ESEJ - VIŠA 2015-2016

HRVATSKI JEZIK ESEJ -VIŠA RAZINA

I.gimnazija Osijek Školska godina 2015./2016. Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

0

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

EUROPSKI REALIZAM

-

-

-

-

-

-

lat. realis – stvaran (stvarno, istinito) traje od 1830. do 1870. Vodeću ulogu imaju francuska, ruska i engleska književnost Teži detaljnom opisivanju stvarnosti te je zato u jakoj opreci prema književnosti romantizma DRUŠTVENO SOCIJALNE PRILIKE – doba je razvoja industrije, stjecanja kapitala, jačaju socijalne razlike među društvenim slojevima U književnosti je osobit interes za kritiziranjem postojećeg stanja te je za razdoblje realizma karakterističan KRITIČKI REALIZAM Duh razdoblja vidljiv je u POZITIVIZMU. To je materijalistička filozofija koja se temelji na proučavanju stvarnosti. Osnivač je Auguste Comte koji ističe da je bitno samo poznavanje činjenica te da izvjesnost čovjekove spoznaje valja stvarati po uzoru na eksperimentalne znanosti, a da trebamo odustati od filozofskih problema. Pozitivizam utječe na književnost realizma i naturalizma koji također polaze od promatranja i proučavanja društva Realizam polazi od Aristotelova shvaćanja umjetnosti kao oponašanja prirode Prvi teoretičar je CHAMPFLEURY koji je svoje poimanje realizma iznio u nizu članaka tiskanih u zbirci Realizam – smatra da predmet prikazivanja romana mora biti današnji čovjek u modernoj civilizaciji Realistička metoda uključuje: PREDMET PRIKAZIVANJA JE STVARNOST, TJ. DRUŠTVO, ANALITIČKU METODU, NAČELO ISTINITOSTI, NAČELO TIPIČNOSTI, OBJEKTIVNOST, KNJIŽEVNOST ŽELI DATI ISTINITU I VJERODOSTOJNU SLIKU DRUŠTVA Teme su iz svakodnevnog života Likovi su prikazani kao tipovi. Tipovi su nositelji zajedničkih osobina jedne skupine ljudi Najčešća je socijalno-psihološka karakterizacija. Likovi nikad nisu isključivo pozitivni ili negativni, nego su prikazani u svim svojim psihološkim nijansama, s manama i vrlinama Motivacija likova proizlaz iz njihova karaktera te sklopa socijalnih okolnosti Realistički su likovi razvijeni, što znači da tijekom radnje doživljavaju psihološke i karakterne promjene. Oni su iz svih društvenih slojeva te su uvjetovani sredinom iz koje potječu Opisi interijera nemaju ukrasnu ulogu. Oni otkrivaju socijalnu pozadinu koja određuje postupke, ponašanje, psihologiju likova Pripovjedač je objektivan, iskazan glasom u trećem licu i nenazočan u radnji Zbog svoje objektivnosti, on se distancira od likova te ne komentira zbivanja i nastoji biti neutralan Javlja se tzv. jezik sredine – on je u funkciji karakterizacije lika i odražava njegovo podrijetlo i obrazovanje

1

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

Fabula slijedi kronološki slijed zbivanja. Fabuliranje je podređeno oblikovanju karaktera koji je najvažniji element realističkog romana Roman je najvažnija knjiž. vrsta, a afirmirali su ga realisti. Najviše im odgovara ova književna vrsta jer žele detaljno analizirati društvo i istinito ga prikazati. Tako je nastala teorija da je roman zrcalo stvarnosti (Stendhal, „Crveno i crno“) Nastaje tradicionalni pojam romana koji podrazumijeva: čvrstu fabulu, kronološku i preglednu radnju, psihološko-socijalnu motivaciju, likove koji čitatelja potiču na identifikaciju, stil i jezik pristupačan široj publici

FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI -

uz Tolstoja, najveći je predstavnik visokog ruskog realizma najznačajniji prethodnik moderne proze 20.st. na koju je utjecao i pripovjednim postupcima i novom tematikom utemeljio je moderni europski roman u djelima progovara o mnogim socijalnim, moralnim i religijskim pitanjima stvorio novi tip romana – psihološki romanom daje vjernu sliku bijede velegrada i psihološku razradu unutarnjih sukoba u glavnom liku njegovi su likovi pobunjenici koji žele promijeniti svijet iako je stvaralaštvo započeo pod utjecajem Gogolja, poslije povratka iz Sibira zaokupljen je moralnim aspektima ljudske egzistencije te izlaz traži u vjeri djela: Bijedni ljudi, Poniženi i uvrijeđeni, Idiot, Braća Karamazovi, Zapisi iz mrtvog doma ZLOČIN I KAZNA

-

psihološki roman – nove pripovjedne tehnike – unutarnji monolog (za oslikavanje dubina ljudske duše i čovjekove podsvijesti) moderni roman – monološko-asocijativni (U romanu postoji fabula, ali dominiraju unutarnji monolozi) roman ideja - zbog ideje koju obrađuje u romanu – zločin, kazna, grijeh, pravda, pravo kriminalistički roman – iako imamo i zločin, zločinca, istragu, rješenje i priznanje, osnovna je razlika od krimi romana u tome što zločinca znamo već u početku društveni roman – daje sliku ljudskog društva sredine 19. st. roman objavljen u Ruskom vjesniku fabula je zanimljiva, ali nije sama sebi svrhom. Njena je svrha prikazivanje psihologije lika u kritičnim situacijama kompoziciju čini 6 dijelova i epilog likovi su socijalno i psihološki okarakterizirani, ali je u prvom planu psihološka karakterizacija mjesto i vrijeme radnje: Sankt Peterburg, 60-e godine 19.st.

2

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

-

-

RODION ROMANOVIČ RASKOLJNIKOV – glavni lik, bivši student prava koje se potpuno osamio pošto je, iscrpljen siromaštvom i neprestanom oskudicom, odustao od studiranja. Razočaran je društvom u kojemu sposobni, ali siromašni ljudi, poput njega, ne mogu uspjeti. Sklon je filozofskom promišljanju o svijetu. Osmislio je teoriju, po kojoj se ljudi dijele na obične i neobične. Obični su ljudi obični puk koji poštuje zakone i ti ljudi žive po pravilima koja im drugi nameću. Izuzetni pojedinci,neobični ljudi, poput Napoleona, mogu raditi što žele, ukoliko je to za dobrobit čovječanstva. Oni su pokretačka snaga društva. Odlučivši svoju teoriju primijeniti i u praksi, Raskoljnikov je počeo planirati ubojstvo bogate stare lihvarice Aljone Ivanovne, koju je smatrao posve nevažnom i nemoralnom osobom, a čijim bi novcima mogao pomoći mnogima, pa i sebi. Prije ubojstva pokušava sam sebi dokazati da je neobičan čovjek i da je sposoban počiniti ubojstvo. Primanje majčina pisma potresa ga i ubrzava njegovu odluku da ubije Aljonu. U pismu mu majka piše o sestri Dunji koja se udaje za bogatog skorojevića Lužina da bi se spasila sramne službe kod razvratnika Svidrigajlova. Piše da su u lošoj financijskoj situaciji jer je Dunja izgubila posao te se ispričava što mu ne mogu financijski pomoći jer su i one na rubu bankrota Proturječnosti Raskoljnikovljeve osobnosti možemo povezati s etimologijom njegova prezimena, u čijemu je korijenu glagol raskoliti Raskoljnikov smatra da savršeni zločin postoji, tj. materijalno se zločin može prikriti, ali glavni razlog razotkrivanja zločinca leži u njemu samom. Javljaju se fizički dokazi o počinjenom zločinu, groznica, halucinacije, vrućica. Upravo se to događa i njemu. Misao na počinjeni zločin, posebice neplanirano ubojstvo Aljonine sestre Lizavete, neprestano ga muči i proganja. Psihički rastrojen, želi prikriti tragove zločina, ali istovremeno čudnim postupcima svraća pozornost na sebe i potiče sumnju istražitelja Petroviča, što odražava njegovu podsvjesnu potrebu za priznanjem. Svoju strašnu tajnu povjerava prostitutki Sonji, ali ona ne shvaća njegovo filozofsko objašnjenje zločina. Ona se prostituirala kako bi spasila obitelj od gladi, međutim, i dalje je skromna, pobožna i puna ljubavi prema bližnjima. Ona je primjer „ruske duše“ jer radi sve za dobrobit drugih i utječe na boljitak unutar samih likova Zahvaljujući njezinoj vjeri u njega, Raskoljnikov nakon dugih unutarnjih borbi i previranja, doživljava unutarnju promjenu. Ta je promjena došla nakon što je u život primio ljubav prema drugoj osobi (Sonji) te nakon što je primio u sebe vjeru u Boga. Raskoljinikov je „oksimoronski lik“ – u jednom je liku i zločinac i darežljivac, i zao i dobar čovjek, i prijestupnik i mislilac. SONJA MARMELADOVA lik je prostitutke koja je izvršila „zločin“ nad vlastitim tijelom kako bi pomogla obitelji, usprkos svom društvenom položaju, ona je najmoralniji lik u romanu. Istinski je dobra, požrtvovna i humana. Smatra da svatko ima pravo na život i da nitko nema pravo ubiti. Istinski je religiozna; utječe pozitivno na Raskoljnikova. Za razliku od francuskog realizma, koji kritizira stvarnost, ruski realizam vjeruje u didaktičnu ulogu književnosti (da poučava). Mišljenja da se čovjek može promijeniti na bolje ukoliko to sam želi i uz veliku pomoć religije (priča o Lazarovu uskrsnuću). ZAVRŠETAK – unutarnja Raskoljnikovljeva promjena nagoviještena je na kraju djela, a vidljiva je u njegovu prihvaćanju vjere i ljubavi. Vjera i ljubav temeljne su vrijednosti koje će u njegov i Sonjin život unijeti smisao

3

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

-

-

Grižnja savjesti koja se javlja u njemu dokazuje tezu ruskoga realizma da je jedini nadčovjek Bog, a ne Raskoljnikov ili Napoleon. Raskoljnikov je dokaz da ubiti nekoga znači duhovno ubiti samoga sebe (kršćanska misao). Isto tako, ne postoji zločin koji za sobom ne donosi kaznu. Razlozi ubojstva: a) socijalni – siromašni student sa samoga dna društva ne želi se okoristiti zločinoom, nego pomoći drugima koji su u istoj situaciji b) psihološki – obični i neobični ljudi, Raskoljnikov – neobičan čovjek (oni krše zakon i imaju pravo na neposluh jer će važnost i vrijednost njihova čina utjecati na boljitak budućnosti) c) moralni – Raskoljnikov smatra da ima pravo na zločin i da se to ne kosi s njegovom religioznošću. Posljedica je toga zločina njegova psihička rastrojenost, a osim fizičke kazne u Sibiru, veća mu je kazna njegova savjest. REALISTIČKI ELEMENTI – tema – želja za društvenom afirmacijom, kriminalistička priča, fabula je pretežito kronološka, pripovijeda se o 9 dana u životu glavnoga lika, pripovjedač je u 3. licu, izražena kritika društva, utjecaj znanstvenosti, detaljno opisivanje interijera i eksterijera, govor sredine. Likovi su tipovi – siromašni student željan uspjeha (Raskoljnikov), činovnici srednjeg sloja (Porfirij Petrovič), osiromašeni činovnici (Marmeladov), ljudi s dna društvene ljestvice (Sonja – prostitutka), sitni trgovci, preprodavači (Lizaveta), tip plemenite žene koja utjelovljuje „rusku dušu“ (Sonja, Dunja – Raskoljnikovljeva sestra koja je spremna udati se za čovjeka kojeg ne voli kako bi pomogla financijskom boljitku svoje obitelji) MODERNISTIČKI ELEMENTI – tema otuđenja i potrage za identitetom, u radnju ubačene digresije, asocijacije i retrospekcije, pripovjedač pripovijeda uglavnom iz perspektive glavnoga lika pa postaje nepouzdan, iako ostaje u 3. licu, filozofičnost romana (esejistički elementi) – unutarnji monolog, novi stilski postupci – simbolizam, navođenje snova, fantastike, groteska. Likovi zastupaju različite svjetonazore i filozofske teorije (važnost dijaloga) PSIHOLOŠKI REALIZAM – računajući da puko vanjsko realistično opisivanje ne može posve prodrijeti u osjećaje i misli likova, on je više opisivao unutrašnjim monolozima. U tom opisivanju misli leži začetak romana struje svijesti. AUTOBIOGRAFSKI ELEMENTI U ROMANU – Dostojevski osuđen na smrt, ali pomilovan i prognan u Sibir na 9 godina. Sudjelovao u pobuni Petraševskog (borio se za društvenu jednakost, protiv starog feudalnog poretka) POLIFONIJA – glavno strukturno načelo romana – svaki lik ima funkciju svijesti lika (Razumihin – razum, Sonja – utječe na njegov moral, Porfirij Petrovič – navodi ga na potrebu za priznavanjem zločina...) Roman ističe da iskupljenje postoji i za najvećeg grješnika, a osnovni preduvjet za to jest priznanje vlastitoga grijeha drugima i samome sebi. NAČELO TIPIČNOSTI : a) siromašni student željan društvene afirmacije b) činovnici srednjeg sloja (Zamjotov, Porfirij Petrovič) c) osiromašeni činovnici (Marmeladov) d) ljudi s dna društvene ljestvice (radnici, alkoholičari, prostitutke) e) sitni trgovci i preprodavači (Lizaveta) f) lihvari (Aljona Ivanovna)

4

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

g) plemenita žena, tzv. „ruska duša“ (Dunja, Sonja) likovi ideje – likovi koji zastupaju različite svjetonazore i filozofske teorije (važnost dijaloga!) te je vidljiva filozofsko-etička karakterizacija likova

HRVATSKI REALIZAM -

-

-

-

Trajanje od 1880./81. do 1892./95. (1880. u književnost ulazi nova generacija pisaca; 1881. umire Šenoa; 1892. izlazi Matoševa pripovijetka Moć savjesti; 1895. mladi sveučilištarci iskazuju otpor prema mađarizaciji tako što prilikom dolaska cara Franje Josipa u Zagreb spaljuju mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića Propada plemstvo, Hrvatske je pod vlašću K. Hedervaryja, javlja se agrarna kriza te selo propada. Mnogi seljaci odlaze u grad u potrazi za poslom, gdje ih je dočekalo još veće siromaštvo Specifičnost je hrvatskog realizma supostojanje različitih stilskih obilježja – romantizma, relizma, naturalizma, a u posljednjem desetljeću javlja se i modernizam Društvene su se promjene odrazile i u književnim djelima. Zalažući se za književnost koja će kritički progovoriti o hrvatskoj stvarnosti, pisci pišu romane i pripovijetke sa socijalnom tematikom Teme – školovanje nadarene djece sa sela u gradu i njihova tragična sudbina, odnos selo-grad, slom tradicionalnih moralnih vrijednosti uzrokovanih pojavom novih društvenih odnosa, propadanje plemstva, nacionalno pitanje (odnos među političkim strankama u Hrvatskoj, tj. odnos domaće stanovništvo-stranci) Razvojne etape hrvatskog realizma: nastavljanje Šenoine romantično-realističke poetike; poetski realizam; djela s naglašenom psihološkom motivacijom Dvije koncepcije književnosti: a) narodnjačka ili šenoinska – književnost ima prosvjetiteljsku ulogu b) pravaška ili starčevićevska – analiza i kritika društvene stvarnosti; ima najveći utjecaj jer želi da se realno prikaže stanje u državi Dominira proza Časopisi – Vienac, Hrvatska vila, Balkan, Obzor, Sloboda Književna kritika postaje samostalni žanr Književnost je regionalno usmjerena: 1.) Hrvatsko zagorje – A. Kovačić, K. Š. Gjalski 2.) Slavonija – J. Kozarac 3.) Istra i Hrvatsko primorje – E. Kumičić, V. Novak

5

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

VJENCESLAV NOVAK -

-

Rođen u Senju U književnosti se javio 1881. hajdučko-turskom novelom Maca Pisao je crtice, novele, pripovijetke, romane, drame U središtu je njegovih djela lik hrvatskoga čovjeka i njegova sudbina u povijesnom i društvenom kontekstu Tematski se djela dijele: a) zavičajna tematika b) tematika malograđanštine c) tematika grada (društveni problemi, moral) romani – tematika: nastavlja se na tematiku Prijana Lovre; ljubavna i moralna; slom glavnog junaka u sukobu s okolinom; društveno i moralno propadanje obitelji; odnos umjetnika i malograđanske sredine književnik koji je najviše od svih realista u djelima prikazao smisao za društvenu analizu i socijalnu kritku jedan od prvih koji uvodi temu malograđanštine, pokazujući njezino djelovanje na društvo smatrajući zadaćom umjetnosti ukazati na problem i tako pomoći da društvo bude bolje, Novak se u svojim djelima predstavlja kao društveni analitičar i moralist, ali i kao psiholog prozvan je hrvatskim Balzacom zbog objektivnog pristupa građi (kritički realizam) romani – Pavao Šegota, Podgorka, Nikola Baretić, Dva svijeta, Tito Dorčić, Zapreke

POSLJEDNJI STIPANČIĆI -

podnaslov – Povijest jedne patricijske obitelji socijalni roman, roman sredine, obiteljski roman građa – povijesna zbivanja početkom 19.st. u Senju (odjeci ilirizma); suvremeno društvo tema – društveno i moralno propadanje senjske patricijske obitelji kompozicija je uokvirena (prstenasta fabula), a isprepliću se ilirska tema te obiteljska fabula – pripovijedanje započinje prikazom Valpurge i Lucije u sadašnjosti. Nakon toga pripovijedaju se događaji iz prošlosti. U posljednjim poglavljima pripovijedanje je iz sadašnjosti likovi – Ante, Valpurga, Lucija, Juraj motivacija je likova socijalno-psihološka. Svaki je lik predstavnik određenog društvenog tipa (NAČELO TIPIČNOSTI): Ante – autoritativni otac, Valpurga – pokorna majka, Juraj – sin koji ne ispunjava očekivanja obitelji; tipičan je primjer odnarođenog Hrvata, Lucija – zanemarena kći, najkompleksniji lik – njime Novak ukazuje na nepravedan odnos prema ženama u društvu

6

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

lik Lucije najprodubljeniji je i najsloženiji lik hrvatske književnosti 19.st. Ona je simbol žrtve, simbol djevojke prema kojoj se društvo ponaša nepravedno, ali i simbol pobune protiv takvog društva. Ona je tragičan lik jer je žensko biće; oboljela je od tuberkuloze; PRVI JE REALISTIČKI ŽENSKI LIK U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI pripovjedač – objektivan, u 3.licu prostor i vrijeme – Senj, prva pol.19.st. stilske značajke – realistički roman u kojemu se na temelju analitičkog pristupa prikazuju društveni problemi i ukazuje na društvenu nepravdu vrsta – socijalni roman, roman sredine, obiteljski roman u djelu, najboljem romanu hrvatskog realizma, agonija plemstva analizira se iznošenjem intimnih biografija članova jedne senjske patricijske obitelji. Svaki član obitelji prikazuje jedan oblik propadanja svoje klase Ante Stipančić, glava obitelji, nekad ponosni i autoritativni zastupnik patricijskih principa i despotskog tipa ponašanja, na kraju je romana umorni, poniženi i moralno propali starac – od staleškog ponosa nije ostalo više ništa Juraj kojega je Ante, po svim pravilima patricijskoga odgoja, favorizirao, postaje propalica i izdajica svoje obitelji i naroda. Posljednji svjedoci potpunog materijalnog propadanja nekada bogate i ugledne obitelji ostaju Valpurga i Lucija, zatočenice povijesti, uspomena i vlastitih iluzija Sudbina tih poniženih i obespravljenih žena nosi obilježje istinske tragedije: bolesna i nemoćna Lucija polagano umire očekujući dolazak „zaručnika“ Alfreda, a mati koja je njeguje podgrijava njezine nade lažnim pismima i obmanama. Ta pisma imaju pokretačku snagu – stvaraju zaplete Karakterne osobine likova uvjetovane su odgojem i klasnom pripadnošću U završnom dijelu romana fabula je najdramatičnija Odnosi u obitelji: a) Ante - Juraj b) Valpurga – Lucija c) Patrijarhalna obitelj – otac je glava obitelji, ženski dio obitelji mu je podređen d) Lucijina tragika – otac je ne doživljava jednako kao brata, nemaju iste uvjete obrazovanja, nemaju ista prava, sva se imovina troši na Jurja e) Antin odnos prema Luciji – nepravedan, hladan, privržen muškom djetetu f) Lucijin odnos prema Anti – emocionalno hladna prema ocu, osjeća njegovu nepravdu, uglavnom pasivno podnosi očevo ponašanje, u jednom mu se trenutku i suprotstavlja. Ona se jedina usuđuje suprotstaviti despotizmu svoga oca, majci pokazuje u kakvom je mraku provela svoj vijek, prezire Jurjevo nepoštenje, bori se za ljubav, za mladost, za svoje pravo na život U romanu pratimo i prodor ilirskih ideja u Senj te nastojanje Ante Stipančića da stekne neke političke položaje kako bi njegov sin Juraj nakon završetka školovanja lakše napredovao Razlozi propasti: a) društveni – gleda se samo na osobnu korist; odnarođenost b) ekonomski – ne rade, nego samo troše naslijeđeno, neracionalno trošenje c) etički – prevrtljivost, pokvarenost, sebičnost, bez osjećaja za narod i obitelj

7

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

d) kulturni – odgoj, školovanje osnovni problem Novakove proze – problem osobne sreće, ali ostaje i na kraju jer nijedan njegov lik ne pronalazi pravi izlaz i gotovo svi tragično završavaju ANTE STIPANČIĆ – podredio je život pokušajima da u rodnom gradu stekne položaj kakav je imao i svojoj kući, a da sinu osigura još bolji; oženio je lijepu, mladi u krotku Valpurgu koja mu se u svemu podredila; pristajao je uz ilirizam jer je u tome vidio korist, ali ga je lako izdao kada je dobio bolju ponudu; stremio je visinama bez ikakvih sposobnosti za njih, prisvajajući si prava koja mu podrijetlom nisu pripadala; sina je odgajao u uvjerenju da je bolji od drugih, slijepo mu vjerujući i predajući mu u ruke sudbinu obitelji; kćeri nije ostavio ništa; suprugu je doživljavao kao svoje pravo, a njezinu ljubav kao samorazumljivu; egoističan, samoljubiv, slijep za svijet oko sebe JURAJ STIPANČIĆ – njegov karakter najbolje upoznajemo iz pisama koja piše prijatelju za svoga boravka u Senju. Distanciran je od majke i sestre i za to krivi način na koji ga je odgojio otac, ali ne osjeća žaljenje zbog toga. Majka ga kao malo dijete nije smjela ni poljubiti pred ocem. Kao sin i brat, Juraj ne pruža ništa, a traži sve. Sva obiteljska dobra potrošena su na njegovo školovanje, ali to mu nije dovoljno – od majke traži da proda i krov nad glavom kako bi podmirio svoja dugovanja. Alkohol i kocka njegova su glavna razonoda koja uz lijenost upropaštavaju njegov talent. Nepošten je i nečastan, izdaje svoju obitelj, ali i svoj narod – otišavši iz Senja, izvukavši od majke posljednji novac, uzeo je mađarsko ime Gyorgy Istvanffy, poput pravog sina svog oca, kojemu ništa nije sveto u zadovoljavanju svojih potreba (motiv odnarođivanja) LUCIJA STIPANČIĆ – ljuta je na svoju bolest, svoju sudbinu, majku. Energična je dok protestira zbog nepravde koja ju okružuje, ne poduzima ništa kako bi riješila svoj položaj. Žrtva je svog doba i svoje obitelji, prvenstveno oca, brata i njegova prijatelja Alfreda. Otac ju je u djetinjstvu zanemarivao. Bistra je i strastvena, uviđa nepravdu koju joj nanosi otac. Jedino joj je rješenje bila udaja, ali ni to nije doživjela jer je brat trošio njezin miraz. Pala je kao žrtva svoje naivnosti, zaljubljenosti i strastvenosti (Alfred). Život su joj upropastili muškarci iz najbližeg okruženja. Jedina pozitivna muška osoba jest Martin Tintor, ali njegova je ljubav neostvariva, njegova je žrtva besmislena. Luciju ne zadržavaju samo zidovi njezine sobe, prozor koji se ne otvara i vrata kroz koja ne može izaći, uz krevet je ne pritišće samo slabost njezina tijela. Smrt joj dolazi kao oprost i kajanje. Ona prihvaća svoj usud jer je izgubila sve bitke – njezin slobodni duh borio se s duhom svoga doba, ali je izgubio bitku VALPURGA STIPANČIĆ – odgojena u patricijskoj obitelji za buduću vrijednu kućanicu, pažljivu suprugu i dobru majku. Ispunjava obveze iza koje vjeruje da je rođena, nikada ne sumnjajući u ispravnost svoga položaja. Odvojena je od vanjskog svijeta pa ga ni ne razumije. Razapeta je između ljubavi prema sinu i kćeri. Ropkinja je svome mužu i ne sudjeluje u donošenju ikakvih odluka. Gleda kćerinu snagu, divi joj se, ali je potpuno nemoćna. Kad Juraj zahtijeva da proda kuću, ona to i čini – naviknula je da njome upravljaju muškarci. Ostavši sama s Lucijom, čini sve kako bi spasila kći – sama skoro gladuje kako bi Luciji priuštila više, a pribjegava i prijevari kako bi produljila njezin život. Umire od bolesti srca kao prosjakinja – prosjakinja jer ju je ostavio sin, slomljena srca jer joj je umrla kći

8

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

FRANZ KAFKA - avangarda, svjetska književnost 20. st. (opširnije na papirima koje smo vam podijelile!) - austrijski pripovjedač, praški židov - Bolovao od tuberkuloze - U njegovu životopisu istaknut odnos prema ocu: doživljavao ga je kao nadmoćnu, autoritativnu osobu. Noseći u sebi osjećaj krivnje, Kafka kao da nikada nije izašao iz očeve sjene, što se vidi i u njegovoj izjavi: ŽIVIM STRANIJE OD STRANCA - Kafkino je stvaralaštvo, kao i njegov život, obavijeno legendom – za života je objavio vrlo malo djela, vjerojatno samo ona koja je smatrao završenima. Tako u oporuci od prijatelja Maxa Broda traži da spali njegova neobjavljena djela - Preobrazba je jedno od rijetkih djela koja je objavio za života - KAFKINA PROZA – u djelima je izrazio doživljaj dehumaniziranoga svijeta kao mjesta tjeskobe i okrutnosti. Njime vladaju nevidljivi, čovjeku neshvatljivi, neprijateljski mehanizmi. Uvučen u taj svijet, čovjek je bespomoćan. Neki kritičari uz Kafkina djela povezuju pojam „svijet uzaludne nade“. - STILSKA OBILJEŽJA KAFKINE PROZE – paradoks (spaja se nespojivo – realistično i fantastično, ali to nikoga ne začuđuje). Rezultat je takvog postupka tjeskoba, kafkijanska atmosfera. Čitatelj se osjeća izgubljenim u svijetu u kojemu nikoga ništa ne iznenađuje, u kojemu se ljudi pretvaraju u kukce ili se, kada dosegnu zrelost, protiv njih pokreću tajanstveni procesi. Tjeskobni doživljaj pojačava hladno, neutralno pripovijedanje koje podsjeća na izvješće; sve se bilježi vrlo precizno i „objektivno“, opisi su detaljizirani i slikoviti, lišeni bilo kakvoga pripovjedačeva komentara. - KAFKINA TEHNIKA – sve uvijek započinje nečim što bi trebalo objasniti, ali nakon pitanja samo slijedi novo pitanje; ono što je nejasno, postaje još nejasnije; najprije postoji kazna pa onda krivica (najprije je doista kukac, a zatim se pokaže da su ga kukcem doista svi smatrali), izokreće zbilju i zdrav razum; oslanja se na iskustva koja su svima nama poznata, npr. nelagodu čekanja na sudu; sve što pripovijeda kao da se događa posve slučajno. Temeljna mu je odlika mirnoća u pripovijedanju i izlaganju koja je u suprotnosti s uznemirujućim djelovanjem onoga o čemu se govori. Nemoguće i strašno njegovi junaci prihvaćaju kao nešto s čime se možemo i moramo pomiriti. PREOBRAZBA -

Pripovijetka nastala uoči Prvog svjetskog rata Pripovjedač je u 3. licu; prevladavaju opisi, dijalog i pripovijedanje Stil – hladno, objektivno pripovijedanje, detaljiziranje Kafkin je svijet fantastičan, ali to fantastično isprepleteno je s realnim pa na čitatelja djeluje zastrašujuće. Ušavši jednom u taj svijet, likovi iz njega ne nalaze izlaz. Gregor Samsa budi se preobražen u kukca, a život završava upravo na način kukca: umire odbačen od obitelji koja njegovu smrt doživljava kao olakšanje.

