Elizabeth Gaskell - Sjever i jug.pdf

1

Elizabeth Gaskell (1810. - 1865.) je najpoznatija po svojim romanima koji opisuju prizore iz ladanjskog života Engleske, a u kojima je također često ukazivala na izraziti društveni jaz između bogatih i siromašnih. Ona je vješta, talentirana pripovjedačica koju se i danas rado čita. Rođena 1810. godine u Chelseau, Elizabeth Cleghorn Gaskell bila je kći Williama Stevensona, državnog službenika i bivšeg unitarijanskog svećenika. Međutim, veći je dio djetinjstva provela pod budnim okom tetke koja je živjela u Knutsfordu, malom ladanjskom gradiću u blizini Manchestera. Ovaj je gradić kasnije postao osnova za "Cranford" iz njezinog istoimenog romana. Osim nekoliko godina koje je provela u školi u Stratford-upon-Avonu, živjela je s raznim rođacima na sjeveru Engleske sve do svojeg braka s velečasnim Williamom Gaskellom 1832., koji je kasnije postao slavni svećenik Unitarijanske kapele na Cross Streetu u Manchesteru. Njihov je brak uglavnom bio vrlo sretan - imali su četiri kćeri i sina. Međutim, sin je umro u dojenačkoj dobi i smatra se da je ona svoj prvi uspješni roman, Mary Barton, napisala pokušavajući time ublažiti svoju žalost. Kao aktivna humanitarna aktivistica, Elizabeth Gaskell provodila je mnogo vremena radeći sa siromašnima u Manchesteru i njegovoj okolici, a jedna od tema koje se ponavljaju u njezinim romanima je potreba za socijalnom reformom i pomirenjem engleskih klasa. Njezin položaj supruge Williama Gaskella, a kasnije i uspješne spisateljice uveo ju je u širok krug prijatelja iz profesionalnog i literarnog svijeta. Nakon uspjeha romana Mary Barton, Dickens je godine 1850. isposlovao da gđa Gaskell postane redovita suradnica njegovog periodičkog časopisa Household Words, za koji je pisala priče i romane sljedećih trinaest godina. Bila je osobito bliska sa Charlottom Bronte, dopisujući se s njom redovito nakon njihovog prvog susreta godine 1850. U pismu prijateljici napisanom godine 1851., Bronte je napisala: "Gđa Gaskell je žena čijeg se društva ne mogu zasititi, kao ni razgovora s njom. Čini mi se ljubaznom, pametnom, aktivnom i iskrenom." Nakon smrti Brontë godine 1855., Elizabeth Gaskell napisala je svoju slavnu biografiju Život Charlotte Brontë (1857.) Iako životna priča Gaskellove može izgledati kao priča supruge i majke koja se kasno u životu počela baviti pisanjem, gotovo kao nekakvom razbibrigom, to je zapravo daleko od istine. Bila je vrlo produktivna i profesionalna. Između ostalih, valja istaći romane Cranford (1853.), Ruth (1853.), Sjever i jug (1855.), Sylvijini ljubavnici (1863.) i novelu Rođakinja Phyllis (1864.). Njezin posljednji roman, Supruge i kćeri (1866.) ostao je nedovršen jer je Elizabeth Gaskell iznenada preminula od kljenuti srca u studenom 1865. godine. Sjever i jug prvi je puta objavljen u Dickensovom časopisu Household Words u dvadeset i dva tjedna dijela, od rujna 1854. do siječnja 1855. Smatra se daje roman povezan s romanom Mary Barton, i tek je u novije vrijeme svrstan među njezina najbolja djela. Zainteresirani čitatelji daljnje informacije mogu potražiti u sljedećim knjigama: W.A. Craik: Elizabeth Gaskell and the English Provincial Novel (Elizabeth Gaskell i engleski provincijalni roman -1975.); Angus Easson: Elizabeth Gaskell (1979.) i Elizabeth Gaskell: The Critical Heritage (Elizabeth Gaskell i kritičko nasljeđe - 1976.); P. Stoneman: Elizabeth

2

Gaskell (1987.), i Jenny Uglow: Elizabeth Gaskell: A Habit of Stories (Elizabeth Gaskell: Halja od priča - 1993.)

3

Naslov izvornika: Elizabeth Gaskell NORTH AND SOUTH

4

SADRŽAJ

PREDGOVOR IZVORNOM IZDANJU

9

1. poglavlje PREDSVADBENA UŽURBANOST

10

2. poglavlje RUŽE I TRNJE

17

3. poglavlje "ŠTO VIŠE ŽURIŠ, KASNIJE STIŽEŠ"

22

4. poglavlje NEDOUMICE I POTEŠKOĆE

29

5. poglavlje ODLUKA

36

6. poglavlje RASTANAK

44

7. poglavlje NOVI PRIZORI, NOVA LICA

48

8. poglavlje NOSTALGIJA

53

9. poglavlje ODIJEVANJE ZA ČAJ

59

10. poglavlje KOVANO ŽELJEZO I ZLATO

62

11. poglavlje PRVI UTISCI

67

12. poglavlje JUTARNJI POSJETI

73

13. poglavlje BLAGI POVJETARAC NA SPARNOM MJESTU

77

14. poglavlje POBUNA

82

5

15. poglavlje VLASNICI I RADNICI

86

16. poglavlje SJENA SMRTI

96

17. poglavlje ŠTO JE ŠTRAJK?

101

18. poglavlje SIMPATIJE I ANTIPATIJE

107

19. poglavlje POSJET ANĐELA

113

20. poglavlje RADNICI I GOSPODA

120

21. poglavlje MRAČNA NOĆ

126

22. poglavlje UDARAC I NJEGOVE POSLJEDICE

131

23. poglavlje POGREŠKE

140

24. poglavlje RAZJAŠNJENE POGREŠKE

145

25. poglavlje FREDERICK

149

26. poglavlje MAJKA I SIN

155

27. poglavlje KOMADIĆ VOĆA

159

28. poglavlje UTJEHA U ŽALOVANJU

164

29. poglavlje ZRAKA SUNCA

175

30. poglavlje NAPOKON KOD KUĆE

179

31. poglavlje "HOĆE LI STARI PRIJATELJI BITI ZABORAVLJENI?"

187

32. poglavlje 6

NESREĆE

194

33. poglavlje MIR

197

34. poglavlje LAŽ I ISTINA

201

35. poglavlje ISPAŠTANJE

205

36. poglavlje ZAJEDNICA NE ZNAČI UVIJEK SNAGU

214

37. poglavlje POGLED NA JUG

221

38. poglavlje ISPUNJENA OBEĆANJA

228

39. poglavlje SPRIJATELJAVANJE

237

40. poglavlje IZVAN RAVNOTEŽE

243

41. poglavlje KRAJ PUTOVANJA

252

42. poglavlje SAMA! SAMA!

260

43. poglavlje MARGARET SELI

267

44. poglavlje SMIRENJE, NE I SPOKOJ

273

45. poglavlje NIJE SVE TEK SAN

280

46. poglavlje NEKADA I SADA

282

47. poglavlje NEŠTO NEDOSTAJE

294

48. poglavlje "NIKADA GA VIŠE NEĆE NAĆI"

298

49. poglavlje NAPOKON PREDAH

302 7

50. poglavlje PROMJENE U MILTONU

306

51. poglavlje PONOVNI SUSRET

312

52. poglavlje "OTPREMI OBLAK"

317

8

PREDGOVOR IZVORNOM IZDANJU Kad se prvi puta pojavila u časopisu «Household Words», ova se priča pridržavala uvjeta koje su nametali zahtjevi tjedne publikacije, te se morala zadržati unutar određenih granica kako ne bi iznevjerila čitateljstvo. Iako su ti uvjeti bili najblaži što su mogli biti, autorici je bilo nemoguće razvijati priču na način na koji je to u početku smjerala, i bila je prisiljena požurivati radnju prema svršetku. Kako bi se ovaj očiti nedostatak barem djelomično ispravio, umetnuto je više kratkih pasusa, te nekoliko novih poglavlja. Uz ovo kratko obrazloženje, prepuštam priču ljubaznom sudu čitatelja:

«Moleći ga ponizno, milosrdnog i sućutnog, da blago sudi nevjesto sročenoj priči.»

9

l. POGLAVLJE PREDSVADBENA UŽURBANOST "Snubljena, vjenčana i sve ostalo"

"Edith!" zazove Margaret nježno, "Edith!" No, kao što je Margaret i pretpostavila, Edith je zaspala. Ležala je sklupčana na sofi u stražnjoj primaćoj sobi u ulici Harley i izgledala vrlo ljupko u bijelom muslinu i plavim vrpcama. Da se Titanija ikada odjenula u bijeli muslin i plave vrpce i da je zaspala na grimiznoj sofi u stražnjoj primaćoj sobi, mogli bi je zamijeniti s Edith. Margaret još jednom zapanji ljepota njezine rođakinje. Odrastale su zajedno, i još od djetinjstva svi osim Margaret primjećivali su i isticali Edithinu ljepotu. No, Margaret nije ni razmišljala o tome do posljednjih nekoliko dana. Osjećaj da gubi prijateljicu kao da je sada naglasio svaku vrlinu i kvalitetu koju je Edith posjedovala. Razgovarale su o vjenčanicama i svadbenoj ceremoniji, o satniku Lennoxu i o onome što je pričao Edith o njihovom budućem životu na Krfu, gdje je bila stacionirana njegova regimenta, o poteškoćama ugađanja klavira (činilo se da Edith to smatra jednom od najvećih poteškoća koje će joj donijeti bračni život), i o tome koje bi haljine trebala nositi na putovanju u Škotsku, koje je trebalo uslijediti odmah nakon vjenčanja. Njihov je šapat postajao sve pospaniji, i Margaret je nakon stanke od nekoliko minuta otkrila, kao što je i očekivala, da se, usprkos buki koja je dopirala iz susjedne prostorije, Edith sklupčala u meko klupko muslina i vrpci i svilenih uvojaka i utonula u spokojan drijemež nakon večere. Margaret se upravo spremala pričati svojoj rođakinji o nekim svojim planovima i vizijama svojeg budućeg života u ladanjskom župnom domu gdje su živjeli njezini otac i majka, i gdje je uvijek provodila sretne blagdane, iako je posljednjih deset godina svojim domom smatrala kuću svoje tete Shaw. No, budući da je ostala bez slušatelja, bila je prisiljena razmišljati u tišini o promjeni u svojem životu. Bile su to sretne misli, tek blago dodirnute žaljenjem zbog toga što se na neodređeno vrijeme rastajala od svoje voljene tete i drage sestrične. Dok je razmišljala o užitku ispunjavanja važne uloge jedine kćeri u župnom domu Helstone, njezino je uho registriralo izvatke razgovora iz susjedne prostorije. Njezina tetka Shaw razgovarala je s pet ili šest dama koje su večerale ovdje, a čiji su supruzi još uvijek bili u blagovaonici. Bili su to poznanici kuće, susjedi koje je gđa Shaw nazivala prijateljima zato što je slučajno objedovala s njima češće no s drugim ljudima, i zato što se, ako su ona ili Edith željeli nešto od njih, ili oni od nje, nisu skanjivali posjetiti jedni druge i prije ručka. Te su dame i njihovi supruzi bili pozvani, kao prijatelji, na oproštajnu večeru u čast predstojećeg 10

Edithinog vjenčanja. Edith je prigovarala ovoj odluci, jer je očekivala da satnik Lennox stigne večeras kasnim vlakom. No, iako je bila razmaženo dijete, bila je previše lijena i nemarna da bi posjedovala snažnu volju, pa je popustila otkrivši da je njezina majka naručila one sezonske delikatese koje se uvijek smatralo lijekom za ublažavanje boli na oproštajnim večerama. Stoga se zadovoljila time što se naslonila na svoj stolac, poigravala hranom na tanjuru i izgledala mrko i odsutno, dok su svi oko nje uživali u vrckavim dosjetkama g. Greya, gospodina koji je na večerama gđe Shaw uvijek sjedio na kraju stola. G. Greyu se ova oproštajna večera osobito svidjela, pa su gospoda ostala u prizemlju duže nego što je bilo uobičajeno. Sudeći po dijelovima razgovora koje je Margaret načula, bilo je dobro što su ostali tamo. "I sama sam se previše napatila - ne da nisam bila vrlo sretna sa sirotim dragim generalom, ali razlika u godinama predstavlja problem koji nisam željela da Edith iskusi. Naravno, bez ikakve majčinske pristranosti, predvidjela sam da će se drago dijete udati mlada. Često sam govorila kako sam sigurna da će se udati prije svoje devetnaeste godine. Imala sam predosjećaj kad je satnik Lennox..." - i tada njezin glas prijeđe u šapat, ali Margaret je s lakoćom i sama mogla dovršiti rečenicu. U Edithinom slučaju, prava je ljubav tekla začudno glatko. Gđa Shaw popustila je svojem predosjećaju, kako je ona to nazvala, i poticala brak, iako je bio ispod onoga što su mnogi poznanici očekivali od Edith, mlade i lijepe nasljednice. No, gđa Shaw rekla je da se njezino jedino dijete mora udati iz ljubavi - i pritom uzdahnula, kao da ljubav nije bila motiv iz kojeg se ona udala za generala. Gđa Shaw mnogo je više uživala u romanci ovih zaruka od svoje kćeri. Ne da Edith nije bila duboko zaljubljena, ali ipak bi više voljela lijepu kuću u Belgraviji nego slikoviti život na Krfu koji joj je opisivao satnik Lennox. Edith se pravila da drhti upravo pri onim dijelovima opisa koji su najviše oduševili Margaret, djelomično zbog zadovoljstva koje joj je pružao njezin voljeni pokušavajući svladati njezino odbijanje, a djelomično zato što joj je bilo kakav život u stalnoj selidbi bio zaista odbojan. No, da se i pojavio kakav ženik s lijepom kućom, dobrim imanjem i visokom titulom, Edith bi i dalje ostala uz satnika Lennoxa dok je trajala njezina zaljubljenost. Kada zaljubljenost prođe, moguće je da će ponekad gajiti slabo prikriveno žaljenje što satnik Lennox nije u sebi mogao objediniti sve te poželjne osobine. U tome, ona je bila pravo dijete svoje majke - ova se, nakon što se promišljeno udala za generala Shawa, iako prema njemu nije gajila osjećaje toplije od poštovanja prema njemu i njegovom položaju, stalno potiho žalila zbog svoje teške sudbine braka s čovjekom kojeg nije voljela. "Nisam potrošila ništa za njezinu vjenčanu opravu", bilo je sljedeće što je Margaret čula. "Ima sve one prelijepe indijske rupce i šalove koje mi je poklonio general, a koje više nikada neću nositi." "Ona je sretnica", začuje se još jedan glas, za koji je Margaret znala da pripada gđi Gibson, dami koja je bila osobito zainteresirana za ovu temu, jer se jedna od njezinih kćeri udala prije nekoliko tjedana. "Helen se jako svidio jedan indijski rubac, ali kad sam saznala nemoguću cijenu koju su tražili za njega, morala sam je odbiti. Bit će ljubomorna kada čuje da Edith ima indijske rupce. Kakvi su? Delhi? Imaju li one ljupke male obrube?" Margaret opet začuje glas svoje tetke, ali ovoga je puta zvučao kao da je ustala i okrenula se prema slabije osvijetljenoj primaćoj sobi. "Edith! Edith!" viknula je, a zatim se spustila na stolac kao da ju je taj napor iscrpio. Margaret uđe u sobu. "Edith spava, teto Shaw. Mogu li vam ja kako pomoći?" "Siroto dijete!", izjavile su sve dame začuvši ovu uznemirujuću vijest o Edith, a minijaturni pas u naručju gđe Shaw zalaje, kao da ga je uznemirio ovaj izljev sažaljenja.

11

"Tišina, Sitna, ti zločesta curice! Probudit ćeš gazdaricu. Htjela sam samo zamoliti Edith da kaže Newtonici da donese njezine rupce. Možeš li ti to učiniti, draga Margaret?" Margaret se popne u staru dječju sobu na najvišem katu, gdje je gđa Newton užurbano pripremala neke čipke koje će im trebati za vjenčanje. Dok je gđa Newton pošla (ne bez prigušenog gunđanja) raspakirati rupce koje se toga dana prikazivalo već po četvrti ili peti puta, Margaret se ogleda po dječjoj sobi, prvoj prostoriji u toj kući s kojom se upoznala prije devet godina, kad su doveli nju, neukroćeno šumsko biće, da podijeli dom, igru i učenje s rođakinjom Edith. Pamtila je mračan izgled dječje sobe u Londonu, u kojoj je glavnu riječ vodila stroga i ceremonijalna guvernanta, koja je strašno inzistirala na čistim rukama i čuvanju haljina. Sjetila se prvog čaja kojeg je tamo popila, odvojena od oca i tetke, koji su objedovali negdje dolje, na dnu beskonačno dugih stuba - jer ako ona nije bila visoko na nebu (mislila je kao dijete), oni su jamačno bili negdje u dubini zemlje. Kod kuće, prije no što je došla živjeti u ulicu Harley, primaća soba njezine majke bila je njezina dječja soba, a budući da su u ladanjskom župnom domu rano lijegali i rano ustajali, Margaret je uvijek objedovala s ocem i majkom. O, kako se dobro ova visoka, stasita osamnaestogodišnjakinja sjećala gorkih suza djevojčice od devet godina, koja je te prve noći sakrila lice u pokrivač! Sjećala se kako ju je dadilja zamolila da ne plače kako ne bi uznemirila gđicu Edith, i kako je nastavila plakati jednako gorko, ali tiše, sve dok se njezina velika, lijepa tetka koju je prvi puta vidjela nije tiho popela do njezine sobe s gospodinom Haleom kako bi mu pokazala njegovu usnulu kćer. Tada je mala Margaret prigušila svoje jecaje i trudila se da leži tiho, kao da spava, bojeći se da će rastužiti oca svojom tugom, koju nije željela pokazati tetki, i koju je smatrala pogrešnom nakon svih dugih nadanja, planiranja i promišljanja kroz koja su prošli kod kuće, prije no što su joj uspjeli nabaviti odjeću prikladnu za novo okruženje i prije no što je tata uspio ostaviti svoju župu i doputovati u London, makar i na samo nekoliko dana. No, sada je voljela tu staru dječju sobu, iako je bila zapuštena, i ogledavala se oko sebe sa žaljenjem zbog pomisli da će je za tri dana napustiti zauvijek. "Ah, Newton!" reče ona, "Mislim da ćemo svi požaliti što napuštamo ovu dragu, staru sobu." "Ne, gospođice, ja neću. Oči mi nisu više što su nekad bile, a svjetlo je ovdje tako loše da mogu šivati samo pokraj prozora, gdje je uvijek propuh - dovoljan da se čovjek nasmrt prehladi." "Pa, rekla bih da ćete imati dovoljno svjetla i topline u Napulju. Do tada šivajte što je moguće manje. Hvala vam, Newton, ja ću ih ponijeti dolje - vi imate posla." Margaret se spusti niz stube noseći rupce i udišući njihov snažan istočnjački miris. Tetka ju je zamolila da stoji poput lutke na kojoj je mogla pokazati rupce, jer Edith je još spavala. Nitko nije razmišljao o tome, ali visok, lijepo oblikovan stas Margaret, odjevene u crnu svilenu haljinu koju je nosila žalujući za nekim očevim dalekim rođakom, naglašavao je duge, prelijepe nabore ovih veličanstvenih rubaca koji bi napola ugušili Edith. Margaret je stajala točno ispod lustera, tiho i mirno, dok je njezina tetka namještala odjeću na njoj. Povremeno, dok ju je okretala, ugledala bi se u ogledalu iznad kamina, i nasmiješila sama sebi - poznatom liku u odjeći princeze. Nježno je dodirnula rupce na sebi, uživajući u njihovoj mekoći i jarkim bojama. Svidjelo joj se što je odjevena u te divote i uživala je u tome poput djeteta, sa zadovoljnim osmijehom na usnama. Upravo tada vrata se otvore, i iznenada najave dolazak g. Henryja Lennoxa, brata satnika Lennoxa. Neke dame odvrate poglede, kao da se stide svojeg zanimanja za haljinu. Gđa Shaw ispruži ruku i pruži je gostu. Margaret je ostala stajati potpuno mirno, misleći da će je još trebati kao podlogu za rupce, no pogledala je g.

12

Lennoxa vedrim izrazom lica, kao da je sigurna u njegovu simpatiju zbog smiješnog položaja u kojem ju je zatekao. Njezina je tetka bila toliko zauzeta propitivanjem g. Henryja Lennoxa koji nije uspio doći na večeru - o njegovom bratu mladoženji, o njegovoj sestri djeveruši (koja je za ovu priliku dolazila sa satnikom iz Škotske), i o raznim drugim članovima obitelji Lennox, da je Margaret shvatila da više nije potrebna kao manekenka za rupce, pa se posvetila zabavljanju drugih gostiju, koje je tetka na trenutak zaboravila. U tom trenutku, Edith se pojavi iz primaće sobe, trepćući očima dok se privikavala na jače svjetlo i poravnavajući svoje pomalo raskuštrane uvojke. Izgledala je poput Trnoružice koju su upravo probudili iz sna. Čak i u snu, instinktivno je osjetila da je Lennox vrijedan buđenja. Htjela mu je postaviti mnoštvo pitanja o dragoj Janet, budućoj svastici prema kojoj je iskazivala toliko ljubavi da bi Margaret bila gotovo ljubomorna na ovu rivalku da nije bila toliko ponosna. Dok se Margaret povlačila iz razgovora, sad kad se tetka opet uključila, ugledala je kako Henry Lennox usmjerava pogled prema praznom stolcu pokraj nje, i znala je da će sjesti na taj stolac čim ga Edith oslobodi svojeg ispitivanja. Prema zbrkanom tetinom opisu njegovih obveza nije mogla znati hoće li doći te večeri i iznenadila se kad ga je ugledala. Sada je bila sigurna da će večer biti ugodna. Volio je i mrzio gotovo iste stvari kao i ona. Margaretino lice obasjala je iskrena, otvorena vedrina. On napokon dođe do nje. Dočekala ga je s osmijehom koji u sebi nije imao ni trunka stida ili samozatajnosti. "Pa, pretpostavljam da ste u poslu - mislim, ženskom poslu. Taj se posao vrlo razlikuje od mojeg pravničkog posla. Igranje s rupcima drukčije je od sastavljanja ugovora." "Ah, znala sam da će vas zabavljati kad nas vidite kako se divimo odjevnim predmetima. Ali indijski su rupci zapravo sami po sebi savršena stvar." "Ne sumnjam u to. I cijene su im savršene. Ništa im ne nedostaje." Gospoda su počela ulaziti u prostoriju jedan po jedan, i ton brujanja razgovora produbio se. "Ovo je vaša posljednja večernja zabava, zar ne? Neće ih više biti do četvrtka?" "Ne. Mislim da ćemo se nakon ove večere svi odmoriti, što nismo činili mnogo tjedana. Bit će to onakav odmor kada više ništa nemate za učiniti, i kad su sve pripreme za događaj koji vam mora obuzeti glavu i srce napokon gotove. Bit će mi drago što imam vremena za razmišljanje, a sigurna sam da to vrijedi i za Edith." "Ja nisam tako siguran u vezi nje, ali vjerujem da vama hoće. Kad god bih vas vidio u posljednje vrijeme, odnio bi vas nečiji tuđi vihor." "Da", reče Margaret tužno, sjećajući se beskrajnih natezanja oko svake sitnice koja su se odvijala dulje od mjesec dana. "Pitam se mora li vjenčanju uvijek prethoditi ono što vi nazivate vihorom, ili je moguće da mu ponekad ipak prethodi zatišje." "Na primjer, da Pepeljugina kuma vila naruči svadbenu odjeću i hranu i napiše pozivnice", reče g. Lennox smijući se. "No jesu li svi ti problemi nužni?" upita Margaret, pogledavši ga u oči i tražeći odgovor. Sada ju je pritiskao osjećaj neopisivog zamora od svih priprema čiji je cilj bio ostavljanje dobrog dojma, a za koje je Edith bila vrhunski autoritet tijekom posljednjih šest tjedana, i zaista je željela da joj netko pomogne s nekoliko mirnih, ugodnih riječi povezanih s vjenčanjem. "O, naravno", odgovori on, a njegov ton postane ozbiljan. "Postoje formalnosti i ceremonije koje su obvezne, ne toliko zbog vlastitog zadovoljstva koliko zbog utišavanja zlih 13

jezika, jer bez toga ne bismo imali mnogo zadovoljstva u životu. Ali kako biste vi organizirali vjenčanje?" "Oh, nikad nisam mnogo razmišljala o tome. Voljela bih samo da to bude jednog lijepog ljetnog jutra, i voljela bih koračati prema crkvi kroz hladovinu drveća, i ne bih željela imati mnogo djeveruša i svadbeni doručak. Rekla bih da su mi odbojne upravo one stvari koje su me sada najviše namučile." "Mislim da nije tako. Ova ideja elegantne jednostavnosti u skladu je s vašom naravi." Margaret se nije svidio ovaj smjer kojim je krenuo razgovor. Ustuknula je još i više sjetivši se proteklih situacija u kojima ju je on pokušao navesti na raspravu o njezinoj naravi i ponašanju, pri čemu bi joj davao komplimente. Ona ga prilično naglo prekine rekavši: "Prirodno je da razmišljam o crkvi u Helstoneu i šetnji do crkve, a ne o vožnji do londonske crkve usred popločane ulice." "Pričajte mi o Helstoneu. Nikada mi ga niste opisali. Volio bih imati nekakvu predstavu o mjestu na kojem ćete živjeti, kada kuća br. 96 u ulici Harley bude izgledala zapušteno, prljavo, dosadno i zatvoreno. Prije svega, je li Helstone selo ili gradić?" "O, samo zaselak. Mislim da ga ne bih mogla nazvati čak ni selom. Čine ga crkva i nekoliko kuća - zapravo, kolibica - na tratini oko nje, zaraslih u ruže." "Koje cvjetaju cijele godine, osobito oko Božića - dovršite svoju sliku", nadopuni je on. "Ne", odvrati Margaret pomalo ljutito, "ne opisujem vam sliku. Pokušavam opisati Helstone kakav jest. Niste to trebali reći." "Kajem se", odgovori on. "Ali stvarno je zvučalo poput sela iz bajke, a ne iz stvarnog života." "I jest takvo", odgovori Margaret gorljivo. "Sva druga mjesta koja sam vidjela u Engleskoj izgledaju tako tvrdo i prozaično nakon Novog luga. Helstone je poput sela iz pjesme - iz neke od Tennysonovih pjesama. No, neću ga više opisivati. Smijali biste mi se kad bih vam rekla što mislim o njemu, što ono zapravo jest." "Zapravo, ne bih. Ali vidim da ste odlučni da ne govorite o tome. No, pričajte mi onda o onome što me još više zanima: kakav je župni dom." "Oh, ne mogu vam opisati svoj dom. To je dom, i njegove draži ne mogu pretvoriti u riječi." "Predajem se. Nesmiljeni ste večeras, Margaret." "Kako to?" upita ona, pogledavši ga svojim velikih, blagim očima. "Nisam se smatrala takvom." "Pa, zbog moje nesretne primjedbe, ne želite mi pričati o Helstoneu, niti o svojem domu, iako sam vam rekao koliko bih volio saznati nešto o njima, osobito o ovom potonjem." "Ali zaista vam ne mogu pričati o svojem domu. Ne mislim da se o tome treba pričati, ako ga ne poznajete." "Pa", reče on zastavši na trenutak, "pričajte mi onda o onome što tamo radite. Ovdje čitate ili učite ili razvijate svoj um na neki drugi način do podneva, prije ručka šećete a poslije se vozite kočijama s tetkom, a navečer imate neke obveze. Eto, sada mi opišite svoj dan u Helstoneu. Hoćete li jahati, voziti se ili hodati?"

14

"Definitivno ću hodati. Nemamo konja, čak ni za tatu. On pješice odlazi do krajnjih granica svoje župe. Šetnje su tako lijepe da bi bila šteta voziti se u kočiji - i gotovo jednaka šteta jahati." "Hoćete li se baviti vrtlarstvom? Vjerujem da se to smatra prikladnim za mlade dame na ladanju." "Ne znam. Bojim se da mi se tako težak posao neće svidjeti." "Streličarstvo - izleti - zabave povodom utrka i lova?" "Oh, ne!" reče ona smijući se. "Tata živi vrlo skromno, a kada bismo i imali takve stvari u blizini, sumnjam da bih ih posjećivala." "Vidim da mi ne želite ništa reći. Govorite mi samo što nećete raditi. Prije no što praznici završe, mislim da ću vas posjetiti i vidjeti čime se zapravo bavite." "Nadam se da hoćete. Tada ćete i sami vidjeti kako je Helstone prekrasan. A sada moram poći. Edith sjedi i čeka da zasvira, a ja o glazbi znam točno toliko da joj mogu okretati note. Osim toga, teti Shaw ne bi se svidjelo što toliko razgovaramo." Edith je svirala briljantno. Usred kompozicije, vrata se napola otvore i ona ugleda satnika Lennoxa kako se snebiva ući u sobu. Prestane sa svirkom i izjuri iz sobe, ostavivši zbunjenu i porumenjelu Margaret da zapanjenim gostima objasni kakav je to prizor uzrokovao Edithin iznenadni bijeg. Satnik Lennox je stigao ranije no što su očekivali - ili je već bilo toliko kasno? Gosti pogledaju na satove, zgranu se i počnu se opraštati. Tada se Edith vrati u prostoriju, sjajeći od zadovoljstva i napola stidljivo a napola ponosno vodeći za sobom svojeg visokog, naočitog satnika. Njegov se brat rukovao s njim, a gđa Shaw poželjela mu je dobrodošlicu na svoj blag, ljubazan način, koji je uvijek u sebi imao prizvuk jadikovanja, što je proizlazilo iz njezine dugogodišnje navike razmišljanja o sebi kao o žrtvi nesretnog braka. No, sada, kada generala nije bilo i kad je imala sve prednosti u životu, i vrlo malo problema, bila je zbunjena kad je u sebi otkrila tjeskobu, pa čak i tugu. Stoga joj je u posljednje vrijeme vlastito zdravlje postalo novo izvorište nezadovoljstva. Nervozno bi zakašljala svaki puta kad bi pomislila na to, i neki joj je liječnik izašao u susret i propisao upravo ono što je priželjkivala: zimovanje u Italiji. Gđa Shaw je imala jednako snažne želje kao i većina ljudi, ali nikada nije voljela činiti nešto priznajući otvoreno da to čini jer ona to želi, iz vlastitog zadovoljstva. Više se voljela opravdavati time što ispunjava zapovijed ili želju neke druge osobe. Zaista bi uvjerila sebe da se podčinjava nekoj prijekoj vanjskoj potrebi, pa je mogla jadikovati i žaliti se na svoj blagi način, iako je cijelo vrijeme činila upravo ono što je htjela. U takvom je tonu počela pričati satniku Lennoxu o svojem putovanju, dok se ovaj slagao, kao što mu je dužnost nalagala, sa svime što je govorila njegova buduća punica, no u isto je vrijeme pogledom tražio Edith. Ona se bacila na postavljanje čajnog stolića i naručivanje svakojakih delikatesa, usprkos njegovim uvjeravanjima da je večerao prije manje od dva sata. G. Henry Lennox stajao je naslonjen na kamin i zabavljao se promatrajući obiteljski prizor. Njegov ga je naočiti brat zasjenjivao. On je pak bio čovjek prosječnog izgleda iz obitelji jedinstveno pristalih ljudi, ali lice mu je bilo inteligentno, oštroumno i živo. Margaret bi se ponekad zapitala o čemu je razmišljao dok je šutio, no sada je očito promatrao, s pomalo sarkastičnim interesom, ono što su radile ona i Edith. Osjećaj sarkazma izazivao mu je razgovor gđe Shaw s njegovim bratom, ali ono što je gledao pobuđivalo mu je interes. Dvije rođakinje koje su pripremale čajni stolić smatrao je lijepim prizorom. Edith je odlučila sama

15

učiniti većinu stvari. Bila je raspoložena za uživanje u dokazivanju svojem dragom kako se može ponašati kao prava vojnikova žena. Otkrila je da se voda u zdjeli ohladila, pa je naručila veliki kuhinjski čajnik. Jedina je posljedica toga bila da je, dočekavši čajnik na vratima kuhinje i pokušavši ga sama donijeti, otkrila da je ovaj pretežak za nju. Došla je u prostoriju oznojena od napora, s crnom mrljom na haljini od muslina, dok joj se ručka čajnika urezala u malenu bijelu ručicu. Pokazala je ruku satniku Lennoxu poput ozlijeđenog djeteta, a i lijek je bio isti onakav kakav dobiva ozlijeđeno dijete. Margaretina svjetiljka na alkohol bila je vrlo učinkovit dodatak atmosferi, iako nije bila poput romskog logora kojeg je Edith, u nekim od svojih raspoloženja, smatrala najsličnijim vojničkom načinu života. Nakon te večeri, do kraja vjenčanja vladala je strka i zbrka.

16

2. POGLAVLJE RUŽE I TRNJE "Pri blagom zelenom svjetlu na šumskom proplanku Na mahovini gdje se djetinjstvo tvoje igralo; Kod drveta kraj kuće, kroz koje su oči tvoje Prvi puta zaljubljeno pogledale ljetno nebo." GĐA HEMANS

Margaret je, odjevena u svoju jutarnju haljinu, u tišini putovala kući s ocem koji je došao pomoći oko vjenčanja. Majka je ostala kod kuće uz mnoštvo poluizgovora, koje nitko nije u potpunosti razumio, osim g. Halea, koji je bio svjestan kako su svi njegovi argumenti u prilog haljini od sivog satena, koja nije bila niti stara niti nova, bili nedostatni, i da se, budući da nije imao novca da kupi novu odjeću i odjene suprugu od glave do pete, ova nije željela pojaviti na vjenčanju jedinog djeteta svoje jedine sestre. Da je gđa Shaw slučajno naslutila pravi razlog zbog kojeg gđa Hale nije dopratila svojeg supruga, zatrpala bi je haljinama. No, prošlo je gotovo dvadeset godina otkad je gđa Shaw bila sirota, lijepa gđica Beresford, i stvarno je zaboravila sve probleme, osim nezadovoljstva koje nastaje kao posljedica razlike u godinama u braku, o čemu bi mogla pričati u nedogled. Najdraža Maria udala se za čovjeka kojeg je voljela, starijeg od sebe samo osam godina, divne naravi, s onom plavo-crnom kosom kakva se rijetko viđa. G. Hale bio je jedan od najboljih propovjednika koje je ikada čula, i savršeni model župnika. Iz tih je premisa gđa Shaw donijela zaključak o sudbini svoje sestre koji možda nije bio posve logičan, ali bio je u skladu s njezinom naravi: "Udala se iz ljubavi što bi najdraža Maria uopće još mogla poželjeti u životu?" Kad bi joj odgovorila iskreno, gđa Hale bi joj mogla odgovoriti s pravom listom: "Srebrnasto sivu svilu, bijeli šeširić, oh! Desetke stvari za vjenčanje i stotine stvari za kuću." Margaret je znala samo to da je njezina majka smatrala svoj dolazak nepriličnim. Nije joj bilo krivo kad se sjetila da će se s njom vidjeti i pozdraviti u župnom domu Helstonea, a ne u zbrci i strci posljednja dva-tri dana u kući u ulici Harley, gdje je morala igrati ulogu Figara i biti na svim mjestima u isto vrijeme. Um i tijelo boljeli su je kad se prisjetila što je sve učinila i izgovorila u posljednjih četrdeset i osam sati. Brzi rastanak, jedan od mnogih, s ljudima s kojima je živjela tako dugo, sada ju je morio osjećajem žala za vremenima što ih više nema. Nije bilo važno kakva su to vremena bila - sada su nepovratno nestala. Margaretino srce bilo je potištenije nego što je mogla i zamisliti da će biti kad se bude vraćala svojem dragom domu, mjestu i životu za kojim je godinama žudjela - u ono vrijeme najpogodnije za žudnju, prije no što se oštrina osjeta izgubi u snu. Nekako se othrvala prisjećanjima prošlosti i prešla na vedre, spokojne misli o nadi koju joj je nosila budućnost. Pred sobom nije više vidjela vizije prošlosti, nego stvarni prizor: dragog oca koji se naslonio i zaspao u svojem sjedalu u vlaku. Njegova plavo-crna kosa sada je bila sijeda i prorijedila se na potiljku. Kosti lica jasno 17

su mu se isticale - bile su previše naglašene da bi bio lijep, da su mu crte lica bile manje profinjene. No, ovako su bile elegantne, ako ne i lijepe same po sebi. Lice mu je bilo mirno, ali bio je to odmor od iscrpljenosti, a ne spokojni izraz čovjeka koji vodi miran, sretan život. Margaret je pogodio njegov iscrpljeni, tjeskobni izraz, i razmišljala je o poznatim događajima u životu svojeg oca kako bi pronašla uzrok bora koje su tako jasno govorile o njegovoj stalnoj napetosti i potištenosti. "Siroti Frederick!" pomisli ona uzdahnuvši. "Oh! Da je barem otišao u svećenstvo, umjesto u mornaricu, gdje smo ga izgubili! Voljela bih znati sve o tome. Nikada od tete Shaw nisam saznala što se dogodilo. Znam samo da se ne može vratiti u Englesku zbog one strašne afere. Siroti, dragi tata! Kako li tužno izgleda! Tako mi je drago što se vraćam kući, kako bih pomogla njemu i mami i utješila ih." Kad se otac probudio spremno ga je pozdravila vedrim osmijehom, u kojem nije bilo niti traga umoru. On joj uzvrati osmijeh, ali slabašno, kao da mu to predstavlja neobičan napor. Zatim mu lice opet poprimi uobičajeni, tjeskoban izraz. Imao je napola otvorena usta, kao da želi progovoriti, što mu je narušavalo oblik usana i davalo licu neodlučan izraz. No, imao je iste velike, blage oči kao i njegova kći - oči koje su se polako, gotovo veličanstveno kretale u svojim dupljama, i koje su pokrivali prozirni, bijeli kapci. Margaret je više sličila njemu nego majci. Ponekad su se ljudi pitali kako su tako lijepi roditelji dobili kćer koja je bila tako daleko od klasične ljepote - često bi govorili da uopće nije lijepa. Usta su joj bila široka - ne poput ružinog pupoljka koji bi se otvarao samo da prozbori "da", "ne" i "oprostite, gospodine". No, ta su široka usta imala pune, crvene usne. Koža joj nije bila bijela, već je posjedovala glatkoću i delikatnost slonovače. Ako je izraz na njezinom licu inače i bio previše dostojanstven i rezerviran za nekoga tako mladog, sada kad je razgovarala s ocem bio je vedar poput jutra - s jamicama u obrazima, i pogledom koji je govorio o djetinjoj radosti i neograničenoj nadi u budućnost. Margaret se vratila kući krajem srpnja. Drveće u šumi poprimilo je tamnu, punu, zagasitu nijansu zelene boje; paprat ispod drveća obasjavale su zrake sunca. Vrijeme je bilo sparno i bez vjetra. Koračala je pokraj oca, gazeći paprat okrutno vesela kad bi je osjetila pod svojim laganim stopalom, osjećajući zatim njezin svojstveni miris. Šetali su širokim travnjacima na toplom, mirisnom svjetlu, gledajući mnoštvo divljih, slobodnih živih bića kako se sunčaju, i bilje i cvijeće koje je budila svjetlost. Ovaj je život - ili barem ove šetnje ispunio sva Margaretina očekivanja. Ponosila se svojom šumom. Ovdašnji su ljudi bili njezini ljudi. Sprijateljila se s njima, učila je njihove čudne riječi i uživala u njima. Među njima je bila slobodna, njegovala je njihovu djecu, polako razgovarala sa starcima, nosila obilne obroke njihovim bolesnicima. Ubrzo je odlučila podučavati u školi u kojoj je njezin otac svakodnevno radio, ali stalno je dolazila u iskušenje otići i posjetiti nekog prijatelja muškarca, ženu ili dijete - u nekoj kolibi u zelenoj sjeni šume. Njezin društveni život izvan doma bio je savršen, ali njezin kućni život imao je nedostataka. Sa zdravim stidom djeteta krivila je sebe zbog svojeg oštrog vida i zbog toga što je zapažala sve ono čega nije trebalo biti. Njezina majka - koja je uvijek prema njoj bila nježna i blaga - tu i tamo činila se nezadovoljnom njihovom situacijom, i smatrala je da biskup zapostavlja svoje episkopalne dužnosti jer nije osigurao bolji život g. Haleu. Gotovo da je zamjerala svojem suprugu što se nije mogao natjerati da kaže kako želi otići iz te župe i preuzeti dužnosti u većoj župi. On bi glasno uzdisao i odgovarao kako bi trebao biti zahvalan kad bi mogao učiniti koliko može u malom Helstoneu, ali svakog se dana osjećao sve bespomoćnijim, jer svijet je postajao sve gori. Svaki puta kad bi njegova supruga zahtijevala od njega da zatraži kakvu promjenu, Margaret bi vidjela kako njezin otac postaje snuždeniji, i tada je pokušavala pomiriti svoju majku s Helstoneom. Gđa Hale govorila je da blizina tolikog drveća utječe na njezino 18

zdravlje, a Margaret bi je pokušavala odvući na prelijepe, prostrane, sunčane travnjake zasjenjene oblacima, jer je bila uvjerena kako se njezina majka previše naviknula na život u kući, budući da je rijetko odlazila bilo kamo osim do crkve, škole i susjednih kućica. To je nakratko djelovalo, ali kad se približila jesen, vrijeme je postalo promjenjivo, i majčino uvjerenje u loš utjecaj toga mjesta na zdravlje ojačalo je. Ponavljala je sve češće kako s njezinim suprugom, koji je bio učeniji od g. Humea i bolji župni svećenik od g. Houldsortha, ne bi smjeli postupati onako kako su postupali prema ovoj dvojici njihovih bivših susjeda. Ovo narušavanje mira u kući dugim satima nezadovoljstva bilo je nešto na što Margaret nije bila spremna. Znala je, i uživala u toj ideji da će se morati odreći luksuza iz ulice Harley, koji je ionako samo stvarao probleme i ograničavao joj slobodu. Njezino uživanje u svjetovnim zadovoljstvima bilo je fino u skladu, ako ne i previše, s njezinim svjesnim ponosom što, ako je potrebno, može živjeti i bez njih. No, oblaci se nikada ne pojavljuju na onom dijelu obzora na kojem ih očekujemo. Prije, kad bi Margaret provodila praznike kod kuće, majka bi se ponekad požalila na nešto povezano s Helstoneom i očevim položajem ondje, ali u općem osjećaju sreće s kojim se prisjećala tih vremena, zaboravljala je te male detalje koji nisu bilo tako ugodni. U drugoj polovici rujna došle su jesenje kiše i oluje, i Margaret je morala boraviti u kući više no prije. Helstone je bio podalje od susjeda koji bi bili na njihovoj razini kultiviranosti. "Ovo je nesumnjivo jedna od najvećih zabiti u Engleskoj", rekla je jednom prilikom gđa Hale pritužujući se. "Stalno žalim zbog toga što se tata ovdje nema s kime družiti. Tako je izoliran, ne viđa nikoga osim radnike i seljake iz dana u dan. Kad bismo barem živjeli na drugoj strani župe, već bi to bilo bolje. Stansfieldi bi nam bili u blizini, a zacijelo i Gormani." "Gormani?" reče Margaret. "Gormani koji su se obogatili trgovinom u Southamptonu? Oh, drago mi je što ih ne posjećujemo. Ne volim trgovce. Mislim da nam je mnogo bolje da se družimo samo sa seljanima i radnicima i nepretencioznim ljudima." "Ne smiješ biti toliko kritična, draga Margaret!" reče njezina majka, potajno razmišljajući o mladom i pristalom g. Gormanu kojeg je jednom srela kod g. Humea. "Ne! Smatram da imam vrlo široke stavove. Volim sve ljude koji rade na zemlji, volim vojnike i mornare, i ljude iz tri učene profesije, kako ih zovu. Sigurna sam da ne želiš da se divim mesarima, pekarima i proizvođačima svijećnjaka, zar ne, mama?" "Ali Gormani nisu ni mesari ni pekari, nego vrlo cijenjeni graditelji kočija." "Vrlo dobro. I gradnja kočija je zanat, i to, po mojem mišljenju, mnogo beskorisniji od mesarskog ili pekarskog. Oh! Kako su me zamarale svakodnevne vožnje u kočiji tete Shaw, i kako sam žudjela za šetnjama!" I Margaret je šetala, usprkos vremenskim prilikama. Bila je tako sretna izvan kuće, uz oca, da je skoro plesala. Dok je koračala po vrijesu, zapadni vjetar nježnom joj je snagom puhao u leđa, i činilo joj se da je tjera naprijed, lako poput otpalog lista kojeg nosi jesenski povjetarac. No, imala je problema ispunjavanjem večeri na zadovoljavajući način. Nakon čaja, otac bi se povlačio u svoju malu knjižnicu, a ona i majka ostajale bi same. Gđa Hale nikada nije mnogo marila za knjige, i vrlo je brzo nakon vjenčanja obeshrabrila supruga koji joj je htio čitati na glas dok je radila. Jedno su se vrijeme pokušavali zabaviti backgammonom, ali kako se g. Hale sve više zanimao za svoju školu i župljane, otkrio je da njegova supruga smatra njegove odlaske koji su proizlazili iz njegove dužnosti poteškoćama, koje nije željela prihvatiti kao prirodni dio njegovog zvanja, već kao nešto zbog čega se treba žaliti i čemu se ona treba suprotstaviti. I tako, dok su djeca bila još mala, on se povukao u

19

svoju knjižnicu, kako bi provodio večeri (kad je bio kod kuće) u čitanju filozofskih i metafizičkih knjiga koje su ga oduševljavale. Kad je Margaret jednom prije došla ovamo, donijela je sa sobom veliku kutiju s knjigama, koje su joj preporučili učitelji ili guvernante, i otkrila je da su joj ljetni dani prekratki da bi pročitala sve što je htjela pročitati prije povratka u grad. Sada su tu bili samo lijepo uvezani i malo korišteni engleski klasici, probrani iz očeve knjižnice kako bi popunili male police za knjige u primaćoj sobi. Thomsonova Godišnja doba, Hayleyev Cowper, Middletonov Ciceron bila su najlakša, najnovija i najzabavnija štiva. No, police s knjigama nisu nudile mnogo. Margaret je pričala majci sve detalje londonskog života, što je gđa Hale slušala sa zanimanjem. Ponekad bi je priče zabavljale i postavljala je pitanja, a ponekad je bila sklona uspoređivati udobnost sestrinog života sa skromnim životom u župnom domu u Helstoneu. Takvih bi večeri Margaret običavala naglo prekidati svoju priču i osluškivati kap kap kiše na malom prozoru. Margaret se nekoliko puta zatekla kako mehanički broji monotoni zvuk, pitajući se je li pravo vrijeme da postavi pitanje o temi vrlo bliskoj njezinom srcu - gdje je sada Frederick, što radi, koliko je prošlo otkad se javio. No, znala je da majčino narušeno zdravlje i odbojnost prema Helstoneu potječu iz razdoblja pobune u kojoj je sudjelovao Frederick - cijelu priču o tome Margaret nikada nije čula, a činilo se da je sada zakopana u tužnom zaboravu - pa bi zastala i odvratila misli od te teme svaki puta kad bi joj se približila. Kad je bila s majkom, činilo joj se da bi joj bilo mnogo bolje obratiti se ocu, a kad je bila s njim, smatrala je da bi o tome lakše razgovarala s majkom. Vjerojatno nije bilo mnogo vijesti. U jednom od pisama koje je dobila prije no što je napustila ulicu Harley, otac joj je rekao da se Frederick javio. Još je bio u Riu, bio je zdrav i pozdravljao ju je svim srcem. Bile su to stare vijesti, ne aktualne informacije za kojima je žudjela. U rijetkim prilikama kad bi se spominjalo Frederickovo ime, o njemu bi govorili kao o "sirotom Fredericku". Njegovu su sobu ostavili netaknutom, onakvom kakva je bila dok je on bio tamo. Gđa Dixon, sobarica gđe Hale, redovito je brisala prašinu i čistila sobu, iako nije čistila niti jedan drugi dio kućanstva. Uvijek se rado prisjećala dana kad ju je lady Beresford zaposlila kao dadilju za štićenice sir Johna, lijepe gđice Beresford, ljepotice Ruthlandshirea. Gđa Dixon je oduvijek smatrala g. Halea pokorom koja je pomračila životne izglede njezine mlade gazdarice. Da se gđici Beresford nije toliko žurilo udati se za siromašnog ladanjskog svećenika, mogla je postići tko zna što. No, gđa Dixon je bila previše lojalna da je napusti u njezinom jadu i bijedi (avaj, njezinom braku!). Ostala je uz nju i bila je posvećena njezinim interesima. Uvijek je sebe smatrala dobrom vilom čija je dužnost da je štiti od zlog diva, g. Halea. Mladi gospodin Frederick bio je njezin miljenik i njezin ponos, i svaki put kad bi išla uređivati njegovu sobu, kao da će se vratiti iste te večeri, činila je to ublažavajući svoj odbojni izgled i manire. Margaret je vjerovala da je njezin otac dobio neku vijest o Fredericku, koju majka nije znala, a koja mu je uzrokovala tjeskobu i nelagodu. Nije se činilo da gđa Hale opaža promjenu u izgledu ili ponašanju svojeg supruga. Uvijek je bio nježan i blag, i pažljivo je slušao svaki detalj vezan uz druge ljude. Nakon što bi boravio uz nečiju samrtnu postelju ili čuo za neki zločin, bio bi danima utučen. No, sada je Margaret primijetila da je odsutan, kao da su mu misli obuzete nečim što nije mogao potisnuti svakodnevnim djelatnostima, kao što je bilo tješenje obitelji preminulih ili podučavanje u školi s nadom da će ublažiti zlo u budućim generacijama. G. Hale nije zalazio među svoje župljane onako često kao prije, više se zatvarao u svoju radnu sobu i nervozno je dočekivao seoskog listonošu, koji se najavljivao kucanjem na žaluzinu kuhinjskih vrata (bio je to signal koji je morao često ponavljati prije no što bi netko u kući shvatio o čemu je riječ i izašao). Sada je g. Hale radio u vrtu ako je jutro bilo lijepo, a 20

ako nije, stajao bi sanjivo pokraj prozora radne sobe dok listonoša ne bi svratio, ili nastavio niz ulicu, kimajući glavom pastoru napola s poštovanjem, napola povjerljivo. G. Hale bi potom pogledom pratio kako ovaj nestaje iza živice i prolazi pokraj velike maginje, nakon čega bi se okrenuo prema sobi i odsutnog uma započeo dnevne poslove, iskazujući sve znakove težine koja mu je ležala na srcu. No, Margaret je bila u dobi u kojoj svaku zlu slutnju, koja nije utemeljena na poznavanju činjenica, s lakoćom odagna vedri, sunčani dan, ili neki sretan događaj. A kad je nastupilo četrnaest prelijepih dana u listopadu, njezine su brige bile raspršene poput sjemenki maslačka, i nije ni pomišljala ni na što drugo doli na veličanstvenu ljepotu šume. Paprat je bila posječena, i sada kada nije bilo kiše, mnoge šumske čistine, koje je u srpnju i kolovozu mogla samo nazrijeti, bile su joj pristupačne. Uz Edith je naučila risati, i tijekom tmurnih dana dok je vladalo loše vrijeme, požalila je što je nehajno uživala u ljepoti šume. Stoga je sada čvrsto odlučila načiniti skica koliko je moguće prije no što zavlada zima. Jednoga jutra bila je u poslu, pripremajući svoju ploču za skiciranje, kada sluškinja Sarah širom otvori vrata primaće sobe i najavi: "Gospodin Henry Lennox."

21

3. POGLAVLJE "ŠTO VIŠE ŽURIŠ, KASNIJE STIŽEŠ" "Nauči kako zadobit' povjerenje dame, Ponosno, jer ono je vrijedno, Hrabro, kao da je riječ o životu i smrti − Ozbiljno i lojalno. Povedi je s balova, Pokaži joj zvjezdano nebo, Čuvaj je, iskrenim riječima, Od dvorskih laskanja." GĐA BROWNING

"Gospodin Henry Lennox." Margaret je razmišljala o njemu trenutak prije, i sjetila se njegovog propitivanja o njezinim aktivnostima kod kuće. Bilo je to kao parler du soleil et l'on en voit les rayons1, i Margaretino lice zasja poput sunca kad je odložila ploču, prišla mu i rukovala se s njim. "Sarah, reci mami", reče ona. "Mama i ja htjele smo vam postaviti mnogo pitanja o Edith. Jako sam vam zahvalna što ste došli." "Nisam li rekao da ću doći?" upita on, ozbiljnijim tonom od onoga kojim je govorio ranije. "Ali čula sam da ste tako daleko u Škotskom visočju da nisam ni pomišljala kako bi vam se Hampshire mogao naći na putu." "Oh!" reče on vedrije, "naš je mladi par zbijao takve psine, toliko su riskirali - penjali se na planine, jedrili po jezeru - da sam stvarno smatrao kako im je potreban mentor koji će brinuti o njima. I trebao im je: moj ujak nije mogao izaći s njima na kraj, i stari je gospodin bio u panici šesnaest sati dnevno. Zaista, kad sam vidio koliko su nepromišljeni i da ih ne mogu ostaviti nasamo, smatrao sam da je moja dužnost da ih ne napuštam sve dok ih osobno nisam ispratio na brod u Plymouthu." "Bili ste u Plymouthu? Oh, Edith to nije spominjala. Zapravo, u posljednje je vrijeme pisala u žurbi. Jesu li stvarno otplovili u utorak?" "Stvarno su otplovili, i oslobodili me mnogih odgovornosti. Edith mi je dala mnoge poruke za vas. Vjerujem da negdje imam mali podsjetnik - da, ovdje je."

1

parler du soleil et l'on en voit les rayons (franc) — govoriti o Suncu i vidjeti mu zrake

22

"O, hvala vam!" uzvikne Margaret. Budući da je željela pročitati poruku nasamo, ispričala se rekavši da ide obavijestiti majku da je došao g. Lennox (budući da je Sarah očito negdje pogriješila). Kad je napustila sobu, on je počne promatrati na svoj analitičan način. Mala primaća soba bila je u punom sjaju pri svjetlosti jutarnjeg sunca. Srednji je prozor bio otvoren, a iza ugla su se nazirali grmovi ruža i skrletni orlovi nokti. Mala je tratina izgledala veličanstveno, ukrašena vrbenama i geranijima jarkih boja. No, zbog intenzivnih boja napolju, boje u sobi izgledale su siromašno i blijedo. Tepih je odavno prošao svoje najbolje dane, boje zastora bile su isprane, a cijeli je stan bio manji i pohabaniji no što je očekivao od Margaretinog prebivališta, budući da je ona bila tako uzvišena. Podigao je knjigu koja je ležala na stolu: bio je to Danteov "Raj", u starom talijanskom uvezu od bijelog pergamenta i zlata. Pokraj njega ležao je rječnik, a neke riječi bile su ispisane Margaretinim rukopisom. Bila je to dosadna lista riječi, ali nekako mu se svidjelo gledati ih. On ih odloži s uzdahom. "Zaista živi onako skromno kao što je rekla. To je čudno, jer Beresfordi su dobrostojeća obitelj." Margaret je u međuvremenu pronašla majku. Bio je to jedan od teških dana za gđu Hale, kad joj je sve predstavljalo poteškoću. Tako je doživjela i dolazak g. Lennoxa, iako je u sebi bila polaskana što je smatrao vrijednim da ih posjeti. "Došao je u zao čas! Danas objedujemo rano, i nemamo ništa osim hladnog mesa, kako bi sluškinje mogle nastaviti s glačanjem. Ali, naravno, moramo ga pozvati na ručak, budući da je Edithin svak. A tata ti je jutros tako loše volje zbog nečega - ne znam zbog čega. Upravo sam bila u njegovoj radnoj sobi. Spustio je lice na stol i prekrio ga rukama. Rekla sam mu kako sam sigurna da je Helstone jednako štetan za njega kao i za mene, a on je iznenada podigao glavu i počeo me preklinjali da ne izgovorim više niti riječ protiv Helstonea, jer on to ne može podnijeti. Ako postoji mjesto na svijetu koje voli, onda je to Helstone. Ali ja sam sigurna da mu ovaj vlažni zrak šteti." Margaret osjeti kao da se između nje i sunca pojavio tanki, hladni oblak. Slušala je strpljivo, nadajući se da će majci biti lakše ako izrekne što je muči, ali sada je bilo vrijeme da je vrati na g. Lennoxa. "Tati se sviđa gospodin Lennox. Sjajno su se slagali na vjenčanju. Rekla bih da će njegov dolazak koristiti tati. I ne brini za večeru, draga mama. Hladno meso bit će odlično za ručak, a gospodin Lennox vjerojatno će takvom smatrati večeru u dva sata poslijepodne." "Ali što ćemo s njim do tada? Tek je pola jedanaest." "Zamolit ću ga da pođe sa mnom izrađivati skice. Znam da se bavi risanjem, a tako ću ti ga skloniti s puta, mama. No, dođi sada - bit će mu čudno ako ne dođeš." Gđa Hale skinula je svoju crnu svilenu pregaču i prestala se mrštiti. Izgledala je kao vrlo lijepa dama dok je pozdravljala g. Lennoxa srdačno, kao što i priliči nekome s kim je gotovo u rodu. On je očito očekivao da ga pozovu da provede dan s njima, pa je drage volje prihvatio poziv, zbog čega je gđa Hale poželjela da može dodati još kakav prilog hladnoj govedini. Bio je zadovoljan sa svime - oduševila ga je ideja da pođe risati s Margaret, nije ni pod koju cijenu želio uznemirivati g. Halea, jer znao je da će ga uskoro vidjeti za objedom. Margaret je iznijela svoj slikarski pribor kako bi mogao izabrati ono što mu je potrebno, a nakon što je izabrao papir i kistove, njih se dvoje zapute u šumu u vedrom raspoloženju. "Molim vas, stanite na trenutak", reče Margaret. "Ove kolibe progonile su me tijekom protekla dva kišna tjedna, koreći me zato što ih nisam skicirala."

23

"Prije no što se sruše i nestanu s lica zemlje. Zaista, ako ih želimo skicirati - a vrlo su slikovite - ne bismo to trebali odlagati do sljedeće godine. Ali gdje ćemo sjesti?" "Oh! Vi kao da ste došli ravno iz palače, kao da niste proveli dva mjeseca u Visočju! Pogledajte ovo predivno oboreno stablo koje su drvosječe ostavili na pravom mjestu za dobro osvjetljenje. Ja ću postaviti svoju ploču tamo, i bit će to pravi šumski tron." "Dok su vam stopala u onoj lokvi, kao na pravoj kraljevskoj podlozi za noge! Stanite, ja ću se pomaknuti, pa možete prići bliže ovuda. Tko živi u tim kolibama?" "Izgradili su ih bespravni naseljenici prije pedeset ili šezdeset godina. Jedna je nenastanjena - šumari je planiraju srušiti čim starac koji živi u drugoj kolibi umre, siroti čovjek! Pogledajte - eno ga - moram razgovarati s njim. Tako je gluh da ćete čuti sve naše tajne." Starac je stajao gologlav na suncu, oslanjajući se na štap pred svojom kolibom. Njegovo ukočeno lice raširi se polako u osmijeh kad mu je Margaret prišla i obratila mu se. G. Lennox je na brzinu dodao dvije prilike na svoju skicu, i dovršio svoj pejzaž uključivši i njih, kao što je Margaret otkrila kad je došlo vrijeme da ustanu, odlože vodu i papire i pokažu jedno drugome svoje slike. Nasmijala se i porumenjela. G. Lennox je promatrao njezin izraz lica. "E, to bih nazvala izdajom", reče ona. "Nisam mislila da ćete naslikati starog Isaaca i mene kad ste me zamolili da ga propitam o povijesti tih koliba." "Nisam mogao odoljeti. Ne znate koliko je to bilo iskušenje. Ne usuđujem vam se niti reći koliko će mi se svidjeti ova slika." Nije bio siguran je li čula posljednju rečenicu, jer krenula je do potoka kako bi oprala paletu. Vratila se rumenog lica, ali izgledala je savršeno čedno i nesvjesna sama sebe. Bilo mu je drago da je tako, jer ono je izrekao nehotice - rijedak slučaj za čovjeka poput Henryja Lennoxa, koji je inače toliko promišljao o svojim postupcima. Kad su se vratili, raspoloženje kod kuće bilo je dobro. Oblaci na čelu njezine majke razišli su se pod utjecajem šarana kojeg im je poklonio susjed. G. Hale se vratio iz svojeg jutarnjeg obilaska i čekao posjetitelja pokraj pletenih vratnica vrta. Izgledao je kao pravi gospodin u svojem iznošenom kaputu i pohabanom šeširu. Margaret je bila ponosna na oca uvijek je to osjećala kad bi vidjela koliko bi dobar utisak ostavio na svakog neznanca. No, njezino je istraživačko oko pretražilo njegovo lice i otkrilo tamo tragove neke neobične uznemirenosti, koju je samo odložio, ali ne i zaboravio. G. Hale je zamolio da pogleda njihove slike. "Mislim da ti je nijansa slamnatog krova malo previše tamna, zar ne?" reče on Margaret dok joj je vraćao sliku, a tada ispruži ruku da dohvati sliku g. Lennoxa, koju je ovaj zadržao samo na trenutak, ne više. "Ne, tata, ne mislim da je tako. Slama na krovu potamnila je na kiši. Nije li ovo dobro, tata?" upita ona, vireći preko njegovog ramena dok je promatrao likove na slici g. Lennoxa. "Da, dobro je. Tvoj lik i držanje su sjajno pogođeni, a ovo je upravo ukočeni način na koji siroti stari Isaac savija svoja reumatična leđa. Što to visi s grane drveta? Sigurno nije ptičje gnijezdo." "Oh, ne! To je moj šeširić. Nikada ne slikam sa šeširićem, glava mi se užari. Pitam se kako bih ja naslikala ljudski lik. Ovdje ima toliko ljudi koje bih voljela naslikati." "Rekao bih da, kada vam je zaista stalo do modela kojeg slikate, uvijek možete postići sličnost", reče g. Lennox. "Ja jako vjerujem u snagu volje. Mislim da mi je prilično dobro 24

uspjelo u vašem slučaju." G. Hale je ušao u kuću prije njih, a Margaret je zaostala kako bi ubrala nekoliko ruža kojima je ukrasila svoju jutarnju haljinu za večeru. "Obična djevojka iz Londona shvatila bi skriveno značenje mojih riječi", pomisli g. Lennox. "Ona bi svaki govor koji bi joj uputio neki mladić shvatila kao arriere-pense2 komplimenta. Ali ne vjerujem da je Margaret...Čekajte!" izgovori on na glas, "Dajte da vam pomognem". I on dohvati nekoliko baršunastih ruža koje su joj bile izvan dosega, a zatim podijeli svoj ulov zadjenuvši dvije ruže u svoj zapućak, pa je pusti unutra, sretnu i zadovoljnu, da uredi svoje cvjetove. Razgovor za večerom protekao je u mirnoj i ugodnoj atmosferi. Obje su strane postavljale mnoštvo pitanja povezanih uz najnovije vijesti o kretanjima gđe Shaw u Italiji. Zainteresiran za ono što je rečeno, kao i zbog nepretenciozne jednostavnosti života u župnom domu, a prije svega, zbog Margaretine nazočnosti, g. Lennox zaboravio je onaj blagi osjećaj razočaranja koji se javio kad je shvatio da je Margaret govorila istinu opisujući skromnim život kod svojeg oca. "Margaret, dijete moje, mogla si nam donijeti krušaka za desert", reče g. Hale, nakon što je na stol postavljena svježe natočena boca vina. Gđa Hale je bila užurbana. Činilo se kao da su deserti neuobičajena stvar u ovoj kući. Da je g. Hale samo pogledao iza sebe, ugledao bi biskvite i marmeladu, i štošta drugo, uredno složeno na ormariću. No, ideja krušaka obuzela je g. Halea, i nije htio odustati od nje. "Uz južni zid nalazi se nekoliko smeđih beurrea koji su bolji od sveg stranog voća. Potrči, Margaret, i donesi ih nekoliko." "Predlažem da izađemo u vrt i pojedemo ih tamo", reče g. Lennox. "Ništa nije tako slatko kao kada zarinete zube u čvrstu, sočnu voćku, toplu i mirisnu od sunca. Najgore je to što su ose dovoljno drske da vam je pokušaju oteti, čak i u samom trenutku uživanja." On ustane kao da želi poći za Margaret, koja je izašla - samo je čekao odobrenje gđe Hale. Ona je željela okončati večeru na prikladan način, i sa svim formalnostima koje su do tada protekle glatko, osobito kad su ona i gđa Dixon izvadile tanke čaše iz smočnice s namjerom da budu onako pristojne kako i doliči sestri udovice generala Shawa. No, kad je g. Hale ustao, spremajući se da otprati svojeg gosta, mogla se samo pokoriti njegovoj odluci. "Naoružat ću se nožem", reče g. Hale. "Dani kad sam jeo voće na jednostavan način kao što opisujete za mene su prošli. Moram ga izrezati prije no što mogu uživati u njemu." Margaret je od lista repe načinila tanjur za kruške, koji je na lijep način naglašavao njihovu smeđu boju. G. Lennox je više pogledavao nju nego kruške, no njezin otac, koji je odlučio iskoristiti savršenstvo ovog trenutka koji je uspio ukrasti od svoje tjeskobe, veselo je izabrao najzreliju voćku, a zatim sjeo na vrtnu klupu kako bi u miru uživao u njoj. Margaret i g. Lennox šetali su ispod male terase pod južnim zidom, gdje su pčele zujale i vrijedno radile u svojim košnicama. "Kakav savršen život vodite ovdje! Uvijek sam osjećao prijezir prema pjesnicima i njihovim željama tipa "Daj mi samo kolibicu pod brijegom", i tome slično. No, sada se bojim da zapravo nisam bio ništa bolji od običnog cockneya3. Trenutno osjećam kao da bih dvadeset godina napornog učenja prava dragovoljno zamijenio jednom godinom ovako divnog, spokojnog života kao što je ovaj - kakvo nebo!" On pogleda uvis: "Kakvo grimizno i jantarno 2 3

arriere-pensee (franc) — primisao cockney — Londonac, pripadnik londonskih nižih slojeva

25

lišće, tako savršeno mirno!" reče on pokazujući prema velikom šumskom drveću koje je zatvaralo vrt kao da je gnijezdo. "Molim vas, imajte na umu da naše nebo nije uvijek tako duboko plave boje kao sada. Imamo kišu, a i naše lišće opada i namoči se. Usprkos tome, ja smatram da je Helstone jednako savršeno mjesto kao bilo koje drugo mjesto koje možete pronaći na svijetu. Sjetite se kako ste ismijali moj opis Helstonea one večeri u ulici Harley: 'Selo iz bajke.'" "Ismijao, Margaret! To je prilično teška riječ." "Možda i jest. Ja samo znam da sam tada željela razgovarati s vama o nečemu što mi je tada bilo jako važno, a vi ste o Helstoneu govorili - kako da to kažem - bez poštovanja, kao o selu iz bajke." "Nikada više neću to učiniti", reče on energično. Oni skrenu za ugao. "Gotovo da poželim, Margaret..." On zastane oklijevajući. Oklijevanje je bilo tako neobično za blagoglagoljivog odvjetnika da ga Margaret pogleda u čudu. No, sljedećeg trenutka - nije mogla reći čime je on to potaknuo - poželjela je da se nađe s majkom, ocem, bilo gdje, samo da je podalje od njega, jer bila je sigurna da će reći nešto na što ona neće znati odgovoriti. No, sljedećeg trenutka njezin snažan osjećaj ponosa potisnuo je njezin strah. Nadala se da ga on nije primijetio. Naravno da je mogla odgovoriti, i to pravu stvar. Strah od bilo kakvih riječi bio je ružan i nedostojan nje, kao da nije imala snage da mu odvrati sa svojim čvrstim djevičanskim dostojanstvom. "Margaret", reče on, iznenadivši je i uhvativši njezinu ruku svojom, tako da je bila prisiljena mirno stati i slušati, istovremeno prezirući sebe zbog srca što joj je treperilo u grudima. "Margaret, volio bih da vam se Helstone ne sviđa toliko - da ne izgledate tako savršeno spokojnom i sretnom kad ste ovdje. Nadao sam se ova tri mjeseca da ćete požaliti za Londonom - a pomalo i za prijateljima iz Londona dovoljno da vas natjera da ljubazno saslušate" (jer ona je šutjela, ali i pokušavala izvući šaku iz njegove ruke) "nekoga tko vam nema mnogo ponuditi, istina, ništa osim dobrih izgleda za budućnost, ali tko vas voli, Margaret, gotovo protiv svoje volje. Margaret, jesam li vas previše prepao? Recite nešto!" reče on, jer vidio je da su joj usne počele podrhtavati, gotovo kao da će zaplakati. Svom se silom trudila ostati mirna. Nije željela govoriti dok nije uspjela ovladati glasom, a tada reče: "Prepali ste me. Nisam znala da vam je do mene stalo na takav način. Uvijek sam vas smatrala prijateljem. Molim vas, radije bih vas i dalje smatrala takvim. Ne volim kad mi se ljudi obrate ovako kao što ste to vi učinili. Ne mogu vam odgovoriti onako kako želite, a opet mi je žao ako sam vas rastužila." "Margaret", reče on gledajući je u oči. Ona mu je uzvraćala pogled otvoreno i izravno, izražavajući krajnju dobru volju i želju da ga ne povrijedi. "Da li vi..." zausti on. Htio je reći: "... volite koga drugoga?" Ali činilo mu se da bi to pitanje bilo uvreda čistom spokoju tih očiju. "Oprostite mi! Bio sam previše nagao. Kažnjen sam zbog toga. Samo mi dopustite da se nadam. Utješite me i recite mi da niste upoznali nikoga koga biste..." Opet stanka. Nije mogao završiti svoju rečenicu. Margaret se oštro ukori zato što je prouzročila njegovu nevolju. "Ah! Da vam barem ovakva primisao nikada nije pala na pamet! Tako mi je bilo lijepo razmišljati o vama kao o prijatelju!" "Ali mogu se nadati, zar ne, Margaret, da biste me jednom mogli smatrati svojim draganom? Još ne, vidim - nema žurbe - ali jednom..." Šutjela je nekoliko trenutaka, pokušavajući otkriti istinu kakva je bila u njezinom srcu, prije no što mu je odgovorila: 26

"Nikada vas nisam smatrala ničim drugim do li prijateljem. Volim razmišljati o vama na taj način, ali sigurna sam da vas nikada neću smatrati nečim drugim. Molim vas, zaboravimo oboje da se ovaj" (htjela je reći "neugodan", ali se zaustavila) "razgovor uopće dogodio." On zastane prije no što je odgovorio, a zatim, svojim uobičajeno hladnim tonom, reče: "Naravno, budući da su vaši osjećaji tako definitivni, i budući da vam je ovaj razgovor očito bio neugodan, bolje da ga zaboravimo. Sve je to lijepo u teoriji, taj plan zaboravljanja bolnih stvari. No, meni će biti teško to ostvariti." "Pogođeni ste", reče ona tužno. "Kako bih vam mogla pomoći?" Izgledala je tako iskreno ojađena dok je to govorila, da se on na trenutak borio sa svojim pravim razočaranjem, a zatim odgovorio veselije, ali pomalo grubo: "Morate znati da ste posramili ne samo udvarača, Margaret, već i čovjeka koji inače nije sklon romancama - smotrenog, iskusnog, kako me neki ljudi nazivaju - kojeg je iz uobičajenih navika ponijela snaga strasti. Pa, više o tome nećemo govoriti, ali u jednoj prilici u kojoj sam iskazao dublje i ljepše osjećaje svoje naravi, susreo sam se s odbijanjem i odbacivanjem. Morat ću se tješiti koreći vlastitu ludost. Odvjetnik koji se bori za egzistenciju pomišlja na brak!" Margaret nije mogla odgovoriti na ovo. Cijeli ton ovog govora nervirao ju je. Činilo se da ističe sve one njihove razlike koje su je često odbijale od njega. No, on je još uvijek bio vrlo ljubazan čovjek, najuviđavniji prijatelj, osoba koja ju je u ulici Harley razumjela najbolje od svih. Osjetila je kako se lagani prijezir miješa s njezinim bolom zato što ga je odbila. Njezina prelijepa usna podigne se s blagim podsmijehom. Sva je sreća bila što su, načinivši krug oko vrta, iznenada naletjeli na g. Halea, na kojeg su potpuno zaboravili. On još nije dovršio svoju krušku u kojoj je uživao i koju je pažljivo ogulio tako da je kora ostala sačuvana u jednom dugom, tankom komadu. Bilo je to kao u priči o istočnjačkom kralju, koji je zaronio glavu u vodu na zapovijed čarobnjaka, i prije no što ju je izvadio, iskusio cijeli jedan život. Margaret se osjećala zgranuto, i nije mogla ostvariti dostatnu samokontrolu da se uključi u trivijalni razgovor njezinog oca i g. Lennoxa. Bila je ozbiljna i neraspoložena za razgovor. Pitala se kad će g. Lennox otići i omogućiti joj da se opusti, razmišljajući o događajima posljednjih četvrt sata. I on je bio gotovo jednako nestrpljiv da pođe kao što je i ona jedva čekala da ode. No, nekoliko minuta bezbrižnog ćaskanja, koje je odradio uz tko zna koliki napor, bila je žrtva koju je dugovao svojoj posramljenoj taštini ili svojem samopoštovanju. Povremeno je pogledavao prema njezinom tužnom i zamišljenom licu. "Nisam tako indiferentan prema njoj kao što joj se čini", pomisli on u sebi. "Ne prestajem se nadati." Prije no što je prošlo četvrt sata, počeo je razgovarati s prikrivenim sarkazmom, pričajući o životu u Londonu i životu na selu, kao da je svjestan tog rugalice u sebi, kao da se boji vlastite satire. G. Hale je bio zbunjen. Njegov posjetitelj bio je drugi čovjek od onoga kojeg je upoznao na vjenčanju, i danas za večerom - bio je lakomisleniji, lukaviji čovjek, i kao takav, odbojan g. Haleu. Sve troje odahnuli su kad je g. Lennox rekao kako mora odmah poći želi li uhvatiti vlak u pet sati. Pošli su u kuću kako bi se oprostio od gospođe Hale. U posljednjem trenutku, prava osobnost Henryja Lennoxa probila se kroz oklop. "Margaret, nemojte me prezreti. I ja imam srce, bez obzira na sav ovaj isprazan razgovor. Kao dokaz toga, reći ću vam da vas volim više no ikada - ako vas već ne mrzim -

27

zbog prijezira s kojim ste me slušali tijekom posljednjih pola sata. Zbogom, Margaret Margaret!"

28

4. POGLAVLJE NEDOUMICE I POTEŠKOĆE "Baci me na neku obalu pustu, Gdje mogu naći Samo tragove neke tužne olupine, Ako si ti tamo, pa makar bjesnjele oluje, Ja mirnijeg mora tražit neću." HABINGTON

Otišao je, a oni se za tu večer zatvore u kuću. Nije više bilo dubokog plavog neba niti grimiznih i jantarnih nijansi. Margaret se pošla preodjenuti za rani večernji čaj, pronašavši gđu Dixon u ljutitom raspoloženju prouzročenom smetnjom koju je donio gost svojim posjetom u radni dan. Pokazala je tu ljutnju češljajući energično Margaretinu kosu, praveći se da jako žuri gđi Hale. No, nakon toga, Margaret je morala čekati dugo vremena u primaćoj sobi prije no što se njezina majka spustila. Sjedila je sama pokraj kamina, s nezapaljenim svijećama na stolu iza nje, razmišljajući o proteklom danu - o veseloj šetnji, veselom slikanju, vedroj i ugodnoj večeri, i o neugodnoj, tužnoj šetnji vrtom. Kako li su muškarci različiti od žena! Ona je bila uznemirena i nesretna, jer joj je vlastiti instinkt činio nemogućim bilo što osim odbijanja, a on je samo nekoliko minuta nakon što se susreo s odbijanjem nečeg što je trebala biti najdublja, najsvetija prosidba u njegovom životu, mogao razgovarati kao da su uspjeh i sve njegove površinske posljedice - dobra kuća, obrazovano i ugodno društvo - bili jedini predmet njegovih želja. O, Bože, kako bi ga ona voljela da je barem drukčiji, da duboko u njemu postoji nekakva razlika. Zatim pomisli kako je njegova kasnija vedrina mogla biti gluma kojom je sakrio gorčinu razočaranja koje bi se urezalo u njezino srce da je ona bila ta koja je voljela a bila odbijena. Njezina majka je ušla u prostoriju prije no što je uspjela barem donekle uvesti reda u ovaj kovitlac misli. Margaret se morala otrgnuti od razmišljanja o svemu što je toga dana učinjeno i rečeno, i pažljivo slušati kako se gđa Dixon požalila da je pokrivač za glačanje opet progorio, i da je Susan Lightfoot viđena s umjetnim cvijećem u šeširiću, što je bio dokaz njezine tašte i lakomislene naravi. G. Hale je srkao svoj čaj u tišini, i Margaret je sama razgovarala s majkom. Pitala se kako njezini otac i majka mogu biti tako zaboravni, tako nemarni prema njihovom posjetitelju da i ne spomenu njegovo ime. Zaboravila je da im nije zahvalio. Nakon čaja, g. Hale je ustao i naslonio se laktom na kamin, položio glavu na dlan, razmišljajući o nečemu i povremeno duboko uzdišući. Gđa Hale se pošla posavjetovati s gđom Dixon o zimskoj odjeći za siromašne. Margaret je pripremala majci pletivo. Ideja duge

29

večeri bila joj je odbojna i željela je da je već vrijeme za spavanje, kako bi opet mogla promisliti o događajima toga dana. "Margaret!" reče g. Hale napokon, iznenada i s nekakvim očajem, tako da se trgnula. "Je li ovo pletivo nešto hitno? Mislim, možeš li ga ostaviti i doći u moju radnu sobu? Želim razgovarati s tobom o nečemu što je vrlo važno za sve nas." "Vrlo važno za sve nas." G. Lennox nije imao prilike razgovarati s njezinim ocem nasamo nakon što ga je odbila, inače bi to bilo zaista nešto vrlo važno. Prije svega, Margaret se osjećala krivom i posuđenom zato što je izrasla u ženu koju su već mogli povezivati s brakom. Osim toga, nije znala bi li njezin otac bio nezadovoljan da je saznao kako je odlučila odbiti prosidbu g. Lennoxa. No, ubrzo je shvatila kako se nije radilo ni o čemu što se dogodilo nedavno, jer to nije moglo uzrokovati komplicirane misli koje je otac htio podijeliti s njom. Zamolio ju je da sjedne pokraj njega, raspirio je vatru, ugasio svijeće, i uzdahnuo jednom ili dvaput prije no što se uspio natjerati da, u grču, izrekne: "Margaret! Odlazim iz Helstonea." "Odlaziš iz Helstonea, tata? Ali zašto?" G. Hale nije joj odgovorio nekoliko trenutaka. Nervozno se i zbunjeno poigravao s nekakvim papirima na stolu, i nekoliko puta otvorio usta da progovori, ali i zatvorio kao da nema hrabrosti izgovoriti ijednu riječ. Margaret nije mogla podnijeti ovu napetost koja je bila još i teža ocu nego njoj. "Ali zašto, dragi tata? Reci mi!" On je iznenada pogleda, a zatim reče polako, s usiljenom smirenošću: "Zato što više ne mogu biti svećenik anglikanske crkve." Margaret je mislila da je njezin otac napokon popustio nekoj od majčinih želja, što bi ga prisililo da napusti prelijepi, voljeni Helstone, i možda natjeralo da preseli u neki od grandioznih, tihih samostana koje je Margaret viđala s vremena na vrijeme u gradovima s katedralama. Bila su to veličanstvena, impozantna mjesta, ali kad bi morali zauvijek napustiti dom u Helstoneu kako bi otišli tamo, uzrokovalo bi im to veliku i dugotrajnu bol. No, to nije bilo ništa prema šoku koji je doživjela začuvši ove riječi g. Halea. Što je to bilo? Njegova tajanstvenost činila je stvari još gorima. Izraz tuge i boli na njegovom licu, kao da preklinje sućut i blagost od svojeg djeteta, izazvao je u njoj osjećaj mučnine. Je li bio umiješan u nešto što je Frederick učinio? Frederick je bio odmetnik od zakona. Je li njezin otac, iz prirodne ljubavi prema sinu, učinio nešto neprilično? "Oh! Što je? Ta prozbori, oče! Reci mi sve! Zašto više ne možeš biti svećenik? Zacijelo, kad bismo biskupu rekli sve što znamo o Fredericku, i nepravdi..." "Nema to veze s Frederickom, a biskup ne bi ni htio imati veze s tim. Stvar je u meni. Margaret, pričat ću ti o tome. Odgovorit ću ti na sva pitanja, ali nakon večeras više nikada nećemo razgovarati o tome. Mogu se pomiriti s posljedicama svojih bolnih nedoumica, ali govoriti o onome što mi je uzrokovalo toliko patnje previše je za mene." "Nedoumice, tata? U vezi religije?" upita Margaret, u većem šoku no ikada. "Ne! Ne u vezi religije, niti najmanje." Tu zastane. Margaret uzdahne, kao da stoji na ivici nekog novog užasa. Otac nastavi, govoreći brzo, kao da želi odraditi neki posao koji si je zadao: "Ne bi mogla razumjeti sve to ni kad bih ti opisao - moju tjeskobu, tijekom posljednjih godina, pitanja imam li pravo živjeti ovako, moje pokušaje da ugasim svoje užarene sumnje autoritetom crkve. Oh, Margaret, kako volim svetu crkvu iz koje ću sada biti izopćen!" Na 30

nekoliko trenutaka nije mogao nastaviti. Margaret nije znala što reći - sve joj se to činilo strašno tajanstvenim, kao da će se otkriti da joj je otac musliman. "Danas sam čitao o dvije tisuće izopćenika iz crkve", nastavi g. Hale slabašno se smiješeći, "pokušavajući ukrasti djelić njihove hrabrosti, ali nije mi koristilo - nimalo - i dalje osjećam snažnu bol." "Ali, tata, jesi li dobro promislio? Oh, to je tako strašno, tako zapanjujuće!" reče Margaret, pa brižne u plač. Jedan postojani temelj njezinog doma, njezin pojam o voljenom ocu, iznenada se poljuljao. Što je mogla reći? Što učiniti? Prizor njezine patnje natjerao je g. Halea da se pribere kako bi je pokušao utješiti. Utiša suhe jecaje koji su mu do tog trenutka parali srce, pa priđe polici s knjigama i dohvati knjigu koju je često čitao u posljednje vrijeme, i iz koje je crpio snagu da pođe stazom kojom je sada krenuo. "Poslušaj, draga Margaret", reče on obgrlivši rukom njezin struk. Ona uhvati njegovu ruku svojom i čvrsto je stisne, ali nije mogla podići glavu, niti pratiti ono što je on čitao, jer toliko je bila uznemirena. "Ovo je solilokvij čovjeka koji je nekada bio župni svećenik, poput mene. Napisao ga je gospodin Oldfield, župnik Carsingtona u Derbyshireu, prije više od stotinu i šezdeset godina. Njegove su patnje okončane. Borio se hrabro." Ove je posljednje dvije rečenice izgovorio tiho, kao da govori sam sebi. Zatim pročita na glas: "Kada više ne možeš nastaviti sa svojim poslom da ne obeščastiš Boga, diskreditiraš religiju, odbaciš svoj integritet, povrijediš savjest, narušiš svoj mir i riskiraš gubitak spasenja: riječju, ako su okolnosti u kojima moraš nastaviti sa svojim radom (ako želiš nastaviti) grješne i odstupaju od riječi Božje, možeš, štoviše, moraš vjerovati da će Bog pretvoriti tvoju tišinu, odbacivanje i odlazak u Svoju slavu i unapređivanje interesa evanđelja. Ako te Bog neće upotrijebiti na jedan način, upotrijebit će te na drugi. Duši koja želi služiti Njemu i štovati Ga nikada neće nedostajati prilika da to čini. Ne smiješ ograničavati Svetog Izraelićana misleći da On ima samo jedan način na koji može ostvariti slavu svoju kroz tebe. On to može učiniti kroz tvoju šutnju jednako kao i kroz tvoju propovijed, kroz tvoje odustajanje jednako kao i kroz nastavak tvojeg rada. Pretvaranje da činiš Bogu najveću uslugu ili da obavljaš najtežu dužnost neće zamijeniti niti najmanji tvoj grijeh, ako ti je taj grijeh dao priliku da obaviš tu dužnost. Nećeš dobiti mnogo hvale, o dušo moja, ako se, kada te optuže za iskrivljavanje bogoslužja i kršenje svojih zavjeta, budeš pretvarala da je to bilo nužno kako bi nastavila s bogoslužjem." Dok je to čitao, i pogledavao još mnogo više što nije pročitao na glas, osjećao se odlučnim, kao da i on može biti hrabar i čvrst čineći ono što smatra ispravnim. No, kad je završio, začuo je tihi, grčeviti Margaretin jecaj, i njegova hrabrost popusti pred snažnim osjećajem patnje. "Draga Margareti" reče on privukavši je sebi, "pomisli na rane mučenike, pomisli na tisuće onih koji su patili." "Ali, oče", reče ona, iznenada podigavši svoje rumeno lice vlažno od suza, "rani mučenici patili su zbog istine, a ti... o, dragi, dragi tata!" "Ja patim zbog savjesti, dijete moje", reče on dostojanstveno, glasom koji je podrhtavao od osjetljivosti njegove naravi. "Moram učiniti ono što moja savjest traži od mene. Dovoljno sam dugo živio koreći sebe toliko da bih se odavno pokrenuo da mi um nije toliko inertan i kukavički." On odmahne glavom, pa nastavi. "Žarka želja tvoje majke, ostvarena na kraju na onaj iskrivljeni način na koji se previše žarke želje često ostvaruju - jer one su jabuke iz Sodome - dovela je do ove krize, zbog koje bih trebao biti zahvalan, a nadam se da i jesam. 31

Prije manje od mjesec dana biskup mi je ponudio novi položaj. Kad bih ga prihvatio, morao bih obnoviti svoje zavjete poslušnosti liturgiji svoje crkve. Margaret, pokušao sam to učiniti. Pokušao sam se zadovoljiti time da jednostavno odbijam unapređenje i da se tiho zaustavim ovdje - gušeći sada svoju savjest kao što sam je prije napinjao. Bože, oprosti mi!" On ustane i stane koračati amo-tamo po sobi, tiho se koreći, i Margaret je bila sretna što je čula tek nekoliko riječi od toga. Napokon reče: "Margaret, da se vratim na onu tužnu temu: moramo napustiti Helstone." "Da, vidim. Ali kada?" "Pisao sam biskupu - mislim da sam ti to rekao, ali sada se ne sjećam", reče g. Hale, vraćajući se u svoj ojađeni način govora čim je počeo pričati o krutim činjenicama. "Obavijestio sam ga o svojoj namjeri da napustim zvanje svećenika. Bio je vrlo ljubazan i upotrijebio sve argumente - uzalud, sve uzalud. Sve sam to i ja pokušao reći sam sebi, ali ne vrijedi. Morat ću poslati svoju ostavku i dočekati biskupa da se oprostim od njega. To će mi biti prava muka. Ali još teže, još mnogo teže past će mi rastanak od moje drage pastve. Određen je župnik koji će čitati molitve, neki gospodin Brown. Sutra će doći do nas. Sljedeće nedjelje održat ću svoju oproštajnu propovijed." Zar će to biti tako brzo, pomisli Margaret. No, možda je tako i bolje. Dugotrajniji ostanak samo bi produbio bol. Bilo joj je bolje da ostane u šoku od svih ovih zbivanja, koja su već bila gotova i prije no što je njoj bilo što rečeno. "Što kaže mama?" upita ona s dubokim uzdahom. Na njezino iznenađenje, otac stane opet koračati po sobi prije no što joj je odgovorio. Napokon stane i izusti: "Margaret, ja sam ipak bijedna kukavica. Ne mogu podnijeti da nekome nanesem bol. Dobro znam da tvojoj majci bračni život nije donio sve ono čemu se nadala - sve ono što je imala pravo očekivati - a ovo će joj biti takav udarac, da nisam imao srca niti snage ispričati joj sve to. No, sada mora saznati" reče on, gledajući tužno svoju kći. Margaret je gotovo slomila činjenica da njezina majka nije znala ništa o tome, iako su stvari toliko uznapredovale! "Da, zaista, mora saznati", reče Margaret. "Možda i neće... O, da, hoće, sigurno će biti šokirana." Kao da se prisjetila snage ovog udarca razmišljajući o tome kako će ga doživjeti majka. "Kamo ćemo preseliti?" upita ona napokon, kad ju je preplavila znatiželja o planovima za budućnost, ako ih je njezin otac imao. "U Milton - Northern", odgovori on s tupom nehajnošću. Shvatio je kako je njegova kći ostala uz njega iz ljubavi i kako ga je pokušavala utješiti svojom ljubavlju, ali bol u njoj i dalje je bila snažna kao i prije. "Milton - Northern! Industrijski grad u Darkshireu?" "Da", reče on na isti onaj očajnički način. "Zašto tamo, tata?" upita ona. "Zato što tamo mogu zaraditi kruh za svoju obitelj. Zato što tamo ne poznajem nikoga, i nitko ne zna za Helstone i ne može sa mnom razgovarati o tome." "Kruh za svoju obitelj! Mislila sam da ti i mama imate..." Ona zastane, prigušivši svoj prirodni interes za budući život, kad je vidjela kako se očevo čelo mršti. No on je posjedovao brzu, intuitivnu sućut, i iščitao je iz njezinog lica, kao iz ogledala, odraze vlastite depresije, pa ju je s velikim trudom utišao. 32

"Sve ću ti reći, Margaret. Samo mi pomozi da kažem to tvojoj majci. Mislim da mogu učiniti sve osim toga: od same ideje da ona pati ispuni me užas i mučnina. Ako ti kažem sve, možda ćeš joj ti to prenijeti sutra. Ja ću se sutra otići oprostiti od farmera Dobsona i sirotih ljudi iz Bracy Commona. Bi li ti bilo jako teško da joj to kažeš, Margaret?" Margaret je to bilo jako teško, teže od bilo čega što je do tada morala učiniti u životu. Nije mogla izustiti ni riječi. Njezin otac reče: "Bilo bi ti to teško, zar ne, Margaret?" Ona tada svlada samu sebe, pa mu odgovori gledajući ga vedro i snažno: "To jest bolno, ali mora se učiniti, i učinit ću to najbolje što mogu. Ti sigurno moraš učiniti mnogo bolnih stvari." G. Hale tužno zavrti glavom, pa joj stisne ruku u znak zahvalnosti. Margaret skoro opet brizne u plač. Kako bi skrenula misli, ona reče: "Tata, pričaj mi sada o svojim planovima. Ti i mama imate nešto novca nezavisno od tvojih prihoda, zar ne? Znam da teta Shaw ima." "Da, pretpostavljam da imamo oko stotinu i sedamdeset funti godišnje. Od toga je sedamdeset funti uvijek išlo Fredericku otkad živi u inozemstvu. Ne znam želi li on to uopće", nastavi on oklijevajući. "Sigurno dobiva nekakvu plaću za službu u španjolskoj vojsci." "Frederick ne smije patiti u stranoj zemlji, kad je njegova vlastita država postupila prema njemu tako nepravedno", reče Margaret odlučno. "Preostaje nam stotinu. Ne bismo li ti, ja i mama mogli živjeti od stotinu funti godišnje u nekom vrlo jeftinom, vrlo mirnom dijelu Engleske? Oh, mislim da bismo mogli." "Ne!" reče g. Hale. "To nije rješenje. Moram raditi nešto, moram se okupirati nečim kako bih odagnao bolesne misli. Pored toga, malo bi me ladanjsko mjesto bolno podsjećalo na Helstone i moje ovdašnje dužnosti. Ne bih to mogao podnijeti, Margaret. A stotinu funti godišnje vrlo je malo novca, nakon što se otplate svi troškovi kućanstva, i tvoja majka ne bi mogla imati sve udobnosti na koje je navikla i koje je zaslužila. Ne, moramo poći u Milton. To je riješeno. Uvijek mogu bolje odlučiti nasamo, bez utjecaja onih koje volim", reče on napola se ispričavajući što je napravio toliko toga a da svojoj obitelji nije rekao ništa o svojim namjerama. "Ne podnosim prigovore. Čine me neodlučnim." Margaret odluči šutjeti. Uostalom, ionako nije bilo važno kamo idu, nakon ove velike, najstrašnije promjene. G. Hale nastavi: "Prije nekoliko mjeseci, kad su me nedoumice morile toliko da nisam mogao izdržati a da ih ne podijelim s nekim, pisao sam gospodinu Bellu - sjećaš li se gospodina Bella, Margaret?" "Ne, mislim da ga nikada nisam upoznala. Ali znam tko je on -Frederickov kum, tvoj stari mentor s Oxforda, zar ne?" "Da. On je član koledža u Plymouthu, a mislim da je rođen u Milton-Northernu. U svakom slučaju, tamo ima posjed, čija je vrijednost jako porasla otkad je Milton postao tako velik industrijski grad. Pa, imao sam razloga za sumnju - no, bolje da o tome ne kažem ništa. Ali bio sam siguran u to da će mi gospodin Bell pružiti potporu. Ne znam koliko me osnažio, jer on je cijeli život proživio lagodno u svojem koledžu, ali bio je vrlo ljubazan, i zahvaljujući njemu sada idemo u Milton." "Kako to?" upita Margaret. "Pa, on tamo ima podstanare i kuće i tvornice. Iako mu se grad ne sviđa - previše je užurban za nekoga njegovih životnih navika - želi održati nekakvu vezu s njim. Kaže mi kako je čuo da se nudi dobar posao privatnog učitelja."

