ERNST BLOCH- Princip Nada- Knjiga I

£

ewmpugrwgpQiftOQMmp1m@rn;mrm1mmm11mmmntm · ,-

u"'""''' "'"' °' "'

BRAN KO BOSNJ AK, MILAN KANGRGA GAJO PETROVIC, PRBDRAG VRANICKI

N111/011 ori1i1111la

ERNST BLOCH

Ern1t Bloch

DAS PRINZIP HOPFNUNG

C

Suhrkamp Varlag Frankfurt am Main 1959, Suhrkamp Ta1chcnbuch Verlag

PRINCIP NADA ,,

Pr111eo s "jema!ltoga

HRVOJE SARINIC PRVI SVEZAK

Pr1tlgo11or ,,apisao GAJO PETROVIC R1tlaltlor LJUBOMIR TADIC

3W) C.,w ZAGREB, 1981.

--

'''"""lllttlll(ttlllllOfllHl!/llllil

_._ I

SADRZAJ

Gajo PetroviC: Nada u misli Ernsta Blocha .

.

XI

Predgovor .

.

1

.

.

.

•

.

•

.

.

.

.

Prvi dio (Izvje§taj)

MALI DNEVNI SNI 1.

Po~injemo

2. Mnogo

prazni .

~ega

23

hoce se vi§e

23

3. Svaki dan u nepoznato .

23

4. Skrovme i lijepa tuc:1ina . Mel'!u sobom 24 -

V~

kod

24 ku~e

na putu 25

5. Bijeg i povratak pobjednika . Na brod 27 -

26

Svjetlucava ljuska 28

6. Zrelije !elje i njihove slike . Hroma kljusad 33 - Noo duglh no:!eva 34 - Casak prije zatvaranja 35 - lzum nove zabave 37 - Prl· lika da se bude prljazan 39

32

7. Sta preostaje da se fell u starosti .

40

.

.

.

.

Vino i kesa 40 - Zazvana mladost; protu:!elja :!etva 41 - Ve~er d ku~a 44

8. Znak koji mijenja

.

.

.

.

.

46

v

l

,

1

1~

1r11

tn

P

HfHlfllltfllOttftf~HKH~t

Drugi dio (Utemeljenje)

ANTICIPIRAJUCA SVIJEST

0. ltu

10

doaac:ta kao poriv .

.

.

.

IO. Uolo telenje i !eljenje, ne nasieeno .

. .

.

.

.

51

.

.

.

51

11. t"ovjek kao bice prilicno opsefoih nagona .

.

.

54

Pojodlno tljelo 54 - Nema nagona bez tijela iza sebe M - Promjenljiva strast 56

12. Razna miUjenja o temeljnom ljudskom nagonu .

57

Spolnl nagon 57 - Ja·nagon I potiskivanje 59 - Potl1klvanje, kompleks, nesvjesno i sublimiranje 61 Nason moci, nagon opljenosti, kolektivno-nesvjesno 65 - »Eros« i arhetipovi 70

13. Historijska ogranicenost svih temeljnih nagona; razna stanja interesa za sebe; popunjeni afekti i afekti oeekivanja . . . . . . . . .

74

Nu!na potreba 74 - Najpouzdaniji temeljni nagon: samoodrlanje 74 - Historijske mijene nagon!, tako4er i nagona samoodrlanja 77 - Nutamje uzbu4enje i stanje jastva, appetltus afekata ol!ekivanja, osobito nade 79 - Nagon lirenja jastva prema naprijed, djelatno ol!ekivanje 86

14. Nacelno razlikovanje dnevnlh snova od nocnih snova. Ispunjenje skrivenih i starih felja u nocnom snu, fabulirajuce i anticipirajuee u dnevnim fantazijama . . • . . . . . . . . . Sklonost snu 88 - Snovl kao ispunjenje felja 89 Tjeskoban san i ispunjenje felja 93 - Ono irlavno: dnevni san nije polazna stepenica nocnog sna 98 Prvi i drugi karakter dnevnog sna: slobodan put, sal!uvani ego 100 - Tree! karakter dnevnoi sna: pobolJ!lavanje svijeta 105 - Cetvrtd karakter dnevnoi 1na: putovanje do kraja 109 - Proflmanje dnevnlh I noenlh igara sna, njegovo razrje§enje 114 - Joi jednom sklonost snu: •raspolofenjec kao medlj dnevnlh 1nova 118 - Jo§ jednom afektl ol!elQivanja (tjeskoba, 1trah, 1trava, ocaj, nada, pouzdanje) i san na Javl 123

VI

-· 15. Otkrice jo~-ne-svjesnoga ill svitanja prema naprijed. Jo~-ne-svjesno kao novi razred svijesti i kao razred svijesti novoga: mladosti, mijene doba, produktivnosti. Pojam utopijske funkcije, njezin susret s interesom, ideologijom, arhetipovima, idealima, alegorijama-simbolima . . . . .

131

Dva ruba 131 - Dvojako znal!enje predsvjesnoga 132 - Jo§-ne-svjesno u mladosti, mijeni doba, produktivnosti 134 - Jo§ o produktivnosti njezina tri stadija 139 - Razlike u otporu §to ga zaboravljeno i joA-ne-svjesno suprotstavljaju rasvjetljivanju 146 - Epilog o prepreci koja je tako dugo onemogucivala pojam jo§·ne-svjesnoga 151 - Svjesna i znana djelatnost u jo§-ne-svjesnomu, utopijska funkcija 162 - Jo§ o utopijskoj funkciji: subjekt u njoj I protupohod protiiv lo!le postojecega 168 - Dodir utopijske funkcije s interesom 172 - Susret utopijske funkcije s ideologijom 175 - Susret utopijske funkcije s arhetipoviima 182 - Susret utopijske funkcije s idealima 190 - Susret utopijske funkcije s alegorijama-simbolima 200

16. Ostatak utopijskih slika u ostvarenju; egipatska i trojanska Helena . . . . . . • . •

205

Snovi hoee dalje 205 - Ne-dostajanje i Ito se u njemu mole skrivati 206 - Prvl razlog razocaranju: On· dje gdje te nema, ondje je sreea; drugi razlog: osamostaljenl san i saga o dvostrukoj Helen! 207 - Prigovor protiv prvog i drugog razloga: odlseja mirovanja 214 - Treei razlog ostatku utopijskih sMka: aporije ostvarenja 218

88

17. Svijet u kojem utopijska fantazija ima korelat; realna mogucnost, kategorije front, novum, ulti· mum i horizont . . . . . . . . .