9

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Uveo je načelo da iznenađujuće nikoga ne iznenađuje. Njegovi pojedinci sa zbiljom ne mogu ništa, ne poduzimaju ništa kako bi promijenili svoje stanje. Uveo je i zagonetke koje nemaju rješenja te apsurdni položaj pojedinca koji u susretu s kaotičnom zbiljom ne može ništa; niti zna što bi mogao i zašto bi uopće trebao nešto poduzeti Kafkina estetika nije estetika uživljavanja, nego estetika šoka, iznenađenja, a njegov je svijeet labirint u kojemu se čovjek gubi Zbilja se doima poput mračna sna u kojemu prevladavaju groteskne slike stvarnosti Likovi se koprcaju u svom životu, nemoćni, suočeni s moćnijim mehanizmom koji ne znaju objasniti Teme njegovih pripovijedaka nisu pojedinci, već odnosi među ljudima Pripovijetka je sastavljena iz triju dijelova u kojima pratimo postupnost preobrazbe gl. lika. Nakon fizičkog preobraženja, slijedi promjena glasa (nemogućnost komunikacije), potom sužavanje vida (sivo nebo i siva zemlja koji se nerazlučno stapaju) i odnosa prema prostoru (ljudska prošlost sadržana u stvarima) Odnos obitelji prema njegovoj preobrazbi samo se naizgled mijenja; u osnovi, to je nerazumijevanje, nemogućnost komunikacije, nepostojanje volje da se nekoga pokuša razumjeti Tematski, djelo čine tri dijela – preobrazba, ranjavanje i smrt. Znakovito je da svaki dio završava rečenicom koja govori o očevom odnosu prema Gregoru „ranjavanje“ koje Samsi nanosi obitelj ovdje je izraženo stvarnim ranjavanjem. Najprije je to fizičko ranjavanje koje mu nanosi otac, a potom duševno koje mu nanose sestra i majka. U završnom dijelu pripovijetke Samsa sam odlučuje otići birajući smrt Prije preobrazbe Gregor je smatran korisnim članom obitelji, ali nakon preobrazbe sve se mijenja. Prije svega, mijenja se odnos oca prema njemu, da bi potom i odnos sestre i majke isto tako postao drugačiji, hladniji i otuđeniji. Gregorov osjećaj straha i života bez vrijednosti proizlazi iz Kafkine autobiografije, tj. osjećaja otuđenosti s ocem, ali može se i iščitati i predratni motiv (Kafka, židov pred rat) Majka je prvi put vidjela Gregora kao kukca kad su ona i Greta iznosile namještaj iz njegove sobe i tada se skoro onesvijestila. Htio je zadržati fotografiju koju je držao na zidu, kako bi ostavio posljednji trag svoje čovječnosti u toj sobi Preobrazba Gregora ujedno označava i preobrazbu njegove obitelji, odnosno preobrazbu u ponašanju cijeloga društva prema onima koji nisu jednako sposobni preuzeti na sebe zadaće poput normalnih ljudi. Kafka progovara o pojedincu koji se promijenio prije svega sam u sebi te je zbog te promjene postao neprihvaćen i stranac svima oko sebe. Kako se nije mogao vratiti u prijašnje stanje, njegova egzistencija postaje manje vrijednom u njegovim očima – upravo je to uzrok mijenjanja stava obitelji pa i međuljudskih odnosa u cjelini, što sve vodi prema nestajanju egzistencije slabog pojedinca Unatoč fizičkoj promjeni, Gregor unutar sebe ostaje i dalje čovjekom (oduševljenje glazbom, slika na zidu), a na kraju pripovijetke Gregor sam odlučuje otići, birajući smrt GREGOR SAMSA – dok je bio čovjek, živio je pritisnut sa svih strana poput kukca pod nečijom cipelom koja će ga zdrobiti i uništiti svaki njegov trag. Otac je nakon bankrota

10

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

zatajio da je sačuvao dio imetka te je na Gregorova pleća svalio uzdržavanje obitelji i otplatu duga. Gregor je, pod težinom odgovornosti, postao trgovački putnik sa znatno većim primanjima, što je oduševilo obitelj. On je mrzio svoj posao, a šef ga je ponižavao. Maštao je da da otkaz, ali nije imao hrabrosti zbog obitelji. Mnogo više od spoznaje preobrazbe, Gregora je zabrinulo kašnjenje na vlak jer će naljutiti šefa. Radeći vrijedno nekoliko godina, mašta o tome kako će na Božić objaviti sestri da će joj platiti studij violine – ostvarenje te velike želje osvijetlila je preobrazba, tako nikada neće moći učiniti onaj „veliki rez“ jer KAFKINI JUNACI NIKAMO NE STIŽU I NIŠTA NE OSTVARUJU. Njegova je preobrazba rezultat otuđenja od samoga sebe, slika vlastite nemoći u bešćutnom svijetu. Pisac Gregoru ostavlja sposobnost razumijevanja, ali njega nitko ne razumije. Vrhunac je njegova poniženja njegovo tužno, sramotno umiranje nakon što ga se i sestra odrekla; iscrpljen i dosljedan svom žrtvovanju za druge, pritisnut krivnjom, Gregor je te noći „uginuo“. Pometen zajedno sa smećem u svojoj sobi, završio je na smetlištu. Gubitak samopoštovanja, dopuštanje da ga gaze i budu od njega svi jači u ovom je prizoru na vrhuncu. OBITELJ I DRUŠTVO – društvo u kojem Gregor živi otuđeno je i počiva na iskorištavanju slabijih. Abnormalnošću Gregorove preobrazbe pokazuje se nesigurnost ovoga svijeta u kojemu je sve moguće. Ljudi gledaju samo „odijelo“, a kad ono sklizne, ostaje vidljiv i nezaštićeni sloj osobnosti, preobražen u materijalizirani oblik, u kukca. Preobrazbu možemo razumjeti i kao jedini mogući bijeg od svih frustracija i nezadovoljstava. Da normalan svijet nije normalan, Kafka pokazuje uvodeći u priču elemente fantastike MOTIV JABUKE – može se iščitati kao „jabuka razdora“. Motiv je poznat još iz antičke književnosti kada je Paris trebao dati zlatnu jabuku najljepšoj između Here, Atene i Afrodite. Afrodita mu je obećala dati za ženu Helenu te se Paris odlučuje njoj dati jabuku. Tim je činom uvrijedio Heru i Atenu koje su, za osvetu, učinile Parisa i Helenu neposrednim uzročnicima Trojanskog rata. Od tog je trenutka jabuka postala simbolom zavade, često korištenim u književnosti. Ta je jabuka potvrdila i razdor između oca i Gregora, ali i Gregora i cijeloga svijeta. Nakon što je otac bacio jabuku na sina, Gregor je postao povučen i počeo je promatrati svoju obitelj u drugom svjetlu, sa strahom i sve većom otuđenošću. Tek pred samu smrt svoje se obitelji počeo sjećati s ganućem. Naime, jabuka je bila neposredni materijalni povod njegove smrti jer se jedna zabila u njegovo tijelo. Simbolika jabuke koja trune u njemu zapravo upućuje na pomisao da je on umro od tuge i usamljenosti zbog toga što je njegova nemoćna pojava izazivala gađenje te je bio napušten od svih. Svojim je djelom Kafka pokrenuo niz pitanja o međuljudskim odnosima. Bizarna preobrazba čovjeka u kukca alegorija je o svima koji zbog vlastitog duhovnog ili fizičkog nedostatka moraju živjeti na samom rubu egzistencije, odbačeni od svih. EKSPRESIONISTIČKA OBILJEŽJA – osjećaj straha i osamljenosti, protest protiv društva koje ugrožava slobodu pojedinca, uporaba groteske NADREALISTIČKA OBILJEŽJA – halucinacija preobrazbe EGZISTENCIJALISTIČKA OBILJEŽJA – motiv preobrazbe pisac koristi kako bi izrazio odnos obitelji prema pojedincu; kritika društva, ali, prije svega, odražava vlastiti Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost i nemoć pronalaska mjesta u društvu, određivanja svog stava prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske

11

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

vizije. Kafka iznenađuje jasnim stilom i jednostavnim realizmom kojim opisuje građansku stvarnost, u koju smješta fantastične događaje svojih junaka DADAISTIČKA OBILJEŽJA – opisivanje logike svijeta – ono što nije normalno, prikazano je kao normalno SIMBOLIZAM – očevo gađanje jabukom (simbol razdora i izdaje) KAFKIN STIL – detaljiziranje, paradoks (čovjekova preobrazba u kukca prikazana kao moguća), miješanje realnoga s fantastičnim, sličnost sa snom KAFKIJANSTVO – pojam vezan uz opće stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu svijetu (odbačenost, izoliranost...) Niz je različitih tumačenja tematskog sloja: slika otiđenog čovjeka u svijetu otuđenih ljudskih odnosa, pripovijeda o apsurdnom životu neosmišljene egzistencije, slika strahove i nesigurnost koja čovjeka čini malim, neznatnim, poput kukca, pripovijeda o podvojenosti ljudske osobnosti, potaknut sukobima između života koji mu je nametnuo otac i vlastitih sklonosti i želja itd. PROSTOR – Kafka nije slučajno svog junaka pretvorio u kukca u prostoru njegove sobe – Gregorova je preobrazba bijeg u jedini prividno siguran prostor, iza zatvorenih vrata njegove sobe – sužavajući životni prostor, u potrazi za mirom, ali i pred vratima osbe postoje nevidljivi neprijatelji. Ovdje se vidi autobiografsko obilježje – sam pisac, razapet između mrskog pravničkog zanimanja i neostvarene želje da se potpuno posveti pitanju, čeznuo je za životnim prostorom koji bi sličio zapečaćenom podrumu u kojemu bi mu hranu donosili i ostavljali uz najudaljenija vrata, a on bi je uzimao, neometan ljudskom prisutnošću. Gregorovo sužavanje životnog prostora istodobno je sužavanje svijesti – otuđenje od ljudskog i prihvaćanje života insekta. Otuđenje je sve izraženije, do konačnog odlaska, ukinuća postojanja, egzistencije koja nije otkrila svoj smisao i opravdanje. VRIJEME – Kafka slobodno raspolaže vremenom, zaustavljajući se na onim pojedinostima koje su važne za Gregorov novi položaj. Vrijeme ne teče jednoliko i pisac preskače veće dionice, a na pojedinim se zadržava vrlo dugo i opširnim pripovijedanjem u njima zaustavlja vrijeme ZNAČAJ DJELA – inspiraciju je Kafka mogao naći i u vlastitoj obitelji. Zbog svog strogog oca i sam se često osjećao poput kukca. Kukac ima brojna simbolička značenja – veliki oklop (otuđenost, začahurenost, izoliranost, nemogućnost komuniciranja), tanke slabašne nožice (nemoć). Kafkin otac, a kasnije društvo, onemogućavaju razvoj individualnosti. Društvo nameće pravila i granice. Čovjek osjeća strah i on ga izobličuje (ekspresionizam). Kafka otkriva obitelj kao temeljnu zajednicu u kojoj sve funkcionira na bazi interesa. Suvremena obitelj pati od egoizma, licemjerja i zavisti, a osnivni princip i u obitelji i u društvu jest PRINCIP KORISNOSTI

12

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

DRUGA MODERNA (1952.-1969.) -

-

-

Naziva se drugom modernom jer joj je s modernizmom (1892.-1914.) zajednička usmjerenost na europsku i svjetsku književnost, tj. pluralizam stilova Krajem 40-ih godina 20.st. dolazi do političkih promjena – 1948. došlo je do Rezolucije Informbiroa – nakon toga jugoslavenske komunističke vlasti raskidaju vezu sa Staljinovom socijalističkom imperijom. To je vrijeme čišćenja partijskih redova od svega „sumnjivoga“. To je i vrijeme oslobađanja književnosti od utilitarizma. Godine 1949. u Zagrebu je održan Drugi kongres književnika Jug – P. Šegedin izlaže referat „O našoj kritici“; ističe mogućnost drugačijeg govora o umjetnosti od onog što zastupa službena partijska linija; borba za slobodu umjetničkog izraza i nesputan razvoj. Godine 1952. u Ljubljani na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije referat izlaže Krleža – ističe pobjedu liberalnih snaga; autonomija umjetničke sfere; razvoj književnosti u skladu s tradicijom, voljom i logikom; otpor se osjetio i u književnom stvaralaštvu. Napisana mnoga djela P. Šegedina, V. Desnice, R. Marinkovića, J. Kaštelana PRVA POSLIJERATNA KNJIŽEVNA GENERACIJA – KRUGOVAŠI (1952.-1960.) – prijelomna je godina 1952. Na književnu scenu stupa naraštaj pisaca rođenih između 1920. i 1932. Iskoristili su naznake demokratizacije društva i doveli do preporoda hrvatske književnosti. Okupljali su se oko časopisa Krugovi (pokrenut 1952.) te prozvani krugovaškom generacijom. Vlatko Pavletić – književni kritičar i urednik Krugova, njegova krilatica glasi: „Neka bude živost“ (duh razdoblja). Krugovaši afirmiraju – duh tolerancije, pravo na razliku, pravo na vlastiti izraz, umjetnički pluralizam. Književnost postaje prostorom traženja, sukobljavanja mišljenja, afirmacijom individualizma. Pisci izražavaju nezadovoljstvo prema političkoj prisili i političkoj narudžbi – RAZVOJ KNJIŽEVNE KRITIKE. Hrvatska književnost opet je uključena u europska strujanja, prevode se strani pisci, raste interes za američku novu kritiku, utjecaj zapadnjačkih pjesničkih smjerova, ponovno jača interes za književnu tradiciju. Cijenjeni su A.B.Šimić i T.Ujević. Iako su se zalagali za istu ideju, krugovaši se razlikuju u: a) heterogenosti pisma b) različitom shvaćanju umjetnosti c) političkom opredjeljenju d) generacijama SVE TE RAZLIKE DONOSE DINAMIKU I ZANIMLJIVOST predstavnici – N.Milićević, S. Novak, S. Mihalić, J. Pupačić, V. Pavletić, I. Slamnig, A. Šoljan, V. Gotovac, Z. Tomičić, M.S. Mađer njima se priklanjaju – J. Kaštelan, V. Parun, M. Dizdar, koji deklariraju pripadnost hrvatskoj književnosti

13

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

aktivno djeluju – Ujević, Krklec, Cesarić, Šop, Tadijanović, Drago Gervais, V. Majer, V. Desnica, R. Marinković, Kaleb, M. Božić KARAKTERISTIKE KNJIŽEVNE PROIZVODNJE 50-IH GODINA: PJESNIŠTVO – glavni dio produkcije, širenje tema, eksperimentiranje na formi pjesme, pj. govor otvoren svakodnevici, običnim problemima, prodire kolokvijalni jezik (govor ulice, slang), izražavanje govorom kraja iz kojeg potječu, izražavanje jezikom filozofije, intelektualna poezija, misaona, filozofska, racionalna. Najznačajniji predstavnici – Slamnig (plan prirode jezika i izričaja) i Mihalić (plan sadržaja, teme, značenja). Osjeća se utjecaj zapadnoeuropskog pjesništva. Teme – strah, smrt, osamljenost, tjeskoba, nemoć, poraz – EUROPSKI EGZISTENCIJALIZAM. Slamnig pripada pjesničkom ludizmu (igra riječima i značenjima). Dolazi i do prodora nadrealizma. Metarofe i veza s narodnom poezijom – Kaštelan, Dizdar, Pupačić PROZA – u prvoj polovici 50-ih godina – kratka proza – teme: rat, revolucija. Sredina 50-ih godina – uspon romana. Pisci – Kaleb, Desnica, Šegedin, Marinović, Božić, Šoljan, Novak. Teme: a) nisu više patetične s crno-bijelom tehnikom i heroizmo-ratne. Ratna proza zaokupljena je egzistencijalnim dramama, borbom za samoodržanje, etička odgovornost pojedinca, introspekcije, psihologizacija b) suvremena, urbana problematika (osamljenost pojedinca, intelektualca; etičke dvojbe, sumnje). Nema razvedene fabule, već se nižu asocijacije, analize i meditacije c) svijet djetinjstva – psihologizacija, autobiografija d) ruralna tematika pojavljuje se novi tip kratke proze (short story) – filmski dijalog, autorske uspomene, kolokvijalni jezik – na njih je utjecala američka „izgubljena generacija“, npr. Hemingway vrhunske novele – Marinković, Ruke; M. Božić, Novele; Desnica, Tu odmah pored nas DRAMA – nije toliko razvijena. Krleža je središnja umjetnička osobnost. Marinković, Glorija; M. Matković,Na kraju puta; Heraklo; M. Božić; J. Raos. Komedija – M. Budak, Fadil, Hadžić DRUGA POSLIJERATNA KNJIŽEVNA GENERACIJA – RAZLOGOVCI (1961.-1969.) – Krugovi prestaju izlaziti 1958. Ostali časopisi – Književnik, Republika, Umjetnost riječi, Forum, Riječka revija, Zadarska revija, Dubrovnik, Mogućnosti Časopis Razlog – u Zagrebu 1961. Razlogovci su pisci rođeni između 1934. i 1941. Predstavnici – Majdak, Mrkonjić, Stamać, Horvatić, Zidić, Zuppa, Dragojević Razlogovska poetika: PJESNIŠTVO – raznovrsnot smjerova, intelektualizacija pjesništva, filozofske, idejne koncepcije, pojmovno pjesništvo – književnost i filozofija. Pjesništvo je – nekomunikativno, zatvoreno, filozofsko. Podređeni su – ritam, metaforika, figure, zgusnuti jezik. teme su – problematizacija egzistencijalnih i etičkih situacija, beznađe,

14

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

praznina, rasap stvarnosti. Žargonska poezija s urbanom tematikom te idejno pjesništvo PROZA – raznovrsnost tema i stilskih oznaka. Psihologizacija suvremenom čitatelja. Likovi su intelektualci, gubitnici, usamljeni, odbačeni. Fabula nije bitna. Psihološka analiza i meditacija. Proza u trapericama (Šoljan, Majdak, Slamnig). Predstavnici proze – Majdak, Mirić, Marinković, Raos, Novak, Šoljan, Krleža, Peić, Vuletić, Lukić DRAMA – kritika kulta ličnosti, propitivanje problema vlasti. Odnos pojedinca i dogme – tvrdnja bez dokaza. Utjecaj Krleže. Radovan Ivšić – neverbalni teatar (djeluje u Parizu u krugu nadrealista), Vesna Parun – poetski teatar, I. Ivanac – teatar apsurda, A. Šoljan RANKO MARINKOVIĆ -

Rođen na Visu Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u logoru u Italiji Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske i kao ravnatelj HNK Od 1951. do umirovljenja bio je profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost U književni život uključio se pred Drugi svjetski rat novelama i dramom Albatros Nakon rata počelo je njegovo glavno stvaralačko razdoblje, u kojem je pisao pripovijetke, novele, drame, eseje, romane i kritike S njim se uspostavlja tijek moderne hrvatske proze, od Matoša i Nehajeva, preko Kamova i Krleže, do Šegedina i Desnice Njegove drame predstavljaju odmak od realističke tradicije građanske drame i u njima parodira naslijeđene žanrove (vodvilj, groteska) Djela – zbirke novela: Proze, Ruke, Poniženje Sokrata romani: Kiklop, Never more drame: Albatros, Glorija kritike i eseji: Geste i grimase, Nevesele oči klauna

15

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

KIKLOP -

-

-

-

Radnja se odvija u predratnom Zagrebu (2.svj.rat) Roman lika; egzistencijalistički roman Tri su tematska plana:  Egzistencijalistički (mitsko-simbolički) – rat kao suvremeni Kiklop koji proždire čovjeka, ljudski strah, dehumanizacija  Društveni (realistički) – Zagreb pred 2.svj.rat; boemski svijet zadimljenih krčmi i ispraznih razgovora  Psihološki (iracionalno-fantastični) – Melkior Tresić, novinar i intelektualac smišlja način kako se izvući od mobilizacije - izgladnjivanje Roman ponajprije tematizira tjeskobnu atmosferu zagrebačkog miljea uoči dolaska ratne kataklizme – egzistencijalni strah, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos… Glavni je lik Melkior Tresić, novinar, opsjednut ratom i nastojanjem da se izvuče od mobilizacije Iščekujući poziv u vojsku, odlučuje se na post i prisilno izgladnjivanje, ne bi li izbjegao vojnu službu Uglavnom se kreće po zagrebačkim ulicama i kavanama te razmišlja o vlastitoj sudbini zarobljenoj u društvenom kolapsu predratnog stanja Kreće se u boemskom društvu, a njegovi su prijatelji Ugo, Maestro i Fernando, likovi koji u velikoj većini dominiraju, dok je Melkior uglavnom pasivni promatrač Okupljaju se u kavanama Dajdam i Ugodni kafić, a prate ih groteskne i crnohumorne situacije, pijane rasprave, skandali, promjene raspoloženja i tučnjave Melkior je zaljubljen u fatalnu Vivianu Ostali sporedni likovi: Enka, Atme, don Kuzme Središnja svijest glavnog lika, Melkiora, osnova je radnje. On je beživotan, nezanimljiv i hladan simbol koji se provlači kroz roman. Zaljubljen je u Vivijanu, koja nikako ne postaje njegova. Mizeran i nesretan, ima mazohistički poriv iživljavati se na svima koji mu prilaze, a istovremeno se opterećuje pitanjima o budućnosti, krivnji i kanibalizmu Melkior završava u bolnici pa zatim u ludnici nekoliko dana nakon poziva u vojsku te ga naposljetku ipak proglase nesposobnim i demobiliziraju ga. Kada se riješio svog straha od vojske, obuzima ga još veća praznina. Maestro počini samoubojstvo i Melkior se, premda sasvim rastrojen, pokušava vratiti u vojsku, ali ga ne primaju. Rat uzima zamah, a Melkior odlazi iz grada, shrvan i izbezumljen, četveronoške puže u Zoopolis Na kraju romana Melkior postaje svjestan svojega poraza. Uspio je u onome što je htio: uskratio je kiklopu Polifemu (rat) svoje tijelo, ali shvaća da su u svijetu u kojem živi nestale sve ljudske, humane vrijednosti KIKLOP (RAT) – isto kao što je kiklop Polifem zatočio u pećini Odiseja, tako je ovdje Kiklop (rat) taj koji je navalio ogromni kamen na spilju svijeta te jede jednog po

