Elle Casey Sjaj Koji Ne Tamni (1)

Elle Casey

Sjaj koji ne tamni S engleskoga prevela DRAGANA GROZDANIĆ

Posvećeno Mimi Strong, prijateljici i spisateljici kojoj ime savršeno odgovara1

1

Strong (engl.) = snažan, jak. (Nap. prev.)

PRVO POGLAVLJE

N

azivaju me partijanericom. Tako uostalom piše na pozivnici.

Partijanerice. Trebamo. Te. Budi sutra točno u jedan poslije podne u zračnoj luci kod Deltine blagajne za prodaju karata. Ili ćeš ubuduće biti poznata kao Ljiga. Ozbiljne smo. Nemoj nas iznevjeriti. I ne zaboravi, dopušteno ti je zabaviti se i zaboraviti na ono sranje od tvojega dečka, BLJUVOTINU, jer ono što se događa u Vegasu, ostaje u Vegasu. Vidimo se. Voli te tvoja najbolja prijateljica Kelly. I znaj: nije ti najbolja prijateljica Candice, nego ja. Voli te Kelly. Tvoja najbolja prijateljica. Odložila sam pozivnicu na radni stol. – Ni slučajno – rekla sam naglas u svojemu uredu. – Ništa od toga. – Od čega to? – upitala je Ruby, moja pomoćnica. Zapravo, ona mi je više poput majke, prve susjede, ispovjednice, općenito davež, sve ujedno, ali na pločici s imenom na njezinom radnom stolu piše da je ona Ruby. Glavna tajnica u odvjetničkoj tvrtki Harvey, Grossman i Cantor, LLP. Ušla je u prostoriju sa šalicom vrele kave, i kao što to čini svakodnevno, zadobila moju vječnu naklonost i zahvalnost zbog svoje neobične sposobnosti da u svakom trenutku točno zna što mi je i kada mi je nešto potrebno. Bilo je devet ujutro i bila sam spremna za ubrizgavanje kofeina. Zbog poziva na djevojačku večer. – Ne idem na tu glupost – rekla sam, zaguravši pozivnicu ispod upijajućeg papira na radnom stolu. Mogla sam zamisliti što bi Luke imao reći na to. Mislim na Lukea s početnim slovom L, a ne na Pukea sa slovom P.2 Moje prijateljice nisu bile njegove obožavateljice. 2

Igra riječi: Luke-muško ime; puke (engl.) = bljuvati, rigati, povratiti. (Nap. prev.)

– Kellynu? Naravno da ćeš ići. Ona ti je najbolja prijateljica. Želiš li da ja odgovorim umjesto tebe ili ćeš to sama obaviti? Namršteno sam je pogledala. Nisam joj baš posve istrgnuta šalicu iz ruke, ali dala sam joj do znanja da me čini mrzovoljnom. – O, ne, gospodična Zabadalo, ne želim da odgovoriš umjesto mene. – Prinijela sam šalicu bliže licu kako bih mogla pomirisati njezin sadržaj, poželjevši da sam postupak udisanja mirisa kave koja se puši omogući kofeinu da prodre što dublje ili da njegovi učinci potraju što duže. – Rekla sam ti, ne idem. Napućila je usne pogledavši me onim svojim patentiranim pogledom koji znači „Ruby se ne šali“. – Hmm-hmm. – Potom pogled kao dva udarca saginjanja i izmicanja u boksu i već sam se presavila. Imala je silnu moć izazivanja osjećaja grižnje savjesti i nije se bojala redovito je trenirati na meni. – Ali ne želim ići – cvilila sam, silno se dureći. – Do četvrtka imam završiti dva kratka izlaganja i imam tri saslušanja i rješavanja slučaja na sudu ovaj tjedan, što je samo vrh mojega bezbožnoga groznog ledenjaka. – Lupila sam blago nogom u radni stol, iako sam poželjela udariti znatno snažnije, ali bojala sam se da ne uništim svoje louboutinke. Stajale su me gotovo jednotjedne plaće. – Dobro znaš da si ta kratka izlaganja završila još prošli tjedan, a na saslušanje možeš poslati Bradleyja. – Izgovorila je to Bradley tonom koji je govorio koliko joj ide na živce. Oduvijek joj je išao. Morala sam se doista othrvati porivu da to učinim. Na sebi svojstven način uvlačio se ljudima pod kožu. Odvratno gmizavo i zapravo bljak. Predivna odjeća i lijepo lice mogli su učiniti mnogo samo za tipa koji je imao gnjusan karakter. Zamislite križanca između zmije i medojednog jazavca pa ćete otprilike shvatiti njegov stil. Zakolutala sam očima. – Doista trebaš prestati zabadati nos u moje dokumente na računalu, Rubes. – Zašto? Kako u protivnom mogu držati korak s tobom? Prije ću ostarjeli i osijedjeti nego dočekati da me ti zamoliš za pomoć.

– Ma ti već jesi stara i sijeda – rekla sam smješkajući se, skrivena iza šalice. Ushit koji sam u tom trenu osjetila bio je krajnje nepristojan, ali takva sam. Njišem se na loubotinkama dok zlostavljam starije osobe. Sa stilom, s velikim slovom S. Uperila je u mene svoj vrlo dugačak i pomno lakiran nokat. – Djevojko, imaš sreće što sjediš tu za tim stolom, a ne vani u onom mnoštvu tajnica, zajedno sa mnom, u protivnom... – Naškubila je usne prema meni i nekoliko puta sporo odmahnula glavom. – Što u protivnom? Uništila bi me? Potukle bismo se u kopiraonici? – Još šire sam se nacerila. – Računaj s tim, mala – rekla je. Okrenula se izići iz prostorije, dok su joj hulahupke, kao obično, glasno zašuštale. Mogla bih se zakleti da će jednoga dana trenje između njezinih bedara izazvati požar u uredu. – Kome da pošaljem odgovor? – upitala je, ne osvrnuvši se na mene. – Candice ili Kelly? Teško sam uzdahnula, odloživši šalicu na upijajući papir na radnom stolu. Ruby ponovno pobjeđuje. Kao obično. – Kelly. – Glasno sam otpuhnula. – Pošalji ga na Kellyn mail na poslu. Zakrenula sam stolac u stranu da bih se licem okrenula prema svojemu računalu, lupkajući po tipkama koje će me dovesti do datoteka mojih klijenata. Nad glavom mi je lebdjela neminovna propast zbog predstojeće Kellyne djevojačke večeri. Od mene se očekivalo da nađem način na koji ću izvrdati posljednju presudu Žalbenog suda Četvrtog okruga, ali riječi dokumenta koji sam upravo bila otvorila zaigrale su mi pred očima. Pogled mi se zacaklio, ponovno sam imala petnaest godina i bila u stražnjem sobičku majčine kuće, dok se grdosija od njezina dečka nadvijao nada mnom, držeći iznad glave remen koji se opetovano spuštao, snažno me udarajući po leđima, glavi i ramenima. Iz njegovih usta navirale su odvratne riječi pune mržnje, moćna ružnoća koja mi je prekrivala kožu.

Drhtala sam, ali ne od straha, nego od bijesa. Predugo je trajalo. A još duže je trebalo modricama da zaliječe. Morala sam pobjeći. Sa svakim udarcem riječi su postajale još odvratnije i remen se sve snažnije spuštao na moje tijelo. Ne nađem li način da se izvučem iz toga kaosa, bit ću mrtva i pokopana u stražnjem dvorištu prije nego što navršim osamnaestu. Želja da moja majka uđe i pomogne mi bila je samo traćenje vremena. Kad je toga dana izišao iz prostorije, načinila sam prvu skicu onoga što će postati poznato kao moj životni plan, dokumenta koji je trasirao put koji će me voditi do mojih postavljenih ciljeva: neovisnosti, sigurnosti i financijskog uspjeha. Nisam se mogla osloniti na svoju slabašnu ovisničku majku i očekivati spas od nje, stoga sam se morala spasiti sama. Odmahnula sam glavom izvukavši to iz oblaka i vrativši se u stvarnost. Ne. Neću dopustiti da mi ta sjećanja upropaste zabavu moje najbolje prijateljice. Duboko sam udahnula, a potom snažno izdahom otjerala duhove koji su opsjedali najudaljenije kutke moje svijesti. Trenutačno sam imala dvadeset pet godina i moj životni plan doveo me dovde. Ništa se neće promijeniti uzmem li kratak odmor i otputujem u Vegas. Dvodnevni izlet u Vegas s najboljim prijateljicama nije predstavljao nikakav rizik za moj životni plan. Mogu ja to. Neću više dopustiti da mi strah bude neprestana pratnja. Kliknula sam mišem i otvorila dokument koji je morao biti završen prije nego što se ukrcam u zrakoplov.

DRUGO POGLAVLJE

Z

ačulo se skupno vrištanje dok sam se približavala prostoru za prijavu za let zrakoplovom u međunarodnoj zračnoj luci Palm Beach. Moje najbolje prijateljice s koledža, Candice i Kelly, stajale su pokraj oznake zračnog prijevoznika Delta. – Došla si! – povikala je Candice, potrčavši prema meni, nimalo ne obraćajući pozornost na promatrače koji su piljili u nju. Bio je to njezin uobičajeni način probijanja u životu. Nesvjesna. Glasna. U trenu spremna za partijanje. Prišla mi je na vršcima prstiju. S obzirom na cipele koje je imala na nogama, drukčije mi nije mogla ni prići. Najdraža je blentača koju poznajem. – Joj! – Njezine operativnim zahvatom povećane grudi lupile su u moja prsa, istisnuvši mi gotovo sav zrak iz pluća. – Nedostajala sam ti? – upitala sam je preko ramena, tek neznatno pogledavši ukriž. – Uh, bogme jesi. – Jednom me snažno stisnula, a potom se odvojila od mene. – Cijeli tjedan, svaki vikend, čamiš u tom svojem uredu, a potom sve slobodno vrijeme provodiš s Pukeom. Naravno da mi nedostaješ. – Zove se Luke, a s tobom sam prošli tjedan bila na ručku. – Ustuknula sam, podignula putnu torbu koju sam bila spustila na tlo pokraj svojih nogu i prebacila remen torbe preko ramena. – Znaš da moram naći partnera... – ... do svoje tridesete. Znam, znam, znam, to će ti biti uklesano na nadgrobnom spomeniku. – Provukla je ruku ispod moje, nagnula se prema meni i pomirisala me. Uvijek je to činila, neprestano u potrazi za svojim sljedećim najdražim parfemom. – Nadgrobnom spomeniku? Nadam se da ću biti partner u tvrtki prije nego što mi taj deprimirajući mali ukras bude nad glavom. – Pogledala sam je ispod oka, potajno se smješkajući zbog činjenice da su joj se usne doimale kao da su je ponovno izbole ose. Kada je prije nekoliko godina Candice otkrila kolagen, nikada više nije odustajala od njega. Jedna od njezinih

omiljenih izreka je: „Tanke usnice potapaju brodice.“ Njoj to ima savršenog smisla i uopće ne mari što drugima to ništa ne znači. Nikada nisam tražila da mi pojasni kakve veze u tom izjednačavanju imaju „brodice“, jer mi njezina razmišljanja katkada izazivaju glavobolju, onako magareće glupa. Ali bez obzira na to koliko zna biti šašava, ipak je polovina cjeline moje najbolje prijateljice. Candice, Kelly i ja smo tijekom studija bile poznate kao tri amigosa, i to se nije promijenilo, bez obzira na to što smo sada živjele potpuno različitim životima. Prišle smo pultu, pridružiti se Kelly. Bila je zadubljena u živahan razgovor s muškarcem krhka izgleda, agentom za prodaju karata, prvo mlatarajući rukama na sve strane, a potom sklopivši ruke, kao da moli. Izgledala je poput žene koja redovito ide u crkvu, u bluzi na kopčanje i uredno izglačanim žućkastosmeđim hlačama, ljubav ju je smekšala nakon fakulteta, ali ispod te konzervativne uglađene glazure skrivala se luckasta cura koja je nekada kosu bojila u ljubičasto i trusila tekilu ližući trbuh striperu. Candice je zafrktala na moju izjavu o budućem partnerstvu. – Stotinu sam ti puta to već ponovila. Nećeš do tridesete naći partnera ne budeš li češće izlazila. Šogor rođakinje moje rođakinje umro je od srčanog udara sa samo dvadeset osam godina. Dvadeset osam. – Rođak šogorice rođakinje tvoje rođakinje... tko li već... imao je srčanu manu, rekla si mi još prije da je imao težak slučaj boginja i da je morao ležati u bolnici pa sam poprilično sigurna da to što nije bio odvjetnica koja nekoliko sati tjedno radi prekovremeno nije pridonijelo njegovoj smrti. – Prestani sad i pođi sa mnom. Kelly nam pokušava pribaviti bolja mjesta. Pošla sam za Candice do pulta i zabavljala se slušajući kako Kelly pokušava šarmirati onoga tipa, po svemu sudeći homoseksualca, da nam dade bolja mjesta za koja nije imala dovoljno skupljenih bodova. – Molim vas, molimvasmolimvasmolimvasmolimvas, moooolim vas! Kunem se da ćemo biti dobre. Ponašat ćemo se pristojno i nećemo popiti deset onih malih bočica votke s ledom. – Nacerila se poput glumice koja

reklamira pastu za zube. Zubi su joj doista bili lijepi. Za to se pobrinuo njezin otac, estetski stomatolog. Tip joj se zauzvrat površno osmjehnuo, osmijehom koji je nestao ni sekundu nakon pojavljivanja. – Žao mi je što vam to moram reći, ali ne mogu vam dati bolja mjesta ako nemate potrebne bodove ili novac za doplatu. – Pogledao je u ekran pred sobom. – Putovanje poslovnom, a ne ekonomskom klasom, stajat će vas ukupno tisuću dvjesto dolara za sve tri. Primamo sve glavne kreditne kartice. – Nosnice su mu se neznatno raširile kada se ponovno zagledao u nju. Kelly je stajala otvorenih usta. – Jeste li ludi? Za toliko novca mogla bih kupiti rabljeni automobil. Osmjehnuo se, ne šaleći se. – Ali u rabljenim automobilima ne dobijete besplatno piće, dobijete li? – U njegovu glasu nije bilo ni traga sarkazmu. Dođavola, bio je dobar. Prišla sam pultu, na koji sam se oslonila, uputivši mu svoj najbolji osmijeh tipa „obraćam se sudu“. – Bog... Samuele. Ja sam Andrea... Andie. – Drugu ruku stavila sam na Kellynu nadlakticu. – Zadatak mi je odvesti ovu sirotu djevojku u Vegas i omogućiti joj dva najbolja dana u životu prije nego što se obveže na bijedan sužnički život. Govorim ti o braku, što je grozno. Doista grozno. – Utišala sam glas. – Zaručnik joj je pogrebnik. – Zezate me – rekao je, pogledavši prvo mene, a potom u Kelly. Onaj njegov hladni izraz lica neznatno se izgubio. Bile smo već navikle na bolesnu znatiželju kada bi se ta tema pojavila i nisam bila previše ponosna na to što sam se njome poslužila u našu korist. Ali, na kraju krajeva, radilo se o djevojačkoj večeri moje najbolje prijateljice. Morat će se prinijeti žrtve. Trebat će pogoditi u pravu žicu. Ponos će se morati progutati. Kelly je potvrdno kimnula. Oči su joj bile krupne i, ako se ne varam, pomalo suzne. Bravo za taj detalj, poručila sam joj kimanjem. Samo nastavi. Najtužnije od svega je to što se uopće nisam šalila za ono o pogrebniku. Uistinu se planirala udati za Matthewa Ackermana, koji nam je bio poznatiji kao Matty pogrebnik. Candice i ja više smo je puta pitale što uopće vidi privlačno u muškarcu koji sve vrijeme ima posla s mrtvacima i uvijek bismo

od nje dobile isti odgovor. Nitko nema tako dobru batinu poput tipa koji po cijeli dan radi s ukočenim leševima. Do dana današnjega ne znam što joj je to trebalo značiti, ali sam jednako tako sigurna da ne želim ni znati, pa nisam dalje ni ispitivala. – Udat ćeš se za muškarca koji svaki dan dira tijela mrtvaca? Reže ih i otvara? – Nagnuo se prema njoj, priupitavši je šapatom: – Balzamira ih? Potvrdno je kimnula. – Da. Svaki dan imamo posla sa smrću, nas dvoje. Vrlo je bolno. Ovo mi je posljednja prilika da se malo opustim nakon toliko stresa prije nego što to budem morala prihvatiti i postanem pogrebnikova supruga. – Obrisala je lažnu suzu iz oka i odvratila pogled u stranu. Oskara za najbolju glumicu u nepostojećem filmu dobiva... Kelly Foust! Agent je prvo pogledao ulijevo, a potom udesno. Prstima je prelijetao preko tipaka, katkada samo kažiprstom stišćući istu tipku dvadeset puta. Pitala sam se radi li on uopće nešto. Možda se samo šalio s nama promatrajući koliko nas dugo može zadržati u uvjerenju da ćemo ga nagovoriti da se sažali na nas prije nego što nam kaže da odjebemo. Potom se ispod njegova stola začuo zvuk matričnog pisača i nekoliko trenutaka potom izvlačio je šest dugačkih karata za ukrcaj na kojima su bila ispisana naša imena. – Nadoplata za poslovnu klasu? Ma naravno, dame. Raduje nas što Delta Airlines može udovoljiti vašim poslovnim potrebama. Ovdje su vam karte za ukrcaj za oba leta u Las Vegas. – Odložio ih je na pult i gurnuo prema Kelly. Zgrabila ih je i vrisnula. Visoke potpetice njezinih cipela lupkale su po podu dok je istodobno grlila Candice i cupkala zajedno s njom. Spustila sam ruku na njezino rame da je smirim, posvećujući punu pozornost agentu. – Hvala vam što ste nam izišli ususret, Samuele. Doista lijepo od vas. Osmjehnuo mi se. Mislim da je to bio prvi iskren izraz lica otkad sam prišla njegovu pultu. – Samo budite oprezne. Kaže se da ono što se dogodi u Vegasu ostaje u Vegasu, ali katkada vas nevolja prati kući. Znate što mislim? – Namignuo je.

Potvrdno sam kimnula, iako nisam imala pojma o čemu on to govori. Nisam bila od djevojaka koje bi upadale u takvu vrstu nevolje. Događalo mi se da tu i tamo popijem malo vina ili možda piva, ali uvijek sam se drugi dan svega sjećala i nikada nisam pretjerala. Kao odrasla osoba bila sam oličenje samokontrole, sada kada više nisam radila bedastoće kao na fakultetu. – Dobar savjet. Hvala još jednom. – Nema na čemu. Hvala vama što ste se odlučile letjeti Deltom. Želim vam ugodno putovanje. – Pogledao je preko mene do sljedeće osobe koja je stajala u redu pa sam shvatila znak i povukla se u stranu. Pokupivši prtljagu zaputile smo se prema području sigurnosne pretrage. Candice i Kelly već su pravile planove za našu prvu noć u Vegasu. Čula sam već nešto o kockarskim aparatima i noćnim klubovima prije nego što sam bezuspješno pokušavala ne čuti ostalo. Snažno sam otpuhnula dok su postupno otkrivale svoje planove, shvativši da me očekuju dva dana izigravanja dadilje odraslim osobama. Zapravo, ništa strašno. Imala sam ja već poprilično prakse u tome iz studentskih dana dok sam im bila cimerica. Uvijek sam bila ona odgovorna, jedini trijezan vozač, ona koja im je držala kosu dok su rigale nad zahodskom školjkom, ona koja ih je opskrbljivala papirnatim maramicama i kupovala im sladoled kada bi ih dečki rasplakali. Dva dana trčkaranja za svojim najboljim prijateljicama u Vegasu, pazeći da se ne uvale u nevolju koja će ih pratiti do kuće. Koliko je to moglo biti teško? Imala sam četiri godine prakse na Sveučilištu na Floridi. Ovo će biti mačji kašalj. Kada sam prošla sigurnosnu provjeru oglasio mi se mobitel i pročitala sam tekst koji se pojavio na zaslonu dok smo se kretale prema našem izlazu. Riječi koje su sjajile sa zaslona nisu učinile nimalo vedrijima izglede za moj izlet. Pomislila sam na to da se okrenem, smjesta pozabavim tim problemom i okončam ga, misleći kako bih se poslije mogla naći sa svojim prijateljicama. Ovo će mi zasigurno ozbiljno pokvariti izlet. – U čemu je problem, kvariteljice zabave? – upitala je Candice, prišavši mi i prebacivši ruku preko mojega ramena. Inače je samo pet centimetara viša od mene, ali u visokim potpeticama nadvisivala me za pola glave. Na

nogama sam danas imala niske cipele kako bi mi bilo udobnije za putovanje. Bile su mnogo praktičnije a ja sam uvijek bila za praktičnost. Za razliku od mene, Candice se gnušala praktičnosti. Smatrala je to đavoljim utjecajem i putom k istinski dosadnom životu. Stisnula sam zube nastojeći svladati bijes i ne dopustiti Lukeu da nam pokvari naš bon voyage. – Ma ništa – rekla sam, ponašajući se bezbrižno. – Luke. – Namjeravala sam staviti mobitel u vanjski pretinac torbe, ali mi ga je Candice naglo istrgnula iz ruke. – Hej – usprotivila sam se, posežući za mobitelom. Pružila ga je Kelly, i dalje me čvrsto držeći za ramena. – Samo se opusti. Tu smo da ti pomognemo. – Ajme, ne mogu vjerovati, je li on to tebi sad poslao u poruci? Koji jebeni kreten. – Pogledala me u nevjerici, a iz njezina sam pogleda mogla nazreti pitanje: „Koji k...?“ – Ozbiljno, Andy, trebaš ga mlatnuti nogom u jaja kad se vratiš. – Što piše? – upitala je Candice, pustivši mene i posegnuvši za mobitelom. – Čitaj i plači. – Kelly me sažaljivo pogledala dok je, mršteći se, pružala mobitel Candice. Dvije sekunde potom, Candice je nešto natipkala. – Ne! – vrisnula sam, pružajući ruku za mobitelom. – Nemoj! – Prekasno! Prekasno! – zapjevušila je, plešući sitno uokolo, držeći mobitel iznad glave. Poskočila sam uvis i istrgnula joj ga iz ruke kako bih uspjela pročitati vrlo kratak razgovor. Luke: Ne mogu vjerovati da ideš. Zbogom, sretno ti bilo. Andien mobitel: I tebi, šupčino. – Ajme. Hvala ti, Candice. To je bilo sjajno. – Palac mi se kolebajući vrzmao nad tipkama, spreman natipkati objašnjenje. Nekakvu ispriku. Nešto.

Candice me čvrsto zgrabila za nadlakticu i povukla prema nekolicini praznih sjedala u prostoru za ukrcaj. – Poslušaj me, Andie. Prije nego što mu pošalješ sljedeću poruku, razmotri ovo... Sjela sam, ogorčeno otpuhnuvši. Već sam stigla na svoje odredište za odmor. Dobro došla u Pušionu. Sljedeća postaja: Grad sranja! Candice je nastavila: – Pune tri godine Luke siše život iz tebe. Tri godine! A što je sve to vrijeme on učinio osim što je silno gnjavio tvoje najbolje prijateljice i tebe rasplakao. Ha? Što je to učinio čime bi zaslužio tvoju besmrtnu odanost? Ne shvaćam. – Nije on tako loš – rekla sam, osjećajući pomalo grižnju savjesti čim sam to izrekla. Baka mi je uvijek govorila da su čak i male bezazlene laži ružne. – Nije tako loš. Da, u pravu si. Što ti je ove godine kupio za Valentinovo? Ah, daaaaa, točno! Poklon bon za liposukciju! Nije li to bilo uviđavno od njega. – Zakolutala je očima i podignula ruku da to naglasi. – Nemoj – ubacila se Kelly. – Zna da ne volim salo na guzi – rekla sam, znajući čim sam te riječi prevalila preko usana da sam zvučala nevjerojatno neuvjerljivo. Zašto neprestano dopuštam da se to događa? Kako samu sebe mogu nazivati snažnom i inteligentnom ženom kada se ponašam poput pravoga luzera u odnosu s muškarcima. – E zbilja svašta. – Candice je bila ogorčena. – Govorim o podčinjavanju žene. Što je učinio zadnji put kad si zbog posla morala otići iz grada? O, da! Sad sam se sjetila! Ljubakao se sa svojom tajnicom na uredskoj zabavi! – Podignula je obje ruke u zrak i pustila ih da padnu, pljesnuvši se po bedrima. – Bio je pijan. Oboje su bili pijani. Rekao mi je to, nije skrivao. – Osjetila sam snažnu bol zbog poniženja izgovorivši to. Vraćala se u svoj silini svaki put kada bih na to pomislila, što je bilo odveć često. Kelly je, s druge strane, sjela do mene. – Molim te, prestani nalaziti isprike za tog seronju, hoćeš li? Priznao je zato što su to vidjeli ama baš svi u tvrtki i znao je da ćeš prije ili poslije doznati za to. – Prebacila je ruku preko

mene i čvrsto me stisnula. – On je sranje od dečka i općenito gnjida od čovjeka. Molim te, pusti ga da ode i nastavi živjeti. Molim te, molim te, ne vraćaj mu se. Trenutačno ti nudi zlatnu priliku. – Lako je tebi to reći. Ti se sljedeći tjedan udaješ za pogrebnika Mattyja. – Da, točno, ali ako se prisjetiš, poljubila sam ja mnogo dlakavih žaba krastača prije nego što sam našla svojega princa. – O, da. Sjećaš se Brune iz Italije? – upitala je Candice, hihoćući se. – Kako se ne bih sjećala – rekla sam i sama se smješkajući. Podijeljena tuga upola je manja. – Bruno, čudo jednomudo. – Hej, pa nije on kriv što nema testis – rekla je Kelly – silno se trudeći biti uvrijeđena, što joj baš nije uspijevalo. – Pa kriv je, kad je sam zaslužan za to što mu je otpao – rekla je Candice frkćući. Kelly je naglašeno strpljivo uzdahnula. – Nije mu otpao, Candice. Tisuću sam ti puta ponovila da ga je kirurškim putom odstranio. Nisam mogla prestati smješkati se unatoč tomu što sam bila nadrkana zbog one glupe poruke i pomisli na to da će prvo što ću morati učiniti kad se vratim biti spakirati njegova sranja i dostaviti ih u njegov stan... iako će biti lijepo ponovno imati svoj ormar za sebe. – A zašto je ono zapravo Bruno dao kirurškim putom odstraniti testis? – upitala sam, pretvarajući se da ne znam odgovor. Kelly je slegnula ramenima. – Pretpostavljam da je imao višak testosterona, tako nešto. Candice je ponovno prasnula u smijeh, previjajući se dok se sada nekontrolirano hihotala. Sjedila sam zavaljena na naslon stolca, prekriženih nogu. – Mislila sam da je u mošnju ubrizgao neki od onih steroida koji se nabavljaju na crnom tržištu pa da mu je to dolje izazvalo infekciju zbog koje mu se testis sasušio i otpao. Candice se sada glasno smijala i njezin grohotan smijeh bio je popraćen vrlo neprivlačnim svinjskim roktanjem.

– Prestani, Andie. Tip je umalo umro. Ne bi ga trebala ismijavati. – Kelly je stisnula usnice kako bi se suzdržala od smijanja. Posegnula sam za njom i privukla je u zagrljaj. – Oprosti. U pravu si. Siroti stari jednomudi. Zaslužuje naše sažaljenje, a ne sprdnju. Pogledala sam prema Candice i namignula. Morala je odvratiti pogled da se svlada. S razglasa se začuo glas. Delta let broj osamdeset sedam za Las Vegas. Ukrcaj samo za putnike poslovne klase. Samo putnici poslovne klase. Candice i Kelly poskočile su. Bruno jednomudi postao je tek daleka uspomena. – To smo mi – rekla je Candice, pokupivši svoju toaletnu torbicu marke Louis Vuiton. – Poslovna klaso, evo nas, stižemo. – Na vrhovima prstiju prišla je pultu za karte. U ruci je držala propusnicu za ukrcaj, dok joj je na licu blještao širok osmijeh. – Ozbiljno – rekla je Kelly dok smo prilazile pridružiti se našoj prijateljici koja je otvoreno očijukala s muškarcem u sjajnom srebrnom odijelu. – Trebaš se osloboditi Lukea, barem dok traje ovo putovanje. Trebaš se stopostotno usredotočiti na zabavu i uživanje u zajedničkom ženskom druženju. Kada se udam, a potom budem imala djecu, nisam sigurna hoću li ikada više imati vremena za ovakvo što, recimo barem tamo negdje do svoje šezdesete. Potvrdno sam kimnula. – Znam. Riješit ću to s njim kad se vratim. Taj proces prekida. Nakon tri godine uloženog vremena i ozbiljnog planiranja budućnosti s moje strane, to neće biti nimalo ugodno. – Bravo, mala – rekla je, zagrlivši me jednom rukom. – Dođi. Idemo popiti svu tu votku koja se nalazi u zrakoplovu. – Nisi li obećala Samuelu, onome tipu koji nam je prodao karte, da takvo što nećeš učiniti? – rekla sam, pružajući službenoj osobi kartu za ukrcaj, krećući prema prolazu na putu do zrakoplova. – Ne, ništa ja nisam obećala. – Uzela me za ruku i povukla. – Obećanja su obećanja samo ako kažeš riječ obećavam.

– Mislim da je važna namjera, ne riječi. – Vukla sam noge, moj mozak nije se slagao s tim da je Las Vegas trenutačno bila dobra zamisao. – Ponekad si prava odvjetnica – rekla je, ogorčena na mene. Naglo me povukla za ruku. – Nema više odvjetnikovanja. Odsada pa sve do trenutka kada iziđeš iz zrakoplova ovdje u West Palmu pri našem povratku kući, prestaješ biti odvjetnica. – Okrenula se i pogledala me dok sam stajala na ulazu u zrakoplov. – Obećaj mi! Reci tu riječ. Obećaj da se nećeš ponašati kao odvjetnica sve vrijeme dok smo na putu. Teško sam uzdahnula, promatrajući iza nas putnike ekonomske klase na mostiću za ukrcaj u zrakoplov. Kelly je tvrdoglava. Stajala bi ondje cijeli dan i natjerala sve druge da čekaju dok ona ne istjera svoje. – Dobro. Obećavam. Odvjetnica Andie ostaje ovdje u zračnoj luci. – Poraženo sam slegnula ramenima. – Jupppppi! – ciknula je, privukavši me kratko, ali snažno u zagrljaj. – Putnici zrakoplova, partijanerica Andie se ukrcala. – Osmjehnula se kad je zakoračila u prednji dio zrakoplova. – Neka nam netko sada pokaže gdje je votka. – Ostavila me da ondje stojim i zauzela mjesto pokraj Candice. Obje su cičale poput tinejdžerica. Polako sam im se pridružila, ne radujući se previše ponovnom susretu s partijanericom Andie. Ostavila sam je iza sebe još u studentskim danima i odavno je nisam vidjela. Partijanerica Andie nije se uklapala u moje planove pronalaženja partnera, udaje i dva i pol djeteta do svoje trideset pete godine.

TREĆE POGLAVLJE

I

an Mackenzie osedlao je očeva trkaćeg konja i uputio se niz stazu koja je vodila do stražnjeg dijela udaljenog pašnjaka. Ondje je radio njegov stariji brat Gavin, poznatiji kao Mack. MacKenziejevi su imali veliko stado koje je trebalo premjestiti na više pašnjake zbog vremenske prognoze koja je najavljivala veliki pljusak, ali to je trebalo izvesti polako. Nisu željeli da stoka izgubi na težini prije nego što je prodaju po kilaži. Gubitak od samo pola kilograma po grlu mogao je značiti razliku između gozbe i teškoga gladovanja na ranču MacKenziejevih. Nakon pola sata, melodično zviždukanje njegova brata signaliziralo mu je gdje se nalazio, neposredno iza izbočine velike litice, ispod nekolicine visokih stabala. Mack je daleko odmaknuo s premještanjem stoke pa je jahanje Ianu potrajalo znatno duže od očekivanoga. Dopustio je svojemu konju da sam bira put među šipražjem i krupnijim kamenjem, njegove čvrste noge i mišićavo tijelo bili su dobro prilagođeni neravnom terenu tog područja. – Hej, Mack! – zazvao je Ian, dajući do znanja da je to on, kako ne bi prestrašio svojega brata ili njegova konja. Zviždanje je u trenu prestalo. – Hej, Iane – stigao je odgovor, iako manje oduševljenim tonom. Ian je jašući zaobišao veliku prepreku i zatekao brata u sedlu, zagledanog u božanstvenu dolinu koja se protezala ispod njih. Uzde su mu bile labavo vezane oko roga sedla. Njegove kožnate nogavice koje je nosio preko hlača doimale su se starima poput Biblije. Ian je pomislio kako će bratu za rođendan kupiti nove. – Nikada se neću zasititi ovoga pogleda – rekao je Mack, počešavši se po znojnoj glavi i pomičući na taj način svoj kaubojski šešir bež boje, dok mu se poduža tamnosmeđa kosa kovrčala na zatiljku. Snažni mišići nadlaktice napinjali su se i pomicali, privlačeći pozornost na njegov preplanuo ten nastao radom bez košulje. – Zašto bi netko uopće poželio živjeti negdje

drugdje? – Prestao se češkati po glavi i spustio ruku na bedro. Okrenuvši se prema svojemu mlađem bratu, uputio mu je pogled koji bi Iana navodio da moli za oprost dok su bili mlađi. Ian je razdražljivo uzdahnuo. – Neki ljudi nalaze i druge stvari za koje vrijedi živjeti, a ne samo obavljanje rančerskoga posla i nastavljanje stare zamorne tradicije. Mack se okrenuo licem prema bratu i njegove blistave svijetloplave oči zasjale su ispod šešira. Bio je to onaj stari klasični pogled markantnoga kauboja sa Zapada zbog kojega su sve djevojke u gradu bile uspaljene i uznemirene. Ian je cijeli život proveo gledajući kako njegov brat pognute glave bježi od gotovo svih njih. Što se njega ticalo, bila je velika sramota to što je njegov brat bio ne samo prokleto svojeglav nego i previše izbirljiv. Nijedna od djevojaka u Baker Cityju nije mu dosad odgovarala pa je ostao poprilično bez kandidatkinja. Čak ni Hannah Pierce, koja se oduvijek motala u blizini njegova brata i bila prava napast još od srednje škole, nije imala nikakva izgleda, ma koliko ona voljela misliti da jest. – Stare zamorne tradicije? – mrštio se Mack. – Daj, Iane, nije pošteno. Ta tradicija te odškolovala, da ne spominjem kako ti je omogućila da u velikom stilu oženiš Ginny, baš onako kako je ona to oduvijek željela. – Ponovno se okrenuo prema predivnoj dolini i namjestio u sedlu. Koža je zaškripila kad se pomaknuo. Posegnuvši rukom u rukavici dohvatiti uzde, ponovno je zazviždao melodiju Rascal Flattsa „I’m Movin’ On“. Ianu je ta melodija bila dobro poznata. Njihova majka slušala ju je svakoga dana, gušeći se u tuzi zbog odlaska svojega mlađeg sina u veliki grad. Ian je odmahnuo glavom. Portland, u saveznoj državi Oregon, bio je gradić u odnosu na to kako gradovi mogu biti veliki, ali cijela njegova obitelj ponašala se kao da on odlazi u Veliku Jabuku i da ga nikada više neće vidjeti. On i njegova buduća supruga već su im obećali dolaziti u posjet na svaki veliki praznik i dva tjedna za Božić, ali to nije nimalo pomoglo ublažiti majčinu patnju. Nije prestajala govoriti o još nerođenom unuku kojega nikada neće vidjeti.

– Kupio sam ti danas kartu – rekao je Ian. – Došao sam ti to reći kako bi imao vremena spakirati se i istuširati prije nego što krenemo u Boise. Zrakoplov polijeće u četiri pa ondje moramo biti najkasnije do tri. – Reko sam ti. Ne idem. Moram premjestiti stoku do sljedećeg tjedna. – Boog se već ponudio da će on to obaviti. Svakako ti je dužnik pa ga pusti da to učini. Osim toga, potreban si mi. Možeš jednom uzeti predah. Deset godina nisi bio na odmoru. Mack je potaknuo svojega konja da krene naprijed, stežući ga nogama i cokćući. – Potreban sam ti? U Vegasu? Odmor? Aha, malo sutra. – Konj je prošao pokraj stabala duž travnate površine ispod visokoga brijega... koji je bio tek obično ispupčenje naspram planina u daljini. Ian je nježno podbo konja, koji je jurnuo naprijed i prepriječio put bratovu konju. Mack se namrgodio: – Hej, prekini. Znaš da se u ovom trenu nemam vremena igrati s tobom. Prestani se glupirati. Ian se osmjehnuo i naglo okrenuo konja kako bi stisnuo svojega brata i prisilio ga da reagira. Ta hladna ravnodušnost nikamo ga nije vodila. Izazov je bio jedini način da probudi brata i uključi ga u svoj život dok je još živio u Baker Cityju. Ian je tu momačku zabavu u Vegasu vidio kao Mackovu posljednju priliku da ode iz toga grada i vidi malo svijeta prije nego što se pretvori u pustinjaka, poput njihova oca. Imao je dvadeset pet godina, a ponašao se kao da mu je pedeset. Odgovoran. Zreo. Gotovo sve vrijeme ozbiljan. Ian je osjećao kako život otječe iz njega samo gledajući brata u sedlu. – Kladim se da te mogu pobijediti do vrha onoga brijega. – Ian je podigao bradu, znajući da njegov brat neće moći odoljeti izazovu. Mack je uvijek morao najbrže jahati, najviše skočiti uvis i najglasnije zviždati. Uvijek se morao s nekim nadmetati i uvijek je to uspijevao činiti u stilu Hladnokrvnog kažnjenika,3 i nitko nije u potpunosti shvaćao koliko mu je značilo uvijek biti najbolji. Prikriveni ego. Kod Macka MacKenzieja radilo se isključivo o prikrivenom egu. 3

Film „Hladnokrvni kažnjenik“ – u izvorniku „Cool Hand Luke“, iz 1967. (Nap. prev.)

– Kada namjeravaš odustati, Iane? Znaš da si na prokletom konju spor poput Metuzalema. Prazna priča bez pokrića. Zato i želiš pobjeći u grad, da nitko ne dozna za tvoju sramotu. – Cerekao se. – Ondje možeš pješice kamo god trebaš ići i zaboraviti na ove prokleto neugodne četveronožne životinje. Ian je zakolutao očima na te otrcane izreke kojima se njihov otac koristio još prije njihova rođenja. Bilo je zastrašujuće kako su prešle na Macka sada kada se ogrtao plaštem upravitelja ranča. – Ne, nisam spor kao Metuzalem. Brži sam od tebe, što ti mogu i dokazati. Zašto to ne pokažeš djelom, a ne samo riječima? Utrkuj se sa mnom do vrha onoga brijega. Mack ga je pogledao ispod oka, spustivši pogled na konja pod Ianovim sedlom. Potom je pogledao prema brijegu uz koji su se morali popeti i preletio pogledom preko krajolika između toga mjesta i onoga na kojemu je stajao njegov konj. – U što se kladimo? – upitao je Mack, ponovno se promeškoljivši u sedlu i čvršće stežući uzde, neznatno ih skraćujući. Ian se nacerio, znajući da mu je pobjeda bila nadohvat ruke. – Pobijedim li, ideš u Vegas. Nema kurvanjskog izvrdavanja, nema cviljenja, nema nikakvih isprika. Pit ćeš, kockati i malo izigravati ženskara. Ne previše... samo malo. Macku je vilica nekoliko puta zaigrala dok je stiskao zube, ali nije se usprotivio. Naprotiv, smijuljio se. – A ako ja pobijedim, ostaješ do proslave mamina rođendana. Ianov je osmijeh nestao. – Ma daj! Nije pošteno! Znaš da moram početi raditi u Portlandu prije toga! Mack je slegnuo ramenima. Prvi put toga dana iskreno se osmjehnuo. – E, to nije moj problem, braco. Učini ono što moraš. – Nastavio je bezbrižno i nonšalantno, kao da nema nikakvih briga na ovome svijetu. – Ne moram se danas utrkivati. Znaš da ću ti ionako naprašiti tur. – Zajebi to – rekao je Ian, udarivši snažno svojega konja i lupivši ga po stražnjem dijelu dugačkim krajem uzde. – Hejaaa! – Životinja se naglo

trgnula, umalo ga zbacivši iz sedla. Noga mu je izgubila uporište u stremenu, ali nije mu preostalo ništa drugo doli izdržati i nadati se najboljem.

ČETVRTO POGLAVLJE

M

ack nije tratio vrijeme, nego je natjerao konja u trk, poput metka. Njegov mlađi brat ga je preduhitrio, krenuvši prije njega, ali to nije bilo važno. Mack je u tome kraju bio neka vrsta legende kada je u pitanju jahanje i vještine iznalaženja prečice. Nazivali su ga opuštenim jahačem, tipom koji je udobno sjedio u sedlu i, bez obzira na nakane svojega konja, sve rješavao s lakoćom. Od svoje pete godine nije pao s konja i nije bilo žive krave ni bika koji su uspjeli pobjeći njegovu konju i lasu ili nadmudriti ga. Uskoro je jahao usporedno sa svojim mlađim bratom. – Hejaaa! – povikao je, uglavnom zbog svojega brata, što je, po svemu sudeći, nadahnulo i njegova konja. Ostavio je Ianovu kobilu daleko iza sebe, preskočio omanju hrpu kamenja i potok koji je tekao posjedom i prizemljio glatko na drugu stranu, ne usporivši nimalo tempo, te jurnuo uz brijeg. Mack je na vrhu brijega tako snažno zakrenuo konja da se pastuh propeo na stražnje noge i zarzao, što je odjeknulo cijelom dolinom. Macku je to bilo uobičajeno pa se ležerno nagnuo naprijed, pričekavši da konj ponovno stane na sve četiri i smiri se. Potapkao je konja po vratu, zahvaljujući mu šaptom za izvrsno obavljen posao. Kad je Ian dogalopirao uz brijeg, znoj mu je tekao niz lice crveno poput paprike, a njegovoj kobili pjenile su se žvale. – Do-đavola, Mack! Zašto si to učinio? Znaš da prije desetoga moram biti u Portlandu. – Njegov konj usporio je u kas i Ian je neudobno poskakivao u sedlu. Nije bio stvoren za obavljanje rančerskoga posla. Mack se ponovno osmjehnuo. Bilo mu je žao konja. – Ne krivi druge za svoj neuspjeh. Znaš da će mama biti oduševljena zbog toga što njezin sinčić ostaje. Samo joj nemoj reći da je to zbog toga što si izgubio okladu, jer ću ti naprašiti tur. – Trebao bih, ali neću – mrštio se Ian. – Seronja si, to ti je jasno. Kako se mogu dobro zabaviti na svojoj momačkoj večeri kad moj kum neće biti na njoj?

– Uvjeren sam da ćeš ti već pronaći način kako. – Mack je naglo zaokrenuo svojega konja i počeo se spuštati niz brijeg. – Čuj, moram naći ono nekoliko zalutalih grla. Želiš li zaraditi za život ovdje i pomoći mi u tome? – Ne, ne želim ti biti ispomoć. Već sam svoje zaradio, a sada moram poći istuširati se. Već drugi put danas, što imam zahvaliti tebi. Moram stići na zrakoplov. – Vidimo se kada dođeš doma – rekao je Mack, ne osvrćući se. – Karta se ne može vratiti! – povikao je Ian za svojim bratom koji mu je bio okrenut leđima. – Nisi je ni trebao kupiti – uzvratio je Mack. Mack je natjerao konja u kas, požurivši obaviti posao. Želi li stići na taj zrakoplov i otići na momačku večer svojega mlađeg brata, treba se istuširati najkasnije do jedanaest i trideset. Osmjehnuo se pri pomisli na izraz Ianova lica dok bude gledao Macka kako ulazi u zrakoplov. On i Ian nisu više bili djeca, ali to nije značilo da Mack i dalje nije uživao u zadirkivanju svojega brata svaki put kad se za to ukazala prilika. Vegas sasvim sigurno nije bio mjesto za zabavu kamo bi on išao iz bilo kojeg razloga, ali nije mogao svojega mlađega brata tu posljednju momačku večer samačkog života ostaviti na cjedilu, je li mogao? Osim toga, otići će onamo i vratiti se kući za dva dana, pa bez ikakvih problema ponovno biti u sedlu. Zadatak mu je bio samo držati svojega jogunastog mlađeg bracu na oku, paziti da ne upadne u nevolju i pobrinuti se za to da se vrati kući na vrijeme za ženidbu sa svojom ljubavi iz djetinjstva. Neće biti teško držati se podalje od nevolje. Cijeli mu je život to polazilo za rukom.

PETO POGLAVLJE

A

jme! Daj, molim te, pogledaj ovo – uskliknula je Kelly. Naglo se okrenula licem prema Candice, gotovo ne mogavši kontrolirati cerek koji joj se pojavio na licu. – Jesi li ti to učinila? Candice se nacerila poput Cerigradske mačke. – Naravno. Kome bi drugome palo na pamet smjestiti te u božanstveni bogatunski skupi apartman tijekom tvoje djevojačke večeri osim moi? Nježno sam je potapkala po nadlaktici. – Što bi to trebalo značiti? – Spustila sam torbu čim sam ušla kroz vrata. – Ah, ništa... osim da bismo, da je planiranje bilo prepušteno tebi, vjerojatno sada večerale negdje u Olive Gardenu i do deset se već vratile kući. Odmahnula sam glavom prema njoj. – Imaš sreće što si trenutačno u visokim potpeticama. Podignula je prste i prekrižila ih. – Drži se podalje. Ne želim da uzdrmaš moju maternicu. Imam planove večeras. Glasno sam se nasmijala. – Što tvoje? Zašmrcala je, neznatno podigavši bradu. – Moju maternicu. Svakoga mi dana treba stići mjesečnica, ali želim je pokušati odgoditi što je moguće dulje. Ne volim se seksati s nekim za jednu noć kad imam mjesečnicu. Načinila sam grimasu, nastojeći se snaći u kaljuži njezinih misli kako bih uspjela dokučiti na što je zapravo mislila. – Znači, po tvojoj ću teoriji, ščepam li te, prodrmati tvoju maternicu i potaknuti mjesečnicu? – Točno tako – osmjehnula se, ponosna na sebe. U nevjerici sam odmahnula glavom. – Ti si doista trebala ići u medicinsku školu. S takvim teorijama trebala si biti nešto drugo. – Andie, ne tjeraj me da vadim svoje škare. – To ti baš i nije neka prijetnja – rekla sam, prelazeći prostorijom u potrazi za škarama. – Zrela sam za šišanje.

Candice je katkada možda bila prava praznoglava guska, ali bila je vraški dobra frizerka. Najbolja u svojoj branši, što se tiče bojenja i šišanja. Nakon što je uspjela nagovoriti roditelje da joj plate četverogodišnji studij modnog dizajna na Sveučilištu Florida, otkantala je tržište rada i upisala školu za kozmetičarke. Nisu imali ništa protiv. Ali nitko nije mogao spriječiti Candice kad ona nešto naumi. Doista bih trebala češće odlaziti u njezin salon, ali uvijek imam previše posla. Posljednje tri godine, sve otkad sam diplomirala i postala odvjetnica, moja frizura za izlazak bio je dosadni konjski rep. Brzo je dograbila torbu koja je stajala na obližnjem stolcu. – Idi smoči kosu. Tjednima umirem od želje da se dočepam te tvoje raskuštrane kose. Ma što tjednima, mjesecima. Godinama. Kelly se nasmijala. – Baš mi je drago što toliko uživa u svojemu poslu, a tebi? Odmahnula sam glavom odlazeći prema kupaonici. – Ništa neću reći. Vidim koliko su joj škare oštre, a željela bih da mi uši ostanu na mjestu. – Jedva sam čekala dopustiti Candice da se pozabavi mojom kosom. Zašto ne uživati u mini odmoru i mini tretmanu uljepšavanja kad sam već tu. Nikada si tako nisam ugađala doma. Oduvijek sam bila previše zauzeta poslom. Dok sam močila kosu shvatila sam da to šišanje nije imalo veze samo s potrebom da skratim kosu. Bilo je više simbolično. Kada sam završila i kada mi je kosa bila umotana u ručnik navrh glave, izvukla sam iz džepa mobitel i ponovno pročitala poruku koju sam dobila od Lukea, pokušavajući nadahnuti samu sebe. – Zbogom. Sretno ti bilo. Zaklopila sam mobitel i odložila ga na pult, piljeći u nj kao da je zmija. Donositelj ružnih vijesti. Izdajica. Duboko sam udahnula i sporo izdahnula, nastojeći se pribrati. Bilo je vrijeme izbaciti naplavine iz života. Preuzeti kontrolu. Za promjenu, ponašati se smionije i snažnije. Bila sam buldog u sudnici. Nikada nisam popuštala dok nisam iscijedila i posljednji argument u vezi s nekim predmetom. Odvjetnici su se bojali ići protiv mene, čak i onda kada su imali posve nepobitne slučajeve. Ali kada se radilo o mojemu privatnom životu, bila sam posve zbrkana. Janje za svakoga muškarca koji je

iznutra bio lav. Prožvakali bi me i ispljunuli, što sam im ja, kao pravi pravcati slabić, jednostavno dopuštala. Luke je bio posljednji u nizu doista pogrešnih odluka o ulasku u vezu. Zbilja, čak bi i Kellyn Jednomudi bio korak ispred mene. Skinula sam ručnik i četkom koju mi je Kelly donijela prošla kroz mokru kosu, piljeći u vlastiti odraz dok sam razmišljala o tom neplaniranom odmoru. Bila sam u noćnom izlasku s curama, vrlo daleko od doma. Možda bih večeras posve nova izgleda mogla zakoračiti u vrelinu noći u Las Vegasu i biti neka posve druga djevojka. Iako će to potrajati samo jedan dan i jednu noć, zamisao mi se učinila gotovo magnetski privlačnom. Bila sam u stranoj zemlji u kojoj me nitko nije poznavao. Mogla sam činiti što me volja, i ako me ne uhite, vratiti se slobodno kući i ponovno već u ponedjeljak biti sjajna odvjetnica. I bez partnera. Bit ću bez partnera, ali to bi se moglo promijeniti. Probala sam se osmjehnuti samoj sebi. Imam izbor: nisam ružna usidjelica koju očekuje samotan usamljenički život. Nagnula sam se prema zrcalu, procjenjujući svoje dobre strane: zelenkastosivkaste oči, smeđa kosa s prirodnim pramenovima, visoke jagodične kosti, pristojna brada i savršen nos, ili kako mi bi mi moja baka uvijek znala reći... ni premalen ni prevelik. Grudi mi nisu velike kao u Candice, ali moje su, domaće. Većina dečki koje sam imala rekli su da je moj najbolji adut iza mene. Okrenula sam se, pokušavajući je vidjeti. Svoju veliku srcoliku stražnjicu. Pogledala sam svoje nago tijelo iz profila. Opisala bih se kao žena s oblinama. Dok sam bila tinejdžerica, mnoge sam godine provela u želji da izgledam više poput dugonoge manekenke, čvrsta mišićava trbuha, ali u posljednje vrijeme počela sam se sve više diviti svojoj ženstvenoj silueti. S odobravanjem sam kimnula prema svojemu odrazu i ponovno se okrenula licem prema zrcalu. Ako neki tip ne zna cijeniti to što imam za ponuditi, slobodno može produžiti dalje. Preda mnom je bilo još vremena. Imala sam samo dvadeset pet. Moji su planovi bili još uvijek na putu do ostvarenja, iako Luke više u njima nije sudjelovao. Mlađi partner do početka sljedeće godine. Udaja godinu iza te. Djeca nekoliko godina nakon toga. A onda puno partnerstvo u tvrtki. Bum!

Gotova sa svim težim stvarima do trideset pete, a nadalje, nakon toga, samo glatka plovidba. Pogledala sam u svoju mokru kosu u zrcalu i slegnula ramenima. Kosa mi je bila desetak centimetara ispod ramena i narasle šiške škakljale su me po očima. Mnoštvo je riba u moru. Sigurno postoji neka koja će me poželjeti i kojoj će se moj životni plan učiniti privlačnim. Plan je bio savršen... u to sam bila sigurna. Pomno sam ga isplanirala i više od jednoga desetljeća radila na tome da ga ostvarim. Bilo je to životno putovanje u kojemu bi milijuni tipova voljeli sudjelovati. Sada mi je još jedino bilo preostalo naći pravoga. Onoga koji će ostati. Nisam se obazirala na utvare koje su se pokušavale izdići iz moje prošlosti i progoniti me osjećajem očaja koji sam se silno trudila ostaviti iza sebe. Poštedite me danas, ružna sjećanja. Danas sam nepobjediva i danas ću se zabaviti. Kad sam ušla u drugu prostoriju uočila sam da su obje, Candice i Kelly, vani na balkonu s pićem u ruci. Pridružila sam im se i u trenu ostala bez daha kada me svom snagom zapuhnula snažna vrelina. Imala sam osjećaj da ulazim u otvorenu pećnicu postavljenu na četiristo pedeset stupnjeva. Uzela sam piće iz Candiceine ruke. – Moj moto je nemoj piti i šišati. – Povukla sam dobar gutljaj i umalo povratila koliko mi je alkohol užario grlo. Kelly se nasmijala prije nego što je podignula čašu prema meni pa i sama povukla dugačak gutljaj svojega koktela. – Ajme, majko mila – rekla sam. Glas mi je bio silno napet. – Što je to bilo? Tekućina za upaljač? Jesam li ja to upravo popila tekućinu za upaljač? – Nekoliko sam puta glasno otpuhnula i kao znak upozorenja podignula ruku. – Da se netko nije usudio upaliti šibicu. Puknut ću, sagorjeti ili tomu slično. Candice je moju zabrinutost odagnala odmahivanjem rukom. – To se dogodi samo onda kada zadržiš plin. Dođi i sjedni. – Pokazala je na stolicu ispred sebe. Ruka mi se zaledila na pola puta ponovnog prinošenja čaše usnama. – Uhhhh, što je ovo?

Kelly je također stajala posve ukipljeno i licem joj je preletio zbunjen izraz. – Čula si me – rekla je Candice, zvučeći vrlo uvjerljivo. – Ako zadržavaš plin, ako ne pustiš vjetar, možeš spontano sagorjeti. – Pogledala nas je kao da smo kakve glupače. – To je medicinski dokazano, činjenica – potražite i provjerite. – Opet. Ponovno podsjetnik na to kako si protratila sve svoje talente kad se nisi upisala u medicinsku školu. – Odmahnula sam glavom, izražavajući pravo zaprepaštenje. – Smijem li upitati gdje si tu činjenicu naučila? – Zašto pitaš? – javila se Kelly, uzdahnuvši. – Znaš da ti se odgovor neće svidjeti. – Ako baš moraš znati, vidjela sam to u South Parku – rekla je Candice, isturivši bradu. – U South Parku? – upitala sam bezizražajno. Podignula sam prst, oponašajući da čistim uho. – Sada doznajemo znanstveno dokazane medicinske činjenice iz epizode South Parka? – Candice me znala često zaprepastiti. Ovo je bio jedan od onih trenutaka u kojima sam se zapitala kako ona uspije preživjeti jedan jedini dan, a da je ne pregazi automobil ili netko na biciklu. Ili tek prohodalo djetešce na triciklu. – Hej, reci ti što hoćeš, ali oni u toj emisiji prikazuju mnogo situacija iz stvarnoga života i obrađuju ih na način da ljudi o tome govore. – Gurnula me u rame. – Sjedni. Moram sada izvesti tu čaroliju. – Podignula je uvojak moje kose. – Očajnička vremena zahtijevaju očajničke mjere. – Očajničke? – zavapila sam, imajući osjećaj da sam upravo propala u zečju rupu. – Hvala Bogu, bila je bolja s kosom nego u poznavanju medicine, jer bili u protivnom ozbiljno nadrapala. Povukla sam još jedan gutljaj vatrene vode. – Da, očajnički, s velikim početnim slovom O. Upravo te nogirao netko sjeban u glavu. U Vegasu si. – Bacila je pogled na svoj sat. – Osam je sati i još uvijek si trijezna. – Stavila je prste na dno moje čaše i gurnula mi je prema licu. – Iskapi to, sestro mila. Opusti se i dopusti Velikoj Candice da te uljepša.

Pomoći ćemo ti da večeras nađeš novoga muškarca. Nekog strastvenog! – Pomalo suludo se hihotala. Ispružila sam ruku, dohvativši Kellyne prste. – Moli za mene, Kells. – Oče naš, koji jesi na nebesima... – započela je, utopivši završetak rečenice u gutljajima pića. Pogledala je u križ kada ju je tekućina zapekla klizeći joj niz grlo, ali to je nije spriječilo da samo nekoliko trenutaka potom ode po još. Sklopila sam oči i ispila ostatak svojega koktela te drugu rundu pića koju mi je Kelly natočila u čašu, osluškujući ono štric, štric, štric, zvuk Candiceinih škara uz svoje uho. Molila sam se samo da ne izgledam poput Pink kada završi, jer sam kratke kose izgledala poput kakva čovječuljka. Misli su mi odlutale k Lukeu. Zbog Candiceina kretanja oko mene dok me šišala, potpuno sam se opustila i isključila. Možda je tom osjećaju lebdjenja pridonio i koktel, ali nisam mu se opirala. Zašto sam se nastavila viđati s tim govnom nakon što mi je darovao onaj poklon-bon za liposukciju? A tek ono s varanjem? Nije poljubac ništa strašno, ali neko sam vrijeme mislila da je tu bilo i nešto više od toga. Nikad ga nisam prisiljavala da mi kaže nešto više, zato što nisam željela znati istinu. Zašto? Zato što bi mi pomrsila planove. Moje lude planove. Jesam li bila toliko odlučna provesti ih u stvarnost da bih i nekog starca na silu ukalupila u njih. Očito. Baš deprimirajuće. Nisam čak ni Kelly ni Candice rekla sve što se imalo za reći u vezi s Lukeom. Za sve one trenutke kada je iznosio komentare o mojim bokovima. O tome kako me uvijek pokušavao uvjeriti da postanem plavuša i nagovarao na povećanje grudi. Dovoljno su ga mrzile i bez mojega dodatnog dolijevanja ulja na vatru. Došlo mi je da zaplačem pri pomisli na to koliki sam dio sebe izgubila u posljednje tri godine. Zaboravila sam što znači biti snažan, spontan i neustrašiv. Dopustila sam Lukeu da me pokori, samo zato da me ne bi ostavio. Samo zato da bismo se mogli vjenčati i imati djecu. Bože, kako mogu biti tako jadna? Iz razmišljanja me prenula Candiceina izjava: – Uh, iscrpilo me! – rekla je, odlažući škare na stol pokraj stolca na kojemu sam sjedila. – Vidi! Novo, poboljšano izdanje Andie Marks. Partijanerica je u palači.

– Palači za partijanje – rekla je Kelly, podigavši svoje piće. Ruka joj se pomalo kolebljivo zanjihala. – Partijanerica je u palači za partijanje. Ovo je palača. – Rukom je prešla po prostoru ispred sebe dok se okretala oko svoje osi pa nije bilo jasno misli li pritom na hotelsku sobu ili na sam Las Vegas. Stajala sam pomalo nestabilno na vlastitim nogama. – Opa! Vrti mi se. – Donesi joj još jedno piće – rekla je Candice, pružajući moju čašu Kelly. – Još jedan koktel stiže odmah! – Kelly je projurila pokraj moje stolice prolazeći u hotelsku sobu. – Bolje će joj biti da uspori jer će izgorjeti prije nego što zabava doista otpočne – rekla sam, ušavši u prostoriju iza nje. – Trebam li ja ovo osušiti ili učiniti nešto drugo s tim? – upitala sam, opipavši svoju još uvijek mokru glavu. – Prvo se moraš istuširati. Najprije otresi sve te dlake sa sebe i odjeni ono što namjeravaš nositi večeras. Na kraju ću ti ja na brzinu isfenirati kosu pa možemo na večeru. Spustila sam pogled na svoje traperice i lepršavu bluzu. – Ovo sam mislila nositi. Candice je zacoktala prema meni. – A, ne-ne, ne-ne-ne, ni u kojem slučaju nećeš nositi tu boemsku odjevnu kombinaciju za noćni izlazak u grad. Ne. Haljina. Uska crna haljina. I visoke potpetice. – Ali nisam je ponijela – napućila sam usne, osjećajući se poput Pepeljuge okružene svojim lijepo odjevenim polusestrama. – Nema razloga za zabrinutost. Donijela sam rezervnu – rekla je Candice. – Ne brini se, složit ću već nešto za tebe dok se budeš tuširala. Pogledala sam ravno u njezina prsa. – Ne mogu ući u tvoju odjeću, Candice. Mogu jedino ako zaguram cijelu rolu toaletnoga papira u grudnjak, što svakako neću učiniti. Stoga me nemoj ni pokušavati nagovoriti na to. – Zaškiljivši, zaprijetila sam joj prstom, kako bih joj dala do znanja da se ne šalim s tim. Ne bi me začudilo da me pokuša prisiliti da nečim napunim grudnjak. Jednom je to učinila dok smo još studirale, pa je spontano natjecanje u mokrim majicama kratkih rukava na zabavi na kojoj smo bile

neslavno završilo. Zapravo, doživotno su mi ostali ožiljci. Nikada više nisam mogla pogledati u smotuljak toaletnoga papira, a da pritom ne vidim namočene grudi koje ispadaju iz majice i padaju na tlo pokraj nogu. – Samo ti pođi istuširati se, a ostale pojedinosti prepusti meni, može? – Njezin smiješak bio je previše opasan da bih ostala smirena, ali odjednom sam shvatila da moram piškiti pa sam je ostavila da stoji ondje sa svojim opakim planovima, jer bilo mi je važnije isprazniti mjehur. – Neću gurati toaletni papir u grudnjak. Neću – mrmljala sam, odlazeći prema zahodu.

ŠESTO POGLAVLJE

N

atjerao si me da prevalim sav taj put, a nije ti palo na pamet rezervirati hotel? – Mack je odmahivao glavom prema svojemu mlađem bratu. Dvojica Ianovih prijatelja, koji su stajali iza njega, bili su previše zaokupljeni promatranjem oskudno odjevenih žena u prolazu da bi bili zabrinuti zbog toga što nemaju sobu u kojoj će te večeri prenoćiti. – Otkud sam mogao pretpostaviti da će tu biti tako krcato? – mrštio se Ian, prebacujući svoju torbu preko ramena. – Izgledalo je da u ovome gradu ima tisuću hotela. – Hajdemo – rekao je Mack, pomaknuvši neznatno šešir na glavi. Ovaj put radilo se o nervoznoj gesti, a ne o češanju znojne glave koja ga je zasvrbjela. – Hajdemo barem vidjeti možemo li nagovoriti nekoga od ovih nosača da nam pripazi na torbe dok nešto prezalogajimo. Nakon pola sata sjedili su za stolom za četvero, uronjeni u tanjure do vrha natrpane svime jestivim što se moglo naći na švedskom stolu. Torbe su im bile zaključane u sobičku neposredno iza recepcije, dok je potvrda kojom su ih mogli podići sigurno počivala pod Mackovim šeširom. – Čovječe, u životu nisam vidio toliko hrane na jednome mjestu – rekao je Bo, Ianov najbolji prijatelj iz osnovne škole. – To ti je zato što cijeli život nisi mrdnuo dalje od Bakera – rekao je Ian. – Švedske stolove poput ovoga imaju diljem Portlanda. – Ubacio je u usta golem zalogaj salate od krumpira, ne dopuštajući da ga to spriječi u razgovoru. – Gle, ovdje u Vegasu ipak je drukčije. Imaju sve vrste hrane, morske plodove, odreske, indijsku hranu, vegetarijansko smeće. Svatko može doći u Vegas i dobro se zabaviti. – Podigao je pogled prema svojemu bratu prije nego što je na vilicu nabo poveći komad govedine. – Čak i Mack. Ianovi prijatelji smijuljili su se. – Samo se vi smijte, dečki, ali ja sam ovamo došao poslom. Imam ja svoje planove. – Mack je odgrizao zalogaj prekuhanoga odreska i lecnuo se. – Isuse,

Marijo i Josipe, ovo bi trebao biti sušeni goveđi odrezak. Sjećaš se onoga koji si jedne godine spravio s mamom, onog od srnetine? – Bockao je komad mesa koji nije namjeravao pojesti. – Ovo ovdje još je gore. – Uh, ja se sjećam – rekao je Dillan, drugi Ianov prijatelj. – To ni pas ne bi pojeo. Mack je odgurnuo tanjur od sebe i iskapio pivo. – Imam spojak kod kockarskih stolova za igru ajnca. Požuri! – obratio se Dillanu udarivši ga laktom u rebra. – Nećeš li nas pričekati? – upitao je Ian, pogledavši prvo u brata, a potom u svoj poluprazan tanjur. – Šališ se? Poznajući te, sigurno ćeš još triput prići švedskom stolu prije nego što završiš s jelom. Krenem li odmah, dobit ću tisuću prije nego što završite s desertom. Ian je frktao: – U redu, gospodine kockaru na visoke uloge, idi onda sam kad si seronja. Nakon što rasturimo švedski stol, doći ćemo potražiti te. Samo nemoj napuštati ovaj hotelski kasino. – Zabo je vilicu kroz pet slojeva različite hrane koju je strpao u usta. Obrazi su mu bili napuhani dok se silno trudio sve to sažvakati. – Ne pada mi na pamet – rekao je Mack i ustajući dobacio nešto novca na stol. – Ja častim večerom. Ostavite mjesta za pivo. Vidimo se za stolovima. Ležerno se uputio prema kockarnici, zabacivši svoj najbolji kaubojski šešir na zatiljak.

SEDMO POGLAVLJE

V

ečera koja se sastojala od salate i jednog grisina i nije bila baš neka gozba, ali u uskoj crnoj haljini koju sam imala na sebi i s onim glupim umetcima od gela za povećanje grudi koje mi je Candice uspjela ugurati u grudnjak, nekakva normalna večera mi, sve da sam je i htjela pojesti, nikako nije mogla stati u želudac. Zapravo sam bila previše nervozna da bih i toliko pojela. Shvatila sam da žestoka tekuća dijeta kojoj sam se nakon šišanja podvrgnuta trenutačno više odgovara mojemu ukusu. – Bože, pojela sam samo tu glupu salatu, a imam osjećaj da će mi šavovi popucati na toj glupoj haljini. – Hodala sam na potpeticama višim od onih na kakve sam bila navikla, zahvaljujući Kelly i tome što je nosila isti broj cipela kao ja. – Cure, vi ste se ovom odjevnom kombinacijom urotile protiv mene. Nemojte misliti da ću vam to tek tako zaboraviti. Imamo u budućnosti u planu barem još dvije takve djevojačke večeri i osveta će biti moja kad taj trenutak dođe. – Zabacila sam kosu unatrag, nastojeći ostati ozbiljna. Frizura je doista učinila da se osjećam lijepom. Bila je ista poput one kakvu ima Jennifer Anniston te su mi obje, Kelly i Candice, rekle da sam to dobro izvela. – Čemu sad to cviljenje? – upitala je Candice dok je nanosila ruž, posluživši se svojom torbicom za šminku. Kelly je štucala. – Nisam sigurna, ali mislim da opet prigovara zbog cipela. Ili možda zbog haljine. Ne mogu više pratiti. Mozak me prestao služiti prije jednoga sata i tri margarite. – Protrljala se po trbuhu i načinila grimasu. – Mogu li ja sad na spavanje? – Ne, ne možeš. – Candice je uz škljocaj zatvorila torbicu sa šminkom i spustila je u svoju malu ručnu torbu. – Upravo počinjemo. – Protrljala je ruke. – Onda, djevojčice, kamo najprije? Poker? Automati? Kockice?4

4

Neprevodiva igra riječi: craps = kockarska igra koja se igra dvjema kockicama; crap = sranje, govno. Kelly pogrešno shvaća značenje Candiceinih riječi pa dolazi do nerazumijevanja. (Nap. prev.)

– Moraš li obaviti nuždu? Jer moram i ja. Dobra zamisao. – Kelly je uhvatila Candice za ruku, ali Candice ju je otresla. – O čemu ti to? Nitko nije govorio o odlasku u zahod. Kelly ju je namršteno pogledala, dok sam se ja tiho smijala. Voljela sam promatrati svoje praznoglave frendice kako pokušavaju voditi zrele razgovore. Zbog onih nekoliko koktela koje sam konzumirala nakon šišanja bilo mi je još zabavnije nego obično. – Rekla si da ćeš ići pokenjati se, možeš me nazivati ludom koliko hoćeš, ali u mojemu rječniku to znači da ćemo morati naći zahod. – Glupo se smijuljila gledajući u Candice, a potom pogledala prema meni kolutajući očima. – Da ti funkcioniraju moždane stanice, bila bi opasna – rekla je Candice. – Rekla sam želiš li igrati igru kockicama, a ne da moram ići pokenjati se. Isuse, pa nikad ne koristim tu riječ. Znaš da to ne bih rekla. Što je s tobom? Odlučila sam spasiti svoju sirotu nakresanu prijateljicu prije nego što joj se još više zavrti u glavi zbog nastojanja da shvati o čemu to Candice govori. – To je igra, dušice. Kockarska. Baciš kockicu preko stola, a onda ti tamo neki tip sa štapom za hokej gura i privlači žetone uokolo. Poput onoga na TV-u, kada onaj tip niže uspjeh za uspjehom i zaradi hrpetinu novca, a ostali stoje uokolo i kličući ga bodre dok on baca kockicu. Otkucavale su sekunde, a potom se iznad Kellyne glave upalila virtualna žarulja. – Ahaaaaaaaaaaaa, misliš na iiiigru. To sada ima daaaaleko više smisla. Istina... nikad ne kažeš pokenjati osim ako si u društvu ljudi na koje želiš ostaviti dojam, a onda tu riječ kažeš umjesto posrati. – Ne, ne kažem – usprotivila se Candice, doimajući se živčano ili možda pomalo posramljeno. – Kažeš, kažeš – rekla je Kelly koja nije ni zapazila Candiceinu promjenu raspoloženja. – U redu, zaigrajmo onda to govno. Tu usranu govnastu kenjastu igru. – Hihotala se. Candice je zakolutala očima. – Trebam li joj donijeti još jedno piće?

– I da i ne – rekla sam. – Da, zato što je ovo njezina djevojačka večer i zato što želimo da se dobro osjeća i oporavlja od mamurluka, tako da nikada ne zaboravi ovo putovanje i koliko je zabavno biti neudan, a ne, zato što mrzim kad ljudi rigaju. I sama rigam kad to vidim. A ako još popije... – ... rigat će – dovršila je Candice umjesto mene. – Baš tako. – Konobarice! – viknula je Candice, potrčavši za ženom s pladnjem. Kelly i ja gledale smo za njom. – Što radi? – upitala je Kelly. – Nabavlja nam piće. – Nismo li već pijane? – upitala je, češkajući se po glavi. Zagladila sam kosu koja je stršila kao posljedica njezine zbunjenosti. – Ti jesi, a meni malo fali, ali ovo je tvoja zabava, seko, stoga moraš piti dok se ne srušiš ili dok ne poljubiš nekog neznanca. Kelly me užasnuto pogledala. Nisam u Las Vegas došla prevariti Mattyja. – Onda ti je bolje da odmah počneš piti – rekla sam, pružajući joj jedan od koktela koje nam je Candice donijela. – Kako si to tako brzo donijela? – upitala sam je, zagledana u čašu, pitajući se ne pijem li nešto što je našla pokraj automata. – A što da ti kažem? Dekolte djeluje. – Candice je visoko podignula svoju čašu. Nazdravljam za to da večeras osvojimo veliki dobitak, a možda se i poševimo u Vegasu! – Nazdravljam za udaju! – rekla je Kelly, podižući svoju čašu. – Nazdravljam za udaju i ševu u Vegasu! – rekla sam, kucnuvši se s njihovim čašama i iskapivši svoje piće u jednom golemom potezu od tri gutljaja. Candice je pogledala Kelly. – Misliš li ti da ona zna što je upravo učinila? – Ne. – Kelly se hihotala, srčući piće kroz slamku. – Dosta, guske. Znate vi na što sam mislila. Kao da ću piti za udaju u Las Vegasu. Svašta. To se nije nimalo uklapalo u moj životni plan ni u moju osobnost.

Čim sam popila piće i odložila čašu na obližnju policu, uzele smo se ruku pod ruku i ušle u hotelski kasino. S obzirom na to da mi je sa svake strane bila po jedna prijateljica, bilo je mnogo lakše hodati u Kellynim bijesnim cipelama pa nisam imala ništa protiv, iako je to bila prilična smetnja ljudima koji su pokušavali proći. Svaki put kada bi nas netko mrko pogledao, široko bih se osmjehnula i rekla: – Udaje se. Za pogrebnika. Ovo joj je oproštajna zabava. – Nato bi se prestali mrštiti. Kao da se radilo o nekakvoj čaroliji ili nečemu sličnom u Vegasu. Bilo je nemoguće biti mrzovoljan. Kada su restorani i predvorje ostali iza nas, zašle smo u mračniji prostor golemog hotela. Kasino. Posvuda su cilikala zvona, bljeskala i treptala svjetla svih duginih boja i tisuće ljudi vrzmalo se uokolo. U skupinama su bili automati među kojima su se nalazile male staze kako bi se moglo proći i stolci su bili puni. Ljudi su ubacivali kovanice od 25 centa kao da sutra ne postoji, povlačeći ručke na aparatu čim bi novac upao na predviđeno mjesto. Sučelice odjeljku s automatima, na drugoj strani prolaza, nalazila se skupina stolova čija je površina bila prekrivena zelenim filcom. Prvo što sam zapazila kada smo pošle u tom smjeru bio je kaubojski šešir. A ispod njega, najljepši muškarac kojeg sam vidjela u životu. – O. Moj. Bože – rekla sam, uhvaćena kao u snopove traktorskih svjetala, ne mogavši odvratiti pogled. Već sam bila podignula nogu, namjeravajući kročiti u tom smjeru, kada me Candice zadržala. – Ne osjećam se baš najbolje – rekla je Kelly, odvajajući se od mene. Bez razmišljanja sam je pustila da se odvoji. – Uh, sranje. – Pustila me i Candice pa sam se sada i sama malo zanjihala. – Hajde, Kelly. Idemo. Ne želim da se izrigaš na taj njihov lijepi tepih. Molim te, nemoj se pobljuvati. Mrzim kad bljuješ, jer to činiš odveć glasno. Misli su mi jedva registrirale o čemu govore. Vidjela sam samo boga koji sjedi na stolici pet-šest metara od mene. Traperice, košulja na kopčanje, kaubojski šešir, bradica od tri dana, mišići koji su se nazirali ispod podvrnutih rukava njegove košulje, preplanuo, kao da većinu dana provodi negdje na otvorenom.

– Smiri se, srce – rekla sam, ne obraćajući se nikome posebno, nego vjetru i božici ljubavi koja je, u što sam bila poprilično sigurna, odaslala strijelu duboko u moja prsa. Ispružila sam ruku i dotaknula kosu, nadajući se da je savršena. – Ostani tu dok se pobrinem za nju – naredila je Candice, čiji je glas postajao sve tiši dok se udaljavala. – Ne želim da je gledaš pa da i tebi bude zlo, jer će mi u protivnom cijela večer biti upropaštena. – Dobro, u redu – rekla sam odsutno, prilazeći kartaškom stolu kako bih izbliza mogla vidjeti toga kauboja koji mi je oduzeo dah i mozak poslao na odmor na Mars. Kad sam se već posve približila, prišla mi je konobarica koja raznosi koktele i ponudila piće koje je netko platio, ali nije uzeo. Potvrdno sam kimnula i ispila pola koktela prije nego što sam prišla stolu, nadajući se da mi to bogovi nude dar smišljen s posebnom namjerom da mi omogući hrabrost potrebnu kako bih se obratila tome tajnovitom muškarcu. Izgledao je kao da je upravo sišao iz reklame nekog časopisa, za Levi’s, Boflex ili tomu slično. Došavši do mjesta gdje je sjedio za stolom, vršak posuđene cipele visokih potpetica zapeo mi je za nešto na tepihu pa sam poletjela naprijed. Užasnuto sam promatrala kako pružam ruku nastojeći zadržati ravnotežu i u mlazu prolijevam sadržaj čaše ravno na muškarca koji je izišao iz mojih najpohotnijih snova.

OSMO POGLAVLJE

N

apola posrćući, napola trčeći, prišla sam izgladiti stvar. O, moj Bože, o, moj Bože, što sam to učinila? Sadržaj moje čaše sada je kapao s vrha njegova šešira i klizio mu niz obraz na košulju. Ustao je i zaprepašteno pogledao niz sebe. – Koje sranje, iskreno mi je žao. O, moj Bože, što sam to učinila? O, moj Bože... – Umalo u žurbi prolivši pića ostalima, dograbila sam sa stola hrpu ubrusa koje sam iskoristila da obrišem tekućinu s njegova božanstvenog lica, izboranog zbog izloženosti raznim vremenskim uvjetima. Izbliza je izgledao još bolje, za što bih još prije samo nekoliko sekundi rekla da je nemoguće. Kada je podigao pogled prema meni, umalo sam doživjela srčani udar. Ispustila sam ubruse koji su pali na njegove kaubojske čizme. Candice bi bila ponosna na visoke tonove koje sam postigla svojim ženskim vriskom. – Ajmeee! – Koje oči! Sjajile su ispod njegova šešira, nebeski plave, toliko jasne da se činilo kao da su bile osvijetljene iznutra, iz glave. – Rekao bih da častim pićem, ali to bi bilo prilično banalno i otrcano – progovorio je otegnuto, lijenim glasom. Ali gotovo da nisam čula što govori jer su one njegove sjajne plave oči prodirale u moju dušu, što li već. Nikada u životu nisam vidjela ništa slično njima. Mogla bih ga cijeli dan gledati, a da mi ne dosadi. – Ha? U sebi sam se šćućurila čim sam taj slog prevalila preko usana. Nije bilo ni traga govorničkim vještinama kojima sam se tako dobro služila u sudnici. U tom trenutku nisam znala hoću li uspjeti sročiti jednu jedinu suvislu rečenicu. Njegova ljepota u kombinaciji sa seksi kaubojštinom i otegnutim govorom potpuno me lišila svakog razuma. Vjerojatno ni piče neće pomoći. – Nema veze. – Skinuo je šešir s glave i malo ga protresao u stranu. Kapi mojega koktela razletjele su se i pale na tepih. Imao je podužu kosu koja se na krajevima kovrčala uz zatiljak, što me poprilično iznenadilo. Očekivala sam

kratko ošišanu frizuru ili ćelu ispod šešira, što bi pokvarilo dojam i učinilo da se doima ljudskijim, a ne tako nadnaravno božanskim, ali nisam bila te sreće. Bio je toliko lijep da su se u usporedbi s njim svi ostali muškarci u kasinu doimali poput pseće hrane. Svi ostali u trenu su za mene prestali postojati. Baš kao sjećanja na tipa s kojim sam tri godine bila u vezi i koji je sa mnom prekinuo poslavši mi poruku na putu ovamo. Kako se ono zapravo zvao? Čini mi se Bljuvotina. Spustila sam pogled i zapazila vlažno mjesto na prednjici kaubojevih hlača te duž prednjice njegove košulje pa iznenada osjetila očajničku potrebu da pomognem. Ja sam taj problem izazvala, ja sam mu uništila večer. Ako je bilo suditi po hrpi naslaganih žetona pred njim, išlo mu je prilično dobro. Dograbila sam hrpu ubrusa koje je djelitelj odložio pokraj njega i cijelim smotuljkom potapkala vlažna mjesta, najprije ono na košulji, a potom na prednjici njegovih hlača. – Baš mi je žao. Pojma nemam što mi je. Zapravo, nije točno, znam u čemu je moj problem – frktala sam s gnušanjem. – Imam na sebi ove smiješne cipele visokih potpetica, iako sam odmah, čim sam ih ugledala, znala da su pogrešan izbor. Bilo bi pametnije da ih nisam obula. – Bila sam zauzeta tapkanjem po njegovim preponama, u nastojanju da pokupim alkohol, uopće ne razmišljajući o tome što činim. Bila sam previše zaokupljena svojom životnom noćnom morom. – Znala sam da je to pogrešna odluka, znala sam da će Vegas biti problem. Ne znam zašto uvijek drugima dopustim da me nagovore na takvo što. Uhvatio me čvrsto za zapešće i zaustavio mi kretnje. Zastala sam usred bljuvanja misli i podignula pogled prema njemu. – Mislim da bi bilo bolje da odmah prestaneš s tim. – Što? – Bila sam potpuno zbunjena. Spustio je pogled na svoje prepone, ne puštajući mi zapešće. Prateći njegov pogled, umalo sam doživjela srčani udar. Niz nogavicu njegovih hlača spuštala se zamjetna izbočina koje dotad tamo nije bilo.