33

"Privatnog učitelja!" reče Margaret prijezirno. "Što, zaboga, industrijalci imaju s klasicima, književnošću ili gospodskim interesima?" "Oh", reče njezin otac, "čini se da su neki od njih pristojni ljudi, svjesni vlastitih nedostataka, što se ne bi moglo reći za mnoge ljude s Oxforda. Neki se žele obrazovati, pa makar morali dolaziti svojem učitelju. Neki žele da njihova djeca budu obrazovanija od njih. Bilo kako bilo, kako rekoh, nudi se posao privatnog učitelja. Gospodin Bell me preporučio gospodinu Thorntonu, jednom od svojih stanara, i vrlo inteligentnom čovjeku, koliko mogu procijeniti prema njegovim pismima. A u Miltonu, Margaret, imat ću mnogo posla, ako ne i mnogo sreće, a ljudi i krajolik bit će tako različiti da neću ni pomišljati na Helstone." To je bio tajni motiv, kojeg je Margaret prepoznala prema vlastitim osjećajima. Koliko god joj to bilo odbojno - nakon svega što je čula o sjeveru Engleske, o industrijalcima, ljudima, divljoj i sumornoj zemlji - jedna prednost bila je u tome što je bilo toliko drukčije od Helstonea da ih nikada neće podsjećati na to voljeno mjesto. "Kada polazimo?" upita Margaret nakon kraće šutnje. "Ne znam točno. Htio sam o tome porazgovarati s tobom. Vidiš, tvoja majka još ne zna ništa o tome, ali mislio sam da bismo mogli poći za dva tjedna. Nakon što pošaljem ostavku, više neću imati pravo boravka ovdje." Margaret je bila zgranuta. "Za dva tjedna!" "Ne, ne točno na dan. Ništa nije određeno", reče otac oklijevajući s tjeskobom, kad je primijetio tugu koja se pojavila u njezinim očima i naglu promjenu u izrazu lica. No, brzo se oporavila. "Da, tata, bolje je da što prije odredimo dan odlaska, kao što kažeš. Ali mama ne zna ništa o tome! Jedino je to veliki problem." "Sirota Maria!" reče g. Hale nježno. "Sirota, sirota Maria. O, da nisam oženjen, da sam sam na ovom svijetu, koliko bi mi tada bilo lakše! A ovako - Margaret, ne usuđujem se reći joj to!" "Ne", reče Margaret tužno, "ja ću to učiniti. Daj mi vremena do sutra navečer da izaberem pravi trenutak. O, tata", krikne ona u iznenadnoj navali osjećaja, "reci mi da je ovo noćna mora, strašan san, a ne strašna istina! Nije moguće da stvarno želiš napustiti crkvu, otići iz Helstonea, zauvijek se odvojiti od mene i od mame, odvučen nekom iluzijom, nekim iskušenjem! Nije moguće!" G. Hale sjedio je ukočeno i mirno dok je ona govorila. Zatim je pogleda u oči i reče joj polako, odmjerenim tonom i promuklim glasom: "Moguće je, Margaret. Ne smiješ se zavaravati misleći da moje riječi, moja namjera i odluka nisu stvarni." Nakon što je završio, gledao ju je nekoliko trenutaka na isti postojani, miran način. Ona mu je uzvratila pogled molećivim očima prije no što je konačno povjerovala da je odluka neopoziva. Ona tada ustane i krene bez ijedne riječi ili pogleda prema vratima. Kad je prstima uhvatila kvaku, on je zazove. Stajao je pokraj kamina, pogrbljen i utučen, ali kad mu je prišla, ispravi se do pune visine, položi joj ruke na glavu i svečano reče: "Bog te blagoslovio, dijete moje!" "I prigrlio te Svojoj crkvi", odgovori ona punim srcem. Sljedećeg trenutka pobojala se da je ovaj odgovor na njegov blagoslov pogrešan, da bi ga mogao povrijediti dolazeći iz usta njegove kćeri, pa ga rukama obgrli oko vrata. Na nekoliko trenutaka uzvratio joj je zagrljaj. 34

Čula ga je kako mrmlja sam sebi u bradu: "Mučenici i ispovjednici morali su podnijeti još veću bol - neću posustati." Trgnuo ih je glas gđe Hale koja je dozivala kćer. Razdvojili su se, potpuno svjesni onoga što ih čeka. G. Hale užurbano reče: "Idi, Margaret, idi. Sutra me nema. Prije večeri, reci majci sve." "Hoću", odgovori ona, pa se vrati u primaću sobu šokirana i izvan sebe.

35

5. POGLAVLJE ODLUKA "Molim Te za pažljivu ljubav Što stalno motri oko sebe, Kako bih sretne pozdravila radosnim osmijehom, I obrisala suzne oči, I molim Te za srce neopterećeno sobom, Kako bih tješila i sućutna bila." A.L. WARING

Margaret je pažljivo slušala sve male planove svoje majke za ublažavanje životnih okolnosti siromašnijih župljana. Nije mogla a da ih ne sluša, iako joj je svaki novi projekt probadao srce. Kada dođe prvi mraz, oni će već biti daleko od Helstonea. Reumatizam starog Simona možda će biti težak, a vid još gori - više neće biti nikoga da ga posjećuje i čita mu i nudi mu utjehu porcijama kaše i dobrom crvenom tkaninom, a ako nekoga i bude, bit će to stranac, i starac će uzalud čekati na nju. Mali obogaljeni sin Mary Domville uzalud će puzati prema vratima i čekati da se ona pojavi iz šume. Ti njezini jadni prijatelji nikada neće shvatiti zašto ih je napustila, a bili su tu i mnogi drugi. "Tata je uvijek trošio plaću koju je dobivao kao župnik. Možda ću potrošiti dio sljedeće plaće, ali zima će vjerojatno biti teška, a našim jadnim starcima mora se pomoći." "O, mama, učinimo sve što možemo", reče Margaret gorljivo, ne razmatrajući ekonomsku stranu pitanja. Na umu joj je bilo samo to da im tu pomoć pružaju posljednji puta. "Možda nećemo ovdje biti zadugo." "Jesi li bolesna, draga moja?" upita gđa Hale uplašeno, pogrešno shvativši Margaretine riječi o nesigurnosti njihovog ostanka u Helstoneu. "Izgledaš blijedo i umorno. Kriv je ovaj vlažni, nezdravi zrak." "Ne, ne, mama, nije stvar u tome. Zrak je odličan. Nakon smoga iz ulice Harley osjećam u njemu najčišći miomiris. No, umorna sam. Sigurno je već vrijeme za spavanje." "Uskoro će - već je pola deset. Bolje da odmah pođeš u krevet, draga. Zamoli Dixon za malo variva. Doći ću do tebe čim legneš. Bojim se da si se prehladila, ili udisala loš zrak iz neke ustajale bare..." "O, mama", reče Margaret slabašno se smiješeći dok je ljubila majku, "Dobro sam, ne brini za mene. Samo sam umorna." Margaret se popne na kat. Kako bi ublažila majčin strah, pristala je na tanjur variva. Mirno je ležala u krevetu kad je gđa Hale došla da još malo porazgovara s njom i poljubi je

36

prije no što i sama pođe u svoju spavaonicu. No, čim je začula kako su se vrata majčine sobe zatvorila, iskočila je iz kreveta, navukla haljinu i počela koračati po sobi, sve dok je škripanje jedne podne daske nije podsjetilo da ne smije stvarati buku. Pošla je do malog, duboko uvučenog prozora i sjela na njegovo okno. Toga jutra, dok je gledala kroz prozor, srce joj je zaigralo kad je ugledala jarku svjetlost na crkvenom tornju, koja je najavljivala lijep, sunčani dan. A sada - ne više od šesnaest sati kasnije - sjedila je ovdje previše tužna da bi mogla zaplakati. Ispunjavala ju je tupa, hladna bol koja kao da je zauvijek istisnula mladost i polet iz njezina srca. Posjeta g. Henryja Lennoxa i njegova ponuda sada su joj izgledali poput sna, nečega što se dogodilo izvan njezinog stvarnog života. Kruta stvarnost bila je to da je njezin otac dopustio da u njegov um uđu tolike sumnje i iskušenja da je postao izopćenik. Sve promjene koje su uslijedile iz toga proistjecale su iz te zapanjujuće činjenice. Gledala je tamno sive obrise crkvenog tornja, četvrtaste i točno u središtu njezinog vidnog polja, koji su se urezivali u duboko, prozirno plavetnilo neba. Osjetila je da bi mogla tako gledati zauvijek, sve dalje i dalje, i ne vidjeti ni traga od Boga! U tom trenutku joj se činilo kao da je cijela zemlja jadnija i usamljenija nego da se nalazi pod čeličnom kupolom, iza koje se možda nalazi neuništivi mir i slava Svemoćnog. Te beskrajne dubine prostora, u svojem spokoju, činile su joj se gorima od bilo kakvih materijalnih ograničenja, jer su prigušivale krike zemaljskih patnika, koji su se uspinjali u taj beskrajni prostor i gubili se, gubili zauvijek, prije no što su mogli doseći Njegovo prijestolje. U takvom raspoloženju nije čula oca kad je ušao u sobu. Mjesečina je bila dovoljno snažna da je mogao vidjeti svoju kćer na neobičnom mjestu, u neobičnom raspoloženju. Prišao joj je i dodirnuo po ramenu prije no što je shvatila da je došao. "Margaret, čuo sam da si budna. Nisam mogao a da ne dođem i ne zamolim te da se pomoliš sa mnom - da izgovoriš Božju molitvu. To će nam oboma koristiti." G. Hale i Margaret kleknuli su pod prozorom. On je gledao u vis, a ona je ponizno spustila glavu. Bog je bio ovdje, oko njih, slušajući riječi koje je njezin otac šaptao. Njezin otac možda je bio heretik, ali nije li se ona, u svojem očaju i nedoumici, još prije pet minuta pokazala mnogo većim skeptikom? Nije izgovorila niti riječ, već se uvukla u krevet nakon što je otac otišao, poput djeteta koje se stidi zbog svoje psine. Ako svijet i jest pun problema, ona će imati povjerenja, i tražiti da vidi samo onaj korak koji mora učiniti u određenom trenutku. G. Lennox, njegov posjet i prosidba, koje su tako grubo potisnuli kasniji događaji toga dana, ispunjavali su njezine snove te noći. On se penjao na neko nevjerojatno visoko drvo kako bi dohvatio granu na kojoj je visio njezin šeširić. Padao je i ona ga je pokušavala spasiti, ali zadržavala ju je neka nevidljiva ruka. Poginuo je. A tada, prizor se promijenio, i ona se opet našla u primaćoj sobi u ulici Harley, i razgovarala s njim kao nekada, još uvijek svjesna da ga je vidjela kako gine u onom strašnom padu. Strašna, nemirna noć! Slaba priprema za nadolazeći dan! Probudila se naglo, neodmorena, i svjesna neke stvarnosti gore i od njezinih grozničavih snova. Tada se sjetila svega, ne samo tuge, već i strašnog uzroka te tuge. Kamo li je odlutao njezin otac, zaveden sumnjama koje su za nju bile đavolje iskušenje? Žudjela je za time da ga pita, ali nije željela čuti odgovor ni za što na svijetu. Zahvaljujući lijepom, prohladnom jutru, njezina se majka za doručkom osjećala osobito dobro i vedro. Neprestano je pričala, planirajući dobrotvorni rad u selu, ne obrativši pažnju na tišinu svojeg supruga i jednosložne Margaretine odgovore. Prije no što su se stvari raščistile, g. Hale ustane, pa se jednom rukom osloni na stol, kao da mu je potreban oslonac: "Neću se vratiti do večeri. Idem u Bracy Common i zamolit ću farmera Dobsona da mi ponudi nešto za ručak. Vratit ću se na čaj u sedam." 37

Nije pogledao niti jednu od njih, ali Margaret je znala na što je mislio. Do sedam sati morala je prenijeti vijesti majci. G. Hale bi odlagao s vijestima do šest i trideset, ali Margaret je bila drukčija. Nije mogla trpjeti to opterećenje tijekom cijeloga dana, i željela je čim prije obaviti ono najteže. Dan će joj ionako biti prekratak za rješenje majke. No, dok je stajala pokraj prozora, razmišljajući kako da započne i čekajući da sluškinja napusti sobu, njezina majka popela se na kat kako bi se pripremila za posjet školi. Spustila se spremna za polazak, bolje volje nego inače. "Majko, prošeći sa mnom kroz vrt, samo jedan krug", reče Margaret obgrlivši rukom struk gđe Hale. Izašle su kroz otvoreni prozor. Gđa Hale rekla je nešto, ali Margaret nije znala što. Ugledala je pčelu kako ulazi u jedan duboki cvijet, i odlučila započeti kada pčela odleti dalje sa svojim teretom - to joj je bio znak. Pčela izleti. "Mama! Tata napušta Helstone!" izlane ona. "Napušta crkvu i odlazi živjeti u MiltonNorthern." Izgovorila je čvrsto te tri teške činjenice. "Zbog čega to govoriš?" upita gđa Hale, iznenađeno i s nevjericom. "Tko ti je rekao te besmislice?" "Sam tata", reče Margaret, žudeći za tim da kaže nešto nježno i utješno, ali nije znala kako. Nalazile su se u blizini vrtne klupe. Gđa Hale je sjela i zaplakala. "Ne razumijem što govoriš", reče ona. "Ili si jako pogriješila ili te ne mogu razumjeti." "Ne, majko, nisam pogriješila. Tata je pisao biskupu i rekao mu da u sebi gaji tolike sumnje da ne može ostati svećenik anglikanske crkve, i da mora otići iz Helstonea. Posavjetovao se i s gospodinom Bellom, Frederickovim kumom, znaš, mama. Dogovorio je da pođemo živjeti u Milton - Northern." Gđa Hale je cijelo vrijeme gledala Margaretino lice dok je ova govorila. Njezin smrknuti izraz govorio joj je da ona vjeruje u istinitost svojih riječi. "Ne mislim da je takvo nešto moguće", reče gđa Hale napokon. "Zacijelo bi mi nešto rekao prije no što je došlo do toga." Margaret tada pogodi snažan osjećaj da je njezina majka trebala saznati za ovo. Kolika god bila njezina krivnja zbog nezadovoljstva i prituživanja, otac je pogriješio što je dopustio da ona sazna za njegovu promjenu mišljenja i životnu promjenu koja im je slijedila od svoje bolje obaviještene kćeri. Margaret sjedne pokraj majke, pa položi njezinu ruku na svoje grudi, sagnuvši se i nježno je dodirnuvši obrazom. "Draga, najdraža mama! Toliko smo se bojali da te ne povrijedimo. Tati je bilo jako teško - znaš da nisi jaka, a to bi bio strašan pritisak." "Kada ti je to rekao, Margaret?" "Jučer, tek jučer", odgovori Margaret, opažajući ljubomoru koja je potaknula ovo pitanje. "Siroti tata!" Pokušala je skrenuti misli svoje majke prema sućuti zbog očeve patnje. Gđa Hale podigne glavu. "Kako to misliš, sumnja?" upita ona. "Ne znači li to valjda da misli drukčije - da smatra kako zna više od crkve?" Margaret odmahne glavom, a na oči joj navru suze, jer majka je dotaknula samu srž njezinog jada.

38

"Nije li ga biskup mogao natjerati da se predomisli?" upita gđa Hale, pomalo nestrpljivo. "Bojim se da nije", reče Margaret. "Ali nisam ga pitala. Nisam mogla podnijeti da čujem ono što bi mi mogao odgovoriti. Bilo kako bilo, sve je već dogovoreno. Odlazi iz Helstonea za dva tjedna. Nisam sigurna je li rekao da je već poslao svoju ostavku." "Za dva tjedna!" uzvikne gđa Hale. "Mislim da je to jako čudno, da nikako nije u redu. Smatram to vrlo bezosjećajnim", reče ona, potraživši utjehu u suzama. "Gaji određene sumnje, kako kažeš, i odustaje od svojeg dosadašnjeg života, i sve to a da se nije posavjetovao sa mnom. Da je odmah podijelio svoje sumnje sa mnom, sasjekla bih ih u korijenu." Koliko god je Margaret smatrala očevo ponašanje pogrešnim, nije mogla slušati kako ga majka optužuje zbog toga. Znala je da je i šutio zbog toga da je ne povrijedi, što je možda bilo kukavički, ali nikako bezosjećajno. "Pomalo sam se nadala da će ti biti drago što napuštaš Helstone, mama", reče ona nakon kraće stanke. "Nikada ti nije odgovarao ovaj zrak." "Ne misliš valjda da će zadimljeni zrak industrijskog grada, dimnjaci i prašina kakvi su u Milton - Northernu, biti bolji od ovoga zraka koji je čist i mirisan, iako možda previše blag. Zamisli život usred tvornica, među tvorničkim radnicima! Iako, naravno, ako tvoj otac napusti crkvu, niti jedno nas društvo više neće prihvatiti. Bit će to takva sramota! Siroti dragi sir John! Dobro je što nije živ da ne vidi na što je spao tvoj otac! Svakoga dana nakon večere, kad sam bila djevojka i živjela s tvojom tetom Shaw u Beresford Courtu, sir John je uvijek nazdravljao: "Za crkvu i kralja, ispijmo čaše!" Margaret je bilo drago što je majka skrenula misli sa činjenice da joj njezin suprug nije rekao ništa o nečemu što ga je toliko morilo. Pored straha zbog naravi sumnji njezinog oca, bio je to drugi aspekt cijele situacije koji je bio najbolniji za Margaret. "Znaš, ovdje imamo vrlo malo društva, mama. Gormani, koji su nam najbliži susjedi (koje bismo mogli nazvati društvom - a jedva da ih ikada i vidimo), jednako se bave trgovinom kao i ovi ljudi iz Milton - Northerna." "Da", reče gđa Hale gotovo uvrijeđeno, "ali, bilo kako bilo, Gormani su izradili kočije za pola plemića naše grofovije, i stvorili su s njima nekakav odnos. Ali ovi tvorničari - tko bi nosio pamučnu odjeću kad si može priuštiti platno?" "Pa, mama, neću braniti proizvođače pamuka ništa više nego što bih branila bilo koje druge trgovce. No, s njima nećemo imati mnogo posla." "Zašto se, zaboga, tvoj otac odlučio odseliti baš u Milton -Northern?" "Djelomično zato", odgovori Margaret s uzdahom, "što je toliko različit od Helstonea a djelomično zato što mu je gospodin Bell rekao kako se nudi mjesto privatnog učitelja." "Privatnog učitelja u Miltonu! Zašto ne pođe u Oxford i ne podučava gospodu?" "Zaboravljaš, mama! On napušta crkvu zbog svojih stavova - njegove sumnje štetile bi mu u Oxfordu." Gđa Hale šutjela je neko vrijeme i plakala u tišini. Napokon reče: "A pokućstvo - kako ćemo, zaboga, preseliti? Nikada nisam selila u cijelom svojem životu, a sada imam samo dva tjedna za razmišljanje o tome!" Margaret je neopisivo laknulo što su se strah i tjeskoba njezine majke usredotočili na ovo pitanje, koje je njoj bilo tako beznačajno, i u čemu je mogla pružiti značajnu pomoć. 39

Planirala je i pomogla majci da pripreme sve ono što se moglo pripremiti prije nego što budu sigurnije u ono što g. Hale namjerava učiniti. Tijekom cijeloga dana Margaret nije napuštala majku, i trudila se cijelom svojom dušom suosjećati s raznim smjerovima kojima su se kretali njezini osjećaji, osobito predvečer, kad je počela strepiti zbog želje da oca, nakon teškog i napornog dana, po povratku dočeka topla dobrodošlica. Skrenula je razgovor na to koliko je on jamačno patio, noseći u sebi toliko dugo vremena takvu tajnu. Njezina je majka samo hladno odgovorila da joj je trebao sve reći, i da bi tada imao savjetnika s kojim bi se mogao posavjetovati. Margaretino srce klonulo je kada je začula očeve korake u predsoblju. Nije se usuđivala poći mu u susret i ispričati što je radila cijeli dan iz straha od majčine ljubomore. Čula je kako oklijeva, kao da čeka nju ili neki njezin znak, ali nije se usudila pokrenuti. Po trzanju majčinih usana i promjeni boje lica vidjela je kako je i ona svjesna da joj se suprug vratio. On otvori vrata sobe i zastane na ulazu, kao da nije siguran smije li ući. Lice mu je bilo sivo i blijedo, s uplašenim pogledom u očima, što je bilo osobito žalosno vidjeti na muškom licu. No, taj izgled očajničke nesigurnosti, mentalnog i tjelesnog straha, dirnuo je srce njegove supruge. Ona mu priđe i baci mu se na grudi, kriknuvši: "Oh! Richarde, Richarde, trebao si mi prije reći!" U tom trenutku, Margaret je napusti u suzama, pojuri na kat i baci se na svoj krevet, zarivši glavu u jastuk kako bi prigušila histerične jecaje koji su se napokon probili na površinu, nakon krute samokontrole koju je održavala cijeloga dana. Nije znala koliko je dugo tako ležala. Nije čula nikakvu buku, iako je sluškinja došla pospremiti sobu. Uplašena djevojka iskrala se na vrhovima prstiju, pošla do gđe Dixon i rekla joj kako gđica Hale plače kao da će joj srce prepući. Bila je sigurna da će oboljeti nasmrt ako tako nastavi. To je pokrenulo Margaret, pa se uspravila u sjedeći položaj. Vidjela je svoju sobu i priliku gđe Dixon kako stoji i zaklanja svijeću kako ne bi zaslijepila gđicu Hale, čije su oči bile podbuhle. "Oh, Dixon! Nisam te čula kad si ušla!" reče Margaret, uspostavivši s naporom samokontrolu. "Je li jako kasno?" nastavi ona, umorno ustajući s kreveta. No, stopalima je samo dodirnula pod, ne pokušavajući se osloniti na njih. Sklonila je svoju raščupanu, vlažnu kosu s lica i pokušala odglumiti da se ništa ne događa, da se upravo probudila. "Ne znam koliko je sati", odgovori gđa Dixon povrijeđenim tonom. "Otkad mi je vaša mama rekla strašne vijesti kad sam je odijevala za čaj, izgubila sam pojam o vremenu. Ne znam što će biti s nama. Kad mi je Charlotte rekla da jecate, gđice Hale, pomislila sam, nije ni čudo, jadnica mala! I da gospodin u tim godinama odluči postati izopćenik! Ne može se reći da je postigao mnogo u crkvi, ali nije bio loš. Gospođice, ja sam imala rođaka koji je postao metodistički propovjednik nakon svoje pedesete godine i nakon što je cijeli život radio kao krojač. No on nikada nije uspio skrojiti poštene hlače, koliko god radio, pa to i nije čudo. Ali gospodin! Rekla sam gospodi: 'Što bi rekao siroti sir John? Nikada nije odobravao vaš brak s gospodinom Haleom, ali da je znao da će doći do ovoga, proklinjao bi ga više nego ikada, ako je to moguće!'" Gđa Dixon toliko je navikla komentirati sa svojom gazdaricom postupke g. Halea (a ova ju je ponekad slušala a ponekad ne, zavisno o raspoloženju), da nije primijetila žar u Margaretinim očima i širenje njezinih nosnica. Da jedna sluškinja tako govori o njezinom ocu pred njom! "Dixon", reče ona dubokim tonom kojim je uvijek govorila kad bi bila uzbuđena, a koji je zvučao poput nekakve udaljene tutnjave ili oluje. "Dixon! Zaboravljaš s kim razgovaraš." Ona sada ustane i uspravi se, okrenuta prema sluškinji, pa je pogleda postojanim, ljutitim

40

pogledom. "Ja sam kći gospodina Halea. Odlazi! Jako si pogriješila, i sigurna sam da će te vlastiti zdrav razum natjerati da i sama požališ zbog toga kada bolje promisliš!" Gđa Dixon neodlučno je stajala nekoliko trenutaka. Margaret ponovi: "Možeš ići, Dixon. Želim da odeš." Gđa Dixon nije znala da li da se suprotstavi tim odlučnim riječima ili da zaplače. I jedno i drugo prošlo bi kod gazdarice, ali, kao što je rekla sama sebi, "Gospođica Margaret ima u sebi nešto nalik starom gospodinu, isto kao i siroti gospodin Frederick. Pitam se odakle im to?". I ona, koja bi se pobunila na te riječi da ih je izrekao netko manje odlučan i ohol, dovoljno se uplašila da kaže, napola ponizno a napola povrijeđeno: "Mogu li vam skinuti haljinu, gospođice, i počešljati kosu?" "Ne! Ne večeras, hvala." I Margaret je isprati iz sobe i zabrtvi vrata za njom. Od tada pa nadalje, gđa Dixon je slušala Margaret i divila joj se. Rekla je da je to zato što ova toliko nalikuje sirotom gospodinu Fredericku. No, istina je bila da je gđa Dixon, kao i mnogi drugi, voljela da njome gospodari osoba snažne i odlučne naravi. Margaret je trebala pomoć gđe Dixon u djelima, ali ne i u riječima. Neko vrijeme ova je smatrala kako je njezina dužnost da pokaže svoju povrijeđenost time da sa svojom mladom gazdaricom razgovara što je moguće manje, pa je svu energiju usmjerila u djela umjesto u riječi. Dva tjedna bila su vrlo kratko vrijeme za organizaciju tako velike selidbe. Gđa Dixon zaustila je: "Samo bi gospodin - zapravo, gotovo svaki drugi gospodin..." No, kad je ugledala Margaretin izravan, strog pogled, ostatak rečenice je prekinula kašljanjem, i ponizno uzela ljekovite kapi koje joj je Margaret ponudila kako bi zaustavila "škakljanje u prsima." No, gotovo bi svatko osim g. Halea imao dovoljno praktičnog znanja da uvidi kako će biti vrlo teško pronaći neku kuću u Milton -Northernu, ili bilo gdje drugdje, kamo bi mogli prenijeti pokućstvo koje su morali iznijeti iz župnog doma u Helstoneu. Gđa Hale, preplavljena svim nevoljama i neposrednim zadacima u kućanstvu koji su je odjednom zatrpali, zaista se razboljela, a za Margaret je bilo gotovo olakšanje kad je majka legla u krevet i prepustila njoj rješavanje poslova. Gđa Dixon, vjerna svojem poslu tjelesne čuvarice, vjerno je posluživala svoju gazdaricu, i izlazila je iz njezine spavaonice samo da bi odmahivala glavom i mrmljala sebi u bradu, što je Margaret odlučila ignorirati. Za Margaret, jedino što je bilo potpuno jasno bila je nužda napuštanja Helstonea. Nasljednik g. Halea već je bio određen, a nakon očeve odluke ionako nisu smjeli odugovlačiti s odlaskom, zbog njega, kao i zbog ostalih razloga. Svake je večeri dolazio kući sve utučeniji, nakon što je odlučio da se pozdravi sa svakim župljaninom posebno. Margaret, koja nije imala iskustva sa svim poslovima koje je trebalo obaviti, nije znala koga upitati za savjet. Kuhar i Charlotte radili su drage volje i postojana srca na prenošenju i pakiranju stvari, i što se toga tiče, Margaretin razum omogućio joj je da uvidi što je najbolje, i da ih usmjerava kako da to učine. No, kamo poći? Za tjedan dana morali su odseliti. Ravno u Milton, ili negdje drugdje? Toliko je planova ovisilo o toj odluci da je Margaret jedne večeri odlučila pitati oca u vezi toga, usprkos njegovom vidljivom umoru i lošem raspoloženju. On odgovori: "Draga moja! Imao sam previše toga na umu da bih razmišljao o tome. Što kaže tvoja majka? Što ona želi? Jadna Maria!" On začuje glasan uzdah poput odjeka. Gđa Dixon upravo je ušla u sobu noseći još jednu šalicu čaja za g. Halea. Načula je posljednje njegove riječi, pa, ohrabrena njegovom nazočnošću koja ju je štitila od Margaretina strogog pogleda, reče: "Jadna moja gazdarica!" "Misliš li da joj je danas gore?" upita g. Hale, brzo se okrenuvši. "Nisam sigurna, gospodine. Nije na meni da sudim o tome. Čini mi se da njezina bolest ne potječe od tijela, nego od uma."

41

G. Hale izgledao je beskrajno žalosno. "Bolje da odneseš mami njezin čaj dok je još vruć, Dixon", reče Margaret tihim, zapovjednim tonom. "Oh! Molim vas, oprostite, gospođice! Previše sam bila zaokupljena razmišljanjem o mojoj sirotoj... o gospođi Hale." "Tata!" reče Margaret. "Ova napetost loša je za vas oboje. Naravno, mama zacijelo osjeća posljedice tvoje promjene stava, tome nema pomoći", nastavi ona nježno, "ali sada je jasno što nam je činiti, barem do određene točke. A ja mislim, tata, da bih mogla navesti mamu da mi pomogne s planiranjem, ako mi kažeš što da planiramo. Nikada nije izrazila nikakvu želju, i samo razmišlja o onome što ne može popraviti. "Idemo li ravno u Milton? Jesi li kupio kuću tamo?" "Ne", odgovori on. "Pretpostavljam da ćemo morati unajmiti smještaj i potražiti kuću." "I spakirati pokućstvo kako bismo ga mogli ostaviti na željezničkoj postaji, dok ne nađemo kuću?" "Valjda. Učini ono što smatraš najboljim. No, imaj na umu da ćemo imati mnogo manje novca." Margaret je znala da nikada nisu bili osobito bogati. Osjećala je kao da odjednom na plećima nosi golem teret. Prije četiri mjeseca, morala je donositi odluke samo o tome koju će haljinu odjenuti za večeru, i pomagala je Edith u odlučivanju tko će sjediti s kim na večernjim zabavama. Kućanstvo u kojem je živjela također nije zahtijevalo mnogo odlučivanja. S jednim velikim izuzetkom, prosidbe satnika Lennoxa, sve je bilo uhodano poput urice. Jednom godišnje, njezina teta i Edith vodile bi dugu raspravu o tome hoće li poći na otok Wight, u inozemstvo ili u Škotsku. No, u tim je prilikama Margaret bila sigurna da će biti pošteđena takvih odluka i otplutati u mirnu luku svojeg doma. A sada, otkad je došao g. Lennox i natjerao je da iznenada odluči, svaki dan donosio je neku odluku, koja je za nju i za ljude koje je voljela bila od goleme važnosti. Njezin otac pošao je nakon čaja sjesti uz krevet svoje supruge. Margaret je ostala sama u primaćoj sobi. Iznenada, dohvati svijeću i pođe u očevu radnu sobu po veliki atlas, donese ga u primaću sobu, pa počne proučavati kartu Engleske. Kad se njezin otac spustio s kata, vedro ga je pogledala. "Smislila sam predivan plan. Pogledaj ovamo - u Darkshireu, jedva malo dalje od širine mojeg prsta od Miltona, nalazi se Heston. Od ljudi sa sjevera čula sam da je tamo ugodno malo kupalište. Ne misliš li da bismo mogli tamo ostaviti mamu s Dixon, dok ti i ja ne pronađemo kuću u Miltonu i ne opremimo je? Ona bi tako udahnula malo morskog zraka prije zime i bila pošteđena od zamora, a Dixon bi uživala brinući o njoj." "Hoće li i Dixon poći s nama?" upita g. Hale u svojevrsnom bespomoćnom očaju. "O, da!" reče Margaret. "Dixon namjerava to učiniti, a ne znam kako bi mama živjela bez nje." "Ali bojim se da ćemo se svi morati naviknuti na mnogo drukčiji život. U gradu je sve mnogo skuplje. Sumnjam da bi se Dixon mogla naviknuti na to. Da budem iskren, Margaret, ponekad imam osjećaj da si ta žena pridaje jako mnogo važnosti." "Tako je, tata", odgovori Margaret, "i ako će se morati naviknuti na drukčiji stil življenja, morat ćemo se nositi s njezinim osjećajem važnosti, koji će postati još gori. No, ona

42

nas zaista voli, i bila bi slomljena da nas napusti, sigurna sam u to - osobito u ovom razdoblju. Zato, zbog majke i zbog njezine vjernosti, mislim da je ne smijemo otpustiti." "Vrlo dobro, draga moja. Nastavi. Ja se slažem. Koliko je Heston udaljen od Miltona? Širina tvojeg prsta ne da je mi jasan pojam o udaljenosti." "Pa mislim da je to oko trideset milja. To nije mnogo!" "Nije daleko, ali... Nema veze! Ako zaista misliš da će to koristiti majci, neka bude tako." Ovo je bio velik korak. Sada se Margaret mogla ozbiljno baciti na rad i planiranje. Gđa Hale trgnula se iz svojeg jada i zaboravila na svoju pravu patnju razmišljajući o užitku i zadovoljstvu života na moru. Žalila je jedino što g. Hale ne može biti uz nju tijekom dva tjedna njezina boravka tamo, kao što je jednom bio kad su bili zaručeni, i kad je ona odsjela kod sir Johna i lady Beresford u Torquayu.

43

6. POGLAVLJE RASTANAK "Neopažena, grana u vrtu savit će se, Nježan će cvijet otpast s nje, Nevoljena, bukva će se sasušiti, A javor sam sebe sagorjeti. Nevoljen, sjajni će suncokret Plamenom okruniti svoj krug sjemenja, I mnoga će ruža nahraniti treperavi zrak miomirisom ljetnim, Dok iz vrta i divljine Ne zatreperi dašak prijateljstva novog I iz godine u godinu, krajolik ne postane Blizak nekom drugom djetetu. Kao što iz godine u godinu radnik ore Svoje polje, ili podrezuje granje Iz godine u godinu, spomen na nas blijedi Iz svih brda i dolina." TENNYSON

Došao je i posljednji dan. Kuća je bila puna kutija koje su s ulaza odnesene do najbliže željezničke postaje. Čak je i lijepi travnjak pokraj kuće bio neuredan zbog slame pobacane kroz otvorena vrata i prozore. Prostorije su sada odjekivale čudnim zvukom, a svjetlost je snažno ulazila kroz prozore bez zastora, tako da je sve izgledalo strano i čudno. Primaću sobu gđe Hale nisu dirali sve do kraja. Tamo su ona i gđa Dixon pakirale odjeću, prekidajući jedna drugu svako malo uzvicima kad bi otkrile neko zaboravljeno blago, poput neke dječje igračke, koje bi zatim razdragano pregledavale. Nisu jako napredovale u svojem poslu. U prizemlju, Margaret je bila mirna i pribrana, spremna savjetovati ljude koje su pozvali u pomoć kuharici i Charlotte. Ove dvije su se, između navala plača, pitale kako mlada dama može ostati tako pribrana posljednji dan, i zaključile da ona vjerojatno i ne mari mnogo za Helstone, nakon što je tako dugo živjela u Londonu. Stajala je tamo, vrlo blijeda i tiha, a njezine su velike,

44

ozbiljne oči promatrale sve, svaki detalj, ma koliko mali bio. Nisu mogli znati koliko je cijelo vrijeme boli srce, i koliki je pritisak u njoj, koji nikakvo uzdisanje nije moglo ukloniti ili ublažiti, i kako samo stalnom samokontrolom sprečava da ne zaplače od boli. Osim toga, ako ona popusti, tko će raditi? Njezin otac proučavao je u sakristiji s novim svećenikom papire, knjige, registre, tko zna što sve ne. Kad je došao, morao je pakirati svoje knjige, koje je samo on mogao složiti na zadovoljavajući način. Osim toga, Margaret nije bila osoba koja bi prepustila stvari neznancima, pa čak niti prijateljima kućanstva poput kuharice i Charlotte. No, četvero radnika koji su pakirali stvari napokon su pošli u kuhinju na čaj. Margaret se ukočeno i polako pokrene s mjesta u predsoblju gdje je tako dugo stajala, pa prođe kroz ispražnjenu primaću sobu punu jeke i izađe u sumrak rane večeri u studenom. Napolju, veo mekane magle prekrivao je, ali ne i potpuno sakrio objekte u okolici, i obojio ih ružičastom nijansom, jer sunce još nije potpuno zašlo. Crvendać je pjevao - možda, pomisli Margaret, upravo onaj crvendać o kojem je njezin otac često govorio kao o svojem zimskom ljubimcu, i kojem je vlastitim rukama izradio kućicu za ptice pokraj prozora svoje radne sobe. Lišće je bilo ljepše no ikada - ali već prvi dodir mraza oborit će sve lišće na tlo. Već su i sada jedan ili dva lista stalno lebdjeli prema tlu, jantarnozlatne boje pod zrakama zalazećeg sunca. Margaret krene stazom pokraj zida i ispod stabla kruške. Nije prošla ovuda niti jednom otkad je bila tu s Henryjem Lennoxom. Ovdje, pokraj vrijesa, počeo je govoriti o onome o čemu ona sada nije smjela razmišljati. Onu kasno procvalu ružu gledala je dok mu je pokušavala odgovoriti, a živopisnu ljepotu pernatog lišća mrkve uočila je usred njegove posljednje rečenice. Prije samo dva tjedna! Koliko se sve promijenilo! Gdje je on sada? U Londonu - živi svojim rutinskim životom: večera sa starom ekipom iz ulice Harley, ili u veselijem društvu svojih mladih prijatelja. Čak i sada, dok je tužno koračala kroz taj vlažni i tmurni vrt u sumraku, i dok je oko nje sve blijedjelo i nestajalo i pretvaralo se u trulež, on je možda veselo odlagao svoje pravne knjige nakon uspješnog radnog dana i pošao se osvježiti šetnjom kroz Temple Gardens - pričao joj je da to često čini - slušajući onaj snažan, neartikuliran, moćni urlik desetaka tisuća zaposlenih ljudi koji su bili u blizini, ali koje nije mogao vidjeti, i pogledavajući odraze svjetla grada koji su dolazili iz dubine rijeke. Često je pričao Margaret o tim brzim šetnjama u intervalu između učenja i večere. Govorio je o njima kad je bio najbolje raspoložen, i pomisao na njih potaknula je njezinu maštu. Ovdje nije bilo nikakvog zvuka. Crvendać je odletio u beskrajnu noćnu tišinu. Tu i tamo mogla je čuti otvaranje i zatvaranje vrata kolibe, kad bi se neki umorni radnik vratio kući, ali to je zvučalo kao da dopire iz velike daljine. Tihi zvuk šuljanja po suhom otpalom lišću šume, izvan vrta, činio se mnogo bližim. Margaret je znala da je to neki lovokradica. Dok je sjedila u svojoj spavaćoj sobi te jeseni, ugasivši svijeću i uživajući u uzvišenoj ljepoti neba i zemlje, često bi ugledala svjetlo, zatim bešumni skok lovokradice preko ograde vrta, brzi prelazak preko rosnog travnjaka obasjanog mjesečinom, sve dok čovjek ne bi nestao u crnim, nepomičnim sjenama u daljini. Divlja, pustolovna sloboda njihovih života zagolicala joj je maštu. Osjećala je potrebu da im poželi uspjeh. Nije ih se bojala. No, večeras je bila uplašena, iako nije znala zbog čega. Čula je kako Charlotte zatvara prozore i priprema kuću za noć, ne znajući da je netko u vrtu. Mala grana s treskom je pala u obližnjem šumarku - možda je istrulila, a možda ju je netko silom slomio. Margaret potrči, brzo poput vihora, do prozora, pa pokuca po staklu tako snažno da se Charlotte unutra trgnula. "Pusti me unutra! Pusti me! To sam samo ja, Charlotte!" Njezino je srce treperilo sve dok nije bila na sigurnom u primaćoj sobi, dok prozori nisu bili zatvoreni i zabrtvljeni, i dok se nije našla okružena poznatim zidovima. Sjela je na jedan sanduk. Pusta je soba bila nevesela, hladna i tmurna. Nije bilo nikakve vatre niti ikakvog svjetla osim Charlottine duge svijeće. Charlotte iznenađeno pogleda Margaret. Ova je to osjetila više nego što je vidjela, pa brzo ustane. 45

"Bojala sam se da ćeš me ostaviti vani, Charlotte", reče ona lagano se smiješeći. "U kuhinji me ne bi čula, a vrata sa strane crkvenog dvorišta odavno su zaključana." "O, gospođice, trebala sam vidjeti da vas nema. Ljudi su željeli da im kažete što dalje, a ja sam postavila čaj u gazdinoj radnoj sobi, jer ona je takoreći najudobnija." "Hvala ti, Charlotte. Ljubazna si. Žao mi je što te ostavljamo. Moraš mi pisati ako ćeš ikada trebati kakvu malu pomoć ili savjet. Uvijek će mi biti drago da dobijem pismo iz Helstonea, znaš. Poslat ću ti svoju adresu čim je budem znala." Čaj je bio postavljen u radnoj sobi. Tamo je gorjela ugodna vatrica, a na stolu su stajale nezapaljene svijeće. Margaret se spusti na sag kako bi se ugrijala, jer vlaga večeri zadržala joj se na haljini, a od umora joj je postalo hladno. Održavala je ravnotežu obgrlivši koljena rukama, a glavu je spustila na prsa. Izgledala je poput očajnice, bez obzira na raspoloženje duha. No, kad je napolju na šljunku začula očeve korake trgnula se, brzo protresla gustu, crnu kosu i prebacila je na leđa, i obrisala nekoliko suza za koje nije ni znala kada su joj se pojavile na obrazima, pa mu pošla otvoriti vrata. On je izgledao daleko utučenije od nje. Jedva ga je navela da progovori, iako je pokušavala razgovarati o stvarima za koje je znala da ga zanimaju, s tolikim naporom da je svaki puta pomislila kako joj je to posljednje što će reći. "Jesi li danas mnogo hodao?" upita ona kad je vidjela kako nije ni dodirno hranu. "Išao sam čak do Fordham Beechesa. Posjetio sam udovicu Maltby. Jako je tužna što se nije pozdravila s tobom. Kaže da je mala Susan danima gledala niz aleju - Margaret, što ti je, draga?" Pomisao na dijete koje je čeka i stalno se iznova razočarava, ne zbog njezine zaboravnosti već zbog nemogućnosti da napusti dom, bila je kap koja je prelila čašu sirote Margaret, i počela je jecati kao da će joj srce prepući. G. Hale bio je zbunjen i uznemiren. Ustao je i stao nervozno koračati sobom. Margaret se pokušala zaustaviti, ali nije željela razgovarati dok nije bila u stanju progovoriti čvrstim glasom. Čula ga je kako razgovara sam sa sobom. "Ne mogu to podnijeti. Ne mogu podnijeti patnju drugih. Mislim da svoju patnju mogu svladati strpljenjem. Oh, zar nema povratka?" "Ne, oče", reče Margaret gledajući ga ravno u oči, i govoreći dubokim, postojanim glasom. "Loše je misliti da si pogriješio. Bilo bi neizmjerno gore znati da si licemjer." Ona posljednje riječi izgovori tišim glasom, kao da je povezivanje pojma licemjerstva s njezinim ocem sadržavalo u sebi određeno nepoštivanje. "Osim toga", nastavi ona, "večeras sam umorna. Nemoj misliti da patim zbog onoga što si učinio, dragi tata. Vjerujem da ni ti ni ja ne možemo večeras razgovarati o tome", reče ona, vidjevši da su se suze i jecaji vratili i protiv njezine volje. "Bolje da odnesem mami šalicu čaja. Popila je čaj vrlo rano, jer sam bila previše zaposlena da je posjetim, i sigurna sam da će joj dobro doći još jedna šalica." Sljedećeg jutra, vrijeme polaska vlaka nemilosrdno ih je otrgnulo od ljupkog, voljenog Helstonea. Krenuli su, bacivši posljednji pogled na dugi, niski župni dom, napola prekriven ružama i bršljanom, koji je izgledao poput doma više nego ikada obasjan zrakama sunca što su bljeskale na prozorima, od kojih je svaki pripadao nekoj voljenoj prostoriji. I prije no što su se smjestili u kočije koje su stigle iz Southamptona kako bi ih odvezle na postaju, otišli su da se više nikada ne vrate. Margaret je osjetila ubod u srcu, i poželjela da baci posljednji pogled na stari crkveni toranj. Znala je da ga je s tog zavoja moguće vidjeti ponad krošnji drveća, ali i njezin se otac sjetio toga, i ona mu je prepustila mjesto pokraj prozora s kojeg se toranj mogao

46

vidjeti. Naslonila se u sjedalu i sklopila oči. Suze su same navrle, zaustavivši se na trenutak na dugim trepavicama, prije no što su se zakotrljale niz obraze i pale na haljinu. Trebali su prenoćiti u Londonu, u nekom mirnom hotelu. Sirota gđa Hale plakala je gotovo cijeli dan, a gđa Dixon pokazivala je svoju tugu izrazitom ljutnjom i stalnim razdražljivim nastojanjem da ne dodiruje g. Halea, koji toga nije bio svjestan, a kojeg je smatrala uzrokom sve te patnje. Prolazili su dobro znanim ulicama, pokraj kuća koje su često posjećivali, pokraj trgovina u kojima je često nestrpljivo čekala da njezina teta donese neku važnu odluku, pokraj poznanika na ulicama. Iako im je jutro bilo neopisivo dugo, i iako su smatrali da je dan odavno trebao završiti, vrijeme njihovog dolaska bilo je upravo najprometnije poslijepodnevno vrijeme u Londonu u mjesecu studenom. Prošlo je mnogo vremena otkad je gđa Hale bila u Londonu. Ustala je, gotovo poput djeteta, kako bi razgledavala ulice, trgovine i kočije... "Oh, ondje je Harrison's, gdje sam kupila toliko stvari za vjenčanje! Bože! Kako se sve promijenilo! Sada imaju goleme staklene izloge, veće od onih na Crawford'su u Southamptonu. Oh, a tamo, to je - ne, nije - ma jest - Margaret, upravo smo prošli pokraj gospodina Henryja Lennoxa! Kamo li je samo pošao između svih tih prodavaonica?" Margaret se naglo trgne, pa se jednako brzo vrati na sjedalo, pomalo smiješna sama sebi zbog ove nagle reakcije. Do tada su već odmakli stotinu jardi. No, on joj je djelovao poput kakvog relikta iz Helstonea - povezala ga je s vedrim jutrom, danom punim događaja, i poželjela ga je vidjeti, a da on nju ne vidi, bez mogućnosti da razgovaraju. Besposlena večer, koju su proveli u sobi na visokom katu hotela, bila je duga i naporna. G. Hale je otišao do knjižare, a zatim u posjet nekim prijateljima. Svi ljudi koje su susreli, u kući ili na ulicama, činili su se kao da žure na kakav sastanak, kao da očekuju nekoga ili da netko očekuje njih. Samo su oni djelovali kao stranci, bez prijatelja i usamljeni. No, Margaret je znala za mnogo kuća u krugu od milje, u kojima bi nju dočekali dobrodošlicom zbog nje same, a njezinu majku zbog tete Shaw, kad bi im došle u posjet vedrog raspoloženja, ili barem donekle pribrane. No, kad bi došle tužne, tražeći suosjećanje u ovako složenim problemima u kakvima su se našli, osjećale bi se poput sjena u svim tim kućama bliskih poznanika, ali ne i prijatelja. Život u Londonu bio je previše buran i ispunjen da bi dozvolio čak i sat vremena one duboke, osjećajne tišine koju su pokazali prijatelji Joba kad su "sjedili uz njega sedam dana i sedam noći, i nitko mu ne prozbori niti riječ, jer vidjeli su da je bol njegova golema."

47

7. POGLAVLJE NOVI PRIZORI, NOVA LICA "Magla zakriva sunce, čini kuće malima, Ograničava me sa svih strana." MATTHEW ARNOLD

Sljedećeg poslijepodneva, na oko dvadeset milja od Milton - Northerna, skrenuli su na mali ogranak željeznice koji je vodio do Hestona. Sam je Heston bila jedna dugačka ulica koja se protezala paralelno s obalom mora. Imao je svoju vlastitu narav, drukčiju od malih primorskih mjesta na jugu Engleske kao što su ona bila drukčija od onih na Kontinentu. Sve se činilo nekako usmjereno funkciji. Oprema za konje koji su vukli seoska kola bila je načinjena od više željeza a manje drveta i kože. Ljudi na ulicama, iako su došli radi odmora, imali su na umu posao. Boje su izgledale nekako više sive - izdržljivije, ne tako vesele i lijepe. Nije bilo kombinezona, čak niti među seljacima - oni su ograničavali kretanje i mogli su se zakačiti za strojeve, tako da je iščezla navika nošenja takve odjeće. U sličnim gradovima na jugu Engleske, Margaret je vidjela kako vlasnici trgovina, kada ne rade, što je na vratima, uživaju u svježem zraku i promatraju ulicu. Ovdje bi, kad bi im mušterije dale malo predaha, radili nešto drugo u trgovinama - čak i tako nepotrebne stvari, primijetila je Margaret, kao što je razmotavanje i namotavanje vrpci. Sve je te razlike uočila kad su ona i majka izašle sljedećeg jutra kako bi potražile smještaj. Njihova dva noćenja u hotelima koštala su više no što je g. Hale očekivao, i bilo im je drago da unajme prve čiste, vedre sobe koje su pronašli, a koje su bile slobodne. Tamo se, po prvi puta nakon mnogo dana, Margaret opustila. U tom je odmoru bilo i neke sanjivosti, zbog koje se taj boravak činio još savršenijim i luksuznijim. Udaljeno more zapljuskivalo je pjeskovitu obalu uz odmjereni zvuk; u blizini, dječaci - vodiči magaraca dovikivali su se. Neobični prizori kretali su se oko nje poput slika, koje u svojem lijenom raspoloženju nije ni pokušavala objasniti sama sebi dok ne bi prošle. Šetala je do plaže kako bi udahnula morski zrak, koji je čak i krajem studenog na toj pjeskovitoj obali bio blag i topao. Duga, maglovita obala mora dodirivala je nebo blagih boja; bijelo jedro udaljenog broda neka je sunčana zraka pretvorila u srebro. Činilo joj se da bi mogla prosanjati cijeli život u takvom luksuzu zamišljenosti, tijekom koje je bila prisutna samo u sadašnjosti, jer nije se usuđivala razmišljati o prošlosti, niti željela kontemplirati o budućnosti. No, s budućnošću se morala suočiti, koliko god ona bila gruba i nesmiljena. Jedne su večeri odlučili da Margaret i njezin otac sljedećeg dana pođu u Milton-Northern i tamo potraže kuću. G. Hale primio je nekoliko pisama od g. Bella, kao i jedno ili dva pisma od g. Thorntona, i žarko je želio provjeriti mnoge detalje vezane uz njegov položaj i izglede za uspjeh, što je mogao saznati samo u razgovoru s potonjim gospodinom. Margaret je znala da 48

bi trebali seliti, ali odbijala ju je ideja industrijskog grada, i vjerovala je da zrak u Hestonu koristi njezinoj majci. Zato bi drage volje odlagala put u Milton. Nekoliko milja prije no što su stigli do Miltona, ugledali su gusti oblak olovne boje kako visi iznad obzora u smjeru u kojem su se kretali. Bio je još tamniji zbog kontrasta s blijedom sivoplavom bojom zimskog neba. U Hestonu su se već pojavili prvi znakovi mraza. Kad su se približili gradu, zrak je počeo blago zaudarati po dimu - možda je to više bio gubitak mirisa trave i bilja nego neki konkretan miris dima. Brzo su prolazili dugim, ravnim, beznadnim ulicama pravilno građenih kuća, malih i ciglenih. Tu i tamo uzdizala se poneka izdužena tvornica s mnogo prozora, poput kvočke među pilićima, ispuhujući crni dim, koji je u velikoj mjeri uzrokovao crni oblak za koji je Margaret pretpostavila da donosi kišu. Dok su se vozili kroz sve veće i šire ulice, od postaje do hotela, stalno su morali zastajati. Velika natovarena kola blokirala su ne pretjerano široke prolaze. Margaret je ponekad bila u središtu grada kad bi se vozila s tetkom. No, činilo se da teška teretna kola ovdje imaju različitu svrhu i namjenu. Ovdje su svaka kola i svaki vagon nosili pamuk, bilo u sirovom obliku u vrećama, ili u obrađenom obliku, u balama tkanine. Ljudi su zakrčivali pločnike. Većina njih bila je odjevena u dobar materijal, ali odjeću su nosili na neki raspušten, nemaran način koji se Margaret učinio vrlo različitim od besprijekorne uštogljenosti slične klase u Londonu. "Nova ulica", reče g. Hale. "Vjerujem da je to glavna ulica Miltona. Bell mi je često govorio o njoj. Kad je ta ulica prije trideset godina pretvorena iz aleje u glavnu prometnicu, vrijednost njegovog imanja jako je porasla. Tvornica gospodina Thorntona morala bi biti negdje u blizini, jer on je podstanar gospodina Bella. No, pretpostavljam da radi iz svojeg skladišta." "Gdje je naš hotel, tata?" "Vjerujem da se nalazi negdje na kraju ulice. Hoćemo li ručati prije ili nakon što pogledamo kuće koje smo označili u Milton Timesu?" "Oh, najprije ćemo obaviti posao." "Dobro. Onda ću prvo pogledati jesam li dobio kakvu poruku ili pismo od gospodina Thorntona, koji je rekao da će mi javiti ako čuje bilo što o tim kućama, a zatim možemo krenuti. Zadržat ćemo kočiju - bit će to sigurnije nego da se izgubimo i zakasnimo na poslijepodnevni vlak." Nije ga dočekalo nikakvo pismo, i oni krenu u lov na kuću. Mogli su si priuštiti cijenu od samo trideset funti godišnje, ali u Hampshireu bi za taj novac dobili prostranu kuću s lijepim vrtom. Ovdje im se čak i nužni smještaj s dvije dnevne sobe i četiri spavaće sobe činio nedostižnim. Prolazili su kroz svoju listu, odbijajući kuću za kućom. Zatim su se pogledali u očaju. "Mislim da se moramo vratiti na drugu kuću. Onu u Cramptonu, tako se zove to predgrađe? Imala je tri dnevne sobe - sjećaš li se kako smo se smijali tom broju dnevnih soba u odnosu na tri spavaće? No, ja sam sve isplanirala. Prva soba u prizemlju bila bi tvoja radna soba i naša blagovaonica (siroti tata!), jer znaš, dogovorili smo se da mamu moramo smjestiti u što je moguće vedriju dnevnu sobu, a ona prednja soba na katu, s jarkim plavim i ružičastim tapetama i teškom karnišom imala je lijep vidik na ravnicu i okuku rijeke ili kanala, što li je već. Ja mogu uzeti malu spavaću sobu iza nje, u produžetku prvog stubišta iznad kuhinje, znaš - a ti i mama možete biti u sobi iza primaće sobe, a onaj sobičak na tavanu bit će vam dobra svlačionica." "A Dixon i djevojka koju ćemo morati unajmiti?"

49

"Oh, čekaj malo. Svladalo me otkriće mojeg genija za upravljanje. Dixon će dobiti čekaj da se sjetim, znala sam - stražnju dnevnu sobu. Mislim da će joj se svidjeti. U Hestonu je jako gunđala zbog stubišta. Djevojka može dobiti tavansku sobu iznad tvoje i mamine sobe. Nije li to dobro?" "Rekao bih da jest. Ali tapete - kakav je to ukus! Opteretiti takvu kuću takvim bojama i teškim karnišama!" "Nema veze, tata. Sigurno možeš šarmirati kućevlasnika da nam odobri postavljanje novih tapeta u jednoj ili dvije sobe - primaćoj sobi i vašoj spavaonici, jer mama će najviše boraviti tamo. Tvoje police s knjigama sakrit će najveći dio tih kričavih boja u blagovaonici." "Onda misliš da je to najbolje? Ako jest, bolje je da odmah posjetim tog gospodina Donkina, na koga me upućuje oglas. Otpratit ću te do hotela, gdje možeš naručiti ručak i odmoriti se. Kada bude gotovo, pridružit ću ti se. Nadam se da ćemo moći nabaviti nove tapete." I Margaret se nadala, ali nije ništa rekla. Nikada se nije susrela s osobama čiji je ukus bio takav da im se više sviđaju ukrasi, ma koliko loši bili, od jednostavnosti koja je sama po sebi okvir elegancije. Otac ju je uveo u hotel i ostavio u podnožju stubišta, a zatim krenuo prema adresi na kojoj je živio vlasnik kuće za koju su se odlučili. Tek što je Margaret položila ruku na vrata sobe, za njom brzim korakom dođe konobar i reče: "Oprostite, gospođo. Gospodin je otišao tako brzo da mu nisam stigao reći. Gospodin Thornton je svratio odmah nakon što ste otišli. Prema onome što je gospodin rekao, shvatio sam da ćete se vratiti za sat vremena, pa sam mu tako i rekao. On je opet došao prije pet minuta i rekao da će pričekati gospodina Halea. Sada je u vašoj sobi, gospođo." "Hvala vam. Moj otac će se ubrzo vratiti, a tada mu možete reći." Margaret otvori vrata i uđe u sobu držeći se kao i uvijek uspravno, neustrašivo i dostojanstveno. Nije osjećala neugodu, bila je previše upućena u manire za takvo što. Ovdje je bio čovjek koji je došao u vezi posla s njezinim ocem, i budući da im je izašao u susret, odlučila je ponašati se prema njemu najljubaznije što je mogla. G. Thornton je bio mnogo više iznenađen i izbačen iz takta od nje. Umjesto mirnog, sredovječnog svećenika, pojavila se mlada dama s iskrenim dostojanstvom - mlada dama drukčija od onih kakve je obično viđao. Odjeća joj je bila vrlo neupadljiva: imala je lijep slamnati šešir od najboljeg materijala ukrašen bijelom vrpcom, tamnu svilenu haljinu, bez ikakvih ukrasa, veliki indijski rubac, koji se spuštao s nje u dugim, teškim naborima, i kojeg je nosila poput carice. Nije shvatio tko je ona, ali ugledao je njezin jednostavan, izravan pogled bez stida, koji je pokazao da njegova nazočnost ne zabrinjava lijepu damu, jer nije izazvao rumenilo iznenađenja na blijedoj slonovači njezinog tena. Čuo je da g. Hale ima kćer, ali mislio je da je ona samo djevojčica. "Gospodin Thornton, pretpostavljam!" reče Margaret nakon trenutka stanke, tijekom kojeg on nije uspio doći do riječi. "Molim vas, sjednite! Otac me doveo do vrata prije manje od minute, ali nažalost, nije mu rečeno da ste ovdje, pa je otišao za nekim poslom. No, vratit će se ubrzo. Žao mi je što ste morali dolaziti dvaput." G. Thornton obično je vladao sobom, ali ona je gotovo odmah uspostavila nekakvu moć nad njime. Trenutak prije no što je došla postajao je nestrpljiv zbog gubljenja vremena u radni dan, ali sada je mirno sjeo na njezinu zamolbu. "Znate li kamo je gospodin Hale otišao? Možda bih ga mogao pronaći."

50

"Otišao je do gospodina Donkina u ulicu Canute. On je vlasnik kuće koju moj otac želi unajmiti u Cramptonu." G. Thornton je poznavao kuću. Vidio je oglas i pogledao ju je, ispunjavajući molbu g. Bella da pomogne g. Haleu najviše što može, iako ga je potaknuo i vlastiti interes za slučaj svećenika koji je odustao od svojeg zvanja u okolnostima u kakvima je to učinio i g. Hale. G. Thornton je mislio da je kuća u Cramptonu odgovarajuća, ali sada kad je vidio Margaret, njezin uzvišeni izgled i način kretanja, postidio se što je pomislio da će ta kuća biti dovoljno dobra za Haleove, usprkos određene vulgarnosti koju je uočio dok ju je pregledavao. Margaret nije mogla promijeniti svoj izgled. Kratka, zaobljena gornja usnica, okrugla, velika brada okrenuta prema gore, način na koji je držala glavu i njezini pokreti puni blagog, ženstvenog prkosa uvijek su odavali strancima utisak oholosti. Sada je bila umorna, i radije bi šutjela i odmorila se onako kako je njezin otac to isplanirao, ali naravno, dugovala je sebi da se ponaša poput dame, i da pristojno razgovara s ovim neznancem, koji, mora se priznati, nije bio pretjerano čist ni uredan nakon što je prolazio kroz zakrčene ulice Miltona. Poželjela je da ode, kao što je rekao, umjesto što sjedi tamo i kratkim rečenicama odgovara na sve njezine primjedbe. Skinula je rubac i objesila ga o naslon stolca. Sjedila je okrenuta prema njemu i prema svjetlu. Njezina ljepota u potpunosti mu je upala u oči - njezino zaobljeno, bijelo grlo koje se uzdizalo iz punog, ali gipkog stasa, njezine usne koje su se tek malo pomicale dok je govorila, ne narušavajući hladan, spokojan izraz njezinog lica varijacijama tih oholih, zakrivljenih usta, njezine oči, blage i turobne, koje su mu uzvraćale pogled tihom djevičanskom slobodom. Gotovo da si je rekao da mu se ne sviđa prije no što je razgovor završio - na taj se način pokušao iskupiti pred sobom zbog osjećaja da ga ona gleda s ponosnim nehajem, usprkos tome što je on nju promatrao s divljenjem koje nije mogao prikriti, doživljavajući ga onako kako je on u svom uzbuđenju doživljavao sebe - kao krupnog, neotesanog momka, bez elegancije i profinjenosti. Tihu hladnoću njezinog držanja protumačio je kao prijezir, i to mu je toliko zasmetalo da je skoro ustao i otišao, ne želeći imati posla s tim Haleovima i njihovom ohološću. Upravo kad je Margaret iscrpila posljednju temu za razgovor - iako bi bilo teško nazvati razgovorom nešto što se sastojalo od tako malo kratkih rečenica - njezin otac je ušao, i svojim toplim, gospodskim načinom se ispričao, vrativši dobro mišljenje g. Thorntona o svojem imenu i obitelji. G. Hale i njegov posjetitelj imali su mnogo materijala za razgovor o njihovom zajedničkom prijatelju, g. Bellu. Margaret, kojoj je laknulo kad je njezina uloga zabavljanja posjetitelja bila okončana, prišla je prozoru kako bi pokušala upoznati neobičnu ulicu. Toliko se unijela u promatranje onoga što se događalo napolju da je jedva čula oca kad joj se obratio, tako da je ovaj morao ponoviti svoje riječi: "Margaret! Kućevlasniku se sviđaju one grozne tapete, i bojim se da ćemo ih morati ostaviti." "O, Bože! Žao mi je!" odgovori, pa počne razmišljati o mogućnosti da ih barem djelomice prekrije svojim slikama, ali napokon odustane od te ideje, kako ne bi dodatno pogoršala stvari. U međuvremenu, njezin je otac svojim ljubaznim ladanjskim gostoprimstvom pokušavao nagovoriti g. Thorntona da ostane s njima na ručku. To mu nikako nije odgovaralo, ali osjećao je da bi popustio, samo da je Margaret nekom riječju ili pogledom potvrdila poziv svojeg oca. Bilo mu je drago što nije, ali istovremeno je bio ljut zbog toga. Duboko mu se i ozbiljno naklonila kad je odlazio, i osjećao se neugodnije i stidljivije u svojem tijelu nego ikada prije u životu. "Pa, Margaret, pođimo sada na ručak što je moguće brže. Jesi li naručila?" 51

"Ne, tata. Taj je čovjek bio ovdje kad sam stigla, pa nisam imala prilike." "Onda moramo naručiti bilo što što možemo dobiti. Bojim se da nas je dugo čekao." "Meni se činilo predugim. Bila sam na kraju snaga kad si došao. Nije razgovarao ni o kakvoj temi, samo je odgovarao kratkim, jednostavnim rečenicama." "Vjerujem da su bile vrlo smislene. On je vrlo bistar čovjek. Rekao je (jesi li čula?) da je Crampton na šljunčanom tlu, i da je daleko najzdravije predgrađe u okolici Miltona." Kad su se vratili u Heston, gđi Hale morali su ispričati događaje toga dana. Ona je bila prepuna pitanja, na koja su odgovarali pijući čaj. "A kakav je tvoj znanac, gospodin Thornton?" "Pitaj Margaret", reče njezin suprug. "Ona i on imali su jedan dug pokušaj uspostave razgovora dok sam ja bio u posjetu kućevlasniku." "Oh! Ne znam baš kakav je", reče Margaret lijeno. Bila je previše umorna da se dodatno zamara opisima. Tada se trgne i reče: "On je visok čovjek širokih ramena - koliko je star, tata?" "Rekao bih, oko trideset godina." "Oko trideset godina. Ima lice koje nije ni lijepo ni ružno, ništa posebno - ne djeluje baš gospodski, ali to se i ne može očekivati." "No, nije vulgaran niti neuglađen", umetne njezin otac, kojem se nije sviđalo obezvrjeđivanje jedinog prijatelja kojeg je imao u Miltonu. "O, ne!" reče Margaret. "S takvim izrazom odlučnosti i moći, niti jedno lice, koliko god neupečatljivo bilo, ne može biti vulgarno ili neuglađeno. Ne bih voljela imati posla s njim, djeluje vrlo nefleksibilno. Sve u svemu, mama, to je čovjek koji kao da je načinjen za svoje mjesto u društvu: praktičan i snažan, kao što i priliči velikom trgovcu." "Ne nazivaj industrijalce iz Miltona trgovcima, Margaret", reče njezin otac. "Oni su vrlo različiti." "Jesu li? Ja tu riječ koristim za sve one koji prodaju nešto opipljivo, no ako smatraš da taj termin nije primjeren, tata, onda ga neću rabiti. Ali, oh, mama, govoreći o vulgarnosti i neuglađenosti, moraš se pripremiti za tapete u našim primaćim sobama. Ružičaste i plave ruže sa žutim lišćem! I tako teške karniše u sobi!" No, kad su preselili u svoju novu kuću u Miltonu, grozne tapete su nestale. Kućevlasnik je vrlo spokojno prihvatio njihove zahvale i pustio ih da misle, ako žele, da je on popustio u svojoj odlučnosti da ne mijenja tapete. Nije bilo potrebe da im kaže kako je ono što nije htio učiniti za velečasnog g. Halea, nepoznatog u Miltonu, vrlo rado učinio nakon kratkog i oštrog uvjeravanja g. Thorntona, bogatog industrijalca.

52

8. POGLAVLJE NOSTALGIJA "Želim kući, kući, kući, kod kuće želim biti."

Bila je potrebna promjena tapeta da se pomire s Miltonom. No bilo je potrebno i više od toga - još mnogo više nego što su mogli dobiti. Došle su guste, žute magle studenog, i pogled na ravnicu okruženu okukom rijeke bio je potpuno zakriven kad je gđa Hale došla u svoj novi dom. Margaret i gđa Dixon radile su dva dana, raspakiravale i uređivale, ali sve u kući još je izgledalo neuredno. Gusta magla napolju prikrala se do prozora i ulazila je kroz svaka otvorena vrata u bijelim vijencima odvratne izmaglice. "Oh, Margaret, zar ćemo živjeti ovdje?" upita gđa Hale u očaju. Margaretino srce odjekivalo je tjeskobom tona kojim je postavljeno pitanje. Jedva se uspjela kontrolirati toliko da kaže: "O, magle u Londonu ponekad su mnogo gore!" "Ali znaš da iza te magle leži sam London i tvoji prijatelji. A ovdje - ovdje smo usamljeni. O, Dixon, kakvo je ovo mjesto!" "Zaista, gospođo, sigurna sam da ćete ubrzo oboljeti nasmrt, a znam tko će onda... Čekajte! Gospođice Hale, to je daleko preteško za vas." "Nije uopće, hvala ti, Dixon", odgovori Margaret hladnim tonom. "Najbolje što možemo učiniti za mamu jest da joj pripremimo sobu da može leći u krevet, a ja ću joj donijeti šalicu kave." G. Hale bio je jednako utučen, i jednako je zatražio suosjećanje od Margaret. "Margaret, i ja vjerujem da je ovo nezdravo mjesto. Zamisli samo da tvoja majka ili ti obolite. Volio bih da smo otišli u neko selo u Walesu, ovo je stvarno užasno", reče on, pa priđe prozoru. Nije bilo utjehe. Smjestili su se u Miltonu, i tijekom jedne sezone morat će izdržati dim i magle. Zaista, činilo se da ih je jednako gusta magla okolnosti izolirala od ostatka života. Još prethodnog dana, g. Hale očajnički je računao koliko ih je koštala selidba i dva tjedna boravka u Hestonu, i otkrio da su potrošili gotovo svu njegovu ušteđevinu u gotovini. Ne! Bili su ovdje, i ovdje moraju ostati. Kad je Margaret shvatila to tijekom noći, osjetila je potrebu da sjedne i prepusti se očaju. Teški smog lebdio je oko njezine spavaće sobe smještene u dugom, uskom produžetku u stražnjem dijelu kuće. Prozor, smješten na dužoj strani sobe, gledao je u prazan zid druge kuće, udaljen ne više od deset stopa. Uzdizao se iz magle poput velike barijere koja blokira nadu. U sobi, sve je bilo kaotično. Sav njihov trud bio je usmjeren na to da učine majčinu

53

sobu udobnom. Margaret sjedne na kutiju, na kojoj se još nalazila karta za vlak ispisana u Helstoneu - prekrasnom, voljenom Helstoneu! Izgubila se u tmurnim mislima, ali napokon odluči otrgnuti misli od sadašnjosti i iznenada se sjetila da je imala pismo od Edith koje je u strci toga jutra pročitala samo napola. Pisala joj je o svojem dolasku na Krf, o putovanju Sredozemljem - o glazbi i plesu na putničkom brodu, o veselom novom životu koji se otvorio pred njom, o svojoj kući s otvorenim balkonom i pogledom na bijele litice i duboko, plavo more. Edith je pisala rječito i lijepo, iako ne i slikovito. Nije mogla opisati najistaknutije osobine nekog prizora, ali mogla je pobrojati dovoljno detalja da Margaret sama stvori sliku. Satnik Lennox i još jedan nedavno oženjeni časnik dijelili su vilu smještenu visoko na prekrasnim liticama iznad mora. Činilo se da njihovi dani prolaze u plovidbi i izletima, iako se zima približavala. Edithin život, koji se odvijao na otvorenom, u potrazi za zadovoljstvima i veseljem, doimao se poput dubokog plavog neba iznad nje - bez i jednog oblačka. Njezin suprug morao je prisustvovati vojnim vježbama, a ona je, kao najmuzikalnija časnička žena, morala pisati kopije novih i popularnih engleskih melodija za vođu orkestra. Činilo se da su im to najteže dužnosti. Izrazila je nadu da će joj, ukoliko regimenta ostane na Krfu još godinu dana, Margaret doći u dugi posjet. Pitala je Margaret sjeća li se dana točno na godišnjicu onoga dana kad je pisala to pismo - kako je kiša padala cijelo vrijeme u ulici Harley, i kako nije željela obući novi haljinu radi odlaska na glupu večeru, i kako ju je umrljala hodajući do kočije, i kako je upravo na toj večeri upoznala satnika Lennoxa. Da! Margaret se toga dobro sjećala. Edith i gđa Shaw otišle su na večeru. Margaret je na zabavu došla navečer. Prisjetila se obilja i luksuza, veličanstvene ljepote pokućstva, veličine kuće, mirnog, spokojnog raspoloženja gostiju - sve je to vidjela jasno pred sobom, u čudnom kontrastu sa sadašnjošću. Mirno more tog starog života zatvorilo se, ne ostavivši niti traga po kojem bi mogla otkriti gdje je bilo. Večernje zabave, posjeti, kupnja, plesne večeri, sve se to nastavljalo bez kraja i konca, iako njezine tete Shaw i Edith više nije bilo tamo. Ona im je, naravno, nedostajala još manje. Sumnjala je da itko iz tog starog društva i pomišlja na nju, osim Henryja Lennoxa. Znala je da će je i on nastojati zaboraviti zbog boli koju mu je prouzročila. Često ga je slušala kako se hvali zbog svoje sposobnosti da odagna svaku neugodnu misao iz glave. Zatim se zadubi u razmišljanje o onome što je moglo biti. Da ga je mogla zavoljeti kao dragana, i da je prihvatila njegovu ponudu, i da se tada dogodila promjena u stavu i položaju njezina oca, nije sumnjala da bi takav razvoj događaja g. Lennox pozdravio. Bilo bi to u jednom smislu za nju veliko mučenje, ali ona bi ga strpljivo podnosila, jer znala je čistoću očevih namjera, i to joj je davalo snage da ustraje i pored njegovih pogrešaka, iako su po njezinom mišljenju ove bile teške i ozbiljne. No, činjenica da bi svijet doživljavao njezinog oca kao degradiranog, u svojim predrasudama, smetala bi i razdražila g. Lennoxa. Razmišljajući o onome što je moglo biti, postala je zahvalna za ono što jest. Sada su bili na samom dnu - gore nije moglo biti. Morat će se hrabro suočiti s Edithinim čuđenjem i očajem tete Shaw kada stignu njihova pisma. Margaret ustane i počne se polako svlačiti, uživajući nakon žurbe proteklog dana u tom usporenom činu, iako je bilo kasno. Zaspala je u nadi da će se stvari razvedriti, u njoj ili izvan nje. No, da je znala koliko će vremena proći prije no što se stvari razvedre, srce bi joj pokleknulo. To doba godine bilo je vrlo loše po zdravlje, kao i po raspoloženje. Njezina majka ozbiljno se prehladila, a ni gđa Dixon nije bila najbolje, iako je Margaret nije mogla jače uvrijediti nego kad bi joj pokušala pomoći ili se brinuti o njoj. Nisu znali niti za jednu djevojku koja bi joj pomogla, jer sve su radile u tvornicama. One koje se i jesu prijavile gđa Dixon je prijezirno odbila, jer je smatrala da se takvima ne može povjeriti rad u gospodskoj kući. Zato su morali gotovo stalno unajmljivati

54

čistačicu. Margaret je žudjela za time da pozovu Charlotte, no osim činjenice da je bila bolja služavka no što su si sada mogli priuštiti, živjela je predaleko. G. Hale se našao s nekoliko učenika koje je na njega uputio g. Bell, ili pak izravnije g. Thornton. Oni su bili uglavnom u dobi u kojoj bi većina dječaka još uvijek išla u školu, ali prema prevladavajućem, a očito i dobro utemeljenom stavu u Miltonu, da bi mladić postao dobar trgovac, potrebno ga je unovačiti u ranoj dobi i priviknuti na život u tvornici, uredu ili skladištu. Kad bi ga poslali čak i na Škotsko sveučilište, vratio bi se nepripremljen za komercijalne probleme, a kamoli kad bi pohađao Oxford ili Cambridge, gdje se nije mogao upisati do svoje osamnaeste godine. Zato je većina industrijalaca stavljala svoje sinove u vatru u dobi od četrnaest ili petnaest godina, nesmiljeno krešući sve njihove interese usmjerene prema književnosti ili višoj duhovnoj kultiviranosti, u nadi da će ovi svu svoju snagu i energiju uložiti u tvornicu ili trgovinu. No, bilo je i mudrijih roditelja, i nekih mladića koji su imali dovoljno razuma da shvate vlastite manjkavosti i teže tome da ih ublaže. Bilo je tu i nekih koji više nisu bili mladići, već ljudi u najboljim godinama, koji su imali dovoljno mudrosti da priznaju svoje neznanje i da u kasnijim godinama uče ono što su trebali učiti ranije. G. Thornton je bio možda najstariji od učenika g. Halea. No, zasigurno mu je bio najmiliji učenik. G. Hale je razvio naviku citiranja njegovih mišljenja tako često, i s tolikim poštovanjem, da je postala mala obiteljska šala pitati se koliko vremena, od jednog sata koliko traju instrukcije, oni zapravo uče, kada toliko mnogo razgovaraju. Margaret je poticala ovaj vedri pogled na očevo druženje s g. Thorntonom, jer je osjećala kako je njezina majka sklona ljubomori na ovo novo prijateljstvo svojeg supruga. Dok je njegovo vrijeme bilo posvećeno isključivo knjigama i župljanima, kao što je bio slučaj u Helstoneu, činilo se da ona ne mari mnogo za to hoće li ga vidjeti ili ne. No, sada kad je on s radošću iščekivao svaki novi susret s g. Thorntonom, činila se povrijeđenom i ljutitom, kao da po prvi puta izbjegava njezino društvo. Pretjerana hvala g. Halea imala je na njegove slušatelje uobičajeni učinak koji izaziva pretjerana hvala: pobunili su se protiv toga da se Aristida uvijek naziva Pravednim. Nakon više od dvadeset godina mirnog života u ladanjskom župnom dvoru, g. Halea je opčinila energija koja je s lakoćom svladavala goleme poteškoće - moć strojeva i ljudi u Miltonu impresionirali su ga osjećajem grandioznosti, kojem se predao ne pitajući se o detaljima svih tih aktivnosti. No, Margaret se manje kretala među strojevima i ljudima, vidjela je učinak te moći u manjoj mjeri, a slučajno je došla u kontakt s nekolicinom onih koji su, u svakom mnoštvu ljudi, bivali patnici zbog dobrobiti drugih. Pitanje je uvijek bilo, je li učinjeno sve da se patnje tih iznimaka ublaže najviše što je to moguće? Ili, jesu li nemoćni pregaženi u trijumfu mase, ili su nježno uklonjeni s puta pobjednika, koje nisu mogli pratiti u njihovom stupanju? Margaret je imala zadatak potražiti sluškinju koja bi pomogla gđi Dixon, koja je u početku namjerila pronaći upravo onakvu osobu kakvu je željela za sve teške poslove u kući. No, ideje gđe Dixon o sluškinjama bile su utemeljene na sjećanju na uredne starije učenice iz škole u Helstoneu koje su bile previše ponosne da bi dolazile u župni dvor tijekom radnog dana, i koje su tretirale gđu Dixon s jednakim poštovanjem koje su pokazivali i g. i gđi Hale, i s mnogo više straha. Gđa Dixon znala je za to strahopoštovanje koje izaziva među njima, i to joj se sviđalo - bila je polaskana jednako kao Luj XIV. kojem su dvorani laskali štiteći oči od jarkog svjetla njegove nazočnosti. No, samo joj je njezina vjerna ljubav prema gđi Hale pomogla da pretrpi neotesan, nezavisan način na koji su sve djevojke iz Miltona koje su se javile za posao sluškinje odgovarale na njezina pitanja o njihovim kvalifikacijama. Čak su išle tako daleko da su one postavljale pitanja njoj, jer gajile su vlastite strahove i sumnje vezane uz solventnost obitelji koja je živjela u kući za trideset funti godišnje, a smatrala se tako 55

važnom i držala dvije sluškinje, od kojih je jedna bila tako uznosita i moćna. G. Halea više nisu doživljavali kao vikara iz Helstonea, već kao čovjeka koji previše troši. Margaret je osjećala umor i nestrpljivost slušajući izvještaje koje je gđa Dixon stalno prenosila gđi Hale o ponašanju tih kandidatkinja za sluškinju. Nije da Margaret nisu odbijali grubi, neotesani maniri tih ljudi, nije da se s ponosom nije povlačila pred njihovim srdačnim pristupom i ozbiljno im zamjerala na neskrivenoj znatiželji u vezi sredstava i položaja svih obitelji koje su živjele u Miltonu, a koje se na neki način nisu bavile trgovinom. No, što je Margaret teže doživljavala njihovu drskost, više je šutjela o toj temi. Osim toga, ukoliko se ona pozabavi traženjem sluškinje, mogla je poštedjeti majku recitala o svim razočarenjima i umišljenim ili stvarnim uvredama. Stoga je krenula obilaziti mesnice i trgovine, tražeći iznimnu djevojku. Svakoga tjedna sve je više umanjivala svoje nade i očekivanja, jer u industrijskom gradu susrela se s poteškoćama pronalaženja nekoga tko nije preferirao bolje plaće i veću nezavisnost rada u tvornici. Margaret je bila prava muka što je morala izlaziti sama u taj prometni, zakrčeni grad. Ideje tete Shaw o onome što se priliči, kao i njezina vlastita bespomoćna zavisnost o drugima, pridonijeli su tome da je ona uvijek inzistirala na tome da neki lakej prati Edith i Margaret ukoliko bi izlazile iz ulice Harley ili obližnjeg susjedstva. Margaret se tada tiho bunila protiv načina na koji je ovo tetino pravilo ograničilo njezinu nezavisnost, i još je više uživala u slobodnim šetnjama tijekom svojeg života u šumi zbog kontrasta koje su one predstavljale ovom načinu života. Tamo je hodala neustrašivim, smjelim korakom, koji se ponekad pretvarao u trk, kao da se žuri, a ponekad bi i zastala i osluškivala ili gledala neko divlje stvorenje koje je pjevalo u lisnatim dvorima, ili je promatralo oštrim, bistrim očima iz niskog grmlja ili gustiša. Prelazak iz takve slobode i raznolikosti pokreta na jednoličan i dostojanstveni korak kojim je morala hodati ovim ulicama bio joj je pravo mučenje. No, nasmijala bi se samoj sebi što joj smeta ta promjena da ona nije bila popraćena mnogo ozbiljnijim problemom. Strana grada na kojoj se nalazio Crampton bila je osobito važna prometnica za tvorničke radnike. Na stražnjim je ulicama bilo mnogo pogona iz kojih su dva ili tri puta dnevno izlazile rijeke muškaraca i žena. Dok Margaret nije naučila vrijeme njihova izlaska i ulaska, imala je peh da uvijek naiđe na njih. Oni su se kretali brzo, drskih, neustrašivih izraza lica, glasno se smijući i zbijajući šale usmjerene na sve one koji su izgledali kao da pripadaju višoj klasi ili položaju od njih. Tonovi njihovih nekontroliranih glasova i njihovo nepoštivanje svih pravila lijepog ponašanja na ulici u početku su malo plašili Margaret. Djevojke bi grubo i slobodno, ali ne i neprijateljski, komentirale njezinu odjeću ili dodirivale njezin rubac ili haljinu kako bi otkrile od kojeg su materijala. Jednom ili dvaput čak su je i propitivale o nekom odjevnom predmetu koji im se osobito sviđao. Toliko su se naivno pouzdavale u njezino žensko suosjećanje za njihovu ljubav prema odjeći i njezinu ljubaznost, da im je drage volje odgovarala na ta pitanja čim bi ih shvatila, i smiješila se njihovim primjedbama. Nije joj smetalo što susreće toliko djevojaka, koliko god su one bile glasne i neotesane. No, istovremeno se užasavala i bjesnjela na radnike koji su komentirali, ne njezinu haljinu, već njezin izgled, na isti otvoreni i neustrašivi način. Ona, koja je do tada smatrala čak i najprofinjeniji komentar njezinog izgleda drskom uvredom, morala je sada trpjeti neprikrivene izraze divljenja ovih otvorenih ljudi. No, upravo je ta otvorenost označavala nepostojanje bilo kakve namjere da povrijede njezinu čednost, što bi ona shvatila da je bila manje ustrašena masom ljudi. Toliko bi porumenjela od straha da bi joj lice poprimilo skrletnu boju, a njezine bi tamne oči usplamtjele od srdžbe kad bi čula neke stvari koje su govorili. No, bilo je i drugih izjava koje su je, kad bi stigla do sigurnosti doma, jednako zabavljale kao što su je i ljutile.

56

Na primjer, jednoga dana, nakon što je prošla pokraj većeg broja ljudi, od kojih joj je nekolicina uputila već uobičajeni komentar o tome kako bi željeli da je ona njihova dragana, jedan od radnika dodao je: "Gospodična, vaše mi je lijepo lice razvedrilo dan." Drugom prilikom, dok se nesvjesno smiješila nečemu o čemu je razmišljala, jedan sredovječni, loše odjeveni radnik obratio joj se riječima: "Sam se vi smijte, curica moja, i drugi bi se smijali da imaju tak lepo lice." Taj je čovjek izgledao tako iscrpljeno da mu je Margaret i protiv svoje volje u odgovor uputila osmijeh, i bilo joj je drago što njezin izgled, takav kakav jest, ima moć potaknuti ljude na lijepe misli. Činilo se da je shvatio njezin odobravajući pogled, i među njima je uspostavljeno tiho razumijevanje koje su razmjenjivali svaki puta kad bi se slučajno susreli. Nikada nisu progovorili ni riječi, ništa nije rečeno nakon tog prvog komplimenta, no nekako je Margaret promatrala tog čovjeka s više interesa no bilo koga drugoga u Miltonu. Jednom ili dvaput, nedjeljom, vidjela ga je kako šeće s djevojkom, očito svojom kćeri, koja je, ako je to bilo moguće, izgledala još bolesnijom od njega. Jednoga dana Margaret i njezin otac odšetali su čak do polja koja su ležala oko grada. Bilo je rano proljeće, i ona je skupljala livadsko cvijeće - ljubičice, celandine i slično - tiho žaleći u srcu za slatkim obiljem juga. Otac ju je ostavio i pošao u Milton za nekim poslom, a na putu kući susrela je svoje siromašne prijatelje. Djevojka se tužno zagleda u cvijeće, i Margaret joj ga impulzivno ponudi. Njezine blijedo plave oči zaiskrile su kad ga je uzela, a njezin otac progovori: "Fala vam, gospodična. Bessy bu ovo cveće puno značilo, a ja bum vam zahvalil kaj ste tak ljubazni. Vi niste otud, ne?" "Ne!" reče Margaret uzdahnuvši. "Dolazim s juga - iz Hampshirea", nastavi ona, pomalo uplašena da ga ne povrijedi shvaćanjem vlastitog neznanja ako upotrijebi ime za koje nije čuo. "To je dalje od Londona, ne? A ja sam vam z Burnleya, četrdeset milja na sjeveru. A opet, vidite, sjever i jug kak da su se sreli i sprijateljili u ovom velikom, zadimljenom gradu." Margaret je usporila korak kako bi koračala uz čovjeka i njegovu kćer, jer kretali su se sporo zbog njezine slabosti. Sada se obrati djevojci, a u tonu njezinog glasa moglo se čuti nježno suosjećanje koje pogodi njezinog oca u srce. "Bojim se da niste snažni." "Ne", reče djevojka, "nigdar ni ne bum." "Dolazi proljeće", reče Margaret, želeći joj skrenuti misli na lijepe stvari. "Meni ne bu pomoglo ni proljeće ni ljeto", reče djevojka tiho. Margaret pogleda čovjeka, očekujući da se usprotivi ovim riječima, ili kaže barem nešto što bi ublažilo potpuni osjećaj bespomoćnosti njegove kćeri. No, umjesto toga, on nadoda: "Bojim se da je u pravu. Sušica joj je preveč uznapredovala." "Tam kam idem imala bum proljeće, i cveće, i amarante4, i lepe halje uz to." "Sirota puca, sirota puca5!" reče njezin otac tiho. "Nisam baš siguran v to, al to ti je nekakšna uteha, sirota moja pucika. Skoro bu siroti japa6!" Njegove riječi zgranule su Margaret - zgranule, ali ne i odbile. Zapravo, privukle su je i zainteresirale. 4 5 6

imaginarno cvijeće koje ne može uvenuti (prim, prev.) puca (hrv. kajkavski) - djevojka japa (hrv. kajkavski) - otac

57

"Gdje živite? Vjerojatno smo susjedi, tako se često susrećemo na ulici." "Živimo na ulici Frances br. 9, druga ulica levo nakon kaj projdete Zlatnoga zmaja." "A kako se zovete? To ne smijem zaboraviti." "Nije me sram moga imena. Zovem se Nicholas Higgins, a puca je Bessy Higgins. A zakaj pitate?" Ovo posljednje pitanje iznenadi Margaret, jer u Helstoneu se podrazumijevalo da namjerava posjetiti susjede kojima je postavila ta pitanja. "Mislila sam - htjela sam vas posjetiti." Ona se iznenada postidi zbog toga što im nudi posjetu bez nekog određenog razloga, osim ljubaznog interesa za neznance. Odjednom joj se učini da je drska, a to je mišljenje pročitala i u čovjekovim očima. "Nije mi drago da mi stranci v kuću dolaze." No, tad se pokaje ugledavši kako je porumenjela, pa doda: "Vi ste dotepenka7, kak bi rekli, i morti ne znate baš puno naših ljudi, a mojoj ste curici poklonili cvijeće - morete doći ak hoćete." Margaret je ovaj odgovor napola zabavio, a napola razdražio. Nije bila sigurna da želi poći tamo gdje je dobila dozvolu za dolazak kao svojevrsnu uslugu. No, kad su došli do skretanja u ulicu Frances, djevojka zastane i reče: "Ne bute zaboravili doći?" "Je, je", reče otac nestrpljivo, "došla bu ona. Sad joj ni prav zato kaj misli da sam mogel biti ljubazniji, al bude si razmislila i došla bude. Morem ja pročitati njeno lepo i ponosno lice kak knjigu. Hojdi sim, Bess, zvono zvoni za radnike." Margaret se vrati kući razmišljajući o svojim novim prijateljima i smiješeći se čovjekovom uvidu u ono što joj se odvijalo u glavi. Od toga dana Milton joj je postao vedrije mjesto. Nije razlog tome ležao u dužim, prohladnim i sunčanim proljetnim danima, niti u tome da se vremenom priviknula na njezino novo prebivalište. Razlog je ležao u tome da se zainteresirala za ljude.