16

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

jednog čovjeka i onemogućava pojedincu da se spasi. Odisej je prevario Kiklopa, a Melkior Tresić, suvremeni Odisej, odupire se nadolazećoj katastrofi i duhovno (ironijom) i tjelesno (izgladnjuje se kako bi tijelo uskratio ratu) No, što je Kiklop? On je u djelu više slutnja nego činjenica, više opasnost nego zbilja, on je stanje koje determinira sve ličnosti i zbivanja; on je strah, taj glavni način postojanja u romanu. Velikom dvojstvu svake klasične umjetnosti, Ljubavi i Smrti, Marinković je dodao i trećeg, modernog člana, Strah. Eros, Thanatos i Phobos, tri su stupa na kojima počiva kiklopski svijet modernoga čovjeka. Uz napomenu da se treći, Phobos, nadvio preko svega i prijeti čovjekovu postojanju. To je strah strašniji od smrti jer klasična smrt negira pojedinca ili pojedince u ime načela koje se može i ne mora prihvatiti, ali se može razumjeti. U Kiklopiji, kojoj prijeti bezumni rat, sve je besmisleno. Bestijalno mumljanje (kiklopskog) totalitarno-fašističkog čudovišta nije zatijevalo posebno istančan sluh. Opasnost je bila očita – pretvarala se u strah povijesno motivirana. Marinkovićev svijet u Kiklopu podsjeća na svijet Dostojevskog, ali bez Boga. Junaci Dostojevskog luduju, mahnitaju, zadaju i primaju udarce, ali sa sviješću o „prvom pokretaču“, neprestano s „Evanđeljem pod rukom“. I Marinkovićevi su junaci izubijani, puni ožiljaka i modrica. Jedino što se kod njih nadvija Strah. Nije bitno tko ga pokreće, nego je bitno da čovjek više nije miljenik Boga, nego je njegov talac. Misao je njegovo jobovsko prokletstvo, a ne trijumfalni dokaz postojanja. Da postoji, moderni čovjek zna, ne zato što misli, nego zato što se boji, što mu kroz kosti prolazi strah – to je njegovo „kiklopsko načelo“. Zbog toga, Marinković je romanom sigurno jedan od impresivnih postkafkijanskih pjesnika čovjekove izgubljenosti u modernom društvu U Melkiorovoj svijesti nastaje priča o kanibalima, ljudožderima (drama Kanibali) koji su uhvatili brodolomce s Menelaja i jedu ih. Ponašanje tih ljudoždera shvatljivo je i može se opravdati kao odraz nužnosti i načina života, neciviliziranosti. Za mornare ipak postoji mogućnost spasa, a to je izgladnjivanje jer kanibali neće jesti mršavo tijelo Suvremeni ljudožder je rat, on je taj koji ugrožava ljudsku egzistenciju i ne može se opravdati. Rat unazađuje, a ne unapređuje civilizaciju, on je negacija ljudskosti i civiliziranosti. Ljudsko društvo trebalo bi razvijati pozitivne vrijednosti (mir, ljubav, prijateljstvo), a ne uništavanje, zlo i nesreću Završetak - Melkiorovo završno puzanje u Zoopolis konačna je kapitulacija čovjeka koji uviđa da čovječanstvo umire, da pobjeđuje ono životinjsko, animalno i po tome čovjek više pripada životinjama i zoološkom vrtu nego čovječanstvu, odnosno ljudskom društvu

17

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

Roman sadrži elemente svih književnih rodova i možemo ga povezati s mnogim književnim djelima: Homerovom Odisejom, Joyceovim Uliksom, Dostojevskim, Kafkom, Shakespeareom… Izmjenjuje se tehnika realističkog pripovijedanja s unutrašnjim monologom, tijekom svijesti Stilska obilježja: fragmentarnost fabule, digresije, intertekstualnost (naslov), defabularizacije, simbolika, ironija, humor, groteska; izraz je maniristički i karakteriziraju ga jezične dosjetke, dvosmislenost, kontrasti, igre riječima… SARKAZAM (spoznaja o „crkavanju“ čovječanstva u čovječanstvu, o izjednačavanju čovjeka i životinje), GROTESKA (doslovno Melkiorovo puzanje u Zoopolis), APSURD (apsurdno je da je čovjek ugrožen od čovjeka i sveden na životinju), GRAFOSTILISTIČKE OSOBITOSTI (Marinković ističe neke riječi i rečenice drugim tipom slova da bi ih posebno naglasio) Dvojba o odabiru smjera kretanja - dolazi djelovanje po motivima: BURIDANOV MAGARAC – primjer nemogućnosti slobodne volje; gladni i žedni magarac koji stoji na jednakom razmaku između kabla vode i kotla zobi (po nekima, između dviju jednakih hrpi sijena). Magarac se ne može odlučiti bi li prije jeo ili pio; odnosno, s koje bi hrpe prvo počeo jesti pa ugine. MIT O KIKLOPU POLIFEMU – stalan strukturalni element svijesti Melkiora Tresića postaje simbol svake povijesne situacije u kojoj prevladavaju sile mraka. Iz toga proizlazi doživljaj povijesti – cikličko kretanje; ponavljanje nesreća i stradanja MELKIOR TRESIĆ – simbolika imena – Melkior je jedan od trojice mudraca koji se poklonio Isusu; Tresić – aluzija na hrvatskog pisca Antu Tresića Pavičića, ali i aluzija na Melkiorov strah. On je u strahu za vlastitu egzistenciju, pokušava naći odgovore pa pribjegava mitu, povijesti, kulturi u cijelosti kako bi pronašao odgovor na pitanje koje postavlja njegovo vrijeme. Traga za prilikama koje pružaju bilo kakvu mogućnost za opstanak – u ulomku je to simbolično prikazano dvojbom na koju će stranu: prema jelenu, što simbolizira bijeg ili prema stablu koje bi moglo simbolizirati autoritet, ali i mogućnost novog života. U njemu se prelama jedno povijesno vrijeme i to ostaje dominanta cijeloga djela, sva tragičnost toga vremena prikazana je u njegovoj viziji kiklopa Polifema. Melkiorovo puzanje u Zoopolis kapitulacija je humanosti i posljedica individualne zatvorenosti i neangažiranosti. Kiklopska situacija kao simbol sadašnjosti bez ikakve perspektive, čovjeku je mjesto među životinjama On je obrazovan, inteligentan i nemoćan pred ratom. On shvaća da rat dehumanizira čovjeka i svodi ga na animalno, zato je njegovo puzanje u Zoopolis simbolično pokleknuće ljudskoga pred životinjskim, čovjek odlazi tamo gdje mu je mjesto, među životinje

18

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

Melkior je, u kontekstu romana, realan (u smislu realnosti svih ostalih likova u romanu) i da se odrediti svojom osobnošću od ostalih antagonista: ovisi o njima, ali i djeluje na njih. Melkiorova zapitanost - kamo krenuti, aluzije na književnost (Racine, Homer, Kranjčević), nad kratkotrajnošću pahulje snijega, kontrast kozmičke ljepote (ljepote šesterokrake pahulje) i zemaljske ružnoće dovodi do spoznaje da Kiklop kroči zemljom. Melkior je simbol cijele jedne izgubljene generacije. Ne vidi smisao u fašističkoj ideologiji ni u međusobnom ljudskom klanju, a domoljublje mu je tek uspomena na lijepu učiteljicu kojoj je pjevao domoljubne pjesme, zato kao glavni način svoje egzistencije bira paničan i tjeskoban strah. U romanu ga često uspoređuju s Raskoljnikovom Važan element romana je osporavanje i parodiranje tradicije i tekstova književne baštine, u čemu veliku ulogu ima UGO, čije lakrdije dokazuju kamo vodi krivo shvaćena književnost. On uporno oponaša literaturu, no to isto radi i sam roman. Primjer Ugove lakrdije je i njegov ispad kad susreće Melkiora na vagi invalida. Ugov je cilj cijelo vrijeme bio zapanjiti prolaznike, pa je i njegova lakrdija završila, budući da je dobio dokaz da netko zaista suosjeća s njegovim bolom, kojeg zapravo nije ni bilo. Njegova bol je krivo shvaćena književnost. On je lakrdijaš, zasigurno jedna od najvećih figura u hrvatskoj književnosti. Nikad sam, uvijek u društvu, nikad u dijalogu, uvijek u monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve što čini je scena, igra, spektakl, spreman je sebe žrtvovati za efektnu, neočekivanu i paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjači izraz piščeva pesimizma ŽENE: VIVIJANA – izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom zasljepljuje Melkiora. Zbog toga on ne vidi da je ona laka žena, nego naivno pokušava vjerovati da je anđeo. Zapravo, ima vrlo sumnjivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro priča Melkioru kako je bila u braku sa sportašem te da je opčinila Maestra. Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je, misleći da je to njen muž, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je bio njezin drugi ljubavnik koji je prebio Maestra, a ona se bez grižnje savjesti smijala i s uživanjem gledala predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku i prilično je neobrazovana, čak i primitivna. Melkior ju ne zanima upravo zbog toga jer se zamara umnim stvarima ENKA – razmažena žena uglednog liječnika, ni po čemu moralnija od Vivijane. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna, iako muža ne vara samo s Melkiorom. Smatra da je njezin brak savršeno sretan. Često plače i naučena je da uvijek dobije ono što želi, a muž ju pazi kao da ne može bez njega živjeti Melkior, zgrožen nad nemoralom dviju žena, smatra da je i medicinska sestra ACIKA takva. No, potpuno ga iznenađuje kad saznaje da se udala i bila vjerna

19

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

-

-

Problemi vidljivi u djelu – traganje za smislom života (čovjekova razapetost između animalizma i humanizma), premoć sila zla nad čovjekom i njegovim naporom da ostane čovjek (povratak u Zoopolis), pitanje osobnog angažmana u presudnom životnom trenutku (odlazak u Zoopolis – hrabrost ili kukavičluk) Utjecaji na djelo: pahulja kao primjer kozmičke ljepote, suprotnost pahulje prema svijetu, utjecaj filozofije (Buridanov magarac), motiv mrava (asocijacija na Nazorovu Šikaru); golemi kukac (aluzija na Kafku); u Odiseji je Kiklop postavio kamen na pećinu u kojoj je zatočio Odiseja; asocijacije na zatvore, vojske i vojarne Vrlo je složen ustroj djela. Fabularni je tijek teško izdvojiti. Predstavlja se mozaična slika zagrebačkog intelektualnog i poluintelektualnog svijeta u očekivanju strašnoga rata. Opći strah i beznađe obuzimaju snagu razuma i ljudi se prepuštaju niskim nagonima jer se ne mogu oteti nerazumnim silama, „slijepom Kiklopu“. U isprepletenosti mnoštva ljudskih sudbina s okruženjem povijesne i druge simbolike ističe se središnji lik: za život zabrinuti, duboko ustrašeni, Melkior Tresić ZOOPOLIS - grad životinja, od svoje prvobitne, svakodnevne značenjske pojavnosti; zoološki vrt; do temeljnije, metaforičke simbolike koja označava život čovjeka i čovječanstva, viziju svijeta kao animalne zajednice Osnovni Marinkovićevi simboli: „gigantski kukac svežder“, strahovni aligator – Krokodil i homerski jednooki kiklop Polifem, „čovjek zvijer“, uništavaju sve humano u čovjeku, nagovještavajući trijumf zločinačkog elementa ljudske prirode, od mitskih vremena Kiklopa pa sve do suvremenosti i totalitarnih divljanja. IDEJA – paradoks suvremenoga svijeta – tehnički napredak i kretanje prema naprijed, u humanističkom smislu – kretanje unazad; dehumanizacija svijeta ratovima; čovjek kao suvremeni Odisej koji nastoji nadmudriti suvremenog Kiklopa Simbolika imena: Eustahije – grč.plodni; Melkior – hebr. kralj svjetla; Maestro – tal. počasni naziv velikih majstora; učitelj Postupak „smijeh nad apsurdom“ preobražava nepodnošljivo surovu stvarnost oko sebe u komičan i podnošljiv besmisao. Ironija kao voltaireovski pogled na svijet koji izražava i nemoć i nadmoć nad tim svijetom autoru služi kao upozorenje na apsurde našeg svijeta Marinkovićevi junaci svoje svakodnevne životne okolnosti često nastoje prevesti na književne predloške i sižeje. Sve što vide, doživljavaju ili osjećaju, oni teatraliziraju. Izmjena života i igre (glume) važna je oznaka Marinkovićeva stvaralaštva. Maestro nosi u društvu masku zabavljača, boema i cinika. No, u predsmrtnoj ispovijesti Melkioru se ispod maske otkriva uništen i povrijeđen čovjek. Ugo i don Fernando poistovijetili su se sa svojim društvenim ulogama: i njima se krinka zalijepila za lice. Tim Marinkovićevim likovima postavljena je napetost između stvarnoga bića i nametnute im društvene maske.

20

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

Iako različiti po svom statusu i razmišljanjima, Ugo, Melkior, Fernando i Maestro povezani su (Parampionska braća). Oni su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša Likovi su najčešće u dijalogu, dijalog u intelektualnoj igri, često sebi svrhovitoj, a nijedan lik, pa čak ni Melkior, nije potpuno ocrtan Među svim autorima na koje aludira Marinković, izuzetnu ulogu ima Shakespeare. Na 70-ak mjesta spominje se njegovo ime ili imenuju lica ili navode citati. Najčešći je izvor asocijacija Hamlet, koji na razne načine iustrira situaciju propadanja, uništenja, i to je tragično, groteskno i paetetično u plemenitom smislu. Najčešće se varira Hamletova misao o kralju koji prolazi kroz prosjačka crijeva. Oba aspekta tog motiva (smrt koja sve izjednačuje i proces sveopćeg međusobnog proždiranja) leže u temelju kiklopske teme Uz slike opće atmosfere toga vremena, roman fokusira i egzistencijalnu dramu novinara Melkiora. Misli i osjećaji glavnoga lika u znaku su otuđenja, opsesije strahom i slutnjom potpune dehumanizacije svijeta. U završnom narativnom paragrafu dominira mračna slika stihije zla (koju simbolizira Kiklop) i vizija animalnog svijeta Zoopolisa, u kome su iščezle sve ljudske vrijednosti i moralne kategorije Spoznaja o paradoksu suvremenog svijeta – umjesto da napreduje, čovječanstvo ide unatrag, čovječanstvo umire u čovječanstvu. To je apokaliptična vizija širenja zla; kolektivnog ludila koje čovječanstvo vodi samouništenju Ideja – „Nije sudbonosno ono što čovjek hoće, nego ono što on jest.“ Struktura romana izrazito je modernistička: roman je građen od niza samostalnih pripovjednih sekvenci, a esejistički dijelovi uklopljeni su u pripovijedanje. Nositelj esejističkih dijelova je Melkior, čijom slikom Marinković daje umjetničkku sliku intelektualnih i umjetničkih krugova u Zagrebu

ANTIČKA KNJIŽEVNOST -

Traje od 8.st.pr.Kr. do 5.st. Lat. antiqus – star, starinski – antička je književnost stara, ali i u vrjednosnom smislu uzor je do danas Antičke su drame bile dio Dionizova kulta (posvećene tom bogu) Glumci su imali tipizirane maske, a glumci su bili samo muškarci Tragedije su nalikovale današnjim mjuziklima Uloga kora bila je da komentira izraz duševnih stanja i sl. jer brutalne scene nisu smjele biti prikazivane na sceni Glavni grčki tragičari – Eshil, Euripid, Sofoklo

21

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

Pridjev klasičan ima više značenja: istoznačnica za antičku – njime se obilježava pojava koja pripada rimskoj i grčkoj starini; upotrebljava se i u nadvremenskom, vrjednosnom smislu – da bi se označila književna razdoblja i pisci koji se općenito prihvaćaju kao uzori Dijeli se na grčku i rimsku književnost GRČKA KNJIŽEVNOST: 1.) Arhajska književnost – prevladava usmena književnost; epovi i lirske pjesme; Homer: Ilijada, Odiseja, Ezop – basnopisac, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont – liričari 2.) Klasično razdoblje – glavno kulturno i književno središte je Atena; razvijena je tragedija; Eshil: Okovani Prometej, Sofoklo: Kralj Edip, Antigona, Euripid: Elektra, Aristofan, komedije, Menandar, komedije, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont, Aristotel: Poetika 3.) Helenističko razdoblje – grčka se kultura širi na krajeve koji su pod vlašću Makedonaca; Aleksandrijsko radoblje – popularne su kratke književne vrste – epigram i epilij (kratka vrsta koja je zamijenila ep); Teorkit: Idile Grčka se književnost razvija u okviru rimske države Tragedija – književna vrsta u kojoj glavni lik posjeduje iznimne moralne i karakterne osobine, ali završava tragično zbog sukoba ideala i stvarnosti ili zbog vlastite sudbine RAZVOJ TRAGEDIJE – u antičkoj književnosti iz ditiramba počeli su se izdvajati zbor i zborovođa – tako je došlo do zametka tragedije. Zborovođa je dobivao obrise glumca, a zbor je bio u ulozi komentatora radnje. Prve takve izvedbe pripisuju se Tespisu, zato se kazališna umjetnost zove Tespisovim kolima. Kad su se članovi kora (korenti) počeli preodijevati i maskirati u satire (mitske pratioce boga Dioniza; pola ljudi, pola jarci), otvoren je put stvaranju satirske igre. Maskiranje korenta u satire može objasniti i sam naziv tragedije – tragos (jarac), ode (pjesma). Kazališne predstave pripremale su se tijekom dionizijevskih svečanosti, a trajale su 3-5 dana. U programu se izvodila jedna trilogija i satirska igra. U 5.st.pr.Kr. kazališne predstave dobivaju organizirane oblike DIJELOVI GRČKE TRAGEDIJE: 1.) Prolog – uvodni dio prije ulaska kora 2.) Parod – ulazna pjesma kora 3.) Epizodij – sve što glumci govore i čine između dviju korskih pjesama 4.) Stasim – stajaća pjesma koja koja se izvodila između pojedinih epizodija 5.) Eksod – izlazna pjesma kora na kraju tragedije ZNAČAJKE GRČKE TRAGEDIJE: 1.) Tragični junak – osoba koja tragično strada zbog svojih uvjerenja i postupaka. To su mitološki junaci visokih moralnih načela koji slijede svoje uzvišene ideale, ali upravo to vodi ih u propast

22

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

2.) Tragična krivnja – razlog sukoba tragičnog junaka s okolinom. Glavni lik ne završava tragično zato što je nešto skrivio, nego zato što je djelovao u skladu sa svojim moralnim načelima – u tome se sastoji njegova tragična krivnja 3.) Tragični sukob – sukob junaka s ostalim likovima koji imaju drugačija uvjerenja od njegovih 4.) Tragični završetak – posljedica sukoba i različitih stavova, tj. moralnih načela i ideala junaka 5.) Katarza – cilj izvođenja tragedije, tj. pročišćenje osjećaja kod gledatelja; do nje dolazi jer gledatelj proživljava s likovima sve ono što se zbiva na sceni te tako postaje bolji i plemenitiji 6.) Uzvišen stil – svečan, dostojanstven izraz koji se razlikuje od svakodnevnog govora Idealno zamišljena drama sastoji se od 5 dijelova: 1.) Ekspozicija (uvod) 2.) Zaplet 3.) Kulminacija (vrhunac) – radnja je dosegla fazu kad je potreban i očekivan završetak 4.) Peripetija (obrat) 5.) Rasplet Aristotelova jedinstva drame – jedinstvo mjesta (radnja se odvija na jednoj lokaciji), jedinstvo vremena (neprekinuti vremenski slijed), jedinstvo radnje (prati se samo jedna fabula)

SOFOKLO -

-

-

Teme su mu mitološke Reformator tragedije – napustio svijet grčke mitologije i u središte je stavio čovjeka Radnja je složenija – pojedinac i njegova sudbina u središtu su zbivanja Likovi su ljudi kakvi bi trebali biti – krase ih iznimne moralne osobine Gotovo uvijek suprotstavljeni su izdvojeni pojedinac i vladajući sloj, pri čemu individualac postaje tragičnim likom Osnovni pokretač dramske radnje jest ljudska volja, a nju vode najviši moralni principi. Rezultat je toga uvijek tragičan jer se stvarnost ne obazire na uzvišene principe Iako je tragični junak idealiziran, on ima ljudske mane – slabost, neodlučnost, patnju i sl. Svojim moralnim principima koji ga na kraju vode u smrt, predstavlja protutežu ostalim karakterima Promjene koje uvodi – uveo 3.glumca (Izmena), povećao je članove kora s 12 na 15 (kor se dijeli na 2 polukora i 7 članova s korifejem), uveo je oslikavanje kulisa

23

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

Značenje: tragediji daje konačan oblik Usavršio je tragediju time što sastavlja trilogije – svaka tragedija u okviru trilogije čini posebnu cjelinu i ne mora biti sadržajno vezana s ostalim dvjema Kralj Edip, Antigona, Edip na Kolonu – trilogija koja se temelji na mitu o prokletstvu Lajeva roda Sofoklov junak nositelj je patnje koja je rezultat njegove odluke, a radnja se svodi na pokušaje okoline da junaka „urazumi“ savjetima. Njegov junak sam želi odrediti uvjete svoga postojanja, a to je čovjeku nemoguće. Zato on odbija živjeti Likovi bogova u Sofoklovim dramama gotovo se uopće ne pojavljuju. Njegovim likovima ne upravlja božanska sila, nego oni sami biraju svoj put Uzor Sofoklu za jake junake bio je Homerov Ahilej

ANTIGONA -

-

-

Tragedija Tema – sukob pojedinca i vlasti (Antigone i Kreonta) – sukob između univerzalnih moralnih vrijednosti (vjernost božanskim zakonima koji nalažu da se mrtvi moraju pokopati) i vlasti (koja zabranjuje Polinikov pokop jer je poginuo kao neprijatelj države); sukob između božanskih i ljudskih zakona Stil – uzvišen Antigona je izvršila svoju dužnost i zbog toga bila je dovedena pred Kreonta Antigonu u provedbi njezine odluke kojom se suprotstavlja Kreontovoj odluci vode riječi: „rodila sam se da ljubim, a ne da mrzim.“ U dvojbi između ljudskih zakona koje je donio Kreont, Atigona bira božje, više, a to je za nju jedino vrijedno moralno načelo. Kršeći državne uredbe, ljudski i prolazni zakon, ona postaje odvjetnicom morala, višeg reda i pravde koja će, usprkos njezinu tragičnu kraju, ipak pobijediti. Težeći prema višoj pravdi, Antigona je svjesna kako će otići u propast jer će prekršiti zemaljski, Kreontov zakon, ali cilj prema idealu za nju je važniji od svake časovite prisile. Time se ona uzdignula do prve tragične heroine u povijesti drame naše zapadne civilizacije i otvorit će put brojnim nasljednicima i u grčkoj i u kasnijoj europskoj drami novovjekovlja Vrijeme i mjesto radnje – 5.st.pr.Kr., dvor u Tebi Ideja – vječni zakoni jedino su Božji zakoni Dramska ironija – junak je u uvjerenju da postupa ispravno, a onda mu se otkrije da je bio u zabludi, taj ga preokret baca u nesreću – tragediju Univerzalno značenje djela – sukob pojedinca i vlasti – vladar ne uviđa da je njegov zakon u suprotnosti s božanskim zakonima. Posljedica je toga tragični završetak

24

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

ANTIGONINA MOTIVACIJA

vođena ljubavlju najvažnija joj je obitelj vjerna božanskim zakonima

-

-

-

-

KREONTOVA MOTIVACIJA

pokreće ga mržnja važnija mu je vlast od obitelji ne uviđa da je zemaljski zakon u suprotnosti s božanskim

Izvorište Antigone u starogrčkoj je legendi o prokletstvu koje je na sebe i svoje potomke do trećeg koljena navukao Laj, tebanski kralj (Lajevo prokletstvo) Radnja ove tragedije nastavlja se na mit o Edipu. Kad se Edip rodio, proročanstvo je navijestilo njegovom ocu Laju da će ga sin ubiti. Zato ga on daje pogubiti. Čovjek koji je to trebao učiniti, ne mogavši to učiniti, daje ga pastiru po kojem Edip dospijeva u drugo kraljevstvo, kod Poliba. Kad je odrastao i čuo što mu je proročanstvo namijenilo – da će ubiti oca i oženiti majku, on bježi. Na putu, u jednom sukobu, ubija čovjeka (kasnije će se pokazati da je to Laj). Dolazi u Tebu, rješava Sfinginu zagonetku i kao nagradu dobiva kraljevu udovicu za ženu i postaje kraljem. Edip će tek kasnije otkriti da je udovica njegova majka, ali i majka njegove djece (Eteokla, Antigone, Izmene, Polinika). Kako Edip otkrije istinu, oslijepi se i zapušta zemlju, a Jokasta se ubija vješanjem. Na prijestolje dolazi njezin brat, Kreont Prokletstvo se ispunilo do kraja, tragičnim stradanjem Edipove djece Po prvi put Antigoninu sudbinu izdvaja iz legende Sofoklo, oblikujući je prema svojoj umjetničkoj viziji Sofoklo gradi dramu na sukobu Antigone i Kreonta oko posmrtnih ostataka njezina brata Polinika. Krajnja je nepremostivost ovog sukoba najočitija u kulminacijskoj točki drame – u izravnom sučeljavanju Kreonta i Antigone. S jedne strane, Kreont je kao utjelovljenje svjetovne moći temeljene na snazi kojom nameće i brani zakone po logici vlastitih interesa. Nasuprot njemu je Antigona sa svojom duhovnom snagom ideala i ljubavi oslonjenom na vječne, nepisane zakone etike i religije. Dok Antigoninu smrt Sofoklo uzdiže do simbola pobjede ljudskih napora za humanošću i višim idealima, Kreontu namjenjuje gnjev i kaznu bogova, pa njegova sudbina postaje opomenom onima koji upadaju u zamke moći, pretvarajući se u slijepe tirane što ne poštuju nikakve zakone osim svojih. Sofoklova poruka suvremenicima koja proizlazi iz završetka djela jest da je bolji izbor umrijeti kao Antigona, nego nastaviti živjeti kao Kreont, ostala je aktualna i danas Antigona – ne želi se pokolebati kada je u pitanju religiozno-moralna dužnost koja zahtijeva svoje ispunjenje bez ikakvog odstupanja. Odlučuje pokopati brata, iako je to zabranjeno, ali je po shvaćanju bogota i srca taj čin sveto djelo. Vjerna je zakonu krvi i prirode sestrinskog poriva, a taj joj zakon naređuje da ispuni dužnost prema mrtvima. Zbog toga ona ustaje protiv sile koja gazi moralne norme na kojima se temelji društveni poredak. Ona svjesno želi izvršiti svoj čin i zbog toga dolazi u sukob s Kreontom.