~4

Covjek nije neproni~an 225 - Mnoiro toga u svijetu jo§ je nezakljul!eno 225 - Militantni optimlzam, ka· tegorije front, novum, ultimum 227 - »:Sivstvujuee prema mogucnosti• i iobivstvujuee u mogucnosti•, stru· ja hladnoee i struja topline u markslzmu 236 - Umjetnicki pricin kao vidlj.ivo pred-vl4enje 243 - Laina autarkija; pred-vi4enje kao realan fragment 251 - U pitanju je realizam, sve zbiljsko Ima horlzont 257

VII

-

~

-

'

•

r

I'' I' II

1' 1 ! ' , !fjl l•f I

Oflftfllllff H

fOfl'htUi~lfll~n

~lfHtttfHKflffH

Formnlno mo11uce 260 - Stvnrno-objektlvno moguce 260- Stvarakl-obJektu-prlmJercno moauce 265-0bjektivno realnu moauc" 272 - Sjecanje: logicko-staticka horba protlv 11m1111l'eua 279 - Ostvarltl mogucnost 286

(Prijelaz)

SLIKE ZELJA U OGLEDALU (IZLOG, BAJKA, PUTOVANJE, FILM, KAZALISTE)

19. l'rnmJena avl.lrla Ill .ledanaest Marxovih teza o •

•

•

•

•

•

•

•

•

•

289

Vrljerno fon11111lranjn 290 - Pitanje grupiranja 295 Spolllll.lnuteorlj11k11 11rupa: Opa!anje i djelatnost (Teze '· I, J) 296 -- Anolropolo!ko-historijska grupa: Samoot11dt'11Jc I INtln1kl materljal!zam (Teze 4, 6, 7, 9, 10) .lo~ · - Grupa teorlja-praksa: Dokaz i potvrda (Teze 2, II) ~12 - Lozlnka I njemn smisao (Teza 11) 320 Arhl111l'duv1k11 t~ka: Znanje sto se ne odnosi samo na lll'«1llo, 11e10 bltno na uzlazece 329

20. Sn'-t:luk / Svojstvo anticipiranja i njegovi polovi: lnmnl trenutak - otvorena adekvatnost . . .

21. Dnevni san u drafesnom liku: Pamina iii slika kao erotsko obecanje . . . . . . . . . .

395

24. $to nekomu danas prifa ogledalo

396

Jak na poniznosti 397

398

25. Nova odjeea, osvijetljeni izlog • Dobro grac:!en 398 -

Svjetlost reklame 400

401

26. Lijepa maska, Kukluxklan, §areni magazini 335

Krivudavi putovi 402 - Uspjeh stra§enjem 404 - Knjige o uspjehu, price od sirupa 406

27. Bolje kule u zraku na godifajem sajmu i u cirkusu, u bajci i kolporta!i . . . . . . . . .

410

Hrabrost mudrih 411 - Stolicu, prostri se, duh svjetiljke 413 - •Na krillma pjesme, ljubavl srca, ja cu te odnijeti• 415 - •Onamo, put predjela Gangesa, ondje znam najljep§e mjest0« 418 - Ju!no more na va§aru l u cirkusu 421 - Divlja bajka: kao kolporta!a 426

28. Car putovanja, antikvitet, sreca romana groze

369

Nje!no jutro 369 - Djelovanje posredstvom portreta 370 - Nimbus oko susreta, zaruke 374 - Odvlle slike, spas od toga, nimbus oko braka 376 - Vlsoki par, Corpus Christi iii nekada5nja kozmicka l krlstolika utopija braka 381 - Naknadna slika ljubavi 385

22. Dnevni san u simbolitkom liku: Pandorina §krlnja; dobro koje je ostalo . . • . • . . • .

23. Praviti se ljep§im od sebe .

Bitd vitak 396 -

P11IM I !lvljenl trenutak 336 - Mjesto za moguce naprcdovanje 336 - Izvor i usce: iznenac:!enje kao apsolutno pltanjc 337 - Jos jednom: tama zivljenog trenutka; Carpe diem 339 - Tama zivljenog trenutka, naMtavak: Prednji plan, nekoristan prostor, melankollJa bpunjenja, samoposredovanje 345 - Jos jednom l:mcnac:!enje kao apsolutno pitanje, u liku straha kao I u llku 1rece; uopee utopijski arhetip: najvi§e dobro 3'1 - Ne u lskonu, jos-ne u l'ovijesti, nista dli pak ave na 1vrietku 357 - Utopija ne trajno stanje; dak lc lpak: Carpe diem, a1i kao pravo pri pravoj sadaAnjostl 366

VIII

Treci dio

259

18. Slojevi kategorije mogucnost

Ft'UC'lhlll'h\I

..:.IL

429

Lljepa tuc:!ina 430 - Zelja za daljinom l historizlraJu· c!a soba u devetnaestom stoljecu 435 - Aura antlknoi namjeltaja, car ru§evina, muzej 442 - Dvorski perivoj l irac:!evine Arkadije 450 - Ludo vrijeme, Apolon nocu 454

29. Slika !elje u plesu, pantomima i zemlja filma .

388

.

.

457

Novi pies i stari 457 - Novi pies kao biv!i ekspresi· onistickil, egzotika 461 - Kultskl pies, dervm, kola bla!enih 463 - Gluhonijema I znacenjska pantomlma 467 - Novi mlm posredstvom kamere 471 - Tvornica sanja u pokvarenom i u transparentnom smislu 474

IX

n . .!'t!MmW!PPPf'PP'"'mm1m111111u:i1mm;umnmr;Jmw:i:12:tm111mmtrumrui!..r:nillfilGf!illjtm:::

30. Kazali§te, promatrano kao paradigmatski zavod, i odluka u njcmu .

478

Di!e se zavjcsa 478 - Prokulavanje prlmjera 479 Jo§ o prokulavanju - kojl prlmjer treba tra!iti 483 - Cltanje, aovorna mlmlka I 1cena 485 - Iluzija, iskrINA

4

Mei!u sobom Pri tomu se rado bude sam. Trati se zakutak, on zaiti· cuje i skriva. U tijesnomu se livi lagodno, a jasno je da se ondje moze ciniti sto se ho~e. Jedna lena pri·

24

povijeda: »2eljela sam biti ispod ormara, ondje sam htjela zivjeti i igrati se s psom.« Neki muskarac priea: »Dok smo bili djeeaci, sagradili smo sebi medu granama postolje koje se odozdo nije moglo vidjeti. SjedeCi gore, pa ako su jos ljestve bile povueene i svaka Y:.>· za s tlom prekinuta, mi smo osjecali potpunu srecu.« Time se doearava vlastita soba, slobodan zivot sto dolazi.

Vee kod kuce na putu Djecak koji se skriva takoder i bje!i, na plasljiv nacin. On traZi daljinu, pa ako se i prikrio, to se on, samo dok

ne umakne, okolo naokolo oborufao zidom. To bolje, dapace, ako se skroviste mice, to jest ako je sazdano od Zivoga. Ovdje to znaci: od prognanika ili neobitnih ljudi, s kojima putuje§, medu kojima se ne naslucuje§. E>aci ne zapostavljaju bas uvijek sve drugo samo da bi obradovali svoje roditelje i ucitelje, all roditelji i ucitelji pouzdano umiju ogorciti. Patnja u skoli mo!e biti odvratnija od ikoje druge kasnije, izuzevsi onu zatvorenika. Otuda zelja za bijegom, srodna zatvorenickoj; buduci da je ono vani jos nejasno, biva eudesnim. Jedna zena prica: »Kad sam bila djevojcicom, neprestano sam zeljela da dodu provalnici. Nji· ma bib bila sve pokazala, srebrninu, gotovinu, rublje, neka sve odnesu, u znak zahvalnosti i mene.« Neki muskarac pripovijeda: »Kad sam prvi put cuo gajde, potr~ao sam za njima kao i za svim sto je neobicno. Ali nisam se poslije nekog vremena okrenuo, kao pri svim znamenitostima sto prolaze ulicom, poput brusaea ikara, Vojske spasa i tako dalje, neg? sam slijedio gajde izvan grada i dalje cestom u sela. poznata i ne· poznata. I nije privlacio samo fantastieni fovjek, zavodio je duh koji puse, kao sto sam ja vjerovao, skriven u mjeAini, i kojim sam napokon i sam postao.« Tako se tijesan prostor sa sedam iii osam g·Jdina proiiruje, u njemu se dogadaju naj~udnije stvaii (hda 25

