Elizabeth Gilbert - Potpis Na Svim Stvarima_p

Za moju baku Maude Ednu Morcomb Olson

u čast njenog stotog rođendana

2

ta je ivot, mi ne znamo. ta ivot čini, mi dobro znamo. LORD PERCEVAL

3

Prolog

A

lma Whittaker, rođena početkom vijeka, do la je na na svijet petog januara 1800. godine.

Brzo - gotovo odmah - formirala su se mi ljenja o njoj. Almina majka, nakon to je prvi put pogledala bebu, bila je zadovoljna ishodom. Beatrix Whittaker nije imala sreće do tada da rodi nasljednika. Njena prva tri poku aja začeća nestala su u nesretnim izlivima, prije nego to su uspjela da o ive. Njen nedavni poku aj - savr eno oblikovan sin - do ao je do same ivice ivota, ali se predomislio ba mrtvorođenče.

onog jutra kad je trebalo da se rodi i stigao je na svijet kao Nakon

takvih

gubitaka,

svako

dijete

koje

pre ivi

bilo

je

zadovoljavajuće dijete. Dr eći svoju sna nu bebu, Beatrix je promrmljala molitvu na maternjem nizozemskom jeziku. Molila se za to da njena kćerka izraste u zdravu, razumnu i pametnu osobu, da se nikad ne dru i s jako na minkanim djevojkama, ili smije vulgarnim pričama, ili sjedi za stolovima za kartanje s bezbri nim mu karcima, ili čita francuske romane, ili se pona a na način koji pristaje jedino divljoj Indijanki, ili na bilo koji drugi način nanese u asnu sramotu uglednoj porodici; naime, da ne izraste u een

onnozelaar1, budalu. Time je zavr ila svoju molitvu - ili, ono to predstavlja molitvu za tako ozbiljnu osobu kao to je Beatrix Whittaker. Lokalna babica, Njemica porijeklom, smatrala je da je to bio pristojan porođaj u pristojnoj kući i da je, samim tim, Alma Whittaker pristojna beba. U spavaćoj sobi je bilo toplo, svi su bili ponuđeni supom i pivom, a majka je bila sna na - to se i očekivalo od Nizozemke. Povrh toga, babica je znala da će biti plaćena, i to prilično. Svaka beba koja donosi novac je dobrodo la beba. Zbog toga se i babica pomolila za Almu, dodu e, bez pretjerane strasti.

1

Een onnozelaar (niz.) - budala (prim. prev.)

4

Hanneke de Groot, glavna domaćica na imanju nije dijelila njeno odu evljenje. Nije bio u pitanju dječak, niti je beba bila lijepa. Imala je lice nalik zdjeli zobene ka e i bila je blijeda kao ofarbani pod. Kao sva djeca, iziskivat će dodatni rad. Kao sav rad, to će vjerovatno pasti na njena leđa. Međutim, ipak se pomolila za dijete, zato to je molitva za novu bebu odgovornost, a Hanneke de Groot je uvijek ispunjavala svoje odgovornosti. Platila je babici i zamijenila posteljinu. U poslovima joj je pomagala, mada ne spretno, mlada slu avka - brbljava seljančica i najnoviji dodatak domaćinstvu - koja je bila vi e zainteresovana da gleda u bebu, nego da pospremi spavaću sobu. Sobaričino ime ovdje nije napomenuto, jer je Hanneke de Groot već sljedećeg dana otpustila djevojku kao beskorisnu, i to bez preporuka. Međutim, za tu jednu noć, beskorisna i osuđena na propast slu avka trčkarala je oko bebe, pri tom čeznući da ima vlastitu, i pomolila se prilično ljupko i iskreno nad malom Almom. Dick Yancey - visok, zastra ujući Jork irac, koji je radio za gospodara kuće kao utjerivač gvozdene ruke pri svim njegovim međunarodnim trgovačkim problemima (i koji se, igrom slučaja, na ao na imanju tog januara, čekajući da se filadelfijske luke odlede da bi mogao nastaviti prema Malim Sundskim otocima) - imao je nekoliko riječi da ka e o novoj bebi. Ako ćemo iskreno, nije bio sklon izli nim razgovorima bez obzira na okolnosti. Kad su mu saop tili da je Mrs. Whittaker rodila zdravu djevojčicu, Mr. Yancey se samo namr tio i promrmljao, s karakterističnom suzđr ano ću u govoru: Te ka trgovina, ivot. Je li to bila molitvaŠ Te ko je reći. Hajde da mu to uzmemo kao olak avajuću okolnost i da smatramo da jeste. Sigurno to nije izrekao kao kletvu. to se tiče Alminog oca - Henryja Whittakera, vlasnika imanja bio je zadovoljan svojim djetetom. Sasvim zadovoljan. Nije mu smetalo to beba nije dječak, niti to nije lijepa. Nije se pomolio za AImu, ali samo zato to nije bio sklon molitvama ( Bo ija posla nisu moja posla , govorio je često). Dodu e, Henry se divio svom djetetu bez ikakve zadr ke. S druge strane, on ga je i napravio, a Henry Whittaker je imao sklonost u ivotu da se bezrezervno divi svemu, to je napravio. Da bi obilje io priliku, ubrao je ananas iz svog najvećeg staklenika i podijelio ga na jednake dijelove svim članovima domaćinstva. Napolju je padao snijeg, bila je to savr ena pensilvanijska zima, ali ovaj čovjek je posjedovao nekoliko staklenika grijanih ugljem, lično dizajniranih - skalamerija, koje su izazivale zavist svakog

5

planta era i botaničara u Americi, kao i to to je bio i nepodno ljivo bogat - i ako je elio ananas u januaru, zaboga, mogao je imati ananas u januaru. Ba kao i vi nje u martu. Zatim se vratio u radnu sobu i otvorio djelovodnik, gdje je, kao i svake večeri, zapisivao transakcije koje su se ticale imanja, kako one zvanične, tako i intimne. Započeo je: Novi pemeniti i enteresantni putik nam se pridru io , i nastavio je s detaljima, zapisima o vremenu i tro kovima rođenja Alme Whittaker. Njegov rukopis je bio sramotno neuredan. Svaka rečenica je bila prenaseljeno seoce od velikih i malih slova, koja su ivjela jedna kraj drugih u stije njenoj patnji, penjući se jedna na druga, kao da su poku avala pobjeći sa stranice. Njegovo sricanje bilo je nekoliko stepeni bolje od proizvoljnog, a njegova interpunkcija izazivala je uzdahe nezadovoljstva. Međutim, Henry je ipak napisao izvje taj. Bilo mu je veoma va no da prati tok stvari. Iako je znao da bi ove stranice u asno izgledale bilo kom obrazovanom čovjeku, također je znao da niko nikad neće vidjeti njegove zapise - osim njegove ene. Kad se Beatrix bude oporavila, prepisat će njegove zapise u vlastiti djelovodnik, kao to je oduvijek radila, a njen elegantno ispisan prevod Henryjevih krabotina postat će zvanični dokument domaćinstva. Beatrix je bila partnerica njegovih dana - i to prilično vrijedna, kad smo već kod toga. Obavljala je ovaj zadatak za njega, i hiljadu drugih pored toga. Dat će bog, prionut će ona opet na to u skorije vrijeme. Papirologija se već počela gomilati.

6

PRVI DIO

Drvo za liječenje groznice

Prvo poglavlje

P

rvih pet godina ivota, Alma Whittaker je zaista bila samo puki prolaznik kroz svijet - kao to smo i svi mi samo prolaznici u ranoj mladosti - tako da njena

priča jo nije bila impresivna, niti je bila posebno zanimljiva, s izuzetkom činjenice da je ova ru na djevojčica provodila dane bez bolesti ili nezgoda, okru ena nivoom bogatstva skoro nepoznatim u Americi u to vrijeme, pa čak i u elegantnoj Philadelphiji. Kako je njen otac stekao to veliko bogatstvo je priča koju bi vrijedilo ispričati, dok čekamo da djevojka poraste i ponovo privuče na u pa nju. Čak ni 1800. godine nije bilo nimalo uobičajeno da čovjek rođen u siroma tvu i skoro nepismen postane najbogatiji stanovnik u svom gradu, zbog čega je način na koji je Henry Whittaker napredovao zaista interesantan mada ne i plemenit, to bi čak i on sam prvi priznao.

Fallen JMe

Henry Whittaker se rodio 1760. godine u selu Richmond, ba pokraj londonske Temze. Bio je najmlađi sin siroma nih roditelja, koji su već imali previ e djece. Rastao je u dvije sobice s podom od nabijene zemlje, sa skoro, pa zadovoljavajućim krovom, s kuhanim obrokom skoro svakog dana, s majkom koja nije pila i ocem koji nije tukao svoju porodicu - drugim riječima, u poređenju s mnogim tada njim porodicama, u skoro otmjenim uslovima. Njegova majka je čak imala svoj komadić zemlje iza kuće na kom je uzgajala irise i vučiji trn, ukrasne biljke, kao prava dama. Međutim, Henryja nisu zavarali irisi i vučiji trnovi. Odrastao je spavajući samo jednim zidom odvojen od svinja, i nije bilo trenutka u njegovom ivotu kad ga siroma tvo nije poni avalo.

7

Mo da bi Henry bio manje pogođen svojom sudbinom da oko sebe nikad nije vidio bogatstvo, s kojim je mogao uporediti vlastite nesretne okolnosti - međutim, dječak je odrastao suočavajući se ne samo s bogatstvom, već i s članovima kraljevske porodice. U Richmondu je bila jedna vila, u sklopu koje su bili vrtovi za u ivanje, objedinjeni pod nazivom Kew, koje je veoma stručno uzgajala princeza Augusta. Dovukla je sa sobom iz Njemačke svitu ba tovana, voljnih da obične i skromne engleske livade pretvore u la ni i kraljevski pejza . Njen sin, budući kralj George III, djetinjstvo je provodio ljeti tu. Kad je postao kralj, George je tra io da se Kew pretvori u botaničku ba tu, koja bi mogla stati rame uz rame bilo kojoj kontinentalnoj rivalki. Englezi, na svom hladnom, vla nom, izolovanom otoku, zaostajali su daleko iza Evrope u botanici, a George III je elio da ih sustigne. Henryjev otac je bio voćar u Kewu - skroman čovjek, koji je u ivao po tovanje svojih gospodara, koliko god je bilo ko mogao po tovati skromnog voćara. Mr.Whittaker je imao dar za uzgajanje voćki i po tovanje prema njima. ( One uzvraćaju zemlji zbog njenog truda, za razliku od ostalih , govorio je.) Jednom prilikom, spasio je kraljevo omiljeno drvo nakalemiv i slaba ne mladice na jače korijenje i pričvrstiv i ih tako da budu stabilne. Drvo je dalo novi rod iste te godine i uskoro je rađalo puno voća. Zbog ovog čuda Mr.Whittaker je dobio nadimak Jabučni Mag od samog kralja. Uprkos svim svojim talentima, Jabučni Mag je bio skroman čovjek, koji je imao srame ljivu

enu, s kojom je ipak nekako izrodio

est grubih i nasilnih sinova

(uključujući i dječaka, poznatijeg kao U as Richmonda i jo dvojicu, koji su izgubili ivote u kafanskim tučama). Henry, najmlađi, bio je grublji od svih ostalih, a mo da je i morao biti, da bi opstao uz svoju braću. Bio je tvrdoglav i izdr ljiv mali hrt, mr av i estok dovitljivac, za kojeg se vjerovalo da će stoički podnijeti udarce svoje braće i čiju su neustra ivost često testirali drugi, koji su ga nagovarali da rizikuje. Čak i pored svoje braće, Henry je bio opasan buntovnik, izazivač protuzakonitih po ara, provokator domaćica koji je preskakao krovove, prijetnja maloj djeci; dječak, za kog se ne biste začudili kad biste čuli da je pao s crkvenog zvonika ili da se udavio u Temzi - mada se ovi scenariji pukim spletom okolnosti nikada nisu ostvarili. Međutim, za razliku od svoje braće, Henry je imao spasonosnu osobinu. Ustvari dvije, da budemo precizniji: bio je pametan i interesovalo ga je drveće. Bilo bi

8

pretjerano tvrditi da se Henry divio drveću, kao njegov otac, ali je bio zainteresovan za drveće, jer je to bila jedna od rijetkih stvari u njegovom sirotinjskom svijetu, koja se lako mogla naučiti, a iskustvo ga je već naučilo da je učenje davalo pojedincu prednost nad drugim ljudima. Ako je neko elio da nastavi svoj ivot (a Henry je to elio) i ako je elio da konačno napreduje (a Henry je elio), onda bi se sve to se mo e naučiti, trebalo naučiti. Latinski jezik, kaligrafija, strelja tvo, jahanje, ples međutim, sve to nije bilo dostupno Henryju. Međutim, imao je drveće i imao je svog oca, Jabučnog Maga, koji ga je strpljivo podučavao. Tako je naučio sve o kalemarskim alatima od gline i voska, o no evima, o trikovima koji se primjenjuju kod klijanja, utabavanja, kalemljenja, sađenja, obrezivanja vje tom rukom. Naučio je kako presaditi drvo u proljeće, ako je zemlja bila krta i tvrda, i kako to uraditi u jesen, kad je zemlja sipljiva i suha. Naučio je kako da podupre i uvije kajsije da bi ih spasio od vjetra, kako da uzgaja citruse u oran erijama, kako da dimom ukloni plijesan s ogrozda, kako da odsiječe zara ene grane sa smokve, a kad da ih ostavi. Naučio je kako da skine o tećenu koru sa starog stabla i da je zguli do zemlje, bez imalo sentimentalnosti ili kajanja, zahtijevajući da mu uzvrati ivotom tokom narednih desetak sezona. Henry je mnogo toga naučio od svog oca, mada ga se istovremeno stidio, jer ga je smatrao slabićem. Ako je Mr. Whittaker zaista bio Jabučni Mag, mislio je Henry, za to onda to kraljevo divljenje nije bilo pretočeno u bogatstvoŠ Gluplji ljudi su bili bogati podosta njih. Za to su Whittakerovi i dalje ivjeli sa svinjama, kad su u blizini bili veliki zeleni iroki travnjaci s vilama i lijepim kućama u Maid of Honor Rowu, gdje je kraljeva posluga spavala na vezenoj posteljini? Jednog dana, Henry se popeo na vrh pomno uređenog ba tenskog zida i pijunirao je damu, odjevenu u haljinu boje slonovače dok je vje bala jahanje na besprijekorno bijelom konju, a za to vrijeme sluga je svirao violinu da bi je zabavljao. Ljudi su tako ivjeli, ba tu, u Richmondu, dok Whittakerovi nisu imali čak ni pod. Međutim, Henryjev otac se nikada nije borio za ne to prefinjeno. Zarađivao je istu ni tavnu platu tokom trideset godina i nikada se nije po alio na nju, niti se ikada bunio to radi napolju po najgorem vremenu tako dugo da mu je zdravlje zbog toga bilo uni teno. Henryjev otac je odabrao pa ljive korake kroz

ivot, naročito kad je

komunicirao s pretpostavljenima - a on je smatrao da su mu svi pretpostavljeni. Mr.

9

Whittaker mu je napomenuo da nikad nikoga ne vrijeđa i da nikad ne iskoristi svoju prednost, čak i kad je zrela za kori tenje. Rekao je svom sinu: Henry, nemoj biti brzoplet. Ovcu mo e zaklati samo jednom. Međutim, ako si promućuran, mo e je i ati svake godine . S tako nejakim i samozadovoljnim ocem, ta je Henry mogao očekivati od ivota, osim onoga to uspije zgrabiti sa svoje dvije rukeŠ Čovjek bi trebalo da profitira, Henry je počeo govoriti sebi kad je imao samo trinaest godina. Trebalo bi da kolje ovcu svakog dana. Ali gdje da nađe ovcuŠ Tada je Henry Whittaker počeo krasti.

S

redinom 1770. godine, vrt u Kewu prerastao je u botaničku Nojevu barku, s hiljadama primjeraka, koji su već bili u zbirci, i novim porud binama koje su

stizale svake sedmice - hortenzijama s Istoka, magnolijama iz Kine, papratima iz Karipskog arhipelaga.

tavi e, Kew je imao novog i ambicioznog upravnika: Sir

Josepha Banksa, koji samo

to je doputovao sa svog trijumfalnog putovanja po

svijetu u svojstvu glavnog botaničara na brodu kapetana Cooka, Endeavouru, iz kraljevske flote. Banks, koji je radio bez plate (rekao je da ga je interesovala samo slava Britanske imperije, mada su drugi smatrali da je ipak malo vi e bio zainteresovan za slavu Sir Josepha Banksa), sad je skupljao biljke s mahnitom stra ću, posvećen tome da napravi zaista spektakularnu nacionalnu botaničku ba tu. Oh, Sir Joseph Banks! Taj prelijepi, kurvanjski, ambiciozni, takmičarski nastrojeni avanturista! Čovjek je bio sve to Henryjev otac nije bio! Do dvadeset treće godine, basnoslovno bogatstvo od est hiljada funti godi nje ga je pretvorilo u jednog od najbogatijih ljudi u Engleskoj. Mada se ne bi svi slo ili s tim, bio je i najzgodniji. Banks je lako mogao provesti ivot ljenčareći u rasko i, međutim, umjesto toga, odlučio je da postane najhrabriji od svih botaničara istra ivača. To je bila profesija koje se prihvatio, a da nije rtvovao ni djelić rasko i ili glamura. Banks je platio dobar dio prve ekspedicije kapetana Cooka iz svog d epa, to mu je omogućilo da na krcati brod ubaci poslugu od dva crnca i dva bijelca, jo jednog botaničara, naučno potkovanog sekretara, dva umjetnika, tehničkog crtača i par talijanskih hrtova. Tokom svoje avanture, Banks je zaveo tahićanske kraljice, plesao nag s divljacima po pla ama i

10

posmatrao mlade paganske djevojke dok su tetovirale guzice na mjesečini. Doveo je nazad u Englesku sa sobom Tahićanina koji se zove Omai, da ga čuva kao ljubimca, kao i skoro četiri hiljade novih biljnih vrsta - od kojih skoro polovinu naučni svijet nikad ranije nije vidio. Sir Joseph Banks je bio najpoznatiji i najodva niji čovjek u Engleskoj, kome se Henry unedogled divio. Međutim, ipak ga je potkradao. Naprosto, prilika je bila tu, i bila je tako očigledna. Banks u naučnim krugovima nije bio poznat samo kao sjajan botanički kolekcionar, već i kao veliki botanički sebičnjak. Gospoda koja su se bavila botanikom u tim uglađenim danima, općenito su dijelila svoja otkrića među sobom slobodno, ali Banks nije dijelio ni ta. Profesori, zvaničnici i kolekcionari dolazili su u Kew iz svih krajeva svijeta s razumnom nadom da će doći do nekog sjemenja ili sadnica, kao i primjeraka iz Banksovog ogromnog herbarija - međutim, Banks ih je sve odbio. Mladi Henry divio se Banksu kao kolekcionaru (ni on ne bi dijelio svoje blago, kada bi ga posjedovao), ali je uskoro ugledao priliku u ljutitim licima osujećenih međunarodnih posjetilaca. Sačekao bi ih na samom izlazu iz Kewa, hvatajući ih čim bi napustili botaničku ba tu, ponekad ih zatekav i kako psuju Josepha Banksa na francuskom, njemačkom, nizozemskom ili talijanskom jeziku. Pri ao bi im, pitao ih koje primjerke ele i obećao da će ih nabaviti do kraja sedmice. Uvijek je nosio blok papira i tesarsku olovku sa sobom; ako ne bi znali engleski jezik, Henry bi im ponudio da nacrtaju crte onoga to im je trebalo. Svi su bili sjajni crtači biljaka, zbog čega su njihove potrebe bile lako pretočene na papir. Kasno uvečer, Henry bi se u unjao u staklenike, brzo se provukav i pored radnika, koji su lo ili ogromne peći tokom cijele noći i onda bi krao biljke zbog zarade. Bio je pravi čovjek za taj zadatak. Bio je dobar u prepoznavanju biljaka, stručnjak za odr avanje sadnica u ivotu, dovoljno poznato lice u ba ti da ne pobudi sumnju, vje t u skrivanju svojih tragova.

to je najbolje od svega, činilo se da mu san nije

potreban. Radio bi po cijeli dan sa svojim ocem u voćnjacima, a zatim bi krao cijelu noć - rijetke biljke, skupocjene biljke, obične orhideje, tropske orhideje, ljudo derska čuda iz Novog svijeta. Čuvao je i sve botaničke crte e, koje su mu nacrtala ugledna gospoda i studirao ih, sve dok nije zapamtio svaki pra nik i laticu svake eljene biljke. Kao svi dobri lopovi, Henry je bio pun obzira prema vlastitoj sigurnosti. Nikome

11

nije povjerio svoju tajnu i zakopao je svoju zaradu u nekoliko skrovitih mjesta irom botaničke ba te Kew. Nikada nije potro io ni paru od te zarade. Pustio je svoje srebro da spava neiskori teno u zemlji, kao dobar podanak. elio je da se srebro nagomila, sve dok u asno ne naraste i kupi mu pravo da postane bogat čovjek. Nakon godinu dana, imao je nekoliko redovnih mu terija. Jedna od njih, stari uzgajivač orhideja iz pari ke botaničke ba te, uputio je momku vjerovatno prvi laskavi kompliment u njegovom ivotu: Ti si ba koristan mali nitkov, zar neŠ Dvije godine kasnije, Henry je rukovodio uspje nom trgovinom, prodajući biljke ne samo ozbiljnim ljudima u botanici, već i krugu bogate londonske gospode, koji su čeznuli za egzotičnim primjercima za vlastite kolekcije. Tri godine kasnije, protivzakonito je slao po iljke biljaka za francusku, stručno pakujući sadnice u mahovinu i vosak da bi pre ivjele putovanje. Međutim, na kraju, poslije tri godine ovog lopovskog poduhvata, Henryja Whittakera je konačno uhvatio - i to njegov otac. Mr. Whittaker, koji je obično spavao dubokim snom, primijetio je da je njegov sin napustio kuću nakon ponoći jedne noći i, gonjen očinskom instinktivnom sumnjom, pratio je momka do staklenika i vidio odabir, krađu i stručno pakovanje. Odmah je prepoznao protivzakonitu pa ljivost lopova. Henryjev otac nije bio čovjek koji je ikada tukao svoje sinove, pa čak ni onda kad su to zaslu ili (a često jesu), a nije tukao ni Henryja te večeri. Nije se čak ni direktno suočio s dječakom. Henry čak nije ni bio svjestan da je bio uhvaćen. Ne, Mr. Whittaker je uradio ne to mnogo gore od toga. Čim je ujutru ustao, tra io je privatni sastanak sa Sir Josephom Banksom. Nije bio čest slučaj da je siroma an čovjek kao to je Whittaker mogao zatra iti sastanak s čovjekom kao to je Banks. Međutim, Henryjev otac stekao je dovoljno po tovanja u Kewu tokom trideset godina neumornog rada da bi zavrijedio upad, makar samo ovaj put. Bio je star i siroma an čovjek, zaista, ali je također bio Jabučni Mag, spasilac omiljenog kraljevog stabla, i to mu je kupilo ulaznicu. Mr. Whittaker je u ao kod Banksa skoro na koljenima, povijene glave, pokajnički kao svetac. Priznao je sramotnu situaciju u vezi sa svojim sinom, zajedno sa svojom sumnjom da ga je Henry vjerovatno potkradao godinama. Ponudio je svoju ostavku u Kewu kao kaznu, samo da momak bude po teđen hap enja ili neke povrede. Jabučni

12

Mag je obećao da će odvesti svoju porodicu daleko od Richmonda i da će se potruditi da Kew i Banks nikada vi e ne budu ukaljani prezimenom Whittaker. Banks - impresioniran voćarevim uzvi enim osjećajem za pravdu - odbio je ostavku i odmah poslao po mladog Henryja. Opet, to je bila neobična okolnost. Ako je za Sir Josepha Banksa bila veoma rijetka situacija da u svojoj radnoj sobi primi nepismenog iskusnog stručnjaka za biljke i ba tovansto, bila je jo rjeđa da primi esnaestogodi njeg lopovski nastrojenog nepismenog voćarevog sina. Vjerovatno je naprosto trebalo da uhapsi dječaka. Međutim, krađa je bila zločin zbog kog su vje ali ljude, a djeca mnogo mlađa od Henryja zavr ila su na konopcu - i to zbog daleko manje ozbiljnih prekr aja. Iako ga je napad na njegovu kolekciju razbjesnio, Banks je osjetio dovoljno saosjećanja prema ocu da i sam istra i problem, prije nego

to

pozove sudskog slu benika. Kad je u etao u radnu sobu Sir Josepha Banksa, ispostavilo se da je problem krakati, riđokosi,

utljivi mladić snenog pogleda,

irokih ramena, upalih grudi, s

blijedom ko om isuvi e ispucanom zbog pretjeranog izlaganja vjetru, ki i i suncu. Mladić je bio mr av, ali visok, a ruke su mu bile velike; Banks je uvidio da će jednog dana izrasti u velikog čovjeka, ako bi počeo da se odgovarajuće hrani. Henry nije znao tačno za to je bio pozvan u Banksovu kancelariju, ali je imao dovoljno mozga da posumnja na najgore, zbog čega se prilično uznemirio. Samo zahvaljujući čistoj bandoglavoj tvrdoglavosti, uspio je da uđe u Banksovu radnu sobu bez vidljivog drhtanja. Dodu e, bo e, kako je to bila lijepa radna soba! Kako je sjajno bio odjeven Joseph Banks, sa svojom sjajnom perikom i u svjetlucavom crnom samtanom odijelu, s ispoliranim kopčama na cipelama i u bijelim čarapama. Henry jo nije ni pro ao kroz vrata, a već je procijenio vrijednost finog radnog stola od mahagonija, pohlepno ispitao kutije s posebnim kolekcijama postavljene na zasebnim policama i s divljenjem preletio pogledom preko portreta zgodnog kapetana Cooka na zidu. Majko mila, samo okvir za taj portret mora da je ko tao devedeset funti! Za razliku od svog oca, Henry se nije poklonio u Banksovom prisustvu, već je stajao pred velikim čovjekom, gledajući ga pravo u oči. Banks, koji je sjedio, dozvolio je Henryju da utke stoji, vjerovatno čekajući na priznanje ili molbu za pomilovanje. Međutim, Henry ni ta nije priznavao, niti je molio za bilo ta, niti je pognuo glavu od

13

sramote, i ako je Sir Joseph Banks pomislio da je Henry Whittaker tolika budala da prvi progovori pod tako neugodnim okolnostima, onda očito nije poznavao Henryja Whittakera. Zbog toga, nakon duge stanke, Banks je naredio: Reci mi, onda - za to ne bi trebalo da te po aljem na vje anje u TyburnŠ Znači, to je to, pomislio je Henry. Uhvaćen sam. I pored toga, momak je vapio za planom. Morao je naći taktiku, i bilo mu je potrebno da je pronađe u jednom brzom i maju nom trenutku. Nije proveo ivot prebijan na mrtvo od svoje braće da ne bi naučio ni ta o borbi. Kad je veći i jači suparnik uputio svoj prvi udarac, imate samo jednu ansu da uzvratite prije nego to budete udarcima oboreni na zemlju, i najbolje je da tada uzvratite nečim neočekivanim. Zato to sam koristan mali nitkov , odvratio je Henry. Banks, koji je u ivao u neobičnim incidentima, iznenađen, prasnuo je u smijeh. Priznajem da ne vidim nikakvu korist od tebe, mladiću. Jedino, to si učinio za mene jeste to to si pokrao moje te ko zarađeno bogatstvo. To nije bilo pitanje, ali je Henry ipak odgovorio na njega. Mo da sam malko ućario za sebe , rekao je. Znači, ne poriče toŠ Nikakvo nećkanje na svijetu neće to promijeniti, zar neŠ Banks se opet nasmijao. Mogao je pomisliti da mladić izvodi nekakvu predstavu la ne hrabrosti, međutim, Henryjeva hrabrost je bila stvarna. Ba kao i njegov strah. Ba kao i njegov nedostatak kajanja. Tokom cijelog svog ivota, Henry je kajanje oduvijek smatrao slabo ću. Banks je promijenio taktiku.

Mladiću, moram ti priznati da si ti vrhunsko

razočarenje za svog oca . Ba kao i on za mene, sir , Henry je uzvratio vatru. Jo jednom, prolomio se Banksov grohot pun iznenađenja. Nije valjdaŠ Kakvo zlo ti je ikada nanio taj dobri čovjekŠ Zbog njega sam siroma an, sir , rekao je Henry. Zatim, u trenutku shvativ i sve, dodao je: To je bio on, zar ne? On me je potkazaoŠ

14

Da, jeste. On je plemenita du a, taj tvoj otac. Henry je slegnuo ramenima. Ne i prema meni, haŠ Banks je to razumio i klimnuo glavom, velikodu no priznavajući poentu. Onda ga je pitao: Kome si prodavao moje biljkeŠ Henry je naveo sva imena na prste: Mancini, Flood, Willink, LeFavour, Miles, Sather, Evashevski, Feuerle, lord Lessing, lord Garner... Banks ga je prekinuo odmahnuv i rukom. Stajao je pred mladićem, neskriveno zapanjen. Začudo, da je spisak bio turiji, Banks bi bio jo bjesniji. Međutim, to su bila najeminentnija imena u savremenoj botanici. Nekoliko njih je Banks smatrao prijateljima. Kako ih je mladić prona aoŠ Neki od ovih ljudi godinama nisu dolazili u Englesku. Dijete mora da je izvozilo biljke. Kakvu vrstu kampanje je ovo derle vodilo njemu pred nosom? Kako si uopće naučio rukovati biljkamaŠ , pitao ga je Banks. Oduvijek sam poznavao bilje, sir, cijeli svoj ivot. Kao da sam sve o njemu znao unaprijed. A ti ljudi su ti plaćaliŠ U suprotnom ne bi dobili biljke, zar neŠ , rekao je Henry. Mora da si dobro zarađivao. Zaista, mora da si sakupio značajnu svotu novca tokom posljednjih godina. Henry je bio isuvi e lukav da bi odgovorio na ovo pitanje. ta si uradio s novcem koji si zaradio, mladićuŠ , Banks je bio uporan. Ne bih rekao da si ulo io u svoju garderobu. Van svake sumnje, tvoja zarada pripada Kewu. Dakle, gdje se nalazi cijela svotaŠ Nestala je, sir. Gdje je nestalaŠ Kocka, sir. Vidite, sklon sam kockanju. Ovo je mo da bila istina, a mo da i nije, pomislio je Banks. Međutim, mladić je svakako imao drskosti koliko i bilo koja dvonoga zvijer, koju je ikada sreo. Banks je bio zaintrigiran. Bio je čovjek, koji je konačno, čuvao pagana kao ljubimca i koji je ako ćemo iskreno - i sam u ivao reputaciju polupagana. Njegov polo aj u ivotu zahtijevao je da se barem pretvara da se divi gospodstvu, iako je potajno ipak u ivao

15

u malo divlja tva. A kakav je mali divlji pjetlić bio Henry Whittaker! Svakog trena, Banks je bio sve manje sklon da preda ovaj neobični primjerak ljudskog roda policiji. Henry, koji je sve vidio, primijetio je da se ne to de ava na Banksovom licu ubla avanje izraza, navala radoznalosti, djelić anse da njegov ivot bude po teđen. Obuzet nagonom za samoodr anjem, dječak je posegnuo za tim djelićem nade, posljednji put. Ne dajte da me objese, sir , rekao je Henry. Za alit ćete ako to uradite. ta predla e da uradim s tobom umjesto togaŠ Iskoristite me. Za to bih to uradioŠ , pitao je Banks. Zato to sam bolji od ostalih.

16

Drugo poglavlje

D

akle, Henry na kraju ipak nije zavr io na vje alima u Tyburnu, niti je njegov otac izgubio posao u Kewu. Whittakerovi su bili čudesno pomilovani, a Sir Joseph

Banks je Henryja samo protjerao, poslao na more, otpremio da bi vidio u ta ga svijet mo e istesati. Bila je 1776. godina, i kapetan Cook se spremao da krene na treće putovanje oko svijeta. Banks se nije pridru io ovoj ekspediciji. Jednostavnije rečeno, nije bio pozvan. Nije bio pozvan ni na drugo putovanje, također, to ga je prilično ti talo. Banksova ekstravagancija i tra enje pa nje ogorčili su kapetana Cooka i, na alost, bio je zamijenjen. Cook je sada putovao sa skromnijim botaničarem, daleko lak im za kontrolisanje - čovjekom po imenu Mr. David Nelson, koji je bio stidljiv, ali stručan botaničar iz Kewa. Međutim, Banks je elio da nekako učestvuje u tom putovanju, i arko je elio da dr i na oku Nelsonovu botaničku kolekciju. Nije mu se svidjela ideja da se bilo kakav značajan naučni rad odvija iza njegovih leđa. Zato je uredio da po alje Henryja na tu ekspediciju kao Nelsonovu desnu ruku, s uputama da mladić sve nadgleda, nauči sve, zapamti sve i kasnije o svemu obavijesti Banksa. Kako je mogao bolje iskoristiti Henryja Whittakera nego da ga ubaci na brod kao dou nikaŠ tavi e, protjerivanje Henryja na more bila je dobra strategija da se dječak dr i podalje od botaničke ba te Kew nekoliko godina, na sigurnoj udaljenosti, kako bi se moglo utvrditi kakva će osoba postati. Tri godine na brodu pru it će obilje prilika da se ispolji dječakov pravi temperament. Ako na kraju zavr i tako to će ga objesiti na jarbolu kao lopova, ubicu ili pobunjenika... pa, to bi onda bio Cookov problem, jel, a ne Banksov. S druge strane, mladić bi se mogao dokazati u nečemu, i onda bi ga Banks mogao zadr ati u budućnosti, nakon to bi ekspedicija izbacila malo divlja tva iz njega. Banks je upoznao Henryja s Mr. Nelsonom na sljedeći način: Nelsone, volio bih da upozna svoju novu desnu ruku, Mr. Henryja Whittakera, od Whittakerovih iz Richmonda. On je koristan mali nitkov i vjerujem da će otkriti - to se tiče biljaka - da je on sve o njima znao unaprijed. Kasnije, kad su bili nasamo, Banks je uputio Henryju jo jedan, posljednji savjet, prije nego to ga je poslao na more: Sinko, svakog dana dok bude na brodu, brani

17

svoje zdravlje energičnim vje banjem. Slu aj Mr. Nelsona - pomalo je tupav, ali zna vi e o biljkama nego

to će

mornara, ali nikad se ne smije

ti ikada znati. Bit će

prepu ten nemilosti starijih

aliti na njih, ili će stvari krenuti lo e za tebe. Kloni se

kurvi ako neće da zakači sifilis. Isplovit će dva broda, ali će ti biti na Resolutionu, s kapetanom Cookom. Nikad mu se nemoj naći na putu. Nikad mu se ne obraćaj. Ako mu se i obrati , to nikad ne smije uraditi, naravno da neće s njim razgovarati kao to si ponekad razgovarao sa mnom. On to neće smatrati zabavnim, kao ja. Nismo slični, Cook i ja. Čovjek je savr en britanski oficir, zmaj kad je u pitanju protokol. Budi nevidljiv za njega i bit će sretan zbog toga. Konačno, trebalo bi da ti ka em da, kad se ukrca na Resolution, kao to je slučaj sa svim brodovima kraljičine flote, naći će se u čudnom podmuklom dru tvu bitangi i gospode. Budi mudar, Henry. Ugledaj se na gospodu. Henry je namjerno pravio bezizra ajno lice to je onemogućavalo ljudima da ga čitaju, zbog čega Banks nije mogao shvatiti koliko su upečatljivo posljednje rečenice bile primljene. Za Henryjeve u i, Banks je upravo predlo io ne to krajnje nečuveno mogućnost da Henry mo da jednog dana postane gospodin. Vi e nego mogućnost, čak, to je moglo zvučati kao komanda, i to veoma dobrodo la komanda, kad smo kod toga: Idi u svijet, Henry, i nauči kako da postane gospodin. U te kim, usamljenim godinama koje će Henry provesti na moru, mo da će ova Banksova le erna rečenica jo vi e izrasti u njegovom umu. Mo da će to postati jedina stvar o kojoj će razmi ljati. Mo da će se vremenom Henry Whittaker - taj ambiciozni i borbeni mladić, tako obuzet instinktom za napredovanje - početi toga sjećati kao da je to bilo obećanje.

H

enry je isplovio iz Engleske u julu 1776. godine. Zvanični ciljevi Cookove treće ekspedicije bili su dvostruki. Prvi je bio da se otplovi na Tahiti, da se ljubimac Sir

Josepha Banksa - čovjek po imenu Omai - vrati u domovinu. Omai se umorio od engleskog načina ivota i sad je čeznuo da se vrati kući. Postao je mrzovoljan, debeo i naporan, a i Banksu je dojadio. Drugi zadatak je bio da se zatim zaplovi na sjever, du cijele američke obale Tihog okeana, u potrazi za Sjeverozapadnim prolazom. Henryjeve te koće su započele istog trena. Bio je smje ten u potpalublju, zajedno s kavezima za koko ke i burićima. ivina i koze su se bunile oko njega, ali on nije. Maltretirali su ga i ismijavali odrasli mu karci s rukama izjedenim od soli i čeličnim

18

akama. Stariji mornari su ga podbadali da je slatkovodna jegulja koja ne zna ni ta o opasnostima putovanja okeanom. Na svakoj ekspediciji, neki ljudi bi umrli, pričali su, a on će biti prvi koji će umrijeti na njihovoj. Potcijenili su ga. Henry je bio najmlađi, ali kako se uskoro ispostavilo, ne i najslabiji. To nije bio mnogo neugodniji ivot od onog za koji je oduvijek znao. Učio je sve to se od njega zahtijevalo da nauči. Naučio je kako da osu i i pripremi Mr. Nelsonove biljke za naučnu dokumentaciju i kako da naslika biljke na otvorenom - tjerajući muhe koje su slijetale na njegove boje, dok ih je jo mije ao - međutim, naučio je i kako da bude koristan na brodu. Morao je istrljati svaku pukotinu na Resolutionu sirćetom i bio je prinuđen da uklanja gamad iz kreveta starijih mornara. Pomagao je brodskom kuharu da usoli svinjetinu i strpa je u buriće, i naučio je da rukuje ma inom za destilaciju vode. Naučio je kako da proguta svoju povraćku, umjesto da poka e morsku bolest na zadovoljstvo okoline. Probijao se po palubi tokom oluja, ne pokazujući strah to od neba, to od ljudi. Jeo je ajkule i jeo je polusvarenu ribu, koja se nalazila u trbusima ajkula. Nikada nije posrnuo. Pristali su na Madeiri, na Tenerifama, u zalivu Table. Dolje u Capeu, susreo se prvi put s predstavnicima Dutch East India Company, koji su ga impresionirali svojom trezveno ću, stručno ću i bogatstvom. Posmatrao je mornare kako gube cjelokupne zarade za kockarskim stolovima. Gledao je kako su ljudi posuđivali novac od Nizozemaca, koji se, kako se činilo, sami nisu kockali. Ni Henry se nije kockao. Gledao je kako su drugara mornara, tobo njeg varalicu, uhvatili da vara i nemilosrdno izbičevali zbog njegovog zločina - po naređenju kapetana Cooka. Lično nije počinio nikakav zločin. Obilazeći Cape po ledu i vjetru, drhtao je noću pod jednim jedinim tankim ćebetom, vilica mu je toliko zveckala da je slomio jedan zub, ali se nije alio. Proveo je Bo ić na u asno hladnom otoku prepunom morskih lavova i pingvina.

FJMe

Pristali su u Tasmaniji i sreo je gole domoroce - ili, kako su ih Britanci zvali (kao i sve ostale crvenoko ne narode), Indijance . Posmatrao je kako je kapetan Cook podijelio Indijancima suvenire - medalje, s ugraviranom glavom Georgea III i datumom ekspedicije, da bi obilje io taj historijski susret. Gledao je kako su Indijanci istog trena prekovali medalje u udice i vrhove kopalja. Izgubio je jo Posmatrao je engleske mornare koji nisu smatrali da se

19

jedan zub.

ivot bilo kog Indijanca

računa, dok se Cook uzaludno trudio da im doka e suprotno. Vidio je kako su mornari silovali ene koje nisu mogli privoljeti, kako su privoljeli ene koje nisu mogli priu titi, i naprosto kupovali djevojke od njihovih očeva, ako su mornari imali bilo kakav metal da zamijene za tijelo. On je izbjegavao sve djevojke. Provodio je duge dane na palubi broda, poma ući Mr. Nelsonu da nacrta, opi e, organizuje i razvrsta svoje botaničke kolekcije. Nije gajio nikakva naročita osjećanja prema Mr. Nelsonu, iako je elio da zna sve to Mr. Nelson već zna. Pristali su na Novi Zeland, koji je njemu djelovao ba kao Engleska, s izuzetkom tetoviranih djevojaka, koje su se mogle kupiti za nekoliko

aka eksera. On nije

kupovao djevojke. Posmatrao je svoje drugove mornare kako kupuju na Novom Zelandu dva nestrpljiva i energična brata - uzrasta deset i petnaest godina - od njihovog oca. Domorodački dječaci pridru ili su se ekspediciji bez po muke. Napomenuli su da su se eljeli pridru iti. Međutim, Henry je znao da dječaci ne znaju ta tačno znači napustiti svoj narod. Zvali su se Tibura i Gowah. Poku ali su se sprijateljiti s Henryjem, jer im je bio najbli i po godinama, ali ih je on ignorisao. Oni su bili robovi i bili su prokleti. Nije se elio dru iti s onima koji su prokleti. Gledao je kako domorodački dječaci jedu sirovo pseće meso i čeznu za domovinom. Znao je da će na kraju umrijeti. Plovio je prema mirisnoj obali Tahitija, obrasloj gustim zelenilom. Posmatrao je kako su kapetana Cooka dočekali na Tahitiju kao velikog kralja, velikog prijatelja.

Resolution je dočekala gomila Indijanaca, koja je plivala prema brodu, uzvikujući ime kapetana Cooka. Henry je posmatrao kako je Omai - Tahićanin, koji je upoznao kralja Georgea III - prvo dočekan kod kuće kao heroj, a zatim, sve vi e, kao prezreni otpadnik. Shvatio je da Omai sad nigdje nije pripadao. Posmatrao je Tahićane kako ple u uz rogove i gajde. Mr. Nelson, njegov stalo eni botanički učitelj, napio se jedne večeri i skinuo go do pojasa, ple ući uz tahićanske bubnjeve. Henry nije plesao. Posmatrao je kako je kapetan Cook naredio da brijač domorocu odsiječe oba uha pored sljepoočnica, zato

to je dvaput ukrao gvo đe iz kovnice Resolutiona.

Posmatrao je kako jedan od tahićanskih poglavica poku ava ukrasti mačku od Engleza i dobija udarac bičem posred lica zbog svog nastojanja. Posmatrao je kako je kapetan Cook napravio vatromet iznad Matavai zaliva da bi impresionirao domoroce, ali ih je samo prepla io. U mirnijoj noći, vidio je milion

20

nebeskih lampica na nebu iznad Tahitija. Pio je direktno iz kokosovih oraha. Jeo je pse i pacove. Vidio je kamene hramove pune razbacanih ljudskih lobanja. Peo se uz varljive staze kamenitih litica, pored vodopada, skupljajući uzorke paprati za Mr. Nelsona, koji se nije peo. Vidio je kako se kapetan Cook trudi da odr i red i disciplinu među posadom, dok je vladala razularenost. Svi mornari i oficiri zaljubili su se u Tahićanke, a svaka djevojka bila je poznata po nekoj posebnoj ljubavnoj vje tini. Mu karci uopće nisu eljeli napustiti otok. Henry se dr ao podalje od ena. Bile su prelijepe, njihove grudi su bile prelijepe, njihova kosa je bila prelijepa, prelijepo su mirisale i opsjedale su njegove snove - međutim, većina njih je već imala sifilis. Odolio je stotini miri ljavih isku enja. Ismijavali su ga zbog toga. I pored toga je izdr ao. Planirao je ne to vi e od toga za sebe. Usredsredio se na biljke. Sakupljao je gardenije, orhideje, jasmin, hljebno drvo. Nastavili su s plovidbom. Posmatrao je kako su domorocu na Prijateljskim otocima odsjekli ruku do lakta po naređenju kapetana Cooka, jer je ukrao sjekiru s broda

Resolution. On i Mr. Nelson su sakupljali biljke na tom istom otoku, kad su ih iz zasjede napali domoroci, skinuli im odjeću i - daleko bolnije - oteli im uzorke biljaka, kao i sveske. Izgorjeli na suncu, goli, s groznicom, vratili su se na brod. Međutim, Henry se ni tada nije bunio. Pa ljivo je posmatrao gospodu na brodu, procjenjujući njihovo pona anje. Imitirao je njihov govor. Vje bao je njihovu dikciju. Pobolj ao je vlastite manire. Čuo je kad je jedan oficir rekao drugom: Ma koliko da je aristokratija oduvijek prepredena bila, i dalje predstavlja najbolju kontrolu protiv rulje neobrazovanih i neprosvijetljenih . Gledao je kako su oficiri u vi e navrata ukazivali po tovanje bilo kom domorocu, koji je ličio na plemića (ili, barem englesku ideju o plemićima). Na svakom otoku koji su posjetili, oficiri Resolutiona bi izdvojili svakog tamnoputog čovjeka, koji je imao rasko niji ukras za glavu od ostalih, ili je imao vi e tetova a, ili je nosio veće koplje, ili je imao vi e ena, ili je - u odsustvu svih ovih luksuza - naprosto bio vi i od ostalih. Englezi su se ophodili prema takvoj osobi s po tovanjem. To bi bio čovjek s kojim bi pregovarali i kog bi darivali poklonima i povremeno ga proglasili kraljem . Zaključio je da gdje god da su se zaputila engleska gospoda irom svijeta, oni bi uvijek tragali za kraljem. Henry je oti ao u lov na kornjače i jeo je delfine. Ujedali su ga crni mravi. Plovidba

21

se nastavila. Vidio je male Indijance s ogromnim koljkama u u ima. Vidio je kako je oluja u tropima pretvorila nebo u bolesno zelenu boju - jedinu stvar, koja je inače vidljivo pla ila starije mornare. Vidio je plamteće planine, koji se zovu vulkani. Nastavili su ploviti prema sjeveru. Opet je zahladnjelo. Opet je jeo pacove. Pristali su na zapadnu obalu kontinenta Sjeverne Amerike. Jeo je jelensko meso. Vidio je ljude, koji su nosili na sebi krzno i koji su trgovali dabrovim krznom. Vidio je kako se noga mornara zakačila za lanac od sidra i povukla ga u ledenu vodu da umre. I dalje su plovili prema sjeveru. Vidio je kuće napravljene od kitovih rebara. Kupio je vučiju ko u. Sakupljao je jagorčevinu, ljubičice, ribizle, kleku s Mr. Nelsonom. Vidio je Indijance koji su ivjeli u rupama u zemlji i koji su krili svoje ene od Engleza. Jeo je usoljenu svinjetinu punu crva. Izgubio je jo jedan zub. Stigao je u Beringov moreuz i slu ao ivotinje kako zavijaju u arktičkoj noći. Svaka suha stvar koju je imao, postala bi mokra, a zatim zaleđena. Posmatrao je kako mu raste brada. Iako je bila slaba i rijetka, ipak su se za nju hvatale ledenice. Večera bi mu se zaledila na tanjiru, prije nego to bi je uspio pojesti. Nije se alio. Nije elio da Sir Josepha Banksa izvijeste da se ikada alio. Trampio je vučiju ko u za par cipela za snijeg. Posmatrao je kako je Mr. Anderson, brodski hirurg, ispustio du u i bio bačen u more u najturobnijim okolnostima koje bi čovjek ikada mogao zamisliti - u zamrznutom svijetu beskrajne noći. Gledao je kako mornari zasipaju topovskim đuladima morske lavove na obali, sporta radi, sve dok ni jedna jedina ivotinja ne ostane iva na toj pla i. Vidio je zemlju koju Rusi nazivaju Aljaska. Pomogao je pri pravljenju piva od soka omorike, koje su mornari mrzili, ali to je bilo jedino

to im je preostalo. Vidio je

Indijance, koji su ivjeli u jazbinama nimalo udobnijim od prebivali ta ivotinja koje su jeli i lovili, i sreo je Ruse, nasukane na stanici za kitolov. Čuo je komentar kapetana Cooka o vodećem ruskom oficiru (visokom, zgodnom plavu anu): On je očigledno gospodin iz fine porodice. Svuda, činilo se, čak i u ovoj turobnoj tundri, bilo je bitno biti gospodin iz fine porodice. U augustu, kapetan Cook je odustao. Nije uspio pronaći sjeverozapadni prolaz, i Resolution je već bio blokiran katedralama od leda. Promijenili su kurs i uputili se na jug. Jedva da su pristajali, prije nego to su stigli do Havaja. Nisu trebali ići na Havaje. Bili bi sigurniji da su gladovali u ledu. Havajski kraljevi su bili ljuti, a domoroci lopovski i borbeno nastrojeni. Havajci nisu bili kao Tahićani - nisu bili nje ni prijatelji - a uz to,

22

bilo ih je na hiljade. Međutim, kapetanu Cooku je bila potrebna svje a voda i morao je ostati usidren, dok se potpalublje jo jednom ne napuni. Domoroci su mnogo krali i Englezi mnogo ka njavali. Pucalo se iz topova, Indijanci su bili ranjavani, poglavice su bile uznemirene, razmjenjivale su se prijetnje. Neki od ljudi su govorili da je kapetan Cook pogubio konce, da je postao brutalniji, da je ispoljavao sve teatralnije napade ljutnje, i sve gnjevnije ogorčenje sa svakom novom krađom. Međutim, Indijanci su i dalje krali. To se nije moglo dozvoliti. Vadili su eksere direktno iz broda. Ukrali su čamce, kao i oru je. Pucalo se iz jo vi e oru ja i jo vi e Indijanaca je bilo pobijeno. Henry danima nije mogao spavati, trudeći se da mu budnost bude na nivou. Niko nije spavao. Kapetan Cook je iza ao na kopno, u elji da razgovara s poglavicama, da ih smiri, međutim, umjesto toga, dočekale su ga hiljade bijesnih Havajaca. U trenutku, grupica je prerasla u rulju. Henry je gledao kako su ubili kapetana Cooka, domorodačkim kopljem i tresnuv i ga po glavi, tako da mu se krv pomije ala s talasima. U jednom trenutku, veliki navigator je nestao. Domoroci su odvukli njegovo tijelo sa sobom. Kasnije te večeri, zbog konačne uvrede, Indijanac u kanuu ubacio je dio butine kapetana Cooka na palubu Resolutiona. Henry je posmatrao kako su engleski mornari spalili čitavo selo kao odmazdu. Engleski mornari su na jedvite jade bili spriječeni da ubiju svakog Indijanca, Indijanku i njihovu djecu na otoku. Glave dvojice Indijanaca su bile odsječene i nabodene na koplja - i bit će jo toga, obećali su mornari, sve dok ne vrate tijelo kapetana Cooka da ga pristojno sahrane. Sljedećeg dana, ostatak Cookovog le a je stigao na Resolution, s izuzetkom kičme i stopala, koji nisu bili pronađeni. Henry je posmatrao kako su ostaci njegovog komandanta bili sahranjeni u moru. Kapetan Cook nikada nije rekao ni jednu jedinu riječ Henryju - a Henry, koji je slijedio Banksov savjet - nikada nije dozvolio da ga Cook vidi. Međutim, sad je Henry Whittaker bio iv, a kapetan Cook nije. Pomislio je da će se mo da vratiti u Englesku nakon ove nesreće, ali nisu. Čovjek po imenu Mr. Clerke je postao kapetan. I dalje su imali svoju misiju - da ponovo poku aju pronaći sjeverozapadni prolaz. Kad je ponovo do lo ljeto, zaplovili su na sjever, u tu u asnu hladnoću. Henry je bio zasut pepelom i plovućcem iz vulkana. Sve svje e povrće je odavno bilo pojedeno i pili su slankastu vodu. Ajkule su pratile brod,

23

ručavajući pomije bacane u brodski toalet. Mr. Nelson i on su zabilje ili jedanaest novih vrsta polarne patke, od kojih su pojeli devet. Vidio je ogromnog bijelog medvjeda kako je promicao pored broda, plivajući s lijenom prijetnjom. Posmatrao je Indijance kako se uvezuju u male kanue oblo ene krznom i plove kroz vode kao da su oni i njihovi čamci jedna ivotinja. Posmatrao je Indijance kako trče po ledu, dok ih vuku njihovi psi. Posmatrao je zamjenika kapetana Cooka - kapetana Clerkea, kako umire u trideset osmoj godini i kako ga sahranjuju u moru. Sad je Henry nad ivio dva engleska kapetana. Jo jednom su poku ali pronaći sjeverozapadni prolaz. Otplovili su do Macaa. Vidio je brze kineske d unke i jo jednom je sreo predstavnike Dutch East India Company, za koje se činilo da se nalaze svugdje u svojoj jednostavnoj crnoj odjeći i skromnim klompama. Odjednom je shvatio da

irom svijeta neko duguje novac

nekom Nizozemcu. U Kini, Henry je saznao za rat s Francuskom i za revoluciju u Americi. Tad je prvi put čuo za to. U Manili, vidio je pansku galiju natovarenu sa, kako se pričalo, srebrnim blagom u vrijednosti od dva miliona funti. Trampio je svoje snje ne cipele za pansku mornarsku jaknu. Obolio je od dizenterije - kao i svi ostali ali je pre ivio. Stigao je na Sumatru, a zatim na Javu, gdje je, jo jednom, vidio kako Nizozemci zarađuju novac. Zapamtio je to. Jo jednom su obi li Cape i krenuli nazad za Englesku. 6. oktobra 1780. godine, vratili su se sigurno u Deptford. Henry je bio na putu četiri godine, tri mjeseca i dva dana. Sad je bio dvadesetogodi nji mladić. Tokom cijelog putovanja, rukovodio se gospodskim manirima. Nadao se i očekivao da će to biti navedeno u izvje taju. Također, bio je vatreni posmatrač i sakupljač biljaka, kao to mu je bilo nalo eno, i sad je bio spreman da podnese svoj izvje taj Sir Josephu Banksu. Napustio je brod, dobio svoju zaradu, prona ao kočiju koja će ga odvesti do Londona. Grad je bio u asno prljav. 1780. godina je bila u asna za Britaniju - bande, nasilje, antipapistička zatucanost, kuća lorda Mansfielda spaljena do zemlje, rukavi nadbiskupa od Vorka pocijepani i bačeni njemu u lice nasred ulice, zatvori iz kojih se bje alo, prijeki sud - međutim, Henry nije znao ni za ta od svega toga, a nije ni mario za to. Oti ao je pravo do ulice Soho broj 32, privatne kuće Sir Josepha Banksa. Pokucao je na vrata, izgovorio svoje ime i stao spreman da primi svoju nagradu.

24

B

anks ga je poslao u Peru.

To je bila Henryjeva nagrada.

Banks je bio prilično iznenađen kad je otkrio Henryja Whittakera na svojim vratima. Tokom posljednjih nekoliko godina, skoro da je zaboravio na dječaka, ali je bio isuvi e pametan i ljubazan da mu to otkrije. Banks je nosio zapanjujuću količinu informacija u svojoj glavi, i prilično mnogo odgovornosti. Ne samo da je nadgledao pro irenje botaničke ba te Kew, već je nadgledao i finansirao bezbrojne botaničke ekspedicije

irom svijeta. Te ko da je ijedan brod pristigao u London tokom

osamdesetih godina XVIII vijeka, a da nije nosio biljku, sjeme, lukovicu ili sadnicu koja je putovala do Sir Josepha Banksa. Osim toga, zauzimao je mjesto u otmjenom dru tvu i davao svoj doprinos svakom novom naučnom dostignuću u Evropi, od hernije do astronomije, pa sve do uzgajanja ovaca. Naprosto, Sir Joseph Banks je bio prezauzet gospodin, koji nije razmi ljao o Henryju Whittakeru tokom posljednje četiri godine onoliko koliko je Henry Whittaker razmi ljao o njemu. Kako god, čim se prisjetio voćarevog sina, dozvolio je Henryju da uđe u njegovu ličnu radnu sobu i ponudio ga ča om porta, koju je Henry odbio. Rekao je mladiću da mu ispriča sve o putovanju. Naravno da je Banks već znao da je Resolution sigurno stigao u Englesku, i da je dobijao pisma od Mr. Nelsona sve vrijeme. Međutim, Henry je bio prva iva osoba, koja je do la direktno s broda i s kojom se susreo, pa ga je srdačno dočekao - čim se sjetio ko je konkretno bio mladić - s nasrtljivom radoznalo ću. Henry je pričao skoro dva sata, s potpunim botaničkim i ličnim detaljima. Mora se reći da je pričao s vi e slobode nego takta, to je učinilo njegov izvje taj dragocjenim. Do kraja izvje taja, Banks je bio sjajno informisan. Banks ni ta nije volio vi e, nego da sazna stvari za koje drugi ljudi nisu znali da ih on zna, a ovdje - mnogo prije nego to će zvanični i politički ispolirani izvje taji Resolutiona njemu biti dostupni - već je znao sve to se desilo na Cookovoj trećoj ekspediciji. Kako je Henry odmicao s pričom, Banks je bio sve vi e impresioniran. Banks je vidio da je Henry posljednjih nekoliko godina proveo ne toliko studirajući, koliko osvajajući biljke, i da je sada imao potencijal da postane prvoklasni botaničar. Shvatio je da će morati zadr ati ovog mladića, prije nego to ga neko drugi zgrabi. Banks je grabio

akom i kapom. Često je koristio svoj novac i

arm da bi mladiće koji

obećavaju dr ao dalje od ostalih institucija i ekspedicija i doveo ih da rade u Kewu.

25

Naravno, tokom godina je izgubio neke od navedenih mladića - namamili su ih na sigurnija i unosnija mjesta ba tovana na bogatim imanjima. Banks je odlučio da ne eli izgubiti ovog. Henry je bio lo e vaspitan, ali Banksu nije smetalo njegovo lo e vaspitanje, ukoliko je bio sposoban. Velika Britanija proizvodi prirodnjake kao laneno sjeme, ali su većinu njih činile budale i diletanti. U međuvremenu, Banks je očajnički tragao za novim biljkama. On bi rado i sam krenuo na istra ivačka putovanja, ali se bli io pedesetoj godini ivota i patio je od gihta. Bio je otečen i u bolovima, zarobljen veći dio dana u svojoj radnoj stolici. Zbog toga je morao pronaći sakupljače koji će raditi u njegovu korist. Nije to bio tako lak zadatak, kako biste pomislili. Nije bilo toliko mladića punih elana, koliko biste očekivali - mladića, koji su eljeli da zarade bijedne plate da bi na kraju umrli od malarije na Madagaskaru, ili do ivjeli brodolom kraj Azorskih otoka, ili pretrpjeli napad bandita u Indiji, ili zavr ili u zatvoru u Granadi, ili naprosto zauvijek nestali negdje na Cejlonu. Trik je bio u tome da se Henry osjeća kao da je već predodređen da zauvijek radi za Banksa i da mladiću ne da vremena da imalo razmisli o okolnostima, ili da ga neko odgovori od toga, ili da se zaljubi u neku izazovno obučenu djevojku, ili da napravi vlastite planove za budućnost. Banks ga je morao ubijediti da je budućnost predodređena, i da je Henryjeva budućnost već pripadala Kewu. Henry je bio samopouzdan mladić, ali je Banks znao da mu je njegov polo aj bogatstva, moći i slave ovdje davao prednost - zaista, s vremena na vrijeme mu se činilo da je desna ruka samog proviđenja. Trik je bio u tome da iskoristi tu ruku ne trepnuv i i brzo. Dobar posao , rekao je Banks, nakon to je Henry iznio svoje priče. Dobro si obavio posao. Sljedeće sedmice te aljem u Ande. Henry se morao zamisliti na tren: ta su bili AndiŠ OtociŠ PlanineŠ Zemlja? Kao Nizozemska? Međutim, Banks je nastavio pričati kao da je sve već dogovoreno. Finansiram peruansku botaničku ekspediciju, koja isplovljava u srijedu uvečer. Vodit će te Mr. Ross Niven. On je te ak stari

kot - mo da prestar, ako mogu da budem iskren -

međutim, ilav je kao niko drugi. Poznaje svoje drveće, a također poznaje i svoju Ju nu Ameriku. Zna , vi e mi se sviđa kot od Engleza za takvu vrstu posla. Oni su hladnije glave i pouzdaniji su, spremniji da jure svoj cilj s nepopustljivom revno ću, to i eli u svom čovjeku, koji je u inostranstvu. Henry, tvoja plata je četrdeset funti

26

godi nje i, mada to nije plata od koje se mlad čovjek mo e obogatiti, posao je častan i nosi sa sobom zahvalnost Britanske imperije. Po to si jo uvijek momak, siguran sam da se mo e snaći s tim. Henry, to racionalnije ivi sada, to će jednog dana biti bogatiji čovjek. Henry ga je pogledao kao da će mu postaviti pitanje, ali ga je Banks preduhitrio. Pretpostavljam da ne zna

panski jezikŠ , pitao je, negodujući.

Henry je odmahnuo glavom. Banks je uzdahnuo, nagla avajući svoje razočaranje. Pa, pretpostavljam da će ga naučiti. Bez obzira na to, dozvoljavam ti da ide na ovo putovanje. Niven ga govori, mada s komičnim naglaskom na r . Nekako će se tamo sporazumjeti sa panskim rukovodstvom. Oni su za titnički nastrojeni prema Peruu, zna , i prava su napast - ali to je njihovo, pretpostavljam. Mada samo nebo zna da bih

elio da

temeljno pretra im svaku tamo nju d unglu, ako mi se uka e prilika. Henry, iskreno prezirem

pance. Prezirem mrtvu ruku

panskog zakona, koja koči i kvari sve

susrete. A njihova crkva je jeziva. Mo e li vjerovati - jezuiti i dalje vjeruju da su četiri rijeke na Andima iste četiri rijeke iz raja, kao to je spomenuto u Knjizi PostankaŠ Zamisli to, Henry! Pomije ati Orinoko i TigrisŠ Henry nije imao pojma o čemu je on govorio, ali je ipak utio. Tokom posljednje četiri godine, naučio je govoriti samo o stvarima u koje se razumio. tavi e, naučio je da

utnja ponekad mo e opustiti slu aoca i nagnati ga da pomisli da mu je

sagovornik pametna osoba. Konačno, pa nja mu je bila na drugom mjestu, jo uvijek su mu odzvanjale sljedeće riječi: Jednog dana će biti bogatiji čovjek... Banks je pozvonio, i blijedi, sluga bezizra ajnog lica je u ao u sobu, sjeo za sekretar i izvadio neke papire za pisanje. Banks, bez ijedne dodatne riječi upućene mladiću, počeo je diktirati: Sir Joseph Banks, koji vas je drage volje preporučio za glavnog povjerenika botaničke ba te Kew Njegovog visočanstva, itd., itd... Njegovo gospodstvo mi je nalo ilo da vas obavijestim da su drage volje imenovali vas, Henryja Whittakera, sakupljačem biljaka za ba tu Njegovog visočanstva, itd., itd... za va u nagradu, honorar i za va e ukrcavanje, plate i putne tro kove, bit će vam naznačena plata od četrdeset funti godi nje, itd., itd... Kasnije, Henry će pomisliti da je bilo previ e i tako dalje za četrdeset funti godi nje, ali kakvu je drugačiju budućnost imaoŠ Tu je bilo kitnjasto pismo, i Banks je

27

lijeno mahao pismom po vazduhu da bi se osu ilo, rekav i: Tvoj zadatak, Henry, je kininovac. Mo da si čuo za njega kao o drvetu groznice. Ono je izvor jezuitske kore. Nauči sve to mo e o njemu. To je fascinantno drvo i volio bih da bude temeljnije izučeno. Henry, nemoj stvarati neprijatelje. Za titi sebe od lopova, idiota i nitkova. Vodi obimne bilje ke i potrudi se da me informi e u kakvoj vrsti zemlje pronalazi svoje primjerke - pjeskovitoj, glinasto-pjeskovitoj, močvarnoj - da bismo mogli probati da ih uzgajamo ovdje, u Kewu. Budi racionalan sa svojim novcem. Razmi ljaj kao kotlanđanin, mladiću!

to manje udovoljava

udovoljavati sebi u budućnosti, kad stekne

sebi sada, to će

moći vi e

svoje bogatstvo. Odoli pijančenju,

dokoličarenju, enama i melanholiji; mo e u ivati u svim tim zadovoljstvima kasnije u ivotu, kad bude beskorisni starac kao to sam ja. Budi oprezan. Bolje je ako nikome ne da do znanja da se bavi biljkama. Za titi svoje biljke od koza, pasa, mačaka, golubova, ivine, insekata, plijesni, mornara, morske vode... Henry ga je djelimično slu ao. Putovao je za Peru. U srijedu uvečer. Bio je botaničar na zadatku, na koji ga je poslao engleski kralj.

28

Treće poglavlje

H

enry je stigao u Limu nakon skoro četiri mjeseca na moru. Obreo se u gradu, u kom ivi pet hiljada du a - namučeni kolonijalni grad, gdje su panske porodice

od uticaja obično imale manje hrane nego mule koje su vukle njihove kočije. Stigao je tamo sam. Ross Niven, vođa ekspedicije (ekspedicije, koja se, inače, u potpunosti sastojala od Henryja Whittakera i Rossa Nivena) preminuo je u toku puta, nedaleko od kubanske obale. Starom kotu prije svega nikako nisu smjeli dozvoliti da napusti Englesku. Bolovao je od tuberkuloze, bio je blijed i učestalo je iska ljavao krv, međutim, bio je tvrdoglav i krio je svoju bolest od Banksa. Niven nije izdr ao ni mjesec dana na moru. Na Kubi, Henry je napisao skoro nečitljivo pismo Banksu, prenoseći mu vijesti o Nivenovoj smrti i izra avajući odlučnost da nastavi misiju sam. Nije čekao na odgovor. Nije elio da ga pozovu da se vrati kući. Prije nego

to je Niven preminuo, potrudio se da Henryja nauči koječemu

korisnom o drvetu kininovcu. Oko 1630. godine, prema Nivenu, jezuitski misionari u peruanskim Andima prvi su primijetili da Kečua Indijanci piju vruć čaj napravljen od izmrvljene kore drveta, da bi izliječili groznice i prehlade zbog izuzetno hladnog vremena na visokim nadmorskim visinama. Promućurni monah se pitao mo e li taj gorki napitak izliječiti groznice i prehlade, vezane za malariju - bolesti, koja uopće nije ni postojala u Peruu, ali je zato u Evropi oduvijek bila ubica kako siroma nih, tako i bogatih. Monah je otpremio malo drveta kininovca za Rim (tu bolesnu, malaričnu močvaru od grada), zajedno s instrukcijama za testiranje praha. Začudo, ispostavilo se da je kininovac zaista zaustavljao malarična pusto enja, iz razloga koji niko nije mogao razumjeti. Kakav god da je bio uzrok, ispostavilo se da kora u potpunosti liječi malariju, bez ikakvih nuspojava osim produ ene gluhoće - male cijene s obzirom na spa eni ivot. Sredinom osamnaestog vijeka, peruanska kora ili jezuitska kora, bila je najdragocjeniji izvozni materijal iz Novog u Stari svijet. Gram jezuitske kore je tada bio jednake vrijednosti kao gram srebra. Bio je to lijek za bogata e, a bilo je mnogo bogata a u Evropi koji nisu eljeli umrijeti od malarije. Zatim je Luj XIV bio izliječen jezutiskom korom

to je samo strmoglavo povećalo cijene. Ba kad se Venecija

obogatila zbog bibera, a Kina zbog čaja, jezuiti su se bogatili zbog kore peruanskog

29

drveća. Jedino su Britanci sa zaka njenjem otkrili značaj kininovca - najvi e zahvaljujući njihovim anti- panskim, anti-papističkim predrasudama, kao i zbog upornog davanja prednosti pu tanju krvi pacijentima, umjesto liječenja nekim čudnim prahom. Osim toga, ekstrahovanje lijeka iz kininovca je bio slo ena nauka. Bilo je sedamdeset vrsta stabala, a niko nije pouzdano znao koja vrsta je najefikasnija. Morali su se osloniti na sakupljača kore drveta, a to je bio Indijanac udaljen deset hiljada kilometara. Prahovi na koje ste mogli nabasati u engleskim apotekama pod imenom Jezuitska kora , prokrijumčareni u zemlju kroz tajne belgijske kanale, bili su mahom la ni i neefikasni. Pa ipak, kora je konačno skrenula pa nju Sir Josepha Banksa, koji je elio naučiti jo toga o njoj. Sada - s malim nagovje tajem potencijalnog bogatstva - htio je i Henry, koji je upravo postao vođa ove ekspedicije. Uskoro se Henry kretao po Peruu kao da su ga gurali vrhom bajoneta, a taj bajonet je bila njegova raspomamljena ambicija. Neposredno prije smrti, Ross Niven je dao Henryju tri razumna savjeta o putovanju kroz Ju nu Ameriku, i mudri mladić ih se slijepo dr ao. Prvo: nikad nemoj nositi čizme. Očvrsni stopala dok ne budu izgledala kao stopala Indijanca, napustiv i zauvijek truli zagrljaj vla ne ivotinjske ko e. Drugo: odbaci svoju te ku odjeću. Oblači se lagano i navikni se na hladnoću, kao Indijanci. Tako će biti zdraviji. Treće: kupaj se u rijeci svaki dan, kao Indijanci. To je bilo sve to je Henry znao, pored toga da je kininovac unosan, i da ga je moguće naći samo u visokim Andima, u udaljenoj peruanskoj oblasti, koja se zove Loxa. Nije imao čovjeka, mapu, ili knjigu kako bi ga uputili dalje, pa je odlučio da to rije i sam. Da bi do ao do Loxe, morao je pre ivjeti rijeke, trnje, zmije, bolest, vrelinu, hladnoću, ki u, panske autoritete i - najopasnije od svega - vlastiti tim od kivnih mula, biv ih robova i ozlojeđenih crnaca, čije je jezike, negodovanja i tajne crte e tek počeo de ifrovati. Bos i gladan, nastavio je dalje. vakao je li će koke, kao Indijanac, da bi odr ao snagu. Naučio je panski jezik, odnosno, tvrdoglavo je odlučio da već mo e govoriti na panskom i da ga ljudi mogu razumjeti. Ako ga ne bi razumjeli, vikao bi na njih sve glasnije, dok ga ne bi razumjeli. Konačno je dospio u oblast koja se zove Loxa. Prona ao je i podmitio cascarilleros, sjekače kore , lokalne Indijance, koji su znali gdje rastu dobra stabla. Nastavio je tragati i prona ao jo skrovitije lugove kininovca.

30

Kako je bio voćarev sin, Henry je brzo shvatio da je većina stabala kininovca u jako lo em stanju, bolesna i s previ e oguljene kore. Bilo je nekoliko stabala obima kao njegov struk, ali nijedno deblje od toga. Počeo je oblagati stabla mahovinom, gdje god da mi je bila oguljena kora, da bi moglo da zaraste. Obučio je cascaiilleros da sijeku koru u vertikalnim trakama, umjesto da ubiju drvo guleći ga horizontalno. Poprilično je potkresao većinu oboljelih stabala, da bi omogućio dalji rast. Kad se i sam razbolio, nastavio je raditi. Kad ne bi mogao hodati zbog bolesti ili infekcije, rekao je Indijancima da ga ve u za njegovu mulu, kao zarobljenika, da bi mogao posjećivati svoja stabla svakog dana. Jeo je hrčke. Pu kom je ubio jaguara. Ostao je u Loxi četiri mučne godine, bos i smrznut, spavajući u kolibi s bosim i smrznutim Indijancima, koji su spaljivali balegu da se zagriju. Nastavio je njegovati lugove kininovca, koji su zakonski pripadali panskoj kraljevskoj farmaciji, ali koje je Henry utke proglasio svojim. Bio je tako daleko u planinama, da ga nijedan panac nikada nije ometao, a nakon izvjesnog vremena, ni Indijancima vi e nije smetao. Otkrio je da stabla kininovca s tamnijom korom proizvode jači lijek od ostalih vrsta, i da su nova stabla proizvodila najjaču koru. Učestalo orezivanje je zbog toga bilo preporučljivo. Prepoznao je i imenovao sedam novih vrsta kininovca, ali je većinu njih smatrao beskorisnim. Usredsredio je pa nju na ono, to je nazivao kininovac roja crveno drvo, najbogatije. Kalemio je roja drvo na korijenje stabala jačih vrsta kininovca i otpornijih na bolesti kako bi proizveo bolji rod.

Fallen JMe

Također, dosta je razmi ljao. Mladić, koji je sam u visokoj i udaljenoj umi, ima dosta vremena za razmi ljanje, a Henry je smi ljao velike teorije. Saznao je od pokojnog Rossa Nivena da trgovina jezuitskom korom donosi

paniji deset miliona

reala svake godine. Za to je Sir Joseph Banks elio samo da proučava taj proizvod, kad su ga mogli prodavatiŠ I za to bi proizvodnja jezuitske kore bila ograničena na ovu nepristupačnu oblast svijetaŠ Henry se sjetio da ga je njegov otac učio da je svaka va na biljka tokom ljudske historije bila vi e tra ena nego uzgajana, a to traganje za drvetom (kao penjanje po Andima da bi prona ao prokletu stvar) bilo je daleko manje efikasno nego to bi bilo uzgojiti ga (poput učenja kako da se uzgaja na drugom mjestu, u kontrolisanoj sredini). Znao je da su Francuzi poku ali uzgojiti drvo kininovca u Evropi 1730. godine, i da im nije po lo za rukom, a on je znao i za to: zato to nisu razumjeli značaj visine. Ne mo e se takva biljka uzgajati u dolinama Loire. Kininovac je tra io visinu, razrijeđen vazduh i vla nu umu - a Francuska nije

31

imala takvo područje. Kao ni Engleska. A ni panija, kad smo već kod toga. To je bila nesretna okolnost. Niko ne mo e da izveze klimu. Tokom četiri godine razmi ljanja, Henry se dosjetio nečega: Indija. Henry je bio spreman kladiti se da bi drveće kininovca bujalo na hladnim, vla nim padinama Himalaja - mjestu, na kom Henry nije bio, ali za koje je čuo od britanskih oficira, kad je putovao za Macao. tavi e, za to se to korisno medicinsko drvo ne bi uzgajalo bli e oblastima u kojima vlada malarija, u kojima je bilo zaista potrebno? Jezuitska kora je bila očajnički potrebna u Indiji, u borbi za suzbijanje groznice među britanskim vojnicima i lokalnim radnicima. Za sada, lijek je bio previ e skup da bi se davao običnim vojnicima i radnicima, ali to nije moralo ostati tako. Već 1780. godine, jezuitska kora je poskupjela dvjesto posto na putu između svog izvora u Peruu i evropskog tr i ta, ali većina tih tro kova je rasla zbog tro kova transporta. Bilo je vrijeme da se obustavi potraga za tim drvetom i da se započne s uzgajanjem zbog zarade, u blizini mjesta na kojima je bilo neophodno. Henry Whittaker, sada dvadeset - četvorogodi njak, vjerovao je da je pravi čovjek za taj zadatak. Napustio je Peru početkom 1785. godine, noseći ne samo bilje ke, detaljne herbarije i primjerke kore umotane u platno, već i reznice golog korijena, i nekih deset hiljada kininovac roja sjemenki. Donio je kući i neke vrste paprika, također, kao i potočarku, i nekoliko rijetkih fuksija. Međutim, prava premija je bilo skladi te sjemena. Henry je čekao dvije godine da to sjeme isklija, čekao da njegovo najbolje drveće procvjeta netaknuto mrazom. Su io je sjemenke na suncu mjesec dana, okrećući ih na svaka dva sata da ih ne bi uhvatila plijesan, a noću bi ih umotao u platno da bi ih sačuvao od rose. Znao je da sjemenje rijetko pre ivi putovanje okeanom (čak ni Banks nije uspio da uspje no prenese sjemenje tokom svojih putovanja s kapetanom Cookom), pa je Henry odlučio da eksperimenti e s tri različite vrste pakovanja. Spakovao je dio sjemenja u pijesak, trećinu je gurnuo u vosak, a ostatak je oblo io suhom mahovinom. Sve ih je zatim ugurao u volovske be ike da bi ostalo suho, a zatim ih je umotao u alpaka vunu, da bi ih sakrio. panci su i dalje dr ali monopol nad kininovcem zbog čega je Henry sada zvanično bio krijumčar. Zato je izbjegavao prometnu obalu Tihog okeana i putovao je na istok, kopnom kroz Ju nu Ameriku, noseći paso prema kom je bio francuski trgovac tekstilom. On, njegove mule, njegovi biv i robovi i mrzovoljni Indijanci i li su

32

lopovskim stazama - od Loxe, preko rijeke Zamore, preko Amazona, pa do obale Atlantskog okeana. Odatle je plovio do Havane, pa do Cadiza, a zatim kući u Englesku. Putovanje nazad je trajalo ukupno godinu i po dana. Nije nabasao ni na kakve pirate, nikakve oluje vrijedne pa nje, niti iznurujuće bolesti. Nije izgubio nijedan primjerak. Nije bilo toliko te ko. Pomislio je da će Sir Joseph Banks biti zadovoljan.

eđutim, Sir Joseph Banks nije bio zadovoljan kad se Henry ponovo sreo s njim

M

u udobnosti trga Soho broj 32. Banks je bio stariji, bolesniji i rasijaniji, nego

ikada ranije. Giht ga je u asno mučio i borio se s naučnim pitanjima vlastitog projekta, koji je smatrao bitnim za budućnost britanske imperije. Banks je tragao za načinom da prekine zavisnost Britanije od inostranog pamuka, i zato je poslao ljude na britanske Velike Antile, koji su tamo radili - za sada, neefikasno - na uzgajanju pamuka. Osim toga poku avao je, također bezuspje no, uzgajati mu katni ora čić i karanfilić u Kewu, i tako razbiti nizozemski monopol nad trgovinom začinima. Predlagao je prije kralja da se Australija pretvori u kaznenu koloniju (ovo je bila samo njegova dokona ideja), ali ga niko jo

nije slu ao.

Poku avao je sagraditi dvanaest metara visok teleskop za astronoma Williama Herschela, koji je elio otkriti nove komete i planete. Vi e od svega, Banks je elio balone. Francuzi su imali balone. Francuzi su eksperimentisali s gasovima lak im od vazduha i organizovali su letove s ljudima u Parizu. Englezi su zaostajali! Zaboga, zbog nauke i nacionalne sigurnosti, Britanskoj Imperiji su bili potrebni balonil Zbog svega toga, Banks tog dana nije bio raspolo en da slu a tvrdnju Henryja Whittakera da su britanskoj imperiji zaista bile potrebne planta e kininovca na sredi njim visinama indijskih Himalaja. Ta ideja nije ni na koji način unapređivala pitanja pamuka, začina, traganja za kometom ili vo nju balonom. Banksov um je bio u haosu i noga ga je vra ki boljela, i bio je dovoljno iziritiran Henryjevim agresivnim prisustvom da bi zanemario cjelokupni razgovor. Sir Joseph Banks je tu napravio rijetku taktičku gre ku - gre ku, koja će kasnije skupo ko tati Englesku. Međutim, trebalo bi napomenuti da je i Henry napravio nekoliko taktičkih gre aka s Banksom. Tačnije, nekoliko njih zaredom. To, to se pojavio bez najave, bila je prva. Da, radio je to i ranije, ali Henry nije vi e bio drski mladić, kom bi takav propust

33

uljudnosti trebalo oprostiti. Sada je bio odrastao čovjek (i krupan, kad smo kod toga), čije je uporno lupanje o ulazna vrata istovremeno ukazivalo na dru tvenu nesmotrenost i fizičku prijetnju. tavi e, Henry je do ao na Banksov prag praznih ruku,

to sakupljač biljaka

nikada ne smije uraditi. Henryjeva peruanska kolekcija je i dalje bila ukrcana na brodu iz Cadiza, koji je bio sigurno uvezan u luci. To je bila impresivna kolekcija, ali kako je Banks to mogao znati, kada su svi primjerci bili van vidokruga, skriveni na udaljenom trgovačkom brodu u volovskim be ikama, burićima, jutenim vrećama ili minijaturnim staklenicimaŠ Henry je trebalo da ponese ne to to će lično staviti u Banksove ruke ako ne sadnicu kininovca roja, onda barem lijepo procvjetalu fuksiju. Bilo ta da zaokupi starčevu pa nju, da ga smek a da povjeruje da četrdeset funti godi nje koje je ulo io u Henryja Whittakea i Peru nisu bili uludo protraćeni. Međutim, Henry nije bio meku ac. Umjesto toga, bacio se na Banksa sa sljedećom otvorenom optu bom: Grije ite, sir, to samo izučavate drvo kininovca, kad ga mo ete prodavati! Ova zapanjujuće neprikladna izjava optu ila je Banksa da je zapravo budala, dok je istovremeno ukaljala Soho broj 32 s neprijatnom mrljom

trgovine - kao da je Sir Joseph Banks, najbogatiji gospodin u Britaniji, uopće lično morao da pribjegne trgovini. Ako ćemo da budemo pravedni prema Henryju, njegova glava nije bila sasvim razumna. Bio je sam mnoge godine u udaljenoj umi, a mladić u umi mo e postati opasno slobodan mislilac. Henry je diskutovao o ovome s Banksom već toliko puta u

svom umu pa je sad bio nestrpljiv u stvarnom razgovoru. U Henryjevoj ma ti, sve je već bilo unaprijed određeno i odveć uspje no. U Henryjevom umu, postojao je jedan jedini mogući ishod: Banks će sad pozdraviti ideju kao sjajnu, upoznati Henryja s odgovarajućim direktorima East India Company, prepisati mu sve dozvole, osigurati finansiranje i nastaviti - idealno do sutra popodne - ovaj ambiciozni projekat. U Henryjevim snovima, planta e kininovca su već rasle na Himalajima, on je već bio basnoslovno bogat čovjek, kao to mu je Joseph Banks obećao da će jednog dana postati, i već je bio srdačno dočekan kao pravi gospodin u londonskom dru tvu. Povrh svega, Henry je povjerovao da su on i Joseph Banks već smatrali jedan drugog dragim i prisnim prijateljima. Naravno, vrlo je vjerovatno da su Henry Whittaker i Sir Joseph Banks mogli

34

postati dragi i prisni prijatelji, s izuzetkom jednog malenog problema, a to je da Sir Joseph Banks nikada nije smatrao Henryja Whittakera ičim drugim, osim lo e vaspitanim i lopovski nastrojenim malim fizikalcem, čija je jedina svrha u ivotu da se iz njega iscijedi korist u slu bi njegovih pretpostavljenih. Također , rekao je Henry, dok se Banks jo uvijek oporavljao od uvrede na račun svog razuma, ponosa i dnevne sobe, mislim da bismo trebali porazgovarati i o mojoj nominaciji za Kraljevstvo gospodsko dru tvo. Izvini, molim te , rekao je Banks. Ko te je, pobogu, nominovao za Kraljevstvo gospodsko dru tvoŠ Vjerujem da ćete vi to uraditi , odgovorio je Henry. Zbog mog rada i genijalnosti. Banks je dugo

utio. Njegove obrve, za svoj gro , poletjele su visoko prema

njegovom čelu. Udahnuo je duboko. Zatim - krajnje nesretno za budućnost Britanske imperije - nasmijao se. Toliko se zasmijao da je morao obrisati oči maramicom od belgijske čipke, koja je vrlo vjerovatno ko tala vi e nego kuća, u kojoj je Henry Whittaker odrastao. Bilo je dobro nasmijati se nakon tako zamornog dana i predao se veselju cijelim svojim bićem. Smijao se tako gromko da je njegov poslu itelj, koji je stajao ispred vrata, promolio glavu kroz vrata znati eljan zbog tako nagle navale radosti. Smijao se iz petnih ila, zbog čega nije mogao govoriti. to je vjerovatno bilo dobro, jer, čak i bez smijeha, Banks bi s te koćom prona ao riječi da izrazi apsurdnost te izjave - da Henry Whittaker, koji je svakako trebalo visiti na vje alima u Tyburnu prije devet godina, s facom rođenog d eparo a nalik na tvora, čija su u asno napisana pisma godinama bila predmet Banksove zabave, čiji se otac (jadničak!) dru io sa svinjama - da je ovaj mladi prevarant očekivao da bude pozvan u najuva eniji i najgospodskiji konzorcij u cijeloj BritanijiŠ Kakav je ovo nalet komedije bio! Naravno, Sir Joseph Banks je bio obo avani direktor Kraljevskog gospodskog dru tva, to je Henry dobro znao - i, da je Banks nominovao obogaljenog jazavca za člana dru tva, dru tvo bi lijepo dočekalo stvora i iskovalo bi mu medalju časti, povrh toga. Međutim, da srdačno dočekaju Henryja WhittakeraŠ Da dozvole tom nesmotrenom piratu, klincu bez prebijene pare, drskom bauku, da dobavi inicijale KGD svom nečitkom potpisuŠ Ne.

35

Kad se Banks počeo smijati, Henryjev eludac se uvukao u sebe i sklupčao u malu, tvrdu kocku. Njegovo grlo se suzilo kao da je na njemu omča. Za mirio je i vidio je ubistvo. Bio je sposoban za ubistvo. Vidio je ubistvo i pa ljivo je razmotrio njegove posljedice. Imao je prilično vremena da razmi lja o ubistvu, dok se Banks smijao i smijao. Ne, Henry je odlučio. Ne ubistvo. Kad je otvorio oči, Banks se i dalje smijao, međutim, Henry je bio preobra eno ljudsko biće. ta god da je od mladosti ostalo u njemu, tog jutra je i čililo iz njega. Od te tačke pa nadalje, njegov ivot se neće vrtjeti oko toga ko će on postati, nego oko toga ta mo e steći. Nikada neće biti gospodin. Neka tako i bude. Odjebite, gospodo. Odjebite svi. Henry će postati bogatiji od bilo kog gospodina, koji je ikada ivio, i jednog dana će posjedovati gomilu njih, od poda, pa na dalje. Henry je čekao da se Banks prestane smijati, a onda je napustio sobu bez riječi. Istog trena je iza ao na ulicu i prona ao prostitutku. Pritisnuo ju je uza zid u uličici i istresao djevičanstvo iz sebe, povrijediv i usput i sebe i djevojku, dok ga nije proklela zato to je nasilan. Prona ao je gradsku kafanu, sasuo je u sebe dvije krigle ruma, tresnuo stranca u trbuh, nakon čega su ga izbacili na ulicu i izudarali po bubrezima. Eto, konačno - zavr io je s tim. Sve čega se suzdr avao tokom posljednjih devet godina, zbog toga da postane ugledni gospodin, sve je uradio. Vidite kako je lako? Nije bilo nikakvog zadovoljstva u tome, svakako, ali je bilo učinjeno. Unajmio je čamd iju da ga preveze do Richmonda. Sad je već uveliko bila pala noć. Pro ao je pored roditeljske zastra ujuće kuće bez zastajkivanja. Uskoro vi e nikada neće vidjeti svoju porodicu - niti je

elio da to učini. Uvukao se u Kew,

prona ao lopatu i iskopao je sav novac koji je tamo zakopao, kada je imao esnaest godina. Bila je to lijepa svota srebrnih novčića, koja ga je čekala ispod zemlje, mnogo veća nego to je zapamtio. Dobar momak , rekao je svom mlađem, lopovski i sakupljački nastojenom dijelu sebe. Spavao je kraj rijeke, s vla nom vrećom punom novčića kao jastukom. Sljedećeg dana, vratio se u London i kupio solidnu količinu odjeće. Nadgledao je izno enje svoje cjelokupne peruanske botaničke kolekcije - sjemenja, be ika i uzoraka kore

36

drveća - s broda, koji je doplovio iz Cadiza. Prenio je na brod, koji je plovio za Amsterdam. Zakonski, cijela kolekcija je pripadala Kewu. Neka se nosi Kew. Neka se jebe. Neka Kew dođe i pronađe ga. Tri dana kasnije, isplovio je za Nizozemsku i prodao je svoju kolekciju, svoje ideje i usluge Dutch East India Company - čiji su ga ozbiljni i prepredeni direktori primili, valjalo bi napomenuti, bez trunke smijeha.

37

Četvrto poglavlje

est godina kasnije, Henry Whittaker je bio bogat čovjek, koji je te io da postane jo bogatiji. Njegova planta a kininovca bujala je u nizozemskom kolonijalnom gradu na Javi, rastući sretno kao korov na hladnom, vla nom, terasastom planinskom imanju po imenu Pengalengan - sredini skoro istovjetnoj, kao

to je Henry i

pretpostavljao, peruanskim Andima i ni im Himalajima. I sam Henry je

ivio na

planta i i pa ljivo nadgledao svoju biljnu riznicu. Njegovi partneri u Amsterdamu sada su određivali globalne cijene za jezuitsku koru, i ubirali su ezdeset guldena za svakih četrdeset pet kilograma kininovca, koje bi obradili. Nisu ga mogli dovoljno brzo obraditi. Tu se moglo zaraditi bogatstvo, a bogatstvo se krilo u detaljima. Henry je nastavio pobolj avati svoj voćnjak, koji je sada bio za tićen od unakrsnog opra ivanja s manjim drvećem, i proizvodio je mnogo jaču i postojaniju koru od bilo koje, koja je poticala iz samog Perua. Osim toga, dobro se prodavala i - bez uplitanja korumpiranih panskih i indijanskih ruku - u svijetu je prihvaćena kao pouzdan proizvod. Sada su kolonijalni Nizozemci bili najveći svjetski proizvođači i potro ači jezuitske kore, koristeći prah da dr e svoje vojnike, direktore i radnike podalje od malarijske groznice u cijelim Velikim Sundskim otocima. Prednost, koju im je to pru alo u odnosu na konkurenciju - naročito nad Englezima - bukvalno se nije mogla izračunati. S odlučnom osvetoljubivo ču, Henry se potrudio da svoj proizvod dr i podalje od engleskog tr i ta, ili da barem poveća cijenu svaki put kad jezuitska kora pronađe svoj put do Engleske ili njenih kolonija. Tamo u Kewu, sad prilično zaostao u igri, Sir Joseph Banks je na kraju poku ao uzgajati kininovac na Himalajima, ali je bez Henryjeve ekspertize projekat zaostao. Britanci su tro ili bogatstvo, energiju i ivce uzgajajući pogre ne vrste kininovca na pogre nim visinama, a Henry je, s ravnodu nim zadovoljstvom, to znao. 1790. godine, bezbrojni britanski stanovnici i podanici umirali su od malarije svake sedmice u Indiji, nemajući pristupa kvalitetnoj jezuitskoj kori, dok su Nizozemci samo grabili zahvaljujući dobrom zdravlju. Henry se divio Nizozemcima i dobro je sarađivao s njima. Bez ikakvog napora je shvatio te ljude - te vrijedne, neumorne ljude, kopače rovova, pivopije, direktne u razgovoru, kalviniste koji su pri tom bili i kovači novca, koji su unosili red u trgovinu

38

jo od esnaestog vijeka, i koji su spavali mirno svake večeri svog ivota s određenim saznanjem da je Bog

elio da oni budu bogati. Iz zemlje bankara, trgovaca i

ba tovana, Nizozemci su voljeli svoja obećanja na isti način na koji je Henry volio svoja (odnosno, pozlaćena profitom) i time dr ali ostatak svijeta zarobljen visokim kamatama. Nisu ga osuđivali zbog njegovog neuljudnog pona anja ili agresivnosti. Uskoro su se Henry Whittaker i Nizozemci činili međusobno čudesno bogatim. U Nizozemskoj, bilo je ljudi koji su Henryja nazivali princ Perua . Za sad, Henry je bio tridesetogodi nji bogata , i bilo je vrijeme da organizira ostatak svog ivota. Za početak, sad je imao priliku da pokrene vlastiti posao, sasvim odvojen od svojih nizozemskih partnera. Bri ljivo je proče ljavao svoje mogućnosti. Nisu ga fascinirali minerali, ni drago kamenje, zato

to nije imao iskustvo s

mineralima i dragim kamenjem. Slična situacija bila je s izgradnjom brodova, izdava tvom ili tekstilom. Znači, to bi morale biti biljke. Međutim, koja vrsta biljakaŠ Henry nije elio da uđe u tr i te začinima, iako se tamo mogla ostvariti solidna dobit. Previ e ljudi je već bilo upleteno u trgovinu začinima, a cijena odbrane proizvoda od pirata i konkurencijskih brodova su uni tavali dobit, barem se tako Henryju činilo. Također, nije imao po tovanja prema trgovini ećerom ili pamukom, koje je smatrao podmuklim i skupim, kao i su tinski vezanim za robovlasni tvo. Henry nije elio da ima i ta s robovlasni tvom - ne zato to je to smatrao moralno odbojnim, već zato to je smatrao finansijski neefikasnim, prljavim i skupim i pod kontrolom najneprijatnijih posrednika na svijetu. Ono to ga je zaista interesovalo bilo je ljekovito bilje - tr i te, koje jo uvijek niko nije u potpunosti zakupio. U tom slučaju, neka to bude ljekovito bilje i farmacija. Sljedeće, trebalo je da odluči gdje će ivjeti. Imao je lijepo imanje na Javi sa stotinu poslu itelja, ali mu se tamo nja klima tokom godina smučila, povremeno mu darujući tropske bolesti, koje će periodično unositi haos u njegovo zdravlje do kraja ivota. Bio mu je potreban umjereniji dom. Prije će odsjeći sebi ruku, nego to će ponovo

ivjeti u Engleskoj. Kontinent ga nije privlačio: Francuska je vrvjela od

iritantnih ljudi;

panija je bila korumpirana i nestabilna; Rusija, nemoguća; Italija,

apsurdna; Njemačka, u togljena; Portugalija, u krizi; Nizozemska, iako je bila blagonaklona prema njemu, bila mu je dosadna. Pomislio je da su Sjedinjene Američke Dr ave mogućnost. Henry nikada nije bio

39

tamo, ali je čuo neke obećavajuće stvari. Čuo je naročito obećavajuću stvar o Philadelphiji - ivahnoj prijestolnici te mlade nacije. Pričalo se da je to grad s prilično dobrom lukom, glavnom za istočni dio zemlje, punom pragmatičnih kvekera, farmaceuta i radnika, koji se bave manufakturom.

u kalo se da je to mjesto bez

nadmenih aristokrata (za razliku od Bostona), i bez puritanaca, koji strahuju od zadovoljstva (za razliku od Connecticuta), i bez problematičnih samoproklamovanih feudalnih prinčeva (za razliku od Virginije). Grad je bio osnovan na razumnim principima religiozne tolerancije, slobodne

tampe i dobrog prostornog planiranja

zahvaljujući Williemu Pennu - čovjeku, koji je uzgajao mladice drveća u kadi, i koji je osmislio svoj metropolis kao veliki rasadnik, kako biljaka, tako i ideja. U Philadelphiji su svi bili dobrodo li - ba svi, osim, naravno, Jevreja. Kada je sve to čuo, Henry je pretpostavio da je Philadelphia ogromni pejza neiskori tene dobiti, i ciljao je na to da preokrene to mjesto u svoju korist. Međutim, prije nego to se bilo gdje skrasi, elio je da sebi pronađe enu, i - zato to nije bio glup - po elio je Nizozemku za enu. elio je pametnu i pristojnu enu s najmanjom mogućom lakomisleno ću, a Nizozemska je bila pravo mjesto za to. Henry je godinama često ugađao sebi viđanjima s prostitutkama, i čak je dr ao mladu Javanku na imanju u Penglenganu. Međutim, sad je bilo vrijeme da pronađe odgovarajuću enu, pa se sjetio savjeta mudrog portugalskog mornara, koji mu je prije mnogo godina rekao: Henry, jednostavno je napredovati u ivotu i biti sretan. Izaberi enu, izaberi je dobro i predaj se. Zato je odjurio nazad za Nizozemsku da izabere sebi enu. Odabrao je brzo i proračunato,

enu iz ugledne, stare porodice, Van Devenderovih, koji su bili

upravitelji botaničke ba te Hortus u Amsterdamu tokom mnogih generacija. Hortus je bila jedna od najistaknutijih istra ivačkih ba ti u Evropi - jedna od najstarijih spona u historiji između biljaka, nauke i trgovine - a Van Devenderi su je oduvijek časno vodili. Nisu ni u kom smislu bili aristokrate, i svakako ne bogati, međutim, Henryju nije bila potrebna bogata ena.

tavi e, Van Devenderi su bili prva evropska porodica po

obrazovanju i nauci - i tome se divio. Na alost, divljenje nije bilo obostrano. Jacob van Devender, trenutni partijarh porodice i Hortusa (i majstorska ruka u uzgajanju ukrasne aloje), od ranije je čuo za Henryja Whittakera i nije mu se svidjelo to to je čuo. Znao je da je ovaj mladić imao

40

historijat lopovluka, kao i to da je izdao vlastitu zemlju zbog dobiti. To nije bila vrsta pona anja koju je Jacob van Devender odobravao. Jacob je bio Nizozemac i da, volio je svoj novac, ali nije bio bankar, ni pekulant. Nije mjerio ljude prema njihovim gomilama zlata. Međutim, Jacob van Devender je imao sjajnu kćerku - kandidatkinju - ili je barem Henry tako mislio. Zvala se Beatrix, nije bila ru na, niti lijepa, to mu je djelovalo ba kako treba za enu. Bila je punija i s malim grudima, savr eno malo burence od ene, i već se valjala ka usidjeli tvu, kad je srela Henryja. Za ukus većine udvarača, Beatrix van Devender je djelovala zastra ujuće previ e obrazovana. Govorila je pet ivih jezika i dva mrtva, s iskustvom u botanici koja je bila ravna iskustvu bilo kog mu karca. Nesumnjivo, ova ena nije bila koketa. Nije bila ukras za dnevnu sobu. Oblačila se u punom spektru boja, koje bi neko povezao s običnim kućnim vrapcima. Bila je skeptična prema strasti, pretjerivanju i ljepoti, vjerujući samo u ono to je bilo čvrsto i pouzdano, uvijek vi e vjerujući stečenoj mudrosti, nego impulsivnim instinktima. Henry ju je do ivljavao kao ivu stjenovitu ploču, to je bilo tačno ono to je elio. Nego, ta je Beatrix vidjela u HenryjuŠ Ovdje se susrećemo s blagom misterijom. Henry je bio zgodan. Svakako nije bio prefinjen. Uistinu, bilo je nečega od seoskog kovača u njegovom rumenom licu, krupnim rukama i grubim manirima. Većini ljudi nije djelovao čvrsto, ni pouzdano. Henry Whittaker je bio impulsivan, glasan i ratoboran čovjek, koji je imao neprijatelje irom svijeta. Uz to, u posljednjih nekoliko godina, postao je sklon piću. Kakva uva ena mlada ena bi svojevoljno odabrala takvog čovjeka za mu aŠ Čovjek nema nikakve principe , zamjerio je Jacob van Devender svojoj kćerki. Oh, oče, stra no grije i , Beatrix ga je suho ispravila. Mr. Whittaker ima dosta principa. Samo nije u pitanju najbolji izbor. Dodu e, Henry je bio bogat i većina posmatrača je smatrala da je Beatrix mo da vi e cijenila njegovo bogatstvo, nego to je odavala. Također, Henry je planirao da odvede svoju novopečenu nevjestu u Ameriku, a mo da je - kako su lokalne aljivd ije spekulisale - imala neki sramni tajni razlog zbog kojeg je trebala da zauvijek napusti Nizozemsku. Međutim, istina je bila prostija: Betrix van Devender udala se za Henryja

41

Whittakera jer joj se sviđalo ono, to je vidjela u njemu. Voljela je njegovu snagu, lukavost, nadmoć, zato to joj je ulivao nadu. Da, bio je grub, ali ni ona nije bila nje an cvjetić. Po tovala je njegovu nabusitost, kao to je on po tovao njenu. Dobro je razumjela ta je elio od nje, i bila je uvjerena da mo e raditi s njim - i čak ga mo da malo usmjeravati. Zato su Henry i Beatrix brzo i bez uvijanja oformili savez. Jedina ispravna riječ za njihov savez je bila nizozemska riječ, poslovna riječ: partenrederij partnerstvo, zasnovano na po tenoj trgovini i iskrenom poslovanju, u kom su sutra nje dobiti rezultat dana njih obećanja, i gdje saradnja obje strane podjednako doprinosi napretku. Njeni roditelji su je se odrekli. Mo da bi bilo preciznije rečeno da se Beatrix odrekla njih. Bili su veoma u togljena porodica, svi odreda. Nisu se slo ili s njenim brakom, a neslaganja među Devenderovima obično su bila vječna. Nakon to je odabrala Henryja i otputovala za Sjedinjene Američke Dr ave, Beatrix nikad vi e nije komunicirala s Amsterdamom. Njen posljednji pogled na porodicu, bio je pogled na njenog mlađeg brata Deesa, desetogodi njaka, koji je plakao dok je odlazila, povlačeći je za suknje, govoreći: Odvode je od mene! Odvode je od mene! Otkačila je njegove prste s ruba svoje suknje, rekla mu da nikada vi e ne bruka sebe suzama u javnosti i oti la. Povela je sa sobom u Ameriku svoju ličnu slu avku - nevjerovatno potkovanu mladu čistunku od ene po imenu Hanneke de Groot. Također, iz očeve biblioteke ponijela je izdanje iz 1665. godine Mikrografije Roberta Hookea, i jako vrijedan sa eti pregled botaničkih ilustracija Leonharda Fuchsa. U ila je na desetine d epova na svoju haljinu za putovanje, i svaki napunila Hortusovim najrjeđim lukovicama lala, preventivno uvijenih u mahovinu. Također, ponijela je sa sobom i nekoliko desetina praznih računovodstvenih knjiga. Već je isplanirala svoju biblioteku, svoju ba tu i - kako se ispostavilo - svoju sreću.

B

eatrix i Henry stigli su u Philadelphiju početkom 1793. godine. Grad, neza tićen zidinama i drugim utvrđenjima, sastojao se u to vrijeme od prometne luke,

nekoliko blokova s komercijalnim i političkim interesima, konglomerata poljoprivrednih farmi i nekoliko lijepih, novih imanja. Bilo je to mjesto sve većih, plodnih mogućnosti prava aluvijalna aleja mogućeg rasta. Prva banka Sjedinjenih Američkih Dr ava

42

otvorila se tamo prije samo godinu dana. Cijeli pensilvanijski Komonvelt bio je u ratu sa svojim umama - i njegovi stanovnici, naoru ani sjekirama, volovima i ambicijom, zauzeli su prevlast. Henry je kupio 350 hektara pa njaka na padinama i netaknute ume du zapadne obale rijeke Schuylkill, s namjerom da tome pridoda jo zemlje, čim bude u mogućnosti. Henry je u početku planirao da se obogati do četrdesete godine, ali je zapeo kao konj, kako ka e izraz, pa je stigao na odredi te ranije. Imao je samo trideset dvije godine i već je imao novac nagomilan u funtama, guldenima, gvinejama, pa čak i u ruskim kopejkama. Ciljao je na to da postane jo bogatiji. Međutim, za sada, nakon dolaska u Philadelphiju, bilo je vrijeme da se malo poka e. Henry Whittaker je nazvao svoje imanje White Acre, igrom riječi od svog imena, i odmah je dao da se izgradi paladijanska vila rasko nih dimenzija, mnogo ljep a od bilo koje privatne zgrade, kakvu grad do sada nije vidio. Kuća će biti kamena, ogromna i lijepo ujednačena - ukra ena lijepim istočnim i zapadnim paviljonima, trijemom sa stubovima okrenutim prema jugu i irokom terasom, koja gleda prema sjeveru. Također je sazidao veliko spremi te za kočije, veliku kovačnicu i ekscentričnu vratarsku kućicu, kao i nekoliko botaničkih zdanja - uključujući prvu, od kasnijih brojnih samostalnih rasadnika, oran eriju projektovanu po ugledu na čuvena zdanja u Kewu i početke staklenika zapanjujućih razmjera. Du

blatnjave obale

Schuylkilla - gdje su prije samo pedeset godina Indijanci sakupljali divlji luk - sazidao je vlastito pristani te za bar e, nalik onim na lijepim starim imanjima du Temze. Grad Philadelphia je, uglavnom, jo uvijek ivio skromno u tim danima, ali je Henry Whittaker dizajnirao White Acre kao drsku uvredu na sam pojam tedljivosti. elio je da mjesto odi e ekstravagancijom. Nije strahovao od toga to će mu zavidjeti. Zaista, smatrao je prokleto dobrim sportom kada mu zavide, i dobrim poslovnim potezom, jer zavist privlači ljude. Njegov dom ne samo da je bio dizajniran tako da djeluje veliko iz daljine - lako se vidio s rijeke, smje ten na uzvi enom i visokom rtu, hladno se nadvisujući nad gradom na drugoj strani - već i tako da ispoljava bogatstvo svakim svojim detaljem. Svaka brava na vratima je bila mesingana, a mesing se sijao. Namje taj je stigao pravo iz Seddona iz Londona, zidovi su bili prekriveni belgijskim tapetama, porculanski tanjiri su bili kineski, podrum je bio krcat jamajčanskim rumom i francuskim crnim vinom, lampe su bile ručno puhane u Veneciji, a jorgovani oko

43

imanja su prvi put procvjetali u Otomanskoj imperiji. Dozvolio je da se neprovjerene glasine oko njegovog bogatstva ire. Ma koliko da je bio bogat, nije bilo zgoreg da ljudi misle da je jo bogatiji. Kad su susjedi počeli aputati da su konji Henryja Whittakera imali kopita potkovana srebrom, pustio ih je da ive u tom uvjerenju. Ustvari, njihova kopita nisu bila potkovana srebrom; bila su potkovana gvo đem, kao i konji drugih ljudi.

tavi e, Henry ih je lično potkovao (tu

vje tinu je naučio u Peruu - na jadnim mulama, koristeći jadan alat). Međutim, za to bi bilo ko to znao, kada je glasina bila tako ugodna i impresivna? Henry ne samo da je razumio dra novca, već i jo misteriozniju dra moći. Znao je da njegovo imanje ne smije naprosto zasjenjivati ljepotom, mora i zastra ivati. Luj XIV nije svoje posjetioce vodio u etnje kroz svoje vrtove za u ivanje zbog zabave i razonode, već zbog demonstracije moći: svako egzotično procvjetalo drvo i svaka pjenu ava fontana i sve neprocjenjive grčke statue bile su samo način da svijetu prenese jedinstvenu nedvosmislenu poruku: Ne bih vam savjetovao da proglasite rat

meni! Henry je elio da White Acre isto to poručuje. Henry je sazidao i veliko skladi te i fabriku pored filadelfijske luke, da bi skladi tio ljekovito bilje iz svih krajeva svijeta: ipekakuane, simarube, rabarbaru, gvajak drvo, kineski korijen, tetivike. U ao je u partnerstvo s odlučnim kvekerom farmaceutom po imenu James Garrick, i ta dva čovjeka su odmah počela praviti pilule, prahove, kreme i tonike. Započeo je posao s Garrickom u pravi čas. U ljeto 1793. godine, Philadelphiju je zahvatila epidemija utice. Ulice su bile zatrpane le evima, siročići su se dr ali za svoje mrtve majke u jarkovima. Ljudi su umirali u parovima, u skupinama od desetina ljudi i čitave porodice su nestajale - povraćajući odvratne rijeke crne sluzi iz jednjaka i crijeva na putu ka smrti. Lokalni ljekari su shvatili da je jedini mogući lijek da nasilno pročiste svoje pacijente jo vi e, kroz ponovljene napade povraćanja i dijareje, a najbolji laksativ na svijetu bila je biljka koja se zove jalapa, koju je Henry već uvozio u balama iz Meksika. Lično, Henry je sumnjao da je biljka jalapa la ni lijek, i nije dozvolio nikome u svojoj kući da ga uzima. Znao je da su kreolski ljekari dolje u Karibima - koji su bili mnogo bolje upoznati sa uticom od sjevernih dijelova - liječili svoje pacijente s manje svirepim lijekom - povećanim unosom tečnosti i odmorom. Međutim, na povećanom

44

unosu tečnosti i odmoru nije se moglo zaraditi, dok se na jalapi moglo zaraditi mnogo para. Tako se desilo da je krajem 1793. jedna trećina populacije Philadelphije umrla od utice, a Henry Whittaker je udvostručio svoje bogatstvo. Sakupio je zaradu i sagradio jo dva staklenika. Na Beatrixin prijedlog, počeo je uzgajati autohtono američko cvijeće, drveće i bunove zbog izvoza za Evropu. To je bila mudra ideja; američke livade i

ume obilovale su biljnim vrstama koje su

evropskom oku djelovale egzotično i koje su lako mogle biti prodavane preko mora. Henry se umorio od slanja svojih brodova iz filadelfijske luke s praznim potpalubljem; sada je mogao zaraditi novac u oba smjera. I dalje je zarađivao bogatstvo zahvaljujući Javi, gdje je obrađivao jezuitsku koru sa svojim nizozemskim partnerima; međutim, trebalo je zgrnuti bogatstvo i negdje lokalno. 1796. godine, Henry je slao berače bilja u pensilvanijske planine da skupljaju korijen en en zbog izvoza u Kinu. Ustvari, u godinama koje će doći, on će biti jedini čovjek u Americi koji je ikada otkrio kako da ne to proda Kinezima. Krajem 1798. godine, Henry je punio svoje američke staklenike i uvezenim egzotičnim biljkama da bi ih prodavao novopečenim američkim aristokratima. Ekonomija Sjedinjenih Američkih Dr ava bila je u naglom i brzom usponu. George Washington i Thomas Jefferson imali su rasko na seoska imanja, i svi su eljeli da imaju rasko na seoska imanja. Mlada nacija je konačno testirala granice rasipni tva. Neki građani su se bogatili; ostali su tonuli u siroma tvo. Henryjeva putanja kretala se samo uvis. Osnova svakog proračuna Henryja Whittakera bila je Pobijedit ću , i neprestano je pobjeđivao - u uvozu, izvozu, manufakturi, koristoljubivosti svih vrsta. Činilo se da novac voli Henryja. Novac ga je pratio unaokolo kao maleni, uzbuđeni pas. 1800. godine, postao je bez po muke najbogatiji čovjek u Philadelphiji i jedan od trojice najbogatijih ljudi u sjevernoj hemisferi. Dakle, kad se Henryju rodila kćerka Alma te godine, samo tri sedmice nakon smrti Georga Washingtona - činilo se da ju je rodilo sasvim drugačije biće, kakvo svijet nikad do tad nije vidio: moćan i tek izmi ljen američki sultan.

45

DRUGI DIO

Šljivica White Acrea Peto poglavlje

B

ila je tatina kćerka. To su pričali o njoj od početka. Kao prvo, Alma Whittaker je jako ličila na Henryja: riđokosa, rumena u licu, malenih usta,

irokih obrva,

povelikog nosa. Ovo je bila prilično nesretna okolnost za Almu, iako će joj biti

potrebno jo nekoliko godina da to shvati. Henryjevo lice je mnogo bolje pristajalo odraslom mu karcu, nego djevojčici. Sam Henry se nije bunio protiv takvog razvoja događaja; on je u ivao u posmatranju svog lika, kad god je mogao (u ogledalu, na portretu, na licu djeteta), zbog čega je uvijek u ivao u Alminom prisustvu. Nema dileme oko toga čija je! , hvalisao se. Uz to, Alma je bila pametna na njega. I sna na. Prava mala jednogrba kamila takva je bila, neumorna i nikada se nije alila. Nije se razbolijevala. Bila je tvrdoglava. Od trenutka kad je naučila govoriti, nije se mogla povući iz rasprave. Da njena stroga majka nije istog trena kaznila njenu nesmotrenost, na kraju bi postala zaista nepristojna. Ovako, bila je samo energična.

eljela je da spozna svijet i stekla je

naviku da informaciju juri do njenog posljednjeg utoči ta, kao da je svaki put bila u pitanju sudbina nacije. Zahtijevala je da zna za to poni nije beba konja. Zahtijevala je da zna za to se naprave iskrice kada prevuče rukom preko svog čar afa u toploj ljetnoj noći. Ne samo da je zahtijevala da zna jesu li pečurke biljke ili ivotinje, već i kada bi joj odgovorili - zahtijevala je da sazna za to su sigurni da je to tako. Almu su rodili pravi roditelji za ovu vrstu neumornih ispitivanja; dok god su njena pitanja bila učtivo iznesena, na njih bi se i odgovorilo. I Henry i Beatrix Whittaker, podjednako alergični na glupost, ohrabrivali su istra ivački duh u svojoj kćerki. Čak je i Almino pitanje o pečurkama dobilo ozbiljan odgovor (u ovom slučaju od Beatrix, koja

46

je citirala uva enog vedskog botaničkog taksonomistu Carla von Linnea o tome kako razlikujemo minerale od biljaka, a kako biljke od ivotinja: Kamenje raste. Biljke rastu i

ive.

ivotinje rastu,

ive i osjećaju. ). Beatrix je vjerovala da četverogodi nja

djevojčica nije premlada da diskutuje o Von Linneu. Zaista, Beatrix je započela Almino formalno obrazovanje čim je dijete moglo stajati uspravno. Ako su djeca drugih ljudi učila da apuću molitve i katekizme čim bi progovorila, Beatrix je vjerovala da će njeno dijete moći da nauči bilo ta. Kao rezultat toga, Alma je naučila brojeve prije četvrte godine - na

engleskom,

nizozemskom, francuskom i latinskom. Poseban naglasak bio je na latinskom jeziku, jer Beatrix nije vjerovala da bi iko ko ne zna latinski ikada mogao napisati pristojnu rečenicu bilo na engleskom, bilo na francuskom. Bilo je pomalo i bavljenja grčkim, ali s ne to manje u urbanosti. (Čak je i Beatrix smatrala da dijete ne bi trebalo da uči grčki prije pete godine ivota.) Beatrix je sama podučavala svoju pametnu kćerku, i to sa zadovoljstvom. Roditelj koji lično ne podučava svoje dijete nema izgovora za to. Beatrix je, također, igrom slučaja vjerovala u to da su intelektualne moći ljudskog roda neprestano propadale od drugog vijeka nove ere, zbog čega je u ivala u pokretanju malog privatnog atenskog liceja u Philadelphiji, samo za dobrobit svoje kćerke. Hanneke de Groot, glavna domaćica, osjećala je da je Almin mladi enski mozak mo da previ e opterećen tolikim učenjem, ali Beatrix nije htjela ni da čuje za to, jer je i ona sama bila tako kolovana, ba kao i svako dijete Van Devenderovih - mu ko ili ensko - od pamtivijeka. Nemoj biti priglupa, Hanneke , grdila ju je Beatrix. Ni u jednom historijskom trenutku pametna djevojčica s obiljem hrane i dobrom konstitucijom nije stradala od previ e učenja . Beatrix je davala prednost korisnom pred dosadnim, kao i poučnom pred zabavnim. Bila je sumnjičava prema svemu

to bi neko mogao nazvati nevina

zabava , i prezirala sve blesavo ili gadno. Blesavo i gadno kao: javne kuće; nakarminisane

ene; dane kada su izbori (uvijek se mo e očekivati rulja);

konzumiranje sladoleda; posjećivanje sladoledarnica; Anglikance (koje je smatrala prikrivenim katolicima, i za čiju religiju je tvrdila da je u raskoraku i s moralno ću, i sa zdravim razumom); čaj (dobre Nizozemke pile su samo kafu); ljude, koji voze sanke zimi bez praporaca na konjima (niste ih mogli čuti kada vam se pribli avaju otpozadi!); jeftinu pomoć u kući (problematična pogodba); ljude, koji su svoju poslugu

47

plaćali rumom, umjesto novcem (time doprinoseći javnom pijančenju); ljude, koji bi vam se po alili na svoje probleme, ali onda odbili da poslu aju savjet; proslavu Nove godine (nova godina će i ovako, i onako doći, bez obzira na svu tu zveku zvonima); aristokratiju (plemenitost bi trebalo da se zasniva na pona anju, a ne na nasljedstvu); isuvi e hvaljenu djecu (dobro pona anje bi trebalo da bude očekivano, a ne nagrađivano). Usvojila je moto Labor ipse Voluptas - rad je sam po sebi nagrada. Vjerovala je da postoji neko skriveno dostojanstvo u dr anju po strani i ravnodu nosti prema dra ima; ustvari, smatrala je da je ravnodu nost prema dra ima prava definicija dostojanstva. Prije svega, Beatrix Whittaker je vjerovala u časnost i moralnost međutim, ako je morala birati između to dvoje vjerovatno bi odabrala časnost. Te ila je ka tome da sve to prenese i na svoju kćerku.

to se tiče Henryja Whittakera, on očito nije mogao podučiti kćerku klasicima, ali je cijenio Beatrixin rad s Almom. Kao pametan ali ne kolovan čovjek u području proučavanja biljaka, oduvijek je smatrao da su grčki i latinski dvije velike gvozdene reze, koje su mu blokirale vrata znanja; nije htio dozvoliti da njegovo dijete bude na sličan način ograničeno. Ustvari, nije htio da njegovo dijete na bilo koji način bude ograničeno. Čemu je Henry naučio AlmuŠ Pa, nije je naučio ničem. Odnosno, nije je naučio ničem posebno. Nije imao strpljenja za primjenu formalnih instrukcija i nije volio da bude okru en djecom. Međutim, ono to je Alma indirektno naučila od svog oca, stalo bi na podu i spisak. Prvo i najhitnije, naučila je kako da ga ne nervira. Istog trena kada bi ga iznervirala, on bi je otjerao iz sobe, tako da je od prvih tračaka svjesnih trenutaka naučila da ne pecka, niti provocira Henryja. To je bio izazov za Almu, jer je zahtijevao ozbiljno potiskivanje svih njenih prirodnih instinkata (koji su, tavi e, bili peckanje i provociranje). Međutim, naučila je i to da njenom ocu nisu stvarno smetala ozbiljna, interesantna ili jasno izgovorena pitanja njegove kćerke - dok god nije prekidala njegov govor (to je bilo te e) ili njegove misli. Ponekad su ga njena pitanja čak zabavljala, iako ona nije uvijek razumjela za to - kao kada je pitala za to je nerastu potrebno tako dugo vremena da se popne na leđa svinje, dok je bik tako brz s kravama. Pitanje je nasmijalo Henryja. Alma nije voljela da joj se smiju. Naučila je da

48

nikada ponovo ne postavi takvo pitanje. Alma je naučila da je njen otac nestrpljiv sa svojim radnicima, gostima, enom, s njom, pa čak i s konjima - međutim, s biljkama nikada nije gubio ivce. Uvijek je bio milosrdan i blag prema biljkama. Zbog toga je Alma ponekad čeznula da bude biljka. Dodu e, nikad nije pričala o toj če nji, jer bi ispala budala, a od Henryja je naučila da nikad ne smije da djeluje kao da je budala. Ljudi su budale koje čeznu da budu prevarene , često bi rekao, i objasnio kćerki da postoji veliki jaz između idiota i pametnih, i da mora te iti ka polu pametnih. Pokazivati če nju za onim to ne mo e imati, naprimjer, nije pametna pozicija. Alma je naučila od Henryja da postoje mnogo udaljena mjesta na svijetu, gdje neki ljudi odu i nikada se ne vrate, ali da je njen otac oti ao na ta mjesta i da se vratio iz

njih. (Sviđalo joj se da zami lja da se vratio kući zbog nje, da bi bio njen tata, iako nikad nije ni nagovijestio tako ne to). Naučila je da je Henry sva ta pre ivio, jer je bio hrabar. Naučila je da je njen otac

elio da i ona bude hrabra, čak i pri krajnje

alarmantnim okolnostima - grmljavini, kad je pojuri guska, tokom poplave rijeke Schuylkill, kad vidi majmuna s lancem oko vrata, koji je putovao u vagonu sa skitnicom. Henry nije dozvoljavao Almi da se boji bilo koje od tih stvari. Čak i prije nego to je ispravno razumjela ta je to smrt, zabranjivao joj je da se boji i toga. Ljudi svakodnevno umiru , govorio joj je.

Međutim, postoji osam hiljada

vjerovatnoća da to neće biti ti. Naučila je da postoje sedmice - naročito ki ovite - kad je tijelo boljelo njenog oca vi e, nego to bi bilo koji čovjek u kr ćanstvu trebalo da trpi. Imao je neprestani bol u jednoj nozi od lo e namje tene slomljene kosti i patio je od recidiva groznice, koju je pokupio u tim udaljenim i opasnim mjestima irom svijeta. Bilo je situacija kad Henry nije mogao ustati iz kreveta po pola mjeseca. Pod takvim okolnostima, niko mu nije smio dosađivati. Čak i kad bi mu neko nosio pisma, morao je hodati veoma tiho. Ti bolovi su bili razlog za to Henry vi e nije mogao putovati, i za to je, umjesto toga, pozivao ljude kod sebe u goste. Zbog toga je uvijek bilo tako mnogo posjetilaca na White Acreu, i zato se tako mnogo poslovnih sastanaka odvijalo u dnevnoj sobi i za trpezarijskim stolom. Zbog toga je Henry unajmio čovjeka po imenu Dick Yancey zastra ujućeg, tihog Jork irca ćelave glave s ledenim pogledom, koji je putovao umjesto Henryja i koji je disciplinovao svijet u ime Whittaker Company. Alma je

49

naučila da se nikada ne obraća Dicku Yanceyju. Naučila je i da njen otac nije slavio subotu, iako je rezervisao na svoje ime najfiniju crkvenu klupu u vedskoj luteranskoj crkvi, gdje su Alma i njena majka provodile nedjeljna prijepodneva. Almina majka nije naročito marila za po to u blizini nije bilo nizozemske reformističke crkve, ni ta.

veđane, međutim,

veđani su bili bolje nego

veđani su, barem, razumjeli i dijelili glavna vjerovanja kalvinističkih učenja:

sam si odgovoran za svoj polo aj u ivotu, najvjerovatnije si proklet, a budućnost je u asno sumorna. Sve to je za Beatrix bilo utje no i poznato. Bolje od bilo koje druge religije, s njihovim la nim, mekanim razuvjeravanjima. Alma je eljela da ne mora ići u crkvu i da mo e ostati kod kuće nedjeljom, kao to je činio njen otac, da bi radio s biljkama. Crkva je bila dosadna, neudobna i mirisala je na duhanski sok. Tokom ljeta, ponekad bi ćurke i psi u etali unutra kroz otvorena vrata, tra eći sjenu da se sklone od nepodno ljive vrućine. Zimi, stara kamena zgrada postala bi nepodno ljivo hladna. Kad god bi se zrak svjetlosti probio kroz jedan od visokih prozora talasaste povr ine, Alma bi okrenula lice prema njemu, kao tropska loza u jednom od očevih staklenika, koja je tra ila svoj put da izađe napolje. Almin otac nije volio crkve, ni religije, ali je često spominjao Boga kad je kleo svoje neprijatelje.

to se tiče stvari koje Henry nije volio, spisak je bio dug, i Alma je to

dobro znala. Znala je da se njen otac gnu ao krupnih ljudi, koji su gajili malene pse. Također, gnu ao se ljudi koji su kupovali trkaće konje, koje nisu znali jahati. Nadalje, gnu ao se: rekreativnih jedrenjaka; geometara; jeftinih cipela; francuskog (jezika, hrane, stanovni tva), nervoznih prodavača; malih porculanskih tanjira, koji pucaju u čovjekovoj prokletoj ruci; poezije (ali, ne i pjesama!); pognutih leđa kukavica; lopovskih kurvinih sinova; la ljivog jezika; zvuka violine; vojske (bilo koje vojske); lala ( to su lukovi sa stavom! ); plavih kreja; ispijanja kafe ( prokleta, prljava nizozemska navika! ); i - mada Alma jo uvijek nije razumjela ta bilo koja od svih tih riječi znači - i ropstva i abolicionista. Henry je mogao biti provokator. Mogao je uvrijediti i poniziti Almu onoliko brzo koliko je običnom čovjeku potrebno da zakopča prsluk ( Niko ne voli glupo i sebično prasence! ), ali je bilo i trenutaka kad je djelovao nesumnjivo vezan za nju, pa čak i ponosan. Na White Acre je jednog dana do ao stranac da Henryju proda ponija, na kom bi Alma naučila jahati. Poni se zvao Soames, i bio je boje ećernog fondana, a

50

Alma ga je istog trenutka zavoljela. Oko cijene se pregovaralo. Dva čovjeka su se dogovorila da cijena bude tri dolara. Alma, koja je imala samo est godina, pitala je: Izvinite, sir, uključuje li ta cijena uzde i sedlo koje poni trenutno nosiŠ Stranac je za utio na to pitanje, a Henry se gromoglasno nasmijao. Ba te je nahvatala, čovječe! , zaurlao je, a ostatak dana, protrljao bi rukom Alminu kosu kad god bi pro la pored njega, rekav i: Kako imam dobrog aukcionara za kćerku! Alma je naučila da je njen otac pio iz fla a uvečer i da su te fla e ponekad sadr avale ne to opasno (podignuti glasovi; istjerivanje iz sobe), ali su također mogle sadr avati i čuda - kao, naprimjer, dopu tenje da sjedi u očevom krilu, gdje će joj pričati fantastične priče i nazivati je njenim najrjeđim nadimkom: večeri, Henry joj je govorio stvari kao to su:

ljivice . Takvih

ljivice, uvijek mora sa sobom nositi

dovoljno zlata da otkupi svoj ivot u slučaju kidnapovanja. U ij ga u svoje porube, ako mora , ali, zaboga, nikada nemoj da ostane bez novca! Henry joj je pričao da su beduini u pustinji ponekad u ivali poludrago kamenje ispod svoje ko e, za slučaj nu de. Ispričao joj je da su mu u ili smaragd iz Ju ne Amerike ispod razvučene ko e njegovog trbuha i da je neiskusnom oku to ličilo na o iljak od metka, i da ga nikada, nikada neće pokazati njoj - međutim, smaragd je bio tamo. ljivice, uvijek mora imati uza se ne to za podmićivanje , rekao je. U očevom krilu, Alma je naučila da je Henry oplovio svijet s čovjekom, koji se zove kapetan Cook. To su bile najbolje priče. Jednog dana, ogroman kit je iza ao na povr inu vode s razjapljenim ustima, i kapetan Cook je uplovio brodom pravo u kitova usta, malo je razgledao po kitovom trbuhu, a onda isplovio - ali, unazad! Jednom je Henry čuo nekakvo plakanje na moru, i vidio je sirenu, kako pluta na povr ini vode. Sirenu je bila povrijedila ajkula. Henry je izvukao sirenu iz vode uz pomoć u eta, ali je umrla na njegovim rukama - međutim, ne prije nego

to je, zaboga, blagosiljala

Henryja Whittakera, rekav i mu da će jednog dana biti bogat čovjek. Tako je i stekao ovu veliku kuću - na osnovu blagoslova te sirene! Kojim jezikom je govorila sirenaŠ , bila je znati eljna Alma, zami ljajući da je to gotovo sigurno bio grčki. Na engleskom! , rekao je Henry. Bo e, ljivice, za to bih spasio prokletu stranu sirenuŠ Alma se divila svojoj majci, a ponekad je se i pla ila, ali je zato obo avala svog

51

oca. Voljela ga je vi e od svega. Voljela ga je vi e od ponija Soamesa. Njen otac je bio div, i ona je provirivala u svijet između njegovih mamutskih nogu. U poređenju s Henryjem, Bog iz Biblije je bio dosadan i dalek. Kao Bog iz Biblije, Henry je povremeno testirao Alminu ljubav - naročito nakon otvaranja fla a.

ljivice , rekao bi,

za to ne otrči najbr e koliko te te tvoje vretenaste no ice mogu nositi, dolje do pristani ta i pogleda sti u li neki brodovi za tvog tatu iz KineŠ Pristani te je bilo udaljeno jedanaest kilometara i nalazilo se s druge strane rijeke. Ponekad bi to rekao u devet sati uvečer nedjeljom tokom grozničavo hladne martovske oluje, a Alma bi skočila s njegovog krila i počela trčati. Sluga bi je morao uhvatiti na vratima i donijeti nazad u dnevnu sobu, ili - sa est godina, bez kabanice ili e irića na glavi, bez penija u d epu i čak ni najmanjeg komadića zlata u ivenog u njene porube - bo e, ona bi to uradila.

K

akvo je djetinjstvo imala ova djevojčica! Ne samo da je Alma imala moćne i pametne roditelje, već je imala na raspolaganju za istra ivanje i cijelo imanje White Acre. To je zaista bila

Arkadija 2 . Bilo je tako mnogo toga za istra ivanje. Kuća je, sama po sebi, bila neprestano čudo. U istočnom paviljonu bila je grudasta preparirana irafa, sa svojom uznemirenom i smije nom facom. U prednjem predvorju bila su tri ogromna rebra mastodonta, koja je u obli njem polju iskopao lokalni farmer, a zatim ih trampio s Henryjem za novu pu ku. Tu je bila i balska dvorana, blje tava i prazna, gdje je jednom - u hladnoći jeseni - Alma na la zarobljenog kolibrija, koji je proletio pored njenog uha u krajnje nevjerovatnoj putanji (izgledao je kao draguljima optočen projektil koji je ispaljen iz malenog topa). U radnoj sobi njenog oca nalazila se zatočena u kavezu ptica mina3, koja je bila dopremljena čak iz Kine, i koja je znala govoriti sa strastvenom rječito ću (ili je bar tako Henry tvrdio), ali samo na svom maternjem jeziku. Bile su tu i rijetke zmijske ko e, preparirane punjenjem od sijena i piljevine. Bile su tu i police prepune koralja iz ju nih mora, javanskih idola, drevnog egipatskog nakita od lapis lazulija, i pra njavi turski almanasi. I bilo je tako mnogo mjesta, u kojima se moglo jesti! Trpezarija, dnevna soba,

2

Arkadija – zemlja ljubavi i sreće (prim.prev.)

3

Mina – indijski čvorak (prim.prev.)

52

kuhinja, gostinska soba, radna soba, zastakljena terasa i veranda s njenim hladovitim sjenicama. Tu je bila i u ina: čaj i kolači s đumbirom, kestenje i breskve. (I to kakve breskve - ru ičaste s jedne i zlataste s druge strane.) Zimi, mogli ste da pijete supu u dječijoj sobi na spratu, dok posmatrate rijeku dolje, koja je svjetlucala pod ogoljenim nebom kao uglačano ogledalo. Međutim, napolju su u ivanja bila jo mnogobrojnija i misterioznija. Tu su bile plemenite oran erije, prepune cikasa, palmi i paprati, upakovanih u dubokoj, crnoj, smrdljivoj hrastovoj kori da bi im bilo toplo. Tu je bila glasna i zastra ujuća vodena ma ina, koja je odr avala vlagu u oran erijama. Tu su bili i misteriozni staklenici - u kojima je uvijek bilo vruće do besvijesti - gdje su osjetljive uvezene biljke dono ene da zacijele nakon dugotrajnih putovanja po moru i gdje su orhideje bile podmićene da cvjetaju. Bilo je i stabala limuna u oran eriji, koja su svakog ljeta bila izno ena napolje kao tuberkulozni bolesnici, da u ivaju u prirodnom suncu. Tu je bio i mali grčki hram, skriven pri kraju drvoreda hrastova, gdje se lako mogao zamisliti Olimp. Tu je bila i mljekara i, pored nje, ostava - s njenim privlačnim mirisom alhemije, sujevjerja i vje tičarenja. Njemačke muzilje pisale su čini kredom na vratima ostave i mrmljale čarobne riječi prije nego to bi u le u zgradu. Rekle su Almi da se sir neće stvrdnuti, ako ga đavo prokune. Kad je Alma pitala majku o tome, ova ju je izgrdila zato to je bila lakovjerna i naivna, i odr ala joj je dugo predavanje o tome kako se sir zaista stvrdne - ispostavilo se da se to de ava kroz krajnje racionalnu hemijsku transmutaciju svje eg mlijeka pomije anog sa siri tem, koje se onda ostavlja da se stvrdne u vo tanim korama na kontrolisanim temperaturama. Kad je zavr ila predavanje, Beatrix je obrisala čini s vrata ostave, koreći muzilje zato

to su

sujevjerne budale. Sljedećeg dana, Alma je primijetila da su čini ponovo bile napisane kredom. Iz ovog ili onog razloga, sir se opet dobro stvrdnuo. Zatim, tu su bili i beskrajni hektari ume - namjerno neobrađeni - prepuni zečeva, lisica i pripitomljenih jelena, koji su jeli čovjeku iz ruke. Almi je bilo dozvoljeno tavi e, roditelji su je ohrabrivali! - da slobodno eta po umi, da bi naučila to vi e o prirodi. Skupljala je bube, pauke i noćne leptire. Jednog dana je posmatrala kako je veliku zmiju s horizontalnim prugama pojela mnogo veća crna zmija - taj proces je trajao nekoliko sati i bio je u asan i spektakularan prizor. Posmatrala je tigraste paukove kako kopaju duboke kanale u opalom li ću i crvendaće kako skupljaju

53

mahovinu i blato s ivice rijeke za svoja gnijezda. Usvojila je lijepu malu gusjenicu (lijepu po standardima za gusjenice) i uvila je u list da je odnese kući kao prijatelja, iako ju je kasnije slučajno ubila jer je sjela na nju. To je bio ozbiljan udarac, ali je nastavila dalje. To je rekla njena majka: Prestani s plačem i idi dalje.

ivotinje umiru,

to su joj objasnili. Neke ivotinje, kao to su ovce i krave, nisu ni rođene zbog bilo koje druge svrhe, osim da umru. Čovjek ne mo e oplakivati svaku smrt. U osmoj godini, uz Beatrixinu pomoć, Alma je već secirala glavu janjeta. Alma je uvijek i la u umu odjevena u prikladnu haljinu, naoru ana vlastitom kolekcijom staklenih bočica, malenih kutija za čuvanje uzoraka, vatom i blokovima za pisanje. Izlazila je napolje po različitom vremenu, jer su se divote mogle naći u različitim vremenskim uslovima. Snje na oluja kasnog aprila pomije ala je zvuke ptica pjevačica i praporaca sa sanki i već to, samo po sebi, bilo je dovoljno da napusti kuću. Naučila je pa ljivo koračati kroz blato kako ne bi uprljala čizme ili donji rub suknje koji nikad nije i ao u prilog potrazi. Nikad je nisu grdili zbog umazanih čizama ili isprljane suknje, dok god se vraćala kući s dobrim primjercima za svoj lični herbarij. Poni Soames je bio Almin neprestani pratilac na tim izletima - ponekad bi je nosio kroz umu, ponekad je pratio u korak kroz umu, kao veliki, učtivi pas. Ljeti, nosio je prelijepe svilene kićanke na u ima, kojima je tjerao muhe. Zimi je nosio krzno ispod sedla. Soames je bio najbolji pomoćnik sakupljača biljaka koji se mogao zamisliti, i Alma je pričala s njim po cijeli dan. Bio je spreman uraditi apsolutno sve za djevojčicu, osim da se brzo kreće. Samo je povremeno jeo primjerke. U njenom devetom ljetu, sasvim sama, Alma je naučila računati vrijeme prema otvaranju i zatvaranju cvijeća. U pet sati ujutru, primijetila je, latice medunike bi se uvijek počele otvarati. U est sati, otvarali su se krasuljci i planinčice. Kad bi otkucalo sedam sati, cvjetali su maslačci. U osam sati, do ao bi red na purpurni vedrinac. Devet sati: mi jakinja. Deset sati: livadski afran. U jedanaest sati, proces bi se počeo preokretati. U podne, medunika se zatvarala. U jedan sat, zatvarala se mi jakinja. Do tri sata, zatvorili su se i maslačci. Ako se Alma ne bi vratila u kuću s opranim rukama do pet sati - kada se planinčica zatvarala, a večernja jagorčevina se počela otvarati na la bi se u nevolji. Almu je vi e od svega interesovalo kako je svijet funkcionisao. Koji je glavni satni mehanizam stajao iza svegaŠ Rasijecala je cvjetove i istra ivala njihovu najdublju

54

arhitekturu. Isto je činila s insektima, kao i sa svakom le inom, na koju je ikada nabasala. Jednog kasnog septembarskog jutra, Almu je fascinirala iznenadna pojava afrana, cvijeta za koji je ranije vjerovala da cvjeta samo u proljeće. Kakvo otkriće! Nije mogla dobiti zadovoljavajući odgovor od bilo koga o tome ta je, pobogu, ovo cvijeće umislilo da radi, pojaviv i se ovdje na hladnom početku jeseni, bez li ća i neza tićeno, ba

kada je sve ostalo umiralo. To su jesenji

afrani , rekla joj je

Beatrix. Da, jasno je i očigledno da su bili jesenji - ali, za toŠ Za to su sada cvjetaliŠ Je li to bilo glupo cvijeće? Je li izgubilo pojam o vremenu? Kakvom bitnom poslu je ovaj afran morao prisustvovati da bi se pomučio da procvjeta tokom prvih, gorkih, noćnih mrazevaŠ To joj niko nije mogao objasniti. To je naprosto način na koji se ta vrsta

pona a ,

rekla

joj

je

Beatrix,

to

je

Alma

smatrala

neuobičajeno

nezadovoljavajućim odgovorom. Kako je Alma i dalje insistirala na obja njenju, Beatrix joj je rekla: Ne postoji odgovor za sve. Alma je smatrala da je to tako zapanjujući vid inteligencije da je zbog toga nekoliko sati provela utke. Jedino, to je mogla raditi, bilo je da sjedi i razmi lja o toj ideji, sva zapanjena i ukočena. Kad se oporavila, ugurala je misteriozni jesenji afran u svoj blok i zabilje ila je taj unos, zajedno sa svojim pitanjima i zamjerkama. Bila je veoma marljiva u tome. O stvarima su se morale voditi bilje ke - čak i o stvarima koje se nisu mogle tek tako shvatiti. Beatrix joj je dala instrukciju da uvijek mora zabilje iti svoje novootkrivene primjerke uz pomoć crte a, onoliko preciznih koliko mo e da ih nacrta, i da ih kategori e, kad god je moguće, prema ispravnoj taksonomiji. Alma je u ivala u činu skiciranja, ali bi je njeni zavr eni crte i često razočarali. Nije znala crtati lica ili ivotinje (čak su joj i leptiri djelovali ratoborno), mada je na kraju otkrila da nije toliko grozna u crtanju biljaka. Njen prvi uspjeh bili su neki krajnje dobri prikazi titaste cvasti - taj član porodice mrkvi sa upljikavom stabljikom i pljosnatim cvjetovima. Njene titaste cvasti bile su vjerno dočarane, iako je ona eljela da budu i vi e nego vjerne; eljela je da budu lijepe. Rekla je to majci, koja ju je ispravila: Ljepota nije obavezna. Ljepota je skretanje pa nje s preciznosti. Ponekad, u svojim pohodima po umi, Alma bi srela drugu djecu. To bi je uvijek uznemirilo. Znala je ko su ti mali nametljivci, ali nikada nije pričala s njima. To su bila djeca radnika njenih roditelja. Imanje White Acre je bilo kao ogromna iva zvijer, a polovina njegovog ogromnog tijela bila je potrebna zbog posluge - njemačkih i

55

kotskih ba tovana, koje je njen otac zapo ljavao radije nego lijene Amerikance, ili nizozemskih slu avki, na kojima je njena majka insistirala i u njih se uzdala. Kućna posluga je ivjela na tavanu, dok su radnici, koji su radili napolju, ivjeli sa svojim porodicama u kućicama i brvnarama, ra trkanim po imanju. To su bile veoma lijepe kućice - ne zato to je Henry brinuo o komforu svojih radnika, već zato to nije mogao podnijeti pogled na bijedu. Kad god bi Alma naletjela na djecu radnika u umi, obuzeo bi je strah i u as. Dodu e, razradila je metod za pre ivljavanje ovih susreta: pretvarala se da se oni uopće ne de avaju. Jahala je pored i iznad djece na svom jakom poniju (koji se kretao, kao i uvijek, sporim i bezbri nim tempom guste, hladne melase). Alma je zadr avala dah dok je prolazila pored djece, ne gledajući ni lijevo, ni desno, sve dok nije sigurno pro la kraj nasrtljivaca. Ako nije gledala u njih, nije morala ni vjerovati da postoje. Djeca radnika nikad nisu ni poku avala stupiti u kontakt s Almom. Vrlo vjerovatno su i bila upozorena da je ostave na miru. Svi su zazirali od Henryja Whittakera, pa su se automatski pla ili i njegove kćerke. Ponekad, dodu e, Alma je pijunirala djecu sa sigurne razdaljine. Njihove igre su bile grube i nerazumljive. Oblačili su se drugačije, nego Alma. Nijedno od ove djece nije nosilo komplete za skupljanje bilja okačene o rame, i niko od njih nije jahao ponije sa svilenim kićankama veselih boja na u ima. Oni su se gurkali među sobom i vikali, upotrebljavajući psovke. Alma se pla ila ove djece vi e od bilo čega drugog u ivotu. Često je imala noćne more vezane za njih. Međutim, evo ta je radila kad bi imala noćne more: oti la bi da pronađe Hanneke de Groot, u podrumu kuće. To bi moglo biti korisno i utje no. Hanneke de Groot, glavna domaćica, bila je autoritet na cijelom imanju White Acre, i njen autoritet bi joj pru io krajnje umirujući uticaj. Hanneke je spavala u svojoj sobi, pored podzemne kuhinje, dolje, gdje se vatra nikada nije gasila.

ivjela je u vreloj kupki podrumske

pare, namirisane usoljenim unkama to su visile na svakoj gredi. Hanneke je ivjela u kavezu - ili se tako činilo Almi - jer su njene odaje imale re etke na prozorima i vratima, jer je sama Hanneke kontrolisala pristup posuđu i srebrnini i jer je ona bila zadu ena za plate čitavog osoblja. Ne ivim u kavezu , jednom je Hanneke ispravila Almu. trezoru.

56

ivim u bankovnom

Kad Alma ne bi mogla spavati zbog noćnih mora, upustila bi se u u asavajuće putovanje niz tri niza mračnih stepenica, sve do najudaljenijeg ugla u podrumu, gdje bi se okačila o re etke Hannekinih odaja i molila je da je pusti unutra. Takve ekspedicije su uvijek bile ravne kockanju. Hanneke bi ponekad ustala, pospana i negodujući, otključala bi svoja zatvorska vrata i pustila je da se uvuče u njen krevet. Ponekad, opet, ne bi. Ponekad bi grdila Almu zato to se pona a kao beba, pitajući je za to mora maltetirati staru Nizozemku, i poslala bi je uz mučno mračno stepeni te nazad u njenu sobu. Međutim, u onim rijetkim prilikama, kad joj je bilo dozvoljeno da se uvuče u Hannekin krevet, to je vrijedilo koliko deset odbijanja, jer bi joj Hanneke pričala priče, a ona je znala toliko stvari! Hanneke je oduvijek poznavala njenu majku, od najranijeg djetinjstva. Pričala je priče o Amsterdamu, to Beatrix nikada nije radila. Hanneke je uvijek pričala na nizozemskom s Almom, a nizozemski je, u Alminim u ima, zauvijek ostao jezik utjehe, bankovnih trezora, usoljenih unki i sigurnosti. Almi nikada nije palo na pamet da potra i svoju majku da bi je smirila tokom noći, iako je njena spavaća soba bila odmah do njene. Almina majka je bila majka mnogih talenata, ali dar utjehe nije bio među njima. Beatrix Whittaker je često govorila da bi bilo koje dijete, koje je dovoljno staro da hoda, priča i razmi lja - trebalo da je u stanju i da - bez ičije pomoći - utje i sebe.

T

u su bili i gosti - neprekidna parada posjetilaca, koji su stizali na White Acre skoro svaki dan, u kočijama, na konjima, brodovima ili pje ke. Almin otac je ivio

strahujući da će mu biti dosadno, zbog čega je volio pozivati ljude za svoj sto na večeru, da ga zabavljaju, da mu prenose vijesti iz svijeta ili da mu iznesu neke ideje za buduće poduhvate. Kad god bi Henry Whittaker pozvao ljude, oni su dolazili - i to puni zahvalnosti. to vi e para ima , objasnio je Henry Almi, to maniri drugih ljudi postaju bolji. To je potvrđena činjenica. Henry je do tada već bio nakupio pozama nu svotu novca. U maju 1803. godine, potpisao je ugovor s čovjekom po imenu Israel Whelen, vladinim zvaničnikom, koji je snabdijevao Lewisovu i Clarkovu ekspediciju u Zapadnoj Americi. Henry je za tu

57

ekspediciju sakupio velike zalihe ive, laudanuma, rabarbare, opijuma, kolumbovog korijena, kalomela, ipekakuane, olova, cinka, sulfata - od kojih su neki bili zaista medicinski ljekoviti, ali su svi bili unosni. 1804. godine, njemački farmaceuti su prvi put izolovali lijek opijum iz makova i Henry je bio prvi investitor manufakture tog korisnog artikla. Sljedeće godine, dobio je ugovor za snabdijevanje cjelokupne američke vojske medicinskim proizvodima. To mu je dalo određenu političku moć, kao i povjereničku moć, zbog čega su ljudi dolazili na njegove večere. To nisu bile dru tvene večere, ni u kakvom smislu. Whittakerovi nikada nisu bili lijepo dočekani u filadelfijskom malom, razrijeđenom krugu visokog dru tva. Nakon to su se doselili u grad, Whittakerovi su samo jednom bili pozvani na večeru kod Anne i Williama Binghama, na uglu Treće ulice i Spruce, ali to nije dobro pro lo. Tokom deserta, Mrs. Bingham - koja se pona ala kao da je na kraljevskom sudu pitala je Henryja: Kakvo je to ime WhittakerŠ Djeluje mi krajnje neuobičajeno. Srednja oblast Engleske , odgovorio je Henry. Potiče od riječi Warwickshire. Warwickshire je postojbina va e porodiceŠ Da, i jo neka mjesta uz to. Mi Whittakerovi imamo naviku da zasjednemo gdje god uspijemo naći stolicu. A posjeduje li va otac jo uvijek imanje u Warwickshiru, sirŠ Madam, moj otac, ukoliko je jo

uvijek među ivima, posjeduje dvije svinje i

noćnu posudu ispod svog kreveta. Čisto sumnjam da posjeduje i sam krevet. Whittakerovi nisu bili pozvani da ponovo večeraju kod Binghamovih. To ih i nije mnogo pogodilo. Beatrix je u svakom slučaju osuđivala razgovor i odijevanje modernih ena, a Henry nije volio dosadne manire uglađenih salona. Umjesto toga, Henry je stvorio vlastito dru tvo, preko puta u odnosu na grad, gore na brdu. Večere na White Acreu nisu bile igrali ta za glasine, već vje be iz intelektualne i komercijalne stimulacije. Ako je tamo negdje u svijetu postojao neki hrabri mladić, koji je ostvario neke interesantne podvige, Henry je

elio tog mladića za svojim stolom tokom

večere. Ako je neki filozof vrijedan po tovanja prolazio kroz Philadelphiju, ili uva eni naučnik, ili obećavajući novi pronalazač, i oni bi bili pozvani na večeru. I ene su ponekad dolazile na večere, ukoliko su bile supruge uva enih mislilaca, ili prevodioci va nih knjiga, ili ako su bile interesantne glumice na turneji po Americi. Henryjev sto je ponekad bio te ko podno ljiv za određene ljude. Sami obroci su

58

bili rasko ni - ostrige, biftek, fazan - međutim, sveukupno, nije ba bilo opu tajuće večerati u White Acreu. Gosti su mogli očekivati da će biti ispitivani, izazivani, provocirani. Čuveni neprijatelji bili bi posađeni jedni do drugih za stolom. Dragocjena vjerovanja bila bi potučena u razgovoru koji je vi e bio sportskog karaktera, nego ljubazan. Pojedine ugledne ličnosti su napu tale White Acre s dozom upečatljivog ogorčenja. Ostali gosti - mo da mudriji, ili manje osjetljivi - ili u očajnijoj potrazi za patronatom - napu tali su White Acre s unosnim ugovorima ili povoljnim partnerstvima, ili ba prikladnim uvodnim pismom za nekog bitnog čovjeka u Brazilu. Trpezarija u White Acreu je bila opasno mjesto za igru, ali je pobjeda na njemu nekome mogla osigurati karijeru za cijeli ivot. Alma je bila dobrodo la za ovim ratobornim stolom jo otkad je napunila četiri godine, i često je sjedila do svog oca. Bilo joj je dozvoljeno da postavlja pitanja, ukoliko nisu bila imbecilna. Pojedini gosti su čak bili očarani njome. Stručnjak za hemijsku simetriju jednom prilikom je izjavio: Ti si pametnica, kao da pričam s malom knjigom! Taj kompliment Alma nikada neće zaboraviti. Kako se ispostavilo, ostali ljudi od nauke nisu bili navikli da ih ispituje djevojčica. Međutim, kako je Henry istakao - ako se zaista de avalo da neki brilijantni naučni umovi nisu bili u stanju da brane svoje teorije pred djevojčicom, onda su zaslu ivali da budu razotkriveni kao prevaranti. Henry je vjerovao, a Beatrix se u potpunosti slo ila, da nije postojala isuvi e tmurna, slo ena ili uznemiravajuća tema o kojoj nije bilo primjereno diskutovati pred njihovim djetetom. Ako Alma nije razumjela o čemu su pričali, Beatrix je smatrala da će je to samo motivisati da nadalje razvija svoj um, da sljedeći put ne bi zaostala. Ako Alma ne bi imala ni ta pametno da doda razgovoru, Betarix ju je naučila da se osmjehne posljednjoj osobi koja je govorila i ljubazno procijedi: Slobodno nastavite. Ako bi se Alma dosađivala za stolom, pa, to je svakako bio samo njen problem. Večernja okupljanja na White Acreu nisu bila organizovana zbog dječije zabave (zaista, Beatrix je tvrdila da bi malo stvari u ivotu trebalo organizovati zbog dječije zabave), i to ranije Alma nauči da satima sjedi u stolici s tvrdim naslonom, pa ljivo slu ajući ideje van njenog poimanja, to će biti bolje pripremljena za to. Zato je Alma osjetljive godine svog djetinjstva provela slu ajući krajnje nesvakida nje razgovore - s ljudima, koji su proučavali raspadanje ljudskog tijela; s

59

ljudima, koji su imali nove ideje za uvoz kvalitetnih novih belgijskih crijeva za ga enje po ara; s ljudima, koji su crtali crte e monstruoznih medicinskih deformiteta; s ljudima, koji su vjerovali da bi se bilo koji lijek, koji se mo e progutati, mogao podjednako efikasno utrljati u ko u da ga tijelo upije; s ljudima, koji su proučavali organske materije sumpornih izvora; i s čovjekom, koji je bio stručnjak za plućne funkcije ptica vodarica (tema, za koju je tvrdio da je uzbudljivija i interesantnija od bilo koje druge u prirodnom svijetu - dodu e, ta tvrdnja se nije pokazala kao istinita zbog njegovog monotonog predstavljanja za večerom). Neke od tih večeri su Almi bile interesantne. Najvi e je voljela kad su dolazili glumci i istra ivači, i pričali uzbudljive priče. Ostale noći su unosile napetu atmosferu zbog rasprava. Opet, neke su bile mučno dosadne do beskraja. Ponekad bi zaspala za stolom otvorenih očiju, dr eći se uspravno u stolici samo od straha od majčine cenzure, i korzetom na njenoj svečanoj haljini. Međutim, noć koju će Alma zauvijek zapamtiti - noć, koja će kasnije djelovati kao da je bila vrhunac njenog djetinjstva - to je bila noć posjete talijanskog astronoma.

B

io je kraj ljeta 1808. godine kada je Herny Whittaker nabavio novi teleskop. Divio se nebu, posmatrajući ga kroz svoja prefinjena njemačka sočiva, ali se uskoro

počeo osjećati kao astronomski nepismen čovjek. Njegovo znanje o zvijezdama bilo je mornarsko znanje - koje nije beznačajno - međutim, nije bio u toku s najnovijim

otkrićima. Ogromni napredak bio je ostvaren na polju astronomije, i Henry se sve vi e osjećao kao da je noćno nebo jo jedna biblioteka, koju jedva mo e čitati. I tako, kada je maestro Luca Pontesilli, sjajni talijanski astronom, do ao u Philadelphiju da odr i govor u Američkom filozofskom dru tvu, Henry ga je namamio na White Acre, prirediv i bal u njegovu čast. Čuo je da je Pontesilli bio vatreni pobornik plesa, i Henry je pretpostavio da neće moći odoljeti balu. To je bio najslo eniji događaj, u čiju organizaciju su se Whittakerovi ikada upustili. Najbolji filadelfijski ketering - tamnoputi poslu itelji u besprijekorno bijelim odorama stigli su rano popodne i počeli mutiti amove od bjelanaca i mije ati raznobojne punčeve. Tropsko cvijeće, koje nikada ranije nije bilo izno eno iz temperiranih staklenika, bilo je aran irano kao iva slika po cijeloj vili. Odjednom, orkestar od čudljivih stranaca se razmilio po balskoj dvorani, timujući instrumente, mrmljajući i

60

buneći se zbog vrućine. Alma je bila okupana i odjevena u bijelu krinolinu, njen čuperak od nemirne crvene kose bio je uguran ispod satenske trake iroke skoro koliko i njena glava. Zatim su stigli i gosti, u talasima svile i pudera. Bilo je toplo. Bilo je toplo tokom cijelog mjeseca, ali je ovo bio najtopliji dan do sad. Predosjećajući sparno vrijeme, Whittakerovi nisu započeli bal prije devet sati, dugo nakon to je sunce za lo, međutim, mučna vrelina dana se i dalje zadr ala. Balska dvorana je ubrzo i sama postala staklenik, puna pare i vlage, u kojoj su u ivale tropske biljke, ali ne i dame. Muzičari su se mučili i preznojavali. Gosti su nagrnuli kroz vrata u potrazi za olak anjem, tumarajući po verandama, oslanjajući se o mramorne statue, uzalud poku avajući da izvuku hladnoću iz kamena. U poku aju da utole eđ, ljudi su pili mnogo vi e punča, nego to su mo da planirali. Kao logična posljedica, suspregnutost je nestala, a sveopća atmosfera razularenosti i lakomislenosti je zahvatila sve prisutne. Orkestar je napustio formalnost balske dvorane i ivahno je svirao napolju, na irokom travnjaku. Lampe i baklje su bile iznesene napolje, gdje su se vrcavo poigravale sjenkama na gostima. armantni talijanski astronom je poku ao naučiti filadelfijsku gospodu nekim divljim napuljskim plesnim koracima, a otplesao je po jedan ples sa svim damama - koje su ga, sve redom, smatrale komičnim, dragim, uzbudljivim. Čak je poku ao plesati i s tamnoputim poslu iteljima, na opće veselje. Pontesilli je trebao odr ati predavanje te noći, s detaljnim ilustracijama i proračunima, obja njavajući elipsaste putanje i brzine kretanja planeta. U nekoj tački tokom večeri, ta ideja je bila odbačena. Od kakvog bi se skupa, jo tako nemirnog duha, moglo očekivati da presjedi ozbiljno naučno predavanjeŠ Alma nikada nije znala čija je to ideja bila - Pontesillijeva ili njenog oca - međutim, ubrzo nakon ponoći, odlučili su da će čuveni talijanski kosmolo ki maestro prikazati model univerzuma na velikom travnjaku White Acrea, koristeći same goste kao nebeska tijela. Talijan je pijano odrecitovao da to neće biti precizan model to se tiče veličina, ali će to dati damama bar nekakvu blagu ideju o ivotu planeta i njihovoj uzajamnoj povezanosti. U sjajnoj atmosferi autoriteta i komedije, Pontesilli je smjestio Henryja Whittakera Sunce - na sredi te travnjaka. Zatim je okupio nekolicinu druge gospode da mu poslu e kao planete, od kojih će svaka zračiti prema van od svog domaćina. Za

61

zabavu svih prisutnih, Pontesilli se trudio da u tu svrhu izabere mu karce, koji su najpribli nije podsjećali na veličinu planete, koje je trebalo da predstavljaju. Zbog toga je maleni Merkur bio predstavljen minijaturnim, ali dostojanstvenim trgovcem itarica iz Germantowna. Po to su Venera i Zemlja bile veće od Merkura, ali skoro iste veličine među sobom, Pontesilli je za te planete odabrao dva brata iz Delawarea dvojicu mu karaca, koji su bili skoro istovjetni po visini, obimu i tenu. Mars je trebalo da bude veći od trgovca

itaricama, ali ne toliko veliki kao braća iz Delawarea;

istaknuti bankar s dotjeranom figurom odgovarao je zadatku. Za Jupitera, Pontesilli je iskoristio penzionisanog kapetana duge plovidbe, čovjeka zaista smije ne debljine, čija je korpulentna pojava u solarnom sistemu cijelu zabavu svela na histeričan smijeh.

to se tiče Saturna - ne to mr aviji, ali i dalje zabavno krupan novinar

poslu io je svrsi. I tako se to nastavilo, sve dok sve planete nisu bile razmje tene na travnjaku na odgovarajućoj razdaljini od Sunca, i između sebe. Zatim ih je Pontesilli ubacio u orbite oko Henryja, očajnički poku avajući da zadr i svakog pripitog gospodina na njegovoj ispravnoj nebeskoj putanji. Uskoro su dame uzviknule da se ele pridru iti zabavi, pa ih je Pontesilli postavio oko gospode u svojstvu mjeseca. Svaki mjesec je imao svoju malenu usku orbitu (Almina majka je glumila Zemljin mjesec s ledenim mjesečevim savr enstvom). Maestro je zatim napravio konstelacije zvijezda po ivicama travnjaka, koje su se sastojale od najljep e skupine mladih djevojaka. Orkestar je ponovo zasvirao i ovaj pejza od nebeskih tijela počeo je ličiti na najčudniji i najljep i valcer, koji su dobri ljudi Philadelphije ikada vidjeli. Henry, kralj Sunce, stajao je smije eći se zadovoljno u sredi tu svih, s kosom plamene boje, dok su se veliki i mali ljudi okretali oko njega, a ene su se okretale oko mu karaca. Grupice neudatih djevojaka sijale su u najudaljenijem dijelu univerzuma, udaljenom kao i nepoznate galaksije. Pontesilli se popeo na visoki ba tenski zid i tamo se nesigurno ljuljao, dirigujući i upravljajući cijelom ivom slikom, vičući u noć: Dr ite se svoje početne brzine, mu karci! Dame, ne napu tajte svoje putanje! Alma je eljela da bude dio toga. Nikada ranije nije vidjela ne to uzbudljivije. Nikada ranije nije bila budna do ovako kasno osim nakon noćnih mora - ali je nekako bila zaboravljena usljed veselja. Ona je bila jedino prisutno dijete, kao to je cijelog ivota bila jedino prisutno dijete. Otrčala je do ba tenskog zida i dreknula opasno

62

nestabilnom Maestru Ponteziliju: Ubacite me unutra, sir! Talijan je zurio u nju sa svoje uzvi ice, s te koćom poku avajući da fokusira svoj pogled - ko je bilo ovo dijete? Vjerovatno bi je otjerao, ali mu je tada Henry doviknuo iz sredi ta solarnog sistema: Daj toj djevojčici neko mjesto! Pontesilli je slegnuo ramenima. Ti si kometa! , doviknuo je Almi, dok se pretvarao da diriguje univerzumom, jo uvijek ma ući jednom rukom. ta radi kometa, sirŠ Leti naokolo u svim pravcima! , zapovijedio je Talijan. To je i učinila. Uletjela je među planete zagnjuriv i se i obrćući kroz svačije orbite, uranjajući se i vrteći se, dok se traka u njenoj kosi polako odvezivala. Kad god bi se pribli ila svom ocu, on bi zavapio: Nemoj tako blizu mene, ljivice, inače će izgorjeti i pretvoriti se u ugljevlje! , nakon čega bi je odgurnuo od svog vatrenog, zapaljivog sebe, natjerav i je da ode u drugom smjeru. Zapanjujuće, u određenom trenutku, neko je gurnuo pucketavu baklju u njene ruke. Alma nije vidjela ko joj je uručio. Nikada ranije joj niko nije povjerio vatru. Baklja je izbacivala varnice i oda iljala komadiće upaljenog katrana, koji su vijorili kroz vazduh iza nje, dok je ona hrlila kroz kosmos - bila je jedino nebesko tijelo, koje se nije dr alo određene elipsaste putanje. Niko je nije zaustavio. Ona je bila kometa. Nije znala da ipak neće letjeti.