7

dotepenka (hrv. kajkavski) — pridošlica

58

9. POGLAVLJE ODIJEVANJE ZA ČAJ "Nek' porculan, ukrašen živopisnim bojama, Obojen zlatom i protkan ažurnim žilama, Prihvati sad zahvalan okus indijskog lista Ili Mochina suncem opaljena zrnca." GĐA BARBAULD

Dan nakon ovog susreta s Higginsom i njegovom kćeri, g. Hale dođe na kat u malu primaću sobu u neobično vrijeme. Prilazio je raznim predmetima u sobi, kao da ih proučava, ali Margaret shvati da je to samo način da odgodi izricanje nečeg što je htio reći, ali se bojao. Napokon, izusti: "Draga moja, zamolio sam gospodina Thorntona da večeras dođe na čaj." Gđa Hale bila je zavaljena u stolcu, sklopljenih očiju, bolnog izraza na licu koji joj je u posljednje vrijeme prešao u naviku. No, na ove riječi svojeg supruga potuži se: "Gospodin Thornton! I to večeras! Zašto bi, zaboga, taj čovjek htio doći ovamo? A Dixon pere moje musline i čipke, a s ovim strašnim istočnim vjetrovima, koje ćemo valjda imati cijele godine u Miltonu, nema ni mlake vode." "Vjetar se mijenja, draga moja", reče g. Hale gledajući dim koji je i dalje lebdio prema zapadu, samo što on još nije otkrio strane svijeta, i nagađao ih je u skladu s okolnostima. "Nemoj mi reći!" reče gđa Hale, pa zadrhti i jače se ogrne rupcem. "No, bio vjetar istočni ili zapadni, čovjek će doći." "O, mama, to pokazuje da nikada nisi vidjela g. Thorntona. On izgleda kao osoba koja bi uživala u borbi sa svim poteškoćama na koje može naići - neprijateljima, vjetrovima ili životnim okolnostima. Što jače pljušti kiša ili puše vjetar, to je sigurnije da će doći. No, ja ću pomoći Dixon. Postat ću slavna peračica rublja. A njemu neće trebati druga zabava do razgovora s tatom. Tata, stvarno žudim za tim da vidim Pitiju za tvojeg Damona. Znaš da sam ga vidjela samo jednom, a tada smo bili tako zbunjeni da nismo znali što reći jedno drugom, pa se nismo baš najbolje složili." "Ne znam hoće ti li se ikada svidjeti i hoćeš li ga ikad smatrati zanimljivim, Margaret. On nije čovjek koji se trudi privući pažnju žena." Margaret prijezirno podigne glavu. "Meni se baš ne sviđaju ljudi koji se trude privući pažnju žena. No, gospodin Thornton dolazi ovamo kao tvoj prijatelj, kao čovjek koji te cijeni..."

59

"Jedina osoba u Miltonu", reče gđa Hale. "Zato ćemo ga ljubazno dočekati i ponuditi kolačem od kokosa. Dixon će biti polaskana ako je zamolimo da ga napravi, a ja ću izglačati tvoju odjeću, mama." Mnogo je puta toga jutra Margaret poželjela da je g. Thornton negdje daleko. Planirala je raditi druge stvari - pismo za Edith, čitanje Dantea, posjet Higginsovima. No, umjesto toga, glačala je, slušajući pritužbe gđe Dixon, i nadajući se da će je svojim izrazom strpljenja spriječiti da prenese recital svojih prigovora gđi Hale. Svako malo podsjećala se na poštovanje koje je njezin otac gajio prema g. Thorntonu kako bi svladala umor koji joj se prikradao i nagoviještao jednu od onih teških glavobolja kojima je u posljednje vrijeme bila sklona. Kad je napokon sjela bila je jedva u stanju govoriti, i rekla je majci da više nije Peggy, peračica rublja, već Margaret Hale, dama. Ovo je trebala biti mala šala, ali pregrizla je jezik kad je otkrila da je majka shvatila njezine riječi ozbiljno. "Da! Da mi je, kad sam bila gospođica Beresford, jedna od ljepotica naše grofovije, netko rekao da će moje dijete morati stajati pola dana u maloj, zagušljivoj kuhinji i raditi kao sluškinja da bismo se pripremili za dolazak trgovca, i da će taj trgovac biti jedini..." "O, mama!", reče Margaret podižući se, "nemoj me kažnjavati zbog mojih nepromišljenih riječi. Ne smeta mi glačanje, niti bilo kakav drugi posao za tebe i tatu. Ja sam rođena i odgojena kao dama, pa makar morala brisati pod ili prati posuđe. Sada sam samo malo umorna, ali za pola sata bit ću spremna da opet učinim isto. A što se tiče toga da se gospodin Thornton bavi trgovinom, pa to sada ne može promijeniti, siroti čovjek. Njegovo obrazovanje vjerojatno mu neće mnogo koristiti." Margaret polako ustane i pođe u svoju sobu, jer nije mogla podnijeti mnogo više od toga. U tom se trenutku u kući g. Thorntona odvijao sličan, a opet različit prizor. Dama krupnih kostiju, koja je već zašla u stariju dob, sjedila je u turobnoj, ali lijepo namještenoj blagovaonici. Crte njezinog lica, kao i njezin stas, bili su snažni i krupni, ne debeli. Lice joj je mijenjalo izraze, a svi su bili jednako odlučni. U njezinom držanju nije bilo mnogo raznolikosti, ali oni koji bi je pogledali jednom, obično bi je pogledali ponovo. Čak su i prolaznici na ulici okretali glavu kako bi mogli malo duže gledati čvrstu, ozbiljnu, dostojanstvenu ženu koja nikada nije zastajala da bi čavrljala na ulici niti skretala od svojeg jasno definiranog cilja koji si je odredila. Bila je ukusno odjevena u čvrstu crnu svilu, kojoj niti jedna nit nije bila pohabana niti izbijeljena. Popravljala je veliki, dugački stolnjak najfinije teksture, povremeno ga podižući na svjetlo kako bi otkrila istanjena mjesta koja su zahtijevala njezinu pažnju. U sobi nije bilo niti jedne knjige osim Komentara na Bibliju Matthewa Henryja, čijih je šest dijelova ležalo posred masivnog ormara, obrubljeni posudom za čaj s jedne strane, a svjetiljkom s druge. U nekoj udaljenoj prostoriji čula se glazba s piana. Netko je vježbao morceau de salon8, svirajući vrlo brzo, tako da je u prosjeku svaka treća nota bila neprepoznatljiva, ili izostavljena, a pola glasnih tonova bilo je pogrešno, no izvođač nije bio ništa manje zadovoljan time. Gđa Thornton začuje korake odlučne poput njenih kako prolaze kroz vrata blagovaonice. "John! Jesi li to ti?" Njezin sin otvori vrata i uđe. "Zašto si se vratio tako rano? Mislila sam da ideš na čaj s onim prijateljem gospodina Bella, onim gospodinom Haleom?" 8

morceau de salon (fran.) — salonski komad

60

"I idem, majko. Došao sam se kući preodjenuti." "Preodjenuti! Hmpf! Kad sam ja bila djevojka, mladićima je bilo dovoljno da se odjenu jednom na dan. Zašto bi se trebao preodijevati za čaj sa starim svećenikom?" "Hale je ugledan gospodin, a njegova žena i kći su dame." "Žena i kći! Zar i one podučavaju? Čime se bave? Nikada ih nisi spomenuo." "Nisam, majko, jer nikada nisam vidio gospođu Hale. Gospođicu Hale vidio sam samo na pola sata." "Pazi da te ne upeca siromašna djevojka, Johne." "Mene nije moguće tako lako upecati, majko, mislim da to znaš. No, ne želim da o gospođici Hale govoriš na takav način, jer to me vrijeđa. Još nisam primijetio da me neka mlada dama pokušava upecati, a ne vjerujem niti da će si ova priuštiti taj uzaludan trud." Gđa Thornton nije željela popustiti sinu, ili je bila vrlo ponosna za svoj spol. "Dobro, samo kažem, pazi se. Možda naše djevojke iz Miltona imaju previše duha i manira da bi trčale za supruzima, ali ova gospođica Hale dolazi iz aristokratskih grofovija gdje su, ako su priče točne, bogati supruzi poželjna lovina." Čelo g. Thorntona nabora se, i on zakorači u sobu. "Majko", reče on kratko se podsmjehnuvši, "natjerat ćeš me da ti se ispovjedim. Jedini puta kad sam se susreo s gospođicom Hale, ponašala se prema meni s oholom pristojnošću koja je u sebi imala snažan prizvuk prijezira. Držala se na takvoj distanci od mene kao da je kraljica, a ja njezin skromni, neotesani vazal. Smiri se, majko." "Ne, neću se smiriti niti popustiti. Što ima ona, kći izopćenog svećenika, dizati nos na tebe! Ja se ne bih odijevala ni za koga od njih - drsku družinu - da sam na tvojem mjestu." On reče, dok je napuštao sobu: "Gospodin Hale je dobar, ljubazan i učen. Nije drzak. A što se tiče gospođe Hale, večeras ću ti reći kakva je ona, ako ćeš htjeti." Potom zatvori vrata i ode. "Prezreti mojeg sina, tretirati ga kao vazala, svašta! Hmpf! Voljela bih vidjeti gdje će naći takvoga! On je najbolje, najpostojanije srce koje sam ikad znala. Nema veze što sam mu majka - mogu vidjeti kako stvari što je, nisam slijepa. Znam što je Fanny, a znam i što je John. Prezreti njega! Mrzim je!"

61

10. POGLAVLJE KOVANO ŽELJEZO I ZLATO "Mi smo poput drveća koje brže raste kad ga protresu." GEORGE HERBERT

G. Thornton je napustio kuću a da se nije vratio u blagovaonicu. Prilično je kasnio, pa je brzim korakom krenuo prema Cramptonu. Bilo mu je stalo do toga da ne uvrijedi svojeg novog prijatelja kakvim kašnjenjem koje bi govorilo o manjku poštovanja. Crkveni sat odzvonio je sedam i trideset dok je stajao na vratima očekujući Dixon, koja se kretala polako. Ova je uvijek bila dvostruko jače razdražena kad se morala ponižavati otvaranjem vrata. Uvela ga je u malu primaću sobu, gdje ga je ljubazno pozdravio g. Hale, koji ga je poveo do svoje supruge. Njezino su blijedo lice i prilika umotana u rubac predstavljale tihu ispriku za hladnoću kojom ga je pozdravila. Margaret je palila svjetiljku kad je ušao, jer se već spuštala noć. Svjetiljka je obasjavala sredinu sumračne sobe čije prozore nisu, po svojoj staroj ladanjskoj navici, zatvorili žaluzinama sklanjajući se od noćnog neba i vanjske tame. Na neki način ta je soba predstavljala suprotnost onoj koju je napustio - njegova je bila lijepa, ali jednolična, bez znakova ženske ruke, osim tamo gdje je sjedila njegova majka, i nije imala nikakvu drugu funkciju osim objedovanja. To i jest bila blagovaonica, a njegova je majka najviše voljela sjediti u njoj, a njezina je volja bila zakon njihovog domaćinstva. No, primaća soba nije bila takva. Bila je dvostruko - ne, dvadeset puta profinjenija, ali niti približno toliko udobna. Ovdje nije bilo ogledala, niti komadić stakla koje bi odražavalo svjetlost, ispunjavajući onu funkciju koju ima voda u uređenom vrtu. Nije bilo pozlate, boje su bile tople i umjerene, a nadopunjavali su ih dragi, stari pamučni zastori i prekrivači za fotelje. Pod prozorom nasuprot vratima stajao je mali pisaći stol, a pod drugim se nalazilo postolje s visokom bijelom porculanskom vazom iz koje su se spuštali vijenci engleskog bršljana, blijedo zeleno lišće breze i lišće bukve boje bakra. Lijepe pletene košarice stajale su na raznim mjestima, a najednom stolu ležale su knjige koje nisu bile tu samo zbog lijepog uveza; činilo se kao da su nedavno odložene. Iza vrata stajao je još jedan stol postavljen za čaj, s bijelim stolnjakom, na kojem su stajali kolači od kokosa, te košarica puna naranči i rumenih američkih jabuka poslaganih na listovima. G. Thorntonu se činilo da je ovo ljubazno gostoprimstvo uobičajeno za tu obitelj, i da je osobito svojstveno Margaret. Ona je stajala pokraj čajnog stolića u svijetloj haljini od muslina, koja je u sebi imala mnogo ružičaste boje. Izgledala je kao da ne sudjeluje u razgovoru, već je bila usredotočena na šalice za čaj, među kojima su se njezine oble ruke boje slonovače kretale elegantno i bešumno. Na jednoj je vitkoj ruci nosila narukvicu, koja se spuštala na zaobljeno zapešće. G. Thornton je više pažnje posvetio njoj, gledajući je kako namješta ovaj problematični ukras, nego njezinom ocu. Činilo se da ga fascinira način na koji je nestrpljivo gurnula narukvicu dok se nije stegnula oko njezinog mekanog mesa, samo da bi se opet oslobodila i pala. Skoro da je uzviknuo "Evo je, opet pada!" Tako je malo posla na 62

postavljanju čaja preostalo nakon njegovog dolaska da je gotovo požalio što se tako brzo morao posvetiti hrani i piću, što ga je spriječilo u promatranju Margaret. Ona mu je pružila njegovu šalicu čaja ponosno, poput prkosne robinje, no primijetila je kad je ispio svoju šalicu i bio spreman za novu, i gotovo je žudio za tim da za njega učini ono što je učinila za svojeg oca, koji je uhvatio njezin mali prst i palac i poslužio se njima kao hvataljkama za šećer. G. Thornton je vidio kako se njezine prelijepe oči podižu prema njezinom ocu, pune svjetlosti, napola od smijeha a napola od ljubavi, dok se ova gestikulacija među njima odvijala, kako su mislili, neopaženo od ostalih. Margaret je još uvijek boljela glava, kao što je svjedočila njezino bljedilo i njezina šutnja, ali bila je odlučna ubaciti se u bilo koju podužu stanku, ako bi do nje došlo, kako se prijatelj, učenik i gost njezina oca ne bi osjetio zanemarenim. No, razgovor je tekao, i nakon što je posuđe za čaj odneseno, Margaret se povukla u kut, u blizinu majke, sa svojim pletivom. Osjetila je da može dozvoliti mislima da odlete, bez straha od toga da će iznenada morati ispuniti neku stanku u razgovoru. G. Thornton i g. Hale bili su uneseni u nastavak razgovora o nekoj temi koji su započeli tijekom prošlog susreta. Margaret je u sadašnjost vratila neka beznačajna, tiha majčina primjedba. Kad je iznenada podigla pogled s pletiva, ugleda razliku u izgledu njezina oca i g. Thorntona, koja kao da je simbolizirala njihove tako različite naravi. Njezin je otac bio vitka stasa, zbog čega se doimao višim no što je zaista bio, kada mu, kao u ovom slučaju, nasuprot ne bi stajao drugi čovjek visoke, krupne građe. Bore na očevom licu bile su blage i valovite, i često bi podrhtavanje ukazivalo na svaki osjećaj koji se javljao u njemu. Kapci su mu bili veliki i nadsvođeni, što je očima davalo neku čudnu, spokojnu ljepotu koja je bila gotovo ženstvena. Obrve su bile lijepo oblikovane u luk, ali su zbog veličine sanjivih kapaka bile smještene znatno iznad očiju. Na licu g. Thorntona, ravne su se obrve spuštale nisko nad bistrim, duboko usađenim, iskrenim očima, koje nisu bile neugodno oštre, ali su se činile dovoljno prodornima da poniknu u samo srce i bit onoga što je gledao. Nije imao mnogo bora na licu, ali te su bile čvrste, kao da su izrezbarene u mramoru, i nalazile su se uglavnom oko usana, koje su bile blago stisnute oko reda zubi, koji su bili tako besprijekorni i lijepi da bi, u rijetkim prilikama kad bi se nasmijao, zasjali poput sunčeve zrake. Taj bi osmijeh dolazio u trenutku i sjajio iz očiju, i promijenio bi cijeli njegov izgled iz ozbiljnog i odlučnog izraza čovjeka spremnog na sve, u snažan, iskren izraz uživanja u trenutku, kojeg ljudi, osim djece, rijetko pokazuju tako trenutno i neustrašivo. Margaret se svidio taj osmijeh - bila je to prva stvar koja joj se svidjela kod tog novog očevog prijatelja. Suprotnost njihovih naravi, koja se vidjela u svih ovim detaljima izgleda koje je upravo uočila, objašnjavala je sklonost koju su očito osjećali jedan prema drugome. Ona preokrene majčino pletivo i vrati se u svoje misli. G. Thornton je zaboravio na nju, kao da je i nema u prostoriji, toliko je bio zaokupljen objašnjavajući g. Haleu veličanstvenu snagu i osjetljivu ravnotežu moći parnog čekića, što je g. Halea podsjetilo na duha iz svjetiljke iz Arapskih noći - u jednom trenutku proteže se od neba do zemlje i ispunjava cijeli obzor, a u drugom se poslušno vraća u svjetiljku dovoljno malu da stane u ruku djeteta. "A ova zamišljena moć, praktično ostvarenje divovske misli, došla je iz uma jednog čovjeka iz našeg grada. Taj čovjek sposoban je nadograđivati svako čudo koje stvori i pretvarati ga u još veća čuda. A dodao bih da među nama postoje mnogi koji bi, kad bi on nestao, mogli uskočiti i nastaviti voditi rat koji prisiljava, i nastavit će prisiljavati, materijalnu snagu da se preda znanosti." "Vaše me hvalisanje podsjeća na stare stihove: 'Imam stotinu kapetana u Engleskoj', reče on, 'Jednako dobrih kao što je on bio'." 63

Na očeve riječi Margaret iznenada podigne pogled sa čuđenjem u očima. Kako li su, zaboga, došli od zupčanika do Chevyja Chasea? "To nije moje hvalisanje", odgovori g. Thornton, "to je obična činjenica. Neću poreći da sam ponosan što živim u gradu - bolje reći, okrugu - čije su aktivnosti urodile tako grandioznom koncepcijom. Radije bih bio čovjek koji radi i pati ovdje, čak i bezuspješan, nego da vodim dosadan, uspješan život u starim, istrošenim kolosijecima onoga što nazivate aristokratskim društvom na Jugu, koje životari u bezbrižnom besposličarenju. Čovjek bi se tamo mogao ulijepiti u med, tako da ne može ustati i poletjeti." "Griješite", reče Margaret, koju je napad na njezin voljeni Jug ražestio toliko da je stala u obranu s bojom u obrazima i ljutitim suzama u očima. "Ne znate ništa o Jugu. Ako i jest manje pustolovan i manje napredan - vjerujem da ne smijem reći i manje uzbudljiv - u odnosu na smjeli duh trgovine, koji se čini nužnim za stvaranje tako čudesnih izuma, tamo je i patnja manja. Ovdje na ulicama vidim ljude koji izgledaju kao da ih pritišće neka duboka tuga ili briga - koji nisu samo patnici, već su puni mržnje. Na Jugu imamo sirotinju, ali na njihovim licima nema tako strašnih izraza koji ukazuju na osjećaj nepravde kao što sam vidjela ovdje. Vi ne poznajete Jug, gospodine Thornton", zaključi ona, pa zašuti, ljutita na sebe što je toliko rekla. "A mogu li ja reći da vi ne poznajete Sjever?" upita on s neizrecivom blagošću u glasu, jer je vidio da ju je zaista povrijedio. Ona je i dalje odlučno šutjela, žudeći za ljupkim krajolicima koje je ostavila daleko u Hampshireu, strastvenom žudnjom od koje bi joj, da je progovorila, podrhtavao glas. "U svakom slučaju, gospodine Thornton", reče gđa Hale, "složit ćete se s time da je Milton mnogo zadimljeniji, prljaviji grad no ijedan grad na Jugu." "Bojim se da njegovu čistoću ne mogu braniti", reče g. Thornton uz brzi, vedar osmijeh, "no, Parlament traži od nas da spalimo svoj dim. Pretpostavljam da ćemo, poput dobre djece, učiniti ono što se traži od nas - vremenom." "Ali čini mi se da ste mi rekli kako ste načinili neke promjene na svojim dimnjacima, tako da se dim čisti, zar ne?" upita g. Hale. "Ja sam svoje dimnjake promijenio vlastitom odlukom, prije no što se umiješao Parlament. Bio je to trošak, ali vratio mi se time što sam uštedio ugljen. Nisam siguran da bih to učinio da sam čekao donošenje Zakona. U svakom slučaju, tada bih čekao da me netko prijavi i da me kazne, pa bih morao izvršiti sve što zakon od mene traži. No, zakoni čije provođenje zavisi o prijavama i kaznama postaju inertni zbog odbojnosti njihove mašinerije. Sumnjam da je posljednjih pet godina netko prijavio neki dimnjak u Miltonu, iako neki cijelo vrijeme pretvaraju trećinu svojeg ugljena u ono što se ovdje naziva 'neparlamentarni dim'." "Znam samo da je ovdje nemoguće održati zastore od muslina čistima više od tjedan dana, dok smo ih u Helstoneu držali i po mjesec dana i više, a na kraju tog razdoblja nisu bili ništa prljaviji. Što se tiče ruku - Margaret, što si rekla, koliko si puta oprala ruke prije podneva? Tri puta, zar ne?" "Da, mama." "Čini se da vam se ne sviđaju zakoni Parlamenta i cjelokupno zakonodavstvo koje utječe na vaš način upravljanja ovdje u Miltonu", reče g. Hale. "Da, ne sviđaju mi se, kao ni mnogima drugima. I to s pravom. Cijela mašinerija proizvodnje pamuka - a pri tome ne mislim na drvenu i željeznu mašineriju - tako je nova da nije čudo što ne funkcionira jednako dobro u svim svojim dijelovima. Kakva je bila prije 64

sedamdeset godina? A kakva je sada? Sirovine i rudače spojile su se; ljudi iste razine, prema kriteriju obrazovanja i društvenog položaja, iznenada su zauzeli različite položaje vlasnika i radnika, prema sposobnosti prepoznavanja mogućnosti i vjerojatnosti, koja je neke izdvojila i omogućila im da vide kakva se sjajna budućnost krije u onom grubom modelu sir Richarda Arkwrighta. Brzi razvoj onoga što bi se moglo nazvati novom industrijom dalo je tim ranim industrijalcima golemo bogatstvo i moć, i to ne samo u odnosu na radnike, već i u odnosu na kupce, i cijelo svjetsko tržište. Mogu vam kao primjer navesti oglas koji je prije manje od pedeset godina izašao u novinama u Miltonu, da taj i taj (jedan od pola tuceta proizvođača pamuka u to vrijeme) zatvara svoje skladište u podne svakoga dana, te da svi kupci moraju doći prije tog vremena. Zamislite čovjeka koji na taj način određuje vrijeme kad će prodavati a kada neće. Kad bi sada neki dobri kupac odlučio doći u ponoć, ja bih ustao i čekao sa šeširom u ruci njegovu narudžbu." Margaret iskrivi usnu, ali nešto ju je natjeralo da sluša. Nije se više mogla povući u svoje misli. "Spominjem takve stvari da bih vam opisao gotovo neograničenu moć koju su industrijalci imali početkom ovog stoljeća. Ta je moć opčinjavala ljude. Ako je čovjek bio uspješan u poslu, to nije bio razlog da ne bude uravnotežen i u drugim područjima. Naprotiv, njegov osjećaj za pravdu, kao i njegova jednostavnost, često su bivali potpuno ugušeni težinom bogatstva koje bi se spustilo na njegova ramena. Pričaju se čudne priče o divljoj ekstravaganciji života i danima zabave tih ranih gospodara pamuka. Isto tako, nema sumnje da su prema svojim radnicima bili pravi tirani. Znate onu poslovicu, g. Hale: 'Postavi prosjaka na konja, i odjahat će dovraga' - pa, neki od tih ranih industrijalaca odjahali su do vraga u veličanstvenom stilu, mrveći potkovama svojih konja ljudsko meso i kosti bez žaljenja. No, malo pomalo, nastala je i reakcija. Bilo je sve više tvornica, sve više vlasnika, i tražilo se sve više radnika. Moć industrijalaca i radnika postala je uravnoteženija, a sada se između nas odvija prilično ravnopravna bitka. Ne želimo se pokoriti odluci suca, a još manje miješanju uljeza koji nema pojma o stvarnom stanju stvari, zvao se taj uljez Vrhovni sud ili Parlament." "Je li nužno nazivati to bitkom između dvije klase?" upita g. Hale. "Prema terminu koji ste upotrijebili, dobivam uvid u način na koji vi doživljavate te stvari." "To je točno, a vjerujem da je to jednako nužno kao što je nužno da se mudrost i uljudnost uvijek suprotstavljaju i bore protiv neznanja i drskosti. To je velika ljepota našeg sustava - radnik se vlastitim trudom i ponašanjem može uzdići do položaja upravitelja, zapravo, svatko tko vlada sam sobom i ponaša se pristojno i razborito, te ispunjava svoje dužnosti, dolazi do naših redova. Ne mora uvijek postati upravitelj - može biti nadzornik, blagajnik, knjigovođa, pisar, netko na strani reda i autoriteta." "Ako sam vas dobro razumjela, vi sve one koji su iz bilo kojeg razloga neuspješni u napredovanju smatrate svojim neprijateljima", reče Margaret čistim, hladnim glasom. "Zasigurno, smatram da su neprijatelji sami sebi", reče on brzo, nemalo nadražen oholim prijekorom iskazanim njezinim tonom i držanjem. No, u trenutku, njegovo ga poštenje nagna da shvati kako su njegove riječi bijedan i nejak odgovor na ono što je ona rekla. Koliko god ona osjećala prijezir, on se osjećao dužnim objasniti sam sebi, što je moguće iskrenije, ono što je htio reći. To im je najbolje mogao opisati pričom iz vlastitog života, ali nije li to previše osobna tema za razgovor sa strancima? No, bio je to jednostavan, izravan način da objasni svoje riječi, pa on potisne stid od kojeg je njegov tamni obraz na trenutak porumenio, i reče: "Ne govorim vam to bez pokrića. Prije šesnaest godina moj je otac umro u bijedi. Odveli su me iz škole i morao sam postati čovjek (najbolje što sam mogao) za samo nekoliko 65

dana. Imao sam majku kakvom su samo rijetki blagoslovljeni - ona je žena velike moći i snažne volje. Otišli smo u ladanjski gradić, gdje je život bio jeftiniji nego u Miltonu, i gdje sam se zaposlio u prodavaonici tekstila (uzgred, bilo je to sjajno mjesto za učenje o trgovini). Iz tjedna u tjedan, naš se prihod popeo na petnaest šilinga, od čega se uzdržavalo nas troje. Moja me majka naučila da od tih petnaest šilinga redovito odvajam tri, i tako sam započeo i naučio se samodisciplini. Sada, kada majci u njezinim godinama mogu priuštiti onakav luksuz kakav zahtijeva njezina dob, a ne želje, u sebi joj svaki puta zahvaljujem na ranom učenju koje mi je omogućila. Smatram da sam uspio ne zbog sreće, zasluga ili talenta, već jednostavno zbog životnih navika koje su me naučile da prezirem užitke koje nisam u potpunosti zaslužio - zapravo, da i ne pomišljam na njih - i vjerujem da je ta patnja, za koju gospođica Hale kaže da je utisnuta na lica ljudi u Miltonu, samo prirodna kazna za užitke kojima su se nezasluženo odavali u nekom ranijem razdoblju života. Ne smatram da su osjetljivi ljudi koji povlađuju sami sebi vrijedni moje mržnje, ali doživljavam ih s prijezirom zbog slabosti njihovih karaktera." "Ali vi ste imali temelje dobrog obrazovanja", reče g. Hale. "Gorljivost kojom sada čitate Homera kazuje mi da to za vas nije nepoznata knjiga: čitali ste je i prije, i sada se samo podsjećate." "To je točno - čitao sam ga u školi. Usudio bih se reći da su me u tim danima smatrali prilično dobrim poznavateljem klasika, iako sam od tada zaboravio latinski i grčki. No, pitam vas, kakva je to bila priprema za život koji sam morao voditi? Nikakva. Baš nikakva. Što se tiče obrazovanja, svaki čovjek koji zna čitati i pisati ravan je meni po količini korisnog znanja koje sam ja u to vrijeme posjedovao." "No, ja se ne slažem s vama, ali ja sam u vezi toga možda pretjerano sitničav. Nije li vas pomisao na herojsku jednostavnost homerskog života ohrabrivala?" "Nimalo!" odvrati g. Thornton kroz smijeh. "Bio sam previše zaposlen da bih razmišljao o mrtvim ljudima, jer živi su me okruživali sa svih strana u borbi za komad kruha. Sada, kad sam osigurao majku na način koji priliči njezinim godinama, i kada je nagrađena za svoje prethodne napore, mogu se opet okrenuti toj staroj priči i uživati u njoj." "Rekao bih da moja primjedba dolazi od profesionalnog osjećaja da ništa nije ravno knjigama", odvrati g. Hale. Kad je g. Thornton ustao i namjerio poći, nakon što se rukovao s gospodinom i gospođom Hale, prišao je Margaret kako bi se na isti način oprostio od nje, no ona nije bila spremna na to. Jednostavno mu je kimnula glavom, iako joj je, kad je ugledala napola ispruženu ruku koja je brzo povučena, bilo žao što nije shvatila njegovu namjeru. Međutim, g. Thornton nije znao za njezino žaljenje, pa se uspravi do pune visine, i izađe, mrmljajući sebi u bradu: "Ponosniju, prkosniju djevojku nisam nikada vidio. Sjećanje na njezin prijezir potamnjuje čak i njezinu veliku ljepotu."

66

11. POGLAVLJE PRVI UTISCI "Kažu da željeza ima u krvi svih nas i zrnce ili dva možda je i dobro, ali njegova krv, što osjetih na svojoj koži, Sadrži u sebi previše čelika." ANON.

"Margaret!" reče g. Hale nakon što je otpratio svojeg gosta u prizemlje, "promatrao sam sa strahom tvoje lice kad je gospodin Thornton priznao da je radio kao prodavač u trgovini. Ja sam to saznao od gospodina Bella, pa sam znao što slijedi, ali napola sam očekivao da ćeš ustati i napustiti sobu." "O, tata, zar me stvarno smatraš tako glupom? Ta mi se priča svidjela više od svega drugog što je izrekao. Sve drugo bilo mi je odbojno, jer mi je zvučalo okrutno, ali o sebi je pričao tako jednostavno, s tako malo pretencioznosti koja trgovce čini vulgarnima, i s tolikim poštovanjem prema svojoj majci, da sam tada mnogo manje željela napustiti sobu nego što sam željela kad je pričao o Miltonu kao da je najbolje mjesto na svijetu, ili priznao da prezire ljude zbog nemarnog, rastrošnog života, a da i ne pomisli kako je njegova dužnost pomoći im da se promijene - osigurati im mali dio učenja kojeg je njegova majka pružila njemu, a kojem očito duguje svoj položaj, kakav god on bio. Ne, priča o tome kako je radio kao prodavač svidjela mi se više od svega." "Iznenađuješ me, Margaret", reče njezina majka. "Ti, koja si u Helstoneu uvijek optuživala ljude da se ponašaju kao trgovci! Smatram, gospodine Hale, da niste imali pravo predstavivši nam takvu osobu da nas niste upozorili što je on bio. Stvarno sam se bojala da mu ne pokažem koliko sam šokirana nekim dijelovima njegove priče. Otac mu je umro u 'bijednim okolnostima' - možda je radio u tvornici." "Nisam siguran da nije bilo i nešto gore od tvornice", odgovori njezin suprug. "Čuo sam mnogo o njegovom prijašnjem životu od gospodina Bella prije no što smo došli ovamo. Budući da vam je on ispričao dio, ja ću nadopuniti ono što je izostavio. Njegov otac nepromišljeno je kockao, izgubio sve i zatim se ubio, jer nije mogao podnijeti sramotu. Svi njegovi bivši prijatelji udaljili su se kad je otkriveno njegovo nepošteno kockanje - divlje i beznadno, s novcem drugih ljudi, htio je povratiti svoju skromnu imovinu. Nitko nije pomogao majci i ovom momku. Bilo je tu još jedno dijete, vjerujem da je bila djevojčica; bila je previše mlada da zarađuje, ali naravno, morali su je uzdržavati. Niti jedan prijatelj nije im pravovremeno izašao u susret, a gospođa Thornton očito nije bila osoba koja bi čekala nečiju milost. Zato su napustili Milton. Znao sam da je radio kao prodavač, i da su od njegove zarade živjeli dugo vremena, dok je dio te zarade njegova majka štedjela. Gospodin Bell rekao je da

67

su godinama živjeli od vodenaste kaše - nije znao kako, ali dugo nakon što su zajmodavci izgubili nadu da će im dug starog gospodina Thorntona ikada biti isplaćen (ako su se uopće i nadali tome nakon njegovog samoubojstva), ovaj se mladić vratio u Milton i tiho obišao sve zajmodavce, plaćajući im prvu ratu novca kojeg im je dugovao. Nije stvarao buku - nije okupljao sve zajmodavce - učinio je to tiho i potajno, ali platio je sve. Materijalno mu je pomogao jedan od zajmodavaca, zakučasti starac (kako kaže gospodin Bell), koji je gospodina Thorntona uzeo za partnera." "To je stvarno lijepo", reče Margaret. "Kakva je šteta što je takva narav ukaljana položajem miltonskog industrijalca." "Kako to ukaljana?" upita njezin otac. "Oh, tata, pa tim mjerenjem svega prema standardu bogatstva. Kad je govorio o mehaničkim uređajima, bilo je očito da ih smatra samo novim načinom širenja trgovine i stvaranja novca. A sirotinju oko sebe smatra siromašnom zbog njihove zloće, i ne suosjeća s njima samo zato što nemaju njegovu čeličnu narav i sposobnosti koje su ga učinile bogatim." "Nije govorio o zloći, govorio je o nepromišljenosti i samopovlađivanju." Margaret je prikupila majčino pletivo i pripremila se za spavanje. Kad je krenula iz sobe, zastala je - željela je reći nešto što bi zadovoljilo oca, ali što mora sadržavati i malo nezadovoljstva kako bi bilo iskreno. I tako, reče: "Tata, smatram da je gospodin Thornton vrlo upečatljiv čovjek, ali osobno, uopće mi se ne sviđa." "A meni se sviđa!" reče otac kroz smijeh, "Osobno, kako kažeš, i sve drugo u vezi njega. Ne smatram ga nekakvim junakom, niti bilo što slično tome. No, laka ti noć, dijete. Tvoja majka večeras izgleda tužno i umorno, Margaret." Margaret je već neko vrijeme sa strahom gledala majčin iscrpljeni izgled, a ova očeva napomena ispratila ju je u krevet s nekim nejasnim strahom koji joj je polegao na srce poput utega. Život u Miltonu bio je toliko drukčiji od života na koji je gđa Hale navikla u Helstoneu, gdje je stalno mogla izlaziti na svježi zrak. Sam je zrak bio tako različit, lišen svih životvornih elemenata, a obiteljske brige, nove i ružne, toliko su snažno pritiskale sve žene u obitelji da je imala dobrih razloga za strah da je zdravlje njezine majke teško narušeno. Bilo je i drugih znakova da nešto s gđom Hale nije u redu. Ona i gđa Dixon potajno bi razgovarale u njezinoj spavaonici, nakon čega bi gđa Dixon izlazila uplakana i ljutita, što je bilo njezino uobičajeno ponašanje kad bi neka nevolja njezine gazdarice zahtijevala njezino suosjećanje. Jednom je Margaret ušla u sobu odmah nakon što je gđa Dixon izašla, i otkrila majku na koljenima. Dok se iskradala, načula je nekoliko riječi, koje su očito bile molitva za snagu i strpljenje kako bi izdržala teške tjelesne patnje. Margaret je žudjela za time da obnovi vezu intimnog povjerenja koja je narušena njezinim dugim boravkom kod tete Shaw, i pokušala se milovanjem i nježnim riječima uvući natrag u najtopliji kutak majčinog srca. No, iako joj je majka uzvraćala milovanjima i nježnim riječima, na način koji bi je nekada razveselio, sada je osjećala da nešto taji od nje, i vjerovala je da je to povezano s njezinim zdravljem. Te je noći dugo ležala budna, planirajući kako da ublaži zao utjecaj njihovog života u Miltonu na njezinu majku. Trebalo je pronaći sluškinju koja bi stalno pomagala gđi Dixon, a za to je trebala posvetiti sve svoje vrijeme potrazi. Tada bi njezina majka mogla dobiti potpunu osobnu pažnju koju je zahtijevala, i na koju je navikla cijeli život. Nekoliko dana Margaretino vrijeme i misli bili su obuzeti posjetima uredima za zapošljavanje i razgovorima sa svakojakim nepriličnim ljudima, i s vrlo malim brojem onih

68

koji su bili i u najmanjoj mjeri prilični. Jednog poslijepodneva susretne na ulici Bessy Higgins, pa zastane kako bi porazgovarala s njom. "Pa, Bessy, kako si? Nadam se da ti je bolje sada kad se vjetar promijenio." "Bolje je, al opet i nije bolje, ak znate kaj vam hoću reći." "Baš i ne", odgovori Margaret s osmijehom. "Bolje mi je zato kaj ne kašljem cijelu noć, al mi je dosta Miltona, i jako si želim otići u zemlju Beulah. Kaj više razmišljam o tome, srce mi potone, i nije mi bolje, neg mi je još gore." Margaret se okrene, pa krene uz djevojku, koja je sporim, slabašnim korakom išla kući. Nekoliko trenutaka nije progovarala. Napokon, tiho upita: "Bessy, želiš li umrijeti?" Jer ona se sama bojala smrti, i grčevito željela živjeti, kao i svi mladi, zdravi ljudi. Sada je Bessy šutjela nekoliko trenutaka, a zatim odgovori: "Da ste vi živeli kak ja, i da ste se tak umorili od života, i da mislite 'Morti bude ovo trajalo pedeset ili šezdeset let' - nekad i traje - i da vam se zavrti u glavi i da vam pozli, i da vam se čini kak da se tih šezdeset let vrti oko vas i ruga vam se satima i minutama bez konca i kraja - o, velim vam da bi vam bilo drago kad bi vam doktor rekel kak se boji da ne bute dočekali zimu." "Zašto, Bessy, kakav je bio tvoj život?" "Pa valjda ništ gori od života mnogih drugih. Al ja sam se pobunila protiv toga, a oni nisu." "Ali što je to bilo? Znaš da sam ovdje strankinja, i da ne mogu tako brzo shvatiti što želiš reći kao da sam proživjela život u Miltonu." "Da ste došli k nama kak ste obećali da budete, morti bi vam i rekla. Al moj tata veli da ste isti kak i drugi za koje velimo 'daleko od oka, daleko od srca'." "Ne znam tko su ti drugi, ali imala sam mnogo posla, a da budem iskrena, zaboravila sam na svoje obećanje..." "Vi ste ga ponudili, mi nismo nikaj od vas tražili." "Zaboravila sam što sam rekla", nastavi Margaret tiho. "Trebala sam se sjetiti toga kad sam bila manje zaposlena. Mogu li sada poći s tobom?" Bessy brzo pogleda Margaretino lice, da bi vidjela je li njezina želja iskrena. Njezin oštar pogled pretvori se u sjetu i čežnju kad ju je dočekao Margaretin blagi, prijateljski pogled. "Nemam ja baš puno ljudi kaj im je stalo do mene. Dojdite ak hočete." I tako, nastavile su dalje u tišini. Kad su skrenuli u malo dvorište koje je gledalo na prljavu ulicu, Bessy reče: "Nemojte se plašiti ak je tata kod kuče i ak bude malo grub na početku. Vidite, svideli ste mu se, i jako je htel da dojdete k nama. Zato kaj ste mu se tak svideli je bil srdit i razočaran." "Ne boj se, Bessy."

69

No, Nicholas nije bio kod kuće kad su ušle. Krupna, neuredna djevojka, mlađa od Bessy, ali viša i snažnija, radila je za koritom na grub, spretan način, ali stvarala je toliko buke da je Margaret ustuknula od sućuti prema sirotoj Bessy, koja je sjela na prvi stolac, kao da ju je šetnja potpuno iscrpila. Margaret zamoli sestru čašu vode, i kad je ova potrčala da je donese (srušivši pritom rešetku ognjišta i prevrnuvši stolac), ona odveže vezicu kojom je bio pričvršćen Bessyn šeširić, kako bi joj pomogla da dođe do daha. "Kaj vi mislite da treba žaliti za takšnim životom?" napokon izlane Bessy. Margaret nije odgovarala, već joj prinese vodu ustima. Bessy ispije dug, grozničavi gutljaj, pa se nasloni i sklopi oči. Margaret ju je čula kako mrmlja sama sebi u bradu: '"Više neće gladovati niti žeđati, niti će ih obasjati sunce, niti će trpjeti žegu'." Margaret se sagne i reče: "Bessy, ne budi nestrpljiva da se riješiš svojeg života, kakav god on bio ili mogao biti. Sjeti se Onoga tko ti ga je podario, i učinio takvim kakav jest!" Trgnula se kad je iza nje progovorio Nicholas - ušao je a da ga nije primijetila. "Ne želim da propovijedate mojoj kćeri. I ovak joj je loše s njenim snovima i metodističkim tlapnjama, i vizijama gradova sa zlatnim vratnicama i dragim kamenjem. Ak je to veseli, nek joj bude, al ne želim da joj neko još više puni glavu s tim." "No, zasigurno", reče Margaret okrenuvši se, "vjerujete u ono što sam rekla, da joj je Bog podario život, i odredio kakav će to život biti?" "Ja ti verujem u ono kaj vidim, i ništ više. U to verujem, mlada damo. Ne verujem ni u sve kaj čujem - ne, niti približno. Čul sam mladu djevojku kak veli da zna gde živimo i kak je obećala da nam bu v posjet došla. A ovoj mojoj kćeri to se jako svidjelo, i puno se puta trgnula, kad nije znala da je gledam, kad bi čula nečije korake. Al napokon je došla - i dobrodošla je, sve dok ne propoveda nekaj o čem ne zna nikaj." Bessy je promatrala Margaretino lice; sada se odluči progovoriti, položivši šaku na Margaretinu ruku molećivom gestom. "Nemojte se srditi na njega - tak misli puno naših ljudi, puno. Da njih čujete, on vas ne bi tak iznenadil. Tata je jako dobar čovjek, ali oh!" reče ona padajući opet u očaj, "zbog onoga kaj ponekad pripoveda želim umrijeti više nego ikad, jer tak puno toga ima kaj bi htela znati, i tak sam zbunjena." "Sirota puca - sirota moja puca - žal mi je kaj te srdim, ali čovek mora istinu govoriti, a kad vidim kak danas svijet ide k vragu, i kak ljudi razbijaju glave stvarima o kojima nikaj ne znaju, a ostavljaju u neredu stvari kaj leže oko njih - ja velim, nemoj pričati o religiji i delaj ono kaj vidiš i kaj znaš. To je moje geslo. Jednostavno je i nije neizvedivo niti tak uzvišeno." No, djevojka je počela još usrdnije preklinjati Margaret: "Nemojte se srditi - on je dobar čovjek. Tu i tam mislim da bi bila žalosna čak i u Božjem gradu ak tate ne bu tam." Na obrazu joj zaplamsa boja groznice, a u oku se pojavi grozničavi plamen. "Al ti buš bil tam, japa! Bil buš! Oh, moje srce!" Ona položi ruku na srce i sablasno problijedi. Margaret je uhvati u naručje i položi njezinu umornu glavu na svoja prsa. Podigne joj mekane, rijetke pramenove s tjemena i opere ih vodom. Nicholas je shvatio što se događa brzinom ljubavi, a čak se i sestra raširenih očiju kretala tiše na Margaretino "Šššš!" Tada grč koji je nagoviještao smrt prođe, Bessy se pridigne i reče: "Išla budem spat - to mi je najbolje, ali", reče, pa dohvati Margaretine skute, "došla buš opet - znam da buš - samo reci!" 70

"Doći ću sutra", reče Margaret. Bessy se nasloni na oca, koji se pripremio da je ponese uza stubište. No, kad je Margaret ustala i krenula, on izusti preko volje: "Volel bi da ima Boga, da ga zamolim da vas blagoslovi." Margaret pođe vrlo rastužena i zamišljena. Zakasnila je na čaj kod kuće. U Helstoneu, kašnjenje na objed bilo je velika pogreška u očima njezine majke, ali činilo se da je to, kao i mnoge druge sitne nepravilnosti, izgubilo svoju moć da je razdraži, i Margaret je gotovo žalila za starim pritužbama. "Jesi li našla sluškinju, draga?" "Ne, mama, ta Anne Buckley ne bi mogla biti dobra." "Mogao bih i ja pokušati", reče g. Hale. "Svi su se drugi okušali s ovim teškim problemom. Pokušat ću. Možda ću ja biti Pepeljuga kojoj će cipelica napokon odgovarati." Margaret se jedva osmjehnula na ovu šalu, toliko ju je morilo sjećanje na posjet Higginsovima. "Što bi ti učinio, tata? Kako bi riješio taj problem?" "Pa, pitao bih neku dobru gazdaricu da mi preporuči nekoga koga poznaju ona ili njezine sluškinje." "Vrlo dobro. No, najprije moramo uloviti našu gazdaricu." "E, ulovila si je. Ili, bolje reći, ona dolazi u klopku, i ulovit ćeš je budeš li dovoljno vješta." "Kako to mislite, gospodine Hale?" upita njegova supruga znatiželjno. "Pa moj omiljeni učenik (kako ga Margaret zove) rekao mi je da njegova majka planira sutra posjetiti gospodina i gospođu Hale." "Gospođa Thornton!" uzvikne gđa Hale. "Majka o kojoj nam je pričao?" upita Margaret. "Gospođa Thornton - vjerujem da mu je to jedina majka", reče g. Hale tiho. "Voljela bih je upoznati. Zacijelo je neobična osoba", doda njezina majka. "Možda ima neku rođakinju koja bi nam mogla odgovarati, i kojoj bi se naša kuća mogla svidjeti. Zvučala je kao razumna, štedljiva osoba, pa bi mi se bilo tko iz te obitelji mogao svidjeti." "Draga", reče g. Hale u panici, "molim te da ne ostvariš tu zamisao. Pretpostavljam da je gospođa Thornton jednako ohola i uznosita na svoj način kao i naša mala Margaret, i da uopće ne želi misliti na ona vremena teškog života, siromaštva i štedljivosti o kojima on tako otvoreno govori. U svakom slučaju, siguran sam da ne bi željela da neki neznanci saznaju bilo što o tome." "No, to nije moja vrsta oholosti, tata, ako je uopće imam - s čime se ne slažem, iako me uvijek optužuješ za to." "Ne znam je li i ona tako ohola, ali prema nekim sitnicama koje sam saznao od njega, pretpostavljam da jest." Nije ih previše zanimalo što je njezin sin govorio o njoj. Margaret je samo željela znati mora li ostati kod kuće i dočekati taj posjet, jer to bi je spriječilo da pođe vidjeti kako je Bessy

71

sve do kasna, budući da je rano jutro uvijek provodila u kućanskim poslovima. No, tada se sjeti da ne smije prepustiti majci cjelokupni napor zabavljanja njihove posjetiteljice.

72

12. POGLAVLJE JUTARNJI POSJETI "Pa, što se mora, mora se." SAVJETOVANJE PRIJATELJA

G. Thornton imao je problema da uzdigne majku do željene razine uljudnosti. Nije često posjećivala ljude, a kada i jest, činila je to teška srca. Sin joj je poklonio kočiju, ali nije mu dopustila da kupi i konje za nju - njih su unajmljivali za svečane prilike kad bi išla u jutarnje ili večernje posjete. Imala je konje tek tri dana, i "odradila" je posjete svim svojim poznanicima, koji su sada bili na redu za uzvratne posjete. No, Crampton je bio predaleko da bi tamo išla pješice, i neprekidno je propitivala sina je li njegova želja da ona posjeti Haleove dovoljno snažna da unajme kočiju. Bila bi zahvalna da nije bilo tako, jer rekla je: "Ne vidim razloga u sprijateljavanju sa svim učiteljima Miltona - jednom bi mogao poželjeti da posjetim i suprugu Fannynog učitelja plesa!" "I bih, majko, da su gospodin Mason i njegova supruga bez prijatelja u stranom gradu, kao što su to Haleovi." "Oh, ne moraš se ljutiti. Ići ću sutra, samo sam htjela vidjeti jesi li načistu s time." "Ako ideš sutra, naručit ću konje." "Glupost, Johne. Netko bi rekao da si pun novca." "Još nisam, ali ovo s konjima sam čvrsto odlučio. Posljednji puta kad si se vozila kočijom, vratila si se kući s glavoboljom od poskakivanja." "Sigurna sam da se ja nisam žalila u vezi toga." "Ne! Moja majka nije sklona prituživanju", reče on s blagim ponosom. "Ali utoliko više moram paziti na tebe. A što se tiče Fanny, malo vježbe neće joj škoditi." "Ona nije načinjena od istog materijala kao ti, Johne. Ne bi to mogla podnijeti." Gđa Thornton zašutjela je nakon toga, jer njezine posljednje riječi odnosile su se na temu koja joj je zadavala veliku bol. Nesvjesno je gajila prijezir prema slabosti karaktera, a Fanny je bila slaba u onim stvarima u kojima su njezina majka i brat bili snažni. Gđa Thornton nije bila žena pretjerano sklona razmišljanju - umjesto dugih argumentacija i rasprava sama sa sobom, bila je sklona prosuđivati brzo i donositi čvrste odluke. Instinktivno je osjećala da ništa ne može osnažiti Fanny tako da strpljivo trpi poteškoće, ili se hrabro suoči s njima, i iako je nerado priznavala to sebi u vezi vlastite kćeri, to ju je navodilo da je iz sažaljenja tretira blago i nježno, onako kako majke obično tretiraju svoju slabu, boležljivu djecu. Stranac ili nepažljiv promatrač mogao bi pomisliti prema ponašanju gđe Thornton da ona daleko više voli Fanny od Johna, no bila bi to velika pogreška. Već je i sama smjela otvorenost kojom su majka i sin razgovarali jedno s drugim pokazivala koliko se oslanjaju na 73

čvrsto središte u duši onog drugoga. S druge strane, nelagodna nježnost kojom se gđa Thornton odnosila prema svojoj kćeri, i stid kojim je željela prikriti siromaštvo svojeg djeteta u svim onim vrlinama koje je sama nesvjesno posjedovala, i koje je toliko cijenila kod drugih, otkrivali su nedostatak sigurnog utočišta za njezine osjećaje. Nikada nije sina oslovljavala drukčije nego s "John", dok su za Fanny bili rezervirani nazivi poput "ljubavi", "draga" i tome slično. No, danonoćno je od srca zahvaljivala Bogu na njemu, i zbog njega je ponosno koračala među drugim ženama. "Draga Fanny! Danas ću unajmiti konje za kočiju kako bih posjetila Haleove. Ne bi li ti trebala poći do njegovateljice? Ona živi usput, a uvijek joj je drago kad te vidi. Mogla bi poći tamo dok sam ja kod gospođe Hale." "O, mama, to je tako daleko, a ja sam tako umorna." "Od čega?" upita gđa Thornton, a čelo joj se blago namršti. "Ne znam - od vremena, mislim. Tako je teško. Ne bi li mogla pozvati njegovateljicu ovamo, mama? Može doći kočijom i provesti ovdje ostatak dana, znam da bi to voljela." Gđa Thornton ne reče ništa, već odloži pletivo na stol i zamisli se. "Predaleko je da bi se noću vraćala kući pješice!" izjavi ona napokon. "Oh, ali poslat ću je kući kočijom. Nisam ni mislila da ide pješice." U tom trenutku uđe g. Thornton, koji je upravo kretao u tvornicu. "Majko! Ne moram ti ni reći da, ukoliko gospođi Hale, kao bolesnici, zatreba bilo što, ponudiš svoju pomoć." "Ako otkrijem da joj nešto treba, hoću. No ja nikada nisam bila bolesna, pa ne znam što je potrebno bolesnicima." "Pa, imaš tu Fanny, koja je rijetko bez nekakve bolesti. Možda će ti ona moći nešto predložiti - zar ne, Fanny?" "Nisam uvijek bolesna", reče Fanny uvrijeđeno, "i ne idem s mamom. Danas imam glavobolju i ne izlazi mi se." G. Thornton je izgledao ljutito. Majčin pogled sada je bio usmjeren na pletivo, na kojem je vrijedno radila. "Fanny! Želim da ideš", reče on autoritativno. "To ti neće štetiti, nego će ti koristiti. Poslušat ćeš me i poći, a da ti ne moram to ponavljati." Nakon tih riječi, on izjuri iz sobe. Da je ostao i trenutak duže, Fanny bi zaplakala zbog njegovog zapovjednog tona, čak i kad je rekao "Poslušat ćeš me." Ovako, samo je gunđala. "John uvijek govori kao da umišljam svoje bolesti, a sigurna sam da ih nikada ne umišljam. Tko su ti Haleovi oko kojih diže toliko prašine?" "Fanny, ne govori tako o svojem bratu. On ima neki dobar razlog, inače ne bi htio da idemo tamo. Požuri i odjeni se." No, ovaj mali sukob između njezinog sina i kćeri nije popravio stav gđe Thornton prema "tim Haleovima". Njezino ljubomorno srce ponavljalo je kćerino pitanje: "Tko su oni da bismo im posvećivali toliku pažnju?" To joj je pitanje ležalo na srcu dugo nakon što je Fanny zaboravila na svađu od ugode promatranja svojeg novog šeširića u ogledalu.

74

Gđa Thornton je bila stidljiva. Tek se posljednjih godina opustila dovoljno da zalazi u društvo, a u tom društvu nije uživala. Osjećala je zadovoljstvo kad bi sama priređivala večere, i kad bi kritizirala tuđe večere. No, ovo upoznavanje sa strancima bilo je nešto drugo. Bilo joj je nelagodno, i kad je ušla u malu primaću sobu Haleovih izgledala je još strože i ozbiljnije nego inače. Margaret je upravo šivala komadić tkanine za haljinicu namijenjenu djetetu koje je Edith očekivala - "Slabašno, neupotrebljivo", reče gđa Thornton sama sebi. Daleko više svidjelo joj se dvostruko pletivo gđe Hale - bilo je mnogo kvalitetnije. Cijela je prostorija bila puna ukrasnog pletiva čije je čišćenje moralo uzimati mnogo vremena, a vrijeme je bilo novac za ljude ograničenih prihoda. O svemu tome razmišljala je razgovarajući na svoj dostojanstveni način s gđom Hale i rabeći sve one stereotipne rečenice koje većina ljudi govori kad su im čula blokirana. Gđa Hale mnogo se više trudila u razgovoru, opčinjena nekom pravom starom čipkom koju je gđa Thornton nosila. Kako je kasnije pričala gđi Dixon: "To je čipka u onom starom engleskom vezu koji nije rađen posljednjih dvjesto godina, koja se ne može kupiti. Zacijelo se radi o nasljedstvu i pokazuje da je imala dobre pretke." I tako je vlasnica drevne čipke postala vrijedna većeg truda od onog uobičajene mlake ljubaznosti prema gostu, kako bi inače izgledao razgovor gđe Hale. U jednom trenutku je, Margaret, koja je naprezala mozak trudeći se razgovarati s Fanny, začula kako njezina majka i gđa Thornton započinju beskrajnu temu o posluzi. "Pretpostavljam da se ne bavite glazbom", reče Fanny, "budući da ne vidim piano." "Volim slušati dobru glazbu, ali sama ne znam svirati. Tata i mama ne mare mnogo za to, pa smo prodali stari piano kad smo doselili." "Ne znam kako možete živjeti bez njega. Meni se on čini životnom potrebom." "Petnaest šilinga tjedno, i od toga tri ušteđena!" pomisli Margaret. "Ali ona je morala biti vrlo mlada. Vjerojatno je zaboravila svoja osobna iskustva. No, sigurno zna za ta vremena." Kad je Margaret opet progovorila, njezin je ton bio za nijansu hladniji. "Vjerujem da ovdje imate dobre koncerte." "O, da! Sjajne! Najgore je to što su pretrpani. Organizatori primaju sve goste, bez ikakvih kriterija. No, tamo ćete jamačno čuti najnoviju glazbu. Dan nakon koncerta uvijek imam velike narudžbe za Johnson's." "Sviđa li vam se nova glazba samo zato što je nova?" "Oh, možete biti sigurni da je to moderno u Londonu, inače je pjevači ne bi izvodili ovdje. Bili ste u Londonu, naravno." "Da", reče Margaret. "Živjela sam tamo nekoliko godina." "Oh! London i Alhambra su dva mjesta koja silno želim posjetiti!" "London i Alhambra!" "Da, još otkad sam pročitala 'Priče iz Alhambre'. Jeste li čuli za njih?" "Mislim da nisam. No, putovanje do Londona vrlo je jednostavno." "Da", reče Fanny snizivši ton glasa, "ali mama nikada nije bila u Londonu, i ne razumije moju želju. Vrlo je ponosna na Milton - ja ga smatram prljavim, zadimljenim gradom. Vjerujem da joj se upravo zato sviđa još i više."

75

"Ako gospođa Thornton živi ovdje više godina, mogu razumjeti zbog čega joj se sviđa", reče Margaret svojim jasnim, zvonkim glasom. "Što to govorite o meni, gospođice Hale? Mogu li vas pitati?" Margaret se nije pripremila na to pitanje, koje ju je malo iznenadilo, pa je zastala, a gđica Thornton odgovori: "Oh, mama, promišljamo o tome zašto toliko voliš Milton." "Hvala lijepa", reče gđa Thornton, "ali ne mislim da moja prirodna ljubav prema gradu u kojem sam rođena i odrasla - i u kojem živim nekoliko godina - zahtijeva ikakvo promišljanje." Margaret je bila ljutita. Ovako kako je Fanny to izrekla, činilo se kao da drsko raspravljaju o osjećajima gđe Thornton, no zasmetao joj je i gospođin način iskazivanja uvrijeđenosti. Gđa Thornton nastavi nakon nekoliko trenutaka: "Znate li išta o Miltonu, gospođice Hale? Jeste li vidjeli neku od naših tvornica? Naša veličanstvena skladišta?" "Ne!" reče Margaret. "Još nisam vidjela ništa od toga." Ona osjeti kako ne govori iskreno skrivajući kako uopće ne mari za sve te stvari, pa stoga nastavi: "Tata bi me vjerojatno već poveo tamo da me to iole zanimalo. No, zaista nimalo ne uživam u obilasku tvornica." "To su vrlo zanimljiva mjesta", reče gđa Hale, "ali uvijek su tako bučna i prljava. Sjećam se kako sam jednom otišla u svilenoj ružičastoj haljini pogledati kako se proizvode svijeće, i haljina mi je bila potpuno uništena." "Vrlo je moguće", reče gđa Thornton povrijeđenim tonom. "Samo sam pomislila da biste, kao stranci koji su došli živjeti u grad koji je zahvaljujući naravi i napretku svoje osobite djelatnosti postao vodeći grad u državi, mogli biti zainteresirani da posjetite mjesta na kojima se ta djelatnost odvija, a koja su, koliko mi je poznata, jedinstvena u cijeloj zemlji. Ukoliko se gospođica Hale predomisli i ukoliko se zainteresira za industriju Miltona, mogu samo reći da će mi biti drago da joj dogovorim obilazak tiskare, ili tvornice za obradu trske, ili pak jednostavnijih operacija predenja koje se odvijaju u pogonu mojeg sina. Vjerujem da je tamo moguće vidjeti najnaprednije strojeve u njihovom savršenstvu." "Tako mi je drago da vam se ne sviđaju pogoni i tvornice, i sve te stvari", reče Fanny polušaptom, kad je ustala i krenula za svojom majkom, koja se poljuljanog dostojanstva opraštala od gđe Hale. "Mislim da bih voljela saznati sve o tome da sam na vašem mjestu", odgovori Margaret tiho. "Fanny!" reče njezina majka dok su se vozile kući, "bit ćemo ljubazni prema ovim Haleovima, ali nemoj stvarati jedno od svojih nepromišljenih prijateljstava s njihovom kćeri. Vidim da ti to neće koristiti. Majka se doima vrlo bolesnom, a mislim da je ugodna, tiha osoba." "Ne želim sklapati prijateljstvo s gospođicom Hale, mama", reče Fanny dureći se. "Mislila sam da ispunjavam svoju dužnost razgovarajući s njom i pokušavajući je zabaviti." "No, bilo kako bilo, John mora biti zadovoljan."

76

13.POGLAVLJE BLAGI POVJETARAC NA SPARNOM MJESTU "Sumnje i nevolje, bol i strah, i patnja, sve su to sjene, I sama smrt nemoćna je. Pustinjama beskrajnim možemo lutati, U labirintu se strašnom gubiti, Mračnim podzemljem prolaziti. No, ako jednog Vodiča poslušamo, l najstrašniji put, i najmračnija staza, Završit će u nebeskom svjetlu. I mi, razbacani na obalama raznim, Susrest ćemo se, nakon svih putovanja teških, Napokon u kući Oca našega!" R. C. TRENCH

Margaret pojuri na kat čim su gosti otišli, navuče šeširić i zaogrne se rupcem, pa pojuri kako bi vidjela kako je Bessy Higgins, i sjela i porazgovarala s njom što je moguće duže prije večere. Dok se probijala kroz uske, prometne ulice, osjećala je koliko su joj postale zanimljivije samim time što je počela brinuti za jednu od njihovih stanovnica. Mary Higgins, neuredna mlađa sestra, potrudila se urediti kuću koliko je mogla za očekivanu gošću. Oprala je sredinu poda, dok su pod stolcima, stolom i uz zidove ostale tamne mrlje. Iako je dan bio vruć, na ognjištu je gorjela vatra, pa je u sobi bilo kao u pećnici. Margaret nije znala da je obilno korištenje ugljena znak dobrodošlice s Maryne strane, i pomislila je da je ta vrućina potrebna Bessy. Bessy je, pak, ležala na kratkoj sofi smještenoj ispod prozora. Bila je mnogo slabija no prethodnog dana, i umorila se pridižući se svaki puta kad bi začula korake da vidi dolazi li Margaret. Sada, kad je Margaret došla i privukla stolac do nje, Bessy je ležala u tišini, zadovoljavajući se time da gleda Margaretino lice i dodiruje njezinu haljinu, diveći se finoći materijala poput djeteta. "Navek sam se pitala zakaj ljudi v Bibliji tak vole mekani štof. No, sigurno je lepo oblačiti se kao vi. Vaša odjeća tak je neobična. Većina odjeće gospode i gospođa umara me svojim bojama, ali vaša me nekak smiruje. Gde ste kupili ovu haljinu?" 77

"U Londonu", reče Margaret vedro. "Londonu! Bili ste v Londonu?" "Da, živjela sam tamo nekoliko godina. No, moj je dom bio u šumi, na ladanju." "Pričajte mi o tome", reče Bessy. "Voljela bi slušati o selu, i šumi i takvim stvarima." Ona se nasloni i sklopi oči, pa prekriži ruke na prsima. Ležala je savršeno mirno, kao da želi prihvatiti sve što bi Margaret mogla ispričati. Margaret nikada nije pričala o Helstoneu otkad ga je napustila, osim što je povremeno spominjala njegovo ime. U snovima bi ga viđala jasnije nego na javi, i kad bi padala u san, posjećivala je sva lijepa mjesta u svojem sjećanju. No, sada je otvorila srce ovoj djevojci: "Oh, Bessy, tako sam voljela dom iz kojeg smo otišli! Željela bih da ga možeš vidjeti. Ne mogu ti opisati ni polovinu njegove ljepote. Okružen je velikim stablima, čije se ravne grane protežu daleko, i stvaraju duboki hlad čak i u podne. No, iako svaki list za sebe izgleda mirno, cijelo vrijeme oko sebe možeš čuti šuškanje, ali ne u blizini. Šumsko je tlo ponekad mekano i fino poput baršuna, a ponekad ga vlaži neki mali, skriveni potočić što žubori pokraj tebe. U nekim dijelovima raste gusta paprat, čitave šume paprati - neka je u zelenoj sjeni, a neku prekrivaju zlatne zrake sunčeve svjetlosti - kao na moru." "Nigdar nisam videla more", promrmlja Bessy. "Al dajte nastavite." "Ovdje i ondje možeš vidjeti široke livade, tako visoko kao da su iznad krošnji drveća..." "To mi se sviđa. Tu dole mi je kak da se gušim. Kad izajdem, stalno želim odleteti u vis i videti v daljinu, i duboko udahnuti taj zrak. Milton me guši, i čini se mi da bi me očaral taj zvuk drveća o kojem govorite, koji traje i traje - zato me tolko boli glava v tvornici. A na tim livadama ni puno buke?" "Ne", reče Margaret, "samo tu i tamo poneka ševa pjeva visoko u zraku. Ponekad bih čula nekog farmera kako glasno i oštro razgovara sa svojim slugama, ali to bi bilo tako daleko da me samo podsjetilo kako drugi ljudi negdje daleko naporno rade, dok ja samo sjedim na vrijesi i ne radim ništa." "Negdar sam si mislila da bi se morti malo oporavila kad bar jedan dan ne bi morala ništ delati, kad bi samo počivala - dan na nekakvom mirnom mjestu kakvo je ovo o kojem govorite. No, sad sam imala puno slobodnih dana, i oni su me umarali isto kak me umaral posel. Nekad sam bila tak umorna da mi se činilo kak ni na nebu ne bi mogla uživati ak si najprije malo ne otpočinem. Prilično me strah da bum otišla ravno tam, i da se prije ne bum stigla naspavati v grobu." "Ne boj se, Bessy", reče Margaret položivši svoju ruku na Bessynu. "Bog ti može podariti savršeniji odmor od bilo kojeg odmora na zemlji, ili mrtvačkog sna u grobu." Bessy se nelagodno promeškolji, pa reče: "Voljela bi da mi tata ne govori takve stvari. Kak sam vam jučer rekla, i opet vam bum ponovila, on ima dobre namjere. Ali, vidite, iako mu danju ne verujem, noću - kad sam v bunilu, na pol sanjam a na pol sam budna, te mi se riječi vrate - oh, to je grdo! Onda si mislim, ak je ovo kraj svega, i ak sam rođena samo zato da celi život delam i da se razbolim na ovom groznom mjestu, s tom bukom tvornica navek v ušima, sve dok mi ne dojde da vrisnem nek stanu i daju mi malo mira, i z tim pamukom koji mi v pluća ulazi, tak da želim hmreti da bi mogla duboko udahnuti taj čisti zrak o kojem govorite, i kad se zmislim da moje majke više nema, i da joj nigdar ne bum mogla reći kolko je volim i ispričati joj sve svoje jade

78

- kad pomislim da je ovaj život kraj, i da nema Boga kaj bi obrisal suze iz svih očiju - jao si ga meni sirotici!" reče ona, pa ustane i snažno, gotovo grčevito uhvati Margaretinu šaku. "Mogla bi poludjeti i ubiti vas." Ona padne unatrag, potpuno iscrpljena ovim izljevom osjećaja. Margaret klekne pokraj nje. "Bessy, imamo Oca na nebesima." "Znam! Znam", jaukne ona, nelagodno okrećući glavom. "Tak sam zločesta. Rekla sam tak ružne stvari. Oh! Nemojte se uplašiti i prestati dolaziti. Ne bi vam mogla skinuti vlas s glave." Ona otvori oči i zagleda se u Margaret: "I verujem, morti i više od vas, u ono kaj nas čeka. Čitala sam knjigu Otkrivenja tak puno put da je znam napamet, i kad sam budna i prisebna, nigdar ne sumnjam u slavu kaj me čeka." "Ne razgovarajmo o mislima koje ti padaju na pamet kad si u bunilu. Više bih voljela čuti nešto o onome što si radila kad si bila zdrava." "Mislim da sam bila zdrava kad mi je majka hmrla, ali od tad nigdar više nisam bila v punoj snazi. Počela sam delati v predionici, i pamučne niti su mi ušle v pluća i otrovale su me." "Pamučne niti?" upita Margaret. "Pamučne niti", ponovi Bessy, "sitni komadi pamuka kaj lete zrakom dok ga predu, i ispunjavaju zrak. Izgledaju kak fina bela prašina. Vele da vam se obaviju oko pluća i stegnu ih. Bilo kak bilo, puno radnika iz predionice dobije sušicu, kašlju i pljuju krv, jer ih truju pamučne niti." "Ne može li se to nekako spriječiti?" upita Margaret. "Ne bi vam znala reći. Neke tvornice imaju velike kotače najednom kraju predionica koji stvaraju propuh i odnose prašinu, al taj kotač puno košta - morti i petsto ili šesto funti, a ne donosi nikakav profit. Zato ga samo rijetki gazde postavljaju. Čula sam i za ljude koji nečeju delati v tvornicama kaj imaju taj kotač, jer vele da su bili gladni zato kaj nemreju gutati pamučne niti, i da bi im trebali povećati plaće ako hoće da delaju na takvim mjestima. I tak, kotači ne odgovaraju ni gazdama ni radnicima. No, voljela bi da smo mi imali takav kotač." "Je li tvoj otac znao za to?" upita Margaret. "Je, i bilo mu je žal, ali naša je tvornica inače bila dobra. Tamo smo imali stare, dobre prijatelje, i otac se bojal pustiti me na neko strano mjesto, jer nekad me puno ljudi smatralo zgodnom curom, makar to ne bi mogli danas reći. Nisam htjela da misle kak sam lijena i razmažena, a majka je rekla da trebamo plaćati školu za Mary, dok je otac furt9 kupoval knjige i išel v razne škole. Sve je to koštalo, pa sam delate i delala, tak da se više nigdar, dok sam živa, ne bum rešila zujanja u ušima i pamučnih niti u plućima. To vam je to." "Koliko ti je godina?" upita Margaret. "V srpnju mi bude devetnajst." "I meni je devetnaest." Ona se rastuži više od Bessy pomislivši na razliku između njih. Trenutak ili dva nije mogla govoriti, pokušavajući primiriti osjećaje. "Kaj se tiče Mary", reče Bessy, "htela sam vas zamoliti da budete dobri z njom. Njoj je tek sedamnajst godina, i ona je najmlađa od nas. Ne bi voljela da dela v tvornici, al još ne znam kaj zna delati." 9

furt (hrv. kajkavski) — uvijek

79

"Ne bi mogla..." Margaret nesvjesno pogleda neočišćene kutove sobe, "Ne bi baš mogla raditi kao sluškinja, zar ne? Mi imamo staru, vjernu sluškinju, gotovo prijateljicu, kojoj je potrebna pomoć, ali vrlo je zahtjevna. Ne bi bilo dobro da joj pronađemo pomoćnicu koja bi je ljutila i smetala joj." "Ne, vidim. Imate pravo. Naša Mary je dobra puca, al je niko nije učil delati po kući. Ni imala mamu, a ja sam delala v tvornici, i mogla sam je samo koriti zato kaj loše dela ono kaj ja uopće ne znam delati. Voljela bi kad bi mogla živjeti kod vas." "Iako možda ne bi mogla doći k nama i živjeti kod nas kao sluškinja - to još ne znam uvijek ću joj nastojati biti prijateljica zbog tebe, Bessy. Sada moram poći. Doći ću opet čim budem mogla, ali ako to ne bude sutra, ili prekosutra, za tjedan dana ili za dva tjedna, nemoj misliti da sam te zaboravila. Možda ću imati mnogo posla." "Znam da me ne bute zaboravili. Od sad vam bum vjerovala. Sjetite se samo, za tjedan ili dva morti bum već mrtva i pokopana!" "Doći ću čim uzmognem, Bessy", reče Margaret, pa joj čvrsto stisne ruku. "Ali javi mi ako ti se pogorša." "Je, budem", reče Bessy uzvrativši stisak. Gđa Hale sve je teže i teže pobolijevala. Sada se bližila godišnjica Edithinog vjenčanja, i osvrnuvši se na gomilu problema koje su imali tijekom protekle godine, Margaret se zapita kako li im je uspjelo da ih prežive. Da je znala što je čeka, kako bi se samo bojala i skrivala se od budućnosti! A ipak, živjela je iz dana u dan, i to je vrijeme bilo vrlo podnošljivo - usred briga i žalosti našle bi se male, svijetle točke vedrine i zadovoljstva. Prije godinu dana, kad se vratila u Helstone i počela prepoznavati majčino prituživanje, gorko bi zajaukala pri pomisli na to da će dugo bolovati na stranom, usamljenom, bučnom i prometnom mjestu, i da će joj mnoge blagodati dotadašnjeg života biti uskraćene. No, kako su rasli ozbiljni i opravdani razlozi za žaljenje, u umu njezine majke pojavilo se novo strpljenje. Bila je blaga i tiho podnosila teške tjelesne patnje, gotovo suprotno tjeskobi i utučenosti koju je osjećala kada nije imala pravih razloga za to. G. Hale bio je u onoj fazi straha koja kod ljudi poput njega poprima oblik svjesne sljepoće za probleme. Kad je njegova kći izrazila strah, naljutio se više no ikada otkad ga je Margaret znala. "Stvarno, Margaret, sve više si umišljaš! Bog zna da bih se ja prvi uzbunio da je tvoja majka zaista bolesna. U Helstoneu bismo uvijek vidjeli kad je boli glava, čak i kad nam to nije rekla. Kad je bolesna, izgleda blijedo, a sada u obrazima ima jarku, zdravu boju, kao što je imala kad sam je upoznao." "Ali tata", reče Margaret oklijevajući, "znaš, mislim da je to rumenilo od boli." "Besmislice, Margaret. Kažem ti, previše si umišljaš. Mislim da si ti ona kojoj nije dobro. Sutra pozovi liječnika za sebe, a tada, ako će ti biti lakše, on može pregledati i tvoju majku." "Hvala ti, dragi tata. To će me zaista usrećiti." I ona mu priđe kako bi ga poljubila, ali on je odgurne - blago, ali tako kao da je iznijela neke neugodne misli, kojih se želi riješiti što prije, kao i njezine nazočnosti. On započne koračati gore - dolje po sobi. "Sirota Maria!" reče on, napola sam za sebe. "Volio bih kad bi čovjek mogao činiti ispravne stvari a da ne žrtvuje druge. Zamrzit ću ovaj grad, i samog sebe, ako... Molim te, Margaret, reci mi priča li majka često o starim mjestima, mislim, o Helstoneu?" "Ne, tata", reče Margaret tužno. 80

"Pa onda ne žali za njim, ne?" Uvijek me tješilo to što je tvoja majka tako jednostavna i otvorena da znam za sve njezine probleme, pa i najmanje. Nikada mi ne bi skrivala da ima ozbiljnih problema sa zdravljem, zar ne, Margaret? Siguran sam da ne bi. Nemoj mi onda iznositi te besmislene, morbidne ideje. Dođi, poljubi me, pa bježi u krevet." Čula ga je kako hoda po sobi (poput rakuna, govorile bi ona i Edith) dugo nakon što se ona polako razodjenula - dugo nakon što je legla i počela ga osluškivati.

81

14. POGLAVLJE POBUNA "Običavao sam Spavat noću duboko poput djeteta A sada, kada puhne vjetar, trgnem se, I pomislim na svojeg dječaka Na divljim morima. I tada mi se učini Da bilo je okrutno oduzeti mi ga Zbog takve sitnice." SOUTHEY

Nekako u to vrijeme Margaret je našla utjehu u činjenici da je majka postala intimnija i nježnija prema njoj no što je ikada bila još od djetinjstva. Bila joj je bliska poput povjerljive prijateljice - bila je to uloga za kojom je Margaret uvijek žudjela, i zavidjela je gđi Dixon što ona ispunjava tu ulogu. Margaret se trudila da odgovori na svako pozivanje na njezinu sućut a bilo ih je mnogo - čak i kad se radilo o sitnicama, koje ona ne bi ni primijetila ili smatrala važnima kao što slon ne bi smatrao važnim mali čunj pred sobom, koji ipak oprezno podiže na zapovijed svojeg vodiča. Sve je to Margaret približavalo nagradi, a da toga nije ni bila svjesna. Jedne večeri, kada je g. Hale bio odsutan, njezina majka je počela razgovarati s njom o njezinom bratu Fredericku, temi o kojoj je Margaret žarko željela postaviti pitanja, i gotovo jedinoj temi u kojoj je njezina plahost prevladala njezinu urođenu otvorenost. Što je više željela čuti nešto o njemu, bilo je manje vjerojatno da će otvoreno pitati. "O, Margaret, prošle je noći bilo tako vjetrovito! Vjetar je urlao niz dimnjak u našu sobu! Nisam mogla spavati. Nikada ne mogu kada tako strašno puše. Počela sam patiti od nesanice kad je Frederick bio na moru, a sada, ako se ne probudim odmah, sanjam ga u nekom olujnom moru, s golemim, bistrim zidovima od valova zelenim poput stakla s obje strane njegova broda, ali daleko višim od jarbola, koji se prelijevaju preko broda s onom okrutnom, strašnom bijelom pjenom, poput kakve orijaške zmije s krestom. To je stari san, ali uvijek mi se vraća tijekom vjetrovitih noći, sve dok se sa zahvalnošću ne probudim, i ne sjednem uspravno i ukočeno u krevetu od užasa. Siroti Frederick! Sada je na kopnu, pa mu vjetar ne može nauditi, iako mislim da bi ga mogao oboriti neki od onih visokih dimnjaka." "Gdje je sada Frederick, mama? Naša pisma upućena su Messrs. Barbouru, u Cadiz, to znam, ali gdje je on?" "Ne mogu se sjetiti imena mjesta, ali on se ne preziva Hale, to moraš zapamtiti, Margaret. U uglu svakog pisma možeš vidjeti slova F. D. Promijenio je prezime u Dickenson. 82

Željela sam da uzme ime Beresford, na koje bi imao i pravo, ali tvoj je otac smatrao da to ne bi bilo dobro. Mogli bi ga prepoznati, znaš, da ga zovu mojim imenom." "Mama", reče Margaret," ja sam bila kod tete Shaw kad se sve to dogodilo, i vjerojatno nisam bila dovoljno stara da mi sve ispričate. No sada bih voljela znati, ako smijem - ako ti razgovor o tome ne izaziva preveliku bol." "Bol! Ne", odvrati gđa Hale, a obrazi joj porumene. "No bolno mi je pomisliti da možda nikada više neću vidjeti svojeg dragog dječaka. Bio je u pravu, Margaret. Mogu oni pričati što žele, ali ja imam njegova pisma, i vjerovat ću njemu, iako mi je sin, prije no što ću vjerovati bilo kojem vojnom sudu na svijetu. Pođi do mojeg japanskog ormarića, draga, i u drugoj ladici slijeva pronaći ćeš paket s pismima." Margaret učini tako. Bila su to žuta pisma, s mrljama od morske vode, i s onim posebnim mirisom morskih pisama. Margaret ih je odnijela majci, koja je drhtavim prstima odvezala svilene niti. Ona prouči datume, pa ih pruži Margaret na čitanje, žurno i tjeskobno komentirajući sadržaj gotovo i prije no što je njena kći shvatila o čemu se radi. "Vidiš, Margaret, kapetan Reid nije mu se svidio od početka. On je bio drugi poručnik na brodu - Orionu - na kojem je Frederick plovio po prvi puta. Siroti momčić, kako li je dobro izgledao u svojoj odori mladog časnika, režući svojim bodežom sve novine kao da drži nožić za papir! No, tom gospodinu Reidu Frederick se od samog početka nije sviđao. A tada - čekaj! To su pisma koja je napisao na Russelu. Kad je premješten na taj brod, i kad je otkrio da njime zapovijeda njegov stari neprijatelj kapetan Reid, htio je svu tiraniju podnijeti strpljivo. Gledaj! Ovo je to pismo. Pročitaj ga, Margaret. Tu gdje kaže - čekaj - 'Moj otac može računati na mene da ću podnijeti s odgovarajućim strpljenjem sve što jedan časnik i gospodin može podnijeti od drugoga. No, priznajem da od svojeg bivšeg kolege, mojeg sadašnjeg kapetana, očekujem sa strahom dugu tiraniju na Russelu.'. Vidiš, obećava da će biti strpljiv, i sigurna sam da je i bio, jer on je bio dječak najbolje moguće naravi, kad se ne bi ražestio. Je li to ono pismo u kojem govori o nezadovoljstvu kapetana Reida prema mornarima jer nisu odradili brodski manevar brzo poput Avengera? Vidiš, kaže da su imali mnoge nove mornare na Russelu, dok je posada Avengera bila u službi gotovo tri godine, i nisu imali što drugo raditi no progona trgovaca robljem i uvježbavanja svojih ljudi, tako da su ovi trčali gore - dolje po jedrima poput štakora ili majmuna." Margaret je polako čitala pismo, koje je bilo napola nečitko jer tinta je izblijedjela. Mogla je to biti - vjerojatno i jest - priča o načinu na koji se kapetan Reid ljutio na sitnice, što je pripovjedač u velikoj mjeri preuveličao, jer je to pisao neposredno nakon svađe. Dok su neki mornari bili na vrhu glavnih jedara, kapetan im je zapovjedio da se utrkuju dolje, zaprijetivši im da će posljednji biti išiban deveterostrukim bičem. Čovjek koji je bio najviše na jarbolu shvatio je da mu je nemoguće prestići kolege, a strašno je zazirao od sramote bičevanja, pa se očajnički bacio u dubinu kako bi uhvatio konopac na koji je stajao znatno niže, promašio ga je, pao na palubu i onesvijestio se. Živio je još samo nekoliko sati, i raspoloženje posade ključalo je od bijesa kad je mladi Hale pisao pismo. "No, to smo pismo dobili tek mnogo, mnogo kasnije nakon što smo saznali za pobunu. Siroti Fred! Rekla bih da mu je predstavljalo utjehu pisati o tome, iako nije znao kako poslati pismo, siroti momak! A onda smo vidjeli izvještaj u novinama - mnogo prije no što je Fredovo pismo stiglo do nas - da je na Russellu izbila strašna pobuna, i da su pobunjenici zauzeli brod, koji je, pretpostavilo se, prešao u pirate, i da su kapetana Reida ostavili u čamcu s nekoliko ljudi, časnika ili tako nešto, čija su imena pobrojana, jer ih je pokupio Zapadno indijski parobrod. Oh, Margaret! Kako je tvojem ocu i meni pozlilo kad smo pročitali tu listu i vidjeli da nema imena Fredericka Halea. Mislili smo da se zacijelo radi o pogrešci: siroti Fred 83

bio je tako dobar momak, iako možda previše strastven, i nadali smo se da je ime Hale zamijenjeno imenom Carr, koje je bilo na listi - novinari su tako nemarni. Sljedećeg dana, oko vremena dolaska pošte, tata je otišao u Southampton po novine, a ja nisam mogla čekati kod kuće, pa sam mu pošla u susret. Došao je vrlo kasno - mnogo kasnije nego što sam mislila; Sjela sam pod živicu da ga pričekam. Napokon je došao - ruke su mu opušteno visjele, glava mu je bila spuštena i hodao je teškim korakom, kao da mu je svaki korak naporan. Margaret, i sada ga vidim." "Nemoj dalje pričati, mama. Razumijem sve", reče Margaret, naslonivši se nježno majci uz bok i poljubivši joj ruku. "Ne, ne možeš, Margaret. Ne može nitko tko ga nije tada vidio. Jedva sam ustala i pošla mu u susret - činilo mi se da se sve vrti oko mene. Kad sam došla do njega, nije progovarao, i nije bio iznenađen što me vidi tamo, na više od tri milje od doma, pokraj bukve u Oldhamu. No, uhvatio je moju ruku svojom, i milovao mi šaku, kao da me želio umiriti nakon nekog jako teškog udarca. Kad sam toliko drhtala da nisam mogla govoriti, uzeo me u naručje i spustio svoju glavu na moju, i počeo se tresti i plakati čudnim, prigušenim glasom, dok sam se ja ukočila od straha, i preklinjala ga da mi kaže što je čuo. A tada mi je grčevitim pokretima, kao da netko drugi pokreće njegovu ruku protiv njegove volje, pružio zlobne novine, koje su našeg Fredericka nazivale 'izdajnikom najgore vrste' i 'nezahvalnom sramotom svoje profesi je'. Oh! Ne mogu ti ispričati kakve su sve ružne riječi koristili. Uzela sam novine čim sam ih pročitala i pokidala ih u komadiće - oh, Margaret, vjerujem da sam ih raskomadala zubima. Nisam plakala. Nisam mogla. Obrazi su mi gorjeli poput vatre, i oči su mi plamtjele u glavi. Vidjela sam kako me tvoj otac tmurno gleda. Rekla sam mu da je to laž, i bila je. Mjesecima kasnije stiglo je ovo pismo - vidiš što je isprovociralo Fredericka. Nije se pobunio zbog sebe i svoje povrijeđenosti, ali rekao je kapetanu Reidu što misli, i stvari su pošle od zla na gore. Vidiš, većina mornara stala je uz Fredericka." "Mislim, Margaret", nastavi ona nakon stanke slabašnim, drhtavim, iscrpljenim glasom, "da mi je to drago - ponosnija sam na Fredericka što se pobunio protiv nepravde, nego što bih bila da je bio samo poslušan časnik." "Sigurna sam da i ja jesam", reče Margaret čvrstim, odlučnim glasom. "Lojalnost i poslušnost prema mudrosti i pravdi su u redu, ali još je bolje suprotstaviti se arbitrarnoj moći koja se koristi nepravedno i okrutno - ne zbog sebe, nego zbog drugih, onih bespomoćnih." "Zbog svega toga, još bih više voljela vidjeti Fredericka - samo još jednom. On je bio moje prvo dijete, Margaret." Gđa Hale izgovorila je ovo tužno, gotovo kao da se ispričava zbog te silne želje, kao da ona na neki način obezvrjeđuje njezino preostalo dijete. No, takvo što nikada nije palo Margaret na pamet. Razmišljala je o tome kako bi mogla ispuniti majčinu želju. "Bilo je to prije šest ili sedam godina - bi li ga i danas izveli pred sud, majko? Kad bi došao i suočio se sa suđenjem, kakva bi bila kazna? Zacijelo bi im mogao predočiti dokaze o snažnoj provokaciji." "To ne bi koristilo", odgovori gđa Hale. "Neki od mornara koji su bili s Frederickom uhvaćeni su, i na Amiciji im je održan vojni sud. Vjerovala sam sve što su rekli u svoju obranu, jadni momci, jer slagalo se s Frederickovom pričom, ali nije im koristilo". Po prvi puta tijekom razgovora gđa Hale je zaplakala. No, nešto je nagnalo Margaret da od majke sazna informaciju o onome što je pretpostavljala, ali se toga užasavala. "Što im se dogodilo, mama?" upita ona.

84

"Obješeni su o jarbol", reče gđa Hale tmurno, "a najgore je bilo to što je sud, izričući im smrtnu presudu, rekao da su dopustili da ih njihovi nadređeni časnici odvedu na krivi put." Nakon ovoga, dugo su šutjele. "A Frederick je bio u Južnoj Americi nekoliko godina, zar ne?" "Da. A sada je u Španjolskoj. U Cadizu, ili negdje u blizini. Ako dođe u Englesku, objesit će ga. Nikada više neću vidjeti njegovo lice, jer ako se vrati u Englesku, objesit će ga." Margaret joj nije mogla pružiti nikakvu utjehu. Gđa Hale okrenula je lice prema zidu i ležala savršeno nepokretno u majčinskom očaju. Nikakve riječi nisu ju mogle utješiti. Izvadila je svoju šaku iz Margaretine pomalo nestrpljivim pokretom, kao da želi ostati nasamo sa sjećanjem na svojeg sina. Kad je g. Hale ušao, Margaret je izašla, pritisnuta očajem, jer nije mogla vidjeti nikakvu svjetlost nigdje na obzoru.

