Esej Socioloske teorije I

Pozitivizam Auguste Comte je osnivač pozitivizma, filozofskog pravca koji odbacuje svaku metafiziku i uzima iskustvo kao jedini izvor pozitivne spoznaje. Umjesto da se gubi u idealističkim špekulacijama, ljudska misao treba da prijeĎe iz teološke i metafizičke faze u filozofsku, tj. pozitivnu; da se posveti proučavanju pozitivno utvrdljivih činjenica, tj. same stvarnosti. Sve nauke, od matematike kao najapstraktnije preko astronomije, fizike, hemije, biologije, konvergiraju prema nauci o ljudskim društvenim odnosima, tj. prema sociologiji. Socijalna fizika dijeli se na socijalnu statiku i socijalnu dinamiku. Statika proučava pojedince, porodicu i društvo, čvrste uvijete egzistencije društva, uvjete ravnoteže društvenog organizma, a dinamika zakone njegova napretka kojemu su pokretač ideje. Praktični cilj sociologije mora biti organizacija društva na principu pozitivne nauke. Comte je prvi mislilac koji je zakone o razvoju ljudskog društva povezao u jedinstven sistem i tako zadao temelje buržoaskoj sociologiji odnosno graĎanskoj sociologiji. On napredak društva shvata kao kvalitativni razvoj u okviru postoječeg reda, kao evoluciju koja ne zna ni za kakve bitne preobražaje ni revolucionarne skokove u novo kvalitativno stanje. Pojave u društvu kao i njegovi meĎusobni odnosi, ispituju se prema njihovoj vanjskoj "koegzistenciji i sukcesiji" empiriskim utvrĎivanjem i usporeĎivanjem. No on ne istražije uzorke koje te promjene raĎaju, osnovne pokretačke snage društva, nego samo raščlanjuje okolnosti pod kojima su te pojave nastale, i onda ih povezuje po redu i sličnosti. Političke i ekonomske promjene po njemu nemaju uticaja na društveni proces osim ako s njima nije povezana i moralna metamorfoza individuuma. Zato je zadaća pozitivističke politike da moralno preporodi društvo, da egoizam zamjeni altruizmom. To znači da izmiri antagonizam klasa, u prvom redu radničke klase, takozvanim pozitivnim odgojem. Filozofi pozitivisti trebali bi imati vodeču ulogu u duhovnom životu. Smisao Comteovog pozitivizma u svojim krajnjim društvenim konsekvencama je izgradnja i čuvanje kapitalističkog poretka. Pozitivizam je učenje koje sve zasniva na činjenicama, a negira svaku metafiziku, te izbjegava objašnjenje i stvaranje hipoteza. Kao svojevrstan romantizam znanosti htio je pozitivizam filozofiju svesti na znanost videći u njoj najpouzdaniji temelj čovjekova života. Pozitivizam je posljedica napretka egzaktnih prirodnih znanosti, tehnike i industrije. Utemeljio ga je francuz Auguste Comte (1798.—1857.), kao protustav spekulativnom idealizmu ali se ta misao najsnažnije razvila u anglosaksonskim zemljama s jakom empirističkom tradicijom. Pozitivizam i pozitivističke metode dominirale su kulturom druge polovice 19. stoljeća (npr. u književnosti i teoriji umjetnosti), a u 20. stoljeću sve do naših 1