,,

se ljestve podignu s tla). Tu se, dakako, hoee tek premjestiti skloniste, djeeak u njemu bje!i s prijateljima jedino nevidljiv. Sam sebe odvodi na uzdahtalu konju, s perjanicom sto se vijori, u sigurnost pustolovine. Noe je krcata krcmama i dvorcima, u svakom su krzna, orufje, siste vatre na ognji§tima, muskarci su poput stabala, nigdje sata. Karakteristicno za iaroliko zadovoljstvo skrovgta doimaju se u to doba risarije na bugacicama u skolskoj bilje!nici. Na papir se stavlja bodljikava sigurnost, kuca, grad, tvrc:tava na moru, na~ cickana topovima. Otoci su istureni, oni odbijaju neprijatelja s morske strane; ali s kopnene strane lezl trostruki pojas utvrda. Te nadziru cestu, jedino ona vodi u tvrdavu snova, i minirana je. Miruje tako primorski grad, ne vidi se ni iz skole ni iz kuce, ne da se osloviti, oci kao da mu drijemaju. Pa ipak: tvntava nije bila nacrtana samo kao neosvoj.iva, niti takoc:ter samo kao mocna, kao .sjajna; ona djeluje nadaleko preko ruba papira, u nepoznato. Vlastiti !ivot bio se visoko gore zastitio i obrubio krunistem, all onamo se u svako doba mo!e popeti, radi vidika. To povezivanje s izbijao poneki izdanak koji je uvecao postojeci sadr.taj arhetipova. Kako 1i tek kada se dogodi utopijski prodor i u prastare i u historijski svjde arhetipove, nji· hovo prefunkoioniranje, koje je vjdto oslobal1anju arhetipski ucahurene nade. Da je arhetipsko potpuno regresivno, ne bi bilo arhetipova koji sami posezu za utopijom dok se utopija njih ponovo laca, tada ne bi bilo naprednog, svjetlu obvezanog pjesniStva sa starim simbolima; fantazija bi bila iskljucivo regresijom. Ona bi se, kao progresivno usmjerena, morala cuvati svih slika, takoder alegorija, simbola §to potjecu sa starog tla mitske fantazije, uz nju bi svagda bio samo intelekt realke, pa kako je on lisen snova, bio bi protiv nje. Ali Carobna frula - da uzmemo fantastiean komad koji nesumnjivo humanizira - upotrebljava gotovo same arhaicne alegorije i simbole: vodu i svecenika-kralja, carstvo noci, carstvo svjetla, vodeni i ognjeni sud bozji, magiju frule, pretvorbu u neko sunce. Bez obzira na to, sve te alegorije i simboli, medu njima i oni u cijim se svetim dvoranama nekoc nije pjevalo o ljubavi prema covjeku, .pokazali su se upotrebljivima u sluzbi prosvjetiteljstva, §toviSe, oni su u Mozartovoj muzici bajke, kao nedemonskom hramu, stigli dois·ta kuci. Tako produktivno-utopij ska funkcija izvlaci i slike iz nezastarjelog biv§ega, ukoliko su one unatoc caroliji u sebi prema dvostrukom smislu sposobne za buducnost, i osposobljuje te slike da izraze ono §to jo§ nije bilo, da izraze izlazak Sunca. Na taj nacin utopijska funkcija ne otkriva samo kulturni vi§ak kao ono §to pripada njoj nego takoder iz dvosmislene dubine arhetipova vraea natrag sebi jedan element same sebe, jednu jo§ arhaicno uskladi§tenu anticipaciju o jo§-ne-svjesnomu, jo§-ne-uspjelomu. Receno s pomocu samog jednog dijalektickog arhetipa: sidro §to tu tone na dno ujedno je sidro nade; ono §to tone sadrzava ono §to isplivava, moze to sadrlavati. Stovi§e, isti dvojaki smisao ozna· cen svim time, sposoban za utopiju, pokazuje se napo-

188

kon i potvrc:tuje kada arhetipovi razgovijetno prelaze u objektske sifre §to su se ionako odslikale prema priro-

if

~

., " "·

di. Tako u brojnim zgusnutim usporedbama (tihe su vode duboke, svaki je vis osamljen), tako u arhetipu olujne bure - duge, tako upravo u slici svjetla i Sunca u Carobnoj fruli. Arhetipovi te vrste uopce nisu sazdani naprosto od ljudske grade, ni od arhaike niti od kasnije povijesti; oni, naprotiv, pokazuju dio dvojnog pisma same prirode, neku vrstu realne sifre ili realnog simbola. Realni je simbol onaj simbol kojega je znacenjski predmet jo§ skriven, u realnom objektu, samom sebi, a ne mozda tek njegovu ljudskom poimanju. To je ujedno izraz za ono postalo u samom objektu koje jo§ nije manifestnim, ali je zacijelo onim nagovije§tenim u objektu i posredstvom objekta; ljudska simbolska slika toga dade se odslikati samo na zastupajuci nacin. Crte gibanja (vatra, munja, figura zyuka i tako dalje), likovi ocrtanih objekata (oblik palme, oblik macke, ljudsko lice, egipatska stilizacija kristala, goticka stilizacija §ume i tako dalje), cine te realne §ifre prepoznatljivima. Tako se jedan o§tro upeeatljiv dio svijeta pojavljuje kao skupina simbola objektske vrste, cije matematike i filozofije jo§ podjednako nema. Takozvana znanost morfologije samo je apstraktna karikatura toga; jer rcalne §ifre nisu staticne, one su figure napetosti, to su tendenciozni procesni likovi i na taj nacin nadasve simbolieni. Ta stvar granici s problemom jedne objektski-utopijske znanosti o figurama, napokon, dakle, sa zaboravljenim (pitagorejskim) problemom kvalitativne matematike, jedne nanovo kvalitativne filozofije prirode. Tu se, medutim, vec pokazuje: i objektski arhetipovi, presli u realne §ifre, kakve se nalaze u golemom antikvariju prirodi, blize u oblikovanom ljudskom djelu, obja§njavaju se samo posredstvom utopijske funkcije. Svoju neposrednu egzistenciju arhetipovi imaju, dakako, svagda u ljudskoj povijesti; ukoliko, naime, arhetipovi jesu ono §to mogu biti: koncizni ornamenti jednog utopijskog sadrfaja. 189

