskog doživljaja''. Tu spominje i motiv ''otimanja djevojke iz osvete'' kao nekarakterističan za hrvate. Natka Badurina se ne bi složila s njim. Pola stoljeća je skrivano postojanje aktivne književno-kulturne proizvodnje za vrijeme NDH. O tome se tek počelo pričati u '90-im godinama dok se proučavalo kritičku recepciju Krležina lika i djela. Uvriježeno mišljene je bilo da se na području književnosti ne događa ništa što odudara od Pavelićeva režima i slavljenja ustaštva. To podrazumijeva poetiku ognjišta/grude, ideološki angažiranu književnost. Kritika je bila rezervirana samo za one koji se intelektualno usude i znaju pažljivo izreći svoj sud bez da prekrše neke granice tolerancije. To mora da je bio jako mali krug intelektualaca, koji su imali i hrabrosti i intelekta da se pažlivo upuste u područje polemike. Za spremnost je eseje pisao i politički analitičar Milivoj Magdić, koji smatra da je (2013:181.)''ideologija i politika toliko zavladala svim područjima ljudskog života, tako i kulturom i književnošću, da je od njih načinila same sluge. Agresivni prodor neobrazovanih, nekompetentnih i primitivnih pojedinaca, predstavnika čovjeka-mase kojemu je stalo samo do osobnih probitaka i vlastite materijalne koristi i društvene moći, posljedovala je nivelacijom svih kulturnih i estetskih vrijednosti u suvremenom europskom društvu i vladavinom mediokriteta i diletanata.'' Masovna civilizacija imitria pravu umjetnost, a njena kritika nije ništa drugo do politički angažirane publicistike. Mali broj intelektualaca uspijeva odoljeti političkim mamcima. 4

Ivica Matičević, Od estetike do ideologije, Ex Libris, Zagreb 2013, str.136.

Magdić između ostalog otvoreno govori o Thomasu Mannu, poznatom protivniku nacizma. Vidjet ćemo kasnije da otvoreno govori i o Nazoru, pripadnku partizanskog pokreta. Smatra da umjetničke književnosti nema bez slobodne kritičke misli, te da svijetom vladaju principi masovnosti, nekritičnosti i nivelacije vrijednosti nastale djelovanjem političkih i ideoloških snaga.5 Cilj je ukloniti književnost od suvremenih ideoloških borba. Također zagovara napuštanje pasivnog odnosa spram zbilje i zalaže se za dinamičan i djelatan sukob intelektualaca s politikom. Želja mu je od društvene pasivnosti, koja je posljedica pritiska ideologije, dovesti društvo do preispitivanja temeljnih vrijednosti, te možda i do kritičke misli. Zrelost nacije očituje se u kritičkoj djelatnosti. I danas se osjeća nedostatak kvalitetne kritičke misli, također zaslužna sve veća represija vladajućeg aparata. Magdić ističe važnost kritike oslobođene ideološkog i političkog pritiska. Dakle za Nazora smatra da je uzoran pjesnik, te traži razloge njegova pridruživanja partizanima. Dolazi do zaključka da je htio pretvoriti riječi u djelo, odnosno svoj unutarnji aktivizam, inače vidljiv samo u poeziji, prebaci u konkretna djela. Magdić smatra da je time izgubio status intelektualca jer se podradio utjecaju i vodstvu čovjeka-mase. Dopustio je da njime manipuliraju prosječni kadrovi boljševičke ideologije. 1944. godine piše esej o potrebi slobodnog oblikovanja mišljenja i nezavisne i samostalne kritike u kniževnosti, kulturi i društvu. Zanimljivo da Magdić nije bio književni kritičar, nikad nije djelu pristupao čisto estetski. Njegovi eseji su bili javni poziv na promjenu aktualnog stanja i naravno poboljšanje. Također smatra da svatko treba pronaći svoju klicu aktivizma, otpora, kritike. Magdić je smaknut 1947. godine, iz razloga što nije htio imati nikakve veze s komunistima, što je tvrdio i prije početka rata, i zbog izjave pred sudskim istražiteljima kako ne vjeruje u budućnost Hrvatske u Jugoslaviji. Dobivamo uvid da su se pisci i intelektualci za vrijeme NDH imali običaj obračunavati s ideološkim simbolima. Kritička i estetska misao uspijevala je iskoristiti stanje prešutnog mira ili dozirane tolerancije između ustaških vlasti i književnih krugova, umjetnikčko-kritičke sfere. Uspjela je uputiti pokoju oštru kritiku režimu. Hrvatska književna kritika nije nikada isklučivo bila osvrtanje na književno djelo, već i na društveni i politički kontekst.