25

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

Kreont – naredba nepokapanja Polinika u suprotnosti je s moralom kojeg svaki čovjek nosi u sebi. Ta naredba kojom očekuje poslušnost svih građana nije zakon, nego oštra i bezobzirna mjera koja nije izraz volje puka, već je on sam propisuje. Zato on nije branitelj države, nego autokrat i tiranin

HRVATSKA MODERNA -

-

-

-

-

-

-

-

različito se određuje trajanje: 1892. (objavljena Matoševa Moć savjesti) – 1916. (javljaju se djela s ekspresionističkim obilježjima); 1895. (progon hrv.studenata zbog spaljivanja mađarske zastave) – 1914. (početak Prvog svjetskog rata) to je književno razdoblje u kojem se javlja pluralizam stilova (mnoštvo različitih smjerova); uz tradicionalne stilove i naturalizam, javljaju se i modernistički stilovi te nagovještaji ekspresionizma kraj 19.st. obilježila je vladavina Khuena Hedervaryja (mađarizam), međustranačka previranja te raskol unutar Stranke prava Hedervary je svoje protivnike progonio, za njih nije bilo posla u Hrvatskoj ili im je bilo onemogućeno napredovanje u službi (Kranjčević, Gjalski) ovo je razdoblje obilježio mladi naraštaj hrvatskih sveučilištaraca koji su se pobunuli protiv stradanja u Hrvatskoj spaljivanjem mađarske zastave na Jelačićevu trgu. Naime, u Zagreb je došao car Franjo Josip I. na svečanost otvorenja HNK. Kraljev dolazak mogao se tumačiti kao odobrenje Khuenove politike u Hrvatskoj demonstranti su protjerani sa Sveučilišta u Zagrebu te je dio studenata nastavio studij u Pragu, a dio u Beču – tako nastaju PRAŠKA I BEČKA SKUPINA studenti se susreću s novim umjetničkim strujanjima – u Pragu upoznaju ideje Tomaša Masaryka o odnosu književnosti i naroda, a u Beču se susreću s bečkom secesijom koja zahtijeva potpunu autonomiju umjetnosti PRAŠKA skupina počinje djelovati pokretanjem časopisa Hrvatska misao (1897.) – list za književnost, politiku i socijalna pitanja); ideolog je bio kritičar Milan Šarić, njegov članak Hrvatska književnost sadrži knjiž.program praške skupine, a ideja mu da književnost ima i društvenu ulogu (socijalni relizam) BEČKA skupina objavljuje u časopisu Mladost (smotri za književnost i umjetnost), predvode je Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić. Program im je autonomija umjetnosti hrvatsku je modernu obilježio i tzv. SUKOB STARIH I MLADIH – stari zastupaju tradicionalnu ulogu književnosti, dok mladi traže raskid s tradicijom i nove knjieževne smjerove. Rezultat je osnivanje Društva hrvatskih književnika (1900.), čiji je prvi predsjednik Ivan Trnski. Sukob se smiruje oko 1910. DVIJE FAZE HRVATSKE MODERNE: 1.) traje od 1897. do 1903. – ima obilježja pokreta i to ne samo književnoga – naglasak je na suprotstavljanju tradicionalnističkom shvaćanju književnosti, pokreću se časopisi, objavljuju programatski tekstovi, a dominira književna kritika. Iako ima elemenata modernizma, ipak je dominantno stvaralaštvo realizma

26

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

2.) traje od 1903. do 1916. – nastaju najznačajnija djela. Pojava Matoša i časopisa Savremenik; zahtijeva se autonomija književnog djela, odnosno, ističe se estetska uloga književnosti. Djelo treba služiti ljepoti POEZIJA – dominantna je, dominira impresionizam, iako je vidljivo postojanje različitih stilova, impresija je utemeljena na trenutnom dojmu (impresiji), prevladava tema pejsaža te on postaje „slika pjesnikove duše“. Obilježja impresionizma – slikovitost, formalna savršenost (najčešće sonet), muzikalnost stiha. Najznačajniji je V. Vidrić. Javlja se i simbolizam , kojemu se najviše približio Matoš. Postaje bitna i dijalektalna lirika, a „kamen temeljac“ modernoj dijalektalnoj poeziji lirska je minijatura Hrastovački nokturno, koju je objavio Matoš u pripovijesti Nekad bilo – sad se spominjalo. Predstavnici dijalektalne lirike su: Galović, Domjanić, Vidrić. Hrvatska mlada lirika – (1914.) pjesnička zbirka objavljena uoči Prvog svjetskog rata; javlja se 12 pjesnika mlade generacije. Sastavio ju je Ljubo Wieser, a u predgovoru je naveo pjesničke uzore – Matoša i Vidrića. Zalažu se za lirski pejsaž, a ističu kult forme. Sinteza je to hrvatske moderne i njezin kraj. Uskoro se javljaju pjesnici koji će razbiti modernističku pojavu ljepote uvođenjem ekspresionističkih elemenata. PROZA – javlja se kao odgovor na realizam i njegov objektivan pristup temi i analizi društvenih zbivanja. Uvodi se subjektivizam, a pisci se bave psihologijom junaka kjoi je sada i duhovno, intelektualno biće. Težište se s vanjskog prebacuje na unutrašnja proživljavanja lika. Javljaju se regionalni krugovi: Hrvatsko zagorje – Matoš Dalmatinska zagora – Šimunović Slavonija – I. Kozarac Fabula više nije bitna (defabulativnost), prevladavaju opisi stanja likova, a javlja se impresionistički pejsaž (psihološko stanje lika prikazano je slikom pejsaža). U središtu su likovi intelektualaca (uveo ih Leskovar) – to su pasivni pojedinci kjoi se ne uklapaju u svoju sredinu, zaokupljeni su svojim unutrašnjim životom i uglavnom završavaju tragično. Najboljim se romanom smatra Bijeg M.C. Nehajeva DRAMA – obilježja – dezintegracija tradicionalnih dramskih vrsta, posebice povijesne tragedije, javlja se pluralizam stilova. U 1.fazi prevladavaju povijesne tragedije u klasicističkom i romantičarskom stilu, a pišu ih Stjepan Miletić, Ante Tresić Pavičić, Milan Šenoa, a ponekad i modernisti. Moderna drama javlja se sredinom 90-ih godina. Življa produkcija modernističke drame počinje nakon 1905. – utjecao je repertoar kazališta koji je prikazivao suvremene europske autore, ali moderniziraju se i režija, gluma i scenografija Moderne se drame dijele na: a) naturalističke – Nehajev: Prijelom, Tucić: Povratak, Begović: Stana Binčića, Kosor: Požar strasti b) simbolističke – Ogrizović: Hasanaginica, Kamov: Samostanske drame

27

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV -

rođen u Senju, a po simbolu rodnoga grada (tvrđava Nehaj) svojem je imenu dodao pseudonim Nehajev tijekom studija aktivno je sudjelovao u radu bečke skupine hrvatskih modernista radio je kao gimnazijski profesor, novinar i asistent te je bio predsjednik Društva hrvatskih književnika pripovjedač, dramatičar, kritičar i esejist djela: zbirka novela – Veliki grad romani – Bijeg, Vuci drame – Prijelom, Svjećica, Život, Spasitelj kritike i eseji – Studija o Hamletu

BIJEG -

podnaslov – Povijest jednog našeg čovjeka tema – sudbina Đure Andrijaševića, intelektualca koji završava tragično u sukobu sa sredinom, ali i sa samim sobom ROMAN LIKA – jer pokazuje život glavnog lika od mladosti do smrti (autobiografski elementi) Po temi je to i psihološki roman, ali ima i obilježja društvenog romana – Nehajev iznosi viđenje hrvatskog građanskog društva na početku 20.st. Likovi – glavni se sukobi odvijaju unutar samoga lika – sadržaj romana predstavlja njegovu unutarnju analizu, traženje odgovora na pitanje što je dovelo do njegovog sloma. Đuro Andrijašević glavni je lik koji se ne snalazi u provincijskoj sredini u kojoj živi i radi (Senj). Teži životu u velegradu, gdje je i stekao obrazovanje (Beč). Svoju viziju provincijske sredine Đuro da je u mračnoj komediji Revolucija u Ždrenju, u kojoj se mogu vidjeti ograničenosti ljudskoga duha. Komedija nije polučila uspjeh, a on nije uspio položiti profesorske ispite. Nije ustrajao u poslu, pustio je zaručnicu i nije se borio za ljubav. Na kraju se odaje alkoholu i psihički slomljen utapa se u moru. Lik je ANTIJUNAKA (prvi antijunak u hrv.knjiž.) jer je darovit, obrazovan, ali pasivan, otuđen i nemoćan. Motivacija mu je posve psihološka, čak fatalistička neimaština ubrzava ionako neizbježno propadanje, a glavni je lik intelektualac, književnik, umjetnička duša Lika pokreće ili, bolje reći, zadržava bolećiva osjećajnost koja mu ne dopušta djelovanje, nego samo trpljenje i analiziranje onoga što mu se događa bez njegova voljnoga sudjelovanja Nepoznate snage podsvijesti vode ga u propast koju čitatelj naslućuje od prvih stranica romana. Njegovo pesimistično viđenje svijeta sve dobro u životu pretvara u izvore nove muke: još u djetinjstvu vjera u Boga sprječava ga uživati u prijateljstvu jer u njemu traži prikrivene seksualne motive (u nekoj je knjizi pročitao da se prva seksualna iskustva stječu s prijateljima, a zbog religioznog odgoja mise da je seksualnost grijeh)

28

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

U ranoj mladosti idealizira ljubav kao izniman duhovni osjećaj i umjesto da uživa u ostvarenju te ljubavi, pati zbog tjelenosti kojom je ona ostvarena Nepovoljne materijalne prilike sprječavaju ga da se oženi, ali one ne poduzima ništa, čak ni ono što mu je propisano i zadano (polaganje profesorskog ispita) Književno stvaranje koje mu je ponekad pružalo olakšanje, sada mu čini muku jer ni u tome više ne uspijeva Ljubav mlade i bogate Minke, koja mu se nudi kao izbavljenje, njegova bolesna, alkoholno opijena svijest, odbacuje bez promišljanja. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije jer on opija, omamljuje i savladava sve Opis Nietzschea sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva) Na njegovo raspoloženje utječu vremenske prilike i krajolik, a njegovo unutarnje stanje često je u skladu s vanjskim prilikama Doselivši se u Senj, na samome početku, u svom dnevniku, posvećuje mnogo prostora opisu bure. Kao da buri zavidi na njezinoj snazi, ali osim malo živahnijeg kucanja srca, ni snažna bura ne može pokrenuti Đuru Oprečne vremenske prilike rađaju u njemu oprečna raspoloženja. Jugo djeluje zlo na njegove živce U svojim šetnjama po okolici Senja, lirski opisana priroda uznosi Đuru u neku ekstazu u kojoj bi sasvim izgubio osjećaj za onaj čas u kojemu živi Slabost njegova lika dolazi do izražaja kraj snažnih likova žena koje obilježvaju njegov život. Zora se prepustila tjelesnoj ljubavi, tražeći u njoj vrhunac duhovnog osjećaja, Vera je jaka, pouzdana i mirna, spremna podnijeti svaku žrtvu zbog Đure i njihove ljubavi, Minka je spremna oduprijeti se roditeljima i spasiti Đuru svojom ljubavlju i bogatstvom Đuro sve to odbacuje – njegov je život BIJEG. U djetinjstvu od problema bježi u svijet literature, a od uspomena na Zorinu ljubav bježi u Beč. Verinu ljubav osjeća kao teret jer zahtijeva konkretnu akciju, ali bježi u Zdence jer ne zna što poduzeti. Kad se suoči s Verinom majkom, pristaje na sve samo da bi mogao pobjeći od razgovora koji ga guši. U Senju bježi u krčmu i opija se. Potpuno propao, u životu od kojeg nakon silnog bježanja ipak nije uspio pobjeći, bježi posljednji put, u smrt. Andrijašević je pasivni junak koji je predodređen da bude žrtva. Njegova je propast posljedica nemoći da se uklopi u učmalu malograđansku sredinu na koju on objektivno, ma koliko se trudio, ne može pristati. Riječ je o hipersenzibilnom, melankoličnom, ali samosvjesnom intelektualcu koji manjak svoje ambicije, volje i snage (ali i hrabrosti i sreće) nadomješta povlačenjem u vlastiti svijet, zapravo i bijegom od života Vremenski okvir radnje – vremenski raspon je oko 2 godine (od prekida Đurina Studija u Beču, preko odlaska u Slavoniju do dvogodišnjeg boravka u Senju i samoubojstva). Vremenski kontinuitet prekida se iznošenjem prošlih događaja Stil – defabularizacija – pisac iznosi bitne probleme čovjekove psihe retrospekcija – koja omogućuje da saznajemo život glavnoga junaka i prije onoga što obuhvaća glavna radnja introspekcija – ispovijesti u obliku monologa; glavno izricanje vlastitih misli i unutarnjih monologa forma pisama (epistolarna forma) i dnevnika

29

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

impresionistička tehnika – u slikanju krajolika boja ima simbolično značenje jer je povezana s karakterizacijom lika; Nehajev slika preljeve boja, prati promjene osvjetljenja U djelu je opisana „tipična sudbina siromašnog hrvatskog intelektualca, školovanog u velegradskom ambijentu, a dotučenog i do kraja propalog u skučenim okvirima provincijskog gradića.“ Roman je podijeljen na 12 nejednakih poglavlja. Prva rečenica: „kišovit, mutan dan“ – najava loše atmosfere; „dojam mrtve tišine što se slegla na ljude i stvari“. U prvom poglavlju u vrlo kratkom vremenu pripovijedanja (Đurino razmišljanje tijekom jedne noći u vlaku) iznosi se vrlo dugo razdoblje – od Đurina rođenja pa do kraja studija. Ostatak romana bavi se sljedećim svjema godinama Đurina života, ali radnja je mnogo sporija i težište je na unutarnjim doživljajima lika. Završetak – u krčmi izvan Senja, u kojoj ga još nitko ne poznaje, Đuro piše posljednje pismo Toši: „sad vidim – treba umrijeti.“ Posljednji se put osvrće na svoj nesretni život i pita se tko je kriv. Ne uspijeva pronaći odogovor. Čuje more kako šumi, kako ga zove, odlazi mu u zagrljaj i konačno uspijeva u svome bijegu od života Roman se javlja u trenutku kads se činilo da će austro-ugarska vlast biti dugotrajna i moćna i da će sputavati razvoj potlačenih krajeva – poč. 20.st.

HRVATSKI EKSPRESIONIZAM -

-

-

-

Pod utjecajem dvaju važnih političkih događaja – početak Prvog svjetskog rata i atentat na hrvatske poslanike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.) U književnom smislu – razdoblje od kraja moderne i pojave prvih Krležnih djela (1914.) do početka drugog razdoblja hrvatske književnosti, u kojemu dolazi do prevlasti socijalne literature 1914. Društvo hrvatskih književnika objavljuje pjesničku zbirku Hrvatska mlada lirika. U njoj su zastupljeni pjesnici mlađe generacije, rođeni uglavnom krajem 19. st. njihova je poezija pisana u duhu poetike hrvatske moderne (lirski pejsaž, kult forme, uzori Matoš i Vidrić). Međutim, ta je lirika u suprotnosti s društvenom stvarnošću. Novo vrijeme traži drugačiju umjetnost – javljaju se ekspresionistička djela u kojima se odražava duh ratne stvarnosti, tjeskobe, straha, ali i pobune. Književnici pokreću časopise u kojima objavljuju prekid s tradicijom i postavljaju zahtjev za novom umjetnošću. ČASOPISI: Kokot (1916., Donadini), Vijavica (1917., A. B. Šimić), Juriš (1919., A. B. Šimić), Plamen (1919., Krleža) Dolazi od riječi expression (franc.) – izražaj, a umjetnički odraz ovoga pravca vidljiv je u Munchovoj slici Krik Ekspresionizam je umjetnost suprotstavljanja. Prema shvaćanjima ekspresionista, zbilja nije izvan nas, ona je u nama Predstavnici: Donadini, A. B. Šimić, Krleža (ekspresionistički elementi – crne slutnje, strah, rušenje, bol, iracionalnost. Djela: DRAMSKI CIKLUS LEGENDE, GOLGOTA, GALICIJA, U LOGORU, VUČJAK, PAN, HRVATSKI BOG MARS, KRALJEVO, TRI SIMFONIJE,

30

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

PJESME I., PJESME II., PJESME III.) Andrić (pjesničke proze – EX PONTO, NEMIRI), Cesarec (zbirka STIHOVI, roman CAREVA KRALJEVNA, knjiga novela ZA NOVIM PUTEM) Ekspresionistički pjesnici prilaze društvenoj zbilji s etičkoga gledišta – uočavaju u njoj socijalnu nepravdu, nečovječnost, dominaciju materijalnoga. Oni žele utjecati na zbilju prikazujući poezijom ružnu stranu stvarnosti. Boja ima poseban emocionalni naboj jer se njome izražava duhovno stanje. Glavne su teme patnja, grad, zločin, smrt, pobuna, siromaštvo. Izraz je slobodan, vidljivi slobodni stihovi, jake metafore, krše se sintaktička pravila U pjesmama dominiraju imenice i glagoli (što stvara dojam kretanja, promjene) U sintaksi se pojavljuju neobične konstrukcije kojima se odražava povišeno raspoloženje (kratke rečenice, eliptične, drugačiji poredak riječi i sl.) Česte su hiperbole i personifikacije. Takvim se odabirom riječi, sintaksom i metaforikom, ostvaruje ekspresionistička vizija zbilje – ona je dramatična, teška, mučna. Ukazujući na nju, ekspresionistički pjesnik traži promjene Ekspresionistički umjetnik negira da se u umjetničkom djelu daje preslika iskustvenoga svijeta. Sebe doživljava kao vizionara koji svjedoči o svojoj unutrašnjoj stvarnosti, svojoj ekspresiji U ekspresionističkim se djelima prikazuju kaos i nemir modernoga velegrada, u kojemu se pojedinac osjeća osamljeno i izgubljeno Nerijetko se uz njega povezuje estetika ružnoće, posebice za ratne teme, kojom se ukazuje na ravnodušnost svijeta/društva

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ, PREOBRAŽENJA

- hrvatski ekspresionist, rođen u Drinovcima. Bolovao od sušice, umire s 26 godina - Pokrenuo časopise Vijavica, Juriš, Književnik - Okrenuo se ekspresionizmu pod utjecajem Donadinija, ali za razliku od njega, Šimić kaže da je umjetnost vječna te da njezina ljepota proizlazi iz ekspresivnosti. Umjetnost je isključivo ekspresija umjetnikovih osjećaja - Prvotni mu uzor bio Matoš - U književnost je unio slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju, dao je i vizualnu snagu svojim lirskim motivima - Začetnik je „pojmovne“ poezije, najveći predstavnik slobodnog stiha - Najznačajnija zbirka Preobraženja (1920.) – 40-ak pjesama, svoj pjesnički svijet otvara programatskim pjesmama Pjesnici i Moja preobraženja. Središnji dio zbirke čine pjesme koje obrađuju različite teme – ljubav, smrt, tijelo, pjesništvo, odnos prema Bogu, a zbirka završava pjesmom Budući, svevremenskom porukom upućenom imaginarnom čitatelju. - U nazivu zbirke možemo prepoznati ekspresionističko shvaćanje umjetnosti: slika svijeta i života preobražava se u umjetnikovu unutrašnjost i ponovno izražava u umjetničkom djelu

31

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

Ljubav i smrt dominantne su teme, temeljni su motivi – strah, nemir, bol duše... Način iznošenja motiva – slobodan stih, odbacivanje interpunkcije, napuštanje opisivanja, pojednostavljivanje izraza ŠIMIĆEV EKSPRESIONIZAM – škrtost izraza, dojam krika, odbacivanje deskriptivnog. Unutarnja dinamika postiže se naglašenom uporabom glagola i eliptičnim rečenicama. Slobodan stih, izostanak interpunkcije, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna, koristi jake boje, boje svjetlosti. One dobivaju važnost simbola. Osobito je važna plava boja koja otvara obrise metafizičkog svijeta. Najčešće stilske figure – sinestezija (spajanje svih osjetila), hiperbola, metafora. egzistencijalna tematika (pobuna, tjeskoba, tijelo, ljubav, strah, smrt, smisao umjetničkoga stvaralaštva) Uporabom slobodnog stiha želi istaknuti suvremeni način izražavanja modernog društva. Grafički oblik pjesama – stihove slaže na osobit način, neki nisu poravnati na početku stiha Kompozicija – stihovi su poredani u strofe ili je bolje reći, u skupine Prvi je stih često odvojen od ostatka pjesme, on naglašava ekspresionistički početak pjesme (on je ili fizički odvojen ili je iza njega interpunkcija, nakon koje slijedi poruka) Uporabom slobodnog stiha želio je naglasiti izražajnost pojedinih riječi u pjesmi Slobodni stih smatra suvremenim načinom izražavanja modernog društva. Taj slobodni stih nema točno određen broj slogova u stihu te stihovi nisu povezani u točno određene strofe s jednakim brojem stihova CIKLUS O SIROMASIMA (1920. – 1921.) – vidljiva dominacija socijalnih motiva. Ciklus čini sedam pjesama: SIROMASI, SUNCE SIROMAHA, POGLED SIROMAHA, RUČAK SIROMAHA, SIROMASI KOJI JEDU OD PODNE DO PODNE, SIROMAHU, POST SCRIPTUM Ritam u pjesmama postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama, svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije. različitost s obzirom na tradicionalnu poeziju: slobodni stih, grafički raspored stihova, odsutnost interpunkcije, škrtost/sažetost izraza i sl. tematski krugovi Šimićeva pjesništva: a) kozmički ekspresionizam – posljednje tri pjesme u zbirci Preozbraženja – Otkupljenje, Opomena, Budući – u njima pjesnik analizira neke kozmičke teme, poput odnosa čovjeka prema životu, vremenu i prolaznosti b) umjetničko stvaranje – zbirka započinje tim tematskim krugom. Pjesme – Pjesnici, Moja preobraženja, Mladić, Pjesma iznad zemlje c) zavičajne teme – Hercegovina – Šimić ne opjevava vanjsku pojavnost svoga zavičaja, nego istražuje svoj unutarnji pejsaž koji je nekim motivima i bogatom osjećajnošću povezan s vanjskim pejsažem d) intimne teme – ljubav i ljudska usamljenost. Pjesme – Povratak, Zima, Ljubav, Mrtva ljubav e) smrt – Smrt, Smrt i ja f) socijalne teme – ciklus Siromasi nastao između 1920. i 1921. Godine

32

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

PJESNICI - lirska misaona pjesma; programatska pjesma - tema – pjesničko stvaralaštvo pjesma govori o načinu na koji ekspresionistički pjesnici doživljavaju svijet. Oni gledaju i osluškuju ono što ostali ljudi ne zamjećuju, potom te doživljaje i svoj unutarnji svijet izražavaju u pjesmama u kojima izražavaju bit samoga svijeta. Zbog svoje trajne uznemirenosti „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ - metafore i njihovo značenje – pjesnici su ČUĐENJE - otovren pristup svijetu, bez onoga što nam je nametnula navika, civilizacija; pjesnici čuđenjem doživljavaju svijet – zapitani su nad svijetom, to je način da dopru do biti stvari. IDU zemljom – hodanje zemljom ukazuje na njihov svakodnevni duhovni napredak. OČI im rastu pored stvari – doživljaj svijeta, duhovna stvarnost; oni ne gledaju stvari, nego pored stvari kako bi vidjeli bitno. Naslanjaju uho na ĆUTANJE – teškoća življenja, otuđenost, oni osluškuju šutnju, znači da ostali ljudi šute, a oni i to osluškuju kako bi čuli bitno i ono što ostali ljudi ne čuju i ne zamjećuju. Oni su vječno TREPTANJE u svijetu – pjesništvo kao način preobražavanja stvarnsoti, pjesnici su stalno uznemireni i zato su treptanje u svijetu - vanjska kompozicija – 3 strofe različitih duljina; monostih, distih, tercet; izmjenjuju se stihovi različitih duljina, slobodan stih. Grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi – naglašeno je ponavljanje prvoga stiha (s varijacijom) u trećoj strofi - stih je slobodan, nema interpunkcije, što možemo povezati s činjenicom da pjesnik nema nikakvih pravila i ograničenja koja bi sputavala njegovu stvaralačku imaginaciju i njeno izražavanje u pjesmama - pjesnički ritam – polagan, postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama (asonanca), svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije - uloga zadnjeg stiha i povezanost s prvim stihom – u posljednjoj strofi pjesnik donosi varijaciju temeljnog motiva (pjesnici, tj. pjesništvo) – pjesnici su vječno treptanje u svijetu – metaforom „treptanje“ pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost preobražava, a time se i mijenja čovjekov život (svrha pjesništva). Tako se ostvaruje kružna kompozicija – pjesnici su čuđenje (pristup svijetu) i treptanje (mijenjanje svijeta). Takav je pristup u duhu kozmičkoga ekspresionizma – PJESNIK JE PROROK - unutarnja kompozicija (motivi) – čuđenje, gledanje „pored stvari“, treptanje; kružna kompozicija motivi – 1. strofa – pjesnici, čuđenje 2.strofa – zemlja, oči, stvari (gledanje „pored stvari“) 3.strofa – uho, ćutanje, pjesnici, stvaranje -

ZAKLJUČAK – pjesma govori o odnosu pjesnika i svijeta te o načinu na koji pjesnici doživljavaju svijet – oni svojet preobražavaju u poeziju, u novu stvarnost. Pri tome presudnu ulogu imaju osjetila vida i sluha te pjesnikovo čuđenje. Pjesnici osluškuju šutnju koja ih okružuje i zato su „vječno treptanje u svijetu“ jer gledaju, vide i izražavaju ono što drugi ljudi ne vide. Odsutnost interpunkcije govori nam da su pjesnici u svom stvaranju potpuno slobodni, odnostno ne robuju nikakvim pravilima.

