Ernesto Sabato - Prije Kraja

Ernesto Sabato Prije kraja S jećanja

U spomen mojoj majci, M atildi i Jorgeu Federicu

BalkanDownload.org

Uvodno slovo U MENI SE GOMILAJU dvojbe, tužne dvojbe o sadržaju ovoga zapisa, neke vrste oporuke, na što su me toliko nagovarali da sam konačno popustio i započeo s pisanjem. Govore mi: „Morate to dovršiti, mladi su utonuli u beznađe i tjeskobu, ali oni u vas vjeruju i ne smijete ih iznevjeriti”. Pitam se zaslužujem li toliko povjerenje, jer imam ozbiljnih mana o kojima oni ništa ne znaju. Pokušavam im to objasniti s mnogo obzira, da ih ne bih povrijedio, jer moraju imati vjeru u nekoga, okruženi kaosom koji vlada ne samo ovom zemljom nego i cijelim svijetom. A najprikladnije ću im to objasniti ako kažem, kao što sam već više puta napisao, da ne traže u ovoj knjizi moje najskrovitije istine, jer one se kriju jedino u mojim književnim radovima, u tim zamršenim plesovima krabulja, koje upravo zbog krinke govore ili otkrivaju istine koje se ne bi usudile priznati otkrita lica. I drevni su karnevali imali ulogu skupnog bljuvanja, što je u osnovi bio zdrav čin, jer ih je ponovno činio sposobnima da podnose život i njegove nedaće. Čak sam pomislio da i Bog, ako postoji, nosi krinku. Da, sve ovo pišem prvenstveno zbog mladih, ali i zbog

onih koji se, kao i ja, bliže smrti i pitaju se zašto su i zbog čega živjeli i trpjeli, sanjali, pisali, slikali ili jednostavno postojali. Stoga sam, uza sav zazor koji osjećam prema pisanju ovakvih zaključnih riječi, krenuo pisati onako kako me vodilo ono najdublje, najskrovitije i potpuno neobjašnjivo u meni. Možda ću time pomoći da se u ovome svijetu, punom strahota, izdaja, zavisti, očaja, mučenja i ubijanja, nađe ponešto smislenosti. Jer u tom svijetu postoje i ptice koje mi usrećuju dušu kad čujem njihov pjev u svitanje, i moja stara mačka koja mi dolazi prileći na koljena, i raznobojno cvijeće, ponekad tako sićušno, da mu se moram sasvim približiti kako bih ga promatrao. Sve su to najponiznije poruke Božanskog postojanja. Ali poruku nam ne nose samo ta nevina bića Prirode, nego i mnogi neznani junaci, poput onog skromnog čovjeka koji je, kad je požar poharao njegovo siromašno selo, tri puta ulazio u neki jadni kućerak, u kojem je ostalo zarobljeno nekoliko djece, jer su ih roditelji ostavili same kad su otišli na posao, i na kraju tamo i sam poginuo. I pokazao nam da u životu nije sve iskvareno, prljavo i jadno, i da je to skromno i bezimeno biće, jednako kao i onaj maleni cvijet, potvrda Uzvišenoga.

I. Rano razdoblje i vrijeme velikih odluka

Poput prognanika Dobar dan, lutam ulicama najdrevnijega grada, grada koji je prvi stvoren. Moja me duša vodi, Inesigurna i nemirna. Zašto li je uznemirena? Zar se izgubila ili zbunila u potrazi za novim prebivalištem? Osjećam se poput mjesečara, napuštena i pobijeđena. Žudim za žalom i visokim brežuljcima i onom plavom lađom koja na obali me čeka. M ATILDE KUSMINSKY-RICHTER

USKORO ĆE PET UJUTRO i upravo sam ustao. Nastojim biti što tiši, odlazim u kuhinju i pripremam si šalicu čaja dok pokušavam sastaviti krhotine svojih sanjarija, sanjarija koje mi se s mojih osamdeset šest godina čine bezvremenskima, pomiješane sa sjećanjima iz djetinjstva. Nikada nisam imao dobro pamćenje, to je oduvijek bio moj problem. Možda sam jednostavno želio zadržati u sjećanju samo ono najvažnije, ono što ima neko dublje značenje ili ono što je utjecalo, u dobrom ili lošem smislu, na to zamršeno, proturječno i neobjašnjivo putovanje prema smrti što zovemo život. Iz istoga razloga u mojem obrazovanju postoje ogromne rupe: ono kao da je sazdano od ostataka prekrasnih hramova od kojih su ostali sačuvani samo komadići, razasuti među smećem i korovom. Knjige koje sam pročitao i spoznaje do kojih sam došao dugujem vlastitom probijanju kroz stvarnost. Kada me zaustavljaju na ulici, nekom trgu ili u vlaku, kako bi me upitali za savjet koje knjige čitati, uvijek odgovaram: „Čitajte ono u čemu uživate, jer će vam jedino to pomoći da podnesete svakodnevnicu.” Zato sam odbacio naslov Sjećanja kao i Sjećanja onoga koji ne pamti, jer mi se učinio gotovo poput neke igre riječi i sasvim neprikladan za ovakvu vrstu svjedočanstva koje pišem u najtužnijem trenutku svoga

života. Osjećam se tako bespomoćno, jer se ne mogu sjetiti onih vječnih poema o vremenu i smrti koje bi mi mogle pružiti utjehu u ovim mojim posljednjim godinama. U kraju u kojemu sam rođen postojao je običaj da prije odlaska na spavanje ovim riječima zamolimo da nas probude: „Sjetite me se šest”. Uvijek sam se čudio tom posebnom odnosu između sjećanja i nastavka postojanja. Pamćenje je imalo veliku vrijednost u starim civilizacijama, jer je značilo pobjedu nad prolaznošću. Ne mislim pritom na pamćenje običnih događaja, niti na ono pamćenje kojim danas računala pohranjuju podatke: mislim na potrebu čuvanja i prenošenja iskonskih saznanja. U drevnim zajednicama, dok bi glava obitelji išla u potragu za hranom, žene su se bavile lončarstvom ili obrađivale zemlju, a djeca su sjedili u krilu djedova koji su im prenosili svoju mudrost. Ne mudrost u smislu koji toj riječi daje znanstvena civilizacija, već onu mudrost koja nam pomaže živjeti i umrijeti. Ti su savjetnici uglavnom bili nepismeni, ali, kako mi je jednom rekao u Dakaru veliki pjesnik Senghor: „Smrt svakog takvog starca bila je jednaka požaru koji bi poharao neku vašu knjižnici s djelima velikih mislioca i pjesnika”. U tim je plemenima život imao uzvišeno i duboko značenje, a njegovi su rituali, ne samo lijepi nego i ispunjeni

tajnovitim značenjima, bili posvećeni temeljnim životnim vrijednostima: rođenju, ljubavi, patnji i smrti. Pred tegobama koje naslućujem, usred utučenosti i zle kobi, pripremam se, poput jednog od onih plemenskih staraca koji se uz toplinu ognjišta prisjećaju starih mitova i legendi, prepričati neke događaje, ispremiješane i opširne, što su bili dio dubokih i proturječnih muka jednog života punog pogrešaka, lutanja i nemira u stalnoj potrazi za istinom.

ZOVEM SE ERNESTO, jer je uoči moga rođenja, 24. lipnja 1911., na Dan Ivana Krstitelja, umro jedan drugi Ernesto, kojega je, čak i u svojoj starosti, moja majka i dalje nazivala Ernestino jer je umro kao malo dijete. „To dijete nije bilo za ovaj svijet”, govorila je. Mislim da je nikada nisam vidio da plače, jer bila je čvrsta i snažna cijeli svoj život, ali siguran sam da je plakala u osami. Kada je imala devedeset godina, posljednji je put spomenula, vlažnih očiju, dalekog Ernestina. Što samo dokazuje da vrijeme ne vodi u zaborav, kako se obično vjeruje, već da nesreću i razočaranja čini još jačima. To sam ime i taj grob uvijek doživljavao pomalo turobno, i smatrao razlogom svojega tako tegobna životu, jer me tragedija obilježila dok sam još bio u majčinoj utrobi. A možda je i uzrokovala one neobične strahove koji su me progonili u djetinjstvu, priviđenja i more u kojima mi se uvijek netko približavao, neki čovjek sa svjetiljkom kojemu nisam mogao pobjeći, knjigoteka čak ni kad bih se drhtureći sakrio ispod pokrivača. Ili druga noćna mora, kada sam se osjećao potpuno sam pod nebeskim svodom i drhtao zbog nečega ili nekoga, ne znam točno, što me je nejasno podsjećalo na moga oca. Dugo sam vremena bio mjesečar. Ustajao bih i krenuo iz zadnje sobe u kojoj sam spavao s Arturom, starijim bratom, do spavaće sobe roditelja, razgovarao

tamo s mamom i zatim se vraćao u svoju sobu, a da se nikada nisam niti spotaknuo niti probudio. Ponovno bih lijegao, potpuno nesvjesno, bez znanja što mi se događalo. Kada bi mi ujutro mama govorila, s tugom i jedva čujnim glasom, jer toliko je zbog mene patila: „Sinoć si ustao i tražio me vode”, osjetio bih čudan drhtaj. Ona se bojala mog mjesečarenja, rekla mi je to mnogo godina kasnije, kad su me poslali u La Platu u srednju školu, gdje me više nije mogla štititi. Jadna mama, nije shvaćala, a tada nisam ni ja, da je taj poremećaj u velikoj mjeri bio posljedica spartanskog života što mi ga je nametnuo otac. Razdoblje ranog djetinjstva, poput mjesta zarobljena mračnim silama, bilo je ispunjeno strahom koji sam osjećao prema ocu. Plakao bih potajice, jer je plakati bilo zabranjeno, a mama me je često skrivala od napada njegova bijesa. Moja me je majka toliko uporno željela zaštititi, da me je nesvjesno, jer su njezina ljubav i dobrota bili bezgranični, na kraju odijelila od svijeta. Postao sam osamljeno i uplašeno dijete, što kroz prozor nestrpljivo i kriomice promatra zabranjeni svijet. Na neki sam način do kraja ostao osamljeno dijete s osjećajem napuštenosti, zbog čega sam poznavao tjeskobu o kojoj govori Pessoa: uvijek ću biti onaj koji je čekao da mu otvore vrata, pred zidom bez vrata.

I stoga sam trebao, na ovaj ili onaj način, suosjećanje i nježnost. Kada su me iz moga sela poslali u Državnu srednju Školu u La Platu, već sam u vlaku osjetio da je nesigurno do, koje se rastvaralo ispod mene, samo početak još mnogo gorih potresa. Još sam dugo sanjao majku, onako kako sam je vidio kroz suze, dok sam se udaljavao prema nekoj beskrajnoj samoći. A kada je život već obilježio nesrećom moje lice, koliko sam puta, na nekoj klupi na trgu, nemoćan i skršen, ponovno čekao vlak povratka.

ŠETAM PO COSTANERI SUR i promatram čudesnu rijeku, koju su na izmaku prošloga stoljeća prešli na tisuće Španjolaca, Talijana, Židova, Poljaka, Albanaca, Rusa i Nijemaca, svi gonjeni glađu i siromaštvom. Veliki vizionari koji su tada vodili zemlju, ponudili su našu pampu, tu metaforu ništavila, „svim ljudima dobre volje” kojima je trebala domovina, mjesto gdje bi pustili svoje korijene. A svima nam treba domovina, naša patrija, ili matrija, kako je volio reći Unamuno, jer je upravo majka onaj istinski temelj života. Međutim, svi su se ti ljudi ponovno našli u drukčijoj vrsti bijede, prouzročene samoćom i sjetom, jer dok se njihov brod udaljavao iz luke, gledali su puni suza kako njihove majke, djeca i braća nestaju zauvijek, jer ih više nikada neće vidjeti. Iz takve je neutješive tuge rođen tango, jedna od najčudnijih glazbenih vrsta. Nedostižni Enrique Santos Discépolo, 2 najveći umjetnik tanga, jednom ga je opisao kao tužan osjećaj koji se pleše. Jednostavni umjetnici, s bilo kakvim instrumentom koji bi im se našao pri ruci, violinom, flautom ili gitarom, napisali su najznačajnije dijelove naše povijesti, a da toga nisu bili ni svjesni. Tko zna koji je to mornar iz neke njemačke luke donio u svojim rukama glazbalo koje je tangu dalo onaj najdublji i najdramatičniji pečat: bandoneón. Stvoren na ulici da

služi Bogu, za pobožne pjesme u luteranskoj liturgiji, taj je skromni instrument pronašao svoju sudbinu tisuću milja dalje... Uz bandoneón, sjetan i tajnovit, čovjek je mogao izraziti svoje najdublje osjećaje. Koliko je doseljenika i dalje imalo pred očima svoje planine i rijeke, od kojih su bili odvojeni mukom i godinama, u toj uskomešanoj kolonijalnoj ispostavi, tom gradu podignutom uz luku, sada pretvorenom u pustinju nagomilanih samoća. Šećući tim zastrašujućim čudovištem, tim obalama koje su doseljenici prvo ugledali, čini mi se da čujem sjetne zvuke Troilovog3 bandoneóna. Kad bijeda i mahnitost Buenos Airesa pojačavaju moj osjećaj osamljenosti, tragam u suton za jednim predgrađem, i tada, kroz maglovit prostor pola stoljeća, obogaćen i ranjen ljubavlju i razočaranjima, upirem pogled prema djetetu koje sam nekada bio. Sjećam se sa sjetom prvih kapi kiše po isušenom tlu mojih ulica i cinčanim krovovima. „Neka pada, neka pada, jer stara je u špilji sada” pjevali smo dok i ptice nisu zapjevale s nama, i trčali bosi puštati lađice od papira. Bilo je to vrijeme Toma Mixa

i sličica u boji, Tesorierija, Mutisa i Bidoglia, doba vrtuljaka s konjićima, toplih kolačića u zimska poslijepodneva, uz fićukanje malog vlaka. Svijet kojega se još jedva sjećamo kada se osjećamo osamljeno u ovom metežu od buke i betona u kojemu više nema mjesta za dvorišta s glicinijama klinčićima.

KAO VEĆINA DOSELJENIKA, i moji su roditelji stigli do ovih obala s nadom da će učiniti plodnom ovu „obećanu zemlju” koja je sezala još dalje od njihovih suza. Moj je otac vukao podrijeklo od talijanskih gorštaka, naviklih na surov život, dok je moja majka, koja je pripadala staroj albanskoj obitelji, morala naučiti s dostojanstvom podnositi neimaštinu. Zajedno su se nastanili u Rojasu, koji je, kao i većina starih naselja u pampi, bilo jedno od mnogobrojnih utvrda koje su podigli Španjolci, na granici kršćanske civilizacije. Sjećam se starog Indijanca koji mi je pričao zgode iz krvavih bitaka i sukoba, i pritom strpljivo pleo svoju užad, a kada su mu rekli da će preko radija prenositi borbu između Firpa i Dempseyja, odgovorio je: „što više napretka, to više vražjih poslova”. U tom je selu u pampi moj otac podignuo mali mlin za brašno. Djetetu kakvo sam tada bio, mlin je bio utočište za nevina maštanja, dok bih nedjeljom ostajao u radionici i nešto rezbario, ili kad bismo se Arturo i ja penjali na vreće sa žitom, i krišom, kao da se radi o najvećoj tajni, cijelo popodne jeli kolačiće. Moj je otac bio neprikosnovena glava obitelji, a njegova se vlast hijerarhijski prenosila na stariju braću. Još se sjećam kako sam sa strahom promatrao njegovo

lice, na kojemu se istovremeno vidjela iskrenost i strogost. Njegove su se neopozive odluke temeljile na krutoj sprezi naredbi i kazni, što je vrijedilo čak i za mamu. Ona, koja je uvijek bila iznimno suzdržana i smirena, vjerojatno je u sebi patila zbog njegove tako silovite i stroge ćudi. Ali nikada je nisam čuo da se žali, i u takvim je teškim okolnostima imala nezahvalnu zadaću odgajati dvanaest sinova. Odgoj koji smo dobili ostavio je bolne i neizbrisive tragove u mojoj duši. Ali upravo nas je takav odgoj, često iznimno strog, naučio poštivati obveze, biti dosljedni i strogi prema samima sebi i završiti ono što smo započeli, štogod to bilo. Pa ako smo nešto i postigli, dugujemo to načelima koje smo tako neopozivo morali prihvatiti. Strogost moga oca, ponekad upravo zastrašujuća, potakla je, u velikoj mjeri, onu skrivenu crtu moje duše, sklonu tugi i sjeti. Ali je dovela i do buntovništva moje dvojice braće, koji su pobjegli od kuće. Humberta, o kojem ću kasnije nešto reći, i Pepea, kojega su u našem selu zvali „ludi Sabato” i koji je na kraju pobjegao s nekim cirkusom, na sramotu našoj građanskoj obitelji. Taj je događaj rastužio moju majku, ali ga je ona podnijela s mnogo čvrstine, što je ostala njezina osobina sve do duboke starosti, kada je, s devedeset godina i nakon duge bolesti, smireno preminula u svom krevetu, na

Matildinim rukama. Moj je brat Pepe strasno volio kazalište i glumio u seoskoj družini Trideset složnih prijatelja, i uvijek kada su u kinodvorani La Perla pripremali kratke komedije, dobivao je makar i najmanju ulogu. U svojoj je sobi imao cijelu zbirku Bambalinasa s koricama u boji, koji su izlazili u Buenos Airesu, gdje su, uz te kratke komedije, objavljivali i neka Ibsenova djela, i jedno Tolstojevo, koje još pamtim... Ja sam cijelu njegovu zbirku pročitao prije nego što sam navršio dvanaest godina, što je snažno utjecalo na moj život, jer sam do kraja zadržao sklonost prema kazalištu i čak napisao nekoliko kazališnih komada, premda oni nikada nisu izišli iz moje ladice i ugledali svjetlo dana. Ispod krutosti, moj je otac skrivao i svoju mekšu stranu, svoje velikodušno i plemenito srce. Imao je začuđujući osjećaj za lijepo, i kad smo se morali preseliti u La Platu, sam je izradio nacrt kuće u kojoj smo kasnije živjeli. Kasno sam otkrio njegovu strast prema biljkama o kojima je brinuo predanošću koju dotada nisam poznavao. Nikada se nije dogodilo da nije poštivao zadanu riječ, a divio sam se i njegovoj postojanoj odanosti prema prijateljima. Kao u slučaju don Santiaga, krojača koji je obolio od tuberkuloze. Kada ga je doktor Helguera upozorio da se mora preseliti u planine kraj

Cordobe ako želi ozdraviti, moj ga je otac pratio na putu u skučenom odjeljku kakav su imale starinske željeznice, gdje se činilo potpuno izvjesnim da će se i on zaraziti. Uvijek mi je u sjećanju taj njegov čin, potpuno u skladu s njegovim shvaćanjem prijateljstva, što sam naučio cijeniti tek nekoliko godina nakon njegove smrti, kako to obično biva u životu, jer se život često sastoji od niza propuštenih susreta. Onda kad je već bilo prekasno reći mu koliko ga volimo, usprkos svemu, i zahvaliti mu na uloženom trudu da nas pripremi na nedaće koje su u životu neizbježne, ali su istovremeno poučne. Jer moj otac nije uvijek djelovao zastrašujuće: sa sjetom se prisjećam naših veselja, kao one večeri kad me držao na koljenima i pjevao mi pjesme iz svoga kraja, ili kad bi navečer, vraćajući se s kartanja iz Društvenog doma, donosio Mentoline, bombone koje smo svi obožavali. Nažalost, njega više nema, i neke su važne stvari zauvijek ostale među nama neizrečene, našu ljubav više ne možemo izraziti, a stare su rane ostale neizliječene. Tada otkrivamo krajnji oblik osamljenosti, one ljubavnika bez svoje ljubljene, djece bez roditelja ili oca bez svoje djece. Prije mnogo godina otišao sam sve do grada Paola de San Francescoa, mjesta gdje se moj otac jednoga dana

zaljubio u moju majku. Tražio sam njegovo djetinjstvo u tom surom kraju, i gledajući Sredozemno more, spustio sam glavu i moje su se oči zamaglile.

KAKO SE PRIBLIŽAVAMO SMRTI, sve smo bliži zemlji. Ali ne zemlji u općenitom smislu, nego onom tako malom ali tako dragom komadiću zemlje na kojem smo proveli djetinjstvo. I upravo stoga što je tamo započelo naše naporno učenje, ostaje nam trajno sačuvano u sjećanju. Sjetno se prisjećam tog dalekog i davnog svijeta, sada sažetog na samo jedno lice, jedan skromni trg, jednu ulicu. Nikada nisam prestao žaliti za običajima iz svoga djetinjstva, kao što su bila Sveta tri kralja, koji danas više ne postoje. Danas su ih, čak i u tropskim krajevima, zamijenili nakaradni likovi obučeni u Djeda Božićnjaka, u debelim krznima i dugim bijelim bradama, nalik snijegu u krajevima odakle dolaze. Ali ja želim govoriti o Sveta tri kralja koji su u doba moga djetinjstva tajanstveno stizali u moje selo kad bismo mi mali već spavali i ostavljali nam u cipelama upravo ono što smo žarko željeli, čak i u siromašnim obiteljima, gdje su ostavljali kakvu limenu igračku, nešto bombona ili dječje nožice kako bi neka djevojčica mogla oponašati svoju majku krojačicu i izrađivati haljinice svojoj krpenoj lutki. Danas bih od Kraljeva zatražio samo jednu stvar: da me vrate u ono vrijeme kad sam u njih vjerovao, u ono davno djetinjstvo, udaljeno tisuću godina, kad sam tonuo u san željno očekujući njihov dolazak na čudesnim

devama koje su mogle prelaziti zidove i čak prolaziti kroz pukotine na vratima, nečujne i pune ljubavi, kako nam je objašnjavala mama. Odugovlačili smo s odlaskom na spavanje, želeći ugledati ta nestvarna bića, sve dok san ne bi savladao našu čežnju. Da, želio bih da mi vrate onu nadu i onu nevinost. Znam da mnogo tražim, da su to samo nemoguća sanjarenja, da je to nepovratna čarolija djetinjstva s blagdanima i dječjim rođendanima, s cvrčanjem cvrčaka u ljetna popodneva. Predvečer, majka bi me slala u Crkvenu misiju Señorita Mayor, što je bio obredni trenutak za slatkiše i kolačiće Lola, u zamjenu za uobičajenu poruku: „Mama pita kako ste i šalje puno pozdrava.” Žalim za takvim stvarima, ne za nekim velikim, nego malim i skromnima. Da, želio bih da me vrate u ono vrijeme kad su priče počinjale s „Bilo jednom...”, a naša nas bezuvjetna djetinja vjera trenutačno prenosila u neki začarani svijet. Ili onaj uzbudljiv obred, kad bi dolazili veliki cirkusi i smještali se na Trg Espana, a mi u tišini promatrali predstavu: mađioničare, točku s krotiteljem koji se zatvarao u kavez s lavovima, smješten uz gledalište. I klaunovi, Scarpini i Bertoldito, koji je volio tragične uloge, i jedne se večeri, kad je glumio Espectrosa, otrovao na pozornici dok je publika nevino pljeskala. Kad su podigli zastor, bio je mrtav, a njegova je žena, Angelita

Alarcon, slavna akrobatkinja, plakala neutješno grleći njegovo tijelo. Sjetim ga se uvijek kad promatram klaunove koje je slikao Rouault: sirote lude koje, nakon nastupa, u osami svojih garderoba, skidaju blještave ukrase i vraćaju se u tmurnu svakodnevicu, koju mi stari dobro poznajemo i znamo da je život nesavršen, i da su dječje priče o Dobrima i Zlima, Pravdi i Nepravdi, Istini i Laži, samo prostodušni snovi. Nesmiljena stvarnost je zamršena zbrka lijepih ideala i polovičnih ostvarenja, ali će uvijek biti onih upornih, onih junaka, svetaca i umjetnika, koji svojim životima i djelima uspijevaju doseći djelić Uzvišenoga, i pomoći nam podnijeti odbojnu svakodnevicu. U osami radne sobe promatram sat koji je pripadao mojem ocu, stari mamin šivaći stroj New Home, srebrni vrč i pištolj Colt što ga je otac uvijek držao u svojoj ladici, a kasnije ga je naslijedio moj najstariji brat, sve dok nije stigao i u moje ruke. Osjećam se pritom poput tužna svjedoka neizbježne mijene stvari koje stječu vječni život, za razliku od onih koji su ih posjedovali. Kada ih nadžive, ponovno postaju beskorisni obični predmeti, i nestaje svaka čar i blistavost, poput nejasne opsjene pod težinom proživljenog. Ostaju samo krhotine, ostaci odsanjanoga sna.

Mladiću bez svjetla, plačeš veliku bol, tvoji se snovi neće vratiti, dušo, tvojem je djetinjstvu kraj. Prostor tvoga djetinjstva zauvijek ostaje za tobom, još ćeš se samo s tugom sjećati, godina njegova sjaja. Prah pokriva tvoje tijelo, nitko ne sluša tvoju molitvu, tvoji se snovi neće vratiti, dušo, tvojem je djetinjstvu kraj.

