ERNST BLOCH- Princip Nada- Knjiga II

'

,,,,,,,_,__

.

Uf'llini&i biblioJel:e

BRANKO BOSNJAK, MILAN KANGRGA GAJO PETROVIC, PREDRAG VRANICKI

Na1/o, originala

ERNST BLOCH

Ernst Bloch DAS PRINZIP HOFFNUNG

C

Suhrkamp Verla1FrankfurtamMain1959. Suhrkamp Taschenbuch Verlq

PRINCIP NADA PrtHO 1 11j1111allloga HRVOJE SARINIC

DRUGI SVEZAK

Pr1tJgoror 11api1ao GAJO PETROVIC Retlal:lor LJUBOMIR TADIC

3 . . . .)

cnap;lf!Ci

ZAGREB, 1981.

""-·---

SADRZAJ

Cetvrti dio (Konstrukcija)

NACRTI BOLJEG SVIJETA (MEDICINSKO UMIJECE, DRUSTVENI SISTEMI, TEHNIKA, ARHITEKTURA, GEOGRAFIJA, PERSPEKTIVA U UMJETNOSTI I MUDROSTI)

33. Sanjar uvijek. hoee jo§ vi§e 34. Vjezbanje tijela, tout va bien 35. Borba za zdravlje, lijeenicke utopije

519 520 523

Topli krevet 523 - Ludost i bajka S23 - Lijek i planiranje 525 - Ustrue!avanje i cilj u zbiljskoj pregradnji tijela S23 - Malthus, broj poroda, hrana 538 Lijefoikova briga 541

36. Sloboda i poreidalk, iprikaz socijalnih utopij.a .

.

543

I. Uvod / Jednostavan obrok 543 - Pel!em golubovi 544 - Ludilo i kolportafa i ovdje 545 - New Moral Worlds na horizontu 548 - Utopije imaju svoj vozni red 5S2 II. Socijalne slike f.elja u pro~losti / Solon i skromna aredina SSS - Diogen i prosjaci kao uzor 555 - Ari1tlp ti nametnici kao uzor 556 - Platonov san o dor1koj driavi 558 - Helenistil!ke bajke o ddavi, Jambulov Suneani otok 563 - Stoa i medunarodna svjet1lta drfava 566 - Biblija i kraljevstvo ljubavi prema Mlfojemu 572 - Augustinova bofja drfava iz preporod11 579 - Joakim di Fiore, trece evandelje i njegovo kraljevstvo 587 - Thomas Morus iii utopija socijalne 1lobode S9S - Pandan Morusu: Campanellina Drfava Suni:a iii utopija socijalnog poretka 604 - Sokratovo

v

U• u bajci 828 - Arhitektura !elja u slikarstvu 831 - X:luarske udruge ill arhitektonska utopija pri liz.. vedbl 837 - Egipat iii utopija kristala smrti, gotika W utopija drva Zivota 846 - Daljnji i pojedinaati prlmjeri uzor-prostora u starom graditeljstvu 852 II. /zgradnja 5upljeg prostora / Nove kuee i zbiljska jaanoa 860 - Planovi grada, idealni gradovi i jol jednom zbiljska jasnoa: proZimanje kristala obiljem

pitanje o slobodi, s obzirom na ioUtopijuc i ioCivitas solis« 611 - Nastavak: socijalne utopije i klasicno prirodno pravo 619 - Prosvijeeeno prirodno pravo umjesto socijalnih utopija 627 - Fichteova zatvorena trgovinska ddava dli proizvodnja i razmjena prema pravu uma 636 - Federativne utopije u devetnaestom stoljecu; Owen, Fourier 645 - Centralisticke utopije u dcvctnacstom stoljecu: Cabet, Saint-Simon 652 - Individualni utopisti d anarhija: Stimer, Proudhon, Bakunjin 661 - Proleterska kula u zraku iz predmarlovskog vremena: Weitling 669 - Jedan facit: slabost i cang racionalnih utopija 673 Ill. Projekti i napredak prema znanosti / Aktualni ostatak: grac1anske utopije grupA 679 - Poeetak, program omladinskog pokreta 682 - Borba za novu !cnu, program zenskog pokreta 687 - Stara Nova zemlja, program cionizma 698 - Romani o buducnosti i sveopee utopije poslije Marxa: Bellamy, William Morris, Carlyle, Henry George 714 - Marksizam i konkretna anticipacija 723 37. Volja J priroda, tehnicke utopije .

.

865 J9. Eldorado i Eden, geografske utopije .

729

I. Magijska proslost / Zapao u bijedu 731 - Vatra i nova oprema 731 - Ludilo i bajka o Aladinu 732 »Profesor Mystos« i izum 735 - Andreina »Kemijska svadba Kristijana Rosenkreutza anno 1459« 740 Jos jednom alkemija: mutatio specierum (prijetvorba anorganskih vrsta) i njezin inkubator 747 - Nesrec1eni Izumi i »propozicije« u baroku 755 - Baconova Ars lnveniendi; nastavak zivota Lullusova umijeea 759 Nova Atlantis, utopijski laboratorij 764 II. Neeuklidska sada.5njost i buducnost, problem prikljul!ka tehnike / I planovi trebaju podstrek 769 Kasno1irac1unsko &USenje tehnike, izuzevsi vojnu 769 - Dcorganlzlranje stroja, atomska energija, neeuklidska tehnika 773 - Subjekt, sirovine, zakoni i prikljucak u deor&anlzlranju 779 - Elektron ljudskog subjekta, tehnlka volje 790 - Suproduktivnost jednog moguceg suhjckta prlrode iii konkretna tehnika a1ijanse 804 - Tchnlka bcz sllovanja; ekonomska kriza i tehnicka nesrcea 810 - Okovani div, sfinga pod velom, tehnicka sloboda 816

38. Gradevine ~to odslikavaju boljl svijet, arhitektonske utopije . . . . . . . . . I. Figure starog graditelfstva / Pogled kroz prozor 820 - Snovi na pompejskom zidu 821 - SveCani dekor i barokne scenske gradnje 822 - Arhitektura Ze-

VI

.

•

•

875

Prva svjetla 876 - Izmisljanje i otkrivanje; osebujnost 11eografske nade 876 - Ponovno bajka, Zlatno runo i Gral 883 - Otok Feaeana, zli Atlantik, polo2:aj zemaljskog raja 887 - Plovidba sv. Brendana, carstvo kcalja-sveeenika Ivana; americki, azijski raj 894 Kolumbo kod delte Orinoka; kupola Zemlje 906 - Ju2:no more i utopija Thule 912 - Bolja stanista na drugim zvijezdama; hie Rhodus 917 - Kopernikov odnos, Baaderova »c:entralna Zemljac 921 - Produ2:na crta geografije u tcezvenost; fundus Zemlje, posredovan s radom 927

40. &-ikazani krajolik zelja u sli:karstvu, operii, iPJesnistvu . . . . . . • . .

932

Pokrenuta ruka 932 - Cvijet i sag 933 - Mrtva priroda od ijudi 934 - Ukrcavanje za Kiteru 935 - Perspektiva i veliki horizont u van Eycka, Leonarda, Rembrandta 937 - Mrtva priroda, Kitera i daleka perspektiva u pjesnistvu: Heinse, Roman o ruti, Jean Paul 941 - Perspektiva kao krajolik felja u estetici; rang umjetnickih grac1a prema mjerilu dimenzije njihove dubine d nade 948 - Slikarl trajuce nedjelje, kod Seurata, Cl!zanna,. Gauguina; Giottova zemlja legendA 954 - Zemlja legendA u pjesni§tvu: kao nebeska ru2:a u Danteovu Paradisu, kao transcendentne planine u nebu Fausta 963 - Rasko§, Elizej u operi i oratoriju 972 - Dodir interijera i ogranicenoga u duhu muzike: Kleistov idealni krajolik; Sikstinska Madona 980

41 . .Kirajolik zelja sub sipecie aetemitatls i 1Procesa . 820

985

Traganje za mjerom 985 - »Zapravoc u pratvari i zakonu 987 - Kant i. dnteliglbilno kraljevstvo; Platon, eros i vrijednosna piramida 990 - Bruno i bcskrajna umjetnina; Spinoza i svijet kao krlstal 997 - Au-

VII

gustin i povijest sa ciljem; Leibniz i svijet kao proces razjasnjavanja 1003 - Pojam na strafi i1i ono »zapravo« kao zadaca 1015 - Dvije foljne postavke: vrlina koja se moze uciti, kategoricki imperativ 1019 - Anaksimandrova postavka m svijet koji sebe stavlja u isto 1029 - Lakoca u dubini, radosnost rasvjete 1035

42. Osamsatni radni dan, svijet u miru, slobodno vri· jeme i dokolica . . . . . . . . . . Bic gladi 1043 - Iz kazemata burloazije 1044 - Kojekakvo ubla!avanje dobrocinstvom 1049 - Gradanski pacifizam i mir 1052 - Tehnicka zrelost, drlavni kapita1izam i drlavni socijalizam; oktobarska revolucija 1057 - Varke slobodnog vremena: jaeanje za pogon 1066 - Preostali stariji oblici slobodnog vremena, upropasteni, ali ne beznadni: amaterstvo, pucka svecanost, amfiteatar 1068 - Okolica slobodnog vremena: utopijsko Buen Ret.fro i pastorale 1077 Dokolica kao neizostavan, tek napola istrafoni cilj 1084