33

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

MOJA PREOBRAŽENJA - lirska misaona pjesma - tema – čovjekova neprekidna promjenjivost, njegove duhovne mijene: ekspresionistički pjesnik u pjesmama iznosi svoju unutarnjost, samog sebe - lirski subjekt – pjeva sebe: on opjevava svoje duhovne promjene. Iz bezdane i mučne noći iznosi blijedlo lice u kristalno jutro – mijenu negativnih i pozitivnih raspoloženja, mijenu pesimizma i optimizma. Pogledom pliva preko polja, livada i voda – kao čovjek vezan je uz dva zemaljska elementa – zemlju i vodu Bezbroj puta umire i uskrsne tijekom dana – čežnja za zvijezdama, čovjekova težnja za višim duhovnim ciljevima Molitva Bogu da ga preobrazi u svijetlu, nepromjenjivu i vječnu zvijezdu – molitva Bogu da dosegne duhovne visine kako bi olakšao životno kretanje ostalim ljudima, kako bi ih tješio i ukazivao na prave životne vrijednosti. To čini preko svojih pjesama, tako poezija postaje zvijezda. Zvijezda će sjati noćnim očajnicima - Šimić život shvaća kao neprekidnu mijenu. Čovjek, iako je vezan uz zemlju i vodu, on teži zvijezdama; trećem elementu. Tako želi preobratiti vrijeme patnje u vječnost i smirenje. Ipak, smrt ne mora predstavljati kraj, ona ne negira ljudske osobine. Naprotiv, znači i dalje postojanje suosjećanja za patnike kakav je i on sam bio. Zvijezda može predstavljati i umjetničko djelo u kojemu će čitatelj pronaći piščevu patnju i suosjećanje za ljudske probleme - Vanjska kompozicija – tri strofe (1. strofa – tercet, 2. strofa – monostih, 3.strofa – katren); slobodan stih, nema interpunkcije

HERCEGOVINA - U pjesmama sa zavičajnom tematikom Šimić ne dočarava stvarni pejsaž, ne opisuje krajolik i zavičaj, nego će iznijeti neke slike iz vlastita sjećanja i bojama, riječima iznijet će svoj doživljaj zavičaja i djetinjstva te osjećaje koji su vezani uz vlastito odrastanje - Dakle, pjesnik slika pejsaž vlastite duše pun strahova, nemira, osamljenosti i slutnje smrti - Lirska misaona pjesma; pejsažna - „ja koracam livadama plav od sutona“ – plava boja upućuje na to da je riječ o pjesnikovoj unutarnjoj, a ne vanjskoj stvarnosti - Osim plave boje, pojavljuju se – crna, crvena („krvlju namrljana...slikarija na nebu“) i bijela boja. Crna boja upućuje na negativna raspoloženja i strahove, a bijela na optimizam - Motivi iz krajolika – kuća parnog mlina, na rubu livada, crni vlak, kuće, stakla, dvorišta i bijeli prozor – konkretni motivi iz krajolika iznose pjesnikove osjećaje vezane uz djetinjstvo i zavičaj; strah i divljenje pred parnim mlinom, vrisak očaja užarenih opeka – vrisak je očaja i straha „užarene“ mladosti pred životnim izazovima; crni vlak koji vrišti prema nevidljivoj stanici slutnja je smrti - U pjesmi dominira mrak, s povremenim prodorima svjetlosti – povremeno izviranje zavičajnih motiva u pjesmi ukazuje na prisjećanje na zavičaj u pjesnikovoj svijesti

34

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

Pjesma završava motivom bijelih svijetlih prozora – usprkos sveopćem pesimizmu, pisac završnim stihovima upućuje na optimizam i ljepotu pojedinih životnih trenutaka, iako su cjelokupni dojam i slika života prilično mračni i pesimistični Pjesnik je ozvučio pjesmu (vrištanjem – krik) i obojim je uglavnom crnom bojom, što upućuje na pesimizam i strah koji ga je obuzimao i obuzima ga prisjećanjem na zavičaj Slobodan stih

POVRATAK - Motiv povratka u Šimića vezan je uz preobraženja ljubavi kroz djeetinjstvo, mladost i starost Kroz cijelu se pjesmu isprepliću ljubav i smrt jer ona nije završetak, nego novi početak - Misaona lirska pjesma - Pjesnik promišlja smrt i život s obzirom na temeljnu odrednicu ljudskog života – ljubav (TEMA) - Vanjska kompozicija – 4 strofe, stihovi različite duljine, slobodan stih (1.strofa – distih, 2.strofa – katren, 3. i 4. strofa – pentastih) - U prvom se distihu pjesnik obraća voljenoj osobi kazujući joj da ona i ne sluti njegov povratak – smrt nije početak, nego nastavak prethodnoga življenja. U tri sljedeće strofe grafički su izdvojene riječi: znaj. Tri su doba dana: noć, podne i suton – tri su razine ljudske spoznaje i one su vezane uz pojedino životno razdoblje - U noći pjesnik luta plavim stazama u vrtu voljene osobe – ljubav je u djetinjstvu i mladenaštvu vezana uz romantiku i traženje. U podne plaši ženu glasnim krikom – ljubav u zreloj dobi krik je tijela. U suton je na drugoj obali mrke, mirne vode, ali uspravan i svečan kao pored voljene žene – suton, odnosno, starost donosi tjelesno, ali ne i duhovno razdvajanje - Smrt je doba smirenja, šutnje, povratka dostojanstva čovjeku, obavijena tajanstvenošću, a život je šetnja k smrti. Živeći, čovjek doživljava ljubav, a tijekom života ta se ljubav preobražava od romantične čežnje, preko tjelesne, do smirenja. Smrt ne mora predstavljati kraj, nego novi početak – život je kružni tijek u kojem se sve ponavlja SMRT I JA - Tema – doživljaj smrti lirskoga subjekta - Ljudi doživljavaju smrt na različite načine, a Šimićev je način prihvaćanja smrti i doživljavanje nje kao nečega potpuno prirodnog - Smrt je za njega nešto posve uobičajeno i normalno – ona s čovjekom raste od rođenja – smrt je u čovjeku od dana njegova rođenja - Smrt nastupa u trenutku kad ona nadraste tijelo onoga u kojem se nalazi i počinje samostalno kraljevati - Šimić ne mistificira smrt i ne tuguje zbog nje, on samo shvaća da je smrt neobjašnjiva i beskrajna - Od interpunkcijskih znakova (razgodaka) ima: dvotočje i točka – ti znakovi dijele pjesmu na tri dijela, na kraju nema interpunkcije, što potvrđuje pjesnikovu misao o neizmjenosti kraljevstva smrti

35

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

Smrt je nešto sasvim realno i svakodnevno, u nama je od rođenja, ona živi u nama i ostaje poslije nas. Ona znači kraj tijela i tjelesnog, a mi zbog vlastite spoznajne ograničenosti možemo samo naslutiti njezinu bezgraničnost, ali ne možemo odrediti njezinu bit

RUČAK SIROMAHA - Siromaštvo utječe na međuljudske odnose i na način na koji pojedinac doživljava sebe i druge - Groteskno je da čovjek doživljava drugog kroz prizmu hrane, toliko je određen glađu da i svoje tijelo doživljava kao tuđe, a vlastitu krv kao jelo - Osjećaji koji obuzimaju siromašne – stid, strah, gađenje nad samim sobom, osamljenost, osjećaj krivnje, osjećaj podvojenosti između vlastita tijela i duha. Tijelo kao da je tuđe tijelo, krv kao da je tuđa krv - Simboli - jelo, tijelo, krv – simboli životne snage, jelo postaje tijelo; pjesma se temelji na odnosu dvoje siromašnih koji, pojedu li malo više, mogu ubiti drugog - Ironija – RUČAK SIROMAHA - Od prve strofe u pjesmi se javlja napetost, koja stalno sve više raste. Siromasi se stide sjesti jedno ispred drugog, ne mogu podnijeti poglede. Misle da će drugi premjeravati koliko je pojeo, pa se onda naljutiti, razbjesniti. Ili još gore: da će u sebi kipjeti, misliti koliko je proždrljiv/a, da neumjereno proždire i to malo što jedva imaju - U drugoj strofi jedu. Više nije toliko bitno kakav je, bitna je druga osoba, jer svaki zalogaj znači toliko manje drugom. Egocentričnost prelazi u brigu za drugog. Do treće strofe ručak je već završen, a nove misli nahrupljuju. Kako je mogao biti tako odvratan, jednu žlicu manje i njoj bi sigurno bilo bolje! Takva se briga pretvara u fizički trag - Četvrta strofa predstavlja kulminaciju. U grotesknoj slici na mjesto jela, snage, energije potrebne za život lirskisubjekt stavlja krv i tijelo, kršćanske simbole. Svatko smatra da onaj drugi nije dovoljno jeo, da mu se doslovno napiokrvi i najeo mesa. Odvratnost tog prizora osuda je siromaštva - Šimić u pjesmi ne analizira i ne istražuje društvene korijene siromaštva, nego osjećaje siromašnih i osjećaj krivnje zbog obilježenosti u društvu, ali i nemoći da se bilo što promijeni - Motivi – stid, strah, gađenje, osjećaj krivnje - Vanjska struktura – 4 strofe (1.i2.strofa – distisi, 3.i4.strofa – katrene), stih slobodan, stihovi različitih duljina - U socijalnim pjesmama iz Ciknula o siromasima Šimić govori o osjećajima siromašnih, o otuđenosti, obilježenosti i osamljenosti čovjeka koji sam sebe doživljava kao stranca te o nemoći da se to promijeni

36

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

OPOMENA - Šimić opominje čovjeka: „čovječ pazi/da ne ideš malen/ispod zvijezda!“ Time sugerira potrebu ljudske težnje za višim ciljevima i idealima, kako bi se osmislio vlastiti život, ali i pobijedila prolaznost. To će biti pobjeda pojedinca koji će umjesto u prah prijeći sav u zvijezde - Vanjska kompozicija – 4 strofe – četiri tercine; slobodan stih, nema svih razgodaka (npr. zareza iza vokativa). Svaka strofa završava uskličnikom – KRIK (ekspresija); korelativan je s naslovom (imperativ) - Ključne su imenice – opomena, čovjek, zvijezda, svjetlost, pogled, konac, prah – to su ključne riječi koje nose snažno konotativno značenje; to su „ozbiljne“ riječi u ljudskom životu - Imenice su u antonimskom odnosu – posebice prah i zvijezde, tj. kao metafore u značenju: smrt, tjelesnost, raspadanje – vječnost, duhovno - Čovjek treba ispuniti svoj život i postati zvijezda, a u suprotnom postat će prah i ništa - Imperativan ton u skladu je s naslovom pjesme - Ciklus o prolaznosti i vječnosti, važna tema Šimićeva stvaralaštva - Gradacija -> zvijezda od slabijeg prema jačemu (1. zvijezda – u metafori, život; 2. svjetlost zvijezda – osjetiti puninu života; 3. pred kraj života – „rastajo od zvijezda“; 4. zvijezda u posljednjoj cjelini – smrt)

HRVATSKA RENESANSA -

-

-

-

16. st., a punu afirmaciju doživljava na području Italije. U Hrvatskoj se razvija najviše na području Dalmacije. U središtu je interes za ljude i život. Renaissance – preporod, ponovno rođenje Uglavnom je usmjerena na petrarskističku liriku i protutursku tematiku (rasuta bašćina) Renesansni književnici bili su klasično obrazovani U našim renesansnim središtima postojale su gramatičke škole u kojima se učio latinski jezik i poučavala djela klasičnih pisaca. Mnogi su se pisci školovali u drugim zemljama, najčešće u Italiji Renesansna središta: Split (Marulić), Dubrovnik (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Marin Držić), Hvar (Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Hektorović), Zadar (Petar Zoranić, Brne Karnarutić) Od književnih vrsta, razvijaju se lirske pjesme,karnevalske pjesme – maskerate, satiričke i religiozne pjesme, epovi (posebice biblijsko-religiozni i povijesni), roman, pastirske igre, komedije (tzv. „učene“ ili eruditne), drame, crkvena prikazanja Razvija se književnost NA NARODNOM JEZIKU

37

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

MARIN DRŽIĆ -

-

-

Iz pučanske, dubrovačke obitelji. Dobio nadimak Vidra zbog sposobnosti prilagođavanja raznim životnim situacijama. Najstariji dokumenti o njemu govore da je bio klerik u crkvi. U zrelijim godinama odlazi na studij u Sienu. U ovom je gradu otkrio umjetnost. Po povratku u Dubrovnik, dobiva mjesto pisara. Dobio je posao sluge plemićima. U tom vremenu nastaju njegove komedije. Razočaravši se u Dubrovnik, vraća se u Italiju, ovoga puta u Veneciju, a potom odlazi u Firenzu. Tamo piše urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu di Mediciju, u kojima kritizira dubrovačku vlast. Moli ga za pomoć pri smještanju pučana u Senat. Na svoja pisma ne dobiva odgovor te napušta Firenzu, a Dubrovnik ga zbog tog pokušaja nazove urotnikom. Umire u Veneciji. Realistički slika dubrovačko društvo 16.st. i ukazuje na njegove mane, baveći se vječitim antitezama mladost-starost, selo-grad, stvorio je veliku galeriju tipova ljudi, od starih škrtaca i zaljubljenih, rastrošnih mladića preko razumnih, sposobnih sluga do rimskih kurtizana Djela: komedije (Dundo Maroje, Arkulin, Skup), pastirske igre (Tirena, Venera i Adon, Grižula), pokladna igra (Novela od Stanca), tragedija (Hekuba)

DUNDO MAROJE -

-

-

-

-

U Dubrovniku Držićeva vremena službeni je jezik bio talijanski. Njime se služila vlastela. Bogaćenje viših slojeva sve je više stvaralo razliku među klasama. Dubrovnik se uglavnom bavio trgovinom. Prekomjerno trošenje na razne provode dovodi do slabljenja ekonomske moći grada. Vlast iz tog razloga zabranjuje luksuz, što kasnije Držić u komediji ismijava. Čakavština 16.st. Univerzalno značenje djela – renesansa donosi i novi način razmišljanja: pojedinac treba biti umjetnik prilagođavanja, mora imati sposobnost okretanja sreća u svoju korist, ostale kvalitete (obrazovanje, snaga, talent) nisu presudne za životni uspjeh, hedonizam (naslada) i užitak ideal su ljudskog djelovanja, novac je najviša vrijednost, sredstvo koje omogućuje životne užitke Držić je spoznao temeljni problem vrline i sreće, njihovu povezanost, sukob među njima, u kojemu i običan čovjek podliježe neuhvatljivoj stihiji fortune, ili je svladava vrlinom kojoj se moć temelji na razboru. Tu temu, ključ za razumijevanje djela i drugih komedija, Držić je povjerio pravom protagonistu komedije, Pometu Junaci djela nositelji su dubrovačke stvarnosti i umjetnički su živi likovi Nedovršena komedija u 5 činova. Priča je to o vrlini i prevrtljivosti fortune te umijeću svladavanja te fortune uz pomoć vrline u vlastitu korist, te odnosu otaca i sinova. Komedija je nastavak izgubljene komedije Pomet, u kojoj su se pojavljivali isti likovi. PROLOG DUGOG NOSA – Negromant (čarobnjak) Dugi Nos obraća se publici, dubrovačkoj vlasteli, koristeći antiteze mladi-stari, ljudi-žene i sl., čime ukazuje na antitezu kao glavnu okosnicu djela. Govori im o putovanjima po Indijama, gdje je susreo ljude nazbilj (poštene ljude, pritom misleći na dubrovački puk) i ljude nahvao (ljude s majmunskim obrazom, vlastela). Navodi da će se radnja komedije odvijati u

38

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

Rimu. Kroz lice Dugog Nosa progovara sam Držić. Tako je direktno uputio svoju kritiku vlasteli, bez da za to snosi posljedice. DRUGI PROLOG – govori ga Pomet-družina (glumci). Navode da se radnja odvija u 6 dana, a upravo toliko trebalo je družini da ju sklope. Dundo Maroje nastavak je izgubljene komedije Pomet. Pometovci na početku iznose sadržaj Pometa, a zatim i Dunda Maroja, napominjući da će komedija završiti u veselje. Iz tog se zaključuje da sama fabula nije bitna, već poruka koju djelo prenosi. Radnja se odvija na gradskom trgu u Rimu. Grad je predstavljen kao mjesto raskoši i uživanja Komedija pripada eruditnoj komediji (imitatorskoj). Ovakva komedija potječe iz antičke komedije, gdje se najčešće imitiralo Plauta. Ona predstavlja događaje iz svakodnevnog života, imala je zapletenu radnju, a u njoj je sudjelovao puk koji se prikazivao u nedoličnim situacijama. Cilj joj je bio da zabavljajući poučava. Imala je uvijek prolog u kojemu se iznosila osnovna fabula i 5 činova. Ono po čemu se Dundo Maroje razlikuje od klasične eruditne komedije jest činjenica da na kraju škrti starac Dundo Maroje dobiva zadovoljštinu, tj. novčanu nagradu. Na taj se način Držić umilio vlasteli koja ne bi prihvatila da čovjek sličan njima na kraju bude nasamaren. Komedija se temelji na antitezama – staro (vlastela, zaostala) – mlado (snalažljivi, pučani koji bi trebali ući u Senat) po istom principu izgrađuju se i ostale antiteze Žene su u komediji uglavnom ili sluškinje ili kurtizane, ali ovdje nije riječ o pogrdnom prikazivanju žena, već o realnoj slici Dubrovnika u 16. st. POMET TRPEZA – predstavlja mudrost Dubrovnika. U djelu on iznosi Držićeve stavove. On je sluga Uga Tudeška koji, nasamarivši sve likove, pokušava izvući vlastitu korist. Uz njega se veže riječ FORTUNA. On smatra da pravi vladar mora imati sposobnost svladavanja sreće i životnih prepreka. Treba se prilagoditi vremenu i bit virtuoz (umjetnik). Biti vladar ne znači imati novaca – stav o upravljanju Dubronikom. On se služi iskrivljenim talijanskim jezikom kako bi ispao učen, a na taj se način ismijava dubrovačka vlastela koja je zabranjivala uporabu hrvatskoga jezika u Senatu. Njegovo umijeće upravljanja ljudima proizlazi iz Machiavellijeve knjige Vladar. Pomet je čovjek nazbilj koji moralno poražava ljude nahvao i zbog toga je pravi primjer renesansnog čovjeka. Nadimak mu proizlazi iz njegove opsjednutosti jelom i pićem, što se kosi s tadašnjim zakonima u Dubrovniku i u ovom djelu izaziva porugu. Važni su njegovi monolozi jer iznose mudrost koju Držić poručuje svojim sugrađanima. On je jedini lik koji nije podvrgnut poruzi. Usađuje u ljude uvjerenje da je svatko kovač svoje sreće. On je renesansni čovjek čije se djelovanje temelji na dvaka ključnim pojmovima renesanse – FORTUNI I VIRTU (vrlini). Pojedinac treba biti obdaren vrlinom da okrene sreću u svoju korist. On je obdaren snalažljivošću i može ostvariti svoju bit i prirodni sklad i u tom je smislu čovjek nazbilj. U radnju je utkana idejna poruka koja se raspoznaje kao komična varijacija suvremene filozofske misli, posebice iz Machiavellijeve interpretacije pojmova sreće i vrline kao pretpostavke da vladar, tj. jak pojedinac, superioran nad svijetom i pobjednik nad fortunom, postigne cilj promjenom političkog stanja. Tim je poukama nadahnuta Pometova akcija. On postiže svoj cilj, trijumfirajući, kao čovjek nazbilj, nad ljudima nahvao. Nije teško spoznati analogiju između Pometove akcije i Držićeva stvarnog djelovanje. Dvosmislenošću govora u komediji je raskrinkao dubrovačke senatore kao ljude nahvao suprotstaljene ljudima nazbilj

39

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

LAURA – ona je antipetrarskistički prototip Petrarkine Laure. Jedina vrijednost za nju jesu nakit i dukati, koji pokreću i ostale likove u komediji. Pravo joj je ime Mandalijena Krkarka, tj. Korčulanka. Postala je kurtizana nakon što ju je ostavio mladić s kojim je pobjegla od kuće. PERA – Laurina suprotnost. Krijući se pod muškom odjećom, ide u potragu za Marom. Bez njega je spremna ostati neudana i otići u samostan. Svaka njezina riječ u sebi krije duh rodnog Dubrovnika. MARO – tipičan je lik rastrošnog sina koji napušta oca DUNDO MAROJE – star je i škrt čovjek. Život je podredio dukatima. Kreće u potragu za sinom, a u biti samo želi povratiti svoje novce. Tipičan je predstavnik ljudi nahvao. POPIVA – u nekim je situacijama sličan Pometu. On uzima život s njegove površine, ne preza ni pred čim, smatrajući da će se uvijek naći neko rješenje. BOKČILO - sluga Dunda Maroja, ide u red primitivnih sluga iz dubrovačkog zaleđa koji su iz rodnog sela donijeli sve navike. Na trenutke je zadrt i mrzovoljan. Njegovi postupci izazivaju smijeh. Uvijek je gladan SLUGE – Bokčilo, Popiva, Pomet, Petrunjela – ljudi su nazbilj koji u određenim situacijama uzimaju stvar u svoje ruke i odlučuju o sudbini svojih gospodara (Pomet uspije pridobiti Lauru za Uga, Popiva spašava Mara pred ocem, Petrunjela spasi egzistenciju svoje gazdarice sredivši joj brak s Ugom). VLADARI – Dundo Maroje, Maro, Ugo, Laura Držić je svoje likove oblikovao i jezičnom karakterizacijom uz koju je povezano podrijetlo lica, pripadnost određenom staležu te način mišljenja. Pomet, već rečeno, služi se iskrivljenim talijanskim jezikom (makaronskim), pokušavajući se prikazati učenijim, ali koristi se i narodnim poslovicama kako bi se umilio Petrunjeli. Dubrovčani se izražavaju dubrovačkim gradskim govorom, a rimski trgovci (Sadi, draguljar) i gostioničari govore talijanskim jezikom. Posebno se ističe lik Petrunjele, čiji je govor mješavina hrvatskoga i talijanskoga jezika,a stihovi kojima se često koristi u govoru prikazuju je kao vedru dubrovačku pučanku. Temeljni su motiv u komediji DUKATI U jeziku mnoštvo talijanizama, germanizama, latinskih fraza, arhaizama, poslovica, igara riječima Iako izrasta na antičkim uzorima (Plaut i Terencije), svu svoju snagu djelo crpi iz stvarnosti Osnovna opreka na kojoj se djelo temelji jest inteligencija-glupost Djelo je jedno od remek-djela renesansne književnosti; smatra se jednim od najboljih tekstova na hrvatskom jeziku i jednom od najuspješnijih komedija europske renesanse

40

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

EUROPSKA RENESANSA -

-

Od francuske riječi renaissance – preporod, obnova, ponovno rođenje Obilježava ju preporod europske kulture 15. i 16. st. Najprije u Italiji, a kasnije u ostalim europskim zemljama RENESANSNI HUMANIZAM – označava pristup umjetnosti i znanosti kojemu je u središtu čovjek, kao i u antici – preporod antičke književnosti i umjetnosti RENESANSNI INDIVIDUALIZAM – naglašava da je svaki pojedinac za sebe, ali i da se razlikuje od drugih; takva misao stvara pojam genija i ideal renesansnog čovjeka – čovjek koji je svestran i sudjeluje u svim područjima ljudskog interesa RENESANSNI STIL - po uzoru na antiku, karakterizira ga odmjerenost, jasnoća i pregledna kompozicija Renesansni svjetonazor u svoje središte stavlja čovjeka samoga, ne više odnos prema božanskome. Čovjek postaje aktivan, želi uživati u ovozemaljskom životu Promjene u svjetonazoru potiču i promjene do kojih dolazi u cjelokupnom životu tadašnje Europe: izumi i otkrića, ekonomija, razvoj gradova, znanosti, umjetnosti… Teme su svjetovne KNJIŽEVNI RODOVI I VRSTE: epika – utemeljuje se sustav književnih vrsta kakav je ostao do danas (ep – L. Ariosto, Bijesni Orlando; roman – F. Rabelais, Gargantua i Pantragruel, M. de Cervantes, Don Quijote; nastavljaju se i neki srednjovjekovni, ali i javljaju novi tipovi romana: viteški, pikarski i pastoralni), drama – srednjovjekovna crkvena drama stavlja se u drugi plan, a na pozornicama dominiraju UČENA KOMEDIJA (commedia erudita) i KOMEDIJA UMIJEĆA (commedia dell'arte). Shakespeareove drame objedinjuju sve tri vrste – izmjenu prostora, tj. odstupanje od pravila trojnoga jedinstva i nizanje dramatičnih prizora preuzeo je iz crkvene drame; dijaloge i monologe koji su stilski i jezično dotjerani preuzeo je iz učene komedije; prepoznatljive tipove likova preuzeo je iz commedie dell'arte, ali ih je dodatno okarakterizirao, dajući im individualne crte; esej – Michel de Montaigne utemeljuje esej ili ogled djelom Eseji; lirika – dominantan utjecaj petrarkizma, naglasak na tehnici oblikovanja pjesama (forma), sonet je vrlo popularan oblik, a uz ljubavnu tematiku, javljaju se i npr. religiozne, moralističke i satiričke pjesme (Shakespeare, Soneti)

WILLIAM SHAKESPEARE -

Nekoliko je godina radio različite poslove oko kazališta te se tako upoznao s kazališnom tehnikom, glumcima, publikom Zahvaljujući talentima i sposobnostima, počeo je dobivati važnije poslove Kao član glumačke skupine, pisao je uspješne kazališne komade Godine 1594. Shakespeare je glumac i dramatičar u novoosnovanoj glumačkoj Družini lorda komornika, koja je izvodila svoja djela i na dvoru kraljice Elizabete Prve Godine 1599. u Londonu je otvoreno kazalište The Globe, kojemu je on i suvlasnik

