Esej Zlocin i Kazna

Interpretativni školski esej Pravo na zločin Roman «Zločin i kazna» Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga nastao je 1860-ih te pripada razdoblju visokog ruskog realizma. Već iz samog naslova naslućuju se kriminalistički elementi: radi se o zločinu (ubojstvu), istrazi oko njega te konačno kazni za počinitelja. Ipak, roman se ne može prvenstveno odrediti kao kriminalistički jer od konvencija toga tipa znatno odstupa time što je počinitelj, kao i svi detalji zločina, od početka poznat i naglasak je na njegovim psihološkim proživljavanjima, a ne na postupcima istražitelja. Glavni lik Rodion Romanovič Raskoljnikov, mladić koji je zbog siromaštva morao prekinuti studij, počinio je dvostruko ubojstvo. U položaju da se domogne novca, ubio je bešćutnu staru lihvaricu koja je materijalno upropaštavala njega i mnoge druge te njezinu maloumnu sestru Lizavetu koja je tada slučajno naišla. U ovom ulomku, koji pripada zavšnom dijelu romana, nakon što Raskoljnikov priznaje Sonji svoj zločin, otvara se temeljni problem romana: pitanje može li se zločin opravdati višim ciljevima, većim dobrom koje bi iz njega trebalo proizaći. Raskoljnikov u njemu obrazlaže svoje stvarne razloge za zločin i svijest o svojoj pogrešci. Raskoljnikov uviđa da njegov primarni motiv za zločin nije bila pljačka – da mu nisu «toliko bili potrebni novci kao nešto drugo», a to je provjera njegove teorije o malobrojnim višim ljudima poput Napoleona koji imaju pravo na zločin iz plemenitih pobuda, odnosno odgovor na pitanje može li se on sam ubrojiti među te ljude («doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek»). On shvaća da je odgovor negativan već samim time što si to pitanje postavlja: «ako sam se već počeo pitati i ispitivati imam li pravo da prigrabim vlast ili nemam, onda to znači – da nemam prava na vlast». Također spoznaje da njegove pobude nisu bile altruističke, nije time uistinu htio postati «dobrotvor čovječanstva», nego je ubio «samo radi sebe» i bez opravdanog uzroka («bez kazuistike»). Raskoljnikov se kaje zbog svog čina («kad bih opet išao tim istim putem, možda se ne bih nikad više latio ubojstva») i taj je osobni osjećaj krivice njegova najveća kazna. Uz to, on razvija svijst da mora prigrliti i društvenu, zakonsku kaznu, a u tome mu najviše pomaže Sonja Marmeladova, pobožna djevojka koja je zbog ekstremno teške obiteljske financijske situacije prisiljena na prostituciju, a koja s njim razvija intimne osjećaje. Unatoč svom društvenom položaju, Sonja je najmoralniji lik u romanu koji nosi ideju religioznog smirenja. Njezin stav da je svaki ljudski život jednako vrijedan i da nitko ni pod kojim okolnostima nema nikome pravo oduzeti život suprotstavljen je Roskoljnikovljevu. Ona mu daje konačni poticaj da se preda, a kasnije odlazi s njim u Sibir na odsluženje kazne i pruža mu podršku u svemu. Na Sonjino pitanje ima li pravo ubijati Raskoljnikov je došao do zaključka da on nema to pravo, a može se zaključiti i da ga nitko nema, jer ljudski je život ono najvrednije i jedino nenadoknadivo. U svakom slučaju, sloboda pojednica prestaje čim ugrožava tuđu slobodu, ali, s druge strane, kada je riječ o manjim, prvenstveno čisto materijalističkim zločinima (npr. da je Raskoljnikov samo opljačkao lihvaricu), oko pitanja «prava», opravdanosti, mjera koristi i štete ostaje mnogo prostora za raspravu koje prelaze okvire školskog eseja. 511 riječi