1043

CE T v R T I D I o k ·· )

( Konstru cya

NACRTI BOLJEG SVIJETA (MEDICINSKO UMIJECE, DRUSTVENI SISTEMI, TEHNIKA, ARHITEKTURA, GEOGRAFIJA, PERSPEKTIVA U UMJETNOSTI I MUDROSTI)

\,

~-

f

Sadliaj an& nade, kao svjesno rasvijetljen, sa manjem rasnuna=, jest pozitivna utopijska funkcija; povijesni saddaj nade, najprije reprezentlnn u predoclibama, enciklopedijski lstra!en u realnlm sudovima, jest ljudska .kultura koja se odnosi na svoj konkretn-utopijski horl7.ont. Princip nada, str. 167

/~

l I (

8 2 ~) ~1 c

~

~. &Tloa

33

SANJAR UVIJEK HOCE JO$ VISE

I auvise ih vani ceka na reel- Tko nema nista i time se udovoljava, njemu .se uzima jos i to S.to ima. Samo, priYla~ost onoga sto nedostaje nikada ne prestaje. Nedo1tajanje onoga o cemu se sanja ne boli manje, nego vise. Tako to spreeava da se priucimo na bijedu. Sto god boli, tiltl i oslabljuje, treba nestati. Tek malo udahnuti, nikada nije dostajalo zadugo. Naduve je .sanjanje neprestance zivjelo dufe od kratkog I privatnog dana. Tu, dakle, pocinje nesto drugo nego sto t• volja dotjerivati .se, zrcaliti prema zelji svojega gazde. 'l'u ae u zraku crta velika slika, promisljena tijekorn fo. ~enja. I pri tom se promisljenomu uvelike lutalo, ali s nJlm se ne moze biti tako uvelike prevaren. Ono se, takoder, .ne moze tako jeftino namiri.ti, njegova volja cilja ·Y vile, a to vise ono je sto daje ukus svemu sto ta volja poluci. Tako da ona ne kusa fivjeti iznad vlastitih, ne10 iznad lose postojecih prilika u cjelini. Cefoja laddava svoju snagu upravo kao prevarena, i takoder kao cefoja sto je ututanj trckarala ovamo-onamo. Kako U tek, kada put ispra_vno i pa!ljivo vodi naprijed.

519

\_

~.,_.

;

34

VJEZBANJE TIJELA, TOUT VA BIEN

" ' radostan, slobodan. Svje!, krotak, .

Izreka

Samo sto je maleno, ugiba se prema dolje. Dijete nema sto priopciti, .Zena kuha i pere. Siromah stoji pogrbljen, nema mnogo onih koji su harem jedanpU:t dnevno siti. Tu se pita kako cemo ostati zdravi, kako se hraniti dobro i jeftino. Gdje li je zelena grana, u drugih se, eto, moze vidjeti, sjede na njoj. Cetrnaest slobodnih dana, to je za veCinu vec jako mnogo, pa onda natrag u .Zivot koji nitko nece. Mnogo toga sto bi moglo zraciti rtu zamjenjuje svjeZi. zrak. On se nudi tijelu, koje je ionako dano 1svakomu. Nikada se nije vise nego danas zelio, prakticirao, planirao sport, nikada se u nj nisu polagale vece nade. Slovi kao zdrav, sportsko srce potisnulo je pivsko srce. Posmedila kofa bez daljnjega donosi procvat, doprinosi da jug ill visina postanu krv i meso. Racuna se s t~ da sport u zaostalim gradanskim prilikama cesto zaglupljuje, pa se, dakle, ·vec ~ zbog toga odozgo podupire. U poboljsavanju rekorda ne nadomjesta se samo slobodna konkurencija, 1za koju vise nema mjesta, nego i zbiljska borba za poboljsanje. Sna.lna potreba tjera mase na otvoreno, ali voda ociScuje samo tijelo, a stan u koji se uvecer vraea eovjek otvorena i:raka nije post~o svjezijim. U predmartovsko vrijeme,* kada se pojavila tjelovjezba, cinilo se da je uzmah ukocenim rukama povezan s jos jednim drugim uzmahom. Nek' celik potece iz peci, iz mjesine mlado vino, kroz maglu promice istok, pereat mrazu, - tako je tada, kad je umjesto drila dosla tjelovjefba, glasila jedna pjesma. Sturm-und-Drang tijela pojaviSe se u gradanskoj omladini, takozvani otac tjelovje.Zbe Jahn pisao je 1815: »Dusa je tjelesnog odgoja u harodnom fivotu, a on uspijeva samo javno, na zraku i svjetlu.« Od uspravljene su hrptenice tako polazile opasne pobude ill su se s njom povezivale, i mladi je vje!ba~ * Njemacki: Vonniirz, razdoblje izmedu 1815. godine i martovskc revolucije u Njemackoj 1848. (op. prev.)

520

llMl&o na 1lobodu. Doduse, to slobodno: uspravan hod, . . . . da 1e pred neprijateljem .ne preza, nego stoji ill~ .voj tovjek, mu.Ski ponos pred kraljevskim prije1rac.1anska hrabrost, kao sto je poznaito, nije Ytl lkillu. Ono je i poslije ostalo oskudno, osobito me61 ijemclma, jer tu je bio dvostruki sloj gospode: •urtotukl I feudalni. Tako je sam ducandzija postao junakom, aam buduj poceo ostro stupati, a nacisti su, ,_avajutl se fak jos na oca vje.lbanja Jahna, sve to WHvrltll. Tjelovjezba, bez vjefbanja glave, znaeila je ftlpokon: blti •topovskom hranom, a prije toga batinaltm. Noma nepolitienog sporta; ako je slobodan, stoji liJevu, nko je zaslijepljen, iznajmljuje se desnomu. I ttk u neponiznom narodu, u narodu gdje se valjano tlJ11lo nl nc zloupotrebljava niti ono zamjenjuje muski lfflnu1, Johnova ..lelja nalazi smisao. Tek kada plivac i lnaett dljell s drugima sto je dano, on se plivajuci etlubudlo I ljubi duboku vodu. I 1port1ko vjezbanje trajno zaokuplja zelju, .nadu. Ono n1~c 1llilllo zagospodariti tijelom, 1tako da na njemu · ftl hudo iaala, da svaki pokret tece voljko-nesputano. Ono ho~c takoc.1er da tijelo moze vise, bude vise od Ito su suc.1enice bile prorekle nad :kolijevkom. h Jo onda kod prave sportske njege drugacije nego ~ ko1meti6ke njege pred ogledalom, nego kod maketo 1c nocu opet otire sa !enskih bora, iii nego kod prclnake, sto se opet skida skupa s haljinama. o 11 upravo ne treba prikrivati, nego mu se vabavhl iz iskrivljenosti i izoblicenja Ito ih je i nje11mljclo drustvo s podjelom rada, otuc.1ujuce. 2eli • • 1 tako mnogo nekoc samo viteskih vjdba i s tako 9lqo novlh pronadenih za to, podati mu u novom *"'tvu •ozdravljenje«. Naiime kao ozdravljenje S.to ne poatavlja bas nikakvo oboljenje, !to je, naprotiv, I, ~lnjcnje samog zdravlja, lijeecnje uprarvo bez onja. Prl temu se sport oslobac:ta taikoc.1er grac.1an. . . 1pHavanja u nuZdi ne bi Ii tvorio takozvanu pro..... u prctc!no sjedecem nacinu !ivota, svojstvenom radnl.ku. Uvijek ce birti sjedeeeg nacina fivota,

ttoltm,

"'°"

~

E

...,..,.11

521

ali

neee

35

IORBA ZA ZORAVUE, LIJECNICKE UTOPIJE

gJfi uvijek njegovih neugodnosti sto potjeeu

od nedostatka 5vjdeg zraka svake vrste. Spo11tska je

Izlijeceni se mora osjeeati kao nov covjek, morao bi biti zdraviji nego prije.

ielja ddati .tijelo u vlastitoj ruci tako da tak i na skakaonici, kada covjek letl, svaka situacija, pa i nova, prenapregnuta, budc prisna. Tako duh niposto ne gradi tijelo, ali ga, cesto l po~rh priroc:tene mjere, drZi u formi. C:::ilo se odluciti - napola pobijediti, zacijelo je olak.o reeeno. Prikazuje NC tuko kao da je to la:ko i uciniti, ttovi§e, kao da tu poslovlca pokazuje ono najbolje §to tu valja uciniti. Jer prlvldno postoji jos i drugi nacin da se tijelo osnail, nnlmc nacin da ga se bezbrizno slijepo previcta. Tako Jr, 11 devlwm: Tout va bien, isplivao na povr§inu Couc.~ (tin 11c l ne govori o potpuno glupavim iscjeliteljima molltvom). Svijet uzet na takav na·cin pripada smionomu 11 da l ne . treba biti osobito smion. Tout va ble11 lrt'bu da otjera hunjavicu pa i teze stvari, tako rcl'I 110 lako-uman nacin. PoZ1nati jahac Bodenskim jezerom pokazuje se uzornim: buduci da je projahao preko 0Jl11N11011tl tako vjesto i tako ne znajuci, ona uopce nl.le dolla do rljecl, i led se ispod njega nije prolomio.-Etu upa·sna uzora za •neobaziranje na zlo; ignorirajuci gn, troba bltl kao da ga nerna. Doduse, pri tomu se oalvnru.Je lsto tako i dijelak istinitoga, cim hrabrost nije 11ljcpa ill lsprazna, .nego ma.Ci - i opet upravo sportskl - glavu gore. $to je tu raspolozenje svjetlije, sto IC vile ocekuje Od glave gore, to vise taj zahtjev 1lama bczvoljnost. A ta moze biti dapace pocetkom neke bolestl, ne samo njezinim ucinkom. Tout va bien nipolto ne zinacl: sve je dobro onakvo ikakvo je, pa ipak se za san o boljemu hoce vec i tu da .na njegovu 1putu bude volja. Takoc:ter, nase tijelo uopce nije sazdano tako da veze kraj s krajem nepromijenjeno, tako reel neproduzeno. Tom eovjeiku~ skupa sa fenom, svakako se moze pomoei, na cesti .Sto se dade planirati.