KADA SAM U SVOJEM SELU završio osnovnu školu, 1923. godine, što je bila najdublja prekretnice u mojemu životu, moj me je brat Pancho odveo u La Platu na nastavak školovanja. Sjećam se prve noći u kući Pedra Echagüea, i straha od jutra dok sam kroz san osluškivao neki meni strani zvuk, koji je desetljećima sačuvao sliku mog djetinjeg nemira: topot konjskih kopita i praporaca na popločenoj ulici. Bili su to dani kad još nije bilo jeansa, kad su dječaci nosili kratke hlače, a dugačke su označavale onaj zastrašujući trenutak u našem životu, obilježen ponosom i sramom. Mnogo sam puta plakao noću u tom gradu koji je kasnije postao tako neraskidivo vezan uz moju sudbinu. U mučnim danima koji su prethodili početku škole, dogodilo mi se nešto vrlo bolno. Ponio sam sa sobom u prirodu limenu paletu, neku jadnu imitaciju one prave slikarske, koju mi je kupio brat u mjesnoj željezari. Imao sam i vodene bojice koje su za mene bile pravi imetak, i njima sam kopirao slike iz časopisa. Sjećam se slike trojke na snijegu, iz neke daleke i tajanstvene Rusije. Raspitao sam se kako mogu stići do poznate šume u okolici La Plate i krenuo tamo sa svojim bojicama, bocom vode, nekoliko kistova i bilježnicom s bijelim listovima, sjeo na proplanak između ogromnih eukaliptusa i počeo slikati jedno od tih oljuštenih debla, s

prijelazima zelene, oker i smeđe boje složenih na način koji me je oduševljavao. Sve je bilo mirno toga jutra, i moć ljepote odagnala je moju sjetu. Iznenada se sve preokrenulo: nisam još imao ni dvanaest godina, bio sam sam u nepoznatom gradu, a odjednom se pojavila skupina mladića od petnaestak godina, koji su, izrugujući mi se, srušili moj štafelaj, izgazili moje skromne vodene bojice, slomili mi kistove i daleko odbacili moju bocu s vodom, cerekajući se sve dok nisu otišli. Nekoliko trenutaka koji su mi se činili beskrajno dugim ostao sam sjediti na livadi, dok su mi curile suze. Zatim sam uspio ustati i polako krenuo prema svom pansionu, ali sam se izgubio i nekoliko sam puta morao pitati kako da stignem do svoje ulice. Kada sam konačno stigao, ušao sam u sobu i ostao cijeli dan u krevetu. Drhtao sam kao da imam temperaturu, a možda sam je i imao.

VRATIO SAM SE NA Sveučilište u La Plati, nakon toliko godina, i u meni se bude zaboravljene uspomene, osjećaji koji su bili skriveni duboko u mojoj duši. Na tom je sveučilištu i u tome gradu počelo sve ono što me je kasnije oblikovalo. Jer vrijeme koje je kasnije prolazilo i gradovi u kojima sam kasnije boravio nisu mogli izbrisati njegove ulice s drvoredima, s lipama i platanama. Godine su prolazile, ali taj se grad stalno vraćao u moje misli, jer to je grad u kojemu su se dogodili najvažniji trenuci moga života. Tu sam upoznao Matildu, položio maturu, a zatim završio fakultet. Ovdje je rođen naš sin Jorge Federico, ovdje su umrli naši roditelji. U ovim dvorištima, u ovoj šumi, ponekad punoj znamenja a ponekad sjetnoj oblikovale su se moje temeljne misli koje će me pratiti cijeli život. Sveučilište, koje je osnovao don Joaquín V. González, bilo je poznato u cijeloj Latinskoj Americi... Dolazili su studenti iz Kolumbije, Perua, Bolivije, Guatemale i stvarali svoje kolonije. Sveučilište je iz Europe pozivalo poznate stručnjake iz prirodnih i društvenih znanosti, kao što je, na primjer, bio Schiller. Stvoreno je s drukčijim ciljem, a tvorili su ga veliki znanstveni zavodi, na razini sličnih ustanova u Heidelbergu ili Goettingenu, na čijem su čelu bili iznimni ljudi poput astronoma Hartmanna... Sveučilište se, u okomitom smjeru, vezalo uz srednje i

osnovno školstvo, gdje su učenici imali čak i vlastitu tiskaru. Koliko žalim za školom iz koje nisu izlazili stručnjaci kao na traci! Gdje se na ljudsko biće gledalo u njegovoj cjelovitosti, gdje se još branio izvorni humanizam, a misao i poezija bili jedinstveni duhovni izričaj. Na ex librisu Sveučilišta stajala je rečenica plemenitog znanstvenika Emila Bossea: „Uzmi istinu i nosi je svijetom”. On je bio čovjek koji je strastveno težio čistom duhu, ali ga je zanemarivao i zapostavljao kako bi zasukao rukave i zaprljao ruke podučavajući ovaj narod koji je danas gotovo do boli ispunjen neznanjem. U vrijeme prve godine moga školovanja, saznali smo da ćemo za profesora imati jednog „Meksikanca”, koji je, zapravo, bio Portorikanac. Grlo mi se stegne kad se sjetim onoga jutra kad je u naš razred ušao taj šutljiv čovjek aristokratskog držanja, i odmjerenim riječima uspio zadobiti poštovanje: Pedro Henríquez Urena. Prema tom uzvišenom biću su se kolege odnosile sa zlobom i omalovažavanjem, i onom tipičnom mržnjom koju pokazuju mediokriteti, tako da nikada nije postao redoviti profesor na nijednom fakultetu. Njemu dugujem prvo upoznavanje s velikim autorima i mudru misao koje se još sjećam: „Gdje prestaje gramatika, počinje prava umjetnost”. Nije bio pobornik

purističke koncepcije jezika, baš suprotno, bio je blizak Vossleru i Humboldtu, koji su jezik smatrali živim organizmom u stalnoj mijeni. Kasnije sam s njim i s Raimundom Lidom vodio duge razgovore o tim temama u Zavodu za jezik koji je tada vodio Amado Alonso. Ponekad, kad bih putovao vlakom, sanjao sam kako ću ponovno vidjeti svoga profesora iz srednje škole, kako sjedi u nekom od vagona, s torbom punom ispravljenih zadaćnica, kao onoga dana, prije toliko vremena, kad smo bili zajedno u vlaku, a ja ga upitao, žalostan što troši godine na tričarije: „Don Pedro, zbog čega gubite vrijeme na takve stvari?” A on mi je, s ljubaznim osmijehom, odgovorio: „Jer se među njima možda krije neki budući pisac”. Koliko dugujem Henríquezu Ureni! Tom pogrbljenom i zamišljenom čovjeku, gotovo uvijek sjetna lica. Pripadao je onoj vrsti intelektualaca koja je danas izumrla, bio je romantičar kojega je Alfonos Rojas nazvao „nepotkupljivim svjedokom”, čovjek koji je bio u stanju usred noći prijeći cijeli grad kako bi pomogao prijatelju. Zbog takva plemenita životnog stava, zbog požrtvovnosti i odvažnosti s kojima se suprotstavljao nesreći, taj me intelektualac iz moje srednje škole, sasvim paradoksalno, podsjeća na moga brata Humberta, pustolova koji nikada nije završio studij, ali kome su se divili i kojega su svi

cijenili koji su ga poznavali, i dolazili k njemu po savjet kad su morali donijeti kakvu tešku odluku. Stoga, kad se Humbertova bolest pogoršala, beskrajno me rastužilo sto su ga varali govoreći mu da se radi o beznačajnoj upali, a svi smo znali da se radi o strašnom raku želuca. Taj je čovjek, kojemu su se toliko divili zbog njegove čestitosti i čvrstine duha, zaslužio znati istinu i pogledati joj u oči, kako je uvijek činio. I stoga sam donio neugodnu odluku da s njim o tome razgovaram. Nikada neću zaboraviti onu tišinu, one širom otvorene oči koje kao da su vidjele kraj, a nisu ni trepnule, nego me gledale sa smirenošću, iz koje je uvijek crpio snagu. Zapalio je cigaretu. Nismo zaplakali. Nismo to smjeli činiti. Nismo se mogli ni zagrliti, još uvijek smo na leđima osjećali težinu očeva zapovjedna pogleda. Svi su oplakivali Humbertov odlazak, čovjeka koji je bio, kako je na pogrebu rekao jedan od njegovih velikih prijatelja, „Ništa manje nego pravi čovjek”. Da, dragi brate, bio si od one vrste od kakve je bio i Saint-Exupéry, koji se u svojem avionu borio s nevremenom i bio ujedinjen sa svojim telegrafistom u tišini, u zajedničkoj opasnosti, ali i u zajedničkoj nadi. Takvi su se ljudi izdignuti iz blata i svoje plemenito prijateljstvo suprotstavili propasti i smrti.

BURNE GODINE moje srednje škole, osim što su bile godine mojih tjeskobnih nedoumica, bile su i vrijeme važnih otkrića. Prvoga dana škole dogodilo se jedno takvo otkriće. Iz svoje, ne previše istaknute, klupe, ja, uplašen i osamljen dječak sa sela u pampi, gledao sam don Edelmira Calva, uglađenog gradskog gospodina, visoka stasa i otmjena držanja, kako uzvišeno tumači prvi poučak. Bio sam očaran tim savršenim i jasnim svijetom. Nisam još bio svjestan da sam ušao u platonski svijet, lišen nesavršenstva ljudske prirode, ali sam jasno naslutio da poučci počivaju, poput veličanstvenih katedrala ili prekrasnih statua, na nesigurnim temeljima mojih dječačkih godina. Kako bih smirio metež u svojoj duši, istresao sam svoje osjećaje i strepnje u bilježnice i dnevnike koje sam spalio kad sam bio malo stariji. Zbog tjeskobe u kojoj sam živio tražio sam utočište u matematici, umjetnosti i literaturi, u velikim djelima koja su me približavala udaljenim i drevnim svjetovima. Iz obimne školske knjižnice, još neistražene s moje strane, uvijek sam čitao nasumice, premda je bila vrsno složena, vođen svojim sklonostima, dvojbama i osjećajima. Sjećam se gradskih knjižnica, koje su vodili siromašni entuzijasti, i uz velike napore, nakon cijelog dana teškoga

rada, još uvijek imali snage posvetiti se djeci, žudnoj maštanju i pustolovinama. U svojoj skromnoj sobici u 61. ulici uranjao sam u svijet Salgarija i Julesa Vernea, kao što sam se kasnije udubio u velika ostvarenja njemačkog romantizma: u Schillerove Razbojnike, Chateaubrianda, Goetza Von Berlichingena, Goethea i njegova neizbježna Werthera, Rousseaua. S vremenom sam otkrio nordijske pisce: Ibsena i Strinberga, i ruske tragičare koji su toliko na mene utjecali: Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Gogolja, sve do epske pustolovine El Mío Cid i dragog lutalice iz La Manche. Sve su to djela kojima sam se povremeno vraćao, kao kad se iz progonstva vraćamo voljenoj zemlji u kojoj su se dogodile najznačajnije stvari u našem životu. Zločin i kazna, roman koji mi je s petnaest godina izgledao kao krimić, kasnije sam smatrao nevjerojatnim psihološkim romanom, da bih ga na kraju doživio kao najbolji romana koji je ikada napisan o vječnom i zamršenom pitanju krivnje i iskupljenja. Još se vidim kako ispod pokrivača pohlepno gutam tu knjigu u nekom skromnom izdanju, kao dvostruki ili trostruki prijevod. Još čujem svoj smijeh izazvan slobodoumljem i beskrajnom porugom kojima je Wilde razotkrivao viktorijansko licemjerje. Ili drhtaj koji su u meni izazivale Poeove stranice i njegove prekrasne pripovijetke; ili

neobični Chestersone i tajnoviti otac Brown. Godinama sam strastveno čitao velike pisce iz svih razdoblja. Mnogo sam sati proveo u čitanju, koje je za mene uvijek bilo neko grozničavo traženje. Nikada nisam bio čitač sabranih djela i nikada me u čitanju nije vodila želja za bilo kakvom sustavnošću. Baš suprotno, usred svake od mojih kriza mijenjao sam smjer, ali sam se uvijek odnosio prema velikim djelima kao da prilazim posvećenim radovima, kao da me svaki put uvode u svijet tajnog učenja. Tragovi koje su ostavili na mojoj duši svjedoče da je u tome bilo istine. Čitanje me prati do današnjih dana, oblikujući i dalje moj život prema istinama koje skriva samo prava umjetnost.

U NEIZLJEČIVOJ SAMOĆI u osvit dana slušam Brahmsa i, kao i uvijek, zvuk sjetnoga roga ponovno me vodi, polagano ali sigurno, prema pragu Vječnosti. Razmišljam o vremenu kad je Matilda još mogla hodati, oslonjena o svoj štap, kad ju je Gladys pratila do moje radne sobe i posjela kraj mene, poduprijevši je jastucima. Ja bih stavljao nešto od Schuberta, Corellija ili nekog drugog skladatelja koji je na nju blagotvorno djelovao u trenucima tuge. Slušali bismo glazbu dok je ona polako tonula u san, malo pomalo, dok ne bi sasvim zaspala, s glavom nagnutom na jednu stranu. Promatrao sam je očima punim suza. Nakon nekog vremena bi se probudila i pitala jedva čujnim glasom: „Zašto ne idemo kući?”. „Evo, odmah idemo”, odgovarao bih joj. I tada bi se uz pomoć Gladys vraćala u svoju sobu. Dobro se sjećam jednog davnog dana 1968., kada sam s Matildom putovao u Stuttgart, gdje sam trebao primiti neku nagradu. Kada smo stigli, krenuli smo na hodočašće u Tübingen, hodočašće je baš prava riječ jer radilo se o pravom vjerskom štovanju, i ušli u Evangelističko sjemenište, gdje smo s ganućem promatrali klupu u kojoj su sjedili mladi studenti Schelling i njegov kolega Hegel. Neko smo vrijeme stajali u tišini. Zatim smo krenuli prema kućici drvodjelca Zimmera gdje je trideset šest godina živio ludi Hölderlin, kojega je

brižno štitio taj skroman čovjek. To je jedno od onih plemenitih djela koje vraćaju vjeru u čovječnost. S kule smo promatrali tijek rijeke Neckar, kao što ju je toliko puta promatrao onaj poludjeli genij. Čini mi se da smo nakon toga prošli dijelom Rajne, što je u nama pobudilo sjećanje na balade, pučke pjevače, junake, razbojnike i legende: Rolando, koji doduše prekasno stiže na otok Nonnenwert, samo kako bi saznao da se njegova ljubljena u očaju zaredila, i onda Lohengrin i dvorac Cleves, veličastveni i turobni. U kišno jesensko predvečerje promatrali smo ostatke velikaških dvoraca, tvrđave u ruševinama koje su bili svjedoci krvavih bitaka i čuvale zastrašujuće ili prekrasne tajne o zabranjenim ljubavima, o samoći, o izdajama. Tamo su bili Die Feindlichen Bruder, nakrivljeni ostaci tornjeva dvojice braće neprijatelja, i Zid tužaljki. Visoko u planinama, prema istoku, vidjeli smo turobne ruševine između snažnih naleta ledene kiše. I također Kulu štakora, gdje je biskup Hatto II., nakon što je naredio da zapale izgladnjele seljake, bio živ zazidan u svoju kulu, da ga proždru ta strašna stvorenja. A onda smo ugledali zlosretni tjesnac Loreley, i promatrali oštru padinu koja se strmoglavljuje prema rijeci, kao da smo ipak željeli nazrijeti lik čarobnice koja je svojom pjesmom vodila u smrt.

I tada, iznenada oživjeli iz moje mladosti, doprli su mi u sjećanje odlomci jednog liedera koji mi je moja zaluđena profesorica njemačkog nastojala usaditi preko glazbe Schumanna, Brahmsa i Schuberta. Nisam siguran kako su išli stihovi na njemačkom, koji sam ponešto učio kad sam imao oko osamnaest godina, ali se sjećam jednoga koji je glasio otprilike ovako: Warum diese dunkien ahungen, mein herz? (Zašto ova crna znamenja, ah, srce moje?)

Veličanstvene ruševine pojavljivale su se pred turistima s kamerama i kobasicama; poput glasnika koji nakon tegobna putovanja, u prljavoj i poderanoj odjeći, pokušava prenijeti lijepu i uzvišenu poruku usred meteža, vike i prostakluka. I na kraju mu to i uspije, zahvaljujući začudnoj moći pjesništva.

KADA SAM IMAO oko šesnaest godina, počeo sam se uključivati u anarhističke i socijalističke skupine, jer nikada nisam podnosio društvenu nepravdu, a i stoga što su neki od učenika u mojoj školi bili djeca radnika i doseljenika socijalista, i s njima sam provodio noći u beskrajnim raspravama, ponekad silovitim ili pak bratskim, a znale su potrajati sve do jutra. Jedan je takav sastanak održan u kući Hilde Schiller, kćeri njemačkog geologa Waltera Schillera. Ona je okupila skupinu djevojaka koju je nazvala Atalanta, a ja sam im držao predavanja o raznim temama, od sporta do povijesti i literature. Među njima je bila djevojka koja me je gledala svojim velikim očima i slušala kao da sam, jadnoga li mene, neko božanstvo. Ta je djevojka bila Matilde. Iz tog se vremena sjećam prosvjeda na Prvi svibnja, koji su istovremeno bili izraz negodovanja ali i duboke žalosti zbog mučenika iz Chicaga. Posmrtna počast skromnim junacima, radnicima koji su se borili za osmosatno radno vrijeme i zatim bili osuđeni na smrt: Albert Parsons, Adolf Fischer, George Engel, August Spies i Louis Lingg, koji je imao dvadeset tri godine i ubio se progutavši ubojitu živu. Ostalu četvoricu su objesili. Kasnije je istraga dokazala da nisu bili krivi za bačenu bombu na policiju. Ti su radnici izjavili da su

ponosni zbog svoje borbe za društvenu pravdu i optužili suce i cijeli sustav koji su ovi predstavljali. Do zadnjeg se trenutka nisu odrekli svojih uvjerenja. Mnogo godina kasnije guverner je priznao nedužnost tih ljudi i podignut im je spomenik, Grob mučenika. U isto su se vrijeme organizirali prosvjedni marševi za generala Sandina i za plemenite i hrabre Sacca i Vanzettija. Na manifestacijama se okupljalo stotine tisuća radnika i studenata, jedni pod crvenom socijalističkom zastavom, a anarhisti pod crveno-crnom. Po cijelom svijetu organizirani su prosvjedi u znak solidarnosti s tih dvoje mučenika osuđenih na smrt za zločin koji nisu počinili. Jednako kao i u slučaju radnika iz Chicaga, američki su suci trebali priznati njihovu nedužnost. Još u trenutku dok su ih grubo vezali za stolicu, tvrdili su da su nevini. Umrli su hrabro i dostojanstveno. U jednom odličnom filmu koji su kasnije snimili Amerikanci, kako bi pokazali istinu, pojavljuje se ovo ganutljivo pismo koje je Vanzetti napisao svome sinu: Dragi sine, sanjao sam vas svaki dan i noć. Nisam znao u snu jesam li još živ ili sam već mrtav, samo sam toliko želio zagrliti tebe i tvoju majku. Oprosti mi, sine, na ovoj nepravednoj smrti koja će ti uskoro oduzeti oca. Mogu nas ukloniti, ali ne mogu uništiti naše ideje. One ostaju za buduća

pokoljenja, za mlade kao što si ti. Zadrži u sjećanju, sine moj, sreću koju osjećaš dok se igraš, nemoj je čuvati samo za mene. Nastoj ponizno razumjeti bližnje, pomaži slabima, utješi one koji plaču. Pomozi progonjenima i potlačenima. Oni će ti biti najbolji prijatelji. Zbogom, suprugo moja, sine moj. Drugovi moji. BARTOLOM E VANZETTI

Rasprave i sučeljavanja između anarhista i marksista bili su česti, ali uza sve to, imao sam prijatelje na obje strane, i s njima (onima koji su još živi!) – sve do današnjih dana vodim duge razgovore, sjećajući se onih burnih godina. S koliko se uzbuđenja sjećam onog vremena kad sam zamišljao, ili otkrivao u dubini svoje duše, neukog Carlucha, jednog od onih beskrajno dobroćudnih anarhista koji su pješice išli od mjesta do mjesta, a negdje su im uvijek čuvali kakav poljski krevet, i noću uz neko ognjište propovijedali o ljepotama anarhizma. A Carlucho, taj krupan čovjek koji je zbog mučenja izgubio snagu, na kraju je imao kiosk gdje je nespretnim riječima objašnjavao nekom dječaku Nachu, iz aristokratske obitelji, u čemu je ljepota anarhizma. Pričao mu je o tome kako su ljudi hvatali velike i nedužne vodene konje, da bi služili za zabavu njihovoj djeci, daleko od svojih afričkih

livada, prekrasnih svitanja i već zaboravljene slobode. Ruska revolucija je još svjetlucala romantičnim sjajem Oktobra i na kraju su me komunistički drugovi uspjeli pridobiti, govorili su da je anarhizam utopija i da anarhisti nikada neće uspjeti doći na vlast kao što je to njima uspjelo za vrijeme carizma. Kako još nije bilo počelo razdoblje staljinističkih čistki, vjerovao sam, ponesen romantičnim zanosom, da će proleterska revolucija donijeti ljudima bolji svijet, nalik onom kakav sam naslućivao u matematici. Otišao sam sa Sveučilišta i pridružio se Komunističkoj omladini, i s njima obišao velika skladišta Armour y Swift, smještena u Berissu, prigradskom naselju La Plate, gdje su radnici živjeli u najgoroj bijedi, stiješnjeni u limenim straćarama, podignutima pokraj smrdljivih zelenih baruština, stavljajući sve na kocku kako bi se izborili za povećanje nadnice od dvadeset centa po satu. Još se sjećam tog drugarstva između radnika i studenata, i rado bih ga ponovno doživio. Godine 1930. dogodio se prvi vojni udar, strašan i krvav, kao odgovor na društvene pokrete koji su za vojsku i kapitaliste predstavljali veliku opasnost... Uriburova diktatura bila je uvod u niz državnih udara koji će potresati našu zemlju. Prvi je udar imao presudnu ulogu u mojem životu, jer

sam morao prijeći u ilegalnost: u prvom redu stoga što sam aktivno sudjelovao u pokretu (uvijek sam prezirao salonske revolucionare), a osim toga, u međuvremenu sam postao i tajnik Komunističke omladine i vlast me stavila na listu vrlo traženih osoba. Zbog toga sam morao pobjeći iz La Plate, prekinuti školovanje i napustiti obitelj, pa sam se smjestio u Avellanedi, snažnom radničkom središtu. Zahvaljujući sreći koja me je uvijek pratila, nisam pao u ruke zloglasnom Posebnom odjelu protiv komunizma, poznatom po torturama, koji me je progonio. Morao sam često mijenjati stan i ime, a jednom sam se prilikom spasio skočivši kroz prozor. Tada sam nosio prezime Ferri, što je možda, sada mi se tako čini, bilo nesvjesno izvedeno iz prezimena Ferrari moje majke. Naša je borba bila vrlo opasna, a sadržavala je i obvezno teorijsko obrazovanje, gdje se proučavalo ne samo Marxa nego i mnoge druge autore. Radnicima se govorilo o slobodi, ali su ih zatvarali ako su sudjelovali u štrajkovima, govorilo im se o pravdi, ali su ih ugnjetavali i divljački mučili, u svakodnevnoj praksi su se cinično izvrtala habeas corpus i ostala pravna načela. Na kraju su prijetnje i smrtna opasnost koje su nas pratile sustigle dvojicu velikih anarhističkih vođa: Severina Di Giovannija i Scarfóa. Di Giovannija sam upoznao u Književnom klubu, izgledao je poput školskog

učitelja, ali je postao legenda zbog svoga pištolja i svoje družine. Kad su ih uhvatili, pred streljačkim su vodom krenuli u smrt vičući: „Živjela anarhija!”. Taj uzvik, i nakon šezdeset i toliko godina, još uvijek pobuđuje u meni potresenost.