63

Šesto poglavlje

A

lmina mladost - odnosno, njen najjednostavniji i najneviniji dio - naglo se zavr io u novembru 1809. godine, u sitnim noćnim satima inače običnog utorka.

Almu su iz dubokog sna probudili povi eni glasovi i zvuk točkova kočije, koji su se kotrljali po ljunku. Na mjestima, na kojima bi kuća trebalo da bude tiha u to vrijeme (naprimjer, hodnik ispred njene sobe za spavanje i odaje za poslugu na spratu), čuo se u urbani bat koraka iz svih pravaca. Ustala je u hladnoj sobi, zapalila svijeću, prona la svoje ko ne čizme i uzela al. Instinkt joj je govorio da se nekakva nevolja obru ila na White Acre i da će, mo da, biti potrebna njena pomoć. Kasnije u ivotu, prisjetit će se apsurdnosti ove misli (kako je uopće mogla iskreno povjerovati da će moći bilo čime pomoćiŠ), međutim, u to vrijeme, u njenom umu, ona je bila mlada dama od skoro deset godina i jo uvijek je imala određeno samopouzdanje u vlastitu va nost. Kad je Alma stigla do irokog stepeni ta, vidjela je ispod sebe, na glavnom ulazu u kuću, skup mu karaca s fenjerima u rukama. Njen otac, koji je nosio zimski kaput preko pid ame, stajao je među njima, lica napetog od razdra enosti. Hanneke de Groot je također bila tamo, njena kosa je bila uvučena ispod noćne kapice. I Almina majka je bila tamo. Znači, mora da je u pitanju ne to ozbiljno; Alma nikada nije vidjela svoju majku budnu u ovo doba. Međutim, bilo je tu jo ne to. Almin pogled je odmah poletio u tom pravcu djevojčica, ne to manja od Alme, s blijedoplavom pletenicom na leđima, koja joj je padala niz leđa, stajala je između Beatrix i Hanneke. ene su imale svaka jednu ruku na djevojčicinim vitkim ramenima. Alma je pomislila da joj dijete izgleda nekako poznato. Mo da je bila kćerka jednog od radnika? Nije bila sigurna. Ko god da je bila ta djevojčica, imala je prelijepo lice - mada je to lice izgledalo okirano i prepla eno na svjetlosti fenjera. Ono to je uznemirilo Almu nije bio djevojčicin strah, već vi e vlasnička čvrstina stiska Beatrix i Hanneke na djetinjim nje nim ramenima. Pri ao im je čovjek koji je krenuo da uhvati djevojčicu, međutim, ene su se pribli ile jedna drugoj, stisnuv i djevojčicu jo jače. Čovjek se povukao - i to je bio mudar potez, pomislila je Alma, jer je samo na brzinu uhvatila izraz majčinog lica: nepopustljivu estinu. Isti izraz je

64

počivao na Hannekinom licu. Bio je to zajednički izraz gnjeva na licima dvije najhitnije ene u Alminom ivotu, koji ju je pogodio neobja njivom strepnjom. U tom trenutku, Beatrix i Hanneke su okrenule glavu istovremeno i pogledale u vrh stepeni ta, gdje je stajala Alma sa svijećom dr eći svoje glomazne, ko ne čizme. Okrenule su se prema njoj kao da ih je pozvala po imenima, i kao da nisu odobravale njen dolazak. Vrati se u krevet , graknule su obje, Beatrix na engleskom, a Hanneke na nizozemskom. Alma bi se mo da i pobunila, ali je bila nemoćna pred silom njihovih ujedinjenih snaga. Njihova uska, stvrdnuta lica su je upla ila. Nikada nije vidjela ni ta slično. Bilo je jasno da je tu bila nepotrebna i nepo eljna. Alma je jo jednom nervozno pogledala prema prelijepom djetetu u sredini sale prepune stranaca, a onda je pobjegla u svoju sobu. Skoro čitav sat, sjedila je na ivici kreveta, oslu kujući sve, dok je u i ne bi zaboljele, nadajući se da će joj neko doći s obja njenjem ili utjehom. Međutim, glasovi su se uti avali, začuo se galop konja koji se udaljavao, ali i dalje niko nije do ao. Konačno, zaspala je na pokrivaču, umotana u svoj

al i zagrliv i čizme. Ujutru, kad se probudila, otkrila je da je cijela gomila

stranaca nestala s White Acre. Međutim, djevojčica je i dalje bila tu.

Z

vala se Prudence. Ili, bolje rečeno, Polly.

Odnosno, da preciziramo, zvala se Polly-koja-je-postala-Prudence. Njena priča bila je ru na. U White Acreu bilo je nastojanja da se ona zata ka, međutim, takve priče ne vole da budu zata kane i, nekoliko dana kasnije, i Alma ju je saznala. Djevojčica je bila kćerka glavnog ba tovana zadu enog za povrće na White Acreu, tihog Nijemca, koji je unio revoluciju u dizajn staklenika za dinje, s veoma unosnim efektom. Ba tovanova

ena je bila lokalna Filadelfijanka neznatnog

porijekla, ali izuzetne ljepote, i bila je nadaleko poznata bludnica. Njen mu , ba tovan, obo avao ju je, ali je nikako nije mogao kontrolisati. I to je bilo nadaleko poznato. ena ga je godinama nemilosrdno varala, slabo se trudeći da sakrije svoje

65

indiskrecije. On je to

utke tolerisao - ili nije primjećivao, ili se pretvarao da ne

primjećuje - sve dok, odjednom, nije prestao da to toleri e. Tog utorka noću u novembru 1809. godine, ba tovan je probudio svoju enu iz mirnog sna kraj njega, izvukao je napolje vukući je za kosu i razrezao vrat od uha do uha. Ubrzo nakon toga, objesio se na obli njem brijestu. Gungula je pokrenula ostale radnike na White Acreu, koji su istrčali iz kuća da vide ta se događa. U javi ove iznenadne smrti, ostavili su po strani djevojčicu po imenu Polly. Polly je bila Alminih godina, ali je bila nje nija i izuzetno lijepa. Izgledala je kao savr ena figurica isklesana od francuskog sapuna, u koju je neko umetnuo par sjajnih očiju paun plave boje. Međutim, tanu ni ru ičasti jastuk od njenih usana učinio je da je bila natprosječno lijepa; zbog njih je bila uznemirujuće malo senzualno biće, Bat- eba iskovana u minijaturi. Kad je Polly bila dovedena na imanje White Acre te tragične noći, okru ena policajcima i krupnim radnicima - koji su je svi pipkali - Beatrix i Hanneke su istog časa naslutile opasnost za dijete. Neki mu karci su predlagali da djevojčica bude odvedena u dom za sirotinju, dok su drugi sretno izjavljivali da će rado preuzeti na sebe brigu o tom siročetu. Pola mu karaca u prostoriji je bludničilo s majkom te djevojčice u nekom trenutku - to su Beatrix i Hanneke dobro znale - i nisu eljele ni zamisliti ta se sprema ovom lijepom biću, kao podmlatku bludnice. Dvije

ene su, zajedničkim naporima, odvukle Polly dalje od rulje, i dr ale je

podalje od nje. To nije bila promi ljena odluka. Niti je to bio gest milosrđa, uvijen u topao omotač od majčinske dobrote. Ne, to je bio intuitivni čin, pokrenut dubokim i neizgovorenim

enskim znanjem o tome kako svijet funkcioni e. Niko ne mo e

ostaviti tako malo i prelijepo

ensko stvorenje okru eno desetoricom napaljenih

mu karaca usred noći. Međutim, nakon to su Beatrix i Hanneke za titile Polly - kad su se mu karci razi li - ta je trebalo dalje činiti s njomŠ Tada su donijele promi ljenu odluku. Tačnije, Beatrix je donijela odluku, jer je ona imala autoritet odlučivanja. Ustvari, donijela je prilično okantnu odluku. Odlučila je da zauvijek zadr i Polly, da je istog trena usvoji kao Whittakerovu. Alma je kasnije saznala da se njen otac opirao toj ideji (Henry nije bio sretan to su ga probudili usred noći, a jo

manje

66

to je iznenada stekao jo

jednu kćer),

međutim, Beatrix je presjekla njegove albe jednim o trim pogledom, a Henry je bio dovoljno razuman da se ne pobuni jo jednom. Neka tako bude. Njihova porodica je ionako bila premala, a Beatrix nije bila u stanju da je uveća. Nisu li se jo dvije bebe rodile poslije Alme? Nisu li te iste bebe odmah ostale bez daha? Nisu li te mrtve bebe sada bile sahranjene na luteranskom groblju, nikome ne donoseći dobraŠ Beatrix je oduvijek eljela jo jedno dijete i sada, uz pomoć proviđenja, dijete se pojavilo. S Polly kao dodatkom domaćinstvu, Whittaker potomstvo je efikasno udvostručeno preko noći. Sve to je zaista imalo smisla. Beatrixna odluka je bila brza i bez oklijevanja. Bez ijedne dodatne riječi protesta, Henry se saglasio. Uz to, nije imao izbora. U svakom slučaju, djevojčica je bila prelijepo stvorenje, i činilo se da nije bila ba potpuna glupačica. Zaista, kad su se stvari sti ale, Polly je ispoljila veoma dostojanstveno - skoro aristokratsko dr anje - koje je bilo jo izra enije kod djeteta, koje samo to je prisustvovalo smrti oba roditelja. Beatrix je vidjela da Polly očigledno ima potencijala, ali ne i drugačiju, uglednu budućnost u perspektivi. Vjerovala je da će u odgovarajućem domu i s odgovarajućim moralnim uticajem, djevojčica biti preusmjerena ka drugačijem

ivotnom putu od

veselih potraga za zadovoljstvom i poročnosti, zbog koje je njena majka platila najskuplju cijenu. Prvi zadatak je bio da je okupaju. Jadnica je imala krvi po cipelama i rukama. Drugi zadatak je bio da joj promijene ime. Polly je bilo odgovarajuće ime jedino za kućnog ljubimca ili uličarku. Od ovog trenutka, pa nadalje, dijete će se zvati Prudence. Beatrix se nadala i očekivala da će to ime poslu iti kao putokaz ne to ispravnijem usmjerenju. I tako, sve je bilo rije eno - i to u toku jednog sata. Tako se dogodilo da se sljedećeg jutra Alma Whittaker probudila sa zapanjujućom informacijom da ona sada ima sestru i da se njena sestra zove Prudence. Dolazak Prudence je promijenio sve na White Acreu. Kasnije u ivotu, kad Alma bude postala ena od nauke, bolje će razumjeti kako će uvođenje bilo kog novog elementa u kontrolisanu sredinu promijeniti tu istu sredinu na raznorazne i to nepredvidljive načine. Međutim, kao dijete, jedino to je osjećala bio je neprijateljski upad i predosjećanje propasti. Alma nije prihvatila uljeza otvorenog srca. A opet, i za to biŠ Ko je među nama ikada prihvatio uljeza otvorenog srca?

67

U početku, Alma ni izdaleka nije razumjela za to je ta djevojčica tu. Ono to će kasnije saznati o Prudencinoj historiji (iskopav i je od muzilja, i to ni manje ni vi e, nego na njemačkom!), objasnilo je dosta toga - međutim, dan nakon dolaska Prudence, niko joj ni ta nije objasnio. Čak ni Hanneke de Groot, koja je uvijek imala vi e informacija o misterioznim pojavama od ostalih. Samo joj je rekla: Dijete, to je bo ija volja i za dobro svih. Kad je Alma tra ila od domaćice dalje informacije, Hanneke je o tro pro aputala: Budi milostiva i ne postavljaj mi vi e pitanja! Djevojčice su se zvanično upoznale za stolom tokom doručka. Niko nije spomenuo susret od prethodne noći. Alma nije mogla da prestane buljiti u Prudence, a Prudence nije mogla da prestane buljiti u svoj tanjir. Beatrix je pričala s djevojčicama kao da je sve u redu. Objasnila je da će kasnije tog popodneva iz grada doći Mrs. Spanner, koja će sa iti haljine za Prudence od podesnijih materijala od njene trenutne odjeće. Stići će i novi poni, a Prudence će morati naučiti da ja e - to prije, to bolje. Također, od tada će u White Acreu biti i učitelj. Beatrix je shvatila da bi podučavanje dvije djevojčice istovremeno isuvi e iscrpilo njenu energiju, a kako Prudence do tada nije dobila nikakvo formalno obrazovanje, mladi učitelj bi bio koristan dodatak domaćinstvu. Dječija soba će sada biti pretvorena u dobro opremljenu učionicu. Podrazumijevalo se da se od Alme očekuje da pomogne svojoj sestri u učenju pisanja, sabiranja i brojeva. Alma je svakako bila poprilično odmakla u treningu uma, ali ako Prudence bude iskreno zapela - i ako joj sestra pomogne - bit će u stanju da je sustigne. Beatrix je tvrdila da je dječiji um predmet impresivne elastičnosti, a Prudence je bila dovoljno mlada da nadoknadi propu teno. Ukoliko se savjesno vje ba, ljudski um bi trebalo da izvede bilo ta, to zatra imo od njega. Sve je to samo stvar napornog rada. Dok je Beatrix govorila, Alma je zurila. Kako je bilo ta moglo istovremeno biti toliko prelijepo i uznemiravajuće kao Prudencino lice? Ako je ljepota zaista bila ometanje preciznosti, kao to je njena majka govorila, u ta je onda ljepota pretvarala PrudenceŠ Vrlo vjerovatno, u krajnje neprecizan predmet i stra no ometajući u poznatom svijetu! Almin osjećaj nemira rastao je iz trenutka u trenutak. Počela je uviđati ne to stra no vezano za sebe, ne to o čemu nikada ranije nije imala razloga da razmi lja: ona sama nije bila lijepa. Samo zbog ovog u asnog poređenja uspjela je to uvidjeti. Tamo, gdje je Prudence bila nje na, Alma je bila krupna. Dok je Prudence imala uvojke kose od zlatasto bjeličaste svile, Almina kosa je bila boje i teksture rđe - i

68

rasla je, krajnje nezahvalno, u svakom mogućem pravcu, osim na dolje. Prudencin nos je bio mali cvjetić; Almin je bio rastući jam4. To se nastavljalo od glave do pete: kada se sve svede, prilično jadan račun. Nakon doručka, Beatrix je rekla: Hajde sada, djevojčice, zagrlite se kao sestre. Alma je poslu no zagrlila Prudence, ali bez topline. Postavljene jedna do druge, kontrast je bio jo veći. Alma je osjećala da su njih dvije, prije svega, podsjećale na savr eno malo crvendaćevo jaje i veliku ru nu borovu i arku, koje su iznenada iz neobja njivog razloga dijelile gnijezdo. Uviđanje svega toga je navelo Almu da po eli zaplakati ili da se bori. Osjećala je kako njeno lice postaje tmurno i počinje se duriti. Njena majka je to sigurno vidjela, jer je rekla: Prudence, izvini nas na časak, dok na kratko porazgovaram s tvojom sestrom. Beatrix je uhvatila Almu za nadlakticu, stisnuv i je tako jako da ju je zaboljelo i odvela je u hodnik. Alma je osjetila da joj suze naviru, ali ih je natjerala da stanu, onda jo jednom i jo jednom. Beatrix je spustila pogled na svoje jedino rođeno dijete i obratila joj se granitno hladnim tonom: Nemam namjeru da ikada vi e vidim takvo lice svoje kćeri, koje sam upravo vidjela. Jesi li me razumjelaŠ Alma je uspjela izgovoriti samo jednu drhtavu riječ ( Ali... ), prije nego to ju je majka prekinula. Nikakav ispad ljubomore, niti zlobe nikada nije bio dobrodo ao u bo ijoj kući , nastavila je Beatrix, niti će se na takav ispad blagonaklono gledati u tvojoj porodici. Ako u sebi nosi osjećanja, koja su neprijatna ili nemilosrdna, pusti ih da padnu mrtva na zemlju. Postani sama svoj gospodar, Alma Whittaker. Jesam li bila jasnaŠ Ovaj put, Alma je samo pomislila u sebi riječ ( Ali... ); međutim, mora da ju je pomislila isuvi e glasno, jer je nekako njena majka to ipak čula. Sada je Beatrix bila dotjerana do ivice. ao mi je zbog tebe, Alma Whittaker, to si tako sebična prema drugima , rekla je Beatrix, dok je njeno lice sada bilo u grču, obuzeto bijesom. posljednje dvije riječi, ispljunula ih je kao dvije o tre ledenice:

Postani bolja!

4

Jam – tropska biljka (prim.prev.)

69

to se tiče njene

M

eđutim, i Prudence je bilo potrebno pobolj anje, i to poprilično! Za početak, prilično je zaostajala za Almom u kolskom učenju. Mada, ako ćemo iskreno, koje dijete nije zaostajalo za Almom u tomeŠ S devet godina,

Alma je opu teno mogla čitati Cezarove Komentare u originalu, i Kornelija Nepota. Već je mogla braniti Teofrasta u odnosu na Plinija. (Jedan je bio pravi učenjak prirodnih nauka, tvrdila je, dok je drugi bio puki plagijator.) Njen grčki jezik, koji je voljela i smatrala nekim bunovnim oblikom matematike, iz dana u dan bio je sve bolji. S druge strane, Prudence je znala slova i brojeve. Imala je sladak i muzikalan glas, ali je sam njen govor - krajnje plamteći simbol njenog neuglednog porijekla iziskivao dosta ispravki. Početkom Prudencinog boravka na White Acreu, Beatrix je stalno prebirala po komadićima djevojčicinog jezika, kao o trim vrhom igle za pletenje, otklanjajući upotrebu fraza, koje su zvučale obično ili prosto. I Alma je bila ohrabrivana da je ispravlja. Beatrix je učila Prudence da nikada ne smije kazati naprijed i nazad , kada je ispred i pozadi bilo mnogo prefinjenije. Riječ elja je u svakom kontekstu zvučala sirovo, ba kao i riječ narod. Kad bi neko napisao pismo na White Acreu, ono bi oti lo u po tu, ne na po tu. Ljudi se nisu razbolijevali, oni bi se

razboljeli. Čovjek neće otići u crkvu uskoro; otići će pravo u crkvu. Čovjek nije bio djelimično tamo; bio je skoro, pa tamo. Čovjek nije srljao; već je urio. I čovjek nije pričao sa svojom porodicom; nego je razgovarao. Slabije dijete bi vjerovatno u potpunosti odustalo od razgovora. Ne to borbenije dijete bi zahtijevalo obja njenje za to je Henryju Whittakeru dozvoljeno da priča kao prokleti lučki radnik - za to je on mogao sjediti za večerom i nazvati drugog čovjeka napu enim magarcem direktno u lice, a da ga Beatrix ni jednom ne ispravi - dok ostatak porodice mora razgovarati terminologijom advokata. Međutim, Prudence nije bila ni slaba, ni borbena. Umjesto toga, ispostavilo se da je ona čvrsto, neustra ivo i oprezno biće, koje se svakodnevno usavr avalo kao da je brusilo o tricu svoje du e, trudeći se da nikad ne ponovi istu gre ku. Nakon pet mjeseci provedenih na White Acreu, Prudencin govor vi e nije iziskivao ispravke. Čak joj ni Alma nije mogla naći gre ku, iako nikada nije prestala da traga za njima. Ostali aspekti Prudencinog bontona - njeno dr anje, maniri, dnevna toaleta - također su veoma brzo postali prikladni.

70

Prudence je primala sve ispravke bez albi. Ustvari, tra ila je ispravke - pogotovo od Beatrix! Kad god bi Prudence zanemarila odgovarajuće rje avanje zadatka, ili se predala sebičnim mislima, ili iznijela nepromi ljeni komentar, lično bi sve to prijavila Beatrix, priznala bi svoje gre ke i voljno i čekivala eventualnu kaznu. Na taj način, Prudence nije učinila Beatrix samo svojom majkom, već i majkom ispovjednicom. Alma, koja je skrivala svoje gre ke i lagala o svojim manama od djetinjstva, smatrala je takvo pona anje monstruozno neshvatljivim.

FJMe

Usljed svega toga, Alma je počela sve vi e sumnjati u Prudence. Bilo je ne to dijamantski tvrdo u Prudence, u čemu se krilo ne to izopačeno, a mo da čak i zlo, smatrala je Alma. Djevojčica joj se činila oprezna i lukava. Prudence je imala običaj da se iskrade iz soba, da nikad nikome ne okrene leđa, da nikad ne pravi buku kad zatvara vrata iza sebe. Također, bila je isuvi e predusretljiva prema drugim ljudima, nikad nije zaboravljala datume koji su drugima va ni, uvijek se trudeći da posluzi po eli sretan rođendan ili čestita sabat u pravom trenutku i tome slično. Almi je ova njena marljiva te nja za dobrotom djelovala suvi e ustrajna, ba kao i njen stoicizam. Ono to je Alma pouzdano znala jeste da njoj nije i lo u prilog da je porede s tako savr eno blaziranom osobom, kao to je Prudence. Henry je čak nazivao Prudence na a Izvrsna Mala , zbog čega je Almin stari nadimak

ljivica zvučao skromno i

obično. Sve vezano za Prudence izazivalo je da se Alma osjeća skromno i obično. Međutim, bilo je tu i utjehe. Barem je u učionici Alma uvijek imala primat. Prudence nikad nije mogla sustići sestru na tom polju. To nije bila posljedica nedovoljnog truda, jer je djevojčica bila veoma marljiva. Jadnica, čamila je nad knjigama kao baskijski klesar. Za Prudence je svaka knjiga bila nalik ploči granita, koju je trebalo tegliti uzbrdo po suncu uz dahtanje i naprezanje. To je bilo bolno gledati, međutim, Prudence se trudila da izdr i i nijednom se nije rasplakala. Zahvaljujući tome je napredovala, i to prilično impresivno, mora se priznati, ako se uzme u obzir njeno porijeklo. Matematika će uvijek biti naporna za nju, ali je uspjela ugurati u svoj mozak osnove latinskog i, nakon izvjesnog vremena, mogla je govoriti krajnje pristojno francuskim jezikom, s lijepim akcentom.

to se tiče pisanja,

Prudence je uporno vje bala, sve dok njen rukopis nije postao fin kao vojvotkinjin. Međutim, sva disciplina na svijetu nije bila dovoljna da se nadoknadi propust u kolovanju, a Alma je imala darovit um koji je sezao dalje, nego to će Prudence

71

ikada uspjeti da dostigne. Alma je imala odlično pamćenje za riječi i urođenu brilijantnost za računanje. Voljela je vje be, testove, formule, teoreme. Za Almu, pročitati ne to jednom značilo je baratati time zauvijek. Mogla je rastaviti raspravu kao to bi dobar vojnik rastavio svoju pu ku - poluzaspao u mraku, a stvari bi se, i pored toga, savr eno uklopile. Račun ju je dovodio do ekstaze. Gramatika joj je bila stara prijateljica - mo da zato

to je odrastala govoreći toliko stranih jezika

istovremeno. Također je voljela svoj mikroskop, koji je djelovao kao magični produ etak njenog desnog oka, omogućiv i joj da viri direktno kroz grlo samog Stvoritelja. Iz svih tih razloga, čovjek bi pretpostavio da je učitelj, kog je Beatrix konačno unajmila za djevojčice, davao prednost Almi u odnosu na Prudence, međutim, nije. Ustvari, on se trudio da ne iskazuje nikakve prednosti među djevojčicama - prema objema se odnosio s istovjetnom i podjednakom du no ću. Učitelj je bio prilično dosadan mladić, rođeni Britanac, s bubuljičavim, vo tanim tenom i vječito zabrinutim izrazom lica. Prilično često je uzdisao. Zvao se Arthur Dixon i nedavno je diplomirao na Univerzitetu u Edinburgu. Beatrix ga je izabrala nakon rigoroznog procesa ispitivanja, koji je podrazumijevao desetine drugih kandidata, od kojih su svi bili odbijeni - između ostalog - zato to su bili isuvi e glupi, pričljivi, religiozni, nedovoljno religiozni, radikalni, zgodni, debeli ili su mucali. Prvih godina namje tenja Arthura Dixona, Beatrix je, također, često sjedila u učionici, krpeći neke stvari u uglu, pazeći da Arthur ne napravi činjenične gre ke, ili da se pona a prema djevojčicama na bilo koji nedoličan način. Konačno je bila zadovoljna: mladi Dixon je bio savr eno dosadan čarobnjak od učitelja, ali se činilo da u sebi ne nosi ni jednu jedinu nezrelu ili aljivu crtu. Znači, moglo mu se u potpunosti povjeriti obučavanje Whittakerovih djevojčica četiri dana sedmično, rotirajući predavanja iz prirodne filozofije, latinskog, francuskog, grčkog jezika, hemije, astronomije, mineralogije, botanike i historije. Almi je također bio dat specijalni dodatni rad iz optike, algebre i sferične geometrije, čega je Prudence - kao rijedak gest Beatrixine samilosti - bila po teđena. Petkom su malo odstupali od rasporeda, kada su dolazili učitelji crtanja, plesanja i muzike da bi zaokru ili nastavne planove djevojčica. Ujutru, od djevojčica se očekivalo da rade rame uz rame s majkom u njenoj ličnoj grčkoj ba ti - trijumfom

72

funkcionalne matematike, koju je Beatrix poku avala urediti, s prolazima i dekorativno okresanim bunovima, u skladu s Euklidovim principima simetrije (sve lopte, kupe i slo eni trouglovi bili su spojeni, čvrsti i tačni). Od djevojčica se, također, tra ilo da nekoliko sati sedmično pobolj avaju svoje vje tine pletenja s iglama. Tokom večeri, Alma i Prudence bi bile pozvane da sjednu za formalni trpezarijski sto i inteligentno razgovaraju s gostima iz svih dijelova svijeta. Kad nije bilo gostiju na White Acreu, Alma i Prudence bi provodile večeri u dnevnoj sobi, ostav i budne do kasno, poma ući svojim roditeljima oko zvanične korespondencije White Acrea. Nedjelje su slu ile za odlazak u crkvu. Vrijeme pred spavanje je podrazumijevalo duge nizove noćnih molitvi. Ako se to izuzme, raspolagale su svojim vremenom.

eđutim, to nije bio tako naporan raspored, zaista - barem ne za Almu. Bila je

M

energična i zanimljiva mlada dama, kojoj je bilo potrebno malo odmora. U ivala

je u umnim naporima, u ba tovanstvu i u razgovorima tokom okupljanja na večerama. Uvijek je bila presretna kada je vrijeme provodila poma ući ocu oko korespondencije kasno noću (jer je to bila rijetka prilika da uopće bude bliska s tim čovjekom). Nekako je čak uspijevala pronaći vremena za sebe, i u tim satima je osmi ljavala male botaničke projekte. Igrala bi se sa sadnicama vrbe, razmi ljajući o tome kako one ponekad pu taju korijene iz svojih pupoljaka, a ponekad iz svog li ća. Secirala je i zapamtila, sačuvala i kategorisala svaku biljku koje se domogla. Napravila je prelijep

hortus siccus - sjajni, mali osu eni herbarij. Alma je voljela botaniku, svakim danom sve vi e. Nije toliko bila opčinjena ljepotom biljaka, koliko njihovom magičnom sistematično ću. Alma je bila djevojčica opsjednuta ogromnim entuzijazmom za sisteme, sekvence, razvrstavanje i indekse; botanika joj je pru ala dovoljno mogućnosti da u iva u svim tim zadovoljstvima. Bila je zahvalna na tome to bi, kad bi jednom stavila biljku u ispravni taksonomski poredak, ona ostala u njemu. Neka ozbiljna matematička pravila bila su inherentna i u simetriji biljaka, i Alma je pronalazila smirenost i po tovanje u tim pravilima. U svakoj vrsti, naprimjer, postoji nepromjenljivi odnos između zubaca ča ice i pregrada krunice, i taj odnos je uvijek isti. Mogli biste da navijate sat prema njemu. To je bio trajni, utje ni, nepokolebljivi zakon.

73

Vi e od svega, Alma je eljela da ima vi e vremena da se posveti izučavanju biljaka. Imala je bizarne fantazije.

eljela je da

ivi u vojnim barakama prirodnih

nauka, gdje bi je u zoru probudila truba, nakon čega bi odmar irala u formaciji s ostalim mladim prirodnjacima, da u uniformama rade po cijeli dan u rijekama i laboratorijama.

umama,

eljela je da ivi u botaničkom manastiru ili nekakvom

botaničkom samostanu vrsta, okru ena ostalim posvećenim taksonomistima, gdje se niko nikom nije mije ao u izučavanje, a ipak bi svi dijelili međusobno svoja najuzbudljivija otkrića. Čak bi i botanički zatvor bio lijep! (Almi nije palo na pamet da takve intelektualne ludnice i izolovane i ograđene ustanove postoje na svijetu u nekoj mjeri, i da se zovu univerziteti . Međutim, djevojčice 1810. godine nisu sanjale o univerzitetima. Pa čak ni djevojčice Beatrix Whittaker.) I tako, Almi nije smetao naporan umni rad. Međutim, nije voljela petke i to nije skrivala. Časovi umjetnosti, plesa, muzike - sva ta naprezanja su je razdra ivala i odvlačila od njenih pravih interesovanja. Nije bila graciozna. Nije mogla u potpunosti razlikovati jednu čuvenu sliku od druge, niti je ikada naučila da crta lica, a da njeni likovi ne izgledaju prestra eno ili preminulo. Muzika također nije bila njen talenat i kad je napunila jedanaest godina, njen otac je zvanično tra io da prestane mučiti klavir. U svim tim aktivnostima, Prudence je briljirala. Znala je lijepo majstorskom finoćom i imala je jo

iti, slu iti čaj s

mnogo drugih malih i razdra ujućih talenata.

Petkom, Alma je najvjerovatnije imala najmračnije i većinom zavidne misli o svojoj sestri. To su bili trenuci kad je iskreno mislila da bi, naprimjer, rado trampila dva od njenih stranih jezika (bilo koji, osim grčkog!) zbog jednostavne vje tine da savije kovertu samo jednom tako lijepo, kao to je Prudence uvijek polazilo za rukom. Uprkos svemu tome - ili, mo da ba

zbog toga - Alma je nalazila pravo

zadovoljstvo u oblastima u kojima je bila daleko naprednija od svoje sestre, a mjesto na kom je njena superiornost bila najprimjetnija - bio je čuveni trpezarijski sto Whittakerovih, pogotovo ako je soba bila nabijena provokativnim idejama. Kako je Alma rasla, njeni razgovori su postali smjeliji, sigurniji, dublji. Međutim, Prudence nikada nije razvila takvo samopouzdanje za stolom. Imala je običaj da sjedi uteći, ali dra esnog izgleda, kao nekakav beskorisni ukras na svakom okupljanju, tek popunjavajući mjesto na stolici između gostiju, ne doprinoseći ničim, osim svojom ljepotom. Na neki način, ona je činila Prudence korisnom. Mogli ste da je posadite pored bilo koga, i ona se ne bi

alila. Mnogih večeri, jadnicu bi posadili pored

74

najdosadnijih i gluhih, starih profesora - pravih mauzoleja od mu karaca - koji su čačkali zube vilju kama ili padali u san iznad jela, blago hrčući, dok su debate bjesnile oko njih. Prudence se nikad nije bunila, niti je tra ila jo iskričavih gostiju za večerom. Zaista, činilo se da je svejedno ko sjedi do Prudence za večerom: njeno dr anje i pa ljiva pribranost nikada se nisu mijenjali. U međuvremenu, Alma se uključivala u rasprave na svaku moguću temu - od obrađivanja zemlji ta, preko molekula gasa do fiziologije suza. Naprimjer, jedne večeri je na White Acre do ao gost, koji se nedavno vratio iz Perzije, gdje je otkrio, ba ispred drevnog grada Isfahana, primjerke biljke, za koju je vjerovao da proizvodi amonijačnu smolu - drevni i unosni medicinski sastojak, čiji je izvor do sada bio misterija za Zapadni svijet, jer su njegovu trgovinu kontrolisali banditi. Mladić je radio za britansku krunu, ali je izgubio iluzije o svojim pretpostavljenim i elio je razgovarati s Henryjem Whittakerom o finansiranju dugotrajnog, istra ivačkog projekta. Po to su Henry i Alma radili i razmi ljali kao jedna osoba, to su često radili i za večerom napali su čovjeka pitanjima s obje strane, kao dva ovčarska psa, koja su ovna satjerala u ćo ak. Kakva je klima u tom dijelu PerzijeŠ , pitao je Henry. A visinaŠ , dodala je Alma. Pa, sir, biljka raste na otvorenim ravnicama , odgovorio je posjetilac. A u njoj ima tako mnogo kaučuka, ka em vam, da kada se istisne, izađu poprilične količine... Da, da, da , Henry ga je prekinuo. To stalno ponavlja i pretpostavljam da ti moramo vjerovati na riječ, jer primjećujem da si mi donio samo puki naprstak kaučuka kao dokaz. Nego, reci mi koliko će morati potplatiti zvaničnike u PerzijiŠ Mislim, za privilegiju da luta

po njihovoj zemlji prikupljajući uzorke kaučuka gdje god ti se

prohtijeŠ Pa, oni tra e neku određenu nagradu, sir, ali to djeluje kao mala cijena za... Whittaker Company nikada ne plaća danak , rekao je Henry. Ne sviđa mi se kako to zvuči. Za to si uopće ikome tamo dao do znanja ta radi Š Pa, sir, te ko da sam se mogao igrati krijumčara. ZaistaŠ Henry je podigao obrvu. Nisi mogaoŠ Ali, mo e li se biljka uzgajati na drugim područjimaŠ , ubacila se Alma. Vidite, sir,

75

od male bi nam koristi bilo da vas svake godine

aljemo u Isfahan na skupu

sakupljačku ekspediciju. Jo uvijek nisam imao priliku istra iti... Bi li se moglo uzgajati u KattywaruŠ , pitao je Henry. Imate li saradnike u KattywaruŠ Pa, ne znam, sir, ja samo... Ili bi se mogla uzgajati na američkom juguŠ , dodala je Alma. Koliko vode joj je potrebnoŠ Nisam zainteresovan za bilo kakav poduhvat, koji podrazumijeva uzgajanje na američkom jugu, Alma, to ti je dobro poznato , rekao je Henry. Ali, oče, ljudi pričaju da oblast Missourija... Iskreno, Alma, mo e li predvidjeti da će ovo malo blijedo englesko stvorenje biti uspje no u oblasti MissourijaŠ Blijedo malo englesko stvorenje o kom je bila riječ je trepnulo, i činilo se da je izgubilo moć govora. Međutim, Alma je bila uporna, zapitkujući gosta sa sve većim uzbuđenjem: Smatrate li da je biljka, koju pominjete, mo da ista ona koju spominje Dioscorides u De materia medicaŠ To bi ba bilo uzbudljivo, zar neŠ Imamo sjajan tom ranih radova Dioscoridesa u na oj biblioteci. Ukoliko

elite, mogu vam ga

pokazati nakon večere. Ovdje je konačno upala u riječ Beatrix, ukoriv i svoju četrnaestogodi nju kćerku: Pitam se, Alma, je li stvarno neophodno da cijeli svijet podredi svakoj svojoj misli. Za to ne bi dopustila svom jadnom gostu da odgovori na makar jedno pitanje, prije nego to ga uvrijedi narednimŠ Molim vas, mladiću, poku ajte ponovo. ta ste ono poku avali da ka eteŠ Međutim, Henry mu se sada ponovo obratio. Nisi mi čak donio ni sadnice, zar neŠ , pitao je skrhanog mladića - koji u tom trenutku nije vi e znao kome od Whittakerovih prvo da odgovori, zbog čega je napravio te ku gre ku i nije odgovorio nikome. U dugoj ti ini, koja je uslijedila, svi su piljili u njega. Mladić i dalje nije uspio prozboriti ni jednu riječ. Zgro en, Henry je prekinuo ti inu, okrenuv i se prema Almi i rekav i: Ah, ostavi se toga, Alma. Nisam zainteresovan za ovog. Nije dobro promislio stvari. A opet,

76

pogledaj ga samo! On i dalje sjedi tu, jede moju večeru, pije moj klaret i nada se da će dobiti moj novac! I tako, Alma se povukla, ne postavljajući vi e pitanja o amonijačnoj smoli, ili Dioscoridesu, ili plemenskim običajima u Perziji. Umjesto toga, razdragano se okrenula prema drugom gospodinu za stolom - ne primijetiv i da je taj mladi gospodin istog trena problijedio - i upitala ga: Vidjela sam u va em sjajnom radu da ste prona li neke krajnje neobične fosile! Jeste li već uspjeli uporediti kosti sa savremenim uzorcima? Mislite li zaista da su to zubi hijene? I vjerujete li i dalje da je pećina bila poplavljenaŠ Jeste li pročitali nedavni članak Mr. Winstona o prastarim poplavamaŠ U međuvremenu, Prudence se non alantno okrenula prema utučenom mladom Englezu kraj nje - a da to niko nije ni primijetio - onom, koji je upravo bio tako kategorično odbijen i promrmljala je: Slobodno nastavite.

e noći, pred spavanje, nakon večernjeg računovodstva i molitvi, Beatrix je

T

izgrdila djevojke, to je postalo svakodnevna praksa.

Alma , započela je, ljubazna replika ne bi trebalo da bude trka do cilja. Otkrit će da je i korisno, i civilizovano da, u rijetkim prilikama, dozvoli svojoj rtvi da zaista zavr i misao. Tvoja vrijednost kao domaćice le i u ispoljavanju svojih talenata pred gostima, a ne u ličnom likovanju. Alma je zaustila da se pobuni: Ali... Beatrix ju je prekinula i nastavila:

tavi e, nije potrebno dodatno se smijati

alama ako su već obavile svoju du nost i zabavile okolinu. U posljednje vrijeme primjećujem da se predugo smije . Nikad nisam upoznala zaista uva enu enu koja je cičala kao guska. Zatim se Beatrix okrenula ka Prudence. to se tebe tiče, Prudence, mada ti se divim

to se kloni

ispraznih i

razdra ujućih ćaskanja, sasvim je druga stvar kad se u potpunosti povuče

iz

razgovora. Posjetioci će pomisliti da si glupača, a nisi. Bio bi nesretan ig srama ove porodice, ako bi ljudi pomislili da samo jedna od mojih kćerki ima moć govora. Kao to sam ti već mnogo puta rekla, stidljivost je, naprosto, jo Otkloni je.

77

jedan oblik ta tine.

Izvinjavam se, majko , procijedila je Prudence. Večeras se nisam osjećala dobro. Vjerujem ti da si pomislila da si se večeras osjećala lo e. Međutim, vidjela sam te s knjigom lakih stihova u rukama neposredno prije večere, dok si se nehajno etala i čitala je, prilično sretna. Svako, ko mo e čitati knjigu lakih stihova neposredno prije večere, ne mo e biti tako lo e samo sat vremena kasnije. Izvinjavam se, majko , Prudence je ponovila. Prudence, hoću da porazgovaram s tobom i o pona anju Mr. Edwarda Portera večeras za stolom. Nije trebalo da dopusti tom čovjeku da pilji u tebe tako dugo, koliko si mu dopustila. Zadubljenost te vrste je poni avajuća za sve. Mora naučiti kako da spriječi takvo pona anje mu karaca, razgovarajući s njima s inteligencijom i nepokolebljivo ću o ozbiljnim temama. Mo da bi se Mr. Porter ranije probudio iz svoje zanesene ukočenosti da si s njim razgovarala, naprimjer, o ruskoj kampanji. Prudence, nije dovoljno biti samo dobra; mora

postati i pametna. Kao

ena,

naravno, uvijek će imati uzvi eniju moralnu svijest u odnosu na mu karce, ali ako ne izo tri svoj um da bi se odbranila, neće imati mnogo koristi od svoje moralnosti. Razumijem, majko , odgovorila je Prudence. Ni ta nije toliko bitno kao dostojanstvo, djevojke. Vrijeme će pokazati koja od vas dvije ga ima, a koja ne.

Fallen JMe

ivot bi bio ugodniji za Whittakerove djevojke da su - kao slijep i hrom - naučile kako da pomognu jedna drugoj, da dopunjuju uzajamne slabosti. Međutim, umjesto toga, one su hramale jedna kraj druge u ti ini, svaka ponaosob ostavljena da sama napipava vlastite nedostatke i nevolje. Njihovom zaslugom, i zaslugom njihove majke koja ih je učila da budu ljubazne, djevojke nikada nisu bile neprijatne jedna prema drugoj. Ru ne riječi ni jednom nisu bile razmijenjene. Učtivo su dijelile ki obran kad bi oti le u etnju, dr eći jedna drugu za ruku. Stale bi sa strane na dovratku, svaka voljna da pusti drugu da prva prođe. Nudile su jedna drugu posljednjim komadom pite, ili najboljim mjestom za sjedenje, najbli im toplini peći. Poklanjale su jedna drugoj skromne i pa ljive poklone za Bo ić. Jedne godine, Alma je kupila Prudence - koja je voljela da crta cvijeće (prelijepo,

78

mada ne i precizno) - lijepu knjigu o botaničkim ilustracijama, koja se zvala Svaka

dama je svoj majstor crtanja: nova monografija o crtanju cvijeća. Te iste godine, Prudence je Almi sa ila izuzetan satenski jastučić za igle, u Alminoj omiljenoj boji, tamno plavoj. U tom smislu, trudile su se da budu obzirne. Hvala ti za jastučić za igle , napisala je Alma Prudence u kratkoj poruci punoj obzira i ljubaznosti. Sigurno ću ga koristiti, kad god mi zatreba igla. Godinu za godinom, Whittakerove djevojke pona ale su se jedna prema drugoj s najstro om korektno ću, dodu e, mo da iz različitih pobuda. Za Prudence, pretjerana korektnost bila je izraz njenog prirodnog stanja. Za Almu, to je bio vrhunski napor neprestano i skoro fizičko savladavanje njenih zloćudnih instinkata, nagnanih na potčinjenost čistom moralnom disciplinom i strahom od majčinog neodobravanja. I tako, maniri su bili ispo tovani, i sve je djelovalo mirno na White Acreu. Međutim, iskreno, postojao je mali antagonizam između Alme i Prudence, koji se nikada nije izgubio. tavi e, niko im nije ni pomogao da se on izgubi. Jednog zimskog dana, kad su djevojke imale oko petnaest godina, stari Henryjev prijatelj iz botaničke ba te Calcutta do ao je u posjetu na White Acre nakon vi egodi njeg odsustva. Dok je stajao na ulazu, jo uvijek stresajući snijeg sa svoje kabanice, gost je uzviknuo: Henry Whittakeru, licemjeru nijedan! Poka i mi te svoje kćerke, o kojima sam toliko slu ao! Djevojke su bile u blizini, prepisivale su botaničke bilje ke u dnevnoj sobi. Mogle su čuti svaku riječ. Henry je rekao svojim jakim, praskavim glasom: Alma! Dođi odmah! Neko eli da te vidi! Alma je dotrčala u predvorje, razdragana od i čekivanja. Stranac je pogledao u nju na kratko, a zatim prasnuo u smijeh. Rekao je: Ne, prokleta budalo - nisam na nju mislio! Hoću da vidim onu lijepu! Bez trunke prijekora, Henry je odgovorio: Ah, znači, zainteresovan si za Izvrsnu MaluŠ Prudence, dođi ovamo! Neko eli da te vidi! Prudence se provukla kroz vrata i stala je do Alme, čija su stopala sad propadala kroz pod, kao kroz gustu i zastra ujuću močvaru. To je to! , rekao je gost, razgledajući Prudence, kao da poku ava da joj odredi cijenu. Oh, ona je sjajna, zar neŠ Pitao sam se. Sumnjao sam da svi mo da

79

pretjeruju. Henry je odmahnuo rukom. Ah, pravi preveliku halabuku oko Prudence , rekao je. U mom umu, ru na je deset puta vrednija od ljep e. Tako da, vidite, sasvim je moguće da su obje djevojke podjednako patile.

80

Sedmo poglavlje odina 1816. će kasnije biti zapamćena kao godina bez ljeta - ne samo u White

G

Acreu, već i irom svijeta. Vulkanske erupcije u Indoneziji prekrile su zemljinu

atmosferu pepelom i tamom, donijev i su u u Sjevernu Ameriku i ledenu glad u veći dio Evrope i Azije. Urod kukuruza je bio slab u Novoj Engleskoj, a urod ri e je uvenuo u Kini, urod zobi i p enice podbacio je u cijeloj sjevernoj Evropi. Vi e od sto hiljada Iraca je umrlo od gladi. Konji i goveda su patili bez itarica i masovno ugibali. Izbili su neredi zbog hrane u Francuskoj, kao i u Engleskoj i u vicarskoj. U gradu Quebecu, u junu je palo dvanaest centimetara snijega. U Italiji, pao je smeđi i crveni snijeg, izazva i strah od apokalipse. U Pennsylvaniji, tokom cijelog juna, jula i augusta te mračne godine, ruralni predjeli bili su obavijeni dubokom, hladnom, mračnom maglom. Malo uspijevalo. Na hiljade porodica je izgubilo sve

ta je

to je imalo. Dodu e, za Henryja

Whittakera to nije bila lo a godina. Peći u staklenicima uspjele su odr ati u ivotu većinu njegovih tropskih biljaka, čak i u polumraku, a on nikada nije ni ivio s rizikom uzgajanja biljaka na otvorenom. Veći dio njegovog ljekovitog bilja bio je uvezen iz Ju ne Amerike, gdje klima nije bila promijenjena. razbolijevali, a bolesni ljudi su kupovali jo

tavi e, ljudi su se zbog vremena

vi e lijekova. I u botaničkom, i u

finansijskom smislu, Henry je uglavnom bio bez posljedica. Ne, Henry je te godine napredovao u spekulacijama s nekretninama i nabavci rijetkih knjiga, u kojima je u ivao. Farmeri su bje ali iz Pennsylvanije u gomilama, uputiv i se prema sjeveru u nadi da će pronaći vi e sunca, zdravije zemlji te i gostoljubivije okru enje. Henry je otkupio dobar dio zemlji ta, koji su ovi uni teni ljudi ostavili za sobom, čime je usput do ao u posjed nekih sjajnih mlinova,

uma i

pa njaka. Nekoliko filadelfijskih porodica od statusa i imena propale su te godine, pogođene spiralom ekonomskog pada, izazvanog lo im vremenom. To su bile sjajne vijesti za Henryja. Kad god bi neka bogata porodica propala, on je bio u mogućnosti da kupi, s velikim popustom, njihovu zemlju, namje taj, kuće, francuska sedla i perzijske tkanine, i - to bi ga najvi e obradovalo - njihove biblioteke. Tokom godina, sakupljanje izuzetnih knjiga je u nekoj mjeri postalo Henryjeva manija. Bila je to neobična manija, ako se ima u vidu da je jedva čitao engleski, a

81

gotovo sigurno nije mogao čitati, recimo, Katula. Međutim, Henry nije elio da čita te knjige; htio je samo da ih posjeduje, kao plijen za svoju rastuću biblioteku na White Acreu. Najvi e je čeznuo za medicinskim, filozofskim i izuzetno ilustrovanim botaničkim knjigama. Bio je svjestan toga da su ti tomovi podjednako zasjenjivali posjetioce kao i tropska blaga u njegovim staklenicima. Čak je ustalio običaj da prije večernje zabave odabere (odnosno, Beatrix je birala) jednu dragocjenu knjigu i da je kasnije poka e okupljenim gostima. Naročito je u ivao u tom ritualu kad su dolazili čuveni stručnjaci, u elji da ih vidi kako ostaju bez daha i kako ih hvata vrtoglavica od elje; većina učenih ljudi nije zaista očekivala da u svojim rukama dr i Erazma iz ranog esnaestog vijeka, s grčkom verzijom od tampanom na jednoj, a latinskom na drugoj strani. Henry je pohlepno i neobuzdano sakupljao knjige - ne tom po tom, već gomilu po gomilu. Nesumnjivo je svim tim knjigama bilo potrebno sortiranje i, također nesumnjivo, Henry nije bio čovjek, koji je to mogao obaviti. Taj fizički i intelektualno anga ujući posao je godinama padao na Beatrix, koja bi mirno če ljala kroz gomile, zadr av i dragulje, a beskorisne ostatke poslav i u filadelfijsku Otvorenu biblioteku. Međutim, u kasnu jesen 1816. godine, Beatrix je počela zaostajati s tim zadatkom. Knjige su pristizale br e, nego to je ona uspijevala da ih sortira. Prazne sobe u spremi tu za kočije sada su sadr avale mnoge kovčege, koje je tek trebalo otvoriti, od kojih je svaki sljedeći ispunjen s jo vi e knjiga. S novim prilivima cjelokupnih privatnih biblioteka, koje su svake sedmice pristizale na White Acre (dok je jedna prefinjena porodica za drugom do ivljavala finansijski krah), kolekcija je bila na ivici da postane nerje iv problem. Tako je Beatrix odabrala Almu da joj pomogne da probere i katalogizira knjige. Alma je bila logičan izbor za taj posao. Prudence nije bila od velike pomoći u takvim stvarima, jer nije znala grčki, jedva da je govorila latinski i nikada zaista ne bi moglo da joj se objasni kako da pa ljivo podijeli botaničke knjige na izdanja od prije i poslije 1753. godine (odnosno, prije i poslije uvođenja Von Linneove taksonomije). Međutim, Alma, koja je sada bila

esnaestogodi njakinja, pokazala se učinkovita i puna

entuzijazma prema zadatku sređivanja biblioteke White Acrea. Imala je čvrsto historijsko razumijevanje za to

to radi i bila je grozničavi, marljivi katalogizator.

Također, bila je dovoljno fizički sna na da po potrebi nosi te ke sanduke i kutije. Uz to, vrijeme je bilo tako lo e tokom 1816. godine da je bilo te ko pronaći neko

82

zadovoljstvo napolju, a nije bilo mnogo koristi ni od rada u ba ti. Na sreću, Alma je počela smatrati svoj bibliotečki rad nekom vrstom ba tovanstva u zatvorenim prostorijama, sa svim pratećim zadovoljstvima mi ićnog rada i prelijepih otkrića. Čak je otkrila da ima talenat za reparaturu knjiga. Njeno iskustvo u sakupljanju primjeraka biljaka joj je pomoglo u rukovanju materijalima u zatvorenom kabinetu malenoj mračnoj sobi sa skrivenim vratima ba

ispred biblioteke, gdje je Beatrix

čuvala sve papire, tkanine, ko e, vosak i ljepila neophodne da se sačuvaju i repariraju stara, o tećena izdanja. Ustvari, Alma se nekoliko mjeseci kasnije tako lijepo nosila s tim zadacima da je Beatrix prepustila kćerki odgovornost za biblioteku White Acrea, kao i za katalogizovane i nekatalogizovane kolekcije. Beatrix je postala isuvi e gojazna i umorna da bi se pela uz stepenice u biblioteci i umorila se od tog posla. Opet, neki bi se zapitali bi li ugledna i neudata esnaestogodi nja djevojka trebalo da bude ostavljena bez nadzora usred necenzurisane poplave knjiga, s vjerovanjem da će sama uspjeti pronaći put kroz ogromnu poplavu neobuzdanih ideja. Mo da je Beatrix smatrala da je već zavr ila svoj posao s Almom, jer je uspje no vaspitala djevojku, koja je djelovala pragmatično i pristojno, i koja će sigurno umjeti da se odbrani od ideja koje je mogu iskvariti. Ili mo da Beatrix nije dovoljno razmislila o tome na kakve će sve knjige Alma nabasati kad otvori te sanduke. Ili je mo da Beatrix smatrala da su Almina ru noća i nezgrapnost predodredile djevojku da bude imuna na opasnosti, zaboga, senzualnosti. Ili je, mo da, Beatrix (koja se bli ila pedesetoj godini i patila do epizoda vrtoglavice i zbunjenosti), naprosto postala neoprezna. Iz ovog ili onog razloga, Alma Whittaker je bila ostavljena nasamo, i tako je prona la knjigu.

N

ikada neće znati iz čije je biblioteke potekla. Alma ju je prona la u neobilje enom sanduku, s inače nimalo upečatljivom kolekcijom, većinom

medicinskih knjiga - nekim standardnim Galenom, nekim nedavnim prevodom Hipokrata, ničim novim, niti uzbudljivim. Međutim, usred svega toga bila je debela, čvrsta knjiga ukoričena telećom ko om, koja se zvala Cum Grano Salis, nepoznatog autora. Tako smije an naziv: S trunkom soli. Isprva, Alma je mislila da je ta knjiga studija o kulinarstvu, ne to nalik venecijanskom reprintu iz esnaestog vijeka De Re

Coquinaria, koja je već bila dio biblioteke White Acrea. Međutim, brzinsko listanje ove

83

knjige otkrilo je da je napisana na engleskom, i da nije sadr avala nikakve ilustracije, niti popise potrebne za kuhanje. Alma je otvorila prvu stranicu i zbog onoga, to je tamo pričitala, njen um se divljački trznuo. Buni me , pisao je Anonimni u svom uvodu, da smo svi naslijedili na rođenju veličanstvene tjelesne iljke i rupe, za koje i najmlađe dijete zna da su predmet najčistijeg zadovoljstva, ali za koje se moramo u ime civilizacije pretvarati da su grozote - da nikada ne budu dodirivane, dijeljene, da se u njima nikada ne u iva! Opet, za to ne bismo istra ili ove tjelesne darove, kako na samima sebi, tako i na drugimaŠ Na i umovi su jedini koji nas sprečavaju od takvih opčinjenosti, samo na fabrikovani osjećaj civilizacije koji zabranjuje tako jednostavnu zabavu. Moj vlastiti um, nekada zaključan unutar zatvora te ke pristojnosti, bio je godinama oslobađan najizuzetnijim fizičkim zadovoljstvima. Zaista, otkrio sam da tjelesno zadovoljstvo mo e biti sprovođeno kao prefinjena umjetnost, ako se praktikuje s istim stepenom posvećenosti kakav bi neko ispoljio prema muzici, slikarstvu ili knji evnosti. Uva eni čitaoče, ono to slijedi na ovim stranama je iskren izvje taj o mom ivotu erotske avanture, koji neki mogu smatrati prljavim, ali koji sam ja sretno upra njavao a vjerujem i ne kodljivo - od svog djetinjstva. Da sam religiozan čovjek, zarobljen u okovima srama, mogao bih ovo nazvati knjigom ispovijesti. Međutim, ne pristajem na senzualnu sramotu, i moja istra ivanja su pokazala da mnoge ljudske grupacije irom

svijeta, također, ne pristaju na sramotu vezanu za senzualni čin. Do ao sam do saznanja da odsustvo takve sramote mo e, zaista, biti na e prirodno stanje kao ljudske vrste - stanje, koje je na a civilizacija tako tu no iskrivila. Iz tog razloga, ne

ispovijedam svoju neobičnu historiju, već je otkrivam. Nadam se i vjerujem da će moja otkrića biti čitana kao vodič i diverzija, ne samo za gospodu, već i za smjele i obrazovane dame. Alma je zatvorila knjigu. Poznavala je ovaj glas. Naravno, nije lično poznavala autora, ali je prepoznala taj tip čovjeka: bio je to obrazovan i rječit čovjek, tip koji je često večerao na White Acreu. To je bila vrsta čovjeka, koji je bez po muke mogao napisati četiristo stranica prirodne filozofije o skakavcima, ali je, umjesto toga, u ovom slučaju odlučio da napi e četiristo strana o senzualnim avanturama. Ovaj osjećaj prepoznavanja i prisnosti je istovremeno zbunio Almu i mamio je. Ako je ovakvu studiju napisao ugledni gospodin, s uglednim tonom, je li to činilo uglednim i knjiguŠ

84

ta bi rekla BeatixŠ Alma je istog trena znala ta bi ona rekla. Rekla bi da je ta knjiga nezakonita i opasna i odvratna - bezvrijedno otkriće, prevara. Beatrix bi tra ila da se ta knjiga uni ti. ta bi uradila Prudence da je ikada prona la takvu knjiguŠ Pa, Prudence je ne bi dotakla ni čakijom. Ili, da je Prudence nekako ipak zavr ila s ovom knjigom u svojim rukama, ona bi je savjesno predala Beatrix da je uni ti i vjerovatno bi usput bila o tro ka njena, zato to je uopće dodirnula tu stvar. Međutim. Alma nije bila Prudence. A ta bi, u tom slučaju, uradila AlmaŠ Alma bi uni tila knjigu, odlučila je, i nikome ni ta ne bi rekla o tome. Ustvari, uni tit će je ovog časa. Već ovog popodneva. Ne pročitav i vi e ni jednu jedinu riječ iz nje. Ponovo je otvorila knjigu, nasumce. Opet se susrela s poznatim, uglednim glasom, koji je govorio o nevjerovatnoj temi. elio sam da otkrijem , pisao je autor, u kojim godinama

ena gubi svoju

sposobnost da do ivi senzualno zadovoljstvo. Moj prijatelj, vlasnik bordela, koji mi je pomagao u pro losti u mnogim eksperimentima, ispričao mi je o jednoj kurtizani, koja se bavila svojom profesijom aktivno od četrnaeste godine do ezdeset četvrte i, koja je sada, u sedamdesetoj godini, ivjela u gradu nedaleko od mog. Pisao sam dotičnoj eni i odgovorila mi je pismom prepunim armantne iskrenosti i topline. Mjesec dana kasnije, oti ao sam da je posjetim i dozvolila mi je da pregledam njene genitalije, koje se nisu mnogo razlikovale od genitalija mnogo mlađih ena. Pokazala mi je da je i dalje sasvim sposobna za do ivljavanje zadovoljstva. Koristeći svoje prste i tanak sloj ulja od oraha na kapuljačici svoje strasti, mazila je sebe sve do vrhunca ekstaze... Alma je zatvorila knjigu. Ovu knjigu ne smije zadr ati. Spalit će je u kuhinjskoj peći. Ne ovog popodneva, da je neko ne bi vidio, već kasnije večeras. Otvorila ju je opet, jo jednom nasumce. Počinjem da vjerujem , smireni pripovjedač je nastavio, da postoje ljudi, koji izvlače korist i iz tijela i uma redovnim udarcima po njihovim golim zadnjicama. Mnogo puta, vidio sam kako ova praksa podi e duh i mu karcima i

enama, i

pretpostavljam da bi to mogao biti najljekovitiji tretman, kojim raspola emo, za liječenje melanholije i ostalih du evnih bolesti. Tokom dvije godine, viđao sam se s prelijepom slu avkom, modistkinjinom djevojkom, čije su nevine i, čak, anđeoske oči postale čvrste i i jake nakon ponovljenog bičevanja, i čije su patnje bile rutinski

85

brisane čim bi osjetila bič. Kao to sam ranije opisao na ovim stranama, nekada sam u svojoj kancelariji imao specijalni kauč, koji mi je po narud bini napravio prefinjeni londonski tapetar, specijalno opremljen čekrcima i u arijom. Ta slu avka je najvi e voljela da bude čvrsto vezana za taj kauč, gdje bi dr ala moj ud u ustima, sisajući me kao to dijete u iva u lizalici, dok je drugarica... Alma je ponovo zatvorila knjigu. Bilo ko s umom operisanim od vulgarnosti istog časa bi prestao čitati ovu knjigu. Međutim, ta je s gusjenicom radoznalosti, koja je ivjela u Alminom trbuhuŠ ta je s njenom eljom da se svakodnevno hrani novinom, izvanrednim, istinitim? Alma je ponovo otvorila knjigu i čitala je jo sat vremena, obuzeta nadra eno ću, sumnjom i potencijalnim haosom. Njena savjest ju je cimala za porub suknje, moleći je da stane, ali nije mogla stati. Ono to je otkrila na tim stranama učinilo je da bude uznemirena, usplahirena i bez daha. Kad je pomislila da će se zaista onesvijestiti od upletenih stabljika ma te, koje su se sad njihale po njenoj glavi, zalupila je konačno knjigu i ponovo je zaključala u bezopasan sanduk, iz kog je i potekla. U

urbi, napustila je spremi te za kočije, ispravljajući svoju kecelju mokrim

rukama. Napolju je bilo hladno i oblačno, kao to je bilo cijele godine, s neugodnom ki icom. Vazduh je bio tako gust da se skoro mogao sjeći skalpelom. Trebalo je da se neki bitni zadaci obave tog dana. Alma je obećala Hanneke de Groot da će joj pomoći u nadgledanju spu tanja sanduka s jabukovačom u podrum za zimu. Neko je razbacao novine ispod jorgovana du ograde South Wood; to je trebalo počistiti. bunje iza grčke ba te njene majke je napao br ljan, i trebalo je poslati dječaka da ga posiječe. Posvetit će se tim obavezama istog trena, sa svojom uobičajenom efikasno ću.

iljci i rupe. Jedino o čemu je mogla razmi ljati bili su iljci i rupe.

S

pustila se večer. Trpezarija je bila osvijetljena i porculansko posuđe je postavljeno na stolu. Očekivali su da gosti uskoro stignu. Alma je bila tek

odjevena za večeru, nosila je skupu haljinu od

akonet muslina. Trebalo je da

dočekuje goste u salonu, ali se, umjesto toga, nakratko iskrala do biblioteke.

86

Zaljučala se u zatvorenom kabinetu, iza skrivenih vrata, odmah pored ulaza u biblioteku. Bila su to najbli a vrata s masivnom bravom. Nije imala knjigu uza se. Knjiga joj nije ni bila potrebna; slike, koje je prizivala, pratile su je po imanju cijelo popodne, divlje, uporne i prodorne. Bila je prepuna misli koje su zahtijevale neke divlje stvari od njenog tijela. Njene genitalije su je boljele. Osjećala se uskraćeno. Taj bol se nakupljao tokom cijelog popodneva. Ako ni ta drugo, bolni osjećaj uskraćenosti između njenih nogu je osjećala kao vrad binu, đavolju posjednutost. Njene genitalije su vapile za trljanjem na najdivljiji mogući način. Njene suknje su bile prepreka. Svrbilo ju je i umirala je u toj haljini. Zadigla je svoje suknje. Sjedeći tamo na maloj stolici u malenom, tamnom, zaključanom zatvorenom kabinetu, koji je mirisao na ljepilo i ko u, ra irila je noge i počela je da mazi sebe, da gura prste unutra, da okreće prste u sebi i po povr ini, raspomamljeno istra ujući svoje spu vaste latice, poku avajući da pronađe đavola koji se tamo sakrio, udna da izbri e tog đavola svojom rukom. Na la ga je. Trljala ga je, sve ustrije i ustrije. Osjetila je razrje enje. Bol u njenim genitalijama pretvorio se u ne to drugo - uspaljenost, vrtlog zadovoljstva, vrelinu koja se irila na gore. Pratila je zadovoljstvo tamo, gdje ju je vodilo. Nije imala te inu, ime, misli, niti historiju. Zatim je nastupila eksplozija fosforescencije, kao da je vatromet pukao iza njenih očiju i bilo je gotovo. Bila je mirna i bilo joj je toplo. U prvom svjesnom trenutku svog

ivota, njen um je bio oslobođen lutanja, brige, rada ili

zbunjenosti. Zatim, usred te čudesne tjelesne mirnoće, misao je poprimila oblik, učvrstila se i obuzela je:

Morat ću ovo opet uraditi.

Z

a manje od pola sata kasnije, Alma je stajala u predvorju White Acrea, usplahirena i zbunjena, gdje je dočekivala goste za večeru. Te noći, među

posjetiocima su bili ozbiljni mladi George Hawkes, filadelfijski izdavač prefinjenih botaničkih izdanja, knjiga, časopisa i urnala, i istaknuti stariji gospodin po imenu James K. Peck, koji je predavao na Collegeu of New Jersey u Princetonu, i koji je nedavno objavio knjigu o fiziologiji crnaca. Arthur Dixon, blijedi učitelj djevojaka, večerao je s porodicom kao i inače, mada se rijetko uključivao u razgovore, i imao je

87

običaj da tokom večere zabrinuto zagleda svoje nokte. George Hawkes, izdavač botaničkih publikacija, bio je gost White Acrea mnogo puta ranije, i Almi je bio drag. Bio je stidljiv, ali ljubazan i stra no inteligentan, s dr anjem velikog, čudnog, tromog medvjeda. Odjeća mu je bila prevelika, e ir mu nije dobro stajao, i činilo se da nikada nije znao gdje bi tačno trebalo da stoji. Privoljeti Georgea Hawkesa na razgovor bio je izazov, međutim, kad bi progovorio, bio je prijatan i dragocjen sagovornik. Znao je vi e o botaničkoj litografiji, nego iko drugi u Philadelphiji, a njegova izdanja su bila izuzetna. Pričao je s mnogo ljubavi o biljkama, umjetnicima i vje tini knjigovezanja, a Alma je beskrajno u ivala u njegovom dru tvu. to se tiče drugog gosta, profesora Pecka, on je bio novi dodatak trpezarijskom stolu, i Alma ga je istog časa omrznula. Imao je sve odlike gnjavatora, i to krajnjeg gnjavatora, kad smo već kod toga. Odmah nakon dolaska, na dvadeset minuta je zauzeo predvorje White Acrea, iznoseći s homerovskom detaljno ću isku enja vo nje njegovom kočijom od Princetona do Philadelphije. Čim je iscrpio ovu fantastičnu temu, izrazio je svoje iznenađenje to će Alma, Prudence i Beatrix praviti dru tvo mu karcima za stolom, tim prije to neće moći učestvovati u razgovoru. Oh, ne , Henry je ispravio svog gosta. Mislim da ćete uskoro otkriti da su moja ena i kćerke sasvim sposobne da razgovaraju. ZarŠ , pitao je gospodin, očito sumnjičav. O čemuŠ Pa , rekao je Henry, trljajući bradu, dok je razmi ljao o članovima svoje porodice. Beatrix, ona zna sve. Prudence ima znanja iz oblasti muzike i umjetnosti, a Alma ova velika i visoka - prava je zvijer kada je u pitanju botanika. Botanika , ponovio je profesor Peck, s uvje banom snishodljivo ću. Prilično je korisna rekreacija za djevojke. Oduvijek sam smatrao da je to jedini naučni rad, koji pristaje enskom polu - zbog odsustva okrutnosti ili matematičke strogosti. I moja kćerka crta lijepe crte e divljeg cvijeća. Kako li je to samo okupira , promrmljala je Beatrix. Da, sasvim , rekao je profesor Peck i okrenuo se prema Almi. Vidite, damski prsti su gipkiji. Mek i su, nego kod mu karca. Neki ka u da su podesnije od mu kih ruku za pipavije operacije na biljnim kolekcijama. Alma, iako nije bila sklona crvenjenju, zacrvenjela se kao bulka. Za to je ovaj čovjek govorio o prstima, savitljivosti, pipavosti, mekoćiŠ Sada su svi pogledali u

88

Almine ruke, koje su, tek malo prije toga, bile uronjene u njene genitalije. Bilo je u asno. Krajičkom oka, vidjela je svog starog prijatelja Georgea Hawkesa kako joj se nervozno smje ka, pun saosjećanja. George je neprestano crvenio. Zacrvenio bi se kad god bi mu se neko obratio, ili kad god je bio prinuđen da govori. Mo da je saosjećao s njenom nelagodom. S Georgeovim pogledom na sebi, Alma je osjetila da se jo vi e zacrvenjela. Prvi put u svom ivotu, nije mogla progovoriti i eljela je da je niko ne gleda. Bila je spremna da uradi bilo ta, samo da pobjegne s večere te noći. Na Alminu sreću, profesor Peck nije bio naročito zainteresovan za bilo koga, osim za sebe. Čim je večera bila poslu ena, započeo je dugu i detaljnu naučnu raspravu, kao da je zamijenio White Acre sa salom za predavanja, a svoje domaćine sa studentima. Postoje oni , započeo je, pa ljivo presavijajući svoju salvetu, koji su nedavno tvrdili da je negroidizam samo bolest ko e, koja bi, uz pomoć odgovarajuće hemijske kombinacije, mogla da bude oprana, time pretvoriv i crnca u zdravog bijelca. To nije tačno. Kako je moje istra ivanje pokazalo, crnac nije bolesni bijelac, već posebna vrsta, to ću vam i pokazati... Almi je bilo krajnje naporno da ga pa ljivo slu a. Njene misli vrtjele su se oko Cum

Grano Salis i zatvorenog kabineta. Opet, ovaj dan nije obilje io prvu situaciju u kojoj je Alma čula za genitalije, ili čak za ljudsku seksualnu funkciju. Za razliku od drugih djevojaka - kojima su njihove porodice ispričale da su Indijanci donosili bebe, ili da se trudnoća de avala preko unosa sjemenja u male posjekotine na bokovima enskog tijela - Alma je poznavala osnove anatomije, kako mu kog, tako i enskog tijela. Bilo je previ e medicinskih studija i naučnih knjiga na White Acreu da bi ostala sasvim neprosvijetljena o tome, i cjelokupni jezik botanike, s kojim je Alma bila tako prisno upoznata, bio je veoma seksualizovan (sam Von Linne je opra ivanje nazivao brakom , cvjetne latice je nazivao plemenitim baldahinom i jednom je smjelo opisao cvijet, koji je sadr avao devet pra nika i jedan tučak kao devet mu karaca u sobi iste mlade, s jednom enom ). tavi e, Beatrix nije

eljela da podi e svoje kćerke tako da postanu

samougro avajuća nevina ca, naročito s obzirom na Prudencinu nesretnu historiju njene biolo ke majke. Zato je Beatrix bila ta, koja je - s dosta mucanja i patnje, i podosta hlađenja rukom po vratu - saop tila Almi i Prudence osnovni proces ljudskog

89

razmno avanja. U tom razgovoru nijedna nije u ivala, i sve zajedno su se trudile da ga to prije zavr e - međutim, informacija je bila prenesena. Beatrix je čak jednom prilikom upozorila Almu da određene dijelove tijela ne bi trebalo nikada dirati osim zbog čistoće, i da nikada ne bi trebalo da se zadr ava u toaletu, naprimjer, zbog opasnosti od usamljenih, bludnih strasti. Alma tada nije obratila pa nju na upozorenje, jer nije imalo mnogo smisla: ko bi uopće ikada po elio da se zadr i u toaletu? Međutim, s njenim otkrićem Cum Grano Salis, Alma je odjednom postala svjesna da su se krajnje nezamislivi senzualni događaji de avali irom svijeta. Mu karci i ene su radili naprosto zapanjujuće stvari jedni s drugima, i radili su ih ne samo zbog razmno avanja, već i zbog rekreacije - ba kao i mu karci s mu karcima, ene sa enama, djecom i poslugom, poljoprivrednici i putnici, i mornari i krojačice, a ponekad čak i mu evi i ene! Neko bi mogao čak uraditi zapanjujuće stvari sam sebi, kao to je Alma nedavno naučila u zatvorenom kabinetu. Sa ili bez tankog sloja orahovog ulja. Jesu li i drugi ljudi radili toŠ Ne samo gimnastički čin penetracije, već ovo privatno trljanje? Anonimni je napisao da su mnogi ljudi to radili - čak i dame prefinjenog porijekla, prema njegovim izvje tajima i iskustvima. A PrudenceŠ Je li i ona radila tu stvarŠ Je li ona ikada do ivjela spu vaste latice, vrtlog uspaljenosti, eksploziju fosforesciranjaŠ To je bilo nemoguće i zamisliti; ona se čak nije ni znojila. Bilo je dovoljno te ko pročitati Prudencine izraze lica, a kamoli pretpostaviti ta se krilo ispod njene odjeće, ili ta je bilo pohranjeno u njenom umu. ta je s Arthurom Dixonom, njihovim učiteljemŠ Je li se u njegovom umu skrivalo ne to, osim akademske dosadeŠ Je li u njegovom tijelu bilo ičega, osim njegovih tikova i vječitog suhog ka ljaŠ Piljila je u Arthura, tragajući za nekim znakom senzualnog ivota, međutim, njegova figura i lice nisu otkrivali ni ta. Nije ga mogla zamisliti u trzajima ekstaze, sličnim onim koje je ona do ivjela u zatvorenom kabinetu. Jedva ga je mogla zamisliti zavaljenog, ali svakako ga nije mogla zamisliti razodjevenog. Odavao je nepogre ivi utisak čovjeka koji se rodio u sjedećem polo aju, noseći usko skrojeni prsluk i vunene pantalone, dr eći u rukama debelu knjigu i nesretno uzdi ući. Ako je i imao potrebe, gdje ih je i kako zadovoljavaoŠ Alma je osjetila hladnu ruku na svom ramenu. Bila je majčina. Alma, ta misli o raspravi profesora PeckaŠ

90

Beatrix je znala da ga Alma nije slu ala. Kako li je samo to znalaŠ

ta je jo

znalaŠ Alma se brzo pribrala, premotala je film na početak večere i poku ala se prisjetiti nekoliko ideja, koje je zaista čula. Bilo je to krajnje netipično za nju, ali ničega se nije mogla sjetiti. Pročistila je grlo i rekla: Voljela bih da pročitam u cjelini knjigu profesora Pecka, prije nego to iznesem svoje mi ljenje. Beatrix je uputila svojoj kćerki o tar pogled: iznenađen, kritički i blago razočaran. Međutim, profesor Peck je Almin komentar shvatio kao poziv da jo detaljnije objasni - ustvari, da izrecituje veći dio prvog poglavlja svoje knjige, po sjećanju, za dobrobit dama za stolom. Henry Whittaker obično ne bi dozvolio takav čin savr ene dosade u svojoj trpezariji, ali je Alma po očevom licu vidjela da je umoran i iscrpljen, najvjerovatnije na ivici jo jednog od svojih napada. Predstojeća bolest je bila jedina stvar koja je mogla tako u utkati njenog oca. Koliko je Alma poznavala Henryja, a jeste, on će provesti u krevetu cijeli sutra nji dan, i vjerovatno cijelu sedmicu nakon toga. Za sada, dodu e, Henry je izdr ao jednoličnu recitaciju profesora Pecka tako, to je sipao sebi jednu dare ljivu dozu klareta za drugom,

mireći tokom dugih

perioda. U međuvremenu, Alma je proučavala Georgea Hawkesa, izdavača botaničkih publikacija. Je li i on radio tu stvar? Je li on sebe trljao do klimaksa zadovoljstva? Anonimni je pisao da su mu karci če će praktikovali onanisanje, nego ene. Mlad, zdrav i energičan čovjek bi navodno doveo sebe do ejakulacije nekoliko puta dnevno. Georgea Hawkesa niko ne bi opisao kao energičnog mladića, ali je imao veliko, te ko, oznojeno tijelo - tijelo, koje je djelovalo da je puno nečeg. Je li George radio ovo nedavno, mo da čak danasŠ

ta je ud Georgea Hawkesa radio ba

sadaŠ

Odmarao se u klonulosti. Ili je te io ka eljiŠ Iznenada, uslijedio je krajnje zaprepa ćujući događaj. Prudence Whittaker je progovorila. Oprostite mi, sir , rekla je Prudence, usmjeriv i svoje riječi i svoj miran pogled pravo prema profesoru Pecku, ako sam vas dobro razumjela, čini se da ste identifikovali različite teksture ljudske kose kao dokaz da su crnci, Indijanci, istočnjaci i bijelci svi pripadnici različitih vrsta. Međutim, moram iznijeti svoju sumnju u va u pretpostavku. Ba na ovom imanju, sir, uzgajamo nekoliko vrsta ovaca. Mo da ste ih primijetili kada ste do li putem ranije večerasŠ Neke od na ih ovaca imaju svilenkasto

91

krzno, neke imaju grubo krzno, a neke imaju guste, vunene lokne. Sir, svakako ne biste posumnjali da su one - uprkos njihovim razlikama u krznu - ipak sve ovce. Ako mi dozvolite, također vjerujem da se sve ove vrste ovaca mogu uspje no među sobom razmno avati. Nije li isto s ljudimaŠ Zar ne bi onda neko mogao ustvrditi da su crnci, Indijanci, istočnjaci i bijelci svi ista vrstaŠ Sve oči su bile uprte u Prudence. Alma se osjećala kao da je bila prodrmana i probuđena, tako to su je polili ledenom vodom. Henryjeve oči su se otvorile. Spustio je ča u i ispravio se u stolici. Njegova pa nja je bila usredsređena. Bilo bi potrebno suptilno oko da to primijeti, ali i Beatrix se blago uspravila u svojoj stolici, kao da je bila u pripravnom stanju. Arthur Dixon, učitelj, uznemireno je izbečio oči prema Prudence, a zatim počeo nervozno arati pogledom, kao da je on bio kriv za ovakav izliv. Bilo je tu mnogo toga za čuđenje, zaista. Ovo je bio najdu i govor, koji je Prudence ikada odr ala za stolom tokom večere - ili uopće bilo gdje. Na alost, Alma nije pratila diskusiju do tog trenutka, tako da nije bila sasvim sigurna je li Prudencina tvrdnja bila tačna ili od nekog značaja, ali, zaboga, djevojka je progovorila! Činilo se da su svi bili zatečeni, osim same Prudence, koja je zurila u profesora Pecka s njenom uobičajenom hladnom ljepotom, mirnih, irom otvorenih plavih jasnih očiju, i čekujući odgovor. Djelovalo je kao da je provocirala eminentne Princetonovce svaki dan svog ivota. Ne mo emo porediti ljude s ovcama, mlada damo , ispravio ju je profesor Peck. Naprosto zato to dva bića mogu da se pare... pa, ako mi tvoj otac oprosti to sam spomenuo ovu temu pred damamaŠ Henry, potpuno budan sada, suvereno je mahnuo u znak odobravanja. Naprosto zbog toga to dva bića mogu da se pare, to ne znači nu no da pripadaju istoj vrsti. Konji se mogu pariti s magarcima, kao to vam je poznato. Također, kanarinci sa zebama, pijetlovi s jarebicama i jarčevi s ovcama. To ih ne čini biolo ki istovjetnim. Međutim, dobro je poznato da su crnci podlo niji različitim vrstama va ki i crijevnih parazita u odnosu na bijelce, time nepobitno dokazujući različitost vrste. Prudence je uljudno klimnula glavom prema gostu. Moja gre ka, sir , rekla je. Molim vas, nastavite. Alma je i dalje bila bez riječi, krajnje zbunjena. Čemu sva ta priča o parenjuŠ Ba ove od svih noćiŠ

92

Dok je različitost između rasa očigledna čak i djetetu , profesor Peck je nastavio,

superiornost bijelog čovjeka bi trebalo biti jasna svakom s najslabijim obrazovanjem iz ljudske historije i porijekla. Kao Teutonci i kr ćani, mi slavimo vrlinu, energično zdravlje, tedljivost i moralnost. Vladamo na im strastima. Samim tim smo u vodstvu. Ostale rase, koje se kreću unazad u odnosu na civilizaciju, nikada nisu mogle izmisliti takve prednosti, kao to su valuta, abeceda i manufaktura. Međutim, nijedna nije tako bespomoćna kao to su crnci. Crnci ispoljavaju pretjerano izra avanje osjećajnosti, to se računa kao njihovo sramotno odsustvo samokotrole. To mo emo vidjeti u njihovoj strukturi lica. Sveukupno, oči, usne, nos i u i su prevelike - zbog čega se mora priznati da crnci ne mogu izbjeći prejaku stimulaciju svojih čula. Zbog toga, sposobni su za najsrdačnije vezivanje, ali i za najmračnije nasilje. Uz to, crnci se ne mogu zacrvenjeti i, samim tim, nisu sposobni da osjete sram. Na puki pomen crvenjenja i srama, Alma se zacrvenjela od srama. Bila je potpuno van kontrole svojih čula te noći. George Hawkes joj se ponovo nasmije io, jo jednom s toplinom i simpatijom, pojačav i time njeno rumenilo. Beatrix je Almu prostrijelila pogledom punim pora avajuće poruge da se Alma na tren upla ila da će je o amariti. Alma skoro da je po eljela da bude o amarena, makar samo da razbistri glavu. Na zaprepa tenje svih - Prudence je ponovo progovorila. Pitam se , postavila je pitanje, mirnog i odmjerenog glasa, je li najmudriji crnac superiorniji po inteligenciji od najbudalastijeg bijelcaŠ Pitam vas, profesore Peck, samo zato to nam je pro le godine na učitelj, Mr. Dixon, pričao o karnevalu, na kom je jednom prilikom bio, gdje je upoznao nekada njeg roba, koji se zvao Mr. Fuler iz Marylanda, koji je bio poznat po svojoj brzini računanja. Prema Mr. Dixonu, ako biste tom crncu rekli tačan datum i vrijeme kad ste rođeni, on bi istog časa izračunao koliko sekundi ste bili ivi, sir, uključujući i prestupne godine. Očito, to je bila krajnje impresivna predstava. Arthur Dixon je izgledao kao da će se onesvijestiti. Profesor, sada neskriveno razdra en, odgovorio je: Mlada damo, vidio sam karnevalske mule koje su naučile brojati. I ja sam , Prudence je odgovorila, opet onim istim blijedim, smirenim tonom. Međutim, nikada nisam srela karnevalsku mulu, sir, koja je umjela da uračuna i prestupne godine. Profesor Peck je zaustio da ka e ne to na ovu smjelu opasku, ali je onda samo

93

brzo klimnuo glavom i nastavio. Dobro, onda. Da bih odgovorio na va e pitanje, postoje idiotski pojedinci, pa čak i naučni pojedinci, koji se mogu naći u svakoj vrsti. Međutim, to nije norma, u bilo kom smjeru. Godinama sam sakupljao i mjerio lobanje bijelaca i crnaca, i moja dosada nja istra ivanja nepobitno dovode do zaključka da lobanja bijelca, kada se napuni vodom, mo e primiti u sebe dvanaest decilitra vi e, nego lobanja crnca - čime se dokazuje veći intelektualni kapacitet. Pitam se , rekla je Prudence blago,

ta bi se desilo, ako biste poku ali da sipate

znanje u glavu ivog crnca, umjesto vodu u lobanju mrtvogŠ Stolom je zavladala stroga ti ina. George Hawkes jo uvijek nije progovorio ove večeri i očigledno se spremao da to uradi sada. Arthur Dixon je izvodio izuzetnu imitaciju le a. Lice profesora Pecka je poprimilo vidljivu purpurnu nijansu. Prudence, koja je uvijek djelovala kao da je od porculana, besprijekorno, čekala je na odgovor. Henry je piljio u svoju usvojenu kćerku s tračcima zaprepa tenosti, ali je iz nekog razloga odlučio da uti - mo da se osjećao isuvi e bole ljivo da bi se direktno upustio u raspravu, ili je mo da naprosto bio radoznao u kom smjeru će se ovaj krajnje neočekivani razgovor dalje zaputiti. Alma, također, nije ničim doprinijela. Iskreno, Alma nije imala ta da doda. Nikada ranije nije imala tako malo toga da ka e, i nikada ranije Prudence nije bila tako pričljiva. Zbog toga je du nost pala na Beatrix da povrati razgovor za stolom tokom večere, i ona je to uradila s njenim tipičnim jakim osjećajem nizozemske odgovornosti. Bila bih fascinirana, profesore Peck , rekla je Beatrix,

kada bih vidjela

istra ivanje, koje ste maločas spomenuli o varijetetskoj raznolikosti u va kama i crijevnim parazitima između crnaca i bijelaca. Mo da imate dokumentaciju sa sobomŠ U ivala bih u tome da je pogledam. Biologija na parazitskom nivou mi je najinteresantnija. Madam, ne nosim dokumentaciju sa sobom , rekao je profesor, polako poku avajući da povrati dostojanstvo. Niti mi je potrebna. Dokumentacija u ovom slučaju nije potrebna. Raznovrsnost u va kama i crijevnim parazitima između crnaca i bijelaca je dobro poznata činjenica. Iako je bilo te ko povjerovati u to, Prudence je ponovo progovorila. Kakva teta , promrmljala je, hladna kao mramor. Oprostite nam, sir, ali u ovoj kući nam nikada nije dozvoljeno da se zadr imo na pretpostavci da je bilo koja

94

poznata činjenica dovoljna da izbjegne neophodnost precizne dokumentacije. Henry - iako je bio bolestan i iscrpljen - grohotom se nasmijao. A to je, sir , prasnuo je na profesora, dobro poznata činjenica! Beatrix, kao da se ni ta od ovoga nije de avalo, preusmjerila je svoju pa nju prema batleru i rekla: Čini se da smo sada spremni za puding.

rebalo je da njihovi gosti prenoće na White Acreu, ali je profesor Peck,

T

usplahiren i razdra en, umjesto toga odabrao da se odveze nazad do grada

svojom kočijom, time obznaniv i da će radije odsjesti u hotelu u centru i započeti svoje naporno putovanje nazad za Princeton sljedećeg dana u zoru. Nikome nije bilo ao to on odlazi. George Hawkes je zamolio profesora Pecka da podijele kočiju do centra Philadelphije i učenjak se nabusito slo io. Međutim, prije nego to je George oti ao, zamolio je za kratak trenutak nasamo s Almom i Prudence. Jedva da je progovorio riječ tokom cijele večeri, ali je sada

elio da ka e ne to - očigledno,

objema djevojkama. I tako su njih troje - Alma, Prudence i George u li u dnevnu sobu, dok su se ostali vrzmali po predvorju, uzimajući ogrtače i zave ljaje. George se obratio Almi, nakon to mu je Prudence skoro neprimjetno klimnula glavom. Miss Whittaker , rekao je, va a sestra mi je rekla da ste napisali, čisto da zadovoljite vlastitu znati elju, krajnje interesantan rad o biljci Monotropa. Ukoliko niste isuvi e umorni, pitam se biste li podijelili sa mnom va a glavna otkrićaŠ Alma je bila zbunjena. Ovo je bio čudan zahtjev, i to u tako čudno doba dana. Sigurno ste isuvi e umorni da pričate o mojim botaničkim hobijima ovako kasnoŠ , pretpostavila je. Nimalo, Miss Whittaker , rekao je George. Bit će mi drago. Ako ni ta drugo, opustit će me. Kad je to čula, Alma se, također, opustila. Konačno jednostavna tema! Konačno, botanika!

95

Pa, Mr. Hawkes , rekla je, kao to vam je dobro poznato, Monotropa hipopitys5 raste samo u hladu i bljedunjavo bijele boje je - skoro providna. Ranije su prirodoslovci oduvijek smatrali da Monotropa ima nedostatak pigmenta zbog odsustva sunčeve svjetlosti u njenom okru enju, ali ova teorija za mene nema mnogo smisla, jer neke od na ih najjačih nijansi zelene boje rastu i u hladu, na biljkama kao to su paprati i mahovina. Moja dalja istra ivanja ukazuju na to da Monotropa podjednako te i da se skloni od sunca, kao i da se naginje ka njemu, navodeći me da se pitam dobija li uopće hranu od sunčevih zraka, ili iz nekog drugog izvora. Do la sam do zaključka da se Monotropa hrani iz biljaka, iz kojih raste. Drugim riječima, vjerujem da je ona parazit. to nas vraća na raniju temu ove večeri , rekao je George, osmjehnuv i se. Bo e, George Hawkes se na alio! Alma nije znala da je George u stanju da se na ali, ali kada je to uvidjela, nasmijala se s u ivanjem. Prudence se nije nasmijala, već je samo sjedila posmatrajući njih dvoje, lijepa i udaljena kao slika. Da, zaista! , rekla je Alma, zadobiv i jo

vremena. Međutim, za razliku od

profesora Pecka i njegovih va ki, ja vam mogu ponuditi dokumentaciju. Primijetila sam ispod mikroskopa da je stabljika Monotrope li ena onih potko nih pora, kroz koje se vazduh i voda generalno prenose u druge biljke, niti se čini da posjeduje mehanizam izvlačenja vlage iz zemlji ta. Vjerujem da Monotropa uzima hranu i vlagu iz svoje biljke-domaćina. Vjerujem da njeno mrtvačko odsustvo boje potiče od činjenice da se ona hrani hranom, koja je već bila svarena, kako se čini, u domaćinu. Krajnje neobična pretpostavka , rekao je George Hawkes. Pa, to je puka pretpostavka u ovoj tački. Mo da će jednog dana hemija biti u stanju da doka e ono, na ta moj mikroskop, za sada, samo ukazuje. Ako ne biste imali ni ta protiv da mi date da pročitam taj va rad tokom ove sedmice , rekao je George, razmotrio bih njegovo objavljivanje. Alma je bila tako očarana ovim neočekivanim pozivom (i tako pometena čudnim događajima tog dana, i tako uzbuđena zbog toga to direktno razgovara s odraslim mu karcem, o kome je maločas gajila senzualne misli) da nikada nije prestala razmatrati najčudniji element ove cjelokupne razmjene - naime, ulogu svoje sestre

5

Monotropa hipopitys (lat.) - kukavičin hljeb (prim. prev.)

96

Prudence. Za to je Prudence uopće bila prisutna tokom ovog razgovoraŠ Za to je, prije svega, Prudence klimnula glavom Georgeu Hawkesu da započne razgovorŠ I kad je - i u kom od ranije nepoznatom trenutku - Prudence uopće imala priliku da razgovara s Georgeom Hawkesom o Alminim privatnim botaničkim istra ivačkim projektimaŠ Kad je uopće Prudence primijetila Almine privatne botaničke istra ivačke projekte? Bilo koje druge večeri, ova pitanja bi opsjedala Almin um i golicala njenu znati elju, ali ih je ove večeri zanemarila. Ove večeri - na smiraju onoga, to je bio najčudniji i najrastrzaniji dan u njenom ivotu - Almin um se vrtio i stapao s toliko različitih misli da joj je sve ovo promaklo. Zbunjena, umorna i s blagom vrtoglavicom, po eljela je laku noć Georgeu Hawkesu, a zatim sjela u dnevnu sobu sa svojom sestrom, čekajući da Beatrix dođe i raspravi situaciju s njima. Na samu pomisao o Beatrix, Almina euforija je nestala. Beatrixina noćna preračunavanja mana njenih kćerki nikada nisu bila prijatna, ali večeras je Alma vi e strahovala od lekcije nego obično. Almino pona anje tog dana (otkriće knjige, uzbudljive misli, usamljena strast u zatvorenom kabinetu) učinilo je da se osjeća kao da je vidljivo zračila krivicom. Strahovala je da će Beatrix to nekako osjetiti. Uz to, večeras su razgovori za stolom tokom večere bili katastrofalni: Alma je djelovala kao da je beskrajno glupa, dok se Prudence, bez presedana, opasno primakla neučtivosti. Beatrix neće biti zadovoljna ni jednom od njih dvije. Alma i Prudence su čekale majku u dnevnoj sobi, tihe kao opatice. Dvije djevojke bi uvijek bile tihe kad bi zajedno ostale nasamo. Nikada nisu opu teno razgovarale. Nikada nisu brbljale. Nikada im to ne bi ni palo na pamet. Prudence je sjedila utke sklopljenih ruku, dok se Alma igrala rubom maramice. Alma je pogledala prema Prudence, tragajući za nečim,

to nije mogla imenovati. Drugarstvom, mo da.

Toplinom. Nekom vrstom blagonaklonosti. Mo da primjedbom na bilo koji postupak te večeri. Međutim, Prudence - likujući kao nikada do tada - nije tra ila nikakvu prisnost. Uprkos ovoj činjenici, Alma je odlučila da ipak poku a. Te tvoje ideje, koje si večeras iznijela, Prudence... , pitala je Alma, ...kako su ti pale na pametŠ Uglavnom od Mr. Dixona. Stanje i nedaće afričke rase omiljena je tema na eg dobrog učitelja.

97

ZarŠ Nikad ga nisam čula da je spomenuo bilo ta u vezi s tim. Pa ipak, on je veoma zainteresiran za tu temu , rekla je Prudence, bez ikakve promjene u izrazu lica. Je li on abolicionistaŠ Jeste. Zaboga , rekla je Alma, čudeći se ideji o Arthuru Dixonu s jakim osjećanjima prema bilo čemu. Najbolje je da majka i otac ne čuju ni ta u vezi s tim. Majka zna , odgovorila je Prudence. StvarnoŠ A otacŠ Prudence nije ni ta odgovorila. Alma je imala jo pitanja - gomilu njih - međutim, Prudence nije djelovala kao da eli učestvovati u diskusiji. Opet, soba je umukla. Zatim je, iznenada, Alma presjekla ti inu, pustiv i da se divlje i nekontrolisano pitanje otme s njenih usana. Prudence , pitala je,

ta misli o Mr. Georgeu HawkesuŠ

Smatram da je on pristojan gospodin. A ja mislim da sam očajnički zaljubljena u njega! , izjavila je Alma, zaprepastiv i čak i sebe tim apsurdnim, nepredviđenim priznanjem. Prije nego

to je Prudence uspjela progovoriti - zaista, ako bi uopće ikada

reagovala - Beatrix je u la u dnevnu sobu i pogledala svoje dvije kćerke, koje su sjedile na divanu. Neko vrijeme, Beatrix je samo

utjela. Posmatrala je kćerke

strogim, beskompromisnim pogledom, proučavajući prvo jednu, pa onda drugu djevojku. Ovo je za Almu bilo stra nije od bilo kakve lekcije, jer je ti ina sadr avala beskrajne, svemoguće, u asavajuće mogućnosti. Beatrix je mogla biti svjesna bilo čega, mogla je znati sve. Alma je čupkala ivicu svoje maramice, pocijepav i je u tračice. Prudencin izraz lica i dr anje se nije promijenilo.

FJMe

Veoma sam umorna večeras , rekla je Beatrix, konačno prekinuv i u asnu ti inu. Pogledala je Almu i rekla: Alma, večeras nemam volje da pričam o tvojim manama. To će samo jo vi e uni titi moje raspolo enje. Reći ću samo da, ako te ponovo uhvatim da tako zijeva i bude odsutna za stolom, zamolit ću te da svoje obroke pojede na nekom drugom mjestu. Ali, majko... , zaustila je Alma.

98

Ne obja njavaj se, kćerko. To je znak slabosti. Beatrix se okrenula, kao da eli napustiti sobu, ali se onda opet okrenula i uhvatila Prudencin pogled, kao da se upravo nečega sjetila. Prudence , rekla je. Večeras si imala lijep nastup. Ovo je bilo sasvim van uobičajenog. Beatrix nikada nikoga nije hvalila. Međutim, je li u vezi s ovim danom bilo ičega to nije bilo neuobičajenoŠ Alma, začuđena, okrenula se prema Prudence, ponovo tragajući za nečim. PrepoznavanjemŠ SaosjećanjemŠ Podijeljenim osjećanjem zapanjenostiŠ Međutim, Prudence nije ni ta oda iljala i nije uzvratila Almi pogled, pa je Alma odustala. Ustala je s divana i uputila se prema stepenicama, i krevetu. U dnu stepenica, dodu e, okrenula se prema Prudence i jo jednom je iznenadila sebe. Laku noć, sestro , rekla je Alma. Nikada ranije joj se nije tako obratila. I tebi , bio je Prudencin jedini odgovor.

99

Osmo poglavlje zmeđu zime 1816. i jeseni 1820. godine, Alma Whittaker je napisala vi e od trideset

I

radova za Georgea Hawkesa, koje je objavio u svom mjesečnom časopisu

Botanica Americana. Njeni radovi nisu bili pionirski, ali su ideje bile dobre, ilustracije bez ijedne gre ke, a njena erudicija je bila stroga i čvrsta. Mada Almin rad svakako nije zapalio svijet, zapalio je samu Almu, i njeni napori su bili vi e nego dovoljni za

Botanicu Americanu. Alma je op irno pisala o lovoru, mimozi i vrbeni. Pisala je o gro đu i kamelijama, o myrtle orange, o pobolj avanju roda smokava. Objavljivala je radove pod imenom A. Whittaker . Ni ona, ni George Hawkes nisu vjerovali da bi Alma imala neku korist od toga to bi objelodanila sebe u tampi kao enu. U tada njem naučnom svijetu, i dalje je postojala stroga podjela između botanike (proučavanja biljaka, kojim su se bavili mu karci) i fine botanike (proučavanja biljaka, kojim su se bavile ene). Opet, fina botanika je često bila nerazdvojiva od botanike - s tim da je jedno polje bilo po tovano, a drugo nije - pa ipak, Alma nije eljela da bude okarakterisana kao puka, fina botaničarka. Naravno, prezime Whittaker je bilo slavno u svijetu biljaka i nauke, tako da je solidan broj botaničara već tačno znao ko je A. Whittaker . Međutim, ne svi. Kao odgovor na njene članke, Alma je ponekad dobijala pisma iz cijelog svijeta, koja su joj bila bri no prosljeđivana iz tamparije Georgea Hawkesa. Neka od ovih pisama su počinjala s Moj dragi Sir . Ostala pisma su bila naslovljena za Mr. A. Whittakera . Jedno krajnje upečatljivo pismo je do lo naslovljeno na Dr. A. Whittakera (Alma je dugo čuvala to pismo, zagolicana neočekivanom poča ću). Kako su George i Alma počeli razmjenjivati istra ivanja i zajedno uređivati radove, on je postao jo redovniji posjetilac White Acrea. Na sreću, njegova stidljivost je popustila. Sad je često bio viđen kako govori za stolom, i ponekad bi se čak odva io na po alice. to se tiče Prudence, ona ponovo nije govorila za stolom tokom večere. Njen ispad o crncima u noći posjete profesora Pecka mora da je bio neki prolazni vid groznice, jer nikada vi e nije ponovila nastup, niti je ikada vi e izazvala gosta. Henry je prilično nemilosrdno zadirkivao Prudence zbog njenih pogleda od te večeri, pa

100

nadalje, nazvav i je na a ratnica u ime tamnoputih , ali je ona odbila da ponovo razgovara o tome. Umjesto toga, vratila se nazad svojim hladnim, udaljenim, misterioznim načinima, ophodeći se prema svima i svemu s istom dozom ravnodu ne, zagonetne ljubaznosti kao i ranije. Djevojke su odrastale. Kada su napunile osamnaest godina, Beatrix je konačno obustavila njihovo podučavanje, objaviv i da je njihovo obrazovanje zavr eno. Otpustila je sirotog, dosadnog Arthura Dixona, koji je prihvatio posao profesora klasičnih jezika na Univerzitetu Pennsylvania. Zbog toga se činilo da djevojke vi e nisu smatrane djecom. Bilo koja druga majka, osim Beatrix Whittaker, smatrala bi to periodom posvećenog traganja za mu em. Bilo koja druga majka bi ambiciozno predstavila Almu i Prudence dru tvu, podstičući ih da koketiraju, da ple u i da privuku pa nju udvarača. Ovo je mo da bio pravi trenutak da se naruče nove haljine, odluče za nove frizure, naruče novi portreti. Međutim, činilo se da ove aktivnosti uopće nisu pale na pamet Beatrix. Iskreno, Beatrix nikada nije isticala da su Alma ili Prudence spremne za brak. Bilo je onih u Philadelphiji, koji su

aputali da su Whittakerovi pridonijeli tome da su

njihove kćerke krajnje nepodesne za udaju, sa svim tim obrazovanjem i dr anjem po strani od boljih porodica. Ni jedna djevojka nije imala prijatelje. Uvijek su večerale samo s odraslim mu karcima od nauke i trgovine, pa su njihovi umovi izrazito uniformni. Nisu ni najmanje upućene kako da prigodno ćaskaju s mladim udvaračem. Alma je bila djevojka, koja bi mladiću u posjeti, koji se divio lokvanjima na jednom od najvećih jezera na White Acreu, rekla: Ne, sir, niste u pravu. To nisu lokvanji. To su lotosovi cvjetovi. Vidite, lokvanji plutaju na povr ini vode, dok lotosovi cvjetovi rastu malo iznad vode. Čim naučite njihovu razliku, nikada vi e nećete ponoviti tu gre ku. Alma je sada porasla visoka kao mu karac, s irokim ramenima. Izgledala je kao da bi mogla baciti sjekiricu. (Ustvari, mogla je baciti sjekiricu, a često je to i morala, tokom svog botaničkog rada na terenu.) To je nije nu no sprečavalo da se uda. Neki mu karci su voljeli krupnije ene, koje su obećavale bolju narav, i mada je to bilo podlo no raspravi, Alma je imala lijep profil - barem s lijeve strane. Svakako je bila srdačne, dru eljubive prirode. Pa ipak, nedostajao joj je neki skriveni, osnovni sastojak, i tako, uprkos svoj iskrenoj erotičnosti, koja je le ala skrivena u njenom tijelu, njeno prisustvo u sobi nije potpaljivalo ideje odu evljenja u bilo kom mu karcu.

101

Nije pomagalo ni to, to je Alma sebe smatrala neprivlačnom. Vjerovala je u to samo zato, to joj je to bilo rečeno toliko puta, i to na toliko različitih načina. Nedavno, novosti o njenoj ru noći potekle su ba od njenog oca, koji joj je - nakon to je popio malo previ e ruma te večeri - rekao, bez ikakvog povoda: Nemoj da lupa glavu zbog toga, moja djevojko! Da ne lupam glavu zbog čega, očeŠ , pitala je Alma, podigav i pogled s pisma, koje je pisala u njegovo ime. Nemoj se u asavati zbog toga, Alma. Nije sve u lijepom licu. Mnoge ene su voljene, iako nisu ljepotice. Pogledaj svoju majku. Ona nije bila lijepa ni jedan dan u svom ivotu, a prona la je mu a, zar neŠ Pogledaj Mrs. Cavendesh, dolje kraj onog mosta!

ena izgleda kao stra ilo, a opet, njen mu ju je smatrao u dovoljnoj mjeri

odgovarajućom da s njom napravi sedmero djece. Tako da će se naći neko i za tebe, ljivice, i mislim da će biti sretan čovjek to će te imati. Sama pomisao da je sve to izrečeno u svojstvu utjehe! to se tiče Prudence, ona je bila na iroko poznata ljepotica - vjerovatno najveća ljepotica u Philadelphiji - međutim, cijeli grad se slagao u tome da je bila ledena i nepristupačna. Prudence je budila zavist u enama, ali nije bilo sasvim jasno da li je budila strast u mu karcima. Zbog Prudence, mu karci su se osjećali kao da ne bi trebalo uopće ni da poku avaju ni ta, pa zato, mudro, i nisu. Zurili su, jer nisu mogli odoljeti a da ne zure u Prudence Whittaker, ali joj nisu prilazili. Očekivalo bi se da će Whittakerove djevojke privući lovce na miraz. Istina, bilo je dosta mladića, koji su čeznuli za porodičnim novcem, ali izgled da budete zet Henryja Whittakera je djelovalo vi e kao prijetnja, nego kao nenadana sreća, a niko ionako nije vjerovao u to da bi se Henry ikada rastao od svog bogatstva. Ovako ili onako, čak ni snovi o bogatstvu nisu privukli udvarače u blizinu White Acrea. Naravno, uvijek je bilo ljudi na imanju - ali, oni su do li u potrazi za Henryjem, a ne njegovim kćerkama. U bilo kom času tokom dana, mogli ste nabasati na ljude u predvorju White Acrea, koji su se nadali da će ih Henry Whittaker primiti. To su bili ljudi svih vrsta: očajnici, sanjari, bijesni ljudi, la ovi. To su bili ljudi, koji su stizali na imanje noseći kofere za izlaganje, izume, crte e, nacrte ili tu be. Dolazili su nudeći dio zaliha, ili moleći zajam, ili s prototipom nove vakuumske pumpe, ili uvjereni da su prona li lijek za uticu, kada bi Henry samo htio da investira u njihova istra ivanja. Ali,

102

nisu do li u White Acre zbog udvaranja. George Hawkes, međutim, je bio drugačiji. Nikada nije tra io ni ta materijalno od Henryja, već je dolazio u White Acre naprosto da razgovara s njim i da u iva u dragocjenostima iz staklenika. Henry je u ivao u njegovom dru tvu, jer je George objavljivao posljednja naučna otkrića u svojim časopisima, i znao je sve

to se

de avalo u botaničkom svijetu. George se, svakako, nije pona ao kao udvarač - nije bio sklon flertu, niti je bio nesta an - međutim, bio je svjestan Whittakerovih djevojaka i bio je ljubazan prema njima. Uvijek je bio pa ljiv prema Prudence. to se tiče Alme, s njom se ophodio kao da je uva ena kolegica botaničarka. Alma je cijenila Georgeovu ljubaznost i po tovanje, ali je eljela vi e. Osjećala je da akademska rasprava nije način na koji mladić priča s djevojkom koju voli. To je bila veoma nesretna okolnost, jer je Alma zaista voljela Georgea Hawkesa svim svojim srcem. On je bio čudan izbor, kad je u pitanju ljubav. Niko nikada ne bi opisao Georgea kao naočitog mu karca; međutim, u Alminim očima, bio je savr en. Osjećala je nekako da bi njih dvoje bili lijep par, mo da čak i logičan par. Nije bilo nikakvog pitanja oko toga da je George krupan, blijed, čudan i trapav - ali, takva je bila i Alma. On se uvijek zbrkano odijevao, ali ni Alma nije pratila modu. Njegovi prsluci su uvijek bili previ e uski, a pantalone previ e

iroke; međutim, da je Alma mu karac,

vjerovatno bi se i ona isto tako odijevala, jer se uvijek suočavala s istim stepenom zbunjenosti, kad bi poku ala da sastavi odjevnu kombinaciju. George je, sveukupno, imao previ e čela i premalo brade, ali je imao veliki, vla ni, tamni čuperak kose, koji je Alma silno eljela dotaknuti. Alma nije znala kako da bude koketna. Nije imala pojma kako da zavede Georgea, osim da mu pi e rad za radom čak i o krajnje nejasnim botaničkim temama. Postoji samo jedan trenutak između Georgea i Alme, koji se razumno mogao protumačiti kao nje an. U aprilu 1818. godine, Alma je prezentirala Georgeu Hawkesu na svom mikroskopu prelijep prikaz Carchesium polypinuma (savr eno osvijetljenog i

ivog, kako razdragano ple e u malom bazenu jezerske vode, sa

svojim uvijenim ča icama, ma ući trepetljikama i resastim, procvjetalim granama). George je zgrabio njenu lijevu ruku, stisnuo je spontano između svojih krupnih, vla nih dlanova i rekao: Tako mi svega, Miss Whittaker! Kako ste postali sjajni u mikroskopiranju!

103

Taj dodir, to stiskanje ruke i ta pohvala ubrzali su estoko otkucaje Alminog srca! Također, natjerali su je da otrči u zatvoreni kabinet i jo jednom utoli udnju vlastitim rukama. Oh, da - ponovo do zatvorenog kabineta! Od jeseni 1816. godine, zatvoreni kabinet je postao mjesto koje je Alma svakodnevno posjećivala - zaista, ponekad nekoliko puta na dan, s pauzama samo tokom menstruacija. Čovjek bi se zapitao kako je nalazila vrijeme za takvu aktivnost, pored svih svojih radova i odgovornosti, ali, naprosto, nije dolazilo u obzir da to ne radi. Almino tijelo - visoko i mu kobanjasto, čvrsto i posuto pjegicama, s krupnim kostima, krupnih zglobova, kockaste karlice i čvrstih grudi - postalo je, s godinama, krajnje nevjerovatan seksualni objekat, a ona je neprestano bila obuzeta potrebom. Do sada je pročitala Cum Grano Salis toliko puta da je bio duboko utisnut u njeno pamćenje, i pre la je na čitanje drugih smjelih materijala. Kad god bi njen otac otkupio nečiju biblioteku, Alma je vrlo pa ljivo razvrstavala knjige, uvijek na oprezu ne bi li prona la ne to opasno, ne to s la nim koricama, ne to nezakonito skriveno među bezopasnijim naslovima. Tako je prona la Sappho i Diderota, i neke krajnje uznemiravajuće japanske priručnike za zadovoljavanje. Prona la je francusku knjigu o dvanaest seksualnih avantura, podijeljenih po mjesecima, pod nazivom L Annee

galante, koje su pripovijedale o perverznim konkubinama i pohotnim svećenicima, o posrnulim balerinama i zavedenim guvernantama! (Oh, izmučene i zavedene guvernante! Bile su poni ene i uni tene! Pojavljivale su se u tako mnogo bezobraznih knjiga! Za to bi iko elio biti guvernanta, ako je to vodilo ka silovanju i ropstvuŠ) Alma je čak čitala priručnik tajnog Damskog bičevalačkog dru tva u Londonu, ba kao i bezbrojne priče o rimskim orgijama i opscenim ritualima inicijacije u hindu religiji. Sve ove knjige je odvojila od ostalih i sakrila u kovčezima starog sjenika spremi ta za kočije. Međutim, bilo je jo toga. Pregledala je također i medicinske časopise, gdje je povremeno nailazila na najčudnije inostrane izvje taje o ljudskom tijelu. Trezveno je pročitala iznesene teorije o mogućem hermafroditizmu Adama i Eve. Čitala je naučne izvje taje o genitalnim dlakama, koje su rasle u tako čudovi nom obilju da su mogle biti i ane i prodavane kao perike. Čitala je statistike o zdravlju prostitutki u oblasti Bostona. Čitala je izvje taje o mornarima, koji su tvrdili da su se parili s fokama. Čitala

104

je poređenja veličine penisa kod različitih rasa i kultura, kao i kod različitih vrsta sisara. Znala je da nije trebala čitati bilo koji od tih materijala, ali se nije mogla obuzdati. eljela je da zna sve to se mo e naučiti. Sve to čitanje napunilo je njen um pravom cirkuskom paradom ljudskih tijela - ogoljenih i bičevanih, degradiranih i poni enih, če njivih i razvaljenih (samo da bi kasnije bila ponovo dovedena u red, za jo poni avanja). Ideja o stavljanju stvari u usta - stvari, da budemo precizniji, koje dama nikad ne bi trebala po eljeti da stavi u usta, prerasla je u opsesiju. Kao dijelove tijela drugih ljudi. Prije svega, mu ki ud. eljela je mu ki ud u svojim ustima jo vi e nego to ga je eljela u svojoj pički, jer je eljela najbliskiju moguću povezanost s njim. Voljela je proučavati stvari intimno, čak mikroskopski, zbog čega je udjela da vidi i, čak, okusi najskrivenije aspekte mu karca - njegovo najskrivenije gnijezdo postojanja. Pomisao na sve to, povezano s povećanom svije ću o vlastitim usnama i jeziku, postala je problematična opsesija, koja će se nakupiti u njoj sve, dok je sasvim ne obuzme. Mogla je rije iti ovaj problem samo svojim prstima, i mogla ga je rije iti samo u zatvorenom kabinetu - izolirana u toj sigurnoj tami, sa svim poznatim mirisima ko e i ljepila oko nje, i dobrom, pouzdanom bravom na vratima. Mogla je to rije iti samo s jednom rukom među nogama i drugom u svojim ustima. Alma je znala da je njeno samoskrnavljenje sam vrhunac neprimjerenosti i da će mo da nanijeti

tetu njenom zdravlju. Opet, nesposobna da spriječi sebe u

saznavanju stvari, detaljnije je istra ila temu, i ono to je naučila nije bilo ohrabrujuće. U jednom britanskom medicinskom časopisu pročitala je da djeca koja su odrastala na zdravoj hrani i svje em vazduhu, ne bi trebala osjećati ni najmanji seksualni osjećaj u svom tijelu, niti bi trebala tragati za seksualnom informacijom. Autor je tvrdio da bi jednostavne zabave ruralnog ivota trebalo da u dovoljnoj mjeri zabave mlade ljude, tako da uopće ne budu obuzeti eljom za istra ivanjem genitalija. Iz drugog medicinskog časopisa saznala je da prerana seksualna zrelost mo e biti izazvana noćnim mokrenjem, zbog previ e batina u djetinjstvu, iritacijom rektalne regije zbog glista, ili (ovdje se Almin dah zaustavio) preuranjenim intelektualnim razvojem . To mora da je ono

to se njoj dogodilo, pomislila je. Jer, ukoliko se um pretjerano

podstiče u mladoj dobi, perverzije će se neminovno pojaviti i rtve će tragati za samozadovoljavajućim supstitutima spolnog odnosa. Čitala je da je to prvenstveno bio problem kod dječaka, ali se u rijetkim slučajevima ispoljavao i kod djevojčica.

105

Mladi ljudi, koji samozadovoljavaju svoja tijela, jednog dana će izrasti u o enjene ljude koji muče svoje partnere

udnjom za spolnim odnosom svake noći tokom

sedmice, sve dok njihove porodice ne pogodi bolest, starost i bankrot. Samozadovoljavanje je uni tavalo zdravlje tijela, stvarajući pogrbljena leđa i hromost. Drugim riječima, ta navika nije bila za pohvalu. Međutim, Alma ispočetka nije planirala da napravi takvu naviku od samozadovoljavanja. Najozbiljnije i najiskrenije se sama sebi zaklela da će prestati. Ili je to isprva uradila. Obećala je sebi da će prestati čitati pohotljivu literaturu. Obećala je sebi da će se prestati prepu tati senzualnim ma tanjima o Georgeu Hawkesu i njegovom vla nom tamnom čuperku kose. Nikada vi e neće zami ljati kako stavlja njegov skriveni ud u usta opet. Obećala je da nikada vi e neće posjetiti zatvoreni kabinet, pa čak i ako knjizi bude potrebna popravka! Neizbje no, njena odlučnost je isparila. Obećala je sebi da će posjetiti zatvoreni kabinet jo

samo jednom. Samo jo

jednom, dozvolit će svojoj glavi da bude

ispunjena ovim uzbudljivim i gnusnim mislima. Samo jo jednom, arat će prstima po svojoj pički i usnama, osjećajući kako joj se noge sti ću, a lice biva sve toplije, dok se njeno tijelo slobodno trza u uzbuđenosti čudesnog haosa. Samo jo jednom. Nakon toga, mo da samo jo jednom. Uskoro je postalo jasno da nema pobjede nad tim i, konačno, Alma nije imala drugog izbora, osim da potajno osuđuje svoje pona anje i da nastavi s njim. Kako je drugačije mogla izbrisati elju koja se pojačavala u njoj svakog časa tokom danaŠ tavi e, efekti ovog samokaljanja njenog zdravlja i duha djelovali su tako upečatljivo drugačije od upozorenja iz časopisa, da se neko vrijeme pitala da mo da ne radi ne to pogre no, zbog čega je to slučajno bilo korisno za nju, a ne tetnoŠ Kako drugačije objasniti činjenicu da njene tajne aktivnosti nisu dovele ni do kakvih kobnih posljedica, na koje su upozoravali medicinski časopisiŠ Taj čin je Almi donosio olak anje, a ne bolest. Zarumenio bi njene obraze zdravom bojom, umjesto da isisava vitalnost iz njenog lica. Da, prinuda joj je izazivala osjećanje stida, ali uvijek čim bi se čin zavr io - osjećala bi se kao da je usisana u ivopisno i nepomućeno stanje mentalne jasnoće. Pravo iz zatvorenog kabineta vratila bi se svojim istra ivanjima, na kojima bi marljivo radila s novim osjećajem prioriteta, katapultirana nazad u radnu sobu s energičnom svjesno ću, tjelesnim pulsom korisne, uzbudljive

106

animiranosti. Uvijek bi nakon toga bila najbistrija i najbudnija. Uvijek bi nakon toga njen rad zaista napredovao. Uz to, Alma je sada imala mjesto za rad. Imala je vlastitu radnu sobu - ili, barem ne to,

to je tako nazivala. Nakon

to je počistila sve očeve suvi ne knjige iz

spremi ta za kočije, zauzela je jednu od prostranijih, neupotrebljavanih soba u prizemlju i pretvorila je u prostor učenjačkog pribje i ta. Bila je to dra esna situacija. Spremi te za kočije na White Acreu bila je prelijepa zgrada, od cigle, otmjena i mirna, s visokim, zasvođenim tavanicama i irokim, osunčanim prozorima. Almina radna soba je bila najljep i prostor u okviru te građevine, ugodno osvijetljena mirnim sjevernim svjetlom, s čistim popločanim podom i s pogledom na majčinu besprijekornu grčku ba tu. Soba je mirisala na sijeno, pra inu i konje, i bila je ispunjena neredom od knjiga, sita, tanjira, sudova, primjeraka, prepiske, tegli i starih limenih kutija za slatki e. Za Almin devetnaesti rođendan, majka joj je poklonila

cameru lucidu, koja joj je omogućila da uveličava i pronalazi botaničke primjerke zbog preciznijih naučnih crte a. Sada je posjedovala i lijep komplet talijanskih prizmi, zbog kojih se pomalo osjećala kao Newton. Imala je dobar, čvrst sto i iroku, jednostavnu laboratorijsku klupu za obavljanje eksperimenata. Koristila je staru burad za sjedenje, umjesto formalnih stolica, jer joj je bilo lak e da se s njima snađe zbog svojih sukanja. Imala je nekoliko čudesnih njemačkih mikroskopa, kojima je naučila rukovati - kako je George Hawkes primijetio - vje tim dodirom majstorske vezilje. Isprva, zima u radnoj sobi je bila neprijatna (bila je dovoljno hladna da bi joj se tinta stvrdnula), ali je Alma uskoro dovukla malu Franklin peć, i lično popunila pukotine u zidu suhom mahovinom, tako da je konačno njena radna soba postala ugodno i ljupko pribje i te kakvo bi svako po elio, tokom cijele godine. Tu, u spremi tu za kočije, Alma je napravila svoj herbarij, savladala je razumijevanje taksonomije i upustila se u jo detaljnije ekperimente. Pročitala je svoj primjerak kopije Ba tovanovog rječnika Phillipa Millera toliko puta, da je sama knjiga počela ličiti na staru, pohabanu gomilicu li ća. Proučavala je najnovija istra ivanja o blagotvornim efektima digitalisa na pacijente koji pate od hidropsije, i o upotrebi kopaibe pri liječenju veneričnih bolesti. Radila je na pobolj anju svojih botaničkih crte a - koji nikada nisu bili ba prelijepi, ali su uvijek bili prelijepo precizni. Radila je s neumornom marljivo ću, njeni prsti su sretno prelijetali preko njenih sveski, dok su se njene usne pomjerale kao u molitvi.

107

Dok je ostatak White Acrea provodio dane u svojim uobičajenim aktivnostima i borbama, ove dvije lokacije - zatvoreni kabinet i radna soba u spremi tu za kočije postale su za Almu dvije tačke privatnosti i otkrovenja. Jedna soba je bila za tijelo; druga je bila za um. Jedna soba je bila mala i bez prozora; druga je bila provjetrena i lijepo osvijetljena. Jedna soba je mirisala na staro ljepilo; druga je mirisala na svje e sijeno. Jedna soba je izazivala tajne misli; druga je budila ideje, koje su mogle biti objavljene i podijeljene s drugima. Dvije sobe su se nalazile u odvojenim zgradama, koje su bile podijeljene travnjacima i vrtovima, presječene na dva dijela

irokim

po ljunčenim prilazom za kola. Niko nikada ne bi ni pretpostavio njihovu povezanost. Međutim, obje sobe su pripadale samo Almi Whittaker i, ona je ivjela u njima.

108

Deveto poglavlje

J

ednog dana u jesen 1819. godine, Alma je sjedila za svojim stolom u spremi tu za kočije, čitajući četvrti tom Lamarckove prirodoslovne historije beskičmenjaka, kad

je vidjela siluetu kako promiče kroz grčku ba tu njene majke. Alma je bila navikla na radnike na White Acreu, koji su obavljali du nosti u hodu, i obično bi se tu na la i neka jarebica ili paun, koji bi kljucali ne to sa zemlje; međutim, ovo biće nije bio ni radnik, ni ptica. To je bila mala, dotjerana tamnokosa djevojka od nekih osamnaest godina, odjevena u veoma lijep ru ičasti kostim za etnju. Dok je etala po ba ti, nehajno je njihala svoj suncobran sa zelenom ivicom i kićankama. Bilo je te ko reći sa sigurno ću, ali činilo se da priča sama sa sobom. Alma je spustila Mr. Lamarcka i počela osmatrati situaciju. Činilo se da se strankinja nije uopće urila i, zaista, konačno je prona la klupu na koju je sjela, a onda - to je jo interesantnije -

legla, na leđa. Alma ju je posmatrala, čekajući da se djevojka pomjeri, ali se činilo da je zaspala. Sve to bilo je krajnje čudno. Te nedjelje je bilo posjetilaca na White Acreu (stručnjak za biljke-meso derke s Yalea i dosadni učenjak, koji je napisao veliku studiju o ventilaciji staklenika), ali nijedan od njih dvojice nije doveo i kćerku. Ova djevojka očigledno nije bila ni rodica ni jednog od radnika s imanja. Ni jedan ba tovan ne bi mogao priu titi takav suncobran svojoj kćerki, i ni jedna kćerka radnika nikada ne bi etala s takvom bezbri no ću kroz dragocjenu grčku ba tu Beatrix Whittaker. Zaintrigirana, Alma je ostavila svoj rad i iza la napolje. Pa ljivo je pri la djevojci, ne eleći da je prepadne i probudi, međutim, nakon detaljnog ispitivanja, shvatila je da djevojka uopće ne spava - samo je zurila na gore u nebo, glave uronjene u smotuljak sjajnih crnih lokni. Zdravo , rekla je Alma, zureći na dolje u nju. Oh, zdravo! , odgovorila je djevojka, nimalo uznemirena Alminim prisustvom. Upravo sam se zahvaljivala bogu na ovoj klupici! Djevojka se brzo uspravila u sjedeći stav, razdragano se osmjehnula i potap ala mjesto kraj sebe, pozvav i Almu da sjedne. Alma je poslu no sjela, proučavajući, pri tom, svoju susjedu. Bez ikakve sumnje, djevojka je izgledala neobično. Djelovala je ljep e iz daljine. Dodu e, imala je lijepu figuru, izuzetnu kosu i privlačno istovjetni par

109

jamica, ali iz blizine se vidjelo da je njeno lice ravno i okruglasto - nalik tanjiru - i njene zelene oči su, sve u svemu, bile isuvi e velike i otvoreno izra ajne. Neprestano je treptala. Zbog svega toga, djelovala je kao da je mlada, ne pretjerano bistra i tek pomalo luckasta. Djevojka je okrenula malo pjegavo lice prema Almi i pitala: Sad mi reci, jesi li sinoć čula zvona kako zvoneŠ Alma je razmi ljala ta da odgovori. Ustvari, pro le noći čula je zvona kako zvone. Na Fairmont Hillu je izbio po ar, i zvona su oglasila alarm po cijelom gradu. Čula sam ih , rekla je Alma. Djevojka je klimnula glavom od zadovoljstva, zapljeskala rukama i rekla: Znala sam! Znala si da sam čula zvona pro le noćiŠ Znala sam da su ta zvona stvarna! Nisam sigurna da smo se upoznale , rekla je Alma oprezno. Oh, ali i nismo. Zovem se Retta Snow. Do etala sam čak dovde. Nisi valjdaŠ Mogu li te pitati odakleŠ Skoro da se moglo očekivati da djevojka ka e: Sa stranica knjige o vilama , ali je, umjesto toga, rekla: Iz tog pravca , i pokazala prema jugu. U trenu, Alma je sve shvatila. Novo imanje nalazilo se neka tri kilometra nizvodno od White Acrea. Vlasnik je bio bogati trgovac tekstilom iz Marylanda. Ova djevojka mora da je bila trgovčeva kćerka. Nadala sam se da će mo da ovdje, u okolini, ivjeti neka moja vr njakinja , rekla je Retta. Koliko ima godina, ako mogu biti tako direktnaŠ Imam devetnaest , rekla je Alma, iako se osjećala mnogo starije, pogotovo u poređenju s ovim malim bićem. Sjajno! Retta je ponovo zapljeskala rukama. Ja imam osamnaest godina, to i nije neka razlika, zar neŠ Sad mi mora ne to reći i, molim te da bude iskrena. ta misli o mojoj haljiniŠ Pa... , Alma nije znala ni ta o haljinama. Sla em se , ciknula je Retta. Ovo ba i nije moja najbolja haljina, zar neŠ Kad bi vidjela ostale, slo ila bi se jo vi e sa mnom, jer imam neke haljine, koje su sjajne.

110

Međutim, ne mrzi je skroz, zar neŠ Pa... , Alma se i dalje borila s odgovorom. Retta ju je po tedjela odgovora. Isuvi e si ljubazna prema meni! Ne eli me povrijediti! Već te smatram svojim prijateljem! Također, ima tako prelijepu i ubjedljivu bradu. Zbog nje čovjek naprosto eli da ti vjeruje. Retta je obujmila rukom Almin struk, naslonila glavu o njeno rame, priljubiv i se srdačno uz nju. Nije postojao nijedan razlog na svijetu zbog kog bi Alma lijepo dočekala ovakav gest. Ma ko da je bila Ritta Snow, bilo je očito da je apsurdna osoba, savr eno malo jezero od glupavosti i ometanja. Almu je čekao posao, a djevojka je bila smetnja. Međutim, niko nikada Almu nije nazvao prijateljem. Niko nikada nije pitao Almu za mi ljenje o haljini. Niko se nikada nije divio njenoj bradi. Sjedile su neko vrijeme na klupici u ovom srdačnom i iznenadnom zagrljaju. Zatim se Retta izvukla, pogledala Almu i nasmije ila se - dječije, lakovjerno, ljupko. ta ćemo sad raditiŠ , pitala ju je. I, kako se zove Š Alma se nasmijjala, predstavila se i priznala je da ne zna ta bi tačno mogle raditi sada. Ima li ovdje jo djevojakaŠ , pitala je Retta. Ima, moja sestra. Ima sestru! Ba si sretnica! Hajde da je nađemo. I tako su odlutale zajedno, etajući travnjacima sve dok nisu prona le Prudence, koja je radila na svom tafelaju u jednom ru ičnjaku. Ti mora da si sestra! , uzviknula je Retta, kao da je upravo dobila nagradu, i da je Prudence ta nagrada. Prudence - stalo ena i učtiva, kao i uvijek - spustila je četkicu i ljubazno pru ila ruku Retti. Protresav i Prudencinu ruku s previ e entuzijazma, Retta ju je zagrlila na trenutak, glave nagnute u stranu. Alma je napeto i čekivala da Retta prokomentari e Prudencinu ljepotu, ili da zahtijeva obja njenje kako je uopće moguće da su Alma i Prudence sestre. To su se svakako pitali svi ostali, kad bi vidjeli Almu i Prudence zajedno prvi put. Kako jedna sestra mo e biti tako porcelanski blijeda, a druga tako

111

rumenaŠ Kako jedna sestra mo e biti tako nje na, a druga tako visoka i sna naŠ Prudence je, također, nestrpljivo i čekivala ova nepo eljna pitanja. Međutim, Retta nije bila očarana, ni zastra ena Prudencinom ljepotom u bilo kom smislu, niti se razočarala zbog tvrdnje da su sestre, zaista, sestre. Samo je polagano odmjerila Prudence od glave do pete, a zatim zapljeskala rukama od zadovoljstva. Znači, sada nas je tri! , rekla je. Kakva sreća! Da smo dječaci, shvatate li ta bismo sad morale uraditiŠ Morale bismo uletjeti u u asnu međusobnu tuču, da se hrvamo, tučemo i razbijamo jedni drugima nosove. Zatim, na kraju tuče, kad bismo pretrpjeli grozne povrede, postali bismo na brzinu drugari. Istina je! Vidjela sam to lično! S jedne strane, to djeluje kao da je prilično zabavno, ali bi mi bilo ao da uni tim svoju novu haljinu - iako to nije moja najbolja haljina, kako je Alma napomenula zbog čega se danas zahvaljujem nebesima to nismo dječaci. A, po to nismo dječaci, to znači da mo emo na brzinu odmah postati drugarice, bez ikakve tuče. Sla ete li seŠ Niko nije ni imao vremena da se slo i, jer je Retta nastavila brbljati: Znači, odlučeno je! Mi smo Tri brze drugarice. Neko bi trebalo da napi e pjesmu o nama. Zna li iko od vas pisati pjesmeŠ Prudence i Alma su se pogledale, zatečene. Onda ću ja to učiniti, ako moram! , Retta je nastavila mljeti. Dajte mi trenutak. Retta je za mirila, mrdala je usnama i lupkala prstima o svoj struk, kao da je brojala slogove. Prudence je začuđeno pogledala Almu, a ona je slegnula ramenima. Nakon duge ti ine, koja bi djelovala čudno svakoj osobi na svijetu, ali ne i Retti Snow, Retta je ponovo otvorila oči. Mislim da je imam , objavila je. Neka od vas dvije će morati napisati muziku, jer mi muzika u asno ide, ali napisala sam prvu strofu. Mislim da savr eno govori o na em prijateljstvu. ta misliteŠ Pročistila je grlo i počela recitovati:

Mi smo violina, vilju ka i ka ika, Mi ple emo s mjesecom, Ako elite da nam ukradete poljubac,

112

Bolje da to učinite to prije! Prije nego to je Alma dobila priliku da de ifruje ovu neobičnu malu strofu (da odgonetne ko je violina, ko vilju ka, a ko ka ika), Prudence se nasmijala. To je bilo nevjerovatno, jer se Prudence nikada nije smijala. Njen smijeh je bio veličanstven, drzak i glasan - svakako ne smijeh, koji biste očekivali od takve osobe, koja je nalik lutki. Ko si tiŠ , upitala ju je Prudence, kada se konačno prestala smijati. Ja sam Retta Snow, madam, i ja sam va a najnovija i najnepokolebljivija prijateljica. Pa, Retta Snow , rekla je Prudence, vjerujem da si vjerovatno nepokolebljivo luda. To svi ka u! , odgovorila je Retta, pokloniv i se zamahujući rukom. Kako god - tu sam!

Z

aista, bila je. Retta Snow je uskoro postala inventar na imanju White Acre. Kao dijete, Alma je imala mačkicu, koja je zalutala na imanje i osvojila mjesto na sličan

način. Ta mačka - lijep mali primjerak, sa svijetlim

utim prugama - naprosto je

u etala u kuhinju White Acrea jednog sunčanog dana, istrljala se o noge svih prisutnih i zatim se smjestila pored ognji ta repa uvijenog oko tijela, blago predući, poluzatvorenih kapaka od zadovoljstva. Mačka je bila tako le erna i samopouzdana da niko nije imao srca da je obavijesti da nije pripadala tu - i uskoro je, zaista, počela pripadati. Rettin potez bio je sličan. Pojavila se na White Acreu tog dana, opustila se i odjednom se činilo da je oduvijek bila tu. Niko nije pozvao Rettu, ali činilo se da ona nije od onih mladih dama, kojima je bio potreban poziv za bilo ta. Stizala bi kad je eljela da dođe, ostajala je tu koliko god joj se sviđalo, poslu ila se onim to joj se svidjelo i oti la, kad je bila spremna. Retta Snow je

ivjela nečuveno - čak joj se moglo zavidjeti - neobuzdanim

113

ivotom. Njena majka je bila osoba intenzivno uključena u dru tveni ivot, jutarnji sati su joj prolazili u sređivanju toalete, popodneva su bila zauzeta posjetama drugim damama a večeri su bile stra no pretrpane plesom. Njen otac, istovremeno i popustljiv i odsutan čovjek, na kraju je kupio svojoj kćerki za pouzdan prevoz konja i dvokolicu, kojom se djevojka vozikala po Philadelphiji po svojoj volji. Provodila je dane jureći kroz svijet u svojoj dvokolici kao sretna, bučna pčela. Ako je eljela otići u pozori te, i la je u pozori te. Ako je eljela gledati paradu, prona la bi paradu. Ako je eljela provesti cijeli dan na White Acreu, ona bi to i učinila u svojoj dokolici. Tokom sljedeće godine, Alma je pronalazila Rettu na krajnje neočekivanim mjestima na White Acreu: kako stoji na vrhu bačve u podrumu; kako zasmijava muzilje, glumeći scenu iz

kole skandala; ili, kako sjedeći na pristani tu za bar e

mlatara nogama po uljastim vodama rijeke Schuylkill, praveći se da lovi ribice no nim prstima; ili, kako siječe jedan od svojih prelijepih alova da bi polovinu dala slu avki, koja ga je samo pohvalila. ( Vidi, sad obje imamo po djelić ala, znači, sada smo bliznakinje! ) Niko nikada nije znao ta da očekuje od nje, i niko je nikada nije tjerao. Nije bila u pitanju samo činjenica da je armirala ljude; naprosto, odbrana od nje nije bila moguća. Niste imali drugu mogućnost, osim da joj se povinujete. Retta je čak uspjela osvojiti Beatrix Whittaker,

to je bilo zaista nevjerovatan

uspjeh. Prema svim razumnim očekivanjima, Beatrix je trebalo da mrzi Rettu, koja je bila pravo oličenje svih njenih najdubljih strahova, vezanih za djevojke. Retta je bila sve ono,

to je Beatrix učila Almu i Prudence da ne budu - napuderisana,

lakomislena, uobra ena mala slatkica, koja je uni tavala skupe plesne cipele u blatu, koja se brzo predavala suzama ili smijehu, koja je tupavo pokazivala rukom stvari u javnosti, koja nikad nije bila viđena s knjigom i koja je bila dovoljno nerazumna da ne pokrije glavu po ki i. Kako je uopće Beatrix mogla prihvatiti takvo bićeŠ Po to je predosjetila da bi to mogao biti problem, Alma je čak poku ala sakriti Rettu Snow od Beatrix na početku njihovog prijateljstva, strahujući od najgoreg, ako bi se njih dvije srele. Međutim, Rettu nije bilo lako sakriti, a Beatrix nije bilo lako prevariti. Ustvari, proteklo je manje od sedmicu dana kad je Beatrix jednog jutra za doručkom upitala Almu: Ko je ono dijete, s onim suncobranom, koje se stalno etka po mom imanju do kasnoŠ I za to je uvijek vidim u tvom dru tvuŠ Nerado, Alma je bila primorana da upozna Rettu sa svojom majkom.

114

Kako ste, Mrs. Whittaker , započela je Retta, prilično uljudno, sjetiv i se čak i da se nakloni, mo da malo previ e teatralno. Kako si ti, dijeteŠ , odgovorila je Beatrix. Beatrix nije tra ila iskren odgovor na ovo pitanje, ali je Retta ozbiljno shvatila pitanje, čak se malo zamislila, prije nego to je odgovorila. Pa, reći ću vam, Mrs. Whittaker. Nisam ba u redu. Desila se jutros u asna tragedija u mojoj kući. Alma ju je uznemireno pogledala, nemoćna da interveni e. Alma nije mogla ni zamisliti u kom smjeru je Retta krenula ovom pričom. Retta je cijeli dan bila na White Acreu, vesela kao čigra, i ovo je bilo prvi put da je Alma čula za u asnu tragediju u kući Snowovih. Molila se da Retta prestane pričati, ali je djevojka nastavila, kao da ju je Beatrix tjerala da priča. Koliko jutros, Mrs. Whittaker, dobila sam iznenada nervni napad. Jedna od na ih slu avki - moja mala engleska slu avka, da budem preciznija - bila ja sva u suzama za doručkom, i zato sam nakon doručka krenula za njom do njene sobe da bih otkrila uzrok njene tuge. Nikad nećete pogoditi ta sam saznala! Ispostavilo se da joj je baka umrla, tačno prije tri godine ba na ovaj dan! Čim sam saznala za tu tragediju, i sama sam počela jako plakati, kao to sigurno mo ete pretpostaviti! Sigurno sam plakala sat vremena na krevetu te jadne djevojke. Hvala bogu da je bila tu da me utje i. Zar vas to ne tjera na plač, Mrs. Whittaker? Pomisao da je izgubila baku, prije samo tri godineŠ Samo zbog sjećanja na ovaj incident, Rettine velike zelene oči bile su pune suza, a onda su suze počele da teku. Kakva gomila nebuloza , prekorila ju je Beatrix, nagla avajući svaku riječ, dok se Alma trzala pri svakom slogu. Mo e

li uopće zamisliti koliko sam ja, u mojim

godinama, vidjela tuđih baka kako umiruŠ

ta bi bilo da sam oplakivala svaku od

njih? Smrt bake ne predstavlja tragediju, dijete - a smrt nečije bake nakon tri godine svakako ne bi trebalo da izazove napad plača. Bake umiru, dijete. Takav je poredak stvari. Skoro se mo e tvrditi da je uloga bake da umre, nakon

to je prenijela,

nadajmo se, neke lekcije o pristojnosti i razumnosti mlađim generacijama. Uz to, čini mi se da si bila od slabe koristi svojoj slu avki, kojoj bi vi e značilo da si se pred njom pokazala kao simbol stoicizma i suzdr anosti, umjesto da brizne u plač na njenom krevetu.

115

Retta je jednostavno primila ovo prebacivanje, dok je Alma venula od muke. Pa, to je kraj Rette Snow, pomislila je Alma. Međutim, neočekivano, Retta se nasmijala. To je čudesna zamjerka, Mrs. Whittaker! Kako imate neobičan način gledanja na stvari! Potpuno ste u pravu! Nikada vi e o smrti bake neću razmi ljati kao o tragediji! Skoro da su se mogle vidjeti Rettine suze kako se povlače, kao da teku nazad uz obraze, a zatim sasvim nestaju. A sada vas moram napustiti , rekla je Retta, svje a kao rosa. Planiram večeras ići u etnju, pa se moram vratiti kući i izabrati najbolji e irić za etnju. Tako volim etati, Mrs. Whittaker, ali ne u pogre nom e iriću, to sam uvjerena da razumijete. Retta je pru ila ruku Beatrix, koja je nije mogla odbiti. Mrs. Whittaker, kako je ovo bio koristan susret! Jedva da mogu naći način da vam dovoljno zahvalim na va oj mudrosti. Vi ste Solomon među enama i nije čudo to vam se va a djeca toliko dive. Zamislite da ste moja majka, Mrs. Whittaker - samo zamislite kako ne bih bila glupa! Neće vam biti prijatno da ovo čujete, ali moja majka nije imala ni jednu jedinu razumnu misao u cijelom svom ivotu. to je jo gore, ona ma e svoje lice voskom, kremom i puderom, tako da izgleda kao krojačicina lutka. Zamislite onda moju nesreću - da me podi e neobrazovana krojačicina lutka, i ne neko sličan vama. Pa, odoh ja, onda! Odskakutala je, a Beatrix je ostala nijema. Kakva blesava osoba , promrmljala je Beatrix, čim je Retta oti la, i kuća je ponovo utonula u ti inu. Ustajući u odbranu svoje jedine prijateljice, Alma je odgovorila: Nema sumnje da je blesava, majko. Međutim, vjerujem da ima veliko srce. Njeno srce mo e biti veliko, ili ne, Alma. Niko osim Boga ne mo e suditi o takvim stvarima. Međutim, njeno lice je, van svake sumnje, apsurdno. Čini se da ga mo e oblikovati u bilo koji izraz, osim inteligentnog. Retta se već sljedećeg dana vratila na White Acre, pozdraviv i Beatrix Whittaker vedro, dobre volje, kao da se prethodna opomena uopće nije ni desila. Čak joj je donijela mali buket cvijeća - ubran iz ba te samog White Acrea, to je bila prilično odva na igra. Začudo, Beatrix je prihvatila buket bez riječi. Od tog dana, pa nadalje, Retti je bilo dozvoljeno da boravi na imanju. to se Alme ticalo, razoru avanje Beatrix Whittaker je bio Rettin najveći uspjeh. Skoro da je bilo traga čarobnja tva u tome. To, to se desilo tako brzo, bilo je jo

116

nevjerovatnije. Nekako, u samo jednom kratkom i odva nom susretu, Retta se laskanjem dodvorila matrijarhatkinjinoj dobroj volji (ili dovoljno dobroj volji), tako da je sada imala odobrenje za posjetu kad god je eljela. Kako je to uradilaŠ Alma nije mogla biti sigurna, ali je imala teorije. Kao prvo, Rettu je bilo te ko obuzdati. Pored toga, Beatrix je bila sve starija i nesigurnija, i u posljednje vrijeme je sve manje bila spremna da se bori sa svojim prigovorima na smrt. Mo da Almina majka vi e nije bila odgovarajući protivnik svih Retta Snow ovog svijeta. Međutim, prije svega, tu je bila i sljedeća stvar: Almina majka mo da nije voljela besmislice, i nesumnjivo je bilo te ko laskati takvoj eni, međutim, Retta Snow je te ko mogla smisliti ne to bolje od toga da nazove Beatrix Whittaker Solomonom među enama. Mo da djevojka nije bila toliko blesava, kao to se činilo. Zbog toga je Retta ostala. Ustvari, kako je jesen 1819. godine napredovala, Alma je često dolazila u svoju radnu sobu rano ujutru, spremna da radi na botaničkom projektu, no brzo bi otkrila da je Retta već tu - sklupčana na divanu u uglu, gledajući ilustracije u najnovijem primjerku Joy s Lady s Book. Oh, zdravo najdra a! , Retta bi procvrkutala, pogledav i je vedro, kao da su imale ugovoren sastanak. Kako je vrijeme odmicalo, Almu to vi e nije iznenađivalo. Retta nije bila naporna. Nikad nije dirala naučne instrumente (osim prizmi, kojima nije mogla odoljeti), a kada joj je Alma rekla: Zaboga, du o, sad mora u utjeti i pustiti me da računam , Retta bi u utjela i pustila bi Almu da računa. U krajnjem slučaju, Almi je postalo prijatno da ima blesavo, dru eljubivo dru tvo. To je bilo kao da u uglu imate pticu u kavezu, koja je povremeno gugutala dok je Alma radila. Bilo je trenutaka kada bi George Hawkes svratio do Almine radne sobe, da bi razgovarali o posljednjim ispravkama nekog naučnog rada i činilo se da je on uvijek bio iznenađen Rettinim prisustvom. George nikad nije znao tačno kako da se ophodi s Rettom Snow. On je bio tako pametan i ozbiljan čovjek, a Rettina blesavost bi ga temeljito uzrujala. O čemu danas diskutuju Alma i Mr. George HawkesŠ , pitala je Retta jednog novembarskog dana, kad su joj dosadili njeni časopisi. O povođnjacima , odgovorila je Alma. Oh, u asno zvuči. Alma, jesu li to ivotinjeŠ

117

Ne, nisu ivotinje, du o , odgovorila je Alma. To su biljke. Jesu li jestiveŠ Ne, osim ako si jelen , odgovorila je Alma, smijući se. I to gladan jelen. Kako je lijepo biti jelen , razmi ljala je Retta. Osim ako si jelen na ki i, to bi bilo nezgodno i neprijatno. Mr. George Hawkese, pričajte mi o tim povođnjacima. Ali, ispričajte mi tako da mala praznoglava osoba, kao to sam ja, to mo e shvatiti. To je bilo nedolično, jer je George Hawkes imao samo jedan način govora, koji je bio akademski i učeni, i nimalo skrojen za praznoglave male osobe. Pa, Miss Snow , započeo je nespretno.

Oni su među na im najmanje

sofisticiranim biljkama... To ba nije lijepo reći, sir! ...i autotrofi su. Koliko li su samo njihovi roditelji ponosni na njih! Pa... ovaj , George je zamucao. Sada je već bio ostao bez riječi. Ovdje se Alma umije ala, iz samilosti prema Georgeu. Retta, autotrof znači da mogu same proizvoditi hranu. Znači, pretpostavljam da ja nikad neću moći biti povodnjak , rekla je Retta, s tu nim uzdahom. Te ko! , rekla je Alma. Ali bi mogla da ih zavoli , ako ih malo bolje upozna . Veoma su lijepi pod miskroskopom. Retta je samo odmahnula rukom. Oh, nikada ne znam gdje da gledam kroz mikroskop! Gdje da pogleda Š , Alma se nasmijala u nevjerici. Retta - pa pogleda kroz okular! Ali, okular je tako ograničavajući, a pogled na malene stvari je tako

uznemiravajući. Od toga se počne osjećati kao da ima morsku bolest. Mr. George Hawkese, osjećate li se vi kao da imate morsku bolest kada pogledate kroz mikroskopŠ Zatečen ovim pitanjem, George je zurio u pod. Retta, sad malo u uti , rekla je Alma. Mr. George Hawkes i ja moramo se

118

koncentrirati. Alma, ako me nastavi

u utkivati, morat ću naći Prudence i smetati joj dok

oslikava cvjetove po oljama za čaj i poku ava me ubijediti da budem plemenitija osoba. Idi, onda! , rekla je Alma, dobro raspolo ena. Iskreno, vas dvoje , rekla je Retta, ja jednostavno ne razumijem za to stalno morate raditi toliko. Međutim, ako vas to dr i podalje od arkada i kafana, pretpostavljam da ne nanosi trajnu tetu... Idi! , rekla je Alma, blago pogurav i Rettu. Retta je oti la na njen le erni način, ostaviv i Almu nasmije enu, a Georgea Hawkesa krajnje zbunjenog. Moram priznati da ne razmijem ni riječ od onoga,

to ona govori , rekao je

George, nakon to je Retta nestala iz vidokruga. Opustite se, Mr. Hawkese. Ni ona vas nimalo ne razumije. Međutim, pitam se za to se ona stalno mota oko vasŠ , rekao je George zami ljeno. Poku ava li sebe pobolj ati boraveći u va em dru tvuŠ Almino lice se zajapurilo od zadovoljstva zbog ovog komplimenta - bila je sretna zbog toga to je George pretpostavio da bi njeno dru tvo moglo biti podstrek za nečiji razvoj. Međutim, rekla je samo sljedeće: Nikada ne mo emo u potpunosti biti sigurni u motive Miss Snow, Mr. Hawkese. Ko će ga znatiŠ Mo da ona poku ava da pobolj a

mene.

D

o Bo ića, Retta Snow je uspjela postati tako dobra Almina i Prudencina prijateljica da je pozivala Whittakerove djevojke na porodično imanje na

svečane ručkove - time udaljavajući Almu od njenih botaničkih istra ivanja i Prudence od onog ta god da je radila u dokolici. Svečani ručkovi u Rettinoj kući su bili smije ni događaji, kao to je i pristajalo Rettinoj blesavoj prirodi. Tamo su se nalazili prelivi od voćnog sladoleda, poslastice i tostovi, koje je nadgledala (ako se to moglo nazvati nadgledanje) Rettina ljupka, ali nesposobna engleska slu avka. U toj kući se nikada nije mogao čuti smisleni razgovor, ali je zato Retta uvijek bila spremna za ne to blesavo, zabavno ili nesta no. Čak je uspjela nagovoriti Almu i Prudence da igraju besmislene dru tvene igre s njom

119

- igre, namijenjene mnogo mlađoj djeci, kao to su bili Po ta, Cluedo ili najbolja od svih, Glupi orator. Sve su bile u asno budalaste, ali i u asno zabavne. Stvar je bila u tome da ih Alma i Prudence nikad ranije nisu igrale - ni jedna s drugom, ni nasamo, ni s drugom djecom. Do sada, Alma nikada nije tačno razumjela o čemu se radi u igricama. Međutim, igra je bila jedina stvar, kojom se Retta Snow ikada bavila. Njena omiljena razonoda bilo je da čita naglas izvje taje o nesrećama u lokalnim novinama da zabavi Almu i Prudence. Bilo je nemoguće odbraniti se, ali je bilo i zabavno. Retta bi nabacila

alove,

e ire i stranim akcentima glumila naju asnije scene iz ovih

nesreća: bebe, koje su upale u kamine, radnike koji su bili osakaćeni palim granama drveća, majku petero djece koja je ispala iz kočije u jarak pun vode (utapala se, le ala je naopačke, s čizmama u vazduhu, dok su je njena djeca gledala bespomoćno, vri teći od u asa). To ne bi trebalo da bude zabavno! , pobunila bi se Prudence, ali Retta ne bi prestala, sve dok ne bi ostale bez daha od smijeha. Bilo je situacija, kad je Retta bila toliko obuzeta vlastitim smijehom da se, zaista, nije mogla prestati smijati. Sasvim bi izgubila kontrolu nad sobom, opsjednuta razuzdanom panikom lumpovanja. Ponekad bi se čak valjala po podu, to je djelovalo prilično opasno. U tim trenucima, djelovalo bi kao da je Retta tjerana, ili opsjednuta nekom spoljnom demonskom silom. Smijala bi se sve dok ne bi počela dahtati velikim, bučnim hropcima i njeno lice se smračilo i prekrilo nečim, to je veoma podsjećalo na strah. Ba kad bi se Alma i Prudence prilično zabrinule za nju, Retta bi povratila moć nad svojim osjećanjima. Ustala bi, obrisala oznojeno čelo i uzviknula: Hvala nebesima da imamo zemlju! Inače, gdje bismo sjediliŠ Retta Snow je bila najčudnija mala gospođica u Philadelphiji, ali je igrala bitnu ulogu u Alminom ivotu, kao i u Prudencinom, kako se činilo. Kad su njih tri bile zajedno, Alma se osjećala skoro kao normalna djevojka, a ranije se nikad nije tako osjećala. Kad se smijala sa svojom drugaricom i sestrom, mogla se pretvarati da je bilo koja filadelfijska mlada ena, a ne Alma Whittaker s imanja White Acre - ne bogata, preopterećena radom, visoka i neprivlačna mlada ena veoma obrazovana sa znanjem nekoliko jezika i s nekoliko desetina akademskih radova pod svojim imenom i rimskim orgijama od okantnih erotskih slika, koje su brodile njenim umom.

120

Sve je to blijedilo u Rettinom prisustvu, i Alma je mogla biti samo djevojka, obična djevojka, koja jede kolač s fondanom i smijulji se lakrdija koj pjesmi. tavi e, Retta je bila jedina osoba na svijetu koja je ikada uspjela nasmijati Prudence, i to je bilo nadrealno čudo, zaista. Preobra aj, koji je smijeh izazvao kod Prudence, bio je vrlo neobičan: pretvorio ju je iz ledenog dragulja u slatku kolaricu. U takvim trenucima, Alma je osjećala da bi i Prudence mogla biti obična filadelfijska djevojčura, i spontano bi je zagrlila, u ivajući u njenom dru tvu. Na alost, ova prisnost između Alme i Prudence postojala je samo kada je Retta bila prisutna. Onog trenutka, kad bi Alma i Prudence napustile imanje Snowovih da bi se vratile na White Acre - dvije sestre bi opet utjele. Alma se uvijek nadala da će njih dvije odr ati srdačnu prisnost i nakon Rettinog odlaska, ali im to nije polazilo za rukom. Bilo kakav poku aj da se, tokom duge etnje do kuće, pozovu na neku alu ili ruganje od prethodnog popodneva, ne bi dovelo ni do čega osim drvenosti, neprijatnosti i zbunjenosti. Tokom jedne takve

etnje kući u februaru 1820. godine, Alma - ohrabrena i

odobrovoljena dnevnim ludorijama - odlučila je rizikovati. Usudila se da jo jednom spomene svoju naklonost prema Georgeu Hawkesu. Uz to, Alma je otkrila Prudence da ju je George jednom nazvao sjajnom mikroskopičarkom, i da joj je to izuzetno prijalo. Alma je priznala: Voljela bih da jednog dana imam mu a kao to je George Hawkes - dobrog čovjeka, koji podr ava moje napore i kom se divim. Prudence je utjela. Nakon duge pauze, Alma je nastavila: Prudence, moje misli o Mr. Hawkesu su skoro neprestane. Ponekad čak zami ljam kako ga... grlim. Bila je to hrabra tvrdnja, ali nije li to ono to normalne sestre, inače, radeŠ Nisu li obične djevojke du cijele Philadelphije pričale o udvaračima, koje su pri eljkivaleŠ Nisu li otkrivale tajne svojih srdacaŠ Nisu li skicirale snove o svojim budućim mu evimaŠ Međutim, Almin poku aj intimnosti nije upalio. Prudence je odgovorila samo sa Shvatam , i ni ta vi e nije dodala. Hodale su ostatak puta do White Acrea uobičajeno bez riječi. Alma se vratila u svoju radnu sobu, da bi zavr ila rad, koji je Retta prekinula tog jutra, a Prudence je, naprosto, nestala, kako je inače imala običaj, da obavi neke nepoznate poslove. Alma nikada vi e nije ni poku ala da se tako ispovjedi sestri. Kakav god da je

121

misteriozni otvor Retta razgrnula između Alme i Prudence, taj otvor se ponovo do kraja zatvorio - kao i uvijek - čim su sestre ponovo ostale nasamo. Bilo je besmisleno to liječiti. Ponekad, dodu e, Alma se prepu tala fantaziji kakav bi joj bio ivot, kada bi Retta bila njihova sestra - najmanja djevojka, treća djevojka, razma ena i blesava, koja bi mogla svakog da razoru a i uvuče u stanje topline i prisnosti. Kad bi Retta bila Whittaker, umjesto Snow, pomislila je Alma! Mo da bi sve bilo drugačije. Mo da bi Alma i Prudence, u takvom porodičnom poretku, naučile da budu prisne prijateljice, intimne, drugarice... sestre! To je bila misao, koja je Almu ispunjavala beskrajnom tugom, ali nije mogla mnogo toga uraditi. Stvari su jedino mogle biti ono to jesu, kao to joj je njena majka mnogo puta napomenula. A stvari, koje se nisu mogle promijeniti, morale su se stoički podnositi!