Zapis

Topli krevet ·

Ito je tjelesno slabo, mora vjefbati, umjesto

da miruNe moze zeljeti da se odmara a da ·potpuno ne zarda. Ali bolesnik svakako hoee pocivati i miirovati, kreYtt ga ujedno i skriva i osigurava. I, bolesnik se spaivajucl Cuti takoc:ter zdravim, ·naime uopce ·se ne cum. On tada kao da je ~dravo tijelo ·samo, kakvim ·se ne dutl ~ak ni na javi. Prividno je vrlo jednostavno to naataviti, stresti sa sebe nelagodu kao pas vodu. Bolesno ne ipripada nama, §tovise, na njemu je ne§to sramotno, •to je poput more, preko noci mora isceznuti. lsprva se ne zeli ni§ta drugo do tog pukog isceznuca, onako kao sto san odgoni umor. Zub sto boli mora van, eak i bolesno udo treba da se ukloni, tu ima neke, I 1ame bolesne, zelje za otresanjem. Kao u kakve pohotne zene koja bi najradije skinula sa sebe jos i lko!u, ill takoder kao u debelih, koji bi najradije da izgledaJu kao kosturi. Tako bolesniik nema osjeeaj da mu nelto nedostaje, rnego da mu je neAto suviS·no. Nelaigoda se mora,· kao ne§to privje§eno, suvi§no, ukloniti, bol je divlje meso. Sanja se o tijelu koje ponovo zna i lagodno !utjeti.

J1.

Ludost i bajka Tako svaiki bolesnik zeli ozdraviti u Mpu. Poiteni mu Ujeenik to ne moze pruziti, ali to naglo ipak se docaravalo uvijek. Jutros sav obliven kirvlju, u podne mrav I 1vjef na dvije noge. Caik su i lijoonike opsjedali snovi te vrste, vecinom zbog prijevare, a cesto SU se i sami varali. Dvije najrasirenije omiljene !elje ljudi glaH: ostati mlad, dugo zivjeti. A treca je upravo oboje ne postici bolnim zaobilaznim p~go zaskoeivsi, ~ ..

,, '',,>~\

l:'J

522

..;,

~ h1 ii' i/I() A

.,

i'

.~

-..

'

_,,,,,..-

~~

523

lllto reei, kolportafnoj umjetnosti lijeeenja. Ali ne va·

kao u lbajcj( Ali lbolesrrilk ne poskakuje i ne skace, pa to cine utoliko vise njegove zelje. Od te volje za skokovito zivi nadrilijeenik, a zatim i prava ludost. J eclan je lijecnik bio izjurio na ulicu u spavaeoj kosulji, vieuci kako je dosla ognjena sova, kako su smrt i bolest dokinute. Ljekoviti napici, ljekovita voda, kako li prekoraeujuCi, kondenzirano djeluju i saimi, kako 1i se portencirano njima bavila bajka. Ima masti sto jednim mahom lijeci ozljede, ima bunara iz kojeg stari izranjaju ponovo mladi, izvrsno on slufi tomu da se ustali tako prolazni imetak zenskc ljepote. Prnstire se Zemlja Slarafija zdravoga, bcz boli, s poletnim udima, uvijek Taspolofonim folucom. Ne granice bez razloga nadrilijecnici tako lako s rnedicins'kom baj'kom, s mastima, starpovima, ·vodama !Ho irnaju tarobnu moc; sve SU to zivuea naklapainja starica. Grof. St. Germain, koji je svoju starost, cvjctajufo musku starost sam prikazivao kao da traje vgc stotina godina, prodavao je »Caj za dug zivot«; bijasc to neka svakidasnja mjesavina sandalovine, kasnijc i muharc. U visem sloju, cehu je napol prijevarnog, napol utopljskog prekracivanja pripadao Mesmer; on .I~ vjcrovao da bolesti lijeci gladenjem i njefoim tonovlrna, daklc hlpnoticki. A posve je u poslovanje s obnovom spadao, u Mesmerovo vrijeme, »Celestial Bed• dra Grnhnmu, koji je trebao imati svojstivo da onoga tko left u njemu pomlac:tuje slatkim fokom; u postolje kreveta blla je uvedena elektriena struja, parfem, i hlln su ugrac:tena staklena zvona. Starije i tako reci solldnlle djeluje vjerovanje u cudotvorno bilje; bajka gn dijell s narodnim vjerovanjem: i nadi u ljekovito biljc svojstveno je upravo to iznenadno, nestrpljivo, StO SVC prekida, SVC preok:Jrece: lisce ponocnice djeJuje, recimo, kao oblog protiv cireva, eaj od njega pri jednom jcdinom ispiranju pomafe protiv bolesti uha , i trulih dcsni, lo~ih ociju i uvelih usana; tako obicna biljka, a izgleda gotovo kao da je prenijeta s dalekog otocja. Kao da je svuda naokolo bilje s livade gospodje Holles, i da ga valja samo znalacki pokupiti. Ocekl1.je se i zahtijeva neobicno, ne samo u ludoj nego i u toj,

ija zaboraviti: neobieno je, uz krajnje drugaciji put,

tilo · sve veliko-medicinske planove. U njima je uvinesto pustolovno i cudnovato, U Ot!"OVU koji ne ubi· nego lisava boli, u nofa koji ne kolje, nego lijeci, u aranicni.m tvorevinama poput umjetno napravljena leluca. Sto ovako pokrpano ili nadomjesteno ne drii 01obito i nije pouzdanije negoli zdravi organ, ne uma· Djuje pustolovinu, zacijelo je ne liSava uspjeha. Bolesrt nije dokinuta, ali je njezin kraj: smrt, zapanjujuci poitlsnut. Kad bi izrabljivani zivot, kojemu toliki bivaju vraceni, nesto vrijedio, i kad rat ne bi dnevno odnosio onoliko koliko se od umiranja izgubi godinama, lijetnik bi Vee stotinu godina mogao biti napola zadovoljan. Ovdje se moze umrijeti - taj zapis viSe nije niposto ispravan o bolnicama, nego o driavama u kojima 1e nalaze. Lije~enje je san na javi, kojemu dolazi kraj tek s uspostavom starog zdravlja; a ima li starog zdravlja? Tu izranjaju pravi medicinski sni, tu su se razbi· jali o stijenu koja ni sam.a nije tako trajna kao sto se pricinja. Le!aj s kojeg ustaje bolesnik bio bi savden tek tada kad bi bolesni bio osvjezen umjesto da je sa· mo pokrpan.

F.

1

Lijek i planiranje To ne zna~i nista manje nego tijelo pregraditi. Nego tijelo voditi tokovima kojima do sada nije, ili nije tako lako teklo. Kao iskonski nova, tijelu su dodana 1redstva za stisavanje bolova. Ona su se trafila odavna; ovamo spada san bolesnika da ne bude prisutan u vrijeme zahvata u svoje tijelo. I tijelo mofe katkada oma· miti svoju bol, tako u soku poslije neke nesrece. Ali nijedan lijecnik nece operirati dok traje sok, broj je amrtnih slu~ajeva tu prevelik. Druga~ije je pri narkoti&om omamljivanju, pri toj neprirodnoj, izvana doda· noj blagodati. I izvana dolazi vecina lijekova, biljnih, metalnih, mec:tu njima mnogo preadresiranih otrova. Pustikaru, recimo, njezin otrov §titi od Zivotinjskog bT-

525

524

.............