VIŠE NIŠTA NIJE OSTALO od onoga pansiona u Ulici Potosí, gdje je jedne večeri, u pratnji svog dobrog prijatelja došla Matilde. Imala je devetnaest godina i pobjegla je od kuće gdje su je obožavali, kako bi se smjestila u neku jadnu sobicu u Buenos Airesu, s nekim sumnjivim tipom kakav sam bio ja. Odlučila je sa mnom sudjelovati u ilegalnoj borbi protiv diktature generala Uriburua, za svijet bez bijede i beznađa. Bila je to utopija, naravno, ali bez utopije nijedan mladi čovjek ne bi mogao živjeti u nemilosrdnoj stvarnosti. Tamo smo često gladovali i dijelili ono malo kruha i mate čaja, osim u sretne dane, kad bi velikodušna Doña Esperanza, koja je vodila pansion, pokucala na naša vrata i ponudila nas s nekim obrokom. U tim danima siromaštva i progona dogodio se u meni veliki preokret, i na kraju sam se udaljio od tog pokreta zbog kojeg sam toliko žrtvovao. Članovi Partije, koji su, naravno, motrili na svako „skretanje”, primijetili su kod mene neke sumnjive znakove. U razgovorima s bliskim drugovima iznosio sam mišljenje da se dijalektika može primijeniti na područje duha, ali ne i prirode, pa je stoga „dijalektički materijalizam” zapravo kontradikcija. Netko tko dobro ne poznaje mentalni sklop militantnog komunizma mogao bi pomisliti da u takvim razmišljanjima nema ničega lošeg,

ali je za komunističke vođe to zapravo bila vrlo ozbiljna stvar, jer su smatrali da je grijeh odvajati teoriju od prakse. Dugo bi trebalo objašnjavati na čemu se temeljio moj stav, jedino mogu reći da sam tako razmišljao oko 1935., a da su mnogo godina kasnije, na jednom teorijskom sastanku u pariškom Mutualité, o istom problemu raspravljali veliki filozofi poput Sartrea i ostalih, i došli do identičnog zaključka. Bilo kako bilo, moja je postavka bila opasna jer se marksizam-lenjinizam temeljio na željeznom i neupitnom kodu. Partija, riječ koja se uvijek pisala velikim slovom, odlučila me je poslati na dvije godine u Lenjinističku školu u Moskvi, gdje se svatko ili izliječio ili završio u kakvom gulagu ili psihijatrijskoj klinici. Najvjerojatnije bih završio u jednom od njihovih koncentracijskih logora, budući da sam duboko vjerovao da se zaista radi o filozofskoj besmislici. Spremnost na žrtvu bila je općeprihvaćena među aktivistima, pa je Matilde prihvatila s tugom moj put u Sovjetski Savez na dvije godine, a možda i zauvijek, a ona će se za to vrijeme skrivati u kući moje majke. Prije odlaska u Moskvu trebao sam ići na antifašistički i antiratni skup koji je u Bruxellesu pripremao Henri Barbusse, pod strogim nadzorom i vodstvom Partije. Moj je put započeo u Montevideu: noću sam u

krijumčarskom čamcu prešao ušće rijeke La Plate, zatim sam se s lažnim dokumentima ukrcao na brod do Antverpena i na kraju sam išao vlakom do Bruxellesa. Tamo sam imao prigodu slušati ljude iz Schutzbunda, u Austriji, i aktiviste koje su došli iz Njemačke gdje je Hitler bio u usponu. Smjestili su me u Auberge de la Jeunesse, u sobu s drugom koji se predstavio konspirativnim imenom Pierre. Bio je jedan od šefova u Centralnom komitetu Francuske omladine, slijepo vjeran teoriji, zbog čega sam bio na oprezu, jer se u Partiji nisu prihvaćale razlike. Taj je zaneseni mladić kasnije pao u ruke Gestapa i umro nakon teških mučenja. Iz jednog razgovora, koji smo vodili prije spavanja razvila se rasprava i ja sam učinio opasnu pogrešku i izrazio svoje sumnje u vezi s onom filozofskom postavkom. Sljedećeg sam jutra rekao drugu da me boli trbuh i da ću krenuti na skup kad mi bude malo bolje. Nakon sat vremena, kad sam bio siguran da se više neće vratiti, spremio sam svoj kovčeg i pobjegao vlakom u Pariz. Već su bili započeli „procesi” zlokobne staljinističke vladavine i shvatio sam odmah nakon tog razgovora s Pierrom, da se nikada više neću vratiti, ako odem u Moskvu. Svi razgovori i iskustva koje sam stekao u susretima s aktivistima iz drugih zemalja na kraju su do kraja srušili krhki sustav koji je u mojoj glavi

sasvim propao. Kako sam već prije odlaska u Bruxelles imao duboke dvojbe o Staljinovoj diktaturi, jedan prijatelj, nekadašnji partijski simpatizer, dao mi je u Buenos Airesu adresu nekog argentinskog trockista, koje je bio ravnatelj jedne francuske škole, a kasnije je poginuo u tenku, u španjolskom građanskom ratu. On me je povezao s portirom u Ecole Normale Supérieure, nekadašnjim komunistom, koji mi je ponudio smještaj u svojoj sobici, na jednom od onih prostranih francuskih kreveta. Kako nije bilo grijanja, a ta je zima 1935. godine bila izrazito hladna, pokrivali smo se s dekama ali i s novinama L’Humanité. Danju sam lutao bez cilja pariškim ulicama, ne znajući kamo će me izbaciti brodolom. A onda sam jednog popodneva ušao u knjižaru Gibert, na Boulevard Saint-Michel, ukrao knjigu Emila Borela o matematičkoj analizi i pobjegao sa skrivenim plijenom pod ogrtačem. Sjećam se tog ledenog zimskog popodneva, kako čitam prve stranice, uzbuđen poput vjernika koji je ponovno ušao u hram nakon nemirnog razdoblja nasilja i grijeha. Taj posvećeni drhtaj bio je neka vrsta otkrivenja, ponovnog prihvaćanja i smiraja, za čime je moj duh već dugo žudio. Svijet matematike dozivao me je na svoja vrata drugi put. Kada sam se vratio u domovinu, duhovno rastrgan,

zatvorio sam se u Zavod za fiziku i matematiku i za nekoliko sam godina dovršio svoj doktorat. Gotovo sam svakodnevno morao biti spreman podnositi uvrede i nepravdu zbog svoje „izdaje” komunizma, a bilo je, zapravo, sasvim suprotno. Veliki je izdajnik bio onaj čudovišni čovjek, propali sjemeništarac, koji je pobio sve one koji su zaista sudjelovali u revoluciji, čak se u inozemstvu dokopao i Trockog, jednog od najboljih i najodvažnijih boraca iz prvih dana, i zatukao ga u Meksiku udarcima sjekire. Uslijed duboke krize koja je potresala zapadnu civilizaciju, dajući prednost tehnokraciji i materijalnim dobrima, na tisuće nas mladih je okrenulo glavu prema velikoj Ruskoj revoluciji, gdje se činilo da se najavljuje sloboda čovjeka. Nismo to učinili nakon što smo pažljivo proučili Kapital, niti stoga jer smo vjerovali u dijalektički materijalizam, ili shvatili značenje viška vrijednosti, nego smo jednostavno ali snažno u toj revoluciji konačno prepoznali moćan i romantičan pokret oslobađanja. Izgledalo je kao da će riječ pravda konačno dobiti ono značenje koje u povijesti nikada nije imala. Borba za obespravljene i znakovita rečenica „Bauk kruži svijetom” smjestili su nas pod njihovu zastavu. U razdoblju poznatog „booma” mnogi su me pisci (a ne žalim sada govoriti o književnim vrijednostima)

optuživali kao izdajnika komunizma, nastojeći zanemariti činjenicu da sam u tom pokretu zaista sudjelovao, ali se isto tako i razočarao kad sam vidio kako je staljinizam uništio načela koje je pokret poštivao. Neki od tih salonskih komunista, koje Francuzi nazivaju „la gauche caviar”, bili su daleko od opasnosti, i poput jadne i kukavičke odstupnice davali izjave za svojim pisaćim stolovima, u udobnim radnim kabinetima diljem Europe. A drugi, koji su se samo prošetali kroz komunizam, kasnije su postali književni poduzetnici. Međutim, svi su oni šutjeli o strahotama sovjetskog režima, o mučenjima i smaknućima, koja su, kao što to obično biva, bila vršena u ime velikih ideja i za boljitak čovječanstva. Camus je bio u pravu kada je rekao da se „nedostatak hrabrosti uvijek može nadomjestiti filozofijom”. Oni su šutjeli onda kad su neke stvari mogli i morali reći, bez straha što misle drukčije, jer jedno su sastanci, a sasvim drugo je obrana vrijednosti za koje su mnogi, na užasan i nemilosrdan način, izgubili život. Nema dobrih i loših diktatura, sve su podjednako dostojne prezira, kao što nema ni okrutnog ili opravdanog mučenja. A borba protiv kapitalizma nije smjela biti izgovor u prihvaćanju djela koja su činjena protiv ljudskog dostojanstva, bez obzira kojom ih se ideologijom željelo opravdati.

Kako bi sve bilo drukčije da „utopijski socijalizam” nije bio uništen Marxovim „znanstvenim socijalizmom”! Pogrešno se vjeruje da su anarhisti destruktivni, da su teroristi koji u džepu nose bombu. Naravno, sve što nosi biljeg ljudskog biča sklono je kvarenju, pa su se i u taj pokret ubacili pustolovi i kriminalci (neke od njih sam i upoznao tridesetih godina), ali to ne znači da smijemo zaboraviti one plemenite duše, koje su težile boljem svijetu, u kojem čovjek čovjeku ne bi bio nesmiljeni vuk, kako je prorekao Hobbes. Također se krivo vjeruje da su ti buntovni duhovi redom bili društveni marginalci, jer anarhisti su bili i princ Bakunjin i grof Tolstoj, pjesnik Shelly, grof Saint-Simon, na neki način i Nietzsche, pjesnik Whitman, Thoreau, Oscar Wilde, Dickens, a u naše doba sir Herbert Read, arhitekt Lloyd Wright, pjesnik T. S. Eliott, Lewis Mumford, Denis de Rougemont, Albert Camus, Ibsen, Schweitzer, u dobroj mjeri i Bernard Shaw, grof Bernard Russel, a u davnim vremenima Campanella iz Città del Sole i Thomas Moor iz Utopije. Kao i svi oni vezani uz velike religijske mislioce, poput Emmanuela Monuiera (čiji „personalizam” ima mnogo zajedničkog s anarhističkom idejom), i Židovi poput Martina Bubera. Možda sam, zbog svog anarhističkog opredjeljenja, uvijek bio neka vrsta usamljenog strijelca i pripadao onoj

skupini pisaca za koje vrijedi ono što je rekao Camus: „Ne možemo se svrstati uz one koji stvaraju povijest, nego služiti onima koji je trpe.” Pisac mora biti nepotkupljiv svjedok svoga vremena, imati hrabrosti reći istinu i ustajati protiv svake dogme koja, zaslijepljena svojim interesima, zaboravlja svetost ljudske osobe. Mora biti spreman na ono na što ga upozorava etimologija riječi svjedok: na mučeništvo. Očekuje ga težak put: moćnici će ga nazvati komunistom ako se zalaže za pravdu za obespravljene i gladne, a komunisti reakcionarom ako će zahtijevati slobodu i poštivanje svake osobe. U toj zastrašujućoj suprotnosti živjet će rastrgan i povrijeđen i morat će se svim silama boriti da izdrži. U protivnom, budućnost će ga s pravom moći optužiti da je izdao ono najdragocjenije u čovjeku.

BUDIM SE UZNEMIREN. Gotovo nikada nisam imao ugodne snove, osim ovih zadnjih godina, možda stoga jer se moja podsvijest pročišćavala kroz pisanje. A slikarstvo mi je pomoglo da se do kraja oslobodim napetosti. Vjerojatno stoga što je slikarstvo najzdravija djelatnost, jer nam pruža mogućnost da izravno izbacimo iz sebe najskrivenije strahove i zastrašujuće vizije, bez posredništva riječi. Međutim, na platnima ostaje sačuvan dio naše tjeskobe, neki mračan svijet u koji prodire tek zraka svjetlosti. Ponekad sam sanjao beskrajne morske dubine, tajnovito podmorje zelenkaste i plavičaste boje, ali prozirno. Ima noći kad me obuzimaju snažni osjećaji, ali nisu tužni ni tjeskobni, baš suprotno, osjećam samo neki snažan zanos. Dok čekam dolazak Silvine Benguria, ponovno promatram sliku na kojoj sam radio sinoć dokasna, i koja je na mene tako blagotvorno djelovala, da me udaljila od tuge i užasa svakodnevice. Vođen mirisom terpentina, moj duh se vraća u ono vrijeme kada sam živio raspet između apstraktnog svijeta znanosti i potrebe za povratkom u nemiran i puten svijet, kojemu pripada većina ljudi. Kada sam dovršio doktorat iz fizičkih i matematičkih znanosti, profesor Houssay, dobitnik Nobelove nagrade

za medicinu, odobrio mi je stipendiju koju svake godine dodjeljuje Udruga za napredak znanosu i poslao me u Laboratorij Curie. Tako sam drugi put došao u Pariz, godine 1938., ali ovaj me je put pratila Matilde i naš mali sin Jorge Federico, i svi smo zajedno živjeli u malom stanu u Rue du Sommerard. Moj odlazak u Laboratorij Curie poklopio se s polovicom moga životnoga puta, kad se, prema nekim mističarima, često prevrće tijek sudbine. U tom proturječnom razdoblju dane sam provodio među elektrometrima i epruvetama, a noći u barovima, u društvu zanesenih nadrealista. U kavanama Dôme i Deux Magots, uz alkohol i one glasnike meteža i neumjerenosti, satima smo raspravljali o cadavres esquissés. Jedan od prvih susreta kojeg se sjećam s tim svijetom, koji me je kasnije neodoljivo očarao, dogodio se u nekom grčkom restoranu, prljavom ali vrlo jeftinom, gdje sam obično ručao s Matilde. U jednom smo trenutku primijetili kako ulazi neki Malajac, visok i mršav, i ona se uplašila da će sjesti za naš stol, što je on na kraju i učinio. Obrativši se mojoj ženi, rekao je s prepoznatljivim kubanskim naglaskom: „Ne plašite se, gospođo, ja sam dobar čovjek”. Tako je započelo prijateljstvo s Wilfredom Lamom, tim iznimnim slikarom. Ubrzo sam upoznao

cijeli krug nadrealista okupljen oko Bretona: Oscara Domíngueza, Féreta, Marcelleu Ferri, Mattu, Francésa, Tristana Tzaru. Jednog je dana u Laboratorij došla Cecilia Mossin, s preporukom Sadoskyja. I premda se namjeravala baviti kozmičkim zrakama, odvratio sam je i nagovorio da postane moja suradnica. Predstavio sam je Ireni Juliot Curie, koja ju je odmah prihvatila. U svojim maglovitim uspomenama vidim je kako stoji, uvijek savršeno uredna u svojoj kuti, i zabrinuto promatra što se to sa mnom događa. Čak se i Irene Curie, poput brižne majke pred sinom koji je krenuo lošim putem, zabrinula kad bi me vidjela kako stižem oko podneva, još uspavan, umoran i neuredan. Sirota nije znala da časni Dr. Jekyll polako nestaje u kandžama đavolskoga gospodina Hydea, i vodi istu borbu kakva se vodila u srcu Roberta Stevensona. Stare su sile, u nekom tamnom zakutku, pripremale preobrazbu koja će me zauvijek udaljiti od uzvišenog svijeta znanosti. Dok su vjernici u svetosti hramova izgovarali svoje molitve, gladni su štakori halapljivo proždirali temelje, rušeći katedralu teorema. Počela je kriza koja će me udaljiti od znanosti. Jer moj je duh uvijek slijedio ritam njihala, kolebajući se između svjetla i tame, reda i meteža, apolonijskog i dionizijskog. Zbog takvog sam nesretnog duha bio raspet između krajnjeg

oblika racionalizma, što je matematika, i najdramatičnijeg i najžešćeg svijeta iracionalnog. Mnogi su me zbunjeno pitali kako je moguće da sam doktorirao fiziku i matematiku, i onda se bavio tako nevažnim stvarima poput romana s mahnitom fantastikom, kao u Izvještaju o slijepima, ili, na kraju, ovim zastrašujućim slikama koje mi izviru iz podsvijesti. U većini slučajeva, a pogotovo u sadašnjem trenutku svoga života, ne znam objasniti onima koji me pitaju što sam s njima htio reći ili što predstavljaju. To su ista pitanja kakva si postavljamo kad se probudimo iz nekog sna ili noćne more, jer u njima ima toliko nelogičnosti i suprotnosti. A ipak se za san može reći bilo što drugo, osim da je laž. To je ono iskustvo koje imaju svi ljudi sa svojim dvostrukim životom: onim dnevnim i onim noćnim. Neki siroti činovnik noću sanja kako nožem ubija svoga šefa, a danju ga s poštovanjem pozdravlja. Ljudsko je biće po svojoj prirodi dvoznačno, pa je čak i Decartes, taj kamen temeljac racionalizma, oblikovao načela svoje teorije prema trima snima koje je sanjao. Krasan početak za pobornika razuma! Tome pomalo nalikuje slučaj nesretnoga Isidorea Ducassea, jednog od začetnika nadrealizma, koji u jednom od svojih prvih Pjevanja, već preobražen,

potaknut tko zna čime, u Comtea de Lautreamonta, slavi matematiku kojoj je ranije pristupao ravnodušno ili možda prezrivo: Ah, stroga matematiko, nisam te više zaboravio otkada su tvoja mudra učenja, slađa od meda, ušla u moje srce, poput osvježavajućeg vala. Nagonski sam težio, još u kolijevci, piti iz tvoga izvora, starijeg od sunca, i još se sjećam kako sam se odvažio zakoračiti svetim prostorom tvoga hrama, ja, najvjerniji tvoj podanik.

Mnogo je onih koji su u uzburkanoj nutrini tražili sjaj skrivenoga raja. Isto su činili romantičari poput Novalisa, oni opsjednuti poput inženjera Dostojevskog i toliki drugi koji su bili predodređeni za umjetnost. Meni je, kao i njima, književnost omogućila izraziti strašne i proturječne nemire u duši, koji se u tom tamnom i proturječnom ali uvijek istinitom prostoru, bore poput smrtnih neprijatelja. Slike koja sam kasnije prikazao u romanima, koje govore o meni djelomično ih potpuno, često nedostojne ili čak odvratne, ali i one me izdaju, jer idu još dalje od onoga što mi moja svijest predbacuje. A sada, kad zbog oslabjela vida više ne mogu ni čitati ni pisati, vratio sam se na kraju života svojoj drugoj strasti: slikarstvu. Što dokazuje, čini mi se, da nas sudbina uvijek vodi prema

onome što moramo biti. U zastrašujućoj nesigurnosti toga razdoblja upoznao sam jednu neobičnu osobu, velikog španjolskog slikara (zapravo kanarskog) Oscara Domíngueza. U čestim susretima u njegovu ateljeu nagovarao me je da napustim „dosadnost” Laboratorija i u potpunosti se posvetim slikarstvu. Provodili smo sate i sate zanoseći se idejama, između mirisa terpentina i boce konjaka ili vina koja nam je stalno bila pri ruci. Misao o samoubojstvu, na trenutke zastrašujuća, bila je uvijek prisutna nakon što bismo ispili bocu. Pomisao koju mi je ponovio jedne kišne nedjelje, nakon povratka s Marché aux Puces. A ja sam mu odgovorio: „Ne, Oscare, imam druge planove.” Njegove su ludosti i stalna lutanja bila neka vrsta slobode usred skučenosti znanstvenoga svijeta. Njegova je neobuzdanost mogla potaknuti najneobičnija događanja. U jednom se razdoblju posvetio istraživanju na području kiparstva, kako bi stvorio „litokronične” površine. Budući da sam ja dolazio iz svijeta fizike, predložio sam tu riječ koja znači „okamenjeno vrijeme”, potaknut slavnim Oscarovim remekom Venere Miloske s violinom. Tada sam mu predložio da obloži skulpturu tankom i elastičnom tkaninom, kako bi violinu mogao pomicati na različite načine i postići ono što je on u svojem žargonu nazvao „anquietanz”. 4

Tekst je u cijelosti objavljen u Minotaureu i za mene predstavlja svjedočanstvo o kriznom razdoblju moga života. Međutim, Breton ga je pohvalio svojom uobičajenom ozbiljnošću, a da nije uočio da se radilo o mješavini besmislice i crnog humora, što s druge strane dokazuje naivnost tog velikog pjesnika, koji je, u mahnitoj smjesi dijalektičkog materijalizma i Lautreamonta, nastojao prikriti svoju nedostatnu filozofsku čvrstinu. Jednom drugom prigodom Domínguez mi je pričao o svom prijatelju koji je slikao četvrtu dimenziju, i premda me je nastojao u to uvjeriti, rekao sam mu da je to nemoguće naslikati. Ali kako mu to dokazati, kad Oscar nije znao zapravo ni množiti, a ja sam ga obožavao upravo zbog takve vrste neukosti. Sve dok jednog dana nisam s njim otišao u atelje njegova prijatelja, jednog niskog i mršavog mladića, koji mi je pokazao svoje slike. Jako su mi se svidjeli njegovi radovi, ali sam im rekao da to nije četvrta dimenzija, niti ništa tome slično, i da bi im trebala znanja iz visoke matematike da shvate bit svega toga. Dugo vremena nisam vidio tog mladog slikara, Domínguezova prijatelja, sve do 1989., kad sam otputovao u Pariz radi svoje izložbe u Centru Pompidou, gdje sam ponovno s velikim veseljem susreo tog velikodušnog, znatiželjnog i nadarenog umjetnika Mattu. Zadržao je šarm koji je imao kad sam ga upoznao, a sada

ga je pratila prelijepa Germain. Taj smo dan zajedno večerali i s uzbuđenjem se sjetili osoba i događaja koji su bili dio presudnog razdoblja naših života. Na toj je izložbi veliki nadrealistički teoretičar Maurice Nadeau ljubazno sudjelovao u počastima koje su mi pripremili. Kada sam se priključio nadrealistima, već su živjeli od nostalgije prema onome što su već učinili njihovi najznačajniji predstavnici. Nakon Prvog svjetskog rata potreba za rušenjem mitova građanskoga društva bila je plodno tlo za razarački duh nadrealista. Ali nakon atomske bombe, koncentracijskih logora i šest milijuna mrtvih, ti ljudi više nisu znali kako ponovno sagraditi svijet koji je bio u ruševinama. Rušilački duh nikada nije dobar sam po sebi, primjer Hidera je to pokazao na zastrašujući način. A kada sam poslije rata, 1947., ponovno došao u Pariz, stigavši iz Buenos Airesa koji nije izravno doživio nikakva razaranja, moji su dojmovi bili bolni. Grad mi se učinio tužnim, i što je neobično, ono što me je najviše pogodilo, možda zbog svoga simbolična značenja, bila je jedna kišna i siva subota u kavanu u kojoj nije bilo stolnjaka. Tada sam se sjetio brda roščića i brioša koji su stajali na šanku svake i najmanje kavane. Ali najveća me tuga obuzela kad sam vidio Bretona, koji nije mogao ostaviti na miru leš svoga pokreta. Velika je vrijednost nadrealizma bila bez sumnje u

tome što nam je omogućio ići još dalje od granica licemjernog racionalizma i ponuditi nam, usred takve himbenosti, nov način života. Mnogi su na taj način uspjeli otkriti svoje pravo ja. Zbog toga osjećam odbojnost, čak ogorčenje, prema onima koji su pokret mistificirali i uprljali, poput Dalija, ali i zahvalnost prema svim onim tragičnim osobama koji su sačuvali ono što je taj važan pokret zaista bio. Poput mahnitog i žestokog Domíngueza, jednog od rijetkih nadrealista kojega sam volio. Bio je nadrealist u načinu na koji je doživljavao i vodio život. Zadnje je razdoblje svoga života proveo uz drogu, alkohol i žene. Sve dok se jedne noći nije ubio prerezavši si vene, i svojom krvlju natopio platno koje mu je stajalo uz uzglavlje.