Utopijska funkcija otima taj dio proslosti, otima ga reakciji, takookapaju svoje mrtve. Gdje se pak neprestance vizira ujedno i prospektivni horizont, pojavljuje se zbiljsko kao ono cime jest in concreto: kao pletivo putova dijalektickih procesa sto se dogac:taju u jednom negotovom svijetu, u jednom svijetu koji se uopee ne bi dao mijenjati bez goleme buducnosti: realne mogucnosti u njoj. Skupa s onim totum koje ne tvori, poput izolirane cjeline, svagda zaseban odsjeeak procesa, nego tvori cjelinu uopce jos prijepornoga u procesu, dakle jol tendencijski i latentno sazdane stvari. Jedino to je reallzam, an je, uostalom, nedostupan onom shematizmu koji ave

zna vec unaprijed, kojl svoju jednoobraznu sablonu, i samu formalistianu, smatra realnoseu. Zbilja bez realne mogucnosti nije potpuna, svijet bez svojstava sto nose buducnost nije dostojan pogleda, umjetnosti, znanosti~ kao ni svijet malograc:tanina. Konkretna utopija stoji na horizontu svake realtiosti; realna mogucnost do :,adnjega okruf.uje otvorene dijalekticke tendencije-latentnosti. Nezakljuceno gibanje nezakljucene materije - a gibanje je, prema dubokim Aristotelovim djeCima, »neizvr5ena entelehija« - prozeto je tim tendencijama arcirealis ticki.

SLOJEVI KATEGORIJE MOGUCNOST

18

Kako Ii se cesto nesto prikazuje takvim da moze bitil Di eak da moze biti drugacijim nego do sada, pa se stoga moze na tomu i poraditi. Ali st\mo to ne bi bilo moguce bez mogucega u sebi i pred sobom. To je siroko polje, mora se propitati vi§e nego ikada. Vee ni to da se neko mo!e-biti mo!e izre6i iii misliti niposto nije po sebi razumljivo. Tu je nesto jos otvoreno, mo!e se misliti drugacije nego do sada, mote se preinaCiti u mjerama, drugacije povezati, promijeniti. Gdje se vise nista ne mo!e i ne da, zivot miruje. Kako bi inace bio moguc sam onaj mladenacki poklik: »Sada se sve, sve mora preokrenuti«? Zacijelo, mnogo je neodredenoga u pukom mogucemu, takoc:ter i kliskoga, ne samo fluidnog iii onog sto sadrfava fluidno. Ali covjek je nadasve .bicem koje se upusta u moguce i ono je pred njim, pa on zna i to da njegovo otvoreno niposto nije neeim proizvoljnim. I mo!e-biti jest zakonito, eak u pukoj igri rijeci, kako Ii tek kada se ubrzo uozbilji. I, grac:ta sto je pred nama, u kojoj je stosta neuhvatljivo, ujedno je i ponajte!a, pa iziskuje strogu obradu. Inace prije svega nece izaci na vidjelo razni slojevi tog moze-biti.

259

258

~ .

.

......_

.

I ii~

!I,

koje se mofo susresti i u spoznavanju, ne samo u miSljenju. To moguce nije liseno svake mjere, nego se svagda moZe imenovati i prema mjerilu poznatih uvjeta navesti u stupnjevima. Ali takvo imenovanje i stupnjevi izrafavaju prije svega samo stupnjeve poznavanja-spoznavanja, ne stupnjeve zrelosti unutrasnjih uvjeta samog stvarskog predmeta, pa ono moguce tu jos nije strogo stvarsko, nego je stvarno, to jest spoznavajuCi-u skiadu sa stvari. Tako to izgleda kao iskaz opreznosti, prema tome kao iskaz osnovanog smatranja takvim, osnovanog predmnijevanja mofobitnosti toga, ukratko, kao cinjenifoo-objektivno obrazlofena mogucnost. Obrazlozenje jest onim sto tu zastupa uvjet ili realan razlog, ali na taj nacin da obrazlozenje, dakle u skladu sa spoznajom postojeci uvjet za sam potvrdan, cinjenicno valjani iskaz, nije u potpunosti prisutno. Misaono, moguce je sve pri. cemu se uopce nesto mofe misliti da stoji u odnosu, ali povrh toga za sve daljnje vrste moze-biti vrijedi: moguce jest parcijalno uvjetovano, i samo kao takvo ono je mogucim. U daljemu se valja priddavati ovako dane definicije, jer ona saddava kriterij za moguce u svim njegovim mijenama. Drugim rijecima: svako moguce s onu stranu pukog misaono mogucega znaci neku otvorenost zbog toga sto neki uvjetujuci razlog jos nije potpuno dostatan, dakle je viSe ili manje nedostatan. Buduci da su prisutni samo neki ali ne i svi uvjetujuci razlozi, iz ovako se mogucega jos ne da zakljuciti na zbiljsko, tu vrijedi staro skolastiCko nacelo: a posse ad esse non valet consequentia. Vratimo Ii se samom stvarno mogucemu, o kojem je ovdje rijec, onda je ono takoc:ter parcijalna uvjetovanost, ali tocnije, ono je samo stvarno-parcijalnim znanjem-spoznajom uvjetovanosti. Parcijalnom je ta uvjetovanost, i mora biti, zato sto se nastup nekog dogac:taja, kad su se svi uvjeti bill okupili u potpunom broju, vise nije mogao tek predmnijevati, smatrati vi§e i1i manje vjerojatnim, dakle stvarno mogucim, nego je taj dogadaj postao bezuvjetno izvjesnim. Tako je unfair kladiti se da ce nastupiti neki dogac:taj, i povrh potpuna znanja da za to postoje svi uvjeti; taiko je .kukavicki ili glupo,

Formalno moguee

Prije svega, zacijelo se i previse toga moze reci tek onako. Govoriti se samo po sebi mofo sve. Rijeci se daju slagati besmisleno. Moguci su i ovakvi sklopovi: »Okruglost ili«; »COVjek i je«. fauzevsi to sto SU oni izrecivi, u njima uopce nema mogucega; oni su besmislice bez znacenja. Ali vec je drugacije kad nije .rijec o besmislenim, nego o protuslovnim izrekama, onim pri kojima se slufalac ipak hvata za glavu. Naime tada kad iskaz neposredno protuslovi samom sebi, kao u pojmu »okrugli cetverokut« ili u sudu: »On stupa na brod koji je bio otplovio«. Takvo znacenje, koje protuslovi neposredno sebi, bilo kao oznaka, bilo u predikatu, jest apsurdno, ali nije potpuna besmislica, nego je proturjecnost. Ona je, za razliku od puke izreoive besmislice, necim sto se mofo misliti, formalnim mofo-biti; jer misliti se mofo sve sto se uopce mofo misliti kao da st:oji u odnosu. Onomu sto se moze misliti pripadaju cak i odnosi kojih se clanovi ne odnose mec:tu sobom samo apsurdno, nego potpuno disparatno, pa ipak jos i kao disparatni tvore odnos koji se moze formalno notirati, naime upravo disparatan odnos. Tako primjerice izreke: »strafoo ljutit trokut« ili »nacitani laneani most« ili »konj koji je grom« i jos kojesta nepomirljivo. Izreke sto ovako strse pokazuju, takoc:ter, kako nesto sto je naprosto moguce misliti mofo biti liseno svake mjere. T~ cak vec i odnos u izreci, da medu stvarima uopce nema odnosa, naifao je u mogucem mislivomu na neplodno tlo. Kao sto u misljenju mote biti obilja netocnosti, dakle loseg obilja, tako u onomu sto je moguce misliti mofo biti i lose otvorenosti. I to pored dobre; ona se otvara nadasve u fo~malnom mote-biti sebi-protuslovnoga. Stvarno-objektivno moguce

Ne samo re6i nego i misllti mote se, dakle, jo§ mnogo toga, premnogo. Odrec:tenijim izgleda stoga mote-biti

,,,11

IHI!