5

Ibid, 180.

Književna kritika/kritičar ima zadatak da dobro uočava što se zbiva oko njega u konkretnoj realnosti i da pokušava svoje poglede na aspekte društvenog i političkog ćivota ugraditi u opise i prosudbe književnih i umjetničkih djela. Matičević navodi kako ratni kontekst nije iznimka. Matičević također navodi (2013:194) kako su ''istaknuti književni ideokrati za NDH – u očekivanju, pa i u zahtijevanju rađanja nove ustaške književnosti, novog vrijednosnog ustroja koji pokušava pomiriti napetost ideologije i estetike, s konačnim ideološkim premazom i ljestvicama omiljenih i nepoćudnih autora, s poželjnim temama i sferama kontroliranog utjecaja, pokazali su svu nedorađenost, nedovoljnu spremnost pa i naivnost svoga ideološko-kritičko pristupa''. Pošto nije postojala prava ustaška književnost, automatski ne postoji ni uštaška kritika ni estetika, u pravom smislu riječi. Crno-bijela slika nacionalne kulture i umjetnosti, poetika grude i ognjišta, naišli su na spontan i neformalan otpor u obliku onih autora koji su se usudili i znali kako i što treba reći da ne prijeđu prag uvjetovane tolerancije. Dakako da je bilo apsolutno zabranjeno negirati hrvatske svetinje, bilo je ili to ili sloboda šutnje, autocenzura – najgora vrsta, motivirana strahom. To je društvo u kojem nitko ništa ne vidi i ne čuje, nitko ne diže glas u znak nezadovoljstva, dok razloga ima na svakom koraku. Povijest se stvarno ponavlja, bar što se hrvatske političke povijesti tiče. Autor spominje A. Baraca, autora Slobode šutnje na ''Hrvatskoj reviji'' 1943. koji daje prikaz mediokritetstva koje vlada u književnim krugovima. Spominje i Jakova Ivaštinovića koji pomiče granice dozvoljenog estetskog prema nadrealnom činu objavom novele Kruženje oko uspomene u ''Viencu'' 1944. Ivaštinović je već u studentskim danima u časopisu ''Plug'' propitivao problematiku poetike nadrealizma. 1944. godine Branko Gavella izdaje estetički esej Umjetnost i stvarnost u kojem problematizira odnos umjetnosti i stvarnosti, pogotovo ratne. On aktivno staje u otpor mišljenju o podređenoj ulozi umjetnosti i estetike. To opravdava argumentom da postoji samo jedna narav umjetničkog te iznad nje ne postoji ništa. On smatra da (1944.) '' odvojiti čovjeka od mogućnosti stvaranja, nametnuti mu zgotovljene formule vedrine – a vedrina je ovdje ideološka fraza lažne umjetnosti, nametnute vrijednosti, umjetnosti po diktatu moćnika – znači osuditi ga na vlast obmane, prevare, neistine, zatvoriti ga u stanje duhovne obamrlosti, poslati ga u tamu i konačnu smrt.''(prema: Matičević, 2013:200) Lažna umjetnost smeće s uma kako umjetničko djelo nikada nije preslik prirode već pomno