U LABORATORIJU CURIE, mjestu o kojemu svaki fizičar sanja, osjećao sam se praznim. Mučen sumnjama, i dalje sam ustrajao iz navike, čemu se moja duša snažno opirala. Stipendija mi je prebačena u Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Bostonu, gdje sam napisao rad o kozmičkim zrakama. Ali bio sam već sudbonosno raspet između onoga što mi je značio taj poziv, kojemu sam posvetio toliko godina, i nejasnog ali nesavladivog poriva prema nečem novom. Trenutak u kretanju njihala kad više nismo ono što smo bili. Potpuno zbunjen, vratio sam se u Buenos Aires. Odluku sam već donio u svojoj nutrini, ali se ona još morala osnažiti u borbi s onima koji su me dovodili u napast nudeći mi primamljive poslove ili me obeshrabrivali svojim sigurnim stavom o uzvišenom poslanju koje dugujem fizici. S ganućem se sjećam snažne podrške koju mi je Matilde pružala u tim trenucima. Ona nikada nije smatrala da bih se trebao posvetiti bilo čemu drugom, osim onome što osjećam kao svoj poziv, i nikada mi nije predbacivala zbog gubitka udobnosti. Učinio sam taj korak, kao da prelazim preko mosta koji povezuje dvije veličanstvene planine, pomalo zbunjen i ne sasvim siguran u ono što činim, ali, s druge strane,

ispunjen neobuzdanim užitkom kakav prati rođenje svake velike strasti. Kao zadnji dug prema onima koji su mi dodijelili stipendiju, predavao sam kvantnu teoriju i teoriju relativnosti na Sveučilištu u La Plati, gdje su mi studenti bili Balzeiro, koji je danas jedan od vodećih ljudi u atomskom centru u Barilocheu, i Mario Bunge. Kada sam početkom četrdesetih godina donio odluku da napustim znanost, bio sam izložen oštrim kritikama najznačajnijih znanstvenika u zemlji. Doktor Houssay me zauvijek prestao pozdravljati, a doktor Gaviola, tada direktor Zvjezdarnice u Cordobi, koji me je nekada toliko volio, izjavio je: „Sabato napušta znanost zbog šarlatanstva”. A Guido Beck, doseljenik iz Austrije i Einsteinov učenik, žalio mi se u jednom pismu: „U vama gubimo vrlo sposobnog fizičara, u kojega smo polagali velike nade”. Svijet teorema i rad o kozmičkim zrakama koji sam tada objavio u Physical Revieiv jedva je itko primijetio od tolike podignute prašine. S Matildom i Jorgeom, koji je imao četiri godine, otišao sam živjeti u planine pokraj Cordobe, na ranč bez tekuće vode i struje, nedaleko mjesta Pantanilla. Pod veličanstvenim zvjezdanim nebom malo sam se smirio. Osjetio sam nešto slično onome što kaže Henry David

Thoreau: „Otišao sam živjeti u šumu jer sam želio razmišljati, baviti se samo bitnim stvarima života i vidjeti što od života mogu naučiti, kako mi se ne bi dogodilo da otkrijem, kad se približim smrti, da uopće nisam živio”. Nismo imali ni staklo na prozorima, a te je zime bilo četrnaest stupnjeva ispod ništice, tako da se čak i rijeka Chorillos, koja je tuda prolazila, zamrznula. Bilo je hladno i danju i noću, pa bismo se u sedam ujutro ponovno vraćali u krevet da se ugrijemo. Jednog mirnog planinskog popodneva upoznao sam mladog liječnika koji je došao posjetiti svoje rođake na putu prema Latinskoj Americi gdje je namjeravao liječiti bolesne i naći smisao svoga života. Taj mladić, danas simbol najvećih ideala, u povijesti se pamti pod imenom Che Guevara. Golemi tornjevi ruše se pred mojim očima. Među ruševinama, poput korova nikla na stijenama, moje najskrovitije ja pokušava izići, probijajući se kroz sumnje, nesigurnosti i grižnju savjesti. Iz tog je meteža u mojoj nutrini rođena moja prva knjiga, Čovjek i svemir, svjedočanstvo o dugom preispitivanju koje je prethodilo toj teškoj odluci i sjetni oproštaj s idealnim svijetom. Ljuti zbog moje tvrdoglavosti, kako su nazivali moju odluku, doktor Gaviola i Guido Beck su više puta posjetili naš ranč kako bi pokušali uvjeriti moju ženu u ludost koju činim, u trenutku kad zemlji toliko trebaju znanstvenici. I

premda sam im pokušao objasniti svoju duhovnu dvojbu i uvjeriti ih da je umjetnost moj pravi poziv, jedva su me razumjeli, jer je za njih znanost bila vrhunac ljudskog djelovanja. Guido Beck je pripisivao moju odluku južnoameričkoj nepromišljenosti, a Gaviola je rekao da će mi oprostiti jedino ako jednog dana uspijem napisati djelo n alik Čarobnom brijegu. Vjerujem da siroti Gaviola nikada nije saznao da je moj roman Tunel oduševio i samoga Thomasa Manna, kako je zabilježio u jednom od svojih dnevnika. Na kraju sam pristao završiti rad o termodinamici, temi kojom sam se bavio u vrijeme pisanja svoga doktorata. Termodinamika je temeljna grana fizike o kojoj ovisi razvoj svemira, stoga je razumljivo što je opčinila toliko duhova koji su razmišljali o prirodi Beskonačnog. Neki će se možda sjetiti poeme „Eureka”, koju je o istome napisao veliki zaljubljenik u znanost Edgar Allan Poe. Ja sam smatrao da je zakon o tri glavna načela termodinamike krivo postavljen. Nemoguće je objasniti na čemu su se temeljile moje postavke, ali su mi razmišljanja o tome prouzročila mnogo glavobolje u vrijeme kad sam temeljito proučavao energetiku. Kada sam iznio svoje prve ideje doktorima Loyarteu i Teofilu Isnardiju, oni su me nastojali razuvjeriti, jer je termodinamika bila skladno zdanje, još od vremena

velikog Leonarda i značajnih umova poput Henrija Poincarea i Caratheodoryja, u koje nije trebalo dirati. Drugi sam neuspjeh doživio u Laboratoriju Curie, jer nije bilo prihvatljivo da neki divlji Južnoamerikanac dovodi u pitanje same temelje termodinamike. Konačno su me moji prijatelji doktori nagovorili da jednom tjedno odlazim raditi na svojoj tezi u veliku zvjezdarnicu u mjestu Bosque Alegre, na planinskim vrhuncima Córdobe. U zvjezdanoj tišini noći slušao sam zajedno s astronomima, kao što je uobičajeno u tim samotničkim promatračnicama u tami, Bacha, Mozarta i Brahmsa. I promatrajući zvijezde, posljednji sam put osjetio privlačnost prema tom svijetu lišenom materijalnih nedostataka. Tada sam shvatio ono što sam napisao u prologu svog prvog eseja: „Mnogi će misliti da je to izdaja prijateljstva, a zapravo je vjernost mojoj ljudskoj prirodi”. Kada smo se vratili u Buenos Aires nakon boravka u planinama Córdobe, naša je financijska situacija bila vrlo teška. Život nije bio lagan i morali smo prodati neke vrijedne slike, dok sam tražio posao koji bi nam omogućio da preživimo. Zaradio sam nešto novca davanjem satova i prevođenjem, koje su mi bijedno plaćali, kao što je bio slučaj s knjigom Bertranda Russella The ABC of Relativity. Također sam nudio svoje ideje o

reklamama velikim tvrtkama, koje su me redovito odbijale. Ali je zato jedna objavljena kao plagijat u časopisu Life. U takvoj sam neugodnoj situaciji upoznao poljskog biologa Nowinskog, koji mi je zbog mojih ranijih zasluga ponudio mjesto u UNESCO-u, a ponudu je ubrzo telegramom potvrdio Julian Huxley. Trebao sam ponovno otputovati u Pariz, grad u kojem su se dogodili važni trenuci moga života, ne znajući da me tamo čeka novi preokret. Zgrada u kojoj se nalazio UNESCO nekoć je bila sjedište Gestapoa, i to je ozračje, u sprezi s birokratskim sustavom, ponovno u meni probudilo stari kafkijanski svijet. Utonuo u duboku depresiju, promatrajući vode Seine, još jednom sam razmišljao o samoubojstvu. Duboki romani nastaju u krajnjim životnim trenucima, u bolnim nedoumicama u kojima naslućujemo neupitnu prisutnost smrti. U takvom egzistencijalnom nemiru djelo je naš pokušaj, nikada do kraja ostvaren, da ponovno osvojimo neizreciv sklad života. Ispunjen tjeskobom, na prijenosnom sam pisaćem stroju započeo grozničavo pisati priču o slikaru koji očajnički pokušava naći samoga sebe. Izgubljen u rasulu svijeta, među ostacima propalih ideologija, pisanje je za mene bilo temeljni način

izražavanja, najuzvišenije i najmoćnije sredstvo kojim sam mogao izraziti sve ono što me potresalo, i tako osloboditi ne samo svoje misli, nego, prije svega, i sve ono što me je mučilo u skrovitim i tajnovitim dijelovima duše. Prava domovina svakoga čovjeka nije idealan svijet koji je zagovarao Platon. Njegova istinska domovina, ona kojoj se uvijek vraća nakon misaonih putovanja, jest onaj prolazan i zemaljski svijet duše, onaj nesavršen prostor u kojem živimo, volimo i patimo. A u vremenu krajnjega rasula samo je umjetnost sposobna izraziti ljudsku tjeskobu i beznađe, jer, za razliku od ostalih misaonih djelatnosti, jedina obuhvaća ukupnost duha, posebno u velikim ostvarenjima koja uspijevaju ući u posvećeno područje poezije. Stvaralaštvo je dio smislenosti koju smo osvojili u sukobu s beskrajem kaosa. „Svi koji su ikada nešto pisali, slikali, modelirali, gradili ili stvarali, činili su to zato da iziđu iz vlastitog pakla.” To je zaista istina, dragi, poštovani i nesretni Artaude!

PRIJE MNOGO GODINA skupina kolega sa sveučilišta me pozvala da pišem za jedan književni časopis u kojem su surađivali različiti pisci iz LA PLATE. Teseo je grafički vrlo lijepo izgledao, ali je bio jedan od onih časopisa koji obično ne dožive treći ili četvrti broj, što mu se i dogodilo. Ipak je za mene bio vrlo značajan. Kao kad se osjećamo izgubljeni i bez jasnoga smjera, a život onda krene putem koji nam se čini neodređenim, a zapravo nas neka nepoznata sila vodi prema prostorima gdje ćemo se susresti s ljudima ili događajima koji će biti presudni za našu sudbinu. Članak koji sam napisao pobudio je zanimanje Pedra Henríqueza Ureñe, kojega neko vrijeme nisam viđao. Kada smo se ponovno sreli, još jednom sam osjetio divljenje koje je u meni uvijek izazivao taj veliki humanist, koji je borbu za pravdu pretpostavio traženju vlastitog napretka. Imali smo isti pogled na život. Od toga vremena traje moja zahvalnost i ponos što sam stekao njegovo poštovanje. U našem me razgovoru Don Pedro upitao želim li napisati članak za Sur, poznati časopis koji je uređivala Victoria Ocampo. Vrlo sam mu brzo, uzbuđen i nervozan, predao svoj rad u jednoj kavani. Još ga vidim kako mi pokušava dati do znanja da trebam izbaciti prvi odlomak, blagim i šaljivim pitanjem „Begin here?”, kako

me ne bi povrijedio, kako bi prikrio svoju kritiku. Ne mogu zaboraviti njegovu krajnju obzirnost i njegove opaske pisane jedva čitljivim rukopisom, kojima je ispravljao tekstove svima nama koji smo imali povlasticu biti njegovi učenici. Nakon nekoliko dana me je nazvao i rekao da će Sur objaviti moj rad i da me José Bianco želi upoznati. Sjećam se srdačnosti kojom me je Bianco primio i ponudio mi da redovito objavljujem u časopisu, a zatim mi povjerio i stari Calendario, koji je davno prestao izlaziti. Kod Bianca sam uvijek cijenio njegovo zalaganje za demokraciju, jer, za razliku od onoga što mnogi misle, Bianco nije bio književnik u kuli od slonovače, nego strastveni borac za slobodu i ljudska prava, i s njim sam u vrijeme rata vodio duge razgovore o nacizmu. Vrijednost časopisa ležala je u njegovu mukotrpnom radu u tiskari i pomnom pregledavanju svih rukopisa, koje je vrlo često trebalo ispravljati, jer ih u protivnom „ne bi bilo moguće objaviti”, kako je često govorio, s glavom među papirima, na svom istražiteljskom zadatku. Optuživali su Sur da je elitistički i reakcionaran časopis, što sam uvijek smatrao krivim i demagoškim mišljenjem. Oni koji su ga tako ocrnili, kao da nisu znali da su u njemu pisali komunisti poput Sartrea, ili anarhisti

poput Camusa i Herberta Reada, napredni katolici poput Grahama Greena i socijalistički katolici poput Emanuela Mouniera, i da je u njegovu uređivačkom odboru sudjelovala borbena komunistica María Rosa Oliver. U Suru su objavljeni izvanredni radovi o nacizmu, društvenoj pravdi, Ruskoj revoluciji, anarhizmu, ljudskim pravima. Bez sumnje, bilo je i pogrešaka, ali bismo se morali upitati u kojem časopisu na svijetu ih nije bilo. Treba odati priznanje Victoriji za sve ono što je učinila za širenje opće kulture. Moj odnos s njom bio je poput braka punog ljubavi i žestokih sukoba, ali u kojemu jedno ne može bez onog drugog. Iako je neupitna Biancova uloga u brizi oko izlaženja Sura, Victoria je bila ta koja je oblikovala časopis, koji nikada ne bi dosegao onaj ugled i značaj bez njezina nezasitna zanimanja za kulturu, umjetnost i književnost iz cijeloga svijeta. Zahvaljujući njezinim naporima, u zemlju su došli uvaženi ljudi poput Ortege y Gasseta, Stravinskog, Tagorea i toliko drugih. Cijela je moja generacija učila na stranicama Sura. Preko njega su čitatelji u svim zemljama španjolskoga govornog područja upoznali autore poput Virginije Woolf, D. H. Lawrencea, Aldousa Huxleyja, Lawrencea od Arabije, Henrija Michauxa, Williama Faulknera. Sve najbolje što je postojalo, od Japana do Sjedinjenih Država, objavljivano je u časopisu. U otkrivanju značajnih autora

sudjelovao je, uz Victoriju i Pepea, i Odbor suradnika. :balkan.dow,nlo.ad,or.g Druženja u Victorijinoj kući bila su za mene nastavak obrazovanje, jedno novo sveučilište na kojemu sam se, na kraju, pokazao kao loš student. Na tim su sastancima neizbježni bili Bianco i tradicionalna juha za Borgesa. Dolazili su također Patricio i Estela Canto, Rodolfo Wilcock i ponekad Mastronardi. Uz rasprave o Stevensonu, Henryju Jamesu, Colerdigeu, Quevedu ili Cervantesu, česti su bili i razgovori o značenju vremena, o Nietzscheu i vječnom vraćanju, beskonačnim brojevima i širenju svemira. Budući da sam dolazio iz mračnog svijeta nadrealista, osjećao sam se poput tuđinca unutar tog čistog okruženja, u koje sam uspio ubaciti ruske pisce, pa su se, uz podrugljiv Borgesov pogled, rasprave znale odužiti sve do zore. Tamo je došlo do mog zbližavanja s Borgesom. Vodili smo beskonačne razgovore o Platonu i Heraklitu iz Efeza, uvijek započinjući razgovor o nestalnosti naših sugrađana. Nažalost, 1956. godine su nas udaljila oštra politička razmimoilaženja. Jako mi je žao što se to dogodilo, ali, kako kaže Aristotel, stvari se razlikuju prema onome u čemu su slične, a ponekad se i ljudska bića razilaze zbog onoga što jednako vole. Ja nisam bio antiperonist jer sam se htio zalagati za

povlastice, nego stoga što nisam podnosio despotizam i izbacivanje učitelja i profesora koji se nisu pokoravali vladinim direktivama. U tom je pokretu postojala opravdana želja za pravdom i dostojanstvom u hladnom i sebičnom društvu koje je izrabljivalo siromašne na najbezočniji način, učinivši ih robovima na plantažama mate čaja i quebracha, 5 koje su pretvorene u prave koncentracijske logore. A mnogi su intelektualci, umjesto da odgovore na nesreću tih ljudi, slijedili samo svoje vlastite pohlepne interese. Sve je te bespomoćne, kako ih je nazivala Evita, koja se istinski i hrabro borila za njih, Peron znao pokrenuti. Pola stoljeća kasnije izblijedjele fotografije Evite i dalje imaju počasno mjesto uz Bogorodicu u najsiromašnijim domovima u zemlji, pokazujući njihovu privrženost i zahvalnost za one izuzetne godine blagostanja i poštenog odnosa prema najbjednijima. Pogreške su nam svima znane, ali valja reći da su u pokretu bili i tako časni ljudi poput Scalabrinija i Jauretchea, koji su bili moji prijatelji. Premda sam za vrijeme peronističke vlade izgubio svoju katedru, kad sam 1955. bio imenovan urednikom časopisa Mundo Argentino, suprotstavio sam se svakom vidu represije prema oporbi. Odmah sam primijetio da moje nadređene smeta što prihvaćam suradnike iz različitih područja, i na kraju sam bio prisiljen podnijeti

ostavku kad sam objavio tekst o mučenjima peronističkih radnika u različitim mjestima u zemlji i u podrumima Sabora. Nakon toga sam u jednoj radioemisiji ponovno govorio o tim događajima i izazvao skandal i raskid s velikim brojem intelektualaca. Tom sam prigodom, osim o mučenjima, govorio i o velikim piscima koji su zbog svog djelovanja doživjeli neprijateljstvo, mržnju i šutnju. Govorio sam o iznimnom čovjeku Leopoldu Marechalu. U to je nesretno političko vrijeme uskraćeno priznanje jednom od najznačajnijih argentinskih književnika, koji je morao podnijeti težinu progonstva u vlastitoj domovini, koju je toliko volio. Oslonjen o štap koji ga je uvijek pratio, u jednom trenutku krajnje gorčine, taj je jednostavni čovjek promrmljao: „Kad će već jednom moji sunarodnjaci prestati pljuvati po meni?”. Marechalova obitelj, koje je slušala program na radiju, nazvala me kući i zahvalila na riječima koje sam o njemu izrekao. Otada traje prijateljstvo koje će mi uvijek biti dragocjeno, o kojem svjedoči i ovo prelijepo pismo: Dragi Matilde i Ernesto! Elibia i ja primili smo dirljive čestitke koje ste nam uputili, i koje su, zaista, bile još jedan „blagoslov”. Na isteku ove godine molimo nebesa za nas i za vas dvoje, naše prijatelje: za mir i dobro u životu, lakoću i

sreću u književnom stvaralaštvu i ostalom djelovanju, i neka nas Bog oslobodi kurvinih sinova, u doslovnom i alegorijskom smislu, koji nas nastoje ojaditi, neka nas čuva od svake laži i klevete, a ako se moramo boriti, neka nam Bog namijeni najbolji jarak i najpravedniju bitku. Dragi Matilde i Ernesto, recite s nama „amen” i bacimo se u život! Primite oboje vječni bratski zagrljaj od Elbije i Leopolda.

Marechal je bio čovjek kojega je mučila sudbina njegove domovine, što se vidi u njegovim djelima, tim tužnim razmišljanjima u kojima optužuje one koji je prljaju i vuku po blatu, one kojima su od domovine važniji njihovi nečasni džepovi. Kada netko s tako plemenitom dušom kori svoju domovinu, čini to stoga jer zna njezinu veličinu. Isto su činili, ojađena i ranjena srca, Hölderlin i Nietzsche, Dostojevski i Tolstoj. Čak je i zaneseni Puškin, nakon što se iz svega srca smijao opisima koje mu je čitao njegov prijatelj Gogolj, na kraju povikao, glasom slomljenim od gorčine: „Bože moj, kako je tužna Rusija!”. Na isti način, u jednom upečatljivom stihu, Leopoldo Marechal kaže: „Domovina je bol koja još ne zna svoje ime”. Čini mi se da još čujem njegov blagi glas, njegov jedva tihi šapat.

TUNEL JE BIO JEDINI ROMAN koji sam želio objaviti, ali da bih u tome uspio, morao sam proći kroz gorka poniženja. S obzirom na moje zvanje znanstvenika, nitko nije vjerovao da bih se ozbiljno mogao posvetiti književnosti. Jedan poznati književnik čak je izjavio: „Kako će jedan fizičar napisati roman!” A čime sam se mogao braniti kad su se moji najčvršći dokazi tek trebali dogoditi? Tunel su odbili svi izdavači u zemlji, čak i Victoria Ocampo, uz sljedeću ispriku: „Na rubu smo propasti, nemamo ni prebijene pare.” Kako mi se tada istinitom učinila ona poznata rečenica Oscara Wildea: „Ima onih koji o novcu brinu više od siromašnih: to su bogati”. Još se sjećam večeri kad su se otvorila vrata Querendija, one iste kavane u kojoj ću se kasnije susretati s Gombrowiczem, i pojavila se uplakana Matilde, pognuta, s rukopisom moga romana u rukama, po koji se sam nisam odvažio otići, toliko mi je bilo neugodno. Na kraju je pozajmica jednog velikodušnog prijatelja, Alfreda Weissa, omogućila objavljivanje u Suru, i odmah je bio rasprodan. Sljedeće sam godine primio obavijest o francuskom izdanju romana, zahvaljujući plemenitom poticaju Camusa. PARIZ, 13. LIPNJA 1949.

Zahvaljujem vam na pismu i na romanu. Caillois mi ga je dao pročitati, i iznimno me se dojmila njegova sažetost i žestina. Preporučio sam Gallimardu da ga tiska, i nadam se da će „Tunel” doživjeti u Francuskoj uspjeh koji zaslužuje. Želio sam vam sve to priopćiti izravno, ali me zabrana jednog mog komada u Buenos Airesu sprječava da tamo održim predviđena predavanja. Ako ću, međutim, ići u Brazil, nastojat ću privatno otputovati do Buenos Airesa i veselilo bi me da se tom prigodom susretnemo. Do tada, računajte na moju bratsku naklonost. ALBERT CAM US

Koliko dugujem tom genijalnom piscu, s kojim ću kasnije dijeliti metafizičke i etičke dvojbe! Često se govorilo o njegovu nihilizmu, ali valja reći da je bio nihilist čije je huljenje bilo način vjerovanja u Boga. Bio je nepopravljiv idealist, čovjek pun ljubavi i strasti. Kada sam kasnije prepričavao tu zgodu u jednim novinama, nazvala me Victoria, i bijesno napala što sam otkrio taj sramotni događaj, sada kad je jedan od najvećih francuskih pisaca s oduševljenjem prihvatio roman. Ali, „c’est la vie”, kako bi ona bila rekla. Govorio sam koliko je važan bio njegov doprinos našoj kulturi, ali naše obostrano i iskreno štovanje nije promijenilo nezgodnu činjenicu što nisam Francuz.

Nikada se nisam smatrao profesionalnim piscem, od onih koji objavljuju jedan roman godišnje. Baš suprotno, često sam navečer spaljivao ono što bih preko dana napisao. I gledao kako pripovijetke, eseji i kazališni komadi nestaju u vatri, kojoj sam namijenio i roman O junacima i grobovima, toliko su uvijek bile moje dvojbe. Kajem se zbog nekih radova koje sam prepustio plamenu, i danas ih se sjećam s tugom, poput Čovjeka s pticama i romana koji sam napisao tijekom svog nadrealističkog razdoblja, Nijemi izvor, naslova koji sam uzeo iz jednog stiha Antonija Machada; od kojega su ostala sačuvana neka poglavlja i neke ideje. Oni koji poznaju moju zatvorenost i proturječnost, znaju kako je teško sa mnom surađivati. To su na svojoj koži osjetili svi oni koji su s raznih strana svijeta tražili od mene dozvolu za rad na mojim romanima kako bi prema njima snimili filmove ili pripremili kazališne predstave, bilo da se radilo o velikim autorima ili malim nezavisnim kompanijama. Piazzolla je htio napraviti operu, prema adaptaciji mojega romana O junacima i grobovima, zamisao od koje se, zbog mojih oklijevanja, uspjela ostvariti samo prekrasna uvertira. Nažalost, u današnje vrijeme, kad se izgubila vrijednost riječi, umjetnost je obeščašćena, a pisanje nalikuje tiskanju novčanica. Kao što sam rekao u Piscu i njegovim utvarama: „Malo je ostalo onih koji nešto

znače: onih koji osjećaju mračnu ali upornu potrebu svjedočiti o svojoj drami, svojoj nesreći, svojoj osamljenosti. Oni su svjedoci, mučenici svoje epohe.” Slijede svoju uzvišenu zadaću i ne pripadaju ni jednom književnom krugu ili pravcu, i stoga im nije cilj smiriti one koji zatvaraju oči pred stvarnošću, već rušiti sve konvencije, upozoravajući nas na tragičnost ljudskog postojanja. U toj su zadaći mnogi bili dovedeni do ludila, droge ili drugih oblika samouništenja. Sjećam se kako mi je doktor Cárcamo govorio da odmah moram započeti s psihoanalitičkom terapijom, jer sam na rubu ludila. Vjerojatno je zaista bio zabrinut, jer je bio dobar čovjek, ali ja sam mu odgovorio da me samo umjetnost može spasiti. Nikada nećemo saznati u kakvoj je tjeskobi Beethoven skladao svoju posljednju i veličanstvenu simfoniju, niti spoznati osamljenost u kojoj su veliki skladatelji stvarali svoja djela. Stoga, ako je svaki neuspjeh tužan, neuspjeh u umjetnosti je uvijek tragičan. S velikim sam uzbuđenjem bio nekoliko puta na grobu Van Gogha, tog nesretnika koji nikada nije uspio prodati nijednu svoju sliku, a za čija se djela danas nude milijuni dolara, da bi ih zatim izložili u nekoj samoposluzi. Jadni Vincent! U njemu su obitavali i Bog i Demon, bio je skroman i dobroćudan, širio Evanđelje među rudarima,

ali istodobno znao grubo napasti Gaugaina, sakupljao na ulici jadne prostitutke da mu budu modeli, kao onu s djetetom, koju je na kraju odveo da živi s njim; vjerojatno ju je razumio, jer su oboje patili od istog osjećaja napuštenosti. Kako upozorava Artaud, još jedan od opsjednutih kojemu ću se uvijek diviti, Van Goghovo je samoubojstvo prouzročilo društvo koje više nije moglo trpjeti njegova strašna otkrivenja. Kako ne sumnjati da je Artaud govorio i o sebi, jer u jednom je pismu svome liječniku, nakon groznih elektrošokova, izjavio: „Prema meni se odnose kao prema luđaku, i zlostavljaju me čim učinim i najmanji pokret, ili bilo kakvu radnja, zbog moga načina govora ili razmišljanja, zbog svega onoga što sam nekoć bio: kazališni čovjek, pjesnik i pisac.” Na kraju je umro poput psa, jednoga ga je jutra našao vrtlar kako sjedi na svom krevetu, držeći u ruci jednu cipelu. Nikada nećemo saznati kamo se htio uputiti tog posljednjeg dana svoje samoće. Zbog toga sam se uvijek divio umjetnicima koji pripadaju takvoj vrsti ljudi. Onima koji su vezali svoju životnu borbu uz duboku duhovnu zaokupljenost i, u očajnoj potrazi za smislom, stvorili djela čiju sam izravnost i žestinu oduvijek smatrao jedinim mogućim načinom izražavanje istine.