DEVETO POGLAVLJE

O

, moj Bože. Oprosti. Koje sranje. – Lice mi se zažarilo kad sam ponovno ispustila ubrus na njegovu čizmu. Naglo sam skrenula pogled prema stropu, spremna zaplakati od poniženja. Doslovno sam ga ručno zadovoljila pred ni manje ni više nego sto ljudi. Netko se u blizini smijuljio. Zaključila sam da je jedino što mi preostaje molitva upućena svemiru. Nije nikako mogla pogoršati situaciju. – Zemljo, ako ćeš se u ovome trenu otvoriti i progutati me, obećavam da ću se do kraja svojega bijednog života posvetiti hranjenju beskućnika. Nečija ruka nježno me uhvatila za nadlakticu. Bila je topla i krupna i njezini prsti u potpunosti su obuhvaćali moju ruku. – Nema potrebe da zbog mene prinosiš žrtvu bogovima Vegasa – rekao je kauboj. – Sve će biti u redu. Idem se samo oprati. – Nagnuo se bliže do mojega uha i prošaptao: – Pripazi mi na žetone, hoćeš li? Stalno dobivam i ne želim još otići. Potvrdno sam kimnula i sjela na stolicu na kojoj je dotada sjedio, zagledana u njegova široka leđa i uski struk dok se udaljavao. Koje sranje, događa li se ovo uistinu? Sjela sam uspravnije okrenuvši se licem prema djelitelju. Pokupila sam nekoliko žetona, pročitavši im iznos. Uz pretpostavku da me dio mozga zadužen za matematiku u kriznom trenutku nije posve napustio i da mi je dopustio da točno izračunam, preda mnom je bilo više od tisuću dolara, a onaj kauboj upravo je otišao ostavivši ih meni. Je li lud? Izvodi li on to nekakvu neslanu šalu sa mnom? Ma ne, nemoguće da sam se zatekla u situaciji da se netko na takav način želi našaliti sa mnom, kad sam se vlastitom pogreškom zatekla u ovoj situaciji. Spustila sam pogled na svoja stopala. Svoja bolna stopala. Problem su bile visoke potpetice. One su bile razlog mojega krajnjeg poniženja. Ne samo da sam u svojemu bijednom životu dopuštala muškarcima da me gaze nego sam to dopustila i svojim prijateljicama. Kelly i Candice ustrajale su na tome da su moje cipele s praktičnim potpeticama posve nepraktične u Vegasu. Pri pomisli na to osjećala sam se istodobno bijesno, tužno i lakomisleno.

Posegnula sam za cipelama i povukla te sprave za mučenje s nogu, pustivši ih da padnu na pod ispod stolca. Ha! Neka ti to bude pouka. Kelly! Tu ih ostavljam! Nikada više neću obuti cipele s potpeticama zbog kojih će me boljeti noge. Sada nova Andy uzima stvar u svoje ruke! Nema više nagovaranja na to da nešto obavim na brzaka. Nitko mi više neće šefovati i naređivati. Nema više govorenja što da učinim. – Igrate ili ne igrate? – upitao je djelitelj. – Ako ne stavite ulog, morat ćete napustiti stol. Ostala sam otvorenih usta dok je piljio u mene. – Meni govorite? – zakriještala sam. – Da, Vama govorim. – Spustio je pogled na žetone ispred mene. – Ovo je stol na kojemu je ulog minimalno deset dolara. Toliko o tome kako mi drugi više neće govoriti što da učinim. Uzela sam nekoliko žetona, ali prsti me nisu htjeli slušati. Jesam li mogla potrošiti novac onoga kauboja dok je on bio u zahodu i čistio ono što sam ja upropastila. Neće li to biti kršenje svih pravila društveno prihvatljivog ponašanja ikada napisanih? Spustila sam na stol dva žetona, oponašajući postupke osobe s moje desne strane. Pojma nisam imala o kolikoj je svoti novca riječ. Starac s moje lijeve strane osmjehnuo mi se, otkrivši pritom savršeno ravno zubalo i svijetloružičasto zubno meso. – Jesi l’ ikada dosad igrala ajnc? – upitao je. – Nisam. Nikad. – Vjerojatno sam trebala biti nasmrt prestrašena. Ne uživam u kockanju, a zbog trošenja tuđeg novca imala sam još deset puta lošiji osjećaj. Ali sama činjenica da sam bila tu, u tom neonskom blještavilu, bez cipela na nogama i grudi podignutih do vrata, navela me da se osjećam hrabro. Smiono. Spremna svijet uhvatiti za muda i navesti ga da preklinje za milost. Grrr! – Približi se što više broju dvadeset jedan, a da ga ne prekoračiš – uputio me. – Ne zvuči teško – rekla sam, podigavši svoju prvu kartu. Pokazala sam mu je. – Je li ova dobra?

Potvrdno je kimnuo i nagnuo se prišaptati mi na uho. – Meka ruka. Ispružila sam prste pred sebe i osmjehnula se. – Hvala vam. Koristim kremu za ruke koja koži daje vlažnost. – Ne tvoja ruka. Karta. To je as... mogućnost meke ruke. Vrijedi jedan ili jedanaest, sama odluči što od to dvoje. Dobiješ li desetku ili neku veću kartu... bilo koju od karata sa slikom... pobijedila si. Zauzvrat dobivaš sto pedeset posto na svoj ulog. – Bacio je pogled na stol. – Uložila si dvjesto dolara, što znači da bi mogla dobiti tristo. Nekoliko trenutaka prestala sam disati kada mi se krv povukla s lica. Oglasila sam se za oktavu višim glasom od uobičajenog. – Upravo sam uložila dvjesto dolara? Smijuljio se, otkrivši još više zubala. – Točno to. Osvrnula sam se po kasinu, nadajući se da se onaj kauboj neće vratiti i vidjeti kakvom se gomilom novca poigravam. Zašto nisam pozornije pogledala one žetone? Zašto ih nisam najprije provjerila? – Želi li netko osiguranje? – upitao je djelitelj. Osjetila sam kako mi se krv još više povlači s lica. Sada sam bila poput duha. – Osiguranje? – oglasila sam se šaptom. – Djelitelj ima asa. Daje ti mogućnost da još malo uložiš sa strane. Iznos osiguranja se vraća u omjeru dva naprema jedan. Dobije li on za sljedeću kartu sliku, automatski pobjeđuje, tako da to može pomoći nadoknaditi gubitke. Možeš ulagati do polovice onoga što trenutno imaš na stolu. – On pobjeđuje, čak u slučaju da i ja imam ajnc? – Ne, u tom slučaju igra završava neriješeno. Ali izgubit ćeš svoj osigurani novac, dakle, izgubit ćeš dobit. – Trebam li to učiniti? – upitala sam. Slegnuo je ramenima. – Ne mogu ti ja reći trebaš li ili ne trebaš. Učini ono što ti vlastiti instinkt govori. – Proučio je svoje karte i odmahnuo glavom na ponudu za osiguranje. – Instinkt mi govori da potrčim i zaključam se u zahod.

Starac je odmahnuo glavom. – Bolje nemoj. Tvoj dečko će izgubiti mjesto za stolom, a ovaj djelitelj prema njemu lijepo postupa. U sljedećih dvadesetak minuta načinit će stanku i tvoj dečko će zauvijek propustiti uživati u svojoj igri. Odlučno sam stisnula zube i duboko udahnula kroz nos, nastojeći ne obraćati pozornost na prostoriju koja se okretala oko mene. Previše koktela. Premalo vremena. U redu, dobro, mogu biti hrabra. Mogu biti opasna. Znam. Odmahnula sam glavom prema djelitelju nastojeći zadržati pokeraški izraz lica. – Bez osiguranja. Ali zahvaljujem na ponudi. Lijepo od vas. Djelitelj mi se blago osmjehnuo. – Pravila kuće. Ne donosim ih ja. Ja se samo ponašam u skladu s njima. – Bio je drag. – Ah! – Lice mi se zajapurilo. Potpuno početnički. Neznatno sam se pogrbila na sjedalu. Prišla je konobarica s koktelima i zaustavila se pokraj mojega stolca. – Koktel? – Uh, nemam novca uza se – rekla sam. Ostavila sam novčanik i kreditnu karticu u Candiceinoj torbici. – Sve dok igrate, kuća časti. – Uputila mi je pogled koji je govorio da se dosađuje. – Onda može. Ako su besplatni, donesite jedan za mene i mojega prijatelja. – Namignula sam čovjeku do mene, koji mi je uzvratio potvrdnim kimanjem. – Za mene džin i tonik i... – Može dva – ubacio se moj susjed. Djelitelj je svima podijelio još jednu kartu. Zadigao je kutove naših karata, a potom ih spustio, pogledavši s iščekivanjem najudaljenijeg čovjeka s moje desne strane. Starac je prosiktao. – Što je? Što se upravo dogodilo? – upitala sam, pogledavši u djelitelja, a potom ponovno u onoga starca. – Djelitelj nema desetku, a ni neku veću kartu od te u drugoj karti. Zasad ti je ulog siguran.

Promatrala sam ljude oko stola. Svi su virkali u svoju drugu kartu i mrštili se. I sama sam činila isto, nastojeći oponašati njihovu tehniku presavijanja samoga kuta karata. Uz mojega asa bio je još jedan as. Srce mi je divlje počelo tući. Što to znači? Dvadeset dva? To ne može biti dobro. Dvanaest? Zvuči prenisko. – Pomoć – prošaptala sam, poželjevši da su mi na ramenima minijaturni bogovi pokera koji mi šapću na uho i govore što da učinim. – Što imaš? – upitao je starac, zvučeći kao da se zabavlja kad se malo nagnuo prema meni. Podignula sam karte da ih može vidjeti. – Mislim da imam loše vijesti – rekla sam, strahujući od njegova odgovora. – Upravo sam uprskala dvjesto dolara tuđeg novca. – Morala sam smjesta naći bankomat da ih mogu zamijeniti prije nego što on dozna za to. Morala sam naći Candice i domoći se svojih stvari. Osvrtala sam se uokolo, ali ni nje ni Kelly nije bilo na vidiku. Ispustio je dugačak zvižduk. – Trebaš razdvojiti. Poskočila sam sa stolca i osvrnula se uokolo. – U redu – rekla sam, kršeći ruke dok sam pokušavala shvatiti kamo trebam poći i trebam li sa sobom ponijeti sve žetone ili ih samo ostaviti tamo na svoju sramotu. Položio je ruku na moje rame. – Što to radiš? Ostani sjediti. Zbunjeno sam ga pogledala. – Ali rekli ste mi da odem. Nasmijao se i njegov okrugli trbuh podrhtavao je ispod košulje. – Ne, gospodična, rekao sam ti da ih razdvojiš, a ne da odeš. Podijeli karte u dvije odvojene ruke i odigraj ih odvojeno. – Što? – Sporo sam se ponovno popela na stolicu, ništa manje zbunjena, ali barem posve sigurna da ne trebam otrčati u zahod ni u svoju sobu. – Možeš jednu ruku pretvoriti u dvije. Moraš udvostručiti ulog, ali u tvojemu slučaju to bi vrijedilo učiniti. Teško sam progutala. – Želite reći da trebam uložiti četiristo umjesto dvjesto? Dolara. Neznančeva novca. Isuse, što to, dođavola, činim?

– Aha. – Ponovno je pogledao svoje karte. – Trebaš odlučiti što ćeš učiniti prije nego što propustiš svoj red. – Starac je kimanjem glave pokazao prema djelitelju. Podignula sam pogled i zapazila kako djelitelj u iščekivanju pilji u mene. – Hm... ja... uh... trebam razdvojiti. – Lice mi je bilo užareno. Očajnički mi je bilo potrebno piće. Otrčati u zahod trenutačno je zvučalo najboljom zamisli. Djelitelj je potvrdno kimnuo. – Dvjesto dolara. Prebirala sam po žetonima i preokretala ih, čitajući što piše na licu. Kada sam shvatila da su označeni bojom, našla sam još dva onakva kakva sam već imala vani i stavila ih na stol. Djelitelj je pružio ruku i razdvojio mi karte, stavivši dva žetona pokraj svake. Podijelio je još jednu rundu karata i sada sam imala četiri karte ispred sebe. Zapazila sam da je muškarac s moje desne strane kažiprstom zagrebao po plohi stola te da mu je djelitelj dobacio kartu. Potom je čovjek zamahnuo rukom nad svojim kartama i odmahnuo glavom. Djelitelj je ponovno piljio u mene. Uzvratila sam piljenjem. Sada me već pomalo živcirao. – Što? – Želite li vi još? – upitao je. Pogledala sam ga užasnuta, pitajući se koje sam to pravilo tako divljački prekršila da me je zbog toga trebalo tjelesno kazniti? – Ne, ne želim da me udarite. Želite li vi da ja vas udarim? – Ustala sam, spremna braniti se. Takvu usluga prema klijentu u cijelom svojem životu nisam doživjela. Vjerojatno je bio bijesan zbog toga što i ja imam asa. Onaj starac položio je ruku na moju nadlakticu. – Želi znati hoćeš li još jednu kartu. To te pita.5 Sva ona borbenost nestala je iz mene poput golemoga vala, ostavivši za sobom samo poniženje. Ovo je bilo gore od gubljenja grudi od toaletnoga papira na natjecanju u mokrim majicama. Ponovno sam sjela na stolicu i

5

Igra riječi: engl. hit = udariti, lupiti; u kartaškoj igri ajnc kad igrač napravi hit (kažiprstom dodirne stol) dobije još jednu kartu. (Nap. prev.)

povukla malo haljinu preko bedara da mi se ne vide gaćice. – Ah, ispričavam se. Oprostite što sam vam prijetila. Može, molim vas. Želim kartu za obje. – Trebaš mu dati znak, a ne samo reći. Veliki Brat te gleda – upozorio me onaj starac, pokazujući na sigurnosnu kameru unutar crne kugle na stropu. – Oni koji gube vole poslije tvrditi da su rekli dosta umjesto dodijelite, pa zato žele posve jasno vidjeti tvoje namjere. Udarila sam šakom u svoju drugu ruku. – Dodijelite mi. Djelitelj se nasmijao i na trenutak odvratio pogled, kao da se nastoji pribrati. Starac se također smijuljio. – Samo lupni prstom po stolu. Nema potrebe ni za kakvim udarcem. – Uh – još jedan početnički potez. Vjerojatno sam se zbog toga trebala osjećati još posramljenije, ali oni kokteli pomogli su ublažiti žalac. Zagrebla sam prstima po stolu, jednom pokraj svake hrpe. Djelitelj je potvrdno kimnuo i bacio dvije karte. Nekako ili je uspio naglo kvrcnuti i poslati točno do mjesta na kojemu su trebale biti, iako je jedva pomaknuo ruke. Bio je poput čarobnjaka. Poželjela sam zarežati na nj zbog toga. – Pogledaj karte – rekao je moj prijatelj koji je bio spreman pomoći mi. – Pokušaj se što više približiti broju dvadeset jedan. – Podignula sam kartu sa svoje desne strane. Bio je to kralj. – Koliko je to? – Deset. Trebaš ostati. Osmjehnula sam se. – Ah, namjeravam ostati, vjeruj mi. Moram paziti na žetone dok se onaj kauboj ne vrati. – Ne, hoću reći da moraš reći djelitelju da na toj hrpi ne trebaš više karata. Reci mu da ostaješ pritom i daj znak rukom. – Kakav znak? – priupitala sam. Starac je ravnim dlanom zamahnuo preko stola, kao da pokušava navesti nešto s njega na levitaciju.

Preslikala sam njegov pokret. Djelitelj je potvrdno kimnuo, a potom pogledao u moju drugu hrpu karata. Slijedila sam njegov pogled, a potom malo poskočila na sjedalu, shvativši da sama moram pogledati karte. Podignula sam ih i ugledala dvojku koju sam zadnju dobila. Starac se namrštio. – Možeš ostati pri tome ili tražiti da ti dodijeli još jednu kartu. – Što bih trebala? – Osjećala sam da mi se razina stresa povećava. Zar zbog moje prethodne pobjede brzo je blijedio, a nisam imala prigodu na pravi način ni proslaviti. Bila sam prilično sigurna da ova situacija zahtijeva pobjednički ples, s obzirom na to da sam upravo osvojila, recimo, tristo dolara. Toliko kao odvjetnica zaradim za jedan sat, a ovdje sam to učinila u pet minuta, i to bez provođenja pravne istrage. Nije ni čudo što su ljudi voljeli odlaziti u Vegas. – Ne mogu ti reći što trebaš učiniti. Samo imaj na umu činjenicu da je, ako djelitelj prekorači, pobjednik svaka ruka koja već nije prekoračila. – Prekorači? – Prijeđe preko dvadeset jedan – pojasnio je. – Ah, u redu. – Izbrojila sam vrijednost svojih karata. Imala sam trinaest ili tri. Nijedno nije zvučalo blizu dvadeset jedan. – Dobro. Želim još kartu. – Piljila sam u djelitelja, čekajući da mi ispuni želju. Zurio je u mene kao da se nisam obratila izravno njemu. Starac me gurnuo laktom. – Znak rukom. Veliki Brat? Sjećaš se? Tip s moje desne strane nije rekao ništa, ali mi je svejedno pokazao kako treba zagrepsti po stolu. Pomaknula sam tri svoja prsta po stolu, kao da škakljam file. Onaj starac tiho se smijuljio, pa se i djelitelj osmjehnuo. – Tako već ide – rekao je, bacivši kartu na moju drugu hrpu. Zadigla sam kut karte. Pet. To znači sedam plus jedanaest. Osamnaest. Pogledala sam u starca. – Meni se čini prilično dobrim. Potvrdno je kimnuo, sada posve ozbiljan. – I meni.

Mahnula sam rukom nad stolom. – Ostajem na ovome. Ne dijelite mi više. Dosta mi je bilo udaranja. Osjetila sam nečiju prisutnost iza sebe nekoliko trenutaka prije nego što mi je vrelina krupnog tijela koje je stajalo vrlo blizu mene prodrla kroz haljinu. Osvrnula sam se preko ramena i ugledala privlačnog kauboja. Nacerila sam se, nadajući se da ću svojim šarmom uspjeti spriječiti njegov bijes zbog svote novca na stolu. Uzvratio je smiješkom. – Čini se da si bila vrijedna. – Izvio je obrvu pogledavši me, a potom napadno pogledao prema stolu.

DESETO POGLAVLJE

B

radavice su mi se ukrutile ispod haljine i osjetila sam uzbuđenje koje se spustilo ravno do prostora u mojem međunožju. Bila sam previše zbunjena i u panici da bih uspjela odgovoriti nešto barem donekle pametno. – Da, vrijedno učeći ajnc. – Tvoja djevojka brzo uči – rekao je onaj starac. Dao je znak djelitelju da mu dodijeli kartu. Kada ju je pogledao, namrštio se, a potom ih obje okrenuo. Prebrojila sam ih, pustivši da onaj komentar o djevojci prođe nezapažen. – Prekoračeno – rekla sam, vrlo tužna što je izgubio. Bilo mi je žao zbog njega. Djelitelj je naglo privukao k sebi njegove karte i novac. Starac je potvrdno kimnuo. – Da, prekoračeno. – Ustao je i pokazao na svoju stolicu, pogledavši kauboja. – Ja sam završio. Želim vam sreću, oboma. Naglo sam se okrenula, okrznuvši nogom kauboja. Nastojala sam ne obazirati se na činjenicu da je taj obični dodir bio razlog zbog kojega sam pulsiranje u žilama osjećala poput lupanja čekićem. – Odlazite? – Aha. Vrijeme je prestati. – Uh, šteta. Ali neizmjerna vam hvala na pomoći. – Skočila sam sa stolice i čvrsto ga zagrlila. Uvelike me podsjećao na mojega djeda koje je umro prije tri godine. Potapkao me po leđima. – Bilo mi je zadovoljstvo, Srećkovićko. Ugodnu večer želim. – Rukovao se s kaubojem. – Pazi na nju. Ima veliki potencijal. – Potrudit ću se, koliko bude u mojoj moći – odgovorio je kauboj, kimnuvši. Gledala sam kako moj učitelj odlazi, pitajući se što li je mislio reći time. Lijepo je zvučalo. Svidjela mi se pomisao da imam mnogo potencijala. Ima ljudi koji me poznaju godinama, a nikada takvo što ne bi rekli za mene, ali takvima neću dopustiti da mi unište večer. Ne večeras. Odagnala sam njihove duhove iz glave. Kauboj se pridržavao za naslon stolice koju sam čuvala za nj.

– Ostaješ li? – upitao je. Dok sam tamo stajala, lice mi se odjednom zažarilo i tijelo vrištalo za njim, ne samo kao partnerom u ajncu ili žrtvom moje nespretnosti. Dođavola. – Naravno, pa moram završiti ovu igru, ne moram li? Potvrdno je kimnuo. – Sjedni tu. – Pokazao je na mjesto ispred kojega su bili njegovi žetoni. Sjela sam, osjećajući kako mi znoj izbija ispod pazuha kada je sjeo na mjesto na kojemu je dotad sjedio moj pajdaš gubitnik. – Želiš li vidjeti moje karte? Zapravo tvoje karte? – upitala sam. Nekoliko sam trenutaka dodirivala žetone pred sobom, a potom naglo povukla ruke i položila ih u krilo. – Ruke na stol, molim – rekao je djelitelj, pogledavši me namršteno. Podignula sam ih i položila na podstavljeni bar ispred hrpe žetona, strahujući da će me uhititi zbog pokušaja varanja. Kauboj je podigao najprije karte s lijeve strane, a potom one s desne. Oduševljeno je zazviždao. – Bravo, Srećkovićko. Bio mi je dovoljno blizu da sam mogla osjetiti njegov miris. Prvi put sam, svih ovih godina otkad poznajem Candice, u potpunosti shvatila njezinu naviku naginjanja prema ljudima i udisanja mirisa dotične osobe. Poželjela sam da taj njegov muški miris dopre do mojega mozga. Djelovao je na mene kao ništa dotad. Feromoni. Razrogačila sam oči. Bila sam posve drogirana muževnošću toga tipa. Kojom brzinom djevojka to može postati? Možda bi to trebalo uvrijediti moje feminističko ja, ali naveli su me da poželim zagnjuriti nos u njegov vrat. Bacila sam letimičan pogled prema njemu, grickajući donju usnicu dok sam razmišljala o tome. Jesam li dovoljno nacvrckana da to učinim? Naginjao se pogledati u karte pa to ne bi bilo nimalo teško. Neznatno sam se sagnula u struku i sklopila oči, udahnuvši sporo, ali duboko, da me ne bi čuo. Kada sam otvorila oči, njegovo lice bilo je tek nekoliko centimetara udaljeno od mojega. – Jesi li dobro? – šaljiv osmijeh zatitrao mu je na krajevima sočnih usana.

– Uhhh... da. A ti? – Spustila sam pogled na njegove prepone. – Jesi li se uspio pobrinuti za sebe u zahodu? – Pola sekunde potom gušila sam se vlastitim jezikom. Jesam li ja to upravo izgovorila? Blago se smijuljio. – Sve u svemu, osušio sam hlače koliko sam mogao, ako na to misliš? Potvrdno sam kimnula, bojeći se u tom trenutku dodatno progovoriti. Tko zna što bi mi sljedeće moglo izletjeti. Bila sam opasna s onoliko popijenih koktela u sebi. Djelitelj mi je odvratio pozornost od neugode koju sam osjećala, okrećući naše karte, isplaćujući ili uzimajući novac. Pogledala sam u njegove karte. Imao je asa, trojku i osmicu. Bijesno sam u sebi izračunala .Jedanaest i tri su četrnaest plus osam je... dvadeset jedan? Ne! Dvadeset dva! Je li dvadeset dva? Pogledala sam u kauboja. – Što to znači? – upitala sam pokazujući na djeliteljeve karte. – Ispao je. Svi oni koji nemaju više od dvadeset jedan su pobjednici, a ti dobivaš još malo više zato što si imala ajnc. Gledala sam kako djelitelj gura hrpu žetona prema meni. – Čestitam– rekao je. – Sigurno početnička sreća. Razjapila sam usta. – To je... šesto dolara – prošaptala sam. Nikada u životu nisam osvojila nikakav novac. Svaki novčić na mojemu bankovnom računu bio je teško zarađen. – Nadam se da ćeš ostati – rekao je kauboj izvukavši šest žetona koji su bili ispred mene i stavio ih na stol. Tri je stavio ispred mojega mjesta, a tri ispred svojega. – Nemam novca – rekla sam. – Svu gotovinu ostavila sam kod Candice, ali to nipošto nije bilo šesto dolara. Pogledao je u hrpu ispred mene. – Ali izgleda kao da imaš. Osmjehnula sam se i vilica mi se iskrivila Ako je to bila njegova igra očijukanja, morala sam mu odati priznanje. Bilo je originalno, iako sam donekle imala osjećaj da je poput nagovaranja na prostituciju. To je tvoj novac, a ne moj.

Slegnuo je ramenima. – To je novac za igru. Nevažno je dobiti ili izgubiti, cilj je samo dobro se zabaviti. – O, vjeruj mi, mogu se ja u Vegasu dobro zabaviti. Čak i bez mnogo novca. – Ona konobarica s koktelima prišla je s pladnjem i dva pića. – Gdje je vaš prijatelj? – upitala je, pogledavši u lica za stolom. – Otišao je. Ali ja ću uzeti njegovo piće – rekla sam, uzmičući kako bih joj ostavila prostora da ih može staviti na stol ispred mene. – Kada budeš ponovno dolazila, donesi mi Bud – rekao je Mack. Zavodnički mu se osmjehnula i izvila bokom prema njemu. To me razljutilo više nego što sam željela priznati. – Stiže odmah. Mogu li ti donijeti još nešto uz taj Bud? Pogledao je ravno u mene. – Ovdje imam sve što mi je potrebno, hvala. Grlo mi se stegnulo na tu aluziju za koju sam se molila da dolazi iz njegovih usta. Ali teško da je govorio o meni. O meni je znao jedino to da sam nespretna mala kojoj se sviđalo trošiti njegov novac. Ne baš najbolji materijal za kandidatkinju za djevojku. Željela sam samu sebe ošamariti zbog smjera u kojemu su me misli vodile. Materijal za djevojku? Što se to, dođavola, događa s tobom? Pa u Vegasu si, za ime Boga, kontroliraj se. Večeras nije noć za provođenje životnog plana. Ali ševa za jednu noć? Možda... Uspravila sam se sjedeći na stolici i pogledala stol, odižući kut karte. Okrenuo se prema stolu, ali nagnuo se bliže k meni nego što je stolica to dopuštala. – Dobro si? Pogledala sam prema njemu, iznenađena što je njegovo lice ponovno bilo vrlo blizu. Ali nisam se žalila. Na kraju krajeva, lice mu je bilo baš lijepo. – Nisam. Odlično sam. Zašto? Osmjehnuo se, lijenim osmijehom koji je u meni zapalio vatru. – Doimaš se pomalo nervozno. Otpuhnula sam. – To je zbog tvojega vraški dobrog izgleda. – Začula sam te riječi istoga trena kad sam ih prevalila preko usana i šćućurila se u sebi. – Jesam li ja to upravo sada glasno izgovorila?

– Ne znam baš. Što si to rekla? – priupitao je. Zadirkivao me. Uspjela sam zapaziti osmijeh u njegovu glasu, ali nisam ga mogla pogledati, jer bi moje poniženje tada bilo potpuno. Duboko sam udahnula da se ohrabrim. – Teško mi je ponašati se kao inteligentno ljudsko biće kad sjediš tako blizu mene. – Ostajala sam bez daha i nije bilo ničega što sam mogla učiniti osim potražiti kisik ili otići od njega, ali još uvijek nisam bila spremna učiniti to. A što se potencijala tiče, taj tip imao je potencijal da bude moja avantura u Vegasu. Divlji ludi seks kakav je Candice spominjala u zrakoplovu. Muškarac zbog kojega ću zaboraviti Lukea i nastaviti živjeti. Pogledala sam ga ovaj put na brzaka i ponovno upravila pogled ispred sebe. Bih li se mogla seksati s tim tipom? S potpunim neznancem o kojemu ne znam ama baš ništa? Kojega nikada više neću vidjeti? Kojemu ne znam čak ni ime? – Usput rečeno, zovem se Mack. A ti? Stanje panike, razina osam. Tko je on? Čitač misli? Dobro, prekriži ono da mu ne znam čak ni ime. Pitanje je mogu li se za jednu noć poševiti s tipom koji se zove Mack i koji nosi kaubojski šešir u kasinu? Stavio je podlaktice na stol dok je gledao svoje karte i čekao da mu odgovorim. Ispod preplanule kože vidjeli su se vitki mišići, a zlaćane dlake na rukama obrasle su dovoljno da se zapitam kako izgleda ispod košulje. Da, definitivno bih to mogla učiniti. Pogledala sam ga. Uhvatio je moj pogled i nasmiješio mi se. Na njegovu lijevom obrazu ukazala se blaga jamica... i u trenu je bilo posve gotovo sa samokontrolom koju sam možda imala prije dolaska u Las Vegas. – Zovem se Andrea, ali prijatelji me zovu Andie. – Onda Andie. – Prebacio je ruku preko naslona moje stolice, ustavši kako bi mi mogao biti bliže. – Što ćeš učiniti, Andie? Tražiti da ti dodijeli kartu ili ne? – Nije čak ni gledao u karte. Njegove prodorne plave oči gledale su u moje, vjerojatno me potičući da prihvatim izazov. Nisam čak ni pogledala svoje karte. – Doista bi me usrećilo bilo što od to dvoje. – Uzbuđenje koje sam osjetila niz kralježnicu nije bilo ništa u usporedbi s elektricitetom koji mi je potresao cijelo tijelo kada se nagnuo

prema meni i približio svoje lice do mojega uha. Njegov dah poškakljao mi je kožu kad je progovorio. – Mislio sam na stolu. Osmjehnula sam se i onaj vražićak u meni je prevladao. – Bilo kada i bilo gdje. Ti si na redu. Zabacio je glavu i nasmijao se, protrljavši nekoliko puta šešir na glavi, cereći se poput kakva luđaka. – Vražja si, Andie, znaš li to? – Uzeo je koktel od konobarice koja se pojavila iza nas i pružio mi ga. Imala sam već tri pića i namjeravala sam ih sve popiti. Kada je dobio pivo i djevojku nagradio napojnicom od nekoliko dolara, podigao je bocu prema meni. – Živjeli, za imati sreću u Vegasu. Nacerila sam se poput luđakinje. – Popit ću u to ime. – Kucnula sam čašom o njegovu bocu, toliko snažno da se malo pića prelilo preko ruba. Vrlo brzo je ustuknuo i uperio prst u mene. – Opasna si. Da ne znam da nije tako, pomislio bih da me ponovno pokušavaš cijeloga smočiti. Slegnula sam ramenima, pijuckajući svoje piće što sam mogla nedužnije. Potom sam ponovno otvorila usta i izvalila nešto smiješno. – Obrat poštene igre. Nije rekao ništa, samo je izvio obrvu. Zapazila sam da mi se tijekom sljedeća tri dijeljenja karata, koja smo oboje dobili, sve više približavao, dok mu nisam bila okrenuta postrance, kada se jedna njegova noga našla između mojih bedara. Da se primaknem bliže rubu stolice, zajašila bih njegovu nogu, ali nisam nimalo marila za to. Nisam čak marila ni za to gdje su mi prijateljice ni zašto im je trebalo toliko dugo da me nađu. Znala sam da će se Candice naposljetku vratiti, čak i ako prethodno bude morala staviti Kelly na spavanje gore na kat. Osim toga, bila sam više nego uvjerena da će se Mack brinuti o meni dok se one ne vrate. Da sam iskrena, priznala bih da sam, čekajući da se moje prijateljice vrate, uputila nekoliko molitava božici ljubavi, preklinjući je da me Candice još dugo ne uspije naći.

JEDANAESTO POGLAVLJE

M

ack je dograbio većinu žetona koji su bili ispred nas i stavio ih u plastičnu šalicu s logotipom kasina. Kvrcnuvši prstima poslao je žeton vrijedan dvadeset dolara prema djelitelju. – Jesi li spremna izgubiti se odavde? – Zvučao je iznenađujuće trijezan s obzirom na količinu popijenog piva. – A što s ovima? – upitala sam, dodirujući žetone koje je ostavio. – Tvoji su. Sigurno je zbunjen. Ili pijaniji nego što izgleda. Osjetila sam pomalo paniku kada sam shvatila da se možda ne radi ni o zbunjenosti ni o pivu... možda nije znao da sam se sve vrijeme dotad koristila njegovim žetonima. Pogledala sam u tisuću dvjesto dolara raznobojnih žetona ispred sebe. – Nisu moji, tvoji su. Samo sam... uzela nekoliko tvojih žetona u onoj prvoj rundi. Oprosti... – Uspaničarila sam se. – Rekli su da bi izgubio mjesto. – Nakreveljila sam mu se, pitajući se jesam li upravo uprskala prigodu za poslovično valjanje u sijenu s najseksepilnijim kaubojem s ove strane Mississippija. – Dobila si ih čisto i pošteno. Recimo da sam te tek malo podupirao, dok se nisi osovila na vlastite noge. Grickala sam donju usnicu, razmatrajući bih li trebala ustrajati na tome da uzme taj novac. Uskoro sam shvatila da je bilo pogrešno sjediti mirno i tako se usredotočiti, jer se prostorija previše okretala za razumne argumente. Zaključila sam da je znatno mudrije usmjeriti vlastitu energiju na pravocrtan hod umjesto na osporavanje prava na novac. Nisam više ni brojila koliko sam koktela popila zadnjega sata igre, ali po tome koliko se kockarnica vrtjela znala sam da sam se poprilično nacvrckala. Naslagala sam žetone jedan na drugi na dlan i stisnula ih u šaku. Tisuću dvjesto dolara bilo je iznenađujuće lagano. – Hvala ti, kauboju. Doista nevjerojatno velikodušno od tebe. – Nacerila sam se poput pijane lude, što sam zapravo i bila. – Pretpostavljam da ću morati naći način da ti to vratim.

– Hajde, iziđimo van uhvatiti malo svježega zraka – rekao je, pružajući prema meni svoj svijeni lakat. – A to se u današnje vrijeme tako kaže? – upitala sam, kliznuvši sa stolice i provukavši ruku kroz rupu koju je njegova ruka činila u odnosu na tijelo. Lagano sam ga udarila u rebra. Tek kada su mi potpetice dotaknule tlo i kada sam malo uspjela kontrolirati vrtoglavicu, shvatila sam da sam se ponijela kao kreten. – Opet sam to učinila, nisam li? – upitala sam uzdahnuvši. Toliko o crnoj seksi haljini i frizuri u stilu Jennifer Aniston. – Što to? Nisam primijetio da si nešto učinila. Hoćeš li obuti cipele? – Pokazao je na mjesto ispod stolice na kojoj sam sjedila gdje su u bodljikavoj hrpi počivale Kellyne cipele. – Ako pod tim ‘cipele’ misliš na onu dolje đavolju napravu za mučenje, onda je odgovor neću. Sasvim ih sigurno ne želim obuti. – Namršteno sam pogledala prema poprilično visokim potpeticama, pitajući se u kakvu ću se nevolju uvaliti ostavim li ih ondje. Sagnuo se i dohvatio ih slobodnom rukom, prekriživši ih na sredini. – Što kažeš na to da se ja borim s njima umjesto tebe dok ih ne poželiš ponovno obuti? – Dobra zamisao. Vjerojatno bih trebala otići gore do svoje sobe i svakako odjenuti nešto puno praktičnije. – Tu si odsjela? U hotelu? – Zaustavio se na manje od metar udaljenosti od stola za igru ajnca, zbog čega sam lupila u nj. – Aha. U zvjerski dobrom apartmanu. – Hmmm. – Ti nisi? – Ne. – Nije dalje objašnjavao, a nisam ni tražila da to učini. Nije ni bilo važno, je li? Nije bilo potrebe komplicirati stvar. Ponovno je otpočeo koračati. Tijela su nam se dodirivala, njegova nadlaktica trljala se o moju desnu dojku. Čak i taj nedužni dodir izazivao je trnce kroz tijelo, posebice kada sam se zapitala čini li on to namjerno. Nije morao hodati tako blizu mene, ali hodao je. Ili sam možda ja bila ta koja se

stiskala uz njega, poput alge koja prianja uz kamen. Bože, molim te, ne dopusti mi da budem alga. – Odavno nisam čuo te riječi... Zvjerski dobrom. Sviđa mi se. – Ostani sa mnom, kauboju. Pokazat ću ti razne prave retro stvari. Poput moje frizure u stilu Jennifer Aniston. Sviđa ti se? – Zamahnula sam kosom naprijed-natrag prije nego što sam podignula pogled vidjeti gleda li me. – Lijepa je – rekao je, blago se osmjehnuvši. Kada se okrenuo i zaustavio, ruka mi je ispala iz njegove. Bio je udaljen tek nekoliko centimetara i odmjeravao me. Premjestivši cipele u drugu ruku u kojoj je držao šalicu punu žetona, slobodnu ruku stavio mi je na rame. Izraz njegova lica odjednom je postao ozbiljan. Osjetila sam čisto malodušje. Reći će mi da ćemo se vidjeti poslije. Nestat će, znala sam. Zabacivanje kosom u stilu Jennifer Aniston ipak je bilo previše. Dođavola! – Čuj, Andie, znam da si previše popila i kao pravi džentlmen dajem ti mogućnost da odeš... ako želiš. – Piljio je u mene onim svojim vraški sjajnim plavim očima i imala sam osjećaj kao da me hipnotiziraju. Bilo je puno lakše biti s njim kada nisam gledala izravno u nj. Mogla sam smanjiti njegov seksepil na razumnu mjeru s kojom sam uspijevala izići na kraj kada mu je pozornost bila usmjerena na nešto drugo, a ne na mene. – Odem? Od čega odem? – Izigravati nekoga teško osvojivog činilo se mudrim, za slučaj da je on samo dobri Samarijanac koji se druži sa mnom. Sada je zasigurno tako zvučao, a iz iskustva sam znala da je zaljubiti se u tipa koji ne pokazuje zanimanje za mene bio posebno bolan proces. Slobodnu ruku stavio je navrh svojega šešira, koji je pomicao naprijednatrag, zbog čega su mu se i kovrče otraga pomicale. – Ne znam što govorim. Onaj posljednji Bud otišao mi je ravno u mozak i bojim se da je malo prolupao. – Prolupao. Dobra riječ. Hoćeš li se popeti gore sa mnom da obujem neke druge cipele? – Nije me bilo nimalo strah pozvati Macka u svoju sobu. Doista nije izgledao kao silovatelj. A što se mene tiče, nisam bila sigurna u to. Bio je gotovo neodoljiv i zakotrlja li loptu i nešto započne, sigurno neću biti

ta koja će spriječiti loptu da se kotrlja nizbrdo tisuću milja na sat. Bez obzira na sve, nisam željela otići iz Vegasa žaleći za bilo čime. Ako želi da se dobro i strastveno zajedno preznojimo, onda ćemo to i učiniti, bez imalo dvojbe. Zajebi predomišljanja, zajebi bivše dečke koji prekidaju vezu slanjem poruke i zajebi komplikacije. Željela sam samo jednu noć bezbrižnog prepuštanja kako bih iz sebe mogla izbaciti svu tu ludost i vratiti se kući kao prazna ploča, spremna ozbiljno se suočiti s problemom i nastaviti živjeti. – Želiš li da dođem gore? – upitao je. Zajebi izigravanje teško osvojive. – Da. Dođi. – Uzela sam ga za ruku i napola povukla do postolja s dizalima. – Mislim da su gore moje prijateljice. Nemam ključ pa bi bilo bolje da jesu. – Stisnula sam dugme za pozivanje dizala i pomalo zadrhtala zbog onoga što činim, mislim na vođenje potpunog neznanca u svoju sobu, samo sat nakon što sam ga upoznala, kako bih s njega strgala odjeću i ponašala se poput divlje otkačene drolje. Već u tom trenutku bila sam spremna pretvoriti se u prostitutku. Za tisuću dvjesto dolara sasvim sigurno će kupiti pušenje. Mogla sam misliti samo na to kako izgleda ispod sve te kaubojske odjeće i odgovara li ona izbočina koju sam ugledala uz njegovu nogu mojim maštanjima. – Tvoje prijateljice ne vole kockanje? – Vole, ali jedna od njih je previše popila pa se ona druga pobrinula za nju. – Ostavile su te samu u toj haljini? Silno sam se trudila ne osmjehnuti se. – Recimo. Zapravo ne. – Jedno od jedanaest dizala oglasilo se i otvorilo. Kada sam zakoračila u nj, rekla sam: – I sama bih joj pomogla, ali ugledala sam vraški seksepilnog tipa u kaubojskom šeširu, što mi je donekle odvratilo pozornost. – Stisnula sam se zbog načina na koji su mi riječi nerazgovijetno prelazile preko usana. Trudila sam se biti što veća fora, ali bojim se da sam ispadala sve veća glupača. Stišćući dugme za svoj kat, dala sam sve od sebe da se ponašam kao da upravo nisam otkrila sve karte. – Tako dakle? – upitao je. – Trebam li popričati s njim?

Okrenula sam se i nestašno se osmjehnula. Nakrivila sam glavu i dopustila da mi kosa padne preko ramena. – Možda. A što bi mu rekao? Približio mi se. – Rekao bih mu da je zakasnio. Da sam prvi stigao i da se makne. – Jesi li siguran u to? – upitala sam, nastojeći ne dahtati poput pseta na vrućini. Bio je toliko blizu da sam mogla osjetiti kako njegova prsa isijavaju seksepilom. Noge su mi se pretvarale u bezobličnu masu pri pogledu na njegovu visinu i razvijena široka ramena. I onaj glupi kaubojski šešir... trebala sam ga mrziti. Trebao je oduzeti sav onaj seksepil i pretvoriti ga u pravog neotesanog seljačinu. Ali nije. Učinio ga je divljim. Opasnim neznancem. Neukrotivim. Potpuno nezainteresiranim za mišljenje ostalih i posve zadovoljnim u vlastitoj koži. Da nisam bila toliko pijana bojala bih se uopće razgovarati s njim. Naprotiv, koraknula sam prema njemu, sresti se s njim na pola puta, upijajući ga pogledom, i uopće nisam osjećala sram zbog toga što činim. Glas mu se umalo pretvorio u potmulo režanje. – Nije pitanje jesam li ja siguran, nego jesi li ti. Točno znam što želim. I nisam od tipova koji se boje ići za onim što vide. Ispustio je cipele i one žetone u neurednu hrpu, stao pred mene i obujmio me oko struka kad se dizalo oglasilo. Stigli smo do mojega kata. Trenutak potom, vrata su se otvorila. Sporo je spustio glavu i rub njegovog šešira sprječavao je prodiranje svjetlosti koja je dopirala odozgor. Bili smo u kukuljici obavijeni seksualnom energijom i jedva sam čekala izići iz dizala. Položila sam ruke na njegova prsa i prešla preko mekane pamučne košulje, sve do ramena, uživajući u snažnim čvrstim mišićima koje sam osjetila. Objesivši mu se oko vrata, zagnjurila sam prste u kovrče na njegovu zatiljku kada se sagnuo dotaknuti mi usne svojima. Usta su nam se spojila i ona sve veća strast rasplamsala se snažno i strastveno. Ništa od našega prijašnjeg očijukanja i ne baš slučajnih dodira nije me pripremilo za ovo. Usne su mu bile pune i mekane, ali i zahtjevne, s obzirom na to koliko su čvrsto bile priljubljene uz moje, pomičući se brzo i izvijajući u bolji položaj u potrazi za još. Nisam čekala poziv, nego sam

rastvorila usta i lickala njegove usne, izazivajući ga da se i sam poigra vlastitim jezikom. Zaječao je prihvativši moj izazov i njegov smioni jezik naglo je izvirio i zapetljao se s mojim. Nikada me nitko nije tako ljubio u životu. Vrata su se zatvorila. Mack je ispružio ruku i ponovno pritisnuo dugme mojega kata, ali već smo se spuštali. – Stisni. Promašili smo moj kat – prošaptala sam uz njegove usne. Kada su njegove ruke kliznule niz moja leđa osjetila sam uzbuđenje u najstrastvenijem dijelu svojega tijela i ovlažila se od iščekivanja. Pomaknula sam bokove prema njemu i poželjela zadovoljno ječati zbog čvrste dugačke izbočine koju sam osjetila. Trljao se uz mene dok mi je gnječio guzu, navodeći me da poželim vrisnuti zbog neostvarene žudnje. Da se ono pakleno zvono dizala nije oglasilo upravo u tom trenutku, možda bih naglo zadignula suknju i skočila na ponuđeno. Ali zvono se oglasilo i vrata su se otvorila pa sam se brzo odmaknula i povukla donji dio haljine naniže. Nastojati doimati se kao da nisam upravo pokušala poševiti kauboja u dizalu hotela u kojemu sam odsjela bila je jedna od najtežih stvari u životu. Prilično sam sigurna da mi to baš i nije najbolje pošlo za rukom. – Idete gore? – upitao je postariji par, doimajući se pomalo zbunjeno kada su vidjeli da samo stojimo i ne izlazimo. – O, da – odgovorio je Mack – prinuđen pročistiti grlo prije nego što je nastavio. – Idemo. Do kraja. Glasno sam zaštucala i stavila ruku preko usta, iskolačivši oči. Ne, seksi! Nemoj, seksi! Žena je stavila ruku na suprugovu nadlakticu, spriječivši ga da uđe u dizalo s nama. Spustila je pogled na žetone pokraj naših nogu, a potom podignula pogled. – Mi ćemo sljedećim. Samo vi, djeco, idite. – Namignula nam je i ušutkala supruga kada se počeo protiviti. Vrata su se zatvorila i Mack je, nimalo oklijevajući, pošao prema meni. Dočekala sam ga raširenih ruku i nogu, onoliko koliko su mogle biti raširene u onoj prokleto uskoj haljini koju su me natjerale odjenuti. Sputavala me

poput luđačke košulje u trenutku kada sam jedino željela skočiti i obujmiti ga nogama. – Što to činimo? – upitala sam uz njegove usne. Pitanje je bilo glupo, čega smo oboje bili svjesni. Misli su mi se kovitlale i hormoni divljali. Željela sam ga u sebi, i to odmah, tu, na licu mjesta. Nikada u životu nisam bila uspaljenija. Ako su Candice i Kelly u našoj sobi, jednostavno ću morati negdje naći prostoriju za ostavu. – Čini se da ćemo se dobro zabaviti – rekao je ozbiljna glasa. – Ja sam za, ako si ti za to. – Dizalo je načinilo nagao trzaj kada se ponovno počelo uspinjati. Odvojila sam se i zagledala u njegove oči, trepćući da jasnije vidim. – Ja sam definitivno za. U potpunosti. Ponovno smo se poljubili i kada su mu ovaj put ruke kliznule niz moja leđa, nisu se zaustavile na stražnjici. Spuštao ih je sve niže dok se nije zaustavio na bedru, istodobno me pritišćući uza zid dizala. Kada mi je podigao nogu, moje uzavrelo središte bilo je pod kutom koji je omogućavao da u potpunosti primim onu čvrstu muškost koju je ponovno prislonio uz mene. Zakačila sam se gležnjem oko njegovih bokova i stenjući dizala se i spuštala, trljajući se o njega u ritmu koji nisam mogla kontrolirati. Usne su nam se gotovo savršeno skladno pomicale dok sam izvijala bokovima, privlačeći ga sve bliže sa svakim njegovim prodiranjem. Suknja mi je bila zadignuta oko struka i crveno čipkano rublje bilo je posve vlažno kada se zvono dizala ponovno oglasilo. Spustio mi je nogu i rukama kliznuo niz moje bokove i bedra, povukavši mi suknju naniže, onako kako bi trebala izgledati na javnome mjestu. Pokupio je žetone i cipele i izišao u hodnik, povukavši me za sobom. Spotaknula sam se, zaplećući se o vlastite noge, ali on me zadržao svojim tijelom i uhvatio jednom rukom. Kad sam se uspravila, ona ruka u kojoj je držao cipele ležerno se spustila do mojega struka. – Kamo? – upitao je, dok je škiljeći motrio oznake na zidu.

– Soba dva-nula-jedan-četiri – rekla sam, zvučeći poput pravoga pijanca. Kratko sam radila grimase, nastojeći razgibati vilicu da mogu govoriti poput prave obrazovane žene, kakva sam i bila. Smijuljio se, zapazivši što činim. – Možeš li mi ovo pridržati? – upitao je. Nakon što je sve žetone i cipele odložio u moje ruke, pošla sam niz hodnik prema svojoj sobi. – Joj! – izletjelo mi je kada me nasmrt prestrašio podigavši me u naručje, noseći me u zipci svojih snažnih ruku. Dugi koraci vodili su nas prema posljednjoj sobi nadesno, dok je u plastičnoj šalici zveckao novac. Bila sam doslovno oborena s nogu, i da se hodnik, zid, pod i strop nisu okretali, bio bi to vrhunac moje večeri. Molim se da Candice i Kelly budu na odlasku! Spustio me da se osovim na noge, pred vratima na koja se jednom rukom oslonio, privlačeći me drugom rukom k sebi. Ostala sam bez daha od poljubaca koji su uslijedili, jedva uspijevajući ostati pribrana. Cipele i žetoni ponovno su pali i našli se razbacani po podu i mojim stopalima. Tijekom ljubljenja tek sam nekoliko puta otvorila oči, kako bih onu sobu koja se okretala držala pod kontrolom. – Čekaj, čekaj – rekla sam kada su se vrata niže u hodniku otvorila i začuli se nečiji glasovi koji su dopirali niz hodnik. Pokucala sam na svoja vrata. Očaj se očitovao u brzopoteznom kuckanju koje sam izvodila. Nisam više uspijevala izigravati smirenost. Blago budali. – Nemaš ključ? – upitao je. – A što misliš gdje bili ga u ovoj haljini mogla sakriti? – Prsa su mi se doslovno nadimala zbog otežana disanja. Bila sam potpuno usplahirena i napeta, mlatarajući rukama. Mogla sam osjetiti njegove čvrste trbušne mišiće kroz košulju. Bili su napeti kad sam ih dotaknula. Ona nabrekla izbočina u njegovim hlačama bila je golema. Osjećala sam potrebu da toga muškarca odmah vidim golog ili ću doživjeti infarkt izazvan potisnutom seksualnom željom. Poput spontanog sagorijevanja, ali bez plina i plamena.

Prstima je prešao preko mojih rebara prema leđima, promrmljavši: – Hmmm, ovdje nema ključa. – Potom ih je spustio do moje stražnjice. – Ni ovdje. – Položio je ruku ispod moje desne dojke i osmjehnuo se. – A nema ni ovdje. – Naglo me uhvatio za stražnjicu i odmah pustio, – U pravu si. Nemaš ključ. – Nacerio se, navodeći me da ponovno obujmim njegovo lice i izljubim ga. Vrata su zakloparala pa smo se naglo razdvojili prije nego što sam uspjela izvesti sljedeći potez: opipati njegovu izbočinu. Zaboravila sam na to da su Kellyne cipele bile na podu pa sam se saplela o njih kad sam se pokušala okrenuti. Pala sam na stranu kada su se vrata otvorila, završivši u Mackovu naručju. – Gle, gle, gle. Nisu li to kockarica i njezin junak kauboj? – oglasila je Candice, zvučeći pomalo ogorčeno i poprilično pakosno. Odgurnula sam Mackova prsa od sebe kako bih se osovila na noge i sagnula se po Kellyne cipele. Kada sam ustala, njihala sam se na vlastitim nogama i cijela prostorija okretala se oko mene. Mack je položio ruku na moja križa i koraknuo naprijed, približivši mi se. Bilo je lijepo znati da će, padnem li, biti tamo i uhvatiti me. – Opa. Oprosti... izgubila sam ravnotežu. – Nacerila sam se Candice, nastojeći ignorirati činjenicu da sam se pojavila u našoj sobi s nekim tipom kojeg sam usput pokupila. – Što vas je toliko dugo zadržalo? – upitala sam, prošavši pokraj nje, vukući Macka za sobom. – Cijelu sam vas vječnost čekala. Vidi što sam osvojila. – Na trenutak sam podignula žetone koje je on pokupio s poda, prije nego što sam ih spustila na stol. Nekoliko njih otkotrljalo se i palo na pod. – Lijepo. – Ali gledala je samo u Macka. – A i ti si osvojio neke žetone? Prišla sam mu. – Ha-ha. Nisam osvojila ovoga kauboja... pobijedila sam ga u igri ajnca. – Glasno sam zafrktala kad sam ga vidjela namrštenog. Pokazala sam na kauboja, a potom na svoju prijateljicu. – Candice, ovo je Mack, Mack, ovo je Candice. Rukovala se s njim, upitno izvivši obrvu. – Mack? Doista se... tako zoveš?

– Mack je nadimak. Skraćeno od MacKenzie, mojega prezimena. – Nacerio se i zapazila sam učinak koji je njegov osmijeh ostavio na Candice. Čak ni ona nije ostala imuna na njegov šarm. Rastapala sam se pomalo u njegovu naručju pa je ovio ruku oko mene. – Odakle si? – upitala je Candice, obuvajući cipele. Pomalo ogorčeno zapazila sam da su imale nižu petu od onih kojima sam ja bila izvrgnuta. – Iz Baker Cityja, iz Oregona. – Daleko si od kuće, kauboju – rekla je, uspravila se i isprsila, podižući grudi u grudnjaku. – Jesam, madam. Candice je iskrivila lice u grimasu i prestala se vrpoljiti. Ramena su joj klonula. – Upravo me nazvao madam. Idem utopiti tugu. – Dograbila je svoju torbicu sa stola i pogrbljeno pošla prema vratima. – Kamo ćeš? – upitala sam, zbunjena. – Idem naći muškarca. Nekog mlađeg, s velikom batinom. Ako ti se dade, pripazi na Kelly. U protivnom je samo zaključaj. Bit će ona dobro. Zaspala je u spavaćoj sobi na lijevoj strani. – Izišla je. – Ali... čekaj, Candice! Ne moraš ti ići! Kada je provirila glavu kroz vrata, na licu joj je ponovno bio osmijeh. – Žao mi je, mala, ali tamo je ekipa. – Namignula je. – Poslije ću vam se pridružiti, djeco. – Vrata su se uz kliktaj zatvorila za njom. – Mislim da mi je tvoja prijateljica upravo dala zeleno svjetlo – rekao je. Široko sam se nacerila. – U pravu si. Ponovno me odigao od poda, samo što mi se ovaj put nije tako strašno zavrtjelo jer sam ga sve vrijeme gledala u oči. – Kojim putom do prazne sobe? – upitao je. Pokazala sam mu preko svojega ramena. – Onim.

DVANAESTO POGLAVLJE

S

jela sam na rub kreveta kako bih mogla odgledati predstavu.

Najprije je sa sebe skinuo košulju, otkopčavajući dugme po dugme. Bila sam uvjerena da će kaubojski šešir odletjeti prvi ili da će ga odložiti na stol prije nego što započne striptiz. Ali ne... otpočeo je s košuljom, što mi je bilo baš drago. Nikada u životu nisam vidjela kauboja bez košulje sa šeširom na glavi, ali sada sam, na licu mjesta, odlučila da baš to redovito želim gledati ostatak svojega života. Poželjela sam da imam uključenu videokameru pa da taj prizor mogu bezbroj puta iznova pustiti. U tom trenutku počela me doista mučiti činjenica da se radilo o avanturi samo za jednu noć. Sljedeće su na red došle čizme. Nakon što ih je skinuo zajedno s čarapama, stajao je nasred sobe u iznošenim trapericama i kaubojskom šeširu boje slame. Golema mjedena kopča remena počivala mu je na struku. – Dragi Bože, smiluj mi se – jedva sam čujno prošaptala, ne mogavši odvratiti pogled. Odjednom se u mojemu govoru pojavio južnjački naglasak. Ali nekako se činio sasvim odgovarajućim dok sam ga gledala kako stoji u punom sjaju pravoga kauboja. Ponovno sam počela štucati. – Je l’ dobro ovako? – upitao je, široko se nacerivši. Načinio je nekoliko koraka prema meni i tek sam neznatno ustuknula. – Kamo ćeš? – upitao je, prigušenim glasom. Podsjetilo me na grabežljivca i njegov plijen. – Ne... ne znam – rekla sam, promucavši zbog iznenadnog napadaja sramežljivosti. Nije bilo riječi kojima bi se mogla opisati njegova krasota. Bojala sam se biti gola u njegovoj nazočnosti. – Ne trebaš me se bojati – rekao je, i dalje se približavajući. Smirujućim pokretom ispružio je ruku, dlanom okrenutim prema dolje. – Psst, priđi, mala. Dopusti mi da te samo zagrlim. Ne moraš učiniti ništa što ne želiš.

Zbog njegovih riječi osjetila sam toplinu koja me prožela sve do nožnih prstiju. Imala sam osjećaj da u tom trenutku točno znam kako bi se u njegovoj nazočnosti osjećao usplahireni konj. Ovaj čovjek nije mi namjeravao nauditi. Najgluplje što sam mogla učiniti bilo je udaljiti se. Ni slučajno neću nastaviti živjeti kajući se zbog toga. Ispružila sam ruku i dopustila da nam se prsti isprepletu. – Samo sam malo nervozna. Zapravo, avanture za jednu noć nikada nisu bile za mene. – Dobro, bila je to donekle laž. Bile su tijekom studiranja, ali ne i nakon toga. Šest godina odanosti u vezama, i to s totalnim kretenima. Doista sam dosljedna. – To je zbog šešira, nije li? – Skinuo ga je i nježno spustio na pod pokraj nas, ne skidajući pritom pogled s mene. – Nije bilo zbog šešira – rekla sam napetim glasom. Posve sigurno nije bilo zbog šešira. Puls mi se ubrzavao i aktivirao se onaj moj nagon koji je govorio bori se ili bježi. Ili je to možda bio nagon koji mi je govorio pojebi se ili bježi, što bi vjerojatno više odgovaralo s obzirom na to kako me gledao. – Je li zbog kopče? – upitao je, uhvativši je među prste i nakrivivši je prema meni. – Nije zbog kopče – prošaptala sam, zagledana u slova ugravirana na prednjici... učinilo mi se nešto na latinskom iznad nekakva grba. Bila sam previše rastresena da bih tomu pridavala veću pozornost. Prilazio mi je preblizu da bih uspjela jasno razmišljati. Previše mi se vrtjelo od popijenog alkohola pa sam stajala, nadajući se da će to pomoći. Zaustavio se udaljen samo nekoliko centimetara od mene, nije bio više onoliko visok kao u čizmama, ali je ipak bio dovoljno visok da sam morala nakriviti glavu da ga pogledam u oči. – Najljepša si u cijelom ovom gradu, znaš to? Malo sam se nasmijala, nisam pala na laskanje, ali svejedno mi je godilo. – Znam da si u roku nekoliko sati popio otprilike šest piva pa moram pomisliti kako ti to otežava prosudbu. Odmahnuo je glavom. – Ne. Nimalo nije utjecalo na moje sposobnosti.

– Dođavola, danas si pun velikih riječi, nisi li? Ponovno me brzom kretnjom privukao uz svoja prsa, podsjetivši me na to koliko je snažan i koliko se dotad suzdržavao. – Što ti znači velika riječ? – Spustio je glavu i poljubio me u kut usana. – To je... to je... – pokušala sam odgovoriti, ali već sam bila zaboravila što me pitao. – Lagani poljupci koje je blago spuštao na moje usne ostavili su me praznoglavom. – Hmmm? Velika riječ? – pomagao mi je prisjetiti se. – To je... velika riječ... ona koja vrijedi dvadeset pet centi... – Rastvorila sam usne i pokušala se okrenuti i pronaći njegove usnice, ali on se odmaknuo, ostavivši me u tom položaju. Premjestio je usne na moj vrat i kratko mi sisao kožu. Liznuo je to osjetljivo mjesto, a potom malo puhnuo u nj, zbog čega mi se cijela ta strana tijela naježila. Napinjala sam se približiti mu se i grudi su mi pulsirale od silne želje. – Želim te vidjeti golu – prošaptao je, pružajući ruke iza mene skloniti moju kosu koja mu se našla na putu i sporo mi rastvorio zatvarač haljine. Vrškom prstiju prelazio je niz patentni zatvarač, klizeći niz moju kožu, sve od vrha kralježnice do križa. Hladan zrak u prostoriji prostrujao mi je preko kože kada su se naramenice moje haljine rastvorile i kliznule mi niz ruke. Bila sam na vrhuncu želje i lice mi se žarilo od straha da će vidjeti moje tijelo i ocijeniti ga bezvrijednim. Stajala sam pred njim u grudnjaku i gaćicama. Lice mi je bilo crveno kao paprika. – Isuse, ženo... – Ponovno me grubo privukao k sebi i onaj ukrućeni dio tijela koji je bio pokazatelj njegove želje naglo je udario o moju zdjelicu. Bila je to najslađa bol koju sam u životu osjetila. S usana mi se oteo jecaj, što ga je ponukalo da nastavi. Povukao mi je haljinu naniže, sve dok se na kraju nije našla u hrpi na podu pokraj mojih nogu. Iskoračila sam iz nje, blago je šutnuvši u stranu, sve vrijeme privijena uz njega. Nisam željela da se previše razdvojimo, ali on je imao nešto drugo na umu. Naglo se odvojio i neznatno me odgurnuo držeći me za nadlaktice. – Pričekaj... samo trenutak... pusti da te gledam.

Spustila sam pogled na pod, ne mogavši ga pogledati u oči. Dugo nije progovarao. Morala sam proviriti, ne uspijevajući podnijeti taj pritisak da ne znam što se događa. Pogledom je prelazio preko mojega tijela, odmjeravajući me od glave do pete, a nejasno svjetlo što je dopiralo iz susjedne spavaće sobe ništa mi nije govorilo. Izraz lica bio mu je ozbiljan. Opasan čak. – Što je? – upitala sam, poželjevši prekrižiti ruke i sakriti tijelo. – Nemoj. Čekaj... ne pokrivaj se. Molim te. Pusti da se još malo divim. Lice mi se ponovno zarumenjelo. Mislila sam samo na svoje premalene grudi s dva gumena podloška za podizanje skrivena ispod njih, svoje široke bokove i veliku stražnjicu. – O čemu govoriš? – Kao da sam negdje zaglavila između proturječnih osjećaja, da sam nezgrapna i da sam seksi. Samo jedna njegova riječ bila je dovoljna da se priklonim jednoj ili drugoj strani. Odmahnuo je glavom. – Mislio sam da takva tijela žive samo u mojoj mašti. Nisam ni shvaćao da doista postoje u stvarnosti. – Prešao je rukom preko mojih rebara i boka. – Obline posvuda. – Zagledao se u moje oči. – Iskreno, tijelo prave pravcate žene. Odgurnula sam ga. Iz grla mi se prolomio smijeh kada se strah raspršio, a potom posve nestao. Sviđaju mu se obline! – Gubi se odavde, ludo. Uhvatio me za ruke i privukao sebi. – A, ne, nikamo ja ne idem. Domamila si me ovamo u svoj brlog pa ću ti sada dopustiti da me iskoristiš. Napućila sam usne, pretvarajući se da sam uvrijeđena. – Ja te ovamo domamila? Šališ se? – Pokušala sam se otrgnuti iz stiska, ali čvrsto me držao, usmjeravajući nas prema krevetu. – Ne igraj se s mojim srcem, Andie. Reci da me nisi dovela ovamo samo zato da skinem odjeću s tebe i vidim to tvoje predivno tijelo pa da me potom izbaciš. Mislim da moj ego to ne bi mogao podnijeti. Kao ni... ostali dijelovi mojega tijela. Isturila sam bradu kako bih mu drsko odgovorila, ali iskoristio je prednost svoje visine i spustio se na moje usnice, ušutkavši me svojim usnama.

Pomisao na to da je moje tijelo smatrao erotičnim zapalila je vatru u meni. A što sa svim onim bojaznima koje sam možda imala o dovođenju u svoju sobu muškarca kojega nikada više nakon ove večeri neću vidjeti u životu? Gle... odletjele su kroz prozor u vruću noć Las Vegasa. A sve one uzavrele primisli koje su govorile da sam možda neprivlačna? O, da... i one su se pridružile tim bojaznima, a njihovo mjesto zauzela sam vrlo napaljena i vrlo uzbuđena ja. Partijanerica Andie definitivno je ponovno bila u igri. Izvukla sam se iz donjeg rublja dok me ljubio, a potom se, kad sam bila posve gola, odmaknula od njega. – Opa! – Piljio je u mene, pogledom upijajući svaku pojedinost mojega tijela. – Kad već govorimo o tome kako netko ima sreće... Ma stol za igru ajnca nije ništa u usporedbi s ovim. Srce mi se vinulo u nebesa zbog njegovih komplimenata i odjednom sam u cijelom tijelu osjetila silnu energiju. – Juuupiii! – viknula sam, pogurnuvši ga na krevet i skočivši na njega. Skok koji sam izvela bio je previše entuzijastičan jer sam pogrešno procijenila spust i pala na stranu. Pokušala sam se zadržati na rubu kreveta, ali onaj glupi satenski prekrivač je kliznuo pa se nisam imala za što uhvatiti. Skotrljala sam se s kreveta i uz glasan udarac pala na pod. Nekoliko sam trenutaka ostala tamo ležati, pričekavši da se prostorija prestane okretati. – Sranje – rekao je – nastojeći zatomiti smijeh dok se naginjao preko ruba kreveta, vidjeti kako sam. – Jesi li dobro? Skočila sam na noge i osmjehnula se, odlučna nastaviti zabavljati se unatoč činjenici da sam ispala pravi kreten. Podignula sam ruke iznad glave i protegnula ih prema stropu. – Što kažeš na spust? – upitala sam, uputivši mu osmijeh filmske zvijezde. Uhvatio me čvrsto oko struka i povukao na krevet, skočivši na mene. – Zaslužuje zlatnu medalju. – Njegove traperice koje su se prislanjale uz moju golu kožu dodatno su pojačale osjećaj erotičnosti. Bojala sam se da će moje šašavo ponašanje uništiti raspoloženje, ali ono me, naprotiv, samo navelo da shvatim kako dijelimo isti smisao za humor. Odgurnula sam ga i popela se na nj. – Ja sam gore – izjavila sam.

– Opa, mala – rekao je smijući se dok se nastojao uspraviti u sjedeći položaj. Ležernom kretnjom dograbio me oko struka i prebacio na leđa. Sada je on bio gore i nadvijao se nada mnom. – Skini te hlače! – zapovjedila sam. – I stani tamo nasred sobe da te odmjerim. Sad je na meni red da piljim. – Da sam u tome trenutku imala bič, bila bih zapucketala njime. Provođenje večeri s Mackom u meni je raspirilo prave vatre. Da je u prostoriji bio bik, podignula bih crvenu krpu i zamahnula njome pred njim. Uzmaknuo je kada je ustao s kreveta, ne skidajući pritom pogleda s mene. – U redu, madam. Za razliku od Candice, nije mi zasmetalo što me nazvao madam. Mogao mi se cijele noći obraćati tako ako je želio. Stojeći nasred sobe, uz podnožje kreveta, raskopčao je traperice pa oprezno i polako otkrio svoj ukrućen penis. S obzirom na to kako se njegov dar razmotao preda mnom, samo za mene, imala sam osjećaj kao da je ujedno božićno jutro i moj rođendan. Razrogačila sam oči ugledavši ga. Bože dragi, kako je obdaren, pravo je čudo kako uopće uspijeva tu stvar strpati u gaće. Povukao je traperice niz stražnjicu i pustio ih da padnu na pod. – Nemaš donje rublje – rekla sam, ne prestajući piljiti u njegovo međunožje. Nije mi padalo na pamet reći ništa drugo osim: Moj, Bože, kakvu kurčinu imaš, ali to se nije činilo najpametnijim potezom pa sam se zadržala na osnovnom. – Previše ograničava – rekao je prilazeći mi. U položaju u kojemu sam bila na krevetu, obujam i čvrstoća njegova ukrućena uda bili su u ravnini mojih očiju. Približila sam se rubu kreveta, prebacivši noge preko njega, očarana njegovim oblikom i veličinom. Ovlažila sam pri samoj pomisli da cijelom svojom dužinom ulazi u mene. Zbog same te slike osjetila sam nadiranje zaprepašćujućih valova želje kroz svoje tijelo. Nekada sam mislila da je predigra vrlo bitna, ali noćas bih sve preskočila i odmah prešla na stvar, bez

imalo osvrtanja. Uto sam ponovno ugledala njegov ud i jednostavno sam ga morala dotaknuti. Posegnula sam za njim, uzeti ga u ruku, podižući pogled prema njemu da procijenim njegovu reakciju. Oči su mu se žarile, a izraz lica bio mu je ozbiljan. Bilo bi zastrašujuće da nisam bila tako napaljena i svjesna njegove privlačnosti. Osjećala sam se moćnom i držala situaciju pod kontrolom. – Što želiš? – upitala sam, glasom jedva čujnijim od šapta. – Sve što mi želiš pružiti... – Zvučao je ozbiljno i glas mu je bio prepun želje. Mišići njegove čeljusti stegnuli su se kada sam pokusno pomaknula ruku, najprije je spustila prema korijenu, a potom ponovno najnježnijim dodirom vratila do glavića. Još nisam znala je li od onih muškaraca kojima godi lagan dodir ili od onih koji više vole čvršći stisak, ali bila sam uvjerena da ću doznati. Kada sam mu kratko jezikom liznula glavić, reagirao je blagim trzajem i duboko udahnuo. – Isuse – bilo je sve što je uspio reći prije nego što je sklopio oči. Lagano sam jezikom kružila po glaviću nastojeći ga ovlažiti, a potom ga uzela u usta dok su vršci njegovih prstiju počivali na mojim ramenima. Osjetila sam kako mu prsti neznatno uranjaju dok sam činila ono za što sam znala da doista dobro izvodim u krevetu. Vjerojatno ima koristi od veza s hrpetinom sebičnih luzera... jer žensko tada nauči kako dobro popušiti. Bokovi su mu se pomicali ujednačeno s mojim ritmom i disanje mu je postalo ubrzano. Držala sam ruku među njegovim nogama, gladeći mu mošnje. S obzirom na način na koji su se trzale, a potom sa svakim dodirom mojih usnica opuštale, znala sam da, nastavim li još neko vrijeme s tim, neće znati za sebe, da neće moći suvislo razmišljati i da će se rastopiti u mojim rukama. Tek što mi je ta misao prošla kroz glavu odgurnuo me i izvukao ga iz mojih usta. Usnice su mi se izvile u osmijeh kad sam u izrazu njegova lica vidjela životinjsku požudu. – Trebam ja tebe kušati – rekao je napola režeći, pogurnuo me na krevet i spustio se na koljena, kleknuvši između mojih nogu. Nezgrapno su visjele

preko ruba i poželjela sam ih drukčije namjestiti, ali nisam imala vremena. Pokušala sam nešto reći, ali sam se odjednom zaustavila kada sam na sebi osjetila njegove usne. Bez najave i gotovo bez ikakva upozorenja. Jedan trenutak oporavljala sam se od umorne čeljusti, a već sljedećeg je lice tog predivnog muškarca bilo zagnjureno u moje međunožje, izvodeći neku vrstu sulude čarolije. – O, Bože! – zavapila sam, zvučeći kao da plačem. Nikada u životu nisam doživjela ništa nalik osjećaju koji se poput rakete vinuo od međunožja do srca, mozga i svih ostalih dijelova tijela. Iz grla mi se otelo dugo tiho stenjanje. Izvijala sam se donjim dijelom tijela, nabijajući se prema njemu i tiho ga preklinjući da nastavi. Jezikom je kliznuo u mene i učinio nešto što me potaknulo na grčenje zbog predorgazmičkog uzbuđenja. Prstom je zamijenio jezik i premjestio usne na najosjetljiviji dio mojega tijela. Vrlo blago i nježno izvodio je lagane krugove i pomicao jezik gore-dolje. Podignula sam noge i besramno ih prebacila preko njegovih ramena, koristeći se tom polugom da se što više približim njegovim nevjerojatnim usnama. Spremno je prihvatio moj poziv i sam stenjući dok su mu kretnje postajale sve brže i sve snažnije. Obično bih odbijala takav pristup, ali bila sam dokrajčena. Upala sam u seksualni vrtlog koji me oslobodio svake vrste srama ili straha koji bi se mogli pojaviti i izazvati problem. Poželjela sam do kraja raširiti noge i osjetiti svaku sitnicu koju mi je činio. Bila sam prava Andie, drolja na djelu. Stenjao je, čulo se potmulo mumljanje uz najosjetljivije dijelove mojega tijela. Drhtaji su mi potresali tijelo i vibracije prodirale do same srži navodeći me da prodahćem iznenađeno, iz čiste pohotne radosti. Osjećala sam nadolaženje vala... onoga koji će me odnijeti na neko uzvišenije mjesto, na kraj naše divlje vožnje. Očajnički mi je trebalo da me zadovolji, ali ipak to nisam zasad željela... ne još. Poželjela sam da taj užitak potraje cijelu noć. – Blizu si – rekao je, nastavljajući me lizati, ali je odmaknuo ruku. Položio je oba dlana na moj trbuh. Bili su topli i pružali se cijelom širinom mojega tijela. Milovao me po koži i posegnuo uzeti obje moje dojke u ruke,

štipajući nabrekle bradavice, zbog čega sam ponovno zaječala. Napinjala sam se uz svaki dio njegova tijela, zahtijevajući još. Bila sam pohlepna i bez imalo srama. – Da – vrisnula sam, dišući otežano i uzdišući. Nisam si mogla pomoći, sve je izmicalo kontroli. – Želim svršiti u tebi – rekao je hrapavim glasom. – Da. Molim te. Mack. Uđi u mene. – Nestalo je razuma. – Jedino što sam željela bilo je osjetiti ga kako me do kraja ispunjava, uživati u osjećaju njegove batine koja me rasteže do krajnjih granica. Bio je znatno krupniji od bilo kojeg muškarca s kojim sam bila prije pa sam s radošću dočekala to novo iskustvo, raširenih ruku i nogu. Odjednom ga više nisam osjećala između svojih nogu i začula sam kidanje omota kondoma. Potom je bio nadvijen nada mnom, oslanjajući se dlanovima o krevet. Jedan dlan zavukao je ispod mojega struka i povukao me prema uzglavlju kreveta. Prešla sam rukom po mišićavim izbočinama njegovih nadlaktica i bicepsa i obujmila ga oko vrata, privlačeći ga k sebi. Uživala sam u mirisu naše strasti na njegovim usnama. Njegov ukrućeni ud bio je na mojemu ulazu, preklinjući da uđe, kada se spustio na mene. Ljubili smo se i dodirivali jezicima, jednakom strašću kao kad je bio između mojih nogu. Spustila sam ruku, zajedno s njegovom, pa smo zajednički usmjerili glavić nabreklog uda prema mojemu otvoru. Bila sam posve spremna za nj. – Jesi li sigurna? – upitao je. Doimalo se suludim pitanjem s obzirom na to gdje su nam upravo bile usne, ali pretpostavljam da je bio od onih tipova koji su pravi seksualni čin dizali na drukčiji pijedestal. – Jesam, sigurna sam – rekla sam između poljubaca, sigurna da ništa ne riskiram. Vjerojatno su oni kokteli uvelike tomu pridonijeli, ali nisam ni najmanje marila. Strast je nadvladala svaki trunak zdrava razuma koji sam mogla imati, što je objašnjavalo što je taj seksi neznanac kojega sam upravo srela trenutačno radio u mojoj sobi. – Samo ga

gurni u mene, molim te – preklinjala sam, ne mareći. Moje novo srednje ime bit će Besramna. U početku je bilo malo otpora jer su mi usmine bile toliko natečene od strasti da su mu priječile ulazak. Ponovno je posegnuo za udom, namještajući glavić i uvodeći ga sporo rukom znalca. Vrisnula sam, šireći noge i izvijajući bokovima, potičući ga da uđe što dublje. – Mmm, samo budi strpljiva – rekao je, dok mu se vragolast osmijeh javio na usnama koje sam ljubila. – Ne mogu. – Preklinjala sam. – Molim te. Kliznuo je još malo u mene, a potom ga izvukao, vješto izbjegavši moja nastojanja da uđe još dublje. – Draškaš me – rekla sam – zadihano iščekujući njegov sljedeći potez. Ujedno mi se sviđalo i prezirala sam to što mi je činio. Ovaj put gurnuo je glavić još dublje i ostavljajući ga tamo nekoliko trenutaka kružio bokovima, a potom ga ponovno izvukao. Kao da je uranjao u vrč meda ili nešto slično, kušao slast, davao slast, a potom nestajao. Bilo je izluđujuće, divno. – Zloćko – rekla sam, stavljajući ruke na njegove bokove. Bila sam spremna učiniti sve što je potrebno kako bih ga navela da ide do kraja, uključujući i to da ga primoram da se spusti na mene. – O, da, doista to misliš? – Gurnuo ga je, zaustavivši se kad ga je zavukao dopola. Kratkim pokretima povlačio ga je unutra-van, prije nego što ga je ponovno izvukao. – Da, doista to mislim – rekla sam ubrzano dišući, predviđajući njegov sljedeći pokret. Izvijala sam se u iščekivanju, izluđivalo me to što nisam znala što će učiniti. Hoće li to biti sada? Hoće li ovaj put ući do kraja, duboko? – Tooooo... – prosiktala sam kada je cijelom dužinom sporo uronio u mene. Uranjao je i uranjao pa sam nekoliko sekundi pomislila kako to nikada neće prestati. Položila sam ruke na njegovu stražnjicu i gurala ga da mi uđe

do samoga kraja, trljajući se uz donji dio njegova trbuha i vrišteći zbog osjećaja koji je to izazvalo. Moje kruženje bokovima i privijanje uz njega dok je bio uronjen u mene dovele su me na put koji ne vodi nikamo i ujedno vodi posvuda. Izvukao ga je očajnički sporo, a potom iznova započeo s mučenjem, zabijajući se do balčaka, zastajkujući nekoliko trenutaka prije ponovnog izvlačenja u vrtoglavom potezu čistoga seksa i čiste životinjske potrebe. Opetovano sam se privijala uz njega, privlačeći njegovu stražnjicu i prisiljavajući ga da uđe što dublje, da pojača ritam i omogući mi prijeko potrebno trenje. – Natjerat ćeš me da svršim nastaviš li tako – procijedio je, stišćući zube dok se nastojao suzdržati. – Jebot... O, Bože, kako je ovo dobro – dovršio je rečenicu, gotovo ostavši bez daha. – Kako to radiš? Pojma nisam imala o čemu govori. Znala sam samo da mi se približava čudovišan val orgazma za koji sam bila posve spremna i jedva čekala utopiti se u njemu. Alkohol je to trebao učiniti nemogućim, trebao je u meni izazvati obamrlost i tupost, ali činilo se da je polučio posve suprotan učinak. Ili je razlog tomu jednostavno bio on. Nikada u životu nisam bila s tako nevjerojatno seksi muškarcem. Njegova uranjanja postala su sve žešća i ostajao je sve dublje. Moja osjetljiva kvržica sa zadovoljstvom je dočekivala nadiranje njegova tijela. Primala sam ga s radošću, dočekujući svako njegovo prodiranje svojim potiscima. Ritam nam je bio divlji, neukrotiv, sirov... što je bilo posve novo iskustvo u mojemu pozorno izrežiranom životu. Njegovo groktanje i dahtanje zbog jedva kontroliranog uzbuđenja zrcalilo je moju rastuću plimu strasti. – Jebote, svršit ću – rekao je. Zanio se i zvučao je bijesno zbog nedostatka kontrole. Kombinacija njegova gubitka kontrole i osjećaj njega u meni izazvala je osjećanja koja su me potpuno preuzela. Oni osjetilni opažaji koji su se gomilali nahrupili su svi odjednom, potpuno me iznenadivši. Počela sam

vrištati, vikati i dahtati bez imalo kontrole nad onim što je moje tijelo činilo. Zarila sam nokte u njegova leđa, ne obraćajući pozornost na ono što činim njegovoj koži. Jednostavno nisam željela upasti u onu mračnu provaliju koja me prizivala, brinući se da se nikada više neću moći vratiti upadnem li u nju. Mack će mi pomoći da ostanem na sigurnom. On će mi pomoći da se ne utopim. Potom sam, kad je glasno viknuo i kad se s nekoliko kratkih oštrih prodiranja zabio u mene, upala. Upala sam u tu baršunastu tamu koja mi se kovitlala u glavi. Osjećaj je bio više nego dobar. Uz tog muškaraca koji me ispunjavao i zadovoljavao svakim centimetrom svojega tijela, nisam imala drugog izbora. Vrijeme je stalo dok smo se uz puno uzbuđenja uzdizali do vrhunca, a nakon toga ponovno spustili na zemlju. Sat je ponovno počeo otkucavati tek onda kada su naši orgazmi potpuno prestali. Tijela su nam se stopila. Osjećala sam svaki centimetar njegova tijela, iako više nije bio onako čvrst. Skljokao se na mene i spustio lice na jastuk pokraj moje glave. – Jesi li dobro? – prošaptao je i njegov dašak zagolicao me po uhu. Potvrdno sam kimnula, ne vjerujući da mogu još na pravi način progovoriti. Gurnuo ga je još malo dublje. Ciknula sam od šoka koji mi se proširio cijelim tijelom. Smijuljio se. – Malo si osjetljiva? – Malo – priznala sam, pitajući se hoće li me biti sram zbog bilo čega što sam učinila. Pomislila sam da neće. Osjetiti nešto ovako dobro nikako nije moglo biti pogrešno. Javili su se neobični osjećaji prijeteći ugušiti me. Moj životni plan doimao se doista glupim i praznim. Ovaj čovjek nikada se neće uklopiti u nj, ali sada sam se zapitala kako ću se ikada više moći vratiti tipovima kakav je bio Luke, kada znam da me nikada ne bi mogli navesti da se osjećam ovako kako sam se sada osjećala.