sta, u drogi on slu!i bolesnom srcu: kako li zaobilazna iputa, ·kako li izdaleka donijete pomoci. A tek rez u zivot, odstranjenje bolesna tkiva, zaUvanje otvorena tijela nakon ~to se dogodila promjena njegova sadriaja, pa antiscpticka obrada, borba protiv bacila! Sve je rto umjetno i ne lezi na crti ionako postojece samoza~tite, ionako moguceg regeneriranja. Smjelo se planiranjc htjelo za to, daleko od toga da=1J.zima stvari kakvc jesu. Morn biti du Sll 1ilikc zelja protiv bolesti, pored slika 1.elja protiv gladi, ponajstarije, i izljecenje jc od pocetka V'rijol&OtOVU drfavu, cisti od nakarada, obje •SU se Umjesto top dokidale. I ugaseno se evanc:telje ponovo palilo, 587

stoviSe, lux nova u njemu: Trece kraljevstvo, kao sto su ga nazvahl joaikimovci. Postoje, uci Joakim, tri stupnja povijesti, i svaki je bliZe provedivom prodoru kraljevstva. Prvi je stupanj stupanj oca, Staroga zavjeta~ straha i znanog zakona. Drugi je stupanj stupanj sina iii Novoga zavjeta, ljubavi i crkve, on se dijeli na kleri· ke i laike. Troci stupanj, 1koji predstoji, stupanj je svetoga duha iii prosvjetljenja sviju, u mist:icnoj demokradji, bez gospode i crkve. Prvi je zavjet dao vlati, dru~ klasje, treCi ce donijeti psenicu. Joaikim izvodi taj slijed mnogo puta, on se najce~oo odnosi neposredno na njegovo vrijeme, u vjeri da je to zavrino vrijeme, i uz politicku prognozu da gospoda i popovi vise ne mogu, »-laid« viSe nece zivjeti ovako kao do sada. Tako je Joakimova propovijed, ranogradanski-vjerskozanesenjacki, radila o proklinjanju i radikalnom kraju pokvarenog feudalnog i crikvenog kraljevstva; uz srdZbu nade, uz takvo Satis est kakvo se te5ko bilo moglo cuti sve od Ivana Krstitelja. Otuda i snaga lozinke u njegove tri kategorije: doba gospodovanja i straha = Stari zavjet, doba milosti = Novi zavjet, doba duhovne potpunosti i ljubavi = konacno kraljevstvo na usponu {»Txes denique mundi status: primum in quo fuimus sub lege, secundum iin quo sumus sub gratia, tertium quod e vicino exipeotamus sub ampliori gram.a . . . Primus ergo status in soientia fu~t, secundus in proprietate sapientiae, tertiUJS in plenitudine intellectus«). Dvije osobe trojalrosti vec su se pokazale, treea se: sveti duih, moze ocekivati na pra:znik aipsolutnih Duhova. !deja treceg zavjeta koju Joakim dzvodi na ovaj naein u svojem 1spisu »De concordia utriusque testamenti• se!e svoij viSe, kabalistickim ucenjem o emanaciji svijeta iz ideja. In facto, u svakom je slucaju otjelotvoren stroj dostojan najveceg udivljenja, stroj jedne »Ars magna« kao Ars inveniendi i Ars demonstrandi ujedno, prikazane u obliku oznaka, krugova, tablica, u obliku redukcija neke vrste lo~ckog logaritamskog sata. Giordano Bruno kusao je poboljsati Lullusovo umijece smanJivsi krugove, Pico della Mirandola prvi ga je povezao s pitagorovskim brojeanim nizom. Potreba gradanskog proraouna da sve dano izvodi univerzalno racunski iz malobrojnih logickih elemenata ili principa (»polaznih isti· 762

na«) ionako nije smjela zaboraviti Lullusovo umije-

ce, barem sto se tice njegove intencije. Leibniz je zaporeo svoju karijeru spisom »De arte combinatoria«, 1666, u kojem je, nastavljajuci na Lullusa i Bruna, obradio nacine povezivanja pojmova kao izraeunljive; tako da bi se pogreska u misljenju mogla prikazati jednakom jasnoeom i nesumn}ivoscu poput racunske pogreske. Citav je Zivot Leibniz istra.Zivao valjanu kombinatoriku »abecede misli« prema kojoj bi se nove misli dale pronalaziti, tako reci, mehanicki. Krajnje elementarizirana zivi ta »Ars combinatoria« dalje u raznovrsnim racunskim strojevima; zacijelo ne da bi pronalazila nove istine, nego da bi, kao sto je to uspjelo u takozvanom Maniacu (Mechanical and Numerical Integrator and Calculator), pomnozila dva deseteroznamenkasta broja za manje od tisucinke sekunde. Pascal je konstruirao prvi mehanicki kalkulator s rotirajucim kotacima, danas je od aritmetizfrana Lullusova sna nastala citava industrija misljenja, S brzinama - kao da SU uklete. I najnovija americka strojogradnja, sto zasad kulminira u »kibernetici« Norberta Wienera, nosi u sebi jos dio Lullusove mehanicke zamisli. Njegov plan, dakako, nije smjerao takvim automatizmima, eak je i neka matematicka »abeceda misli« bila za Lullusovo umijece, u skladu s vremenom njcgova nastanka, jos iza horizonta. Lullusova nakana sa strojem bijase, naprotiv, izvorno - misionirajuca; izum je bio planiran kao neka vrsta apostola deduktivne vjere. Lullus je namjeravao na taj nacin, posredstvom neoporecivih de· monstracija svojeg stroja, lisenih svake pogreske miAljenja, uvjeriti sve nevjemike u istinitost krsca:ns'ke religije. Ta je svrha, dakako, koliko je samo moguce daleko i od Bacona i njegove »prirodne magije«, jos dalje nego od Leibniza. Stoga Bacon govori o Lullusu go· tovo s prezirom, i to ne tek zbog same skolasticke mitologije, nego i zbog pustolovne dedukcije i supsumacije u kojima se krece njezin mehanizam s kotacima. Pa 1pak: bi zbog svoje tehnicnosti Lullusov izum posve dobro figurirao i u Baconovoj »Ars inveniendi«, kako 763

il I

"' I

~

I

'I 11

I

Ii tek u njegovoj utopijskoj dvorani instrumenata (Theatrum mechanicum). Tomu uopee ne stoji na putu strastveno slavljenje ilndukcije; jer i Baiconova indukcija hoce istraziti, dapaee, jos i »temeljni oblik stvari« i na kraju dopusta »sila:znost«, premda rijec dedukcija po obieaju izostaje, naime silaznost od zakona formi do eksperimenta njihove pojavne samoprimjene. Tek se u tomu, za razliku od cisto empdricki-plitkog tijeka, za Bacona potpuno ostvaruje sre'711µa, najvaznijim dijelom svojeg ucenja), hoce se utemeljiti jednako Platonova reformatorska djelatnost, s:kupa s utopijom hijerarhije, kao i njegovo posljedicama bogato jednacenje sve vii.seg savdenstva sa sve veema bivstvujucim bitkom pµ~, to jest kao spomenuti »poriv materije k obliku«, zatim kao »samoozbiljenje materije u obliku«. Kao sto je to napokon u antici, uz opra!tanje od starog drustva, tvoreci signal za novo, ispunjavalo Augustinovu svjetsku perspektivu jednog borilackog hodoca!ca. Sve se to onda pojaeava s pocetkom grac:tanski-samosvjesne i tako bogate subjektom, napokon dinamiene svijesti novoga vi· jeka. Utoliko nastupa upravo kao tendencija k svjetlosti, kao svjetlost u tendenciji, a ne kao vec prostoma potpunost svjetlosti. Temeljna crta u tom vremenskom krajoliku veceg dijela filozofije od Eckarta do Hegela (dakle ne- ili jos-ne-spinozizma) jest zajednistvo samorasvjete i rasvjete svijeta, na taj nacin sto. se u oboje1008

;W

r,r'

mu podupire i trajno odzvanja Fiat lux. Evo Eckarta: uzrok svemu sto jest sebe izrice, njegova je najviSa rijee covjek, i u njemu se taj uzrok kao spoznan vraea U sebe. Ako SU stvorenja sto ne misle otisci stopala uzroka kojd se ispoljio, onda je dusa sto misli njegova slika i prilika, osloboc:tena svake neobjavljene tame. Slijedi Paracelsus ili ucenje o uzroku kao samoj tvorackoj prirodnoj sili, i unutra i vani, i u groznici i u oluji, d u covjeku i u svijetu. Ali eovjek jest ono do cega natura naturans najvise ddi, ,i njegovo je da sveudilj jaea postajanje stvari i bistri ga. Bog hoce da sve sto je zasadio i ostavio nedovdenim bude privedeno dovrsetku: tako je lijecnik kao filozof, filozof kao lijeCnik sav u tom procesu bistrenja. Bistrenje se dogada u jednom vrlo sirokom smislu alkemijski: kao izlucenje necistih sastojaka i kao potenciranje virtus, valjanosti, obilja zivota. Sve se to treba dogoditi posredstvom vjernosti prirodi, to jest posredstvom »imaginacije« vjerne naturi naturans, kao sto se ta imaginacija razumije u »'kvintesenciju«. To i opet znaci: u izvlacenje bitne esencije iz •svega, u produ!enje »svibnja velikog svijeta«; tako se eak sudnji dan razumijeva moralno-kemijs'ki, kemijski-moralno. Slijedi - srodan upravo glede ovakva .procesiranja - Jakob Bohme ill ucenje o tomu kako ,tamni prauzrok biva objavljen kroz patnju, vrtlo!enje, kvalitetl\l sve do carstva svjetlosti. »Ako se hoce govoriti o bogu, sto bog jest, onda valja marljivo razmotriti sile u prirodi.« Ali same su one (a ne8to se takvo nije culo sve od Heraklita) borbom medu suprotnostima. Tako ponajprije: »Priroda ima u sebi dvije kvalitete, jednu ljupku, nebesku i svetu, i jednu srditu, paklenu i fodnu« (Aurora, Predgovor 9); to pod·sjeca eak na staro manihejsko dvojstvo. Ali onda dolazi nastavak: »lz ta su dva izvora napravljene sve kreature, i sve sto raste na Zemlji zivi i izvire iz snage tih kvaliteta ... Jer posredstvom svojega dvojakog izvora sve ima svoju veliku pokretljivost, sposobnost hodanja, trcanja, izviranja, tjeranja i rastenja« (1. c. pogl. 2, 1); to, dakle, ide od manihejskoga k objektivnoj dijalektici. Uz sedam •izvorskih duhova« ili •likova prirode«, 1009