PREMA KOJIMA ME tajanstvenim bogovima vodila moja sudbina? Zašto sam s trideset godina, kad mi je znanost osiguravala mirnu i uglednu budućnost, sve napustio u zamjenu za tamnu i samomu pustoš? Ne znam. Još jednom sam, poput brodolomnika usred mračna nevremena, krenuo u sigurnom smjeru, a da nisam ni nazirao postojanje nekog dalekog otoka. Gledajući unatrag, opet ponavljam onaj Baudelaireov vapaj: Ah, Gospode, molim hrabrosti od tebe Da se ne bih srca i tijela stidio!6

Premda je to užasno shvatiti, život nam je unaprijed napisan i nije nam dano ispravljati njegove stranice. I kada čitam pismo koje mi je poslala jedna devetnaestogodišnja djevojka, u kojem kaže da mi se divi, ali premda živi nedaleko od moje kuće, nikada mi se nije odvažila pristupiti, osjećam stid. Kakvo krasno pismo! Istovremeno plemenito, ali i tako tužno! Kaže da joj pomažem živjeti, da slika, i da bi mi voljela jednoga dana pokazati što radi; da kad prolazi pokraj moje kuće i vidi napušten vrt, uvijek sanja da će me sresti. Osjećam se posramljeno jer me toliko hvali, a ja možda vrijedim mnogo manje od nje, koja je toliko čista i toliko iskrena.

Ja sam, za razliku od nje, biće s ozbiljnim nedostacima i izopačenim likovima poput Fernanda Vidala Olmosa. Ali sam također drhtao dok sam pisao dijelove u kojima se pojavljuju beskrajno dobroćudna bića poput Hortensije Paz, vozača kamiona Busicha ili ludog Barragana, mjesnog proroka. Oni će me spasiti, ta skromna bića, ti nepismeni ljudi puni dobrote i oni mladi ispunjeni prostodušnom nadom. Za razliku od toga, sve ono drugo, svi oni eseji s nesigurnim pretpostavkama, idejama i teorijama ne mogu opravdati postojanje. I sada, kad se bliži kraj, ponovno promatrajući dijelove tog dugog putovanja, mogu potvrditi da pripadam onoj vrsti ljudi koja se oblikuje kroz svoje sukobe sa životom. Stoga se uvijek uzbudim kad neki kritičar počne govoriti o mojoj „filozofiji”, jer uspoređivati mene s nekim filozofom, isto je kao uspoređivati nekog vojnika s profesionalnim generalom. Ili možda još bolji primjer, kao usporedba između geografa i istraživača pustolova, koji vođen šestim čulom traži blago u najdubljim malajskim prašumama, a da ni u što nije siguran, čak ni u vlastiti život. Tijekom ovog teškog puta promatrao sam prekrasna mjesta, ali sam se isto tako morao suočiti s pokvarenim ljudima i gotovo nepremostivim preprekama, i ponekad sam pokleknuo. Očajan jer ne nalazim blago, i sumnjajući u svoju sposobnost da ga nađem u tolikoj

neimaštini, često sam gubio vjeru. Govorim istinu kad kažem da ne poznajem druge predjele, i da je moje nepoznavanje drugih stvarnosti beskrajno, ali bih s druge strane mogao ponovno krenuti istim putem, u novo strastveno traganje.

II. Možda je to kraj

Vrijeme žalosti, nijema prisutnost sunca; Duša je samo stranac na ovoj zemlji.7 GEORG T RAKL

GLEDAM VIJESTI i jasno mi je da je neprihvatljivo mirno se prepustiti misli kako će svijet lako premostiti krizu kroz koju prolazi. Napredak koji su donijeli tehnika i vladavina ekonomskih zakonitosti imali su sudbonosne posljedice po čovječanstvo. Kao što se kroz povijest već događalo, moć, koja se u početku čini najboljim saveznikom čovjeka, ponovno se priprema zadati udarac njegovom moćnom carstvu. „Neosporno je da svaka generacija smatra da upravo ona treba ponovno urediti svijet. Moja je, međutim, svjesna da u tome neće uspjeti. Ali je stoga naša zadaća možda još teža. Mi moramo spriječiti da svijet propadne. Naslijedili smo trulu povijest, u kojoj su izmiješane propale revolucije, poludjela tehnika, mrtvi bogovi i iscrpljene ideologije. Tu su i nesposobni moćnici kojima nitko ne vjeruje, a mogu nas sve uništiti. Inteligencija je ponižena do te mjere da se stavlja u službu mržnje i ugnjetavanja.” Kako sumnjati u istinitost ovih Camusovih riječi na zalazu 20. stoljeća? Međutim, još ima onih koji i dalje govore o napretku Povijesti, što je samoubilački čin kojim se pokušavaju zatvoriti oči pred patetičnim naslijeđem racionalizma. Povijest ne napreduje. Rekao je to veliki Gianbattista Vic o: „Corsi e recorsi”. Tijek povijesti ide naprijed-

natrag, što je ponovno razradio Schopenhauer, a zatim i Nietzsche. Napredak je moguć jedino u čistom umu. Einsteinova matematika je očigledno naprednija od Arhimedove. A sve ostalo, zapravo ono najvažnije, događa se u prostoru od kore mozga prema dolje. A središte svega jest srce. Taj zagonetan organ, gotovo obična mehanička pumpa za krv, tako jednostavan u usporedbi s golemom i zamršenom složenošću mozga, ali koji nas zbog nečega boli kad proživljavamo teške trenutke. Iz nama potpuno nepoznatih razloga, čini se da je srce ono koje najviše djeluje na tajanstvenost, tugu, strasti, zavisti, srdžbu, ljubav i samoću, čak i na samo postojanje Boga ili Đavla. Čovjek ne napreduje, jer je njegova duša uvijek ista. Eclesiastes kaže „nema ničeg novog pod suncem”, a pritom misli upravo na ljudsko srce, koje je bilo isto u svim vremenima, spremno za plemenita djela, ali i zavedeno zlom. Tehnika i um bili su sredstva koja su pozitivisti smatrali bakljom što će osvijetliti naš put prema Napretku. Ali kakvo su nam svjetlo donijeli! Kraj stoljeća nas iznenađuje mrakom, a treperava svjetlost koja nam još preostaje, kao da nam pokazuje da smo okruženi sjenama. Poput brodolomnika u tmini, čovjek kreće prema novom tisućljeću pun nesigurnosti, kao da se približava ponoru. Godine 1951. objavio sam knjigu Ljudi i strojevi.

Nažalost, dobro sam naslućivao da ću biti izložen žestokim kritikama velikih progresista, zbog čega punih deset godina nisam imao želju bilo što objaviti. Prošlo je više od četrdeset godina od tog duhovnog sažetka moga života, napisanog u trenutku velikih previranja u svijetu. Danas je veliki dio onoga što sam tada napisao postala jeziva stvarnost. Mnogi od onih koji su me tada napadali i ismijavali me, optužujući me da sam previše mračan, u međuvremenu su shvatili kakav smo okrutan svijet stvorili. U knjizi sam iznio svoje nepovjerenje i zabrinutost zbog svijeta opsjednutog tehnologijom i znanošću, zbog onakvog poimanja čovjeka i života koje je počelo prevladavati kad je renesansni polubog snažno krenuo u osvajanje svijeta, i kad su metafizičke i vjerske nedoumice zamijenjene djelotvornošću, preciznošću i tehničkim znanjem. Taj je nezaustavljiv proces završio užasnim paradoksom: dehumanizacijom čovjeka. U toj sam knjizi, prije više od pola stoljeća, napisao: To proturječje, čije zadnje i najtragičnije posljedice trpimo danas, posljedica je dviju dinamičnih i amoralnih sila: novca i razuma. One omogućuju čovjeku osvajati svjetovnu moć. Ali ključ proturječja krije se u tome što se osvajanje temelji na apstraktnim pojmovima: od zlatnih ploča do

kompenzacije, od poluge do logaritma, povijest rastuće dominacije čovjeka nad prirodom istovremeno je povijest niza apstrakcija. Moderni kapitalizam i pozitivistička znanost dva su lica jedne te iste stvarnosti, lišene konkretnih obilježja, stvarnosti koja je apstraktna opsjena, a koje je čovjek također dio, ali ne čovjek-pojedinac, već čovjek-masa, to neobično biće s još uvijek ljudskim obilježjem, s očima i suzama, glasom i osjećajima, ali zapravo samo dio golemog i bezličnog stroja. To je proturječna sudbina onog renesansnog polubožanstva koje je zahtijevalo svoju individualnost i oholo se diglo protiv Boga, želeći vladati i mijenjati svijet. Ali nije znalo da će se i ono pretvoriti u stvar.

To nisu bile ishitrene misli, već potaknute velikim egzistencijalističkim misliocima, dubokim i vizionarskim umovima poput Pascala, Bubera, Berdiaeva, Nietzschea, Unamuna, Jaspersa, Schopenhauera, Emersona, Thoreaua. Iznimno su važnu ulogu u mojem obrazovanju imali Dostojevski i njegova misaona slojevitost te Kierkegard, koji je postavio bombe u temelje hegelijanskog hrama. Tisak njegove zemlje i protestanti okrutno su ga ismijavali, baš njega, koji je bio slika uskrsla Krista. Što se tiče onoga što bih mogao nazvati svojim sociološkim i povijesnim temeljima, veoma sam cijenio radove Munforda, Denisa de Rougemonta, Pirennea, Von Marina i toliko drugih, koji su, poput

proroka u pustinji, najavljivali tragediju koja se približavala. Kada je krenula industrijska revolucija, čovjek je tragično ostao bez svoga mjesta. Ali je istodobno ojačala snaga sjajnih i intuitivnih umova, koji su hrabro i strastveno sudjelovali u romantičarskoj pobuni. Veliki pjesnici i mislioci toga pokreta upozorili su na moguće posljedice obeščašćivanja svijeta i ljudskoga bića. Mnoge su oklevetali ili gurnuli u alkohol ili tužno progonstvo. Genijalni je Shelley primijetio u jednom svojem proročanskom stihu: „Narod umire od gladi na neobrađenim poljima”. Ta upozorenja ne samo da se nisu slušala, nego su ih umišljeni racionalisti i ismijavali. Svjetski ratovi, užasne lijeve ili desne diktature, masovna samoubojstva, ponovno buđenja neonacizma, rast dječjeg kriminala, duboka depresija. Sve to potvrđuje da se u nutrini Modernih vremena, tako strastveno veličanih, začinjalo troglavo čudovište: racionalizam, materijalizam i individualizam. I to biće kojemu smo ponosno pomogli rasti, počelo je proždirati samo sebe. Danas trpimo ne samo krizu kapitalističkog sustava, nego i poimanja života i svijeta općenito, temeljenog na veličanju tehnike i iskorištavanja čovjeka. Materijalizacija svemira, opravdana za poliedre i kemijske reakcije, bila je pogubna za daljnje ljudsko

preživljavanje. Uhvaćeni u vrtlog supernapretka, učinili smo tešku pogrešku i izgubili naše izvorno ja, oponašajući svijet strojeva i tehnološkog razvoja. Jednom kada je logos podlegao zakonitostima tehnike, industrijalizacija i mehanizacija razvijale su se usporedo s usavršavanjem sredstava za mučenje i uništavanje. Međunarodni terorizam, užasni zločini u Bosni, jačanje sukoba na Bliskom istoku i one rane na mnogoljudnim ulicama Calcute potvrđuju da je Hannah Arendt imala pravo kad je tvrdila, još pedesetih godina, da će okrutnost ovoga stoljeća biti nenadmašiva. Prije nekoliko godina dvije su se sile otimale za prevlast nad svijetom. Kad je propao komunizam, proširilo se krivo vjerovanje da je neoliberalizam jedina alternativa. To je, ustvari, zločinačka postavka, isto kao da za svijet u kojem bi postojali jedino vukovi i jaganjci kažemo: „Sloboda svima, a vukovi neka pojedu jaganjce”. Govori se o postignućima današnjega poretka, a njegovo je jedino čudo što je uspio koncentrirati osamdeset posto svjetskoga bogatstva unutar jedne petine stanovništva, dok ostali, što znači velika većina planeta, umire od gladi u najvećoj bijedi. Trebalo bi se upitati što se podrazumijeva pod neoliberalizmom, jer u suštini on nema ništa sa slobodom. Baš suprotno,

zahvaljujući ogromnoj financijskoj moći i uz potporu propagande i ekonomskog pritiska, velike se sile bore između sebe za prevlast na planetu. Ekonomski je apsolutizam preuzeo vlast. Poput nevidljiva tiranina, svojim naredbama upravlja diktaturom gladi, koja ne poznaje ni ideologije ni zastave, i jednako uništava i muškarce i žene, planove mladih i počinak naših starih. Jedan od primjera dehumanizacije koju nam donosi takav poredak, jest ono što se događa u Brazilu: četrdeset milijuna gladnih nastanjuju sjeveroistok, a u San Paolu gotovo milijun djece beskućnika kradu na ulici kako bi imali nešto za jelo, prisiljeni su na prostituciju već u djetinjstvu, prodaju ih za sto ili dvjesta dolara, ubijaju ih posebni odredi komandosa ili ih otimaju kako bi prodali njihove organe raznim laboratorijima po svijetu. Pričao mi je jedan dominikanski svećenik, profesor teologije na Sveučilištu u Sao Paolu, da je istraživanje koje je provela savezna policija otkrilo da je u zadnje tri godine ubijeno četiri tisuće šesto djece u toj zemlji. Na tisuće se latinoameričke djece izvozi iz njihovih zemalja u Europu, Sjedinjene Države i Japan, a ima i dovoljno naznaka koje govore o žrtvovanja djece, posebno u Brazilu, Hondurasu, Gvatemali i Meksiku. Nažalost, sestra Martha Pelloni mi je otkrila da se

slična grozna djela događaju i u Argentini. Za svakoga je čovjeka sramota i zločin to što postoji dvjesto pedeset milijuna izrabljivane djece u svijetu. Prisiljeni raditi već s pet, šest godina na nazdravim poslovima, s iscrpljujućim radnim vremenom za nekoliko novčića, ako imaju sreće, jer mnoga djeca rade kao robovi ili polurobovi, bez zakonske i medicinske zaštite. Ti milijuni djece, nepismeni, mršaviji i sitniji od naše djece koja se školuju, pate od zaraznih bolesti, rana, sakaćenja i zlostavljanja svake vrste. Susrećemo ih kako u velikim svjetskim gradovima, tako i u najsiromašnijim zemljama. U Latinskoj Americi ima petnaest milijuna zlostavljane djece. Kad se suočimo s takvom stvarnošću, odmah se prisjećamo djece koja su radila u rudnicima ugljena u vrijeme industrijske revolucije. Stvari koje su se činile da su zauvijek za nama, danas su nam opet pred očima i znače propast svih društvenih postignuća, koja su krvlju izborena tijekom stoljeća. Danas se u svijetu ne poštuje ni radno vrijeme, ni umirovljenje, ni pravo na obrazovanje i zdravlje. Bolesti za koje smo vjerovali da su pobijeđene, ponovno su se vratile: tuberkuloza, sifilis, kolera. Nezaštićenost i nasilje kojima su izloženi najmanji, jasno nam ukazuju da živimo u nečasno vrijeme. Te se

zastrašujuće činjenice vrtlože oko nas, potvrđujući riječi Nietzschea: „Vrijednosti više ne vrijede”. Svakoga jutra tisuće osoba iznova kreću u beskorisnu i očajničku potragu za poslom. To su oni odbačeni, jedna nova ljudska vrsta koja svjedoči ne samo o demografskoj eksploziji, već i o nemoći ove ekonomije koja uzima u obzir sve osim čovjeka. Odbačeni su oni jadnici koji ostaju izvan društva jer su višak. Više se ne kaže „oni dolje”, nego „oni vani”. Oni su lišeni osnovnih potreba u hrani, zdravlju, obrazovanju i pravdi, izbačeni su iz gradova i istjerani sa svoje zemlje. Ti ljudi koje svakodnevno izbacuju, kao preko palube broda nasred oceana, ogromna su većina stanovništva. Toliko je toga obezvrijeđeno novcem da u svijetu, koji je sve uložio u ekonomski napredak, više nema mjesta za čovjeka. Kako bi dobili bilo kakav posao, čak i onaj najslabije plaćen, ljudi nude cijeli svoj život. Rade u nezdravim uvjetima, u podrumima, na brodovima, zbijeni i pod stalnom prijetnjom gubitka posla, pod prijetnjom da budu odbačeni. Čini se da dostojanstvo ljudskoga života nije bilo predviđeno u globalizaciji. Jedino je tjeskoba dosegla

vrijednosti kao nikada prije. Svijet živi u izopačenosti, gdje manjina ubire plodove, otimajući od velike većine. Oni su uvjereni da pripadaju prvom svijetu jer imaju pristup bezbrojnim proizvodima u svojoj samoposluzi. I dok takvi mirno spavaju, zatvoreni u svoje tvrđave s aparatima i ostalim tričarijama, na tisuće obitelji moraju preživjeti s jednim dolarom dnevno. Na milijune je odbačenih s trpeze ekonomije. Kada na ulicama vidim gomilu zatvorenih trgovina ili mi susjedi povjeravaju kako više neće moći zadržati svoju radionicu jer im zarada ne pokriva poreze, pomišljam na korupciju i bezvlađe, na neukusno rasipanje i amoralno izobilje odabranih, i imam osjećaj da tonemo u svijet u kojemu, s jedne strane, buja očaj, a s druge, jača sebičnost i načelo „spasi se tko može”. Dok oni najnesretniji tonu prema dnu, u nekom svom zaštićenom kutku moćnici i dalje plešu svoj krabuljni ples, gluhi za sve osim za svoje lakrdije.

JAVNO ŠKOLSTVO koje su stvorili veliki intelektualci, vođe ove zemlje u prošlome stoljeću, u želji da osnovno obrazovanje bude slobodno, besplatno i obvezno, bilo je temelj ovoga naroda koji danas propada. U malim školama moga djetinjstva skromni su nas učitelji učili „tražiti istinu”, poput one crne Ozan, Indijanke, kćeri nekog krotitelja, koja nas je podučavala, ali istovremeno i odgajala strogošću punom ljubavi. Imao sam tada otprilike jedanaest godina, i bio sam najbolji crtač u razredu, pa sam uvijek za neke proslave, poput 20. lipnja, slikao kredom u boji generala Belgrana i njegovu vojsku u trenutku prisege nad zastavom s dvije plave i jednom bijelom trakom, koja je tim činom dobila snagu započeti bitku i odvesti ljude u smrt ili pobjedu, jer je ta obična tkanina, često prljava i pohabana, bila simbol domovine. U toj neobičnoj mješavini naroda, gotovo jedinstvenoj u svijetu, sinovi siromašnih doseljenika su kod kuće slušali priče o dalekim krajevima svojih roditelja, a u školama pobožno učili o životima zaslužnih sinovima svoje nove domovine, Belgranu i Svetom Martinu. A na Dan nezavisnosti smo u dvorištu podizali zastavu uz zvuke državne himne i željno čekali toplu čokoladu, ukočeni na hladnoći pampe. Tako smo naučili ljubiti domovinu, onim plemenitim

osjećajem koji nas povezuje s drugima, jer onaj koji istinski voli svoju zemlju, razumije i poštuje druge, za razliku od šovinizma, koji je podao i jadan, drzak i ispunjen ohološću, i koji nas razdvaja i uči mrziti To je ono što se često događa velikim silama, koje se smatraju vrednijima samo zato što vladaju drugim narodima. Od one nesretne noći kad su studente batinama izbacili sa Sveučilišta i odveli ih u zatvor, kad je na tisuće studenata i intelektualaca moralo otići iz zemlje i kada smo nakon toga postali poznati po okrutnostima počinjenima tijekom diktature, jedino što nas je spasilo od općeg prezira cijeloga svijeta bila je visoka razina naših profesora, inženjera, biologa, liječnika, fizičara, matematičara, astronoma, pisaca i umjetnika, koje su pozivali na četiri strane svijeta, dajući im prednost pred stručnjacima i umjetnicima iz visokorazvijenih zemalja. Arhitekt Pelli oduševio je Amerikance originalnošću svojih konstrukcija. A neki sin ili unuk doseljenika, poput Milsteina, dobio je Nobelovu nagradu za svoj revolucionarni doprinos na polju genetike, ali je morao otići na Sveučilište Cambridge, jer ovdje nije imao čak ni instrumente neophodne za potvrđivanje svojih ideja. Svako obrazovanje ovisi o razini kulture onih koji njome upravljaju, a zahvaljujući slijepom oponašanju „naprednih zemalja” (naprednih u čemu?), izlažemo se

opasnosti još veće robotizacije. Moramo se suprotstaviti osiromašenju naše kulture i pustošenju onih ekonomista koji jedino razumiju bruto nacionalni dohodak (kako dobro pogođen naziv!), a zanemaruju obrazovanje u korist tehničkih znanja i informatike, zasigurno korisnih u poslu, ali lišenih temeljnih saznanja koje nam otkriva umjetnost. Takvo je obrazovanje dostupno samo onima koji su unutar zidova našega društva, jer svijet tehnike i informatike, koji nas je navodno trebao međusobno približiti, za veliku je većinu samo otvorio nepremostiv ponor. Ovoga proljeća 1998. godine, dok čekam prvo svjetlo dana, koje u meni uvijek ili gotovo uvijek ponovno budi nadu, razmišljam o ovoj zemlji koju su uništili i uprljali oni koji njome upravljaju i velika većina političara. Toliko je daleko od Argentine moje mladosti, s izvanrednim sveučilištima koja su svijetu dala velike ljude, a koja su danas samo ruševine nekad prekrasnog dvorca. Zbog svega toga nekoliko sam puta posjetio učitelje koji više od godinu dana štrajkaju glađu pokraj Sabora. To je simbol nove snage koja će spasiti ovu zemlju, ako uspijemo vratiti etičke i duhovne vrijednosti naših korijena. Obrazovanje nije nešto materijalno, ali je ipak presudno za budućnosti nekog naroda jer predstavlja

njegovu duhovnu tvrđavu. Zato ga i žele podrediti sebi oni koji namjeravaju prodati cijelu zemlju i pretvoriti je u urede velikih stranih kompanija. Da, dragi učitelji, nastavite se opirati, jer ne možemo dopustiti da obrazovanje postane povlastica.

ODBAČENI NEMAJU PRAVO na pravnu zaštitu. Posjetio sam naselje broj trideset jedan, u Retiru, da bih dao podršku svećenicima koji su štrajkali glađu, prosvjedujući protiv okrutnog načina na koji su namjeravali izbaciti ljude na ulicu, divljački sravnjujući sa zemljom njihove skromne nastambe. Kada sam se vratio kući, cijelu sam večer gledao na televiziji kako postupaju s radnicima koji nisu željeli napustiti neku tvornicu. Divljački su ih tukli, postupali s njima kao da su kriminalci, i to upravo ovo naše društvo koje uopće ne smatra da je zločin uskratiti nekomu pravo na rad, oduzimajući im čak i ono malo radničkih prava koja su ih još štitila. Vidio sam također kako policija juriša s pendrecima i vodenim topovima na ulične prodavače, umjesto da uhite one koji nas kradu do zadnjeg novčića i imaju novca i moći kupiti ovakvu pravdu koja se nemilosrdnom tvrdoćom okomljuje na sirotog kradljivca kokoši. Poput onog mladića koji mi je pisao iz zatvora u Córdobi, moleći me za jedan primjerak knjige Nikada više s mojim potpisom. Dok je on sjedio u zatvoru zbog neznatna prijestupa, brzim su potezom osloboditi one koji su upropastiti Domovinu. S velikom sam se gorčinom zatvorio u svoju radnu sobu tog popodneva kad sam čuo vijest o pomilovanju,

ne želeći nikoga vidjeti, a pred oči su mi se vraćale one slike užasa, onog poprišta mučenja. U godinama koje su prethodile državnom udaru 1976., bilo je terorističkih djela koje nijedno civilizirano društvo ne bi moglo prihvatiti. Kao odgovor na njih, nastao je još gori oblik terorizma, u kojem su sudjelovali zločinci najgore vrste, predstavnici demonskih sila, u sprezi s vlašću i zaštićeni od pravde, kao u svakom apsolutističkom režimu. Bio je to lov na vještice, u kojemu su nastradali ne samo teroristi, nego i tisuće nevinih ljudi. Kad se zemlja probudila iz te noćne more, predsjednik Alofonsin, u ulozi vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, naredio je vojnim sudovima da pokrenu postupke protiv onih koji su bili krivi za te povijesne strahote. Nakon toga, kako propisuje Ustav, civilni će sud imati zadnju riječ. Na kraju su imenovali civilno povjerenstvo koje je, na temelju usporedne istrage, sudu podnijelo dokaze. Grozote koje smo otkrivali iz dana u dan ostavile su na svima nama iz CONADEP-a8 zastrašujući osjećaj da nikada više nećemo biti isti, kako to biva kad se dotakne dno pakla. Uvijek ću se sjećati etičke i duhovne čvrstine velikih ljudi iz znanosti, filozofije, različitih crkava i novinarstva koji su pristupili povjerenstvu.