85

15. POGLAVLJE VLASNICI I RADNICI "Misao se bori s mišlju; iskra istine iskače iz sudara mača i štita." W. S. LANDOR

"Margaret", reče njezin otac sljedećeg dana, "moramo uzvratiti posjet gospođi Thornton. Majka ti se ne osjeća najbolje, i misli da ne može hodati tako daleko, ali ti i ja poći ćemo danas poslijepodne." Dok su hodali, g. Hale počeo je pričati o zdravlju svoje supruge s prikrivenim strahom. Margaret je bilo drago što se taj osjećaj napokon probudio u njemu. "Jesi li razgovarala s liječnikom, Margaret? Jesi li ga pozvala?" "Ne, tata, rekao si da će doći pregledati mene. Ja sam sada dobro. Kad bih samo znala nekog dobrog liječnika, pošla bih k njemu danas poslijepodne i zamolila ga da dođe, jer sigurna sam da je mama teško bolesna." Izgovorila je ovu istinu tako izravno i čvrsto zato što je njezin otac potpuno zatvorio um pred takvom idejom kad je posljednji puta izrekla svoje mišljenje. No, to se sada promijenilo. On odgovori očajnim glasom: "Misliš li da ima neku skrivenu bolest? Misliš li da je zaista teško bolesna? Je li Dixon rekla nešto? Oh, Margaret! Progoni me strah da ju je naš dolazak u Milton ubio. Moja sirota Maria!" "Oh, tata, i ne pomišljaj na takve stvari", reče Margaret zgranuto. "Nije dobro, to je sve. Mnogo ljudi oboli na neko vrijeme, ali uz dobar liječnički savjet, bude im bolje i postanu jači no ikada prije." "No je li Dixon rekla nešto o njoj?" "Ne! Znaš da Dixon uživa u tome da od sitnica pravi misterije, a u vezi maminog zdravlja nije bila previše tajanstvena, što me i uznemirilo, to je sve. Vjerujem da je to bezrazložno. Znaš, tata, i sam si neki dan rekao da si umišljam." "Nadam se i vjerujem da je tako. Ali nemoj razmišljati o onome što sam tada rekao. Drago mi je što ti je majčino zdravlje na pameti. Nemoj se bojati ispričati mi svoja razmišljanja. Volim ih čuti, iako sam ti odgovorio kao da sam ljut. No zamolit ćemo gospodu Thornton da nam preporuči nekog dobrog liječnika. Nećemo bacati novac na bilo koga, uzet ćemo samo prvoklasnog. Čekaj, moramo skrenuti ovamo." Ulica nije izgledala kao da bi mogla sadržavati neku kuću dovoljno veliku da bude prebivalište gđe Thornton. Izgled njezinog sina nikada nije ukazivao na kuću u kakvoj živi. 86

Nesvjesno, Margaret je umislila da visoka, krupna, lijepo odjevena gđa Thornton mora živjeti u kući koja nalikuje njoj. No, ulica Marlborough sastojala se od dugog niza malih kuća, s gdjekojim zidom; barem je to bilo ono što su mogli vidjeti s mjesta na kojem su ušli. "Siguran sam da mi je rekao da živi u ulici Marlborough", reče g. Hale zbunjeno. "Možda je život u vrlo maloj kući jedan od njegovih načina uštede koji još uvijek prakticira. No, ovdje je mnogo ljudi, pitat ću nekoga." Ona upita prolaznika, koji joj odgovori da g. Thornton živi u blizini tvornice, i pokaže joj ulazna vrata na kraju dugog, turobnog zida kojeg su vidjeli. Ulazna vrata bila su poput običnih vrtnih vrata. S jedne strane nalazile su se velike zatvorene vratnice za ulaz i izlaz kočija i kola. Čuvar vrata pustio ih je u dugo dvorište, s čije su jedne strane bili poslovni uredi, a s druge golema zgrada tvornice s mnogo prozora, odakle je neprekidno dopirao zvuk mašinerije i stenjanje parnog stroja, što je bilo dovoljno da zagluši one koji su živjeli unutar imanja. S druge strane zida uz koji se protezala ulica, u jednom od užih dijelova dvorišta, nalazila se lijepa kamena kuća - istina, pocrnjela od dima, ali s vrlo čistom fasadom, prozorima i stubama. Bila je to očito kuća izgrađena prije oko pedeset ili šezdeset godina. Kameno pročelje - dugi, uski prozori i njihov broj, stube koje su vodile do ulaznih vrata s obje strane, obrubljene ogradom - sve je to svjedočilo o starosti kuće. Margaret se samo pitala zašto ljudi koji su si mogli priuštiti da žive u tako dobroj kući i održavaju je tako urednom nisu radije živjeli u mnogo manjoj kući na ladanju, ili čak u nekom predgrađu, umjesto što žive u stalnoj buci i smogu tvornice. Njezine uši, nenavikle na tu buku, jedva su mogle čuti očev glas dok su stajali na stubama i čekali da se otvore vrata. I dvorište, s velikim vratima u zidu koji je predstavljao granicu posjeda, pružalo je bijedan vidik iz dnevnih soba u kući, kao što je Margaret otkrila kad su se popeli uz staromodne stube, i kad su uvedeni u primaću sobu, čija su tri prozora bila smještena sa strane ulaznih vrata i s desne strane od ulaza. U primaćoj sobi nije bilo nikoga. Činilo se kao da u njoj nije bilo nikoga otkad je pokućstvo prekriveno tako pažljivo kao da se očekuje da će lava preplaviti kuću, i da će biti ponovno otkrivena tisuću godina kasnije. Zidovi su bili ružičasti i zlatni; dezen na sagu predstavljao je cvijeće na svijetloj podlozi, ali bio je pažljivo prekriven platnenim indijskim sagom, pohabanim i bezbojnim. Zastori na prozorima bili su čipkasti, a svaki naslonjač i sofa bili su prekriveni vlastitim pletivom. Velike statue od alabastera zauzimale su svaku ravnu površinu, zaštićene od prašine staklom. U sredini prostorije, točno ispod prekrivenog lustera, nalazio se veliki okrugli stol, s lijepo uvezenim knjigama smještenim u pravilnim razmacima u krug na njegovoj poliranoj površini, poput žbica kotača obojenog vedrim bojama. Sve je odražavalo svjetlo, ništa ga nije apsorbiralo. Cijela je soba izgledala nekako šareno, točkasto i iscrtano, što je Margaret izgledalo tako ružno da nije niti shvatila kolika je urednost potrebna da sve ostane tako bijelo i čisto pokraj takvog zraka, i koliko je sredstava potrebno utrošiti da bi se osigurao taj učinak ledene, snježne neudobnosti. Gdje god bi pogledala, vidjela je dokaze brige i truda, ali ne usmjerenih tako da stvore ugodno okruženje i mirnu atmosferu doma, već da ukrase prostor, a zatim očuvaju te ukrase od prašine i uništenja. Imali su vremena promotriti sobu i porazgovarati tihim glasovima prije no što se pojavila gđa Thornton. Razgovarali su o stvarima koje su svi smjeli čuti, ali u takvim prostorijama ljudi obično priguše glasove, kao da ne žele probuditi uspavanu jeku. Napokon, uđe gđa Thornton, odjevena u šuškavu, lijepu haljinu od crne svile, kakvu je i obično nosila. Njezini muslini i čipke bili su ravni čistoj bjelini muslina i pletiva diljem sobe, ali nisu ih nadmašivali. Margaret joj objasni zbog čega njihova majka nije došla s njima kako bi uzvratila posjet, ali nije željela previše potaknuti očeve strahove, pa je njezino objašnjenje bilo samo djelomično, i ostavilo je gđi Thornton utisak da je gđa Hale samo privremeno 87

damski indisponirana, i da bi to mogla zaboraviti da je imala dovoljno jak motiv, ili da su mogli odgoditi posjet ukoliko je njezino stanje bilo preteško da bi izlazila toga dana. Sjetila se konja kojeg su unajmili za njezinu kočiju za posjet Haleovima, i kako je g. Thornton zapovjedio Fanny da pođe s njom kako bi im iskazali najveće poštovanje. Gđa Thornton osjetila se blago uvrijeđenom i nije iskazala Margaret nikakvo suosjećanje - u stvari, nije uopće komentirala izjavu o indisponiranosti njezine majke. "Kako je gospodin Thornton?" upita g. Hale. "Bojao sam se da mu nije dobro kad sam pročitao njegovu žurno napisanu poruku od jučer." "Moj sin rijetko pobolijeva, a kad je bolestan, nikada ne govori o tome i ne traži u tome ispriku da nešto ne učini. Rekao mi je da jučer nije imao vremena čitati s vama, gospodine. Sigurna sam da mu je zbog toga bilo žao - on cijeni vrijeme koje provodi s vama." "Siguran sam da je i meni jednako stalo do toga", reče g. Hale. "Osjećam se ponovo mladim kada vidim njegovo uživanje i poštovanje prema svemu lijepom u klasičnoj literaturi." "Ne sumnjam da su klasici vrlo poželjni za ljude koji imaju slobodnog vremena. No, priznajem, moj ih je sin ponovno počeo proučavati protiv moje volje. Cini mi se da vrijeme i mjesto u kojem živi zahtijeva svu njegovu energiju i pažnju. Klasici mogu poslužiti ljudima koji besciljno provode svoje živote na ladanju ili na učilištima, ali ljudi iz Miltona trebali bi svoje misli i svoju snagu usredotočiti na svakodnevne poslove. To je barem moje mišljenje." Posljednju rečenicu izrekla je s ponosom koji je izobličio prividnu skromnost. "Ali, ako je um predugo usredotočen samo na jednu stvar, postat će krut, i neće moći upiti druge stvari.", reče Margaret. "Ne razumijem što želite reći time da um postaje krut. Ne sviđaju mi se one vrckave osobe koje su danas zaokupljene jednom stvari, a sutra je potpuno zaborave zbog nekog drugog interesa. Brojni interesi ne pristaju životu miltonskog industrijalca. Njemu je dovoljno, ili bi trebalo biti dovoljno, da ima jednu veliku želju, i da svu energiju svojeg života usmjeri u ispunjavanje te želje." "A to je...?" upita g. Hale. Njezin žućkasti obrazi zažare se, a oko joj zaiskri, i ona mu odgovori: "Postići i održavati visoko, časno mjesto među trgovcima svoje države - među svojim sugrađanima. To je mjesto moj sin zaslužio. Pođite kamo god želite - ne mislim samo na Englesku, nego na cijelu Europu - ime Johna Thorntona iz Miltona poznato je i cijenjeno među ljudima iz struke. Naravno, nepoznato je u pomodnim krugovima", nastavi ona prijekorno. "Zaludna gospoda i dame vjerojatno neće znati mnogo o industrijalcu iz Miltona, osim ako ne dođe u Parlament ili ne oženi kćer nekog lorda." I g. Hale i Margaret bili su nelagodno svjesni da nikada nisu čuli za ovo slavno ime prije no što im je g. Bell pisao da je g. Thornton čovjek kojeg bi bilo sjajno imati za prijatelja u Miltonu. Svijet ponosne majke nije bio njihov svijet, koji se s jedne strane sastojao od gospode iz ulice Harley, a s druge od okruženja ladanjskog svećenika i ljudi iz Hampshirea. Usprkos Margaretinom trudu da zadrži izraz zainteresiranog slušatelja, njezino lice prenijelo je osjetljivoj gđi Thornton ovaj osjećaj. "Vi mislite da nikada niste čuli za mojeg sjajnog sina, gospođice Hale. Mislite da sam ja starica čije su ideje ograničene na Milton, i koja najjače udara u vlastita zvona."

88

"Ne", odvrati Margaret nešto čvršće. "Istina je da sam pomislila kako sam jedva čula za ime gospodina Thorntona prije no što sam došla u Milton. No, otkad sam došla ovamo, čula sam dovoljno da ga počnem poštivati i diviti mu se, i da znam koliko je istine u onome što ste rekli o njemu." "Tko vam je pričao o njemu?" upita gđa Thornton malo udobrovoljena, ali i ljubomorna na tuđe riječi, koje ga zacijelo nisu opisale u dovoljno lijepom svjetlu. Margaret je oklijevala prije odgovora. Nije joj se svidjelo ovo autoritativno ispitivanje. G. Hale joj priskoči u pomoć, ili je barem tako mislio: "Prema onome što je rekao sam gospodin Thornton shvatili smo kakav je čovjek. Zar ne, Margaret?" Gđa Thornton se uspravi, pa reče: "Moj sin nije čovjek koji bi pričao o vlastitim postignućima. Mogu li vas opet upitati, gospođice Hale, prema čijim ste riječima stvorili tako lijepo mišljenje o njemu? Majka je znatiželjna i pohlepna u vezi pohvala za vlastitu djecu, znate." Margaret odgovori: "Više smo o gospodinu Thorntonu saznali iz onoga što je on prešutio o svojem životu, a što nam je gospodin Bell rekao - iz toga smo shvatili da imate razloga biti ponosni na njega." "Gospodin Bell! Što on može znati o Johnu? On, koji lijeno provodi život na učilištu! No, zahvalna sam vam, gospođice Hale. Mnoga bi uznosita mlada dama uskratila starici zadovoljstvo da sazna kako o njezinom sinu lijepo govore." "Zašto?" upita Margaret, zbunjeno gledajući gđu Thornton. "Pa valjda zato što bi bile svjesne da na taj način pretvaraju staru majku u njihovu zagovornicu, za slučaj da planiraju osvojiti srce njezinog sina." Ona se tmurno nasmiješi, jer svidjela joj se Margaretina otvorenost, a možda je osjetila da je postavljala previše pitanja, kao da ima pravo na takvo propitivanje. Margaret se nasmije na tu ideju, tako veselo da je taj smijeh povrijedio uši gđe Thornton, kao da su riječi koje su ga izazvale bile potpuno apsurdne. Margaret prekine svoj izraz veselja čim je vidjela povrijeđeni pogled gđe Thornton. "Molim vas, oprostite, gospođo. No stvarno sam vam zahvalna što ste me oslobodili sumnje da planiram osvojiti srce gospodina Thorntona." "Mlade dame već su to pokušavale", reče gđa Thornton ukočeno. "Nadam se da je gospođica Thornton dobro", ubaci se g. Hale, koji je htio promijeniti tijek razgovora. "Jednako je kao i uvijek. Ona nije jaka", odvrati gđa Thornton kratko. "A gospodin Thornton? Mogu li se nadati da ću ga vidjeti u četvrtak?" "Ne odgovaram za obaveze svojeg sina. U gradu se događa nešto neugodno - prijetnja štrajkom. Ako je tako, njegovi prijatelji trebat će njegovo iskustvo i prosudbu. No, mislim da bi trebao doći u četvrtak. U svakom slučaju, sigurna sam da će vam javiti ako ne bude mogao." "Štrajk!" upita Margaret. "Zašto? Zbog čega će štrajkati?"

89

"Zbog tuđeg vlasništva i imovine", reče gđa Thornton snažno frknuvši. "Uvijek štrajkaju zbog toga. Ako radnici mojeg sina budu štrajkali, mogu samo reći da su čopor nezahvalnih pasa. Ali ne sumnjam da će štrajkati." "Pretpostavljam da žele više plaće?" upita g. Hale. "To je površina stvari. No, istina je da sami žele biti gospodari, i da gospodare žele pretvoriti u robove na njihovom vlastitom terenu. Uvijek to pokušavaju, stalno im je to na umu, i svakih pet ili šest godina dolazi do sukoba između vlasnika i radnika. No, ovoga će puta otkriti da su pogriješili - malo su se preračunali. Ako budu štrajkali, otkrit će da se neće tako lako vratiti. Mislim da vlasnici imaju na pameti neke stvari koje će radnike naučiti da se ne odlučuju na štrajk tako skoro, ako pokušaju to učiniti ovog puta." "Ne čini li to grad vrlo opasnim mjestom?" upita Margaret. "Naravno da čini. Ali valjda niste kukavice? Milton nije mjesto za kukavice. Sjećam se vremena kad sam se probijala kroz gomilu bijesnih ljudi koji su se kleli da će pustiti Mackinsonovu krv čim pomoli nos iz tvornice. Budući da on nije znao za to, netko je morao ući i reći mu to, inače bi bio mrtav čovjek, i to je morala biti žena. Ja sam to učinila. Kad sam ušla, više nisam mogla izaći. Moj život nije vrijedio mnogo. Zato sam se popela na krov, gdje je bilo poslagano kamenje koje se moglo baciti na glavu ljudi u gomili ukoliko se pokušaju probiti kroz tvornička vrata. I podigla bih to teško kamenje i bacala ga jednako precizno kao i najbolji muškarac, ali onesvijestila sam se od vrućine. Ako živite u Miltonu, morate razviti hrabro srce, gospođice Hale." "Dat ću sve od sebe", reče Margaret, prilično blijeda. "Ne znam jesam li hrabra ili ne dok ne dođem na kušnju, ali bojim se da ne ispadnem kukavica." "Ljudi s južnih ladanja lako se uplaše onoga što naši ljudi iz Darkshirea smatraju životom i preživljavanjem. No, kada proživite deset godina među ljudima koji uvijek nešto zamjeraju onima iznad sebe, i samo čekaju priliku da poravnaju račune, saznat ćete jeste li kukavica ili ne, vjerujte mi." Te večeri g. Thornton došao je g. Haleu. Ušao je u primaću sobu, gdje je g. Hale čitao nešto na glas svojoj ženi i kćeri. "Došao sam kako bih vam prenio poruku svoje majke i kako bi se ispričao što nisam došao jučer. Poruka sadrži adresu koju ste tražili: doktor Donaldson." "Hvala vam!" reče Margaret žurno, ispruživši ruku da preuzme poruku, jer nije željela da njezina majka čuje kako se raspituje za liječnike. Bilo joj je drago što je g. Thornton, čini se, odmah shvatio što želi, jer predao joj je poruku bez ijedne riječi objašnjenja. G. Hale počeo ga je propitivati o štrajku. Lice g. Thorntona poprimilo je izraz nalik najgorim izrazima njegove majke, što je odmah odbilo Margaret. "Da, budale žele štrajkati. Neka štrajkaju. Nemamo ništa protiv. Ali dali smo im priliku. Misle da trgovina cvate kao što je cvala prošle godine, ali mi vidimo oluju na obzoru i spustili smo jedra. No, budući da nismo objasnili svoje razloge, ne žele vjerovati da se ponašamo razumno. Moramo im objašnjavati način na koji trošimo ili štedimo novac. Henderson je pokušao izvrdati svojim ljudima u Ashleyju, ali nije uspio. Želio je štrajk, to bi odgovaralo njegovim poslovnim planovima. I tako, kad su ljudi došli zatražiti pet posto povišice, rekao im je da će razmisliti o tome i odgovoriti im kada dođe vrijeme za plaću. Naravno, cijelo je vrijeme znao što će im odgovoriti, ali mislio je da će tako osnažiti njihovu odluku da štrajkaju. Međutim, bili su previše lukavi za njega, i čuli su nešto o lošim izgledima za trgovinu, pa su došli u petak i povukli svoje zahtjeve, tako da je morao nastaviti s radom. No, 90

mi, vlasnici iz Miltona, danas smo poslali svoju odluku. Nećemo im povisiti plaće ni za peni. Reći ćemo im da ćemo im možda smanjiti plaće, ali sigurno ih ne možemo povisiti. To je naš stav, i očekujemo njihov sljedeći napad." "A što će to biti?" upita g. Hale. "Pretpostavljam, istovremeni štrajk. Vjerujem da ćete za nekoliko dana vidjeti Milton bez smoga, gospođice Hale." "Ali zašto im ne objasnite razloge zbog kojih očekujete loše dane za trgovinu?" upita ona. "Ne znam jesam li upotrijebila prave riječi, ali znate na što mislim." "Objašnjavate li vi svojoj posluzi razloge za svoje troškove, ili svoju štedljivost u trošenju vlastitog novca? Mi, vlasnici kapitala, imamo pravo izabrati što ćemo učiniti s njim." "Ljudsko pravo", reče Margaret vrlo tiho. "Molim vas, nisam čuo što ste rekli." "Radije ne bih ponavljala", reče ona, "jer izrekla sam osjećaj za koji smatram da ga vi ne biste dijelili sa mnom." "Provjerite me", zamoli on, iznenada zainteresiran za njezine riječi. Njegova ustrajnost nije joj bila po volji, ali nije pridala previše značenja svojim riječima. "Rekla sam da imate ljudsko pravo. Htjela sam reći da ne postoje razlozi osim onih religijskih iz kojih ne biste smjeli raditi što želite sa svojom imovinom." "Znam da se razlikujemo u našim vjerskim stavovima, ali ne biste li rekli da ih i ja imam, iako nisu poput vaših?" Govorio je prigušenim glasom, kao da se obraća samo njoj. Nije željela da on razgovara s njom tako ekskluzivnim tonom, pa je odgovorila uobičajenim tonom: "Mislim da nisam imala priliku čuti vaš vjerski stav u vezi ovoga. Ono što sam htjela reći jest da ne postoji ljudski zakon koji bi spriječio poslodavce da potroše ili bace sav svoj novac, ako tako žele, ali u Bibliji postoje pasusi koji impliciraju - barem meni - da oni zanemaruju svoju dužnost dobrih čuvara ako tako učine. Međutim znam toliko malo o štrajkovima, plaćama, kapitalu i radu, da mi je bolje da o tome ne razgovaram s političkim ekonomistom poput vas." "Ne, to je razlog više", reče on gorljivo. "Bit će mi drago da vam objasnim sve ono što se strancu može učiniti čudnim ili tajanstvenim, osobito u ovakvo vrijeme, kad će naše postupke opisivati svaki novinar koji zna držati pero." "Hvala vam", odvrati ona hladno. "Naravno, najprije ću se obratiti ocu za svaku informaciju koju mi može pružiti, ukoliko me zbuni život u ovom čudnom društvu." "Smatrate ga čudnim - zašto?" "Ne znam - vjerujem da je to zato što vidim dvije klase koje na sve moguće načine zavise jedna o drugoj, ali obje smatraju interese one druge suprotnima svojim interesima. Nikada nisam živjela na mjestu na kojem dvije skupine ljudi ovako ogovaraju jedni druge." "Koga ste čuli da ogovara vlasnike? Ne pitam koga ste čuli da ogovara radnike, jer vidim da ustrajete u pogrešnom shvaćanju onoga što sam rekao neki dan, ali tko je ogovarao vlasnike?" Margaret porumeni, a tada se nasmiješi i reče:

91

"Ne volim da me propituju. Odbijam odgovoriti na vaše pitanje. Osim toga, to nema veze s činjeničnim stanjem. Morate mi vjerovati na riječ da sam čula neke ljude, ili moguće neke radnike, kako govore kao da je u interesu poslodavaca da ih spriječe u zarađivanju novca, jer bi postali previše nezavisni da na štednji imaju određenu sumu novca." "Rekao bih da ti je onaj čovjek, Higgins, ispričao sve to", reče gđa Hale. Činilo se da g. Thornton nije čuo ono što Margaret nije željela da čuje, ali ipak je uhvatio ove riječi. "Štoviše, čula sam da vlasnicima ide u korist ako imaju neobrazovane radnike - ne lažne odvjetnike, kako je satnik Lennox nazivao ljude u svojoj satniji koji su propitivali razloge za svaku zapovijed." Drugi dio rečenice bio je prije namijenjen njezinom ocu nego g. Thorntonu. Tko je satnik Lennox, upita se g. Thornton u sebi, s čudnim osjećajem nezadovoljstva koji ga je na trenutak spriječio da joj odgovori. Njezin otac ubaci se: "Nikada ti nije bilo stalo do škola, Margaret, ili bi već vidjela i saznala koliko se u Miltonu radi na obrazovanju." "Ne!" reče ona s iznenadnom poniznošću. "Znam da mi nije dovoljno stalo do škola, ali znanje i neznanje o kojima govorim ne odnose se na čitanje i pisanje - poduku ili informacije koje se daju djeci. Mislila sam na nepoznavanje mudrosti koja bi ljudima bila vodilja. Ne znam što je to, ali on - moj informant - govorio je kao da vlasnici žele da njihovi radnici budu samo visoka, snažna djeca koja žive u sadašnjem trenutku, i iskazuju samo slijepu, nerazumnu poslušnost." "Ukratko, gospođice Hale, jasno je da je vaš informant pronašao spremnog slušatelja za sve objede koje je izgovorio protiv vlasnika", reče g. Thornton povrijeđenim tonom. Margaret mu ne odgovori. Bila je nezadovoljna osobnim tonom koji je g. Thornton pripisao onome što je rekla. Tada progovori g. Hale: "Moram priznati da je, iako se nisam pobliže upoznao s nekim radnikom kao što je to učinila Margaret, i mene iznenadio antagonizam između poslodavaca i zaposlenih. Taj sam utisak stekao i iz onoga što ste vi govorili s vremena na vrijeme." G. Thornton zastane na trenutak prije no što je odgovorio. Margaret je upravo napustila sobu, i bio je ljut zbog sukoba s njom. Međutim, ta ga je blaga ljutnja učinila hladnijim i promišljenijim, i pridala je veće dostojanstvo njegovim riječima: "Prema mojoj teoriji, moji interesi identični su onima mojih radnika, i vice versa. Znam da gospođica Hale ne voli da se o radnicima govori kao o 'rukama', pa tu riječ neću koristiti, iako je često izgovaram kao tehnički termin čiji nastanak datira prije mojeg vremena. U nekoj budućnosti - u nekom tisućljeću - u Utopiji, ovo jedinstvo možda će biti ostvareno u praksi, kao što mogu zamisliti da će republika biti najsavršeniji oblik vlasti." "Platonovu 'Republiku' čitat ćemo čim završimo Homera." "Pa, u neko platonsko doba, možda ćemo svi - muškarci, žene i djeca - biti spremni za republiku, ali s našim postojećim stanjem morala i inteligencije uvijek bih izabrao ustavnu monarhiju. U našoj nezrelosti, potreban nam je mudri despotizam koji će nas voditi. Zaista, i mnogo nakon što odrastu, djeca i mladi ljudi najsretniji su pod nepogrešivim zakonom nekog diskretnog, čvrstog autoriteta. Slažem se s gospođicom Hale da su naši ljudi poput djece, ali poričem to da ih mi, vlasnici, svojevoljno činimo ili održavamo takvima. Smatram da je despotizam najbolji oblik vlasti za njih, tako da, kada dolazim u kontakt s njima, nužno 92

moram biti autokrat. Upotrijebit ću svoj zdravi razum - ne zbog filantropskih osjećaja, kojih je nama na Sjeveru već dosta - kako bih stvorio mudre zakone i donosio pravedne odluke u svojem poslovanju, zakone i odluke koje su prije svega na korist meni, a zatim i njima, ali ne želim biti prisiljen otkrivati svoje razloge, niti odstupiti od svoje odluke. Neka štrajkaju! I ja ću patiti kao i oni, ali na kraju, oni će otkriti da nisam nimalo popustio." Margaret se vratila u sobu i sjedila uz svoje pletivo, ali nije progovarala. G. Hale odgovori: "Rekao bih da govorim u velikom neznanju, ali prema onome što znam, koliko god to malo bilo, rekao bih da mase već brzo dolaze do onog problematičnog razdoblja između djetinjstva i odrasle dobi, u životu mnoštva kao i u životu pojedinca. No, pogreška koju mnogi roditelji čine u postupku prema osobi u to vrijeme jest da nastavljaju inzistirati na istoj nerazumnoj poslušnosti kao što su činili kad su djeca morala slušati samo jednostavna pravila: 'Dođi kad te se zove' i 'Čini ono što se traži od tebe'! No mudar roditelj ne protivi se težnji za nezavisnošću kako bi postao prijatelj i savjetnik u vremenu kada njegova apsolutna vladavina prestane. Ako griješim u svojem razmišljanju, sjetite se, vi ste oni koji ste započeli sa svojom analogijom." "Nedavno sam čula priču o onome što se dogodilo u Nürnbergu prije samo tri ili četiri godine", reče Margaret. "Jedan tamošnji bogataš živio je sam u jednom od onih golemih zdanja koja su nekada bile i kuće i skladišta. Pričalo se da ima dijete, ali nitko nije bio siguran u to. Tijekom četrdeset godina, ova govorkanja stalno su se vraćala i opet nestajala, ali nikada nisu posve zamrla. Nakon njegove smrti otkrilo se da su istinita. Imao je sina - odraslog čovjeka, ali s umom djeteta, kojeg je odgajao na takav čudan način kako bi ga poštedio iskušenja i pogrešaka. No, naravno, kad je ovo veliko, odraslo dijete izašlo u svijet, svaki je loš savjetnik mogao utjecati na njega. Nije poznavao razliku dobra i zla. Njegov je otac pogriješio odgajajući ga u neznanju i smatrajući to nevinošću. Nakon četrnaest mjeseci nekontroliranog života gradske vlasti morale su preuzeti skrb nad njime kako ne bi umro od gladi. Nije čak znao govoriti dovoljno dobro da bi bio učinkovit prosjak." "Upotrijebio sam ovu usporedbu (koju je predložila gospođica Hale) vlasnika s roditeljem, pa se ne bih trebao žaliti što ste to pretvorili u oružje protiv mene. No, gospodine Hale, kad ste nam postavljali mudrog roditelja kao model, rekli ste da se on ne bi protivio želji svoje djece za nezavisnošću. Sigurno je da još nije došlo vrijeme za to da radnici djeluju nezavisno tijekom radnih sati, pa ne znam što ste željeli time reći. Ja kažem da bi vlasnici gazili nezavisnost svojih radnika na način koji se, barem meni, ne čini opravdanim kad bi se previše miješali u život koji oni žive izvan tvornica. Budući da rade deset sati na dan za nas, smatram da nemamo pravo nametati im upute kako bi trebali provoditi ostatak vremena. Ja cijenim vlastitu nezavisnost toliko da ne mogu zamisliti veću degradaciju od toga da me netko drugi stalno usmjerava i savjetuje i podučava, ili čak previše detaljno planira moje vrijeme na bilo koji način. Mogao bi to biti najmudriji ili najmoćniji čovjek - jednako bih se bunio i zamjerao mu na tolikom uplitanju. Vjerujem da je ovaj osjećaj snažniji na Sjeveru Engleske nego na Jugu." "Oprostite, ali nije li to zato što između klase koja savjetuje i klase kojoj se savjetuje nema jednakosti i prijateljstva? Zato što svaki čovjek mora stajati na nekršćanskom i izoliranom položaju, odvojen od svojeg brata, stalno uplašen da se ne pogaze njegova prava?" "Ja samo utvrđujem činjenično stanje. Žao mi je, ali imam sastanak u osam, i moram djelovati prema činjenicama kakve ću zateći danas, a da ih ne pokušavam objasniti. To, zapravo, i ne bi imalo neki utjecaj na moje donošenje odluke o djelovanju u toj situaciji činjenice su takve kakve jesu." 93

"Ali", reče Margaret tihim glasom, "čini mi se da bi to trebalo imati veliki utjecaj". Njezin otac gestom joj pokaže da ušuti i dopusti g. Thorntonu da dovrši ono što je htio reći. On je već ustajao i spremao se za pokret. "Morate mi priznati da sam u jednome u pravu. S obzirom na snažan osjećaj nezavisnosti svakog čovjeka u Darkshireu, imam li ja pravo nametati drugome svoje stavove o tome kako bi on trebao djelovati (budući da i sam to tako žestoko mrzim) samo zato što on prodaje rad a ja imam kapital koji se može kupiti?" "Niti najmanje", reče Margaret, odlučna da izgovori barem još ovo, "niti najmanje zbog vašeg položaja radnika i kapitalista, kakvi god oni bili, već zato što ste čovjek koji posluje sa skupinom ljudi nad kojom imate golemu moć, htjeli je vi koristiti ili ne; zato što su vaši životi i vaše blagostanje tako neprekidno i blisko povezani. Bog nas je učinio takvima da moramo zavisiti jedni o drugima. Možemo ignorirati vlastitu zavisnost, ili odbiti priznati da drugi zavise o nama na više načina od isplate tjednih plaća, ali ipak, tako jest i tako mora biti. Ni vi, niti ikoji drugi vlasnik ne možete si pomoći. Najponosniji i najnezavisniji čovjek zavisi o onima oko sebe i njihovom neprimjetnom utjecaju na njegovu osobnost - njegov život. A i najizoliraniji od svih vaših Ega iz Darkshirea ima sa svih strana ljude koji zavise o njemu. Ne može ih odbaciti, kao što velika stijena kojoj nalikuje ne može odbaciti..." "Molim te, ne odlazi u metafore, Margaret, jednom si nas već odvela na taj put", reče njezin otac smiješeći se nelagodno na pomisao da zadržavaju g. Thorntona protiv njegove volje. Bila je to pogreška, jer ovome se to sviđalo sve dok je Margaret željela pričati, iako su ga njezine riječi samo razdraživale. "Recite mi, gospođice Hale, jeste li vi ikada bili pod utjecajem - ne, to nije lijep način na koji se to može reći - ali, jeste li ikada svjesni da na vas, izravno ili neizravno, utječu drugi ljudi, a ne okolnosti? Jesu li nastojali savjetovati, zabranjivati, učiti vas da djelujete ispravno, primjerice, ili su bili jednostavni, iskreni ljudi koji su ispunjavali svoju dužnost bez pogovora, bez pomisli na to kako će njihova djela učiniti ovog čovjeka vrijednim, onog čovjeka štedljivim? Da sam ja radnik, bio bih dvadeset puta više impresioniran spoznajom da je moj gazda iskren, točan, brz, odlučan u svemu što čini (a radnici promatraju takve stvari pažljivije od batlera), nego da se na bilo koji način pokušava miješati u moj život izvan radnog vremena, koliko god to bilo dobronamjerno. Ne razmišljam previše o onome što ja jesam, ali oslanjam se na izravno poštenje svojih radnika i njihovo otvoreno suprotstavljanje, za razliku od načina na koji će se štrajk odvijati u nekim drugim tvornicama, jednostavno zato što znaju da ja mrzim iskorištavati prednost na nečastan način ili djelovati podmuklo. To je mnogo jače od cijelog niza predavanja na temu 'Poštenje je najbolja politika' u kojem je život pretvoren u riječi. Ne, ne. Kakav je gazda, takvi će biti i radnici, a da on i ne razmišlja previše o tome." "To je veliko priznanje", reče Margaret smijući se. "Dakle, kada vidim ljude koji su nasilni i tvrdoglavi u pokušaju da ostvare svoja prava, mogu sa sigurnošću reći da je i gazda takav, da ne zna za dugotrajne duševne patnje, da je jednostavan i bez prohtjeva." "Vi ste poput svih onih stranaca koji ne razumiju djelovanje našeg sustava, gospođice Hale", reče on užurbano. "Pretpostavljate da su naši radnici lutke od tijesta, spremni da ih oblikujemo u oblik kakav god poželimo. Zaboravljate da mi imamo kontakt s njima tijekom manje od trećine njihovih života, a čini se da ne vidite kako su dužnosti industrijalca mnogo veće i šire od dužnosti običnog poslodavca. Mi moramo održavati široku trgovinu, što nas čini velikim pionirima civilizacije." "Čini mi se", reče g. Hale smiješeći se, "da biste mogli biti pionir kod kuće. Ovi vaši ljudi iz Miltona su neotesani i skloni poganstvu."

94

"Jesu", odvrati g. Thornton. "S njima se ne može na fini način. Cromwell bi bio sjajan industrijalac, gospođice Hale. Htio bih da on može sprečavati štrajk za nas." "Cromwell nije moj heroj", reče ona hladno. "No pokušavam spojiti vaše divljenje prema despotizmu s vašim poštivanjem prema nezavisnosti drugih ljudi." Njezin ton natjera ga da pocrveni. "Izabrao sam da budem neupitni gazda svojim radnicima tijekom sati koje rade za mene. No, kada ti sati prođu, naš odnos prestaje, i tada poštujem njihovu nezavisnost koliko cijenim i svoju." Bio je toliko ljut da sljedećih nekoliko trenutaka nije progovarao. No, pribrao se i poželio laku noć g. i gđi Hale. Zatim se približi Margaret, pa reče tišim glasom: "Večeras sam s vama razgovarao nepromišljeno, a bojim se i prilično grubo. No znate da sam ja samo neotesani miltonski industrijalac. Hoćete li mi oprostiti?" "Naravno", reče ona, smiješeći se i gledajući njegov izraz, koji je bio pomalo tjeskoban i utučen, i nije se razvedrio pri pogledu na vedrinu njezina lica, s kojeg je nestala sva hladnoća njihovog razgovora. No, nije mu ispružila ruku, i on je to primijetio i pripisao njezinom ponosu.

95

16. POGLAVLJE SJENA SMRTI "Vjeruj onoj skrivenoj ruci, što nikog ne vodi putem kojim je kanio poć' l uvijek budi na promjenu spreman, Jer svijet je promjenjiv i nepostojan." ARAPSKA UZREČICA

Sljedećeg poslijepodneva dr. Donaldson je po prvi puta posjetio gđu Hale. Tajanstvenost za koju se Margaret nadala da je okončana njihovom novom bliskošću opet se vratila. Nisu joj dopustili da bude u sobi, dok je gđa Dixon smjela ući. Margaret nije lako davala ljubav, ali kad bi zavoljela, činila je to strasno i s nemalo ljubomore. Ušla je u spavaću sobu svoje majke, odmah do primaće sobe, i počela koračati amotamo, čekajući da liječnik izađe. Svako malo zastala bi i oslušnula - učini joj se da je začula jauk. Čvrsto je stisnula ruke i zadržala dah. Bila je sigurna da je čula jauk. Sljedećih nekoliko minuta sve je bilo mirno, a tada začuje pomicanje stolaca, glasan razgovor i sve one male znakove rastanka. Kad je čula kako se vrata otvaraju, brzo izađe iz spavaće sobe. "Oca mi nema kod kuće, doktore Donaldson, u ovo vrijeme ima učenika. Mogu li vas zamoliti da siđete u ovu prostoriju u prizemlju?" Vidjela je sve prepreke koje joj je gđa Dixon postavila, i svladala ih je, zauzevši položaj kćeri koji joj je pripadao u duhu svojeg starijeg brata, što je vrlo učinkovito utišalo protivljenja stare sluškinje. Margaretino svjesno zauzimanje uzvišenog ponašanja u odnosu na gđu Dixon zabavilo ju je, pa je na trenutak zaboravila na tjeskobu. Prema zapanjenom izrazu na licu gđe Dixon znala je da sigurno izgleda upravo smiješno grandiozno, i ta ju je ideja pratila dok je silazila niz stube do prizemlja, pruživši joj trenutni zaborav na važnost posla koji ju je očekivao. No, ta se spoznaja vrati tako snažno da joj je zastao dah. Prošao je trenutak ili dva prije no što je uspjela izgovoriti i riječ. Ipak, u glasu joj se čuo zapovjedni ton kad je upitala: "Što nije u redu s mamom? Bit ću vam zahvalna ako mi kažete istinu." Kad je vidjela liječnikovo oklijevanje, doda: "Ja sam njezino jedino dijete - mislim, ovdje. Bojim se da moj otac nije dovoljno svjestan opasnosti. Stoga, ako je riječ o nečemu ozbiljnom, moram mu to priopćiti na nježan način. Ja mogu to učiniti i mogu njegovati svoju majku. Molim vas, govorite, gospodine.

96

Pogled na vaše lice i nemogućnost da pročitam vaš izraz ispunjava me većim strahom nego što će me, vjerujem, ispuniti vaše riječi." "Moja draga mlada damo, čini se da vaša majka ima vrlo pažljivu i učinkovitu sluškinju, koja joj je više poput prijateljice..." "Ja sam joj kći, gospodine." "Ali kada vam kažem da mi je izričito naložila da vam ne govorim..." "Nisam dovoljno dobra niti strpljiva da se potčinim zabranama. Osim toga, vjerujem da ste previše mudri i previše iskusni da biste obećali kako ćete čuvati tajnu." "Pa", reče on smiješeći se žalosno, "tu ste u pravu. Nisam obećao. Zapravo, bojim se da će se tajna uskoro saznati i ako je ne otkrijem." Tu zastane. Margaret problijedi, i još jače stisne usne. Osim toga, nije se ni pomakla. Brzom sposobnošću uvida u čovjeka, bez koje niti jedan liječnik ne može doći do ugleda kojeg je imao dr. Donaldson, shvatio je da će iz njega izvući cijelu istinu i da će shvatiti ako zadrži za sebe i najmanji djelić, i da bi to nepoznavanje cijele istine predstavljalo za nju veće mučenje nego da je sazna. Stoga izgovori dvije kratke rečenice tihim glasom, promatrajući je cijelo vrijeme. Zjenice njezinih očiju rašire se u crnom užasu, a lice joj potpuno pobijeli. On zastane. Čekao je da taj izraz prođe, i da dođe do daha. Margaret napokon reče: "Iskreno vam zahvaljujem, gospodine, na vašem povjerenju. Strah od toga progonio me tjednima. To je prava, stvarna agonija. Moja sirota, sirota majka!" Njezine usne zadrhte, i on joj dopusti olakšanje u vidu suza, siguran da će ih zaustaviti svojom samokontrolom. Prolila je svega nekoliko suza, prije no što se prisjetila mnogih pitanja koja je htjela postaviti. "Hoće li mnogo patiti?" On odmahne glavom. "To ne možemo znati. Zavisi o konstituciji, i o tisuću drugih stvari. No, najnovija medicinska otkrića dala su nam moćna sredstva ublažavanja boli." "Moj otac!" reče Margaret drhteći cijelim tijelom. "Ne poznajem gospodina Halea. Mislim, teško je dati savjet. No, rekao bih, izdržite, sa spoznajom koju ste me prisilili da vam prenesem, sve dok se donekle ne upoznate sa činjenicama na koje sam vas uputio. Tako ćete moći bez previše napora pružiti ocu onoliko utjehe koliko je to moguće. Prije toga posjećivat ću vas, naravno, s vremena na vrijeme, iako se bojim da mogu samo ublažiti bol, a tisuću sitnica privući će njegovu pažnju i produbiti je, pa će biti bolje pripremljen. Ne, draga moja mlada damo, draga moja, razgovarao sam s gospodinom Thorntonom, i cijenim vašeg oca zbog žrtve koju je podnio, koliko god smatram da je pogriješio - no, samo ovaj put, draga moja, ako vam je tako po volji, ali zapamtite, kada dođem sljedeći puta, dolazim kao prijatelj. Morate naučiti gledati me kao takvog, jer upoznavanje u ovakva vremena vrijedi godine i godine jutarnjih posjeta." Margaret nije mogla govoriti od suza, ali pružila mu je ruku na rastanku. "To ja zovem dobrom djevojkom!" pomisli dr. Donaldson dok je sjedio u svojoj kočiji i imao vremena ispitati svoju ruku s prstenom, koja ga je još uvijek malo boljela od njezinog stiska. "Tko bi pomislio da tako mala ruka može tako snažno stisnuti? No, kosti su joj dobro sastavljene, i to joj da je veliku snagu. Poput kraljice je! Kako li je samo zabacila glavu da me prisili da kažem istinu, a zatim se tako gorljivo nagnula naprijed dok me slušala. Sirotica! Moram se pobrinuti da se ne napreže pretjerano, iako je zapanjujuće koliko ta punokrvna stvorenja mogu učiniti i pretrpjeti. Ta djevojka vrlo je čvrsta. Neka druga koja bi tako 97

pobijelila ne bi se oporavila prije no što se onesvijesti ili padne u histeriju. No, ona nije učinila ništa od toga - ne ona! Pribrala se samo snagom volje. Takva djevojka osvojila bi mi srce da sam trideset godina mlađi. Sada je prekasno. Ah, evo nas kod Archera." I tako, iskoči iz kočije, usmjerivši sve svoje misli, mudrost, iskustvo i suosjećanje na tu obitelj, kao da je jedina na svijetu. U međuvremenu, Margaret se na trenutak vratila u očevu radnu sobu, kako bi se oporavila prije no što pođe na kat svojoj majci. "Oh, moj Bože, moj Bože! Ovo je strašno. Kako li ću to podnijeti? Tako strašna bolest! Nema nade! O, mama, mama, htjela bih da nikada nisam otišla teti Shaw i bila odvojena od tebe sve te dragocjene godine! Sirota mama, koliko li je ona morala podnijeti! O, molim te, moj Bože, da joj patnja ne bude prejaka, previše strašna. Kako li ću pogledati u oči tati? Kako ću podnijeti njegovu bol? On još ne smije saznati, to bi ga ubilo. No, ne želim izgubiti niti jedan trenutak sa svojom dragom, milom majkom." Ona pojuri uza stube. Gđe Dixon nije bilo u sobi. Gđa Hale je ležala u naslonjaču omotana mekanim bijelim rupcem i s odgovarajućom kapom na glavi, koju je stavila očekujući liječnika. Lice joj je bilo pomalo blijedo, a iscrpljenost od pregleda davala joj je spokojan izgled. Margaret se iznenadi kad ju je zatekla tako spokojnom. "Margaret, kako čudno izgledaš! Što je bilo?" A tada polako shvati što se dogodilo, pa doda, pomalo nezadovoljno: "Nisi valjda razgovarala s doktorom Donaldsonom i postavljala mu pitanja - jesi li, dijete?" Margaret nije odgovarala, samo ju je tužno gledala. Nezadovoljstvo gđe Hale produbilo se. "Zacijelo ne bi prekršio riječ koju mi je dao, i..." "O, da mama, rekao mi je. Natjerala sam ga. Ja sam kriva - okrivi mene." Ona klekne pokraj majke i uhvati njezinu šaku - nije je puštala, iako ju je gđa Hale pokušala povući. Ljubila ju je i prala vrućim suzama. "Margaret, to je bilo vrlo ružno od tebe. Znaš da nisam htjela da saznaš." No, kao da se umorila, prepustila je ruku Margaret, a napokon joj je i uzvratila stisak. To je obodrilo Margaret da progovori: "O, mama, dozvoli mi da te njegujem. Naučit ću sve čemu me Dixon može podučiti. Znaš da sam tvoja kći i mislim da imam pravo učiniti sve što mogu za tebe." "Ne znaš što tražiš", reče gđa Hale uzdrhtavši. "Da, znam. Znam mnogo više nego što misliš. Dopusti mi da ti budem njegovateljica, ili barem da pokušam. Nitko se nikada nije trudio koliko ću se ja truditi. Bit ću ti tako velika utjeha, mama." "Moje siroto dijete! Dobro, pokušat ćeš. Znaš, Margaret, Dixon i ja mislile smo da ćeš se povući od mene ako saznaš..." "Dixon je mislila!" reče Margaret kriveći usne. "Dixon ne vjeruje da sam sposobna iskreno voljeti koliko i ona! Pretpostavljam da je mislila kako sam ja jedna od onih jadnih, boležljivih ženica koje vole ležati na ružinim laticama s lepezom koja ih hladi cijeli dan. Mama, ne dozvoli da Dixonina umišljanja dođu između nas dvije. Molim te, nemoj!" preklinjala ju je. "Ne ljuti se na Dixon", reče gđa Hale molećivo. Margaret se pribere. "Ne, neću. Pokušat ću biti ponizna i naučiti ono što ona zna, ako mi dopustiš da učinim za tebe sve što mogu. Dopusti mi da budem na prvom mjestu, majko - žudim za tim.

98

Umišljala sam si da ćeš me zaboraviti dok sam kod tete Shaw, i tonula sam u san plačući, s tom idejom u glavi." "A ja sam pomišljala, kako li će Margaret podnijeti naše siromaštvo nakon takve udobnosti i luksuza u ulici Harley, i mnogo me puta više bilo stid toga da ti vidiš naš život u Helstoneu od toga da ga vidi bilo koji stranac." "Oh, mama, tako sam uživala u njemu! Bio je mnogo zabavniji od uštogljenog života u ulici Harley. Polica u garderobi koja je služila kao kolica za poslužavnik u svečanim prigodama! I stari sanduci od čaja, prekriveni i pretvoreni u otomane! Mislim da je ono što nazivaš siromaštvom u dragom Helstoneu bilo očaravajući dio našeg tamošnjeg života." "Nikada više neću vidjeti Helstone, Margaret", reče gđa Hale, a u očima joj se pojave suze. Margaret nije mogla odgovoriti. Gđa Hale nastavi: "Dok sam bila tamo, stalno sam željela otići. Svako drugo mjesto činilo mi se ljepšim. A sada ću umrijeti daleko od njega. Pravedno sam kažnjena." "Ne smiješ tako govoriti", reče Margaret nestrpljivo. "Rekao je da možda imaš još godine života. O, majko, još ćemo te vratiti u Helstone." "Ne, nikada! To moram prihvatiti kao pravednu kaznu. Ali, Margaret - Frederick!" Na spomen tog imena, ona iznenada krikne, kao da je iznenada osjetila snažnu bol. Činilo se kao da je pomisao na njega narušila njezinu pribranost, uništila spokoj, svladala umor. Vikala je divlje, strastveno: "Frederick! Frederick! Dođi meni! Umirem! Moje malo prvorođeno dijete, dođi meni!" Upala je u snažnu histeriju. Margaret užasnuta pođe i pozove gđu Dixon, koja dojuri i optuži Margaret da je previše uznemirila majku. Margaret je ponizno podnosila te optužbe, nadajući se samo da joj se otac neće vratiti. Usprkos njezinom strahu, koji je bio veći no što je to situacija zahtijevala, slušala je sve upute gđe Dixon trenutno i bez pokušaja samoopravdanja. Na taj je način omekšala svoju optužiteljicu. Spremili su majku u krevet, i Margaret je sjedila pokraj nje sve dok nije zaspala, i nakon toga, sve dok je gđa Dixon nije pozvala iz sobe. S kiselim izrazom lica, kao da radi nešto protiv volje, natjerala ju je da popije šalicu kave koju je pripremila za nju u primaćoj sobi, i stajala je nad njom u zapovjednom stavu dok je to činila. "Niste trebali biti tako znatiželjni, gospođice, i ne biste morali strepiti prije vremena. Ionako biste uskoro doznali. A sada ćete, pretpostavljam, reći i gazdi, i onda ću vas imati sve na grbači!" "Ne, Dixon", reče Margaret tužno, "neću reći tati. On to ne bi mogao podnijeti kao ja." A tada, pokazujući kako je to podnijela, brizne u plač. "Da! Znala sam ja kako će to biti. Sad ćete probuditi mamu nakon što je jedva zaspala. Gospođice Margaret, draga moja, ja sam to tajila mnogo tjedana, i iako ne mogu reći da je volim kao vi, volim je više nego što volim ijednog muškarca, ženu ili dijete - nitko osim mladog gospodara Fredericka nikada mi nije došao ni blizu nje. Otkad me kći lady Beresford prvi puta zamolila da je odjenem u bijelu haljinu i skrletne makove, kad sam zabila iglu u prst i slomila je, a ona je poderala svoj stari rupčić nakon što su izvadili iglu i došla mi natopiti zavoje ljekovitim losionom nakon što se vratila s bala - gdje je bila najljepša mlada dama od svih - nikada nisam voljela nikoga poput nje. Tada nisam mislila da ću je vidjeti u takvoj nevolji. Ne želim koriti nikoga. Mnogi vas zovu lijepom i naočitom i što sve ne. Čak i na ovom mjestu punom smoga, dovoljno da čovjek oslijepi, i sove mogu to vidjeti. Ali nikada nećete biti lijepi poput svoje majke - nikada, ni ako poživite stotinu godina."

99

"Mama je još uvijek jako lijepa. Sirota mama!" "Nemojte sada počinjati, jer ću i ja popustiti" (ona zajeca). "Ovakvi nećete izdržati gospodinov povratak kući i propitivanje. Izađite, prošećite i priberite se. I ja sam često željela otići - kada pomislim kako je bolesna i kako to mora završiti." "O, Dixon!" reče Margaret, "koliko sam često bila ljuta na tebe, ne znajući kakvu si strašnu tajnu morala čuvati!" "Blagoslovljena bila, dijete moje! Drago mi je što pokazuješ nekakav duh. To je dobra, stara krv Beresforda. Pa sir John je ustrijelio na mjestu svojeg poslužitelja zato što mu je ovaj rekao da je oderao podstanare, a oderao ih je tako da im nije ostala ni prebijena para." "Pa, Dixon, ja tebe neću ustrijeliti, i trudit ću se da se više ne ljutim na tebe." "Nikada i niste. Ako sam to ponekad i rekla, uvijek sam to govorila sama sebi, kako bih imala temu za razgovor, jer ovdje nemam s kime razgovarati. A kad se raspalite, slika ste i prilika gazde Fredericka. Često mi padne na pamet da vas razljutim, samo da bih vidjela njegov mrki pogled koji se pojavljuje na vašem licu poput velikog oblaka. No, sada izlazite, gospođice. Ja ću paziti na gospođu, a što se tiče gospodina, njemu su njegove knjige dovoljno društvo, ako se vrati." "Poći ću", reče Margaret. Ostala je još malo uz gđu Dixon kao da je uplašena i neodlučna, a tada je iznenada poljubi, pa brzo izađe iz sobe. "Blagoslovljena bila!" reče gđa Dixon. "Slatka je poput meda. Postoje tri osobe koje volim: gospođu, gospodina Fredericka i nju. Samo njih tri. To je to. Ostali nek' se gone, jer ne znam što su i tko su. Gospodin je valjda rođen da bi se oženio s gospođom. Da sam pomislila da je voli onako kako treba, zavoljela bih vremenom i njega. Ali trebao se mnogo više baviti njom, a ne samo čitati, čitati, razmišljati, razmišljati. Vidi do čega ga je to dovelo. Mnogi ljudi koji nikad ne čitaju i ne razmišljaju postanu rektori, dekani, i što sve ne, a mislim da bi i gazda to postao, da je samo poslušao gospođu i ostavio to čitanje i razmišljanje - eto je, ide" (ona pogleda kroz prozor kad je čula kako se ulazna vrata zatvaraju.) "Sirota mlada dama! Odjeća joj izgleda pohabano kao kad je došla iz Helstonea prije godinu dana. Tada nije imala niti jedne čitave čarape niti čisti par rukavica u cijeloj garderobi. A sada...!"

100

17. POGLAVLJE ŠTO JE ŠTRAJK? "Na svakom putu postoji trnje Što zahtijeva pažnju i strpljenje, U svačijem životu postoji križ I potreba za usrdnom molitvom." A.L.WARING

Margaret je izašla teško i nevoljko, ali ulica - atmosfera miltonske ulice - razgalila je njezinu mladu krv prije no što je stigla do prvog skretanja. Korak joj je postao lakši, a usne rumenije. Počela je obraćati pažnju na stvari oko sebe, umjesto da bude okrenuta samo u sebe. Vidjela je ljude koji su neuobičajeno besposleno šetali ulicama: ljude koji su polako koračali s rukama u džepovima, skupine djevojaka koje su glasno razgovarale i smijale se, očito dobro raspoložene, djevojke nezavisne naravi i ponašanja. Ljudi koji su izgledali zlokobnije - bila je to manjina - stajali su oko stubišta pivnica i prodavaonica alkohola, pušili i prilično slobodno komentirali sve prolaznike. Margaret se nije svidjela ideja o dugoj šetnji tim ulicama koja joj je predstojala ukoliko je željela doći do livada kamo je planirala poći. Umjesto toga, odluči posjetiti Bessy Higgins. To je neće toliko osvježiti kao mirna šetnja u prirodi, ali možda će time učiniti bolju stvar. Nicholas Higgins sjedio je kraj vatre i pušio kad je ušla. Bessy se ljuljala s druge strane. Nicholas izvadi lulu iz usta, ustane, pa gurne svoj stolac prema Margaret, a zatim se nasloni na dimnjak. Ona upita Bessy kako je. "Nije raspoložena za razgovor, al joj je bolje. Nije joj se svidio ovaj štrajk. Ona vam najviše voli mir i tišinu, po svaku cijenu." "Ovo mi je treći štrajk koji sam videla", reče ona i uzdahne, kao da je to dovoljan odgovor i objašnjenje. "Treći put Bog pomaže. Sad burno sredili gazde. Došli budu k nama i još nas budu molili da se vrnemo pod našim uvjetima. I to vam je to. Prije nam nije uspelo, priznal bum to, al sad smo napravili očajnički plan." "Zašto štrajkate?" upita Margaret. "Štrajk znači napuštanje posla dok ne dobijete plaće kakve želite, zar ne? Nemojte se čuditi mojem neznanju - tamo odakle dolazim nikada nisam čula za štrajk." "Voljela bi tam živjeti", reče Bessy umorno. "Dosta mi je već štrajkova. Ovo je zadnji kaj ga ja bum vidjela. Prije nego kaj završi ja bum bila u Velikom gradu - Svetom Jeruzalemu."

101

"Tak razmišlja o budućem vremenu da ne mre razmišljati o sadašnjosti. Vidite, ja bum napravil najbolje kaj mogu tu, na ovome mjestu. Ja razmišljam ovak: vrabac v ruci bolji je od goluba na grani. Mi vam se baš ne slažemo kaj se tiče štrajka." "Ali", reče Margaret, "kad bi ljudi štrajkali, kako vi to zovete, tamo odakle ja dolazim a to su uglavnom nadničari na poljima - sjeme ne bi bilo posijano, sijeno prikupljeno, ne bi bilo žetve." "Pa kaj onda?" reče on. Opet je stavio lulu u usta, i ovo je zvučalo kao propitivanje. "Pa što bi se dogodilo s farmerima?" upita ona. On otpuhne dim. "Morali bi odustati od farmi, ili bi morali platiti radnicima poštenu plaću." "A pretpostavite da ne mogu ili ne žele učiniti ovo drugo, a ne bi mogli odustati od farmi preko noći, koliko god to željeli. No, ne bi imali sijena niti kukuruza za prodaju te godine, i otkud bi onda sljedeće godine imali novac za plaće radnicima?" On nastavi otpuhivati dim. Napokon reče: "Ne znam vam ja nikaj o vašem životu tam na Jugu. Čul sam kak vele da su Južnjaci gomila potlačenih ljudi bez duha, kak gladuju na smrt, kak su tak jako izmučeni od gladi da i ne znaju kak ih iskorištavaju. Ne, tu vam ni tak. Mi i te kak znamo kad nas iskorištavaju, i preveč smo ponosni da bi to trpili. Mi vam jednostavno odstupimo od naših tkalačkih stanova i velimo: 'Morete nas izgladnjivati, ali nas nemrete iskorištavati, gazde!' I prokleti bili, ovoga puta i ne buju!" "Voljela bi živjeti na Jugu", reče Bessy. "I tamo ima problema", reče Margaret. "Problema ima svugdje. Fizički poslovi vrlo su teški, a hrane koja da je snagu je vrlo malo." "Ali barem su u prirodi", reče Bessy, "i nema takve beskrajne, beskrajne buke i strašne vrućine." "Ponekad se radi na pljusku, ponekad na ledenoj hladnoći. Mlada osoba može to izdržati, ali starac oboli od reumatizma, pa se savije i sasuši prije vremena. No, mora i dalje raditi, ili poći u sirotište." "Ja sam mislila da volite život na južnjačkom selu." "I volim", reče Margaret nasmiješivši se, jer se našla u proturječju. "Samo želim reći, Bessy, da u svemu na ovome svijetu postoji dobro i zlo, i budući da si ti osjetila ono loše ovdje, mislila sam da bi bilo pošteno da čuješ i za loše stvari na Jugu." "I velite da tam dole nigdar ne štrajkaju?" upita Nicholas naglo. "Ne!" reče Margaret. "Mislim da su previše razumni." "A ja si mislim", odvrati on tresući pepeo iz svoje lule s takvom žestinom da se slomila, "kak nije stvar v tome da bi oni bili previše razumni, neg v tome kaj imaju premalo petlje." "Oh, japa!" reče Bessy, "kaj ste postigli s tim štrajkom? Zmisli se samo onoga prvoga štrajka gda je mamica hmrla - kak smo svi morali gladovati, a ti najgorše od svih, i kak je na koncu puno njih takaj pristalo delati za istu plaču, dok nisu delali vsi kaj su dobili posla - a neki su ostali prosjaki do kraja života." "Je", reče on. "Taj je štrajk bil loše vođen. Ljudi kaj su ga vodili ili su bili budale ili nisu bili iskreni. Vidla buš, ve bude bilo drugač." 102

"Ali još mi niste rekli zbog čega štrajkate?" reče Margaret opet. "Glečte, ima tu pet ili šest gazdi kaj su nam odlučili prestati davati plaće kakve su nam davali prošle dvije godine, s kojima su procvali i obogatili se. I sad nam dolaze i vele kak bumo dobivali manje. A mi to nečemo. Prije bumo zgladneli do smrti, pa buju onda videli ko bude delal za njih. Ubili buju gusku kaj im leže zlatna jajca." "Dakle, planirate umrijeti kako biste im se osvetili!" "Ne", reče on, "ja ništ ne planiram. Ja samo velim da bum rajše hmrl neg popustil. To je ono kaj se kod vojaka naziva dobrim i časnim, pa zakaj onda to ne bi vredilo i za siromaškog tkalca?" "Ali", reče Margaret, "vojnik umire zbog Nacije - zbog drugih." On se nasmije turobno. "Moja puca", reče on, "vi ste mlada, al ne mislite valjda da bi ja mogel izdržavati tri osobe - Bessy, Mary i sebe - sa šesnaest šilinga tjedno? Kaj mislite da ja ovoga puta štrajkam zbog sebe? Delam to jednako zbog drugih kak i vaš vojak - razlika je samo v tome kaj on umire za nekoga koga nigdar ni videi nit je čul za njega, a ja se borim za Johna Bouchera, kaj živi v susjednom ulazu. On vam ima bolesnu ženu i osmero dece premlade da delaju v tvornici, i ne samo za njega, makar je beskoristan radnik jer more delati samo na dva tkalačka stana odjednom, neg i zbog pravice. Zakaj bi sada imali manje plaće, pitam ja vas, neg kaj smo imali prije dva leta?" "Ne pitajte mene", reče Margaret, "ja ne znam mnogo. Pitajte nekog od gazda. Sigurno će vam reći razlog. To nije samo njihova proizvoljna odluka, koju su donijeli bez razloga." "Vi ste samo dotepenka, i ništ više", reče on prijezirno. "Nemate vi pojma. Pitajte gazde! Pak bi nam rekli da gledamo svoje posle, a da buju oni gledali svoje. Je, a naši posli bi trebali biti da si uzmemo snižene plaće i još im bumo zahvalni, ak me razmete, a njihovi posli su danam smanjuju plaće dok ne zgladnimo tak da se njihovi profiti povećaju. To vam je to." "Ali", reče Margaret, odlučna da ne popusti, iako je vidjela da ga nervira, "možda je stanje u trgovini takvo da vam ne mogu osigurati iste plaće." "Stanje v trgovini! To su besmislice gazda. Ja vam pričam o visini plaća. Gazde sami upravljaju stanjem u trgovini, i navek ga ističu kak Baba-Rogu kojom plaše zločestu decu i teraju ih da buju dobra. Velim vam, njihova je namjera - njihov motiv, kak se veli - da nas potlače i povećaju svoje bogatstvo, a naša je da se usprotivimo i borimo, ne sam za sebe, neg i za one oko nas, za pravicu i poštenje. Pomažemo im da si ostvare profit, i trebali bi im pomoći da ga i potroše. Ovoga puta nećemo samo njihov novac, kak je to bilo nekad. Sad budemo stali i pali svi skup, i niko se ne bu vrnul na posel za manje novca neg kaj to odredi sindikat. Zato velim: 'Hura za štrajk!', i nek si ga Thornton i Slickson i Hamper i slični njima sam čekaju!" "Thornton!" reče Margaret. "Gospodin Thornton iz ulice Marlborough?" "Da! Mi ga zovemo Thornton od tvornice Marlborough." "On je jedan od gazda protiv kojih se borite, zar ne? Kakav je on kao gazda?" "Ste kad videli buldoga? Postavite buldoga na zadnje noge, oblecite ga v kaput i hlače i dobili bute Johna Thorntona." "Ne", reče Margaret smijući se, "S tim se ne mogu složiti. G. Thornton nije ljepotan, ali ne sliči buldogu, nema kratak i širok nos i zadignutu gornju usnu."

103

"Ne, ne po izgledu, istina. Al ak se John Thornton uhvati za neku ideju, držal se bude toga kak buldog. Morali bute ga vilama terati da ostavi tu ideju. John Thornton vredan je protivnik. Kaj se tiče Slicksona, jednog od ovih dana namamil bude svoje ljude lepim obećanjima, pak ih bude prevaril čim budu opet v njegovoj moći. Siguran sam da ih bude dobil da prihvate njegovu plaću. Taj vam je ljigav kak jegulja - kak maček, spretan, lukav i žestok. S njim nigdar nema poštene borbe kak s Thorntonom. Thornton je čvrsti kak čavel, tvrdoglav čovek od glave do pete - pravi stari buldog!" "Sirota Bessy!" reče Margaret okrenuvši se prema njoj. "Ti cijelo vrijeme uzdišeš. Ne voliš borbu i sukobe kao tvoj otac, zar ne?" "Ne", reče ona s teškim uzdahom. "Dosta mi ih je. Voljela bi da se u mojim zadnjim danima priča o nečem drugom, ne samo o sukobu i borbi i prepucavanjima kaj me zamaraju celog života, o radu i plaćama, o gazdama i radnicima i kaj sve ne." "Sirota djevojko! Daleko ti bili posljednji dani! Izgledaš malo bolje. Osim toga, i ja ću biti ovdje da ti pravim društvo." "Dim od duhana me guši!" potuži se ona. "Onda više nigdar ne bum pušil v hiži10!" odvrati on nježno. "Ali zakaj mi to nis prije rekla, bedasta pucika?" Neko vrijeme nije progovarala, a tada reče tako tiho da ju je samo Margaret čula: "Mislim da mu bude trebala utjeha kaj je more dobiti od lule ili pijace prije neg kaj završi." Njezin otac izađe napolje, očito kako bi popušio lulu do kraja. Bessy reče strastveno: "I dajte mi sad recite, gospodična, nisam ja jedna obična glupača? Znam da bi trebala zadržati oca kod kuće, dalje od ljudi kaj su navek spremni nagovarati čovjeka na pijacu dok traje štrajk - i sad je moj jezik moral prigovarati njegovoj luli, i sad bu izašel, znam da bu, jer voli pušiti, a niko ne mre znati gde bu to završilo. Bolje bi bilo da sam ga pustila da me zaduši." "Zar tvoj otac pije?" upita Margaret. "Ne, ne velim ja da pije", odvrati ona istim divljim, uzbuđenim tonom. "Ali kaj se more? Valjda se i vama dogodi, kak i drugim ljudima, da ustanete i provodite vreme tak da si želite nekakšnu promjenu, malo uzbuđenja. Znam da bi ja v takve dane otišla v drugu pekaru neg kaj inače idem i kupila bi si kruha od dve kile, samo zato kaj mi se smučila pomisal da bum navek gledala iste stvari, slušala iste zvukove, kušala isti okus, i razmišljala o istim stvarima (ili ne razmišljala), dan za danom, zanavek. Htela sam biti muško kak bi se mogla slobodno kretati, pa makar samo odišla na neko novo mesto tražiti posel. A otac - svi muškarci - još se prije od mene umore od jednoličnog posla. I kaj da naprave? Ne mrem ih kriviti ak odu v krčmu da si ubrzaju krv, da živnu i da vide stvari kaj inače nigdar ne vide slike, ogledala i slično. Ali otac nigdar ni bil pijanec, makar ga je pijaca tu i tam svladala. Ali glečte" - njezin glas ovdje postane žalostan i molećiv - "u vreme štrajka puno toga more utuci čovjeka, jer oni počinju s toliko nade, i gdje budu onda pronašli utjehu? Rasrdili se budu - svi se rasrde - a onda im bude dosta ljutnje i besa, i morti budu v srdžbi napravili neke stvari kaj

10

hiža (hrv. kajkavski) - kuća

104

bi rado zaboravili. Blagoslovljeno bilo vaše lepo, milostivo lice, ali vi još nemrete znati kaj je štrajk." "Hajde, Bessy", reče Margaret, "Neću reći da pretjeruješ, jer ne znam mnogo o tome, ali budući da ti nije dobro, možda gledaš na to samo s mračne strane, a možda postoji i svjetlija." "To je lako vama reći, koja ste cijeli život proživela na lepim, zelenim mestima, i nigdar niste znali za neimaštinu i brige, niti za ljudsku zlobu." "Pazi kako sudiš, Bessy", reče Margaret, a obrazi joj porumene i oko zaiskri. "Ja ću se vratiti kući svojoj majci koja je tako bolesna - tako bolesna, Bessy, da za njezinu patnju nema drugog izlaza do smrti, a opet moram s ocem razgovarati veselo, jer on ne zna što joj je, i smije to saznati tek postepeno. Jedina osoba - jedini čovjek koji bi mogao suosjećati sa mnom i pomoći mi, čija bi nazočnost utješila majku više od bilo čega na ovome svijetu, lažno je optužen, i riskirao bi život kad bi došao vidjeti svoju umiruću majku. Ovo govorim tebi samo tebi, Bessy. Ne smiješ nikome to reći. To ne zna nitko drugi u Miltonu, gotovo nitko drugi u cijeloj Engleskoj. Ja da nemam briga? Da ne poznajem tjeskobu, iako sam dobro odjevena i imam dovoljno hrane? O, Bessy, Bog je pravedan, i naše sudbine pravilno je odmjerio, iako nitko osim Njega ne zna za gorčinu u našim dušama." "Prosim vas, oprostite", reče Bessy ponizno. "Tu i tam, kad si razmišljam o svojem životu i o tom kolko sam malo zadovoljstva imala, verujem da sam morti ja jedna od onih osuđenih na smrt zvezdom padalicom z neba: 'A ime zvezde je Pelin, i trećina voda postane pelin, i ljudi pomru od gorke vode.' Čovjek lakše podnosi bol i tugu ak si misli da su mu suđeni davno prije neg kaj je rođen: nekak mi se onda čini da je moja bol bila potrebna za ispunjenje proročanstva, jer mi se inače čini uzaludnom." "Ne, Bessy - pomisli!" reče Margaret. "Bog ne stvara bolesti po svojoj volji. Ne razmišljaj toliko o proročanstvima, već čitaj vedrije dijelove Biblije." "Rekla bi ja da je to mudrije, al gde bi mogla čuti tak jake riječi obećanja, kaj govore o stvarima tak drukčijim od ovoga strašnoga sveta, i ovoga grada, nego v Otkrivenju? Puno put ponavljala sam sama sebi stihove iz sedmog poglavlja, samo zbog toga kak lepo zvuče. Zvuče kak orgulje, i tak su drukčije od svakodnevice. Ne, ne mrem odustati od Otkrivenja. Da je mi više utjehe od bilo koje druge knjige z Biblije." "Doći ću i pročitati ti neka od svojih omiljenih poglavlja." "Je", reče ona pohlepno, "dojdite. Otac vas morti bude poslušal. Dost mu je mojih priča, veli da nemaju veze sa stvarima u sadašnjosti, a on se bavi s tim." "Gdje ti je sestra?" "Otišla je rezati pamučnu tkaninu. Nisam je htela pustiti, ali moramo živeti od nečega, a sindikat nam ne da je puno." "Sada moram poći. Pomogla si mi, Bessy." "Ja da sam vama pomogla?" "Da. Došla sam ovamo jako tužna i mislila da je moj razlog za bol jedini na svijetu. Kada čujem kako si ti izdržavala bol godinama, to me čini jačom." "Blagoslovljena bila! Mislila sam si da su dobročinstva rezervirana samo za gospodu. Bila bum ponosna kad se zmislim da i ja vama mogu pomoći." "Nećeš to učiniti ako budeš razmišljala o tome, samo ćeš se zbuniti." "Drukčiji ste od svih ljudi koje sam ikada upoznala. Ne znam kaj da si mislim o vama." 105

"Niti ja o sebi. Zbogom!" Bessy se prestane ljuljati i pogleda za njom. "Pitam se da li ima puno ljudi kak je ona dolje na Jugu? Ona je nekak kak selski povjetarac. Tak me osvežava. Ko bi rekel da je to lice - vedro i snažno kak i anđeli o kojima sanjam - moglo spoznati takvu tugu o kakvoj ona priča? Pitam se da li i ona greši. Svi mi moramo greški. Ali sigurno je da puno razmišljam o njoj, a vidim, i japa, i Mary, a ona baš ni tak jaka kad treba nekaj videti."

106

18. POGLAVLJE SIMPATIJE I ANTIPATIJE "Moje srce buni se u meni, i dva glasa Mogu se čuti u mojim grudima." WALLENSTEIN

Kad se Margaret vratila kući, na stolu je našla dva pisma: jedno je bilo poruka za njezinu majku, a drugo, koje je došlo poštom, očito je stiglo od tetke Shaw - bilo je prekriveno stranim poštanskim markama, tanko, srebrnasto i šuškavo. Ona dohvati drugo pismo, i još ga je proučavala kada iznenada uđe njezin otac. "Majka ti je umorna i rano je legla! Bojim se da ovakav gromovit dan nije bio najbolji za posjet liječnika. Što je rekao? Dixon mi kaže da je razgovarao s tobom o njoj." Margaret je oklijevala. Očevo se lice uozbilji. "Ne misli valjda da je ozbiljno bolesna?" "Trenutno ne. Kaže da joj je potrebna njega. Bio je vrlo ljubazan i rekao da će je opet posjetiti i vidjeti kako djeluje lijek." "Treba joj dakle samo njega - nije preporučio promjenu zraka? Nije rekao da joj ovaj grad pun smoga šteti, zar ne, Margaret?" "Ne, niti riječi", odvrati ona ozbiljno. "Mislim da je bio zabrinut." "Liječnici uvijek djeluju zabrinuto, to im je dio profesi je", reče on. Margaret je vidjela prema očevim nervoznim pokretima da mu je ideja o mogućoj opasnosti došla do glave, usprkos tome što je pokušavao ublažiti ono što mu je rekla. Nije mogao zaboraviti tu temu, nije mogao prijeći na druge stvari. Stalno se vraćao na to sve do večeri, i pokazivao je nespremnost da čuje ikakvu nepovoljnu ideju, što je Margaret neizrecivo rastužilo. "Ovo pismo stiglo je od tete Shaw, tata. Došla je u Napulj i tamo joj je prevruće, pa je kupila stan u Sorrentu. No, mislim da joj se ne sviđa Italija." "Liječnik nije rekao ništa o prehrani, zar ne?" "Trebala bi biti osvježavajuća i lako probavljiva. Mislim da mama ima prilično dobar apetit." "Da, i zato je još čudnije što je smatrao da mora govoriti i o prehrani." "Ja sam ga pitala, tata." Još jedna stanka, a tada Margaret nastavi: "Teta Shaw kaže da mi šalje neke koraljne ukrase, tata. No", doda Margaret smiješeći se, "boji se da se neće svidjeti miltonskim nevjernicima. Te ideje o nevjernicima dobila je od kvekera, zar ne?" 107

"Ako ikada čuješ ili primijetiš da tvojoj majci nešto nedostaje, reci mi to. Tako se bojim da mi ne govori uvijek što bi željela. Molim te, vidi kakva je ta djevojka koju je spomenula gospođa Thornton. Kad bismo imali dobru, učinkovitu sluškinju, Dixon bi mogla biti stalno s njom, i rekao bih da ćemo je brzo dovesti k sebi, ako je to moguće učiniti njegom. U posljednje vrijeme jako se umorila zbog toplog vremena i poteškoća s pronalaženjem sluškinje. Malo odmora i bit će joj dobro - ha, Margaret?" "Nadam se", reče Margaret, ali tako tužno da je otac to primijetio. On je uštine za obraz. "Hajde, ako budeš ovako blijeda, morat ću te malo zarumeniti. Pazi na sebe, dijete, ili će i tebi zatrebati liječnik." No, te se večeri nije mogao smiriti niti usmjeriti na bilo što drugo. Stalno je šetao amotamo, na vrhovima prstiju, da vidi spava li njegova supruga još uvijek. Margaret je boljelo srce zbog njegovog nemira - njegovog pokušaja da uguši grozan strah koji je vrebao u tamnim predjelima njegovog srca. Napokon se vrati, donekle smiren. "Probudila se, Margaret. Nasmiješila se, svojim starim osmijehom kad me vidjela kako stojim pokraj nje. Kaže da se osjeća osvježeno i da je spremna za čaj. Gdje je poruka za nju? Želi je vidjeti. Pročitat ću joj poruku dok joj ti spremaš čaj. Pokazalo se da je poruka formalni poziv na večeru kod gđe Thornton upućen gospodinu, gospođi i gospođici Hale dvadeset i prvog tog mjeseca. Margaret se iznenadila kad je vidjela da razmišljaju o prihvaćanju poziva, usprkos svemu tužnom što je saznala tijekom dana. No, tako je bilo. Ideja da njezin suprug i kći idu na tu večeru obuzela je maštu gđe Hale, čak i prije no što je Margaret saznala za sadržaj poruke. Bio je to događaj koji će bolesnici skrenuti pažnju s jednolične svakodnevice, i tvrdoglavo je ustrajala u ideji da pođu, čak i kad se Margaret pobunila. "Ne, Margaret, ako ona tako želi, siguran sam da ćemo oboje poći drage volje. Ona ne bi to željela da se ne osjeća bolje - stvarno bolje nego što smo mislili, ha, Margaret?" reče g. Hale zabrinuto, dok se sljedećeg dana pripremao da napiše poruku prihvaćanja poziva. "Ha, Margaret?" propitivao je on s nervoznim kretnjama ruku. Činilo se okrutnim odbiti mu utjehu za kojom je žudio. Osim toga, njegovo uporno odbijanje da prizna postojanje straha gotovo da je i Margaret nadahnulo nadom. "Mislim da je bolje od sinoć", reče ona. "Oči su joj sjajnije, a ten joj je čistiji." "Bog te blagoslovio", reče otac ozbiljnim tonom. "No, je li to istina? Jučer je bilo tako sparno da je svima bilo loše. Bio je to jako loš dan za posjet doktora Donaldsona." I on pođe ususret dnevnim obvezama, koje su sada bile uvećane pripremom nekih predavanja za radnike koja je obećao održati u obližnjoj javnoj školi. Za svoju temu izabrao je crkvenu arhitekturu, što je bilo više u skladu s njegovim ukusom i znanjem nego s prigodom ili željom za određenom vrstom informacije od strane onih kojima je trebao predavati. Sama institucija, budući da je bila zadužena, drage je volje pristala ugostiti tako učenog i stručnog predavača poput g. Halea, o kakvoj god temi pričao. "Pa, majko", upita g. Thornton te večeri, "tko je prihvatio tvoj poziv na večeru dvadeset i prvog?" "Fanny, gdje su poruke? Slicksoni prihvaćaju, Collingbrooksovi prihvaćaju, Stephensovi prihvaćaju, Brownovi odbijaju, Haleovi - dolaze otac i kći, majka je previše

108

bolesna - Macphersoni dolaze, i g. Horsfall, i g. Young. Mislila sam pozvati Portere, budući da Brownovi ne mogu doći." "Vrlo dobro. Znaš, prema onome što kaže doktor Donaldson, stvarno se bojim da je gospođa Hale daleko od toga da ozdravi." "Čudno je što su prihvatili poziv na večeru ako je jako bolesna", reče Fanny. "Nisam rekao da je jako bolesna", reče njezin brat prilično oštrim tonom. "Samo sam rekao da je daleko od ozdravljenja. Možda to ni oni ne znaju." No, tada se iznenada sjeti da bi, prema onome što mu je rekao dr. Donaldson, barem Margaret morala znati za pravo stanje stvari. "Vrlo je vjerojatno da su svjesni onoga što si ti rekao jučer, Johne - da bi im bila velika prednost, prije svega gospodinu Haleu, da upoznaju ljude poput Stephensovih i Collingbrookovih." "Siguran sam da taj motiv ne bi utjecao na njih. Ne, mislim da znam u čemu je stvar." "Johne!", reče Fanny smijuljeći se na svoj slabašan, nervozan način, "Tvrdiš da tako dobro razumiješ te Haleove, ali ne dopuštaš nama da saznamo nešto o njima. Jesu li oni zaista tako različiti od većine ljudi koje poznajemo?" Nije ga željela razljutiti, ali da joj je to bila namjera, ne bi mogla učiniti to na bolji način. Međutim, ljutio se u tišini, ne želeći odgovarati na njezino pitanje. "Meni se ne čine neobičnima", reče gđa Thornton. "On mi djeluje kao prilično vrijedan čovjek, previše naivan za trgovinu - zato je bolje da je bio najprije svećenik, a sada učitelj. Ona se malo pravi damom sa svojom bolešću, a što se tiče djevojke - ona me jedina zbunjuje kada razmišljam o njoj, što ne činim često. Čini se da joj je jako stalo do toga da pridaje sebi na važnosti, ali ne znam zašto. Ponekad mi se čini kao da se smatra predobrom za svoju okolinu. No, nisu bogati, a koliko čujem, nikada nisu ni bili." "I nije svestrana, mama. Ne zna svirati." "Ma hajde, Fanny. Što bi još trebala znati da bude dovoljno dobra po tvojem standardu?" "Ne, Johne", reče njegova majka, "Fanny nije rekla ništa krivo. Sama sam čula gospođicu Hale kako govori da ne zna svirati. Kad bi nas ostavio nasamo s njom, možda bi nam se svidjela, i možda bismo uvidjeli njezine dobre strane." "Sigurna sam da ja ne bih nikada!" promrmlja Fanny, osjećajući se zaštićenom pokraj majke. G. Thornton je to čuo, ali nije se trudio odgovarati. Koračao je amo-tamo po blagovaonici. Htio je da njegova majka naruči svijeće i pusti ga da se vrati čitanju ili pisanju, i tako završi razgovor. No, nije se namjeravao ni na koji način miješati u male kućanske poslove o kojima je brinula gđa Thornton - bila je to navika iz vremena kad je ona vodila kućnu ekonomiju. "Majko", reče on, zastane, a zatim hrabro izrekne: "Volio bih da ti se svidi gospođica Hale." "Zašto?" upita ona, iznenađena njegovim otvorenim, ali blagim riječima. "Ne misliš se valjda oženiti njome - djevojkom bez prebijenog novčića?" "Ne, ona me nikada ne bi uzela za muža", reče on kratko se nasmijavši. "Ne, mislim da ne bi", odvrati njegova majka. "Nasmijala mi se u lice kad sam je pohvalila zato što je izrekla nešto lijepo što je gospodin Bell rekao o tebi. Svidjela mi se zato 109

što je to rekla tako otvoreno, da sam bila sigurna da i ne pomišlja na tebe, a u sljedećem trenutku razljutila me jer se činilo da misli - No, nema veze! U pravu si kada kažeš da ona ima predobro mišljenje o sebi da bi i pomišljala na tebe! Drska djevojčura! Voljela bih znati gdje će pronaći boljeg od tebe!" Ako su ove riječi i povrijedile njezinog sina, slabo svjetlo spriječilo ga je da oda ikakvu emociju. Nakon nekoliko trenutaka, on veselo priđe svojoj majci, pa joj lagano prebaci ruku preko ramena i reče: "Pa, budući da sam i ja uvjeren u istinitost tvojih riječi jednako kao i ti, i budući da ne pomišljam na to da je zaprosim, vjerovat ćeš mi da me razgovor o njoj ne zanima. Predviđam da će se ta djevojka naći u nevolji - možda će joj nedostajati majčinska skrb - i htio bih samo to da joj budeš spremna biti prijateljica, ukoliko joj to zatreba. A sada, Fanny", reče on, "vjerujem da imaš dovoljno razuma da shvatiš kako je jednako velika uvreda za gospođicu Hale i za mene - zapravo, njoj bi bila i veća - pretpostaviti da imam neki razlog pored ovoga koji vam sada objašnjavam za to da molim tebe i majku da prema njoj budete pažljive i ljubazne." "Ne mogu joj oprostiti njezin ponos", reče njegova majka. "Sprijateljit ću se s njom ako zatreba, zato što to ti želiš, Johne. Sprijateljila bih se i sa samom Jezebel da ti to zatražiš od mene. Ali ova djevojka, koja podiže nos prema svima nama - koja podiže nos na tebe..." "Ne, majko, nikada se nisam doveo, i ne mislim se dovesti, unutar dosega njezinog prijezira." "Dakle stvarno, prijezira!" (Gđa Thornton frkne na svoj izražajni način). "Nemoj više govoriti o gospođici Hale, Johne, ako želiš da budem ljubazna prema njoj. Kada sam s njom, ne znam sviđa li mi se ili ne, ali kada razmišljam o njoj i kada čujem tebe kako pričaš o njoj, mrzim je. Jasno mi je da je i prema tebi bila ohola, kao da si mi to sam rekao." "I ako jest", reče on, zastane na trenutak, pa nastavi: "Nisam mladić, da bi me ponosni pogled neke žene mogao uplašiti, ili da se zabrinem zato što je pogrešno shvatila mene i moj položaj. Mogao bih se nasmijati na to!" "A mogao bi se nasmijati i njoj, i njezinim damskim idejama i oholim upadicama!" "Samo se čudim zašto onda toliko razgovarate o njoj", reče Fanny. "Znaj, da sam ja umorna od te teme." "Dobro!" reče njezin brat pomalo ogorčeno. "Pronađimo neku ugodniju temu. Što kažete na štrajk, kad smo već kod ljepših tema?" "Jesu li radnici počeli štrajkati?" upita gđa Thornton živo zainteresirana. "Hamperovi ljudi prestali su s radom. Moji su radili ovaj tjedan, u strahu da ih ne optužim za kršenje ugovora. Da bilo tko od njih napusti posao prije kraja radnog vremena, kaznio bih ga zbog toga." "Troškovi suda bili bi mnogo viši nego što vrijede sami radnici - skup nezahvalnih nikogovića!" reče njihova majka. "Naravno. Ali pokazao sam im kako držim svoju riječ, i kako ih tjeram da oni održe svoju. Do sada me znaju. Slicksonovi ljudi su u štrajku, jer su sigurni da on neće trošiti novac na to da ih kazni. I nas očekuje štrajk, majko." "Nadam se da nemamo mnogo hitnih narudžbi?" "Naravno da imamo. Oni to dobro znaju, ali ne razumiju sve, iako misle da razumiju."

110

"Kako to misliš, Johne?" Donijeli su svijeće, i Fanny je dohvatila svoje pletivo i zijevala nad njime, a zatim se vratila u svoj naslonjač, povremeno podizala pogled i ne razmišljajući ni o čemu. "Pa", reče on, "Amerikanci izvoze toliko vlakana na tržište da nam je jedina šansa da ih počnemo proizvoditi po nižoj cijeni. Ako ne učinimo to, možemo odmah zatvoriti tvornicu, a onda će i radnici i gazde krenuti trbuhom za kruhom. No, te budale žele se vratiti na plaće od prije tri godine - neki od njihovih vođa spominju čak i Dickinsonove cijene - iako znaju jednako dobro kao i mi da je nakon kazni na njihove plaće kakve častan čovjek nikada ne bi koristio, i uz druga sredstva kojima se ja nikada ne bih služio, stvarna plaća kod Dickinsona niža nego kod nas. Vjeruj mi, majko, htio bih da su stari zakoni na snazi. Jako je loše kada budale - neobrazovani, zaostali ljudi poput ovih - mogu, ujedinivši svoje slabašne, glupave glave, vladati sudbinama onih koji posjeduju mudrost stečenu znanjem, iskustvom, često i mukotrpnim razmišljanjem i strahovima. Sljedeći je korak - zaista, gotovo smo došli do toga da ćemo svi morati poći i ponizno, sa šeširom u ruci, moliti tajnika Tkalačkog sindikata da nam pošalje radnike po njihovim cijenama. To je ono što oni žele - oni, koji nemaju dosta razuma da uvide kako, ne odvojimo li veliki dio profita kako bismo kompenzirali gubitke ovdje u Engleskoj, možemo mirno odseliti u neku drugu državu, i da uz domaću i stranu konkurenciju nitko od nas neće zaraditi više nego što može, i još možemo biti zahvalni ako i to uspijemo ostvariti sljedećih godina." "Ne možeš li dovesti radnike iz Irske? Ja ove ljude ne bih držala niti jedan dan. Naučila bih ih da sam ja gazda, i da mogu zaposliti sluge koje želim." "Da, mogao bih, a ako budu duljili s ovim, i učinit ću to. Bit će tu problema i troškova, a bojim se da će biti i pomalo opasno, ali učinit ću to prije nego što ću popustiti." "Ako ćemo imati sve te dodatne troškove, onda mi je žao što sada organiziramo večeru." "I meni je, ne zbog troškova, već zbog toga što ću imati mnogo toga na umu, i mnogo nepredviđenih poslova. Ali moramo pozvati gospodina Horsfalla, a on neće ostati dugo u Miltonu. Što se tiče ostalih, njima dugujemo večeru, pa ćemo ih onda sve riješiti o istom trošku." Nastavio je nemirno koračati po sobi. Više nije progovarao, ali bi s vremena na vrijeme duboko uzdahnuo, kao da nastoji odbaciti neku neugodnu pomisao. Fanny je postavljala majci mnogo nevažnih pitanja, od kojih niti jedno nije imalo veze s temom koja joj je zaokupljala pažnju, što bi mudrija osoba shvatila. Zato je dobivala mnogo kratkih odgovora. Nije joj bilo žao kad su sluge došle u deset sati na molitvu. Molitve je uvijek čitala majka, nakon što bi pročitala neko poglavlje iz Biblije. Sada su radili na Starom zavjetu. Kad su molitve završile, majka sinu poželi laku noć, s onim dugim, postojanim pogledom koji nije izražavao nježnost koju je osjećala prema njemu u srcu, ali je bio intenzivan poput blagoslova, no g. Thornton je nastavio sa svojom šetnjom. Zbog nadolazećeg je štrajka morao provjeriti i prilagoditi sve svoje poslovne planove. Mnoge je tjeskobne sate utrošio u razmišljanje na njihovu ludost, koja će štetiti njima više nego njemu, iako nitko nije mogao pretpostaviti granice štete koju čine. A to su bili ljudi koji su sebe smatrali sposobnima da govore gazdama kako da troše svoj kapital. Hamper je upravo toga dana rekao da će, uništi li ga štrajk, započeti život iznova, i da će ga tješiti činjenica da je onima koji su to uzrokovali još mnogo gore nego njemu - jer on ima i glavu i ruke, a oni samo ruke, i ako otjeraju svoje tržište, ne mogu krenuti za njim, niti se okrenuti nečem drugome. No, ta pomisao nije bila utjeha g. Thorntonu. Možda je bila stvar u tome da nije uživao u osveti, a možda u tome da je cijenio položaj koji je stekao u znoju vlastitog čela, tako da ga je ugrožavanje tog položaja - neznanjem ili ludošću drugih - toliko 111

uznemirilo da nije ni pomišljao na posljedice po njih. Koračao je amo-tamo, povremeno škrgućući zubima. Napokon, odzvoni dva sata. Svijeće su treperile u svijećnjacima. On upali svoju svijeću, mrmljajući samome sebi: "Jednom i zauvijek, shvatit će s kim imaju posla. Mogu im dati dva tjedna - ne više. Ako ne uvide svoju ludost do isteka tog vremena, moram pozvati radnike iz Irske. Mislim da je to Slicksonovo maslo - do vraga i on i njegovo vrdanje! Mislio je da ima previše robe, pa se činilo da je popustio kad mu je došlo njihovo izaslanstvo - a time je, naravno, potvrdio njihovu ludost, kao što je i htio. Odatle se proširilo."