~

--ide od oporoga, gorkoga, preko vatrene munje do toplog svjetla, do odjekivanja radosti, sve do Citava Corpus naturae i do Krista u covjeku, •tisucu puta veceg od ocac, to ce reci oca kao nerazvijenog poeetka iii prauzroka. Tako sebe-ekspliciranje uzroka tu nije tek njegova samospoznaja, kao u Eckarta, nego osim toga i njegov samoispravak. Kao tema sto se, minus noci i dani kojima bijase tingimna u Paracelsusa i Bohmea, pocevsi odavde, u filozofiji procesa viSe nije mogla izgubiti. Ali se onda, dakako, sve to, premda je naskroz znacilo misljenje postanka svjetlosti, nije micalo dz svojeg vrenja. Stoga njegove silne nutamje i vanjske vremenske promjene nisu jos tvorile neki svojstveno-strogi pandan spinocizmu kristala. Taj je dat tek u krajoliku sto postaje onako snafno i obuhvatno jasnim kao sto ga bijase opisao Leibniz. Dakle mislilac genetskog prosvjeeivanja posredstvom percepcije i eksplikacije sadrfaja svijeta, koja se razvija u sve jasnijem, sve razgovjetnijem zrcaljenju. Bez obzira na to, Leibniz iipak stoji potpuno u krajoliku procesa u koji bijahu stupili Paracelsus i Bohme; pored tolikog bogatstva u njega se eak bitno nasla ta specificno njemaOka renesansna dimenzija. Leibnizovo je prosvjecivanje, dosljedno svojem racionalistickom geniju, napustilo bavljenje vrijucom retortom, na mjesto pjenusave JQuhinje zlata stupio je kontinuelni slijed intenziteta sve veee svjetJ.osti, ali eto: ta sve veca svjetlost tvori upravo u Leibniza svijet kao proces razjo.Snjavanja, tkrajoli:k njegove perfectibilite. U vezi s ovim o cemu je rijee, pet se toeaka pri tomu osobito istice, sve one i opet prikazuju tovjeka, vrijeme, svijet kao isprepletene i kao u odnosu s nastajanjem jasnoce. Prvo, tu se svaki bitak treba sastojati od tocaka psihicke sile, svaka je od njih potpuno nutarnji zivot, koji nema prozora, ali svako vani nalazi u sebi, zrcali ga naime. Drugo, tim je monadama pri zrcaljenju svojstven appetitus, ·tendencija, jer one su pojmljene kao gradani svijeta prosvjecivanja, sve su onoga roda sto stremi iz tamnoga u s.vijetlo, i za 1010

~·~ ~-

~

'·""

--~--____.,_

-··----------------.....

Leibniza nema niceg drugoga osim tog appetitusa m svjetlom. Trece, tendencija, kao »inquietude poussante«, tece eksplozivno, osobito kad prisvaja, i Leibniz tu primjenjuje arciprocesnu, zadugo neeuvenu jednadZbu otvorenog prostora i - buducnosti: »Kao sto u elasticnom tijelu koje je stegnuto njegova dulja dimenzija pociva kao nastojanje, tako u monadi poeiva njezino buduce stanje«, i dalje, u jednom odgovoru Bayleu, 1702: »Moze se reci da je u dusi, kao i posvuda drugdje, sadaSn.jost bremenita buducnoscu.« U takvim je odredenjima prije svega objektivna dijalektika razgovjetnije nego ikada prije postigla najtjesnju vezu s procesom, i to kao procesom bitno posredovanim s buducnoscu, ne samo s prosloseu (usp. Ernst Bloch, Subjekt.Objekt, 1951, str. 123. i dalje); i to usprkos biilclji pred pravom buducnoscu, pred realiter novim, koja se vidi i u Leibniza. Cetvrto, tendencija upravo kao imanentna, svojstvena samim monadama, ima svoje kamo i svoje cemu; ona se uopce ne da zamisliti bez takva odno!enja na svrhu. Leibniz se prije svega i u ovoj toeki razlikuje od Spinoze i nista manje od Bacona, Hobbesa kao onih koji su redom zabacivali kategoriju svrhe; Spinorz:a ju je nazivao azilom neznanja. Medutim, zabacivanje se usmjeravalo uglavnom protiv jednadZbe teleologija - teologija, dakle protiv transcendentnog odredi· vanja svrhe posredstvom neke bofje volje, posredstvom bofje providnosti i slicno. Ali sam Spinoza -uopee nije izbjegavao kategoriju svrhe kaid ju je vidio na djelu naturalisti{:ki, to jest u ljudskom djelu, ne u nekom takozvanom bofjem djelu: tako, recimo, u definiciji drfave kao stroja §to su ga ljudi sagradili u svrhu svoje dobrobiti. I ma kako Leibniz hoce svoj pojam svrhe na kraju, to jest nekim grani~nim metafizickim ipojmom, fundirati u nekom bofanskom odredivanju svrhe najboljeg mogucega, ipak jednako malo taj pojam dokida u njega neizostavni kauzalni determinizam; taj, naprotiv, vlada da bi, kao kod nekog stroja, ispunio svrhu. I, pojam se svrhe odnosi upravo na imanentnu tendenciju, kao kamo-veza izmedu prirodnog l moral· nog svijeta. On garantira perfectibilite svijeta, dakle 1011

r

ne samo harmoniju sv:iju djelatnosti ·monada, nego sve jasniju reprezentaciju univerzuma u monadama, sve do prijetvorbe svijeta u najvifa jasnocu njegova sadr!aja. Peto, Leibniz je s pravim procesnim mislima prvi put poslije Aristotela ponovo ozivio pojam mogucnosti, uzet i kao »sklonost«, »Dispositio« za razvitak u svakoj monadi i kao »carstvo beskrajnih mogucnosti«, od kojih je jedna djelomicna realizacija svijet Ito stoji pred nama. »Sklonost« je virtuelna saddanost predikata u subjektu, odnoseci se strogo ponovo na tendenciju: »Omne possibile exigit existere«. »Carstvo beskrajnih mogucnosti«, od kojih jednu djelomicnu .realizaciJu tvori postojeci svijet, na drugoj strani znaOi, usprkos cisto teoloskoj lokalizaciji sto je Leibniz podaje tom carstvu, golemi horizont mogucnosti koji se rproteze upravo i u sam svijet pred nama (zahvaljujuci •sklonosti« u sebi). Toliko u vezi s tim, kao krajolikom procesa, 0 pet glavnih toeaka jednog ucenja 0 razvoju svijeta sub specie perfectionis umjesto ucenja o razvoju svijeta sub specie aeternitatis. Buduci da Leibniz prikazuje kao klimaks razjasnjenja jednu anorgansko-organsko-humanu stepenastu gradnju univerzuma, on isto tako proces tog klimaksa, plura1isticki-dinamiaiog, odreduje kao jednaku mjeru podizanja terasa k savrsenstvu. »Svaka je supstancija poput svijeta za sebe i poput ogledala bozjeg iii, dapace, citava univerzuma, sto ona, svaka na svoj nacin, izrafavac (Philos. Schriften, Gerhardt, IV, s. 434), - naime na sve jasniji i raz. govjetniji nacin. Bez prestanka rastu tako i potenciraju se samodjelatnost sila i samorazvitak stvari, s krajnjom svrhom jasnoee sto reprezentira jednako •stroj bozji« kao i »ddavu bozjuc, to jest njih .kao krajnje savrsenstvo. •Zahvaljujuci ·toj harmoniji, putovi prirode sami od sebe vode k milostic (Monadologija, § 88): to je Leibnizova utopija svjetskog procesa umjesto Spinozina jedinstva prirode i milosti, kao i nasuprot Augustinovu transcendentnom upletanju milosti. •Tamni uzrok«, pa »mracni neuzrokc Jakoba Bohmea takoder je, dakako, ispao iz tog raoionalizma ·kao racionalizma ab ova usque finem. Na nj je ponovo upozorio tek 1012