Izvješća su prepisivali daktilografi koji su, kroz plač, tražili da ih netko zamijeni, jer nisu mogli nastaviti raditi svoj posao. Na više od pedeset tisuća stranica ostali su zabilježeni nestanci, mučenja i otmice na tisuće ljudskih bića, često mladih idealista čije će muke zauvijek ostati u našim ranjenim srcima. Državni je terorizam razarao i obitelji nestalih. Očevi i majke u svojoj su izmučenoj mašti pokapali i vraćali iz mrtvih svoju djecu, ne znajući strašnu istinu. Bilo bi teško nabrojati koliko je roditelja umrlo ili se prepustilo umiranju zbog tuge i tjeskobe, ili koliko ih je poludjelo. Kao što se dogodilo Miguelu Itzigsonu, mom velikom prijatelju, kojemu je u posljednjim godinama života jedini cilj bio pronaći kćer i izboriti se za istinu i pravdu. Ali sučeljavanje s tim užasom, s okrutnošću jednih i ravnodušnošću drugih, na kraju je slomilo njegovu zavidnu čvrstinu. Pristao je umrijeti od tuge. Na dan kada je CONADEP predao izvješće predsjedniku države Plaza de Mayo bila je prepuna muškaraca, žena, mladih i majki s djecom na rukama, koji su na taj način davali svoju podršku tom presudnom događaju naše povijesti. U izvješću Nikada više iznijeli smo događaje koji su nas na sramotan način učinili poznatima, kad je tisak cijeloga svijeta po nama zapamtio španjolsku riječ „desaparecidos”. 9

Nažalost, Zakon poslušnosti i zastare, a zatim i pomilovanja, uništili su onu plemenitu snagu koja je mogla biti primjer moralne borbe i snažno utjecati na budućnost naše zemlje. Jer tragediju koju je proživjela Argentina nikada neće zaboraviti oni koji imaju plemenito srce, ne samo oni koji su proživjeli taj pakao, već i svi ljudi na svijetu koji imaju savjest. Što dokazuju istrage koje u drugim zemljama poduzimaju ljudi poput Baltazara Garzona, kojega sam susreo za mog posljednjeg boravka u Španjolsku. Krv, užas i nasilje tiču se cijelog čovječanstva i pokazuju nam da ne smijemo zatvarati oči pred ničijom patnjom. S gnušanjem sam vidio, na dan općega štrajka, kako policija, drskošću silnika, baca na zemlju hranu koju su radnici pripremali u svojim skromnim loncima. I stoga se pitam u kakvom mi to društvu živimo, kakva je to demokracija u kojoj zločinci žive nekažnjeno, a glad naroda postaje sumnjiva.

LJUDI SU PROGNANI sa svoje zemlje. Prije nekoliko sam godina bio s indijancima wichis na trgu Plaza del Congreso. Već su tjedan dana štrajkali glađu, jer su im, kao tolikim indijanskim zajednicama, oteli zemlju još u vrijeme conquiste. 10 Bili su žrtve genocida koji se događao tijekom ratova, nepoznatih epidemija i neizbježnog sužanjstva. Od tih vremena potlačivanje i zlostavljanje kojima su izloženi na cijelom kontinentu prisiljava ih životariti u bijednim rezervatima, koji ne mogu zadovoljiti ni njihove osnovne potrebe u hrani, zdravlju, stanovanju i obrazovanju. Danas je jedan od velikih problema s kojim se mnoge od ovih zajednica moraju suočiti, izlažući se ogromnoj i razornoj pogibelj, nužnost iseljavanja u velike gradove, gdje žive otuđeno, pritisnuti glađu i varljivim nadama, kao što je slučaj u Limi, gdje se dolaskom Indijanaca utrostručio broj stanovnika u zadnjih dvadeset godina. U gradovima žive poniženo, u četvrtima u kojima vladaju kolera, meningitis, tuberkuloza i sve one nesreće koje donose siromaštvo i progonstvo. Žive, ako smijemo upotrijebiti tu riječ u njezinom veličanstvenom i tajnovitom značenju, ili tužno preživljavaju, lišeni svega i potpuno izgubljeni. I u Buenos Aires, glavni grad zemlje koja je nekada bila gotovo pusta, s rijetkim zajednicama starosjedioca,

dolaze na tisuće bolivijskih i paragvajskih Indijanaca koji prelaze granicu i postaju roblje u poslovima na crno jer nemaju dokumenata. Spavaju na podu, zbijeni i prljavi. Gube svoje dostojanstvo i svoje drevne obrede. U indijanskim zajednicama bitni su događaji života bili vezani uz ritam Svemira i Prirode. Čak su i danas mnogi od njih sačuvali svoje obrede, poput Mapucha koji se pripremaju za doček Nove godine obrednim plesovima i molitvama, u kojima mole bogove da im daju zdravlje i dobru sreću i da u godini koja dolazi bude dovoljno kiše i dobre žetve. Nasuprot tome, obredi i običaji naših zajednica su izgubili svoja značenja ili su se pretvorili u himbu u koju više nitko ne vjeruje, što je posljedica tehnološkog barbarizma. Razdvajanjem magijskog i logičkog uma čovjek je izgubio svoju iskonsku prirodu i zauvijek se prekinuo sklad čovjeka sa samim sobom i sa svemirom.

NEDAVNO SAM GLEDAO izvanredan film Emira Kusturice o raspadu Jugoslavije. Zadivila me snaga kojom prikazuje okrutnost tog pokolja. I dok sam gledao ta bića u njihovom jadnom podrumu, kako svojom patnjom održavaju na životu one pokvarene i nemilosrdne, shvatio sam da se radi o velikoj metafori našeg vremena u kojem dio čovječnosti netragom nestaje. Sličan me osjećaj ponovno obuzeo dok sam putovao vlakom. Ušla je neka mršava žena, tamne puti, koja je na rasklimanoj harmonici svirala neku tužnu glazbu. Na prsima je imala okačen papir na kojemu je objašnjavala da je morala pobjeći iz Rumunjske. Slušao sam glazbu i promatrao tu ženu bez domovine i bez doma, i nije mi bilo važno dolazi li iz Rumunjske, Bosne ili ostatka bivše Jugoslavije. Jednostavno je bila lutajuće biće, poput tisuće izbjeglica po svijetu, ili bezemljaša iz Brazila, ili onih koji očajnički pokušavaju pobjeći iz zapuštene Albanije. Samo jedna od milijuna drugih, za čiju smo nesreću i mi odgovorni. Oni ne poznaju ideologije niti sociološke statistike, ali znaju da su izbačeni iz povijesti. Kad se već počela udaljavati prema sljedećem vagonu, susreo sam tužni pogled djevojčice koju je nosila na leđima. To me je navelo na razmišljanje o onome što se događa: dok se čini da svijet ide prema svojoj propasti,

život nas promatra širom otvorenih očiju tražeći malo čovječnosti.

DOJMILA ME SE VIJEST koju sam jutros pročitao u novinama. Izrezao sam je i spremio u jednu od ladica svoga arhiva, između toliko drugih izrezaka koji su mi kroz sve ove godine pomogli podnijeti život. Jedna je žena, usred žestoke zime, jedva odjevena u košulju i hlače, pobjegla iz psihijatrijske bolnice, krenuvši u potragu za svojim ljubavnikom. Iskoristivši nepažnju strojovođe, otela je jednu lokomotivu, pokrenula je bez poteškoće i krenula na svoje putovanje. Jer on je radio na željeznici i naučio ju je voziti vlakove i „još mnogo drugih stvari”. „Kad biste znali što je ljubav, dopustili biste mi da idem dalje”, rekla je policajcu koji ju je uhitio, a dok ju je vodio u policijsku postaju, vikala je kroz očajan plač: „Zar nikada niste nešto učinili zbog ljubavi?” Koliko je u tom činu više ljudskosti nego u ponašanju svih onih koji žure gradom zaokupljeni svojim poslovima! Želio sami spremiti ovu priču među svoje papire, jer kad nas razmišljanja dovedu na rub pameti, čini se da je spas u ovakvim djelima.

ONI KOJI ME VOLE, mole me da ne ustajem tako rano jer su zabrinuti za moje zdravlje, a liječnici me stalno pregledavaju i provjeravaju moje stanje. Zapravo, naučio sam biti popustljiv, što je jedna od posljedica patnje. Je li ujedno i opravdanje za bol? Danas sam pokušao odspavati barem do pet, ali me je obuzeo neki san, kojega sam malo pomalo postajao svjestan, bile su to neke nepovezane slike koje su me, međutim, počele potpuno obuzimati, i dosta sam dugo plutao između stvarnosti i bunila. Sve dok se nisam počeo prevrtati po krevetu, otkrio se i nadao da će hladnoća smiriti moje živce. Nešto uznemiravajuće, povezano sa stvarnošću u kojoj živimo, dolazilo mi je iz podsvijesti poput šuma i podsjetilo me na ono što sam slikao zadnjih nekoliko godina: na ona zastrašujuća bića koje izlaze iz dubine moje duše, na kule koje se ruše, na ptice na plamtećem nebu. Ne znam što sve to znači, možda su neka upozorenja, a možda odjeci onoga kroz što sam prolazio dok sam pisao neke svoje stranice, poput onih u Izvješću o slijepima. Nisam mogao ponovno zaspati, upalio sam bateriju i krenuo kroz mrak svoje radne sobe. Na stolu je omotnica u kojoj su tekstovi koje ću uvrstiti u ovu knjigu koju pišem bez plana, koja mi izlazi iz duše a ne iz glave,

vođena brigama i tugom koje me zaokupljaju u ovim mojim godinama na kraju puta. Ponovno pregledavam rukopis. Neki dijelovi, zapravo mnogi, su označeni ili iskrižani bezbrojnim ispravcima. Zbog tjeskobe koju u meni pobuđuje nastojim odmaknuti od sebe tu brigu, ali se ona ponovno i uporno vraća, poput udaraca u mojoj glavi. Konačno se oblačim i u vrtu čekam svitanje koje se skriva pod olujnim oblacima. Neko vrijeme ostajem tako sjediti dok me Gladys ne pozove na doručak, a onda jedem i čitam naslove u novinama: društvena previranja, korupcija, nekažnjavanje onih koji to zaslužuju, opća situacija u svijetu. Više nego dovoljno da pojača moju tugu i uznemirenost. Jedan podnaslov kaže: „U tjedan dana pet stotina osoba, uglavnom žene i djeca, umrli su u požarima u Indoneziji”. Sjećam se kako Dante opisuje pakao: „...a krv i suze kaplju im do nogu, gdje sve to beru neki gadni crvi.”11 Onda odlazim u svoju radnu sobu i čekam da dođe Diego, koji će me, kao svakoga jutra, svojom srdačnošću ponovno oraspoložiti. Dugo ćemo razgovarati, a onda ćemo možda prošetati obližnjim ulicama, ili otići do kolodvora, dok opet ne prikupim snagu da mogu nastaviti s pisanjem.

TEŽINA KRIZE pogađa nas i društveno i ekonomski. Ali dogodilo se nešto još gore: razboljeli su se i nebo i zemlja. Priroda, taj izvor svake ljepote, potpuno je smetena. Naš je planet opustošen, i ako se odmah nešto ne poduzme, za manje od tri ili četiri desetljeća bit će neprikladan za život. Kisik se nepovratno gubi zbog ugljičnog dioksida iz automobila i tvornica i zbog uništavanja šuma. Čovjeku treba drveće da bi mogao živjeti. Čini se da oni koji raskrčuju Amazonsku prašumu i ostala još sačuvana područja na Zemlji, to ne znaju ili im to nije važno. Razvijene zemlje proizvode godišnje četiristo milijuna tona otrovnoga otpada: arsena, cijankalija, žive i klornih derivata, koji završavaju u riječnim i morskim vodama ugrožavajući ne samo ribe nego i one koji se njima hrane. Samo nekoliko grama takvog otrova smrtonosno je za čovjeka. Izloženi smo opasnosti jer jedemo povrće prskano pesticidima koji oštećuju jetru i bubrege i potiču smetnje krvotoka štitnjače te uzrokuju leukemiju, a ugrožavaju i živčani sustav i oči. Među tim pesticidima nalazi se i strašan otrov pod imenom „narančasti agens”. Znanstvenici nam još uvijek nisu objasnili kako ćemo preživjeti radioaktivnost koju šire nuklearni reaktori. Osam milijuna ljudi još uvijek pati od posljedica nuklearne katastrofe u Černobilu.

Za njegova posjeta Argentini, dugo sam o tome razgovarao s predsjednikom bivšeg Sovjetskog Saveza Mihailom Gorbačovom, jer su znanstvenici u njegovoj zemlji bacali „srca” velikog broja reaktora u Baltičko more. Možda su ih tako mislili ugasiti? Među tim se otpadom nalaze zastrašujući sastojci plutonija, zlokobnog podsjetnika na Plutona, grčkog boga podzemlja. Nije nam znano što s istim otpadom rade razvijene zemlje, ali je uznemirujuće kakvom ravnodušnošću odgovaraju na pritužbe istaknutih ekoloških organizacija poput Greenpeacea. Tolika je sebičnost i pohlepa da izgleda nije važno to što je naš planet na rubu fizičkog uništenja. Usprkos velikoj opasnosti, uskladištavanje radioaktivnih proizvoda je i dalje jedan od značajnih načina njihova nadziranja. Najsiromašnije zemlje poput Indije, ili se ponosno proglašavaju novim nuklearnim silama, ili im se može dogoditi da ih prodaju za nuklearno smetlište. I našoj se zemlji to nekoliko puta umalo dogodilo. Druga opasnost koja nam prijete je ozonska rupa, koja je već dosegla veličinu afričkog kontinenta! Osim zagrijavanja cijeloga planeta, što je posljedica ispuštanja industrijskih plinova i učinka „staklenika”, u pitanju je opstanak otočnih zemalja zbog rasta razine rijeka i mora. A ne smijemo zaboraviti ni ugrožene vrste: procijenjuje se

da sedamdeset vrsta životinja nestaje svaki dan. U davnini, prema Berdjajevu, u stvaranju ljudskog svijeta sudjelovale su i božanske sile. Danas je život obeščašćen i srušena su velika etička i vjerska načela koja su oduvijek postojala, a znanost pokušava pretvoriti svoje laboratorije u umjetne utrobe. Zar se može zamisliti išta užasnije od kloniranja? Možemo li iz dana u dan mirno obavljati svoje dužnosti, dok nam iza leđa proizvode život na umjetan način? Više se ništa ne poštuje. Ne mareći za grozote koje se već jasno vide, čovjek ide dalje i razara i ono zadnje utočište u kojemu se stvara život. Veliki naslovi nas obavještavaju da je kloniranje, zapravo, još jedan uspjeh. A mi, svi oni ljudi na svijetu koji ne želimo to zadnje oskvrnuće prirode, što možemo protiv nepoštenja onih koji nama vladaju? Čovječanstvo je dobilo prirodu čiji je svaki sastavni dio jedinstven i različit. Jedinstven i različit bio je svaki oblak koji smo promatrali tijekom života, ljudske ruke i oblik i veličina lišća, rijeke, vjetrovi i životinje. Nijedna životinja nije potpuno jednaka drugoj. Svaki je čovjek bio tajanstveno i posvećeno jedinstven. Danas je čovjek na samom rubu pretvaranja u klona po narudžbi: plave oči, simpatičan, odvažan, neosjetljiv na bol, ili, što je zastrašujuće, pripremljen na ropstvo.

Kotačići nekog stroja, dijelovi nekog sustava, kako smo daleko, Hölderline, od vremena kad su se ljudi osjećali kao sinovi bogova! Sve to utječe na mlade: više ne žele imati djecu. To je vrhunac skepticizma. Poput životinja u sužanjstvu, naše se mlade generacije više ne upuštaju u pustolovinu roditeljstva. U takvom je stanju svijet koji im ostavljamo. Anoreksija, bulimija, ovisnost o drogi i nasilje, druga su obilježja ovoga vremena ispunjenog tjeskobom, jer oni koji nama vladaju ne poštuju život. Kako bismo mogli objasniti našim djedovima da smo doveli život u takvo stanje da mnogi mladi ljudi umiru zato što ne žele jesti ili zato što povraćaju hranu? Ili ne žele živjeti ili se pokoravaju diktatu koji u nas usađuje televizija: diktatu histerične mršavosti. Stotine tisuće mladih su ovisnici o drogi. Tumaraju u jatima po svim trgovima svijeta. Sve nas navodi na pomisao da je Zemlja na putu da se pretvori u prenapučenu pustinju. Nije slučajno to što su na jednom od posljednjih ekoloških skupova predvidjeli, u ne tako dalekoj budućnosti, ratove za pitku vodu. Takvo sumorno i nesretno okruženje djelo je onih koji su ismijavali nas jadnike, kad smo ih na to prije mnogo

godina upozoravali, tvrdeći da se radi o izmišljotinama pisaca i zanesenih pjesnika. Zbog semantičke inverzije koja postoji u jezicima, riječ realist se koristi za imenovanje onih pojedinaca koji, zapravo, uništavaju svaki oblik realnosti, od najčišće prirode do duše ljudi i djece. Premda nepopravljivi optimisti zaključuju da se čovječanstvo uvijek znalo oduprijeti barbarskim trenucima, ni u kojem slučaju nismo u prigodi uzdati se u takve sofizme. U prvom redu zato jer znamo da je bilo cijelih civilizacija koje se nikada nisu oporavile, a osim toga, prolazimo kroz opću i planetarnu krizu. Već prije nekoliko godina rušilačka snaga svijeta bila je pet tisuća puta veća od one koja je postojala za Drugog svjetskog rata, a snaga postojećih atomskih bombi milijun puta nadvisuje bombu koja je uništila Hirošimu. Jedno dijete umire od gladi svake dvije sekunde. Zločin je što bi se samo s pola posto novca koji se troši za naoružanje mogao riješiti problem gladi na cijelome svijetu. Ništa ne upućuje na to da će se ove brojke mijenjati na bolje. Čini se da živimo u vremenu u kojem čovjek i njegova moć jedino znaju činiti zlo. Pokrenuli smo takve rušilačke sile, da tamo gdje one prođu, kako je rekao Burckhardt, trava možda više nikada neće rasti.

BILO JE TO u jednoj kavani u Retiru, gdje si mi prišao i zatražio nekoliko novčića, a ja sam te upitao želiš li sjesti. Bio si jedan od mnogih koji prose, nevini poput anđela izbačenih s nekog izopačenog i čudnog neba. U svakom slučaju, nisi me poznavao, što je ohrabrilo moju želju da te upoznam. Jer ti si, iako tako mlad, imao pogled u kojemu su se vidjele grozote, koje vrlo brzo uništavaju i tijelo i dušu, kao što to obično biva u starosti. Kada sam ponovno dolazio u istu kavanu, tražio sam te i želio pozdraviti. Tebe više tu nije bilo, ali sam te prepoznavao u drugoj djeci, koju sam navečer na povratku kući gledao dok kopaju po vrećama za smeće, zaranjajući u prljavštinu svoje malene ruke, namijenjene ljuljačkama i vrtuljcima. Premda ne znam zašto, u takvim trenucima mislim na Rimbauda. Možda zato jer je i on pripadao onima koji pjevaju u boli. Rimbaud se na ulicama Pariza hranio koricama kruha koje je vadio iz smeća, a noću spavao skutren u vežama. Sjetio sam se njegovih riječi: „Istinski život je nestao”. Zatvoren u svojoj staroj radnoj sobi, sjedim na rubu kreveta i ponovno gledam crtež kuće koji si mi darovao, za koju sam pretpostavio da je kuća iz tvojih snova, s cvijećem, prozorčićima sa zastorima i velikim dimnjakom u sredini iz kojega se puši dim u raznim bojama, sva ona dječja čarolija koju ni bijeda ne može izbrisati.

Pišem ove retke koje vjerojatno nikada nećeš pročitati, a želio bih te nekako zaštititi. Kako je užasan ovaj svijet!

O TOME i o mnogim drugim stvarima dugo sam razgovarao s Cioranom jednog popodneva 1989. godine. Već sam dugo znao da me želi upoznati, a njegovu sam upornost tumačio poput tajnih poruka, opetovanih više puta. Dogovorili smo sastanak u njegovoj kući u Ulici Odéon, na nekoliko koraka od moga hotela na Boulevard Saint-Germain. Jedva sam ga odgovorio od upornog navaljivanja da me čeka na ulazu, što mi je još jednom potvrdilo njegovu istinsku želju da me vidi. Za nekoliko sam minuta stigao do njegove kuće, jedne od onih starinskih francuskih zdanja, i nakon što sam se popeo pješice na šesti kat, zaustavio sam se pred drvenim vratima gdje je stavio, na mjesto predviđeno za natpis chambres de bonnes, 12 natpis na kojemu je pisalo Ici Cioran. 13 Suprotno od onoga što mnogi misle, i od onoga što sam i sam pretpostavljao, iznenadio me taj dražestan čovjek, sitan i mrzovoljan, pobornik nihilizma kojem uopće nije pripadao. Prije bi se moglo reći da je bio izraziti pesimist, a na trenutke i skeptik i bezvjernik. Ali uvijek s osmijehom. Nikada ravnodušni mrzovoljnik koji bježi od ljudi, baš suprotno, uvijek je suosjećao s „nesretnim mnoštvom”, kako bi rekao Mallarme, u potrazi za nekim tko bi mogao izraziti njihovu muku i patnju. Možda bismo na njega mogli primijeniti Strimbergovu rečenicu:

„Ne prezirem ljude, bojim ih se”. Srdačno smo razgovarali više od četiri sata, sve dok nisam morao otići jer me u obližnjoj kavani čekao moj prijatelj Severo Sarduy. U Cioranu sam otkrio dosljednost pravog čovjeka, i naša su razmišljanja bila upadljivo slična. Poput potrebe za razotkrivanjem racionalizma, koji nam je donio jedino bijedu i niz totalitarizama. Ili ukazati na glupost onih koji vjeruju u boljitak i napredovanje civilizacije. „Sve se u čovjeku može ubiti, osim njegove želje za Uzvišenim, koja će preživjeti uništenje hramova i nestanak religija na zemlji.” Riječi su to filozofa čija je bistrina plod njegovih dvojbi i njegove patnje. Uvjeren sam da bi njegova metafizička bol bila manja da je mogao pisati romane, jer oni donose katarzu. Osim toga, teške probleme čovječanstva nije moguće dovesti u sklad, oni su vezani uz taj mitski i poetski izričaj, proturječan i paradoksalan, što jest naše postojanje. „U tuzi se sve pretvara u dušu”, kaže u jednom od svojih eseja, koji su toliko pridonijeli razotkrivanju lakomislenosti i licemjerja našega vremena.

DOŠAO SAM U SANTANDER primiti nagradu Menéndez Pelayo i ujutro sam s Elviri tom želio otići promatrati more sa strme litice, možda posljednji put. I dok sam slušao šum valova, a sunce se počelo skrivati iza zapadnih oblaka, obuzela me sjeta kakvu sam uvijek osjećao pred nekom neopisivom ljepotom. Kako je to dobro rekao Berdajev, paradoks modernih vremena skriva se u činjenici da se humanizam okrenuo protiv čovjeka. Divljenje inteligenciji dovelo nas je na rub ponora, a logos, nakon što je zagospodario svijetom, uzalud je nastojao odgovoriti na ono što postoji jedino kao tajna ili plač. Došli smo do neznanja uz pomoć razuma. Kroz usta jednoga od svojih junaka Virginia Woolf se pita: „Kojim imenom smijemo zvati smrt? I kojom rečenicom opisati ljubav? Ne znam. Potreban mi je onaj prvotan jezik, kakav rabe ljubavnici ili djeca”. Zapadni humanizam se ruši i kraj stoljeća dočekujemo nesposobni suočiti se sa životom i čovjekom. Nakon što je preuzeo vlast prometejski je um bio nesposoban riješiti osnovna pitanja, jer više nije bilo dovoljno ukrasti vatru kako bi se osvijetlila povijest. Kad je skinuo posljednje velove, čovjek je otkrio svoju nemoć i svoju nesigurnost. Ako smo u ovih zadnjih nekoliko stoljeća naše povijesti nešto propustili, bila je to prigoda da stvorimo povijest u kojoj bi čovjek bio glavni junak,

umjesto da bude novi sužanj. Prije mnogo godina, kao Krista među razbojnicima, ubili su u Granadi Federica Garcíju Lorcu. I često sam pomišljao da je taj strašan zločin simbol ovoga svijeta, koji je, iskorijenivši poeziju, podigao na njezinu mjestu grubost i strah. Ne znamo, ali možda možemo naslutiti, usred kakve je duboke tuge, kad je u potrazi za Savršenstvom našao osrednjost i omalovažavanje, onaj mladić, prekrasan i nesretan Rimbaud, napisao prve retke svoga pakla: Nekoć, ako se dobro sjećam, moj je život bio gozba gdje su se otvarala sva srca, gdje su sva vina tekla. Jedne večeri, posjeo sam Ljepotu sebi na koljena. – I uvidio sam da je gorka. – Pa sam je izvrijeđao!14

Kad šećem nekim trgom, promatrajući plemenite palisandere, ili kad gledam ona mirna lica koja ipak zadršću pred olujnim nebom, ili one koji još uvijek s uzbuđenjem izgovaraju uzvišene riječi, pomišljam na nesreću onih koji su predodređeni za ljepom, ali su prisiljeni živjeti u osrednjosti ove kulture, gdje se i ono što je nekoć postajalo izopačilo u prostu razbibrigu, podražujuća sredstva ili patetične ukrasne predmete. Tužan kraj stoljeća razapetog između delirija razuma i

okrutnosti čelika. Elie Weisel je rekao da je u Auschwitzu umro čovjek i pojam čovjeka. To se dogodilo u razdoblju u kojem je došlo do nekoga prekida, do takvoga reza da se nalazimo u opasnosti da nas proguta praznina. Kako se kaže u Opsjednutima, ljudsko je biće sklono stvaranju koliko i uništavanju, a sada je na redu trenutak uništavanja. Živimo kao da smo stigli do krajnjih granica našega postojanja. Više nismo toliko sigurno da možemo zajedno s Goetheom reći „čovječanstvo će slaviti pobjedu”. Baš suprotno, na obzorju kao da se čuju zadnji samrtni hropci. Dovoljno je pogledati bilo koje vijesti ili baciti pogled na naslove u novinama i shvatiti da smo se pretvorili u zlosretna bića koja je u svojim grotesknim akvarelima slikao Goya. „Snovi razuma rađaju čudovišta”, proricao je taj genijalni umjetnik koji je danju portretirao debele dvorske dame, a zatim se zatvarao u osamu, i kao da nešto izbacuje iz sebe, stvarao crteže koji su razotkrivali slijepi pozitivizam prosvjetiteljstva. Na kraju smo stigli do „slomljenog svijeta” o kojem nam je govorio Gabriel Marcel, i dok se stvarnost raspada na komadiće, čovjek gubi psihičku i duhovnu snagu. Vjerojatno nikada nećemo saznati što nam je htio reći Kafka, koji je opisao, u jednom od najmudrijih i najdubljih

djela 20. stoljeća, osjećaj poremećenosti i napuštenosti suvremenog čovjeka u okrutnom i zagonetnom Svijetu. Pad čovjeka u stvarnost, u kojoj su birokracija i moć preuzeli prostor metafizike i bogova. Odgurnut u svijet tunela i prolaza, stranputica i raskrižja, u turobne krajolike i mračne zakutke, čovjek strepi jer nema nikakvog cilja niti mogućnost bilo kakvog susreta.