Osjećajući njegovo teško tijelo na svojemu, zaokupljena žarom najboljeg seksa koji sam ikada imala, prvi sam se put zapitala što to, dođavola, činim s vlastitim životom. Pokušala sam se samoj sebi narugati zato što su mi te misli došle tijekom ševe za jednu noć u Vegasu, ali nije mi bilo smiješno. Ovo je bilo stvarno. Povezanost s tim kaubojem nije bila samo ono. – O čemu trenutačno razmišljaš? – upitao je, skliznuvši s mene. Njegov uglavnom mlohav ud iskliznuo je iz mene i vlažan počivao na mojoj nozi. Skinuo je iskorišteni kondom i stavio ga na komad papira na noćnom ormariću. – Ništa. Mozak mi još ne radi. – Ma neću mu valjda reći što mi je na umu. Pobjegao bi glavom bez obzira i više ga nikada ne bih vidjela. Želim li ga ponovno vidjeti? Da, mislim da želim. Ne, znam da želim. – Lažeš – rekao je, nježno prešavši prstom od mojega čela do vrška nosa. – Po tome kako zakrećeš nosom vidim da lažeš. Reci mi, o čemu razmišljaš. – O, znači sad sam još i Pinokio? – Nastojala sam ga odvratiti od pokušaja ulaženja u moje misli, ali nije nasjedao na to. – Molim te, reci mi. Zvučao je toliko iskreno da mi je zbog toga srce preskočilo otkucaj. Kako je tip koji je bio tako božanstven i dobar u krevetu bio toliko drag? Ne protivi li se to zakonima prirode? Možda je bio neki mutant u procesu evolucije. Okrenula sam glavu, lica su nam bila samo pet-šest centimetara udaljena jedno od drugoga. – Zašto te to zanima? – Zato što i meni puno toga pada na pamet pa se pitam misliš li isto. – Kaži ti prvi – rekla sam i srce mi je iz nekog glupog razloga počelo ubrzano kucati. Nikako nismo mogli misliti isto. Ali, ne bi li bilo baš fora da smo mislili? – Luceo noti uro – rekao je. – Moj je otac to uvijek govorio. – Što to znači? – upitala sam, prilično sigurna, iako sam još uvijek bila prilično pijana, da nije govorio engleski. – To znači da, želim li imati sreće s tobom, trebam riskirati i reći što mi je na umu, jer ne reći bilo bi gore nego nikada ne pokušati.

Nacerila sam se. – Prilično sam sigurna da si već dosad imao sreće, ali ako tražiš nastran seks, morat ćeš se potruditi uvjeriti me da je to dobra zamisao. – Bila sam prilično sigurna da bih za nj učinila sve, ali ni u kojem slučaju nisam mu to namjeravala olakšati svojim priznanjem. – Ne radi se o seksu – rekao je, potpuno me otrijeznivši. – Gle, dobro, seks bi mogao biti blaga glazura na torti, ali to nije to. – Vrlo si tajnovit – rekla sam, sada već vraški nervozna. Doista mi se sviđao taj kauboj. Mack. Ali nisam znala ama baš ništa o njemu, osim činjenice da ne nosi donje rublje i da ima velikog kukurikana kojim se posve dobro služi. Juuuhuuu! – Nije mi namjera biti tajnovit. – Pretpostavljam da nisam toliko hrabar koliko bih katkada volio biti. Radi se o tome... – Zastao je, a potom se zakotrljao na leđa, podmetnuvši ruke pod glavu. – Imam nešto na umu i želim ti to reći, iako znam da to neće ništa promijeniti i da te vjerojatno nikada više neću vidjeti. Pri pomisli na to da nikada više nećemo biti zajedno, osjetila sam mučninu u želucu i bila prilično sigurna da nije zbog alkohola, iako se krevet okretao kao posljedica njegova učinka. Uistinu se vrtio. – Pa reci onda – poticala sam ga, nejasno izgovarajući. – Najprije ti pa ću onda ja. – Kukavico – zadirkivao me, podvukavši ruku ispod mojega vrata. – Kriva sam. – Ušuškala sam se bliže k njemu i okrenula na bok kako bih mogla položiti glavu na njegova prsa. Znala sam da je to glupo, ali u tom trenutku osjećala sam da je nekome stalo do mene. Bilo je to nešto što nikada nisam osjetila s muškarcem kojega sam još donedavno željela nazvati svojim Suprugom. Bila je to doista žalosna situacija. Osjećala sam požudu prema muškarcu iz Oregona, a živjela sam na sasvim suprotnoj strani zemlje. Situacija između nas nije mogla biti zamršenija. – Evo, ovako, budeš li željela otići od mene nakon što to kažem, neka tako bude. Radije ću reći i nakon ove lude noći otići nego ne reći i nešto propustiti.

– Pa dobro, reci već. – Pretvarala sam se da glasno zijevam. – Zaspat ću ovdje. Slobodnom rukom poškakljao me po rebrima. – Zločesta si. Sviđa mi se to kod tebe. – Nagnuo se i poljubio mi vrat, usisavši snažno da ostavi trag. Vjerojatno sam trebala biti bijesna, ali kada su mi bradavice očvrsnule poput kamena i ukrutile se zbog osjećaja koji je to izazvalo, preplavila su me posve suprotna osjećanja. Ostavio mi je vrat na miru i ponovno legao. – Prolazi mi kroz glavu kako ne želim da ovo završi. Ima nešto u tebi čime si mi kao lasom zarobila srce ili zdrav razum, što li već, i bojim se da ga neću moći ponovno imati dok ga ti ne oslobodiš. Srce mi se stegnulo u prsima. Nije bilo otkucaja. Potoni sam prodahtala jer je potreba za kisikom bila nesavladiva. Zadržavala sam dah, a da toga nisam ni bila svjesna. – Doista? – Zakreštala sam. Nitko mi nikada prije nije rekao nešto ni približno slično tomu. Čak ni muškarci koji su tvrdili da me vole. – Doista. Navodi li te to na bijeg u Meksiko? – Meksiko? – Hihotala sam se. – To je najudaljenije mjesto odavde koje mi je palo na pamet. Daj mi još nekoliko minuta da se otrijeznim pa ću smisliti nešto bolje. Podignula sam lakat i položila glavu na dlan. – Možda to samo pivo govori iz tebe. Možda i nisam tako neodoljiva kao što misliš da jesam kad se otrijezniš ujutro. Privukao me k sebi i zvučno poljubio. – Ne, nije zbog piva. Možda sam malo izvan forme zbog toga, ali nisam ni slijep, ni tup, ni gluh. Ti si nešto posebno. Nisi li to osjetila? To kako savršeno odgovaramo jedno drugome? – Izraz njegova lica bio je ranjiv. Kao da mu je to bilo važno. – Jesam – prošaptala sam, toliko ushićena što to čujem iz njegovih usta da nisam na pravi način mogla ni progovoriti, kao ni trezveno razmišljati. U svijesti su mi se oglašavala zvona i uključivali alarmi. Sviđam mu se! Doista mu se sviđam. A obdaren je kao konj.

– Znaš što... – rekao je, povukavši me na sebe... – u ovom trenutku želim učiniti dvije stvari s tobom, ali ne mogu odlučiti koju prvu. – Pakosno mi se nacerio. Kosa mi je visjela stvarajući zastor oko nas. – Što? Analni seks? – upitala sam. Dugo se smijao iz svega glasa. Potom me pljesnuo po oba obraza prije nego što ih je protrljao i nježno uštipnuo. Gurnuo je bokove prema meni i svoj napola ukrućen ud između mojih usmina. – Ne, ludice, nisam to mislio. Ali razmislit ću naknadno i o tome. – Ona jamica na njegovu obrazu pojavila se prvi put nakon onoga kad smo igrali ajnc. – Dobro, a na što si onda mislio ako nisi na uzimanje odostraga? – Nježno sam se protrljala uz njegov ud iznenađena spoznajom da mi pomisao na još jednu rundu skorašnjeg seksa uopće nije bila neprivlačna. Zapravo, posve suprotno, sa svakim trenutkom postajao mu je sve krući. Posegnuo je rukom između naših tijela i uspravio ud u erekciji. Glavićem me draškao po donjem dijelu trbuha. Nije ništa rekao, samo je čekao vidjeti kakva će biti moja reakcija na to. Namjestila sam se iznad njega i sitno kružeći bokovima primila njegov ud u svoju toplu nutrinu. Sporo sam se spustila, s namjerom da ga uzmem cijelog, i zaustavila se tek kad sam se do kraja nabila i kad je njegov glavić stigao na kraj puta. – Dođavola, mala – bilo je sve što je uspio reći. Zabacio je glavu i sklopio oči, pomičući bokove u ritmu koji je u trenu odagnao svaku pomisao na razgovor. Bila sam još uvijek osjetljiva i natečena od prethodnog vođenja ljubavi pa mi nije trebalo dugo da postignem orgazam, ali ovaj put osjećaji su bili drukčiji. Oštri. Divlji. Daleko više izvan kontrole, Trebala sam brzinu i snažno nabijanje, a ne blaga i nježna prodiranja. Pomicala sam se na njemu gore-dolje, snažno se nabijajući kako bih svojemu tijelu omogućila toliko željen bol. Dočekivao me sa svakim prodiranjem. Ud mu je bio toliko krut da sam imala osjećaj da je od čelika. Nekoliko sam puta frustrirano vrisnula, ne

uspijevajući dobiti ono što sam tražila. Nešto... nešto... Nisam znala što. Ostajalo je izvan dohvata ruke. Bilo mi je potrebno, ali nisam znala što je to. Jednom je glasno progunđao i uspravio se, pogurnuvši me glatkom kretnjom na leđa. Potom ga je izvukao i okrenuo me na trbuh. – Podigni guzu – naredio je, dograbivši me ispod bokova i podignuvši mi stražnjicu uvis. Poslušala sam bez riječi. Željela sam to. To je bilo to. Palčevima je razdvojio moje stidne usne i ponovno uronio u mene. Podvukavši neznatno svoja svijena koljena ispod mene, poslužio se mojim bedrima kao polugom za oslonac kada se zabio u mene, podižući moje tijelo prema jastucima na uzglavlju kreveta sa svakim novim prodiranjem. Dotad sam bila pod kutom u kojemu sam mogla osjetiti kako njegove mošnje udaraju u klitoris. Samo ono lagano tupkanje me izluđivalo, ali nije bilo dovoljno. Zato su njegova snažna prodiranja bila ono što mi je trebalo, iako sam to tek sada otkrila. – To! To! – vrištala sam, ne mareći za to što bi me mogli čuti oni u hodniku, a možda i oni na katu ispod. – Bože, kako te volim jebati – procijedio je kroz stisnute zube, dok je zvuk šljapkanja pri dodirivanju naših tijela odjekivao prostorijom. – To, jebi me, molim te, jebi me! – preklinjala sam besramno, ali osjećala sam to ispravnim. Željela sam biti njegova, željela sam da me uzima baš svake večeri u životu. Imala sam osjećaj kako do toga trenutka nisam istinski ni živjela kao žena. Jahala sam na kresti vala koji nisam shvaćala i doživljavala zadovoljštinu zbog grube jebačine, nečega što nikada prije nisam voljela. Odakle je potjecalo to zadovoljstvo? Sigurno od onog primitivnog životinjskog dijela mene. Ta strast bila je divljačka i nosila me na neko drugo mjesto, navodeći me da pomislim, kažem i učinim ono za što nikada ne bih ni pomislila da sam sposobna. – Aaaaaaaahhhhh! – uzviknuo je, zvučeći kao divljak koji je upravo ispustio ratni poklič.

Skljokao se na mene, zarobivši ruku ispod mojega tijela. Prinio je prst protrljati mi klitoris dok se trzavim kretnjama zabijao u mene, stenjući i rokćući sa svakim prodiranjem. Taj obični dodir, ta dva prsta koja su me jedva dodirivala na nimalo profinjen način dok me ispunjavao cijelu, bilo je ono što mi je trebalo da se u potpunosti izgubim i prepustim strasti koja je prijetila svladati me i progutati cijelu. Raširila sam noge, najviše što sam mogla, naprćila stražnjicu onoliko koliko je bilo moguće i što sam mogla više i snažnije zajahala val, sve vrijeme vrišteći. Te je noći ponovno ušao u mene i opet sam iskusila orgazam kakav nikada, čak ni u najsmjelijim maštanjima, nisam ni sanjala da ću doživjeti. Nekoliko minuta, a možda i sati potom, Mack je kliznuo s mene i skljokao se na svoju stranu. Podignula sam pogled prema njemu. Zapletena kosa padala mi je preko lica. – Što gledaš? – upitala sam drsko. – Lijepu ženu koja me navodi na pomisao da mogu poletjeti. – Što je sljedeće? – upitala sam, strahujući od odgovora. Bila je prošla ponoć i Candice će se sigurno uskoro vratiti. – Imam posve nerazumnu, krajnje suludu i nadasve glupu zamisao. – Kakvu, seks bez zaštite? Nacerio se. – Oprosti zbog toga... Hoće li... to biti problem? – Ne ispričavaj se, bila je to moja pogreška. Ali uzimam pilule. – Čist sam ako ćeš se zbog toga osjećati bolje. Barem tako liječnik kaže. – I ja sam. – Dobro... Nego, vratimo se onome o čemu smo pričali... nisam o tome govorio. Oslonila sam se na laktove, otpuhujući kosu s lica. – Dobro, reci mi onda, Uspaljenko. – Sigurna si?

Pokazala sam na svoje lice. – Nalikuje li ti ovo na ženu koja ne zna što hoće? Pogurnuo me na leđa i snažno poljubio. Dopustila sam mu da se nekoliko trenutaka stopi s onom vrelinom, a potom obujmila njegovu glavu svojini dlanovima i odgurnula ga. – Prestani odugovlačiti i reci mi. Skočio je iz kreveta i počeo navlačiti traperice. – Dođi. Izlazimo. Sjela sam u uspravan položaj, zbunjena. – Izlazimo? Mislila sam da ćemo se ugnijezditi jedno uz drugo. – Da, sada izlazimo, a ugnijezdit ćemo se poslije. – Podigao je moju haljinu i pružio je prema meni. Privukla sam se polako do ruba kreveta i ispružila ruku preuzeti haljinu. Prihvatila sam je kad ju je prinio bliže, ne znajući točno što misliti zbog te nenadane provale energije i tajnovitoga izlaska van. Kokteli i seks bili su poput napitka za spavanje i jedino što sam željela bio je odmor. Nije ispuštao haljinu iz ruke, primoravši me da ga pogledam u oči. – Imaš li povjerenja u mene? Potvrdno sam kimnula, bez oklijevanja. Ne bih mu trebala vjerovati. Bio je neznanac. Poznavala sam njegovo tijelo i činjenicu da je u seksu bio zvijer, ali ništa više od toga. Umalo sam se glasno nasmijala kako je sve to smiješno. Ali bila je činjenica da sam mu vjerovala. Prešutno. Znala sam da s njim mogu biti svoja. Mogla sam biti puna samopouzdanja, seksi i kontrolirati se. Mogla sam sanjati o životu što nije uključivao plan koji je trebalo slijediti sljedećih deset godina. Mogla sam zaboraviti odakle sam i koga sam ostavila iza sebe da bih postala žena kakva sam u tom trenutku bila. – Da, imam – izustila sam naposljetku. – Dobro onda, Odjeni se. Imam iznenađenje za tebe i vraški se nadam da ćeš to htjeti učiniti. – Možeš li mi barem natuknuti o čemu je riječ? – upitala sam, kliznuvši s kreveta. – Naravno. Evo ti natuknica: sjaj, ne gori.

Kad se osmjehnuo i namignuo mi, srce mi se rastopilo, pretvorivši se u lokvicu na podu. U tome trenu shvatila sam da sam se snažno i na brzinu zaljubila u toga neznanca, kauboja.

TRINAESTO POGLAVLJE

O

tkotrljala sam se i zaječala. U glavi mi je bubnjalo i imala sam osjećaj da ću povratiti. Zvuk hrkanja vratio me u stvarnost iz tog polusvjesnog stanja u kojemu sam se nalazila. Jedva sam otvorila krmeljavo oko i nejasno ugledala zamršenu plavu kosu pokraj sebe na krevetu. – Candice? – zazvala sam. Glas mi je zazvučao poput žabljeg kreketanja. Što? Jesam li ja to sinoć počela pušiti? – Št... – promrmljala je, licem zagnjurena u jastuk. – Gdje smo? – upitala sam. Bojala sam se pridići u sjedeći položaj. Krevet se previše okretao po prostoriji da bih se usudila učiniti to. – U Vegasu. – Gdje u Vegasu? Pridignula je glavu. Kosa joj je bila golemi zamršeni čvor koji joj je visio niz lice. – U hotelskoj sobi. – Ponovno je spustila lice na krevet. I odmah potom ponovno zahrkala. Zakotrljala sam se na bok, udaljivši se od nje, i zagledala se u noćni ormarić pokraj sebe, nastojeći se prisjetiti što sam to, zaboga, sinoć činila. Onaj svjesni dio mene lutao je hodnicima sjećanja nastojeći odabrati činjenice i izdvojiti ih iz opće zbrke i onoga što nije imalo nikakva smisla. Sjećala sam se da sam silazila niz stube s Candice i Kelly. Taj dio bio mi je posve jasan. Stavila sam ruke na svoje gole grudi i bilo mi je drago kad sam shvatila da nisam zaspala s onim geliranim podmetačima za povećanje grudi. Nakon toliko vremena grudi bi mi zasigurno bile otpale zbog nedostatka cirkulacije. Zapazila sam da su mi bradavice osjetljive. Seks. Poseksala sam se? Polako su me preplavile slike onoga kauboja. – O, Bože, majmunski sam se ludo poseksala s onim kaubojem. Kelly je stajala na vratima. – Što si to upravo rekla? Nešto o tome da si se poseksala s majmunom?

Oprezno sam se uspravila u sjedeći položaj, pridržavši se za čelo kada mi je to postalo naporno. – Ne, rekla sam da sam se majmunski ludo poseksala s onim kaubojem, a ne s majmunom. – A što ti onda znači to majmunski poseksala ako nije bilo nikakvog majmuna? – Sjela je na rub kreveta, pomaknuvši Candiceino stopalo. Candice je povukla nogu zaječavši. – Prestani. Glava me rastura... – Pogledala sam je kroz najvjerojatnije zakrvavljene oči. – Što sam učinila sinoć? Slegnula je ramenima. – Ne pitaj mene. Sišla sam dolje do kasina i jutros se probudila u drugom krevetu. Ni sama se ne sjećam puno toga. Oglasila se Candice, zagnjurena u jastuk. – Napila si se, a piće ne podnosiš, slabiću. Potrošila sam sat potrage za pravim muškarcem brinući se za tvoju guzicu. Barem tri puta si se izrigala. – Ah! – uskliknula je Kelly, oblizujući usne. – Nije ni čudo što mi usta imaju okus po mačjem dreku. – A što je bilo sa mnom? – upitala sam, gurkajući Candice laktom u ruku. – Što sam ja sinoć učinila? Candice se uspravila u sjedeći položaj i duboko uzrujano uzdahnula. – Otkud bih ja to mogla znati? Došla si ovamo gore s onim kaubojem. Otišla sam kad je nastala gužva, a kada sam se vratila ovamo, nije te bilo. Otišla sam spavati... sama, ako mogu dometnuti. U ovom gradu nema nijednog pravog muškarca. Žmarci u mojemu međunožju govorili su posve suprotno. Ali nisam se upuštala u prepirku. Nisam se dovoljno sjećala da bih to mogla izvesti na pravi način. Malo-pomalo počela su mi se vraćati sjećanja na večer u toj sobi provedenu s kaubojem. Lice mi se zarumenjelo kad sam se prisjetila. Ustala sam i odlazeći u kupaonicu usput dograbila mobitel. – Ne sjećam se većine onoga što sam učinila – rekla sam, zalupivši vratima. – Možda je tako i najbolje! – rekla je Kelly, vičući kako bih je čula kroz vrata.

Pogledala sam svoj odraz u zrcalu. Na vratu sam imala masnicu. Odložila sam mobitel na stražnji dio zahodske daske i podignula kosu, namjeravajući je vezati u konjski rep. Dvije masnice. Druga je bila s druge strane. Sjajno. Kada sam posljednji put ugledala takvo što, bila sam u osmom razredu. – O, da, vjerojatno si u pravu – odgovorila sam. Skinula sam odjeću i zakoračila pod tuš. Sapunala sam se nastojeći se ponovno svega prisjetiti. Sinoć oko devet upoznala sam onog kauboja... kako se ono zvao? Mike? Mick? Potom smo došli ovamo i... poseksali se. Da, sigurno znam da smo se poseksali. Dodirnula sam se dolje i zapazila da su osjetljivi dijelovi mojega tijela bili upotrebljavani, kao da sam se sinoć posebno dobro zabavila. Odbljesci njegova golog tijela, njega u šeširu i trapericama, njega kako me drži u naručju... je li to moguće? Sva ta sjećanja bila su lijepa i navodila su me na to da se osjećam... voljenom. Jesam li bila drogirana? Prokleta bila ako se sjećam onoga što se potom dogodilo, nakon što je očito dobar seks uzdrmao moj svijet. Nanijela sam šampon na kosu i usredotočeno se namrštila. Gdje je on sada? Je li tek tako odmaglio nakon spolnog čina i rekao: „Vidimo se. Hvala ti za ševu.“ Kamo sam otišla poslije toga? Zašto nisam bila tu kad se Candice vratila? Što sam to radila i s kim? Nisam imala odgovore, što me mučilo iz više razloga, uglavnom zbog toga što sam imala osjećaj da bih se trebala sjećati. Kao da se nešto važno dogodilo, možda čak još važnije od ludoga majmunskog seksa. Ušla je Candice i sjela na zahodsku školjku. – Osjećam se kao podgrijan mačji drek – rekla je, pokušavajući otrgnuti listić s role toaletnog papira. Nije se dao odvojiti. – Izgledaš nešto malo bolje od toga – rekla sam. Đavo mi nije dao mira pa sam tim riječima kinjila svoju prijateljicu. – Hajde, požuri... trebam i ja doći na red. – Nema li u ovom mondenom apartmanu još jedan zahod? – upitala sam, ispirući regenerator iz kose.

– Ima, ali zaudara na Kellynu bljuvotinu, pa radije ne bih, hvala. Iscijedila sam višak vode iz kose i dohvatila ručnik koji sam omotala oko sebe. – Dobro, možeš, gotova sam. – Izišla sam ispod tuša i ostavila je da dovrši posao. Kada sam ušla u prostoriju, zatekla sam Kelly kako stoji pokraj kreveta zagledana u komadićak papira. – Što je to? – upitala sam, izvlačeći iz torbe donje rublje i navlačeći ga ispod ručnika. – Ne bih znala reći. – Preokrenula je papirić. – Čini mi se nekakva potvrda za podizanje prtljage. Prišla sam joj i uzela papir od nje. Na njemu nije bilo nikakve druge oznake, samo broj. – Jesmo li ostavljali našu prtljagu, kaput ili nešto drugo negdje? Kelly je odmahnula glavom. – Ne sjećam se da jesmo, ali moguće je. Stavila sam papir u torbicu. – Zadržat ću ga za svaki slučaj. Kelly je slegnula ramenima. – Dobro. Idem se odjenuti. – Kada nam polijeće zrakoplov? Pogledala sam na sat na noćnom ormariću. – Za tri sata. Bolje da požurimo. Moram nešto pojesti. – Nadala sam se da će mi se želudac smiriti kad ubacim malo hrane u nj. Ne mogu se sjetiti da sam ikada osjećala takav mamurluk. – One margarite, što li već, potpuno su me dokrajčile. – Tekila se izgovara t-kil-a6 Nije šala. – Kelly je izišla iz prostorije. Stajala sam trenutak bez riječi. Nekakav blagi osjećaj da je onaj papir koji je Kelly našla bio važan nije me napuštao. Ponovno sam prišla torbi i izvukla potvrdu.– Otkud si? – upitala sam. Potvrda mi nije odgovorila. Podigavši telefonsku slušalicu, utipkala sam broj recepcije. Kada mi se javio muškarac s indijskim naglaskom, poslužila sam se svojim najboljim isljedničkim glasom.

6

Igra riječi: tequila u izgovoru glasi nešto poput ta kill you (eng. kill = ubiti), odatle Kellyna aluzija na to da je piće Andie dokrajčilo, tj. „ubilo“. (Nap. prev.)

– Halo. Bog. Ja sam Andie Marks iz sobe... ah, znate već. Gle, razlog zbog kojega zovem je taj što sam u svojoj sobi našla potvrdu o podizanju prtljage pa vas molim možete li mi reći što sam vas zamolila da zadržite tamo... u vašoj prostoriji za prtljagu. Ne sjećam se baš najbolje protekle noći. – Recite mi, molim vas, koji je broj na potvrdi. Pročitala sam mu ga i pričekala na liniji. Dok sam čekajući slušala glazbu koju su puštali, iz kupaonice se začuo cvilež i vrisak. – Što se dogodilo?! – povikala sam kroz vrata prema Candice. Nisam mogla dovoljno daleko rastegnuti telefonsku žicu da bih mogla ući i vidjeti je. – Oprosti, Andie. Zbilja mi je žao! – povikala je Candice, pomalo prigušenim glasom. – Zbog čega? – Sranje! Sranje! Sranje! Sasvim slučajno sam srušila tvoj mobitel u zahodsku školjku. – Pa izvadi ga! – vrisnula sam. Obuzeo me osjećaj zebnje. U mobitelu su bili svi kontakti mojih klijenata i milijuni mailova. Imala sam pohranjene sve rezervne kopije, ali to bi značilo cijeli dan nemati vezu sa svojim uredom. Eto što ti je noćna mora. – Jesam! – Provirila je kroz vrata. – Ali mislim da ne radi. Žao mi je, strašno mi je žao. – Doimalo se kao da će zaplakati. Namjeravala sam joj nabiti snažan osjećaj krivnje, iako sam zapravo ja snosila krivicu zato što sam taj glupi mobitel ostavila na stražnjem dijelu zahodske školjke, ali uto je na liniji ponovno bio recepcionar pa sam se samo ozbiljno namrštila pogledavši je i odmahivanjem ruke dala joj znak da se udalji. – Madam, jeste li još uvijek na liniji? – Zvučao je pomalo nervozno. – Jesam, tu sam . – Tu sam, samo što sam sada još dvostruko uzrujanija.

– Gledajte... čini se da imamo problemčić. – O, da, bio je nedvojbeno nervozan. – Kako to mislite? – upitala sam kada me preplavila strepnja. Što sam ostavila na recepciji? Molim se samo da ne bude majmun. – Gledajte, neka gospoda jutros su došla na recepciju, ustrajući na tome da smo im jučer zadržali torbe, ali nisu imali potvrdu. Dopustili smo im da uđu u prostoriju za prtljagu i, vidite... Uzdahnula sam. – Recite samo. Neću poludjeti. – Barem sam mislila da neću biti bijesna. – Gledajte, identificirali su torbe za koje su tvrdili da su njihove pa smo im dopustili da ih uzmu. – Kako su te torbe izgledale? Prošaptao je nešto nekome tko je bio pokraj njega prije nego što je odgovorio: – Četiri valjkaste putne torbe, madam. Poput sportskih torba. Zbog riječi madam kojom se poslužio odjednom mi je nešto kliknulo. – Je li jedan od njih nosio kaubojski šešir? – Jest! Zapravo, svi su imali šešire. Potvrdno sam kimnula, a potom me obuzela tuga. Otišao je. Ne rekavši ni zbogom. Ili je možda rekao zbogom, samo što se ja tog ne sjećam. – U redu je. Bila je to torba mojega prijatelja. Super ste. Nisam bijesna. Čulo se kako je s olakšanjem glasno odahnuo. – O, divno, divno, divno, to su lijepe vijesti. Zbog gnjavaže i stresa koji ste doživjeli molim vas dopustite mi da vas i vaše gošće počastim besplatnim vaučerom za još jedno noćenje kod nas. Podignula sam obrvu. – Odlazim danas. – Ali rok je bezgraničan. Zasigurno ćete se jednoga dana vratiti ovamo, hoćete li? Neću. – Naravno, možda. Doći ću po to kad se budem odjavljivala. – Odlično. Savršeno. Hvala vam, gospodična Andie. – Nema na čemu. Bog.

Spustila sam slušalicu, zagledana u potvrdu za preuzimanje prtljage. Zašto me toliko muči to što je onaj kauboj uzeo svoje torbe i otišao? Pogledala sam prema košu za smeće i ispružila ruku namjeravajući onu potvrdu baciti u nj, ali u posljednjem sam se trenutku predomislila. Nisam je bacila, nego sam, naprotiv, polako otišla do svoje torbe i zagurala je u džep sa strane. Odmahujući glavom zbog vlastite gluposti, primila sam se posla oko pripremanja za odlazak. Zrakoplov nam je uskoro polijetao, a morale smo još doručkovati i naručiti taksi. Nisam se obazirala na uspomene koje su me progonile, govoreći mi da postoji nešto čega bih se trebala sjećati.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

D

vije godine poslije...

Namrštila sam se pri pogledu na hrpu poruka na svojemu radnom stolu. Svaka je bila gora od prethodne, nedostajali su telefonski brojevi, imena su bila pogrešno napisana, a na nekima nije bilo ničega drugog osim imena. U nevjerici sam pročitala posljednju i na svojemu telefonu pritisnula tipku zbog koje će zabljeskati Rubyn telefon. Zvao te netko zbog nečega u vezi s dosjeom Blakenship. – Da – javila se šturo. – Rubes, možeš li doći do mene? – Zovem se Ruby. – Dooooobro, Ruby, možeš li, molim te, doći do mene? – Dolazim odmah. To odmah potrajalo je desetak minuta i kladila bih se u kutiju uštipaka da se pretvarala kako je zauzeta samo da me navede da čekam. U posljednje vrijeme Ruby je činila sve kako bi me razbjesnila. Ali tome je trebalo stati na kraj. Morale smo obaviti taj razgovor za koji sam se mjesecima pripremala. Imala sam posla preko glave da bih se bavila još i njezinim sranjima. Stajala je na vratima. Leđa su joj bila ukočena te je izgledalo kao da iznad svojega velikog dupeta ima bilijarski štap. Nije više bila opuštena u mojoj nazočnosti. Sve vrijeme ponašala se isključivo poslovno. Više mi čak nije bilo dopušteno ni zvati je Rubes. – Molim te, sjedni. – Pokazala sam na stolicu ispred sebe. – Radije bih ostala stajati – rekla je, neznatno podigavši bradu. Glasno sam uzdahnula. – Ruby, molim te. Nemoj me tjerati da ponovno izgubim živce. Imala sam doista dug dan i doista dug vikend. Na licu joj se javio izraz prijetvorne zbunjenosti. – Ah, žao mi je. Jesam li ja ta koju sada treba okriviti za tvoje raspoloženje? Pretpostavljam da sam

još kriva i za to što ti nije prošao žalbeni prijedlog u slučaju Goldman, kao i za to što si dobila kaznu za prekoračenje brzine kada si prošli tjedan išla na posao. – Ležerno je sklopila ruke ispred svojega punašnog struka. – Što bih sada trebala? Ispričati se? Ili možda želiš da dam otkaz? – Začuđeno me pogledala izvivši objema obrvama, i dalje glumeći nevinašce. Poželjela sam joj šamarom izbrisati taj izraz lica. Boljele su njezine riječi i razdirale me svojim zločestim nazupčanim rubovima. Podignula sam hrpu poruka koje je preuzimala u mojoj odsutnosti. – Treba te okriviti za više toga, ali trenutačno s tobom želim porazgovarati samo o ovome. – Odlučila sam ostaviti za drugi dan razgovor o neposlanim pismima i pogrešno ispunjenim formularima. Uvijek je nepokorna kad je razdražljiva, a trenutačno je nedvojbeno bila takva. Nije ništa rekla, samo je stajala bez riječi, – Ruby, molim te, nemoj me tjerati da ponavljam. Uđi, zatvori vrata i sjedni. Nekoliko je trenutaka oklijevala, želeći mi dati do znanja da može i hoće, a potom sjela, kao što sam je i zamolila. Kada se smjestila na stolicu sučelice meni, zvučala sam manje uzrujano. – Što se događa? Možeš li mi, molim te, objasniti? Moram biti iskrena s tobom... ne mogu podnijeti dodatni stres. Nije izdržala moj izravan pogled, nego se zapiljila u držač papira na mojemu stolu. – Ne znam na što misliš. – Ruby, molim te, pogledaj me. Pogledala je prema stropu, namjerno trepćući očima. – Želim znati što se dogodilo. Slegnula je ramenima, rekavši: – Dugo si se zadržala na ručku s Bradleyjem. Puno je ljudi zvalo. Primila sam poruke. Ne znam što još želiš od mene. – Svojim dugim noktima lupkala je po rukohvatu stolca. – Moraš li na taj način izgovoriti njegovo ime? On je moj zaručnik, Ruby. Vrijeđa me kad to izgovaraš s takvim prezirom.

Malo se promeškoljila, ne rekavši ništa. Ono kuckanje noktima ponovno je otpočelo. – Nisam mislila na poruke – rekla sam, iako je i to bio jedan od brojnih simptoma problema koji smo imale. – Govorim o onome što se dogodilo s nama. Naposljetku me pogledala, kočoperno izvivši obrvu. – S nama? Kako to misliš? – ponovno je upitala, onako nedužno. Poželjela sam vrisnuti, ali sam se suzdržala. Bijes bi još više raspirio Ruby i bila bi još hladnija prema meni nego obično. – Mislim s nama. S tobom, Ruby, i sa mnom, Andie. Dobro smo se slagale. Voljela sam raditi s tobom i mislim da si i ti voljela raditi sa mnom, ali već duže vrijeme sve je krenulo nizbrdo. – Neznatno sam povisila glas. – Došlo je do točke kada mislim da više ne možemo raditi zajedno. – Uputila sam joj preklinjući pogled. Bio je to pogled koji je učinkovito djelovao na porotu. Nosnice su joj se raširile, ali prešutjela je. – Čuješ li me, Ruby? – Srce mi se stezalo od boli zbog odbijanja. Ruby me mrzila, a ja sam nju i dalje voljela i poštovala. Nekada je bila vrlo dobra prema meni. Nisam sigurna kako bih bez nje uspjela naučiti probijati se kroz kaljužu parničnog postupka. Stručnjakinja je za to područje i nisam jedina mlada odvjetnica kojoj je pomogla da se ukalupi u stroj za vođenje sudskih sporova. Ali čini se da je sada, umjesto da mi pomogne, svaki trenutak u danu provodila pokušavajući me razljutiti time što mi je poništavala posao ili ga činila dvostruko težim nego što bi trebao biti. – Da, čujem te. – Naposljetku me pogledala. – Pitanje je čuješ li ti sebe. Namrštila sam se. Nisam to očekivala. – Mislim da čujem. Neznatno je slegnula ramenima. – Ja mislim da ne čuješ. – Objasni – rekla sam, znatiželjna. – Ne, Hvala. – Položila je ruke na naslon stolice kao da se namjerava pridignuti. – Je li to sve? Pokazala sam na stolicu. – Ne. Ostani sjediti. Nisam završila. – Ah, važno je samo ono što ti želiš, nije li?

E, sada je to već vodilo nekamo. – Ne uvijek, ali ja sam odvjetnica, a ti si moja pomoćnica. Što te muči u našem odnosu? – Ako govoriš da sam ti pomoćnica, onda me ne muči ništa, ama baš ništa. – A što ako ne govorim da si mi pomoćnica? – Sada sam pecala. Nisam imala pojma kamo smjera, ali sam doista željela doznati. Ako sam mogla popraviti to nešto zbog čega je u mojemu i Rubynu odnosu došlo do prekida, u životu će mi ponovno procvjetati ruže, posebice s obzirom na to koliko sam sati provodila na radnome mjestu. Ili uglavnom procvjetati, jer bit će tu trnja, ali s malo trnja moglo se živjeti. Žensko se mora naučiti na malo trnja ako se namjerava udati. Prihvatila sam to kao jednostavnu životnu činjenicu. Nužno zlo koje dolazi uz zajednički život. Pojasnila je. – Ako ne misliš kao tvoja pomoćnica? Gle, ako govoriš o nama dvjema kao ženama koje se uzajamno dive jedna drugoj, onda je to posve druga priča. Tu me onda štošta muči. To me povrijedilo. Ponosila sam se svojim vještinama ophođenja s ljudima. U tvrtki sam bila poznata kao čudotvorac. Sama sam, bez ičije pomoći, dovela više novih klijenata od bilo kojeg mlađeg partnera u posljednje dvije godine. Svima sam se sviđala. Pozivali su me na domjenke i zajednička događanja. – Kako to misliš? – upitala sam. – Volim svoj posao. Nekoliko sam trenutaka razmislila o njezinu odgovoru, ali razmišljanje o tome nije mi ni najmanje pomoglo umanjiti zbunjenost, – Kakve veze s bilo čime ima to što voliš svoj posao? – Sve ima veze sa svime. Da se nije radilo o mojoj potrebi za ovim poslom, ti ne bi bila... učinila ono što si možda učinila ili ja više ne bih radila ovdje. Zagnjurila sam lice u ruke, nastojeći se suzdržati da ne pokažem očaj koji se u meni skupljao. Pojma nisam imala na što želi ukazati, ali neću to tek tako olako pustiti dok ne doznam. Naposljetku je razgovarala sa mnom,

nakon godinu i više šutnje, a katkada čak i izravnog neposluha. Bilo je vrijeme sve to okončati. Glas mi je bio prigušen, probijajući se kroz skupljene prste. – Molim te, Ruby, reci mi o čemu to, dođavola, govoriš. – Vidiš, eto, i sad je to taj problem. Tvoja usta. – Moja usta? – Podignula sam glavu i ponovno je pogledala. Napućila je usne i odmahnula glavom. – Hm-hm. Ništa više ne govorim. Potreban mi je ovaj posao. – Hoćeš reći da imaš osjećaj da ne možeš razgovarati sa mnom jer bi u slučaju da to učiniš dobila otkaz. Škrto se osmjehnula. – Baš to želim reći. Vidiš? Pametna si djevojka. – Ustala je. – Radim na nekim dosjeima, pa ako nemaš ništa protiv... Sada sam bila bijesna. – Imam, i te kako. Sjedni. – Ne obraćaj mi se na taj način. Nisam ja tvoj pas! – Pred kraj rečenice javio se onaj njezin južnjački naglasak koji je nastojala potisnuti na poslu kada je bila okružena nama odvjetnicima. Ustala sam, progovorivši glasnije nego što je trebalo. – Znam to, Ruby. Znam da nisi moj pas! Samo tražim od tebe da sjedneš i za promjenu pristojno porazgovaraš sa mnom! Otvorila su se vrata i Bradley je provirio. – Nekakav problem, dušo? – upitao je, ni ne pogledavši Ruby. – Ne. – Rukom sam mu dala znak da se udalji. – Sve je u redu. Još malo pa smo gotove. – Naravno – rekao je, ušavši u prostoriju. Krajičkom oka zapazila sam kako je Ruby zakolutala očima. – Samo sam želio potvrditi datum u zavičajnom klubu Coral Groupa sutra točno u sedam. Ne smijemo kasniti. – Znam, nisam zaboravila. Imam zabilježeno na kalendaru. – U redu. Sjajno. – Uputio mi je onaj svoj osmijeh koji je značio „čestitam“, cerek zbog kojega bih inače osjetila blagost i toplinu, ali sada sam

ga poželjela ošamariti i u trenu osjetila krivnju. Žensko se vjerojatno ne bi trebalo tako osjećati u društvu muškarca za kojega će se za samo nekoliko tjedana udati. – Ako nemaš ništa protiv – rekla sam, nastojeći ne zvučati onoliko uzrujana koliko sam se osjećala. – Trenutačno imamo kratak sastanak. Ako želiš razgovarati sa mnom, dolazim za minutu. – O, želiš da odem? – Pogledao je Ruby. – Što je, Rube? Ponovno si nešto zaribala? – Osmjehnuo joj se svojim najboljim osmijehom filmske zvijezde. Dok su razgovarale sa mnom, Kelly i Candice rekle su mi da je presavršen. Tada sam im se usprotivila, ali sada, dok sam ga gledala kako tlači Ruby, nisam baš bila posve sigurna. Ruby je već bila napola ustala kada sam se umiješala. – Molim te, Bradley, ostavi nas na miru, hoćeš li? Podigao je ruke uvis. – Joj, pa samo sam se šalio. Dajte, cure, razvedrite se. – Uzmicao je kroz vrata i natraške izišao iz prostorije, zaustavivši se tek kad mu je tijelo već bilo vani i još se samo glava zadržala unutar moje prostorije. Glas mu se od šaljivoga pretvorio u poslovan. – Ruby, ozbiljno to mislim... daj me, molim te, obavijesti kad bude slobodna, da mogu navratiti i malo porazgovarati s njom, hoćeš li? Nije ga ni primjećivala. Bradley se udaljio, prethodno mi namignuvši. Podigao je palčeve uvis i pokazao na Rubyna leđa. Vjerojatno je mislio da ću je otpustiti. Bilo bi blago rečeno da se on i Ruby ne slažu. – Dobro, gdje smo ono stale? – upitala sam. – Govorila sam ti da imam posla. – Ne, nismo tu stale. – Zaobišla sam oko stola, prišla joj i sjela na stolicu s njezine lijeve strane. Okrenula se od mene na drugu stranu, prema policama s knjigama koje su se protezale uz moj stol. – Ruby, ako se brineš da ćeš zbog iskrenosti u razgovoru sa mnom izgubiti posao, želim da znaš kako se to neće dogoditi. Nikada ne bih dopustila da odeš zbog toga što si bila iskrena. Osim toga, stariji partneri te vole. Imaš punu zaštitu na radnome mjestu.

Polako je okrenula glavu prema meni. – Mogu li ja to dobiti napismeno? – Sranje. Ruby, poznaješ zakon jednako dobro kao ja. Tvoje radno mjesto je sigurno. Hajde, razgovaraj sa mnom. Uzdahnula je. – Ne želim te uzrujati. – Glas joj više nije bio onako grub. Bilo je to nešto najljubaznije što sam od nje čula u posljednjih pola godine, što mi je dalo nadu. – Molim te, ako će nam to pomoći da do kraja raščistimo ovu zbrku, nije me briga. Uzrujaj me. Dugo je piljila u mene, uzdahnuvši snažno i duboko, i doista tužno otpuhnula. Samo to navelo me da zaplačem. Gotovo da više nisam ni željela čuti što mi to ima za reći, znajući da se sprema priopćiti mi vrlo ružne vijesti. – U redu, neću okolišati, nego ću reći odmah, jer je to nešto što trebaš čuti, a kako više ne razgovaraš sa svojim prijateljicama, mene je zapalo da ti to kažem. – Stegnula je usnice i uspravila se sjedeći, a potom pogledala prema stropu prije nego što je promrmljala. – Isuse dragi, oprosti mi što sam toliko smiona i iskrena, ali ti znaš da to činim iz pravih pobuda i da su mi namjere iskrene. Srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja, pa sam se i sama pomolila. Dragi mali Isuse, molim te, daj mi snage da ne odgrizem Ruby glavu, jer imam osjećaj da ću to poželjeti učiniti prije nego što dovrši. Izraz Rubyna lica bio je mješavina sućuti i bijesa. – Promijenila si se, i to nagore – izletjelo joj je. Razrogačila je oči i nekoliko puta zatreptala. Na usnama joj se pojavio poluosmijeh. – Gle, bilo je to vrlo hrabro, nije li? – Nervozno se nasmijala... – Želim reći da si se promijenila nakon što si se vratila s Kellyna vjenčanja. Život ti se potpuno promijenio. Prestala si razgovarati sa svojim prijateljicama, prestala si razgovarati sa mnom, započela si s tim Bradleyjem... – Opet počinješ... opet mu na taj način izgovaraš ime. Znaš da mi to silno ide na živce, Ruby. – Mali Isus napustio me u trenutku kad mi je bio

najpotrebniji. Rubyna glava bila je u opasnosti da bude smaknuta, a tek je započela. Prignula se bliže i pogledala me ravno u oči. Zbog njega si znala biti jako živčana, jesi li to zaboravila? Obje smo mrzile tog čovjeka. – Bocnula me prstom u ruku. – Sada ga svi ostali mrze, a ti... spavaš s njim. – S gnušanjem je zakrenula usnicu. – Čak govoriš i o udaji za nj? Jesi li izgubila razum, malena? Kako bi to samoj sebi mogla učiniti? Ni po čemu ti nije dorastao. Nije dovoljno dobar ni za to da ti automobil opere. Osjećala sam se posramljeno, bijesno, mučno. – Volim ga, Ruby. – Umalo sam se ugušila izgovarajući te riječi. Nisu željele prijeći preko usana. Mrko me pogledala. – Daj ne lupetaj. Ne voliš tog čovjeka. Voliš samo pomisao na to da budeš udana za nekog muškaraca. Bilo kakav starac bio bi ti dobar. Lice mi se odjednom zajapurilo i klonulo sam se zavalila u naslonjač. – Ne mogu vjerovati da mi to govoriš. Otkuda ti pravo na to? Ispružila se i uhvatila me za zapešće, povukavši mi ruku u svoje krilo, zbog čega sam se nezgrapno nagnula naprijed. Govorila je strastveno. – Reći ću ti što mi daje za pravo... Stalo mi je do tebe, Andrea Lynn. Dobra si djevojka. Sjajna si odvjetnica i snažna žena. Ali taj Bradley?... Oprosti, ali taj jednostavno siše život iz tebe, djevojko. Ima te na uzici, poput ukroćena psa koji mu sjedi u krilu. Neću sjediti prekriženih ruku i dopustiti ti da se doživotno vežeš za njega, ne znajući u što se upuštaš. Dužnost mi je kao tvojoj prijateljici reći ti ono što trebaš čuti. Pa ako si poželiš naći drugu pomoćnicu, razumjet ću. Sretno s pronalaženjem. Znaš, sada si stekla ugled. – Sporo je kimnula, uvijek je bila najmudrija u uredu. Pokušala sam izvući ruku, ali držala ju je čeličnim stiskom. U glasu mi se osjećao bijes. – Znam u što se upuštam, Ruby, nisam dijete. – Riječi su imale gorčinu, poput okusa nedozrela voća na jeziku. – Možda izvana gledano jesi posve odrasla, ali iznutra si još uvijek ona mlada djevojka koja traga za ljubavlju i prihvaća strašnu zamjenu za nju. Zašto ne možeš vidjeti ono što vidimo ja, Candice i Kelly? Pametna si, lijepa,

snažna... zašto se moraš ponašati tako glupo, kao da si gluha, slijepa i tupasta kad se radi o muškarcima. Ogorčeno sam se nasmijala. – Ajme, istinska trostruka grozota. Tri postignuća u jednom potezu. Hvala ti za to. – Ne – zamahnula je prstom pred mojim licem. – A, ne, draga moja, nećeš sa mnom igrati tu igru. – Koju igru? – Grizodušje me već bilo svladalo. Nije dopuštala da pokušam iskoristiti svoje vještine vođenja parnice na njoj... prijateljici, ženi koju sam poštovala. Očajnički sam izbjegavala čuti njezine istine. – Znaš ti o čemu ja govorim. O toj igri koju igraš. U koju ulaziš posve hladno i proračunato i činiš sve ono čemu te onaj Bradley naučio. Loše utječe na tebe, Andie, jako loše. Promijenio te i postala si hladna osoba koja ne mari za osjećaje drugih. Više čak ne znaš ni što je važno. Izraz njezina lica i ton postali su pomalo očajni. – Nemaš li taj osjećaj? Znam da ne vidiš, ali zar barem ne osjećaš? Naglo sam izvukla ruku. – Znam ja što je važno. Od svoje petnaeste godine imam pomno smišljen životni plan koji upravlja mojim postupcima. Upisati fakultet, postati odvjetnica, naći partnera, udati se, imati djecu. Posve normalno i uobičajeno. Sve to svakoj je razumnoj osobi važno i dragocjeno. A na papiru ima potpuni smisao. Ruby se prenula. – Čuješ li ti sebe? Tvoj život ne može biti ispisan na papiru! Ljudi koji imaju razum i osjećaje ne funkcioniraju na taj način! Ustala sam. – Naravno da se čujem. Ponosna sam na to što govorim, što činim i na sve što sam dosad učinila. Najmlađa sam partnerica koju je ova tvrtka ikada imala. Zaboga, pa ja sam čudotvorac. Razočarano je odmahnula glavom. – Nisi. Ti si djevojka koja je izgubila svoj put. Zmija u travi koja sikće mnogo ružnih riječi koje je naučila od druge zmije u travi. – S gnušanjem je udahnula kroz nos. – Taj Bradley je prava kobra, kralj zmija. – Ustala je, okrenula mi leđa i zaputila se prema vratima. Neposredno prije izlaska iz mojega ureda ispalila je prema meni još nekoliko metaka. – Možda bi se, prije nego što kobri kažeš ‘uzimam’, trebala zapitati

ovo: Zašto su te sve tvoje prijateljice... sve tvoje dobre prijateljice... napustile? Zašto si sada usamljenija nego ikada prije? Ne bi li trebala biti presretna i dijeliti tu radost s ostalima kada se namjeravaš udati, umjesto što praviš popis gostiju koji su ti potpuni neznanci? – Odmahnula je glavom. – Tvoje vjenčanje više će nalikovati pogrebu, a što se mene tiče, ja u tome neću sudjelovati. Kada su se vrata za njom zatvorila, ostala sam stajati nasred svojega ureda. Niz lice su mi se slijevale suze. Nisam željela čuti ništa od toga smeća. Samo sam željela znati zašto se tako grozno ponašala kao moja pomoćnica i zašto mi je prestala biti prijateljica. Ali ona mi je na glavu istresla hrpetinu sranja i srce mi se raspuklo popola. Vratila sam stolice natrag na njihova mjesta, ne obazirući se na činjenicu da nogari nisu bili vraćeni u udubljenja u tepihu u kojima su uvijek stajali. Dok sam obilazila oko stola, s gnušanjem sam odmahnula glavom. Ruby je govorila sve same laži. Bradley je samo unaprijedio moju karijeru i položaj u tvrtki. Zajedno smo se pridružili zavičajnom klubu i svaki vikend igrali tenis s ostalim parovima. Iskreni smo pa smo čak razgovarali i o tome da počnemo zajedno stanovati prije vjenčanja. Iz nekoga glupog razloga nisam pristala na to, ali sada se ne mogu sjetiti zašto. Bradley je jedini koji je dobio moj životni plan i bio potpuno suglasan s njim. Bio je poput mene: organiziran, motiviran, pametan. Oboje smo znali što želimo i nismo se bojali ići za tim. Ako ostali nisu shvaćali značenje planiranja i pokretačke snage, tko ih šiša. Nije mi bio potreban nitko drugi i ništa drugo osim Bradleyja i tvrtke. Zanemarila sam tjelesnu bol koja me pri toj pomisli probola kroz srce. Zvonjava telefona govorila je da me zove Ruby. Sagnula sam se do udaljenog kraja svojega radnog stola dograbiti slušalicu, posve očekujući da ću čuti njezinu ispriku. Namjeravala sam biti milostiva i ponašati se kao da me ono što je rekla nije dirnulo do srži. Nakon toga mogle smo nastaviti kao i dotad, s tim da je morala bolje obavljati svoj posao. Na licu mi se pojavio ukočen osmijeh. _

Da? – javila sam se. U glasu mi se osjećao hladan ponos.

– Linija tri je za tebe. Netko sa suda.

– Tko, Ruby? – upitala sam, u trenu živčana. Zbilja je imala petlju kada mi je nakon našega kratkog razgovora ponovno na ovaj način prespajala pozive. Znala je da je najmanje što tražim bilo ime, odsjek i broj slučaja. Isuse, pa koji joj je vrag? Rubyn glas bio je smiren i ležeran, kao da prije samo dvije minute nismo imale onaj sastanak trenutka istine. – Ne znam tko je – rekla je. – Netko iz matičnog ureda. – Aah – namrštila sam se i nestalo je one moje prijašnje odlučnosti. – Zašto me sada zovu? Tek sam potkraj tjedna trebala podići dozvolu sa sklapanje braka. Nikada to ne čine tako brzo i prije vremena. Ruby je upravo dahtala u slušalicu. – Spoji ih – rekla sam, odustajući od učtivog razgovora s njom. Dok sam čekala uspostavu poziva, u mislima su mi se vrzmala brojna pitanja. Bradley je bio zadužen za organizaciju dostave hrane, a ja za pravna pitanja i bend. Na popisu uzvanika bili su uglavnom naši vrhunski klijenti i zaposlenici, što je značilo da nije moglo biti nikakvih previda ni pogrešaka. Ne dobijem li na vrijeme tu dozvolu, bit će to pravi zajeb. Novi raspored mogao se načiniti samo uz gubitak mnogo novca i izazivanja silne glavobolje. Poziv je bio uspostavljen. – Halo, Andie Marks pri telefonu. Kako vam mogu pomoći? – Dobar dan, gospođo Marks. Latisha je. Predali ste zahtjev za dobivanje dozvole za sklapanje braka? Annnnndrea... ah... Marks. Oprostite, ne mogu dobro pročitati vaš rukopis. Doista biste trebali urednije pisati na ovim obrascima. Oglušila sam se o njezin prijekor. E pa, sad će još neki tamo slabo plaćen službenik na sudu mene učiti kako ispuniti obrazac. Javi se ako si završila za odvjetnicu. – Da, u pravu ste, ta sam. – Srednje ime vam je Lynn i broj vašeg osiguranja je 078-05-n20? – Da, i to je točno. Postoji neki problem? – Da. Zato vas i zovem. Postoji jedno pitanje na obrascu na koje ste netočno odgovorili pa vas molim da ponovno dođete ispuniti drugi obrazac

i priložiti dokument o razvodu braka. Ne mogu obraditi zahtjev dok nije potpun, a bez toga dokumenta to neću moći učiniti. Sustav ga ne bi prihvatio pa neću ni pokušavati. Nemojte tražiti da to zbog vas učinim, jer to tako ne ide. – Čekajte... što? – Mozak mi je zakazao nastojeći povezati njezine besmislene riječi u rečenicu koja bi za mene imala nekakav smisao. Žena je glasno uzdahnula. – Nemojte igrati igru. Ozbiljno, nemam namjeru danas igrati odvjetničke igre, u redu? Imam petnaest... ne, šesnaest obrazaca obraditi prije kraja radnoga vremena i ne učinim li to vođa tima će zabosti nos u moj posao, znate o čemu govorim. – Da, znam, ali ne, ne igram nikakvu igru. Ozbiljna sam. Nikada u životu nisam bila udana. – U želucu mi se pojavila velika rupa, ispunjena rastaljenom lavom. Nemoguće da se to meni događa. Bradley će se ukenjati ako postoji nekakav tehnički problem. Isplanirao je već momačku golfzabavu i sve ostalo s članovima studentskog udruženja koji dolaze tome nazočiti iz cijeloga svijeta. – Jeste li sigurni da niste udani? – upitala je, zvučeći kao da sumnja u to. – Posve – rekla sam, iskreno uzrujana zbog te kretenuše u sudnici koja zasigurno nikamo nije išla poslije srednje škole osim možda na sveučilište McDonald’s hamburger, – Vjerujte mi, znala bih da sam udana za nekoga drugoga tko nije moj zaručnik. – Nikada niste bili u Nevadi? – upitala je, dok joj se u glasu osjećao zločest smijeh. Uši su mi se zacrvenjele kada su me preplavila sjećanja koja su zaprijetila utopiti me u strahu. Jednostavno više nisam mogla izustiti ni riječi. Uh, jebate, bila sam u Nevadi. – Možda. Jednom. – Kada? Ne bi li to možda moglo biti prije dvije godine? Srce mi je lupalo poput doista glasnih i brzih udaraca po bas bubnju. Doslovno sam bez dodirivanja grla u vratu mogla osjetiti pulsiranje. – Možda? – Glas mi je u tom trenutku graničio sa skvičanjem. Prije dvije godine? Tada je bila Kellyna djevojačka večer? Ne, nije moguće da se to događa!

– Ovdje u mojemu sustavu piše da ste se desetoga travnja dvije tisuće i jedanaeste udali za muškarca po imenu... Gavin MacKenzie. Potpis odgovara onome kakvim ste potpisali obrazac, možda je malo neuredniji, ali je isti. Znači li vam što to ime? Gavin MacKenzie? Čije je to prezime? Škotsko? Srce i mozak prijetili su eksplodirati. Vid mi se zamutio, ostala sam otvorenih usta i sva krv mi se povukla iz glave. – Gospođo, jeste li još tu? – upitala je, zvučeći daleko, kao da se dosađuje. Telefon mi je ispao iz ruke i lupio o stol. Tih glas začuo se odozdol, negdje u blizini mojega upijajućeg papira. – Gospođo Marks? jeste li tu? Jeste li dobro? Halo? Znate, spustit ću slušalicu. Već sam vam rekla da nemam vremena za te igre. Prostorija se počela okretati i nekoliko sam puta zatreptala, nastojeći vratiti vid. Ali vidno polje samo se sužavalo, pretvorivši se u dugačak siv tunel, s možda tek pokojom točkicom svjetla koja se nazirala na kraju. To je posljednje čega se sjećam prije nego što sam se ponovno probudila na podu i ugledala zabrinuto Rubyno lice koje se nadvijalo nada mnom.

PETNAESTO POGLAVLJE

Z

rakoplov je prizemljio u vrijeme ručka u Boiseu, u saveznoj državi Idaho, zračnoj luci najbližoj Baker Cityju u saveznoj državi Oregon. Jučer sam u svojemu stanu provela besanu noć. Zamolila sam Bradleyja da otkažemo odlazak u pivnicu nakon posla, rekavši mu da se bitno i neodložno moram naći s jednim klijentom izvan grada i da taj sastanak nikako ne mogu odgoditi. Na svu sreću, radili smo u različitim odsjecima pa mu nije bio omogućen privatan uvid u dosjee svih mojih klijenata, jer bi u protivnom znao da muljam. Usto sam imala sreću da Ruby nije imala ništa protiv sakriti to od onoga Bradleyja. Bila je više nego oduševljena što mi može rezervirati zrakoplov, hotel i unajmiti automobil. Osjećaj grizodušja pretvarao se u čir koji me iznutra izjedao. Pri sjećanju na Ruby koja mi je na odlasku za sreću gurnula u ruku lutkicu trola, slabašno sam se osmjehnula, što mi je donekle ublažilo bol. – Uzmi to – rekla je nakon što sam poput zombija sjela na stolicu i pokušala joj objasniti golemu pogrešku koju sam morala otići ispraviti, i to od svih mjesta na svijetu baš u Oregon. Imala sam manje od tjedna za poništenje tog ugovora ili razvod i za pribavljanje onog smeća od dozvole na sudu, ili sam bila uništena. Ponovno sama. Životni plan u prašini. – Donijet će ti sreću – uvjeravala me. – Imala sam je u džepu kada sam srela svojega Michaela. Divan čovjek, bog mu dao pokoj duši. Zabacila je glavu i nekoliko trenutaka ostala tako zagledana u strop, zadovoljna izraza lica. Nisam je ni upitala zašto je imala tu namreškanu plastičnu neprivlačnu lutkicu trola u džepu kada je upoznala svojega budućeg supruga. Bilo je nevažno i morala sam sačuvati energiju samo za važne stvari. Piljila sam u tu lutku u svojoj ruci, u smiješnu plavoljubičastu kosu koja je izvirivala stršeći na sve strane, i umalo sam je zatvorila u ladicu stola kada se okrenula. Ipak sam je ubacila u torbu i ponijela, odlazeći obaviti taj besmisleni zadatak.

Duboko sam uzdahnula tragajući za znakovima koji će me odvesti do agencije za iznajmljivanje vozila. Sigurno se radilo o nekakvoj pogrešci, jednostavno nije bilo moguće. Kako bih se mogla udati za nekog muškarca u Vegasu i uopće se ne sjećati toga? Takvo što ne događa se u stvarnom životu. Ali, možda i događa. Često se događa da se zateknem dijelom statistički valjane skupine. Vukla sam se zračnom lukom prisjećajući se onoga što sam doznala. Moja stopala i noge kretale su se kroz virtualno blato ili živi pijesak, što li već. Uopće nisam bila motivirana baviti se tim sranjem. Nakon što sam se pridignula s poda svojega ureda i uvjerila Ruby da ne treba zvati hitnu, bacila sam se na istraživanje. Nitko ne može voditi istragu poput ove djevojke... nitko... posebice sada kada sam bila usredotočena na nalaženje rupe u zakonu. Dok sam tragala za navodnim imenom svojega supruga i pregledavala ključne podatke na faksiranoj potvrdi o sklopljenom braku, naišla sam na nekoliko novinskih članaka o tim danonoćnim vjenčanjima u kapelicama u Las Vegasu koje su bile na usluzi razularenoj rulji, previše pijanoj da bi se ičega sjećala. U jednoj takvoj bila sam i sama. U to nije bilo nimalo dvojbe. Bila sam u njoj. Moj potpis na obrascu bio je stvaran. Istina, bio je neuredan, bio je iskrivljen, bio je čak i zamrljan. Ali nedvojbeno je bio moj. Iznad moje glave pojavio se znak „Tvrtka za iznajmljivanje automobila“. Ruka mi je zadrhtala kad sam obrisala usne. U Boiseu je bilo toplije nego što sam pretpostavljala da bi moglo biti u ovo doba godine. Nastavila sam hodati niz hodnik, tegleći putnu torbu preko ramena. Sva moja istraživanja nisu mogla otkriti jednu važnu činjenicu: je li taj brak bio konzumiran ili nije. Nisam čak bila sigurna ni da se sjećam kako je taj Gavin MacKenzie izgledao. Izvori dostupni odvjetničkim tvrtkama bili su prilično snažni u tom području provođenja istrage o osnovnim podacima, ali nigdje nije bilo slike toga tipa. Imala sam podatke o vožnji... besprijekorni... pa nigdje nije bilo službene fotografije zbog prometnog prekršaja. Poželjela sam zaplakati od bijesa i ogorčenosti. Sva ta gungula poremetila mi je životni plan. Dozna li Bradley ikad da sam to od njega krila ili da sam nekad učinila nešto tako glupo i neodgovorno, otkazat će naše

vjenčanje. Tada ću i sama postati jedna od onih djevojaka, onih ostavljenih pred oltarom. Uh. Bolje me odmah upucajte. Nakon toga ću zasigurno ostati i bez titule čudotvorke. Tko još želi raditi s odvjetnicom koja potajno pokušava biti bigamistica? Grozno kako se loše vijesti brzo prošire po našem gradu. Nitko mi neće vjerovati pokušam li ih uvjeriti da nisam znala da sam udana. Iako vješta odvjetnica, bila sam uvjerena kako nikada ne bih uspjela uvjerljivo obraniti takav dokaz. – Dobro došli u našu tvrtku. Mogu li vam pomoći? – upitao je muškarac za pultom. – Da. Imam rezervaciju. – Pružila sam mu one papire koje mi je dala Ruby. Svi su bili uredno složeni i označeni. Opet je bila ona stara, u svojem najboljem izdanju, čak me zagrlila i poljubila pri odlasku iz ureda. Vjerujem da mi je to bila mala utjeha u mojemu baš krasnom životu. Nije me čak ni prekorila kada sam najmanje pet puta sočno opsovala. Službenik za iznajmljivanje automobila utipkao je nešto u svoje računalo, dao mi da potpišem nekakve obrasce, a potom mi uručio ključeve i malu crnu kutiju. – Izvolite. Uživajte u boravku u predivnom krajoliku Boisea. Trebate li zemljovid? – Ne. Koristit ću GPS. – Pogledala sam u malu napravicu koju mi je dao, iako nisam bila posve sigurna da će ona uspješno obaviti posao, ali nisam baš bila dobra u snalaženju na zemljovidu. Osmjehnuo se i potvrdno kimnuo. Bilo je potpuno jasno da je završio razgovor sa mnom kada se, zavrtjevši se na stolici, okrenuo i pogledao u suprotnom smjeru. Izišla sam na parkiralište i zapazila mjesto koje je napisao na fasciklu. Namrštila sam se pri pogledu na jarkožuti i crni stroj koji me čekao. Što je to? Kosilica za travu? – Nemoguće, sigurno nekakva pogreška – rekla sam sama za sebe. Bila sam jedina vani pa ne znam što sam mislila kome se to obraćam, ali na tisuće razgovora koje sam u glavi vodila tijekom posljednja dvadeset četiri sata natjeralo me na preispitivanje svojega zdrava razuma. Vjerojatno razgovaranje naglas sa samom sobom nije bilo nešto čime sam se mogla

pohvaliti, ali kvragu... mogla bih isto tako s vremena na vrijeme pokazati malo svoje ludosti, čisto da ne bude dosadno. Stisnula sam dugme na privjesku za ključeve i svjetla slijednom bljesnula kao dokaz da se nije radilo o pogrešci. Smart automobil? Zezaš me? – Doimao se poput divovske ose ili žuto-crne koturaljke. Možda ne baš divovske, ali svakako poveće koturaljke. Zasigurno je izgled divovske ose koja leti niz seosku cestu bio loš izbor za djevojku koja je bila alergična na ubod insekata. Sama sam sa sobom raspravljala bih li trebala poći zahtijevati koji od ostalih pedeset automobila prave veličine koji su bili na parkiralištu, ali nakon samo nekoliko sekunda odustala sam od toga. – Jebi ga – rekla sam, ljutita kao ris. – Mogla sam prijeći osamsto milja s četiri litre goriva, nije li tako?! – Glas mi je postao pomalo histeričan, ali tu se ništa nije dalo učiniti. Jedva sam se suzdržavala. Stres je bio toliki da sam bila zrela za ludnicu. Pred očima mi je neprestano bila slika Bradleyja koji govori: ‘Udala si se? Za potpunog neznanca? U Las Vegasu? U pijanom stanju? Vjenčao vas je tip po imenu Elvis?’ Bilo je previše strašno u potpunosti to pojmiti. Nogirat će me zato što sam ga ponizila pred svim njegovim klijentima, pred članovima bratovštine i roditeljima. Bilo je previše ljudi koji su od mene očekivali da budem savršena zaručnica. Ubacila sam putnu torbu na suvozačevo sjedalo i odvezla se s parkirališta, poželjevši da se mogu odlijepiti i jurnuti te doista izraziti sav svoj bijes na zadovoljavajuće glasan i nesnosan način. Ali uskoro sam shvatila da automobil Smart ne zna kako jurnuti, s obzirom na to da je raspolagao motorom kosilice za travu. Zna me samo odvesti od točke A do točke B, uz vrlo malu potrošnju benzina i bez gotovo imalo prostora za nasloniti lakat. Osjećala sam se poput klauna koji zuji uokolo u svojemu malom cirkuskom automobilu. Nedostajalo mi je samo malo boje za lice i nekakve cirkuske cipele. U početku sam pomislila kako mi nedostaje još i mjedena truba kakvu klaunovi nose uokolo, ali potom sam stisnula volan i shvatila da nisam bila u pravu. Istina. Smart automobil bio je opremljen klaunskom trubom. Za nešto više od dva sata stigla sam u Baker City u saveznoj državi Oregon i prijavila se u hotelsku sobu. Sjedila sam na krevetu u trošnoj staroj

sobi zagledana u ružne tapete. Fascikl na noćnom ormariću pokraj mene bio je pun informacija koje su mi mogle poslužiti i pomoći da nađem tajnovitog Gavina MacKenzieja i sada sam samo trebala smoći hrabrosti poslužiti se njime. Potom sam mogla krenuti, postaviti pitanja nekolicini neznanaca, ući mu u trag na temelju njihovih indicija i obaviti taj razgovor s njim. Razgovor u kojemu ga pitam sjeća li se je li spavao sa mnom, a potom se možda i vjenčao. Osjećala sam grčenje želuca.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

P

rvo mjesto na kojemu sam se zaustavila bila je mjesna zalogajnica. Baker City je gradić i pretpostavila sam da će izgledati poput svih malih gradova kakve sam viđala u filmovima. Svi dolaze u zalogajnicu popiti kavu i pojesti kolač, zar ne? Sjela sam za šank i naručila kavu bez kofeina, procjenjujući situaciju prije nego što načinim prvi korak. Preskočila sam pitu jer trenutačno nisam baš imala previše povjerenja u svoj želudac. Bio je već prepun tjeskobnih leptirića. U torbi mi je zazvonio mobitel, na koji sam se oglušila. Bradley ili tko li je to već bio morat će malo pričekati dok dobijem nekakve smjernice. Prvi moj cilj bio je smoći hrabrost i postaviti najsmješnija pitanja, kakva u životu nikoga nisam upitala. Evo kako sam zamišljala da će teći taj razgovor: Ja: Poznajete li Gavina MacKenzieja? Mještanin: Tko ste vi? Ja: Njegova supruga. Mještanin (prazna pogleda): Muk. Ni u kojem slučaju nisam mu mogla ući u trag bez nekakve priče. Bila mi je potrebna neka dobra priča u kojoj nijedno od nas dvoje neće biti poniženo. Lijepa debela laž. Uzela sam vrećicu šećera i njezin sadržaj ispraznila u šalicu, razmišljajući o mogućnostima koje sam imala. Reći ću da sam odvjetnica i da mu trebam ući u trag zbog nasljedstva. Namršteno sam pogledala u svoju šalicu s kavom i posegnula za žličicom promiješati šećer. Ne, neće to ići. Pitat će me za imena rođaka, a ništa takvo nemam kod sebe. Dugo sam miješala. Reći ću da je osvojio novac na nekakvom natjecanju. Ne, to je glupo. Što sam ja? PCH marketinška tvrtka koja organizira nagrade. Odmahnula sam glavom, dograbivši još šećera. Nespretno sam poderala vrećicu, prosuvši

bijele kristaliće po cijelome šanku. Reći ću da sam rođakinja iz drugoga grada i da želim ući u trag svojemu rodoslovlju. – Dobar dan – začula sam ženski glas. Konobarica je piljila u mene s druge strane šanka, čekajući da joj odgovorim. Riječi su iz mene pokuljale prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. – Tražim Gavina MacKenzieja... poznajete li ga? – Uh, sranje, je li ona rekla „dobar dan“ ili „što radite“? Lice mi se zažarilo i zacrvenjelo kao paprika pa sam se morala obuzdati da ne uzmem salvetu umjesto lepeze i rashladim ga. Nisam mogla vjerovati da sam to upravo izlanula. Gdje je nestao onaj moj siloviti plan da to izvedena opušteno? Aaah, katkada mrzim samu sebe iz dna duše. – Naravno da poznajem Macka. Nema toga tko ga ne poznaje. Ali nitko ga osim njegove majke i bake ne zove Gavin. – Osmjehnula se, ali sreća se nije ogledala u njezinim srneće toplim očima. Na pločici s imenom pisalo je „Hannah“. Bila je slatka, možda s previše šminke na licu. Pretpostavila sam da je nekoliko centimetara viša od mene, otprilike mojih godina, možda godinu-dvije starija. Jedino po čemu je odudarala od klišeja konobarice iz zalogajnice bilo je to što nije žvakala žvakaću. Podsjetila me na seosku inačicu Candice. Pri prisjećanju na svoju prijateljicu stegnulo me u srcu. Odavno se nismo čule. Svaljivala sam krivnju zbog toga na posao, ali Ruby je za to držala krivim onoga Bradleyja. – Možete li mi reći gdje mogu naći... Macka? – upitala sam, – Tko ste vi i zašto ga želite naći? – Stajala je, držeći u ruci vrč kave, oslonjena na bok, posve spremna čekati tako sve dok ne priznam. Uši su mi gorjele od srama zbog prijevare koju sam smislila. – Ja sam... hm... Andie. Tražim ga kako bih mogla izraditi obiteljsko stablo. – Što je to? Nešto poput školskoga projekta, što li? – Daa – rekla sam. U mislima mi je zaiskrila laž koja se brzo pretvorila u zaglušujući nekontrolirani šumski požar lupetanja. – Vodim poseban kolegij na fakultetu, učimo kako izraditi obiteljsko stablo i tomu slično, a

njegova obitelj... MacKenziejevi... nalaze se u mojemu stablu. Barem tako mislim. Da budem preciznija, MacKenziejevi iz Baker Cityja. Iza sebe sam začula nečiji promukao glas zbog kojega su mi se dlake naježile od straha. – Luceo non uro. Naglo sam se okrenula na stolici na kojoj sam sjedila. – Št... – Dok sam se okretala udarila sam šalicom o šank i prolila kavu po ruci i šanku, ali nisam se ni potrudila očistiti je jer sam bila previše zauzeta brigom da će me požderati divovski čovjek-medvjed-svinja. – Luceo non uro – ponovno je rekao, a potom se nasmijao. Usne su mu bile prekrivene zapuštenom neurednom bradom. Zapazila sam načas jezik i zube, što me navelo na to da postanem mrvicu sigurnija. Pomisao na krezubog čovjeka-medvjeda-svinju plašila me više od onoga koji vodi brigu o svojemu zubalu. Očito nisam funkcionirala iako su mi sve moždane vijuge bile uključene. – Aha, tako znači – rekla je konobarica, pomalo frkćući. Ponovno sam uspjela doći do glasa kad sam shvatila da me ne namjerava ni napasti ni pojesti. Stajao je gledajući me svisoka i govorio latinski. Možda se čak pomalo i smješkao, ali to je bilo teško reći s obzirom na smeđi čupavi tepih koji je poput ukrasa nosio na licu. Pročistila sam grlo, da lakše progovorim. – Oprostite, što ste rekli? Potom se začuo njegov nježan baršunast glas. Mogao je biti pripovjedač kada nije gunđao na žene u zalogajnici. – Luceo non uro. To je moto klana MacKenzie7 – Nakrivio je glavu. – Znate što znači klan, zar ne? Oštro sam ga pogledala kako bih prikrila vlastitu neukost. – Naravno da znam. Ne budite smiješni. Radim na tom projektu. – Čuo sam kad ste to rekli. Koja je to škola? Zvuči mi vrlo zanimljivim projektom. – Glas mu se odjednom pretvorio od onoga čovjeka-medvjedasvinje u glas akademski obrazovana čovjeka.

7

Luceo non uro (lat.) = Sjajim, ne gorim. (Nap. prev.)

Zaključila sam da postoji izvjesna mogućnost da sam upala u istu zečju rupu kao Alisa ili da mi je netko potajno usuo nešto nedopušteno u piće tijekom leta ovamo. – To je obrazovni centar, nešto poput više škole na Floridi, gdje živim, nije velik i sigurno nikada niste ni čuli za nj. – Možda jesam... možda nisam – rekao je, stavivši ruke iza leđa dok se njihao na petama, iščekujući, – Neću ni znati dok ne čujem naziv. – Palm Beach State College? – Pitate li vi to ili odgovarate? – rekao je. Brada mu se pokrenula. To pomicanje dlakave mase nagore držala sam nekakvim osmijehom. – Odgovaram. – Djelomično sam se okrenula prema svojoj kavi, posluživši se salvetom da obrišem ono što sam prolila i očistim nered koji sam stvorila. – Dakle, možete li mi još jednom ponoviti kako glasi taj moto? – Luceo, što znači ‘sjajim’, non, što znači ‘ne’, i uro, što znači ‘gorim’. – Sjati, ne gorjeti – rekla sam gotovo sama za sebe. Zašto mi je to bilo odnekud poznato? Zašto sam pomislila da sam to već negdje čula? – Slatko, ha? – upitala je Hannah. Meni je zvučalo više seksi nego slatko, ali ipak sam se osmjehnula i potvrdno kimnula. Morala sam biti u dobrim odnosima s mještanima ako sam se što je moguće prije željela pobrinuti riješiti svu tu zbrku. – Odakle ste? – upitala je Hannah. Odložila je vrč kave na šank između nas. – S Floride? – Nije ni vidjela da joj barem troje ljudi maše da im donese njihovu dozu kofeina. Potvrdno sam kimnula. – Da, ondje živim. Ovdje sam samo radi istraživanja. – Dugačak put, doći ovamo zbog istraživanja kad ste jednostavno mogli samo nazvati – rekla je, grickajući usnicu kao da me pokušava odgonetnuti. Postala sam nervozna pri pomisli da je Barbika iz zalogajnice na vrućem tragu mojih laži. Imala sam nekakav nejasan dojam da bi me doista rado uništila. – Gle, pokušala sam zvati, ali očito je na taj način bilo vrlo teško stupiti u kontakt sa skupinom MacKenziejevih.

– Koga ste pokušali nazvati? – upitala je. Njezina pitanja postajala su sve oštrija, zbog čega više nisam željela davati dodatne podatke. – Ne sjećam se. Nemam bilješke uza se. – Laži, laži, sve same laži. U laganoj kožnatoj torbi pokraj mojih nogu bila je ona lutkica trola i sve ostalo što sam mogla naći o MacKenziejevima. Nažalost, umjesto adrese imala sam samo broj poštanskog pretinca usred grada i telefonski broj na koji se nitko nije javljao. – Zašto tražite Gavina? – upitala je. Glas joj je poprimio posjednički ton i shvatila sam da bih vrlo lako mogla gledati u drugu Gavinovu suprugu, jer su ga očito samo posebni ljudi nazivali tim imenom. Kakvi su izgledi da sam odmah po izlasku iz zrakoplova ugazila u konjsku balegu? Gledala sam u njezin blago buntovan izraz lica i znala odgovor. Po svemu sudeći, vjerojatno dobri. Pogledala sam joj prst, ali nisam ugledala prsten na njemu. Osjetivši olakšanje, sporo sam odahnula, nadajući se kako ona i onaj čovjek-medvjedsvinja, koji je još uvijek bio iza mene, neće zapaziti koliko me taj razgovor činio nervoznom. – Krenuo sam do MacKenziejevih pa ako se želite povesti sa mnom – rekao je onaj čovjek grizli. Okrenula sam se prema njemu, prethodno zapazivši mrk pogled koji je preletio preko Hannina lica. – Doista? To bi bilo sjajno. Mogla bih za vama u svojemu automobilu. Pogledao je kroz prozore na pročelju kroz koje se vidio moj Smart. – Ne bih vam preporučio – rekao je jednostavno. Zamislila sam se zarobljena s tim čovjekom u vozilu i zaključila da postoje stvari koje sam željela riskirati i one koje nisam željela riskirati. – Ne brinite se. Iznenadili biste se koliko je taj autić jak. – Kako god želite. Jeste li spremni odmah poći? – Ali nije još popila kavu do kraja – rekla je Hannah, zvučeći uzrujano. – Ne mogu čekati – rekao je onaj čovjek.