261

260

~ '

'

-....._

,,

i pored takva znanja u dfopu izigravati Fabija Cunctatora. Stvarno-objektivno mogtice (kao uostalom takoc:ter stvarsko-objektski moguee i realno moguce, o cemu kasnije) izrice se u hipotetickom sudu, a pri jos manjoj izvjesnosti - u problematickomu. Hipoteticki se sud u tom smislu razlikuje od problematickoga utoliko sto pretpostavlja jo§ nepotvrc:tenu premisu; dok problematicki sud, koji u svojem obliku presucuje premise: »danas mofo kiSitic, »Leukip je mozda zivioc, »moguce je da kozmicke zrake dolaze iz nekog zvdjezc:ta u Kumovskoj slami« - pored jos nepotvrc:tenih premisa pretpostavlja i one nepoznate. Problematicki je sud otuda valjano razvijeni sud mogucnosti kao stvarno modalne odredbe: P je pridruleno Su modusu mole-biti. Poseban slueaj sto jos pripada ovamo tvore nevaljani, eak nepravi sudovi mogucnosti; to msu sudovi nedovoljnog istrafojuceg, nego samo nedovoljnog primajuceg znanja. To nepravo stvarno mo!e-biti do sada se jedva lucilo od pravoga, pa ipak je razlika, tako vdna za stvar ranga mogucega, upadljiva. Jedan je nepravi modalni sud, recimo, ovaj: ioVoda se moze razgraditi elektrienom strujomc. Ali uistinu elektriooa struja razgrac:tuje vodu uvijek (osim ako nema nekih novih uvjeta koji to mozda ometaju). Isto tako, znanje o tom procesu potpuno je obrazloleno, za to postoje svi uvjeti; prema tomu, navedeni je saddaj suda nedvojben. Nije jednako nedvojbena jedino razina znanja svijesti koja prima poueak, i samo s te psiholoski-pedagoske, dakle izvanlogicke strane upotrijebljeni je sud oblikovan modaJno, preodjeven modalno. Stvamo, to je naskroz kategoricki iii asertoricki sud, niposto hipoteticki i1i problematicki. Zbog toga su, dakle, samo ne-pedagoski iskazi, samo iskazi istraZivanja u kojih je prisutno non Iiquet uvjeta znanja za kategoricki ili asertoriclci oblik, pravi stvarno•modalni sudovi. Stvarno-ob jektivna mogucnost na taj nacin svagda oznacuje stanje stupnja znanstveno-objektivne obrazlolenosti u skla.du sa znanstveno nepotpunom poznatosti stvarno prisutnih uvjeta.

Tako se tu sud ostavlja bez odluke, samo je manje ili vise udaljen od pitanja. Ostaje bez odluke dapace i potvrda ili nijekanje suda, dakle puko rasul'tivanje ili

iii.

kvalitativan sud o nekom sudu. I samo u tom sudu o nekom sudu prebiva stvarno moguce, u njemu svakako potpuno; ono pocinje prebivati u njemu prije nego sto budne moguce da se dalje odslikava. Stvarno moguce na taj se nacin nalazi vec u pretpostavci iii predmnijevanjima sto vode postavljanju formuliranog pitanja prirodoznanstvenoj ili drustvenohistorijski-znanstvenoj datosti. Predmnijevanje anticipira u nekom problematickom sudu glavni uvjet ili neku grupnu svezu uvjeta na osnovi kojih se mole rasvijetliti realna osnova predmeta istrazivanja i u skladu s tim razumjeti njegovo odvijanje. To metodsko predmnijevanje vodicem je pri postavljanju pitanj! i varijacijama uvjeta prirodoznanstvenog pokusa, ali njime je ispunjen i f'Sebujan viSak, dakle ono sto se nazvalo privremenom, radno-hipotetickom slikom neke stva11i. Izraz radna hipoteza nosi u sebi doduse ne§to dvojbeno, utoliko sto su njega ishabali kasnograc:tanski relativist!; upotrijebimo stoga stariji i solidniji izraz: heuristicki p:ri.ncip. Takav princip vlada, recimo, u hipotetickom pojednostavnjivanju iii u hipotetickoj analogiji prema vec poznatomu, s kojima se mole pristupiti u prvom redu istralivanju nepreglednih iii zamdenih pojava dru~tvenohistorijski­ -znanstvene vrste. Postavljanje pitanja, u metodskoj upotrebi, 0 tom stvarno mogucemu ovjerit ce iii nece ovjeriti indukcije §to su podesene u smjeru predmnijevane povezanosti uvjeta. Pri cemu, dakako, ni ma kako obuhvatna indukcija nikada ne mole izreci svoj rezultat drugacije nego i opet u sudu stvarno-objektivne mogucnosti. Jer cak ni najpotpunija indukcija nije kadra da bude u potpunom broju, to jest da bude poznavanjem svekolikih elemenata uvjeta kao istovrsnih u svim predjelima prostora iii eak nepromjenljivih u vremenu. Tako se i u induktivnoj potvrdi nekog metodskog predmnijevanja nalazi jos onaj ostatak nekog stvarno mogucega, nekog ne totalno izvjesnoga, koji se - u gradacijama sve do najviSe »astronomske sigumosti« - nazi-

262

263

......._

JI

==---~

·--=--

va komparativnom vjerojatnoscu. A dedukcija, navodno svagda nepobitan veleoblik nekog iscrpno dostatnog, poput-biti-opceg uvjetujuceg razloga? lstina je, ona ne omogucuje samo da se posebnosti induktivne empirije spoznaju kao momenti neke sveukupne povezanosti polazeci od te opcenitosti posebnoga, nego tako::;'

.,.'",.