III. Bol ukida vrijeme

U dubini nema korijena, tamo je samo praznina. HUGO M UJICA

OTKADA JE UMRO Jorge Federico, sve se preokrenuto, i nakon nekoliko dana još uvijek se ne uspijevam othrvati tom pritisku koji me guši. Kao da sam izgubljen u tamnoj i pustoj prašumi, uzalud pokušavam savladati nepobjedivu tugu. Prije toga (kad je to bilo?), prije nego što se dogodila ta tragedija, kad bih se osjećao tjeskobno, provodio sam sate i sate u svojem slikarskom ateljeu, radeći na nekoj slici dok moj očaj ne bi nestao. Ali sada se vrijeme zaustavilo. Tjeskoba ostaje i osjećam se napušteno, u beskrajnoj pustoši između ova četiri zida. Omamljen od boli, u ruševinama moga uma, u daljini odzvanjaju Vallejovi stihovi: Ima udaraca u životu tako jakih poput udaraca Božje mržnje.

Poslijepodne neprimjetno prolazi i odjednom me okružuje tama koja pojačava moje dvojbe, klonuće i nevjericu u Boga koji dopušta toliko boli. Gledam boje večeri koje ranije nisam primjećivao. I pjev ptica sada je drukčiji, ili ga uopće nema. Svjetlost sutona se prelijeva po svim stvarima, kao da donosi neku novu stvarnost, sada preobraženu patnjom. Blaga jesenska kiša sipi vrtom, i po pticama i po

drveću koji, tko to zna, možda mogu razmišljati kao i mi. Koliko se parova, u krivudavim ulicama Buenos Airesa, stišće jedno uz drugo, štiteći se od hladnoće onim neobjašnjivim i neopisivima kretnjama ljubavi. S prozora svoje radne sobe promatram vrt. Jasmin s Caba, kineska ruža, magnolije i ostale biljke i cvijeće podsjećaju me na Jorgita. I tada me njihova ljepota ponovno rastužuje. Gledam u prazno. Promatram obične stvari: gumica za brisanje, držalo za pero, kalendar, moj sat. Bože moj, što je sve to? Prelijeće neki Boeing, uz veliku buku. Kamo ide? Zašto? Na svom radnom stolu promatram pauka koji žurno ide prema svojoj sudbini. Iako sitan, i on ima svoju malu sudbinu, razmjernu svojoj veličini. Ganuto ga pratim kako stiže do ruba stola i počinje se spuštati jednom niti svoje mreže. S koliko ga nade promatram, sve dok ne nestane iz mog vidokruga to sitno biće koje živi bez velikog promišljanja, bez svih onih preispitivanja kojima želimo ne znam što dokazati. Moj život završava kao u Tunelu, s usporednim otvorima i prolazima, gdje je sve beskrajno nemoguće. Kako je neobično, kako strašno što se s približavanjem smrti vraćaju ove tužne metafore! Elvirita mi govori o Kristu. Prepuštam se snazi njezina vjerskog odnosa prema životu i prema boli.

Na svoj sam stol stavio fotografiju Jorgita i sada je promatram s čežnjom za zagrljajem koja mi razdire dušu. Kad će prestati ta teška i bezgranična bol? Moje misli tonu u ništavilo. Gdje su sada nestale riječi? Dao bih sve svoje knjige, tako jadne, smiješne, nestalne i ništavne u usporedbi s ovim gubitkom, i svoj ugled, taj ugled pod navodnicima, i sve časti i odlikovanja, kad bih mogao vratiti prisutnost Jorgita.

BalkanDownload.org

VRATIO SAM SE iz Albanije gdje sam otišao primiti nagradu Kadaré. Bio sam rastrgan od boli, ali sam svejedno tamo otputovao, kako ne bih ponovno razočarao tu jadnu i hrabru zemlju koja je sa mnom ustoličivala ovu nagradu. U Tirani sam doživio jedno od najganutljivijih priznanja u životu. Taj narod koji je doživio tiraniju, u zemlji u kojoj su još uvijek prisutni znaci diktature, lica obilježena patnjom i zlokobni bunkeri koje je dao sagraditi tiranin, počastio me je poput nekog dobročinitelja, poput voljena sina. Bilo je plesa i pjesme pri nezaboravnom uručenju nagrade. Jedan mi je pjesnik predao urnu sa zemljom koju je donio iz rodnoga kraja moje majke. A jedan mi je veliki pisac pokazao svoju bilježnicu koju je skrivao u zatvoru, gdje je sićušnim slovima prepisivao jedan Camusov i moj tekst „Dragi i daleki mladiću iz Abadona”. Plačući mi je ispričao da je kao politički zatvorenik proveo mnogo godina u tami zatvora i svaki dan čitao te stranice, potajice, kao bi izdržao. Dirnulo me što su moje riječi poslužile tom junaku, jednome od mnogih u toj zemlji, danas ponovno u ratu. Sljedeći dan su nas ispratili s glazbom i cvijećem i bilo je toliko dirljivo da sam potpuno klonuo u hodnicima bečkog aerodroma. Elvira je potrčala po liječnika i nakon

nekoliko sati mogli smo nastaviti put do Madrida. Po povratku kući razmišljam o onome što sam vidio u zemlji jednoga dijela svojih predaka, u narodu koji je niz godina trpio potlačivanja, i uvijek ću se sjećati onih majki koje su gledale kako njihovi sinovi umiru na najokrutniji način, ali su ipak sačuvale velikodušnost. U osami svoje sobe, shrvan smrću Jorgea, pitao sam se koji se bog krije iza patnje.

HODAJUĆI OVOM KUĆOM u kojoj smo nekada bili svi zajedno, a kojom sada lutam sam, zaustavio sam se, Jorgito, pred tvojim portretom. Silvina Ocampo, velika pjesnikinja i autorica zapamćenih pripovijetki, ponekad je slikala u vrijeme kad smo bili vrlo bliski. Koliko je godina prošlo, koliko godina. Polagano sam promatrao jednu po jednu crtu tog djeteta od deset godina kojega sam vodio za ruku, vjerujući da će zauvijek ostati sa mnom. A onda, kroz bore i suze, pokušao sam vratiti ono vrijeme koje je nestalo, za kojim toliko žudim i koje mi je toliko sveto. U samoći svoje sobe slušam Schumannov kvintet za gudače i klavir, koji si toliko volio. Kako si samo razumio da će taj drag, sjetan i nesretan glazbenik poludjeti i baciti se u Rajnu. Lice bi ti se ozarilo kad bi govorio o njemu, o njegovoj obitelji i njegovu životu, i uvijek si mu se vraćao, kao da te opčinjava i pomaže ti živjeti. Divio si se Schumannovom neobuzdanom glazbenom daru, punom poezije i nježnosti, i bio si ganut Clarinom ljubavi. Ona ga je pratila, podržavala i štitila. A nakon njegove smrti ona je najviše pridonijela širenju njegovog djela i poštivanju u cijelome svijetu. Sjećam se večeri koje smo provodili u razgovoru s Marijom i s tobom o bezbrojnim temama, a na kraju

bismo vrlo često završili s razgovorima o glazbi. Slagali smo se da je Brahms bio jedan od najvećih, i svakako Beethoven i Bach. I veliki i prekrasan Schubert, koji nikada nije uspio čuti svoje zadnje kvintete. Bože moj, gdje si sada? Ako si s njima, kako moraš biti tužan, kako sjetan! Vidim te, Jorgito, kako sjediš za klavirom na malom stolcu, svirajući četveroručno s Matildom one potresne skladbe koje čovjeku olakšavaju životne muke. Od malih si nogu imao začudnu sklonost prema glazbi. Martinez Estrada savjetovao nam je da te pošaljemo učiti kod jedne od učenica Scaramuzza i ona se zaprepastila kad je ustanovila da imaš apsolutni sluh. Na jednom od koncerata na kraju godine D’Urbano, veliki glazbeni kritičar, rekao je: „Dvoje djece obećavaju biti veliki koncertni glazbenici, jedan od njih je Sabatov sin, a druga je djevojčica po imenu Martha Argerich”. A ja sam te, međutim odvojio od glazbe kad me je Epstein uvjerio da ćeš daleko stići kao izvođač, ali da nikada nećeš biti skladatelj. Učinio sam to jer sam smatrao da je tužno živjeti stalno na putu, u odbojnim hotelskim sobama, bez doma, bez obitelji, bez onih svakodnevnih sitnica, možda nevažnih, ali onih koje nam pomažu živjeti. Nikada mi to nisi predbacivao, usprkos strasti prema glazbi, kojoj si se vraćao svake večeri, iscrpljen

poslom, kao što se vraćamo pravoj i tajnoj ljubavi. Odajem ti počast, Jorgito, onakvome kakav si bio, i tvojoj skromnosti koja me je ponekad ljutila. Jer usprkos tvojim sposobnostima, nikada te nije smetalo što drugi koriste tvoja istraživanja i tvoje ideje. Moraš biti ponosan na Lidiju, tvoju ženu, koja se nastavlja boriti usprkos patnji. I na tvoje kćeri, koje su naslijedile tvoj talent i tvoju čestitost. Dante i Anne su s njima. Nikada nisam toliko patio. Umro je jedan od najvećih ljudi koje sam poznavao, velikodušan u priznavanju darovitosti drugih, onih kojima se divio. Osim Schumanna, Brahmsa, Beethovena, Malrauxa, Thomasa Moora, Saint-Exupéryja, Jorge je poštivao i obično ljudsko biće, imao je ljubavi prema siromašnima i nemoćnima za koje je radio cijeli život. Kao ministar, neumorno je putovao zemljom posjećujući škole u najzabačenijim krajevima. U ovo poslijepodne 1998. godine nastavljam slušati glazbu koju je on volio, iščekujući s beskrajnom nadom trenutak kad ćemo se ponovno sresti na drugom svijetu, na tom svijetu koji možda, možda ipak postoji.

IZIŠAO SAM PROŠETATI ulicama Buenos Airesa i, vođen nekim tajnovitim predosjećajem, stigao sam do starih puteljaka Parka Lezama. Zaokupljen sjećanjem, zaustavio sam se pred kipom božice Ceres, gdje se prije četrdeset godina, na neobjašnjiv način, Martin susreo s Alejandrom. Kad izgubimo smjer po kojem smo živjeli, vraćamo se na mjesta gdje smo si postavljali mučna pitanja o smislu života. Mnogo sam puta dolazio do ovoga trga i sjedio na klupi, kao jučer. I dugo sam promatrao sve one beskućnike, kojih ima tako mnogo u Buenos Airesu, kao i u svakom velikom gradu. Brodolomnici, koji usred uzburkanog oceana bacaju u more svoju bocu. Dok jednoga dana netko ne nađe te nečitke poruke, ne znajući kome pripadaju, ali koje možda govore o ljubavi ili nesreći. Ali jučer popodne bol me je shrvala i Elvira me je morala voditi, gotovo pridržavati, kako bih mogao hodati, tolika je bila moja tuga. Danas želim ispripovijedati tko je bila Elvira Gonzalez Fraga u mojem životu. Činim to poput čina zahvalnosti za sve ono što mi je pružila. Više od osamnaest godina pomagala mi je u radu svojom velikom darovitošću i iznimnom sposobnošću opažanja. Uvijek se nadam da će na kraju pristati objaviti ono što je napisala.

S ganućem mislim o ljubavi kojom je brinula o prijevodima mojih djela, o izložbama mojih slika, o seminarima i kongresima, zapostavivši zbog mene toliko svojih mogućnosti. Također je brinula o Matildi, i upravo je ona uredila njezine pjesme i rukopise i odnijela ih u onu malu tiskaru na jugu. Otkada se Matilde razboljela, ona je za mene bila osoba pred kojom sam istresao svoju zlovolju i svoju tjeskobu. U ovo vrijeme patnje, bez oslonca i vjere Elvirite, sigurno bih već umro. A sada, kada više nisam siguran hoću li biti u stanju putovati, prisjećam se jednog jutra kad sam je u Parizu otpratio u St. Julien le Pauvre, malenu i lijepu crkvu, gdje smo prisustvovali pravoslavnom obredu. Bio je to uzvišen trenutak. Mjesecima nakon toga išao sam s njom na mise koje je držao Hugo Mujica, taj čovjek pun vjere i dara, i tada sam se prvi puta pričestio. Elvirita je jedna od osoba koju sam volio najviše u životu.

NA TRGU, preko puta kolodvora, promatrao sam jednog dječaka. I ponovno sam bio zadivljen kako u djetinjstvu vrijeme sporo teče, kao da stoji. To je jedno beskrajno vrijeme koje se proteže od blagdana Sveta tri kralja koji je prošao, do sljedećega koji će tek doći, a rođendani stižu nakon toliko događanja, ili snova, da se sljedeći čini dalekim poput starosti. Ta sporost čini djetinjstvo najplodnijim i najosjetljivijim razdobljem, jer djeca su dio mira kojim rastu stabla i klije život u zemlji. Žive u vremenu koji nema kraja: koliko još ima do Božića? Koliko do mog rođendana? Zla njih prošlost ne postoji, a budućnost je nevidljiva. I tako, svaki je dan vječan. Mnogo sam se puta zamislio, sam u svojoj radnoj sobi, ili s prijateljima razgovarao o toj temi, o razlici između stvarnog i kronološkog vremena: prvi je jednak za sve, a drugi je osobno vezan uza svakog čovjeka. Koliko su spori sati djetinjstva, toliko se ti isti smanjuju kad starimo, poput planeta koji se kreće u sve kraćoj i kraćoj orbiti, ali sve većom brzinom, tako da ne stignemo ni uživati u rođendanskim darovima, a već nas sustiže, iz zasjede, novi rođendan. S godinama, prošlost postaje sve teža, i težina života kao da se naginja na tu strani. Kada čovjek već izgubi snagu za rad, žar strasti i iluziju o budućnosti, često

ostaje živjeti u sadašnjosti, rastreseno, kao u nekoj igri kojoj više ne pridaje previše pozornosti, jer je njegovo najdublje ja ostalo zarobljeno u trenucima kada je živio punim životom. Ali koliko sam puta osjetio da se život ponovno rađa, poput feniksa! Koliko puta mi je stvaralaštvo pružilo sjaj vječnosti! Ponovno čitam Svetog Augustina, i sjećam se sličnosti i razlika. On izlaže, vjerujem prvi put u povijesti zapadne filozofije, egzistencijalni pojam vremena koji me je tako oduševio, a nasuprot tomu, ranije se nisam ni zaustavljao na njegovom vrednovanju vječnosti. U vječnosti ništa ne prolazi, sve je sadašnjost, prošlost uzmiče pred budućnošću, a budućnost se vezuje uz prošlost; tko će zaustaviti ljudsko srce kako bi moglo vidjeti da je vječnost nepomična, ali upravlja budućim i prošlim vremenima, tom vječnosti koja nije ni buduća ni prošla?

Nekada, u stara vremena, stvaralački me je nemir uvijek gurao prema naprijed, bitak i vrijeme činili su mi se nerazdvojivima, i ja sam napredovao prema budućnosti kao prema svojoj sudbini. Nakon toga vrijeme se počelo ubrzavati i osjetio sam da se moram smiriti i odustati od mnogobrojnih zamisli.

Kada je umro Jorge Federico, pojam vremena koji sam dotada imao pokazao se nevažećim. Njegovo prolaženje više nije bilo vrtoglavo, niti tegobna njegova prošlost, sve je ostalo stajati u praznini koja para srce. U svojoj nemoći da oživim Jorgea okrenuo sam se vjeri, parapsihologiji, ezoteričnim pretpostavkama, ali nisam tražio Boga kao potvrdu ili negaciju, već kao osobu koja bi me mogla spasiti, koja bi me uzela za ruku poput djeteta koje pati. Ono prema čemu sam nekada imao kritičan stav, sada sam žudno prihvaćao. Vratio sam se Jaspersu. Nakon nekoliko sam stranica naletio na Epictetov citat: „Izvor filozofije je shvatiti vlastitu slabost ili nemoć”. Koliko je puta, dok sam bio u najdubljoj tjeskobi, u najočajniju bol, čin stvaranja bio moj spas i moj bedem! Vjerovao sam tada Paveseu koji je rekao da kroz patnju učimo alkemiju koja pretvara blato u zlato, i nesreću u prednost. Ali nestanak Jorgita je nenadoknadiv. Shvatio sam da mi ništa što sam stvorio neće olakšati bol, čak mi se učinilo neprikladnim pokušati se razonoditi ili slikati i nešto pisati. Sa zebnjom sam se sjetio jednog od značajnih predosjećaja koji sam imao u životu. Nekoliko godina prije Jorgeove smrti namjeravao sam napisati priču o starijem čovjeku, mjesnom zanatliji, čovjeku čista srca,

koji vjeruju u život. Trebao je kao jedini rod imati unuku koju voli i kojoj priča prekrasne priče. Moja je namjera bila staviti ga u jednu krajnju životnu situaciju: ako izgubi djevojčicu, hoće li zbog svoje velike dobrote i dalje vjerovati u život? Nisam unaprijed znao kako će djed postupiti, vjerovao sam da će me voditi moja intuicija. Ali bio sam toliko zaokupljen slikanjem, da priču nisam stigao napisati. Sada u potpunosti osjećam rub života, a bol je zaustavila vrijeme u njegovom vječnom žaru. Znam da Jaspers kaže kako „u krajnjim situacijama postoji poticaj koji nas u porazu vodi da pronađemo svoj put”, kao i da „oblik u kojem doživimo poraz određuje kamo će čovjek ići.”. Ne znam. Ali mogu potvrditi da se vrijeme moga života prekinulo, da nakon Jorgeove smrti više nisam isti, da sam se pretvorio u krajnje jadno biće, koje ne prestaje tražiti neki znak za odlazak u vječnost, u kojoj bih ponovno mogao doživjeti njegov zagrljaj.

U SRPNJU SMO PRIKAZALI Romancu o smrti Juana Lavallea u kazalištu Cervantes, uz velikodušno sudjelovanje Mercedes Sose. Za nas je to bila počast koja nas je vratila trideset godina unatrag, kada je ona, prvi puta, dala svoj veličanstveni glas neutješnoj boli Damasite Boedo. Već godinu dana dajemo tu kantatu u starim i siromašnim gradovima u unutrašnjosti zemlje, poput gradova Salte i Corrientesa, i lijepog i junačkog Jujuyja. Oni su nam uzvratili sjećanjima na događaje iz svoje povijesti i pružili nam ljepotu svoga kraja. U gradu Ushuaia bio sam zadivljen tajanstvenim planinama na kraju svijeta, kao morskim lavovima i kitovima u mjestu Puerto Madryn. Znam da moja zamisao da napravimo Romancu ne bi bila moguća da nisam mogao računati na pomoć velikog i nadarenog skladatelja Eduarda Falua, i njegov iznimni glas. U gradu Resistencia dogodilo se nešto što je na mene snažno utjecalo. Bio je početak godine, u vrijeme velike poplave rijeke Parana. Potreslo me je što sam vidio toliku bijedu, ali istovremeno i toliko čovječnosti. Kao da su bili nerazdvojivi, kao da se ono što najviše čini čovjeka otkriva kroz neimaštinu. Brzaci su napredovali poput velikih planinskih rijeka,

rušili njihove kuće, uništavali njihove usjeve. U svakom je trenutku rijeka Parana mogla srušiti brane i potopiti grad i obližnja naselja. Veliki broj obitelji bio je evakuiran i u toj je opasnoj situaciji, usred jakih kiša, bilo dirljivo vidjeti koliko pomažu jedni drugima, koliko se u toj opasnosti pojavilo čovječnosti! To je bilo takvo otkriće za mene i za Eduarda da smo odlučili zajedno raditi na tekstu koji bi se događao u indijanskom selu u nepristupačnom području. Zadivljujuća je pobožnost koju imaju ovi ljudi u unutrašnjosti zemlje. U njihovom sam načinu podnošenja životnih nedaća otkrio jedan od najpoetičnijih oblika života. Upravo nam oni stidljivo ukazuju na vrijednosti koje su kod nas izgubile svoju važnost i svoje vrijeme.

PROLAZIM POKRAJ VRATA sobe u kojoj je umrla Matilde nakon teške i duge bolesti koja ju je mučila dugi niz godina. U razdoblju kad ju je zlo pobjeđivalo, o njoj su s puno ljubavi brinule bolničarke i Gladys, vjerna Gladys koja danas pati zajedno sa mnom. Skrbili su o njoj kao o nekom bespomoćnom biću. Koliko su žene snažnije od muškaraca! Matilde je imala brigu vrhunskih liječnika, a pomoć naše prijateljice Stelle Soldi bila joj je neprocjenjiva u podnošenju bolesti. Običavao sam se naslanjati na njezina vrata, i napregnuvši uho, stajao bih i slušao. Bolničarka joj je pričala kao da je Matilde može razumjeti, sve dok joj ne bi odgovorila jedva čujnim glasom, koji kao da je dolazio iz neke nejasne daljine. Jednom, Matilde mi je ispričala da cijelu noć nije spavala. Pričala mi je o nekoj ptici plavičasto crne boje, velikoj i lijepoj, koja joj se približila i rekla joj da dolazi trenutak njezine smrti. Bio je to vrlo jasan san, koji joj je donio neku vrst smirenja. Kad bi se vratila bolničarka, ja sam se zatvarao u svoju radnu sobu. Dugo bih sjedio, kao toliko puta ranije, promatrajući vrt, ne znajući što da činim, bez volje za ičim, razmišljajući o mračnim i neodređenim stvarima. Koliko tuge! Kako je sada mračna ova kuća, a nekoć je bila ispunjena dječjom grajom, dječjim rođendanima, pričama koje je Matilde smišljala navečer da uspava

unuke. Kako su daleko, Bože moj, ona popodneva kad su u posjet dolazili njezini prijatelji i razgovarali, kad su je posjećivale Julia Constenla ili Ana Marta Novik. Potpuno neutješan, razmišljam o svemu što je morala pretrpjeti mojom krivnjom. Sjećam se popodneva kad sam je ostavio u Parizu, da bih otišao k ženi koja je u razdoblju prije Revolucije bila grofica. S njom me je upoznao jedan princ koji je tada radio kao vozač taksija, s kojim sam razgovarao o Čehovu, Dostojevskom, Tolstoju. Zanos u kojem sam živio tijekom svoga nadrealističkog razdoblja bio je tolik, da sam na kraju ostavio Matildu u luci, s malim Jorgeom u rukama, učinivši tako groznu stvar koja me nikada nije prestala mučiti. Stoga, kada mi na ulici ili u vlaku netko priđe i pruži mi ruku, a neke žene ili pobožne starice čak mi kažu: „Neka vas Bog još dugo poživi”, pitam se zaslužujem li sve to. Tolika je bila moja izdaja prema ženi koja mi je dala svoju dušu i svoj život, koja me je podupirala kako u trenucima obeshrabrenosti ne bih spalio sve ono što sam pisao. Uvijek je bila moj prvi čitaoc, najstroži ali pun ljubavi. Njezine su opaske bile dragocjene. Matilde je crnom olovkom lagano stavljala opaske na margini, i uvijek je bila u pravu. Njezina je srčanost nikada nije napustila, i uvijek me je podržavala, usprkos svim nedaćama. Ali sam također

imao dvije duboke veze sa ženama koje su o meni brinule beskrajnom velikodušnošću. Jer uvijek mi je trebala potpora, kao kakvoj staroj ili loše sagrađenoj kući. U njezinim zadnjim godinama, kada je već bila shrvana bolešću, najviše sam je volio. Razmišljam o snazi kojom je podnosila moj složen, nesretan i proturječan život. S njom sam proživio opasnost, ljubav, gorčinu, siromaštvo, politička razočaranja i bolne raskide, a ona je uvijek čekala da se brod ljuljan snažnim olujama smiri i da ja ponovno ugledam zvjezdano nebo, svoju zvijezdu koja mi je ponovno označava put, istu onu koju smo toliko puta, kad smo bili mladi, promatrali s neke klupe na trgu. A poput najskrovitije tajne, sjećam se kako mi je prije mnogo, mnogo godina promrmljala Manriqueove stihove: kako prolazi život kako dolazi smrt tako nečujno...