112

19. POGLAVLJE POSJET ANĐELA "Kao što anđeli u nekim snovima vedrim Zazivaju dušu dok čovjek spava, Tako neke misli čudne nadilaze naše svjetovne teme I vire u slavu nebesku." HENRY VAUGHAN

Gđa Hale je bila zaokupljena i zainteresirana idejom večere kod Thorntonovih. Stalno je propitivala o detaljima, s jednostavnošću malog djeteta koje želi da mu očekivano zadovoljstvo unaprijed detaljno opišu. No, jednoličan život kojim žive bolesnici često ih učini nalik djeci, utoliko što niti jedni niti drugi nemaju osjećaj za proporcionalnu važnost događaja, i čini se da vjeruju kako su zidovi i zastori koji ograničavaju njihov svijet, izolirajući ih od svega drugoga, nužno veći od bilo čega skrivenog iza njih. Pored toga, gđa Hale je bila pomalo tašta kao djevojka, i možda se ta taština umrtvila kad je postala supruga siromašnog svećenika, možda ju je prigušila i kontrolirala, no, ona nije nestala, i voljela je razmišljati o tome kako će se Margaret odjenuti za zabavu, i raspravljati o tome što bi trebala nositi, s nervozom koja je zabavljala Margaret, jer ona je imala više dodira s visokim društvom u prvoj godini u ulici Harley no što je njezina majka imala u dvadeset i pet godina u Helstoneu. "Onda, misliš li da bi trebala odjenuti svoju bijelu svilu? Jesi li sigurna da ti pristaje? Prošla je gotovo godina dana otkad se Edith udala!" "O, da, mama! Izradila ju je gospođa Murray, i sigurno mi odgovara. Možda je mrvicu preširoka ili preuska, zavisno o tome jesam li se udebljala ili smršavila, ali mislim da se nisam nimalo promijenila." "Ne bi li bilo bolje da je Dixon pogleda? Možda je požutjela vremenom." "Ako želiš, mama. No, ako dođe do najgoreg, imam vrlo lijepu ružičastu haljinu koju mi je dala teta Shaw samo dva ili tri mjeseca prije no što se Edith udala. Ona nije mogla požutjeti." "Ne, ali mogla je izblijedjeti." "No, onda imam zelenu svilu. Osjećam se kao da živim u pretjeranom obilju." ela bih da znam što trebaš odjenuti", reče gđa Hale nervozno. Margareta istog trena promijeni ton. "Da isprobam jednu za drugom, mama, pa mi ti možeš reći koja ti se najviše sviđa?" "Ali - da! Možda će to biti najbolje." 113

I tako to Margaret učini. Bila je sklona šali zato što se odijeva u tako neobično vrijeme, pa je svoju bogatu haljinu od bijele svile oblikovala kao sir i udaljavala se unatrag od majke kao da je kraljica, no kad je otkrila da te njezine vragolije majka doživljava kao smetnje u ozbiljnom poslu, i da je nerviraju, uozbiljila se i smirila. Nije mogla shvatiti što je došlo svijetu (njezinom svijetu) da toliko razbija glavu o njezinoj odjeći, ali istog tog poslijepodneva, kad je spomenula predstojeći događaj Bessy Higgins (vezano uz sluškinju o kojoj se gđa Thornton obećala raspitati), Bessy se prilično uzbudila na tu vijest. "Bože! Kaj bute večerali kod Thorntonovih u tvornici Marlborough?" "Da, Bessy. Zašto si tako iznenađena?" "Oh, ne bi vam znala reći, ali oni vam se druže s najvećim uglednicima Miltona." "A ti ne misliš da smo mi baš među najvećim uglednicima Miltona, ha, Bessy?" Bessyni obrazi zažare se zato što joj je tako lako pročitala misli. "Da", reče ona, "glečte, tu vam je novac jako važan, a mislim da vi baš niste preveč bogati." "Ne", reče Margaret, "to je istina. Ali mi smo obrazovani ljudi, i živjeli smo među obrazovanim ljudima. Što je tako sjajno u tome da nas na večeru zove čovjek koji se smatra inferiornim mojem ocu zato što dolazi k njemu na instrukcije? Ne želim kriviti gospodina Thorntona. Malo bi trgovačkih pomoćnika, što je on nekada bio, uspjelo postići ono što je on postigao." "A kaj vi njima morete uzvratiti večeru u svojoj maloj kući? Kuća Thorntonovih je triput veća." "Pa, mislim da možemo uzvratiti gospodinu Thorntonu večeru, kako ti to kažeš. Možda ne u tako velikoj sobi niti s toliko mnogo ljudi, ali mislim da mi uopće nismo o tome tako razmišljali." "Nisam si mislila da bute večerali z Thorntonovima", ponovi Bessy. "Pa tam vam večera i sam gradonačelnik, članovi Parlamenta i takve face." "Mislim da bih mogla izdržati čast upoznavanja s gradonačelnikom Miltona." "Ali te dame se tak velebno oblače!" reče Bessy, pogledavajući nervozno Margaretinu haljinu čiju su vrijednost njezine miltonske oči procijenile na sedam penija po jardu. Margaretino lice raširi se u vedri osmijeh. "Hvala ti, Bessy, što tako brižno razmišljaš o tome hoću li izgledati lijepo među svim tim elegantnim ljudima, ali imam ja dosta lijepih haljina - prije tjedan dana, rekla bih da su previše elegantne za bilo koju situaciju u kojoj bih ih mogla nositi. No, budući da ću večerati kod gospodina Thorntona, a možda upoznati i gradonačelnika, odjenut ću najbolju haljinu, možeš biti sigurna u to." "Kaj bute obukli?" upita Bessy, kojoj je pomalo laknulo. "Bijelu svilu", reče Margaret. "Haljinu koju sam nosila na sestričninom vjenčanju prije godinu dana." "To bu bilo dobro!" reče Bessy, olakšano. "Ne bi htela da vas gledaju s visine." "Oh, bit ću dovoljno lijepa, ako me to spasi od toga da me u Miltonu gledaju s visine." "Htela bi vas vidjeti tak obučenu", reče Bessy. "Vi baš i niste ono kaj bi ljudi nazvali 'ljepoticom', niste dost črleni i beli za to. Ali znate kaj, ja sam vas sanjala, puno prije neg kaj sam vas vidjela." 114

"Besmislice, Bessy!" "Je, jesam. Vaše lice me gledalo bistrim, mirnim očima z mraka, a vjetar vam je nosil kosu s čela, tak da je izgledala kak zrake oko vaše glave. Čelo vam je bilo jednako ravno i glatko kak i sad - i navek ste dolazili da me obodrite. Čini mi se da sam dobivala snagu iz vaših dubokih, blagih očiju. Bili ste obučeni u sjajnu odjeću - ovak kak se budete sada obukli. Dakle, to ste bili vi!" "Ne, Bessy", reče Margaret blago, "bio je to samo san." "A zakaj v svojoj bolesti ne bi mogla sanjati kak i drugi? Pa i puno likova z Biblije je sanjalo? Je, i vizije su čak videli! I moj otac vam vjeruje v snove! Velim vam opet, jasno sam vas videla kak mi brzo prilazite, a od te brzine kosa vam je bila zabačena unatrag, i malo zadignuta uvis, i bili ste obučeni v belu, sjajnu halju kaj je i sada budete obukli. Dajte da dojdem i vidim vas v njoj. Htela bi vas videti i dotaknuti onakvu kakva ste bili v mojem snu." "Moja draga Bessy, to je samo tvoja maštarija." "Morti je, morti ni, al vi ste došli, i znala sam da bute došli kad sam vas videla v snu, a kad ste pored mene, bolje mi je, i utješena sam, kak vatra čoveku pruža utjehu kad je vani hladno. Velite da je večera dvajst prvog - prosim vas kak Boga, dajte mi da dojdem i vidim vas." "O, Bessy, možeš doći i bit ćeš dobrodošla, ali nemoj tako govoriti - osjećam se loše, stvarno se osjećam loše." "Onda bum to zadržala za sebe, pa makar jezik pregrizla. Ali to vam je istina." Margaret je šutjela. Napokon, reče: "Razgovarat ćemo jednom o tome, ako misliš da je istina. Ali ne sada. Reci mi, štrajka li tvoj otac?" "Je!" reče Bessy umornim glasom, mnogo drukčijim od onoga kakvim je razgovarala prije samo trenutak ili dva. "On i puno drugih - svi Hamperovi ljudi - i puno ljudi osim njih. Sad su i žene po divljaštvu ravne muškarcima. Hrana je skupa, a valjda moraju nabaviti hranu za decu. Kad bi im Thornton poslal svoju večeru - taj novac, da se potroši na krumpire i kašu, ušutkal bi puno dece kaj plaču, i smiril bi srca njihovih majki." "Ne govori tako!" reče Margaret. "Osjetit ću se krivom i pokvarenom zato što idem na tu večeru." "Ne!" reče Bessy. "Neki ljudi su predodređeni za svečane večere, i purpur i fine haljine - morti ste vi jedna od njih. Drugi delaju i crnče celoga života - a ni pesima ni tak loše v današnje vrijeme kak im je bilo v danima Lazara. Ali ak me pozovete da vam rashladim jezika vrhom prsta, došla bum vam preko velikog jaza samo zbog onoga kaj ste mi značili ovdje." "Bessy, ti goriš od groznice! Osjećam to na tvojoj ruci, i čujem po tvojim riječima. Toga strašnog dana nećemo se dijeliti po tome što su neki od nas ovdje bili prosjaci, a neki bogataši - neće nas suditi po tim slučajnim okolnostima, već prema tome koliko smo vjerno slijedili Krista." Margaret ustane i pronađe malo vode, natopi svoj džepni rupčić u vodu, pa ga položi na Bessyno čelo, i počne joj zagrijavati ledena stopala. Bessy sklopi oči i dopusti joj da je njeguje. Napokon, reče:

115

"I vi bi bili izvan sebe, kak i ja, da vam stalno dolaze ljudi i pitaju vas za oca, a onda ostanu da vam ispričaju svoju priču. Neki govore o ubilačkoj mržnji, tak da mi se krv smrzne od groznih stvari kaj govore o svojim gazdama - ali više njih, uglavnom žene, samo se žale i žale (suze im cure niz lice, a one ih ne brišu i ne obraćaju pažnju na njih), na cijene mesa, i na to kak im djeca noću ne spavaju od gladi." "I misle da će štrajk to popraviti?" upita Margaret. "Tak vele", odvrati Bessy. "Vele da je trgovina dugo išla dobro, i da su gazde zaradili velke pare. Otac ne zna kolko, ali sindikat zna. Prirodno je da oni žele svoj dio profita, sad kad je hrana poskupela, a sindikat veli kak ne buju ispunili svoju dužnost ak ne nateraju gazde da im daju njihov dio. Ali gazde su nekak došli v prednost, i strah me da buju tu prednost i zadržali od sad pa zanavek. To je kak velika bitka kod Armagedona - grčevito se bore jedni protiv drugih, a još dok se bore, jedan po jedan padaju v paklenu jamu." Upravo tada uđe Nicholas Higgins. Čuo je posljednje riječi svoje kćeri. "Je! I nastavil bum z borbom, i ovoga puta bu mi uspelo. Skoro ih burno naterali da popuste, jer imaju puno narudžbi, i sve je to pod ugovorima. Skoro buju otkrili kak im je bolje da nam daju naših pet posto neg da zgube profit kaj bi trebali dobiti, da vam ne pričam o kaznama za neispunjavanje ugovora. Aha, gazde moji! Znam ko bude zvlekel deblji kraj." Margaret je po njegovom ponašanju shvatila da je pio - ne toliko po njegovim riječima, koliko po uzbuđenom načinu govora. To joj je potvrdilo i vidljivo Bessyno nastojanje da ubrza njezin odlazak. Bessy joj reče: "Dvajst prvi - to je četvrtak za tjedan dana. Morti vas budem došla pogledati kak se oblačite za Thorntone. Kad bu vaša večera?" Prije no što je Margaret mogla odgovoriti, Higgins upadne: "Thorntonovi! S Thorntonovima bute večerali? Nek vam nazdravi za uspeh svojih narudžbi. Mislim si ja da bu on do dvajst prvog jako moral upregnuti svoje moždane vijuge i da si bude premišlal kak da ih ispuni na vrijeme. Recite mu da bu sedamsto radnika umarširalo v tvornicu Marlborough sljedećeg jutra nakon kaj im da povišicu od pet posto i da mu buju pomogli da ispuni ugovor. Svi buju došli. Moj gazda, Hamper, on vam je jedan od onih staromodnih. Nigdar ne razgovara z ljudima bez kletve. Nekad si mislim da bi hmrl kad bi mi nekaj rekel pristojnim tonom. No, on jače laje neg kaj grize, i morete mu reči da je to rekel jen od njegovih štrajkaša, ak hočete. Eh, kod Thorntona bude bilo puno najvećih tvorničara! Htel bi im održati mali govor, dok sede nakon večere i ne mreju pobeči ni za živu glavu. Rekel bi im kaj mislim. Rekel bi im nekaj o tomu kak nas iskorištavaju!" "Zbogom!" reče Margaret užurbano. "Zbogom, Bessy! Radujem se tvojem dolasku dvadeset i prvog, ako ti bude dovoljno dobro." Lijekovi i tretman koji je dr. Donaldson prepisao gđi Hale u početku su joj toliko pomogli da su se i ona i Margaret ponadale da je možda pogriješio, i da se može trajno oporaviti. Što se tiče g. Halea, iako on nikada nije ni znao koliko su njihovi strahovi ozbiljni, svladao ih je s očitim olakšanjem. Bio je to dokaz koliko je njegovo nagađanje o njihovim uzrocima zapravo utjecalo na njega. Samo je gđa Dixon stalno graktala u Margaretino uho, no, Margaret je ignorirala ovog gavrana, i prigrlila nadu. Ova zraka svjetlosti bila im je potrebna kod kuće, jer čak su i njihove neiskusne oči vidjele da se izvan kuće skupljaju mračni oblaci nezadovoljstva. G. Hale je i sam imao poznanike među radnicima, i njihove iskrene priče o patnji i dugom strpljenju utukle bi ga. Oni ne bi govorili o svojim patnjama bilo kome tko bi, sa svojeg položaja, mogao to shvatiti i 116

bez njihovih riječi. No, on je bio čovjek iz dalekih krajeva koji je bio zbunjen funkcioniranjem sustava usred kojeg se našao. Svatko od njih htio je da mu on bude sudac i da posvjedoči njegovim osobnim razlozima za nezadovoljstvo. Tada bi g. Hale pokupio cijelu svoju pošiljku pritužbi i položio je pred g. Thorntona, da ih ovaj sa svojim iskustvom posloži i objasni njihove uzroke. On je to uvijek i činio, na čvrstim ekonomskim počelima, objašnjavajući da u trgovini uvijek mora doći do uspona i pada trgovačkog prosperiteta, i da pri svakom padu određeni broj vlasnika i radnika mora propasti, da se više ne vrate u redove sretnih i uspješnih ljudi. Govorio je kao da su te posljedice tako logične da niti poslodavac niti zaposlenik nemaju pravo na pritužbe ako njihova sudbina bude takva - u slučaju poslodavca, da odustane od utrke koju više ne može dobiti, uz gorak okus nesposobnosti i neuspjeha, ranjen u borbi, pregažen od strane svojih kolega u njihovom nastojanju da se obogate, prezren tamo gdje je nekada bio štovan, ponizno tražeći posao umjesto da ga nudi. Naravno, budući da je tako govorio o sudbini koja je u mijenama trgovine mogla snaći i njega, kao vlasnika, bilo je jasno da neće imati mnogo više suosjećanja ni prema radnicima, koji su zaostajali zbog brzog, nemilosrdnog napretka ili promjena; koji će tiho leći i umrijeti u svijetu koji ih ne treba, ali s osjećajem da ni u grobu neće moći počivati u miru zbog krikova voljenih i bespomoćnih koje su ostavili za sobom; koji su zavidjeli pticama koje su mogle hraniti svoje mlade vlastitom krvlju. Margaret bi mu se cijelom dušom usprotivila kad bi govorio na takav način, kao da je trgovina sve a humanost ništa. Jedva mu je mogla zahvaliti na ljubaznosti koja ga je navela da te večeri dođe i ponudi joj - shvatio je da joj to mora ponuditi nasamo sva sredstva za liječenje koja su im, zahvaljujući njegovom bogatstvu i sposobnosti predviđanja njegove majke, bila na raspolaganju u kući, a koja bi, kako je saznao od dr. Donaldsona, mogla zatrebati gđi Hale. Njegov postupak nakon onoga što je rekao prije i njegovo isticanje mračne sudbine, za koju se još uvijek pokušavala uvjeriti da bi je majka mogla izbjeći, izazvali su bijes u Margaret dok ga je gledala i slušala. Kakva je prava imao on da bude jedina osoba, osim dr. Donaldsona i gđe Dixon, koja je upućena u strašnu tajnu koju je ona zatvorila u najtamnijem, svetom dijelu svojeg srca - i koju se nije usuđivala ni pogledati, osim kad bi zazvala nebesku snagu da podnese taj prizor - da će jednoga dana plakati na glas za svojom majkom, i da iz tame neće dobiti nikakav odgovor? No, on je znao sve. Vidjela je to u njegovim očima punim sažaljenja. Čula je to u njegovom ozbiljnom glasu koji je podrhtavao. Kako pomiriti te oči i taj glas s tvrdim, suhim, nemilosrdnim načinom na koji im je opisivao postavke trgovine i mirno im predočavao njihove posljedice? Taj nesklad neizrecivo joj je smetao, utoliko više zbog sve gore situacije o kojoj je pričala Bessy. Naravno, Nicholas Higgins, otac, govorio je drukčije. Njega su izabrali u odbor, i rekao je da zna tajne o kojima ljudi izvan odbora nemaju pojma. Rekao je to otvoreno i specifično upravo na dan večernje zabave gđe Thornton, kad je Margaret došla razgovarati s Bessy i zatekla ga kako se prepire o tome s Boucherom, susjedom kojeg je često spominjao, naizmjence ga žaleći zato što je ovaj bio nevješt radnik o kojem je ovisila velika obitelj, i kudeći ga zato što je, prema mišljenju svojeg energičnijeg susjeda, imao premalo duha. Bilo je očito da je Higgins usred burne rasprave kad je Margaret ušla. Boucher je stajao držeći se s obje ruke za kamin, ljuljajući se pomalo tako oslonjen, i zureći u vatru s očajem koji je ljutio Higginsa, a istovremeno ga pogađao u srce. Bessy se snažno ljuljala u svojem stolcu kao što je često činila (Margaret je sada to znala) kad bi bila uznemirena. Njezina sestra Mary isprobavala je šeširić (s velikim, nespretnim vrpcama koje su odgovarale njezinim velikim, nespretnim prstima) i spremala se poći rezati tkaninu, brbljajući cijelo vrijeme na glas, i očito žudeći da pobjegne od prizora koji ju je uznemirio. Bio je to prizor koji je Margaret zatekla. Na trenutak je zastala na vratima, a zatim se s prstom na ustima prikrala Bessy i sjela pokraj nje. Nicholas ju je vidio kako ulazi i pozdravio je grubim, ali ne i neprijateljskim kimanjem glave. Mary žurno izađe iz kuće, iskoristivši

117

otvorena vrata, i glasno zaplače kad se udaljila od očeve nazočnosti. Samo John Boucher nije obraćao pažnju na izlaske i ulaske. "Ništ mi to ne koristi, Higgins. Ona ne mre dugo tak živeti. Jednostavno tone - ne zato kaj bi sama štela hranu, neg zato kaj ne mre zdržati da gleda decu kak gladuju. Je, gladuju! Pet šilinga tjedno morti je dost tebi, kaj moraš samo dvoje usta hraniti, od kojih je jena puca kaj si more sama zaraditi hranu. Ali to ti za nas znači glad. Nekaj ti bum iskreno rekel - če ona hmre, a strah me da bu hmrla prije neg kaj dobimo povišicu od pet posto, bacil bum te pare v lice gazdi i rekel mu budem: 'Proklet bil, proklet bil cieli vaš okrutni sviet, kaj mi nije poštedil najbolšu ženu kaj je ikada mužu dete rodila!' I gleč, zamrzil bum i tebe i cieli tvoj sindikat, i progonil bum vas svojom mržnjom kroz nebesa - bum, bum, i te kak - ak me navedeš na krivoga puta. Nicholas, ti si rekel v sriedu navečer - a sad je vtorek drugog tjedna - da za dva tjedna gazde buju došli i da nas buju prosili da se vrnemo na posel pod našim uvjetima - a to je vrieme skoro isteklo - a naš mali Jack leži na krevetu, preveč je slab da bi plakal, sam tu i tam zajeca od gladi - naš mali Jack, velim ti! Ona ni skrenula pogled z njega otkako se rodil, i ima ga rad kak da joj je on cieli život - a i je, jer mi se čini da bum platil tu cienu za njega naš mali Jack, kaj me sako jutro budil tak da je kušuval11 svojim malim usnama moje velko, grdo lice, i tražil neko glatko mjesto kaj bi mogel kušuvati, i on leži i gladuje." U tom trenutku, duboki jecaji prekinuli su sirotog čovjeka, a Nicholas podigne svoje suzne oči prema Margaret prije no što je smogao hrabrosti da progovori. "Daj, daj, čovek, drži se. Tvoj mali Jack ne bu gladoval. Dobil sam pare, i ve burno kupili dečecu flašu mlieka i dve kile kruha. Kaj je moje je i tvoje, to znaš. Naj se plašiti!" nastavi on dok je u kutiji za čaj tražio ono malo novca što je imao. "Ve sam uložil i srce i dušu u to da burno ovoga puta pobiedili. Morali burno izdržati još samo tjedan dana, i videl buš da se gazde buju urazumili i da nas buju preklinjali da se vrnemo v njihove tvornice. A sindikat - to jest, ja - pobrinul se bude da imaš dost za decu i gospođu. Naj se plašiti i naj ve tražiti posel od tirana." Čovjek se okrene na te riječi, a lice mu je bilo tako bijelo, i mršavo, i izbrazdano suzama i beznadno, da je njegov očajni izraz natjerao Margaret na plač. "Dobro ti znaš kak je jen gorši tiranin neg kaj su gazde ikad bili rekel: 'Izgladni do smrti, i gledi kak oni gladuju do smrti, prije neg kaj se buš usudil suprotstaviti sindikatu. Znaš to dobro, jer si i ti jedan od njih. Si ste vi sami za sebe morti ljudi meka srca, ali kad se najdete zajedno, nemate ništ više suosečanja za ljude od divljeg, izgladnjelog kurjaka." Nicholas je položio ruku na kvaku ali sad se okrene prema Boucheru, koji ga je pratio u stopu, i reče: "Bog mi pomogel, čovek, ak ne mislim da radim najbolše za tebe i za se nas. Ak sam v krivu a mislim da sam v pravu, onda je to njihov grieh, kajti me drže v neznanju. Gruntal sam ja o tome dok me ni glava zabolela, veruj mi, Johne, jesam. I opet ti velim, nema nade za nas osim da verujemo sindikatu. Oni buju dobili ovu bitku, pazi kaj ti velim!" Margaret i Bessy nisu progovorile ni riječi. Jedva su ispustile i uzdah, koji su jedna drugoj pogledima izmamile iz dubine srca. Napokon, Bessy reče: "Nigdar si nisam mislila da bum opet čula oca kak zaziva Boga. Ali čuli ste ga kak je rekel 'Bog mi pomogel'." "Da!" reče Margaret. "Donijet ću novca koliko mogu, i malo hrane za djecu tog sirotog čovjeka. Nemoj da sazna da je to došlo od nekog drugog osim tvojeg oca. Brzo ću se vratiti." 11

kušuval (hrv. kajkavski) — ljubio

118

Bessy se nasloni, ne obrativši pažnju na Margaretine riječi. Nije plakala, samo joj je dah podrhtavao. "Moje srce je presušilo od suza", reče ona. "Boucher mi je ovih dana pričal o svojim strahovima i problemima. Znam ja da je on slabić, ali ipak je čovek, i makar sam se često ljutila na njega i njegovu ženu, koja ne zna ništ bolje od njega upravljati kućanstvom, ipak nemreju svi ljudi biti mudri, al Bog im ipak dopušta da žive - je, i da je im nekoga da vole i da voli njih, isto kak i samom Solomonu. A ak neki jad snajde one koje vole, to ih boli jednako kak je bolelo i Solomona. Nemrem to shvatiti. Morti je dobro da neko kak je Boucher ima sindikat kaj pazi na njega. Ali htela bi videti ljude iz sindikata da se nađu oči v oči z Boucherom. Kad bi ga čuli, morti bi mu rekli (kad bi ih ulovil jednog po jednog) da se vrne na posel, makar to nije ono kaj su naredili." Margaret je sjedila u potpunoj tišini. Kako će ikada više zaboraviti glas tog čovjeka i njegov ton neizrecive boli, koji su mnogo više od njegovih riječi dočarali njegove patnje? Ona izvadi svoju lisnicu. U njoj nije imala mnogo novca, ali ono što je imala bez riječi je spustila u Bessynu šaku. "Fala vam. Puno njih ne zarađuje nikaj više, a ne žive tak loše - bar to ne pokazuju kak on. Ali otac ne bu dozvolil da gladuju, sad kad zna. Znate, Bouchera opterećuju deca i ženina bolest, i sve kaj su uspjeli uštedeti nestalo je prošloga leta. Nemojte si misliti da bi mi dozvolili da gladuju, ali i mi smo bili v nevolji. Ak sused ne pazi na suseda, ne znam ko bu pazil." Bessy kao da se bojala da Margaret ne pomisli kako nemaju volje ni moći pomoći nekome tko im je očito blizak. "Isto tak", nastavi ona, "otac je siguran da buju gazde popustili u sljedećih nekoliko dana - da nemreju zdržati puno duže. No, fala vam lepa - fala vam v moje ime, i v Boucherovo ime, jer zbog toga ste mi sve draži i draži." Bessy je danas djelovala mnogo tiše, ali uplašena i iscrpljena. Kad je završila, izgledala je tako umorno i slabašno da se Margaret pobojala za nju. "Ni to ništ", reče Bessy. "To još nije smrt - imala sam lošu noć i grdo sam sanjala, ili je to bilo nekaj kaj liči snovima, jer bila sam potpuno budna, i danas sam sva ošamućena, i oživela sam tek kad je došel taj siroti čovjek. Ne, to još nije smrt, al smrt ni daleko. Da. Pokrijte me, i morti bum zaspala, ak mi kašalj dozvoli. Laku noć - zapravo, trebala bi reći 'Dobar dan', al svetlo je danas prigušeno i zamagljeno."

119

20. POGLAVLJE RADNICI I GOSPODA "Staro i mlado, momče, nek' jedu svi, Nek' istroše po deset zubala svak', ja ne marim za to." ROLLO, VOJVODA OD NORMANDIJE

Margaret se vrati kući ispunjena s toliko boli onim što je vidjela i čula da se jedva mogla pripremiti za dužnosti koje su je čekale - neprekidnog, vedrog razgovora s majkom, koja je, sada kada nije mogla izlaziti, očekivala Margaretin povratak i s najkraće šetnje radi kakvih vijesti. "Može li tvoja prijateljica iz tvornice doći u četvrtak da te vidi odjevenu?" "Bilo joj je tako loše da je nisam ni pitala", reče Margaret tužno. "Bože! Čini mi se da su svi bolesni", reče gđa Hale s malo one ljubomore koju jedan bolesnik osjeća prema drugome. "No sigurno je jako tužno bolovati u jednoj od onih malih sporednih ulica." (Njezina je blaga priroda prevladala, i vratio joj se stari helstoneovski način razmišljanja). "I ovdje je loše. Što možeš učiniti za nju, Margaret? Gospodin Thornton poslao mi je nekoliko boca svojeg porta kad si otišla. Bi li joj boca porta pomogla?" "Ne, mama! Ne vjerujem da su oni jako siromašni - barem ne govore tako - a osim toga, Bessyna je bolest sušica, ona ne želi vino. Možda joj mogu odnijeti malo džema načinjenog od našeg dragog voća iz Helstonea. Ne, jednoj drugoj obitelji voljela bih dati - o, mama, mama, kako ću se odjenuti u najfiniju odjeću i poći na elegantnu zabavu nakon jada kojeg sam vidjela danas?" uzvikne Margaret, u kojoj su se slomila ograničenja koja je postavila sama sebi pri povratku. Ona ispriča majci sve što je vidjela i čula kod Higginsovih. Gđa Hale bila je jako pogođena. Uznemirila se od želje da nešto učini. Uputila je Margaret da pripremi košaru u primaćoj sobi, kako bi je odmah mogla poslati toj obitelji, i gotovo se naljutila na nju kad joj je rekla da ne mora to učiniti prije jutra, znajući da im je Higgins privremeno pomogao i da je ona ostavila novac Bessy. Gđa Hale nazvala ju je bezosjećajnom zbog tih riječi, i nije se odmarala sve dok košara nije bila odnesena iz kuće. Tada reče: "Uostalom, možda smo pogriješile. Posljednji puta kad je bio ovdje gospodin Thornton je rekao da oni koji pomažu štrajkašima nisu pravi prijatelji. Taj Boucher je štrajkaš, zar ne?" Ovo je pitanje gđa Hale uputila svojem suprugu kad se ovaj popeo na kat. Upravo se vratio s lekcije g. Thorntonu, koja je završila razgovorom, kao što su običavali činiti. Margaret nije marila za to jesu li njihovi darovi produljili štrajk. U svojem uzbuđenju nije razmišljala tako daleko.

120

G. Hale je slušao i pokušao smireno donijeti sud. Sjetio se svega što mu se prije nepunih pola sata činilo tako jasnim dok je to govorio g. Thornton, i tada je napravio nezadovoljavajući kompromis. U ovom slučaju njegova supruga i kći ne samo da su postupile ispravno, već nije niti na trenutak vidio kako bi mogle učiniti bilo što drugo. Ipak, općenito gledajući, ono što je g. Thornton rekao bilo je vrlo točno - da bi štrajk, ako se produži, morao završiti tako da vlasnici dovedu radnike iz daleka (ako rezultat neće biti, kao što je često bio, izum nekog stroja koji će smanjiti potrebu za radnicima). S tog stajališta, bilo je jasno da bi najbolja stvar koju su mogli učiniti bila da im odbiju svaku pomoć koja bi ih dodatno poticala u tom ludilu. No, što se tiče tog Bouchera, odmah ujutro poći će do njega i vidjeti što bi se dalo učiniti. G. Hale je otišao Boucheru sljedećeg jutra, kao što je i rekao. Nije ga zatekao kod kuće, ali dugo je razgovarao s njegovom suprugom. Obećao je da će za nju zatražiti socijalnu pomoć, a kad je vidio obilje hrane koje je poslala gđa Hale, a koje su djeca jela pomalo pohlepno, gospodareći prizemljem kuće u odsutnosti oca, vratio se s utješnijom i vedrijom pričom no što se Margaret usudila i ponadati. Ono što je rekla prošle večeri zapravo je pripremilo njezinog oca za mnogo goru situaciju, pa je sada njegova nehotična reakcija bila da opiše stvari boljima no što su one bile. "No, poći ću opet tamo i porazgovarati i s njim", reče g. Hale. "Još ne mogu usporediti neku od njihovih kućica s našim kolibama iz Helstonea. Ovdje vidim pokućstvo kakvo naši radnici nikada ne bi ni pomislili kupovati, i vidim kako jedu hranu koja se kod nas smatra luksuzom. No, čini se da ove obitelji nemaju drugih izvora prihoda, sada kad su im plaće obustavljene, do prodaje stvari posrednicima. Ovdje u Miltonu čovjek mora naučiti drugi jezik i mjeriti stvari prema drugim standardima." I Bessy je bila bolje toga dana. Ipak, bila je tako slaba da se činilo kako je potpuno zaboravila na svoju želju da vidi Margaret odjevenu - ako se, naravno, od početka nije radilo o grozničavoj želji nastaloj u napola delirijskom stanju. Margaret je i protiv svoje volje usporedila ovu svoju čudnu odjeću u kojoj je trebala poći tamo kamo nije željela - jer breme mnogih strahova ležalo joj je na srcu - sa starom, veselom, djevojačkom odjećom koju su ona i Edith nosile prije jedva malo više od godine dana. Njezino jedino zadovoljstvo u odijevanju sada je bila pomisao da će njezina majka uživati kad je vidi u toj haljini. Porumenjela je kad je gđa Dixon otvorila vrata primaće sobe i počela joj se diviti. "Gospođica Hale izgleda dobro, gospođo, zar ne? Haljina gospođe Shaw nije mogla poslužiti bolje. Upravo ističe pravu nijansu boje, gospođo. Inače biste bili previše blijedi, gospođice Margaret." Margaretina crna kosa bila je previše gusta da bi se mogla oblikovati u pletenicu. Morali su je okretati i okretati, tako da je njezina fina svilena tekstura bila stisnuta u velike uvojke, koji su joj okruživali glavu poput krune, da bi zatim bili spleteni u veliki spiralni čvor na potiljku. Težinu kose zadržavala je uz pomoć dvije velike koraljne igle, duge poput omanjih strijela. Njezini su bijeli svileni rukavi bili podvezani vrpcama od istog materijala, a na vratu, ispod zaobljenog, mliječno bijelog grla, nosila je ogrlicu od teških koraljnih zrna. "Oh, Margaret, kako bih voljela poći s tobom na jednu od starih barrigtonskih zabava, vodeći te onako kako je lady Beresford vodila mene." Margaret poljubi majku za ovaj mali izljev majčinske taštine, ali bila je tako snuždena da se jedva i osmjehnula. "Mnogo bih radije ostala kod kuće s tobom, majko." 121

"Besmislice, draga! Dobro gledaj kako izgleda večera. Voljela bih čuti kako to rade u Miltonu, osobito glavno jelo, draga. Gledaj što će poslužiti umjesto divljači." Gđa Hale bila bi više nego zainteresirana - bila bi zapanjena da je vidjela obilje trpeze. Margaret, koja je razvila ukus u Londonu, smatrala je količinu delikatesa pretjeranom. Polovina te hrane bila bi posve dovoljna za njih, a učinak bi bio elegantniji. No, jedan od obveznih zakona gostoprimstva gđe Thornton bio je takav da svakog zasebnog jela mora biti dovoljno da u njemu uživaju svi gosti, ako tako žele. Zanemarila bi svoju svakodnevnu štedljivost, jer se ponosila time da svakog gosta posluži obiljem hrane koja bi mu se svidjela. Njezin je sin dijelio ovaj stav. Nikada nije upoznao - iako je mogao zamisliti, pa i cijeniti neko društvo koje ne bi zavisilo o vrhunskim objedima, pa čak i sada, kad je sam sebi branio da potroši i šest penija više no što je potrebno, i više je puta požalio zbog toga što su poslali pozivnice za tu večeru, a ipak mu je bilo drago da vidi uobičajeni sjaj priprema za večeru. Margaret i njezin otac stigli su prvi. G. Hale nervozno je nastojao stići točno u naznačeno vrijeme. Na katu u primaćoj sobi nije bilo nikoga osim gđe Thornton i Fanny. Skinuli su sve pokrivače, i soba je zasjala u žutoj svili i jarkim, cvjetnim bojama saga. Činilo se da je svaki kut prostorije ispunjen ukrasima, toliko da su zamarali oči i predstavljali čudan kontrast nagoj ružnoći pogleda u veliko tvorničko dvorište, gdje su široke vratnice bile otvorene zbog kočija. Tvornica se nadvila visoko s lijeve strane prozora, bacajući sjenu koja je zatamnila ljetnu večer prije no što se spustila noć. "Moj je sin do posljednjeg trenutka bio zauzet poslovima. Stići će ravno ovamo, gospodine Hale. Mogu li vas zamoliti da sjednete?" G. Hale stajao je pokraj jednog od prozora kad mu se gđa Thornton obratila. On se okrene, pa reče: "Nije li vam ovakva blizina tvornice ponekad neugodna?" Ona se uspravi i reče: "Nikada. Nisam se toliko uzoholila da bih poželjela zaboraviti izvor bogatstva i moći mojeg sina. Osim toga, u Miltonu nema takve tvornice. Samo jedna prostorija ima dvije stotine i dvadeset četvornih jardi." "Mislio sam da bi vam smog i buka, stalni izlasci i ulasci radnika mogli dojaditi." "Slažem se s vama, gospodine Hale!" reče Fanny. "Stalno se osjeća zadah pare i strojnog ulja, a buka je zaglušujuća." "Već sam čula buku koja se naziva glazbom, a koja je bila daleko više zaglušujuća. Strojarnica se nalazi s ulične strane tvornice, i jedva je čujemo, osim tijekom ljeta, kad su svi prozori otvoreni. Što se tiče stalnog mrmljanja radnika, to mi ne smeta više od zujanja košnice pčela. Ako uopće i pomišljam na to, povezem to sa svojim sinom i sjetim se kako sve to pripada njemu i kako je on glava koja upravlja time. Trenutno iz tvornice ne dopiru nikakvi zvukovi. Radnici su bili dovoljno nezahvalni da započnu štrajk, kao što ste možda čuli. No, posao zbog kojeg je sada odsutan, a koji sam spomenula kad ste ušli, povezan je s koracima koje će poduzeti kako bi ih natjerao da nauče gdje im je mjesto." Izraz na njezinom licu, koji je uvijek bio mrk, produbi se u mračnu srdžbu dok je to govorila. Ta se srdžba nije ublažila niti kad je g. Thornton ušao u prostoriju, jer u trenutku je ugledala breme briga i tjeskobe kojih se nije mogao otresti, iako je svoje goste pozdravio na način koji je izgledao i veseo i srdačan. Rukovao se s Margaret. Znao je da je to prvi puta što su im se šake dodirnule, iako ona nije bila nimalo svjesna te činjenice. Pitao je za gđu Hale i saslušao vedro izvješće g. Halea, puno nade. Pogledavao je Margaret kako bi vidio koliko se ona slaže s ocem, i na

122

njenom licu nije vidio sjenu neslaganja. Dok ju je promatrao s tom namjerom, opet ga opčini njezina velika ljepota. Nikada je nije vidio u takvoj odjeći, a ipak, izgledala je kao da takva elegancija tako odgovara njezinom plemenitom stasu i uzvišenom spokoju, da bi uvijek trebala biti tako odjevena. Razgovarala je s Fanny, ali nije mogao čuti o čemu. No vidio je kako njegova sestra na svoj nervozan način stalno poravnava neki dio svoje haljine, vidio je kako joj pogled luta amo-tamo, bez neke svrhe, i s nelagodom je usporedio njezine oči s velikim, blagim očima koje su mirno gledale u jednu točku, iz kojih je zračio nekakav spokoj, i s oblinama crvenih usana, razdvojenih dok je Margaret s interesom slušala riječi svoje sugovornice. Glavu je nagnula malo naprijed, tako da je činila dugu, zavojitu liniju od vrha, gdje se svjetlost odražavala od sjajne, vrane kose, do glatkih ramena boje slonovače, zaobljenih, bijelih ruku i njegovanih šaka, položenih jedna na drugu, ali savršeno nepokretnih u tom položaju. G. Thornton uzdahne kad je sve to sagledao u jednom od pogleda koje je bacao prema njoj. Tada okrene leđa mladim damama i s naporom, ali i s cijelim srcem i dušom, upusti se u razgovor s g. Haleom. Došlo je još ljudi, a zatim još više. Fanny je napustila Margaret i pomogla majci s dočekom gostiju. G. Thornton je u toj gužvi shvatio da nitko ne razgovara s Margaret, i da je postala nemirna tijekom ovog očitog zanemarivanja. No, nije joj se približavao, niti ju je gledao, ali znao je što radi - i što ne radi bolje no što je znao kretnje bilo koga drugog u prostoriji. Margaret je bila tako usredotočena na promatranje drugih ljudi da joj nije ni palo na pamet primjećuju li je ili ne. Netko ju je poveo do stola. Nije dobro čula njegovo ime, a činilo se i da nije previše raspoložen za razgovor s njom. Među gospodom se razvila vrlo živa rasprava, dok su dame uglavnom šutjele, zabavljajući se promatranjem detalja večere i kritiziranjem tuđih haljina. Margaret je uhvatila nit glavne teme razgovora, zainteresirala se i počela pažljivo slušati. G. Horsfall, stranac čiji je dolazak u grad i bio izvor ideje za zabavu, postavljao je pitanja vezana uz lokalnu trgovinu i industriju, a ostala gospoda - sve ljudi iz Miltona - odgovarali su mu i objašnjavali. Došlo je do nešto burnije rasprave, koju je pokrenuo g. Thornton. On jedva da je i progovorio do tada, ali sada je iznio mišljenje koje je bilo tako jasno i utemeljeno da su se čak i zagovornici suprotnog stava predali. Margaretinu pažnju tako je privukao njezin domaćin. Njegovo ponašanje, kao gospodara kuće i kao domaćina svojim prijateljima, bilo je tako otvoreno, a opet jednostavno i skromno, da je djelovalo vrlo dostojanstveno. Margaret pomisli kako ga još nikada nije vidjela u tako lijepom svjetlu. Kad je dolazio k njima, uvijek ju je nešto smetalo - pretjerana gorljivost ili ona ljutita razdraženost s kojom je spremno pretpostavljao da ga nepravedno sude, ali je istovremeno bio previše ponosan da bi se potrudio da ga bolje shvate. No, sada, kad je bio okružen svojim kolegama, nije bilo sumnje u njegov položaj. Smatrali su ga čovjekom snažne osobnosti, moćnim na više načina. Nije bilo potrebe da se bori za njihovo poštovanje. Imao ga je, i znao je to, a ta sigurnost davala je profinjenu, veličanstvenu smirenost njegovom glasu i gestama, što je Margaret prije nije uočila. Nije imao naviku razgovarati s damama, a ono što je govorio bilo je pomalo formalno. Njoj se jedva i obratio. Iznenadilo ju je koliko je uživala u ovoj večeri. Sada je znala dovoljno da razumije mnoge lokalne interese, pa čak i neke od tehničkih izraza koje su koristili industrijalci. U sebi se postavila vrlo čvrsto u vezi pitanja o kojem su raspravljali. Razgovarali su vrlo ozbiljno, ne na izvještačen način koji ju je tako zamarao na starim londonskim zabavama. Čudila se što u tolikom razgovoru o industriji i trgovini nitko ne spominje štrajk. Tada još nije znala kako hladnokrvno vlasnici gledaju na takve stvari, smatrajući da imaju samo jedan mogući ishod. Znali su da radnici režu granu na kojoj sjede, kao što su to učinili već mnogo puta. No, ako su namjerili postupati glupo i staviti se u ruke razbojničke skupine plaćenih delegata, morali su snositi posljedice. Neki su smatrali da Thornton izgleda snuždeno, jer, naravno, trpio je gubitke zbog tog štrajka, ali bila je to nesreća koja se mogla 123

dogoditi i njima u bilo kojem trenutku, a Thornton je bio sposoban kao i bilo tko drugi riješiti štrajk. Bio je on najčvršći momak u Miltonu. Radnici su ga pogrešno procijenili u pokušaju da ga nadigraju. Industrijalci su se smijali u sebi misleći na poraz i poniženje radnika u pokušaju da promijene ono što je odlučio Thornton. Nakon večere, Margaret je postalo prilično dosadno. Bilo joj je drago kad su došla gospoda, ne samo zato što je ugledala očev pogled koji joj je odagnao snenost, već i zato što je mogla slušati razgovor o nečem većem i važnijem od sitnih tema o kojima su razgovarale dame. Voljela je osjećaj moći koju su ovi ljudi iz Miltona imali. Ponekad je razbacivanje takvom moći bilo neobuzdano i nalikovalo hvalisanju, ali ipak, činilo se da svladavaju stare granice mogućeg, u svojevrsnoj opčinjenosti, uzrokovanoj prisjećanjem na ono što je ostvareno i na ono što će se još ostvariti. Ako, u svojim razboritijim trenucima, nije u svemu odobravala njihov pristup, ipak je bilo mnogo toga čemu se mogla diviti u njihovom zaboravu samih sebe i stvarnosti, u njihovom očekivanju trijumfa nad cjelokupnom materijom koji će nastupiti jednog dana, koji nitko od njih neće doživjeti. Trgnula se kad joj se g. Thornton obratio iz neposredne blizine: "Vidim da ste slušali našu raspravu za večerom, zar ne, gospođice Hale?" "Naravno. No, znam tako malo o tome. Međutim, iznenadilo me što sam iz onoga što je rekao gospodin Horsfall shvatila kako postoje i drugi koji razmišljaju na tako dijametralno suprotan način, poput tog gospodina Morisona kojeg je spomenuo. On ne može biti gospodin, zar ne?" "Ja baš i nisam prava osoba da sudim o tome je li netko gospodin ili nije, gospođice Hale. Mislim, ne razumijem način na koji vi rabite tu riječ. Ali rekao bih da taj Morison nije pravi muškarac. Ne znam tko je on, sudim o njemu samo na osnovi priče gospodina Horsfalla." "Pretpostavljam da moj 'gospodin' uključuje i vašeg 'pravog muškarca'." "A prema načinu na koji ste to rekli, zaključilo bi se da je i mnogo više od toga. No, ne slažem se s vama. Za mene je muškarac viši i potpuniji pojam od gospodina." "Kako to mislite?" upita Margaret. "Jamačno shvaćamo te riječi na različit način." "Ja smatram da riječ 'gospodin' opisuje osobu samo u odnosu prema drugima, ali kad govorimo o 'muškarcu', promatramo ga ne samo u odnosu prema njegovim bližnjima, već i prema samom sebi, prema životu, prema vremenu i prema vječnosti. Brodolomac usamljen poput Robinsona Crusoea, zatvorenik doživotno zatočen u tamnicu, svetac iz Patmosa posjeduju izdržljivost, snagu i vjeru koja se podrazumijeva pod izrazom 'muškarac'. Ta riječ 'gospodstvo' prilično mi je dojadila, jer čini mi se da je često koriste na neprikladan način, a često i iskrivljuju njezino značenje do te mjere da sam je spreman nazvati izrazom hipokrizije današnjice, dok je puna jednostavnost imenice 'muškarac' i pridjeva 'muški' nepriznata. Margaret se na trenutak zamisli, ali prije no što je uspjela prozboriti, njega su dozvali neki industrijalci. Nije mogla čuti njihov razgovor, iako je mogla nagađati o čemu je riječ prema kratkim i jezgrovitim odgovorima g. Thorntona, koji su zvučali čvrsto i postojano poput grmljavine nekog udaljenog topa. Očito su raspravljali o štrajku i o tome što bi trebalo učiniti. Čula je kako g. Thornton govori: "To je učinjeno." Zatim se začuje užurbani žamor, u koji su se uključila dva ili tri čovjeka. "Sve su pripreme obavljene."

124

G. Slickson je iznio neke sumnje i spomenuo neke poteškoće, uhvativši ruku g. Thorntona kako bi mu naglasio svoje riječi. G. Thornton se malo odmakne, blago podigne obrvu, pa odvrati: "Ja riskiram. Vi se ne morate pridružiti ako to sami ne odlučite." No, još uvijek su postojali neki strahovi. "Ne bojim se nečeg tako kukavičkog kao što je podmetanje požara. Mi smo otvoreni neprijatelji, i mogu se zaštititi od svakog nasilja. Sigurno ću zaštititi i sve one koji dođu na posao. Sada već poznaju moju odlučnost jednako dobro kao i vi." G. Horsfall ga povede malo u stranu, vjerojatno da mu postavi još neko pitanje o štrajku, pretpostavila je Margaret. No, zapravo ga je pitao tko je ona - tako tiha, tako dostojanstvena, tako lijepa. "Dama iz Miltona?" upita on kad je čuo njezino ime. "Ne, došla je s juga Engleske - mislim, iz Hampshirea", glasio je hladan, indiferentan odgovor. Gđa Slickson propitivala je Fanny o istoj temi. "Tko je ona lijepa djevojka dostojanstvena izgleda? Je li to sestra gospodina Horsfalla?" "O, Bože, ne! Njezin otac, gospodin Hale, sada razgovara s gospodinom Stephensom. On podučava ljude, to jest, čita s mladićima. Moj brat John odlazi k njemu dvaput tjedno, pa je zamolio majku da ga pozove nadajući se da će ga predstaviti ostalima. Vjerujem da imamo neku od njegovih brošura, ako želite." "Gospodin Thornton! Zar on stvarno ima vremena za čitanje s tutorom i pored svih svojih poslova i ovog groznog štrajka?" Fanny nije shvatila prema ponašanju gđe Slickson treba li se ponositi ponašanjem svojeg brata ili ga se stidjeti. Kao svi ljudi koji se povode za očekivanjima drugih, porumenjela je jer nije bila sigurna što se od nje očekuje. No, njezin stid je prekinuo razlaz gostiju.

125

21 .POGLAVLJE MRAČNA NOĆ "Na svijetu ovom osmijeha nema Koji nije sestra suzi." ELLIOTT

Margaret i njezin otac pješice su krenuli kući. Noć je bila lijepa, a ulice čiste. U svojoj lijepoj, bijeloj svilenoj haljini koju je, poput haljine Leezie Lindsay od zelenog satena iz balade, "dužine do koljena", hodala je pokraj oca, spremna zaplesati od uzbuđenja u prohladnom, svježem noćnom zraku. "Mislim da Thorntonu ovaj štrajk ne pada tako lako. Večeras je djelovao vrlo napeto." "Čudila bih se da nije. No, s drugima je razgovarao na svoj uobičajeno miran način kad su mu predlagali razne stvari, malo prije no što smo krenuli." "Razgovarao je i nakon večere. Njega nije lako izbaciti iz tog hladnokrvnog načina govora, ali čini mi se da mu je izraz lica bio zabrinut." "I ja bih bila da sam na njegovom mjestu. Sigurno zna za sve veći bijes i jedva prigušenu mržnju svojih radnika, koji ga svi smatraju onim što se u Bibliji zove 'tvrdim čovjekom' - ne toliko nepravednim koliko bezosjećajnim, jasne prosudbe, ustrajnom u svojim 'pravima' koliko niti jedan čovjek ne bi trebao biti, s obzirom na to što smo svi mi i naša beznačajna prava u odnosu na Svemoćnog. Drago mi je što misliš da je bio zabrinut. Kad se sjetim Boucherovih napola ludih riječi i postupaka, ne mogu podnijeti pomisao na to s kolikom je hladnokrvnošću gospodin Thornton razgovarao." "Prije svega, ja uopće nisam uvjeren kao ti u tako tragičnu situaciju tog Bouchera. Ne sumnjam da mu je trenutno loše, ali od tih sindikata uvijek dolaze nekakvi tajanstveni iznosi novca, a prema onome što si rekla, jasno je da je čovjek osjećajan i strastven, i da snažno izražava sve što osjeća." "O, tata!" "No, želim samo da budeš poštena prema gospodinu Thorntonu, koji je upravo suprotne naravi - previše je ponosan da pokaže svoje osjećaje. On posjeduje narav za koju bih prije rekao da ćeš joj se diviti, Margaret." "I divim joj se - trebala bih. Ali ja nisam uvjerena poput tebe u postojanje tih osjećaja. On je čovjek snažnog karaktera i neuobičajenog intelekta, s obzirom na malobrojne prednosti koje je imao." "Nisu tako malobrojne. Od vrlo rane dobi vodio je praktičan život, i od njega se zahtijevala prosudba i samokontrola. Sve to razvija jednu stranu intelekta. Jasno, potrebno mu

126

je određeno poznavanje prošlosti, što mu da je najbolje osnove za buduće planove, ali on je svjestan te potrebe - opaža je, i to je nešto. Imaš prilično jake predrasude protiv gospodina Thorntona, Margaret." "On je prvi primjerak industrijalca - čovjeka koji se bavi trgovinom - kojeg sam ikada mogla proučavati, tata. On je moja prva maslina, i napravit ću grimasu dok je gutam. Znam da je dobar predstavnik svoje sorte, i vjerujem da će mi se ta sorta na kraju svidjeti. Čini mi se da mi se već počinje sviđati. Jako me zanimalo o čemu gospoda razgovaraju, iako nisam razumjela niti pola od toga. Bilo mi je žao kad me gospođica Thornton odvela u drugi dio sobe, rekavši da je sigurna kako mi je neugodno zato što sam jedina dama među tolikom gospodom. To mi nije palo na pamet, tako sam bila zauzeta slušanjem, a dame su bile tako dosadne, tata - oh, tako dosadne! No, mislim da su bile i pametne. Podsjetile su me na našu staru igru u kojoj smo pokušavali ubaciti što je više moguće imenica u rečenicu." "Kako to misliš, dijete?" upita g. Hale. "Pa uzimale su imenice koje označavaju bogatstvo - kućepazitelji, vrtlari, količina stakla, vrijedne čipke, dijamanti i tome slično - i pokušavale oblikovati svoj govor tako da ubace u njega sve te riječi na najljepši mogući način, tobože slučajno." "I ti ćeš biti jednako ponosna na svoju jedinu sluškinju kad je dobiješ, ako je istina sve ono što gospođa Thornton kaže o njoj." "Zacijelo i hoću. Večeras sam se osjećala kao velika licemjerka, sjedeći tamo besposleno u svojoj bijeloj, svilenoj haljini, i gledajući svoje ruke, kad sam se sjetila svih onih pravih kućanskih poslova koje su danas obavile. Sigurna sam da su me smatrali finom damom." "Čak i ja sam pogrešno pomislio da nalikuješ dami, draga moja", reče g. Hale tiho se smiješeći. No, njihovi osmjesi pretvorili su se u bljedilo i drhtanje kad su ugledali lice gđe Dixon koja im je otvorila vrata. "Oh, gazda! Oh, gospođice Margaret! Hvala Bogu da ste došli! Doktor Donaldson je ovdje. Sluškinja iz susjedstva otišla je po njega, jer je čistačica otišla kući. Sada joj je bolje, ali, gospodine, prije sat vremena mislila sam da je umrla!" G. Hale uhvati Margaret za ruku kako se ne bi srušio. Pogledao je njezino lice i tamo ugledao izraz iznenađenja i najveće tuge, ali ne i agoniju užasa koja je zgrabila njegovo nespremno srce. Znala je više od njega, ali ipak je slušala s onim beznadnim izrazom straha. "Oh, nisam je trebala ostavljati - kako sam loša kći!" jaukne Margaret, pridržavajući oca koji se užurbanim, drhtavim koracima kretao uza stubište. Dr. Donaldson dočekao ih je na vrhu. "Sada je bolje", prošapta on. "Opijat je počeo djelovati. Grčevi su bili vrlo teški, nije čudo da su uplašili vašu sluškinju, ali ovoga puta će se oporaviti." "Ovoga puta! Pustite me k njoj!" Prije pola sata g. Hale bio je sredovječan čovjek. Sada, vid mu se zamaglio, čula su oslabila, korak mu je postao nesiguran, kao da mu je sedamdeset godina. Dr. Donaldson ga uhvati za ruku i povede u spavaonicu. Margaret krene za njima. Njezina majka ležala je s prepoznatljivim izrazom na licu. Sada joj je možda bilo bolje, spavala je, ali Smrt ju je obilježila, i bilo je jasno da će se ubrzo vratiti po nju. G. Hale ju je 127

gledao neko vrijeme bez riječi. Tada počne drhtati od glave do pete, okrene se od zabrinutog pogleda dr. Donaldsona, pa posegne za vratima - nije ih mogao vidjeti iako je u prostoriji gorjelo nekoliko svijeća, donesenih u iznenadnoj panici. Zateturao je u svlačionicu i pipajući potražio stolac. Dr. Donaldson mu prinese stolac i posjedne u njega. Zatim mu opipa puls. "Razgovarajte s njim, gospođice Hale. Moramo ga trgnuti." "Tata!" reče Margaret plačnim glasom, divljim od boli. "Tata! Razgovaraj sa mnom!" U njegove oči povrati se razum, i on progovori s krajnjim naporom: "Margaret, jesi li znala za ovo? Oh, bilo je to okrutno od tebe!" "Ne, gospodine, nije bilo okrutno!" odvrati dr. Donaldson žustro i odlučno. "Gospođica Hale postupala je prema mojim uputama. Možda su bile pogrešne, ali ne i okrutne. Vjerujem da će vašoj supruzi sutra biti bolje. Imala je grčeve, kao što sam i očekivao, iako nisam rekao gospođici Hale za svoja očekivanja. Uzela je opijat koji sam donio sa sobom, dugo će i čvrsto spavati, i sutra će njezin izgled, koji vas je tako uplašio, proći." "Ali ne i bolest?" Dr. Donaldson pogleda Margaret. Njezina pognuta glava i lice koje nije tražilo privremenu odgodu jasno su rekli tom oštroumnom promatraču ljudske prirode da ona smatra kako je bolje da mu kaže cijelu istinu. "Ne i bolest. Bolest ne možemo izliječiti uza svu našu veliku, uzaludnu vještinu. Možemo samo usporiti njezino napredovanje, i ublažiti bol koji uzrokuje. Budite muškarac, gospodine - kršćanin. Imajte vjere u besmrtnost duše, koju nikakva bol i nikakva smrtonosna bolest ne mogu povrijediti niti dotaknuti!" No, jedini odgovor koji je dobio bile su prigušene riječi: "Vi nikada niste bili oženjeni, doktore Donaldson, ne znate kako je to." On zatim zajeca dubokim, muškim jecajima koji su narušili noćni mir poput teškog pulsiranja boli. Margaret klekne pokraj njega, milujući ga kroz suze. Nitko, čak niti dr. Donaldson, nije znao koliko je vremena prošlo. G. Hale je bio prvi koji je prozborio o nužnostima trenutka. "Što da učinimo?" upita on. "Recite nam. Margaret je moja pomoćnica - moja desna ruka." Dr. Donaldson im je dao jasne, razumne upute. Za noćas se nisu imali čega bojati - čak niti za sutra, ni za mnogo dana. Ali, nije bilo nade u oporavak. Savjetovao je g. Halea da pođe u krevet i da samo jedna osoba bdije uz usnulu gospođu, iako se nadao da će spavati mirno. Obećao je da će se vratiti rano ujutro. Rukovao se s njima toplo i srdačno te otišao. Nisu mnogo govorili - njihov strah previše ih je iscrpio da bi mogli učiniti nešto više osim donijeti odluku o tome što treba učiniti u tom trenutku. G. Hale je odlučio probdjeti noć pokraj supruge, i Margaret ga je jedva uspjela nagovoriti da se odmori na sofi u primaćoj sobi. Gđa Dixon je postojano i izravno odbila poći u krevet, a Margaret je osjećala da nikako ne bi mogla ostaviti svoju majku, koliko god svi liječnici svijeta govorili o "čuvanju snage" i o tome kako je "dovoljan samo jedan čuvar". I tako, gđa Dixon je sjedila i zurila i žmirkala i počela klimati glavom, pa se opet trgnula, da bi napokon izgubila bitku i zahrkala. Margaret je skinula svoju haljinu i odbacila je u stranu s nestrpljenjem i gađenjem, pa je odjenula kućnu haljinu. Imala je osjećaj da nikada više neće moći zaspati, kao da su sva njezina čula bila od vitalne važnosti, i dvostruko izoštrenija kako bi mogla bdjeti. Svaki zvuk i prizor, čak i svaka misao, vrlo brzo bi je podboli. Više od dva sata osluškivala je očeve nemirne korake u 128

susjednoj sobi. Stalno je prilazio vratima majčine sobe i zastajao kako bi oslušnuo, sve dok ona nije prišla vratima i otvorila ih kako bi mu ispričala što se događa, odgovarajući na pitanja koja su njegove ispucale usne jedva mogle oblikovati. Napokon i on zaspi, i cijela se kuća umiri. Margaret je sjedila iza zastora i razmišljala. Svi njezini interesi od proteklih dana činili su joj se daleko u vremenu i prostoru. Prije ne više od trideset i šest sati brinula je za Bessy Higgins i njezina oca, a srce ju je boljelo zbog Bouchera. Sada joj se sve to činilo poput snenog sjećanja na neki prošli život - sve što se događalo izvan vrata njihove kuće činilo joj se odvojenim od njezine majke, a time i nestvarnim. Čak joj je i ulica Harley bila bliža sjećala se, kao da je bilo jučer, kako je uživala tražeći majčine crte lica na licu tete Shaw, i kako je čitala pisma i razmišljala o domu sa svom čežnjom proizašlom iz ljubavi. Sam Helstone bio je u maglovitoj prošlosti. Dosadni sivi dani protekle zime i proljeća, tako bezlični i monotoni, sada su joj se više činili povezanim sa stvarima do kojih joj je bilo stalo više od svega. Željela je uhvatiti skute tog vremena koje se gubilo i moliti se da se ono vrati i donese joj ono što je premalo cijenila dok je bilo njezino. Kakva li je tašta predstava bio Život! Kako je nestvaran i prolazan! Činilo joj se kao da s nekog nebeskog zvonika, visoko iznad zemaljske strke i zbrke, stalno zvoni neko zvono: "Sve je sjena! - Sve prolazi! - Sve je prošlost!" A kad je svanulo jutro, prohladno i sivo, poput mnogih sretnijih jutra prije njega kad je Margaret pogledala jednog po jednog spavača, činilo joj se kao da je strašna noć nestvarna poput sna, da je i ona bila sjena. I ona je bila prošlost. Gđa Hale nije bila svjesna, kad se probudila, koliko je bila bolesna prethodne noći. Prilično ju je iznenadio rani posjet dr. Donaldsona, i zbunila uplašena lica supruga i kćeri. Pristala je ostati u krevetu toga dana, rekavši da je umorna, ali zatim je inzistirala na tome da ustane, a dr. Donaldson joj je dopustio da se vrati u primaću sobu. Bila je nemirna i svaki položaj bio joj je neudoban, a prije noći uhvatila ju je snažna groznica. G. Hale je bio potpuno utučen i nije mogao donijeti odluku ni o čemu. "Što možemo učiniti kako bismo poštedjeli mamu još jedne takve noći?" upita Margaret trećeg dana. "To je, do izvjesne mjere, reakcija na snažne opijate koje sam bio prisiljen upotrijebiti. Vjerujem d a j e to bolnije za vas koji je gledate nego što je bolno za nju. No, mislim da ne bi bilo loše kad bismo nabavili vodeni krevet. Njoj će sutra biti bolje, skoro kao što joj je bilo prije ovog napada, ali ipak bih volio da joj nabavimo vodeni krevet. Znam da gospoda Thornton ima jedan. Pokušat ću svratiti do njih ovog poslijepodneva. Čekajte", reče on, gledajući Margaretino lice, blijedo od bdijenja nad bolesnicom. "Nisam siguran da ću moći. Imam danas dug niz posjeta. Neće vam škoditi da prošećete do ulice Marlborough i zamolite gospođu Thornton da vam ga posudi." "Naravno", reče Margaret. "Mogla bih poći kada mama zaspi danas poslijepodne. Sigurna sam da će nam ga gospođa Thornton posuditi." Iskustvo dr. Donaldsona pokazalo se točnim. Gđa Hale je svladala posljedice prošlog napada i tog je poslijepodneva izgledala vedrije i bolje nego što se Margaret nadala da bi je ikad više mogla vidjeti. Kći ju je ostavila nakon ručka da sjedi u stolcu, s rukom u ruci supruga, koji je izgledao daleko iscrpljenije i napaćenije od nje. Ipak, sad se mogao nasmiješiti - polako i slabašno, istina, ali dan ili dva prije, Margaret nije mislila da će ga ikad više vidjeti nasmiješenoga. Njihova kuća u Crampton Crescentu bila je oko dvije milje udaljena od ulice Marlborough. Bilo je previše vruće za brzi hod. Ljetno sunce udaralo je ravno na ulicu u tri sata poslijepodne. Margaret je hodala ne primjećujući nešto jako neuobičajeno tijekom prve milje i pol svojeg putovanja. Bila je obuzeta mislima, a do tada je naučila provlačiti se kroz 129

nepravilnu rijeku ljudskih bića koja je tekla ulicama Miltona. No, napokon, primijetila je neobično komešanje u mnoštvu ljudi na prometnoj ulici u koju je skrenula. Činilo se da se ne kreću, nego da razgovaraju i slušaju i plamte od uzbuđenja, ne udaljavajući se od mjesta na kojem su stajali. Ipak, dok su joj se razmicali, bila je previše uronjena u razmišljanje o svrsi svoje zadaće i njezinoj nužnosti, pa joj je sposobnost opažanja bila sporija nego inače, kad je bila opuštena. Došla je do ulice Marlborough prije no što je shvatila da među ljudima vlada snažan osjećaj razdraženosti, i d a j e okružena olujnom atmosferom, u duhovnom kao i fizičkom smislu. Iz svake sporedne ulice koja je izlazila na ulicu Marlborough dopirao je udaljeni urlik, koji kao da je potjecao od tisuću nezadovoljnih glasova. Stanovnici svake sirotinjske kuće okupili su se kod vrata i prozora, ako već nisu stajali nasred uskih ulica, a svi su napeto gledali prema jednoj točki. Sama ulica Marlborough bila je fokus svih tih pogleda koji su odavali najintenzivnije interese različitih vrsta: neki su kipjeli od bijesa, neki su bili prijeteći, neki su bili ispunjeni strahom, a neki su bili molećivi. Kad je Margaret stigla do malog bočnog ulaza pokraj vratnica u velikom, bezličnom zidu tvornice u Marlboroughu i čekala da vrata odgovore na zvono, ogledala se oko sebe i začula prvu, udaljenu tutnjavu oluje - vidjela je prvi spori val mračnog mnoštva kako dolazi, sa svojom prijetećom krestom, kako se obara i povlači na udaljenom kraju ulice, koji je trenutak prije izgledao pun potisnute buke, ali je sada bio zlokobno tih. Sve je te stvari Margaret primijetila i protiv svoje volje, ali nisu joj došle do srca, preokupiranog drugim stvarima. Nije znala što to sve znači, kakvo je dublje značenje toga, ali osjećala je oštar, snažan pritisak noža majčine smrti koji će je uskoro probosti. Pokušavala je to shvatiti kako bi, kad se to dogodi, mogla biti spremna utješiti oca. Vratar oprezno odškrine vrata, ne dovoljno da bi mogla proći. "To ste vi, gospođice?" upita on, duboko udahne, pa odškrine vrata jače, no ne do kraja. Margaret uđe, a on brzo zabrtvi vrata iza nje. "Ovi ljudi dolaze ovamo, zar ne?" upita on. "Ne znam. Čini se da se događa nešto neobično, ali ulica je prazna." Ona prijeđe dvorište i priđe vratima kuće. Nije bilo nikakvog obližnjeg zvuka nikakvog štropota ni udaranja parnog stroja, zveckanja mašinerije, zvonkih glasova - ali u daljini se čuo zloslutni, duboki, rastući, urlik.

130

22. POGLAVLJE UDARAC I NJEGOVE POSLJEDICE "Ali posla bje sve manje, kruh posta skuplji I plaće se snize, Jer irske horde došle su ovamo Naš posao u pola cijene da rade." PJESMA O ZAKONU O TRGOVINI ŽITARICAMA

Margaret su uveli u primaću sobu, koja je opet bila u svojem uobičajenom stanju pokućstvo je bilo prekriveno. Prozori su bili napola otvoreni zbog vrućine, a venecijanske žaluzine prekrivale su staklo, tako da je slaba, siva svjetlost koja se odražavala od pločnika iskrivljavala sve sjene, a u kombinaciji sa zelenkastom svjetlošću koja je dopirala odozgo, čak je i Margaretino lice, kad se pogledala u ogledalo, izgledalo sablasno i blijedo. Sjedila je i čekala, ali nitko nije dolazio. Svako malo, činilo se da vjetar približava udaljenu tutnjavu, ali nije bilo nikakvog vjetra. Napokon, uđe Fanny. "Mama će doći odmah, gospođice Hale. Željela je da vam se ispričam. Možda znate d a j e moj brat uveo radnike iz Irske, a to je strašno naljutilo ljude iz Miltona - kao da on nema pravo tražiti radnike gdje želi. Ove budale ne žele raditi za njega, a sada su tako uplašili ove sirote irske gladuše svojim prijetnjama da ih se ne usuđujemo pustiti van. Možete ih vidjeti skučene u onoj najvišoj prostoriji tvornice - a tamo bi trebali i spavati kako bi ostali sigurni od tih nasilnika, koji ne žele raditi niti pustiti druge da rade. Mama se brine za njihovu hranu, a John razgovara s njima, jer neke žene plaču i žele se vratiti. Ah, evo mame!" Gđa Thornton ušla je s mračnim, ozbiljnim izrazom na licu, i Margaret osjeti d a j e stigla u krivi trenutak d a j e zamara svojim zahtjevom. Međutim, ona je samo poslušala želju gđe Thornton, da zatraži od nje sve što bi moglo pomoći u ublažavanju majčine bolesti. Ali čelo gđe Thornton se namrštilo, a usta stisnula dok je Margaret s blagom skromnošću govorila o majčinom nemiru i o želji dr. Donaldsona da joj se patnje olakšaju vodenim krevetom. Gđa Thornton nije odgovorila istog časa. Odjednom, ustane i vikne: "Na vratima su! Pozovi Johna, Fanny - pozovi ga iz tvornice! Na vratima su! Probit će se! Pozovi Johna, kažem!" U tom trenutku, okupljena gomila koju je ona osluškivala, ne slušajući Margaretine riječi, začula se odmah iza zida. Snažan povik bijesnih glasova podigao se iza drvene barijere koja se zatresla kao d a j e nevidljivo, izluđeno mnoštvo načinilo ovnove za probijanje od

131

svojih tijela i s kratkim se zaletom zabijalo u snažne vratnice, koje su sve jače podrhtavale, poput trske na vjetru. Žene su se okupile oko prozora, fascinirano gledajući prizor koji ih je užasavao. Gđa Thornton, Margaret, sluškinje - svi su bili ovdje. Fanny je dojurila uz stube, vrišteći kao da su joj progonitelji za petama, i uz histerično jecanje bacila se na sofu. Gđa Thornton je pogledom tražila sina, koji je još bio u tvornici. Ovaj izađe, pogleda ih - skupinu blijedih lica - i nasmiješi im se kako bi ih ohrabrio, a zatim zaključa vrata tvornice. Nakon toga, pozove jednu od žena da se spusti i otključa vrata kuće koja je Fanny zaključala za sobom u svojem paničnom bijegu. Spustila se sama gđa Thornton. Zvuk njegovog dobro poznatog, zapovjednog glasa djelovao je poput okusa krvi na bijesno mnoštvo napolju. Do tada su šutjeli, štedeći dah za naporan posao rušenja vratnica. No, sada kad su ga začuli kako govori u dvorištu, ispustili su tako snažan, nezemaljski urlik, d a j e čak i gđa Thornton problijedjela od straha dok ga je puštala u kuću. Kad je ušao, bio je malo rumen u licu, ali oči su mu blistale, kao da odgovaraju na zov opasnosti, a na licu je imao ponosan izraz prkosa, zbog kojeg je izgledao plemenito, ako ne već i naočito. Margaret se uvijek bojala d a j e hrabrost ne napusti u opasnosti i da se ne pokaže d a j e nešto čega se užasavala - kukavica. No, sada, u trenutku kad je postojao stvaran razlog za strah i kad je užas bio blizu, zaboravila je na sebe i osjećala samo snažan interes - snažan do boli - za sadašnjost. G. Thornton joj priđe i otvoreno prozbori: "Žao mi je, gospođice Hale, što ste nas posjetili u ovom nesretnom trenutku kad ćete, bojim se, biti izloženi opasnosti kao i mi. Majko, nije li bolje da pođete u stražnje sobe? Nisam siguran da se nisu probili iz Pinnerove ulice u stražnje dvorište, ali ako nisu, tamo ćete biti sigurnije. Idi, Jane!" nastavi on obrativši se glavnoj sluškinji, i ova pođe, a ostale krenu za njom. "Ja ostajem ovdje!" reče njegova majka. "Ostat ću tamo gdje si i ti." No, povlačenje u stražnje prostorije bilo je uzaludno, jer mnoštvo je okružilo zgradu i sa stražnje strane, i tamo se čuo strašan, prijeteći urlik. Sluškinje su se povukle na tavan, uz mnogo suza i vriske. G. Thornton im se nasmiješi prijezirno. Pogleda Margaret, koja je stajala sama na prozoru najbližem tvornici. Oči su joj sjajile, a obrazi i usne potamnjeli. Kao d a j e osjetila njegov pogled, okrene se prema njemu i postavi pitanje koje je i njemu bilo na umu neko vrijeme: "Gdje su siroti strani radnici? U tvornici?" "Da! Ostavio sam ih u maloj sobi, na vrhu stražnjeg stubišta, i zamolio da izbjegnu svaki rizik i spuste se tamo ako čuju da netko navaljuje na vrata tvornice. No, oni ne žele njih, nego mene." "Kada će stići vojnici?" upita njegova majka, tihim ali smirenim glasom. On izvadi sat jednako smireno kao što je činio i sve drugo, pa ukratko izračuna: "Ukoliko je Williams otišao odmah nakon što sam mu rekao, i ako se nije morao probijati kroz njih, trebali bi stići za dvadesetak minuta." "Dvadeset minuta!" reče njegova majka, a u njezinom se glasu po prvi puta začuje strah. "Odmah zatvori prozore, majko", vikne on. "Vratnice neće izdržati još jedan udar. Zatvorite taj prozor, gospođice Hale." Margaret zatvori svoj prozor, a zatim pođe u pomoć gđi Thornton, kojoj su podrhtavali prsti.

132

Iz nekog razloga, na ulici koju nisu mogli vidjeti zavladala je stanka od nekoliko minuta. Gđa Thornton je gledala uplašeno sina, kao da će joj on objasniti iznenadni mir. Krute crte njegovog lica odražavale su prijezir i prkos. Tamo nije mogla vidjeti niti nade niti straha. Fanny ustane: "Jesu li otišli?" upita ona šaptom. "Ne!" odvrati on. "Poslušaj!" I ona oslušne. Svi su mogli čuti jedan snažan udah, škripu drveta koje polako popušta, cviljenje željeza, snažan pad velikih vratnica. Fanny ustane, drhteći od glave do pete, zakorači prema majci, pa joj se onesviještena sruši u naručje. Gđa Thornton je podigne snagom koja je bila jednako snaga volje kao i tijela, i odnese je. "Hvala Bogu!" reče g. Thornton gledajući je kako izlazi. "Ne bi li vam bilo bolje da se popnete uz stubište, gospođice Hale?" Margaretine usne oblikovale su "Ne!", ali nije je čuo od topota nebrojenih nogu u podnožju zida kuće, i snažnog režanja dubokih, bijesnih glasova koji su zvučali nekako zadovoljno, što je bilo strasnije od prigušenih krikova prije nekoliko minuta. "Nema veze!" reče on, pokušavajući je ohrabriti. "Žao m i j e što ste uhvaćeni u ovoj panici, ali ne može potrajati dugo. Za nekoliko minuta doći će vojnici." "O, Bože!" krikne Margaret iznenada, "tamo je Boucher. Prepoznala sam mu lice, iako je crveno od gnjeva - probija se naprijed - gledajte, gledajte!" "Tko je Boucher?" upita g. Thornton hladno, pa priđe prozoru kako bi vidio čovjeka za kojeg se Margaret toliko zanimala. Čim su ugledali g. Thorntona, podigao se urlik koji se nikako nije mogao nazvati ljudskim - zvučao je poput demonske želje neke strašne divlje zvijeri za hranom koja joj je uskraćena. Čak i on ustukne na trenutak, zgranut snagom mržnje koju je izazvao. "Neka viču", reče on. "Za samo pet minuta - samo se nadam da moji siroti Irci nisu poludjeli od straha zbog ove paklene buke. Izdržite još pet minuta, gospođice Hale." "Ne bojte se za mene", reče ona brzo. "Ali tek za pet minuta! Ne možete li učiniti ništa da biste smirili ove jadne ljude? Strašno ih je gledati." "Vojnici će doći odmah, a oni će ih urazumiti." "Urazumiti!" reče Margaret brzo. "Kakvim argumentima?" "Jedinima koji djeluju na ljude koji se pretvore u divlje zvijeri. Nebesa mi, okrenuli su se prema vratima tvornice!" "Gospodine Thornton", reče Margaret, dok joj je cijelo tijelo drhtalo od emocija, "siđite istog trenutka, ako niste kukavica. Siđite i suočite se s njima kao muškarac. Spasite te sirote strance koje ste dovukli ovamo. Razgovarajte sa svojim radnicima kao da su ljudska bića. Razgovarajte s njima ljubazno. Ne dajte da dođu vojnici i pokose sirote ljude koji su izludjeli. Ako u sebi imate hrabrosti ili plemenitosti, izađite i razgovarajte s njima kao čovjek s čovjekom!" On se okrene i pogleda je. Na licu mu se pojavi tamni oblak dok ju je slušao, i on stisne zube kad je čuo njezine riječi. "Poći ću. Možda vas mogu zamoliti da me dopratite u prizemlje i zabravite vrata za mnom - mojoj majci i sestri trebat će takva zaštita."

133

"Oh! Gospodine Thornton, ne znam, možda sam u krivu, ali..." No, on je već izašao, spustio se u prizemlje i otvorio ulazna vrata. Sve što je ona mogla učiniti bilo je da ga brzo slijedi, zabravi vrata za njim, i opet se popne uza stubište, s mučninom u srcu i nesvjesticom u glavi. Ona opet stane pokraj najdaljeg prozora. On je bio na stubama ispod nje, to je vidjela prema smjeru pogleda tisuću ljutitih očiju, ali nije mogla vidjeti ni čuti ništa drugo, do prigušenog bijesnog mrmorenja. Širom otvori prozor. Mnogi u mnoštvu bili su tek dječaci, okrutni i nepromišljeni - okrutni zato što su bili nepromišljeni. Bilo je i muškaraca, mršavih poput vukova i jednako željnih plijena. Znala je o čemu se radi. Oni su bili poput Bouchera - s izgladnjelom djecom kod kuće - oslanjajući se na konačni uspjeh svojeg pokušaja dobivanja viših plaća, i bijesni zbog otkrića da su doveli Irce kako bi oduzeli kruh njihovoj djeci. Margaret je sve to znala, pročitala je to na Boucherovom licu, očajnom i crvenom od bijesa. Kad bi im g. Thornton barem nešto rekao - da samo čuju njegov glas - činilo joj se da bi to bilo bolje od ovog divljeg udaranja i bijesa protiv tišine koja im nije uputila ni jednu riječ, čak niti u bijesu ili prijekoru. Ali sada je možda progovorio, jer na trenutak se neartikulirana buka koju su podizali, nalik krdu divljih životinja, stišala. Ona skine svoj šešir s glave i nagne se kako bi oslušnula. Mogla je samo gledati, jer ako je g. Thornton i pokušao progovoriti, trenutni instinkt da ga poslušaju prošao je, i ljudi su bjesnjeli jače no prije. On je stajao prekriženih ruku, mirno poput kipa, a lice mu je bilo blijedo od potisnutog uzbuđenja. Pokušavali su ga zastrašiti, natjerati ga da ustukne, poticali su jedni druge na neki izravan čin nasilja. Margaret intuitivno osjeti da će za trenutak sve planuti - da će jedan potez uzrokovati eksploziju, u kojoj bi, među stotinama bijesnih muškaraca i nepromišljenih dječaka čak i život g. Thorntona mogao biti ugrožen, da će za trenutak olujne strasti prijeći granicu i probiti sve barijere razuma, ili straha od posljedica. I u tom je trenutku ugledala kako se neki ljudi u pozadini saginju i skidaju svoje teške drvene klompe, koje su im bile najbliži projektil kojeg su mogli pronaći. Vidjela je da je to iskra za barut, i s krikom kojeg nitko nije čuo izjurila je iz sobe, spustila se niz stube - podigla tešku željeznu brtvu s vrata, otvorila ih širom, i našla se tamo, pred tim bijesnim morem ljudi, dok su ih njezine oči pogađale plamtećim strijelama prijekora. Klompe su ostale u rukama koje su ih držale - izrazi lica, još prije nekoliko trenutaka tako puni mržnje, sada su djelovali neodlučno, kao da se pitaju što to znači, jer ona je stajala između njih i njihovog neprijatelja. Nije mogla govoriti, već ispruži ruke prema njima dok nije povratila dah. "Oh, ne služite se nasiljem! On je jedan, a vas je mnogo." No, njezine riječi zamru, i ona ostane bez glasa, tako da je izustila samo promukli šapat. G. Thornton je stajao malo po strani. Izašao je iza njenih leđa, kao da je bio ljubomoran na sve što bi se moglo naći između njega i opasnosti. "Odlazite!" reče ona još jednom (a sada joj je glas zvučao poput krika). "Poslali su po vojnike, i oni stižu. Idite u miru. Odlazite. Vaše će pritužbe biti saslušane, kakve god one bile." "Hoćete li ove irske štrajkolomce poslati kući?" upita jedan glas iz mnoštva, sa žestokom prijetnjom u glasu. "Nikada, koliko god vi to tražili!" uzvikne g. Thornton. Istog trena izbije oluja. Povici ispune zrak, ali Margaret ih nije čula. Gledala je skupinu mladića koji su se već prije naoružali klompama. Vidjela je njihove geste, znala je što znače i shvatila kamo ciljaju. Za trenutak je, g. Thornton mogao biti kamenovan - on, koga je ona potakla da siđe na ovo opasno mjesto. Mislila je samo na to kako da ga spasi. Obgrli ga rukama, načini od svojeg tijela štit od bijesnih ljudi pred njim. No, on je se otrese. "Idite", reče dubokim glasom. "Ovo nije mjesto za vas." 134

"Jest", reče ona. "Vi niste vidjeli ono što sam ja vidjela." Ako je mislila da će je njezin spol zaštititi - ako se stisnutih očiju okrenula od strašnog bijesa tih ljudi, u nadi da će oni stati i razmisliti, povući se i otići prije no što ih opet pogleda, prevarila se. Njihova neobuzdana ljutnja ponijela ih je predaleko da bi sada prestali - barem neke od njih, jer uvijek su divlji mladići, koji vole okrutna uzbuđenja, oni koji predvode bijesne mase, ne mareći za to kakvim krvoprolićem bi to moglo rezultirati. Jedna klompa poleti kroz zrak. Margaret je fascinirano promatrala njezin let - promašila je metu, i njoj pozli od straha, ali nije promijenila položaj, samo je sakrila lice u rame g. Thorntona. Tada se okrene i opet progovori: "Za ime Božje! Nemojte štetiti svojoj ideji ovim nasiljem. Ne znate što činite." Nastojala je govoriti razgovijetno. Oštar kamenčić proleti pokraj nje, okrznuvši joj čelo i obraz, tako da joj je bljesnulo pred očima. Ona se opusti poput mrtvaca na ramenu g. Thorntona. On tada raširi ruke, i obgrli je na trenutak jednom rukom: "Sram vas bilo!" reče. "Došli ste protjerati nevine strance. Napali ste - stotine vas jednog čovjeka, a kad je pred vas izašla žena, koja vas je za vaše dobro zamolila da se ponašate razumno, vaš kukavički bijes sručio se na nju. Sram vas bilo!" Utišali su se dok je govorio. Gledali su širom raskolačenih očiju i razjapljenih usta potočić tamno crvene krvi koji ih je probudio iz njihovog razularenog transa. Oni najbliži vratnicama iskrali su se van od stida. U cijelom mnoštvu osjeti se komešanje, i oni se počnu povlačiti. Samo jedan glas krikne: "Taj je kamen bio namijenjen tebi, ali ti si se sakrio iza žene!" G. Thornton je treperio od bijesa. Krv koja je tekla osvijestila je Margaret, ali još je bila ošamućena. On je nježno položi na prag, naslonivši joj glavu na dovratak. "Možete li ovdje počinuti?" upita, a zatim se, ne čekajući odgovor, polako spusti niz stube ravno usred mnoštva. "A sada me ubijte, ako je to vaša brutalna volja. Ovdje me ne štiti niti jedna žena. Možete me istući na smrt, ali nikada me nećete natjerati da odustanem od svoje odluke - ne vi." Stajao je među njima, s rukama na prsima, u istom položaju u kojem je stajao na stubama. No, povlačenje prema vratnicama već je počelo - jednako nerazumno, možda i jednako slijepo, kao što je bio i bijes. Možda ih je na to nagnala ideja o dolasku vojnika, ili prizor tog blijedog lica okrenutog uvis, sklopljenih očiju, mirnog i tužnog poput mramora, iako su suze navrle ispod dugih trepavica i kapale niz obraze. Još obilnije od suza tekla je krv iz njezine rane. Čak i najočajniji ljudi - sam Boucher - povukli su se, ustuknuli, posramili, i napokon se udaljili, mrmljajući kletve protiv gazde, koji je stajao u svojem nepomičnom položaju, prkosnim očima gledajući njihovo povlačenje. U trenutku kad se povlačenje pretvorilo u bijeg (a bilo je jasno da će se to dogoditi), on pojuri uz stube do Margaret. Ona pokuša ustati bez njegove pomoći. "Nije to ništa", reče ona sa slabašnim osmijehom. "Samo me okrznulo, i na trenutak sam se onesvijestila. Oh, tako sam zahvalna što su otišli!" I onda zaplače bez zadrške. On nije mogao suosjećati s njom. Njegov bijes nije splasnuo, zapravo, rastao je kako je osjećaj neposredne opasnosti jenjavao. Začuo je udaljeno stupanje vojnika: stigli su pet minuta prekasno da bi natjerali ovu rulju da osjeti moć autoriteta i snagu reda. Nadao se da će vidjeti vojnike i da će ih pomisao na bijeg u posljednji čas zaplašiti. Dok je razmišljao o tome, Margaret se držala za dovratak kako bi se poduprla, ali tada joj se oči pomrače, i on je uhvati u posljednji čas. "Majko, majko!" vikne on, "Siđi dolje - otišli su, a gospođica Hale je

135

povrijeđena!" On je ponese u blagovaonicu i položi nježno na sofu. Dok je gledao njezino čisto, bijelo lice, odjednom shvati što mu ona znači i progovori od boli: "Oh, moja Margaret - moja Margaret! Nitko ne zna koliko mi značiš! Ležiš ovdje hladna, kao mrtva, a ti si jedina žena koju sam ikada volio! Oh, Margaret - Margaret!" Govorio je tako neartikulirano, klečeći pokraj nje, da su riječi zvučale više kao naricanje nego kao govor. Kad je ušla njegova majka, on se postiđeno trgne. Nije vidjela ništa osim toga da joj je sin bio malo bljeđi i malo tmurniji no inače. "Gospođica Hale je povrijeđena, majko. Kamen joj je okrznuo sljepoočnicu. Bojim se da je izgubila dosta krvi." "Izgleda teško povrijeđena, čini mi se kao da je mrtva", reče gđa Thornton uplašeno. "Samo se onesvijestila. Već smo razgovarali." No, kad je progovorio, kao da mu je sva krv iz tijela navrla u srce, i on uzdrhta. "Pođi i reci Jane, ona može pronaći sve stvari koje su mi potrebne, a zatim pođi do svojih Iraca, koji plaču i nariču kao da su poludjeli od straha." On učini tako. Kretao se od nje kao da su mu utezi vezani za udove. Pozvao je Jane i svoju sestru. Trebala je dobiti svu žensku njegu. No, srce mu je počelo snažno udarati kad se sjetio kako je sišla i dovela se u veliku opasnost - je li to moglo biti zato da spasi njega? U tom trenutku, odgurnuo ju je i grubo joj se obratio, jer nije vidio ništa do nepotrebne opasnosti u koju se dovela. Pošao je svojim Ircima, dok mu je svaki živac u tijelu titrao pri pomisli na nju, tako da mu je bilo teško shvatiti što govore kako bi se ohrabrili i odagnali svoj strah. Rekli su da neće ostati tamo, i zahtijevali da ih vrati natrag. Zato je morao razmišljati, i razgovarati, i odlučivati. Gđa Thornton oprala je Margaretine sljepoočnice kolonjskom vodom. Kad je alkohol dodirnuo ranu, koju do tada ni gđa Thornton niti Jane nisu vidjele, Margaret otvori oči, ali bilo je jasno da ne zna gdje je niti tko su one. Tamni kolobari prodube se, usne joj zadrhte i stisnu se, i ona se opet onesvijesti. "Dobila je strašan udarac", reče gđa Thornton. "Hoće li netko poći po liječnika?" "Molim vas, ne šaljite mene, gospođo", reče Jane ustuknuvši. "Ona rulja možda je još u blizini. Mislim da posjekotina nije tako duboka kao što izgleda." "Neću riskirati. Povrijeđena je u našoj kući. Ako si ti kukavica, Jane, ja nisam. Ja ću ići." "Molim vas, gospođo, dajte da pošaljem nekog policajca. Mnogo ih se okupilo, kao i vojnika!" "A ti se ipak bojiš poći! Ne želim im oduzimati vrijeme rješavanjem naših problema. Imaju pune ruke posla loveći rulju. Nećeš se bojati ostati u kući", upita ona prijezirno, "i oprati čelo gospođice Hale, zar ne? Vraćam se za deset minuta." "Ne bi li mogla poći Hannah, gospođo?" "Zašto Hannah? Zašto bilo tko osim tebe? Ne, Jane, ako ti ne pođeš, ja ću." Gđa Thornton prvo pođe u sobu u kojoj je ostavila Fanny ispruženu na krevetu. Ona se trgne kad je majka ušla. "Oh, mama, kako si me uplašila! Mislila sam da si jedan od njih koji se probio u kuću."

136

"Besmislice! Oni su svi otišli. Vojnici su preplavili cijelu okolinu, iako su zakasnili. Gospođica Hale leži na sofi u blagovaonici, teško je povrijeđena. Ja idem po liječnika." "Oh, nemoj, mama! Ubit će te." Ona uhvati skute majčine haljine. Gđa Thornton se grubo istrgne. "Nađi mi nekog drugog tko će poći - ta djevojka ne smije iskrvariti na smrt." "Iskrvariti! Oh, kako strašno! Kako je povrijeđena?" "Ne znam, nisam stigla pitati. Idi dolje k njoj, Fanny, i pokušaj učiniti nešto korisno. Jane je s njom, a vjerujem da izgleda gore nego što jest! Jane je odbila izaći iz kuće, kukavica! A ja ne želim više slušati odbijanja od svojih sluškinja, zato idem osobno." "O, Bože, Bože!" reče Fanny u suzama, i pripremi se da siđe, jer nije htjela ostati gore misleći o ranama i krvoproliću unutar kuće. "Oh, Jane!", reče ona ušavši u blagovaonicu, "što je bilo? Kako blijedo izgleda! Kako se povrijedila? Jesu li bacali kamenje u primaću sobu?" Margaret je zaista izgledala blijedo, iako je počela dolaziti k sebi. No, još joj se uvijek jako vrtjelo u glavi. Bila je svjesna kretanja oko sebe, svježine kolonjske vodice, i želje da joj nastave namakati sljepoočnice. No, kad su stale i počele razgovarati, nije bila ništa sposobnija da progovori ili zatraži da nastave, od ljudi koji leže u transu nalik smrti, koji se ne mogu pomaknuti niti progovoriti kako bi zaustavili strašne pripreme za svoj pogreb, iako su potpuno svjesni, ne samo radnji ljudi oko sebe, već i svrhe tih radnji. Jane je zastala kako bi odgovorila na pitanje gđice Thornton. "Bila bi na sigurnom, gospođice, da je ostala u primaćoj sobi ili se popela k nama. Mi smo bile u prednjem dijelu tavana i mogle smo vidjeti sve, bez ikakve opasnosti." "Pa gdje je bila?" upita Fanny polako se primičući, kako se privikavala na prizor Margaretinom blijedog lica. "Ispred ulaznih vrata, s gazdom!" reče Jane znakovitim glasom. "S Johnom! Mojim bratom! Kako je dospjela tamo?" "Ne, gospođice, to ne znam", odvrati Jane blago odmahnuvši glavom. "Sarah je..." "Sarah je što?" upita Fanny s nestrpljivom znatiželjom. Jane nastavi s namakanjem, kao da je Sarah učinila ili rekla nešto što ona nije željela ponavljati. "Sarah je što?" upita Fanny oštro. "Ne govori tim nedovršenim rečenicama, jer te ne mogu razumjeti." "Pa, gospođice, ako baš hoćete - Sarah je bila na najboljem mjestu s kojeg se sve vidjelo, na prozoru s desne strane. Kaže da je vidjela gospođicu Hale kako grli gazdu oko vrata pred svim tim ljudima." "Ne vjerujem u to", reče Fanny. "Znam da joj je stalo do mog brata, to svi mogu vidjeti, i rekla bih da bi dala vlastite oči kad bi je on oženio - što on nikada neće učiniti, to joj ja mogu reći. Ali ne vjerujem da bi mogla biti tako drska i otvorena da ga zagrli oko vrata." "Sirota mlada gospođica! Skupo je platila za to. Vjerujem da je od udarca izgubila toliko krvi iz glave da se nikada neće oporaviti. Sada izgleda poput leša."

137

"Oh, htjela bih da je mama ovdje!" reče Fanny lomeći ruke. "Nikada prije nisam bila u istoj sobi s mrtvacem." "Čekajte, gospođice! Nije mrtva, kapci joj trepere, a niz obraze joj se spušta suza. Oslovite je, gospođice Fanny!" "Je li vam bolje?" upita Fanny drhtavim glasom. Nije bilo odgovora niti znaka prepoznavanja, ali u njezine se usne vratila blijeda ružičasta boja, iako je ostatak lica bio pepeljast. Gđa Thornton žurno uđe u sobu s prvim liječnikom kojeg je pronašla. "Kako je? Jeste li bolje, draga moja?" upita je ona kad je Margaret otvorila oči i sanjivo je pogledala. "Ovdje je gospodin Lowe koji će vas pregledati." Gđa Thornton govorila je glasno i jasno, kao da se obraća gluhoj osobi. Margaret pokuša ustati, pa instinktivno prebaci svoju bujnu, razbarušenu kosu preko posjekotine. "Sada mi je bolje", reče ona vrlo tihim, slabašnim glasom. "Malo mi je pozlilo." Ona mu dopusti da je uhvati za ruku i opipa joj bilo. Lice joj na trenutak poprimi jarku boju kad ju je zamolio da prouči ranu na sljepoočnici, i ona pogleda Jane, kao da se njezinog pogleda stidi više nego pogleda liječnika. "Mislim da nije strašno. Bolje mi je. Moram poći kući." "Ne dok vam ne zalijepim flaster i dok se malo ne odmorite." Ona sjedne bez riječi i dopusti mu da joj previje ranu. "A sada, molim vas", reče ona, "moram poći. Mama valjda neće vidjeti. Je li skriveno pod kosom?" "Jest, nitko ne može vidjeti." "Ali ne smijete ići", reče gđa Thornton. "Niste u stanju hodati." "Moram", reče Margaret odlučno. "Pomislite na mamu. Ako čuju... Osim toga, moram poći", reče ona žestoko. "Ne mogu ostati ovdje. Mogu li vas zamoliti da pozovete kočije?" "Rumeni ste i grozničavi", reče g. Lowe. "To je zato što sam ovdje, a tako želim poći. Zrak - odlazak odavde koristit će mi više nego bilo što", preklinjala je ona. "Stvarno vjerujem da je tako", reče g. Lowe. "Ako je njezina majka tako bolesna kao što ste mi rekli na putu ovamo, moglo bi joj se jako pogoršati ako čuje za ove nerede, a kći joj se ne vrati u vrijeme kad je očekuje. Rana nije duboka. Pozvat ću kočije, ako se vaše sluškinje još boje izlaziti." "Oh, hvala vam!" reče Margaret. "To će mi koristiti više nego bilo što. Od zraka u ovoj prostoriji tako mi je loše." Ona se nasloni na sofu i sklopi oči. Fanny pozove majku iz sobe i reče joj nešto što ovu natjera da jednako kao Margaret poželi da ona ode. Nije potpuno povjerovala Fannynoj izjavi, ali vjerovala je dovoljno da se pozdravila s Margaret na vrlo suzdržan način. G. Lowe vratio se s kočijom. "Ako mi dopustite, otpratio bih vas kući, gospođice Hale. Ulice još nisu posve mirne."

138

Margaret je već bila dovoljno pribrana da se poželjela riješiti i g. Lowea i kočija prije no što je došla do Crampton Crescenta, u strahu da će uplašiti majku i oca. Nije razmišljala dalje od toga. Onaj ružni san o uvredljivim riječima izgovorenima o njoj nije mogla zaboraviti, ali mogla ga je staviti po strani dok ne ojača, jer bila je vrlo slaba, i njezin je um tražio nešto u sadašnjosti o što se mogao osloniti, kako se ne bi opet onesvijestila u sljedećem napadu.

139

23. POGLAVLJE POGREŠKE "Kad njegova majka to vidje, zabrine se jako, ne znajući što da misli." SPENSER

Margaret je otišla prije manje od pet minuta kada uđe g. Thornton, a lice mu je sjajilo. "Nisam mogao doći prije, nadglednik bi.... Gdje je ona?" On se ogleda po blagovaonici, a zatim uputi gotovo ljutit pogled majci, koja je mirno slagala razbacani namještaj i nije mu odmah odgovorila. "Gdje je gospođica Hale?" upita on opet. "Otišla je kući", odvrati ona kratko. "Otišla kući!" "Da. Bilo joj je mnogo bolje. Zapravo, mislim da i nije bila preteško povrijeđena. Neki ljudi onesvijeste se i na najmanji povod." "Žao mi je što je otišla kući", reče on koračajući nelagodno. "Nije bila dovoljno dobro za to." "Rekla je da jest, a to je rekao i gospodin Lowe. Sama sam pošla po njega." "Hvala ti, majko." On zastane, pa ispruži ruku kako bi se zahvalno rukovao, ali ona ne primijeti taj pokret. "Što si učinio sa svojim Ircima?" "Poslao sam ih u 'Zmaja' na obilat obrok, siroti ljudi. A tada sam, na sreću, susreo oca Gradyja i zamolio ga da razgovara s njima i odgovori ih od povratka. Kako je gospođica Hale otišla kući? Siguran sam da ne može hodati." "Imala je kočije. Sve smo sredili, čak i plaćanje. Razgovarajmo o nečem drugome, ona je dovoljno uzburkala stvari." "Ne znam gdje bih bio da nije bilo nje." "Jesi li postao tako bespomoćan da te mora braniti djevojka?" upita gđa Thornton prijekorno. On pocrveni. "Ne bi mnogo djevojaka svojevoljno primilo udarac koji je namijenjen meni, i to jak udarac." "Zaljubljena djevojka učinit će mnogo toga", odvrati gđa Thornton kratko.