358

ti strogo~sa:leti temeljni pojmovi oznaeuju realne kategorije, naime kategorije podrucja realnosti uopce; jer njihova koncizna ontologija najpriblifoije odslikava objektivnu sastojinu afekata, dakle sastojinu intenziteta u tri glavna momenta procesne materije. Alina taj nacin da ne, kao ODO koje ne izdrfava pri sebi, karakterizira intenzivni, napok9n interesni iskon (realizirajuee·na-nacin-da-bi) svega.11os-ne karakterizira tendenciju u materijalnom procesu kao tendenciju iskona koji se procesizira, tendira manifestiranju svojeg sadrfaja. Nista ili pak sve karakterizira latentnost u toj tendenciji, kao za nas negativnu ili pozitivnu, prvenstveno na najistalmutijem polju fronta materija1nog procesa. Ali i ta se latentnost i opet odnosi samo na sadrfaj intenzivnog iskona, naime na p··.njenje misljenoga u njegovoj gladi, na provaljujuce zadovoljavanje tog intere~. Dalje, kao Ito je spomenuto: u gladi, u odrican3u, posreduje se praznina (nultoeka neposrednog da-bi cgzistira:nja) upravo ·kao horror vacui. Taj horror vacui originaran je da..bi-faktor i faktor uspostavljanja, intenzivni faktor ostvare111ja, Jroji svijet stavlja u hod i odr:lava u hodu, odr:lava ga u hodu kao eksperiment ,izlijevanja njegova da-bi-saddai§:l Start k poeetku svakog tu-bi·tka le:li pri tomu svagda u samoj jos sa sobom neposredovanoj tami, naime u tami onog sada ili upravo fivljenog trenuttka; fiat svakog svjetskog gibanja dogac1a se neposredno u toj tami. I tama upravo nije negdje daleko, to nije tama starija od pamtivijeka s pocetka sv~h vremena, kao pocetka odavna proslog i prekrivenog nastavkom ili kozmosom. Nego naprotiv: tama isikona ostaje kao neposredna nepromijenjenom u najblifoj blizini u trajucem da-bi svako.g egzistiranja saimog. To da-bi u svakom je trenutku kao jos nerijeseno; zagonetno pitanje, zasto uopce ndto jest, postavlja sAmo neposredno egzistiranje kao svoje vlastito pitanje. Njegovim je izrazom stvaranje sto se ponavlja .u svakom trenutku i posredstvom njega; svijet kao proces eksperimentom je 'Za rjesenje pitanja iskona Ito se name~e uvijek i posvuda. Gore je to nerijeseno bilo oznaeeno kao svjetskii cvor, koji se krije u .nerijelenom da-bl

359

.......

'

egzistiranja; tako svijet stvara sebe u svojem neposrednom tu-bitku svaki eas nanovo, i to se nastavljeno stvaranje pojavljuje isto tako kao odriavanje sv.ijeta, naime svjetskog procesa. Start za pocetak i punktualnost starta, koji se zove istinom i temeljem svijeta, nalazi se u upravo svakom sada i tu koje jos nije istupilo iz sebe, jos se, dakle, uopce nije pomaknulo sa svojeg mjesta. Taj iskon nije jos u strogom smislu potekao sam, potekao iz sebe; njegovo je ne, dakle, upravo ono sto, doduse, najzad tjera povijest i uspostavlja povijesne procese u svrhu svojeg odredenja, ali simo jos nije povijesno nastalo. lskon ostaje inkognitom jezgre koji sc krece kroz vremena i isto tako jo5 nije krenuo iz sebe. Svaki bi zivljeni trenutak, kad bi imao oci, ujedno bio svjedokom poeetka svijeta, koji se u njemu neprestance dogada; svaki je trenutak, kao nenastupio, u nultoj godini pocetka svijeta. U njemu se pocetak dogada vazda ponovo sve dotle dok neodredeno ne da-bi-razloga ne budne posredstvom eksperimentalnih odredenja svjetskog procesa i njegovih likova odredeno, sto se tice sadrfaja, bilo kao odredeno nista, bilo kao odredeno sve; svaki trenutak ujedno isto tako sadrf.ava, kao potencijalan, datum dovdetka svijeta i podatke o njegovu sadrf.aju. Ne, buduci da dospijeva u svoju sto-objektivizaciju i1i sadriajnu objektivizaciju, svakako se, ukoliko je posredovano, neprestano mijenja, jer je ono sad samo u vremenskoprostornom procesu, koji uspostavlja i u kojem eksperimentalno izlijeva svoj sadriaj. Stvaranje, koje ono neprestano nanovo uspostavlja, sad nije odrfavanje u smislu postalosti, nego odriavanje u smislu bivanja, to jest eksperimentiranja sa saddajem da-bi-jezgre. I, neprestano ponovno uspostavljanje historijski se posreduje u osobito istaknutim tockama: pri prodoru neceg historijski novoga. Upravo zato Ato se najtemeljniji sadriaj egzistiranja, kao jos ne manifestiran, mora historijski nepres·tance istjerivati, proces oblikovanja vazda ponovo razvija frontske pojave tog nedosloga, dakle jos-nikada-tako-biloga iii novuma na horizontu, u onom u sto to nedoilo struji, u Ito na kraju jednoznacno tendira da se ulije. Citavo raznoliko

t'(

'l-,

obilje u tom traganju jezgre za svojim plodom jest, dakako, zajedno sa svagda mogucim novumom, isto tako i trajna oskudica, naime nedostajanje onog jednoga koje jos nije nadeno; zbog cega je vremenskoprostorna sfera djelovanja prekrita krhotinama i olupinama bez broja, divljim, saurskim izrodima, nma manje nego sto se tu pokazuju napredujuce ustanove jednoga, dobroga, izbavljujucega. Ali na taj se nacin ne takoder --.... uzeto u tom svojem nastavku - ujedno bezuvjetno pokazuje kao jos-ne: ono dogadajuce-se-povijesno uzlazi kao takvo. Ne kao jos-ne krecuCi se presijeca postalost i nadilazi je; glad postaje proizvodnom .snagom na neprestano probijanom frontu jednog nedovrsenog svijeta. Ne kao procesualno jos-ne pretvara tako utopiju u realno stanje negotovosti, tek fragmentske biti u svim objektima. Otuda je sam svijet kao proces golemim pokusom svojeg nasicenog rjesenja, to jest carstva svojeg nasici vanj a. Ne se, kao sto je spomenuto, ispoljuje kao glad i ono sto se tomu djelatno pridruZu.je. Kao misljenje i intendiranje, kao cetnja, ielja, volja, san na javi, sa svim odslikavanjima necega koje nedostaje. Ali ne se isto tako ispoljuje kao nezadovoljstvo onim sto mu je nastalp, stoga ono, kao sto odozdo tjera u svakom postajanju, isto tako tjera dalje u povijesti. Ne se pojavljuje u svakom dosadasnjem nekakvom odredenju kao neumireno nijekanje koje kazuje: taj predikat jos nije dokraja adekvatnim odredenjem svojeg subjekta. Tako ne sebe obiljefaje u procesu upravo kao aktivnoutopijsko jos-ne, kao utopijski-dijalekticka negacija sto tjera dalje. Kao nijekanje sto izrasta u samom pozitivnom uspostavljanju, i to polazeci najzad od adekvatnog konaenog stanja svega, u kojem bi se ne jedino domoglo mira, naime pozitivnog ishoda onoga sto se njime misli. Na taj je naCin jos-ne, dakako, razorno ili je razrjdavajucim proturjecjem u svakoj postalosti, u skladu s materijalistickom dijalektikom. I, ono je tim proturjecjcm upravo stoga sto svaki stupanj odredenja mora za ono time odredeno i osamostaljcno i opet postati pregradom, drugim rijecima: jer nljedna postalost

361

360

a._

I i"