122

Deseto poglavlje

S

ada je bio kraj jula 1820. godine.

Sjedinjene Američke Dr ave su bile u ekonomskoj recesiji, prvom periodu krize tokom njihove kratke historije, zbog čega Henry Whittaker, za promjenu, nije u ivao u blistavoj godini poslovanja. Daleko od toga da je zapao u te ak period - ni u kom smislu - međutim, imao je neuobičajeni osjećaj pritiska. Tr i te egzotičnih tropskih biljaka bilo je zasićeno u Philadelphiji, a Evropljanima je dosadio američki botanički izvoz.

to je jo gore, činilo se da je svaki kveker u gradu tih dana otvorio vlastitu

medicinsku apoteku i manufakturno proizvodio pilule, masti i kreme. Nijedan rival do sada nije uspio da prevaziđe popularnost proizvoda Garrick & Whittaker Company, ali se uskoro i to moglo desiti. Henry je čeznuo za savjetom svoje

ene na sve to, međutim, Beatrix je bila

bolesna tokom cijele godine. Patila je od napada vrtoglavice i, s tako vrelim ljetom i neprijatnim vremenom, stanje joj se pogor alo. Kapacitet pluća joj je bio smanjen, a dah joj je oduvijek bio plitak. Nikad se nije alila i poku avala je i dalje raditi, ali bila je bolesna i odbijala da je pregleda doktor. Nije vjerovala u ljekare, farmaceute i medicinu - to je bila prava ironija, s obzirom na porodični biznis. Ni Henryjevo zdravlje nije bilo dobro. Sad je imao punih ezdeset godina. Napadi, recidivi starih tropskih bolesti, sada su trajali du e. Okupljanja za večerom je bilo sve te e isplanirati, jer nikad nije bilo sigurno da će Henry i Beatrix biti u dovoljno dobrom stanju da prime goste. Henry je bio ljut i bilo mu je dosadno, a njegov bijes je ote avao sve na White Acreu. Njegovi temperamentni napadi su bili sve zajedljiviji.

Neko mora platiti! Taj kučkin sin je gotov! Uni tit ću ga! Slu avke bi se saginjale iza ugla i skrivale, kad god bi ga vidjele da nailazi. Iz Evrope su, također, stizale lo e vijesti. Henryjev međunarodni posrednik i izaslanik, Dick Yancey - visoki Jork irac, koji je pla io Almu, jo kad je bila dijete nedavno je stigao na White Acre s krajnje zabrinjavajućom informacijom: nekoliko hemičara u Parizu nedavno je uspjelo izolovati supstancu, koja se zove kinin, koja se nalazi u kori kininovca. Tvrdili su da je to misteriozni sastojak u jezuitskom drvetu, koje je bilo vrlo efikasno u liječenju malarije. S ovim saznanjem, francuski hemičari bi

123

uskoro mogli započeti manufakturu jo boljeg proizvoda iz kore - pra kastiji, jači, efikasniji proizvod. Ubrzo bi mogli zauvijek podriti Henryjevu prevlast na tr i tu saniranja groznice. Henry je grdio sebe (a pomalo i Dicka Yanceyja), jer nisu predvidjeli ovaj razvoj događaja. Trebalo je da mi to otkrijemo! , rekao je Henry. Međutim, hemija nije bila njegovo polje interesovanja. Bio je neprikosnoveni arborista, beskrupulozni trgovac i sjajni inovator, ali ma koliko da je poku avao, nije mogao ispratiti tok naučnog progresa u svijetu. Znanje je prebrzo napredovalo. Jo jedan Francuz je nedavno patentirao matematičku ma inu za računanje, koja se zvala aritmometar, koja je sama mogla dijeliti velike brojeve. Danski fizičar je upravo bio objavio da postoji veza između elektriciteta i magnetizma, a Henry uopće nije imao pojma o čemu taj čovjek priča. Ukratko, bilo je previ e novih izuma tih dana i previ e novih ideja, svih tako slo enih i dalekih. Vi e nije bilo moguće biti opći stručnjak, skidajući kajmak u svim naučnim poljima. To je bilo sasvim dovoljno da se Henry Whittaker osjećao starim. Međutim, stvari nisu bile ni tako lo e. Dick Yancey je donio Henryju jednu zapanjujuće dobru vijest tokom svoje posjete: Sir Joseph Banks je umro. Taj zastra ujući čovjek, koji je nekad bio najzgodniji mu karac u Evropi, miljenik kraljeva i svjetski putnik, koji je spavao s paganskim kraljicama na pustim pla ama, donio na hiljade novih botaničkih vrsta u Englesku i koji je poslao mladog Henryja u svijet da postane Henry Whittaker - ba taj čovjek je bio mrtav. Bio je mrtav i trulio je negdje u grobu u Hestonu. Alma, koja je bila u očevoj radnoj sobi i prepisivala pisma, kad je Dick Yancey do ao i donio vijesti, zadahtala je od oka i procijedila: Neka mu Bog da pokoja. Neka ga Bog prokune , ispravio ju je Henry. Poku ao me je uni titi, ali sam ga pobijedio. Bez sumnje, činilo se da je Henry pobijedio Sir Josepha Banksa. U krajnjoj liniji, sustigao ga je. Uprkos Banksovim bolnim poni avanjima od prije mnogo godina, Henry je nezamislivo napredovao. Ne samo da je bio prvi u trgovini kininovcem, već je ra irio posao u svakom kutku svijeta. Postao je ime. Skoro svi njegovi susjedi su mu dugovali novac. Senatori, vlasnici brodova i trgovci svih vrsta tragali su za njegovim blagoslovom i čeznuli za njegovim pokroviteljstvom.

124

Tokom posljednje tri decenije, Henry je izgradio staklenike u Zapadnoj Philadelphiji koji su se mogli uporediti s bilo čim viđenim u Kewu. Njegovao je različite vrste orhideja, koje su kasnije procvjetale na White Acreu, iste vrste s kojima Banks nikada nije imao sreće pored Temze. Čim je Henry saznao da je Banks nabavio kornjaču od sto trideset pet kilograma za mena eriju u Kewu, brzo je naručio dvije takve za White Acre, koje je neumorni Dick Yancey uhvatio na Galapagosu i lično dostavio. Henry je čak uspio nabaviti i velike lokvanje iz Amazona za White Acre tako velike i jake, da je malo dijete moglo stajati na njima - dok Banks, u vrijeme svoje smrti, nikada nije ni vidio velike lokvanje. tavi e, Henry je uspijevao da ivi ivot podjednako rasko no, kao Banks. Stekao je mnogo veće i grandioznije imanje u Americi, nego to je Banks ikada posjedovao u Engleskoj. Njegova vila sijala se na brdu kao ogromna signalna vatra, bacajući svoju impresivnu svjetlost preko cijelog grada Philadelphije. Henry se čak i oblačio kao Sir Joseph Banks već godinama. Nikada nije zaboravio koliko mu se očaravajućom činila ta odjeća dok je bio dječak i uspio je - tokom ivota kao bogat čovjek - opona ati i nadma iti Banksa. Iz tog razloga, Henry je 1820. godine i dalje nosio odjeću, koja je bila jako zastarjela. Kad je svaki drugi mu karac u Americi uveliko pre ao na jednostavne pantalone, Henry je i dalje nosio svilene čarape i pantalone, slo ene bijele perike s dugim kikama, blje tave srebrne kopče za cipele, kapute s dugim man etama, ko ulje sa irokim čipkama i brokatne prsluke u ivopisnim nijansama lavande i smaragda. Odjeven u ovu lordovsku, ali zastarjelu odjeću, Henry je svakako izgledao čudno, dok je etao Philadelphijom sa svojim raznobojnim gruzijskim ukrasima. Prebacivali su mu da liči na vo tani eksponat iz Peale s Arcadea, ali mu to nije smetalo. Ba tako je i elio izgledati - ba kao Sir Joseph Banks, kad se prvi put pojavio pred njim u kancelariji u Kewu, 1776. godine, kad je lopova Henryja (mr avog, gladnog i ambicioznog) pozvao istra ivač Banks (zgodan, elegantan i rasko an). Međutim, Banks je sad bio mrtav. Bio je mrtav baronet, svakako, ali je i dalje bio mrtav. Dok je Henry Whittaker - dobro obučen imperator američke botanike sirotinjskog porijekla - bio iv i uspje an. Da, noga ga je boljela, ena mu je bila bolesna i Francuzi su ga sustizali u poslu suzbijanja malarije, a američke banke su objavljivale bankrot na sve strane, imao je ormar pun starih perika i nikada nije dobio

125

sina - ali, bo e, Henry Whittaker je konačno pobijedio Sir Josepha Banksa. Naredio je Almi da ode do podruma i da mu donese bocu najboljeg ruma, za slavlje. Ustvari, donesi dvije fla e , rekao je, jo malo porazmisliv i. Mo da večeras ne bi trebalo mnogo da pije , upozorila ga je Alma, krajnje pa ljivo. Tek nedavno se oporavio od groznice, i nije joj se svidio izraz na licu njenog oca. Bio je to pogled zastra ujuće emotivne uzdrmanosti. Pit ćemo koliko

elimo večeras, moj dragi prijatelju , rekao je Henryju Dicku

Yanceyju, kao da mu se Alma uopće nije obratila.

Vi e, nego to elimo , rekao je Yancey, uputiv i Almi pogled upozorenja od koga se sledila. Bo e, nije joj se sviđao taj čovjek, iako mu se njen otac divio. Almi je otac jednom rekao tonom iskrenog ponosa da je Dicka Yanceyja bilo korisno imati pri ruci tokom rasprava, jer ih on nije rje avao riječima, već no evima. Njih dvojica su se upoznali na dokovima Sulawesija 1788. godine, kada je Henry posmatrao kako je Yancey prebio dvojicu britanskih mornaričkih oficira i natjerao ih da budu ljubazni, a da nije progovorio ni riječ. Henry ga je odmah unajmio kao svog posrednika i iznuđivača, i dva čovjeka su zajedno pljačkala svijet od tada. Alma je oduvijek strahovala od Dicka Yanceyja. Kao i svi ostali. Čak je i Henry nazivao Dicka dresirani krokodil , i jednom je rekao: Te ko je reći ta je opasnije dresirani ili divlji krokodil. Kako god, ne bih ostavio svoju ruku dugo u njegovim ustima, Bog ga blagoslovio. Jo kao dijete, Alma je shvatila da postoje dvije vrste utljivih ljudi na svijetu: jedan tip je bio pokoran i pun po tovanja; drugi je bio Dick Yancey. Njegove oči su bile par polako krstarećih ajkula i, dok je sada piljio u Almu, te oči su jasno govorile: Donesi rum. I tako, Alma je si la u podrum i poslu no je donijela rum - dvije pune boce, za svakog čovjeka po jedna. Zatim je oti la do svog spremi ta za kočije da se izgubi u svom radu i izbjegne pijanstvo, koje se spremalo. Ne to nakon ponoći, zaspala je na divanu, neudobnom kakav je bio, umjesto da se vrati u kuću. Probudila se u zoru i krenula preko grčke ba te da bi doručkovala u velikoj kući. Čim se pribli ila kući, čula je da su njen otac i Dick Yancey i dalje bili budni. Pjevali su mornarske pjesme na sav glas. Henry nije bio na moru posljednje tri decenije, ali je i dalje znao sve pjesme

126

napamet. Alma je zastala na ulazu, oslonila se o vrata i oslu nula. Glas njenog oca, koji je odjekivao kućom u sivoj jutarnjoj svjetlosti, zvučao je jadno, jezivo i iscrpljeno. Zvučao je kao priviđenje s udaljenog okeana.

N

i dvije sedmice kasnije, ujutro 10. augusta 1820. godine, Beatrix Whittaker je pala niz velike stepenice na White Acreu.

Probudila se rano tog jutra, i vjerovatno se osjećala dovoljno dobro da je pomislila da bi mogla uraditi neke poslove u ba ti. Obula je stare ko ne ba tenske papuče, skupila kosu ispod čvrste nizozemske kape i uputila se niz stepenice da ide da radi. Međutim, stepenice su bile namazane voskom dan ranije, a đonovi Beatrixinih papuča previ e glatki. Poletjela je na dolje. Alma je već bila u svojoj radnoj sobi u spremi tu za kočije, zaokupljena prepravljanjem rada za Botanicu Americanu o meso derskim komorama utrikularije, kad je ugledala Hanneke de Groot kako trči kroz grčku ba tu prema njoj. Almina prva pomisao je bila kako je smije no vidjeti staru domaćicu da trči - kako joj samo suknje poskakuju i ruke mlataraju po vazduhu, dok joj je lice zajapureno i napeto. Bilo je to kao da posmatrate ogromno bure piva, odjeveno u haljinu, koje se odbija o stvari i kotrlja po dvori tu. Skoro da se naglas nasmijala. Međutim, već u sljedećem trenutku se pribrala. Hanneke je očito bila uznemirena, a ona nije bila osoba podlo na uznemirenosti. Mora da se desilo ne to u asno. Alma je pomislila: moj otac je mrtav. Stavila je ruku na srce: Molim te, ne. Molim te, ne moj otac. Sad je Hanneke bila na njenom pragu, raskolačenih očiju i sva van sebe, poku avajući da dođe do daha. Domaćica se gu ila, gutala je i jedva prozborila: Je

moeder is dood." Tvoja majka je mrtva.

P

osluga je odnijela Beatrix nazad do njene spavaće sobe i polo ila je preko kreveta. Alma skoro da se pla ila ući; rijetko joj je bilo dozvoljeno da uđe u

majčinu spavaću sobu. Vidjela je da je majčino lice posivjelo. Modrica se pomaljala

127

na njenom čelu, a usne su joj bile razdvojene i krvave. Ko a joj je bila hladna. Posluga je okru ila krevet. Jedna od slu avki je dr ala ogledalo ispod Beatrixinog nosa, tragajući za bilo kakvom naznakom daha.

Fallen JMe

Gdje je moj otacŠ , pitala je Alma. Jo uvijek spava , odgovorila je slu avka. Nemojte ga buditi , naredila je Alma. Hanneke, olabavi njen steznik. Beatrix je uvijek nosila odjeću tijesno pripijenu uz gornji dio tijela - zategnutu, čvrstu, neugodno tijesnu. Okrenuli su tijelo na stranu, i Hanneke je olabavila pertle. I dalje, Beatrix nije disala. Alma se okrenula prema jednom od mlađih članova posluge - dječaku, koji je djelovao kao da mo e brzo trčati. Donesi mi sal volatile , rekla mu je. Piljio je u nju blentavo. Alma je shvatila da je, u brzini i pometenosti, upravo upotrijebila latinski izraz pred ovim djetetom. Ispravila se. Donesi mi amonijum karbonat. Ponovo, prazan pogled. Alma se okrenula i pogledom preletjela preko svih prisutnih u sobi. Jedino, to je vidjela, bila su zbunjena lica. Niko nije znao o čemu je govorila. Nije koristila prave riječi. Pretra ila je ponovo svoj um. Poku ala je ponovo. Donesi mi esenciju jelenskih rogova. Međutim, ne, ni to nije bio poznati pojam - odnosno, barem ne za ove ljude. Jelenski rogovi su bili arhaični izraz, ne to to bi samo obrazovana osoba znala. Čvrsto je za mirila i počela tragati za najprepoznatljivijim mogućim imenom onoga, to je

eljela. Kako su to nazivali obični ljudiŠ Plinije Stariji je to nazivao

hammoniacus sal. Alhemičari iz trinaestog vijeka su ga stalno koristili. Međutim, pozivanje na Plinija ne bi bilo od koristi u ovoj situaciji, niti je alhemija iz trinaestog vijeka bila od bilo kakve pomoći ikome u ovoj sobi. Alma je preklinjala svoj um, smatrajući ga kantom za smeće punom mrtvih jezika i beskorisnih informacija. Gubila je dragocjeno vrijeme. Konačno, sjetila se. Otvorila je oči i uzviknula komandu, koja je konačno shvaćena: Miri ljave soli! , zavapila je. Idi! Nađi ih! Donesi mi ih! Ubrzo, prona li su soli. Trebalo je manje vremena da ih pronađu, nego to je Almi

128

bilo potrebno da im pronađe odgovarajuće ime. Alma je mahnula kristalima ispod nosa svoje majke. S vla nim, upljim hropcem, Beatrix je udahnula. Krug slu avki i sluga različito je cičao i uzdisao od oka, a jedna ena je uzviknula: Hvala Bogu! Znači, Beatrix nije bila mrtva, ali je bila u komi tokom cijele sedmice. Alma i Prudence su se smjenjivale, sjedeći kraj postelje svoje majke, pazeći na nju po cijele dane i duge noći. Prve noći, Beatrix se ispovraćala u snu, a Alma ju je obrisala. Također, obrisala je i urin i izmet. Alma nikada ranije nije vidjela tijelo svoje majke - ni ta osim lica, vrata i ruku međutim, dok je kupala ne ivo obličje u krevetu, primijetila je da su grudi njene majke izobličene s nekoliko tvrdih grudica u svakoj. Tumori. Veliki. Jedan od tumora je pojeo ko u i ispu tao je tamnu tečnost. Nakon pogleda na to, Alma je imala osjećaj da će se onesvijestiti. Pala joj je na pamet grčka riječ za to: Karkinos. Rak. Kancer. Beatrix je vjerovatno bolovala već jako dugo. Mora da je već mjesecima ivjela u mukama, ako ne i godinama. Nikada se nije alila. Samo bi se izvinila i udaljila od trpezarijskog stola u danima kada bi bol postao nepodno ljiv, a ona bi to okaraterisala kao običnu vrtoglavicu. Hanneke de Groot jedva da je spavala cijele te sedmice, ali je sve vrijeme donosila obloge i supe. Hanneke je umotala svje e vla no laneno platno oko Beatrixine glave, zavila je ojedenu dojku, donijela je hljeb namazan puterom za djevojke i poku ala usuti supu kroz Beatrixine popucale usne. Na svoju sramotu, Alma se povremeno osjećala uznemireno kraj svoje majke, dok je Hanneke strpljivo obavljala sve du nosti vezane za brigu o njoj. Beatrix i Hanneke su bile zajedno cijeli ivot. Odrastale su jedna kraj druge u botaničkoj ba ti u Amsterdamu. Zajedno su doputovale brodom iz Nizozemske. Obje su ostavile svoje porodice iza sebe da bi otplovile za Philadelphiju, da nikada ponovo ne vide svoje roditelje ili braću i sestre. Ponekad, Hanneke je plakala zbog svoje gospodarice i molila se na nizozemskom. Alma nije plakala, niti se molila. Nije ni Prudence - barem je niko nije vidio. Henry je povremeno ulijetao i izlijetao iz spavaće sobe, izgubljen i uznemiren. Od njega nije bilo nikakve koristi. Bilo je mnogo lak e kad nije bio tu. Sjedio bi kraj svoje ene samo nekoliko trenutaka, prije nego to bi zavapio: Oh, ne mogu to podnijeti! , i izjurio bi u oluji kletvi. Postao je ra čupan, ali Alma nije imala vremena za njega.

129

Posmatrala je majku kako vene ispod fine flamanske posteljine. To vi e nije bila stra na Beatrix van Devender Whittaker; to je bio krajnje jadan, ne ivi predmet, prepun smrada i tu no propadajući. Nakon pet dana, Beatrix je potpuno prestala urinirati. Trbuh joj je postao otečen, tvrd i vreo. Sad vi e nije mogla dugo po ivjeti. Do ao je doktor, kog je poslao farmaceut James Garrick, ali ga je Alma otpremila. Njenoj majci neće nimalo koristiti da joj sada pu taju krv i stvaraju vakuum na ko i pomoću alica. Umjesto toga, Alma je poslala poruku Mr. Garricku, zahtijevajući da joj pripremi tinkturu od tečnog opijuma, koji će ona nakapati u majčina usta svakog sata. Sedme noći, Alma je bila u krevetu, kada je Prudence - koja je sjedila kraj Beatrix do la i probudila je, uhvativ i je za rame. Progovorila je , rekla je Prudence. Alma je odmahnula glavom, poku av i ustanoviti gdje se nalazi. Trepnula je u pravcu Prudencine svijeće. Ko je govorioŠ Sanjala je konjska kopita i krilate ivotinje. Opet je odmahnula glavom, sabrala se i prisjetila. ta je reklaŠ , pitala je Alma. Zamolila me da napustim sobu , rekla je Prudence bez ikakve emocije. Tra ila je da te pozovem. Alma je ogrnula al preko ramena. Idi na spavanje , rekla je Prudenci i odnijela svijeću u sobu svoje majke. Beatrixine oči su bile otvorene. Jedno njeno oko je bilo crveno od krvi. To oko se nije pomjeralo. Drugo se pomjeralo preko Alminog lica, jureći ne to, pa ljivo tra eći. Majko , rekla je Alma i osvrnula se naokolo da bi prona la nekakav napitak za Beatrix. Na noćnom stoliću se nalazila olja s hladnim čajem, ostatak Prudencinog nedavnog bdjenja. Beatrix ne bi eljela prokleti engleski čaj, pa čak ni na samrti. Međutim, to je bilo jedino piće u sobi. Alma je priljubila olju o majčine suhe usne. Beatrix je otpila, a zatim se, naravno, namr tila. Donijet ću ti kafu , Alma se izvinila. Beatrix je odmahnula glavom, veoma blago. ta da ti donesemŠ , pitala je Alma. Nije bilo odgovora.

130

eli li da pozovem HannekeŠ Činilo se da je Beatrix nije čula, pa je Alma ponovila pitanje, ovaj put na nizozemskom.

Zal ik Hanneke roepenŠ Beatrix je za mirila.

Zal ik Henry roepenŠ Nije bilo odgovora. Alma je uhvatila ruku svoje majke, koja je bila hladna i mala. Nikada se ranije nisu dr ale za ruke. Čekala je. Beatrix nije otvorila oči. Alma skoro da je zadrijemala kad je njena majka progovorila, ovaj put na engleskom. Alma. Da, majko. Nikada nemoj da napusti . Neću te napustiti. Međutim, Beatrix je odmahnula glavom. Nije na to mislila. Jo jednom, za mirila je. Ponovo, Alma je čekala, iscrpljena u toj mračnoj sobi, ispunjenoj smrću. Pro lo je ne to vremena, dok Beatrix nije prona la snagu da izrekne cijelu rečenicu. Nemoj da napusti svog oca , rekla je. ta je Alma mogla odgovoriti na toŠ

ta neko treba obećati eni na samrtiŠ

Naročito ako je ta ena majka te osobeŠ Trebalo bi da obeća bilo ta. Nikad ga neću ostaviti , odgovorila je Alma. Beatrix je ponovo proučavala Almino lice svojim zdravim okom, kao da je poku avala procijeniti iskrenost tog zavjeta. Očito zadovoljna, za mirila je jo jednom. Alma je dala majci jo jednu kap opijuma. Beatrixino disanje je sada bilo krajnje plitko, a ko a joj je bila hladna. Alma je bila uvjerena da je njena majka već izrekla svoje posljednje riječi, ali skoro dva sata kasnije, kad je Alma zaspala u stolici, začula je krkljanje i ka alj i probudila se, trznuv i se. Pomislila je da se Beatrix gu i, međutim, ona je samo poku avala ponovo progovoriti. Ponovo, Alma je pokvasila Beatrixine usne omra enim čajem. Beatrix je rekla: Vrti mi se u glavi.

131

Alma joj je rekla: Sačekaj da pozovem Hanneke. Na Alminu zapanjenost, Beatrix se osmjehnula. Ne , rekla je. Het is fijn. Prijatno je. Zatim je Beatrix Whittaker za mirila i - kao svojom odlukom - umrla.

S

ljedećeg jutra, Alma, Prudence i Hanneke su zajedno radile kako bi očistile i obukle tijelo, umotale u pokrov i pripremile za sahranu. Bio je to tih i tu an

posao. Nisu izlo ile tijelo u gostinskoj sobi, uprkos lokalnom običaju. Beatrix ne bi ni eljela da bude tako izlo ena, a Henry nije elio da vidi mrtvo tijelo svoje ene. Rekao je da to ne bi mogao podnijeti.

tavi e, po ovako toplom vremenu, brza sahrana je

bila najpametniji i najhigijenskiji tok događaja. Beatrixino tijelo se počelo raspadati i prije nego to je umrla, i sada su svi strahovali od ubrzanog truljenja. Hanneke je pozvala jednog od stolara s White Acrea da brzo iste e jednostavan sanduk. Tri ene su nagurale kesice s lavandom u namre kane čar afe ne bi li zamaskirale miris. Čim je kovčeg bio gotov, Beatrixino tijelo su smjestili u mrtvačka kola i odvezli u crkvu, da ga čuvaju u hladnom podrumu sve do sahrane. Alma, Prudence i Hanneke su nosile crne trake od krepa na nadlakticama. Trebalo je da ih nose sljedećih est mjeseci. Zbog stezanja materijala oko njene ruke, Alma se osjećala kao opasano drvo. Tog popodneva, kad je bila sahrana, koračale su iza mrtvačkih kola, prateći kovčeg do

vedskog luteranskog groblja. Sahrana je bila kratka, jednostavna,

efikasna i respektabilna. Prisustvovalo je oko desetak ljudi. Bio je prisutan James Garrick, farmaceut. U asno je ka ljao tokom cijele ceremonije. Alma je znala da su mu pluća bila uni tena zbog godina provedenih radeći s jalapom u prahu, od kog se obogatio. Dick Yancey je bio tu i njegova ćelava glava se sijala na suncu kao oru je. George Hawkes je bio tu, i Alma je čeznula za tim da se sklupča u njegovom zagrljaju. Na Almino iznenađenje, njen nekada nji vo tani učitelj, Arthur Dixon, je također bio tu. Nije mogla shvatiti kako je Mr. Dixon uopće čuo za Beatrixinu smrt, niti je imala blagu predstavu o tome da je on ikada bio privr en svom starom poslodavcu. Međutim, dirnulo ju je to, to je do ao i to mu je i rekla. Do la je i Retta Snow. Retta je stajala između Alme i Prudence, dr eći obje za ruke, nesvojstveno tiha. Ustvari, Retta je tog dana bila podjednaki stoik kao i Whittakerovi, to se računalo kao njena vrlina.

132

Niko nije plakao, ali to bi Beatrix i eljela. Od rođenja do smrti, Beatrix je oduvijek smatrala da čovjek mora odisati uvjerljivo ću, suzdr ljivo ću i odmjereno ću. Bila bi teta da sada, nakon čitavog uglednog

ivotnog vijeka ove

ene, stvari postanu

izli no sentimentalne u posljednjem trenutku. Niti će, nakon sahrane, biti ikakvog okupljanja na White Acreu, da se ispije limunada i razmijene uspomena i utjehe. Beatrix ne bi eljela ni ta od svega toga. Alma je znala da se njena majka oduvijek divila instrukcijama, koje je Von Linne - otac botaničke taksonomije - ostavio svojoj porodici u vezi sa svojom sahranom: Nikoga nemojte zabavljati i ne primajte sauče ća. Kovčeg je spu ten u svje i grob od ilovače. Luteranski svećenik je govorio. Liturgija, litanija, Apostolsko vjerovanje - sve je brzo proteklo. Nije bilo govora u slavu pokojnice, jer to nije bio dio luteranske prakse, ali je odr ana propovijed, poznata i tmurna. Alma se trudila da je slu a, ali je svećenik nastavio jednolično brujati, sve dok nije osjetila o amućenost, zbog čega su samo djelići propovijedi stigli do njenih u iju. Čula je da je grijeh urođen. Milost je misterija bo ije zaostav tine. Milost ne mo e biti zarađena, niti proćerdana, ni pridodata, ni umanjena. Milost je rijetka. Niko ne mo e znati ko je posjeduje. Mi smo kr teni sve do smrti. Hvalimo te. Vrelo ljetno sunce, koje je bilo u zenitu, surovo je peklo Almu po licu. Svi su mirkali od nelagode. Henry Whittaker je bio umrtvljen i zbunjen. Imao je samo jedan zahtjev: kad spuste kovčeg u zemlju, zamolio je da poklopac prekriju slamom. Htio je da se pobrine da, kad izruče prve lopate pune zemlje na kovčeg njegove ene, taj u asni zvuk bude prigu en.

133

Jedanaesto poglavlje

A

lma Whittaker dvadesetogodi njakinja, postala je sada gospodarica imanja White Acre.

Uvukla se u majčinu ulogu odmah, kao da je čitav ivot vje bala samo za to - to, na neki način, i jeste radila. Dan nakon Beatrixine sahrane, Alma je u la u radnu sobu svog oca i počela razgrtati hrpe nagomilanih papira i pisama, odlučiv i da odmah prione na sve zadatke, kojima se Beatrix inače bavila. Sve ogorčenija, Alma je shvatila da je priličan dio značajnog rada na White Acreu - računovodstvo, fakturisanje, korespondencija bio zanemaren tokom nekoliko posljednjih mjeseci, pa čak i pro le godine, kako je Beatrixino zdravlje bivalo lo ije. Alma je preklinjala sebe to to nije ranije primijetila. Henryjev sto je uvijek zasut gomilama dokumenata od vitalnog značaja, izmije anih u beskorisnoj zbrci. Međutim, Alma nije shvatila koliko je taj nered postao ozbiljan, sve dok nije malo detaljnije pregledala radnu sobu. Evo ta je na la: gomile bitne dokumentacije prelivale su se s Henryjevog stola tokom posljednjih nekoliko mjeseci i gomilale na podu u nečemu

to je ličilo na

geolo ki sloj. Na njen jo veći u as, bilo je jo kutija nerazvrstanih dokumenata, koje su bile skrivene u dubljim dijelovima ormara. U svojim prvobitnim iskopavanjima, Alma je prona la račune, koji nisu bili plaćeni od pro log maja, platne spiskove, koji nikad nisu ni pročitani i pisma – tako debelu hrpu pisama! - od građevinaca koji i čekuju dalja naređenja, od poslovnih partnera s hitnim pitanjima, od prekomorskih kolekcionara, od advokata, iz Kancelarije za patente, iz botaničkih ba ti iz svih krajeva svijeta, i od direktora raznih i raznovrsnih muzeja. Da je Alma ranije znala da je toliko korespondencije bilo zanemareno, pozabavila bi se time jo prije nekoliko mjeseci. Sad je to bilo skoro na nivou krize. Ba

u tom trenutku, brod pun

Whittakerovih biljaka bio je privezan u filađelfijskoj luci, skupljajući visoke takse za pristajanje, a niko nije mogao iskrcati tovar, jer kapetan nije bio isplaćen. to je jo gore, sa svim tim hitnim poslovima bili su izmije ani apsurdni, mali detalji, derači vremena, gomile krajnjih nebuloza. Tu je bila i jedva čitljiva poruka od neke ene iz Zapadne Philadelphije, u kojoj je pisalo da je njeno dijete progutalo iglu i

134

da se majka pla i da bi dijete moglo umrijeti - zbog čega je pitala bi li joj neko s White Acrea mogao kazati ta da radi. Udovica prirodnjaka, koji je prije petnaest godina radio za Henryja na Antigui, tvrdila je da je osiroma ila i da zahtijeva penziju. Tu je bila i zastarjela poruka od glavnog pejza iste White Acrea o ba tovanu, kog je trebalo odmah otpustiti, jer se zabavljao s nekoliko mladih ena u svojoj sobi nakon posla prirediv i im zabavu s lubenicom i rumom. Jesu li ovo bile stvari s kojima se njena majka stalno nosila, pored svega ostalog? Progutanim iglamaŠ Neutje nim udovicamaŠ Lubenicama i rumom? Alma nije imala drugog izbora, osim da očisti ovu Augijevu talu, jedan po jedan dokument. Nagovorila je oca da sjedne kraj nje i pomogne joj da razumije značenje pojedinih stvari; naprimjer, treba li ovu ili onu tu ba shvatiti ozbiljno, ili za to je cijena saparine tako brzo porasla tokom pro le godine. Nijedno od njih nije moglo u potpunosti razumjeti Beatrixin kodirani, naoko talijanski, trostruki računovodstveni sistem. Međutim, Alma je bila daleko bolji matematičar, pa je uspjela de ifrovati djelovodnike najbolje to je mogla, dok je istovremeno osmi ljavala jednostavniju metodu za buduću upotrebu. Alma je postavila Prudence kao zamjenicu zadu enu za ispisivanje stranica i stranica pristojne korespondencije, dok je Henry - s dosta glasnog negodovanja - diktirao osnovu najhitnijih informacija. Je li Alma oplakivala svoju majkuŠ Bilo je te ko znati. Nije ba imala vremena za to. Bila je zakopana u močvari rada i frustracije, a taj osjećaj se nije mnogo razlikovao od same tuge. Bila je umorna i skrhana. Bilo je trenutaka, kad bi podigla glavu od svog rada da bi ne to upitala majku - gledajući u stolicu, gdje je Beatrix uvijek sjedila i bila bi iznenađena prazninom koju bi tamo zatekla. To je bilo kao da pogledate u tačku na zidu gdje je godinama visio zidni sat, i vidite samo prazno mjesto. Nije mogla naviknuti sebe da ne gleda; prazan prostor bi je svaki put iznenadio. Međutim, Alma je bila i pomalo ljuta na svoju majku. Dok je listala hrpu dokumenata nagomilanih tokom jednog mjeseca, pitala se za to Beatrix - iako je znala da je toliko bolesna - prije vi e od godinu dana nije zadu ila nekoga da joj pomogne. Za to je stavila dokumente u kutije i smjestila ih u ormare, mjesto da tra i pomoćŠ Za to nikada nikog nije uvela u svoj slo eni računovodstveni sistem, ili, makar, nekome rekla gdje da pronađe nagomilana dokumenta od prethodne godineŠ Sjetila se da ju je majka odavno upozoravala, prije mnogo godina: Alma, nikada

135

nemoj odlagati poslove dok je sunce visoko, s nadom da će

sutra pronaći jo

vremena za rad - jer nikada sutradan neće imati vi e vremena, nego to ga ima danas i, čim zaostane

u svojim odgovornostima, nikada neće

uspjeti da ih

sustigne . Za to je, onda, Beatrix dozvolila da toliko zaostane s obavezama? Mo da nije vjerovala u to da je umirala. Mo da je njen um bio toliko pometen bolom da je izgubila pojam o ostatku svijeta. Ili je mo da - Alma je tmurno pomislila - Beatrix eljela da ka njava ive svim ovim radom, dugo nakon svoje smrti. to se tiče Hanneke de Groot, Alma je ubrzo shvatila da je ta ena bila svetica. Alma nikad ranije nije bila svjesna toga koliki je posao na imanju ona obavljala. Hanneke je anga ovala, obučavala, odr avala i prekorijevala osoblje, koje je brojalo desetine ljudi. Bila je zadu ena za podrume s hranom i brala je povrće na imanju, kao da je vodila konjicu u juri kroz polja i ba te. Komandovala je svojim trupama da poliraju srebrninu, mute sos, otresaju tepihe, kreče zidove, da pripreme svinjetinu, da poravnjaju

ljunkoviti prilaz, iscijede mast i skuhaju pudinge. S njenim mirnim

temperamentom i čvrstim odr avanjem discipline, Hanneke se nekako nosila s ljubomorom, lijeno ću i glupo ću tolikog broja ljudi. Ona je, očigledno, bila jedini razlog zbog kog je imanje i dalje funkcionisalo i kada se Beatrix razboljela. Jednog jutra, ubrzo nakon majčine smrti, Alma je zatekla Hanneke kako grdi slu avke iz kuhinjske perionice, koje je pritjerala uza zid kao da ih planira strijeljati. Jedan dobar radnik bi lako mogao zamijeniti vas tri , dreknula je Hanneke, i vjerujte mi - kad nađem jednog dobrog radnika, sve tri ćete biti otpu tene! U međuvremenu, vratite se svojim poslovima i prestanite se sramotiti takvom nehajno ću. Ne mogu ti se dovoljno zahvaliti zbog tvog rada , rekla je Alma Hanneke, čim su djevojke oti le. Nadam se da ću jednog dana biti u stanju da ti vi e poma em pri vođenju domaćinstva, ali za sada je i dalje potrebno da ti obavlja

sve, dok ja

razrije im očeve poslovne probleme. Oduvijek sam sve i radila , odgovorila je Hanneke, ne aleći se. Zaista se čini da jesi, Hanneke. Izgleda da radi posao za deset mu karaca.

136

Alma, tvoja majka je obavljala posao za dvadeset mu karaca - i jo se morala brinuti o tvom ocu. Kako se Hanneke okrenula da izađe, Alma je posegnula za njezinom rukom. Hanneke , pitala je, iscrpljena i mr teći se,

ta bi trebalo uraditi s bebom, koja je

upravo progutala igluŠ Bez oklijevanja ili zapitkivanja za to se iznenada pojavilo takvo pitanje, Hanneke je odgovorila: Preporučila bih sirovo bjelance za dijete i strpljenje za majku. Majku treba ubijediti da će igla vjerovatno iskliznuti iz bebine guze kroz nekoliko dana, bez lo ih posljedica. Ukoliko je u pitanju starije dijete, mo ete ga natjerati da preskače konopac, da biste ubrzali proces. De ava li se da dijete umre zbog togaŠ , upitala je Alma. Hanneke je slegnula ramenima. Ponekad. Međutim, ukoliko im preporuči

ove korake i obrati

se

ubjedljivim tonom, majka se neće osjećati toliko bespomoćnom. Hvala , rekla je Alma.

to se tiče Rette Snow, djevojka je dolazila nekoliko puta na White Acre tokom prvih sedmica nakon Beatrixine smrti, ali su Alma i Prudence bile zauzete zaostalim poslovima, vezanim za porodični posao - zbog čega nisu mogle pronaći vremena za nju. Mogu da vam pomognem! , rekla je Retta, ali su svi znali da ne mo e. Onda ću te čekati svakog dana u tvojoj radnoj sobi u spremi tu za kočije , obećala je konačno Retta Almi, nakon to je bila odbijena mnogo puta zaredom. Kad zavr i sa svojim obavezama, dođi da se vidimo. Pričat ću s tobom, dok bude izučavala nemoguće stvari. Ispričat ću ti neobične priče, a ti će se smijati i čuditi. Zna , imam raznovrsne i krajnje okantne novosti! Alma nije mogla ni zamisliti mogućnost da ponovo pronađe vrijeme da se smije ili čudi s Rettom, a jo manje da nastavi vlastite projekte. Već neko vrijeme nakon majčine smrti, zaboravila je da je uopće imala vlastite radove. Sad je bila puki kormilar, bilje nik, robinja očevog stola i upravnica zastra ujuće velikog domaćinstva - koja je gacala kroz d unglu zapostavljenih obaveza. Već dva mjeseca jedva da je izlazila iz očeve radne sobe. U mjeri u kojoj je mogla, ni ocu nije dozvoljavala da

137

napusti tu sobu. Potrebna mi je tvoja pomoć u vezi s ovim stvarima , molila je Alma Henryja, ili nikada nećemo uspjeti da sustignemo propu tene obaveze. Zatim, jednog kasnog oktobarskog popodneva, ba

usred razvrstavanja,

preračunavanja i rje avanja, Henry je naprosto ustao i napustio svoju radnu sobu, ostaviv i Almu i Prudence s rukama punim dokumentacije. Gdje ide Š , pitala je Alma. Da se napijem , odgovorio je surovim i mračnim glasom. I, zaboga, kako strepim od toga. Oče... , pobunila se. Zavr i to sama , naredio joj je. Tako je i uradila. Uz Prudencinu i Hannekinu pomoć, ali najvi e zbog svog zalaganja, Alma je sredila radnu sobu i dovela je u besprijekorno stanje. Sredila je sve očeve poslove rije iv i jedan ogromni problem za drugim - sve dok se nije pozabavila svakim ukazom, nalogom, mandatom i zapovije ću, sve dok na svako pismo nije odgovorila, svaki račun platila, svakog ulagača ubijedila, svakog prodavca nagovorila i svaku osvetu razrije ila. Bila je sredina januara prije nego to je uspjela zavr iti, a kad je zavr ila, shvatila je poslovanje Whittaker Company od vrha do dna. Bila je u

alosti pet mjeseci.

Potpuno je propustila jesen - nije je vidjela ni kako dolazi, ni kako odlazi. Ustala je od očevog stola i odvila svoju traku za ruku od crnog krepa. Polo ila je tu stvarčicu u posljednju kutiju odbijenih zahtjeva i bačene dokumentacije, da bi ih spalila s ostatkom. Bilo je dovoljno. Alma je oti la do zatvorenog kabineta pored biblioteke, zaključala se unutra i na brzinu se samozadovoljila. Nije dotakla svoje genitalije mjesecima i oslobađanje ovog dobrodo log, starog opu tanja ju je nagnalo da zaplače. Već mjesecima nije ni plakala. Ne, to je bilo netačno: već godinama nije plakala. Također, shvatila je da je prethodne sedmice njen dvadeset prvi rođendan protekao nezapa eno - čak ni Prudence, na koju se obično moglo računati u smislu malenog, pa ljivog poklona. Pa, ta je očekivalaŠ Sad je bila starija. Bila je gospodarica najvećeg imanja u

138

Philadelphiji, i glavni trgovac, kako se sada ispostavilo, jednog od najvećih preduzeća koja se bave uvozom biljaka na planeti. Vrijeme za djetinjaste stvari je pro lo. Kad je Alma napustila zatvoreni kabinet, skinula se i okupala - iako nije bila subota - i oti la je spavati u pet popodne. Spavala je trinaest sati. Kad se probudila, kuća je bila tiha. Prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci, kuća ni ta nije tra ila od nje. Ti ina je zvučala kao muzika. Polako se obukla i u ivala u čaju i tostu. Zatim je pro etala kroz majčinu grčku ba tu, sad prekrivenu ledom, sve dok nije do la do spremi ta za kočije. Bilo je vrijeme da se vrati, makar samo na nekoliko sati, svom radu koji je ostavila nasred rečenice onog dana kad je njena majka pala niz stepenice. Na njeno iznenađenje, kako je prilazila spremi tu za kočije, Alma je vidjela da se iz dimnjaka uzdi e tanak uvojak dima. Kad je stigla do svoje radne sobe, tamo je kao to je i obećala - bila Retta Snow, sklupčana na divanu ispod debelog vunenog ćebeta. Spavala je čvrstim snom i čekala je.

R

etta... , Alma je dodirnula ruku svoje drugarice. Pobogu, ta će ti tuŠ Rettine krupne zelene oči su se u trenu otvorile. Očigledno u prvom trenutku, kad se probudila, djevojka nije imala pojma gdje se nalazi i činilo se

da ne prepoznaje Almu. Ne to u asno je zahvatilo Rettino lice u tom trenutku. Izgledala je divlje, čak opasno i Alma je, trznuv i se, ustuknula u strahu, kao da je odskočila od psa satjeranog u ćo ak. Zatim se Retta nasmijala i utisak se izgubio. Opet je bila sva slatka i ponovo je ličila na sebe. Moja vjerna prijateljice , rekla je Retta pospanim glasom, posegav i za Alminom rukom. Ko te najvi e voliŠ Ko te najbolje voliŠ Ko misli na tebe, kada se drugi odmarajuŠ Alma je preletjela pogledom po sobi i vidjela malo skladi te praznih kutija od keksa i gomilicu odjeće, nehajno nagomilane na podu. Retta, za to spava u mojoj radnoj sobiŠ Zato to su stvari postale nepodno ljivo dosadne u mojoj vlastitoj kući. Stvari su i ovdje dosadne, svakako, ali ovdje barem postoji ansa da vidi vedro lice, ukoliko si dovoljno strpljiv. Jesi li znala da ima mi eve u herbarijuŠ Za to u ovoj sobi ne dr i mačku - ona bi se izborila s njima? Jesi li nekad vidjela vje ticuŠ Priznajem, vjerujem da je vje tica bila u spremi tu za kočije pro le sedmice. Mogla sam čuti njen smijeh.

139

Misli li da bismo trebale kazati tvom ocuŠ Ne vjerujem da je sigurno zadr ati vje ticu u okolini. Ili bi on mo da, naprosto, pomislio da sam luda. Iako on to ionako misli. Ima li jo čajaŠ Nisu li ova hladna jutra neizrecivo okrutnaŠ Ne čezne li u asno za ljetomŠ Gdje je nestala tvoja crna traka za rukuŠ Alma je sjela i pritisla ruku svoje prijateljice o njene usne. Bilo je dobro čuti potpune besmislice ponovo, nakon sve te ozbiljnosti tokom posljednjih mjeseci. Retta, nikad ne znam na koje od tvojih pitanja da odgovorim prvo. Počni od sredine , predlo ila je Retta, a zatim kreni u oba pravca. Kako je izgledala ta vje ticaŠ , pitala ju je Alma. Ha! Sada ti postavlja previ e pitanja! Retta je skočila s divana i protresla se da bi se razbudila. Hoćemo li raditi danasŠ Alma se nasmije ila. Da, vjerujem da ćemo raditi danas - konačno. A ta ćemo danas proučavati, moja draga najbolja AlmaŠ Proučavat ćemo Utricularia clandestina, moja draga najbolja Retta. BiljkuŠ Svakako. Oh, kako to zvuči prelijepo! Budi uvjerena da nije , odgovorila je Alma. Mada, jeste interesantno. A ta će Retta proučavati danasŠ Alma je podigla damski časopis, koji je le ao na podu kraj divana i prelistala je njegove nerazumljive stranice. Proučavam vrste haljina, u kojim bi se moderna djevojka trebala vjenčati , rekla je Retta blago. A ti hoće da izabere takvu haljinuŠ , odgovorila je Alma, podjednako blago. Apsolutno! A ta će uraditi s tom haljinom, moja ptičiceŠ Oh, planirala sam da je obučem na dan svog vjenčanja. Pa, to je genijalan plan! , rekla je Alma i okrenula se prema svojoj laboratorijskoj klupi da vidi mo e li pronaći svoje bilje ke od prije pet mjeseci. Ali, vidi , njeni rukavi su prekratki na svim ovim crte ima , Retta je nastavila brbljati, pa se pla im da će mi biti hladno. Mogla bih nositi al, kako mi je predlo ila

140

moja mala slu kinja, ali onda niko ne bi mogao u ivati u ogrlici, za koju je majka rekla da ću je moći nositi. eljela bih i buket ru a, iako im nije sezona i mnogi ka u da nije elegantno nositi buket cvijeća, u svakom slučaju. Alma se okrenula prema svojoj prijateljici jo jednom. Retta , obratila joj se, ovaj put ozbiljnijim tonom: Ne udaje se zaista, zar neŠ Nadam se da je tako! , nasmijala se Retta. Rekli su mi da je jedini pravi način na koji bi trebalo da se uda da to uradi stvarno! A za koga se planira udatiŠ Mr. Georgea Hawkesa , odgovorila je Retta. Tog smije nog, ozbiljnog čovjeka. Alma, tako mi je drago to je moj budući mu neko, koga ti toliko obo ava , to znači da svi mo emo biti prijatelji. I on se tebi divi, a i ti njemu, to znači da je dobar čovjek. Ustvari, vjerujem mu ba zbog tvoje privr enosti. Zatra io je moju ruku ubrzo nakon smrti tvoje majke, ali nisam ranije eljela da govorim o tome, jer si tako mnogo patila, namučena du ice. Nisam imala pojma da mu se uopće sviđam, ali majka mi ka e da me svi vole, blagoslovi njihova srca, jer ne mogu sebi pomoći! Alma je sjela na pod. Nije imala nikakav drugi izbor, osim da sjedne na pod. Retta je pritrčala svojoj prijateljici i sjela je kraj nje. Pogledaj se! Ponijela su te osjećanja zbog mene! Koliko ti samo brine o meni! Retta je obgrlila Almu oko struka, ba kao to je učinila onog dana, kada su se upoznale i zagrlila je čvrsto. Moram priznati da sam i dalje pomalo i sama smetena. ta bi tako pametan čovjek elio s tako blesavim, paperjastim stvorom, kao to sam jaŠ Moj otac se najvi e iznenadio! Rekao je: Loretta Marie Snow, oduvijek sam te smatrao djevojkom, koja će se udati za zgodnog, glupog momka, koji nosi duboke čizme i lovi lisice iz zabave! Ali vidi me sad - umjesto toga, udat ću se za učenjaka. Zamisli da me to na kraju učini pametnijom, Alma, da budem udata za čovjeka tako prvoklasnog uma. Mada, moram priznati da George ni izdaleka nije tako strpljiv kao ti, to se tiče odgovaranja na moja pitanja. On ka e da je predmet botaničkog izdava tva isuvi e slo en da bi mi ga objasnio, a istina je da ja jo uvijek ne mogu razlikovati litografiju od gravure. Jel se tako zove - litografijaŠ Tako da ću, mo da, nastaviti da budem glupa, kao i do sad! Kako god, ivjet ćemo preko rijeke, to će biti ba zabavno! Otac nam je obećao da će sagraditi

armantnu novu kuću, odmah pored Georgeove

tamparije. Mora

navraćati da se vidimo svaki dan! I sve troje ćemo zajedno ići u Old Drury da gledamo

141

pozori ne predstave! Alma, i dalje sjedeći na podu, nije bila u stanju govoriti. Samo je bila zahvalna da je Rettina glava bila prislonjena o njene grudi, kad je nastavila brbljati, tako da djevojka nije mogla vidjeti njeno lice. George Hawkes će o eniti Rettu SnowŠ Ali George je trebalo da bude Almin mu . Ona je to vidjela u svom umu tako slikovito prije skoro pet godina. Fantazirala je o njemu - njegovom tijelu - kad je bila u zatvorenom kabinetu. Međutim, gajila je i malo čednije misli o njemu. Zami ljala ih je kako zajedno rade, u maloj radnoj sobi. Oduvijek je zami ljala sebe kako napu ta White Acre, kad bude do lo vrijeme da se uda za Georgea. Zajedno, ivjeli bi u malenoj sobici iznad njegove tamparije, ispunjene toplim mirisima tinte i papira. Zami ljala ih je kako zajedno putuju za Boston, a mo da i dalje - čak u Alpe, kako se penju po velikom kamenju u potrazi za sasama i alpskom mu ikom. On bi joj rekao: ta misli o ovom primjerkuŠ , a ona bi odgovorila: Dobar je i rijedak. Oduvijek je bio tako ljubazan prema njoj. Jednom je stisnuo njenu ruku između svojih dlanova. Gledali su kroz okular istog mikroskopa toliko puta - jedno, pa drugo, pa opet naizmjenično - razmjenjujući utiske o čudesnosti svega toga. ta je, pobogu, George vidio u Retti SnowŠ Prema Alminom sjećanju, George jedva da je mogao pogledati Rettu Snow, a da se ne zbuni i ne iznervira. Alma se prisjećala kako je George oduvijek gledao u nju zbunjeno kad god bi Retta progovorila, kao da tra i pomoć, olak anje ili obja njenje. U krajnjem slučaju, ti letimični pogledi između Georgea i Alme o Retti bili su jedna od njihovih najslađih intimnosti - ili je, barem, Alma to umi ljala. Kako se pokazalo, Alma je sanjala o mnogim stvarima. Jedan dio nje se i dalje nadao da je ovo samo jedna od Rettinih čudnih igara, ili mo da obmanuti let djevojčine ma te. Konačno, samo trenutak ranije, Retta je tvrdila da vje tice ive u spremi tu za kočije, tako da je sve bilo moguće. Međutim, ne. Alma je isuvi e dobro poznavala Rettu. Ovo nije bila Retta, koja se igra. Ovo je bila iskrena Retta. Ovo je bila Retta, koja je ćaskala o problemima s rukavima i alovima, vezanim za februarsko vjenčanje. Ovo je bila Retta, koja se krajnje ozbiljno zabrinula zbog veoma dragocjene ogrlice, koju joj je majka obećala posuditi, a koja nije bila ba po Rettinom ukusu:

ta ako lanac bude predugačakŠ

142

ta ako se zapetlja u gornji dio

haljine? Alma je iznenada ustala i povukla Rettu da i ona učini isto. Nije to vi e mogla podnijeti. Nije mogla sjediti mirno i slu ati vi e ni jednu jedinu riječ o tome. Bez ikakvog daljeg plana akcije, zagrlila je Rettu. Bilo je mnogo lak e da je zagrli, nego da je pogleda. Zbog toga je Retta i u utjela. Dr ala je Rettu u tako čvrstom zagrljaju da je čula njen nagli udisaj, s iznenađujućim cičanjem. Ba kad je pomislila da će Retta nastaviti da priča, Alma je naredila:

uti! , i čepala svoju drugaricu jo čvr će.

Almine ruke su bile nevjerovatno jake (imala je ruke kovača gvo đa, ba kao i njen otac), a Retta je bila tako tanu na, s rebrima malog zeca. Bilo je zmija koje su na taj način ubijale, zagrljajem, koji je bivao sve jači i jači, sve dok se dah ne bi sasvim zaustavio. Alma je stisnula jo jače. Retta je jo jednom zacvilila. Alma ju je jo jače čepala - toliko jako da ju je odigla s poda. Sjetila se dana, kad su se sve tri upoznale: Alma, Prudence i Retta. Violina,

vilju ka i ka ika. Retta je rekla: Da smo dječaci, sada bismo se morali potući. Pa, Retta nije bila neki borac. Izgubila bi u takvoj tuči. Gadno bi izgubila. Alma je jo jače stisnula svoje ruke oko ove tanane, beskorisne, drage osobe. Za mirila je, stisnuv i jako kapke, ali su se suze ipak pojavile na uglovima oka. Osjetila je kako se Retta opustila u njenom stisku. Bilo bi tako lako spriječiti je da di e. Glupa Retta. Draga Retta, koja se - čak i sada! - uspje no opirala svim naporima da ne bude voljena. Alma je ispustila svoju drugaricu na pod. Retta se prizemljila dahćući i skoro da je odskočila od pada. Alma se natjerala da progovori. Čestitam ti na tvojoj sreći , rekla je. Retta je zajecala i čepala Almin prsluk drhtavim rukama. Nasmijala se, tako luckasta i puna povjerenja. Kako si ti dobra, mala Alma! , rekla je Retta. I koliko me voli ! U čudnom trenutku skoro mu ke formalnosti, Alma je pru ila ruku Retti da bi se rukovale, i uspjela procijediti samo jo jednu rečenicu: Ti sve to zaslu uje .

esi li znalaŠ , pitala je Alma Prudence nepun sat kasnije, kad ju je u dnevnoj

J

sobi zatekla s iglama za pletenje u rukama.

Prudence je odlo ila svoje pletivo u krilo, sklopila ruke i utjela. Imala je naviku da

143

se ne upu ta ni u kakav razgovor, dok u potpunosti ne razumije okolnosti. Međutim, Alma je ipak čekala, eleći da natjera svoju sestru da govori, eleći da je uhvati u nečemu. Dodu e, u čemuŠ Prudencino lice nije imalo ta da otkrije i, ako je Alma pomislila da je Prudence Whittaker tolika budala da prva progovori pod ovakvim okolnostima, onda je nije dobro poznavala. U ti ini koja je uslijedila, Alma je osjetila kako se njena ljutnja od iskričave ravnodu nosti pretvara u ne to tragičnije i mrzovoljnije, ne to pokvareno i tu no. Jesi li znala da će se Retta Snow udati za Georgea HawkesaŠ , bila je Alma konačno primorana da je pita. Prudencin izraz lica se nije promijenio, ali je Alma vidjela maju nu bijelu liniju koja se na tren pojavila oko usana njene sestre, kao da su sama usta sabila tek dio toga. Zatim je linija nestala, onoliko brzo koliko se i pojavila. A mo da je Alma sve to samo umislila. Ne , Prudence je odgovorila. Kako se to moglo desitiŠ , pitala je Alma. Prudence je

utjela, pa je Alma

nastavila govoriti. Retta mi je rekla da su se vjerili sedmicu dana nakon smrti na e majke. Shvatam , rekla je Prudence, nakon duge stanke. Je li Retta ikada saznala da ja... Tu je Alma počela oklijevati i skoro da je zaplakala. Je li Retta nekom prilikom saznala da gajim osjećanja prema njemuŠ Kako očekuje da odgovorim na takvo pitanjeŠ , odgovorila je Prudence. Je li to saznala od tebeŠ Almin glas je bio uporan i gnjevan. Jesi li joj to spomenula u nekoj situaciji? Ti si jedina osoba koja joj je mogla kazati da volim Georgea. Sad se ponovo pojavila bijela linija oko usana njene sestre, i zadr ala se malo du e. Nije bilo gre ke. To je bio bijes. Alma, nadala sam se , rekla je Prudence, da si malo bolje upoznala moj karakter nakon svih ovih godina. Je li ikada neko, ko je do ao kod mene da tračari, oti ao kući sretanŠ Je li Retta ikada do la kod tebe da tračariŠ Alma, nema mnogo značaja je li dolazila ili ne. Jesi li ikada čula da sam odala

144

nečiju tajnuŠ

Prestani da mi odgovara u zagonetkama! , dreknula je Alma. Zatim je snizila glas: Jesi li ikada rekla Retti Snow da volim Georgea HawkesaŠ Alma je vidjela sjenku, koja je promakla kraj vrata, pokolebala se, a zatim nestala. Jedino je uspjela baciti letimični pogled na kecelju. Neko - vjerovatno slu avka krenula je da uđe u dnevnu sobu, ali je očigledno promijenila mi ljenje i povukla se. Za to u ovoj kući nikada nije bilo privatnostiŠ I Prudence je vidjela sjenku i nije joj se svidjela. Tad je ustala i krenula je da se direktno suoči s Almom - zaista, skoro prijeteći. Sestre nisu mogle da se gledaju oči u oči, jer su bile različite visine, ali je Prudence nekako uspjela posmatrati Almu s visine, bez obzira na to

to je bila

trideset centimetara ni a. Ne , odgovorila je Prudence. Nikome ni ta nisam rekla, niti ću.

tavi e, tvoje

insinuacije me vrijeđaju i nisu pravedne ni prema Retti Snow i Mr. Hawkesu, čiji je brak - u

ta se iskreno nadam - samo njihova stvar. Najgore od svega, tvoje

ispitivanje te degradira.

ao mi je zbog tvog razočarenja, ali svojim prijateljima

dugujemo na u radost i najbolje elje za njihovu sreću. Alma je ponovo počela govoriti, ali ju je Prudence presjekla. Alma, bolje da se prvo pribere , prije nego to nastavi govoriti , upozorila ju je, ili će za aliti zbog toga to planira da mi povjeri . Pa, o tome nije ni trebalo raspravljati. Alma je već za alila zbog toga to joj se povjerila. Po eljela je da nikada nije ni započinjala ovaj razgovor. Međutim, bilo je prekasno za to. Sljedeća najbolja stvar bila bi da ga odmah okonča. To bi bila čudesna mogućnost za Almu da obuzda svoju gubicu. Na alost, nije uspjela da se obuzda. Samo sam htjela da saznam je li me Retta izdala , nastavila je Alma brbljati. Jel Š , Prudence je pitala ravnodu no. Znači, tvoja pretpostavka je da je moja i tvoja prijateljica, Miss Retta Snow - najprostodu nije stvorenje, na koje sam ikada nabasala - namjerno otela Georgea Hawkesa od tebeŠ Ali zbog čega, AlmaŠ Zbog njenog ličnog takmičarskog zadovoljstvaŠ Kad smo već kod toga, smatra li da sam te i ja izdala? Smatra li da sam Retti otkrila tvoju tajnu da bismo ti se rugaleŠ Vjeruje li da sam ohrabrivala Rettu da zavede Mr. Hawkesa, u svojstvu neke opake igreŠ Vjeruje li da imam neku potajnu elju da te vidim ka njenuŠ

145

Za ime bo ije, Prudence je znala biti nemilosrdna. Da je bila mu karac, bila bi opasan advokat. Alma se nikada nije osjećala tako u asno, niti je djelovala tako sitno. Sjela je na najbli u stolicu i počela zuriti u pod. Međutim, Prudence je pratila Almu do stolice, stala je iznad nje i nastavila govoriti. U međuvremenu, Alma, imam lične vijesti, koje ću ti sada saop titi, jer se odnose na slično. Planirala sam sačekati da na a porodica izađe iz alosti da bi se pozabavila time, ali vidim da si ti odlučila da je na a porodica već iza la iz alosti. Tada je Prudence dotakla Alminu nadlakticu - na kojoj nije bilo crne krep trake - i, Alma se skoro acnula. I ja ću se udati , Prudence je objavila, bez trunke trijumfa ili ushićenja. Mr. Arthur Dixon je zatra io moju ruku i ja sam pristala. Samo na tren, Almina glava se ispraznila: Zaboga, ko je bio Arthur Dixon? Na sreću, to nije izgovorila na glas, jer se već u sljedećem trenutku, naravno, sjetila ko je on, i osjećala se apsurdno

to se uopće pitala. Arthur Dixon: njihov učitelj. Taj

nesretni i pognuti čovjek, koji je nekako utjerao francuski jezik u Prudencinu glavu i koji je, bez imalo razdraganosti, pomogao Almi da savlada grčki. To tu no stvorenje s mokrim uzdasima i alosnim ka ljanjem. Ta mala dosada od čovjeka, o čijem licu Alma bukvalno nije razmi ljala od posljednjeg puta, kada ga je vidjela, to je bilo kadaŠ Prije neke četiri godineŠ Kad je konačno napustio White Acre da postane profesor klasičnih nauka na Univerzitetu u PennsylvanijiŠ Ne, Alma je odmah shvatila da to nije tačno. Vidjela je Arthura Dixona nedavno, na sahrani svoje majke. Čak je i pričala s njim. Ljubazno joj je izjavio sauče će, a ona se pitala za to je uopće bio tu. Pa, sad je znala. Očigledno je bio tu da bi se udvarao svojoj biv oj učenici, koja je, igrom slučaja, bila najljep a djevojka u Philadelphiji i, valjalo bi napomenuti, jedna od najbogatijih. Kad je bila vjeridbaŠ , pitala je Alma. Neposredno prije majčine smrti.

KakoŠ Na uobičajen način , Prudence je hladno odgovorila. Sve to se desilo istovremenoŠ , pitala je Alma. Od te ideje joj je pozlilo. Jesi li se vjerila s Mr. Dixonom u isto vrijeme kada se Retta Snow vjerila s Georgeom HawkesomŠ

146

Ne pratim ta se de ava u tuđim ivotima , rekla je Prudence. Onda je malo smek ala glas i priznala: Mada, tako je djelovalo - ili, skoro pa tako. Izgleda da se moja vjeridba desila nekoliko dana ranije. Ionako, nema veze. Zna li otacŠ Uskoro će saznati. Arthur je čekao da prođe period alosti da bi mu to saop tio. Zaboga, Prudence, pa ta će Arthur Dixon kazati ocuŠ Čovjek ga se beskrajno pla i. Ne mogu to pojmiti. Kako će Arthur izdr ati cijeli razgovor, a da se odmah ne onesvijestiŠ I, ta će ti raditi do kraja svog ivota - udata za učenjakaŠ Prudence se uspravila i ispravila je svoje suknje. Pitam se uviđa li, Alma, da je tradicionalnija reakcija na objavu vjeridbe da po eli budućoj mladoj mnogo godina zdravlja i sreće - naročito, ako je buduća mlada tvoja sestra. Oh, Prudence, izvinjavam se... , zaustila je Alma, postiđena zbog svog pona anja već po ko zna koji put tog dana. Pusti to , rekla je Prudence, i okrenula se prema vratima. Nisam ni očekivala ni ta drugo.

U

svim na im

ivotima, postoje dani kada po elimo da budemo izbrisani iz

evidencije samog na eg postojanja. Mo da čeznemo za tim brisanjem, jer nam

je određeni dan donio toliko potresnu tugu da jedva mo emo ponovo pomisliti na njega. Ili, mo emo po eljeti da zauvijek izbri emo samo epizodu, jer smo se pona ali tako jadno tog dana - bili smo mučno sebični, ili blesavi u neobičnoj mjeri. Ili smo, mo da, povrijedili drugu osobu ili po eljeli da zaboravimo na vlastitu krivicu. Na alost, postoje neki dani u na em ivotu, kada se sve ove tri stvari dese istovremeno - kada smo slomljenog srca, blesavi i neoprostivo zli prema drugima, sve to u isto vrijeme. Almu je taj dan zadesio 10. januara 1821. godine. Učinila bi sve to je bilo u njenoj moći da izbri e u cjelini taj dan iz hronike svog ivota. Nikad nije mogla oprostiti sebi to je njena prva reakcija na sretne vijesti njene drage prijateljice i jadne sestre bila zlobna predstava od ljubomore, nepromi ljenosti i (bar u Rettinom slučaju), fizičkog nasilja. Čemu ih je oduvijek učila BeatrixŠ Ni ta nije

toliko bitno kao dostojanstvo, djevojke. Vrijeme će pokazati koja od vas dvije ga ima, a koja ne.

to se tiče Alme, 10. januara 1821. godine sebe je prikazala kao enu

li enu dostojanstva.

147

To će je mučiti u mnogo narednih godina. Alma je mučila sebe zami ljajući iznova i iznova - sve druge načine, na koje se mogla pona ati tog dana, da je imala bolju kontrolu nad svojim strastima. U Alminom prerađenom razgovoru s Rettom, ona je krajnje nje no zagrlila svoju drugaricu i na puko pominjanje imena Georgea Hawkesa mirnim glasom rekla: Kako je on sretan čovjek to te je osvojio! U njenom prerađenom razgovoru s Prudence, ona nikada nije optu ila svoju sestru da ju je izdala pred Rettom, i svakako nije optu ila Rettu da joj je ukrala Georgea Hawkesa. Kad je Prudence objavila svoju vjeridbu s Arthurom Dixonom, Alma se srdačno nasmije ila, nje no uhvatila ruku svoje sestre i rekla: Ne mogu zamisliti gospodina koji bi ti vi e pristajao! Na alost, čovjek ne dobija drugu ansu u takvim epizodama grubih gre aka. Ako ćemo iskreno, već 11. januara 1821. godine - samo dan kasnije! - Alma je bila mnogo bolja osoba. Pribrala se

to je br e mogla. Čvrsto se posvetila duhu

ljubaznosti prema obje vjeridbe. Privoljela je sebe da igra ulogu smirene mlade djevojke koja je iskreno sretna zbog sreće drugih ljudi. Kad su sljedećeg mjeseca do la na red dva vjenčanja, odvojena među sobom samo jednom sedmicom, uspjela je da bude prijatna i vesela go ća na oba događaja. Bila je predusretljiva prema mladenkama i ljubazna prema mlado enjama. Niko joj ni ta nije mogao zamjeriti. Pa ipak, Alma je patila. Izgubila je Georgea Hawkesa. Ostavile su je po strani njena sestra i njena jedina prijateljica. Odmah nakon vjenčanja, i Prudence i Retta su se preselile na drugu obalu rijeke, u centar Philadelphije. Violina, vilju ka i ka ika su bile pro lost. Jedino je Alma ostala na White Acreu (koja je davno odlučila da je vilju ka). Alma je pronalazila malo utjehe u tome da niko, osim Prudence, nije znao za njenu nekada nju ljubav prema Georgeu Hawkesu. Ničim nije mogla izbrisati strastvene ispovijesti koje je godinama tako nehajno povjeravala Prudence (bo e, kako je za alila zbog toga!), ali je, barem, Prudence bila zapečaćena grobnica, iz koje neće i čiliti nijedna tajna. Činilo se da George nije uviđao da je Almi bilo stalo do njega, niti da ona nikada nije dovodila u pitanje njegovu privr enost prema njoj. Pona ao se prema Almi istovjetno, kao i prije vjenčanja. Bio je prijateljski i profesionalno nastrojen u pro losti, a takav je bio i sada. Za Almu je to istovremeno bilo utje no i u asno obeshrabrujuće. Bilo je utje no, jer nije ostalo nikakve

148

zbunjenosti među njima, nije bilo javnih znakova poni enja. Bilo je obeshrabrujuće, jer, očigledno, među njima ničega nikada nije ni bilo - osim onoga,

to je Alma

dozvoljavala sebi da sanjari. Sve je to bilo u asno sramotno, kad bi se prisjetila toga. Tu no, ali često nije mogla odoljeti, a da se ne prisjeti. tavi e, sada je djelovalo kao da će Alma zauvijek ostati na White Acreu. Bila je potrebna ocu. To je iz dana u dan bilo sve jasnije. Henry je pustio Prudence da ode bez borbe (dodu e, jeste blagoslovio svoju usvojenu kćerku s krajnje velikodu nim mirazom i nije bio neuljudan prema Arthuru Dixonu, uprkos činjenici da je čovjek bio iva dosada, i jo prezbiterijanac), ali nikada ne bi pustio Almu. Prudence Henryju nije bila od značaja, ali Alma je bila od su tinskog značaja, naročito sada, kada Beatrix vi e nije bilo. Zbog svega toga, Alma je u potpunosti zamijenila svoju majku. Bila je primorana da prihvati tu ulogu, jer se niko drugi nije mogao nositi s Henryjem. Pisala je očeva pisma, namirivala račune, slu ala njegove jadikovke, brinula koliko pije ruma, nudila komentare na njegove planove i smirivala njegov gnjev. Kako ju je Henry pozivao u svoju radnu sobu u svako doba dana i noći, Alma nikada nije tačno znala ta njenom ocu treba od nje, niti koliko dugo će određeni zadatak iziskivati vremena. Ponekad bi ga zatekla kako sjedi za svojim stolom, grebući

ivaćom iglom po gomili zlatnih

novčića, poku avajući da utvrdi jesu li falsifikovani, eleći i Almino mi ljenje. Ponekad bi mu naprosto bilo dosadno, pa bi po elio da mu Alma donese solju čaja, ili da igra kribad

6

s njim, ili da ga podsjeti na stihove neke stare pjesme. U danima kada bi ga

tijelo boljelo, ili kad bi mu upravo izvadili zub, ili prilijepili veliki flaster na grudi, pozvao bi Almu u svoju radnu sobu naprosto da joj ispriča koliko ga mnogo boli. Ili bi, bez ikakvog razloga, naprosto po elio da nabroji sve svoje jadikovke ( Za to u ovom domaćinstvu janjetina ima ukus ovnovine?.' , pitao bi. Ili: Za to slu avke moraju stalno da pomjeraju tepihe, tako da nikada ne zna gdje da stavi svoje noge?. Koliko padova ele da pretrpimŠ ) U danima kada je imao posla i kada se osjećao dobro, Henry bi imao neki smisleni posao za Almu. Tra io bi od nje da napi e prijeteće pismo du niku, koji je imao zaostale dugove. ( Reci mu da mora početi isplaćivati dug u roku od dvije sedmice, ili 6

Kribad – kartaro ka igra (prim.prev.)

149

ću se pobrinuti da njegova djeca provedu ostatak ivota u popravnom domu , diktirao je Henry, ali bi Alma pisala: Dragi Sir, s najvećim po tovanjem, zamolio bih vas da izmirite ovaj dug... ) Ili bi Henry dobio po iljku osu enih botaničkih prekomorskih primjeraka, koje je Alma trebala oporaviti u vodi i brzo ih nacrtati, prije nego to istrunu. Ili bi tra io od nje da napi e pismo nekom podređenom radniku u Tasmaniji, koji je sebe izlagao smrtnim opasnostima zbog posla u udaljenim zakucima svijeta dok je sakupljao egzotične biljke za Whittaker Company. Reci toj lijenoj va ki , rekao bi Henry, baciv i svoj blok za pisanje preko stola svojoj kćerki, da nemam ni ta od toga to me izvje tava da je takav i takav primjerak pronađen na obalama nekog potoka, čije je ime vjerovatno izmislio, kako mi se čini, jer ne mogu da ga nađem obilje enog ni na jednoj postojećoj mapi. Reci mu da su mi potrebni upotrebljivi detalji. Reci mu da ne dajem ni pi ljivog boba za njegovo lo e zdravlje. I moje zdravlje je lo e, ali opterećujem li ja njega svojim problemimaŠ Reci mu da ću platiti deset dolara za hiljadu primjeraka od svake vrste, ali mi je potrebno da bude tačan i da se primjerci mogu prepoznati u taksonomiji. Reci mu da prestane

sna no pritiskati suhe primjerke o papir, jer ih to uni tava, to bi do sada uveliko trebalo da zna. Reci mu da mora upotrijebiti dva termometra u svakom minijaturnom stakleniku - jedan prikačen za samo staklo, a drugi zaboden u zemlju. Reci mu da, prije nego to mi po alje jo neke primjerke, mora ubijediti mornare na brodu da sklone sanduke s palube, ako se noću bude očekivao mraz, jer mu neću platiti ni

pi ljivog boba, ako mi po alje jo jednu po iljku kutija punih crne plijesni, tvrdeći da su to biljke. I reci mu da ne, neću mu ponovo dati plaću unaprijed. Reci mu da je sretan to uopće jo uvijek ima zaposlenje, ako se uzme u obzir da radi sve to mo e da me dovede do bankrota. Reci mu da ću ga ponovo isplatiti kada bude zaslu io. ( Dragi Sire , započela bi Alma pismo, mi ovdje, u Whittaker, iskreno vam se zahvaljujemo na va im nedavnim naporima i izvinjavamo se zbog svih neprijatnosti, koje ste pretrpjeli... ) Niko drugi nije mogao uraditi taj posao. To je morala biti Alma. Sve je bilo u skladu s Beatrixinim instrukcijama na njenoj samrtnoj postelji: Alma nije smjela napustiti svog oca. Je li Beatrix pretpostavljala da se Alma nikada neće udatiŠ Vjerovatno jeste, Alma je to shvatila. Ko bi nju o enioŠ Ko bi uzeo ovo ogromno ensko stvorenje, koje je bilo

150

vi e od sto osamdeset tri centimetara, previ e obrazovano, s kosom boje i oblika pijetlove krijeste? George Hawkes je bio najbolji kandidat - ustvari, jedini kandidat - ali sad je bio nedostupan. Alma je znala da bi bilo beznade no da ikad pronađe odgovarajućeg mu a, i to je jednog dana povjerila Hanneke de Groot, dok su njih dvije i ale im irovinu u Beatrixinoj staroj grčkoj ba ti. Hanneke, nikada neće doći red na mene , rekla je Alma odjednom. Nije to rekla alosno, već prostodu no iskreno. Bilo je nečega u govoru na nizozemskom (a Alma je razgovarala samo na nizozemskom s Hanneke),

to bi oduvijek izmamilo

prostodu nu iskrenost. Daj situaciji vremena , rekla je Hanneke, znajući tačno o čemu Alma govori. Mu jo uvijek mo e navratiti na tvoj prag. Moja vjerna Hanneke , rekla je Alma nje no, hajde da budemo iskrene jedna prema drugoj. Ko će ikada staviti prsten na ove moje ba tovanske rukeŠ Ko će ikada poljubiti ovu enciklopediju od glaveŠ Ja ću je poljubiti , rekla je Hanneke, i povukla je Almu na dolje da je poljubi u obrvu. Eto, gotovo je. Prestani se aliti. Uvijek se pona a kao da zna sve, ali ne zna ba sve. Tvoja majka je imala istu manu. Vidjela sam vi e od ivota od tebe, i to prilično, i ka em ti da nisi prestara za udaju - i da jo

uvijek mo e

zasnovati

porodicu. Nema urbe ni za tim. Pogledaj Mrs. Kingston, u ulici Locust. Pedeset godina, sigurno ima toliko, a upravo je obradovala mu a blizancima! Prava Abrahamova ena. Neko bi trebalo da prouči njenu matericu. Priznajem, Hanneke, da ne vjerujem da Mrs. Kingston ima ba pedeset godina. Niti vjerujem da ona eli da neko proučava njenu matericu. Dijete, samo hoću da ka em da ne poznaje budućnost ba u onoj mjeri, u kojoj vjeruje

da je poznaje . Moram ti reći jo

ne to, pored toga. Hanneke je sada

prestala raditi i glas joj se uozbiljio. Dijete, svi imaju svoja razočarenja. Almi se sviđalo kako riječ dijete zvuči na nizozemskom. Kindje. To je bio nadimak, kojim je Hanneke oduvijek zvala Almu kada je bila mlada i prepla ena, i kada bi se popela u domaćicin krevet usred noći. Kindje. Zvučalo je kao sama toplota. Hanneke, svjesna sam toga da svi imamo razočaranja. Nisam sigurna u to da jesi. Jo uvijek si mlada, zbog čega razmi lja samo o sebi. Ne primjećuje patnju, koja se de ava oko tebe, drugim ljudima. Ne buni se;

151

istina je. Ne osuđujem te. I ja sam bila sebična kao ti, kada sam bila u tvojim godinama. Za mlade je uobičajeno da budu sebični. Sad sam mudrija.

teta, to ne

mo emo staviti stare glave na mlada ramena, jer bi onda i ti bila mudra. Međutim, jednog dana će shvatiti da niko ne prolazi kroz ovaj svijet bez patnje - bez obzira na to ta ti misli o njima ili njihovoj navodnoj sreći. ta bi onda trebalo da uradimo s na om patnjomŠ , pitala je Alma. To nije bilo pitanje, koje bi Alma ikada postavila svećeniku, filozofu ili pjesniku, ali je bila radoznala - čak je očajnički i čekivala - da čuje odgovor od Hanneke de Groot. Pa, dijete, mo e raditi ta ti je volja sa svojom patnjom , rekla je Hanneke blago. Ona pripada tebi. Mada, reći ću ti ta ja radim sa svojom. čepam je za glavu, bacim je na zemlju i zdrobim petom svoje cipele. Predla em ti da nauči uraditi isto to.

I

tako, Alma je to uradila. Naučila je kako da svoja razočarenja zdrobi petom svoje

čizme. Imala je čvrste čizme, pa je bila dobro snabdjevena za taj zadatak. Potrudila

se da svoje patnje pretvori u prah pun čvrstog pijeska, koji je mogla baciti u jarak. Radila je to svakog dana, ponekad čak nekoliko puta dnevno, i nastavila je s tom praksom. Mjeseci su prolazili. Alma je pomagala ocu, pomagala je Hanneke, radila je u staklenicima i ponekad je organizovala formalne večere na White Acreu da razonodi Henryja. Rijetko je viđala svoju staru prijateljicu Rettu. Jo rjeđe je viđala Prudence, mada ponekad ipak jeste. Iz čiste navike, Alma je posjećivala nedjeljne slu be u crkvi, mada su često, prilično sramotno, njezini odlasci u crkvu uslijedili nakon posjeta zatvorenom kabinetu, kako bi očistila svoj um od dodirivanja svog tijela. Posjete zatvorenom kabinetu joj vi e nisu donosile radost, ali se zbog njih osjećala pomalo razuzdano. Neprestano je bila zaokupljena, ali ne u dovoljnoj mjeri. Godinu dana kasnije, osjetila je sveopću letargiju koja ju je ozbiljno upla ila. Čeznula je za nekakvim zaposlenjem ili inicijativom koja će joj osigurati ventil za njene velike intelektualne kapacitete. U početku, očevi trgovački poslovi su slu ili toj svrsi, dok je posao ispunjavao njene dane obeshrabrujućim gomilama odgovornosti. Međutim, Almina efikasnost je uskoro postala njen neprijatelj. Ispunjavala je obaveze, vezane za Whittaker Company isuvi e dobro i brzo. Uskoro, nakon to je naučila sve to se

152

mo e znati o uvozu i izvozu biljaka, bila je u stanju da zavr i Henryjeve poslove za četiri do pet sati dnevno. To, naprosto, nije bilo dovoljno sati. Ostavljalo je isuvi e preostalih sati dokolice, a ona je bila opasna. Dokolica je stvarala mogućnost za analiziranje razočaranja koja je trebalo da drobi petom svoje čizme. Otprilike u to vrijeme - godinu dana nakon svih vjenčanja - Alma je do la do značajnog i, čak, okantnog uvida: nasuprot njenim dječijim vjerovanjima, otkrila je da White Acre nije tako veliko mjesto. Ustvari, ba nasuprot: bio je malen. Da, imanje se prostiralo na vi e od hiljadu hektara, s kilometrom i po riječne obale, prilično velikim dijelom netaknute ume, ogromnom kućom, sjajnom bibliotekom, velikom mre om tala, ba ti, staklenika, jezera i potoka - međutim, ako su ovo predstavljale granice nečijeg cijelog svijeta (kao sada za Almu), onda to mjesto uopće nije bilo veliko naročito, ako ste bili prirodnjak! Problem je bio u tome to je Alma već provela svoj ivot izučavajući prirodu White Acrea, i poznavala je to mjesto isuvi e dobro. Znala je svako drvo, kamen, pticu i gospinu papučicu. Znala je svakog pauka, svaku bubu, svakog mrava. Vi e nije preostalo ni ta to je mogla izučavati. Da, mogla je proučavati nove tropske biljke, koje su pristizale u impresivne staklenike njenog oca svake sedmice - ali, to nije bilo otkriće! Neko je već otkrio te biljke! A zadatak prirodnjaka, koliko je Alma razumjela, sastojao se u tome da otkriva nove vrste. Međutim, za Almu nije postojala takva ansa, jer je već dosegla svoje botaničke granice. Ova spoznaja ju je upla ila i zbog nje nije mogla noću spavati, to ju je, jo vi e pla ilo. Pla ila se nemira koji se uvlačio u nju. Skoro da je mogla čuti svoj um kako korača unutar lobanje, zatočen i uznemiren, i osjetila je kako se breme svih godina koje tek treba pro ivjeti, strovalilo na njena leđa s te kim prijetnjama. Kao rođeni taksonomičar nemajući ni ta novo da klasifikuje, Alma je dr ala pod kontrolom svoju nelagodu tako to je uređivala druge stvari. Poredala je po abecedi dokumente svog oca. Uredila je biblioteku, pobacav i beznačajne knjige. Poredala je kolekciju tegli na svojoj polici po visini i napravila je jo prefinjeniji sistem nepotrebnog sređivanja, zbog čega se desilo da je - rano ujutru tokom juna 1822. godine - Alma Whittaker sjedila sama u svom spremi tu za kočije, pa ljivo i čitavajući sve istra ivačke članke, koje je ikada napisala za Georgea Hawkesa. Poku avala je odlučiti hoće li sva stara izdanja Americana Botanice poredati po temama ili

153

hronologiji. To je bio nepotreban zadatak, ali će utro iti jedan sat. Međutim, Alma je na dnu gomile prona la svoj prvi članak - onaj, koji je napisala, kad je imala samo esnaest godina, o Monotropa hypopitys. Ponovo ga je pročitala. Smatrala ga je dječijim, mada je naučni tekst bio smislen, a njeno obja njenje te biljke, koja voli sjenovita mjesta, kao pametnog, beskrvnog parazita, jo uvijek je zvučalo validno. Kad je pomnije pogledala svoje stare ilustracije Monotope, morala se nasmijati njihovoj početničkoj grubosti. Njeni dijagrami su izgledali kao da ih je crtalo dijete, to, u su tini, i jeste bio slučaj. Tokom posljednjih godina nije postala ba blistava umjetnica, ali su ovi raniji crte i zaista bili veoma grubi. George je bio ljubazan to ih je uopće objavio. Njena Monotropa trebalo je da bude prikazana kako raste iz rasada mahovine, ali je na Alminom crte u izgledalo kao da biljka raste iz grudastog starog du eka. Niko ne bi bio u stanju da u tim močvarastim gromuljicama u dnu crte a prepozna mahovinu. Trebalo je da nacrta daleko vi e detalja. Kao dobar prirodnjak, trebalo je da nacrta ilustraciju, koja bi krajnje precizno prikazala u kojoj vrsti mahovine je rasla Monotropa hypopitys. Nakon malo razmatranja, Alma je shvatila da ne zna na kojoj vrsti mahovine raste

Monotropa hypopitys. Nakon jo malo razmatranja, shvatila je da nije sigurna da bi, uopće, mogla razlikovati različite vrste mahovine. Koliko ih je bilo, uopćeŠ NekolikoŠ DesetinaŠ Nekoliko stotinaŠ Na njeno iznenađenje, nije znala. Opet, gdje je to mogla naučitiŠ Ko je, ikada, pisao o mahoviniŠ Ili čak uopćeno o rodu Bryophyta? Nije postojala nijedna bitna knjiga o tome, a da je čula za nju. Nikada niko nije posvetio tome svoj radni vijek. A ko bi, pak, to i htio? Mahovine nisu bile orhideje, nisu bile libanski kedrovi. Nisu bile velike, ni prelijepe, ni razmetljive. Niti su mahovine bile ne to ljekovito ili unosno, na čemu bi čovjek, kao to je Henry Whittaker, mogao zgrnuti bogatstvo (iako se Alma sjećala da joj je otac spomenuo da je pakovao svoje dragocjeno sjeme kininovca u suhu mahovinu da bi ga sačuvao tokom puta do Jave). Mo da je Gronovius napisao ne to o mahoviniŠ Mo da. Međutim, rad starog Nizozemca sada je bio već sedamdeset godina star - jako zastario i u asno nepotpun. Bilo je očigledno da niko nije pridavao značaj toj temi. Alma je čak popunila pukotine na starim zidovima svog spremi ta za kočije mahovinom, kao da je u pitanju obična pamučna vata. To je bila previdjela.

154

Alma je brzo ustala, umotala se u al, ugurala ogromnu lupu u svoj d ep i istrčala napolje. Bilo je svje e proljetno jutro, prohladno i pomalo oblačno. Svjetlost je bila savr ena. Nije morala daleko ići. Znala je da se na jednoj uzvi ici uz rijeku nalazi velika hrid od vla nih krečnjačkih stijena, u hladu zbog obli njeg drveća. Sjetila se da će tamo naći mahovinu, jer je tamo nabrala izolaciju za svoju radnu sobu. Dobro je zapamtila. Ba na granici stijena i ume, Alma je do la do prve velike stijene. Stijena je bila veća od usnulog bika. Kao to je pretpostavljala i nadala se, bila je prekrivena mahovinom. Alma je kleknula u visokoj travi i prinijela lice stijeni to je bli e mogla. A tamo, ne vi e od dva i po centimentra iznad povr ine stijene, vidjela je divnu, maju nu umu. Ni ta se nije kretalo u ovom svijetu mahovine. Piljila je u to tako izbliza da je mogla osjetiti njen miris - memljiv, jak i ustajao. Nje no, Alma je pritisla ruku o ovu tijesnu, malenu, umovitu zemlju. Stisnula se pod njenim dlanom, a onda se vratila u prvobitni oblik bez po muke. Bilo je nečeg uzbudljivog u njenoj reakciji na nju. Mahovina je bila topla i spu vasta, nekoliko stepeni toplija od vazduha oko nje i mnogo vla nija, nego to je očekivala. Djelovalo je kao da je imala svoju mikroklimu. Alma je stavila lupu ispred svog oka i ponovo je pogledala. Sada se minijaturna uma pod njenim pogledom prikazala u veličanstvenim detaljima. Osjetila je da je ostala bez daha. Pred njom je bilo zapanjujuće kraljevstvo. To je bila amazonska uma, viđena s leđa orla harpije. Letjela je pogledom preko iznenađujućeg pejza a, prateći njegove putanje u svim pravcima. Tu su bile bogate, bujne doline, ispunjene maju nim drvećem od upletene sirenine kose i sitnih, upletenih loza. Bile su tu i jedva vidljive pritoke, koje su tekle kroz tu d unglu, kao i minijaturni okean u ulegnuću u sredi tu stijene, gdje se sakupljala sva voda. Ba preko puta ovog okeana - koji je bio veličine pola Alminog ala - prona la je jo jedan kontinent mahovine. Na ovom novom kontinentu, sve je bilo drugačije. Pretpostavila je da taj dio stijene vjerovatno upija vi e svjetlosti od prethodnog dijela. Ili ne to manje ki eŠ U svakom slučaju, ovo je bila potpuno nova klima. Ovdje je mahovina rasla u planinskim pojasevima du ine Alminih ruku, u elegantnim grozdovima nalik borovima mnogo tamnije zelene boje. Na trećem kvadrantu iste stijene, prona la je komadiće beskrajno malih pustinja, naseljenih nekom tvrdom, suhom, tro nom mahovinom, koja je izgledala kao kaktus. Na drugim mjestima,

155

pronalazila je duboke, minijaturne fjordove - tako duboke, da čak i sada, to je bilo krajnje nevjerovatno, u junu - mahovine u njima su i dalje bile zaleđene od zaostalih tragova zimskog leda. Međutim, prona la je i tople rukavce, minijaturne katedrale i krečnjačke pećine veličine svog palca. Zatim je Alma podigla lice i vidjela ta se nalazilo pred njom - na desetine drugih takvih stijena, vi e nego

to je mogla izbrojati, sve slično iskrojene, ali suptilno

drugačije. Osjetila je kako opet gubi dah. To je bio cijeli svijet. To je bilo veće od svijeta. To je bio nebeski svod univerzuma, viđen kroz jedan od moćnih teleskopa Williama Herschela. To je bilo planetarni sistem i to ogroman. Stare, neistra ene galaksije kotrljale su se pred njenim očima - i sve je bilo ba tu! Jo uvijek je mogla vidjeti svoju kuću odatle. Mogla je vidjeti poznate stare čamce na rijeci Schuylkill. Mogla je čuti udaljene glasove voćara svog oca, koji su radili u gaju breskvi. Da je Hanneke zazvonila za ručak u tom trenutku, ona bi to čula. Almin svijet i svijet mahovine bili su isprepleteni sve to vrijeme, le eći jedan na drugom, puzeći jedan preko drugog. Međutim, jedan od ovih svjetova je bio bučan, ogroman i brz, dok je drugi bio tih, maju an i spor - i samo se jedan od ovih svjetova činio nemjerljiv. Alma je uronila prste u plitko zeleno krzna ce i osjetila je talas radosnog i čekivanja. To bi moglo pripasti njoj! Nijedan botaničar prije nje nikada nije posvetio sebe u potpunosti samo izučavanju ovog potcijenjenog roda, međutim, Alma je to mogla učiniti. Imala je vremena za to, kao i strpljenja. Imala je stručnost. Svakako je imala mikroskope. Imala je čak i izdavača - jer, bez obzira na sve ostalo to se desilo među njima (ili se nije desilo), George Hawkes bi uvijek rado objavio otkrića A. Whittaker, kakva god ona bila. Uviđajući sve to, Almino postojanje je u istom trenu postalo veće i jo mnogo, mnogo manje - međutim, prijatna verzija manjeg. Svijet se proporcionalno smanjio na beskrajne centimetre mogućnosti. Mogla je ivjeti svoj ivot u velikodu noj minijaturi. Najbolje od svega, Alma je shvatila da nikada neće naučiti sve o mahovini - jer je već bila svjesna da naprosto ima previ e različitih vrsta na svijetu; bilo ih je svuda i bile su veoma raznovrsne. Vjerovatno će umrijeti od starosti, prije nego to bude razumjela čak i pola toga, to se de ava samo na ovom stjenovitom polju. Pa, ura za to! To je značilo da se pred Almom pru ao rad za ostatak njenog

156

ivota. Ne mora biti

besposlena. Ne mora biti nesretna. Mo da čak ne mora biti ni usamljena. Imala je zadatak. Naučit će sve o mahovini. Da je Alma bila rimokatolkinja, prekrstila bi se iz zahvalnosti zbog ovog otkrića jer taj susret je imao te inu i bio je propraćen prelijepim osjećajem religioznog preobraćanja. Međutim, Alma nije bila pretjerano religiozna ena. I pored toga, njeno srce je poskočilo u nadi. I pored toga, riječi koje je izrekla naglas su u velikoj mjeri zvučale kao molitva: Hvaljeni bili napori, koji me tek čekaju , rekla je. Hajde da počnemo.

157

TREĆI DIO Smetnje u porukama

Dvanaesto poglavlje 848. godine, Alma Whittaker je ba započinjala rad na svojoj novoj knjizi, The

1

Complete Mosses of North America. U prethodnih dvadeset est godina, objavila

je jo dvije - The Complete Mosses of Pennsylvania i The Complete Mosses of

Northeastern United States - koje su bile duge i iscrpne. Njen stari prijatelj George Hawkes ih je lijepo dizajnirao. Almine prve dvije knjige bile su lijepo primljene u botaničkoj zajednici. Bila je laskavo ocijenjena u nekoliko uva enih časopisa, i bila je, općenito, priznata kao genije briofitske taksonomije. Ovladala je materijom ne samo zahvaljujući proučavanju mahovina na White Acreu i u njegovoj okolini, već i kupujući, trgujući i izmamljujući uzorke od drugih botaničkih kolekcionara iz svih krajeva zemlje i svijeta. Ove transakcije su se obavljale relativno lako. Alma je već znala kako da uveze biljke, a mahovina je bila laka za prevoz. Trebalo je samo osu iti je, spakovati u kutiju i ukrcati na brod, i pre ivjela bi svoj put bez i najmanjeg problema. Zauzimala je malo prostora i nije te ila praktično ni ta, pa kapetanima brodova nije smetao takav dodatni teret. Nikada nije trulila. Ustvari, suha mahovina je bila tako sjajno dizajnirana za putovanja da su je ljudi već vjekovima koristili kao materijal za pakovanje. Zaista, na početku svojih istra ivanja, Alma je otkrila da su lučka skladi ta njenog oca već sadr avala nekoliko stotina vrsta mahovine iz svih dijelova svijeta, uguranih u zanemarene uglove i sanduke, zaboravljenih i neistra enih - ili barem dok ih Alma nije stavila pod svoj mikroskop. Tokom takvih istra ivanja i uvoza, Alma je bila u stanju da, tokom posljednjih dvadeset

est godina, sakupi skoro osamsto vrsta mahovina, koje je čuvala u

158

specijalnom herbariju, uskladi tenom u najsuhljem sjeniku u spremi tu za kočije. U tom trenutku, njen udio znanja iz oblasti globalne briologije bio je gotovo iscrpljujuće obiman, uprkos činjenici da ona sama nikad nije putovala van Pennsylvanije. Odr avala je korespondenciju s botaničarima iz Ognjene zemlje, pa sve do vicarske i pa ljivo je pratila slo ene taksonomske debate koje su bjesnile po manje poznatim naučnim časopisima o tome da li je ova ili ona mladica Neckera ili Pogonatuma predstavljala

novu

vrstu,

ili

je,

naprosto,

bila

modifikovana

verzija

već

dokumentovanih vrsta. Ponekad bi se ona uključila u raspravu sa svojim mi ljenjima i svojom precizno argumentovanom dokumentacijom. tavi e, sad je objavljivala radove pod svojim punim imenom. Vi e nije bila A. Whittaker , već naprosto Alma Whittaker . Nikakvi inicijali nisu bili dodati imenu nikakva svjedočanstva o diplomama, o članstvu u uticajnim gospodskim naučnim organizacijama. Niti je bila makar Mrs. , s dostojanstvom koje takva titula pru a dami. Bilo je krajnje očigledno da su do tada već svi znali da je ona ena. To nije imalo mnogo značaja. Mahovina nije bila konkurentno područje, i mo da joj je ba iz tog razloga bilo dozvoljeno da uđe u oblast s tako malo otpora. Kao i zbog njene lične upornosti i istrajnosti. Kako se Alma tokom godina sve vi e upoznavala sa svijetom mahovina, bolje je razumjela za to ih niko ranije nije proučavao kako bi trebalo: neiskusnom oku je djelovalo da tu nema Bog zna ta za izučavanje. Mahovine su obično bile definisane onim to im nedostaje, a ne onim to jesu. Zaista, mnogo toga im je nedostajalo. Mahovine nisu davale plodove. Nisu imale korijenje. Nisu mogle narasti vi e od nekoliko centimetara, jer nisu imale nikakav unutra nji ćelijski skelet kojim bi sebe podupirale. Mahovine nisu mogle prenositi vodu u svom tijelu. Nisu se čak bavile ni seksom. (Ili se bar nisu bavile seksom na bilo koji očigledan način, za razliku od ljiljana ili cvjetova jabuke - ili bilo kog drugog cvijeta, kad smo već kod toga - s njihovim neskrivenim izlaganjima mu kih i enskih spolnih organa.) Razmno avanje mahovina bilo je misterij za golo ljudsko oko. Iz tog razloga, bile su poznate pod imenom Cryptogamae - skriveni brak . Na svaki mogući način, mahovina je djelovala obično, dosadno, skromno, čak primitivno. Najobičniji korov, koji je niknuo iz najskromnijeg gradskog trotoara, djelovao je beskrajno sofisticiranije u poređenju s mahovinom. Međutim, evo ta je

159

samo nekoliko ljudi shvatilo, a među njima i Alma: mahovina je nepojmljivo jaka. Mahovina jede kamenje; rijetko ta, zauzvrat, jede mahovinu. Mahovina jede velike stijene, polako ali efikasno, u obroku koji traje vjekovima. Ako joj damo dovoljno vremena, kolonija mahovine mo e pretvoriti liticu u ljunak, a taj ljunak u običnu zemlju. Ispod grebena ogoljenog krečnjaka, kolonije mahovine stvaraju natopljene, ive spu ve, koje tijesno prianjaju za podlogu i piju krečnu vodu direktno s kamena. Vremenom, ta mje avina mahovine i minerala će se pretvoriti u travertinski mramor. Unutar te tvrde, kremasto-bijele mramorne povr ine, uvijek se mogu vidjeti vene plave, zelene i sive - tragovi prepotopskih kolonija mahovina. Bazilika sv. Petra je bila sazidana od takvog kamena, pro aranog arhaičnim kolonijama mahovina koje su ga i stvorile. Mahovina raste tamo, gdje ni ta drugo ne raste. Raste na ciglama. Raste na kori drveća i kriljcu kojim se popločavaju krovovi. Raste u arktičkom krugu i u melemskim tropima; raste i po krznu ljenivaca, na leđima pu eva, na starim ljudskim kostima. Alma je saznala da je mahovina bila prvi znak botaničkog ivota koji bi se pojavio na spaljenoj zemlji, ili na neki drugi način ogoljenoj. Mahovina ima smjelost da počne mamiti umu da se vrati u ivot. To je ma ina za uskrsnuće. Prosti grumen mahovine mo e le ati usnuo i suh i do četrdeset godina u nizu, i da se zatim vrati u ivot pukim polivanjem vodom. Jedina stvar koja je mahovini potrebna je vrijeme, a Almi se počelo činiti da svijet ima dosta vremena na raspolaganju. Primijetila je da su drugi naučnici često isticali tu ideju. 1830. godine, Alma je već uveliko pročitala Lyellove Principe geologije, u kojim je napomenuto da je planeta mnogo starija nego to je iko do tada pretpostavljao mo da čak i nekoliko miliona godina. Divila se ne to skorijem radu Johna Phillipsa, koji je 1841. godine predstavio geolo ku hronologiju, jo stariju od Lyellovih procjena. Phillips je vjerovao da je zemlja već pro la kroz tri epohe prirodne historije (paleozoik, mezozoik, kenozoik) i identifikovao je fosilizovanu floru i faunu iz svakog perioda uključujući i fosilizovanu mahovinu. Ova ideja o nezamislivo starom svijetu nije okirala Almu, mada jeste mnoge druge ljude, jer je bila u direktnoj suprotnosti s biblijskim učenjima. Međutim, Alma je imala vlastite neobične teorije o vremenu, koje su bile jo vi e poduprte fosilnim ostacima u kriljcu primordijalnog okeana, na koje su se Lyell i Phillips pozivali u

160

svojim studijama. Ustvari, Alma je počela vjerovati da postoji nekoliko različitih vrsta vremena, koja se de avaju simultano irom kosmosa; kao marljivi taksonomičar, i la je tako daleko da ih je razdvojila i dala im imena. Kao prvo, Alma je shvatila da je postojalo ne to, to se zove ljudsko vrijeme, odnosno prikaz ograničenog, smrtnog pamćenja, koje se zasniva na pogre nim sjećanjima pisane historije. Ljudsko vrijeme je bio kratak i horizontalan proces. Protezao se pravo i usko, od prilično nedavne pro losti do skoro nezamislive budućnosti.

tavi e, najupečatljivija karakteristika

ljudskog vremena bila je da je proticalo tako zapanjujućom brzinom. Ne to nalik pucketanju prstima kroz univerzum. Na Alminu nesreću, njeni smrtni dani - kao i smrtni dani svih ostalih - potpadali su u područje ljudskog vremena. Zbog toga ona neće biti dugo ovdje, čega je bila bolno svjesna. Ona je bila puki treptaj postojanja, kao i svi ostali. Alma je smatrala da je na drugom kraju spektra postojalo bo ansko vrijeme nepojmljiva vječnost, u kojoj su galaksije rasle i gdje je obitavao Bog. Ni ta nije znala o bo anskom vremenu. Niko nije znao. Ustvari, lako bi je iznervirali ljudi, koji su tvrdili da imaju bilo kakvo poimanje bo anskog vremena. Nije bila zainteresovana za njegovo proučavanje, jer je vjerovala da ga ljudski um ne mo e razumjeti ni na koji način. Bilo je to vrijeme van vremena. Zato ga je ostavila na miru. Međutim, osjećala je da postoji i vjerovala je da ono lebdi u nekoj vrsti ogromne, beskrajne nepokretnosti. Bli e domu, vrativ i se zemlji, Alma je vjerovala i u ne to, to se zove geolo ko vrijeme - o čemu su Charles Lyell i John Phillips nedavno pisali tako ubjedljivo. Historija prirode je spadala u ovu kategoriju. Geolo ko vrijeme se kretalo korakom, koji je skoro vječan, skoro bo anski. Kretalo se korakom kamenja i planina. Geolo ko vrijeme nije urilo, ali je otkucavalo, kako su neki naučnici sada tvrdili, mnogo du e, nego to je iko do sada pretpostavljao. Međutim, negdje između geolo kog i ljudskog vremena, Alma je smatrala da je postojalo jo jedno - vrijeme mahovine. U poređenju s geolo kim vremenom, vrijeme mahovine je bilo zasljepljujuće brzo, jer je mahovina mogla napredovati za hiljadu godina onoliko, koliko kamen nije mogao ni za milion godina sanjati. Međutim, u poređenju s ljudskim vremenom, vrijeme mahovine je bilo bolno sporo. Neiskusnom ljudskom oku, mahovina uopće nije ni djelovala kao da se kreće. Međutim, kretala se i

161

to s nevjerovatnim rezultatima. Činilo se da se ni ta ne de ava, a onda, deceniju i ne to kasnije, sve bi se promijenilo. Naprosto, mahovina se kretala tako sporo, da veliki dio čovječanstva to nije mogao primijetiti. Dodu e, Alma je mogla. Ona je to i radila. Mnogo prije 1848. godine, već je izvje bala sebe da promatra svoj svijet, koliko god je to moguće, kroz otegnuti satni mehanizam vremena mahovine. Alma je napravila rupice i ubacila male obojene zastavice u stijene po ivicama svog povr inskog krečnjaka da bi obilje ila napredak svake pojedinačne kolonije mahovine, i sada je posmatrala ovu produ enu dramu već dvadeset est godina. Koje vrste će se ra iriti preko stijene, a koje će se povućiŠ Koliko će to trajatiŠ Posmatrala je ova velika, nečujna, spora zelena područja, dok su se irila i skupljala. Mjerila je njihov napredak du inama nokta i polovinama decenija. Dok je Alma proučavala vrijeme mahovine, trudila se da se ne brine o vlastitom smrtnom ivotu. I ona je bila zarobljena u okviru ljudskog vremena, ali tu se ni ta nije moglo uraditi. Morat će naprosto izvući najbolje moguće od kratkog postojanja nalik vodenom cvijetu, koji joj je dodijeljen. Već je imala četrdeset osam godina. Četrdeset osam godina nije predstavljalo ni ta za koloniju mahovine, ali je bila značajna brojka za

enu. Njeni menstrualni ciklusi zavr ili su se nedavno. Njena kosa je počela

sijedjeti. Ako bude imala sreće, razmi ljala je, bit će joj dodijeljeno jo dvadeset ili trideset godina da ivi i radi - četrdeset najvi e. To je bilo najvi e čemu se mogla nadati, a nadala se tome svakodnevno. Imala je tako mnogo toga da nauči i nedovoljno vremena da to i učini. Često je mislila da bi je mahovine alile, kad bi znale da će ona ubrzo umrijeti.

U

međuvremenu,

ivot na White Acreu se odvijao uobičajenim tokom.

Whittakerovi botanički poslovi se godinama nisu irili, ali se nisu ni umanjivali;

moglo bi se reći da su se stabilizovali i pretvorili u stabilnu ma inu profitabilnih prihoda. Njihovi staklenici su i dalje bili najbolji u Americi, a sada su imali vi e od eststo različitih vrsta biljaka na imanju. U Americi je trenutno vladala pomama za papratima i palmama ( pteridomanija , drski novinari su je tako nazivali), a Henry je ubirao korist zbog tog modnog trenda, uzgajajući i prodajući sve vrste egzotičnih paprati. Mnogo novca moglo se zaraditi od mlinova i farmi, koje je Henry posjedovao, a dobar dio svoje zemlje unosno je prodao

162

eljezničkim kompanijama tokom

posljednjih nekoliko godina. Bio je zainteresovan za trgovanje gumom i nedavno je iskoristio svoje kontakte u Brazilu i Boliviji da bi počeo ulagati u taj nesigurni novi posao. I tako, Henry Whittaker je bio prilično iv - čak, začuđujuće iv. Njegovo zdravlje u osamdeset osmoj godini nije se mnogo pogor alo, to je bilo vrlo impresivno, ako se uzme u obzir da je oduvijek naporno ivio i da se oduvijek energično alio. Oči su mu zadavale muke, ali s lupom i dobrom lampom, mogao je voditi računa o svojoj papirologiji. Kad je bilo suho popodne, mogao je jo uvijek uz pomoć čvrstog tapa etati svojim imanjem, odjeven - kao i uvijek - kao veleposjednik iz osamnaestog vijeka. Dick Yancey - trenirani krokodil - nastavio je vje to brinuti o međunarodnim poslovima Whittaker Company, uvozeći novo i unosno ljekovito bilje, kao

to su

simaruba, kondrodendron i mnoge druge biljke. Kveker James Garrick, Henryjev stari poslovni partner, bio je pokojni, ali je Jamesov sin John preuzeo farmaciju, pa su se medicinski brendovi Garrick 8c Whittaker i dalje prodavali irom Philadelphije i van nje. Henryjeva dominacija u međunarodnjoj prodaji kinina do ivjela je poraz od francuske konkurencije, ali je i dalje dobro prolazio na domaćem tr i tu. Nedavno su lansirali novi proizvod - Garrick & Whittaker energične pilule , mje avinu jezuitske kore, smirne, sasafrasovog ulja i destilovane vode, za koje su tvrdili da liječe sve ljudske bolesti od trodnevnih groznica preko osipa s plikovima, pa sve do enskih nelagodnosti. Proizvod je bio izuzetno uspje an. Pilule su bile jeftine za proizvodnju, a donosile su stalnu zaradu, naročito ljeti, kad bi bolesti i groznice planule irom grada, a svaka porodica, bogata ili siroma na, ivjela je u strahu od kuge. Majke bi davale pilule svojoj djeci zbog bilo čega to bi ih moglo namučiti. Grad se pro irio oko White Acrea. Kvartovi su sada nicali naokolo, tamo gdje su nekada bile mirne farme. Pojavili su se omnibusi, kanali, eljezničke ine, popločani autoputevi, magistralni putevi, parobrodi. Populacija Sjedinjenih Dr ava se udvostručila otkad su se Whittakerovi doselili 1792. godine, a njihova zastava se sada razmetala s trideset zvjezdica. Vozovi, koji su jurcali u svim smjerovima, bljuvali su vreli pepeo i ugljevlje. Svećenici i moralisti su strahovali da vibracije i cimanja kod tako brzih putovanja mogu uvući ene slabog uma u seksualnu raspomamljenost. Pjesnici su pisali ode prirodi, dok je ona nestajala pred njihovim očima. Sada je u

163

Philadelphiji bilo dvanaest milionera, dok je nekada bio samo Henry Whittaker. Sve to je bilo novo. Međutim, i dalje su tu bile kolera, utica, difterija, upala pluća i smrt. Sve to je bilo staro. Zbog toga, farmaceutski biznis je i dalje cvjetao. Nakon Beatrixine smrti, Henry se nije ponovo

enio, niti je pokazivao ikakvu

zainteresovanost za brak. Nije trebao enu; imao je Almu. Alma je bila dobra prema Henryju i ponekad, jednom ili dva puta godi nje, on bi je pohvalio zbog toga. Do sada, već je naučila kako da organizuje vlastito postojanje u skladu s očevim hirovima i zahtjevima. Uglavnom je u ivala u njegovom dru tvu (nikada nije mogla suzdr ati svoju nje nost prema njemu), iako je bila svjesna da je svaki sat proveden u dru tvu njenog oca izgubljen za izučavanje mahovina. Henryju bi posvetila svoja popodneva i večeri, ali je jutra zadr ala za svoj rad. Kako je stario, bilo mu je sve te e da ustane, zbog čega je ovaj raspored dobro funkcionisao. Ponekad bi po elio goste za večerom, ali sada mnogo rjeđe. U posljednje vrijeme bi imali goste četiri puta godi nje, umjesto četiri puta sedmično. Henry je ostao ćudljiv i te ak. Almu bi ponekad usred noći probudila vječito sredovječna Hanneke de Groot, rekav i joj; Otac te zove, dijete. Alma bi onda ustala, umotala se u topli ogrtač i oti la u očevu radnu sobu - gdje bi zatekla Henryja budnog i razdra enog, kako kopa po gomili dokumenata, zahtijevajući gutljaj d ina i prijateljsku turu trik-traka u tri ujutru. Alma bi mu udovoljila bez albe, znajući da će sljedećeg dana Henry biti jo umorniji, to će joj omogućiti vi e sati za njen rad. Jesam li ti ikada pričao o CejlonuŠ , pitao bi je, i ona bi ga pustila da se uspava vlastitom pričom. Ponekad bi i ona sama zaspala, na zvuk njegovih starih priča. Zora bi zarudjela i obasjala starca i njegovu sijedu kćerku, oboje klonulih u stolicama, s nezavr enom partijom trik-traka između njih. Alma bi ustala i počistila sobu. Pozvala bi Hanneke i batlera da odnesu njenog oca nazad u krevet. Zatim bi halapljivo pojela doručak i pro etala ili do svoje radne sobe u spremi tu za kočije, ili do svoje lokacije sa stijenama obraslim mahovinom, gdje je ponovo mogla usmjeriti pa nju na svoj rad. Tako su se stvari odvijale tokom posljednje dvije i po decenije. Mislila je da će stvari uvijek ostati takve. Bio je to miran, ali ne i nesretan ivot za Almu Whittaker. Ni najmanje.

164

M

eđutim, drugi nisu imali toliko sreće. Naprimjer, Almin stari prijatelj, George Hawkes, nije prona ao sreću u braku s Rettom Snow. Niti je Retta bila iole sretna. Saznanje o tome Almi nije

donijelo nikakvu utjehu, ni radost. Neka druga ena bi se mo da radovala ovakvoj informaciji kao nekoj svojevrsnoj mračnoj osveti za njeno slomljeno srce, međutim, Alma nije bila osoba, koja je izvlačila zadovoljstvo iz tuđe patnje. tavi e, koliko god da ju je taj brak nekada povrijedio, Alma vi e nije voljela Georgea Hawkesa. Ta vatra se odavno ugasila. Da ga je nastavila voljeti u datim okolnostima, bilo bi beskrajno glupavo, a već je isuvi e dugo izigravala budalu. U svakom slučaju, Alma nije sa alijevala Georgea. On je bio dobra du a i oduvijek joj je bio dobar prijatelj, ali nijedan čovjek nikada nije lo ije sebi izabrao enu. Ozbiljan botanički izdavač je u početku bio naprosto zbunjen svojom lakomislenom i nestalnom nevjestom, ali kako je vrijeme prolazilo, neskriveno je postajao sve razdra eniji. George i Retta su povremeno ručavali na White Acreu tokom prvih godina svog braka, ali je Alma počela primjećivati kako bi se George smračio i postao napet kad god bi Retta progovorila, kao da je unaprijed strahovao od toga ta će reći. Konačno je sasvim prestao pričati za trpezarijskim stolom - kao da se nadao, činilo se, da će i njegova ena u tom slučaju prestati pričati. Ako je to bila njegova elja, nije djelovalo. Retta je, s druge strane, postajala sve nervoznija zbog svog utljivog mu a, zbog čega je jo pomamljenije pričala, to je, pak, činilo da njen mu samo jo odlučnije uti. Nakon nekoliko godina ovakvog ivota, Retta je razvila krajnje neobičnu naviku koju je Alma smatrala bolnom za gledanje. Retta je mahala bespomoćno prstima ispred svojih usta dok je govorila, kao da je poku avala uhvatiti riječi dok izlaze - kao da je poku avala zaustaviti riječi ili, čak, gurnuti ih nazad u usta. Ponekad bi Retta prekinula rečenicu usred neke sumanute misli, a onda bi pritisla prste o svoje usne da spriječi nastavak govora. Međutim, tom trijumfu je bilo jo te e prisustvovati, jer bi ta posljednja, čudna, nezavr ena rečenica lebdjela neprijatno u vazduhu, dok bi Retta, pogođena, piljila u svog nijemog mu a, pogleda punog izvinjenja. Nakon dovoljno ovakvih traumatičnih nastupa, Mr. i Mrs. Hawkes su prestali dolaziti na večere. Alma ih je viđala samo u njihovom domu, kad bi do la u ulicu Arch da s Georgeom prodiskutuje detalje oko objavljivanja rada.

165

Kako se ispostavilo, biti supruga nije odgovaralo Mrs. Retti Snow Hawkes. Ona naprosto nije bila satkana za to. Zaista, ni odraslost joj nije odgovarala. Bilo je previ e zabrana upletenih u te običaje, i očekivalo se previ e ozbiljnosti. Retta vi e nije bila blesava djevojka, koja se mogla slobodno vozikati po gradu u svojoj maloj kočiji na dva točka. Sad je bila ena i supruga jednog od najuglednijih filadelfijskih izdavača i očekivalo se da se pona a u skladu s tim. Vi e nije bilo primjereno da se u pozori tu pojavi sama. Pa, nikada i nije bilo primjereno, ali u pro losti nije bilo zabranjeno. George joj je sada to zabranio. On nije volio pozori te. Također, zahtijevao je od svoje ene da prisustvuje crkvenim slu bama - ustvari, nekoliko puta sedmično - gdje se Retta migoljila, krajnje dječije, iz dosade. Nakon udaje, nije se vi e mogla ni oblačiti toliko veselo, niti da počne pjevu iti iz hira. Ustvari, mogla je zapjevati, a često i jeste, ali to nije izgledalo ispravno, i samo bi razbjesnjelo njenog mu a. to se tiče majčinstva, Retta nije bila u stanju da se nosi ni s tom odgovorno ću. Tokom prve godine braka, do lo je do trudnoće u kući Hawkesovih, ali se zavr ila pobačajem. Sljedeće godine, desila se jo jedna neuspje na trudnoća, a godinu dana kasnije, jo jedna. Nakon to je izgubila svoje peto dijete, Rettu su odveli u sobu, obuzetu naj e ćom manijom od očaja. Pričalo se da su je susjedi čuli kako jeca s razdaljine od nekoliko kuća. Jadni George Hawkes nije imao pojma ta da radi sa svojom očajnom enom, i nije mogao raditi nekoliko dana zaredom zbog rastrojstva svoje ene. Konačno je poslao poruku u White Acre, moleći Almu da dođe u ulicu Arch i posjedi sa svojom starom prijateljicom, koja je bila neutje na. Međutim, kada je Alma stigla, Retta je već spavala s palcem u ustima i svojom prelijepom kosom rasprostrtom po jastuku kao ogoljene crne grane na blijedom zimskom nebu. George je objasnio da su iz apoteke poslali malo laudanuma, i izgleda da je to djelovalo. Molite, George, poku ajte da to ne pređe u naviku , upozorila ga je Alma. Retta ima neobično osjetljivu konstituciju, i previ e laudanuma bi joj moglo na koditi. Znam da ponekad zna biti pomalo budalasta, pa čak i tragična. Međutim, ja mislim da je njoj potrebno samo strpljenje i ljubav kako bi prona la svoj put nazad ka sreći. Mo da, ako joj date jo vremena... Izvinjavam se to sam vam smetao , rekao je George. Nema veze , rekla je Alma. Uvijek sam vam na usluzi, kao i Retti.

166

Alma je htjela da ka e ne to vi e - ali, taŠ Osjećala je da mu se već obraćala isuvi e slobodno, ili ga, čak, kritikovala kao mu a. Jadan čovjek. Bio je iscrpljen. George, prijateljstvo je tu , rekla je i polo ila svoj dlan na njegovu ruku. Upotrijebite ga. Mo ete me zvati bilo kad. Pa, učinio je to. Nazvao ju je 1826. godine, kada je Retta odsjekla svu kosu. Pozvao ju je 1835. godine, kada je Retta nestala na tri dana, nakon čega su je konačno prona li u Fishtownu, kako spava usred gomile djece, koja ive na ulici. Nazvao ju je 1842. godine, kada je Retta napala slu avku krojačkim makazama, tvrdeći da je ena duh. Slu avka nije zadobila ozbiljne povrede, ali vi e niko nije htio da odnese Retti doručak. Pozvao ju je 1846. godine, kada je Retta počela pisati duga, nerazumljiva pisma, sastavljena vi e od suza, nego od tinte. George nije znao da se nosi s tim scenama i zbrkama. Sve ga je to u asno odvraćalo od njegovog posla i njegovih misli. Sad je objavljivao vi e od pedeset knjiga godi nje, zajedno s nizom naučnih časopisa i novim, skupim

urnalom,

namijenjenim samo pretplatnicima Octavo of Exotic Flora (tromjesečno izdanje, ilustrovano impresivnim rukom crtanim litografijama najboljeg kvaliteta). Sva ta nastojanja iziskivala su njegovu nepodijeljenu pa nju. Nije imao vremena za enu s nervnim slomom. Ni Alma nije imala vremena za to, ali je ipak dolazila. Ponekad - tokom naročito lo ih epizoda - čak bi provela noć s Rettom, spavajući u bračnoj postelji Hawkesovih, ruku obavijenih oko svoje drhtureće drugarice, dok je George spavao na madracu u tampariji. Stekla je utisak da on mahom tamo i spava, u posljednje vrijeme. Hoće li me i dalje voljeti i hoće li i dalje biti ljubazna prema meni , upitala je Retta Almu usred noći, ako postanem đavo ličnoŠ Uvijek ću te voljeti , Alma je ubjeđivala jedinu drugaricu koju je ikada imala. Retta, ti nikada ne bi mogla biti đavo. Naprosto, mora

se odmoriti da vi e ne

uznemirava ni sebe, ni druge... Ujutro, nakon takvih epizoda, njih troje bi zajedno doručkovali u trpezariji Hawkesovih. To nikada nije bilo ugodno. George nije bio lagani sagovornik ni pod idealnim okolnostima, a Retta bi - u zavisnosti od toga koliko je laudanuma dobila prethodne noći - bila ili raspomamljena ili o amućena. Periodi svjesnosti bili su sve rjeđi. Ponekad bi vakala neku krpu i ne bi dozvolila da joj je oduzmu. Alma bi tragala

167

za nekom temom za razgovor koja bi uključila sve troje, ali takva tema nije postojala. Takva tema nikada nije postojala. Mogla je razgovarati s Rettom o besmislicama, ili s Georgeom o botanici, ali nikada nije odgonetnula način da razgovara s oboje.

Z

atim, u aprilu 1848. godine, George Hawkes je ponovo pozvao Almu. Radila je za svojim stolom - sa arom je napadala zagonetku slabo očuvane Dicranum

consorbrinum, koju joj je nedavno poslao amater sakupljač iz Minnesote - kad je stigao mr avi dječak na konju, noseći hitnu poruku: zahtijeva se hitan dolazak Miss Whittaker u dom Hawkesovih u ulici Arch. Desila se nesreća. Kakva nesrećaŠ , pitala je Alma, ustav i od svog stola, sva uznemirena. Po ar! , rekao je dječak. Bilo mu je te ko obuzdati svoju radost. Dječaci su oduvijek voljeli vatru. Dragi Bo e! Je li neko povrijeđenŠ Ne, gospoja , rekao je dječak, vidno razočaran. Alma je ubrzo saznala da je Retta podmetnula po ar u svojoj spavaćoj sobi. Iz nekog razloga, shvatila je da mora spaliti svoju posteljinu i zavjese. Na svu sreću, vazduh je bio pun vlage, pa su materijali samo zatinjali, ali se nisu zapalili. Napravilo se daleko vi e dima nego vatre, ali je ipak teta u spavaćoj sobi bila znatna.

teta

pričinjena moralu domaćinstva bila je jo ozbiljnija. Jo dvije slu avke su dale otkaz. Ni od koga se vi e nije moglo očekivati da ivi u toj kući. Niko nije mogao podnijeti ludu gazdaricu. Kad je Alma stigla, George je bio blijed i skrhan. Retta je bila pod sedativima i spavala je dubokim snom na kauču. Kuća je mirisala kao po ar u gu tari nakon ki e. Alma! , viknuo je George, potrčav i prema njoj. Uhvatio ju je za ruku. To je uradio samo jednom ranije, prije vi e od tri decenije. Ovaj put je bilo drugačije. Alma je bila postiđena to se uopće sjećala posljednjeg puta. Oči su mu bile razrogačene od panike. Ona ne mo e vi e ostati ovdje. Ona je va a ena, George. Znam ta je ona! Znam ta je ona. Međutim, ne mo e ostati ovdje, Alma. Ona nije sigurna, niti je iko drugi siguran kraj nje. Mogla nas je sve pobiti, i jo zapaliti i tampariju. Morate pronaći mjesto, gdje će moći boraviti.

168

Mislite na bolnicuŠ , pitala ga je Alma. Međutim, Retta je bila u bolnici toliko puta, gdje, kako se uvijek činilo, niko nije mogao mnogo ta učiniti za nju. Uvijek se vraćala kući iz bolnice čak i uznemirenja, nego kada je bila primljena u nju. Ne, Alma. Potrebno joj je trajno prebivali te. Drugačija vrsta doma. Znate na ta mislim! Ne mogu je vi e ovdje ostaviti ni jednu jedinu noć. Ona mora ivjeti na nekom drugom mjestu. Morate mi oprostiti zbog ovoga. Znate vi e od bilo koga, a opet ni vi ne znate u cjelini u ta se pretvorila. Nisam spavao nijedne jedine noći tokom ove sedmice. Niko u ovoj kući ne spava, iz straha ta bi ona mogla uraditi. Potrebne su dvije osobe kraj nje sve vrijeme da bi se osiguralo da ne povrijedi sebe ili nekog drugog. Ne prisiljavajte me da ka em i ta vi e! Znam da razumijete

ta tra im.

Morate se pobrinuti za to zbog mene. Ni na trenutak ne dovodeći u pitanje za to ona mora biti osoba, koja će se pozabaviti time, prionula je na zadatak. S nekoliko lijepo sročenih pisama, brzo je uspjela da njezina drugarica bude primljena u du evnu bolnicu Griffon u Trentonu, u New Jerseyju. Zgrada je bila izgrađena prije godinu dana, a dr. Victor Griffon ugledan filadelfijski ljekar, koji je jednom bio gost na White Acreu - dizajnirao je lično cijelu zgradu da bi postigao optimalnu smirenost poremećenog uma. Bio je najistaknutiji američki borac za moralnu brigu o du evno oboljelim i, bar se pričalo da su njegove metode bile veoma humane. Naprimjer, njegovi pacijenti nikada nisu bili vezivani lancima za zidove, kao to je Retta jednom bila vezana u filadelfijskoj bolnici. Za du evnu bolnicu se pričalo da je mirno i prelijepo mjesto, s lijepim parkovima i, naravno, visokim zidovima. Ljudi su pričali da nije bila neprijatna. Niti je bila jeftina, kako je Alma saznala kad je unaprijed uplatila prvu godinu Rettinog boravka. Nije eljela da uznemirava Georgea računom, a Rettini roditelji su bili odavno mrtvi, ostaviv i samo dugove za sobom. Za Almu je bio tu an posao da sve to dogovori, međutim, svi su se slo ili da je tako najbolje. Retta je imala svoju sobu u Griffonu, i tako nije mogla ozlijediti drugog pacijenta, i imala je medicinsku sestru kraj sebe sve vrijeme. To saznanje je Almi donijelo utjehu.

tavi e, terapije u du evnoj bolnici su bile moderne i naučno

zasnovane. Rettino ludilo će biti liječeno hidropatijom, s centrifugalnom kru ećom tablom i pristojnim moralnim vođenjem. Nije imala pristup bilo vatri, bilo makazama. Almu je u to uvjerio lično dr. Griffon, koji je već dijagnosticirao da Retta pati od nečeg

169

to je nazvao iscrpljenost nervnog izvora . I tako, Alma je sve dogovorila. Od Georgea se samo zahtijevalo da potpi e potvrdu o ludilu i da s Almom isprati svoju enu u Trenton. Njih troje su putovali privatnom kočijom, jer nisu eljeli da rizikuju s vozom. Ponijeli su i kai sa sobom, u slučaju da bude potrebno da je obuzdaju. Međutim, Retta je bila bezbri na i pjevu ila je pjesmice. Kad su stigli do du evne bolnice, George je brzo i ao preko velikog travnjaka prema glavnom ulazu, a Alma i Retta su ga pratile u stopu, ruku pod ruku, kao da su u ivale u etnji. Kako je ovo lijepa kuća! , rekla je Retta, diveći se elegantnoj zgradi od cigala. Sla em se , rekla je Alma, s talasom olak anja. Retta, drago mi je da ti se sviđa, jer će od sada tu ivjeti. Nije bilo jasno koliko je Retta razumjela ta se tačno de ava, ali nije djelovala uznemireno. Ba su lijepi ovi parkovi , nastavila je Retta. Sla em se , rekla je Alma. Dodu e, ne podnosim da gledam kako re u cvijeće. Retta, ne budi blesava, kako mo e kazati tako ne to! Niko ne voli vi e buket od svje e ubranog cvijeća od tebe! Ka njena sam zbog neizrecivih napada , Retta je odgovorila, smireno. Nisi ka njena, ptičice. Bojim se Boga, vi e od svega. Retta, Bog nema pritu bi na tebe. Muče me krajne misteriozni bolovi u grudima. Ponekad imam osjećaj da će mi srce biti zdrobljeno. Vidi , ne u ovom trenutku, ali to naiđe tako brzo. Ovdje će upoznati prijatelje koji će ti pomoći. Kad sam bila mlada djevojka , rekla je Retta istim, opu tenim tonom, i la sam u kompromitujuće etnje s mu karcima. Alma, jesi li znala to o meniŠ uti, Retta. Nema potrebe da me u utkuje . George zna. Toliko puta sam mu rekla. Dozvoljavala sam tim mu karcima da rade sa mnom ta god po ele, i dozvoljavala

170

sam sebi čak da uzimam novac od njih - iako mi, kao to zna , novac nikad nije bio potreban. uti, Reta. Priča besmislice. Jesi li ti ikada po eljela da ode u kompromitujuće etnje s mu karcimaŠ Mislim, kad si bila mladaŠ Retta, molim te... I dame iz ostave s White Acrea su to radile. Pokazale su mi kako da radim mu karcima neke stvari, i naučile me koliko novca da uzimam za svoje usluge. Kupovala sam sebi rukavice i trake od tog novca. Jednom sam čak kupila traku i tebi! Alma je usporila korak, nadajući se da George ne čuje o čemu pričaju. Međutim, već je znala da je sve čuo. Retta, tako si iscrpljena, morala bi da sačuva svoj glas... Ali, zar nisi nikada, AlmaŠ Zar nikada nisi po eljela da počini kompromitujuće činoveŠ Zar nikada nisi osjetila poročnu glad u svom tijeluŠ , Retta ju je čepala za ruku i pogledala ju je krajnje sa aljivo, promatrajući Almino lice. Onda se ponovo snu dila, odustav i. Ne, naravno da nisi. Zato to si dobra. Ti i Prudence ste dobre. Dok sam ja oličenje đavola. Sad je Alma osjećala da će njeno srce pući. Pogledala je u

iroka, povijena

ramena Georgea Hawkesa, koji je koračao ispred njih. Osjetila je kako je obuzima stid. Je li ikada eljela da počini kompromitujući čin s mu karcimaŠ Oh, kad bi Retta samo znala! Kad bi bilo ko znao! Alma je bila četrdeset osmogodi nja usidjelica sa sasu enom matericom, ali je i dalje posjećivala zatvoreni kabinet nekoliko puta mjesečno. Čak mnogo puta mjesečno! tavi e, svi nezakoniti tekstovi njene mladosti - Cum Grano Salis i ostali - i dalje su pulsirali u njenom sjećanju. Ponekad bi izvadila te knjige iz skrivenog kovčega u sjeniku u spremi tu za kočije i ponovo ih i čitavala. ta to Alma nije znala o putenim gladima? Alma je osjećala da bi bilo nemoralno da ne ka e ni ta zbog povjerenja ili vjernosti prema ovom malenom, slomljenom stvorenju. Kako je Alma mogla ostaviti Retu u ubjeđenju da je ona jedina poročna djevojka na svijetuŠ Međutim, George Hawkes je bio tu, nadomak, na samo nekoliko koraka ispred njih, i sigurno je mogao sve čuti. Zbog toga je Alma nije utje ila, niti joj pru ila saosjećanje. Rekla je samo sljedeće: Moja draga mala Retta, čim se smjesti u ovaj svoj novi dom, bit će u stanju da eta ovim parkovima svaki dan. Tada će se smiriti.

171

T

okom vo nje kočijom iz Trentona, Alma i George su bili krajnje tihi. Bit će dobro zbrinuta , rekla je Alma konačno. Dr. Griffon me lično uvjerio u to.

Svi mi pukim rađanjem zapadamo u nevolje , rekao je George, umjesto odgovora. Tu na je sudbina uopće doći na ovaj svijet. To je mo da istina , pa ljivo je odgovorila Alma, iznenađena estinom njegovih riječi. Opet, moramo pronaći strpljenje i odlučnost da podnesemo sve izazove koji nam idu u susret. Da. Tako su nas naučili , rekao je George. Alma, znate li da je bilo trenutaka kad sam po elio da Retta pronađe svoje olak anje u smrti, umjesto da se pati s ovim neprestanim mučenjem i da tom mučenju izla e mene i drugeŠ Nije mogla ni zamisliti ta da ka e kao odgovor. On je buljio u nju, lica izobličenog od neraspolo enja i agonije. Nakon nekoliko trenutaka, izjavila je: Tamo gdje ima ivota, George, uvijek ima i nade. Smrt je tako u asno konačna. Relativno brzo će nas sve zadesiti. Oklijevala bih da po elim bilo kome da mu br e dođe. George je za mirio i nije odgovorio. To nije zvučalo kao utje an odgovor. Dolazit ću redovno u Trenton u posjetu Retti jednom mjesečno , rekla je Alma, veselijim tonom. Ako elite, mo ete mi se pridru iti. Odnijet ću joj primjerke }oy s

Lady s Book. To će joj se svidjeti. Naredna dva sata, George je

utio. Neko vrijeme djelovalo je kao da ga

povremeno hvata san. Međutim, čim su se pribli ili Philadelphiji, otvorio je oči. Izgledao je stra no nesretno. Saosjećajući s njim, Alma je odlučila da promijeni temu. Nekoliko sedmica ranije, George je posudio Almi novu knjigu, upravo objavljenu u Londonu, o da devnjacima. Mo da će ga spominjanje toga odobrovoljiti. Zato mu se sada zahvalila na posudbi, i pričala je o knjizi prilično detaljno, dok se kočija polako vukla prema gradu. Konačno je zaključila: Općenito, smatram da je to djelo dobro promi ljeno i puno precizne analize, iako je bilo lo e napisano i u asno uređeno zbog čega moram pitati, George, zar ti ljudi u Engleskoj nemaju urednikeŠ George je podigao pogled sa svojih stopala i rekao, krajnje nepovezano: Mu va e sestre je nedavno sam sebi napravio neke probleme.

172

Očito, nije čuo ni riječ od svega onoga, to je ispričala. Uz to, promjena teme je iznenadila Almu. George nije bio sklon tračevima i djelovalo joj je čudno to uopće spominje Prudencinog mu a. Pretpostavila je da je mo da toliko uzrujan dana njim događajima, da nije ba

sav svoj. Međutim, nije

eljela da se zbog nje osjeća

neprijatno, pa se upustila u razgovor, kao da George i ona uvijek raspravljaju o takvim temama. ta je uradioŠ , pitala ga je. Arthur Dixon je nesmotreno objavio jedan pamflet , obja njavao je umorno George, i bio je dovoljno glup da ga potpi e svojim imenom, izraziv i svoje mi ljenje da je vlada Sjedinjenih Američkih Dr ava odvratan dio moralne obmane zbog svoje trajne veze s robovlasni tvom. U ovoj vijesti nije bilo ničeg okantnog. Prudence i Arthur Dixon su već godinama bili posvećeni abolicionisti. Po cijeloj Philadelphiji su bili poznati zbog svojih stavova protiv ropstva, koji su naginjali ka radikalnim. Prudence je u svoje slobodno vrijeme učila čitanju slobodne crnce u lokalnoj kvekerskoj koli. Uz to, brinula je o djeci u Du evnoj bolnici za obojenu djecu, i često je dr ala govore na skupovima enskih abolicionističkih dru tava. Arthur Dixon je često tampao pamflete - čak neprestano i radio je u uredničkom odboru The Liberatora. Ako ćemo iskreno, mnogi ljudi u Philadelphiji prilično su se umorili od Dixonovih, s njihovim pamfletima i člancima i govorima. (Henry je oduvijek pričao o svom zetu: Za mu karca, koji smatra sebe agitatorom, Arthur Dixon je u asan gnjavator. ) Ali, ta s timŠ , pitala je Alma Georgea Hawkesa. Znamo da su moja sestra i njen mu aktivni u takvim slučajevima. Alma, profesor Dixon je ovaj put oti ao predaleko. Ne samo da eli da ropstvo bude ovog trena ukinuto, već, također, smatra da ne bi trebalo plaćati poreze, niti po tovati američke zakone, sve dok ne dođe do tog nevjerovatnog događaja. Podstiče izlazak na ulice sa zapaljenim bakljama i slično, zahtijevajući hitno oslobođenje svih crnaca. Arthur DixonŠ Alma se nije mogla obuzdati i izgovorila je ime svog starog, dosadnog učitelja. Zapaljene bakljeŠ To ne liči na njega. Mo ete to i pročitati i vidjeti. Svi pričaju o tome. Ka u da ima ludu sreću, to je zadr ao svoj posao na fakultetu. Čini se da va a sestra dr i govore u dogovoru s

173

njim. Alma je razmi ljala o ovim vijestima. To je zabrinjavajuće , konačno se slo ila. Svi samim rođenjem zapadamo u nevolje , ponovio je George, rukom trljajući lice zbog iscrpljenosti. Pa ipak, moramo pronaći strpljenje i odlučnost... , opet je Alma neubjedljivo započela, ali ju je George prekinuo. Jadna va a sestra , rekao je. Jo s malom djecom u kući. Alma, molim vas da me obavijestite ako mogu i ta uraditi da bih pomogao va oj porodici. Oduvijek ste bili tako dobri prema nama.

174

Trinaesto poglavlje

J

adna njena sestra? Pa, mo da... međutim, Alma nije bila ubijeđena u to.

Prudence Whittaker Dixon je bila ena, koju je bilo te ko sa alijevati i, uprkos godinama, bilo je potpuno nemoguće razumjeti je. Alma je razmi ljala o ovome sljedećeg dana, dok je ispitivala kolonije mahovina na White Acreu. Kakva je zagonetka bila ta porodica Dixonovih! Tu je bio jo jedan brak, koji nije ba djelovao skroz sretno. Prudence i njen stari učitelj sada su bili vjenčani već vi e od dvadeset pet godina i izrodili su

estero djece, pa ipak Alma nikada nije

prisustvovala ni jednom jedinom znaku pa nje, zadovoljstva ili prekora, koji je par razmijenio. Nikada nije čula nijedno od njih dvoje da se smije. Jedva da je ikad vidjela osmijeh. Niti je ikada vidjela munju ljutnje, koja bi sijevnula među njima. Ustvari, nikada nije vidjela razmjenu nikakvih osjećanja. Kakva je to bila vrsta braka u kom ljudi mar iraju kroz godine u ustrajnoj otupjelostiŠ Međutim, uvijek je bilo pitanja, koja su okru ivala bračni

ivot njene sestre -

počev i od goruće misterije, koja se uvukla u tračeve cijele Philedelphije prije mnogo godina, kada su se Arthur i Prudence tek vjenčali: ta se desilo s mirazomŠ Henry Whittaker je blagoslovio svoju kćerku ogromnom svotom novca za vjenčanje, ali nije bilo ničega, to je ukazivalo na to da je i peni od te sume ikada potro en. Arthur i Prudence Dixon ivjeli su kao siromasi od njegove male univerzitetske plate. Nisu čak imali ni vlastiti dom. Ma, jedva da su uspijevali da zagriju dom! Arthur nije bio pobornik luksuza, zbog čega je odr avao hladnu i beskrvnu atmosferu u svojoj kući, nalik njemu samom. Zahtijevao je od svoje porodice da po tuje model apstinencije, skromnosti, učenosti i molitve, i Prudence se tome pokorila. Od prvog dana svoje karijere kao supruge, Prudence je odbacila sve ukrase i počela se oblačiti kao kveker: flanel i vuna i tamne boje i najru niji mogući e iri s velikim izbočenim rubom s prednje strane. Nije sebe ukra avala čak ni nakitom ili lancem za sat, niti je ikada vi e nosila imalo čipke. Prudencina ograničenja se nisu odnosila samo na njenu garderobu. Njena ishrana je postala jednostavna i ograničena, kao i njeno odijevanje - samo kukuruzni hljeb i melasa, tako se činilo. Nikada nije bila viđena s ča om vina, čaja, ni limunade.

175

tavi e, kako su njena djeca odrastala, Prudence ih je odgajala na isti, krtački način. Kru ka ubrana s obli njeg drveta predstavljala je poslasticu za njene dječake i djevojčice, koje je naučila da odvraćaju poglede od primamljivijih poslastica. Prudence je oblačila svoju djecu na isti način, kao i sebe: u skromnu odjeću, uredno zakrpljenu. Kao da je eljela da njena djeca izgledaju siroma no. Ili su, mo da, zaista bili siroma ni, iako nisu imali razloga za to. ta je, do vraga, uradila sa svim svojim haljinamaŠ , prasnuo bi Henry, svaki put kad bi Prudence do la u posjetu na White Acre, odjevena u rite. Zar je njima napunila du ekeŠ Međutim, Alma je vidjela Prudencine du eke, a oni su bili napunjeni slamom. Filadelfijske aljivd ije su voljele nagađati o tome ta su Prudence i njen mu uradili s mirazom Whittakerovih. Je li Arthur Dixon bio kockar, koji je proćerdao bogatstvo na konjske trke i borbe pasaŠ Je li imao jo jednu porodicu u drugom gradu, koja je ivjela u luksuzuŠ Ili je taj par sjedio na zakopanom blagu neizrecive vrijednosti, sakrivajući ga iza fasade siroma tvaŠ Vremenom, pojavio se odgovor: sav novac je oti ao na abolicionizam. Prudence je tiho predala veći dio miraza filadelfijskom Abolicionističkom dru tvu ubrzo nakon udaje. Dixonovi su, također, iskoristili novac da otkupe robove, to je ponekad ko talo i do 1300 dolara po čovjeku. Platili su transport nekoliko odbjeglih robova do sigurne zone u Kanadi. Plaćali su objavljivanje bezbrojnih agitatorskih pamfleta i traktata. Čak su pomagali crnačka debatna dru tva, koja su obučavala crnce da se bore za svoju slobodu. Svi ti detalji bili su objelodanjeni jo 1838. godine, u priči koju je Inquirer objavio o čudnim ivotnim navikama Prudence Whittaker Dixon. Potaknute time to je rulja spalila lokalnu salu za sastanke abolicionista, novine su tragale za interesantnim čak zanimljivim - pričama o antiropskom pokretu. Novinar je bio upućen na Prudence Dixon, kad je istaknuti abolicionista spomenuo tihu dare ljivost nasljednice Whittakerovih. Istog trena je bio zaintrigiran; s druge strane,

irom Philadelphije,

prezime Whittaker nije bilo povezivano s beskrajnim činovima dare ljivosti. Uz to, naravno, Prudence je bila upečatljivo prelijepa - ta činjenica koja je oduvijek privlačila pa nju - i kontrast između njenog izuzetnog lica i običnog načina ivota samo ju je činio jo fascinantnijom temom. S njenim elegantnim, blijedim ručnim zglobovima i

176

nje nim vratom, koji je provirivao iz te turobne odjeće, ličila je na boginju u zatočeni tvu - Afroditu, zatočenu u manastiru. Novinar nije bio u stanju da joj odoli. Priča se pojavila na naslovnoj strani novina, s lijepom litografijom Mrs. Dixon. Najveći dio članka zauzeo je poznati abolicionistički materijal, međutim, ono to je zaokupilo ma tu Filadelfijanaca bilo je to da je Prudence - koja je odrasla u vili na White Acreu, nalik dvorcu - izjavila da je godinama uskraćivala sebi i svojoj porodici bilo koji oblik luksuza koji su proizvele robovske ruke. Mo da vam mo e djelovati nevino to, to nosite pamuk iz Ju ne Karoline , citirali su je dalje, ali to nije nevino, jer se tako zlo uvlači u va e domove. Mo e djelovati kao jednostavno zadovoljstvo, ako razmazimo djecu nekom ećernom poslasticom, ali to zadovoljstvo postaje grijeh, ako su taj ećer proizvela ljudska bića, koja su zatočena u neizrecivoj bijedi. Iz istog razloga, u na oj kući, ne pijemo ni kafu, ni čaj. Apelujem na sve Filadelfijance s dobrom kr ćanskom savje ću da učine isto. Ako istupamo protiv ropstva, a nastavimo u ivati u njegovim pljačkama, onda smo samo licemjeri, ali kako onda mo emo vjerovati da se Bog raduje nakon na g licemjerjaŠ Ne to kasnije u članku, Prudence je oti la jo dalje: Moj mu i ja ivimo pored porodice oslobođenih crnaca, koja se sastoji od dobrog i pristojnog čovjeka po imenu John Harrington, njegove ene, Sadie i njihovo troje djece. Oni su siroma ni i zato se bore. Trudimo se da ne ivimo ni ta bogatije od njih. Trudimo se da na a kuća ne bude ljep a od njihove. Harringtonovi često rade s nama u na oj kući, i mi radimo u njihovoj. Ribam svoje ognji te zajedno sa Sadie Harrington. Moj mu siječe drva zajedno s Johnom Harringtonom. Moja djeca uče slova i brojeve s njihovom djecom. Često večeraju s nama za na im stolom. Jedemo istu hranu kao i oni, i nosimo istu odjeću. Tokom zime, ako im ponestane ogrjeva, ni mi ne grijemo kuću. Grije nas to to se ne stidimo, i znanje da bi Krist istovjetno postupio. Nedjeljom, posjećujemo iste slu be kao i Harringtonovi, u njihovoj skromnoj crnačkoj metodističkoj crkvi. Njihova crkva nema nikakve udobnosti - pa za to bi ih imala na aŠ Njihova djeca ponekad nemaju obuću - pa, za to bi na a imalaŠ U tom trenutku, Prudence je pretjerala. U narednim danima, novine su bile zasipane ljutitim odgovorima na Prudencine riječi. Neka od tih pisama, napisale su u asnute majke ( Kćerka Henryja Whittakera dr i svoju djecu bez cipela! ), ali su većinu poslali razjareni mu karci ( Ukoliko Mrs.

177

Dixon voli crne Afrikance onoliko koliko tvrdi, neka uda svoju najljep u bijelu kćerku za najtamnoputijeg sina njenih susjeda - jedva čekam da to vidim! ) to se tiče Alme, ona nije mogla pomoći, za nju je članak bio samo iritantan. Bilo je nečega u Prudencinom načinu ivota to je u Alminim očima sumnjivo ličilo na ponos ili, čak, sujetu. Prudence nije bila sujetna kao normalni smrtnici (Alma je nikada nije zatekla ni kako se ogleda u ogledalu), ali je Alma osjećala da je Prudence u tom članku bila sujetna na neki drugi način - suptilniji, kroz sve te pretjerane demonstracije krtosti i odricanja.

Pogledaj kako malo mi je potrebno, činilo se da Prudence ka e. Gledaj moju dobrotu. tavi e, Alma se pitala jesu li Prudencini tamnoputi susjedi, Harringtonovi, mo da ipak eljeli da jedu jo ne to osim kukuruznog hljeba i melase jedne noći - i za to Dixonovi naprosto nisu mogli to da im kupe, umjesto da i sebe izgladnjuju u tako praznom gestu solidarnosti? Izlaganje u novinama je donijelo nevolje. Philadelphija je mo da bila slobodan grad, ali to nije značilo da se njenim građanima sviđalo mije anje siroma nih crnaca i prefinjenih bijelih dama. U početku, bilo je prijetnji i napada na Harringtonove, koji su bili toliko zlostavljani da su bili prisiljeni da se presele. Zatim su Arthura Dixona pogodili konjskim izmetom kada je krenuo na posao na Univerzitet Pennsylvania. Majke su zabranjivale svojoj djeci da se igraju s djecom Dixonovih. Trake pamuka iz Ju ne Karoline pojavljivale su se povremeno na ulaznoj kapiji Dixonovih, kao i gomilice ećera na njihovom kućnom pragu - to su zaista bila čudna i domi ljata upozorenja. Zatim, jednog dana sredinom 1838. godine, Henry Whittaker je primio nepotpisano pismo u po ti, u kom je pisalo: Mr. Whittaker, najbolje bi bilo da začepite usta svojoj kćerki ili ćete uskoro vidjeti va a skladi ta spaljena do temelja. Pa, Henry to nije mogao tolerisati. Bila mu je dovoljna uvreda to je njegova kćerka proćerdala svoj pozama ni miraz, a sada su i njegovi poslovni prostori bili u opasnosti. Pozvao je Prudence u White Acre, planirajući da je malo urazumi. Oče, budi nje an s njom , upozoravala ga je Alma unaprijed, prije susreta. Prudence je vjerovatno potresena i uznemirena. Već je bila dovoljno pogođena događajima pro lih sedmica i vjerovatno se vi e brine zbog sigurnosti svoje djece, nego ti zbog sigurnosti tvojih skladi ta.

178

Čisto sumnjam , Henry je promumljao. Međutim, Prudence nije djelovala zapla eno ili pora eno. Ustvari, u etala je u Henryjevu radnu sobu kao Ivana Orkanska, i hrabro stala pred oca. Alma se poku ala na aliti, ali Prudence nije pokazala nikakvo interesovanje za alu. Kao ni Henry. Započeo je razgovor optu bom. Pogledaj ta si uradila! Obrukala si ovu porodicu, a sada dovodi rulju za linčovanje na očev kućni pragŠ To je nagrada koju mi nudi , poslije svega to sam ti pru ioŠ Izvinjavam se, ali ne vidim nikakvu rulju za linčovanje , rekla je Prudence mirno. Pa, uskoro će je biti! Henry je gurnuo prijeteće pismo u Prudencine ruke, koja ga je pročitala bez ikakve reakcije. Ka em ti, Prudence, neću biti sretan ako budem rukovodio svojim poslom iz ugljenisanog kostura uni tene zgrade. igranjem tih igricaŠ Za to se ovako povlači

ta misli postići

po novinamaŠ U tome nema

dostojanstva. Beatrix to ne bi odobrila. Ponosna sam zato to su moje riječi zabilje ene , rekla je Prudence. Ponosno bih ponovo izgovorila te riječi, pred svakim novinarom u Philadelphiji. Prudence nije nimalo olak avala situaciju. Dolazi mi ovdje odjevena u prnje , rekao je Henry, sve razdra enijim glasom. Dolazi ovamo bez prebijene pare, bez obzira na moju dare ljivost. Dolazi ovamo iz zatvora insolventnog pakla tvog mu a, samo da bi bila jadna u na em prisustvu i da bi učinila i nas jadnim kraj tebe. Mije a se tamo, gdje ne bi trebalo da se mije a i podstiče nemire, koji će rasturiti ovaj grad - a zajedno s njim i moj posao! Uz to, ne postoji razlog za to! Prudence, ne postoji ropstvo u Komonveltu Pennsylvanije! Pa, za to se onda i dalje bavi timeŠ Neka se Jug rije i vlastitih grijehova. Oče, alim, zato to ne dijeli moja vjerovanja , rekla je Prudence. Ne dajem ni pi ljiva boba za tvoja vjerovanja. Ali ti se kunem, ako moja skladi ta do ive bilo kakvu tetu... Ti si uticajan čovjek , prekinula ga je Prudence. Tvoj glas bi mogao koristiti ovoj borbi i tvoj novac bi mogao mnogo toga uraditi za ovaj gre ni svijet. Pozivam se na svjedoka u tvojim grudima... Oh, ma dođavola sa svjedokom u mojim grudima! Zauzima se samo za to da ojadi svakog vrijednog trgovca u ovom gradu!

179

Pa, ta bi, onda, elio da radim, očeŠ elio bih da zatvori svoja usta, djevojko, i da se pobrine za svoju porodicu. Svi, koji pate, su moja porodica. Dođavola, po tedi me tvoje propovijedi - ali, nisu. Ljudi u ovoj prostoriji su tvoja porodica. Ne vi e, nego bilo ko drugi , rekla je Prudence. To je zaustavilo Henryja. Zaista, ostavilo ga je bez daha. Čak je i Alma bila pogođena time. Zbog tog komentara, oči su je iznenada počele peći, kao da ju je neko upravo jako udario posred nosa. Ne smatra nas svojom porodicomŠ , pitao je Henry, čim se pribrao. Onda, dobro. Otpu tam te iz ove porodice. Oh, oče, ne smije ... , pobunila se Alma, krajnje u asnuta. Međutim, Prudence je prekinula svoju sestru, pohrliv i da odgovori tako svjesno i mirno, da se moglo lako pomisliti da je godinama vje bala. Mo da i jeste. Kako god

eli , rekla je Prudence. Međutim, znaj da protjeruje

iz svoje

porodice kćerku, koja ti je oduvijek bila vjerna, i koja ima pravo da tra i nje nost i saosjećanje od jedinog mu karca, koga se sjeća da je nazivala ocem. Ne samo da je ovo okrutno, već vjerujem da će to izazvati gri nju tvoje savjesti. Molit ću se za tebe, Henry Whittakere. Kad se budem molila, pitat ću Boga na nebesima ta se desilo s etikom mog oca - ili je nikada nije ni imaoŠ Henry je skočio na noge i, u bijesu, tresnuo objema pesnicama o sto. Ti mali idiote! , zaurlao je. Nikada je nisam ni imao!

o je bilo prije deset godina, i Henry od tada nije vidio svoju kćerku Prudence, niti

T

je Prudence ijednom poku ala da vidi Henryja. Alma je vidjela svoju sestru

svega nekoliko puta, navrativ i do Dixonovih u sporadičnim demonstracijama la ne non alancije i usiljene dobrote. Pretvarala bi se da je, inače, prolazila kroz susjedstvo, pa je navratila s malim poklonima za svoje sestričine i sestriće, ili da im donese korpu punu poslastica tokom bo ićnih praznika. Alma je znala da će njena sestra samo proslijediti ove poklone i poslastice nekoj siroma nijoj porodici, ali je, i pored toga, činila gestove. Na početku porodičnog prekida dobrih odnosa, Alma je

180

čak poku ala ponuditi sestri i novac, ali ga je Prudence, nimalo iznenađujuće, odbila. Ove posjete nikada nisu bile srdačne, niti prijatne, i Almi bi uvijek laknulo kad bi se zavr ile. Osjećala se posramljeno kad god bi vidjela Prudence. Ma koliko da su je razdra ivali sestrina rigidnost i moralnost, Alma se ipak nije mogla oteti utisku da se njihov otac veoma lo e ponio tokom svog posljednjeg susreta s Prudence - odnosno, da su se i Henry i Alma oboje lo e ponijeli. Incident ih je bacio u nimalo lijepu perspektivu: Prudence je stajala čvrsto (mada licemjerno) na jednoj strani dobra i pravednosti, dok je Henry samo branio svoja trgovačka dobra i odrekao se svoje usvojene kćerke. A to se tiče AlmeŠ Pa, Alma je stala na stranu Henryja Whittakera ili se bar činilo da jeste - jer nije istupila malo vatrenije u odbranu svoje sestre, i jer je ostala na White Acreu nakon sestrinog odlaska. Međutim, bila je potrebna ocu! Henry Whittaker mo da nije bio dare ljiv, a mo da nije bio ni ljubazan čovjek, ali je bio bitan čovjek i ona mu je bila potrebna. Nije mogao ivjeti bez nje. Niko drugi nije mogao voditi njegove poslove, a njegovi poslovi su bili ogromni i bitni. To je rekla sebi. tavi e, abolicionizam nije bila tema bliska Alminom srcu. Vjerovala je da je ropstvo odvratno, to se podrazumijevalo, ali je bila opterećena s toliko drugih briga, da to pitanje nije svakodnevno okupiralo njenu savjest. Konačno, Alma je ivjela u vremenu mahovina, i ona se, naprosto, nije mogla koncentrisati na svoj rad - i da se brine o ocu - dok se istovremeno prilagođava promjenljivim ćudljivostima svakodnevne ljudske političke drame. Ropstvo je bila groteskna nepravda i da, trebalo bi da bude ukinuto. Međutim, bilo je tako mnogo nepravde: siroma tvo je bilo tu, pa tiranija, i pljačka, i ubistvo. Niko se nije mogao posvetiti uklanjanju svake poznate nepravde, dok istovremeno pi e stručne knjige o američkim mahovinama i rukovodi slo enim poslovima globalnog porodičnog preduzeća. Nije li to bila istina? I za to je Prudence morala otići tako daleko da svi oko nje djeluju kao da su uskogrudi i svinjski nastrojeni, u poređenju s njenim beskrajnim rtvamaŠ Zahvaljujem ti se na tvojoj ljubaznosti , Prudence bi uvijek rekla, kad god bi Alma do la najavljena s poklonima ili korpom, ali bi uvijek bila suzdr ana u izra avanju iskrene privr enosti ili zahvalnosti. Prudence je bila izuzetno ljubazna, ali nikada i srdačna. Nakon tih posjeta Prudencinom siroma nom domu, Alma bi se vratila kući, u

181

luksuz White Acrea, s osjećanjem opovrgnutosti i detaljnog ispitivanja - kao da je stajala pred strogim pravnikom i da je otkriveno da joj nedostaje argumenata. Zato mo da ne bi trebalo čuditi to je s godinama Alma sve rjeđe i rjeđe posjećivala Prudence, i to su se dvije sestre udaljile kao nikada ranije. Međutim, sad, u kočiji koja se vraćala kući iz Trentona, George Hawkes je prenio Almi informaciju da su Dixoni mo da u nekakvoj nevolji zbog provokativnog pamfleta Arthura Dixona. Dok je Alma stajala blizu svog polja sa stijenama tog proljeća 1848. godine, bilje eći napredak svojih mahovina, pitala se bi li trebala ponovo pozvati Prudence. Ako je pozicija njenog zeta na univerzitetu zaista bila ugro ena, to je bila ozbiljna situacija. Međutim, ta bi joj Alma mogla kazatiŠ ta je mogla uraditiŠ Kakvu pomoć je mogla pru iti Prudence koju ona ne bi odbila zbog ponosa i smi ljenog ispoljavanja skromnosti? Uz to, nisu li sami Dixonovi stavili sebe u tu neprilikuŠ Nije li sve to bilo logična posljedica ivota u takvom ekstremizmu i radikalizmuŠ

ta je roditeljima Arthuru i

Prudence Dixon trebalo da dovedu ivote svoje estero djece u opasnostŠ Borili su se za opasnu stvar. Abolicionisti su često bili razvlačeni po ulicama i prebijani - pa, čak i u slobodnim sjevernjačkim gradovima! Sjever nije volio ropstvo, ali je volio mir i stabilnost, a abolicionisti su remetili taj mir. Rulja je već nekoliko puta napala Du evnu bolnicu za obojenu djecu, gdje je Prudence volonterski radila kao učiteljica. I ta je bilo s abolicionistom Elijahom Lovejoyem - ubili su ga u Illinoisu, a njegovu pro-abolicionističku presu za tampu su uni tili i bacili u rijekuŠ To bi se lako moglo desiti ovdje, u Philadelphiji. Prudence i njen mu bi trebalo da budu oprezniji. Alma je opet preusmjerila svoju pa nju prema stijenama s mahovinom. Imala je dosta posla. Zaostala je s poslom pro le sedmice, kad je odvela jadnu Rettu u du evnu bolnicu dr. Griffona, ali nije imala namjeru da sada zaostane jo vi e zbog lude odva nosti svoje sestre. Trebalo je da zabilje i dosta različitih mjerenja i morala im se posvetiti. Tri odvojene kolonije Dicranum rasle su na najvećim stijenama. Alma je posmatrala ove kolonije tokom dvadeset est godina, i u posljednje vrijeme je postalo sasvim jasno da je jedan od ovih varijeteta Dicranuma napredovao, dok su se druga dva povlačila. Alma je sjedila kraj velike stijene, upoređujući vi e od dvije decenije bilje aka i crte a. Nije mogla izvući ni ta smisleno iz toga.