140

"Majko!" On zakorači naprijed, stane, pa duboko, strasno uzdahne. Malo ju je iznenadio napor s kojim se kontrolirao. Nije bila sigurna u narav osjećaja koje je izazvala. Znala je samo da su siloviti. Je li to bio bijes? Oči su mu sjajile, stav mu je bio napet, i disao je brzo i teško. Bila je to mješavina radosti, bijesa, ponosa, radosnog iznenađenja, duboke sumnje, ali nije mogla pročitati do kraja. Ipak, bilo joj je nelagodno, kao što je to uvijek bio slučaj kad bi se našla u nazočnosti snažnih osjećaja čije uzroke nije mogla potpuno razumjeti. Ona priđe ormaru, otvori ladicu i izvadi krpu za prašinu koju je tamo držala za slučaj da joj zatreba. Vidjela je kap kolonjske vodice na poliranom naslonu za ruke na sofi, i instinktivno je obrisala, ali držala je leđa okrenuta prema sinu mnogo dulje no što je bilo potrebno. Kad je progovorila, glas joj je zvučao neobično i napeto. "Pretpostavljam da si poduzeo neke korake prema izazivačima nereda? Ne očekuješ više nasilja, zar ne? Gdje je bila policija? Nikada nisu pri ruci kad ti trebaju!" "Naprotiv, vidio sam trojicu ili četvoricu kad su se vratnice srušile kako se bore i udaraju oko sebe, a još ih je pristiglo kad se dvorište raščistilo. Da sam tada bio priseban, mogao sam im izručiti neke od kolovođa, ali neće biti problema, jer mnogi ih mogu identificirati." "Ali neće li se vratiti noćas?" "Osigurat ću dovoljno stražara za dvorište. Dogovorio sam sastanak sa satnikom Hanburyjem za pola sata u postaji." "Moraš prvo popiti malo čaja." "Čaja! Da, vjerojatno moram. Pola sedam je, a vjerojatno me neće biti dulje vrijeme. Ne čekaj me, majko." "Očekuješ da pođem na spavanje prije no što se uvjerim da si se sigurno vratio kući?" "Pa, možda i ne." On je oklijevao na trenutak. "Ali, uzmognem li, poći ću do Cramptona, nakon što dogovorim sve s policijom i nađem se s Hamperom i Clarksonom." Njihovi pogledi se susretnu, i na trenutak, intenzivno su gledali jedno drugo. Ona tada upita: "Zašto ideš u Crampton?" "Idem se raspitati o gospođici Hale." "Poslat ću nekoga. Williams im mora odnijeti vodeni krevet za koji nas je zamolila. On će se raspitati kako je." "Moram poći osobno." "Ne ideš samo pitati kako je gospođica Hale?" "Ne, ne samo zato. Želim joj zahvaliti zato što se tako postavila između mene i rulje." "Zašto si uopće silazio? Stavio si glavu u lavlje ralje!" On je oštro pogleda, shvati da ona ne zna što se dogodilo između njega i Margaret u primaćoj sobi, pa joj odgovori novim pitanjem: "Hoće li te biti strah ostati sama dok ne dođe policija, ili da odmah pošaljem Williamsa po njih, tako da dođu do čaja? Nemamo vremena za gubljenje. Moram poći za četvrt sata." Gđa Thornton izađe iz sobe. Njezini sluge pitali su se kamo ide, jer uvijek je hodala oštro i odlučno, a sada je djelovala zbunjeno i nesigurno. G. Thornton je ostao u blagovaonici, 141

pokušavajući se sjetiti što je morao obaviti u policijskoj postaji, a zapravo razmišljajući o Margaret. Sve mu je djelovalo maglovito i nejasno osim - pored - u usporedbi s dodirom njezinih ruku oko njegova vrata, mekanim stiskom od kojeg bi mu obrazi porumenjeli kad bi ga se sjetio. Čaj su pili u tišini, osim što je Fanny neprekidno opisivala svoje osjećaje: kako se bojala, kako je pomislila da su otišli, kako je osjetila mučninu i kako su joj svi udovi drhtali. "Dobro, bilo je dosta", reče njezin brat ustajući od stola. "Stvarnost mi je bila dovoljna." Spremao se napustiti sobu, kad ga majka zaustavi položivši šaku na njegovu ruku. "Vrati se ovamo prije no što pođeš Haleovima", reče ona tihim, uplašenim glasom. "Znam ono što znam", reče Fanny sama sebi. "Zašto? Zar je prekasno da ih uznemirujem?" "Johne, vrati mi se večeras. Bit će prekasno za posjet gospođi Hale, ali nije stvar u tome. Sutra ćeš... Vrati se večeras, Johne!" Rijetko je kada preklinjala sina - bila je previše ponosna za to - ali kada jest, nije to činila uzalud. "Vratit ću se ravno ovamo kad završim s poslom. Hoćeš li se pobrinuti da saznamo kako su, kako je ona?" Gđa Thornton nije bila razgovorljivo društvo za Fanny, niti dobar slušatelj u odsutnosti sina. No, kad se vratio, pažljivo je gledala i slušala kako bi vidjela i čula sve detalje koje joj je mogao prenijeti o tome koje je korake poduzeo kako bi osigurao sebe i svoje zaposlenike od ponavljanja situacije od toga dana. Jasno je vidio svoj cilj. Kazna i patnja bile su prirodne posljedice za one koji su sudjelovali u neredima. Sve je to bilo potrebno kako bi njegovo imanje bilo zaštićeno, i kako bi bila ispunjena volja vlasnika, jasna i oštra poput mača. "Majko! Znaš što sutra moram reći gospođici Hale?" Pitanje ju je zateklo nespremnu, tijekom stanke u kojoj je zaboravila na Margaret. Ona ga pogleda. "Da, znam. Teško možeš učiniti nešto drugo." "Učiniti nešto drugo? Ne razumijem te." "Smatram da te, nakon što je tako dopustila osjećajima da je svladaju, čast obvezuje..." "Čast obvezuje!" reče on prijekorno. "Bojim se da čast nema veze s tim. 'Osjećajima da je svladaju'. O kakvim osjećajima pričaš?" "Ne, Johne, nema potrebe za srdžbu. Nije li ti pritrčala i zagrlila te kako bi te spasila od opasnosti?" "I jest!" reče on. "Ali, majko", nastavi zatim, zastavši pred njom, "ne usuđujem se nadati. Nikada prije nisam se ničega bojao, ali ne mogu vjerovati da bi takvo stvorenje moglo mariti za mene." "Ne budi lud, Johne. Takvo stvorenje! Pa prema tvojim riječima reklo bi se da je vojvodina kći. A kakav ti drugi dokaz treba za to da joj je stalo do tebe? Mogu vjerovati da se borila sa svojim aristokratskim načinom gledanja na stvari, ali sada mi se više dopada kad je napokon progledala. Dovoljno je da ti kažem", reče gđa Thornton polako se osmjehnuvši, dok

142

su joj u očima zasjale suze, "da ću je nakon večeras podržavati. Htjela sam te imati za sebe još samo nekoliko sati, zato sam te preklinjala da ne ideš prije sutrašnjeg dana." "Najdraža majko!" (Ipak, ljubav je sebična, i u trenutku on se vrati svojim vlastitim strahovima i nadama na način koji je navukao hladnu, tamnu sjenu na srce gđe Thornton) "Ali ja znam da joj nije stalo do mene. Kleknut ću pred njom - moram. Ako su izgledi i jedan prema tisuću - prema milijun - moram to učiniti." "Ne boj se!" reče njegova majka, potiskujući bol koju je osjetila zbog tako malo pažnje koju je obratio njezinom rijetkom ispadu majčinskih osjećaja, kao i žalac ljubomore koji je otkrivao snagu njezine zanemarene ljubavi. "Ne boj se", reče ona hladno. "Što se tiče ljubavi, ona bi mogla biti vrijedna tebe. Sigurno joj je bilo potrebno mnogo da svlada svoj ponos. Ne boj se, Johne", reče ona, poljubi ga i poželi mu laku noć. Zatim polako, dostojanstveno izađe iz sobe. No, kad je ušla u svoju sobu, zaključa vrata, sjedne i počne gorko plakati. Margaret uđe u sobu (gdje su još sjedili njezini otac i majka i tiho razgovarali) vrlo blijeda lica. (Ona im priđe blizu prije no što je vjerovala sebi dovoljno da progovori.) "Gospođa Thornton poslat će vodeni krevet, mama." "Draga, kako umorno izgledaš! Je li vani vruće, Margaret?" "Jako je vruće, a ulice su prometne zbog štrajka." Margaret se vrati boja, živa i jarka kao uvijek, ali gotovo istog trena izblijedi. "Došla je poruka od Bessy Higgins, moli te da je posjetiš", reče gđa Hale. "Ali izgledaš mi previše umorno." "Da!" reče Margaret. "Umorna sam, ne mogu ići." Dok je pravila čaj, bila je vrlo tiha i drhtala je. Bila je zahvalna što je otac bio tako zauzet majkom da nije primijetio kako izgleda. Čak i kad je majka pošla u krevet, nije je htio napustiti, već joj je čitao dok nije zaspala. Margaret ostane sama. "Sada ću razmisliti o tome - sada ću se prisjetiti svega. Prije nisam mogla - nisam se usudila." Sjedila je mirno na stolcu, položivši šake na koljena, stisnuvši usne, pogleda usredotočenog poput nekog tko vidi viziju. Duboko uzdahne. "Ja, koja mrzim dramatiku - ja, koja sam prezirala ljude zbog iskazivanja osjećaja, koja sam smatrala da im nedostaje samokontrole, ja sam sišla dolje i bacila se u mnoštvo poput neke romantične budale! Jesam li učinila nešto dobro? Otišli bi i bez mene, čini mi se." No, sada je zaključivala nerazumno, kao što je za trenutak shvatila zahvaljujući svojoj sposobnosti razborite prosudbe. "Ne, možda i ne bi. Ipak sam učinila nešto dobro. Ali što mi je došlo da branim tog čovjeka kao da je bespomoćno dijete! Ah!" reče ona, stisnuvši šake, "nije čudo što su ti ljudi pomislili da sam zaljubljena u njega, nakon što sam se tako osramotila. Ja zaljubljena - i to u njega!" Njezini blijedi obrazi odjednom usplamte, i ona pokrije lice rukama. Kad je spustila ruke, dlanovi su joj bili vlažni od suza. "Oh, kako sam nisko pala kada o meni govore takve stvari! Ne bih mogla biti tako hrabra za nekoga drugoga, ali on je bio tako potpuno indiferentan prema meni - zapravo, možda mi je čak i antipatičan. Zato sam još više željela poštenu igru s obje strane, a znam što je poštena igra. Nije bilo pošteno", pomisli ona ljutito, "što je on stajao tamo, zaštićen, čekajući vojnike koji bi uhvatili te sirote, izluđene ljude u klopku, bez pokušaja da ih urazumi. A od njih je bilo još manje pošteno što su ga tako napali. Učinila bih to opet, neka o meni

143

govore što žele. Ako sam spriječila jedan udarac, jedan okrutan, bijesan čin koji bi se inače dogodio, obavila sam žensku dužnost. Neka vrijeđaju moj djevičanski ponos koliko žele čista sam pred Bogom!" Ona podigne pogled, i nekakav plemeniti spokoj spusti se na njezino lice, tako da je postalo "nepomično poput mramora". Uđe gđa Dixon: "Molim vas, gospođice Margaret, stigao je vodeni krevet od gospođe Thornton. Bojim se da je prekasno za večeras, jer gospođa je zaspala, ali dobro će joj doći sutra." "Jako dobro", reče Margaret. "Moraš joj najljepše zahvaliti u naše ime." Gđa Dixon napusti prostoriju na trenutak. "Molim vas, gospođice Margaret, kaže da je zadužen da pita kako ste vi. Mislim da je mislio na gospođu, ali kaže da je pitao 'Kako je gospođica Hale?'" "Ja!" reče Margaret, uspravivši se. "Ja sam dobro. Recite mu da sam savršeno dobro." No, lice joj je bilo blijedo poput krpe, a glava ju je snažno boljela. Sada uđe g. Hale. Ostavio je svoju usnulu suprugu, i Margaret je vidio da ga zanima razgovor s njom. S nježnim je strpljenjem izdržavala svoju bol, bez ijedne riječi pritužbe, i razgovarala je s njim o bezbrojnim nevažnim temama - o svemu osim o neredima, koje nije niti spomenula. Pozlilo bi joj pri samoj pomisli na to. "Laku noć, Margaret. Ja imam izgleda da provedem mirnu noć, a ti si jako blijeda od bdijenja. Pozvat ću Dixon ako tvojoj majci zatreba štogod. Pođi u krevet i naspavaj se. Siguran sam da ti to treba, siroto dijete!" "Laku noć, tata!" Ona se opusti, nestane usiljenog osmijeha, a oči je zabole. Napokon je otpustila svoju snažnu volju s napornog zadatka. Do jutra se slobodno može osjećati bolesno i umorno. Legla je nepomično. Običan pokret šakom ili stopalom, čak i prstom, bio bi joj napor kojeg ne bi mogla ni željela izdržati. Bila je tako umorna, tako ošamućena, da je pomislila kako neće ni zaspati; njezine su grozničave misli prelazile granicu između sna i jave i vraćale se. Nije mogla biti sama, tako ispružena i slaba - mnoštvo lica gledalo ju je, i nije osjećala srdžbu niti strah, već samo duboki stid što je ona objekt općeg interesa - stid tako snažan da joj se činilo kako bi radije propala u zemlju da se sakrije, a opet, nije mogla pobjeći tom neprekidnom zurenju mnogih očiju.

144

24. POGLAVLJE RAZJAŠNJENE POGREŠKE "Vaša ljepota prva je osvojila mjesto I popela se uza zidove mojeg nepokolebljivog srca, Koje, sada zatočeno, u očaju pati, Okrutno kažnjeno napuštanjem, No i dalje ću biti sluga vaš Usprkos grubom odbijanju il' ponosu tihom." WILLIAM FOWLER

Sljedećeg jutra Margaret je ustala, zahvalna što je noć prošla - nije bila svježa, ali barem se odmorila. U kući je sve prošlo dobro - njezina majka probudila se samo jednom. Blagi povjetarac uznemirivao je vrući zrak, a iako nije bilo drveća koje bi pokazivalo zaigrane kretnje vjetra u krošnjama, Margaret je znala kako se negdje u prirodi, u šumarcima ili gustim zelenim šumama, čuje ugodan, razigrani šapat - šuštanje koje je bilo odjek udaljene radosti njezina srca. Sjedila je za pletivom u sobi gđe Hale. Čim se ona probudi iz jutarnjeg sna, pomoći će joj da se odjene. Nakon ručka poći će u posjet Bessy Higgins. Nastojat će zaboraviti obitelj Thornton - nema potrebe razmišljati o njima sve dok ne budu stajali pred njom. No, naravno, pokušaj da ne razmišlja o njima samo ih je brže doveo u njezine misli, i s vremena na vrijeme, rumenilo bi se razlilo njezinim blijedim licem, podarivši mu boju, kao što se sunčeva zraka brzo kreće medu vodenastim oblacima nad morem. Gđa Dixon otvori vrata vrlo tiho i na vrhovima prstiju prikrade se Margaret, koja je sjedila pokraj zasjenjenog prozora. "Gospodin Thornton, gospođice Margaret. Nalazi se u primaćoj sobi." Margaret spusti svoje pletivo. "Je li tražio mene? Gdje je tata?" "Tražio je vas, gospođice, a gazda je vani." "Vrlo dobro, dolazim", reče Margaret tiho, ali zbog nečega je oklijevala. G. Thornton je stajao pokraj prozora, leđima okrenut vratima, tobože zagledan u nešto na ulici. No, zapravo se bojao sam sebe. Srce mu je snažno udaralo pri pomisli da ona dolazi. Nije mogao zaboraviti dodir njezinih ruku oko vrata, koliko god je u tom trenutku bio nestrpljiv. No, sada ga je pomisao na način na koji ga je branila potpuno oduševio - činilo se da se sva njegova odlučnost i moć samokontrole otapaju poput voska na vatri. Uplašio se da

145

ne krene prema njoj, s rukama ispruženim u nijemom pozivu da mu priđe i padne mu na njedra, kao što je učinila prethodnog dana kada toga nije bio ni svjestan - ali više mu se ne može dogoditi da ne bude svjestan. Srce mu je udaralo glasno i brzo. Koliko god bio snažan čovjek, drhtao je pri pomisli na ono što je htio reći i kako bi to moglo biti prihvaćeno. Mogla je porumenjeti i utrčati mu u naručje, kao da dolazi svojem domu i prirodnom utočištu. U jednom trenutku žario se od nestrpljenja pri pomisli na to da bi mogla to učiniti, a u sljedećem se plašio njezinog strastvenog odbijanja - sama pomisao na to ispunjavala mu je sliku budućnosti takvim čemerom i jadom da nije htio razmišljati o tome. Trgnuo se kad je osjetio nečiju nazočnost u sobi. Okrene se. Ušla je tako tiho da je nije čuo - njegovo nepažljivo uho osluškivalo je uličnu buku koja je prikrila njezine spore kretnje u mekanoj haljini od muslina. Stajala je pokraj stola, ne ponudivši mu da sjedne. Kapci su joj bili napola spušteni, usta zatvorena, ali ne i stisnuta. Usne su bile blago rastvorene, tako da se između njihovih krivulja vidjela bijela linija zubi. Njezini spori, duboki uzdasi širili su njezine tanke, prelijepe nosnice - jedino je ta kretnja bila vidljiva na njoj. Porculanska koža, ovalni obrazi, puna usta, u čijim su kutovima bile duboke jamice - sve je to danas bilo blijedo. Gubitak njezine prirodne zdrave boje bio je još naglašeniji teškom sjenom tamne kose, spuštene na sljepoočnicama kako bi sakrila sve tragove udarca koji je zadobila. Njezina je glava, usprkos snenim očima, bila malo zabačena, u starom, ponosnom stavu. Duge ruke nepokretno su joj visjele niz bokove. Sve u svemu, izgledala je poput neke zatvorenice, lažno optužene za zločin koji joj se gadio, ali previše umorne da bi se opravdavala. G. Thornton brzo načini korak ili dva prema njoj, pribere se, krene tiho i čvrsto prema vratima (koja je ona ostavila otvorenima) i zatvori ih. Zatim se vrati, pa stane na trenutak nasuprot njoj, uživajući u općem dojmu njezine ljepote prije no što se usudio narušiti je onim što je htio reći. "Gospođice Hale, jučer sam bio vrlo nezahvalan..." "Nemate zašto biti zahvalni", reče ona podižući pogled i gledajući ga ravno u oči. "Pretpostavljam da mi želite zahvaliti na onome što sam učinila." I protiv njezine volje usprkos njezinom bijesu - rumenilo joj oblije lice i zažari joj se u očima, no one ipak ne izgube svoj ozbiljan, postojan pogled. "Bio je to samo prirodni instinkt, svaka žena učinila bi isto. Sve mi smatramo nedodirljivost svojeg spola velikom privilegijom kad se suočimo s opasnošću. Zapravo", reče ona brzo, "ja bih se trebala ispričati vama zbog svojih nepromišljenih riječi koje su vas poslale u opasnost." "Nisu to učinile vaše riječi, već istina koju su one prenijele, koliko god bila grubo izražena. No, nećete izbjeći niti me spriječiti da vam izrazim svoju duboku zahvalnost, svoju..." Sada je bio na rubu, i nije htio govoriti pod utjecajem svoje užarene strasti, htio je odvagati svaku riječ. Htio je to, i njegova je volja pobijedila. On zastane usred rečenice. "Ne pokušavam ništa izbjeći", reče ona. "Samo kažem da mi ne dugujete zahvalnost, a dodala bih da bi mi svaki izraz vaše zahvalnosti bio bolan, jer ne smatram da je zaslužujem. Ipak, ako ćete se tako riješiti čak i umišljene obveze, nastavite." "Ne želim se riješiti neke obveze", reče on ohrabren njezinim mirnim govorom. "Umišljena ili ne - ja ne sumnjam u to, vjerujem da vam dugujem čak i sam život - da, smijte se, smatrajte to pretjerivanjem, ako želite. Vjerujem u to, jer taj mi je život vredniji ako pomislim - oh, gospođice Hale!" nastavi on, a njegov glas poprimi tako nježan intenzitet strasti da ona uzdrhta pred njim, "kada pomislim da ću od sada, kad god budem uživao u 146

životu, reći sebi: 'Svu ovu životnu radost, sav častan ponos u obavljanju svojeg posla na ovom svijetu, sav ovaj snažan osjećaj bitka dugujem njoj!' A to udvostručuje radost, raspiruje ponos, izoštrava osjećaj bitka do te mjere da ne znam stvara li mi bol ili zadovoljstvo kada pomislim da sve to dugujem osobi - ovo morate čuti, ovo ćete čuti - osobi koju volim toliko da ne vjerujem da je muškarac ikada toliko volio ženu." On čvrsto uhvati njezinu šaku svojom. Duboko je disao osluškujući njezin odgovor, a tada joj ispusti ruku s očajem, kad je čuo njezin ledeni ton - jer bio je leden, iako su riječi došle uz zamuckivanje, kao da ne zna gdje da ih nađe. "Vaš govor me zgranuo - to je bogohuljenje. Ne mogu si pomoći, to je moj prvi osjećaj. Možda ne bi bilo tako kad bih mogla razumjeti osjećaj koji opisujete. Ne želim vas naljutiti, a osim toga, moramo govoriti tiho, jer mama spava - ali sve što ste učinili vrijeđa me..." "Kako?" upita on. "Vrijeđa vas? Zaista mi je žao." "Da!" reče ona povrativši dostojanstvo. "Osjećam se povrijeđeno, i smatram to opravdanim. Čini se da ste umislili kako je moje jučerašnje ponašanje", ona opet duboko porumeni, ali oči joj se ovoga puta zažare od ljutnje, a ne od stida, "bilo neki osobni čin između vas i mene, i da možete doći i zahvaliti mi na tome, umjesto da shvatite, kao što bi gospodin shvatio - da, gospodin", ponovi ona aludirajući na njihov posljednji razgovor o toj riječi, "da bi bilo koja žena, vrijedna toga da se nazove ženom, istupila da zaštiti svojom bespomoćnošću čovjeka u opasnosti od nasilja mnoštva." "A gospodin spašen na takav način onda nema pravo olakšanja kroz zahvalu!" upadne on prijezirno. "Ja sam muškarac, i zahtijevam pravo izražavanja svojih osjećaja." "A ja sam se predala tom pravu, ali kažem da ste me pogodili inzistirajući na tome", ponovi ona ponosno. "Ali čini se da ste umislili kako nisam bila vođena samo ženskim instinktom, već", u tom trenutku, suze (koje je dugo zadržavala i žestoko se borila protiv njih) joj navru na oči i priguše glas, "već da sam bila potaknuta nekim posebnim osjećajem prema vama - vama! Nije bilo čovjeka - niti jednog sirotog, očajnog čovjeka u tom mnoštvu - za kojeg nisam imala više sućuti nego za vas, za koga ne bih još zdušnije učinila onoliko malo koliko mogu." "Govorite, gospođice Hale. Svjestan sam ovog vašeg pogrešno usmjerenog suosjećanja. Sada vjerujem da je samo vaš urođeni osjećaj zaštite potlačenih (da, i ja, iako sam gazda, mogu biti potlačen) ono što vas je natjeralo na vaš plemeniti čin. Znam da me prezirete dopustite da kažem kako je to zato što me ne razumijete." "I ne želim vas razumjeti", odvrati ona, pridržavši se za stol. Smatrala ga je okrutnim, kao što je i bio, a ona je bila slaba od svoje ljutnje. "Ne, vidim da ne želite. Nepravedni ste i nepošteni." Margaret stisne usne. Nije željela odgovarati na takve optužbe. No, usprkos tome, usprkos svim njegovim grubim riječima, mogao joj se baciti pred noge i poljubiti joj skute. Ona nije govorila, nije se ni pokrenula. Suze ranjenog ponosa tekle su joj niz obraze, tople i brze. Čekao je neko vrijeme, žudeći za time da kaže nešto, makar i grubo, kako bi mogao odgovoriti. Ali ona je šutjela. On dohvati svoj šešir. "Još nešto. Izgledate kao da se smatrate ukaljana mojom ljubavlju. Ne možete to izbjeći. Ja to ne mogu oprati s vas, čak ni kad bih htio. Nikada prije nisam volio ženu - život mi je bio previše ispunjen poslom, a misli previše obuzete drugim stvarima. Sada volim i voljet ću. Ali ne bojte se da ću to previše iskazivati."

147

"Ne bojim se", odvrati ona, uspravivši se. "Još se nitko nije usudio biti drzak prema meni, i nitko nikada i neće. Ali, gospodine Thornton, vi ste bili vrlo ljubazni prema mojem ocu", reče ona, a njezin ton i držanje poprime žensku mekoću. "Nemojte dopustiti da se dalje ljutimo jedno na drugo. Molim vas, nemojte!" Nije obraćao pažnju na njezine riječi - jer je bio zauzet poravnavanjem svojeg šešira rukavom kaputa. A tada, odbijajući njezinu ispruženu ruku i praveći se da ne vidi njezin pogled pun žaljenja, naglo se okrene i napusti sobu. Margaret je uspjela baciti samo jedan pogled na njegovo lice prije no što je otišao. Kad je izašao, ona pomisli kako je u njegovim očima ugledala sjaj neisplakanih suza, i to pretvori njezinu ponosnu antipatiju u nešto drukčije i nježnije, iako je bilo gotovo jednako bolno - prijekor samoj sebi što je bilo kome izazvala toliku bol. "Ali što sam mogla učiniti?" upita ona sebe. "Nikad mi se nije sviđao. Bila sam ljubazna, ali nisam pokušavala sakriti svoje osjećaje. Zaista, nikada nisam razmišljala o sebi i njemu, pa su moji postupci bili iskreni. Sve ono od jučer mogao je pogrešno shvatiti, ali to je njegova pogreška, ne moja. Učinila bih to opet ako bi bilo potrebno, pa makar me opet dovelo u svu ovu sramotu i nevolju."

148

25. POGLAVLJE FREDERICK "Osveta može biti ostvarena, Pobuđena disciplina proziva na glas njihove ciljeve, A povrijeđena mornarica provodi svoje prekršene zakone." BYRON

Margaret se počela pitati jesu li sve prosidbe tako neočekivane i tako uznemirujuće kao što su bile dvije koje je ona doživjela. U glavi joj se i protiv njezine volje pojavi usporedba između g. Lennoxa i g. Thorntona. Bilo joj je žao što su okolnosti izmamile iz Henryja Lennoxa izraz bilo kojeg osjećaja osim prijateljstva. To je žaljenje bilo najsnažniji osjećaj nakon što je prvi puta bila zaprošena. Tada se nije osjećala tako zgranuto, tako pogođeno kao sada, dok su odjeci glasa g. Thorntona još zamirali u sobi. U Lennoxovom slučaju činilo se da je na trenutak prešao granicu prijateljstva i ljubavi, i da je trenutak poslije požalio zbog toga kao i ona, iako iz drugih razloga. U slučaju g. Thorntona, koliko je Margaret znala, nije bilo međufaze prijateljstva. Njihovo poznanstvo sastojalo se od niza sukoba. Imali su različita mišljenja, a nikada nije primijetila da je njemu bilo stalo do njezinih mišljenja kao da pripadaju njoj, posebnoj osobi. Ukoliko su bila suprotstavljena njegovoj snazi volje čvrstoj poput stijene, činilo se da ih odbacuje s prijezirom, sve dok se ona nije umorila od beskorisnih protesta. A sada je došao, i na svoj čudan, divlji, strastveni način izrazio svoju ljubav! Iako joj se u prvom trenutku učinilo da je njegova prosidba bila potaknuta snažnim suosjećanjem zbog opasnosti kojoj se izložila - što je i on, kao i drugi, mogao pogrešno shvatiti - još i prije no što je napustio sobu, a osobito pet minuta nakon toga, jasno je shvatila, prosvijetlilo joj se, da ju je zaista volio sada, i prije, i ubuduće. I ona se skutri i uzdrhta, kao da je pod utjecajem neke goleme sile, koja joj je do tada cijeloga života bila odbojna. Ona se potiho udalji i sakrije od te ideje. No, uzalud. Da parafraziramo rečenicu iz Fairfaxovog "Tassoa": "Snažna njegova nazočnost lutala je njezinim mislima." Bio joj je još manje drag zbog toga što je ovladao njezinom voljom. Kako se usudio reći da će je i dalje voljeti, iako ga je prijezirno odbila? Poželjela je da je govorila čvršće. Na pamet joj padnu oštre, odlučne riječi, ali sada kad je bilo prekasno da ih izrekne. Duboki utisak koji je razgovor ostavio na nju bio je poput čudovišta iz noćne more, koje ne želi napustiti sobu iako smo se probudili i protrljali oči i usiljeno se nasmiješili. Tamo je, još uvijek je tamo, skriva se i prijeti, strašnog pogleda, u nekom kutu sobe, osluškujući hoćemo li se usuditi ikome i šapnuti o njegovom postojanju, a mi se ne usuđujemo, sirote kukavice kakvi već jesmo! Ona se strese pod prijetnjom njegove trajne ljubavi. Što je htio reći? Pa zar ona nema moć odbiti ga? Vidjet će. Nije priličilo muškarcu da joj tako prijeti. Je li on to rekao zbog jučerašnjih događaja? Ako bude potrebno, ona će isto učiniti i sutra - i za obogaljenog prosjaka, dragovoljno, i za njega, jednako hrabro, usprkos njegovim zaključcima i hladnoj

149

sluzi ženskog neprijateljstva. Učinila je to zato što je bilo ispravno da spasi one koje je mogla spasiti, čak i da samo pokuša to učiniti. "Fais ce que dois, advienne que pourra12". Do tog se trenutka nije pomakla s mjesta na kojem je stajala kad je otišao - nikakva zbivanja nisu je trgnula iz transa misli u koji su je bacile njegove posljednje riječi i pogled njegovih dubokih, strastvenih očiju, kao da je plamen njezinih očiju pokleknuo pred tim plamenom. Ona priđe prozoru i otvori ga širom kako bi zrak pročistio osjećaj pritiska oko nje. Zatim pođe prema vratima i otvori ih, s nestrpljivom željom da otrese sjećanje na protekli sat u društvu drugih ljudi, ili kroz neki napor. No, vladao je podnevni mir kuće u kojoj bolesnik spava snom koji mu je bio uskraćen tijekom noći. Margaret nije željela biti sama. Što da učini? "Naravno, poći ću u posjet Bessy Higgins", pomisli ona, sjetivši se poruke koja joj je stigla prethodne večeri. I ona krene. Kad je stigla tamo, zatekla je Bessy kako leži na dugoj klupi pokraj vatre, iako je dan bio sparan i zagušljiv. Ležala je mirno, kao da se odmara nakon kakvog grča ili napada boli. Margaret je bila sigurna da joj je potrebno slobodnije disanje koje da je sjedeći položaj, pa je bez riječi pridigne i namjesti jastuke tako da joj je bilo lakše, iako je bila jako iscrpljena. "Mislila sam da vas više ne bum videla", reče ona napokon, gledajući tužno Margaretino lice. "Bojim se da ti je mnogo gore, ali jučer nisam mogla doći, majci je bilo jako loše - i iz mnogih drugih razloga", reče Margaret pa porumeni. "Morti si mislite da sam bila drska kad sam poslala Mary po vas, ali sva ta gomila i bučni glasovi trgali su me na komade, i kad je otac otišel, mislila sam, oh, kad bi bar mogla čuti njezin glas kak mi čita neke riječi mira i obećanja, mogla bi hmreti v tišini i miru Božjem, kak beba kojoj majka popevle uspavanku." "Želiš li da ti pročitam koje poglavlje?" "Da, želim! Morti u početku ne bum slušala sadržaj, jer mi se bude činil tak udaljen, ali kada dojdete do riječi koje volim, do utješnih tekstova, bile mi budu bliske uhu i prožele me buju iznutra." Margaret započne. Bessy se bacakala amo-tamo. Ako je u jednom trenutku i uspijevala pratiti, u sljedećem bi je uhvatili dvostruko jači grčevi. Napokon, reče: "Nemojte dalje čitati. Nema smisla. U sebi celo vreme bogohulim, i srdito razmišljam o onomu kaj ne mrem popraviti. Jeste li jučer čuli za nerede kod tvornice Marlborough? Thorntonove tvornice, znate?" "Tvoj otac nije bio tamo, zar ne?" upita Margaret snažno porumenjevši. "On nije. On bi dal desnu ruku da se to nigdar nije dogodilo. To me i muči. Njega vam je to skroz dotuklo. Nema smisla govoriti mu da buju budale navek prelazile meru. Nigdar niste videli tak utučenog čoveka kak je on." "Ali zašto?" upita Margaret. "Ne shvaćam." "Vidite, on vam je član odbora za ovaj štrajk. Sindikat ga je izabral jer ga smatraju, rekla bum to makar ne bi trebala, pametnim čovekom i poštenim do srži. On i drugi članovi odbora izrekli su svoje planove. Trebali su se držati zajedno kroz sve teškoće. Svi su trebali poslušati većinu, hteli oni to ili ne. A kaj je najvažnije, nije smelo biti kršenja državnih zakona. Narod bi stal na njihovu stranu kad bi videl kak se strpljivo trude i gladuju, ali ak 12

Fais ce que dois, advienne que pourra (franc) — Čini što moraš, što god da se dogodi

150

samo jednom izbiju neredi i borbe - čak i s gazdama - sve bu bilo gotovo, kak su već dobro znali iz dosadašnjih iskustava. Trebali su razgovarati s gazdama, i nagovarati ih, i raspravljati s njima, morti ih i upozoriti, ali kaj god se dogodilo, odbor je upozoril sve članove sindikata da legnu i hmreju, ak bude potrebno, bez ijednog udarca. Na taj način, bili su sigurni da bu javnost pristala uz njih. Isto tak, odbor je znal da su njihovi zahtjevi pravedni, pa nisu htjeli pravicu ukaljati krivdom, tak da ih drugi ljudi nemreju razlikovati, kak ja nemrem razdvojiti lijek v prašku od želea kaj ste mi dali da ga pomiješam z njim - želea ima puno više, ali lijek se i dalje osjeća kroz njega. Sad sam vam opširno ispričala o tome, ali iscrpljena sam. Zamislite samo kak se oseća moj otac kojem je sav trud propal, i to zbog takve budale kak je Boucher, koji se moral suprotstaviti naredbama odbora i upropastiti štrajk, kak da je namerno glumil Judu. Da, al otac mu je sinoć rekel kaj ga ide! Rekel mu je da bude išel na policiju i rekel im gde budu našli kolovođu nereda, da ga bude predal gazdama da delaju z njim kaj hoče. Pokazal bu svetu da pravi vođe štrajka nisu ljudi kak je Boucher, neg mirni, promišljeni ljudi, dobri radnici i dobri građani, kaj poštuju zakone i drže se reda, kaj samo žele plaće kaj im pripadaju, i ne buju delali dok ih ne dobiju, pa makar hmrli od gladi, ali koji nigdar ne buju štetu napravili ili nekoga povredili. Jer", nastavi ona spustivši glas, "vele da je Boucher bacil kamen na Thorntonovu sestru i skoro je ubil." "To nije istina", reče Margaret. "Nije Boucher bacio kamen..." Ona najprije porumeni, pa problijedi. "I vi ste bili tam, kaj ne?" upita Bessy umorno. Govorila je s mnogo stanki, kao da joj je govor neobično naporan. "Jesam. Nema veze. Nastavi. Nije Boucher bacio kamen. A što je on odgovorio tvojem ocu?" "Nije on rekel ništ. Tak je drhtal da ga nisam mogla gledati. Čula sam kak brzo diše, a v jednom času mi se činilo da je zajecal. Al kad je otac rekel da ga bude policiji predal, tak je jako kriknul i udaril ga šakom v lice, a zatim je pobegel kak munja. Udarac je najprije iznenadil oca, jer Boucher je bil slab od napora i gladi. Sei je i podigal je šaku pred oči, a onda je krenul prema vratima. Nemrem reći otkud mi snaga, ali hitila sam se s klupe i uhvatila ga. 'Tata, tata', rekla sam. 'Nemoj prijavljivati tog jadnog, izgladnjelog čovjeka. Ne bum te pustila dok mi ne prisegneš da ne buš to napravil' 'Nemoj biti luda', rekel je on, 'ljudi vele stvari kaj ne bi nigdar napravili. Nisam ga ni htel prijavljivati policiji, iako, tako mi Boga, zaslužil je to i ne bi se ja srdil da neko drugi obavi taj prljavi posel i smesti ga v tamnicu. Al sad kad me udaril, još bi manje tak nekaj napravil, jer to bi značilo da uvlačim druge ljude u svoju svađu. No, ak se zvleče iz ove gladi i ojača, on i ja burno imali jednu dobru tuču, i onda bum videi kaj morem napraviti.' I otac me udaljio od sebe. Bila sam slaba, a njegovo je lice bilo blijedo i krvavo, i pozlilo mi je dok sam ga gledala. Nisam znala jesam budna ili sanjam, ili me drži groznica, sve dok nije stigla Mary. Rekla sam joj da vas pozove. A sad nejte pričati, samo mi pročitajte poglavlje. Lakše mi je kad sam to izbacila iz sebe, ali hočem razmišljati o nekakvom dalekom svetu da isperem okus tih reči z usta. Nejte mi čitati propovijed, neg priču - v njima ima slika koje morem videti kada sklopim oči. Čitajte mi o Novim nebesima i Novoj zemlji, i morti zaboravim na ovo." Margaret joj je čitala nježnim, tihim glasom. Iako su Bessyne oči bile sklopljene, neko je vrijeme osluškivala, a na trepavicama su joj se skupljale suze. Napokon je zaspala, uz mnogo trzanja i nerazgovjetnih preklinjanja. Margaret je pokrije, i pođe kući, jer imala je nelagodan osjećaj da bi je mogli tražiti kod kuće, a do sada joj se činilo okrutnim napustiti umiruću djevojku.

151

Gđa Hale bila je u primaćoj sobi kad joj se kći vratila. Bio je to jedan od boljih dana, i bila je puna hvale za vodeni krevet. Bio je više nalik krevetima kod sir Johna Beresforda od bilo čega na čemu je spavala kasnije. Nije znala kako to, ali činilo joj se da ljudi više nisu znali napraviti krevete kakve su radili u njezinoj mladosti. Čovjek bi rekao da je to lako: koristilo se isto perje, ali nekako se nije mogla sjetiti kad je posljednji puta spavala tako dobro kao prošle noći. G. Hale rekao je kako je dio razloga veće kvalitete nekadašnjih kreveta od perja možda ležao u činjenici što je kao mlada bila i aktivnija, zbog čega joj je više trebao odmor, ali njegova supruga nije prihvatila tu ideju. "Ne, stvarno, gospodine Hale, stvar je bila u tim krevetima kod sir Johna. Evo, Margaret, ti si mlada i krećeš se uokolo: jesu li ti kreveti udobni, pitam te ja? Imaš li osjećaj savršenog položaja kada legneš na njih, ili se prevrćeš i uzalud pokušavaš pronaći neki udobniji položaj, i budiš se ujutro jednako umorna kao što si bila kad si pošla na spavanje?" Margaret se nasmije. "Iskreno govoreći, mama, nikada nisam razmišljala o svojem krevetu. Tako sam pospana navečer, da odmah zaspim gdje god legla. Zato ne mislim da sam ti ja dobar svjedok. No, znaš, nikada nisam imala priliku isprobati krevete sir Johna Beresforda. Nikada nisam bila u Oxenhamu." "Nisi li? Oh, pa da, nisi. Sada se sjećam, vodila sam sa sobom sirotog dragog Freda. Bila sam u Oxenhamu samo jednom otkad sam se udala, na vjenčanju tvoje tete Shaw, a siroti mali Fred je tada bio beba. Znala sam da se Dixon nije svidjelo što je iz damske pratilje postala dadilja, i bojala sam se da će me poželjeti ostaviti ako je odvedem u blizinu starog doma, među njezine ljude. No, sirota beba se razboljela u Oxenhamu, a budući da sam ja prije Aninog vjenčanja mnogo vremena provodila s njom, i da ni ja nisam bila jaka, Dixon se više brinula o njemu nego ikada prije, i tako ga je zavoljela da je bila ponosna kad bi se on okrenuo od svih drugih i držao se nje. Vjerujem da nakon toga više nikada nije pomislila na to da me napusti, iako je bilo drukčije od onoga na što je navikla. Siroti Fred! Svi su ga voljeli. Rođen je s darom da osvaja srca. Mislim jako ružno o kapetanu Reidu kada znam da nije volio mojeg dragog dječaka. Mislim da je to siguran dokaz da je loš u duši. Ah! Siroti tvoj otac, Margaret. Napustio je sobu. Ne može podnijeti da sluša o Fredericku." "Ja volim slušati o njemu, mama. Pričaj mi koliko želiš, ne možeš mi ispričati dovoljno. Reci mi kakav je bio kao beba." "Pa, Margaret, nemoj se uvrijediti, ali bio je mnogo ljepši od tebe. Sjećam se kako sam, kad sam te prvi puta ugledala u Dixoninom naručju, pomislila: 'Bože, kako ružno malo stvorenje!'. A ona je rekla: 'Nije svako dijete kao gazda Fred, blagoslovljen bio!' Bože, kako se dobro sjećam toga! Tada sam mogla bilo kada uhvatiti Freda u naručje, a njegov je krevetić bio pokraj mojeg kreveta. A sada, sada, Margaret, ne znam gdje je moj dječak, i ponekad mislim kako ga nikada više neću vidjeti." Margaret sjedne na mali stolac pokraj majčine sofe i nježno joj uhvati ruku, milujući je i ljubeći je kako bi je utješila. Gđa Hale je plakala bez zadrške. Napokon, ona se uspravi, ukočeno sjedne na sofi, okrene se prema kćeri, pa reče tužno i ozbiljno: 'Margaret, ako uopće mogu ikako ozdraviti - ako mi Bog pruži priliku za oporavak, bit će to ako još jednom vidim svog sina Fredericka. To će probuditi u meni sve preostale izvore zdravlja." Ona zastane, kao da prikuplja snagu za još nešto što mora reći. Glas joj je bio prigušen kad je nastavila - podrhtavao je kao da razmišlja o nekoj čudnoj, ali bliskoj ideji. "A, Margaret, ako moram umrijeti - ako mi je suđeno da umrem za nekoliko tjedana prije toga moram vidjeti svoje dijete. Ne znam kako je to moguće izvesti, ali preklinjem te, 152

Margaret, ako se i sama nadaš da ćeš u posljednje dane imati utjehu, dovedi mi ga da ga mogu blagosloviti. Samo na pet minuta, Margaret. Ne može biti opasno na samo pet minuta. Oh, Margaret, daj mi da ga vidim prije no što umrem!" Margaret nije razmišljala o nečemu što bi u tim riječima moglo biti potpuno nerazumno. Ne tražimo razum ili logiku u strastvenim riječima ljudi oboljelih na smrt - pogađa nas prisjećanje na tisuće propuštenih prilika da ispunimo želje onih koji će uskoro otići od nas. Ako od nas zatraže i svu sreću našeg budućeg života, položit ćemo je pred njihove noge i pokloniti im je. Ali ova se želja gđe Hale činila tako prirodnom, tako opravdanom, tako ispravnom za njih obje, da je Margaret osjećala kako bi i zbog Fredericka i zbog majke trebala zanemariti sve izglede opasnosti i zakleti se da će učiniti sve što može kako bi ispunila tu želju. Velike, molećive, suzne oči tužno su je i postojano gledale, iako su bijele usne podrhtavale poput usana djeteta. Margaret olako ustane i stane pred svojom krhkom majkom, kako bi ona u spokoju na licu svoje kćeri mogla pronaći sigurnost da će njezina želja biti ispunjena. "Mama, još večeras ću pisati Fredericku i prenijeti mu tvoje riječi. Sigurna sam da će odmah doći, kao što sam sigurna u bilo što u životu. Budi spokojna, mama, vidjet ćeš ga, to je sigurno koliko ispunjenje obećanja može biti sigurno na ovom svijetu." "Pisat ćeš mu večeras? Oh, Margaret, listonoša odlazi u pet, napisat ćeš pismo do tada, zar ne? Preostalo mi je još tako malo sati - osjećam, draga, da se neću oporaviti, iako me ponekad tvoj otac natjera da se ponadam. Pisat ćeš mu odmah, zar ne? Nemoj propustiti prvo sljedeće odnošenje pisama, jer za to bih vrijeme mogla umrijeti i propustiti da ga vidim." "Ali, mama, tata je vani." "Tata je vani, pa što onda? Misliš li da mi on ne bi ispunio tu posljednju želju, Margaret? Pa ne bih se razboljela - ne bih sada umirala - da me nije odveo iz Helstonea na ovo nezdravo, zadimljeno mjesto bez sunca." "Oh, mama!" reče Margaret. "Da, tako je. I on to zna, rekao je to mnogo puta. Učinio bi sve za mene - ne misliš da bi mi odbio ovu posljednju želju - molbu, ako hoćeš. Zaista, Margaret, želja da vidim Fredericka stoji između mene i Boga. Ne mogu se moliti dok mi to ne bude ispunjeno, stvarno ne mogu. Ne gubi vrijeme, draga, draga Margaret. Piši mu i odmah pošalji pismo. Možda će doći, za samo dvadeset i dva dana! Jer sigurno će doći. Nikakvi ga lanci ni okovi ne bi mogli zadržati. Za dvadeset i dva dana vidjet ću svojeg sirotog dječaka." Ona se spusti. Neko vrijeme nije primjećivala da Margaret sjedi nepomično, krijući oči šakom. "Ne pišeš!" reče majka napokon. "Donesi mi pero i papir, sama ću ga napisati." Ona ustane, dršćući od grozničave želje. Margaret je uhvati za ruku i tužno je pogleda. "Pričekaj da se tata vrati. Pitat ćemo ga kako je najbolje to učiniti." "Obećala si mi, Margaret, prije manje od četvrt sata - rekla si da će doći." "I hoće, mama. Ne plači, draga majko. Pisat ću mu ovdje i sada - vidjet ćeš me kako pišem - i pismo će otići s prvom pošiljkom, a ako tata bude smatrao da je potrebno, može napisati još jedno pismo, ono će stići samo dan kasnije. O, mama, nemoj tako plakati, lomiš mi srce." Gđa Hale nije mogla zaustaviti svoje suze, one su tekle histerično, a nije ih ni pokušala kontrolirati, već je zazivala sve slike sretne prošlosti, i vjerojatne budućnosti - prizora u kojem ona leži mrtva, a sin kojeg je žudjela vidjeti plače nad njom, nesvjesnom njegove nazočnosti -

153

dok je samosažaljenje nije dovelo do stanja jecanja i iscrpljenosti od kojeg je Margaret zaboljelo srce. No, napokon se smirila, i pažljivo gledala kćer kako počinje pisati pismo, kako ga brzo piše i žurno stavlja u kovertu, u strahu da će majka zatražiti da ga vidi. Kako bi bila sigurna da je sve u redu, i na molbu gđe Hale, sama ga je odnijela na poštu. Vraćala se kući kad ju je sustigao otac. "A gdje si ti bila, lijepa moja djevo?" upita on. "Odnijela sam pismo na poštu - pismo za Fredericka. Oh, tata, možda sam pogriješila, ali mamu je uhvatila tako snažna želja da ga vidi rekla je da bi je to moglo ozdraviti - a tada je rekla da ga mora vidjeti prije smrti. Ne mogu ti reći koliko joj je to bilo hitno! Jesam li pogriješila?" G. Hale ne odgovori u prvi mah, a tada reče: "Trebala si pričekati da se vratim, Margaret." "Pokušala sam je uvjeriti..." započne ona, pa zašuti. "Ne znam", reče g. Hale nakon kraće stanke. "Trebala bi ga vidjeti, ako to tako jako želi. Vjerujem da bi joj to moglo pomoći više od svih lijekova, i možda je potaknuti da ozdravi. No, bojim se da je opasnost za njega vrlo velika." "Sve ove godine nakon pobune, tata?" "Da. Naravno, vlada je dužna poduzeti vrlo stroge mjere protiv kršenja zakona, osobito u mornarici, gdje se časnik u očima svoje posade mora okružiti živim podsjećanjem na moć koja stoji iza njega kod kuće, i kazniti sve prekršaje ako je potrebno. Ah, njima nije važno koliko su predstavnici vlasti terorizirali ljude, koliko su izludjeli nagle naravi - iako bi to kasnije i mogla biti isprika, nikad se ne tolerira u prvoj takvoj situaciji. Nisu štedjeli na tome da pošalju brodove, pretraže mora i pohvataju bjegunce, a tako ni protekle godine nisu pomračile sjećanje na taj prekršaj - u knjigama Admiraliteta taj je zločin živ i svjež, kao da je ispisan krvlju." "Oh, tata, što sam učinila! A u tom trenutku to mi se činilo tako ispravnim. Sigurna sam da je Frederick spreman riskirati." "I jest, trebao bi biti! Ne, Margaret, drago mi je što je to učinjeno, iako se ja sam ne bih usudio to učiniti. Zahvalan sam što je tako ispalo - ja bih oklijevao sve dok, možda, ne bi bilo prekasno da joj pomogne. Draga Margaret, učinila si ispravnu stvar, a kraj je izvan naše kontrole." Sve je to bilo divno i krasno, ali očev opis načina na koji se kažnjavaju pobune izazvao je Margaret jezu. Što ako je namamila brata kući da ispere sjećanje na svoju pogrešku svojom krvlju! Vidjela je da je očev strah dublji od riječi bodrenja koje joj je uputio. Ona ga uhvati pod ruku i krene kući pokraj njega, umorna i zamišljena.

154

26. POGLAVLJE MAJKA I SIN "Otkrila sam da se sveto mjesto počinka još nije promijenilo." GĐA HEMANS

Kad je g. Thornton napustio kuću tog jutra, njegova prigušena strast gotovo ga je oslijepila. Bio je ošamućen kao da Margaret nije izgledala, govorila i ponašala se poput nježne, elegantne žene, nego poput zdepaste žene ribara koja ga je snažno udarila šakom. Osjećao je pravu tjelesnu bol - snažnu glavobolju i isprekidano pulsiranje. Nije mogao podnijeti buku, jarko svjetlo, niti stalnu tutnjavu i promet na ulici. Rekao je sebi da je budala što toliko pati, ali u tom se trenutku nije mogao sjetiti uzroka svoje patnje, niti shvatiti je li taj uzrok odgovara posljedicama koje je izazvao. Bilo bi mu pravo olakšanje da je mogao sjesti na prag pokraj nekog malog djeteta koje se kroz suze ljutilo na neku nepravdu koja mu je načinjena i zaplakati zajedno s njim. Rekao je sam sebi da mrzi Margaret, ali snažan, oštar osjećaj ljubavi presjekao je taj tupi osjećaj poput munje, još dok je oblikovao riječi što izražavaju mržnju. Najveća mu je utjeha bila u tome da prigrli svoju muku, i u tome da se, kao što joj je i rekao, iako ona njega može prezirati, odbacivati ga i ponašati se prema njemu s ponosnim nehajem, on neće nimalo promijeniti. Ona ga nije mogla navesti da se promijeni. Volio ju je, i voljet će je, i prkosit će i njoj i toj strašnoj tjelesnoj boli. Stajao je mirno na trenutak, kako bi učvrstio tu odluku. Pokraj njega je prolazio omnibus na putu na ladanje. Kondukter je pomislio da se i on želi ukrcati, pa je zaustavio vozilo pokraj pločnika. Nije se htio opravdavati i objašnjavati, pa se ukrcao na omnibus i krenuo između dugih nizova kuća, a zatim pokraj izdvojenih vila s uređenim vrtovima, sve dok nije stigao do pravih ladanjskih živica, te napokon do omanjeg gradića. Tamo su svi sišli, a s njima i g. Thornton, i kad su krenuli dalje pješice, krenuo je i on. Zaputio se u polja, brzo hodajući, zato što je pronalazio olakšanje u snažnom kretanju. Sada se prisjetio svega - svojeg potištenog izgleda, apsurdnog načina na koji je učinio ono za što je često govorio sam sebi da je najgluplja stvar na svijetu, i načina na koji se susreo upravo s onim posljedicama za koje je, u tim mudrim razmišljanjima, i pretpostavio da će mu se dogoditi ukoliko ikada tako napravi od sebe budalu. Jesu li ga začarale te prelijepe oči, ta meka, napola otvorena usta koja uzdišu, koja su još jučer bila tako blizu njegovom ramenu? Čak se nije mogao riješiti ni prisjećanja da je bila tamo, da ga je jednom zagrlila, pa makar se to ne dogodilo nikada više. On ju je vidio samo na mahove, nije je poznavao. U jednom je trenutku bila tako hrabra, u drugom tako plašljiva, jednom tako nježna, a drugi puta tako ohola i kraljevski ponosna. Zatim se još jednom prisjeti svake prilike kad ju je vidio, kako bi je napokon zaboravio. Vidio ju je u svakoj haljini, u svakom raspoloženju, i nije znao što joj od toga najbolje pristaje. Kako je veličanstvena bila čak i tog jutra - kako su joj oči usplamtjele na pomisao da ona i najmanje mari za njega zato što je s njim podijelila opasnost! 155

Ako je g. Thornton bio budala ujutro, kao što je rekao sam sebi najmanje dvadeset puta, poslijepodne nije postao mnogo mudriji. Sve što je dobio za svoju vožnju omnibusom od šest penija bilo je još snažnije uvjerenje da nikada nije bilo, niti može biti žene poput Margaret, da ga ona ne voli i nikada neće, i da ga ona - ne, čak ni cijeli svijet - ne može nikada natjerati da je prestane voljeti. I tako se vratio na malu tržnicu i ukrcao na omnibus na povratku u Milton. Kad je sišao s omnibusa u blizini svojeg skladišta bilo je kasno poslijepodne. Uobičajena mjesta navela su ga na uobičajene navike i razmišljanje. Znao je koliko ima posla - mnogo više nego inače, zahvaljujući jučerašnjim neredima. Morao se naći s magistratima i srediti udoban i siguran smještaj za svoje irske radnike, što je ujutro učinio samo polovično. Morao ih je osigurati od svih slučajnih susreta s nezadovoljnim miltonskim radnicima. Na kraju, morao je poći kući i suočiti se sa svojom majkom. Gđa Thornton sjedila je u blagovaonici cijelog dana, očekujući vijest o tome kako je gđica Hale prihvatila njezinog sina. Mnogo puta trgnula ju je iznenadna buka u kući, a zatim bi opet podizala ispušteno pletivo i počela vrijedno ubadati iglom, iako je to činila nesigurnom rukom i kroz zamagljene naočale. Mnogo puta vrata bi se otvorila, i neka nevažna osoba ušla bi zbog nekog nevažnog posla. Tada se njezino kruto lice opustilo iz svojeg sivog, smrznutog izraza i poprimilo opušteniji izgled očaja, tako neobičan za njezino strogo držanje. Otrgne se od razmišljanja o svim strašnim promjenama koje će joj vjenčanje njezinog sina donijeti. Prisilila je misli da se vrate u uobičajene brazde povezane s kućanstvom. Mladenci će trebati nove stolnjake i posteljinu, i gđa Thornton je naložila da joj donesu silne košare stolnjaka i ubrusa, pa ih je počela brojati. Nije bilo posve jasno što je bilo njezino, označeno s G.H.T (George i Hannah Thornton), a što je pripadalo njezinom sinu, što je kupio svojim novcem i označio svojim inicijalima. Nešto od onoga označenog s G.H.T. bio je nizozemski damask starog tipa, profinjene kvalitete. Danas se takav više nije mogao naći. Gđa Thornton dugo ga je gledala - bio je to njezin ponos kad se udala. Zatim se namrštila, stisnula usne, i pažljivo skinula slova G. i H. Išla je toliko daleko da je potražila novi crveni konac za označavanje kako bi umetnula nove inicijale, ali više ga nije imala, a još se nije usudila poslati po novi. Zagledala se u prazninu - pred njom je prolazio niz vizija u kojima je njezin sin igrao glavnu ulogu - njezin sin, njezin ponos, njezina svojina. Još se uvijek nije vratio. Nesumnjivo je bio s gđicom Hale. Nova ljubav već je potisnula nju s prvog mjesta u njegovom srcu. Prostrijeli je snažna bol - grč tašte ljubomore. Nije znala je li bol fizička ili mentalna, ali natjerala ju je da sjedne. U trenutku, opet je ustala i uspravila se kao i uvijek. Po prvi puta toga dana, na licu joj se pojavi turobni osmijeh, spreman za otvaranje vrata i susret sa slavodobitnim, radosnim sinom, koji nikada ne smije saznati za tugu koju je majka osjetila zbog njegovog vjenčanja. U svemu tome, nije mnogo pomišljala na svoju buduću snahu kao na osobu. Ona će biti Johnova žena. Preuzimanje položaja gđe Thornton kao gazdarice u kući bila je samo jedna od posljedica vrhunske veličanstvenosti koja ju je očekivala: sve obilje kućanstva, sva fina tkanina, čast, ljubav, poslušnost, vojska prijatelja, doći će s time prirodno, poput dragulja na kraljevom ruhu, ali o njima neće mnogo razmišljati. Biti Johnova izabranica značilo je biti izdvojen od ostatka svijeta. A gđica Hale nije bila tako loša. Da je bila djevojka iz Miltona, gđi Thornton bi se stvarno svidjela. Bila je privlačna, imala je ukusa i duha. Istina, imala je velike predrasude i bila je prava neznalica, ali to se i moglo očekivati od njezinog južnjačkog odgoja. Na neki ju je čudan način usporedila s Fanny, i tada je grubo oslovila svoju kćer i prekorila je, a zatim, kao da se želi pokajati, uzela je Henryjeve "Komentare" i pokušala zadržati pažnju na njih, umjesto da nastavi s poslom kojim se ponosila i u kojem je uživala - pregledavanjem stolnjaka. Napokon, njegovi koraci! Čula ga je, iako je u mislima dovršavala rečenicu - dok joj je pogled prolazio rečenicom, koju je njezina memorija mogla mehanički ponoviti od riječi do

156

riječi, čula ga je kako ulazi kroz vrata predvorja. Njezina izoštrena čula mogla su pratiti svaki njegov pokret - sada je bio kod stalka za šešire - sada na vratima sobe. Zašto je zastao? Spremila se na najgore. No, glava joj je bila pognuta nad knjigom, nije podizala pogled. On priđe stolu i zastane tamo, čekajući da ona dovrši čitanje poglavlja u koje se očito unijela. Ona s naporom podigne glavu. "Pa, Johne?" Znao je što je to pitanje značilo, ali pripremio se. Žudio je za time da joj odgovori šalom. Gorčina njegova srca mogla ga je natjerati na šalu, ali njegova majka zasluživala je bolje od njega. On joj stane iza leđa, tako da mu nije mogla vidjeti lice, nagne joj sivo, kameno lice unatrag i poljubi je, mrmljajući: "Nitko me ne voli, nitko ne mari za mene osim tebe, majko." On se okrene i nasloni glavu na kamin, dok su mu suze navirale u muške oči. Ona ustane, i zatetura - po prvi puta u životu, ta je snažna žena zateturala. Ona položi ruke na njegova ramena - bila je visoka žena. Zagleda se u njegovo lice, i natjera ga da je pogleda. "Majčina je ljubav Bogom dana, Johne. Zauvijek je postojana. Ljubav djevojke je poput oblaka dima - mijenja se sa svakim povjetarcem. Nije te htjela, dječače moj, zar ne?" Ona stisne zube i iskezi ih poput psa. On odmahne glavom. "Nisam ja za nju, majko. Znao sam da nisam." Ona promrsi nešto kroz stisnute zube. Nije mogao čuti što je rekla, ali pogled u njezinim očima rekao joj je da je izustila kletvu - možda ne tako ružno izrečenu, kao što je bila namjera kojom je izrečena. A ipak, njezino je srce poskočilo kad je shvatila da je opet njezin. "Majko!" reče on brzo, "ne želim čuti ni riječ protiv nje. Poštedi me - poštedi me! Srce me boli - još je volim. Volim je više no ikada." "A ja je mrzim", reče gđa Thornton tihim, žestokim glasom. "Pokušala sam ne mrziti je kad je stala između tebe i mene, rekla sam sebi da će te usrećiti, a ja bih dala krv iz svojeg srca za to. Ali sada, mrzim je zato što te toliko ojadila. Da, Johne, nema smisla da kriješ svoje bolno srce od mene. Ja sam majka koja te rodila, i tvoja tuga moja je bol. Ako je ti ne mrziš, ja je mrzim." "Onda činiš da je ja zavolim još više, majko. Nepravedna si prema njoj, i moram uravnotežiti stvari. Ali zašto pričamo o ljubavi i mržnji? Ona ne mari za mene, i to je dovoljno - i previše. Hajde da više nikada ne pričamo o tome. To je jedino što možeš učiniti za mene u vezi toga. Ne spominjimo više njezino ime." "Svim se srcem slažem s tim prijedlogom. Samo bih željela da nju, i sve što joj pripada, voda odnese tamo odakle je došla." On je stajao mirno, zagledan u vatru trenutak ili dva. Njezine suhe oči ispune se neželjenim suzama dok ga je gledala, ali djelovala je jednako tmurno i mirno kao i uvijek kad je progovorio. "Podignuta je optužnica protiv trojice zbog urote, majko. Jučerašnji neredi prekinuli su štrajk." Margaretino ime više se nije spominjalo između gđe Thornton i njezina sina. Vratili su se u svoj uobičajeni način razgovora o činjenicama, ne o mišljenjima, još manje osjećajima.

157

Glasovi i ton govora bili su im smireni i hladni - neki stranac mogao bi pomisliti da nikada nije vidio takvu ledenu indiferentnost između dvoje tako bliskih rođaka.

158

27. POGLAVLJE KOMADIĆ VOĆA "Jer ništa nikad ne može poći ukrivo, Ako se radi s jednostavnošću i osjećajem dužnosti." SAN LJETNE NOĆI

G. Thornton sljedećeg se dana energično bacio na posao. Bilo je nešto zahtjeva za gotovom robom, a budući da je to bilo povezano s njegovom granom industrije, iskoristio je to i ugovorio dobre poslove. Nije kasnio na sastanak s magistratima, i pomogao im je svojim snažnim intelektom i sposobnošću da jednim pogledom sagledaju posljedice, te donese brzu odluku. Stariji ljudi, ljudi na visokim položajima, ljudi mnogo bogatiji od njega, koji su svoj kapital pretvorili u zemljište - dok je on imao tekući kapital, baveći se svojom djelatnošću očekivali su od njega brzu, primijenjenu mudrost. Njega su izabrali da se sastane s policijom i uredi sve s njima - odradi sve potrebne korake. Za njihovo nesvjesno podčinjavanje njemu nije mario ništa više nego za blagi zapadni povjetarac koji je jedva uspijevao iskriviti dim iz visokih dimnjaka. Nije bio svjestan sveg tog tihog poštivanja koje su mu izražavali. Da je bilo drukčije, osjetio bi to kao prepreku na svojem putu prema cilju. Ovako, očekivao je da će taj cilj brzo ispuniti. No, uši njegove majke pohlepno su upijale riječi supruga tih magistrata i bogataša, o tome koliko su visoko mišljenje g. Ovaj i g. Onaj imali o g. Thorntonu. Da njega nije bilo, stvari bi završile mnogo drukčije - vrlo loše. Toga je dana rješavao poslove kao od šale. Činilo se da mu je njegova duboka bol od jučerašnjeg dana, i besciljno lutanje satima nakon toga, raščistila sve magle iz uma. Osjećao je svoju moć i uživao u njoj. Gotovo da je mogao prkositi svojem srcu. Mogao je zapjevati pjesmu mlinara koji je živio pokraj rijeke Dee, da ju je znao: "Ne marim za nikog, I nitko ne mari za mene." Pred njega su iznijeli dokaze protiv Bouchera i drugih kolovođa pobune, ali dokazi protiv preostale trojice, za urotu, propali su. No, on je oštro upozorio policiju da bude na oprezu - brza desnica zakona trebala je biti spremna za udarac čim uspiju dokazati krivnju. Zatim je napustio sparnu, smrdljivu prostoriju u gradskom sudu i krenuo na jednako sparnu, ali ipak svježiju ulicu. Činilo mu se da je odjednom popustio: bio je tako umoran da nije mogao kontrolirati svoje misli - stalno su se vraćale njoj i dovodile mu pred oči prizore, ali ne one odbijanja i odbacivanja, nego njezinog izgleda i djela od prekjučerašnjeg dana. Mehanički je hodao zakrčenim ulicama, zaobilazeći ljude, ali ne gledajući ih. Gotovo mu je pozlilo od žudnje za time da se vrate tih pola sata - to kratko razdoblje u kojem se ona držala za njega, u kojem je njezino srce udaralo uz njegovo.

159

"Dakle, gospodine Thornton, vrlo ste me hladno zaobišli, moram reći. Kako je gospoda Thornton? Ovo je teško vrijeme! Mi liječnici ne volimo ga, moram vam reći!" "Oprostite, doktore Donaldson. Stvarno vas nisam vidio. Moja je majka vrlo dobro, hvala na pitanju. Dan je lijep, a nadam se da je dobar za žetvu. Ako je pšenica dobro rodila, sljedeće godine trgovina će procvasti, štogod rekli vi liječnici." "Da, da, svatko ima svoje. Ono što je vama loše vrijeme meni je dobro. Kad je trgovina loša, zdravlje ljudi više je narušeno, i više se ljudi u Miltonu sprema umrijeti nego što možete znati." "Ne ja, doktore. Ja sam načinjen od čelika. Vijesti o najgorem dugu kojeg sam ikada imao nisu mi nimalo ubrzale puls. Ovaj štrajk, koji je na mene utjecao više nego na bilo koga u Miltonu - više nego na Hampera - nije mi nimalo narušio apetit. Pacijente morate potražiti negdje drugdje, doktore!" "Uzgred, preporučili ste mi dobrog pacijenta, onu sirotu gospođu! Da ne govorim dalje na tako bezdušan način, ozbiljno smatram da gospođa Hale - ona dama iz Cramptona koju poznajete - nema više mnogo tjedana života. Nikad se nisam nadao da će se izliječiti, kao što sam vam i rekao, ali danas sam bio kod nje i izgleda jako loše." G. Thornton je šutio. Stabilni puls kojim se hvalio na trenutak ga je iznevjerio. "Mogu li ja učiniti nešto, doktore?" upita on promijenjenim glasom. "Znate - možete vidjeti da nemaju mnogo novca. Postoji li nešto što bi joj bilo potrebno?" "Ne", odvrati doktor odmahujući glavom. "Žudi za voćem - stalno ima groznicu, ali kruške joj ne bi škodile, a na tržnici ih ima mnogo." "Siguran sam da ćete mi reći ako postoji nešto što mogu učiniti", odvrati g. Thornton. "Računam na vas." "Oh, ne bojte se, neću štedjeti vaš džep - znam da je dovoljno dubok. Htio bih da mi date bjanko ček za sve moje pacijente i njihove želje." No, g. Thornton nije imao sklonosti da postane dobrotvor - nije bio univerzalni filantrop. Malo ljudi reklo bi da je uopće sposoban za snažne osjećaje. Ipak, otišao je ravno u prvu voćarnu u Miltonu i izabrao purpurno grožđe s najljepšim cvjetovima i breskve najljepše boje i s najsvježijim lišćem. Grožđe su mu spakirali u košaru, i prodavač je čekao odgovor na svoje pitanje: "Kamo da to pošaljemo, gospodine?" Nije bilo odgovora. Čovjek upita: "U tvornicu Marlborough, pretpostavljam?" "Ne!" reče g. Thornton. "Dajte košaru meni - ja ću je ponijeti." Morao ju je nositi s obje ruke, i proći kroz najprometniji dio grada s trgovinama za žene. Mnoge mlade dame koje je poznavao okretale su se za njim, čudeći se što nosi nešto poput običnog kurira ili nosača. Razmišljao je: "Neću odustati od onoga što sam namjerio učiniti zbog pomisli na nju. Želim odnijeti ovo voće njezinoj sirotoj majci, i to je u redu. Neće me spriječiti da radim što želim. Bilo bi to stvarno bijedno da iz straha od ohole djevojke ne učinim nešto lijepo za čovjeka do kojeg mi je stalo! Činim to za gospodina Halea, i usprkos njoj." Kretao se brzim korakom i ubrzo je došao do Cramptona. Penjao se preskačući po dvije stube i ušao u primaću sobu prije no što ga je gđa Dixon stigla najaviti - lice mu je bilo rumeno, a oči se sjajile od brižne ljubaznosti. Gđa Hale je ležala na sofi u vrućici. G. Hale joj je čitao na glas. Margaret je plela na niskom stolcu pokraj majke. Srce joj je ustreptalo dok je

160

slušala razgovor, ako već njegovo i nije. No, on nije obratio pažnju na nju - jedva da je primijetio i g. Halea. Prišao je sa svojom košarom ravno gđi Hale i rekao onim tihim, nježnim glasom, tako dirljivim kad se njime koristi snažan, zdrav muškarac razgovarajući s nejakim bolesnikom. "Sreo sam doktora Donaldsona, gospođo, i budući da je rekao da bi vam voće moglo koristiti, bio sam slobodan - jako slobodan - donijeti vam malo voća koje mi se činilo dobrim." Gđa Hale je bila vrlo iznenađena i vrlo sretna, toliko da je podrhtavala od dragosti. G. Hale je izrazio dublju zahvalnost s manje riječi. "Donesi tanjur, Margaret - košaru - bilo što." Margaret je ustala pokraj stola tiho, u strahu da svojim pokretom ili nekim zvukom ne podsjeti g. Thorntona kako se i ona nalazi u sobi. Smatrala je da bi za oboje bilo nezgodno da se nađu licem u lice, a pomislila je da je on, u svojoj žurbi, nije ni vidio budući da je u početku sjedila nisko, a sada stajala iza oca. Kao da nije bio duboko svjestan njezine nazočnosti, budući da se njegov pogled nije zaustavio na njoj! "Moram poći", reče on, "ne mogu ostati. Oprostite mi na ovoj slobodi i mojem nepristojnom ponašanju - bojim se da sam upao previše naglo - ali sljedeći puta bit ću pažljiviji. Dozvolite mi da vam opet donesem malo voća, ako pronađem neko koje izgleda privlačno. Doviđenja, gospodine Hale. Doviđenja, gospođo." Otišao je. Margaret nije uputio niti jednu riječ, niti jedan pogled. Vjerovala je da je nije ni vidio. U tišini je pošla po tanjur i nježno izvadila grožđe, držeći ga vrhovima svojih nježnih prstiju. Bilo je lijepo od njega što je to donio, i to nakon jučerašnjeg dana! "Oh, tako je slasno!" reče gđa Hale slabašnim glasom. "Tako lijepo od njega što me se sjetio! Margaret, ljubavi, probaj ovo grožđe! Nije li to bilo lijepo od njega?" "Jest!" reče Margaret tiho. "Margaret!" reče gđa Hale prilično ljutito. "Nikada ti se ne sviđa ništa što čini gospodin Thornton. Nikada nisam vidjela nekoga s toliko predrasuda." G. Hale je gulio breskvu za svoju suprugu, a zatim odreže komadić za sebe, pa reče: "Kad bih i imao ikakve predrasude, dar ovako ukusnog voća sve bi ih uklonio. Nisam kušao ovakvo voće - čak ni u Hampshireu - otkad sam bio dječak, a dječacima je valjda svako voće dobro. Sjećam se kako sam s užitkom jeo ribize i kisele jabuke. Sjećaš li se onih grmova ribiza, Margaret, u vrtu kod kuće na uglu zapadnog zida?" Kako se ne bi sjećala? Kako se ne bi sjećala svake mrlje na starom, kamenom zidu, sivih i žutih lišaja koji su ga obilježavali poput mape, biljčica koje su rasle u pukotinama! Događaji od protekla dva dana potresli su je, i cijeli joj je život sada bio naporan, ali te spontane očeve riječi nekako su potaknule sjećanje na nekadašnje vedre dane, pa se trgnula, spustila pletivo na pod i brzo izašla iz sobe, te se uputila u svoju malu sobicu. Jedva da je ispustila prvi jecaj, kada shvati da gđa Dixon stoji pokraj njezinih ormara i očito nešto traži. "Blagoslovljeni bili, gospođice, kako ste me prepali! Nije valjda pozlilo gospođi? Je li sve u redu?" "Ne, sve je u redu. Samo se ponašam glupo, Dixon, i želim čašu vode. Što tražiš? U tom ormaru držim svoje musline." Gđa Dixon ne odvrati ništa, već nastavi tražiti. Miris lavande ispuni sobu. Napokon, pronašla je ono što je tražila, ali Margaret nije mogla vidjeti što je to. Gđa Dixon se okrene i progovori: 161

"Ne sviđa mi se što vam moram reći što sam tražila, jer ionako dovoljno brinete, a znam da će vas ovo zabrinuti. Željela sam to zatajiti do večeras, ili tu negdje." "Što se događa? Molim te, Dixon, reci mi odmah." "Ona djevojka koju posjećujete - Higgins, čini mi se." "Da?" "Pa, jutros je umrla, a njezina sestra je došla ovamo zamoliti za nešto čudno. Čini se da je mlada žena koja je umrla poželjela biti pokopana u nečem što pripada vama, pa je sestra došla po to - tako da sam tražila spavaćicu koja nije previše kvalitetna da je ne bismo mogli pokloniti." "Oh, ja ću je naći", reče Margaret kroz suze. "Sirota Bessy! Nisam mislila da je više neću vidjeti." "Pa, to je druga stvar. Ova djevojka zamolila me da vas pitam možete li je doći pogledati." "Ali ona je mrtva!" reče Margaret i malo problijedi. "Nikada nisam vidjela mrtvu osobu. Ne, radije ne bih." "Ne bih vam ni rekla da niste ušli. Rekla sam joj da nećete." "Sići ću i porazgovarati s njom", reče Margaret, bojeći se da oštar pristup gđe Dixon nije povrijedio sirotu djevojku. I tako, uzme spavaćicu i pođe u kuhinju. Maryno lice bilo je podbuhlo od suza, i ona opet brizne u plač kada je ugledala Margaret. "Oh, gospodična, volela vas je, stvarno vas je volela!" Dugo nakon toga Margaret nije mogla izvući ništa drugo iz nje. Napokon, njezina sućut i prijekori gđe Dixon istjerali su na vidjelo nekoliko činjenica. Nicholas Higgins je otišao ujutro, i kad je odlazio Bessy je bila jednako kao i prethodnog dana. No, sat vremena kasnije pogoršalo joj se i neki je susjed otrčao po Mary koja je radila. Nisu znali gdje je njihov otac, i Mary je stigla do nje samo nekoliko minuta prije no što je umrla. "Prije par dana rekla je kak hoče da je pokopaju v nečem vašem. Nigdar se ne bi umorila od pričanja o vama. Govorila je kak ste vi nekaj najljepše kaj je ikada videla. Jako vas je volela. Zadnje reči bile su joj: 'Prenesi joj moju ljubav i poštovanje, i drži oca dalje od pijace.' Dojdite i pogledajte je, gospodična. Njoj bi to puno značilo, sigurna sam." Margaret malo ustukne prije no što je odgovorila. "Da, možda i hoću. Da, hoću. Doći ću prije čaja. Ali gdje ti je otac, Mary?" Mary odmahne glavom, pa ustane i namjeri poći. "Gospođice Hale", reče gđa Dixon tihim glasom. "Kakva je korist od toga da posjetite sirotu djevojku? Ne bih rekla ni riječ protiv toga kad bi joj to iole pomoglo, i ne bih imala ništa protiv toga da i sama pođem, kad bi je to moglo zadovoljiti. Ovaj običan puk umislio je da je to iskazivanje poštovanja umrlima. Evo", reče ona oštro se okrenuvši, "Ja ću doći pogledati tvoju sestru. Gospođica Hale je zauzeta i ne može doći, inače bi došla." Djevojka tužno pogleda Margaret. Dolazak gđe Dixon možda je bio iskazivanje poštovanja, ali to nije bilo isto za sirotu sestru, koja je ponekad, za Bessynog života, osjećala ljubomoru prema bliskosti koja se razvila između nje i mlade dame.

162

"Ne, Dixon!" reče Margaret odlučno. "Poći ću. Mary, dolazim danas poslijepodne." A tada, bojeći se vlastitog kukavičluka, okrene se, kako si ne bi dala priliku promijeniti ovu odluku.

163

28. POGLAVLJE UTJEHA U ŽALOVANJU "Preko križa do krune! - iako u životu na dušu tvoju Muke neizrecive nasrću golemom snagom, Glavu gore! Glavu gore! Uskoro okončat će gorki boj I živjet ćeš u miru s Kristom pokraj sebe." KOSEGARTEN "U dobra se vremena osjećamo previše snažnim, da zatrebamo Tebe na putu tom, Ali kada nastupi jad, samo nijema duša ne zaziva 'O, Bože'" GĐA BROWNING

Toga poslijepodneva Margaret se brzo zaputi do kuće Higginsovih. Mary ju je dočekala pomalo nepovjerljiva izraza lica. Margaret je pogleda u oči i nasmiješi joj se kako bi je primirila. Brzo su ušle u kuću i popele se uza stube, došavši u mirnu nazočnost umrle. Tada Margaret osjeti zahvalnost što je došla. Na licu, često iscrpljenom od boli, tako nemirnom od teških misli, sada se nalazio blagi osmijeh vječnog spokoja. Suze se polako pojave u Margaretinom očima, ali u njezinu dušu uđe duboki spokoj. To je bila smrt! Izgledala je spokojnije od života. Svi lijepi natpisi s grobova pali su joj na pamet. "Počivaju od svojeg rada." "Umorni počivaju." "On podari san svojim voljenima." Polako, polako, Margaret se okrene od kreveta. Mary je tiho jecala iza nje. One se spuste niz stubište bez riječi. Naslonivši se na stol, Nicholas Higgins je stajao nasred sobe. Njegove velike oči bile su širom raskolačene od vijesti koje je čuo od mnogih ljudi kad se vraćao. Oči su mu bile suhe, a pogled žestok. Proučavao je stvarnost njezine smrti, pokušavajući shvatiti da nje više neće biti na njezinom mjestu. Ona je bolovala i umirala tako dugo, da se on uspio uvjeriti da neće umrijeti, da će se "izvući". Margaret osjeti da joj tamo nije mjesto, jer je ranije saznala za smrt djevojke od njena oca. Na trenutak je zastala na stubama kad ga je ugledala, ali sada je pokušala uteći njegovom pogledu usmjerenom u prazno, i ostaviti ga u krugu žalosti njegovog doma. Mary sjedne na prvi stolac do kojeg je došla, prebaci pregaču preko glave i brizne u plač.

164

Činilo se da je oca taj zvuk trgnuo. Iznenada uhvati Margaret za ruku. Držao ju je sve dok nije došao do riječi. Činilo se da mu je grlo presušilo. Riječi su zvučale prigušeno i promuklo: "Vi ste bili z njom? Vidjeli ste kak hmire?" "Ne!" odvrati Margaret, stojeći mirno i strpljivo, sada kad ju je zapazio. Prošlo je neko vrijeme prije no što je opet progovorio, ali i dalje ju je držao za ruku. "Svi ljudi moraju hmreti", reče on napokon, nekako teško, i Margaret prvi puta shvati da je pio - ne dovoljno da se opije, ali opet dosta da mu alkohol pomuti misli. "Ali ona je bila mlajša od mene." Još je razmišljao o događaju, ne gledajući Margaret, iako ju je još uvijek čvrsto držao. Iznenada je on pogleda, s divljom nadom u pogledu. "Sigurni ste da je mrtva da nije samo v nesvesti? Često je bila v takvom stanju." "Mrtva je", odvrati Margaret. Nije osjećala strah razgovarajući s njime, iako joj je povrijedio ruku svojim stiskom. Divlja iskra bljesne kroz tupost njegovog pogleda. "Mrtva je", reče ona. Još ju je uvijek gledao tim upitnim pogledom, ali činilo se da on blijedi iz njegovih očiju. Zatim naglo pusti Margaret, baci se na stol i snažno zajeca, tako da su i stol i sve preostalo pokućstvo u sobi počeli podrhtavati. Mary krene dršćući prema njemu. "Gubi se! Gubi se!" vikne on, slijepo zamahujući prema njoj. "Kaj bum s tobom?" Margaret je nježno uhvati za ruku. On si je čupao kosu, udarao glavom o tvrdo drvo, a zatim legao, tup i iscrpljen. Njegova kći i Margaret nisu se još uvijek pokrenule. Mary je drhtala od glave do pete. Napokon - prošlo je možda četvrt sata, možda cijeli sat - on se pridigne. Oči su mu bile krvave i podbuhle, i činilo se da je zaboravio da je netko s njim, jer se namrštio prema njima kad ih je vidio. Snažno zadrhti, uputi im još jedan turoban pogled, a zatim bez riječi krene prema vratima. "Oh, japa, japa!" vikne Mary bacivši mu se na ruku, "Ne noćas! Bilo kad, samo ne noćas. Oh, pomozite mi, opet ide piti! Japa, ne bum te pustila. Moreš me udariti, al ne bum te pustila. Na kraju mi je rekla da ti ne dam piti!" No, Margaret se postavila na vrata, mirno ali zapovjednog stava. On je prkosno pogleda. "Ovo je moja hiža. Skloni mi se s vrata, puca, ili bum te sam sklonili " Grubo je otresao Mary - izgledao je spreman udariti Margaret. No, ona se nije ni pomaknula - nije skidala svoj duboki, ozbiljan pogled s njega. On je zurio u nju turobnom žestinom. Da je samo pomaknula ruku ili nogu, gurnuo bi je još silovitije nego svoju kćer, čije lice je krvarilo od pada na stolac. "Zakaj me tak gledaš?", upita on napokon, zastrašen njezinom smirenošću. "Ak misliš da me buš spriječila da odem kam hočem samo zato kaj te volela, i to v mojoj kući, kam te nisam ni zval, u krivu si. Čoveku je teško lišiti se jedine utjehe koja mu je preostala." Margaret je osjetila da je prepoznao njezinu snagu. Što je mogla učiniti? Sjeo je na stolac pokraj vrata, napola poražen, napola ljut, s namjerom da izađe čim ona napusti svoje mjesto, ali ne želeći koristiti nasilje kojim joj je prijetio prije samo nekoliko trenutaka. Margaret položi ruku na njegovo rame. "Dođite sa mnom", reče ona. "Dođite i pogledajte je!" Glas kojim je progovorila bio je vrlo tih i ozbiljan, ali u njemu nije bilo straha niti sumnje u njega ili njegovu poslušnost. On pokunjeno ustane. Stajao je tako, dok mu se na licu 165

ocrtavala nesigurnost. Čekala ga je strpljivo i mirno da se sam pokrene. Osjetio je neko čudno zadovoljstvo u tome što je tjera da ga čeka, ali napokon krene prema stubama. Ona i on zastanu pokraj leša. "Posljednje riječi koje je uputila Mary bile su: 'Ne daj ocu da pije'." "Sad joj to ne mre škoditi", promrmlja on. "Sada joj ništ ne mre naškoditi." Tada mu se glas pretvori u bolni vapaj, i on nastavi: "Moremo se svađati, moremo se sprijateljiti, moremo izgladnjeti do kostiju, i niti jedna od naših boli više joj nemre nauditi. Ona je preživela svoje. Najprije je teško delala, a posle bolovala - živela je psećim životom. Hmrla je bez ikakve veće radosti v celom životu! Ne, puca, kaj god ti rekla, nemreš znati kak je to, i moram popiti da bi zaustavil tugu." "Ne", reče Margaret blažim tonom, potaknutim njegovim smirivanjem. "Nećete. Ako je njezin život bio takav kao što kažete, barem se nije bojala smrti kao neki drugi. Oh, trebali ste je čuti kako govori o budućem životu - o životu s Bogom, kamo je sada otišla." On odmahne glavom, pogledavajući pritom Margaret postrance. Njegovo blijedo, iscrpljeno lice bolno je rastuži. "Jako ste umorni. Gdje ste bili cijeli dan - ne na poslu?" "Ne, na poslu nisam", reče on uz kratak, turoban osmijeh. "Ne na onome kaj bi vi nazvali poslom. Bil sam na odboru, sve dok me nije uhvatila muka od pokušaja da urazumim budale. Otišel sam Boucherovoj ženi prije sedam ujutro. Ležala je v krevetu, ali bila je srdita i ispitivala me gde je njezin tupoglavi muž - kak da ga ja čuvam, kak da vladam njime. Prokleta budala, uništil nam je sve planove! Noge su me zabolele dok sam hodal okolo kak bi se našel s ljudima koji ne žele biti viđeni, sada kad je zakon protiv nas. Bolelo me i srce, kaj je gore od boli v nogama. Srel sam prijatelja koji me htel počastiti, ali nisam imal pojma da ona ovde hmire. Bess, puca, veruješ mi, kaj ne?" reče on okrenuvši se molećivo prema nijemoj prilici. "Sigurna sam", reče Margaret, "Sigurna sam da niste znali - bilo je to prilično naglo. Ali sada bi to bilo nešto drugo. Sada znate, vidite je kako tamo leži, znate što je rekla posljednjim dahom. Nećete ići?" On ne odgovori. Gdje je uopće mogao potražiti utjehu? "Dođite k meni", reče ona napokon hrabro, napola uzdrhtavši zbog ovog prijedloga još dok ga je izricala. "Barem ćete se dobro najesti, sigurna sam da vam je to potrebno." "Vaš otac je svećenik?" upita on, iznenada skrenuvši s teme. "Bio je", odvrati Margaret kratko. "Išel bum i popil bum čaj s njim, kad ste me već pozvali. Ima puno toga kaj sam navek htel reći svećeniku, a svejedno mi je propovijeda on još uvijek ili ne." Margaret je bila zbunjena - da on pije čaj s njezinim ocem, koji je potpuno nespreman za posjetitelja, dok je majka tako bolesna, činilo joj se nezamislivim, ali ako sada povuče svoj poziv, bit će još gore nego prije, i to će ga sigurno natjerati u krčmu. Mislila je da će, ukoliko ga navede da dođe k njenoj kući, to biti toliko velik korak da će se za sljedeći korak moći osloniti na razvoj događaja. "Zbogom, puca moja! Napokon smo se rastali! Ali ti si svojem ocu bila blagoslov otkad si rođena. Blažene bile tvoje bele usne, puca - i sad se smiješe! Drago mi je kaj to još jednom vidim, makar bum ja zanavek ostal sam i očajan."

