Erwin Panofsky - Idea

Erwin Panofsky IDEA 1993 Wissenschaftsverlag Volker Speiss GmbH, Berlin

Copyright © hrvatskoga izdanja, 2002. Golden marketing Zagreb, Hrvatska Sva prava pridrzana

Nakladnik Golden marketing Kneza Mislava 1, Zagreb

Erwin Panofsky

IDEA Prilog povijesti pojma starije teorije umjetnosti

Biblioteka OBRIS MODERNE Urednik Milivoj Solar

Preveli

Irena Martinovic (njemacki tekst) Boris Niksic (talijanski i latinski tekst) Redakcija i pogovor Nadezda Cacinovic

ISBN 953-6168-64-2

Golden marketing Zagreb, 2002.

REV. 2003

SADRZAJ

Uvod

13

Antika

19

Srednjivijek

39

Renesansa

53

»Manirizam«

82

Klasicizam

116

Michelangelo i Diirer

128

1. Dodatak. Komentar Simpozija Marsiglia Ficina i poglavlje o lijepim proporcijama G. P. Lomazza

141

2. Dodatak. Iz: G. P. Bellori, Le vite de'Pittori, Scultori et Architetti moderni, Rim, 1672

153

Kazalo imena

167

Erwin Panofsky i njegovo djelo (Nadezda Cacinovic)

177

Popis ilustracija (slika) 1. A. Clouwet: Idea (iz Giov. Pietro Bellori, Le vitede'Pittori, Rim, 1672.) 2. Fidija, Olimpijski Zeus (Elidska kovanica iz Hadrijanova doba, po Compte Rendu, 1876., Sankt Peterburg) 3. Skola Andrea Pisana: Slikarstvo (reljef na zvoniku firentinske katedrale, foto Alinari) 4. Diirer: CrtaS lutnje (drvorez B. 147 iz »Vnderweysung der Messung mit dem Zirkel und Richtscheyt«, Niirnberg 1525) 5. Nepoznati drvorezac: Idea (iz »Iconologia« Cav. Cesara Ripe, Venecija, 1643.). Objasnjenje str. 113, biljeska 237 6. A. Clouwet: Imitatio Sapiens (iz Giov. Pietro Bellori, Le vite de'Pittori, Rim, 1672.). Objasnjenje str. 89, biljeska 95 7. Michelangelo: Noc (foto Bruckmann)

UVOD lako Platona mozemo nazvati tvorcem metafizickog smisla i vrijednosti Ijepote za sva vremena, te iako je njegovo ucenje o idejama postalo sve vaznije i za estetiku likovnih umjetnosti, on sam ipak nije mogao biti posve pravedan sudac tim likovnim umjetnostima. Dakako, bilo bi preuzetno Platonovu filozofiju proglasiti »neprijateljski nastrojenom prema umjetnosti« i tvrditi da ona slikaru ili kiparu u potpunosti osporava sposobnost sagledavanja ideje1; jer kao sto Platon na svim zivotnim podrucjima - pa tako posebice i unutar same filozofske djelatnosti razlikuje pravo i pogresno, zakonito i nezakonito obavljanje zvanja, onda i tamo gdje se govori o likovnim umjetnostima onim mnogostruko prezrenim predstavnicima uint|UKf| TEJCVT], koji znaju oponasati samo osjetilnu pojavu tjelesnog svijeta, ponekad suprotstavlja one umjetnike koji - koliko je to moguce u jed1

12

O Platonovu ucenju o lijepom u umjetnosti usporedi odnedavno Ernst Cassirer u predavanjima knjiznice iz Warburga, II, 1923.

13

IDEA

Uvod

nqj djelatnosti koja se ocituje u empirijskoj stvarnosti - u svojim djelimapokusavaju afirmirati ideju, rad kojih moze cakposluziti kao »paradigma« za rad zakonodavca: »Kada oni onda (tj. nakon ciscenja ploce i skiciranja glavnih linija) zapocnu s izvedbom«, tako govori o slikarima koje mozda u platonskom nacinu izrazavanja smijemo nazvati »poietickim« ill »heuretickim«, »njihovo oko promatra naizmjence cas jednu, cas drugu stranu, dakle jednom ono sto je uistinu pravedno, lijepo, smireno i sve sto inace tu pripada, a zatim opet ono sto o tome drze ljudi, i onda uz mijesanje i dodavanje svojih materijala stvaraju sliku covjeka u poimanju kojega se vode onim sto je Homer, kad bi se pojavilo medu ljudima, nazivao bozanskim ili bogolikim.«2 - Unatoc takvoj i slicnim izjavama3 i dalje smo u pravu ako Platonovu filozofiju nazovemo, ako ne bas neprijateljski nastrojenom prema umjetnosti, onda ipak umjetnosti stranom. Stoga je razumljivo da su svi potonji filozofi - posebno Plotin - iz njezinih mnogobrojnih ispada protiv »mimetickih« umjetnosti iscitali opcu osudu likovne umjetnosti kao takve. Dok se Platon kao mjerilom vrijednosti za kiparstvo i slikarstvo koristi, njihovoj biti stranim, pojmom spoznajne istine, to jest, poklapanja s idejama, u njegovu filozofskom sustavu nema prostora za estetiku likovne umjetnosti kao duhovnog podrucja sui generis (kao sto i inace principijelno odvajanje podrucja estetike od teorije i etike nije postignuto prije 18. stoljeca). Stoga je nuzno da Platon krug onih umjetnickih pojava koje bi sa svog stajalista mogao potvrditi ostavlja vrlo uskim; pa cak i u tako suzenu krugu, umjetnosti se dodjeljuje samo uvjetna vrijednost: ako bi zadatak umjetnosti u smislu ideja trebala biti »istinitost«, to jest da u odredenoj mjeri bude konkurencija umnoj spoznaji, onda njezin cilj nuzno mora biti svodenje vidljiva svijeta na nepromjenjive, opcenite i vjecno vazece oblike (pri cemu se odricemo one individualnosti i originalnosti koje su posebno obiljezje njegovih postignuca). Stoga Platon usporeduje »razuzdanu« grcku umjetnost s »pozakonjenom« umjetnoscu Egipcana djela kojih prije 10 000 godina nisu bila ni Ijepsa niti ruznija od danasnjih, nego

Stovise napravljena u istom stilu4, a gdje je to u skladu s ljudskim mogucnostima i postignuto, od umjetnickog djela nikada se ne moze zahtijevati da bude nesto vise od ei5o>A,ov, sto pri svoj prividnoj istoyjetnosti sa svojom idejom ipak stoji u visestrukoj oprecnosti s njom i ne moze joj prici blize od ovona uz ciju pomoc fllozof, u slucaju nuzde, moze iznijeti svoje spoznaje5. Tako se dakle po Platonu vrijednost nekog umjetnickog djela procjenjuje isto kao i vrijednost nekog znanstvenog istrazivanja, po mjeri teorijske, i to posebno matematicke spoznaje, koja je u njemu sadriana6, a najveci dio onoga sto se opcenito naziva umjetnoscu ili je 6ak vrijedilo i vrijedi kao velika umjetnost, po njemu pripada pojmu |ainr|Ti!cr| TEXVTJ protiv kojeg je u X. knjizi »Drzave« i u »Sofistu« iznio cuvene negativne sudove: ili ce umjetnik, u povoljnom slucaju, stvoriti dosljedne preslike koje u smislu ni|at|cn