182

Dicranum je bila Almina opsesija-u-opsesiji - najdublje srce njene fascinacije mahovinama. Svijet je bio prekriven stotinama i stotinama vrsta Dicranuma, ali je svaka vrsta bila pomalo drugačija. Alma je znala o Dicranumu vi e od bilo koga drugog na svijetu; pa ipak, taj rod ju je uznemiravao i dr ao budnom noću. Alma - koja je bila zbunjena nad mehanizmom i porijeklom cijelog svog ivota - godinama je bila obuzeta intenzivno nizom pitanja o ovom slo enom rodu. Kako je Dicranum nastao? Za to je bio tako upadljivo raznovrstanŠ Za to se priroda toliko namučila pri pravljenju svake vrste u okviru roda tek malo drugačije od prethodneŠ Za to su neki varijeteti Dicranuma bili otporniji od svojih najbli ih rođakaŠ Je li oduvijek postojalo tako ogromno mno tvo Dicranuma, ili su nekako mutirale - metamorfozirale iz jedne u drugu - dok su dijelile istog pretka? U posljednje vrijeme se u naučnoj zajednici vodilo dosta polemika oko transmutacije vrsta. Alma je predano pratila debatu. To nije bila sasvim nova polemika. Jean-Baptiste de Lamarck je pokrenuo to pitanje u Francuskoj prije četrdeset godina, kada je tvrdio da se svaka vrsta na zemlji preobrazila u odnosu na svoju izvornu verziju, zbog unutra njeg osjećanja u organizmu, koje je udilo da usavr i sebe. Nedavno, Alma je pročitala Znakove prirodne historije stvaranja anonimnog britanskog autora, koji je tvrdio da su vrste sposobne za napredovanje i tokom te promjene. Autor nije naveo ubjedljivi mehanizam o tome kako se vrste mijenjaju - ali je raspravljao o postojanju transmutacije. Takva gledi ta bila su krajnje kontroverzna. Tvrditi da bilo koji entitet mo e promijeniti sebe dovodi u pitanje bo ije moći. Prema kr ćanskoj poziciji, Bog je stvorio sve svjetske vrste u jednom danu i nijedna od njegovih kreacija se od tada nije promijenila. Međutim, Almi je bilo sve jasnije da se stvari jesu promijenile. Lično je proučavala uzorke fosilizovanih mahovina, koji nisu bili istovjetni s mahovinama dana njeg dana. A to je bila samo priroda na najsiću nijem nivou! ta je onda trebalo misliti o ogromnim fosilima kostiju gu terolikih stvorenja, koja je Richard Owen nedavno nazvao dinosaurusima Š Da su ove ogromne

ivotinje nekada hodale

zemljom, a sada - krajnje očigledno - nisu, nije ni dovođeno u pitanje. Dinosaurusi su bili zamijenjeni nečim drugim, ili su se preinačili u ne to drugo, ili su, naprosto, bili zbrisani s lica zemlje. Kako objasniti takva masovna izumiranja i preobra ajeŠ Kako je veliki Von Linne pisao: Natura nonfacit salum.

183

Priroda ne voli preskoke. Međutim, Alma je smatrala da je priroda činila preskoke. Mo da samo male preskoke - skakutanja, poskoke i trzaje - međutim, ipak preskoke. Priroda je svakako pravila promjene. To se vidjelo u uzgoju pasa i ovaca, i moglo se vidjeti u promjenljivim aran manima moći i prevlasti kod različitih kolonija mahovina na običnim krečnjačkim stijenama na obodu ume na White Acreu. Alma je imala ideje, ali ih nije mogla povezati i stopiti. Osjećala je da su neke vrste Dicranuma izrasle iz drugih, starijih vrsta. Bila je sigurna da jedan entitet mo e izrasti iz drugog, da se razvije iz neke druge, izumrle kolonije. Nije mogla shvatiti kako se to de avalo, ali je bila ubijeđena da se de avalo. Osjetila je poznato, staro stezanje u grudima - tu kombinaciju elje i u urbanosti. Ostala su joj samo jo dva sata dnevnog svjetla za rad napolju, prije nego to se posveti očevim večernjim zahtjevima. Bilo joj je potrebno jo sati, jo mnogo sati - ako eli zaista proučiti ova pitanja na odgovarajući način. Nikada neće imati dovoljno vremena. Već je izgubila previ e vremena tokom ove sedmice. Činilo se da je svako na svijetu vjerovao da su Almini sati pripadali njemu. Kako se, uopće, pod takvim okolnostima mogla svesrdno posvetiti naučnom istra ivanjuŠ Posmatrajući sunce kako tone, odlučila je da neće otići u posjetu Prudence. Naprosto, nije imala vremena za to. Nije

eljela da pročita ni Arthurov najnoviji

buntovnički članak o abolicionizmu. Čime je mogla pomoći DixonimaŠ Njena sestra nije eljela da slu a njena mi ljenja, niti da prihvati njenu pomoć. Sa alijevala je Prudence, ali bi posjeta bila samo neprijatna, jer su takvi susreti uvijek bili neprijatni. Alma se vratila svojim stijenama. Izvadila je metar i ponovo je izmjerila kolonije. Na brzinu, zabilje ila je podatke u svoju svesku. Samo jo dva sata. Čekalo ju je tako mnogo posla. Arthur i Prudence Dixon će morati naučiti da malo vi e brinu o vlastitim ivotima.

184

K

Četrnaesto poglavlje

asnije tog mjeseca, Alma je dobila poruku od Georgea Hawkesa, u kojoj ju je zamolio da dođe u ulicu Arch i svrati do njegove tamparije, da bi joj pokazao

ne to vrlo neobično. Neću pokvariti nevjerovatnost svega time,

to ću reći ne to vi e u ovom

trenutku , pisao je, ali vjerujem da biste u ivali da ovo vidite u ivo, i to u svoje slobodno vrijeme. Međutim, Alma nije imala slobodnog vremena. Dodu e, nije ni George - zbog čega je ta poruka bila krajnje nečuvena. U pro losti, George se obraćao Almi samo zbog dilema u vezi s izdava tvom ili hitnim slučajevima, vezanim za Rettu. Međutim, nije bilo hitnih slučajeva vezanih za Rettu, otkad su je smjestili u bolnicu Griffon, a, trenutno, Alma i George nisu radili ni na jednoj knjizi.

ta je, onda, moglo biti tako

hitno? Zaintrigirana, odvezla se kočijom do ulice Arch. Zatekla je Georgea u stra njoj sobi, kako viri iza dugog stola prekrivenog zasljepljujućim mno tvom oblika i boja. Kad mu je pri la, vidjela je da je to ogromna kolekcija crte a orhideja, spakovana u visoke hrpe. Nisu tu bile samo slike, već i litografije, crte i i bakropisi. Ovo je najljep i rad, koji sam ikada vidio , rekao je George, umjesto pozdrava. Jučer je stiglo iz Bostona. To je tako čudna priča! Pogledajte samo to majstorstvo! George je gurnuo Almi u ruku litografiju pjegave Catasetum. Orhideja je bila tako sjajno nacrtana, da je djelovalo kao da raste iz stranice. Njene usne su bile pjegavo crvene na utoj boji i djelovale su vla no, kao ivo meso. Njeno li će je bilo bujno i debelo, a njeno loptasto korijenje je izgledalo kao da mo ete otresti pravu zemlju s njega. Prije nego to je Alma mogla upiti tu ljepotu do kraja, George joj je pru io jo jedan izuzetan otisak - Peristeria barkeri, s njenim visećim utim cvjetićima, tako svje im da su skoro drhturili. Ko god da je napravio ovu litografiju, bio je majstor teksture, ali i boje; latice su podsjećale na neo i ani bar un, a tračak bjeline na njihovim vrhovima djelovao je kao kapljica rose. Kad je George uručio Almi drugu litografiju, ostala je bez daha. Koja god da je ovo

185

bila orhideja, nikada je ranije nije vidjela. Njene male ru ičaste resice djelovale su kao ne to to bi vila obukla za maskenbal. Nikada nije vidjela takvu slo enost, takvu delikatnost. Alma je dobro poznavala litografije. Rodila se samo četiri godine nakon to je ta tehnika bila otkrivena, i sakupila je za biblioteku na White Acreu neke od najboljih litografija na svijetu. Vjerovala je da je dobro razumjela tehnička ograničenja medija, ali su ovi otisci ipak dokazivali da grije i. I George Hawkes je dobro poznavao litografije. U cijeloj Philadelphiji, niko se nije bolje razumio u njih od njega. Pa ipak, ruka mu je zadrhtala, kad je pru io Almi jo jedan otisak, jo jednu orhideju. elio je da ona sve to vidi, i to odjednom. Alma je očajnički nastavila da ih pregleda, ali joj je bilo potrebno da prvo bolje shvati cijelu situaciju. Sačekajte, George, hajde da zastanemo na tren. Morate mi kazati - ko ih je napravioŠ , pitala je Alma. Znala je sve najbolje botaničke ilustratore, ali nije poznavala ovog umjetnika. Čak ni Walter Hood Finch ne bi nacrtao ovakve radove. Da je ikada ranije vidjela i ta slično, sasvim sigurno bi to zapamtila. Čini se da je u pitanju krajnje neobičan momak , rekao je George. Zove se Ambrose Pike. Alma nikada ranije nije čula za to ime. Ko objavljuje njegove radoveŠ , pitala je. Niko! Ko je, onda, naručio ove radoveŠ Nije ba jasno je li ih iko naručio , odgovorio je George. Mr. Pike je sam pravio litografije, u tampariji svog prijatelja u Bostonu. Prona ao je orhideje, nacrtao skice, napravio otiske, pa je čak i boje sam slo io. Poslao mi je sav svoj rad sa turim obja njenjima. Jučer je stiglo u najbezazlenijoj kutiji, koju ste ikada vidjeli. Skoro da sam se sru io kad sam je otvorio, kao to i pretpostavljate. Mr. Pike je posljednjih osamnaest godina proveo u Gvatemali i Meksiku, kako ka e, i tek se nedavno vratio kući u Massachusetts. Orhideje, koje je ovdje zabilje io, rezultat su njegovog boravka u d ungli. Niko nije čuo za njega. Alma, moramo ga dovesti u Philadelphiju. Mo da biste ga mogli pozvati na White Acre? Njegovo pismo je bilo krajnje skru eno. Podredio je sav svoj ivot ovom nastojanju. Pita se bih li mogao objaviti njegov rad.

Objavit ćete, zar neŠ , pitala je Alma, već zami ljajući ove rasko ne otiske u savr eno spakovanim Hawkes izdanjima.

186

Naravno da ću objaviti! Međutim, prvo se moram u potpunosti skoncentrisati na to. Alma, neke od ovih orhideja do sada nisam vidio. Takvu umje nost do sada nisam susretao. Nisam ni ja , rekla je Alma, okrenuv i se stolu i nje no počev i da lista ostale primjerke. Skoro da nije eljela da ih dodirne, toliko su bili nevjerovatni. Trebalo bi da se nalaze iza stakla - svaki zasebno. Čak i najmanji otisci bili su prava remek-djela. Refleksno, podigla je pogled prema tavanici da bi se uvjerila da je očuvana, da ni ta ne kapne na ovaj rad i uni ti ga. Iznenada se upla ila mogućeg po ara ili krađe. Trebalo bi da George stavi katanac na ovu sobu. Po eljela je da nosi rukavice. Da li ste ikada... , George je započeo, ali je bio toliko dirnut da nije uspio zavr iti rečenicu. Nikada nije vidjela njegovo lice tako preplavljeno osjećanjima. Nisam nikada , promrmljala je. Nisam nikada u cijelom svom ivotu.

T

e iste večeri, Alma je napisala pismo Mr. Ambroseu Pikeu iz Massachusettsa. Napisala je na hiljade pisama tokom ivota - i mnoga od njih su bila pisma pohvale ili pozivnice - ali, nije znala kako da započne ovo. Kako se osoba

obraća pravom genijuŠ Na kraju, odlučila je da mora biti krajnje direktna.

Dragi Mr. Pike, bojim se da ste mi nanijeli veliku tetu. Uni tili ste me zauvijek, jer se ne mogu vi e diviti bilo čijem drugom botaničkom umjetničkom radu. Svijet crtanja, slikanja i litografije djelovat će mi krajnje jednolično i dosadno sad, kad sam vidjela va e orhideje. Vjerujem da ćete uskoro posjetiti Philadelphiju da biste radili rame uz rame s mojim dragim prijateljem, Georgeom Hawkesom, na objavljivanju knjige. Dok budete u gradu, pitam se da li bih vas mogla namamiti na White Acre, imanje moje porodice, na ne to du u posjetuŠ Imamo staklenike krcate orhidejama - od kojih su neke u stvarnosti lijepe skoro kao va e na crte ima. Pretpostavljam da ćete u ivati u njima. Mo da po elite i da ih nacrtate. (Sve na e cvijeće bi se smatralo počastvovanim, ako biste im nacrtali portrete!) Bez ikakve sumnje, moj otac i ja ćemo biti presretni da vas upoznamo. Ako me obavijestite o va em dolasku, poslat ću privatnu kočiju da vas dočeka na eljezničkoj stanici. Čim budete pod na im okriljem, pobrinut ćemo se da izađemo u susret svakoj va oj

elji! Molim vas da me ne povrijedite ponovo

odbijanjem!

187

Najiskrenije va a, Alma Whittaker

S

tigao je sredinom maja 1848. godine. Alma je bila u svojoj radnoj sobi za mikroskopom kad je vidjela da se kočija zaustavila ispred kuće. Iz nje je iza ao visok i vitak mladić plave kose u braon

samtanom odijelu. S te razdaljine izgledalo je da nema vi e od dvadeset godina mada je Alma znala da je to nemoguće. Nosio je sa sobom samo mali ko ni kofer, koji je izgledao kao da je nekoliko puta obi ao svijet i da bi se mogao u potpunosti raspasti prije kraja ovog dana. Alma ga je jo jedan trenutak posmatrala, prije nego to je iza la da ga pozdravi. Prisustvovala je tolikim dolascima na White Acre tokom godina. Prema njenom iskustvu, posjetioci, koji su dolazili prvi put, uvijek bi uradili istu stvar: zastali bi na stazi da malo osmotre kuću pred sobom, jer je White Acre bio istovremeno veličanstven i zastra ujući, naročito na prvi pogled. Konačno, to mjesto je bilo dizajnirano izričito zbog zastra ivanja, i tek poneki gost bi uspio sakriti svoje strahopo tovanje, zavist ili strah - pogotovo ako nije znao da ga neko posmatra. Međutim, Mr. Pike nije čak ni pogledao kuću. Ustvari, okrenuo je leđa kući istog trena i, umjesto nje, razgledao Beatrixinu grčku ba tu - koju su Alma i Hanneke decenijama odr avale u istovjetnom stanju njoj u čast. Malo se udaljio da bi stekao bolji utisak, a onda je učinio najčudniju stvar: spustio je kofer, skinuo jaknu, pro etao sjeverozapadnim uglom ba te, a zatim nastavio etati po dijagonali do jugoistočnog. Zastao je tamo na trenutak, osmotrio je okolinu i zatim prepje ačio dvije granične ivice ba te - njenu du inu i

irinu - dugim koracima geometra, koji mjeri granice

imanja. Kad je stigao do sjeverozapadnog ugla, skinuo je e ir, poče ao se po glavi, zastao na trenutak i neočekivano se nasmijao. Alma nije mogla čuti njegov smijeh, ali ga je jasno vidjela. Vi e se nije mogla obuzdati, pa je istrčala iz spremi ta za kočije da bi ga dočekala. Mr. Pike , rekla je, pru iv i mu ruku, kada mu se pribli ila. Vi mora da ste Miss Whittaker! , rekao je, nasmijav i se toplo i pru iv i joj ruku. Moje oči ne vjeruju ta ovdje vide! Morate mi reći, Miss Whittaker - koji ludi genije se toliko namučio da napravi ovu ba tu u skladu sa strogim Euklidovim geometrijskim idealnim mjeramaŠ

188

Sir, to je bila inspiracija moje majke. Da nije preminula prije mnogo godina, bila bi ushićena kada bi saznala da ste prozreli njene namjere. A ko ih ne bi prozreoŠ To je zlatni presjek! Ovdje imamo duple kvadrate, koji čine ponovljene mre e kvadrata – a s putevima, koji presijecaju cijelu konstrukciju, imamo i nekoliko, tri-četiri-pet trouglova. Tako je lijepo! Smatram krajnje neobičnim da se neko toliko pomučio da napravi ovo, i to do tako prelijepih detalja. I im irovina je savr ena. Čini se da ona djeluje kao znak jednakosti među svim parovima. Va a majka mora da je bila zanosna. Zanosna... , Alma je razmislila o toj mogućnosti. Pa, van svake sumnje, moja majka je bila blagoslovena umom, koji je funkcionisao sa zanosnom precizno ću. Kako je to izuzetno , rekao je. I dalje se činilo da on ne primjećuje kuću. Pravo je zadovoljstvo upoznati vas, Mr. Pike , rekla je Alma. Kao i vas, Miss Whittaker. Va e pismo je bilo veoma velikodu no. Moram priznati da sam u ivao u vo nji privatnom kočijom - prvom, u mom dugom ivotu. Toliko sam se navikao da putujem u uskim kočijama s djecom koja vri te, nesretnim ivotinjama i glasnim ljudima, koji pu e debele cigare, da sam jedva znao ta da radim sa sobom u tako dugom periodu samoće i mira. Pa, ta ste onda radili sa sobomŠ , pitala je Alma, smje kajući se njegovom entuzijazmu. Sprijateljio sam se s tihim pogledom na put. Prije nego

to je Alma uspjela odgovoriti na tu

armantnu repliku, vidjela je

zabrinuti izraz na licu Mr. Pikea. Okrenula se da vidi u ta je gledao: poslu itelj je u etao kroz zastra ujuća ulazna vrata White Acrea, noseći mali komad prtljaga Mr. Pikea sa sobom. Moj kofer... , rekao je, pru iv i ruku prema njemu. Samo će ga odnijeti do va e sobe, Mr. Pike. Bit će tamo, čekat će vas, pored va eg kreveta, kad god da vam zatreba. Odmahnuo je glavom, zbunjen. Naravno , rekao je. Kako je to bilo glupo s moje strane. Izvinjavam se. Nisam navikao na poslu itelje i takve stvari. Biste li radije da va kofer bude kraj vasŠ

189

Ne, nikako. Oprostite mi zbog moje reakcije, Miss Whittaker. Međutim, ako posjedujete samo jednu jedinu stvar u ivotu, kao ja, onda vas pomalo zabrine kad posmatrate stranca kako se udaljava s njom u rukama! Mr. Pike, vi imate daleko vi e od jedne jedine stvari u ivotu. Imate va izuzetan umjetnički talenat - ni ta slično do sada nismo vidjeli ni Mr. Hawkes, ni ja. Nasmijao se. Oh, ba ste ljubazni to to ka ete, Miss Whittaker. Pa ipak, sve ostalo to posjedujem je u tom koferu i mo da ja te dragocjene malene stvari vi e cijenim! Sad se i Alma smijala. Rezerviranosti, koja obično postoji među potpunim strancima, već nije bilo. Mo da nikada nije ni bila tu. Miss Whittaker, sad mi recite jo ne to , rekao je, vedro. Kakva jo čudesa imate na White AcreuŠ I ta sam to načuo, da se bavite proučavanjem mahovinaŠ Tako se desilo da su nepunih sat vremena kasnije, stajali među Alminim stijenama, diskutujući o Dicranumu. Imala je namjeru da mu prvo poka e orhideje. Tačnije, uopće nije imala namjeru da mu poka e mahovine - jer niko nikada ranije nije pokazao interesovanje za njih - međutim, čim je počela pričati o svom radu, insistirao je na tome da ga ona odvede da ih vidi. Mr. Pike, trebalo bi da vas upozorim , rekla je, dok su zajedno hodali kroz livadu, da većina ljudi mahovine smatra krajnje dosadnim. To me ne pla i , rekao je. Oduvijek su me fascinirale stvari koje su drugim ljudima bile dosadne. Čini se da nam je to zajedničko , rekla je Alma. Nego, recite mi, Miss Whittaker, ta je to to vas fascinira u mahovinamaŠ Njihovo dostojanstvo , odgovorila je Alma bez oklijevanja. Također, njihova utnja i inteligencija. Sviđa mi se to to su - kao tema za proučavanje - svje e. Nisu kao druge veče ili hitnije biljke, o kojima se razmi ljalo i koje su već bockale horde botaničara. Pretpostavljam da se divim i njihovoj skromnosti. Mahovine kriju svoju ljepotu u elegantnim rezervatima. U poređenju s mahovinom, sve ostalo u botaničkom svijetu mo e djelovati kao vrlo otvoreno i očigledno. Razumijete li o čemu govorimŠ Znate li da veće, razmetljivije cvijeće ponekad mo e ličiti na glupe, balave budale - zbog načina na koji se klate gore-dolje razjapljenih usta, djelujući tako

190

zapanjeno i bespomoćnoŠ Čestitam vam, Miss Whittaker. Upravo ste do savr enstva opisali porodicu orhideja. Uzdahnula je i prekrila rukama usta. Uvrijedila sam vas! Međutim, Mr. Pike se smijuljio. Nimalo. Zadirkujem vas. Nikada nisam branio inteligenciju orhideje, a nikada i neću. Volim ih, ali priznajem da ne djeluju pretjerano pametno - barem prema va im standardima opisivanja. Međutim, prilično u ivam dok slu am nekog ko brani inteligenciju mahovina! Imam osjećaj da pi ete karakternu preporuku u njihovu odbranu. Mr. Pike, neko ih mora braniti! Toliko su zanemarene, a imaju tako plemenit karakter! Ustvari, smatram da je minijaturni svijet dar skrivenih veličina i da, samim tim, predstavlja čast izučavati ga! Činilo se da Ambroseu Pikeu ni ta od svega toga nije bilo glupo. Kad su stigli do stijena, imao je desetine pitanja za Almu, ali je toliko pribli io lice kolonijama mahovina da je djelovalo kao da mu je brada rasla iz stijene. Slu ao je pa ljivo dok mu je obja njavala svaku vrstu ponaosob, i diskutovao s njom o napupjelim teorijama transmutacije. Mo da je predugo govorila. Njena majka bi to tako okarakterisala. Čak i dok je govorila, Alma je strahovala da je dosađivala ovom jadnom čovjeku. Međutim, on je bio tako ljubazan! Bila je tako opu tena dok mu je iznosila ideje iz mno tva svojih ličnih misli. Samo određeni period čovjek mo e zadr ati svoj entuzijazam zaključan u svom srcu, prije nego to po eli da ga podijeli sa srodnom du om, a Alma je imala mnogo decenija razmi ljanja dospjelih za dijeljenje. Uskoro se Mr. Pike bacio na zemlju, ne bi li provirio ispod ivice velike stijene i ispitao mahovine koje su bile skrivene na tim tajnim policama. Njegove duge noge virile su pored stijene, dok se on odu evljavao. Alma je pomislila da nikada nije bila tako zadovoljna u ivotu. Oduvijek je eljela da to poka e nekome. Dakle, evo mog pitanja za vas, Miss Whittaker , oglasio se ispod ivice stijene. Kakva je prava priroda va ih kolonija mahovinaŠ Kako ka ete, ovladale su trikom da djeluju skromno i blago. Opet, na osnovu onoga

to ste mi rekli, one posjeduju

značajne moći. Jesu li va e mahovine prijateljski nastrojeni pioniriŠ Ili su neprijateljski nastrojeni pljačka iŠ Farmeri ili pirati, hoćete da ka eteŠ , pitala je Alma.

191

Tačno. Ne mogu kazati sa sigurno ću , odgovorila je Alma. Mo da pomalo od oboje. To se pitam sve vrijeme. Trebat će mi jo nekih dvadeset pet ili malo vi e godina da naučim. Divim se va em strpljenju , rekao je, konačno se iskotrljav i ispod stijene i opu teno se opru iv i na travi. Kako bude sve bolje upoznavala Ambrosea Pikea, saznat će da je on prednjačio u bacanju na zemlju i lje karenju, kad god je elio da se odmori. Čak bi se sretan sručio na tepih u svečanom salonu, ako bi ga pogodilo raspolo enje - naročito, ako je u ivao u svojim mislima i razgovoru. Svijet je bio njegov divan. Bilo je tako mnogo slobode u svemu tome. Alma nije mogla ni zamisliti da se osjeća tako slobodno. Ovog dana, kada se izvalio, ona je pa ljivo sjela na obli nju stijenu. Alma je sada vidjela da je Mr. Pike bio ne to stariji, nego to joj se isprva učinilo. Pa, i naravno da jeste - nije bilo anse da bi iza sebe imao onoliki opus radova da je zaista bio toliko mlad, kako je u početku djelovalo. Zbog svog tjelesnog stava punog entuzijazma i ivahnog hoda, iz daljine je podsjećao na studenta. Zbog toga, kao i zbog njegove skromne braon odjeće - prave uniforme siroma nog, mladog studenta. Izbliza, njegove godine su se vidjele - pogotovo dok je le ao na suncu, ispru en na travi, bez e ira. Njegovo lice je bilo blago izborano, potamnjelo i pjegavo zbog godina provedenih napolju, a njegova plava kosa je počela sijedjeti na zaliscima. Alma bi mu dala trideset pet godina, mo da trideset est. Bio je vi e nego deset godina mlađi od nje, ali ipak, nije bio dijete. Kakvu li ćete nagradu morati dobiti proučavajući svijet tako izbliza , nastavio je Ambrose. Smatram da previ e ljudi odustaje od malih čuda. Tako mnogo snage se mo e otkriti u detaljima, a ne u općim mjestima, ali većina du a ne mo e sebe istrenirati tako da istraje u tome. Međutim, ponekad se upla im da je moj svijet postao isuvi e detaljan , rekla je Alma. Bile su mi potrebne godine da napi em knjige o mahovini, a moji zaključci su bili bolno slo eni, ni nalik onim detaljnim perzijskim minijaturama, koje mo ete proučavati samo uz pomoć lupe. Moj rad mi ne donosi slavu. Ne donosi mi ni prihode - tako da vidite koliko mudro koristim svoje vrijeme! Ali Mr. Hawkes mi je rekao da su va e knjige dobro ocijenjene.

192

Svakako jesu - od desetine mu karaca na cijelom svijetu, koji su vrlo zainteresovani za briologiju. Desetina! , rekao je Mr. Pike. Tako mnogoŠ Miss, ne zaboravite da razgovarate s osobom koja ni ta nije objavila u svom dugom ivotu i za koga njegovi jadni roditelji strahuju da je samo sramotni besposličar. Ali va rad je izvanredan, sir. Odmahnuo je rukom na pohvalu. Pronalazite li dostojanstvo u svojim naporimaŠ , pitao je. Pronalazim , odgovorila je Alma, razmotriv i pitanje na tren. Mada se ponekad pitam za to. Mislim da bi veći dio svijeta - pogotovo napaćen i siroma an - bio sretan, kad vi e nikada ne bi morao raditi. Pa, za to se ja onda toliko marljivo bavim temom koja zanima samo nekoliko ljudiŠ Za to me ne zadovoljava da se, naprosto, divim mahovinama, ili da ih, čak, crtam, ako me njihov dizajn toliko zanimaŠ Za to moram prebirati po njihovim tajnama i moliti ih za odgovore o samoj prirodi ivotaŠ Kao to mo ete vidjeti, imala sam sreću da potičem iz bogate porodice, tako da mi nije neophodno da radim cijelog

ivota. Za to, onda, ne nalazim sreću u besciljnim

etnjama, pu tajući svoj um da raste slobodno kao ova travaŠ Zato

to vas interesuje stvaranje , odgovorio je jednostavno Ambrose, i svi

njegovi prelijepi aran mani. Alma se zarumenjela. Kad to tako ka ete, to zvuči veličanstveno. I jeste veličanstveno , rekao je jednostavno, kao i ranije. Neko vrijeme su sjedili uteći. Negdje, u drveću kraj njih, pjevao je drozd. Kako lijep privatni recital! , rekao je Mr. Pike, nakon du eg slu anja. Čovjek naprosto po eli da mu aplaudira! Ovo je najbolje vrijeme za ptičiju pjesmu na White Acreu , nadovezala se Alma. Ima jutara kad mo ete sjesti ispod jedinog vi njinog drveta na ovoj livadi i čuti svaku pticu u orkestru, koja pjeva na va e zadovoljstvo. Volio bih da to čujem nekog jutra. Nedostajale su mi na e američke ptice pjevačice, dok sam bio u d ungli. Ali mora da je bilo izuzetnih ptica tamo gdje ste bili! Da - izuzetnih i egzotičnih. Međutim, to nije isto. Znate, obuzme vas stra na

193

nostalgija prema poznatim zvucima iz djetinjstva. Bilo je dana kad sam čuo o alo ćene golubice, koje su me dozivale u snovima. Bilo je tako stvarno, da je srce htjelo da mi pukne. Po elio sam da se nikad ne probudim. Mr. Hawkes mi je rekao da ste mnogo godina proveli u d ungli. Osamnaest , rekao je, osmjehujući se skoro zbunjeno.

Mahom u Meksiku i

GvatemaliŠ Isključivo u Meksiku i Gvatemali.

elio sam da vidim jo ne to od svijeta, ali

nisam mogao napustiti tu oblast, jer sam neprestano otkrivao nove stvari. Znate kako je - pronađete interesantno mjesto i počnete tragati, a tajne se počinju jedna za drugom otkrivati, sve dok im se vi e ne mo ete oduprijeti. Također, u Gvatemali sam prona ao i neke orhideje - naročito stidljive i usamljene epifite - koje, naprosto, nisu htjele da mi uka u ljubaznost i procvjetaju. Odbijao sam da odem sve dok ih nisam vidio u cvatu. Postao sam krajnje tvrdoglav. Međutim, i one su bile tvrdoglave. Neke od njih su me natjerale da ih čekam pet- est godina, prije nego to su mi dopustile samo letimičan pogled. Za to ste se konačno ipak vratiliŠ Zbog usamljenosti. Bio je krajnje neobično iskren. Alma se tome divila. Nije mogla ni zamisliti da nekome prizna takvu slabost, kao to je usamljenost. Isto tako , nastavio je, isuvi e sam bio bolestan da bih nastavio s tako neurednim ivotom. Imao sam recidive groznica. Mada, moram priznati da nisu bile posve neprijatne. Vidio sam izuzetne vizije tokom svojih groznica, i čuo sam glasove. Ponekad su me nagovarali da ih pratim. Vizije ili glasoviŠ Oboje! Međutim, nisam mogao uraditi to svojoj majci. Nanio bih isuvi e bola njenoj du i, ako bi izgubila sina u d ungli. Zauvijek bi se pitala ta se desilo sa mnom. Mada, kladim se da se i sada pita ta se desilo sa mnom! Pa ipak, barem zna da sam iv. Mora da ste sve te godine nedostajali va oj porodici. Oh, jadna moja porodica. Miss Whittaker, koliko sam ih samo razočarao. Oni su tako ugledni, a ja sam pro ivio svoj

ivot u tako čudnim pravcima. Osjećam

194

saosjećanje prema svima njima i, posebno, prema svojoj majci. Ona vjeruje, pretpostavljam s pravom, da sam krajne nečuveno gazio bisere, koje su bacali pred mene. Vidite, napustio sam Harvard nakon prve godine. Smatrali su da obećavam ta god bi ta riječ trebalo da označava - međutim, studentski ivot mi nije prijao. Nekom čudnovato ću nervnog sistema, naprosto nisam mogao podnijeti da sjedim u sali za predavanja. Također, nikad nisam imao sklonosti prema veselom dru tvu dru tvenih klubova i bandama mladih ljudi. Miss Whittaker, mo da niste upoznati s tim, međutim, većina univerzitetskog ivota vrti se oko klubova i bandi mladih ljudi. Kako je moja majka to sročila, jedino to sam ja ikada htio jeste da sjedim u ćo ku i crtam biljke. Hvala bogu na tome! , rekla je Alma. Mo da. Mislim da se moja majka ne bi slo ila, a moj otac je oti ao u grob bijesan zbog mog izbora posla - ako se to uopće mo e nazvati poslom. Na sreću moje napaćene majke, moj mlađi brat Jakob je do ao za mnom da bi postao primjer krajnje poslu nog sina. Pohađao je univerzitet mojim stopama, međutim, za razliku od mene, uspio je da tamo ostane tokom očekivanog perioda. Studirao je odva no, usput pokupiv i sve počasti i lovorike, ali sam ponekad strahovao da bi mogao povrijediti svoj um takvim naporima. Sad je na istoj frejmingemskoj propovjedaonici, gdje su nekad moj otac i djed stajali pred svojim crkvenim zajednicama. Moj brat je dobar čovjek i prilično je napredovao. On je ponos porodice Pike. Zajednica mu se divi. Veoma sam mu privr en. Međutim, ne zavidim mu na njegovom ivotu. Znači, potičete iz porodice propovjednikaŠ Da - i trebalo je i sam da budem jedan od njih. ta se desiloŠ , pitala je Alma, prilično hrabro. Jeste li se udaljili od BogaŠ Ne , odgovorio je. Ba nasuprot. Isuvi e sam mu se pribli io. Alma ga je eljela pitati ta je podrazumijevao pod tako neobičnom izjavom, ali je osjećala da je već bila isuvi e radoznala, a njen gost nije ulazio u detalje. Neko vrijeme su utjeli, slu ajući drozda kako pjeva. Trenutak kasnije, Alma je primijetila da je Mr. Pike zaspao. Kako je iznenada usnuo! U jednom trenutku budan, a već u sljedećem je spavao! Shvatila je da je sigurno bio krajnje iscrpljen zbog dugog putovanja - a ona ga salijeće pitanjima i gnjavi svojim teorijama o briofitama i transmutacijama. Tiho, ustala je i pre la na drugo polje s velikim stijenama, da jo jednom razmisli o

195

svojim kolonijama mahovina. Bila je tako zadovoljna i opu tena. Kako je samo bio prijatan Mr. Pike! Pitala se koliko dugo će ostati na White Acreu. Mo da će ga ubijediti da ostane tokom cijelog ljeta. Kakva bi radost bila da ovo prijateljski nastrojeno, znati eljno stvorenje bude u blizini. Bilo bi to kao da ima mlađeg brata. Nikada ranije nije zami ljala da ima mlađeg brata, ali je sada očajnički eljela jednog i eljela je da to bude Ambrose Pike. Morat će porazgovarati s ocem o tome. Sigurno će mu moći napraviti studio za slikanje u jednoj od starih mljekara, ako po eli da ostane. Vjerovatno je pro lo pola sata, prije nego to je primijetila da se Mr. Pike me kolji na travi. Pri la mu je ponovo i nasmije ila se. Zaspali ste , rekla mu je. Ne , ispravio ju je. Obuzeo me je san. Jo uvijek ispru en na travi, protegao je svoje ekstremitete kao mačka, ili dijete. Činilo se da mu nimalo nije bilo neprijatno zato to je zadrijemao pred Almom, zbog čega ni njoj nije bilo neprijatno. Mr. Pike, mora da ste umorni. Umoran sam već godinama. Sjeo je, zijevnuo i vratio e ir na glavu. Kako ste vi dare ljiva osoba to ste mi omogućili ovaj odmor. Hvala vam. Pa, i vi ste bili dare ljivi, jer ste me slu ali dok sam govorila o mahovinama. To je bilo moje zadovljstvo. Nadam se da ću čuti i vi e. Prije nego to sam zadrijemao, ba sam razmi ljao kako zavidan ivot vodite, Miss Whittaker. Zamislite da ste u mogućnosti provesti cijeli ivot proučavajući ne to tako detaljno i prefinjeno, kao to su ove mahovine - i to sve vrijeme okru eni ljubavlju porodice i blagodatima koje ona nosi. Pretpostavila bih da moj ivot djeluje dosadno nekome, ko je proveo osamnaest godina u d unglama Srednje Amerike. Nimalo. tavi e, čeznuo sam za ivotom, koji je malo dosadniji od onog, koji sam vodio do sada. Mr. Pike, pazite ta elite. Dosadan ivot nije toliko interesantan koliko vam se čini! Nasmijao se. Alma je pri la i sjela kraj njega, direktno na travu, gurajući suknje ispod nogu.

196

Mr. Pike, priznat ću vam ne to , rekla je. Ponekad strahujem da je moj rad u vezi s ovim mahovinama bez ikakve upotrebne vrijednosti ili značaja. Ponekad po elim da ponudim svijetu ne to blistavije, veličanstvenije - pretpostavljam, kao

to su va i

crte i orhideja. Marljiva sam i disciplinovana, ali nisam genijalac. Znači, vrijedni ste, ali ne i originalniŠ Da , rekla je Alma. Ba to! Tačno. Bah! , rekao je. Niste me ubijedili. Ne znam za to biste uopće ubijedili sebe u ne to tako glupo. Mr. Pike, ba ste ljubazni. Naveli ste jednu staru enu da doista spozna sebe ovog popodneva. Međutim, ja sam svjesna istine o svom ivotu. Moj rad na polju mahovina ne uzbuđuje nikoga osim krava i vrana, koje gledaju u mene po cijeli dan. Miss Whittaker, krave i vrane su sjajni procjenitelji nečije genijalnosti. Vjerujte mi evo, ja već godinama slikam isključivo zbog njihove zabave.

e večeri, George Hawkes im se pridru io na večeri na White Acreu. Prvi put je

T

George vidio Ambrosea Pikea u ivo, i bio je vrlo uzbuđen zbog toga - ili barem

uzbuđen u mjeri u kojoj je to moguće za usamljenog momka kao to je George Hawkes. Sir, čast mi je da vas upoznam , rekao je George, uz osmijeh. Va rad mi je donio beskrajno zadovoljstvo. Alma je bila dirnuta Georgeovom iskreno ću. Znala je ta njen prijatelj nije mogao reći umjetniku - da je ova posljednja godina bila godina neprestane patnje u kući Hawkesovih, i da su orhideje Ambrosea Pikea, bar privremeno, oslobodile Georgea od zamki tame. Nudim vam svoju iskrenu zahvalnost zbog va eg bodrenja , odgovorio je Mr. Pike. Na alost, moja zahvalnost je jedina kompenzacija koju mogu da vam ponudim u ovom trenutku, ali je od srca.

to se tiče Henryja Whittakera, bio je lo e raspolo en

te večeri. Alma je to primijetila s udaljenosti od deset koraka, i duboko je čeznula za tim da njen otac izostane s večere. Nije upozorila svog gosta zbog očevog osornog karaktera, i sada je za alila zbog toga. Jadan Mr. Pike će biti bačen vuku bez ikakve pripreme, koji je, sasvim jasno, bio gladan i razjaren. Također, za alila je to se ni

197

ona, ni George Hawkes nisu sjetili da donesu i poka u njenom ocu izuzetne slike orhideja, to je značilo da Henry nije imao pojma ko je taj Ambrose Pike, osim to je lovac na orhideje i umjetnik - to ni jedno nije bila kategorija ljudi, kojima se divio. Nimalo iznenađujuće, večera je lo e započela. Ko je ova osoba opetŠ , pitao je njen otac, gledajući pravo u svog novog gosta. To je Mr. Ambrose Pike , rekla je Alma. Kao to sam ti već spomenula, on je prirodnjak i slikar, kog je George nedavno otkrio. Oče, on crta najnevjerovatnije prikaze orhideja, koje sam ikada vidjela. Crta orhidejeŠ , Henry je pitao Mr. Pikea, istim tonom kojim bi neko drugi pitao: Potkrada udoviceŠ Pa, sir, trudim se. Svi se trude da crtaju orhideje , rekao je Henry. Nema tu ničeg novog. Sir, to je krajnje umjesna opaska. ta je tako naročito u vezi s va im orhidejamaŠ Mr. Pike se zamislio nad pitanjem. Ne bih vam znao reći , priznao je. Sir, ne znam je li i ta u vezi s njima naročito - osim da je crtanje orhideja jedina stvar, kojom se bavim. To je jedina stvar, kojom sam se bavio skoro posljednjih dvadeset godina. Pa, to je zaista apsurdno zanimanje. Mr. Whittakere, ne bih se slo io , rekao je umjetnik, nimalo zbunjen. Međutim, samo zato to ja to uopće ne bih ni nazvao zanimanjem. Kako zarađujete za ivotŠ To vam je jo jedna umjesna opaska. Međutim, kao to mo ete pretpostaviti na osnovu mog stila oblačenja, pitanje je da li ja uopće zarađujem za ivot. Mladiću, ne bih se time hvalio da sam na va em mjestu. Vjerujte mi da mi to nije ni bila namjera. Henry je zurio u njega, razgledajući njegovo izno eno odijelo i neurednu bradu. Pa, ta vam se desiloŠ , Henry je nastavio s ispitivanjem. Za to ste tako siroma niŠ Da niste proćerdali bogatstvoŠ Oče... , zaustila je Alma. Ali Mr. Pike, kako se činilo, nije bio nimalo uvrijeđen. U mojoj porodici nikada nije ni bilo bogatstva za ćerdanje.

198

Čime se bavi va otacŠ Trenutno, smrt ga je udaljila s ovoga svijeta. Međutim, prije toga, bio je svećenik u Framinghamu, u Massachusettsu. U tom slučaju, za to vi niste svećenikŠ Mr. Whittakere, moja majka se isto to pita. Strahujem da imam previ e nedoumica oko religije, da bih bio dobar svećenik.

ReligijeŠ , Henry se namr tio. Kog vraga religija ima s tim je li neko dobar svećenikŠ Mladiću, to je zanimanje, kao bilo koje drugo zanimanje. Prilagodite se zadatku i zadr ite svoja lična mi ljenja za sebe. To je ono to svi dobri svećenici rade - ili bi trebalo da rade! Mr. Pike se prijatno nasmijao. Eh, sir, da mi je samo to neko rekao prije dvadeset godina! Nema izgovora za mladog, zdravog i snala ljivog čovjeka da ne napreduje u ovoj zemlji. Čak i svećenikov sin bi trebalo da pronađe neku radnu aktivnost negdje. Mnogi bi se slo ili s vama , rekao je Mr. Pike. Uključujući i mog preminulog oca. Kako god, ja sam godinama ivio ispod svojih mogućnosti. A ja ivim iznad svojih mogućnosti - tavi e, cijeli ivot! Prvi put sam do ao ovamo kao mladić otprilike va ih godina. Prona ao sam novac, koji je le ao na sve strane, po cijeloj zemlji. Jedino, to sam morao uraditi, jeste da ga podignem vrhom svog tapa za hodanje. Dakle, koji je va izgovor za siroma tvoŠ Mr. Pike je pogledao Henryja direktno u oči i rekao, bez trunke zlobe: Pretpostavljam, sir, elja za dobrim tapom za hodanje.

Fallen JMe

Alma je progutala knedlu i oborila pogled u svoj tanjir. George Hawkes je učinio isto to. Međutim, činilo se da ga Henry nije čuo. Bilo je trenutaka kada se Alma zahvaljivala nebesima na progresivnoj gluhoći svog oca. Već je bio preusmjerio svoju pa nju prema batleru. Beckere, kad ti ka em , rekao je Henry, ako me natjera da jedem ovčetinu samo jo jedne večeri tokom ove sedmice, naredit ću da nekoga ubiju. Ne misli on to ozbiljno , ubjeđivala je Alma Mr. Pikea, apatom. To sam shvatio , pro aputao je njen gost, inače bih do sada već uveliko bio mrtav.

199

Do kraja večere, George, Alma i Mr. Pike vodili su prijatan razgovor - manje vi e među sobom - dok je Henry dahtao, ka ljao i bunio se oko različitih aspekata večere. Čak je nekoliko puta i zadrijemao, brade oslonjene o grudi. Ipak, imao je osamdeset osam godina. Činilo se kao da ni ta od svega toga nije zabrinjavalo Mr. Pikea, a po to se i George Hawkes već uveliko navikao na ovakvo pona anje, Alma je, konačno, malo odahnula. Molim vas da oprostite mom ocu , rekla je Alma Mr. Pikeu tiho, tokom jednog od Henryjevih drijeme a. George dobro poznaje njegova raspolo enja, ali ovi napadi mogu biti uznemirujući za nekoga ko nema od ranije iskustva s na im Henryjem Whittakerom. Pravi je medvjed za trpezarijskim stolom , odgovorio je Mr. Pike, vi e tonom divljenja, nego zaprepa tenosti. Zaista, jeste , rekla je Alma. Srećom, kao medvjed, ponekad nam pru i predah u hibernaciji! Ovaj komentar je čak izvukao osmijeh Georgeu Hawkesu, ali je Ambrose i dalje proučavao Henryjevu usnulu figuru, razmi ljajući o nečemu. Vidite, moj otac je bio vrlo ozbiljan , rekao je. Oduvijek sam njegovo ućenje smatrao zastra ujućim. Pretpostavljam da bi bilo sjajno imati oca, koji razgovara i pona a se tako neusiljeno. Čovjek uvijek zna na čemu je. To da , slo ila se Alma. Mr. Pike , rekao je George, promijeniv i temu, mogu li vas pitati gdje trenutno iviteŠ Adresa na koju sam slao pisma je u Bostonu, ali ste maločas spomenuli da va a porodica ivi u Framinghamu, pa nisam siguran. Sir, trenutno sam bez doma , odgovorio je Mr. Pike. Adresa, na koju ste slali pisma, pripada kući mog starog prijatelja Daniela Tuppera, koji je bio ljubazan prema meni jo od dana moje kratke karijere na Harvardu. Njegova porodica dr i malu tampariju u Bostonu - ni ta tako prefinjeno kao to je va a, ali je dobro vođena i kvalitetna. Najpoznatiji su po lokalnim pamfletima i lokalnim reklamnim plakatima, takvim stvarčicama. Kad sam napustio Harvard, nekoliko godina sam radio za porodicu Tupper kao slovoslagač, i otkrio da imam dara za to. Tu sam prvi put savladao i umjetnost litografije. Upozorili su me da je te ko, ali meni nije bilo. Sasvim je istovjetno crtanju, s tim da crtate po kamenu - mada, naravno, to već oboje znate!

200

Oprostite mi. Nisam navikao da govorim o svom radu. Mr. Pike, a ta vas je odvelo u Meksiko i GvatemaluŠ , nastavio je George blago. Opet, i za to zasluge pripadaju mom prijatelju Tupperu. Oduvijek su me fascinirale orhideje i, negdje usput, Tupper je smislio da bi trebalo da odem u trope na nekoliko godina i napravim neke crte e i to, nakon čega ćemo napraviti prelijepu knjigu o tropskim orhidejama. Bojim se da se ponadao da ćemo se od toga obojica ba obogatiti. Znate, bili smo mladi, a on je bezrezervno vjerovao u mene. Tako smo objedinili na a sredstva, takva kakva su bila, i Tupper me je ukrcao na brod. Naredio mi je da odem i da dignem veliku buku oko sebe u svijetu. Na njegovu alost, nisam ba neki galamd ija. Na njegovu jo veću alost, mojih nekoliko godina u d ungli pretvorilo se u osamnaest, kao

to sam već objasnio Miss Whittaker.

tedljivo ću i istrajno ću, uspio sam tamo sebe odr ati u ivotu skoro dvije decenije, i ponosan sam to mogu kazati da nikada nisam uzimao novac ni od Tuppera, ni od bilo koga, nakon njegove prvobitne investicije. Pa ipak, mislim da jadni Tupper smatra da je njegova vjera u mene bila čista zabluda. Kad sam se konačno vratio kući pro le godine, bio je dovoljno ljubazan da mi ustupi svoju porodičnu

tampariju da bih

napravio neke od litografija, koje ste već vidjeli. Međutim - krajnje opravdano - odavno je izgubio elju da napravi knjigu sa mnom. Krećem se isuvi e sporo za njega. Sad ima porodicu i ne mo e dangubiti s tako skupim projektima. I pored toga, bio mi je vra ki dobar prijatelj. Pu ta me da spavam na kauču u njegovoj kući i, od mog povratka u Ameriku, ponovo mu poma em u tampariji. A kakvi su va i planovi sadaŠ , pitala je Alma. Mr. Pike je podigao ruke, kao u molitvi. Vidite, pro lo je mnogo vremena od kad sam ne to planirao. Ali, ta biste eljeli da raditeŠ , bila je uporna Alma. Niko mi nikada ranije nije postavio to pitanje. Eto, Mr. Pike, ja vas pitam. I eljela bih da dobijem iskren odgovor. Okrenuo je svoje svijetlo smeđe oči prema njoj. Izgledao je u asno umorno. Miss Whittaker, u tom slučaju ću vam reći , odgovorio je. Volio bih da nikada vi e ne putujem. Volio bih da ostatak ivota provedem na tako mirnom mjestu - i radeći tako sporim ritmom - da bih mogao čuti sebe kako ivim.

201

George i Alma su se pogledali. Kao da je osjetio da nije u toku, Henry se ponovo probudio i privukao je pa nju na sebe. Alma! , dreknuo je. Ono pismo Dicka Yanceyja od pro le sedmice. Jesi li ga pročitalaŠ Da, oče, jesam , odgovorila je, ivahno promijeniv i ton. O čemu se radiŠ Mislim da su lo e vijesti. Očito jesu. Grozno su me oneraspolo ile. A ta ovi tvoji prijatelji misle o tomeŠ , pitao je Henry, mahnuv i ča om u pravcu gostiju. Mislim da nisu upoznati sa situacijom , rekla je Alma. Onda im, kćerko, ispričaj kakva je situacija. Potrebna su mi različita mi ljenja. Ovo je bilo krajnje neuobičajeno. Henry obično nije tra io tuđa mi ljenja. Međutim, ponovo je zamahnuo ča om, i počela je govoriti, obraćajući se istovremeno Georgeu i Mr. Pikeu. Pa, radi se o vaniliji , rekla je. Prije petnaest godina, jedan Francuz je ubijedio mog oca da ulo i novac u planta u vanilije na Tahitiju. Sada smo saznali da je planta a propala i da je Francuz nestao. Zajedno s mojim kapitalom , dodao je Henry. Zajedno s očevim kapitalom , potvrdila je Alma. U pitanju je solidan kapital , pojasnio je Henry.

Prilično solidan kapital , slo ila se Alma. Znala je to dobro, jer je lično organizovala novčane uplate. Trebalo je da proradi , rekao je Henry. Klima je savr ena za nju. I loze su počele rasti! Dick Yancey ih je vidio svojim očima. Izrasle su dvadeset metara u visinu. Prokleti Francuz je rekao da će vanilija tamo bujati i bio je u pravu. Loze su rađale cvjetove veličine tvoje pesnice. Ba kao to je rekao da hoće. Alma, ta mi je ono, ustvari, rekao mali FrancuzŠ Uzgajanje vanilije na Tahitiju će biti lak e, nego va e prdenje u snu. Alma je poblijedjela, gledajući u svoje goste. George je ljubazno sklopio svoju maramicu u krilo, ali se Mr. Pike osmjehnuo, iskreno zabavljen. Pa, sir, ta je krenulo po zluŠ , pitao je. Ako smijem pitatiŠ

202

Henry ga je prodorno pogledao. Loze nisu rađale plodove. Pupoljci su cvjetali i venuli, i nisu proizveli ni jednu jedinu ipku. Smijem li pitati odakle potiču prvobitne planta e vanilijeŠ Iz Meksika , zare ao je Henry, piljeći u Mr. Pikea provokativnim pogledom. Pa, mladi čovječe, onda mi vi recite ta je krenulo po zluŠ Alma je ovdje polako počela ne to nazirati. Za to je ikada potcjenjivala svog oca? Je li mu i ta ikada promakloŠ Čak i u lo em raspolo enju, u njegovoj polugluhoći, čak i u njegovom snu, nekako je dokučio tačno ko mu sjedi za stolom: stručnjak za orhideje, koji je upravo proveo skoro dvije decenije proučavajući orhideje u i u okolini Meksika. Alma se sada prisjetila da je vanilija pripadala porodici orhideja. Njihov posjetilac je bio podvrgnut testu.

Vanilla planifolia , odgovorio je Mr. Pike. Ba tako , Henry je potvrdio i spustio svoju ča u na sto. To smo zasadili na Tahitiju. Nastavite. Sir, vidio sam to po cijelom Meksiku. Najvi e u okolini Oaxake. Va čovjek iz Polinezije, va Francuz je bio u pravu - ona je energična puzavica i pretpostavljam da bi drage volje prihvatila klimu Ju nog Pacifika. Za to onda proklete biljke ne rađaju plodoveŠ , pitao je Henry. Ne mogu tvrditi sa sigurno ću, jer nikada nisam vidio te biljke , rekao je Mr. Pike. Znači, vi ste samo mali beskorisni crtač orhidejaŠ , otresao se Henry. Oče... Pa ipak, sir , Mr. Pike je nastavio, ravnodu an prema uvredi, mogao bih vam iznijeti svoju teoriju. Kad je va Francuz isprva kupio planta u vanilije u Meksiku, mo da je slučajno kupio vrstu Vanilia planifolia, koju su domoroci zvali oreja de burro - magareće uho - koja nikada ne rađa plodove. Onda je on bio idiot , rekao je Henry. Ne nu no, Mr. Whittakere. Trebalo bi vam oko sokolovo da biste razlikovali rađajuće od nerađajućih vrsta planifolia. To je uobičajena gre ka. Sami domoroci su često brkali te dvije vrste. Tek ih nekolicina botaničara mo e razlikovati. Mo ete li ih vi razlikovatiŠ , Henry je i dalje bio uporan. Mr. Pike je oklijevao. Bilo je očigledno da nije elio omalova iti čovjeka, koga

203

nikada nije vidio. Mladiću, postavio sam ti pitanje. Mo e li razlikovati dvije vrste planifolia? Ili ne mo e Š Općenito, sirŠ Da. Mogu ih razlikovati. Onda je Francuz idiot , zaključio je Henry. Ja sam jo veći zato to sam ulo io u njega, jer sam sada protraćio trideset pet hektara dobre nizine na Tahitiju, uzgajajući jalove loze vanilije tokom posljednjih petnaest godina. Alma, napi i noćas pismo Dicku Yanceyju i reci mu da počupa cijelo polje loze i nahrani njime svinje. Reci mu da vaniliju zamijeni jamom. Reci Yanceyju i to, da ako ikada pronađe to malo govno od Francuza, mo e i njime nahraniti svinje! Henry je ustao i othramao iz sobe, isuvi e bijesan da zavr i večeru. George i Mr. Pike su utke zaprepa teno zurili u figuru koja se udaljavala - tako staromodna sa svojom perikom i starim samtanim pantalonama, a opet tako razjarena. to se tiče Alme, ona je osjetila jak talas pobjede. Mo da je Francuz izgubio, i Henry Whittaker je izgubio, a planta a vanilije na Tahitiju je, svakako, bila izgubljena. Međutim, vjerovala je da je Ambrose Pike osvojio ne to večeras, tokom svoje prve večere na White Acreu. Mo da je to bila mala pobjeda, ali bi na kraju ipak mogla izrasti u ne to veće.

T

e noći, Almu je probudila čudna buka. Bila je izgubljena u snu bez snova, a onda, ba kao da ju je iznenada neko o amario, bila je budna. Za kiljila je u tamu. Je li neko bio u njenoj sobiŠ Je li to

HannekeŠ Ne. Nije bilo nikog. Ponovo je legla na jastuk. Noć je bila hladna i vedra. ta je prekinulo njen sanŠ GlasoviŠ Prvi put, nakon mnogo godina, sjetila se noći kad su doveli malu Prudence na White Acre, okru enu mu karcima i umazanu krvlju. Jadna Prudence. Alma bi zaista trebalo otići da je posjeti. Morala bi se malo vi e potruditi oko svoje sestre. Međutim, naprosto nije bilo vremena. Svuda oko nje je bila ti ina. Alma je poku ala ponovo zaspati. Ponovo je čula zvuk. Jo jednom, Almine oči su se naglo otvorile. ta je to bilo? Zaista, činilo se da su to glasovi. Ali, ko bi bio budan u ovo doba noćiŠ Ustala je, omotala

al oko sebe i vje to upalila lampu. Pro etala je do vrha

204

stepeni ta i pogledala preko ograde. U dnevnoj sobi je bilo upaljeno svjetlo; mogla je vidjeti kako sija ispod vrata. Čula je smijeh svog oca. S kim li je bioŠ Da nije pričao sam sa sobomŠ Za to je niko nije probudio, ako je Henryju ne to trebaloŠ Si la je niz stepenice i zatekla oca kako sjedi na divanu s Ambroseom Pikeom. Razgledali su neke crte e. Njen otac je nosio dugu, bijelu spavaćicu i staromodnu kapu za spavanje i bio je zajapuren od pića. Mr. Pike je i dalje bio u svom braon samtanom odijelu, s jo neurednijom kosom, nego ranije tokom dana. Probudili smo vas , rekao je Mr. Pike, pogledav i na gore. Izvinjavamo se. Mogu li vam nekako pomoćiŠ , pitala je Alma. Alma! , povikao je Henry. Tvoj dječak je do ao ovdje s komadom brilijantnosti. Sine, poka i joj! Alma je shvatila da Henry nije bio pijan; naprosto je bio ushićen. Miss Whittaker, nisam mogao zaspati , rekao je Mr. Pike, jer sam razmi ljao o planta ama vanilije na Tahitiju. Sjetio sam se da postoji jo jedna mogućnost za to loze nisu rodile. Trebao sam sačekati do jutra da nikoga ne uznemirim, ali nisam elio izgubiti pomisao. Zato sam ustao i si ao dolje, u potrazi za papirom. Pla im se da sam usput probudio va eg oca. Pogledaj ta je uradio , rekao je Henry poturiv i papir Almi. Bio je to lijep crte , krajnje detaljan, cvijeta vanilije, sa strelicama koje su ukazivale na pojedine dijelove anatomije cvijeta. Henry je zurio u Almu i čekujući, dok je ona proučavala crte koji joj ni na ta nije ukazivao. Izvinjavam se , rekla je Alma. Do maloprije sam spavala, pa mi um mo da nije skroz budan... Alma, opra ivanje! , povikao je Henry, plje ćući rukama, a zatim pokazujući na Mr. Pikea, navodeći ga da objasni. Miss Whittaker, ono to mislim da se moglo dogoditi je sljedeće - kako sam već rekao va em ocu - mo da je va Francuz ipak kupio pravu vrstu vanilije iz Meksika. Međutim, mo da je razlog za to loze nisu rodile u tome

to nisu bile uspje no

opra ene. Vjerovatno je bila ponoć i Alma jeste do maloprije spavala, međutim, njen um je i dalje bio dobro uvje bana botanička ma inerija, zbog čega je istog trena čula kako

205

abakus kuglice u njenom mozga počinju otkucavati u pravcu razumijevanja. Kakav je mehanizam opra ivanja kod orhideje vanilijeŠ , pitala je. Ne mogu reći sa sigurno ću , rekao je Mr. Pike. Niko ne mo e. To bi mogao biti mrav, pčela ili neka vrsta noćnog leptira. Mo da, čak i kolibri. Međutim, ta god to bilo, va Francuz to nije prenio na Tahiti zajedno sa svojim biljkama, a lokalne ptice i insekti Francuske Polinezije izgleda nisu u stanju opra iti cvjetove vanilije, koji su slo enog oblika. Zbog toga - nema plodova. Nema ipki. Henry je ponovo zapljeskao rukama. Nema ni zarade! , dodao je. Pa, ta nam je činitiŠ , pitala je Alma. Sakupiti svakog insekta i pticu u meksičkoj d ungli i poku ati ih prevesti,

ive do Ju nog Pacfika, u nadi da pronađemo

opra ivačaŠ Ne vjerujem da će trebati , rekao je Mr. Pike. Zato nisam mogao spavati, jer sam razmatrao isto pitanje, i mislim da sam prona ao odgovor. Mislim da biste mogli sami da ih opra ujete, ručno. Pogledajte, nacrtao sam ove sheme. Ono, to čini orhideju vanilije tako problematičnom za opra ivanje je izuzetno dug stub, koji, vidite, sadr i i mu ke i enske spolne organe. Kljunić - evo ga ovdje - ih razdvaja, da bi spriječio biljku da opra i sama sebe. Naprosto morate podići kljunić, a onda ubaciti malu grančicu u pra nike, pokupiti polen vrhom grančice, a zatim ponovo ubacite grančicu u tučak drugog cvijeta. Praktično, igrate ulogu pčele, mrava ili onog koji obavlja tu ulogu u prirodi. Međutim, mo ete biti daleko efikasniji od bilo koje ivotinje, jer mo ete ručno opra iti svaki cvijet na lozi.

Fallen JMe

A ko bi to uradioŠ , pitala je Alma. Va i radnici bi to mogli uraditi , rekao je Mr. Pike. Biljka cvjeta samo jednom godi nje i bila bi potrebna sedmica da se obavi zadatak. Zar radnici ne bi slomili cvjetoveŠ Ne, ako budu pa ljivo obučeni. Ali ko bi imao dovoljno nje nosti za takvu operacijuŠ Mr. Pike se osmjehnuo. Potrebni su vam samo dječaci s malim prstima i tapićima. Ako ni ta drugo, u ivat će u zadatku. I ja bih u ivao u tome, da sam dijete. Na Tahitiju sigurno ima obilje dječaka i tapića, zar neŠ Aha! , uzviknuo je Henry. Pa, Alma, ta misli Š

206

Mislim da je to genijalna ideja. Također, pomislila je da će sutra ujutru prvo odvući Ambrosea Pikea u biblioteku White Acrea i pokazati mu primjerak Florentine

Codex iz

esnaestog vijeka, s ranim

panskim franjevačkim ilustracijama loza

vanilije. Njemu će to značiti. Nije mogla dočekati da mu to poka e. Jo uvijek mu uopće nije ni pokazala biblioteku. Jedva da mu je i ta pokazala na White Acreu. Imali su tako mnogo istra ivanja pred sobom! To je samo ideja! , rekao je Mr. Pike. Vjerovatno bi sačekala do svitanja. Alma je čula buku i okrenula se. To je bila Hanneke de Groot, koja je stajala na vratima u spavaćici, djelujući punačko, otečeno i iznervirano. Sada sam probudio cijelu kuću , rekao je Mr. Pike. Najiskrenije se izvinjavam.

Is eer een probleemŠ , Hanneke je pitala Almu. Hanneke, nema nikakvih problema , odgovorila je Alma. Gospoda i ja smo, naprosto, diskutovali o nečemu. U dva sata ujutruŠ , Hanneke je nastavila. Is dit een bordeelŠ Je li ovo bordel? ta ona to pričaŠ , pitao je Henry. Njegov sluh je bivao sve gori, a on nikada nije savladao nizozemski - uprkos tome to je decenijama bio o enjen Nizozemkom i to je veći dio ivota radio kraj ljudi koji govore nizozemski. Pita bi li neko elio čaj ili kafuŠ , rekla je Alma. Mr. PikeŠ OčeŠ Ja ću čaj , rekao je Henry. Veoma ste ljubazni, ali sada ću se povući , rekao je Mr. Pike. Vratit ću se u svoju sobu i obećavam da vi e nikoga neću uznemiravati. tavi e, upravo sam shvatio da je sutra subota. Vjerovatno ćete svi ustati rano, zbog crkveŠ Ja neću , rekao je Henry. Mr. Pike, uskoro ćete otkriti da u ovoj kući neki slave subotu, neki ne, a neki samo polovično , objasnila je Alma. Razumijem , odgovorio je. U Gvatemali, često sam gubio pojam o vremenu i propustio sam mnogo subota. Mr. Pike, u Gvatemali slave subotuŠ Pla im se, isključivo kroz opijanja, tuče i borbe pijetlova. Onda idemo u Gvatemalu! , povikao je Henry.

207

Alma godinama nije vidjela oca tako dobro raspolo enog. Ambrose Pike se nasmijao. Mr. Whittakere, mo ete otići u Gvatemalu. Usuđujem se reći da bi vas rado dočekali tamo. Međutim, lično sam zavr io s d unglama. Za večeras, trebalo bi da se, naprosto, vratim u svoju sobu. Kad mi se uka e prilika da spavam u normalnom krevetu, bio bih budala da to ne iskoristim. elim vam oboma laku noć, zahvaljujem vam se jo jednom na gostoprimstvu i najiskrenije se izvinjavam va oj domaćici. Kad je Mr. Pike napustio sobu, Alma i njen otac su neko vrijeme sjedili utke. Henry je piljio u Ambroseov crte orhideje vanilije. Alma ga je skoro mogla čuti kako razmi lja; isuvi e dobro je poznavala svog oca. Čekala je da on to ka e - ono, za ta je znala da će reći - dok je, istovremeno, poku avala shvatiti kako će ona s tim izaći na kraj. U međuvremenu, Hanneke se vratila s poslu avnikom, na kom su bili čaj za Almu i Henryja, i kafa za nju. Spustila ga je s gunđanjem i uzdahom, a zatim se strovalila u fotelju preko puta Henryja. Domaćica je prvo nasula kafu, i podigla svoj kostobolni zglob na lijepo presvučeni francuski tabure. Prepustila je Henryju i Almi da se sami poslu e. Protokol na White Acreu je postao opu teniji s godinama. Mo da malo previ e. Trebalo bi da ga po aljemo na Tahiti , rekao je konačno Henry, nakon dobrih pet minuta utnje. Postavit ćemo ga na mjesto rukovodioca planta e vanilije. Dakle, to je bilo to. Ba ono, za ta je Alma pretpostavila da će uslijediti. To je interesantna ideja , prokomentarisala je. Međutim, nije mogla dozvoliti ocu da po alje Mr. Pikea u ju na mora. Znala je to sa sigurno ću s kojom je ikada i ta znala u ivotu. Kao prvo, osjećala je da se umjetnik neće obradovati takvom zadatku. To je i sam rekao – da je zavr io s d unglama. Nije vi e elio putovati. Bio je umoran i nedostajao mu je dom. A opet, nije ga imao. Čovjek treba dom. Vapio je za odmorom. Trebalo mu je mjesto za rad, da pravi slike i grafike zbog kojih se rodio, i da čuje sebe kako ivi. Uz to, Mr. Pike je bio potreban Almi. Bila je obuzeta raspomamljenom potrebom da zauvijek zadr i ovu osobu na White Acreu. Kakva odluka, nakon

to ga je

poznavala nepun jedan dan! Međutim, danas je osjećala da je deset godina mlađa nego dan ranije. Ovo je bila najveličanstvenija subota koju je Alma provela u

208

posljednjih nekoliko decenija - mo da čak i od djetinjstva - a Ambrose Pike je bio izvor svjetlosti. Ova situacija ju je podsjetila da je, kad je bila mlada, prona la mladunče lisice u umi, siroto i maju no. Donijela ga je kući i molila roditelje da joj dozvole da ga zadr i. To je bilo u mirnim danima, prije dolaska Prudence, kad se univerzum jo uvijek vrtio samo oko nje. Henry je bio u isku enju, ali je Beatrix morala obustaviti plan. Divlja

stvorenja pripadaju divljim mjestima. Mladunče su oteli iz Alminih ruku i nikad ga vi e nije vidjela. Pa, ovu lisicu neće izgubiti. Srećom, ni Beatrix vi e nije bila tu da to spriječi. Oče, mislim da bi to bila gre ka , rekla je Alma. Bilo bi puko ćerdanje, ako bismo Mr. Pikea poslali u Polineziju. Bilo ko mo e rukovoditi planta om vanilije. Upravo ti je i on sam objasnio. Jednostavno je. Već je nacrtao crte e s instrukcijama. Po alji crte e Dicku Yanceyju i reci mu da anga uje nekog ko će obaviti program opra ivanja. Mislim da bi mogao daleko bolje upotrijebiti Mr. Pikea ba ovdje, na White Acreu. U kom smisluŠ , pitao je Henry. Oče, jo uvijek nisi vidio njegove radove. George Hawkes smatra da je Ambrose Pike najbolji litograf na eg doba. Ali, trebam li ja uopće litografaŠ Mo da je vrijeme da objavi knjigu o botaničkim bogatstvima White Acrea. U ovim staklenicima ima primjerke, koje civilizovani svijet nikada nije vidio. Trebalo bi da budu dokumentovani. Alma, ali za to bih se upustio u tako skupu stvarŠ Dopusti mi da ti ka em ta sam nedavno čula , rekla je Alma, umjesto odgovora. Kew planira objaviti katalog prefinjenih otisaka i ilustracije najrjeđih biljaka, koje imaju. Jesi li čuo za toŠ Za toŠ , Henry je pitao. Da bi se razmetali, oče , odgovorila je Alma. Čula sam to od jednog mladog litografa, koji s nekolicinom drugih radi za Georgea Hawkesa u ulici Arch. Britanci su ponudili tom momku malo bogatstvo da bi ga namamili u Kew. Prilično je nadaren, ali nije Ambrose Pike. Razmatra da prihvati poziv. Ka e da bi ta knjiga trebalo da bude najljep a botanička kolekcija, koja je ikada od tampana. Sama kraljica Victoria je

209

finansijski potpomogla to izdanje. Litografije u pet boja i najbolji akvarelisti u Evropi, koji će ih doraditi. Uz to, to će biti velika knjiga. Bit će skoro ezdeset centimetara i debela kao biblija. Svaki botanički kolekcionar će po eljeti svoj primjerak. Trebalo bi da ta knjiga najavi preporod Kewa.

Preporod Kewa , rugao se Henry. Kew nikad

neće biti ono to je bio, sad kad je ostao bez Banksa. Oče, čula sam drugačije priče. Otkad su izgradili staklenik za palme, svi tvrde da mjesto ponovo postaje veličanstveno. Je li ovo bilo bestidno s njene straneŠ Čak pomalo gre noŠ Da podgrijava Henryjevo staro rivalstvo s ba tom KewŠ Međutim, to to je rekla bila je istina. Su ta istina. Pa, Henry bi mogao nakupiti u sebi malo antagonizma, odlučila je. Nije joj izgledalo pogre no da probudi tu silu. S godinama, stvari su postale isuvi e trome i spore na White Acreu. Malo takmičenja neće nikome na koditi. Ona je samo htjela uzburkati krv u starim kostima Henryja Whittakera - kao i u sebi samoj. Neka ova porodica povrati svoj puls! Oče, niko jo nije čuo za Ambrosea Pikea , uporno je nastavila. Međutim, čim George Hawkes objavi svoju kolekciju orhideja, svi će znati za to ime. Čim Kew objavi

svoju knjigu, svaka druga istaknuta botanička ba ta i staklenik će htjeti da naruči i florilegium - i svi će eljeti da im Mr. Pike napravi otiske. Hajde da ne čekamo da nam ga preotme rivalska ba ta. Hajde da ga zadr imo ovdje i ponudimo mu utoči te i patronat. Oče, ulo i u njega. Vidio si kako je pametan i koristan. Pru i mu mogućnost. Hajde da napravimo knjigu kolekcije White Acrea, koja će prevazići sve, to je ikada bilo objavljeno u svijetu botaničkog izdava tva. Henry je utio. Sada je mogla čuti kako njegov abak kucka. Sačekala je. Trebalo mu je vremena da razmisli. Predugo. U međuvremenu, Hanneke je srkala svoju kafu, činilo se s licemjernom bezbri no ću. Činilo se da ta buka ometa Henryja. Alma je eljela da istrgne oljicu iz staričinih ruku. Podigav i glas, Alma je jo jednom poku ala. Oče, ne bi trebalo da bude te ko da ubijedimo Mr. Pikea da ostane ovdje. Potreban mu je dom, s tim da on ivi veoma skromno, zbog čega će skromna sredstva biti dovoljna za njegovo izdr avanje. Njegova ovozemaljska imovina staje u kofer, koji bi stao u tvoje krilo. Kao to si i sam vidio večeras, veoma je prijatan za dru enje. Mislim da bi čak mogao i u ivati to ga ima u blizini. Međutim, ta god da radi , oče, najhitnije napominjem da ne alje

210

ovog čovjeka na Tahiti. Bilo koja budala mo e uzgajati loze vanilije. Nađi novog Francuza za taj posao ili unajmi misionara, koji se dosađuje. Brat bilo kojeg tupana mo e upravljati planta om, ali niko ne zna nacrtati botaničke ilustracije kao Ambrose Pike. Oče, rijetko te tako sugestivno savjetujem, ali moram te zamoliti večeras najprostijim riječima - nemoj izgubiti ovog. Za alit će . Nastupila je jo jedna duga stanka. Uslijedio je jo jedan Hannekin gutljaj. Bit će nam potreban studio , konačno je rekao Henry.

tamparske prese, takve

stvari. Mo e dijeliti spremi te za kočije sa mnom , rekla je Alma. Ima prostora na pretek. I tako je pala odluka. Henry je od epao nazad u krevet. Alma i Hanneke su piljile jedna u drugu. Hanneke ni ta nije rekla, ali se Almi nije svidio izraz na njenom licu.

WatŠ , konačno je pitala Alma. Wat voor spelletje speel jeŠ , pitala je Hanneke. Ne znam o čemu govori , rekla je Alma. Ne igram nikakvu igru. Stara domaćica je slegnula ramenima.

Kako hoće , rekla je namjerno

akcentovanim engleskim. Ti si gospodarica u ovoj kući. Zatim je Hanneke ustala, sasula ostatak kafe niz grlo i vratila se u svoje prostorije u podrumu - ostaviv i iza sebe haos u dnevnoj sobi, koji je neko drugi trebao srediti.

211

Petnaesto poglavlje

A

lma i Ambrose su postali nerazdvojni. Uskoro su skoro svaki trenutak provodili zajedno. Alma je naredila Hanneke da premjesti Mr. Pikea iz gostinskog krila u

Prudencinu staru spavaću sobu, na drugom spratu kuće, direktno preko puta Almine

sobe. Hanneke se pobunila protiv upada stranca u porodične privatne prostorije (rekla je da je to nedolično, da nije sigurno, a posebno, ne poznajemo ga dobro), međutim, Alma je to odbacila i preseljenje je obavljeno. Alma je lično ra čistila prostor za Ambrosea u spremi tu za kočije, u nekori tenoj sobi s konjičkom opremom, pored njene radne sobe. Dvije sedmice kasnije, stigla je prva tamparska presa. Ubrzo nakon toga, Alma je kupila elegantni pisaći sto, s policama i nizom irokih, plitkih ladica u kojima je mogao čuvati svoje crte e. Nikada ranije nisam imao svoj sto , rekao joj je Ambrose.

Osjećam se

neuobičajeno va no. Osjećam se kao aide-de-camp7 . Vrata su razdvajala njihove radne sobe - međutim, ona nikad nisu bila zatvorena. Po cijeli dan, Alma i Ambrose su ulazili jedno drugom u sobu, posmatrajući napredak ovog drugog i pokazujući jedno drugom neku interesantnu stvar u petrijevoj posudi ili na mikroskopskom preparatu. Svakog jutra su jeli tost s puterom, ručali kao Cigani napolju u prirodi i ostajali budni do kasno, poma ući Henryju s njegovom prepiskom, ili razgledajući stare tomove iz biblioteke White Acrea. Nedjeljom, Ambrose bi se pridru io Almi u crkvi s dosadnim, lijenim vedskim luterancima, savjesno recitujući molitve kraj nje. Bilo da su razgovarali ili utjeli - to nije imalo mnogo značaja - međutim, nikada se nisu rastajali. Kad je Alma radila na kolonijama mahovina, Ambrose bi se ispru io na travi u blizini i čitao. Dok je on crtao skice u stakleniku s orhidejama, Alma bi dovukla stolicu do njega i radila na svojoj korespondenciji. Nikada ranije nije provodila puno vremena u stakleniku s orhidejama, međutim, od Ambroseovog dolaska, on se pretvorio u jedno od najfascinantnijih mjesta na White Acreu. Proveo je skoro dvije sedmice čisteći stotine prozorskih stakala, da bi svjetlost prodirala unutra u svje im,

7

Aide-de-camp (franc.) - lični asistent vi eg oficira ili generala u vojsci (prim. prev.)

212

nefiltriranim zracima. Prao je i mazao voskom podove sve, dok se ne bi zablistali. tavi e - na opće iznenađenje - proveo je jo jednu sedmicu glancajući listove svake pojedinačne orhideje korama od banane, sve dok nisu zasijali kao čajni servisi koje je ispolirao marljivi batler. Pa, Ambrose, ta je sljedećeŠ , zadirkivala bi ga Alma. Hoćemo li sada poče ljati sve paprati na imanjuŠ Mislim da se paprati ne bi bunile , rekao je. Ustvari, na White Acreu se desilo ne to zanimljivo, čim je Ambrose uveo takav red i sjaj u staklenik s orhidejama: ostatak imanja je odjednom djelovao bezbojno u poređenju s njim. Djelovalo je kao da je neko ispolirao samo jedno mjesto na starom ogledalu, zbog čega je sada ostatak ogledala izgledao u asno prljavo. To se ranije nije moglo primijetiti, ali je sada bilo očigledno. Kao da je Ambrose otvorio ulaz u ne to ranije nevidljivo, a Alma je konačno mogla vidjeti istinu, za koju bi inače bila vječno slijepa: White Acre, uprkos svojoj eleganciji, sve vi e je propadao zbog zanemarivanja tokom posljednje četvrtine vijeka. Kad je ovo uvidjela, Alma je odlučila da ostatak imanja dovede do istovjetnog sjajnog standarda kao staklenik s orhidejama. Konačno, kad je posljednji put svako zasebno staklo na bilo kom stakleniku bilo oči ćenoŠ Nije se mogla sjetiti. Gdje god da je pogledala, bilo je plijesni i pra ine. Sve ograde je trebalo prefarbati i popraviti, korov je bujao iz ljunkovite staze, a biblioteku su ukrasile paukove mre e. Svaki ćilim je trebalo ispra iti, a svaku peć je trebalo popraviti. Palme u velikom stakleniku su skoro probile krov, jer nisu bile sječene godinama. Bilo je suhih ivotinjskih kostiju u uglovima ambara zbog mačaka koje su godinama harale i krale hranu, mesingu na kočijama je bilo dopu teno da potamni, a uniforme posluge su djelovale kao da su već decenijama bile demodirane - zato to i jesu. Alma je unajmila krojačice da sa iju nove uniforme za cjelokupno osoblje, i čak je naručila dvije nove lanene haljine za sebe. Ponudila je novo odijelo i Ambroseu, ali ju je on zamolio da umjesto toga dobije četiri nove četkice. (Tačno četiri. Ponudila mu je pet. Rekao je da mu nije trebalo pet. Četiri je dovoljan luksuz.) Anga ovala je vojsku svje ih mladih ljudi da pomognu pri vraćanju prija njeg sjaja ovom mjestu. Shvatila je da stariji radnici, umrli ili otpu teni s White Acrea, nikada nisu bili nadomje teni. Samo trećina od prvobitnog broja osoblja je sada radila na imanju, jer je pro lo dvadeset pet

213

godina, a to naprosto nije bilo dovoljno. Hanneke se ispočetka opirala prido licama. Nemam vi e ni mentalne, ni fizičke snage da od lo ih radnika napravim dobre , bunila se. Ma daj, Hanneke , pobunila se Alma. Pogledaj kako je Mr. Pike mudro dotjerao staklenik s orhidejama! Zar ne elimo da sve na imanju izgleda tako lijepoŠ Već imamo previ e mudrosti na ovom svijetu , odgovorila je Hanneke, a nedovoljno zdravog razuma. Va Mr. Pike samo pravi posao za druge. Va a majka bi se prevrnula u grobu na pomisao da ljudi ručno poliraju cvijeće. Ne cvijeće , ispravila ju je Alma. Li će. Međutim, vremenom se čak i Hanneke predala, i ubrzo zatim ju je Alma vidjela kako povjerava novom mladom osoblju da izbaci četiri stara bureta iz podruma i da ih osu i na suncu - to je bio posao koji je posljednji put bio obavljen, koliko se Alma sjećala, jo kad je Andrew Jackson bio predsjednik. Nemoj pretjerati s či ćenjem , upozorio ju je Ambrose. Malo zapu tanja mo e biti od koristi. Jesi li nekad primijetila da su najljep i jorgovani, naprimjer, oni koji rastu pored zapu tenih ambara i napu tenih kolibaŠ Ponekad je ljepoti potrebno malo zanemarivanja da bi se na pravi način ispoljila. To mi ka e čovjek koji polira orhideje korama od banane! , rekla je Alma, smijući se. Ah, ali to su orhideje! , rekao je Ambrose. To je drugačije. Alma, orhideje su svete relikvije i o njima mora brinuti s po tovanjem. Ali, Ambrose , rekla je Alma, ovo čitavo imanje je počelo ličiti na svetu relikviju... nakon vjerskog rata! Sad su se oslovljavali s Alma i Ambrose . Maj je pro ao. Juni je pro ao. Stigao je juli. Je li ikada bila ovoliko sretna? Nikada nije bila ovoliko sretna. Almino postojanje, prije dolaska Ambrosea Pikea, bilo je prilično dobro. Da, njen svijet je djelovao skučeno, a dani slični jedni drugima, ali joj ni ta od svega toga nije djelovalo nepodno ljivo. Napravila je najbolje od svoje sudbine. Njen rad s mahovinom joj je okupirao um, i znala je da je njeno istra ivanje besprijekorno i

214

iskreno. Imala je svoje časopise, herbarij, miskroskope, botaničke naučne rasprave, svoju prepisku s prekomorskim botaničarima i kolekcionarima, obaveze prema ocu. Imala je svoje običaje, navike i odgovornosti. Imala je svoje dostojanstvo. Dodu e, bila je nalik knjizi, koja se otvarala na istoj strani svakog dana tokom skoro trideset punih godina - međutim, to nije bila lo a strana. Bila je optimistična. Zadovoljna. Prema svim mjerilima, to je bio dobar ivot. Sad se vi e nije mogla vratiti tom ivotu.

S

redinom jula 1848. godine, Alma je oti la da posjeti Rettu u du evnoj bolnici Griffon prvi put, otkad je njena prijateljica tamo smje tena. Alma nije odr ala

riječ da će posjećivati Rettu svakog mjeseca, kao to je obećala Georgeu HaWkesu. Međutim, White Acre je bio tako u urban i prijatan od Ambroseovog dolaska, da je izbacila Rettu iz glave. Do jula, međutim, počela ju je peći savjest i tako je organizovala prevoz do Trentona za taj dan. Poslala je poruku Georgeu Hawkesu, pitajući ga bi li joj se elio pridru iti, ali je on odbio. Nije joj objasnio za to, mada je Alma znala da, naprosto, nije mogao podnijeti da vidi Rettu u njenom trenutnom stanju. S druge strane, Ambrose se ponudio da pravi Almi dru tvo tokom tog dana. Ali, ovdje ima dosta posla , rekla je Alma. Te ko da će to biti prijatna posjeta. Posao mo e sačekati. Volio bih upoznati tvoju prijateljicu. Zanimaju me, moram priznati, bolesti uma. Zanimalo bi me da vidim du evnu bolnicu. Nakon jednolične vo nje do Trentona i nakon kratkog razgovora s glavnim doktorom, Almu i Ambrosea su odveli do Rettine sobe. Zatekli su je u maloj, privatnoj sobi s lijepim krevetom, stolom i stolicom, stazicom, praznim prostorom na zidu, gdje je nekada visilo ogledalo, prije nego to su ga morali ukloniti, jer je uznemiravalo pacijentkinju - objasnila im je medicinska sestra. Poku ali smo je staviti s jo jednom damom na neko vrijeme , rekla je medicinska sestra, ali nije htjela ni da čuje. Postala je nasilna. Imala je napade uznemirenosti i panike. Svako, ko ostane nasamo s njom u sobi, ima razloga za strahovanje. Bolje joj je da bude sama. ta joj radite kada dobije te napadeŠ , pitala je Alma. Ledene kupke , rekla je medicinska sestra. I začepimo joj u i i stavimo povez preko očiju. Čini se da je to smiruje.

215

To nije bila neprijatna soba. Imala je pogled na stra nje vrtove i bila je dobro osvijetljena, pa ipak, Alma je pomislila da je njena prijateljica sigurno usamljena. Retta je bila uredno odjevena i kosa joj je bila čista i upletena, ali je izgledala avetinjski. Blijeda kao kreč. I dalje je bila lijepa stvarčica, ali sada mahom stvarčica. Nije djelovala ni zadovoljno, ni uznemireno to vidi Almu, niti je pokazala bilo kakvu zainteresovanost za Ambrosea. Alma je pri la i sjela kraj svoje prijateljice i uhvatila je za ruku. Retta je to dozvolila bez opiranja. Alma je primijetila da su na nekoliko njenih prstiju jagodice bile u zavojima. ta se desiloŠ , pitala je medicinsku sestru. Grize se tokom noći , objasnila je medicinska sestra. Ne mo emo je natjerati da to prestane raditi. Alma je donijela svojoj prijateljici kesicu bombona od limuna i papirni tuljac pun ljubičica, ali je Retta samo pogledala poklone, kao da nije znala koji da pojede, a kom da se divi. Čak je i najnoviji primjerak Joy s Lady s Book, koji je Alma usput kupila, bio dočekan s nezainteresovano ću. Alma je posumnjala da će cvijeće, slatki i i časopis na kraju otići kući s medicinskom sestrom. Do li smo ti u posjetu , rekla je Alma Retti, prilično neubjedljivo. Za to onda niste ovdjeŠ , pitala je Retta, glasom otupljenim od laudanuma. Ovdje smo, draga. Ba ovdje, ispred tebe. Retta je neko vrijeme gledala zblanuto u Almu, a zatim ponovo okrenula pogled prema prozoru. Htjela sam da joj donesem prizmu , rekla je Alma Ambroseu, ali sam krenula i zaboravila na to. Oduvijek je voljela prizme. Trebalo bi da joj otpjeva neku pjesmu , tiho je predlo io Ambrose. Ja nisam pjevačica , rekla je Alma. Mislim da ne bi imala ni ta protiv. Međutim, Alma se nije mogla čak ni sjetiti neke pjesme. Umjesto toga se nagnula prema Rettinom uhu i pro aputala: Ko te najvi e voliŠ Ko te najbolje voliŠ Ko misli na tebe kad ostali ne misleŠ Retta nije ni ta odgovorila. Alma se okrenula prema Ambroseu i, skoro u panici, pitala: Zna

216

li ti neku

pjesmuŠ Znam ih mnogo, Alma. Ali, ne znam njenu pjesmu.

U

vo nji kočijom do kuće, Alma i Ambrose su bili zami ljeni i utljivi. Konačno,

Ambrose je upitao: Je li oduvijek bila ovakvaŠ

O amućenaŠ Nikada. Uvijek je bila luckasta, ali je bila tako očaravajuća kao djevojka. Imala je divlji humor i arma na pretek. Svi koji su je poznavali i voljeli su je. Čak je unijela veselost u moj ivot i ivot moje sestre - a, kao to sam ti rekla, Prudence i ja nismo bile sklone veselosti. Međutim, njen nemir je rastao s godinama... A sad, kao to vidi ... Da. Kao to vidim. Jadno stvorenje. Duboko saosjećam s ludim ljudima. Kad god sam kraj njih, osjećam to direktno u svojoj du i. Mislim da svako, ko tvrdi da se nikada nije osjećao kao da je lud, la e. Alma je razmislila o tome. Iskreno vjerujem da nikad nisam osjetila ni ta nalik ludilu , rekla je ona. Pitam se la em li, kad ti to ka em. Rekla bih da ne. Ambrose se nasmijao. Naravno da ne. Alma, trebao sam tebe izuzeti. Ti nisi kao mi, ostali. Tvoj um je tako čvrst i poseban. Tvoje emocije su izdr ljive kao sef. Zato se ljudi osjećaju veoma smireno kraj tebe. StvarnoŠ , pitala je Alma, iskreno iznenađena tim to je čula. Zaista, osjećaju se tako. To je zanimljiva misao. Nikada mi je niko nije izrekao , Alma je pogledala kroz prozor kočije i jo neko vrijeme razmi ljala o tome. Zatim se sjetila nečeg. A mo da sam i čula da je to izgovoreno. Zna , sama Retta je imala običaj da ka e da imam prilično umirujuću bradu. Alma, cjelokupnost tvog bića je smirujuća. Čak i tvoj glas. Za one od nas, koji se ponekad osjećaju kao da trače ivot poput pljeve na mlinarevom podu, tvoje prisustvo je dragocjena utjeha. Alma nije znala kako da odgovori na ovako iznenađujuću izjavu, pa ju je naprosto poku ala izbaciti iz glave. Hajde, Ambrose , rekla je. Ti si čovjek stabilnog uma sigurno se nikad nisi osjećao kao da si ludŠ Razmislio je na tren, pa ljivo birajući riječi: Te ko je oduprijeti se osjećaju koliko

217

je čovjek blizu stanja, u kom je tvoja prijateljica Retta Snow. Ne, Ambrose, sigurno nije tako! Kako nije odgovorio odmah, osjetila je da postaje nervozna. Ambrose , rekla je bla e. Svakako nisi, zar neŠ Opet, bio je oprezan i trebalo mu je dugo da odgovori. Mislim na osjećanje izmje tenosti u odnosu na ovaj svijet - udru eno s osjećanjem povezanosti s nekim drugim svijetom. Kojim drugim svijetomŠ , pitala je Alma. Zbog njegovog oklijevanja da odgovori osjetila je da je pretjerala, pa je nastavila ne to le ernijim tonom. Ambrose, izvinjavam se. Imam u asnu naviku da ne odustajem od pitanja dok ne pronađem zadovoljavajući odgovor. Pla im se da je moj karakter takav. Nadam se da neće misliti da sam nepristojna. Nisi nepristojna , rekao je Ambrose. U ivam u tvojoj znati elji. Naprosto, nisam siguran kako da ti ponudim zadovoljavajući odgovor. Čovjek ne eli izgubiti naklonost ljudi kojima se divi otkrivajući previ e o sebi. Zato je Alma odustala, nadajući se da, mo da, tema ludila nikada vi e neće biti spomenuta. U poku aju da neutrali e taj trenutak, izvadila je knjigu iz ta ne i počela čitati. Kočija se isuvi e tresla da bi le erno čitala i njen um je bio prilično rastrojen onim to je upravo čula, pa se pretvarala da se i pored toga unijela u knjigu. Nakon duge stanke, Ambrose je rekao: Jo ti nisam rekao za to sam napustio Harvard prije mnogo godina. Ostavila je knjigu i okrenula se prema njemu. Alma, imao sam epizodu , rekao je. LudilaŠ , nadovezala se. Govorila je na svoj uobičajeni direktni način, iako se njen trbuh zgrčio u strahu dok je i čekivala ta će on odgovoriti. Moguće. Nisam siguran kako bi to trebalo nazvati. Moja majka je mislila da je to bilo ludilo. Moji prijatelji su mislili da je to bilo ludilo. Doktori su vjerovali da je to bilo ludilo. Lično sam smatrao da je to bilo ne to drugo. Kao, naprimjerŠ , pitala je, ponovo svojim uobičajenim glasom, iako je njena strepnja rasla iz trenutka u trenutak. Mo da, obuzetost duhovimaŠ Skupljanje magijeŠ Brisanje materijalnih granica? Inspiracija, rasplamsana vatromŠ Nije se smije io. Bio je krajnje ozbiljan.

218

Ovo priznanje je kod Alme izazvalo tako ozbiljnu stanku da nije mogla odgovoriti. U njenom razmi ljanju nije bilo mjesta za brisanje materijalnih granica. Ni ta nije donosilo vi e dobra i smirenosti u ivot Alme Whittaker od ohrabrujuće sigurnosti materijalnih granica. Ambrose ju je pa ljivo osmotrio, prije nego to je nastavio. Pogledao ju je kao da je ona termometar ili kompas - kao da je poku avao da je odmjeri, kao da se odlučivao u kom smjeru da krene isključivo na osnovu karaktera njene reakcije. Trudila se da zbri e uznemirenost sa svog lica. Mora da je bio zadovoljan onim to je vidio, jer je nastavio. Kad sam imao devetnaest godina, otkrio sam u harvardskoj biblioteci sabrana djela Jakoba Boehmea. Jesi li čula za njegaŠ Naravno da je znala za njega. Imala je ista ta sabrana djela u biblioteci White Acrea. Čitala je Boehmea, mada mu se nikada nije divila. Jakob Boehme je bio obućar, koji je ivio u esnaestom vijeku u Njemačkoj i koji je imao mističke vizije o biljkama. Mnogi ga smatraju pretečom botaničara. S druge strane, Almina majka ga je smatrala septičkom jamom zaostalog srednjovjekovnog sujevjerja. Sve u svemu, postojao je značajan sukob mi ljenja u pogledu Jakoba Boehmea. Stari obućar je vjerovao u ne to, to je nazivao potpis na svim stvarima - tačnije, da je Bog sakrio znakove za dobrobit ljudskog roda u izradi svakog cvijeta, lista, ploda i stabla na svijetu. Boehme je tvrdio da je sav prirodni svijet bo anski kod, koji je sadr avao dokaz Stvoriteljeve ljubavi. Zbog toga tako mnogo ljekovitih biljaka podsjeća na bolesti koje bi trebalo da liječe, ili organe koje mogu da izliječe. Bosiljak, sa svojim listovima u obliku jetre, očigledna je pomoć za bolesti jetre. Rusa, koja proizvodi uti biljni sok, mo e se koristiti za liječenje ućkastih fleka koje izaziva utica. Kestenje, oblika sličnog mozgu, poma e kod glavobolja. Podbjel, koji raste pokraj hladnih potoka, mo e izliječiti ka alj i groznicu, koji su izazvani uranjanjem u ledenu vodu. Polygonum, sa svojim isprskanim krvavo crvenim flekama na li ću, liječi otvorene rane. I tako dalje, u beskonačnost. Beatrix Whittaker je oduvijek prezirala tu teoriju ( Većina listova je u obliku jetre - znači li to da bi trebalo da ih sve jedemoŠ ), a Alma je naslijedila skepticizam svoje majke. Međutim, sada nije bilo vrijeme za priču o skepticizmu, jer je Ambrose opet poku avao pročitati Almin izraz lica. Činilo se da je krajnje očajnički u njenom izrazu

219

lica tragao za dozvolom da nastavi. I dalje, Alma je zadr ala ravnodu an izraz lica, iako je bila prilično uznemirena. Nastavio je. Znam da se dana nja nauka ne sla e s Boehmeovim idejama , rekao je. Razumijem kritike. Jakob Boehme je radio u suprotnom smjeru u odnosu na uvrije enu naučnu metodologiju. Nedostajala mu je strogost protokolarnog mi ljenja. Njegovi spisi bili su prepuni razbijenih, rascjepkanih komadića poimanja. Bio je iracionalan i lakovjeran. Vidio je samo ono to je elio vidjeti. Previdio je sve to je bilo u kontradikciji s njegovim provjerenim činjenicama. Započeo je sa svojim vjerovanjima, a onda tragao za činjenicama, koje bi mogao uklopiti u to. Niko to ozbiljno nije mogao nazvati naukom. Alma je pomislila da ni Beatrix Whittaker to ne bi bolje sročila - međutim, samo je klimnula glavom. A opet... , Ambrose je odlutao u mislima. Alma je dala svom prijatelju vremena da pribere misli. Tako dugo je utio da je pomislila da je, mo da, ipak odlučio da tu zavr i priču. Međutim, nakon duge stanke, nastavio je: A opet, Boehme je rekao da je Bog utisnuo sebe u svijet i ostavio u njemu tragove, koje bi trebalo da otkrijemo. Alma je pomislila da je ta metafora bila nepogre iva i morala je to istaći. Kao tampar , dodala je. Na te riječi, Ambrose se okrenuo da je pogleda, lica preplavljenog olak anjem i zahvalno ću. Da! , rekao je. Ba to. Razumjela si me. Uvidjela si ta je ta ideja značila za mene, kao mladića. Boehme je rekao da je ta bo anska imprimatur vrsta svete magije i da je ta magija jedina teologija, koja će nam ikada trebati. Vjerovao je da bismo mogli naučiti da čitamo bo ije otiske, ali da prvo moramo baciti sebe u vatru. Da bacimo sebe u vatru , ponovila je Alma neutralnim glasom. Da. Odricanjem od materijalnog svijeta. Odricanjem od crkve, s njenim kamenim zidovima i liturgijama. Odbacivanjem ambicije. Odbacivanjem učenja. Odbacivanjem tjelesnih

elja. Odbacivanjem posesivnosti i sebičnosti. Pa čak i odbacivanjem

govora! Samo tada bismo mogli vidjeti ono, to je vidio Bog u trenutku stvaranja. Samo tad bi čovjek mogao pročitati poruke, koje je Bog ostavio iza sebe za nas. Tako da vidi , Alma, nisam mogao postati svećenik, nakon to sam sve to čuo. Ni student.

220

Ni sin. Niti - činilo se - iv čovjek! ta si postao umjesto togaŠ , pitala ga je Alma. Poku ao sam postati vatra. Prekinuo sam sve aktivnosti normalnog

ivota.

Prestao sam govoriti. Čak sam prestao i jesti. Vjerovao sam da mogu pre ivjeti samo od sunca i ki e. Prilično dug period - iako djeluje nemoguće - ka em ti da jesam pre ivio samo od sunčeve svjetlosti i ki e. To me nije iznenadilo. Imao sam vjere. Vidi , oduvijek sam bio najpobo nije majčino dijete. Moja braća su posjedovala logiku i razum, dok sam ja oduvijek osjećao urođenu bo iju ljubav. Kao dijete, znao sam se toliko udubiti u molitvu, da bi me majka protresla u crkvi i kaznila me zbog spavanja tokom slu be, iako nisam spavao. Ja sam se... dopisivao. Opet, nakon čitanja Jakoba Boehmea, elio sam da se jo intimnije susretnem s bo anskim principom. Zbog toga sam odustao od svega na svijetu, uključujući i ishranu. ta se desiloŠ , pitala je Alma, jo uvijek strahujući od odgovora. Susreo sam se s bo anskim , rekao je, vedrog pogleda. Ili sam bar povjerovao da jesam. Imao sam krajnje veličanstvene misli. Mogao sam čitati jezik, koji je bio skriven u drveću. Vidio sam anđele, koji ive u orhidejama. Vidio sam novu religiju, izrečenu novim botaničkim jezikom. Čuo sam njene himne. Sada se ne mogu sjetiti muzike, ali je bila izuzetna. Također, čitave dvije sedmice sam mogao čuti misli drugih ljudi. elio sam da i oni čuju moje, ali se činilo da nisu mogli. Bio sam stalno radostan zbog osjećanja egzaltiranosti, ushićenosti. Osjećao sam da nikad neću biti ponovo povrijeđen, nikad dodirnut. Nisam bio prijetnja nikome, ali sam izgubio elju za ovim svijetom. Bio sam... dezintegrisan. Oh, ali bilo je jo toga. Ukazalo mi se nevjerovatno znanje! Naprimjer, promijenio sam nazive svih boja! Vidio sam i nove boje, skrivene boje. Jesi li znala da postoji boja koja se zove svisen, koja je neka vrsta čiste tirkiz plaveŠ Samo leptiri je mogu vidjeti. To je boja bo ije najčistije ljutnje. Ne bi pomislila da je boja bo ije ljutnje blijeda i plava, ali jeste. Nisam to znala , pa ljivo je priznala Alma. Pa, vidio sam je , rekao je Ambrose. Vidio sam aure svisen boje, kako okru uju pojedina stabla, određene ljude. Vidio sam krune od dobroćudne svjetlosti na mjestima gdje uopće ne bi trebalo biti svjetlosti. To je bila svjetlost koja nije imala ime, ali je imala zvuk. Gdje god da sam je vidio - odnosno, čuo - pratio sam je. Međutim, uskoro nakon toga sam zamalo umro. Moj prijatelj Daniel Tupper me je prona ao na

221

hrpi snijega. Ponekad pomislim da sam mogao nastaviti s tim, samo da zima nije do la. Ambrose, bez hraneŠ , pitala je Alma. Sigurno ne bi mogao... Ponekad tako razmi ljam. Ne tvrdim da je to racionalno, ali mi se tako čini. elio sam da postanem biljka. Ponekad pomislim - dodu e, u veoma kratkom periodu, ponukan vjerom - da sam postao biljka. Kako sam drugačije mogao izdr ati dva mjeseca bez ičeg drugog, osim ki e i sunčeve svjetlostiŠ Sjetio sam se Isaije: Da je svako tijelo trava... sigurno su ljudi trava. Prvi put nakon mnogo godina, Alma se sjetila da je i ona, kad je bila dijete, udjela za tim da bude biljka. Naravno, bila je samo dijete, koje je eljelo vi e strpljenja i ljubavi od svog oca. Međutim, čak i tada - nikada nije zaista vjerovala da je bila biljka. Ambrose je nastavio. Kad su me moji prijatelji prona li na hrpi snijega, odveli su me u du evnu bolnicu. Sličnu onoj, u kojoj smo upravo biliŠ , upitala ga je Alma. Osmjehnuo se s beskrajnom tugom. Oh, ne, Alma. Nimalo nalik onoj, u kojoj smo upravo bili. Oh, Ambrose, tako mi je ao , rekla je i sad se osjećala krajnje zgro eno. Vidjela je i običnije du evne bolnice u Philadelphiji, kad su ona i George smje tali Rettu u takve kuće očaja na kratke periode. Nije mogla zamisliti svog nje nog prijatelja Ambrosea na takvom mjestu jada, tuge i patnje. Ne treba ti biti ao , rekao je Ambrose. Pro lo je. Na sreću mog uma, zaboravio sam veći dio toga to se tamo de avalo. Međutim, nakon tog bolničkog iskustva, bio sam mnogo prestra eniji, nego

to sam bio do tada. Isuvi e prepla en da ikad

ponovo do ivim potpuno povjerenje. Kad su me otpustili, Daniel Tupper i njegova porodica su me primili pod svoje okrilje. Bili su dobri prema meni. Pru ili su mi utoči te i ponudili mi radno mjesto u njihovoj tampariji. Ponadao sam se da bih mogao ponovo doći do anđela, ali ovaj put na materijalniji način. Na sigurniji način, pretpostavljam da se mo e tako reći. Izgubio sam hrabrost da se jo jednom bacim u vatru. Zato sam naučio umjetnost tampe - imitaciju Gospoda, zaista, iako znam da to zvuči gre no i isuvi e ponosno. elio sam da otisnem svoja lična opa anja u svijet, iako jo uvijek nisam uspio da napravim tako fin rad, kakav sam elio. Međutim, to me je zaokupljalo. Razmi ljao sam o orhidejama. U njima je bilo neke utjehe. Alma je prvo oklijevala, a zatim ga je pitala, s blagom nelagodom: Jesi li ikada

222

ponovo uspio dosegnuti anđeleŠ Ne , Ambrose se nasmije io. Bojim se da nisam. Međutim, posao je donosio zadovoljstva - odnosno, razonodu. Zahvaljujući Tupperovoj majci, počeo sam ponovo jesti. Međutim, bio sam izmijenjena osoba. Tokom svoje epizode, izbjegavao sam sve drveće i ljude, koji su bili obilje eni svisen bojom bo ije ljutnje.

udio sam za

himnama nove religije, čiji sam bio svjedok, ali se nisam mogao sjetiti riječi. Uskoro nakon toga, oti ao sam u d unglu. Moja porodica je to smatrala gre kom - da ću se tamo ponovo susresti s ludilom i da će samoća o tetiti moj organizam. Pa, je liŠ Mo da. Te ko je reći. Kao to sam ti rekao kad smo se tek upoznali, tamo sam prele ao neke groznice. One su mi pojele snagu, ali sam ih dočekao drage volje. Tokom groznice, bilo je trenutaka kad sam skoro mogao vidjeti bo iji imprimatur ponovo. Mogao sam vidjeti edikte i ugovore, koji su bili ispisani po li ću i lozama. Vidio sam kako se grane drveća oko mene povijaju u mete u poruka. Na sve strane su bili potpisi, svuda su bile linije stapanja, ali nisam ih mogao protumačiti. Čuo sam melodiju stare poznate muzike, ali nisam je mogao zapamtiti. Ni ta mi se nije otkrilo. Dok sam bio bolestan, ponekad bih ponovo na tren vidio anđele, skrivene u orhidejama - ali samo ivice njihove odjeće. Svjetlost je morala biti čista i sve u okolini tiho da bi se makar to desilo. Pa ipak, nije bilo dovoljno. To nije bilo ono, to sam ranije vidio. Jednom kad vidi anđele, Alma, ne mo e se zadovoljiti ivicama njihove odjeće. Poslije osamnaest godina, znao sam da nikad vi e neću vidjeti ono to sam jo onda vidio - čak ni u najdubljoj samoći d ungle, ne čak ni u stanju omamljujuće groznice - zato sam se i vratio kući. Međutim, pretpostavljam da ću uvijek čeznuti za nečim drugim. Za čim tačno čezne Š upitala ga je Alma. Čistotom , rekao je, i prisno ću. Alma, skrhana tugom - i uz to obuzeta iznenada i neočekivano strahom da joj je upravo oduzeto ne to prelijepo - prihvatila je sve to. Nije znala kako da utje i Ambrosea, mada se činilo da on to nije ni tra io od nje. Je li on bio luđakŠ Nije djelovao kao luđak. Rekla je sebi da bi, na neki način, trebalo da se osjeća počastvovanom to joj je povjerio takve tajne. Ali to su bile tako uznemiravajuće tajne! ta je trebalo da učini s njimaŠ Nikada nije vidjela anđele, ni skrivenu boju bo ijeg

223

gnjeva, niti se ikada bacila u vatru. Nije čak ni bila sigurna ta to konkretno znači baciti se u vatru . Kako je neko mogao to uraditiŠ Za to bi neko to uradio? Kakvi su ti planovi za daljeŠ , pitala ga je. Čak i dok je izgovarala te riječi, preklinjala je svoj uposlen i materijalni um, koji je mogao razmi ljati samo u kategorijama ovozemaljskih strategija: čovjek samo to je spomenuo anđele, a ti ga

pita o njegovim planovima. Međutim, Ambrose se nasmije io.

elim miran ivot, mada nisam siguran da sam

ga zaslu io. Zahvalan sam ti to si mi osigurala mjesto za ivot. Beskrajno u ivam u White Acreu. To je neka vrsta nebesa za mene - ili onoliko blizu nebesa koliko se mo e dospjeti za

ivota, pretpostavljam. Prezasićen sam svijetom i čeznem za

mirom. Drag mi je tvoj otac, koji izgleda da me ne osuđuje i koji mi dozvoljava da ostanem. Zahvalan sam

to imam kreativni posao, koji mi donosi zanimanje i

zadovoljstvo. Vi e od svega sam zahvalan na tvom dru tvu. Moram priznati da sam se osjećao usamljeno jo od 1828. godine - otkad su me prijatelji prvo skinuli s hrpe snijega i vratili nazad u svijet. Zbog onog to sam vidio i to vi e ne mogu vidjeti, uvijek sam pomalo usamljen. Međutim, primijetio sam da sam manje usamljen kraj tebe, nego u drugim situacijama. Alma je osjećala da je na ivici suza kad je to čula. Razmatrala je kako da mu odgovori. Ambrose joj se uvijek tako otvoreno povjeravao, a opet ona njemu nikada nije. Bio je hrabar zbog svojih priznanja. Iako su je njegova priznanja pla ila, trebalo je da ljubazno uzvrati vlastitom hrabro ću. I ti meni pru a predah od moje usamljenosti , rekla je Alma. Bilo joj je te ko da to prizna. Nije mogla podnijeti da ga gleda dok to izgovara, ali joj barem glas nije zadrhtao. Draga Alma, nisam to znao , rekao je Ambrose učtivo. Uvijek djeluje tako jako. Niko od nas nije jak , odgovorila je Alma.

V

ratili su se u White Acre, nazad u svoju normalnu i prijatnu rutinu, ali je Alma i dalje bila potresena onim to joj je saop tio. Ponekad, kada bi Ambrose ne to

radio - crtao orhideju ili pripremao kamen za litografsku tampu - posmatrala bi ga, tragajući za znakovima bole ljivog ili zlokobnog uma. Međutim, nije vidjela ni traga tome. Ukoliko je patio zbog sablasnih iluzija ili izvanrednih halucinacija ili je čeznuo za

224

njima, to nije pokazivao. Nije bilo traga bolesnoj osobi. Kad god bi Ambrose podigao pogled i vidio da ga ona gleda, samo bi se nasmijao. Bio je tako bezazlen, tako nje an i pun povjerenja. Činilo se da nije oprezan zato to ga je posmatrala. Nije izgledao kao da eli ne to sakriti. Nije izgledao kao da ali zbog onog to je povjerio Almi. Na kraju krajeva, njegovo pona anje prema njoj postalo je jo srdačnije. Bio je jo zahvalniji, vi e ju je bodrio i vi e joj pomagao, nego ranije. Njegova dobroćudnost je bila nepokolebljiva. Bio je strpljiv s Henryjem, s Hanneke, sa svima. Ponekad bi izgledao umorno, ali to se i očekivalo, jer je dosta radio. Radio je naporno, kao i Alma. Naravno da je povremeno bio umoran. Inače, bio je isti kao i ranije: njen dragi, neza tićeni prijatelj. Niti je bio obuzet pretjeranom religiozno ću, bar koliko je Alma mogla primijetiti. Ako se izuzmu savjesni odlasci u crkvu u njenom dru tvu svake nedjelje, nikad ga nije vidjela da se moli. U svakom smislu, djelovao je kao dobar i miran čovjek.

FJM3

S druge strane, Almina ma ta je bila pobuđena i zapaljena njihovom raspravom tokom povratka kući iz Trentona. Nije mogla izvući smisao iz svega toga, a čeznula je za ubjedljivim odgovorom na sljedeću zagonetku: je li Ambrose Pike bio ludŠ Ukoliko nije bio lud, ta mu je nedostajaloŠ Nije mogla s lakoćom progutati čuda i neobične događaje, a imala je podjednak problem da svog dragog prijatelja smatra du evnim bolesnikom. Pa ta je on to vidio, tokom te epizodeŠ Ona se nikad nije susrela s bo anskim, niti je ikada

eljela da se sretne.

ivjela je svoj

ivot posvećen

razumijevanju stvarnog, materijalnog. Jednom, kad je izvadila zub pod uticajem etera, Alma je vidjela zvijezde, kako ple u u njenom umu - međutim, čak i u tom trenutku je znala da je to bio normalan efekat narkoze na nečiji um. Ta iluzija je nije nagnala da je pripi e bo anskom mehanizmu. Međutim, Ambrose nije bio pod uticajem etera ili bilo kakve druge supstance tokom svojih vizija. Njegovo ludilo je bilo... ludilo bistre glave. U sedmicama, koje su uslijedile nakon njenog razgovora s Ambroseom, Alma se često budila noću i tiho se uvlačila u biblioteku da čita knjige Jakoba Boehmea. Nije proučavala starog njemačkog obućara od mladosti, i sada je poku avala da sagleda njegove tekstove s po tovanjem i bez predrasuda. Znala je da je Milton čitao Boehmea i da mu se Newton divio. Ako su takvi velikani pronalazili mudrost u njegovim riječima - i ako je neko tako izvanredan kao

225

to je Ambros bio toliko

podstaknut njima - za to onda ne bi bila i AlmaŠ Međutim, nije na la ni ta u tekstovima to bi kod nje pobuđivalo stanje misterije ili čuda. Za Almu, Boehmeovi radovi su bili puni izumrlih principa, mračnih i okultnih. On je bio stari um, srednjovjekovni um, pa nje zaokupljene alhemijom i bezoarima. Vjerovao je da su bezoari dragocjeno kamenje i metali pro eti moćima i bo anskom vrlinom. Vidio je bo iji krst skriven u glavici kupusa. Vjerovao je da je sve na svijetu bilo otjelovljeno otkrovenje vječne snage i bo anske ljubavi. Svaki dio prirode je bio

ver- bum fiat - izrečena bo ija riječ, stvorena izjava, čudo pretočeno u meso. Vjerovao je da ru e ne simbolizuju ljubav, već da jesu ljubav: ljubav u bukvalnom smislu. Istovremeno je bio apokalpitičar i utopista. Rekao je da se ovaj svijet mora uskoro okončati, a ljudski rod mora doći u rajsko stanje, gdje bi svi mu karci postali mu ke djevice, a ivot bi bio samo radost i igra. Opet, istrajavao je na tome da je bo ija mudrost bila ena. Boehme je pisao: Bo ija mudrost je vječita djevica - ne ena, već prije čestitost i čistota bez gre ke, koja stoji kao slika i prilika Bo ija... Ona je mudrost bezbrojnih čuda. U njoj, Sveti Duh posmatra slike anđela... Iako ona predaje tijelo svim plodovima, ona nije tjelesnost plodova, već prije gracioznost i ljepota u njima. Za Almu, ni ta od svega toga nije imalo smisla. Dobar dio toga ju je razdra ivao. Svakako je nije nagonilo da prestane jesti, ili učiti, ili govoriti, ili da odustane od tjelesnih zadovoljstava i ivi samo od sunčeve svjetlosti i ki nice. Ba nasuprot tome, Boehmeovi radovi su pobudili njenu udnju za mikroskopom, za mahovinama, za utjehom opipljivog i stvarnog. Za to materijalni svijet nije bio dovoljan ljudima kao to je Jakob BoehmeŠ Nije li bio dovoljno lijep, ono to je čovjek mogao vidjeti, dodirnuti i znati da je stvarno? Pravi ivot krije se u vatri , pisao je Boehme, i onda jedna misterija preuzima mjesto druge. Alma je, svakako, bila pod utiskom, ali se njen um nije zapalio. Međutim, nije se ni smirio. Njeno čitanje Boehmeovih radova odvelo ju je prema drugim radovima u biblioteci White Acrea - drugih pra njavih studija na raskrsnici botanike i bo anskog. Bila je skeptična i isprovocirana. Prelistala je sve stare teologe i čudne, izumrle čudotvorce. Izučavala je Albertusa Magnusa. Savjesno je proučavala ono, to su monasi pisali prije četiristo godina o mandragori i rogovima jednoroga. Nauka je bila

226

prepuna gre aka. U njihovoj logici je bilo toliko rupa, da ste mogli osjetiti kako naleti vjetra pu u kroz argumente. Oni su vjerovali u tako neobične ideje - da su i mi i ptice, da su rode provodile zimski san ispod vode, da su se komarci rađali iz rose, da su se guske legle iz koljki, a da su koljke rasle na drveću. Kao čisto historijske činjenice, naravno, bilo je prilično zanimljivo - ali, za to to slavitiŠ, pitala se. Za to je Ambrose bio zaveden srednjovjekovnim učenjemŠ Da, to je bio fascinantan put, ali pogre an. Usred jedne vrele noći krajem jula, Alma je bila u biblioteci s lampom ispred sebe i naočalama na vrhu nosa, tragajući za primjerkom iz sedamnaestog vijeka -

Arboretum sacrum - čiji je autor, kao i Boehme, poku avao pročitati svete poruke iz svih biljaka, koje su bile spomenute u Bibliji - kada je Ambrose u ao u sobu. Bila je iznenađena kad ga je vidjela, ali nije djelovao uznemireno. U krajnjem slučaju, činilo se da se brinuo za nju. Sjeo je kraj nje za veliki sto u sredi tu prostorije. Nosio je svoju dnevnu odeću. Ili je presvukao svoju pid amu iz po tovanja prema Almi, ili te večeri uopće nije ni oti ao u krevet. Draga moja Alma, ne mo e spojiti toliko noći zaredom bez spavanja , rekao je. Koristim ovo tiho vrijeme da obavim istra ivanja , odgovorila je. Nadam se da te nisam probudila. Pogledao je naslove velikih starih knjiga, koje su le ale otvorene pred njima. Ali, ne čita o mahovinama , tiho je rekao.

ta te u svemu tome zanimaŠ

Bilo joj je te ko da la e Ambroseu. Općenito, nije bila vična laganju, a njega, posebno, nije eljela da prevari. Ne mogu pronaći smisao u tvojoj priči , priznala je. Tragam za odgovorima u ovim knjigama. Klimnuo je glavom, ali nije ni ta odgovorio. Počela sam s Boehmeom , nastavila je Alma,

koga smatram krajnje

nerazumljivim, a sada sam pre la na... sve ostale. Uznemirio sam te onim, to sam ti ispričao o sebi. Strahovao sam da bi se to moglo desiti. Nije trebalo da ti bilo ta ka em. Ne, Ambrose. Mi smo najbliskiji prijatelji. Uvijek mi se mo e povjeriti. Mo e me, čak, ponekad i uznemiriti. Bila sam počastvovana time,

to si mi se povjerio.

Međutim, u svojoj elji da te bolje razumijem, pla im se da izlazim iz polja svoje ekspertize.

227

I, ta ti te knjige ka u o meniŠ Ni ta , odgovorila je Alma. Nije mogla odoljeti da se ne nasmije i Ambrose joj se pridru io. Bila je krajnje iscrpljena. I on je izgledao umorno. Za to me onda lično ne pita Š Zato to te ne elim povrijediti. Nikada me ne bi mogla povrijediti. Ambrose, ne daju mi mira - gre ke u ovim knjigama. Pitam se za to i tebe ne kopkaju. Boehme pravi takve preskoke, takve protivrječnosti, takve nedoumice. Djeluje mi kao da eli skočiti direktno na nebo na osnovu snage svoje logike, iako je njegova logika duboko okrnjena. Posegnula je preko stola za knjigom i otvorila je. Naprimjer, u ovom poglavlju ovdje, on poku ava pronaći ključeve za Bo ije tajne, koje su skrivene u biljkama iz Biblije - ali, ta mi mo emo uraditi s tim, kad je njegova informacija, naprosto, netačnaŠ On u cijelom poglavlju analizira ljiljane iz polja , koji su spomenuti u Evanđelju po Mateju, secirajući svako slovo riječi ljiljani , tragajući za otkrovenjem u slogovima... ali, Ambrose, ljiljani u polju su, sami po sebi, lo e prevedeni. Nisu ljiljani bili ti, o kojima je Krist raspravljao u Propovijedi na planini. Postoje samo dvije vrste endemskih ljiljana u Palestini, i obje su stra no rijetke. Oni ne bi cvjetali u takvom obilju da prekriju livadu. Ne bi nikada bili dovoljno poznati prosječnom čovjeku. Krist, koji je prilagođavao svoju besjedu prema naj iroj mogućoj publici, radije bi se pozvao na neki sveprisutniji cvijet, ne bi li njegovi slu aoci shvatili njegovu metaforu. Iz tog razloga, vrlo je vjerovatno da je Krist pričao o sasama iz polja - vjerovatno Anemone coronaria - mada ne mo emo biti sigurni... Alma je odlutala u mislima. Zvučala je didaktički, smije no. Ambrose se ponovo nasmijao. Draga Alma, kakva bi ti pjesnikinja bila! U ivao bih u tome da vidim tvoj prevod Svetog pisma: Uzmite u obzir ljiljane u polju; oni ne rastu visoko, niti se

kovitlaju - mada, najvjerovatnije, to nisu ni bili ljiljani, u svakom slučaju, već Anemone coronaria, mada ne mo emo biti sigurni, ali bez obzira na to, svi se mo emo slo iti u

tome da ne rastu visoko, niti se kovitlaju. Kakva bi to bila himna! Ispunila bi krovne grede bilo koje crkve! Čovjek bi, prosto, po elio da slu a vjernike, koji bi je pjevali. Nego, Alma, reci mi, kad smo već kod toga, ta misli o babilonskim vrbama, o koje su Izrealiti okačili svoje harfe i zaplakaliŠ Sada me zadirkuje , rekla je Alma, istovremeno povrijeđenog i nahranjenog

228

ponosa. Međutim, s obzirom na oblast, mislim da su to vjerovatno bile topole. A Adamova i Evina jabukaŠ , i dalje je provocirao. Osjećala se kao budala, ali se nije mogla zaustaviti. To je bila ili kajsija ili dunja , rekla je. Vjerovatnije kajsija, jer dunja nije toliko slatka da privuče pa nju mlade ene. Ovako ili onako, to nije mogla biti jabuka. Ambrose, na Svetoj zemlji nije bilo jabuka, a stabla u Raju često su opisana kao da bacaju debelu sjenu i da su privlačna, sa srebrnastim li ćem,

to bi mogao biti opis većine vrsta kajsija... tako da, kada

Boehme priča o jabukama, Bogu i Raju... Sad se Ambrose smijao tako jako da je morao obrisati oči, koje su zasuzile. Draga moja Miss Whittaker , rekao je, s krajnjom nje no ću. Kakvo je čudo va um. Takvo opasno rezonovanje je ba ono od čega je Bog strahovao, ako enama bude dozvoljeno da jedu s drveta znanja! Vi ste primjer koji slu i kao upozorenje za čitav enski dio čovječanstva! Istog trena morate prestati sa svom tom inteligencijom i uzeti mandolinu, ili da ne to zakrpite, ili da se pozabavite nekom drugom beskorisnom aktivno ću! Smatra me apsurdnom! , rekla je. Ne, Alma, ne smatram. Smatram da si izuzetna. Dirnut sam time, to poku ava da me razumije . Prijatelj ne mo e pru iti vi e ljubavi do toga. Inače, jo vi e sam dirnut time,

to poku ava

razumjeti - uz pomoć racionalne misli - ono,

to je

nemoguće razumjeti. Nema određenog principa koji se tu mo e otkriti. Kako je Boehme rekao, bo ansko je nesamljeveno - nedokučivo, ne to van ovog svijeta, kakvim ga mi do ivljavamo. Međutim, najdra a, to je razlika između na ih umova. Ja elim stići do otkrovenja na krilima, dok ti neprestano napreduje pje ke, s lupom u ruci. Ja sam lutalica s povr nim znanjem, koji traga za Bogom u spoljnim konturama, tragajući za novim načinom saznanja. Ti stoji

na zemlji i razmatra

dokaze

centimetar po centimetar. Tvoj način je racionalniji i metodičniji, ali ja ne mogu promijeniti svoj. Nosim u sebi u asno jaku ljubav prema razumijevanju , priznala je Alma. Zaista je nosi , mada ona nije u asna , odgovorio je Ambrose. To je logična posljedica, jer si se rodila s tako izuzetno preciznim umom. Međutim, za mene, do ivljavanje ivota kroz puki razum je nalik traganju u mraku za bo ijim licem s debelim rukavicama na rukama. Nije mi dovoljno da samo izučavam, prikazujem i

229

opisujem. Ponekad je neophodno da... skoči . Pa ipak, naprosto ne razumijem Boga prema kome skače , rekla je Alma. A za to ga, uopće, mora razumjetiŠ Zato to bih eljela da te bolje upoznam. Onda me direktno pitaj, Alma. Nemoj me tra iti u tim knjigama. Sjedim ovdje pred tobom i kazat ću ti sve to te zanima o meni. Alma je zatvorila debeli tom ispred sebe. Mo da ga je malo isuvi e grubo zatvorila, jer se čuo tup udarac. Okrenula je svoju stolicu prema Ambrosu, sklopila je ruke u krilu i rekla: Ne razumijem tvoje tumačenje prirode, a to me, zauzvrat, ispunjava uznemiravajućim osjećajem u vezi sa stanjem tvog uma. Ne razumijem kako mo e

previđati tačke protivrječnosti i čiste glupavosti u ovim opovrgnutim

starim teorijama. Pretpostavlja

da je na

Bog dobroćudni botaničar, koji krije

znakove za na u dobrobit u svakoj postojećoj biljci, pa opet ja ne vidim nikakav dosljedan dokaz u prilog tome. Na svijetu ima podjednak broj biljaka koje nas truju i onih koje nas liječe. Za to nam je tvoje botaničko bo anstvo dalo feterbu

i

mečkovac, naprimjer, da ubija na e konje i kraveŠ Gdje je tu skriveno otkrovenjeŠ Ali, za to na Gospod ne bi bio botaničarŠ , pitao je Ambrose. Kojom profesijom bi ti eljela da se bavi tvoje bo anstvoŠ Alma je ozbiljno razmotrila to pitanje. Mo da, da bude matematičar , odlučila je. Zna , koji opoziva i bri e stvari. Dodaje i oduzima. Mno i i dijeli. Igra se s teorijama i novim proračunima. Odbacuje ranije gre ke. To mi djeluje kao smislenija ideja. Alma, matematičari koje sam sreo nisu naročito saosjećajne du e, niti se bave njegovanjem ivota. Ba tako , rekla je Alma. To bi bio dug put do obja njenja patnje cijelog ljudskog roda i slučajne prirode na ih sudbina - to nam ih Bog daje i oduzima, dijeli i bri e. Kakvo sumorno viđenje! Volio bih kada ne bi na na e

ivote gledala tako

sumorno. Alma, u cjelini gledano, i dalje vidim vi e čuda na svijetu, nego patnje. Znam da to vidi , rekla je Alma, zato se i brinem za tebe. Idealista si, to znači da si predodređen da bude

razočaran, a mo da čak i povrijeđen. Traga

za

bezuslovnom istinom čovjekoljublja i čuda, to ne ostavlja mjesta za tugu postojanja. Ti si kao William Paley, koji tvrdi da je savr enstvo svakog dizajna u univerzumu

230

dokaz bo ije ljubavi prema nama. Sjeća se Paleyjeve tvrdnje da je mehanizam ljudske

ake - tako izuzetno pogodan za sakupljanje hrane i stvaranje radova

umjetničke ljepote - sam otisak bo ije ljubavi prema čovjekuŠ Međutim, ljudska aka je, također, savr eno podesna za zamahivanje ubojitom sjekirom na na eg susjeda. Kakav je dokaz ljubavi tu skrivenŠ

tavi e, zbog tebe se osjećam kao u asni mali

saboter, jer sjedim ovdje i iznosim tako dosadne argumente i ne mogu ivjeti u istom sjajnom gradu na brdu, u kom si ti nastanjen. Sjedili su mirno nekoliko trenutaka, a onda je Ambrose rekao: Alma, svađamo li se to miŠ Alma je razmislila kako da odgovori. Mo da. Ali, za to se moramo svađatiŠ Ambrose, oprosti mi. Umorna sam. Umorna si, jer si sjedila u ovoj biblioteci noćima, postavljajući pitanja ljudima koji su mrtvi već četiristo godina. Ambrose, veći dio svog ivota sam provela razgovarajući s takvim ljudima. Pa, čak i starijim. Samo zato to oni ne odgovaraju na tvoja pitanja onako kako ti eli , ti sad mene napada . Alma, kako ti mogu pru iti zadovoljavajuće odgovore, ako su te već mnogo superiorniji umovi od mog razočaraliŠ Alma je uronila glavu među ruke. Osjećala se iscijeđeno. Ambrose je nastavio, ali nje nijim glasom. Alma, zamisli samo ta bismo sve mogli naučiti, kada bismo se oslobodili okova rasprave. Ponovo je podigla pogled prema njemu. Ambrose, ne mogu se osloboditi okova rasprave. Ne zaboravi da sam kćerka Henryja Whittakera. Rodila sam se u raspravi. Rasprava je bila moja prva dadilja. Rasprava je moja

ivotna saputnica. Uz to,

vjerujem u raspravu, čak je i volim. Rasprava je na najpostojaniji put do istine, jer je to jedini dokazani samostrel protiv sujevjernog mi ljenja ili neubjedljivih aksioma. Međutim, ako se na kraju rezultat samo utopi u riječima, ali nikada ne čujemo... , Ambrose je odlutao.

ta ne čujemoŠ Mo da jedni druge. Ne riječi jedni drugih, već misli. Duh onog drugog. Ako me

231

pita u ta vjerujem, reći ću ti sljedeće: Alma, sav vazduh koji nas okru uje je iv, ispunjen nevidljivim privlačnim silama - električnim, magnetskim, emotivnim i misaonim. Svuda oko nas nalazi se univerzalno saojećanje. Postoje skriveni načini saznanja. Ubijeđen sam u to, jer sam se u to lično uvjerio. Kad sam se kao mladić bacio u vatru, vidio sam da su skladi ta ljudskog uma rijetko u potpunosti otvorena. Kad ih otvorimo, ni ta ne ostane skriveno. Kad obustavimo sve rasprave - unutra nje i spolja nje - na a iskrena pitanja mogu se čuti i dobiti odgovor. To je moćni pokretač. To je knjiga prirode, koja nije napisana ni na grčkom, ni na latinskom. To je skup magije, i taj skup mo e biti do ivljen, u ta sam oduvijek vjerovao i elio da tako bude. Govori u zagonetkama , rekla je. A ti previ e priča , odgovorio je. Nije mogla pronaći odgovor na to. Ne, a da ponovo ne progovori. Uvrijeđena i zbunjena, osjetila je kako je oči peku od suza. Alma, odvedi me negdje, gdje mo emo zajedno

utjeti , rekao je Ambrose,

naginjući se prema njoj. Vjerujem ti u potpunosti, i vjerujem da i ti meni vjeruje . Ne elim se vi e svađati s tobom. elim razgovarati s tobom bez riječi. Dozvoli mi da ti poka em na ta mislim. To je bio zapanjujući zahtjev. Ambrose, mo emo i ovdje sjediti uteći. Osvrnuo se u prostranoj, elegantnoj biblioteci. Ne , rekao je. Ne mo emo. Ovdje je isuvi e prostrano i bučno, sa svim tim mrtvim starim ljudima, koji raspravljaju oko nas. Odvedi me negdje gdje je skriveno i tiho pa da tamo slu amo jedno drugo. Znam da zvuči ludo, ali nije ludo. Znam samo da je jedna stvar istinita - jedino, to nam je potrebno za prisnu vezu je na a saglasnost. Zaključio sam da ne mogu sam doći do zajedni tva, jer sam isuvi e slab. Međutim, otkad sam tebe upoznao, Alma, osjećam se jačim. Nemoj me natjerati da za alim zbog onoga to sam ti već rekao o sebi. Alma, tra im tako malo od tebe, ali ovaj zahtjev ti upućujem, jer nemam drugi način da ti objasnim, a ako ne mogu da ti poka em ono to mislim da je stvarno, onda će me zauvijek smatrati poremećenim ili idiotom. Ona se pobunila: Ne, Ambrose, nikada ne bih mogla pomisliti takve stvari o tebi...

232

Ali već tako misli , prekinuo ju je, s očajničkom brzinom. Ili će kasnije pomisliti. Onda će me početi sa alijevati ili mrziti, a ja ću izgubiti prijatelja, kog smatram najdra im na svijetu i svijet će mi donijeti muke i tugu. Prije nego to nastupi taj tu ni događaj - ako se nije već desio - dozvoli mi da ti poku am pokazati na ta mislim kad ka em da prirodu, u njenoj bezgraničnosti, ne dotiču granice na ih smrtnih ma ta. Dopusti mi da ti poku am pokazati da mo emo komunicirati bez riječi i rasprava. Moja najdra a prijateljice, vjerujem da među nama struji dovoljno Ijubavi i privr enosti da bismo to postigli. Oduvijek sam se nadao da ću naći nekog s kim ću moći komunicirati uteći. Otkad sam te upoznao, moje nade su porasle - jer, čini se da dijelimo tako prirodno i saosjećajno međusobno razumijevanje, koje se prostire daleko iznad grubosti ili običnih osjećanja... zar neŠ Zar i ti ne osjeća da si jača kada sam kraj tebeŠ To se nije moglo poreći. Niti se, dostojanstva radi, moglo priznati. ta je to to eli od meneŠ , pitala ga je Alma. elim da slu a moj um i duh. A elim da slu a i svoj. Ambrose, govori o čitanju misli. To je dru tvena igra. Mo e to nazvati kako god hoće . Međutim, vjerujem da će se bez uplitanja jezika sve razotkriti. Ali ja ne vjerujem u tako ne to , rekla mu je. Alma, ti si ena od nauke - za to ne bi probalaŠ Nema

ta izgubiti, ali mo da

mo e mnogo toga naučiti. Kako god, da bi nam to po lo za rukom, potrebno nam je najdublje mirovanje. Potrebna nam je izolacija od smetnji. Molim te, Alma, samo ovaj put ću tra iti ovo od tebe. Odvedi me u najti e i najskrovitije mjesto, za koje zna , pa da tamo probamo komunicirati. Dozvoli mi da ti poka em ono, to ti ne mogu reći. Kakav je izbor imala? Odvela ga je do zatvorenog kabineta.

eđutim, ovo nije bilo prvi put da je Alma čula za čitanje misli. Konačno, to je bio

M

lokalni trend. Ponekad joj se činilo da je svaka druga dama u Philadelphiji bila

medij. Na sve strane je bilo duhovnih ambasadora , koji su bili unajmljivani na sat vremena. Ponekad bi se njihovi eksperimenti pojavili u uglednim medicinskim i

233

naučnim časopisima to bi zaprepastilo Almu. Nedavno je vidjela članak o hipnozi koji je implicirao da sreća mo e biti podstaknuta sugestijom - to je njoj djelovalo kao puka paganska igra. Neki ljudi su ta ispitivanja nazivali naukom; međutim, razdra ena Alma ih je ocijenila kao zabavu - i to prilično opasnu vrstu zabave, kad smo već kod toga. Na neki način, Ambrose ju je podsjetio na sve te spiritiste - če njive i osjetljive opet, s druge strane, nije bio ni nalik njima. Kao prvo, nikad nije ni čuo za njih. ivio je u prevelikoj izolaciji da bi primijetio popularne mističke manije. Nije bio pretplaćen na časopise o frenologiji, s njihovim diskusijama o trideset sedam različitih sposobnosti, sklonosti i osjećanja, koja su bila otjelovljena u ispupčenjima i udubljenjima na ljudskoj lobanji. Nije posjećivao ni medije. Nije čitao Dial. Nikada nije spomenuo Almi imena Bronsona Alcotta ili Ralpha Walda Emersona - jer nikada nije nabasao na imena Bronsona Alcotta ili Ralpha Walda Emersona. Tra io je utjehu i dru tvo u srednjovjekovnim piscima, a ne u savremenim. Međutim, aktivno je tra io biblijskog Boga, kao i duhove prirode. Kad bi oti ao u vedsku luteransku crkvu s Almom nedjeljom, klečao je i molio se ponizno. Sjedio je uspravljen na čvrstoj hrastovoj crkvenoj klupi i upijao propovijedi bez nelagode. Kad se nije molio, radio je utke na svojim tamparskim presama, ili je marljivo izrađivao crte e orhideja, ili je pomagao Almi s njenim mahovinama, ili je igrao duge partije trik-traka s Henryjem. Zaista, Ambrose nije imao pojma ta se de avalo u ostatku svijeta. U krajnjem slučaju, poku avao je da utekne svijetu - to je značilo da je sam stigao do svoje neobične gomilice ideja. Nije imao pojma da je pola Amerike i veći dio Evrope poku avao da čita drugima misli. On je samo elio da čita Almin um i da ona čita njegov. Nije ga mogla odbiti. Kad je ovaj mladi čovjek zatra io da ga ona odvede negdje, gdje je tiho i skrovito, odvela ga je u zatvoreni kabinet. Nije se mogla sjetiti ni jednog drugog mjesta. Nije eljela da bilo koga probudi mar iranjem kroz kuću do nekog udaljenijeg mjesta. Nije eljela da je zateknu u spavaćoj sobi s njim. tavi e, nije ni znala za neko drugo ti e i skrovitije mjesto od ovog. Sebi je rekla da su to razlozi za to ga je tamo odvela. Mo da su zaista i bili tačni. Nije znao da su tu bila vrata. Niko nije znao da su tu bila vrata - tako su vje to bila

234

skrivena iza kitnjastog gipsanog pervaza na zidu. Nakon Beatrixine smrti, Alma je bila jedina osoba, koja je uopće ulazila u zatvoreni kabinet. Mo da je Hanneke znala za njegovo postojanje, ali je stara domaćica rijetko zalazila u ovaj dio kuće, u prilično udaljenu biblioteku. Henry je vjerovatno znao za njega - konačno, on ga je i osmislio ali je i on u posljednje vrijeme rijetko zalazio u biblioteku. Vjerovatno je prije izvjesnog broja godina i zaboravio na postojanje kabineta. Alma nije ponijela lampu. Isuvi e dobro je poznavala konture kabineta. Tu je bila stolica, na kojoj je sjedila kad je dolazila da bude tako sramotno i prijatno sama, a tu je bio i mali radni sto, na koji je sada mogao da sjedne Ambrose, direktno nasuprot nje. Pokazala mu je gdje da sjedne. Čim je zatvorila i zaključala vrata, na li su se zajedno u mrklom mraku, u ovom maju nom, skrivenom, zagu ljivom mjestu. Činilo se da nije uznemiren zbog mraka, kao ni zbog skučene prostorije, jer je ba to i tra io. Smijem li te uhvatiti za rukeŠ , pitao ju je. Pru ila je pa ljivo prste kroz tamu, sve dok njene jagodice nisu dotakle njegove ruke. Istovremeno su prona li ruke jedno drugog. Njegove ruke su bile tanke i lagane. Njene su na dodir bile te ke i vla ne. Ambrose je polo io ruke na koljena, dlanova okrenutih na gore, a ona je spustila svoje dlanove preko njih. Nije očekivala ono, na ta je nabasala tokom tog prvog dodira: divljački, zapanjujući nalet ljubavi. Proletio je kroz nju kao jecaj. Ali

ta je uopće očekivalaŠ Za to bi i osjetila ne to manje od povi enog,

pretjeranog, egzaltiranog? Almu nikada ranije nije dodirnuo nijedan mu karac. Ustvari, samo dvaput - jednom, u proljeće 1818. godine, kad je George Hawkes stisnuo Almine ruke između svojih dlanova i nazvao je sjajnom mikroskopičarkom; i nedavno, jo jednom, kada je George bio uznemiren zbog Rette - međutim, u oba slučaja bila je upletena samo po jedna njena ruka, koja je skoro slučajno do la u kontakt s ko om mu karca. Nikad je niko nije dodirnuo na način koji bi se izdaleka mogao okarakterisati kao intimnost. Decenijama je bezbroj puta sjedila ba na ovoj stolici, ra irenih nogu i zadignutih sukanja, s istim ovim vratima zaključanim iza nje, oslanjajući se o zagrljaj ba tog zida iza nje, ta eći svoju glad najbolje to je umjela svojim prstima. Ako je u ovoj sobi bilo molekula, koje su se razlikovale od ostalih molekula na White Acreu - odnosno, od ostalih molekula na svijetu - onda su te molekule bile pro ete desetinama i stotinama i hiljadama utisaka Alminih putenih

235

naprezanja. Pa ipak, sad je bila tu, u tom kabinetu, u istoj poznatoj tami, okru ena tim molekulama, nasamo s mu karcem deset godina mlađim od nje. Međutim, ta je trebalo uraditi s ovim jecajem ljubaviŠ Oslu kuj moje pitanje , rekao je Ambrose, dr eći lagano Almine ruke. Onda mi ti postavi svoje. Neće biti vi e potrebno govoriti. Znat ćemo kada smo čuli jedno drugo. Ambrose je nje no stisnuo njene ruke. Osjećaj, koji je to izazvalo u njenim rukama, bio je prelijep. Kako je mogla da to produ iŠ Razmi ljala je o tome da se pretvara da čita njegov um, ako ni ta drugo, da bi stekla iskustvo. Razmatrala je mogućnost da se ovakav događaj ponovi u budućnosti. Ali ta bi se desilo ako bi ih ikada zatekli tuŠ

ta bi bilo ako bi ih Hanneke prona la

same u kabinetuŠ ta bi ljudi rekliŠ ta bi ljudi pomislili o Ambroseu, čije se namjere nikad nisu vezivale za bilo ta gadnoŠ Bio bi progla en za bludnika. Bio bi protjeran. Ona bi bila osramoćena. Ne, Alma je shvatila da se ovo nikada vi e neće ponoviti. Ovo će biti jedini trenutak u njenom ivotu kad će njene ruke biti obuhvaćene mu kim rukama. Zatvorila je oči i oslonila leđa, prebaciv i cijelu te inu tijela o zid. On je nije pu tao. Njena koljena skoro da su se oče ala o njegova. Pro lo je dosta vremena. Deset minutaŠ Pola sataŠ Upijala je zadovoljstvo njegovog dodira. Po eljela je da joj ovo zauvijek ostane u sjećanju. Prijatno osjećanje koje se pojavilo u njenim dlanovima, sada je pro lo kroz njene ruke i nastavilo u njen torzo, da bi se konačno skupilo u njenom međuno ju.

ta je

mislila da bi se moglo desitiŠ Njeno tijelo je bilo pode eno na ovu sobu, izvje bano za ovu sobu - a sad se pojavila ta nova dra . Neko vrijeme, opirala se osjećaju. Bila je zahvalna zato to joj se ne vidi lice, jer bi se otkrilo njeno iskrivljeno i rumeno lice da je bilo samo tračka svjetlosti. Iako je pri eljkivala ovaj trenutak, i dalje nije ba u potpunosti vjerovala u njega: preko puta nje je sjedio mu karac, ba

tu, u tami

zatvorenog kabineta, unutar najdubljeg utoči ta njenog svijeta. Poku avala je odr ati ravnomjeran dah. Opirala se onome to je osjećala, a opet, njeno opiranje je samo pojačavalo osjećaj zadovoljstva, koji je rastao među njenim nogama. Postoji nizozemska riječ, uitwaaien, hodati uz vjetar zbog u itka . To je ono to je osjećala. Nimalo ne pokrećući svoje tijelo, opirala se sve jačem vjetru svom

236

snagom, ali ju je vjetar samo odgurnuo, s podjednakom snagom, i njen u itak se samo povećavao. Pro lo je jo

vremena. Jo

deset minutaŠ Jo

pola sataŠ Ambrose se nije

pomjerao. Nije se pomjerala ni Alma. Njegove ruke nisu ni drhtale, ni pulsirale. Opet, Alma je osjećala kao da je pro eta njime. Osjećala ga je svuda u sebi i oko sebe. Osjećala je kako broji dlake u dnu njenog vrata i ispituje čvorove nerava u dnu njene kičme. Ma ta je nje na , pisao je Jakob Boehme, i podsjeća na vodu. Međutim, elja je gruba i suha kao glad. Pa ipak, Alma je osjećala obje. Osjećala je i vodu i glad. Osjećala je ma tu i elju. Zatim, s nekom vrstom u asa i pozama nom količinom luđačke radosti, znala je da će dostići svoj stari, poznati vrtlog zadovoljstva. Osjećaj se brzo irio kroz njene genitalije i nije bilo priče o njegovom zaustavljanju. Bez Ambroseovih dodira (osim njenih ruku), bez vlastitih dodira, bez ikakvog pomjeranja njihovih tijela, bez njenih zadignutih sukanja ili njenih ruku uposlenih unutar njenog tijela, pa čak i bez promjene daha - Almu je obuzeo vrhunac. Na trenutak, vidjela je bljesak bjelila, kao munju koja je sijevnula na ljetnom nebu bez ijedne zvijezde. Svijet je postao bjeličast pred njenim sklopljenim očima. Bila je zaslijepljena, ushićena - a onda, trenutak kasnije, i posramljena. U asno posramljena. ta je uradilaŠ

ta je osjetilaŠ

ta je čulaŠ Dragi Bo e, ta je on namirisao?

Međutim, prije nego to je mogla reagovati ili se povući, osjetila je ne to drugo. Mada se Ambrose nije micao, me koljio ili reagovao, odjednom je osjetila kao da se ravnomjernim potezima če ao o tabane njenih stopala. Kako su trenuci prolazili, shvatila je da su ovi osjećaji če anja, ustvari, pitanje - iskaz, koji se otjelovljuje, direktno iz poda. Osjetila je kako pitanje ulazi s dna njenih stopala i uzdi e se kroz kosti njenih nogu. Zatim je osjetila kako se pitanje uvlači u njenu utrobu, plivajući kroz vla ni put njenih genitalija. To je bio skoro izgovoreni glas koji je plovio kroz nju, skoro artikulacija. Ambrose je tra io ne to od nje, ali je tra io to iz njene unutra njosti. Sada je to čula. Zatim se pojavilo, njegovo pitanje, savr eno sročeno:

Hoće li primiti ovo od meneŠ utke je pulsirala sa svojim odgovorom: DA.

237

Zatim je osjetila ne to drugo. Pitanje, koje je Ambrose smjestio u njenom tijelu, pretvaralo se u ne to drugo. Sada se pretvaralo u njeno pitanje. Nije znala da ima pitanje za njega, ali je sada imala - krajnje hitno. Pustila je svoje pitanje da se uzdigne iz njenog torza i izađe napolje kroz njene ruke. Zatim je polo ila pitanje na njegove dlanove koji su i čekivali:

eli li ovo od meneŠ Čula ga je kako je o tro udahnuo. Stisnuo je njene ruke tako jako da ju je skoro zaboljelo. Zatim je poremetio ti inu jednom jedinom izgovorenom riječju: Da.

238

Šesnaesto poglavlje

V

jenčali su se mjesec dana kasnije. U godinama koje će doći, Alma je uporno razmi ljala o mehanizmu kojim je ta odluka bila donijeta - o tom krajnje nepojmljivom i neočekivanom skoku u

brak - međutim, danima nakon iskustva u zatvorenom kabinetu, brak je djelovao kao neizbje nost. to se tiče onoga to se zaista desilo u toj maju noj sobi, sve je to (od Alminog čednog vrhunca do nijemog prenosa misli) djelovalo kao čudo, ili bar fenomen. Alma nije mogla pronaći logičke argumente za to to se desilo. Ljudi ne mogu čuti misli jedni drugih. Alma je znala da je to istina. Ljudi ne mogu prenijeti tu vrstu struje, tu vrstu udnje i iskrene erotske eksplozije pukim dodirom ruku. Pa ipak sve to se desilo. Bez ikakve sumnje, desilo se. Kad su te večeri iza li iz kabineta, on se okrenuo prema njoj, lica rumenog i ekstatičnog i rekao: Volio bih da spavam kraj tebe svake noći do kraja svog ivota i da zauvijek slu am tvoje misli. Rekao je ba to! Ne telepatski, već naglas. Preplavljena osjećanjima, nije mogla naći riječi da mu odgovori. Samo je klimnula glavom u znak pristanka, odnosno njenog slaganja i njene začuđenosti. Zatim su oboje oti li u svoje spavaće sobe, jednu preko puta druge u hodniku - mada, naravno, ona nije mogla spavati. Kako bi i mogla? Sljedećeg dana, dok su zajedno

etali do kolonija mahovina, Ambrose joj se

le erno obratio, kao da su bili usred nekog razgovora. Kao grom iz vedra neba, rekao je: Mo da su razlike u na im polo ajima u ivotu tako ogromne da to nema značaja. Ja ne posjedujem ni ta na ovom svijetu to bi neko po elio, a ti posjeduje sve. Mo da

ivimo u takvim ekstremima da se ravnote a mo e pronaći u na im

razlikamaŠ Alma nije mogla nazrijeti na

ta je aludirao tokom ovog razgovora, ali mu je

dozvolila da nastavi s pričom. Također sam se pitao , le erno je razmi ljao, bi li dvije tako različite ličnosti kao to smo mi mogle pronaći harmoniju u bračnoj zajedniciŠ I njeno srce i njen eludac su poskočili na riječ: bračna zajednica. Je li pričao

239

filozofski ili bukvalnoŠ Sačekala je ta će dalje kazati. Nastavio je, mada i dalje izokola: Pretpostavljam da će biti ljudi koji će me optu iti da jurim tvoje bogatstvo. Ni ta ne mo e biti dalje od istine. Alma, ne ivim svoj ivot u najstro ijoj tedljivosti iz navike, već zato to sam tako odlučio. Nemam nikakvo bogatstvo da ti ponudim, ali ne

elim ni tvoje bogatstvo. Neće

postati bogatija

udajom za mene, ali neće biti ni siroma nija. Ta istina mo da neće zadovoljiti tvog oca, ali se nadam da će zadovoljiti tebe. U svakom slučaju, na a ljubav nije uobičajena, kako se obično do ivljava između mu karca i ene. Mi između sebe dijelimo ne to drugo - ne to neposrednije, ne to nje nije. To mi je bilo očigledno od početka, a molim se da je bilo očigledno i tebi. Moja elja je da nas dvoje ivimo kao jedno, oboje zadovoljni, prosvijetljeni i zauvijek znati eljni. Ne to kasnije tog popodneva, kad ju je Ambrose pitao: Hoće li ti razgovarati sa svojim ocem ili da to učinim jaŠ , Alma je konačno sklopila kockice u svom umu: to je zaista bila prosidba. Odnosno, tačnije, to je bila bračna pretpostavka. Ambrose nije pitao Almu ba za njenu ruku - jer mu ju je u njegovom umu, očito, ona već dala. Ona nije mogla poreći da je to bila istina. Dala bi mu bilo ta. Voljela ga je tako duboko da ju je to mučilo. Tek sada je počela to sebi priznavati. Izgubiti ga, za nju bi bilo jednako amputaciji. Istina, nije bilo smisla koji se mogao pridati ovoj ljubavi. Ona je imala skoro pedeset godina, a on je bio jo uvijek relativno mlad čovjek. Ona je bila ru na, a on je bio prelijep. Poznavali su se samo nekoliko sedmica. Vjerovali su u različite univerzume (Ambrose u bo anski; Alma u postojeći). Pa ipak, neosporno - Alma je rekla sebi - to je bila ljubav. Neosporno, Alma Whittaker se spremala da postane supruga. Porazgovarat ću sama s ocem , rekla je Alma oprezno, presretna. Prona la je oca u njegovoj radnoj sobi te večeri prije večere, zadubljenog u papire. Slu aj ovo pismo , rekao je umjesto pozdrava. Ovaj čovjek ovdje ka e da vi e ne mo e raditi u svom mlinu. Njegov sin - njegov glupi kockar od sina - uni tio je porodicu. Ka e da je odlučio otplatiti njegove dugove i eli umrijeti nezadu en. To ka e čovjek, koji, za dvadeset godina, nije napravio nijedan korak u skladu sa zdravim razumom. Pa, ima dobre anse za to! Alma nije znala koji je čovjek u pitanju, ni ko je njegov sin, niti koji je mlin bio u

240

pitanju. Danas su se svi obraćali kao da su usred uveliko započetog razgovora. Oče , rekla je.

elim razgovarati s tobom o nečemu. Ambrose Pike je zatra io

moju ruku. Dobro , rekao je Henry. Nego, slu aj, Alma - ova budala ovdje hoće da mi proda i parcelu svog kukuruzi ta, a poku ava me ubijediti da kupim i stari ambar, koji ima kraj pristani ta, onaj koji je već počeo kliziti u rijeku. Alma, zna na koji mislim. ta on umi lja koliko ta ru evina vrijedi, ili za to bih uopće elio da se time opterećujem, nije mi jasno. Ne slu a me, oče. Henry je samo na tren podigao pogled sa stola. Slu am te , rekao je, okrenuv i papir u ruci i piljeći u njega. Slu am te potpuno fasciniran. Ambrose i ja bismo se

eljeli uskoro vjenčati , rekla je Alma. Ne treba biti

spektakl, ni svečanost, ali bismo

eljeli da bude brzo. Idealno,

eljeli bismo se

vjenčati prije kraja mjeseca. Budi bez brige, ostat ćemo na White Acreu. Neće izgubiti ni jedno od nas dvoje. Nakon ovoga, Henry je pogledao Almu prvi put, otkad je u la u sobu. Naravno da neću izgubiti ni jedno od vas dvoje , rekao je Henry. Za to bi i jedno od vas dvoje oti lo negdjeŠ Ne bih rekao da te momak na osnovu svoje plaće mo e izdr avati na način kako si navikla -

ta je ono njegova profesijaŠ Stručnjak za

orhidejeŠ Henry se zavalio u svojoj fotelji, prekrstio ruke na grudima i upiljio se u svoju kćerku preko rama svojih staromodnih mesinganih naočala. Alma nije bila sigurna ta dalje da ka e. Ambrose je dobar čovjek , konačno je izustila. On ne udi za bogatstvom. Vjerujem da si u pravu to se toga tiče , odgovorio je Henry. Mada ne ide u prilog njegovom karakteru to to pretpostavlja siroma tvo bogatstvu. Kako god, odavno sam razmislio o ovoj situaciji - mnogo prije, nego

to smo ti ili ja čak i čuli za

Ambrosea Pikea. Henry je ustao zateturav i, i zapiljio se u policu s knjigama iza sebe. Izvukao je knjigu o engleskim jedrenjacima - knjigu, koju je Alma gledala na polici cio svoj ivot, ali je nikada nije otvorila, jer je nisu interesovale engleski jedrenjaci. Prelistavao je

241

knjigu sve dok nije prona ao strane s ubačenim papirom, koji je bio zapečaćen voskom. Iznad pečata, pisalo je Alma . Dodao joj je taj papir. Napisao sam dva ovakva dokumenta, uz pomoć tvoje majke, oko 1817. godine. Drugi sam uručio tvojoj sestri Prudence kada se udala za onog njenog panijela s podsječenim u ima. To je odredba koju tvoj mu treba potpisati, u kojoj stoji da on nikada neće posjedovati White Acre. Henry je non alantno govorio o tome. Alma je uzela dokument, bez ijedne riječi. Prepoznala je rukopis svoje majke po zakrivljenom velikom slovu A u njenom imenu. Ambroseu ne treba White Acre, niti ga eli , rekla je Alma, braneći se. Izvrsno. Onda mu neće smetati da to potpi e. Naravno, bit će miraza, ali moje bogatstvo, moje imanje - nikada neće biti njegovo. Vjerujem da smo se razumjeliŠ Vrlo dobro , rekla je. Zaista, vrlo dobro. Sada, to se tiče podesnosti Mr. Pikea kao mu a, to je tvoja stvar. Odrasla si ena. Ako vjeruje da ti takav čovjek mo e pru iti zadovoljstvo u braku, ima moj blagoslov. Zadovoljstvo u brakuŠ , nakostrije ila se Alma. Oče, jesam li ja ikad bila osoba, koju je te ko zadovoljitiŠ Jesam li ikad ne to tra ilaŠ Jesam li ikad ne to zahtijevalaŠ Koliki problem bih ikome mogla predstavljati kao suprugaŠ Henry je slegnuo ramenima. Ne bih mogao reći. To će sama saznati. Oče, Ambrose i ja dijelimo iskrene simpatije jedno prema drugom. Znam da to djeluje kao nekonvencionalno sparivanje, ali osjećam... Henry ju je prekinuo. Alma, nikada se nemoj pravdati. Zbog toga djeluje slabo. U svakom slučaju, momak mi nije antipatičan. Ponovo je obratio pa nju na dokumente koji su le ali na stolu. Je li to bio blagoslovŠ Alma nije bila sigurna. Čekala je da on ka e jo ne to. Međutim, nije ni ta rekao. Dodu e, činilo se da je dozvola za brak bila dana. U krajnjoj mjeri, nije bila odbijena. Oče, hvala ti. Okrenula se prema vratima. Jo jedna stvar , rekao je Henry, ponovo podigav i pogled. Prije prve bračne noći, običaj je da se mlada posavjetuje o određenim stvarima u vezi s bračnom sobom - pretpostavljajući da je i dalje nevina u tim stvarima, to pretpostavljam da si.