166

On se sagne i s ljubavlju poljubi svoju kćer, prekrije joj lice, pa se okrene i krene za Margaret. Ona se brzo spusti niz stube kako bi obavijestila Mary o njihovom dogovoru, i kako bi joj rekla da je to bio jedini način koji je smislila kako bi ga zadržala podalje od krčme. Željela je pozvati i Mary da pođe s njima, jer srce ju je boljelo pri pomisli da sirota žalosna djevojka ostane sama. No, Mary joj je rekla da ima prijatelje među susjedima, koji će doći i malo posjediti s njom. Ona je bila u redu, ali otac... On se tada pojavi pokraj njih, i ona prekine. Odbacio je svoje ranije osjećaje, kao da se stidi što im je uopće popustio. Toliko je pretjerao u tome da se gorko nasmijao, što je zvučalo poput struganja trnja po loncu. "Idem na čaj kod njezinog oca!" No, nataknuo je kapu nisko na čelo kad je izašao na ulicu, i nije se osvrtao ni lijevo ni desno dok je hodao pokraj Margaret. Bojao se da ga ne uznemire riječi, a još više pogledi susjeda koji su suosjećali s njime. I tako su on i Margaret koračali su u tišini. Kad su došli u blizinu ulice u kojoj je ona živjela, on pogleda svoju odjeću, ruke i cipele. "Ne bi se trebal najprije očistiti?" To bi sigurno bilo poželjno, ali Margaret ga uvjeri kako će ga pustiti u dvorište, gdje će mu donijeti ručnik i sapun - nije ga mogla ispustiti iz ruku. Dok je on krenuo za sluškinjom kroz hodnik i kuhinju, koračajući pažljivo po svim tamnim pločicama na podu kako bi prikrio svoje prljave tragove cipela, Margaret otrči na kat. Na vrhu stubišta dočeka je gđa Dixon. "Kako je mama? Gdje je tata?" Gospođa je bila umorna i otišla je u svoju sobu. Željela je poći na spavanje, ali gđa Dixon ju je uvjerila da legne na sofu i donijela joj tamo čaj. Bilo je to bolje nego da je uhvati nemir od predugog ležanja. Za sada, sve je proteklo dobro. No, gdje je bio g. Hale? U primaćoj sobi. Margaret utrči u sobu gotovo bez daha, s pričom koju mu je željela brzo ispričati. Naravno, nije ispričala sve, i njezin je otac bio prilično "iznenađen" činjenicom da ga u njegovoj mirnoj radnoj sobi čeka pijani tkalac, s kojim je trebao popiti čaj, i u čije ime ga je Margaret usrdno preklinjala. Blagi g. Hale dobra srca spremno bi ga pristao utješiti u njegovoj boli, ali nažalost, Margaret je najviše naglasila činjenicu da je bio pijan, i da ga je dovela kući jer joj je to bilo posljednje što je mogla učiniti kako bi ga spriječila od odlaska u krčmu. Jedna stvar je vodila drugoj tako prirodno da Margaret nije ni shvatila što je učinila, sve dok nije vidjela odbojan izraz na očevom licu. "O, tata, on je čovjek koji će ti se svidjeti - ako te u početku ne šokira." "Ali Margaret, dovela si kući pijanog čovjeka, a majka ti je tako bolesna!" Margaret se pokunji. "Žao mi je, tata. On je vrlo tih - uopće nije jako pijan. Samo je u početku bio čudan, ali to je možda bio šok od smrti sirote Bessy." Margaretine oči ispune se suzama. G. Hale s obje ruke uhvati njezino drago, molećivo lice i poljubi je u čelo. "Sve je u redu, draga. Poći ću k njemu i omogućiti mu da se osjeća udobno koliko mogu, a ti pođi majci i vidi treba li što. No, bio bih ti zahvalan kad bi došla u radnu sobu i pravila nam društvo." "O, da - hvala ti." No, dok je g. Hale izlazio iz sobe, ona pojuri za njim:

167

"Tata, nemoj se čuditi njegovim riječima: On je... Mislim, on ne vjeruje u ono u što vjerujemo mi." "O, Bože! Pijani tkalac - nevjernik!" promrmlja g. Hale sebi u očaju. No, kćeri reče samo: "Ako je tvoja majka zaspala, odmah dođi k nama." Margaret pođe u majčinu sobu. Gđa Hale se probudi iz laganog drijemeža. "Kad si pisala Fredericku, Margaret? Jučer, ili prekjučer?" "Jučer, mama." "Jučer, i pismo je otišlo?" "Da. Sama sam ga odnijela." "Oh, Margaret, tako se bojim njegovog dolaska! Što ako ga prepoznaju! Što ako ga uhite! Što ako ga pogube, nakon svih ovih godina što je živio u sigurnosti! Stalno padam u san i sanjam da su ga uhvatili i da mu sude." "O, mama, ne boj se. Nesumnjivo će biti rizično, ali umanjit ćemo rizik koliko možemo. A rizik je tako mali! Da smo u Helstoneu, bio bi dvadeset - ma stotinu puta veći. Tamo ga svi pamte, i da se pojavi neki stranac u kući, svi bi pogodili da je to Frederick. No, ovdje nas nitko ne zna, ili ne mari toliko da bi obraćao pažnju na ono što činimo. Dixon će čuvati vrata poput zmaja - dok je on ovdje - zar ne, Dixon?" "Neće tako lako proći pokraj mene!" reče gđa Dixon, iskesivši se pri samoj pomisli na to. "A van ne mora izlaziti, osim u sumrak, siroto momče!" "Siroto momče!" ponovi gđa Hale. "Gotovo da poželim da mu nisi pisala. Bi li bilo prekasno da ga zaustavimo ako mu pišeš ponovno, Margaret?" "Bojim se da bi, mama", reče Margaret, sjetivši se kako mu je napisala da dođe hitno ako želi zateći majku živu. "Nikad mi se nije sviđalo raditi stvari na brzinu", reče gđa Hale. Margaret je šutjela. "Hajdete, gospođo", reče gđa Dixon vedrim i zapovjednim tonom, "znate da od svega najviše želite vidjeti gazdu Fredericka. Drago mi je što mu je gospođica Margaret pisala odmah, bez odugovlačenja. Namjeravala sam to učiniti i sama. Dobro ćemo paziti na njega, budite bez brige. U ovoj kući samo Martha ne bi dala sve da ga spasi, a mislila sam da bi ona u to vrijeme mogla poći u posjet majci. Rekla je jednom ili dvaput da bi željela poći, jer majka je imala srčani udar nakon što je ona došla ovamo, samo nije htjela tražiti. No, pobrinut ću se da ona ode čim saznamo kada on dolazi, Bog ga blagoslovio! Zato mirno pijte svoj čaj, gospođo, i vjerujte mi." Gđa Hale je više vjerovala gđi Dixon nego Margaret. Njezine riječi privremeno su je smirile. Margaret je točila čaj u tišini, smišljajući što da kaže, ali njezine misli cijelo su se vrijeme vraćale na riječi Daniela O'Rourkea kad ga je čovjek s Mjeseca zamolio da siđe s njegove kose: "Što nas više molite, to ćemo teže pristati." Što je više pokušavala nešto smisliti - bilo što osim opasnosti kojoj će Frederick biti izložen - to se više njezina mašta vraćala na tu tmurnu ideju. Njezina majka je brbljala s gđom Dixon, i činilo se da je potpuno zaboravila na mogućnost da Fredericku sude i pogube ga - da je potpuno zaboravila da će ga njezina želja, dovesti u tu opasnost, iako je pismo napisala Margaret. Njezina majka bila je jedna od onih osoba koje ukazu na neku strašnu mogućnost, nesretan slučaj, mračan događaj, poput rakete 168

koja izbaci iskru, ali ako ta iskra padne na neki zapaljivi materijal, najprije se zadimi, a tada rasplamsa u strašan plamen. Margaret je bilo drago kad je pažljivo izvršila svoje dužnosti prema majci, i kad je napokon mogla sići u radnu sobu. Pitala se kako se slažu njezin otac i Higgins. No, ljubazan, jednostavan, staromodni gospodin nesvjesno je svojim vlastitim manirama i pristojnošću potaknuo svu onu latentnu pristojnost u drugom čovjeku. G. Hale je postupao prema svim ljudima na isti način: nikad mu nije palo na pamet da ih razlikuje prema klasi. Privukao je stolac Nicholasu, stajao je dok ovaj nije sjeo na njegov poziv, i cijelo vrijeme oslovljavao ga je s "gospodin Higgins", umjesto s "Nicholas" ili "Higgins", na što je "pijani bezbožni tkalac" navikao. No, Nicholas nije bio niti pravi alkoholičar niti okorjeli nevjernik. Pio je da bi zaboravio brigu, kao što bi to on sam rekao, a bio je nevjernik utoliko što nije pronašao neku vjeru kojoj bi želio pripadati srcem i dušom. Margaret je bila malo iznenađena, i jako sretna, kad je zatekla oca i Higginsa udubljene u razgovor - obojica su govorila blago i ljubazno, koliko god se njihova mišljenja razlikovala. Ovakav Nicholas - čist, uredan (iako se oprao samo na koritu) i tih - bio joj je nepoznat, jer vidjela ga je samo u sigurnosti njegovog vlastitog ognjišta. Zalizao si je kosu svježom vodom, namjestio rupčić i posudio komadić svijeće da si ispolira klompe. Sjedio je tamo uvjeravajući njezinog oca u nešto. Istina, govorio je snažnim naglaskom Darkshirejca, ali tiho, dok mu je na licu bio dobronamjeran, pribran izraz. I njezin otac bio je zainteresiran za ono što je pričao njegov sugovornik. On je pogleda kad je ušla, nasmiješi se i tiho joj prepusti svoj stolac. Zatim sjedne na drugi najbrže što je mogao, naklonivši se lagano svojem gostu zbog prekida. Higgins joj kimne u znak pozdrava. Ona podesi svoje pletivo na stolu i pripremi se za slušanje. "Kak sam vam govoril, gospon, verujem da ni vi ne bi imali puno vjere da ste živeli tu da ste tu odrasli. Molim vas da mi oprostite ak koristim krive reči, ali ono kaj mislim pod vjerom su izreke i obećanja kaj su dali ljudi koje nigdar niste videli, o stvarima i životu koji nigdar niste videli, niti ih je videl iko drugi. Vi velite da su to istinite stvari, istinite reči, istinit život. Ja samo pitam, gde je dokaz? Postoje mnogi mudriji i obrazovaniji od mene - ljudi koji su imali vremena razmisliti o tim stvarima - dok sam ja svoje vreme moral posvetiti zarađivanju kruha. Pa, ja se viđam s tim ljudima. Prilično dobro poznajem njihove živote. Oni su realni ljudi. Oni ne veruju v Bibliju - nikak ne. Morti govore da veruju, tek tak, ali gospon, kaj vi mislite da je njima prva misao ujutro: 'Gospodine, kaj bi trebal napraviti da ostvarim život vječni?' ili 'Kaj bi trebal napraviti da napunim lisnicu ovoga dana? Kam da pojdem? Koje poslove da ugovorim?' Lisnica i zlato i novac su stvarni, stvari kaj ih je moguće dodirnuti i opipati. Oni su stvarni, a večni život je samo pusta priča - prosim vas za oprost, gospon, znam da ste vi bivši svećenik. No, nigdar ne bum pričal bez poštovanja o čoveku koji je v istim problemima kak i ja. Ali postavil vam budem samo jedno pitanje, gospon, i nečem da mi odgovorite, samo ga stavite v svoju lulu i popušite ga prije neg kaj počnete nazivati nas, koji verujemo samo u ono kaj vidimo, budalama i tupanima. Da stvarno postoje spasenje i život posle života i kaj sve ne - ne samo na rečima, već i u ljudskim srcima - ne mislite da bi nas podjarmili s tim isto kak delaju s političkom ekonomijom? Jedva čekaju da nas podčine s tim znanjem, a ovo bi im još više koristilo da je istina." "Ali gazde nemaju veze s vašom religijom. Da ispravim vaše mišljenje: sve što njih povezuje s vama jest trgovina - tako oni misle - a sve što njih zanima jest znanost o trgovini." "Drago mi je, gospon", reče Higgins namignuvši okom, "kaj ste ubacili ovo 'tak oni misle'. Da niste, smatral bi vas licemjerom, kolko god vi bili svećenik, ili upravo zato kaj ste svećenik. Vidite, da ste govorili o religiji kao o stvari koja, da je istinita, ne bi trebala biti 169

svim ljudima najvažnija i iznad svega na ovom svetu, smatral bi vas nepoštenim svećenikom, a radije bi vas smatral budalom nego nepoštenim. Nadam se da vas nisam uvredil, gospon." "Niste. Smatrate da griješim, a ja smatram da vi griješite na mnogo opasniji način. Ne očekujem da vas uvjerim za jedan dan - ne u jednom razgovoru, ali hajde da se upoznamo i slobodno razgovaramo o tim stvarima, i istina će izaći na vidjelo. Ne bih vjerovao u Boga da ne vjerujem u to. Gospodine Higgins, bez obzira na sve što ste odbacili, vjerujete li..." (glas g. Hale spustio se s poštovanjem) "... vjerujete li u Njega?" Nigholas Higgins iznenada ustane i ukoči se. Margaret se spremi ustati, jer prema izrazu na njegovom licu pomislila je da ga je uhvatio grč. G. Hale je pogleda u očaju. Napokon, Higgins prozbori: "Čoveče, mogel bi vas udariti zato kaj me iskušavate. Zakaj me opterećujete svojim sumnjama? Pomislite na nju kak tamo leži, nakon života kakav je vodila, i pomislite kak bi mi oduzeli jedinu utjehu kaj mi je preostala - da Bog postoji i da je on odredil za nju takav život. Ne verujem da bu ona opet živela", reče on, sjedne, pa nastavi turobno, kao da govori vatri na ognjištu. "Ne verujem v druge živote osim ovoga, v kojem je imala tolko problema i tolko beskrajnih briga, i nemrem podneti pomisao da je sve to bil niz slučajnosti kaj su se mogle promeniti samo da je vjetar puhnul drukčije. Često sam pomišljal da ne verujem v Boga, ali nigdar to nisam izrekel recima, kak mnogi čine. Mogel sam se smijati onima koji bi to izrekli tako hrabro i na glas, ali nakon toga osvrtal bi se oko sebe da vidim je li me On čul, ako On postoji. No, danas, kad sam očajan, nečem slušati vaša pitanja i vaše sumnje. U ovom ludom svetu postoji samo jedna postojana i mirna stvar i držal se budem toga, bilo to razumno ili ne. Sve je to lepo za sretne ljude..." Margaret mu blago dodirne ruku. Do tada nije ništa rekla, niti ju je čuo kako ustaje. "Nicholas, ne želimo raspravljati, niste shvatili mojeg oca. Mi ne raspravljamo, mi vjerujemo - a vjerujete i vi. To nam je jedina utjeha u ovakvim vremenima." On se okrene i uhvati je za ruku. "Da je, je" (on nadlanicom obriše suze). "Ali znate kaj, ona leži mrtva kod kuće, a ja sam ošamućen od tuge, i ponekad jedva znam kaj govorim. Kak da su govori - koje sam negdar smatral pametnima i razboritima - došli sada, kad mi je srce napuklo. I štrajk je propal, to ste znali, gospodična? Vraćal sam se doma da od nje zatražim, kak prosjak kakav jesam, malo utjehe u nevolji, i dotukel me neko ko mi je rekel da je mrtva samo to, to je bilo sve, ali to mi je bilo dovoljno." G. Hale ispuše nos, ustane i krene pogasiti svijeće kako bi prikrio svoje osjećaje. "On nije nevjernik, Margaret, kako si mogla to reći?" promrmlja on prijekorno. "Na pameti mi je da mu pročitam četrnaesto poglavlje Joba." "Ne još, tata, bolje ne. Možda uopće ne. Pitajmo ga o štrajku i pružimo mu sve suosjećanje koje mu je potrebno, a koje je htio dobiti od Bessy." I tako, oni su postavljali pitanja i slušali. Proračuni radnika bili su utemeljeni (poput proračuna gazda) na pogrešnim premisama. Računali su na svoje bližnje, računali su da su predvidljivi poput strojeva, ni manje ni više. Nisu predvidjeli da bi ljudske strasti mogle nadvladati razum, kao što se dogodilo u slučaju Bouchera i izazivača nereda. Vjerovali su i to da će nepravda koja im je nanesena (stvarna ili umišljena) imati isti učinak na nepoznate ljude koji žive daleko od njih, kao što je imala na njih. Siroti Irci, koji su dopustili da ih dovedu i zauzmu njihova mjesta, iznenadili su ih i razljutili. Ta je ljutnja donekle ublažena prijezirom prema "tim Ircima" i zadovoljstvom pri pomisli na to kako će ih natjerati da rade i kako će razbjesniti svoje nove gazde svojini

170

neznanjem i glupošću, o kojima su se gradom već širile čudne, pretjerane priče. No, najviše su im naštetili miltonski radnici koji su odbili poslušati zapovijedi sindikata da očuvaju mir po svaku cijenu, i koji su širili nezadovoljstvo i paniku viješću da se ruka zakona digla protiv njih. "I tako, štrajk je gotov", reče Margaret. "Da, gospodična. Gotov je. Vrata tvornice sutra se budu morala širom otvoriti da bi propustila sve koji budu tražili posel, ak ništa drugo, ono da pokažu kak nisu imali ništ sa štrajkom, koji bi nam doteral plaće do razine na kojoj nisu bile ovih prošlih deset let da smo mi bili pravi." "Vi ćete dobiti posao, zar ne?" upita Margaret. "Vi ste poznati radnik, zar ne?" "Hamper me bude pustil da delam v njegovoj tvornici tek kad si odreže desnu ruku - niti prije, niti kasnije", reče Nicholas tiho. Margaret tužno zašuti. "Što se tiče plaća", reče g. Hale. "Nadam se da vas neću uvrijediti, ali mislim da ste pogriješili. Volio bih vam pročitati neke napomene iz jedne svoje knjige." On ustane i krene prema polici s knjigama. "Najte se zamarati, gospon", reče Nicholas. "Stvari iz knjiga ulaze mi na jedno uho u glavu, a na drugo mi izlaze van. Ništ ja ne razmem. Prije neg kaj smo se Hamper i ja posvađali, nadglednik mu je rekel da potičem ljude da traže više plaće, i Hamper me jednog dana dočekal u dvorištu. U ruci je držal tanku knjižicu. Veli on meni: 'Higgins, rekli su mi da si ti jedna od onih prokletih budala koje misle da mogu dobiti više plaće ako ih zatraže, i da mogu zadržati takve plaće nakon što su ih dobili silom. Dat ću ti priliku da probaš ako imaš imalo razuma. Ovdje je knjiga koju je napisao moj prijatelj, i ako je pročitaš, vidjet ćeš kako se plaće same poravnavaju, i kako ni gazde ni radnici nemaju ništa s tim, osim što si radnici režu granu na kojoj sjede kada štrajkaju, zbunjeni tupani kakvi jesu.' No, gospon, pitam ja vas, koji ste bili svećenik i propovijedali, i pokušavali pridobiti ljude na način razmišljanja koji smatrate ispravnim - jeste li započinjali tak da ih nazovete budalama i tome slično, ili bi im prvo uputili ljubazne riječi, kako bi ih naveli da vas poslušaju i preobrate se? Jeste li, na svojim svojih propovijedima, svako malo zastajali i govorili napol sebi a napol ljudima: 'Ali vi ste takve budale da mi se čini kak vas uzalud pokušavam urazumiti'? Priznajem, nisam baš bil najbolje raspoložen za prihvaćanje onoga kaj je Hamperov prijatelj imal za reći - bil sam ljut zbog načina na koji mi je to predstavljeno - ali pomislil sam: 'Hajde, pogledal budem kaj ovi dečki imaju za reći i videl budem jesam tupan ja ili oni.' I tako, uzel sam knjigu i bacil sam se na nju. Ali, Bože mi oprosti, stalno se ponavljal rad i kapital, rad i kapital, sve dok nisam zaspal. Nigdar nisam mogel shvatiti do kraja kaj je kaj, a o njima se govorilo kak da su vrline i poroci. Ono o čemu sam ja htel čitati bila su ljudska prava, bili oni bogati ili siromašni - jer svi smo samo ljudi." "No, ipak", reče g. Hale, "iako priznajem da je način, na koji vam se gospodin Hamper obratio preporučujući knjigu svojeg prijatelja, bio neprimjeren i glup i nekršćanski, ako vam je knjiga rekla ono što je on rekao - da se plaće same poravnavaju, i da ih i najuspješniji štrajk može povisiti samo na trenutak, da bi se nakon toga zbog štrajka još više smanjile - onda vam je rekla istinu." "Pa, gospon", reče Higgins prilično tvrdoglavo, "morti je, a morti i nije. U vezi toga mišljenja se razlikuju. Ali i da je sve to dvostruka istina, za mene to nije istina ako ja to nemrem shvatiti. Rekel bi da u vašim latinskim knjigama na policama ima istine, ali za mene je to brbljanje, a ne istina, ako ne znam značenje reči. Da ste mi vi, gospodine, ili bilo koji učen, strpljiv čovjek došli i rekli kak me bute podučili značenju reči, i da me ne bute korili ak

171

sam malo priglup, ili ak zaboravim kak su stvari povezane jedne s drugima - pa, vremenom bum morti uvidel istinu v tome, a morti i ne bum. Ne budem rekel da bi na kraju mislil kak i svi drugi. A ja ne mislim da se istina more oblikovati recima, divno i krasno, kao kad ljudi v kovnici režu željezo. Iste kosti ne idu jednako niz svako grlo. V grlu jednog čoveka budu zapele, v grlu drugoga ne budu. Osim toga, i kad je progutaju, jednome mogu biti prejake, drugome preslabe. Ljudi koji bi hteli izliječiti svet svojom istinom moraju je oblikovati različito za različite umove, i biti nježni kad je izriču, ili im ju sirote budale buju ispljunule v lice. Hamper me najprije izvređa, onda mi dobaci knjigu, pa veli da mi sigurno ne bu pomogla jer sam takva budala, ali eto mi je." "Htio bih da se neki od najboljih, najmudrijih gazda nađu s nekima od vas radnika i da porazgovarate o tim stvarima. Bio bi to zacijelo najbolji način da svladate svoje poteškoće, koje, čini mi se, proizlaze iz vašeg nepoznavanja - oprostite, gospodine Higgins - stvari za koje bi bilo u interesu i gazda i radnika da ih dobro shvatite. Pitam se", reče on obraćajući se napola svojoj kćeri, "ne bi li gospodin Thornton bio spreman učiniti takvo što?" "Imaj na umu, tata", reče ona vrlo tihim glasom, "što je on rekao jednoga dana - o vlasti, znaš." Nije htjela izreći jasniju aluziju na razgovor koji su vodili o vladanju radnicima na način da im se da dovoljno znanja da vladaju sami sobom, ili na način da ih gazde vode mudrim despotizmom, jer vidjela je da je Higgins načuo ime g. Thorntona, ako i nije čuo sve riječi. Zaista, počeo je govoriti o njemu. "Thornton! On je onaj kaj je odmah pozval te Irce, i izazval nerede kaj su uništili štrajk. Čak bi i Hamper, uz sve svoje prijetnje, ipak malo pričekal - ali s Thorntonom nema šale. A sad, kad bi mu sindikat zahvalil na tome da optuži Bouchera i druge dečke koji su prekršili naše zapovijedi, Thornton istupa i hladno veli da, budući da je štrajk gotov, on kao oštećena strana ne želi tužiti izazivače nereda. Mislil sam da ima više petlje. Mislil sam da se bude osvetil na otvoreni način, ali rekel je (jedan mi je prenesel njegove reči sa suda): 'Oni su dobro poznati. Otkrili budu da im je logična kazna za ono kaj su učinili poteškoće koje buju imali u pokušaju pronalaženja posla.' Volel bi da su uhitili Bouchera i da su ga doveli pred Hampera. Kak bi ga stari tigar sredili On ga ne bi tek tak pustil!" "Gospodin Thornton je bio u pravu", reče Margaret. "Vi ste ljuti na Bouchera, Nicholase, ali biste vi prvi uvidjeli da bi tamo, gdje je kazna koja prirodno slijedi prekršaj dovoljna, bilo kakva daljnja kazna izgledala kao osveta." "Moja kći nije neka velika prijateljica gospodina Thorntona", reče g. Hale, smiješeći se Margaret koja se, crvena poput maka, dvostruko energičnije bacila na svoje pletivo, "ali vjerujem da je to što kaže istina. Zbog toga mi se još više sviđa." "Pa, gospon, taj štrajk prilično me iscrpil, i ne bute se čudili kaj sam srdit zato kaj je propal zbog nekolicine ljudi kaj nisu mogli patiti u tišini i čvrsto i hrabro izdržati." "Vi zaboravljate!" reče Margaret. "Ne znam mnogo o Boucheru, ali jedini puta kad sam ga vidjela nije govorio o svojim patnjama, već O patnjama svoje bolesne žene i male djece." "Istina, ali ni on nije načinjen od čelika. Nakon toga plakal je zbog svojih problema. On nije tip koji bi izdržal patnju." "Kako je on došao u sindikat?" upita Margaret nevino. "Čini se da ga baš ne poštujete, i da niste mnogo profitirali time što je ušao. u sindikat." Higginsovo čelo se smrkne. Šutio je nekoliko trenutaka, a tada kratko reče:

172

"Ne bum ja pričal o sindikatu. To kaj oni delaju njihova je stvar. Ljudi iz iste struke moraju se držati zajedno, a ako ne žele riskirati zajedno sa svima ostalima, sindikat ima način i sredstva da ih natjera na to." G. Hale je shvatio da je Higgins ljut zbog smjera u kojem je razgovor krenuo, pa zašuti. No, Margaret nije učinila isto, iako je uvidjela Higginsove osjećaje jasno kao i on. Instinktivno je osjećala da bi, ukoliko ga uspije navesti da se izrazi jasnim riječima, dobila nešto na temelju čega bi mu mogla dokazati neke stvari koje je smatrala pravednima i ispravnima. "A kakav je to način i kakva sredstva?" On je pogleda, kao da želi pružiti tvrdoglavi otpor njezinoj želji da dođe do informacija. No, njezino mirno lice i pogled usredotočen na njega, strpljiv i povjerljiv, natjerali su ga na odgovor. "No, ak čovjek ne pripada sindikatu, oni koji delaju pokraj njega imaju zapovijed da ne razgovaraju s njim, čak ni ak je tužan ili bolestan. On je izvan granica, nije jedan od nas. Dolazi među nas, dela među nama, ali nije jedan od nas. Na nekim mjestima oni koji razgovaraju s njim plaćaju kazne. Probajte to, gospodična - probajte živeti godinu ili dve među ljudima koji odvraćaju pogled ak ih pogledate, probajte delati na dva metra od ljudi za koje znate da vas ne podnose. Ak im velite da ste sretni, oči im ne buju zaiskrile, niti buju prozborili i jednu reč s vama. Ak vam na srcu leže brige, ne govorite im ništ jer oni ne obraćaju pažnju na vaše uzdahe ili vaš tužan izgled (a niti jedan čovjek ne bu se požalil ak ga ljudi pitaju kaj mu je). Probajte to, gospodična - deset sati, tri stotine dana zaredom i znali bute nekaj o onome kaj sindikat more." "Pa to je strašna tiranija!" reče Margaret. "Ne, Higgins, ne marim za vašu ljutnju. Znam da se ne možete naljutiti na mene i da hoćete, a moram vam reći istinu: u svoj povijesti koju sam pročitala, nikada nisam pročitala za mučenje gore od toga. A vi pripadate sindikatu! I vi pričate o tiraniji gazda!" "Ne", reče Higgins, "morete reći kaj hoćete! Mrtva duša stoji između vas i svake moje ljutite reči. Mislite da sam zaboravil ko tam leži, i kak vas je ona volela? A gazde su nas natjerali na greh, ak je sindikat grešan. Morti ne ova generacija, ali njihovi očevi da. Njihovi očevi smrvili su naše očeve v prašinu, v prah! Svećenice, mislim da sam čul svoju majku kad je pročitala reči: 'Očevi su jeli kiselo grožđe, a djeci trunu zubi.' Tak je i s njima. U tim vremenima teškog ugnjetavanja nastal je sindikat - on je bil nužnost. Po mojem mišljenju, nužnost je i sada. On je način suprotstavljanja nepravdi, prošloj, sadašnjoj ili budućoj. To je kak i rat - rat donosi i zločine - ali mislim da bi bil veći zločin ne činiti ništa. Naša jedina prilika je v tome da povežemo ljude v zajedničkom interesu, a iako su neki budale a neki kukavice, i oni se moraju priključiti velikom pohodu, čija jedina snaga leži u broju sudionika." "Oh!" reče g. Hale uzdišući, "vaš sindikat sam bi po sebi bio prekrasna, veličanstvena stvar - poput samog kršćanstva - da je usmjeren prema cilju koji donosi korist svima, a ne samo jednoj klasi koja se suprotstavlj a drugoj." "Mislim da je vreme da krenem, gospon", reče Higgins kad je sat odzvonio deset puta. "Kući?" upita Margaret vrlo tiho. On shvati na što je mislila, pa uhvati ruku koju mu je pružila. "Kući, gospodična. Morete mi verovati, iako sam član sindikata." "Duboko vam vjerujem, Nicholase."

173

"Čekajte!" reče g. Hale, pa požuri prema policama za knjige. "Gospodine Higgins, siguran sam da ćete nam se pridružiti u obiteljskoj molitvi!" Higgins sumnjičavo pogleda Margaret. Njezine ozbiljne, tople oči susretnu se s njegovima - u njima nije bilo prisile, samo duboki interes. Nije rekao ništa, ali ostao je sjediti. I tako su Margaret, vjernica, njezin otac, disident, i Higgins, nevjernik, zajedno kleknuli na pod. Nije im škodilo.

174

29. POGLAVLJE ZRAKA SUNCA "Neke želje pale su mi na um i malo ga razvedrile, a jedno ili dva melankolična zadovoljstva, svako u blijedom, hladnom svjetlu nade proletjela su tiho na svojim tankim krilima – Leptiri na mjesečini!" COLERIDGE

Sljedeće jutro donijelo je Margaret pismo od Edith. Bilo je jednako osjećajno i nedosljedno kao i osoba koja ga je napisala, ali osjećajnost je bila bliska Margaretinoj osjećajnoj prirodi, a budući da je odrasla uz tu nedosljednost, nije je primjećivala. U pismu je pisalo: "Oh, Margaret, vrijedi ti doputovati iz Engleske da vidiš mojeg dječaka! On je predivan momčić, osobito u svojim kapicama, a najviše u onoj koju si mu ti poslala, ti dobra, spretna, ustrajna damice! Nakon što sam izazvala zavist svih ovdašnjih majki, želim ga pokazati nekom novome i čuti nove izraze divljenja. Možda je to jedini razlog, možda i nije - možda je tu posrijedi i malo ljubavi prema rođakinji, ali tako bih željela da dođeš ovamo, Margaret! Sigurna sam da bi to bilo najbolje za zdravlje tete Hale. Ovdje su svi mladi i zdravi, a naše nebo je uvijek plavo, i naše sunce uvijek sja, a glazbenici sviraju od jutra do mraka, i, da se vratim na glavnu temu ove moje pjesmice, moja beba se uvijek smije. Jako želim da mi načiniš njegovu sliku, Margaret. Nije važno što radi - sam po sebi on je najljepši, najelegantniji, najbolji. Mislim da ga volim mnogo više od svojeg supruga, koji postaje sve deblji i mrzovoljniji - on kaže da je 'zaposlen'. Ne, nije. Upravo je došao s novostima o jako zanimljivom pikniku kojeg časnici priređuju na Hazardu usidrenom u zaljevu ispod nas. Budući da mi je donio tako lijepe vijesti, povlačim sve što sam maloprije napisala. Nije li netko opekao ruku zato što je rekao ili učinio nešto zbog čega je požalio? Pa, ja ne mogu opeci svoju jer bi me boljelo, a i ožiljak bi bio ružan, ali povući ću sve što sam rekla najbrže što mogu. Cosmo je divan s djetetom, nije nimalo debeo, i najmanje mrzovoljan što suprug uopće može biti, no ponekad je jako, jako zaposlen. Rekla bih da bez ljubavi - dužnosti supruge - gdje sam ono stala? - htjela sam reći nešto jako važno. Oh, da - najdraža Margaret, moraš doći do mene. Kao što sam rekla, to bi moglo pomoći teti Hale. Reci liječniku da joj to prepiše. Reci mu da joj šteti miltonski smog. Ne sumnjam u to da je stvarno tako. Tri mjeseca (ne smiješ doći kraće od toga) ove sjajne klime - cijelo vrijeme sja sunce, grožđa ima mnogo poput kupine - potpuno bi je izliječilo. Ne zovem ujaka" (ovdje je pismo postalo ukočenije i bolje napisano - g. Hale bio je u kutu poput zločestog djeteta zato što je odbacio svoj život) "zato što mislim da ne voli rat ni vojnike ni limenu glazbu. Znam mnoge disidente koji su pripadnici Društva za mir, i bojim se da on ne bi htio doći, ali ako ipak dođe, draga, molim te 175

reci mu da ćemo Cosmo i ja učiniti sve da ga usrećimo, a ja ću sakriti Cosmov crveni kaput i mač i reći ćemo glazbenicima da sviraju turobne, ozbiljne melodije, a ako i sviraju vesele vojničke pjesme, da ih sviraju dvostruko sporije. Draga Margaret, ako on poželi pratiti tebe i tetu Hale, pokušat ćemo mu učiniti boravak ovdje ugodnim, iako se bojim bilo koga tko je nešto učinio radi savjesti. Nadam se da ti nikada nisi. Reci teti Hale da ne donese previše tople odjeće, iako se bojim da će se godina već približiti kraju prije no što možete doći. Ali nemaš pojma koliko je ovdje vruće! Pokušala sam nositi svoj prelijepi indijski rubac na pikniku. Ohrabrivala sam se uzrečicama najdulje što sam mogla : 'Ponos prije svega' i tome slično, ali nije mi pomoglo. Bila sam poput maminog psića Sitnog sa slonovskom opravom na sebi - ugušena, skrivena, umorena vlastitom odjećom. Zato sam prostrla rubac kao pokrivač na koji smo svi sjeli. Ovdje je taj moj momčić - Margaret, ako ne spakiraš stvari čim dobiješ ovo pismo, i ne dođeš odmah vidjeti ga, pomislit ću da potječeš od kralja Heroda!" Margaret je žudjela za jednim danom Edithinog života - njezinom bezbrižnošću, vedrim domom, vedrim nebom. Kad bi je samo želja mogla prebaciti k njoj, otišla bi tamo, makar na jedan dan. Vapila je za snagom koju bi dobila od takve promjene - da se samo na nekoliko sati nađe usred te životnosti i da se opet osjeti mladom. Još nije napunila ni dvadesetu, a morala se nositi s takvim pritiskom da se već osjećala starom. To je bilo prvo što je osjetila nakon što je pročitala Edithino pismo. Zatim ga pročita opet, pa zaboravi na sebe i zabavi se time koliko je to pismo nalik Edith. Vedro se smijala kad je gđa Hale ušla u primaću sobu oslanjajući se na ruku gđe Dixon. Margaret pohita namjestiti joj jastuke. Majka je izgledala slabije no inače. "Čemu si se smijala, Margaret?" upita čim se oporavila od napora smještanja na sofu. "Ovoga jutra dobila sam pismo od Edith. Da ti ga pročitam, mama?" Pročitala ga je na glas. Činilo se da je nakratko zainteresirao njezinu majku, koja se pitala koje je ime Edith izabrala za svojeg dječaka. Iznosila je sva moguća imena i razloge za izbor svakog od tih imena. Usred njihovog razgovora pojavi se g. Thornton, koji je donio još jednu pošiljku voća za gđu Hale. Nije mogao - nije ni htio - uskratiti si zadovoljstvo da vidi Margaret. U tome nije imao nikakvih krajnjih namjera osim trenutnog užitka. Bio je to hir čovjeka koji je inače bio krajnje razuman i sposoban kontrolirati sam sebe. Ušao je u sobu, opazivši jednim pogledom Margaretinu nazočnost. No, nakon prvog, hladnog i udaljenog naklona, činilo se da je više ne gleda. Ostao je samo toliko da preda svoje breskve, izgovori nekoliko dobrostivih riječi, a zatim njegov hladan, povrijeđen pogled uputi Margaret turobno "zbogom", i napusti sobu. Margaret sjedne, tiha i blijeda. "Znaš, Margaret, gospodin Thornton mi se stvarno počinje sviđati." U prvi mah nije bilo odgovora, a tada Margaret ledeno protisne: "Doista?" "Da! Mislim da njegovi maniri postaju stvarno uglađeni." Margaret je sada uspostavila kontrolu nad svojim glasom, te odvrati: "Vrlo je ljubazan i pažljiv, u to nema sumnje." "Pitam se zašto nas gospođa Thornton nikada ne posjećuje. Sigurno zna da sam bolesna zato što mi je bio potreban vodeni krevet." "Rekla bih da je sin izvještava o tome kako ti je." "Ipak, voljela bih je vidjeti. Ti imaš ovdje tako malo prijatelja, Margaret."

176

Margaret osjeti o čemu je njezina majka razmišljala - bila je to nježna žudnja da pridobije prijateljstvo jedne žene prema kćeri koja bi uskoro mogla ostati bez majke. No, nije mogla govoriti. "Bi li mogla", reče gđa Hale nakon stanke, "poći i zamoliti gospođu Thornton da me posjeti? Samo jednom - ne želim stvarati probleme." "Učinit ću sve, ako želiš, mama, ali ako - kada dođe Frederick..." "Ah, tako je, moramo držati vrata zatvorenima - ne smijemo nikoga pustiti unutra. Ne znam želim li da dođe ili ne. Ponekad mislim da radije ne bih. Ponekad imam tako strašne snove o njemu." "O, mama! Dobro ćemo paziti. Vlastitom ću rukom zabrtviti vrata prije no što dozvolim da njemu padne i vlas s glave. Povjeri mi brigu o njemu, mama. Pazit ću na njega kao što lavica pazi na svoje mlade." "Kad bismo ga mogli očekivati?" "Sigurno ne još tjedan dana, možda i više." "Moramo na vrijeme poslati Marthu kući. Ne bi bilo dobro da ona bude ovdje kada on dođe, i da je tada žurno pošaljemo kući." "Dixon će nas podsjetiti na to. Razmišljala sam - ako nam bude potrebna pomoć u kući dok je on ovdje, mogli bismo možda pozvati Mary Higgins. Željna je posla, i dobra je djevojka, i sigurna sam da bi dala sve od sebe. Spavala bi kod kuće, ne bi ni morala ići na kat, pa ne bi znala tko je u kući." "Kako želiš. Kako Dixon želi. Ali, Margaret, nemoj se naviknuti na ove strašne miltonske riječi. 'Željna je posla' - to je provincijalizam. Što bi ti rekla teta Shaw da te čuje kako rabiš takve riječi kad se ona vrati?" "O, mama, nemoj raditi strašilo od tete Shaw", reče Margaret kroz smijeh. "Edith je pokupila vojnički jezik od satnika Lennoxa, a teta Shaw nije to ni primijetila." "Ali tvoj jezik je jezik tvornice." "A ako živim u industrijskom gradu, moram govoriti tvorničkim jezikom kada to želim. Mama, mogla bih te zapanjiti mnogim riječima koje nisi čula nikada u životu. Vjerujem da ne znaš što je 'štrajkolomac'." "Ne znam, dijete. Znam samo da zvuči jako vulgarno, i ne želim te čuti da rabiš tu riječ." "Vrlo dobro, majko, neću. No, umjesto toga morat ću upotrijebiti cijelu rečenicu kojom bih opisala značenje te riječi." "Ne sviđa mi se ovaj Milton", reče gđa Hale. "Edith je u pravu kada kaže da sam se razboljela od smoga." Margaret se trgne kad je majka ovo izrekla. Njezin otac je upravo ušao u sobu, i nije željela da se potvrdi pomisao koja mu je već bila na umu - da je miltonski zrak narušio majčino zdravlje. Nije bila sigurna je li čuo ili ne ono što je rekla gđa Hale, ali žurno je skrenula temu, ne znajući da g. Thornton slijedi njezinog oca. "Mama me optužila da sam pokupila mnogo vulgarnosti otkad smo stigli u Milton." "Vulgarnosti" o kojima je Margaret govorila odnosile su se isključivo na upotrebu lokalnih riječi, a izraz se nadovezao na razgovor koji su upravo vodile, ali čelo g. Thorntona 177

se smrkne, i Margaret iznenada shvati kako je mogao pogrešno shvatiti njezine riječi. U svojoj dobrostivoj želji da mu ne zada nepotrebnu bol, prisilila se da mu priđe i pozdravi ga, i nastavi pričati obraćajući se izravno njemu. "Gospodine Thornton, iako riječ 'štrajkolomac' ne zvuči jako lijepo, nije li izražajna? Bi li je mogla izostaviti govoreći o onome što ona predstavlja? Ako je korištenje lokalnih riječi vulgarno, onda sam bila jako vulgarna u Lugu - nisam li, mama?" Bilo je vrlo neobično za Margaret da nameće svoju temu razgovora drugima, ali u ovom slučaju toliko je žarko željela spriječiti da se g. Thornton naljuti zbog riječi koje je slučajno načuo da je porumenjela od stida tek kad je završila s govorom, utoliko više što g. Thornton nije baš shvatio što je zapravo željela reći, i prošao je pokraj nje hladnim, rezerviranim i ceremonijalnim pokretom, te oslovio gđu Hale. Kad ga je ova ugledala, sjetila se svoje želje da se sastane s njegovom majkom i preporuči Margaret njezinoj skrbi. Margaret je sjedila u ustreptaloj tišini, ljuta i posramljena zbog toga što se nije mogla suzdržati, i što je osjećala nemir u srcu kad je g. Thornton bio u blizini. Sada je čula kako ga njezina majka polako moli da prenese gđi Thornton njezinu želju da je posjeti, ako je moguće sutra. G. Thornton je obećao da hoće, još je malo porazgovarao s njom, a zatim otišao. Činilo se da su Margaretini pokreti i glas odjednom oslobođeni nekih nevidljivih lanaca. Nije je ni pogledao, ali ipak, pažljivi način na koji ju je izbjegavao pogledati kazivao joj je da je nekako točno znao gdje se ona nalazi. Kad bi progovorila, nije obraćao pažnju na nju, ali ono što bi sljedeće rekao bilo kome bilo je pod utjecajem njezinih riječi - ponekad bi to bio izravan odgovor na njezino pitanje, ali upućen drugoj osobi, kao da nema veze s njom. Nisu to bili loši maniri uzrokovani neznanjem, već svjesni loši maniri proizašli iz dubokog osjećaja povrijeđenosti. Činio je to zdušno, iako se poslije pokajao. No, niti jedan razrađeni plan niti lukavstvo ne bi mu toliko koristili. Margaret je razmišljala o njemu više no ikada prije, ne s prizvukom nečega što bi se moglo nazvati ljubavlju, već sa žaljenjem što ga je toliko duboko povrijedila, i s blagim, strpljivim nastojanjem da se vrate na svoj prijašnji položaj antagonističkog prijateljstva, jer on je za nju, kao i za njezinu obitelj, bio prijatelj. U njezinom ponašanju prema njemu bilo je mnogo poniznosti, kao da se nijemo ispričava za prejake riječi koje su bile reakcija na događaje u danu kad su izbili neredi. No, on joj je jako zamjerio te riječi. Odzvanjale su mu u ušima, i bio je ponosan na svoj osjećaj za pravdu koji ga je nagnao da njezinim roditeljima ponudi svaku ljubaznost i pažnju koje im je mogao ponuditi. Uživao je u moći koju je iskazao prisilivši se da se suoči s njom kad god se mogao sjetiti nekog čina koji bi mogli usrećiti njezinog oca ili majku. Mislio je da mu se neće svidjeti susret s nekim tko ga je tako povrijedio, ali bio je u krivu. Predstavljalo mu je snažno zadovoljstvo boraviti u prostoriji s njom i osjećati njezinu nazočnost. No, on nije bio dobar analitičar vlastitih motiva, i griješio je, kao što sam rekla.

178

30. POGLAVLJE NAPOKON KOD KUĆE "I najtužnija ptica ponekad pjeva." SOUTHWELL "Nikad više ne skrivaj tajnu bol, kad, opterećen oblacima sjećanja, Ne saginji glavu! Kod kuće si! GĐA HEMANS

Gđa Thornton je posjetila gđu Hale sljedećeg jutra. Gđi Hale bilo je mnogo gore. Tijekom noći dogodila se jedna od onih velikih promjena - onih velikih, vidljivih koraka prema smrti, i njezinu vlastitu obitelj zgranuo je sivi, upali izgled koji je njezino lice poprimilo tijekom dvanaest sati patnje. Gđa Thornton, koja je nije vidjela tjednima, odmah se smekšala. Došla je zato što je njezin sin to zatražio od nje kao osobnu uslugu, ali ispunjena ponosnim, ogorčenim osjećajima svojstvenim njezinoj prirodi prema obitelji kojoj je pripadala Margaret. Sumnjala je u bolest gđe Hale, sumnjala je da joj treba bilo što osim onoga što si trenutno umisli, a to je nju izbacilo iz prethodno zacrtanog plana za taj dan. Rekla je sinu da bi voljela da se nikada nisu ni približili tom mjestu, da ih nikada nije upoznao, da nikada nisu izmišljeni tako beskorisni jezici poput grčkog i latinskog. On je slušao sve to u tišini, ali kad je završila sa svojom tiradom protiv mrtvih jezika, mirno se vratio na svoju kratku, jezgrovitu želju da posjeti gđu Hale u dogovoreno vrijeme, kada to najviše odgovara bolesnici. Gđa Thornton nerado je popustila želji svojeg sina, no voljela ga je još više zbog toga, i u sebi je ponavljala istu misao - koliko je od njega bilo neobično lijepo što je ustrajao u održavanju odnosa s Haleovima. Njegova dobrota koja je graničila sa slabošću (što je mislila o svim blažim vrlinama), njezin prijezir prema g. i gđi Hale, kao i snažna antipatija prema Margaret bile su misli koje su zaokupljale gđu Thornton, sve dok je nije zgranula tamna sjena krila anđela smrti. Gđa Hale - majka poput nje, mnogo mlađa žena od nje - ležala je na krevetu, i činilo se da nema nade da ikada više ustane. U toj zamračenoj sobi više nije za nju bilo igre svjetla i sjene, više nije imala moć djelovanja, jedva se mogla i pokrenuti. Tihi šapat izmjenjivao se s razdobljima šutnje, a i taj jednoličan život kao da je bio previše za nju! Kad je ušla gđa Thornton, snažna i životna, gđa Hale je mirno ležala, iako je prema njezinom izrazu lica bilo jasno da je svjesna tko je to. No, nije mogla ni otvoriti oči minutu ili dvije. Trepavice su joj se jako ovlažile suzama prije no što je otvorila oči. A tada, slabašnom rukom posegne pipajući po pokrivaču, dodirne velike, čvrste prste gđe Thornton, i jedva čujno - gđa Thornton morala se sagnuti da je oslušne - reče:

179

"Margaret - imate kćer - moja sestra je u Italiji. Moje dijete ostat će bez majke - na stranom mjestu - ako umrem, hoćete li...?" Njezine nemirne, obnevidjele oči snažno se usredotoče na lice gđe Thornton. Nekoliko trenutaka njezino je lice ostalo kruto, strogo i nepomično - da oči bolesnice nisu bile ispunjene suzama koje su polako navirale, mogla bi vidjeti kako tamni oblak zastire hladno lice. I nije bila pomisao na sina, niti na živu kćer Fanny, ono što je napokon pokrenulo njezino srce, već iznenadno prisjećanje, potaknuto nečim u sobi, na kćerkicu koja je umrla u dojenačkoj dobi, prije mnogo godina. To je sjećanje poput iznenadne zrake sunca otopilo ledeni oklop iza kojeg se nalazila nježna žena. "Želite da budem prijateljica gospođici Hale", reče gđa Thornton svojim odmjerenim glasom, koji se nije omekšao poput njezinog srca, već je zvučao jasno i glasno. Gđa Hale, čije su oči još uvijek bile usredotočene na lice gđe Thornton, pritisnula je svojom rukom njezinu ruku na pokrivač. Nije mogla govoriti. Gđa Thornton uzdahne: "Bit ću joj iskrena prijateljica, ako to bude potrebno. Ne i nježna prijateljica. To ne mogu biti..." ("njoj", skoro je dodala, ali zaustavila se pri pogledu na to jadno, uplašeno lice). "Nije u mojoj prirodi da pokazujem osjećaje čak i kada ih imam, osim toga ne nudim savjete. Ipak, ako to želite, ako će vam to biti utjeha, obećat ću vam to." Ona zastane. Gđa Thornton bila je previše savjesna da bi obećala nešto što ne može izvršiti, a bilo joj je u ovom trenutku teško, gotovo nemoguće učiniti bilo što ljubazno za Margaret koju je u tom trenutku mrzila više no ikada. "Obećavam", reče ona s ozbiljnom postojanošću, koja je nadahnula umiruću ženu vjerom u nešto stabilnije od samog života - nestalnog, varljivog života! "Obećavam da ću gospođici Hale..." "Zovite je Margaret!" dahne gđa Hale. "... svaki puta kad mi se obrati za pomoć, pomoći svim svojim moćima, kao da je moja rođena kći. Također obećavam da ću, ako vidim da radi nešto što smatram pogrešnim..." "Ali Margaret nikada ne čini greške - barem ne namjerno", reče gđa Hale preklinjući. Gđa Thornton nastavi kao da je nije čula: "Ako je ikada vidim da radi nešto što smatram pogrešnim - a što nema veze sa mnom ni s mojima, jer tada ne bih bila nepristrana - reći ću joj to, iskreno i otvoreno, kao što bih poželjela da netko to kaže mojoj kćeri." Nakon toga zavlada duga stanka. Gđa Hale je osjećala da to obećanje ne uključuje sve, ali ipak, značilo je mnogo. U sebi je sadržavalo neku rezerviranost koju nije mogla razumjeti, ali bila je slaba, umorna i ošamućena. Gđa Thornton je razmišljala o svim mogućim situacijama u kojima će možda morati djelovati zahvaljujući svojem obećanju. Osjećala je žestoko zadovoljstvo pri pomisli da će Margaret govoriti istinu koju ne želi čuti vezanu uz obavljanje dužnosti. Gđa Hale progovori: "Zahvaljujem vam. Molim Boga da vas blagoslovi. Nikada vas više neću vidjeti na ovom svijetu, ali moje posljednje riječi vama su: hvala vam na obećanju ljubaznosti prema mojem djetetu." "Ne ljubaznosti!" usprotivi se gđa Thornton, nemilosrdno iskrena do kraja. No, nakon što je olakšala savjest izrekavši te riječi, nije joj bilo žao što ih gđa Hale nije čula. Ona stisne mekanu, opuštenu ruku gđe Hale, ustane i izađe iz kuće a da nije nikoga susrela. Tijekom vremena dok je gđa Thornton razgovarala s gđom Hale, Margaret i gđa Dixon vijećale su o tome kako će sačuvati Frederickov dolazak tajnom za sve izvan kuće. Svakoga

180

dana očekivali su njegovo pismo, a i on će jamačno krenuti za njim. Marthu su morali poslati na dopust. Gđa Dixon je morala čuvati stražu na ulaznim vratima, puštajući one malobrojne posjetitelje koji su dolazili u kuću samo do sobe g. Halea u prizemlju - za to joj je dobar izgovor bila teška bolest gđe Hale. Ako Mary Higgins dođe pomagati gđi Dixon u kuhinji, trebala bi vidjeti i čuti Fredericka što je moguće rjeđe, a ako je to nužno, njega će joj predstaviti pod imenom g. Dickinson. No, njezina nezainteresirana narav, lišena znatiželje, bila im je najvažnije osiguranje. Odlučili su još istog poslijepodneva poslati Marthu u posjet majci. Margaret je žalila što je nisu poslali još prethodnog dana, jer je mislila da bi moglo izgledati čudno što šalju na dopust sluškinju kada je gazdarici potrebno toliko mnogo pažnje. Sirota Margaret! Cijelog tog poslijepodneva morala je igrati ulogu rimske kćeri i ono malo snage što je imala davati svojem ocu. G. Hale se nadao i nije želio prepuštati očaju između napada bolesti svoje supruge. Svaki puta kad bi joj bilo bolje, razvedrio bi se i uvjeravao sebe da je to početak konačnog oporavka. I tako, kad su se napadi vratili, a svaki je bio teži od prethodnog, bili su oni nova agonija i još veće razočaranje za njega. Tog poslijepodneva sjedio je u primaćoj sobi. Nije mogao podnijeti samoću svoje radne sobe niti se usredotočiti na bilo što. Zabio je glavu u ruke, koje je prekrižio na stolu. Margaret je boljelo srce od želje da ga vidi, ali budući da je on šutio, ona mu nije željela nuditi utjehu. Martha je otišla. Gđa Dixon je sjedila pokraj gđe Hale dok je ova spavala. Kuća je bila vrlo tiha i mirna, a spustila se tama, no nitko nije palio svijeće. Margaret je sjedila na prozoru, gledajući ulične svjetiljke i ulicu, ali nije vidjela ništa - bila je svjesna samo očevih teških uzdaha. Nije željela poći po svijeće, jer se bojala da će, ukoliko i njezina tiha nazočnost nestane iz sobe, otac popustiti pred snažnijim osjećajima, a nje neće biti u blizini da ga utješi. Upravo je razmišljala o tome kako bi trebala poći i provjeriti vatru u kuhinji, o kojoj je samo ona vodila brigu, kada začuje prigušeno zvonce na vratima, povučeno takvom snagom da su žice zatitrale cijelom kućom, iako zvuk nije bio glasan. Ona ustane, prođe pokraj oca, koji se nije ni pomaknuo začuvši tupi zvuk, zatim se vrati i nježno ga poljubi. Ni tada se nije ni pomaknuo, niti je obratio pažnju na njezin zagrljaj. Ona se tada tiho, kroz tamu, spusti do ulaznih vrata. Gđa Dixon bi stavila na vrata lanac prije no što bi ih otvorila, ali Margaret je imala previše toga na umu da bi razmišljala o strahu. Visoka prilika muškarca stajala je između nje i osvijetljene ulice. Čovjek je gledao u stranu, ali na zvuk kvake brzo se okrene. "Živi li ovdje gospodin Hale?" upita on jasnim, snažnim, lijepim glasom. Margaret cijela ustreperi. U prvom trenutku nije mogla odgovoriti, a zatim dahne: "Frederick!", pa s obje ruke dohvati njegovu i uvuče ga u kuću. "Oh, Margaret!" reče on držeći je za ramena nakon što su se poljubili, jer čak je i u tami mogao vidjeti njezino lice i na njemu pročitati brži odgovor na njegovo pitanje no što ga je mogao dobiti riječima. "Moja majka, je li živa?" "Da, živa je, dragi, dragi brate! Jako je bolesna, ali živa je! Živa je!" "Hvala Bogu!" reče on. "Tata je očajan od boli." "Očekivali ste me, zar ne?" "Ne, nismo dobili pismo." "Onda sam došao prije njega. No, majka zna da dolazim." "Oh, svi smo znali da ćeš doći. Ali čekaj malo! Dođi ovamo. Daj mi ruku. Što je to? Oh, tvoja torba. Dixon je zatvorila žaluzine, ali ovo je tatina radna soba i mogu te posjesti da se odmoriš nekoliko trenutaka, dok mu ja ne kažem."

181

Pipkajući nađe tanku svijeću i šibice. Mogla je vidjeti samo da je lice njezinog brata neobično tamno, i uhvatila je pogled para neobično izduženih plavih očiju, koje su iznenada zasjale, svjesne da proučavaju jedno drugo. No, iako su brat i sestra osjetili simpatiju gledajući se tako, nisu prozborili niti riječi. Margaret je osjetila da bi joj brat mogao biti dobro društvo, i pored toga što ga je već toliko voljela kao bliski rod. Srce joj je bilo mnogo lakše dok se penjala na kat. Tuga je bila stvarna, ali sada, kad je pokraj sebe imala nekoga u istom položaju kao i ona, nije je više toliko pritiskala. Niti očaj njezinog oca sada je nije mogao toliko rastužiti. Ležao je na stolu, bespomoćan kao i uvijek, ali sada je imala čaroliju kojom će ga podići. U svojem olakšanju, upotrijebila ju je možda i previše silovito. "Tata!", reče ona obgrlivši ga rukama oko vrata, povukavši njegovu umornu glavu sve dok joj nije počivala u naručju, tako da mu je mogla pogledati u oči i prenijeti mu svoju snagu i sigurnost. "Tata! Pogodi tko je ovdje!" On je pogleda. U njegovim tužnim, mutnim očima vidjela je da nazire istinu, ali zatim ju je odbacio kao plod mašte. Opet se baci na stol i sakrije lice u ispružene ruke, počivajući kao i prije. Čula ga je kako nešto šapće, i sagnula se kako bi oslušnula. "Ne znam. Ne reci mi da je to Frederick - ne Frederick. Ne mogu to podnijeti - preslab sam. A njegova majka umire!" Počeo je plakati i jadikovati poput djeteta. Bilo je to toliko različito od onoga čemu se Margaret nadala i onoga što je očekivala da joj je pozlilo od razočaranja, i na trenutak je zašutjela. Zatim opet progovori, drukčijim tonom, ne tako uzbuđeno, mnogo pažljivije i nježnije. "Tata, ovdje je Frederick! Pomisli samo na mamu, koliko će joj biti drago! I kako bi nama trebalo biti drago zbog nje! I zbog njega - naš siroti, siroti dječak!" Njezin otac nije promijenio položaj, ali činilo se da pokušava shvatiti činjenice. "Gdje je on?" upita napokon, lica još uvijek skrivenog u rukama. "U tvojoj radnoj sobi, sjedi tamo sam. Upalila sam svijeću i pojurila po tebe. Sam je tamo i pitat će se što..." "Poći ću k njemu", prekine je otac, ustane i osloni se na nju kao da mu je vodič. Margaret ga dovede do vrata radne sobe, ali bila je toliko uzbuđena da je osjećala da ne može izdržati njihov susret. Okrenula se, potrčala uz stubište i zaplakala od srca. Bilo je to prvi puta u posljednjih nekoliko dana što si je dopustila ovo olakšanje. Pritisak je bio strašan, i sad ga je osjetila. No, Frederick je stigao! On, njezin dragi brat, bio je tamo, na sigurnom, opet među njima! Nije mogla vjerovati u to. Prestala je plakati i otvorila vrta svoje spavaonice. Nije čula glasove, i uplašila se da je možda sve to sanjala. Spustila se niz stube, stala uz vrata radne sobe i oslušnula. Čula je žamor glasova, i to je bilo dovoljno. Pošla je u kuhinju, podjarila vatru, rasvijetlila kuću i pripremila osvježenje za putnika. Sva sreća da je majka spavala! Znala je da spava po upaljaču za svijeće gurnutom kroz ključanicu njezine spavaonice. Putnik se mogao osvježiti i svladati prvo uzbuđenje od susreta s ocem prije no što majka shvati da se događa nešto neobično. Kada je sve bilo spremno, Margaret otvori vrata radne sobe i uđe poput sluškinje, držeći u rukama teški poslužavnik. Bila je ponosna na to što poslužuje Fredericka. No on, čim ju je ugledao, skoči na noge i preuzme od nje teret. Bio je to znak olakšanja koje će donijeti 182

njegova nazočnost. Brat i sestra su zajedno postavili stol. Nisu govorili mnogo, ali ruke su im se dodirivale, a oči sporazumijevale jezikom svojstvenim krvnim srodnicima. Vatra se ugasila, i Margaret se potrudila da je upali, jer večeri su bivale sve svježije. No, bilo je poželjno ne stvarati buku u blizini sobe gđe Hale. "Dixon kaže da je paljenje vatre dar, a ne umjetnost koju je moguće naučiti." "Poeta nascitur, non fit13", promrmlja g. Hale, a Margaret je bilo drago što opet čuje citat, koliko god on bio neadekvatan. "Draga stara Dixon! Kako ćemo se izljubiti!" reče Frederick. "Nekad me znala ljubiti, zatim bi me pogledala da provjeri jesam li to ja, pa bi me opet ljubila! Ali, Margaret, kolika si ti šeprtlja! Nikada nisam vidio takve male, nespretne, beskorisne ruke. Otrči i operi ih, pripremi se da mi narežeš kruh, i ostavi vatru meni. Paljenje vatre jedan je od mojih prirodnih talenata." I tako je, Margaret otišla i vratila se. Izlazila je i ulazila u sobu, ispunjena ustreptalom radošću koja joj nije dopuštala da mirno sjedi. Što je Frederik više izvolijevao, ona je bila sretnija - on je to instinktivno shvatio. Bio je to trenutak radosti u kući žalovanja, a bio je još snažniji zato što su u dubini srca znali kakva ih neutješna žalost očekuje. U jednom trenutku, začuli su korake gđe Dixon pred vratima. G. Hale se trgne iz svojeg opuštenog položaja u velikom naslonjaču, iz kojeg je sanjivo promatrao svoju djecu, kao da glume neku predstavu sreće, lijepu za gledanje ali odvojenu od stvarnosti, predstavu u kojoj on nije sudjelovao. Ustane i okrene se prema vratima, pokušavajući s tolikim strahom sakriti Fredericka od osobe koja ulazi, iako je to bila vjerna gđa Dixon tako, da Margaretino srce uzdrhta. To ju je podsjetilo na novu strepnju u njihovim životima. Ona uhvati Frederickovu ruku i čvrsto je stisne, a mračna joj pomisao smrkne čelo. No, znali su da je to samo odmjereni korak gđe Dixon. Čuli su je kako korača kroz hodnik i ulazi u kuhinju. Margaret ustane. "Poći ću k njoj i reći joj. Čut ćemo kako je mama." Gđa Hale je bila budna. U početku je buncala, ali nakon što su je ponudili s čajem osvježila se, iako nije bila raspoložena za razgovor. Bilo je bolje da prospava noć prije no što joj kažu za dolazak sina. Predstojeći posjet dr. Donaldsona donio je dovoljno nervoznog uzbuđenja za tu večer, ali on im je mogao reći kako da je pripreme za Frederickov dolazak. Bio je ovdje, u kući, i mogli su ga pozvati u bilo kojem trenutku. Margaret nije mogla mirno sjediti. Bilo joj je olakšanje što je mogla pomoći gđi Dixon u njezinim pripremama za "gazdu Fredericka". Činilo joj se da se ne može umoriti. Svaki puta kad bi bacila pogled u sobu u kojoj je sjedio s njezinim ocem i razgovarao s njim - nije znala o čemu, niti je marila za to - njezina bi snaga porasla. Doći će i njezino vrijeme za razgovor bila je previše sigurna u to da bi žurila prigrabiti ga. Upijala je samo njegov lik i uživala u njemu. Imao je lijepe crte lica, koje se od ženstvenosti razlikovalo tamnim tenom i brzom, intenzivnom izražajnošću. Oči su mu uglavnom sjajile vedrim sjajem, ali ponekad bi se njihov izraz i oblik usta promijenili tako iznenada, iskazujući takvu pritajenu strast, da bi se gotovo uplašila. No, to bi trajalo samo trenutak, i u sebi nije sadržavalo tvrdoglavost niti osvetoljubivost. Bio je to trenutni žestoki izraz koji se mogao vidjeti na licima svih stanovnika divljih ili južnjačkih zemalja - žestina koja naglašava šarm djetinjaste mekoće u koju se taj izraz može promijeniti. Margaret se mogla uplašiti nasilnosti impulzivne prirode koja se tako povremeno iskazivala, ali nije u tome bilo ničega zbog čega bi osjetila nepovjerenje ili odbojnost prema svojem bratu kojeg je iznova upoznavala. Naprotiv, 13

Poeta nascitur, non fit (lat) - Pjesnik se rađa, ne stvara (parodija na latinsku poslovicu "Poeta fit, non nascitur" - pjesnik se stvara, ne rađa)

183

cjelokupni njihov odnos bio joj je neobično šarmantan od prvog trenutka. Tek je tada, po osjećaju olakšanja zbog Frederickove nazočnosti, shvatila koliku odgovornost je morala snositi. On je razumio njihovog oca i majku, njihove naravi i njihove slabosti, i ponašao se prema njima slobodno, ali i vrlo pažljivo, pazeći da ne povrijedi njihove osjećaje. Činilo se da instinktivno osjeća kada malo prirodne vedrine njegovih manira i riječi ne bi potaknulo duboku depresiju njegovog oca, i kad bi ublažilo majčinu bol. Kad bi god shvatio da to ne bi bilo primjereno vremenu i mjestu, u igru su ulazili njegovo strpljenje i pažnja, što ga je činilo sjajnim njegovateljem. Margaret je bila ganuta gotovo do suza njegovim čestim spominjanjem njihovih dječjih dana u Novom lugu. Nikada nije zaboravio niti nju niti Helstone sve to vrijeme koliko je lutao udaljenim zemljama, među stranim ljudima. Mogla je razgovarati s njim o starim mjestima, ne bojeći se da će ga zamoriti. Bojala ga se prije no što je došao, iako je žudjela za njegovim povratkom. Mislila je da ju je sedam ili osam godina toliko promijenilo, zaboravivši koliko je izvorne Margaret ostalo u njoj, i zaključila je da je, ukoliko su se njezini ukusi i osjećaji tako temeljito promijenili, čak i u mirnom životu kod kuće, njegova pustolovna karijera, s kojom je bila tek donekle upoznata, zacijelo zamijenila onog visokog mladića u odori mlađeg časnika kojeg je promatrala s tolikim divljenjem nekim novim Frederickom. No, tijekom godina koliko su bili razdvojeni, približili su se jedno drugome u godinama, kao i u mnogim drugim stvarima. I tako je težina ovog tužnog razdoblja bila za Margaret ublažena. Osim Frederickove nazočnosti, nije imala nikakvo drugo svjetlo na obzoru. Nekoliko sati se majka pripremala za susret sa sinom. Sjedila je držeći ga za ruku. Nije se htjela rastati od njega čak ni kad je spavala, i Margaret ga je morala hraniti poput malog djeteta, kako ne bi probudio majku pomičući prste. Gđa Hale se probudila dok ga je hranila, polako je okrenula glavu na jastuku, i nasmiješila se svojoj djeci, shvativši što rade i zašto to rade. "Vrlo sam sebična", reče ona, "ali to neće dugo potrajati." Frederick se sagne i poljubi slabašnu ruku koja je zatočila njegovu. Ovo stanje spokoja nije moglo trajati mnogo više dana, možda čak niti sati, uvjeravao je dr. Donaldson Margaret u to. Nakon što je ljubazni liječnik otišao, ona se iskrala Fredericku, koji je tijekom posjete bio skriven u stražnjoj sobi, koja je inače bila spavaonica gđe Dixon, ali je sada prepuštena njemu. Margaret mu prenese riječi dr. Donaldsona. "Ne vjerujem u to", reče on. "Ona jest jako bolesna, bolest je možda i opasna, i možda se nalazi u neposrednoj opasnosti, ali ne mogu zamisliti da bi se ovako ponašala da je na rubu smrti. Margaret, trebali bismo čuti nekog drugog, možda nekog londonskog liječnika. Nije li ti to palo na pamet?" "Da", reče Margaret, "više puta. Ali ne vjerujem da bi joj to pomoglo. A osim toga, nemamo novaca da pozovemo nekog slavnog londonskog liječnika, a sigurna sam da je doktor Donaldson ravan najboljima, možda čak i najbolji." Frederick počne nestrpljivo koračati sobom. "Imam kredit u Cadizu", reče on, "ali ne i ovdje, zbog te promjene imena. Zašto je otac napustio Helstone? To je bila pogreška." "Nije bila pogreška", reče Margaret tmurno. "Osim toga, pazi da tata ne čuje nešto poput ovoga što si sada rekao. Vidim da se već ionako muči mišlju da se mama ne bi razboljela da smo ostali u Helstoneu, a ne znaš kolika je tatina moć prekoravanja samog sebe!"

184

Frederick se udalji kao da korača palubom. Napokon se zaustavi ispred Margaret, i pogleda njezin utučeni izraz lica. "Moja mala Margaret!" reče on milujući je. "Nadajmo se koliko možemo. Sirota ženice! Što, jesu li to suze na licu? Ja ću se nadati. Hoću, usprkos tisuću liječnika. Drži se, Margaret, i budi dovoljno jaka da se nadaš!" Margaret stegne grlo kad je pokušala odgovoriti. Kad je konačno uspjela, bilo je to vrlo tiho. "Moram se truditi pronaći dovoljno poniznosti da vjerujem. Oh, Frederick, mama me toliko zavoljela! A ja sam je počela shvaćati. I sada će nas smrt rastaviti!" "Hajde, hajde, hajde! Pođimo gore i učinimo nešto, umjesto što gubimo dragocjeno vrijeme. Razmišljanje me mnogo puta rastužilo u životu, draga, ali činjenje nije nikada. Moja teorija je parodija izreke 'Zaradi novac, sine moj - pošteno ako možeš, ali ga zaradi'. Moja verzija glasi: 'Učini nešto, sestro moja - učini dobro ako možeš, ali učini nešto.'" "To ne isključuje vragolije", reče Margaret smiješeći se kroz suze. "Nikako. No, isključuje naknadno žaljenje. Izbriši svoja nedjela (ako si osobito savjesna) dobrim djelima što prije možeš, kao što smo neispravni račun na pločici u školi brisali i ispisivali ispravan. To je bolje nego vlažiti spužvicu suzama, a još bolje nego gubiti vrijeme prolijevajući suze - i učinak je bolji." Ako je Margaret u prvom trenutku pomislila da je Frederickova teorija prilično jednostavna, uvidjela je kako je on pretvara u stalno stvaranje dobrote. Nakon loše noći provedene s majkom (jer inzistirao je na tome da odradi svoj red za bdijenje), sljedećeg jutra se bacio na posao i načinio oslonac za noge gđi Dixon, koja je počela osjećati umor od bdijenja. U vrijeme doručka zabavljao je g. Halea živopisnim, slikovitim, uzbudljivim pričama o neobuzdanom životu kojeg je vodio u Meksiku, Južnoj Americi i drugim mjestima. Margaret bi već odustala u pokušaju da razvedri g. Halea u njegovoj utučenosti, čak bi i sama potonula i ne bi bila u stanju razgovarati. Ali Fred je bio vjeran svojoj teoriji i cijelo je vrijeme nešto činio, a za doručkom, jedino što je mogao učiniti osim blagovanja bio je razgovor. Prije večeri toga dana, mišljenje dr. Donaldsona pokazalo se dobro utemeljenim. Javili su se grčevi, a kad su prošli, gđa Hale je bila u nesvijesti. Njezin suprug je mogao ležati uz nju, potresajući krevet svojim jecajima, snažne ruke njezinog sina mogle su je podizati u udoban položaj, a ruke njezine kćeri mogle su joj prati lice, ali nije ih poznavala. Više ih nikada neće prepoznati, dok se ne sretnu na nebu. Prije zore sve je bilo gotovo. Tada se Margaret trgnula iz svojeg očaja i postala snažan anđeo utjehe svojem ocu i bratu, jer se Frederick sada slomio, i sve njegove teorije nisu mu koristile. Margaret je sjedila s ocem u sobi preminule. Bila bi zahvalna da je plakao, ali on je samo tiho sjedio pokraj kreveta. Jedino bi s vremena na vrijeme otkrio njezino lice i blago ga pogladio, proizvodeći nekakav neartikulirani zvuk, poput majke neke životinje koja njeguje svoje mlado. Nije obraćao pažnju na Margaretinu nazočnost. Jednom ili dvaput prišla mu je da ga poljubi, i on bi joj to dopustio, odgurnuvši je kad bi bila gotova, kao da ga je njezina ljubav ometala u posvećenosti preminuloj. Kad je čuo Frederickove krikove, trgnuo se i odmahnuo glavom: "Siroti dječak! Siroti dječak!" rekao je, a zatim više nije obraćao pažnju niti na njega. Margaret je osjećala bol u srcu. Nije mogla razmišljati o svojem gubitku, svjesna očevog gubitka. Noć je prolazila i bližio se dan kada, Margaretin glas bez ikakvog 185

upozorenja, prekine tišinu u sobi jasnim glasom koji je trgnuo čak i nju: "Ne dopusti srcu svojemu da pati", te postojano nastavi proživljavati to teško vrijeme.

186

31. POGLAVLJE "HOĆE LI STARI PRIJATELJI BITI ZABORAVLJENI?" "Ne pokazuju li ti postupci, i sve te stvari Lukavstvo guje i grješnika pad?" CRABBE

Došlo je prohladno, drhtavo listopadsko jutro, ne listopadsko jutro ladanja, s mekanim, srebrnastim maglicama koje se razmiču pred sunčanim zrakama koje naglašavaju svu veličanstvenu ljepotu boja, već listopadsko jutro u Miltonu, čije su srebrnaste maglice teške magle, i gdje sunce otkriva samo duge, mračne ulice kad se i uspije probiti i zasjati. Margaret je umorno pomagala gđi Dixon da uredi kuću. Oči su joj bile stalno zaslijepljene suzama, ali nije imala vremena prepustiti se plakanju. Njezin otac i brat ovisili su o njoj. Dok su se oni prepuštali boli, ona je morala raditi, planirati, promišljati. Čak je i planiranje pogreba palo na nju. Kad se vatra rasplamsala i pucketala - kad je sve bilo spremno za doručak, a čajnik pjevušio, Margaret posljednji puta pogleda sobu prije no što je pozvala g. Halea i Fredericka. Željela je da sve izgleda što je moguće vedrije, a kad je to uspjela, kontrast između izgleda sobe i njezinih misli natjerao ju je u iznenadni plač. Klečala je pokraj sofe skrivajući lice u jastucima kako je nitko ne bi čuo, kad je gđa Dixon dodirne po ramenu. "Hajde, gospođice Hale - hajde, draga moja! Ne smijete se prepustiti, što će biti sa svima nama ako to učinite? U kući nema druge osobe koja je u stanju donositi odluke, a treba učiniti mnogo toga. Treba odlučiti tko će planirati pogreb, tko će biti pozvan, i gdje će se održati, i sve to treba organizirati. Gazda Frederick je izgubljen od plača, a gospodin nikada nije bio dobar za organizaciju. Siromah gospodin ide uokolo kao izgubljen. Loše je, draga moja, znam ja to, ali svima nam predstoji smrt, a imali ste sreće što nikada do sada niste izgubili nikoga bliskog." Možda je i bilo tako, ali ovo se činilo posebnim gubitkom, koji se ne može usporediti niti s jednim drugim događajem na svijetu. Margaret nije utješilo ono što je gđa Dixon rekla, ali neobična ljubaznost stare, stroge sluškinje dirnula ju je u srce. Više iz želje da joj pokaže zahvalnost na tome nego iz bilo kojeg drugog razloga, ustane i nasmiješi se gđi Dixon, koja ju je zabrinuto gledala, a zatim pođe obavijestiti oca i brata da je doručak spreman. G. Hale je došao kao u snu, krećući se nesvjesno poput mjesečara, čije oči i um opažaju neku drugu stvarnost od one pred njime. Frederick je ušao brzo, s usiljenim veseljem, uhvatio je za ruku, pogledao u oči i briznuo u plač. Tijekom cijelog doručka morala je smišljati raznorazne besmislice kojima je skretala pažnju svojih bližnjih od posljednjeg zajedničkog obroka, kad su stalno napeto osluškivali zvukove iz bolesničine sobe.

187

Nakon doručka, odlučila je razgovarati s ocem o pogrebu. On je odmahivao glavom i pristajao na sve njezine prijedloge, iako su mnogi od njih bili u suprotnosti s drugima. Margaret nije od njega dobila nikakvu odluku, i umorno je krenula iz sobe kako bi se posavjetovala s gđom Dixon, kad je g. Hale pozove natrag k sebi. "Pitaj gospodina Bella", reče on šupljim glasom. "Gospodina Bella!" reče ona pomalo iznenađeno. "Gospodina Bella iz Oxforda?" "Gospodina Bella", ponovi on. "Da. On je bio moj vjenčani kum." Margaret shvati povezanost. "Pisat ću mu još danas", reče. Otac opet utone u svoju depresiju. Ona nastavi raditi tijekom cijeloga jutra, žudeći za odmorom, ali u stalnom vrtlogu tužnih poslova. Kad se približila večer, gđa Dixon joj reče: "Zabrljala sam, gospođice. Stvarno sam se uplašila za gazdu, da će ga pogoditi kap od boli. Cijeli dan proveo je sa sirotom pokojnicom, a kad sam oslušnula na vratima, čula sam ga kako razgovara i razgovara s njom, kao da je živa. Kad sam ušla, zašutio je, ali bio je kao u transu. Pomislila sam da ga moram prodrmati - ako ga to u početku uplaši, možda će kasnije biti bolje. Zato sam mu rekla da mislim kako nije sigurno da gazda Frederick bude ovdje. I mislim tako. U utorak sam srela čovjeka iz Southamptona - prvog kojeg sam vidjela otkad smo došli u Milton. Oni ne zalaze mnogo ovamo. Dakle, bio je to mladi Leonards, sin starog Leonardsa, tapetara, najveći nitkov koji je ikada živio - iscrpio je svojeg oca gotovo na smrt, a zatim pobjegao na more. Nikada ga nisam mogla smisliti. On je bio na Orionu u isto vrijeme kad i gazda Frederick, to znam, ali ne sjećam se je li bio tamo u vrijeme pobune." "Je li te prepoznao?" upita Margaret gorljivo. "Pa to je najgore od svega. Vjerujem da me ne bi prepoznao da nisam bila tako glupa da zazovem njegovo ime. Zavelo me to što je on bio čovjek iz Southamptona kojeg sam susrela u ovom stranom gradu, inače ga nikada ne bih tako zazvala, tog zlobnog nikogovića. Kaže on meni: 'Gospođice Dixon, tko bi rekao da ću vas ovdje vidjeti? Ali možda griješim možda više niste gospođica Dixon?' Rekla sam mu da me još uvijek može oslovljavati kao neudanu ženu, iako bih imala dobrih izgleda za brak da nisam bila tako izbirljiva. Bio je ljubazan: rekao je da me ne može gledati i sumnjati u moje riječi. No, nisam pala na šarm takvog tipa kao što je on, a to sam mu i rekla. Kako bih mu uzvratila, pitala sam ga za oca (za kojeg sam znala da ga je izbacio iz kuće) kao da su u najboljim odnosima.Na to je on, da bi mi napakostio - jer vidite da smo postali zlobni, iako smo bili ljubazni jedno prema drugome - počeo propitivati o gazdi Fredericku, i o problemima u koje je upao (kao da bi problemi gazde Fredericka ikada mogla isprati one Georgea Leonardsa, ili učiniti da ne izgledaju tako ružni i crni), i rekao kako će ga objesiti zbog pobune ako ga ikada ulove, i kako je ponuđena nagrada od stotinu funti onome tko ga ulovi, i kakva je on sramota za obitelj - sve je to rekao kako bi mi napakostio, jer vidite, draga moja, ja sam prije pomogla starom gospodinu Leonardsu da dobro izgrdi Georgea, tamo u Southamptonu. Zato sam rekla da poznajem mnoge obitelji koje imaju mnogo više razloga crveniti se zbog svojih sinova, i biti zahvalne ako ovi pošteno zarađuju za život negdje daleko u inozemstvu. Na to je odgovorio, drzak kakav jest, da je on u povlaštenom položaju i, ako poznajem nekog mladića kojeg je život naveo na krivi put a želi se popraviti, da nam može ponuditi svoje vodstvo i pomoć. Da, baš! Pa on bi pokvario i sveca. Godinama se nisam osjećala tako loše kao za to vrijeme dok sam razgovarala s njime. Mogla bih zaplakati od jada kad se sjetim kako mu nisam znala jače napakostiti, jer samo mi se smijao u lice, kao da je iskreno prihvatio sve moje komplimente, a ono što sam mu rekla nije mu ni najmanje smetalo, dok su mene njegove riječi izludile." 188

"Ali niste mu rekli ništa o nama - o Fredericku?" "Nisam", reče gđa Dixon. "Nije me pitao gdje živim, a ne bih mu ni rekla i da je pitao. Nisam niti ja njega pitala u kakvom je on to povlaštenom položaju. Čekao je prijevoz, i ukrcao se u omnibus kad je ovaj naišao. No, da bi mi do kraja napakostio, okrenuo se prije no što je ušao i rekao: 'Ako mi možete pomoći da uhvatimo poručnika Halea, gospođice Dixon, podijelit ćemo nagradu. Znam da biste željeli biti moja partnerica, zar ne? Ne stidite se, recite 'da'. I uskočio je na omnibus, i vidjela sam zluradi osmijeh na njegovom ružnom licu zato što je njegova bila zadnja." Ova priča gđe Dixon veoma je uznemirila Margaret. "Jeste li rekli Fredericku?" upita ona. "Ne", reče gđa Dixon. "Osjećala sam se nelagodno pri pomisli da je zločesti Leonards u gradu, ali imala sam toliko drugih stvari na umu da se nisam toga ni sjetila. No, kad sam vidjela gospodina kako sjedi tako ukočeno, staklastih i tužnih očiju, pomislila sam da bi se mogao trgnuti ako pomisli na sigurnost gazde Fredericka. I tako, sve sam mu ispričala, iako mi je bilo neugodno prenijeti mu riječi koje mi je uputio taj mladić. I to je pomoglo gospodinu. Ako želimo sakriti gazdu Fredericka, morat će otići, siroto momče, prije no što stigne gospodin Bell." "Oh, ne bojim se gospodina Bella, ali bojim se tog Leonardsa. Moram reći Fredericku. Kako je Leonards izgledao?" "Uvjeravam vam, gospođice, izgleda opako. Ima zaliske kakve bi me bilo stid nositi tako su crveni. Iako je rekao da je u povlaštenom položaju, bio je odjeven poput radnika." Bilo je očito da Frederick mora otići, i to upravo sada, kad se tako dobro uklopio u svoje mjesto u obitelji, i postao takav oslonac ocu i sestri, kada ga je briga najprije za živu majku, a kasnije tuga za pokojnicom učinila jednim od onih posebnih ljudi s kojima se duboko povežemo ljubavlju prema onima kojim više nema. U trenutku kad je Margaret razmišljala o svemu tome, sjedeći uz vatru u primaćoj sobi - dok je otac ustreptao od novog straha o kojem još nije progovorio - uđe Frederick u sobu. Njegova vedrina je bila pomućena, ali ona strašna bol je prošla. Prišao je Margaret i poljubio je u čelo. "Kako umorno izgledaš, Margaret!" reče tihim glasom. "Ti si brinula o svemu, a nitko nije brinuo o tebi. Lezi na ovu sofu - ne moraš ništa raditi." "To je ono najgore", reče Margaret tužnim šapatom. Ipak, legla je, a brat ju je pokrio rupcem, a zatim sjeo na pod pokraj nje. Njih dvoje započnu razgovor prigušenih glasova. Margaret mu je ispričala sve što joj je gđa Dixon prenijela o razgovoru s mladim Leonardsom. Frederick stisne usne, te ispusti dug, očajan uzdah. "Htio bih se naći oči u oči s tim mladićem. Nikada nije bilo goreg mornara od njega na brodu - a ni goreg čovjeka. Ne znam, Margaret, jesi li upućena u detalje cijelog događaja?" "Da, mama mi je pričala." "Pa, kad su se svi mornari koji su išta vrijedili naljutili na našeg kapetana, ovaj je momak, da bi se ulizao... Fuj! I kad se sjetim da je ovdje! Oh, da zna da se nalazim u krugu od dvadeset milja od njega, izdao bi me da mi naplati stare dugove. Radije bih da bilo tko drugi dobije tih stotinu funti na koliko su me procijenili nego taj nikogović. Šteta što nije mogao nagovoriti staru Dixon da me preda i osigura se za stare dane!" "Oh, Frederick, šuti, ne govori to."

189

G. Hale priđe im, zabrinut i uzdrhtao. Načuo je o čemu su pričali. On uhvati Frederickovu ruku s obje ruke: "Dječače moj, moraš poći. To je jako loše, ali vidim da moraš. Učinio si sve što si mogao - bio si joj utjeha." "Oh, tata, mora li poći?" upita Margaret, preklinjući i protiv svoje spoznaje o nužnosti tog čina. "Moram vam reći da razmišljam o tome da se predam i izađem pred sud. Kad bih barem mogao doći do dokaza. Ne mogu podnijeti da budem u moći gadova poput Leonardsa. U drugim okolnostima, mogao bih uživati u ovoj tajnoj posjeti - posjeduje sav onaj šarm koji Francuskinje pripisuju zabranjenim užicima." "Jedna od najranijih stvari koje se sjećam" reče Margaret, "jest da si bio u velikoj nemilosti, Frede, zbog krađe jabuka. Imali smo mnogo vlastitih stabala čije su krošnje bile pune jabuka, ali netko ti je rekao da je ukradeno voće najslađe, što si ti shvatio doslovno i pošao u krađu. Tvoji se osjećaji nisu mnogo promijenili od tada." "Da, moraš poći", ponovi g. Hale, odgovarajući na Margaretino pitanje, koje je postavila prije nekoliko minuta. Njegove su misli bile usredotočene na jednu temu, i bilo mu je naporno pratiti vrludanje njegove djece - toliko naporno da se nije ni trudio. Margaret i Frederick pogledaju jedno drugo. Ukoliko on ode, ostat će bez ove brze, trenutne simpatije koju su razvili jedno prema drugome. Pogledima su rekli mnogo toga što se ne bi moglo izraziti riječima. Oboje su imali isti tok misli koji je završavao žalosnim osjećajem. Frederick se prvi trgne iz toga: "Znaš li, Margaret, da sam danas poslijepodne dobro prepao Dixon i sebe. Bio sam u spavaonici. Začuo sam zvono na ulaznim vratima, ali pomislio sam da je onaj tko je pozvonio odavno obavio posao i otišao. Upravo sam otvarao vrata i izlazio na hodnik, kad sam ugledao Dixon kako silazi niz stube. Namrštila se i natjerala me natrag u skrovište. Ostavio sam vrata otvorena i čuo poruku predanu nekom čovjeku koji se nalazio u očevoj radnoj sobi, a koji je potom otišao. Tko bi to mogao biti? Neki trgovac?" "Vrlo vjerojatno", reče Margaret nehajno. "Bio je tu neki maleni, tihi čovjek koji je oko dva sata došao po narudžbu." "Ali ovo nije bio maleni čovjek - bio je krupan i snažan, a bio je tu nakon četiri sata." "Bio je to gospodin Thornton", reče g. Hale. Bilo im je drago što su ga uvukli u razgovor. "Gospodin Thornton!" reče Margaret blago iznenađeno. "Mislila sam..." "Pa, malena, što si mislila?" upita Frederick, budući da nije dovršila rečenicu. "Oh, ništa", reče ona porumenjevši i zagledavši se ravno u njega. "Mislila sam da si mislio na nekoga iz niže klase, tko je došao poslom, ne na gospodina." "Izgledao je tako", reče Frederick bešćutno. "Smatrao sam ga trgovcem, a ispalo je da je industrijalac." Margaret je šutjela. Sjetila se kako je i ona u početku, prije no što ga je upoznala, govorila i mislila o njemu isto kao i Frederick. Bio je to samo njegov utisak, a ipak ju je malo naljutio. Nije željela govoriti - željela je da Frederick shvati kakva je osoba g. Thornton, ali nije mogla prozboriti niti riječ.

190

G. Hale nastavi. "Došao mi je ponuditi svu pomoć koliko je u njegovoj moći. Ali nisam ga mogao primiti. Rekao sam Dixon da ga pita bi li se htio naći s tobom - mislim da sam je zamolio da te pronađe i kaže ti da pođeš k njemu. Ne znam što sam rekao." "On vam je dobar poznanik, zar ne?" upita Frederick, bacajući pitanje među njih poput lopte, da na njega odgovori tko želi. "Vrlo dragi prijatelj", reče Margaret, jer otac nije odgovarao. Frederick je šutio neko vrijeme, a tada progovori: "Margaret, bolno mi je pomisliti kako nikada neću moći zahvaliti onima koji su bili ljubazni prema tebi. Ne možemo imati zajedničke poznanike, osim ako ne riskiram vojni sud, ili ako ti i otac ne dođete u Španjolsku." Ovu posljednju sugestiju izbacio je pažljivo, poput ticala, a tada odjednom prijeđe na stvar: "Ne znate koliko bih to htio. Tamo imam dobar položaj - i izglede za napredovanje", nastavi on, porumenjevši poput djevojčice. "Ta Dolores Barbour o kojoj sam ti pričao, Margaret - volio bih da je upoznaš. Siguran sam da bi ti se svidjela - ne, da bi je zavoljela, 'sviđanje' je tako slaba riječ - da je poznaješ. Još nema osamnaest godina, ali ako se do sljedeće godine ne predomisli, oženit ću se njome. Gospodin Barbour ne dopušta nam da to nazovemo zarukama. Ali kad biste došli tamo, pronašli biste prijatelje na sve strane, pored Dolores. Pomisli na to, oče. Margaret, podrži me." "Ne - za mene više nema selidbi", reče g. Hale. "Jedna selidba koštala me supruge. Više neću seliti u ovom životu. Ona će biti ovdje, i ja ću ostati ovdje dok mi ne dođe vrijeme." "Oh, Frederick", reče Margaret, "pričaj nam više o njoj. To mi nije palo na pamet, ali tako mi je drago. Imat ćeš nekoga tko će te voljeti i brinuti za tebe. Ispričaj nam sve o tome." "Prije svega, ona je rimokatolkinja. To je jedini prigovor koji sam očekivao. Ali očeva promjena mišljenja - ne, Margaret, nemoj uzdisati." Margaret je imala razloga za blago uzdisanje prije no što je razgovor završio. I Frederick je postao rimokatolik, iako se još nije formalno preobratio. To je, dakle, bio razlog zbog kojeg je izrazio tek blijedo suosjećanje za njezin strašan jad uzrokovan očevim napuštanjem crkve. Pripisala je to tek bešćutnosti mornara, ali istina je bila da je i on razmišljao o napuštanju religije u kojoj je kršten, samo što je njegovo mišljenje išlo u smjeru suprotnom od očeva. Koliko je njegova ljubav imala veze s tom promjenom čak niti sam Frederick nije bio siguran. Margaret napokon odustane od razgovora o toj temi, vrati se na zaruke i počne razmišljati o tome u vedrijem svjetlu. "Ali, Fred, zbog nje ćeš zacijelo nastojati dokazati svoju nevinost od pretjeranih optužbi protiv tebe, čak i ako je optužba za pobunu sama po sebi utemeljena. Ako dođe do vojnog suda, i ako uspiješ pronaći svoje svjedoke, moći ćeš dokazati kako je tvoj neposluh prema autoritetu uzrokovan time što je autoritet izražen na neprihvatljiv način." G. Hale se trgne kako bi poslušao odgovor svojeg sina. "Prije svega, Margaret, tko će pohvatati moje svjedoke? Sve su to mornari, prebačeni na druge brodove osim onih čije svjedočenje ne vrijedi mnogo, budući da su i sami sudjelovali u pobuni ili simpatizirali s njom. Pored toga, dozvoli mi da ti kažem, ne znaš što je vojni sud, i smatraš to institucijom koja dijeli pravdu, a ne onim što on stvarno jest - sud na kojem vlast i autoritet nose devet desetina odluke, a dokazi samo jednu desetinu. U takvim slučajevima, i na same dokaze utječe prestiž autoriteta." "Ali ne vrijedi li pokušati, da bi otkrio koliko se dokaza u tvoju korist može otkriti? U ovom trenutku, svi oni koji su te prije poznavali vjeruju da si kriv i da nemaš nikakvo 191

opravdanje. Nikada se nisi pokušao opravdati, a mi nismo znali gdje potražiti dokaze za tvoje opravdanje. Sada, zbog gospođice Barbour, pokušaj razjasniti svoje ponašanje najviše što možeš u očima svijeta. Njoj to možda i nije važno, sigurna sam da ti vjeruje koliko i mi, ali ne bi trebao dopustiti da nju doživljavaju kao da se druži s nekim tako optuženim, tko se nije izjasnio o cijeloj situaciji. Bio si neposlušan prema autoritetu - to je bilo loše. Ali bilo bi neizmjerno gore da si stajao bez riječi, ne čineći ništa, dok se autoritet koristi na brutalan način. Ljudi znaju što si učinio, ali ne i tvoje motive, koji tvoje djelo pretvaraju iz zločina u junačku zaštitu slabih. Trebali bi znati istinu, radi Dolores." "Ali kako da im to dokažem? Nisam toliko siguran u čistoću i pravednost onih koji će mi suditi da bih se izložio vojnom sudu, čak i kad bih mogao dovesti cijelu vojsku svjedoka koji govore istinu. Ne mogu poslati vikara koji će hodati ulicama i izvikivati priče o mojem junaštvu. Nitko ne bi čitao pamflet kojim bih opravdao sam sebe tako dugo nakon tih događaja, čak ni kad bih ga sastavio." "Ne bi li se posavjetovao s odvjetnikom u vezi svojih izgleda za iskupljenje?" upita Margaret, podigne pogled i porumeni. "Moram najprije uloviti svojeg odvjetnika, pogledati ga i vidjeti koliko mi se sviđa prije no što mu se povjerim. Mnogi neuspješan odvjetnik mogao bi uvjeriti sam sebe da bi mogao lagano zaraditi stotinu funti učinivši dobro djelo, time što će izručiti sudu mene, kriminalca!" "Gluposti, Frederick. Ja poznajem odvjetnika u čiju se čast mogu pouzdati, o čijoj profesionalnoj stručnosti ljudi imaju vrlo visoko mišljenje, i tko bi se, mislim, i te kako potrudio za bilo kojeg rođaka - tete Shaw. Gospodin Henry Lennox, tata." "Mislim da je to dobra ideja", reče g. Hale. "Ali nemoj predlagati ništa što bi zadržalo Fredericka u Engleskoj. Nemoj, zbog svoje majke." "Mogao bi poći u London sutra navečer noćnim vlakom", nastavi Magaret zagrijavši se za svoj plan. "Bojim se da mora poći sutra, tata", reče ona nježno, "zbog gospodina Bella, i neugodnog poznanika Dixonove." "Da, moram poći sutra", reče Frederick odlučno. G. Hale jaukne. "Ne mogu podnijeti pomisao da se moram rastati od tebe, ali dok si god ovdje, ispunjava me strah." "Dobro, onda", reče Margaret, "poslušajte moj plan. Doći će u London u petak ujutro. Ja ću - ti bi mogao - ne, bilo bi bolje da mu ja napišem poruku za gospodina Lennoxa. Pronaći ćeš ga u njegovom uredu u Hramu." "Napisat ću listu imena svih ljudi s Oriona kojih se mogu sjetiti. Mogao bih prepustiti njemu da ih pronađe. On je brat Edithinog supruga, zar ne? Sjećam se da si ga spominjala u svojim pismima. Imam novac kojeg čuva Barbour. Mogao bih platiti prilično skup račun, ako postoje izgledi za uspjeh. Dragi oče, taj sam novac namijenio u druge svrhe, pa ga smatram samo pozajmicom od tebe i Margaret." "Ne čini to", reče Margaret. "Nećeš ga riskirati ako budeš tako razmišljao - a to jest rizik, no vrijedi ga preuzeti. Možeš isploviti iz Londona kao i iz Liverpoola?" "Naravno. Gdje god osjetim vodu pod palubom, osjećam se kao kod kuće. Ulovit ću već neki brod, ne boj se. U Londonu ću ostati manje od dvadeset i četiri sata, jer neću biti niti s vama, niti s nekim drugim." Margaret je prilično pomogla činjenica što joj je Frederick gledao preko ramena dok je pisala g. Lennoxu. Da nije na taj način bila prisiljena pisati mirno i sažeto, oklijevala bi u vezi 192

mnogo riječi, dvoumila se između mnogih izraza, budući da je to prvo pismo kojim je nastavljala odnos prekinut događajem neugodnim za njih oboje. Međutim, Frederick je uzeo poruku i prije no što je imala vremena pregledati je još jednom. Spremio ju je u džepnu knjižicu iz koje je ispao dug uvojak crne kose. Pri pogledu na njega, Fredericku oči zaiskre zadovoljstvom. "To bi voljela vidjeti, zar ne?" upita on. "Ne! Moraš pričekati dok je ne vidiš osobno. Previše je savršena da bi je upoznavala u dijelovima. Niti jedna cigla ne može predstaviti moju palaču."