Ustala sam. – Nema ni potrebe. Ionako sam je previše zasladila. – Spustila sam novac na šank, dovoljno da platim kavu i ostavim velikodušnu napojnicu. – Hvala, Hannah. Namršteno me pogledala. – Kako znate moje ime? Napadno sam pogledala u pločicu s njezinim imenom. – Uhhh, pretpostavila sam. – Držat ću vas na oku, Abby – rekla je prijetećim glasom, zaškiljivši. – Zovem se Andie. – Pusti to, Hannah Banana – rekao je čovjek-medvjed-svinja, uzdahnuvši na kraju. – Začepi, Boog! Nećeš ti meni više govoriti što da učinim, je l’ ti jasno? I prestani me nazivati tim imenom. Dohvatila sam torbu i bila sretna što iza sebe ostavljam nesretnu Hannu Bananu. Očito je imala nešto protiv neznanaca, pa je bilo vrijeme da krenem. Osim toga, budem li imala sreću i nađem kuću MacKenziejevih prije večere, vrlo vjerojatno bih kod kuće mogla biti do sutra u podne. Lice mi se razvuklo u širok osmijeh kada sam se zamislila kako rješavam ovaj problem i skrivam ga u kutijicu koju nitko nikada neće naći. – Pođite za mnom. Moj je onaj plavi kamionet dolje. Čeka nas otprilike pola sata vožnje. – Zastala sam u hodu kada su mi njegove riječi doprle do svijesti. – Pola sata? – priupitala sam. Nije odgovorio. Izišao je kroz vrata zalogajnice pa mi nije preostalo ništa drugo nego poći za njim.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

P

rvi dio izleta bio je laganica. Petnaest minuta ugodne vožnje i lijepo vrijeme naveli su me da otvorim prozor i pustim glas u vjetar. Na radiju su puštali „Walking on Sunshine” pa sam iz svega glasa pjevala riječi te pjesme, uživajući u povećanju serotonina u mozgu. Život je lijep! Život je predivan! Ponovno sam bila na putu ostvarenja svojih životnih planova! Zamislila sam se kako s osmijehom na licu sjedim u zrakoplovu držeći u krilu potpisano poništenje braka. U toj slici slavlja na mojemu pladnju našao se čak i koktel. Možda bih mogla napredovati i putovati prvom klasom. U trenutku kada je moja pjesma završavala, onaj čovjek-medvjed-svinja, ili Boog, skrenuo je s asfaltirane ceste s dva traka na jednosmjernu seosku prašnjavu cestu. Iako je suviše velikodušno nazivati to cestom. Prije bi je se moglo nazvati stazom. Bilo mi je drago što sam vozila onaj klaunovski automobil, vidjevši kako njegove velike gume gaze korov s obje strane. Ali ta sreća iščeznula je brže nego što sam vjerovala da je moguće. Moj život se od glatke plovidbe pretvorio u Stravu u Ulici brijestova. U samo pet sekunda doslovno se ispuhao. Ispuhao, poput velike šuplje gume. Silno sam se trudila vidjeti Booga kroz oblak prašine koji je njegov golemi kamionet dizao pa na cesti nisam vidjela golemu rupetinu. Moja guma upala je u nju i nije se dala van. Cijelo je vozilo bilo nagnuto i suvozačeva strana bila je niža od vozačeve. Stisnula sam papučicu gasa i automobil se mrvicu zaljuljao, ali potom su mi uši zagrebli samo kotači koji su se okretali. Bilo je gotovo sa mnom i s klaunovskim automobilom. Podigavši pogled, zapazila sam kako Boogov kamionet postaje sve manji i manji, nestajući u daljini. Čini se da rupčage na cesti nisu bile razlog da vozi sporije nego što je vozio autocestom. Stisnula sam nekoliko puta onu klaunovsku trubu kako bih mu privukla pozornost, ali on je, činilo se, nije čuo. Uskoro se izgubio u oblaku prašine.

Izišla sam iz automobila, zaobišla ga i prišla s druge strane. Prednja guma bila je prazna i počivala duboko u rupi. – Dođavola! – vrisnula sam, udarivši nogom u nju, ozlijedivši pritom nožni prst. – Joj-joj-joj-joj-JOJ! – Glasno sam jaukala, poskakujući uokolo na jednoj nozi, brinući se da sam, osim što sam razbila automobil, još slomila nožni prst. Skakutala sam uokolo poput kakve luđakinje, glasno psujući, kada su se iz obližnjih stabala i grmlja pojavili konj i jahač.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

ini se da si u nevolji – rekao je jahač.

ČNisam se mogla odlučiti tko je bio ljepši. Konj je bio pravi kolaž boja, a jahač je imao široka ramena i uske bokove. Nosio je one kožnate stvarčice koje kauboji nose preko hlača u reklamama. Da moram pogađati, rekla bih da je bio nekoliko godina mlađi od mene. Podsjećao me na nekoga koga sam već negdje vidjela, ali nikako se nisam mogla sjetiti na koga. Kroz misli mi je prošlo da je to neki filmski glumac kojeg sam možda nekoć davno vidjela u niskobudžetnom filmu. Ovo bi moglo biti pravo mjesto za provod slavnih osoba. Nijedan paparazzo ne bi se gnjavio dolaskom u ovu pustoš kako bi snimio neku glupu fotografiju. – Kakav je to automobil? Električni? – Dojahao je bliže, obilazeći uokolo i proučavajući moj klaunski automobil. – Nije električari. To je Smart. Ne pripadaš li možda kojim slučajem klanu MacKenziejevih? – Možda – odgovorio je. – Ovisi o tome tko pita. – Sjahao je sa svojega koja i prišao do moje neupotrebljive gume, čučnuo i stavio ruku na nju. – Zovem se Andie i došla sam ovamo naći Gavina. Jesi li to ti? – Ali bila sam prilično sigurna da to nije bio on. Zasigurno bih po nečemu prepoznala muškarca kojemu sam dopustila da uđe u zlatnu palaču i vjenča se sa mnom, za Boga miloga. Ovaj čovjek bio mi je nepoznat. Ustao je, ne skidajući pogled s gume, i odmahivao glavom. – Nisam. Ni u kojem slučaju nisam Gavin. – Jednom glatkom kretnjom ponovno se našao na konju, prebacivši nogu preko sedla na način kao da je to činio svakodnevno. Uz pucketanje i pomicanje dotrajale kože, povukao je uzde i okrenuo svojega konja u smjeru kojim je otišao Boogov automobil. Zacoktao je jezikom i podbo konja čizmama u slabine. Krenuo je, zamahnuvši repom.

Zinula sam u čudu dok je moj mozak pokušavao shvatiti ono što su moje oči vidjele. Ostavlja li... ostavlja li me? Nisam mogla vjerovati da se zapravo udaljavao, jašući, ali baš to je činio, ne osvrnuvši se. – Hoćeš li me tek tako ostaviti ovdje? – upitala sam, povisivši ton. Nije odgovorio pa sam potrčala za njim. – Hej! Tebi govorim! Hoćeš li me tek tako ostaviti da umrem ovdje? – Kuća nije baš tako daleko – rekao je smireno, ne osvrćući se. – Nećeš umrijeti. Golema stražnjica njegova konja bila je jedino prijevozno sredstvo koje sam sljedećega sata ugledala na toj cesti. Ali nije bio posljednje živo biće koje sam vidjela. – O, Isuse! – povikala sam pola sata potom poskočivši na šuštanje koje je dopiralo iz hrpe kamenja, na otprilike metar i pol udaljenosti od ruba ceste. Glas mi je postao napola vrisak, napola šapat kada je nešto izišlo iz pukotine i poput zmije počelo kliziti prema cesti. – Čegrtuše?! Zezaš me? – Moje cipele visokih potpetica bile su najgore tenisice na svijetu, ali upravo to su postale. Torba mi je lupala o bok kad sam počela trčati niz cestu, ne obazirući se na neravan teren i bolan nožni prst, misleći samo na to kako bih propustila svoje vjenčanje budem li prepuna zmijskog otrova. Mogla sam se u potpunosti zamisliti, natečena, otrovana hrpa pokraj ceste, i ta slika dala mi je brzinu za koju nisam ni znala da je mogu postići u deset centimetara visokim potpeticama. Dvaput sam pala na koljena prije nego što me zaboljelo toliko da sam morala usporiti. Svaki put kad bih tresnula torba bi me nasmrt pretukla, ali nije bilo pomoći. – Dođavola – progunđala sam, sagnula se i uhvatila se za gležanj pokušavajući ustati, kad me torba ponovno zveknula u glavu. Dobro sam izvrnula nogu kada je prednji dio moje cipele udario u kamen umjesto ostao na prašnjavoj cesti. Pogledala sam kroz naramenicu torbe i otpuhnula kosu s lica. Sve je tu bilo iste boje... zlaćanosmeđe... i bilo je nemoguće razaznati što je kamen, što cesta, a što jebena rupetina u koju sam upala.

– Uuuuuh, aaaaaaajooooj – stenjala sam poput divljakuše nastojeći silom odagnati bol iz stopala u atmosferu. Nije išlo. Pokušala sam šepati s cipelom na nozi, ali ni to nije išlo, pa sam je skinula. Nije mi mogla stati u torbu pa sam je zato držala u ruci. – Jebeni Baker City. – Vikala sam na zmije, paukove i konjske stražnjice koje sam dosad srela. – Jedva čekam da se izvučem iz ove paklene rupe i vratim na istočnu obalu gdje žive posve normalni ljudi! Izvukla sam onu lutku trola iz torbe i zagledala se u nju. – I ti si mi trebala biti nekakva sreća, nitkove mali. – Zamahnuta sam rukom spremna baciti tog malog izdajnika u prašinu, ali u posljednji trenutak sam se suzdržala pomislivši na to kako je Ruby pogledala prema nebesima kad je govorila o toj prokletoj stvari. Nikada mi ne bi oprostila. Ponovno sam počela hodati, držeći onu lutku trola čvrsto u ruci. Sunce je upeklo u glavu i vrat pa sam požalila što nisam ponijela kremu protiv sunca. Osjećala sam kako mi prži kožu i bilo mi je zlo od toga smrada znajući kakva će bol potom uslijediti. Nekoliko sam trenutaka kao privremeni zaklon držala torbu na glavi, ali na kraju sam ipak odustala. Bila je preteška, a usto sam još morala nositi onoga glupog trola i cipelu pa mi je jedna ruka bila zauzeta. Naposljetku sam odustala od pokušaja da nosim torbu na ramenu pa sam je vukla po prašini iza sebe. Kad sam došla do točke u kojoj sam procijenila da su mi izgledi da preživim manji od dvadeset pet posto, ispred sebe sa nazrela zgradu. Možda neka kuća. Ili štagalj. Bilo je teško odrediti s obzirom na nesnosnu vrućinu i moj zamućen pogled. Ali što god to bilo, imalo je na sebi krov i vjerojatno slavinu unutra. – Voda – rekla sam, pružajući cipelu prema kući, bolno šepajući. Čula sam još nekakvo šuštanje iza sebe i pokraj sebe, ali nisam mogla pobjeći od toga, kao što nisam mogla čarobnjačkim trikom stvoriti hladnu limunadu ni iz čega. Uh, što bih u tom trenutku bila dala za takvo što. Iskapila bih je bila dokraja, a potom bacila čašu na sve one zmije koje su vjerojatno bile odmah iza mene na cesti, golema kolona zmija koje su samo čekale da posljednji put padnem. Gotovo sam bila stigla do vratnica na ogradi koja je omeđivala veliki komad zemljišta oko kuće prije nego što sam posljednji put poljubila zemlju.

Nožnim prstom ponovno sam zakačila za još jedan kamen, rupu, zmiju, što li, i cesta se približila dočekati me na vrlo neželjen način. Doista sam izbliza mogla sama okusiti što to Baker City u saveznoj državi Oregon ima za ponuditi. Ispljunuta sam puna usta toga kad sam se zakotrljala na leđa nasred ceste. Iznad moje glave bio je drveni svod s grbom na sredini. U njemu je bio izrezbaren plamen i konop, a ponad svega toga pisale su tri riječi na latinskom: Luceo non uro. Naglas sam ih prošaptala. – Luceo non uro. Sjajim, ne gorim. – Sklopila sam oči i u mislima odlutala, prisjetivši se muškarca s kaubojskim šeširom i trapericama, s kopčom u boji mjeda na remenu oko njegova struka. Taj izraz bio je posljednje što se sjećam da sam čula od tog kauboja. Sjaj, ne gori.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

P

a podigni je onda, dođavola – začuo se ženski glas. – Što ti je, sine? Znaš što trebaš činiti!

– Ma, sve je u redu s njom. Dramatizira. Što ono ima u ruci? – Pogledaj kako su joj usne suhe, blento. Dehidrirala je i ozlijedila gležanj. Ili nogu. Pogledaj joj stopalo. – Bosa noga joj krvari. – Za razliku od muškarčeva glasa, žena je zvučala vrlo brižno i zabrinuto. – Mack bi trebao biti taj koji je vuče uokolo. Zbog njega je ovamo došla, a ne zbog mene. – Poslije ćemo o tome, ali trenutačno želim samo da je se skloni sa sunca i unese u dnevni boravak, pronto. Budeš li se ponovno drsko ponašao prema meni, sljedeća tri tjedna sam ćeš žigosati životinje. – Pa, miša mu, mama, ne moraš tako ružno govoriti zbog toga! Nisam rekao da to neću učiniti. Samo sam rekao da bi Mack trebao voditi brigu o svojim problemima, a ne ja. Dosta mi je već rješavanja njegovih problema. U polusvjesnom stanju u kojemu sam se nalazila, osmjehnula sam se kad je odjeknuo šamar. – Da se nisi usudio, Iane MacKenzie. Možda misliš da si odrastao, ali nije mi nikakav problem izvaditi kuhaču i dobro te naprašiti po goloj guzi, jesi li me čuo? Dugačak uzdah prethodio je tihom odgovoru: – Jesam, madam. – A sada me poslušaj i lijepo postupaj s njom. Pomislit će da su svi MacKenziejevi svirepi kreteni. – Mama! – uskliknuo je muškarac pokušavajući govoriti, ali zapravo se smijao. – Nimalo lijepo, je li? Nazvati svoju djecu svirepim kretenima... Isuse. – Govorim onako kako vidim. Čekat ću te unutra. A sada se prihvati posla. Zvuk škripe šljunka pod nogama gubio se u daljini, ostavljajući me samu sa svirepim kretenom, Ianom MacKenziejem.

– Vidim da se smješkaš tamo dolje. Prestani izigravati oposuma s tim svojim ljubičastokosim prijateljem i pomozi mi već jednom pridići svoju guzičetinu sa zemlje. Naglo sam otvorila oči. – Oprosti? Jesi li se ti to upravo uvredljivo izjasnio o mojoj guzi? Slegnuo je ramenima, bezizražajna lica. – Govorim onako kako ja to vidim i ne ispričavam se. Poželjela sam smjesta ustati kako bih mu mogla naprašiti tur kao što mu je vlastita majka upravo bila obećala. – Ne trebam tvoju glupu pomoć – rekla sam, teškom mukom nastojeći ustati. Udarila sam ga po ispruženoj ruci. – Da me nisi dirnuo, kretenu svirepi. – Uh, baš lijepo, omalovažavati ljude s hendikepom koristeći njihovo stanje kao uvredu. – Ustuknuo je, ostavivši mi puno prostora. – Hajde onda, pobrini se sama za sebe. Ja ću samo stajati i upucati tu čegrtušu iza tvojih leđa. Naglo sam se okrenula oko svoje osi, vrišteći: – Što? – Istodobno sam se, kad sam se okrenula, pokušala poduprijeti i zbog kombinacije tih pokreta koje nažalost nisam bila u stanju izvesti u jednoj cipeli visoke potpetice, ponovno sam pala na tlo. Poput raka sam uzmicala, vukla se i koprcala povlačeći svoju veliku stražnjicu preko ceste, kako bih stvorila što veću udaljenost između sebe i zmije. – Gdje je? – upitala sam zadihano, zagledavši se najprije očajnički u grmlje, a potom pogledavši uvis u njega. Nitkov se smijao. Sinulo mi je. – Nije bilo nikakve čegrtuše, je li? Odmahnuo je glavom smijući mi se. Suze su mu navirale na oči. – Dođavola, djevojko, pa ti doista možeš odmagliti kad moraš. Zveknula sam ga u nogu i ruka me zaboljela od udarca u kožnato pokrivalo na hlačama. – Pomozi mi ustati, idiote. Uganula sam gležanj, a sada sam još uništila i odjeću zahvaljujući tebi. – Ni ludom čarolijom kemijske čistionice neću moći spasiti ovaj kostim. A kupila sam ga prošli mjesec, i to u

svojoj omiljenoj trgovini. Trebali su na ulasku u grad staviti natpis: Baker City, najprašnjavije mjesto na svijetu. Ian se sagnuo i uhvatio me ispod pazuha. Jedan lagani potez bio je dovoljan da se uspravim i stanem ispred njega. Dođavola, bio je snažan. Ramena su mu bila široka gotovo dva kilometra. – Prebaci ruku preko mojega ramena – naredio je, spustivši ga malo i ispruživši ruku. – Neću. – Odgurnula sam mu ruku. Namjeravao je koraknuti, dok sam bila uz njega, ali potom se zaustavio. – Zašto nećeš? – Okrenuo se pogledati me. Izbliza sam mu naposljetku mogla dobro vidjeti lice. Doimalo se vrlo poznatim. Sigurno zato što sam igrom slučaja bila udana za njegova brata. – Jeste li ti i Gavin blizanci? – upitala sam, prije nego što sam uspjela stati na kočnicu između mozga i jezika. – Ne, ni blizu. – Ponovno je spustio rame i na silu ga podvukao ispod mojega pazuha. – Hajde, moram te unijeti u kuću prije nego što mi mama odere kožu. – Nisi li malo previše star za tretman ‘tete Jemime’? – upitala sam, odlučivši da se više neću opirati njegovu nuđenju pomoći. Doista nisam mogla hodati bez nje. Nije to možda bilo toliko zbog izvrnuta gležnja, koliko zbog moguće sunčanice. Smijuljio se. – Ne poznaješ ti moju majku, poznaješ li? – Ne, ne poznajem nikoga od vas. – Hramala sam, cijeneći potporu koju mi je pružao, ali nisam to željela glasno priznati. – Ako ne poznaješ nikoga od nas, što onda radiš ovdje tražeći Gavina? Vodila sam bitku sama sa sobom, pitajući se trebam li mu reći istinu ili nastaviti sa svojom pričom o rodoslovlju. Nije baš imalo mnogo smisla da bih se dala u potragu za Gavinom zbog rada na svojemu projektu obiteljskog stabla, ali lakše je bilo poslužiti se laži nego objasniti stvarnost. Čak i dok sam stajala na njegovu obiteljskom tlu, nadomak svojemu cilju, stvarni život bio je prevelik i zastrašujući.

– Radim najednom projektu, istražujem svoje obiteljsko stablo i iskrsnulo mi je njegovo ime. Samo slijedim trag. – Samoj sam sebi govorila kako to nije potpuna laž, nadajući se na taj način ublažiti osjećaje krivnje zbog koje mi se lice zažarilo. – Prema podacima savezne države Nevade, službeno sam dio obiteljskog stabla MacKenziejevih... zapravo, smještena sam na jednoj njegovoj grani odmah uz Gavina. – Da sam uistinu radila na projektu, sve bi to imalo pravoga smisla. Donekle. Osim onoga dijela udaje za nekoga i potpunog zaborava. – Uh. Zvuci zanimljivo – rekao je Ian, ali kao da tako nije uistinu mislio. – Jesi li najprije bila u Uti? – A zašto bih? – Oštro sam udahnula kad mi je onesposobljeno stopalo slučajno palo, zakačilo rub ceste i ponovno se uvrnulo. Ian je usporio kako bi se prilagodio mojemu bolnom stanju i gunđao psujući, – Mislio sam da ondje čuvaju najbolje podatke o rodoslovlju. Budući da sam sve to vrijeme napamet lupetala, pojma nisam imala je li u pravu u vezi s time ili nije, ali pretpostavila sam da neće biti nikakva šteta ako ga namjerno zeznem. – O, da, jesam, online. Ali u pravu si to za Utu. Mogla bih poslije otići onamo. – Znači, letiš po cijeloj zemlji tragajući za obiteljskim korijenjem? – Pa da, moglo bi se tako reći. – Ne radiš li? – Kada smo stigli do trijema, gležanj mi je pulsirao. Okrenula sam se prema njemu koji je stajao jednu stubu niže od mene. – Da, radim. Odvjetnica sam. Prezrivo je otpuhnuo. – Zašto me to ne iznenađuje? – Želiš li doista odgovor na to pitanje? – upitala sam. Moje strpljenje s tim kretenom bilo je na izmaku. – Tko je to? – začuo se muški glas iza mene. Okrenula sam se i umalo doživjela srčani udar ugledavši sjajne plave oči koje su me prodorno gledale ispod kaubojskoga šešira boje slame.

– Mack – prošaptala sam, gušeći se. Poput snažnog cunamija nahrupila su sjećanja, prijeteći me ugušiti u sirovim emocijama. – Andie – rekao je, i lice mu je poprimilo izraz bijesa.

DVADESETO POGLAVLJE

O

pa, eto ti je ponovno – rekao je Ian, uhvativši me kad sam se zanjihala unatrag. Podigao me kao djetešce, unio u kuću i s metra visine spustio na kauč. Glava mi se ovjesila kad mi je tijelo odskočilo od jastuke. Osjećala sam vrtoglavicu, strahujući da ću povratiti u njihovom dnevnom boravku. Kada mi se tijelo naposljetku smirilo, zagledala sam se u strop, nekoliko puta progutavši da ovladam grlom i želucem. Nemoj povratiti, nemoj povratiti! Pojavila se pedesetogodišnja žena u iznošenoj haljini od trapera i nadvila nada mnom. Njezina obojena smeđa kosa bila je labavo zavezana u punđu. Navrh glave imala je sunčane naočale. – Hajde, dušo, popij malo ovoga. – Sjela je na niski stolić pokraj mene. – Što je to? Antifriz? – upitala sam, glasom promuklim od iscrpljenosti i nagona za povraćanjem. Glasno je buknula, a potom se osmjehnula. – Antifriz? E to još nisam čula. Optužili su me već za svašta, ali nikada za trovanje gosta automobilskim proizvodom. Hajde, popij svoj Gatorade. Dehidrirala si. Slabašno sam se osmjehnula. – Ah, Gatorade. To može. – Odložila sam onu trolovsku lutku na stol, drhtavom rukom uzela čašu i u pet gutljaja popila svu ponuđenu kiselu vodurinu. – Tako – rekla je, potapkala me po ruci i uzela od mene čašu prije nego što je ustala. – Iane, dođi, ostavimo ovu mladu damu nasamo s Mackom. – Ne ostajem – začuo se dubok muški glas s druge strane prostorije, pokraj ulaza. – O, da, dragi moj, ostaješ – rekla je žena, ustala od mene i prišla Macku. Jedva sam ga uspijevala vidjeti nagnuvši glavu prema jastucima na kraju kauča. Stajao je u trapericama i crnoj majici kratkih rukava. Njegov šešir i kopča na remenu svijetu su davali do znanja da je dečko sa sela. Prelijepi kauboj za kojega sam pomislila da se poput utvare pojavio iz mojih snova i

noćnih mora i sada stajao ispred mene, duh koji ne samo da je opsjedao moju prošlost nego i moju sadašnjost, a sada već možda i budućnost. Ona sredovječna žena potapkala ga je po nadlaktici kada je prema njoj uputio pogled iz kojega se ništa nije dalo pročitati. – Došla je ovamo tko zna otkuda i po svemu sudeći dobar dio puta prepješačila. Zaslužuje barem toliko da odvojiš nekoliko minuta za nju. – Vjeruj mi, već je na raspolaganju imala nekoliko minuta mojega vremena, što je bilo više nego dovoljno. – A onda odvoji još nekoliko minuta zbog mene. Usreći svoju mamu. – Izišla je iz prostorije, odvukavši Iana za sobom. Ništa nije rekao, samo se zagledao u svojega brata, a potom iz nekog razloga u mene. Osjećala sam na sebi prodoran pogled njegovih očiju, čak i nakon što je nestao iza ugla. Pokušala sam se uspraviti u sjedeći položaj, što mi je tek djelomično uspjelo prije nego što mi se ponovno zavrtjelo u glavi zbog dehidriranosti, čega li već, pa sam ponovno legla. – Možeš li se malo približiti? Ne mogu te vidjeti tu gdje jesi. – Osjećala sam stezanje u želucu zbog toga što sam bila u istoj prostoriji s njim, ali prevalila sam toliki put i pretrpjela zmije, pauke, prašinu i čovjeka-medvjeda-svinju koji me ostavio da umrem. Bilo je vrijeme da budem hrabra žena, stisnem zube i završim s tim . Pojma nisam imala gdje mi je torba, ali morala je biti tu negdje u blizini, uspjela sam je dovući sve do ulaznih vratnica prije nego što sam je ispustila. Oni papiri za poništenje bračnog ugovora bili su spremni i jedino što sam morala bilo je objasniti mu, i on će se potpisati na onu istočkanu crtu. Mack je načinio nekoliko koraka i zaustavio se nasred prostorije, otprilike tri metra od mene. Nije progovarao. Duša me boljela vidjevši ga onako lijepog kako stoji. Možda se nisam mogla prisjetiti svega od one večeri u kojoj sam ga upoznala, ali njegovo lice nikada ne bih mogla u potpunosti zaboraviti. Sada sam toga bila svjesna. Tada, kad sam ga upoznala, pomislila sam da je najljepši muškarac kojega sam vidjela u životu, ali sada sam znala da tada nisam bila u pravu. Sada je bio najljepši muškarac kojega sam ikada vidjela. U dvije godine promijenio se nabolje. Lice mu je bilo malo više izborano, koža više preplanula i izraz lica

više strog, ali te oči... te sjajne oči bile su savršeno plave, kao uvijek. Prodirale su mi ravno u prsa i bušile rupe u srcu. Bio je bijesan i jasno davao do znanja da mu zadajem bol. Vjerojatno je bio bijesan zbog toga što sam ga dovela u situaciju da svojoj obitelji mora objašnjavati tu smiješnu stvar koju je učinio tijekom ludog vikenda u Vegasu. Pokušala sam se osmjehnuti, ali bila sam svjesna da je to više nalikovalo grimasi nego osmijehu. Činilo se kako mi u tom trenutku lice nije željelo poslušati naredbe. Odustala sam od toga da ga prisilim, kada se jedna strana mojih usnica počela trzati. – Oprosti što sam ovamo došla nenajavljeno, ali doista sam pokušala prethodno nazvati. U njegovu osmijehu bilo je gorčine. – Zanimljivo. – Kako to misliš? – Imala sam osjećaj da ima još nečega skrivenog u tom odgovoru i nisam bila razočarana kada je naposljetku, pola sekunde potom, objasnio. – Mislio sam da možda ne znaš kako se poslužiti telefonom. Tako sam to samom sebi protumačio. Namrštila sam se. – Što?! Naravno da se znam koristiti telefonom. Problem je to što očito ti ne znaš kako se javiti kad netko zove. Posljednjih nekoliko dana zvala sam barem deset puta ovaj tvoj kućni broj. – Nastojala sam se uspraviti u sjedeći položaj. Prokleta bila ako dopustim da me se ovako vrijeđa dok sam u ležećem položaju. Prebacivši noge preko ruba kauča, napokon sam uspjela izgledati mnogo ozbiljnije, boreći se s nagonom za povraćanje, ali odlučna izvojevati pobjedu. Bilo je vrijeme za vođenje ozbiljnog razgovora. – Čuj, ne želim ti tratiti vrijeme ni izazivati bilo kakve probleme s obitelji, djevojkom, ni s bilo kim drugim, ali spremam se udati i imamo problem. U postupku ishođenja dozvole za sklapanje braka otkrila sam jedan stavak u dokumentima savezne države Nevade. Samo to trebamo riješiti i zauvijek te prestajem gnjaviti. – Stavak? U dokumentima? – Rekao je to tako hladno da sam se lecnula. Nakašljucala sam se i smiono nastavila, ne obazirući se na govor tijela čovjeka ispred sebe koji je govorio da imam posla s jako bijesnim kaubojem.

– Da, problem. U saveznoj državi Nevadi čini se pogrešno vjeruju da smo ti i ja zapravo vjenčani. – Pokušala sam se nasmijati, ali zvučalo je više poput guske koju dave pa sam u trenu odustala. – Trebaš mi samo potpisati papire koje sam donijela pa da to možemo ispraviti. – Papire. – Ponašao se poput papige, ponavljajući za mnom sve što bih rekla. Bilo je vrlo iritantno. Nastojala sam prikriti zlovolju u glasu, što je bilo gotovo nemoguće. – Da. Papire o poništenju braka. Ili papire za razvod. Oboje sam donijela. Hvala Bogu pa sam u Nevadi preko svoje mreže poznanika poznavala odvjetnike s kojima sam mogla privatno kontaktirati. Ni u kojem slučaju nisam mogla iskoristiti poznanstva tvrtke u kojoj sam bila zaposlena, jer bi na taj način svaki zaposlenik bio upoznat s činjenicom da sam udana za nekog tipa u Oregonu. Koja bi to tek zbrka nastala. Ne... jedini način da to riješim bio je obaviti to u tajnosti. Bradley nije mogao doznati što sam radila ovdje. Nikada to ne bi shvatio. Reći ću mu tek nakon nekoliko godina braka, onda kada to više ne bude važno, iako nije bilo važno ni sada. – Jedan komplet papira nije bio dovoljan pa su ti trebala dva? Nelagodno sam se vrpoljila na kauču. Sada je dolazio onaj dio u kojemu sam se osjećala poput superdrolje Andie. – Za svaki slučaj... znaš... – Ne, ne znam – rekao je smireno. – Zato sam i pitao. Lice mi se zajapurilo. – Ako brak nismo konzumirali, jednostavno ga možemo poništiti, ali ako jesmo, onda je razvod još brži. Piljio je u mene. Sada je i njegovo lice bilo crveno, samo što razlog njegovoj zajapurenosti vjerojatno nije bio neugoda, sudeći po načinu na koji je stezao vilicu ljutito piljeći u mene. – Neću potpisati – rekao je naposljetku, prije nego što se okrenuo poći. – Kako to misliš, nećeš potpisati? – Nisam bila sigurna da sam ga u potpunosti shvatila ili dobro čula. Možda sam nakon one izloženosti suncu ipak doživjela infarkt.

– Ne vjerujem u razvod – rekao je. Izišao je iz prostorije i iz kuće bez ijedne riječi, zalupivši snažno ulaznim vratima pri izlasku, tako da su se od udarca zastori zanjihali i nekakvo staklo u ormariću za posuđe zazveckalo udarivši jedno o drugo. Ustala sam potrčati za njim, ali pala sam postrance na kauč kada su mi se noge saplele jedna o drugu, prijeteći da ću se srušiti na niski stolić za kavu. Bokom sam udarila u jastuke i zapuhnuo me zrak. Nekoliko puta sam zatreptala, nastojeći se pribrati prije nego što sam se uspravila u sjedeći položaj. – Do. Đa. Vo. La – izgovorila sam naglas u praznoj sobi. Pojma nisam imala što sada učiniti. Potrčati za njim? Ne, noge me nisu slušale. Vikati na nj? Ne, već je bio dovoljno daleko odmaknuo pa me ne bi čuo. Čekati da se vrati? Mislim da mi ništa drugo nije bilo ni preostalo. Naslonila sam se na jastuke, piljeći u prazno. Misli su mi se kovitlale oko posljedica nastalih iz takvih neočekivanih okolnosti. Ni u najsmjelijim maštanjima nisam zamišljala da će odbiti potpisati papire. Najgore na što sam pomislila bila je umiješanost neke druge žene. Iako mi je pomisao na to bila silno neugodna, nije bila toliko grozna poput ovoga. Ljubomorna djevojka ili čak druga supruga bile bi barem neka vrsta motivacije koja bi ga navela da te papire potpiše. Dođavola? Što sad? – Osvrnula sam se po prostoriji. Misli su mi zumirale sve uokolo, ali ništa nije imalo baš puno smisla. Potom mi je pogled pao na skupinu fotografija i zaustavila sam se na jednom od lica koja sam tamo ugledala. Skliznula sam s kauča i četveronoške dopuzala do stola na kojemu su stajale uokvirene fotografije najdražih članova obitelji. Nisam imala povjerenja da bi me noge mogle tamo dovesti, a da se pritom ne spotaknem. Ispružila sam ruku i skinula jednu koju sam ugledala s drugog kraja prostorije. Osmjehnula sam se kad sam vidjela lica i držanje ljudi na fotografiji, što mi je govorilo da bih se time mogla poslužiti u svoju korist. Opa! Sad te imam, kauboju. Vratila sam uokvirenu fotografiju na mjesto i otpuzala natrag do kauča, zaključivši da ću, želim li se dobro organizirati i sve staviti na svoje mjesto te

imati energiju potrebnu za predstojeću borbu, morati vratiti staru snagu. Na redu je bilo malo odspavati, a osim toga, kauč je bio previše udoban da bih to propustila. Oprezno sam namjestila bolno stopalo da visi preko ruba i legla na bok. Dograbivši glupu trolovsku lutku i gurnuvši sklopljene ruke pod obraz, samoj sam sebi rekla da ću samo malo odremuckati. Trolova kosa škakljala me po bradi, ali ostavila sam tu lutku... svojega jedinog prijatelja u toj sjajnoj velikoj državi punoj prašine, zmija i bijesnih kauboja. Odrijemat ću samo dok prođe ta vrtoglavica i sastaviti plan napada. Sve svoje sudske predmete rješavala sam kombinirajući planiranje i vještinu. Mogla sam i ovo učiniti, bez problema. Za manje od dvadeset četiri sata napustit ću Baker City s potpisanim dokumentima. Samo sam morala vrhunski odigrati igru kad sljedeći put vidim Macka, kako bih ga uspjela uvjeriti da mu je uzaludno uskraćivati mi ono što želim. Navest ću ga da potpiše papire pa makar mi to bilo zadnje što ću učiniti. U jednom trenutku osjetila sam da je netko ušao u prostoriju i stavio nešto teško na mene, ispod čega sam se zadovoljno ušuškala. Naposljetku me probudio zvuk posuđa i čaša koje su zveckale jedna od drugu i struganje jedaćeg pribora po tanjurima. Udaljeni glasovi govorili su mi da je velik broj ljudi u mojoj blizini. Odložila sam trola na niski stolić i krenula u istraživanje.

DVADESET PRVO POGLAVLJE

P

olako sam ustala pazeći da svom težinom ne stanem na ono onesposobljeno stopalo i išuljala se u hodnik gdje sam našla kupaonicu. U zahodu sam ispraznila mjehur i dala sve od sebe da dovedem kosu u red. Bila sam prilično beznadežan slučaj. Nisam imala četku da raščešljam sve one zamršene i zapetljane čvorove, i kad sam izvadila gumicu, pokušati čvršće svezati konjski rep koji sam već imala, gumica je pukla. – Kvragu. – Piljila sam u nju pitajući se bih li je mogla zavezati i pokušati iznova. – Hej? – začuo se glas s druge strane vrata. Bila je to ona ista žena koja mi je dala Gatorade. – Andie? Treba li ti što? – O, ne, hvala vam, odmah ću izići. – Mokrim prstom protrljala sam zube nastojeći se riješiti one gorčine nakon sna u ustima i oprala ruke. Prije nego što sam izišla kroz vrata, pogledala sam se posljednji put. Bila sam izgorjela od sunca i kosa mi je bila potpuno zapletena. Zašto Mack nije požurio potpisati one papire, bila je neobična tajna. Da sam na njegovu mjestu, učinila bih sve što je u mojoj moći da se riješim te jadnice. Po izlasku iz kupaonice zatekla sam onu sredovječnu ženu u hodniku. – O, tu si. Jesi li dobro spavala? – upitala je. – Hm, jesam. Oprostite zbog toga. – Lice mi se još više zacrvenjelo od nelagode. – Namjeravala sam samo malo zadrijemati da se riješim onog osjećaja nesvjestice, ali sigurno sam pošteno odspavala. Položila je ruku na moje rame i nježno, ali ipak čvrsto, povela me niz hodnik u smjeru suprotnom od dnevnog boravka. – Bila si posve iscrpljena. Posve je u redu da malo odrijemaš... doista nikakav problem. Okupili smo se ranije večerati pa sam mislila da bi nam se željela pridružiti. Usput rečeno, zovem se Maeve. Zastala sam usred koraka. – Večerati? S vašom obitelji?

– Pa da, dušice. Svaku večer objedujemo kao obitelj. – Srdačno se osmjehnula. – To je neka vrsta tradicije. Naši sinovi uvijek su bili od one djece koja su bježala van naći se s prijateljima, raditi i sve ostalo, ali ono na čemu smo uvijek ustrajali bilo je večera kod kuće, svi za stolom, bez televizora, bez telefona i bez radija. Samo jelo, razgovor i po mogućnosti smijeh, ali katkada bude i malo vike. – Ironično se osmjehnula. – Tako je to kad su sve sami muški u kući. Osmjehnula sam joj se, unatoč panici koju sam osjećala. – Baš lijepo. Mislim na taj dio zajedničkog objedovanja. – Sviđa nam se to. – Pogurnula me da se pokrenem, ali ostala sam stajati na mjestu. – Oprosti, što si ozlijedila, gležanj ili stopalo? – Zabrinuto je spustila pogled na moju nogu. – Ma sada je to već dobro. Ali mislim da ipak ne bih trebala večerati s vama. Cijenim to što ste me pozvali, ali bilo bi bolje da gricnem što u gradu. – O, ne, ne, ustrajem na tome – rekla je, poguravši me čvršće. Pošla sam, jer bilo bi nepristojno opirati se. Osim toga, vjerojatno će mi biti potrebna njezina pomoć. – Dobro, ako nije problem... – Nije nikakav problem, nisam navikla kuhati za manje od desetero. – Desetero? – zacvilila sam. Što smo se više približavali susjednoj prostoriji, to su glasovi postajali sve glasniji. Ima li tamo desetero ljudi? – Nekad nas ima i toliko, ali večeras nas je samo četvero, Boog i ti. Budući da sam opet kuhala za desetero, ostat će i za sutrašnji ručak. Nadam se da voliš rebarca. Moj želudac u tom bi trenu najradije riknuo poput medvjeda. Rebarca su bila jedan od onih užitaka zbog kojih sam imala grižnju savjesti i koje sam si dopuštala otprilike jednom mjesečno u mjesnom restoranu specijaliziranom za autentični roštilj sa žara. Nasmijala se. – Shvatit ću to kao pristanak. Dođi. Smjestila sam te nasuprot Gavinu.

Zajedno smo skrenule iza ugla i usporila sam kad sam ugledala prizor pred sobom. Maeve i ja bile smo jedine žene u prostoriji. Ostatak prostora zauzimali su divovski muškarci. Nijedan od njih nije mogao imati manje od sto kila, a sam Boog težio je dvostruko toliko. Imao je dlaka više od nekoliko medvjeda. Bilo je lako zaključiti odakle Ianu i Macku tako dobar izgled. Bili su savršena kombinacija svojih roditelja, naslijedivši krupno tijelo i četvrtastu čeljust od oca, a boju kose i osmijeh od svoje majke. Čim su shvatili da sam u prostoriji, osmijesi su nestali, razgovor je zamro i svi pogledi bili su usredotočeni na mene. Boog se okrenuo oko sebe vidjeti što je razlog zbog kojega su svi odjednom utihnuli. Progovorio je prvi: – O, evo je. Uspavana ljepotica ustaje iz mrtvih. – Smijuljio se i ponovno prionuo glodanju kosti koju je držao u ruci. Prišla sam praznom sjedalu do njega i stala iza naslona. – Ne zahvaljujući vama. Cijenim to što ste me ostavili da umrem među onim čegrtušama. – Nastojala sam zvučati bijesno, ali hrana je tako dobro mirisala i izgledala da se nisam mogla dovoljno usredotočiti na svoj bijes kako bi bio uvjerljiv. – Sjećaš se da sam se ponudio povesti te... – Okrenuo se licem prema meni i trudila sam se potisnuti mučninu zbog komada masnoće s rebaraca zaglavljenih u njegovoj bradi. Doimao se poput pravog pravcatog divljaka, što me navelo da se zapitam zašto ga Mackova obitelj želi tu za svojim stolom. Pogledala sam preko stola u Macka, a potom brzo u pire od krumpira kad je uhvatio moj pogled. Te proklete plave oči. Zašto tako djeluju na mene? Osjećala sam se kao da imam groznicu, koža mi je odjednom postala osjetljiva i iznutra me obuzimala sve veća vrućina. Moj savršeni plan da se poslužim onom djevojkom s fotografije i izvršim pritisak na nj učinio mi se slabim. Posve sigurno nije pripadao onoj vrsti muškarca kojeg je bilo lako zastrašiti. Zašto mi je u sjećanju ostao kao znatno opušteniji? Je li to bilo zato što sam bila previše pijana ili zato što se promijenio?

Ponovno sam posvetila pozornost Boogu. Promatrati ga iza svojega sjedala bilo je poput optičkog hladnog tuša, što mi je pomoglo pribrati se. – Da, ali niste mi spomenuli kada ste se ponudili povesti me da je cesta kao u Bagdadu i da nije pogodna za putovanje Smartom. Prezrivo je otpuhnuo. – Stranci. – Odgrizavši komad rebarca, nastavio je govoriti i činjenica da su mu usta bila puna mesa nije mu ni najmanje zasmetala. – Reći ću ti nešto... Smart nije pogodan ni za kakvu vožnju ovim krajem, pa čak ni autocestom. Sa svim tim terencima uokolo mogla bi se ozlijediti dođe li do automobilske nezgode. Bolje ostavi taj Smart na igralištu za golf, gdje mu je i mjesto. Mack se promeškoljio na sjedalu i ponovno sam ga pogledala. Osjećala sam kako mi se obrazi žare kada mu je mišić vilice nekoliko puta zaigrao. Djelovala sam na njega jednako kao što je on djelovao na mene, samo što sam mislila kako moja prisutnost u njemu izaziva bijes, dok je njegova nazočnost mene navodila na glupe misli, one na koje djevojke zaručene za drugog muškarca ne bi trebale ni pomisliti. Izvukla sam stolicu i stala ispred njega za stolom. Boog je nastavio. – Sljedeći put kad ti neki džentlmen ponudi da te poveze, trebaš ga poslušati, a ne ponašati se kao silno neovisna djevojka iz velikoga grada. – Prvi put kad se netko ponudi da to učini, prihvatit ću. – Usiljeno sam se smijuljila, hvatajući stolicu za rubove, pa se primaknula bliže stolu. Bila sam toliko rastrojena Boogovim predbacivanjem i vlastitim domišljatim odgovorima da sam se spustila s veće visine nego što sam namjeravala i stražnjicom glasno udarila u drvo. Ponovno sam se zacrvenjela, bilo mi je previše neugodno pogledati u bilo koga. Jedan od tipova za tim stolom već je bio zapazio moju pozamašnu stražnjicu, ali sada je cijela obitelj bila svjesna činjenice da je omjer polutke moje stražnjice i sjedala stolice bio u malo većem nerazmjeru. – Dobro došla na ranč klana MacKenzie – rekao je krupni čovjek na začelju stola, koji je sjedio s moje lijeve strane.

Naglo sam okrenula glavu u njegovu smjeru, sretna zbog odvraćanja pozornosti. – Koliko vidim, vi ste starješina. – Ispružila sam ruku. – Zovem se Andie. Andie Marks. – Stisak njegove ruke bio je čvrst i srdačan. Krišom sam bacila pogled prema Macku, na vrijeme da vidim kako mu je čeljust nekoliko puta poskočila dok je stiskao zube, ali potom je prinio rebarce usnama i njime prekrio polovinu lica, onemogućivši mi da vidim što osjeća. – Ja sam Angus – rekao je Mackov otac. – Moji sinovi su Gavin. .. znaš ga kao Macka... i Ian. Moja supruga koja sjedi preko puta je Maeve, a ovo je gospodin Atticus Boegman, ali svi ga zovu samo Boog. Kimnula sam svakome pojedinačno. – Drago mi je što sam vas sve upoznala. – Neke od vas i drugi put. Mack se sjajno pretvarao da nimalo ne mari zbog moje nazočnosti za stolom, sjedila sam točno njemu preko puta, i samo je ležerno kimnuo pokazavši odjednom zanimanje za raspored graška na svojemu tanjuru. Rastrojeno sam promatrala dok je gurkao zrnca po tanjuru, slažući ih u različite oblike. Angus mi je pružio veliku tešku zdjelu pirea od krumpira s malim zelenim i crnim mrljicama u njemu. – Nego, Andie Marks, reci ti nama što te dovodi u Baker City. Koliko shvaćam, nisi odavde. – Osmjehnuo se, i unatoč velikom nastojanju nisam mogla otkriti ni tračak poruge u izrazu njegova lica, unatoč činjenici da me Boog onako lijepo prikazao kao glupu djevojku iz velikoga grada koja se tu slučajno zatekla. Ili sam možda to sama učinila, u svakom slučaju, nije ni bilo važno. Bila sam zbunjena i posve sigurno strankinja. Što se brže budem uspjela izgubiti odatle, tim bolje za sve. Angusovo pitanje dovelo me u stanje panike. Zagrabila sam pire i istresla ga na tanjur što sam usredotočenije mogla, nastojeći se doimati kao da ne mogu uzimati hranu i razgovarati istodobno. Morala sam odugovlačiti i smisliti nekakav plan. Zašto sam u Baker Cityju? Posve se razlikovalo od onoga u sudnici. Ondje sam uvijek govorila istinu, ali ovdje, pred ovim sucem i porotom, morala sam odlučiti hoću li ostati pri onoj šaradi o obiteljskom stablu ili ću ispričati cijelu ružnu priču. Las Vegas ili propast.

Pogledala sam Macka i zapazila njegovo neznatno odmahivanje glavom, vjerojatno me odvraćao. Zbog toga mi je bilo još više zlo od silnog srama i nelagode. Imala sam osjećaj da sam bila loša osoba ili tomu slično kad sam se zaljubila u nj u Las Vegasu, ali još gore od toga bila je činjenica da me ta pomisao silno rastužila. Ništa od toga nije imalo smisla, od samog početka do kraja. Čak je i sjedenje za ovim stolom bila ludost. Trebala sam već biti na putu u zračnu luku, s potpisanim papirima u ruci. Angus je čekao odgovor pa sam prevalila riječi preko usta. – Da, u pravu ste, nisam odavde, s Floride sam. – S Floride! – uskliknuo je. – Ma nemoj mi reći. Uh, to znači da si daleko od kuće, nisi li? – Podigao je rebarce i zagrizao ga. Pogled mu je zaiskrio vedrinom ili radošću, bilo je teško razlučiti. Bilo mi je drago vidjeti da jede rebarca znatno pristojnije od Booga. Nisam mogla odoljeti da mu se ne osmjehnem. Bio je drag, unatoč tomu što je bio krupan kao grizli i gotovo jednako tako zastrašujući. – Da, Baker City je na više načina daleko od kuće. Svi su se ljubazno nasmijali, svi osim Macka. On je posve uredno žvakao hranu, zagledan u soljenku koja je stajala među nama. Bio je jako zgodan i osjetila sam zbog toga bol u srcu. – Koliko si dugo u gradu? – upitala je Maeve. – Samo danas. Stigla sam u vrijeme ručka. – Stavila sam na tanjur nekoliko zrna graška, najmanju količinu što sam mogla, a da ga službeno jedem. Grašak i ja se baš ne ljubimo. – I, što si sve vidjela dosad? – Pružila mi je košaru s pecivima, potpuno zaobišavši Booga. Smireno je to prihvatio, ni na trenutak ne prestajući komadati rebarca. – Hm, da razmislim... vidjela sam svoj hotel, zalogajnicu u središtu grada iiiiiii cestu koja vodi ovamo sa svim onim čegrtušama i paucima. – Nisi još gotovo ništa vidjela – uskliknula je. – Molim te, nemoj suditi Baker samo po tim sitnicama. Ovaj grad jedno je od najljepših mjesta na zemlji.

Ian je s gnušanjem prezrivo otpuhnuo, – Ne obaziri se na nj – rekao je Agnus. – U posljednje vrijeme nije ljubitelj rada na ranču, a ni Bakera. – Izravno i bez okolišanja – promrmljao je Ian, zabivši vilicu u hrpu graška. Zrnca su se raštrkala posvuda, kao da su namjerno pokušavala pobjeći da ih ne nabode. – Nemoj ga ljutiti, Anguse, molim te – uzdahnula je duboko Maeve. – Ne obaziri se na njih, Andie. Večeras je raspoloženje povišeno jer trenutačno imamo puno posla. Za nekoliko dana svima će na licu biti samo osmijeh, onda kada se pobrinemo za svu tu telad i kada organiziramo godišnji piknik. – Žao mi je što ću to propustiti – rekla sam, stavljajući u usta zalogaj najukusnijeg pirea od krumpira, kakav dotad nisam kušala u životu. Zagrabila sam još jednu punu vilicu i uživala u toj škrobnoj blagodati zaboravivši na dijetu prije vjenčanja. – Koliko dugo namjeravaš ostati? – upitao je Angus, položivši podlakticu na stol, pokraj svojega tanjura. – Voljeli bismo da si ovdje za piknik. Doći će nam ljudi iz cijeloga područja, puno članova obitelji i prijatelja. To je doista poseban događaj. – Vilicom je pokazao na Macka. – Gledala bi moje sinove na konjima, a to je nešto što ne bi smjela propustiti. Progutala sam i popila gutljaj vode prije nego što sam odgovorila, jer slika Macka u punoj kaubojskoj opremi na konju bila je iznenađujuće seksi. – Ovdje sam samo dan-dva, a nakon toga se vraćam kući. – Uzela sam nož i vilicu, spremajući se napasti rebarce. – Ali hvala vam na pozivu. – Podignula sam pogled prema Macku i srce mi je na trenutak prestalo kucati kad sam shvatila da pilji u mene. Prvi je odvratio pogled. – Mislio sam da nakon ovoga ideš u Utah – rekao je Ian, optužujućim glasom. – Iane – oglasila se Maeve, prijateljskim, ali oštrim tonom. – Ne budi bezobrazan, odmah si izbij te mušice iz glave prije nego što me dodatno uzrujaš i iživciraš.

– Samo pitam. Od nje sam čuo da ide onamo. – Mrko je pogledao prvo u mene, a potom u svoj tanjur. Doimao se znatno mlađim od svojih stvarnih godina. Pretpostavljam da je imao oko dvadeset šest. Slegnula sam ramenima. – Možda ću otići u Utu, a možda neću. Još nisam odlučila. Angus je spustio pogled na moj tanjur i na licu mu se pojavio zbunjen izraz. Zaledila sam se usred probadanja rebarca, odjednom osjetivši nelagodu. Boog je zapazio Angusov izraz lica i prateći njegov pogled zagledao se u moj nož i vilicu. – Što to radiš? – upitao je. Pogledala sam ga kao da je tupav, podigavši neznatno nož. – Odvajam meso od kosti. Glupavo se smijuljio dograbivši prstima rebarce sa svojega tanjura i zagrizao u nj poput pećinskoga čovjeka. – Stranci – rekao je, već punih usta. Mack je nekoliko puta zatreptao i možda se tek neznatno osmjehnuo, ali potom mu se lice ponovno pretvorilo u masku i ponovno nisam znala što se događa u njegovoj glavi. Bilo je više nego uznemirujuće. Vjerojatno me nije ni trebalo biti briga. Jedino što mi je u životu trebalo zauzimati prostor u mislima bio je njegov potpis. Ali u tome trenutku više sam od svega na svijetu željela znati o čemu razmišlja. Nekoliko sam puta zatreptala, pokušavajući usredotočiti misli na razlog zbog kojega sam bila tu i na viziju svojega predstojećeg vjenčanja. Ali to što sam pokušavala u sjećanje prizvati Bradleyja nije pomoglo da izbacim iz misli Macka. Naprotiv, samo me navelo na to da ih usporedim, što je bilo doista glupo, doista opasan teren za hodanje. – Pusti je na miru – prekorila je Maeve. Ne jedu svi prstima. – Uzela je nož i vilicu pa i sama nastavila rezati meso s rebaraca, odvajajući ga od kosti. Činilo mi se da joj to ne polazi za rukom. Poželjela sam je zagrliti, zato što se silno trudila omogućiti mi da se osjećam kao kod kuće. Potom sam osjetila grižnju savjesti zbog toga što nisam bila iskrena, ni s njom ni s Angusom. Nisu učinili ništa loše i nisu zaslužili moje laži.

– Koliko shvaćam, u nekakvom smo srodstvu, jesam li u pravu? – upitao je Angus. Mack je glasno pročistio grlo i podigao čašu, spremajući se otpiti gutljaj vode. – Tata, zašto je ne pustiš da jede? – rekao je, ne pogledavši me. – Samo sam znatiželjan. – Angus je odsutno zamahnuo vilicom. – Ian je spomenuo da ona provodi nekakva istraživanja rodoslovnog stabla i da je zapravo došla ovamo kako bi našla tebe. – Okrenuo se prema meni. – Zašto baš Macka? Zašto misliš da se u tvojemu istraživanju pojavilo njegovo ime, a ne moje? Zaustila sam nešto reći, ali riječi nisu prelazile preko usana. – Uhhhh... ne znam? – Osjećala sam tešku grižnju savjesti. Lagala sam ovim dragim ljudima i zbog toga sam izgubila tek. – Eto je opet – javio se Boog. – Postavlja pitanje umjesto da na nj odgovori. – Širokim zamasima ubrusom obrisao je usta i bradu. Pokazala sam prema nekoliko mjesta na kojima nije obrisao komadiće hrane, načinivši grimasu pri pogledu na to. – Što? Nisam nešto obrisao? Obrisi mi ti, ‘oćeš li? – Đavolje se nacerio približivši mi se pa mu se ona grmolika hrpa dlaka na licu razmaknula otkrivši niz sjajnih velikih zuba. Odmaknula sam se unatrag, s gnušanjem ga pogledavši, ne uspijevajući naći prave riječi da mu odgovorim. – Boog, pusti je na miru – rekla je Maeve, pokušavši se ne nasmijati, što joj baš i nije pošlo za rukom. – Morat ćeš oprostiti našem prijatelju. Uživa u zadirkivanju dama. Zato i jest tako omiljen u gradu. Mudro sam kimnula, a potom se ponovno uobičajeno naslonila. – O, da, zbilja je seksi taj potez zvan ‘ukloni komadiće hrane iz moje brade’. Kladim se da mu cure stoje u redu pred vratima. Angus je ispustio zbilja glasan poklič, a potom se tako glasno nasmijao da se počeo gušiti. Mack je morao skočiti i nekoliko ga puta snažno lupiti po leđima kako bi ponovno na pravi način prodisao i uspio progovoriti. Sjedila

sam smjerno na svojemu mjestu, silno se trudeći ne likovati zbog toga što sam nadigrala onog čovjeka-medvjeda-svinju. Kada je Mack ponovno sjeo na svoje mjesto, za stolom se napokon utišalo i uživala sam u malom osjećaju trijumfa zbog toga što sam spustila Boogu, tom šupljoglavcu koji me ostavio u onoj prašini s čegrtušama. – Stoje u redovima – rekao je Boog dureći se, još uvijek se vraćajući na to. Svi za stolom ponovno su prasnuli u glasan smijeh, čak su se pridružili i Mack i Ian. Srce mu je preskočilo otkucaj kad sam uočila Mackov izraz lica. Sjetila sam se da sam baš takav vidjela u Las Vegasu. Bio je sretan tada sa mnom, a sigurno sam i ja bila sretna s njim. U suprotnom nema ni govora o tome da bih se udala za nj. Čak i pijana, sigurno sam mogla razlikovati dobro od lošega. Nije više bila velika tajna zašto sam se udala za nj, nego zašto se nečega tako velebnog nisam sjećala sljedeći dan i zašto je tek tako nestao nakon što se pravno vezao za mene. Je li i on zaboravio? Krišom sam ga pogledala dok je razgovarao o nečemu sa svojim ocem... nisam čula o čemu, bila sam previše zadubljena u sjećanja da bih obratila pozornost na to. Davao mi je sve razloge da povjerujem kako se sjećao onoga što smo učinili i činilo se da je zbog toga bio još nesretniji od mene. Možda je to imalo nekakve veze s onom djevojkom sa slike. Odmah sam stvorila plan da to doznam što je prije moguće. Vjerojatno ću morati ostati dan duže nego što sam prvotno planirala, ali vrijedit će ostati ijednom zauvijek završiti s tom pričom. Ova obitelj bila je poput droge o kojoj sam vrlo lako mogla postati ovisna. – Što ti misliš, Andie? – upitao je Angus, namignuvši. – O čemu? – O Boogovu upoznavanju partnerice putem interneta. Misliš da bi upecao koju ribu? Širom sam razrogačila oči i prazna pogleda zakolutala njima, pokušavajući zamisliti što bi pisalo u tom oglasu. – Pretpostavljam da u

okolici ima žena koje ne bi imale ništa protiv ostvariti vezu... – ispod oka sam pogledala prema Boogu – ... s tipom poput njega. – Čuješ li ti to, Boog? – upitao je Ian. – Kaže da ima cura koje bi otišle na spojak s Bigfootom. – Ma daj... – rekao je Boog, ispustivši kost na tanjur. – Znaš da imam puno toga ponuditi pravoj ženi. Ali izbirljiv sam. Prasnula sam u smijeh, a potom sakrila usta iza vilice pune graška kad se razgovor nastavio bez mene. Osjećala sam se radosno i sretno kao dio te prijateljske bučne neobuzdane gomile, sve do deserta, kad sam ponovno uhvatila Mackov pogled. Potom me razlog zbog kojega sam sjedila za tim stolom njemu sučelice lupio i vratio u stvarnost, izbrisavši mi smiješak s lica. Umjesto osjećaja vedrine imala sam osjećaj da ću povratiti. Bio je, jednostavno rečeno, najprivlačniji muškarac kojega sam vidjela u životu. Djelomično je tomu, posve očito, bio zaslužan njegov izgled, ali drugi dio bio je njegova obitelj. Angus i Maeve bili su nevjerojatno ljubazni i srdačni, ljudi kakve u životu nisam osobno upoznala. Možda je ljepota života na selu bila to što me privlačilo, ali oduvijek sam vjerovala da takvi ljudi postoje samo na filmu. U usporedbi s njima, Bradleyjeva obitelj bila je bezosjećajno hladna. Smješkali su se, ali u njihovim očima nikada nije bilo topline. I sama sam usavršila takav osmijeh pa me ta pomisao više od svega prestrašila. Je li Ruby bila u pravu? Je li Bradley imao loš utjecaj na mene? Odmahnula sam glavom, odagnavši takve misli. Morala sam otvrdnuti na njihov šarm i ne osjećati se tako ugodno u njihovom malom ljubavnom gnijezdu. Mack je prepun mana i, kad se sve zbroji, njegovo lijepo lice ništa ne znači. U dubini duše zapravo je šupak. Sigurno jest. Jer koji bi tip inače napio djevojku da je navede da se uda za nj, a potom je ostavio u hotelskoj sobi u Vegasu? Zasigurno ne muškarac za kakvog bih se željela udati. Bradley je bio daleko bolji materijal za brak od Macka. Bio je motiviran na poslu, uspinjao se na društvenoj ljestvici, imao je natjecateljski duh i bio je pravi stroj za druženje. Katkada je njegov raspored bio pretrpan i za mene,

ali to je bila cijena koju sam morala platiti da bih bila s nekim tko je usredotočen na uspinjanje u svijetu i stvaranje imena kako bi postao poznat i slavan. Bradley mi je gotovo na svaki način savršeno odgovarao. Ne... na svaki način. Savršeno mi je odgovarao na ama baš svaki smrdljivi način. Nisam se obazirala na onu sumnju u samu sebe koja nije prestajala glasno lupati po vratima mojih misli, ustrajući na tome da je pustim unutra kako bi i ona imala što za reći. Povukla sam stolicu unatrag namjeravajući izići iz prostorije nazvati ga. Čut ću mu glas, reći za svoj plan da ostajem još jedan dan i sve će biti u redu. Ponovno ću biti na pravom putu i usredotočena na vlastite ciljeve. Maeve je na stol spustila pitu od jabuka, prekinuvši moj unutarnji dijalog i izlazak. – Možeš je jesti samu ili sa sladoledom od vanilije. Predlažem ti sa sladoledom... Ispekla sam je popodne i sama spravila sladoled. Namrštila sam se na desert. Dođavola i pita od jabuka. Pita od jabuka najdraži mi je desert svih vremena. Namjeravala sam obaviti telefonski razgovor i vratiti se u hotel u kojemu sam odsjela dok ona nije iznijela pitu i započela sav taj suludi razgovor o domaćem sladoledu. Tko još sam u današnje vrijeme pravi sladoled? Ovo mi je možda bila posljednja prigoda u životu da ga kušam. Maeve se namrštila. – Ne voliš pitu od jabuka? Iskolačila sam oči, posramljena zbog toga što me ulovila kako pogledom strijeljam njezin desert. – Ne, zapravo da. Volim pitu od jabuka. Oprostite... upravo sam razmišljala o tome kako nemam vremena pojesti komad i kako se moram vratiti u hotel. Ozarila se. – Naravno da imaš vremena. Ne treba mi više od sekunde da ti zagrabim komad. – Rekla je da nema vremena, mama. – Mack je pogledao samo u svoju majku, ali ne i u mene. Poželjela sam ga zbog toga iz nekog razloga udariti nogom ispod stola. Morala sam napeti mišiće nogu da spriječim stopalo da ne poleti prema njemu.

Namrštila se na svojega sina. – Ne budi nepristojan, Mack. Gošća nam je i ako želi komad pite, pobrinut ću se za to da je dobije. Okrenuvši s prema meni, prestala se mrštiti. – Osim toga, dobrodošla si ovdje i možeš prenoćiti. – Zastala je i pogledala svojega supruga. – Nije li, Angus, dušo? – Ma naravno. Imamo mnoštvo soba ovdje za obitelj. – Jednom je potvrdno kimnuo, kao da je to bio riješen slučaj. Lice mi se zajapurilo pri samoj pomisli na to da bih mogla spavati pod istim krovom s Mackom. Jednom sam to već učinila i gle kamo me to dovelo. – Ne, ne bih mogla, ali najljepše vam zahvaljujem na ponudi. Imam... dogovoren telefonski razgovor poslije i zbog toga se moram vratiti u hotel. – Nadala sam se da me neće upitati za kada imam dogovoren poziv jer pojma nisam imala koliko je sati. – Imamo mi ovdje telefon – rekao je Angus, koji je odložio vilicu i sada piljio u mene. Nestalo je djelomično onog njegovog šaljivog raspoloženja. – Da, ali... brojevi su mi u hotelu. – Posve je očito da bi radije odsjela u hotelu – javio se Ian. – Ne znam zašto je gnjavite da ostane, ljudi, kad ona to posve očito ne želi. Svi smo odgovorili istodobno. – Ne gnjave me. – Ne gnjavimo je. Ustala sam, ne mogavši podnijeti svađu koju sam izazivala. – Doista cijenim to što mi nudite, ali trebala bih poći. – Izabrala sam taj trenutak da punom težinom stanem na svoju ozlijeđenu nogu i prekasno shvatila da sam pogriješila – Uh! Sranje! – Zateturavši u stranu, pala sam na Booga i jednom rukom koju sam ispružila da spriječim pad snažno ga udarila u glavu. Sjedio je ne pokrenuvši se, samo je nekoliko trenutaka brzo zatreptao. – Iskreno mi je žao – prošaptala sam, poskočivši na onu drugu, zdravu nogu kako bih uspostavila ravnotežu. Ispružila sam ruku i oprezno ga pomilovala po glavi i uhu. – Sigurno je zaboljelo. – Meni je ruka još uvijek trnula od udarca.

– Ma sve u redu – rekao je, ne obazirući se na moje lepršanje oko njegove glave dok je odgrizao veliki zalogaj pite. – Ne udaraš snažno, čak ni za žensko. – Nastavio je jesti desert, ne obazirući se na hihotanje za stolom. – Al’ upravo si ošamarila čovjeka koji te jedini mogao odvesti natrag u grad. – Mislio sam da ostaješ – javio se Angus. – Potrebna nam je tvoja pomoć, Boog... to ti je jasno. – Zvučao je napeto. Bilo je grozno u usporedbi s onim bezbrižnim Angusom koji je tijekom večere bio vrlo ljubazan. – To znam, ali ostavila je onu svoju malu krntiju u rupčagi dolje niz cestu, a znam da ne zna jahati. Što želite onda da učinim? – Jaje mogu vratiti – ponudio se Mack, duboko uzdahnuvši. – Ne, sine, znaš da sada ne možemo bez tebe. – Angus je bio bijesan. – Ali to je samo jedan sat. – Mack je odgurnuo tanjur od sebe. Osjećala sam se užasno. Odvesti me natrag do grada očito je bio velik problem. – Nema veze – rekla sam žurno. – Smislit ću već nešto. A taksi? Mogla bih pozvati taksi. Maeve me sažaljivo pogledala. – Bojim se da je prava lutrija dobiti taksi u našem gradu. Ali pokušat ću ih nazvati ako želiš. Potvrdno sam kimnula. – To bi bilo sjajno. Oprostite što vas gnjavim time. – Zagledala sam se u svoju pitu. Ona stvrdnuta sjajna šećerna glazura i tople gnjecave smeđe jabuke izgubile su donekle svoju privlačnost. Nisam bila sigurna da bi se moj želudac mogao nositi sa svom tom srećom. – Vjeruj mi, nikakav problem – uvjerila me Maeve. – Što kažeš na to da ti pojedeš svoju pitu, a ja ću dotle otići obaviti telefonski poziv? Potvrdno sam kimnula, ne vjerujući da bih uspjela progovoriti. Imala sam osjećaj da bih najradije zaplakala. Ti ljudi bili su tako dragi prema meni. Pitala sam se što bi učinili kad bih im rekla istinu. Vjerojatno bi me izbacili kroz vrata i rekli da prošećem natrag, bez obzira na sve one proklete čegrtuše. – Sama sam napravila glazuru, od pravoga maslaca. Reci mi sviđa li ti se. – Maeve je namignula i udaljila se od stola. Usudila sam se nakratko pogledati prema Macku. Odmjereno je jeo desert. Pogled mu je bio zalijepljen za taj zadatak. Bilo je očito da ne

namjerava otkriti o čemu razmišlja. Moj susret s njim one večeri za stolovima za kojim se igrao ajnc bio je pravo čudo. Trebao je biti za pokeraškim stolom; sigurno je bio posve dobar u toj igri, s obzirom na sposobnost skrivanja misli. Znam da sam bila potpuno neupućena po pitanju toga što se odvijalo u njegovoj glavi i cijelu sam ga noć krišom proučavala. – Zašto uopće želiš telefonirati? – upitao je Ian. – Zbog odvjetničkog posla? Oštro sam ga pogledala. Smješkao se, posve je očito mislio da me je uhvatio u laži. Govno jedno. – Da, odvjetnička posla. – Odvjetnica si? – upitao je Agnus. – Kakva odvjetnica? – Parničar. – Voli se prepirati. Zašto me to ne iznenađuje? – upitao je Ian. – Prestani, Ian – javio se Mack. – Zašto me ne primoraš na to, Mack? – Ian je glasno spustio vilicu na tanjur i odbacio ubrus pokraj njega. Slijedeći njegov primjer, Mack je ustao i stolac na kojemu je dotada sjedio Zaškripao je po podu iza njega. – Hajde, daj, odavno ti nisam naprašio tur. Čini se da dugo nisi dobio ono što zaslužuješ. – Sjednite dečki – rekao je Angus, uzdahnuvši i odmaknuvši glavom. Doimao se razmjerno smirenim pri pomisli na to da bi njegova dva odrasla sina nasrnula jedan na drugoga. Uvijek su prepuni energije tijekom Ž i K. – Ž i K? – upitala sam. Dvojica braće vragolasto su se osmjehnula, najprije pogledavši prema svojemu ocu, a potom prema meni, bogovi blizanci... tako slični, a tako različiti... pune dvije sekunde zarobili su mi srce. Neodoljivosti? Neka MacKenzie bude tvoje ime. – Ž i K je samo pokrata koju imamo za žigosanje i kastriranje – pojasnio je Ian.

Želudac mi se okrenuo i nestalo je one slike utjelovljenja ljepote MacKenziejevih i zamijenila ju je pomisao na paljenje kože i rezanje dijelova tijela. – Doista to činite? – Da, doista to činimo – rekao je Angus, strpljivo se osmjehujući. – Poput svih rančera diljem svijeta. – Ustao je. Dođi, Boog, pokazat ću ti nešto. Dođi i ti, Iane. Budi na začelju. – Više volim biti sprijeda – rekao je Ian, čije se smisao za humor izgubio. Izišao je iz prostorije u pratnji svojega oca i Booga. Angusov glas izgubio se na trijemu u daljini. – Gle, kad ti budeš odgovoran, možeš biti gdje želiš, a večeras si na začelju. Mack i ja ostali smo sami u blagovaonici. Zaustila sam progovoriti, ali okrenuo se poći za njima prije nego što sam uspjela izreći bilo što i učinkovito me isključio. Ogorčeno sam otpuhnula i podbočila se rukama o bokove. Ljutnja i povrijeđenost dali su mi hrabrost da progovorim, iako je bilo jasno da nema želju saslušati me. – Tek ćeš tako otići, bez riječi? – Izluđivalo me to što se ponašao kao da ga se cijela ta situacija nimalo ne tiče. Kako se po pitanju svega mogao ponašati tako ležerno, kao da ništa ne utječe na nj, kad ja više nisam bila sigurna gdje mi je glava ni gdje mi je rep. – Imam posla. – Nije me pogledao, samo je piljio kroz staklena vrata koja su vodila na stražnji trijem, odsutno izvlačeći otrcanu šiltericu iz stražnjeg džepa. – Dobro, ali vidi, ja moram stići na vjenčanje, i ako nemaš ništa protiv, voljela bih da porazgovaramo o našem razvodu. – Ta posljednja riječ gotovo mi je zapela u grlu. Pomisao na razvod od muškarca poput njega činila se posve pogrešnom, što je posve suludo, smiješno i beskrajno glupo. Ali više se nisam mogla oduprijeti tom osjećaju, kao što nisam mogla ni promijeniti činjenicu da sam se ipak, iz nekog razloga koji još nisam u potpunosti shvaćala, udala za tog čovjeka nakon samo nekoliko sati poznanstva. Okrenuo se prema meni, položivši ruke na naslon stolca, pustivši da mu šešir visi na vrhovima prstiju. Progovorio je kočoperno. – Zapravo, mislim da nam ne treba razvod.

Podignula sam obrvu, pogledavši ga. – A da, kako to misliš? Slegnuo je ramenima. – Zato što mislim da nismo u braku. Ako nema braka, nema ni razvoda. Prezrivo sam otpuhnula. Mogla sam blebetati o svojim osjećanjima, ali znala sam pravnu papirologiju. Koliko god mi to željeli, tu nije bilo poricanja onoga što je bilo napisano crno na bijelom. – O, u braku smo, vjeruj mi. – To ti kažeš. Nakostriješila sam se, prkosno podigavši bradu. – To kaže savezna država Nevada i tvoj potpis na dozvoli za brak. – Magarac glupi, kreten šupljoglavi, seljačina kaubojska. Bože, zašto mora biti tako seksi? – Mogao bi biti krivotvoren. Ostala sam u čudu, razjapljenih usta zbog optužbe skrivene iza njegovih riječi. – Zašto bili, zaboga, krivotvorila tvoj potpis na dokumentu za sklapanje braka kada te čak i ne poznajem? Gledao me izravno u oči, plamtećim pogledom. – Mislim da je bolje pitati zašto bi se uopće udala za mene kad me ne poznaješ? U prostoriji je zavladala mrtva tišina. Kukavica sata oglasila se u susjednoj prostoriji i za svakim glasanjem ptičice svaki put su se snažno zalupila vratašca. Kuku! Kuku! Kuku! Kuku! Kuku! Kuku! Mack je bio u pravu. Baš kao i prokleti sat. Oboje smo morali biti potpuno ludi kad smo učinili to što smo učinili u Vegasu. Postojala je prijetnja da se moja pita pojavi u vrlo neugodnom obliku jer mi je želudac gorio od srama, bijesa i nečega uvelike nalik tuzi. Bili smo ludi prije dvije

godine. Ludo zaljubljeni. Te riječi opsjedale su mi dušu i nisu se više dale zakopati u tami. – Kao što sam već rekao – nastavio je, sada već blažim glasom – moram na posao, možda bismo poslije mogli porazgovarati. Ostavio me da stojim za blagovaoničkim stolom, očiju sjajnih od suza.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

A

uu, dušo, što se dogodilo? – upitala je Maeve ušavši u prostoriju i zaustavivši se pokraj mene.

Žurno sam obrisala suze. – Ma ništa. Papar mi je ušao u oči. Zbunjeno je odmaknula glavu unatrag. – Papar? Kako ti je papar dospio u oči? Odmahnula sam rukom na njezino pitanje, nastojeći joj odvratiti pozornost. – Jeste li mi našli taksi? Tužno je odmahnula glavom. – Nisam, žao mi je, pretpostavljam da su trenutačno svi zauzeti. – Obilazila je oko stola kupeći posude i preostalu hranu. Ostavila me samu u blagovaonici i sve to odnijela u kuhinju. Pokupila sam nekoliko tanjura i pošla za njom, cijelim putom hramajući, strahujući ponovno stati cijelom težinom na nogu. – Taksiji su zauzeti. Što vam to znači zauzeti? – Raspolažu samo s nekoliko automobila i pozivaju ih za razne stvari. Mislim da je danas ples u srednjoj školi pa će cijelu noć biti zauzeti razvozeći djecu uokolo. – Ajoj – rekla sam. Kakve sam ja sreće, jedan jedini put u životu trebam taksi u Baker Cityju i baš te večeri bude maturalna zabava u gradu. – Takav ti je život u malom gradu – rekla je. Nije zvučala uzrujano zbog toga. – Uzmeš jedno s drugim, i dobro i loše. – Dakle, osim ove nevjerojatne večere i deserta, nisam baš vidjela ništa dobro. – Požalila sam zbog tih riječi čim sam ih izrekla. Za sav taj košmar u glavi svaljivala sam krivnju na Macka koji me naveo da zaboravim na lijepo ponašanje. Obojica, on i Ian, dva šupljoglavca, slični ko jaje jajetu. – Ah, nije tako loše – rekla je s osmijehom u glasu. Uzdahnula sam s olakšanjem što se nije uvrijedila na moje nepromišljene riječi. – Vidjela si samo hotel i cestu koja vodi onamo, ali vjeruj mi, ne možeš po tome suditi naš gradić. Ostani noćas, a sutra ću tebi i Macku spakirati

lijepu užinu. Može te povesti na jahanje i pokazati ti malo brežuljke i neke druge ljepše predjele. Tako ćeš, kad se vratiš kući, imati lijepu zaokruženu sliku o MacKenziejevima iz Baker Cityja za svoje istraživanje. – Jahanje? Na konju? – Osim ako više ne voliš vožnju na četiri kotača? – Natrpala je posuđe u sudoper. – Ne znam ni što je to, ali kotač mi zvuči bolje od konjskih nogu. – Mi zapravo više volimo konje. U tom slučaju ne trebamo novac za benzin pa su bolji za novčanik i okoliš. Osim toga, s njima se može posvuda. Do nekih mjesta za koja sam sigurna da bi ti ih Mack želio pokazati ne može se ni stići na drugi način osim jašući. – Pogledala me i namignula. – Propustit ćeš pola zabave ne budeš li na konju. – Vjerojatno bih poginula pokušam li jahati. – Pomisao na to bila mi je istodobno uzbudljiva i zastrašujuća. Oduvijek sam bila fascinirana tim životinjama, ali nikada nisam smatrala da će biti dio mojega života. Ako se mene pita, konji su bili za filmove i neobične TV kanale na kojima se prikazivao rodeo. – Nikada prije nisi jahala? – upitala je, zvučeći kao da mi ne bi povjerovala da kažem da jesam. – Jednom zgodom malo mi je nedostajalo da dotaknem jednoga. – Slutim priču. Što se dogodilo? Prešla sam prstom preko pulta i izgubila se u uspomenama vidjevši sebe u štaglju u ljetnom kampu kad mi je bilo deset godina. – Sjećam se da sam pomislila kako je lijep. Golem. Ponosan i tomu slično. Osoba s kojoj sam bila rekla mi je da ga pomilujem po njušci. Kada sam naposljetku uspjela smoći hrabrosti da to učinim i ispružila ruku, snažnim trzajem naglo je podigao glavu i tako glasno zarzao da sam se upiškila u gaće. Maeve se zvonko nasmijala. – O, Andie, ovo je zbilja urnebesno. Koliko si imala godina? – Otprilike devet ili deset. Uglavnom dovoljno da se jasno sjećam poniženja zbog toga što sam se upiškila u gaće u dobi kada se to više ne

očekuje od djevojčice mojih godina. – Povukla sam ruku s pulta i nezgrapno je stavila sebi iza leda. Ponovno sam se osjećala kao ona djevojčica upišanih gaća. Potapkala me po nadlaktici, rukom prekrivenom sapunicom. – Nemaš razloga za zabrinutost. Mack nikada ne bi dopustio da se zbog zločestog starog konja upiškiš. Bit ćeš s njim na sigurnom, kao bubreg u loju. – Pružila mi je mokar tanjur. – Hoćeš mi, molim te, pomoći obrisati? – Bradom je pokazala prema kuhinjskoj krpi na obližnjem pultu. Preuzela sam tanjur od nje, mršteći se. – Zar ovdje u Oregonu nemate perilice za posuđe? – Naravno, mnogi ih imaju, ali mi smo ti obični seljani. Ne smeta mi prati ih ručno. Smatram to opuštajućim. Trljala sam tanjur krpom sve dok nije zaškripio. Osmjehnula sam se zapazivši svoj odraz na bijeloj površini. Imalo je prednosti obavljanje rutinskog običnog zadatka u društvu nekoga s kim ste uživali razgovarati. Bilo je gotovo opuštajuće ili poput meditacije. Maeve je imala nekakvu lakoću ophođenja, zbog čega sam mogla biti svoja, stojeći tamo pokraj nje u toj kuhinji. Bacivši pogled na njezin profil, zapitala sam se bi li me do kraja zamrzila da joj kažem što smo Mack i ja učinili u Las Vegasu. Rastužila me pomisao da bi me mogla zamrziti, što je bilo glupo, s obzirom na to da ću za dan-dva otići i da više nikada neću vidjeti ni nju ni Angusa. A ni Macka. Osjetila sam neugodno stezanje u želucu. Zašto je pomisao na to da ga nikada više neću vidjeti u meni izazvala stvarnu tjelesnu bol? Trebala sam s olakšanjem odahnuti zbog toga. Bradleyju ni u kojem slučaju ne bi bilo drago što sam tu, a kamoli da provodim vrijeme s tipom poput Macka. Moj zaručnik nije bio glup. Odmah bi naslutio da se tu nešto kuha. Sve je to bio dio njegovog snažnog nagona za uspjehom... mogao je namirisati skrivene emocije u drugima poput morskog psa koji u vodi nanjuši kap krvi. Zbog toga je i bio tako uspješan odvjetnik. Uvijek je uspio proniknuti u srž, čak i onda kada su njegovi protivnici činili sve što je bilo u njihovoj moći da neke stvari ostanu tajna.

U utrobi mi je krulilo pri spoznaji kako su izgledi da cijelu ovu zbrku sakrijem od Bradleyja bili vrlo slabi. Pitala sam se jesu li njegova osjećanja prema meni bila dovoljno snažna da mi oprosti. Pitala sam se i koliko je meni bilo doista stalo, što me zapravo najviše brinulo. – Tamo preko u onaj ormarić s posuđem, s tvoje desne strane – rekla je Maeve ne dižući glavu s posla koji je obavljala. Odložila sam tanjur, ostavivši vrata otvorena, jer sam se spremala ubrzo pokraj njega odložiti drugi. Stajale smo tako u kuhinji i još pet minuta u tišini prale i brisale posuđe, kada se oglasila sljedećim komentarom. – Pričaj mi malo o tom istraživanju koje provodiš, Andie. Pogledala sam je, ali izraz njezina lica odavao je samo znatiželju i posvećenost poslu pranja posuđa. Bila je prešla na posude i jedaći pribor. – Pa radila sam nekakvo istraživanje i naišla na... nešto što mi je govorilo da bih mogla biti u rodbinskoj vezi s nekim MacKenziejem, pa sam pomislila kako bih mogla doći ovamo i provjeriti je li to istina. – Prst mi je drhtao od stresa dok sam joj davala poluistinite podatke. Nije bila zaslužila da joj se laže. Nije učinila ništa loše. – A o kakvom se točno istraživanju radi? Zaključila sam da je na redu malo više istine. Bio je to jedini način na koji sam mogla nastaviti govoriti, jer laži su mi zapinjale u grlu. – Pa, zapravo, udajem se. Zastala je, na trenutak prestavši ribati lonac koji je imala pred sobom u sudoperu i pričekala da čuje moje sljedeće riječi. – Podnijela sam zahtjev za dobivanje dozvole za brak i onda su iskopali taj podatak pa sam prije udaje odlučila doći ovamo i provjeriti o čemu je riječ. – Srce mi je počelo snažnije kucati i disala sam ubrzano. Bojala sam se da ću svakoga trena, ako se ne priberem, početi zvučati kao da sam upravo pretrčala dva kilometra. Smiri se, kretenušo. Maeve je sporim pokretima kružila po dnu lonca. – Udaješ se? – Da. Kad se vratim kući. Za nešto više od tjedan dana.