kasniji Schelling, ne bez posve na drugi nacin opskurne, naime reakcionarne zadace, ali izvan nje ne bez moci prisjecanja da se upravo u onom umirucem, voljnomu, dinamicnomu Leibnizove tendencije krije jos i nesto drugo osim pukog logosa racija. Otuda Schellingovo lucenje izmec:tu postavljajuceg, voljnog da-bi-elementa u procesu i racionalnog ito-elementa u njemu (u Aristotela nagovijesteno kao razlika izmedu oni Bion, u skolastika izrdeno kao razlika izmedu quodditas i quidditas). »Prvo bivstvujuce, to primum existens, jest, dakle, prvo slueajno (praslucaj). C::itava ta konstrukcija pocima, dakle, s nastankom prvog slucajnoga - samom sebi nejednakoga -, pocima s disonancijom i zacijelo mora tako pocimati« (Schelling, Werke X, s. 101). Ako ostavimo po strani mitologiju »Otpatka« tog prvog bitka sto ju je dodao Schelling, onda se onaj faktor intenziteta procesa sto ga Bohme razumije pod svojim •neuzrokom« zacijelo misli kao neki nepregledni element procesa. J er kad bi rast kozmicke jasnoce imao naprosto samo racionalne elemente, onda, eto, ne bi bilo uopce nicega sto intenzivnim agensom potjeruje rast. Zatim, kad proces ne bi imao izniJeti, manifestirati nesto sto niposto nije vec ab ovo quidditas, uopce ne bi bilo ni procesa, u njemu, stovise, uopce ne bi bilo ni Leibnizove kategorije relacije. Umjesto nje, eak umjesto razlika u jasnoci jedne cisto logicke quidditas, uopce ne bi bilo razlika i veza, nego .podudaranje svih relacija do besprocesne identienosti. Kao sto se to posve dosljedno dogada u Spinozinu totalnom racionalizmu u skladu s njegovim radikalnim iskljucenjem procesa. Ali kako Ii znacajno, napokon, pojam procesa u Bohmea takoder potjeee iz tamno-intenzivnog borenja k usponu i njegove aurore; kako ld su pod ukupnom kategorijom procesa pojmljeni kao nepregledni i proces lijetenja i proces sudovanja, kako Ii se oba ticu neceg negativnoga, koje valja izlijeciti i ispraviti posredstvom procesa. I, proces se u svakom od tih svojih likova mora - dobiti; jer on upucuje na· trag k necem neobavljenom, neeemu sto ne treba biti, Ito mu je u osnovici, a on se ne temelji na tomu. Zbog ~· 1.f ~· ·:If

1013

~

.~........iii.........................~~~.........,~

cega je upravo Hegel - bio ma kako daleko od Schellingove irratio, eak ma kako ga upravo Schelling kritizirao - potpuno preuzeo i usvojio staro Bohmeovo •protivljenje« nekog neuzroka. Zbog cega je zatim Hegel onako dinamicno zaostrio Leibnizove intencije prema dijalektici, zaostrio premjestidi agens, sto tjera proces, u negaciju. Buduci da ona kao •tocka noei i mijene egzistencije« svaki put ujedno napinje i prekida, u Leibnizov se kontinuum trajno salje neki moment neuzroka, a time se on, dakako, i ponovo logizira. Ali tako u Leibnizov perfekcionizam ulazi kvas, element crnila, ulazi, stovise, u ideju procesa kao samoljubavi, samospoznaje bozje koja se jednostavno obrazlate iz savrsenstva: »Ta se ideja snizuje do dusobri!nistva i eak do bljutavosti ako u njoj nema ozbiljnosti, bola, strpljenja i rada onog negativnogac (Hegel, Werke II, s. 15). Negativno, ta gorostasna pokretacka sila, u Hegelovoj je perspektivi procesa •nejednakost supstancije samoj sebi« upravo stoga Ito je ono pozitivno •bite, koja se dovrsava tek kroz svoj razvitak. Bit kao uistinu bivstvujuce, kao ono Ito zapravo jest, iii, Hegelovim jezikom, ono apsolutno, stupa, dakle, posve na ~elo genetskog odrfanja svijeta, to jest na njegov kraj. Vremenitost tako trijumfira kao istinsko mjesto proizvodnje, u najmanju ruku u svijetu historijskog bivanja za sebe; tako bit zivi u svojem bitku za sebe samo kao cilj. Svijet procesa kao dominanta uz tu toniku postaje onda potpunim arhetipom cvijet-plod, za razliku od arhetipa kristala: »O apsolutnomu valja reci da je bitno rezultatom, da je tek na kraju onim Ito uistinu jestc (1. c., s. 16). Dakako, eminentna logizacija Ito se pri tom obnavlja polucuje da svijet Hegelove filozofije procesa pociva samo na misli, u tolikoj mjeri te se cak svako intenzivno materijalno, skupa s diferencijom i negacijom, navodno sastoji od duha i nicega osim duha. Jednako kao u Leibniza, dapace, v~ma negoli u njega, svi su predikati •rezultatac daleko od toga da doista izviru kao novumi, oni su, naprotiv, fiksno sadrfani u svakoj stepenici i samo Joi nisu jasni i razgovijetni. To je stara pregrada kontemplacije i ana-

mneze Cak u filozofiji procesa, ostala ocuvanom sve do pred vrata marksizma. Anamneza ostaje svagda konzervativnom i tako spreeava zbiljsko odslikavanje zbiljskih procesa, to jest procesa sto djeluju u novo. Usprkos tomu, linija od Eckarta do Hegela, i prije toga takoder onako transcendentno razapeta Augustinova filozofija povijesti, otvaraju jedno jedinstveno razrjefavanje jednoga uz drugo, cak jednoga nad drugim u jedno za drugim, prostora u vrijeme, i opet sadrfanih u konaenom liku kao rezultatu; - to je linija gotike umjesto Egipta u filozofiji.

Pojam na strati iii ono •zapravo« kao zadaca Nema Ii miUjenja radi sama sebe, onda ono upravo stoga mora paziti na cistocu. Upravo zato sto ima iza sebe trebanje i htijenje, to htijenje i njegova misao dolaze svaki put u obzir samo kao napredni, ne mutni. Gore spomenuti mislioci stajahu tako na razini svojeg vremena, premda s razlicitim svojim rangom i rangom vremena, i prije svega s pogledom Ito je s nejednakom sigurnolcu pogadao jezgru prividnog svjetskog duha. Ali svi su, i idealisticki, kako li tek materijalistii:'.:ki, tra.tili, ciljajuci konkretno, zbilja bivstvujuce, na koje se eovjek mote osloniti. Tako da mu kroeenje pet ·koraka dalje od kuce ne glavinja u tami i gultari, nego su se probijali putovi, put je spoznan kao realan odnos, tra· iena je bit ulla u pojam kao uhvatljiva. To u isti mah odlikuje onu veliku crtu u filozofiranju da je bit, Ito na taj nacin bijale pokazana kao pri-bit, naime kao dom, oslonac, - trebala \:>iti sve, u kojemu je redom obuhva~eno i ono Ito je ljudima na srcu kao i ukupnost vanjskih pojava. Informacije o tom totumu (sjetimo se samo Heraklitove vatre, pa onda eleatske krute kugle bitka) tako su razlicite da oni koji su tupoglavo brkali bogato istraf.ivanje s usahlim katekizmom povjerovaie kako mogu ipovijest filozofije nazvati najjacim pobi· janjem filozofije. Uisti·nu pak razni veliki pojmovi kao takvi, kad nisu prolazna ~deologija prolaznih stanja ill

1

1014

1015

j

~

eak batinastvo drustva koje nazaduje ili propada, niposto ne deprimiraju do relativizma. Ti veliki svjetski pojmovi, cesto u prolaznoj cahuri, u ljuskama tako ideaHstickog, ali i mehanistickog jajeta, reprezentiraju, naprotiv, slijed ili usporednost sektora i, receno manje staticki, redom svakog podrucja na frontu zbilje, na nacin sto se dopunjuje. Tako siroki Leibniz kafe kako nigdje nije nasao neku potpuno pogresnu misao, a ako je Hegel na slican nacin eak i odvise sirok, ipak je lisen takva objektivistickog prizvuka univerzalnosti kada, prvo, dopusta da SU znaeajne samo one mis1i sto tvore stepenicu, i drugo, da se njima bavi kao napredovanjima otvaranja saddaja svijeta. Njegova je pogreska sto ta otvaranja prikazuje kao konkretne reprodukcije svojih apstraktno-logickih kategorija, njegova je zasluga sto je povijest filozofije napokon oslobodio neke vrste zbirke duhovnih anegdota, poslije cega ona biva prepoznatljivom kao sve dalji razvoj znanstvene svijesti o svijetu. K tomu dolazi daljnja osebujnost velikih filozofija, kojoj se do sada jedva pridavala dovoljna pafnja: tjeranje-do-kraja njihovih temeljnih misli, uz voljnu, drustveno-pristranu pobudu u tomu i iza toga. Upravo tjeranje-do-kraja tvori specificni krajolik u filozofijama, to jest savr5enstvo do cije se visine tjera neki obecavajuCi motiv spoznaje, neka nagovjescujuca strana njemu okrenuta svijeta. To se, imajuci utopijski karakter, formalnim tjeranjem logicke konsekvencije do kraja i arhitektonski totalnim sistemom dijelom olak· savalo, dijelom prekrivalo. Olaksavalo, jer logiCka konsekvencija preuzima u sebe voljo-emooionalnu, poput pare lokomotive sto sa sobom vuce podjarujuce plinove i tako pospjesuje propuh u lo!i§tu. Prekrivala se pak perspektiva utopijski-savrsene vrste u posljedici - gotovo jedino u Kanta prekinutog - zaobljivanja nekog zatvorenog sistema u predmarksisticki podignutim ucilisnim zgradama filozofije; zbog cega je nesto odlikovano kao ono »Zapravo« nastupalo takoder kao predmetno zakljuceno, dakle bez fronta i novuma. Tu opet posvuda djeluje staro prokletstvo Platonove anamneze, nauk da je svako ucenje necemu samo ponovno