242

Kao mu karac i tvoj otac, ne mogu te posavjetovati. Tvoja majka je mrtva, inače bi to ona uradila. Nemoj pitati Hanneke bilo ta o tome, jer je ona stara usidjelica koja ne zna ni ta o tome, i umrla bi od oka ako bi ikad saznala ta se de ava između mu karaca i ena u njihovim bračnim posteljama. Moj savjet je da posjeti svoju sestru Prudence. Ona je dugo u braku i majka je estero djece. Ona će te moći uputiti u neke tačke bračnog ophođenja. Alma, nemoj crveniti - isuvi e si stara da crveni i zbog toga izgleda smije no. Ako si odlučila da se oku a u braku, onda zaboga, učini to kako treba. Uđi u krevet pripremljena, kao

to to radi

sa svim ostalim

stvarima u ivotu. Mo da će se tvoj trud isplatiti. I po alji mi ova pisma sutra, kad već ide u grad.

A

lma nije imala dovoljno vremena ni natenane razmotriti ideju o braku, a već je sve izgledalo kao da je dogovoreno i odlučeno. Čak je i njen otac odmah pre ao na nasljedstvo i bračnu postelju. Nakon toga, sve se odvijalo jo

Sljedećeg dana, Alma i Ambrose su oti li do

br e.

esnaeste ulice da bi napravili svoju

dagerotipiju: njihov vjenčani portret. Alma nikada ranije nije bila fotografisana, kao ni Ambrose. To je bila tako u asna slika i prilika njih dvoje, da je, čak, oklijevala da plati sliku. Pogledala je jo jednom u sliku i po eljela je da je vi e nikada ne vidi. Izgledala je mnogo starije od Ambrosea! Stranac, koji bi pogledao ovu sliku, mogao bi pomisliti da je ona

alosna mladićeva majka krupnih kostiju i izra ene vilice.

to se tiče

Ambrosea, izgledao je kao izgladnjeli zatvorenik sumanutog pogleda, koga je zatočila njegova stolica. Jedna od njegovih ruku je bila zamrljana. Zbog svoje razbaru ene kose, izgledao je kao da je bio grubo probuđen iz mučnog sna. Almina kosa je bila vijugava i tragična. Zbog cjelokupnog do ivljaja, Alma se u asno rastu ila. Međutim, Ambrose se samo nasmijao, kad je vidio sliku. Ah, pa ovo je kleveta'. , uzviknuo je. Kako je surova sudbina, vidjeti sebe tako iskreno! Kako god, poslat ću fotografiju svojoj porodici u Boston. Nadam se da će prepoznati vlastitog sina. Jesu li se događaji tako brzo odvijali i drugim ljudima, koji su se vjeriliŠ Alma nije znala. Nije vidjela mnogo udvaranja, vjeridbi i vjenčanja. Nikad nije proučavala damske časopise, niti je u ivala u laganim ljubavnim romanima, napisanim za bezazlene, nevine djevojke. (Naravno, čitala je pohotljive knjige o spolnom općenju,

243

ali one nisu poja njavale iri kontekst.) Ukratko, daleko od toga da je bila iskusna ljepotica. Da Almina ljubavna iskustva nisu bila tako upadljivo oskudna, mo da bi i do ivjela neko udvaranje, nalik ovom, iznenadno i nebitno. Tokom tri mjeseca, koliko su se Ambrose i ona poznavali, nikad nisu razmijenili ljubavno pismo, pjesmu ili zagrljaj. Njihova uzajamna privr enost je bila jasna i neprestana, ali je strast nedostajala. Druga ena bi u takvoj situaciji postala sumnjičava. Umjesto toga, Alma se osjećala samo opijenom i zbunjenom pitanjima. To nisu nu no bila neprijatna pitanja, ali su se rojila oko nje u mjeri da su joj odvlačila pa nju. Je li Ambrose sada bio njen ljubavnik? Je li ga stvarno mogla tako zvati? Je li ona pripadala njemu? Je li ga mogla dr ati za ruku u bilo kom trenutku? Kako je on posmatrao nju? Kako je njegovo tijelo izgledalo, ispod odjećeŠ Hoće li mu njeno tijelo donijeti zadovoljstvoŠ ta je očekivao od njeŠ Nije mogla ni pretpostaviti odgovore na bilo koje od tih pitanja. Također, bila je beznade no zaljubljena. Naravno, Alma je obo avala Ambrosea od trenutka kad ga je upoznala, međutim sve do njegove prosidbe - nije ni razmatrala da mu predoči to obo avanje; osjećala je da bi to bilo bezočno, ako ne i opasno. Oduvijek joj je bilo dovoljno da ga, naprosto, ima u blizini. Drage volje bi Ambrosea smatrala samo dragim prijateljem, ako bi ga to zauvijek zadr alo na White Acreu. Da svakog dana dijeli s njim tost namazan puterom, da posmatra njegovo ozareno lice, dok govori o orhidejama, da bude svjedok majstorstva u pravljenja grafika, da ga posmatra dok se baca na njen divan i slu a teorije o transmutacijama i izumiranju vrsta - iskreno, sve to bi za nju bilo izobilje. Nikad se ne bi osmjelila da tra i vi e od toga. Ambrose kao prijatelj - kao brat - bio je vi e nego dovoljan. Čak i nakon događaja u zatvorenom kabinetu, Alma ne bi tra ila vi e. ta god da se desilo među njima u mraku, mogla je olako protumačiti kao jedinstveni trenutak, mo da čak i zajedničku halucinaciju. Mogla je nagovoriti sebe i povjerovati da je umislila tok komunikacije, koji se odvijao među njima u ti ini, kao i da je umislila raskala ne efekte, koje su njegove ruke izazivale u cijelom njenom tijelu. Nakon izvjesnog vremena, mo da bi uspjela zaboraviti da se to uopće i desilo. Čak i nakon tog susreta, ne bi dozvolila sebi da ga voli tako očajnički, tako potpuno, tako bespomoćno - ne bez njegove dozvole.

244

Međutim, sad je trebalo da se vjenčaju i dobila je tu dozvolu. Vi e nije bilo anse da Alma suzdr ava svoju ljubav - kao ni razloga za to. Dopustila je sebi da uroni direktno u nju. Osjećala se zapaljenom od zapanjenosti, goropadnom od inspiracije, zanesenom. Tamo, gdje je nekada vidjela svjetlost na Ambroseovom licu, sada je vidjela nebesku svjetlost. Dok su njegovi udovi ranije izgledali samo ljupko, sada je djelovalo da su pripadali rimskoj statui. Njegov glas je bio večernja molitva. Njegov najmanji letimični pogled je pravio modrice na njenom srcu od strahovite radosti. Prvi put u svom

ivotu pu tena da slobodno luta po carstvu ljubavi, pro eta

nevjerovatnom energijom, Alma nije mogla prepoznati sebe. Činilo se da su njene sposobnosti beskrajne. Jedva da je imala potrebu za snom. Osjećala je da bi mogla veslati čamcem uz planinske padine. Kretala se kroz svijet kao da je u vatrenom prstenu. Bila je ispunjena ivotom. Nije samo Ambrose bio taj, kog je posmatrala s tako ivopisnom čistotom i uzbuđenjem - već sve i svakog. Sve je iznenada bilo čudesno. Gdje god bi pogledala, vidjela je linije stapanja i gracioznosti. Čak i najmanje stvari su djelovale kao otkrovenje. Bila je obuzeta iznenadnom prezasićeno ću zapanjujućeg samopouzdanja. Kao grom iz vedra neba, uhvatila je sebe kako rje ava botaničke probleme, koji su je morili godinama. Pisala je raspomamljena pisma uva enoj gospodi u svijetu botanike (mu karci, čije su je reputacije oduvijek pla ile), provocirajući ih svojim zaključcima kako to nikada ranije nije dozvoljavala sebi. Predstavili ste svog Zygodona sa

esnaest treplji i bez ijednog spoljnog

peristoma! , prigovarala je. Ili: Za to ste toliko sigurni da je to kolonija PolytrichumŠ Ili: Ne sla em se sa zaključkom profesora Marshalla. Znam da mo e biti obeshrabrujuće dostignuće konsenzusa u svijetu kriptogamije, ali vas upozoravam na va u ishitrenost pri objavljivanju nove vrste, prije nego

to ste detaljno proučili

sakupljene dokaze. Danas mo ete sresti gomilu imena za istu vrstu, u skladu s tim koliko je briologa koji ih proučavaju; to ne znači da je primjerak bilo nov, bilo rijedak. Imam četiri takva primjerka u svom herbariju. Nikada ranije nije imala hrabrosti za takve prigovore, međutim, ljubav ju je ohrabrila i njen um je djelovao kao bezgre na ma ina. Sedmicu prije vjenčanja, Alma se probudila kao naelektrisana, iznenada shvativ i da postoji povezanost između algi

245

i mahovina. Decenijama je istra ivala alge i mahovine, ali nikada ranije nije uvidjela skrivenu istinu: one su bile rodice. Nimalo nije sumnjala u to. U su tini, predosjetila je, sa zebnjom, da mahovine nisu naprosto podsjećale na alge koje su ispuzale na suho tlo; mahovine su bile alge koje su ispuzale na suho tlo. Alma nije znala kako su mahovine izvele taj detaljan preobra aj - od vodenih u kopnene organizme. Međutim, ove dvije vrste su dijelile isprepletenu historiju. Sigurno jesu. Alge su ne to odlučile, davno prije nego to ih je Alma ili bilo ko drugi počeo izučavati i, u toj tački odluke, preselile su se na suho tlo i do ivjele preobra aj. Nije joj bio poznat mehanizam koji se krio iza preobra aja, ali je znala da se on desio. Kad je sve to uvidjela, Alma je po eljela otrčati preko hodnika i skočiti u krevet s Ambroseom - s njim, koji je zapalio takvu neobuzdanost u njenom tijelu i umu. eljela mu je sve ispričati i pokazati, predočiti mu kako funkcioni e kosmos. Nije mogla čekati do svitanja kad bi ponovo mogli razgovarati za doručkom. Nije mogla dočekati da vidi njegovo lice. Nije mogla dočekati vrijeme kad vi e neće biti potrebno da se razdvajaju - čak ni noću, čak ni u snu. Le ala je u svom krevetu, tresući se od predosjećanja i osjećanja. Kako je razdaljina između njihovih soba djelovala veliko! to se tiče samog Ambrosea, kako se vjenčanje pribli avalo, postao je jo mirniji, jo predusretljiviji. Nije mogao biti ljubazniji prema Almi. Ponekad je strahovala da bi se mogao predomisliti, ali nije bilo nijednog znaka koji bi ukazao na to. Osjetila je napad zebnje kada mu je uručila odredbu Henryja Whittakera, ali ga je Ambrose potpisao bez ikakvog oklijevanja ili pritu be - zaista, a pri tom ga nije ni pročitao. Svake noći, prije nego to bi oti li u svoje zasebne spavaće sobe, poljubio bi njenu pjegavu ruku, ne to ispod zgloba. Nazivao ju je moja druga du a, moja bolja du a. Rekao je: Alma, tako sam čudan. Jesi li sigurna da će

moći istrpjeti moje

neobične manireŠ Mogu te istrpjeti! , obećala je. Osjećala je da je na ivici da se zapali. Strahovala je da bi mogla umrijeti od miline.

ri dana prije vjenčanja - koje je trebalo da bude jednostavna ceremonija, odr ana

T

u dnevnoj sobi na White Acreu - Alma je, konačno, posjetila svoju sestru

246

Prudence. Pro lo je dosta mjeseci otkad su se posljednji put vidjele. Međutim, bilo bi krajnje neuljudno s njene strane da ne pozove sestru na vjenčanje, pa je Alma napisala Prudence pismo obja njenja - da će se udati za prijatelja Mr. Georgea Hawkesa - i onda je iznijela svoj plan za kratku posjetu.

tavi e, odlučila je da

poslu a očev savjet i da razgovara s Prudence o stvarima, vezanim za bračnu postelju. To nije bio razgovor koji je

eljno i čekivala, ali nije

eljela da dođe u

Ambroseovo naručje nepripremljena, a nije znala koga drugog da pita. Bilo je predvečer sredinom augusta kad je Alma stigla u dom Dixconovih. Zatekla je sestru u kuhinji, gdje je pravila ka u od slačice za svog najmlađeg dječaka, Waltera, koji je le ao bolestan u krevetu, s bolovima u elucu, jer se prejeo zelene kore lubenice. Ostala djeca su trčkarala po kuhinji, obavljajući različite posliće. U sobi je bilo zagu ljivo i vruće. Tu su bile i dvije male crnkinje, koje Alma nikada ranije nije vidjela. Sjedile su u uglu s Prudencinom trinaestogodi njom kćerkom, Sarah; zajedno, njih tri su če ljale vunu. Sve djevojčice, crne i bijele, bile su odjevene u najskromnije moguće haljine. Djeca, čak i crnkinje, pri la su Almi i ljubazno je poljubila, nazvala je tetkom i onda su se vratila svojim zadacima. Alma je pitala Prudence bi li mogla da joj pomogne s ka om, ali je Prudence odbila pomoć. Jedan od dječaka je donio Almi limenu ča u vode s česme u ba ti. Voda je bila topla, i djelovala je zamućeno i neukusno. Alma je nije popila. Sjela je na dugu klupu i nije znala gdje da ostavi olju. Nije znala ni ta da ka e. Prudence - koja je dobila Almino pismo ne to ranije te sedmice - čestitala je sestri na njenoj skora njoj svadbi, ali je ta povr na razmjena trajala samo trenutak, a onda je tema bila zatvorena. Alma se divila djeci, divila se čistoći kuhinje, divila se ka i od slačice, sve dok vi e nije bilo ničega čemu se mogla diviti. Prudence je bila mr ava i iscrpljena, ali se nije bunila, niti joj je ispričala ikakve novine o svom ivotu. Alma nije ni pitala za novosti. Strahovala je od detalja situacije s kojima se suočavala njena porodica. Nakon izvjesnog vremena, Alma je skupila hrabrost i pitala: Prudence, pitam se bismo li mogle porazgovarati nasamo. Ako je zahtjev i iznenadio Prudence, ona to nije pokazala. Međutim, Prudencino mirno dr anje je oduvijek bilo nesposobno za izra avanje tako izvornog osjećanja kao to je iznenađenje. Sarah , Prudence je rekla najstarijoj kćerki. Izvedi ostale napolje.

247

Djeca su napustila kuhinju svečano i poslu no, kao vojnici na putu u bitku. Prudence nije sjela, već je stajala leđima oslonjena o veliku drvenu ploču, koja je sebe smatrala kuhinjskim stolom, ruku ljupko sklopljenih na čistoj kecelji. DaŠ , pitala je. Alma je tragala u svom umu gdje da počne. Nije mogla pronaći ni jednu rečenicu koja nije djelovala vulgarno ili nepristojno. Odjednom je za alila to je poslu ala oca. Po eljela je da istrči iz ove kuće - nazad u utjehu White Acrea, Ambroseu, nazad na mjesto, gdje je voda iz česme bila svje a i hladna. Međutim, Prudence je piljila u nju, u i čekivanju, utke. Morala je kazati bar ne to. Alma je započela: Po to se pribli avam obalama braka... Alma je odlutala u mislima i zagledala se u svoju sestru, bespomoćna, eleći da Prudence na osnovu svog zdravog razuma prozre iz ovog besmislenog dijela izjave ta ju je tačno Alma namjeravala pitati. DaŠ , rekla je Prudence. Shvatila sam da nemam iskustva , dovr ila je rečenicu Alma. Prudence je i dalje gledala u nju, ne progovarajući. Pomozi mi, eno!, htjela je Alma zavapiti. Eh, da je Retta Snow bila tu! Ne nova, luda Retta - već stara, vesela, neobuzdana Retta. Kad bi samo Retta bila tu i kad bi opet imale po devetnaest godina. Njih tri, kao djevojke, mogle su nesmetano da se pozabave tom temom, nekako. Retta bi to učinila zabavnim i iskrenim. Oslobodila bi Prudence od njene suzdr anosti, i za čas bi uklonila Almin stid. Međutim, sad nije bilo nikoga, ko je mogao da im pomogne u tome da se pona aju kao dvije sestre. Pored toga, Prudence nije djelovala zainteresovano da ovu diskusiju imalo olak a, jer je utjela. Shvatila sam da praktično ne znam ni ta o bračnoj zajednici , pojasnila je Alma, u naletu očajničke hrabrosti. Otac je predlo io da razgovaram s tobom, da mi pojasni kako da zadovoljim mu a. Na trenutak, jedna Prudencina obrva se podigla.

ao mi je to čujem da me

smatra autoritetom , rekla je. Alma je shvatila da je to zaista bila lo a ideja. Međutim, sad nije bilo povratka. Pogre no si me razumjela , pobunila se Alma. Naprosto, tako si dugo u braku i da ima tako mnogo djece...

248

Alma, brak podrazumijeva mnogo vi e od onoga, na

ta aludira . Uz to,

spriječena sam određenim skrupulama da diskutujem s tobom o tome, na

ta

aludira . Naravno, Prudence. Ne elim uvrijediti tvoju osetljivost ili zabadati nos u tvoju privatnost. Međutim, to o čemu govorim ostaje tajna za mene. Molim te da me ne shvati pogre no. Nije mi potrebna konsultacija s ljekarom; upoznata sam s osnovnim mehanizmima anatomije. Međutim, moram se posavjetovati s udatom enom da bih razumjela ta bi bilo prijatno, odnosno neprijatno za mog mu a. Hoću reći, kako da se postavim u pogledu umjetnosti zadovoljavanja... Ne bi trebalo da ima ikakve umjetnosti u tome , odgovorila je Prudence, ukoliko ena nije za iznajmljivanje.

Prudence! , Alma je dreknula sa silinom, kojom je sama sebe iznenadila. Pogledaj me! Zar ne vidi koliko sam lo e pripremljenaŠ Djelujem li ti kao mlada enaŠ Djelujem li ti kao predmet eljeŠ Do tog trenutka, Alma nije bila svjesna koliko se pla ila svoje prve bračne noći. Naravno da je voljela Ambrosea, i bila je obuzeta uzbuđenjem i i čekivanjem, ali je, istovremeno, bila i u asnuta. Taj u as je djelimično objasnio njene besane nastupe noćne drhtavice tokom posljednjih nekoliko sedmica: nije znala kako da se pona a kao nečija

ena. Dodu e, Alma je već decenijama bila obuzeta bogatom,

nepristojnom, putenom ma tom - ali je, također, bila djevica. Ma ta je jedna stvar; dva isprepletena tijela su sasvim druga. Kako će se Ambrose pona ati prema njojŠ Kako bi ga ona mogla očaratiŠ Bio je mlađi mu karac, i to lijep, dok je prava procjena Alminog izgleda u četrdeset osmoj godini vapila za tim da se objelodani sljedeća istina: bila je vi e drač, nego ru a. Ne to u Prudence je pomalo smek alo. Potrebno je samo da bude

voljna , rekla je Prudence. Zdrav mu karac s

voljnom i raspolo enom enom neće trebati dodatna nagovaranja. Ta informacija nije pru ila Almi ni ta. Izgleda da je Prudence to shvatila, pa je dodala: Uvjeravam te da bračne du nosti nisu toliko neprijatne. Ako je nje an prema tebi, tvoj mu te neće povrijediti. Alma je eljela da se sklupča na podu i zaplače. Iskreno, je li Prudence mislila da se Alma pla i povrede? Ko ili ta je ikada moglo povrijediti Almu Whittaker? Sa

249

uljevitim rukama kao to su njeneŠ S rukama koje su mogle podići hrastov sto na koji se Prudence tako diskretno naslonila, i baciti ga preko sobe s lakoćomŠ S ovim vratom oprljenim suncem i ovoj stričku nalik kosiŠ Alma nije strahovala od povrede u svojoj prvoj bračnoj noći, već od poni enja. Ono, to je Alma očajnički eljela znati jeste kako da se pojavi pred Ambroseom u obliku orhideje, kao to je njena sestra, a ne kao mahovinom prekrivena stijena, kao to je ona. Međutim, takva stvar se ne mo e naučiti. To je bila beskorisna razmjena - na kraju krajeva, puka uvertira za poni enje. Već sam ti oduzela dosta vremena , rekla je Alma, ustajući. Mora se pobrinuti za svoje bolesno dijete. Oprosti mi. Na trenutak, Prudence je oklijevala, kao da bi mogla posegnuti za njom, ili zamoliti sestru da ostane. Međutim, trenutak je brzo pro ao, ako je ikada i postojao. Samo je rekla: Drago mi je da si do la.

Za to se toliko razlikujemoŠ,

eljela je Alma zavapiti. Za to ne mo emo biti

bliske? Umjesto toga, pitala je: Hoće li nam se pridru iti na vjenčanju u subotuŠ , iako je već predosjećala da će odgovor biti oklijevanje. Pla im se da neću , odgovorila je Prudence. Nije iznijela i razlog. Obje su znale za to: zato to Prudence nikada vi e neće kročiti na White Acre. Henry to ne bi dopustio, kao ni Prudence. U tom slučaju, elim ti sve najbolje , zaključila je Alma. I ja tebi , odgovorila je Prudence. Tek kada je odmakla niz ulicu, Alma je shvatila ta je upravo uradila: ne samo da je pitala četrdesetosmogodi nju umornu majku - s bolesnim djetetom u kući! - za savjet o umjetnosti sno aja, već je pitala kćerku kurve za savjet u vezi s umjetno ću sno aja. Kako je Alma mogla zaboraviti na Prudencino sramno porijekloŠ Prudence to nije mogla zaboraviti i da je htjela, i vjerovatno je ivjela ivotom savr ene snage i pravednosti da bi se izborila sa sramotnim izopačenostima njene biolo ke majke. I pored toga, Alma je dojurila u tu skromnu, pristojnu i suzdr anu porodicu, s pitanjima o trikovima i zanatu zavođenja. Alma je sjela na napu teno bure i uhvatila se za glavu.

eljela je otići nazad u

kuću Dixonovih i izviniti se, ali kako je to mogla učinitiŠ ta je mogla kazati to ne bi

250

samo jo vi e pogor alo situacijuŠ Kako je mogla biti tako nepromi ljena guskaŠ

Gdje je, zaboga, nestao sav njen zdrav razum?

P

opodne prije vjenčanja, za Almu su po tom stigle dvije stvari od značaja. Prva po iljka je bila koverta s po tanskom markom iz Framinghama, u Massachusettsu, s imenom

Pike

napisanom u uglu. Alma je odmah

pretpostavila da je to pismo sigurno za Ambrosea, jer je očigledno bilo od njegove porodice, ali je koverta bez gre ke bila naslovljena na nju, te ju je otvorila.

Draga Miss Whittaker, izvinjavam se to nisam u stanju da prisustvujem va em vjenčanju s mojim sinom, Ambroseom, ali sam ja većim dijelom invalid, i tako dugo putovanje je daleko van mojih mogućnosti. Međutim, bilo mi je drago kad sam primila informaciju da će Ambrose uskoro stupiti u svetu bračnu zajednicu. Moj sin je tako dugo pro ivio odvojen od porodice i dru tva, da me je odavno napustila nada da će ikada pronaći mladu.

tavi e, njegovo mlado srce je bilo tako duboko pogođeno smrću djevojke

kojoj se divio i obo avao je - djevojke iz fine kr ćanske porodice iz na e zajednice, za koju smo svi pretpostavljali da će je o eniti - da sam strahovala da je njegova osjećajnost bila nepopravljivo osujećena, tako da on nikada ne bi ponovo mogao spoznati nagrade prirodne privr enosti. Mo da vam se isuvi e slobodno obraćam, mada vam je on sigurno već sve ispričao. Zato su novosti o njegovoj vjeridbi vi e nego dobrodo le, jer pru aju dokaz o zacijeljenom srcu. Dobila sam va vjenčani portret. Djelujete kao sposobna ena. Ne vidim ni traga ludorije, ni frivolnosti na va em licu. Neću oklijevati da ka em da je mom sinu potrebna ba takva ena. On je pametan dečko - ba moj najpametniji - i, kao dijete, bio je moja najveća radost, a opet je previ e godina proveo promatrajući besposleno oblake, zvijezde i cvijeće. Pla im se i toga da on smatra da je nadmudrio kr ćanstvo. Vi biste mogli biti ena, koja će ga osloboditi tog pogre nog shvatanja. Molim se za to da će ga pristojan brak izliječiti od izigravanja moralnog zabu anta. Kao zaključak, alim to ne mogu vidjeti svog sina vjenčanog, ali duboko vjerujem u va u zajednicu. Srce ove majke će ugrijati saznanje da njeno dijete uzdi e svoj um uz kontemplaciju o

251

Bogu kroz disciplinu izučavanja Biblije i redovnu molitvu. Molim, pobrinite se da on to i radi. Njegova braća i ja vas rado primamo u porodicu. Pretpostavljam da je to jasno. I pored svega toga, to ipak treba reći. Va a, Constance Pike. Jedina stvar, koju je Alma napabirčila iz ovog pisma, bila je sljedeća: djevojka,

kojoj se prilično divio i obo avao je. Uprkos uvjerenosti njegove majke da je rekao sve, Ambrose joj nije rekao ni ta. Ko je bila ta djevojkaŠ Kad je umrla? Ambrose je napustio Framingham i preselio se u Harvard kada je imao samo sedamnaest godina i, od tada, nikad ponovo nije ivio u gradu. Ljubavna afera mora da se desila prije te rane dobi, ako je to uopće bila ljubavna afera. Mora da su jo uvijek bili djeca, ili skoro djeca. Ta djevojka je sigurno bila prelijepa. Alma ju je već mogla vidjeti: ljepotica, lijepa mala ovčarska keru a, kose boje kestena i savr enih plavih očiju, koja pjevu i pjesme slatkastim glasom i eta se s mladim Ambroseom kroz proljetne voćnjake u punom cvatu. Je li djevojčina smrt doprinijela njegovom mentalnom kolapsuŠ Kako se ta djevojka zvala? Za to Ambrose nije govorio o tomeŠ S druge strane, i za to biŠ Nije li imao pravo na privatnost svojih ranijih pričaŠ Naprimjer, je li Alma ikada ispričala Ambroseu o svojoj istro enoj, beskorisnoj, pogre no adresiranoj ljubavi prema Georgeu HawkesuŠ Je li trebalo da mu to ispričaŠ Međutim, nije ni imalo Bog zna ta da se ispriča. George Hawkes čak nije ni znao da je bio akter u ljubavnoj priči, to znači da ljubavne priče nikada nije ni bilo. ta je Alma trebala učiniti s tom informacijomŠ Jo dodatno, ta je trebala uraditi s ovim pismomŠ Pročitala ga je ponovo, zapamtila njegov sadr aj i sakrila ga. Odgovorit će Mrs. Pike kasnije, pomalo povr no i na bezopasan način. Po eljela je da uopće nije ni primila takvo pismo. Morat će natjerati sebe da zaboravi ono to je upravo saznala.

Kako li se djevojka zvala? Na sreću, bila je tu jo jedna po iljka, koja joj je odvukla pa nju - paket zapakovan u braon vo tani papir, osiguran konopcem. Krajnje začuđujuće, stigao je od Prudence Dixon. Kad je Alma otpakovala paket, otkrila je spavaćicu od mekanog bijelog lana,

252

optočenu čipkom. Izgledalo je da je Almine veličine. Bila je to ljupka i jednostavna spavaćica, skromna, ali

enstvena, s bezbrojnim naborima, visokom kragnom,

dugmićima boje slonovače i puf rukavima. Na gornjem dijelu, diskretno su se presijavali pa ljivo izvezeni cvjetovi, protkani koncem od blijedo ute svile. Spavaćica je bila lijepo slo ena, namirisana lavandom i uvezana bijelom trakom, ispod koje je bila ugurana poruka s Prudencinim besprijekornim rukopisom: Najljep e elje. Kako je Prudence nabavila ovako luksuznu stvar? Nije imala vremena da je sama sa ije; mora da ju je kupila od neke vje te krojačice. Koliko li ju je samo ko tala! Odakle joj novac? To su upravo bili materijali kojih se porodica Dixon odavno odrekla: svila, čipka, uvozni dugmići, raznovrsni ukrasi. Prudence nije nosila ni ta ovako elegantno skoro posljednje tri decenije. Zbog svega toga se mora reći da je sigurno

poprilično ko talo Prudence - u finansijskom i moralnom smislu - da nabavi ovaj dar. Alma je osjećala da joj se grlo ste e od naleta osjećanja.

ta je ona ikada učinila

svojoj sestri da zaslu i takvu ljubaznostŠ Naročito, ako se uzme u obzir njihov nedavni susret - kako joj je Prudence mogla pokloniti takav poklon? Na trenutak, pomislila je da mora odbiti poklon. Mora ponovo spakovati ovu spavaćicu i poslati je nazad Prudence, koja će je isjeći u komade i sa iti lijepe haljinice za svoje kćerke, ili - jo vjerovatnije - prodati je u abolicionističke svrhe. Pa ipak, ne, to bi bilo grubo i nezahvalno. Pokloni se ne vraćaju. Čak je i Beatrix to neprestano ponavljala. Pokloni se nikada ne vraćaju. To je bio čin ljubaznosti. Mora biti primljen s ljubazno ću. Alma mora biti ponizna i zahvalna. Tek kada je Alma oti la u svoju spavaću sobu i zatvorila vrata, stala ispred svog dugačkog ogledala i obukla spavaćicu, shvatila je ta joj je njena sestra poručila i za to nije smjela vratiti spavaćicu: Alma je trebalo da nosi ovu ljupku odjeću u svojoj prvoj bračnoj noći. Zaista, lijepo je izgledala u njoj.

253

Sedamnaesto poglavlje

V

jenčanje je odr ano u utorak, 29. augusta 1848. godine, u dnevnoj sobi na White Acreu. Alma je nosila braon svilenu haljinu, sa ivenu specijalno za tu priliku.

Henry Whittaker i Hanneke de Groot su bili svjedoci. Henry je bio veseo; Hanneke nije; sudija iz Sjeverne Philadelphije, koji je u pro losti poslovao s Henryjem, odr ao je ceremoniju kao uslugu gospodaru kuće. Neka vas prijateljstvo vodi , zaključio je sudija, nakon to su se jedno drugom zakleli na ljubav. Brinite se zbog nevolja onog drugog i ohrabrujte njegove radosti. Partneri u nauci, trgovini i ivotu! , uzviknuo je Henry, krajnje neočekivano, a zatim je ispuhao nos s priličnom silinom. Nije bilo nikakvih drugih članova porodice ili prijatelja. George Hawkes im je čestitao tako to je poslao korpu kru aka. Pisao im je da je imao groznicu, pa im se zato nije mogao pridru iti. Također, dan ranije je stigao i veliki buket, znak pa nje firme Garrick Pharmacy.

to se tiče Ambrosea, nije bilo gostiju s njegove strane.

Njegov prijatelj iz Bostona, Daniel Tupper, poslao je telegram tog jutra s jednostavnom porukom BRAVO, PIKE , ali nije doputovao zbog vjenčanja. Trebalo bi mu samo pola dana vo nje vozom iz Bostona, međutim, ipak - niko nije do ao da stane uz Ambrosea. Osvrćući se oko sebe, Alma je shvatila koliko se smanjilo njihovo domaćinstvo. To je bio ba maleni skup. Naprosto, nije bilo dovoljno ljudi. Jedva da ih je bilo dovoljno za zakonito vjenčanje. Kako su postali toliko izolovaniŠ Sjetila se bala, koji su njeni roditelji organizovali 1808. godine, prije tačno četrdeset godina: kako su veranda i veliki travnjak bili uskovitlani od plesača i muzičara, i kako je trčala između njih s bakljom. Sad je bilo nemoguće zamisliti da je White Acre ikada bio mjesto takvog spektakla, takvog smijeha, takvih neobuzdanih događanja. Od tada se pretvorio u otok ti ine. Kao poklon za vjenčanje, Alma je poklonila Ambroseu izuzetno očuvano antikvarno izdanje Thomas Burnetove Tajne teorije Zemlje, prvi put objavljene 1684. godine. Burnet je bio teolog, koji je pretpostavio da je planeta - prije Noinog potopa bila glatka sfera apsolutnog savr enstva, koja je imala ljepotu mlade i procvjetale prirode, svje e i plodne, ni bore, ni o iljka, ni preloma na cijelom njenom tijelu; nije

254

bilo stijena, ni planina, niti pustih pećina, ni zjapećih kanala, već je svuda bila ravna i istovjetna. On, Burnet, nazvao je to Prvom Zemljom . Alma je pomislila da bi se to svidjelo njenom mu u, i bila je u pravu. Predstave o savr enstvu, snovi o neuprljanim osobitostima - sve to je bio Ambrose, do sr i. to se tiče Ambrosea, on je Almi poklonio prelijepi kvadrat od talijanskog papira, koji je savio u maju nu, kompleksnu kovertu i prekrio je pečatima u četiri različite boje voska. Svaki rub je bio zapečaćen i svaki pečat je bio drugačiji. Bio je to lijep predmet - dovoljno mali da se smjesti na dlan njene ruke - međutim, bio je čudan i skoro kabalistički. Alma je iznova i iznova okretala neobičan mali predmet u rukama. Kako neko, uopće, mo e otvoriti ovakav poklonŠ , pitala je Alma. I ne treba ga otvoriti , rekao je Ambrose. Molim te da ga nikad ne otvori . ta je u njemuŠ Ljubavna poruka. StvarnoŠ , rekla je Alma, ushićena. Ljubavna poruka! Voljela bih da vidim takvu stvarčicu. Vi e bih volio kad bi je samo zamislila. Ambrose, moja ma ta nije tako bujna kao tvoja. Alma, bit će dobro za tvoju ma tu da neke stvari ostavi skrivenim, ba zato to toliko voli znanje. Ti i ja ćemo se do tančina upoznati. Hajde da ostavimo neke stvari neotvorenim. Stavila je poklon u d ep. Tamo je bio cijeli dan - čudno, lagano, misteriozno prisustvo. Tu večer su večerali s Henryjem i njegovim prijateljem sudijom. Henry i sudija su popili previ e porta. Alma nije pila nikakav alkohol, kao ni Ambrose. Njen mu bi joj se osmjehnuo svaki put kad bi ga pogledala - ali, to je oduvijek radio, čak i prije nego to je postao njen mu . Osjećala se kao i bilo koje druge večeri, s tim da je sada bila Mrs. Ambrosea Pikea. Sunce je polako zalazilo te večeri, kao starac koji polako hramlje niz stepenice. Konačno, nakon večere, Alma i Ambrose su se povukli u Alminu spavaću sobu prvi put. Alma je sjela na ivicu kreveta, a Ambrose je sjeo kraj nje. Posegnuo je za njenom rukom. Nakon du e stanke, rekla je: Sačekaj me na trenutak...

255

eljela je da obuče svoju novu spavaćicu, ali nije eljela da se skine pred njim. Odnijela je spavaćicu u mali toalet iza ugla svoje spavaće sobe - onaj, koji je bio instaliran, s kadom i slavinama s hladnom vodom jo tridesetih godina XIX vijeka. Skinula se i obukla spavaćicu. Nije znala da li da podigne kosu ili da je pusti. Nije uvijek izgledala lijepo kad bi je pustila, ali joj je bilo neudobno da spava sa nalama i če ljićima. Oklijevala je, a onda je odlučila da je ostavi skupljenu. Kad je ponovo u la u spavaću sobu, vidjela je da se i Ambrose presvukao u pid amu - jednostavnu lanenu stvarčicu, koja je padala do njegovih cjevanica. Slo io je uredno svoju odjeću i stavio je na stolicu. Stajao je na suprotnoj strani kreveta. Nervoza je protrčala kroz nju kao napad konjice. Ambrose nije djelovao nervozno. Ni ta nije rekao o njenoj spavaćici. Dao joj je znak da se popne u krevet i ona je to učinila. On se popeo s druge strane i sreo se s njom na sredini. Istog trena, obuzela ju je u asna pomisao da je krevet isuvi e mali za njih dvoje. I ona i Ambrose su bili veoma visoki. Gdje je trebalo da stave svoje nogeŠ

ta će s rukamaŠ

ta ako ga

utne u snuŠ ta ako ga nesvjesno udari laktom u okoŠ Ona se okrenula na bok, a zatim i on i pogledali su se. Blago moje du e , rekao je on. Uzeo je jednu od njenih ruku, prinio je svojim usnama i poljubio, tik iznad zgloba, to je radio svake noći tokom posljednjih mjesec dana, otkad su se vjerili. Donijela si mi takav mir. Ambrose , odgovorila je, zadivljena njegovim imenom, zadivljena njegovim licem. U vlastitom snu vidimo moć duha iz najveće blizine , rekao je. Na i umovi će razgovarati preko ove kratke razdaljine. Ovdje, u noćnom miru, konačno ćemo zaći iza granica vremena, prostora, zakona prirode i fizike. Tumarat ćemo po svijetu kako nam se prohtije, u na im snovima. Razgovarat ćemo s mrtvima, preobra avati se u ivotinje i predmete, putovati kroz vrijeme. Na e intelekte neće biti moguće naći nigdje, i na i umovi će biti oslobođeni.

Fallen JMe

Hvala ti , rekla je, ravnodu no. Nije znala

ta drugo da odgovori na tako

neočekivan govor. Je li to bila neka vrsta udvaranjaŠ Jesu li oni, gore u Bostonu, ovako započinjali stvariŠ Brinula se da joj dah ne miri e slatkasto. Njegov dah je bio slatkast. Po eljela je da on ugasi lampu. Istog trena, kao da je čuo njene misli, ispru io je ruku i ugasio lampu. Tama je bila bolja, mnogo komfornija. Po eljela je da zapliva prema njemu. Osjetila je kako ponovo podi e njenu ruku i priti će je o svoje

256

usne. Laku noć, eno , rekao je. Nije pustio njenu ruku. Nekoliko trenutaka kasnije - to je primijetila na osnovu njegovog disanja - zaspao je.

d svega to je Alma zami ljala, nadala se ili strahovala da bi se moglo desiti

O

tokom njene prve bračne noći, ovaj tok događaja joj nije pao na pamet.

Ambrose je zaspao kraj nje, čvrsto i mirno, ruke blago i le erno obavijene oko njene, dok je Alma, očiju ra irenih u mraku, mirno le ala u općoj ti ini. Zbunjenost ju je pro ela kao ne to uljasto i vla no. Tragala je za mogućim obja njenjima ovako čudnog događaja, razmatrajući u svom umu jedno za drugim tumačenjem, kao to bi uradila u nauci s bilo kojim eksperimentom, koji je krenuo ba naopako. Mo da će se probuditi, pa će ponovo početi - odnosno, početi - s njihovim bračnim zadovoljstvimaŠ Mo da mu se nije svidjela njena spavaćicaŠ Mo da je djelovala isuvi e skromnoŠ Ili isuvi e eljnoŠ Je li mrtva djevojka bila ona, koju je elioŠ Je li nakon svih tih godina i dalje razmi ljao o svojoj izgubljenoj ljubavi iz Framinghama? Ili je, mo da, do ivio nervni napad? Je li bio nedorastao bračnim du nostimaŠ Međutim, ni jedno od ovih obja njenja nije imalo smisla, naročito posljednje. Alma je dovoljno znala o tim stvarima da bi shvatila da je nesposobnost za učestvovanje u spolnom odnosu kod mu karaca izazivala najveću sramotu koja se mo e zamisliti - međutim, Ambrose nije djelovao nimalo posramljeno. Niti je ikada poku ao da imaju spolni odnos. Ba nasuprot tome, spavao je krajnje opu teno, u mjeri, u kojoj je to bilo moguće. Spavao je kao bogati bur uj u prefinjenom hotelu. Spavao je kao kralj nakon dugog dana provedenog u lovu na veprove i vite kim borbama. Spavao je poput sultana, zasićenog s desetinom lijepih konkubina. Spavao je kao dijete ispod drveta. Alma nije spavala. Noć je bila vrela, i bilo joj je neprijatno le ati na strani tako dugo, pla eći se da se pomjeri, pla eći se da izvuče svoju ruku iz njegove.

nale i

če ljići iz njene kose su se urezivali u njen skalp. Rame joj je počelo trnuti. Nakon izvjesnog vremena, konačno se oslobodila njegovog stiska i okrenula se na leđa, ali ni od toga nije bilo koristi: mir nije htio da joj dođe te noći. Le ala je tamo ukočena i uznemirena,

irom otvorenih očiju, vla nih pazuha, dok je njen um bez uspjeha

tragao za utje nim zaključkom o ovom krajnje neočekivanom i neprijatnom razvoju

257

događaja. U zoru, svaka ptica na zemlji, veselo nesvjesna njene u asnutosti, počela je pjevati. S prvim zracima sunca, Alma je dozvolila sebi da zapali iskru nade da će se njen mu probuditi u zoru i zagrliti je. Mo da će to započeti po dnevnom svjetlu - sve očekivane bračne intimnosti. Ambrose se probudio, ali je nije zagrlio. Probudio se u trenutku, svje i zadovoljan. Kakvi snovi! , rekao je i protegao ruke iznad sebe u klonulom istezanju. Godinama nisam imao takve snove. Kakva je čast dijeliti elektricitet tvog bića. Alma, hvala ti! Kakav nas dan čeka! Jesi li i ti imala takve snoveŠ Naravno, Alma ni ta nije sanjala. Provela je noć zarobljena u noćnoj mori na javi. I pored toga, klimnula je glavom. Nije znala ta drugo da uradi. Mora mi obećati da, kad umremo - ko god da umre prvi - da ćemo slati jedno drugom vibracije preko granice smrtnosti , rekao je Ambrose. Opet je samo ravnodu no klimnula glavom. To je bilo lak e, nego da poku a govoriti. Izmorena i tiha, Alma je posmatrala svog mu a kako ustaje i umiva se u umivaoniku. Pokupio je svoju odjeću sa stolice, ljubazno se izvinio i oti ao u toalet, vrativ i se obučen i krajnje veseo. ta se skrivalo iza tog toplog osmijehaŠ Alma nije mogla vidjeti ni ta, osim jo topline. Njoj je izgledao isto, kao i prvog dana, kad ga je ugledala - kao lijep, pametan i odu evljen dvadesetogodi njak. Ona je bila prava budala. Ostavit ću te nasamo , rekao je. I čekat ću te za stolom na doručku. Kakav nas dan čeka! Almu je cijelo tijelo boljelo. U u asnom oblaku ukočenosti i očaja, ustala je iz kreveta polako, kao bogalj i obukla se. Pogledala se u ogledalo. Nije trebalo da se pogleda. Ostarjela je čitavu deceniju tokom jedne noći. Henry je sjedio za stolom i doručkovao, kad je Alma si la. On i Ambrose su se upustili u lagani, iskričavi razgovor. Hanneke je donijela Almi olju svje eg čaja i uputila joj je o tar pogled - onu vrstu pogleda, koju sve ene dobiju nakon svoje prve bračne noći - međutim, Alma je izbjegavala da je pogleda u oči. Poku ala je ukloniti utisak rasijanosti ili tmurnosti sa svog lica, ali je njena ma ta bila umorna i znala je da

258

su joj oči zakrvavljene. Osjećala se kao da ju je prekrila plijesan. Činilo se da mu karci ni ta nisu primijetili. Henry je pričao priču, koju je Alma već mnogo puta čula - o noći, kad je dijelio postelju u prljavoj peruanskoj gostionici s pompeznim malim Francuzom, koji je imao najjači mogući francuski akcenat, ali je, pri tom, neumorno nastojao na tome da nije Francuz. Henry je rekao:

Taj glupan mi je neprestano ponavljao:

Hi eem en

Heenglishman , a ja sam mu ponavljao: Nisi Englez, idiote, ti si Francuz! Poslu aj samo svoj prokleti akcenat! Ali ne, prokleti glupan je samo ponavljao: i eem en

Heenglishman . Konačno sam mu rekao: Reci mi, onda, kako je moguće da si ti EnglezŠ Zakre tao je: Hi eem en Heenglishman jer imati hengleska ena! Ambrose se nije mogao prestati smijati. Alma je zurila u njega kao da je bio biljna vrsta. Po toj logici , zaključio je Henry, ja sam prokleti Nizozemac! A ja sam Whittaker! , nadovezao se Ambrose, jo uvijek se smijući. Jo čajaŠ , Hanneke je pitala Almu, opet s istim prodornim pogledom. Alma je rukom prekrila usta, jer je shvatila da je počela zijevati. Hanneke, uzela sam dovoljno, hvala ti. Radnici će danas dopremiti posljednje sijeno , rekao je Henry. Alma, pobrini se da to urade onako kako treba. Da, oče. Henry se ponovo okrenuo prema Ambroseu. Ona je veoma vrijedna, ova tvoja ena, naročito kad se neki posao mora obaviti. Pravi farmer John u suknji, kad ti ka em.

D

ruga noć je bila ista, kao i prva - kao i treća, četvrta i peta. Sve noći koje su uslijedile, bile su istovjetne. Ambrose i Alma bi se nasamo presvukli, uvukli u

krevet i legli jedno okrenuto prema drugom. Poljubio bi je u ruku i zahvalio joj se na njenoj dobroti, a onda bi ugasio lampu. Zatim bi utonuo u san začaranog lika iz bajke, dok bi Alma le ala kraj njega u tihoj agoniji. Vremenom, Alma je, konačno, uspjela nahvatati nekoliko sati grčevitog sna tokom noći, uglavnom zato to bi se njeno tijelo sru ilo od iscrpljenosti. Međutim, spavanje je bilo prekidano nemirnim snovima i

259

u asnim periodima nemirnih, bludećih, budnih misli. Tokom dana, Alma i Ambrose su, kao i ranije, bili prijatelji u učenju i kontemplaciji. Činilo se da joj nikad nije bio privr eniji. Ona bi drveno obavljala svoj posao, i pomagala mu je pri njegovom. Uvijek je

elio da bude blizu nje - koliko je god

moguće. Činilo se da nije svjestan njene nelagode. Poku ala je to sakriti. I dalje se nadala promjeni. Pro lo je jo nekoliko sedmica. Stigao je oktobar. Noći su postale hladne. Nije bilo nikakve promjene. Ambrose je djelovao tako opu teno s uslovima njihovog braka, da se Alma - prvi put u ivotu - upla ila da počinje gubiti razum. Sad je već htjela da ga divljački siluje, dok je njega zadovoljavao puki poljubac u jedan kvadratni centimetar ko e ispod njenog lakta na lijevoj ruci. Je li ona bila pogre no obavije tena o prirodi bračnih du nostiŠ Je li to bio trikŠ Bila je dovoljno Whittakerova da uskipti na samu pomisao da ju je neko izigrao. Međutim, onda bi pogledala u Ambroseovo lice, koje je bilo neizmjerno daleko od lica varalice, i njen bijes bi se, jo jednom, pretvorio u nesretnu zbunjenost. Početkom oktobra, Philadelphia je u ivala u posljednjim danima indijanskog ljeta. Jutra su bila okrunjene slave hladnog vazduha i plavog neba, a popodneva su bila umirujuća i lijena. Ambrose se pona ao kao da ima vi e inspiracije nego ikada, iskačući iz kreveta svakog jutra kao da ga ispaljuju iz topa. Uspio je natjerati rijetku

Aerides odorata da procvjeta u stakleniku s orhidejama. Henry je prije mnogo godina uvezao te biljke s padina Himalaja, ali se do sada nije pojavio nijedan pupoljak, sve dok Ambrose nije izvadio orhideju iz njene saksije na zemlji i premjestio je da visi visoko na krovnoj gredi, na direktnom suncu, u korpi napravljenoj od kore drveta i vla ne mahovine. Sada se iznenada pojavio cvijet. Henry je bio ushićen. Ambrose je bio ushićen. Ambrose je pravio crte e cvijeta iz svih uglova. To će biti ponos florilegija White Acrea. Ako bilo ta voli dovoljno, na kraju će ti otkriti svoje tajne , rekao je Ambrose Almi. Mogla se usprotiviti tome, samo da je zatra io njeno mi ljenje. Nije mogla voljeti Ambrosea vi e, ali nikakve tajne nisu izlazile iz njega. Shvatila je da je estoko ljubomorna na njegovu pobjedu s Aerides odorata. Zavidjela je samoj biljci i njezi koju joj je ukazao. Ona se nije mogla skoncentrisati na svoj rad, dok je njegov nesumnjivo

260

cvjetao. Počela je prezirati njegovo prisustvo u spremi tu za kočije. Za to ju je stalno prekidaoŠ Njegove tamparske prese su bile bučne i mirisale su na vrelu tintu. Alma to vi e nije mogla podnijeti. Osjećala se kao da trune. Postala je plahovita. etala je kroz ba te s povrćem na White Acreu kada je nabasala na mladog radnika, koji je sjedio na lopati i lijeno poku avao izvaditi trn iz svog palca. Već je ranije vidjela ovog ovog malog kopača trnova. Če će ste ga mogli zateći kako sjedi na svojoj lopati, nego kako je upotrebljava. Zove se Robert, zar neŠ , pitala ga je, prilazeći mu sa srdačnim osmijehom. Ja sam Robert , potvrdio je, podigav i pogled prema njoj s blagom ravnodu no ću. Roberte, koja je tvoja du nost ovog popodnevaŠ Da prekopam ovu lo u staru lijehu s gra kom, gospoja. Roberte, a planira li prionuti na to nekog od ovih danaŠ , raspitivala se, opasno dubokog glasa. Pa, imam ovaj trn ovdje, vidite... Alma se nadnijela nad njega, baciv i u sjenu njegovo cjelokupno maleno tijelo. Uhvatila ga je za kragnu, podigla čitavih tridesetak centimetara od zemlje i protresav i ga kao da je vreća stočne hrane - dreknula: Vraćaj se na svoj posao, ti mali beskorisni kurčiću, prije nego to ti otkinem muda tom tvojom lopatom! Ispustila ga je nazad na zemlju. Tvrdo se prizemljio. Poletio je iz njene sjene kao zec i počeo kopati sumanuto, nasumice, pla ljivo. Alma je produ ila dalje, olabaviv i mi iće svojih ruku, i istog trena se vratila mislima o svom mu u. Je li bilo moguće da Ambrose naprosto nije znaoŠ Bi li iko mogao biti takvo nevina ce da uđe u brak nesvjestan svojih du nosti, ili da nije upoznat sa seksualnim mehanizmima između mu a i eneŠ Sjetila se knjige koju je pročitala prije mnogo godina kad je počela skupljati one lascivne knjige na tavanu spremi ta za kočije. Nije se sjetila te knjige barem dvije decenije. Bila je prilično dosadna, u poređenju s ostalim, ali joj je sada ponovo pala na pamet. Nosila je naslov Plodovi braka: D entlmenov vodič za

seksualno uzdr avanje; Priručnik za vjenčane parove, od dr. Horschta. Taj dr. Horscht je tvrdio da je napisao knjigu nakon savjetovanja sa skromnim, mladim kr ćanskim parom, koji nije ni ta znao - bilo teoretski ili praktično - o seksualnim odnosima, u kom su mu

i ena zbunjivali sebe i onog drugog tako

261

čudnim osjećanjima i senzacijama nakon ulaska u bračnu postelju, da su se osjećali kao da su začarani. Konačno, nekoliko sedmica nakon svadbe, jadni mladi mlado enja je ispitao prijatelja, koji mu je dao okantnu informaciju da bi novopečeni mu trebalo da ugura svoj organ pravo u vodenastu rupu svoje mlade da bi se desili odgovarajući odnosi. Ova misao je izazvala takav strah i sram kod jadnog mladića da je otrčao kod dr. Horschta s pitanjima da li bi taj čudnovati čin mogao eventuano biti izvodiv i čestit. Sa aliv i se na zbunjenu mladu du u, dr. Horscht je napisao svoj vodič

o

mehanizmu

seksualnosti

da

bi

pomogao

drugim

novopečenim

mlado enjama. Alma je prezrela knigu kada ju je pročitala prije mnogo godina. Biti mladić i biti tako savr eno neupućen u urogenitalnu funkciju njoj je djelovalo krajnje apsurdno. Je li moguće da su i takvi ljudi postojaliŠ Međutim, sada se pitala. Treba li da mu poka e?

e subote popodne, Ambrose se rano povukao u njihovu spavaću sobu i izvinio

T

se, jer je oti ao da se okupa prije večere. Pratila ga je do sobe. Sjela je na krevet

i slu ala kako voda teče u veliku porculansku kadu s druge strane vrata. Čula ga je kako pjevu i. Bio je sretan. S druge strane, ona je bila obuzeta očajem i sumnjom. Sad je vjerovatno počeo da se svlači. Čula je prigu eno prskanje kad je u ao u kadu, a zatim uzdah zadovoljstva. Zatim je nastupila ti ina. Ustala je i skinula odjeću. Sve je skinula - gaće i podsuknju, čak i nale iz kose.

Da je imala jo ne to da skine, učinila bi to. Njena golotinja nije bila lijepa, i toga je bila svjesna, ali je to bilo sve to je imala. Pri la je toaletu i naslonila se na njegova vrata, pritisnuv i uho o njih oslu kujući. Nije to morala raditi. Postojale su opcije. Mogla je naučiti da se pomiri s datim okolnostima. Mogla se utke predati svojoj patnji, tom čudnom i nemogućem braku-koji-nije-bio-brak. Mogla je naučiti da obuzda sve, to je Ambrose budio u njoj - njenu elju za njim, njeno razočaranje u njega, njen osjećaj mučne odsutnosti svaki put kad je bila kraj njega. Ako bi naučila da nadvlada vlastitu elju, onda bi mogla zadr ati mu a - takvog, kakav je. Ne. Ne, to nije mogla naučiti. Pritisnula je kvaku, gurnula vrata tijelom i u la, to je ti e mogla. Njegova glava se

262

okrenula prema njoj, a oči su mu se ra irile od uznemirenosti. Ona nije rekla ni ta i on nije rekao ni ta. Skrenula je pogled s njegovih očiju i dopustila sebi da razgleda cijelo njegovo tijelo, upravo uronjeno ispod hladne vode u kadi. Tu je bio, u svoj svojoj goloj ljepoti. Ko a mu je bila mliječno bijela - mnogo bjelja na grudima i nogama, nego na rukama. Bilo je samo dlačica u tragovima na njegovom torzu. Nije mogao biti savr eniji i ljep i. Je li se brinula da on mo da uopće nema genitalijeŠ Je li umi ljala da je, mo da, problem u tome? Pa, to nije bio problem. Imao je genitalije - savr eno odgovarajuće, čak i impresivne. Dozvolila je sebi da podrobno razgleda taj njegov lijep privjesak ovo blijedo, lelujavo morsko stvorenje koje je plutalo između njegovih nogu u busenu vla nog i intimnog krzna. Ambrose se nije pomjerao. Niti se njegov penis imalo kome ao. Nije volio da ga posmatraju. To je shvatila istog trena. Provela je dovoljno vremena u umi gledajući u stidljive ivotinje da bi znala kad neko biće ne eli da bude promatrano, a ovo biće između Ambroseovih nogu to svakako nije htjelo. Međutim, i dalje je zurila u njega, jer nije mogla odvratiti pogled. Ambrose joj je to dozvolio - ne ba zato to je bio popustljiv, već zato to se ukočio. Konačno, podigla je pogled prema njegovom licu, očajnički poku avajući da pronađe nekakav otvor, neki cjevovod prema njegovoj unutra njosti. Djelovao je kao da se sledio od straha. Za to strahaŠ Sru ila se na pod pored kade. Izgledalo je kao da kleči pred njim u molitvi. Ne - ona jeste klečala pred njim u molitvi. Njegova desna ruka, s njegovim dugim i za iljenim prstima, odmarala se na ivici kade, dr eći se za porculanski obod. Otkačila je tu ruku, prst po prst. On joj je dopustio da je oslobodi. Uzela je njegovu ruku i prinijela je svojim ustima. Stavila je njegova tri prsta u svoja usta. Nije se mogla obuzdati. Bilo joj je potrebno ne to njegovo u njoj. eljela je da ga ugrize, tek toliko da spriječi njegove prste da iskliznu iz njenih usta. Nije eljela da ga upla i, ali nije eljela ni da ga pusti. Umjesto da ga ugrize, počela je sisati. Bila je savr eno usredsređena na svoju udnju. Njene usne su pravile buku - neprijatnu vrstu vla ne buke. Na to, Ambrose je ivnuo. Zadahtao je i trzajem izvukao prste iz njenih usta. Sjeo je brzo, glasno pljusnuv i, i pokrio svoje genitalije s obje ruke. Izgledao je kao da će umrijeti od u asa. Molim te... , rekla je.

263

Zurili su jedno u drugo, kao ena i nametljivac u njenoj spavaćoj sobi - međutim, ona je bila nametljivac, a on je bio zastra ena lovina. Zurio je u nju, kao da je ona stranac koji je prislonio no o njegov vrat, kao da je planirala da ga iskoristi za najopakija zadovoljstva, a zatim mu odrubi glavu, izvadi mu crijeva i pojede njegovo srce dugom, za iljenom vilju kom. Popustila je. Kakav je drugi izbor imala? Ustala je i polako i etala iz toaleta, nje no gurnuv i vrata toaleta iza sebe. Ponovo se obukla. Si la je u prizemlje. Njeno srce je bilo toliko slomljeno da joj naprosto nije bilo jasno kako je bilo moguće da je i dalje iva. Zatekla je Hanneke de Groot kako mete ćo kove dnevne sobe. Kroz zube, zatra ila je da domaćica pripremi gostinsku sobu u istočnom krilu za Mr. Pikea, koji će od sad, pa ubuduće tamo spavati, sve dok se drugačije ne dogovore.

WaroomŠ , pitala je Hanneke. Međutim, Alma nije mogla da joj odgovori. Bila je u isku enju da padne Hanneke u zagrljaj i zaplače, ali se oduprla tome. Ima li ikakve tete u staričinom pitanjuŠ , pitala je Hanneke. Molim vas da lično obavijestite Mr. Pikea o ovom novom aran manu , rekla je Alma i oti la. Ja nisam u stanju da mu to saop tim.

A

lma je spavala na divanu u spremi tu za kočije te noći, i izostala je s večere. Sjetila se Hipokrata, koji je vjerovao da srčane komore nisu pumpe za krv, već

za vazduh. Vjerovao je da je srce produ etak pluća - neka vrsta velikih, mi ićnih mijehova, koji su pumpali vazduh u peć tijela. Večeras, Alma je osjećala da je to istina. Osjećala je jako ikljanje i izvlačenje vjetra u svojim grudima. Osjećala se kao da njeno srce vapi za vazduhom.

to se tiče njenih pluća, činilo se kao da su puna

krvi. Davila se sa svakim udahom. Nije se mogla otresti tog osjećaja davljenja. Osjećala se kao da je poludjela. Osjećala se kao umno poremećena mala Retta Snow koja je, također, imala običaj da spava na tom kauču kada bi svijet postao isuvi e zastra ujući. Ujutru, Ambrose je do ao da je pronađe. Bio je blijed i lice mu je bilo iskrivljeno od bola. Sjeo je kraj nje i posegnuo za njenim rukama. Povukla ih je prema sebi. Nijemo je piljio u nju neko vrijeme.

264

Ambrose, ako poku ava

ne to komunicirati sa mnom nečujno , konačno je

rekla, glasom prepunim bijesa, neću biti u stanju da to čujem. Molim te da me pita direktno. Molim te, učini mi tu ljubaznost. Oprosti mi , rekao je. Mora mi reći zbog čega da ti oprostimŠ Borio se sam sa sobom. Ovaj brak... , započeo je, ali je onda ostao bez riječi. Nasmijala se praznim osmijehom. Ambrose,

ta je brak, ako je uskraćen za

jednostavna zadovoljstva, koja bi svaki mu i ena trebalo s pravom da očekujuŠ Klimnuo je glavom. Izgledao je beznade no. Obmanuo si me , rekla je. A ja sam vjerovao da smo se razumjeli. ZaistaŠ Zbog čega si mislio da smo se razumjeliŠ Reci mi riječima: ta si mislio da će na brak bitiŠ Tragao je za odgovorom. Razmjena , konačno je rekao. Čega konkretnoŠ Ljubavi. Ideja i utjehe. Ba kao i ja, Ambrose. Međutim, mislila sam da će biti jo nekih razmjena. Ako si elio da ivi kao ejker8, za to nisi pobjegao i pridru io im seŠ Pogledao ju je, krajnje zbunjeno. Nije imao pojma ko su bili ejkeri. Bo e, bilo je toliko toga to ovaj momak nije znao! Alma, hajde da se ne svađamo, niti da budemo u sukobu , preklinjao je. Čezne

li za tom mrtvom djevojkomŠ Je li u tome problemŠ Ponovo, izraz

zbunjenosti na njegovom licu. Ambrose, mrtva djevojka , ponovila je. Ona, o kojoj mi je ispričala tvoja majka. Ona, koja je prije mnogo godina umrla u Framinghamu. Ona, koju si volio. Sada je bio krajnje zbunjen. Razgovarala si s mojom majkomŠ Napisala mi je pismo. Rekla mi je za djevojku - tvoju pravu ljubav. Moja majka ti je napisala pismoŠ O JulijiŠ , Ambroseovo lice se zakočilo od

8

ejker – pripadnik protestantske skete, koja je praktikovala celibat (prim.prev.)

265

začuđenosti. Alma, ali ja nikada nisam volio Juliju. Ona je bila drago dijete i drugarica iz moje mladosti, ali je nikad nisam volio. Mo da je moja majka pri eljkivala da je volim, jer je bila kćerka iz dobrostojeće porodice, međutim, Julija je bila samo nevina susjeda i ni ta vi e. Zajedno smo crtali cvijeće. Bila je veoma talentovana za to. Preminula je s četrnaest godina. Jedva da sam i pomislio na nju tokom svih ovih godina. Za to, pobogu, govorimo o JulijiŠ Za to ne mo e da me voli Š , pitala ga je Alma, mrzeći očaj u svom glasu. Ne bih mogao da te volim vi e , odgovorio je Ambrose, s očajem, koji je bio dubok kao i njen. Ambrose, ru na sam. Oduvijek sam bila svjesna te činjenice. Također, stara sam. Pa ipak, posjedujem nekoliko stvari, koje si elio - utjehu, dru tvo. Mogao si imati sve to, a da me ne poni ava brakom. Već sam ti pru ila sve te stvari i pru ala bih ti ih zauvijek. Bila sam zadovoljna time da te volim kao sestra, čak kao majka. Međutim, ti si bio taj koji je elio da se vjenča. Ti si bio taj koji me je upoznao s idejom braka. Ti si bio taj koji je rekao da eli da spava kraj mene svake noći. Ti si taj koji mi je dopustio da udim za stvarima, koje sam odavno prestala da elim. Morala je zastati na kratko. Glas joj se povisio i počeo pucati. To je bila sramota na već postojećoj sramoti. Nemam potrebu za bogatstvom , rekao je Ambrose, očiju suznih od tuge. Toliko zna o meni. Pa ipak, anje njegove prednosti. Alma, ne razumije me. Nimalo te ne razumijem, Mr. Pike. Poduči me. Pitao sam te , rekao je. Pitao sam te da li eli brak du a - mariage blanc. Po to nije istog časa odgovorila, dodao je: To znači čestiti brak, bez putenih razmjena. Ambrose, znam ta je mariage blanc , odbrusila je. Govorila sam na francuskom prije, nego to si se rodio. Ono to ne mogu razumjeti je za to bi i pomislio da sam to eljela. Zato to sam te pitao. Pitao sam te eli li to od mene i ti si se slo ila.

KadaŠ Alma je osjećala da će mu počupati svu kosu direktno s glave, ako ne počne govoriti direktnije, iskrenije.

266

U tvom ormaru za reparaciju knjiga, nakon to sam te zatekao u biblioteci. Kada smo utke sjedili u ti ini. Pitao sam te, nijemo:

eli li ovo od meneŠ , a ti si rekla da .

Čuo sam te kako ka e da. Osjetio sam kako si to rekla! Alma, nemoj to poricati - čula si moje pitanje preko granice, i potvrdno si mi odgovorila! Zar to nije istinaŠ Zurio je u nju uspaničenim pogledom. Sada je ona bila zatečena i nijema. I ti si meni postavila pitanje , Ambrose je nastavio. Pitala si me nijemo da li je to ono to sam elio od tebe. Alma, rekao sam da jeste! Vjerujem čak da sam to rekao naglas! Nisam mogao jasnije odgovoriti! Čula si me kada sam to rekao! Vratila je svoj um u tu noć u zatvorenom kabinetu, u njenu nijemu detonaciju seksualnog zadovoljstva, osjećaj njegovog pitanja koje je strujalo kroz nju, i njeno kroz njega. ta je to, ona čulaŠ Čula ga je kako je pita, jasno kao zvonjava crkvenog zvona:

eli li ovo od meneŠ Naravno da se slo ila. Mislila je da je on mislio:

eli li

senzualna zadovoljstva, kao to je ovoŠ , kada ga je ona, umjesto odgovora, pitala: Je li to ono, to eli od meneŠ , mislila je:

eli li ovakva senzualna zadovoljstva sa

mnomŠ Dragi Bo e na nebesima, oni su pogre no razumjeli pitanje onog drugog!

Natprirodno su pogre no razumjeli pitanje onog drugog. To je bilo jedno jedino kategoričko čudo u ivotu Alme Whittaker, i ona ga je pogre no razumjela. Ovo je bila najgora ala koju je ikada do ivjela. Samo sam te pitala , rekla je umorno, jesi li elio mene. Odnosno - jesi li me elio u potpunosti, na način na koji ljubavnici tipično ele jedno drugo. Mislila sam da si i ti mene isto to pitao. Ali ja nikada ne bih zatra io bilo čije materijalno tijelo na način koji si spomenula , rekao je Ambrose. A to da neŠ Jer ne vjerujem u to. Alma nije mogla shvatiti ono, to je čula. Neko du e vrijeme, nije bila u stanju da progovori. Zatim ga je upitala: Misli li da je bračni čin - čak i između mu a i njegove ene - ne to odvratno i izopačenoŠ Ambrose, sigurno zna

ta drugi ljudi dijele jedni

s drugima, u privatnosti svog brakaŠ Smatra li me manje vrijednom, zato to elim da moj mu bude mu Š Sigurno si čuo priče o takvim u ivanjima mu karaca i enaŠ

267

Ja nisam kao ostali mu karci, Alma. Iskreno te čudi to si to saznala sada, ovako kasnoŠ ta, onda, umi lja da si, ako nisi kao ostali mu karciŠ Ne umi ljam ja ni ta, Alma - to je, naprosto, ono, to elim biti. Ili tačnije, ono to sam jednom bio i to elim ponovo da budem. A ta je to konkretno, AmbroseŠ Bo iji anđeo , rekao je Ambrose, s neopisivom tugom u glasu. Nadao sam se da bismo mogli zajedno biti bo iji anđeli. Takva stvar ne bi bila moguća, ako se ne bismo oslobodili putenosti, sjedinjeni u nebeskoj milosti. Oh, bogomzaboravljene milosti dvaput sodomizirane majke Krista! , Alma je opsovala. Htjela je da ga podigne i protrese, kao to je prije neki dan to uradila ba tovanu Robertu.

eljela je raspravljati s njim o biblijskim temama. Htjela mu je

kazati da je Jehova kaznio ene iz Sodome zato to su seksualno općile s anđelima međutim, one su makar iskoristile svoju priliku! To ti je njena sreća, da joj po alju tako lijepog anđela, ali tako nepokornog. Ambrose, hajde! , rekla je. Probudi se! Ne ivimo u nebeskom carstvu - ti ne, a sigurno ni ja. Kako mo e biti tako pomračene svijestiŠ Pogledaj me očima, dijete! Svojim pravim očima - svojim smrtnim očima. Ambrose Pike, ličim li ti na anđelaŠ Da , rekao je, s tu nom nepatvoreno ću. Bijes je i čilio iz Alme i zamijenila ga je te ka, beskrajna tuga. Onda si mnogo pogrije io , rekla je Alma, i sada se nalazimo u dvostrukom haosu.

N

ije mogao ostati na White Acreu. Ovo je postalo očigledno nakon samo jedne sedmice - sedmice, tokom koje je Ambrose spavao u gostinskoj sobi u istočnom krilu, a Alma u spremi tu za

kočije. Oboje su bili izlo eni cerekanju i kikotanju mladih slu avki. Biti vjenčan tek nekoliko sedmica, a već spavati ne u različitim sobama, već u različitim zgradama... pa, to je bio preveliki skandal da bi lokalne tračare tome odoljele. Hanneke je poku ala u utkati osoblje, ali su se glasine irile i letjele kao slijepi mi evi u sumrak. u kalo se da je Alma isuvi e stara i ru na da bi je Ambrose trpio, bez obzira na bogatstvo, koje je uz to bilo ugurano u njenu sasu enu ribicu. u kalo

268

se da je Ambrose bio uhvaćen u krađi. u kalo se da je Ambrose volio lijepe, mlade djevojke, i da je bio uhvaćen na djelu s rukom na muziljinom dupetu. Pričali su ta god im se prohtjelo; Hanneke ih nije mogla redom otpustiti. Sama Alma je čula pone to od toga, a ono to nije načula, lako je mogla zamisliti. Pogledi koje su joj upućivali, bili su dovoljno podli. Jednog ponedjeljka popodne krajem oktobra, otac ju je pozvao u svoju radnu sobu. O čemu se ovdje radiŠ , rekao je. Već ti je dosadila tvoja nova igračkaŠ Oče, ne ismijavaj me - kunem ti se, ne mogu to podnijeti u ovom trenutku. Onda mi objasni. Isuvi e je sramotno za obja njavanje. Ne vjerujem da je to istina. Misli li da već nisam načuo veći dio glasinaŠ Ni ta to će mi reći, ne mo e biti sramotnije od onoga, to ljudi već pričaju. Oče, ima mnogo toga to ne mogu da ti ka em. Bio ti je nevjeranŠ VećŠ Oče, poznaje ga. On to ne bi uradio. Alma, niko od nas ga ne poznaje dobro. Pa, ta je u pitanjuŠ Ukrao je od tebe od meneŠ Neprestano te spopadaŠ Tuče te ko nim kai emŠ Ne, nekako, ne vidim ni ta od svega toga. Djevojko, nazovi to imenom. Koji je njegov zločinŠ On ne mo e vi e ostati ovdje i ne mogu ti reći za to. Smatra li da sam čovjek, koji bi se onesvijestio kad bi čuo istinuŠ Alma, star jesam, ali jo

nisam sahranjen. I nemoj misliti da to neću sam shvatiti, ako

porazmislim o pitanju dovoljno dugo. Da nisi frigidna? Je li u tome nevolja? Ili se njemu ne di eŠ Nije ni ta odgovorila. Ah , rekao je. Dakle, ne to poput toga. Znači, nije bilo podmirivanja bračnih du nostiŠ Ponovo, ni ta nije odgovorila. Henry je zapljeskao. Pa, ta s timŠ U ivat ćete u dru tvu jedno drugog, bez obzira na to. To je vi e od onoga, to je većini ljudi zapalo u njihovim brakovima. Ionako si isuvi e stara da ima djecu, a mnogi brakovi nisu sretni u bračnoj postelji.

269

tavi e, većina njih. Lo e sparenih parova ima koliko i muha na ovom svijetu. Alma, tvoj brak je mo da prokisnuo br e od drugih, ali podnijet će to i izdr ati, kao to čini većina nas - ili je činila. Nisi li podizana da podnosi i izdr ava stvariŠ Neće uni titi svoj ivot zbog jednog neuspjeha. Iskoristi ga u svoju korist. Razmi ljaj o njemu kao o bratu, ako te ne golica ispod prekrivača zarad tvog zadovoljstva. On bi bio relativno dobar brat. On je prijatno dru tvo za sve nas. Ne trebam brata. Ka em ti, oče, on ne mo e ovdje ostati. Mora ga natjerati da ode. A ja ka em tebi, kćerko, nema ni tri mjeseca kako smo stajali u istoj ovoj sobi kad sam te slu ao kako nastoji da doka e kako se mora udati za ovog čovjeka čovjeka, o kom nisam znao ni ta, a ti si znala tek koju sitnicu vi e. Sada eli da ga otjeramŠ

ta sam ja tebi, tvoj bulterijerŠ Priznajem, ne odobravam to, ne, nikako. U

tome nema nimalo dostojanstva. Smetaju ti glasineŠ Suoči se s njima kao Whittakerova. Izađi na oči onima koji ti se rugaju. Kucni poneku glavu, ako ti se ne svidi način, na koji te gledaju. Naučit će. Ubrzo će pronaći ne to novo za tračarenje. Međutim, odbaciti ovog mladog čovjeka zauvijek, zbog zločina - kogŠ Zato to te nije zabavljaoŠ Uzmi jednog od ba tovana, ako mora imati mladog mu jaka u svom krevetu. Ima mu karaca koje mo e

platiti zbog takve razonode, ba

kao

to

mu karci plaćaju ene. Ljudi eljni novca će uraditi bilo ta, a ti sjedi na hrpama novca. Ako to eli , iskoristi svoj miraz da napravi harem mladića, samo za tvoje zadovoljstvo. Oče, molim te... , preklinjala je. U međuvremenu, ta predla e da uradim s Mr. PikeomŠ , nastavio je. Da ga vučem za kočijom kroz ulice Philadelphije, uvaljanog u katranŠ Da ga potopim u Schuylkillu, vezanog za bure puno kamenjaŠ Da mu ve em povez oko očiju i strijeljam ga uza zidŠ Mogla je samo da stoji tamo osramoćena i tu na, nesposobna da i ta ka e. ta li je mislila da će njen otac rećiŠ Pa - ma koliko je blesavo to sada zvučalo - pomislila je da će je Henry braniti. Mislila je da će pobjesniti zbog nje. Djelimično je očekivala od njega da će mar irati oko kuće, u jednom od svojih starih teatralnih buncanja, ruku ra irenih kao kod glumca u farsi: Kako si mogao to da učini mojoj kćerkiŠ Tako ne to. Ne to,

to bi odgovaralo vrhuncu i dubini njenog ličnog gubitka i bijesa.

270

Međutim, za to je to očekivalaŠ Je li ikada vidjela da je Henry Whittaker nekoga branioŠ Ako je nekog i branio u ovom slučaju, činilo se da je to bio Ambrose. Umjesto da stane u njenu odbranu, njen otac ju je omalova io. Uz to, Alma se sada sjetila razgovora koji su njih dvoje vodili o njenom braku s Ambroseom, prije ne to manje od tri mjeseca. Henry ju je upozorio - ili je, barem, postavio pitanje - o tome bi li takva vrsta čovjeka mogla da joj donese zadovoljstvo u braku.

ta je on

jo tada znao, ali joj nije rekaoŠ ta je sada znaoŠ Za to me nisi spriječio da se udam za njegaŠ , rekla je konačno Alma. U ne to si sumnjao. Za to mi nisi rekaoŠ Henry je slegnuo ramenima. Nije bio moj posao da prije tri mjeseca donosim odluke umjesto tebe. Niti je sada. Ako se ne to mora učiniti s mladim čovjekom, mora to uraditi sama. Pomisao na ovo je pokolebala Almu: Henry je oduvijek donosio odluke u njeno ime - otkad je bila malo gepče - ili je, bar, tako ona oduvijek opa ala stvari. Nije se mogla obuzdati, pa ga je pitala: Ali ta misli da bi trebalo da uradim s njimŠ Alma, radi ta ti je prokleto drago! Odluka je tvoja. Nije na meni da se otarasim Mr. Pikea. Ti si donijela tu stvar u na u kuću, ti je se i otarasi - ako je to ono, to eli . I, nemoj otezati s tim. Uvijek je bolje sjeći, nego cijepati. Kako god, elim da se ta stvar razrije i. Određena količina zdravog razuma je napustila ovu porodicu u posljednjih nekoliko mjeseci i volio bih da vidim njen povratak. Čeka nas previ e posla da bismo se baktali ovakvom ludorijom.

U

godinama koje će doći, Alma je poku ala ubijediti sebe da su ona i Ambrose

zajedno donijeli odluku - o tome gdje će on nastaviti sa svojim

ivotom -

međutim, ni ta nije moglo biti dalje od istine. Ambrose Pike nije bio čovjek koji je donosio odluke za sebe. Bio je nevezani balon, izuzetno prijemčiv za uticaje moćnijih od sebe - a, svi su bili moćniji od njega. Oduvijek je radio stvari onako, kako mu se ka e. Njegova majka mu je rekla da ode na Harvard, i upisao je Harvard. Njegovi prijatelji su ga pokupili sa snje nog nanosa i poslali ga na odjeljenje za mentalno oboljele, i on je poslu no dozvolio da ga stave pod ključ. Daniel Tupper iz Bostona mu je rekao da ode u d ungle Meksika i da slika orhideje, i oti ao je u d unglu i slikao

271

orhideje. George Hawkes ga je pozvao u Philadelphiju i do ao je u Philadelphiju. Alma ga je smjestila na White Acreu i naručila mu da napravi veliki florilegij kolekcije biljaka njenog oca, i on se bacio na to bez pogovora. Oti ao bi bilo gdje, samo ako bi ga neko poveo. elio je da bude bo iji anđeo, ali, mili bo e, bio je samo janje. Je li zaista poku ala da smisli plan koji će biti najbolji za njegaŠ Kasnije je ubjeđivala sebe da jeste. Neće se razvesti od njega; nije bilo razloga da bilo koga od njih dvoje izlo i takvom skandalu. Snabdjet će ga obilnim novčanim sredstvima - ne zato to je on to nekada tra io, već zato to je to prava stvar u ovakvim okolnostima. Neće ga poslati nazad u Massachusetts, ne samo zbog toga to je prezirala njegovu majku (nakon samo jednog pisma, prezrela je njegovu majku!), već i zbog toga to ju je mučila sama pomisao da će Ambrose spavati na kauču svog prijatelja Tuppera. Nije ga mogla poslati ni nazad u Meksiko, u to je bila sigurna. Tamo je već bio na pragu smrti zbog groznice. Međutim, nije ga mogla zadr ati u Philadelphiji, jer joj je njegovo prisustvo donosilo previ e patnje. Bo e, kako ju je ponizio! Pa ipak, i dalje je voljela njegovo lice - iako je sada postalo blijedo i izmučeno. Dovoljno je bilo da pogleda to lice da se javi takva duboka i otvorena, vulgarna potreba u njoj da je jedva mogla podnijeti. Morat će otići negdje drugdje - negdje daleko. Nije mogla rizikovati da ga sreće u godinama koje predstoje. Napisala je pismo Dicku Yanceyju - njenom poslovnom menad eru gvozdene ruke - koji je trenutno bio u Washingtonu, gdje je dogovarao neke poslove s novootvorenim botaničkim ba tama. Alma je znala da će Yancey uskoro isploviti na kitolovačkom brodu za Ju ni Pacifik. Zaputio se na Tahiti da bi ispitao problematičnu planta u vanilije Whittaker Company, i da bi poku ao sprovesti u djelo taktiku vje tačkog opra ivanja, koju je Ambrose lično predlo io Alminom ocu tokom prve noći njegove posjete na White Acreu. Yancey je planirao da uskoro krene za Tahiti, za dvije sedmice. Najbolje je bilo isploviti prije posljednjih jesenjih oluja, i prije nego to se luka zaledi. Alma je sve to znala. U tom slučaju, za to Ambrose ne bi oti ao na Tahiti s Dickom Yanceyjem? To je bilo uljudno, čak idealno rje enje. Ambrose bi lično mogao preuzeti rukovođenje planta om vanilije. Mogao bi zablistati u tome, zar neŠ Vanilija

272

je bila vrsta orhideje, zar ne? Henry Whittaker bi bio zadovoljan takvim planom; slanje Ambrosea na Tahiti je bilo ba ono, to je na prvom mjestu i elio, prije nego to ga je Alma odgovorila od toga, na njenu veliku tetu. Je li to bilo protjerivanjeŠ Alma je poku ala posmatrati to drugačije. Rekla je sebi da su svi govorili da je Tahiti pravi raj. Te ko da je bila ka njenička kolonija. Da, Ambrose je bio osjetljiv, međutim, Dick Yancey će se pobrinuti da ga ne zadesi ni jedna nesreća. Posao će biti interesantan. Tamo je klima lijepa i zdrava. Ko mu ne bi pozavidio na mogućnosti da vidi bajkolike obale PolinezijeŠ Bila je to mogućnost koju bi bilo koji botaničar ili trgovac zdu no pozdravio - i to s plaćenim tro kovima. Potisnula je u sebi glasove koji su se bunili da, jeste, to je svakako bilo protjerivanje - i to prilično okrutno. Ignorisala je ono, to je isuvi e dobro znala - da Ambrose nije ni botaničar, ni trgovac, već vi e biće s jedinstvenom osjetljivo ću i talentima, čiji je um bio krhak i koji, mo da, nije ba bio podoban za dugo putovanje na kitolovačkom brodu, ili za

ivot na agrikulturnoj planta i u udaljenim ju nim

morima. Ambrose je bio vi e dijete nego čovjek, a vi e puta je rekao Almi da u ivotu eli samo siguran dom i nje nu partnericu. Pa, rekla je sebi - postoje stvari u ivotu koje elimo, ali ih ne dobijemo uvijek. Pored toga, nije imao gdje drugdje da ide. Po to je o svemu odlučila, Alma je smjestila svog mu a u hotel United States na dvije sedmice - ba preko puta velike banke, gdje su čuvali novac njenog oca u velikim, tajnim sefovima - dok je čekala da se Dick Yancey vrati iz Washingtona.

D

vije sedmice kasnije, u holu hotela United States, Alma je konačno upoznala svog mu a s Dickom Yanceyjem - s veoma visokim, tihim Dickom Yanceyjem,

sa zastra ujućim pogledom i vilicom isklesanom od stijene, koji nije postavljao pitanja, već je radio samo onako kako mu je bilo naređeno. Pa, i Ambrose je radio samo onako kako mu je bilo naređeno. Pognut i blijed, Ambrose nije postavljao nikakva pitanja. Nije čak pitao ni koliko dugo se očekuje da on ostane u Polineziji. U svakom slučaju, ne bi ni znala kako da odgovori na to pitanje. To nije bilo protjerivanje, nastavila je ubjeđivati sebe. Opet, ni ona sama nije znala koliko će to sve trajati. Mr. Yancey će se pobrinuti za tebe od sada, pa nadalje , rekla je Ambroseu.

273

Pobrinut će se za tvoj komfor, koliko god je to moguće. Osjećala se kao da ostavlja bebu na čuvanje treniranom krokodilu. U tom trenutku, voljela je Ambrosea onoliko, koliko ga je inače voljela - odnosno, u

potpunosti. Već je osjećala sveprisutno odsustvo na samu pomisao da on otplovi na drugi kraj svijeta. Onda opet, nije osjećala ni ta, osim sveprisutnog odsustva od njihove prve bračne noći. eljela je da ga zagrli; međutim, neprestano je eljela da ga zagrli, a to nije mogla uraditi. On to ne bi dozvolio. eljela je da mu se baci oko vrata, da ga preklinje da ostane, da ga preklinje da je voli. Ni ta od svega toga joj nije bilo dozvoljeno. Bilo je uzaludno. Rukovali su se, kao onog dana u grčkoj ba ti njene majke, kad su se upoznali. Isti mali ko ni kofer nalazio se kraj njegovih nogu, ispunjen svom njegovom imovinom. Nosio je isto braon samtano odijelo. Sa sobom nije ponio ni ta s White Acrea. Posljednje, to mu je rekla, bilo je: Molim te, Ambrose, učini mi uslugu i ne govori nikome, koga sretne , o na em braku. Niko ne mora znati ta se desilo među nama. Neće putovati kao zet Henryja Whittakera, već kao njegov zaposleni. Bilo ta dalje od toga će samo izroditi nova pitanja, a ja ne udim za pitanjima stranaca. Slo io se, klimnuv i glavom. Ni ta vi e nije rekao. Izgledao je bolesno i iscrpljeno. Alma nije ni morala zamoliti Dicka Yanceyja da čuva tajnu o njenoj historiji s Mr. Pikeom. Dick Yancey nije ni činio ni ta nego samo čuvao tajne; zato su ga Whittakerovi zadr ali tokom tako dugog niza godina. Dick Yancey je bio koristan u tom smislu.

274

Osamnaesto poglavlje

A

lma nije čula ni ta o Ambroseu tokom sljedeće tri godine; ustvari, ona jedva da je i čula bilo ta o njemu. Početkom ljeta 1849. godine, Dick Yancey je javio da

su sigurno stigli na Tahiti nakon monotone plovidbe. (Alma je znala da to nije značilo da je plovidba bila i laka; Dick Yancey je svaku plovidbu koja se nije zavr ila brodolomom ili napadom pirata, smatrao monotonom.) Yancey je javio da je Mr. Pike ostao u Matavai zalivu i da su brigu o njemu prepustili botaničaru i misionaru velečasnom Francisu Wellesu, i da je Mr. Pike bio upoznat s du nostima na planta i vanilije. Uskoro, Dick Yancey je napustio Tahiti da bi se pozabavio poslom Whittaker Company u Hong Kongu. Nakon toga, vijesti vi e nisu stizale. Za Almu, to je bio period pro et očajem. Očaj je zamoran posao i brzo postaje jednoličan, zbog čega je za Almu svaki dan postao kopija dana koji mu je prethodio: tu an, usamljen i istovjetan. Prva zima je bila najgora. Mjeseci su djelovali hladnije i mračnije nego ijedne prethodne zime, i osjećala je nevidljive ptice grabljivice kako lebde iznad nje svaki put kada bi pro la između spremi ta za kočije i kuće. Golo drveće je buljilo u nju kruto, moleći da se ugrije ili obuče. Schuylkill se zaledio tako brzo i čvrsto da su ljudi noću pravili vatromet na njegovoj povr ini i pekli volove na ra nju. Kad god bi Alma iza la napolje, vjetar bi je udario, propuhao i omotao se oko nje kao čvrst i zaleđeni ogrtač. Prestala je spavati u svojoj spavaćoj sobi. Skoro da je sasvim prestala spavati. ivjela je manje-vi e u spremi tu za kočije od njenog sukoba s Ambroseom; nije mogla ni zamisliti da opet spava u svojoj bračnoj postelji. Prestala je da jede s ostalima i za večeru je jela istu hranu, koju je i doručkovala: supu i hljeb, mlijeko i melasu. Osjećala se bezvoljno, tragično i pomalo ubilački. Bila je razdra ljiva i svadljiva ba prema onim ljudima koji su bili najljubazniji prema njoj - naprimjer, Hanneke de Groot. Zanemarila je svu njegu i brigu za dobro svoje sestre Prudence, ili jadne, stare prijateljice Rette. Izbjegavala je svog oca. Jedva je izlazila na kraj sa zvaničnim poslom vezanim za White Acre.

alila se Henryju da se nepravedno

pona ao prema njoj - da ju je oduvijek tretirao kao i poslugu. Nikada nisam ni tvrdio da sam pravedan! , razderao se i otjerao je nazad u spremi te za kočije, sve dok se ponovo ne bi dozvala sebi.

275

Osjećala je kao da joj se svijet ruga, i zato joj je bilo te ko da se suoči sa svijetom. Oduvijek je bila jake tjelesne građe i nikada nije saznala za usamljenost bolesničke postelje. Međutim, tokom prve zime kada je Ambrose oti ao, bilo joj je veoma te ko da ustane ujutru. Nije imala ivaca za svoja proučavanja. Nije mogla shvatiti za to se, uopće, zainteresovala za mahovine - ili bilo ta drugo. Sav njen stari entuzijazam je zarastao u korov. Nije pozivala goste na White Acre. Nije imala volje za to. Razgovori su joj bili nepodno ljivo zamorni; ti ina ju je jo vi e morila. Njene misli su bile oblak zaraze koja joj ni ta dobro nije donosila. Ako bi slu avka ili ba tovan presjekli njen put, najče će bi uzviknula: Za to mi nije dozvoljen ni trenutak privatnostiŠ , i odjurila bi u drugom smjeru. Tragajući za odgovorima u vezi s Ambroseom, pretra ila je njegovu radnu sobu, koju je ostavio netaknutu. Na la je svesku, u kojoj su bile njegove bilje ke, u gornjoj ladici njegovog stola. Nije bilo u redu da čita tako privatne relikvije, i to je znala. Pa ipak, rekla je sebi - ako je Ambrose planirao da sačuva u tajnosti svoje najdublje misli, onda ne bi napravio njihov arhiv na tako očiglednom mjestu, kao to je otključana gornja ladica njegovog stola. Međutim, sveska nije sadr avala odgovore na njena pitanja. tavi e, samo ju je zbunila i jo vi e uznemirila. Stranice nisu bile ispunjene priznanjima ili udnjama, niti je to bio suhoparni dnevnik svakodnevnih poslova, nalik dnevnicima koje je vodio njen otac. Nijedan zapis nije bio propraćen datumom. Mnoge od tih rečenica jedva da su i bile rečenice - samo djelići misli, povezanih gomilom crtica i elipsi:

ta je voljaŠ... Vječito zaboravljanje sve nesloge... udjeti samo za onim to je sna no i čisto, dr eći se isključivo bo anskog standarda samovladanja... Pronaći svuda sadr ano ono to je dodano... Uvijaju li se anđeli tako bolno oko sebe i čistog mesaŠ Sve

to je u meni prestalo da bude neprekidno i povraćeno u

samounaka enom obliku!... Biti u potpunosti - preporođen! - u dobroćudnoj čvrstini!... Mudrost napreduje samo putem ukradene vatre ili ukradenog znanja!... Nema snage u nauci, već u spoju ta dva - osa u kojoj vatra rađa vodu... Isuse, učini mi, usadi u mene primjer!... STRASTVENA glad, kada se nahrani, samo rađa jo veću glad! Bilo je stranica i stranica toga. Bile su to krajnje zbrkane misli. Započinjale su nigdje, vodile u ni ta, a zaključka nije ni bilo. U svijetu botanike, tako zbunjujući jezik bio bi prozvan nomina dubia ili nomina ambigua - odnosno, pogre na i nejasna imena

276

biljki, koja su onemogućavala razvrstavanje primjeraka. Jednog popodneva, Alma se konačno slomila i raskinula pečate na pa ljivo savijenom komadiću papira, koji joj je Ambrose dao na dan njihovog vjenčanja neobičnom predmetu, ljubavnoj poruci , posebno je zamoliv i da je nikad ne otvori. Razmotala je sve njegove nabore i ispravila ih rukom. U sredi tu stranice je bila jedna riječ, napisana njegovom elegantnom, nepogre ivom rukom: ALMA. Beskorisno. Ko je ova osobaŠ Ili, tačnije - ko je bila ova osoba? A ko je bila Alma sada, kad je on oti aoŠ ta je bila, pitala se? Bila je udana djevica koja je dijelila čednu postelju sa svojim izuzetno mladim mu em ne to vi e od mjesec dana. Je li uopće mogla sebe nazvati suprugomŠ Smatrala je da ne mo e. Nije vi e mogla podnijeti da je oslovljavaju sa Mrs. Pike . Ta titula je bila okrutna ala, i osorno bi viknula na svakog ko bi se usudio da je tako oslovi. Ona je i dalje bila Alma Whittaker, i oduvijek je bila Alma Whittaker. Nije se mogla oduprijeti pomisli da bi uspjela da osvoji ljubav svog mu a kao to bi i trebalo samo da je bila ljep a ili mlađa ena. Za to ju je Ambrose, uopće, izabrao kao kandidatkinju za mariage bland. Sigurno zato,

to je djelovala pogodno:

ru njikava figura bez imalo privlačnosti. Također je mučila sebe pitanjem je li trebalo da nauči sebe da podnese poni enje svog braka, kao to ju je otac savjetovao. Mo da je trebalo da prihvati Ambroseove uslove. Da je bila u stanju da proguta svoj ponos ili ugu i svoje elje, i dalje bi ga imala kraj sebe - saputnika u svojim danima. Jača osoba bi to mogla podnijeti. Samo godinu dana ranije, bila je zadovoljna, korisna i marljiva ena, koja nikad nije ni čula za Ambrosea Pikea, a sad je njeno postojanje bilo uni teno, zahvaljujući njemu. Taj čovjek se pojavio, obasjao je, začarao je utiskom čuda i ljepote, istovremeno je razumio i pogre no je razumio, o enio se njome, slomio joj je srce, gledao je tim tu nim i beznade nim pogledom, prihvatio svoje protjerivanje i sada vi e nije bio tu. Kako je ivot nejasna i nevjerovatna stvar - takva kataklizma se mo e pojaviti i protutnjati tako brzo, a ostaviti takvu pusto iza sebe!

odi nja doba su prolazila, ali ropćući. Sada je bila 1850. godina. Jedne noći

G

početkom aprila, Alma se probudila iz nasilne, bezlične noćne more. Stezala je

277

rukama svoje grlo, na suho se gu eći gromuljicama u asa. Uspaničena, uradila je najčudniju stvar. Skočila je sa svog divana u spremi tu za kočije i otrčala, bosonoga, preko ljunkovitog prilaza, kroz zamrznuto dvori te i grčku ba tu njene majke sve do kuće. Odjurila je iza ugla do dvori nog ulaza u kuhinju i uletjela unutra, dok joj je srce luđački lupalo, a pluća se borila za dah.

trcala je niz stepenice - njena stopala su

dobro poznavala svaku drvenu pohabanu stepenicu u mraku - i nije prestala trčati sve dok nije stigla do re etki, koje su okru ivale spavaću sobu Hanneke de Groot, u najtoplijem dijelu podruma.

čepala je re etke i protresla ih kao umno poremećeni

zatvorenik. Hanneke! , zavapila je Alma. Hanneke, bojim se! Da je makar na tren napravila stanku između buđenja i trčanja, mo da bi zaustavila sebe. Ona je bila pedesetogodi nja ena, koja je dojurila u naručje svoje stare domaćice. Bilo je apsurdno. Međutim, nije se zaustavila.

Wie is daarŠ , Hanneke je uzviknula, iznenađena. Ik ben het. Alma! , rekla je Alma, prebaciv i se na topli, poznati nizozemski. Mora mi pomoći! Lo e sam sanjala! Hanneke je ustala, gunđajući, sva zbunjena i otključala re etku. Alma je potrčala u njeno naručje - u te velike slankaste unke od ruku - i, zaplakala kao dijete. Iako je bila iznenađena, Hanneke se brzo pribrala i odvela Almu u krevet i posadila je kraj sebe, zagrliv i je i pustiv i je da jeca. Dobro, dobro , rekla je Hanneke. Neće te ubiti. Međutim, Alma je pomislila da će je to ubiti, ta dubina tuge. Nije mogla sagledati njeno dno. Već godinu i po dana je tonula u nju, i pla ila se da će zauvijek nastaviti da tone. Ispakala se na Hannekinom vratu, jecajući zbog svog prilično mračnog raspolo enja. Mora da je prolila vrč suza niz Hannekine grudi, ali se Hanneke nije pomjerala, ni progovarala, osim to je ponavljala: Dobro, de, dijete. Neće te ubiti. Kad se Alma konačno malo oporavila, Hanneke je posegnula za čistim pe kirom i obrisala ih je obje brzo i efikasno, ba kao da je čistila stolove u kuhinji. Čovjek se mora nositi s onim čemu ne mo e pobjeći , rekla je Almi, dok joj je brisala lice. Neće umrijeti od svoje tuge - ni ta vi e, nego bilo ko drugi od nas. Ali kako da je prevaziđemŠ , preklinjala je Alma.

278

Kroz dostojanstveno izvr avanje svojih du nosti , rekla je Hanneke. Dijete, ne pla i se rada. U njemu će pronaći utjehu. Ako si dovoljno zdrava da plače , dovoljno si zdrava i da radi . Ali, ja sam ga voljela , rekla je Alma. Hanneke je uzdahnula. Onda si napravila skupu gre ku. Voljela si mu karca koji je mislio da je svijet napravljen od putera. Voljela si mu karca koji je elio da vidi zvijezde tokom dana. Bio je pun besmislica. Nije bio pun besmislica. Bio je pun besmislica , ponovila je Hanneke. Bio je jedinstven , rekla je Alma. Nije elio da ivi u tijelu smrtnog čovjeka. elio je da bude nebeska figura - i elio je da i ja budem takva. Pa, Alma, natjerala si me da to ka em jo jednom: bio je pun besmislica. I pored toga, pona ala si se prema njemu kao da je bio nebeski itelj. Zaista, svi ste se tako pona ali! Misli li da je bio prevarantŠ Misli li da ima izopačenu du uŠ Ne. Ali nije bio ni nebeski itelj. Naprosto, bio je pomalo blesav, kad ti ka em. Trebalo je da bude bezopasno blesav, ali si se ti upecala. Pa, dijete, svi se ponekad upecamo na besmislice, a ponekad smo tolike budale da nam se to čak i svidi. Ni jedan mu karac me nikad neće imati. Vjerovano neće , rekla je Hanneke odlučno. Međutim, sad to mora istrpjeti - i, neće biti prva. Predugo si se valjala po močvari tuge i tvoja majka bi te se stidjela. Postaje meku ac i to je sramotno. Zar misli da si jedina, koja patiŠ Dijete, pročitaj svoju Bibliju; ovaj svijet nije raj, već dolina suza. Misli da će Bog napraviti izuzetak zbog tebe? Osvrni se oko sebe i reci mi - ta vidi Š Svuda je neka muka. Gdje god se okrene je neka tuga. Ako ne vidi tugu na prvi pogled, pogledaj malo pa ljivije. Uskoro će je vidjeti. Hanneke je govorila ozbiljno, ali je već i sam ton njenog glas bio ubjedljiv. Nizozemski nije bio tako milozvučan jezik kao francuski, niti moćan kao grčki, niti plemenit kao latinski, ali je za Almu bio utje an kao zobena ka a. eljela je da spusti glavu u Hannekino krilo i da je ona grdi zauvijek. Stresi tu pra inu sa sebe! , nastavila je Hanneke. Tvoja majka će me progoniti iz

279

svog groba ako ti dozvolim da se i dalje usiljeno smje ka , i ajući kosti tuge, to radi već mjesecima. Kosti ti nisu slomljene, zato ustani na svoje dvije noge. eli li da te vječno alimo? Je li neko zabo grančicu u tvoje okoŠ Ne, nije - pa, prestani onda cmizdriti! Prestani da spava kao pas na tom kauču u spremi tu za kočije. Pobrini se za svoje obaveze. Pobrini se za svog oca - zar ne vidi da je bolestan i veoma star i da su mu dani odbrojaniŠ I, ostavi me na miru. Isuvi e sam stara za ovakve ludosti, ba kao i ti. U ovoj tački tvog ivota, nakon svega to si naučila, bila bi teta da se ne mo e bolje kontrolisati. Vrati se u svoju sobu, Alma - u tvoju pravu sobu, u ovoj kući. Sutra ujutru će doručkovati u trpezariji s nama ostalima, kao ranije; uz to, očekujem da te vidim odgovarajuće obučenu, kad bude sjela za sto. Pojest će svaki zalogaj, i zahvalit će se kuharu. Dijete, ti si Whittaker. Oporavi se. Dosta je bilo.

I

tako je Alma uradila ta joj je rečeno. Vratila se u svoju spavaću sobu, dodu e,

zapla ena i istro ena. Vratila se za sto tokom doručka, pobrinula se oko obaveza u

vezi sa svojim ocem, kao i za rukovođenje White Acreom. Na najbolji mogući način, vratila se svom ivotu, kakav je bio prije događaja s Ambroseom. Nije bilo lijeka za glasine kućnih pomoćnica i ba tovana, ali - ba kao to je Henry predvidio - na kraju su se prebacili na druge skandale i drame, i većinom su prestali ćaskati o Alminoj nesreći. Ona sama nije zaboravila svoje nesreće, ali je zakrpila pukotine na tkanini svog ivota kako je znala i umjela i nastavila dalje. Prvi put je primijetila da se zdravlje njenog oca ubrzano pogor avalo, kako je i naglasila Hanneke de Groot. To ne bi trebalo da čudi (čovjek je imao devedeset godina!) ali ga je ona oduvijek vidjela kao takvog kolosa, takvog predstavnika ljudske nepobjedivosti da ju je njegova nova krhkost čudila i uznemiravala. Henry je mahom boravio u svojoj spavaćoj sobi, iskreno nezainteresovan za ozbiljan posao. Njegov vid je postao magličast; njegov sluh se skoro izgubio. Trebala mu je trubica za uho da bi uopće bilo ta čuo. Alma mu je bila potrebna istovremeno vi e i manje, nego ikada ranije: vi e kao medicinska sestra, a manje kao slu benik. Nikada nije spominjao Ambrosea. Niko ga nije spominjao. Stigli su izvje taji preko Dicka Yanceyja da su platforme vanilije na Tahitiju konačno rodile. To je bilo najbli e novostima, koje je Alma čula o svom izgubljenom mu u.

280

Međutim, nikada nije prestala razmi ljati o njemu. Ti ina iz tamparije u susjednoj prostoriji, kraj njene radne sobe u spremi tu za kočije bio je neprestani podsjetnik njegovog odsustva, ba

kao i pra njava zapu tenost staklenika s orhidejama i

dosada za stolom tokom večere. Trebalo je da započne razgovore s Georgeom Hawkesom o skora njem objavljivanju Ambroseove knjige o orhidejama - to je Alma sada nadgledala. To je, također, bio podsjetnik, i to bolan. Međutim, povodom svega toga nije se moglo uraditi ni ta. Ne mo e se izbrisati svaki podsjetnik. Ustvari, ne mogu se izbrisati bilo kakvi podsjetnici. Njena tuga je bila neprekidna, ali ju je dr ala u karantinu, u sigurnoj maloj komori svog srca. To je bilo najbolje, to je mogla uraditi. Jo

jednom, kao

to bi uradila u drugim usamljenim trenucima svog

ivota,

okrenula se vlastitom radu zbog utjehe i zaokupljenosti. Vratila se svom radu na

Mahovinama Sjeverne Amerike. Vratila se svojim poljima velikih stijena i ispitivala je njihove malene znakove i obilje ja. Jo jednom je promatrala postepeno irenje ili povlačenje jedne vrste na u trb druge. Obnovila je inspiraciju, koju je imala prije dvije godine - u onim opojnim, radosnim sedmicama prije svog vjenčanja - o sličnostima između algi i mahovina. Nije mogla povratiti svoju prvobitnu divlju uvjerenost u ideju, ali joj je i dalje djelovalo krajnje moguće da se vodena biljka preobratila u kopnenu. Bilo je nečega tu, neke vrste slivanja ili veze, ali ona nije mogla rije iti zagonetku. Tragajući za odgovorima, tragajući za intelektualnim anga ovanjem, usmjerila je pa nju na trenutne debate o mutacijama vrsta. Ponovo je pročitala Lamarcka, i to pa ljivo. On je pretpostavljao da se biolo ke transmutacije javljaju zbog prekomjerne upotrebe ili neupotrebe određenog tjelesnog dijela. Naprimjer, tvrdio je da irafe imaju tako duge vratove, jer su pojedine irafe tokom historije istezale vrat da bi jele s vrhova drveća, čime su izazvale da njihovi vratovi zaista izrastu, tokom njihovih ivotnih vjekova. Zatim su prenijele tu crtu - izdu enje vrata - na svoje mladunče. Nasuprot tome, pingvini imaju tako zakr ljala krila zato to su ih prestali koristiti. Krila su zakr ljala zbog zanemarivanja, i ta crta - par patrljastih i neletećih dodataka prenijela se na mladunče pingvina, time oblikujući vrstu. To je bila provokativna teorija, ali za Almu ba i nije imala mnogo smisla. Prema Lamarckovom rezonu, smatrala je da bi trebalo da bude daleko vi e transmutacija na zemlji, nego to ih zaista ima. Prema toj logici, Alma je pretpostavila da bi Jevreji, nakon vi evjekovnog praktikovanja obrezivanja, odavno trebalo da rađaju dječake

281

bez udne ko ice. Mu karci, koji briju svoja lica cijeli ivot trebalo bi da imaju sinove, kojima nikada ne raste brada. ene, koje uvijaju svoju kosu svakog dana, trebalo bi da rađaju kovrd ave djevojčice. Očito, ni ta od svega toga se nije desilo. Pa ipak, stvari su se mijenjale - Alma je bila uvjerena u to. Također, nije bila jedina koja je vjerovala u to. Skoro sav naučni svijet je diskutovao o mogućnosti prelaska vrste iz jednog stanja u drugo - mo da ne ba pred nečijim očima, ali nakon dugih vremenskih perioda. Bile su krajnje neobične teorije i borbe koje su se potegle o tome. Tek nedavno, učenjak William Whewell je skovao riječ naučnik. Mnogi učenjaci su se pobunili protiv ovog nejasnog novog pojma, jer je zvučao tako zlokobno sličan onoj u asnoj riječi ateista; za to, naprosto, ne bi nastavili da se nazivaju

prirodnjačkim filozofimaŠ Nije li to imenovanje bilo pobo nije, čistijeŠ Međutim, sada je povučena razlika između oblasti prirode i oblasti filozofije. Svećenici, koji su bili i botaničari i geolozi bili su sve rjeđi, dok je isuvi e biblijskih istina dovedeno u pitanje istra ivanjem prirodnog svijeta. Nekada se Bog otkrivao u prirodnim čudima; sada su ga ista ta čuda dovodila u pitanje. Od učenih ljudi se sada zahtijevalo da odaberu jednu ili drugu stranu. Dok su se stare i uvrije ene istine tresle i podrhtavale na neprestano erodirajućem zemlji tu, Alma Whittaker - sama na White Acreu - u ivala je u vlastitim, opasnim mislima. Razmi ljala je o Thomasu Malthusu i njegovim teorijama o rastu populacije, bolestima, kataklizmi, gladi i izumiranju. Razmi ljala je o sjajnim novim fotografijama Mjeseca, koje je napravio John William Draper. Razmi ljala je o teoriji Louisa Agassiza da je svijet jednom do ivio ledeno doba. Jednog dana je oti la u dugu etnju do muzeja u ulici

ansom da vidi potpuno rekonstruisani skelet mastodonta,

koji ju je jo jednom naveo da razmi lja o starosti planete - kao i ostalih planeta. Ponovo je razmi ljala o algama i mahovinama, i kako su jedne mogle da se pretvore u druge. Ponovo se usredsredila na Dicranum, ponovo se pitajući kako je ova vrsta mahovine mogla postojati u jedva primjetno različitim oblicima; ta ju je uobličilo u te stotine i stotine silueta i konfiguracija? Krajem 1850. godine, George Hawkes je objelodanio svijetu Ambroseovu knjigu orhideja - rasko no i skupocjeno izdanje, koje se zvalo Orhideje Gvatemale i

Meksika. Svi, koji bi se susreli s knjigom, proglasili su Ambrosea Pikea najboljim savremenim ilustratorom botanike. Sve ugledne botaničke ba te su eljele naručiti od

282

Mr. Pikea dokumentovanje njihovih kolekcija, međutim, on je bio daleko - izgubljen na drugom kraju svijeta, gdje je uzgajao vaniliju, udaljen i nedostupan. Alma je osjećala krivicu i sramotu zbog toga, ali nije znala ta da uradi tim povodom. Svakog dana, provodila je vrijeme uz knjigu. Ljepota Ambroseovog rada joj je donosila bol, ali je nije mogla ni izbjegavati. Dogovorila se s Georgeom Hawkesom da po alje jedan primjerak knjige Ambroseu na Tahiti, ali nikada nije saznala je li knjiga zaista tamo stigla. Dogovorila je da Ambroseova majka - stra na Mrs. Constance Pike - dobije svu zaradu od knjige. To je dovelo do uljudne razmjene pisama između Alme i njene svekrve. Na alost, Mrs. Pike je vjerovala da je njen sin pobjegao od svoje nove ene da bi jurio svoje nesmotrene snove - dok je Alma, to je jo

alosnije - nije ni poku ala

razuvjeriti. Jednom mjesečno, Alma je odlazila u posjetu svojoj staroj prijateljici Retti u du evnu bolnicu Griffon. Retta vi e nije znala ko je Alma - niti je, izgleda, znala ko je ona sama. Alma nije vidjela svoju sestru Prudence, ali bi tu i tamo čula vijesti o njoj: siroma tvo i abolicionizam, abolicionizam i siroma tvo, uvijek ista tmurna priča. Alma je znala za sve to, ali nije znala ta da radi sa svim tim. Za to su se njihovi ivoti odvijali tako, a ne u nekom drugom smjeruŠ Ponovo je razmi ljala o četiri različite i podudarajuće vrste vremena, kako ih je jednom prilikom nazvala: bo ansko vrijeme, geolo ko vrijeme, ljudsko vrijeme, vrijeme mahovine. Shvatila je da je veći dio svog ivota provela eleći da ivi u sporom, mikroskopskom carstvu vremena mahovina. To je bila prilično čudna elja, međutim, tada je srela Ambrosea Pikea, čija su stremljenja bila jo čudnija od njenih: on je elio da ivi unutar vječne praznine bo anskog vremena - odnosno, elio je da ivi sasvim van vremena. elio je da i ona ivi tamo s njim. Jedna stvar je bila sigurna: ljudsko vrijeme je bilo najtu nija, najluđa, najrazornija vrsta vremena, koja je ikad postojala. Poku ala ga je ignorisati koliko je god mogla. Pa ipak, dani su prolazili.

P

očetkom maja 1851. godine, jednog prohladnog, ki nog jutra, na White Acre je stiglo pismo, koje je bilo naslovljeno na Henryja Whittakera. Nije bilo adrese s

koje je poslano, ali su rubovi pisma bili crni, to je označavalo alost. Alma je čitala

283

svu očevu po tu, pa je otvorila i ovu kovertu, dok se savjesno nosila s po tom u radnoj sobi svog oca.

Dragi Mr. Whittakere, pi em vam danas da bih vam se predstavio, ali i da bih vam saop tio lo e vijesti. Ja sam velečasni Francis Welles i radim kao misionar u zalivu Matavai zalivu, na Tahitiju, već trideset sedam godina. U pro losti, povremeno sam sarađivao s va im dobrim predstavnikom, Mr. Yanceyjem, koji zna da sam odu evljeni amater na polju botanike. Sakupio sam primjerke za Mr. Yanceyja i pokazao mu mjesta od botaničkog interesa, itd., itd. Prodao sam mu neke morske primjerke, koralje i koljke - koji me posebno interesuju. U posljednje vrijeme, Mr. Yancey je iskoristio moju pomoć u poku aju da spasimo va u ovda nju planta u vanilije - to nastojanje je bilo prilično potpomognuto dolaskom va eg mladog radnika po imenu Ambrose Pike 1849. godine. Moja tu na du nost je da vas obavijestim da je Mr. Pike preminuo od infekcije, koja - isuvi e lako u ovoj tropskoj klimi - mo e dovesti bolesnika do brze i preuranjene smrti. Mo da ćete eljeti da obavijestite njegovu porodicu da je Mr. Pike bio pozvan kod na eg gospoda 30. novembra 1850. godine. Također, mo ete ih obavijestiti da je imao odgovarajuću kr ćansku sahranu i da sam ja nabavio mali kamen, koji označava njegov grob. Neizmjerno mi je ao zbog njegove smrti. Bio je d entlmen visokih moralnih standarda i neiskvarenog karaktera. To se rijetko pronalazi u ovim krajevima. Sumnjam da ću ikada ponovo upoznati nekoga nalik njemu. Ne mogu vam ponuditi nikakvu utjehu, osim uvjerenosti da sada ivi na boljem mjestu i da nikad neće patiti od poni enja, koja nosi starost. Najiskrenije va , velečasni F. P. Welles. Vijesti su pogodile Almu silinom sjekire, koja se zabada u granit: u u ima joj je zvečalo, kosti su joj se protresle i pred očima su joj sijevale varnice. Izbilo je klin nečega iz nje - klin nečega veoma va nog - i taj klin je odletio u vazduh vrteći se oko svoje ose i vi e nikada nije bio nađen. Da nije sjedila, pala bi. Sru ila se na sto svog oca, pritisla je lice o krajnje ljubazno i promi ljeno pismo velečasnog F. P. Wellesa i zaplakala, kao da se svaki oblak sručio s nebeskog svoda.

284

K

ako je mogla aliti Ambrosea vi e, nego to ga je već alilaŠ Pa ipak, jeste. Uskoro je shvatila da postoji tuga ispod tuge, ba kao to postoji sloj ispod sloja

na morskom dnu - pa čak i jo slojeva ispod tog, ako nastavite da kopate. Ambrose je odavno oti ao od nje, i svakako je znala da odlazi zauvijek, ali nikada nije očekivala da će umrijeti prije nje. Jednostavna magija aritmetike trebalo je da isključi tu mogućnost: bio je toliko mlađi od nje. Kako je mogao umrijeti prviŠ Bio je oličenje mladosti. Bio je sklop sve nevinosti, za koju je mladost ikad znala. Pa ipak, bio je mrtav, a ona je bila iva. Poslala ga je daleko da umre. Postoji nivo tuge koji je tako dubok da prestane ličiti na tugu. Bol postaje tako jak da ga tijelo vi e ne mo e osjećati. Bol podvrgne sebe kauterizaciji, pretvori se u o iljke i sprečava osjećanja da se ire. Takva utrnulost je vrsta milosti. To je nivo tuge, koji je Alma dosegnula, kad je podigla lice s očevog stola i prestala jecati. Kretala se kao da njome upravlja neka tupa, nepopustljiva spoljna sila. Prvo, to je uradila - saop tila je ocu tu ne vijesti. Zatekla ga je kako le i u krevetu, mireći, siv i umoran, nalik na vlastitu posmrtnu masku. Sramotno, morala je vikati vijest o Ambroseovoj smrti u Hrenryjevu slu nu trubicu, prije nego to je on uspio shvatiti ta se zaista desilo. Pa, toliko o tome , rekao je i ponovo za mirio. Rekla je i Hanneke de Groot, koja je samo skupila usne, stisnula ruke o svoje grudi i samo procijedila: Bo e! - riječ, koja je i na nizozemskom, i na engleskom ista. Alma je napisala pismo Georgeu Hawkesu, objasniv i mu ta se desilo i zahvaliv i mu za ljubaznost, koju je pokazao prema Ambroseu i zbog toga to mu je odao čast s izuzetnom knjigom o orhidejama. George je momentalno odgovorio pismom savr ene nje nosti i učtive tuge. Ubrzo nakon toga, Alma je dobila pismo od svoje sestre Prudence, u kom joj je ova izjavila sauče će zbog gubitka mu a. Nije znala ko je rekao Prudence. Nije je ni pitala. Napisala joj je pismo zahvalnosti kao odgovor. Napisala je pismo i velečasnom Francisu Wellesu, koje je potpisala očevim imenom, zahvaliv i mu

to je prenio tu ne vijesti o smrti njegovog najuglednijeg

radnika. Pitala je postoji li ne to to bi Whittakerovi zauzvrat mogli uraditi. Napisala je pismo i Ambroseovoj majci, u kom je prepisala svaku riječ iz pisma velečasnog Francisa Wellesa. Strahovala je od toga da ga po alje. Znala je da je

285

Ambrose bio najdra i sin svojoj majci, iako je Mrs. Pike spominjala njegove neobuzdane manire . A za to joj i ne bi bio najdra i sinŠ Ambrose je svima bio drag. Ove vijesti će je uni titi.

to je jo gore, Alma se nije mogla oduprijeti utisku da je

ubila najdra eg sina ove ene - najboljeg, dragulja, anđela iz Framinghama. Kad je poslala stra no pismo, Alma se samo mogla nadati da će kr ćanska vjera Mrs. Pike barem u nekoj mjeri za titi od ovog udarca sudbine. to se tiče Alme, ona nije imala utjehu te vrste. Vjerovala je u Stvoritelja, ali mu se nikada nije obratila u trenucima očaja - i neće to uraditi ni sada. Njena vjera nije bila takva. Alma je prihvatala i divila se Bogu kao kreatoru i prvobitnom pokretaču kosmosa, ali u njenom umu, on je bio zastra ujuća, udaljena i, čak, nemilosrdna figura. Bilo koje biće, koje je moglo stvoriti svijet tako akutne patnje nije bilo biće, u kom treba potra iti utjehu zbog patnji istog tog svijeta. Za takvu utjehu, mogla se samo obratiti naklonosti Hanneke de Groot. Nakon to je Alma obavila svoje tu ne du nosti - nakon to je sva ta pisma o Ambroseovoj smrti napisala i poslala - nije joj ostalo ni ta drugo, osim da se navikne na svoje udovi tvo, svoju sramotu i tugu. Vi e iz navike, nego elje, vratila se svom izučavanju mahovina. Bez tog zadatka, osjećala je da bi i ona sama mogla umrijeti. Očevo zdravstveno stanje se pogor avalo. Njene odgovornosti su se mno ile. Svijet je postao manji. Tako je mogao izgledati ostatak Alminog

ivota da nije bilo dolaska Dicka

Yanceyja - samo pet mjeseci kasnije. On je jednog lijepog oktobarskog jutra u etao krupnim koracima na White Acre, noseći u ruci mali, pohabani, ko ni kofer, koji je nekada pripadao Ambroseu Pikeu. Zatra io je da razgovara s Almom Whittaker nasamo.

286

Devetnaesto poglavlje

A

lma je odvela Dicka Yanceyja u radnu sobu svog oca i zatvorila vrata iza njih. Nikada ranije nije bila nasamo u sobi s njim. On je bio dio njenog ivota jo od

najranijih sjećanja, ali je u njegovom prisustvu uvijek osjećala jezu i nelagodu. Njegova natprosječna visina, smrtno blijeda ko a, sjajna ćelava glava, ledeni pogled i o tre crte njegovog profila - sve to zajedno je činilo stvarno opasnu osobu. Čak i sad, nakon skoro pedeset godina poznavanja, Alma nije mogla odrediti koliko je tačno imao godina. Bio je vječan. To je samo pojačavalo njegovu zastra ujuću prirodu. Svi su strahovali od Dicka Yanceyja, a Henry Whittaker je ba to i elio. Alma nikada nije razumjela Yanceyjevu lojalnost Henryju, niti kako je Henry uspijevao da ga kontroli e, ali je jedna stvar bila jasna: Whittaker Company nije mogla funkcionisati bez ovog zastra ujućeg čovjeka. Mr. Yancey , rekla je Alma i pokazala na stolicu. Molim vas, sjedite. Nije sjeo. Stajao je nasred sobe i dr ao Ambroseov kofer, prezirno u jednoj ruci. Alma je poku ala da ne zuri u kofer - jedinu imovinu njenog pokojnog supruga. Ni ona nije sjela. Očigledno, nisu eljeli da se opuste. Mr. Yancey, jeste li eljeli razgovarati sa mnom o nečemuŠ Ili biste, radije, da se vidite s mojim ocem? U posljednje vrijeme mu nije dobro, to vjerujem znate, ali danas mu je jedan od boljih dana i glava mu je bistra. Mo e vas primiti u svojoj spavaćoj sobi, ako vam to ne smeta. I dalje, Dick Yancey nije progovarao. To je bila njegova čuvena taktika: utnja kao oru je. Kad je Dick Yancey utio, nervozni ljudi u njegovoj okolini ispunili bi vazduh riječima. Ljudi su govorili vi e, nego to su htjeli da ka u. Dick Yancey ih je posmatrao iz svoje tvrđave utnje dok su njihove tajne nesmetano izlijetale na vidjelo. Kasnije bi te tajne donio kući na White Acre. To je bila funkcija njegove moći. Alma je odlučila da ne upadne u njegovu zamku i upusti se u priču bez razmi ljanja. Zbog toga, stajali su oboje u ti ini jo barem dvije minute. Međutim, Alma to nije mogla podnijeti. Ponovo je progovorila: Vidim da nosite kofer mog pokojnog mu a. Pretpostavljam da ste bili na Tahitiju i da ste ga odatle donijeliŠ Do li ste da mi ga vratiteŠ Nije se pomjerao, niti je izustio ni riječ.

287

Alma je nastavila. Mr. Yancey, ukoliko se pitate elim li da dobijem taj kofer nazad, odgovor je da - to bih ba voljela. Moj pokojni mu nije imao mnogo imovine. Mnogo bi mi značilo da sačuvam kao uspomenu taj jedinstveni predmet, za koji znam da ga je beskrajno cijenio. I dalje, nije progovarao. Hoće li je natjerati da ga preklinje da joj ga daŠ Treba li da mu da neki novacŠ

eli li ne to zauzvratŠ Ili - misao joj je proletjela kroz glavu

lutajućom, nelogičnom munjom - je li iz nekog razloga oklijevaoŠ Je li moguće da se on osjećao nesigurnoŠ Nije mogla pogoditi ta je posrijedi kad je Dick Yancey bio u pitanju. Njega nije bilo moguće pročitati. Alma je postala nestrpljiva i uznemirena. Mr. Yancey, zaista moram insistirati , rekla je, da mi objasnite svoje pona anje. Dick Yancey nije bio čovjek koji je ikada morao obja njavati svoje pona anje. Alma je to dobro znala, kao i svi ostali ivi ljudi. On nije ćerdao riječi na tako sitničavu upotrebu, kao to je obja njenje. On uopće nije ćerdao riječi. Ustvari, od najranijeg djetinjstva, Alma je rijetko čula da je izgovorio vi e od tri riječi zaredom. Međutim, to se tiče ovog dana, Dick Yancey je mogao da iznese svoj zaključak u puke dvije riječi, koje je sada procijedio iz ugla svojih usta, dok je prolazio pored Alme i nastavio prema vratima, gurnuv i kofer u njeno naručje, kada ju je okrznuo u prolazu. Spali to , rekao je.

A

lma je sjedila sama s koferom u radnoj sobi svog oca čitav sat, zureći u taj predmet, kao da je poku avala ustanoviti - kroz ovu pohabanu i solju optočenu

ko nu spolja njost - ta je vrebalo iznutra. Za to bi, pobogu, Yancey uopće rekao ne to takvoŠ Za to bi se potrudio da joj donese ovaj kofer s drugog kraja planete, samo da bi joj nalo io da ga spaliŠ Za to ga sam nije spalio, ako je to trebalo uraditi s njimŠ I je li htio kazati da ga spali nakon otvaranja i pregledanja njegovog sadr aja, ili

prije togaŠ Za to je toliko oklijevao, prije nego to joj ga je uručioŠ Postavljanje njemu bilo kog od ovih pitanja bilo je, naravno, van svih okvira vjerovatnoće: već je oti ao. Dick Yancey se kretao nevjerovatnom brzinom; to se nje tiče, do sada je mogao biti na pola puta do Argentine. Dodu e, čak i da je ostao na White Acreu, nije mogao odgovoriti ni na jedno drugo pitanje. To je znala. Takva vrsta razgovora nikada neće biti dio njegovih du nosti. Znala je samo da je Ambroseova dragocjena imovina sada bila u njenim rukama - ba kao i dilema.

288

Odlučila je da odnese stvar u svoju radnu sobu, u spremi tu za kočije, da bi mogla razmisliti o tome nasamo. Spustila ga je na divan u uglu - gdje je Retta imala običaj da ćaska s njom prije toliko godina, gdje je Ambrose imao običaj da se udobno ispru i, dok bi njegove duge noge visile i gdje je Alma spavala u mračnim mjesecima, kada je Ambrose oti ao. Proučavala je kofer. Bio je pola metra dugačak, četrdesetak centimetara irok i petnaest centimetara dubok - jednostavan pravougaonik od jeftine kravlje ko e boje meda. Bio je izgreban, uflekan i skroman. Ručka je nekoliko puta bila krpljena icom i ko nim dr ačem.

arke su korodirale od morskog vazduha i

godina. Iznad ručke, jedva da su se mogli raspoznati blijedi ispupčeni inicijali A. R . Dva ko na kai a su okru ivala kofer, dr eći ga zatvorenog, kao kolanske trake oko konjskog trbuha. Nije bilo katanca, to je bilo tako tipično za Ambrosea. On je bio tako povjerljive prirode - odnosno, bio je nekad. Mo da ga ne bi ni otvorila da je na koferu bio katanac. Mo da bi bio dovoljan samo jedan blijedi znak tajnovitosti, i ona bi se povukla. A mo da i ne bi. Alma je bila osoba koja se rodila da bi istra ivala stvari bez obzira na posljedice, čak i ako je to značilo lomljenje katanca. Otvorila je kofer bez pote koća. Unutra je bio slo en braon samtani sako, istog trena prepoznatljiv, zbog čega se njeno grlo steglo od navale osjećanja. Podigla ga je i pritisla o svoje lice, nadajući se da će namirisati ne to od Ambrosea u njegovom tkanju, ali jedino to je mogla namirisati bili su tragovi plijesni. Ispod sakoa je prona la debeo sve anj papira: skice i crte i na irokom, hrapavom papiru boje ljuske od jajeta. Crte pri vrhu je prikazivao tropsko drvo Pandanus, lako prepoznatljivo po svojim spiralama od li ća i debelom korijenju. To je bio Ambroseov virtuozni rad na djelu, s tipično savr enim detaljima. To je bila samo skica urađena olovkom, ali je bila veličanstvena. Ispod ovog crte a je bio jo jedan - detalj vanilijinog cvijeta, nacrtan tu em i pa ljivo obojen, tako da je djelovalo kao da se vijori na stranici. Alma je osjećala da se u njoj budi nada. Uz to, kofer je sadr avao Ambroseove botaničke utiske iz Ju nog Pacifika. To ju je na vi e načina tje ilo. Kao prvo, to je značilo da je Ambrose prona ao utjehu u svom umjetničkom radu, dok je bio na Tahitiju, umjesto da je samo venuo u besposlenom očaju. Kao drugo, nakon to je sada do la u posjed ovih crte a, Alma će imati ne to vi e od Ambrosea - ne to izuzetno i opipljivo, po čemu će ga se sjećati. Uz to, ovi crte i će biti njen prozor u

289

njegove posljednje godine: bit će u stanju da vidi ta je on vidio, kao da gleda direktno kroz njegove oči. Treći crte

je bila kokosova palma, pojednostavljeno i na brzinu skicirana,

nezavr ena. Međutim, četvrti crte ju je zapanjio. Na njemu je bilo lice. To je bilo iznenađenje, jer Ambrose - bar prema Alminom znanju - nikada nije pokazivao interesovanje za prikazivanje ljudskih obličja. Nije bio portretista, niti je ikada tvrdio da jeste. Međutim, tu je bio portret, nacrtan olovkom i tu em Ambroseovom preciznom rukom. Bila je to glava mladića u profilu s desne strane. Njegove crte lica ukazivale su na polinezijsko porijeklo.

iroke jagodice, pljosnat nos, iroke usne. Privlačan i jak.

Kosa kratko pod i ana, kao kod Evropljanina. Alma je pre la na sljedeći crte : na njemu je bio jo jedan portret istog mladića, ali s lijeve strane. Na sljedećem crte u bila je prikazana mu ka ruka. To nije bila Ambroseova ruka. Rame je bilo ire od njegovog, a podlaktica sna nija. Sljedeći je bio intimni detalj ljudskog oka. To nije bilo Ambroseovo oko (Alma bi uvijek prepoznala Ambroseovo oko). To je bilo oko nekog drugog čovjeka, karakteristično po svojim dugim trepavicama. Zatim je uslijedila studija cijelog tijela mladića, golog, otpozadi, koji je djelovao kao da je odlazio od umjetnika. Leđa su mu bila iroka i mi ićava. Svaki kičmeni pr ljen je bio precizno prenesen na papir. Na jo

jednom aktu bio je prikazan kako sjedi

oslonjen na kokosovu palmu. Njegovo lice je već bilo poznato Almi - iste veličanstvene obrve, iste

iroke usne, iste bademolike oči. Tu je izgledao ne to

mlađe, nego na drugim crte ima - nije bio stariji od dječaka. Mo da je imao sedamnaest ili osamnaest godina. Nije bilo vi e botaničkih studija. Svi preostali crte i, skice i akvareli u koferu bili su aktovi. Mora da ih je bilo vi e od stotinu - sve jednog te istog domoroca s kratkom evropskom frizurom. Na nekim, djelovao je kao da spava. Na drugim je ili trčao, ili nosio koplje, ih podizao kamen, ili zabacivao ribarsku mre u - nalik atletama ili polubogovima na staroj grčkoj keramici. Ni na jednom od crte a nije imao ni komadić odjeće na sebi - ni ta osim cipela. Na većini crte a, njegov penis je bio opu ten i visio je. Na drugim, činjenično nije. Na tim drugim crte ima, mladićevo lice je bilo okrenuto prema portretisti s iskrenom, a mo da čak i razdraganom otvoreno ću. Bo e moj , Alma je čula sebe kako je rekla naglas. Onda je shvatila da je sve

290

vrijeme to ponavljala, sa svakim novim i okantnim crte om.

Bo e moj, Bo e moj, Bo e moj. Alma Whittaker je bila

ena brzog rezonovanja i, daleko od senzualnog

nevina ceta. Jedini mogući zaključak, koji se mogao donijeti na osnovu sadr aja kofera, bio je sljedeći: Ambrose Pike - uzor vrline i anđeo Framinghama - bio je sodomit. Njen um se prisjetio njegove prve noći provedene na White Acreu. Tokom večere, očarao je i Henryja i Almu svojim idejama o ručnom opra ivanju vanilija orhideja na Tahitiju.

ta je ono, rekaoŠ Bit će tako lako, obećao je: Jedino, to vam treba su

dječaci s malim prstima i tapići. Zvučalo je tako razigrano. Sada, u vremenski udaljenoj retrospektivi, zvučalo je perverzno. Međutim, pru alo je i tako mnogo odgovora. Ambrose nije bio u stanju da konzumira njihov brak, ali ne zato to je Alma bila stara, ni zato to je bila ru na, niti zato to je on elio da se ona pona a kao anđeo - već zato to je elio dječake s malim prstima i tapiće. Ili velike momke, prema ovim crte ima. Dragi Bo e, čemu ju je izlo io! Kakve la i joj je ispričao! Kakve manipulacije! Natjerao ju je da osjeća gađenje prema svojim sasvim prirodnim udnjama. Kako ju je pogledao iz kade onog popodneva, kad je uzela njegove prste u usta - kao da je bila neka vrsta sukube, koja je do la da pro dere njegovo meso. Sjetila se Montaignove izreke, ne to

to je odavno pročitala, ali joj se urezalo u pamćenje i sad joj je

djelovalo veoma značajno: To su dvije stvari, za koje sam primijetio da se uvijek nalaze u jedinstvenoj saglasnosti: krajnje pobo ne misli i prizemno pona anje. Ambrose je napravio budalu od nje sa svojim krajnje pobo nim mislima, velikim snovima, la nom nevino ću i pretvaranjem da je bogolik, kao i plemenitim pričama o općenju s bo anstvom - a, vidi gdje je zavr io! U raskala nom raju s voljnim homićem i lijepim uspravnim kurcem! Dvolični kučkin sine! , rekla je naglas.

N

eka druga ena bi poslu ala savjet Dicka Yanceyja i spalila bi kofer i sve to se nalazi u njemu. Međutim, Alma je bila isuvi e posvećena nauci da bi spalila

dokaze bilo koje vrste. Ugurala je kofer ispod divana u svojoj radnoj sobi. Tamo ga niko neće pronaći. U svakom slučaju, niko nikada nije ni ulazio u tu sobu. Kako nije

291

podnosila da je ometaju tokom rada, nije dozvoljavala nikome, da makar i očisti njenu radnu sobu. Nikoga i nije bilo briga ta stara usidjelica poput Alme radi u svojoj sobi prepunoj glupavih mikroskopa, dosadnih knjiga i bočica punih suhe mahovine. Ona je bila budala. Njen ivot je bio komedija - u asna, tu na komedija. Oti la je na večeru, ali nije obratila pa nju na hranu. Ko je jo znao, osim njeŠ Čula je najgore glasine o Ambroseu u mjesecima nakon njihovog braka - ili je mislila da jeste - ali, nije se mogla sjetiti da ga je iko ikada optu io da je pe ovan. U tom slučaju, je li dosađivao momcima iz taleŠ Ili mladim ba tovanimaŠ Je li to bilo ono, na ta se bio nameračioŠ Ali, kad se mogao baviti timeŠ Neko bi ne to rekao. Njih dvoje su uvijek bili zajedno, Alma i Ambrose, a tako pohotljive tajne ne ostaju dugo tajne. Glasine su vrijedna valuta, koja pravi rupe u d epovima, ali se, na kraju, potro i. Pa ipak, niko nije progovorio ni riječ o tome. Je li Hanneke znalaŠ, pitala se Alma, dok je posmatrala staru domaćicu. Je li zato bila protiv Ambrosea? Ne poznajemo ga, rekla je, tako mnogo puta... ta je s Danielom Tupperom iz Bostona - Ambroseovim najbliskijim prijateljem? Je li on bio ne to vi e od prijateljaŠ Telegram, koji je poslao na dan njihovog vjenčanja, BRAVO, PIKE - je li to bila neka drska ifraŠ Međutim, Alma se sjetila da je Daniel Tupper bio o enjen čovjek s kućom punom djece. Ili je, bar, Ambrose tako rekao. Ionako nije imalo značaja. Očigledno, ljudi su mogli da budu vi e stvari, i to istovremeno. ta je s njegovom majkomŠ Je li Mrs. Constance Pike znalaŠ Je li na to mislila, kada je napisala: Mo da će ga pristojan brak izliječiti od izigravanja moralnog zabu anta Š Za to Alma nije pa ljivije pročitala to pismoŠ Za to nije istra ivalaŠ

Kako joj je to moglo promaćiŠ Nakon večere,

etala je po svojoj sobi. Osjećala se kao da je raspolućena i

i ča ena. Osjećala je da je okupana znati eljom, ispolirana do visokog sjaja od bijesa. Po to nije bila u stanju da se obuzda, oti la je u spremi te za kočije. Oti la je u tampariju, koju je tako pa ljivo (i luksuzno) opremila za Ambrosea tri godine ranije. Cijela ma inerija se sada odmarala ispod čar afa, kao i namje taj. Ponovo je prona la Ambroseovu svesku u gornjoj ladici njegovog stola. Otvorila je na neku stranu nasumice i prona la uzorak poznatog, mističkog baljezganja:

292

Ni ta ne postoji osim UMA, koji pokreće SILA... nemoj da zamrači dan, nemoj da svjetluca u promjeni... Problemi izvana, i dalje izvana! Zatvorila je svesku i ispustila neprijatan zvuk. Nije vi e mogla podnijeti ni riječ toga. Za to taj čovjek nikad nije mogao da bude jasan? Vratila se u svoju radnu sobu i izvukla kofer ispod divana. Ovaj put je metodičnije pregledala njegov sadr aj. To nije bio prijatan zadatak, ali je osjećala da to mora uraditi. Kopala je po ivicama kofera, tragajući za skrivenom pregradom, ili bilo čim drugim,

to joj je promaklo tokom prvog pregleda. Proče ljala je d epove

Ambroseovog izlizanog sakoa, ali je prona la samo pernicu. Zatim se ponovo vratila crte ima - tri vje ta crte a biljaka, a zatim desetine opscenih crte a istog prelijepog mladića. Pitala se da li bi, nakon podrobnijeg ispitivanja, mogla doći do jo nekog zaključka, ali nije; portreti su bili isuvi e iskreni, senzualni, intimni. Nije bilo drugog tumačenja toga. Alma je okrenula jedan od aktova, i primijetila je da je ne to napisano Ambroseovim ljupkim, gracioznim rukopisom na poleđini. Jedva vidljivi i skromni potpis bio je zguran u uglu. Međutim, to nije bio potpis. Bile su to samo dvije riječi, ispisane malim slovima: sutra ujutru. Alma je okrenula poleđinu jo jednog akta i u istom desnom uglu, ne to ni e, vidjela je iste dvije riječi: sutra ujutru. Jedan po jedan, okrenula je svaki crte . Na svima su bile ispisane iste riječi, elegantnim, poznatim rukopisom: sutra ujutru, sutra

ujutru, sutra ujutru... ta je to trebalo značitiŠ Je li sve to bila prokleta ifraŠ Uzela je komadić papira i isjeckala slova sutra ujutru , sklapajući ih u drugačije riječi i fraze: RUSU TURAJ TU TRAS U JUTRU UJUTRU RASUT

Ni ta od svega toga nije imalo smisla. Ni prevođenje riječi na francuski, nizozemski, latinski, grčki ili njemački nije donijelo neko razja njenje. Kao ni čitanje unazad, a ni pripisivanje slovima brojeva, koji odgovaraju njihovim mjestima u abecedi. Mo da ipak nije bila u pitanju ifra. Mo da se radilo o odugovlačenju. Mo da

293

je ne to uvijek trebalo da se desi tom mladiću sutra ujturu, barem prema Ambroseu. Pa, u svakom slučaju, to je prilično ličilo na Ambrosea: bilo je misteriozno i uznemiravajuće. Mo da je, naprosto, odlagao konzumaciju s ovim lijepim domorocem, koji mu je bio i muza: Mladi momče, neću ti sad dosađivati, ali ću se baciti na to čim ustanem sutra ujutrul

Mo da se tako odr ao čistim, nakon

suočavanja s isku enjem. Mo da nikada nije ni taknuo mladića. Za to ga je onda, uopće, crtao gologŠ Almi je pala na pamet jo jedna misao: Mo da su ovi crte i bili naručeniŠ Mo da je neko - neki drugi sodomit, mo da, i to bogata - platio Ambroseu da nacrta ovog mladićaŠ Međutim, za to bi Ambroseu bio potreban novac, kad se Alma pobrinula da bude veoma dobro zbrinutŠ I za to bi prihvatio takvu narud binu, kad je bio osoba tako nje nog senzibiliteta - ili, se bar tako predstavljao? Ako je njegova moralnost bila puko pretvaranje, onda je svakako nastavio s tim aktivnostima i nakon napu tanja White Acrea. Na Tahitiju nije u ivao reputaciju izroda, u suprotnom velečasni Francis Welles ne bi pohvalio Ambrosea Pikea kao gospodina visokih moralnih standarda i najčistijeg karaktera . Za to, ondaŠ Za to ovaj mladićŠ Za to goli av i uzbuđen mladićŠ Za to tako lijep mlad drugar s tako izra ajnim licemŠ Za to se toliko potrudio da napravi tako mnogo crte aŠ Za to, umjesto toga, nije crtao cvijećeŠ Ambrose je volio cvijeće, a Tahiti je vrvio od cvijeća! Ko je bio ovaj mladić, koji mu je bio i muzaŠ I za to je Ambrose oti ao u smrt, dok je neprestano planirao da ne to uradi s ovim mladićem - i to da uradi, zauvijek i beskonačno, sutra ujutru?

294

Dvadeseto poglavlje Henry Whittaker je umirao. Imao je devedeset jednu godinu, pa to nije trebalo da bude okantna vijest, ali je Henry bio i okiran i bijesan to se na ao u takvom jadnom stanju. Mjesecima nije hodao i jedva da je jo uvijek mogao udahnuti punim plućima, ali i dalje se nije mogao pomiriti sa svojom sudbinom. Zarobljen u krevetu, slab i sasu en, očima je divlje

arao po sobi, kao da je tragao za načinima da

pobjegne. Izgledao je kao da tra i nekoga da ga tlači, podmiti ili nagovori da ga odr i u ivotu. Jedva da je vjerovao da nema bjekstva odatle. Bio je u asnut. to je bivao u asnutiji, to je vi e tiranisao svoje jadne medicinske sestre. Tra io je da mu neprestano masiraju noge, i - pla eći se gu enja zbog svojih upaljenih pluća tra io je da mu krevet nakrive pod o trim uglom. Odbijao je jastuke, jer se pla io da će ga ugu iti tokom sna. Postajao je sve protivrječniji svakog dana, čak i kad mu se zdravlje pogor avalo. Kakav bijedan haos ste napravile od ovog kreveta! , uzviknuo bi za nekom blijedom, prepla enom djevojkom, dok je istrčavala iz sobe. Alma se čudila kako je uopće nalazio snage da laje kao lancem vezani pas, čak i dok je postepeno nestajao ispod čar afa. Bio je te ak, ali je u njegovoj borbi bilo i nečeg za divljenje, nečeg kraljevskog u njegovom odbijanju da mirno umre. Te io je kao sjenka. Njegovo tijelo je postalo mekana koverta, ispunjena dugim, o trim kostima i sva prekrivena ranama. Mogao je piti samo praznu goveđu supu, i to u malim količinama. I pored toga, Henryjev glas je bio posljednji dio njegovog tijela koji ga je izdao. teta zbog toga. Henryjev glas je izazivao patnju dobrih medicinskih sestara i slu avki oko njega, jer je - kao hrabri engleski mornar, koji je tonuo zajedno sa svojim brodom - počeo pjevati skaredne pjesme, da bi, navodno, odr ao svoju hrabrost pri suočavanju s propa ću. Smrt je poku avala da ga povuče na dolje s obje ruke, ali ju je on pjesmom tjerao.

S crvenom zastavom koja vijori, neka toga bude! Djevojci nabij ga u dupe! Kate, hvala ti, to bi bilo sve za sad , rekla bi Alma nesretnoj, mladoj medicinskoj sestri, koja se zadesila na du nosti. Ispratila bi jadnu djevojku do vrata, dok je Henry pjevao: Dobra stara Kate u Liverpoolu! Nekad je vodila kurvinsku kolu! Henry nikada nije mnogo mario za učtivosti, ali sada za njih nije davao ni prebijene pare. Govorio je ta god je elio da ka e - a mo da, kako se Almi činilo, i

295

vi e, nego to je elio da ka e. Bio je zapanjujuće indiskretan. Vri tao je o novcu, o poslovima koji su se izjalovili. Optu ivao je i provocirao, napadao i odbijao napade. Čak je zapodijevao svađe s mrtvima. Diskutovao je sa Sir Josephom Banksom, poku avajući ponovo da ga ubijedi da počne uzgajati kininovac na Himalajima. Buncao je o odavno preminulom ocu njegove pokojne supruge: Pokazat ću ti, stari svinjski psu s tvorovom nju kom od Nizozemca, koliko bogat čovjek planiram postati! Optu io je vlastitog odavno umrlog oca da je ljigava ulizica. Zahtijevao je da pozovu Beatrix da se pobrine za njega i donese mu jabukovaču. Gdje je bila njegova enaŠ Koji vrag je čovjek uopće imao enu, ako nije tu da se pobrine za njega na njegovoj samrtnoj postelji? Zatim je jednog dana pogledao Almu direktno u oči i rekao: A ti misli da ne znam ta je bio taj tvoj mu ! Alma je oklijevala trenutak predugo da istjera iz sobe medicinsku sestru. Trebalo je da to uradi odmah, ali je, umjesto toga, čekala, nesigurna u to ta je njen otac poku avao kazati. Misli da nisam susretao ljude, kao to je on, na svojim putovanjimaŠ Misli da nekada nisam i sam bio takav mu karacŠ Misli da su me primili na Resolution zbog moje vje te navigacijeŠ ljivice, bio sam ćosavi mladić - ćosavi mali klinac s kopna, s finim, čistim čmarom. Nije sramota govoriti o tome! Obraćao joj se sa

ljivice . Tako je nije zvao godinama - mo da i decenijama.

Često je nije ni prepoznavao tokom posljednjih mjeseci. Međutim, sada, uz kori tenje omiljenog starog nadimka, bilo je jasno da je tačno znao ko je ona - to je značilo da je tačno znao i ta je govorio. Betsy, mo e ići sada , Alma je otpustila medicinsku sestru, ali se činilo da ona nije urila da napusti sobu. ljivice, zapitaj se ta su mi radili na tom brodu! Bio sam najmlađi klinac na palubi! Oh, bo e, ala su se zabavili mnome! Betsy, hvala ti , rekla je Alma, krenuv i da lično isprati medicinsku sestru do vrata. Mo e zatvoriti vrata za sobom. Hvala ti. Zaista si mi bila od velike pomoći. Hvala ti. Hajde idi sada. Henry je sad pjevao u asan stih, koji Alma nikada ranije nije čula: Kresali su me

dolje i kresali su me dolje, momak me je bu io okolo i naokolo!

296

Oče , rekla je Alma, mora prestati . Pribli ila mu se i polo ila je svoje ruke na njegove grudi. Mora prestati. Prestao je pjevati i pogledao ju je uzavrelim pogledom.

čepao je njene ručne

zglobove svojim ko čatim rukama. ljivice, zapitaj se za to se vjenčao s tobom , Henry je rekao, glasom jasnim i jakim kao sama mladost. Kladim se da nije zbog novca! Kao ni zbog tvog čistog čmara. Mora biti zbog nečeg drugog. Tebi to ba i nema mnogo smisla, zar neŠ Ni meni nema smisla. Alma je izvukla ruke iz očevog stiska. Njegov zadah je smrdio na trule . Veći dio njega je već bio mrtav. Oče, prestani pričati i uzmi malo goveđe supe , rekla je, naginjući

olju ka

njegovim ustima i izbjegavajući njegov pogled. Imala je osjećaj da je sestra prislu kivala s druge strane vrata. Zapjevao je: Oh, bje imo oko Capea! Neki zbog duga, a neki zbog silovanja! Poku ala je sipati supu u njegova usta - ako ni ta drugo, da bi ga spriječila da pjeva - međutim, on je ispljunuo supu i odgurnuo njenu ruku. Supa se prosula po posteljini, a olja se zavrtjela na podu. Stari borac je jo uvijek imao snage u sebi. Ponovo je posegnuo za njenim ručnim zglobovima i uhvatio je jedan. ljivice, ne budi tupava , rekao je. Ne vjeruj ni u jednu riječ, koju ti ijedna pička ili skot ka e na ovom svijetu. Idi i sama otkrij! Tokom sljedeće sedmice, dok se Henry sve vi e pribli avao smrti, izrekao je i otpjevao jo mnogo stvari - većina njih je bila skaredna i redom neumjesna. Međutim, jedna njegova fraza je Almi djelovala tako ubjedljiva i namjerna, da će je zauvijek smatrati očevim posljednjim riječima, upućenim njoj: Idi i sama otkrij.

H

enry Whittaker je preminuo 19. oktobra 1851. godine. Bilo je nalik oluji, koja je bjesnila na moru. Bacakao se do samog kraja, borio do posljednjeg daha, koji je

udahnuo. Mir na kraju svega toga kad je konačno preminuo, bio je zapanjujući. Niko nije mogao vjerovati da su ga pre ivjeli. Hanneke, bri ući suzu iscrpljenosti, ali i tuge, rekla je: Oh, onima koji već obitavaju na nebesima - elim sreću s novoprido licom! Alma je pomogla pri pranju tijela svog oca. Zamolila je da ostane nasamo s le om.

297

Nije eljela da se moli. Nije eljela ni da plače. Morala je pronaći ne to. Podigav i prekrivač s očevog nagog le a, pregledala je ko u oko njegovog trbuha, tragajući prstima i očima za nečim nalik o iljku, gromuljici, malenoj i na mjestu, gdje ne treba da je bude. Tra ila je smaragd, koji joj je Henry zavje tao, decenijama ranije kad je jo bila dijete, a koji je u io ispod vlastitog mesa. Nije ustuknula od traganja za njim. Bila je prirodnjak. Ako je bio tu, pronaći će ga.

ljivice, uvijek mora imati uza se ne to za podmićivanje. Nije bio tu. Bila je zapanjena. Oduvijek je vjerovala u sve, to bi joj otac ispričao. Opet, mo da je ponudio smaragd Smrti, ba neposredno pred sam kraj. Kad pjesme nisu upalile, i hrabrost nije upalila, i sva njegova prepredenost nije uspjela da otkupi put napolje iz ovog konačnog zastra ujućeg ugovora, mo da je rekao:

Uzmi i moj najbolji

smaragd! I, mo da ga je Smrt uzela - ali je uzela i Henryja - pomislila je Alma. Čak ni njen otac nije mogao otkupiti svoj izlaz iz tog sporazuma. Henry Whittaker je preminuo, a s njim i njegov posljednji trik.

N

aslijedila je sve. Testament - koji je, samo dan nakon sahrane, pročitao Henryjev stari advokat - bio je najjednostavniji mogući dokument, ne du i od

nekoliko rečenica. U testamentu je stajalo da je Henry Whittaker ostavio cijelo svoje bogatstvo svojoj jedinoj biolo koj kćerki . Sva njegova imanja, svi poslovi, sve bogatstvo, sva imovina - sve je to postalo isključivo Almino. Nije bilo odredaba ni za kog drugog. Nije bilo ni spomena o njegovoj usvojenoj kćerki, Prudence Whittaker Dixon, niti o njegovoj lojalnoj posluzi. Hanneke neće dobiti ni ta; Dick Yancey neće dobiti ni ta. Alma Whittaker je sad bila jedna od najbogatijih ena u Novom svijetu. Upravljala je najvećim botaničkim uvoznim koncernom u Americi, čije je poslove samostalno obavljala tokom posljednjih pet godina, i bila je suvlasnik uspje ne Garrick & Whittaker Pharmaceutical Company. Bila je jedini stanovnik jedne od najvećih privatnih kuća u Komonveltu Pennsylvanije, posjedovala je autorska prava za nekoliko unosnih patenata i posjedovala je na hiljade hektara plodne zemlje. Pod njenim direktnim rukovodstvom bilo je mno tvo posluge i zaposlenih, dok je beskrajan broj ljudi irom svijeta radio za nju po ugovoru. Njeni staklenici mogli su se porediti s

298

bilo kojim drugim iz najboljih evropskih botaničkih ba ta. To ba i nije djelovalo kao blagoslov. Naravno, Alma je bila umorna i tu na zbog očeve smrti, ali se, uz to, vi e osjećala opterećenom, nego počastvovanom ovim mamutskim zavje tanjem. Za to bi se ona bavila

ogromnim

botaničkim

uvoznim

koncernom,

ili

vrijednim

pogonom

farmaceutske manufaktureŠ Za to joj je trebalo da posjeduje est mlinova i rudnika irom PennsylvanijeŠ Kakvu je korist imala od vile s trideset četiri sobe, ispunjene rijetkim bogatstvima i zahtjevnim osobljem? Koliko staklenika je jednoj dami botaničarki bilo potrebno da bi proučavala mahovineŠ (Barem je odgovor na to bio jednostavan: nijedan.) Pa ipak, sve to je bilo njeno. Kad je advokat oti ao, Alma je, zapanjena i ispunjena samosa aljenjem, oti la da pronađe Hanneke de Groot. Čeznula je za utjehom najbliskije osobe, koja joj je preostala na ovom svijetu. Zatekla je domaćicu kako je stajala uspravno na velikoj, uga enoj peći u kuhinji, gurajući dr ku metle u dimnjak, u poku aju da izvuče lastavičije gnijezdo. Već u sljedećem trenutku, sloj čađi i gare i joj se sručio na glavu. Hanneke, sigurno neko drugi mo e to uraditi umjesto tebe , rekla je Alma na nizozemskom, umjesto pozdrava. Sad ću pozvati djevojku. Hanneke je si la s ognji ta, dahćući, sva umazana. Misli li da nisam to tra ilaŠ , pitala je. Misli li da postoji jo neka kr ćanska du a u ovoj kući koja će gurnuti svoj vrat u dimnjak ognji ta, osim meneŠ Alma je donijela Hanneke vla an pe kir da obri e lice, i dvije ene su sjele za sto. Advokat je već oti aoŠ , pitala je Hanneke. Oti ao je prije nekih pet minuta , odgovorila je Alma. To je bilo brzo. Bila je to jednostavna procedura. Hanneke se namr tila. Znači, onda je ostavio sve tebi, zar neŠ Jeste , rekla je Alma. A Prudence ni taŠ Ni ta , rekla je Alma, primijetiv i da Hanneke nije ni ta pitala za sebe. U tom slučaju, neka je proklet , rekla je Hanneke, nakon minute utnje. Alma se trgnula. Hanneke, budi pristojna. Moj otac se jo nije ohladio u grobu.

299

Kad ti ka em, neka je proklet , ponovila je domaćica. Neka je proklet, tvrdoglavi gre nik, kad je zanemario svoju drugu kćerku. Hanneke, ona ionako ne bi prihvatila ni ta od njega. Alma, ne zna je li to istina! Ona je dio ove porodice, ili bi bar trebalo da bude. Tvoja toliko oplakivana majka je eljela da ona bude dio ove porodice. Očekujem da će , u datim okolnostima, sama zbrinuti Prudence, zar neŠ To je zapanjilo Almu. U kom smisluŠ Moja sestra jedva da me eli vidjeti, i odbija sve moje poklone. Ne mogu je ponuditi ni keksima, a da ona ne izjavi da je to vi e nego to joj je potrebno. Nije valjda da zaista vjeruje da bi mi dozvolila da podijelim očevo bogatstvo s njomŠ Ona je ponosna djevojka, to stoji , rekla je Hanneke, vi e s divljenjem, nego zabrinuto ću. Alma je po eljela da promijeni temu. Hanneke, u ta će se White Acre pretvoriti sada, bez mog ocaŠ Ne radujem se unaprijed rukovođenju imanjem bez njegovog prisustva. Imam osjećaj kao da je veliko, ivo srce bilo i čupano iz ovog doma. Neću ti dozvoliti da zanemari svoju sestru , rekla je Hanneke, kao da joj Alma uopće ni ta nije ni rekla. Jedna je stvar to je Henry ostao gre an, glup i sebičan i u svom grobu, ali je sasvim druga da se ti pona a na isti način u ivotu. Alma se nakostrije ila. Hanneke, do la sam danas do tebe zbog topline i utjehe, a ti me vrijeđa . Ustala je, kao da je krenula da izađe iz kuhinje. Oh, dijete, sjedi. Ne vrijeđam ja nikoga. Samo hoću da ti ka em da svojoj sestri poprilično duguje , i da bi trebalo da se pobrine da taj dug bude plaćen. Ne dugujem ni ta svojoj sestri. Hanneke je podigla ruke, jo uvijek umazana čađu. Alma, zar ti ama ba ni ta ne vidi Š Hanneke, ako misli na nedostatak topline između Prudence i mene, molim te da za to ne krivi isključivo mene. Krivica je podjednako njena, koliko i moja. Nas dvije nikada nismo bile opu tene u prisustvu one druge, a ona me je samo tjerala od sebe, tokom svih minulih godina. Ne govorim o sestrinskoj toplini. Mnoge sestre nemaju toplinu u svom odnosu. Govorim o rtvi. Dijete, znam sve to se de ava u ovom domu. Misli li zaista da si

300

jedina, koja mi je ikada dotrčala u suzamaŠ Misli li da si jedina, koja je zakucala na Hannekina vrata kad bi je tuga obuzelaŠ Znam sve tajne. Zbunjena, Alma je poku ala zamisliti svoju rezervisanu sestru Prudence kako pada u domaćicino naručje u suzama. Ne, to nije mogla ni zamisliti. Prudence nikad nije bila tako bliska s Hanneke kao Alma. Prudence nije poznavala Hanneke od ranog djetinjstva i nije, čak, ni govorila nizozemski. Kako je, uopće, njihova bliskost mogla postojati? Pa ipak, Alma je morala da je pita: Koje tajneŠ Za to sama ne pita PrudenceŠ , odgovorila je Hanneke. Alma je osjećala da se sada domaćica pretvarala da je stidljiva, a to nije mogla podnijeti. Hanneke, ne mogu ti narediti da mi bilo

ta ka e , rekla je Alma,

prebaciv i se na engleski. Sad je bila isuvi e razdra ena da bi govorila starim, poznatim nizozemskim jezikom. Tvoje tajne pripadaju tebi, ako odluči da ih zadr i . Međutim, naređujem ti da se prestane poigravati sa mnom. Ako ima informacije o ovoj porodici, za koje vjeruje da bi trebalo da ih znam, onda bih voljela da mi ih saop ti . Međutim, ako te zabavlja da tek tako sjedi ovdje i ismijava moje neznanje - moje neznanje čega, naprosto ne mogu da znam - onda alim to sam danas uopće do la da razgovaram s tobom. Suočavam se s bitnim odlukama o svima u ovoj kući, i duboko alim zbog smrti svog oca. Sad nosim mnogo vi e odgovornosti. Nemam vremena, ni moralne snage da se sad igram pogađanja s tobom. Hanneke je pa ljivo pogledala Almu, pomalo mirkajući. Na kraju Alminog govora je klimnula glavom, kao da je odobrila ton i smisao Alminih riječi. Ako je već tako , rekla je Hanneke. Jesi li se ikad zapitala za to se Prudence udala za Arthura DixonaŠ Hanneke, prestani govoriti u zagonetkama , odbrusila je Alma. Upozoravam te, danas nisam u stanju da to podnesem. Dijete, ne govorim u zagonetkama. Samo poku avam ne to da ti ka em. Zapitaj se - je li te ikada kopkalo ne to povodom tog brakaŠ Naravno da jeste. Ko bi se jo udao za Arthura DixonaŠ Zaista, koŠ Misli

li da je Prudence voljela svog tutoraŠ Obje ste ga viđale

godinama dok je ivio ovdje i podučavao vas. Jesi li ikada primijetila da mu je uputila

301

nekakav znak ljubaviŠ Alma je poku ala da se prisjeti. Ne , priznala je. Zato to ga nije voljela. Voljela je drugog, i to oduvijek. Alma, tvoja sestra je voljela Georgea Hawkesa. Georgea HawkesaŠ Alma je samo uspjela da izusti njegovo ime. Odjednom je u svojoj glavi vidjela izdavača botaničkih izdanja - ne onakvog, kako je izgledao danas (iscrpljeni ezdesetogodi njak, pognutih leđa i s umno poremećenom enom), već kako je izgledao prije trideset godina, kada ga je ona voljela (velika i utje na osoba, s čuperkom braon kose i osmijehom stidljive ljubaznosti).