– Jeste li dugo zajedno? – Preokrenula je lonac kako bi izribala strane i dno. – Nepune dvije godine, dovoljno dugo. Kada me nakratko pogledala, na usnama joj se pojavio škrt osmijeh. – Ne može čovjek za takvo što imati raspored. – Ah, ja mogu. – Sada sam bila na sigurnom terenu. Prešle smo s razgovora o klanu MacKenzie na moj životni plan. Maeve se doimala prilično realističnom, ženom koja čvrsto stoji na zemlji. Bila sam uvjerena da će shvatiti. Ponovno je prestala ribati i okrenula se pogledati me. – Ozbiljno? Imaš raspored za ljubav? – Pa... naravno, moglo bi se reći. Zapravo, nemam ga na kalendaru. Dobro, možda ga imam i na kalendaru, ali ne na taj način. – Usplahirila sam se pokušavajući objasniti. – Ne osuđujem, Andie. Samo pokušavam razumjeti. – Ma, znam. Samo, teško je za objasniti. Pretpostavljam. Vidite, od rane mladosti imam taj plan. – Hmm-hmm. – Kimala je, ispirući lonac. – U tom planu zacrtala sam postići određene ciljeve do svoje dvadeset prve, a potom do dvadeset sedme pa do dvadeset devete i naposljetku do trideset pete godine. – Preuzela sam lonac koji je isprala i odložila ga na pult, koji mi je poslužio kao potpora da ga obrišem iznutra. Pritajeno se smijuljila. – Prestala si s planom u trideset petoj. Tada ćeš u mirovinu? – Ne – uzvratila sam smiješkom. Bilo mi je drago što mi se nije jače narugala. – Tada ću prestati rađati djecu. – Što će se dogoditi ako ne ostvariš neki od svojih ciljeva? – Ne znam, još se nije dogodilo. – Nacerila sam joj se, Prosijavalo je malo osobnog ponosa. Ne znam zašto sam tako usmjerena na ostvarivanje ciljeva.

To me navodi da se osjećam uspješnom. Imam osjećaj da će tako u mojemu životu sve biti dobro. Nanijela je pjenu na nekoliko vilica odjednom. – Je li u tvojemu životu bilo trenutaka kada sve stvari nisu izgledale baš sjajno? U ušima mi je glasno zazvonilo. Srce mi se silno uzlupalo. Bojala sam se da će ga čuti. – Možda je, dok sam bila dijete, bilo nekih ludih situacija, ali to je bilo jako davno. – Pročistila sam grlo, koje je bilo suho pa nisam uspijevala progovoriti. Nikada ni s kim nisam razgovarala o svojemu djetinjstvu. Baš nikad. Neko je vrijeme šutjela. Kada je progovorila, učinila je to tako nježnim glasom da sam poželjela zaplakati. – Katkada je, kada nemamo kontrolu nad svojim životom, jedino što nas navodi da se osjećamo sigurnima činjenje posve suprotnog, preuzimanje kontrole nad svakom pojedinosti. – Možda – rekla sam. Nisam bila sigurna slažem li se s njezinom procjenom. Moj životni plan bio je rezultat nekoliko protraćenih godina i niza loših odabira. Kada sam načinila životni plan, počela sam donositi pametne odluke... odluke koje su za posljedicu imale ulaganje u moju budućnost. Ne uzimajući u obzir vjenčanje u pijanom stanju u Elvisovoj kapelici ljubavi, moj životni plan dobro me služio. Bila sam na pravom putu da se udam do zacrtanog roka. – Pričaj mi o zaručniku – rekla je, na svu sreću skrenuvši s teme o mojim ciljevima. – Dakle, zove se Bradley. Stariji je od mene dvije godine i pašemo jedno drugome. Ponovno se osmjehnula. – Pasete... Zvuči romantično. Dobrodušno sam je gurnula laktom. – Pa i jest. Ozbiljno. Radimo u istom uredu... oboje smo odvjetnici, vrlo je poticajan, motiviran i usmjeren k ostvarenju ciljeva. Ima isto viđenje uspjeha kao ja. Želi imati dvoje djece, sina i kćer, baš kao ja. Išao je na Yale. Roditelji su mu također odvjetnici. Savršen smo par. – Voliš li ga?

Slučajno sam ispustila pregršt vilica koje sam upravo bila podizala obrisati. Njezino pitanje u trenu me uzrujalo. – Naravno da ga volim. – Pitala sam se samo zato što taj dio nisi spomenula. – Volim ga. Volim. – Zvučalo je kao da sam samu sebe željela uvjeriti u to, ali bilo je nepotrebno. Naravno da volim Bradleyja. Nas dvoje savršen smo par. – Što tvoji prijatelji misle o njemu? – upitala je. Zastala sam usred ponovnog podizanja vilica i djelomično se okrenula prema njoj. Završila je s pranjem sudopera, zavrnula vodu i pogledala me. – Jesam li rekla nešto što ne treba? Zabadam li nos previše? – Lice joj se objesilo. – Oprosti. Angus mi sve vrijeme govori da previše guram nos onamo gdje mu nije mjesto. Stavila sam ruku na njezinu nadlakticu i nježno je stisnula. – Ma ne, u redu je, zapravo mi je to bolna rana. Uzdahnula sam i pogled mi je odlutao do prizora reakcija mojih prijatelja na Bradleyjevo ponašanje. Istina je to da se nikome od mojih prijatelja ne sviđa. Čak ga i moja tajnica na poslu mrzi. – Što misliš zašto? – upitala je, spuštajući krpu i uzimajući od mene ručnik da dovrši brisanje jedaćeg pribora. Slegnula sam ramenima, naslonivši se na pult. – Pretpostavljam da zna biti nasrtljiv. Nekada se ni meni nije sviđao. Prije dvije godine znala sam mu se rugati iza leđa. – Namrštila sam se. – Doista grozno, nije li? – Kako si od nesviđanja prešla na ljubav i brak? Čini se poprilično velikim skokom. Uistinu nisam imala pravi odgovor. Zapravo sam se lecnula pri pomisli na to. Nakon dvije godine stavljanja svega što sam imala na kocku ljubavi, Luke me hladno i ležerno nogirao. Otišla sam u Las Vegas i ondje imala divlju avanturu sa strastvenim neznancem. Potom sam se vratila kući sa zadatkom da svoj život izvedeni na pravi put. Činilo se da se Bradley u to savršeno uklapa. Osim toga, pitao me da izađem s njim u trenutku kad sam se osjećala usamljeno i izgubljeno. Trenutak je bio savršen, ili sam tada barem tako

mislila. Zašto to nisam prije pomnije istražila? Jesam li bila toliko usredotočena na svoj životni plan da sam nešto propustila? – Ne znam, zvuči glupo, ali pretpostavljam... pretpostavljam da je sve započelo onda kada sam se vratila iz Las Vegasa. – Las Vegasa? – Da. – Nisam gledala u nju. Piljila sam u pod, zadubljena u sjećanja. Iz nekog razloga jasno su navirala, kao da se tek prošlog tjedna dogodilo. Zbilo se to prvi put u posljednje dvije godine. – Moja najbolja prijateljica Kelly udavala se za pogrebnika. – Pogrebnika? – Maeve se smijuljila kao da se šalim. – Da, ozbiljno, udavala se za Mattyja, pogrebnika. Stoga je moja druga najbolja prijateljica Candice organizirala djevojačku večer u Las Vegasu. U to vrijeme bila sam u vezi s tipom po imenu Luke i imala hrpu posla, pa nisam željela ići, ali nabile su mi grižnju savjesti. Ili je to učinila Ruby? – Tko je Ruby? Još jedna prijateljica? – Ne, da. Ona je oboje. Moja pomoćnica, koja mi je usto poput majke, susjede i prijateljice, sve to pomiješano u jednu veliku ciklonu. – Zvuči zabavno. Potvrdno sam kimnula i zbog prisjećanja na nekoliko posljednjih sati koje smo provele zajedno osjetila toplinu oko srca. Bili su znatno bolji od cijele prošle godine. – Da, jako je drska, ali je prava i iskrena, najbolja tajnica u cijelom odvjetničkom svijetu. – Vjerojatno vrlo dragocjena prezaposlenoj odvjetnici – dala je nasluti Maeve. – Naravno, ne samo dragocjena nego i poticajna. Ona mi je, uz Candice, nabila osjećaj grižnje savjesti ustrajući na tome da pođem u Las Vegas, i tako sam otišla. – Zvuči zabavno. Djevojački izlazak u Las Vegas. – Bacila je prema meni nekakve cipele. Izgledale su poput mokasina. – Hajde, obuj ih i prošećimo. Navukla sam udobne iznošene kožnate mokasine na noge i pošla za njom kroz stražnja vrata niz stube trijema, sada tek neznatno hramajući.

Gležanj mi je bio u puno boljem stanju. Bilo je dovoljno toplo pa mi nije trebala vesta, ali Maeve mi je ipak pružila jednu koju sam prebacila preko ramena. – Pričaj mi malo o Las Vegasu – rekla je. Nikada nisam bila ondje. Spuštala sam se hodajući pokraj nje stazom prema mjestu odakle je dopiralo mukanje krava. – Gle, glasno je i svjetla su posvuda, danonoćno. Osim toga, prisutan je onaj osjećaj uzbuđenja da bi se sve moglo dogoditi i da će se dogoditi. – Nisam mogla spriječiti pojavljivanje osmijeha na svojemu licu. – U neku ruku čarobno mjesto. – Što si radila ondje? Kockala? Čujem da su švedski stolovi nevjerojatni. – Nismo vidjele nijedan švedski stol, ali kockale jesmo. Ili bolje rečeno, ja sam kockala. Moje prijateljice veći su dio večeri provele u sobi. Na kraju krajeva, to baš i nije bio nekakav ženski noćni provod. – Bile su u sobi cijelu noć bez tebe? – Nestao je osmijeh s njezina lica i zamijenio ga je izraz zabrinutosti. Sranje. Zašto joj to govorim’? – Hm, da, bila sam neko vrijeme te večeri sama, ali nije bio nikakav problem. – Čak naprotiv, imala sam društvo. U srcu me stegnulo kad sam se toga prisjetila. – Rekla si da si kockala. Što si igrala? Snažno sam progutala. Njezina pitanja počela su se pretvarati u neku vrstu ispitivanja, ali nije joj to bila namjera. Jednostavno se previše približavala onome dijelu u kojemu je njezin predivni sin ušao u tu sliku. – Ajnc. – O, Macku je to najdraža igra. Prije nekoliko godina bio je u Las Vegasu na Ianovoj momačkoj večeri. Zapravo, osvojio je više od tisuću dolara... i tim novcem kupio novoga konja. Smiješno, kad sad razmislim o tome... – Kad se okrenula prema meni, lice joj je nekoliko trenutaka poprimilo neobičan izraz, a potom je, čim se osmjehnula, onog neobičnog pogleda nestalo. – Hej, da možda nisi i ti u isto vrijeme bila ondje?

Pokušala sam se osmjehnuti, ali usnice su mi previše drhtale. Srećom joj je u očima bilo sunce koje se na obzoru spuštalo sve niže i niže, što me navelo na pomisao kako me više ne može baš dobro vidjeti. – Možda – rekla sam. Maeve je uzdahnula. – Bilo je to teško vrijeme za naše sinove. Zbog tuge u njezinu glasu, u trenu sam postala znatiželjna, ali bilo je pogrešno navaljivati da kaže o čemu je riječ kada je postojala mogućnost da je moj odnos s Mackom možda utjecao na tu situaciju. Proveo je barem dio te večeri sa mnom. Ako je ondje bio s namjerom da proslavi posljednju večer bratova samačkog života, onda je Ian zasigurno bio bijesan što nije s njim. Možda Ian zna što se dogodilo. Možda je zbog toga onako grub prema meni. Upravo u trenutku kad sam se spremala upitati je za pojedinosti, prošle smo zavoj na stazi i naišle na veliku skupinu krava, ograda i ljudi. Muškarci su bili usred obavljanja nečega što je krave činilo vrlo nervoznima.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

M

aeve mi je dala znak da se popnem i sjednem s njom na ogradu, odakle se pružao dobar pogled na ono što su muškarci radili, a mjesto je ipak bilo dovoljno udaljeno od njih da im ne smetamo. Malo teže sam se uspela i sjela pokraj nje, gležanj mi baš i nije bio najsretniji zbog takvog načina podizanja težine. Kad smo se smjestile, Maeve je počela objašnjavati što gledamo. – Svu telad treba cijepiti, žigosati i kastrirati prije nego što previše narastu, pa zato muški rade dokasna, a Boog nam je došao u ispomoć. Imamo nekoliko stotina grla koja treba riješiti, što je silno iscrpljujući posao. Ian je pomagao tjerati manje životinje niz stazu omeđenu metalnom ogradom do maloga četvrtastog ograđenog prostora gdje ih je dočekivao Mack. – Kada bi tele ušlo u taj prostor, Ian bi zatvorio ulaz i uhvatio tele u zamku unutar manje pregrade ograđene prečkama. Mack bi mu povlačenjem poluge zatočio glavu, a potom i tijelo. Srce mi je skočilo u grlo dok sam gledala kako Mack pomiče još jednu polugu, a potom ubacuje cijelo tele preko bočne strane u tu napravu. To pokazivanje sirove snage bilo je neočekivano i uzbuđujuće, čisto na način životinjske pohlepe. – O, moj Bože – napola sam prošaptala, ne mogavši odvojiti pogled. – Što on to radi? – Namješta mladoga bika u odgovarajući položaj kako bi mogli obaviti posao na njemu. Onaj metalni pretinac u kojemu se sada nalazi zove se kavez za stoku. Vjerovala ili ne, mnoga telad se smire kada ih se zatvori u nj. – Što će mu raditi? – Vidjet ćeš... Mack je otvorio vratašca pokraj teletova vrata. Istodobno je prišao Ian i dograbio tele za stražnju nogu, povukavši je. Potom je pristupio Angus, držeći nešto u ruci, i stao iznad teletove glave. – Što radi Angus?

– Cijepit će tele, a potom ga žigosati. – Boli li to? – upitala sam, na rubu plača zbog teleta. – Cijepljenje? Ne, nimalo. Ubrizgaju cjepivo izravno pod kožu, na isti način kao što to veterinar čini mački ili psu. Žigosanje možda malo boli. Obično samo tamo leže, ali katkada se malo deru ili se ritnu. To je uobičajeno, no potom odmah ustanu i krenu kao da se ništa nije dogodilo. Žilavi su to mali klipani. Kastriranje boli, ali ne onoliko koliko misliš. – Tko to obavlja? – upitala sam, osjetivši ponovno mučninu u želucu. – Boog. Plaća mu se u testisima. Nježan je i vješto ih skida. Sretni smo što ga imamo, a i životinje. Teško sam progutala i glas mi je zvučao napeto. – Mislim da sam možda nešto pogrešno shvatila. Učinilo mi se da sam upravo čula kako kažete da mu plaćate mudima. Smijuljila se potapkavši me po koljenu. – Ne, dobro si čula. Uskoro ćeš vidjeti zašto. Nisam odgovorila jer nisam bila baš sigurna da ću ikada vidjeti kako se testisi mogu smatrati plaćom. Osim toga, prepirka bi bila uzaludna, jer ljudi ovdje očito djeluju na principu različitih sustava vrijednosti. Tele se malo ritnulo, a potom, čini se, odustalo, prepustivši se volji muškaraca koji su ga pridržavali na tlu. Mišići Mackove nadlaktice svijali su se ispod kože i napeta bedra nazirala su mu se kroz traperice dok je ubacivao tele i rukovao strojem. Na glavi je umjesto kaubojskog šešira imao šiltericu i nekako mu je uspjelo da to pokrivalo izgleda seksi, što sam smatrala nemogućim. Nije mi bilo dobro. Svaki put kada bih ga pogledala, osjetila bih vrtoglavicu i nekakvu slabost. – Što je, Andie? – Maeve je piljila u mene. – Ah, upravo sam razmišljala kako možda imam groznicu ili nešto slično, jer mi se pomalo vrti u glavi. – Vjerojatno od same pomisli na kastraciju. I nije baš neka tema za razgovor nakon večere, zar ne?

Prišao je Angus s nečim na konopcu i zaustavio se iza teletova stražnjeg dijela. – Što on to sada radi? Želim li uopće znati? – Žigoše. Neki rančeri koriste privjeske na ušima, ali mi ih smatramo problematičnima kada se životinje popnu previše visoko u planine. Ima mnogo grana i ostaloga na što se mogu zakačiti, a onda imamo probleme s ličinkama. Osim toga, lakše ih skinu kradljivci. Žigosanje je jednostavno i brzo, a poslije imamo znatno manje problema pa zato to činimo. Angus je pritisnuo kraj željeza na gornji bočni dio teletove butine. Pojavio se golem oblak dima oko Angusove glave i bilo mi je drago što sam dovoljno daleko da ne mogu namirisati spaljenu dlaku i tijelo. – Siroto telešce – prošaptala sam, stisnuvši šake. Prislonila sam ih na usta, ne mogavši odvojiti pogled od tog postupka. Angus je ustao i sklonio se s puta. – Vodimo pravu brigu o našim životinjama. Žigosanje je dio toga – objasnila je Maeve s ponosom u glasu. Bez toga bi bilo lako ukrasti ih, a oni koji kradu životinje općenito ne vode baš veliku brigu o njima. Željela sam se ljutiti na Macka zbog toga što drži ono tele i što dopušta da bude na taj način ozlijeđeno, ali činjenica je da volim hamburgere. Moj osjećaj pravednosti i odgovornosti govorio mi je da je pogrešno mrziti postupak i sudionike u njemu kada sam dragovoljni uživalac svega toga. – Pretpostavljam da je to najbolji način da to učinite, ako dajete sve od sebe i trudite se oko životinja koje su vam prepuštene na brigu. – Koliko god možemo, slijedimo metode Temple Grandin. Veliki smo vjernici. – Temple Grandin? – To je izvrsna znanstvenica koja je mnogo pridonijela razvoju stočarske industrije i stočarstva općenito. Možeš o njoj naći na internetu. Nevjerojatna žena. – Daaaakle... ima pravila, što li već, kako te stvari obaviti? – Ne samo pravila. Gle, autistična je i zapravo posebno osjetljiva na svijet oko sebe, baš kao i krave. Sposobna je sagledati svijet njihovim očima,

što rančerima u prošlosti, čini se, nikada nije uspijevalo. U našemu svijetu stoka je sredstvo dolaska do cilja. Barem je nekada tako bilo, ali zahvaljujući njezinu uvidu i doprinosu, možemo iznaći načine da tim životinjama učinimo život ovdje što je moguće ugodnijim, dok ih istodobno uzgajamo zbog hrane. To je delikatna ravnoteža, ali volimo misliti kako to radimo na pravi način. – Zvuči zadivljujuće. – Nisam lagala. Nikada nisam čula za takvo što, ali sama pomisao na činjenicu da je neka žena radila na razumijevanju krava za dobrobit rančera bila je dovoljno ohrabrujuća. Doimalo se to muškim svijetom. Ta Templeova sigurno je pred sobom imala vraški napornu bitku. Općenito se divim snažnim ženama pa sam u sebi pomislila kako ću je poslije potražiti na internetu. Da, doista je zadivljujuće. Predlažem ti da najprije pogledaš film koji je o njoj snimljen. Moćan je. Jamčim ti da će ti biti potrebne papirnate maramice dok ga budeš gledala. Njezin rad zasigurno je pridonio tomu da mnoge glave ovdje u okolici počnu drukčije razmišljati. Započevši s Angusom prije mnogo godina i proširivši se na nekoliko ostalih rančeva, taj pokret svake je godine u sve većem porastu. Trenutačno se polovina stoke u našoj zemlji uzgaja koristeći se metodama koje je ona otkrila i koje poučava. – Pa to je... nevjerojatno. Doista to mislim. – Da. Temple je nevjerojatna osoba. Sjajna i sućutna. Podsjeća nas na to da životinje zaslužuju da ih poštujemo, da zaslužuju pristojan život i bezbolnu smrt. Barem toliko možemo učiniti. Vidjela sam je kad je govorila uživo. Bio je to pravi kovitlac energije i informacija. Prava je vatrena kugla. Navodi vas na to da budete ponosni što ste žena rančer. – Maeve se zagledala u prizor ispred sebe i šutke potvrdno kimnula. U grlu mi se stvorila knedla koja nije nestajala. Okrenula sam se prema muškarcima i gledala kako se Boog saginje nad teletovim stražnjim nogama, u blizini trbuha. – Kastrira bika – rekla je nježnim glasom Maeve. – Taj dio ih boli, ali on je u tome dobar i brz. Začas će biti gotovo.

– Zašto to čine? – Životinju to čini manje agresivnom prema ljudima i ostalim životinjama, pa se to poduzima iz sigurnosnih razloga. Osim toga, meso im je bolje. Prodaju se za hranu pa je to važna činjenica. Odsutno sam potvrdno kimnula, usredotočena na Booga. Nisam točno mogla vidjeti što je radio, ali nakon otprilike jedne minute uspravio se i ispustio to što je držao u kantu pokraj svojih nogu. – Što je to bilo? – upitala sam. – Testisi. Ispržit će ih poslije i pojesti. Imat ćemo ih na pikniku pa možeš i sama kušati. – Pogledala me. – Nadam se da dolaziš. – Rekli ste da će to biti za nekoliko dana, ali ja ću dotada već otići. – Nisam prokomentirala ono o jedenju muda jer prije će na vrbi roditi grožđe nego što ću ja kroz svoja usta ubaciti teleći testis. – Zvuči kao da previše radiš, s obzirom na to koliko si usredotočena na svoj životni plan i sve ostalo. – Njezina promjena teme malo me zbunila. – Ahhh... da, naporno radim, barem šezdeset sati tjedno. – Ajme! Uistinu puno. Kada si posljednji put bila na odmoru? Možda je krajnje vrijeme za to. Morala sam malo razmisliti o tome. – Mislim da je to bilo prije nekoliko godina... ne baš pravi odmor. – Tvoj odlazak u Vegas? Potvrdno sam kimnula. – Da, bila sam ondje samo dan i pol... nisam baš učinila puno toga. – Osim što sam se udala! Aaaaah, još jedna laž. Kada će tome doći kraj? – Osjećala sam se vrlo nervozno zbog svojih poluistina. – I moji sinovi tada su posljednji put bili izvan grada. Zapravo, nije baš posve točno. To je bilo posljednji put da je Mack išao nekamo. Ian je malo izbivao i imao planove poći na odmor, ali propali su. – Šteta. Kamo je namjeravao otići?

– Na Havaje. – Maeve se osmjehnula, ali nije to bio sretan osmijeh, bio je isprepleten s mnogo tuge. – Havaji, lijepo zvuči. – U glasu mi se osjećala radoznalost, ali nisam marila. Bila sam znatiželjna. Ako je nekome bio potreban odmor, onda je to bio Ian. Možda bi mu za promjenu stava pomoglo otići negdje na surfanje ili ronjenje na dah. – Nije mu baš bila previše privlačna pomisao o odlasku na Havaje. Nije tip koji voli provoditi vrijeme na plaži, ali Ginny je sanjala o tome da odu onamo pa je pristao. – Je li mu to supruga? Maeve je teško uzdahnula. – Nije. Ginny mu je trebala postati suprugom, ali na kraju su odgodili vjenčanje samo nekoliko dana prije nego što se trebalo održati. – Uuu, zeznuto. – Mack je išao u Vegas proslaviti to predstojeće vjenčanje. Ružno sam se osjećala znajući da sam bila prisutna neposredno prije tog velikog prekida. – Bilo je grozno. Vrlo emotivno vrijeme za sve nas. Posebice za Iana, naravno. Još uvijek se nije oporavio. – Je li zbog toga?... – Zakolutala sam očima na samu sebe. Umalo sam rekla „takav nepristojan kreten“. Kad smo već kod nepristojnog kretena... onda sam to ja, posve ravnodušna na osjećaje žene koja je vjerojatno isplakala tisuće suza zbog sinova vjenčanja koje se nije dogodilo. Potapkala me po ruci. – Zato je tako oštar, kako ja to volim reći. Nije prije bio takav. Drag je dečko, samo je povrijeđen, pa to tako iskazuje. – Vjerovat ću vam na riječ. Dade se naslutiti. Ustala je, kao da želi odagnati te uspomene. – Hajde, pođimo pogledati izbliza. Pošla sam za njom, udaljujući se od ograde, ali nisam bila baš sigurna želim li pogled izbliza. Ipak, nisam mogla biti nepristojna prema tako dragoj ženi koja se toliko silno trudila da se osjećam ugodno. Da je situacija bila

drukčija, uvjerena sam da smo mogle biti prijateljice. Pomalo me podsjećala na Ruby. Prišla je i stala pokraj vratnica kroz koja su pripuštali telad da uđu jedno po jedno. Stajala sam odmah pokraj nje, samo nekoliko koraka udaljena od Macka. Okrenuo se postrance pa sam mu sada mogla vidjeti veći dio lica iz profila. Nisam mogla prestati buljiti. – Koliko ih je još ostalo? – upitala je Maeve. Angus joj je odgovorio, ne osvrnuvši se. – Stotinjak, tu negdje. – Hoćete li sutra završiti? – Možda hoćemo. Možda nećemo. Ovisi. Potvrdno je kimnula. Bila sam znatiželjna, želeći znati o čemu je to ovisilo, ali ne toliko da bih priupitala. Već sam bila naučila daleko više nego što sam ikada željela doznati o uzgajanju stoke na ranču. Pokušavala sam biti bijesna zbog onoga što vidim, zbog životinjske patnje i gotovo barbarskog načina žigosanja i kastriranja, ali nisam mogla prizvati tu emociju. Naprotiv, jedino što sam osjećala bilo je divljenje i zavist. Maeve je jasno dala do znanja da su činili sve što je bilo u njihovoj moći da posao uzgajanja stoke za hranu pretvore u human proces u kojemu poštuju životinju i njezinu osjetljivost. Bila sam ljubomorna na divan timski rad koji sam tu vidjela i ležernost kojom su ga obavljali. Uspoređujući to što se tu događalo sa svojim životom, moj svijet pokazao se manjkavim. Odvjetnička tvrtka bila je okruženje u kojemu su se ljudi samo nadmetali i, čini se, jedva čekali da ja ili netko drugi nešto zariba. Rokovi su bili strogi i sveprisutni, a količina posla koji je trebalo obaviti ogromna. Vražićak na mojemu ramenu kuckao me sa strane u glavu podsjećajući me na to da mi ni privatni život nije bio baš puno bolji. Zbog nečega mi je ovdje bilo lako biti iskrena prema samoj sebi, unatoč poluistinama koje sam govorila Maeve. Kada sam nekamo išla s Bradleyjem, uvijek sam morala paziti na to što govorim, kakav izraz lica imam i kakav dojam ostavljam. Ovdje sam imala osjećaj da to nije važno, MacKenziejevima sam se sviđala ako sam draga i

učtiva, i to je bilo sve. Nije bilo važno kakvu sam odjeću imala na sebi, u koju sam školu išla, koliko sam novca zarađivala godišnje ni koliko sam sati naplatila prošli mjesec. Bilo im je stalo samo do mene i načina na koji sam se ponašala prema ljudima. Rastužila me pomisao na to da doznaju što sam radila s Mackom i lažima koje sam im trenutačno govorila o tome. Pomislili bi na to da sam iskoristila Macka, a potom ga zamijenila drugim. Rekli bi mi da se zauvijek gubim s njihova ranča i da se više ne vraćam. Shvatila sam, stojeći u suton tamo ispred ograde, da im se želim svidjeti, iako sam znala da ih više nikada neću vidjeti. Pri pomisli da bi me zamrzili zbog nečega čega se nisam mogla ni sjetiti da sam učinila, osjetila sam tjelesni bol. – Idem ti spremiti sobu. Moram samo promijeniti posteljinu. – Maeve se odvojila od ograde. – Pomoći ću vam – ponudila sam se. – Nemoj. Ostani tu. Doći ću po tebe kad završim. Mislim da dečki vole imati publiku. Kimnula je, pokazavši prema njima. Prateći njezin pogled, ugledala sam Iana koji je pregibao desnu ruku pokušavajući navesti svojega brata da usporede bicepse. Mack je na to samo odmahnuo glavom i okrenuo se. Potvrdno sam kimnula, ni ne pogledavši Maeve, iz nekog neobičnog razloga očarana onim što vidim pred sobom. Četvorica kauboja... zapravo tri kauboja i jedan medvjed... bili su okupljeni unutar tora po kojemu je trčalo tele, ritajući se. Telešce je očito bilo presretno što se napokon oslobodilo njihove preše, iako je ostalo bez testisa. Ian je još uvijek napinjao mišiće, ali ovaj put druge ruke. Mack je odmahivao glavom, smješkajući se. Boog i Agnus potiho su razgovarali o nečemu. Da sam imala fotoaparat, načinila bih pedeset snimaka. Prizor je bio poput onog s naslovnice nekog časopisa. Naslov članka bio bi: „Rančerski život u srcu doline Baker Cityja u saveznoj državi Oregon – idila“. Podignula sam pogled do planinskih vrhova koji su okruživali grad. Bili su veličanstveni, sada već jedva zamjetni pri zalasku sunca.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

T

elešce je pošlo prema meni i zaustavilo se kod ograde, prekinuvši me u razmišljanju. Zagledalo se u mene krupnim smeđim očima i pogledi su nam se prikovali. Sve i da sam htjela, nisam mogla odvojiti pogled. Ali nisam htjela. Bilo je lijepo. Nisam ugledala nijedan znak boli za kojim sam tragala. Ispružila sam ruku, silno mu želeći dotaknuti čelo, ali sam se bojala. Moglo bi snažno zabaciti glavu ili zamukati prema meni pa ću se upiškiti u gaće. Dugačak ružičast jezik izvirio je kroz usta teleta i liznuo mi prst. – O, Bože – rekla sam, nasmijavši se zbog toga što me ulovio nespremnu. Osjetila sam ga kao najgrublji brusni papir na svijetu. – Nisi li ti jedno hrabro malo čudovište? Nekoliko je puta zamahnulo glavom gore-dolje, kao da potvrdno kima i radosno se slaže sa mnom. Zbog dugih trepavica doimao se poput lijepe male krave. Nacerila sam se, protrljavši njegovu ružičastu nozdrvu. Ponovno je izbacio jezik i uhvatio mi kažiprst, uvukavši ga u usta. Zgranula sam se, pomislivši da ću u raljama teleta ubojice izdubiti prst za tipkanje, ali tada ga je počelo sisati. Bio je traljavo glasan i snažno je sisao, navodeći me da se zapitani je li moguće na prstu dobiti šljivu. – Slatkiš mali, nije li sladak? – upitao je Mack. – Jest, siše mi prst kao da je kravlje vime. – Nasmijala sam se jer mi je to bilo smiješno. – Tele se nije dalo zbuniti. Bilo je previše zaokupljeno kako u mojoj ruci naći mlijeko da bi se brinulo za krupnog zločestog kauboja koji mu se približavao s leđa. – Poput svinjica su. Jeli bi cijeli dan da im pustiš. – Odgurnuo je teletovu glavu u stranu, pa sam uz zvučan coktaj izvukla prst. Spustila sam pogled i zapazila da je mi je prst sav od teleće sline. Moje dobro raspoloženje djelomično se izgubilo. – Uf, zapravo je to bila loša zamisao.

Mack je iz stražnjeg džepa izvukao maramicu i raširio je po svojoj ruci. Uzeo je moj mokri prst i nježno povukao mekanom plavom krpom preko njega, brišući ga. – Gladni i prljavi. Svi do jednoga. Poželjela sam smisliti i reći nešto smiješno, odgovoriti mu na to nešto što bi ujedno bilo fora i ležerno. Ali nisam uspjela, jer me dodirivao. Čak ni taj komadićak krpe između nas nije bio dovoljan da spriječi pojavu osjećanja koja su nadvladala moj zdrav razum. – Trebamo porazgovarati – rekla sam, zvučeći kao da me netko davi. Bio je previše blizu pa sam mogla zapaziti sitne bore oko njegovih očiju, što mi je govorilo da se mnogo osmjehivao u mojemu odsustvu. – Hoćemo – odgovorio je nježno. Gledajući u mene preko najviše prečke, stavio je onu maramicu u džep, dok se drugom rukom oslanjao na ogradu, samo nekoliko centimetara dalje od moje ruke. Pogled mi je pao na tu snažnu preplanulu ruku i krupne prste, koji su u usporedbi s mojima bili golemi. Postala sam opsjednuta mišlju da bih mogla premjestiti ruku samo malo udesno i dotaknuti ga... ako sam bila dovoljno hrabra, glupa i spremna riskirati svoj životni plan baciti u smeće. Zaklopila sam oči i polako brojila do tri, obuzdavši se. Ruka mi je ostala tamo gdje je i bila. Predugo radim na svojemu životnom planu da bih ga sada tek tako olako odbacila. – Kada si mislio da možemo porazgovarati? – pritiskala sam ga. – Doista moram brzo kući. – Nisam znala bih li se smijala ili plakala nakon što sam te riječi prevalila preko usana. Bio je tako blizu, a tako daleko. Ne bih trebala ni poželjeti da je blizu, ali poželjela sam, što je bio pravi recept za katastrofu. Sve dotad mislila sam da je jedino što stoji na putu moje udaje za Bradleyja bio komad papira i potpis. Sada sam pomislila kako tu ima puno više od toga. – Razgovarat ćemo sutra. Moram sad natrag na posao. – Okrenuo se poći i ruka mu je kliznula s prečke. Uhvatila sam je i zadržala. – A što kažeš na večeras, kasnije? – Bojala sam se da ću, budem li predugo čekala, učiniti kakvu glupost i uništiti sve ono čemu sam stremila. Ovo mjesto izazivalo je zbrku u mojoj glavi, navodeći me

na to da zaboravim što je bilo važno, uključujući budućnost koju sam za sebe bila isplanirala. Sklopio je prste oko mojih i nekoliko me sekundi nježno, ali čvrsto držao prije nego što mi je pustio ruku. – Radit ću do iza ponoći, nakon čega ću biti preumoran. Uhvati me sutra ujutro nakon jutarnjih obveza. – U koje doba? – upitala sam, mrzeći što zvučim tako očajnički zahtjevno i tjeskobno u želji da sve to okončam. Umjesto osjećaja da činim nešto pametno, požurivati ga prema razvodu bilo je hladno i bešćutno. Posve sam sigurno imala groznicu. Bila sam bolesna. Utučena. – U devet. – Vratio se k ostalim muškarcima. Možda bih se bila još prepirala da me iznenadan savršen pogled na njegova leđa nije u trenu ostavio bez riječi. Bila sam poput psa kojemu je pozornost odvukla životinjica koja je protrčala pokraj njega. Vjeverica! Lijepa guza! U sebi sam pomislila kako moram doznati gdje je u gradu teretana. Budem li primorana ostati još nekoliko dana, morat ću vježbati. On je očito vježbao. Ostati nekoliko dana? Odakle ti sad to? Misli su mi bile raštrkane u previše smjerova i nisam znala bih li se smijala, plakala ili pojela prženi teleći testis. – Spremna si? – upitala je Maeve, prišavši iza mene. Iznenađeno sam poskočila. Njezin neočekivan dolazak trgnuo me iz neobičnih razmišljanja. – Jesam. – Sretna što mi je odvratila pozornost, pošla sam za njom u kuću. Dio mene osjećao je olakšanje zbog toga što se udaljavam od Macka. Pogled na nj izazivao je moju neusredotočenost, zaboravljala sam što sam trebala učiniti, zaboravljala čak na Bradleyja, ali drugi dio mene nije želio da se Maeve tako brzo vrati. Gledati Macka dok radi bio mi je poseban užitak. Nisam znala točno o čemu je riječ, ali uživala sam. Samo dodirivanje njegovih prstiju vratilo je duhove vrućih opasnih razbludnih sjećanja. Mnoga moja sjećanja bila su neugodna, ona kojih se nikada nisam željela prisjećati, zato su mi ta dobra za promjenu bila doista posebna.

– Smjestila sam te u isti hodnik s Mackom, samo malo niže. On obično boravi u gradu, ali u zadnje vrijeme vratio se u svoju staru sobu. Može duže odspavati uštedi li na putovanju. – Živi li sam? – Stisnula sam šake, iščekujući njezin odgovor. Nisam znala kakav će biti. Svaki bi zakomplicirao stvar. – Ne, ima cimera. Pretpostavljam kako je to još jedan razlog zbog kojega je u posljednje vrijeme češće ovdje. Ponovno mi se zavrtjelo i u trenu sam postala potištena zbog nečega što nije imalo nimalo smisla. Zašto sam mislila da će dvije godine nakon što je bio sa mnom biti sam? Prezgodan je, pametan, potječe iz dobre obitelji, ima posao na ranču. Više je od dobre prilike, on je... moj suprug. Istodobno su me obuzeli bijes, ljubomora i tuga, prijeteći me navodeći da zaplačem. Ona djevojka na slici. To je ona. S njom živi. Maeve se popela stubama koje su vodile u kuću pa nastavila uz one što su vodile iz predvorja, ostavljajući mi vremena da se priberem. Kada je opet progovorila, ponovno sam se bila vratila u normalu... zbunjena i bijesna na sebe. – Obično nešto prezalogajimo i popijemo kavu prije nego što obavimo kakav poslić oko kuće, a potom na pravi doručak sjedamo negdje oko osam i trideset. – Mack i ja ćemo porazgovarati oko devet. Pretpostavljam da ćemo to obaviti nakon doručka. – O, lijepo. – Pošla je niz hodnik i zaustavila se pokraj otvorenih vrata. – Ovdje si. Kupaonica je dolje niz hodnik, a bude li ti što trebalo, samo pokucaj na ona tamo Mackova vrata ili nađi moju sobu dolje u prizemlju pokraj blagovaonice. – Ma neće mi ništa trebati. – Zacrvenjela sam se u licu zamišljajući se kako kucam na Mackova vrata. Kao da će se to uopće dogoditi. Ušavši u prostoriju zapazila sam na rubu kreveta svoju torbu i trolovsku lutku na stoliću. Dobro. Nazvat ću Bradleyja i srediti misli. Obuhvativši pogledom sve

one bejzbolske suvenire na zidovima, brzo sam shvatila gdje sam. – Ovo je Ianova soba – rekla sam. – Da, kako si pogodila? – Njezin osmijeh rekao mi je da nema smisla odgovoriti. – Bio je genijalac u srednjoj školi, ali nije bio zainteresiran nastaviti to na fakultetu. Nikada nismo uspjeli shvatiti zašto. Imao je ponude. – Ne želim ga izbaciti. – Samo mi je trebalo to da Ian ima još jedan razlog protiv mene. – Ne, on više ne spava tu. Ta je soba već nekoliko godina prazna. U prostoriji je bilo nekoliko fotografija na kojima je netko nedostajao. Tko god taj netko s njim bio, grubo je izrezan škarama. Podignula sam s komode onu koja mi je bila najbliža. Na njoj je Ian izgledao deset godina mlađi, žutokljunac, nije bio ni toliko visok ni toliko krupan. Jednom rukom obujmio je mladića višega od sebe, a drugom prazan prostor na kojemu je nekada bio netko. – Ružan prekid, čini se – rekla sam, odloživši okvir natrag na svoje mjesto. – Ginny. Bili su vječno zajedno. Zaručeni, pripremali vjenčanje, i onda... ah... ništa. Sve se završilo kad se vratio iz Las Vegasa. Zakoračila sam dublje u prostoriju. – Što se dogodilo? Ili pitam previše? Uzdahnula je. Osvrnula sam se iza sebe i zatekla je naslonjenu na dovratak, prekriženih ruku i zagledanu u tepih. – Da barem znam. Ian ne razgovara otvoreno o svojim vezama ni o svojemu životu izvan ranča. Nisam čak sigurna ni zna li Mack. Znam samo da Angus ne zna. – Odgurnula se od dovratka i spustila ruke niz tijelo. – Sad nije nigdje, gotovo je. Oboje su nastavili živjeti kako su najbolje znali i umjeli. – Kratko mi se osmjehnula pokušavši sakriti tugu koja ju je obuzela. – Trebaš li još nešto? – Ručnik možda? – Nisam joj željela zadavati dodatnog posla, ali imala sam osjećaj da su čestice prašine iz Baker Cityja zavučene u svaku poru mojega tijela. Tuš je zvučao poput raja. Možda spere i moju zbunjenost. Za moj neuspjeh da Macka navedem da potpiše one papire bila je posve sigurno zaslužna iscrpljenost.

Lagano se lupila po čelu. – Oprosti, naravno da ti treba ručnik. U kupaonici je, ispod umivaonika. Uzmi koji hoćeš. Na stražnjem dijelu vrata je kućni ogrtač, mali bijeli koji imamo za goste. Možeš se slobodno njime poslužiti. Nedavno sam ga oprala. – Ne želim ukrasti nečiji kućni ogrtač. – Ne odgovara nijednom od mojih muškaraca pa se ne moraš brinuti o tome. – Potapkala je nekoliko puta dlanom po dovratku. – Onda, laku noć, Andie. Drago mi je što smo se upoznale. Vidimo se sutra ujutro. – Da, hvala vam na svemu. Vidimo se sutra. Zatvorila sam vrata za njom, prišla krevetu i sjela. Ogledavši se po prostoriji, izbrojila sam najmanje dvanaest fotografija na kojima je Ginnyno lice bilo izrezano. Zapitala sam se koliko je putovanje u Vegas poremetilo Ianov život, baš kao što je to učinilo s mojim i Mackovim. Pomislila sam na to koliko bi nam svima bilo bolje u životu da do toga putovanja nikada nije ni došlo. Opružila sam se na krevetu i pobrojila na koje je sve načine Las Vegas utjecao na moj život. Da nije bilo Vegasa, ne bih morala razvrgavati ovaj brak. Da nije bilo Vegasa, ne bih morala potajno, Bradleyju iza leđa, dolaziti ovamo u zemlju bez žena, s čegrtušama i prašinom, što me izluđivalo. Da nije bilo Vegasa, ne bih sada sjedila u sobi neznanca i gledala njegov život u dronjcima. Da nije bilo Vegasa, ručala bih sada u privatnom Mar-a-lago klubu s Bradleyjem, razgovarajući s nezainteresiranom skupinom takozvanih prijatelja o tome koliko smo platili cvijeće i tortu. Da nije bilo Vegasa, ne bih upoznala Macka, ne bih ga ugledala kako ondje sjedi, ne bih s njim igrala ajnc niti bih se popela dizalom s njim do svoje sobe i divlje se, majmunski poseksala. Da nije bilo Vegasa, ne bih bila u braku s neznancem u kaubojskom šeširu. Otkotrljala sam se na bok, glasno duboko uzdahnula, uzela onu trolovsku lutku s komode i zagurala je sebi pod bradu. Pa zašto se onda Vegas nije činio pogreškom? Zašto se doimalo da je to bila jedina pametna stvar koju sam učinila u posljednjih deset godina?

DVADESET PETO POGLAVLJE

P

robudio me zvuk čizama i nečijih teških koraka. Naglo sam se uspravila u sjedeći položaj, nastojeći shvatiti gdje sam to, dođavola, i što se događa. Spustivši pogled zapazila sam da sam još uvijek potpuno odjevena, nisam na sebi imala samo odjeću, nego debeo sloj znoja i prašine koji su se pretvorili u onu neugodnu ljepljivost po cijelom tijelu. Lutku trola čvrsto sam stiskala u šaci. Uh, sranje. Zaboravila sam nazvati Bradleyja. Spustila sam lutku na noćni ormarić i dograbila svoju torbu s kreveta, izvlačeći iz nje mobitel. Prazan. Sranje. A punjač mi je ostao u hotelskoj sobi. Osjetila sam olakšanje i prestrašilo me kad sam shvatila da sam bila sretna zato što imam prikladnu ispriku da ne nazovem. Nisam imala ama baš nikakvu želju razgovarati s njim, i to ne samo zbog toga što nisam željela da dozna što činim. Mislila sam samo na to koliko je mrzio Ruby i koliko sam je ja voljela kao prijateljicu. Nešto ozbiljno nije u redu s nekim tko mrzi Ruby. Zašto o tome nisam prije razmišljala? Negdje su se otvorila vrata, a potom nježno zatvorila. Ustala sam iz kreveta i tiho na vrhovima prstiju prišla ulazu u svoju sobu. Otvorila sam vrata i provirila u hodnik, ali nisam vidjela nikoga. Nekakva svjetlost nazirala se ispod vrata na suprotnoj strani hodnika. Maeve je rekla da Ian više ne boravi u kući, a glavna spavaća soba bila je dolje u prizemlju. Sigurno je Mack bio osoba koju sam čula. Uvukla sam glavu i tako stajala osluškujući zvukove da doznam što namjerava. Poželjela sam se poslužiti kupaonicom, možda se čak tako kasno navečer istuširati kako bih ugodnije zaspala, ali ako se on trebao njome poslužiti, nisam se željela upletati. Nakon nekoliko trenutaka ponovno sam provirila van. Ono svjetlo nije se više vidjelo ispod njegovih vrata. Pun mjehur nije mi dopuštao da se ponašam poput kukavice pa sam na vrhovima prstiju izišla iz sobe i spustila se niz hodnik, pokušavajući to učiniti bešumno. Kad sam ušla u kupaonicu, zatvorila sam vrata i zaključala ih za sobom.

Pahuljasti ružičasti ručnik bio je ispod umivaonika, kao što mi je i rečeno, a na rubu kade bilo je nekoliko proizvoda za kosu i sapuna koji su obećavali riješiti me prljavštine Baker Cityja. Brzo sam skinula odjeću i pustila po sebi vruću vodu. Nagonski sam sklopila oči kad me preplavila toplina koja mi je draškala kožu. Naježila sam se od vode koja mi je padala na tjeme i slijevala se niz gustu kosu. Uzela sam gel za tuširanje s mirisom ruže i istisnula popriličnu količinu na ruku. Napravila sam pjenu da sperem i oribam prljavštinu s nogu i stopala, kad sam iza zastora začula nekakav zvuk. Činilo se da dolazi iz velike blizine, kao da dopire iz kupaonice. Ali bila sam sigurna da sam zaključala vrata. Na mjestu sam se zaledila. – Tko je? – oprezno sam upitala. Vrata su se zatvorila. O, moj Bože! Što se dogodilo s tom prokletom bravom? Prekrižila sam nasapunane ruke preko prsa. Sve je bilo sklisko i prekriveno mjehurićima. Glava tuša bila je postavljena daleko iza mene, kako mi voda ne bi prerano isprala tijelo. Prije je to bilo dobro, ali sad baš i ne. – Ima li koga? – upitala sam. Trebala sam uhvatiti zastor, razmaknuti ga i pogledati, ali nisam mogla učiniti ni pokret. Pomisao na to da pod tušem stojim gola dok je s druge strane zastora neki muškarac bila je ujedno zastrašujuća i senzualna. Mogla je to biti samo jedna osoba. Ali on to ne bi učinio... upao u zaključanu kupaonicu dok sam ja u njoj gola. Ili ipak bi? – Rekla si da želiš razgovarati. – Glas mu je bio dubok, ali ne glasan, i omotao se oko mene poput lanca, zarobivši me. Trebala sam pobjeći. Trebala sam biti bijesna i uvrijeđena. Ali nisam bila nijedno ni drugo. Riječi mi nisu dolazile. – Pod... pod tušem sam. – Stisnula sam oči, osjećajući neugodu zbog toga što je to bilo najbolje što sam uspjela smisliti. Trebala sam povikati na nj i reći mu da se smjesta gubi odatle. – To vidim. Ali moram nešto obaviti nakon jutarnjih obveza pa sam mislio da bi možda radije porazgovarala sa mnom danas nego pričekala još jedan dan.

Brzo sam potvrdno kimnula, njegovo razmišljanje imalo je savršenog smisla... osim činjenice da sam pod tušem bila gola i da je bila ponoć. – U redu. – Oklijevala sam, držeći ruke još uvijek preko prsa. – Ali bez gledanja. – Dobro, iako sam te već vidio posve golu, i više od toga. Čula sam nekakvu kretnju i pomaknula se natraške prema vodi. Šampon koji sam stavila na zatiljak cijedio se niz polutke moje stražnjice. To klizanje mjehurića po intimnim dijelovima mojega tijela i činjenica da je s druge strane zastora Mack svemu je davalo erotičan osjećaj. Čak se i u rukama koje sam držala na grudima osjećao seksualni naboj. Koraknula sam naprijed i provirila kroz zastor. Bio je bez košulje i bez čizama. Na sebi je imao raskopčane nisko spuštene traperice i naslanjao se na pult. Snažno sam progutala pokušavajući se usredotočiti na vlastitu reakciju umjesto na ta njegova snažna prsa, pločice na trbuhu, široka mišićava ramena i privlačno lice. – Što bi to trebalo značiti... i više od toga? Slegnuo je ramenima, lijeno mi se seksi osmjehnuvši. – I više od toga znači da si bila gola i da sam ja bio gol te da smo oboje s našim golim tijelima činili sve, ne ostavljajući prostora mašti. Znam kakva si iznutra. – Još malo je izvio usnice i zaklinjem se da sam se u tom trenutku prisjetila osjećaja njegova jezika između svojih nogu. Povukla sam zastor u stranu, sakriti svoje usplamtjelo lice, i ponovno rukama pokrila grudi. – Ajme. – Bilo je to najbolje što sam mogla učiniti. Nikakve druge riječi nisu mi padale na pamet. Zvonilo mi je u ušima i noge su mi bile toliko slabe da sam se bojala da bih mogla pasti. Jednom rukom pridržala sam se za držač sapuna, samo da budem sigurna da neću. – Oprosti... misliš li da sam previše drsko izravan? – upitao je. Očito je bio savršeno hladan po pitanju svega, ne pokazujući nikakvu emociju, ali u glasu mu se osjetilo da se pomalo zabavlja. – Možda – priznala sam. Sasvim sigurno. Sranje. Kako li me samo pretvarao u djevicu, sisatu glupaču, stojeći u onim svojim trapericama i pomalo očijukajući. U čemu je, dođavola, moj problem? Očijuka li on doista?

– Ne vidim zašto bi bilo previše drsko, s obzirom na to da tvrdiš kako smo u braku. Ljudi u braku sve vrijeme čine ono što smo mi činili. Sada smo dolazili na mnogo čvršći teren. Prepirati se znam, posebice kad imam dokaze kao potporu. – Za tvoju informaciju, u braku smo, i da, istina je to, ljudi u braku čine te stvari. Ali kad smo mi to činili, nismo još bili u braku, tako da tehnički govoreći taj brak nikada nije ni konzumiran. Trenutačno sam zaručena i namjeravam se udati za drugoga pa... – Poželjela sam prijetnjom završiti tu rečenicu, zahtijevati pristojnost, ali riječi mi nisu prelazile preko usana. Bile bi laž, a već sam izrekla dosta laži zajedan dan. – Pa... što? Zaručena si i trebao bih otići? – Da – rekla sam, podigavši bradu. Bilo je lakše kad je on izrekao te riječi, a meni preostalo samo složiti se s njim. Kukavica. – Ne bih se trebao približiti tušu, je li? – Glas mu više nije dolazio iz onog dijela prostorije gdje se nalazio umivaonik. Nisam mu čula korake, ali znala sam da je stajao s druge strane zastora, neposredno ispred mene. Bradavice su mi bile bolne zbog spoznaje da sam nadohvat njegovoj ruci. – Ne – rekla sam, napola prošaptavši. – Ne bi se trebao više približiti. – Pretpostavljam, dakle, da ne trebam skinuti ni odjeću sa sebe i ući tamo k tebi? – Ni pod kakvim okolnostima – rekla sam, dišući otežano, ponosna na to što me govor ponovno služi, ali sram me priznati da sam se nadala kako se on na moje riječi neće obazirati. Bila sam loša osoba. Sve ono što je dečko moje majke predvidio za mene u potpunosti se ostvarilo. Lažljivica. Drolja. Nije odgovorio. Pričekala sam nekoliko trenutaka njegov sljedeći zadirkujući komentar, ali nije uslijedio. – Mack? Jesi li još uvijek tu? Zastor se rastvorio i zaprepašteno sam vrisnula. – Ahhh, o, moj... sranje! – Prekrižila sam ruke preko tijela, u nekoliko različitih formacija, čineći sve što je bilo u mojoj moći da se zaklonim. – Što radiš, manijače?

Stajao je nasred kupaonice posve gol, njegov ud bio je poput projektila, usmjeren ravno prema meni. Široko se nacerio. – Idem se tuširati sa svojom navodnom suprugom. – Ušao je i stao pokraj mene, gurnuvši me pod jači mlaz vode. – Ti... – Voda je pravila mjehuriće dok sam govorila pa sam zvučala poput lude sirene. Odagnala sam je, pokušavajući se prepirati. – Ne možeš ući ovamo! Gola sam! – Da, jesi – rekao je, navukavši zastor za sobom. Potom se okrenuo prema meni i stavio ruku na moj struk. Pljesnula sam ga po ruci. – Ne dotiči me ili ću vrisnuti! – Mogla sam odmaknuti zastor u stranu i izići, mogla sam ga udariti nogom ili mu baciti sapun u oči. Postojao je bezbroj načina na koje sam mogla izbjeći njegovu čvrstom stisku, ali nisam iskoristila nijedan. Ostala sam samo stajati tamo dok mi se voda slijevala niz glavu, lice i ramena, dok mi se približavao, nadajući se da će me ponovno dodirnuti. Bilo je pogrešno, nadasve pogrešno biti tu s njim i željeti to, ali poricanje bi bilo smiješno. Tako snažne emocije nemoguće je poreći. – Vrištanje bi moglo bilo zabavno. Ako doista, doista želiš da te prestanem dodirivati, prestat ću. Kunem ti se. – Svoju drugu ruku stavio je na moj bok. Prsti su mu uranjali i poticali me da mu se približim. – Ali ako želiš da te nastavim dodirivati, samo reci ‘molim’ i učinit ću to. Dirat ću te cijelu noć. Samo me moraš zamoliti. – Nije se osmjehivao. Davao mi je obećanje, to je bilo jasno. Bili smo toliko blizu da me njegov ud u erekciji bockao u trbuh. Promeškoljio se i namjestio ga postrance uz moj trbuh pa me još čvršće privukao k sebi. Bila sam previše zaprepaštena da bih uspjela progovoriti. Malo sapunice još mi je bilo na koži, pa ju je zahvatio svojim rukama. Prsti su mu klizili niz moja leđa i spuštali se do stražnjice, masirajući mi kožu u snažnim zapovjednim potezima. Vruća i vlažna sluz potekla je iz mene podmazati mi

usmine, što sam osjetila gotovo poput olakšanja, kao da je od trenutka kad sam ga danas ugledala strast čekala da bude oslobođena. – Doista to ne bismo trebali činiti – rekla sam grubim šapatom, zagledana u kosu koja mu je bivala sve vlažnija oko lica i kovrčala se na krajevima. – Zašto? – upitao je, spustivši glavu liznuti mi uho. Samo od tog dodira cijela ta strana tijela ponovno mi se naježila. – Zato što... – rekla sam u njegova prsa. Ruke su mi napustile onaj zaštitnički položaj i sada počivale na njegovim nadlakticama. – Zaručena sam. – Za muškarca do kojega mi očito nije dovoljno stalo. Grozna sam osoba. Grubo me naglo privukao k sebi, dok mu je ud bio prislonjen uz moj trbuh. – Ne, nisi – progunđao mi je uz vrat. – Udana si. Za mene. Prije smo bili mi nego on. Njegovi bicepsi snažno su se svijali pod mojim prstima. Bili su veći od onih kakvi su mi ostali u sjećanju. Zbijeniji. – Nema ništa loše u tome da spavaš sa svojim suprugom – ustrajao je. Prostenjala sam, ne mogavši spriječiti taj zvuk. Nudio mi je oprost, iako nije bilo na njemu da ga ponudi, ali dopustila sam da to ima utjecaja na mene. Premjestio je usnice s mojega uha na usta, ostavljajući pritom trag na toj stazi poljubaca. Željno i gladno sam primaknula usne prema njegovima, više nego spremna i voljna osjetiti njegove usnice na svojima. Ali u trenutku kada su se trebale spojiti, on se odmaknuo. Doticali smo se u struku, ali njegov torzo sada se naginjao unatrag, napuštajući moje otežane gole grudi, čije su bradavice žudile za tim da ih on siše i uvrće među prstima. Stajao je, piljeći u mene. – Što to radiš? – upitala sam. – Čekam da kažeš onu riječ. Nosnice su mi se raširile i buntovno sam isturila bradu. – Ne. – Odguravala sam mu prsa, ali nije se pomicao. – Što ne?

– Neću te preklinjati. Ovo je pogrešno. Jednom rukom zgrabio me za zatiljak i priljubio usne uz moje, otvorivši usta i uguravši mi svoj debeli jezik. Ruke su mi poletjele obujmiti ga oko vrata dok sam gurala bokove prema njegovima. Uzdisala sam, priljubljena uz njegove usne. Toliko o opiranju. Pjena na mojim grudima činila je još lakšim klizanje mojega tijela uz njegovo. Morala sam samo ukositi donji dio svojega tijela prema gore da nađem ono slatko olakšanje za koje sam znala da ga samo on može pružiti. Nahrupila su sjećanja na njegovo krupno tijelo na mojemu, navodeći me da priznam kako ništa nije bilo tako dobro nakon one noći u Las Vegasu. – Reci to – gunđao je, priljubljen uz moje usne. – Ne. – Uzvraćala sam gunđanjem. – Neću. – Bilo je pogrešno to što smo činili. Neću još više pogoršati stvar preklinjanjem. Nekako sam imala primisao da svu krivicu za ovo, ne budem li preklinjala, mogu svaliti na strast, zbunjenost i svoju smušenost svaki put kad je Mack bio u istom prostoru sa mnom. Nisam si mogla pomoći. Nije se na mene moglo svaljivati krivnju za to. Bila sam samo jadna bijedna droljica koja nije mogla kontrolirati svoj libido. Zgrabio me za bedro i podigao ga, zadigavši ga preko svojega boka. Usmjerio je svoj ud prema mojim usminama i umalo sam zaplakala od radosti kad je došlo do kontakta. Prelazio je glavićem gore-dolje, lijevodesno, kružeći oko mojega otvora i draškajući ga, pa ga kratko gurnuo naprijed kada je dotaknuo središte. – Samo jednu riječ, to je sve što mi treba – rekao je. Glas mu je bio smiren i samouvjeren. Zbog tog poslovnog tona bio je izluđujući. Kontrolirao se, a ja sam se jedva suzdržavala. Jedino sam mogla odbiti preklinjati ga, ali inače sam bila sva u tome. Proklet bio životni plan. Jednu ruku položio je na moja križa i privukao me k sebi, dok ga je drugom rukom držao spremnog. Vršak glavića kliznuo je unutra bez imalo otpora. Potpuno ga je prekrila moja skliska unutrašnjost koju tuš nije uspio saprati.

– O, moj Bože! – oglasila sam se, pridržavajući mu se za ramena, spustivši pogled do mjesta na kojem su nam tijela bila spojena. – Što se događa? – Ući ću u tebe – rekao je. Podignula sam pogled i prepoznala žestinu u njegovim očima. Nosnice su mu bile širom rastvorene i čeljust stegnuta. Njegove plave oči bile su olujne od strasti. Kosa mu je bila mokra i visjela niz čelo. Ponijelo me sve to... to mračno raspoloženje, izazov, zapovjedna prisutnost čovjeka koji je nezvan ušao k meni pod tuš, moji intimni dijelovi tijela, uzimao je što je želio, zahtijevajući da se slomim. Jednu običnu riječ. Samo je to tražio. – Ne – rekla sam. Ali oboje smo znali da to nisam mislila. Njegov ud ušao je vrlo sporo. Mislila sam da će stati, nejasno sjećanje na naš posljednji susret govorilo mi je da on to tako čini, ali nije se zaustavio. Nastavio me ispunjavati, sve dok nije ušao do samoga kraja. Nezgrapno sam se nabijala na njega, nastojeći mu se približiti što više mogu. Tuš je bio premalen pa se nisam imala za što uhvatiti. Dograbila sam zastor, kad ga je izvukao i ponovno ušao u mene, i uspjela ga strgnuti, pa nam je oboma pao na ramena. Odgurnuo je plastiku u stranu i nastavio, ne dopuštajući da mu voda i kaos poremete ritam. Sve to vrijeme dok je uranjao u mene nije skretao pogled. Gledao me ravno u oči, kao da jasno daje do znanja. Osjećala sam to sa svakim njegovim prodiranjem. Uzimao me posjednički, smijući se u lice svim planovima koje sam načinila prije dolaska ovamo. On je bio taj koji je mogao donositi odluke, a ne ja. Pojačao je brzinu ritmičkih pokreta i naša mokra tijela šljapkala su dodirujući se. Nisam marila. Taj čin bio je još erotičniji znajući da smo kaotični i glasni. Kada sam osjetila vrelinu koja mi se stvarala u međunožju i izlazila iz moje nutrine, prožela me potreba da se usprotivim. Nitko me nikada nije naveo da se ovako osjećam, što je bilo pogrešno. Moralo je biti pogrešno. U

usporedbi s tim, ostala iskustva koja sam imala s drugim muškarcima činila su se dosadnim i lažnim. Sve će pokvariti. – Trebamo stati. Ne trebamo... Sa svakim novim prodiranjem davao mi je odgovor. – Ti. Si. Moja. Supruga. – Posljednju riječ izgovorio je režeći. Privijala sam se uz njega ne mareći više je li to što činim ispravno ili nije. Samo sam željela da taj osjećaj potraje vječno, a poslije ću se brinuti o posljedicama. Odjednom se zaustavio, posve uronjen u mene, i nagnuo se preko. Zatvorivši vodu, istodobno me ugrizao za vrat. – Uff! – zacvilila sam. – Što radiš to? – Izlazi – rekao je, brzom glatkom kretnjom izvukavši ga iz mene. Odjednom sam se osjetila prazno i napušteno. – Što? – Misli su mi krenule u pet različitih smjerova i bila sam potpuno zbunjena ne znajući što mu je na umu. Izišao je iz tuš-kabine. Njegov ud bio je silno ukrućen. – Izlazi. Stavi ruke na pult i nagni se. Neznatno sam iskolačila oči, ali nisam se prepirala. Takva glupost mi više nije padala na pamet. Iskoračila sam, oprezno izbjegavši zastor, i poslušala ga. Okrenula sam mu leđa, zadrhtavši na hladnom zraku. Bradavice su mi se ukrutile poput kamena kad mi je prišao otraga i savila sam se u struku. – Što radiš? – prošaptala sam, spustivši pogled na umivaonik. Pitanje je bilo glupo. Oboje smo znali što radi. Izigravala sam nevinu žrtvu, a on pljačkaša osvajača. Djelovalo je da ublaži krivnju. – Pssst. Samo ostani tako, a kada budeš spremna reći ‘molim te’, završit ćemo. Sve dotada budi tiho dok te dodirujem. – Obuhvatio me svojim krupnim rukama, kliznuvši niz bočnu stranu mojih grudi, uzeo ih potpuno u dlanove i gnječio ih uhvativši ih sprijeda. Bradavice su mi bile među njegovim prstima. Štipkao ih je dok mi je gnječio grudi. Nije prestajao. S usana mi se oteo tih jecaj i sklopila sam oči izgubljena u osjetima koji su mi se proširili iz

prsa do ostalih dijelova tijela, čineći me vlažnijom nego ikad. Unutrašnjost mi je pulsirala od potrebe da ga osjetim u sebi, da osjetim kako me miluje, kako klizi. Njegov ukrućen ud bio je među mojim polutkama. Nabijala sam se prema njemu, nadajući se da će završiti to što je započeo. Jednu ruku odvojio je od moje dojke kako bi namjestio ud. Sada mi je bio između nogu i kada se nagnuo ponovno mi uštipnuti bradavice, kliznuo je između mojih bedara prema pultu. Bio je dovoljno blizu da me može njime draškati, ali nedovoljno blizu da bi mi pružio zadovoljstvo. Bilo je izluđujuće. – Mučiš me – rekla sam, naginjući glavu unatrag prema njemu kada je spustio usne na moj vrat i počeo ga sisati. Ugrizao me, a potom poljubio. Lickao je i ponovno sisao dok mi je stezao grudi. Oslonila sam se rukama o zid, stavivši svaku s jedne strane zrcala, omogućujući mu bolji pristup. – To mučenje može prestati kad god poželiš. Samo reci ‘molim te’. Tromo sam odmahnula glavom, ponovno odbivši. – Nikad. – Zvučala sam i osjećala se pijano. Spustio je ruku, a potom se glavić njegova uda namjestio pod određenim kutom, trljajući moj otvor. – Nikad ne reci nikad, mala. Nikad to nemoj činiti. – Nikada – prošaptala sam, zaglavljena u zemlji čudesa u kojoj me ponovno gotovo cijelu ispunjavao. Već mi je bio poznat taj osjećaj i nisam mogla dočekati da to opet doživim. Pogurnuo je gornji dio mojih leđa, prisilivši me da se još malo sagnem. Rado sam se pognula, šireći noge i nudeći mu stražnjicu da me uzme. Tada mi je prišao, protrljao vršak glavića po mojim usminama i navlažio ga da može lakše kliznuti. – Tako si dobra – rekao je. – A tek tvoja guza. Moj Bože, kako volim tvoju guzu. – Stegnuo mi je jednu polutku i pljesnuo me po njoj. Zapeklo me, ali osjećaj je bio više nego dobar. – Prevelika je – rekla sam, spustivši glavu i pomaknuvši se malo unatrag, tiho ga preklinjući da uđe. Ubijalo me to čekanje.

– Da vidimo. – Dohvatio me čvrsto za bokove i ušao kroz moj skliski ulaz, privukavši me uz sebe da bi svoj mač potpuno stavio u korice obložene mojom vrelinom. – O, Bože, to. – Stegnuo mi je bokove. – Koja guza, mmmm. – Ponovno me lupio po stražnjici prije nego što me opet uhvatio za bokove, prisilivši me na kretnje naprijed-natrag. Ruke su mu se svijale i pružale dok je navodio donji dio mojega tijela da klizi amo-tamo po cijeloj njegovoj dužini. – O, ne, mala. – Ubrzao je rad ruku, ritmično gurajući bokove naprijed-natrag. – Ta guza je savrrrršena baš takva kakva jest. Jaja su mu udarala u klitoris, navodeći me da zacvilim zbog nezadovoljene potrebe. Kad sam izvukla ruku da se dodirnem, prestao se pomicati. Zgrabivši me za zapešće, prosiktao je. – Nemoj. Drži ruke tako da ih mogu vidjeti. – Prisilio me da vratim ruku na umivaonik i pritisnuo je, ne puštajući me dok se nisam čvrsto prstima uhvatila za rub pulta. Nastavio je zabijati se u mene, stežući mi bokove svojim čeličnim stiskom, i prisiljavao me da ostanem na mjestu na kojemu je on to želio. Bila sam prepuštena njemu na milost i nemilost, na pola puta između zadovoljstva i očaja, ali sve to vrijeme sviđao mi se način na koji je preuzimao nadzor i navodio me da činim ono što sam se pretvarala da ne želim. – Dodirni me – zahtijevala sam. Snažnije se zabio u mene pa su nam tijela glasnije pljesnula sudarivši se. – Zamoli me – izazivao je. – Neću – rekla sam, ali ovaj put ne baš tako uvjerljivo. Vrelina se pojačavala i njegova batina postajala je sve veća i deblja. Bio je blizu. Oboje smo bili blizu, ali činilo se da će on prije svršiti. – Učini to – progunđao je. – Ne mogu se još dugo suzdržati. – Disao je otežano. – Isuse, imaš jebeno dobru guzu. Dođavola. Moja je kvržica pulsirala i nabrekla do maksimuma vapila za njegovim dodirom. Misli su mi se uskovitlale kad sam sagledala posljedice. Parili smo se poput životinja u kupaonici njegovih roditelja, a trebala sam se uskoro vratiti na Floridu. Ali imala sam osjećaj da je njegovo tijelo kao stvoreno za mene i da se podudaramo, kao da smo jedno drugom suđeni. To je bilo ono

što sam željela. Trenutačno nije bilo važno ništa drugo nego svršiti i osjetiti opuštanje dok je taj muškarac u meni. Bila sam bez daha, jedva uspijevajući protisnuti riječi preko usana. – Molim te, Mack, molim te. Je li u redu? Molim te. – Moja predaja bila je potpuna s tom jednom običnom riječju. – Molim – ponovila sam je, gotovo cvileći, zbog snažnog osjećanja potrebe. Naglo ga je izvukao i grubo me okrenuo. – Što? – vrisnula sam, misleći da sam nasamarena. Nisam imala vremena shvatiti što namjerava učiniti prije nego što me podigao i posjeo na umivaonik, raširio mi noge i vratio svoju batinu u mene. Sada smo bili okrenuti jedno prema drugom, lice uz lice, oči uz oči i nos uz nos. Njegove plave oči prodorno su me gledale. Bilo je nemoguće ne vidjeti u njima emocije i strast. – Moja si supruga – rekao je, samo nekoliko centimetara udaljen, dok je njegov vruć dah treperio nad mojim usnama. – Prije dvije godine udala si se za mene u Las Vegasu. – Da. – A ja sam tvoj suprug. Potekle su suze kad sam potvrdno kimnula. Stisnuo je zube i procijedio: – I evo nas sada, konzumiramo naš brak. – Uronio je u mene i privukao me bliže, držeći me za donji dio križa, pobrinuvši se za to da lijepo i čvrsto nasjednem na korijen njegova uda. Uvlačio ga je i izvlačio zabijajući se u mene i ispunjavajući me, dok me s četiri snažna prodora nije gurnuo preko ruba. – Ah, Mack! – vrisnula sam, držeći ga za ramena. – Aaaaaahrrrr! Jebote! – zatulio je, pogrbljen nada mnom, odvajajući se od mene. Njegova kosa škakljala me po nosu kad me ugrizao za rame. Zarila sam nokte u njegova leđa, jašući na valovima orgazma koji su navirali jedan za drugim. Baš kad sam pomislila da je gotovo, ponovno se

nabio u mene i osjetila sam još jedan grč zadovoljstva. Bila sam izgubljena i nisam željela vratiti se. Vrtjelo mi se u glavi i bila sam zbunjena, pitajući se kakav je to kaleidoskop boja u mojoj svijesti. Nisam više bila sigurna ni gdje sam ni tko sam. Obujmio me i snažno držao u naručju. Nekoliko je puta zadrhtao, otežano mi dišući na uho, zvučeći poput razjarenog bika ili teretnog vlaka. Pustila sam da me ponesu emocije osluškujući samo zvuk njegova disanja, ništa drugo. Djelovalo je utješno. Opasno privlačno. Činilo se da je prošlo mnogo vremena kad se naposljetku prestao pomicati i tijelo me prestalo izdavati. Moji strastveni krici iščezavali su pretvorivši se u cvilež, a potom se rastopili u suze. Duboko je udahnuo, odmaknuo zube s moje kože i prislonio čelo na moj vrat, dišući otežano. – Volim te – rekao je jednostavno i njegov dah poškakljao me po uhu. Srce mi se bolno stegnulo u prsima. – Molim te, ne govori to – prošaptala sam i suze su prijetile poteći. – Da – rekao je, glasom hrapavim zbog emocija. – Shvaćam. – Izvukao je iz mene sada već mlohav ud i okrenuo se, držeći ruku na vratima. – Kamo ćeš? – upitala sam. Glas mi je odavao zbunjenost i tugu. Klonulo sam se naslonila na zrcalo. – Odlazim. Razgovarat ćemo sutra u devet. Potom je nestao. Vrata su se zatvorila za njim, ostavivši me u strašću razorenoj kupaonici. Dugo sam tako samo sjedila, konačno shvativši kako doista boli slomljeno srce. Mislila sam i prije da znam. Onda kada je Luke prekinuo sa mnom, poslavši mi poruku, onda kada su me drugi ljudi iznevjerili dok sam još bila dijete, boljelo je, jako. Ali nisam bila u pravu što se tiče tih bolnih trenutaka. Istina, povrijedili su me. Ali ovo ovdje? Ovo je bila prava bol. Ovo je bila prava patnja. Nedvojbeno sam znala da gledam jedinog muškarca koji me ikada mogao navesti da se ovako osjećam kako izlazi kroz vrata i odlazi potpisati papire za naš razvod. Nije bilo veće tuge od te. Sjećat ću se ovog odlaska u

Baker City u Oregonu i znati da je Gavin MacKenzie muškarac koji mi je razbio srce na tisuću komadića. Jednostavno sam mu dopuštala da to učini. Nisam imala drugog izbora. Sišla sam s umivaonika i polako prišla do tuša vratiti natrag zastor. Srce mi je bilo tupo od boli. Oprala sam se, poskočivši kad su mi prsti dotaknuli sada pretjerano osjetljive dijelove u međunožju. Dolje je još uvijek sve bilo nabreklo i natečeno i prvi sam put shvatila, kad sam pokušala sve saprati, da smo se poseksali bez zaštite. O, Isuse, kako sam mogla biti tako glupa? Piljila sam u strop dok su kapale suze, slijevajući mi se u uši. Što ću sad?

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

N

e znam kako sam spavala. Možda sam još zbog one iscrpljenosti od sunca ili kanta suza koje sam isplakala uspjela otvoriti oči tek negdje iza devet. Skočila sam iz kreveta i na sebe navukla svoju prljavu odjeću. Strčavši niz stube, nakon što sam bacila letimičan pogled u zrcalo, išla sam iz sobe u sobu u potrazi za Mackom. Protekla noć bila je pogreška. Morala sam mu to reći. Morala sam mu reći da trebamo napustiti nerazumna očekivanja i živjeti živote za kakve smo bili rođeni. Njegov život bio je tu, a moj na drugom kraju zemlje. – O, dobro jutro, sunce – rekao je Angus, koji je naslonjen na pult pio nešto što se doimalo kao kava u šalici. – Pokazao je prema aparatu pokraj sudopera. – Posluži se. Šalice su iznad, u ormariću. Prišla sam i izvadila šalicu. – Je li Mack tu negdje? – upitala sam, točeći si šalicu crne kave. Danas ću preskočiti šećer i šlag. Bila mi je potrebna prava doza čistog kofeina, izravno u krv. – Nije. Otišao je u grad. Naglo sam se okrenula oko svoje osi. – Ali... imali smo dogovoren sastanak. Angus se smijuljio. – Obično ovdje nemamo sastanke. – Dobro, dogovorili smo se da se nađemo u devet i porazgovaramo. – O tvojemu rodoslovlju? Potvrdno sam kimnula, otpivši gutljaj kave. Moj pospani mozak smatrao je kako kimanje nije bilo baš isto što i laganje. – Ako želiš, možeš meni postaviti pitanja. Na raspolaganju sam ti sljedećih pola sata, pa i ja sam MacKenzie. – Ne morate li odstranjivati testise kravama? Ponovno se nasmijao. – Ne, ne još. Za to mi je potreban Mack, a on je morao otići.

– Kamo je otišao? Znate li kad će se vratiti? Angus se zagledao u svoju šalicu, malo se namrštivši. – Nisam siguran. Bilo mi je jasno da Angus ne govori istinu, ali vjerojatno je bio u pravu smatrajući da me se to ne tiče. Bila sam samo djevojka koja se pokušavala udaljiti od Mackova životinjskog magnetizma i vratiti svojemu stvarnom životu. – Postoji li kakva mogućnost da me netko poveze do grada da uzmem telefonske brojeve, punjač i ostale stvari? – Zapravo, sve tvoje stvari su u predvorju. Boog ih je rano jutros dovezao ovamo. Bez riječi sam odložila šalicu, izišla iz kuhinje i pošla prema ulaznim vratima. Ostala sam otvorenih usta kad sam sve svoje stvari ugledala na podu. Kako je, dođavola?... Angus je stajao iza mene. – Odvukao je tvoj auto u garažu. Osovina ti je svijena. Bit će potrebno neko vrijeme da to poprave. S obzirom na to da nemaš nikakvo drugo prijevozno sredstvo, pomislili smo da želiš imati svoje stvari dok si ovdje. Boog poznaje djevojku na recepciji koja mu je dopustila da uđe u tvoju sobu. Naglo sam se okrenula prema njemu, ne znajući što reći. Izraz njegova lica spriječio me da izgovorim riječi koje su mi bile navrh jezika. Doimao se... tužnim. Zbunjeno sam se namrštila. Ništa nije imalo smisla. – E pa... idem ja onda do štaglja. Maeve će za nekoliko trenutaka biti u kuhinji. Upravo je otišla pokupiti jaja. – Ostavio me da stojim u predvorju. Ostavila sam sve stvari ondje gdje sam ih i našla, ponijevši jedino punjač u Ianovu sobu. Spojila sam ga u mobitel i utaknula u utičnicu. Čim je bilo dovoljno signala da se telefon napuni, provjerila sam poruke. Imala sam četiri poruke od Bradleyja, jednu od Ruby i jednu od Candice. Nisam se ni potrudila preslušati deset glasovnih poruka. Prvu sam pogledala poruku koju sam dobila od Candice.

Candice: Čujem da si u Oregonu??? Nazovi me, kučko. Candice: Dobro, znaš da sam se samo šalila kad sam te nazvala kučkom. To ti je valjda jasno. Nazovi me. Kučko. Osmjehnula sam se i pritisnula njezin broj. Bradley je mogao pričekati. Ured je mogao pričekati. Mjesecima nisam razgovarala sa svojom najboljom prijateljicom. – Halo? Jesi li to doista ti? – javila se Candice, gotovo vičući. – Jesam, stvarno sam ja. – Sve dotada nisam shvatila koliko mi je nedostajalo njezino ludiranje. – Zoveš me iz Oregona. Bradley nije s tobom, zar ne? – Točno, u pravu si. – Jeeeeeeeeeeee! – Telefon je ispao. Začula sam glasan udarac, a potom nekakvo šuštanje. – Opa, oprosti zbog ovoga – rekla je pomalo zadihana. – Na trenutak sam načisto poludjela. Jeste li prekinuli? Tragaš li za ‘pravom ljubavi’? – O čemu ti to govoriš? – Ruby mi je sve ispričala. Hajde, priznaj. Kakav je? Je li bacio onaj svoj kaubojski šešir kad si se pojavila? Srce mi je kucalo ubrzano. – Čekaj malo, Candice. Otkud ti znaš sve to? Nitko za to ne zna, čak ni Ruby. Ona mi je samo rezervirala putovanje. Prezrivo je otpuhnula. – Ti kao da si zaboravila za koga radiš? – Hmm... nisam. Ali kakve veze s tim ima moja odvjetnička tvrtka? – Ruby. Radiš za Ruby. Ruby sve zna. Ruby sve vidi. Ruby mi sve kaže. Gle, Ruby ima lozinku tvojega računala i za dosjee u njemu. Sklopila sam oči i uzdahnula, strpavši svu svoju ogorčenost, zabrinutost i osjećaj bespomoćnosti u taj uzdah. – Jesi li bijesna? Ne ljuti se na nju. Upravo ti je učinila ogromnu uslugu, vjeruj mi. – Što je učinila? – Riječi su mi jedva prešle preko usana.

– Ništa. Samo je Kelly i meni rekla o čemu se radi kako bismo mogle pomoći bude li potrebno. Poduprla sam čelo rukom. – Vjeruj mi, vaša je pomoć zadnje što trebam. – Molim te, nemoj prekinuti razgovor – preklinjala je. – Napokon sam te ponovno dobila i ne bih mogla podnijeti da me opet nogiraš. – Nogiram te? – Ponovno sam se uspravila u sjedeći položaj. To što je govorila nije imalo nimalo smisla. – Da. Nogirala si me. – Očito joj je bilo jako stalo do toga. – Otkad si počela izlaziti s onim Bradleyjem, odbacila si sve svoje prijateljice. Ili nisi primijetila da više nemaš nijednu normalnu osobu u svojemu životu? Staviti Candice u kategoriju normalnih bilo je isto kao staviti Ruby u kategoriju sramežljivih ljudi koji poštuju tuđu privatnost. Pravo lupetanje. – Zapazila sam da ti i ja odavno nismo ručale zajedno. – Odavno? Cijelu godinu, prijateljice moja. Cijelu jebenu godinu. Vidi sad... navela si me da opsujem! Posve si me natjerala da prekršim obećanje kako ovaj tjedan neću opsovati. Nadam se da si sretna, ali dosta o tom... Nego, reci ti meni kako tvoj čovjek. Imala sam osjećaj da ću zaplakati. – Nije on moj čovjek. Čekam da mi potpiše papire za razvod. – Znači da si se doista udala za nj – prošaptala je. – O, Bože, kako je to romantično. – Ponovno je zaskvičala, ali, srećom, ovaj put ne meni u uho. Kad se vratila, pojasnila sam. – Nije romantično... užasno je. Zbilja grozno. – Suze su mi navrle na oči. – O, dušice, što ti je. Zašto plačeš? – Ne plačem – nisam se dala, brišući suze s obraza. – Samo sam očajna. – Razgovaraj sa mnom, reci mi što se događa. Sigurna sam da ti mogu pomoći. – Ne možeš, zbilja ne možeš. To ti je... vrlo zamršeno. – Reci mi! Znam s ljudima, mogu ti pomoći odmrsiti to. Vjeruj mi, molim te, molim te, molim te, molim te, mooolliiim te.