dana aktivni su njegovi brojni pravci: empiriokriticizam, logičkogi pozitivizam, filozofije logičke analize, znanstvene filozofije (B. Russell, L. Wittgenstein, R. Carnap, H. Reichenbach, K. Popper i drugi). Pozitivizam je filozofski pravac koji postavlja zahtjev da spoznaja ostane kod pozitivnih činjenica i njihova opisa, da se ograniči na ono što je moguće empirijski provjeriti. Od sada ljudski duh napušta apsolutna traganja, što pripadaju samo njegovu djetinjstvu, i ograničava svoje napore na području stvarnoga promatranja, koje se od sada rapidno razvija, na promatranje koje je jedino moguća osnova spoznajama koje su stvarno dostupne i mudro prilagoĎene našim činjeničnim potrebama. Temeljna pretpostavka pozitivističkog pristupa je da se i ponašanje ljudi, poput ponašanja materije, može objektivno mjeriti. Objektivno mjerenje vrši se opažanjem ponašanja, na temelju kojeg se mogu stvarati iskazi o uzrocima i posljedicama ponašanja. Prakticistička deviza pozitivizma glasi: Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se djelovalo (A. Comte). Važno je kako, a ne zašto. R. Carnap tako kaže da neki stav ima teorijsko značenje i smisao tek po mogućnosti provjeravanja. A filozofske se tvrdnje ne mogu provjeriti na način znanosti. Filozofija, dakle, treba da odbaci svaku spekulaciju o apsolutnom, o supstanciji, biti, smislu i vrijednostima. Ona samo treba usklaĎivati istražene činjenice, ostvariti opću sintezu i tako nadvladati posljedice pretjerane specijalnosti i rascjepkanost moderne znanosti. To znači da filozofija treba služiti znanosti a ne joj biti predvodnicom. Pozitivizam ostaje kod činjenica (takvo stajalište Bloch ironično naziva žabljom perspektivom), pa ne istražuje ni svoje vlastite (metafizičke!) pretpostavke. Traženi princip da se sve mora moći provjeriti (princip provjeravanja) nije ni sam provjerljiv! (jer počiva na metafizičkim temeljima) TakoĎer je i antimetafizički stav sam po sebi opet jedan metafizički stav. Zahtjev, da se ostane kod »čistih« pozitivnih činjenica neizvediv je i nekritičan zahtjev. Pozitivističku tendenciju da se znanost postavi na mjesto filozofije, podvrgao je kritici, meĎu ostalim, i M. Horkheimer: Znanost se kao i svaka vjera ili filozofija može upotrijebiti u službi najdijaboličnijih društvenih snaga. Scijentizam (vjera u znanost) nije ništa manje uskogrudan od militantne religije. Pozitivistički optimizam zanemaruje humanističku problematiku smisla i vrijednosti. Unatoč napretku znanosti i tehnike ostaju krize čovjeka. U znanosti i tehnici ne leže niti mogu ležati razrješenja krize suvremenog čovjeka. Bečki krug je bila grupa koja je oko sebe okupljala filozofe i znanstvene teoretičare. Od 1922. godine na čelu s Moritz Schlickom grupa se okupljala jedanput tjedno u Beču. Od 1936. se više ne sastaju, napuštaju Austriju zbog austrofašizma pa grupa zbog gubitka članova prestaje djelovati. Struja razmišljanja Bečkog kruga naziva se logički empirizam ili logički pozitivizam. Bečki krug se suprostavlja spekulativnom načinu spoznaje tradicionalne filozofije. Odbacuje se mogućnost nekog 2

posebnog filozofskog uvida ili uzvišene spoznaje svijeta. Dokida spoznajnu teoriju i preobražava je u teoriju znanosti. Na njegove članove je imao jako puno utjecaja Ludwig Wittgenstein s kojim su se Bertrand Russel, Karl Popper, David Hilbert i Henri Poincare redovito nalazili i diskutirali.

VEBEROVA SOCIOLOGIJA Karl Emil Maximilian Weber, sin Maxa Webera st. i Helene Fallenstein Weber, roĎen je 21. travnja 1864. godine u Erfurtu. Kad je napunio pet godina, obitelj se preselila u Berlin gdje se njegov otac, po zanimanju odvjetnik, aktivirao u politici, služeći izmeĎu ostalog i kao član Reichstaga. Česti posjeti političara i sveučilišnih profesora utjecali su na mladog Webera. Njegova je majka bila potpuna suprotnost ocu i bila je ˝odana protestantkinja, duhovno osjetljiva, etički zabrinuta i aktivna te intelektualno znatiželjna˝.[1] Različiti su Weberovi biografi često isticali različitost njegovih roditelja, što je utjecalo i na Weberove znanstvene interese. Ritzer ističe da je u Weberovu životu postojala stalna napetost izmeĎu očeva birokratskog uma i majčine religioznosti. Weber je studirao povijest, ekonomiju, filozofiju i pravo na Sveučilištima u Heidelbergu, Göttingenu i Berlinu. Godine 1889. obranio je doktorsku tezu magna cum laude. TakoĎer je, slijedeći oca, dovršio pravničko obrazovanje te je 1894. godine prihvatio mjesto profesora ekonomije u Freiburgu. Pozornost javnosti privukao je predavanjem ˝Nacionalna država i ekonomska politika˝, koje je izazvalo kontroverze zbog Weberova stava da ekonomska politika mora biti podčinjena nacionalnim interesima. [2] Godine 1896. preuzeo je mjesto profesora političke ekonomije u Heidelbergu, ali je sljedeće godine doživio živčani slom te se sve do 1902. godine nije bavio znanstvenim radom. Godine 1903. ponovno započinje s radom i kratko putuje po SAD-u držeći predavanja. Zajedno s bratom Alfredom, Robertom Michelsom, Georgom Simmelom, Ferdinandom Tönniesom i Ernestom Troeltschom uspostavlja Njemačko sociološko društvo. Ubrzo nakon toga počinje se osobno nazivati sociologom. Tijekom Prvog svjetskog rata nastavlja raditi na različitim projektima, koji su posthumno objavljeni kao serija knjiga ˝Gospodarstvo i društvo˝. U lipnju 1920. obolio je od gripe a naposlijetku je 14. lipnja umro u Münchenu od upale pluća. Maks Veber, jedan od tri glavna "oca sociologije", doprinjeo je razumijevanju sociološke perspektive, prirodi društvene promjene, i prirodi društvene neranopravnosti.Maks Veber (1864-1920) pomogao nam je u razumijevanju prirode društva.On se nije slagao s Marksovim teorijama, ali ne iz isti razloga kao Dirkem.Umjesto opovrgavanja Marksove tvrdnje da je materializam glavni faktor u društvnoj promjeni ili opovrgavanja Dirkemove 3