41

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

Godine 1603., nakon smrti kraljice Elizabete, Shakespeareova glumačka družina postaje Kraljevom družinom STVARALAŠTVO: mnoga njegova djela ne mogu se svrstati u određenu književnu vrstu jer se u njima miješaju različiti elementi (komični i tragični), a imaju i specifičnu kompoziciju koja se ne uklapa u određene književne vrste Po mišljenju mnogih, najbolji je pisac svih vremena Njegovi dramski karakteri jaki su ljudi koji su se našli u odlučujućim životnim situacijama Prikazuje dubinu karaktera svojih likova bogatim pjesničkim jezikom; duboko ponire u psihu karaktera svojih likova Njegove su drame vrlo slojevite – miješa fantastično i realistično, tragično i komično Ne poštuje ni Aristotelova jedinstva – vrijeme je radnje uglavnom dulje od jednoga dana; radnja se ne odvija na jednome mjestu te nije jedinstvena - pojavljuju se višestruku zapleti Stvara pred kraj renesanse, u vremenu kada se mijenja čovjekov svjetonazor, kada on sumnja u samoga sebe. U načinu književnog stvaranja to je vidljivo u spajanju često protuslovnih elemenata, što je obilježje novoga stila, MANIRIZMA. Zbog toga se može reći da njegove drame preispituju stare tradicionalne vrijednosti te, samim time, najavljuju novu epohu - barok KRONOLOŠKI PREGLED NJEGOVA STVARALAŠTVA: a) 1.razdoblje – naukovanje; dolaskom u London upoznaje se s kazališnim životom. Dominiraju tri dramska žanra, u kojima se okušao: komedije s plautovnskim elementima (Ukroćena goropadnica, Komedija zabluda, Dva gospodina i Verone…); tragedija Tit Andronik; povijesne drame: Henrik VI., Richard III., Kralj John b) 2.razdoblje – uspješno pisanje za scenu, a ubrzo postaje slavnim kazališnim piscem. Do povlačenja iz javnoga života 1611. u svojem je stvaralačkom opusu prošao nekoliko faza nazvanih prema dominantnom žanru koji u njima nastaje:  LIRSKE DRAME – naglašena emocionalna strana likova, raskošan i bogat pjesnički jezik (Romeo i Julija, San ivanjske noći, Mletački trgovac)  VELIKE KOMEDIJE – različiti tipovi ljudi (Mnogo vike ni za što, Kako vam drago, Na tri kralja ili kako hoćete); nastaju i povijesne drame te jedina tragedija u ovom razdoblju: Julije Cezar  VELIKE TRAGEDIJE – studije čovjekove prirode, morala i ponašanja; naglasak je na psihološkoj karakterizaciji likova (Hamlet, Othello, Kralj Lear, Macbeth); nastaje i nekoliko „mračnih“ ili „problematičnih“ komedija, koje su naziv dobile jer se atmosferom i sadržajem te likovima razlikuju od komedija iz prethodne faze (Sve je dobro što se dobro svrši)  ROMANCE – spaja se tragično i komično i tako nastaje cjelovita slika koja bolje prikazuje ljudsku sudbinu; pojavljuje se prirodno i natprirodno, a likovi dobivaju značenje simbola (Periklo, Oluja, Zimska priča)

42

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

HAMLET -

-

Renesansna drama u 5 činova; izmjena stihova i proze Pripada drugom razdoblju Shakespeareova stvaralaštva; velikim tragedijama SADRŽAJ: Nakon smrti danskoga kralja Hamleta, kraljeva suproga Gertruda udala se za njegova brata Klaudija, nakon samo dva mjeseca, koji postaje novi kralj. Danski princ Hamlet, nakon što ga prijatelj Horacije izvijesti da se noću na straži pojavljuje duh njegova oca, razgovara s duhom i doznaje da je njegova oca otrovao vlastiti brat Klaudije. Duh govori Hamletu da ga osveti – osuđen je obilaziti noću, a danju biti u ognju sve dok ga plamen ne očisti od grijeha koje je počinio te da je ubijen dok je u vrtu spavao. Verzija za dvorane je ta da ga je ujela zmija. Isto tako, sinu otkriva stičeve spletke te od toga trena Hamlet živi samo za osvetu, pravi se ludim, što svi tumače ljubavlju prema Ofeliji. Na dvor stiže glumačka skupina. Kako bi provjerio je li ono što mu je očev duh rekao istina, Hamlet nalaže glumcima da izvedu predstavu Mišolovka s prizorima koji prikazuju kako je kraljev brat ubio kralja i zaveo njegovu ženu. Klaudije, ne mogavši ogledati predstavu do kraja, odlazi, što je Hamletu potvrda da je on ubio njegova oca. Nakon predstave, u kraljičinoj sobi, Hamletov razgovor s majkom prekida šuškanje iza zastora. Misleći da se Klaudije skriva prisluškujući njihov razgovor, Hamlet mačem nasrne na zastor, otkrivajući pritom da je ubio Polonija. Nakon toga, stric ga odlučuje poslati u Englesku, u smrt, ali se Hamlet uspijeva spasiti i vraća se i to na dan Ofelijina pogreba. Ona se ubila zbog očaja i tuge nakon očeve smrti i neuzvraćene Hamletove ljubavi. Zbog svega toga poludjela je i utopila se u rijeci. Polonijev sin, Laert, vraća se iz Francuske na sestrin pokop i želi osvetiti očevo ubojstvo i sestrinu smrt. S Klaudijem, koji mu objašnjava da je Hamlet ubio Polonija, smišlja urotu. Dogovaraju se da kralj organizira natjecanje u mačevanju između Hamleta i Laerta – u kojemu će Laertov mač biti natopljen otrovom, a u jedan od pehara za okrjepu boraca, koji će biti namijenjen Hamletu, Klaudije će također uliti otrov kako bi bio siguran da će Hamlet umrijeti. Za vrijeme mačevanja Hamlet i Laert rane jedan drugoga, a Laert, prije no što izdahne, Hamletu otkriva kraljevu urotu s mačevima i peharima. Gertruda greškom popije iz otrovnog pehara te umire, a Hamlet, prije no što i sam premine, ubada Klaudija mačem. Hamlet umirući moli prijatelja Horacija da svijetu ispriča pravu istinu. Na kraju ulazi Fortinbras, koji ima pravo na kraljevstvo, te odlučuje odati počast Hamletu i tragedija završava posmrtnom koračnicom. Dodir s onostranošću: susret s Duhom mijenja Hamleta. Od tog trenutka on želi dokazati istinu o očevu ubojstvu i osvetiti ga HAMLET – osjetljiv je i plemenit, u dvojbi kako se boriti protiv zla. Osveta postaje osnovni smisao njegova postojanja, ona potiskuje ljubav prema Ofeliji, izaziva u njemu čak i mržnju prema ženama koje nisu vjerne i kojima se ne može vjerovati (kao majci Gertrudi), jedino svjetlo u njegovu životu je prijateljstvo s Horacijem, koje je dokaz da pozitivne ljudske vrijednosti još nisu nestale. Hamleta muče ozbiljna filozofka pitanja o životu i smrti. Melankoličan i bolan doživljaj svijeta može se iščitati u njegovim monolozima. Istovremeno, u njemu su očite i

43

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

-

-

proturječnosti u doživljaju svijeta, od poleta mašte, vjere u čovjeka, opijenosti, do razočaranosti i boli HAMLET - LAERT (Polonijev sin, Ofelijin brat) – i jedan i drugi žele osvetiti se ubojici svoga oca te dokazati istinu – STRUKTURA ZRCALA Način osvete – Hamlet najprije glumi ludilo, a njegova majka i stric tumače to ljubavlju prema Ofeliji. Odglumljeno ludilo posljedica je Hamletova razočaranja u svijem u kojem živi, u njegove temeljne vrijednosti (ljubav) i u druge ljude (osobito u majku) Predstavom Mišolovka ili Ubojstvo Gonzaga Hamlet nastoji izazvati stričevu reakciju: priznanje za vlastiti čin. U tome i uspijeva, iako to nije završetak drame PREDSTAVA U PREDSTAVI (Mišolovka) često je isticana kao osobito važan i zanimljiv postupak koji je imao utjecaja na kasniji razvoj dramske umjetnosti. Taj je postupak moguće protumačiti i kao sažeti izraz renesansnog svjetonazora (filozofskog, teološkog…), ali može se i povezati i s antikom, učestalim motivima u zapadnoeuropskoj književnosti, srednjovjekovljem i renesansom S jedne strane, umanjena predstava umanjena je replika i zrcalni odraz središnjeg motiva (ocoubojstva) primarne predstave, a jedan od tradicionalnih motiva u literaturi još od antike upravo je metafora zrcala – ta se metafora javlja u drugom prizoru 3.čina, neposredno prije izvedbe umetnute predstave, kada Hamlet, obraćajući seglumcu, kaže da je „svrha gluma“ i u početku i sada bila i jest da drži zrcalo prirodi. To se može shvatiti kao svrhu umjetnosti kao oponašanja i odražavanja zbilje, zrcaljenja. No, može se reći i da predstava u predstavi služi i za preispritivanje granica umjetnosti i zbilje Postupak predstave u predstavi može se povezati s još jednim motivom - metaforom svijeta kao pozornice ili svijeta kao kazališta. To može biti protumačeno kao izraz shvaćanja svijeta i života kao tragedije/komedije u kojoj svatko od nas igra svoju ulogu. Odnosno, svjetonazora po kojemu je čovjek lutka u rukama Boga ili sudbine, a to je vezano uz Hamletovu dvojbu. Ta predstava sama je po sebi iluzija, ali su istiniti temeljni poroblemi koje prikazuje. U predstavi se ustvari zrcali svijet. Taj svijet koji Hamlet prikazuje zao je, pun zapletenih odnosa, mjesto u kojem se pojedinac teško snalazi. Problemi s kojima se čovjek suočava su: osveta, ubojstvo, ljubav, prijateljstvo, preljub, brak, vlast. Dakle, Hamlet govori i o nama i o našoj stvarnosti Može se onda reći da predstava u predstavi, budući da reproducira i oponaša odnos publike prema prvoj predstavi, pa time oni kjoi su za stvarnu publiku likovi, umetanjem predstave i sami postaju publika, promatrači, postavlja se pitanje koja je zbilja „prava“ (TOTUS MUNDUS AGIT MISTRIONEM – čitav svijet glumi; što je pisalo na zastavi Shakespeareova kazališta The Globe) TRAGIČAN ZAVRŠETAK – ukazuje na nemoć pojedinca da iskorijeni zlo (Hamlet), ali i optimističan stav da zlo mora biti kažnjeno (Klaudije). Horacije mora, po Hamletovoj želji, svijetu ispričati istinu, ali i svjedočiti o ljepoti i vrijednosti istinskoga prijateljstva JEZIK I STIL – djelo je prožeto snažnim emocijama, ali i dubokom misaonošću, zbog čega stihovi ove tragedije ostaju aktualni i za suvremenog čitatelja; duhovitost koja se pojavljivala i u najozbiljnijim tragedijama Shakespeare je svjedok svoga vremena, ali i ljudskih društvenih problema uopće: spoznaje o problemima zemlje, vladara, naroda i o njihovim međusobnim odnosima Renesansna obilježja: različitost, težnja za logičnošću, kritičnost, individualizam, istinsko poznavanje ljudi i života

44

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

-

Tragedija u kojoj se sudbinom danskog kraljevića Hamleta zapravo raspravlja o osnovnim pitanjima ljudske egzistencije – o pravdi i krivnji, životu i smrti, ljubavi i mržnji, vjernosti i izdaji, odnosno, o mogućnostima spoznaje apsolutne istine i djelovanja u skladu s njome Iako u tragediji ima mnogo događaja, u njoj ipak nema prave dramske napetosti jer je istina o očevu ubojstvu i potrebi osvete iskazana već na samom početku drame, a težište je djela stavljeno na prikaz psihološkog stanja glavnoga lika, koji se, razapet sumnjama, stalno dvoji i odgađa izvršenje osvete Prvi nastup Hamleta na sceni, odjeven u crno, i koloristički odstupa od sjaja, bljeska i bogatstva danskoga dvora, a njegov prvi solilokvij (unutarnji monolog) očituje mračno stanje njegove svijesti prije prvog susreta s Duhom. Naime, i prije toga susreta, on razmišlja o samoubojstvu Hamlet je neodlučan, on dvoji o životu i smrti. Život je za njega izgubio svu ljepotu. Svijet je , kako ga on vidi, poput labirinta u kojem se čovjek ne snalazi. Na lutanje i usamljenost osuđen je zbog spoznaje da su nestale gotovo sve prave, istinske vrijednosti. Zato je možda i nelogično da na kraju monologa ističe svoju spremnost da - živi. Ipak, osnovni razlog koji ga navodi na taj odabir je strah od nepoznatog, strah od smrti. Tako on postaje običan, preplašen čovjek koji se na kraju osvećuje i spreman je umrijeti iz ravnodušnosti prema životu iz gnjeva prema stricu „Biti ili ne biti, to je pitanje!“ – stvara niz filozofskih misli i stvaralačkih mogućnosti. Upućuje na borbu sa samim sobom jer Hamletova je najveća bitka s njim samim i pitanjem u njemu, biti ili ne biti, učiniti ili ne, ubiti ili ne. načinom kako je izrekao pitanje poopćio je svoj osobni slučaj, podigao ga na višu razinu: svoju sudbinu izjednačio je sa sudbinama svih ljudi ovoga svijeta. Izlaz iz životnih teškoća, razmišlja Hamlet, čovjek bi mogao potražiti u samoubojstvu, ali ga od takvog čina sprječava strah od života poslije smrti, a taj bi život mogao biti gori od ovoga sadašnjeg u kojemu čovjek mora trpjeti. Odgovoriti na to pitanje u potpunosti nemoguće je, ali možemo se približiti spoznaji Hamletove dvojbe: ubiti ili ne – strica, odnosno, počiniti samoubojstvo ili ne, tj. prihvatiti život onakvim kakav je ili ne i mnoga druga. Hamlet je tragični junak – njegov razvoj od tipičnog, renesansnog uvjerenja da se svijet nekako može popraviti pa do filozofskog, gotovo fatalističkog prihvaćanja ljudskih ograničenja, ljudskog neznanja i užasne činjenice smrtnosti, ne predstavlja samo kritiku svjetonazora renesanse, nego i misaoni komentar stanja čovjeka u sva vremena i na svim mjestima Hamletov lik na početku je prikazan kao idealni renesansni čovjek – učen, plemenit, vješt na jeziku, uzorna vladanja, lijepa izgleda DRAMSKI SUKOBI: Hamlet - Klaudije – „Nešto je trulo u državi Danskoj“ – Klaudije je ubojica čiji zločin mora biti kažnjen. Loš je vladar jer dvorom vladaju udvorništvo i spletke (pomoću ljudi na dvoru i planira Hamletovo ubojstvo) Hamlet – Gertruda (majka) – odraz njegova razočaranja njome vidi se u njegovu odnosu prema Ofeliji, koju dovodi do ludila i tjera u smrt. Hamlet prezire majku jer je izdala njegova oca i svoj prezir prema njoj prenosi na cijeli ženski rod („Krhkosti, ime ti je žena!“)

45

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

Hamlet - svijet – duboko je razočaran ljudima i svijetom; živi u nesavršenom svijetu u kojemu vladaju nepravda, zavjera, licemjerje, laž… U monolozima razmišlja o osnovnim pitanjima ljudske egzistencije Unutarnji Hamletov sukob – Hamlet jedini spoznaje pravu bit svijeta i čovjeka, ali istodobno je pun dvojbi kako se boriti protiv zla. Davši obećanje Duhu on želi ipraviti nepravdu u svijetu i kazniti zločin, ali je svjestan da za to mora počiniti novi zločin i zbog toga je neodlučan. Vrhunac njegovih dvojbi označava izreka „Biti ili ne biti“. Zbog neodlučnosti, pasivnosti, Hamlet je razočaran samim sobom. Za njegovu dvojbu nema rješenja i drama zato završava tragično. Hamlet – Ofelija – ne znajući istinu zbog čega se Hamlet pravi ludim, njegove joj se riječi čine suludim („Ja sam vas jednoć ljubio. / Nisam vas ljubio.“) i ne prepoznaje da su njegove riječi zapravo šifrirane poruke o svijetu i životu, nastale kao plog dubokog razočaranja u svoje bližnje i sve vrijednosti u koje je do tada vjerovao PORUKA – Hamletov tragičan završetak ukazuje na nemoć pojedinca da iskorijeni zlo u svijetu, ali likovima Horacija (prijatelja) i norveškog vladara Fortinbrasa istina i pravda ipak pobjeđuju. Hamlet na samrti traži da Horacije kaže istinu o Klaudijevu zločinu, a Fortinbras će postati novi kralj, čime će se ispraviti davno počinjena nepravda. Za razliku od gledatelja 17.st., koji su uglavnom vjerovali u duhove, današnji čitatelji Duha mogu shvatiti na različite načine: kao oblik Hamletove podsvijesti ili intuicije, ali i kao utjelovljenje glasina koje su kružile o iznenadnoj kraljevoj smrti Hamletovi monolozi mogu se razumjeti i izvan konteksta same drame jer govore o općeljudskim temama – u njima se iznose razmišljanja o čovjeku i njegovim postupcima, o svijetu koji čovjeka okružuje… Dvojbe iza pitanja „Biti ili ne biti…“ mogu se gledati kao filozofsko-egzistencijalistička promišljanja o smislu ljudskog postojanja; kao etičko-moralna – ako život ima smisla, tada ima smisla i osvetiti očevu smrt, a nema smisla oduzeti sebi život. S druge strane, ako je život besmislena muka, tada je posve svejedno što činimo i jedini konačni spas je u smrti, a samoubojstvo najjednostavnije izbavljenje. Stoga, o Hamletu se može govoriti kao o nizu suprotnosti karakterističnih za dva različita svjetonazora – pesimizam nasuprot optimizmu, fatalizam nasuprot aktivizmu, praštanje nasuprot osveti… Pretpostavlja se da je Hamlet nastao na temelju davno izgubljenog komada Ur-Hamlet starijeg Shakespeareova suvremenika, Thomasa Kyda

KNJIŽEVNOST 1929.-1952. -

-

POVIJESNI OKVIR – ubijen S. Radić, upostavlja se NDH, početak 2.svj. rata. Nakon uspostave nove vlasti, progone se mnogi intelektualci, a politika nastoji diktirati način književnog stvaranja; doba talijanskog fašizma i prodora njemačkog nacionalizma. Javljaju se socijalne krize Velik broj književnika u politici; među njima nije bilo jedinstvenosti. Razdvajaju se na desnicu i ljevicu, a postoji i treća usmjerenost, literatura. Pisci izrazito nacionalne i katoličke usmjerenosti okupljaju se oko časopisa Hrvatska smotra i Hrvatska prosvjeta. Godine 1945., na kraju rata, pobjeđuje ljevica, tj. socijalna književnost

46

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

Časopis Savremenik bio je otvoren svakoj vrijednosti i ideji, a književnost je bila otvorena raznim smjerovima, unatoč ratu Za hrvatsku je književnost značajno smirivanje avangardnih stilova, a kao naslijeđe ostaju ekspresivnost, asocijativnost i esejizam u strukturi djela. Slobodniji je odnos prema formi, javlja se sloboda stiha te je dublji prodor u svijest i podsvijest likova (unutarnji monolozi) Povratak realizma u književnost: UTILITARNI REALIZAM – književnost ima obvezu baviti se socijalnim temama i baviti se njihovim rješavanjem. Vode ga lijevo orjentirani intelektualci. Zanemaruje se umjetnička strana obrade te tematike. Propagiraju ga časopisi: Kritika, Književnik, Kultura, Izraz. Otpor tom realizmu pruža Krleža, koji se zalaže za estetsku ulogu književnosti. Po njegovu mišljenju, soc. literaturu mogu pisati samo autentični stvaratelji. Početak njegova otpora počinje „Predgovorom podravskim motivima Krste Hegedušića“, a nastavlja se člancima i polemikama u časopisima Danas i Pečat. Taj se otpor još naziva i „sukob na književnoj ljevici“. Kulminacija njegova otpora jest rasprava Dijalektički antibarbarus SOC. REALIZAM – djela socijalne tematike; posebno zastupljen nakon rata SOC.-PSIHOLOŠKI REALIZAM – socijalna tema s prikazom unutarnjeg svijeta likova PSIHOLOŠKO-ANALITIČKI REALIZAM – modernizacija realističkog postupka – defabularizacija, iskaz podsvijesti, aoscijacije MITSKI REALIZAM – sadržaji se preuzimaju iz stvarnosti, ali se preko tog stvarnog ambijenta želi prikazati nešto univerzalno Predstavnici: Tadijanović, Cesarić, Ujević, Krleža, I. G. Kovačić, Kaštelan, Parun, Balota PROZA – u ovom se razdoblju stvaralaštvo razvija u dva smjera: 1.) djela pisana u duhu soc. realizma (dominantna poetika), ali i romani koji nastavljaju modernističku tradiciju i tragaju za novim umjetničkim sredstvima u prikazu čovjekove svijesti 2.) socijalni realizam – obnova realističkog romana; književnici ukazuju na socijalnu nepravdu (društvena uloga književnosti), nastao na realističkoj tradiciji; roman je dopunjen novim (aktualnim) temama i modernijim načinima oblikovanja TEMATSKA PODJELA: 1.) RURALNA TEMATIKA – prikaz seoske svakodnevice, regionalizam, folklorni elementi, širok tematski raspon: od prikaza seoske zbilje do složenije psihološke razrade 2.) URBANI REALIZAM – prikaz gradskog života, naglašeno ocrtavanje najnižih slojeva, svijet viših društvenih slojeva i analiza malograđanskog mentaliteta Proust ima mnoštvo oponašatelja, a Faulkner je promicatelj struje svijesti Ukidanjem fabule ukida se i pripovijedanje, a nedostatak motivacije utječe na neodređenost likova Razvija se: politički roman, satiričko-humoristični roman, moderni analitičkopsihološki roman (moderni roman međuratnog razdoblja ne osporava potpuno tradicionalni realistički roman, već pokušava ostvariti umjetničku sintezu elemenata realizma i modernističke instrospektivne proze oblikovane novim tehnikama; TAKAV JE ROMAN POVRATAK FILIPA LATINOVICZA)

47

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

POEZIJA – procvat poezije očituje se u obilju pjesničkih imena i individualnih poetika proizašlih iz triju koncepcija: MATOŠEVSKE (impresionističko-simbolističke), ŠIMIĆEVSKE (ekspresionističke) i EUROPSKE (modernističke) Javljaju se i djela s ratnom tematikom (2.svj.rat) – I. G. Kovačić, Jama Vidljivo je eksperimentiranje jezičnim mogućnostima. Posebna se pozornost poklanja zvučanju te su zbog toga pjesme teško prevodive PROCVAT DIJALEKTALNE POEZIJE koja je nastavak afirmacije dijalektalne književnosti započete još u razdoblju moderne (Krleža,Balota,I.G. Kovačić,) Prevladavaju pejsažni i socijalni motivi vezani uz zavičajne sredine iz kojih su pjesnici Predstavnici – Ujević, Tadijanović, Cesarić MIROSLAV KRLEŽA

-

Rođen i živio u Zagrebu 1950. imenovan direktorom Leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti - 1914. objavio je svoje prvo djelo Legenda – ono je označilo prekretnicu u hrv.književnosti – kraj moderne i početak novog razdoblja obilježenog ratnom katastrofom - Krajem 60-ih godina završava njegovo stvaralačko razdoblje, kada objavljuje Zastave, svoj posljednji roman - Djela – poezija: Pan, Tri simfonije, Pjesme I., II., III., Balade Petrice Kerempuha, Pjesme u tmini – ratna lirika novele: Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele drame: simbolističko-ekspresionistička faza (ciklus legendi) – Legenda, Maskerata, Kraljevo, Kristofor Kolumbo, Michelangelo Buonarroti, Adam i Eva ekspresionističko-realistička faza (ratni ciklus) – Galicija, U logoru, Vučjak, Golgota psihološka faza (analitičko-realističke drame) – ciklus o Glembajevima – U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda, te Aretej – posljednja drama romani: Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave eseji i polemike, putopisi, dnevnički zapisi: Eseji, Evropa danas, Deset krvavih godina, Moj obračun s njima (polemike), Izlet u Rusiju (putopis), Dnevnik - Krležina ekspresionistička djela (književnost 1914. do 1928.) – Hrvatski bog Mars, Kraljevo, Hrvatska raspodija, Legende, Tri simfonije, Galicija, Vučjak - Krležina ostala djela pripadaju razdoblju 1929. do 1952. (Povratak F.L. i Gospoda Glembajevi, npr.) - Svojim intelektualnim angažmanom snažno je obilježio kulturni i politički život u Hrvatskoj - Njegov je opus trajno svjedočanstvo o idejnim i političkim nemirima hrvatske inteligencije - Dobro je poznavao europska umjetnička strujanja svoga vremena, a neke je poetike primjenjivao u svojem djelovanju, ali je istodobno nastojao zauzeti kritički odnos prema aktualnim strujanjima, tragajući za vlastitim autentičnim izrazom

48

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

Pokrenuo časopise: Plamen (1919.), Književna Republika (1923.), Danas (1934.), Pečat (1939.) POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

-

-

-

-

-

Prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti Monološko-asocijativni roman, roman lika, analitičko-psihološki roman, roman-esej (neki dijelovi) TEMA – slika dezintegriranog hrvatskog intelektualca; egzistencijalna tema – traganje za vlastitim identitetom; tema umjetnosti; tema povratka kao tematsko ishodište romana Mjesto radnje – Zagreb, Kostanjevec Vrijeme radnje – tridesete godine 20.st. Vremenski, roman obuhvaća svega nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen Osnovni je MOTIV POVRATKA i sve što se u njemu dogodilo, njegova je posljedica Filip Latinovicz vraća se nakon 23 godine izbivanja u svoj zavičaj (Zagreb) u potrazi za vlastitim identitetom. Već neko vrijeme osjeća „egzistencijalnu mučninu“; čini mu se da čovjekov život nema smisla, a svijet oko sebe doživljava kao simultani niz potpuno nepovezanih pojava. Takav se doživljaj svijeta odrazio i na njegovu umjetničku prirodu – već neko vrijeme čini mu se da boje gube svoj intenzitet, a za njega kao slikara to znači gubitak inspiracije i nemogućnost stvaranja Uz povratak u zavičaj veže se i povratak u djetinjstvo. U dodiru s poznatim prostorima, mirisima i zvukovima, izviru iz sjećanja epizode koje su obilježile njegovo djetinjstvo: Karolinina svadba, odlazak vojnika u rat, čekanje na majčin povratak, posjet bordelu, zatvorena vrata vlastitoga doma, zbog kojih je kao sedmogimnazijalac ostao na ulici. Svi su ti događaji u cjelini povezani likom njegove majke i mučnim pitanjem vlasititoga podrijetla PITANJE IDENTITETA – on je dijete trafikantice Regine i nepoznata oca; on najprije misli na biskupova sobara, a kasnije se otkriva da je to Liepach. Majka se trudila da se Filip ne razlikuje od ostale djece, ali samo po vanjskim osobinama – izgledom. U njezinom odnosu prema njemu nedostajalo je topline i iskrenosti. Nakon što je majci ukrao novac i potrošio ga u bordelu, njezina su vrata za njega ostala zauvijek zatvorena. On odlazi i vraća se nakon 23 godine, a između njega i majke nije se ništa promijenilo. Oni su i dalje stranci – majka bi htjela biti bliža sa sinom, ali napor joj je uzaludan. Svoje pravo viđenje majke izražava slikom, kada majku oslikava kao klauna, što je njegova unutarnja vizija nje (ekspresionizam). Odsutnost obiteljske topline uvjetovalo je: Filopovu preranu zrelost, neuravnoteženost, iskompleksiranost PITANJE PRIPADNOSTI DRUŠTVU – ne osjeća nikakvu pripadnost društvu. To najbolje potvrđuje njegovo viđenje Jože Podravca – simbol stoljetne hrvatske zaostalosti. Filip je dalek i od najnižeg sloja koji predstavlja Joža i višeg društva koji okružuje njegovu majku (za njega su oni maske koje žive u prošlosti i pričaju o ispraznim stvarima). Filip