Georgea HawkesaŠ \

ponovo je pitala, skoro budalasto. Tvoja sestra je voljela Georgea Hawkesa , ponovila je Hanneke. A reći ću ti jo ne to: i George Hawkes je volio nju. Kladim se da ga ona i dalje voli, i da on i dalje voli nju, do dana dana njeg. Almi to nije imalo nikakvog smisla. Kao da su joj saop tili da njeni majka i otac nisu njeni pravi roditelji, ili da se ona ne zove Alma Whittaker, ili da nije ivjela u Philadelphiji - kao da su neke velike i jednostavne istine bile slomljene. Za to bi Prudence voljela Georgea HawkesaŠ , pitala je Alma, isuvi e zbunjena da bi postavila inteligentnije pitanje. Zato to je bio ljubazan prema njoj. Alma, misli li da je dar biti toliko lijep kao tvoja sestraŠ Sjeća li se kako je izgledala sa esnaest godinaŠ Sjeća li se kako su mu karci piljili u njuŠ Stari mu karci, mladi mu karci, o enjeni mu karci, radnici - svi skupa. Nema mu karca, koji je kročio na ovo imanje, a da nije pogledao tvoju sestru kao da bi je rado zakupio za zabavu za jednu noć. Tako joj je bilo jo od njenog djetinjstva. Isto je bilo s njenom majkom, ali je ona bila slabija, pa se prodavala za novac. Međutim, Prudence je bila skromna i dobra djevojka.

ta misli , za to tvoja

sestra nikada nije progovarala za stolomŠ Misli li da je bila isuvi e glupava da bi imala mi ljenje o bilo čemuŠ ta misli , za to je uvijek imala beizizra ajno liceŠ Misli li da nikad ni ta nije osjećalaŠ Alma, jedino, to je Prudence ikada eljela, bilo je da ne bude viđena. Ne zna kako je to kada mu karci pilje u tebe, cijeli tvoj ivot, kao da stoji na nekoj aukciji. Alma nije mogla da porekne to. Sasvim sigurno nije znala kako to izgleda. Hanneke je nastavila: George Hawkes je bio jedini mu karac, koji je pristojno

302

posmatrao tvoju sestru - ne kao predmet, već kao du u. Alma, dobro poznaje Mr. Hawkesa. Zar ne uviđa da bi se pored takvog čovjeka mlada ena mogla osjećati sigurnoŠ Naravno da je to uviđala. I Alma se pored Georgea Hawkesa uvijek osjećala sigurno. Sigurno i uva eno. Alma, jesi li se nekad zapitala za to je Mr. Hawkes stalno ovdje, na White AcreuŠ Misli li da je tako često svraćao da bi vidio tvog ocaŠ Hanneke, milostivo, ipak nije dodala: Misli li da je tako često svraćao da bi vidio tebeŠ , ali je to pitanje, iako neizgovoreno, lebdjelo u vazduhu. Volio je tvoju sestru. Udvarao joj se na njemu svojstven, tihi način. tavi e, i ona je voljela njega. to neprestano ponavlja , prekinula ju je Alma. Hanneke, te ko mi je da to slu am. Vidi , nekad sam i ja voljela Georgea Hawkesa. Zar misli da ja to ne znamŠ , uzvratila je Hanneke. Dijete, naravno da si ga voljela, pa bio je ljubazan prema tebi! Bila si dovoljno nevina da prizna svoju ljubav svojoj sestri. Misli li da bi se mlada, principijelna ena, kao to je Prudence, udala za Georgea Hawkesa, znajući da ti gaji osjećanja prema njemuŠ Misli li da bi ti ona tako ne to uradilaŠ Jesu li eljeli da se vjenčajuŠ , pitala je Alma, s nevjericom. Naravno da su se htjeli vjenčati! Bili su mladi i voljeli su se! Međutim, ona ti to nikada ne bi uradila, Alma. George ju je zaprosio ubrzo nakon smrti tvoje majke. Odbila ga je. Ponovo ju je zaprosio. Ponovo ga je odbila. Jo nekoliko puta ju je prosio. Nije eljela da mu otkrije svoje razloge za to ga je odbila, da bi za titila tebe. Kad je nastavio da je prosi, bacila se u naručje Arthura Dixona, jer je bio u neposrednoj blizini i bilo joj je najlak e da se uda za njega. U svakom slučaju, poznavala ga je dovoljno da je znala da joj neće nauditi. Nikad je neće tući, niti je poni avati. Čak je gajila i nekakvo po tovanje prema njemu. On ju je upoznao s abolicionističkim idejama, jo dok je bio va tutor, a te ideje su poprilično uticale na njenu savjest - kao to to rade i danas. Tako da, po tovala je Mr. Dixona, ali ga nije voljela, a ne voli ga ni danas. Naprosto se morala udati za nekoga - bilo koga - da bi prestala da bude Georgeova kandidatkinja, u nadi, moram ti reći, da će George u tom slučaju o eniti tebe. Znala je da si mu draga kao prijateljica i nadala se da će te zavoljeti kao enu i donijeti ti sreću. Pa, dijete, to je tvoja sestra Prudence učinila za tebe. A evo, ti stoji preda mnom i tvrdi da joj ne duguje ni ta.

303

Neko du e vrijeme, Alma nije bila u stanju da bilo ta ka e. Zatim je, krajnje glupavo, rekla: Ali George Hawkes je o enio Rettu. Dakle, nije upalilo - zar ne, AlmaŠ , Hanneke je rekla odlučnim glasom. Uviđa li toŠ Tvoja sestra se odrekla mu karca, kog je voljela, ni zbog čega. Na kraju te, ipak, nije o enio. Uradio je istu stvar, koju je uradila Prudence: bacio se u naručje prve osobe koja je nai la, samo da bi bio vjenčan s nekim. Nikada me nije ni uzeo u obzir, shvatila je Alma. Sramotno, ali to je bila njena prva misao, prije nego to je počela nazirati razmjere rtve svoje sestre.

Nikada me nije ni uzeo u obzir. Međutim, George nikada Almu nije ni vidio kao bilo

ta drugo, osim kolegice

botaničara i dobre male mikroskopičarke. Sad je sve imalo smisla. Za to bi, uopće, i primijetio AlmuŠ Za to bi, uopće, na Almu gledao kao na

enu, kad je izuzetna

Prudence bila u neposrednoj blizini? George nikada nije saznao da ga je Alma voljela, ali Prudence jeste. Prudence je to oduvijek znala. Također, Alma je s naletom sve veće tuge shvatila da je Prudence svakako znala da nije bilo mnogo mu karaca na svijetu, koji bi bili adekvatni u svojstvu Alminog mu a, i da je George, vjerovatno, bio najbolji izbor. S druge strane, Prudence je mogla imati bilo koga. Mora da je ona tako gledala na okolnosti. Dakle, Prudence se odrekla Georgea u Alminu korist - ili je, barem, u svakom slučaju poku ala. Međutim, sve je to bilo uzalud. Njena sestra se odrekla ljubavi, samo da bi

ivjela u siroma tvu i odricanju sa

tedljivim naučnikom, koji je bio

nesposoban za toplinu i ljubav. Odrekla se ljubavi, da bi sjajni George Hawkes oti ao da ivi svoj ivot s umno poremećenom lijepom enicom, koja nikad u ivotu nije pročitala ni jednu knjigu i koja je sad ivjela u du evnoj bolnici. Odrekla se svoje ljubavi, samo da bi Alma nastavila da ivi svoj ivot u potpunoj samoći - nakon Almine povrijeđenosti u srednjem dobu zbog očaranosti čovjekom Ambroseom Pikeom, koji je bio zgro en njenom eljom, i koji je samo elio da bude anđeo (ili, kako se sad činilo, koji je samo elio da voli gole tahićanske mladiće). Dakle, kakav je protraćeni gest ljubaznosti bila Prudencina mladalačka rtva! Kako je izazvao dug lanac tuge za sve njih. Kako je to bio tu ni haos. Kakav se dugi niz gre aka izrodio iz njega. Jadna Prudence, Alma je - konačno - pomislila. Nakon du e stanke, dodala je, u sebi: jadan George! Zatim: jadna Retta! A nakon svega toga: jadan Arthur Dixon!

304

Jadni svi oni. Ako je to, to si mi rekla, istina , rekla je Alma, onda si mi ispričala melanholičnu priču. Ono, to sam ti ispričala je istina. Za to mi to nikada ranije nisi ispričalaŠ Za toŠ , Hanneke je slegnula ramenima. Ali, za to je Prudence uradila tako ne to zbog meneŠ , pitala je Alma. Ja Prudence nikada nisam ni bila draga. Nije bitno ta je ona mislila o tebi. Ona je dobra osoba, i ivi svoj ivot u skladu s dobrim principima. Hanneke, je li me alilaŠ Je li to bio razlogŠ Prije svega, divila ti se. Oduvijek se ugledala na tebe. Besmislica! Nije, nikada. Alma, ti si puna besmislica! Dijete, oduvijek ti se divila. Zamisli samo kako li si ti njoj izgledala kad je prvi put do la ovamo! Razmisli samo ta si sve znala, kakve si imala sposobnosti. Oduvijek se trudila da izazove tvoje divljenje. Dodu e, nikad joj ga nisi ni ponudila. Jesi li je ikad pohvalila? Jesi li ikad primijetila koliko se trudila da te sustigne u učenjuŠ Jesi li se ti ikad divila njenim talentima, ili si ih prezirala kao manje vrijedne od vlastitihŠ Kako si uspjela da ostane tako tvrdoglavo slijepa za njene zadivljujuće osobineŠ Nikad nisam razumjela njene zadivljujuće osobine. Ne, Alma - nikad nisi ni vjerovala u njih. Priznaj to. Smatra da je njena dobrota samo poza. Vjeruje da je ona arlatanka. Ali, ona uvijek nosi tu svoju masku... , promrmljala je Alma, poku avajući da nađe odstupnicu, s koje bi se branila. Zaista nosi, jer ne voli da bude viđena, niti da bude prepoznata. Međutim, poznajem je i znam da se iza te maske krije najbolja, najdare ljivija i krajnje zadivljujuća ena. Kako to ne uviđa Š Zar do dana dana njeg ne uviđa koliko je vrijedna pohvale - kako je iskrena u svojim dobrim djelimaŠ Alma, ta ona jo mora uraditi da bi zaradila tvoje po tovanjeŠ Pa ipak, nikad je nisi hvalila i sad eli da je s prezirom odbaci , bez tračka zabrinutosti. S druge strane, ti si naslijedila piratsku

305

pećinu punu blaga od tvog preminulog budale od oca - čovjeka, koji je oduvijek bio slijep poput tebe za patnje i rtve drugih ljudi. Hanneke, budi pa ljiva , upozorila ju je Alma, boreći se s jo jednim naletom tuge. Prvo si mi saop tila veoma okantnu stvar, a sada me napada , dok sam jo uvijek u stanju zapanjenosti. Zato te molim - Hanneke, molim te da danas bude pa ljiva prema meni. Alma, ali svi su već bili previ e pa ljivi prema tebi , odgovorila je stara domaćica, ne popu tajući ni milimetar. Mo da su predugo bili pa ljivi prema tebi.

A

lma, sva potresena, otrčala je u svoju radnu sobu u spremi tu za kočije. Sjela je na pohabani divan u uglu, nesposobna da nosi vlastitu te inu na svoje dvije

noge. Dah joj je bio plitak i ubrzan. Vi e nije mogla prepoznati sama sebe. Kompas u njoj - onaj, koji ju je oduvijek orijentisao prema najjednostavnijim istinama njenog svijeta - vrtio se nekontrolisano, poku avajući da pronađe sigurno mjesto na kom bi se zaustavio, ali ga nije na ao. Njena majka je bila mrtva. Njen otac je bio mrtav. Njen mu - ta god da je bio ili nije bio - također je bio mrtav. Njena sestra Prudence je uni tila svoj ivot zbog nje, s tim da ba niko nije profitirao od toga. George Hawkes je bio potpuna tragedija. Retta Snow je bila uni tena i rastrgnuta mala katastrofa. Sad je djelovalo da Hanneke de Groot - posljednja iva osoba, kojoj se Alma divila i voljela je - nema po tovanje prema njoj. Niti bi trebalo. Sjedeći u svojoj radnoj sobi, Alma je natjerala sebe da konačno iskreno svede račune o svom ivotu. Bila je pedesetjednogodi nja ena, zdravog uma i tijela, jaka kao konj, obrazovana kao jezuit i bogata kao kakav plemić u carstvu. Dodu e, nije bila prelijepa, ali je i dalje imala veći dio svojih zuba i nije patila ni od kakvog fizičkog oboljenja. Na ta bi se, uopće, mogla po alitiŠ Od djetinjstva je ivjela u izobilju. Istina, nije imala mu a, ni dijete, a sada ni - roditelja, kom je bila potrebna njena njega. Bila je sposobna, inteligentna, marljiva i (oduvijek je vjerovala u to, mada sad vi e nije bila toliko sigurna) hrabra. Njena ma ta je bila izlo ena najizazovnijim naučnim idejama i izumima, koje je vijek mogao da ponudi, i srela je, ba u vlastitoj trpezariji, neke od najistaknutijih umova svog vremena. Imala je biblioteku, zbog koje bi Medičiji zaplakali od udnje, i nekoliko puta ju je cijelu pročitala.

306

ta je Alma napravila od svog

ivota sa svim tim obrazovanjem i svim tim

privilegijama? Bila je autorica dvije nezapa ene knjige o briologiji - knjige, za kojima svijet svakako nije vapio - i sada je radila na trećoj. Nikada nije ulo ila atom sebe zbog nečije dobrobiti, osim za svog sebičnog oca. Bila je djevica, udovica, siroče, nasljednica, stara dama i potpuna budala. Mislila je da zna mnogo toga, dok, ustvari, nije znala ni ta. Nije znala ni ta o svojoj sestri. Nije znala ni ta o rtvovanju. Nije znala ni ta o mu karcu za kog se udala. Nije znala ni ta o nevidljivim silama koje su upravljale njenim ivotom. Oduvijek je sebe smatrala dostojanstvenom i svjetskom enom, dok je, ustvari, bila mrzovoljna i sve starija princeza - u ovom trenutku, vi e ovca, nego janje. Nikada nije rizikovala ni ta vrijedno, i nikada nije otputovala dalje od bolnice za du evno oboljele u Trentonu, u New Jerseyju. Suočavanje s ovako jadnim inventarom trebalo je da bude nepodno ljivo, a opet, iz nekog razloga, nije bilo. Na neki čudan način, bilo je olak anje. Almin dah se usporio. Njen kompas se prestao vrtjeti. Sjedila je tiho s rukama u krilu. Nije se pomjerala. Pustila je sebe da upije ovu novu istinu, i nije ustuknula ni pred jednim njenim dijelom.

S

ljedećeg jutra, Alma se odvezla do kancelarije dugogodi njeg advokata njenog oca. Tamo je provela sljedećih devet sati, sjedeći s tim čovjekom za stolom,

vadeći dokumenta, iznoseći odredbe i odbijajući prigovore. Advokat nije odobravao ni ta od onoga to je radila. Nije poslu ala ni riječ od onoga to je rekao. Odmahivao je svojom starom utom glavom sve dok mu se podvoljak nije zanjihao, ali je nije nimalo pokolebao. Sve odluke su bile samo njene, čega su oboje bili svjesni. Kad je zaključila taj posao, Alma je odjahala na svom konju do Trideset devete ulice, do kuće svoje sestre. Već je pala večer i porodica Dixon je zavr avala večeru. Hajde sa mnom u etnju , rekla je Alma Prudence, koja - ako je i bila iznenađena Alminom iznenadnom posjetom - nije to pokazivala. Dvije ene su etale ulicom Chestnut, ljubazno spojene, ruku pod ruku.

307

Kao to zna , na otac je preminuo , rekla je Alma. Da , rekla je Prudence. Hvala ti na pismu sauče ća. Nema na čemu , rekla je Prudence. Prudence nije prisustvovala sahrani. Niko to nije ni očekivao od nje. Provela sam cijeli dan s advokatom na eg oca , nastavila je Alma. Pregledali smo testament. Bio je pun iznenađenja. Prije nego to nastavi , prekinula ju je Prudence, moram ti reći da ne mogu primiti nikakav novac od na eg pokojnog oca čiste savjesti. Između nas dvoje je postojao jaz, koji nisam umjela ili eljela da popravim, i ne bi bilo etički da profitiram od njegove dare ljivosti, sad kad ga vi e nema. Ne mora brinuti , rekla je Alma, prepriječiv i joj put i okrenuv i se tako da ju je pogledala direktno u lice. Nije ti ostavio ni cvonjka. Prudence, suzdr ana kao i uvijek, nije odavala nikakvu reakciju. Samo je rekla: Onda je jednostavno. Ne, Prudence , rekla je Alma, uzev i ruku svoje sestre.

Daleko je od

jednostavnog. Ustvari, otac je uradio prilično iznenađujuću stvar i molim te da me pa ljivo saslu a . Ostavio je cjelokupno imanje White Acre, zajedno sa svom njegovom imovinom, filadelfijskom Abolicionističkom dru tvu. I dalje, Prudence nije reagovala, niti je bilo ta odgovorila. Bo e moj, kako je jaka. Alma se divila, skoro da je po eljela da se pokloni pred velikom suzdr ano ću svoje sestre. Beatrix bi bila ponosna. Alma je nastavila.

Međutim, jedna odredba je bila naknadno dopisana u

testamentu. U njoj je izjavio da će ostaviti svoje imanje Abolicionističkom dru tvu samo pod uslovom da kuća na White Acreu postane kola za crnačku djecu, a da ti, Prudence, njome rukovodi . Prudence je prodorno piljila u Almu, kao da je tragala za dokazima varanja na Alminom licu. Alma je lako slo ila iskren izraz lica, jer su dokumenti zaista to i tvrdili odnosno, sada su to tvrdili. Ostavio je veoma dugačko pismo s obja njenjima , nastavila je Alma, koje ti mogu odmah prepričati. Rekao je da je osjetio da je učinio malo dobrog u svom

308

ivotu, iako je zavidno napredovao. Osjećao je da svijetu nije ponudio ni ta značajno, u zamjenu za svoju neizmjernu sreću. Smatrao je da si ti najbolja osoba, koja će se pobrinuti da White Acre, u budućnosti, postane sjedi te ljudske dobrote. On je napisao te riječiŠ , pitala je Prudence, oprezna kao i uvijek. Alma, ba te riječiŠ Na otac, Henry Whittaker, obratio nam se sa sjedi tem ljudske dobrote Š Ba

tim riječima , insistirala je Alma.

Tapije i instrukcije su već postale

pravosna ne. Ako ne prihvata te odredbe - ako se ne preseli nazad na White Acre sa svojom porodicom i ne preuzme rukovođenje kole tamo, kako je na otac elio onda se sav novac i imovina vraća nama dvjema. U tom slučaju, morat ćemo svu da je ili rasprodamo, ili da je podijelimo na neki drugi način. Po to je takva situacija, bila bi teta da ne ispo tuje njegove elje. Prudence je ponovo pomno posmatrala Almino lice. Ne vjerujem ti , konačno je rekla. Ne mora mi vjerovati , rekla je Alma. Pa ipak, tako je. Hanneke će ostati da rukovodi domaćinstvom i olak a ti ulogu upravljanja White Acreom. Otac je Hanneke krajnje velikodu no darovao, ali znam da će ona eljeti da ostane i pomogne ti. Ona je tvoja obo avateljica i voli da se osjeća korisnom. Ba tovani i pejza ni arhitekti će ostati da bi odr avali imanje. Biblioteka će ostati netaknuta, za dobro učenika. Mr. Dick Yancey će nastaviti da rukovodi prekomorskim poslovima na eg oca i preuzet će dio Whittakerovih od farmaceutske kuće, s tim da će se svi prihodi slivati u kolu, u plate radnika i borbu za abolicionističke ciljeve. Jesi li razumjelaŠ Prudence nije ni ta odgovorila. Alma je nastavila: Ah, da, tu je jo jedna odredba. Otac je ostavio po strani dare ljivo zavje tanje, kojim će se platiti tro kovi na e prijateljice Rette u du evnoj bolnici Griffon tokom ostatka njenog ivota, da George Hawkes ne bi nosio breme te brige. Sad se činilo da je Prudence gubila kontrolu nad dijelom svog lica. Njene oči su zasuzile, a ruka, koju je dr ala Alma, orosila se. ta god da ka e , nikada me neće ubijediti da je na otac po elio i ta od tih stvari , Prudence je rekla. Pa ipak, Alma nije posustala. Nemoj da te to toliko iznenađuje. Zna da je bio krajnje nepredvidiv čovjek. Vidjet će , Prudence - dokumenta o vlasni tvu i odredbe o

309

prenosu su sve sasvim jasne i legalne. Alma, znam da ti ima punomoćje da sastavi čiste, legalne dokumente. Prudence, ali i mene poznaje tako dugo. Sjeća li se da sam ikad uradila ne to u ivotu, osim onog to mi je otac dozvoljavao ili mi je nalo ioŠ Razmisli, Prudence! Sjeća li se makar jednog primjeraŠ Prudence je sklonila pogled u stranu. Njeno lice se smračilo, njena suzdr anost se konačno slomila i briznula je u plač. Alma je povukla svoju sestru - njenu izuzetnu, hrabru, slabo joj znanu sestru - u svoje naručje i njih dvije su stajale tako neko vrijeme, zagrljene u ti ini, dok je Prudence plakala. Konačno, Prudence se izmakla i obrisala oči. Alma, a ta je ostavio tebi?. , pitala je, uzdrhtalog glasa.

ta je taj na

najdare ljiviji otac ostavio tebi, pored ovog

iznenadnog milosrđaŠ Prudence, ne zamaraj se sad time. Imam daleko vi e, nego to će mi ikada biti potrebno. Ali, ta ti je tamo ostavioŠ Mora mi reći. Malo novca , rekla je Alma. I spremi te za kočije - odnosno, sve moje stvari, koje se nalaze u njoj. Treba da cijeli ivot ivi u spremi tu za kočijeŠ , pitala je Prudence, skrhana i zbunjena, ponovo stegnuv i Alminu ruku. Ne, draga. Nikada vi e neću ivjeti u blizini White Acrea. Sad je on, u cjelini, tvoja briga. Međutim, moje knjige i imovina će ostati u spremi tu za kočije, dok ja otputujem na neko vrijeme. Na kraju ću se negdje skrasiti, i onda ću poslati po sve to mi je potrebno. Ali gdje će otputovatiŠ Alma se nije mogla suzdr ati i glasno se nasmijala. Oh, Prudence , rekla je. Kad bih ti rekla, pomislila bi da sam poludjela!

310

ČETVRTI DIO

Posljedice misija Dvadeset prvo poglavlje

A

lma je isplovila na Tahiti trinaestog dana novembra 1851. godine. Kristalna dvorana samo to je bila izgrađena u Londonu zbog Velike izlo be. Foucaultovo klatno je upravo bilo instalirano u pari koj opservatoriji. Prvi bijelac

je nedavno bacio pogled na dolinu Yosemita. Podmorski telegrafski kabl je bio razvučen preko Atlantskog okeana. John James Audubon je preminuo od starosti; Richard Owen je osvojio Copley medalju zbog svog rada na polju paleontologije; enski medicinski koled u Pennsylvaniji trebalo je da isprati prvu diplomiranu klasu od osam doktorica. Alma Whittaker - u pedeset i prvoj godini - bila je putnik na kitolovačkom brodu, koji se zaputio prema ju nim morima. Plovila je bez pomoćnice, bez prijatelja i bez vodiča. Hanneke de Groot je plakala u Alminom naručju, kad je čula vijest da odlazi. Međutim, brzo se pribrala i naručila kolekciju praktične odjeće za Almu, uključujući i dvije specijalno sa ivene haljine za putovanje: haljine svedenih linija od lana i vune, s pojačanim dugmićima (ne mnogo drugačije od onih, koje je Hanneke sama uvijek nosila), koje je Alma mogla obući bez ičije pomoći. Tako odjevena, Alma je i sama ličila na poslugu, ali joj je bilo veoma udobno i mogla se kretati s lakoćom. Pitala se za to se nije tako oblačila cijelog ivota. Čim su haljine za putovanje bile gotove, Alma je nalo ila Hanneke da u ije skrivene d epove u rubove ovih haljina, u kojima je Alma sakrila zlatne i srebrne novčiće, koji će joj biti potrebni da plati svoja putovanja. Ti novčići su u velikoj mjeri činili veći dio Alimnog preostalog bogatstva. To nije bilo bogatstvo u bukvalnom smislu riječi, međutim, Alma se iskreno nadala da je bilo dovoljno - da tedljivog putnika odr i u ivotu dvije ili tri godine. Oduvijek si bila tako dobra prema meni , rekla je Alma, kada joj je Hanneke

311

pokazala haljine. Pa, nedostajat će mi , odgovorila je Hanneke, i ponovo ću plakati kad ode , ali dijete, budimo iskrene - obje smo isuvi e stare da bismo se pla ile velikih ivotnih promjena. Prudence je poklonila Almi narukvicu za uspomenu, koja je bila ispletena od pramenova Prudencine kose (jo uvijek svijetle i prelijepe kao ećer) i pramenova Hannekine kose (sive kao ispolirani čelik). Prudence je sama isplela narukvicu na Alminoj ruci, a Alma je obećala da je nikada neće skidati. Ne bih mogla ni zamisliti dragocjeniji poklon , rekla je Alma i zaista je to i mislila. Odmah nakon odluke da ode na Tahiti, Alma je napisala pismo misonaru u Matavai zalivu, velečasnom Francisu Wellesu, obavijestiv i ga da dolazi na neodređen period. Znala je da postoji velika ansa da će stići u Papeete prije pisma, ali tu se već ni ta nije moglo uraditi. Morala je isploviti prije zime. Nije eljela čekati tako dugo da se ne predomisli. Mogla se samo nadati da će na Tahitiju postojati neko mjesto gdje će moći odsjesti. Bile su joj potrebne tri sedmice da se spakuje. Znala je tačno ta da ponese, jer je decenijama davala instrukcije sakupljačima botaničkih uzoraka o sigurnom i praktičnom putovanju. Stoga, spakovala je arsenski sapun, obućarski vosak, u e, kamfor, klije ta, čep, kutije za insekte, presu za biljke, nekoliko vodootpornih indijskih gumenih vreća, dvadeset dugotrajnih olovki, tri fla e indijske tinte, limenu kutiju s vodenim bojama, četkice, igle, mre e, lupe, git, mesinganu

icu, male skalpele,

pe kiriće za pranje lica, svileni konac, kutiju za prvu pomoć i dvadeset pet risova papira (za upijanje tinte, za pisanje i obični braon). Razmatrala je čak ideju da ponese i pi tolj, ali kako nije bila vje t strijelac, odlučila je da će se morati snaći sa skalpelom na maloj razdaljini. Dok se pripremala, čula je glas svog oca, prisjećajući se svih prilika kad joj je diktirao, ili kada je davao instrukcije mladim botaničarima. Budite budni i pa ljivi, čula je Henryja kako ka e. Potrudite se da ne budete jedini član va eg dru tva, koji mo e

napisati ili pročitati pismo. Ako elite da pronađete vodu, pratite psa. Ako gladujete, jedite insekte, prije nego to potro ite svu energiju na lov. Sve to ptica jede, mo ete i vi da pojedete. Najveće opasnosti koje vas vrebaju nisu zmije, lavovi ili kanibali, već uljevi na nogama, nehajnost i umor. Potrudite se da vodite dnevnike čitkim

312

rukopisom i precizno crtate svoje mape; ukoliko umrete, va e bilje ke će biti korisne nekom budućem istra ivaču. U hitnim slučajevima, uvijek mo ete da pi ete krvlju. Alma je znala da bi trebalo da nosi svijetle boje u tropima da joj ne bi bilo vruće. Znala je da sapunica koju je odjeća upila i koja se tako osu ila mo e napraviti savr eno vodootpornu odjeću. Znala je da bi trebalo da nosi flanel uz ko u. Znala je da će se cijeniti ako ponese poklone i za misionare (skora nje novine, sjeme povrća, kinin, ručne sjekire i staklene fla e) i za domoroce (pamučno platno, dugmad, ogledalca i trake). Spakovala je jedan od svojih najdra ih mikroskopa - onaj najlak i mada se prilično brinula da će se razbiti tokom putovanja. Spakovala je novi sjajni hronometar i malecni putnički termometar. Sve to je spakovala u kofere i drvene kutije (fino tapecirane suhom mahovinom), koje je zatim poredala u obliku male piramide ba ispred spremi ta za kočije. Alma je osjetila napad panike, kad je vidjela sve svoje ivotne potrep tine svedene na tako malu gomilu. Kako je mogla pre ivjeti s tako malo stvariŠ

ta će raditi bez svoje

bibliotekeŠ Bez svog herbarijaŠ Kako će se osjećati dok čeka, ponekad i po est mjeseci, na vijesti od porodice, ili o nauciŠ ta ako brod potone, zajedno sa svim ovim stvarima? Odjednom je osjetila saosjećanje prema svim neustra ivim mladićima koje su Whittakerovi slali na sakupljačke ekspedicije u pro losti - jer su sigurno osjećali strah i nesigurnost, čak i kad su tvrdili da su puni samopouzdanja. O nekima od tih mladića vi e nisu čuli nijednu vijest. Alma se potrudila da tokom svojih priprema i pakovanja, daje utisak botaniste

voyageuse, iako nije i la na Tahiti u potragu za biljkama. Njen pravi motiv nalazio se u jednom predmetu, koji je bio zakopan na dnu jedne od većih kutija: Ambroseovom ko nom koferu, uvezanom kai evima, ispunjenom crte ima golog Tahićanina. Planirala je da nađe tog momka (kog je u svom umu zvala Momak), i bila je uvjerena da će ga uspjeti pronaći. Planirala je da tra i Momka po cijelom Tahitiju, ako je potrebno, tra eći ga u skoro botaničkom smislu, kao da je bio rijetka vrsta orhideje. Naprosto, znala je da će ga prepoznati, čim ga bude vidjela. To lice neće zaboraviti do kraja ivota. Ambrose je ipak bio sjajan umjetnik i njegove crte lica je prikazao tako ivopisno. Činilo se kao da joj je Ambrose ostavio mapu, koju je ona sada slijedila. Nije znala

ta će raditi s Momkom, kad ga bude prona la. Međutim, bila je

uvjerena da će ga pronaći.

313

A

lma je vozom oti la u Boston, provela je tri noći u jeftinom lučkom hotelu (koji je mirisao na d in, duhan i znoj prethodnih gostiju) i zatim se ukrcala na brod. Njen

brod je bio Elliot - kitolovac od trideset sedam metara, irok i sna an kao stara kobila,

koji se zaputio ka Markiskim otocima po deseti put, otkad je bio izgrađen. Kapetan se saglasio da, uz pozama nu naknadu, skrene 1360 kilometara sa svog kursa i ostavi Almu na Tahitiju. Kapetan je bio Mr. Terrence, iz Nantucketa, mornar, kom se divio Dick Yancey, koji je osigurao Almi mjesto na njegovom brodu. Yancey je tvrdio da je Mr. Terrence bio te ak u mjeri koliko kapetan mora biti, i da je primjenjivao o triju disciplinu prema svojim ljudima, nego mnogi drugi. Terrence je bio poznat po svojoj odva nosti, ali ne i opreznosti (bio je poznat po dizanju jedara u oluji, umjesto skupljanja, u nadi da će dobiti na brzini). Međutim, bio je religiozan trezvenjak i te io je ka visokim moralnim standardima na moru. Dick Yancey mu je vjerovao i plovio je mnogo puta s njim. Dick Yancey, koji je oduvijek urio, vi e je volio kapetane koji su plovili brzo i neustra ivo, a Terrence je bio ba takav tip. Alma nikad ranije nije bila na brodu. Odnosno, bila je na mnogo brodova, kad je odlazila sa svojim ocem na filadelfijske dokove da bi pregledali pristigli tovar, ali nikada ranije nije plovila brodom. Kad je Elliot isplovio, stajala je na palubi, dok joj je srce tuklo kao da će joj izletjeti iz grudi. Posmatrala je posljednji stubić doka, koji je u jednom trenutku bio pred njom, a zatim - s brzinom, koja oduzima dah - iznenada se na ao iza nje. Zatim su zaplovili kroz bostonsku luku, dok su se manji ribarski čamci brzo kretali po njihovom tragu. U sumrak, Alma se prvi put u

ivotu na la na

otvorenom moru. Potrudit ću se iz petnih ila da vam ovo putovanje učinim to udobnijim , zakleo se kapetan Terrence Almi, čim se ukrcala na brod. Cijenila je njegovu pa ljivost, ali je uskoro postalo jasno da mnogo toga neće biti udobno na tom putovanju. Njena kabina, odmah pored kapetanove, bila je mala i mračna, i mirisala je na otpadne vode. Voda za piće mirisala je kao ribnjak. Brod je prevozio tovar mazgi za New Orleans, i ivotinje su bile neumoljive u svom negodovanju. Hrana je istovremeno bila neukusna i suha (repa i slani keksi za doručak; suha govedina i luk za večeru), a vrijeme je, u najboljem slučaju, bilo nepredvidljiva stvar. Tokom prve tri sedmice

314

putovanja, ni jednom nije vidjela sunce. Ubrzo, Elliot je uletio u oluju, koja je porazbijala zemljano posuđe i poobarala popriličan broj mornara. Ponekad se morala vezati za kapetanov sto da bi mogla sigurno pojesti suhu govedinu s lukom. Dodu e, jela ju je galantno i bez albi. Na brodu nije bilo vi e ni jedne ene, niti obrazovanog mu karca. Mornari su se kartali do duboko u noć, smijući se, vičući i dr eći je budnom. Ponekad su mu karci plesali na palubi kao da su ih zaposjeli duhovi, sve dok kapetan Terrence nije zaprijetio da će im slomiti violinu ako ne prestanu. Svi članovi posade Elliota bili su jaki momci. Jedan od mornara je uhvatio sokola blizu obale Sjeverne Karoline, potkresao mu krila i gledao ga kako skakuće po palubi, iz čiste zabave. Alma je to smatrala barbarskim gestom, ali nije ni ta prokomentarisala. Sljedećeg dana, dokoni i smeteni mornari su napravili vjenčanje dvije mazge, okitiv i ivotinje veselim papirnim ogrlicama za taj događaj. Nastupila je poprilična gungula, ispunjena zvi danjem i vikom. Kapetan se nije bunio. Nije vidio ni ta lo e u tome (Alma je pomislila, mo da zato to je bilo kr ćansko vjenčanje). Alma nikada ranije u ivotu nije vidjela slično pona anje. Nije imala s kim razgovarati o ozbiljnim temama, pa je prestala govoriti o njima. Odlučila je da bude bodra i da ćaska sa svima. Zaklela se da neće imati neprijatelja. Po to će svi zajedno biti na moru tokom narednih pet do sedam mjeseci, to joj je djelovalo kao razumna strategija. Čak je dopu tala sebi da se smije mu kim alama, dok god nisu bile isuvi e neotesane. Nije se brinula da će joj neko nauditi; kapetan Terrence nije dozvoljavao nikakva zbli avanja, a ni mu karci nisu pokazivali nikakvu razularenost prema Almi. (Ovo je nije nimalo iznenadilo. Ako se mu karci nisu interesovali za nju kada je imala devetnaest godina, sigurno je niko neće primijetiti u pedeset i prvoj godini.) Njen najbliskiji saputnik je bio mali majmun, kog je kapetan Terrence dr ao kao ljubimca. Zvao se Mali Nick, i znao je sjediti s Almom satima, nje no je pipkajući, uvijek tragajući za novim i neobičnim predmetima. Bio je pametan i znati eljan. Vi e, nego bilo ta drugo, majmuna je fascinirala narukvica od upletene kose, koju je Alma nosila oko ručnog zgloba. Nikako nije uspijevao da prevaziđe zbunjenost zbog toga to na drugom ručnom zglobu nije imala istovjetnu narukvicu - iako je svakog jutra provjeravao da joj narukvica nije izrasla tokom noći. Onda bi uzdahnuo i uputio Almi

315

pomirljiv pogled, kao da hoće reći: Za to ne mo e makar jednom biti simetričnaŠ Vremenom, Alma je počela dijeliti svoj burmut s Malim Nickom. On bi pa ljivo stavio jednu mrvicu u svoju nozrdvu, kinuo bi i pročistio nos, a zatim zaspao u njenom krilu. Nije znala ta bi radila bez dru enja s njim. Obi li su vrh Floride i pristali su u New Orleansu, da iskrcaju mazge. Niko nije alio, zato

to su ih mazge napustile. U New Orleansu, Alma je vidjela krajnje

neobičnu maglu na jezeru Pontchartrain. U pristani tu je vidjela nagomilane bale pamuka i burad ećera od ećerne trske, koje je trebalo da ukrcaju na brod. Dokle god je dopirao pogled, vidjela je parobrode poredane u nizu, koji su čekali da zaplove Mississippijem. Dobro se sna la s francuskim jezikom u New Orleansu, mada ju je akcenat malo zbunjivao. Divila se kućicama s malim ba tama punim morskih koljki i potkresanog bunja. Odu evljavale su je ene i njihovi modni detalji. Po eljela je da ima vi e vremena za istra ivanje, ali su je ubrzo pozvali nazad na brod. Plovili su na jug du obale Meksika. Na brodu je izbila epidemija groznice. Jedva da je neko uspio izbjeći. Na brodu je bio i doktor, ali je bio prilično beskoristan, pa je Alma ubrzo počela dijeliti lijekove iz svoje dragocjene zalihe purgativa i emetika. Nije sebe smatrala ba medicinskom sestrom, ali je bila prilično sposobna farmaceutkinja. Zbog ukazane pomoći, stekla je malu grupu obo avalaca. Uskoro se i sama Alma razboljela i morala je da ostane u krevetu. Njena groznica je prizvala njene davna nje snove i sna ne strahove. Nije mogla dr ati ruke podalje od svojih genitalija, i budila se u paroksizmu od bola i zadovoljstva. Neprestano je sanjala o Ambroseu. Svojski se trudila da ne razmi lja o njemu, ali je groznica oslabila tvrđavu njenog uma i sjećanje na njega se vratilo - dodu e, u asno izvitopereno. U svojim snovima vidjela ga je golog u kadi - ba kao to ga je vidjela onog popodneva - ali se sada njegov penis podigao i postao prelijep, a on se pohotljivo cerio prema njoj, dok ju je nagovarao da ga sisa, sve dok ne bi počela gubiti dah. U svojim snovima, gledala je Ambrosea kako se davi u kadi i budila se u panici, uvjerena da ga je ubila. Jedne noći, čula je njegov glas kako je aputao: Znači, sada si ti dijete, a ja sam majkaŠ , i probudila se s vriskom, mlatarajući rukama. Međutim, oko nje nije bilo nikoga. Njegov glas je govorio na njemačkom. Za to je govorio njemačkiŠ ta je to značiloŠ Le ala je budna ostatak noći, trudeći se da razumije riječ majka - na njemačkom Mutter - riječ, koja je u alhemiji, također,

316

značila i vatrostalno . Nije mogla rastumačiti san, ali ga je do ivjela te ko, kao prokletstvo. Priv put je za alila zato to se upustila u ovo putovanje. Dan nakon Bo ića, jedan mornar je preminuo od groznice. Umotali su ga u jedro, ote ali topovskim đuletom i tiho izručili u more. Mu karci su prihvatili njegovu smrt bez ijednog vidljivog znaka tugovanja, napraviv i aukciju s njegovim stvarima među sobom. Do večeri, djelovalo je kao da čovjek uopće nije ni postojao. Alma je zami ljala kako se njene stvari prodaju na aukciji među ovim mu karcima.

ta bi

uradili s Ambroseovim crte imaŠ Ko bi to odlučioŠ Mo da bi takvo oličenje sodomitske senzualnosti bilo vrijedno za neke od ovih ljudi. Svi tipovi ljudi su odlazili na more. Alma je vrlo dobro znala da je to istina. Oporavila se od bolesti. Povoljan vjetar ih je doveo do Ria de Janeira, gdje je Alma vidjela portugalske brodove s robljem spremne za pokret na sjever za Kubu. Vidjela je prelijepe pla e gdje su ribari rizikovali

ivote na splavovima, koji nisu

djelovali čvr će od krovova koko injaca. Vidjela je velike lepezaste palme, veće od bilo koje palme u staklenicima na White Acreu, i Za eljela silno da ih poka e Ambroseu. Nije ga mogla odagnati iz svojih misli. Pitala se je li on već vidio ove palme, kad je prolazio tuda. Provodila je vrijeme u iscrpljujućim, istra ivačkim etnjama. Vidjela je ene, koje nisu nosile e ire i koje su pu ile cigare, dok su etale niz ulicu. Vidjela je izbjeglice, trgovce, prljave Kreolce i ljubazne crnce, poludivljake i elegantne meleze. Vidjela je ljude, koji su prodavali papagaje i gu tere za jelo. Alma je u ivala u narand ama, limunovima i limetama. Jela je tako mnogo manga - podijeliv i nekoliko njih s Malim Nickom - da se osula. Vidjela je konjičke trke i plesne zabave. Odsjela je u hotelu, koji je dr ao mje oviti par - prvi put je vidjela tako ne to. ( ena je bila prijateljski nastrojena, sposobna crnkinja, koja ni ta nije radila polako; mu karac je bio bijelac i to star i nije radio ni ta.) Ne bi pro ao ni dan, a da nije vidjela ljude kako tjeraju robove da mar iraju ulicama Ria, nudeći ova okovana bića na prodaju. Alma nije mogla podnijeti da ih gleda. Osjećala se lo e zbog sramote, zbog svih onih godina, kad nije bila svjesna tog gnu anja. Kad su se ponovo otisnuli na more, uputili su se prema Cape Hornu. Kako su se pribli avali Capeu, naglo je zahladnjelo, to je bilo netipično za sezonu. Alma - već

317

umotana u nekoliko slojeva flanela i vune - dodala je svojoj garderobi mu ki kaput i posuđenu

ubaru. Tako zamotanu, nije je bilo moguće raspoznati među ostalim

mu karcima na brodu. Vidjela je planine Ognjene zemlje, ali brod nije mogao pristati, jer je vrijeme bilo veoma lo e. Uslijedilo je petnaest dana patnje, nakon to su zaobi li Cape. Kapetan je istrajavao na tome da sva jedra budu ra irena, a Alma nije mogla pojmiti kako su jarboli izdr ali zatezanje. Brod se prvo krivio na jednu, pa na drugu stranu. Činilo se da sam Elliot vri ti od bola - dok je more udaralo i ibalo njegovu jadnu drvenu du u. Ako je to bo ija volja, proći ćemo bez problema , rekao je Terrence, odbiv i da spusti jedra, poku avajući da ubrza za jo dvadeset čvorova prije mraka. Ali ta ako neko pogineŠ , vikala je Alma, poku avajući da nadjača vjetar. Sahranit ćemo ga u moru , rekao je kapetan, i nastavio po svom. Nastupilo je četrdeset pet dana o tre hladnoće nakon toga. Talasi su nadirali u beskrajnim, kotrljajućim naletima. Ponekad su oluje bile tako gadne, da su stariji mornari pjevali psalme da se utje e. Ostali su psovali i prijetili, a nekolicina je ostala nijema - kao da su već bili mrtvi. Oluje su oslabile dr ače koko injaca, zbog čega su se koko ke razletjele po palubi. Jedne noći, deblenjak se polomio na fine komadiće, nalik drvcima za potpalu. Sljedećeg dana, mornari su poku ali da podignu novi deblenjak, ali nisu uspjeli. Jedan od mornara, kog je oborio talas, upao je u brodsko skladi te i slomio rebra. Alma se sve vrijeme klackala između nade i straha, uvjerena da će svakog trenutka umrijeti - međutim, nijednom nije zavapila u panici, ili uznemireno podigla glas. Na kraju svega toga, kada se vrijeme razbistrilo, kapetan Terrence je rekao: Miss Whittaker, vi ste prava mala Neptunova kćerka , a Alma je pomislila da nikada nije dobila tako svesrdnu pohvalu. Konačno, sredinom marta, pristali su u Valparaiso, gdje su mornari obilazili mno tvo bordela, u kojima su se mogli pozabaviti svojim ljubavnim prohtjevima, dok je Alma istra ivala ovaj veliki i dru eljubivi grad. Područje oko luke bilo je izobličeno močvarnim zemlji tem, ali su kuće du

strmih brda bile prelijepe. Danima je

planinarila po brdima i osjećala je da su joj noge ponovo ojačale. U Valparaisu je vidjela skoro isti broj Amerikanaca, kao i u Bostonu. Svi su se zaputili u San Francisco u lov na zlato. Napunila je

eludac kru kama i vi njama. Vidjela je

318

religoznu povorku dugu sedamsto metara, posvećenu svecu, koji joj nije bio poznat, i pridru ila joj se sve do stra ne katedrale. Čitala je novine i slala pisma kući naslovljena na Prudence i Hanneke. Jednog lijepog i prohladnog dana, popela se na najvi u tačku Valparaisa, a odatle - u udaljenoj i maglovitoj daljini - vidjela je snijegom pokrivene vrhove Anda. Osjetila je duboku tugu zbog odsustva svog oca. To joj je pru ilo neobično olak anje - činjenica da joj bar jednom nedostaje Henry, a ne Ambrose. Zatim su ponovo isplovili u nepregledne vode Tihog okeana. Dani su postali topliji. Mornari su se smirili. Čistili su prostor između paluba, grebali staru plijesan i skorene povraćke. Pjevu ili su dok su radili. Ujutru, zbog u urbane gungule, brod je ličio na malo selo. Alma se navikla na nedostatak privatnosti i sada ju je tje ilo prisustvo mornara. Bili su joj poznati i bilo joj je drago to su tu. Naučili su je čvorovima i mornarskim pjesmama, a ona je čistila njihove rane i bu ila im uljeve. Pojela je albatrosa, kog je ustrijelio mladi mornar. Pro li su pored naduvene plutajuće le ine kita - čiju su mast već bili izvadili drugi kitolovci - međutim, nisu vidjeli nijednog ivog kita. Tihi okean je bio nepregledan i prazan. Alma je sad, prvi put, razumjela za to je Evropljanima trebalo tako mnogo vremena da pronađu Terru Australis u ovom beskrajnom prostranstvu. Drevni istra ivači su pretpostavljali da negdje dolje sigurno postoji ju ni kontinent, koji je veliki kao Evropa i koji dr i planetu u savr enoj ravnote i. Međutim, pogrije ili su. Ovdje dolje je bilo malo toga, osim vode. Na kraju krajeva, ju na hemisfera je bila naličje Evrope: tu se nalazio ogroman vodeni kontinent, pro aran malim tačkama prilično razuđenog kopna. Nizali su se dani za danima usamljenog plavetnila. S obje strane, Alma je vidjela vodene prerije, dokle god je njen um mogao zamisliti. Međutim, nisu vidjeli kitove. Nisu vidjeli ni ptice, ali su mogli vidjeti kakvo im se vrijeme pribli ava s razdaljine od hiljadu i eststo metara i često je djelovalo lo e. Vazduh je bio nečujan, dok ne bi stigle oluje, a onda bi vjetrovi zaurlali od jada. Početkom aprila, susreli su se s krajnje alarmantnom promjenom vremena, koja je zatamnila nebo pred njihovim očima, ubiv i dan usred podneva. Vazduh je bio te ak i prijeteći. Ovaj iznenadni preobra aj je ozbiljno zabrinuo kapetana Terrencea, pa je spustio jedra - sva - dok je posmatrao kako im se lanci munja pribli avaju iz svih

319

pravaca. Talasi su se kovitlali kao tamne planine. Međutim, nakon toga - podjednako brzo kako se pojavila oluja - vrijeme se razvedrilo i nebo je ponovo bilo vedro. Ali umjesto olak anja, mu karci su uznemireno uzvikivali, jer su istog trena vidjeli kako im se pribli ava pijavica. Kapetan je naredio Almi da ode u potpalublje, ali ona nije htjela da se makne; pijavica je bila isuvi e spektakularan prizor. Zatim se začuo jo jedan vrisak, kad su mu karci vidjeli da, ustvari, tri pijavice sad okru uju brod na neprijatno malim razdaljinama. Alma je bila kao hipnotisana. Jedna pijavica joj se toliko pribli ila da je mogla vidjeti duge mlazove vode, kako se kovitlaju na gore iz okeana, sve do neba, u jednom ogromnom uskovitlanom stubu. Bila je to najveličanstvenija stvar koju je ikada vidjela, kao i najsvetija i najnevjerovatnija. Vazdu ni pritisak je bio tako visok da je osjećala da su bubne opne u opasnosti da puknu. Sad se borila da ponovo udahne vazduh u pluća. Sljedećih pet minuta bila je toliko obuzeta osjećanjima da nije znala je li iva ili mrtva. Nije znala kakav je to bio svijet. Palo joj je na pamet da je njeno vrijeme na ovom svijetu isteklo. Začudo, ali nije imala ni ta protiv. Nije bilo nikoga za kim je udjela. Ni jedna osoba na ovom svijetu joj nije pro la kroz glavu - ni Ambrose, niko. Nije imala za čim aliti. Stajala je, sva zanesena i začuđena, spremna na bilo ta, to bi se moglo desiti. Kad su se pijavice konačno udaljile i more se ponovo umirilo, Alma je osjetila da je to bilo najsretnije iskustvo u njenom ivotu. Nastavili su s plovidbom. Na jugu, udaljenom i nemogućem, nalazio se zaleđeni Antarktik. Na sjeveru, očito, nije bilo ničeg - ili su, bar, tako tvrdili dokoni mornari. Nastavili su ploviti na zapad. Almi je nedostajalo u ivanje u hodanju i mirisu zemlje. Bez ikakvih biljaka u okolini za proučavanje, zamolila je ljude da izvuku malo algi da bi ih proučavala. Nije dobro poznavala morske alge, ali je znala u globalu kako razlikovati stvari, jedne od drugih, i uskoro je saznala da su neke vrste algi imale grudasto korijenje, a neke su imale spljo teno. Neke su bile izbrazdane; druge su bile glatke. Poku avala je dokučiti kako da sačuva alge da bi ih proučavala, a da ih ne pretvori u mulj ili crne pahuljice ničega. Nije zaista ovladala time, ali ju je to zaokupilo. Također, bila je ushićena, kad je otkrila da mornari pakuju svoje vrhove harpuna u komade suhe mahovine; to joj je omogućilo da ponovo proučava ne to prelijepo i poznato. Alma se počela diviti mornarima. Nije mogla shvatiti kako su podnosili tako duge

320

periode li eni udobnosti koje nudi kopno. Kako nisu poludjeliŠ Okean ju je o amućivao i uznemiravao. Nikad ni ta nije ostavilo jači utisak na nju. Njoj je djelovao kao sama destilacija materije, kao remek djelo svih misterija. Jedne noći su plovili kroz dijamantsko polje tečne fosforescencije. U pokretu, brod je ustalasao čudne molekule zelene i purpurne svjetlosti, sve dok nije izgledalo da je Elliot vukao za sobom dugi sjajni veo, koji se protezao iroko po moru. Bilo je tako prelijepo da se Alma pitala kako se mu karci nisu bacili u vodu i udavili u toj očaravajućoj magiji. Drugim noćima, kad nije mogla spavati, koračala je po palubi bosim nogama, poku avajući očvrsnuti tabane zbog Tahitija. Vidjela bi duguljaste odbljeske zvijezda u vodi koje su sijale kao baklje. Nebo nad njom je bilo podjednako nepoznato kao more oko nje. Vidjela je nekoliko sazvije đa, koja su je podsjetila na kuću - Orion, Plejade - međutim, nije se vidjela Sjevernjača, kao ni Veliki medvjed. Zbog ovih skrivenih blaga iz nebeskog trezora, bila je krajnje očajnički i bespomoćno dezorijentisana. Međutim, bilo je novih poklona na nebu, kao kompenzacija. Sad je mogla vidjeti Ju ni krst, Blizance, kao i ogromnu, rasutu maglinu Mliječnog puta. Zadivljena sazvje đima, Alma je jedne noći rekla kapetanu Terrenceu: Nihil astra

praeter vidit et undas. ta to značiŠ , upitao je on. To je iz Horacijevih Oda , rekla je. To znači da se ni ta ne vidi u noći polumračnoj, osim zvijezda i valova. Miss Whittaker, pla im se da ne znam latinski , izvinio se. Nisam katolik. Jedan od starijih mornara, koji je godinama ivio u ju nim morima, ispričao je Almi da, kada Tahićani izaberu zvijezdu, prema kojoj će se orijentisati nazovu je njihova

aveia - njihov bog navođenja. Općenito, rekao je, najuobičajenija tahićanska riječ za zvijezdu je - fetia. Mars je bio crvena zvijezda, naprimjer: fetia ura. Jutarnja zvijezda je bila fetia ao: zvijezda svjetlosti. Tahićani su bili izvanredni navigatori, rekao joj je mornar s nesumnjivim divljenjem. Pričao joj je da su se mogli orijentisati u noćima bez zvijezda i mjesečine, računajući svoj polo aj isključivo na osnovu osjećaja okeanskih struja. Razlikovali su esnaest vrsta vjetrova. Oduvijek sam se pitao jesu li ikad krenuli na sjever da nas posjete, prije nego to smo mi krenuli na jug da posjetimo njihŠ , rekao je. Pitam se jesu li do li do Liverpoola ili Nantucketa u svojim kanuimaŠ Zna , to im je bilo krajnje izvodljivo.

321

Mogli su doploviti ba dotle i da nas posmatraju dok spavamo, a zatim da odveslaju nazad, prije nego to ih mi vidimo. Ne bih se nimalo iznenadio kad bih saznao za to. I tako, sada je Alma znala nekoliko tahićanskih riječi. Znala je riječi zvijezda, kao i

crveno i svjetlost. Zamolila je mornara da je nauči jo koju riječ. Ponudio je ta je mogao, u poku aju da bude od pomoći, ali je većinom znao samo nautičke pojmove i, ako mu oprosti, sve stvari koje se ka u lijepoj djevojci. Jo uvijek nisu vidjeli ni jednog kita. Mu karci su bili razočarani. Dosađivali su se i bili su nemirni. More je bilo izlovljeno do opusto enja. Kapetan se pla io bankrota. Neki od mornara - u svakom slučaju oni, s kojima se Alma sprijateljila - eljeli su da joj poka u svoje lovačke vje tine. To je takvo uzbuđenje, koje do sad niste do ivjeli , ubjeđivali su je. Svakog dana su tragali za kitovima. I Alma ih je tra ila. Međutim, nije uspjela da vidi ni jednog, jer su stigli na Tahiti u junu 1852. godine. Mornari su oti li u jednom pravcu, a Alma u drugom, i tada je posljednji put čula za Elliot.

322

Dvadeset drugo poglavlje

P

rvo to je Alma ugledala na Tahitiju, gledajući s palube Elliota, bili su strmi planinski vrhovi, koji su se o tro uzdizali prema čistom plavom nebu. Čim se

probudila tog lijepog, jasnog jutra, pro etala je po palubi da osmotri svoj svijet. Nije očekivala ono to je vidjela. Pogled na Tahiti joj je oduzeo dah: ne zbog njegove ljepote, već neobičnosti. Cijeli svoj ivot, slu ala je priče o ovom otoku, vidjela je i crte e i slike, pa ipak, nije imala pojma da će mjesto biti tako visoko, tako neobično. Te planine nisu nimalo podsjećale na ustalasana brda Pennsylvanije; ovo su bile zelene i divlje padine - okantno strme, uznemiravajuće nazubljene, zaprepa ćujuće visoke, zasljepljujuće zelene. Zaista, cijelo mjesto je bilo nakinđureno zelenilom. Čak i pla e, sve je bilo prekomjerno i zeleno. Činilo se da kokosove palme rastu direktno iz vode. To ju je uzrujalo. Eto nje, bukvalno usred ničega - na pola puta između Australije i Perua - i, nije mogla da se ne zapita: Za to se ovdje, uopće, i nalazi otokŠ Tahiti joj je djelovao kao neobja njivi prekid pacifičke nepregledne, beskrajne ravnine. Predstavljao je tajanstvenu i proizvoljnu katedralu, koja se uzdizala iz sredi ta mora bez ikakvog razloga. Očekivala je da će vidjeti neku verziju raja, jer su joj oduvijek tako opisivali Tahiti. Očekivala je da će biti o amućena njegovom ljepotom, da će imati osjećaj kao da se iskrcala u raju. Nije li Bougainville nazvao taj otok La Nouvelle Cythere, po otoku Afroditinog rođenjaŠ Međutim, iskreno, Almina prva reakcija bio je strah. Ovog jasnog jutra, u ovoj blagoj klimi, suočena s iznenadnom pojavom ove čuvene utopije, bila je svjesna samo osjećaja prijetnje. Zapitala se kako li se Ambrose izborio s timŠ Nije eljela da ovdje bude prepu tena sama sebi. Međutim, gdje je drugdje mogla otićiŠ Stari kasač od broda je lako uplovio u luku u Papeeteu, dok se na desetine vrsta morskih ptica vrtjelo i lebdjelo oko jarbola br e nego to je Alma mogla da ih izbroji ili prepozna. Alma i njen prtljag bili su istovareni u ivopisnom, u urbanom pristani tu. Krajnje ljubazno, kapetan Terrence je oti ao da pronađe kočiju za Almu, da bi je odvezla do misionarskog naselja u Matavai zalivu. Nakon nekoliko mjeseci provedenih na moru, noge su joj drhtale i bila je na ivici nerava. Vidjela je svakakve ljude oko sebe - mornare i mornaričke oficire, trgovce i

323

nekog čovjeka u klompama, koji je izgledao kao da je nizozemski trgovac. Vidjela je nekoliko kineskih trgovaca biserima, s dugim perčinima na leđima. Vidjela je domoroce, i poludomoroce, i ko zna jo

ta. Vidjela je krupnog Tahićanina, koji je

nosio te ku vunenu vindjaknu, koju je, očito, dobio od nekog engleskog mornara, ali nije nosio nikakve pantalone - samo suknjicu od trave i nehajno razgolićene grudi ispod jakne. Vidjela je lokalne ene, koje su bile obučene svakako. Neke starije su krajnje bestidno prikazivale svoje grudi, dok su mlađe ene nosile dugačke haljine, kose upletene u skromne pletenice. Alma je pretpostavila da su to bile nove obraćenice u kr ćanstvo. Vidjela je enu koja je bila umotana u ne to to je ličilo na stolnjak, koja je nosila mu ke evropske ko ne cipele nekoliko brojeva veće od njenih stopala i prodavala nepoznato voće. Vidjela je fantastično obučenog momka koji je nosio evropske pantalone umjesto jakne, s lepr avim vijencem od li ća na glavi. Smatrala ga je krajnje neobičnim prizorom, mada niko, osim nje, nije obraćao pa nju na njega. Ovda nji domoroci su bili vi i od ljudi na koje je Alma navikla. Neke ene su bile podjednako krupne kao sama Alma. Mu karci su bili jo krupniji. Ko a im je bila boje poliranog bakra. Neki mu karci su imali dugu kosu i izgledali su zastra ujuće; drugi su imali kratku kosu i djelovali su civilizovano. Alma je vidjela otu nu grupicu prostitutki, koja je jurnula prema mornarima s

Elliota s trenutačnim, bestidnim prijedlozima, čim su njihova stopala kročila na pristani te. Ove ene su nosile raspu tene kose, koje su dopirale do ispod struka u sjajnim, crnim talasima. Sleđa, sve su izgledale isto. Sprijeda, vidjele su se razlike u godinama i ljepoti. Alma je posmatrala kako su započinjali pregovori. Pitala se koliko ko ta takva usluga. Pitala se jesu li ene nudile ne to posebno. Pitala se koliko traju te transakcije, i gdje se odvijaju. Pitala se gdje mornari odlaze, ukoliko ele da kupe momke, umjesto djevojaka. Nije bilo znaka toj vrsti razmjene u pristani tu. Vjerovatno se to de avalo na nekom diskretnijem mjestu. Vidjela je svakakve bebe i djecu - sa i bez odjeće, u i van vode, na i van njenog puta. Djeca su se kretala kao riblja ili ptičija jata, jer je svaka odluka bila donesena u trenutačnoj, kolektivnoj saglasnosti: Sada ćemo skočiti! Sada ćemo trčati! Sada ćemo

moliti! Sada ćemo se rugati! Vidjela je starca s upaljenom nogom koja je otekla i bila dvostruka u odnosu na normalnu veličinu. Oči su mu bile bijele od sljepila. Vidjela je

324

maju ne kočije, koje su vukli najtu niji poniji, koje ste mogli zamisliti. Vidjela je čopor malih sivkasto prugastih pasa, koji su se igrali u hladu. Vidjela je tri francuska mornara, kako su, uhvati i se ruku pod ruku, pohotno pjevali, uveliko pijani ovog lijepog jutra. Vidjela je znakove za bilijar dvoranu i, začuđujuće, za tampariju. Čvrsta zemlja lelujala se pod njenim nogama. Bilo joj je vruće na suncu. Lijepi crni pijetao je primijetio Almu i domar irao je do nje, nametljivo se epureći, kao da je bio izaslanik koga su poslali da je dočeka. Toliko je izgledao plemenito da je ne bi začudilo ni da je nosio ceremonijalni pojas preko grudi. Zaustavio se neposredno ispred nje, zapovjednički nastrojen i na oprezu. Alma skoro da je očekivala da progovori, da zahtijeva pregled njenih dokumenata. Ne znajući ta drugo da radi, sagnula se i učtivo pomazila pticu, kao da je to bio pas. Zapanjujuće, ali pijetao joj je to dopustio. Jo

malo ga je mazila i zakvocao je od zadovoljstva.

Konačno se ugnijezdio kraj njenih nogu i rastresao perje, umiriv i se. Pokazao joj je da je osjećao da se njihova razmjena odvijala ba po planu. Almu je utje ila ova jednostavna razmjena. Pijetlova smirenost i povjerenje pomogli su joj da se opusti. Zatim su njih dvoje - ptica i ena - utke čekali u pristani tu, čekajući na bilo kakav naredni događaj.

B

ilo je jedanaest kilometara između Papeetea i Matavai zaliva. Alma se toliko sa alila na jadnog ponija, koji je vukao njen prtljag, da je iza la iz kočije i hodala

pored njega. Bilo joj je izuzetno prijatno da koristi noge nakon toliko pasivnih mjeseci, koje je provela na moru. Put je bio lijep i osjenčan odozgo re etkom od palmi i hljebnog drveta. Almi je taj pejza istovremeno djelovao poznato i zbunjujuće. Većinu palmi je znala iz staklenika svog oca, dok su ostale bile misteriozni spojevi nabranog li ća i klizave, ko aste kore. Kako je od ranije znala samo za palme iz staklenih ba ta, Alma nikada ranije nije čula palme. Zvuk vjetra, koji se provlači kroz njihovo li će, podsjećao je na u tanje svile. Ponekad, pri jačim naletima vjetra, njihova stabla su kripala kao stara vrata. Sva stabla su bila tako glasna i iva.

to se tiče stabala

hljebnog drveta, bila su veća i elegantnija, nego to je mogla i pretpostaviti. Izgledala su kao domaći brestovi: sjajni i velikodu ni. Vozač kočije - stari Tahićanin s uznemiravajuće istetoviranim leđima i dobro nauljenim grudima - bio je zbunjen Alminim nastojanjem da ona hoda. Izgleda da se

325

upla io da je to značilo da neće biti plaćen. Da bi ga smirila, poku ala mu je platiti na pola puta do njihovog odredi ta. To je samo unijelo jo vi e zbrke. Kapetan Terrence je unaprijed ugovorio cijenu, ali je sad djelovalo da je taj dogovor neva eći. Alma je ponudila da mu plati američkim novčićima, međutim, čovjek je poku ao da joj kao kusur uvali aku punu prljavih panskih pijastera i bolivijskih pezosa. Nije mogla shvatiti kako je uspio izračunati te razlike u valutama, sve dok nije shvatila da on eli zamijeniti svoje mutne, stare novčiće za njene nove i sjajne. Ostavio ju je u sjenci umice banana usred misionarskog naselja u Matavai zalivu. Vozač kočije je poredao njen prtljag u obliku uredne piramide; izgledala je isto kao prije sedam mjeseci, ispred spremi ta za kočije na White Acreu. Kad je ostala sama, Alma je razgledala okolinu. Pomislila je da je bila prilično prijatna, dodu e, i dosta skromnija, nego to je očekivala. Misionarska crkva je bila mala skromna građevina, okrečena i pokrivena slamom, okru ena malom skupinom slično okrečenih i slamom pokrivenih koliba. Vjerovatno tu sveukupno nije ivjelo vi e od nekoliko desetina ljudi. Zajednica, takva kakva je, bila je izgrađena na obalama male rijeke, koja se ulivala direktno u more. Rijeka je presijecala pla u, koja je bila duga i izuvijana, zasuta gustim, crnim pijeskom vulkanskog porijekla. Zbog boje pijeska, ovda nji zaliv nije bio uobičajene tirkizne boje, koja se obično povezuje s ju nim morima; umjesto toga, bio je veličanstveni, te ki, skoro nepokretni morski rukavac boje tinte. Greben od nekih dvjesta sedamdeset metara je oduzimao jačinu talasima, koji su udarali o obalu. Čak i s ove razdaljine, Alma je čula talase, kako udaraju o taj udaljeni greben. Uzela je pregr t pijeska u ruku - boje gare i - i pustila da joj klizi između prstiju. Podsjećao je na topli samt i nije joj se lijepio za prste. Matavai zaliv , rekla je naglas. Jedva je mogla povjerovati da se nalazi tu. Svi veliki istra ivači pro log vijeka su bili tu. Wallis je bio ovdje, kao i Vankouver i de Bougainville. Kapetan Bligh je est mjeseci logorovao ba na toj pla i. Za Almin um, najimpresivnije je bilo to, to se ba na istoj toj pla i kapetan Cook prvi put iskrcao na Tahiti 1769. godine. S Almine lijeve strane, u neposrednoj blizini, nalazio se visoki rt, s kog je Cook pratio prelazak Venere preko meridijana - vitalni pokret malenog crnog planetarnog diska preko povr ine Sunca, zbog kog je putovao oko svijeta da bi mu prisustvovao. Nje na rječica s Almine desne strane nekada je predstavljala historijsku granicu između

326

Tahićana i Britanaca. Neposredno nakon Cookovog pribli avanja obali, dva naroda su stala na dvije strane ove rječice, posmatrajući jedni druge s opreznom znati eljom u toku nekoliko sati. Tahićani su mislili da su Britanci doplovili s neba, a da su njihovi veliki, impresivni brodovi bili otoci - motu - koji su se otcijepili od zvijezda. Englezi su poku avali da ustanove jesu li ovi Indijanci agresivni ili opasni. Tahićanke su dolazile do ivice rječice i provocirale engleske mornare na drugoj strani svojim veselim, provokativnim plesovima. Kapetan Cook je procijenio da im ne prijeti nikakva opasnost, i pustio je svoje ljude da pređu kod ena. Mornari su enama davali čelične eksere u zamjenu za seksualne usluge. ene su uzele eksere i zasadile ih u zemlju, nadajući se da će uzgojiti jo ovog dragocjenog metala, koji će izrasti na grančicama drveća. Almin otac nije bio na tom putovanju. On je do ao na Tahiti osam godina kasnije, na Cookovoj trećoj ekspediciji, u augustu 1777. godine. Englezi i Tahićani su se do tada već prilično navikli jedni na druge - a bili su i privr eni jedni drugima. Neki od britanskih mornara su, čak, imali supruge, koje su bile otočanke, koje su ih čekale među ostalim enama, kao i otočku djecu. Tahićani su kapetana Cooka zvali Tuti , jer nisu umjeli izgovoriti njegovo ime. Alma je sve to znala iz priča svog oca - priča, o kojima decenijama nije razmi ljala. Sad ih se sjetila. Njen otac se kupao ba u toj rijeci jo

kao mladić. Alma je znala da su je kasnije misionari počeli koristiti za

kr tenja. Sad, kad je konačno bila tu, Alma nije znala koji je njen sljedeći korak. Na vidiku nije bilo ive du e, s izuzetkom dječaka, koji se sam igrao na rijeci. Nije mogao da ima vi e od tri godine, bio je sasvim go i nije djelovao uznemireno, zato to su ga ostavili bez nadzora u vodi. Nije eljela ostaviti svoj prtljag bez nadzora, zbog čega je naprosto sjela na gomilu i čekala da neko naiđe. Bila je u asno edna. Tog jutra je bila isuvi e uzbuđena da bi pojela brodski doručak, pa je bila i gladna.

FJMe

Nakon izvjesnog vremena, bucmasta Tahićanka u dugoj, skromnoj haljini i bijelom e iriću iza la je iz jedne od udaljenih kolibica, noseći motiku. Kada je vidjela Almu, zastala je. Alma je ustala i rukom ispravila svoju haljinu. Bonjour , uzviknula je. Tahiti je sada zvanično pripadao Francuskoj; Alma je pomislila da joj je francuski najbolja opcija. ena se prelijepo osmjehnula. Ovdje govorimo engleskim jezikom , uzvratila joj je

327

uzvikom. Alma je eljela da joj priđe da ne bi morale da viču jedna na drugu, ali - budalasto i dalje se osjećala vezanom za svoj prtljag. Tra im velečasnog Francisa Wellesa! , opet je uzviknula. On je danas u toru! , veselo joj je doviknula ena, i nastavila da se spu ta putem prema Papeeteju, ponovo ostaviv i Almu nasamo s njezinim koferima. Toru? Jesu li ovdje gajili stoku? Ako i jesu, Alma nije mogla vidjeti, niti namirisati bilo kakav njihov trag. Na ta li je ta ena mislilaŠ Tokom sljedećih nekoliko sati, jo nekoliko Tahićana je promaklo pored Alme i njene gomile sanduka i kofera. Svi su bili dru eljubivi, mada se činilo da niko nije bio zaintrigiran njenim prisustvom, i niko nije dugo razgovarao s njom. Svi su ponavljali istu informaciju: da je velečasni Francis Welles tokom dana njeg dana u toru. A u koje vrijeme će se vratiti iz toraŠ To niko nije znao. Prije mraka, svi su se svesrdno nadali. Nekoliko dječaka okupilo se oko Alme i igralo se odva ne igre gađanja kamenčićima njenog prtljaga i, tu i tamo, njenih stopala, sve dok ih krupna starija ena smrknutog lica nije otjerala, pa su otrčali do rijeke da se tamo igraju. Kako se bli io smiraj dana, tako su neki mu karci s malim tapovima za pecanje pro li pokraj Alme, pa nastavili sve do pla e, gdje su zagazili u more. Stajali su do grla uronjeni u nje no kotrljajuće talase i zabacivali tapove, ne bi li uhvatili ribu. Njena eđ i glad su postale nesnosne. Međutim, i dalje se nije usudila da odluta i ostavi svoje stvari bez nadzora. Sumrak se brzo spu ta u tropima. Alma je to već naučila tokom mjeseci, provedenih na moru. Sjene su se izdu ile. Djeca su istrčala iz vode i otrčala nazad u svoje kolibe. Alma je posmatrala kako se sunce brzo spu ta nad strmim vrhovima otoka Moorea, daleko preko puta zaliva. Počela je paničiti. Gdje će noćas spavatiŠ Komarci su letjeli oko njene glave. Sada je postala nevidljiva za Tahićane. Nastavili su se baviti svojim poslovima oko nje, kao da su ona i njen prtljag bili gomila grubog kamenja, koja je stajala na pla i od samog početka svijeta. Na drveću su se pojavile večernje laste, koje su krenule u lov. Odbljesci na vodi su reflektovali zasjenjujući bljesak zalazećeg sunca. Zatim je Alma vidjela ne to u vodi, ne to to se kretalo prema pla i. Bio je to mali

328

kanu s potpornjem, brz i uzak. Zaklonila je oči rukom i

mirkala u reflektovanu

sunčevu svjetlost, poku avajući da razazna figure, koje su bile u njemu. Ne, sada je vidjela, to je bila samo jedna figura, koja je krajnje energično veslala. Kanu je u zaletu izletio na pla u - nalik maloj strijeli savr enog zamaha - a iz njega je iskočio patuljak. Takva je, barem, bila Almina prva misao: Evo patuljka! Međutim, pomnije razgledanje je razotkrilo da je patuljak čovjek, bijelac, s bjeličastim vijencem od snje no bijele kose i lepr avom bradom iste boje. Bio je malen, krivonog i ustar. Odvukao je kanu malo dalje uz pla u s iznenađujućom snagom za nekoga tako malog. Velečasni WelleseŠ , uzviknula je puna nade, ma ući svojim rukama u gestu, kom je manjkalo dostojanstva. Čovjek joj je pri ao. Bilo je te ko reći ta je bilo nevjerovatnije u vezi s njim njegov siću an stas ili njegovo suhonjavo tijelo. Bio je upola manji u odnosu na Almu, s dječijim, čak ko čatim tijelom, kad smo već kod toga. Obrazi su mu bili upali, a ramena su mu bila o tra i istaknuta pod ko uljom. Pantalone je na uskom struku dr ao dvostruko omotani konopac. Njegova brada je dosezala do grudi. Nosio je neke čudnovate sandale, također napravljene od konopca. Nije nosio e ir i na licu je imao ozbiljne opekotine od sunca. Njegova odjeća nije ba bila u ritama, ali nije bila ni daleko od toga. Izgledao je kao slomljeni suncobran. Ličio je na starijeg, minijaturnog brodolomnika. Velečasni WelleseŠ , ponovo je uzviknula u i čekivanju, dok joj se pribli avao. Podigao je pogled prema njoj - gore visoko prema njoj - i pogledao je svojim iskrenim svijetlo plavim očima. Ja sam velečasni Welles , rekao je. Vidite, barem i dalje vjerujem da jesam! Govorio je laganim, skraćenim, neodredivim britanskim akcentom. Velečasni Welles, zovem se Alma Whittaker. Nadam se da ste primili moje pismoŠ Nagnuo je svoju glavu: nalik nekoj ptici, zainteresovan, nimalo zatečen. Va e pismoŠ Bilo je ba onako, kako je strahovala da će biti. Nisu očekivali njen dolazak. Udahnula je duboko i poku ala smisliti najbolje opravdanje. Velečasni Wellese, do la sam vam u posjetu i da, mo da, neko vrijeme ostanem ovdje - kao

to,

vjerovatno, vidite. Pokazala je pomirljiv gest prema piramidi od svog prtljaga.

329

Interesuje me botanika i voljela bih da proučavam lokalne biljke. Znam da ste i vi, u neku ruku, prirodnjak. Dolazim iz Philadelphije, iz Sjedinjenih Dr ava. Također, do la sam da nadgledam planta u vanilije, koju posjeduje moja porodica. Moj otac je bio Henry Whittaker. Podigao je svoje čupave bijele obrve. Rekoste, va otac je bio Henry WhittakerŠ , pitao je. Je li taj dobri čovjek preminuoŠ Velečasni Welles bojim se da jeste. Prije samo godinu dana. ao mi je to to čujem. Neka ga Bog primi pod svoje okrilje. Vidite, godinama sam radio za va eg oca na svoj, skromni način. Prodavao sam mu razne uzorke biljaka, za koje je on bio dovoljno ljubazan da me po teno plati. Vidite, nikada nisam upoznao va eg oca, ali sam sarađivao s njim preko njegovog izaslanika, Mr. Yanceyja. Va dobri otac je oduvijek bio dare ljiv i čestit čovjek. Mnogo puta u pro losti, zarada od Mr. Whittakera je potpomogla spa avanje ove male zajednice. Ne mo emo uvijek očekivati od Londonskog misionarskog dru tva da se isprsi za nas, zar neŠ Međutim, vidite, uvijek smo mogli da računamo na Mr. Yanceyja i Mr. Whittakera. Recite mi, poznajete li Mr. YanceyjaŠ Poznajem ga dobro, velečasni Wellese. Poznajem ga cijeli svoj

ivot. On je

organizovao moje putovanje ovamo. Naravno! Naravno da ga znate. Onda znate i to da je on dobar čovjek. Alma se nije mogla slo iti da bi ikada prozvala Dicka Yanceyja dobrim čovjekom , ali je, ipak, klimnula glavom. Također, nikada ranije nije čula da je neko opisao njenog oca kao dare ljivog, čestitog ili ljubaznog. Trebalo joj je malo vremena da se navikne na te riječi. Sjetila se jednog čovjeka iz Philadelphije, koji je nazvao njenog oca dvono ni grabljivac . Pomislila je koliko bi se taj čovjek začudio sada, kada bi vidio u kojoj mjeri se ime tog dvono ca po tuje ovdje, usred ju nih mora! Alma se osmjehnula zbog same te pomisli. Drage volje ću vam pokazati planta u vanilije , nastavio je velečasni Wellese. Otkad smo izgubili Mr. Pikea, jedan domorodac iz na e misije je preuzeo vođenje planta e. Jeste li poznavali Ambrosea PikeaŠ Almino srce poskočilo je u grudima, ali je zadr ala ravnodu an izraz lica. Da, poznavala sam ga pomalo. Velečasni Wellese, imao je prilično tijesnu saradnju s mojim ocem. Ustvari, otac i ja smo zajedno odlučili da po aljemo Mr. Pikea na Tahiti.

330

Alma je prije mnogo mjeseci odlučila, čak i prije nego

to je napustila

Philadelphiju, da nikome na Tahitiju neće spomenuti svoju vezu s Ambroseom. Tokom cijelog svog putovanja, putovala je kao Miss Whittaker , i dopu tala je drugima da je smatraju usidjelicom. U nekom smislu, ona i jeste bila usidjelica. Nijedna osoba pri zdravom razumu ne bi smatrala njen brak s Ambroseom autentičnim. Uz to, svakako je izgledala kao usidjelica - a, tako se i osjećala. Općenito, nije voljela lagati, ali je do la na Tahiti da bi upotpunila priču o Ambroseu Pikeu. Vjerovala je da niko ne bi bio iskren prema njoj, kad bi saznao da je Ambrose bio njen mu . Pretpostaviv i da je Ambrose ispo tovao njen zahtjev i da nikom nije govorio o njihovom braku, smatrala je da niko neće ni pretpostaviti ikakvu povezanost između njih dvoje, osim činjenice da je Mr. Pike bio zaposlen kod njenog oca. to se tiče Alme, ona je, naprosto, bila putujući prirodoslovac i kćerka čuvenog izvoznika biljaka i farmaceutskog magnata; to bi trebalo biti logično i dovoljno za svakoga da ne sumnja u to da je do la na Tahiti iz vlastitih razloga - da proučava ovda nje mahovine i da nadgleda porodičnu planta u vanilije. Pa, silno nam nedostaje Mr. Pike , rekao je velečasni Welles, s ljupkim osmijehom. Vjerovatno najvi e meni. Vidite, njegova smrt je bila gubitak za na e malo naselje. Voljeli bismo kad bi svi stranci koji dođu ovamo, bili tako dobar primjer za domoroce, kao to je to bio Mr. Pike. Vidite, on je bio prijatelj siročadi i posrnulih, neprijatelj mr nje, zlobe i svih sličnih stvari. Va Mr. Pike je bio ljubazan čovjek. Vidite, divio sam mu se, zato to sam osjećao da je mogao dočarati domorocima dok brojni kr ćani izgleda da nisu mogli - kakav bi kr ćanski temperament zaista trebao biti. Vidite, čini se da pona anje mnogih drugih kr ćana, koji su dolazili u posjetu, nije uvijek te ilo prema tome da pojača po tovanje prema na oj religiji u očima ovih jednostavnih ljudi. Međutim, Mr. Pike je bio primjer dobrote. tavi e, imao je dar sklapanja prijateljstava s domorocima, to sam rijetko viđao u drugima. Vidite, razgovarao je sa svima na tako običan i srdačan način. Pla im se da to nije uvijek bio slučaj s mu karcima, koji bi do li na ovaj otok izdaleka. Vidite, Tahiti mo e biti opasan raj. Recimo, za one, koji su navikli na stro i moralni pejza evropskog dru tva, ovaj otok i njegovi ljudi mogu predstavljati isku enja kojima je te ko odoljeti. Vidite, posjetioci to iskori tavaju. Na alost, moram priznati da čak i neki misionari, ponekad iskori tavaju te ljude, koji su djetinjasti i nevini, vidite, iako se uz bo iju pomoć trudimo da ih naučimo kako da se vi e čuvaju. Mr. Pike nije bio takav tip - vidite, nije htio da ih

331

iskoristi. Alma je bila zabezeknuta. Smatrala je da je to bio najnevjerovatniji uvodni govor, koji je ikada čula (s izuzetkom onog, kad je prvi put srela Rettu Snow). Velečasni Welles se nije raspitivao o tome za to je Alma Whittaker do la čak iz Philadelphije da sjedi na gomili sanduka i kofera usred njegove misije, ali eto, bio je tu raspravljajući s njom o Ambroseu Pikeu! Nije to očekivala. Niti je očekivala da će njenog mu a, s njegovim ko nim koferom punim tajnih i nepristojnih crte a, tako strastveno hvaliti kao primjer moralnog pona anja. Da, velečasni Wellese , uspjela je procijediti. Začudo, velečasni Welles je nastavio jo i dalje:

tavi e, vidite, zavolio sam Mr.

Pikea i postao mi je cijenjeni prijatelj. Ne mo ete da zamislite utjehu pametnog prijatelja na ovako usamljenom mjestu. Zaista bih prevalio dosta kilometara da bih ponovo vidio njegovo lice, ili mu ponovo prijateljski stisnuo ruku, kada bi to bilo moguće. Međutim, vidite, takvo čudo se neće dogoditi dok god di em, jer su Mr. Pikea pozvali kući u raj, Miss Whittaker, dok smo mi ovdje ostali sami. Da, velečasni Wellese , rekla je Alma ponovo. ta je drugo mogla da ka eŠ Mo ete me zvati brat Welles , rekao je, ukoliko ja vas mogu zvati sestra WhittakerŠ Svakako, brate Wellese , odgovorila je. Sestro Whittaker, sad mo ete da nam se pridru ite na večernjoj molitvi. Vidite, pomalo urim. Vidite, počet ćemo ne to kasnije večeras, jer sam proveo cijeli dan napolju u lovu na koralje i izgubio sam pojam o vremenu. Ah, Alma je pomislila - koralji. Pa, naravno! Bio je cijeli dan na moru, na koraljnim grebenima, a ne u potrazi za stokom. Hvala vam , rekla je Alma. Ponovo je pogledala u svoj prtljag i na tren je oklijevala. Pitam se gdje bih mogla ostaviti svoje stvari u međuvremenu - negdje, gdje će biti sigurneŠ Brate Wellese, u svom pismu sam se raspitivala mogu li provesti neko vrijeme u misionarskom naselju. Vidite, proučavam mahovine, i nadala sam se da ću istra iti otok... Izgubila se, rastrojena njegovim iskrenim i direktnim plavookim pogledom. Naravno! , rekao je. Čekala je da ka e jo ne to, ali je utio. Kako je samo bio

332

siguran! Nije mogao biti manje zabrinut zbog njenog prisustva, pa i da su planirali ovaj randez vous za deset godina. Imam popriličnu sumu novca , rekla je Alma s nelagodom, koju bih mogla ponuditi misiji u zamjenu za smje taj... Naravno! , ponovo je zacvrkutao. Jo nisam odlučila koliko ću ostati... potrudit ću se da vam ne budem na smetnji... ne očekujem nikakav komfor... Ponovo je odlutala u mislima. Odgovarala je na pitanja, koja on nije postavljao. Vremenom, Alma će shvatiti da velečasni Welles nikad ne postavlja pitanja ni o kome, ali je, za sada, to smatrala krajnje neobičnim. Naravno! , rekao je po treći put. Sestro Whittaker, sad nam se pridru ite u večernjoj molitvi. Naravno , rekla je i predala se. Odveo ju je od njenog prtljaga - od svega to je posjedovala i to joj je bilo dragocjeno - i krenuli su put crkve. Preostalo joj je jedino da ga prati.

K

apela je bila duga samo est metara. U njenoj unutra njosti, jednostavne klupe su bile poredane u nizu, dok su zidovi bili okrečeni i čisti. Prostoriju su slabo

osvjetljavale četiri lampe s kitovim uljem. Alma je izbrojala osamnaest vjernika, svi porijeklom Tahićani. Bilo je jedanaest ena i osam mu karaca. U mjeri, u kojoj je to bilo moguće (Alma nije

eljela da djeluje nepristojno), razgledala je lica svih

mu karaca. Nijedan od njih nije bio momak s Ambroseovih crte a. Mu karci su bili odjeveni u pantalone evropskog, svedenog kroja i ko ulje, a ene su nosile duge, le erne haljine, koje je Alma viđala na sve strane, otkad je stigla. Većina ena je nosilo e iriće, ali jedna - Alma ju je prepoznala kao enu smrknutog lica, koja je otjerala one dječake - nosila je slamnati

e ir

irokog oboda, ukra en bogatim

svitkom svje eg cvijeća. Uslijedila je najneobičnija religiozna slu ba, koju je Alma ikada vidjela i, svakako, najkraća. Prvo, pjevali su psalam na tahićanskom jeziku, iako niko nije imao crkvenu pjesmaricu. Za Almine u i, muzika je bila neobična - disonantna i o tra, s glasovima poredanim u sazvučju koje nije mogla ispratiti. U pozadini ih je pratio samo jedan bubanj, koji je svirao četrnaestogodi nji dječak. Činilo se da se ritam bubnja ne sla e s pjesmom - ne na način, koji je Alma mogla otkriti. enski glasovi su se pretvorili u

333

prodorne krike koji su se uzdizali iznad pjevanja mu kih glasova. Nije mogla otkriti nikakvu skrivenu melodiju u ovoj čudnoj muzici. Poku avala je prepoznati neku poznatu riječ (Isus, Krist, Bog, Gospod, Jehova), ali ni ta nije bilo prepoznatljivo. Bila je zbunjena, jer je sjedila utke dok su ostale ene oko nje tako glasno pjevale. Ni ta nije mogla dodati ovom događaju.

Fallen JMe

Kad se zavr ilo pjevanje, Alma je očekivala da će velečasni Welles odr ati propovijed, ali je on i dalje sjedio glave povijene u molitvi. Nije podigao pogled čak ni kada je krupna Tahićanka u

e iru s cvijećem ustala i pri la jednostavnoj

propovjedaonici. ena je kratko čitala na engleskom, iz Evanđelja po Mateju. Alma se divila ovoj eni zato to je znala čitati, i to na engleskom. Mada Alma nikada nije bila naročito pobo na, bilo je neke utjehe u poznatim riječima. Blago siroma nima duhom, krotkima, milostivima, onima koji su čistoga srca, prognanima pravde radi. Blago onima, blago onima, blago onima. Tako mnogo blagoslova, tako dare ljivo iskazanih. Zatim je ena zatvorila Bibliju i - nastaviv i govoriti na engleskom - odr ala je brzu, glasnu i neobičnu propovijed. Mi smo rođeni'. , uzviknula je. Puzimo! Hodamo! Plivamo! Radimo! Rađamo

djecu! Starimo! Hodamo sa tapom! Međutim, samo je u Bogu mir! Mir! , ponovili su okupljeni vjernici. Ako odletimo na nebo, Bog je tamo! Ako plovimo morem, Bog je tamo! Ako hodamo zemljom, Bog je tamo!

Tamo! , ponovili su okupljeni vjernici. ena je protegla ruke, a zatim brzo ra irila i skupila ake nekoliko puta zaredom. Zatim je brzo otvorila i zatvorila usta. Izvodila je budala tine kao nekakva lutka na koncu. Neki od vjernika su se kikotali. Činilo se da eni ne smeta smijeh. Zatim je zastala i uzviknula: Pogledajte nas! Mudro smo napravljeni! Prepuni smo arki'.

arki'. , ponovili su okupljeni vjernici. Međutim, arke će zarđati! Mi ćemo umrijeti'. Samo će Bog ostati!

Ostati! , ponovili su okupljeni vjernici. Kralj svih tijela nema tijelo! Ali nam donosi mir'.

Mir! , ponovili su okupljeni vjernici. Amen! , rekla je ena u e iru s cvijećem i vratila se na svoje mjesto.

334

Amen! , ponovili su okupljeni vjernici. Zatim se velečasni Welles premjestio za oltar i ponudio je priče će. Alma je stala u red s ostalima. Po tovani je bio tako malen da se morala skoro presamititi da bi mogla primiti njegov dar. Nije bilo vina, ali je kokosovo mlijeko poslu ilo kao Kristova krv.

to se tiče Kristovog tijela, tu su bile male loptice nečeg ljepljivog i slatkog, to

Alma nije mogla prepoznati. Rado je to primila; bila je gladna kao vuk. Velečasni Welles je izrekao impresivno kratku molitvu: Oh, Isuse, daj nam snage da izdr imo svaku patnju, koja je na udio. Amen.

Amen! , ponovili su okupljeni vjernici. To je okončalo slu bu. Sveukupno, nije trajalo ni petnaest minuta. Međutim, kad je Alma iza la napolje, otkrila je da je to bilo sasvim dovoljno da se nebo potpuno smrači i da svaki djelić njenog prtljaga nestane.

G

dje je odnesenoŠ , bila je uporna Alma. I, ko je odnioŠ Hmm , promrmljao je velečasni Welles dok je če kao glavu i posmatrao

mjesto gdje je do nedavno počivao Almin prtljag. Pa, na to pitanje se ne mo e tako lako odgovoriti. Vidite, vjerovatno su dječaci odnijeli sve. Kad je tako ne to u pitanju, obično su posrijedi oni. Međutim, prtljag je nesumnjivo odnesen. Ova potvrda nije bila ni od kakve pomoći. Brate Wellese! , rekla je, sva izbezumljena i uznemirena. Zamolila sam vas da ga negdje sklonimo! Potrebne su mi te stvari ovog trenutka! Mo da smo mogli da prenesemo prtljag u neku kuću gdje bi bio siguran iza zaključanih vrata! Za to to niste predlo iliŠ Klimnuo je glavom, najiskrenije se slo iv i s njom, ali bez ikakvog tračka zaprepa tenja. Da, mogli smo da sklonimo va prtljag u kuću. Međutim, vidite, opet bi sve odnijeli. Vidite, odnijeli bi ga sada, ili kasnije. Alma je pomislila na svoj mikroskop, svoje risove papira, tintu, olovke, lijekove i bočice za sakupljanje uzoraka. ta je bilo s njenom odjećomŠ Dragi Bo e, ta je bilo s Ambroseovim ko nim koferom, ispunjenim svim onim opasnim, opscenim crte imaŠ Pomislila je da će zaplakati. Brate Wellese, ali donijela sam poklone i za domoroce. Nisu morali da kradu od

335

mene. Dala bih im stvari. Donijela sam im makaze i trake. Vedro se osmjehnuo. Pa, vidite, čini se da su va e poklone već primili! Međutim, ima stvari, koje će mi morati vratiti - stvari od neizrecive vrijednosti i delikatnosti. Nije bio posve bezosjećajan. To je morala priznati. Ljubazno je klimnuo glavom i, bar u nekoj mjeri, obratio pa nju na njeno ogorčenje. Sestro Whittaker, to vas sigurno rastu uje. Ali, budite sigurni - ni ta vam od svega toga nisu zauvijek ukrali. Naprosto su uzeli, mo da samo privremeno. Neke stvari će vam vratiti, samo budite strpljivi. Ako je tu bilo nečega to je od velike va nosti za vas, mogu da se raspitam za to. Ponekad, ako pitam na odgovarajući način, stvari se ponovo pojave. Poku ala je da se sjeti svega to je spakovala. ta joj je od svega toga bilo prijeko potrebno? Nije mogla tra iti Ambroseov ko ni kofer ispunjen sodomitskim crte ima, iako joj je bilo mučno to ga je izgubila, a to je bila njena najvrednija imovina. Moj mikroskop , rekla je, slabim glasom. Ponovo je klimnuo glavom. Vidite, to mo e biti te ko. Mikroskop je ovdje prilično nova stvar. Niko ga nikada ranije nije vidio. Vjerujem da ga ni sam nikad nisam vidio! Pa ipak, počet ću se odmah raspitivati. Vidite, mo emo se samo nadati!

to se tiče

noćas, moramo vam pronaći prenoći te. Dolje, na pla i, četristo metara odavde, nalazi se mala koliba, koju smo napravili za Mr. Pikea, kada je do ao. Ostavljena je u stanju u kakvom je bila kad je on preminuo, neka mu Bog podari mir. Pomislio sam da će neko od domorodaca prisvojiti to mjesto kao svoj dom, ali niko neće da uđe unutra. Vidite, uprljano je smrću - hoću da ka em, u njihovim umovima. Vidite, oni su veoma sujevjerni ljudi. Međutim, to je prijatna koliba s udobnim namje tajem i, ukoliko i vi niste sujevjerni, tamo će vam biti veoma udobno. Sestro Whittaker, niste sujevjerni, zar neŠ Ne djelujete mi tako. Hoćemo li je pogledatiŠ Alma se osjećala kao da će se sručiti na zemlju. Brate Wellese , rekla je, trudeći se da joj ne pukne glas. Molim vas da mi oprostite. Doputovala sam izdaleka. Daleko sam od svega to mi je poznato. Prilično sam okirana to sam izgubila sav svoj prtljag, koji sam uspjela sačuvati tokom dvadeset četiri hiljade kilometara putovanja, samo da bi prije nekoliko trenutaka nestao! S izuzetkom va eg priče ća, nisam stavila zalogaj u usta jo od večere na kitolovačkom brodu jučer popodne. Sve mi je novo i sve mi je čudno. Prilično sam opterećena i u velikoj mjeri rastrojena. Molim vas

336

da mi oprostite... Alma je u utjela. Izgubila je smisao i svrhu tog govora. Nije znala

zbog čega je tra ila opro taj. On je zapljeskao rukama.

Da jedete! Naravno, morate da jedete! Sestro

Whittaker, izvinjavam vam se! Vidite, ja sam ne jedem - odnosno, prilično rijetko. Zaboravljam na to da drugi moraju! Moja ena bi me vezala i poslala me đavolima kad bi saznala za moje lo e manire! Bez ijedne riječi vi e i bez bilo kakvog dopunskog obja njenja o njegovoj eni, velečasni Welles je otrčao i pokucao na vrata kolibe koja je bila najbli a crkvi. Krupna Tahićanka - ista ona, koja je odr ala propovijed ranije te večeri - otvorila je vrata. Razmijenili su nekoliko riječi. ena je letimično pogledala u Almu i klimnula glavom. Velečasni Welles je otrčao nazad do Alme svojim gipkim, hramavim korakom. Alma se pitala je li moguće da je to bila ena velečasnog Wellesa? To je dogovoreno! Sestra Manu će se pobrinuti za vas. Ovdje jedemo skromno, ali da, naravno da morate jesti! Donijet će vam ne to u va u kolibu. Također, zamolio sam je da vam donese ahu taoto - al za spavanje. Mi ovdje koristimo samo to za pokrivanje. Donijet ću vam i lampu. Hajde da sada pronađemo put do kolibe. Ne mogu se sjetiti nijedne druge stvari, koja bi vam mogla ustrebati. Alma se mogla sjetiti mnogih stvari, koje su joj bile potrebne, ali je pomisao na hranu i san bila dovoljna da je odr i za sada. Hodala je za velečasnim Wellesom po crnoj pje čanoj pla i. On je hodao impresivnom brzinom za nekoga s tako malim, krivim nogama. I pored njenog dugog koraka, Alma je morala po uriti da bi uhvatila korak s njim. Pored njega se ljuljao fenjer, ali ga on nije upalio, jer se pojavila mjesečina koja je osvijetlila nebo. Almu su upla ila krupna, crna obličja, koja su trčkarala po pijesku preko njihove staze. Pomislila je da su u pitanju pacovi, međutim, kada ih je pogledala izbliza, vidjela je da su u pitanju krabe. Uznemirile su je. Bile su prilično velike, s jednim klije tima većim od drugih koje su vukli kraj sebe dok su jurcali naokolo, u asavajuće kljocajući. Pri li su preblizu njenim nogama. Pomislila je da bi joj bilo dra e da su u pitanju pacovi. Osjetila je zahvalnost to je nosila cipele. Velečasni Welles je nekako izgubio svoje sandale između slu be i ovog trenutka, ali njega krabe nisu brinule. Brbljao je, dok je hodao. Vidite, sestro Whittaker, zanima me kako će vam djelovati Tahiti s botaničkog stanovi ta , rekao je. Mnogi se razočaraju. Vidite, klima je povoljna, međutim, ovo je

337

mali otok, pa ćete vidjeti da ovdje ima nekoliko biljnih vrsta u izobilju, ali nema mnogo različitih vrsta. Svakako, Sir Joseph Banks je Tahiti smatrao manjkavim - hoću da ka em, u botaničkom smislu. Smatrao je da su ljudi daleko interesantniji od biljaka. Mo da je bio u pravu! Imamo samo dvije vrste orhideja - Mr. Pikeu je bilo toliko ao kad je to čuo, da je udno tragao za jo nekom vrstom. Međutim, kad budete proučili palme, to ćete učiniti za čas, neće vam preostati jo mnogo toga za proučavanje. Vidite, tu je drvo, koje se zove apage, koje će vas podsjetiti na eukaliptus i koje mo e izrasti i do dvanaest metara. Mada, kladim se da to nije toliko veličanstvena visina za enu, koja je odrasla u gustim umama Pennsylvanije! Ha, ha, ha! Alma nije imala energije da ka e velečasnom Wellesu da nije bila odgajana u gustim umama Pennsylvanije. Nastavio je: Tu je i ljupka vrsta lovora, koja se zove tamanu - koristan, dobar. Va namje taj je napravljen od njega. Vidite, odbija insekte. Zatim, vrsta magnolije, koja se zove kutu, koju sam poslao va em dobrom ocu 1838. godine. Hibiskus i mimozu mo ete naći du cijele obale. Svidjet će vam se kesten mape - mo da ste ga već vidjeli kraj rijekeŠ Mislim da je to najljep e drvo na otoku. ene prave sebi odjeću od kore jedne vrste japanskog duda - zovu je tapa - međutim, sad većina njih daje prednost pamuku i platnu, koje donesu mornari. Donijela sam i platno , promrmljala je Alma. Za ene. Oh, to će cijeniti! , rekao je velečasni Welles le erno, kao da je već zaboravio da su Almine stvari bile ukradene. Jeste li ponijeli papirŠ KnjigeŠ Jesam , rekla je Alma, rastu iv i se. Pa, vidjet ćete, ovdje je te ko s papirom. Vjetar, pijesak, so, ki a, insekti - ne postoji klima koja je manje blagonaklona prema knjigama! Vidite, posmatrao sam kako svi moji papiri nestaju pred mojim očima!

Ba kao i ja, maločas, zamalo je Alma rekla. Pomislila je kako nikad u ivotu nije bila ovoliko gladna, ni umorna. Volio bih da imam tahićansko pamćenje", nastavio je velečasni Welles. Onda mi papir ne bi bio potreban! Ono, to mi čuvamo u na im bibliotekama, oni čuvaju u glavama. Osjećam se tako tupavo, u poređenju s njima. Najmlađi ovda nji ribar zna imena dvjesta zvijezda! ta stari ljudi ovdje znaju, ne mo e ni zamisliti. Nekada sam sve to bilje io, ali je bilo veoma obeshrabrujuće posmatrati kako se sve to počinje

338

izjedati, istog trena kad napi em riječi. Vidite, ovda nja pogodna klima proizvodi obilje voća i cvijeća, ali pogoduje i plijesni i truljenju. Ovo nije otok za naučnike! Međutim, kakvu korist uopće imamo od historije, pitam seŠ Na boravak na svijetu je tako kratak! Za to se toliko truditi da zabilje imo na e titrajuće ivoteŠ Ako vas komarci budu mnogo zamarali uvečer, mo ete pitati sestru Manu da vam poka e kako da zapalite suhi svinjski izmet kraj va ih vrata; to ih dr i podalje. Vidjet ćete da je sestra Manu od velike koristi. Ranije sam ja dr ao propovijedi ovdje, ali ona u iva vi e u tome, nego ja, i domoroci vi e vole njene propovijedi od mojih, pa je sada ona postala propovjednica. Ona nema porodicu i zato se brine o svinjama. Vidite, hrani ih iz ruke da bi ih ohrabrila da ostanu u blizini naselja. Na neki način, ona je bogata. Zna da trampi jedno prase za mjesečnu količinu ribe i drugih blaga. Tahićani cijene pečenu prasetinu. Nekada su vjerovali da miris mesa privlači bogove i duhove. Naravno, neki od njih i dalje vjeruju u to, uprkos tome to su kr ćani, ha, ha, ha! U svakom slučaju, dobro je poznavati sestru Manu. Ona zna lijepo pjevati. Za evropsko uho, muzici Tahitija manjka svaki kvalitet, koji bi je učinio prijatnom za slu anje, ali ćete, mo da, vremenom naučiti da je toleri ete. Znači, sestra Manu nije bila ena velečasnog Wellesa, pomislila je Alma. U tom slučaju, ko je bila njegova enaŠ I gdje je bilaŠ Neumoran, nastavio je pričati: Nemojte se uznemiriti, ako vidite svjetla u zalivu noću. To su samo mu karci s fenjerima koji odlaze u lov. Krajnje je ivopisno. Leteće ribe privlači svjetlost i same ulijeću u kanue. Neki od momaka su u stanju da ih hvataju rukama. Ka em vam - kakve god raznolikosti ivog svijeta da nedostaje na kopnu na Tahitiju, to se potire obiljem morskih čudesa! Ako elite, sutra ću vam pokazati koraljne vrtove, pored grebena. Tamo ćete biti svjedok krajnje impresivno prikazane bo ije inventivnosti. Evo nas, konačno - kuća Mr. Pikea! Sada će to biti va a kuća! Odnosno, trebalo bi da ka em, va a fare! Na tahićanskom, kuća se zove

fare. Vidite, nije prerano da počnete učiti poneku riječ. Alma je ponavljala riječ u svojoj glavi: fa-re. Pohranila ju je u pamćenje. Bila je iscrpljena. Međutim, i pored toga, Alma Whittaker bi morala biti daleko iscrpljenija da ne bi naćulila u i kad čuje novi, nepoznati jezik. U zamagljenom sjaju mjesečine, ba uz blagu padinu na pla i, vidjela je malenu fare, skrivenu ispod mre e od palmi. Nije bila veća od najmanje ba tenske kolibe na White Acreu, ali je bila prilično lijepa. U

339

neku ruku, podsjećala je na engleske morske kolibe, mada prilično umanjene. Luđački vijugavi puteljak od slomljenih koljki vodio je od pla e do vrata. Znam, stazica je malo čudna, ali napravili su je Tahićani , rekao je velečasni Welles kroz smijeh. Oni ne vide ni ta napredno u pravljenju pravih staza, pa čak i za najkraće razdaljine! Navići ćete se na takva čuda! Međutim, dobro je biti malo uvučen u odnosu na pla u. Vidite, nalazite se tri i po metra iznad najvi e plime. Tri i po metra. Nije se činilo kao mnogo. Alma i velečasni Welles su pri li kolibi po vijugavom puteljku. Alma je vidjela da je kao vrata poslu io jednostavan paravan od upletenog palminog li ća, koji je s lakoćom otvorio. Očigledno, ovdje nije bilo brave - niti je ikada bilo. Kad su u li, upalio je fenjer. Stajali su zajedno u jednoj maloj otvorenoj sobi, ispod prostog slamnatog krova. Alma jedva da se mogla uspraviti, a da ne udari glavom o najni u krovnu gredu. Gu ter je mugnuo preko zida. Pod je bio od sasu ene trave, koja je u tala pod Alminim nogama. Tu je bila i mala drvena klupica bez jastuka, ali je, barem, imala naslon za leđa i ruke. Tu je bio i sto s tri stolice - od kojih je jedna bila slomljena i prevrnuta. Izgledao je kao dječiji sto, u sirotinjskoj dječijoj sobi. Prozori bez zavjesa i stakala otvarali su se sa svih strana. Konačni komad namje taja je bio mali krevet jedva veći od klupe - s tankim madracem prebačenim odozgo. Djelovalo je da je madrac bio sa iven od starog jedrenog platna, koje je bilo napunjeno nečim. Cijela soba, takva kakva je, djelovala je mnogo prikladnija za nekog veličine velečasnog Wellesa. Mr. Pike je ivio onako kako ive domoroci , rekao je, odnosno - ivio je samo u jednoj sobi. Međutim, ako

elite pregrade, pretpostavljam da bismo mogli da ih

napravimo za vas. Alma nije mogla shvatiti gdje bi stavili pregrade u ovako malom prostoru. Kako se ni ta dijeli na dijeloveŠ Sestro Whittaker, mo da ćete u nekom trenutku po eljeti da se preselite u Papeete. Većina to učini. Pretpostavljam da tamo, u prijestolnici, ima vi e civilizacije. Vi e poroka, također i vi e zla. Međutim, tamo mo ete unajmiti Kineza da vam opere ve , i slične stvari. Tamo ima raznoraznih Portugalaca i Rusa - koji ispadnu iz kitolovačkih brodova i nikada ne odu odavde. Ne elim kazati da Portugalci i Rusi predstavljaju civilizaciju, ali vidjet ćete da je to veća raznovrsnost ljudi od one koju

340

ćete zateći u na em malom naselju! Alma je klimnula glavom, ali je znala da neće napustiti Matavai zaliv. To je bilo mjesto Ambroseovog izgnanstva; sada će biti njeno. Pronaći ćete mjesto za kuhanje pozadi, pored ba te , nastavio je velečasni Welles. Nemojte mnogo očekivati od svoje ba te, mada je Mr. Pike zdu no poku avao da je uzgaja. Svi poku avaju, ali čim svinje i koze zavr e sa svojim upadima, ne ostane mnogo bundeva za nas! Mo emo vam nabaviti kozu, ukoliko elite svje e mlijeko. Mo ete da pitate sestru Manu. Kao da su je dozvali pukim izgovaranjem njenog imena, sestra Manu se pojavila na vratima. Mora da im je bila za petama. Skoro da nije bilo dovoljno mjesta da i ona uđe, pored Alme i velečasnog Wellesa, koji su već bili u kolibi. Alma čak nije bila sigurna bi li sestra Manu uspjela da prođe kroz vrata s onim

irokim, cvijećem

ukra enim e irom na glavi. Ipak, nekako su uspjeli da se stisnu. Sestra Manu je odvezala zave ljaj i počela redati hranu na sto, koristeći listove banane, umjesto tanjira. Almi je bila potrebna natprirodna suzdr anost da se ne bi bacila na hranu istog trena. Sestra Manu je uručila Almi tap bambusa sa zapu ačem od plute. Voda za vas da pijete! , rekla je sestra Manu. Hvala vam , rekla je Alma. Vrlo ste ljubazni. Neko vrijeme, svi su zurili jedni u druge: Alma iscrpljeno, sestra Manu ozbiljno, a velečasni Welles razdragano. Konačno, velečasni Welles je pognuo glavu i rekao: Zahvaljujemo ti, Gospodine Isuse i Bo e, na Oče, zbog sigurnog dolaska tvoje slu kinje Alme Whittaker. Molimo Te da je naročito čuva . Amen. Zatim su on i sestra Manu konačno oti li, a Alma se bacila na hranu s obje ruke, gutajući je tako brzim zalogajima da nije zastala čak ni na trenutak da ustanovi od čega se sastojala.

P

robudila se usred noći s ukusom vrelog gvo đa u ustima. Namirisala je krv i krzno. U njenoj sobi je bila ivotinja. Sisar. Postala je svjesna te činjenice prije,

nego to se, uopće, sjetila gdje se nalazi. Njeno srce je ubrzano lupalo dok je tragala za dodatnim informacijama. Nije bila na brodu. Nije bila u Philadelphiji. Bila je na

341

Tahitiju - eto ga, uspjela se orijentisati! Bila je na Tahitiju, u kolibi u kojoj je Ambrose boravio i u kojoj je umro. Kako se, ono, zvala njena koliba? Fare. Bila je u svojoj fare i s njom u sobi je bila ivotinja. Čula je cviljenje, prodorno i jezivo. Sjela je u maju nom, neudobnom krevetu i osvrnula se oko sebe. Kroz prozor je dopiralo dovoljno mjesečine da ga je sad mogla vidjeti - psa, koji je stajao nasred njene sobe. Bio je to mali pas, imao je mo da nekih desetak kilograma. U i su mu bile povijene unazad i kezio je zube prema njoj. Njihovi pogledi su se zalijepili jedan za drugi. Pseće cviljenje se pretvorilo u re anje. Alma nije eljela da se bori s psom. Čak ni s malim psom. Ta misao joj je, naprosto, pala na pamet, čak s nekim mirom. Pored kreveta je bio kratak tap od bambusa, koji joj je sestra Manu dala, ispunjen svje om vodom. To je bila jedina stvar na dohvat njene ruke koja joj je mogla poslu iti kao oru je. Poku ala je provjeriti mo e li dohvatiti tap, a da ne uznemiri dodatno psa. Ne, svakako nije eljela da se bori s psom, ali ako već dođe do toga, eljela je da to bude ravnopravna borba. Ispru ila je ruku polako na dolje, prema podu, ne skidajući pogled sa stvorenja. Pas je zalajao i pribli io joj se. Povukla je ruku nazad. Poku ala je ponovo. Pas je ponovo zalajao, ovaj put bjesnije. Nije bilo anse da se dočepa oru ja. Pa, neka bude tako. Bila je isuvi e umorna da bi se pla ila. Koji je tvoj problemŠ , pitala je psa, umornim glasom. Na zvuk njenog glasa, pas je ispustio bujicu albi, lajući takvom silinom da se činilo da mu tijelo odskače s podloge sa svakim slogom. Ravnodu no je piljila u njega. Bila je mrkla noć. Nije imala bravu na vratima. Nije imala jastuk pod glavom. Izgubila je sve svoje stvari i spavala je u svojoj prljavoj haljini za putovanje, s porubima punim novčića - jedinim novcem koji joj je preostao sada, kada su joj ukrali imovinu. Nije imala ničim da se odbrani, osim kratkog tapa od bambusa, a čak ni njega nije mogla dohvatiti. Kuća joj je bila okru ena krabama i ispunjena gu terima. A sad, jo i ovo: ljutiti tahićanski pas u njenoj sobi. Toliko je bila iscrpljena, da joj je bilo skoro dosadno. Bje i , rekla mu je. Pas je jače zalajao. Odustala je. Okrenula mu je leđa, prevrnula se i poku ala, jo jednom, da pronađe ugodan polo aj na ovom tankom madracu. Lajao je i lajao. Njegovom ogorčenju nije bilo kraja. Ajde, napadni me,

342

ta čeka , pomislila je.

Zaspala je uz zvuke njegove uvrijeđenosti. Nekoliko sati kasnije, Alma se ponovo probudila. Svjetlost se promijenila. Bilo je blizu zore. Sada je na podu, nasred njene sobe sjedio dječak s prekr tenim nogama, i piljio u nju. Trepnula je i posumnjala u magiju: Koji čarobnjak je do ao i pretvorio malog psa u malog dječakaŠ Dječak je imao dugu kosu i ozbiljno lice. Činilo se da ima otprilike osam godina. Nije nosio majicu, ali je Almi laknulo kada je vidjela da je imao pantalone - iako je jedna nogavica bila skraćena, kao da je poku avao da se oslobodi iz zamke, pa je jedan dio tkanine ostao zarobljen u njoj. Dječak je skočio na noge, kao da je čekao da se ona probudi. Pri ao je krevetu. Prvo je uznemireno ustuknula, ali je onda vidjela da je dr ao ne to u rukama i da joj je to nudio. Predmet se sjajio u blagoj jutarnjoj svjetlosti, balansirajući na njegovom dlanu. Bilo je to ne to tanko i mesingano. Spustio je to na ivicu njenog kreveta. Bio je to okular njenog mikroskopa. Oh! , uzviknula je. Na zvuk njenog glasa, dječak je pobjegao. Klimavi predmet, koji je sebe smatrao vratima, u zaletu se zatvorio iza njega, bez ijednog zvuka. Alma nije mogla zaspati neposredno nakon toga, ali nije istog trena ni ustala. Bila je jednako umorna, kao i prethodne noći. Ko će sljedeći doći u njenu sobuŠ Kakvo je ovo bilo mjestoŠ Morala je pronaći način da nekako blokira vrata - ali, čimeŠ Mogla je da gurne mali sto ispred vrata tokom noći, ali je neko od spolja lako mogao da ga odgurne u stranu. S prozorima, koji su bili puke rupe u zidovima, kakav bi uopće smisao bio u blokiranju vrata? Prelazila je prstima preko mesinganog predmeta u svojoj ruci, ispunjena zbunjeno ću i udnjom. Gdje je bio ostatak njenog mikroskopaŠ Ko je bilo ono dijete? Trebalo je da pojuri za njim, da otkrije gdje se krije ostatak njene imovine. Za mirila je i počela oslu kivati nepoznate zvukove oko sebe. Osjećala je skoro kao da mo e čuti zoru kako sviće. Sasvim sigurno, mogla je čuti talase, kako se prelamaju ispred njene kolibe. Zvučalo je kao da je prelamanje uznemiravajuće blizu. Vi e bi joj se svidjelo da je ne to udaljenija od mora. Sve joj je djelovalo kao isuvi e blizu, isuvi e opasno. Ptica, koja je sletjela na krov direktno iznad njene glave, ispustila je čudan krik. Taj krik je zvučao kao: Razmisli! Razmisli! Razmisli! Kao da je ikad radila bilo ta drugo! Konačno je ustala, razbuđena. Pitala se gdje da pronađe toalet ili mjesto, koje

343

mo e poslu iti kao toalet. Sinoć je čučnula iza fare, ali se nadala boljem uređenju, negdje u blizini. Iza la je na ulazna vrata i skoro se saplela o ne to. Spustila je pogled i vidjela - le ao je ba na njenom kućnom pragu, ako se to uopće moglo nazvati kućnim pragom - Ambroseov ko ni kofer, koji je ljubazno čekao, neotvoren i čvrsto zatvorenih kopči, kao i ranije. Kleknula je, otkopčala kopče i otvorila ga, a zatim je brzo počela kopati po sadr aju: sve slike su i dalje bile tu. Uz i niz pla u, koliko god je daleko mogla vidjeti u maglovitom jutru, nije bilo ni traga bilo koga - ni mu karca, ni ene, ni dječaka, ni psa.

Razmisli! , vrisnula je ptica nad njenom glavom. Razmisli!

344

Dvadeset treće poglavlje

P

o to vremenu ne smeta da prolazi - pa, čak ni u najčudnijim i krajnje nepoznatim situacijama - vrijeme je prolazilo i Almi u Matavai zalivu. Polako, kolebljivo, Alma

je počela poimati svoj novi svijet. Ba kao to je radila u djetinjstvu, kad je prvi put postala svjesna sebe, Alma je počela izučavati svoju kuću. To nije potrajalo, jer njena siću na tahićanska fare nije

bila White Acre. U njoj nije bilo ničeg osim jedne prostorije, vrata koja i nisu vrata, tri gola prozora, komada neobrađenog namje taja i slamnatog krova prepunog gu tera. To prvo jutro, Alma je temeljito pretra ila kuću, ne bi li prona la neki trag Ambrosea, ali nije bilo ničeg. Tra ila je znakove, Ambrosea čak i prije nego je započela (krajnje bezuspje nu) potragu za svojim izgubljenim prtljagom.

ta se nadala da će naćiŠ

Poruku na zidu, koja je upućena njojŠ Tajno skladi te crte aŠ Mo da sve anj pisama ili dnevnik, koji je otkrivao jo ne to, osim nedosti nih mističkih te njiŠ Međutim, tu nije bilo ničeg njegovog. Pomirena sa sudbinom, uzela je metlu od sestre Manu i počela skidati paučinu sa zidova. Zamijenila je staru suhu travu na podu novom suhom travom. Istresla je svoj madrac i prihvatila fare kao svoju. Također, kao to joj je posavjetovao velečasni Welles, prihvatila je frustrirajuću stvarnost da će se njene stvari u nekom trenutku pojaviti, a mo da i neće, i da ona ne mo e ni ta - ba ni ta - uraditi tim povodom. Mada su te vijesti bile uznemiravajuće, ne to u tome joj je djelovalo kao neobično prikladno, čak pravično. Da bude uskraćena za sve to joj je dragocjeno, bila je neka vrsta trenutačne pokore. Zbog toga je osjetila da je nekako bli a Ambroseu; Tahiti je bilo mjesto, na koje su oboje do li da izgube sve. Noseći svoju jedinu preostalu haljinu, nastavila je istra ivati svoju okolicu. Iza kuće se nalazilo ne to to se zove himaa, otvorena peć, gdje je naučila da skuha vodu i ograničeni broj jela. Sestra Manu ju je naučila kako da očisti i sprema lokalno voće i povrće. Alma nije smatrala da bi krajnji prozvod njenog kuhanja trebalo da ima ukus gare i i pijeska, kao to je bio slučaj; međutim, bila je uporna i i ponosna to mo e sama sebe nahraniti, to - tokom cijelog svog dugog ivota - nikada ranije nije morala raditi. (Ona je autotrof, pomislila je sa alosnim osmijehom; kako bi samo Retta Snow bila ponosna na nju!) Tu je bio i jadni komadić ba te, s kojim se nije

345

moglo Bog zna ta uraditi; Ambrose je izgradio ovu kuću na vrelom pijesku, pa je bilo uzaludno bilo ta poku avati. Nije se moglo mnogo toga uraditi ni s gu terima, koji su trčkarali po krovnim gredama tokom cijele noći. Oni su barem pomogli da se smanji količina komaraca, pa se Alma trudila da ne obraća pa nju na njih. Znala je da joj neće nauditi, pa ipak, bilo bi joj dra e da ne mile po njoj, dok spava. Bila je sretna to nisu u pitanju zmije. Na svu sreću, na Tahitiju nije bilo zmija. Međutim, bilo je mnogo kraba, ali je Alma uskoro naučila da ignori e krabe različitih veličina, koje su jurcale kraj njenih stopala po pla i. Ni oni joj nisu eljeli ni ta lo e. Čim bi je primijetili svojim pokretljivim, stabljičastim očima, kliznuli bi u suprotnom smjeru u brzoj, kljocavoj panici. Počela je etati bosonoga, jer je shvatila da je tako sigurnije. Tahiti je bio isuvi e vreo, mokar, pjeskovit i klizav za cipele. Na sreću, okolina je bila blagonaklona prema bosim stopalima; otok čak nije imao nijednu bodljikavu biljku, a većina staza je bila od glatkih stijena ili pijeska. Alma je zapamtila oblik i karakteristike pla e, kao i uobičajeni ritam plime. Nije bila plivačica, ali je ohrabrivala sebe da svake sedmice zagazi malo dublje u mirnu, tamnu vodu Matavai zaliva. Bila je zahvalna na grebenu, zbog kog je voda u zalivu bila prilično mirna. Naučila je da se kupa u rijeci ujutru s ostalim enama iz naselja, od kojih su sve bile zdepaste i jake kao sama Alma. Tahićanke su voljele ličnu higijenu i prale su kosu i tijela svaki dan s pjenu avim sokom od biljki đumbira, koje su rasle du pla e. Alma, koja nije bila naviknuta na to da se kupa svaki dan, pitala se za to to nije radila tokom cijelog svog

ivota. Počela je ignorisati grupice dječaka koji su stajali na

obalama rijeke i smijali se enama zbog njihove golotinje. Nije bilo potrebe da se skrivaju od njih; nije bilo časa u toku dana ili noći kada djeca ne bi uspjela da ih pronađu. Tahićankama nije smetao dječiji smijeh. Činilo se da ih mnogo vi e brine Almina ilava, čupava, izblijedjela kosa, oko koje su dizale larmu, istovremeno obuzete alo ću i zabrinuto ću. Sve one su imale veoma lijepu kosu, koja je padala u crnim, ustalasanim kaskadama niz njihova leđa i, naprosto, osjećale su se u asno, zato to Alma nije dijelila s njima tu spektakularnu osobinu. I ona se osjećala u asno zbog toga. Jedna od prvih stvari koje je Alma naučila da ka e na tahićanskom je bila da se izvini zbog svoje kose. Pitala se bi li mogla otići na neko mjesto na svijetu, gdje god,

346

gdje njenu kosu ne bi smatrali tragedijom. Čisto je sumnjala u to. Alma bi pamtila veliki broj tahićanskih riječi, od bilo koga ko bi razgovarao s njom. Uvidjela je da su ljudi srdačni i voljni da joj pomognu, i da su poticali njene napore kao neku vrstu igre. Počela je s riječima za najuobičajenije stvari u Matavai zalivu: drveće, gu tere, ribe, nebo i dra esne male golubice, koje se zovu uuairo (riječ, koja je zvučala isto kao njihov mekan, uboreći krik). Br e bolje je pre la na gramatiku. Stanovnici misionarske kolonije su govorili engleski jezik na različitim nivoima - neki su bili veoma rječiti, neki, naprosto, ma toviti. Međutim, Alma, koja je oduvijek bila lingvista u srcu i du i, trudila se da

to če će obavlja svoje interakcije na

tahićanskom. Međutim, otkrila je da tahićanski nije bio lak jezik. Njenim u ima je zvučao vi e kao ptičijja pjesma nego jezik, a ona nije bila dovoljno muzikalna da ga savlada. Shvatila je da tahićanski čak nije bio ni pouzdan jezik. Nije imao čvrsta pravila kao latinski ili grčki. Ljudi u Matavai zalivu bili su naročito nesta ni i le erni s riječima i mijenjali su ih iz dana u dan. Ponekad bi umije ali dijelove engleskih i francuskih riječi, izmi ljajući nove, nepostojeće riječi. Tahićani su obo avali te ko razumljive kalambure, koje Alma nije mogla razumjeti osim ako njene čukun čukunbabe i čukun čukun djede nisu bili rođeni tu. Uz to, ljudi u Matavai zalivu govorili su drugačije od ljudi u Papeeteju, tek nekih jedanaest kilometara udaljenosti, a tamo nji ljudi su govorili drugačije od ljudi iz Taravaoa ili Teahupoa. Niste mogli biti sigurni da rečenica na jednoj strani otoka ima isto značenje kao na drugoj, ili da danas ima isto značenje, kakvo je imala juče. Alma je pa ljivo proučavala ljude oko sebe, poku avajući otkriti uređenje ovog neobičnog mjesta. Sestra Manu je bila veoma bitna, ne samo zato to se brinula o svinjama, već i zato

to je odr avala poredak u cijelom naselju. Bila je stroga

gospodarica protokola, uvijek na oprezu za bilo kakvo lo e pona anje ili izgrede. Iako su svi u naselju voljeli velečasnog Wellesa, od sestre Manu su strahovali. Sestra Manu - čije je ime značilo ptica - bila je visoka kao Alma i izrazito mi ićava, kao mu karac. Mogla je nositi Almu na svojim leđima. Nije bilo mnogo ena za koje se to moglo reći. Sestra Manu je uvijek nosila svoj

iroki slamnati

e ir, svakog dana ukra en

drugačijim svje im cvijećem, ali je Alma tokom kupanja na rijeci primijetila da je njeno

347

čelo bilo pro arano plitkim bijelim o iljcima. Dvije ili tri starije ene su imale slične o iljke na čelima, ali je Manu bila osakaćena na jo neke načine: nedostajao joj je posljednji članak na oba mala prsta. Almi je to djelovalo kao veoma čudna povreda, tako precizna i simetrična. Nije mogla ni zamisliti ta je osoba mogla raditi, pa da tako uredno izgubi oba mala prsta. Nije se usudila da je pita. Sestra Manu je zvonila svako jutro i večer pozivajući na bogoslu je, a ljudi - svih osamnaestero odraslih iz naselja - savjesno su dolazili. Čak se i Alma trudila da ne propu ta religiozne slu be u Matavai zalivu, jer bi time uvrijedila sestru Manu, a ne bi dugo pre ivjela bez njene pomoći. U svakom slučaju, Alma je shvatila da slu be nije te ko presjediti; rijetko su trajale vi e od petnaest minuta, a propovijedi sestre Manu na njenom tvrdoglavom engleskom bile su uvijek zabavne. (Da su luteranske slu be u Philadelphiji bile ovako jednostavne i zabavne, postala bih sigurno bolja luteranka, pomislila je Alma.) Alma je bila veoma pa ljiva i vremenom je uspjela da izvuče riječi i fraze iz zbijenih crkvenih pjesama na tahićanskom jeziku.

Te rima atua: bo ija ruka. Te mau pure atua: bo iji narod. to se tiče dječaka, koji je Almi donio okular njenog mikroskopa prve noći, saznala je da je on bio član grupice od pet dječaka, koji su tumarali misionarskim naseljem bez određenog cilja, osim neprekidnog igranja sve dok umorni ne padnu u pijesak, i kao psi - ne dremnu tamo gdje su pali. Almi su bile potrebne sedmice da počne razlikovati dječake. Saznala je da se onaj, koji se pojavio u njenoj sobi i uručio joj okular njenog mikroskopa, zove Hiro. Kosa mu je bila najdu a i činilo se da ima najvi i status u njihovoj bandi. (Kasnije je saznala da je Hiro u tahićanskoj mitologiji bog lopova. Zabavljalo ju je da je njen prvi susret s malim kraljem lopova Matavai zaliva bio ba tada, kada joj je vratio ne to, to su joj ukrali.) Hiro je bio brat dječaka, koji se zvao Makea, mada je moguće da oni nisu zaista bili braća. Uz to, tvrdili su da su braća Papeiha i Tinomana, kao i drugog Makea, ali je Alma pomislila da je to, naprosto, nemoguće. Činilo se da su sva petorica dječaka istog uzrasta, a dvojica su jo imala i isto ime. Nikako nije mogla utvrditi ko su bili njihovi roditelji. Nije bilo ni najmanjeg znaka da je o ovoj djeci brinuo bilo ko drugi, osim njih samih. Bilo je i druge djece u Matavai zalivu, ali su ona prilazila ivotu mnogo ozbiljnije od petorke dječaka, koje je Alma počela nazivati Hiro kontingent . Ostala djeca su

348

dolazila u misionarsku kolu na časove engleskog i pisanja svakog popodneva, čak i ako njihovi roditelji nisu bili stanovnici naselja velečasnog Wellesa. To su bili dječaci s urednim, kratkim frizurama, i djevojčice s prelijepim pletenicama, dugim haljinicama i vedrim osmijesima. Imali su časove u crkvi, gdje ih je obučavala ena vedrog lica, koja je Almi doviknula prvog dana: Ovdje govorimo engleski! Ta ena se zvala Etini - bijeli cvjetovi rasuti po putu - i savr eno je govorila engleski, s jasnim britanskim akcentom. Pričalo se da je kao dijete imala privatne časove, koje joj je dr ala ena velečasnog Wellesa, i sada je smatrana najboljom učiteljicom engleskog na cijelom otoku. Alma je bila fascinirana urednim i disciplinovanim kolarcima, ali ju je mnogo vi e intrigirala petorka divljih i neobrazovanih dječaka Hiro kontingenta . Nikada ranije nije vidjela slobodnu djecu, kao to su to bili Hiro, Makea, Papeiha, Tinomana i drugi Makea. Maju ni gospodari slobode su bili i veseli. Kao neki mitski spoj ribe, ptice i majmuna, djelovalo je da su podjednako le erni u vodi, na drveću i na zemlji. Viseći na lijanama, zanjihali bi se i bacili u rijeku s neustra ivim usklicima. Veslali bi do grebena na malim drvenim daskama, a zatim bi, krajnje nevjerovatno, stali na te daske i jedrili po pjenu avim, uskome anim, prelamajućim talasima. Nazivali su ovu aktivnost faheei, a Alma nije mogla ni zamisliti okretnost i samopouzdanje, koje su vjerovatno osjećali dok su se vozili po prelamajućim talasima s takvom lakoćom. Na pla i, neumorno su se boksovali i hrvali. Jo jedna njihova omiljena igra sastojala se u tome da svako od njih napravi tule za sebe, da zatim nama u tijelo nekim bijelim prahom, podupru svoje očne kapke grančicama i jure jedni druge preko pijeska kao visoka, čudna čudovi ta. Pu tali su i uo - zmaja, napravljenog od suhih palminih listova. U ti im trenucima, igrali bi se igara kao to su andara i lopova, koristeći kamenčiće umjesto karata. Kao kućne ljubimce, uzgajali su rotirajuću mena eriju od mačaka, pasa, papagaja i, čak, jegulja (jegulje su bile ograđene u vodenim bazenčićima na rijeci; na zvuk zvi duka dječaka, sablasno bi izvukle glave iznad vode, spremne da ih dječaci iz svojih ruku nahrane komadima voća). Ponekad bi Hiro kontingent jeo svoje ljubimce, odrav i ih i ispekav i na improvizovanom ro tilju. Jedenje pasa je ovdje bila uobičajena praksa. Velečasni Welles je rekao Almi da je tahićanski pas podjednako ukusan kao i britansko janje. Pa ipak, čovjek već decenijama nije okusio englesko janje, pa nije bila sigurna da li da mu vjeruje. Alma se nadala da niko neće pojesti Rogera.

349

Saznala je da je ime malog psa, koji ju je posjetio prve noći u njenoj fare, Roger. Činilo se da Roger ne pripada nikome, ali je na neki način bio privr en Ambroseu, koji mu je dodijelio njegovo dostojanstveno, robusno ime. Sestra Etini je sve to objasnila Almi, zajedno sa sljedećim uznemiravajućim savjetom: Sestro Whittaker, Roger vas nikada neće ujesti, ukoliko ne poku ate da ga nahranite. Tokom prvih nekoliko sedmica Almnog boravka u kolibi, Roger je dolazio u njenu malu sobu iz noći u noć, da bi lajao na nju iz petnih ila. Prilično dug period, nikad ga nije viđala tokom dana. Postepeno, i s vidljivim opiranjem, njegovo ogorčenje je i čezlo, a njegove bijesne epizode su postale kraće. Jednog jutra, Alma se probudila i zatekla Rogera kako spava na podu kraj njenog kreveta,

to je značilo da je

prethodne noći u ao u njenu kuću bez lajanja. To je bilo značajno. Na zvuk Alminog me koljenja, Roger je zare ao i pobjegao, ali se sljedeće noći vratio i od tada, pa nadalje, bio je tih. Neizbje no, zaista je poku ala da ga nahrani i zaista je poku ao da je ugrize. Osim toga, slagali su se prilično dobro. Ne bi se ba moglo reći da je Roger postao dru eljubiv, ali vi e nije djelovao kao da eli i čupati njen grkljan. To je bio napredak. Roger je bio pas koji je u asno izgledao. Ne samo da je bio riđ i pro aran, s nepravilno formiranom vilicom i hromom nogom, već se činilo da je ne to nemilosrdno poku avalo da odgrize veći dio njegovog repa. Također, bio je tuapu u grbav. I pored toga, Almi je prijalo njegovo dru tvo. Pomislila je da ga je Ambrose sigurno volio iz nekog razloga, i to ju je intrigiralo. Piljila bi u psa satima i pitala se ta on zna o njenom suprugu - čega je sve bio svjedok. Njegovo prisustvo je postalo utje no. Iako nije mogla tvrditi da je Roger za titnički nastrojen prema njoj ili da joj je lojalan, ipak je djelovalo da je osjećao neku povezanost s kolibom. Zbog toga se malo manje pla ila da zaspi noću sama, znajući da će on doći. To je bilo dobro, jer je Alma izgubila nadu za bilo kakvu drugu mjeru sigurnosti ili privatnosti. Nije imalo smisla ni da poku ava omeđiti granice oko svog doma ili njenih preostalih stvari. Odrasli, djeca, fauna, vrijeme - u svako doba dana ili noći, iz bilo kog razloga, svi u Matavai zalivu osjećali su da mogu slobodno ući u Alminu fare. Da ne grije imo du u, nisu svi uvijek dolazili praznih ruku. Dijelovi njene imovine su se pojavljivali s vremena na vrijeme, u dijelovima ili fragmentima. Nikada nije znala ko joj je donosio te stvari. Nikada nije vidjela kako se to de ava. Djelovalo je kao da je sam

350

otok iska ljavalo dijelove njenog prtljaga. Tokom prve sedmice dobila je nazad ne to papira, podsuknju, bočicu lijekova, balu platna, klupko pređe i četku za kosu. Pomislila je - ako budem dovoljno dugo čekala, na kraju će mi vratiti sve. Međutim, to nije bila istina, jer su stvari podjednako učestalo nestajale, kao to su se pojavljivale. Uspjela je povratiti jo jednu haljinu za putovanje - zapanjujuće, ali s netaknutim rubovima punim novčića - to je bila prava blagodat, iako nikada nije povratila nijedan od svojih e irića. Ne to papira za pisanje je prona lo put nazad do nje, mada u maloj količini. Nikada nije ponovo vidjela svoj pribor za prvu pomoć, ali se nekoliko bočica za botaničke uzorke pojavilo na njenom kućnom pragu u urednom nizu. Jednog jutra je otkrila da joj je cipela nestala - samo jedna! - iako joj nije bilo jasno ta bi neko htio samo s jednom cipelom, dok se, istovremeno, pojavila veoma korisna kutija s vodenim bojama. Sljedećeg dana, povratila je stalak svog dragocjenog mikroskopa, samo da bi otkrila da je sada neko zauzvrat uzeo okular. Činilo se kao da se plima nazmjenično povlači i uliva u njenu kolibu, nanoseći i odvlačeći olupine njenog starog

ivota. Nije imala drugu

mogućnost, osim da to prihvati i da se, dan za danom, i čuđava tome to je prona la i izgubila, a onda ponovo prona la i izgubila. Međutim, Ambroseov kofer joj vi e nikada nisu uzeli. Istog jutra, kad je bio vraćen na njen kućni prag, stavila ga je na mali sto u svojoj fare, gdje je i ostao - sasvim netaknut, kao da ga je čuvao nevidljivi poline anski Minotaur. Uz to, nijedan crte Momka nije ponovo nestao. Nije znala za to je ovaj kofer i njegov sadr aj tretiran s toliko po tovanja, kad je sve ostalo nestajalo u Matavai zalivu. Nije se usudila da ikoga pita, Za to ne dirate ovaj predmet, ili ne ukradete ove crte eŠ Ali, kako im je uopće mogla objasniti ta su bili ti crte i ili ta je taj kofer značio za njuŠ Mogla je jedino da uti i da ni ta ne razumije.

A

lma je neprestano razmi ljala o Ambroseu. Ako se izuzme preostala sveopća privr enost Ambroseu, on nije ostavio nikakav trag na Tahitiju. I pored toga,

neprekidno je tragala za nekakvim djelićem njega.

ta god bi uradila ili dodirnula,

nagnalo bi je da se zapita: je li i on radio ovo? Kako je provodio vrijeme ovdjeŠ ta je mislio o svojoj malenoj kući, ovoj neobičnoj hrani, ovom te kom jeziku, nepreglednom moru, Hiro kontingentuŠ Je li volio TahitiŠ Ili ga je, kao Alma, smatrao isuvi e stranim

351

i neobičnim da bi ga volioŠ Je li se sunčao, kao Alma, na ovoj pla i s crnim pijeskom? Jesu li mu nedostajale svje e ljubičice i tihi drozdovi s White Acrea, kao Almi, čak i dok se divila bujnim hibiskusima i bučnim zelenim papagajimaŠ Je li bio melanholičan i tu an, ili je bio radostan zato to je otkrio rajŠ Je li uopće i pomislio na Almu, dok je bio ovdjeŠ Ili ju je brzo zaboravio, s olak anjem, oslobođen od njenih uznemiravajućih eljaŠ Je li zaboravio na nju, jer se zaljubio u MomkaŠ A to se tiče Momka, gdje je on bio sad? On nije stvarno bio momak - Alma je to morala sebi priznati, naročito sada, kada je ponovo proučila crte e. Lik prikazan na njima je vi e bio momak na pragu mu evnog doba. Sad, neke dvije do tri godine kasnije, mora da je već bio sasvim odrastao mu karac. Dodu e, u Alminom umu, on je jo uvijek bio Momak, i nije prestajala da traga za njim. Međutim, Alma nije uspjela da mu uđe u trag, niti da čuje bilo ta o Momku u Matavai zalivu. Tra ila ga je u licu svakog mu karca, koji je prolazio kroz naselje i u licima svih ribara, koji su koristili pla u. Kad je velečasni Welles rekao Almi da je Ambrose otkrio jednom domorocu Tahićaninu tajnu uzgoja vanilija orhideje (mali

dječaci, mali prsti, tapići), Alma je pomislila - To je, sigurno, on. Međutim, kad je oti la na planta u da to provjeri, to ipak nije bio Momak: bio je to bucmasti stariji čovjek, s povezom preko oka. Alma je napravila nekoliko izleta do planta e vanilije, pretvarajući se da je interesuju procesi koji se tamo odvijaju, ali nikada nije vidjela nikoga ko iz daljine podsjeća na Momka. Jednom u nekoliko dana, objavila bi da ide da se bavi biljkama, ali bi se ustvari vratila u prijestolnicu Papeete, posudiv i ponija s planta e zbog dugog puta. Kad bi tamo stigla, etala bi ulicama po cijeli dan i dobar dio večeri, posmatrajući svako lice koje bi promaklo kraj nje. Poni bi je pratio iza nje ko čata, tropska verzija Soamesa, njenog starog prijatelja iz djetinjstva. Tra ila bi Momka na dokovima, ispred bordela, u hotelima punim lijepih francuskih kolonista, u novoj katoličkoj katedrali, na pijaci. Ponekad bi ugledala visokog, dobro građenog domoroca s kratkom kosom, koji bi etao ispred nje. Dotrčala bi do njega i kucnula ga po ramenu, spremna da mu postavi bilo kakvo pitanje, samo da bi se okrenuo. Pri svakom susretu, bila je sigurna: Ovo će biti on. Međutim, to nikada nije bio on. Znala je da će uskoro morati pro iriti svoju potragu i početi tragati za njim van okoline Papeetea i Matavai zaliva, ali nije bila sigurna kako da počne. Otok Tahiti je

352

bio pedeset est kilometara dug i devetnaest kilometara irok, oblika nalik isko enog broja osam. Veliki dijelovi bili su te ko prohodni ili sasvim neprohodni. Čim bi neko napustio sjenovit, pje čani put, koji je djelimično pratio liniju obale, predio bi postao nevjerovatno zahtjevan da bi se njime pro lo. Terasaste planta e jama pru ale su se preko brda, zajedno s kokosovim gajevima i talasima niskog ipra ja. Zatim, sasvim iznenada, predio bi se pretvorio u visoke litice i nepristupačnu d unglu. Almi su spomenuli da je malo ljudi ivjelo u gorju, osim stanovnika litica - koji su bili skoro mitska bića i koji su imali natprirodne sposobnosti kao penjači. Ovi ljudi su bili lovci, a ne ribari. Neki od njih nikad nisu, čak, ni dotakli more. Tahićani, koji su stanovali na liticama i oni, koji su stanovali na obali uvijek su gajili među sobom izvjesnu dozu opreza i postojale su granice koje niko od njih nije smio da pređe. Mo da je Momak pripadao plemenima stanovnika liticaŠ Međutim, na Ambroseovim crte ima bio je prikazan na moru, kako nosi ribarske mre e. Alma to nije mogla rastumačiti.

FJMe

Također, postojala je mogućnost da je Momak bio mornar - radnik na kitolovačkom brodu, koji je bio u prolazu. Ako je to istina, nikada ga neće naći. Sad bi mogao biti bilo gdje na svijetu. Čak bi mogao biti i mrtav. Međutim, Alma je dobro znala da odsustvo dokaza nije dokaz odsustva. Morala je nastaviti potragu. Svakako nije napabirčila nikakve informacije u misionarskom naselju. Nikada nije bilo nikakvih zlobnih glasina o Ambroseu - čak ni na rijeci, tokom kupanja, kad su sve ene tako le erno tračarile. Niko nije napravio čak ni usputni komentar o mnogo aljenom, ali nikad pre aljenom Mr. Pikeu. Alma je, čak, oti la tako daleko da je pitala velečasnog Wellesa: Je li Mr. Pike imao nekog posebnog prijatelja dok je bio ovdje? Nekoga, do koga mu je bilo vi e stalo, nego do ostalihŠ Samo ju je pogledao svojim iskrenim pogledom i rekao: Mr. Pikea su svi voljeli. To se desilo na dan kad su oti li da posjete Ambroseov grob. Alma ga je zamolila da je tamo odvede, kako bi mogla odati počast preminulom radniku njenog oca. Prohladnog i oblačnog popodneva, zajedno su pro etali do brda Tahara, gdje se nalazilo malo englesko groblje, blizu vrha grebena. Alma je otkrila da je velečasni Welles bio veoma prijatno dru tvo za etnju, jer se kretao brzo i vje to preko svih vrsta terena, i usput iznosio svakakve fascinantne informacije. Kad sam prvi put do ao ovdje , rekao je, dok su se peli uz strmo brdo,

353

poku avao sam utvrditi koje je bilje i povrće bilo lokalno na Tahitiju, a koje su donijeli ovamo stari doseljenici i istra ivači, međutim, sporno je i vrlo je te ko utvrditi takve stvari, vidjet ćete. Sami Tahićani nisu bili od velike pomoći u tom nastojanju, jer oni tvrde da su sve biljke - čak i agrikulturne biljke - ovdje posijali bogovi. Grci su isto to tvrdili , rekla je Alma, između dva daha. Oni tvrde da su vinove loze i maslinjake posadili bogovi. Da , rekao je velečasni Welles. Čini se da ljudi zaboravljaju ta su sami stvorili, zar ne? Sad znamo da svi ljudi iz Polinezije ponesu korijen taro, kokosovu palmu i hljebno drvo sa sobom kad naseljavaju novi otok, ali će vam oni lično reći da su bogovi posadili te biljke tu. Neke od njihovih priča su stvarno fantastične. Vidite, ka u da je hljebno drvo kreirano po uzoru na ljudsko tijelo, kao znak upućen ljudima - da bismo znali da je drvo korisno. Ka u da zbog toga li će hljebnog drveta podsjeća na ruke - da bi pokazalo ljudima, da moraju posegnuti rukama prema ovom drvetu i pronaći hranu na njemu. Ustvari, vidite, Tahićani ka u da sve korisne biljke na ovom otoku podsjećaju na dijelove ljudskog tijela, i da je to poruka od bogova. Zbog toga kokosovo ulje, koje poma e kod glavobolja, potiče iz kokosovog oraha, koji liči na glavu. Ka u da je mape kestenje dobro za bolesti bubrega, jer podsjećaju na same bubrege, ili su mi, bar, tako rekli. Jarko crveni sok biljke fei poma e kod bolesti krvi. Potpis na svim stvarima , promrmljala je Alma. Da, da , rekao je velečasni Welles. Alma nije bila sigurna je li je čuo. Sestro Whittaker, za grančice bokvice, kao ove ovdje, također se govori da podsjećaju na ljudsko tijelo. Zbog tog oblika bokvica se koristi kao gest mira - kao gest humanosti, mo e se reći. Mo ete baciti jednu granu bokvice na zemlju pred noge va eg neprijatelja da biste pokazali svoju predaju, odnosno svoju voljnost da razmotrite kompromis. Kad vam ka em, otkriće te činjenice mi je bilo od velike koristi kad sam prvi put kročio na Tahiti! Vidite, bacao sam grančice bokvice na sve strane, u nadi da me neće ubiti ili pojesti! Bi li bi vas stvarno ubili ili pojeliŠ , pitala je Alma. Najvjerovatnije ne bi, mada misionari uvijek strepe od takvih stvari. Znate, jedan lijep i zabavan primjer misionarskog humora u obliku pitalice dočarava tu situaciju: Ukoliko je misionara pojeo kanibal, i misionar je svaren, a zatim kanibal umre, hoće li misionarevo svareno tijelo uskrsnuti na Sudnji danŠ Ako neće, kako će sveti Petar

354

znati koje dijelove da po alje u raj, a koje u pakaoŠ Aha-ha. Je li Mr. Pike ikada razgovarao s vama o toj ideji, koju ste maločas spomenuliŠ , pitala je Alma, samo djelimično slu ajući misionarev vic. Mislim na ideju o bogovima koji stvaraju biljke u različitim neobičnim oblicima da bi čovjeku prikazali njihovu upotrebnu vrijednostŠ Sestro Whittaker, Mr. Pike i ja smo razgovarali o tako mnogo stvari! Alma nije znala kako da pita za detalje, a da ne otkrije previ e o sebi. Za to bi uopće toliko brinula o očevom radnikuŠ Nije eljela pobuditi sumnju. Međutim, on je bio prilično neobičan čovjek! Smatrala je da je istovremeno otvoren i zagonetan. Kad god su razgovarali o Ambroseu, Alma je studiozno proučavala lice velečasnog Wellesa u potrazi za znakovima, međutim, tog čovjeka nije bilo moguće pročitati. Posmatrao je svijet s istim, mirnim dr anjem. Njegov duh je bio isti u različitim situacijama. Bio je postojan kao svjetionik. Njegova iskrenost je bila tako potpuna i savr ena, da je skoro bila maska. Konačno su stigli do groblja, s njegovim malim, ispranim nadgrobnim spomenicima, od kojih su neki bili isklesani u obliku krstova. Velečasni Welles je odveo Almu pravo do Ambroseovog groba, koji je bio uredan i obilje en malim kamenom. Bilo je to predivno mjesto, s kog se vidio cijeli Matavai zaliv, i ne to dalje, svijetlo more. Alma se upla ila da mo da neće uspjeti suzdr ati osjećanja kada bude vidjela sam grob, ali je, umjesto toga, osjećala nekakvu smirenost - čak izmje tenost. Tu nije mogla osjetiti ni djelić Ambrosea. Nije ga mogla zamisliti zakopanog ispod ovog kamena. Sjetila se kako je znao da se ispru i preko trave sa svojim prelijepim dugim nogama, pričajući joj o čudima i misterijama, dok je ona proučavala svoje mahovine. Osjećala je da je on vi e postojao u Philadelphiji i u njenom sjećanju, nego ovdje. Nije mogla zamisliti da njegove kosti trunu ispod njenih stopala. Ambrose nije pripadao zemlji; pripadao je vazduhu. Jedva da je i bio na zemlji dok je bio

iv,

pomislila je. Kako je moguće da je sada bio u zemljiŠ Nismo imali vi ka dasaka da napravimo lijes , rekao je velečasni Welles, zbog čega smo ga umotali u domorodačku tkaninu i sahranili u kobilici starog kanua, to se ponekad ovdje radi. Vidite, oblaganje daskama je ovdje veoma te ak posao zbog nedostatka odgovarajućeg alata. Kad domoroci nabave odgovarajuću dasku, ne vole je potro iti na mrtvačke sanduke. Zato se snalazimo sa starim kanuima. Međutim,

355

vidite, domoroci su veoma pa ljivo uzeli u obzir kr ćanska vjerovanja Mr. Pikea. Usmjerili su njegov grob od istoka prema zapadu, tako da bude okrenut prema izlazećem suncu - kao i sve kr ćanske crkve. Kao to sam vam rekao, voljeli su ga. Molim se da je umro sretan. Bio je jedan od najboljih ljudi ovdje. Velečasni Wellese, je li djelovao sretno, dok je bio ovdjeŠ Prona ao je mnogo toga to mu je prijalo na otoku, kao i svi ostali. Vidite, siguran sam da je po elio vi e orhideja! Kao

to sam vam spomenuo, Tahiti mo e biti

razočaravajući za one koji dođu da bi izučavali historiju prirode. Je li vam Mr. Pike ikada djelovao uznemirenoŠ , usudila se pitati Alma. Sestro Whittaker, ljudi dolaze na ovaj otok iz različitih razloga. Moja ena je imala običaj kazati da bi more ispljunulo na ove na e obale te odbačene strance, koji većinu vremena ne bi ni znali gdje su dospjeli! Neki od njih su djelovali kao savr ena gospoda, ali poslije bismo otkrili da su u svojim zemljama bili osuđenici. S druge strane, vidite, nekolicina njih su bili savr ena gospoda u svojim evropskim ivotima, ali su dolazili ovamo da bi se pona ali kao osuđenici! Nikada ne mo ete znati ta se krije u srcu drugog čovjeka! Nije odgovorio na njeno pitanje.

Ali, ta je s Ambroseom?, htjela je pitati. Kakvo je bilo stanje njegovog srca? Dr ala je jezik za zubima. Tad je velečasni Welles rekao svojim uobičajenim, veselim glasom: Ovdje mo ete vidjeti grobove mojih kćerki, s druge strane tog niskog zida. Alma je zbog te izjave zanijemila. Nije znala da je velečasni Welles imao kćerke, a kamoli da su ovdje preminule. Vidite, to su ba maju ni grobovi , rekao je, jer djevojčice nisu dugo po ivjele. Ni jedna od nijh nije do ivjela ni godinu dana. Tu su Helen, Eleanor i Laura s lijeve strane. S desne su Penelope i Theodosia, pored njih. Pet nadgrobnih spomenika su bili mali, manji od cigli. Alma nije mogla pronaći riječi koje bi ponudila kao utjehu. To je bila najtu nija stvar koju je ikada vidjela. Kad je vidio njeno zapanjeno lice, velečasni Welles se ljubazno osmjehnuo. Ali, tu je i utjeha. Vidite, Christina, njihova najmlađa sestra, je iva. Bog nam je podario jednu kćerku, koja je uspjela ostati u ivotu, i ona je i dalje iva. ivi u Cormvallu, gdje

356

sada ima tri dječaka. Mrs. Welles ivi kod nje. Vidite, moja ena stanuje s na im jedinim ivim djetetom, dok ja pravim dru tvo preminulim. Pogledao je preko Alminog ramena. Ah, pogledajte! , rekao je. Plumeria je procvjetala! Ubrat ćemo koji cvijet i odnijeti ga sestri Manu. Mo e ukrasiti svoj e ir svje im cvijećem za večera nju slu bu. To će joj se sigurno svidjeti, zar neŠ

V

elečasni Welles stalno je zbunjivao Almu. Nikad nije srela tako veselog čovjeka, koji nije bio sklon aljenju, iako je mnogo toga izgubio i koji je ivio od - i s - tako

malo potrep tina. Vremenom, saznala je da nije, čak, imao ni dom. Nije bilo ni jedne

fare, koja je pripadala njemu. Spavao je u misionarskoj crkvi na jednoj od crkvenih klupa. Često nije imao ni ahu taoto da spava na njemu. Kao mačka, bio je u stanju da bilo gdje zadrijema. Nije imao ličnih stvari, osim Biblije - a i ona bi ponekad nestala i sedmicama je ne bi bilo, prije nego

to bi je neko konačno vratio. Nije uzgajao

nikakvu stoku, ni ivinu, niti je brinuo o nekoj ba ti. Mali kanu, kojim je se volio odvesti do koraljnog grebena, pripadao je četrnaestogodi njem dječaku, koji je bio dovoljno velikodu an da mu ga posudi kad god mu zatreba. Alma je pomislila - Na cijelom svijetu nije postojao zatvorenik, monah ih prosjak, koji je imao manje stvari od ovog čovjeka. Međutim, nije oduvijek bilo tako, pomislila je Alma. Frencis Welles je odrastao u Cormvallu, u Falmouthu, ba na moru, u velikoj porodici uspje nih ribara. Mada nije udostojio Almu preciznim detaljima svoje mladosti ( Ne bih

elio da promijenite

mi ljenje o meni, kada biste saznali ta sam sve radio u pro losti! ), ukazao joj je na to da je bio grub momak. Udarac u glavu ga je doveo Gospodu - ili je, barem, velečasni Welles tako objasnio svoje iskustvo preobraćenja: taverna, tuča, boca o glavu i onda... otkrovenje! Od tada, okrenuo se učenju i pobo nom ivotu. Uskoro se o enio djevojkom po imenu Edith, obrazovanom i punom vrlina kćerkom lokalnog metodističkog svećenika. Uz Edithinu pomoć, naučio je govoriti, razmi ljati i pona ati se na savjesniji i časniji način. Zavolio je knjige i imao je raznovrsne uzvi ene misli , kako je to sročio. Zaredio se. Kako je bio mlad i podlo an fantastičnim idealima, preporođeni velečasni Welles se, zajedno sa svojom

enom Edith, prijavio u Londonsko misionarsko

dru tvo. Zamolio ih je da ih po alju na najudaljeniji paganski otok da bi prenijeli riječ

357

Spasitelja u inostranstvu. Londonsko misionarsko dru tvo je toplo primilo Francisa, jer im je bilo neobično da pronađu bo ijeg čovjeka, koji je, uz to, bio sna an i iskusan mornar. Za takvu vrstu posla, kembrid ski gospodin s mekim rukama, naprosto, nije pogodan. Velečasni Francis i Mrs. Welles stigli su na Tahiti 1797. godine, u prvoj misiji brodom koja je ikada stigla do otoka, zajedno s petnaest drugih engleskih evanđelista. U to vrijeme, tahićanski bog je bio otjelovljen u metar i osamdeset centimetara dugom deblu, umotanom u tapa tkaninu s crvenim perjem. Kad smo prvi put pristali , rekao je Almi, domoroce je najvi e zapanjila na a odjeća. Jedan od njih mi je skinuo cipelu i, baciv i letimični pogled na moju čarapu, odskočio je unazad od straha. Vidite, mislio je da nemam no ne prste! U svakom slučaju, ubrzo nisam imao cipele, jer mi ih je on uzeo! Francis Welles je odmah zavolio Tahićane. Rekao je da mu se svidjela njihova duhovitost. Bili su nadareni imitatori, koji su voljeli da provociraju. To ga je podsjetilo na humor i igru na falmutskim dokovima. Kad god bi nosio slamnati e ir, djeca bi ga pratila naokolo i vikala: Tvoja glava je slamnata! Tvoja glava je slamnata! To mu se sviđalo. Da, volio je Tahićane, ali nije imao sreće u njihovom preobraćanju. Rekao je Almi: Biblija nas uči: Po samom čuvenju slu aju me, tuđini pokorni su mi. Pa, sestro Whittaker, mo da je prije dvije hiljade godina bilo tako! Međutim, nije tako bilo, kad smo se tek iskrcali na Tahiti! Vidite, uprkos blagosti ovih ljudi, opirali su se svim na im poku ajima da ih preobratimo - i to krajnje srčano! Nismo uspjeli da utičemo čak ni na djecu! Mrs. Welles je bila osnovala kolu za najmlađe, ali su se njihovi roditelji bunili: Za to ste zadr ali mog sinaŠ Kakvo će bogatstvo on dobiti od va eg bogaŠ Dobra stvar u vezi s na im tahićanskim učenicima je bila ta, to su bili veoma dobri, srdačni i učtivi. Problematična stvar je bila u tome

to nisu bili

zainteresovani za na eg Gospoda! Samo bi se smijali jadnoj Mrs. Welles kada je poku avala da ih nauči katehizmu. ivot je bio te ak za prvobitne misionare. Njihove ambicije su bile propraćene očajem i zbunjeno ću. Njihovo evanđelje je bilo dočekano s ravnodu no ću ili veseljem. Dva njihova člana su preminula već prve godine. Misionari bi bili okrivljeni za svaku nesreću koja bi zadesila Tahiti, ali im nisu pripisivali i neočekivane sreće.