J

.....,r_ ""Siii

11'1

u tendenciji k svemu ne tvori vec uspjelo'St. Suprotnost prema ,pastalosti ispoljuje se u ·subjektu kao i u objektu procesa, kao dvjema stranama iste pokrenute realnosti. U svjesnom ili ljudskom subjektu nastaje subjektivna suprotnost prema postalosti sto je nedostatna ili je postala sputavajucom, u objektu njoj odgovara objektivna suprotnost sto naistupa u samom postalomu, kao dozrela tendencija prema slijedecem dospjelom obliku opstojanja posredovanom s proizvodnim snagama. Pri tomu jos-ne biva to odredenijim, njegova tendencija na ispunjujuee to jaeom sto 1je vise zadaca koje si ono postavlja .postalo objeiktivno irjesivima. Ali sad vaLja dalje drfati na umu, i krajnje je odlucujuce: ne kao puko jos-ne sdmo moglo bi i srubjektivno d objektivno onu neadekvatnu postalost ii.pak tek uznemiriti, ne bi je moglo na navedeni 1naCin imanentno razor.iti. Razaranje je uniStenje: a oin unistavanja mofo i per definibionem i prema samoj stvari nastavati ·samo kruzece nista. Ne, trazecr svoje sve, stoga ula.zi - na zivot .i smrt - isto tako u vezu s nista kao sto je ima i sa svim. Vee prolaze1J1je, a kako Id tek unistenje, konstituira se samo .uslijed toga sto u mijeni procesa i kao ta mijena kruzi takoder niSta i1i postojano prijetece osujecenje. Ali jednako tako u prolafenju kru!i jedno - jos kao i uvijek nedostajuce - sve, kao ono koje omogu6uje, nadasve u majstorskim djelima, relativnu uspjelost: ina~ od proslosti ne bi bilo drugog do zaborava, pa tak ni onog parcijalno spasenoga iii spasivoga koje se naziva povijest i naknadno dozrijevanje. Veza ne i jos-ne sa svim veza je cilja, nju ·smo naveli kao ono sto kazuje i daje na znanje: taj predikat jos nije dokraja adekvatnim odredenjem nekog subjekta; ili konkretno: ljudi kao i citav sv;ijet nalaze se rebus sic stantibus j'Os uvijek u iprethistoriji, u egzilu. Veza ne i jol-ne 1s nMim nije, naprotiv, vezom cilja, ali je jamacno vezom upotrebe, koju dijalekticka negacija uspostavlja s nihil uniltenja, naime u smislu uniStenja neadekvatne postalosti posredstvom imanentnog ·n~zaranja. Ta dijalekticka upotreba nicega ni na koji na6in 1ne zakriva navedet11U temeljnu razliku izmedu ne i nilta, izmedu starta i horror 1

362

~..

f: ~

..

vacui na jednoj strani i mogu6eg definituma unistenja i mortis eternae na drugoj. Dijalekticka upotrebljivost nicega ne zakriva ni potpuno antihistorij>sku pred-pojavu kakvu ii.ma niSta kao neograniceno razaranje, kao jama umorstava sto se u povijesti neprestance otvara; jer u toj 1je jami zacijelo unisten upravo komad povijesti, komaid svjetla na usponu. Nema dijalektiike decidirane mocnosti, decidirane pred•pojave jednog takvog nicega, to jest, nema naipredujuce negacije: unistenja poput peloponeskog rata, tridesetgodiSnjeg rata, naprosto su nesreca, ne dijalekticki obrat; Neronove, Hitlerove mortifikacije, sve te sotonske djelatne provale stvar su zmaja posljednjeg bezdana, ne spadaju medu unapredenja povijesti. Drugaoije pak djeluje upravo veza upotrebe koja se dogada pri ne tako decidiranim pojavama ni~ega, ~ak pri negacijama imanentnima stvari, i ujedno se dogada pri takvim pojavama u :kojima povijest teee dalje. Tada niSta mora rpotpuno slu!iti najboljoj svrsi, i cin unistenja biva kao negacija, nadasve negacija negacije, produktivnim. Tako se dijalektika posredstvom nicega sastoji u tomu da sve jos neuspjelo bivstvujuce nosi u •samom sebi 1klicu svojeg prola!enja, cime se upravo ujedno objavljuje rat ustrajanju u privremenosti svaki rput postignute postalosti. Taj se rat mora obvezati stalnoj prohtjevnosti jos·ne i biti u njegovoj slufbi: neadekvatno se uklanja sputa do svega, ochlazi iz postalosti u ne-vge-bitak Orka. StoviSe, dijalektika posredstvom ni.Cega odnosi se, dapace, na golem komple'ks postalosti koji se 1izdvaja iz procesa ne kao sve, nego kao puki svemir ili univerzum, takoder u svim cisto kozmickim perspektivama filozofije, od Parmenida do Spinoze, ikojima se to sve supstituiira. Svemir je najprije astralnomitski, zatim panteisticki, zatim mehanisticki supstitut ·svega i stojii na njegovu mjestu kao pojam koji ukljueuje dani svijet i zadovoljstvo njime. On se tako pojav.Ijuje kao sveukupnost gibanja koje se ,ne giba, kao harmon.ija postalosti, u kojoj se diferencije postajanja i deficit pojedinacnosti izjednaeuju kao prema zakonu velikih brojeva; jedna minula, pozitivna ·stabilnost. Ali dijalektika posredstvom ni363

...

eega ukljucila je u sebe eak jos i uni§tenje svijeta, testirala je univerzumu privremenost, upotrijebivsi ni· sta. Ork, fizikalno oznacen kao smrt u studeni, mitoloAki posve suprotno kao svjetski poZa.r, fizikalno nosi u sebi rodenje jednog drugog svemira ili univerzuma, utopijski eak rodenje jednog totalno ispunjujuceg svega. Novo nebo, nova Zemlja, logika a.pokalipse pretpostav· ljaju dijalekticku promjenu funkcije inace sotonski vrednovane vatre uniStenja; svaki advent sadrzava ni· hilizam kao primijenjeno-pobijeden, smrt kao progutanu u pobjedi. Osujecenje i unistenje tvore, dodu§e, stalnu opasnost za svaki proces-eksperiment, stalan Ii· jes pokraj svake nade, ali oni su i sredstvom koje razbija neadekvatnu statiku. I ne na posljednjem mjestu, dijalektika posredstvom nicega uplece se u sve znaeajne pozitivnosti, tu ne kao opasnost za njih, nego kao nji· hova vafoa pozadina, kao otef.avanje njihove evident· nosti. U tom otefavanju stanuje crnina, ukljuceni element grubosti, ne-ugodnosti koja i u vmm regionima spreeava puko rufieasto. Crnina sprecava plitkost, ukoliko nastaje uslijed jeftina sjaja, ustijed trule apoteoze; umjesto njih, upravo se ne-glatkoscu, gruboAcu pogada i ono duboko i ono uzvi§eno. Ako je strepnja najbolji dio covjecanstva, onda se pod strepnjom uzviAenosti misli, i u nju je upleteno, upravo ni§ta uz svaku glatkost, svako dogovoreno rje§enje. Tako je nihil u koje gleda Dlirerova Melankolija upotrebni i oblikovni element ta· koder pozitivnog iznenadenja ill percepcije svega u pouzdanom smislu. Stovi§e, tek kada se golemo narasla svijest nicega u sv:ijetu, cak u prividnom nadsvijetu uzme ozbiljno, istupa centralna neprimjetnost jednog prizemljenja, jednog svega, koje bija§e do sada zastrto slavljenjem kozmosa ili takoder prijestoljima, mocima, divotama. Uslijed toga je uznapredovalo stanje nicega, koje u povijesti izbija sve jace, a ne mofda da ga ona sve viSe zastire, dalo konstitutivnu moc samoj dijalektici k svemu. Utopija prodire naprijed, u volji subjekta kao i u tendenciji-latentnosti procesnog svijeta; iza razorene ontologije jednog tobo! postignutog, cak dovr§e-