49

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

želi osjetiti podlogu, želi se osjećati „doma“, ali ta je njegova želja neostvariva jer on je ČOVJEK BEZ NACIONALNOG I OBITELJSKOG UPORIŠTA. Vrativši se u zavičaj, čini mu se da je način života kojemu je rođenjem pripadao zapravo pravi život od kojega se udaljio živeći u europskom velegradu. Međutim, ubrzo uviđa da više ne pripada takvom tlu (panonskom), da je davno izgubio vezu s „korijenima“, stran mu je primitivizam te sredine, njezino nemijenjanje i pasivnost. Boraveći u Kostanjevcu na majčinu imanju, upoznaje svijet provincijalne „glembajevštine“ – krug oko Liepacha Kostanjevačkog, kojemu pripada i njegova majka. Ta je sredina prikazana ironično, s jasno izraženim prezirom prema njezinim malograđanskim, snobovskim nazorima TEMA UMJETNOSTI – ona je za Filipa – viši smisao života, jedina mogućnost da se u građanskom društvu prevlada ono što čovjeka udaljava od njegove prirode, jedna od najvažnijih vrijednosti u životu. To je jedina čistoća u životinjskom oko nas. On je ekspresionistički slikar. Opsjednut je mislima kako izraziti svoju ekspresiju – svoj doživljaj, npr. prostitucije na primjeru golog ženskog trbuha; gađenje prema svijetu promatrajući ljude na ulici kao ubojice i prljavce. Stvarnost doživljava kroz boje, zvukove i osnovna mu je želja naslikati množinu svojih osjetila (zvuk, miris, boju). Neke motive zato i ne može naslikati. Želi prikazati, npr. smrad koji ljudi nose u sebi, a ne samo likove tih ljudi. Promatrajući svijet očima slikara, naglašava važnost boje u doživljajnom svijetu: on želi na slikarskom platnu izraziti slikarski doživljaj svijeta kao „simultanost čovjekove svijesti“. U romanu se nalaze brojne digresije o slikarstvu, uporabi boje, pristupu temi iz pozicije umjetnika. To je „roman o umjetniku i umjetnosti“ LIKOVI: FILIP LATINOVICZ – slikar, na stvarnost gleda slikarski. Razmišlja kako bi naslikao motive koji za zaokupljaju; specifičnost je njegova doživljaja u tome da ističe detalje i da mu se čini kao da se cjelokupna stvarnost raspada na detalje, a da nema neke poveznice koja bi sve te detalje držala na okupu. Svoj odnos prema majci izražava njezinim potretom. On poput ekspresionističkog slikara ne preslikava vanjsku stvarnost, nego svoje viđenje majke, njezine neprirodnosti, karikaturalnosti, bezosjećajnosti i hladnoću – majka nije mogla vjerovati da sin tako može vidjeti majku, povrijeđena je. On je introvertiran – prebire po uspomenama i iznosi vlastita razmišljanja o životu, svijetu, umjetnosti. Prisjeća se djetinjstva – oživljava emocionalno bitne događaje iz vlastitog djetinjstva jer još uvijek traga za vlastitim identitetom; njegovo su djetinjstvo obilježile duboke traume povezane s emocionalno hladnom majkom, neznanjem o tome tko mu je otac, ranom potrebom da se sam snalazi u životu, erotskim doživljajem Karoline te povezivanjem tjelesne ljubavi sa smrću, s nečim trulim, nedostojnim, mračnim. On je i neurastenik – emocionalno rastrojen, napet, i to stanje traje dosta dugo. Posljedica njegove živčane rastrojenosti jest gubitak kolorističnog doživljaja stvarnosti – sve mu je sivo i obuzima ga nemogućnost stvaralačkog izražavanja, odnosno slikanja. Nihilist – cjelokupno je

50

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

-

-

-

ljudsko postojanje za njega potpuno beznačajno i besmisleno, to je nihilistički doživljaj ljudske egzistencije. Dakle, u središtu je romana Filipova svijest. On je hipersenzibilni intelektualac, umjetnik, čovjek kojega muči težnja za samospoznajom. Osjećaj egzistencijalne tjeskobe oduzima mu moć umjetničkog stvaranja. Sav je u suprotnostima – u njemu se sukobljavaju tjelesno i duhovno, umjetničko i racionalno, primitivno i civilizacijsko MAJKA/BOBOČKA – oba su lika vrlo slična: prikazujući ih na isti način, Krleža naglašava njihovu tjelesnost. Njegov je odnos prema tim ženama utemeljen na Freudu i psihoanalizi. Bobočka je utjelovljenje nagonskog, rušilačkog, utjelovljenje Filipova razornog tjelesnog impulsa. Ostati s Bobočkom značilo bi popustiti nagonu, odnosno, „gnjilim“, „ranjavim“, „krastavim“ porivima vlastite puti BALOČANSKI – postupci su mu motivirani biološki. On žrtvuje svoju građansku egzistenciju i odriče se svega zbog otkrića tjelesnoga. Njime vladaju animalni nagoni koji kulminiraju u završnici romana kada Bobočki pregrize grkljan FILIP-KYRIALES – odnos prema njemu pokazuje podvojenost Filipova karaktera. U njihovim intelektualnim dvobojima Filipovoj se tezi uvijek suprotstavlja Kyrialesova antiteza: svaku njegovu misao utemeljenu na umjetničkom doživljaju svijeta Kyriales ruši logikom racionalne svijesti. On je Filipova podsvijest, njegov alter-ego. On je utjelovljenje Filipova samorazornog rušilačkog uma; Filipov nihilizam postaje lik. Filip mu se teško opire jer Kyriales preuzima od Filipa rastvaranje zbilje u apsurd. LJUBAV – Bobočka je simbol tjelesnog, nagonskog i na trenutak se čini da bi možda mogla i spasiti Filipa, ali ona je već upletena u mrežu svog odnosa s Baločanskim. Tako je na kraju romana, nakon Bobočkinog ubojstva, krug zatvoren i Filip je opet na početku, možda s još dubljim kompleksima nego prije STIL – roman je moderno strukturiran s psihološkom (proustovskom) usmjerenošću Osnovno je obilježje kompozicije dramska struktura – nakon ekspozicije (Filipov povratak), nižu se prostori puni dramatike, a roman završava dramatičnim krvavim raspletom STILSKA OBILJEŽJA ROMANA – u njemu se ne osporava radikalno tradiciju realističkog romana, već donosi sintezu tradicionalnog i modernog. Od tradicije je zadržana linearna kompozicija s jasno istaknutim dramskim „čvorištima“, ali ne minimalizirao fabulu i u središte romana stavio čovjekovu svijest. Modernističko: analitička introspekcija – „radnja“ se premiješta u svijest glavnog lika, čine ju njegova sjećanja, emocije, razmišljanja, unutarnja proživljavanja, podsvijest. Subjektivno vrijeme – isprepliću se dva vremenska tijeka – prošlost (oživljena u sjećanju, komentira se iz perspektive sadašnjosti) i sadašnjost (događaji u objektivnom vremenu); isprepliću se prošlo i sadašnje vrijeme tvoreći simultani niz; česti su vremenski skokovi (sadašnjost-prošlost-sadašnjost)

51

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

Izravni unutarnji monolog, slobodni neupravni govor – dominiraju. To je istovremenost dvaju glasova (autorski pripovjedač, lik), što znači da su misli lika „filtrirane“ kroz misli autorskog pripovjedača. - Asocijativna tehnika – vanjski poticaj (vizualni, auditivni, olfaktivni) potiče oživljavanje sjećanja, odnosno Filipov dijalog s prošlošću - Joža Podravec – potiče asocijaciju na davnu traumu, posjet „frajli“. Istovremeno, razgovarajući s njime uočava zatucanost hrvatskoga čovjeka i neosjetljivost na umjetnost i kulturu - „panonsko blato“ - Esejistički dijelovi – česte esejske digresije, čiji je sadržaj vezan uz Filpove meditacije o umjetnosti - Defabularizacija – fabula nije primarna - Vanjska se zbivanja promatraju kroz prizmu svijesti pojedinca - Iznosi se dikrektan odnos junaka prema egzistencijalnim pitanjima - Kriza Filipa L. počinje kao kriza identiteta – to je u središtu romana - Osjetilni dojmovi – ambijent djetinjstva – aktivacija procesa nehotičnog sjećanja – događaji, susreti, doživljaji iz prošlosti oživljavaju u punoj snazi. Znači da su egzistencijalno bitni. Oživljeni događaji, prizori iz Filipove prošlosti postaju ključ za razumijevanje vlastitoga bića - SLIKANJE – nije prikazivanje zbilje, nego je izražavanje subjektivne snažno doživljene unutarnje slike. Ne prikazuje privid, već suštinu. Umjetnost nije mimetička, već je simbolička. (Značajan prizor slikanja gluhonijemog dječaka pored rijeke, s rukama prema nebu. Ovdje se aludira na ekspresionističkog slikara Muncha i njegovu sliku „Krik“) - KOMPOZICIJA – roman se sadržajno može podijeliti na dva dijela: 1.dio – dominira retrospekcija (povratak u prošlost) 2.dio – prikazuje se kostanjevačka sredina i pripovijedanje teče uglavnom linearno - OSJETILNE IMPRESIJE KOJE POTIČU SJEĆANJA – hladna kvaka (gvozdena) – taktilna, isprani zid – vizualno, pekarski naučnik s mrežom topla peciva; miris žemlji, zvuk papuča koje se vuku po asfaltu – olfaktivno, auditivno, svjetiljka – sjećanje na patnju u djetinjstvu – vizualno

GOSPODA GLEMBAJEVI -

Psihološka drama iz 1928. Analitičko-realistička drama (prema Krležinom stvaralačkom opusu) Tema je propast bankarske obitelji Glembay, zagrebačke patricijske obitelji, u razdoblju od 1913. do 1925. Tematika – u podlozi je Barboczy legenda prema kojoj su svi Glembajevi varalice i ubojice, a njihovi su potomci opterećeni obiteljskim naslijeđem (animalna, grabežljiva priroda). Pokazuje napon i pad Glembajevih, koji su potekli od međimurskih seljaka, a

52

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

zločinima, prevarama i ženidbama popeli se na vrh društvene ljestvice i postali zagrebačka gospoda. Krleža ukazuje na slom Austo-Ugarske Monarhije – slom u glembajevskom salonu odraz je sloma koji zahvaća Monarhija u cjelini Radnja se odvija na jednom mjestu – u palači imućne bankarske obitelji Vrijeme radnje – nekoliko sati (između 1 i 5 sati ujutro), 1913. – sužavanjem prostora i vremena, pozornost je usmjerena na odnose među likovima, na njihova psihološka proživljavanja Kompozicija – 3 čina 1. čin – sukob Leonea s glembajevskom okolinom – prikazuje se glembajevka okolina u koju se vratio nakon 11 godina. Komentirajući obiteljske portrete, naglašava svoj negativan odnos prema toj sredini i svemu što je glembajevsko. Drama se odvija na dvije razine – PSIHOLOŠKOJ (Leoneov odnos prema glembajevskoj sredini) i SOCIJALNOJ (slučaj Rupert-Canjeg) 2. čin – sukob Leonea i oca – gotovo je cijeli drugi čin posvećen odnosu Ignjata i Leonea te sukoba unutar samoga Leonea (glembajevsko-daniellijevsko). Dramski se sukob razvija u gradaciji, a prate ga zbivanja u prirodi (munje, grmljavina, vjetar, kiša). Upravo je u ovom činu dramska napetost najveća, pa je tako i ovdje vrhunac oluje. Konačno, sve to dovodi do Ignjatove smrti. 3. čin – Leone – barunica Castelli te baruničina smrt – pokazuje se financijski slom Glembajevih (varalice) te se razrješava Leoneova unutarnja drama – on spoznaje tragičnu istinu da je svojom prirodom pravi Glembay iako se cijeloga života borio protiv toga. Na kraju drame u njemu prevlada glembajevska priroda i on ubija barunicu Castelli. Vrijeme se smiruje, čuje se cvrkut ptica – dramska napetost smirena, Leone konačno shvaća tko je. (genetsko naslijeđe od kojega ne možemo pobjeći – naturalističko obilježje) POČETAK I KRAJ DRAME – SIMBOLIKA – drama započinje Leoneovom replikom: „Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno“ – znakovito je u upozoravanju na čovjekovo naslijeđe, nedokučivo, nespoznatljivo i nepodložno kontroli razuma – u Leonea će naslijeđe na kraju pobijediti, iako on negira svoje glembajevsko podrijetlo, ono će nadvladati u trenutku kada neće moći savladati svoj bijes prema barunici te je ubija. Dakle, potvrdit će se da Leone, iako to želi, ne može se suprotstaviti glembajevskom u sebi. Jedino je Beatrice drugačija, jedino ona može iskupiti Glembajeve. Na kraju ona ostaje sama na pozornici; na pomolu je novi dan – možda i nova nada za Glembajeve – TRAGEDIJA S OPTIMISTIČNIM PREDZNAKOM U I.činu Fabriczy govori Barboczy legendu, što se vidi i u likovima. Bankar Ignjat – varalica, sin Oliver (iz braka s barunicom Castelli) – malodoban počinio razbojstvo, barunica – preljubnica, Leone – ubojica; dakle, niti jedan Glembaj ne može nadvladati ono glembajevsko u sebi (BIOLOŠKA MOTIVACIJA CIJELE OBITELJI) Očeva posmrtna maska - Leone crta očevu posmrtnu masku i svi prisutni smatraju skicu vrlo uspješnom, a Leone smatra kako nije uspio prikazati očevu donju čeljust koja je za njega materijalizacija glembajevštine – podere ju LIKOVI OBITELJ – Nacy (Ignjat) Glembay – bankar, tajni savjetnik, barunica Castelli – druga Ignjatova supruga, Leone – Ignjatov sin iz prvog braka, sestra Angelika – udovica starijeg Glembajeva sina Ivana

53

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

LEONE – u središtu je dramske radnje. Temom „povratka u zavičaj“ otvara se prostor za psihološki sukob (između likova i unutar lika), istovremeno se pokreće radnja otkrivanjem tajni iz prošlosti. On je poveznica svih elemenata drame. Vraća se nakon 11 godina na obljetnicu firme Glembay. Razapet je između nagona i razuma; na tu njegovu unutarnju razapetost ukazuju i dvije žene – barunica i sestra Angelika. On je umjetnik, slikar. Napetih je živaca; obitelj mu stalno predbacuje da je „uberspannt“ – prenapet. Sukobljava se s ocem; ubojica. Bori se protiv animalnoga u sebi (glembajevska priroda) koje se javlja u njemu u trenutku kada otac nasrne na njega, ali tada je još uspije zatomiti te konačno izlazi u trenutku kada ubija barunicu zbog napada na Angeliku. S druge strane, pokušava održati svoju daniellijevsku prirodu (razum) i dokazati sam sebi da nije pravi predstavnik obitelji Glembay. ODNOS LEONE-IGNJAT – Leone i Ignjat su različiti – Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik je građanstva koje uživa u raskoši, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leoneovo slikarstvo, smatrajući ga bezvrijednim kao i njegov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema Leoneovoj majci. Leone je srušio očevu iluziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga barunica voli), razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Ignjatova kraja. Ignjat je Leoneov alter-ego (odnos prema ženama) BEATRICE (SESTRA ANGELIKA) – BARUNICA CASTELLI – dva potpuno suprotna ženska lika. Beatrice je oličenje duhovnoga, lijepoga, profinjenoga, a barunica predstavlja nagonsko, animalno u ženi, što je Leone odbacio. Barunica se pokušava približiti Leoneu, govoreći mu da ne skriva razlog svoje udaje za Ignjata – a to je novac. Međutim, telefonski poziv ruši tu njezinu iluziju bogatstva, shvaća da je prevarena i pokazuje svoje pravo lice. Govori Leoneu što misli i konstatira istinitost Barboczy legende (Glembajevi su bogata aristorkacija, u čijem životu postoji dvojnost između PRIVIDA (iluzije) – bogatstvo, ljepota, moć, sreća, i SUŠTINE (istine) – lažljivci, kradljivci, ubojice; rasipništvo, ludilo, samoubojstva i ubojstva rješenja su u svim glembajevskim krizama) Ostali su likovi određeni socijalno i psihološki. U njihovim se dijalozima otkriva licemjernost i nemoral društvenoga druga, kojemu Glembajevi pripadaju Rođaci – Fabriczy – umirovljeni veliki župan, Puba Fabriczy – njegov sin, odvjetnik, pravni savjetnik obitelji Ostali likovi – dr. Altman – liječnik, Silberbrandt – svećenik STILSKA OBILJEŽJA DRAME – klasična dramska struktura – 3 čina (poštivanje Aristotelovih jedinstava). Dramska napetost rezultat je dramskoga sukoba (odnosa među likovima, sukoba unutar lika). Dramska kompozicija oblikovana je realistički – dramska napetost raste do najave sukoba u I.činu, preko sukoba otac-sin u 2.činu, do tragičnog raspleta u 3.činu (scenski psihološki realizam). KOMORNA (KVALITATIVNA) DRAMA – reducirani su sukobi, likovi i ostala dramska obilježja s ciljem prebacivanja pozornosti na psihologiju likova Simbolistički elementi – simbolika ženskih likova Naturalistički elementi – biološka motiviranost likova (B. Legenda),ono animalno u čovjeku

54

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

Govorna karakterizacija likova – članovi obitelji Glembay govore tzv. agramerski obojenim njemačkim jezikom za koji sam Krleža kaže da je „literarna fikcija“

ANGELIKA mirnoća ljepota razum moralnost

LEONE

DUHOVNO

BARUNICA CASTELLI nemir tjelesna ljepota putenost, tjelesno, nagonsko nemoral (mutno podrijetlo, prostitucija) TJELESNO

Podvojenost između osjetilnosti (čulnosti) i razuma, što je uočljivo u njegovu odnosu prema dvjema ženama

IVO ANDRIĆ -

Predstavnik hrvatskoga ekspresionizma i književnosti 1929.—1952. Rodio se kraj Travnika, a u književnosti se prvi put javio 1911. u časopisu Bosanska vila Šest mu je pjesama uvršeno u pjesničku antologiju Hrvatska mlada lirika Godine 1961. primio je Nobelovu nagradu za književnost Do godine 1914. pisao je hrvatskim jezikom, a nakon toga srpskim Pripovjedač, pjesnik, esejist STVARALAČKE FAZE: 1.) do 1920. - pjesme objavljuje u Hrvatskoj mladoj lirici; piše pod utjecajem impresionizma i Matoša, ali se već osjeća pesimizam koji će vrhunac doživjeti u zbirkama Ex Ponto i Nemiri. Teme: tjeskoba, usamljenost, strah, težnja za oslobođenjem od čvrstih formi 2.) nakon 1920. – nakon odlaska u Beograd i u toj se fazi Andrić udaljava od hrvatske književnosti. Hrvatski izraz zamjenjuje srpskim, a poeziju zamjenjuje prozom. Najznačajniji romani: Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija. Tematski je zaokupljen rodnom Bosnom, njenom prošlošću turskoga i austrijskoga vremena. Događaji i naracija temelje se na kronikama i narodnoj predaji. Fabula je u drugom planu, a u prvom je planu analiza likova i njihovih unutanjih stanja, pri čemu se sudbina pojedinaca povezuje s povijesnim vremenom i događajima

55

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

PROKLETA AVLIJA (DESPOSITO) -

-

-

-

-

Naziv je za poznati carigradski zatvor u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne Kratki roman izrazito složene narativne strukture ili dulja pripovijetka iz 1954. godine Obrađuje povijesnu građu – prikazuju se događaji iz carigradskog zatvora u vrijeme Turskog Carstva U prikazu zatvora i zatvorenika pisca zanimaju vječne teme: odnos vlasti prema pojedincu, ali još i više pojedinac u odnosu prema svijetu i samome sebi. Konačno, dolazi do spoznaje: »Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko je zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.« (prikaz totalitarne države) Kompozicija je prstenasta, a u ulozi pripovjedača izmjenjuje se nekoliko likova. Tako jedna od tema djela postaje i samo pričanje STIL – građa je preuzeta iz starih franjevačkih kronika; objektivnost, preciznost, slikovitost, simboličnost U njemu se pripovijeda na nekoliko razina pa se može razlikovati više priča koje su hijerarhijski organizirane, od pripovjednog diskurza autorskog pripovjedača koji sve drži na okupu, do priče o Džem-sultanu Cijelo se djelo može protumačiti principom kruga (tzv. priče u priči): 1.) fra Rastislav priča o fra Petru 2.) fra Petar priča o Avliji 3.) Haim priča o Ćamilu 4.) Ćamil priča o Džem-sultanu Prokleta avlija kao mjesto isto tako ima obilježje kruga – izolirana je poput otoka. Kad svane dan i kad zatvorenici iziđu u dvorište, stvaraju se različiti krugovi, a svaki ima svoje središte. Tako krug postaje simbol čovjekova kretanja i simbol čovjekova života SADRŽAJ: Izlaganje se otvara unutarnjom perspektivom mladića Rastislava koji kroz prozor fra Petrove samostanske ćelije promatra groblje pod snijegom. Zima je i prevladava samo bijela boja. U toj bjelini postoji samo jedna staza - staza kojom je išla pogrebnan povorka na fra Petrovu pogrebu. U sobi fra Petra nalaze se fratri koji popisuju Petrovu imovinu. To je uglavnom raznovrsni alat. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz života. Tišinu remeti samo prigušena prepirka dvojice fratara koji su u ćeliji. Mladić se prisjeća Petrovih priča, posebice onih o vremenu provedenom u Carigradu. Fra Petar je zbog nekih poslova pratio fra Tadiju Ostojića, koji nije znao ni pisati ni čitati, na putu u Carigrad. Tamo su ostali godinu dana, ali posao nisu uspjeli završiti jer je Petra dočekala čudna sudbina. Tamošnja je policija došla u posjed pisma

56

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva, uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao. Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija, kako ga zove narod. Ta avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje,povezane visokim zidom, zatvaraju nepravilno, golo dvorište bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu se zatvorenici šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – njih petnaestero do tridesetero u jednu. Ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupine, gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati. Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali kad bi se nekad nebo naoblačilo, počeo bi puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Upravitelj zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete, Latifaga je volio knjigu i glazbu, ali odjednom se promijenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac na to je pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te, konačno, i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto, tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom. Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava, fra Petar je izabrao jedan zabačeni kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugarske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio, prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki

57

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek miješane krvi. Otac mu je bio Turčin a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kći. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka to nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakog je dana žena odlazila na grob, a bol se postupno smanjivala i tad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila, prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi su Grci prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i s njim imala sina i kćer. Sin je bio snažan, a kći je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovijetio s nekim mladim princom. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta zato što je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji kaljaju sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila. Mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba, što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Obojica su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem-sultana (onaj s kojim se poistovijetio). To je bila pričao o dvojici braće. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi, Džem, koji je bio guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Obojica su imala dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se

58

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovno organizirao napad, ali ponovno je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod, gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao, nisu ga pustili na slobodu, nego je držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema su se stvorile razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao, fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se je li Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom, dok je tako razmišljao, netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru, gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu. I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Tekst završava vraćanjem na početnu pripovjednu situaciju: misli fra Rastislava kraj prozora, glas autorskog pripovjedača i zvukove popisa fra Petrovih stvari iz susjedne ćelije ZAIM – lažov koji priča da je proputovao pola svijeta, ženio se mnogo puta, ni sam ne zna koliko puta (jer stalno izmišlja). S nekom od tih žena se usrežio, dok su ga druge odvodile u propast. Naravno, i on je u Prokletoj avliji ni kriv ni dužan, iako je, zapravo, više puta uhićen da krivotvori novac LATIFAGA (KARAĐOZ) – otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Isprva je bio dobro dijete pa se uhvatio lošeg društva. Zahvaljujući prijateljstvu s upraviteljem policije, dolazi do upravljanja Avlijom. Prema njegovim razmišljanjima, nitko nije nevin i svi su krivi. Ako ne možda ovoga trena, bit će u budućnosti ili su možda samo pomislili nešto krivo. Naziv Karađoz dobio je prema liku iz turskog teatra sjena – pretvara stvarnost u kazalište u kojem glumi; pretvara život u igru Preko njegova odnosa prema zatvorenicima, odnosno Avliji, možemo iščitati i položaj pojedinca unutar društva u kojemu živi. Karađoz traga za uporištem koje bi osmislilo čovjekovu egzistenciju. Intenzivno proživljava muku življenja u svijetu bez apsolutnih vrijednosti, a ujedno i osjeća i snažan poriv da sredi taj nesređeni svijet oko sebe. Tražeći uporišnu točku tog strukturiranja slike svijeta, on polazi od nužnosti priznavanja zla u čovjeku. Tek nakon spoznaje te bitne dimenzije koja određuje čovjekovu egzistenciju, moguće je prevladavanje kaosa.