358

Njihova imovina je ili istrulila, ili su je pojeli pacovi, ili je bila pokradena njima pred nosom. Mrs. Welles je ponijela samo jedno porodično blago iz Engleske: prelijep zidni sat s kukavicom, koji je zvonio svakog punog sata. Kad su Tahićani prvi put čuli kako sat odzvanja, pobjegli su, krajnje u asnuti. Drugi put su satu donijeli voće i klanjali su mu se, moleći mu se sa strahopo tovanjem. Treći put su ga ukrali. Te ko je preobratiti nekoga , rekao je, koga vi e intrigiraju va e makaze od va eg boga! Ha, ha, ha! Ali, kako da ih, uopće, krivite to ele makaze kad ih nikada ranije nisu vidjeliŠ Zar makaze ne djeluju kao čudo u poređenju sa sječivom napravljenim od ajkulinih zubaŠ Alma je saznala da skoro dvadeset godina ni velečasni Welles, niti bilo ko drugi na ovom otoku nije ubijedio ni jednog jedinog Tahićanina da prihvati kr ćanstvo. Dok su mnogi drugi polinezijski otoci voljno prihvatili pravog boga, Tahiti je ostao tvrdoglav. Dru eljubiv, ali tvrdoglav. Sendvič otok, Navigatorski otok (Samoa), Gambijer otoci, Havajski otoci - pa čak i stra ni Markiski otoci! - svi su prihvatili Krista, osim Tahitija. Tahićani su bili tako ljupki i veseli, a opet tako tvrdokorni. Osmjehivali su se, smijali i plesali, ali, naprosto, nisu htjeli da odustanu od svog hedonizma. Njihove du e su napravljene od mesinga i gvo đa , alili su se Englezi. Umorna i iznervirana, jedna od prvobitnih grupa misionara vratila se u London. Njeni članovi su uskoro otkrili da mogu pristojno ivjeti od dr anja govora i pisanja knjiga o ju nim morima. Jedan misionar je bio protjeran s Tahitija kopljima, jer je poku ao sru iti jedan od najsvetijih hramova na otoku da bi od njegovog kamenja sazidao crkvu.

to se tiče bo ijih ljudi, koji su ostali na Tahitiju, neki su se priklonili

drugim, jednostavnijim te njama. Jedan je postao trgovac musketama i barutom. Drugi je otvorio hotel u Papeeteju, uzev i ne jednu, već dvije mlade lokalne ene da mu griju postelju. Jedan momak - nje ni, mladi rođak Edith Welles po imenu James naprosto je izgubio vjeru, obuzeo ga je očaj, otisnuo se na more kao obični mornar i vi e se ni ta o njemu nije čulo. Mrtvi, protjerani, propali ili iscrpljeni - desilo se da su svi prvobitni misionari bili eliminisani, osim Frencisa i Edith Welles, koji su ostali u zalivu Matavai. Naučili su tahićanski i ivjeli su bez komfora. Prvih nekoliko godina njihovog boravka na otoku, Edith je rodila njihove prve kćerke - Eleonoru, Helenu i Lauru - koje su sve preminule, jedna za drugom, jo kao bebe. Međutim, Wellesovi nisu htjeli da popuste. Sazidali su

359

svoju malu crkvu, većim dijelom vlastitim naporima. Velečasni Welles je otkrio kako da napravi kreč od izblijedjelog korala, pekući ga u primitivnoj peći za su enje, sve dok se ne bi pretvorio u prah. Zbog toga je crkva djelovala privlačnije. Napravio je mijehove od kozije ko e i bambusa. Namjeravao je posaditi ba tu s tu nim, vla nim engleskim sjemenjem. ( Nakon tri godine truda, konačno smo uspjeli da uzgojimo jednu jagodu , rekao je Almi, koju smo podijelili među sobom, Mrs. Welles i ja. Njen ukus je bio dovoljan da rasplače moju dobru suprugu. Od tada nisam uspio da uzgojim nijednu vi e. Dodu e, povremeno sam imao prilično uspjeha s kupusom! ) Stekao je i, zatim izgubio zbog krađe, krdo od četiri krave. Poku ao je da uzgaja kafu i duhan, ali mu nije po lo za rukom. Isto se desilo s paradajzom, p enicom i gro đem. Svinje iz misije su lijepo napredovale, ali se osim njih nijedna vrsta stoke nije prilagodila klimi. Mrs. Welles je predavala engleski iteljima Matavai zaliva, za koje je otkrila da brzo i lako uče jezik. Naučila je desetine lokalne djece da čitaju i pi u. Neka od djece su se doselila kod Wellesovih. Jedan dječak je napredovao - tokom osamnaest mjeseci - od potpune nepismenosti do čitanja Novog zavjeta bez zastajkivanja na ijednoj riječi. Pa ipak, taj dječak nije postao kr ćanin. Niko od njih nije postao kr ćanin. Velečasni Welles je rekao Almi: Tahićani su me često pitali - gdje je dokaz da va Bog zaista postojiŠ Sestro Whittaker, eljeli su da im pričam o čudima. Vidite, eljeli su da čuju o blagodatima za zaslu ne i kaznama, koje su primijenjene na onima, koji su bili krivi. Jedan čovjek, koji nije imao nogu, zamolio me je da naredim Bogu da mu izraste nova noga. Rekao sam mu: Gdje da ti nađem novu nogu, u ovoj ili bilo kojoj drugoj zemljiŠ Ha, ha, ha! Vidite, nisam mogao činiti čuda, pa nisu bili ne to imresionirani. Gledao sam malog Tahićanina, kada je stao kraj groba svoje bebe sestre i rekao: Za to je gospod bog posadio moju sestru u zemljuŠ

elio je da

naredim Bogu da vrati to dijete nazad iz smrti - međutim, vidite, nisam mogao vratiti iz smrti ni svoju djecu, pa kako sam onda mogao učiniti takvo čudoŠ Sestro Whittaker, nisam im mogao ponuditi nikakve dokaze o svom Spasitelju, a to je moja dobra ena Mrs. Welles nazivala mojim unutra njim dokazom . Vidite, znao sam tada i sada znam ta moje srce iskreno osjeća - da sam puki jadnik, bez ljubavi na eg Gospoda. To je jedino čudo, čiji sam bio svjedok. Za mene, to čudo je dovoljno. Za druge, mo da nije. Te ko da ih mogu kriviti zbog toga, jer oni ne mogu vidjeti ta je u mom

360

srcu. Ne mogu da vide tamu, koja je nekad bila tamo, niti mogu da vide ta ju je zamijenilo. Međutim, vidite, do dana njeg dana, to je jedino čudo, koje mogu ponuditi i prilično je skromno. Također, Alma je saznala da je među domoroce zabunu unosilo pitanje kakav je to bog - je li to bog Engleza - i gdje je taj bog ivioŠ Dug period, domoroci u Matavai zalivu su smatrali da je Biblija, koju je nosio velečasni Welles, ustvari, njegov bog. Prilično ih je uznemiravalo to sam nosio svog boga tako le erno stisnutog ispod mi ke, ili to sam ostavljao svog boga bez nadzora na stolu, ili to sam, ponekad, posuđivao svog boga drugima! Vidite, poku avao sam da im objasnim da je bog svuda. Na njihovo pitanje: Za to, onda, ne mo emo da ga vidimoŠ , odgovorio bih, Zato, to je nevidljiv , a oni bi rekli: Kako se onda ne saplete o svog bogaŠ , a ja bih odgovorio, Zaista, prijatelji moji, ponekad se i sapletem! Londonsko misionarsko dru tvo nije slalo pomoć. Skoro deset godina, velečasni Welles uopće nije bio u kontaktu s Londonom - nije bilo ni instrukcija, ni pomoći, ni ohrabrenja. Preuzeo je svoju religiju u vlastite ruke. Kao prvo, počeo je s kr tenjem svakog ko se elio krstiti. To ba i nije bilo u skladu s idejama vodiljama Londonskog misionarskog dru tva, koje je nastojalo na tome da niko ne bude kr ten, sve dok se ne bude sasvim sigurno odrekao svojih starih idola i prihvatio pravog Spasitelja. Međutim, Tahićani su eljeli da budu kr teni, jer je to bilo tako zabavno - dok su, istovremeno,

eljeli da zadr e svoja stara vjerovanja. Velečasni Welles im je

popustio. Krstio je stotine nevjernika, kao i poluvjernika. Ko sam ja da spriječim nekoga da se krstiŠ , pitao je, na Alminu čuđenje. Moram priznati da Mrs. Welles to nije podr avala. Vidite, vjerovala je da bi potencijalni kr ćani trebalo da budu izlo eni strogom testu iskrenosti prije kr tenja. Međutim, meni je to djelovalo kao inkvizicija! Često me je podsjećala na to da na e kolege iz Londona ele da podr imo jednoobraznost vjere. Međutim, jednoobraznost vjere ne postoji čak ni između Mrs. Welles i mene! Kao to sam često govorio mojoj dobroj eni: Draga Edith, jesmo pre li ovoliki put samo da bismo postali

panciŠ Ukoliko

čovjek eli da se smoči u rijeci, pru it ću mu to! Vidite, ako čovjek ikada pristupi Gospodu, to će biti kroz bo iju volju - a ne kroz bilo ta, to ja radim ili ne radim. Pa, ima li neke tete u kr tenjuŠ Čovjek izlazi iz rijeke ne to čistiji, nego to je u ao i, mo da, za dlaku bli i nebesima.

361

Velečasni Welles je priznao da je, u nekim slučajevima, krstio ljude nekoliko puta godi nje, ili na desetine puta uzastopce. Naprosto, on nije vidio nikakvu tetu u tome. Tokom idućih nekoliko godina, Wellesovi su dobili jo dvije kćerke: Penelopu i Theodosiju. I one su preminule kao bebe, i sada se vječno odmaraju na brdu, kraj svojih sestara. Novi misionari su pristigli na Tahiti. Trudili su se da se klone Matavai zaliva i opasnih liberalnih ideja velečasnog Wellesa. Novi misionari bili su stro iji prema domorocima. Ustanovili su zakonske propise protiv bračne prevare i poligamije, protiv neovla tenog prelaska tuđeg posjeda, prekida slavljenja subote, krađe, čedomorstva i rimskog katolicizma. U međuvremenu, Francis Welles je jo

dalje odlutao od

ortodoksnih misionarskih praksi. 1810. godine, preveo je svoju Bibliju na tahićanski, bez prethodno nabavljene dozvole iz Londona. Vidite, nisam preveo cijelu Bibliju, već samo dijelove, za koje sam smatrao da bi se Tahićanima svidjeli. Sestro Whittaker, moja verzija je bila znatno kraća od one, za koju znate. Naprimjer, izostavio sam bilo kakvo spominjanje Sotone. Vidite, shvatio sam da je najbolje ne diskutovati otvoreno o Sotoni, jer to vi e Tahićani budu čuli o princu tame, gajit će vi e po tovanja i zaintrigiranosti prema njemu. Vidio sam mladu, udatu enu kako kleči u mojoj crkvi, iskreno moleći Sotonu da joj po alje dječaka kao njeno prvo dijete. Kad sam poku ao da je preusmjerim iz te tu ne zabludjelosti, odgovorila mi je: Ali, elim da steknem naklonost jedinog boga, kog se kr ćani boje! Tako sam odustao od daljih diskusija o Sotoni. Čovjek se mora prilagođavati, Miss Whittaker. Čovjek se mora prilagođavati! Londonsko misionarsko dru tvo je, konačno, čulo za ova prilagođavanja i, s priličnim nezadovoljstvom, poslali su nalog da Welles obustavi svoje propovijedi i da se istog trena vrati u Englesku. Međutim, Londonsko misionarsko dru tvo se nalazilo na drugom kraju svijeta. Kako je, u tom slučaju, moglo bilo

ta sprovestiŠ U

međuvremenu, velečasni Welles je već prestao da propovijeda, i dozvoljavao je eni po imenu sestra Manu da dr i propovijedi, uprkos činjenici da se ona nije do kraja odrekla svojih drugih bogova. Međutim, voljela je Isusa Krista i pričala je veoma rječito o njemu. Vijesti o tome su jo vi e razljutile London. Naprosto, ne mogu se povinovati Londonskom misionarskom dru tvu , rekao je Almi, skoro pomirljivo. Vidite, njihov zakon je ostao u Engleskoj. Oni nemaju pojma

362

kakva je ovdje situacija. Ovdje, ja mogu odgovarati samo autoru svih na ih milosti, a oduvijek sam vjerovao da je autor svih na ih milosti privr en sestri Manu. Međutim, ni jedan jedini Tahićanin nije u potpunosti prihvatio kr ćanstvo sve do 1815. godine. Tada je kralj Tahitija - kralj Pomare - poslao sve svoje svete idole u britansku misiju u Papeeteju, zajedno s pismom, na engleskom jeziku, u kom je saop tio da

eli da njegovi stari bogovi budu spaljeni: da konačno

eli postati

kr ćanin. Pomare se nadao da će ta odluka spasiti njegov narod, jer je Tahiti bio u velikoj nevolji. Sa svakim novim brodom, stizale su nove zarazne bolesti. Čitave porodice su umirale - od malih boginja, velikih boginja, u asnih bolesti promiskuiteta. Mada je kapetan Cook 1772. godine procijenio tahićansku populaciju na dvjesta hiljada du a, ona je do 1815. godine opala na osam hiljada. Niko nije bio po teđen bolesti - ni poglavari, ni zemljoposjednici, ni ljudi siroma nog porijekla. Čak je i kraljev sin preminuo od tuberkuloze. Kao posljedica toga, Tahićani su počeli sumnjati u svoje bogove. Kad smrt posjeti toliko domova, preispituju se sva uvjerenja. Kako su se bolesti irile, irile su se i glasine da je Bog Engleza ka njavao Tahićane, jer su odbili njegovog sina Isusa Krista. Ovaj strah je pripremio Tahićane za Gospodina, a kralj Pomare je bio prvi koji se preobratio. Njegov prvi čin kao kr ćanina bio je da spremi gozbu i da jede hranu pred svima bez prethodnog rtvovanja starim bogovima. Rulja se okupila oko svog kralja u panici, uvjerena da će ga istog trena usmrtiti ljutiti bogovi, tu pred njihovim očima. Bogovi ga nisu istog trena usmrtili. Nakon toga, svi su se preobratili. Tahiti, oslabljen, poni en i desetkovan, konačno je postao kr ćanski. Ba smo imali sreće! , rekao je Almi velečasni Welles. Zaista, ba smo imali sreće! Rekao je to istim vedrim tonom, kojim je inače govorio. To je bila zbunjujuća stvar u vezi s velečasnim Wellesom. Almi je bilo skoro nemoguće pojmiti ta se, ako je toga uopće i bilo, krilo iza vječitog dobrog raspolo enja. Je li bio cinikŠ Je li bio jeretikŠ Je li bio budalaŠ Je li njegova nevinost bila vje tačka ili prirodnaŠ Nije se moglo pretpostaviti na osnovu njegovog lica, jer je ono uvijek bilo okupano čistom svjetlo ću iskrenosti. Imao je tako iskreno lice, da bi ono sigurno postidjelo sumnjive, pohlepne i okrutne. To lice bi postidjelo i la ljivca. To lice bi ponekad postidjelo Almu, jer ona

363

nikada nije bila iskrena prema njemu u vezi sa vlastitom historijom ili motivima. Ponekad je eljela da čepa njegovu malenu ruku svojom ogromnom i - odrekav i se njihovih uva enih titula brata Wellesa i sestre Whittaker - da mu, naprosto, ka e: Frencise, nisam bila iskrena prema tebi. Dopusti mi da ti ispričam cijelu svoju priču. Dopusti mi da ti ispričam o svom mu u i na em nenormalnom braku. Molim te da mi pomogne da shvatim ko je bio Ambrose. Molim te da mi ka e molim te da mi ka e

ta zna o njemu i,

ta zna o Momku.

Međutim, nije to uradila. On je bio bo iji svećenik i častan, o enjeni kr ćanin. Kako je mogla govoriti o takvim stvarima s njim? Međutim, velečasni Welles je ispričao Almi cijelu svoju priču, i malo toga je zadr ao za sebe. Ispričao joj je da su samo nekoliko godina nakon preobraćenja kralja Pomarea, Mrs. Welles i on, krajnje neočekivano, dobili jo jednu djevojčicu. Ovaj put, beba je pre ivjela. Mrs. Welles je to vidjela kao znak bo ijeg odobravanja jer su Wellesovi pomogli da se Tahiti preobrati u kr ćanstvo. Zbog toga, djevojčici su dali ime Christina. Tokom tog perioda, porodica je

ivjela u najljep oj kolibici u

misionarskom naselju, odmah do crkve, u istoj kolibi, u kojoj je sad ivjela sestra Manu. Zaista su bili sretni. Mrs. Welles i njena kćerka su uzgajale zijevalice i valjuge, i napravile su pravu malu englesku ba tu na tom mjestu. Djevojčica je naučila plivati prije nego to je prohodala, kao bilo koje drugo otočko dijete. Christina je bila moja radost i moja nagrada , rekao je velečasni Welles. Međutim, moja ena je vjerovala da Tahiti nije bio mjesto na kom bi trebalo podizati englesku djevojčicu. Vidite, ima mnogo lo ih uticaja. Nisam se slagao s tim, ali tako je razmi ljala Mrs. Welles. Kad je Christina postala mlada ena, Mrs. Welles ju je odvela nazad u Englesku. Od tada ih nisam vidio. Vi e ih neću ni vidjeti. Ova sudbina nije Almi izgledala samo kao usamljena, već i kao stra no nepo tena. Smatrala je da ni jedan dobar Englez ne bi trebalo da bude ostavljen ovdje, posve sam u ju nim morima, da dočeka starost u samoći. Sjetila se svog oca u njegovim posljednjim godinama: ta bi on radio bez AlmeŠ Kao da je pročitao njeno lice, velečasni Welles je rekao: Nedostaju mi moja dobra ena i Christina, ali nisam sasvim ostao bez porodice. Smatram da su mi sestra Manu i sestra Etini vi e, nego puke sestre. Vidite, u na oj misionarskoj koli, tokom godina smo imali dosta sreće da obrazujemo nekoliko brilijantnih i dobrodu nih učenika, koje

364

smatram vlastitom djecom, a neki od njih su sada i sami postali misionari. Oni su sada misionari na obli njim otocima, ti na i domorodački učenici. Tu je Tamatoa Mare, koji je odnio evanđelje na veliki otok Raiatea. Tu je i Patii, koji je pro irio Spasiteljevo kraljevstvo na otok Huanhine. Tu je i Paumoana, neumoran u Gospodinovo ime na Bora Bori. Svi su oni moji sinovi a svi im se prilično dive. Vidite, na Tahitiju postoji stvar koja se zove taio, to je neka vrsta usvajanja, način da učinite stranca svojim rođakom. Vidite, kad uđete u taio s domorocem, trgujete rodoslovom i postajete dio roda onog drugog. Rod je ovdje najhitniji. Ima Tahićana, koji mogu da vam izrecituju svoj rodoslov trideset generacija unazad - vidite, pomalo kao očevi u Bibliji. Stupiti u nečiji rod je plemenita čast. Dakle, imam svoje tahićanske sinove pokraj sebe, takoreći, koji ive na ovim otocima i koji su utjeha ovom starom čovjeku. Ali, oni nisu pokraj vas , nije mogla Alma pre utjeti. Znala je tačno koliko je otok Bora Bora udaljen. Nisu tu da vam pomognu, niti da brinu o vama kad su vam potrebni. To, to ka ete je istina, ali meni je utje na puka činjenica da postoje. Pla im se da, vjerovatno, smatrate moj ivot krajnje tu nim. Nemojte pogre no suditi.

ivim

tamo, gdje bi trebalo da ivim. Vidite, nikada ne bih mogao napustiti svoju misiju. Sestro Whittaker, moj posao ovdje nije poslić. Vidite, moj posao ovdje nije ni profesija, iz koje se čovjek mo e povući u prijatnu staračku iznemoglost. Moj posao je da odr im ovu crkvu ivom do kraja svojih dana, kao splav protiv vjetrova i tuga ovog svijeta. Ko god po eli da se popne na moj splav, vi e je, nego dobrodo ao. Vidite, ne tjeram nikog da se popne, ali kako mogu da ga napustimŠ Moja dobra ena me optu uje da sam bolji kr ćanin, nego misionar. Mo da je u pravu! Nisam siguran da sam ikada ikoga preobratio. Pa ipak, sestro Whittaker, ova crkva je moj zadatak i zato moram ostati ovdje. Alma je saznala da je imao sedamdeset sedam godina. Bio je u Matavai zalivu du e, nego to je ona bila iva.

365

S

Dvadeset četvrto poglavlje

tigao je oktobar.

Na otoku je nastupila sezona koju Tahićani zovu Hia ia - sezona udnji, kad je te ko naći hljebno drvo i kad ljudi ponekad gladuju. Iskreno, nije bilo gladi u

Matavai zalivu. Svakako, nije bilo ni obilja, ali niko nije gladovao. Riba i korijen taro pobrinuli su se za to. Oh, korijen taro! Dosadan, bezukusan korijen taro! Izmrvljen i izgnječen, kuhan i klizav, pečen na ugljevlju, pretvoren u vla ne male loptice, koje se zovu poi, koje su koristili za sve, od doručka, preko priče ća do hrane za svinje. Jednoličnost korijena taro ponekad bi bila prekinuta dodavanjem malih banana na meni - slatkih i prelijepih banana, koje su se mogle cijele progutati - međutim, čak i do njih se te ko dolazilo. Alma je gledala svinje čeznutljivo, ali, kako se ispostavilo, sestra Manu ih je čuvala za neki drugi, gladniji dan. Dakle, nije se uvijek moglo u ivati u svinjetini, samo taro korijen je bio predviđen za svaki obrok i, ponekad, ako im se posreći, povelika riba. Alma bi dala sve da joj dan prođe bez taro korijena - međutim, dan bez taro korijena je značio dan bez hrane. Shvatila je za to je velečasni Welles u potpunosti odustao od hrane. Dani su bili tihi, vreli i mirni. Svi su postali tromi i lijeni. Pas Roger je iskopao rupu u Alminoj ba ti i u njoj je spavao manje-vi e po cijeli dan, ispla enog jezika. Očerupane koko ke su čeprkale po zemlji tra eći hranu, ali bi zatim odustale i oti le da le e u hladu, krajnje obeshrabrene. Čak su i članovi Hiro kontingenta - najaktivniji mali dječaci - drijemali po cijelo jutro u hladu, kao matori psi. Ponekad bi natjerali sebe na aktivnosti, ali bez ivahnosti. Hiro se dočepao sječiva sjekire, koje je zakačio na u e i udarao po njemu kamenom, kao o gong. Jedan od Makeasa je kamenom udarao po starom metalnom obruču s bureta. Alma je pretpostavila da stvaraju nekakvu muziku, ali je njoj to zvučalo kao neinspirisano i umorno. Svima na Tahitiju je bilo dosadno i bili su umorni. U vrijeme njenog oca, to mjesto je bilo osvijetljeno bakljama rata i po ude. Prelijepi mladi Tahićani i Tahićanke plesali su tako skaredno i divlje oko vatre na istoj ovoj pla i, da je Henry Whittaker - mlad i neiskusan - morao okretati glavu, koliko bi se uznemirio. Sada je sve bilo dosadno. Misionari, Francuzi i kitolovački brodovi, sa

366

svojim propovijedima, birokratijom i bolestima, otjerali su đavola s Tahitija. Svi veliki ratnici su pomrli. Sada su tu bila samo ova lijena djeca koja su drijemala u hladu, lupkajući o sječivo sjekire i metalne obruče s buradi kao prihvatljivih sredstva razonode. ta su sad mladi mogli raditi sa svojom neobuzdano ćuŠ Alma je nastavila da traga za Momkom, odlazeći u sve du e i du e etnje, sama, s psom Rogerom ili s bezimenim mr avim ponijem. Istra ila je mala naselja i sela du obale u oba pravca u odnosu na Matavai zaliv. Vidjela je svakakve momke i mu karce. Da, vidjela je neke lijepe mladiće, s plemenitom tjelesnom građom, kojima su se rani evropski posjetioci toliko divili. Međutim, vidjela je i mlade mu karce s elefantijazom na nogama i dječake sa krofulozom u očima od veneričnih bolesti njihovih majki. Vidjela je djecu, koja su bila izvijena i deformisana zbog tuberkuloze kičme. Vidjela je bebe koje bi trebalo da budu prelijepe; međutim, bile su pro arane velikim i malim boginjama. Nai la je na skoro napu tena sela, tokom godina opusto ena zbog bolesti i smrti. Vidjela je misionarska naselja daleko stro ija od onog u Matavai zalivu. Ponekad je, čak, prisustvovala slu bama u tim misijama gdje niko nije pjevao religiozne pjesme na tahićanskom; umjesto toga, ljudi su pjevali razvodnjene prezbiterijanske himne s te kim akcentima. Nije vidjela Momka ni u jednoj od ovih crkvenih zajednica. Prolazila je pored umornih radnika, izgubljenih skitnica, tihih ribara. Vidjela je jednog veoma starog mu karca, koji je sjedio na vrelom suncu i svirao tahičansku frulu na tradicionalan način, pu ući u nju jednom nosnicom - to je proizvodilo tako melanholičan zvuk da su se Almi stegla pluća od nostalgije prema njenom domu. Međutim, i dalje joj nije po lo za rukom da sretne Momka. Njene potrage su bile bezuspje ne, njen popis stanovni tva je svaki dan bio prazan, ali se uvijek rado vraćala u Matavai zaliv i rutinama misije. Uvijek je bila zahvalna kad bi je velečasni Welles pozvao da mu se pridru i u koraljnim ba tama. Alma je shvatila da su njegove koraljne ba te bile slične njenim mahovinama na White Acreu - bile su bogate, polako su rasle, i mogle su se godinama i godinama proučavati. U tome bi nekome mogle da prođu decenije bez zapadanja u usamljenost. U ivala je u njihovim razgovorima tokom izleta do grebena. Zamolio je sestru Manu da za Almu isplete par sandala za

etnju po grebenu, ba

nalik

njegovim, od gusto upletenih listova pandan paprati, zahvaljujući kojima bi mogla hodati po o trim koraljima, a da ne posiječe stopala. Pokazao je Almi cirkuski ou od

367

spu vi, sasa i koralja - tu očaravajuću ljepotu plitkih, bistrih tropskih voda. Naučio ju je imenima raznobojnih riba i pričao joj priče o Tahitiju. Ni jednom je nije pitao ni ta u vezi s njenim privatnim ivotom. To joj je donosilo utjehu; nije mu eljela lagati. Almi je vremenom prirasla za srce i crkvica u Matavai zalivu. Toj građevini je definitivno nedostajalo bogatstvo ili slava (Alma je vidjela daleko ljep e crkve na drugim dijelovima otoka), ali je uvijek u ivala u kratkim, nedvosmislenim, domi ljatim propovijedima sestre Manu. Saznala je od velečasnog Wellesa da je - u tahićanskom umu - bilo elemenata sličnosti s pričom o Isusu, i da su ba ti djelići sličnosti pomogli prvim misionarima da predstave Isusa domorocima. Na Tahitiju, ljudi su vjerovali da je svijet podijeljen na po i ao, tamu i svjetlost. Njihov veliki bog Taroa, Stvoritelj, rodio se u po - rodio se noću, u tami. Čim su saznali za ovu mitologiju, misionari su objasnili Tahićanima da se Isus Krist, također, rodio u po- rodio u noći, da je potekao iz tame i patnje. To je privuklo pa nju Tahićana. Biti rođen noću je bila opasna i moćna sudbina. Po je bio svijet mrtvih, neshvatljiv i u asan. Po je bio smrdljiv, oronuo, zastra ujući. Englezi su ih učili da je na Gospod do ao da izvede ljudski rod iz po u svjetlost. To je sve imalo pomalo smisla za Tahićane. Barem ih je natjeralo da se dive Kristu, jer je granica između po i ao bila opasna teritorija, i samo je krajnje hrabra du a mogla preći iz jednog svijeta u drugi. Velečasni Welles je objasnio Almi da su po i ao bili slični nebesima i paklu, ali je među njima bilo vi e interakcije, a na mjestima gdje su se mije ali, stvari bi postale lude. Tahićani nikada nisu prestali da se pla e

po. Kad misle da ih ne posmatram , rekao je, i dalje ostavljaju darove za bogove, koji ive u po. Vidite, ne ostavljaju te darove zato, to slave ili vole te bogove tame, već da bi ih podmitili da ostanu u svijetu duhova, da ih dr e podalje od svijeta svjetlosti. Vidite, po je najte i pojam koji valja pobijediti. Po ne prestaje postojati u glavama Tahićana samo zato to je osvanuo dan. Vjeruje li sestra Manu u poŠ , pitala je Alma. Naravno da ne , rekao je Velečasni Welles mirno. Kao to vam je dobro poznato, ona je savr ena kr ćanka. Ali, vidite, ona po tuje po. Vjeruje li, onda, i u duhoveŠ , bila je uporna Alma. Svakako da ne , rekao je velečasni Welles blago. To ne bi bilo kr ćanski s njene

368

strane. Ali, vidite, ona ne voli duhove i ne eli da oni prilaze naselju, pa ponekad nema izbora, osim da im ostavi darove da bi ih otjerala. Znači, ona vjeruje u duhove , rekla je Alma. Naravno da ne vjeruje , ispravio ju je velečasni Welles. Vidite, ona se, naprosto, nosi s njima. Vremenom ćete otkriti da sestra Manu ne odobrava da bilo ko iz na eg naselja posjeti određene dijelove ovog otoka. Vidite, priča se da na najvi im i te ko dostupnim mjestima na Tahitiju, osoba mo e u etati u nakupljenu maglu i zauvijek se rastvoriti, direktno nazad u po." Ali vjeruje li sestra Manu zaista da se to mo e desitiŠ , pitala je Alma. Da se osoba mo e rastvoritiŠ Nimalo , rekao je velečasni Welles razdragano. Međutim, veoma srčano to ne odobrava. Alma se pitala: da se Momak nije, naprosto, rastvorio u po? Da nije i Ambrose?

A

lma nije imala nikakav kontakt sa spoljnim svijetom. Na Tahitiju nisu stizala pisma za nju, iako je relativno često pisala kući Prudence i Hanneke, a ponekad,

čak, i Georgeu Hawkesu. Marljivo je slala svoja pisma po kitolovačkim brodovima, znajući da je ansa da ikada dospiju u Philadelphiju prilično tanka. Saznala je da velečasni Welles ponekad nije dobijao vijesti od ene i kćerke iz Cornwalla i po dvije godine zaredom. Ponekad, kad bi pisma i stigla, obično bi, nakon duge plovidbe morem, bila nakva ena i nečitljiva. Ovo je Almi djelovalo tragičnije, nego da se uopće i ne čuje s porodicom; međutim, njen prijatelj je to prihvatao kao to je prihvatao i sve druge nedaće: krajnje smireno. Alma je bila usamljena, a vrelina je bila nepodno ljiva - noću je bilo podjednako toplo kao i danju. Almina mala kuća je postala rerna bez vazduha. Probudila se jedne noći uz glas mu karca, koji joj je aputao direktno na uho: Slu aj!" Međutim, kad se uspravila u krevetu, u kolibi nije bilo nikoga - nikog iz Hiro kontingenta, kao ni psa Rogera. Nije bilo čak ni da ka vjetra. Iza la je napolje, a srce joj je ubrzano lupalo. Nije bilo nikoga. Vidjela je da je Matavai zaliv u tihoj i vla noj noći postao gladak kao ogledalo. Čitava kupola od zvijezda iznad nje savr eno se reflektovala na vodi, kao da su postojala dva neba: jedno gore, jedno dolje. Ti ina i čistota svega toga je bila impresivna. Pla a je odisala te inom nečijeg prisustva.

369

Je li Ambrose ikad vidio ne to slično, dok je bio ovdjeŠ Dva neba, u istoj noćiŠ Je li ikad osjećao ovu mje avinu straha i začuđenosti, taj istovremeni osjećaj usamljenosti i prisustvaŠ Je li me maločas probudio njegov glasŠ Poku ala se sjetiti je li zvučao kao Ambroseov glas, ali nije bila sigurna. Bi li, uopće, prepoznala Ambroseov glas, kad bi ga sad čulaŠ Dodu e, to bi bilo ba u Ambroseovom stilu - da je probudi i podstakne je da ga

slu a. Pa da, naravno. Ako bi ikad ijedan pokojnik probao da komunicira sa ivim, to bi bio Ambrose Pike - on, sa svim njegovim uzvi enim ma tarijama o metafizičkom i čudesnom. Čak je, djelimično, ubijedio i Almu u postojanje čuda, iako ona nije bila sklona takvim vjerovanjima. Zar nisu podsjećali na čarobnjake one večeri u zatvorenom kabinetu - kad su govorili među sobom bez riječi, razgovarali kroz tabane svojih stopala i dlanove svojih rukuŠ Rekao je da bi elio da spava kraj nje, da bi mogao slu ati njene misli. Ona je eljela da spava kraj njega, da bi konačno mogla imati sno aj, da stavi njegov ud u svoja usta - međutim, on je samo elio da slu a njene misli. Za to ga nije pustila da ih, naprosto, slu aŠ Za to je on nije pustio da ga dodirne? Je li ikad pomislio na nju, makar jednom, dok je bio ovdje, na Tahitiju? Mo da je sad poku avao da joj po alje poruke, ali je jaz bio pre irok. Mo da su riječi postajale raskva ene i nemoguće za odgonetanje preko velikog ambisa između smrti i zemlje - ba kao ona tu na, uni tena pisma, koje je velečasni Welles ponekad dobijao od svoje ene iz Engleske. Ko si bio tiŠ , pitala je Alma Ambrosea u olovnoj noći, gledajući u tihi zaliv s odsjajem neba. Njen glas na praznoj pla i je bio tako glasan da ju je upla io. Oslu kivala je odgovor dok je u i nisu zaboljele, ali ni ta nije uspjela čuti. Čuo se samo maleni talas, koji se razbio o pla u. Djelovalo je da je voda bila od livenog kalaja, kao i vazduh. Ambrose, gdje si sadaŠ , pitala je, ne to ti e ovaj put. Ni ta se nije čulo. Poka i mi gdje mogu da nađem Momka , zatra ila je, tihim apatom. Ambrose nije ni ta odgovorio. Matavai zaliv nije ni ta odgovorio.

370

Nebo nije ni ta odgovorilo. Puhala je u hladnu eravicu; tu nije bilo ničega. Alma je sjela i čekala. Sjetila se priče koju joj je velečasni Welles ispričao o Taroa, prvobitnom bogu Tahićana. Taroa, Stvoritelj. Taroa, koji se rodio u morskoj koljci. Taroa je tiho mirovao bezbrojnim vjekovima kao jedino ivo biće u kosmosu. Svijet je bio tako prazan da, kad se prvi put oglasio u mraku, nije bilo čak ni eha. Skoro da je umro od usamljenosti. Zbog te beskrajne usamljenosti i praznine, Taroa je stvorio na svijet. Alma je le ala na leđima u pijesku, mireći. Ovdje je bilo udobnije, nego na bilo kojem madracu u njenoj sparnoj fare. Nisu joj smetale krabe, koje su teturale i uposleno trčkarale oko nje. One, u svojim lju turama, bile su jedine stvari na pla i koje su se micale, jedina iva bića u kosmosu. Na malom komadiću zemlje između dva neba, čekala je dok sunce nije iza lo i dok sve zvijezde nisu nestale s neba i mora, ali joj i dalje niko ni ta nije odgovorio.

atim je do ao Bo ić, a s njim i ki na sezona. Ki a je donijela olak anje od

Z

paklene vrućine, ali je izmamila i pu eve nevjerovatnih veličina i vla nu plijesan,

koja je rasla na preklopima Alminih izuzetno pohabanih suknji. Crni pijesak na pla i u Matavai zalivu postao je raskva en kao puding. Obilne, olujne ki e dr ale su Almu u njenoj kući po cijeli dan, gdje jedva da je mogla čuti vlastite misli od lupkanja vode po krovu. Priroda je polako osvajala njen skučeni ivotni prostor. Populacija gu tera u Alminom krovu utrostručila se preko noći - postav i nedaća skoro biblijskih razmjera i ostavila je debele kapljice izmeta i polusvarenih kukaca po cijeloj fare. U jednoj jedinoj cipeli, koja je Almi ostala na cijelom svijetu, pojavile su se pečurke unutar njenih trulih dubina. Okačila je grozdove banana o krovne grede, da bi onemogućila trčkaranje mokrih i upornih pacova po njima. Pas Roger se pojavio jedne noći, u svojoj uobičajenoj večernjoj patroli, a zatim je ostao tu danima; naprosto, nije imao srca da se suoči s ki om. Alma se ponadala da će on srediti pacove, ali se činilo da ni za to nije bio previ e zagrijan. I dalje nije dozvoljavao Almi da ga hrani iz ruke. Uvijek bi poku ao da je ugrize, međutim, ponekad bi pojeo hranu, ako bi mu je ostavila na podu i okrenula mu leđa. Ponekad bi joj dozvolio da ga mazi po glavi, dok je drijemao.

371

Oluje su se pojavljivale u naletima u nepravilnim vremenskim razmacima. Preko mora se moglo čuti kako se pribli avaju. Bila je to neprestana tutnjava oluja, koje su se pribli avale s jugozapada. Bile su sve glasnije i glasnije, kao voz koji se pribli ava. Ako bi oluja ukazivala na to da će biti neuobičajedno jaka, morski je evi bi izmiljeli iz zaliva, u potrazi za vi im, sigurnijim terenom. Ponekad bi se sklonili u Alminoj kući: to je bio jo jedan razlog da gleda gdje gazi. Ki a bi padala u mlazovima poput odapetih strijela. Rijeka na drugom kraju pla e pjenu ala se od blata, dok je povr ina zaliva ključala i bućkala se. Kako se oluja pogor avala, Alma bi posmatrala kako njen svijet zatvara obruč nad njom. Magla i tama bi se pribli ile s mora. Prvo bi nestao horizont, zatim bi nestalo otok Moorea u daljini, pa bi nestao greben, pa pla a i onda bi ona i Roger ostali sami u magli. Svijet je sada bio malen kao Almina maju na i, ne naročito, vodootporna kuća. Vjetar je puhao s boka, gromovi su zastra ujuće praskali, a ki a je lila kao iz kabla. Zatim bi ki a u trenu prestala i vratilo bi se vrelo sunce - iznenadno, sjajno, zapanjujuće - mada nikada dovoljno dugo da Alma sasvim osu i svoj madrac. Para se u talasima uzdizala iz pijeska. Struje vla nih vjetrova brisale su niz planinske padine. Vazduh je po pla i pucketao i krivudao, kao pri istresanju krevetskog čar afa - kao da je sama pla a otresala nasilje, koje se maločas obru ilo na nju. Tada bi zavladao mir ispunjen vlagom, tokom nekoliko sati ili dana, sve dok se ne bi dokotrljala sljedeća oluja. To su bili dani kad joj je nedostajala biblioteka i ogromna, suha, topla vila. Obuzeo bi je duboki očaj tokom monsunske sezone na Tahitiju, najprije zbog jednog neočekivanog otkrića: djeca Matavai zaliva su obo avala ki u. Hiro kontingent ju je volio vi e od ostalih - a, za to i ne biŠ To je ipak bila sezona blatnjavih tobogana, ljapkala po barama i opasnih vo nji kroz jaku maticu sada nabujale rijeke. Pet malih dječaka pretvorili su se u pet vidri, ne prepla eni vlagom, već ushićeni njome. Sva tromost, koju su ispoljili tokom vrelog i suhog godi njeg doba udnji, sad je nestala netragom, zamijenjena

ivopisnim, iznenadnim

ivotom. Alma je shvatila da su

dječaci iz Hiro kontingenta bili nalik mahovinama; sasu ili bi se i postali mlitavi tokom vrućine, ali bi se vratili u ivot istog trenutka kad se dobro nakvase. Ta izvanredna djeca su bila prave male ma ine za ponovno o ivljavanje! Imali su takvu odlučnost, energiju i uzavrelost, kad bi se ponovo vratili u akciju u ovom novom, natopljenom svijetu, da se Alma prisjetila svog djetinjstva. Ni nju ki a i blato nikad nisu onemogućili

372

u istra ivanju. To prisjećanje je izrodilo jasno i iznenadno pitanje: Pa, za to se sada skrivala u svojoj kućiŠ Nikada nije izbjegavala ru no vrijeme kao djevojčica, pa za to ga izbjegava sada, kao odrasla? Ako na ovom otoku nije postojalo mjesto, na kom ste mogli da ostanete suhi, za to se onda ne biste, naprosto, pokvasiliŠ Ovo pitanje je navelo Almu da postavi sebi jo jedno iznenadno pitanje: Za to nije aktivirala Hiro kontingent da joj pomogne u njenoj potrazi za MomkomŠ Ko će lak e naći nestalog mladog Tahićanina od mladih TahićanaŠ Kad je sve to uvidjela, istrčala je iz svoje kuće i pozvala petoricu divljih dječaka, koji su se - u tom trenutku - međusobno gađali blatom s izra enim osjećanjem predanosti. Dotrčali su do Alme kao jedna klizava, blatnjava, nasmijana masa. Zabavljalo ih je da vide bijelu damu kako stoji na njihovoj pla i usred oluje u svojoj vodom natopljenoj haljini i kisne kao mi pred njihovim očima. Bila je to dobra zabava, i to besplatna. Alma je pozvala dječake da joj se pribli e i obratila im se mje avinom tahićanskog, engleskog i ivahnih gestikulacija rukama. Kasnije, nije se mogla sjetiti kako je tačno uspjela da iznese ideju, ali je njena glavna poruka bila sljedeća: Momci, vrijeme je za

avanturu! Pitala ih je poznaju li mjesta u sredi tu otoka, u koja je sestra Manu zabranjivala ljudima iz naselja da odlaze. Jesu li poznavali sva zabranjena mjesta gdje su ivjeli ljudi s litica, i gdje su se mogla naći najudaljenija paganska sela? Bi li voljeli odvesti sestru Whittaker tamo, u neku veliku avanturu? Bi li htjeli? Naravno da bi htjeli! To je bila tako zabavna ideja da su se bacili na nju već istog dana. Ustvari, krenuli su istog trena, a Alma ih je pratila bez oklijevanja. Bez cipela, bez mape, bez hrane, bez - bo e, pomozi - ki obrana, dječaci su odveli Almu direktno u brda iza misionarskog naselja, daleko od sigurnih malih obalskih sela, koja je već nasamo istra ila. Peli su se pravo u maglu, u ki ovite oblake, prema vrhovima d ungle, koje je Alma prvi put vidjela s palube Elliota i, koji su joj tada istovremeno djelovali zastra ujuće i strano. Penjali su se - ne samo tog dana, već i svakog dana tokom sljedećih mjesec dana. Svakog dana, istra ili bi jo

udaljenije staze i jo

nepristupačnija odredi ta, često pri jakoj ki i, i uvijek s Almom Whittaker za njihovim petama. U početku, Alma se brinula da ih neće moći pratiti, ali je ubrzo uvidjela dvije stvari: da su je godine prikupljanja botaničkih uzoraka dovele u vrlo dobru kondiciju, i da su

373

ova djeca bila pristojna i puna razumijevanja za ograničenja njihove go će. Usporili bi zbog nje na naročito opasnim tačkama, i nisu tra ili od nje da preskače duboke ponore, kao to su oni činili, niti da se penje uz vla ne litice golim rukama, to su oni radili s lakoćom. Ponekad bi na naročito strmim dijelovima uspona Hiro kontingent stao iza nje i gurao je na nimalo plemenit način, s rukama na njenoj velikoj zadnjici, ali Almi to nije smetalo: samo su poku avali da joj pomognu. Bili su pa ljivi prema njoj. Navijali su kada bi se uspinjala i, ako bi ih noć zatekla negdje duboko u d ungli, dr ali bi je za ruke, dok bi je vodili nazad do sigurnosti misije. Tokom tih etnji po mraku, naučili su je ratničkim pjesmama na tahićanskom - pjesmama koje pjevaju mu karci da bi prikupili hrabrost kad se suoče s opasno ću. Tahićani su bili poznati u ju nim morima kao spretni penjači i neustra ivi izletnici (Alma je čula za otočane, koji mogu mar irati i po pedeset kilometara na dan kroz nepristupačan teren, a da ne posrnu); međutim, ni Alma nije bila sklona posrtanju naročito kad je bila u potjeri i kad je imala jak osjećaj da je to potjera njenog ivota. To je bila njena najbolja ansa da pronađe Momka. Ako je on i dalje bio negdje na ovom otoku, ova neumorna djeca će ga pronaći. Almina sve du a odsustva iz misije nisu pro la nezapa eno. Kad je simpatična sestra Etini zabrinutog lica konačno pitala Almu gdje provodi dane, Alma je, naprosto, odgovorila: Tragam za mahovinama, uz pomoć va ih pet najvje tijih mladih prirodnjaka! Niko nije posumnjao u njene riječi, jer je to bilo savr eno vrijeme za mahovine. Zaista, Alma je primijetila raznorazne vrste intrigantnih briofita na kamenju i drveću kraj kojih su prolazili, ali nije zastajala da ih pogleda izbliza. Mahovine će uvijek biti tu; tragala je za nečim prolaznijim, hitnijim: mu karcem. Mu karcem, koji zna tajne. Da bi ga prona la, morala se kretati u ljudskom vremenu. S druge strane, dječacima se sviđala ova neočekivana igra etkanja stare dame po Tahitiju, da bi vidjela sve, to je zabranjeno, kao i najudaljenije ljude. Odveli su je do napu tenih hramova i pećina zlokobnog izgleda, gdje su se i dalje po uglovima mogle primijetiti ljudske kosti. Ponekad su i ivi Tahićani pohodili ova grozna mjesta, ali Momak nije bio među njima. Odveli su je u malo naselje na obalama jezera Maeva, gdje su ene i dalje nosile suknje od trave i gdje su mu karci imali lica prekrivena grozomornim tetova ama, ali Momak nije bio ni tamo. Nije ga bilo ni u dru tvu lovaca,

374

koje su sretali na tim klizavim stazama, ni na padinama planina Orohena i Aorii, kao ni u dugim vulkanskim tunelima. Hiro kontingent je odveo Almu do smaragdnog grebena na vrhu svijeta, tako visokog da je djelovalo kao da prosijeca samo nebo - jer je s jedne njegove strane padala ki a, a s druge je bilo sunčano. Alma je stajala na tom nepouzdanom vrhu s tamom s lijeve strane i svjetlo ću s desne, ali čak i tamo na najvi oj i najpovoljnijoj tački, na sudaru različitog vremena, na raskrsnici između

po i ao - Momku nije bilo ni traga. Kako su bila promućurna, djeca su, konačno, shvatila da Alma traga za nečim, ali je Hiro - najpametniji među njima - shvatio da traga za nekim. On ne ovdjeŠ , pitao bi Hiro Almu zabrinuto, na kraju svakog dana. Hiro je počeo govoriti engleski i smatrao je sebe krajnje naprednim u tome. Alma nikada nije potvrdila da je tragala za osobom, ali nikada to nije ni porekla. Mi naći ga sutra! , Hiro se kleo svakog dana; međutim, pro ao je januar, pa februar, a Alma jo uvijek nije na la Momka. Hiro je obećao: Mi naći ga sljedeće subote! - iako je subota bio lokalni termin za sedmicu dana . Međutim, pro lo je jo četiri subote, a Alma nikako nije uspjela da nađe Momka. Sad je već bio april. Hiro je postao zabrinut i mrzovoljan. Nije vi e mogao smisliti ni jedno novo mjesto gdje bi mogao odvesti Almu na njene divlje izlete po otoku. Oni vi e nisu predstavljali samo zabavu i razonodu; očigledno su prerasli u ozbiljnu kampanju, a Hiro je znao da je neuspje an u njoj. Kako su osjetili Hirovo lo e raspolo enje, i ostali članovi kontingenta su izgubili radost. To se desilo kad je Alma odlučila da pet dječaka li i njihove odgovornosti. Bili su isuvi e mladi da nose teret

njenog tereta; nije eljela da ih opterećuje brigom i odgovorno ću, samo zato da bi jurila fantomsku figuru za svoj gro . Alma je prekinula svoju igru s Hiro kontingentom i nikada vi e nije oti la na izlet s njima. U znak zahvalnosti, svakom dječaku je dala dio svog dragocjenog mikroskopa - koji su joj lično vratili skoro netaknutog tokom posljednjih nekoliko mjeseci - i, rukovala se s njima. Na tahićanskom im je rekla da su najveći ratnici, koji su ikada ivjeli. Zahvalila im se na njihovoj hrabroj turi po poznatom svijetu. Rekla im je da je na la sve, to je trebalo da nađe. Zatim ih je ponovo prepustila njihovom putu i nastavku njihove prethodne karijere neprestane, besciljne igre.

375

avr ila se ki na sezona. Alma je bila na Tahitiju skoro godinu dana. Sklonila je

Z

pljesnivu travu s poda svoje kuće, i ponovo je unijela novu i čistu. Ponovo je

napunila istruli madrac novom, suhom travom. Primijetila je da je populacija gu tera počela opadati, kako su dani postajali svjetliji i svje iji. Napravila je novu metlu i počistila paučinu sa zidova. Jednog jutra,

eleći da osvje i svoje osjećaj misije,

otvorila je Ambroseov kofer da jo jednom pogleda crte e Momka, kad je otkrila da ih je - tokom ki ne sezone - u potpunosti prekrila plijesan. Poku ala je odvojiti strane među sobom, ali su se raspale u njenim rukama, pretvoriv i se u lisnate zelene komadiće. Neka vrsta moljca je, također, napala crte e i napravila sebi obrok od njihovih mrvica. Ni ta od svega toga nije mogla spasiti. Vi e nije mogla vidjeti ni djelić Momkovog lica, kao ni prelijepe linije koje je iscrtala Ambroseova ruka. Otok je pojeo jedini preostali dokaz o njenom neobja njivom mu u i njegovoj neobja njivoj, varljivoj muzi. Alma je nestanak crte a do ivjela kao jo jednu smrt: sad je, čak, i fantom nestao. To ju je natjeralo na plač, a posebno ju je natjeralo da posumnja u svoju procjenu. Vidjela je tako mnogo lica na Tahitiju tokom posljednjih deset mjeseci, međutim, sad se pitala bi li uopće bila u stanju da prepozna Momka, pa makar i da stoji tik ispred nje. Mo da ga je, ipak, vidjelaŠ Da nije on bio jedan od onih mladića, koji su se zadesili u pristani tu, onog dana, kada je stigla u PapeeteŠ Mo da je pro la kraj njega, već nekoliko desetina putaŠ Mo da je

ivio ovdje u naselju, a ona se,

naprosto, navikla na njegovo liceŠ Nije vi e imala s čim da uporedi svoje sjećanje. Momak jedva da je postojao, a sada vi e čak ni to. Zatvorila je ko ni kofer, kao da zatvara poklopac mrtvačkog sanduka. Nije mogla ostati na Tahitiju. To je sad znala, bez ikakve sumnje. Uopće nije ni trebala dolaziti. Koliko joj je samo velika količina energije, odlučnosti i novca bila potrebna da dospije na ovaj otok zagonetki, a sad je ostala na cjedilu, i to bez dobrog razloga.

to je jo gore, postala je breme ovom malom naselju iskrenih du a, čiju

hranu je jela, tro ila resurse, čiju je djecu uposlila zbog vlastitih neodgovornih potreba. Kako je to bilo lijepo stanje stvari! Alma je osjećala da je u potpunosti izgubila nit svrhe svog ivota, koliko god da je bila tanka ta nit. Prekinula je svoje dosadno, ali plemenito proučavanje mahovine da bi unaprijedila ovu uzaludnu potragu za duhom - odnosno, dva duha: za Ambroseom, i za Momkom, obojicom. A zbog čegaŠ Trenutno nije znala ni ta vi e o Ambroseu, nego kad je stigla ovdje. Svi

376

izvje taji na Tahitiju su tvrdili da je njen mu bio ba onakav čovjek kako je oduvijek i djelovao: nje na čedna du a, nesposobna za prekr aje, isuvi e dobra za ovaj svijet. Palo joj je na pamet da, vrlo moguće, Momak uopće nije ni postojao. U suprotnom, Alma bi ga do sada prona la, ili bi ga bar neko spomenuo - pa, čak i na zaobilazan način. Mora da ga je Ambrose izmislio. Ova ideja je bila tu nija od bilo čega drugog, to je Alma mogla zamisliti. Ambrose je toliko patio za dru tvom da je nacrtao sebi prijatelja. Uz pomoć ovog prizivanja prijatelja - prelijepog fantomskog ljubavnika - prona ao je duhovni brak, o kojem je ma tao. Ambroseov um nikada nije bio stabilan, pa čak ni u najpovoljnijim okolnostima! To je bio čovjek, čiji ga je najbliskiji prijatelj strpao u bolnicu za du evno oboljele i koji je vjerovao da je mogao vidjeti bo ije otiske prstiju na biljkama. Ambrose je bio čovjek, koji je vidio anđele u orhidejama i koji je, nekada davno, vjerovao da je i on sam anđeo - zamislite samo to! Pro la je pola puta oko svijeta, u potrazi za utvarom, koja se rodila u krhkoj i ludoj ma ti usamljenog čovjeka. Bila je to jednostavna priča, pa opet, ona ju je zakomplikovala uzaludnim istra ivanjima. Mo da je eljela da priča bude zlokobnija, samo da bi njena lična priča djelovala tragičnije. Mo da je eljela da Ambrose bude kriv zbog gnusnih stvari, zbog pederastije i izopačenosti, da bi ga prezrela, umjesto da

udi za njim. Mo da je

eljela da pronađe dokaze ne o jednom, već o nekolicini momaka ovdje, na Tahitiju gomili mladih pedera, koje je Ambrose obe častio i uni tio, jednog po jednog. Međutim, nije bilo dokaza za tako ne to. Istina je bila sljedeća: Alma je bila dovoljno blesava i pohotljiva da se uda za nevinog mladića poremećenog du evnog stanja. Kad ju je taj mladić razočarao, bila je dovoljno okrutna i ljuta da ga je prognala u ju na mora, gdje je preminuo usamljen i zbunjen, prepu ten ma tarijama, izgubljen u beznade nom malom naselju, kojim je rukovodio - ako se to uopće moglo nazvati rukovođenjem! - prostodu ni, neuspje ni, stari misionar. Za to su Ambroseov kofer i njegovi crte i ostali netaknuti (osim prirodom) u Alminoj nečuvanoj fare skoro godinu dana, dok su sve ostale njene stvari bile posuđivane, kori tene, rasklapane u dijelove ili kradene... pa, naprosto, nije imala dovoljno ma te da rije i tu misteriju. Uz to, vi e nije imala ni volje da se bori s jo jednim nemogućim pitanjem. Ovdje vi e nije imala ta da nauči.

377

Nije vi e mogla pronaći nikakav povod da ostane. Trebalo je da isplanira preostale godine svog ivota. Bila je impulsivna i u zabludi. Pa ipak, otputovat će odavde već sljedećim kitolovcem koji se bude zaputio na sjever i pronaći će neko novo mjesto za ivot. Znala je samo da se ne smije vratiti u Philadelphiju. Odrekla se White Acrea i tamo se vi e nikada nije mogla vratiti; to ne bi bilo pravedno prema Prudence, koja je imala pravo vlasni tva nad imanjem, ali bez Alme, koja bi se motala naokolo kao neprilika. U svakom slučaju, bilo bi poni enje za nju da se vrati kući. Morala bi početi iz početka. Također, morala bi smisliti način kako da se izdr ava. Sutra će razglasiti u Papeeteju da je tragala za kabinom na dobrom brodu s uva enim kapetanom, koji je čuo za Dicka Yanceyja. Nije bila umirena, ali je, barem, bila odlučna.

378

Dvadeset peto poglavlje

Č

etiri dana kasnije, Almu su probudili radosni povici Hiro kontingenta. Iza la je iz svoje fare da bi otkrila uzrok mete a. Njenih pet divljih dječaka trčkaralo je

gore-dolje po pla i, praveći zvijezde i kolutove u ranoj jutarnjoj svjetlosti, vičući odu evljeni na tahićanskom. Kad ju je Hiro ugledao, potrčao je divljačkom brzinom du krivudave stazice do njenih vrata. Tomorrow Morning 9 je ovdje! , uzviknuo je. Njegove oči caklile su se od uzbuđenja,

to nikad ranije nije vidjela, čak ni na ovom djetetu, koje se lako

uzbuđivalo. Zbunjena, Alma ga je uhvatila za ruku, poku avajući ga usporiti da shvati o čemu joj govori. Hiro, ta mi hoće rećiŠ , pitala ga je. Tomorrow Morning je ovdje! , ponovo je uzviknuo, skakućući gore-dolje, dok je govorio, ne mogav i se obuzdati. Reci mi na tahićanskom , naredila mu je, na tahićanskom.

Teie o tomorrow morning! , uzviknuo joj je umjesto odgovora,

to je bilo

podjednako besmisleno na tahićanskom, kao to je bilo na engleskom: Tomorrow morning je ovdje! Alma se osvrnula i vidjela je kako se mno tvo okuplja na pla i - svi stanovnici misije, kao i ljudi iz obli njih sela. Svi su bili uzbuđeni kao mali dječaci. Vidjela je velečasnog Wellesa kako trči prema obali svojim smije nim, vijugavim hodom. Vidjela je sestru Manu u trku, kao i sestru Etini i lokalne ribare. Pogledaj! , rekao je Hiro, pokazujući Almi u pravcu mora. Tomorrow morning je stigao! Alma je bacila pogled prema zalivu i vidjela je - kako to nije odmah primijetila? kako flota dugih kanua zasijeca vodu prema pla i nevjerovatnom brzinom, pokretana desetinama tamnoputih veslača. Tokom cijelog svog boravka na Tahitiju, nikada se nije prestala čuditi snazi i okretnosti takvih kanua. Kada bi njihove flotile uplovile u

9

Tomorrow Morning (engl.) - sutra ujutru (prim. prev.)

379

zaliv, uvijek bi imala osjećaj da posmatra dolazak Jasona i Argonauta ili Odisejeve flote. Najvi e je voljela trenutak kad bi se pribli ili obali i kada bi veslači podigli svoje mi iće u posljednjem zaveslaju, a kanui bi izletjeli iz vode kao da su ispaljeni iz velikih nevidljivih lukova, stigav i dramatično i veselo na pla u. Alma je imala nekoliko pitanja, ali je Hiro već odjurio da pozdravi kanue, kao i većina rastućeg mno tva. Nikada ranije nije vidjela toliko ljudi na pla i. Uzbuđena, i ona je potrčala prema čamcima. Bili su to vanredno lijepi, čak, veličanstveni kanui. Najveći mora da je imao barem osamnaest metara, a na njegovom pramcu stajao je čovjek impresivne visine i tjelesne građe - očigledno, vođa ove ekspedicije. Bio je Tahićanin, ali, kako se ona pribli avala, vidjela je da je bio besprijekorno odjeven u odjeću evropskog kroja. Domoroci su se okupili oko njega, pjevali mu pjesme dobrodo lice i iznijeli ga iz kanua, kao da je bio kralj. Ljudi su odnijeli stranca do velečasnog Wellesa. Alma se probila kroz gomilu, pribli iv i im se, koliko je god mogla. Čovjek se poklonio nad velečasnim Wellesom, njih dvojica su pritisnuli nosove jedan o drugog u uobičajenom pozdravu najdublje privr enosti. Čula je kako velečasni Welles ka e, glasom mokrim od suza: Dobro do ao kući, blagoslovljeni Sine Bo ji. Stranac se oslobodio zagrljaja. Okrenuo se i osmjehnuo mno tvu, kad ga je Alma prvi put direktno pogledala u lice. Da nije bila stisnuta tako velikom količinom ljudi, mo da bi pala zbog oka od prepoznavanja. Riječi sutra ujutru - koje je Ambrose napisao na poleđini svih crte a Momka - nisu bile ifra. Sutra ujutru nije bila neka sanjarija o utopijskoj budućnosti, niti anagram, niti bilo kakav manir okultističkog prikrivanja. Bar jednom u ivotu, Ambrose Pike je bio krajnje direktan: Tomorrow Morning je, naprosto, bilo ime osobe. I zaista, sada je Tomorrow Morning stigao.

T

o ju je razbjesnilo. To je bila njena prvobitna reakcija. Osjećala je - vjerovatno nerazborito - da je bila prevarena. Za to tokom svih mjeseci traganja i oskudice nije čula da ga je

neko, makar, spomenuo - ovu kraljevsku figuru, ovog obo avanog posjetioca, ovog čovjeka, koji je prizvao sav sjever Tahitija da dotrči i bodri ga s obale u znak pozdravaŠ Kako je moguće da na njegovo ime ili postojanje nikada niko nije ni

380

aludirao, makar izdalekaŠ Niko nikada nije izrekao riječi tomorrow morning pred Almom, osim u bukvalnom smislu, kad je mislio na ne to, to je bilo planirano za sljedeći dan; u svakom slučaju, niko nikad nije ni spomenuo otočko sveopće obo avanje nekog neuhvatljivog, lijepog domoroca, koji će se jednog dana niotkuda pojaviti i biti obo avan. Nikad nije bilo čak ni glasina o takvoj osobi. Kako se neko od tolikog značaja tek tako pojavio? Dok se ostatak mno tva kretao prema misionarskoj crkvi u veseloj, raspjevanoj masi, Alma je utke stajala na pla i, poku avajući da prida svemu tome neki smisao. Nova pitanja su zamijenila stara ubjeđenja.

ta god da je osjećala samo pro le

sedmice sad je nestajalo, kao ledena brana početkom proljeća. Priviđenje, koje je do la ovamo tra iti, zaista je postojalo, ali to nije bio Momak; vi e je bio neka vrsta kralja. Kakva je posla imao Ambrose s ovim otočkim kraljemŠ Kako su se upoznaliŠ Za to je Ambrose prikazao Tomorrow Morninga kao običnog ribara, kad je, očito, bio prilično uticajan čovjekŠ Almina tvrdoglava, nepopustljiva unutra nja ma ina za spekulisanje zavrtjela se jo

jednom. Ovo osjećanje ju je samo jo

vi e razljutilo. Toliko se umorila od

spekulisanja. Nije vi e mogla smi ljati nove teorije. Osjećala je da je cijeli svoj ivot pro ivjela u stanju spekulisanja. Jedino, to je ikada eljela, bilo je da sazna stvari, pa ipak, sada - čak nakon svih tih godina neumornog preispitivanja - i dalje je samo razmi ljala, pitala se i nagađala. Nema vi e spekulisanja: Dosta je bilo toga. Sad će morati da sazna sve. Ustrajat će da sazna sve.

A

lma je čula crkvu prije nego to je stigla do nje. Pjevanje iz te skromne zgrade nije bilo nalik ičemu to je do tad čula. Bio je to huk ushićenja. U crkvi nije bilo

mjesta i za nju; stajala je ispred s uzburkanom, raspjevanom masom i slu ala. Psalmi, koje je Alma u pro losti slu ala u ovoj crkvi - glasovi osamnaest vjernika misije velečasnog Wellesa - bile su tanu ne i praznjikave melodije, u poređenju s onim,

to je čula sada. Prvi put, shvatila je kakva je stvarno trebalo da bude

tahićanska muzika i za to je bilo potrebno na stotine glasova, koji zajedno urlaju i viču da bi izvr ili svoju funkciju: da nadjačaju okean. To su ovi ljudi sad radili, u ubrzanom izrazu po tovanja, istovremeno prelijepom i opasnom.

381

Konačno su se sti ali i Alma je mogla čuti čovjeka, kako se obratio - jasno i moćno - skupu ljudi. Govorio je na tahićanskom, raspravljao je o nečemu, ali je to, povremeno, ličilo na religioznu pjesmu. Progurala se bli e vratima i provirila je unutra: to je bio Tomorrow Morning, visok i divan. Stajao je na propovjedaonici, uzdignutih ruku i obraćao se skupu. Almino znanje tahićanskog jezika je i dalje bilo nedovoljno da bi ispratila cijelu propovijed, ali je shvatila da je ovaj čovjek nudio strastveno svjedočenje

ivog Krista. Međutim, to nije bilo sve,

to je radio; sve vrijeme je

poskakivao s ovim skupom ljudi, na istovjetan način kao to je Alma mnogo puta posmatrala dječake iz Hiro kontingenta kako poskakuju po talasima. Njegov karakter i hrabrost bili su nepokolebljivi. Izmamio je suze i smijeh okupljenih ljudi. Napravio je atmosferu svečanosti i raskala nu radost. Osjećala je kako su njena osjećanja bila ponesena bojom i jačinom njegovog glasa, čak i kada su njegove riječi bile poprilično neprepoznatljive. Nastup Tomorrow Morninga trajao je dobrih sat vremena. Naveo ih je da pjevaju; naveo ih je da se mole; kako se činilo, pripremio ih je da napadnu u zoru. Moja majka bi prezrela sve ovo, pomislila je Alma. Beatrix Whittaker se nikada nije priklonila evangelističkim strastima; vjerovala je da su raspomamljeni ljudi bili u opasnosti da zaborave na svoje manire i zdrav razum, a gdje bi, onda, zavr ili kao civilizacijaŠ U svakom slučaju, bučan monolog Tomorrow Morninga nije bio nalik bilo čemu, to je Alma ranije čula u crkvi velečasnog Wellesa - ili bilo gdje drugdje, kad smo već kod toga. Ovo nije bio filadelfijski svećenik, koji je savjesno dijelio luteranska učenja, niti sestra Manu i njene jednostavne, jednoslo ne propovijedi; ovo je bio govor. Ovo su bili ratnički bubnjevi. Ovo je bio Demosten koji brani Ktesifont. Ovo je bio Perikle, koji odaje po tu mrtvima u Ateni. Ovo je bio Ciceron, koji kori Katilinu. Ono

to govor Tomorrow Morninga svakako nije donio Alminom umu bili su

skromnost i nje nost, koje je počela povezivati s ovom skromnom, malom misijom pored mora. Nije bilo ničeg skromnog, ni nje nog u vezi s Tomorrow Morningom. Zaista, nikad ranije nije srela tako drsku osobu, toliko zaokupljenu sobom. Sjetila se Ciceronove izreke u njenom izvornom obliku, na moćnom latinskom jeziku (osjećala je da je to bio jedini jezik koji se sada mogao suprotstaviti tutnjajućem sna nom uzbuđenju domorodačke rječitosti, kojoj je upravo prisustvovala): Nemo umquam neque poeta neque orator fruit, qui quemquam meliorem quam se arbitraretur.

382

Nikada nije postojao ni jedan pjesnik ili orator, koji nije vjerovao da je najbolji.

D

an se tek kasnije jo vi e rasplamsao. Zapanjujuće efikasan tahićanski domorodački telegrafski sistem (dječaci s brzim nogama i jakim glasovima) brzo je objavio da je Tomorrow Morning

stigao, pla a u Matavai zalivu sve vi e se punila ljudima i atmosfera je postajala veselija iz sata u sat. Alma je eljela da pronađe velečasnog Wellesa, da bi mu postavila nekoliko pitanja, ali se njegova maju na prilika neprestano utapala u masi. Samo je tu i tamo uspijevala da uhvati letimični trag o njemu, njegovu bijelu kosu kako leti na povjetarcu, dok je on sijao od sreće. Nije se mogla pribli iti ni sestri Manu, koja je bila toliko uzbuđena da je izgubila svoj ogromni e ir s cvijećem, zbog čega je plakala kao djevojčica među gomilom euforičnih

ena, koje su ćaskale. Hiro

kontingnenta nije bilo nigdje u vidokrugu - odnosno, bilo ih je na sve strane, ali su se kretali isuvi e brzo da bi ih Alma uhvatila i postavila im neka pitanja. Mno tvo na pla i - kao da je donijelo jednoglasnu odluku - počelo je terevenčiti. Ra čistili su prostor za hrvanje i boks-mečeve. Mladići su skidali majice, mazali se kokosovim uljem i upu tali u tuču. Djeca su trčkarala du

obale u spontanim

krosovima. Pojavio se krug na pijesku i odjednom je započela i borba pijetlova. Kako je dan odmicao, pristizali su muzičari, noseći sve od domorodačkih bubnjeva i flauta, pa do evropskih truba i violina. Na drugom dijelu pla e, mu karci su marljivo kopali jame za vatru, koje su ogradili kamenjem. Imali su u planu ogromnu pečenku. Zatim je Alma vidjela sestru Manu kako je, kao grom iz vedra neba, uhvatila svinju, oborila je na zemlju i ubila - na zaprepa tenje same svinje. Alma je bila zgro ena tim prizorom. (Koliko dugo je čekala da okusi svinjetinuŠ Očigledno, bio je potreban samo dolazak Tomorrow Morninga da bi se ta stvar organizovala.) S dugim no em i vje tom rukom, Manu je razdragano ra čerečila svinju. Izvadila joj je utrobu, kao ena koja izvlači sedru. Ona i jo nekoliko jačih ena dr ale su mrtvu svinju iznad plamena ognji ta da bi spalile čekinje. Zatim su je umotale u li će i spustile na vrelo kamenje. Nekoliko koko aka, bespomoćnih u ovom plimskom talasu proslave, dočekala je ista sudbina. Alma je vidjela lijepu sestru Etini kako pretrčava pored nje, noseći njedra puna hljebnog drveta. Alma je potrčala prema njoj, dotakla je po ramenu i pitala: Sestro

383

Etini - molim vas, recite mi: ko je Tomorrow MorningŠ Etini se okrenula sa irokim osmijehom na licu. To je sin velečasnog Wellesa , odgovorila je.

Sin velečasnog WellesaŠ , ponovila je Alma. Velečasni Welles je imao samo kćerke - i to samo jednu ivu kćerku, kad smo već kod toga. Da engleski sestre Etini nije bio tako ispravan i tečan, Alma bi pretpostavila da se ena pogre no izrazila. Njegov sin po taio , objasnila joj je Etini. Tomorrow Morning je njegov usvojeni sin. On je i moj sin, također, kao i sestre Manu. On je sin svih u ovoj misiji! Mi smo svi porodica po taio. Ali odakle je do aoŠ , upitala je Alma. Do ao je odavde , Etini je rekla, i nije mogla sakriti ogromno zadovoljstvo zbog te činjenice. Vidite, Tomorrow Morning je na . Ali odakle je stigao danasŠ Stigao je s Raiatee, gdje sad ivi. Tamo ima vlastitu misiju. Imao je dosta uspjeha na Raiatei, otoku koji je nekada bilo neprijateljski nastrojen prema pravom Bogu. Ljudi, koje je danas doveo sa sobom - to su njegovi preobraćenici - tačnije, neki od njih. Svakako, ima ih jo mnogo. Svakako, Alma je imala jo dosta pitanja, ali je sestra Etini jedva čekala da se pridru i gozbi, pa joj se Alma zahvalila i pustila je. Oti la je do buna guave pored rijeke i sjela je u njegovu sjenu da malo porazmisli. Bilo je mnogo toga o čemu je trebalo da razmisli i da sklopi kockice. Očajnički eleći da pove e sve ove nove zapanjujuće informacije, sjetila se razgovora, koji je prije nekoliko mjeseci vodila s velečasnim Wellesom. Kroz maglu, prisjetila se da joj je velečasni Welles spomenuo svoja tri usvojena sina - tri najreprezentativnija primjerka misionarske kole u Matavai zalivu - koji su sad rukovodili uglednim misijama na obli njim otocima. Poku avala se sjetiti detalja tog usamljenog, odavno vođenog razgovora, međutim, njeno sjećanje je bilo stra no nejasno. Alma se prisjećala da je mo da Raiatea zaista bio jedan od otoka, koji je spominjao, ali je bila uvjerena da nikada nije spomenuo ime Tomorrow Morning . Alma bi zapamtila to ime, da ga je nekad čula. Te riječi bi istog trena privukle njenu pa nju, zato to su bile prepune ličnih asocijacija. Ne, nikad ga ranije nije čula da je izgovorio to ime. Velečasni Welles ga je drugačije zvao.

Fallen JMe

Sestra Etini je ponovo protrčala pored, ovog puta praznih ruku. Alma je ponovo

384

pohrlila prema njoj i zadr ala je. Znala je da je naporna, ali se nije mogla obuzdati. Sestro Etini , rekla je. Kako se stvarno zove Tomorrow MorningŠ Sestra Etini je djelovala zbunjeno. Njegovo ime je Tomorrow Morning , naprosto je rekla. Ali da li ga brat Welles tako zoveŠ Ah! , pogled sestre Etini se ozario. Brat Welles ga zove njegovim tahićanskim imenom, odnosno Tamatoa Mare. Međutim, Tomorrow Morning je nadimak, koji je on sam smislio za sebe, jo

kad je bio dječak! Vi e voli da ga tako zovu. Sestro

Whittaker, jezik mu je uvijek i ao od ruke - bio je najbolji đak, kog smo Mrs. Welles i ja imale, i vidjet ćete da govori engleski daleko bolje od mene. Čak i od najranijeg djetinjstva, čuo je da njegovo tahićansko ime zvuči slično kao te engleske riječi. Oduvijek je bio tako pametan. Ime mu pasuje, tu se svi sla emo, jer on donosi nadu, razumijete, svima koje sretne. Kao novi dan. Kao novi dan , Alma je ponovila. Ba tako, da. Sestro Etini , rekla je Alma. Izvinite, ali imam jo jedno, posljednje pitanje. Kada je posljednji put Tamatoa Mare bio ovdje, u Matavai zalivuŠ Sestra Etini je odgovorila bez oklijevanja. U novembru 1850. godine. Sestra Etini je odjurila dalje. Alma je ponovo sjela u hlad

buna i ponovo je

posmatrala veseli haos. Posmatrala ga je bez radosti. Osjećala je probadanje u svom srcu, kao da je neko pritisnuo palac kroz njene grudi, duboko i jako. Ambrose Pike je ovdje preminuo u novembru 1850. godine.

A

lmi je bilo potrebno neko vrijeme da priđe Tomorrow Morningu. Te noći je bila moćna proslava - gozba, koja dolikuje monarhu, kako su, svakako, posmatrali

tog čovjeka. Stotine Tahićana okupilo se na pla i, gdje su jeli pečenu svinjetinu, ribu i hljebno drvo, u ivali su u pudingu od marante, jamu i bezbrojnim kokosima. Zapalili su logorske vatre i ljudi su zaplesali - naravno, ne ba najrazularenije plesove, zbog kojih je Tahiti nekada bio prilično ozlogla en, već najneprovokativniji tradicionalni ples, koji su oni nazivali hura. Čak ni taj ples nije bio dozvoljen u ostalim misionarskim

naseljima na otoku, ali je Alma znala da bi ga velečasni Welles ponekad dopustio.

385

( Naprosto, ne vidim ni ta lo e u tome , jednom je rekao Almi, koja je počela da smatra ovu često ponavljanu frazu savr enim geslom velečasnog Wellesa.) Alma nikada ranije nije vidjela izvođenje plesa, i bila je opčinjena, kao i svi ostali. Kose mladih plesačica bile su ukra ene trostrukim nizovima cvjetova jasmina i gardenije, i oko vrata ogrlice od cvijeća. Muzika je bila spora i talasasta. Lica nekih djevojkaka su bila pro arana o iljcima od boginja, ali su na svjetlosti vatre sve bile podjednako lijepe. Lako se mogao steći utisak o enskim ekstremitetima i kukovima u pokretu, pa čak i ispod njihovih dugih, vrećastih, haljina, koje su im propisali misionari. To je, zaista, bio najprovokativniji ples, koji je Alma ikada vidjela (čudila se, jer su čak i njihove ruke bile provokativne), i nije mogla ni zamisliti kako je taj ples izgledao njenom ocu, jo 1777. godine, kad su ene, koje su ga izvodile nosile samo suknje od trave. To je sigurno bila lijepa predstava za mladića iz Richmonda, koji je poku avao da zadr i svoju čednost. S vremena na vrijeme, atletski građeni mu karci uskakali su u plesni krug i izvodili su komične, lakrdija ke prekide hure. Alma je pomislila da je svrha toga vjerovatno smjena senzualnog raspolo enja veseljem, međutim, i oni su, uskoro, počeli da testiraju granice razvrata u svojim pokretima. Često su se alili tako to su plesači posezali za plesačicama, dok su djevojke graciozno uzmicale, ne propustiv i nijedan korak. Činilo se da su čak i najmlađa djeca razumjela skrivenu aluziju na po udu i odustala su od učestvovanja u predstavi; s druge strane, toliko su vri tali od smijeha, da su zbog toga djelovali daleko iskusnije u odnosu na svoj uzrast. Čak je i sestra Manu - taj sjajni primjer uzornog kr ćanskog pona anja - skočila u larmu i pridru ila se hura plesačicama, nji ući svoju pozadinu s iznenađujućom okretno ću. Kad joj je jedan plesač pri ao, dopustila mu je da je uhvati, uz urlike zadovoljstva koji su dopirali iz publike. Plesač se zatim pripio uz njen bok, s nizom pokreta čiju neskrivenu skarednost nije mogao niko pogre no protumačiti; sestra Manu je samo piljila u njega komično prenagla enim koketnim pogledom i plesala. Alma je dr ala na oku velečasnog Wellesa, koji je djelovao kao da je očaran svime to je vidio. Pored njega je sjedio Tomorrow Morning, u savr enom stavu, besprijekorno odjeven kao londonski gospodin. Tokom večeri, ljudi su dolazili da sjednu kraj njega, da pritisnu svoj nos o njegov i pozdrave ga. Sve ih je dočekao s duhom prefinjenosti i dare ljivosti. Dodu e, Alma je morala priznati da nikada, u

386

cijelom svom ivotu, nije vidjela ljep e ljudsko biće. Naravno, fizička ljepota se mogla naći po cijelom Tahitiju, i vremenom bi se čovjek navikao na to. Ovda nji mu karci su bili prelijepi, ene jo ljep e, a djeca najljep a. Većina Evropljana je djelovala kao grupa blijedih grbavaca vretenastih ruku u poređenju s izvanrednim Tahićanima! Hiljadu stranaca punih strahopo tovanja je to reklo hiljadu puta. Tako da, naravno, ljepote ovdje nije manjkalo, i Alma je vidjela priličan dio nje - međutim, Tomorrow Morning je bio najljep i od svih. Ko a mu je bila tamna i sjajna, njegov osmijeh blistava mjesečina. Kad je posmatrao ljude oko sebe, to je bio čin dare ljivosti, svjetlucanje. Bilo je nemoguće ne buljiti u njega. I pored njegovog lijepog lica, njegova veličina je zahtijevala pa nju. Bio je zaista čudesnog stasa - Ahil, glavom i bradom. Bez ikakve sumnje, takvog čovjeka bi svako slijedio u bitku. Jednom prilikom, velečasni Welles je rekao Almi da bi u nekada njim ratovima otočana u ju nim morima, pobjednici osmatrali le eve protivnika, tragajući za najvi im i najtamnijim tijelima među mrtvima. Čim bi prona li te ubijene divove, isjekli bi njihova tijela i izvadili im kosti, od kojih bi pravili udice, dlijeta i oru je. Kosti najvećih mu karaca, vjerovali su, bile su napunjene ogromnom energijom, zbog čega će i oruđe i oru je napravljeno od njih darovati nositelju nepobjedivost.

to se tiče Tomorrow Morninga, Alma je pomislila naje iv i se, da bi

od njega mogli napraviti arsenal oru ja - ako bi uopće uspjeli da ga ubiju. Alma je etala du ivica vatrenih jama da ne bi privlačila pa nju dok osmatra situaciju. Niko nije obraćao pa nju na nju, toliko su bili pro eti svojom rado ću. Terevenka se produ ila do duboko u noć. Vatre su plamtjele visoko i jarko, sjene su bile tako mračne i treperave, da su se ljudi gotovo bojali da će se saplesti o njih, ili da će ih one

čepati i odvući u po. Ples je postao jo neobuzdaniji, a djeca su se

pona ala kao da su opsjednuta duhovima. Alma nije pretpostavila da će posjeta uglednog kr ćanskog misionara izazvati ba toliku galamu i pijanku - pa ipak, ona je tek odnedavno bila na Tahitiju. Ni ta od svega toga nije uznemirilo velečasnog Welles, koji nikada nije djelovao sretnije, ni ivahnije. Kad je već uveliko pro la ponoć, velečasni Welles je, konačno, primijetio Almu. Sestro Whittaker! , pozvao ju je. Gdje su mi maniriŠ Morate upoznati mog sina! Alma je pri la dvojici mu karaca, koji su sjedili tako blizu vatri, da se činilo da su i sami plamtjeli. Bio je to čudan susret, jer je Alma stajala, a mu karci su - po lokalnom

387

običaju - sjedili. Nije htjela da sjedne. Nije htjela da pritisne svoj nos ni o čiji tuđi nos. Međutim, Tomorrow Morning joj je pristojno pru io svoju dugu ruku da bi se rukovali. Sestro Whittaker , rekao je velečasni Welles, ovo je moj sin, kog sam vam spominjao. Dragi sine, vidi , ovo je sestra Whittaker, iz Sjedinjenih Američkih Dr ava. Ona je botaničarka s određenim renomeom. Prirodoslovac! , rekao je Tomorrow Morning lijepim britanskim akcentom, zainteresovano klimajući glavom. Kao dijete, veoma sam volio proučavati prirodu. Moji prijatelji su me smatrali ludim jer sam cijenio ono to drugi nisu - li će, insekte, koralje i slično. Međutim, bio je to u itak i obrazovanje. Kako častan

ivot, tako

duboko proučavati svijet. Sigurno ste sretni zato to ste odabrali taj poziv. Alma ga je posmatrala s visine. Konačno vidjeti njegovo lice tako izbliza - to upečatljivo lice, koje ju je tako dugo mučilo i fasciniralo, to lice, koje ju je dovuklo ovamo s drugog dijela planete, to lice, koje je tako tvrdoglavo provociralo njenu ma tu, lice, koje ju je toliko mučilo da je to preraslo u opsesiju - bilo je, naprosto, zapanjujuće. Njegovo lice je imalo tako jak uticaj na nju da joj se činilo nevjerovatnim da on, zauzvrat, nije bio tako zapanjen kada je vidio nju: Kako ga je mogla poznavati tako prisno, a on nju nimalo? Ali, za to bi je, zaboga, i poznavaoŠ Mirno, uzvratio joj je pogled. Trepavice su mu bile tako duge, da je to bilo apsurdno. Ne samo da je djelovao kao pretjeran, već skoro agresivan - taj spektakl od trepavica, te nepotrebno bujne rese. Osjećala je kako joj se tijelom

iri

razdra enost - nikome nisu bile potrebne takve trepavice. Drago mi je to sam vas upoznala , rekla je. S graciozno ću dr avnika, Tomorrow Morning je napomenuo da je zadovoljstvo u potpunosti njegovo. Zatim je pustio njenu ruku, Alma se oprostila od njih, a Tomorrow Morning je ponovo usmjerio pa nju na velečasnog Wellesa - na svog lijepog, patuljastog, malog bijelog oca.

O

stao je dvije sedmice u Matavai zalivu. Rijetko je sklanjala pogled s njega, eljna da nauči - putem posmatranja i iz

neposredne blizine -

ta god je mogla. Ubrzo je naučila da je Tomorrow

388

Morning bio omiljen. Ustvari, bio je toliko omiljen, da je to skoro izazivalo ogorčenje. Pitala se izaziva li to nekada njegovo ogorčenje. Nikada, ni na trenutak nije bio sam, iako je Alma tragala za takvim trenutkom, nadajući se razgovoru nasamo s njim. Činilo se da nikada neće biti anse za to; bilo je tu obroka, sastanaka, dru enja i ceremonija njemu u čast, sve vrijeme. Spavao je u kući sestre Manu, koja je vrvjela od stalnih posjetilaca. Kraljica Aimata Pomare IV Vahine od Tahitija pozvala je Tomorrow Morninga na čaj u njenoj palati u Papeeteju. Svi su eljeli da čuju - na engleskom, tahićanskom, ili na oba - priču Tomorrow Morninga o njegovom neobičnom uspjehu kao misionara na Raiatei. Niko nije

elio da čuje tu priču vi e od Alme i, tokom privremenog boravka

Tomorrow Morninga, uspjela je sklopiti cijelu priču od raznih posmatrača i obo avalaca Velikog čovjeka. Saznala je da je Raiatea bila kolijevka polinezijske mitologije i, zbog toga mjesto, koje je imalo najmanje anse da prihvati kr ćanstvo. Otok - velik i grebenast - bio je mjesto rođenja i prebivali te Oroa, boga rata, kome se počast odavala rtvovanjem ljudi u hramovima, zasutim ljudskim lobanjama. Raiatea je bilo ozbiljno mjesto (sestra Etini je koristila riječ značajno). Planina Temehani, u sredi njem dijelu otoka, smatrana je vječnim boravi tem svih mrtvih u Polineziji. Pričalo se da se na najvi em vrhu ove planine nalazio vječiti magleni prekrivač, jer mrtvi nisu voljeli sunčevu svjetlost. Ljudi iz Raiatee nisu bili veseli ljudi; bili su ozbiljni ljudi od krvi i veličine. Oni nisu bili Tahićani. Opirali su se učenju engleskog jezika. Opirali su se učenju francuskog jezika. Nisu se opirali Tomorrow Morningu. On je prvi put tamo stigao prije est godina na krajnje spektakularan način: do ao je sam u kanuu, koji je napustio kad se pribli io otoku. Skinuo se go i otplivao do obale, pa ljivo plivajući kroz tutnjajuće velike talase, dr eći Bibliju iznad glave i pjevajući: Pjevam riječ Jehove, jedinog pravog boga! Pjevam riječi Jehove, jedinog pravog boga! Ljudi s Raiatee su ga primijetili. Tad je Tomorrow Morning počeo graditi svoju evangelističku imperiju. Podigao je crkvu - u neposrednoj blizini matičnog paganskog hrama na Raiatei - koja se lako mogla poistovjetiti s palatom, samo da nije bila kuća bogoslu enja. To je sad bila najveća zgrada u Polineziji. Dr alo ju je četrdeset est stubova, istesanih od stabala hljebnog drveta, i izbru enih ajkulinom ko om.

389

Ukupan broj preobraćenika Tomorrow Morninga brojao je tri i po hiljade du a. Posmatrao je kako ljudi bacaju svoje idole u vatru. Posmatrao je kako stari hramovi prolaze kroz brze preobra aje, od svetili ta nasilnih rtvovanja do bezopasnih gomila mahovinom prekrivenog kamenja. Obukao je ljude Raiatee u skromnu evropsku odjeću: mu karce u pantalone, ene u duge haljine i e iriće. Dječaci su stajali u redu, čekajući da im on lično napravi kratku, uglednu frizuru. Nadgledao je izgradnju zajednice urednih bijelih kolibica. Naučio je da čitaju i pi u ljude, koji, prije njegovog dolaska, nikada nisu ni vidjeli abecedu.

kolu je sada pohađalo četiri stotine djece i

učilo svoj katehizam. Tomorrow Morning se pobrinuo da ljudi ne ponavljaju u prazno riječi evanđelja, već da razumiju ta one znače. Uz to, već je samostalno obučio jo sedam misionara, koje je nedavno poslao na jo udaljenije otoke; i oni su doplivali do obala s Biblijom iznad glave, uzvikujući Jehovino ime. Dani nemira, zabluda i sujevjerja su pro li. Čedomorstvo je postalo stvar pro losti. Poligamija se okončala. Neki su nazivali Tomorrow Morninga prorokom; u kalo se da vi e voli riječ sluga. Alma je saznala da je Tomorrow Morning na ao enu na Raiatei, Temanavu, čije je ime značilo ona, koja eli dobrodo licu . Imao je tamo i dvije male kćerke, Frances i Edith, koje su dobile imena po velečasnom Wellesu i Mrs. Welles. Alma je saznala da je on bio najugledniji čovjek na Dru tvenim otocima. Toliko puta je to čula, da joj je dosadilo da to slu a. Ko bi rekao - da je potekao iz na e male kole u Matavai zalivu! , rekla je sestra Etini. Alma nije uspjela naći ni trenutak za razgovor s Tomorrow Morningom sve do u kasno jedne noći, deset dana nakon njegovog dolaska, kada ga je zatekla dok je prevaljivao kratku razdaljinu između kuće sestre Etini, gdje je maločas u ivao u večeri i kuće sestre Manu, gdje je planirao spavati. Mogu li razgovarati s vamaŠ , pitala ga je. Naravno, sestro Whittaker , slo io se, sjetiv i se njenog imena s lakoćom. Činilo se da nije bio nimalo iznenađen kada je vidio kako dolazi iz sjene prema njemu. Ima li ovdje neko mirnije mjesto gdje bismo mogli porazgovaratiŠ , pitala ga je. elim razgovarati s vama o nečemu, ali u tajnosti. Le erno se nasmijao. Sestro Whittaker, ako ste ikada uspjeli do ivjeti takvu stvar kao to je tajnost ovdje, u Matavai zalivu, ja vas pozdravljam. ta god mi elite kazati,

390

mo ete mi kazati ovdje. U tom slučaju, u redu , rekla je, mada se morala osvrnuti i provjeriti je li u okolini bilo nekoga ko bi mogao prislu kivati. Tomorrow Morning , započela je, vi i ja smo vjerujem - bliskije povezani svojim sudbinama, nego to bi se to reklo. Vama su me predstavili kao sestru Whittaker, ali je neophodno da znate da sam kratki period svog ivota bila poznata kao Mrs. Pike. Neću vas tjerati da nastavite dalje , rekao je nje no, podigav i ruku. Znam ko ste, Alma. Posmatrali su jedno drugo utke neko, činilo se, du e vrijeme. Tako , konačno je rekla. Ba tako , odgovorio je. Ponovo, nastupila je duga stanka. I ja znam ko ste vi , konačno je rekla. StvarnoŠ Nije djelovao ni najmanje uznemireno zbog toga. Pa, ko sam jaŠ Međutim, sada - iako je bila isprovocirana da odgovori - otkrila je da ne mo e tako lako odgovoriti na pitanje. Osjećajući da ipak treba ne to da ka e, rekla je: Dobro ste poznavali mog mu a. Zaista, jesam. tavi e, nedostaje mi. Taj odgovor je okirao Almu, ali joj se okantnost tog priznanja vi e svidjela od rasprave ili poricanja. Predosjećajući ovaj razgovor posljednjih dana, Alma je mislila da će poludjeti, ukoliko je Tomorrow Morning optu i zbog opakih la i, ili ako se bude pretvarao da nikad nije ni čuo za Ambrosea. Međutim, nije djelovalo kao da je poku avao da se opire ili da bilo ta poriče. Pogledala ga je izbliza, tragajući na njegovom licu za nečim, pored opu tenosti i samouvjerenosti, ali nije mogla pronaći ni ta, to nije bilo u redu. Nedostaje vam , ponovila je. Uvijek će mi nedostajati, jer je Ambrose Pike bio jedan od najboljih ljudi. To svi ka u , rekla je uznemireno Alma, osjetiv i da je pomalo nadigrana. Zato to je to bila istina. Jeste li ga voljeli, Tamatoa MareŠ , pitala ga je, opet pomno posmatrajući njegovo lice u potrazi za prekidom stalo enosti. eljela je da ga iznenadi, ba kao to

391

je on nju. Međutim, njegovo lice nije odavalo ni trunku nelagode. Nije čak ni trepnuo na spomen svog pravog imena. Svi, koji su ga upoznali, zavoljeli su ga , odgovorio je. Ali, jeste li ga vi posebno voljeliŠ Tomorrow Morning je stavio ruke u d epove i pogledao u mjesečinu. Nije se urio da odgovori. Ubjedljivo je ličio na čovjeka koji opu teno čeka voz. Nakon nekog vremena, vratio je pogled na Almino lice. Primijetila je da su bili slične visine. Njena ramena nisu bila mnogo u a od njegovih. Vjerujem da vas neke stvari kopkaju , rekao je, umjesto odgovora. U tom trenutku, osjetila je kao da gubi tlo pod nogama. Morat će biti jo direktnija. Tomorrow Morning , obratila mu se. Mogu li otvoreno govoriti s vamaŠ Slobodno , ohrabrio ju je. Dozvolite mi da vam ispričam ne to o sebi, jer će to, mo da, pomoći da slobodnije pričate. Iako to ne smatram uvijek vrlinom, niti blagoslovom - u moju narav je usađena elja da razumijem poredak stvari. Voljela bih da shvatim ko je bio moj mu . Pre la sam toliku razdaljinu da bih ga bolje razumjela, ali je to do sada bilo uzaludno. Malo onoga, to mi je bilo dato da razumijem Ambrosea, unijelo mi je samo jo vi e zabune. Na brak, svakako, nije bio ni uobičajen, niti dug, mada to ne poriče ljubav i brigu, koju sam osjećala prema svom mu u. Tomorrow Morning, nisam naivna. Ne tra im po tedu od istine. Molim vas da shvatite da moj cilj nije da vas napadnem, niti da od vas napravim svog neprijatelja. Va e tajne neće biti u opasnosti, ako mi ih povjerite. Međutim, iz određenih razloga, sumnjam da znate tajne, koje su vezane za mog pokojnog mu a. Vidjela sam crte e, na kojima vas je nacrtao. Sigurna sam da me razumijete, za to me ti crte i nagone da vas pitam o odnosu, koji ste imali s Ambroseom. Mo ete li usli iti udovičin zahtjev i kazati mi ta znateŠ Moja osjećanja ne zahtijevaju po tedu. Tomorrow Morning je klimnuo glavom. Mo ete li cijeli sutra nji dan provesti sa mnomŠ , pitao ju je. Mo da, čak i do večeriŠ Klimnula je glavom. U kakvoj ste fizičkoj kondicijiŠ , pitao je. Pitanje i njegova neumjesnost ju je zbunila. Primijetio je njenu nelagodu i pojasnio

392

je: Ono to sam htio da saznam jeste - jeste li u stanju da prepje ačite ne to du u razdaljinu? Pretpostavljam da ste kao prirodoslovac u kondiciji i snazi, ali ipak, moram pitati. Volio bih da vam poka em ne to, ali ne elim da vas preopteretim. Mo ete li se penjati uzbrdo po strmom terenu i tome sličnoŠ Mislim da mogu , odgovorila je Alma, jo jednom razdra ena. Prepje ačila sam ovaj otok u cijelosti tokom posljednjih godinu dana. Vidjela sam sve, to se mo e vidjeti na Tahitiju. Alma, ne sve , Tomorrow Morning ju je ispravio, s dobroćudnim osmijehom. Ne ba sve.

K

renuli su sutradan u zoru. Tomorrow Morning je nabavio kanu za njihovo putovanje. Ne rizično mali gambit od kanua, kao onaj koji je koristio velečasni

Welles, kada je posjećivao svoje koraljne ba te, već malo bolji, čvr ći i dobro napravljen. Ići ćemo na Tahiti-iti , objasnio joj je. Trebalo bi nam nekoliko dana da stignemo tamo kopnom, ali mo emo stići tamo za pet, est sati veslanjem uz obalu. Nadam se da vam nije nelagodno da budete na vodiŠ Klimnula je glavom. Bilo joj je te ko protumačiti je li bio bri an ili snishodljiv. Spakovala je tubu od bambusa punu svje e vode za sebe i nekoliko poi za ručak,

umotanih u komadić muslina, koje je mogla vezati za pojas. Nosila je svoju najotrcaniju haljinu - onu, koja je već pretrpjela najgora otočka zlostavljanja. Tomorrow Morning je bacio letimičan pogled na njena gola stopala, koja su, nakon godinu dana provedenih na Tahitiju, izgledala otvrdlo i uljevito, kao kod radnika na planta i. Nije spomenuo ni ta, ali je vidjela da je to primijetio. I njegova stopala su bila gola. Dodu e, od skočnih zglobova na gore, bio je savr eni evropski gospodin. Nosio je svoje uobičajeno čisto odijelo i bijelu ko ulju, mada je skinuo sako, uredno ga slo io i upotrijebio umjesto jastuka za sjedenje u kanuu. Nije bilo smisla da razgovaraju na putu do Tahiti-itija - malog, okruglastog, grebenastog i udaljenog poluotoka na drugom kraju otoka. Tomorrow Morning se morao koncentrisati, a Alma nije eljela da se okreće svaki put kada je htjela ne to da ka e. Zbog toga su nastavili u ti ini. Putovanje du obale je bilo te ko u određenim područjima, i Alma je za alila to

393

Tomorrow Morning nije ponio veslo i za nju, da bi se osjećala korisnom - mada je, iskreno, djelovalo kao da mu njena pomoć nije bila potrebna. Prosijecao je vodu elegantno i efikasno, probijajući se između grebena i kanala bez oklijevanja, kao da je već putovao tuda stotinu puta. Pretpostavila je da je to bila istina. Bila je sretna zbog svog e ira sa irokim obodom, jer je sunce bilo jako i odsjaj je na vodi plesao pred njenim očima. Pet sati kasnije, litice Tahiti-itija bile su s njihove desne strane. Zabrinjavajuće, činilo se da se Tomorrow Morning ustremio ba na njih. Je li trebalo da projure preko tih stijena? Je li to bio morbidni cilj njihovog putovanja? Ali tada je Alma ugledala zasvođeni ulaz na pročelju litice, mračni otvor, ulaz u pećinu na nivou mora. Tomorrow Morning je sinhronizovao kanu s kotrljanjem velikog talasa i zatim zapanjujuće i krajnje neustra ivo - lansirao ih je pravo kroz taj otvor. Alma je bila ubijeđena da će ih voda, koja se povlačila, odvući nazad na dnevnu svjetlost, ali je on ustro veslao, skoro stojeći u kanuu, tako da su izletjeli na stjenovitu pla u s mokrim ljunkom, duboko u pećini. Taj podvig je bilo blizak magiji. Pomislila je da čak ni Hiro kontingent ne bi rizikovao s takvim manevrom. Iskoči, molim te , naredio joj je i, mada nije podviknuo na nju, shvatila je da se mora brzo pomjeriti, prije nego to dođe sljedeći talas. Iskočila je i pojurila ka najvi oj tački - koja, dodu e, nije ba djelovala kao da je dovoljno visoka. Pomislila je da bi jedan veliki talas bio dovoljan da budu zauvijek zbrisani. On nije djelovao zabrinuto. Izvukao je kanu za sobom na pla u. Mogu li vas zamoliti da mi pomogneteŠ , upitao ju je ljubazno. Pokazao joj je greben iznad njihovih glava, i shvatila je da je elio da podignu kanu tamo gore, da bi ga sačuvali. Pomogla mu je da podigne kanu i zajedno su ga podigli na greben, daleko od dometa talasa koji su se lomili. Ona je sjela, a on do nje, te ko dahćući od napora. Je li vam udobnoŠ , konačno ju je pitao. Jeste , odgovorila je. Sad moramo sačekati. Kad se plima spusti, vidjet ćete uzak put po kom ćemo moći hodati po grebenu, a onda ćemo se uspeti gore, na plato. Odatle mogu da vas odvedem na mjesto koje elim da vam poka em. Odnosno, ako mislite da to mo ete izdr atiŠ

394

Mogu to izdr ati , rekla je. Dobro. Sad ćemo se na kratko odmoriti. Zavalio se na jastuk od svog sakoa, ispru io je noge i opustio se. Kad su se dokotrljali talasi, skoro da su mu dotakli stopala - skoro. Vidjela je da je tačno znao kako je plima nadolazila u ovu pećinu. Bilo je krajnje neobično. Gledajući Tomorrow Morninga ispru enog kraj sebe, vratilo joj se iznenadno bolno sjećanje na to kako je Ambrose znao da se udobno opru i na bilo kakvoj povr ini - na travi, kauču, podu u dnevnoj sobi na White Acreu. Dozvolila mu je deset minuta da se odmori, ali nakon toga vi e se nije mogla obuzdati. Kako ste ga upoznaliŠ , pitala je. Pećina nije bila najti e mjesto za razgovor, s vodom koja je nadirala i povlačila se preko stijena i s raznoraznim vla nim odjecima. Međutim, bilo je nečeg u vezi s dobujućim zvukom oko njih zbog čega je ovo mjesto djelovalo kao najsigurnija tačka na svijetu na kojoj je Alma mogla zahtijevati stvari, i da otkrije tajne. Ko ih je mogao čutiŠ Ko ih je mogao vidjetiŠ Niko, osim duhova. Plima će izvući njihove riječi iz ove pećine i odvući ih u more, gdje će ih izlomiti pjenu avi talasi, a ribe pojesti. Tomorrow Morning joj je odgovorio iz le ećeg polo aja. Vratio sam se na Tahiti da posjetim velečasnog Welles u augustu 1850. godine i Ambrose je bio tu - ba kao to ste vi sada tu. Kako vam je djelovaoŠ Pomislio sam da je anđeo , rekao je bez oklijevanja, i dalje mireći. Pomislila je da je prebrzo odgovarao na njena pitanja. Nije eljela slatkorječive odgovore; eljela je cijelu priču. Nije eljela samo zaključke; eljela je međuprostore. eljela je da sazna kako su se Tomorrow Morning i Ambrose upoznali. eljela je da razmotri njihovu komunikaciju. osjećali. Sasvim sigurno, nastavio priču. Nakon

eljela je da sazna

eljela je da sazna

ta su razmi ljali, kako su se

ta su radili. Čekala je, ali on nije

to su već neko vrijeme proveli

utke, Alma je dodirnula

njegovu ruku. Otvorio je oči. Molim vas , rekla je. Nastavite. Sjeo je i okrenuo se prema njoj. Je li vam velečasni Welles ikada ispričao kako sam ja dospio u misijuŠ , pitao ju je.

395

Ne , odgovorila je. Imao sam samo sedam godina , rekao je. Mo da osam. Prvo je umro moj otac, zatim majka, a poslije toga i moja dva brata. Jedna od očevih pre ivjelih

ena

preuzela je brigu o meni, ali je, ubrzo, i ona umrla. Tu je bila jo jedna majka - jo jedna od očevih ena - međutim, ne to kasnije je i ona umrla. Ubrzo su i sva djeca ostalih ena mog oca umrla. Bile su tu i bake, ali su i one ubrzo umrle. Zastao je, razmisliv i o nečemu, a onda je nastavio, ispraviv i se: Ne, pomije ao sam redosljed smrti. Alma, molim vas da mi oprostite. Bake su prve umrle, kao najslabiji članovi porodice. Dakle, prvo su moje bake umrle, da, a zatim moj otac i tako dalje, kao to sam rekao. I ja sam bio nakratko bolestan, ali nisam umro - kao to vidite. Ali to su uobičajene priče na Tahitiju. Sigurno ste ih već čuliŠ Alma nije bila sigurna ta da ka e, pa je utjela. Mada je znala za pogubnu stopu smrtnosti u Polineziji tokom posljednjih pedeset godina, niko joj nikada nije ispričao priče o gubicima bliskih ljudi. Jeste li vidjeli o iljke na čelu sestre ManuŠ , pitao ju je. Je li vam iko objasnio njihovo porijekloŠ Odmahnula je glavom. Nije shvatala kako bilo ta od toga ima veze s Ambroseom. To su o iljci tugovanja , rekao je. Kad su ene na Tahitiju u alosti, re u se po glavi ajkulinim zubima. Znam, to je jezivo za evropski um, ali to je način da ena, istovremeno, poka e i otpusti svoju tugu. Sestra Manu ima najvi e o iljaka, jer je izgubila cjelokupnu porodicu, uključujući i djecu. Mo da smo zbog toga nas dvoje oduvijek bili privr eni jedno drugom. Alma je bila začuđena njegovom upotrebom mirne riječi privr eni kao način da se izrazi odanost između ene, koja je izgubila svu svoju djecu i dječaka, koji je izgubio sve svoje majke. Činilo joj se da to nije bila dovoljno jaka riječ. Zatim se Alma sjetila jo jedne fizičke anomalije sestre Manu. A ta je s njenim prstimaŠ , pitala je, podigav i svoje ruke. Vrhovi, koji nedostajuŠ To je jo jedno zavje tanje gubitka. Ponekad, ljudi ovdje sijeku vrhove prstiju da bi iskazali svoju tugu. To je postalo lak e kada su nam Evropljani donijeli gvo đe i čelik. Tugaljivo se osmjehnuo. Alma mu nije uzvratila osmijehom; bilo je isuvi e u asno. Nastavio je.

to se tiče mog djeda, kog jo nisam spominjao, on je bio rauti.

Jeste li čuli za rauti? Velečasni Welles je godinama poku avao da me anga uje da

396

mu pomognem pri prevođenju ove riječi, ali to ide te ko. Moj dobri otac koristi riječ hu kač , ali ta riječ ne mo e prenijeti dostojanstvenost te pozicije. Historičar je blizu, ali ni to nije tačan izraz. Zadatak rautija je da trči uz ljude kad juri aju u borbi i da im odr ava hrabrost, podsjećajući ih na to ko su. Rauti pjeva o porijeklu i lozi svakog pojedinca, podsjećajući ratnike na slavu njihove porodične historije. Brine se za to da oni ne zaborave na herojstvo svojih predaka. Rauti zna porijeklo svakog čovjeka na ovom otoku, unazad sve do bogova, i on pjeva o njihovoj hrabrosti. Moglo bi se, čak, reći da je to neka vrsta propovijedi, mada nasilne. Kakvi su ti stihoviŠ , pitala je Alma, pomiriv i se s ovom dugom, nepovezanom pričom. Pretpostavila je da ju je doveo tu s razlogom, i vjerovatno joj je i sve to pričao s razlogom. Tomorrow Morning je okrenuo lice prema ulazu u pećinu, i razmislio je na tren. Na engleskomŠ To nema istu silinu, ali bi to bilo ne to nalik ovome: Budite na

krajnjem oprezu sve dok njihova volja ne bude sasječena! Bacite se na njih poput munje! Ti si Arava, sin Hoani, unuk Paruta, potomak Paritija, koji je potomak Tapunuia, koji je odsjekao glavu moćnom Anapi - ocu jegulja - ti si taj čovjek! Obru i se na njih poput mora!" Tomorrow Morning je uzviknuo ove riječi, a one su odjeknule preko stijena, udaviv i se u talasima. Okrenuo se prema Almi - čije su se ruke naje ile, jer nije mogla ni zamisliti kakav je uticaj to imalo na tahićanskom, ako ju je toliko uznemirilo na engleskom - i rekao je svojim običnim glasom: Ponekad su se i ene borile. Hvala vam , rekla je, iako joj nije bilo najjasnije za to je to rekla.

ta se desilo s

va im djedomŠ Umro je s ostalima. Nakon to mi je porodica pomrla, ostao sam siroče. Na Tahitiju, to nije tako te ka sudbina za dijete kakva bi bila, pretpostavljam, u Londonu ili Philadelphiji. Ovdje se djeci daje nezavisnost od ranog doba, i svako ko se mo e popeti na drvo ili baciti udicu, mo e sebe prehraniti. Niko se ovdje neće smrznuti na smrt tokom noći. Bio sam sličan dječacima, koje viđa na pla i u Matavai zalivu, koji su, također, bez porodice. Mo da ja nisam bio tako sretan kao to oni djeluju da jesu, jer nisam imao malenu bandu drugara. Shvata , moj problem nije bila izgladnjelost tijela, već duhaŠ Da , rekla je Alma.

397

Tako sam dospio u Matavai zaliv, gdje se nalazilo naselje. Nekoliko sedmica, osmatrao sam misiju. Ma koliko da su skromno ivjeli, vidio sam da su ipak imali bolje stvari, nego ljudi na drugim dijelovima otoka. Imali su no eve dovoljno o tre da ubiju svinju jednim ubodom, i sjekire, koje su mogle da obore drvo s lakoćom. Za moje oči, njihove kolibe su bile luksuzne. Vidio sam velečasnog Wellesa, koji je bio toliko bijel da mi je djelovao kao duh, dodu e, ne kao zao duh. Da, govorio je jezikom duhova, ali je pomalo govorio i mojim jezikom. Posmatrao sam njegova kr tenja, koja su svima bila zabavna. Sestra Etini je rukovodila kolom, zajedno s Mrs. Welles, i vidio sam djecu kako ulaze i izlaze iz kole. Le ao sam napolju, ispod prozora i slu ao predavanja. Nisam bio ba sasvim neobrazovan. Mogao sam imenovati sto pedeset vrsta ribe, i mogao sam nacrtati mapu zvijezda na pijesku, ali nisam bio obrazovan na evropski način. Neka od te djece su imala male table za svoje lekcije. Poku ao sam sebi napraviti tablu od tamne ploče vulkanskog kamena, koji sam ispolirao pijeskom. Ofarbao sam je u jo jaču crnu boju, upotrijebiv i biljni sok planinske bokvice, a zatim sam bijelim koraljima nacrtao linije na njoj. To je bio skoro, pa uspje an izum - ali, na alost, ni ta se nije moglo izbrisati s nje! Nasmijao se kad se prisjetio toga. Ako sam dobro razumio, imali ste pozama nu biblioteku kao dijeteŠ Ambrose mi je rekao da ste od najmlađeg uzrasta govorili nekoliko jezika, zar neŠ Alma je klimnula glavom. Znači, Ambrose je pričao o njoj! Osjetila je drhtavicu zadovoljstva zbog ovog otkrića (nije je zaboravio!), ali je u tome bilo i ne to uznemirujuće: ta je jo Tomorrow Morning znao o njojŠ Očito, znatno vi e, nego to je ona znala o njemu. Moj san je bio da jednog dana vidim tu biblioteku , rekao je. Volio bih da vidim i vitra e. U svakom slučaju, jednog dana me je velečasni Welles vidio i pri ao mi je. Bio je ljubazan. Alma, uvjeren sam da ne morate zami ljati koliko je bio ljubazan, jer ste ga upoznali. Zadao mi je zadatak. Rekao je da mora poslati poruku misionaru u Papeeteju. Zamolio me je da odnesem poruku njegovom prijatelju. Naravno, pristao sam. Pitao sam ga: Kako glasi porukaŠ Samo mi je predao ploču s ucrtanim linijama i rekao mi na tahićanskom: To je poruka! Bio sam zbunjen, ali sam oti ao trčeći. Nekoliko sati kasnije, prona ao sam drugog misionara u njegovoj crkvi kraj pristani ta. Taj čovjek uopće nije govorio na tahićanskom jeziku. Nisam shvatao kako mu mogu prenijeti poruku, kad nisam znao kako glasi poruka i kad nismo mogli komunicirati! Međutim, uručio sam mu tablu. Pogledao ju je, a zatim je ponovo u ao u

398

svoju crkvu. Kad je iza ao, dao mi je mali sve anj papira za pisanje. Alma, tada sam se prvi put susreo s papirom, i mislio sam da je to najfinija i najbjelja tapa tkanina, koju sam ikada vidio - dodu e, nije mi bilo jasno kakav odjevni predmet bi iko mogao napraviti od tako malih komada. Pretpostavio sam da su se mogli za iti u obliku nekog odjevnog predmeta. Po urio sam nazad u Matavai zaliv, pretrčav i svih jedanaest kilometara. Kad sam predao papir velečasnom Wellesu, bio je odu evljen, jer - rekao mi je - to je i bila njegova poruka: elio je da posudi malo papira za pisanje. Alma, bio sam tahićansko dijete, to znači da sam znao za magiju i čuda - međutim, nisam razumio magiju ovog trika. Pomislio sam da je velečasni Welles nekako ubijedio tablu da ka e ne to drugom misionaru. Mora da je naredio tabli da govori u njegovo ime i zato mu je elja bila usli ena! Oh, elio sam da naučim tu magiju! Pro aputao sam zapovijest svojoj jadnoj replici table, i koraljem sam nacrtao neke linije po njoj. Moja zapovijest je bila: Vrati mog brata iz mrtvih. Sad me buni za to nisam tra io da mi vrati majku, ali vjerovatno sam tada vi e patio za bratom. Mo da zbog toga to je bio za titnički nastrojen prema meni. Oduvijek sam se divio svom bratu, koji je oduvijek bio mnogo hrabriji od mene. Alma, neće vas iznenaditi, kad ka em da moj poku aj magije nije bio uspje an. Kako god, kad je velečasni Welles vidio ta sam radio, sjeo je da porazgovara sa mnom, i to je bio početak mog novog obrazovanja. Čemu vas je učioŠ , pitala je Alma. Kao prvo, Kristovoj milosti. Kao drugo, engleskom jeziku. I, konačno, čitanju. Nakon du e stanke, nastavio je. Bio sam dobar učenik. Ako sam dobro razumio, i vi ste bili dobra učenicaŠ Da, oduvijek , potvrdila je Alma. Putevi uma su mi lako i li od ruke, kao to su, pretpostavljam, i vamaŠ Da , odgovorila je Alma. ta li mu je jo ispričao Ambrose? Velečasni Welles je postao moj otac i od tada sam oduvijek bio miljenik svog oca. Usuđujem se reći da me voli vi e, nego to voli vlastitu kćerku i enu. Svakako me voli vi e, nego to voli svoje ostale usvojene sinove. Ako sam dobro razumio ta mi je Ambrose pričao, i vi ste bili miljenica svog oca - da vas je Henry volio vi e, nego to je, mo da, volio svoju enuŠ Alma se acnula. To je bila okantna izjava. Osjećala je da nije bila u stanju da

399

odgovori. Kakvu je vjernost osjećala prema svojoj majci i prema Prudence svih ovih godina i kilometara - čak i preko jaza smrti - da nije mogla iskreno odgovoriti na ovo pitanje? Pa, Alma, uvijek se zna kad je neko miljenik na ih očeva, zar neŠ , pitao je Tomorrow Morning, nastaviv i da je pa ljivo ispituje. To prenosi na nas jedinstvenu moć, zar neŠ Ako osoba od najvećeg značaja na svijetu odluči da nas voli vi e u odnosu na sve ostale, onda se naviknemo da dobijamo ono, to smo po eljeli. Zar to nije bio slučaj i s vamaŠ Kako da ne osjećamo da smo jaki - ljudi kao to smo vi i jaŠ Alma je preispitivala istinitost te tvrdnje. Međutim, naravno da je bila istinita. Njen otac joj je ostavio sve - cjelokupnost svog bogatstva, za razliku od svih ostalih na svijetu. Iznenada je shvatila da joj nikada nije dozvoljavao da napu ta White Acre, ne samo zato to mu je bila potrebna, već zato to ju je volio. Alma se prisjetila kako je znao da je posadi na krilo kad je bila mala djevojčica i priča joj izmi ljene priče. Sjetila se da je govorio: U mom umu, ru na je deset puta vrednija od lijepe. Sjetila se noći bala na White Acreu 1808. godine, kada je talijanski astronom poredao ljude kao zvijezde na tableau vivant neba, i vodio ih je kroz sjajan ples. Njen otac - sunce, sredi te svega - uzviknuo je kroz kosmos: Dajte djevojci mjesto'. , i ohrabrio je Almu da potrči. Prvi put u ivotu, shvatila je da je to sigurno bio on, Henry, da joj je on te večeri gurnuo u ruke baklju, povjeriv i joj vatru, lansirav i je kao prometejsku kometu preko travnjaka, i kroz irom otvoreni svijet. Niko drugi nije imao ovla tenje da djetetu povjeri vatru. Niko drugi ne bi dodijelio Almi pravo da ima

mjesto. Tomorrow Morning je nastavio. Znate, moj otac me je uvijek smatrao nekom vrstom proroka. Jeste li i vi tako vidjeli sebeŠ , pitala ga je Alma. Ne , rekao je. Znam ko sam. Kao prvo, ja sam rauti. Ja sam hu kač, kao to je bio moj otac prije mene. Prilazim ljudima i pjevam ohrabrenja. Moj narod je dosta propatio, i ja ga podr avam da ponovo bude jak - ali, u ime Jehove, jer je novi bog moćniji od na ih starih bogova. Alma, kad to ne bi bila istina, svi moji ljudi bi i dalje bili ivi. Tako ja propovijedam: na silu. Vjerujem da na ovim otocima novosti o Stvoritelju i Isusu Kristu moraju biti saop tene, ali ne uz pomoć blagosti i ubjeđivanja, nego na

400

silu. Zato sam bio uspje an tamo gdje drugi nisu uspjeli. Bio je veoma le eran dok je pričao Almi o tome. Skoro da je bio ravnodu an prema tome, kao da je posrijedi bila neka lagana stvar. Međutim, ima tu jo ne to , rekao je. U starim načinima razmi ljanja, postojala su sredi nja bića - glasnici, kako su se zvali, između bogova i ljudi. Kao svećeniciŠ , pitala je Alma. Kao velečasni Welles, hoćete rećiŠ , Tomorrow Morning se osmjehnuo, ponovo pogledav i na ulaz u pećinu. Ne. Moj otac je dobar čovjek, ali on nije vrsta bića, na koje mislim. On nije bo anski glasnik. Mislim na ne to drugačije od svećenika. Pretpostavljam da bi moglo da se ka e... koja je prava riječŠ Izaslanik. U starim načinima razmi ljanja, vjerovali smo da je svaki bog imao svog izaslanika. U hitnim slučajevima, Tahićani bi se molili tim izaslanicima za oslobođenje. Dođi u svijet , molili bi se. Izađi na svjetlost i pomozi nam, jer je rat, i vlada glad i strah, i patimo. Izaslanici nisu bili ni od ovog, ni od onog svijeta, već su se kretali između njih. Smatrate li sebe jednim od njihŠ , ponovo ga je Alma pitala. Ne , odgovorio je. Tako sam vidio Ambrosea Pikea. Okrenuo se prema njoj, čim je to izgovorio i njegovo lice se - samo na tren izobličilo od bola. Srce joj se steglo, ali morala se pribrati, ostati stalo ena. I vi ste ga vidjeli na sličan način, zar neŠ , pitao je, posmatrajući njeno lice, u potrazi za odgovorom. Da , rekla je. Konačno su do li do toga. Konačno su do li do Ambrosea. Tomorrow Morning je klimnuo glavom i djelovao je kao da mu je laknulo. Znate, mogao je čuti moje misli , rekao joj je. Da , odgovorila je Alma. To je bilo ne to to je znao da radi. elio je da i ja čujem njegove misli , rekao je,

međutim, ja nemam tu

sposobnost. Da , rekla je Alma. Razumijem vas. Nemam je ni ja. Mogao je da vidi zlo - kako se skuplja i gomila. Tako mi je objasnio zlo, kao gomilanje zlokobne boje. Mogao je da vidi propast. Mogao je da vidi i dobro. Talase dobrote, koji su okru ivali određene ljude. Znam , rekla je Alma.

401

Čuo je glasove mrtvih. Alma, čuo je mog brata. Da. Rekao mi je da je jedne noći mogao čuti zvjezdanu svjetlost - ali, samo te jedne noći. Rastu ilo ga je to je nikad vi e nije mogao čuti. Smatrao je da, ako je zajedno poku amo slu ati, ako spojimo na e umove, da bismo mogli da primimo poruku. Da. Alma, bio je usamljen na svijetu, jer niko nije bio nalik njemu. Nije mogao pronaći dom. Alma je, opet, osjetila da joj se srce steglo - bio je to grč stida, krivice i aljenja. Skupila je ruke u pesnice i pritisla ih o svoje oči. Trudila se da ne zaplače. Kad je spustila pesnice i otvorila oči, Tomorrow Morning ju je posmatrao kao da i čekuje neki znak, kao da poku ava vidjeti bi li trebalo da prekine priču. Međutim, ona je samo eljela da je on nastavi. ta je on tra io u vamaŠ , pitala je Alma. elio je prijatelja , rekao je Tomorrow Morning.

elio je blizanca.

elio je da

budemo isti. Vidite, pogrije io je u vezi sa mnom. Mislio je da sam bolji, nego to zaista jesam. Pogrije io je i u vezi sa mnom , Alma je rekla. Znači, znate kakva je situacija. ta ste vi tra ili u njemuŠ Alma, elio sam da spolno općim s njim , Tomorrow Morning je rekao smrknuto, ali ne trepnuv i. Ba kao i ja , rekla je. Znači, nas dvoje smo isti , rekao je Tomorrow Morning, iako je djelovalo da mu ta misao nije donijela utjehu. Ni njoj nije donijela utjehu. Jeste li i spolno općili s njimŠ , pitala ga je. Tomorrow Morning je uzdahnuo. Naveo sam ga na to da vjeruje da sam bio i nevin. Mislim da me je vidio kao prvobitnog čovjeka, novu vrstu Adama, i pustio sam ga da povjeruje da sam takav. Pustio sam ga da nacrta one crte e - ne, ohrabrivao sam ga da nacrta te crte e na kojima sam bio ja - jer sam sujetan. Rekao sam mu da me nacrta onako, kako bi nacrtao orhideju, u besprijekornoj nagosti. Jer, u čemu je

402

razlika između golog čovjeka i cvijeta u bo ijim očimaŠ To sam mu rekao. Tako sam ga namamio da mi se pribli i. Ali, da li ste spolno općili s njimŠ , ponovila je, hrabreći sebe za direktniji odgovor. Alma , rekao je. Pojasnili ste mi kakav ste tip osobe. Objasnili ste mi da vas pokreće elja za razumijevanjem. Pustite me sada da objasnim kakva sam ja osoba: ja sam osvajač. Ne hvalim se, kada to ka em. Naprosto, to je moja narav. Mo da nikada ranije niste sreli osvajača, pa je te ko to razumjeti. Moj otac je bio osvajač , odgovorila je. Razumijem to vi e, nego to mo ete zamisliti. Tomorrow Morning je klimnuo glavom, shvativ i poentu. Henry Whittaker. U svakom pogledu, da. Vjerovatno ste u pravu. Mo da me onda mo ete razumjeti. Kao to sigurno znate, u prirodi osvajača je da stekne sve ono, to eli da stekne. Neko vrijeme nakon toga, nisu razgovarali. Alma je imala jo jedno pitanje, ali jedva se usuđivala da ga postavi. Međutim, ako ga ne postavi sada, nikad neće saznati, a onda će je to pitanje izjedati cijeli

ivot. Skupila je hrabrost i pitala:

Tomorrow Morning, kako je Ambrose umroŠ Kako nije odmah odgovorio, dodala je: Velečasni Welles me je obavijestio da je preminuo od infekcije. Pretpostavljam da je umro od infekcije - na kraju. To bi i doktor rekao. Međutim, kako je zaista umroŠ To nije prijatna tema za priču , rekao je Tomorrow Morning. Umro je od tuge. Kako to mislite - od tugeŠ Ali, kakoŠ , bila je uporna Alma. Morate mi reći. Nisam ovdje do la zbog ugodnog ćaskanja i uvjeravam vas da mogu podnijeti ta god da mi ka ete. Recite mi - ta je bio uzrok smrtiŠ Tomorrow Morning je uzdahnuo. Ambrose je isjekao sebe, veoma ozbiljno, nekoliko dana prije svoje smrti. Sjećate se da sam vam pričao da se ovda nje ene kad izgube blisku osobu - re u ajkulinim zubom po glaviŠ Alma, ali to su Tahićanke i to je tahićanski običaj. Ovda nje ene znaju kako da sigurno obave taj u asni ritual. Znaju tačno koliko duboko da zasijeku ko u, tako da mogu da iskrvare svoje tuge, a da ne izazovu kobnu povredu. Nakon toga, odmah previju ranu. Ambrose, avaj, nije bio izvje ban u tom umijeću samopovređivanja. Bio je prilično o alo ćen. Svijet ga je razočarao. Ja sam ga razočarao. Najgore od svega, vjerujem da je razočarao i sam

403

sebe. Nije ostao pri svojim uvjerenjima. Kad smo ga prona li u njegovoj fare, vi e mu nije bilo spasa. Alma je za mirila i vidjela svoju ljubav, svog Ambrosea - njegovu dobru i prelijepu glavu - natopljenu krvlju od samopovređivanja. I ona je razočarala Ambrosea. Jedino, to je on elio bila je čistota, a jedino, to je ona eljela bilo je zadovoljstvo. Protjerala ga je na ovo usamljeno mjesto i on je ovdje umro na u asan način. Osjetila je da joj je Tomorrow Morning dodirnuo ruku i otvorila je oči. Nemojte patiti , rekao je smireno. To nikako niste mogli spriječiti. Niste ga vi odveli u smrt. Ako ga je iko odveo u smrt, to sam bio ja. I dalje nije bila u stanju da govori. Međutim, iskrslo je jo jedno u asno pitanje, nije imala drugog izbora, osim da ga pita: Je li odsjekao i svoje vrhove prstijuŠ U maniru sestre ManuŠ Nije sve , rekao je Tomorrow Morning, s nje no ću vrijednom hvale. Alma je ponovo za mirila. Te umjetničke ruke! Sjetila se - iako nije eljela da se sjeti - noći, kada je stavila njegove prste u svoja usta, poku avajući da ga privoli na to da uđe u nju. Ambrose se trgnuo od straha, ustuknuo je. Bio je tako krhak. Kako je uspio da izvr i ovo u asno nasilje nad sobomŠ Pomislila je da će joj pozliti. Alma, to je teret koji ja moram nositi , rekao joj je. Imam dovoljno snage za to breme. Dopustite mi da ga nosim. Kada je povratila glas, rekla je: Ambrose je oduzeo sebi ivot. Pa ipak, velečasni Welles mu je priredio pravu kr ćansku sahranu. To nije bilo pitanje, već vi e odraz začuđenosti. Ambrose je bio uzoran kr ćanin , rekao je Tomorrow Morning.

to se tiče mog

oca, bo e mu oprosti, on je čovjek neobične milosti i dare ljivosti. Polako sklapajući kockice cijele priče, Alma je pitala: Zna li va otac ko sam jaŠ Trebalo bi da pretpostavimo da zna , odgovorio je. Moj otac dobro zna sve to se de ava na ovom otoku. Pa ipak, bio je tako dobar prema meni. Nikada nije čeprkao, zapitkivao... Alma, to vas ne bi trebalo čuditi. Moj otac je otjelovljenje ljubaznosti. Jo jedna duga pauza. Zatim je Alma rekla: Međutim, znači li to da zna i za vasŠ Zna li ta se de avalo između vas i mog pokojnog suprugaŠ

404

Opet, mo emo razumno pretpostaviti da zna. Pa ipak, i dalje vam se toliko divi... Alma nije mogla zavr iti misao, a Tomorrow Morning se nije ni trudio da joj odgovori. Sjedila je zapanjena uteći dugo nakon ovoga. Očito, ogroman kapacitet velečasnog Wellesa za saosjećanje i opro taj nije se povinovao logici, pa čak ni riječima. Međutim, na kraju joj je jo jedno u asno pitanje palo na pamet. Zbog tog pitanja osjetila je blagu mučninu i umnu poremećenost, ali - jo jednom - morala je da sazna. Jeste li silom uzeli AmbroseaŠ , pitala ga je. Jeste li ga povrijediliŠ Tomorrow Morning se nije uvrijedio zbog ove implicitne optu be, ali je iznenada djelovao starije. Oh, Alma , rekao je tu no. Čini se da vi ne razumijete ba najbolje ta je osvajač. Nije nu no da ja nekoga prisiljavam - čim odlučim, drugi nemaju nikakvog izbora. Zar ne uviđate toŠ Jesam li natjerao velečasnog Wellesa da me usvoji kao sina i da me voli vi e, nego to voli svoju rođenu porodicuŠ Jesam li natjerao otok Raiatea da prihvati JehovuŠ Alma, vi ste pametna ena. Poku ajte to shvatiti. Alma je ponovo pritisla svoje ake na oči. Nije smjela dozvoliti sebi da zaplače, ali je sada znala u asnu istinu: Ambrose je dozvolio Tomorrow Morningu da ga dodiruje, dok je od nje samo ustuknuo u gnu anju. Moguće je da se zbog te informacije osjećala gore, nego od bilo čega drugog to je danas saznala. Posramila se, jer ju je okupirala tako sitničava i sebična stvar, nakon to je čula takve u ase, ali nije se mogla obuzdati. ta je biloŠ , pitao ju je Tomorrow Morning kada je vidio njeno uznemireno lice. I ja sam udjela za tim da spolno općim s njim , konačno je priznala. Međutim, nije me htio. Tomorrow Morning je pogledao s beskrajnom nje no ću. Znači, tu se vi i ja razlikujemo , rekao je. Vi ste popustili.

S

ad se plima konačno povukla, i Tomorrow Morning je rekao: Hajde da odemo brzo, dok imamo priliku. Ako uopće

odmah.

405

elimo to da uradimo, moramo krenuti

Ostavili su kanu na grebenu i iza li iz pećine. Kao to je Tomorrow Morning rekao, pri dnu grebena je bio uzani putić po kom su mogli sigurno hodati. Hodali su tridesetak metara, a onda su se počeli penjati. Iz kanua, ta litica je izledala kao strma, vertikalna i nedosti na, ali sad, dok je pratila Tomorrow Morninga, stavljajući svoja stopala i ruke tamo, gdje ih je on stavljao, vidjela je da zaista postoji put prema gore. Skoro kao da su bile usječene stepenice, s hvati tima i gazi tima ba na mjestima, na kojima su bila potrebna. Nije gledala na dolje u talase, ali je vjerovala - kao to je naučila da vjeruje Hiro kontingentu - u sposobnost svog vodiča i svoje čvrste korake. Nakon sto pedeset metara uspona, stigli su do grebena. Odatle, u li su u gusti pojas d ungle, pentrajući se po strmoj padini punoj vla nog korijenja i lijana. Nakon nekoliko sedmica provedenih s Hiro kontingentom, Alma je bila u dobroj kondiciji za pje ačenje, sa srcem planinskog ponija, međutim, ovo je bio varljivi uspon. Mokro li će pod njenim nogama je bilo idealno za opasna skliznuća, pa su, čak i bosi, te ko pronalazili oslonac. Počela se umarati. Vi e nije vidjela ni traga stazi. Nije joj bilo jasno kako je Tomorrow Morning uopće znao kuda se zaputio. Budite pa ljivi , doviknuo joj je preko ramena. C est glissant. Shvatila je da je i on vjerovatno bio umoran, jer joj se činilo da nije ni primijetio da joj se upravo obratio na francuskom. Nije ni znala da je govorio francuski jezik. ta je jo krio u toj svojoj glaviŠ Divila mu se. Dobro je ispao, obzirom da je siroče. Strmina se malo ubla ila i sad su koračali pored potoka. Uskoro je mogla čuti nejasnu tutnjavu u daljini. Neko vrijeme, buka je bila samo odjek, ali su onda skrenuli na krivini i odjednom ga je mogla vidjeti - dvadesetak metara visok vodopad, trake bijele pjene, koje su se bučno obru avale u pjenu avi bazen. Silina vode koja je padala stvarala je vazdu ne struje, a izmaglica je dala obličje tim vazdu nim strujama, zbog čega su bile vidljive kao da su duhovi. Alma je eljela da tu zastane, ali vodopad nije bio eljena destinacija Tomorrow Morninga. Prislonio se uz nju da bi ga čula, pokazao je prema nebu i uzviknuo: Sada ponovo idemo gore. Jednom, pa drugom rukom, peli su se kraj vodopada. Uskoro je Almina haljina bila potpuno natopljena vodom. Posegnula je za čvrstim grupicama planinske bokvice i stabljikama bambusa da bi se pridr ala i molila se da nisu bez korijena. Pored vrha vodopada, nalazila se udobna humka od uglačanog kamenja i visoke trave, kao i ra trkane stijene. Alma je pretpostavila da joj je pričao o tom platou - njihovoj

406

destinaciji - mada isprva nije mogla utvrditi ta je bilo toliko naročito u vezi s tim mjestom. Zatim je Tomorrow Morning zakoračio iza najveće stijene, a ona je krenula za njim. Krajnje neočekivano, tu je bio ulaz u malu pećinu - tako uredno urezanu u stijeni, kao da je posrijedi soba u kući, sa zidovima od dva i po metra s obje strane. Pećina je bila prohladna i tiha, i mirisala je na minerale i ilovaču. Bila je prekrivena - u potpunosti tapecirana - najluksuznijim pokrivačem od mahovine koji je Alma Whittaker ikada vidjela. Pećina nije bila, naprosto, naseljena mahovinom; bila je obrasla mahovinom. Nije bila naprosto zelena; bila je jarko zelena. Bila je tako jarka u svom zelenilu da je skoro pričala, kao da je - razbiv i vidljivi svijet - eljela da pređe u svijet zvuka. Mahovina je bila gusto, ivo krzno, pretvarajući svaku povr inu stijene u mitsku uspavanu zvijer. Nevjerovatno, ali najdublji dijelovi pećine su najsjajnije sijali; Alma je u trenu shvatila da su bili pro arani filigranom nalik dragulju Schistotega pennata. Goblinovo zlato, zmajevo zlato, vilinsko zlato - Schistotega pennata bila je najrjeđa od pećinskih mahovina, taj la ni dragulj, koji se sijao kao mačije oko u vječitom sumraku geolo ke sjene, nadzemaljska blje tava biljka, kojoj je potreban tek najkraći zrak svjetlosti svakog dana da bi sijala dovijeka, ta sjajna varalica, čije su sjajne povr ine zaludjele toliko putnika tokom vjekova, nagnav i ih da povjeruju da su nabasali na skriveno blago. Međutim, za Almu, to je bilo blago, divnije od bilo kakvog stvarnog bogatstva, jer je okitilo cijelu pećinu neobja njivom, blistavom, smaragdnom svjetlo ću, koju je ranije vidjela samo u minijaturnom izdanju, u letimičnim pogledima na mahovinu viđenu kroz mikroskop... a, sada je stajala usred nje. Njena prva reakcija kad je u la u ovo čudesno mjesto, bila je da za miri pred tolikom ljepotom. Bila je nepodno ljiva. Osjećala je kao da je to ne to, to nije smjela vidjeti bez dozvole, bez neke vrste religioznog iskupljenja. Osjećala se kao da to ne zaslu uje. mireći, opustila se i ubijedila sebe da je samo sanjala tu viziju. Kad se usudila opet otvoriti oči, ona je i dalje bila tu. Pećina je bila tako lijepa, da su je kosti zaboljele od udnje. Nikada ranije nije udjela ni za čim kao za ovom svjetlucavom magijom od mahovine. eljela je ivjeti ovdje. Iako je stajala ba tamo - to mjesto joj je već počelo nedostajati. Znala je da će joj nedostajati tokom ostatka njenog ivota. Ambrose je oduvijek smatrao da će ti se ovdje svidjeti , rekao je Tomorrow Morning.

407

Tek tad je počela jecati. Tako je jako jecala da nije ispu tala nikakve zvuke - nije ih ni mogla ispustiti - njeno lice se izobličilo u tragičnu masku. Ne to u njenom sredi tu se raspalo, razbiv i u paramparčad njeno srce i pluća. Pala je na Tomorrow Morninga, kao to vojnik pada u naručje svog saborca. On ju je podigao. Tresla se kao kloparajući kostur. Njeno jecanje nije gubilo na jačini. Uhvatila se za njega takvom silinom kojom bi manjem čovjeku slomila rebra. eljela je da ga stisne tako jako, da joj ruke prođu kroz njega - ili, jo bolje, da nestanu u njemu, da se rastvore u njegovoj utrobi, izbri u, poni te. U navali tuge, isprva to nije osjetila, ali je na kraju primijetila da je i on plakao - ne u velikim naletima jecaja, već tihim suzama. Ona je pridr avala njega koliko i on nju. I tako su stajali među mahovinama i jecajući izgovarali njegovo ime. Ambrose, jadikovali su. Ambrose. Oti ao je u nepovrat. Na kraju su pali na zemlju, kao posječeno drveće. Odjeća im je bila vla na, a zubi su im cvokotali od hladnoće i umora. Bez ikakve diskusije ili nelagode, skinuli su vla nu odjeću. Morali su to uraditi, ili bi umrli od hladnoće. Sada nisu bili samo iscrpljeni i mokri, sada su le ali nagi. Le ali su na mahovini i razgledali jedno drugo. To nije bilo procjenjivanje. To nije bilo zavođenje. Tijelo Tomorrow Morninga je bilo prelijepo - ali to je bilo očito, nimalo iznenađujuće, neosporno, i neva no. Tijelo Alme Whittaker nije bilo prelijepo - međutim, i to je bilo očito, nimalo iznenađujuće, neosporno, i neva no. Posegnula je za njegovom rukom. Stavila je njegove prste u svoja usta, kao dijete. On joj je to dozvolio. Nije ustuknuo. Onda je posegnula za njegovim penisom, koji je bio - kao penis svakog tahićanskog momka - obrezan ajkulinim zubom u djetinjstvu. eljela je da ga dodiruje intimnije; on je bio jedina osoba, koja je ikada dodirivala Ambrosea. Nije tra ila dozvolu Tomorrow Morninga za ove dodire; dozvola je bila data, bez ijedne riječi. U vezi sa svim su se razumjeli. Skliznula je niz njegovo veliko, toplo tijelo i uzela je njegov ud u usta. Taj čin je bila jedina stvar u njenom ivotu koju je ikada eljela da uradi. Odrekla se mnogo toga i nikada se nije alila - ali, zar nije mogla, bar jednom, da do ivi ovoŠ Nije joj bilo potrebno da bude udata. Nije joj bilo potrebno da bude lijepa, ili da je mu karci ele. Nije joj bilo potrebno da bude okru ena prijateljima i povr no ću. Nije

408

joj bilo potrebno imanje, biblioteka, bogatstvo. Bilo je tako mnogo toga, to joj nije bilo potrebno. Nije joj čak bilo potrebno ni da konačno iskopa neistra eni predio njene prastare nevinosti, u iznurenom uzrastu od pedeset tri godine - mada je znala da bi joj Tomorrow Morning iza ao u susret, ako bi to po eljela. Međutim - makar u samo jednom trenutku svog ivota - bilo joj je potrebno ovo. Tomorrow Morning nije oklijevao, niti ju je po urivao. Pustio je da ga istra uje, da stavi u svoja usta bilo koji dio njega, koji je mogla staviti. Pustio ju je da ga sisa kao da di e kroz njega - kao da je bila ispod vode i da je on bio njena jedina veza s vazduhom. Koljena zabijenih u mahovinu, lica uronjenog u njegovom tajnovitom gnijezdu, osjetila je kako postaje sve te i u njenim ustima, topliji i popustljiviji. Bilo je ba onako kako je oduvijek zami ljala da će biti. Ne, bilo je bolje, nego to je ikada zami ljala da će biti. Onda se rasuo po njenim ustima, i ona je to primila kao posvećujući poklon, kao davanje milostinje. Bila je zahvalna. Nakon toga, vi e nisu plakali.

P

roveli su noć zajedno, u toj visokoj pećini punoj mahovine. Bilo je isuvi e opasno da se sada, po mraku, vraćaju u Matavai zaliv. Iako Tomorrow Morning nije

imao ni ta protiv noćne vo nje kanuom ( tavi e, tvrdio je da mu vi e prija, jer je vazduh bio hladniji), smatrao je da nije sigurno za nju da siđe pored vodopada i niz liticu bez ikakve svjetlosti. Kako je dobro poznavao otok, vjerovatno je sve vrijeme pretpostavljao da će morati tu i da prenoće. Nije imala ni ta protiv njegove pretpostavke. Spavanje na otvorenom nije obećavalo noć mirnog sna, ali su izvukli najbolje iz situacije. Napravili su malo rupu u kamenu veličine bilijarske lopte. Sakupili su suh hibiskus, koji je Tomorrow Morning uspio upaliti za tili čas. Alma je sakupila hljebno drvo, koje je uvila u li će banane i pekla sve, dok se plodovi nisu raspukli. Napravili su le aj od stabljika planinske bokvice, koju su udarcima kamenja pretvorili u mek materijal, koji je podsjećao na tkaninu. Spavali su zajedno ispod ove sirove prostirke od planinske bokvice, stisnuti jedno uz drugo zbog topline. Bilo je vla no, ali ne i nepodno ljivo. Sklupčali su se jedno oko drugog kao male lisice. Ujutru, Alma je otkrila da je biljni sok iz stabljika bokvice ostavio tamno plave mrlje po njenoj ko i -

409

koje se, dodu e, nisu vidjele na ko i Tomorrow Morninga. Njegova ko a je upila mrlje, dok su se na njenoj, bljeđoj, lijepo vidjele. Činilo joj se mudrim da ne spominje događaje od pro le noći. Nisu pričali o tome, ali ne zbog stida, već nečega, to je izbliza mnogo vi e podsjećalo na obzir. Uz to, bili su iscrpljeni. Obukli su se, pojeli ostatak hljebnog drveta, spustili se pored vodopada, prona li put niz litice, ponovo su u li u pećinu, prona li suh i netaknut kanu na istom mjestu gdje su ga i ostavili, i ponovo su se otisnuli na putovanje nazad do Matavai zaliva. est sati kasnije, kada se poznata crna pla a misionarskog naselja pojavila na vidiku, Alma se okrenula prema Tomorrow Morningu i stavila je svoju ruku na njegovo koljeno. Prestao je veslati. Oprostite mi , rekla je. Mogu li vas uznemiriti samo jo

jednim, posljednjim

pitanjemŠ Bila je to jo jedna stvar koju je morala znati - a nije bila sigurna da će se njih dvoje ikada ponovo vidjeti - zbog čega ga je morala pitati sad. Klimnuo je glavom učtivo, dajući joj znak da nastavi. Već skoro godinu dana, Ambroseov ko ni kofer - ispunjen njegovim crte ima na kojima ste vi - nalazio se u mojoj fare na pla i. Bilo ko ga je mogao uzeti. Bilo ko je mogao razdijeliti te crte e po cijelom otoku. Pa ipak, nijedna osoba s ovog otoka ih nije ni taknula. Zbog čegaŠ Oh, pa na to je lako odgovoriti , rekao je s lakoćom Tomorrow Morning. Zbog toga to me se svi u asno boje. Zatim je ponovo uzeo veslo i ponovo ih dovezao do pla e. Skoro da je bilo vrijeme za večernju slu bu. Dočekali su ih s toplinom i rado ću. Odr ao je prelijepu propovijed. Ni jedna jedina osoba nije se usudila da ih pita gdje su bili.

410

Dvadeset šesto poglavlje

T

omorrow Morning je napustio Tahiti tri dana kasnije, da bi se vratio u svoju misiju na Raiatei - i svojoj eni i djeci. Tokom tih dana, Alma se uglavnom

dr ala po strani. Dobar dio vremena provela je u svojoj fare, nasamo s psom Rogerom, razmi ljajući o svemu, to je saznala. Istovremeno je bila rasterećena i opterećena: rasterećena od svih ranijih pitanja; opterećena odgovorima. Preskočila je jutarnje kupanje na rijeci sa sestrom Manu i ostalim enama, jer nije eljela da vide plave fleke, koje su se i dalje nazirale na njenoj ko i. Odlazila je na crkvene slu be, ali je ostajala u pozadini, učiniv i sebe neupadljivom. Ona i Tomorrow Morning nikada vi e nisu proveli ni trenutak nasamo. Ustvari, iz onoga to je vidjela, on nikada nije imao ni trenutak nasamo za sebe. Bilo je čudo da je uopće uspjela da se osami s njim. Dan prije njegovog odlaska, desila se jo jedna proslava njemu u čast - identična kao izuzetna svečanost od prije dvije sedmice. Opet, bilo je plesa i slavlja. Opet, bilo je muzičara, hrvačkih turnira i borbi pijetlova. Opet, bilo je vatre u jami i zaklanih svinja. Alma je sad mogla jasnije vidjeti koliko su Tahićani po tovali Tomorrow Morninga, mo da čak i vi e, nego to su ga voljeli. Također, mogla je vidjeti polo aj odgovornosti na kom se nalazio, i kako se vje to nosio s njim. Ljudi su vje ali bezbrojne ogrlice s nanizanim cvijećem oko njegovog vrata; cvijeće je ote alo oko njegovog vrata, kao lanci. Darivali su ga: parom zelenih golubica u kavezu, gomilicom negodujućih prasića, kitnjastim nizozemskim pi toljem iz osamnaestog vijeka, koji vi e nije mogao pucati, Biblijom u povezu od kozije ko e, nakitom za njegovu enu, balom pamučnog platna, kesama ećera i čaja, lijepim gvozdenim zvonom za crkvu. Ljudi su polagali poklone pred njegove noge, a on ih je primao s naklono ću. U sumrak, grupa ena s metlama do la je do obale i počela mesti i čistiti pla u za igru haru raa puu. Alma nikada ranije nije vidjela tu igru, ali je znala o čemu se radi, jer joj je velečasni Welles ispričao. Igra - čiji se naziv prevodi kao hvatanje lopte tradicionalno su igrala dva tima ena, koje bi stajale na pla i na razdaljini od otprilike trideset metara, okrenute jedne prema drugima. Na svakom kraju ovog ad hoc terena, nacrtale bi liniju u pijesku, koja bi označavala cilj. Kao lopta poslu io je gusti

411

zamotuljak zategnuto uvijenog li ća bokvice, prečnika bundeve prosječne veličine, mada ne i toliko te ke. Alma je saznala da je cilj igre bio oduzeti loptu od protivničkog tima i baciti je na suprotni kraj terena, a da je, pri tom, protivnice ne obore. Ako bi lopta odletjela u more, igra bi se nastavila među talasima. Igračici je bilo dozvoljeno da uradi bilo ta, ne bi li spriječila protivnicu da postigne go. Engleski misionari su smatrali da je igra haru raa puu prosta i izazovna, i zbog toga je bila zabranjena u svim ostalim naseljima. Zaista, ako ćemo biti po teni prema misionarima, igra nije oti la daleko od toga da bude prosta.

ene su redovno bile

ozljeđivane tokom utakmica haruu raa puu - bilo je tu slomljenih kostiju, fraktura lobanja, prolivene krvi. Kao to je velečasni Welles izjavio pun divljenja, bio je to zapanjujući spektakl divlja tva . Međutim, nasilje i jeste bilo su tina svega. U starim vremenima, kad su mu karci vje bali za rat, ene su igrale haruu raa puu. Tako su i dame bile spremne ako dođe do toga da se moraju boriti. Za to je velečasni Welles dozvolio da se ta igra nastavi kad su je sve ostale misije zabranile, smatrajući je nekr ćanskim ispoljavanjem čistog divlja tvaŠ Pa, iz istog razloga kao i sve drugo: on, naprosto, nije vidio ni ta lo e u tome. Dodu e, kad je igra počela, Alma se nije mogla osloboditi pomisli da je velečasni Welles, ipak, ozbiljno pogrije io ovim povodom: bilo je mogućnosti za u asna povređivanja u utakmici haruu raa puu. Tog trenutka, kad bi lopta u la u igru, ene bi se preobrazile u istovremeno opasna i zastra ujuća bića. Ove ljubazne i gostoljubive tahićanske dame - čija je tijela Alma viđala na jutarnjim kupanjima, s kojima je dijelila hranu, čiju je djecu ljuljala na svom koljenu, čije je glasove slu ala u visokim tonovima pri iskrenim molitvama i čiju je kosu tako lijepo ukra avala cvijećem - istog trena, pretvorile su se u rivalske bataljone paklenih o trokond i. Alma nije mogla razlučiti je li zaista cilj igre bio da se uhvati lopta ili da se rastrgnu udovi protivnice - ili, mo da ipak kombinacija to dvoje. Vidjela je ljupku sestru Etini (Sestru Etini!) kako je čepala drugu enu za kosu i bacila je na zemlju - a njena protivnica, pri tom, nije bila ni blizu lopte! Gomila na pla i je voljela spektakl i klicala je u znak odobravanja. I velečasni Welles ih je bodrio, a Alma je tada prvi put vidjela kornvalskog lučkog siled iju, kakav je nekada bio, prije nego to su ga Krist i Mrs. Welles spasili od njegovih ratobornih manira. Posmatrajući ene kako napadaju loptu i jedne druge, velečasni Welles vi e

412

nije izgledao kao bezopasni patuljak; vi e je podsjećao na neustra ivog malog pacovskog terijera. Zatim je sasvim iznenada, kao grom iz vedra neba, Almu oborio konj u galopu. Ili je, barem, imala takav utisak. Međutim, nije je konj oborio na zemlju; to je bila sestra Manu, koja je istrčala s terena da bi se spremila za juri kad je Almu udarila postrance u punom trku. Sestra Manu je čepala Almu za ruku i povukla je na teren za igru. Gomili se ovo svidjelo. Uzvici su postali glasniji. Alma je u letu ugledala lice velečasnog Wellesa, ozarenog i uzbuđenog zbog ovog neočekivanog obrta događaja, koji je cičao od zadovoljstva. Pogledala je na tren i na Tomorrow Morninga, čije je pona anje bilo učtivo i uzdr ano. Bio je isuvi e uzvi en da bi se smijao takvoj predstavi, mada je nije ni osuđivao. Alma nije eljela da igra harru raa puu, ali je niko nije ni pitao. Bila je u igri, prije nego to je toga i bila svjesna. Osjećala se kao da je napadnuta sa svih strana, ali je to vjerovatno bilo zbog toga to jeste bila napadnuta sa svih strana. Neko joj je utrapio loptu u ruke i gurnuo je. To je bila sestra Etini. TRČI! , uzviknula je. Alma je potrčala. Nije daleko odmakla kad su je ponovo oborile na zemlju. Neko joj je podvukao ruku ispod grla i prevrnuo je na leđa. Ujela se za jezik u padu i osjetila krv u ustima. Razmi ljala je da ostane le ati u pijesku ne bi li izbjegla jo ozbiljnije povrede, ali se upla ila da će je zgaziti nemilosrdno krdo. Ponovo je ustala. Gomila ju je ponovo bodrila. Nije imala vremena da razmi lja. Bila je uvučena u gomilu ena, koje su se borile za loptu i nije imala izbora, osim da ih prati tamo kuda su krenule. Nije imala pojma gdje se nalazila lopta. Nije joj bilo jasno kako je iko mogao znati gdje je lopta. Sljedeće čega je postala svjesna - bila je uronjena u vodu. Opet je bila oborena. Izronila je dahćući, očiju i grla punih slane vode. Neko ju je gurnuo dalje, sve dublje. Sad je počela bivati zaista uznemirena. Ove ene, kao i sve ostale Tahićanke, naučile su plivati prije nego

to su naučile hodati. Međutim, Alma nije imala ni

samopouzdanja, ni sposobnost snala enja u vodi. Njene suknje su bile natopljene i te ke,

to ju je jo

vi e uznemirilo. Talasi nisu bili veliki, ali su ipak bili talasi i

prelamali su se preko nje. Lopta ju je udarila u uho; nije vidjela ko ju je bacio. Neko ju je nazvao poreito - to, bukvalno prevedeno, znači ljuskar , ali je u argonu bio

413

veoma neučtiv naziv za enske genitalije. ta je Alma učinila da zaslu i ovu uvredu i bude nazvana poreito? Onda se ponovo na la ispod vode. Oborile su je tri ene, koje su poku avale da je pregaze. Uspjele su: pregazile su je. Jedna od njih odgurnula se nogama o Almin grudni ko - koristeći njeno tijelo kao polugu, kao to bi neko iskoristio kamen u jezeru. Druga ju je utnula u lice, i Alma je sada bila prilično sigurna da joj je nos bio slomljen. Opet se borila da ispliva na povr inu, boreći se za dah i pljujući krv. Čula je kako je neko nazvao pua a - svinja. Ponovo su je gurnule pod vodu. Ovaj put je bila sigurna da je to bilo namjerno; dvije jake ruke su joj s leđa zagnjurile glavu u vodu. Ponovo je izronila i vidjela je kako lopta prolijeće pored nje. Nejasno je čula povike gomile. Jo jednom, neko ju je sapleo. Jo jednom, na la se ispod vode. Kad je poku ala izroniti ovaj put, nije uspjela: naime, neko je sjedio na njoj. Ono, to je uslijedilo, bilo je nemoguća situacija: potpuni zastoj u vremenu. Oči otvorene, usta otvorena, nos iz kog je curila krv u Matavai zaliv, nepokretna i bespomoćna ispod vode - Alma je shvatila da umire.

okantno, ali opustila se. Nije

tako lo e, pomislila je. Ustvari, bit će veoma lako. Smrt - od koje je toliko strahovala i vrdala - bila je krajnje jednostavna stvar sada, kada se konačno suočila s njom. Da bi umro, samo je bilo potrebno da prestane s poku ajima da ivi . Trebalo je samo da pristane na to da nestane . Ako Alma bude, naprosto, ostala mirna, zakucana ispod ivog tega ove nepoznate protivnice, bit će izbrisana bez ikakve muke. Sa smrću, prestat će sva patnja. Prestat će sva sumnja. Nestat će stid i krivica. Rasplinut će se sva njena pitanja. Nestat će i sjećanje - to je najmilosrdnije od svega. Mogla se mirno oprostiti od

ivota. Konačno, Ambrose se oprostio od

ivota. Kakvo li je

olak anje to bilo za njega! Eto nje, kako sa alijeva Ambroseovo samoubistvo. Ali, kakvo li je dobrodo lo oslobođenje osjetio! Trebalo bi da mu zavidi! Mogla je krenuti za njim tamo, pravo u smrt. Je li imala razloga grebati da dođe do vazduhaŠ

ta je

bila svrha te borbe? Opustila se jo vi e. Vidjela je blijedu svjetlost. Osjetila je da je zove ne to dra esno. Osjetila je da je pozvana. Sjetila se riječi svoje majke na samrti: Het isfign. To je prijatno.

414

Zatim - u sekundama, koje su preostale, prije nego to bi bilo prekasno da se preokrene tok svega - Alma je iznenada ne to shvatila. Znala je to u svakom djeliću svog tijela i to nije bila činjenica o kojoj se moglo pregovarati: znala je da ona, kćerka Henryja i Beatrix Whittaker, nije do la na ovaj svijet da bi se udavila u vodi na dubini od jednog i po metra. Također, znala je i sljedeću činjenicu: ako je morala ubiti nekoga kako bi spasila svoj ivot, učinit će to bez oklijevanja. Konačno, znala je jo jednu stvar, i to je bilo najva niji od svega: znala je da se svijet dijeli na one koji vode neumoljivu bitku za ivot, i one koji se predaju i umru. To je jednostavna činjenica. Ta činjenica nije samo istina o ivotima ljudi; ona se odnosila i na sva iva bića na planeti, od najvećeg do najskromnijeg stvora. Bila je čak istinita i za mahovine. Ta činjenica je bila pravi prirodni mehanizam - pokretačka snaga iza cjelokupne egzistencije, iza svih transmutacija, iza svih varijacija - i to je bilo obja njenje za cijeli svijet. To je bilo obja njenje, koje je Alma oduvijek tra ila. Izronila je iz vode. Zbacila je tijelo iznad sebe, kao da je bilo lagano ko perce. Iz nosa joj je curila krv, oči su je pekle, zglob joj je bio i ča en, grudi su joj bile u modricama, ali je izronila i udahnula. Osvrnula se oko sebe da vidi enu koja ju je dr ala pod vodom. Bila je to njena draga prijateljica, neustra iva, d inovska sestra Manu, čija je glava bila pro arana o iljcima svih različitih u asnih borbi u njenom ivotu. Manu se smijala izrazu na Alminom licu. Smijeh je bio srdačan - čak, donekle i prijateljski - ali, ipak smijeh. Alma je

čepala Manu za vrat.

čepala je svoju

prijateljicu kao da je htjela da joj zdrobi vrat. Punim glasom, zagrmjela je, ba kako ju je Hiro kontingent naučio: OVAU TEIE!

TOA HAU A E TAU METUA I TA DE! E ORE TAU SOMORE E MAE QE IA EO!

OVO SAM JA! MOJ OTAC JE BIO VEĆI RATNIK OD TVOG OCA! NE MO E ČAK NI DA PODIGNE MOJE KOPLJE! Zatim je Alma popustila stisak, i pustila vrat sestre Manu. Bez trenutka oklijevanja, Manu je Almi u lice veličanstveno urliknula u znak odobravanja.

415

Alma je krenula prema pla i. Nije obraćala pa nju ni na koga i ni na ta oko sebe. Ako je iko na pla i navijao za nju ili protiv nje, ona to nikako nije mogla primijetiti. Iza la je iz mora, kao da se rodila u njemu.