1016

sjeeanje davno videnoga, bezvremenski bivstvujucega; to antikvamo prokletstvo prekriva u obliku zatvorenog sistema i ono niposto antikvarno redom svake perspektive k onomu »Zapravo« ili k biti. Pa ipak, ta perspektiva ·postoji kao takva posvuda, i upravo: ona je sub specie toto, 1Sub specie aetemitatis, perspektivom u kojoj se neki od arhetipova sveukupnog svijeta (gibanje, mirovanje, more tvari, svjetlost, kristal) tjera onamo gore k slici zavr5etka, slici savr5enstva. Tako bijahu stigli blizu Heraklit, Parmenid, Demokrit, stigli su blizu Bruno i Spinoza, pa drugacije Leibniz - sve sami polrusi svijeta s obzirom na bit, na razlicitim sektorima i frontovima. I prije svega se na vec posvuda bezbolnom, kao dan jasnom materijalizmu, na Brunovu svjetskom stablu, na Spinozinu podnevnom kristalu podifo svijest i sama perfekcionirajuca, podize se kriticki optativ: Kad bi barem bilo tako! Kad bi barem svijet donosio takav entuzijazam kao u Bruna, kristalnu tvorevinu tako potpuno menu sjene kao u Spinoze! Kad bi barem to potenciranje, §tovise, prekoracivanje tek fragmentamo postojecega znacilo rjesenje tajne svijetal Takav optativ vrijedi usprkos tomu sto u Spinoze potpuno izostaje povijest koja bi ipak dopustala harem to da se neko fragmentarno gotovo-ne na projiciranom podnevnom kristalu pojmi i pospje§iuje ·U ·nekom jos-ne. Optativ vrijedi usprkos racionalistickom dogmatizmu sistema, usprkos panteizmu, koji zanijekanog nebeskog boga odreduje kao priznatog boga prirode i koji, kao §to Feuerbach •S pravom kafe za taj dogmatizam, tvori negaciju teolo8ije stojeci na stanovistu teologije. Pa ipak ce se Spinozina supstancija u svojem zracecem miru - cum grano salis slicnom Giottovu, Danteovu miru u umjetnosti - pojaviti kao korektiv cilja Leibnizova nemira i procesa. Kako Ii je, dakle, ovako pojmljeno notiranje i isticanje filozofskih slika savrsenstva daleko od relativizma i pogotovu od subjektivistickih odricanja istine, kojima je ime pragmatizam Ui fikcionalizam. Ali kako li je spomenuto notiranje dflleko i Od nedijalektike, koja Ono »Zapravoc i bit Stvari ill eak samo tiotum. •smatra v~ statickom dovrseno56u 1

1017

~

=='-----------····' S perspektivom 'Samo kao pogledom sto intendira ·k tomu iii onamo, a ne i 'kao samom tendencijom objekta. Tu odluka glasi: Optativ, koji pocinje vise ili manje ganuto vec prema priblifavanju filozofije tom bitnomu, ima zadacu bivati, ,kako bi u istom dahu sve ve~ ma spoznavao i sve vecma manifestirao ono »Zapravoc. Drugim rijecima: Bitno treba ljude da bi ga sve identicnije vodili prema gore; i ta najtemeljitija teorija-praksa moralom je ispravljena krajolika zelja u filozofiji. Polazeei odavde, niSta Il!ije pogresnije od nerazmotrene postavke kako je nesto odviSe lijepo da bi bilo istinito. Nju valja razmotriti, kao sto nalafe dilZnost, i tako da se od tog Iijepoga zacijelo nista ne moze unaprijed potvrditi, ali isto tako ni zanijekati. Sto znaei: uz neki vrijednosni sadrfaj, pogotow najvisi, koji se bijase pridao istinski bivstvujucemu, spada vise nego ikamo drugamo pojam sto ddi stra.Zu. On nije razoran za vrijednost, na nacin nekog bijednog, na kraju cak subjektivistickog pozitivizma, ali je ipak kao nigdje ispravljacki (jer corruptio optimi pessima). Stoga je Aristotel oznacio znanstveni iskaz kao postavku sto se pojavljuje kao istinita iii laina, upravo u suprotnosti sa zeljnom postavkom. Sto, dakako, znaci jedino to da se ieljne postavke negativne i1i pozitivne vrste, i onda kad se ticu objektivno mogucega, odnose na nesto sto nije potpuno nastupilo i ne postoji Hi ne postoji potpuno, tako da se u odnosu na to ne mogu ili ne mogu potpuno potvrditi ilii zanijekati. Ali sve se zeljne postavke kao znanstveno obradive zacijelo kre6u u 1sferi veee, odnosno manje vjerojatnosti, za razliku od laznih, odnosno istinitih; i to tako sto se ta vjerojatnost odreduje prema vecem iii manjem stupnju objektivne moguenosti saddaja zeljne postavke. Mogucnost, ona jest dakile parcijalnim, za ostvarenje jol nipo§to dostatnim postojanjem uvjeta, ona tvori sferu u kojoj uopce nista ne moze biti :prelijepim, a da ne bi, prema mjerilu uvjeta, ipak bilo ubuduce moguce. Tvori sferu u kojoj se, stovise, istina, upravo kao jedna od biti, s punim, wlo starim zlatnim zvukom bitka-u-istini, u danom slueaju uopce ne t·reba cuvati toga da duse~o krijepi.

1018

-~.,

', ,.,.

Dakako, u danom slueaju, a to upravo znaei: poslije ispravka objektivno-realne mogucnosti posredstvom ·te·

meljita poznavanja procesa sto se realno odvija, moguenosti u kojoj je supstancirana sveukupna zbilja procesa kao zbilja same sposobnosti za proces. Taj ispravak dolazi od Marxa, i tu je ponajmanje b11isao zadacu da svijet bude promijenjen do feljeno-humane prepoznatljivost i da bit postane bit jednog obuhvatnog kod-kuce. Bez prenagljivanja, ne preskaeuci stranice da bi se bde stiglo do kraja; bez napuhavanja pojedinih faktora, takoder sektora da bi se svijet osiromasio idealisticki, ali i vulgarno-materijalisticki. Bez idealistickog postvarivanja svekolikih apstrakcija, kao sto one postavljaju svijet naglavce, pretvaraju predikat u subjekt i prius trafe u duhu umjesto u interesima i materij alnim odnosima. Ali, napokon, i bez svakog tobolnjeg naknadnog djelovanja anamneze kozmickog stila, upravo kao da je OllO »ZapraVO« vec izneseno ii da stacionira ne samo kao ens perfectissimum, nego vee kao ens realissimum. Upravo zato sto nije tako, iz temelja nije tako, pojam na strafi i njegova praksa, u vrijeme ispravljanja i poslije njega, isto tako neumorno radi i kao sjeeanje na Verum Bonum, ~stinski krajnje organiziranu materiju na vidiku. Tako onda svijet za. cijelo stoji u filozof skom pred-videnju noseci na sebi svjetlost kristala spinozizma, kao Ato ono vidi svijet liAen nebitnoga, jos vise: lisen istinski zbiljske nebiti. U horizontu zadaee, koja iz amor fati odlazi dalje k svladavanju spoznane sudbine i iz amor dei intellectualis k poboinosti prema svijetu, ali pravoj i prema pravom svijetu. Dvije 1.eljne postavke: vrlilna lcoja se mote uciti, kategoricki imperativ

Trezveno je misljenje osobito wnjesno ako pri tomu nije i usko. Smiono je mi!ljenje osobito dragocjeno aiko poznaje i granice sto ih pro!iruje. Pa ipak, ima slu~­ jeva gdje se ne mora pucati samo preko granica nego i preko cilja da bi se pogodio. Kao Ato, obratno, mo-

1019

~

----!e biti formulom svake niskosti da se stvari ll2limaju kakve jesu, u smislu da se takvima i ostavljaju. Stoga nisu samo neke velike slike svijeta nego i pojedine fi. lozofske postavke Cisto cinjenicno pogre§ne, pa ipak, buduci da je u njih jos viSe ostalo da se zeli, nisu okon~ane sa stanovista istine. Bilo da se na njima, u njima uzdize zelja: kad bi barem bilo takol Bilo cak da su te postavke, u najmanju ruku djelomicno, cinjenicno pogresne zato sto SU ustvrdile nesto jos nedospjelo, na brzopleti nacin, jer su dosle prerano. Majko:lh je misli tada i tu zelja, ali ne, kao inace tako cesto, neke luokaste misli, zabludjele, eak lailjive, nego istreale, doduse, na pretjerani nacin. Takva misao moZe kasnije djelovati mnogo trezvenije od mnogih prezvakanih, pa i od preporucivanja neceg sto upravo .postoji, koje SU se u svoje vrijeme pricinjale i divnima i praktienima. Zacijelo, suha konstatacija kakve stvari jesu i kako rz:a sada stoje neminovna je i ne moze biti' dovoljno suhom. Ali jedno je - to stanje kod loSih stvari notirati, a drugo - odobravati ga ili eak samo smatrati neuklonjivim. Tako vec jedan od sedam mudraca kaze: »NajviSe je losih«, sto nije daleko od doskora pre1:efoo tocna Hobbesova nalaza da je covjek covjeku vuk. Ali sve je u tomu da se na takve nalaze ne pristane; da se znaju razlozi zbog kojih oni ne izrastaju, ne trebaju izrastati zauvijek; znajuci kako su lose jos tolike stvari, znajuci dublje kako dobre one mogu biti. Potonje se krije. na odviSe brzajuci nacin, cesto takoc1er uz apstraktnu pausalnost, u pojedinim inace nimalo pravo razumljivim filozofskim postavkama; tako, recimo, u Sokratovoj, da nitko ne cini nepravdu dobrovoljno. Takve postavke dijele svoju, recimo tako: vedru prenagljenost s mnogim zeljnim izrekama daleko sitnije vrste; pri cemu im je jos nedostatak da izgleda ikako uopce nisu svjesne svoje zelje. Ali te su postavike zasnovane tako da presucuju !elju samo ironicki, skupa s dobro poznatom distancom prema tvrdnji i prema zemlji u kojoj su udomacene. To cini njihovu ozbiljnost srodnom onoj tako osobito nevidljivoj i nenametljivoj ozbiljnosti humora, koji se pa~ uopce ne

1020

__

,,_,.,,

.. ····""'~-------------------..