Izmorila me svojim preklinjanjem, a meni je doista bilo potrebno skinuti tajnu tog tereta sa srca. Uništavalo me to što nije bilo nikoga tko bi me mogao urazumiti. – U redu, dobro, očito sam se udala za nj prije dvije godine, onda kada si nas ti ostavila i kada smo se onako ludo majmunski poseksali. – O, čovječe. Prilično nevjerojatno da te nešto uspjelo navesti da se udaš za tog tipa. – Znam. Pojma nemam što se dogodilo, jer je sljedećeg dana nestao. – Kamo je otišao? – Pojma nemam! U sobi sam našla potvrdu o preuzimanju prtljage i nazvala recepciju. Rekli su da se pojavio, uzeo svoje torbe iz prizemlja i otišao odnijevši ih. Nikada mi se više nije javio, tako da ništa više ne znam. – A kako se ne sjećaš udaje, ništa nisi učinila. – U pravu si. Zapravo, bila sam pomalo tužna što nije nazvao ili tomu slično, ali nastavila sam dalje živjeti. Znaš da sam imala rješavati ono s Lukeom, a potom je... gle, život krenuo dalje. Prezrivo je otpuhnula. – Želiš reći da ti se tvoj glupi životni plan ispriječio na putu. Kada ćeš ga već jednom ubaciti u drobilicu i započeti s pravim životom? Životom koji nije izrežiran. – Ne znam – oglasila sam se slabašno. – Hej, pa to je napredak! Prvi put čujem da razmatraš u drobilici sasjeći Mračne Sile. Bravo! Mislim da Oregon dobro utječe na tebe. Nasmijala sam se. – Mračne sile? – Da – rekla je uvjerljivo. – Od prvoga dana taj te prokleti životni plan nije odveo nikamo, osim što te naveo na pogrešan put. Mračne sile. Prerušeni đavo. – Odveo me na fakultet, diplomirala sam i postala odvjetnica. – Slažem se, odveo te na fakultet, gdje si upoznala mene i Kelly, ali sve drugo osim toga bilo je sranje. Što si ikada imala od pravnoga fakulteta osim što te pretvorio u hladnokrvnu analitičku kučku?

Umalo se nisam ugušila od bijesa. – Hej, pretjeruješ. Što je previše, previše je, čak i za tebe, Candice. – Hej, namjerno sam gruba prema tebi kako bi se počela ponašati odgovorno. Godinama ti je to potrebno. Slušaj me sada, jer znam da će moje vrijeme uskoro isteći. Teško je slušati ta sranja, ali moraš ih čuti. Imaš užasan ukus kad su muškarci u pitanju, zato što ih uvijek pokušavaš ukalupiti u određene okvire. Zaljubiš se u potencijal, a ne u stvarnost. Privuku te karakteristike na papiru, a ne stvarni muškarac. Prestani stavljati muškarce u kategorije. Prestani praviti popise provjere i mjeriti muškarce prema njima. Luke je bio bljuvotina, a Bradley je seronja. Ne mari za tebe. Stalo mu je samo do toga što njegovi prijatelji misle o tebi. Omražen je, a jednoga dana izbacit će ga iz odvjetničke komore jer bih se kladila da vara. Kladila bih se da koristi prečice! Predobra si za njega, kao i za sve ostale šupljoglavce s kojima si izlazila. Ali možda ne za toga kauboja. Možda je taj tip pravi pogodak. – Završila je nježnijim tonom. – Doimao se doista dragim onda kad sam ga srela. Negdje usred njezina govora počela sam plakati, a sada sam samo tupo sjedila. Bolje bila užasna, ne toliko zbog toga što su te riječi potekle iz usta nekoga do koga mi je stalo, nego zato što je sve to bila istina. Znala sam da su bile istinite, ali jednako sam tako znala da nisam dovoljno jaka da bilo što učinim po tom pitanju, osim da se na njih ne obazirem. – Hvala ti na razgovoru, Candice. Moram sada ići. – O, ne, ne moraš! Sigurno neću trpjeti još jedno sušno razdoblje prijateljstva. Razgovaraj sa mnom. Reci mi što trenutačno misliš! – Mislim da moram ići. – Ne, ne prihvaćam to. Probaj ponovno. Drhtavo sam duboko uzdahnula. – Ne znam što želiš od mene, Candice. – Iskrenost. Odmah mi reci, ali budi posve iskrena, što osjećaš prema tom kauboju. Kako se ono, zapravo, zove? – Zove se Mack. A što osjećam prema njemu? Ne znam. Zbunjujuće je. – Daj mi popis stavki. Ti voliš popise.

– Prestani. – Ne, ozbiljna sam. Hajde, popis stavki. – Dobro. Želiš popis stavki. Evo ga: Seksi. Zgodan. Pametan. Seksi. Magnetski privlačan. Neodoljiv. Mišićav. Iz dobre obitelji. Pouzdan. Uljudan. Seksi. – Imam dojam da tu ima nekakve kemije. – Po boji njezina glasa činilo mi se da se smješka. Ponovno sam drhtavo uzdahnula, bojeći se priznati što sam učinila, ali znala sam da je to važno. Doista sam Ocu Candice željela priznati sve svoje grijehe. – Reci mi ono što mi ne govoriš – ustrajala je. – O, sada si još i čitačica misli? – Da. Oduvijek sam bila. jesi li spavala s njim? – U Vegasu? Jesam. – Ne, blento, u Oregonu. Ne igraj se sa mnom. Za deset minuta imam bojenje i šišanje. – Samo ti idi. Moram nazvati Bradleyja. Ostavio mi je hrpetinu poruka. – Mogu sjesti u zrakoplov i za manje od šest sati biti tamo. – Prijetila mi je. – Nemoj. Ostani tu gdje jesi, već imam dovoljno problema za rješavanje s onim što imam ovdje. Ne trebaš mi još i ti uz sve to. – Onda mi reci. Ponovno si se poseksala, zar ne? – Obećaj mi da nećeš opet zavrištati u telefon. – Jeeeeeeeee! Dakle, jesi, poseksala si se, kurvetino debela. – Glasno se smijala, vjerojatno usred svojega salona. – Jesam. Sinoć. Bilo je nevjerojatno erotično i pogrešno... sranje, Candice. Pojma nemam kog vraga činim! – Osjećala sam se i zvučala kao da sam na rubu gubljenja zdrava razuma. – Naravno da znaš. Za promjenu razmišljaš srcem i vaginom, a ne mozgom! Bravo za tebe! Krajnje je vrijeme. Dođavola, kada smo bile u

Vegasu, mislila sam da ćeš to napokon shvatiti. Ali onda smo se vratile i ponovno si počela po starom. Ruby, Kelly i ja mislile smo da si izgubljen slučaj. Ali sada si se vratila, mala, vratila si se! Nemoj nas iznevjeriti. Puno toga sada ovisi o tome. – Puno toga? – Osmjehivala sam se kroz suze. Candice je vješto baratala riječima. – Previše sreće, dušice. Mislim da te taj kauboj može usrećiti. Zašto mu ne pružiš priliku? – Ne mogu – prošaptala sam, pogledavši u one slike na Ianovim policama. – Zašto ne? – Candice je zvučala kao da će zaplakati zajedno sa mnom. – Zato što mislim da ima curu. Mislim da mu je ona cimerica. – Dakle – rekla je Candice ponovno potpirujući – onda ona mora otići. Ti si prva došla. Ti si mu supruga. – Nije to tako jednostavno. – Naravno da jest. Da ima djevojku koja mu nešto znači, bi li sinoć spavao s tobom? – Možda ne bi. A možda je spavao sa mnom zato da me nauči lekciju? – Lekciju? O čemu? – Ne znam. Činilo se da je bijesan na mene od trenutka kada me ugledao. – Sjeća li se on vašega vjenčanja? – Da, mislim da se sjeća. – Ali bio je bijesan na tebe iako je on taj koji je otišao i nikada se više nije javio? – Da. – Hmmmm... Kako to da ti nikada nisi njega nazvala? Nije li te zanimalo zašto je nestao? Slegnula sam ramenima, sjedeći sama u Ianovoj sobi, pokušavajući se prisjetiti onoga dana prije dvije godine u hotelskoj sobi. – Nisam mogla.

– Što nisi mogla? – Nazvati ga. Nisam imala njegov broj. – Jesi li sigurna? Ne sjećaš se pola noći. Ne sjećaš se cijeloga tog prokletog vjenčanja. Mogao ti je ukucati svoj broj u mobitel, a ti se ni toga ne bi sjećala. Lice mi je gorjelo, baš kao što sam osjećala vatru u želucu. – Ne... ne sjećam se da sam vidjela nekakav neobičan broj u njemu. – Aaah, imaš milijun brojeva u mobitelu. Nije li ti palo na pamet pogledati pod njegovo ime? Sjećanja su počela navirati. – Nisam mogla. – Zašto? – Zato što si mi ti ispustila prokleti mobitel u zahod, zar se ne sjećaš? – Čvrsto sam stiskala plahte. Imala sam osjećaj da bi ih mogla noktima poderati. – Ah, sranje. Sjećam se, kako se ne bih sjećala. O, čooovječee. Sve si kontakte morala prebaciti u novi mobitel. – Osim onoga koji je bio dodan u Las Vegasu, jer nije bio pohranjen u uredu – rekla sam tužno. – Pod pretpostavkom da je bio dodan u Vegasu. – Pretpostavljam da onda imaš misiju – rekla je Candice. – Trebaš ga pitati je li ti dao svoj broj. Možda je očekivao da ćeš ga nazvati, a kad ga nisi nazvala, razbjesnio se. – Ali zašto ja njemu nisam dala svoj broj? Ako je želio razgovarati sa mnom, jednostavno me mogao nazvati. Nisam li u pravu? – Nikada nećeš doznati dok ne upitaš. – Nečiji nepoznat glas začuo se pokraj Candice. – Sranje, moram ići. Stigla mi je klijentica. Razgovarat ćemo još poslije o tome. Obećaj mi da nećeš nestati? – Obećavam. – Poželjela sam sklupčati se u krevetu i prespavati dan. Ovo je bila zbrka nad zbrkama i sada sam još povrh svega shvatila da sam praktički umalo svoja najbolja prijateljstva bacila u smeće. Kad se muško

govno javno pokaže, prijateljice su jedine koje mogu popraviti stvar. Zašto sam ih napustila zbog Bradleyja? – Dobro, glavu gore, ljepotice! Doznat ćemo mi to. U međuvremenu ću o svemu ovome obavijestiti Kelly i doznati najnovije vijesti od Ruby. – Nemoj! Ne znam kakvoga posla Ruby sada ima tamo, ali Bradley nikako ne smije doznati što se ovdje događa. – Uh! Moglo bi biti prekasno za to. Moram ići, draga. Pa-pa! – Veza se prekinula.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

D

rhtavim prstima birala sam broj. Ako je Ruby rekla Bradleyju, moj brod je potonuo. I to ne samo brod mojih životnih planova nego i onaj poslovni. Izgradila sam reputaciju profesionalne vrijedne žene i glasine da sam se tijekom pijanke u Las Vegasu udala za nekog tipa kojega dotad nisam poznavala, sve bi uništile. Puf! Šest godina bačenih u vjetar. Ponovno na početku i bez plana za putovanje, natovarena prtljagom srama. Nisam ni pričekala da žena na recepciji završi s uvodom za tvrtku. – Jackie, možeš li me spojiti s Ruby? Ja sam, Andy. Hitno je. – Naravno, Andy. Ostani na vezi. – Prema njezinu glasu nisam imala osjećaj da zna nešto o onome kroz što sam prolazila, ali to nije ništa značilo. Jackie je bila među najvećim profesionalcima u svojemu poslu. Mogla je biti upućena u to tko je iz zasjede ubio predsjednika, ali bi i dalje sjedila bezizražajna lica i ponašala se kao da nema pojma ni o čemu. Činilo mi se da sam čekala cijelu vječnost prije nego što su me ponovno spojili. – Andie? Srce mi je sišlo u pete. Glas je bio previše dubok da bi bio Rubyn. – Da – zaskvičala sam, jedva čujnije od šapata. – Andie, Bradley je. Gdje si, dođavola? – Zvučao je ujedno bijesno i zabrinuto. Snažno sam progutala. – Prilično Bogu iza nogu. A gdje si ti? – Poželjela sam se udariti u čelo. Trebaš zvučati pouzdano, Andie. – Kako to misliš gdje sam? Na poslu sam, gdje bih trebao biti? – Ali zašto se javljaš na Rubyn telefon? – Čuo sam da si ti pa sam se ubacio. Ne znam zašto zoveš nju, a ne mene. Nešto se događa, Andie, i želim znati što. U pozadini sam uspjela čuti Rubyn glas. Nije zvučala sretno. Hvala Bogu za Ruby. – Moram porazgovarati s Ruby o nekakvoj papirologiji pa ću te

potom nazvati. Telefon mi je bio prazan, a nisam mogla do punjača... zato nisam zvala. – Osim toga, bila sam s drugim muškarcem. Ahhh, grozno. Sigurno ću završiti u paklu. Moram priznati. Uši su mi gorjele pri pomisli da moram biti iskrena, ali bio je to jedini način da to sada riješim. Lagati je bilo pogrešno i nepošteno. Nisam to bila ja. Bradley nije zvučao sretno. – Ruby prijeti da će me nataknuti na svoje nalivpero pa moram ići. Odmah me nazovi, Andie... ne šalim se. Čim završiš s njom. – Dobro. Nazvat ću te čim završim s Ruby. Obećavam. Moramo porazgovarati. – U pravu si. Moramo. – Predao je slušalicu i javila se Ruby. – Podnosim pritužbu, Bradley. Čuješ li me? Službenu pritužbu. Pretjerao si. Bradley je odgovorio, ali nisam čula što. – Ruby? – Da, Andie, tu sam. Možeš li vjerovati kakvu petlju ima taj čovjek. Preuzima moje pozive s mojega mobitela i zabada nos u moja posla? Platit će mi za to. Ne mogu ga više trpjeti. – Ruby, smiri se. Ne možeš ga zbog toga prijaviti. Uzrujan je zbog mene... ja sam kriva. Ruby je duboko uzdahnula. – Kada ćeš već jednom shvatiti da nisi ti odgovorna za ponašanje muškaraca s kojima si u vezi? On je već veliki dečko i donosi vlastite odluke. – Nisam ga nazvala više od dvadeset četiri sata. Zabrinut je, posebice sada kad nije prva osoba koju sam nazvala. Utišala je glas. – Bravo za tebe! Znači li to da ćeš se naposljetku otarasiti tog seronje? – Ne. Možda. Sranje. Ruby, ne znam. Ali nisam te zato nazvala. – Ruke su mi silno drhtale. Stisnula sam onu slobodnu ruku u šaku i nekoliko puta njome lupila po krevetu.

– Hmmm-hmm-hmm, nisi se još uvijek ostavila psovanja, koliko vidim... – Prestani. Ozbiljno to mislim. Jesi li ulazila u moje računalo i gledala moje datoteke? Šutnja. – Ruby, znam da jesi. Već sam razgovarala s Candice. Što si vidjela? – Pa... – Tu je zastala. – Daj, Ruby, nemam cijeli dan pred sobom. – Dobro... vidjela sam tvoju... – stišala je glas koji se sada pretvorio u glasan šapat – dozvolu za brak. – Ponovno je povisila ton. – Je li ‘prava’? Jesi li to doista učinila? Suze su prijetile poteći. – Da, doista sam to učinila. Dođavola, ne znam što sam mislila, ali prije dvije godine udala sam se za praktički potpunog neznanca na onoj djevojačkoj večeri na koju si me ti natjerala da odem, i evo me sada ovdje, pokušavam rasplesti tu zbrku prije udaje za Bradleyja. – Mene kriviš zbog toga? – Ne. Samo sam to tako rekla da se osjetiš krivom. Prezrivo je otpuhnula. – Uh, kao da bi to imalo nekakva učinka. Ponosna sam što sam to učinila. Drago mi je da jesam. Sve što ti pomaže da se riješiš onoga Bradleyja je dobro. – Čuj, Ruby, nije on učinio ništa loše. Shvaćaš? Dobar je dečko. Namjeravala sam se udati za toga tipa zbog... sranje. – Namjeravala si se udati za nj? Govoriš u prošlom vremenu? – Ponovno je napola šapćući vikala na mene. Odmahnula sam glavom i duboko uzdahnula, spremna ponovno zakukati. – Dođavola, ne znam što učiniti. Moram razgovarati s Bradleyjem. Moram razgovarati s Mackom. Trenutačno mi stvari izmiču kontroli. Dok razgovaramo, moj životni plan kotrlja se niz zahod. – Tko je Mack? Tvoj suprug?

Na riječ suprug srce mi je poskočilo. Mack je moj suprug. Pri pomisli na to prošli su me trnci i osjetila sam knedlu straha. – Jest. Suprug mi je. – O, Bože dragi... pa to je problem, nije li? Želiš da počnem otkazivati stvari? Možda bismo mogli dobiti povrat nekih pologa. – Ne! Nemoj, ništa ne otkazuj. Samo me, molim te, spoji s Bradleyjem. I, Ruby? Molim te, nikome ništa ne govori. Možeš reći Candice, ali nitko drugi ne smije znati. To bi uništilo sva moja postignuća na poslu. – Ma ne brini se, malena. Što se mene tiče, tvoje su tajne sigurne. Zakolutala sam očima. – Da, u pravu si. Bog, Rubes. Čujemo se poslije. – Molim te, ostani na liniji – rekla je onim svojim profesionalnim glasom tajnice, prespajajući me Bradleyju.

DVADESET OSMO POGLAVLJE

B

radley.

U toj jednoj riječi bilo je sadržano sve. Snaga. Odlučnost. Nemilosrdnost. Nikada nije mario za to preko koga je gazio da bi postigao ono što želi. Naposljetku, time me i privukao, time što se nije ispričavao zbog toga što jest. Bio je vrlo ambiciozan i kontrolirao se. Dugo sam na to bila ljubomorna, sve dok i sama nisam postala takva. Sada sam znala da je to bila pogreška. Negdje sam se usput izgubila, a usto sam izgubila još i svoje dvije najbolje prijateljice, kao i poštovanje svoje kolegice s posla, Ruby. Bilo je vrijeme prestati uništavati vlastiti život. – Bog, ja sam, Andie. – S druge strane nije se čulo ništa pa sam već pomislila da se veza izgubila. – Bradley? – Tu sam. Čekam da mi objasniš. Glas mu je bio vrlo hladan, toliko da mi je bilo zlo od toga. Povrijedit ću ga. Katkada je bio pizda, ali to ne znači da je zaslužio da ga se vara ili da mu se laže. – Moram ti nešto priznati. Nešto važno. – S drugim si tipom, zar ne? Koliko dugo to već traje? Uzdahnula sam, pokušavajući skupiti hrabrost da sve u potpunosti i do kraja priznam. Vidjela sam kako mi se pred vlastitim očima budućnost kida na sićušne komade. Moj životni plan i sva ona čvrstoća i sigurnost koju mi je pružao nestaju u vjetar. Moja budućnost sada se sastojala od čestica prašine koje su se lepršajući gubile začepiti nosnice nekom neznancu... – Andie, ne namjeravam vječno čekati. Imam posla. – Oprosti, samo sam... ma nema veze. – Pročistila sam grlo. Bilo je vrijeme učiniti pravu stvar. – Sjećaš li se kad smo započeli vezu? – Naravno. Mjesecima sam te pokušavao navesti da iziđeš sa mnom. Dobiti od tebe taj prvi pristanak bio je vrhunac uspjeha. Tužno sam se osmjehnula. – Gle... možda sam pristala iz razloga koji nisu nužno bili pravi.

– Što bi to trebalo značiti? Hoćemo li sada govoriti u zagonetkama, Andie? Zbilja nemam ni vremena ni strpljenja za to. Tipični Bradley. Činio mi je uslugu svojim grubim stavom. – Jednostavno sam trebala to obaviti. – Prije dvije godine otišla sam s Candice i Kelly u Las Vegas. – Fufice. – Ne, Bradley, nisu one nikakve fufice. – Ne bih se baš složio. Ali nastavi samo... – Otišla sam u Las Vegas sa svojim najboljim prijateljicama. I dok sam bila ondje, nešto se dogodilo. – Prekinula si s Lukeom i poševila se. Ništa strašno, Andie. Ljudima se to uvijek događa. Zbog načina na koji je to rekao, imala sam čudan osjećaj, kao da se brani umjesto da razumije. Odbacila sam to jer sam morala izreći sve to smeće, sada kada sam se zahuktala. – Da, ali ima još nešto. – Što? Zaljubila si se u toga tipa? Želiš mu se vratiti? Daj, molim te, koje baljezganje. Sa mnom si već dvije godine, Andie. Uložio sam dvije duge godine profesionalnog i privatnog života s tobom. Znaš li ti što znače dvije godine u mojemu životu? One su poput psećih godina. Pomnoži ih sa sedam pa ćeš dobiti koliko smo zajedno. Četrnaest godina je previše vremena za igranje igrica. Reci mi bez okolišanja, jer trenutačno ne shvaćam što mi pokušavaš reći. Pseće godine? Otkad se to naša veza mjeri psećim godinama? – Pokušavam ti reći, ali me neprestano prekidaš. – Sada me živcirao, navodeći me da vidim neke stvari koje je Ruby vidjela u njemu, podsjetivši me na ono što mi se nije sviđalo kod njega prije nego što smo započeli vezu. – Oprosti, rekao je – ublaživši donekle onaj idiotski ton. – Molim te, nastavi, pričekat ću dok završiš, a tek potom prokomentirati. – Hvala ti... Kao što sam rekla... otišla sam u Las Vegas. Ako se sjećaš, na putu onamo Luke je prekinuo sa mnom poslavši mi poruku. Dobrano sam se napila i srela onog tipa po imenu Gavin. Iz Oregona je, i da, poseksali smo se.

Sljedeće čega se sjećam bilo je to da sam se probudila u hotelskoj sobi uz Candice. Kelly je bila u susjednoj sobi. Tip je odavno bio nestao i više se nikada nismo ni vidjeli ni čuli. – I? – Pa, kada sam prošli tjedan predala zahtjev za našu dozvolu za brak, doznala sam da u Nevadi već postoji dozvola za brak na moje ime. – Što? Što to znači? – To znači da sam udana za nj. Udala sam se za toga neznanca. – Rekla si da si se pojebala s njim. – Pa nisam baš tako rekla, ali da, to je to u suštini. – Dakle, nije bio neznanac. Znači, sada si s njim, nisi li? – Da, došla sam ovamo da mi potpiše papire za razvod. – Dobro. Natjeraj onda tog šupka da potpiše papire, a onda se vraćaj ovamo. Moramo organizirati vjenčanje. Odmaknula sam mobitel i pogledala u nj, ne vjerujući u to što čujem. Kako je mogao biti tako ležeran u vezi s tim. Namrštila sam se. Vjerojatno zato što još nije znao onaj najgori dio. Udahni duboko. Možeš ti to. – Jesi li čula što sam rekao? – upitao je, dok sam ponovno prinosila telefon uhu. – Jesam, ali... mislim da do toga neće doći. – Kako to misliš neće doći? Pola godine to već planiramo! Ljudi već imaju karte za zrakoplov u rukama. Za koje ne mogu dobiti povrat novca. – Znam, ali... Žao mi je, Bradley... ja... sranje. – Pritisnula sam čelo prstima i snažno stisnula oči. – Ponovno sam spavala s njim. Sinoć. – Dugo sam otpuhnula. – Oprosti-oprosti-oprosti. Nisi to zaslužio, znam da sam pravi kreten. – Morala sam nekoliko puta progutati kako bih spriječila naviranje gorčine. Priznanje da sam drolja bez imalo morala bio je priličan korak nizbrdo za mene. Očekivala sam da ću doživjeti nekakvo pročišćenje, a zapravo sam se osjećala još prljavije.

– Jesi li zbog toga otišla tamo? – Glas mu je sada bio znatno smireniji, što je zapravo bilo znatno više zastrašujuće od njegova bijesa. – Nisam. Dođavola, ne. Došla sam ovamo razvesti se, samo zbog toga. – Zanimljivo, ne misliš li tako? To da si otišla tamo razvesti se od njega, a da si se, naprotiv, pojebala s njim? – Bradley, molim te, nemoj. – Drhtavo sam uzdahnula. Ovo će biti gadno. Zaslužila sam to pa sam sjedila, pripremajući se to prihvatiti. Svoju kaznu. – Zašto? Zašto ne bih trebao tako govoriti. Tako će reći i svi drugi. Bradley nije mogao zadržati svoju ženu. Udala se za nekoga glupog seljačinu na Zapadu i ostavila ga pred oltarom. – Nitko ništa neće reći jer to znamo samo ti, ja, on i Ruby. – Ah, kladim se da Ruby zbog toga skače od sreće. – Mogla sam zamisliti kako Bradley uzrujano provlači prste kroz svoju kratku kosu. Činio je to uvijek kada je bio uzrujan, ali samo onda dok ga nitko ne vidi. – Ne skače, Bradley. Možda joj je drago što prekidamo, ali nije joj drago što sam te povrijedila. – Prekidamo? Ne prekidamo, ne budi smiješna. Oči su mi umalo otišle u križ. – Što? – Čula si me. Vjenčat ćemo se. To ništa ne mijenja. – Jesi li lud? Naravno da mijenja! – Nasmijala sam se pomalo histerično. – Ne mora biti. – Za djelić sekunde promijenio je ton, od bijesnog do uvjerljivog, kao u sudnici. – Slušaj, da budem iskren... savršen smo par. Oboje imamo iste ciljeve, iste ambicije, istu reputaciju. Poželjela sam se usprotiviti, ali nadglasavao me. – Pogriješila si. Ali svi griješimo. Znam da sam i sam nekoliko puta zgriješio, ali kada jednom damo zavjete, znamo da je zabava završena. Bit ćemo monogamni, posvećeni svojim ciljevima kao par. Ostat ćemo još pet godina u ovoj tvrtki, a potom ćemo nastaviti ovdje raditi budu li bonusi dobri ili ćemo osnovati vlastitu tvrtku. Već u ovom trenutku mogli bismo polovinu

poslovanja ponijeti sa sobom. Onda ćeš roditi nekoliko djece, kupit ćemo vikendicu u Koloradu u sezoni skijanja i bum... sve smo riješili. – Sve si to lijepo isplanirao, ha? – Progovorila sam slabašnim glasom, mrzeći se zbog toga. Nudio mi je izlaz. Potpun oprost za sve moje grijehe, a ja sam njemu, zauzvrat, trebala također sve oprostiti. Pitala sam se koji bi to njegovi grijesi mogli biti, s obzirom na njegovu velikodušnost. Bila sam uvjerena da to zapravo i ne želim znati. Zvučao je uzbuđeno. Gotovo drag na neki način. – Da, sve sam isplanirao. Zato me i voliš, nije li tako? Životni plan, mala. Ti si ta koja me zapalila za sve to. Jesam li, ili nisam, jedini tip s kojim si ikada bila u životu koji zna cijeniti životni plan? Tužno sam potvrdno kimnula. – Da, jesi. Mislim da zbog toga i moramo prekinuti. – Što?! Zajebi to. Ne, ne prihvaćam. Ne prekidamo. Razlaz nije rješenje. – Bradley, ne otežavaj ovo više nego što treba. Ozbiljno, poprilično sam uprskala... previše da bi se dalo popraviti. Zaslužuješ bolju od mene. Ne volim te onoliko koliko bih trebala. Divila sam ti se i nisam se obazirala na neke tvoje stvari, ali to nije dovoljno. – Ne udaješ se za nekoga samo zato što mu se diviš. Voliš me, Andie. Tisuću si puta to ponovila i pristala udati se za mene. – Mislim da zapravo nisam znala što znači ljubav kad sam to rekla. – Sve do sada? Sve dok se nisi poševila s tom seljačinom? Daj, molim te. – Nije on seljačina. Slušaj, moram ići. – Dolazim tamo, Andie. Pune tri sekunde srce mi je prestalo kucati. – Ne! Ne dolazi ovamo, Bradley, – Ili dolazi kući pa da završimo s tim vjenčanjem ili ja stižem tamo. Ne brini se... budi sigurna da mogu uvjeriti tog tipa da ti dade razvod kad se nađemo oči u oči.

– Ne, Bradley. Ne šalim se. Nema tu više pregovora. Gotovo je s nama. Žao mi je što ti to moram reći telefonski, znam kakva je to pušiona, ali ne šalim se. Nećemo se vjenčati i ne možeš doći ovamo. – Nisi svoja, Andie. Pod velikim si stresom i ja sam kriv za to. Preuzimam punu odgovornost. Svalio sam na tvoja leđa sva ta planiranja i ostala sranja u vezi s... tim. Ali neću dopustiti da sva moja ulaganja u tebe, u nas, budu uzalud. Rezerviram kartu, vidimo se sutra. – Ne! Moj povik bio je uzaludan. Veza je već bila prekinuta. – Sranje, jebote, sranje, jebote... – jadikovala sam, očajnički pritišćući tipke na svojemu mobitelu. – Hajde, Ruby, podigni slušalicu i javi se, javi se, javi se... Halo, dobili ste pretinac govorne poste i možete ostaviti poruku za Ruby, pomoćnicu odvjetnice Andree Marks... Prekinula sam vezu, a potoni nazvala Candice. – Bog, Candice je, znaš što treba učiniti! – Biiip. Odbacila sam mobitel na krevet. – Dođavola! – Mogu li što pomoći? – Na vratima je stajala Maeve. Pojma nisam imala koliko je dugo bila tamo.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

B

rzo obrisavši suze s obraza, podignula sam pogled prema Maeve koja je stajala na vratima Ianove sobe. – O, bog. Nisam vas ni vidjela. – Pročistila sam grlo da ne zakrekećem kao žaba. – Upravo sam ušla. Skupljala sam jaja. Moram do grada po neke stvari za piknik. Želiš li poći sa mnom? – Izraz njezina lica ništa mi nije govorio o tome je li čula dio mojega razgovora. Osvrnula sam se po prostoriji i zagledala u svoj mobitel. Bradleyjeva prijetnja opasno me opteretila. Što ako uistinu dođe ovamo? Kako će me naći? Ovdje sam Bogu iza nogu. Bilo bi pogrešno podcijeniti njegovu odlučnost... toga sam bila svjesna. Morala sam natrag do Istočne obale prije nego što on stigne ovamo. Bit će to jedini način da se izbjegne ružna scena. – Mislim da bih radije ostala ovdje – rekla sam. – Moram porazgovarati s Mackom. – Gle, Mack je u gradu, pa ako želiš porazgovarati s njim, onda ti je bolje poći sa mnom. – Izišla je iz prostorije prije nego što sam imala vremena usprotiviti joj se. Razgovor koji smo Mack i ja trebali obaviti nije bio onaj koji bi uključivao njegovu majku u blizini, ali pomisao na čekanje na ranču da se on tko zna kad pojavi bila je još manje privlačna. Nađem li ga u gradu, možda bih ga mogla navesti da me odvede nekamo gdje bismo mogli biti nasamo i napokon uspjeli to što je moguće bezbolnije riješiti. Dograbila sam svoju torbu, navukla mokasine koje mi je Maeve sinoć posudila i pošla za zvukom njezinih koraka niz stube. – Samo ću navući na sebe neku drugu odjeću – rekla sam. – Bit ću vani – odgovorila je s trijema. Zgrabila sam s poda onu svoju putnu torbu iz koje sam izvukla majicu kratkih rukava i kratke hlače, navukavši ih u kupaonici. Oprala sam zube i

učinila ono što se dalo učiniti s kosom prije nego što sam se pridružila Maeve koja me vani čekala. – Imate automobil? – upitala sam dok sam hodala prilazom, upućujući se prema kamionetu u koji je Maeve već ulazila. – Imamo nekoliko automobila, ali recimo da bih ovaj mogla nazvati svojim. Taj najčešće vozim. Zaustavila sam se pokraj suvozačevih vrata. Prsti su mi počivali na ručki. – Vjerojatno sam sinoć trebala zamoliti vas za vožnju, a ne Booga? – Bio je to najbliži način na koji sam je mogla prekoriti zbog toga što se nije ponudila, a da ne ispadnem baš pravi kreten. – Mogla si me upitati, ali nažalost bih te odbila. – Snažno je zalupila vratima na svojoj strani i posegnula za sigurnosnim pojasom. – Ne mogu voziti nakon sumraka, imam problema s vidom pri noćnoj vožnji. – Pokajnički mi se osmjehnula dok sam se uspinjala sjesti pokraj nje. – Uh... to je onda... nezgodno. – Pričvrstila sam sigurnosni pojas i bacila kratak pogled na instrument ploču. Bila je prekrivena prašinom. Sklopila sam ruke u krilu da ne dođem u napast obrisati je. Zato sam se zabavila vađenjem male četke iz torbe i raščešljavanjem zapetljane kose. – Pa i nije baš. – Pokrenula je motor koji se bučno oglasio. – Kada idem nekamo noću, uvijek sam s Angusom ili s nekim od sinova. Više volim kad oni voze. Tada se mogu samo voziti i promatrati krajolik. – Izišla je u dvorište vozeći unatrag, a potom skrenula na prašnjavu cestu koja je vodila do ulaznih vratnica posjeda. Podignula sam obrvu, ali ništa nisam rekla na takozvani krajolik, ne dopuštajući da moj loš dan pokvari njezin. Koliko sam mogla vidjeti, sav taj krajobraz sastojao se od šipražja i prašine. Nije se tu imalo što propustiti, osim možda planina u daljini. – Hej! – Začuo se nečiji glas s bočne strane kuće u trenutku kad smo stigle do vratnica. Maeve je zaustavila kamionet i spustila prozor na mojoj strani. Boog je prilazio mjestu na kojemu su bili parkirani svi kamioneti.

– Kamo si se zaputila? – upitao je. – U grad. Moram kupiti neke namirnice. Trebaš nešto? – Mogla bi mi donijeti nešto za žvakanje, neću se žaliti. – Vidjet ću što mogu učiniti – obećala je Maeve. Prozor se zatvorio kada je Boog izvukao mobitel iz džepa i započeo razgovor prije nego što se izgubio iza bočne strane kuće i nestao iz vida. Vozile smo se prašnjavom cestom na kojoj sam jučer umalo izgubila život. Amortizeri na kamionetu nisu ublažili cvokotanje zubi. Do trenutka kada smo se našle na glavnoj cesti, osjetila sam glavobolju. – Nadam se da ćeš ipak ostati na pikniku. To je velik događaj za obitelj, a kako u svojemu rodoslovlju imaš nekakve veze s MacKenziejevima, svima bi bilo drago da te mogu upoznati. Dolaze nam MacKenziejevi iz ostalih zemalja, a ne samo iz neposrednog okruženja. Sjajno. Još će više ljudi svjedočiti mojemu sramu. – Doista ne mogu. Moram se što prije vratiti na posao. Krećem na put čim porazgovaram s Mackom. Maeve se namrštila, ne odgovorivši ništa na to. Nakon nekog vremena počela me izjedati šutnja. – Znate li zašto je Mack morao u grad? – Nastojala sam zvučati prijateljski ležerno. – Rekao mi je da ćemo sjesti i porazgovarati u devet pa me donekle iznenadilo kad sam čula da je otišao. – Mislim da znam zašto, ali nisam sigurna jesam li u pravu. Ugrizla sam se za usnicu. – Nadam se da nije bilo ništa hitno, mislim, ništa loše. – Lecnula sam se zbog svog neprofinjenog ponašanja. Činilo se da Maeve to nije ni primijetila. – Ima nekakve nedovršene poslove u gradu. Dugo to već odlaže pa pretpostavljam da je zaključio kako je došlo vrijeme da to okonča. – S Hannom Bananom? – Izgovorila sam to. Uložila sam maksimalan napor da postignem taj cilj i sada kada mi je jezik ponovno bio brži od misli,

morat ću živjeti s tom posljedicom. Na iglama sam iščekivala Maevein odgovor. Oštro me pogledala prije nego što je ponovno vratila pogled na prednje staklo. – Kako si doznala za Hannu? Je li ti Mack rekao za nju? Slegnula sam ramenima. – Vidjela sam je jučer u zalogajnici kad sam ušla popiti kavu, a potom ugledala slike nje i Macka u vašem dnevnom boravku. Samo sam zbrojila dva i dva. – Glupa ljubomora živu me izjedala. Prije je činjenica da je Hannah bila dio Mackova života bila samo sumnja, nešto što sam planirala iskoristiti da mi on potpiše papire, ali sada je to bilo nešto posve drugo. Voli li je? Želi li se vjenčati s njom? A zašto bi se to mene ticalo? Maeve je duboko uzdahnula. – Hannah je... kako bih to mogla lijepo reći?... – Nekoliko je trenutaka držala usnice čvrsto stisnute. – Od svoje četrnaeste godine, Hannah mašta o tome da ona i Mack budu zajedno. – To je... – Zastala sam izračunati godine. – Dugo... – dovršila je Maeve umjesto mene. – Sve te godine Mack joj nikada nije uzvratio osjećanja. – Ali, ne žive li zajedno? – Da, ali ne kao par. Prezrivo sam otpuhnula. Majke znaju biti potpuno neinformirane. Djelić sekunde Maeve me namršteno pogledala. – Doista ne, ne zabadam nos u njihove privatne stvari, ali poznajem svojega sina. Neodređeno sam potvrdno kimnula, ne vjerujući ni riječ od onoga što je govorila. Maeve je vjerovala u to, ali bila je to samo majčinska naivnost, vjerovala je u ono što je željela da bude istina. Muškarac poput Macka i žena koja je više od deset godina bila zaljubljena u nj nisu mogli živjeti zajedno i biti samo prijatelji. Morao bi je štapom tjerati od sebe, a on je bio previše drag da učini takvo što. Odmahnula sam glavom, boreći se sa suzama. Ne iznenađuje me. Imala sam najbolji seks u životu s muškarcem o kojemu je upravo bila riječ i ono što me on naučio o seksu omogućilo mi je dovoljno da shvatim kako

muškarac za kojega sam se planirala udati nije bio čovjek za mene. Ili je možda bio. Možda bi mi bilo bolje ostati s tipom koji je hladan, proračunat i posve siguran u to kako se uklapam u njegov život. Ništa više nije imalo smisla. Bila sam posve zbunjena. Papiri za razvod u torbi bili su moja ulaznica za sreću ili za propast. Nisam to mogla doznati. U tom trenutku najboljim potezom činilo mi se kupiti kristalnu kuglu kada stignemo u grad. Zamoliti je da mi riješi problem vjerojatno bi me prije izvelo na bolji put nego što bi to meni samoj uspjelo. – Dok su odrastali, Hannah je uvijek bila tu negdje, sveprisutna u igrama mojih sinova. Promatrala ih je kako jašu rodeo kad su poodrasli, odlazila na sportska događanja u kojima su sudjelovali, ali Gavin joj nikada nije posvećivao pozornost. Uvijek mi je govorio da je ne poštuje. Udala se za drugoga... za Gavinova prijatelja, a potom prije nekoliko mjeseci taj brak okončala na ružan način. Ponudio joj je da bude kod njega. Učinio je to na zamolbu svojega prijatelja, a ne zato što ga je Hannah to zamolila. Samo se ponio kao dobar prijatelj. – Hmm-hmm – rekla sam, zagledana kroz prozor. Maeve mi je svakom svojom riječju zabijala nož u srce. Sljedeće će mi vjerojatno reći kako su morali dijeliti bračnu postelju samo zato što je Mack dobra osoba. Pravi pravcati svetac u usko pripijenim trapericama i s kaubojskim šeširom. – Trebaš porazgovarati s njim o tome. Objasnit će ti. – Ne treba – rekla sam, nastojeći zatomiti tugu u svojemu glasu. – Nema to nikakve veze sa mnom. – Jesi li sigurna u to? – Maeve se u gradu zaustavila na semaforu. Nakratko je pogledala prema meni prije nego što je krenula riješivši se raskrižja. – Jesam – rekla sam, znajući da to nije točno. Mack i Hannah uvelike su me se ticali. On je moj suprug, a pripada ženi koja je pola života zaljubljena u njega, a ne onoj koja se čak ne može ni sjetiti da se udala za nj. Ne bi bilo pošteno umiješati se u to. Sjajan seks ne znači vezu, a osim toga, u svakom

pogledu smo se međusobno razlikovali. On je kauboj, ja sam odvjetnica. On živi u prašini, ja živim na asfaltu. On jaše konja, a ja vozim Smart s klaunskom trubom. Maeve se zaustavila na parkiralištu. Tu je trgovina mješovitom robom. – Uđi sa mnom, uzet ćemo nekoliko sitnica prije nego što odemo do trgovine u kojoj ćemo se opskrbiti namirnicama za zabavu. Izišla sam iz kamioneta i pošla za njom unutra. Gledala sam u pod, pred sebe, razmišljajući o situaciji u kojoj sam se zatekla. Nisam vidjela Hannu, sve dok doslovno nije udarila u mene.

TRIDESETO POGLAVLJE

G

le, gle, nije li to neznanka? Tko bi rekao da ćemo se ovdje sresti. Što radiš ovdje, Annie? – Hannah je lijeno prišla u kratkim hlačama od trapera i crvenoj bluzi vezanoj oko struka, u stilu Daisy Duke, ostavivši kolica s namirnicama pokraj hrpe knjiga izloženih uz ulazna vrata. Ovaj put nije imala konjski rep s obje strane glave, nego joj je kovrčava kosa bila raspuštena. Doimala se manje bakrenom nego kad sam je zadnji put vidjela, što me navelo na pomisao kako je upravo potrošila pozamašnu svotu novca u nekom kozmetičkom salonu. Spustila sam pogled niz njezine duge noge na slatke šarene izvezene kaubojske čizme. Ondje odakle sam dolazila ismijali bi je zato što izgleda poput neotesane seljanke, ali ovdje je zbog te svoje odjevne kombinacije izgledala poput pjevačice iz kaubojskog filma. I to doista lijepe. Usto još i seksi. Osjetila sam malodušje kad sam je odjednom vidjela Mackovim očima. Bila je poput erotskih snova svakog kauboja, ali uživo. Osim toga, vjerojatno je znala kako spraviti pitu, dok sam ja bila više od onih djevojaka tipa „kupi i odmrzni“. – Zove se Andie, a ne Annie – ispravila ju je Maeve. Doimala se prijetvorno smireno i ležerno zbog prilaska djevojke koju smo upravo spominjale u kamionetu, i to na ne baš pohvalan način. Hannah je odvojila pogled od mene, zapazivši Maeve koja je stajala na udaljenosti manjoj od jednoga metra, – O, dobar dan, gospođo Maeve. Nisam vas vidjela. Gošćin ste turistički vodič? Nervozno sam se ogledala uokolo pitajući se je li s njom u kupnji Mack. Dijelom sam ga željela vidjeti, jer me potpuno opio svojim seksepilom, ali onaj drugi dio mene, onaj u kojemu je bio mozak koji razmišlja, želio je da nas dijeli nekoliko saveznih država. Posebice kada je Hannah Banana bila u blizini, polažući pravo na nj i navodeći me da se osjećam poput reklame za mjesečnik Štreberica u običnoj majici kratkih rukava, kratkim hlačama i posuđenim mokasinama.

– Pa moglo bi se reći da sam turistički vodič. – Maeve mi se osmjehnula. – Upravo nabavljamo stvari za piknik. – Nešto manje nasmiješena okrenula se prema Hanni. – Pretpostavljam da dolaziš ove godine. Hannah se široko nacerila pa je izgledalo kao da isprobava ulogu šaljivdžije, čak su joj i oči zaiskrile. – Ne bih to propustila ni za što na svijetu. Bila sam na svakom, od rane mladosti. Volim biti dijelom obitelji MacKenzie, Pri toj pomisli raširile su mi se nosnice i ponovno se pojavile one mačje kandže prije nego što sam ih pomislila uvući. – Jesi li MacKenzie? Mislim službeno? Hannah je odgovorila, dok joj se ukočen osmijeh nazirao u kutu usana. – Jesam, po principu osmoze. Cijeli sam život provela uz Macka, tako da bi se moglo reći da jesam. Prilično sam MacKenziejeva. Progutala sam oštar odgovor koji mi je prvi pao na pamet i rekla ono zbog čega ću vjerojatno uspjeti otići kući a da mi ta ljubomorna konobarica ne iskopa oko. – Lijepo. Podignula je bradu. – Zapravo jest. Mack je uistinu dobar. Hoćeš li se dugo zadržati u gradu? Možda bismo mogle otići negdje na ručak nas dvije. Maeve je pogurala kolica naprijed. – Andie, idem provjeriti imaju li one kekse koje sam ti spominjala. Dođi vidjeti ako želiš. Kekse. Koje kekse? Trenutak potom sinulo mi je pa sam se uhvatila za izlaz koji mi je Maeve nudila. – Naravno, dolazim. – Udaljila sam se, pri odlasku se osvrnuvši pogledati Hannu. – Ostajem ovdje još samo dan-dva pa ću ručak morati preskočiti. Ali, hvala ti na pozivu. – Neću te vidjeti na pikniku? – Bilo je nemoguće ne zapaziti onaj sjaj pun nade u njezinim očima. – Ne. Moram natrag na posao. – Uhhh. Šteta. Ugodan ti povratak želim! – Naglo je okrenula kolica i brzo ih pogurala niz prvi prolaz. Bila sam poprilično sigurna da je svojemu popisu stvari koje treba kupiti dodala tortu i šampanjac, kako bi moj odlazak mogla proslaviti u velikom stilu.

– Hvala vam za ovo – rekla sam Maeve kada sam došla do nje i njezinih kolica. Skrenule smo niz prolaz broj 5. – Nema na čemu. Hannah, ta sirota zaluđena djevojka ponekad prenagli. – Što?! Hoćete reći da niste potpisali posvojiti Hannu kao svoju davno izgubljenu kćer? Maeve se prigušeno smijuljila. – Ne. Nipošto. Draga je djevojka, onda kada to želi biti, ali zarila je malo preduboko kandže u ruku mojega sina, tako da me to katkada pomalo ljuti. Ali ja sam samo mama pa moram svoje mišljenje zadržati za sebe. – Možda bi Mack jednostavno trebao popustiti – predložila sam, tužna zbog te pomisli, ali pomislila sam kako moram razmišljati zrelo. – Čini se da mu je zbilja odana. Maeve je prestala gurati kolica. – Popustiti i poći s djevojkom do koje mu nije stalo? Što će onda kada naiđe ona s kojom mu je suđeno biti? Meni to zvuči tužnim životom. – Odmahnula je glavom. – Ne, hvala, ne želim to za svoje sinove. Život je previše kratak da bismo se zadovoljili nekakvim surogatom. – Ali možda je ona doista prava djevojka za njega. Sama očito misli da jest. – Samo zato što je netko opsjednut nekom idejom ne znači da je to ispravno, a ni dobro za tu osobu. – Usporila je i počela gledati po policama, tragajući za nečim posebnim. – Nažalost, opsjednuti ljudi većinom su ujedno gluhi, nijemi i slijepi, pa se rijetko kada vrijedi potruditi i pomoći im da progledaju. Mack je previše ljubazan. Katkada mu je teško izravno kazati ono što je potrebno. Riječi su joj bile poput zvonjave divovskog Zvona slobode, odzvanjajući u mojoj svijesti. Ne znam je li toga bila svjesna, ali nije govorila samo o Hanni, govorila je o meni i mojoj glupoj opsjednutosti vlastitim životnim planom. Zašto sam toliko samu sebe uvjerila u zamisao da sve mogu točno isplanirati?

Znala sam odgovor. Baš kao što je Maeve jučer rekla, katkada, kada je nečiji život potpuno izvan kontrole i zastrašujući, jedino što mu može dati nekakav smisao i značenje jest struktura. Moj život, dok sam bila tinejdžerica, bio je pravo rasulo. Učinila sam najbolje što sam mogla da zadržim zdrav razum. Stvorila sam sebi novu stvarnost kako bih uspjela preživjeti onda kada je opstanak bio minimum onoga čemu sam se mogla nadati. Teško sam otpuhnula. Unatoč silnom nastojanju da to spriječim, moja prošlost još uvijek se uspijevala polako uvući u moju sadašnjost i na nju baciti tamnu sjenku, – Čemu taj silan uzdah? – upitala je Maeve, stigavši do kraja prolaza s keksima. Povukla je dvije kutije s police i pridržala ih, namigujući mi. Preuzela sam jednu od nje i zagledala se u oznaku, ne vidjevši točno što piše na njoj. – Razmišljala sam o svojoj mami. – Bila sam zadubljena u sjećanja i jednostavno to izrekla, ne shvaćajući što govorim. Dođavola. Prekasno da povučem riječ. Nisam voljela drugima govoriti o svojoj prošlosti. Bilo me sram. Činilo me to drugorazrednom u odnosu na ljude poput Maeve i njezine obitelji. Obrazi su mi se zažarili od srama. – Jesi li bliska s njom? – Uzela je kekse koje sam držala u ruci i spustila ih u kolica, ne primjećujući da sam uznemirena ili se pristojno ne obazirući na moju uzrujanost. U bilo kojem od ta dva slučaja, bila sam joj zahvalna zbog toga. Pogledala sam preko prolaza u žitarice, pretvarajući se da me zanima slatka hrana za doručak. – Ne, nismo nimalo bliske. Bile smo, dok sam bila mlađa, ali bila je u vezi s tipom koji je... stao između nas pa ne razgovaram s njom godinama. – O, to nikako nije dobro. – Maeve je zvučala kao da to doista misli, nije to rekla samo zbog ljubaznosti. – Gdje je ona? Živi li blizu tebe? – Zapravo ne, živi bliže vama nego meni. Živjela je u Seattleu kad smo se posljednji put čule. – Hej, što kažeš na to da navratiš k njoj u posjet pri povratku na Istok? – Maeve je položila ruku na moju nadlakticu, – Bez obzira na ono što se

dogodilo u prošlosti, sigurna sam da bi te voljela vidjeti. Majkama djeca uvijek nedostaju, pa čak i onda kada žive u obližnjem gradu. Načinila sam grimasu. – Ne, hvala. Ona nije netko s kime želim provoditi vrijeme. – Umalo sam zadrhtala. Nije bilo potrebe za otkrivanjem skrivenih zaprepašćujućih tajni. Već sam se dosad vraški namučila ostaviti dojam. Maeve je spustila glavu. – Nije dobro. – Pogurala je kolica naprijed i skrenula iza zavoja, glasno udarivši u nešto. – Ah – zgranula se, nakon čega joj se u glasu osjetio pravi bijes. – Hannah, što se smucaš tu? – Smucam? Pa ne smucam se, samo nabavljam namirnice. – Hannah Banana bila je oličenje nedužnosti. Obrve su joj bile toliko visoko da su joj doslovno stajale na rubu čela. – Je li? – Maeve je napadno pogledala u Hannina kolica. Košara je bila posve prazna, a Hannah je već bila prešla tri četvrtine dućana. Postala sam nervozna pitajući se koliko je načula od razgovora koji sam vodila s Maeve. – Da, došla sam kupiti meso za roštilj za večeru. Dolazi mi stara ekipa. Mack, Ian, Ginny i ja. Maeve je prezrivo otpuhnula. – Priređuješ li ti to zabavu ili pogreb? Hannah je na trenutak zinula prije nego što se pribrala. – Što bi to trebalo značiti? Maeve je odmahnula glavom, vješto zaobilazeći svojim kolicima Hannina. – Ništa. Baš ništa. Jesi li provjerila s mojim sinovima prije nego što si smislila taj plan? Zato što imamo posla oko teladi. – Nisam još, ali sigurna sam da će doći. Imam iznenađenje za njih. – Njezin kočoperan osmijeh izazivao me da je ošamarim. Imala sam nejasan dojam da misli kako ima veći utjecaj na MacKenziejeve od njihove majke. Nisam ih dobro poznavala, ali nisam to mogla ni zamisliti.

Sustigla sam Maeve na vrijeme da vidim kako koluta očima. Već se bila zaputila niz sljedeći prolaz. – Dobro onda, uživaj u svojoj zabavi – rekla je, ne osvrćući se. Hannah me pogledala. Usnice su joj se razvukle u sladunjav osmijeh kad je progovorila glasno, da je čuje cijeli dućan. – Pozvala bih i tebe, Angie, ali imam zbilja malen stan, a Mack baš ne voli odveć se družiti s neznancima. Više mu se sviđa nešto jednostavno, shvaćaš. – Zakrenula je glavu u stranu, kao da očekuje da ću joj odgovoriti na to. Zaustavila sam se nasred prolaza. – Andie, a ne Angie. Bila bih te odbila sve da si me i pozvala. Danas, nakon razgovora s Mackom, odlazim iz grada. – Uhhh, koji peh, dobro onda, ugodan let ti želim. – Mrdala je svojim nalakiranim umjetnim noktima prema meni. Udaljila se gurajući kolica i nestala na kraju prolaza. Kada sam je sustigla, Maeve je nešto mrmljala sama za sebe. – Mogu li učiniti što za vas? – upitala sam, lagano se pridržavajući za rub kolica. – Ne, gotova sam sa svime ovdje. Upravo sam uzela posljednje sastojke za svoje omiljene čokoladne pločice s limunom. Hajdemo odavde prije nego što kažem nešto glupo nekome na koga ne bih trebala uopće obraćati pozornost. Sirni namaz uzet ću na izlasku. Uputile smo se prema izlazu iz dućana kroz prolaz sa smrznutom robom i platile namirnice. Maeve mi nije dopustila da sudjelujem u plaćanju, rekavši: – Naša si gošća, a gosti ne plaćaju – iako sam već barem dvaput jela koristeći njihovu gostoljubivost, a vjerojatno ću još jednom objedovati prije odlaska. Sreća zbog njezine velikodušnosti potrajala je samo pet sekundi. Dok smo izlazile, zapazila sam poznat lik kako krupnim koracima grabi prema ulaznom dijelu dućana. Nemoguće je bilo ne zapaziti njegov kočoperan hod. – Eno ga. – Maeve mu je mahnula. – Mack! Muškarac u kaubojskom šeširu okrenuo je glavu i osmjehnuo se. Potom mu je osmijeh, kad je ugledao mene, iščeznuo.

O, moj Bože, toliko je divan da bi to trebalo zakonom zabraniti. Deset tisuća leptirića smjestilo se u mojemu želucu, započinjući mali rodeo kada su nahrupila sjećanja na sve ono što smo sinoć činili.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

– Što ti tu radiš? – upitala je Maeve, zagrlivši sina. Bacio je kratak pogled prema meni dok je odgovarao: – Morao sam obaviti nekakva pakiranja i kupnju. Što vi tu radite? – Nabavka namirnica za piknik. Ali, nisi li namjeravao jutros porazgovarati s Andie o njezinu projektu? Mack je dobro skrivao iznenađenje. – Hm, da. Ali prije toga morao sam obaviti ovo. – Čuj, znaš što... mogla bi se ona povesti natrag s tobom, tako da mogu na miru obaviti kupnju, a potom i kemijsku čistionicu. Bit će joj dosadno provesti sa mnom cijelo jutro. Osim toga, mislim da je rekla da se mora vratiti na posao. Stoga što prije obavi to što imaš, može? – Potapkala ga je po obrazu, a potom stavila ruku na moju nadlakticu. – Vidimo se poslije na ranču, dušo. Osmjehnula sam se. – Poslije na ranču. Oduvijek to želim reći. – Samo naprijed onda. – Stajala je tamo, čekajući. – Dobro. Vidimo se poslije na ranču, Maeve. – Nisam mogla spriječiti cerek. – Svesrdno se nadam. – Udaljila se i ostavila nas da tamo stojimo. Izraz Mackova lica nije mi ništa govorio. – Što je ono na kraju rekla? – upitala sam. – Svesrdno se nadam. – Okrenuo se leđima trgovini. – Pođi onda sa mnom. Vratit ću te na ranč. – Što znači svesrdno se nadam? – Vukla sam noge hodajući iza njega u svojim seksi mokasinama. Prišao je kamionetu, njegov je bio nov i crven, i stisnuo dugme na privjesku za ključeve da ga otključa. – To znači iskreno se nadam, nešto u tom stilu. – Uh, nikada to prije nisam čula.

– Tako se to kaže kod nas. Vjerojatno ti se ne sviđa. Popela sam se u kamionet, uz pomoć stube koja je bila pričvršćena sa strane. – Ne bih tako rekla. – Morala sam sići kada mi je jedna cipela ispala. Dograbila sam je i jednostavno unijela. Vežući sigurnosni pojas, promatrala sam ga kako ulazi u kamionet, čekajući da me pogleda. Pozorno je izbjegavao pogledati prema meni, ponašajući se kao da je zauzet namještanjem zrcala i provjeravanjem prometa. Nije mi odgovorio. Pred sobom sam imala težak zadatak. Mack je bio moja zatočena publika i nikako me nije mogao izbjeći, svidjelo se to njemu ili ne. Sada sam ga samo trebala navesti da progovori. Srce mi je snažno udaralo i adrenalin mi je navirao u krv. Sve u meni govorilo je da pobjegnem natrag kući i zaboravim da se ovo ikada dogodilo, osim onog djelića mozga koji mi je govorio da treba završiti s tim. Prije nego što se pojavi Bradley. Prije nego što se moj život u potpunosti uruši. Pred očima mi je već bila noćna mora odgađanja vjenčanja i vraćanja hrpe darova. Srećom, imala sam osjećaj da Ruby ne bi imala ništa protiv pomoći mi oko rješavanja tog dijela zbrke koju sam stvorila. Vjerojatno bi priredila zabavu u čast raskida s Bradleyjem. Pitanje koje sebi nisam još bila ni postavila glasilo je što ću sa svojim životom kad sve to završi. Nešto mi je govorilo da život prema Andienu životnom planu više neće biti dovoljan. Lažno sam se nakašljala, nastojeći nekako započeti razgovor. – Dakle... trebali smo se naći jutros u devet i porazgovarati. Imam osjećaj da me izbjegavaš. – Ajme, od samog početka izazivati sukob. Lakše malo, Laksativu Andie. – Poželjela sam se pljesnuti po čelu zbog toga što sam se tako suprotstavila. Na taj se način s Mackom nije moglo ništa riješiti. Bio je previše ponosan. Jedini razlog zbog kojega sam sjedila u njegovu kamionetu bio je taj što ga je njegova majka nagovorila da me poveze. Izvezao se s parkirališta na glavnu ulicu. – Ne izbjegavam te. Baš naprotiv, ali kako mi ne možeš čitati misli, ne iznenađuje me što si pogrešno shvatila. – Mogao si nešto reći. – Morala sam obuzdati durenje koje mi se umalo pokazalo na licu. Činilo se da je Mack uvijek imao takav učinak na mene, jer

bih zaboravljala na to da sam profesionalna poslovna žena koja bi se trebala izdići iznad glupih emocija poput razočaranja i povrijeđenosti. – Spavala si i imala si težak dan pa sam zaključio kako bi bilo pametnije ostaviti te da ležiš nego te buditi samo zato da bih ti rekao da odlazim. – Kladim se da imaš olovku i papir kod kuće. Mogao si mi ostaviti poruku. – Previše bezlično. Odmahnula sam glavom u nevjerici. – A izgubiti se bez riječi nije? Potajno mu se oteo slabašan osmijeh prije nego što ga je uspio sakriti. Pokazala sam na njegovo lice. – A što je to bilo? – Koje? – Taj osmijeh! Vidjela sam ti osmijeh... ne pokušavaj ga sakriti. Sviđa ti se ovo, zar ne? – Što to? – Pretvarao se potpuno nedužnim. – To da me kinjiš, eto što. – Sada sam gunđala. Nikada se nisam osjećala tako jadno i u nepovoljnijem položaju kao sada. Mrzila sam samu sebe zbog toga što sam takav slabić. Da smo u sudnici, Mack bi već klečao na koljenima i sudac bi sažaljivo odmahivao glavom. Ali u ovome kamionetu, s papučama njegove majke na nogama i u odjeći koju sam nosila samo po kući, mene se pravilo glupačom. Najtužnije od svega bilo je to što sam ja to dopuštala. Nije rekao ništa čime bi to opovrgnuo. Njegov je slabašni osmijeh iščeznuo i lice mu je ponovno postalo bezizražajno. Neko smo se vrijeme vozili bez riječi. Sa svakim prijeđenim kilometrom moj stres se povećavao, do točke u kojoj više nisam mogla izdržati. – Čuj, šalu na stranu, moram razgovarati s tobom. Zbilja je važno. – Pa razgovaraj onda. Tu sam, sjedim. – Doista trebam da mi potpišeš one papire. – Neću.

Snažno sam ogorčeno otpuhnula. Očekivala sam nekakvo okolišanje, ali ne izravno odbijanje. Vrijeme je da promijenim taktiku. – Ne voliš me, Mack. – Kako ti znaš koga ja volim, a koga ne volim? – Pa uopće me ne poznaješ. Kako bi me mogao voljeti? Jednostavno je... glupo. Čak magareći glupo. Kratko me smrknuto pogledao. – Poznajem te bolje nego što misliš. – Obrve su mu se spustile i usredotočio se na cestu, dok su mu ruke napeto počivale na volanu. – A da? E pa, ne vjerujem baš. – Nitko nije poznavao onu pravu ja, pa čak ni Bradley. Oni koji su govorili da trebaš biti svoj kada si sa svojom srodnom dušom nisu poznavali pravu mene. Da jesu, mogli bi promijeniti pogled na tu malu sretnu misao. Neke stvari bilo je bolje ostaviti neizrečene, a nečiju prošlost ostaviti iza sebe. – Dobro, što onda kažeš na ovo... Znam da si odrasla na sjeveroistoku i da te otac napustio još dok si bila jako mala. Znam da je tvoja majka izlazila s hrpom muškaraca koji su bili veliki partijaneri prije nego što je počela živjeti s jednim koji ju je na kraju zlostavljao. Znam da si godinama strahovala za vaše živote i da si naposljetku uspjela uvjeriti majku da ga napusti dok si bila u srednjoj školi, ali vratila mu se neposredno prije tvog odlaska na fakultet. Znam da ju je jednom umalo ubio i da si bila svjedok tomu. – Zastao je, promatrajući me nekoliko trenutaka. – Kako mi ide dosad? Srce mi je tuklo sto na sat i usta su mi se iznenada osušila. Otkud je mogao znati sve moje tajne? Zna li čitati misli? Je li provjeravao podatke o meni? Nastavio je otkrivati moje tajne, ne očekujući odgovor od mene. – Znam da si počela raditi na svojemu, hm... životnom planu... mislim da ga tako nazivaš... kad si imala petnaest godina i da ga se sve otada slijepo držiš, do zadnjega slova. Iznimka je bio onaj mali izlet u Las Vegas, kad si od njega odstupila. Sve ostalo odvijalo se prema tom planu. Izlazila si samo s tipovima koji su se uklapali u kalup i željeli isto što i ti. Kada bi se prestali uklapati u plan, nogirala si ih i nalazila novog kandidata.

– Prije će biti da sam bila nogirana – promrmljala sam. Uši su mi gorjele od srama. Ponovno sam se osjećala poput tinejdžerice u bolnici potpisujući dokumente koje nisam pročitala, govoreći liječnicima da samo nastave i učine sve što je u njihovoj moći da je spase. – Nogirala ili bila nogirana... to su samo značenjske nijanse. Nisam još završio. Dakle, kada te taj tip pitao da se udaš za nj, obavila si sve provjere kako bi se uvjerila da se uklapa, i kada si shvatila da ti odgovara, pristala si. Tek tada si me odlučila naposljetku nazvati i pobrinuti se za problemčić koji si započela prije dvije godine. Podignula sam ruku i položila je na prozorsko okno, dok sam drugom rukom snažno pritiskala sjedalo do lijevog bedra. Osjećala sam se kao napadnuta, samo što je on to činio normalnim glasom, bez trunke zloće. Da kamionet nije bio u prometu, vjerojatno bih bila iskočila. Glas mi je drhtao kad sam ponovno progovorila. – Nisam ja započela nikakav problem... ti si. I otkuda znaš sve to o meni? Špijuniraš li me? Gorko se nasmijao. – Ne bi se baš moglo reći. Nisam ni znao gdje si dok se nisi pojavila ovdje u gradu potražiti me. Kada me Boog nazvao, opisao te i prepričao mi što si rekla Hanni, znao sam da si to ti. Prvi put sam ti se tada približio u posljednje dvije godine. – Uopće nije zvučao sretno zbog toga. – Ali to ne objašnjava otkuda znaš podatke iz moje prošlosti. Nikome to ne govorim. Čak ni najboljim prijateljicama. – Ipak govoriš. Meni si rekla. – Kreten, zvučao je ponosno. – Ne, nisam. – Panično sam povisila glas. – Nazivaš li ti to mene lašcem? – Nakratko me pogledao dok je skretao na drugu cestu. – Ne, samo kažem... sigurno si u zabludi. Nikome ne govorim o svojoj prošlosti, pa čak ni zgodnim kaubojima. – Ali meni si govorila. Osim toga, nisam ti ja bilo tko. Suprug sam ti. Trebaš takvo što dijeliti sa svojim suprugom. – Još jednom me pogledao. – Nisi to podijelila s tim tipom za kojega si zaručena, jesi li?

– Hoćeš li prestati to govoriti? – Znoj mi je izbio iznad gornje usnice i ispod pazuha. – Što to? – To da si moj suprug! – zakriještala sam. Bio je previše smiren u vezi sa svim tim pitanjima. Kao da mu se ruka nije vrzmala nad jarkocrvenim dugmetom na mojoj konzoli koja će odaslati sve nuklearne projektile koje sam držala zabravljene pod ključem. – Toliko te boli istina? – Ne, šala me boli toliko. Sve to je samo jedna velika šala, kako ne shvaćaš. – Dahtala sam, ne uspijevajući dobiti dovoljno zraka u mozak. Osjećam vrtoglavicu. Vrti mi se. Zašto mi se vrti? Mišići njegovih ruku neznatno su se napeli. – Ne, čini se da ne shvaćam. Objasni mi. – Skrenuo je na prašnjavu cestu na čijem je završetku bio moj Smart. Lijeva mi je ruka poletjela uvis i počela sam mahati njome kao da nešto sjeckam dok sam objašnjavala. Svakako je morao shvatiti, jer eksplodirat ću ne shvati li. Sve više i više sam povisivala ton koji je sa svakom rečenicom dostizao sve histeričnije i histeričnije razmjere. – Dobro, Mack... evo ti pa slušaj. Prije dvije godine nogirao me tip i bila sam ranjiva. Previše sam popila kad sam srela tebe koji si bio posve... svoj... i zanijela sam se. Oboje smo se, pretpostavljam, zanijeli, jer ni ti nisi od onih koji baš prave velik otklon od svojega plana. Kada sam se sljedećeg jutra probudila, nije te bilo i otišla sam kući. Dobro? Shvaćaš li sada? Život se za oboje nastavio, nije samo moj. Počela sam se viđati s Bradleyjem, a ti s Hannom, i evo nas sada tu gdje jesmo. Poslije dvije godine, trebamo razvod. Duboko sam uzdahnula i otpuhnula, nastojeći se djelomično osloboditi stresa. Imala sam osjećaj da će mi se glava rasprsnuti. – Bojim se da ti nedostaje dio priče, vijećnice. – U riječima mu se pomalo osjećao prizvuk seoski otegnuta govora, što je u meni budilo želju da ga snažno tresnem po glavi. – Ne bih rekla – odgovorila sam kroz stisnute zube.

– Znam to. – Telefon mu je zazvonio. Uzeo ga je i namrštio se kad je pogledao na zaslon. Odložio ga je na sjedalo, ne obazirući se na nj. Spustila sam pogled i ugledala Hannino ime. – Zašto se ne javiš? Cura ti je. Imam dojam da joj se neće svidjeti da je tek tako otpiliš. – Nije mi cura. Ne znam tko ti je to rekao, ali vjerojatno tu osobu ne bi više trebala slušati. – Hannah mi je to rekla, a činjenica da živiš s njom to je samo dodatno potkrijepila. Otpuhnuo je. – Posve sigurno ne bi nikad trebala slušati Hannu. Osim toga, ne živim s njom. Ona živi sa mnom... privremeno... jer činim uslugu prijatelju, ali danas je tomu kraj. Spakirala je sve stvari i spremna je za odlazak. Gorko sam se nasmijala. – Mislim da si joj tu sitnu činjenicu zaboravio spomenuti. Znaš, zaljubljena je u tebe. – Glupost. Zaljubljena je u ranč moje obitelji, u naš novac, moj kamionet i posve moguće mojega malog bracu, ali nije zaljubljena u mene. – Da jest, bi li izišao s njom? – Dođavola, ne bih. Nije moj tip. Bilo mi je teško povjerovati u to, jer Daisy Duke bila je tip koji se sviđao svakom seoskom mladiću, a ona joj je uvelike nalikovala. – Koji je onda tvoj tip žene ako ne Daisy Duke? Trebalo mu je nekoliko trenutaka da odgovori. – Tvrdoglava. Pametna. Lijepa. Zabavna. Dobra u ajncu. Možda nešto malo konzervativnija od Hanne Banane. – Pogledao me, vragolasto se osmjehnuvši. – Volim malo tajnovitosti kod svojih žena. Mislim da riječi pjesme najbolje govore: Na ulici dama, čudovište u krevetu. Snažno sam ga lupila po ruci. Lice mi je gorjelo. – Prestani, nisam tvoj tip. Osim toga, nigdje nisam čudovište. Uzeo je moju ruku u svoju, koja je bila topla, i privukao je uz nogu. – Jasno ti je da sam ja tvoj tip.

– Ne, nisi. – Pokušala sam izvući ruku, ali čvrsto me držao. – Naravno da jesam. Obrazovan sam, usmjeren na posao, seksi... sama si to rekla i ne pokušavaj sada to poreći... mogu te navesti da vrištiš onako kako nitko drugi ne može. – Podigao je moju ruku i stavio je na svoju nogu, vrlo blizu međunožju. Snažno lupajući u prsima, srce mi je prijetilo da će iskočiti, navodeći me da se osjećam kao da ću svake sekunde početi dahtati poput psa. Kontroliraj se, Fido. Pa to je samo muškarac. Ovaj put sam ustrajnije povukla ruku pa ju je pustio. – Seks nije ljubav. Ne zavaravaj se ako tako misliš. – Sjećanja na moju majku bljesnula su mi pred očima. Uvijek je sanjarila nakon što bi noć provela u spavaćoj sobi sa svojim dečkom, ali njega to nije priječilo da joj poslije odvali šamar. – Ali ti nisi ona, Andie. Ti nisi tvoja majka. – Prestani! Ne spominji mi je! – Moje riječi odjekivale su unutrašnjošću kabine kamioneta i odzvanjale mi u ušima. Lice mi se žarilo od srama zbog toga što sam izgubila živce. – Oprosti zbog vikanja. Samo... ne spominji nju, molim te. Ona je apsolutno zabranjena tema. – Meni se čini da bi ti bilo bolje da govoriš o njoj nego da se pretvaraš da ne postoji, ali neću to više zasad spominjati. – Ispružio se i položio ruku na moju, milujući mi palcem bočni dio ruke. – Uzeo sam nam nešto pa možemo kratko na jahanje poslijepodne. – Na jahanje? Kamo? – upitala sam, kad mi je osjećajima zavladala sumnja. – Ne želim ni na kakvo jahanje s tobom. – Riječi su bile izgovorene, ali osjećaji ih nisu podržavali. – Malo gore u brda. Mislim da nam je potrebno malo privatnosti pa možemo o svemu tomu porazgovarati i sve razjasniti. Znam da imaš svoj životni plan kojega se držiš i sve to, stoga nema više razloga za odgađanjem. Nisam mogla razlučiti ruga li se on to meni. – Čudi me da sam te one večeri srela – rekla sam. – O, doista? A zašto?

– Zato što bih se dala kladiti da bi s tim svojim pokeraškim licem mogao zaraditi više novca za pokeraškim stolom nego za stolovima za kojima se igra ajnc. Osmjehnuo se. Udar privlačnosti koju sam osjetila spustio se niz prsa do prostora u međunožju. – Povremeno zaigram poker, ali uvijek se najprije malo zagrijem ajncom. – Potapkao me po ruci prije nego što je ponovno vratio ruku na volan. – Mogu ti reći da mi je drago što sam ga one večeri igrao. Nisam ništa rekla. Nisam bila sigurna je li mi promijenio život nabolje igrajući ajnc te večeri ili me osudio na život pun očaja.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

S

jedila sam na trijemu i čekala Macka da dođe do ulazne strane. Rekao mi je da ide po naš prijevoz. Bila sam naslonjena na jedan od stupova koji su podupirali krov trijema, stojeći na stubi. Misli su mi lutale, dok mi je hladan povjetarac mrsio kosu, škakljajući me po licu. Nisam se mogla sjetiti kada sam posljednji put sjedila na suncu i pustila mislima da odlutaju. Bilo je lijepo pa sam zato poželjela da se Mack ne vrati tako brzo. Trenutačno bih bila spremna dati silan novac za čaroliju kojom bih zamrznula vrijeme, samo da mogu nekoliko trenutaka tu tako sjediti i disati, ne brinući se ni o Bradleyju, ni o Hanni, a ni o svojoj budućnosti. Sve je to bila jedna velika zavrzlama. Vrteći u mislima ono što mi je Mack rekao u kamionetu, pomoglo mi je povezati konce onoga što se dogodilo u Las Vegasu. Nije baš sve imalo smisla, ali nešto ipak jest. Očito, prva stvar koja je bila pogrešna bio je moj potpuni nedostatak samokontrole. Mackova seksualna energija bila je poput magneta koji me privlačio i navodio da činim gluposti i zaboravim na svoje planove te na sve ostalo što sam žrtvovala kako bih prošlost ostavila iza sebe i ostvarila svoje ciljeve. Sama pomisao na odbacivanje nečega što sam cio život stvarala smrtno me prestrašila, kao da zauvijek lebdim na vjetru bez ikakva smjera... potpuni nedostatak kontrole. Povrh svega toga, za manje od šest sati Mack me nekako uspio uvjeriti da sve svoje osobno smeće istresem njemu na ramena, da ga on nosi uokolo. Kosturi koje sam nekada skrivala u svojim ormarima izišli su sada plesati u vruću noć u Las Vegasu. Unatoč svemu tomu, i dalje se pretvarao kako biti u braku sa mnom nije najgore što mu se dogodilo u životu. Rekao je onu riječ koja počinje s V usred seksanja pod tušem, ali ta izjava ne može se uzeti zaozbiljno. Dakle, nije bio zaljubljen, ali nije ni žurio razvesti se od mene. Ali što je onda zapravo htio? Blag osmijeh preletio mi je preko usana. To da me voli bilo je previše smiješno uopće smatrati dijelom svoje stvarnosti. Ljudi se ne zaljubljuju u neznance. Neznanci su mogli biti bilo tko i bilo što, s beskrajnom količinom

užasne prtljage koju nitko nikada ne bi poželio ponijeti. Kako je mogao znati da nisam serijski ubojica, majka osmero djece ili već udana? Nije mogao. Pametni ljudi poput nas ne čine gluposti poput danonoćnih vjenčanja u kapelici u kojoj ih vjenčava tip po imenu Elvis. To čine samo oni neodgovorni, koji nemaju što izgubiti. Je li tako? Uzdahnula sam, crtajući srce u prašini pokraj sebe. Osvrćući se i sagledavajući situaciju s ovoga trijema, nisam više sigurna da sam tada imala puno toga za izgubiti. Prije dvije godine svježe me napucao Bljuvotina Luke, borila sam se za priželjkivano mjesto s manje odgovornosti u odvjetničkoj tvrtki koja je isisavala život iz mene i bila spremna reći zbogom svojim prijateljstvima zbog novoga tipa. Nije se baš činilo nečim čemu je trebalo težiti. Sve moje grandiozne ideje o tome tko sam raspale su se kad sam iz izvoda iz matične knjige odsjeka savezne države Nevada primila taj dokument. Očito pametni i odgovorni ljudi katkada naprave glupost pa se, recimo, vjenčaju u kapelici u kojoj je vjenčanje moguće obaviti dvadeset četiri sata na dan, gdje ih vjenča tip po imenu Elvis. To, ili sam deset puta gluplja nego što mislim. Nije problem bio toliko u tome što sam to učinila, nego to što sam se prvi put otkad sam sve to shvatila zapitala što je bilo gore: udati se za neznanca u Las Vegasu ili režirati svoj život i očekivati da ću na kraju izvedbe biti sretna. Život mi je bio poput igrokaza s glumcima, prizorima i stihovima koje sam sama napisala, sa sretnim završetkom „i tako su živjeli do kraja života“ koji nisam mogla ni vizualizirati. Umjesto da radim prema cjelovitoj viziji sreće, imala sam spuštenu glavu i kretala se prema... ničemu. Prema velikom oblaku dima kroz koji ništa nisam mogla vidjeti. Neprestano sam u vlastitoj glavi ponavljala tu mantru uspjeha, uspjeha, uspjeha... ali, gdje je bila sreća? Gdje je bila ljubav? I zašto to prije nisam shvatila? Dok sam sjedila na trijemu pokušavajući zamisliti sebe kao sredovječnu ženu, uspijevala sam u misli samo prizvati sliku sredovječnog Macka kako sjedi za kuhinjskim stolom meni sučelice i smješka se na svoj karakterističan

način. Osvrćući se sada na plan koji sam bila postavila za sebe, nije mi se činio samo glupim, nego i dosadnim. Praznim. Sigurnim, ali na kraju i vrlo, vrlo opasnim, zbog toga što je mogao uzrokovati da stvarnu sebe potpuno izgubim. Tko sam postala? I što to ima u tom smiješnom, prašinom prekrivenom i zmijama nastanjenom utočištu što me navodi da ponovno preispitam cijeli svoj život? Možda me na kraju krajeva zmija ipak ugrizla. Može li otrov učiniti čovjeku takvo što? Pogledala sam stražnji dio gležnjeva da vidim postoji li na njima izdajnička rana s dvije rupice od zmijskog ugriza. – Spremna? – Odozdo iz dvorišta do mene je dopro Mackov glas. Trgnula sam se iz razmišljanja i zagledala u nj i njegovo prijevozno sredstvo. Kad sam konačno uspjela progovoriti, slabašnim sam glasom izgovorila: – Nema jebene teorije, Mack. – Odmahnula sam glavom. – Oprosti na psovci, ali to neće ići. Nacerio se, držeći u ruci dva kompleta uzda. – Naravno da hoće. Bit će sve u redu. Priđi da ti mogu pomoći podignuti nogu. – Stajao je između smeđega konja crne grive i svijetloga konja lijepe grive boje bijele kave. Nije me zanimalo koliko je ona ili ono lijepo... neću jahati na tome. – Podigni ti sebi nogu. Nikamo ja ne idem jašući. Ta čuda grizu. Dovezi nešto na četiri kotača, kako li to već nazivaš. – Ne mogu. Nestalo benzina. – Nastavljao se smješkati, očito vrlo zadovoljan samim sobom. Nisam se obazirala na ljepotu njegova osmijeha, ne dopuštajući da me zbog svoga šarma odvede u smrt. – Lažeš. – Ušutkala sam ga pogledom. Nestalo je cereka na njegovu licu i zamijenio ga je janjeće nedužan izraz. – Ne, suh do kraja, nema ni kapi. Hajde, doveo sam ti staru ragu. – Pokazao je bradom prema smeđem konju. – Ne može te zbaciti sve i da hoće, a vjeruj mi, neće ni poželjeti. Osim toga, ne grize. – Pridigao je lakat dodirnuti zube svijetle kobile, koja je sagnula glavu prema njegovu struku. Nije se doimalo da je kobilu ozlijedio, ali dobro je učinio spriječivši njezine pokrete.

– Ha? Ta te upravo pokušala ugristi! – Neznatno sam ustuknula, pobrinuvši se za to da imam prostora za manevar ako poslije krene na mene. Kobila je bila golema i nadvijala se nad Mackom, koji je i sam bio vraški visok, – Priznajem da je ova živahna, ali nju ću jahati ja, a ti ćeš jahati njezinu mamu pa neće biti nikakvih problema. Zaklinjem se – rekao je – prekriživši ruke na prsima. – Srce ti je na drugoj strani. – Znam – rekao je namignuvši pa podigao prekrižene prste. – Na sve sam mislio, za svaki slučaj, Zinula sam u čudu zbog ležernosti kojom je odagnao moje duboko uvriježene strahove. – Čuj, ne moraš me konjem ubiti. Moraš mi samo potpisati papire. – Kada me upitno pogledao, objasnila sam. – Ljudi svakodnevno pogibaju jašući. – A ne, ne na mojim konjima. – Ispružio je ruku. – Hajde, suprugo. Pođi na kratko jahanje sa mnom. Pokazat ću ti što će ti sve nedostajati kad se vratiš na Istok i ostaviš me ovdje slomljena srca. U tom trenutku srce mi se mrvicu rastopilo i bila sam prilično sigurna da mi se više nikada neće ohladiti. Ne samo zbog toga što je rekao, nego zbog načina na koji je to izrekao. S lakoćom je balansirao između snažnog seksi kauboja i ljubavnika meka srca, što je kod mene izazivalo vrtoglavicu. Možda sam bila čak pomalo opijena ljubavlju. Ustala sam, razdražljivo ga uhvatila za ruku i mrko pogledala, dajući sve od sebe da ne potpadnem pod njegov šarm. – Nećeš biti slomljena srca, glupane glupi. – Položio je ruke na moj struk, sagnuo se i priljubio usne uz moj vrat i uho. – Već je ranjeno. – Potom me iznenada podigao, natjeravši me da vrisnem od straha. Konj na kojega me stavljao nije ni okom trepnuo, ali onaj drugi odskočio je u stranu, frkćući prema nama. Iz svoje nove perspektive, s konja sam, kao s dvokatnice, uspjela zapaziti da je onaj svijetli konj vrlo uznemiren.