DANAS POPODNE, dok sam se igrao s Yasmínom, Erikinom kćerkicom, došla je Luciana sa svojom tromjesečnom bebom, mojim praunukom Ignacijom, i sjetio sam se kada je Juan Sebastian bio mali, da ga je ona uvijek tako majčinski čuvala. Zatim je po mene došao Mario i odveo me slušati zbor koji je sastavio. Ima je izraziti smisao za glazbu i nesumnjive stvaralačke sposobnosti. U to sam vrijeme ponovno poželio otvoriti kuću u kojoj smo živjeli ljudima koji su mi pokazali svoju odanost i ljubav, onima koji su me čitali i poticali. Osjećam da im na neki način pripada i tješi me pomisao da će, kad mene više ne bude, uz Gladysinu brigu, vrata ove kuće i dalje biti otvorena. Zamolio sam Gracielu Molinelli da učini što je potrebno kako bi se ostvarila moja želja i nadam se da će o njoj brinuti, među ostalima, i dvije obitelji i veliki prijatelji koji su uvijek bili uz nas. To je kuća u koju sam s Matildom došao živjeti prije gotovo šezdeset godina, gdje su naša djeca provela djetinjstvo, gdje je Mario snimio svoje prve poetične filmove, gdje se nastanio s Elenom i gdje su rođeni naši unuci Luciana, Mercedes i Guido. Gdje smo prošli siromaštvo, ali i ključne trenutke našega života. Odvojio sam slike koje želim ostaviti kao dio naslijeđa u kući, zajedno sa svojim prvim izdanjima, Matildinim

knjigama, njezinim pjesmama i neobjavljenim pripovijetkama. Želim da u kući sve ostane kao što je sada, sa svim manjkavostima i napola oljuštenim zidovima. Kao i stari samovar Matildine ruske obitelji i zbirka časopisa Sur koji čuva moje književne početke. Ovo je kuća u kojoj je rođeno moje djelo i u kojoj je umrla Matilda, sa svojom starom araucarijom, 15 dudom i stoljetnim borovima.

PRIMAM HRPE PISAMA od mladih ljudi koji se osjećaju na rubu ponora, ne samo iz naše zemlje, nego iz cijeloga svijeta. Poput pisma onog sedamnaestogodišnjega mladića koji je pročitao moje romane i pisao mi iz nekog gradu u središnjoj Francuskoj. Govorio mi je o Rimbaudu u pismu napisanom rukom, punom mahnita očaja. Preplašio sam se jer sam imao predosjećaj da bi se mogao ubiti, a takav je tragičan kraj vrlo čest. Mladi mi pričaju o svojoj tuzi, o želji za smrću, a govore mi, također, kako vole Marana i Hortensiju Paz, jer im pomažu othrvati se tom grubom i nemilosrdnom životu. Uvijek sam razmišljao o mladima čije su oči stvorene za ljepotu, ali i za nesreću, jer što ima teže od žudnog traganja za istinom? U svojoj sam mladosti više puta bio na rubu samoubojstva, ali sam odustao kad sam shvatio koliko bi patili svi oni koje bi moja smrt rastužila. Uvijek postoji netko kome je naš život nenadoknadiv: majka, otac ili brat, ili neko možda daleko biće. Neki dragi prijatelj ili možda samo pas. Diego Curatella, koji u ovim posljednjim godinama radi sa mnom, podsjeća me na ono što kaže Camus: „Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, znači odgovarati na temeljno filozofsko pitanje”. 16 U trenucima

kad razglabam o životu, o tom tajanstvenom završetku, kad više nemam snage nastaviti pisati, kad mi se sve čini besmislenim i beskorisnim, čak i ova knjiga, i posebno ova knjiga, kakvu bih snagu mogao dati onima koji od mene očajnički traže pomoć? Diego mi čita važne mislioce ili me podsjeća na stihove koje sam zaboravio, i svojim me je filozofskim znanjem uvjerio da moram završiti ovu knjigu zbog mladih, koji, bez vjere, danas više nego ikada trebaju riječ pisaca. Podsjetio me je što kaže Bruno u jednom mojem romanu: „Svaka priča o nadi i patnjama samo jednog čovjeka, nekog nepoznatog mladića, može sadržati cijelo čovječanstvo. Pisati o mladima, onima koji najviše pate u ovom neumoljivom svijetu, i najviše zaslužuju da pišemo o onom što bi se istovremeno moglo nazvati njihovom dramom i smislom njihove patnje”. I tako nastavljam s ovim svjedočanstvom, ili epilogom, ili duhovnom oporukom, kakogod to nazvali, posvećenim svim onim smetenim mladićima i djevojkama, koji dolaze k meni ponekad stidljivo, a ponekad poput brodolomnika koji u moru traže splav. A mislim da im samo to i mogu dati: jadne ostatke drveta.

PROMATRAM FOTOGRAFIJU malog čistača cipela, koji mi je u gradu Salti prišao i snažno me zagrlio. Dugo je promatram, kao da je jedna od onih starih ikona koje nam govore o nekom udaljenom i skrivenom Bogu. U sjaju njegovih očiju kao da ima nešto što ga uzdiže s ovoga svijeta, tako užasnog i bijednog. Taj mi dječak, u svojoj skromnosti čistača cipela, otkriva Boga. Boga u čijoj se vjeri nikada nisam mogao zadržati, iako smatram da imam vjerski duh, koji je, međutim, pun proturječnosti, s trenucima u kojima vjerujem u nevjerojatno čudesne događaje i razdobljima kad ponovno padam u pesimizam i depresiju. Možda stoga što mnogo očekujemo, a često smo prevareni, posebno u trenucima kada nam život oduzima one koji su nam bili, kako kaže Cernuda: „Trenutak ljubavi između protjecanja stvari”. Kako sačuvati vjeru, kako ne sumnjati, kad djeca umiru od gladi, ili u ogromnim patnjama od leukemije ili meningitisa, ili kad se neki umirovljenik objesi jer je osamljen, star, gladan i bez ikoga, kako se danas događa? Gdje si, Bože? Što si odgovorio svome Sinu, kad je povikao onu tragičnu rečenicu? Nije li pravednija, u takvim slučajevima, neka vrsta manihejizma? Tako bi se sve moglo objasniti, barem običnim ljudima, ne teolozima koji pišu tisuće stranica kako bi opravdali tvoju neprisutnost. Kako kaže Dostojevski, i Bog i Đavao se

bore za ljudsku dušu, a njihovo je bojno polje srce takvog nesretnika. I ako borbi nema kraja, i ako Bog nije toliko moćan da može pobijediti svoga suparnika, i ako je, kao što mnogi kažu, pobijedio Đavao i drži Boga u lancima, ili, što je još podlije, već vlada svijetom i obmanjuje nevine da je on Bog (kojeg li užasa!) kako bi ga ocrnio, koji bi tada bio smisao života? Mnogi su preispitivali postojanje tog dobrostivoga Boga, koji, međutim, dopušta patnju potpuno nevinih bića. Svetica poput Tereze iz Lisieuxa sumnjala je do pred samu smrt i, usred muka, časne su čule kako govori: „Huljenje mi dopire sve do duše”. Von Balthasar kaže da, dokle god netko na zemlji pati, i sama pomisao na nebesku sreću izaziva u njemu srdžbu nalik onoj Ivana Karamazova. Umro je, međutim, u najčišćoj i potpunoj vjeri, kao i Dostojevski, Kierkegard i opsjednuti Rimbaud, koji na svom samrtnom odru preklinje časnu sestru da mu daju posljednju pomast. Prema Simoni Weil, toj mističnoj bogohulnici, „patnja pokazuje nadmoć čovjeka nad Bogom. Bila je neophodna u inkarnaciji, kako ta nadmoć ne bi bila pretjerano sramotna”. I tada, kad napuštam takva razmišljanja koja me na kraju uvijek pomute, nalazim utjehu u Kristu koji je također patio zbog Očeva odsustva. Kao Machado koji je tražio Boga u magli, ja sam u svojem traženju pronašao,

u nekim dijelovima Ispovijesti Svetoga Augustina, odškrinuta vrata kroz koja prodire odsjaj neke svjetlosti. A kada promatram Donatellov kip Marije Magdalene, toliko tragičan i izražajan, pitam se može li se do vjere doći bez tih okrutnih i, naizgled, neobjašnjivih patnji. Zar nije upravo velika patnja stvorila onakvoga Oscara Wildea kakvoga volimo? U svom dirljivom oproštajnom pismu sjeća se trenutka kad su ga iz zatvora vodili na sud, i dok je među svjetinom s lisicama hodao ispred svojih čuvara, kad je podigao glavu, vidio je jednog prijatelja koji ga je pozdravljao skidajući šešir. I zbog težine te svečane geste bučna svjetina je zašutjela. U svojem pismu kaže: „Tamo gdje je patnja, nalazimo se na posvećenom tlu.” To ga je iskustvo zauvijek udaljilo od njegovih ranijih ekstravagancija i nikada više nije odlazio na zabave. Najveća je plemenitost čovjeka stvoriti djelo usred razaranja, i onda ga neumorno braniti, lutajući na pola puta između uništenja i ljepote.

Epilog Jedinstvo potlačenih

Klonuli smo na klupama od pijeska racionalizma koraknuli smo unazad i ponovno dodirnuli strmu stijenu bijede. URS VON BALTHASAR

GOVORIM TEBI, a preko tebe mladima koji mi pišu ili me zaustavljaju na ulici, kao i onima koji me gledaju preko stola u nekoj kavani, koji bi mi željeli prići ali se ne usuđuju. Ne želim umrijeti dok im ne uputim ove riječi. Vjerujem u vas. Pisao sam vam o surovim stvarima, i dugo vremena nisam bio siguran trebam li vam pričati o onome što se događa u svijetu. O opasnosti u kojoj se svi nalazimo, bogati i siromašni. To, međutim, ne znaju oni koji imaju vlast. Ne znaju da su i njihova djeca u takvom jadnom položaju. Ne smijemo biti malodušni, jer je to, na neki način, povlastica koju si ne mogu priuštiti očevi djece koja umiru od gladi. I ne možemo se više zatvarati u naše domove, sve više nalik na tvrđave. Moramo se otvoriti prema svijetu. Ne smijemo misliti da je nesreća daleko od nas, već da gori poput rasplamsale buktinje u blagovaonici naše vlastite kuće. U opasnosti je naš život i naša zemlja. Navodim vam stihove Hölderlina: Plam samih bogova tjera nas danju i noću da idemo dalje. Dođite! Gledat ćemo prema Širokim prostorima, tražiti ono Što nam pripada, koliko god bilo daleko.

***

Da, djeco, život na zemlji naša je osobna dužnost i trebamo izići i braniti ga. To je naša obveza. Ne treba se zavaravati da će o tome brinuti političari. Oni su zaboravili, skoro možemo reći u cijelom svijetu, da je njihov zadatak promicati opće dobro. Solidarnost stoga postaje iznimno važna u ovom obezglavljenom svijem koji ne prihvaća one koji su različiti. Kad budemo osjetili odgovornost prema patnjama bližnjih, naše će nam zalaganje dati smisao kojim ćemo se uzdići iznad zle sudbine povijesti. Ali prije toga moramo prihvatiti istinu da propadamo. U suprotnome, ponovno će nas uništiti proroci televizije i oni koji traže spas u ubrzanom napretku. Potrošnja nije nadomjestak za raj. Stanje je vrlo teško i tiče se svih nas. Ali, premda je tako, ipak ima onih koji se trude ne izdati plemenite vrijednosti. Milijuni ljudi na svijetu hrabro preživljavaju u svojoj bijedi. Oni su novi mučenici. To su oni koje vidimo kako silaze iz vlakova ili autobusa nakon neljudskog radnog dana, ili oni očajnici koji posao uopće nemaju. To su one žene, istrošene već u tridesetoj zbog djece i nužde da rade za bijednu plaću. To su ona djeca na ulici, oni starci koji spavaju u

podzemnoj željeznici. Svi oni ljudi napušteni u svojoj patnji i u svojoj bijedi. Jednom su upitali Pasolinija zašto ga zanimaju životi marginalaca, poput glavnog lika u knjizi Mama Roma, a on je odgovorio da je u njima, zbog patnje, život sačuvao svoju svetost. U arhivu u kojem čuvam papire i izreske, koji mi pomažu podnositi život, imam i fotografiju potresa koji je prije više godina uništio grad Concepcion de Chile: na njoj neka siromašna Indijanka, koja je ponovno nekako složila svoju jadnu kolibu od limenih ploča i kartona, mete nekom starom metlom komadić ugažene zemlje pred svojom nastambom. A mi si postavljamo teološka pitanja! Koliko je više istine u slici te sirote Indijanke koja nastavlja mesti svoju kuću i brinuti se o svojoj djeci! Takva bića nam otkrivaju božansko, koje toliko puta dovodimo u sumnju, jer kroz njih se potvrđuje, kako bi rekao Hölderlin, da gdje ima mnogo opasnosti, raste i ono što nas spašava od nje. Svaki put kad smo u povijesti bili na rubu propasti, spasili su nas oni najbespomoćniji. Moramo stoga uzeti u obzir riječi Marije Zambrano: „Ne ide se od mogućega prema stvarnom, već od nemogućega prema istinskom”. Mnoge su utopije postale stvarnost.

Ima mnogo razloga, reći ćeš mi, ili bi mi mogao reći, da se u sve sumnja. Mladi poput tebe, koji su naslijedili bezdan, prognani lutaju zemljom koja im ne pruža utočište. U tom egzistencijalnom i metafizičkom slomu ostali su i bez neba i bez krova. Razumijem tvoju strepnju, tvoj nemir što pripadaš vremenu u kojem su srušeni zidovi, ali se još ne naziru novi obzori. Lažno svjetlo nastoji s ekrana zarobiti tvoju volju. Vjerojatno misliš da nema nade za promjenom, kad je vrijednost života manja od cijene nekog reklamnog oglasa. Skepticizam jača, jer sve češće ravnodušno prihvaćamo i najgore strahote. Banalnost kojom se obezvrjeđuju najplemenitiji osjećaji svode čovjeka na patetičnu karikaturu, na biće u kojem je nemoguće prepoznati čovječnost. I mene muče mnoge dvojbe i ponekad se pitam jesu li ispravni argumenti razlozi kojima sam nastojao opravdati smisao postojanja. Tješi me spoznaja da je Kierkegard govorio da imati vjeru znači imati hrabrosti ustrajati u sumnji. Ja lutam između očaja i nade, ali nada uvijek pobjeđuje, jer da nije tako, čovječanstvo bi već nestalo, još na samom početku, jer toliko ima razloga u sve sumnjati. Ali zbog postojanosti tog osjećaja dubokog koliko i nepromišljenog, lišenog svake logike – ali kako je nesretan čovjek koji se oslanja samo na razum! – svaki

se put uspijevamo spasiti, posebno zahvaljujući ženama. One ne donose samo život, nego upravo one čuvaju našu zagonetnu vrstu. Nije se uzalud vjerovalo, u jednoj kulturi čija je mudrost bila tisućljetna, da duša žene koja umre pri porodu odlazi ravno na nebo, kao i ona ratnika poginula na bojnom polju. Obraćam ti se stoga, ne samo zato što te želim izazvati, nego i zato što te želim uvjeriti. Mnogi dovode u pitanje moju vjeru u mlade jer ih smatraju destruktivnima i apatičnima. Prirodno je što u vrijeme sloma ima onih koji žele pobjeći i vrtoglavo se bacaju u svijet droge. Samo slaboumni mogu smatrati da je to stvar policije, a zapravo je posljedica duboke duhovne krize našega vremena. Ja svaki dan ponovno stječem povjerenje u vas. Ima mnogo onih koji i u najveće nevrijeme nastavljaju s borbom, nudeći svoje vrijeme, pa čak i vlastiti život za drugoga. Na ulici, u zatvorima, u siromašnim naseljima, u bolnicama. Pokazuju nam da je istinski otpor, u ovo vrijeme lažnoga slavlja, borba za vrijednosti koje se smatraju izgubljenima. Za boravka u Albaniji upoznao sam mladića koji se zvao Walter, i koji je ostavio svoju kuću u pokrajini Tucuman da bi otišao njegovati bolesne s redom Tereze

iz Calcute. S koliko ga se ganuća sjećam! Uvijek kad vidim grozne vijesti koje stižu iz te drage zemlje, pitam se gdje je i hoće li možda pročitati ove riječi zahvalnosti njegovoj plemenitoj hrabrosti. Ima milijune onih koji se odupiru, o čemu se i ti možeš osvjedočiti kad vidiš sve one muškarce i žene koji ustaju ranom zorom i kreću u potragu za poslom, radeći bilo što kako bi prehranili svoju djecu i imali pristojan dom, koliko god bio skroman. Jesi li ikada zastao i pomislio koliko ima u našoj zemlji onih koji dijele tu istu glad za dostojanstvom i pravdom? Tisuće se ljudi, usprkos poraza i neuspjeha, okupljaju na trgovima i nastavljaju boriti, odlučni osloboditi istinu iz njezina duga sužanjstva. Na svim stranama ima naznaka da ljudi počinju vikati: „Dosta!”. Isto se događa i sa zapatističkim pokretom u Meksiku i svim onim pokretima koji nas upozoravaju na opasnost u kojoj se nalazi budućnost planeta. Valja se podsjetiti da je jednom netko srušio najmoćnije svjetsko carstvo uz pomoć koze i simbolične preslice. Jedan od mogućih izlaza je pobuna na način Gandhija, uz mnogo takvih kao što si ti. Pobuna spuštenih ruku koja bi pobijedila ovaj svijet u kojem su banke zamijenile svetišta. Takva pobuna ne znači da možeš ostati u svojoj

bjelokosnoj kuli, ravnodušan prema svemu što se oko tebe događa. Gandhi je upozorio da nije isto zalagati se za nenasilje i ostati pasivan pred društvenim nepravdama. Nasuprot tomu, ja mislim da životu trebamo pristupiti na anarho-kršćanski način. Više nema luđaka, umro je onaj iz Manche, ona neobična sablast u pustinji. Cijeli svijet je razuman, užasno i zastrašujuće razuman.

Ta ludost za kojom žali Leon Felipe sliči onome što je učinio nepokolebljivi Guevara, koji je napustio udoban život i krenuo u nerazumnu borbu u bolivijsku prašumu, bolujući od astme, a bez lijekova za svoju bolest, da bi ga na kraju ubili nemilosrdni i odvratni stvorovi. Zar je važno što nije bio u pravu u vezi s dijalektičkim materijalizmom? To upravo dokazuje njegovu prostodušnost, njegovu izvornost. Borio se za Novog Čovjeka, kojega danas što prije moramo spasiti sa smetlišta povijesti. U svojem oproštajnom pismu kaže svojim roditeljima: „Dragi moji starci, ponovno pod svojim čizmama osjećam Rocinantova rebra, ponovno sam na putu sa svojim štitom u rukama” i zatim kreće tražiti ono što bi Rilke nazvao vlastitom smrću. U tome je njegova veličina, koju su neki smatrali njegovom manom

ili njegovom glupošću, ali takva nas djela suludog junaštva izbavljuju od velikih zala, jer ne možemo živjeti bez junaka, svetaca i mučenika. Poput onih studenata koji su u groznom pokolju umrli na Trgu Tienanmen, suprotstavivši se nesmiljenom čeliku tenkova. Takvi nam pokazuju put kojima život može ponovno krenuti. Živimo u vrijeme u kojem se budućnost čini uništenom. Ali ako je opasnost ponovno postala naša zajednička sudbina, moramo se okrenuti onima koji trebaju našu skrb. Nedavno sam na televiziji vidio ženu koja se smiješila osmijehom punim beskrajne i skromne ljubavi. Dirnula me je nježnost te majke iz Corrientesa ili Paraguaya, koja je plakala od sreće sa svojim trojkama koje su upravo rođene u nekoj siromašnoj bolnici, i uopće nije bila obeshrabrena što ovu, kao i njezinu ostalu djecu, čeka siromaštvo u nekom bijednom naselju, koje je baš sada poplavila rijeka Parani. Zar se u tim majkama ne javlja Bog? Zašto bi se morao javljati samo kod pjesnika poput Juana de la Cruza ili u svetim slikama Rouaulta? Ako je svako odupiranje uzaludno kad predosjećamo kraj, zašto se ne bismo molili takvim svecima? Zar oni nisu dokaz da nešto postoji s druge strane besmisla? Ne znamo je li nas na kraju puta čeka život, koji će

nam poput prosjaka pružiti ruku. Ta suluda ili čudotvorna vjera postoji jer smo došli do dna. Valja sačuvati mjesta koja postoje čak i u predgrađima velikih gradova, u kojima su još uvijek sačuvane značajke stvarnoga čovjeka, čovjeka od krvi i mesa. Kada visokorazvijeni svijet propadne, zajedno sa svim svojim zaljubljenicima u nebo i svojom tehnologijom, u zemljama progonstva čovjek će ponovno naći svoj izgubljeni sklad. I možda, kad se probudimo iz te grozne noćne more, kad nas gubitak čovječnosti zaboli u srcu, tada ćemo se sjetiti da smo nekada bili ono što je rekao Rene Char: „Bića za skok, a ne za gozbu, njihov kraj”. Govoriš mi o svojem nemiru, o nekoj uznemirenosti koja te obuzela i još traje nakon našeg razgovora u kavani, kad si čuo te moje riječi. Moraš mi oprostiti, jer usprkos godinama, ne mogu izbjeći zanos kad se radi o stvarima koje smatram bitnima. S druge strane, neke su uznemirenosti posebno važne! Jer one prethode onim odlukama koje potresaju temelje našega postojanja, i premda izazivaju nerazumijevanje, na kraju ipak utječu na sudbinu drugih. Djela velikih stvaraoca nastaju pod sličnim pritiscima. Samo ono što

se radi strastveno zaslužuje našu muku, ostalo nema smisla. I ja sam htio pobjeći iz ovoga svijeta. Vi ste me spriječili, svojim pismima, svojim riječima na ulici, svojom bespomoćnošću. Predlažem vam stoga, težinom koju imaju posljednje riječi života, da nešto zajedno učinimo: iziđimo na otvorene prostore, žrtvujmo se za druge i živimo u nadi, zajedno s onima koji nam pružaju ruke, da će nas podići neki novi val povijesti. Možda se to već događa na neki tih i nevidljiv način, poput mladica koje zimi već rastu pod zemljom. Ono za što još uvijek vrijedi patiti i umrijeti, ono zajedništvo među ljudima, ono jedinstvo potlačenih. Samo jedna kula, ali sjajna i neuništiva. U mračna nam vremena pomažu oni koji su znali hodati u mraku. Čitajte pisma koja je Miguel Hernandez pisao iz zatvora, gdje je konačno dočekao smrt: Nazdravimo ponovno svemu što se gubi i ponovno pronalazi: slobodi, lancima, veselju i onoj skrivenoj ljubavi koja nas vuče da se tražimo po cijelome svijetu.

Uvijek mislite na plemenitost onih ljudi koji su zadužili

čovječanstvo. Svojom su nam smrću pružili najuzvišeniju vrijednost života i pokazali da zapreke ne zaustavljaju povijest, podsjećajući nas da čovjek pripada jedino utopiji. Samo oni koji su sposobni ostvariti utopiju, bit će spremni za odlučnu bitku, onu kojom ćemo pokušati vratiti čovječnost koju smo izgubili.

Zabilješke 1 M atilde Kusminsky-Richter (1918.-1998.), suradnica Ernesta Sabata. (nap. prev.)

supruga i

2 Enrique Santos Discépolo (27. 3.1901.-23.12. 1951.), pjesnik, skladatelj, glumac i kazališni pisac. (nap. prev.) 3 Anibal Carmelo Troilo (1914.-1975.), najpoznatiji tango glazbenik na bandoneónu. (nap. prev.) 4 nemirnost 5 Quebracho – tvrdo američko drvo, traženo u drvodjelstvu (Copraifera). (nap. prev.) 6 Charles Baudelaire, Cvjetovi zla. M atica hrvatska, Zagreb 1965., prijevod D. Robić 7 Georg Trakl, Predvorje pakla, Nakladni zavod M H, Zagreb 1977., prijevod V. Kušan 8 CONADEP, Comision Nacional sobre la Desaparicion de Personas: Nacionalni odbor za nestale osobe. (nap. prev.) 9 Desaparecido, nestali (šp.). (nap. pr.) 10 Conquiste - dolazak španjolskih osvajača. (nap. prev.) 11 Dante Alghleri, Pakao, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1983., prijevod M . Kombol

12 Chambres de bonnes (fr.): sobe za poslugu. (nap. prav.) 13 Ici Cioran (fr.): ovdje je Cioran. (nap. prev.) 14 Arthur Rimbaud, Sezona u paklu, Konzor, Zagreb 1997., prijevod Z. M rkonjić 15 Južnoameričko crnogorično drvo, Araucaria excelsa. (nap. prav.) 16 Albert Camus, Mit o Sizifu, M atica hrvatska, Zagreb 1998., prijevod S. Vučičević