ideje o društvenim činjenicama koje dolaze iz društva a ne pojedinaca, on je dodao svemu tom potrebu da se uzmu u obzir i značaj koji mi dajemo materijalnim stvarima, a i ulozi promjene ideja koje doprinose društvu i društvenim promjenama.Svom interesovanju u značaj koji ljudi pridaju materijalnim stvarima, Veber je koristio Njemačku reijč „verstehen―, da bih dosegli dublje razumevanje tog značaja.Pošto se kultura bazira na simbole a simboli moraju značiti nešto da bi bili simboli, onda je naše razumijevanje simbola je od esencijskog značaja za razumevanje društvaNa engleskom u sociologiji mi nastavljamo da koristimo ovu reijč „verstehen― za analizu ove važne kombinacije kulture i društva.Da bi se suprotstavio Marksovoj teoriji u shvatanju industrijske revolucije, Veber je sugerisao da je prvo nastupila radikalna promjena ideja.Ovo je bilo prikazano u Protestantskoj Reformaciji, i propovijedanju protestantskih voĎa, pogotovo Džona Kelvina, u suprotstavljanju preovlaĎujućem razmišljanju i praktikovanju katoličke crkve u to vrijeme.MeĎu mnogobrojnim vjerskim vrijednostima koje podržavaju protestanti, bila je i ideja o samodovoljnosti, oprezna potrošnja i lični odnos s bogom umjesto preko svećenika. Oprezna potrošnja je bila od velike važnosti koja je trebala da podstakne štednju i investiciju koje su vrlo važan element indutrijske revolucije. Oni su vjerovali da njima nisu potrebne velike, korumpirane i degenerisane organizacije koje će im reći šta i kako da misle, i da je sloboda razmišljanja doprinjela velikom broju preduzeća a i ujedno i porastu kapitalističke klase. Protestantska Reformacija po Veberu, je bila glavni razlog za industrijsku revoluciju i uspon kapitalizma, teorija koja se u mnogome razlikuje od Marksove. Treći Veberov doprinos se odnosi na društvenu prirodu neravnopravnosti. Marks je isticao vezu sa proizvodnjom. Bez negiranja materijalne važnosti, Veber je dodao i prestiž, cijenenost koju su ljudi pridavali jedni drugima i koja je doprinjela njihovom društvenom statusu. I opet Veber pridaje veliku važnost idejama. Karl Marks je krivio sredstva za proizvodnju za stvaranje klasa. On je vidio prelaz od feudalnog društva koje se je baziralo na poljoprivredi, gdje su se vlasnici zemlje razlikovali od onih koji su je obraĎivali, kroz idustrijsko društvo, gdje je vidio razliku izmeĎu vlasnika sredstava za proizvodnju i onih koji su radili u njima. Druge osobe, kao književnici, inteligencija i civilni službenici, nisu po Marksu doprinosili ekonomskoj proizvodnji , i potome su bili beskorisni i nisu pripadali klasama. Maks Veber, koji je pisao pola vijeka kasnije, za razliku od Marksa tvrdio je da se klase baziraju na tri faktora, vlast, bogatstvo, i na prestiž. U današnjoj sociologiji, mi smo prihvatljiviji prema Veberova tri faktora, iako Marksistički sociolozi još uvek ističu umješanost sredstava za proizvodnju (koje sad uključuju i proizvodnju ideja i informacija). Veber je vidio društvo u nekoliko slojeva, a ne samo dva, i smatrao je da su pored materijalizma i drugi faktori važni. Danas još uvijek postoje tenzije izmaĎu radnika i 4