– O, moj Bože – zacviljela sam, zaboravljajući sve ostalo. – Na konju sam! – Mišići moje stražnjice bili su jako napeti i cijelo moje tijelo postalo je za desetak centimetara više. Cijelu me oblio znoj i srce mi je počelo dvostruko brže kucati. – Samo se opusti – rekao je, namještajući stremen u koji mi je stavio stopalo kad ga je namjestio. Prošao je na drugu stranu konja, učinivši to isto i tamo. – Nježna je poput djetešca. Ništa nećeš morati činiti. Samo će ići za mojim konjem, kamo god on išao. Preostaje ti jedino uživati u pogledu. Prezrivo sam otpuhnula, – Uh, dobro. – Drhtale su mi ruke i bedra. Ponovno je prišao do moje lijeve strane i stavio mi uzde u ruku, položivši prste na moje. Piljio je u mene dok mi je na brzinu davao upute. – Želiš li ići ulijevo, samo ovako zamahni rukama. – Zategnuo je kožnatim uzdama nalijevo. Žvale na uzdi i orma oko vrata i glave dat će joj do znanja što želiš. Želiš li poći udesno, uzmi uzde i učini ovo... vidiš? – Učinio je suprotno, pokazujući nad konjskim vratom, pričekavši da potvrdno kimnem prije nego što nastavi. – Kada se želiš zaustaviti, samo nježno povuci natrag. Nemoj prejako... ima osjetljive žvale. Probaj ne podizati uzde previše uvis, drži ili u razini struka. Kada želiš da pođe, olabavi uzde i potakni je, stegni nogama ili zacokći i ona će krenuti. – Mislim da si rekao kako ću samo trebati ići za tobom i kako ništa neću morati činiti. – Znoj mi se slijevao niz bočnu stranu i leđa. Vrućina nije imala nikakve veze s tim. Bila je to ona poznata stara inačica paralizirajućeg straha. – Dajem ti upute za svaki slučaj – objasnio je. – Za kakav slučaj? – Ton mojega glasa bio je poprilično visok, ali nisam ga mogla kontrolirati. Odgovorio mi je tek kad je zajašio konja. – Za slučaj da me moj konj zbaci te da padnem na tlo i ostanem bez svijesti. – Što?! Nacerio mi se i oštro potegnuo uzde ulijevo, potičući svojega konja i obraćajući mu se. – Idemo, ljepotice.

Zabavila sam se gledajući za njim, potpuno nespremna slijediti ga na svojemu konju. Zanjihao me u stranu, a potom unatrag pošavši za Mackovim konjem. Morala sam čvrsto zgrabiti rog sedla koji je stršio ispred mene kako bih ostala sjediti. Uzde su mi pale na kobilin vrat i u velikim omčama labavo visjele sa strana. – Izgubila sam stvarčice. – Nisam nalazila prave riječi u panici. – Što misliš pod tim stvarčice? – doviknuo je, ne gledajući. – One kožnate! Uzde! – Podigni ih. Smrtonosnim stiskom jednom rukom pridržavala sam se za sedlo, dok sam drugu ruku ispružila dograbiti čvor u kojem su se sastajala dva tanka remena. Čim sam ih uhvatila, povukla sam uzde prema sebi, nestrpljiva da nad konjem postignem kontrolu. Konj se zaustavio. Uspaničila sam se gledajući kako Mack sve više i više odmiče naprijed, zabrinuta da će moj konj potrčati sustići ih i da ću ljosnuti na stražnjicu. Vjerojatno ću pasti ravno na zmiju, i to dok se bude sunčala otrovnih zuba okrenutih nagore. Cijelo moje tijelo postalo je napeto od silnoga straha, poput daske u ljudskom obliku. Konj je zarzao i počeo uzmicati. Još malo sam potegnula uzde, pokušavajući ga zaustaviti, ali nije me slušao. Nastavio je ići brže, i to u pogrešnom smjeru. – Mack! – vrisnula sam. – Prekinute su, što li? Nešto ne valja, ide suprotno. Ide u suprotnom smjeru. Kako ga navedeš da ide u pravom smjeru? Zakrenuo se na sedlu i nasmijao. Bila sam rastrzana, ne znajući hoću li se nasmijati zajedno s njim ili zaplakati. Drhtalo mi je cijelo tijelo. Čak i usne. – Prestani mu stezati stegna i olabavi uzde. Govoriš mu da ide unatrag, dajući mu zbunjujuće upute.

Smjesta sam odmaknula noge od kobile i raširila ih kao vesla na havajskom kanuu. Ponovno sam spustila uzde na njezin vrat i objema se rukama uhvatila za rog sedla. Bila bih odmah skliznula i spasila se od noćne more jahanja te zvijeri da sam mislila da se mogu prizemljiti, a da pritom ne poginem. Konj je ležerno pošao naprijed, do mjesta na kojemu je čekao Mack. Moja pozamašna stražnjica bila je odignuta od sedla zahvaljujući vrlo napetim mišićima na obje polutke stražnjice. Neko vrijeme nije mogao ni disati od smijeha, dok sam se ja, naprotiv, preznojavala od vrućine i bila razdražljiva, pitajući se što mi je bilo da poslušam tog kretena i popnem se na to čudovište, kad sam prokleto dobro znala da je to što činim pogrešno. Mack je, samo ako poželi, svojim šarmom mogao navesti i zmiju da ga ne ugrize. – Možemo li se sada vratiti? Mislim da sam se nagledala dovoljno krajolika. Mack se nagnuo prema meni i dograbio uzde mojega konja, privukavši ga uz svojega. – Priđi, ljepotice – rekao je, prebacio ruku oko mojega vrata i privukao me. Prignuo se i poljubio me ravno u usta. Zakmečala sam uz njegove usne, previše strahujući da bih mogla pasti i ne uživati u njihovoj toplini. – Imam te! – rekao je, obujmio me rukom oko struka i ustabilio. Moj konj se vrpoljio pod sedlom, ali nije se udaljio. Dopustila sam mu ovaj put da me kratko poljubi prije nego što sam ga odgurnula od sebe. Rado bih da to nisam morala učiniti. – Past ću zbog tebe – rekla sam, odgurujući ga. Osmjehnuo se, oči su mu isijavale srećom. To me navelo da pomislim na sladunjavost i ranjivost, ono što nikada ni prema kome nisam pokazivala, ono što sam iz svojega repertoara odavno bila izbacila. Hrabriji je od mene. – Mislim da ćeš se ponašati posve prirodno u sedlu – rekao je naposljetku.

Pokušala sam ga udariti, ali bio je predaleko. – A ja mislim da ću te ubiti kad konačno siđem s ovoga. Nadam se da brzo trčiš. – Uzela sam uzde s konjskoga vrata i ruke mi nisu više onako jako drhtale dok sam ih držala. – Je li to obećanje? Ako jest, mogu posebno sporo trčati, tako da me dostigneš. – Namignuo je i zacoktao jezikom, potaknuvši svojega konja naprijed i ponovno me ostavio iza sebe. Obratio mi se, bez osvrtanja. – Uzmi za labavi dio uzda, ali ne poteži ih. Stavi nožne prste u stremen, ali ne stišći konja nogama. Pretvaraj se da si opkoračila balvan. Nađi ravnotežu. – Opkoračila balvan – promrmljala sam tiho sama za sebe. – Zašto ti ne opkoračiš balvan, glupane? – Skupila sam uzde i zamislila se kako jašem preko glupog balvana, preko neke glupe uzburkane rijeke, dopuštajući svojim glupim stopalima u mokasinama da slobodno vise. Konj je pošao naprijed umjesto natrag i nakon nekog vremena bila sam iznenađena shvativši da mu je korak postao smiren i opušten. To ljuljuškanje je svojom čarolijom djelovalo na mene, snižavajući mi krvni tlak i raspršujući slike smrti koje su mi se gomilale u mislima. Duboko sam udahnula i izdahnula, otpustivši svu onu napetost koja se u meni nakupila. Kada mi se guzovi više nisu morali pretvarati u stijenu, smjestila sam se niže na sedlo i shvatila da je jahati konja baš ugodno. Vijugali smo između stabala i hrpa kamenja, postojano se uspinjući prema obližnjem planinskom lancu. Sjedeći na povišenju, na visokom konju, mogla sam vidjeti sve ono što mi je priječilo vid dok sam pješačila. Pogled koji se pred nama prostirao bio je poput impresionističke slike, naslikane u posve prirodnim nijansama zelene, smeđe i plave. Nijedno od nas dvoje nije progovaralo, zbog čega se zvukovima Divljeg zapada bilo lakše probiti i prevladati nad mojim obično riječima obuzetim mislima: krik jastreba, vjetar koji puše kroz granje, škripanje i pucketanje kože na sedlu, odjek konjskih kopita preko kamenja i krckavi ostaci biljaka... fiju, klop, fiju, fiju, škrip, krc... fiju, klop, klop, krc. Lavež je najavio dolazak jednog od rančerskih pasa koji je protrčao pokraj nas i preuzeo vodstvo na stazi.

Ponovno su mi se vratile Maeveine riječi o tome kako je voljela puštati muškarcima da voze da bi mogla uživati u krajoliku... i kako je Baker City jedno od najljepših mjesta na kugli zemaljskoj. Tada se u sebi nisam slagala s njom, ali zato sada jesam. Znala sam da joj se nikada više ne bih usprotivila. Mjesto je nedvojbeno bilo divlje i neukroćeno, ali ta divlja ljepota bila je nešto što nikada prije nisam vidjela u životu, živeći u gradovima, a potom u predgrađima. Veličanstveno, bila je riječ koja mi je pala na pamet dok sam pogledom prelazila po krajoliku oko sebe. Mjesto duhovnosti. Imalo je smisla to što su se Indijanci odlučili smjestiti u tom dijelu zemlje. Iz nekog razloga osjećala sam se uistinu povezana sa zemljom. Bilo je ludo tako se osjećati kad sam u duši bila gradska djevojka, ali ne bi mi koristilo to poreći. Onaj iracionalni osjećajni dio mojega mozga mogao bi tvrditi da sam pretrpjela živčani slom zbog propalih planova za vjenčanje ili zbog posljedica koje su me kod kuće čekale, ali onaj posve djelotvorni racionalni dio mozga u meni, kao i moje srce, govorili su mi istinu: da ovo mjesto nije bilo samo grad na zemljovidu. Bilo je dom... mjesto na kojemu ste mogli biti svoji i okružiti se ljudima koji su vas voljeli, poštivali i smijali se s vama. Uz tu spoznaju došlo je i shvaćanje da ne možeš cijeniti ljepotu nečega dok sam to ne doživiš. Nikakva količina riječi ni slika neće izvesti taj trik i nikakva količina planiranja ne može uzrokovati da se to dogodi. Katkada moramo poći onamo kamo nas vjetar nosi i vidjeti kamo nas je to odvelo. Uzdahnula sam, osjetivši istodobno sreću i sjetu. Vjetar me odnio u Baker City, u saveznu državu Oregon. Boraveći tu našla sam mjesto na svijetu na kojemu sam prvi put u životu otkrila mir. Ali taj raj bio je nastanjen jednom od najvećih pogrešaka koje sam ikada učinila u životu i zbog toga ću morati otići. Bilo je previše negativnosti upletenih u tu situaciju da bih uopće razmotrila ostanak: vjenčanje u pijanom, pomračenom stanju uma, koje je pune dvije godine bilo zanemareno, djevojka konobarica koja možda nije bila djevojka, ali se zasigurno činilo kako misli da jest, bijesni mlađi brat koji je za svoje propale planove oko vjenčanja svaljivao krivnju na Macka ili mene, ili

to možda nije činio, te činjenica da sam sve što mi leži na srcu rekla... neznancu, kojemu sam o sebi ispričala pojedinosti koje sam više od deset godina nastojala zaboraviti. Bilo je beznadežno.

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

N

ešto si previše tiha tamo otraga. O čemu razmišljaš?

Mackovo pitanje prenulo me iz snatrenja i podsjetilo na to da sjedim malo previsoko iznad zemlje. Tijelo mi je nekoliko trenutaka ostalo u grču prije nego što sam se ponovno pribrala. – Ni o čemu. – Bolje ne započinjati tu temu. Istina katkada jednostavno ne treba izići na vidjelo. Problem je bio u tome što sam imala osjećaj da bih, sakrijem li istinu od svih, sakrila i sebe, a nisam baš obožavala tamu. – Nimalo ti ne vjerujem. Imam osjećaj da uvijek o nečemu razmišljaš. – O čemu ti razmišljaš? – upitala sam, pokušavši razgovor vratiti na sigurnije teme. Osvrnuo se nakratko prema meni. – O tome koliko te silno želim ponovno vidjeti golu. Zarumenjela sam se. – Uozbilji se. – Ozbiljan sam. – Okrenuo se naprijed pa sam ponovno gledala u njegova široka leđa. – Ne razmišljam samo o tome, ali to mi je pri vrhu popisa. Uzdahnula sam, s obzirom na to da sam i ja njega ponovno željela vidjeti golog, i to za promjenu na danjem svjetlu, ali to bi bilo glupo. Seks bi samo dodatno zakomplicirao stvar. – Nećemo to više činiti, slažeš se? Oba puta kad smo to učinili bila su pogrešna. – Oba puta? Čovječe, ne ide ti baš matematika, ide li? – Što ti to znači? – Pa, prema mojoj matematici bilo ih je pet ili šest. Nije da ih brojim. – Što? Lud si. – Pitala sam se što li sam još zaboravila o toj noći osim onoga dijela vjenčanja kod Elvisa. – Vjeruj mi, takvo što ne zaboravljam. Prezrivo sam otpuhnula. – Dobro. S koliko si žena bio?

Naglo se okrenuo i nacerio. – Ljubomorna si? – Nisam. – Možda. Jesam. Slegnuo je ramenima. – Nisam s mnogo. Izbirljiv sam. – Teško mi je povjerovati u to. Zaustavio je svojega konja. Moj konj nastavio je dalje, sve dok nije stao uz njegova. – Istina – rekao je sada već ozbiljnijim tonom. – Ne spavam sa svakom. – Spavao si s Hannom. – Bio je to pucanj naslijepo, ali bez daha sam očekivala njegov odgovor. – Ne, nisam. – Zvučao je uvrijeđeno. – Tko ti je to rekao? Nikada nisam spavao s tom djevojkom niti ću spavati. Slegnula sam ramenima. – To sam čula negdje u gradu. Vilica mu je bila čvrsto stegnuta kada se zagledao daleko ispred svojega konja. Pomislila sam da bih, sada kad sam ga već uzrujala, mogla nastaviti. – Spavao si s Ginny. – Još jedan pucanj naslijepo. Ali ovaj je išao ravno u srce. Mack je podbo konja koji je potrčao, ostavivši mene i mojega konja iza sebe. Očito mu se to nije svidjelo jer je potrčao odmah za njima. Nije bio tako brz, ali tempo je bio dovoljno ubrzan da me pretvori u ljudsku kokicu na sedlu. Stražnjica mi je opetovano tupkala po kožnatom sjedalu proizvodeći najneugodniji zvuk... pljas, pljas, pljas, pljas! Sa svakim odzvanjajućim tupim udarcem čuo se moj povik: – Uh-oh-ah-uh-ah-uh-uhhhh! Mack! Čekaj-uhajoj-uh-jjjjoj! – Zubi su mi cvokotali kad sam prestala govoriti, zadajući mi glavobolju. Stražnjica mi je pljaskajući pljas-pljas-pljas odskakivala po zavojitoj stazi, kroz pokrov stabala, nakon čega smo izbili na zasljepljujuće jarku livadu punu divljeg cvijeća prije nego što smo naposljetku usporili. Mack je ponovno stajao mirno. Njegov konj bio je na rubu polja. Skliznuo je s leđa konja i počeo razvezivati pakete koji su bili privezani za stražnji dio njegova sedla. Moj konj približio se njegovu, a potom naglo spustio glavu, istrgnuvši uzde iz mojih ruku.

Piljila sam u nj, pitajući se je li doista spavao sa zaručnicom svojega brata. Zapravo, nisam zaozbiljno mislila da je to istina i ne znam zašto sam to rekla. Ali zbog njegove reakcije postala sam dvostruko znatiželjna, što me navelo da se zapitam jesam li ga pogrešno procijenila. Nije se doimao tipom koji bi učinio takvo što... onako kako sam to učinila ja spavajući s njim dok sam bila zaručena za Bradleyja. Bože, kako sam grozna. Zašto bi želio biti sa mnom? Zato što i on vara? Zbog nekog neobičnog razloga bilo mi je zlo pri samoj toj pomisli. Željela sam da bude bolja osoba od mene. – Možeš sjahati ako želiš – rekao je, ne pogledavši me. – Voljela bih – odgovorila sam ironično. Prestao je razvezivati pakete i zagledao se u mene smrknutim pogledom. – Pa što te sprječava? – Smrtonosan pad s ove dvokatnice. – Pogledala sam napadno prema tlu. Ponovno se prihvatio raspakiravanja, nimalo se ne obazirući na mene. Stiskala sam zube dok sam gledala kako izvlači debelu deku, a potom i nekoliko smeđih vreća u kojima je bilo nešto što nisam mogla vidjeti. Doimalo se poput piknika u kojemu bi bilo mnogo bolje uživati na tlu. Moj konj načinio je nekoliko koraka naprijed. Glava mu je bila sagnuta da može cupkati travu. Mack je bio zauzet prostiranjem deke na koju je odlagao stvari. Neko vrijeme pridržavala sam se za rog sedla i naposljetku odustala od čekanja na njegovu pomoć. Nagnula sam se preko prednjeg dijela sedla dok sam se svom snagom pridržavala za hrbat uz svoja prsa. Prebacila sam desnu nogu preko stražnjeg dijela konja i kliznula niz njegovu bočnu stranu na tlo. Iznenađujuće, dočekala sam se na noge, a ne na stražnjicu, što je bilo dobro, s obzirom na to koliko me boljela. Zašla sam u polje i ostavila ga iza sebe, osjećajući se pomalo izgubljenom i usamljenom zbog pomisli da nije onako savršen kakvog sam ga u svojim mislima stvorila. Kada sam napola ušla, zaustavila sam se i pogledala oko sebe. Leptiri su prolijetali među laticama divljeg cvijeća u blizini mojih

stopala. U obližnjim stablima cvrkutale su ptice. Krilca maslačka ili nešto slično, meko i bijelo, lepršalo je zrakom. Moj osjećaj čuđenja bio je potpun. Ako postoje vile, onda zasigurno žive na ovome mjestu. Iza mene začulo se krckanje i šuštanje nečijih koraka, ali bili su dvonogi, pa se nisam osvrtala. Mack se zaustavio pokraj mene i zajedno sa mnom zagledao u cvijeće. – Donio sam stvari za piknik. – Vidjela sam. – Grlo me boljelo od neisplakanih suza. Nisam željela plakati zbog tipa koji nije odgovarao mojim nevjerojatno visokim standardima, iako mi je bio suprug. – Nisam spavao ni s Ginny. – Lijepo. Zbog Iana. – Vješto sam skrivala olakšanje koje sam osjetila, potiho i dugo otpuhnuvši kroz nos. Nije bio osoba koja vara. Zašto mi je to bilo važno... meni koja sam bila varalica... nije imalo smisla... Ipak, bilo mi je važno. – Ali bio sam razlogom njihova prekida. Okrenula sam se pogledati ga. Lice mu je izgledalo izmučeno. – Što se dogodilo? – Umjesto da prema njemu osjetim bijes ili olakšanje, osjetila sam sažaljenje. Bilo je očito da ga je to boljelo. Spustio je pogled. Ruke su mu labavo visjele iz prednjih džepova. – Kada smo otišli u Vegas i kada sam gotovo cijelu noć nestao s tobom, prilično sam razbjesnio dečke. Cijelu su me noć tražili, što sam tek poslije doznao. Kada smo se vratili, po gradu se počelo pričati da sam nestao i svi su pretpostavljali da sam bio s nekom ženom. – Kakve to veze ima s Ginny? – Doći ću do toga. – Uzdahnuo je, zagledan u daljinu. – Ginny je bila u trgovini u gradu i načula priču kako je Ianova momačka večer propala jer je jedan od dečki nestao s nekom ženom izazvavši veliku zbrku. Pitala je o kome su to govorili, ali nitko joj nije znao reći. – Zašto?

– Zato što su mi se svi zakleli da će čuvati tajnu. Ispoštovali su to... šutjeli su... zbog mene. Uglavnom šutjeli. – Što? Oprosti, ali sad više ništa ne shvaćam. Govorimo li još uvijek o Ginny? Duboko je uzdahnuo. – Da, na zaobilazan način, govorimo. Dogodilo se to da su me dečki našli u predvorju, tamo gdje sam te čekao, i poslali me po naše stvari, pa smo se vratili kući. Na povratku sam im sve ispričao i natjerao ih da mi se zakunu kako nikome živome neće reći. Želio sam iznenaditi naše roditelje kad im te predstavim. – Na kraju mu je glas postao grub. – Ne shvaćam. Žao mi je, Mack. Znam da zvučim kao kreten, a tako se doista i osjećam, ali mislim da mi neki dijelovi te priče nedostaju. Pogledao me, izmučena izraza lica. – Ti se doista ne sjećaš? – Ne, kunem ti se Bogom, ne sjećam se. – Stavila sam svoju u njegovu krupnu ruku i nježno je držala. – Sigurna sam da nije zbog toga što doista to nešto nisam osjećala u danom trenutku. Mislim da sam jednostavno... previše popila. Potvrdno je kimnuo, odlazeći natrag prema konjima, povlačeći me nježno za sobom. Pokušala sam izvući ruku, ali on ju je samo još čvršće stisnuo. – Želiš li da ti ispričam priču onako kako je se sjećam? Od početka do kraja? – Da – rekla sam. – Molim te, ispričaj mi, a ja čuje dopuniti svojim sjećanjima. Iščekivanje da ću naposljetku doznati istinu bilo je sjajno, ali jednako tako velik bio je i strah da ću čuti nešto što mi se neće svidjeti.

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

D

ođi sjedni k meni na deku pa ćemo porazgovarati dok budemo jeli ručak koji nam je moja mama spremila.

– Oooo, spremila nam je ručak? Baš je slatka. – Nikada nisam koristila tu riječ za mame, ali bilo je nečega u Maeve zbog čega je jedino ta riječ pristajala. – Jako joj se sviđaš. Osjećala sam se posramljeno zbog toga... navela sam je da me zavoli, a njezinu sinu ću slomiti srce. – Kako joj se mogu sviđati? Uopće me ne poznaje. – Mislim da vidi koliko mi je stalo do tebe, a njoj to puno znači. Nisam na to imala odgovor pa sam šutjela. Poželjela sam da je to istina, ma koliko nevjerojatno izgledalo. Smjestila sam se na deku. Mack je privezao konje da i oni mogu jesti. Pridružio mi se, legavši na bok do mene koja sam sjedila prekriženih nogu. Ubrala sam dugačku vlat trave koju sam našla u blizini i njome se poigravala dok mi je pričao svoju priču. Bila sam usredotočena na taj zadatak kako bi naše zajedničke trenutke iz prošlosti mogao ispričati bez imalo osjećaja nelagode. – Dobro, evo čega se sjećam. Sjedio sam i gledao svoja posla za stolovima za kojima se igrao ajnc, pokušavajući zaraditi nešto novca, da ga darujem bratu kao vjenčani dar. On i Ginny namjeravali su otputovati na Havaje, za što mu je trebala poprilično velika svota novca od njegove ušteđevine. – Čula sam to od tvoje mame. – Bio sam na pravom putu da dođem do znatnijeg dobitka, kada je jedna lijepa djevojka u uskoj haljini prišla i prolila piće na mene. – Kriva. – Podignula sam prst nekoliko sekundi prije nego što sam ga spustila. Shvatila sam kako mi se iz nekog razloga sviđalo da me naziva lijepom djevojkom u uskoj haljini.

– Nakon što sam neko vrijeme proveo s njom, nisam prestajao misliti na to kako bih je u svakom pogledu želio bolje upoznati. Stoga smo otišli do njezine sobe, gdje sam baš to i učinio. Upoznao sam je i prvi put u životu imao osjećaj da sam s nekim s kim se mogu doista opustiti. S kim mogu biti. – Legao je na leđa i podmetnuo ruke ispod glave. – Zvuči suludo to ovako glasno izreći, ali nejasno se sjećam kako sam, čim sam te ugledao kako sjediš za stolom za kojim se igrao ajnc, pomislio da si prava djevojka za mene. – Nakrivio je glavu pogledati prema meni pa sam i ja podignula lice kako bih se zagledala u nj. – Možda čak i prije toga. Kada si prolila ono piće na mene... mislim da sam tada znao. – Ošinuo me pogledom svojih prodornih plavih očiju i u venama sam osjetila vrelinu koja će mi zagrijati cijelo tijelo. – Pa to je suludo – rekla sam, pomalo zadihano. – To se ne događa u stvarnom životu. – U mojemu se događa. – Vratio je pogled prema nebu. – No, bilo kako bilo, jako si mi se svidjela i vodili smo ljubav, što je za mene bilo gotova stvar. – Neobično se nacerio. – Potom smo ležali i razgovarali. – Zvučao je kao da sam u to ne vjeruje. – Sve što si rekla doživljavao sam na doista dubokoj razini. – Ponovno me pogledao. – Možda će ti biti teško povjerovati u ovo, ali obično s ljudima ne razgovaram na taj način. Tužno sam se osmjehnula. – Imala sam taj dojam. – Godila mi je spoznaja da sam nešto posebno u njegovu životu, ali nije mi se sviđalo da to bude samo privremeno. Više od svega na svijetu bilo je grozno vidjeti san onoga što bi mogao biti i znati da moraš to napustiti i zadovoljiti se s puno manjim od toga. Počela sam osjećati da je živjeti prema očekivanjima drugih bio put uništenja moje duše. – Odjednom sam osjetio snažan poriv... i... pozvao te da pođeš sa mnom u pustolovinu. Otišli smo u bar u kojemu sam s tobom besramno očijukao, a potom te upitao hoćeš li se udati za mene. Teško sam progutala. – To si pitao? Stvarno si me to upitao? – Da, kleknuo sam pred tebe s cvijetom u ruci koji mi je neki tip prodao i sve to.

– O, Bože. Voljela bih da se mogu sjetiti tog dijela. – Imala sam osjećaj da ću zaplakati. – Da... ispalo je prilično loše, ali nekako sam te ipak uspio uvjeriti da je to sjajan plan pa smo se zaputili u kapelicu. Neko vrijeme morali smo čekati u redu i morao sam te podsjećati na to da više nismo u hotelskoj sobi. Spustila sam glavu i pokrila lice rukama. – Nisam sigurna da želim čuti taj dio. – Zašto ne? Taj dio je najbolji. – Ponovno se cerio... uspjela sam to zapaziti po njegovu glasu, ali nisam ga željela pogledati. – Što sam činila? – Nisi mogla skinuti ruke s mene. Desetak sam ti puta morao vaditi ruke iz svojih hlača. – O, Bože... nije ni čudo da si se poželio vjenčati sa mnom. – Pokušala sam spriječiti zamisliti te slike, ali nije mi uspjelo. Ispružio je ruku i odmaknuo moju kojom sam prekrivala lice. – Priđi bliže. Predaleko si mi. Ponovno sam naglo povukla ruku, iznova pokušavši sakriti lice. – Ne, ne približavaj mi se. Previše mi je neugodno. Uspravio se u sjedeći položaj i obujmio me, privukavši me k sebi, sve dok nisam djelomično ležala pokraj njega, a djelomično na njemu. Nisam mu se nimalo opirala, nego sam mu dopustila da me privije uza se. – Nema te zbog čega biti sram. To mi je bila najbolja noć u životu, i to ne samo zbog toga što me nisi prestajala zvati Kurati. Nasmijala sam se. Nisam si mogla pomoći. – Ajme, na što sam se srozala. – Psst, nisam ti još ispričao cijelu priču. – Pa pričaj. Pokušaj preskočiti one dijelove u kojima se iznova i iznova ponižavam. – Pokušat ću, ali to su bili zabavni dijelovi. Ostali dijelovi koji slijede tužan su dio priče.

Srce mi se stegnulo u prsima. – Pričaj mi. Neko vrijeme nije progovarao, ali nisam ga požurivala. Bila sam zauzeta zamišljanjem naše zajednički provedene večeri pa nije bilo potrebe da odmah nastavi s pričom. – Gdje sam ono stao? – progovorio je naposljetku. – Bili smo u redu u kapelici. – Aha, to. Kada je na nas došao red, nismo imali prstenje. Ponudili su nam da kupimo, ali rekla si da tebi ne treba. Izrekli smo zavjete, koje si ti smislila, a potom potpisali dokumente. – Želim li znati zavjete? – Bili su vrlo kreativni. – Ne, nemoj mi reći. Ne želim znati. – Nastojala sam spriječiti svoje potpuno sramoćenje. – Jesi li sigurna? – Jesam. Ispričaj mi ostatak priče. – U redu... Dakle, kad je vjenčanje okončano, napokon sam pogledao na mobitel i ugledao pedesetak poruka koje sam dobio od svojega brata i njegovih prijatelja. Dok smo ih čekali da dođu, razgovarali smo o onome što ćemo učiniti. – Kako to misliš? – Razgovarali smo o našoj budućnosti. – Ah! – Namjeravala si se vratiti u svoju sobu, ostati s prijateljicama i nazvati me ujutro. Željela si se urediti, valjda. Dati grudima da prodišu, mislim da te to također brinulo. Ja sam se namjeravao pridružiti svojemu bratu, nekoliko sati prije odlaska, a potom ponovno naći s tobom, ali dogovor je bio da se prije čujemo telefonom. – A onda? Namjeravali smo biti bračni par koji živi razdvojeno? To mi baš ne zvuči kao pametan plan ili scenarij čiji bih dio poželjela biti, čak ni bezumno pijana.

– Ni ja, ali u tom trenutku to je imalo savršenog smisla. Oboje smo pili i iako sam znao što radim, možda sam se bio malo prepustio maštanju. – Maštanju. Hmmm. – Da. U svakom slučaju, otišli smo do hotela i ostavio sam te u tvojoj sobi rekavši ti da se nađemo poslije u prizemlju. Kada sam sišao u predvorje, moj je brat već bio ondje, bijesan kao ris. Bio je ljutit jer sam propustio cijelu noć biti s njim i njegovim kompićima, a usto je izgubio sav novac na kockanju. Uzeli smo torbe s recepcije i on je otišao u zračnu luku, a ja sam ostao u hotelu očekujući tvoj poziv. Teško sam progutala. – Nisam te nazvala. – Nisi – rekao je tiho. – Nisi me nazvala. – Čvršće me obgrlio. – Koliko si dugo čekao? – Do ručka. Nekoliko sati. Naposljetku sam nazvao onaj broj koji si mi dala, ali broj nije bio tvoj. – Nego čiji? – upitala sam zbunjena. – Nemam pojma, javljao mi se neki tip po imenu Deacon. – Luke Deacon? – priupitala sam potiho. – Da. Tako nekako. Poznaješ ga? – To mi je bivši. – Pogledala sam prema nebu i lice mi se ponovno zajapurilo. – O, Bože, koji sam ja luzer. Greškom sam ti dala broj bivšega. – Sigurna si da je to bila zabuna? – upitao je. Ponovno je gledao u mene. S lica mu se nije moglo pročitati ništa. – Naravno – rekla sam. Nisam bila sigurna ni jesam li samoj sebi povjerovala. Možda sam se djelomično udala za nj zato što sam neposredno prije toga doživjela Lukeovo nadasve hladno odbijanje. Na kraju krajeva, ništa nije bilo u većoj suprotnosti od odbijanja nego prosidba. Kad već govorimo o osveti. – Posljednji je zrakoplov polijetao pa sam morao poći. Popeo sam se do tvoje sobe vidjeti što se događa, ali ondje sam zatekao samo čistačicu. Već si bila otišla.

– Pomislio si da sam te nogirala, je li? – Otprilike. Najprije nisam želio povjerovati u to, ali nisi bila u svojoj sobi, dala si mi lažan telefonski broj i kad sam naposljetku otišao do recepcije, potvrdili su mi da si se odjavila. Nikada mi se više nisi javila. Nijednom me nisi nazvala. Vjeruj mi, poput jastreba sam tjednima zurio u mobitel. Mjesecima. Posegnula sam za njegovom rukom. – Candice, djevojka koju si upoznao i s kojom sam bila u sobi, tog jutra mi je ispustila mobitel u zahod dok sam se tuširala. Moja SIM kartica bila je uništena. Morala sam nabaviti novi mobitel i novu karticu pa sve prebaciti na nju s računala na kojemu su bili pohranjeni podaci. Eto zašto nisam nazvala. Podigao je moju ruku do visine na kojoj mu je bila u vidnom polju i poigravao se mojim prstima. Bi li me nazvala kad si se vratila... da ti mobitel nije ispao u zahod? – Bih. Možda. – Morala sam o tome razmisliti nekoliko trenutaka. – Nisam sigurna. Nisam se sjećala da smo se vjenčali. A kad sam se vratila... pretpostavljam da sam započinjala život iznova, nastojeći ga vratiti na pravi put. – Rekla si da imaš plan. One noći puno si pričala o tome. – Da – gorko sam se osmjehnula. – Moj životni plan. Mislila sam kako je on odgovor na sve, ali sada počinjem misliti da mi je uništio sve izglede da ikada više budem sretna. – Pa samo ti je dvadeset sedam. Neznatno sam mu odgurnula ruku. – Otkud ti znaš koliko mi je godina? – Znam da si rođena četvrti srpnja i da misliš kako je sav onaj vatromet priređen u tvoju čast. Jedinica si. Tvoja majka živi u Seattleu i u jednom razdoblju puno je vremena provodila s muškarcima, zbog kojih si postala jako nesretna. Znam da ti je životni plan poslužio da svoj život ponovno izvedeš na pravi put i kreneš u smjeru u kojem ćeš se dobro osjećati. Želudac mi se stisnuo od straha. Imati nekoga tko te tako dobro poznaje bilo je doista zastrašujuće. Zašto je ipak bio još uvijek sa mnom? Zašto mi nije

rekao da se gubim iz njegova života? – Puno toga znaš. Sjećaš se puno toga. Znam da zvuči grozno, ali jedino što mi je ostalo u sjećanju bilo je tvoje lice, kosa i šešir. O, da, i ta kopča na remenu koju si nosio. – Eto, bolje išta nego ništa. – Tužno se osmjehnuo pa sam poželjela samu sebe udariti zbog toga. – Luceo non uro – rekla sam, trudeći se naći nešto čime ću ga oraspoložiti i ublažiti bol koju sam izazvala. – Sjetila sam se tih riječi. Kada sam ih ugledala na vratnicama tvojega ranča, sjetila sam se buđenja u svojoj sobi onoga jutra bez tebe. Mislila sam da si me napustio. – Sjaj, ne gori. Nije li to istina? – Kako misliš? Što to znači? – Doslovno? Luceo non uro znači sjajim, ne gorim. Ali meni to znači da imam izbor. Trebam uravnotežiti dobro i zlo, pobrinuti se za to da izbjegnem sve ono zbog čega mogu izgorjeti i što mi može ostaviti ožiljak, ali priči dovoljno blizu vatri, osjetiti i doista proživjeti život. Sve do susreta s tobom nikada nisam prigrlio tu zamisao. Prolazio sam kroz život i jednostavno bio prisutan, ali nisam na pravi način osjećao ni bio aktivno uključen u to da ga učinim vrijednim življenja. Onda si se pojavila ti i odjednom je sve imalo smisla. Ščepao sam ono što mi je sudbina te noći ponudila i pobjegao s tim. Te sam noći nedvojbeno sjao, jasnije nego cijeli Las Vegas. – I vidi kamo te to dovelo. – Bila sam tužna što sam zbog svoje nepromišljenosti uključena u proces njegova mogućega sagorijevanja. – Izgorio. – Prešla sam palcem preko njegove ruke poželjevši da mogu poništiti svu tu bol koju je osjetio. – Nije mi žao – rekao je, podignuvši mi ruku i ljubeći mi prste. Možda sam neko vrijeme osjećao da sagorijevam, ali sada si tu. Da nisam učinio to što sam učinio, ne bismo sada imali drugu priliku. Meni se to čini sjajenjem, a ne gorenjem. Odmaknula sam ruku i uspravila se u sjedeći položaj. Bila sam na rubu suza. – Ovo nije druga prilika, Mack. Ne može biti.

Sjeo je pokraj mene i privukao me k sebi, prebacivši ruku preko mojih ramena. Prislonivši glavu uz moju, tiho je progovorio: – Može. Još uvijek smo u braku. Zašto ne bismo pokušali potruditi se da to bude pravi brak. Osjećala sam se i zvučala očajnički izbezumljeno. – Možda zato što živim na drugoj strani zemlje. – To je samo geografija. – Ali imam svoj posao i život. – Pa što, doći ću živjeti s tobom. Odmaknula sam glavu i zagledala se u nj. Srce mi je prijetilo iskočiti iz prsa. – Sve bi ovo napustio zbog mene? – Osvrnula sam se po livadi i pogledala prema planinama u daljini. Raj na zemlji. – Naravno. Dok trepneš okom. Suze su mi navrle na oči. Situacija je bila nemoguća. – Ne bih mogla dopustiti da to učiniš. – Ne bi vraga. – Ustao je i uhvatio me za ruke, povlačeći me da se i sama pridignem. Kad sam stajala pred njim, uzeo me u naručje. – Živio bih u kamp-kućici u parku usred močvara rijeke Mississippi ako bi to značilo da mogu biti s tobom i dati ovome priliku. – Zvuči očajno – rekla sam, nasmijavši se tužno, zagnjurena u njegova prsa. – U pravu si. Ali samo sam pokušavao to naglasiti. Nije mi važno gdje sam, sve dok sam s tobom. Pomislila sam na praktične stvari kako bih uspjela čvrsto zauzdati svoje ustreptalo srce. – Ali, gdje bi radio? Ondje gdje ja živim nema rančeva. – Imam magisterij iz financija i uvjeren sam da bih bez nekih većih problema uspio dobiti posao. Godinama upravljam ovim rančem, a to nije mali posjed. Takav način poslovanja prenosi se na sve ostale poslove. Prestala sam na tren plakati i odmaknula malo gornji dio tijela da ga mogu pogledati. – Imaš magisterij. S kojeg sveučilišta? Tužno mi se nacerio. – Zar je to važno?

– Nije. – Odgovorila sam nagonski, bez razmišljanja, jer je to bilo ljubazno reći, ali kada sam malo bolje razmislila, shvatila sam da i nije bilo važno, zato što ionako nismo mogli biti zajedno. To što on ima magisterij nije ništa mijenjalo na stvari. – A što je s tvojim bratom? Nisi mi ispričao kako se njegovo vjenčanje uklopilo u sve to? Mack me pustio, okrenuo se i stao pokraj mene. Prsti su nam se isprepleli i uzeo me pod ruku. – O, da, ... oprosti, malo sam se zanio. Gdje sam ono stao? Ah, da, kod povratka... Vratio sam se iz Vegasa nakon što su mi se Ian i njegovi prijatelji zakleli da će čuvati tajnu. Ali nekako je procurila priča da je jedan od nas cijelu noć bio s nekom ženskom, pokvarivši zabavu. – Tko je to rekao? – Ne mogu tvrditi zasigurno, ali mislim da je Boog na neki način bio umiješan u to. Nije bio ondje, ali sa svima je prije i poslije razgovarao telefonom. On je neka vrsta gradske tračare. – Boog? – Nisam mogla povjerovati. – Da, Boog, taj je tip prava baba tračara. Moju mamu izluđuje. – Ali to nije cijela priča. Zašto ti koji su ogovarali nisu rekli da si to bio ti? – Ah, pa možda i jesu, ali taj netko od koga je Ginny to načula nije rekao točno ili je njoj taj dio promaknuo pa je pošizila misleći da ju je Ian prevario i potražila mene. – Tebe? Zašto tebe? – Ne znam. Pretpostavljam da je očekivala kako ću ga nadzirati jer mi je mlađi brat. Suočila se sa mnom u mojoj gradskoj kući. Uveo sam je unutra jer je pravila scenu na trijemu. Bila je histerična i kada sam joj pokušao reći da to nije bio Ian, nego ja, nije mi vjerovala. Očito je mislila da ga samo pokrivam. – Nije li ga jednostavno mogla upitati? Zašto si ti morao biti zadužen za sve?

– Pretpostavljam da je, čim je to doznala, pokušala nazvati Iana i raspraviti to s njim, ali on nije želio razgovarati o tome. Zauzeo je obrambeni stav kad ga je izravno napala i optužila za glupiranje na putovanju i odbio razgovarati s njom. Znali su se često tako posvađati... ona bi izgubila kontrolu i napala ga, nakon čega bi se on zatvarao i zašutio. Ne ide mu vikanje, a ona je ta koja uvijek viče. Potom joj se nije htio javiti na mobitel. Do trenutka kada je došla k meni zaključila je da je spavao s nekom drugom i da nam je svima zajednički plan bio sve to zataškati. Mislim da je na umu imala osvetu. – Kako to misliš? – Došla je za mnom. Pokušala me privući. – Opa. Ajme, i što si učinio? – Pokušao je odmaknuti od sebe i otići. – Je li ti uspjelo? – Mislim da nisam bila sigurna želim li čuti njegov odgovor. – Da, uspjelo mi je. – Namrštio se, pogledavši me. – Zar ti stvarno misliš da sam ja tip koji bi spavao s bratovom zaručnicom? Odmahnula sam glavom. – Ne. Nikada to ne bih pomislila za tebe. – Osjećala sam silno olakšanje zbog toga što nije bio taj tip da mi se od toga zavrtjelo u glavi. Uzdahnuo je, ponovno se zagledavši u daljinu. – Ali ljudi su ipak vidjeli kako sva usplahirena dolazi k meni i zadržava se neko vrijeme u mojoj kući pa su to dojavili Ianu. Pitao me što se događa pa sam mu rekao. Mala mjesta vole govorkanja. – Duboko je uzdahnuo. – To je jedino što mi ne bi nedostajalo kad odem odavde. – Rekao si mu? Potvrdno je kimnuo, čvrsto stisnute vilice. – Jesam, rekao sam mu. Puno sam se puta zapitao jesam li to trebao prešutjeti, ali drago mi je da nisam. Iako je Ian bio povrijeđen, to ne mijenja činjenicu da su laži poput kiseline. Na kraju ti sve izjedu... čestitost, srce... dušu. Nije vrijedno toga. Potvrdno sam kimnula. – Što tvoj brat misli o svemu tome? – Dugo se silno ljutio na mene. Mjesecima nije razgovarao sa mnom.

– Ali, nisi ti bio tomu kriv. – Ja sam taj koji je one večeri nestao u Las Vegasu i započeo sve te glasine. Ginny je pogriješila načuvši samo dio razgovora, izgubivši kontrolu. Ali da one večeri nisam nestao, to se nikada ne bi dogodilo. – Ali pogriješila je kad te pokušala privući. Ne, stvarno, ne zaslužuje toliku sreću. – Recimo da je taj dan pokazala svoje pravo lice. Ian joj nikada nije oprostio. Otkazao je vjenčanje, poderao karte za medeni mjesec i poslao joj komadiće poštom. – Je li on sada dobro nakon svega? – Nije, živi od danas do sutra, previše pije i previše partija po gradu. Ne sviđa mu se živjeti ovdje. Imao je sve dogovoreno za posao u Portlandu, kao arhitekt u toj novoj tvrtci. Bio je to njegov prvi posao nakon završetka školovanja. Ali nakon toga s Ginny, jednostavno se nije mogao nositi s tim. Odbacio je sve svoje planove za budućnost... pa sada provodi vrijeme jašući na ranču i gotovo svake večeri opija se sa svojim kompanjonima. U lošoj je fazi, ali trenutačno ne prihvaća ničiju pomoć. Boog ga umjesto nas drži na oku, ali to je sve što možemo učiniti. – Osjećam se grozno. – Duša me boljela zbog njih dvojice i njihovih roditelja. Bilo mi je jasno da svi pate zbog toga. Rastužila me spoznaja da sam i sama bila donekle zaslužna za to. – Zašto se osjećaš grozno? Pa nisi ti kriva za to. – Ma jesam. Da nije bilo mene, ti bi cijelu večer bio s njima i tada ne bi bilo nikakvih tračeva. Ne bi bilo ni govorkanja ni uzrujane zaručnice ni smiješnoga posla u stražnjoj prostoriji. Okrenuo se licem prema meni, zakrenuvši mi rame, pa sam i sama sada gledala prema njemu. – Poput pauka si koji me namamio u svoju mrežu i ja se tu sada ništa ne pitam. Svima mogu reći da sam bio tek nevina žrtva. Osjećala sam se glupo zbog tih njegovih riječi, ali ipak nisam mogla otići a da barem dio krivnje ne preuzmem na sebe. – Da, baš to se dogodilo. Namamila sam te u svoju mrežu. – Približila sam mu se i privukla ga u

zagrljaj. – Te večeri nosila sam grudnjak s podmetačima, onu usku haljinu i cipele visokih potpetica. Upao si ravno u moju zamku. Nisi imao izbora. Čvrsto me zauzvrat prigrlio i sagnuo se udahnuti miris kože na mojemu vratu. – Tu si u pravu. Čim sam te ugledao, nisam imao izbora. Bio sam gotov, zauvijek. Ti si posljednja žena s kojom želim biti u životu. – Ruke su mu kliznule niz moja leđa i stegnule mi stražnjicu kad smo podignuli glave i zagledali se jedno u drugo. Zbog kombinacije njegovog dodira, riječi koje je izgovorio i načina na koji je gledao u mene dok mu je ljubav isijavala iz očiju, cio moj sustav urušio se. – Ponovno ćemo se seksati, zar ne? – upitala sam nježno, u trenu postavši vlažna. Zločesto mi se osmjehnuo. – Naravno. – Potom me polegao na tlo.

TRIDESET PETO POGLAVLJE

P

od težinom Mackova teškog tijela leđa su mi uranjala u mekanu zemlju ispod deke. Dah mu je bio sladak i usne ustrajne. Zbog njegove obrijane brade osjetila sam jezu kada je kliznuo preko osjetljive kože mojih usnica i vrata. Šešir mu se nakrivio i pao na travu pokraj moje glave. – Što ako nas netko vidi? – upitala sam, osjećajući njegovu sve veću potrebu, dok se prislanjao uz moju nogu. – Nema nikoga osim tebe, mene i konja, a njih nije briga što radimo sve dotle dok ih puštamo da na miru pasu. – Njegov lijeni osmijeh zarobio mi je srce. – Samo se opusti i pusti da te volim. – Spustio je glavu i poljubio me u udubljenje na vratu, povukavši izrez moje majice kratkih rukava s namjerom da mi otkrije kožu i poljubi me i tu. Sklopila sam oči i prstima prelazila uz njegova leđa i niz njih, uživajući u mišićima koji su se napinjali i opuštali dok je uzbuđen ležao na meni. Bio je vrlo snažan muškarac. Osjećala sam se sigurno s njim. Uspaljena, pri samoj pomisli na nj. – Sviđa li ti se ovo? – upitao je, trljajući nosom moje uho, od čega me podilazila jeza. – Sviđa mi se sve što činiš – rekla sam nježno. – Sve mi je predivno. Ponovno se vratio do mojega lica i poljubio me snažno u usta prije nego što se odmaknuo. – Diži se. – Što? – Ona izmaglica koja je počela preuzimati kontrolu nad mojim svjesnim umom brzo se raspršila i ostavila me zbunjenom. – Ustani i skini odjeću, učini to za mene. Skidaj dio po dio, seksi ženo... želim te gledati. Hihotala sam se, – Ma daj, šališ se! – Lice mi je gorjelo pri pomisli na to da me takvu vidi pri danjem svjetlu. – Ne, ozbiljan sam. – Sagnuo se i snažno me poljubio u usta, prisilivši me da rastvorim usnice, i gurnuo svoj pohotni jezik unutra. Bradavice su mi

postale čvrste kao kamen. Slijepo sam posegnula za njim kad sam stisnula oči, ali on mi je nježno odgurnuo ruke u stranu i odmaknuo se. Otvorila sam oči i napućila usne. – Ne, želim te vidjeti golu – ustrajao je. Uspravio se u sjedeći položaj i savio noge u koljenima, pustivši da mu jedna noga padne na stranu, ostavljajući drugu uspravnu, pa sam imala savršen pogled na njegovo međunožje ispod traperica. Oslonio se podlakticama na koljena i namignuo mi, podižući bradu i potičući me tim pokretom. – Hajde! – Ja tebe želim vidjeti golog – odgovorila sam, izazivajući ga cerekom. – Najprije ti. – Mrdao je obrvama, obećavajući igru. Iz nekog razloga osjećala sam se potaknuto. Odvažno. Ustala sam s deke, udaljila se nekoliko koraka i stala. – Što trebam skinuti prvo? – Obrazi su mi još uvijek gorjeli od neugode i očekivanja. Zbog njegova usredotočena ozbiljna pogleda, rumenilo mi se proširilo preko prsa i vrata. Bio je predobar, sjedeći tako u trapericama i majici, doimajući se bezbrižno, nesvjestan svoje privlačnosti. Kosa mu je bila raskuštrana i na krajevima kovrčava od vrućine i znoja. Trebala sam se silno truditi da ga ne dotaknem. – Cipele – naredio je. – Skidaj ih! Zbacila sam s nogu one ružne mokasine koje su poletjele preko njegove glave. Nacerio se. – Skini majicu. Pokaži mi što imaš. Prevukla sam majicu kratkih rukava preko glave i pustila je da mi klizne niz ruku i padne pokraj nogu. Postala sam vlažna, reagirajući na njegovo spuštanje ruke na rasporak hlača, kad ga je malo povukao i namjestio. Nikada prije nije me palila pomisao na muškarca koji se dodiruje, ali eto, sada se događalo. Silno. – Grudnjak. – Spustio se na deku na bok, jednom rukom podbočivši glavu, dok se drugom trljao po trapericama. Bilo je nemoguće ne zapaziti onu gromadu ispod njih.

Na njegovu naredbu podignula sam obrvu. Pomislila sam kako će sigurno sljedeće na red doći kratke hlače. Slegnula sam ramenima. Ako me želio vidjeti golu od struka naviše, tko sam bila ja da se tome usprotivim? Posegnuvši sebi iza leđa, raskopčala sam jedino što je sprječavalo moje gole grudi da budu izložene cijelom svijetu. Nikada prije nisam bila u javnosti bez odjeće i očekivala sam da mi se to neće nimalo svidjeti, ali kad mi je vjetar dotaknuo kožu, odjednom sam se osjetila divlje i slobodno, kao da riskiram, uživajući u svakom trenutku. – Isuse, kako lijepe grudi imaš. Nasmijala sam se. – Lijepe grudi. Ajme, što je to seksi. Što sam ja, srna?8 – Zvučalo je seksi kad se na takav muški način govorilo o mojim ženskim atributima. Podignula sam ruke i stavila ih ispod grudi, podižući ih malo i brišući posljednje ostatke znoja. – Bolje prestani s tim – rekao je. Lice mu se smračilo, a ruka prestala izvoditi kretnje po trapericama. Mišići na njegovoj vilici napeli su se i doimao se poput lava koji razmatra hoće li napasti svoj plijen. Ruke su mi se na mjestu zamrznute. – Zašto? – postavila sam pitanje na koje sam već unaprijed znala odgovor. Samo sam od njega željela čuti ono što mi je izraz njegova lica već govorio. – Zato što nisam gotov sa striptizom, ali ako ne prestaneš činiti to, navalit ću na tebe. Nisam prestajala smješkati se. – Dobro. – Spustila sam ruke na bokove. – Što je sljedeće? – Kratke hlače. Ali okreni se. Želim ti vidjeti stražnjicu. Naglo sam se okrenula, izgubivši neznatno ravnotežu, i hihotala se dok sam otkopčavala dugme, trudeći se ostati na nogama. Kad sam raskopčala patentni zatvarač i povukla ih nadolje, prevlačeći ih preko najšireg dijela stražnjice, osvrnula sam se preko ramena pogledati ga.

8

Neprevodiva igra riječi: eng. riječ rack u slengu znači grudi, obično velike i čvrste grudi, a ujedno znači i (jelenje) rogove. (Nap. prev.)

Bio je hipnotiziran, piljeći u mene dok se polako trljao po međunožju. Možda sam trebala biti šokirana njegovim neskriveno muškim ponašanjem, ali sam, naprotiv, bila nenormalno napaljena. Zaprepastila me pomisao da je bio toliko uzbuđen samim gledanjem mojega golog tijela. Uvijek sam se razodijevala u mraku, svjesna svojih nedostataka. Ali tu s njim, na toj suncem obasjanoj livadi, osjećala sam se kao božica seksa. Kad su mi kratke hlače pale na tlo pokraj nogu, iskoračila sam iz njih. Ponovno sam odvratila pogled od njega, ostavši samo u gaćicama. – Što je sljedeće? – upitala sam. Glas mi se pronio čistinom ispred mene. Začula sam nekakvo šuštanje i prije nego što sam uspjela reagirati, bio je na koljenima, iza mene. Lice mu je bilo priljubljeno uz moja križa. Ljubio me, držeći me svojim snažnim rukama za bokove. Noge su mi drhtale kad su se njegovi debeli prsti zavukli ispod ruba mojih gaćica i polako ih povukli naniže. – Želim... želim... – pokušala sam se poslužiti riječima da izrazim svoje želje, ali nisam ih uspijevala prikupiti na pravi način. Svaki put kada sam pokušala oblikovati neku suvislu misao, liznuo bi mi kožu, a potom to mjesto poljubio... katkada to čineći lagano, kao dodir perom, dok je ponekad sisao vrlo snažno, da ostane trag... ponovno me ostavljajući izbezumljenu. – Što želiš, seksi malena? – Okrenuo me prema sebi, držeći me za bokove, prisilivši me da ga pogledam. Spustila sam pogled na njegovo lice i zagnjurila ruke u njegovu kosu, provlačeći prste kroz tu gustu znojnu valovitu masu. – Želim... tebe. – Lice mi je bilo zajapureno od strasti. Vidjeti ga tamo dolje posve odjevenog, između njegovih usana i donjeg dijela mojega tijela nije bilo ničega, bilo je dovoljno da kod mene izazove srčani udar. Približio mi se, rukama obuhvatio moju stražnjicu i nagnuo se prema meni. Zaječala sam kada je svojim jezikom dotaknuo moje nabore, ušavši ravno unutra, bez imalo oklijevanja, oprživši me svojom vlažnošću i vrelinom.

– Što to radiš? – prošaptala sam, spustivši pogled do njegove glave, osjećajući kako se pomiče pod mojim rukama dok me je ljubio. Noge su mi drhtale pa sam nastojala pronaći oslonac. Bila bih pala da me njegova snažna ramena nisu pridržala. Zaječala sam kada je njegov jezik pronašao moja najosjetljivija mjesta i usmine su mi bile nabrekle od potrebe. Bila sam vlažna i skliska, što je samo još više poticalo moju žudnju i želju da ga dodatno osjetim između nogu. – Mack... molim te. Nagnuo se natrag i opasnim glasom progovorio: – Legni. Dah mi je zastao kad sam shvatila da situacija postaje ozbiljna. To je mojemu tijelu bilo potrebno... da ga osjetim u sebi, da osjetim kako me ispunjava, kako me odvodi na vožnju koja će završiti mojim vrištanjem i osjećajem izgubljenosti. Pribravši ono malo preostalog razuma, poslušala sam ga, zaobišla ga i legla na deku. Opružila sam se na leđa. Grudi su mi se spuštale prema rebrima. Raširila sam noge i neznatno savila koljena, čekajući da vidim što će učiniti. Ruka mi se spustila do usmina, gdje sam dotaknula vlažnost koju je izazvao. Ustao je i brzim pokretom skinuo majicu, otkrivši ispod nje napete vitke mišiće. Ništa nije rekao. Doimao se bijesno, ali znala sam da mu ta emocija nije prolazila kroz misli i srce dok je stajao ispred mene. Strast se na njemu očitovala uvelike poput mrgođenja, zbog čega mi je krv strastveno zakolala. Sljedeće je sa sebe skinuo čizme, čarape i hlače. Samo to je i ponio na sebi na naš mali piknik i sada sam se na jarkoj sunčevoj svjetlosti napokon mogla u potpunosti diviti muškarcu za kojega sam se udala, u svoj njegovoj mišićavoj slavi. Sjene nastale zbog nabora na njegovim mišićima naglašavale su njihovu čvrstu strukturu i zbijenost. Čak i bez teškog fizičkog rada kakav je obavljao na ranču, i dalje bi imao tijelo za koje vrijedi umrijeti, ali sva ta briga oko stoke uvelike se isplatila i osjećala sam se poput najsretnije djevojke na svijetu što u tome trenutno mogu uživati.

Moja sreća nije završavala na njegovom savršeno građenom tijelu. Ud mu je također bio čudesan, ogroman. Bilo je pravo čudo kako je mogao stati u mene. Stršio je pred njim i bilo je savršeno jasno što je namjeravao sa mnom. Još sam malo raširila noge i vrškom prsta prešla po klitorisu, navodeći ga da izgara od želje. – Sviđa mi se kad to činiš – javio se promuklim glasom. – A meni se više sviđa kad mi ti to činiš – rekla sam, ne prestajući ga gledati u oči. Izvukao je kondom iz džepa hlača i stavio ga. Kad ga je navukao, sporo je prišao, dok se njegov ukrućeni ud klatio sa svakim načinjenim korakom. Sagnuvši se, uhvatio me za zapešće, odvojio ga od moje vlažne mačkice i premjestio na mjesto iznad moje glave. – A sad ću voditi ljubav sa svojom suprugom – rekao je. Glas mu je bio dubok i nježan, prepun erotičnih obećanja za koja sam bila spremna moliti ga da ih održi. Kad me je nazvao tom riječju... supruga... tijelo su mi proželi trnci... baš kao i zbog obećane radosti, iako je to bilo pogrešno. Iako ga nisam trebala poticati da me vidi takvu. – Ne bismo trebali – rekla sam slabašno, posljednjim očajničkim nastojanjem da mu pomognem da me pusti. Nikada nisam znala postupiti ispravno. Nisam bila za to. Ali sve sam to željela. Željela sam ga imati za sebe i živjeti samo za taj trenutak do kraja života. – Gluposti. – Pustio mi je ruku i uspravio ud kako bi ušao u mene, pomažući se rukom dok ga je namještao. Kad ga je smjestio na pravo mjesto, stavio je ruku sa svake strane mojega tijela i zagledao mi se duboko u oči. Zadahtala sam kad je ušao u mene. Glava mi je klonula na stranu kad su me preplavili osjećaji i iščekivanje onoga što će uslijediti. – Ne skreći pogled – rekao je. – Pogledaj me. Okrenula sam se licem prema njemu, onako kako je tražio. Pogled njegovih savršeno plavih očiju prodirao je u mene, zbog čega mi se srce

ispunilo emocijama koje su me do kraja svladale. Pokretao se u meni polako, unutra-van, sve to vrijeme ne sklanjajući pogleda. Sklopila sam oči, strast se pojačavala. – Otvori oči, Andie. Pogledaj me. Želim gledati kako svršavaš. Prisilila sam se otvoriti kapke, iako su se željeli sklopiti i isključiti njegovu ljepotu. Nikada nisam gledala muškarca dok vodi ljubav sa mnom. Bilo je to preduboko, previše. Zato što je u pitanju bio Mack. Navirale su suze, baš kao i vrelina. Ubrzao je ritam i grudi su mi poskakivale kad je njegovo prodiranje postalo sve snažnije, sve brže. Nije odvajao pogled od mojega, iako mu se na licu vidjelo da se silno kontrolira zbog potrebe koju je osjećao. Suzdržavao se zbog mene, čekajući da svršimo zajedno. Još sam više izvijala bokove, primajući ga sve dublje u sebe. Bila sam hipnotizirana. Ostavljao mi je žig na srcu pokazujući mi da će me voljeti svidjelo se to meni ili ne, da sam samo njegova. Nikada prije nisam imala nekoga tko bi ustrajao na ovakvom vođenju ljubavi sa mnom. Suze su mi kapnule iz očiju, klizeći prema ušima. Približavala sam se orgazmu. Bila sam na rubu velike provalije, na mjestu na kojemu sam se lako mogla izgubiti i nikada više ne naći izlaz. – Volim te, Andie Marks MacKenzie. Neću te pustiti da odeš. Unatoč jecanju, nisam odvraćala pogled. Znoj je kapao s njegova vrata na moje grudi i draškao mi kožu klizeći mi niz rebra. Podignula sam noge i premjestila ruke na njegovu stražnjicu, kako bi ga mogao još dublje gurnuti u mene. Željela sam osjetiti svaki njegov centimetar kako me do kraja ispunjava. Nisam si mogla pomoći, U tom trenutku postajali smo jedno i nisam željela propustiti ništa od toga. Jedan jedini put ću doživjeti takvo što u životu. Nijedan muškarac nikada neće moći dosegnuti standarde koje je Mack postavio. Izraz lica bio mu je olujan, obrve su mu bile spojene i usnice stisnute u usku crtu. Čelo mu se orosilo znojem koji mu je s lica kapao na moje. Zaječao je, tijelo mu se kretalo ubrzano, a batina postajala sve deblja.

Osjećaj da me razvlači i ono glatko klizenje do same moje srži u kombinaciji s njegovom usredotočenošću i ljubavnim riječima bilo je previše za izdržati. Previše za moje tijelo, kao i za dušu. Prepustila sam se vrelini i onom osjećaju ustreptalosti između nogu na mjestu gdje su nam se tijela spajala i zaboravila na svu svoju suzdržanost, sumnju u samu sebe i zabrinutost. Privila sam se uz njega, vrisnuvši glasno njegovo ime, sve vrijeme plačući. – Pogledaj me! – zarežao je, podbočivši se na laktove i obujmivši moju glavu svojim krupnim rukama. Bila sam zarobljena u njegovu životu, lice mu je bilo udaljeno od mojega samo nekoliko centimetara. – Ne mogu! Ne mogu! – Dahtala sam, a lice mi se izobličilo od nastojanja da upravljam tugom i orgazmom istodobno. Snažno je pritisnuo usne uz moje, a potom se ukrutio. Cijelo njegovo tijelo na trenutak se ukrutilo prije nego što se kratkim pokretima počeo snažno zabijati u mene. Usne su mu postale previše silovito priljubljene uz moje pa sam bila primorana okrenuti glavu. – Andie! Dođavola, Andie. – Dahtao je uz moje lice poput teretnoga vlaka, ulazeći u mene. Ono ostalo što je možda rekao, nisam registrirala. Otišla sam predaleko da bih čula ili rekla nešto suvislo, mogla sam jedino osjećati. Utapala sam se. Ljubav, bol, nada i gubitak bili su pomiješani ujedan veliki vrtlog emocija. – Mack! – vrisnula sam, držeći se za njegova leđa posljednjim gramom snage koju sam posjedovala, izvijajući se ispod njega sve dok više nisam mogla primati nikakve podražaje. Moje vrištanje pretvorilo se u tihi plač i dopustila sam suzama da teku. Skljokao se na mene, gušeći me svojom težinom, i odvraćao mi misli od tuge. Kad sam dosegnula točku u kojoj sam se morala boriti da dođem do daha, otkotrljao se na stranu, iznenada se odvojivši od mene. Ispružila sam ruku i nježno ga pljusnula po licu. – Zbog čega to? – upitao je, pružajući ruku da mi obriše suze s obraza. – To je zato što si me ostavio i što si tako zločest.

Zgrabio me i zakotrljao se na leđa, povukavši me za sobom. Bila sam gore, ležala mu na prsima i gledala ispod sebe u njegovo strašću zajapureno lice. – Ti si ta koja odlazi i koja je zločesta, a ne ja. Namrštila sam se, njegove riječi pogodile su me u srce. – Ne govori tako. – Osjećala sam se grozno pri pomisli na odlazak. Uništavala me pomisao da ću morati otići odavde. – Ostani! – Ispružio je ruku i nježno mi uklonio čuperak kose s lica. – Barem zbog piknika. Želim da upoznaš moju obitelj prije nego što odeš. Boljela je spoznaja da je moj odlazak prihvatio kao neizbježnu činjenicu. Onaj mazohist u meni poželio je da ga navedem da se bori da ostanem. Vjerojatno još uvijek nijednom od nas nisam zadala previše boli. Uzdahnula sam. – Ne znam je li to dobra zamisao. – Naravno da jest. Što ti znači još jedan dan? Daj, ostani. Moja baka želi te upoznati, a mojoj mami potrebna je tvoja pomoć. Zagledala sam se u njegove tajnovite plave oči, mršteći se. – Nizak udarac, Mack. Slegnuo je ramenima, ne osmjehujući se. – Koristit ću se svim raspoloživim kartama koje imam u rukavu da te zadržim. Uzdahnula sam, ne želeći iznevjeriti njega ni njegovu mamu i baku. Bila je to velika isprika za odgađanje velike tuge zbog slomljenog srca još jedan dan. – Dobro. Doći ću na taj piknik. Ali to je to. Poslije toga moram se vratiti. – Što ću raditi kad se vratim, još uvijek je bila nepoznanica. Jedino što sam zasigurno znala bilo je to da se neću udati za Bradleyja. Ovaj kratki susret na livadi učvrstio je tu odluku u mojim mislima. Mack se, načinivši sklek, pridigao s mene i ustao, pružajući mi ruku. Dala sam mu je i dopustila da mi pomogne upraviti se i osoviti na noge. – Što ćemo sad? – upitala sam ga, priljubivši se uz njega kada me labavo obgrlio oko leda. Spustio je glavu i kratko me poljubio u usne. – Sada ćemo se igrati lovice.

Namrštila sam se, ukipivši se. Nisam bila sigurna jesam li ga dobro čula. – Što? – Čula si me. – Nacerio se, odgurnuo me od sebe i lagano pljesnuo po guzi. – Ja lovim. Bolje ti je bježi. Na trenutak sam se nasmijala. – O čemu ti to govoriš? – U utrobi sam počela osjećati škakljanje kad sam ga zamislila kako me hvata za petu. Jedna njegova obrva vragolasto je poskočila, izazivajući me. – Bolje ti je bježi. Uhvatim li te, bacit ću te u jezero iza onih stabala. Ali moram te upozoriti... prilično je hladno u ovo doba godine. Golema doza adrenalina bila mi je ubrizgana pa sam potrčala ne pogledavši ga. Konji su podignuli glave kad sam projurila pokraj njih, ne mareći za zmije koje su me možda čekale, znajući samo da moram pobjeći što dalje od toga luđaka koji će me pretvoriti u ledenicu u ljudskom obliku. Iza mene začuli su se njegovi teški koraci, navodeći me da istodobno vrištim i smijem se. Histeričan smijeh odjeknuo je čistinom. – Imam te! – uskliknuo je, zgrabivši me za nadlakticu. Izmigoljila sam se i potrčala oko njega, ponovno vrisnuvši kada sam ga vidjela kako se sagiba. Mišići su mu se napeli dok se spremao za napad. – Nemoj, Mack! Nemoj! – Potrčala sam preko trave i cvijeća. Srce mi je ubrzano udaralo i ruke lamatale. – Hoću – zarežao je, uhvativši me s leđa oko struka i podigavši me u naručje. Krupnim koracima prelazio je preko livade prema stablima, noseći me. Stiskao me tako čvrsto da sam se jedino mogla bez riječi opirati, jedva uspijevajući pokretati udove. – Molim te, nemoj me baciti u jezero – preklinjala sam, uglavnom to misleći, ali djelomično sam bila uzbuđena zbog toga što se ponašao poput spiljskoga čovjeka. Bila sam uvelike navikla imati kontrolu nad svojim životom, a ovo je bio erotičan zaokret u našem odnosu za koji nisam očekivala da će mi se svidjeti. Ali ne mogu poreći da sam se nadala kako će

me sljedećim svojim potezom spustiti na zemlju i ponovno učiniti ono, ah, ono što je tako dobro činio. Svjetlucava plavičastozelenkasta voda pojavila se na vidiku i dobivši neku novu snagu, zamišljajući kako bi bilo osjetiti je hladnu na svojoj vreloj koži, preklinjala sam: – Molim te, sve ću učiniti. Molim te, ne bacaj me tamo, Mack. Mrzim hladnu vodu! Odjednom se zaustavio. – Sve ćeš učiniti? Potvrdno sam kimnula, bez imalo oklijevanja. Prsa su mi se nadimala. – Hoću. Sve. Samo reci. – Ostani. Ostani na pikniku. Osmjehnula sam se. – Već sam rekla da ću ostati. – ... i dopusti mi da spavam s tobom večeras. Želim našu zadnju noć provesti u tvojemu krevetu, u tebi. Osjetila sam jezu kad sam zamislila njegovo snažno dlakavo tijelo uz svoje u malom krevetu njegove roditeljske kuće dok smo činili ono što ne bismo trebali. Pogledala sam u hladnu duboku vodu jezera. Nije dugo trebalo razmišljati. – Dobro. Dogovoreno. Spustio me na noge i obujmio mi glavu rukama. – Znao sam da ću te urazumiti. Strastveno me poljubio nekoliko trenutaka prije nego što me iznenadio okrenuvši me prema stablu. A sada mi učini uslugu i sagni se. – Zašto, što ćeš učiniti? – Zadržala sam dah, očekujući njegov odgovor. Nagnuo se i nježno mi šapnuo na uho: – Pojebat ću te odostraga. – Rukom je prešao preko moje kralježnice, povlačeći je sve od stražnjice do lopatica, savijajući mi gornji dio leđa. Osjetila sam uzbuđenje koje se poput električnog šoka proširilo mojim tijelom i u trenu bila spremna za nj. Osmjehnula sam se, jedva skrivajući uzbuđenje dok sam širila noge i naginjala se naprijed, prihvativši se za stablo. Grudi su mi visjele i hladan zrak draškao je osjetljivu kožu na njima, dok su mi prsti stezali grubu koru. Njegov baršunasti kruti ud dotaknuo je mjesto na

kojemu sam bila natekla, kad me svojom snažnom toplom rukom čvrsto uhvatio za bokove. Nisam mogla prestati ječati kad je moje bokove privukao k sebi i ponovno kliznuo u mene.

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

N

aš povratak kuci bio je znatno brži od jahanja do livade. Sunce se spuštalo prema obzoru kad se na vidiku pojavio ranč. Želudac mi je bio pun hrane kojom me Mack nahranio vlastitim rukama. Mozak mi je radio sto na sat, nastojeći naći neku vrstu rezervnog plana za svoj život ili tomu slično. Povezanost koju smo Mack i ja danas ostvarili samo je dodatno zakomplicirala stvar. Tračak iskušenja priječio me da odlučno stanem tomu na kraj i ustrajem na tome da me pusti. Na tome putu mogla sam vidjeti samo samoću i očaj i prvi put nisam imala osjećaj da ću biti potpuno sretna pridržavajući se scenarija koji sam davno napisala. – Ponovno previše razmišljaš – rekao je Mack, ne osvrnuvši se. – Psst, nemaš ti pojma o čemu ja razmišljam. – Pokušavaš shvatiti trebaš li me navesti da potpišem te proklete papire ili se jednostavno prepustiti stihiji i vidjeti kamo će te to odvesti. – Nikada se ne prepuštam stihiji – rekla sam, osjećajući se zlovoljno. – Rekla si da ćeš ostati dok ne prođe piknik, pa onda moraš ostati. Već sam poslao mami poruku i ona računa na tvoju pomoć. – Dođavola, Mack, to je prljava igra. – Pridobivao je članove obitelji na svoju stranu, otežavajući mi odlazak, čega je bio svjestan. Potaknula sam malo svojega konja da priđe bliže Macku. Njegov konj neznatno se odmaknuo trznuvši se, ali nije skrenuo sa staze. – Činim ono što moram činiti da sjajim, lutko. Samo to činim: sjajim, ne gorim. – Fućkaš ti to, prijetvoran si, poigravaš se mojim osjećanjima, ne sviđa mi se to. Pogledao me vrlo ozbiljno. – U ljubavi i ratu sve je dopušteno, a ja namjeravam pobijediti, bez obzira na sve.

Nosnice su mi se raširile. Bilo je vrijeme ispustiti veliku bombu. – Bradley je na putu ovamo. Mack me u nevjerici dvaput pogledao. – Hoćeš li ponoviti to što si rekla? – Čuo si me. Dolazi ovamo. Pokušala sam ga spriječiti, ali nije me želio čuti. Mack se doslovno nacerio. – Zvuči kao moj tip muškarca. Odmahnula sam glavom. – Jednostavno ne shvaćaš. Nije on tvoj tip muškarca. Doći će ovamo i izazvati veliki metež. Moram otići prije njegovog dolaska, jer neće biti samo ružno, nego i neugodno. – Ne, meni nije, a ni tebi ne bi trebalo biti. – Ispružio je ruku dotaknuti me, ali sam se izmaknula. – Prste k sebi! Ne šalim se, nećeš se šarmom izvući iz ovoga. Dolazi, i kada shvati da spavam s tobom, napravit će veliko sranje i svi će doznati kako smo oboje seronje koji varaju svoje partnere. Mack se nasmijao. – Varaju? Kako možemo varati kad smo u braku? Zarežala sam. – Grrrrrr, znaš ti na što ja mislim! Ne pokušavaj me navoditi da se osjećam bolje zbog onoga što sam učinila. Mack se sagnuo i zgrabio me za ruku, ne želeći je pustiti. – Nisi učinila ništa loše, jesi li me čula? Ljubav je ljubav i čini sve da bi opstala. To je nagon. Tehnički govoreći, ti si mene varala s njim, ali ja na to ne gledam na taj način. Znam da se nisi sjećala... vjerujem ti. Ali sada znaš da si udana za mene i da spavaš sa mnom kao moja supruga. Nije se dogodilo ništa loše. Ništa. Bila sam previše bijesna da bih pazila što govorim. – Znaš da to ruje ljubav i prestani to tako nazivati. Ispustio mi je ruku i zagledao se ravno pred sebe. – Tako znači? – Zvučalo je kao izjava. Povrijedila sam ga, ali nisam se mogla othrvati porivu da taj nož još malo dublje zarijem, – Da, tako. To je samo požuda. Vrlo brzo ćeš se toga zasititi, a potom ću se morati vratiti podvijena repa i od svih moliti oprost.

Mack je odmahnuo glavom: – Djevojko, tebi doista treba doći iz dupeta u glavu ako ikada namjeravaš naći sreću u životu. – Podbo je konja i jurnuo naprijed, ostavivši me da ga slijedim kroz prašinu koja se dizala za njim. Mislim da je moj konj bio jednako u šoku kao ja. Nastavio je klipsati naprijed, kao da Mack i njegov konj nisu postajali sve sićušniji i sićušniji, nestajući u daljini. Kuća je bila blizu, mogla sam joj razaznati krov na udaljenosti manjoj od dva kilometra, ali bez obzira na to, kada smo stigli do ulaznog dvorišta, bjesnjela sam što me ostavio iza sebe. Dočekao me Boog, blaga izraza lica. – Što gledaš? – upitala sam, bijesna na njega zbog toga što je bio takva tračara. – A što ti gledaš, građanko? – Glupi Wookiee čovjek-medvjed-svinja ne zna gledati svoja posla. – Skliznula sam s konja i pridržala se da ne padnem na stražnjicu. Sutra će me noge i dupe svakako boljeti od tolikog jahanja. Nasmijao se. – Znam za Wookieeja, ali čovjek-medvjed-svinja. Što je to? Bila sam previše bespomoćna da bih se prepirala s njim. – Idi pogledaj u zrcalo, imam posla. – Otkloparala sam uza stube i ostavila mu da se pobrine za konja. Preuzeo je uzde pa sam pretpostavila da je zbog toga i bio tu. – Moraš očetkati konja! – proderao se iza mene. – Poslije! – uzvratila sam, viknuvši. Zalupivši vrata za sobom, krupnim korakom ušla sam u kuhinju po čašu vode. Maeve je bila za sudoperom, što me znatno usporilo. – O, bog, nisam znala da ste tu. Maeve me pogledala osvrnuvši se preko ramena i osmjehnula se prije nego što se ponovno latila posla koji je obavljala. – A gdje bih drugo bila? Prišla sam i naslonila se na obližnji pult. – Zapravo, ne znam. Što radite? – Puno toga. – Čistila je mahune u sudoperu. – Čistim, kuham, vodim brigu oko pilića i vrta. – Zvuči... zabavno. – Lagala sam sto na sat.

Zapravo, vodim posve običan život, ali ja ga smatram opuštajućim i ugodnim. Za pola dana uspijem obaviti sve pa mi ostane vremena za vlastite užitke. – Da? A kakve to? – Kukičanje, slikanje, književni klub. Radim još puno toga uz posao. Čeznutljivo sam uzdahnula. – I sama bih voljela imati vremena za sve to. – Ovaj put nisam lagala. U duši sam bila prava starica. Slegnula je ramenima, ne usporavajući rad. – Pa nađi ga. – Ha. Smiješno. Jeste li ikada radili u odvjetničkoj tvrtki? – Ne mogu se pohvaliti. – Vidite. Pojede vam sve slobodno vrijeme. Radim od šest ujutro, katkada i do deset u noći, pa čak i kasnije kad idem na ročište. – Zvuči kao da nemaš vremena disati. Zagledala sam se kroz prozor u stražnje dvorište. – Nemam. Nemam vremena disati od svoje petnaeste godine. – Ta obična tužna istina u potpunosti me smirila. – Ne znam zašto sam ikada mislila da je to ono što želim. – Ne budi tako stroga prema sebi. Kao prvo, bila si mlada i radila si ono što si trebala da nešto stvoriš, a kao drugo, još uvijek si mlada. Nisi zaglavila u tome da radiš ono što ne želiš. Ako nisi zadovoljna životom kakav živiš, mijenjaj ga. Prestala je čistiti mahune i pogledala me. – Nitko te ne prisiljava da radiš ono što ne želiš. – Prisiljavam ja samu sebe – rekla sam sažaljivo. Osmjehnula se. – Vidi, moj savjet ti je da ne dopustiš samoj sebi da se prepriječiš na putu vlastitoj sreći. – Da – rekla sam, nekoliko puta zatreptavši dok nisam u potpunosti shvatila smisao tih riječi. – Glupo, nije li? – Nije glupo. Sigurno je. Stječem dojam da živiš sigurnim životom.

Gorko sam se prigušeno nasmijala. – Uglavnom, da. Jedan put kad sam iskoračila iz te sigurnosne zone, u trenu sam uprskala živote najmanje petero ljudi. – Ubrajala sam tu djelu obitelj MacKenzie, kao kolateralne žrtve. – Sumnjam u to. – Podignula je veliku posudu mahuna iz sudopera i odložila je na pult. – Život se odvija na svoj način, slijedili mi svoj plan ili ne. Imam osjećaj da ćeš se osvrnuti na to vrijeme kada si iskoračila iz svoje sigurnosne zone i smatrati ga nečim najboljim što si za sebe mogla učiniti. – Voljela bih da znate što govorite – rekla sam, prije nego što sam shvatila kako je to zazvučalo nepristojno. Nasmijala se. – Vjeruj mi, znam što govorim. – Jeste li nekada u životu uprskali? Onako pošteno, grozno uprskali? Potvrdno je kimnula. – Aha. Nema toga tko nije. Tako se postaje snažna osoba. – Podbočila se o bokove i okrenula licem prema meni. – Snažna sam osoba, Andie, ali samo zato što sam se borila za to. – Sjaj, ne gori – rekla sam nježno i srce mi je klonulo u prsima. Potvrdno je kimnula. – Baš tako. Mi MacKenziejeve žene sjajimo, ne gorimo. – Privukla me u zagrljaj. – Jedna si od nas pa to trebaš znati. Briznula sam u plač, privijajući se uz nju onako kako se djevojčica koja se utapa drži za pojas za spašavanje.