strukturirana slika ljudskog odnosa prema toj prorodi. Zajednički stav autori pronalaze u težnji da umjetnost uvijek treba pronaći nove načine sagledavanja stvarnosti, što znači da su i estestki zakoni podložni redefiniranju. Matičević ističe i važnost smijeha kao kritičkog oruđa. Smijeh je iskreni izraz kolektivnog duha preko kojeg se čovjek/kolektiv oslobađa nakupljenih frustracija i tereta svakodnevnice. Navodi i ritual prepoznavanja, mi se nikad ne smijemo samo drugima, već u šali na tuđi račun prepoznajemo sebe, tada se i nesvjesno najiskrenije smijemo. Zato su svi vladari kroz povijest bili zadovoljniji s time da ih pučanstvo mrzi nego da im se smije. Nije tu samo riječ o provrijeđenom egu, ako se predugo izlažu ridikulama i pošalicama, to je teže kasnije povratiti poštovanje istog puka. Honore Daumier, francuski slikar i karikaturist, 1831. je bio nekoliko mjeseci pritvoren zbog svoje litografije naziva Gargantua. To je karikatura koja prikazuje francuskog kralja Luja XVI. kako gladno proždire sve urode seljaka, na taj način kritizirajući visoke namete pučanstvu. Za vrijeme NDH, bilo je uvriježeno mišljenje da običan puk ne bi razumio visoku umjetnost i zato mu ne bi trebala biti bi dostupna, što Gavella osuđuje. No ako publici dovoljno dugo nudiš djela koja nisu na očekivanoj razini, i ako se ne ostavi prostora za kritičku misao, već se sve svodi pod okrilje ideologije, jasno zacrtanog puta, javnost, odnosno masa prihvaća lažnu, iskrivljenu umjetnost – kič, te tako utvrđuje carstvo društvenog i estestkog nihilizma6. Pošto je Gavella bio prijatelj s Krležom, bio je pod stalnom sumnjom vladajućeg aparata. No nije to bilo samo zbog Krleže, problematično je bilo i to što je neko vrijeme boravio u Moskvi, te njegovo etničko podrijetlo. ''Bez obzira što nije posljednji tiskan u spomenutom nizu u Spremnosti, ovaj je tekst (Odnos umjetnosti i stvarnosti) – sadržajno i intonacijski – njegov završni, konačni tekst, neka vrsta oproštajne porukeopomene hrvatskoj kulturnoj javnosti u ratnim godinama, otpusno pismo posvećeno idealu i vrijednostima umjetničkog stvaranja, intelekturalni protest protiv projekcije iprakse duhovnog zaborava čije značenje prelazi neposredni vremensko-prostorni kontekst.

6

Ibid, 206.

3. Zaključak Iščitavanje literature za ovaj seminarski rad me dovelo do brojnih novih saznanja o događanjima na sceni hrvatske kritičke prakse u vremenima političkih previranja. Iako ponekad nisu postojali uvjeti za razvoj kritičke misli, sretna sam zbog saznanja da je uvijek postojao određeni broj intelektualaca koji su imali dovoljno hrabrosti i intelekta da daju nekakav vid otopra represivnom aparatu. Pri konstruiranju nacionalnog identiteta, i Hrvatska se prepustila romantičarskim snovima Europe. Intelektualna elita koja je sastavljala odrednice hrvatskog nacionalnog identiteta, isto tako je položila i estetske okvire u kojima preporoditelji mora da djeluju u svrhu što masovnijeg buđenja nacionalne svijesti. No, takav čin mora, po binarnoj opreci, izroditi i onu drugu stranu, odnosno kritiku tih predodređenih estetskih okvira. Polemika osigurava dugovječnost jezika.

4. Popis literature 

Matičević, I. (2013.) Od estetike do ideologije, Zagreb, Ex Libris



Badurina, N. (2009.) Nezakonite kćeri Ilirije: hrvatska književnost i ideologija u 19. i 20. stoljeću,Zagreb, Centar za ženske studije



Kakaz, E. (2012.) Subverzivne poetike, Tisak, Sarajevo



Jameson, F. (1984.) Političko nesvesno,Pečat, Beograd



Kordić, R. (2006) Politika književnosti, Albatros