59

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

KARAĐOZ - ĆAMIL – Ćamil je ušao u krug kojim upravlja Karađoz. Avlija je Karađozov život i za njega je život tamnica u kojoj su svi krivi i nevini zajedno. On život shvaća kao scenu na kojoj podjednaku ulogu imaju i svjetlost i sjena. Za razliku od njega, koji je čovjek akcije, Ćamil je čovjek kontemplacije - on je plemenit, ali pasivan i nemoćan. Zbog razočaranja stvarnošću identificira se s osobom i drugog vremena – Džem-sultanom. U Karađozovim očima, a on gleda očima vlasti, Ćamil je kriv jer je drugačiji, zato je sumnjiv i opasan i zato strada, iako je kriv samo zato što je iz stvarnosti pobjegao u san. Ćamilov se slučaj može usporediti sa sudbinom intelektualca u totalitarnom društvu kojim dominiraju nasilje i bezakonje. Privatna istraživanja i gotovo lirska analogija osobnog života s davnom povijesnom situacijom čitaju se sa stajališta vlasti, kao politička stvar, kao pripremanje pobune, dakle, u posve pogrešnom ključu. Istodobno se u Ćamilovoj identifikaciji s Džem-sultanom upućuje na ponovljivost povijesti, doduše, u obliku nemogućnosti pravoga, istinskoga života ili pak života po vlastitom izboru PROKLETA AVLIJA – prikaz je totalitarne države (metonimija turske vlasti) u kojoj su krivi i nevini zajedno i jednako stradaju (pod turskom vlašću žive zatočeni različiti narodi). U takvoj državi postoji samo privid pravde jer vlast uklanja sve koji su, makar i fiktivno, prijetnja prijestolju. U svom strahu, ta vlast ne može razlučiti stvarnu opasnost od imaginarne. Karađoz traži priznanje od zatvorenika kao da se bori za održanje života jer zna da je najvažnije održati barem privid reda. Avlija je simbol tiranije svakoga društva koje je zasnovano na samovolji pojedinca, a način vladanja u zatvoru analogija je načinu vladanja u carevini (sila, strah, doušništvo, nasilje). Sličnim je postupkom Krleža u djelu Baraka Pet Be, iskoristivši prostor ratne bolnice, prikazao sliku raspadanja Austro-Ugarske Monarhije Lik fra Petra ne pojavljuje se prvi put u ovom Andrićevom djelu. On je omiljeni protagonist niza njegovih pripovijedaka iz tzv. samostanskog, odnosno fratarskog tematskog kruga. Najvjerojatnije je za oblikovanje toga lika poslužio stvarni povijesni lik. Život je kružno kretanje – ne znamo kada dolazimo na cilj, ne znamo postoji li on uopće. Možemo ostati na površini, a možemo i prodrijeti u dubinu. Tražimo smisao unutar vlastita kruga i zbog toga možemo biti kažnjeni. Protjecanjem vremena, krugovi se šire, ali imaju nešto zajedničko – dekor se mijenja, ali bit ostaje: svaki krug dotiče neko bitno pitanje: ljubavi, mržnje, osvete i pravde, sreće, nesreće… Novi krug znači i novu perspektivu na prethodni – zadaća je književnog djela prikazati probleme proživljene u drugim društvima i vremenima, kako bismo ih bolje razumjeli i primijenili tuđa iskustva i spoznaje u vlastitom životu. Bez obzira jesu li ta iskustva stvarno proživljena ili ne, ona predstavljaju ljudsku istinu, a čitajući o njoj, čitamo o sebi

60

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

Jedna od tema Andrićeva romana jest priča i pričanje. Sve o čemu doznajemo u djelu sadržaj je nečije priče. Saznajemo, tako, da je glavni lik romana ustvari Prokleta avlija. Ona živi sama za sebe, sa stotinu promjena i uvijek je ista, ne obazirući se na bezbrojne pojedinačne sudbine ljudi koji kroz nju prolaze. Osjećaj da je život samo tamnovanje u tjeskobnom zatvoru Andrić je uopćio i izdigao na razinu univerzalnog, općeljudskog osjećaja Andrić djelom upozorava na odnos književnosti i zbilje, prošlosti i sadašnjosti, krivnje i pravednosti REALISTIČKA RAZINA PRIČE: Karađoz – upravitelj zatvora kojemu su svi krivi ALEGORIJSKA RAZINA PRIČE: čovjekova egzistencijalna ugroženost; Karađoz kao groteskni lik iz turskog kazališta sjena; poistovjećuje život i igru. Život kao tamnica, čovjek koji je determiniran krivnjom, življenje postaje mučenje i stradanje, a Karađoz dođe kao sudbina. Avlija je alegorija društva (totalitarizma) u kojemu je stradanje neizbježno, a svijet postaje tek privremeno boravište u kojem čovjek boravi jako kratko na svome putu između rođenja i smrti. Pojedinac (poput lika iz kazališta sjena) čini život svojom pozornicom, a o njegovoj „glumi“ ovisi nečiji život. Pravda ne postoji, pravo pojedinca na obranu ne postoji, suda nema, sve je u rukama jednoga čovjeka. Strah dominira u oba smjera: vlast-narod i obrnuto EGZISTENCIJALNI APSURD – čovjekova zadanost zlom koje nosi u sebi. Tijelo kao tamnica u kojoj je zatočen čovjekov duh. Krivica, o kojoj govori Karađoz, budući da se može napraviti u snu ili rođenjem može donijeti na svijet, bilo bi ispravnije nazvati grijehom, u njegovom filozofskoreligioznom značenju. To je, dakle, metafizički grijeh koji podrazumijeva esencijalnu predodređenost čovjeka na patnju, stradanje i kaznu. Prema Karađozu, ali i prema pripovjedaču, ljudski je život neprestano i bezizgledno ispaštanje metafizičkog grijeha sasvim u skladu s bogumilskim uvjerenjem da su svi grijesi smrtni i da nijedan od tih grijeha neće biti oprošten. Avlija, tako, postaje metafora materijalno-tjelesne stvarnosti, onako kako je vidi tradicionalno metafizičko mišljenje – tijelo, tj. svijest jest tamnica u kojoj biva zatočen i mučen besmrtni duh. Svojom prolaznošću, carigradska tamnica sugerira sumornu sliku svijeta kao privremenog i mučnog boravišta u kojem se čovjek kratko zadržava na svom metafizičkom putu između rođenja i smrti. Simbolika Proklete avlije – turske tamnice - snažna je simbolična projekcija čovjekove zadanosti egzistencijalnim apsurdom, negativitetom, zlom koje čovjek nosi u svojoj vlastitoj prirodi Na leksičkom planu autorski pripovjedač nadzire naraciju umetnutih pripovjedača. Njegom je diskurz oblikovan štokavskom ekavicom.

61

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

Mladićev pogled kroz prozor ispripovijedan je isto tako, dakle, bezimeni mladić nije došao do glasa. On je samo poslužio za ulazak u pripovjedni svijet. Dijalog fratara na bosanskoj je štokavskoj ijekavici. Fra Petar govori isto tako. Međutim, njegova je priča o zbivanjima u Avliji ispripovijedana autorovim jezikom. Tako govore i svi likovi i pripovjedači u prostoru Avlije, a u dijaloškim dionicama i fra Petar Djelo završava osvrtom na ništavilo, prazninu i beznađe: „I tu je kraj. Nema više ničeg. Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima- (…) Ni ljudskih zala, ni nade i otpora koji ih uvijek prate. Ničeg nema. Samo snijeg i prosta činjenica da se umire i odlazi pod zemlju.“ Na kraju djela opet ćemo se vratiti na početak – autor nas na taj način upozorava na smrt, na bjelinu i prazninu, na ljudsku prolaznost. Usprkos bogatom životnom iskustvu pojedinca, nakon njegove smrti sve se svodi na prebrojavanje predmeta kojima se čovjek tijekom života služio. Zato je temeljno iskustvo koje proizlazi iz ovoga djela iskustvo o relativnosti svijeta, krivnje i grijeha

KASNI MODERNIZAM – PROZA U TRAPERICAMA -

-

Proza u trapericama (želi se reći da su traperice stav, a ne hlače) – naziv za popularnu prozu koja nastaje 60-ih godina 20.st. kao opreka intelektualističkoj prozi. Naziv je dobila po trapericama – odjevnom predmetu tipičnom za mladu generaciju koju ta proza opisuje. Začetnikom se smatra Amerikanac David Jerove Salinger romanom Lovac u žitu Obilježja – mladi, inetligentni ljudi bez ciljeva, planova i sigurne budućnosti; nezadovoljni su svijetom, ali su neangažirani, apolitični i cinični Ograđuju se od malograđanske kulture koju doživljavaju kao kulturu odraslih, što je apsurdno jer su i sami odrasli Afirmiraju kulturu filma, stripa, rok glazbe i džinsa Pripadnost nekoj društvenoj skupini zamjenjuje se pripadnošću klapi (društvu, ekipi) Klapa nameće određene uloge i modele ponašanja Sveznajući pripovjedač zamjenjuje se nepouzdanim koji pripovijeda u 1.licu i sve komentira iz vlastite perspektive, propuštajući ono što bi bilo važno i što bi događaje prikazalo u drugačijem svjetlu U jezik se unosi sleng, kolokvijalni urbani govor i dijalekt Pretvaranje protiv hipokrizije (pretvaranja odraslih) i zloće pripovjedač izražava „nepatetičnim dječačkim žargonom punim živosti i humora“ U središtu je romana svijest i podsvijest lika Fabula je reducirana jer je sve podređeno prikazivanju psihološkog stanja lika

62

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

Nema nizanja epizoda koje sugeriraju protjecanje vremena – javljaju se samo fragmetni zbivanja, a u cjelinu ih povezuje lik Likovi su introvertirani, okrenuti svom unutarnjem svijetu Često se kao pripovjedna tehnika javlja unutarnji monolog DAVID JEROME SALINGER -

Rođen u New Yorku; američki pisac 1940. počeo je objavljivati priče u časopisima Sudjelovao je u 2.svj.ratu (neka su mu djela nastala na temelju toga iskustva) Nakon demobilizacije vezao se uz književni časopis The New Yorker, u kojemu su objavljene gotovo sve njegove kasne priče Slavu i priznanje kritike stekao je romanom Lovac u žitu (jedini njegov roman) Napisao je još i 13 pripovijedaka Od 1956 prestao je objavljivati tekstove, ali njegov život još uvijek izaziva zanimanje medija i povremena nagađanja o razlozima njegova povlačenja iz javnog života LOVAC U ŽITU

-

-

Moderni roman Roman odgoja, odnosno roman o odrastanju Roman cijelog tipa poslijeratne proze nazvane proza u trapericama ili jeans-proza KOMPOZICIJA – roman je pisan kao ispovijest u 1.licu, pripovijedanje je linearno s mnoštvom epizoda i mnogobrojnim digresijama koje služe karakterizaciji glavnog lika Početak je obilježen retrospekcijom. Holden Caulfield opisuje krizu koju je prošao prošloga Božića Opisi prostora imaju simbolično značenje, npr. na početku je Holden u hotelima i barovima, što ukazuje na njegovo nesnalaženje, otpor i bijeg jer se nalazi tamo gdje mu nije mjesto. Pred kraj romana radnja se odvija s mumijama i na dječjem igralištu, koje ukazuje na to da je društvo odraslih kao svijet mumija, odnosno želju da se vrati u djetinjstvo. Promatrajući sestru na igralištu, ističe želju za povratkom u njezine godine, što isto tako dovodi do zaključka da više ne pripada ni svijetu djece (izgubljenost u vlastitom tijelu, ne zna gdje mu je mjesto. Premlad je da bi bio odrastao, a prestar da bi bio dijete) Roman je priča o srednjoškolcu koji je pobjegao iz internata. On je dijete imućnih roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i ima mlađu sestru Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie umro je od leukemije, što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega, bio mu je uzor i o njemu govori pun ponosa. Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih praznika, no odlučuje otići ranije, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s

63

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

cimerom Stradlaterom. Boji se reakcije roditelja pa ne odlazi kući, nego u hotel u New Yorku, u kojem upoznaje negativne pojave u svijetu koji ga okružuje (suočava se s noćnim životom, barovima i prostitucijom). Susreće i bivšu djevojku Sally, koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje i svoju sestru. Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi poći s njim pa se posvađaju. Nakon svađe odlaze u ZOO, zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir. Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izražava o očekivanjima u budućnosti i mogućnostima prilagođavanja svijetu. Priča se pripovijeda iz perspektive 16-godišnjeg dječaka i odražava način na koji on vidi i doživljava svijet Vrijeme radnje – predbožićno vrijeme, 40-e godine 20.st., u razdoblju od tri dana – subote, nedjelje i ponedjeljka Radnja ne teče kronološki (nema uzročno-posljedičnog slijeda, nego ovisi o subjektivnim proživljavanjima lika; tijek se radnje prekida asocijacijama i monolozima) Holdenov odnos s roditeljima nije baš najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mi roditelji oduvijek osjetljivi Holden se često uspoređuje s bratom i sestrom i govori za sebe da je glup i lud te da je on jedini neuspješan u obitelji. Nema mnogo prijatelja. Izdvaja Stradlatera (pametan i dobar čovjek, ali veliki ženskaroš), Ackleyja (opisivao ga je kao užasno dosadnog, ali mu je svejedno nedostajao), Jane Gallagher (draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na njoj je sve volio, čak i njezin način kartanja; spominje ju kroz cijeli roman) HOLDEN CAULFIELD - voli filozofirati, komentirati različite teme, jako je nesiguran u sebe, kaže da često laže, koristi se ironijom, stalno nosi crvenu lovačku kapu (nosi je stalno okrenutu naopako), čime označava bunt protiv vladajućih normi i tradicije. Na sve što je karakteristično za njegovu dob gleda podcjenjivački i cinično. Njegovi vršnjaci nezreli su tinejdžeri, dok sebe doživljava zrelijim i starijim zbog nekoliko sijedih pramenova kojima pokušava prikazati se odraslim. Redovito pokušava u barovima naručiti viski, što mu ne polazi za rukom jer odrasli ljudi prepoznaju njegovu nezrelost. SIMBOLIKA NASLOVA – odnosi se na krivo izrečen stih lirske pjesme Dolazeći iz žita, Roberta Burnsa – „ako netko ulovi nekog dok kroz žito ide..“ – to je nevina misao izrođena iz ideje da se zaštite nevini. U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana – u cijelom se romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom Phoebe pričao što bi on želio postati. Rekao je da bi želio postati lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila dužnost loviti malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano s pjesmom: „ako netko sretne nekog dok kroz život ide“. Holden sebe zamišlja kako stoji u polju žita u kojem se igraju djeca. U njegovoj maštariji, na kraju tog polja, nalazi se provalija. On bi stajao u tom polju i

64

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

-

-

-

pazio na djecu koja bi se previše približila rubu i uhvatio ih da ne padnu u provaliju odraslih i zrelosti. Kako on kaže, on bi želio biti „lovac u žitu“. Ovo je metafora za djecu koja gube svoju čistoću i nevinost te odrastaju i pretvaraju se u prevarante koje Holden toliko prezire. Ono je neobičan, ironičan dio knjige jer bi Holden htio spašavati druge, a ne može spasiti sebe U knjizi se obrađuje i tema pretvaranja. Holden prezire neistinitosti i lažne namjere i tijekom romana on razabire sve prevarante na koje nailazi Kao tinejdžer kojeg muče njegovi osjećaji i neuspjesi, on vjeruje da svi uspješni ljudi na koje nailazi i koji misle da su sretni, zapravo su glupi i neznalice. Ne nailazi na mogućnosti da ljudi imaju razloge zašto se ponekad ponašaju kako se ponašaju. On ih i dalje naziva prevarantima, a njegova je procjena ljudi u cijelosti bez ikakvih pravih razloga i dokaza, tj. on se pretvara da je on jedini iskren i da vidi ono što je stvarno i što ostali ne vide, samo da bi dobio barem mali osjećaj pravde Ironija je u tome što je Holden jednako velik prevarant kao i ostali ljudi što ga okružuju: laže, pretvara se, daje nerazumne i brze zaključke i pretpostavke bez ikakvih pravih dokaza Holden je idealist, osjećajno nezreo i nesposoban prilagoditi se životu i realnosti i posljedicama odrastanja. Sebe smatra mučenikom, žrtvom svijeta, samo da bi opravdao svoju izoliranost i nesposobnost suosjećanja i razumijevanja drugih STIL – Holdenovi sarkastični komentari doprinose humoru. Način pripovijedanja – struja svijesti (protagonist priča priču bez kronološkog slijeda, ubacujući činjenice i misli kako ih se sjeti)

KASNI MODERNIZAM - EGZISTENCIJALIZAM -

-

od 40-ih do 70-ih godina 20. st. avangardne tendencije i dalje postoje, ali ne dominiraju. Javljaju se i pokušaji obnove realističke proze obnavlja se dijalog s tradicijom, književnici se vraćaju temama: odnos pojedinca i društva, pojedinac u suvremenoj civilizaciji, smisao postojanja književnosti, smisao ljudske povijesti u prozi se javlja egzistencijalistički roman u drami se javljaju epski teatar i teatar apsurda (antidrama) glavni predstavnici egzistencijalizma: Sartre, Camus i njemački filozof Heidegger egzistencijalizam je književni i filozofski pravac u 20. st. Polazišna je misao da se ljudstko postojanje razlikuje od postojanja ostalih živih bića. To je filozofija prema kojoj ljudska egzistencija nije unaprijed određena nekom zadanom ljudskom biti (esencijom), već je uvijek stvar osobnog izbora i osobne odgovornosti. Dakle, nije unaprijed određeno što smo, već smo ono što od sebe sami učinimo.

65

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

-

Osnivač je egzistencijalizma kao filozofsko-književnog pokreta Sartre, a njegov roman Mučnina najbolji je gezistencijalistički roman Osnovni su egzistencijalistički pojmovi: EGZISTENCIJA – ljudsko postojanje, način postojanja sprecifičan za čovjeka ESENCIJA – bit, ljudska priroda SLOBODA – samoodređenje ALBERT CAMUS

-

-

-

Francuski knjiženik rođen u Alžiru Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. Njegov se književni rad dijeli na: a) fazu apsurda (filozofski esej Mit o Sizifu i roman Stranac) b) faza pobune (esej Pobunjeni čovjek, romani Kuga, Pad) Za razliku od Sartrea, Camus se nije želio javno politički eksponirati, smatrajući da može djelovati na društveni život kao književnik Njegov je doživljaj svijeta nihilistički – svoje postojanje doživljava besmislenim i u njemu se javlja osjećaj apsurda: IZVJESNOST SMRTI=BESKORISNOST ŽIVOTA=APSURD (besmislenost života i svijeta) Temeljni je ljudski stav otpor protiv apsurda jer čovjek mora svome životu dati smisao Apsurd je za Camusa „potpuna odsutnost nade (koja nema ništa s očajem), stalno prikraćivanje (koje ne valja miješati s odricanjem) i svjesno nezadovoljstvo (koje se ne može izjednačiti s mladenačkim uzbuđenjem)“

STRANAC -

Tema: prikaz života kao besmislenog i apsurdnog (čovjekova otuđenost – čovjek kao stranac u svijetu) Roman lika Kompozicija: roman je podijeljen na 2 dijela: 1.)Mersault kao slobodan čovjek (završava ubojstvom Arapina) 2.) Mersault u zatvoru i suđenje

- MERSAULT je predstavnik otuđenoga čovjeka: doživljavajući život kao besmisleno postojanje kojim vlada slučaj, on je otuđen od društva. Ravnodušan je prema svim njegovim institucijama. To je čovjek koji ne pokušava objasniti događaje iz svoga života, koji ništa u životu ne pokušava promijeniti jer ga okružuje laž, on je svjestan apsurda vlastitog postojanja i zato je stranac u svijetu u kojemu živi.

66

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

- on je stranac jer – ne prihvaća „igru“, tj. život kakav mu nudi društvo pa je stoga stranac za društvo, nije plakao na majčinu sprovodu pa se ponašao kao stranac, ide u kino gledati zabavni film, a poslije toga s njom u krevet iako je tek nedavno pokopao majku. Njegove posljednje misli pred pogubljenje bile su: „Da bi se sve konačno završilo i da se ne bih osjećao toliko usamljen, ostalo mi je poželjeti da na dan moga pogubljenja bude mnogo gledatelja i da me oni dočekaju s povicima mržnje“ - u Mitu o Sizifu Camus je rekao da Sizifa treba promatrati kao sretnog čovjeka zato što istodobno i prezire sudbinu koju su mu namijenili bogovi i prihvaća je kao vlastitu sudbinu. U tom je smislu i Mersault sretan: prezire ono što mu se dogodilo, ali prihvaća to kao vlastitu sudbinu, ne opire se smrti, veseli joj se jer je ona jedina izvjesna. - karakterizacija lika (tehnika redukcije) – Camus unosi promjene u karakterizaciju lika: psihološka razrada lika izostaje. Da bi prikazao Mersaultov život, Camus se koristi TEHNIKOM REDUKCIJE – svodi njegov psihički život na elementarno, tj. na osjetilne dojmove. Tako se lik kreće samo u jednoj vremenskoj dimenziji – u sadašnjosti - iz Camusova predgovora romanu Stranac – predodžba o Mersaultu bila bi točnija kad bi se čitatelj zapitao u kakvoj to igri Mersault ne želi sudjelovati. Odgovor je jednostavan: on ne želi lagati. Lagati ne znači reći samo nešto što nije. To znači, reći više nego što jest i više nego što se osjeća. - Mersault govori ono što jest, odbija prikrivati svoje osjećaje, a društvo se zbog toga osjeća ugroženo. Traže, npr. od njega da kaže kako žali zbog počinjenog zločina. Međutim, on im odgovara da osjeća više nezadovoljstvo nego pravo žaljenje i ta ga nijansa stoji glave. - glavni lik za Camusa nije izgubljeni bijednik, nego čovjek jadan i gol, zaljubljen u sunce koje ne ostavlja sjene. - daleko od toga da je on bez trunke osjećajnosti. On osjeća strast, duboku strast zato što je žilava, strast za apsolutnim i za istinom. Riječ je o istini koja je još negativna, istini da se bude i osjeća, ali istini bez koje čovjek nikad neće moći nadvladati sebe i svijet. - ideja romana – čovjek je stranac u svijetu u kojem živi, on želi objasniti taj svijet, ali svijet se odupire ljudskim objašnjenjima i racionaliziranjem. Iz tog nastojanja da se objasni svijet i opiranja svijeta ovakvom objašnjenju, rađa se apsurd. Zato ne postoji nada i izvjesna je jedino smrt (besmisleno je opirati joj se jer je ona jedina izvjesnost u životu) STIL: - fabula je jednostavna; svedena je na iznošenje događaja vezanih uz Mersaulta - pripovjedač je u 1. licu (ali objektivno iznosi događaje) - roman građen tehnikom SOLILOKVIJA – monolog koji podrazumijeva odsutnost drugih lica - nema psihološke karakterizacije lika

67

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

- tehnika redukcije – Mersaultov život svodi se na iznošenje osjetilnih dojmova. On te dojmove ne komentira. Jedino ih registrira, zato pratimo samo njegovu sadašnjost - nema filozofskih digresija u kojima bi Camus pokušao objasniti svoju filozofiju apsurda - stilski je pisan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama - roman je sličan Kafkinim romanima, ali ne po stilu pisanja, već po doživljaju svijeta - MERSAULT - SIZIF – svakodnevno radi poslove koji nisu smisleniji od Sizifova (koji je osuđen gurati kamen na vrh, svaki dan ponavlja svoj posao iako je svjestan da nikad neće prebaciti kamen preko vrha; njegova je snaga u tome što je svjestan besmislenosti svoga napora. On je ČOVJEK NAVIKE), svakodnevno radi iste radnje, ravnodušan je, nema životni cilj, nema nade, nema emocionalnu stranu, nema uporište u obitelji, ne ističe svoj nacionalni identitet, nakon što je osuđen zbog ubojstva, ne pokušava dokazati svoju nedužnost. Miri se sa svijetom i životom. On prihvaća apsurd – sretan je jer shvaća da njegovo postojanje u svijetu nema višega smisla izvan njega samoga. - MERSAULTOV RAZGOVOR S ISPOVJEDNIKOM – vidljiva 2 svjetonazora: a) ispovjednikov – čovjek u životu griješi, pred Bogom se treba osloboditi grijeha, u životu treba prihvatiti vjeru koja donosi nadu u vječni život i donosi utjehu b) Mersaultov – ne vjeruje u Boga i ne zanima ga pitanje postojanja Boga, osjeća strah pred nepoznatim, živi u uvjerenju da će u potpunosti umrijeti, sretan je usprkos činjenici da će biti okrutno ubijen (smrtna kazna), nema nade, prihvaća svijet onakvim kakav jest, shvaća da je jedini smisao unutar njega samoga - MERSAULT – DRUŠTVO – on je stranac u svijetu u kojemu živi. Iako ga razumije, svjestan je apsurda u svijetu i prihvaća ga. Društvo krase lažni moral i dvoličnost – Mersault zapravo biva osuđen jer nije plakao na majčinu pokopu. Konačna smrtna kazna morala je doći jer kad bi društvo razumjelo Mersaulta, to bi značilo da bi se ono moralo promijeniti, kao i ljudska svijest, a to je jednostavno nemoguće. On je neuobičajena pojava u rutiniranome svijetu, te samim ti strano tijelo koje treba biti odbačeno i osuđeno na samoću i smrt. Iz tog razloga, lakše je osuditi Mersaulta nego mijenjati ljudsku svijest - on umire za istinu (usporedba s Kristom) – ne donosi spas čovječanstvu, uviđa bit života i miri se s tim, po tom je uzvišen i gotovo svet - Mersault je shvatio apsurd života koji ga okružuje. On je probuđen jer ne traži smisao izvan sebe. Zato mu ne treba vjera, on je sretan usprkos činjenici da će drugi dan biti pogubljen. To znači da postoji sreća u apsurdu ako čovjek prihvati da njegovo postojanje u svijetu nema višeg cilja izvan njega samoga - okvir romana čini SMRT (početak – saznanje o majčinoj smrti, kraj – njegova smrt) – što dovodi do spoznaje da je ona pratitelj života - neke epizode iz 1. dijela (bezazlene situacije) argumenti su protiv narušenih normi na suđenju. Npr. pušenje kraj majčina odra i ispijanje bijele kave, odlazak u kino s Marijom - presuda na suđenju donesena je prije početka procesa, a samo zato jer se glavni lik nije ponašao u skladu s navikama društva.

68

Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.

- MOTIV SUNCA I PREJAKE SVJETLOSTI – sunce se provlači kao crvena nit u vidu gradacije kroz djelo gdje god je piscu potrebno objasniti i umjetnički uobličiti postupke svoga junaka, a koje neće razumjeti ni sud ni publika ( na pokopu majke, kada ubija Arapina). Ističe da je za počinjeno ubojstvo krivo sunce (na majčinom pokopu zamarao ga je sjaj svjetlosti po zidovima, svjetlost s čelika noža pogodila je Mersaulta u čelo, u obrani pred sudom govori da je sve to bilo zbog sunca) - Mersaultov je odnos prema drugim ljudima – ravnodušan, poslovan, površan, fizički; bez dubljeg odnosa s ijednim čovjekom

69