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

N

akon što sam se isplakala i dobro naridala na Maevinu ramenu punom razumijevanja, popela sam se do Ianove sobe i utonula u iscrpljujući san. Sanjala sam mnoštvo ljudi koji su svjedočili mojemu sramu i osuđivali me zbog toga. Slike majčina dečka koji me optužuje da sam drolja nagrizale su moj već ionako načet osjećaj vlastite vrijednosti. Jecaji su mi se oteli s usana dok sam zamišljala svoje šefove koji me otpuštaju zbog narušavanja ugleda tvrtke. Ali tada sam osjetila kako me obuzima toplina i one je tame nestalo. Poput čarolije, od osobe koja se raspadala pretvorila sam se u sigurnu, od usamljene u zaštićenu. Promeškoljila sam se u krevetu i shvatila da nisam više sama. – Što radiš tu? – upitala sam glasom punim suza. – Pssst, spavaj samo. Iscrpljena si. – Ali što je s večerom? – Nisam bila gladna, ali nadala sam se da ću ga se na taj način riješiti. Nisam zasluživala nečiju brigu ni sućut, zaslužila sam da me se kazni. – Večera je već odavno prošla. Ako želiš, možeš jesti, ostavili smo tanjur za tebe, ali mislim da bi ti bilo bolje da zaspiš. Previše sam te držao na suncu. Oprosti zbog toga, lutko. – Nije to zbog sunca. – To je zbog goleme pukotine u mojemu srcu koja nikada neće zacijeliti. Nježno me poljubio u vrat. – Ne, nije zbog sunca. Zbog mene je, iscrpio sam te Kuratim. Nasmijala sam se protiv vlastite volje. – Prestani! – Dobro. – Poljubio me u rame. Spavaj sada. – Odlazi pa hoću – prošaptala sam, tonući u zonu sumraka sna, gdje ništa nije imalo puno smisla i gdje su se kovitlale i plesale sjene uspomena. – Nikamo ja ne idem...

Bilo je to posljednje što sam čula prije nego što je sunce provirilo kroz prozor i probudilo me. Jutro na dan piknika osvanulo je sunčano i vedro. U prsima sam osjećala težinu, kao da mi srce teži deset tona.

TRIDESET OSMO POGLAVLJE

P

robudi se, pospanko! Imam za tebe haljinu koju ćeš danas odjenuti. – Maeve je šušteći ušla u moju sobu, odjevena u lijepu haljinu na preklop sa žutim cvjetovima. – Što? – Uspravila sam se u sjedeći položaj. Kosa mi je bila poput ptičjega gnijezda na glavi. Svaki mišić u tijelu davao mi je do znanja da je upaljen i vrlo bolan jer sam ga prethodnoga dana prekomjerno koristila. Podignula je uvis plavu haljinu na vezanje oko vrata. – Haljina. Da je odjeneš. Mack ju je kupio u gradu za tebe, i ove sandale uz nju. – U drugoj ruci visoko je držala par tamnoplavih natikača. Piljila sam u lepršavu haljinu jednostavna kroja, izražena dekoltea i na vezanje oko vrata. Istu bih takvu sama izabrala da sam išla u kupovinu. Savršena za sunčani dan u Baker Cityju. – Ne... ne mogu je odjenuti. – Zašto ne bi mogla? – Kritički je pogledala haljinu. – Zato što... što ako mi ne odgovara? Prebacila ju je preko stolca i odložila cipele na pod u blizini. – Pogledao je etikete na tvojoj odjeći i uvjerena sam da će ti pristajati. Imaš divnu liniju. – Jeste li mi vidjeli stražnjicu? – upitala sam, prebacivši noge preko bočne strane kreveta i zagledavši se u pod. Osjećala sam bolove u svakom dijelu svojega tijela, od tjemena pa sve do nožnoga prsta. Nikada u životu nisam se osjećala toliko iscrpljeno. Nije ni čudo što Mack ima onako ubojito tijelo. Koja jebena vježba. Osmjehnula se. Mogla sam joj to osjetiti u glasu. – Koliko ja znam, muškarci vole raskošna tijela i premda bi trebala nabaciti još koji kilogram, mislim da će ovo biti sasvim zadovoljavajuće... muškarcima iz Baker Cityja. Pogledala sam je. Izraz mojega lica odašiljao je sram koji sam osjećala u srcu. – Imam loše vijesti u vezi s piknikom. – A da? Što to? – Zastala je usred prtljanja po prostoriji.

– Moj zaručnik, uskoro moj bivši zaručnik... na putuje ovamo. Čudi me da još uvijek nije stigao. Prilično sam sigurna da nećete poželjeti nijedno od nas dvoje na svojoj zabavi kad stigne. – Glupost. Tvoj prijatelj je i naš prijatelj. – Premjestila je okvire nekolicine slika po komodi, kao da će biti puno bolje budu li pomaknute centimetar ulijevo ili udesno, – Ne shvaćate – objasnila sam. – Dolazi odvesti me natrag, ali namjeravam prekinuti s njim i vratiti se sama. Otkazujem vjenčanje. Bit će ružno. Okrenula je glavu i nacerila mi se. Doslovno se nacerila, kao da je to što se moj život raspadao bilo smiješno. Namrštila sam se, pitajući se zašto bi joj zbog toga bilo toliko drago. Možda sam pogrešno procijenila njezinu prijateljsku naklonost. – Sigurna sam da će sve biti u redu. Čim kuša goveđi brisket bake Lettie, odmah će se smiriti i ostati na desertu. Napravila sam pitu s pekan orahom i jabukama. Bit će previše sit da bi ti stvarao probleme. Sada je razlog njezinoj sreći bio jasan. Nije još upoznala Bradleyja. Ustala sam, vukući se prema vratima. – Živite u doista lijepom svijetu iz mašte. Primate li doseljenike? Željela bih se doseliti. Osmjehnula se, prošavši pokraj mene u hodnik. – Uvijek si dobrodošla u moj svijet iz mašte. Ili moj stvarni svijet, kad smo već kod toga. – Ostavila me i krenula prema stubama. – Dobro bi nam došla tvoja pomoć dolje kad budeš spremna. Stiže nam gotovo stotinu ljudi, a još uvijek nismo iznijeli sve stolove van. – Što?! – Svladao me osjećaj krivnje. Spavala sam cijelo jutro dok su svi ostali radili. Koja bezveznjakuša. Začula sam smijeh, a potom su kroz ulazna vrata doprli glasovi muškaraca koji su međusobno izvikivali upute. – Sranje – rekla sam, vrativši se po haljinu i donje rublje prije nego što sam na vrhovima prstiju otrčala u kupaonicu. Vrijeme je istuširati se, obrijati

i nastaviti s programom, Andie. Možeš biti bezveznjakuša i poslije svima slomiti srce. Na trenutak sam ugledala Macka kako se penje stubama pa zatvorila vrata. Zaključala sam ih i čekala da se približi. Kad su njegovi koraci prestali odjekivati pred vratima, progovorila sam posluživši se svojim najodrješitijim glasom. – Ne pomišljaj ponovno se ušuljati ovamo, Mack. Znam da si tu. Moram se istuširati i obrijati kako bih mogla pomoći. – Ne pada mi na pamet. – Zaključila sam da se šali sa mnom. Držala satu bravu za slučaj da pokuša na silu ući. – Samo sam se popeo upitati te treba li ti još što. – Ne treba. Sve je u redu. – Ugrizla sam se za usnicu, boreći se sama sa sobom. Bilo mi je neugodno i bila sam dirnuta zbog toga što se nesebično trudio oko mene. – Hvala ti za haljinu. I cipele. Vrlo... brižno. – Takav sam, brižan tip. Čekat ću te u prizemlju. – Ne čekaj me – rekla sam, oslonivši glavu na vrata. – Nemoj da te ovaj put čekam predugo – rekao je, ne obazirući se na dvostruko značenje u mojim riječima. Ili je možda on meni želio reći nešto dvosmisleno... Od njegovih usana dijelila me samo debljina vrata. Mogla sam zamisliti njegove pune usne i osjećaj njegova jezika na svojemu. Oslonila sam se rukom o drvo, znajući da bih ga mogla pustiti da uđe i još jednom osjetiti u sebi prije nego što se sve to završi. To iskušenje dovodilo me do ludila. – Zašto me ne pustiš da odem? – upitala sam, gotovo preklinjući. Bilo je to najgluplje mjesto za vođenje takva razgovora, ali meni je, čini se, bilo uobičajeno. Nemaran se ponaša nemamo. – Ne mogu te pustiti da odeš zato što si moja. I zato što ne podnosim gledati te tužnu. Popravit ću to. Sigurna si da me trenutačno ne trebaš unutra? Vjeruj mi, brzo bih te uspio oraspoložiti. Mogla sam zamisliti njegov vragolast osmijeh i morala sam mu uzvratiti na isti način.

– Možda se utapam u očaju, ali to ne znači da ću biti posve sakata i da neću pomoći tvojoj obitelji oko piknika koji priređujete jednom godišnje. Stoga me prestani uznemirivati. – Bravo, tako treba. Znaš da stiže baka Lettie sa svojim goveđim brisketom. Hihotala sam se. – Čula sam već. – Požuri onda. Neće se oni stolci sami od sebe iznijeti. Osjećala sam ushit zbog zadirkivanja u kojemu samo oboje uživali. Atmosferu koja je prijetila ugušiti me učinio je deset puta lakšom i njegov stav naveo me da povjerujem kako bi život mogao biti puno jednostavniji pristanem li samo na ono što je predlagao. Bila sam u iskušenju otvoriti vrata i naglo ga povući unutra, k sebi, ali spriječio me zvuk njegova zviždukanja pokraj stuba. Bolje da ne učinimo još nešto što bi mi samo dodatno otežalo odlazak. Spustila sam ruku s vrata i okrenula se oko sebe, uzdahnuvši. Zakoračivši pod topao tuš, nisam mogla skinuti osmijeh s lica. Možda ću se suočiti s apokaliptičnim događajem kad se Bradley pojavi usred svega prisiljavajući me pred svima na vrlo ružan raskid. Ali zasad sam barem imala novu haljinu i slavni goveđi brisket, kojima sam se mogla radovati. Ali, što je to, dođavola, goveđi brisket?

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

P

rvi gosti su na godišnji piknik i rodeo MacKenziejevih počeli pristizati oko jedanaest ujutro. Tvrtka za organizaciju domjenaka prethodno je već bila postavila tri velika šatora kako bi omogućili zaklon ne samo gostima nego i sastavu koji se pripremao zabaviti sve prisutne rock klasicima iz osamdesetih. Hrana je bila postavljena na dugačkom banketnom stolu i kako su ljudi pristizali, dodavali su svoja jela onome što je već bilo ponuđeno. Stotinjak ljudi stajalo je u skupinama, smijući se, smješkajući se i razgovarajući. Stajala sam sama kad je nekolicina gostiju i članova obitelji u jednoj velikoj skupini pošla prema pročelju kuće. Pozornost mi je uglavnom bila usmjerena na Macka i traperice koje su bile priljubljene uz njegovu nevjerojatnu stražnjicu te crnu majicu kratkih rukava rastegnutu preko njegovih širokih pleća. Na sebi je danas imao svoj najbolji kaubojski šešir, svijetlobež boje s crnim obrubom oko vrha. Od samoga pogleda na nj zagrijavala sam se na posve pogrešan način i osjećala vrelinu na svim najneprikladnijim mjestima. Taj piknik potrajat će unedogled bude li me tako mučio, nadohvat ruke, a izvan dosega... savršen muškarac, tako blizu, a tako daleko. Duboko sam udahnula, nastojeći za koji stupanj smanjiti libido. Jedino sam to mogla učiniti kad je izgledao onako kao danas. Bit će to vraški dug piknik. Golemi Cadillac koji je izgledao kao da je proizveden u šezdesetima dovezao se do ulaznih vratnica i tamo neko vrijeme zastao prije nego što se kroz njih provezao. Znatiželjna, prišla sam, držeći se podalje od MacKenziejeva klana i brojnih mještana koji su već bili stigli. Vrata na vozačevoj strani su se otvorila, a potoni zatvorila, ali nisam mogla vidjeti osobu koja je izlazila. Tek kada je izišla ispred automobila, shvatila sam zašto. – Vjerojatno baka Lettie – rekla sam tiho, sama za sebe. Maeve i Angus su joj laskali, a ona je njihove zagrljaje i poljupce dočekivala grleći ih i ljubeći.

Bila je visoka ni metar šezdeset i imala je slabu plavičastosivu kosu koja joj je lebdjela oko glave poput oblaka. Ian je preuzeo od nje ključeve automobila i premjestio golemo vozilo u stranu, parkiravši ga ondje gdje nikome neće stajati na putu. Kada se skupina ljudi koji su je srdačno dočekali zajedno s njom uputila prema meni, pomaknula sam se u stranu da im omogućim prostor za prolazak. Mack je nosio veliku jajoliku posudu s poklopcem koju je izvadio iz prtljažnika njezina automobila. Prema napinjanju njegovih mišića ispod majice mogla sam zaključiti da je bila teška. Dok su se približavali, Maeve se nagnula i prišapnula joj nešto na uho. Starica je naglo podignula glavu i pogledom pretražila prostor, sve dok joj se pogled nije zaustavio na meni. Svojim koščatim prstom pokazala je u mojemu smjeru pa je cijela ta skupina promijenila putanju i više nisu išli prema švedskom stolu, nego prema meni. Srce mi je ubrzano zakucalo i koža iznad gornje usne orosila mi se znojem. Brzo sam ga obrisala i stala što sam uspravnije mogla prije nego što mi se približila. Osjećala sam se kao da idem pred suce prizivnog suda s dosjeom o nekom teškom slučaju u ruci i bez gaća. – Tko je ta mlada dama? – upitala je s otprilike metar udaljenosti. Odmjeravala me pogledom svojih vodenastih plavih očiju. Prema izrazu njezina lica nije se dalo naslutiti što misli. Ispružila sam ruku i istupila. – Zovem se Andie. Drago mi je. Uzela je moju ruku u iznenađujuće čvrst stisak i stegnula je. – I meni je drago. Čujem da si dio obitelji. Srce mi je na trenutak prestalo kucati, a potom zakucalo ubrzano da nadoknadi zastoj. – Hmmm... da... pretpostavljam da jesam. Mogla sam na sebi osjetiti Mackov gorući pogled, ali nisam skidala pogled sa starice. Njezina jednostavna svijetloplava haljina savršeno se slagala s bijelom vestom koju je držala zaogrnutu preko ramena i bijelim kožnatim lakiranim sandalama s niskom petom. Frizura joj je očito bila posebno složena za tu prigodu. Iako nije bila puno viša od hobita, imala je na sebi više

bora od bobice suhoga grožđa zametnute u udaljenom kutku ostave godinu dana. Izgledala je vraški zastrašujuće. – Kako ti se zasad sviđa ovdje? Čujem da si već nekoliko dana tu. – Nije mi ispuštala ruku iz stiska pa sam i ja njezinu čvrsto stiskala, ne želeći da ima osjećaj kao da drži mrtvu ribu. Nježno sam prstima obuhvatila njezinu krhku ruku, nalik na ptičju nogu, diveći se snazi koju sam u njoj mogla osjetiti. – Ovdje sam zapravo već dva dana i jako mi se sviđa. Predivno je. – Nisam joj lagala ni u jednom slučaju. Ona ljepota o kojoj je Maeve govorila prve noći mojega boravka sada mi je bila očita. Silno će mi nedostajati kad odem. – Ovo mjesto uvuče ti si se pod kožu i ne pušta te da odeš. – Nastavila me držati za ruku kad se okrenula. – Dođi ovamo sa mnom i pokaži mi što si napravila. – Što sam napravila? – Glas mi se povisio za oktavu i pitala sam se govorili li o onome o čemu sam mislila da govori. Kako zna za mene i Macka? – Hrana, draga, hrana. – Pokazala je na banketni stol prepun pokrivenih jela. – Što si napravila? Koji je tvoj specijalitet? S olakšanjem sam odahnula. – Ah, nisam ništa napravila. Sve je to Maeveinih ruku djelo. – Zar ne kuhaš? – Doimala se pomalo zgranuto i bilo je teško ne osmjehnuti se na njezinu reakciju. – Ne, zapravo ne kuham. Nikada nisam naučila. – A tvoja majka? Je li ona kuhala? Odmahnula sam glavom, ne vjerujući da bih mogla progovoriti. Moja majka mnogo toga nije radila, osim što je poslužila kao ljudska vreća za boks najvećim životnim luzerima. Ali nisam to namjeravala reći baki Lettie. Imala sam osjećaj da bi me upitala zašto im moja majka nije odrezala muda. – Ne potječu svi iz obitelji velikih kuhara, bako – rekao je Mack, odloživši njezino jelo na stol. – Možda bi Andie od tebe mogla ponešto naučiti.

– Zvuči kao da ću je morati poučiti – rekla je, ponovno usredotočena na prilaženje k stolu. Oprezno je načinila nekoliko koraka, ali koračala je čvrsto i imala sam osjećaj da se nije morala pridržavati za mene te da se nije udaljavala od mene samo zato da bi mogla nastaviti s daljnjim ispitivanjem. Kratko sam pogledala prema Macku, ali on se nacerio objema, kao da uživa u internoj šali. Isplazila sam mu jezik, no čini se da je zbog toga bio još sretniji. – Podigni onaj poklopac – zapovjedila je, pokazavši prema svojoj posudi. Poslušala sam je. Jedino vidljivo u njoj bio je veliki komad aluminijske folije. – To je goveđi brisket. Jamačno nećeš u životu kušati bolji. Ne šalim se kad je brisket u pitanju. Mudro sam kimnula. – Vidim. Pogledala me, mršteći se. – Ne znam kako, kad je prekriven folijom. Ian se iza mene smijuljio, ali nisam se obazirala na nj. – Čula sam, pa mogu zamisliti kako izgleda. – Osmjehnula sam se i kimnula. – Jesi li već jela brisket? – upitala je. Mojega je osmijeha nestalo. – Uh... nisam. Moram priznati da nisam. – Pa kako onda možeš zamisliti ako ga nikada nisi vidjela? – Kreativna sam! – Lice mi se zarumenjelo kad je Ian prasnuo u grohotan smijeh. Nacerila mi se, otkrivši savršeno zubalo. – Sviđaš mi se. Smiona si. Nacerila sam se i ja njoj, osjetivši silno olakšanje. – I vi se meni sviđate. I za vas se može reći da ste smioni. Hihotala se gugućući. – Bogme si u pravu. Jesam. Ne misliš li da je život previše kratak da bi se uvijek bilo pretjerano sladunjavo. Poput aspartama. Ostavlja ružan okus u ustima. Ba! Potvrdno sam kimnula. – Naravno. Sviđa mi se prava stvar. Uvijek biram šećer.

Pustila mi je ruku i stisnula me za nadlakticu. – Dobro, ti i ja ćemo se baš dobro slagati. – Klackala se u krug i pogledala prema klanu. – A sad mi reci s kojim si od mojih unuka ovdje? Bolje da je to netko od mojih dečki nego onaj Boog, a reći ću ti zašto. Boog je zinuo i svi ostali su se nasmijali. Spustila sam pogled, bilo mi je previše neugodno da bih joj odgovorila na pitanje. Mack mi je prišao i prebacio ruku preko mojih ramena, privukavši me čvrsto uz sebe. – Sa mnom je, bako. Sa mnom je ovdje. Baka Lettie nekoliko nas je trenutaka oboje kritički osmotrila, a potom kimnula. – Dovoljno dobra. – Potom se okrenula prema ostalima. – Boog, dodaj mi stolac, molim te. Noge su mi umorne. Sinoć sam bila na plesnjaku i ostala do jedan iza ponoći. Sada sam previše umorna da bih se mogla uključiti. Boog se gunđajući udaljio, ali ipak je dograbio stolac i privukao ga. Udaljila sam se s Mackom kada su se ostali okupili oko bake Lettie, sjativši se oko nje kao da je netko iz kraljevske obitelji došao u posjet. – To je bilo zanimljivo – rekla sam. Osjećaj da sam upravo izbjegla metak smirio je moje napete živce. Mack me uzeo za ruku i ponovno poveo do stola s hranom. Posegnuo je u veliku tavu i skinuo malo aluminijske folije s vrha. – Evo kako izgleda goveđi brisket. Piljila sam u hrgu smeđega mesa. – O, izgleda... dosadno. – Nisam znala što sam očekivala, ali zasigurno nije bilo ničega zbog čega bi trebalo biti toliko uzbuđen. Nasmijao se, a potom tihim glasom rekao: – Pazi da te baka Lettie ne čuje. – Pazit ću – uzvratila sam šaptom. – Ulijeva mi strah. Mack se nagnuo kao da će me poljubiti, ali povukla sam se. – Što? Ne mogu te poljubiti? – Doimao se povrijeđenim. – Ne, ne možeš me poljubiti, ludo. Neće biti ništa od toga. – Pokazala sam na njega, a potom na sebe. – Neće biti ništa od nas. – Bilo je grozno izreći

to, ali morala sam. Što smo duže igrali igru da smo par, to će mi biti teže kad odem. A odlazila sam, sutra, s potpisanim papirima ili bez njih. – Vraga nema ništa. Kako ne bi bilo? Ima tu puno toga. – Njegovo dobro raspoloženje brzo je iščezavalo. – Molim te, nemoj praviti scenu – rekla sam, osvrnuvši se nakratko prema njegovoj baki. – Ti si ta koja pravi scenu – rekao je, ponovno nježnijim glasom. – Znaš što... samo mi daj pusu i puštam te na miru. U protivnom ću te gnjaviti cijeli dan. Sumnjičavo sam ga odmjerila, pretvarajući se da mi se to nimalo ne sviđa, ali potajno sam bila ushićena zbog spoznaje da će me poljubiti pred svojom obitelji. – Jedan poljubac i ostavit ćeš me na miru tijekom cijeloga piknika? – Ne. Petnaest minuta. Pretvarala sam se da sam bijesna. – Nije pošteno! – Gle, ako ti želiš više od samog poljupca, možeš kupiti vrijeme. – Sugestivno je micao obrvama. – Gurnula sam ga laktom u rebra, ne prestajući se smješkati sve to vrijeme. – Odlazi, uspaljenko. Nema pušenja na obiteljskom pikniku. Pokazao je prema jednom velikom stablu i hrpi naslaganog kamenja uz njega. – Tamo ima zgodno mjestašce za sakriti se. Ali moramo biti doista tihi. Nisam govorio o pušenju. Nešto sam drugo planirao za tebe. – Nagnuo se previše blizu i svojim najzločestijim glasom prošaptao: – Zato sam ti i kupio haljinu, a ne kratke hlače. Iskolačila sam oči. – Prestani! Netko će te čuti. – Lice mi se snažno zarumenjelo, odjednom sam osjetila trnce i koža mi se izdajnički naježila otkrivši tako moju tjelesnu reakciju na njegov prijedlog, Mogla sam ga zamisliti tamo dolje dok mi je haljina zadignuta oko struka, gotovo kao da se to već događa.

Obujmio me i ponovno se sagnuo k meni. – Hajde. Prestani me mučiti. Jedan poljubac. Petnaest minuta. Prihvati to što nudim prije nego što promijenim uvjete. Pridignula sam se na vrhove prstiju i kratko ga ovlaš poljubila u usne, odvojivši se od njega prije nego što se uspio pripremiti ili reagirati. – Aaa, ne može to tako – rekao je, vragolasto se nacerivši, kako samo on zna. – To se ne računa. – Da. Računa se. – Pokušala sam potisnuti cerek i ostati ozbiljna. – Nisi rekao kakav točno poljubac želiš. – Srce mi je umalo iskočilo od radosti zbog tog glupiranja s njim. Uto sam čula da su se negdje ispred ulaza zalupila automobilska vrata i prisjetila se da bi se Bradley svakoga trena mogao dokotrljati prašnjavom cestom. Radost koja je prijetila obuzeti me raspršila se na vrućini oko nas, ostavivši za sobom samo očaj. Zločesti dio mene u trenu je pobjesnio na Bradleyja zbog toga što me pritiskao na taj način. Možda budem imala sreće pa ga neka poluotrovna zmija ugrize pokuša li prekinuti ovaj dan, ali samo ona zbog koje bi morao k liječniku, a ne ona koja bi ga doista usmrtila. Pola sekunde potom obuzelo me grizodušje zbog pomisli da sam mu to poželjela. Činio je samo ono što bi učinio i Mack u istim okolnostima. Grozna sam. Kako sam se samo mogla tako srozati? – Što nije u redu? Zašto se više ne osmjehuješ? – Mack mi se pokušao približiti. – Zato što ti nisam gurnuo jezik u usta, je li zato? Odmahnula sam glavom, prisilivši se iz nje izbaciti misli o Bradleyju. Sve dok se on ne pojavi ili se ja vratim, mogla sam se pretvarati da ti problemi ne postoje. Barem sam zbog Macka to mogla učiniti. – Ne, nije to razlog. – Znaš da jest. Hajde, ljepotice, dat ću ti još jednu priliku. Vjerojatno bi me kao snažnu poslovnu ženu povrijedilo da me netko nazove ljepoticom, ali naprotiv, ugrijalo me do same srži i potaknulo da poželim istražiti ono mjestašce iza stabla. Odmahnula sam glavom zbog te pomisli. Taj seksi kauboj doista me znao pogoditi u žicu i navesti da

zaboravim ono što se od mene očekivalo da učinim – naime, da se otkačim i pripremim za odlazak. Zvuk glasnog vozila koje se zaustavljalo i čak još snažnija truba koja je najavljivala dolazak nekog posebnog, oboma nam je odvratila pozornost od naših luckastih igrica i očijukanja. – Uh, sranje – rekao je Mack, uzdahnuvši kad je pogledao prema ulaznim vratnicama. Ramena su mu klonula. – Tko je to? – upitala sam, pokušavajući vidjeti osobu koja je izlazila. – Dobro došla u moju noćnu moru – rekao je i ruke su mu kliznule s mojih leđa kad se odmaknuo pozdraviti posjetitelja. – Hannah Banana! – povikao je Boog preko prostora sa šatorima, dok je Barbie ljepotica zaobilazila oko starog ulupljenog kamioneta pridružiti se gomili ispred kuće. – Ne zovi me tako, Boog! – doviknula mu je, zvučeći poput country pjevačice zbog načina na koji je to izgovorila. Potom joj se lice potpuno ozarilo kad je ugledala Macka koji joj je prilazio. Zbog ljubomore koja mi je obuzela misli, oboje sam ih prostrijelila pogledom. Gdje su one otrovne zmije u trenutku kad ih trebaš? – Hej, Mack! Hej, gospođo Maeve! Kak’ ste svi? – cvrkutala je Hannah. – Donijela sam onu svoju pitu s borovnicama, kao i svake godine. – Nosila je iznad glave nešto zamotano u tanku aluminijsku foliju, kao da je jebeni Betty Crocker kip slobode ili tomu slično. Pokušala sam se poslužiti čistom snagom misli da to što je nosila u ruci premjestim na njezinu glavu, ali očito nemam nikakve telepatske sposobnosti čim se ništa nije dogodilo. Spustila je to na stol i glatkom kretnjom odlijepila aluminijsku foliju, pokazujući Macku hranu ispod. Na njezinu žalost, prošao je tik pokraj nje prema svojemu bratu Ianu, koji je stajao postrance. Moje ljubomorno srce postiglo je veličinu triput veću od uobičajene. – Ona mu se doista ne sviđa. Nije lagao. – Ti ovu najviše voliš – rekla je pjevušećim glasom, osvrćući se preko ramena, nimalo obeshrabrena njegovim ignoriranjem.

– Ne, ne volim – rekao je bezizražajno. – Alergičan sam na borovnice. – Otkad to? – upitala je, posve očito povrijeđena. – Od tvog rođenja. Uvreda je odjeknula i među okupljenima je na nekoliko trenutaka zavladala mrtva tišina prije nego što je pjevač sastava to raspoloženje prekinuo radeći na opremi. Čak sam se i ja osjećala pomalo loše zbog Hanne, bez obzira na svu njezinu odbojnost kada sam vidjela kako joj se lice objesilo. – Provjera mikrofona, jedan! Jedan, jedan, jedan! Provjera mikrofona, dva. Dva, dva. Provjera mikrofona, tri, četiri... i leptiri. Leptiri, leptiri. Pet i šest i Nikki Sixx iz grupe Mötley Crüe i ti i ja i graja. Mikro-mikro-mikrofon. Provjera, provjera, provjera... – Hej, čujemo taj prokleti mikrofon, dobro? – zavrištala je Hannah, u čijoj je ruci zadrhtala pita. Sagnuvši se, pjevač je snažno lupio glavom u mikrofon i oko Šatora se začulo prodorno pištanje. Svi, uključujući i mene, pognuli su glave ili pokrili uši. Još neko vrijeme nakon što je pištanje prestalo, njegova zvonjava odjekivala mi je u glavi. Kada se nekoliko trenutaka potom iz zvučnika začula snimljena glazba, Hannah se okrenula prema meni. Njezin bijes se u samo dvije sekunde potpuno pretvorio u lažnu slatkoću i vedrinu. Nakrivila je glavu na jednu stranu, a potom, onako dugonoga, u cipelama visokih potpetica, krenula prema meni, dok joj se u pogledu vidjela odmazda zbog krađe muškarca. Isprsila sam se i visoko uzdignute brade pripremila za njezin dolazak. Vrijeme je zasjati, a ne izgorjeti, Andie. A vi, zmije? Jeste li još uvijek tamo? Sada bi bio pravi trenutak da se pokažete.

ČETRDESETO POGLAVLJE

H

annah se zaustavila ispred mene dok je glazba bivala sve glasnija i ljudi se sklanjali od sunca u potrazi za malo hlada ispod šatora. Zabava je službeno bila u punom jeku, pilo se pivo i gazirana pića, jela su se predjela poslužena po stolovima. – Dakle. Još si tu. – Njezin osmijeh podsjetio me na reakciju zagrizanja u svjež limun. – Da, još sam tu. Ali odlazim. – Bacila sam pogled uokolo, ali činilo se kao da više nitko na nas ne obraća pozornost. Mack je s Ianom promatrao sa sigurne udaljenosti, navodeći me da mu poželim isplaziti jezik zbog toga što se ponaša kao prava kukavica, ostavljajući me da to sama riješim s njom. Platit će on to poslije, i to na ne baš lijep način. – Odlaziš? Doista? – U trenu se od prave kučke pretvorila u vedru osobu. – Ajme, baš šteta. – Riječi su pokuljale iz nje. – Kad ideš? – Sutra, radim, i ima stvari zbog kojih se moram vratiti. Potvrdno je kimnula, pretvarajući se da je posve ozbiljno usredotočena na mene. – Naravno, jasno mi je da moraš. Ne želiš da te sve te obveze zatrpaju. Onda ti to samo stvori još dodatni posao, je li? Osim toga, mogla bi izgubiti posao. Dobiti otkaz i tako to. To bi bilo grozno, da izgubiš posao. – Zapravo, ne bi bila najgora stvar na svijetu da me otpuste. – Njezina neizmjerna sreća zbog toga što je ostavljam sa svojim suprugom dovoljno me izludila da kažem riječi kojima sam se poigravala. Ali čim su mi prešle preko usana, znala sam da su istinite. Pomisao na to da više ne radim u odvjetničkom uredu u West Paint Beachu donijela mi je olakšanje. U tom trenutku shvatila sam da bi mi nedostajala tek Ruby. – U ovakvoj ekonomskoj situaciji? – Podsmjehivala se. – Sigurno se šališ. Morala sam prihvatiti posao u zalogajnici da bih mogla plaćati stan. – Ležerno se osvrnula oko sebe, ali zaustavila se činije ugledala Macka. Voltaža koju je kanalizirala kroz svoj cerek prijetila je nestanku struje u gradu.

– Misliš na Mackov stan? – Uspjela sam se suzdržano osmjehnuti. Ponovno se okrenula prema meni. – Ah, u pravu si. Kako sam glupa. Sada živim s Mackom. Zajedno smo od... – pogledala je prema nebu, baveći se nekim zamršenim izračunom – ... mjesecima. Ima tomu sada već mjeseci i mjeseci. Predivno je. Tako je dobro imati ga uza se. – Urotnički se sagnula prema meni i prošaptala. – Dostupan, a ujedno seksi, naravno. Posebice kada hoda uokolo u svojim boksericama. Ustuknula sam za korak kako ne bih učinila neku glupost njezinu licu. – Hannah, mislim da te treba Boog. – Osvrnula sam se uokolo, očajnički tragajući za čovjekom-medvjedom-svinjom. Ne priđe li netko i ne spasi me, moglo bi se dogoditi nešto ružno. Osjetila sam dotad nepoznate iskonske nagone, na nivou pećinskog pračovjeka. Bila sam spremna iskopati joj oči. – Boog? – Zakolutala je očima. – Ne treba me. Samo me želi uznemiravati zbog nečega. – A što je s vas dvoje? Jesi li prije možda bila s njim u vezi? Prezrivo je otpuhnula, a potom se glasno nasmijala, uznemirujuće zvučeći poput revanja magarca. – Možda jesam sa sela, Angie, ali nisam u vezi s rođacima. Oprosti što te moram razočarati, gradska curo. – Zovem se Andie. U srodstvu ste? – Na tu činjenicu ostala sam otvorenih usta. Otkad to čovjek-medvjed-svinja ima isti DNK s Barbikom? – Da, rođaci smo. On je moj polubrat. – Dakle, tvoja majka udala se za Wookieeja? – Namjeravala sam je time uvrijediti, ali očito ne znam kako to izvesti u seoskom stilu. Nasmijala se, prvi put mi se iskreno osmjehnuvši tog dana. – Zbilja si smiješna, Građanko. – A ti zbilja nisi, Seljanko. Pomno me motrila i smiješak joj je postao blaži. – Što kažeš na to da prekinemo s tim sranjima i postignemo nekakav dogovor? – Kakav dogovor? – Odmah sam na glavu stavila svoj odvjetnički šešir dok sam čekala uvjete koje će mi postaviti.

– Što kažeš na to da se složim s tim da danas tebe i Macka ostavim na miru, a da ti pristaneš sutra se izgubiti iz grada i nikada se više ne vratiti ovamo. – Čini se pomalo jednostrano, ne misliš li tako? – Naherila sam glavu. – Kako to? – Uhhh, ne znam. Možda zato što ti to svoje obaviš za pola dana, a ja trebam ostatak života? Ne čini se poštenim, je li? Držati se zauvijek podalje od Macka sasvim sigurno bi bio posao. – Bacila sam kratko pogled prema njemu i strune mojega srca zabrujale su poput bendža. Obrve su joj se spojile. – Želiš li da ti platim, što li? – Ne – rekla sam, utišavši ton kako bi odgovarao njezinu. Pogledala sam je ravno u oči i sva zloća u meni kanalizirala je to usijanje. – Želim da svoje kandže držiš podalje od mojega muškarca. Eto što želim. Ostala je otvorenih usta piljeći u mene dok joj se pogled smračio poput gomile olujnih oblaka. Mack je prišao točno u trenutku da čuje njezin odgovor. – Nije on tvoj muškarac. On je moj muškarac i doslovno cijeli život je moj. – O, Bože, Hannah... moglo bi baš i bez toga – rekao je. U glasu mu se osjećala iscrpljenost. Nisam bila sigurna je li takav zbog njezine blizine ili je naš dugačak jučerašnji dan tako djelovao na nj, ali posve je sigurno izgledao kao da mu treba odmor. Spustio je glavu pa mu je šešir skrivao cijelo lice od pogleda. – Bez čega to? Reci naposljetku istinu svijetu. Mislim da je vrijeme za junačko ponašanje, Mack, vrijeme da svima kažeš što se uistinu događa između nas. Naglo je podigao glavu i zablenuo se u nju. – Šališ se. Kako možeš biti tako zaluđena? Nema ničega između nas, Hannah, znaš ti to dobro! Nikada te prstom nisam taknuo. Ljudi pod šatorima prestali su razgovarati i počeli obraćati veću pozornost na nas.

– Možda bi mogla malo sniziti ton – predložila sam, brinući se da će upropastiti zabavu. Ni u kojem slučaju nisam očekivala njezin sljedeći potez. Napala je bez ikakva upozorenja, otvorenim dlanom udarila me u prsa i odgurnula nekoliko koraka. – A da možda ti malo sniziš ton, kradljivice muškaraca? – Hej! Dosta, Hannah! – rekao je Mack, ispruživši ruku kako bi je spriječio da priđe bliže. Nisam u potpunosti sigurna što se u djeliću sekunde koji je potom uslijedio dogodilo s mojim razumnim aktivnim dijelom mozga, znam samo da se u meni nešto prelomilo i potaknulo me da se razjarim. Nakon nekoliko posrćućih koraka uspjela sam naći uporište, a potom sam je bez razmišljanja odgurnula, proguravši se pokraj Mackove ruke i stisnutim šakama došla u kontakt s njezinim mekanim grudima. – Nisam ja nikakva kradljivica muškaraca! – vikala sam, svom je snagom udarajući u prsa. Gotovo da nije ni zateturala kad je ponovno nasrnula na mene. Nije više izgledala kao Barbika, sada je više nalikovala golemom lutku ubojici Chuckyju sa sićušnim noževima u obliku umjetnih nokata. Mack je skočio između nas kada su poletjeli nokti, ruke, šamari i kosa. Moguće je da sam vrisnula. Ali ona posve sigurno jest. Potom se začuo glasan tresak kada sam svojom velikom stražnjicom snažno udarila u banketni stol iza sebe i kada je hrpa posuđa poletjela na tlo. – Moj brisket! – začuo se slabašan kreštav glas. – Ode pita od borovnice – rekao je Ian, ne zvučeći baš sretno zbog toga. – Prestanite vas dvije! – povikao je Mack, hrvajući se najprije sa mnom, a potom odustao kako bi kontrolirao napadačicu Barbie koja je držala punu šaku moje kose. Bila sam na koljenima pa sam je snažno udarila u slabine kako bi me pustila. Učinak je bio poput čarolije i, čim sam se oslobodila, uspravila sam se, dašćući poput bika. Maknuvši kosu s lica, dala sam joj znak da priđe. –

Priđi, kučko, hajde, samo daj. – Puhala sam i otpuhivala očekujući njezin sljedeći potez. – Spremna sam za tebe. – Podignula sam stisnute šake i počela skakutati s jedne strane na drugu, poput jebenog Muhammada Alija, zahvalna zbog toga što je moj životni plan sadržavao više od tristo sati kickboxing aerobika. Bila je prilično visoka, ali bila sam sigurna da bih joj mogla zadati kroše u glavu i barem je ošamutiti udarcem. – Andie? – Iz daljine je dopro nečiji zaprepašten glas. Čim sam ugledala tisuće promjena na Mackovu licu, istoga sam trena povezala. Nevjerica. Preneraženost. Bijes. – Andie, što to radiš? – upitao je muškarac. Spustila sam stisnute šake niz tijelo kada sam u sebi klonula. Sva borbenost nestala je iz mene poput zraka iz šupljeg balona kada se mašta sudarila sa stvarnošću, ostavši neugodno iznenađena. – O, bog, Bradley. Što ti radiš ovdje? Nisam ni vidjela kako mi se približava stisnuta šaka dok je nisam osjetila na vilici.

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

O

svijestila sam se ležeći na tlu pokraj banketnog stola i nekoliko lica nadvijalo se nada mnom. Prvo koje sam zapazila bilo je Mackovo, jer ono je bilo prvo koje sam željela vidjeti. Osim toga, njegov šešir zauzimao je puno mjesta, priječeći mi pogled na sve ostale. – Bog – rekla sam, zbunjena i osramoćena. – Reci mi da sam samo sanjala žensku tučnjavu koja je bila posljedica ozljede glave. – Mislim da si obrnula, najprije ženska tučnjava pa onda ozljeda glave. – Položio je ruku na moje tjeme. – Jesi li dovoljno dobro da možeš ustati? – Andie – što se događa, dođavola? – upitao je Bradley. Prvi put sam ga ugledala kako čuči s moje desne strane. Lice mu je bilo posve namršteno. – Ti si doista tu? – bilo je sve što sam uspjela izustiti. – Da, pa rekao sam ti da dolazim. Isuse, hoćeš li ustati? Izgledaš grozno ležeći tu takva. Mack mu je uputio pogled pun bijesa, ali ništa nije rekao, stavivši ruku iza mojega vrata i uspravljajući me u sjedeći položaj. Svijet se malo zanjihao, a potom ponovno vratio u normalu. Ispred mene stajali su Maeve, baka Lettie i još nekoliko žena. Činile su sve što je bilo u njihovoj moći da ponovno dovedu stol u red. Maeve me kratko pogledala, a potom se vratila poslu. Oči su mi bile pune suza. – Jako mi je žao – rekla sam jedva čujnim glasom. Sram je bio nepodnošljiv. – Ne brini se zbog toga – rekla je Maeve, očito nesretna. – Nisi ti kriva za to. – Naravno da nije – oglasio se Bradley. – Napala ju je ona žena. Nadam se da zna da je čeka građanski parnični postupak. Podignula sam ruku, – Prestani, Bradley. Neću nikoga tužiti.

– Naravno da hoćeš. Nećemo dopustiti nekom urođenom zločincu da te tek tako napadne. – Čovječe, ne znam tko si, ali bolje ti je da paziš što govoriš. – Tu prijetnju izgovorio je Ian. Bacila sam pogled i ugledala ga kako sa strane stoji s Boogom, koji je vodio brigu o izbezumljenoj Hanni Banani. Ne znam zašto sam prije za nju pomislila da izgleda kao Chucky. Sada je izgledala očajno, ispod očiju joj je bila razmazana šminka, jedna potpetica bila joj je slomljena, dok joj je kosa bila raščupana na sve strane. Mack me uspio osoviti na noge i pridržavao me sve dok nisam ponovno uspostavila ravnotežu. Kimanjem sam mu dala do znanja da me može pustiti, što je i učinio, odmaknuvši se. Prišao je Bradley i zagrlio me. Hajde... idemo. Odgurnula sam ga, razmutivši se što je otežavao stvar. – Ne, prestani. Ne idem nikamo s tobom. Bradley je stajao ispruženih ruku, u zaleđenom zagrljaju. Kako to misliš ne ideš sa mnom? Upravo si dobila udarac u glavu. Ne možeš sama putovati. Ako se treba vratiti, mogu je ja odvesti – ponudio se Mack. Pogledao je u mene. – Ili se možda nećeš vraćati. Mogla bi ostati. Bradley se nadasve snobovski nasmijao i iz grla mu je dopirao neljubazan zvuk. – Daj, čovječe... što ti doista misliš da bi djevojku poput Andie zanimalo ostati ovdje s tobom usred jebenog Oregona?... Samo zato što imaš kaubojski šešir na sebi i klateći pimpek. Daj, molim te... Ona ima više ukusa. – Ponovno je posegnuo za mnom, ali izmaknula sam se izvan njegova dosega i približila se Macku. – Ne obraćaj mu se na taj način – ustrajala sam. Bilo mi je neugodno zbog činjenice da sam zapravo razmatrala udaju za toga kretena. Vratili su mi se svi oni trenuci kad smo ga Ruby i ja ismijavale u tvrtki, uz sve one osjećaje prijezira koje su ti trenuci izazvali. Tada sam shvatila da imam neke neobične nadljudske moći odvlačenja pozornosti, uspijevajući nekako zavarati samu sebe i navesti se da sve to zaboravim i zapravo gotovo dvije godine spavati s njim.

– Braniš ga? – Bradley je ustuknuo jedan korak. – Ne shvaćam, Andie. Što se to, dođavola, događa ovdje? One žene koje su dovodile u red banketni stol približile su se prisluškivati. Maeve i baka Lettie bile su na čelu te skupine. Angus, Ian i Boog također su prišli. Svi oni formirali su veliki krug oko nas troje, Macka, Bradleyja i mene. Bilo je to kao u obračunu kod O. K. Corrala, samo bez pištolja i s mnogo više neugodnosti. Pročistila sam grlo, prelijećući pogledom po licima oko sebe. Zapazila sam upitne poglede, optužujuće, i one tužne. Jedini pogled koji mi je nešto značio bio je Mackov. Naravno, njegovo lice bilo je maska iz koje se ništa nije moglo pročitati. – Reci mu, Andie – poticao je Mack. – Reci mu što smo učinili. Glas mi je zapeo u grlu kad su mi suze potekle niz obraze. Polako sam odmahnula glavom. Poniženje zbog toga što svima moram reći što sam zbog svoje nepromišljenosti učinila obojici, Bradleyju i Macku, bilo je previše za podnijeti. – Hoćeš da ja to učinim? – obzirno se ponudio. Nisam mogla reći da. Nisam od njega mogla tražiti da podmetne leđa za taj teret. – Ne – rekla sam naposljetku kroz suze koje nisu prestajale teći. – Sama ću to učiniti. – Reci mi – poticao je Bradley, sada već bijesan. – Ne srdi se na Macka – preklinjala sam. – Nije učinio ništa pogrešno. – Što se događa, Andie? – upitao je Angus, smirenim blagim glasom. – Ma što bilo, uvjeren sam da to možemo riješiti. Stavila sam ruku na usne da spriječim njihovo drhtanje. Posegnuvši duboko u nutrinu sebe, izvukla sam posljednju rezervu snage koju sam imala kako bih se smirila dovoljno da progovorim. Pročistila sam grlo i pogledala u baku Lettie. Jednom je odobravajuće kimnula i posve ozbiljna namignula mi. Ugledala sam se u njezinu samouvjerenost koja mi je poslužila kao vodilja, a potom pogledala Bradleyja kako bih mogla zadati posljednji udarac našim srcima.

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

M

uha se mogla čuti kada sam započela s pričom.

– Prije dvije godine otišla sam s dvjema prijateljicama u Las Vegas. Tijekom boravka ondje upoznala sam Macka. – Pogledala sam prema njemu i dah mi je zastao kad sam mu u pogledu zapazila čežnju. Morala sam odvratiti pogled kako bih mogla nastaviti. Stoga sam se usredotočila na Bradleyjev ljutit izraz lica. Toliko sam mu dugovala. – Igrali smo ajnc, a potom puno popili. Prije nego što sam ga srela, već sam bila popila nekoliko koktela, ali nakon toga smo nastavili piti i naposljetku završili... zajedno. – O, Isuse, nastavi, Andie, to nema nikakve veze s nama – rekao je Bradley. – Nismo tada još ni bili u vezi. – Da, ima veze s nama. Ima velike veze s nama. Samo... dopusti mi da ispričam. – Duboko sam udahnula i pogledala Maeve. Bilo je vrijeme da platim za svoje postupke. – Dok smo bili u Las Vegasu, vjenčali smo se u jednoj od onih kapelica u kojima je to moguće danonoćno obaviti. Maeve je razrogačila oči i pogledala prema svojemu suprugu koji se doimao zaprepaštenijim od nje. – Nestao je cijelu tu prokletu noć zahvaljujući tebi – rekao je Ian. Bio je silno bijesan. – Prestani, Iane. Sad nije vrijeme za to – upozorio je Mack. Nastavila sam, ne obazirući se na Ianovu upadicu. – Gotovo da se nismo ni poznavali, ali vjenčali smo se. Mack je prišao i stao pokraj mene, odvraćajući mi pozornost od svoje zaprepaštene majke. Mogla sam osjetiti njegovu ruku uz svoju i toplina njegova tijela pružila mi je utjehu kakva mi je bila potrebna.

– Nije to stvarno, Andie. Nije se dogodilo – rekao je Bradley, koji se također primaknuo. Koristio se svojim laskavim glasom, nastojeći me navesti da promijenim mišljenje. – O, da, stvarno je, stvarno – rekao je obrambeno Mack. Ima dokumentaciju kojom to može dokazati i neću potpisati nikakve papire za razvod. U svakom slučaju, ne još. – Odmjerio me pogledom. – Dok ne bude potpuno sigurna da je završila sa mnom. Piljila sam u pod. – Ne trebaš ti njoj potpisati nikakve papire, seljačino kretenska – Škrgutao je Bradley. – Hej, lakše malo, nema potrebe za takvim izražavanjem – rekao je Angus, čija su se prsa pomalo nadimala. Nekolicina muškaraca u blizini prišla su i stala iza njega. Zbog cijele te situacije počela sam osjećati paniku. Morala sam popraviti stvar prije nego što situacija izmakne kontroli. – Bradley je u pravu. Mack ne mora potpisati papire. Mogu ja i bez potpisa ako treba. – Prisilila sam se pogledati ga, iako sam znala da će mi to biti odveć bolno. Bio je zaprepašten. – Nećeš to učiniti, zar ne? – Moram – rekla sam. Glas mi je drhturio. Poželjela sam ispovraćati se ispred njegovih nogu koliko mi je bilo zlo zbog toga. – Ne, ne moraš. – Bio je ustrajan, obujmivši mi lice dlanom. – Rekao sam ti da možeš ostati ovdje. Ostati sa mnom. Biti moja supruga, ne samo na riječima. Dopusti mi da ti pokažem koliko te volim. – Jesam li ja ovdje još jedini pri zdravom razumu?! – viknuo je Bradley, posve očito frustriran. – Nisi! – vrisnula je Hannah. – Nisi jedini. – Hvala ti! – uzvratio je, pogledavši me. – Andie, taj udarac u glavu koji si zadobila vjerojatno ti je uzrokovao nekakvo oštećenje mozga. Kada se vratimo kući, otići ćemo nekome da te pregleda, ali sada trebaš poći sa mnom, smjesta. Nema više izigravanja kaubojke. Moramo isplanirati večeru pred

vjenčanje, dovršiti pripreme oko vjenčanja i pokupiti ljude u zračnoj luci. Kod kuće nas čekaju obitelj i prijatelji. Odvratila sam pogled od Bradleyja i pogledala Macka. Vrtjelo mi se u glavi zbog mogućnosti koje su oko mene prolijetale. Životni plan ili bez ikakva plana, izvan kolosijeka? Odvjetnik ili rančer? Grad ili selo? Muškarac kojega sam nekoć prezirala, a potom u njemu vidjela nekoga s kim mogu zasnovati partnerstvo ili muškarac s kojim nikada nisam imala ništa drugo osim zabave? Poznato ili strano? Mack je spustio ruku s mojega lica. Iz njegova lica nije se ništa moglo pročitati. – Mislim da ne želi poći s tobom, dečko iz grada – rekla je baka Lettie. Bradley ju je namršteno pogledao prije nego što se okrenuo prema meni. – Jednostavno imaš osjećaj obveze rekao je, glasom znatno nježnijim nego prije. – Imaš osjećaj da si potpisala te papire i razmijenila zavjete pa to sada moraš i provesti. Poznajem te, Andie... Poznajem te daleko bolje od ovoga seljačine. Ali ti to ne moraš učiniti, shvaćaš? – Osmjehivao se pun nade. – Obavio sam neke pozive, sve same dobre vijesti. – Ispružio je ruku prema mojoj. – Kakve dobre vijesti? – upitala sam, pitajući se što U to ima u rukavu. Bradley je uvijek bio dobar kada se radilo o iznenađenju u posljednjoj minuti u sudnici, a ovo je bilo nalik tomu. Nekoliko trenutaka namršteno je gledao u Macka, prije nego što je nastavio. Srce mi se zbog toga zaledilo, jer znala sam što to znači. – Nazvao sam odsjek za izdavanje dozvola za brak u saveznoj državi Nevadi. – Nazvala ih je i Andie. Ima njihov dokument – rekao je Mack. Po glasu sam mu mogla osjetiti da je i sam bio nervozan. – Ne govorim o tome odsjeku. Govorim o onome koji izdaje dozvole za vjenčanje u kapelicama. Krv mi se zaledila i zvuk snažnih otkucaja srca odjekivao mi je u glavi. Mogla sam čuti tutnjanje vlastitoga pulsa koji je zaglušivao sve osim

Bradleyjeva glasa. Bio je poput velikoga groznog Oza koji donosi ružne vijesti. – To mjesto na kojemu si se vjenčala? Nemaju pravu dozvolu za to. Tvoj brak je prijevara. Nije pravi. Nisi doista udana za toga tipa, shvaćaš? Nije ti ni potreban razvod. Čuli su se zgranuti uzdasi žena, dok se iz skupine Angusovih prijatelja začulo mrmljanje. – O čemu to govoriš? – upitala sam kad sam uspjela ponovno doći do glasa. – Za djevojku poznatiju u gradu kao kraljica razotkrivanja zasigurno nisi baš dobro obavila posao provjere podataka – rekao je rugajući se, prilazeći uhvatiti me za lakat. – Hajde, vrijeme je da pođemo kući. – Pogledao je preko moje glave u Macka. – Ne brini se, mladiću. Slobodan si. Uživaj dok možeš. Osvrnula sam se, pogledala u Macka i osjetila nešto poput noža koji mi se zabija u prsa pri pogledu na njegovo lice. Piljio je u mene kao da sam ja to učinila, kao da sam ga ja prijevarom navela na to da misli da je oženjen. – Žao mi je – prošaptala sam, dopustivši Bradleyju da me povede prema ulaznom dijelu kuće. Rulja ispred nas razmaknula se. Gotovo čist prolaz vodio j od banketnog stola do Bradleyjeva sjajnog srebrnog unajmljenog automobila. Jedino što nam se ispriječilo na putu bila je baka Lettie.

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

N

amršteno me pogledala, svaljujući na mene ono što se doimalo stotinama godina uvježbanog izazivanja posramljenosti. – Hajde, Andie – pogurnuo me Bradley kako bismo je mogli zaobići. Tupo sam posrnula, koraknuvši u stranu. – Hoćeš li mu doista dopustiti da ti tako šefuje? – upitala je. Bila sam ošamućena. Uspjela sam čuti njezine riječi, ali nisu mi imale smisla. – Što? – Pitala sam hoćeš li mu doista dopustiti da ti tako šefuje. Jer ako hoćeš, onda nisi onakva djevojka kakvom sam te smatrala. Podignula sam pogled prema Bradleyju i uspjela zapaziti da je na rubu strpljenja zbog te situacije. – Dopusti mi samo da porazgovaram s njom – rekla sam, nastojeći ga spriječiti da ne pobjesni. Njegov stisak oko mojega lakta postao je još čvršći. – Ne. Dovoljno si razgovarala. Vrijeme je da pođemo kući. – Ponovno me pogurnuo, ali ukopala sam pete u zemlju, ne želeći se pomaknuti. – Dopusti mi da na trenutak samo porazgovaram s njom. Potom ću poći. – Toliko sam dugovala toj starici. I ona će zbog svega ovoga biti povrijeđena. Pustio mi je ruku i stajao tamo, nadvijajući se nada mnom poput mračne bijesne sjene. – Pa razgovaraj onda. Pogledala sam sitnu ženu. – Oprostite, bako Lettie. – Umalo sam zatulila. – Ne ispričavaj se meni. Ispričaj se čovjeku iza sebe kojemu si slomila srce. Nisam se mogla osvrnuti. Jednostavno nisam. – Bit će sve u redu s njim – rekla sam, pokušavajući u to uvjeriti sebe jednako koliko i nju. – Mack je nevjerojatan čovjek, sve mu ide u prilog. – Pokušala sam se osmjehnuti, ali usne su mi previše drhtale. – Sada se više ne

mora brinuti o ludom vjenčanju u Las Vegasu, koje više nema nikakvog smisla, pa može nastaviti sa svojim životom. – Točno – ubacio se Bradley. – Hajdemo. Kada me je taj put pokušao pogurnuti, blago sam ga udarila po ruci. – Prestani me gurati, hoćeš li? Nisam još završila razgovor. Položio je ruku na moj zatiljak. Nije me stegnuo, ali njegova prijetnja bila je dovoljno jasna. Nagnuo se, progovorivši nježno, ali prijeteći na moje uho. – Vrijeme za razgovor je isteklo, smjesta kreni prema automobilu. Baka Lettie odmahnula je glavom. – Sirota djevojko. Činiš najveću pogrešku u životu odlazeći. Kako ti to nije jasno? – Bako – oglasio se Mack iza nje. – Mislim da je bolje da se skloniš s puta. Onoga trenutka kada su te riječi prodrle kroz izmaglicu u mojoj glavi, srce mi je klonulo samo od sebe. Bol kakvu dotad nisam poznavala naglo je požurila popuniti praznine. Mack me više nije želio, a nije želio ni to da me njegova obitelj pokuša uvjeriti da ostanem. Dobila sam poražavajući udarac koji sam zaslužila. Ljudi poput mene trebaju ga dobiti od života. Život pun sreće i bračnog blaženstva je za neke druge, a ne za mene. – Ako ti tako kažeš, sinko. – Baka Lettie koraknula je u stranu i nestala iz mojega vidokruga. Koraknula sam naprijed, vođena Bradleyjevom rukom koja mi je još uvijek počivala na zatiljku. Ponovno sam imala petnaest, kada me mamin dečko gurao u stražnju prostoriju. Naučit će me lekciju o životu, rekao je, o protivljenju odraslima i neposluhu. Raskopčao je remen u hodu. Ramena su mi se nadizala zbog suza koje su šutke potekle iz mene. Grlo me boljelo od zatomljenog vriska koji nisam mogla pustiti. Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislila da znam kako se osjeća osuđenik na smrt, opraštajući se od danjega svjetla i ulazeći u zatvor tame, zauvijek plaćajući za počinjene grijehe. – Andie?

Mackov glas nadglasao je žamor glazbe i došaptavanje iza mene. Zaustavila sam se, ali nisam se okrenula. – Mislim da je bolje da se i ti skloniš u stranu, dušo. Punih pet sekundi prestala sam disati i otkucaji mojega srca postajali su sve sporiji i sporiji. Riječ dušo bila je poput zrake svjetla koja je prodirala u tamu što me okruživala. Riječ dragosti, tako jednostavna, a istodobno tako prepuna značenja. Bradley se okrenuo i spustio ruku s mojega zatiljka. – Ni ne pomišljaj na to, kauboju. Čula sam korake u prašini koji su nam dolazili ususret. Najprije polako, a potom sve brže i brže, sve dok taj netko nije potrčao. Bradley me gurnuo i pala sam na tlo. Bila sam u savršenom položaju da vidim Macka kako se baca na Bradleyja, hvata ga za noge i ruši na zemlju u oblaku prašine.

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

D

vojica muškaraca nesmetano su se kotrljala po prašini, dok su se ostali razmicali ostavljajući im prostora za tučnjavu.

– Što radite?! – vrisnula sam, kad sam im se na brzinu sklonila s puta, ni sama ne znajući kojemu od njih dvojice govorim. Možda sam se obraćala krvožednoj rulji, ali bez obzira, nije bilo ni važno. Do tučnjave će doći i bilo je očito da se nitko neće umiješati. – Prestanite! Dobro, prestanite! – Osovila sam se na noge i ispružila ruke prema njima, pokušavajući naći način da stanem između njih. Mack i Bradley uopće nisu obraćali pozornost na mene, stisnuti u zagrljaj koji je izgledao poput borilačkog valcera. Naizmjenično su jedan drugoga udarali u trbuh. Maeve je odjednom prišla k meni i zagrlila me. – Pusti ih da to odrade rekla je, odvlačeći me dalje od njih. – Ali barbarski je! – uskliknula sam, promatrajući kako Mack zadaje Bradleyju snažan udarac u obraz, zbog kojeg mu je glava poletjela unatrag i zbog kojeg je zateturao. – Katkada je to najbrži i najlakši način da shvate neke stvari. – Možda za Macka, ali ne i za Bradleyja. – Njegova košulja marke Brooks Brothers bila je uništena i već prekrivena okorjelom prljavštinom i mrljama od trave. Jedna njegova cipela, koja mu je spala s noge, počivala je na rubu njihova borilačkog ringa. Nikada ga nisam vidjela da gubi živce. Zbog toga je još uvijek bio dio mojega životnog plana... ili je to bio prije nego što sam došla ovamo. Frktala je: – Oprosti, dušice, ali čak i ja vidim da je taj gradski dečko borac. Vjeruj mi, sudjelovao je taj u brojnim tučnjavama. Kada sam obratila pozornost, shvatila sam da je bila u pravu. Mack je bio jači, ali ni Bradley se nije baš tako lako dao svladati. Svaki put kad bih pomislila da je gotovo, ponovno bi zamahnuo prema Macku, uhvativši ga

nespremnog. Bili su uglavnom podjednake snage, ali Mack se naposljetku pokazao izdržljivijim. Angus, Ian i Boog prišli su razdvojiti ih kad su se počeli više grliti nego tući. Obojica su imala krvava lica i razderotine na zglobovima te nijedan od njih dvojice više nije mogao stajati uspravno. Maeve me još jednom stisnula prije nego što me pustila. – Dođi, dušice, hajdemo dovesti u red tvoje muškarce. – Nisu on moji muškarci – rekla sam razdražljivo, posramljena što ih je gledala na takav način. – Jesu, sve dok ih se službeno ne riješiš. Nevoljko sam pošla za njom, dok su ljudi poveli borce uz ulazne stube uvodeći ih u kuću. Pomislila sam kako je taj prizor pred svima bio sramotan, ali nešto mi je govorilo da će ovaj biti još gori. Obitelj MacKenzie svjedočit će mojoj sramoti. Ovoga puta više neće biti posrednika, a ni bježanja.

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

K

ada sam ušla u kuhinju, Bradley i Mack sjedili su za stolom za blagovanje. Maeve im je pružila dva zaleđena pakiranja, puštajući ih da sami obave neugodan posao oko njegovanja lica i povrijeđenog ega. Polako sam prišla i stala ispred stola, piljeći naizmjenično u obojicu. Pogledali su jedan drugoga, a potom mene. Nijedan od njih dvojice nije progovarao, sve dok Angus nije sjeo na začelje stola i dao znak da sjednem pokraj njega. – Sjedni, mlada damo. Uvelike je zvučao poput impozantne očinske figure. Nisam se mogla oglušiti o njegovu zapovijed pa sam privukla stolac i sjela. Pogledala sam ga ravno u oči, čekajući da čujem svoju presudu. Osmjehnuo se. – Ne budi tako natmurena, malena. Za ovim stolom sjede dvojica zgodnih kršnih mladića koji su spremni potući se za tebe. Slabašno sam se osmjehnula. – Mislim da u tome djelomično i leži problem. Osmijeh mu nije silazio s lica. – Moraš ih samo pogledati u oči i reci što osjećaš. Tu sam, uz tebe. – Ispružio je svoju divovsku ruku i stavio je preko moje, obuhvativši moje prstiće toplinom svoje ruke. Srce mi se bolno stegnulo u prsima. Kimnula sam i duboko udahnuvši podignula pogled, zagledavši se najprije u Macka, a potom u Bradleyja. Bili su još uvijek bijesni jedan na drugoga, ali kad su me pogledali, izraz lica im se smekšao. Pred očima mi je bljesnuo cio moj život, baš onako kako sam čitala da se događa ljudima koji su imali iskustvo bliskog susreta sa smrću. Dok sam sjedila za stolom, sučelice dvojci pretučenih i emotivno skrhanih muškaraca, vidjela sam sebe kao tinejdžericu koja bespomoćno plače u svojoj sobi nakon što je pretrpjela udarce remenom. Moja majka je kuhala u kuhinji pretvarajući se da se to nije ni dogodilo, kao da me nije poput zadnjeg smeća pretukao čovjek koji se prema ženama odnosio kao da su njegovo vlasništvo.

Dio mene znao je da je osjećala olakšanje zbog toga što je taj put na meni, a ne na njoj, iskalio svoj bijes. Mrzila sam je zbog toga pa sam se istodobno povukla u sebe kad sam naposljetku shvatila da sam doista sama na ovome svijetu. Oca odavno nije bilo, a sada sam ostala i bez majke. Morala sam smisliti neki plan. Neki dobar plan. Nešto što će me izvući iz te rupčage života i vratiti onamo gdje sam mogla naći ljubav, a možda čak i utočište od bijesa koji me okruživao kamo god bih krenula. I tako je stvoren životni plan. Toga dana uzela sam olovku i u kratkim crtama načinila skicu. Tijekom nekoliko mjeseci dorađivala sam ga sve dok nije bio savršen. Izvukao me iz tog očajnog mjesta jer sam zbog odličnih ocjena uspjela dobiti punu stipendiju za koledž. Nestalo je otrovnog utjecaja moje majke i ušla sam u svijet koji sam sama stvorila. Pozorno smišljen i razrađen plan omogućio mi je prijatelje i još više uspjeha na koledžu, a potom i upis na pravni fakultet. Korak po korak slijedila sam taj plan, sve dok nisam uzela nekoliko slobodnih dana i otišla u Las Vegas. Tada sam prvi put u deset godina skrenula s plana i vidi kamo me to dovelo. Pogledala sam Bradleyja, muškarca kojega sam mislila da poznajem, a sada sam u to posumnjala pomislivši kako ga uopće ne znam. Gdje je naučio tako se tući? Spomenuo je pogreške koje je i sam činio, nešto za što će me vjerojatno moliti da mu oprostim. Trebao mi je postati suprug, ali zapravo nije bio materijal za supruga. Nije, jer sam svaki put kad bih ga pogledala osjećala žaljenje. Pogledala sam Macka, muškarca kojega nisam dovoljno dobro poznavala, ali o kojemu sam željela doznati puno više. Bio je častan, snažan i strpljiv. Nisam ni sanjala da može biti tako strpljiv. Prihvaćao je na sebe teret krivnje i onda kada nije trebalo. Činio je sve samo da ne povrijedi druge. Sjaj u njegovim očima govorio je da mu je uistinu stalo do mene. Možda će me, budem li te sreće, jednoga dana uspjeti naučiti voljeti. Mackova ruka kliznula je preko stola i u iščekivanju moje ruke rastvorio je dlan.

– Andie? – zazvao je Bradley, zvučeći ranjivo kao nikada prije. Pogledala sam ga, pogledom ga preklinjući da me pusti da odem. Spustio je pogled, teško uzdahnuvši. – Samo naprijed. Znam što želiš. Pogledala sam Angusa koji je samo potvrdno kimnuo, potičući me. Maeve je stajala iza mene pa sam se okrenula iza sebe vidjeti je. Ona mi je također kimnula i suza joj se otela iz krajička oka. Progutala sam svoj strah i podignula drhtavu ruku s krila, položivši je u Mackovu. Melem ljubavi obložio je moje srce iscjeljujućom čarolijom kada su se njegovi prsti sklopili oko mojih. Pogledao je Bradleyja kada je spustio vrećicu leda. Ispružio je slobodnu ruku. – Oprosti, čovječe. Nisam ti namjeravao sve uprskati, ali najprije je bila moja pa ti se neću zbog toga ispričavati. Bradley je nekoliko trenutaka piljio u Mackovu ruku prije nego što ju je prihvatio i snažno se rukovao s njim. – Bolji pobjeđuje. Ja tu ne mogu ništa učiniti. Čuvši njegove riječi prihvaćanja poraza, srce me zaboljelo zbog onoga što sam mu učinila. – Žao mi je, Bradley, nisam te namjeravala povrijediti, kunem ti se. Ustao je i stolac je za njim Zaškripao. – Znam. Čuj, moram krenuti. Moram uhvatiti zrakoplov. – Možeš ostati ovdje do sutra ako želiš – ponudila je Maeve. – Ne, hvala, mislim da to ne bi bilo baš pametno. – Slabašno mi je mahnuo, a potom se izgubio. Nakon što je otišao, ušla je baka Lettie i stala na mjesto koje je dotad zauzimao on. – Dakle, riješili smo problem? – Pogledala je najprije Macka, a potom mene. – Ne, nismo baš – odgovorio je Mack, izvlačeći ruku iz moje.

Problijedjela sam kad mi se sva krv povukla iz glave i umalo se srušila zbog valova nesvjestice. Vidjela sam ga kako dolazi. Veliki prekid. Poniženje. Kraj. Moj kraj. Posegnuo je u prednji džep i istodobno kliznuo sa stolca. – Namjeravao sam pričekati s ovim, ali vjerujem da je i ovo jednako dobar trenutak. Kleknuo je na koljena pokraj mojega stolca i oslonio se rukom na njegov naslon, odgurnuvši ga, tako da sam bila okrenuta licem prema njemu. – Što to radiš? – prošaptala sam, ponovno sva uplakana. – Bila sam silno zbunjena i nisam znala što će se potom dogoditi. Izvadio je malu crnu baršunastu kutiju, smješkajući se. Iz njegove rasječene usnice ponovno je potekla krv. Uzela sam od Maeve maramicu kojom sam mu potapkala usnicu, osmjehujući se kroz suze dok sam pokušavala spriječiti srčani udar za koji sam imala osjećaj da dolazi. – Andie. Ludice, sreo sam te prije dvije godine i zaljubio se u tebe. Onoga trenutka kada si prolila ono piće na mene, znao sam da sam gotov. – Otvorio je kutiju u kojoj se ukazao iskričavi četvrtasti dijamant optočen obrubom manjih dijamanata. Nikada nisam vidjela toliko blještav komad nakita u životu. – Ajme, kako je lijep – rekla je baka Lettie prigušenim glasom. Odgovorio joj je, ne skidajući pogled s mene. – Morao sam joj donijeti nešto da je podsjeti na to gdje smo se sreli. Sva ona svjetla... sjećaš se, Andie? Potvrdno sam kimnula, ne mogavši progovoriti. Samo sam jecala. – Mislio sam da smo već vjenčani, ali nema veze što nismo. Osjećam se kao tvoj suprug i želim biti u braku s tobom. Ako mi želiš ukazati tu čast, odvest ću te u ponedjeljak u matični ured pa ćemo to i službeno obaviti. – Izvukao je prsten iz kutije i podigao ga. – Kupio sam ga onaj dan kad si došla u grad. Namjeravao sam ti ga dati, s obzirom na to da to nismo stigli prije učiniti. Ali, recimo da je to sada zaručnički prsten. Uzeo je moju lijevu ruku, držeći prsten na samom vršku mojega prsta. – I, što kažeš? Hoćeš li se udati za mene? Hoćeš li se pridružiti klanu MacKenzie?

– Sjaj, ne gori? – uspjela sam reći. Osmjehnuo se pa mu je natečeno oko s modricom izgledalo još strašnije. – Da, pođi sa mnom kako bismo mogli zajedno sjati.

EPILOG

G

lazbenici su svirali uvod u svadbenu koračnicu dok sam smireno stajala na kraju crkvenog prolaza, čvrsto držeći Angusa ispod ruke. Buket od bijelih ruža sa šlajerom podrhtavao mi je u rukama. Čuperak male ljubičaste trolovske lutke izvirivao je među cvjetovima. – Je li sve u redu, šećerko? – upitao je, izgledajući predivno u svojemu crnom smokingu. Potvrdno sam kimnula, pogledavši preko male skupine ljudi koji su sjedili na bijelim stolcima sa svake strane crkvenog prolaza kojim sam namjeravala proći. Većina njih bili su mi nepoznati, ali znala sam da će mi uskoro postati poput obitelji. – Drago mi je da si pristala da dođe i tvoja mama. – Pogledao je naglašeno prema lijevoj strani crkvenog prolaza, blizu mjesta na kojemu su stajale djeveruše Candice i Kelly držeći cvijeće. Pogledala sam u mršavu ženu koja je sjedila u prvom redu u ljubičastoj haljini. Bila mi je neznanka, ali nije to željela biti. Oporavila se i bila sretno sama, ne tražeći više muškarca da je vodi kroz život. – Bila je to Mackova zamisao, a ne moja. – Još uvijek nisam bila sigurna možemo li majka i ja ostaviti prošlost iza sebe, ali bila sam spremna potruditi se zbog Macka. – Dobar je on čovjek, lijepo će se ponašati prema tebi. Ja ću se za to pobrinuti. Osmjehnula sam se. – Drago mi je da vas dobivam za svekra. To mi dođe kao poseban bonus u paket-aranžmanu. Potapkao me po ruci koja je počivala na njegovu laktu. – Moglo bi se reći da oboje imamo sreće, je li? Potvrdno sam kimnula. – Da, imamo. Bradom je pokazao niz crkveni prolaz. – Spremna si za ovo? – Nikad spremnija.

Angus i ja pošli smo do kraja prolaza i pričekali da otpočne glazba. Kada su se začuli prvi zvuci, polako smo, odmjerenim koracima, krenuli niz prolaz. Kratki veo iza moje haljine šuštao je po bijeloj prostirci postavljenoj preko trave u stražnjem dvorištu. Čekala me sjenica prekrivena cvijećem i pod njom muškarac za kojega ću se udati drugi put, samo što će ovaj put vjenčanje biti službeno, pred očima zakona. Pokraj njega stajao je njegov mlađi brat i ona grdosija od čovjeka-medvjeda-svinje. Mack je na sebi imao smoking s bolo-kravatom i crni kaubojski šešir. Nikada nije izgledao privlačniji. Njegove jarkoplave oči privlačile su me s dna dugačkog prolaza. Pogled mu je bio prikovan za mene, nije ga odvraćao niti se kolebao. Poput ljubavi koju je osjećao za mene, njegove oči sjajile su poput svjetionika, izvodeći me iz mraka. Kad smo stigli do oltara, Angus je moju ruku položio na Mackovu. – Dobro se brini o njoj, sine, ili ćeš meni i svojoj majci odgovarati za to. Mack je potvrdno kimnuo. – Samo to želim i očekujem. Angus je sjeo na svoje mjesto do Maeve, koja je tiho tapkala suzne oči i držala Ruby za ruku. Ruby je na sebi imala jarkocrvenu haljinu i svoj najbolji šešir, onaj na kojemu su se sa strane klatile sitne bobice i ptica. Napućila je usne prema meni i sporo kimala. Njezino odobravanje činilo me sretnom. Znala sam da će biti ponosna na mene. – Imate li zavjete? – upitao je svećenik. Odrično sam odmahnula, ali Mack je potvrdno kimnuo. – Što? – prošaptala sam mu, zbunjena. Nacerivši se, posegnuo je rukom u džep i izvukao salvetu iz bara. Slike događaja iz prošlosti pogodile su me poput teretnog vlaka. – Salveta iz bara. – To je... – pokazala sam na salvetu, prisjetivši se bara u kojemu smo ispijali posljednje koktele. Potvrdno je kimnuo. – Ovo su zavjeti koje si zajedno sa mnom napisala one večeri.

– Sačuvao si ih? – prošaptala sam i suze su ponovno krenule. Mislila sam da sam ih se riješila nakon tjedan dana razgovora, plača i smijeha, ali ponovno su bile tu, prijeteći pokvariti šminku koju mi je Candice nanijela prije sat dva. – Naravno da sam ih sačuvao. Uspomene nisu nevažne. – Protresao je salvetu da se rastvori i potvrdno kimnuo svećeniku. – Spremni smo. Misli su mi se načas probile kroz sjećanja koja su naposljetku snažno navirala, neometana čarolijom barske salvete. Mack i ja smo nakon ludog majmunskog seksa izišli na ulice Vegasa držeći se pod ruku i za ruku, uživajući u svjetlima, buci i gomilama sretnih ljudi. Ponijele su nas emocije pa smo se sve to vrijeme ljubakali, grlili i smijali. Na uglu jedne prometne ulice našli smo klupu na koju smo sjeli, ne prestajući razgovarati o našim snovima, prošlosti i nadanjima. Šalili smo se kako ćemo imati djecu i smišljali imena koja ćemo im dati. Potom je predložio da odemo vjenčati se, kleknuo na prljav pločnik i... pristala sam. Ljubili smo se cijelim putom onamo i natrag. Andie? Mackov glas prenuo me iz vlastitog transa. – Da? – Jesi li spremna? Potvrdno sam kimnula. – Jesam. Spremna sam. – Samo naprijed sa zavjetima – rekao je svećenik, pokazujući glavom prema Macku. Mack mi se nacerio i započeo čitati. – Ja, Gavin MacKenzie, seksi kauboj iz Baker Cityja u saveznoj državi Oregon... pri zdravoj pameti i uspaljena tijela... ovdje izjavljujem da te volim, Andie Marks, vrhunska odvjetnice, i da želim ostati u braku s tobom do teške starosti, sve dok ne umrem ili mi pimpek ne otpadne. – Sranje – prošaptala sam i lice mi se zažarilo. Candice je prezrivo otpuhnula, a netko među onom ruljom se hihotao.

Mack je nastavio: – Seksat ću se s tobom kad god poželiš i uvijek ću ti dati mogućnost da budeš odozgo ako će te to usrećiti. Pušenje će uvijek biti neobvezno, ali dobrodošlo. Spustila sam glavu i ugrizla se za usnicu da se glasno ne nasmijem. Ovo je bilo ludo. Sve do toga trenutka nisam shvatila koliko sam te noći s Mackom skrenula od svojega plana, ali bilo je neobično oslobađajuće. Mack me je na neki način oslobodio, njegova ljubav otključala je vrata mojega srca i omogućila mi slobodu da budem svoja. – Mijenjat ću pelene kad se to od mene bude tražilo, kako našoj djeci tako i tebi kad budeš stara i nemoćna. Nikada neću pljuvati u javnosti, glasno podrigivati ni ružno govoriti o tvojim prijateljima. Candice me gurkala cvijećem. – Ta mu je dobra – prošaptala je. – I naposljetku – glas mu je postao nježniji – obećavani da nikada u ljutnji neću dići ruku na tebe i reći ti da si bezvrijedna niti ću povrijediti ljude koje voliš. Primljeno na znanje, gotovo, kraj priče, živjeli sretno do kraja života. To su moji zavjeti. Plakala sam prije nego što je stigao do kraja. Napisala sam obećanja pijane petnaestogodišnjakinje koja se prvi put zaljubila. Mogla sam se vidjeti... luckasta djevojka koja piše na barskoj salveti dok luta usamljenom cestom prošlosti, slijedeći svjetlost sa svjetionika u kojemu je vidjela svoju budućnosti. Budućnost s Mackom. – Hvala ti – prošaptala sam. Pogledala sam u rulju vidjeti kako sam ružno osramotila svojeg budućeg supruga, ali nije bilo toga kome oči nisu zasuzile. Moja je mama tiho jecala u maramicu, dok je Maeve držala ruku prebačenu preko njezina ramena. Baka Lettie kimala je glavom kao da je bila na molitvenom susretu duhovne obnove. Slavimo Gospodina! – A sada vaši zavjeti – rekao je svećenik pogledavši me. – Ja... ništa nisam napisala. Nisam znala... – Ma reci bilo što – rekao je Mack. – Ili se možeš poslužiti ovime. – Zamahnuo je salvetom među nama.

– Ne, hvala – rekla sam, ne mogavši odagnati cerek s lica. – Pročistila sam grlo. – Mogu ja to. – Znam da možeš. – Nagnuo se prema meni i nježno me poljubio. – Hej, nema poljupca do poslije – rekla je Kelly, potapkavši me svojim cvijećem po ramenu. Nježno sam odgurnula Macka i pročistila grlo. – U redu. Zavjeti. Uzmimo ovaj. – Pogledala sam Macka, pokušavši pogledom izraziti koliko sam ga u tom trenutku voljela. – Obećavam da ću ti biti vjerna, da ću te uvijek saslušati kada budeš želio porazgovarati sa mnom, da ću se seksati s tobom kad god i gdje god poželiš. – Obrve su mu na to iznenađeno poskočile i nastavila sam, ne skidajući osmijeh s lica. – Obećavam da ću naučiti pripremiti osrednji goveđi brisket, privezati tele i jahati. Ostat ću uz tebe sve dok me budeš želio. Obećavam da ću biti onoliko dobra majka tvojoj djeci koliko je to moguće. Suze su potekle iz oba Mackova oka i usnice su mu neznatno zadrhtale. – Hvala ti. Izustio je to prije nego što se okrenuo prema svećeniku. – Pa, pretpostavljam da je to sve – rekao je taj čovjek ispred nas. – Ima li netko prsten? Ian se sagnuo i predao zlatne vitice Macku. Mack je meni dao svoju, a moju je zadržao. – Molim, stavite budućem supružniku prsten. Val topline preplavio me kada je Mack gurnuo prsten preko zgloba mojega prsta i namjestio mi ga na prst. Znala sam da će ondje ostati sve do moje smrti. Stisnuo mi je prste kad sam završila sa stavljanjem prsta na njegov prst. – Proglašavam vas mužem i ženom. Smiješ poljubiti svoju nevjestu, kauboju. Mack se nacerio i sagnuo, širokim obodom šešira zaklonivši mi pogled na goste. – Volim te, Andie MacKenzie – rekao je i spustio usne na moje. – I ja tebe volim, Gavine MacKenzie – rekla sam i čvrsto priljubila usne uz njegove.

AUTORIČINA BILJEŠKA

A

ko ste uživali u ovoj knjizi, molim vas odvojite malo vremena i ostavite osvrt na stranici na kojoj ste kupili knjigu, na Goodreads ili bilo kojem knjižnom blogu koji pratite i u kojem sudjelujete! Volim biti u kontaktu sa svojim čitateljima. Stoga, ako želite neobvezno pročavrljati ili razgovarati o knjigama, svojoj obitelji ili kućnim ljubimcima, slobodno posjetite moje stranice. Više o mojim knjigama i meni naći ćete na: www.ElleCasey.com www.Facebook.com/ellecaseytheauthor, i www.Twiter.com/ellecasey. Želite primiti mail kada izlazi moja sljedeća knjiga? Prijavite se na: http:/eepurl.com/h3aYM