vlasnika, ali danas se veći procenat ljudi nalazi u drugim situacijama, kao što su civilni službenici, menadžeri, itd. To znači da je značajnost borbe izmeĎu vlasnika i radnika relativno opao. Veberov rad doprinjeo je Simboličnoj Interakcionoj Perspektivi, koja je jedna od tri klasične perspektive u Sociologiji. Što se tiče ostale dvije klasične perspektive, Veber nije izmislio njihov naziv, niti je on došao do tih perspektiva niti ih je objasnio; Blumer je to uradio. On je doprinjeo našem razmišljanju, i oni koji su radili na razvoju simboličke interakcione perspektive –– Blumer, Mead, Tomas, Park –– podpomogli su si na račun Veberovog rada. Veber je isto tako doprinjeo društvenoj obzervaciji i analizi organizacija. Jedan od njegovih mnogobrojnih radova je i izučavanje prirode birokratije gdje je tražio razlog zbog kojeg je birokratija toliko moćna. On je obzervirao kako je birokracija u industrijskoj revoluciji postajala sve veća i jača. On je identifikovao pet elemenata koji su birokraciji davali moć, hierarhija autoriteta, podjela rada, pisana pravila, pisana komunikacija i bezličnost. Od ovih pet elemenata dva su problematična ako se upitamo mogu li se primeniti na ojačavanje društvene zajednice. Hierarhija autoriteta, naročito ako je nepokolebljiva, okrutna i diktatorska, i bezličnost pogotovo ako otuĎuje članove društvene zajednice, su oba elementa koja reduciraju „gemeinschaft― društvene zajednice, i prema tome smanjivaju suštinsku karakteristiku te društvene zajednice. Veberov odgovor na Marksovu teoriju materijalizma, pišući sa namjerom da demantuje i reducira tu ideju. On je smatrao da je najveća promjena koja se desila, uspon protestanizma čija verovanja i vrline su doprinele industrijskoj revoluciji. Njegov argument je bio da su nove protestanske vrijednosti, štedljivost, nezavisno razmišljanje i samopouzdanje, vrijednosti i stavovi koji su potrebni za izgradnju kapitalističkog razmišljanja i akcije potrebne za idustrijsku revoluciju. S naše tačke gledišta, vijek kasnije, možemo vidjeti da ove razne teorije ne moraju biti meĎusobno ekskluzivne nego da dopunjavaju jedna drugu u objašnjenju industrijske revolucije. Interpretativna i razumijevajuća (Verstehen) sociologija. Weber je svoje stajalište čvrsto povezivao s ljudskim djelovanjem, koje je razgraničavao od ponašanja. Razlika leži u tome da ljudi djeluju pridajući značenja tom istom djelovanju, a zadaća je sociologije interpretacija tih značenja: ˝[s]ociologija je znanost koja nastoji interpretativno razumjeti društveno djelovanje kako bi došla do uzoročno-posljedičnih zaključaka o smjeru i učincima djelovanja. Pod ˝djelovanjem˝ podrazumijeva se ljudsko ponašanje, s tim da mu individua koja djeluje pridaje odreĎeno subjektivno značenje.˝ [3] Weberova je interpretativna sociologija djelomično pod utjecajem tada popularne hermeneutike, odnosno discipline koja se u izvornom obliku odnosi na proučavanje značenja u tekstovima. Weber, meĎutim, traži značenje u ljudskom ponašanju odnosno djelovanju. U tom smislu on koristi termin razumijevanja (njem. Verstehen), koji je 5