416

PETI DIO

Kustosica mahovina Dvadeset sedmo poglavlje

A

lma Whittaker je stigla u Nizozemsku sredinom jula 1854. godine. Provela je na moru vi e od godinu dana. Bilo je to besmisleno putovanje odnosno, bio je to niz besmislenih putovanja. Napustila je Tahiti sredinom aprila

godinu dana ranije, na francuskom teretnjaku, koji je plovio za Novi Zeland. Morala je sačekati dva mjeseca u Aucklandu dok nije prona la nizozemski trgovački brod, koji je prihvatio da je primi kao putnicu do Madagaskara. Putovala je u dru tvu velike po iljke ovaca i goveda. S Madagaskara, otplovila je do Cape Towna nevjerovatno starinskim nizozemskim fluyt - brodom, koji je predstavljao najbolju prekomorsku tehnologiju u sedamnaestom vijeku. (To je bio jedini dio puta na kom se stvarno upla ila da bi mogla umrijeti.) Iz Cape Towna, nastavila je polako du zapadne obale afričkog kontinenta, zastav i da promijeni brod u luci Accra i Dakaru. U Dakaru je prona la jo jedan nizozemski trgovački brod, koji se prvo zaputio u Madeiru, a zatim u Lisabon, preko Biskajskog zaliva, kroz La Manche, pa sve do Rotterdama. U Rotterdamu je kupila kartu za parobrod (prvi parobrod, na kom je ikada bila), koji ju je prevezao du

nizozemske obale, zaputiv i se konačno niz Zojderski zaliv do

Amsterdama. 18. jula 1854. godine, konačno se iskrcala u Amsterdamu. Njeno putovanje bi bilo br e i lak e da nije povela psa Rogera sa sobom. Međutim, ipak je to uradila. Kad je, konačno, do lo vrijeme da napusti Tahiti, shvatila je da ima moralnu obavezu da ga povede sa sobom. Ko će se brinuti o prgavom Rogeru u njenom odsustvuŠ Ko će rizikovati ugrize u poku aju da ga nahraniŠ Nije bila sasvim sigurna da Hiro kontingent neće pojesti Rogera čim ona ode. (Od Rogera se ba i ne bi najeli; pa ipak, nije ga mogla ni zamisliti kako ga vrte na ra nju.) Najhitnije, on je bio Almina posljednja opipljiva veza s njenim mu em. Roger je vjerovatno bio u fare, kad je Ambrose umro. Alma je zami ljala kako je mali pas

417

neprestano stra ario u sredi tu kolibe tokom Ambroseovih posljednjih sati, braneći se lave om protiv duhova, demona i svih neizostavnih u asa dubokog očaja. Samo iz tog razloga, bila joj je du nost da ga zadr i. Na alost, tek nekoliko kapetana bi srdačno primilo jadnog, grbavog, neprijateljski nastrojenog psa s otoka na svoje brodove. Većina je, naprosto, odbila Rogera i nastavila plovidbu bez Alme, znatno odla ući njeno putovanje. Čak i kada je nisu odbili, zahtijevali su da plati duplu cijenu za povlasticu da Roger bude s njom. Platila je. Isjekla je jo jedan skriveni d ep u porubu svoje haljine za putovanje i izvukla je iz njega jo

zlata, novčić po novčić. Čovjek je uvijek morao imati uza se ne to za

podmićivanje. Almi ni najmanje nije smetala tegobna du ina puta. Ustvari, bio joj je potreban svaki sat tog puta, i jedva je dočekala te duge mjesece izolovanosti na čudnim brodovima i u stranim lukama. Od njenog davljenja u Matavai zalivu tokom grube igre

harnu raa puu, Alma je balansirala na najo trijoj ivici misli, koju je ikada do ivjela i nije eljela da iko ometa njeno razmi ljanje. Ideja, koja ju je pogodila tom silinom, dok je bila ispod vode sada ju je zaposjela i nije je se mogla otresti. Nije uvijek mogla razaznati je li ideja jurila nju, ili je ona jurila ideju. Povremeno, ideja je djelovala kao biće u uglu sna - koje bi se pribli ilo, a zatim nestalo, da bi se poslije ponovo pojavilo. Razmatrala je ideju po cijeli dan,

krabajući stranicu po stranicu energičnim

bilje kama. Čak i noću, njen um je pratio stazu ove ideje tako nepopustljivo da se budila svakih nekoliko sati sa eljom da se uspravi u krevetu i nastavi pisati. Mora se reći da Almina najveća snaga nije bila snaga spisateljice, iako je već napisala dvije - skoro tri - knjige. Nikada nije tvrdila da ima talenat za knji evnost. Njene knjige o mahovini nisu bile ne to to bi iko čitao iz zadovoljstva, niti su bile naročito čitljive, izuzev za malu grupu briologa. Njena najveća snaga je bila snaga taksonomiste, s beskrajnim pamćenjem za različitosti vrsta i zapanjujuće nepopustljivim kapacitetom za detalje. Van svake sumnje, ona nije bila pripovjedač. Međutim, od dana kad se borila da izroni na povr inu onog popodneva u Matavai zalivu, Alma je vjerovala da je sad imala priču koju je mogla ispričati - neizmjernu priču. To nije bila vesela priča, ali je dosta toga objasnila o svijetu prirode. Ustvari, vjerovala je da je objasnila sve. Evo priče koju je Alma eljela ispričati: Svijet prirode je bio svijet te ke brutalnosti,

418

gdje su se velike i male vrste međusobno borile za opstanak. U toj borbi za opstanak, jaki su pre ivljavali, a slabi su bili zbrisani. To, samo po sebi, nije bila nova ideja. Naučnici su već decenijama koristili izraz borba za

ivot . Thomas Malthus je upotrijebio taj pojam da bi opisao sile koje

oblikuju eksplozije i kolapse populacija tokom historije. Owen i Lyell su ga, također, koristili u svojim radovima o izumiranju i geologiji. Borba za opstanak je, ako ni ta drugo, očigledna poenta. Međutim, Almina priča je imala preokret. Alma je postavila hipotezu da borba za opstanak - koja se odigravala tokom ogromnih vremenskih perioda - nije, naprosto, definisala ivot na zemlji; ona je stvarala ivot na zemlji. Svakako je stvorila zapanjujuću raznolikost

ivota na zemlji. Borba je bila glavni

mehanizam. Borba je bila obja njenje, koje je stajalo iza najproblematičnijih biolo kih misterija: raznolikosti vrsta, izumiranja vrsta i transmutacije vrsta. Borba je obja njavala sve. Planeta je bila mjesto s ograničenim resursima. Borba za te resurse je bila ustra i neprekidna. Jedinke, koje su uspjele da izdr e ivotne testove mahom su to radile zbog neke crte mutacije, koja ih je učinila izdr ljivijom, pametnijom, domi ljatijom i otpornijom od ostalih. Čim bi ta korisna različitost bila stečena, pre ivjele jedinke su mogle prenijeti svoje korisne osobine na svoje potomstvo, koje će zbog toga moći u ivati u blagodatima dominacije - sve dok se ne pojavi neki drugi, superiorniji takmičar ili se neophodni resursi iscrpe. Tokom ove neprestane borbe za opstanak, oblikovanje vrsta neizbje no se promijenilo. Alma je razmi ljala u pravcu onoga, to je astronom William Herschel nazvao neprestanim stvaranjem

- odnosno, o ideji o nečem vječnom i neprestano

promjenljivom. Međutim, Herschel je vjerovao da stvaranje mo e biti neprestano samo u kosmičkim razmjerama, dok je Alma vjerovala da je stvaranje neprekidno

svuda, na svim nivoima ivota - pa čak i na mikroskopskom i na ljudskom nivou. Izazovi su bili sveprisutni i sa svakim trenutkom mijenjali su se uslovi u svijetu prirode. Prednosti su bile sticane i prednosti su bile gubljene. Bilo je perioda izobilja, praćenih periodima hia ia - sezonama oskudice. Pod pogre nim okolnostima sve je bilo podlo no izumiranju. Međutim, pod povoljnim okolnostima sve je bilo podlo no transmutaciji. Izumiranje i transmutacija su postojale od početka ivota na zemlji, odvijale su se sada i odvijat će se do kraja svijeta. Ako to nije činilo neprestano

419

stvaranje , Alma nije znala ta jeste. Bila je uvjerena da je borba za ivot oblikovala i ljudsku biologiju i sudbinu. Alma je pomislila da nije bilo boljeg primjera od Tomorrow Morninga, čija je cjelokupna porodica bila zbrisana nepoznatim bolestima, koje su Evropljani donijeli sa sobom prilikom dolaska na Tahiti. Njegova loza je bila skoro dovedena do izumiranja, ali je, iz nekog razloga, on pre ivio. Ne to u njegovom tjelesnom sklopu mu je omogućilo da pre ivi, čak i kada je smrt do la da anje s obje ruke, uzev i sve oko njega. Međutim, Tomorrow Morning je pre ivio, nastavio je da ivi i dobio je potomke, koji su, mo da, naslijedili njegovu snagu i njegovu neobičnu otpornost na bolesti. To je vrsta događaja koja oblikuje vrstu. tavi e, pomislila je Alma, borba za ivot je definisala i unutra nji ivot ljudskog bića. Tomorrow Morning je bio paganin, koji se preobratio u pobo nog kr ćanina - jer je bio lukav i s jakim nagonom za samoodr anje, a i vidio je smjer, u kom se kretao svijet. Izabrao je budućnost, umjesto pro losti. Zahvaljujući njegovom predviđanju, njegova djeca će napredovati u novom svijetu, u kom je njihov otac bio obo avan i moćan. (Ili će, barem, njegova djeca napredovati sve dok se ne suoče s novim talasom izazova. Onda će morati odabrati svoj vlastiti put. To će postati njihova borba i niko ih neće moći po tedjeti.) S druge strane, bio je Ambrose Pike, čovjek, koga je bog četvorostruko blagoslovio genijem, originalno ću, ljepotom i graciozno ću - međutim, on, naprosto, nije imao dar izdr ljivosti. Pogre no je protumačio svijet. elio je da svijet bude raj, dok je, ustvari, bio borbeno polje. Proveo je ivot udeći za vječnim, stalnim i čistim. elio je eterične saveze anđela, ali je bio vezan - kao i svi ostali - te kim pravilima prirode. Uz to,

to je Alma vrlo dobro znala, nisu uvijek najljep i, najsjajniji,

najoriginalniji ili najgraciozniji bili oni koji su pre ivjeli borbu za ivot; ponekad su to bili najnemilosrdniji, ili najsretniji ili, mo da, samo najtvrdoglaviji. Trik svakog preokreta bio je u tome da se test ivota pre ivi to je moguće du e. Vjerovatnoće pre ivljavanja su bile estoko male, jer je svijet bio puka kola nesreće i beskrajna goruća peć patnje. Međutim, oni koji su pre ivjeli, oblikovali su svijet - dok je svijet, istovremeno, oblikovao njih. Alma je svoju ideju nazvala Teorijom konkurentne promjene i smatrala je da ju je mogla dokazati. Naravno, nije je mogla dokazati zahvaljujući primjerima Tomorrow

420

Morninga i Ambrosea Pikea - iako će njih dvojica zauvijek ivjeti u njenoj ma ti kao izvanredne, romantične, slikovite osobe. Čak i njihovo spominjanje bi bilo u asno protivno naučnom duhu. Međutim, mogla je dokazati tu teoriju na mahovinama.

A

lma je pisala brzo i obimno. Nije usporavala da bi ne to preradila, već bi, naprosto, pocijepala stare bilje ke i počinjala ispočetka, skoro svakog dana. Nije

mogla usporiti; nije bila zainteresovana da uspori. Kao o amućeni pijanac - koji mo e trčati, a da ne padne, ali koji ne mo e hodati, a da ne padne - Alma se samo mogla kretati kroz svoju ideju brzinom pijanca. Pla ila se da uspori i pi e pa ljivije, jer se pla ila da bi se mogla sru iti, izgubiti ivce ili - jo gore! - izgubiti svoju ideju. Da bi ispričala tu priču - priču o transmutaciji vrsta, to se mo e dokazati kroz

postepene metastaze mahovine - Almi nisu bile potrebne bilje ke, ni pristup staroj biblioteci na White Acreu, kao ni njen herbarij. Ni ta joj od svega toga nije bilo potrebno, jer je ogromno razumijevanje taksonomije mahovina već postojalo u njenoj glavi. Ispunjavalo je svaki dio njene lobanje dobro zapamćenim činjenicama i detaljima. Uz to, dr ala je u malom prstu (odnosno, u malom prstu svog uma) sve ideje, koje su već bile zapisane tokom pro log vijeka o preobra aju i geolo koj evoluciji vrsta. Njen um je bio nalik izuzetnom skladi tu s beskrajnim policama, ispunjenim hiljadama nedorečenih knjiga i kutija, koje su bile organizovane u beskrajne teme, poredane po abecedi. Njoj nije bila potrebna biblioteka; ona je bila biblioteka. Tokom prvih nekoliko mjeseci putovanja, pisala je i prepravljala osnovne temeljne pretpostavke svoje teorije, sve dok konačno nije osjetila da ih je ispravno i bez daljeg pojednostavljivanja svela u sljedećih deset:

Da raspodjela zemlji ta i vode po cijeloj planeti nije oduvijek bila takva, kakva je sada. Na osnovu podataka o fosilima, čini se da su mahovine pre ivjele sve geolo ke epohe od početka ivota na zemlji. Izgleda da su mahovine pre ivjele ove različite geolo ke epohe zahvaljujući

421

procesu adaptivnih promjena. Mahovine mogu promijeniti svoju sudbinu, bilo promjenom svog polo aja (odnosno migracija u povoljniju klimu), bilo promjenom svoje unutra nje strukture (odnosno transmutacijom). Transmutacija mahovina ispoljila se u vremenu skoro beskrajnog prilagođavanja i odbacivanja osobina, to je vodilo prilagođavanjima, kao to su: povećan otpor prema su enju, umanjeno oslanjanje na direktnu sunčevu svjetlost i sposobnost za o ivljavanje nakon godina su e. Stepen promjene u kolonijama mahovina, kao i sam obim te promjene, toliko je dramatičan da svjedoči o vječitoj promjeni. Borba i takmičenje za

ivot su mehanizmi, koji stoje iza tog stanja vječite

promjene. Mahovina je skoro sigurno bila drugačiji entitet (najvjerovatnije alga), prije nego to je postala mahovina. Uzev i u obzir da se svijet nastavlja preobra avati - mahovina će, mo da, ponovo postati drugačiji entitet. Ono to va i za mahovine, va i i za sva iva bića.

Almina teorija je djelovala kao odva na i opasna, čak i njoj samoj. Znala je da se nalazi na opasnom terenu - ne samo s religijske tačke gledi ta (mada je to nije mnogo brinulo), već i s naučne tačke gledi ta. Dok se uspinjala prema svom zaključku kao planinar, Alma je znala da postoji rizik da padne u zamku, koja je tokom vjekova progutala mnogo francuskih grandioznih mislilaca - odnosno, zamku l espirit de

systeme, gdje osoba ma ta o nekom gigantskom i uzbudljivom univerzalnom obja njenju, a onda poku ava uklopiti sve činjenice i rezonovanje u okvir tog obja njenja, bez obzira na to ima li to nekakvog smisla. Međutim, Alma je bila

422

ubijeđena da je njena teorija imala smisla. Trik će biti u tome da to doka e napismeno. Brod je bio dobro mjesto za pisanje, kao i bilo koje drugo - a, nekoliko brodova, jedan za drugim, koji su se sporo kretali po praznim morima, bili su jo bolji. Almu niko nije uznemiravao. Pas Roger je le ao u ćo ku njene brodske kabine i posmatrao je kako radi, da ćući i če kajući se, često djelujući kao da je stra no razočaran u ivot, ali bi to radio i bilo gdje drugdje. Noću, ponekad bi skočio u njen krevet i skupčao se kraj njenih koljena. Ponekad bi je probudio svojim malim jecajima. Ponekad je i sama Alma blago ječala noću. Kao to je otkrila tokom svog prvog putovanja brodom, snovi su joj bili ivopisni i upečatljivi, i Ambrose Pike se često pojavljivao u njima. Međutim, sada se i Tomorrow Morning često pojavljivao u njenim snovima - ponekad se, čak, stapajući s Ambroseom u čudna, senzualna priviđenja: Ambroseova glava na tijelu Tomorrow Morninga; glas Tomorrow Morninga, koji je dopirao iz Ambroseovog grla; jedan mu karac, koji se tokom spolnog odnosa s Almom iznenada pretvara u drugog. Međutim, nisu se samo Ambrose i Tomorrow Morning stapali u ovim neobičnim snovima - činilo se da se sve stapa. U Alminim najupečatljivijim noćnim snovima, stari zatvoreni kabinet u White Acreu pretvorio se u pećinu obraslu mahovinom; njeno spremi te za kočije je postala malena, ali udobna soba u du evnoj bolnici Griffon; livade slatkastog mirisa u Philadelphiji pretvorile su se u polja vrelog, crnog pijeska; Prudence je iznenada bila odjevena u Hannekinu haljinu; sestra Manu se brinula o im irovini u euklidskoj ba ti Beatrix Whittaker; Henry Whittaker je veslao rijekom Schuylkill u malom poline anskom kanuu s potpornjem. Ma koliko da su ove slike bile začuđujuće, Almu ipak nisu uznemiravali snovi. Umjesto toga, ispunjavali su je krajnje nevjerovatnijim osjećanjem sinteze - kao da su svi krajnje različiti dijelovi njene biografije konačno bili povezani među sobom. Sve stvari, za koje je ikada znala ili koje je voljela na svijetu, sad su se povezivale i postajale jedna stvar. Kad je to shvatila, osjetila je da je istovremeno rasterećena i pobjednik. Opet joj se vratilo to osjećanje - to osjećanje, koje je samo jednom ranije do ivjela, u sedmicama koje su prethodile njenoj udaji za Ambrosea - osjećanje da je bila vrlo neobično iva. Ne puko iva, već opremljena umom, koji je funkcionisao na gornjim granicama svog kapaciteta - um, koji je sve vidio i razumio, kao da je sve

423

posmatrao s najvi eg mogućeg grebena. Probudila bi se, do la bi do daha i, istog trena, nastavila pisati. Kad je ustanovila deset glavnih principa svoje odva ne teorije, Alma je upregnula svoju najtreperaviju, najnapetiju energiju i napisala je Historiju ratova mahovina White

Acrea. Napisala je priču o dvadeset

est godina posmatranja napredovanja i

povlačenja konkurentskih kolonija mahovina na jednom nizu stijena, razbacanih po rubu

ume. Usredsredila je svoju pa nju skoro izričito na rod Dicranum, jer je

pokazivao najdetaljniji obim varijacija u porodici mahovina. Alma je znala za vrste

Dicranum, koje su bile niske i obične, ali i za neke druge, koje su bile ukra ene egzotičnim resama. Bilo je vrsta s ravnim li ćem, pa s uvrnutim, pa koje su ivjele samo na trulim panjevima kraj stijena, pa one koje su rasle isključivo na najosunčanijim grebenima visokih stijena, neke koje su se mno ile u nakupljenoj vodi, i jedna vrsta, koja je rasla krajnje agresivno u blizini izmeta bjelorepog jelena. Tokom decenija njenih proučavanja, Alma je primijetila da su najsličnije vrste

Dicranuma one, koje su se mogle naći jedne do drugih. Smatrala je da to nije slučajnost - da je surovost takmičenja za sunčevom svjetlo ću, zemlji tem i vodom natjerala biljke, tokom milenijuma, na evoluirajuća minijaturna prilagođavanja, koja bi im pru ila makar i najmanje prednosti u odnosu na njihove susjede. Zbog toga tri od četiri vrste Dicranuma mogu istovremeno ivjeti na istoj stijeni: svaka je za sebe prona la ni u u toj lokalizovanoj, skučenoj okolini i branila je svoju individualnu teritoriju uz pomoć blagih prilagođavanja. Ova prilagođavanja nisu morala biti neobična (mahovinama nije raslo cvijeće, ni plodovi, ni krila); naprosto su morale biti

dovoljno različite da bi nadjačale konkurenciju - a nijedan rival na svijetu nije bio opasniji od rivala koji raste tik uz vas. Najhitniji rat je uvijek onaj koji se vodi kod kuće. Alma je u iscrpnim detaljima opisala bitke, čije su se pobjede i porazi mogli izmjeriti centimetrima ili, čak, decenijama. Ispričala je kako su klimatske promjene tokom tih decenija dale prednost jednoj vrsti u odnosu na drugu, kako su ptice preobrazile sudbinu mahovina, i kako se - kad se stari hrast pored ograde pa njaka sru io i preko noći se promijenio obrazac hlada - cijeli univerzum polja sa stijenama promijenio zajedno s tim. Napisala je:

to je veća kriza, čini se da je tim br a evolucija. Napisala je: Čini

se da je sav preobra aj motivisan očajem i nu dom.

424

Napisala je: Ljepota i raznolikost svijeta prirode samo su vidljiva zavje tanja beskrajnih ratova. Napisala je: Pobjednik će pobijediti - ali, tek kada prestane pobjeđivati. Napisala je: Ovaj ivot je privremeni i te ki eksperiment. Ponekad će biti pobjede nakon patnje - međutim, nema garancije. Najdragocjenija ili najljep a jedinka ne mora biti i najotpornija. Borba prirode nije obojena zlom, već tim jedinim moćnim i ravnodu nim prirodnim zakonom: da, naprosto, ima previ e oblika ivota i nedovoljno resursa da bi svi pre ivjeli. Napisala je: Trajna borba između i među vrstama je neizbje na, kao i gubitak, kao i biolo ke modifikacije. Evolucija je brutalna matematika, a duga staza vremena posuta je fosilizovanim ostacima neizračunljivo neuspje nih eksperimenata. Napisala je: Oni koji su lo e pripremljeni da izdr e borbu za opstanak, mo da uopće nije ni trebalo da poku aju eksperimenta nečijeg

ivjeti. Jedini neoprostivi zločin je skraćivanje

ivota, prije njegovog prirodnog kraja. Učiniti tako ne to je

odraz slabosti i sa aljenja - jer će eksperiment ivota prilično brzo sam sebe ugasiti, u svim na im slučajevima. A osoba mo e imati podjednaku količinu hrabrosti i radoznalosti da ostane u borbi, sve do nečije konačne i neizbje ne smrti. Bilo ta manje od borbe za ivot je puki kukavičluk. Bilo ta manje od borbe za ivot je odbijanje velikog saveza sa ivotom. Ponekad je morala ukloniti čitave stranice svog naučnog rada. Podigla bi povremeno pogled sa svog rada, samo da bi shvatila da su pro li sati, a da ona, ni na tren, nije prestala pisati, mada sad vi e nije diskutovala ba o mahovinama. Onda bi se popela gore na ivahnu etnju po palubi broda - koji god da je brod bio u pitanju - s psom Rogerom, koji se vukao za njom. Ruke bi joj drhtale, a srce bi joj tuklo od naleta osjećanja. Pročistila bi glavu i pluća, i ponovo razmotrila svoj polo aj. Kasnije, vratila bi se u svoju kabinu, sjela pred novi list papira i počela pisati sve ispočetka. Ponavljala je tu vje bu na stotine puta, tokom ne to vi e od četrnaest mjeseci.

K

ad je Alma stigla u Rotterdam, njena teza je bila skoro gotova. Nije je smatrala sasvim gotovom, jer je ne to u njoj i dalje nedostajalo. Biće iz ugla u snu je i

dalje piljilo u nju, nezadovoljno i nemirno. Ovaj osjećaj nedovr enosti ju je izjedao, ali

425

je odlučila da se dr i ideje, sve dok je ne osvoji. Osjećala je da je veći dio njene teorije nepobitno precizan. Ako je ispravno razmi ljala, onda je dr ala u ruci prilično revolucionaran naučni dokument od četrdeset strana. Međutim, ta ako je pogre no razmi ljalaŠ Pa, onda je - barem - napisala najdetaljniji opis ivota i smrti u koloniji mahovina Philadelphije, koji će naučni svijet ikada vidjeti. U Rotterdamu, nekoliko dana se odmorila u jedinom hotelu, koji je uspjela pronaći, a koji je dozvolio prisustvo psa Rogera. Roger i ona su

etali gradom veći dio

popodneva, u krajnje uzaludnoj potrazi za prenoći tem. Usput, sve vi e su je razdra ivali namrgođeni pogledi koje je hotelsko osoblje upućivalo njima dvoma. Nije se mogla oteti utisku da ne bi imala toliko problema da pronađe sobu, kada bi Roger bio ljep i ili armantniji pas. To je uzdrmalo Almu kao veoma nepravedan čin, jer je, na neki način, smatrala malog narand astog polutana plemenitim. Nije li on, upravo, oplovio svijetŠ Koliko uobra enih hoteskih radnika se moglo pohvaliti tako nečimŠ Međutim, pretpostavila je da je to bio način ivota - predrasude, sramota i njihove alosne sličnosti. Hotel, koji ih je prihvatio, bio je jadno mjesto, koje je vodila slinava starica. Piljila je u Rogera preko pulta i rekla: Jednom sam imala mačku, koja je izgledala isto, kao on.

Blagi bo e! Alma je pomislila, u asnuta pukom idejom o takvoj tu noj zvijeri. Ti nisi kurva, zar neŠ , pitala je ena da bi bila sigurna. Ovaj put, Alma je izgovorila Blagi Bo e! naglas. Naprosto, nije se mogla suzdr ati. Činilo se da je njen odgovor zadovoljio vlasnicu. Potamnio prozor u hotelskoj sobi otkrio je Almi da nije izgledala mnogo civilizovanije od Rogera. Nije mogla stići u Amsterdam s takvim izgledom. Garderoba joj je bila uni tena i pohabana. Njena kosa, koja je sve vi e sijedjela, također je bila uni tena i iskrzana. Ni ta se nije moglo uraditi s kosom, ali je tokom sljedećih nekoliko dana naručila da joj se brzo sa ije nekoliko novih haljina. Nisu bile prefinjene (po uzoru na Hannekin prvobitni, praktični model), ali su, barem, bile nove, čiste i netaknute. Kupila je nove cipele. Sjedila je u parku i pisala duga pisma Prudence i Hanneke, obavijestiv i ih da je stigla u Nizozemsku i da planira tu ostati do daljnjeg. Skoro da je ostala bez novca. I dalje je imala malo zlata u ivenog u pohabane rubove njene haljine, ali ne mnogo. Sačuvala je malo od očevog nasljedstva da joj se

426

nađe, ali sada - tokom posljednjih godina putovanja - veći dio njene skromne zaostav tine je potro ila, jedan po jedan dragocjeni novčić. Ostala je sa sumom ni izdaleka dovoljnom da podmiri najjednostavnije ivotne potrebe. Naravno, znala je da uvijek mo e doći do novca, ako iskrsne hitni slučaj. Pretpostavljala je da je mogla ući u bilo koju kancelariju u roterdamskom pristani tu i - pozvav i se na ime Dicka Yanceyja i zaostav tinu svog oca - lako dobiti zajam od bogatstva Whittakerovih. Međutim, nije

eljela da to uradi. Nije osjećala da joj je to bogatstvo pripadalo.

Shvatila je da je pitanje od sasvim ličnog značaja da ona - od sad, pa na dalje - krči vlastiti put u svijetu. Napisala je pisma i nabavila novu garderobu, a zatim je s Rogerom napustila Rotterdam parobrodom - to je, svakako, bio najlak i dio njihovog putovanja. Uputili su se prema amsterdamskoj luci. Kad su se iskrcali, Alma je ostavila prtljag u skromnom hotelu kraj pristani ta i unajmila je kočija a (kog je, za dodatan honorar od dvadeset srebrnjaka, konačno ubijedila da primi i Rogera kao putnika). Kočija ih je odveo čak do tihog susjedstva Plantage, direktno do kapija Hortus Botanicusa. Alma je zakoračila pred visoki zid od cigli botaničke ba te u predvečerje. Roger je bio kraj nje; ispod njene ruke je bila po iljka, umotana u običan braon papir. Mladić u urednoj čuvarskoj uniformi stajao je na kapiji i Alma mu je pri la, upitav i ga na svom priprostom nizozemskom je li direktor danas u svojoj kancelariji. Čuvar je potvrdio da je direktor u svojoj kancelariji, jer je dolazio na posao svakog dana u godini. Alma se osmjehnula. Naravno da dolazi, pomislila je. Mogu li razgovarati s njimŠ , pitala je. Mogu li vas pitati ko ste i kojim poslom dolaziteŠ , pitao je mladić, prostrijeliv i pogledom i nju i Rogera. Nije imala ni ta protiv njegovih pitanja, ali joj je, svakako, zasmetao njegov ton. Zovem se Alma Whittaker i bavim se proučavanjem mahovina i transmutacijom vrsta , rekla je. A za to bi direktor elio da vas vidiŠ , pitao je čuvar. Uzdigla se na svoju najveću visinu i, kao rauti, bacila se na impoznatno recitovanje svoje loze. Moj otac je Henry Whittaker, kog su nekad neki ljudi u tvojoj zemlji zvali Princ Perua . Moj djed s očeve strane je bio Jabučni Mag njegovog veličanstva kralja Georgea III od Engleske. Moj djed s majčine strane je bio Jakob

427

van Devender, stručnjak za ukrasne aloje i direktor ove ba te tokom trideset i ne to godina - pozicija, koju je naslijedio od svog oca, koji je, opet, naslijedio od svog oca i tako dalje, sve do prvobitnog osnivanja ove institucije 1638. godine. Vjerujem da je va

trenutni direktor čovjek po imenu dr. Dees van Devender. On je moj ujak.

Njegova starija sestra se zvala Beatrix van Devender. Ona je bila moja majka i virtuoz Euklidove botanike. Moja majka je rođena, ako se ne varam, odmah iza ugla gdje sada stojimo, u privatnoj kući van zidina Hortusa - gdje su svi van Devenderovi od sredine sedamnaestog vijeka bili rođeni. Čuvar je zinuo u nju. Zavr ila je govor: Mladiću, ako ne mo ete da zapamtite toliko informacija, mo ete, naprosto, da ka ete mom ujaku da bi njegova nećaka iz Amerike svim srcem eljela da ga vidi.

428

Dvadeset osmo poglavlje

D

ees van Devender je zurio u Almu preko pretrpanog stola u svojoj kancelariji. Alma mu je dopustila da zuri u nju. Njen ujak nije progovorio ni jednu jedinu

riječ, otkad su je uveli u njegove prostorije nekoliko minuta ranije, niti joj je ponudio stolicu. Nije bio neljubazan; naprosto, bio je Nizozemac i, samim tim, oprezan. Posmatrao ju je. Roger je sjeo kraj Alme, djelujući kao mala grbava hijena. Ujak Dees je posmatrao i psa. Općenito govoreći, Roger nije volio da bude posmatran. Kad god bi stranci piljili u Rogera, on bi im okrenuo leđa, spustio glavu i uzdahnuo od jada. Međutim, Roger je iznenada uradio krajnje čudnu stvar. Udaljio se od Alme, podvukao se ispod stola i legao osloniv i glavu na stopala dr. Devendera. Alma nikada nije vidjela ni ta slično. Zaustila je da to komentari e, ali ju je njen ujak nimalo zabrinut zbog psa na njegovim cipelama - preduhitrio.

Je lijkt niet op je moeder , rekao je. Ne liči na svoju majku. Znam , odgovorila je Alma na nizozemskom. Nastavio je: Slika si i prilika onog tvog oca. Alma je klimnula glavom. Prema njegovom tonu shvatila je da joj njena sličnost s Henryjem Whittakerom ne ide u prilog. Kad se malo bolje razmisli, nikada i nije. Zurio je jo malo u nju. I ona je zurila u njega. Bila je opčinjena njegovim licem, kao i on njenim. Iako Alma nije ličila na Beatrix Whittaker, ovaj čovjek svakako jeste. I to krajnje upečatljivo - to lice je bilo istovjetno licu njene majke, samo starije, mu evno, obraslo bradom i, na trenutke, sumnjičavo. (Pa, ako ćemo iskreno, sumnjičavost je jo vi e nagla avala njegovu sličnost s Beatrix.) ta se desilo s mojom sestromŠ , pitao je. Čuli smo za uspjeh va eg oca - svi u evropskoj botanici su čuli - međutim, nikada vi e nismo čuli ni ta o Beatrix. Kao ni ona o vama - pomislila je Alma, ali je pre utjela. Nije zaista krivila bilo koga u Amsterdamu, zato to nikada nije ni poku ao da komunicira s Beatrix od onda kada je to bilo? - 1792. godine. Znala je da su Van Devenderovi bili tvrdoglavi. Nikada ne bi ni uspjelo. Njena majka nikada ne bi napravila ustupak. Moja majka je pro ivjela uspje an ivot , odgovorila je Alma. Bila je zadovoljna.

429

Napravila je nevjerovatnu klasičnu ba tu, kojoj su se divili u cijeloj Philadelphiji. Rame uz rame s mojim ocem, bavila se trgovanjem biljkama, sve do svoje smrti. A to je bilo kadaŠ , pitao je tonom, koji bi vi e pristajao policajcu. U augustu 1820. godine , odgovorila je. Kad je čuo datum, lice njenog ujaka izobličilo se u grimasu: Tako davno , rekao je. Tako mlada . Bila je to iznenadna smrt , rekla je Alma. Nije patila. Posmatrao ju je jo neko vrijeme, a onda je le erno otpio gutljaj kafe i posegnuo za wenteleefje s malog tanjira pred njim. Očigledno ga je prekinula u večernjoj u ini.

ta sve ne bi dala samo da

mo e ponovo okusiti taj wenteleefje. Prelijepo je izgledao i mirisao. Kad je posljednji put pojela tost s cimetom? Vjerovatno, kad joj je posljednji put to Hanneke spremila. Zbog arome je osjetila slabost i nostalgiju. Međutim, ujak Dees joj nije ponudio nikakvu kafu i, svakako joj nije ponudio svoj prelijepi, zlatasti, puterom premazani

wenteleefje. elite li da vam ispričam ne to o va oj sestriŠ , pitala je Alma izokola. Vjerujem da su va a sjećanja na nju iz dječijeg perioda. Ukoliko elite, mogla bih vam ispričati neke priče. Nije odgovorio. Poku ala ga je zamisliti onako, kako ga je Hanneke oduvijek opisivala - kao dragog desetogodi njeg dječaka, koji je plakao zbog bijega svoje starije sestre u Ameriku. Hanneke je mnogo puta ispričala Almi kako se Dees dr ao za Beatrixine suknje, sve dok ga nisu silom otrgnuli. Također je pričala kako je Beatrix grdila svog mlađeg brata da svijet nikad vi e ne smije vidjeti njegove suze. Almi je bilo te ko to zamisliti. Sad je izgledao u asno staro i u asno ozbiljno. Rekla je: Odrasla sam okru ena nizozemskim lalama - potomcima lukovica, koje je moja majka ponijela sa sobom u Philadelphiju ba odavde, iz Hortusa. I dalje je

utio. Roger je uzdahnuo, prome koljio se i sklupčao se jo

bli e

Deesovim nogama. Trenutak kasnije, Alma je promijenila ton. Također, trebalo bi da vas obavijestim da je Hanneke de Groot jo uvijek iva. Vjerujem da je poznajete od ranije. Sada se novi izraz lica pojavio na starcu: začuđenost. Hanneke de Groot , čudio se. Nisam pomislio na nju godinama. Hanneke de Groot. Ko bi rekao...

430

Bit će vam drago da čujete da je Hanneke jaka i zdrava , rekla je Alma. U toj izjavi je bilo i pone to od Almine elje, jer nije vidjela Hanneke već skoro tri godine. I dalje je glavna domaćica na imanju mog pokojnog oca. Hanneke je bila sobarica moje sestre , rekao je Dees. Bila je tako mlada, kad je do la kod nas. Neko vrijeme je bila ne to nalik mojoj dadilji. Da , rekla je Alma, i meni je bila neka vrsta dadilje. Onda smo oboje imali sreće , rekao je. Sla em se. Jednim od najvećih blagoslova u svom ivotu smatram to, to mi je djetinjstvo pro lo pod Hannekinim okriljem. Oblikovala me je, skoro koliko i moji roditelji. Ponovo su počeli zuriti jedno u drugo. Ovaj put, Alma nije prekidala ti inu. Gledala je kako je njen ujak vilju ku punu wenteleefje umočio u kafu. U ivao je u svom zalogaju bez urbe, tako da nije prosuo ni kap, niti je ispustio mrvicu. Po eljela je da sazna gdje mo e nabaviti tako lijepe wenteleefje. Konačno, Dees je obrisao usta običnom maramicom i rekao: Tvoj nizozemski uopće nije lo . Hvala , zahvalila se. Često sam govorila na nizozemskom kad sam bila dijete. Kako te slu e zubiŠ Sasvim dobro, hvala na pitanju , odgovorila je Alma. Nije imala ta da krije od ovog čovjeka. Klimnuo je glavom. Svi Van Devenderovi imaju dobre zube. Dobro nasljedstvo. Je li moja sestra imala jo neko dijete, osim tebeŠ Imala je jo jednu kćerku - usvojenu. To je moja sestra Prudence, koja sad rukovodi kolom na starom imanju mog oca. Usvojena , rekao je ravnodu no. Moja majka nije bila blagoslovljena plodno ću , objasnila je Alma. ta je s tobomŠ , pitao ju je. Ima li djeceŠ Kao i moja majka, ni ja nisam bila blagoslovljena plodno ću , rekla je Alma. To u priličnoj mjeri nije odgovaralo stvarnoj situaciji, ali je, barem, poslu ilo kao odgovor na pitanje.

431

Mu Š , pitao je. Na alost, preminuo je. Ujak Dees je klimnuo glavom, ali joj nije izjavio sauče će. Almu je to zaintrigiralo; njena majka bi reagovala na isti način. Činjenice su činjenice. Smrt je smrt. A vi, sirŠ , usudila se pitati. Postoji li Mrs. Van DevenderŠ Zna , preminula je. Klimnula je glavom, ba kao i on. To je bilo pomalo perverzno, ali je u ivala u svemu u vezi s ovim iskrenim otvorenim, nepovezanim razgovorom. Bez ideje kada ili gdje se sve to mo e zavr iti, i je li njena sudbina trebalo da se ispreplete sa sudbinom ovog starca, osjećala je da se nalazi na poznatom terenu - nizozemskom terenu, terenu Van Devenderovih. Godinama se nije osjećala toliko prijatno, kao da je kod kuće. Koliko dugo planira ostati u AmsterdamuŠ , pitao je Dees. Do daljnjeg , odgovorila je Alma. To ga je iznenadilo. Ako si do la tra iti milostinju , rekao je, nemamo ni ta da ponudimo. Nasmijala se. Oh, Beatrix, kako si mi nedostajala sve ove godine. Nije mi potrebna milostinja , rekla je. Moj otac se potrudio da budem dobro zbrinuta. U tom slučaju, kakve su ti namjere tokom boravka u AmsterdamuŠ , pitao je, s neskrivenim oprezom. eljela bih da radim ovdje, u ba ti Hortus Botanicus. Sad je izgledao krajnje uznemireno. Zaboga! , rekao je. U kom mogućem svojstvuŠ Kao botaničar. Odnosno, kao briolog.

BriologŠ ta ti, zaboga, zna o mahovinamaŠ Alma se u tom trenutku nije mogla suzdr ati od smijeha. Bila je to sjajna stvar, smijati se. Nije se mogla sjetiti kad se posljednji put nasmijala. Smijala se tako jako da je na tren morala uroniti lice u ruke, ne bi li sakrila svoje veselje. Činilo se da je ova predstava samo rastrojila njenog jadnog, starog ujaka. To nije i lo u prilog njenom cilju.

432

Za to je uopće pomislila da se njena skromna reputacija pročulaŠ Oh, budalasti ponosu! Čim se pribrala, obrisala je oči i osmjehnula mu se. Ujače Dees, znam da sam vas iznenadila , rekla je, ne to toplijim i familijarnijim tonom. Molim vas da mi oprostite. elim da shvatite da sam ena s nezavisnim sredstvima za ivot, koja nije ovdje do la da bi remetila va

ivot na bilo koji način. Međutim, igrom slučaja, imam

izvjesne vje tine - i kao naučnik, i kao taksonom - koje mogu biti od koristi instituciji kao

to je va a. Bez ikakve rezerve mogu kazati da će mi pru iti veliki u itak i

zadovoljstvo da provedem ostatak svog radnog vijeka ovdje, ula ući vrijeme i energiju u instituciju, koja se isticala kako u historiji botanike, tako i u historiji moje porodice. Zatim je ispod svoje mi ke izvukla paket umotan u braon papir i stavila ga na ivicu njegovog stola. Ujače, ne tra im od vas da povjerujete u moje sposobnosti samo na osnovu moje priče , rekla je. Ovaj paket sadr i teoriju, koju sam nedavno iznijela, a koja je zasnovana na istra ivanju, koje sam sprovodila posljednjih trideset godina svog ivota. Neke od tih ideja vam mogu djelovati prilično odva no, međutim, od vas tra im samo da ih pročitate otvorenog uma - i, nepotrebno je reći, da zadr ite ta otkrića za sebe. Čak i ako se ne sla ete s mojim zaključcima, mislim da ćete dobiti uvid u moju stručnost. Molim vas da tretirate ovaj dokument s po tovanjem, jer je to sve to imam i to jesam. Ni ta joj nije odgovorio. Pretpostavljam da čitate na engleskomŠ , pitala ga je. Podigao je jednu bijelu obrvu, kao da je htio da ka e: Iskreno, eno - uka ite mi

malo po tovanja. Prije nego to je Alma predala ujaku maleni paket, podigla je olovku s njegovog stola i pitala: Smijem liŠ Klimnuo je glavom, a ona je napisala ne to na spoljnjoj strani po iljke. Ovo je ime i adresa hotela, gdje trenutno boravim, u blizini luke. Natenane pročitajte ovaj dokument i javite mi biste li eljeli da ponovo razgovarate sa mnom. Ako ne budem čula ni riječ od vas tokom sljedeće sedmice, vratit ću se ovdje, pokupiti svoju tezu, pozdraviti se s vama i nastaviti svoj put. Obećavam vam da vas, nakon toga, neću uznemiravati, kao ni bilo kog drugog člana porodice.

433

Dok je Alma to izgovarala, posmatrala je svog ujaka kako vilju kom siječe jo jedan zalogaj trouglastog wentelteeefje. Međutim, umjesto da prinese vilju ku ustima, prome koljio se u svojoj stolici, polako spu tajući jedno po jedno rame, ne bi li ponudio hranu psu Rogeru - dok je sve vrijeme dr ao oko na Almi, pretvarajući se da je slu a s nepodijeljenom pa njom. Oh, pazite se... , Alma se zabrinuto nagnula preko stola. Krenula je da upozori svog ujaka da taj pas ima u asnu naviku da ugrize bilo koga ko bi poku ao da ga nahrani; međutim, prije nego

to je uspjela progovoriti, Roger je podigao svoju

deformisanu malu glavu i - delikatno kao dama s finim manirima - uklonio tost s cimetom s vilju ke. Pa, neka sam prokleta , Alma se čudila, povlačeći se. Njen ujak jo uvijek nije otvoreno spomenuo psa, pa ni Alma vi e ni ta nije rekla o tome. Rukom je otresla svoje suknje i pribrala se. Iskreno, predstavlja mi veliko zadovoljstvo to sam vas upoznala , rekla je. Sir, ovaj susret mi je značio vi e, nego to mo ete pretpostaviti. Vidite, nikada ranije nisam imala zadovoljstvo da upoznam ujaka. Nadam se da ćete u ivati u mom radu, i da vas neće previ e

okirati.

Doviđenja, onda. Odgovorio je samo blagim klimanjem glave. Alma je krenula prema vratima. Hajde, Rogere , rekla je, ne osvrnuv i se. Čekala je, dr eći vrata otvorena, ali se pas nije pomjerio. Rogere , rekla je o trije, okrenuv i se i pogledav i ga. Hajde. I dalje, pas se nije pomjerao sa stopala ujaka Deesa. Hajde, psu , rekao je Dees, ne ba

ubjedljivo, jedva se pomjeriv i nekoliko

centimetara. Rogere! , uzviknula je Alma, sagnuv i se da ga pogleda ispod stola. Hajde, ne budi smije an! Nikada ranije nije ga morala zvati; uvijek ju je pratio bez pogovora. Međutim, Roger je okrenuo unazad u i i nije se pomaknuo s mjesta. Nije htio da ode. Nikada ranije se nije ovako pona ao , izvinila se. Iznijet ću ga napolje. Međutim, njen ujak se usprotivio. Mo da mali momak mo e ostati dan, dva ovdje

434

sa mnom , predlo io je le erno, kao da mu to, ionako, nije ni ta značilo. Nije čak ni gledao Almu u oči, dok je to govorio. Samo na tren - izgledao je kao mali dječak, koji ubjeđuje majku da mu dozvoli da zadr i psa lutalicu. Oh, ujka Deese. Sada te, konačno, vidim. Naravno , rekla je Alma. Ukoliko ste sasvim sigurni da vam to neće predstavljati problemŠ Dees je krajnje non alantno slegnuo ramenima i zabio je vilju ku u jo jedan komadić wentelteefje. Snaći ćemo se nekako , rekao je i ponovo nahranio psa direktno s vilju ke.

A

lma je ivahnim korakom napustila Hortus Botanicus, negdje u pravcu luke. Nije eljela da ide taksi kočijom; bila je isuvi e ivahna da bi sjedila u kočiji. Ostala je

praznih ruku, bila je bezbri na i pomalo potresena, ali prilično ivahna. I gladna. Neprestano je okretala glavu i tra ila Rogera, iz navike, ali on nije trčkarao za njom. Zaboga, upravo je ostavila i svog psa i svoje ivotno djelo u kancelariji tog čovjeka, nakon samo petnaest minuta razgovora! Kakav susret! Kakav rizik! Međutim, to je bio rizik, koji je morala preuzeti, jer je eljela da bude tu - ako ne u Hortusu, onda u Amsterdamu ili, barem, Evropi. Tokom njenog boravka na ju nim morima, nedostajao joj je sjeverni svijet. Nedostajala joj je smjena godi njih doba i te ka, o tra, okrepljujuća zimska sunčeva svjetlost. Nedostajala joj je surovost hladnog vremena, ba kao i umna surovost. Naprosto, ona nije bila stvorena za trope - ni tjelesnim sklopom, ni po naravi. Bilo je onih, koji su voljeli Tahiti, jer im je ličio na raj - na početak ljudske historije. Međutim, Alma nije eljela da ivi na početku ljudske

historije; eljela je da ivi u najnovijem trenutku čovječanstva, na vrhuncu inovacija i napretka. Nije

eljela da nastani otok priviđenja i duhova; udjela je za svijetom

telegrafa, vozova, pobolj anja, teorija i nauke, gdje su se stvari mijenjale svakim danom.

udjela je za tim da ponovo radi u produktivnom i ozbiljnom okru enju,

okru ena produktivnim i ozbiljnim ljudima. udjela je za komforom pretrpanih polica za knjige, teglama za sakupljanje primjeraka, papirima, koje ne bi pojela plijesan i mikroskopima koji ne bi nestali tokom noći. naučnim časopisima. udjela je za vr njacima.

435

udjela je za pristupom najnovijim

Vi e od svega, udjela je za porodicom - i to, vrstom porodice, nalik onoj, u kojoj je bila odgajana: bistrom, radoznalom, provokativnom i pametnom. Ponovo je eljela da osjeti da je Whittaker, okru ena Whittakerovima. Međutim, po to na svijetu nije ostao nijedan iv Whittaker (osim Prudence Whittaker Dixon, koja je bila okupirana svojom kolom; i osim kojekakvih članova očevog zaprepa ćujućeg i nepoznatog klana, koji jo nisu pomrli u engleskim zatvorima), eljela je da bude među Van Devenderovima. Ako je prime. Međutim, ta ako je ne primeŠ Pa, to je bilo kockanje. Van Devenderovi - ta god da je ostalo od njih - mo da ne ude toliko za njenim dru tvom, kao ona za njihovim. Mo da ne dočekaju srdačno njenu ponuđenu pomoć u Hortusu. Mo da će je smatrati samo nametljivicom, amaterkom. Bilo je nepromi ljeno, s Almine strane,

to je

ostavila svoju studiju kod ujaka Deesa. Njegova reakcija na njen rad mo e biti bilo ta - od dosade (mahovine Philadelphije?), preko religiozne uvrede (neprestano

stvaranjeŠ), do naučne uznemirenosti (teorija za cjelokupni ivi svijetŠ). Alma je znala da je zbog svog rada rizikovala da djeluje nesmotreno, arogantno, naivno, anarhistički, degenerisano, pa čak i, pomalo, francuski. Pa ipak, njen rad je bio - vi e od bilo čega drugog - portret njenih kapaciteta, a ona je eljela da njena porodica upozna njene kapacitete, ako su, uopće, eljeli da je upoznaju. Međutim, ukoliko je Van Devenderovi i Hortus Botanicus odbiju, odlučila je da slegne ramenima i nastavi dalje. Mo da će, bez obzira na to, iznajmiti smje taj u Amsterdamu ili će se, mo da, vratiti u Rotterdam, ili preseliti u Leiden i ivjeti tamo u blizini univerziteta. Ako ne Nizozemska, tu su uvijek bile Francuska i Njemačka. Mogla je naći posao na drugom mjestu, mo da, čak, u drugoj botaničkoj ba ti. To je bilo te ko za

enu, mada ne i nemoguće - naročito s imenom njenog oca i

mogućno ću Dicka Yanceyja da doka e njenu vjerodostojnost. Znala je sve uva ene profesore briologije u Evropi; mnogi su se godinama dopisivali s njom. Mogla ih je potra iti i zamoliti da postane asistent nekom od njih. Konačno, uvijek je mogla predavati - ne na univerzitetskom nivou, ali je uvijek mogla naći posao kao guvernanta u nekoj imućnoj porodici. Ako ne botaniku, mogla je podučavati jezike. Samo nebo zna da ih je imala dovoljno u glavi. Satima je etala gradom. Nije bila spremna da se vrati u hotel. Nije mogla ni pomisliti da ode na spavanje. Istovremeno, nedostajao joj je Roger, a opet osjećala

436

se slobodnom, zato

to je on ne prati u stopu. Jo

uvijek nije upoznala mapu

Amsterdama, pa je lutala, gubeći se i pronalazeći, kroz neobičan oblik grada meandrirajući du cijelog velikog poluizdu enog zavoja, s njegovih pet gigantskih, vijugavih kanala. Mnogo puta je prolazila iznad kanala preko desetine mostova, čija imena nije znala.

etala je niz Herengracht, diveći se lijepim kućama s račvastim

dimnjacima i zabatima koji str e. Pro la je kraj dvorca. Prona la je glavnu po tu. Prona la je kafe, gdje je, barem, mogla naručiti tanjir svojih wenteleeftjes, koje je pojela s vi e zadovoljstva, nego bilo koji drugi obrok kog se mogla sjetiti - dok je, istovremeno, čitala postariji primjerak Lloyd s Weekly Newspaper, koji je, vjerovatno, zaboravio neki britanski turista. Pala je noć, ali je ona i dalje etala. Pro la je kraj starih crkava i novih pozori ta. Vidjela je gostionice, prodavnice s poklonima, arkade i neke lo e stvari. Vidjela je stare puritance, u kratkim mantilima i nabranim okovratnicima, koji su izgledali kao da su ispali iz vremena Charlesa I. Vidjela je mlade ene ogoljenih ruku, koje su pozivale mu karce u mračne dovratke. Vidjela je - i osjetila miris - koncerna za pakovanje haringi. Vidjela je barke, u kojima su ljudi ivjeli du kanala i njihove ba te, tedljivo smje tene u saksijama, i mačke skitnice. Pro la je kroz jevrejski kvart i vidjela je radionice brusilaca dijamanata. Vidjela je bolnice za siročad i domove za nezbrinutu djecu; vidjela je tamparije, banke i poslovnice; vidjela je ogromnu tr nicu cvijeća, koja je noću bila zatvorena. Svuda oko nje - čak i u ovo gluho doba - osjećala je um trgovine. Amsterdam - podignut na mulju i gredama, za tićen i odr avan pumpama, odvodima, ventilima, ma inama za kopove i nasipima - Almi nije djelovao kao grad, već kao ma ina, trijumf ljudske marljivosti. To je bilo najbolje iskori teno mjesto, koje je mogla zamisliti. To je bila suma ljudske inteligencije. Bilo je savr eno. Po eljela je da nikad ne ode odatle. Ponoć je već uveliko pro la, kad se konačno vratila u hotel. Njena stopala su se osula plikovima u novim cipelama. Vlasnica nije ljubazno odgovorila na njeno kucanje na vrata kasno noću. Gdje vam je pasŠ , pitala je ena. Ostavila sam ga kod prijatelja. Hmm , rekla je ena. Nije mogla izraziti vi e neodobravanja, čak i da je Alma

437

rekla: Prodala sam ga Ciganima . Uručila je Almi ključ. Ne zaboravite, bez mu karaca u va oj sobi večeras. Ni noćas, niti bilo koje druge noći, draga moja, pomislila je Alma. Međutim, hvala vam to, uopće, pomi ljate na to.

S

ljedećeg jutra, Almu je probudilo lupanje o vrata njene sobe. To je bila njena stara prijateljica, d angrizava vlasnica hotela.

Damo, ispred vas čeka kočija! , uzviknula je ena, glasom gustim kao katran. Alma se dovukla do vrata. Ne očekujem kočiju , rekla je. Pa, ona očekuje vas , doviknula je ena. Obucite se. Čovjek je rekao da neće ići bez vas. Rekao je da ponesete va e torbe. Već je platio za va u sobu. Ne znam odakle ovim ljudima ideja da sam ja slu ba za poruke. Sa zbrkom u glavi, Alma se obukla i spakovala svoje dvije male torbe. Trebalo joj je jo

malo vremena da namjesti krevet – mo da zbog savjesti, a mo da je i

odugovlačila. Kakva kočijaŠ Je li bila uhap enaŠ Prognana nazad u domovinuŠ Je li to bila nekakva koje tarija, trik kojim se poigravaju s turistimaŠ Ali ona nije bila turista. Si la je dolje i zatekla livrejisanog kočija a, koji ju je čekao pored skromne privatne kočije. Dobro jutro, Miss Whittaker , rekao je, podigav i e ir. Ubacio je njene torbe naprijed, pored svog sjedi ta. Imala je u asan predosjećaj da će je ukrcati na voz. Izvinite , rekla je. Ali mislim da nisam naručila kočiju. Dr. Van Devender me je poslao , rekao je, otvoriv i vrata kočije. Uđite unutra očekuje vas i to nestrpljivo. Trebalo im je skoro sat vremena da se probiju kroz grad nazad do botaničke ba te. Alma je pomislila da bi bilo daleko br e da je pro etala. I umirujuće. Bila bi manje uznemirena, da je mogla pro etati. Konačno, kočija ju je dovezao ispred lijepe kuće od cigle odmah pored Hortusa, na Plantage Parklaan. Hajte , rekao je preko ramena, zabavljen njenim prtljagom. Uđite slobodno vrata su otvorena. Kao to rekoh, očekuje vas. Za Almu je bilo pomalo uznemiravajuće da uđe u privatnu kuću nenajavljena, ali je učinila kako joj je rečeno. S druge strane, ova kuća joj ipak nije bila sasvim strana.

438

Ukoliko ne grije i, njena majka se rodila ovdje. Vidjela je otvorena vrata ne to dalje od ulaznog hodnika, i provirila je unutra. Bila je to gostinska soba. Vidjela je svog ujaka, kako sjedi na divanu i čeka je. Prvo to je primijetila, bilo je da je pas Roger - nevjerovatno - bio sklupčan na njegovom krilu. Drugo, to je primijetila, bilo je da je njen ujak Dees dr ao njenu studiju u desnoj ruci, lagano oslonjenu o Rogerova leđa, kao da je pas bio portabl sto za pisanje. Treća stvar koju je primijetila, bilo je da je lice njenog ujaka bilo mokro od suza. Okovratnik njegove ko ulje je bio mokar. I brada mu je izgledala kao da je mokra. Vilica mu se tresla, a oči su mu se zabrinjavajuće zacrvenjele. Djelovalo je kao da je plakao satima. Ujače Dees! , potrčala je prema njemu. U čemu je problemŠ Starac je progutao pljuvačku i obuhvatio njenu ruku svojom. Njegova ruka je bila vrela i vla na. Neko vrijeme, uopće nije mogao govoriti. Jako je stisnuo njene prste. Nije elio da je pusti. Konačno, podigao je njenu studiju drugom rukom. Oh, Alma , rekao je i nije ni poku ao obrisati suze. Dijete, neka te Bog blagoslovi. Ima um svoje majke.

439

Dvadeset deveto poglavlje

P

ro lo je četiri godine. To su bile sretne godine za Almu Whittaker, a za to i ne bi bileŠ Imala je dom (njen ujak ju je premjestio u kuću Van Devenderovih), imala je porodicu

(četiri sina njenog ujaka, njihove dra esne ene i čopor njihove djece); mogla je redovno komunicirati putem po te s Prudence i Hanneke u Philadelphiji; i imala je polo aj s priličnom odgovorno ću u Hortus Botanicusu. Njena zvanična titula bila je Curator van Mossen - kustosica mahovina. Dobila je vlastitu kancelariju, na drugom spratu prijatne zgrade, samo dvoja vrata niz ulicu od rezidencije Van Devenderovih. Poslali su joj sve njene knjige i bilje ke iz spremi ta za kočije s White Acrea, kao i njen herbarij. Prispjeće te po iljke za nju je bilo nalik prazniku; provela je dane u nostalgičnoj udubljenosti, dok nije sve raspakovala. Nedostajao joj je svaki dokument i knjiga. Zacrvenjev i se, sa zadovoljstvom je otkrila da je na dnu kovčega s knjigama bilo zakopano i njeno cjelokupno pohotno tivo. Odlučila je zadr ati veći dio toga mada je to morala dobro sakriti. Kao prvo, nije znala kako da se otarasi tako skandaloznih tekstova bez problema. S druge strane, te knjige su i dalje imale moć da je uzbude. Čak i u zrelim godinama, tvrdoglavi trzaj bestidne elje je i dalje bio u njenom tijelu, i dalje je zahtijevao njenu pa nju tokom određenih noći, kad je, ispod pokrivača, ponovo posjećivala svoje poznate stare genitalije, sjetiv i se jo jednom Tomorrow Morningovog ukusa, Ambroseovog mirisa, hitnosti ivotnih najtvrdoglavijih i najneumoljivih nagona. Vi e nije ni poku avala da se bori protiv tih nagona; sad je već bilo očigledno da su bili dio nje. Alma je primila pozama nu platu - svoju prvu - u Hortusu, i podijelila ju je s asistentom, slu benicom, direktorom mikologije i nadzornikom paprati (koji su joj, vremenom, postali dragi prijatelji - njeni prvi prijatelji, koji su istovremeno bili i naučnici). Nakon izvjesnog vremena, stekla je reputaciju ne samo sjajne taksonomistkinje, već i dobre rodice. Svidjelo joj se a i iznenadilo ju je to se tako jednostavno navikla na urbu i graju porodičnog ivota, s obzirom na to da je oduvijek ivjela tako samotnjački. U ivala je u duhovitim odgovorima Deesove djece i unuka tokom večere, i ponosila se njihovim brojnim postignućima i talentima. Bila je

440

ponosna kad bi djevojke do le kod nje po savjet ili utjehu, u vezi s njihovim uzbudljivim ili u asnim romantičnim potresima. Vidjela je djeliće Rette u trenucima njihovog uzbuđenja; djeliće Prudence u njihovim trenucima suzdr anosti; djeliće sebe u njihovim trenucima sumnje. Vremenom,

Almu

su

svi

Van

Devenderovi

počeli

smatrati

značajnim

preimućstvom i za Hortus i za porodicu - dva entiteta, koja su inače, u svakom slučaju, bila nerazdvojna. Njen ujak joj je ustupio mali, sjenoviti ugao u stakleniku s palmama, i predlo io joj da napravi stalnu postavku, koja će se zvati Pećina mahovina. To je bio nezgodan i prijatan zadatak. Mahovine ne vole rasti van mjesta, gdje su izrasle, zbog čega je Alma imala pote koća u stvaranju neophodnih i povoljnih uslova (odgovarajuća vla nost vazduha, pravilna kombinacija svjetlosti i hlada, pravilan raspred kamenja, ljunka, i panjeva u svojstvu supstrata) za bujanje mahovine u vje tačkoj sredini. Dodu e, uspje no je izvr ila taj podvig, i uskoro je pećina obilovala uzorcima mahovina iz svih krajeva svijeta. Odr avanje postavke koja je zahtijevala neprestanu maglu (napravljenu uz pomoć ma ina, koje su radile na paru), kojoj je bilo potrebno da bude hlađena izolovanim zidovima i koja nije smjela biti izlo ena direktnoj sunčevoj svjetlosti - predstavljat će njen do ivotni projekat. Agresivne i brzo napredujuće mahovine su morale biti redovno nadgledane, da bi rjeđe, maju ne mogle napredovati. Alma je čitala o japanskim monasima koji su odr avali ba te s mahovinama plijevljenjem malenim pincetama, pa je i ona ustalila tu praksu. Svakog jutra biste je mogli vidjeti u Pećini mahovina, kako uklanja jedan po jedan korov, pod svjetlo ću rudarskog fenjera, koristeći vrhove svojih finih gvozdenih pinceta. eljela je da bude savr ena. eljela je da blista kao smaragdna vatra - ba kao to se ona neobična pećina presijavala za nju i Tomorrow Morninga, prije mnogo godina, na Tahitiju. Pećina s mahovinama je postala popularna postavka u Hortusu, ali samo za određeni tip ljudi: tip, koji je udio za prohladnom tamom, za ti inom, za sanjarenjem. (Drugim riječima, za tip osobe, koja je imala slabo interesovanje za razmetljive cvjetove, mamutske lokvanje ili gomile poznatih vrsta.) Alma je u ivala u tome da se smjesti u ugao pećine i posmatra kako taj tip ljudi ulazi u svijet koji je ona napravila. Posmatrala ih je, dok su gladili krzno mahovina, i vidjela je kako se njihova lica opu taju, a njihovo dr anje tijela smek ava. Osjećala je srodnost s njima - s tihim ljudima.

441

Tokom tih godina, Alma je, također, provela dosta vremena radeći na svojoj teoriji konkurentskih promjena. Ujak Dees ju je nagovarao da objavi svoju naučnu studiju, otkad ju je pročitao, nakon njenog dolaska 1854. godine. Međutim, Alma se opirala tome tada, i jo uvijek se opire. tavi e, odbila je da mu dozvoli da diskutuje o njenoj teoriji bilo s kim. Njeno protivljenje je izazvalo samo ogorčenost njenog ujaka, koji je vjerovao da je Almina teorija veoma značajna i vjerovatno ispravna. Optu io ju je da je bila previ e pla ljiva, suzdr ana. Posebno, optu io ju je da strahuje od religiozne osude, kad bi javno iznijela svoje mi ljenje o neprestanom stvaranju i transmutaciji vrsta. Ti, naprosto, nema

hrabrosti da bude

ubica Boga , rekao je ovaj dobar

nizozemski protestant, koji je pobo no odlazio u crkvu svake subote tokom cijelog svog ivota. Hajde, Alma - čega se pla i Š Dijete, poka i malo očeve odva nosti! Istupi i budi strah i trepet u svijetu! Probudi čitavu lajavu tenaru kontroverze, ako mora . Hortus će te za tititi! Sami ćemo je objaviti! Mo emo, čak, objaviti i pod mojim imenom, ako strahuje od cenzure. Međutim, Alma nije oklijevala zbog straha od reakcije crkve, već zbog duboke ubijeđenosti da njena teorija nije u potpunosti naučno neoboriva. U njenoj logici je postojala mala rupa, bila je uvjerena u to, i nije znala kako da je začepi. Alma je bila perfekcionista i poprilična čistunica. U svakom slučaju, neće objaviti teoriju s rupom, pa čak i malom. Nije se bojala vrijeđanja religije, to je često govorila svom ujaku; bojala se da će uvrijediti ne to mnogo svetije za nju: razum. Evo, gdje se nalazila rupa u Alminoj teoriji: nije mogla, ni za ta na svijetu, shvatiti evolucione prednosti altruizma i samopo rtvovanja. Ako je prirodni svijet bio sfera amoralne i neprestane borbe za ivot, kao to se činilo, i ako je pobjeda ostalih rivala bila ključ za nadmoć, prilagođavanje i izdr ljivost - kako se, onda, moglo objasniti pona anje nekog, kao to je njena sestra Prudence? Kad god bi Alma spomenula ime svoje sestre, imajući u vidu teoriju o konkurentskim promjenama, njen ujak bi zaječao. Ne opet! , rekao bi, čupkajući bradu. Alma, niko nije čuo za Prudence! Nikoga nije ni briga! Međutim, Almu je to brinulo, tako da je Problem Prudence , kako ga je nazvala, značajno zaokupljao njen um, jer je prijetio da obori cijelu njenu teoriju. Posebno ju je mučio zato, to je bio toliko ličan. Alma je, ipak, bila namjenski korisnik Prudencinog

442

čina neizmjerne dare ljivosti i samopo rtvovanja prije skoro četrdeset godina, i nikad to nije zaboravila. Prudence se tiho odrekla svoje jedine prave ljubavi - s nadom da će George Hawkes, umjesto toga, o eniti Almu, i da će Alma imati koristi od tog braka. Činjenica da je Prudencin čin rtvovanja bio krajnje uzaludan nije ni na koji način umanjio njegovu iskrenost. Za to bi neko, uopće, uradio tako ne toŠ Alma je na to pitanje mogla odgovoriti s moralnog stanovi ta (Zato

to je

Prudence dobra i nesebična), ali nije mogla odgovoriti s biolo kog stanovi ta (Za to dobrota i nesebičnost postojeŠ). Alma je dobro razumjela za to je njen ujak čupkao bradu svaki put, kada bi ona spomenula Prudence. Shvatila je da je - u ogromnom prostoru historije čovječanstva i prirode - ovaj tragični triangl između Prudence, Georgea i nje same bio tako maju an i beznačajan, da je potezanje tog pitanja pomalo nalikovalo lakrdiji (tim prije, u okviru naučne diskusije). Pa ipak - pitanje joj se uporno nametalo. Za to bi neko, uopće, uradio tako ne toŠ Svaki put, kad bi Alma pomislila na Prudence, morala je postaviti sebi to pitanje ponovo, a da zatim bespomoćno posmatra kako se njena teorija o konkurentskim promjenama raspada pred njenim očima. Konačno, te ko da je Prudence Whittaker Dixon bila usamljen primjer. Za to je iko ikad činio ne to van okvira osnovnog ličnog interesaŠ Alma je mogla prilično ubjedljivo objasniti za to su se majke rtvovale zbog svoje djece (jer to doprinosi nastavku porodične loze), ali nije mogla objasniti za to je vojnik natrčao direktno na niz bajoneta da bi za titio svog ranjenog druga. Kako je taj čin pomagao ili koristio hrabrom vojniku ili njegovoj porodiciŠ Naprosto nije: kroz samopo rtvovanost, sada mrtav vojnik nije porekao samo svoju budućnost, već i nastavak svoje loze. Nije mogla objasniti ni za to je gladan zatvorenik dao hranu svom drugu iz zatvorske ćelije. Nije mogla objasniti ni za to je dama uskočila u kanal da spasi bebu druge ene, da bi se sama utopila. Ta tragedija se desila nedavno, nekoliko ulica dalje od Hortusa. Alma nije znala ni da li bi se ona, ako bi dospjela u takvu situaciju, uopće, ponijela na tako plemenit način, ali su drugi to nedvosmisleno radili - i to, prilično rutinski, ako

443

se sve uzme u obzir. Nije sumnjala da bi se njena sestra i velečasni Welles (kao drugi primjer izuzetne dobrote) bez oklijevanja odrekli hrane da bi spasili nekom ivot i, da bi, podjednako bez oklijevanja, rizikovali da budu povrijeđeni ili čak da izgube ivot da bi spasili tuđu bebu, pa čak i tuđu mačku. Uz to, nije postojalo ni ta analogno tako ekstremnim primjerima ljudskog samopo rtvovanja u ostatku ivog svijeta - barem, koliko je ona vidjela. Da, u roju pčela, ili čoporu vukova, ili jatu ptica, pa čak i u koloniji mahovina, jedinke su ponekad ginule zbog vi eg dobra grupe. Međutim, niko nikada nije vidio vuka kako spasava ivot pčeli. Niko nikada nije vidio mahovinu, koja je odlučila da umre, dajući ostatak svojih dragocjenih rezervi vode mravu, iz pukog milosrđa! Slične rasprave su umjele ogorčiti njenog ujaka, kad bi njih dvoje sjedili do kasno u noć, godinu za godinom, raspravljajući o tome. Sad je bio početak proljeća 1858. godine, a oni su i dalje raspravljali. Ne budi tako zamoran sofista! , rekao je Dees. Objavi rad takav, kakav je! Ujače, ne mogu drugačije , odgovorila je Alma, osmjehujući se. Ne zaboravi imam majčin um. Sestričino, igra se mojim strpljenjem , rekao je. Objavi rad, dopusti svijetu da raspravlja o tome i pusti nas da se odmorimo od ovog zamornog, la nog tra enja krivice. Međutim, nije se mogla pokolebati. Ujače, ako ja mogu da vidim tu rupu u svojim argumentima, onda će je svakako vidjeti i ostali, i neće shvatiti ozbiljno moj rad. Ukoliko je teorija konkuretnih promjena zaista tačna, onda mora biti tačna za cjelokupni ivi svijet - uključujući i ljudski rod. Napravi izuzetak za ljude , predlo io je njen ujak, slegnuv i ramenima. Aristotel je to učinio. Ujače, ne govorim o Velikom lancu postojanja. Nisam zaintresovana za etičke i filozofske rasprave; zainteresovana sam za opću biolo ku teoriju. Prirodni zakoni ne mogu prihvatiti izuzetke, a da budu zakoni. Prudence nije oslobođena gravitacije; zbog toga, ne mo e biti izuzeta iz teorije konkurentnih promjena, ako je ta teorija, zaista, tačna. S druge strane, ako bude izuzeta iz teorije, onda teorija ne mo e biti tačna. GravitacijaŠ , zakolutao je očima. Blagi Bo e, dijete, ta to priča . Sada bi eljela

444

da bude Newton! elim da bude ispravna , ispravila ga je Alma. U trenucima opu tenosti, Alma je problem Prudence smatrala skoro komičnim. Tokom cijelog njihovog djetinjstva, Prudence je za Almu predstavljala problem, a sada - čak, i kada je Alma naučila da voli, cijeni i beskrajno po tuje svoju sestru Prudence je i dalje bila problem. Ponekad po elim da vi e nikada ne čujem ime Prudence u ovoj kući , rekao je ujak Dees. Dosta mi je Prudence. Onda mi ti objasni njeno pona anje , rekla je Alma. Za to ona usvaja siročiće crnačkih robovaŠ Za to daje svoj posljednji peni sirotinji? Kakvo dobro to njoj donosi? Kakvo dobro to donosi njenom potomstvuŠ Objasni mi to! Alma, donosi joj dobro, zato to je ona kr ćanska mučenica, i zato to u iva u malo razapinjanja, s vremena na vrijeme. Draga, znam taj tip. Kao to si već sigurno primijetila, postoje ljudi koji podjednako u ivaju u slu bi i samopo rtvovanju, koliko drugi u ivaju u pljački i ubistvu. Tako dosadni primjerci su rijetki, ali oni, svakako, postoje. Ali, tu se opet vraćamo u sr na eg problema! , pobunila se Alma. Ako je moja teorija tačna, takvi ljudi ne bi trebalo da postoje. Ujače, imaj u vidu da se moja teza ne zove Teorije zadovoljstva samopo rtvovanja. Alma, objavi to , rekao je umorno. Sve u svemu, to je lijepo djelo. Objavi ga takvo, kakvo je, pa neka svijet raspravlja o tome. Ne mogu ga objaviti , tvrdila je, sve dok stvar ne bude nepobitna. Tako se razgovor vrtio i kru io i zavr io se, kao i uvijek, zaglavljen u istom ćorsokaku. Ujak Dees je spustio pogled na psa Rogera, sklupčanog u njegovom krilu i rekao mu: Dru e, spasio bi me, ako bih se davio u kanalu, zar neŠ Umjesto odgovora, Roger je zamahao repom u znak zainteresovanosti. Alma je morala priznati: Roger bi vjerovatno spasio ujaka Deesa, ako bi se on davio u kanalu, ili bi bio zarobljen u po aru, ili bi gladovao u zatvoru, ili bi bio zatrpan ispod zgrade, koja se sru ila - i Dees bi, svakako, isto to uradio za njega. Ljubav između ujaka Deesa i Rogera je bila podjednako izdr ljiva, koliko je bila trenutačna. Od trenutka, kad su se upoznali, čovjek i pas, njih dvojica se nisu rastajali. Ubrzo

445

nakon njihovog dolaska u Amsterdam, prije četiri godine, Roger je dao Almi do znanja da on vi e nije bio njen pas - da, ustvari, nikada i nije bio njen pas, niti je, ikada, bio Ambroseov pas, već da je sve vrijeme bio Deesov pas, silom puke i proste sudbine. Roger je vjerovao da je činjenica da se on rodio na udaljenom Tahitiju, dok je Dees van Devender ivio u Nizozemskoj, sigurno bila posljedica nesretne pisarske gre ke, koja je sada, na svu sreću, bila ispravljena. to se tiče Almine uloge u Rogerovom

ivotu, ona je, naprosto, bila kurir,

odgovoran za prevoz nervoznog malog momka preko svijeta, da bi ujedinila čovjeka i psa u vječnoj i posvećenoj ljubavi koja im je pravedno pripadala. Vječna i posvećena ljubav.

Za toŠ Roger je bio jo jedan, kog Alma nije mogla shvatiti. Roger i Prudence, njih dvoje.

Lj

eto 1858. godine je do lo, a s njim i iznenadna sezona smrti. Muke su počele posljednjeg dana juna, kad je Alma dobila pismo od sestre, koje je nosilo sa etak

tu nih novosti. Moram te obavijestiti o tri smrtna slučaja , Prudence ju je upozorila u prvoj rečenici. Sestro, mo da je najbolje da prvo sjedne , prije nego to nastavi čitati. Alma nije sjela. Stajala je na vratima rezidencije Van Devenderovih u Plantage Parklaan, čitajući ovo alosno pismo iz udaljene Philadelphije, dok su joj se ruke tresle od tuge. Prvo, Prudence ju je izvijestila, Hanneke de Groot je umrla u osamdeset sedmoj godini. Stara domaćica je umrla u svojim prostorijama u podrumu White Acrea, sigurna iza re etaka svoje lične sobe. Čini se da je umrla u snu, bez patnje. Nemamo ni najmanju predstavu, kako ćemo ovdje nastaviti ivjeti bez nje , pisala je Prudence. Ne treba da te podsjećam na njenu dobrotu i značaj. Bila mi je kao majka, a pretpostavljam da je i tebi. Međutim, čim su prona li Hannekino tijelo, pisala je Prudence, na White Acre je dotrčao dječak s porukom od Georgea Hawkesa da je Retta - izobličena svih ovih godina ludilom, do neprepoznatljivosti - izdahnula u svojoj sobi u du evnoj bolnici

446

Griffon. Prudence je pisala: Izazov je znati ta bi trebalo aliti u većoj mjeri: Rettinu smrt ili tu ne okolnosti njenog ivota. Trudim se da pamtim Rettu od ranije, tako veselu i bezbri nu. Jedva da je u svojoj ma ti vidim kao takvu djevojku, prije nego to je njen um postao tako u asavajuće pomućen... jer, to je bilo tako davno, kao to sam rekla, kada smo sve bile tako mlade. Zatim je uslijedila naj okantnija vijest. Ni dva dana nakon Rettine smrti, pisala je Prudence, preminuo je George Hawkes. Samo to se vratio iz bolnice Griffon, odmah nakon organizovanja sahrane svoje ene, sru io se na ulici ispred svoje tamparije. Imao je ezdeset sedam godina. Izvinjavam se to mi je trebalo vi e od sedmice da ti napi em ovo nesretno pismo , Prudence je napisala na kraju, međutim, moj um je bio opterećen s toliko misli i patnje, da mi je bilo te ko da funkcioni em. To ti uzdrma um. Svi ovdje prisutni su u alosti i oku. Mo da sam toliko odlagala da ti napi em ovo pismo, jer sam ovako razmi ljala: Svaki dan, kad ne saop tim svojoj jadnoj sestri ove vijesti, ona se ne mora nositi s njima. Tra ila sam u svom srcu utjehu vrijednu zrna bibera, koju bih ti ponudila, ali sam je te ko pronalazila. Jedva da mogu pronaći utjehu samoj sebi. Neka ih Bog sve primi i sačuva. Molim te da mi oprosti , ali ne znam vi e ni ta da ti ka em.

kola dobro napreduje. Učenici napreduju. Mr. Dixon i djeca ti alju svoje

srdačne pozdrave - iskreno tvoja, Prudence. Alma je sad sjela i spustila pismo pored sebe. Hanneke, Retta i George - svi nestali, jednim pokretom ruke. Jadna Prudence , promrmljala je Alma na glas. Zaista, jadna Prudence, koja je zauvijek izgubila Georgea Hawkesa. Naravno, Prudence je odavno izgubila Georgea, ali ga je sad ponovo izgubila, ovaj put zauvijek. Prudence nikada nije prestala voljeti Georgea, kao ni on nju - ili je bar tako Hanneke rekla Almi. Međutim, George je krenuo za jadnom Rettom u grob, zauvijek vezan sudbinom za tragičnu enicu, koju nikad nije volio. Sve mogućnosti njihove mladosti, sve su bile proćerdane - pomislila je Alma. Prvi put, razmislila je kako su se slično slo ile sudbine njene sestre i njena - obje su bile proklete da vole mu karca, kog ne mogu imati, i obje su odlučile da, uprkos tome, hrabro nastave dalje. Naravno, čovjek radi najbolje to mo e u datoj situaciji, i bilo je nekog dostojanstva u tom

447

stoicizmu; međutim, iskreno, bilo je vremena kad se tuga ovog svijeta na jedvite jade podnosila, a nasilje ljubavi je, ponekad, bilo najnemilosrdnije - pomislila je Alma. Njena prva reakcija je bila da se to prije vrati kući. Međutim, White Acre vi e nije bio njen dom, a čak i kad bi zamislila kako ulazi u staru kuću i ne vidi lice Hanneke de Groot, Alma se osjećala zgro eno i izgubljeno. Umjesto toga, oti la je u svoju kancelariju i napisala pismo, tragajući u svom srcu za utjehom vrijednom zrna bibera, ali ju je jedva pronalazila. Netipično za nju, okrenula se Bibliji, psalmima. Pisala je svojoj sestri: Gospod je blizu onih koji su skru ena srca, i poma e onima koji su smjerna duha. Provela je cijeli dan iza zatvorenih vrata, nijema i presamićena od tuge. Nije opteretila ujaka nijednom od ovih tu nih vijesti. Tako mu je bilo drago, kad je saznao da je njegova draga dadilja Hanneke de Groot i dalje iva; nije mogla podnijeti da ga obavijesti o ovoj smrti, ili o ostalima. Nije eljela da bilo kakvom nevoljom optereti njegov dobar i veseo duh.

S

amo dvije sedmice kasnije, bit će joj drago zbog te odluke, jer je njen ujak Dees dobio groznicu, pao u krevet i umro za manje od jednog dana. Bila je to jedna od

onih periodičnih groznica, koje bi proletjele kroz Amsterdam tokom ljeta, kad bi kanali postali ustajali i smrdljivi. Jednog jutra, Dees, Alma i Roger su zajedno doručkovali, ali je do sljedećeg doručka Dees već umro. Imao je sedamdeset est godina. Alma je bila toliko potresena ovim gubitkom - koji je uslijedio odmah nakon prethodnih - da se jedva uspijevala smiriti. etala je po svojoj sobi noću, stisnuv i jednu ruku o grudi, iz straha da se njena rebra ne rascijepe, pa da njeno srce padne na zemlju. Alma je osjećala da je poznavala ujaka tako kratko - ni izbliza dovoljno dugo! Za to nikad nije bilo dovoljno vremenaŠ Jednog dana je bio tu, a zatim, već sljedećeg, bio je pozvan na onaj svijet. Svi oni su bili pozvani na onaj svijet. Djelovalo je da se pola Amsterdama okupilo na sahrani dr. Deesa van Devendera. Njegova četiri sina i dva najstarija unuka nosila su sanduk od kuće u Plantage Parklaan do crkve iza ugla. Gomilica snaha i unučadi stiskalo se među sobom i plakalo; uvukli su i Almu, i ona je osjećala utjehu tog porodičnog pritiska. Deesa su obo avali. Svi su bili ucviljeni.

tavi e, porodični pastor je otkrio da je Mr. Dees bio

tajni uzor humanitarnog rada cijeli svoj

ivot; bilo je dosta ljudi u ovoj masi

o alo ćenih, čije je ivote godinama pomagao, pa čak i spasio.

448

Zbog ironije ovog otkrića - u svjetlosti Alminih i Deesovih beskrajnih noćnih debata - Alma je po eljela da istovremeno zaplače i nasmije se. Njegov ivot anonimne dare ljivosti ga je svakako postavio visoko na ljestvici Maimonides, pomislila je, ali mi je on, mo da, to spomenuo u određenom trenutku! Kako je mogao sjediti tamo, godinu za godinom, odbacujući naučni značaj altruizma, dok je, istovremeno, potajno neumorno posvećivao sebe njemuŠ Alma mu se zbog toga čudila. Zbog toga joj je nedostajao. Po eljela je da ga ispita i zadirkuje - međutim, njega vi e nije bilo. Nakon sahrane, Elbert, Deesov najstariji sin, koji će sada preuzeti rukovodstvo nad Hortusom, ljubazno je pri ao Almi i obećao joj da je njeno mjesto u porodici i u Hortusu osigurano. Nikada neće morati brinuti o budućnosti , rekao je. Svi elimo da ostane s nama. Elberte, hvala ti , uspjela je procijediti, i njih dvoje su se zagrlili. Tje i me to, to si ga voljela, kao i svi mi , rekao je Elbert. Međutim, niko nije volio Deesa vi e od psa Rogera. Od prvog trenutka Deesove bolesti, mala narand asta d ukela je odbila da se pomjeri s kreveta svog gospodara; nije htio da ode ni kad su uklonili tijelo. Uvukao se među hladne čar afe i nije se htio pomaći. Odbio je da uzme hranu - pa čak i wenteleefjes, koje mu je Alma lično spremila, i kojim je očiju punih suza poku ala da ga nahrani iz ruke. Okrenuo je glavu prema zidu i za mirio. Ona mu je dotakla glavu, obratila mu se na tahićanskom, podsjetila ga na njegovo plemenito porijeklo, ali on uopće nije reagovao. Nekoliko dana kasnije, i Roger je uginuo.

D

a nije bilo crnog oblaka smrti, koji se nadvio nad Alminu okolinu tog ljeta 1858. godine, ona bi svakako čula za odluke Lineovskog londonskog dru tva 1. jula te

godine. Obično je čitala bilje ke sa svih hitnijih naučnih skupova u Evropi i Americi. Međutim, sasvim razumljivo, njen um je bio prilično rastrojen tog ljeta. Nepročitani časopisi su se gomilali na njenom stolu, dok je ona tugovala. Briga o Pećini s mahovinama oduzimala joj je ono malo oskudne energije, koliko je uspijevala da sakupi. Mnogo drugog ostalo je po strani. Zato je to i propustila. Ustvari, neće čuti ni ta o tome, sve do jednog decembarskog jutra sljedeće

449

godine, kada je otvorila primjerak Timesa i pročitala recenziju o knjizi Mr. Charlesa Darwina, pod nazivom Postanak vrsta putem prirodnog odabiranja ili očuvanja

povla ćenih rasa u borbi za ivot.

450

Trideseto poglavlje

N

aravno da je Alma čula za Charlesa Damina; svi su čuli za njega. 1839. godine, objavio je veoma popularnu putopisnu knjigu o svom putovanju na otoke

Galapagos. Ta knjiga - koja je bila divan izvje taj - učinila ga je prilično slavnim u to vrijeme. Darwin je bilo lake ruke i uspio je prenijeti svoje odu evljenje prirodom na ugodan i prijateljski način, koji je bio razumljiv čitaocima iz različitih sfera. Alma se sjetila da se divila tom njegovom talentu, jer ona sama nikada nije pri la ni blizu tako zabavnoj, popularnoj prozi. Prisjetiv i se toga sad, ono čega se Alma najjasnije sjećala iz Putovanja Beaglea,

bio je opis pingvina, koji noću plivaju kroz fosforescentne vode, ostavljajući, kako je Darwin pisao, vatrene brazde u tami. Vatrene brazde! Almi se svidio taj opis, i nije ga zaboravila tokom posljednjih dvadeset godina. Čak se sjetila te fraze tokom svog putovanja za Tahiti, te čudesne noći na Elliotu, kad je i sama bila svjedok te fosforescencije. Međutim, nije zapamtila mnogo vi e od toga, a Darwin se, od tada, nije istakao na neki neuobičajen način. Prekinuo je putovanja i povukao se u ivot učenjačkih te nji - neki lijep i pa ljiv rad o koljkama, ako je Almu slu ilo sjećanje. U svakom slučaju, nikad ga nije smatrala najboljim prirodoslovcem njegove generacije. Međutim sad, kad je pročitala recenziju ove nove i zapanjujuće knjige, otkrila je da je Charles Darwin - taj mirni govornik i ljubitelj koljki, taj nje ni ljubitelj pingvina skrivao svoje karte. Kako se ispostavilo, imao je da ponudi svijetu ne to od su tog značaja. Alma je spustila novine i oslonila glavu na ruke. Vatrena brazda, svakako.

B

ilo je potrebno skoro sedmicu dana da dobije primjerak te knjige iz Engleske, i Alma je te dane provela kao u bunilu. Osjećala je da neće odgovarajuće

reagovati na ovakav razvoj događaja, sve dok ne bude mogla pročitati - riječ po riječ ta je Darwin lično imao kazati, umjesto onoga to je već bilo rečeno o njemu. 5. januara - na njen ezdeseti rođendan - knjiga je stigla. Alma se povukla u svoju kancelariju s dovoljno hrane i vode da je tu zadr e koliko god je potrebno i zaključala se. Zatim je otvorila Porijekla vrsta na prvoj stranici, počela čitati Darwinovu lijepu

451

prozu a zatim je upala u duboku pećinu koja je sa svih strana odjekivala njenim ličnim idejama. On nije ukrao njenu teoriju, to se i ne dovodi u pitanje. Ni na tren joj ta apsurdna ideja nije pala na pamet - jer Charles Darwin nikad nije ni čuo za Almu Whittaker, niti je trebalo. Međutim, kao dva istra ivača, koji tragaju za skrivenim blagom iz dva različita pravca, i Darwin i ona su, oboje, nabasali na isti kovčeg s blagom. Ono, to je ona zaključila na osnovu mahovina, on je zaključio zahvaljujući zebama. Ono, to je ona posmatrala na stijenama White Acrea, on je vidio u arhipelagu Galapagosa. Njeno polje sa stijenama je i predstavljalo sam arhipelag u minijaturnom izdanju. Konačno, otok je otok - bilo da je metar ili stotinu metara dugačak - a, najdramatičniji trenuci u

ivom svijetu de avaju se u divljim, konkurentskim, malenim borbenim

poljima od otoka. Bila je to prelijepa knjiga. Kolebala se, dok je čitala, između slomljenog srca i oslobođenja optu be, između aljenja i divljenja. Darwin je pisao: Vi e se jedinki rađa, nego to se mo e odr ati u ivotu. Ponekad zrnce na vagi mo e odlučiti koje će jedinke ivjeti, a koje umrijeti. Pisao je:

Ukratko, vidimo divna prilagođavanja svuda i na svakom dijelu

organskoga svijeta. Osjetila je nalet slo enog osjećanja, koje ju je toliko obuzelo, tako jako, da je pomislila da će se onesvijestiti. Udarilo ju je kao nalet vazduha iz peći: bila je u pravu.

Bila je u pravu! Misli o ujaku Deesu su se rojile po njenoj glavi, čak i dok je čitala. Njene misli o njemu su bile neprestane i protivrječne: Da je samo po ivio da vidi ovo! Hvala nebesima da nije po ivio da vidi ovo! Kako bi, istovremeno, bio ponosan i ljut! Nesprestano bi slu ala: Vidi , rekao sam ti da objavi ! Pa ipak, proslavio bi ovu sjajnu, podsticajnu potvrdu rada svoje sestrične. Nije znala kako da se nosi s ovim okolnostima bez njega. Stra no je čeznula za njim. Rado bi istrpjela njegovo prigovaranje za malo njegove utjehe. Neizbje no, također je po eljela da je njen otac do ivio da vidi to. Po eljela je da je i njena majka do ivjela da vidi to. I Ambrose. Po eljela je da je to sama objavila. Vi e nije znala ta da misli. Za to nije objavilaŠ Pitanje ju je peklo - međutim, dok je čitala Darwinovo remek-djelo (nesumnjivo, to

452

je bilo remek-djelo), znala je da je njegova teorija pripadala njemu, i da mu je morala pripadati. Čak i da je to prva rekla, ne bi to uspjela bolje sročiti. Bilo je moguće čak da je niko ne bi ni saslu ao da je objavila ovu teoriju - ne zato, to je bila ena ili zato, to je bila nejasna (mada ovi činioci ne bi bili od pomoći), već, naprosto, zbog toga to ne bi znala da tako rječito ubijedi svijet kao to je to uradio Darwin. Njena nauka je bila savr ena, ali njeno pisanje nije. Almina teza je imala četrdeset stranica, a Postanak

vrsta vi e od petsto, ali je, bez ikakve sumnje, znala da je Darwinov rad mnogo čitljiviji od njenog. Darwinova knjiga je bila vje to napisana. Bila je intimna. ivahna. Čitala se kao roman. On je svoju teoriju nazvao prirodno odabiranje . Izuzetno precizan termin, jednostavniji i bolji od Almine kabaste teorije konkurentnih promjena . Dok je strpljivo sakupljao svoje dokaze za prirodnu selekciju, Darwin nikad nije bio o tar, niti je zauzimao odbrambeni stav. Odavao je utisak da je čitaočev ljubazan susjed. Pisao je o istom mračnom i nasilnom svijetu, kao i Alma - svijetu beskrajnog ubijanja i umiranja - međutim, njegov jezik nije sadr avao ni trag nasilja. Alma se ne bi usudila pisati tako naivno; ne bi ni znala kako. Njena proza je bila čekić; Darwinova je bila psalm. Do ao je noseći svijeću, ne mač.

tavi e, u cijelom svom radu on priziva

bo anski duh - ali nikada i Stvoritelja! Prizvao je ideju o čudu kroz rapsodije o moći samog vremena. Pisao je: Na

alost, mi nemamo sredstva da određujemo, u

godinama, koliko treba vremena da se modifikuje jedna vrsta. Čudio se divnim grananjima promjena. Ponudio je ljupko opa anje da su čuda prilagođavanja učinila da svako biće na svijetu - čak i najmanja bubica - djeluje dragocjeno, zapanjujuće i oplemenjeno . Pitao je: Kakva granica mo e biti postavljena toj moćiŠ Pisao je: Mi vidimo kako lice prirode veselo zrači... Zaključio je: Ima veličanstvenost! u ovom pogledu na ivot. Zavr ila je knjigu i briznula u plač. Suočena s tako divnim i tako razornim postignućem, nije mogla uraditi ni ta drugo, osim da plače.

S

vi su čitali Postanak vrsta 1860. godine, i svi su raspravljali o njemu, ali niko tu knjigu nije pročitao pomnije od Alme Whittaker. Tokom svih debata u dnevnoj

453

sobi, u kojima bi se povela riječ o prirodnoj selekciji, dr ala je jezik za zubima - čak i kad je njena nizozemska porodica raspredala o tome - ali je ispratila svaku riječ. Posjetila je svako predavanje o tome i pročitala svaki prikaz, svaki napad, svaku kritiku. tavi e, čitala je knjigu u vi e navrata, u duhu ispitivanja, koliko i divljenja. Bila je naučnica i eljela je da stavi Darwinovu teoriju pod mikroskop. eljela je da testira svoju teoriju u poređenju s njegovom. Naravno, njeno glavno pitanje ticalo se toga kako je Darwin uspio rije iti problem Prudence. Odgovor se ubrzo pojavio: nije ga rije io. Darwin ga nije rije io zato to je - krajnje lukavo - izbjegavao temu ljudskih bića u cijeloj svojoj knjizi. Postanak vrsta se bavilo prirodom, ali ne otvoreno i čovjekom. Darwin je pa ljivo odigrao svoju ruku u tom pogledu. Pisao je o evoluciji zeba, golubova, talijanskih hrtova, trkaćih konja i koljki - međutim, nikada nije spomenuo čovjeka. Pisao je Sna ni, zdravi i sretni pre ivljavaju i razmno avaju se , ali nikada nije dodao: I mi smo dio tog sistema. Naučno orijentisani čitaoci će sami doći do tog zaključka - a Darwin je to dobro znao. I religiozno orijentisani čitaoci će doći do tog zaključka, i razbjesnjet će se i smatrat će ga svetogrdnim - međutim, Darwin nije to

stvarno rekao. Na taj način je za titio sebe. Mogao je da sjedi u svojoj tihoj seoskoj kući u Kentu, nevin pred licem javne uvrede: Kakvo zlo mo e sadr avati jednostavna

diskusija o zebama i koljkamaŠ to se tiče Alme, ova strategija je bila Darwinov najbolji potez o troumnosti: nije se pozabavio cijelim pitanjem. Mo da će to uraditi kasnije, ali to nije učinio sada, ovdje, u ovom pa ljivom, uvodnom predavanju o evoluciji. To saznanje je zasjenilo Almu, i zamalo se tresnula po čelu od zapanjenosti i čuđenja; nikada joj ne bi ni palo na pamet da se dobar naučnik ne mora odmah pozabaviti cijelim pitanjem - na koju god temu! U su tini, Darwin je uradio ono, to je ujak Dees godinama ubjeđivao Almu da uradi: objavio je prelijepu teoriju evolucije, ali samo u oblasti botanike i zoologije, ostavljajući ljudima da polemi u o vlastitom postanku. udjela je da priča s Darwinom.

eljela je da preleti preko La Manchea do

Engleske, uhvati voz do Kenta, zakuca na Darwinova vrata i pita ga: Kako obja njavate pona anje moje sestre Prudence i ideju samopo rtvovanja, u kontekstu preovlađujućih dokaza o neprestanoj biolo koj borbiŠ Međutim, tih dana su svi eljeli

454

da razgovaraju s Darwinom, a Alma nije imala neophodan uticaj da dogovori sastanak s najtra enijim naučnikom svog vremena. Kako je vrijeme prolazilo, ona je izgradila jasniju ideju o tom Charlesu Darwinu, i postalo je očigledno da taj čovjek nije bio sklon debatama. U svakom slučaju, vjerovatno ne bi lijepo dočekao mogućnost da raspravlja s ovom nepoznatom američkom botaničarkom. Vjerovatno bi joj se ljubazno osmjehnuo i rekao: Ali, ta vi mislite, madamŠ , prije nego to bi joj zalupio vrata.

SV

Zaista, dok se cjelokupni obrazovani svijet trudio da zauzme stav prema Darwinu, on sam je bio začuđujuće tih. Kad ga je Charles Hodge u bogosloviji u Princetonu optu io zbog ateizma, Darwin se nije branio. Kad je lord Kelvin odbio da prihvati teoriju ( to je Alma smatrala nesretnom okolno ću, jer bi Kelvin mogao da je preporuči), Darwin se nije pobunio. Pored toga, nije anga ovao ni svoje pristalice. Kad je George Searle - istaknuti katolički astronom - napisao da mu je teorija prirodne selekcije djelovala krajnje logično i da nije predstavljala nikakvu prijetnju katoličkoj crkvi, Darwin nije odgovorio. Kad je anglikanski pastor i romanopisac Charles Kingsley objavio da se i on osjećao komforno pored Boga, koji je stvorio primarne oblike ivota, koji su sposobni za dalji razvoj , Darwin se ni jednom riječju nije slo io s tim. Kad je teolog Henry Drummond poku ao da izgradi biblijsku odbranu evolucije, Darwin je izbjegao bilo kakvu diskusiju. Alma je posmatrala kako su liberalno orijentisani svećenici pronalazili utoči te u metafori (tvrdeći da je sedam dana stvaranja, spomenutih u Bibliji, ustvari bilo sedam

geolo kih epoha), dok su se konzervativnim paleontolozima, kao to je bio Louis Agassiz, zakrvavile oči od bijesa. Oni su optu ivali Darwina i njegove pristalice zbog gnusne apostazije. Drugi su vojevali Darwinove bitke umjesto njega - moćni Thomas Huxley iz Engleske i rječiti Asa Gray iz Amerike. Međutim, sam Darwin se dr ao gospodske engleske distance od cjelokupne debate. S druge strane, Alma je svaki napad na prirodnu selekciju shvatala lično, ba kao to je potajno bila ohrabrena svakom pohvalom - jer, nije samo puka Darwinova ideja ta, koja je bila na testu; već i njena. S vremena na vrijeme, pomislila bi da je bila vi e ogorčena i uzbuđena zbog te debate od samog Darwina (mo da je to bio jo jedan razlog za to je bio bolji ambasador teorije, nego to bi ona ikad bila). Međutim, nju je nervirala i Darwinova uzdr anost. Ponekad bi po eljela da ga protrese i natjera da se

455

bori. Da je na njegovom mjestu, poletjela bi u napad kao Henry Whittaker. Razbili bi joj nos usput, to je sigurno, ali bi i ona, usput, raskrvarila neke nosove. Borila bi se do posljednjeg daha da bi odbranila njihovu teoriju (vi e nije mogla misliti o toj teoriji drugačije, nego o njihovoj )... ako bi je, uopće, i objavila.

to, naravno, nije uradila.

Tako da nije imala povlasticu da se bori. Zbog toga je utjela. Sve to je bilo krajnje uznemirujuće, zanosno i zbunjujuće. tavi e - Alma je neizostavno primijetila - niko jo nije rije io problem Prudence na način koji bi nju zadovoljio. Koliko je ona vidjela, i dalje je postojala rupa u teoriji. I dalje nije bila potpuna.

M

eđutim, Alma je ubrzo postala preokupirana, a zatim sve vi e očarana, nečim drugim. Dok je tutnjala velika debata oko Darwina, nejasno je, ali sve vi e, postala

svjesna druge figure, koja je bila skrivena du svojih sjenovitih margina. Na isti način, na koji bi Alma - kad je bila mlada - ponekad, uhvatila pogledom ne to to se micalo na periferiji preparata ispod njenog mikroskopa, i poku avala da se usredsredi na to (pretpostavljajući, prije nego to je i znala ta je to, da bi moglo biti ne to bitno), sad je, također, mogla vidjeti ne to čudno i mo da značajno to je lebdjelo u uglu. Ne to nije bilo na svom mjestu. U priči Charlesa Darwina i prirodne selekcije bilo je nečega, čega nije trebalo da bude. Vrtjela je dugmiće i podizala polugu i usmjerila je cjelokupnu svoju pa nju na misteriju - tako je i saznala za čovjeka po imenu Alfred Russel Wallace. Alma se prvi put susrela s Wallaceovim imenom kad se, iz radoznalosti, bacila na istra ivanje prvog zvaničnog spominjanja prirodne selekcije - to se desilo 1. jula 1858. godine, na sastanku Lineeovog dru tva u Londonu. Alma se nije dokopala bilje ki s tog sastanka, kad su prvi put bile objavljene, zbog svog perioda tugovanja, ali im se sada vratila i veoma pomno je proučila te zapise. Istog trena, primijetila je ne to neuobičajeno: jo

jedan esej je bio izlo en tog dana, odmah nakon

predstavljanja Darwinove teze. Taj drugi esej je nosio naziv O tendenciji vrsta da se u beskraj udaljavaju od prvobitnog tipa , a napisao ga je A. R. Wallace. Alma je uspjela da pronađe taj esej i da ga pročita. Govorio je o istoj stvari, kao i

456

Darwin u svojoj teoriji prirodne selekcije. Ustvari, tvrdio je istu stvar, kao i Alma u svojoj teoriji konkurentnih promjena. Mr. Wallace je tvrdio da je ivot neprestana borba za ivot: da nema dovoljno resursa za sve; da su populaciju regulisali predatori, bolesti i oskudica hrane; i da će najslabiji uvijek prvi umrijeti. Wallaceov esej je dalje tvrdio da bi bilo kakva varijacija u okviru vrste, koja utiče na ishod opstanka, mogla zauvijek promijeniti tu vrstu. Tvrdio je da će se najuspje nije vrste razmno iti, dok će najmanje uspje ne izumrijeti. Tako su se vrste pojavljivale, transmutirale, bujale i nestajale. Esej je bio kratak, jednostavan i - Alminom umu - izuzetno poznat.

Ko je bio ovaj čovjekŠ Alma nikad ranije nije čula za njega. To je, samo po sebi, bilo malo vjerovatno, jer se ona trudila da bude upoznata sa svim pripadnicima naučnog svijeta. Napisala je pisma nekolicini kolega u Engleskoj, u kojima ih je pitala: Ko je Alfred Russel WallaceŠ ta ljudi govore o njemuŠ ta se desilo u Londonu u julu 1858. godineŠ Priče, koje je čula, samo su je jo vi e zaintrigirale. Saznala je da se Wallace rodio u Monmouthshireu, blizu Walesa, u porodici srednje klase, koja je kasnije zapala u pote koće; da se on manje-vi e samostalno obrazovao i postao geometar. Kako je bio avanturistički nastrojen mladić, otplovio je do mnogih d ungli tokom nekoliko godina, i postao neumorni sakupljač primjeraka insekata i ptica. 1853. godine, Wallace je objavio knjigu pod nazivom Palme Amazona i njihova upotreba, koju je Alma previdjela, jer je u to vrijeme bila na putu između Tahitija i Nizozemske. Od 1854. godine, bio je u malezijskom arhipelagu, gdje je proučavao gatalinke i slično. Tamo, u udaljenim umama Celebesa, Wallace je dobio malariju, i zamalo je umro. U dubinama svoje groznice, usredsređen na smrt, dobio je nalet inspiracije: o teoriji evolucije, koja se zasnivala na borbi za opstanak. Za pukih nekoliko sati, napisao je svoju teoriju. Zatim je svoju na brzinu napisanu tezu poslao s Celebesa sve do Engleske, d entlmenu po imenu Charles Darwin, kog je jednom prilikom upoznao i prilično mu se divio. Wallace je, pun po tovanja, pitao Mr. Darwina ima li njegova teorija evolucije, mo da, nekakvu vrijednost. To je bilo nevino pitanje: Wallace nije mogao znati da je sam Darwin marljivo radio na istoj toj ideji od, otprilike, 1840. godine. Ustvari, Darwin je već bio napisao skoro dvije hiljade stranica, koje će kasnije prerasti u Postanak vrsta, ali nije pokazao svoj rad nikom, osim svom bliskom

457

prijatelju Josephu Hookeru, iz Kraljevske botaničke ba te u Kewu. Hooker je godinama ohrabrivao Darwina da to objavi, ali je Darwin - zbog odluke, koju je Alma vrlo dobro razumjela - to odlagao, iz nedostatka samopouzdanja ili uvjerenosti. Sada, u jednoj od velikih slučajnosti u naučnoj historiji, činilo se da je Darwinovu prelijepu i originalnu ideju - koju je on privatno kultivisao tokom skoro dvije decenije upravo

izrazio,

skoro

riječ

po

riječ,

neki

nepoznati,

tridesetpetogodi nji

samoobrazovani prirodnjak obolio od malarije na drugom kraju planete. Almini izvori iz Londona javili su joj da je Darwin osjetio da je primoran da zbog Wallaceovog pisma objavi svoju teoriju prirodne selekcije, u strahu da će izgubiti pravo vlasni tva nad cijelom idejom, ako Wallace to objavi prvi. Kakva ironija! - pomislila je Alma. Činilo se da je Darwin strahovao da će ga

pobijediti sama ideja takmičenja! Iz d entlmenske učtivosti, Darwin je odlučio da bi Wallaceovo pismo trebalo da bude predstavljeno u Lineeovom dru tvu prvog jula 1858. godine - odmah nakon njegovog istra ivanja o prirodnoj selekciji - pri čemu bi, istovremeno, istakao dokaze da je hipoteza prvobitno pripadala njemu. Objavljivanje

Porijekla vrsta je ubrzo uslijedilo, za manje od godinu i po dana. Almi je urba da ba tada objavi knjigu ukazala na to da se Darwin uspaničio - to bi i trebalo! Wallace se pribli avao! Kao to mnoge biljke i ivotinje rade pred prijetnjom uni tenja, Charles Darwin je bio primoran na pokret, da se baci u akciju - da se prilagodi. Alma se sjetila da je ona u svojoj verziji teorije napisala:

to je veća kriza, to je evolucija br a.

Ponovno razmotriv i ovu nevjerovatnu priču, u Alminom umu vi e nije bilo dileme: prirodna selekcija je, prvobitno, bila Darwinova ideja. Međutim, nije bila jedinstveno Darwinova ideja. Da, tu je bila Alma, ali je bio jo

neko. Alma je bila krajnje

zaprepa tena kada je to otkrila. To je izgledalo kao intelektualna nemogućnost. Međutim, činjenica da je Alfred Russel Wallace postojao, donosila joj je veliku utjehu. Razgalilo ju je saznanje da nije bila sama u svemu tome. Imala je vr njaka. Oni su bili Whittaker i Wallace: prijatelji po anonimnosti - mada Wallace, svakako, nije znao da su prijatelji po anonimnosti, jer je ona bila u jo većoj mjeri nepoznata, nego on. Međutim, Alma je to znala. Osjećala je da je tamo negdje - njen čudni i čudesni brat po umu. Da je bila u većoj mjeri religiozna, mo da bi se zahvalila Bogu na Alfredu Russelu Wallaceu, jer joj je to malo osjećanje srodstva pomagalo da se gracioznije i sigurnije kreće - bez iznurujuće ozlojeđenosti, očaja ili sramote - kroz svu bučnu

458

gungulu, koja je pratila Mr. Charlesa Darwina i njegovu kolosalnu, epohalnu teoriju od svjetskog značaja. Da, Darwin će ući u historiju, ali Alma je imala Wallacea. Bar za sada, to je bila dovoljna utjeha.

ezdesete godine XIX vijeka su prolazile. U Nizozemskoj je bilo mirno, dok je Sjedinjene Dr ave potresao nezamislivi rat. Naučni diskurs je izgubio na značaju za Almu tokom tih u asnih godina, kad su pristizale vijesti od kuće o beskrajnom, u asnom pokolju. Prudence je izgubila najstarijeg sina, oficira, u Antietamu, a njena dva mlada unuka su umrla od infekcija u kampu, prije nego to su i kročili na bojno polje. Cijeli svoj ivot, Prudence se borila da okonča ropstvo, i sada je bilo okončano, ali je u toj bitki izgubila tri člana porodice. Radujem se, a onda tugujem , pisala je Almi. Nakon toga, jo malo tugujem. Ponovo, Alma se pitala bi li trebalo da se vrati kući - i čak se ponudila da dođe - međutim, njena sestra ju je ohrabrivala da ostane u Nizozemskoj. Na narod je trenutno isuvi e tragičan za posjetioce , izvje tavala je Prudence. Ostani tamo gdje je svijet mirniji, i budi zahvalna na tom miru. Nekako, Prudence je uspjela da dr i kolu otvorenu tokom cijelog rata. Ne samo da je izdr ala, već je primila jo djece tokom sukoba. Rat se zavr io. Na predsjednika je bio izvr en atentat. Savez je opstao. Transkontinentalna

eljeznica je bila

zavr ena. Alma je pomislila da će ona, mo da, sada dr ati Sjedinjene Dr ave na okupu - grube, čelične poluge moćne eljeznice. S Almine sigurne distance, Amerika je tih dana djelovala kao mjesto nekontrolisanog, surovog razvoja. Bila je sretna zato to nije bila tamo. Amerika je ostala iza nje, u nekom pro lom ivotu; smatrala je da vi e ne bi ni prepoznala mjesto, niti bi ono prepoznalo nju. Sviđao joj se njen ivot Nizozemke, naučnice, Van Devenderove. Pratila je svaki naučni časopis i objavljivala članke u mnogim od njih. Vodila je ivahne diskusije sa svojim kolegama, uz kafu i kolače. Svakog ljeta, Hortus bi joj dodijelio mjesec dana slobodno da ode i sakuplja mahovine irom kontinenta. Veoma dobro je upoznala Alpe, i zavoljela ih je, dok je lutala po njihovim prostranstvima sa

tapom i svojim priborom za sakupljanje

uzoraka. Upoznala je i vla ne ume obrasle papratima u Njemačkoj. Postala je veoma zadovoljna dama u godinama. Stigla je 1870. godina. U mirnom Amsterdamu, Alma je zakoračila u osmu

459

deceniju ivota, ali je ostala posvećena radu. Shvatila je da joj je te ko da i dalje planinari, ali se brinula o svojoj Pećini s mahovinama, i povremeno je u Hortusu dr ala predavanja o briologiji. Oči su je počele izdavati i počela je strahovati da vi e neće moći razlikovati mahovine. U i čekivanju ove tu ne neizbje nosti, počela je raditi s mahovinama u mraku, da bi naučila da ih razlikuje po dodiru. Postala je veoma vje ta u tome. (Nije morala da vidi mahovine ikada vi e, ali će uvijek eljeti da ih upoznaje.) Na svu sreću, sada je imala sjajnu pomoćnicu. Njena najdra a mlada rodica, Margaret - s ljupkim nadimkom Mimi - otkrila je urođenu privr enost prema mahovinama, i uskoro je postala Almina tićenica. Čim je zavr ila studije, do la je da radi s Almom u Hortusu; uz pomoć Mimi, Alma je sad mogla zavr iti svoje obuhvatno, dvotomno djelo Mahovine Sjeverne Evrope. Bilo je dobro prihvaćeno. Tomovi su bili lijepo ilustrovani, iako ilustrator nije bio Ambrose Pike. Međutim, niko nije bio Ambrose Pike. Niti će ikad vi e biti. Alma je posmatrala kako je Charles Darwin izrastao u jo većeg naučnika. Nije mu zavidjela na njegovom uspjehu; zaslu ivao je pohvalu, i dr ao se dostojanstveno. Nastavio je svoj rad o evoluciji, koji je voljela da vidi, s njegovom tipičnom mje avinom izuzetnosti i diskretnosti. 1871. godine, objavio je iscrpno Čovjekovo

porijeklo i spolno odabiranje, u kom je konačno primijenio svoje principe prirodnog odabiranja na ljude. Bio je mudar to je toliko čekao - pomislila je Alma. U tom smislu, konačna tvrdnja knjige (Da, mi smo majmuni) je bila skoro neminovan zaključak. Tokom dvanaest godina, otkad se pojavilo Postanak vrsta, ljudi su pretpostavljali i diskutovali o

Pitanju majmuna . Zauzeli su strane, pisali su naučne radove,

beskrajno su ga opovrgavali i iznosili argumente u prilog tome. Djelovalo je kao da je Darwin čekao da se ljudski rod navikne na neprijatnu ideju da Bog, mo da, ipak nije napravio ljude od pra ine, prije nego

to je iznio svoju mirnu, lijepo predočenu,

pa ljivo argumentovanu presudu o tome. Alma je jo jednom pomno pročitala knjigu i divila joj se. Dodu e, i dalje nije vidjela rje enje problema Prudence . Nikad nikome nije ispričala o svojoj teoriji evolucije - i o svojoj maloj, suptilnoj povezanosti s Darwinom. I dalje je bila daleko vi e zainteresovana za svog brata iz sjene, Alfreda Russela Wallacea. Godinama je pa ljivo pratila njegovu karijeru, osjećajući posredni ponos zbog njegovih uspjeha, ali i ogorčenje zbog njegovih

460

neuspjeha. U početku, činilo se da će Wallace zauvijek ostati samo Darwinova fusnota - ili, čak, sluga, jer je dobar dio ezdesetih godina XIX vijeka proveo pi ući naučne radove u kojima je branio prirodno odabiranje, a, samim tim, i Darwina. Međutim, zatim je Wallace zastranio. Sredinom te decenije, otkrio je spiritualizam, hipnotizam i mesmerizam, i počeo je istra ivati stvari to su ugledniji ljudi nazivali okultnim . Alma je skoro mogla čuti Darwinovo gunđanje zbog ovog razvoja događaja preko La Manchea - zato

to su imena ta dva čovjeka bila zauvijek

povezana, a Wallace se zaista otisnuo na vrlo ozlogla en i nenaučni polet ma te. Mo da bi i moglo da se pređe preko činjenice da je Wallace pohađao seanse, da se bavio hiromantijom i kleo u to da je pričao s mrtvima, ali ne i toga da je objavio rad pod nazivom Naučni aspekat natprirodnog . Međutim, Alma ga je jo vi e voljela zbog njegovih neortodoksnih vjerovanja i zbog njegovih strastvenih, neustra ivih argumenata. Njen lični ivot je bio sve mirniji i ograničeniji, ali je u ivala posmatrajući kako Wallace - divlji, razuzdani mislilac izaziva akademski haos istovremeno u tako mnogo pravaca. Nije posjedovao ni ta ni nalik Darwinovom aristokratskom prikladnom pona anju. Vrcao je od inspiracija, skretanja misli i polupečenih ideja. Nikad nije ostao predugo na jednoj ideji, već je letio s jednog na drugi hir. Zbog svoje fascinacije transcendentnim, Wallace je neminovno podsjetio Almu na Ambrosea, i zbog toga joj je bio jo dra i. Ba kao i Ambrose, Wallace je bio sanjar. Srčano je stao u odbranu čuda. Tvrdio je da ni ta nije bitnije od izučavanja onoga to defini e zakone prirode - jer, ko smo bili mi, pa da tvrdimo da ih, uopće, razumijemoŠ Sve je bilo čudo, dok to ne bismo objasnili. Wallace je pisao da je prvi čovjek, koji je ikada vidio leteću ribu, vjerovatno pomislio da je bio svjedok čuda - dok je prvi čovjek, koji je opisao leteću ribu, nedvosmisleno bio nazvan la ovom. Almi se sviđao zbog tako razboritih, tvrdoglavih argumenata. Često bi pomislila da bi se dobro pokazao za večerom na White Acreu. Međutim, Wallace nije sasvim zanemario svoja priznatija naučna istra ivanja. 1876. godine, objavio je vlastito remek-djelo: Geografska raspodjela ivotinja, koja je istog trena bila progla ena najznačajnijim radom iz zoogeografije do tada. Bila je to zapanjujuća knjiga. Almina rodica Mimi je veći dio nje pročitala Almi, jer se Almin vid do tada skoro sasvim zamaglio. Alma je toliko u ivala u Wallaceovim idejama da je

461

povremeno, tokom pojedinih pasusa u knjizi, čak, radosno cičala. Mimi bi podigla pogled s knjige i rekla: Ba u ivate u ovom Alfredu Russelu Wallaceu, zar ne, tetkiceŠ On je princ nauke! , Alma bi se osmjehnula. Međutim, Wallace je uskoro potkopao svoju spa enu reputaciju sve većim anga ovanjem u radikalnoj politici - bučno se boreći za zemlji ne reforme, za ensko pravo glasa, za prava siroma nih i onih bez imovine. Naprosto, nije mogao da se kloni sukoba. Prijatelji i pristalice na visokim polo ajima poku ali su mu osigurati sigurne pozicije u dobrim institucijama, međutim, Wallace se pročuo kao takav ekstremista da je samo nekolicina bila spremna da rizikuje i zaposli ga. Alma se zabrinula zbog njegovih novčanih sredstava. Osjećala je da ne zna rukovati novcem. U svakom smislu, Wallace je odbio da igra ulogu finog engleskog gospodina vjerovatno zato

to, ustvari, i nije bio fini engleski gospodin, već podstrekač iz

radničke klase, koji nikad ne bi ne to promislio, pa izrekao i nikada ne bi oklijevao, već bi objavio. Njegove strasti su doprinosile određenoj količini haosa, a kontroverznost se zalijepila za njega kao podmetač za ča u. Međutim, Alma nije eljela da on ikada posustane. Voljela je da ga posmatra kako provocira svijet.

Oaza

Poka i im, moj momče , promrmljala bi Alma, kad god bi čula za njegov posljednji skandal. Poka i im! Darwin nikada nije javno izrekao ni jednu lo u riječ protiv Wallacea, kao ni Wallace protiv Darwina, ali se Alma uvijek pitala

ta su ta dva čovjeka - tako

brilijantna, a opet tako različita po naravi i stilu - zaista mislila jedan o drugom. Njeno pitanje je dobilo odgovor u aprilu 1882. godine, kad je preminuo Charles Darwin. Prema Darwinovim pisanim instrukcijama, Alfred Russel Wallace je bio jedan od onih koji su nosili lijes na sahrani velikana. Shvatila je da su se voljeli. Voljeli su se, jer su se poznavali. Zbog te misli, Alma je osjetila da je stra no usamljena, prvi put u posljednjoj deceniji.

D

arwinova smrt je potresla Almu, koja je sada imala osamdeset dvije godine i bila je veoma krhkog zdravlja. On je imao samo sedamdeset tri godine! Nikad nije

očekivala da će ga nad ivjeti. Osjećaj uznemirenosti ju je pratio mjesecima nakon

462

Darwinove smrti. Imala je osjećaj kao da je djelić njene lične historije umro s njim, i da niko nikada neće saznati za to. Naravno, i pored toga to niko nije znao za to od ranije, povezanost je, nesumnjivo, bila pokidana - povezanost, koja je njoj lično mnogo značila. Uskoro će sama Alma umrijeti, i onda će ostati samo jedna karika povezanosti - mladi Wallace, koji se tada već bli io ezdesetoj godini i, mo da, ipak vi e nije bio toliko mlad. Da su se stvari odvijale uobičajenim tokom, ona bi umrla ne upoznav i Wallacea, kao to nikad nije upoznala Darwina. Sasvim iznenada, osjetila je nepodno ljivu tugu zbog mogućnosti da se to desi. Morala je to spriječiti. Razmi ljala je o tome. Razmi ljala je o tome nekoliko mjeseci. Konačno, pre la je u akciju. Zamolila je Mimi da napi e lijepo pismo s Hortusovim memorandumom, u kome poziva Alfreda Russela Wallacea da odr i govor o prirodnom odabiranju u Hortusu Botanicusu u Amsterdamu, u proljeće 1883. godine. Honorar od devet stotina funti sterlinga je bio naknada za gospodinovo vrijeme i trud, a sve putne tro kove će, naravno, pokriti Hortus. Mimi se pobunila zbog honorara - za neke ljude, to je bila vi egodi nja zarada! - međutim, Alma je mirno odgovorila: Lično ću pokriti sve tro kove a, osim toga, Mr. Wallaceu je potreban novac. Pismo je obavje tavalo Mr. Wallacea da je vi e, nego dobrodo ao da odsjedne u porodičnoj rezidenciji Van Devenderovih, koja se zgodno nalazila odmah pored ba te, u najljep em dijelu Amsterdama. Tu će biti i dosta mladih botaničara, koji će biti presretni da poka u čuvenom biologu sve čari Hortusa, ali i grada. Za ba tu bi bila počast da ugosti tako uva enog gosta. Alma je potpisala pismo: Iskreno va a, Miss Alma Whittaker - kustosica mahovina . Ubrzo, stigao je odgovor od Wallaceove

ene, Annie (čiji je otac, na Almino

odu evljenje, bio čuveni William Mitten, farmaceutski hemičar i prvoklasni briolog). Mrs. Wallace je napisala da će njen mu drage volje doći u Amsterdam. Stići će devetnaestog marta 1883. godine i ostat će dvije sedmice. Wallaceovi su bili veoma zahvalni zbog poziva i prilično dare ljivog honorara. Pismo je nagovje tavalo da je ponuda stigla u pravom trenutku - ba kao i novac.

463

Trideset prvo poglavlje

B

io je tako visok! Alma to nije očekivala. Alfred Russel Wallace je bio visok i mr av, ba kao i Ambrose. Nije bio daleko od godina, u kojima bi bio Ambrose, da je po ivio -

imao je ezdeset godina, bio je solidnog zdravlja, mada blago pognut. (To je bio čovjek, koji je, naprosto, proveo previ e godina nagnut nad mikroskopom, buljeći u preparate.) Bio je sjedokos, s jakom bradom, a Alma se suzdr avala da ne posegne prstima i dodirne njegovo lice. Vi e nije dobro vidjela, a htjela je da malo bolje istra i crte njegovog lica. Međutim, to bi bilo neučtivo i

okantno, pa se obuzdala.

Istovremeno, čim ga je upoznala, činilo joj se kao da je dočekala svog najstarijeg prijatelja na svijetu. Dodu e, bilo je toliko u urbanosti i gungule na početku njegove posjete da se Alma pomalo gubila u gu vi. Dodu e, bila je krupna ena, ali je bila i stara, a ljudi na velikim skupovima imali su običaj da stare ene odgurnu u stranu - pa, čak i kada bi namirile račun za taj skup. Bilo je mnogo ljudi koji su eljeli da upoznaju velikog evolucionog biologa. Almini rođaci, sve sami mladi studenti puni entuzijazma, zaokupili su njegovu pa nju, okru iv i ga kao ljepotice pune nade. Wallace je bio tako ljubazan, tako prijateljski nastrojen - naročito s mlađom grupacijom. Pustio ih je da se hvali u svojim projektima i da tra e njegove savjete. Naravno,

eljeli su da ga

provedu kroz Amsterdam, tako daje nekoliko dana oti lo na blesavi turizam i građanski ponos. Kasnije, odr ao je govor u stakleniku s palmama. Uslijedila su te ka pitanja naučnika, novinara i dostojanstvenika, propraćena nu nom dugom, dosadnom večerom u formalnoj odjeći. Wallace je lijepo govorio, i na predavanju, i za večerom. Uspio je izbjeći kontroverzu, odgovarajući na sva dosadna i bezvezna pitanja o prirodnom odabiranju s beskrajnim strpljenjem. Njegova

ena ga je vjerovatno

podučila pristojnom ophođenju - pomislila je Alma. Svaka čast, Annie. Alma je čekala. Ona nije bila jedna od onih koje se pla e da čekaju. Vremenom, novina koja je okru ivala Wallaceovu posjetu je, konačno, počela da i čezava, i bučne grupice su se razi le. Mladi su se posvetili drugim uzbuđenjima, a Alma je mogla sjediti kraj svog gosta nekoliko doručaka zaredom. Naravno,

464

poznavala ga je bolje od drugih i znala je da nije elio da stalno priča o prirodnom odabiranju. Zato ga je pozvala da razgovaraju o temama koje su bile bliske njegovom srcu - mimikriji leptira, varijacijama među bubama, čitanju uma, vegetarijanstvu, zlu naslijeđenog bogatstva, njegovom planu da ukine berzu, njegovom planu za okončanje svih ratova, njegovoj odbrani indijskog i irskog samoupravljanja, njegovom prijedlogu da britanske vlasti mole za opro taj svijet zbog okrutnosti svoje imperije, njegovoj elji da izgradi model zemlje prečnika sto dvadeset dva metra, oko kog bi ljudi mogli da kru e balonom u obrazovne svrhe... takve stvari. Drugim riječima, opustio se kraj Alme, kao i ona kraj njega. Bio je sjajan sagovornik kad bi se potpuno opustio, a tako ga je oduvijek i zami ljala - spremnog da diskutuje o bilo čemu i svojim strastima iz različitih oblasti. Godinama nije toliko u ivala. Bio je tako ljubazan i zainteresovan da se raspitivao i o njenom ivotu i nije samo pričao o sebi. Tako mu je Alma počela pričati o svom djetinjstvu na White Acreu, o sakupljanju botaničkih uzoraka, kad je imala pet godina na poniju sa svilenim kićankama, o svojim ekscentričnim roditeljima i njihovim izazovnim razgovorima tokom večere, o pričama njenog oca o sirenama i kapetanu Cooku, o nesvakida njoj

biblioteci,

o

njenom

skoro

komično

zastarjelom

klasičnom

obrazovanju, o njenim godinama izučavanja kolonija mahovina u Philadelphiji, o njenoj sestri abolicionistkinji hrabrog srca i o svojim avanturama na Tahitiju. Nevjerovatno - ali, i pored toga to godinama nije pričala ni s kim o Ambroseu ispričala mu je čak i o svom nevjerovatnom mu u, koji je slikao orhideje ljep e, nego bilo ko drugi, i koji je umro u ju nim morima. Kakav ste vi ivot imali! , rekao je Wallace. Alma je morala odvratiti pogled kad je to rekao. Bio je prva osoba, koja je to rekla. Osjećala je da ju je obuzeo stid, ali i elja, jo jednom, da stavi svoje ruke na njegovo lice i ispipa njegove crte lica - ba , kao to je pipala mahovinu tih dana, pamteći svojim prstima ono, u čemu vi e nije mogla u ivati očima.

N

ije planirala kada da mu to ka e, kao ni ta tačno da mu ka e. Nije čak ni planirala ono, to će mu reći. U posljednjim danima njegove posjete, pomislila je

da mu vjerovatno uopće neće ni reći. Iskreno, smatrala je da je dovoljno to je, naprosto, srela ovog čovjeka i to je premostila jaz, koji ih je dijelio sve te godine.

465

Međutim, tokom posljednjeg popodneva u Amsterdamu, Wallace je zamolio Almu da ga lično provede kroz Pećinu s mahovinama. Povela ga je tamo. Strpljivo je prolazio kroz ba tu, prateći njen mučno spori korak. Izvinjavam se

to sam tako spora , rekla je Alma. Moj otac me je nazivao

jednogrbom kamilom, ali se ovih dana umorim nakon svakih deset koraka. Onda ćemo se odmarati na svakih deset koraka , rekao joj je i uhvatio je pod ruku, da bi je lak e vodio. Bio je utorak popodne i sipila je ki a, tako da je Hortus bio mahom pust. Alma i Wallace su imali cijelu Pećinu s mahovinama za sebe. Vodila ga je od stijene do stijene, pokazujući mu mahovine sa svih kontinenata i obja njavajući mu kako ih je sve spojila na ovom jedinstvenom mjestu. Čudio se tome - kao to bi učinio bilo ko, ko je volio svijet. Moj punac bi bio presretan, kad bi vidio ovo , rekao je. Znam , odgovorila je Alma. Oduvijek sam eljela da dovedem Mr. Mittena ovdje. Mo da će nas jednog dana posjetiti. to se mene tiče , rekao je, sjedajući na jednu od klupica u sredini postavke, mislim da bih dolazio ovamo svaki dan, kad bih mogao. Ja dolazim svaki dan , rekla je Alma, pridru iv i mu se na klupici. Često na koljenima i s pincetama u rukama. Kakvu ste zaostav tinu napravili , rekao je. Mr. Wallace, to je vrlo ljubazna pohvala od osobe, koja je i sama napravila solidnu zaostav tinu. Ah , rekao je i zanemario kompliment. Sjedili su u prijatnoj ti ini neko vrijeme. Alma se sjetila trenutka kad je prvi put ostala nasamo s Tomorrow Morningom na Tahitiju. Sjetila se kako mu je rekla: Vi i ja smo - vjerujem - bliskije povezani svojim sudbinama, nego to bi se to reklo. Sad je udjela da istu stvar ka e Alfredu Wallaceu, ali nije bila sigurna bi li to bilo primjereno. Nije eljela da pomisli da se razmetala svojom teorijom evolucije. Ili - jo gore - da mu je lagala. Ili - najgore od svega - da je dovodila u pitanje njegovu ili Darwinovu zaostav tinu. Vjerovatno bi bilo najbolje da ne ka e ni ta. Međutim, on je započeo razgovor. Rekao je: Miss Whittaker, moram vam priznati

466

da sam iskreno u ivao ovih posljednjih nekoliko dana, koje sam proveo s vama. Hvala vam , odgovorila je. I ja sam u ivala u va em dru tvu. Vi e, nego to mo ete pretpostaviti. Tako ste iroka srca, to ste saslu ali moje ideje o svemu i svačemu , rekao je. Nema mnogo onih, koji su nalik vama. Kad pričam o biologiji, otkrio sam da me u svijetu porede s Newtonom. Međutim, kada pričam o duhovnom svijetu, zovu me slaboumnim, djetinjastim idiotom. Ne slu ajte ih , rekla je Alma i za titnički potap ala njegovu ruku. Nikad mi se nije svidjelo kad su vas vrijeđali. Bio je tih neko vrijeme, a onda: Miss Whittaker, mogu li vas ne to pitatiŠ Klimnula je glavom. Mogu li vas pitati otkud znate toliko toga o meniŠ Ne elim da pomislite da sam uvrijeđen - ba nasuprot, polaskan sam - ali, naprosto ne mogu da uvidim smisao u tome. Va e polje je briologija, ali moje nije. Niste ni spiritualista, ni hipnotizer. Pa ipak, toliko ste upoznati sa svim mojim radovima u svakom mogućem polju, kao i s kritikama mojih radova. Čak znate i ko je otac moje

ene. Kako je to mogućeŠ

Naprosto, ne mogu da to pove em... Odlutao je u mislima, upla iv i se, kako se činilo, da je ispao neuljudan. Nije eljela da pomisli da je bio neprijatan prema starijoj eni. Također, nije eljela da pomisli da je ona neki zbunjen stari i mi s neprikladnom fiksacijom. S obzirom na situaciju, ta je drugo mogla uraditiŠ Ispričala mu je sve.

K

ada je, konačno, zavr ila priču, neko vrijeme je utio, a zatim je upitao: Imate li jo uvijek va radŠ

Naravno , odgovorila je. Mogu li ga pročitatiŠ , pitao je. Polako, bez daljeg razgovora, pro li su kroz zadnju kapiju Hortusa do Almine kancelarije. Otključala je vrata, te ko di ući zbog stepenica, i pozvala je Mr. Wallacea da sjedne za njen radni sto. Ispod divana u uglu, izvukla je mali, pra njavi, ko ni kofer - izlizan, kao da je obi ao svijet nekoliko puta, to je, ustvari, i bio slučaj - i otvorila ga

467

je. Unutra se nalazio samo jedan jedini predmet: dokument od četrdeset stranica, rukom ispisan i nje no uvijen u flanel, kao mala beba. Alma ga je odnijela do Wallacea, a zatim se udobno smjestila na divanu, dok je on čitao. Trebalo mu je vremena. Mora da je zadrijemala - to je često činila ovih dana, i to u najčudnijim trenucima - jer se iznenada prenula, kad je čula njegov glas ne to kasnije. Miss Whittaker, kada ste, ono, rekli da ste ovo napisaliŠ , pitao je. Protrljala je oči. Datum je napisan na poleđini , rekla je. Dodavala sam kasnije jo ideja i sličnih stvari, a ti dodaci su tu negdje, u ovoj kancelariji. Međutim, to to dr ite u rukama je original, koji sam napisala 1854. godine. Razmislio je o tome. Znači, Darwin je, ipak, bio prvi , konačno je rekao. Oh, da, nesumnjivo , rekla je Alma. Mr. Darwin je, svakako, bio prvi i najiscrpniji. Nikad se nije ni postavljalo pitanje o tome. Mr. Wallace, molim vas da shvatite da se ne pretvaram da imam pravo... Ali vi ste do li do ove ideje prije mene , rekao je Wallace. Darwin nas je oboje preduhitrio, svakako; međutim, vi ste stigli do te ideje četiri godine prije mene. Pa... , Alma je oklijevala. To nije ono, to sam htjela da ka em. Ali, Miss Whittaker , rekao je, a njegov glas je postao vedar od uzbuđenja i razumijevanja. To znači da nas je bilo troje! Na trenutak, Alma je ostala bez daha. U trenutku, prebacila se nazad na White Acre, u lijep jesenji dan 1819. godine kada je s Prudence prvi put srela Rettu Snow. Sve su bile tako mlade, a nebo je bilo plavo i ljubav ih jo nije tako te ko povrijedila. Retta je rekla, podigav i svoj sjajni i ivahni pogled prema Almi: Pa, sad smo tri! Kakva je to sreća! Kako je, ono, i la pjesma, koju je Retta izmislila za njihŠ

Mi smo violina, vilju ka i ka ika, Mi ple emo s mjesecom, Ako elite da nam ukradete poljubac,

468

Bolje da to učinite to prije! Po to Alma nije odmah odgovorila, Wallace joj je pri ao i sjeo kraj nje. Miss Whittaker , rekao je ne to ti im glasom. Razumijete li meŠ Bilo nas je troje! Da, Mr. Wallace. Čini se da nas je bilo troje. To je ba neobična istovremenost. Oduvijek sam tako mislila , slo ila se Alma. Buljio je neko vrijeme u zid, nijem tokom jo jednog dugog trenutka. Konačno je pitao: Ko jo zna za ovoŠ Ko mo e da jamči za vasŠ Samo moj ujak Dees. A gdje je va ujak DeesŠ Pa, znate, umro je , rekla je Alma, ali nije se mogla obuzdati i glasno se nasmijala. Tako bi Dees elio da ona to ka e. Oh, kako joj je nedostajao taj odva ni stari Nizozemac. Oh, kako bi on u ivao u ovom trenutku. Ali, za to je nikada niste objaviliŠ , pitao je Wallace. Zato to nije bila dovoljno dobra. Glupost! Sve je ovdje! Cjelokupna teorija je ovdje. Svakako je razvijenija od apsurdnog, grozničavog pisma, koje sam poslao Darwinu u pedeset osmoj godini ivota. Trebalo bi da je objavimo sada. Ne , rekla je Alma. Nema potrebe da je objavimo. Iskreno, ne elim to. Kao to ste i sami rekli - dovoljno je, to nas je bilo troje. Meni je to dovoljno. Usrećili ste jednu staricu. Ali, mogli bismo je objaviti , bio je uporan. Mogao bih da je predstavim u va e ime... Spustila je svoje ruke preko njegovih. Ne , rekla je čvrsto. Molim vas da mi vjerujete. To nije neophodno. Sjedili su neko vrijeme u ti ini. Mogu li vas barem pitati za to nije bila vrijedna objavljivanja 1854. godineŠ , pitao je Wallace, razbiv i ti inu. Nisam eljela da je objavim, jer sam vjerovala da ne to nedostaje u teoriji. I reći

469

ću vam samo, Mr. Wallace - da i dalje vjerujem da ne to nedostaje u toj teoriji. ta, konkretnoŠ Ubjedljivo evoluciono obja njenje ljudskog altruizma i samopo rtvovanja , rekla je. Pitala se hoće li mu morati elaborirati. Nije znala ima li energije da ponovo uroni u veliko pitanje - da mu ispriča sve o Prudence i siročićima, o enama koje su izvlačile djecu iz kanala, o mu karcima, koji su jurili u vatru da spase strance, o izgladnjelim zatvorenicima, koji su posljednje zalogaje hrane dijelili s drugim izgladnjelim zatvorenicima, o misionarima koji su pomilovali bludnike, o medicinskim sestrama koje su brinule o ludima, o ljudima koji su voljeli pse, koje niko drugi nije mogao voljeti, i tome slično. Nije bilo potrebno da zalaze u detalje. Istog časa je razumio. Znate, i mene su mučila ista pitanja , rekao je. Znam da jesu , odgovorila je. Oduvijek sam se pitala - je li i Darwin postavljao sebi takva pitanjaŠ Da , rekao je Wallace. Zatim je zastao, premi ljajući se. Mada, ako ćemo iskreno, nikad nisam saznao

ta je Darwin zaključio o tome. Znate, bio je tako

oprezan da se nikad nije izja njavao u vezi s bilo čim, sve dok nije bio u potpunosti siguran. Za razliku od mene. Za razliku od vas , slo ila se Alma. Ali, ne i za razliku od mene. Ne, nikako za razliku od vas. Je li vam Mr. Darwin bio dragŠ , pitala je Alma. To me oduvijek kopkalo. Oh, da , rekao je Wallace s lakoćom. Izuzetno. Bio je jedan od najboljih ljudi, koje sam poznavao. Mislim da je bio najbolji čovjek na eg vremena, a mo da i drugih epoha. S kim ga mo emo uporeditiŠ Tu je bio Aristotel. Pa Kopernik. I Galilej. Newton. A tu je bio i Darwin. Znači, nikada mu niste zamjeriliŠ , pitala je Alma. Zaboga, nikako, Miss Whittaker. U nauci, sva zasluga bi trebalo da se pripi e prvom pronalazaču, i zato je teorija prirodnog odabiranja oduvijek trebalo da bude njegova.

tavi e, jedino on je imao veličinu, koja to iziskuje. Vjerujem da je on bio

Vergilije na e generacije, koji nas je odveo na turu po nebu, paklu i čistili tu. On je

470

na bo anski vodič. I ja sam oduvijek tako razmi ljala. Ka em vam, Miss Whittaker, nisam

alostan

to ste me pretekli s teorijom

prirodnog odabiranja, ali bih bio isuvi e utučen ako bih saznao da ste preduhitrili Darwina. Znate, toliko mu se divim. Volio bih da on zadr i svoj tron. Mladiću, njegovom tronu ne prijeti nikakva opasnost od mene , rekla je Alma rezervisano. Nema potrebe za uznemireno ću. Wallace se nasmijao. Miss Whittaker, u ivam u tome to me nazivate mladićem. Za čovjeka u sedmoj deceniji ivota, to je priličan kompliment. Ako ga je uputila dama u devetoj deceniji ivota, to je puka istina. On je njoj zaista djelovao mlado. To je bilo interesantno - osjećala je da je najbolje dijelove svog

ivota uvijek provela u dru tvu starijih mu karaca. Tu su bili svi

stimulativni obroci iz njenog djetinjstva, kada je sjedila za stolom s beskrajnom paradom brilijantnih starijih umova. Tu su bile godine na White Acreu s njenim ocem, s kojim je diskutovala o botanici i trgovini do duboko u noć. Tu je bilo njeno vrijeme provedeno na Tahitiju s dobrim i časnim velečasnim Francisom Wellesom. Četiri sretne godine je provela ovdje, u Amsterdamu, s ujakom Deesom prije njegove smrti. Međutim, sad je ona sama bila stara i vi e nije bilo starih mu karaca! Sada, sjedila je s pognutom sijedom bradom - pukim djetetom od ezdeset godina - a ona je bila ta prastara kornjača u prostoriji. Miss Whittaker, znate li u

ta sam ubijeđenŠ Vezano za porijeklo ljudskog

saosjećanja i samopo rtvovanjaŠ Ubijeđen sam da evolucija obja njava skoro sve u vezi s nama, i svakako vjerujem da obja njava ba sve u vezi s ostatkom ivog svijeta. Međutim, ne vjerujem da sama evolucija mo e objasniti na u jedinstvenu ljudsku svijest. Vidite, ne postoji evoluciona potreba za tim da imamo tako jako osjetljive intelekte i osjećanja. Ne postoji praktična potreba za umovima koje posjedujemo. Miss Whittaker, nije nam potreban um, koji igra ah. Nije nam potreban um, koji mo e da izmi lja religije, ili da diskutuje o na em porijeklu. Nije nam potreban um, zbog kog se rasplačemo u operi. Kad smo već kod toga, nije nam potrebna ni opera - ni nauka, ni umjetnost. Nije nam potrebna etika, moral, dostojanstvo ili po rtvovanost. Nije nam potrebna privr enost ili ljubav - svakako ne u stepenu, u kom ih osjećamo. U svakom slučaju, na e osjetljivosti mogu biti prepreke, jer mogu

471

prouzrokovati da do ivimo ogorčenje. Zato ne vjerujem da nam je proces prirodnog odabiranja dao ovakve umove - iako vjerujem da nam je dao ovakva tijela i većinu na ih sposobnosti. Znate li za to smatram da imamo ove izuzetne umoveŠ Znam, Mr. Wallace , odgovorila je Alma. Koliko se sjećam, pročitala sam priličan dio va ih radova. Miss Whittaker, reći ću vam za to imamo tako izuzetne umove i du e , nastavio je, kao da je nije ni čuo. Imamo ih zato, to u kosmosu postoji vrhovna inteligencija, koja eli da stupi u kontakt s nama. Ova vrhunska inteligencija eli da bude poznata. Ona nas poziva. Privlači nas to bli e svojoj misteriji, i dodjeljuje nam ove izuzetne umove, u poku aju da je mi dosegnemo. Ona eli da je mi pronađemo. Vi e od bilo čega drugog, ona eli sjedinjenje s nama. Mr. Wallace, znam da vi tako mislite , rekla je Alma, potap av i njegovu ruku ponovo, i vjerujem da je to prilično inovativna ideja. Smatrate li da sam u pravuŠ Ne bih mogla reći , rekla je Alma, ali, to je prelijepa teorija. Bli a je tome da odgovori na moje pitanje od bilo čega drugog. S druge strane, vi na misteriju odgovarate drugom misterijom, a ne znam da li bih to nazvala naukom - mada bih to mogla nazvati poezijom. Na alost, kao i va prijatelj Mr. Darwin, i dalje zahtijevam jače odgovore od empirijske nauke. Na alost, takva mi je priroda. Međutim, Mr. Lyell bi se slo io s vama. Smatrao je da je samo bo ansko biće moglo stvoriti ljudski um. I mom mu u bi se svidjela va a ideja. Ambrose je vjerovao u takve stvari. Čeznuo je za tim sjedinjenjem, o kom govorite, s vrhunskom inteligencijom. Preminuo je, tragajući za tim sjedinjenjem. Ponovo su za utjeli. Nakon izvjesnog vremena, Alma se osmjehnula. Oduvijek sam se pitala ta je Mr. Darwin mislio o toj va oj ideji - o na im umovima, koji su izuzeti iz zakona evolucije i o vrhunskoj inteligenciji, koja rukovodi kosmosom. I Wallace se osmjehnuo. Nije to odobravao. Pretpostavljala sam da nije! Oh, Miss Whittaker, to mu se uopće nije sviđalo. U asnuo bi se svaki put, kad bih to spomenuo. Nije mogao vjerovati da sam - nakon svih na ih zajedničkih bitki -

472

ponovo ubacivao Boga u na e razgovore! A ta biste mu vi odgovoriliŠ Poku ao sam mu objasniti da nikada nisam spomenuo riječ Bog. On je bio taj, koji je koristio tu riječ. Jedina stvar, koju sam spomenuo, bila je da u kosmosu postoji vrhunska inteligencija, i da ona

udi za sjedinjenjem s nama. Miss Whittaker,

vjerujem u svijet duhova, ali nikad ne bih ubacio riječ Bog u naučnu diskusiju. Na kraju krajeva, ja sam strogi ateista. Naravno da jeste, dragi moj , rekla je, potap av i ponovo njegovu ruku. U ivala je u tap anju njegove ruke. U ivala je u svakom trenutku njihovog susreta. Smatrate me naivnim , rekao je Wallace. Smatram vas čudesnim , ispravila ga je Alma. Smatram da ste najčudesnija osoba, koju sam ikada upoznala. Zbog vas mi je drago to sam i dalje ovdje, da upoznam nekoga kao to ste vi. Pa Miss Whittaker, niste sami na ovom svijetu, čak i ako ste nad ivjeli sve ljude iz va eg

ivota. Vjerujem da smo okru eni mno tvom nevidljivih prijatelja i voljenih

osoba, koje su sada mrtve, ali i dalje utiču na na e ivote i nikada nas ne napu taju. To je dra esna ideja , rekla je Alma i potap ala ga je jo jednom po ruci. Miss Whittaker, jeste li ikada bili kod medija? Mogao bih vas odvesti kod jednog. Mogli biste pričati sa svojim mu em, preko granice. Alma je razmislila o ponudi. Sjetila se noći u mračnoj sobici s Ambroseom, kad su pričali jedno s drugim preko dlanova svojih ruku: to je bilo njeno jedino iskustvo s mističnim i nespoznatljivim. I dalje nije znala ta je to stvarno bilo. I dalje nije bila sigurna da nije sve to umislila, u naletu ljubavi i elje. Pa ipak, ponekad se zaista pitala je li Ambrose, mo da, bio magično biće - neka vrsta evolucione mutacije za sebe, naprosto rođen pod pogre nim okolnostima, ili u pogre nom historijskom trenutku. Mo da vi e nikad neće biti nijednog nalik njemu. Mo da je on sam bio propali eksperiment. Dodu e, ta god da je on bio, nije iza lo na dobro. Mr. Wallace, moram vam priznati , odgovorila je, da ste vrlo ljubazni to ste me pozvali kod medija, ali mislim da neću to uraditi. Imala sam pomalo iskustva s nijemom komunikacijom i znam da samo zato to ljudi mogu da čuju jedni druge

473

preko granice to ne znači nu no da se i uzajamno razumiju. Nasmijao se. Pa, ako se ikad predomislite, molim vas da me obavijestite. Budite uvjereni da hoću. Međutim, Mr. Wallace, mnogo je veća vjerovatnoća da ćete vi obavijestiti mene, nakon to umrem, na nekoj od va ih seansi! Nećete morati dugo čekati na takvu priliku, jer ću uskoro nestati. Nikada nećete nestati. Miss Whittaker, duh samo obitava u tijelu. Smrt samo razdvaja tu dualnost. Hvala vam, Mr. Wallace. Pričate mi krajnje ljubazne stvari. Ali, nema potrebe da me tje ite. Isuvi e sam stara da bih strahovala od velikih ivotnih promjena. Miss Whittaker, znate - eto mene, kako izla em sve moje teorije, ali nisam zastao da pitam vas, mudru enu, u ta vjerujete. To, u ta ja vjerujem mo da nije toliko uzbudljivo kao to, u ta vi vjerujete. Kako god, ipak bih elio da to čujem. Alma je uzdahnula. To je bilo uistinu te ko pitanje. U ta je ona vjerovala? Vjerujem da smo svi prolazni , započela je. Razmislila je malo i dodala: Vjerujem da smo poluslijepi i puni gre aka. Smatram da malo toga razumijemo, a to,

to

razumijemo, mahom je pogre no. Vjerujem da se ivot ne mo e pre ivjeti - to je očigledno! - međutim, ako imate sreće, mo ete dugo da po ivite. Ako ste sretni i tvrdoglavi, u ivotu ponekad mo ete i da u ivate. Vjerujete li u ivot poslije smrtiŠ , pitao je Wallace. Potap ala je njegovu ruku jo jednom. Oh, Mr. Wallace, zaista se trudim da ne govorim stvari, zbog kojih se ljudi uznemire. Ponovo se nasmijao. Miss Whittaker, nisam toliko osjetljiv, koliko vam se čini. Mo ete mi kazati u ta vi vjerujete. Pa, ako ba morate da znate, vjerujem da je većina ljudi veoma osjetljiva. Mislim da je vjerovatno bio u asan udarac za mi ljenje čovjeka o samom sebi, kad je Galileo objavio da ne ivimo u sredi tu kosmosa - ba kao to je bio udarac za cijeli svijet kada je Darwin saop tio da nas Bog nije namjenski izradio u jednom čudesnom trenutku. Vjerujem da je većini ljudi te ko da to čuju. Vjerujem da se zbog toga većina ljudi osjeća beznačajno. Mr. Wallace, sad, kad sam to rekla, pitam se je li va a če nja za svijetom duhova i zagrobnim ivotom samo simptom neprestane ljudske potrage

474

da se osjetimo... značajnimŠ Oprostite mi, nisam eljela da vas uvrijedim. Čovjek, koga sam duboko voljela, imao je istu potrebu kao i vi, isti zadatak - da se pove e s nekim misterioznim bo anstvom, da prevaziđe svoje tijelo i ovaj svijet i da postane značajan u nekom boljem carstvu. Mr. Wallace, smatrala sam ga usamljenom osobom. Prelijepom, ali usamljenom. Ne znam jeste li vi usamljeni, ali me to kopka. Nije ni ta odgovorio na to. Trenutak kasnije, samo je upitao: Miss Whittaker, zar vi nemate tu potrebuŠ Da se osjećate značajnoŠ Mr. Wallace, priznat ću vam ne to. Smatram da sam bila najsretnija ena, koja je ikad ivjela. Moje srce je bilo slomljeno, svakako, i većina mojih elja se nije ostvarila. Razočarala sam sebe vlastitim pona anjem, a i drugi su me razočarali. Nad ivjela sam skoro sve ljude koje sam voljela. Preostala mi je na svijetu samo sestra, koju nisam vidjela vi e od trideset godina - i s kojom većinu svog ivota nisam bila bliska. Nisam imala slavnu karijeru. Imala sam samo jednu originalnu ideju u svom ivotu - i desilo se da je to bila bitna ideja, ona koja mi je mogla pru iti ansu da budem poznata. Međutim, oklijevala sam da je iznesem i zato sam propustila svoju priliku. Nemam mu a. Nemam potomke. Jednom sam imala bogatstvo, ali sam ga poklonila. Oči me izdaju, a pluća i noge mi zadaju pote koće. Mislim da neću do ivjeti sljedeće proljeće. Umrijet ću s druge strane okeana, u odnosu na onu, gdje sam se rodila, i bit ću sahranjena ovdje, daleko od svojih roditelja i sestre. Sigurno se sada već pitate za to ova u asno nesretna ena naziva sebe sretnomŠ Nije ni ta odgovorio. Bio je isuvi e ljubazan da odgovori na takvo pitanje. Ne brinite se, Mr. Wallace. Nisam se alila s vama. Zaista vjerujem da sam sretna. Sretna sam, zato to sam uspjela da provedem cijeli svoj ivot u proučavanju svijeta. Zbog toga se nikada nisam osjećala beznačajno. Da, ovaj ivot je misterija, i često je isku enje, ali ako čovjek mo e pronaći neke činjenice u njegovim okvirima, to bi uvijek i trebalo da uradi - jer, znanje je najdragocjenije od svih stvari. Kako je on nastavio utjeti, Alma je nastavila. Vidite, nikada nisam smatrala da treba da izmislim svijet van ovog svijeta, jer mi se ovaj svijet oduvijek činio velik i dovoljno lijep za mene. Pitala sam se za to nije velik i dovoljno lijep i za druge - za to moraju sanjati o novim i čudesnim sferama, ili da ude za ivotom na nekom drugom mjestu, van ovog svijeta... međutim, to nije bila

475

moja potreba. Pretpostavljam da smo svi različiti. Jedino, to sam ikada eljela jeste da upoznam ovaj svijet. Sad, kad se bli im svom kraju, mogu kazati da znam mnogo vi e o njemu, nego onda kad sam tek stigla u njega. tavi e, moj mali dio znanja je bio dodan ostalom akumuliranom znanju historije - dodan velikoj biblioteci, kako se čini. Sir, to nije mali podvig. Svako, ko mo e da ka e ne to slično je pro ivio sretan ivot. Sad je on potap ao nju po ruci. Miss Whittaker, sjajno ste to sročili , rekao je. Mr. Wallace, zaista jesam , rekla je. Nakon ovoga, činilo se da se njihov razgovor zavr io. Oboje su bili zami ljeni i umorni. Alma je vratila svoj rukopis u Ambroseov ko ni kofer, ugurala je kofer ispod divana i zaključala vrata svoje kancelarije. Nikada ga vi e nikome nije pokazala. Wallace joj je pomogao da siđe niz stepenice. Napolju je bilo mračno i maglovito. Zajedno su se polako vratili do rezidencije Van Devenderovih, dvoja vrata dalje. Ona ga je pustila unutra, i neko vrijeme su stajali u hodniku i po eljeli jedno drugom laku noć. Wallace će otići sljedećeg jutra, i nakon toga se njih dvoje vi e neće vidjeti. Tako mi je drago to ste do li , rekla je ona. Meni je veoma drago to ste me pozvali , rekao je on. Posegnula je rukom i dotakla njegovo lice. Dozvolio joj je. Istra ila je njegove tople crte lica. Imao je srdačno lice - mogla je osjetiti da jeste. Nakon toga, popeo se gore u svoju sobu, međutim, Alma je ostala u hodniku. Nije eljela da spava. Kad je čula kako se njegova vrata zatvaraju, uzela je svoj tap i al i ponovo je iza la napolje. Bilo je mračno, ali Almi to vi e nije bilo bitno; jedva da je mogla vidjeti po dnevnom svjetlu, ali je dobro poznavala svoju okolinu po dodiru. Prona la je stra nja vrata Hortusa - privatnu kapiju, koju su Van Devenderovi koristili već tri decenije - i u la je u ba tu. Namjera joj je bila da se vrati u Pećinu s mahovinama i razmisli malo o okolnostima, ali je uskoro ostala bez daha, pa se na kratko odmorila, osloniv i se o obli nje drvo. Bo e, kako je bila stara! Kako se brzo sve desilo! Bila je zahvalna na stablu kraj sebe. Bila je zahvalna na ba ti i njenoj mračnoj ljepoti. Bila je zahvalna na tihom mjestu, gdje se mogla odmoriti. Sjetila se da je ona sirota mala luda Retta imala običaj da ka e: Hvala bogu da imamo zemlju, inače, na čemu bismo sjediliŠ Alma je

476

osjećala blagu vrtoglavicu. Kakva je ovo bila noć!

Bilo nas je troje, rekao je. Zaista, bilo ih je troje, a sad ih je bilo samo dvoje. Uskoro, bit će samo jedno. Zatim će i Wallace preminuti. Međutim, barem za sada, on je znao za nju. Ona je njemu bila poznata. Alma je pritisla lice o drvo, čudeći se svemu - brzini stvari, čudesnim podudarnostima. Dodu e, niko ne mo e trajno zanijemiti od začuđenosti. Nakon izvjesnog vremena, Alma se počela pitati kakva je to vrsta drveta. Dobro je poznavala svako drvo u Hortusu, ali je izgubila pojam o tome gdje je stajala, pa se zato nije sjetila. Imalo je poznati miris. Pomazila je njegovu koru i onda se sjetila - naravno, to je bio hikori, jedina vrsta svoje sorte u Amsterdamu. Juglanđaceae. Porodica kestenova. Ovaj konkretni primjerak je doputovao iz Amerike prije vi e od sto godina, vjerovatno iz zapadne Pennsylvanije. Bio je te ak za presađivanje, zbog svog dugog glavnog korijena. Mora da je bio dopremljen kao malena mladica. Imao je duboko korijenje. Voli ilovaču i mulj; dru eljubiv je prema prepelicama i lisicama; otporan na hladnoću; osjetljiv na truljenje. Bio je star. Ona je bila stara. Nizovi dokaza su se spajali pred Almom - nizovi iz svih pravaca - vodeći je prema njenom konačnom, te kom zaključku: brzo, nevjerovatno brzo, njeno vrijeme će doći. Znala je da je to istina. Mo da ne noćas, ali neke noći uskoro. Nije se pla ila smrti, u teoriji. Na kraju krajeva, gajila je po tovanje prema geniju Smrti, koji je oblikovao ovaj svijet vi e od bilo koje druge sile. Zbog toga, nije eljela da umre istog trenutka. eljela je da vidi ta će se sljedeće desiti, kao i uvijek ranije. Su tina je bila u tome da se opire uranjanju, koliko je god moguće. Sna no je stegnula veliko drvo, kao da je bilo konj. Prislonila je svoj obraz o njegov mirni, ivi bok. Rekla je: Ti i ja smo ba daleko od kuće, zar neŠ U mračnoj ba ti, usred tihe gradske noći, drvo nije ni ta odgovorilo. Međutim, pridr alo ju je jo malo.

477

ZAHVALE

Zbog njihove pomoći i inspiracije, autorica se eli zahvaliti: Kraljevskoj botaničkoj ba ti u Kewu; Njujor koj botaničkoj ba ti; Hortusu Botanicusu u Amsterdamu; Bartrams Gardenu; Woodlandsu; Muzeju Liberty Hali i Esalenu; također Margaret Cordi, Anni Connell, Sheai Hembreyju, Rayyai Elias, Mary Bly, Lindi Shankara Barrera, Tonyju Freundu, Barbari Pača, Joelu Fryju, Mariji Long, Stephenu Sinonu, Miji DAvanza, Courtney Allen, Adamu Skolnicku, Celesti Brash, Royu Withersu, Lindi Tumarae, Creei LeFavour, Jonnyju Milesu, Erniju Sesskinu, Brianu Fosteru, Sheryl Moller, Deborah Luepnitz, Ann Patchett, Eileen Marolla, Karen Lessig, Michaelu i Sandri Flood, Tomu i Deannu Higginsu, Jeannetti Tynan, Jimu Novaku, Jimu i Daveu Cahillu, Billu Burdinu, Erniju Marshallu, Sarah Chalfant, Charlesu Buchanu, Paulu Slovaku, Lindsay Prevette, Miriam Feuerle, Alexandri Pringle, Katiji Bond, Terryju i Deborah Olson, Catherini Gilbert Murdock, Johnu i Carole Gilbert, Joseu Nunesu, pokojnom Stanleyju Gilbertu, i pokojnom Sheldonu Potteru. Specijalno se zahvaljuje dr. Robinu Wall-Kimmereru (autentičnom sakupljaču mahovina) i, zaista, svim enama u nauci kroz historiju.

Sasvim je očigledno da je enska inteligencija i spretnost otkrila veliki broj va nih znanja i tehnika, kako u čistim naukama, o čemu svjedoče njihovi spisi, tako i u domenu tehnika, kako o tome svjedoče ručni radovi i zanati. Sada ću ti navesti nekoliko primjera. Christine de Pizan,

Grad ena, 1405. Literatura kori tena u prevodu: • Christine de Pizan, Grad ena, LVL, Beograd, 2003. • Kvint Horacije Flak, Celokupna dela II, Grafostil, Kragujevac, 2005. • Charles Darwin, Postanak vrsta, Akademska knjiga, Novi Sad, 2009.

478