364

nog tu. Tako je put svjesinog procesa realnosti sve vile put gubitka fiksiranog, eak hlpostaziranog bitka-statike, put sve vise percipiranog nicega, dakako time takoder i utopije. Ona sada potpuno poima jos-ne kao i dijalektizaciju .nicega u ·svijetu; ali ona ti.sto tako u realno"lilOgucemu nimalo ne taji otvorenu alternativu izmedu apsolutnog nicega i apsolutnog svega. Utopija je u svojem konkretnom liku ispitana volja za bitak svega; u njoj, dakle, sada djeluje patos bitka koji je prije bio okrenut jednom tobof vec do kraja utemeljenom, uspjelo-bivstvujucem svjetskom poretku, eak nadsvjetskom poretku. Ali taj patos djeluje kao patos jos-ne-bitka i nade u summum bonum u njemu; i: on, poslije sve upotrebe onog nicega u kojem povijest jos tece dalje, ne odvraca pogled upravo od opasnosti uniStenja, eak od jo§ uvijek hipoteticki moguceg definitivuma jednog nicega. Pri tomu sve ovisi o radu militantnog optimizma: kao sto bez njega i proletarijat i burfoazija mogu propasti. ru jednakom barbarstvu, tako bez njega u Ai· remu i dubljemu jos uvijek prijeti more bez obala, ponoc bez zore na istoku kao definitivum. Definitivum te vrste oznacio bi tada naprosto uzaludnost povijesnog procesa, ,ion je, ne dogodivsi se jos, iskljucen tako malo kao i, u pozitivnom smislu, definitivum jednog sveispunjujuceg svega. Na kraju ostaje, dakle, prevrtljiva alternativa izmedu apsolutnog nicega ii apsolutnog svega: apsolutno niSta dosadasnje je osujeCivanje utopije; apsolutno je sve - u pred-pojavi carstva slobode - zapecaceno ispunjenje utopije iii bitak kao utopija. Trijumf nicega na svrsetku mitoloskli se mis1io kao pakao, tri· jumf .svega na svrsetku kao nebo: uistinu sve nije drugo

do identiteta covjeka koji je do5ao k sebi sa svojim za njega uspjelim svijetom. Da-bi-reeenica: U pocetku bija§e djelo, sve-recenica: $to je nedostatno, ovdje Ce se uraditi - obje neidealisticke recenice odreduju luk materlje koja se kvalificira. Nasa intenciona invaiiijanta u njoj ostaje: naturalizacija eovjeka, humanizacija prirode - kao svijeta totalno posredovanog s eovjekom.

j,

365

•

.~

A

.

""'-&iii

Utopija ne trajno stanje,· dakle ipak: Carpe diem, ·ali kao pravo pri pravoj ;sadMnjosti

telje ·saimo povisile, visa bi zbilja i'adala samo vise pjesnistvo i visa sjecanja i nade - u Arkadiji bismo zedali za utopijama, i ma kako nam sijalo sunce, mi bismo gledali za nekim dubokim rzvjezdanim nebom kako se udaljuje i - uzdisali bismo kao i ovdje« (Titan, 45. ciJtlus, kraj). Nesto takvo receno je, dakako, samo melainkolieno i ne s odobravanjem, takoder se u proreknutoj beskrajnosti cefoje nalaze oprez prema onom utopizmu koji neku Arkadiju, uzetu kao ladanje ili, takoder, kao rezignirano ovearstvo, smatra potenciranim krajnjim sadrfajem zelja. Ali gdje unaprijcd, kao u slueaju Arkadije, tjera samo folja za bijegom i umornim .kontrastom, bijeg svakako lako bjezi dalje - ceznuci da i opet ode, upravo dz Arkadije, uzdiSuci da ode. Cime, dakako, eto sam Jean Paul, uz Goethea i Gott· frieda Kellera najveci majstor zomosti u njemackom jeziku i zlatnog preticka svijeta, konacno daje otkaz ovjekovjecenom utopijskomu. To je ono politicko demokrata u njemu, sto se za volju »osv.ita za Njemaeku« na kraju i otklida od ;puke zablenutosti romantickog sna u ne-sada. Sam Jean Paul zato daje posljednju rijec volji za prezent, za utopijski prezent: »Sadasnjost je svezana s pro§loscu .kao inace zarobljenici s lesevima, a bu· ducnost zatde spone na dmgom kraju; ali jednoc ce biti slobodna.« Tako se upravo utopijskoj savjesti nista ne protivi vdse od utopije uz neograniceno putovanje; beskrajnost umiranja je opsjena, pakao. Kao sto umje· sto trenutaka sto svagda prolijecu mimo, ili pukih ku· §aonica, mora biti nekog oslonca, tako umjesto utopije mora biti sadasnjosti i u utopiji barem sadasnjosti in spe Hi utopijskog prezenta; na sretnom svrsetku, kad utopija viSe nije potrnbna, mora biti bitka kao utopije. Bitain sadrfaj nade nije nada, nego buduci da upravo ona ne pusta da se propadne, taj je sadrfaj tu-bdta!k bez odstojainija, prezent. Utopija radi samo za volju sa· daS.njosti koju 'Valja postici, i tako je napokon sa· dasnjost, kao konacno intendirano neodstojanje, ubrizgana u sva utopijska odstojanja. Upravo zato §to se utopijska savjest ne da otpraviti s lose•postojecim, upravo zato §to je ,potreban dalekozor najveceg dosega da bi

Sada, kao tek .Jetimieno, uza sve to 1I1ije ono pravo, ne treba biti takvim. Ali isto tako ne treba biti ni beskrajno •razvucenim sanjanjem, u kojem se prisutni u.Zitak otefava, Calk izbjegava. Ta utopijsko, napokon, nije nista a·ko ne upucuje na sada i ne trazi da mu se izruci njegova sadaS.Ojost. Kao prava sadamjost, ne vise kao sazdana od netom proslog sada i pr.ikrpanog istodobnomu oko1nog prostora.- Zacijelo, puko neposredno sada sto prolijece mimo premalo je, 000 prolazi i izmice slijedecemu, jer u njemu jos nista nije pravo uspjelo. Stoga Jean Paul osjeea ono pravo kad kafe: »Kad za srce ne bi hilo nicega do trenutka, ti bi smio kazati, oko mene i u meni sve je prazno.« Ali on protiv te praznine kazuje krivo kad umjesto nje postvaruje proslost, eak buducnost; kad je, na romantiicki i idealist1cki nacin, uopce nece pustiti da stupi u sada!njost. Kad on - uz pravo osjecenu tamu iivljenog trenutka, ali isto tako uz apsolutizirano boravljenje u sjecanju, eak u nadi - ovako obezvreduje ne samo neko jos nedostatno Carpe diem, nego sva:ki prezent: »Buduci da lijepe