jedna od glavnih karakteristika sociologije. Bitno je pritom da Weber sociologiju razumumijevanja ne smatra intuitivnom i subjektivnom; ona za njega podrazumijeva racionalnu proceduru, odnosno sistematizirano i rigorozno istraživanje. Weber je značajno uticao na pravo, proučavanje religije i ekonomiju. MeĎutim, njegov je utjecaj na sociologiju dalekosežan, osobito u proučavanju društvene stratifikacije, političke, urbane i ruralne sociologije te sociologije kulture. Weber se takoĎer smatra osnivačem strukturalne sociologije zbog interesa za stratifikaciju i institucije te sociologije djelovanja. MeĎunarodna je sociološka asocijacija za 14. svjetski sociološki kongres u Montrealu 1998. godine provela anketu meĎu svojim članovima kako bi utvrdila najutjecajnije sociološke knjige 20. stoljeća. Weberova postumno objavljena knjiga Gospodarstvo i društvo (1922.) bila je na prvome mjestu, a Protestantska etika i duh kapitalizma (1905.) na četvrtome mjestu. U anketi je sudjelovalo 455 ispitanika, a prema rezultatima Weber je osvojio prvo mjesto, odnosno izabran je za najutjecajnijeg autora 20. stoljeća. Zbog svog širokog obrazovanja i različitih interesa, Weberova se istraživanja mogu smatrati interdisciplinarnima. MeĎutim, on je nastojao ocrtati konture nove discipline odnosno sociologije usporeĎujući je s drugim disciplinama, poput povijesti. Weber ih je vrlo oštro razlikovao: ˝...sociologija kao znanost teži formuliranju koncepata i generalizaciji zajedničkih karakteristika empirijskih procesa. To ju razlikuje od povijesti koja je usmjerena na uzročno-posljedičnu analizu i objašnjavanju individualnog djelovanja, struktura i osoba koji su značajni za kulturu.˝[5] Usprkos jasnom razlikovanju, Weber je u svom radu vrlo često kombinirao ta dva pristupa dajući svojim konceptima povijesnu dubinu i obilje specifičnih karakteristika. Na tom su tragu njegova istraživanja svjetskih religija i protestantske etike. Riječju, da bi proučavali povijest, sociolozi moraju razvijati teorijske koncepte. MeĎutim, te koncepte ne treba miješati s empirijskom stvarnošću; oni istovremeno moraju biti dovoljno općeniti da ih povjesničari mogu koristiti u svojim specifičnim istraživanjima. U kontekstu njegova interesa za razvoj koncepata, Weber raspravlja o idealnim tipovima. Idealni su tipovi instrumenti koji predstavljaju glavne karakteristike nekog predmeta istraživanja. Idealni tipovi ne postoje u empirijskoj stvarnosti, već se radi o apstrakcijama koje moraju biti korisne u društvenoj analizi. Weber je smatrao da nije dovoljno stvarati teorijske koncepte bez ikakvog temelja u stvarnosti. On drži da se u društvenoj analizi treba kretati induktivno, odnosno od stvarnog svijeta iz kojeg se pažljivom analizom definiraju odreĎeni koncepti i pravila. Iako se temelje na emprijskoj i povijesnoj stvarnosti, idealni se tipovi ne mogu pronaći u čistom obliku, već služe za daljnja istraživanja i usporedbe. Weber se koristio svojom metodom idealnog tipa kako bi razvio četiri glavna tipa ljudskog

djelovanja:

instrumentalno-racionalno,

vrijednosno-racionalno,

afektualno

i 6

tradicionalno djelovanje. Za instrumentalno-racionalno djelovanje karakteristično je da akter kalkulira izmeĎu različitih sredstava za postizanje odreĎenog cilja ili svrhe. Drugi oblik racionalnog djelovanja, odnosno vrijednosno-racionalno djelovanje takoĎer je usmjereno kalkuliranju mogućnosti za ostvarivanje odreĎenog cilja. MeĎutim, kod tog su tipa djelovanja ograničena odreĎenim vrijednostima koja su sama sebi svrha. Nadalje, afektualno ili emotivno djelovanje odreĎeno je neposrednim emocijama prema nekome ili nečemu, bez razmatranja mogućnosti djelovanja ili mogućih posljedica djelovanja. Konačno, tradicionalno je djelovanje više voĎeno navikama i naslijeĎem nego sviješću i proračunatim djelovanjem. U skladu s idejama o idealnim tipovima, oblici djelovanja za Webera jesu teorijski konstrukti koji se u čistom obliku ne mogu pronaći u stvarnosti. U stvarnosti djelovanje uvijek podrazumijeva mješavinu različitih tipova. Weberova definicija na jasan način identificira moć kao društveni fenomen, odnosno kao fenomen koji nastaje na temelju društvenog djelovanja i društvene interakcije. Moć je prema Weberu vjerojatnost da će pojedinac ili odreĎena skupina nametnuti i provesti svoju volju usprkos otporu drugih. Moć može biti legitimna ili nelegitimna, a Weber se najviše zanimao za legitimne oblike moći, odnosno vlast. Legitimna vlast takoĎer se može podijeliti u tri idealna tipa: racionalnu, tradicionalnu i karizmatsku. Racionalna se vlast temelji na vjerovanju u legalnost pravila te pravu onih koji imaju vlast i da na temelju tih pravila izdaju naredbe. Primjeri takvog oblika vlasti jesu ustavne republike i parlamentarne monarhije. Tradicionalna se vlast pak temelji na svetosti tradicije i legitimnosti onih koji vrše vlast u ime tradicije. Primjeri su gerontokracija, patrijarhalizam i patrimonijalizam. Posljednja, karizmatska vlast temelji se na odanosti sljedbenika posebnom karakteru, junaštvu ili posebnim moćima te normativnom poretku onih koji posjeduju te karakteristike. Iako su birokracije postojale kroz povijest, Weber je primarno zainteresiran za birokracije u modernim zapadnim društvima. Birokracije se mogu pronaći u različitim društvenim institucijama koje čine moderna društva, poput vlada u nacionalnim državama ili tvrtki koje čine temelj kapitalizma. Birokracije karakteriziraju brojni čimbenici: 1) organizacija službenih funkcija (ureda) na temelju odreĎenih pravila; 2) svaki ured ima specifičnu sferu utjecaja, skup obaveza za obavljanje odreĎenih funkcija, autoritet za provoĎenje tih funkcija i sredstva prisile za obavljanje odreĎenog zadatka; 3) uredi su organizirani u hijerarhijski sustav; 4) službenici se odabiru na temelju tehničkih kvalifikacija i prikladnog treninga; 5) službenici ne posjeduju sredstva proizvodnje; 6) službenici nisu vlasnici svog položaja jer je položaj dio organizacije; 7) administrativni akti, odluke i pravila se pismeno formuliraju i pohranjuju.[6] Svrha je birokracije učinkovito obavljanje odreĎenih organizacijskih zadaća, što se postiže racionalnim organiziranjem društvenih položaja i uloga. 7

MeĎutim, birokracije takoĎer mogu biti iracionalne i neučinkovite jer su službenici ograničeni abstraktnim pravilima i emocionalno indiferentnim uzorcima ponašanja. Birokratizacija je za za Webera dio šireg društvenog procesa racionalizacije koji zahvaća sva područja modernih društava. Weber nikada nije iznio jedinstvenu i nedvosmislenu definiciju racionalizacije, ali se u njegovim djelima može primijetiti odreĎena bojazan prema hegemoniji racionalnolegalne vlasti i instrumentalno-racionalnog djelovanja. Tu je bojazan opisao u konceptu ˝željeznog kaveza˝, odnosno potpuno racionaliziranog društva u kojemu pojedinci ne mogu izbjeći snažnim birokratskim organizacijama. Jedna od najutjecajnijih Weberovih knjiga je Protestantska etika i duh kapitalizma iz 1905. godine. Ona je dio šireg Weberova interesa za svjetske religije i posebno sociologiju religije. Weber je bio zainteresiran za otkrivanje korijena kapitalističkog sustava. U tom je sustavu želja za ostvarivanjem profita i stjecanjem bogatstva temeljni pokretač. Weber je korijene takvog vrijednosnog odreĎenja pronašao u protestantskim crkvama, prvenstveno kalvinizmu. Protestantska je etika za razliku od primjerice katoličke, koja naglašava onosvjetska bogatstva, naglašavala ovosvjetovne vrijednosti poput rada, odricanja, ali i stjecanja bogatstva radom i odricanjem od luksuza. Weber smatra da se takav etički svjetonazor pojavio u Americi i Europi tijekom 18. stoljeća. Za razliku od ostalih društava u kojima se na stjecanje bogatstva gledalo s moralnom osudom, protestantizam je stjecanje profita pretvorio u etičku vrijednosti samu po sebi. To je odigiralo ključnu ulogu u razvoju kapitalizma na Zapadu.

8

Zaključak

9