I'fenagljuje, ali je zacijelo nehajan, jer nesrecu smatra Ns manje, mnogo manje vainom od sebe. Pri tomu postavke spomenute vrste, sto se tu misle, niposto nisq nasmjesljive na isti nacin kao humor, ali je u njih zaeijelo njegova empirijski cesto tako nepojmljiva umak4ulost, ipak nigdje slicna bijegu, potpuno dobro udomljena. Tako da u tim postavkama ne prebivaju lako jedne pokraj drugih samo misli nego i stvari, u valjano naglasenom pred-videnju. Koje kao takvo ipak ne lebdi ,stoga, iii ne hi moralo lebdjeti u zraku, ako se vec posvuda dogada s pravim stvarima. Uzmimo upravo izreku da nijedan eovjek ne cini nepravdu dobrovoljno. Buduci da to kaze Sokrat, ona ustvrduje mnogo viSe negoli samo to da se vrlini mofo nekoga uciti i da je on mofe nauciti. Ona ustvrduje takoc1er viSe od istovetnosti vrline i uvida, u tom smislu da je prava vrlina u znanju iii, ponesto ogranieavajuci, da su napokon sve vrline samo jedno: znanje. Pri cemu se to znanje u Sokrata ionako dopusta samo kao znanje radi dobra, buduci da se nista ne da nauciti od drveea, ali zacijelo od ljudi u gradu, a znanje o drvecu i jos udaljenijemu od ispravna nacina Zivota, o kojem jedino ovisi sve, ne koftisti uopce nicemu. To, uza svu uskost, dovodi Sokrata u njegovu obrambenom govoru eak do uzviSena iskaza kako on ne zna je Ii smrt zlo, ali zna da je zlom cinjenje nepravde. I buduci da se to moze potpuno znati, uciti, nauciti, Sokrat onda prelazi .na mnogo !Hru tvrdnju, sto na lieu mjesta izgleda gotovo besmislenom, da covjek uopce nije sposoban, ako zna ono pravo, ciniti krivo. Da je znanje dobroga kao takvog vazda jace, da ga viSe ne mo!e nadvladati nijedna pofoda; da ne treba, dakle, kako bi se probudila moralna vrlina i p,\i~ptt~[n, sreca opce korisnosti djelovanja, poboljsavati volju, nego jedino uvid. Zacijelo, Sokrat je time, kao pravi prosvjetitelj, odrijesio eovjeka od pukog nemustog i cesto sirovog predanja. Kantov je povik i njegov: »Prosvjetiteljstvo je covjekov izlazak iz njegove samoskrivljene mljllodobnosti.« Ali poput pofode, ne vidi se i ne uzima na znanje ni prkos s kojega se bas ono dobro nece, ne

1021

~

~-

cini. »Voljan sam biti zlotvorom«, kde Richard 'III, pn jos ima, posve suprotno Sokratovu visokom mi§ljedju 0 ucenju, potpunu psihicku slobodu izbora da cini tlo, premda ga je (a zlo je, stovise, samo nasuprotni pojam dobru) spoznao. Pogotovu se potpuno .izostavljaju odnosi u kojima ljudi Zive i koji determiniraju nji· hovu volju mnogo nuinije negoli ma kako lako razumljivi jedanputjedan moraine spoznaje. Time je dosta receno 0 besmislenu ZVUCeQ.jU, eak samoj besmislenosti Sokratove izreke o vrlini-znanju, a i to je receno samo zato da bi se, usprko~ svemu, dobila folija za njezin ovdje vdan smisao. Nema sumnje da je u toj recenici majkom misli zelja, ali ne upravo sama nerazumna zelja, ne zauvijek nestvarna, nego samo prerano istaknuta. Srede Ii se odnosi sto ljude odvracaju od toga da cine dobro, odvracaju, stovise, od neiskrivljena, ideologije liSena uvida, tada uistinu vise nece biti tesko da uvid odlucujuci utjece na postupanje. Uopce ne treba cekati dok se ne promijene svi odnosi (to su u osnovi odnosi vlasnistva), jer slmo njihovo mijenjanje biva dominantno odrec:!eno uvidom pravoga. Puka bijeda postaje revolucionarnom silom tek posredstvom pojma sto ga stjece o svojem polofaju i euprak· siji, a moralna duinost da se tu nesto promijeni potjeee zacijelo neoporecivo iz znanja koje je upravo u tom odlucujucem slucaju ne na posljednjem mjestu znanjem »vrline«. Tako spomenuta Sokratova izreka nije na lieu mjesta, doduse, jos istinita, ali joj je, tako reCi, prednost da postaje sve istinitijom, moze postajati. Sokrat nije rekao bez daljnjega da je covjek dobar, nego je rekao da je vrlina jedini istinski ljudski bitak. A da bi se to istinsko cinilo dobrovoljno, ne smije se, prvo, vise nitko prisiljavati da nedobrovoljno, to jest pod prijetnjom kazne propa§cu, trpi m pocinja zlo, i drugo, dobro mora na svaki nacin biti postalo jednako spoznanim kao i znanim. U jednom najzad prijateljskom, mogucem kao prijateljskom odnosu covjeka prema covjeku, u toj »eupraksiji« sto ju je Sokrat pretpostavio tako preuranjeno, moze se znano ponajprije uciniti neminovnim. Tako uistinu nijed~ covjek ne 1022

( y

,,

¥·:

I .,,. j'

Il"

.•..

~.

_______ _____________.... ......

cini nepravdu dobrovdljno ako se u skladu sa slikom zelje te postavke promijene odnosi ikoji SU je ciinili ne· razumnom jer su je spreeavali. Uzmimo sad jos mnogo pozeljniju postavku da covjek nikada nije pukim sredstvom, nego eiljem. To uCi Kant, a da je time zasad izrecen, na zalost, samo zahtjev, jasno je kao na dlanu. Okrenuto individuumu, to trebanje glasi: »Covjek nije bas jako svet, ali ljudskost u njegovoj osobi mora mu biti sveta.« Prosireno u socijalnom smislu, to trebanje glasi: »Postupaj tako da maksima tvoje volje moze ujedno vrijediti kao princip nekog opceg zakonodavstva, to jest da pri pokusaju misliti maksimu tog postupanja kao opce postivani zakon ne proizac:!e nikakvo protuslovlje.« Nesto bi takvo onda, kao sto je poznato, naprosto nalagalo, kao kategoricki imperativ, kao navodno unutrasnje-autonomni zakon cistog prakticnog uma a priori. I opet iSe - kao, mutatis mutandis, i pri Sokratovoj postavci o vrlini-znanju - rac:!a nedoumiea, stoviSe, neslaganje i ganuce u isti mah. Vee prema tomu da Ii se krajolik te moraine postavke misli neposredno, na lieu mjesta, iii kao utopija, kao njezina sastojina u buducnosti, koju ona intendira i legitimno moze intendirati. U Kantovoj je moralnoj postavai upadljivo kao ovako eudnovato i neoddivo ponajprije ono nutrinsko, pa ono hladno-formalno, taj prusko-citoyenski amalgam. A sve to tako udaljeno od starog Adama i preostatka Zemlje da je Jean Paul, upravo sto se tice te moraine postavke, uzmogao kazati kako je Kant citavi sistem zvijezda stajaciea sto sja odjednom. Nema sumnje da je kategoricki imperativ jako unutra.Snji, odlucujuci je za nj moralni stav, kojim se barata kao dobrom voljom po sebi. K tomu se moralni stav posve pruski prikazuje kao stav po sebi, u kojemu se uopce ne smije pojaviti bilo kakva toplina, bilo kakva sklonost cinjenju pravde, pod prijetnjom da je tada necist. Jedini osjecaj sto mu je dopusten jest vrlo opori osjecaj, zvan postovanje, prema moralnom zakonu, koji naprosto nalde. Neito cisto bijase se zaeijelo rijetko upravo maskiralo, ovako neprijazno, eak mrzovoljno, sve zbog same cisto1023

-...

ce, pravilo se zlim u dobroti. Nema, tako