193

32. POGLAVLJE NESREĆE "Što? Čekaj da te prijave, Možda odvuku u lancima.'' WERNER

Cijelog sljedećeg dana njih je troje sjedilo zajedno. G. Hale nije mnogo govorio, osim kad bi ga djeca upitala nešto i prisilila ga da se vrati u sadašnji trenutak. Frederickova bol više nije bila vidljiva niti čujna. Prvi grč je prošao, i sada se stidio što su ga osjećaji toliko svladali. Iako je njegova tuga zbog gubitka majke bila dubok i stvaran osjećaj, koji će trajati do kraja života, nikada više nije namjeravao razgovarati o tome. Margaret, koja u prvi trenutak nije reagirala toliko strastveno, sada je patila više. Povremeno je plakala, a njezino ponašanje, čak i kad bi razgovarala o nepovezanim stvarima, bili su protkani žalosnom nježnošću, koja bi se produbila svaki puta kad bi pogledala Fredericka i pomislila na njegov odlazak koji se brzo primicao. Zbog oca, bilo joj je drago što odlazi, koliko god je to nju rastužilo. Strah od razotkrivanja i uhićenja sina, u kojem je živio g. Hale, bio je daleko veći od zadovoljstva koje je imao od njegove nazočnosti. Ta se nervoza pojačala nakon smrti gđe Hale, vjerojatno zato što je sada više razmišljao samo o tome. Trzao se na svaki neobičan zvuk, i nikada nije bio na miru, osim ako Frederick nije sjedio van pogleda osobe koja bi mogla ući u sobu. Kad se približila večer, reče: "Hoćeš li poći s Frederickom do postaje, Margaret? Želim znati da je sigurno otputovao. Javit ćeš mi da je napustio Milton, u svakom slučaju?" "Naravno", reče Margaret. "Poći ću drage volje, ako nećeš biti usamljen bez mene, tata." "Ne, ne! Uvijek ću pomišljati da ga je netko prepoznao i da su ga ulovili, ako mi ne potvrdiš da si ga ispratila. Pođite na postaju Outwood. Blizu je, a tamo nema toliko mnogo ljudi. Uzmite kočije do tamo. Manji je rizik da ga netko vidi. Kada ti polazi vlak, Frede?" "U šest i deset, malo prije mraka. Što ćeš ti učiniti, Margaret?" "O, snaći ću se ja. Postajem vrlo hrabra i čvrsta. Sve do kuće cesta je dobro osvijetljena, ukoliko me uhvati mrak. A prošlog tjedna bila sam vani mnogo kasnije." Margaret je bila zahvalna što je rastanak gotov - rastanak od mrtve majke i živog oca. Požurivala je Fredericka do kočija, kako bi skratila prizor koji je njezinom ocu uzrokovao tako gorku bol, jer htio je pratiti sina dok se posljednji puta oprašta od majke. Djelomično zbog toga, a djelomično zbog jedne od uobičajenih pogrešaka u "Vodiču za željeznice" povezanih s vremenom dolaska vlakova na manje postaje, ali kad su stigli do Outwooda otkrili su da imaju još gotovo dvadeset minuta. Blagajna za prodaju karata nije bila otvorena, pa nisu mogli kupiti kartu. Spustili su se niz stubište koje je vodilo do platforme ispod razine 194

postaje. Tamo je široka staza dijagonalno sjekla polje koje se prostiralo pokraj vagona. Koračali su amo-tamo tih nekoliko minuta koliko im je još preostalo. Margaret položi šaku na Frederickovu ruku. On je s ljubavlju uhvati. "Margaret, posavjetovat ću se s gospodinom Lennoxom o izgledima da sperem sa sebe krivnju kako bih se mogao vratiti u Englesku kad god poželim, više zbog tebe nego zbog bilo koga drugoga. Ne mogu ni pomisliti kako će ti biti ako se nešto dogodi ocu. Izgleda drugačije, tužno, strašno potreseno. Volio bih da ga navedeš da razmotri plan selidbe u Cadiz, iz više razloga. Što će biti s tobom ako njega ne bude? Ovdje nemaš prijatelja. Nemamo mnogo rođaka." Margaret se jedva suzdržala od suza slušajući brižni strah kojim je Frederick iznosio pred nju događaj za koji je smatrala da nije toliko nevjerojatan, toliko su brige od posljednjih nekoliko mjeseci utjecale na g. Halea. No, pokušala se pribrati, pa reče: "Tijekom posljednje dvije godine u mojem je životu bilo toliko čudnih, neočekivanih promjena, da sada više no ikada smatram kako mi ne vrijedi previše detaljno planirati što ću učiniti ako se nešto dogodi. Nastojim razmišljati samo o sadašnjosti." Ona zastane. Stajali su mirno pokraj stubišta koje je vodilo na cestu. Zalazeće sunce obasjalo im je lica. Frederick uhvati njezinu ruku u svoju, pa se zamišljeno i tjeskobno zagleda u njezino lice, iščitavajući tamo više briga i problema nego što su odavale njezine riječi. Ona nastavi: "Pisat ćemo si često, i obećavam ti - jer znam da će ti biti lakše ako to čuješ - da ću ti povjeriti sve brige koje me more. Tata je..." započne ona, ali tada se trgne. Bio je to jedva vidljivi trzaj, no Frederick ga je osjetio na ruci koju je držao, pa se okrene prema cesti niz koju je polako jahao konjanik, prolazeći pokraj stubišta uz koje su oni stajali. Margaret se nakloni, a čovjek joj ukočeno uzvrati naklon. "Tko je to?" upita Frederick, gotovo prije no što je čovjek izašao iz dometa glasa. Margaret je bila pomalo pokunjena i porumenjela je odgovarajući: "Gospodin Thornton. Vidio si ga prije, znaš." "Samo s leđa. Izgleda prilično bezdušno. Kako li se samo mršti!" "Nešto ga je naljutilo", reče Margaret kao da se ispričava. "Ne bi ga smatrao bezdušnim da si ga vidio s našom mamom." "Mislim da je vrijeme da kupim kartu. Da sam znao koliko će se smračiti, ne bih rekao kočijašu da ode, Margaret." "Oh, ne brini zbog toga. Ako baš želim, mogla bih i ovdje uzeti kočije, ili se vratiti uz prugu, a cijelim putem od postaje imam trgovine, ljude i svjetiljke. Ne brini za mene, pazi na sebe. Bojim se pomisli da bi Leonards mogao biti na istom vlaku s tobom. Pogledaj dobro u koji vagon ulaziš." Oni se vrate na postaju. Margaret je inzistirala da ona pođe u krug svjetlosti i kupi kartu. Neki mladići izgleda besposličara razgovarali su s voditeljem postaje. Margaret se učini da je lice jednoga od njih vidjela i ranije, i uzvratila mu je ponosnim pogledom povrijeđenog dostojanstva na njegov pomalo drzak pogled neprikrivenog divljenja. Brzo se vratila bratu, koji je stajao napolju, i uhvatila ga za ruku. "Imaš li svoju torbu? Krenimo ovamo na platformu", reče ona, pomalo uznemirena idejom da će ubrzo ostati sama, dok ju je hrabrost napuštala brže no što je htjela priznati samoj sebi. Čula je korake koji su ih pratili, i koji bi zastali kad i oni. Pogledali su niz prugu i začuli zvižduk vlaka koji se približavao. Nisu govorili - srca su im bila puna. Još trenutak, i 195

vlak će biti ovdje. Još minuta, i on će otići. Margaret je gotovo požalila što ga je natjerala da tako brzo pođe u London - time su rasli izgledi da ga netko otkrije. Da je otplovio u Španjolsku iz Liverpoola, mogao je otploviti za dva ili tri sata. Frederick se okrene prema svjetiljci, u kojoj je plin ustreptao očekujući vlak. Čovjek u odijelu nosača krene prema njima - bio je to čovjek opaka izgleda, koji je izgledao kao pijan, iako su mu čula bila oštra. "Oprostite, gospođice", reče on grubo gurnuvši Margaret u stranu i uhvativši Fredericka za ovratnik. "Vaše ime je Hale, vjerujem?" U trenutku, Margaret nije vidjela kako, jer sve joj je zaplesalo pred očima - nekim hrvačkim trikom, Frederick ga je odbacio, i ovaj padne s visine od tri ili četiri stope, koliko je platforma bila uzdignuta iznad zemlje, pokraj tračnica, i ostane tamo ležati. "Bježi, bježi", izlane Margaret. "Vlak je ovdje. To je bio Leonards, zar ne? Oh, bježi! Ponijet ću tvoju torbu." Ona ga uhvati za ruku i nejako ga gurne. Vrata vagona se otvore i on uskoči unutra. Nagne se, vikne joj: "Bog te blagoslovio, Margaret!", i vlak tada krene i ona ostane sama. Toliko joj je pozlilo i osjetila je toliku slabost da je bila zahvalna što može ući u čekaonicu za dame i sjesti na trenutak. U prvi mah samo je pokušavala doći do daha. Bila je to takva žurba, takva napetost, tako je malo nedostajalo. Da vlak nije došao tog trenutka, čovjek bi skočio i pozvao druge da mu pomognu s uhićenjem. Pitala se je li ustao - pokušala se sjetiti je li vidjela da se pomaknuo. Pitala se je li teško ozlijeđen. Izađe napolje. Platforma je bila osvijetljena, ali pusta. Priđe rubu i pogleda dolje, pomalo uplašeno. Tamo nije bilo nikoga. Bilo joj je drago što se natjerala da provjeri, jer inače bi je strašne misli progonile u snovima. Čak i ovako, bila je toliko uplašena da je osjećala da ne može krenuti kući cestom, koja je stvarno izgledala pusto i mračno dok ju je gledala iz osvjetljene postaje. Pričekat će da naiđe vlak koji ide prema gradu i ukrcati se na njega. Ali što ako je Leonards prepozna kao Frederickovu pratilju! Ona se ogleda oko sebe, pa uđe u ured kako bi kupila kartu. Neki željeznički službenici stajali su tamo i glasno razgovarali jedni s drugima. "Dakle, Leonards je opet pio!" reče jedan od njih, očito glavni. "Ovoga puta trebat će mu sav utjecaj kojim se toliko hvali da bi zadržao posao." "Gdje je?" upita drugi čovjek, dok je Margaret, okrenuta njima leđima, drhtavim prstima vadila sitan novac. Nije se usudila okrenuti dok nije čula odgovor na ovo pitanje. "Ne znam. Došao je prije manje od pet minuta i ispričao neku dugu priču o tome kako je pao. Pritom je strašno psovao. Htio je od mene posuditi nešto novaca da sljedećim vlakom otputuje u London. Obećavao mi je svašta, ali imao sam posla i nisam ga mogao slušati. Rekao sam mu da ide svojim poslom, i otišao je kroz ulazna vrata." "Kladim se da je u najbližoj krčmi", reče prvi čovjek. "I tvoj novac otišao bi tamo, da si bio toliko glup da mu ga posudiš." "Možeš misliti! Znao sam ja što znači taj njegov London. Nikada mi nije vratio onih pet šilinga..." Oni nastave s razgovorom. Margaret je sada sa strahom čekala sljedeći vlak. Opet se sakrila u ženskoj čekaonici, umišljajući da je svaki korak koji je čula Leonardsov, da je svaki hvalisavi glas njegov. No, nitko joj nije prišao prije dolaska vlaka. Nosač joj je ljubazno pomogao da se ukrca na vlak. Nije se usudila pogledati ga u lice sve dok vlak nije krenuo, a tada je vidjela da to nije Leonards.

196

33. POGLAVLJE MIR "Spavaj, ljubavi moja, u svojoj postelji hladnoj I nek' te nitko ne uznemiri! Posljednji puta želim ti laku noć - probudit se nećeš Dok i mene ne snađe sudba tvoja." DR. KING

Dom se činio neobično mirnim nakon svih proživljenih strahova i lomova. Otac se pobrinuo da osvježenje bude spremno kad se Margaret vrati, a zatim je sjeo u svoj naslonjač i pao u jedan od svojih budnih snova. Gđa Dixon je pozvala Mary Higgins da je prekori i uputi u njezine poslove u kuhinji, a njezin prijekor nije bio ništa manje energičan zato što je izrečen ljutitim šaptom. Smatrala je nepriličnim govoriti glasno dok u kući leži pokojnica. Margaret je odlučila ne spomenuti ocu zastrašujući susret. Nije bilo svrhe pričati o tome - završilo je dobro, i jedino čega se bojala bilo je da Leonards na neki način ne posudi dovoljno novca da krene za Frederickom u London i ulovi ga tamo. No, izgledi da takav plan upali bili su vrlo mali, i Margaret je odlučila ne mučiti samu sebe razmišljajući o onome što nije mogla nikako spriječiti. Frederick je bio oprezan koliko je mogao biti, a za dan-dva bit će na sigurnom, izvan Engleske. "Pretpostavljam da ćemo sutra dobiti vijest od gospodina Bella", reče Mararet. "Da", odvrati njezin otac, "i ja tako mislim." "Ako može doći, bit će ovdje do sutra navečer, rekla bih." "Ako ne može, zamolit ću gospodina Thorntona da pođe sa mnom na sprovod. Ne mogu ići sam. Potpuno bih se slomio." "Ne traži to od gospodina Thorntona, tata. Ja ću poći s tobom", reče Margaret nestrpljivo. "Ti! Draga moja, žene obično ne idu na sprovode." "Ne, zato što se ne mogu kontrolirati. Žene naše klase ne idu, jer nemaju kontrolu nad osjećajima, a stid ih je pokazati osjećaje. Siromašne žene idu na sprovode, i ne mare hoće li tko vidjeti kako ih je svladala bol. Obećavam ti, tata, ako mi dozvoliš da pođem, neću ti stvarati probleme. Nemoj povesti stranca, a mene ostaviti. Dragi tata, ako gospodin Bell ne može doći, ići ću ja. Ako dođe, neću te nagovarati." G. Bell nije mogao doći, jer je imao kostobolju. Njegovo pismo bilo je vrlo osjećajno, i iskazao je iskreno žaljenje što ne može doći. Nadao se da će ih uskoro posjetiti, ako ga žele primiti. Morao je baciti pogled na svoju imovinu u Miltonu, a njegov agent pismom mu je 197

poručio da je njegova nazočnost obvezna, inače bi izbjegavao približavanje Miltonu što je moguće dulje. Jedino što mu je sada ublaživalo pomisao na obvezni posjet bilo je to što će moći vidjeti svojeg starog prijatelja, a možda ga i utješiti. Margaret je jedva jedvice uspjela uvjeriti oca da ne zove g. Thorntona. Osjećala je neopisivu odbojnost prema tom koraku. Noć prije pogreba, dobila je dostojanstvenu poruku od gđe Thornton, u kojoj ju je obavještavala da će, prema želji njezinog sina, njihove kočije doći na sprovod, ukoliko se obitelj slaže s time. Margaret dobaci poruku svojem ocu. "Nemojmo prihvatiti", rekla je. "Pođimo sami - ti i ja, tata. Oni ne mare za nas, inače bi ponudio da dođe osobno, i ne bi predlagao da pošalje prazne kočije." "Mislio sam da se jako protiviš njegovom dolasku, Margaret", reče g. Hale pomalo iznenađeno. "I protivim se. Uopće ne želim da dođe, a osobito mi se ne sviđa ideja da ga mi pozivamo. No, ovo mi se čini kao izrugivanje žalovanju kakvo od njega nisam očekivala." Ona iznenadi oca briznuvši u plač. Svoju je bol toliko potiskivala, toliko je mislila na druge, bila je toliko nježna i strpljiva u svemu, da nije mogao razumjeti njezinu večerašnju nestrpljivost. Činila se uznemirenom i uplašenom. Sva nježnost koju joj je otac sada upućivao samo ju je još više tjerala na plač. Provela je tako tešku noć da nije bila spremna za dodatni strah koji joj je izazvalo pismo koje je primila od Fredericka. G. Lennox je bio van grada. Njegov službenik rekao je da će se vratiti najkasnije do sljedećeg utorka, a možda već i u ponedjeljak. Nakon kraćeg promišljanja, Frederick je odlučio ostati u Londonu dan ili dva dulje. Pomislio je i na to da se vrati u Milton - iskušenje je bilo snažno - ali kad se sjetio da je g. Bell u posjeti ocu, i straha koji je proživio u posljednjim trenucima na željezničkoj postaji, odlučio je ostati u Londonu. Uvjeravao je Margaret da će biti vrlo oprezan i paziti na to ne prati li ga Leonards. Margaret je bila sretna što je primila ovo pismo dok je njezin otac bio u majčinoj sobi. Da je bio nazočan, zamolio bi je da mu pročita pismo na glas, i ono bi ga toliko uznemirilo da ga više ne bi mogla smiriti. Nije stvar bila samo u spoznaji, koja ju je ispunila tjeskobom, da će Frederick ostati u Londonu, već se spominjalo i prepoznavanje u Miltonu i mogućnost potjere, od čega je i nju uhvatio strah, a kako bi tek utjecalo na njezinog oca? Mnogo puta Margaret se pokajala zbog toga što je predložila plan savjetovanja s g. Lennoxom. U tom trenutku činilo joj se da će ga to zadržati vrlo malo, tek malo povećati izglede da ga netko prepozna. No, sve što se dogodilo nakon toga pokazalo joj je koliko je to bilo loše. Margaret se borila protiv tog kajanja zbog stvari koje nije mogla ispraviti, tog prijekora same sebe zbog toga što je rekla nešto što joj se tada činilo mudrim, a za što su kasniji događaji pokazali da je bilo glupo. No, njezin je otac bio previše utučen i previše iscrpljen da bi se uspješno izborio protiv toga - sve te stvari natjerale bi ga da poklekne u žaljenju zbog nečega što se nije moglo ispraviti. Margaret je prizvala u pomoć sve svoje snage. Činilo se da je otac zaboravio da tijekom jutra trebaju očekivati Frederickovo pismo. Bio je obuzet samo jednom pomišlju - da će posljednji vidljivi znak nazočnosti njegove supruge ubrzo odnijeti od njega, skloniti mu ga s vida. Drhtao je dok je pogrebnik namještao pokrivke. Tužno je gledao Margaret, i kad je bio gotov, krenuo je prema njoj teturajući, i promrmljao: "Moli za mene, Margaret. Nemam više snage. Ne mogu moliti. Predajem je zato što moram. Pokušat ću to izdržati, stvarno ću pokušati. Znam da je to volja Božja. Ali ne mogu shvatiti zašto je umrla. Moli za mene, Margaret, da imam dovoljno vjere za molitvu. U velikom sam jadu, dijete moje." Margaret je u kočiji sjedila pokraj njega, gotovo ga držeći u naručju, ponavljajući sve plemenite stihove utjehe, ili riječi vjere i prepuštanja kojih se mogla sjetiti. Glas joj nije zadrhtao, i sama je crpila snagu iz ovoga. Otac je pomicao usne, ponavljajući dobro poznate 198

riječi za njom. Bilo je strašno vidjeti strpljivo nastojanje da postigne prepuštanje koje nije imao snage pustiti u svoje srce i učiniti ga dijelom sebe. Margaretina hrabrost i snaga gotovo su popustili kad joj je gđa Dixon laganim pokretom ruke skrenula pažnju na Nicholasa Higginsa i njegovu kćer, koji su stajali malo podalje, ali duboko uronjeni u ceremoniju. Nicholas je nosio svoju uobičajenu radničku odjeću, ali na šešir je ušio komad crnog materijala - znak žaljenja koji nije imao na sprovodu svoje kćeri Bessy. No, g. Hale nije vidio ništa od toga. Nastavio je ponavljati sam sebi, mehanički, pogrebno slovo koje je čitao svećenik. Uzdahnuo je dvaput ili triput nakon što je završilo. Tada je položio šaku na Margaretinu ruku, moleći je bez riječi da ga povede, kao da je slijepac, a ona njegov vjerni vodič. Gđa Dixon je jecala na glas. Pokrila je lice rupčićem, toliko uronjena u svoju bol da nije primijetila kako se mnoštvo, koje uvijek privuku takvi događaji, razilazi, sve dok joj se nije obratio netko tko je stajao pokraj nje. Bio je to g. Thornton. I on je bio tu cijelo vrijeme, i stajao je pognute glave iza skupine ljudi, tako da ga zapravo nitko nije prepoznao. "Oprostite - možete li mi reći kako je gospodin Hale? I gospođica Hale? Volio bih znati kako su." "Naravno, gospodine. Onako su kako biste mogli očekivati. Gospodin je strašno utučen. Gospođica Hale drži se bolje no što bi se reklo." G. Thornton bi radije čuo da i ona žaluje na uobičajen način. Prije svega, u njemu je bilo dovoljno sebičnosti da uživa u pomisli kako bi je njegova ljubav mogla utješiti. Taj je osjećaj bio nalik čudnom zadovoljstvu koje majka osjeća u svojem srcu kada prigrli k sebi dojenče koje u svemu ovisi o njoj. No, ta ugodna vizija onoga što je moglo biti - u što bi se on još prije nekoliko dana upustio, usprkos Margaretinom odbijanju - sada je bila bolno narušena prisjećanjem na prizor koji je ugledao kod postaje Outwood. Riječi "bolno narušena" nisu dovoljno snažne da opišu njegove osjećaje. Progonilo ga je sjećanje na naočitog mladića s kojim je stajala u položaju tako povjerljive bliskosti - to sjećanje prostrujalo je kroz njega poput agonije, dok nije stisnuo šake kako bi potisnuo bol. U to kasno doba, tako daleko od kuće! Uz krajnji je moralni napor uspio oživjeti svoje povjerenje - dotad besprijekorno - u Margaretino čisto i netaknuto djevičanstvo. Čim bi se prestao truditi, to bi povjerenje zamrlo i izgubilo snagu, i svakojake bi divlje maštarije stale progoniti jedna drugu poput snova u njegovom umu. Bila je to još jedna sitna potvrda koja ga je grizla - "Drži se bolje no što bi se reklo" - pri takvoj boli. Dakle, imala je nešto čemu se mogla nadati, i to je bilo tako vedro da je čak i usprkos njezinoj osjećajnoj naravi uspjelo rasvijetliti mračne sate kćeri koja je ostala bez majke. Da, znao je kako ona može voljeti - ne bi je ni zavolio da nije dobio instinktivan uvid u tu sposobnost koja je bila u njoj. Njezina duša koračat će u veličanstvenoj sunčevoj svjetlosti kad bi neki čovjek bio vrijedan toga da svojom ljubavlju zasluži njezinu. Čak i u svojem žalovanju, bit će spokojna, pronašavši utočište u njegovom suosjećanju. Njegovom suosjećanju! Čijem? Tog drugog čovjeka. A ta je činjenica bila dovoljna da se blijedo, ozbiljno lice g. Thorntona još više uozbilji i smrkne na odgovor gđe Dixon. "Pretpostavljam da bih mogao doći u posjet", reče on hladno. "Mislim, gospodinu Haleu. On će me možda primiti prekosutra ili tako nešto." Govorio je kao da mu te riječi nisu ništa značile, ali nije bilo tako. Usprkos svojoj boli, žudio je za tim da se vidi s osobom koja ih je izrekla. Iako je povremeno mrzio Margaret, kad god bi pomislio na njezin blagi, poznati lik i sve okolnosti u kojima ju je susretao, imao je neutaživu želju da obnovi njezinu sliku u svojem umu - žudio je za samim dahom koji je izdisala. Nalazio se u Haribdi strasti, i morao se vrtjeti i vrtjeti u krug, sve bliže i bliže fatalnom središtu. 199

"Rekla bih da će vas gazda primiti, gospodine. Bilo mu je veoma žao što vas je odbio neki dan, ali okolnosti nisu bile povoljne." Iz nekog razloga, gđa Dixon nikada nije spomenula Margaret taj razgovor s g. Thorntonom. Mogla je to biti samo obična slučajnost, ali zbilo se tako da Margaret nikada nije čula da je on bio nazočan na pogrebu njezine sirote majke.

200

34. POGLAVLJE LAŽ I ISTINA "Istina te neće iznevjeriti nikada! Makar ti brod upao u oluju, I makar mu se raspala svaka daska, Istina će te nositi dalje, zauvijek!" ANON.

Margaret je predstavljalo strašan napor da se drži "bolje nego očekivano". Ponekad bi joj se učinilo da mora popustiti i zaplakati od boli, kad bi je iznenada prožela oštra bol spoznaje da više nema majku, čak i tijekom naizgled vedrih razgovora s ocem. Osjećala je veliku nelagodu i u vezi Fredericka. U nedjelju pošta nije radila, pa nisu dobili pismo iz Londona. U utorak, Margaret se iznenadila i obeshrabrila otkrivši da još uvijek nema pisma. Nije znala njegove planove, a njezinog oca ta je neizvjesnost bacala u jad. To mu je narušilo novonastalu naviku da sjedi u naslonjaču po pola dana. Sada je neprekidno koračao amo tamo po sobi, zatim bi izašao iz sobe, mogla ga je čuti kako na vrhu stubišta otvara i zatvara vrata spavaonice, bez nekog vidljivog razloga. Pokušala ga je smiriti čitajući na glas, ali bilo je jasno da je ne može dugo slušati. Koliko je tada bila zahvalna što je zadržala za sebe dodatni razlog za strah - njihov susret s Leonardsom. Bila je zahvalna i kad je čula da je došao g. Thornton. Njegov posjet prisilit će oca da skrene misli na drugo. Prišao je ravno njezinom ocu, uhvatio mu ruke i stisnuo ih bez riječi, držeći ih nekoliko trenutaka, tijekom kojih je svojim licem, svojim očima, svojim pogledom izrazio dublje suosjećanje no što se moglo izreći riječima. Zatim se okrene prema Margaret. Nije izgledala kao da se drži "bolje nego očekivano". Njezina veličanstvena ljepota bila je narušena bdijenjem i mnogim isplakanim suzama. Na licu joj je bio izraz nježne, strpljive tuge zapravo, prave patnje. Namjeravao ju je pozdraviti samo promišljenom hladnoćom, ali i protiv svoje volje morao joj je prići, dok je stajala malo po strani, uplašena njegovim nepredvidljivim držanjem u posljednje vrijeme, i izreći joj nekoliko formalnih riječi sućuti tako blagim glasom da su joj se oči ispunile suzama. Ona se okrene kako bi prikrila svoje osjećaje. Dohvatila je svoje pletivo i sjela vrlo tiho i mirno. Srce g. Thorntona udaralo je snažno i brzo, i na trenutak je potpuno zaboravio postaju Outwood. Pokušao je razgovarati s g. Haleom. Njegova nazočnost uvijek je g. Haleu predstavljala svojevrsno zadovoljstvo, budući da je zbog svoje moći i odlučnosti predstavljao sigurnu luku, a sada mu je osobito koristila, što je Margaret primijetila. Gđa Dixon dođe na vrata i reče: "Gospođice Hale, traži vas netko."

201

Držanje gđe Dixon bilo je tako nervozno da Margaret protrne. Nešto se dogodilo Fredu. U to nije sumnjala. Bilo je dobro što su njezin otac i g. Thornton tako uronjeni u svoj razgovor. "Što je bilo, Dixon?" upita Margaret čim je zatvorila vrata primaće sobe. "Dođite ovamo, gospođice", reče gđa Dixon, otvarajući vrata sobe koja je bila spavaonica gđe Hale, a sada Margaretina, jer njezin je otac odbijao spavati tamo nakon smrti supruge. "Nije ništa, gospođice", reče gđa Dixon, zagrcnuvši se. "Samo policijski inspektor. Želi vas vidjeti, gospođice. Ali rekla bih da nije ništa važno." "Je li se raspitivao o..." upita Margaret gotovo nečujno. "Ne, gospođice, nije se raspitivao ni o čemu. Samo je pitao živite li ovdje, i može li razgovarati s vama. Martha je pošla do vrata i pustila ga, a zatim ga je odvela u gospodinovu sobu. I ja sam razgovarala s njim, nadajući se da će to biti dovoljno, ali ne - želi vas, gospođice." Margaret nije progovarala sve dok nije uhvatila kvaku vrata radne sobe. Tada se okrene i reče: "Pobrini se da tata ne siđe dolje. Gospodin Thornton je s njim." Kad je ušla, inspektora gotovo uplaši njezino nadmeno držanje. Na njezinom se licu vidjelo nekakvo nezadovoljstvo, ali zbog načina na koji ga je kontrolirala i sputavala činilo se da je ispunjava svojevrstan uznositi prijezir. Nije izražavala nikakvo iznenađenje niti znatiželju. Stajala je, čekajući da joj objasni razlog svojeg posjeta. Nije postavila niti jedno pitanje. "Oprostite, gospođo, ali dužnost mi nalaže da vam postavim nekoliko jednostavnih pitanja. U bolnici je umro jedan čovjek od posljedica pada koji se dogodio na postaji Outwood, između pet i šest sati u četvrtak navečer, dvadeset i šestog ovog mjeseca. U tom trenutku činilo se da pad nema težih posljedica, ali liječnici su rekli da se pokazao fatalnim zbog neke unutarnje ozljede i zbog čovjekove sklonosti alkoholu." Zjenice velikih, tamnih očiju koje su zurile ravno u inspektorovo lice malo se rašire osim toga, nije bilo nikakve druge kretnje koje bi njegovo iskusno oko primijetilo. Njezine usne izgledale su punije nego inače, zbog toga što ih je stisnula prikrivajući tenziju, ali on nije znao kako inače izgledaju da bi mogao prepoznati ovu nehotičnu reakciju. Nije problijedjela niti uzdrhtala. Usredotočila je pogled na njega. Kad je zastao, ona reče, kao da ga potiče da nastavi sa svojom pričom: "Dakle, nastavite!" "Pretpostavlja se da će biti potrebna istraga; postoje neki dokazi da je udarac ili guranje koje je prouzročilo taj pad bio isprovociran čovjekovim drskim ponašanjem prema mladoj dami, koja je hodala s čovjekom koji je gurnuo preminulog s ruba platforme. To je vidio jedan čovjek na platformi, koji nije mnogo razmišljao o tome, jer se činilo da udarac nije imao nikakvih posljedica. Postoje i neke indicije koje kazuju da biste ta dama mogla biti vi, a u tom slučaju..." "Ja nisam bila tamo", reče Margaret, još uvijek ga promatrajući svojim bezizražajnim pogledom, nalik nesvjesnom pogledu mjesečarke. Inspektor se nakloni, ali ne progovori ni riječ. Dama koja je stajala pred njime nije pokazivala nikakav osjećaj, nikakav nervozni strah, nikakvu tjeskobu, nikakvu želju da okonča razgovor. Informacija koju je dobio bila je vrlo neodređena - jedan od nosača koji su trčali prema vlaku vidio je naguravanje na drugom kraju platforme u kojem su sudjelovali

202

Leonards i neki gospodin u pratnji dame, ali nije čuo nikakve zvukove, a prije no što je vlak ponovno krenuo dalje punom brzinom, gotovo ga je oborio s nogu bijesni, pripiti Leonards, koji je strašno proklinjao i psovao. Više nije razmišljao o tome sve dok inspektor nije iskopao ovu informaciju. Nakon što se dalje raspitao na postaji, upravitelj postaje rekao mu je da su u to vrijeme tamo bili mlada dama i gospodin - dama je bila izrazito lijepa - a neki pomoćni prodavač koji je u tom trenutku bio tamo rekao mu je da je to gđica Hale, koja živi u Cramptonu, i čija obitelj kupuje u njegovoj prodavaonici. Nije bilo sigurno da su ta dama i gospodin bili isti kao i oni koji su sudjelovali u sukobu, ali postojala je velika vjerojatnost. Sam Leonards, napola lud od bijesa i boli, otišao je potražiti utjehu u prvoj krčmi, a zaposleni konobari nisu slušali njegove pijane riječi. Međutim, sjetili su se da se trgnuo i prokleo sebe što se nije prije sjetio električnog telegrafa, iz nekog samo njemu poznatog razloga. Vjerovali su da je napustio krčmu s namjerom da pođe tamo. Na putu tamo svladala ga je bol ili piće, i legao je na cestu, gdje ga je policija pronašla i odvela u bolnicu. Tamo se nije dovoljno osvijestio da bi dao jasan opis svojeg pada, iako je jednom ili dvaput dovoljno povratio svijest da policija pozove najbližeg magistrata, u nadi da će od umirućeg čovjeka saznati nešto o uzroku njegove smrti. No, kad je magistrat došao, on je buncao o plovidbi morem, i miješao je imena kapetana i poručnika sa svojim kolegama nosačima sa željezničke postaje. Posljednjim riječima uputio je kletvu "cornwallskom triku" koji ga je učinio siromašnijim za stotinu funti koje je trebao dobiti. Inspektor je razmišljao o svemu tome - o nejasnim dokazima koji su ukazivali na to da je Margaret bila na postaji, i o nepokolebljivom, mirnom načinu na koji je zanijekala tu pretpostavku. Stajala je očekujući njegove slijedeće riječi, naizgled savršeno pribrana. "Dakle, gospođo, vi niječete da ste bili u pratnji gospodina koji je udario ili gurnuo tog jadnog čovjeka, uzrokujući njegovu smrt?" Brza, oštra bol prostruji Margaretinim mozgom. "O, Bože, samo da znam da je Frederick na sigurnom!" Bolji poznavatelj ljudi možda bi zapazio trenutnu bol u njezinim velikim, tužnim očima, poput nekog stvorenja stjeranog u kut. No, iako je inspektor bio pažljiv promatrač, nije bio vrlo dobar poznavatelj ljudi. Ipak, malo ga je začudio oblik odgovora, koji je zvučao poput mehaničkog ponavljanja njezinog prvog odgovora - nije ga nimalo izmijenila niti modificirala u odnosu na posljednje pitanje. "Ja nisam bila tamo", reče ona polako i teško. Cijelo to vrijeme netremice ga je gledala istim staklastim, sanjivim pogledom. Ovo tupo ponavljanje njezinog nijekanja opet je izazvalo njegovu sumnju. Činilo se kao da je bila prisiljena izreći jednu neistinu, ali zatim nije imala snage mijenjati je. Vrlo polako pospremi on svoj notes s bilješkama, a zatim podigne pogled: bila je nepomična poput neke velike egipatske statue. "Nadam se da me nećete smatrati drskim ako kažem da ću vas možda opet posjetiti. Možda ću od vas tražiti da dođete i dokažete mi alibi, ako moji svjedoci" (iako ju je prepoznao samo jedan čovjek) "ustraju u naglašavanju vaše nazočnosti u tom nesretnom događaju." On je oštro pogleda - još je uvijek bila savršeno mirna: nije promijenila boju, nije bilo sjene krivnje na njezinom ponosnom licu. Učinilo mu se da je namignula - ali nije poznavao Margaret Hale. Njezino kraljevsko držanje malo ga je postidjelo. Jamačno je došlo do zamjene identiteta. Stoga nastavi: "Vrlo je malo vjerojatno da ću morati učiniti nešto takvo. Nadam se da ćete mi oprostiti što obavljam svoju dužnost, iako se to može činiti drskim i nepriličnim." Margaret se nakloni kad je krenuo prema vratima. Usne su joj bile suhe i ukočene. Nije mogla izgovoriti čak niti uobičajene riječi rastanka. No, iznenada, ona krene naprijed i otvori 203

vrata radne sobe, te ga isprati do ulaznih vrata kuće, koje je širom otvorila. Promatrala ga je istim tupim, usredotočenim pogledom, sve dok nije izašao iz kuće. Zatvorila je vrata za njim i krenula prema radnoj sobi. Tada se okrene, kao da je pokreće nekakav impuls, i zaključa vrata. Zatim uđe u radnu sobu, zastane, zatetura naprijed, opet zastane, zaljulja se, pa izgubi svijest i sruši se na pod.

204

35. POGLAVLJE ISPAŠTANJE "Ne postoji tako lukava spletka Koja ne bi izašla na svjetlo dana."

G. Thornton je sjedio i sjedio. Osjećao je da njegova nazočnost predstavlja zadovoljstvo g. Haleu, i dirnula ga je napola izrečena tužna molba da ostane još malo dulje - žalosno. "Nemojte još poći", što je njegov prijatelj izgovarao s vremena na vrijeme. Čudio se što se Margaret ne vraća, ali nije ostao zato da bi vidio nju. Punih sat vremena, u nazočnosti čovjeka koji je tako duboko proživljavao prolaznost ovog svijeta, bio je razuman i kontrolirao se. Bio je duboko zainteresiran za ono što je govorio njezin otac: "O smrti, i teškom snu, i o mozgu koji je otupio." Bilo je zanimljivo kako je nazočnost g. Thorntona mogla nagnati g. Halea da otkrije tajne misli koje je skrivao čak i od Margaret. Nije znao leži li razlog za to u činjenici da je njezino suosjećanje bilo previše intenzivno da se bojao njezine reakcije, ili u činjenici da je njegov filozofski nastrojen um u to vrijeme bio ispunjen tolikim sumnjama koje su preklinjale da budu razriješene na siguran način, a znao je da bi ona ustuknula od takvih sumnji, pa čak i od njega, u čijoj su se glavi pojavile, tako da se bolje osjećao iznoseći g. Thorntonu sve misli i umišljaje i strahove koji su do sada bili okovani ledom u njegovom mozgu. G. Thornton je govorio vrlo malo, ali svaka rečenica koju bi izrekao pridonosila je visokom mišljenju koje je g. Hale imao o njemu, kao i osloncu kojeg je pronalazio u njemu. Kada bi zastao u izražavanju neke boli, g. Thornton bi završio rečenicu s dvije ili tri riječi, pokazujući koliko je duboko shvatio ono što je rečeno. Radilo se o nekoj sumnji, strahu, nesigurnosti koja je tražila spokoj ali ga, zaslijepljena suzama, nije pronalazila, i činilo se da je g. Thornton, umjesto da ga sve to prenerazi, i sam prošao kroz taj stadij razmišljanja; mogao je ukazati upravo na onu zraku svjetlosti koja će rasvijetliti to mračno mjesto. Iako je bio čovjek od akcije, uposlen velikom bitkom ovog svijeta, u srcu je, usprkos svojoj snažnoj samovolji, nosio religiju koja ga je vezivala s Bogom dublje no što je to g. Hale mogao i sanjati. Nikada više nisu razgovarali o tim stvarima, ali ovaj razgovor učinio ih je bliskima, povezao ih na način na koji ih neobavezni, općeniti razgovor o svetim stvarima nikada ne bi mogao. Kada su svi primljeni na nebesa, kako bi mogao postojati onaj Najsvetiji od Svetih? Cijelo je to vrijeme Margaret ležala mirna i blijeda poput smrti na podu radne sobe! Popustila je pod svojim teretom. Bio je to velik teret i nosila ga je dugo i bila je vrlo ponizna i strpljiva, sve dok je vjera nije napustila, i uzalud je vapila za pomoći. Na njezinom prelijepom čelu bila je vidljiva sva patnja koju je proživjela, iako nije bilo drugih znakova svijesti. Usta, koja su još malo prije bila čvrsto stisnuta u prkosu, sada su bila opuštena.

205

"E par che de la sua labbia si mova Uno spirto soave e pien d'amore, Chi va dicendo a l'anima: sospira!"14 Prvi simptom povratka u život bilo je treperenje usana - mali, nemušti, bezvučni pokušaj govora - ali oči su joj još bile sklopljene, a to treperenje umirilo se. Tada se Margaret osloni na trenutak na svoje slabašne ruke, pribere se i ustane. Češalj joj je ispao iz kose. Vodena intuitivnom željom da ukloni tragove svoje slabosti i uredi se, potražila ga je, iako je morala sjesti kako bi povratila snagu. Spuštene glave, ruku položenih jedna na drugu, pokušala se prisjetiti siline svojeg iskušenja, detalja koji su je ispunili tako neizdrživim strahom, ali nije mogla. Znala je samo dvije stvari - da je Frederick u opasnosti od progona i prepoznavanja u Londonu, ne samo kao krivac za ubojstvo iz nehata već i kao vođa pobune, što je bio veći grijeh, i da je ona lagala da bi ga spasila. Tješila ju je jedna činjenica: njezina laž spasila ga je, ako ništa drugo, time što je dobio na vremenu. Ako je inspektor posjeti i sutra, nakon što dobije pismo koje je željno iščekivala, a koje će je uvjeriti da joj je brat na sigurnom, svladat će stid i mirno pretrpjeti gorku kaznu - ona, uzvišena Margaret - priznajući, ako treba i u sudnici punoj ljudi, da je bila "pokvarena, i učinila to". No, ako dođe prije no što dobije vijest o Fredericku, ako se vrati za nekoliko sati, kao što joj je rekao umalo prijetećim tonom, onda će ponoviti svoju laž, iako nije znala kako bi sada mogla izreći te riječi, nakon ovih strašnih misli i samoprijekora. No, ponavljanjem laži dobit će na vremenu - vremenu za Fredericka. Trgnula se kad je u sobu ušla gđa Dixon, koja je upravo ispratila g. Thorntona. Jedva da je prošao deset koraka niz ulicu, kad se pokraj njega zaustavi omnibus u prolazu, i s njega siđe čovjek i priđe mu, pozdravivši ga dodirom šešira. Bio je to policijski inspektor. G. Thornton mu je sredio prvi posao u policiji, i s vremena na vrijeme slušao o napredovanju svojeg štićenika, ali nisu se često viđali, i u prvi mah g. Thornton nije ga se sjetio. "Zovem se Watson - George Watson, gospodine, kojem ste..." "Ah, da, sjećam se. Čujem da vam ide sjajno." "Da, gospodine. Trebao bih vam zahvaliti, gospodine. Ali sada želim biti toliko drzak da razgovaram s vama poslovno. Vjerujem da ste vi bili magistrat koji je došao zabilježiti izjavu jadnika koji je prošle večeri umro u bolnici." "Da", odvrati g. Thornton. "Otišao sam tamo i čuo nekakvo buncanje, za koje je bilježnik rekao da nije od neke koristi. Bojim se da je on bio običan pijanac, iako nema sumnje da je njegova smrt uzrokovana nekim nasilnim činom. Vjerujem da je jedna sluškinja moje majke bila zaručena za njega, i danas je jako žalosna. Što je s njim?" "Pa, gospodine, njegova je smrt na čudan način povezana s nekim iz kuće iz koje ste upravo izašli - vjerujem da je to kuća gospodina Halea." "Da!" reče g. Thornton, naglo se okrene i zagleda s iznenadnim interesom u inspektorovo lice. "Što je bilo?" 14

(tal.) I tako njene usne pokreće Duh blag i pun ljubavi Koji duši kaže: diši!

206

"Pa, gospodine, čini mi se da imamo prilično čvrste dokaze koji ukazuju na to da je gospodin koji je te večeri pratio gospođicu Hale na postaji Outwood isti čovjek koji je udario ili gurnuo Leonardsa s platforme, prouzročivši njegovu smrt. No, mlada dama zanijekala je da je bila tamo u to vrijeme." "Gospođica Hale zanijekala je da je bila tamo!" ponovi g. Thornton izmijenjenim glasom. "Recite mi, koje je to večeri bilo i u koje vrijeme?" "Oko šest sati navečer, u četvrtak, dvadeset i šestog ovog mjeseca." Koračali su dalje rame uz rame. Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Inspektor je prvi progovorio: "Vidite, gospodine, vjerojatno je da će mrtvozornik izdati nalog za istragu, a imam mladića koji je prilično siguran - barem je bio u početku, jer otkad je čuo da je mlada dama to zanijekala, kaže da se ne bi mogao zakleti - ali još je prilično siguran da je vidio gospođicu Hale na postaji, kako šeće s nekim gospodinom, ni pet minuta prije no što je jedan od nosača ugledao tuču koju je pripisao nekom Leonardsovom drskom postupku, ali koja je dovela do pada koji ga je usmrtio. Kad sam vas vidio kako izlazite iz te kuće, gospodine, pomislio sam da bih vas mogao pitati - vidite, slučajevi u kojima identitet nije utvrđen uvijek su nezgodni, a ne bi htio posumnjati u riječ ugledne mlade dame ako nemam čvrst dokaz koji kazuje suprotno." "A ona je zanijekala da je te večeri bila na postaji!" ponovi g. Thornton, tihim, mračnim glasom. "Da, gospodine, dvaput, najjasnije što je mogla. Rekao sam joj da ću je opet posjetiti, ali baš sam se vraćao s ispitivanja mladića koji je rekao da je vidio nju, kad sam vas ugledao i pomislio da vas upitam za savjet, i kao magistrata koji je bio uz Leonardsa na njegovoj samrtnoj postelji, i kao gospodina koji mi je sredio posao u policiji." "Učinili ste ispravno", reče g. Thornton. "Ne poduzimajte nikakve korake dok se opet ne vidimo." "Mladoj dami najavio sam da ću je opet posjetiti." "Uzet ću vam samo sat vremena. Sada je tri. Dođite u moje skladište u četiri." "Vrlo dobro, gospodine!" Oni se rastanu. G. Thornton požuri do svojeg skladišta, strogo zabrani svojim službenicima da puste bilo koga tko bi ga mogao prekidati, pa uđe u svoju privatnu sobu i zaključa se. Zatim se upusti u muke razmišljanja o svemu, sklapanja svih detalja. Kako ga je samo mogao zavarati spokoj u kojem se njezino suzno lice odražavalo prije samo dva sata, kad se sažalio na nju i zaboravio snažnu, nepovjerljivu ljubomoru koji je u njemu izazvao prizor nje i tog nepoznatog čovjeka, u to vrijeme, na takvom mjestu! Kako se netko tako čist mogao tako uniziti, spuštajući se s tako plemenite i dostojanstvene razine na kakvoj je ona bila? Ali je li zaista bila dostojanstvena? Mrzio je sebe zbog ideje koja mu je na trenutak pala na pamet, samo na trenutak, ali dok je bila tu, prožela ga je onom istom snagom privlačnosti prema njezinoj slici. A sada ova laž - mogao je samo misliti o kakvoj se strašnoj sramoti moralo raditi, jer, uostalom, provokacija pijanog čovjeka poput Leonardsa mogla je biti više nego dovoljna da opravda bilo koga tko bi istupio i opisao okolnosti događaja otvoreno i bez rezerve! Koliko je strašan morao biti strah koji bi iskrenu Margaret natjerao na laž? Gotovo da se sažalio na nju. Gdje li će sve to završiti? Nije mogla znati u što se upušta i što će se dogoditi bude li pokrenuta istraga i bude li mladić svjedočio. Iznenada se trgne. Ne smije biti nikakve istrage. Spasit će Margaret. Preuzet će odgovornost za sprečavanje istrage čiji bi 207

ishod, sudeći po nesigurnosti svjedočanstva liječnika (koje je načuo prošle večeri od dežurnog kirurga), mogao biti upitan, jer liječnici su otkrili uznapredovanu bolest unutrašnjih organa koja bi se uskoro pokazala fatalnom. Rekli su da je pad možda ubrzao smrt, ali je tome možda pridonijelo i kasnije pijanstvo i izlaganje hladnoći. Da je samo znao kako je Margaret umiješana u to, da je predvidio kako će morati ukaljati svoju čednost lažima, mogao ju je spasiti jednom riječju, jer pitanje hoće li biti istrage ili ne sinoć je bilo na vagi. Gđica Hale možda je voljela drugoga - možda je prema njemu bila nehajna, pa čak ga i prezirala - ali on će joj još jednom vjerno poslužiti, iako ona za to neće nikada saznati. Mogao ju je prezreti, ali nije htio izložiti javnoj sramoti ženu koju je nekada volio - a osramotila bi se da se zakune u laž pred javnim sudom, ili da otkrije svoje razloge iz kojih je više željela tamu nego svjetlost. G. Thornton je izgledao vrlo sivo i ozbiljno dok je izlazio pokraj svojih službenika. Nije ga bilo oko pola sata, a sada kad se vraćao izgledao je gotovo jednako, iako je uspješno obavio svoj zadatak. Napisao je dvije rečenice na komad papira, stavio ga u omotnicu i zapečatio je. Omotnicu zatim pruži jednom od službenika i reče: "Dogovorio sam s Watsonom - onim koji je radio na pakiranju u skladištu, pa je otišao u policiju - da me posjeti u četiri sata. Upravo sam sreo gospodina iz Liverpoola koji me želi vidjeti prije no što napusti grad. Pobrinite se da Watson dobije ovu poruku kada dođe." Poruka je sadržavala sljedeće riječi: "Istrage neće biti. Medicinski dokazi su nedovoljni da bi opravdali pokretanje istrage. Ne poduzimajte daljnje korake. Nisam razgovarao s mrtvozornikom, ali preuzimam odgovornost." "Pa", pomisli Watson, "to me oslobađa neugodnog posla. Niti jedan od mojih svjedoka nije bio siguran ni u što, osim mlade žene - ona je bila dovoljno jasna i glasna. Nosač s postaje vidio je tuču, ali kad je otkrio da bi zbog toga možda morao svjedočiti, rekao je da možda nije bila riječ o tuči, nego o laganom naguravanju, i da je Leonards možda i sam skočio s platforme. Nije mogao biti siguran. A Jennings, prodavačev pomoćnik, pa on nije bio tako loš, ali sumnjam da bih ga mogao navesti da prisegne nakon što je čuo da je gospođica Hale zanijekala to što je rekao. Bio bi to problematičan slučaj bez zadovoljštine. Sada moram poći i reći im da ih neću trebati." Te večeri ponovo je došao u posjet g. Haleu. Otac i gđa Dixon željeli su uvjeriti Margaret da pođe u krevet, ali niti jedno od njih nije znalo razloge njezinog odbijanja da to učini. Gđa Dixon saznala je dio istine - ali samo dio. Margaret nije željela reći nikome što je rekla, i nije otkrila fatalne posljedice Leonardsovog pada s platforme. Tako se znatiželja gđe Dixon pridružila njezinoj lojalnosti u poticanju Margaret da pođe na počinak, jer prema njezinom izgledu, dok je ležala na sofi, bilo je posve jasno da joj je počinak potreban. Nije govorila osim kad bi joj se netko obratio, pokušavala se nasmiješiti kao odgovor očevim uplašenim pogledima i blagim riječima interesa, no umjesto osmijeha, blijede bi joj usne ispustile samo uzdah. Otac se osjećao toliko jadno i nelagodno da je ona napokon pristala poći u svoju sobu i pripremiti se za spavanje. Ionako je gotovo odustala od pomisli da će inspektor ponovno doći te večeri, budući da je prošlo devet sati. Stajala je pokraj oca, držeći se za naslon njegovog stolca. "Hoćeš li uskoro poći na spavanje, tata? Nemoj sjediti sam!"

208

Nije čula što joj je odgovorio, jer su se riječi izgubile u daleko tišem zvuku koji se kroz njezin strah pojačao i ispunio joj mozak. Začulo se tiho zvono na ulaznim vratima. Ona poljubi oca i spusti se niz stube, brzim kretnjama za koje je još prije minute nitko ne bi smatrao sposobnom. Tamo zaustavi gđu Dixon. "Ne idite, ja ću otvoriti vrata. Znam da je to on - mogu, moram to učiniti sama." "Kako želite, gospođice!" reče gđa Dixon razdraženo, ali trenutak kasnije, doda: "Ali niste u stanju to učiniti. Više ste mrtvi nego živi." "Jesam li?" upita Margaret okrenuvši se, pa je pogleda očima obasjanim čudnim plamenom. Obrazi su joj bili rumeni, iako su joj usne još uvijek bile suhe i blijede. Ona otvori vrata inspektoru i doprati ga do radne sobe. Položila je svijeću na stol i pažljivo je ugasila. Zatim se okrene prema njemu. "Kasnite!" reče ona. "Dakle?" Zadržala je dah očekujući odgovor. "Žao mi je što sam vam zadao nepotrebne probleme, gospođice, jer na kraju su odustali od istrage. Imao sam drugog posla i morao se sastati s drugim ljudima, inače bih došao prije." "Onda je gotovo", reče Margaret. "Nema daljnje istrage." "Vjerujem da imam poruku gospodina Thorntona sa sobom", reče inspektor pretražujući po svojem notesu. "Gospodina Thorntona!" reče Margaret. "Da, on je magistrat - ah! Tu je." Nije vidjela dovoljno dobro da bi je pročitala, iako je stajala u blizini svijeće. Riječi su joj plivale pred očima, ali držala je poruku u ruci, i promatrala je kao da je pažljivo proučava. "Siguran sam, gospođice, da vam je veliki teret pao sa srca. Vidite, dokazi su bili toliko nesigurni da nije bilo sigurno je li čovjek uopće dobio udarac, a kad bi se u tako složenom slučaju postavilo pitanje identiteta, kao što sam rekao gospodinu Thorntonu..." "Gospodinu Thorntonu!" ponovi Margaret. "Sreo sam ga jutros, kad je izlazio iz ove kuće. Budući da mi je on stari prijatelj, osim što je magistrat koji je sinoć posjetio Leonardsa, bio sam slobodan ispričati mu svoj problem." Margaret duboko uzdahne. Nije željela više slušati. Bojala se onoga što je čula i onoga što je mogla čuti. Željela je da ovaj čovjek ode. Prisilila se da progovori. "Hvala vam što se me posjetili. Vrlo je kasno. Rekla bih da je prošlo deset. Oh! Evo poruke!" nastavi ona, iznenada shvativši značenje ruke ispružene prema njoj. On je spremao poroku, kad je rekla: "Rukopis je neuredan, nisam mogla pročitati poruku - hoćete li mi je pročitati?" On je pročita na glas. "Hvala vam. Rekli ste gospodinu Thorntonu da nisam bila tamo?" "Oh, naravno, gospođice. Sada mi je žao što sam postupao na temelju informacija koje se čine pogrešnima. Mladić je u početku bio tako siguran, a sada kaže da je cijelo vrijeme sumnjao, i da se nada da vas njegova pogreška nije toliko naljutila da izgubi kupca. Laku noć, gospođice." "Laku noć." Ona zvoncem pozove gđu Dixon da ga isprati. Kad se gđa Dixon vraćala kroz hodnik, Margaret brzo prođe pokraj nje. 209

"Sve je u redu!" reče ona ne gledajući gđu Dixon. Prije no što joj je žena mogla postaviti daljnja pitanja, ona pojuri uza stube, uđe u svoju spavaonicu i zabrtvi vrata. Baci se u krevet potpuno odjevena. Bila je previše iscrpljena da bi mogla razmišljati. Prošlo je pola sata ili više prije no što je neugoda zgrčenog položaja i hladnoće prevladala veliki umor i natjerala je da pokrene svoje utrnule udove. Zatim se počela prisjećati, razmišljati, čuditi se. Prva misao koja joj je pala na pamet bila je da je sva ta mučna uzbuna zbog Fredericka gotova, i da je napetost prošla. Sljedeća misao bila je pokušaj da se prisjeti svake inspektorove riječi koja se odnosila na g. Thorntona. Kada ga je vidio? Što je ovaj rekao? Što je učinio? Koje riječi je napisao u poruci? Dok se nije uspjela prisjetiti i najmanjeg detalja kojeg je upotrijebio u poruci, njezin um odbijao je krenuti dalje. No, sljedeći zaključak bio je vrlo jasan: g. Thornton ju je vidio u blizini postaje Outwood te fatalne večeri u četvrtak, a saznao je za njezino nijekanje da je bila tamo. U njegovim je očima bila lažac. I bila je lažac. No, nije pomišljala na pokoru pred Bogom - ništa osim kaosa i mraka nije okruživalo tu jednu činjenicu da se unizila u očima g. Thorntona. Nije ni pokušavala smisliti kakav izgovor, čak ni za sebe. To nije imalo veze s g. Thorntonom. Nije ni sanjala da bi on, ili netko drugi, mogao pronaći razlog za sumnju u nešto što je bilo tako prirodno kao to da je pratila brata. No, on je znao ono što je stvarno lažno i pogrešno, i imao je pravo da joj sudi. "Oh, Frederick, Frederick!" zaplače ona, "što li sam žrtvovala zbog tebe!" Čak i dok je tonula u san, misli su joj bile prisiljene vrtjeti se u istom krugu, popraćene uvećanim, monstruoznim osjećajem boli. Kad se probudila, s vedrinom jutra na pamet joj padne još jedna ideja. G. Thornton je saznao da je lagala prije no što je pošao mrtvozorniku. To je značilo da je možda to učinio kako bi je poštedio ponavljanja nijekanja. No, ona potisne tu ideju u stranu dječjom hirovitošću. Ako je zaista bilo tako, nije osjećala zahvalnost prema njemu, jer to je samo pokazivalo koliko je bio svjestan toga da se već osramotila, i prije no što je poduzeo neželjeni korak da je poštedi daljnjeg iskušenja iskrenosti, na kojem se već iskazala u tako lošem svjetlu. Bila bi spremna proći kroz cijelo suđenje - osudila bi sebe da spasi Fredericka, bolje reći, oca - mnogo radije no što bi poželjela da g. Thornton sazna činjenice koje su ga navele da se umiješa i spasi je. Kakav ga je usud doveo u kontakt s inspektorom? Zašto je baš on bio magistrat poslan da zabilježi Leonardsovo svjedočanstvo? Što mu je Leonards rekao? Koliko toga je bilo razumljivo g. Thorntonu, koji je već mogao saznati za stare optužbe protiv Fredericka od njihovog zajedničkog prijatelja, g. Bella? Ako je tako, mogao je nastojati spasiti sina, koji je prkosio zakonu da bi bio uz majčinu samrtnu postelju. Ako je tako, mogla je osjetiti zahvalnost - no ne ukoliko je njegovo miješanje bilo potaknuto prijezirom. Oh, ako je itko imao opravdani razlog da osjeća prijezir prema njoj, bio je to g. Thornton, na koga je sve do sada gledala sa svojih imaginarnih visina! Iznenada se našla pod njegovim nogama, i taj ju je pad neobično uznemirio. Ustuknula je od toga da slijedi premise do zaključka i tako sebi prizna koliko joj je bilo važno njegovo poštovanje i dobro mišljenje. Kad god bi joj se ta pomisao pojavila na kraju duge avenije misli, skrenula bi s tog puta - nije željela vjerovati u nju. Bilo je već kasnije no što je pretpostavila, jer prethodne je večeri bila previše uzbuđena da bi se sjetila naviti sat. G. Hale je naložio da je ne uznemiruju i ne bude u uobičajeno vrijeme. Napokon, vrata se oprezno otvore i gđa Dixon pomoli glavu u sobu. Kad je vidjela da je Margaret budna, priđe joj držeći pismo. "Evo nečeg što će vam koristiti, gospođice. Pismo od gazde Fredericka." "Hvala ti, Dixon. Kako je kasno!" Govorila je vrlo umornim glasom, i zamolila gđu Dixon da odloži pismo na krevet, i nije podigla ruku da ga dohvati. 210

"Sigurna sam da želite doručak. Donijet ću vam ga za trenutak. Znam da je gospodin pripremio poslužavnik." Margaret ne odgovori, već je pusti da izađe. Osjećala je da mora biti sama kada otvori pismo. Prvo što joj je upalo u oči bio je datum od prije dva dana. Dakle, pisao im je kad je i obećao, i mogli su biti pošteđeni straha. No, pročitat će pismo i vidjeti. Bilo je napisano žurno, ali sadržaj je bio vrlo zadovoljavajući. Našao se s Henryjem Lennoxom, koji je dovoljno poznavao slučaj da najprije odmahne glavom i kaže mu da je učinio vrlo hrabru stvar vrativši se u Englesku pod takvom optužbom, koju su pokrenuli tako moćni krugovi. No, kad su počeli razgovarati o tome, g. Lennox je potvrdio da možda postoje izgledi za oslobađanje, ako bi mogao pronaći vjerodostojne svjedoke kojima bi dokazao svoje tvrdnje u tom bi mu se slučaju isplatilo da izađe pred sud, inače bi to za njega bio golem rizik. On će istražiti slučaj, dat će sve od sebe. "Primijetio sam", pisao je Frederick, "da se tvoj poznanik, mala moja sestrice, jako potrudio. Je li tako? Mnogo me ispitivao, to te uvjeravam. Izgleda kao oštrouman, inteligentan momak, a sudeći po broju službenika koje ima oko sebe i po zaposlenosti, ide mu jako dobro. No, možda su to samo odvjetnička posla. Upravo sam uhvatio brod koji isplovljava - odlazim za pet minuta. Možda se vratim u Englesku zbog ovoga, zato ne pričaj o mojem posjetu. Poslat ću ocu malo dobrog, starog serija, kakav ne možete kupiti u Engleskoj (imam ga u boci pred sobom!) Potrebno mu je nešto takvo. Prenesi mu moju ljubav, Bog ga blagoslovio. Siguran sam - evo mojih kočija. P.S. Kakav je to bio bijeg! Pazi da ne pričaš nikome o mojem dolasku - čak niti Shawovima." Margaret pogleda omotnicu: bila je označena s "kašnjenje". Pismo je vjerojatno povjerio nekom nemarnom konobaru, koji ga je zaboravio poslati. Oh, kakva li mreža slučajnosti stoji između nas i iskušenja! Frederick je bio siguran i napustio Englesku prije dvadeset, ne, trideset sati, a prije samo sedamnaest sati izrekla je laž kako bi spriječila potjeru, koja bi već tada bila uzaludna. Koliko je bila bezvjerna! Gdje je sada bio njezin ponosni moto: "Fais ce que dois, advienne que pourra?15" Da je barem imala hrabrosti izreći istinu u vezi sebe, odbivši im govoriti o Fredericku, koliko bi se bolje osjećala! Ne bi bila ponižena pred Bogom, jer nije imala povjerenja u Njega. Ne bi se unizila i postidjela pred g. Thorntonom. Ovdje ona prekori sebe, zadrhtavši od jada - uspoređivala je njegovo loše mišljenje o njoj s Božjim nezadovoljstvom. Kako to da je tako uporno razmišljala o njemu? Što je to moglo biti? Zašto je marila za ono što on misli o njoj, usprkos svojem ponosu, usprkos samoj sebi? Vjerovala je da bi mogla podnijeti osjećaj nezadovoljstva Svemoćnog, jer On je znao sve, i mogao pročitati njezino kajanje i čuti njezine krikove upomoć. Ali g. Thornton - zašto je drhtala i skrivala lice u jastuk? Kakav ju je to snažan osjećaj obuzeo? Ona iskoči iz kreveta i stane se dugo i usrdno moliti. Tješilo ju je što je tako otvorila srce. No, kad je opet promotrila svoju situaciju, otkrila je da je žalac još uvijek bio tamo - nije bila dovoljno dobra, dovoljno čista da bi bila nehajna prema lošem mišljenju svojeg bližnjeg, tako da je pomisao na to kako on gleda na nju s prijezirom stajala između nje i njezinog osjećaja da je učinila nešto loše. Ponijela je pismo ocu čim se odjenula. Aluzija na incident na željezničkoj postaji bila je tako sitna da ju je otac previdio, ne obraćajući pažnju na nju. Zaista, osim činjenice da je Frederick otplovio a da ga nije nitko otkrio ili posumnjao u njega, nije mnogo shvatio iz pisma, jer Margaretin blijedi izgled stvarao mu je toliku nelagodu. Cijelo vrijeme izgledala je kao da je na rubu suza. "Jako si izmučena, Margaret. Nije ni čudo. Ali sada mi moraš dozvoliti da te njegujem."

15

Fais ce que dois, advienne que pourra (franc.) - Čini što moraš, što god da se dogodi

211

Rekao joj je da legne na sofu i pošao po rubac da je pokrije. Njegova nježnost potakla joj je suze, i ona gorko zaplače. "Siroto dijete! Siroto dijete!" reče on, gledajući je s ljubavlju dok je ležala okrenuta licem prema zidu, podrhtavajući od jecaja. Nakon nekog vremena jecanje je prestalo, i ona se zapita kada će se usuditi olakšati si stvari tako što će ocu ispričati sve svoje probleme. No, bilo je više razloga protiv, nego u korist tome. Jedini je razlog bio da si ona olakša dušu. No, stvarni razlozi protiv toga bili su sljedeći: očev bi strah značajno porastao kad bi se Frederick zaista morao vratiti u Englesku; otac bi morao živjeti s činjenicom da je njegov sin prouzročio smrt čovjeka, iako je to učinio nehotice; ta spoznaja stalno bi mu se vraćala i progonila ga, u raznim oblicima pretjerivanja i iskrivljavanja istine. A bio je tu i njezin veliki grijeh - bio bi neizmjerno nesretan što je njoj ponestalo hrabrosti i vjere, no cijelo bi joj vrijeme pokušavao pronaći ispriku. Nekada, bi mu Margaret prišla kao svećeniku i kao ocu, kako bi mu ispričala o svojem iskušenju i svojem grijehu. No, u posljednje vrijeme nisu razgovarali o tim stvarima, i nije znala kako bi, s obzirom na promjenu mišljenja, on reagirao kad bi zazvala njegovu dušu iz dubine svoje. Ne - sačuvat će svoju tajnu i nositi teret sama. Sama će poći pred Boga i zatražiti njegov oprost. Sama će živjeti s poniženjem u očima g. Thorntona. Neizrecivo su je dirnuli pokušaji njezinog oca da se prisjeti nekih vedrih tema za razgovor, kako bi joj skrenuo misli s nedavnih događaja. Prošlo je mnogo mjeseci otkad je posljednji puta bio razgovorljiv kao toga dana. Nije joj dopuštao da sjedne, i strašno je uvrijedio gđu Dixon inzistirajući na tome da je osobno poslužuje. Napokon se nasmiješila. Bio je to slabašan osmijeh, ali ispunio ga je najiskrenijim zadovoljstvom. "Čini se tako čudnim pomisliti da se ono što nam da je najviše nade za budućnost zove Dolores", reče Margaret. Ova primjedba bila je više svojstvena njezinom ocu nego njoj, ali činilo se da su danas zamijenili osobnosti. "Vjerujem da joj je majka bila Španjolka. To bi objasnilo njezinu religiju. No, to je vrlo blago, lijepo ime." "Kako je mlada! Mlađa je od mene četrnaest mjeseci. Edith je bila u toj dobi kad se zaručila sa satnikom Lennoxom. Tata, poći ćemo ih posjetiti u Španjolsku." On odmahne glavom ali reče: "Ako želiš, Margaret, samo da se vratimo ovamo. Bilo bi nepravično, ružno prema tvojoj majci kojoj se Milton nikada, bojim se, nije sviđao, da je ostavimo sada kada leži ovdje i ne može poći s nama. Ne, draga, ti ćeš poći do njih, i izvijestiti me o mojoj španjolskoj kćeri." "Ne, tata, neću ići bez tebe. Tko će skrbiti o tebi dok mene ne bude?" "Volio bih znati tko od nas brine o kome. No, ako pođeš, nagovorit ću gospodina Thorntona da mi dopusti da mu udvostručim lekcije. Sjajno ćemo raditi na klasicima, i to će nam biti stalan interes. Možeš poći i posjetiti Edith na Krfu, ako želiš." Margaret ne odgovori odmah, a tada reče ozbiljnim glasom: "Hvala ti, tata, ali ne želim ići. Nadat ćemo se da će gospodin Lennox biti tako uspješan da će Frederick moći dovesti Dolores u posjet nama kad se vjenčaju. Što se tiče Edith, regimenta neće više dugo ostati na Krfu. Možda ćemo ih oboje vidjeti ovdje u sljedećih godinu dana." Vesele teme g. Halea iscrpile su se. Prisjetio se nečeg bolnog i utonuo u tišinu. Napokon, Margaret reče:

212

"Tata, jesi li vidio Nicholasa Higginsa na sprovodu? Bio je tamo, kao i Mary. Siroti čovjek, na taj nam je način iskazao sućut. Iza tih neotesanih, naglih manira krije se dobro, toplo srce." "Siguran sam u to", odvrati g. Hale. "Vidio sam to cijelo vrijeme, čak i kad si me ti pokušavala uvjeriti da je nikogović. Sutra ćemo ih posjetiti, ako dovoljno ojačaš da možeš hodati tako daleko." "Oh, da. Želim ih vidjeti. Nismo platili Mary - zapravo, odbila je primiti plaću, kaže Dixon. Poći ćemo tako da ga ulovimo nakon ručka, ali prije no što pođe na posao." Kad se približila večer, g. Hale reče: "Očekivao sam da nas posjeti gospodin Thornton. Jučer je govorio o knjizi koju ima, a koju sam htio vidjeti. Rekao je da će danas pokušati doći i donijeti je." Margaret uzdahne. Znala je da neće doći. Bio je previše osjetljiv da bi riskirao susret s njom sada, dok je njezina sramota još tako svježa u njegovom umu. Sam spomen njegovog imena podsjetio ju je na njezine probleme, i vratio u stanje utučene iscrpljenosti. Prepustila se nemiru i umoru. Iznenada shvati da je to čudan način iskazivanja strpljenja i zahvalnosti ocu na njegovoj cjelodnevnoj skrbi. Zato ustane i ponudi mu da čita na glas. Oči su mu bile umorne, i on drage volje prihvati njezin prijedlog. Čitala je dobro, i naglašavala pravilno, ali da joj je netko postavio pitanja o značenju pročitanog nakon što je završila, ne bi mu mogla reći. Pogodio ju je osjećaj nezahvalnosti prema g. Thorntonu, jer je ujutro odbila prihvatiti ljubaznost koju joj je pokazao sprečavajući liječnike da nastave s obdukcijom, kako bi spriječio svaku daljnju istragu. Oh, bila mu je zahvalna! Ona se ponašala kukavički i lagala je, a učinila je to na način koji nije mogla popraviti, no nije bila nezahvalna. Osjetila je toplinu u srcu shvativši kakav osjećaj gaji prema čovjeku koji je imao razloga prezirati je. Njegov razlog za prijezir bio je tako opravdan da bi ga ona poštivala manje da je pomislila kako je ne prezire. Bilo joj je pravo zadovoljstvo shvatiti koliko ga poštuje. Nije je mogao spriječiti da to osjeća prema njemu - bila joj je to jedina utjeha u svom tom jadu. Kasnije te večeri stigla je očekivana knjiga, "uz ljubazne pozdrave gospodina Thorntona, i želju da sazna kako je gospodin Hale". "Reci da sam mnogo bolje, Dixon, ali da je gospođica Hale..." "Ne, tata", reče Margaret žustro, "ne govori ništa o meni. Nije pitao." "Drago moje dijete, kako drhtiš!" reče njezin otac nekoliko minuta kasnije. "Moraš odmah poći u krevet. Kako si problijedjela!" Margaret nije odbila poći u krevet, iako nije željela ostaviti oca samog. Ipak trebala je samoću nakon dana napornog razmišljanja i još napornijeg kajanja. No, sljedećeg dana bila je već bolje. Ozbiljnost i tuga te povremena odsutnost duhom, nisu bili neprirodni simptomi u ranim danima boli. Gotovo proporcionalno njezinom ozdravljenju bio je povratak njezinog oca u nestvarna razmišljanja o ženi koju je izgubio, i o proteklom razdoblju njegovog života koje mu je zauvijek zatvoreno.

213

36. POGLAVLJE ZAJEDNICA NE ZNAČI UVIJEK SNAGU "Koraci nosača, teški i spori, Jecaji ožalošćenih, duboki i mukli." SHELLEY

U vrijeme dogovoreno prethodnog dana krenuli su pješice u posjet Nicholasu Higginsu i njegovoj kćeri. Oboje je na nedavni gubitak podsjetio nekakav neobičan stid kad su odjenuli novu odjeću, i činjenica da je to bilo prvi puta u mnogo tjedana što su zajedno nekamo izašli. U šutljivom suosjećanju, približili su se jedno drugome. Nicholas je sjedio pokraj ognjišta u svojem kutu, ali nije pušio lulu kao inače. Oslonio je glavu na šaku, dok mu je ruka počivala na koljenu. Nije ustao kad ih je ugledao, iako mu je Margaret u očima pročitala dobrodošlicu. "Sjedite, sjedite. Vatra se skoro ugasila", reče on, pa podjari vatru žaračem, kao da želi skrenuti pažnju sa sebe. Izgledao je prilično neuredno - nekoliko dana nije se brijao, pa mu je izrasla crna brada od koje je njegovo blijedo lice izgledalo još bljeđe, a na sebi je imao jaknu koja bi izgledala mnogo bolje da je bila pokrpana. "Mislili smo da su dobri izgledi da vas pronađemo nakon objeda", reče Margaret. "I mi smo imali naše žalosti nakon što smo se vidjeli prošli puta." reče g. Hale. "Da, da. Žalosti ima više nego objeda. Meni vam se doba objeda sad proteže po cijele dane. Bilo je prilično sigurno da bute me pronašli." "Ostali ste bez posla?" upita Margaret. "Da", odvrati on kratko. Zatim, nakon trenutka tišine, doda, podigavši pogled po prvi puta: "Ne fali mi novca, nemojte si to misliti. Bess, sirota cura, imala je malu ušteđevinu ispod jastuka, i htjela mi ju je dati u posljednjem trenutku, a Mary pak reže tkaninu. No, ipak nemam posla." "Dugujemo Mary neki novac", reče g. Hale, prije no što ga je Margaret uspjela zaustaviti oštrim stiskom ruke. "Ak ga uzme, izbacil ju bum iz kuće. Ja budem živel unutar ova četiri zida, a ona izvan. To je sve." "Ali dugujemo joj veliku zahvalnost na ljubaznoj službi", započne opet g. Hale. "Ja nigdar nisam zahvalil vašoj kćeri na njezinim djelima ljubavi prema mojoj sirotoj curici. Nigdar nisam našel riječi. Moral bum pokušati sada, ak vi počnete hvaliti ono kaj je mala Mary učinila za vas."

214

"Jeste li ostali bez posla zbog štrajka?" upita Margaret blago. "Štrajk je gotov. Za sad je gotov. Ja nemam posla jer ga nisam tražil. A nisam ga tražil jer nema puno dobrih reči, dok je loših reči puno." Bio je raspoložen da uživa u odgovorima nalik zagonetkama. No, Margaret je vidjela da želi da ga upitaju za pojašnjenje. "A dobre riječi su..." "Traženje posla. To su valjda najbolje reči kaj ih čovek more izreći. 'Daj mi posel' znači 'i obavil ga budem ljudski'. To su dobre reči." "A loše riječi su odbijanje posla kad ga zatražite." "Da. Loše reči su: Aha, dobri moj dečec. Ti si bil vjeran svojoj grupi, a ja bum bil vjeran svojoj. Napravil si najbolje kaj si mogel za one koji su trebali pomoć - to je tvoj način da izraziš vjernost svojima. Ja bum izrazil vjernost svojima: bil si obična budala, a ne vjerna budala. Zato idi i proklet bil. Za tebe tu nema posla'. To su loše reči. Ja nisam budala, a i da jesam, trebali bi me podučiti da budem mudar na njihov način. Morti bi i naučil da me netko od njih htel podučavati." "Zar vam se ne bi isplatilo", upita g. Hale, "zamoliti vašeg starog gazdu da vas primi na posao? Možda i nisu neki izgledi za to, ali barem su nekakvi." On opet podigne glavu i oštro pogleda g. Halea. Zatim se nasmije duboko i ogorčeno. "Gospon, ne bum vas vređal, ali postavil bi vam jedno ili dva pitanja." "Drage volje ću vam odgovoriti", reče g. Hale. "Verujem da vi imate neki način da zaradite kruh. Ljudi baš ne žive u Miltonu iz čistog zadovoljstva ak moreju živeti negde drugde." "U pravu ste. Imam i nekih drugih razloga, ali moja namjera kad sam doselio u Milton bila je da postanem privatni učitelj." "Da bi podučavali ljude. Pa, verujem da vam plaćaju tu poduku, kaj ne?" "Da", odvrati g. Hale smiješeći se. "Podučavam ih kako bi me platili." "A oni koji vam plaćaju ne govore vam kaj da delate ili ne delate sa svojim novcem koji vam daju za vaš trud?" "Ne, naravno da ne." "Ne vele vam: 'Morti imate brata, ili prijatelja koji vam je kak brat, koji hoče ovaj novac za svrhu koju i vi i on smatrate ispravnom, ali morate obećati da mu ne bute dali taj novac. Morti to smatrate ispravnim načinom da potrošite novac, ali mi to ne smatramo dobrim, pa ak ga potrošite na takav način, prekinuli bumo posel s vama.' Ne vele to, kaj ne?" "Ne, naravno da ne!" "Bi vi trpeli tak nekaj?" "Trebao bih živjeti pod nekakvim strašnim pritiskom da ikada pomislim popustiti pred takvim diktatom." "Na celoj ovoj zemlji nema pritiska koji bi mene nateral na to", reče Nicholas Higgins. "Sad ste shvatili. Pogodili ste u bit stvari. Hamper - kod njega sam delal - tera svoje ljude da se obvežu da ne buju dali niti peni kak bi pomogli sindikatu ili sprečili da štrajkaši gladuju. Moreju se oni obvezati", nastavi on prijekorno, "ali oni su obični lažovi i licemjeri. A za mene 215

je to manji greh neg napraviti ljudska srca tak tvrdima da ne pomažu onima kojima je to potrebno, ili pomoći nekome iz pravog i pravednog razloga, makar se time suprotstavljate nekom moćniku. No, ja nigdar ne bum išel protiv sebe, koliko mi god posla kralj mogel dati. Ja sam član sindikata, i mislim da je to jedino kaj koristi radniku. Bil sam štrajkaš, i znam kaj znači gladovati. Ak dobijem šiling, šest penija bum dal onima koji to zatraže od mene. Zbog toga, sada ne znam gde bi mogel dobiti taj šiling." "Je li to pravilo o neplaćanju sindikata na snazi u svim tvornicama?" upita Margaret. "Ne znam. U našoj, to je nova regulacija. Vjerujem da buju otkrili kak je nemreju provesti. No, sad je na snazi. Napokon budu otkrili da tirani stvaraju lazove." Zavlada kratka stanka. Margaret je oklijevala, razmišljajući o tome treba li reći ono što joj je na umu. Nije željela ljutiti čovjeka koji je već bio dovoljno turoban i utučen. No, ipak je izrekla to, ali blagim tonom i oklijevajući, kako bi pokazala da ne želi reći nešto neugodno. Činilo se da nije naljutila Higginsa, samo ga je zbunila. "Sjećate li se da je siroti Boucher rekao kako je sindikat tiranin? Mislim da je rekao kako je to najgori od svih tirana. Sjećam se da sam se tada složila s njim." Prošlo je dugo vremena prije no što je Higgins progovorio. Naslonio je glavu na obje šake i zagledao se u vatru, tako da mu nije mogla pročitati izraz na licu. "Ne bum rekel da sindikat ponekad ne smatra nužnim natjerati čoveka na neke stvari radi njegovog dobra. Da vam istinu velim, čovek koji nije u sindikatu živi teško. No, kad uđe v sindikat, o njegovim interesima brinu bolje neg kaj bi on to mogel napraviti sam, ili za sebe. To je jedini način na koji radnici moreju ostvariti svoja prava - ak se udruže. Kaj je više članova, vekši su izgledi da se prema svakom pojedincu bude postupalo pravedno. Vlada se brine za budale i luđake, a ak neki čovek napravi neku štetu sebi ili svojem bližnjem, zatvori ga, sviđalo se to njemu ili ne. To je sve kaj mi delamo v sindikatu. Mi ne mremo zatvarati ljude, ali moremo čoveku tolko otežati život da je prisiljen ući u sindikat, biti mudar i pomagati drugima, i protiv svoje volje. Boucher je navek bil budala, a najvekša budala v zadnjim događajima." "Je li vam nanio štetu?" upita Margaret. "Je, i te kakvu. Imali smo javno mišlenje na svojoj strani, dok on i njegovi nisu podivljali i počeli kršiti zakone. Tada je štrajk bil gotov." "Ne bi li bilo mnogo bolje ostaviti ga na miru i ne prisiljavati ga da uđe u sindikat? Nije vam pomogao, a vi ste njega izludili." "Margaret", reče njezin otac tihim glasom upozorenja, jer je vidio kako se Higginsovo lice smrklo. "Sviđa mi se", reče Higgins iznenada. "Govori otvoreno ono kaj joj je na umu. No, ipak ne razme sindikat. To je velka snaga; to je naša jedina snaga. Pročital sam neku pesmu o tome kak plug lomi krasuljke i suze su mi navrle na oči, prije neg kaj sam imal drugih razloga za plakanje. Ali dečec nije prestal orati, to vam garantiram, kolko god mu je bilo krivo zbog krasuljka. Bil je preveč razuman za to. Sindikat je plug koji priprema zemlju za žetvu. Takvi kao Boucher - preveč bi ga uzvisil kad bi ga usporedil s krasuljkom, on je prije kak korov na tlu - mora se samo skloniti s puta. Sad sam jako srdit na njega. Morti nisam pošten prema njemu. Jako rado bi ga pregazil plugom." "Zašto? Što je učinio? Nešto novo?"

216

"Da, je. Taj čovek navek sprema neku nepodopštinu. Najprije podivlja kak budala i pokrene nerede. Onda se skrije, i još bi se skrival da ga je Thornton tražil, kak sam se nadal da bude. No, Thornton iz svojih razloga nije htel progoniti izazivače nereda. Tak se Boucher vratil kući. Nije se pojavljival dan ili dva. Imal je tolko pristojnosti. A znate kam je onda otišel? Hamperu. Proklet bil! Otišel je tam sa svojim pokvarenim licem, koje mi se gadi kad ga vidim, i tražil je posel, iako je dobro znal za novo pravilo, da se mora obvezati da ne da je ništ sindikatu i da ne pomaže izgladnjelim štrajkašima! Pa on bi izgladnil do smrti da mu sindikat nije pomogel v nevolji. Otišel je tam, spreman obvezati se na sve i obećati sve spreman reći sve kaj zna o našim poslovima, taj Juda, taj nikogović. No, pohvalil bum Hampera i bil mu bum zahvalan dok ne hmrem zato kaj je oteral Bouchera i nije ga htel slušati - niti reč - iako su ljudi kaj su se našli u blizini rekli da je izdajnik plakal kak malo dijete!" "Oh, kako strašno, kako bijedno!" izusti Margaret. "Higgins, ne poznajem vas danas. Ne vidite li kako ste pretvorili Bouchera u to što je, natjeravši ga u sindikat protiv njegove volje, nespremnog? Vi ste ga učinili onim što je sada!" "Mi smo ga učinili? A kaj je bil?" Iz uske ulice do njih dopre šupalj, odmjereni zvuk, koji sada privuče njihovu pažnju. Mnogo glasova razgovaralo je prigušenim tonom; čulo se mnogo koraka koji se nisu kretali naprijed, barem ne brzo niti postojano, već se činilo kao da kruže oko jedne točke. No, čulo se i prepoznatljivo, sporo stupanje koje je doprlo do njihovih ušiju - odmjereni, spori korak ljudi koji nose težak teret. Neki neodoljivi impuls sve ih je natjerao na ulazna vrata kuće. Tamo su i ostali, ne zbog neke slabašne znatiželje, već okamenjeni, kao da ih je pogodio grom. Šestorica ljudi koračala su sredinom ceste. Trojica od njih bili su policajci. Na ramenima su nosili vrata skinuta sa šarki, a na njima je ležao mrtav čovjek. Sa svih strana vrata nešto je kapalo. Cijela ulica izašla je da pogleda i poprati procesiju. Svi su propitivali nosače, koji su odgovarali gotovo nevoljko, budući da su morali ponavljati istu priču. "Pronašli smo ga u potoku, u polju nedaleko odavde." "Potoku! Pa nije dovoljno dubok da bi se utopio!" "Bio je odlučan. Legao je licem nadolje. Bilo mu je dosta života, koje god razloge imao za to." Higgins priđe Margaret, pa reče slabašnim, pištavim glasom: "To nije John Boucher? Nema on tolko hrabrosti. Sigurno nije John Boucher! Gledaju sim! Slušajte! Zuji mi v glavi i nemrem ništ čuti!" Oni pažljivo spuste vrata na pločnik, tako da su svi mogli vidjeti sirotog utopljenika jedno napola otvoreno staklasto oko zurilo je ravno u nebo. Zbog položaja u kojem je ležao, lice mu je bilo nateklo i bezbojno. Osim toga, voda u potoku, koju su koristili za bojanje, umrljala mu je kožu. Prednji dio glave bio mu je ćelav, ali na stražnjem dijelu kosa je bila duga i rijetka, a iz svakog zasebnog uvojka curila je voda. Usprkos svim izobličenjima, Margaret prepozna Johna Bouchera. Činilo joj se takvim svetogrđem gledati to jasno, iskrivljeno lice puno boli da je instinktivno krenula naprijed i nježno prekrila lice mrtvaca svojim rupčićem. Ljudi koji su je vidjeli kako to čini pratili su je pogledom nakon njezinog pobožnog čina, i tako su došli do Nicholasa Higginsa, koji je stajao kao ukopan. Ljudi su kratko vijećali, a tada jedan od njih priđe Higginsu, koji se htio sakriti u kuću. "Higgins, ti si ga poznavao! Moraš reći njegovoj ženi. Učini to nježno, čovječe, ali brzo, jer ne možemo ga dugo ostaviti ovdje."

217

"Nemrem", reče Higgins. "Ne tražite to od mene. Nemrem joj izaći na oči." "Ti je poznaješ najbolje", reče čovjek. "Mi smo obavili svoje time što smo ga donijeli ovamo - ti obavi svoj dio posla." "Nemrem ja to", reče Higgins. "Izvan sebe sam sad kad sam ga videl. Nismo bili prijatelji, a sad je mrtav." "Pa, ako nećeš, ne moraš. Ali netko mora. To je strašan posao, ali svaki trenutak rastu izgledi da će ona saznati za to na neki grublji način, od osobe koja joj to neće reći na blag način." "Tata, pođi ti", reče Margaret tihim glasom. "Kad bih mogao - kad bih imao vremena smisliti što da kažem - ovako odjednom..." Margaret shvati da njezin otac nije u stanju to učiniti. Drhtao je od glave do pete. "Ja ću poći", reče ona. "Blaženi bili, gospođice, to će biti plemenito od vas, jer ona je uvijek boležljiva i malo je ovdašnjih ljudi poznaje." Margaret pokuca na zatvorena vrata, no iznutra je dopirala tolika galama mnoštva nemirne djece da nije mogla čuti odgovor. Posumnjala je i da su oni čuli nju. Budući da je sa svakim sljedećim trenutkom sve više strepila od svojeg zadatka, odluči otvoriti vrata i ući. Zatim zatvori vrata za sobom, pa čak ih i zabrtvi. Žena je još nije vidjela. Gđa Boucher sjedila je u stolcu za ljuljanje s druge strane neurednog kamina. Činilo se kao da nitko danima nije pokušavao očistiti kuću. Margaret reče nešto - ni sama nije bila sigurna što, jer grlo i usta bili su joj suhi, a dječja vika potpuno je zaglušila njezine riječi. Pokuša ponovo. "Kako ste, gospođo Boucher? Bojim se da niste dobro." "Nemrem ja biti dobro", potuži se ova. "Sama moram izlaziti na kraj s ovom decom, a nemam im kaj dati da ih umirim. John me nije smel ostaviti, tak mi je loše." "Kada je otišao?" "Prije četri dana. Niko mu nije htel dati posel, pa je otišel prema Greenfieldu. No, mogel se vrnuti do sada, ili mi javiti da je dobil posel. Mogel je..." "Oh, nemojte ga kriviti", reče Margaret. "Sigurna sam da je duboko osjećao..." "Budeš čkomil i pustil me da čujem kaj ova gospa govori!" reče gđa Boucher grubim glasom djetešcu od kojih godinu dana. Zatim se obrati Margaret, ispričavajući se: "Navek me ispituje o 'tati' i 'papici'. Papice nemam, a tata je otišel i zaboravil nas, čini mi se. On je tatin miljenik, mali moj", reče ona iznenada promijenivši raspoloženje, pa podigne dijete na koljeno i stane ga ljubiti. Margaret položi šaku na ruku žene kako bi privukla njezinu pažnju. Njihovi pogledi se susretnu. "Siroti momčić!" reče Margaret polako. "On je bio tatin miljenik." "On je tatin miljenik", reče žena, pa brzo ustane i okrene se licem u lice prema Margaret. Nekoliko trenutaka obje su šutjele. Tada gđa Boucher započne govoriti dubokim, oštrim glasom koji je postajao sve žešći kako je nastavljala: "On je tatin miljenik, velim vam. I siromašni ljudi moreju voleti djecu kak i bogati. Zakaj ne govorite? Zakaj me gledate svojim

218

velkim, tužnim očima? Gde je John?" Slaba kakva je bila, ona protrese Margaret kako bi je prisilila da joj odgovori. "Oh, moj Bože!" reče, shvativši napokon značenje tog suznog pogleda. Zatim se spusti u stolac. Margaret podigne dijete i položi ga u njezine ruke. "Volio ga je", reče. "Je", reče žena, odmahujući glavom. "Sve nas je volel. Nekad smo imali nekoga ko nas je volel. Bilo je to davno, ali dok je bil živ i dok je bil s nama, volel nas je, zbilja je. Ovu bebu volel je morti najviše od svih, ali volel je mene i ja sam volela njega, makar sam ga špotala prije pet minuta. Jeste sigurni da je mrtav?" reče ona pokušavajući ustati. "Ak je samo bolestan i na samrti, morti ga još izleče. I ja sam bolesna - bolesna sam dugo vremena." "Ali mrtav je - utopio se!" "Ljudi se uspiju oporaviti nakon kaj se utope. Gde mi je mozak, sedim kad bi se trebala pokrenuti. Hajde, mali, smiri se - smiri se. Uzmi ovo, uzmi nekaj za igru, ali ne plači dok mi se srce cijepa! Oh, kam je odišla moja snaga? O, Johne - mužek moj!" Margaret ju je spasila od pada uhvativši je u naručje. Ona sjedne na stolac za ljuljanje, držeći ženu na koljenima, dok joj je glava počivala na Margaretinom ramenu. Ostala djeca, koja su se okupila u strahu, počela su shvaćati što se dogodilo, ali polako, jer umovi su im bili tupi i sporo su opažali. Kad su naslutili istinu, podigne se takav očajni krik da Margaret nije znala kako to izdržati. Johnny je plakao najglasnije, iako nije znao zašto, siroti momčić. Majka je drhtala ležeći u Margaretinom naručju. Margaret je čula buku na vratima. "Otvori vrata, otvori brzo", reče ona najstarijem djetetu. "Zabrtvljena su. Ne galamite budite vrlo tihi. Oh, tada ih povedi na kat vrlo tiho i pažljivo, i možda ih neće čuti. Onesvijestila se - to je sve." "I bolje za nju, jadno stvorenje", reče žena koja je pratila nosače mrtvaca. "Ali vi je ne možete tako držati. Čekajte, donijet ću jastuk, i onda ćemo je spustiti na pod." Ova susjeda bila je veliko olakšanje Margaret. Očito je bila stranac u kući, i pridošlica u gradu, ali bila je tako ljubazna i pažljiva da Margaret osjeti kako više nije potrebna, i da bi možda bilo bolje da napusti kuću, koja se ispunila uzaludnim, suosjećajnim promatračima, i time i njima pruži primjer. Ona pogledom potraži Nicholasa Higginsa. Nije ga bilo tamo. Zato se obrati ženi koja je preuzela glavnu riječ i položila gđu Boucher na pod. "Možete li reći ovim ljudima da bi bilo dobro da tiho izađu, tako da kad se probudi, pokraj sebe zatekne samo jednu ili dvije osobe koje poznaje. Tata, hoćeš li razgovarati s ljudima i reći im da odu? Ne može disati, jadnica, od ovog mnoštva koje se okupilo." Margaret klekne pokraj gđe Boucher i stane joj ispirati lice octom. Nekoliko trenutaka kasnije, iznenada zapuhne svjež zrak. Ona se osvrne i ugleda oca i ženu kako se smiješe jedno drugom. "Što je bilo?" upita ona. "Naša dobra prijateljica", odvrati njezin otac, "otkrila je savršeni način da očisti mjesto." "Rekla sam im da odu i da svaki sa sobom povede po jedno dijete, ali da imaju na umu kako su djeca siročići, a njihova majka udovica. Odveli su ih oni koji su mogli, tako da će djeca danas sigurno imati pun želudac i dovoljno pažnje. Zna li ona kako je umro?" "Ne", reče Margaret, "nisam joj mogla reći sve odjednom." 219

"Moramo joj reći zbog istrage. Gledajte! Dolazi k sebi. Da joj kažem ja ili vi? Ili bi možda bilo najbolje da to učini vaš otac?" "Ne, vi, vi", reče Margaret. U tišini su čekali da žena potpuno dođe k sebi. Tada susjeda sjedne na pod i položi glavu i ramena gđe Boucher u svoje krilo. "Susjedo", reče ona, "vaš muž je mrtav. Znate li kako je umro?" "Utopil se", reče gđa Boucher slabašnim glasom, pa po prvi puta zaplače na ovo podsjećanje na njezinu tugu. "Pronašli su ga utopljenog. Vraćao se kući, izgubivši svaku nadu na ovom svijetu. Pomislio je da Bog ne bi mogao biti okrutniji od ljudi, da je možda nježan poput majke, možda i nježniji. Ne kažem da je učinio dobro, i ne kažem da je učinio loše. Kažem samo da ne želim da ja niti itko moj doživi takvu tugu, jer bismo možda učinili isto to." "Ostavil me samu sa svom ovom decom!" jaukne udovica, koju je vijest o načinu smrti supruga pogodio manje no što je Margaret očekivala. No, bilo je u skladu s njezinom bespomoćnom naravi da njegov gubitak doživi prije svega kao gubitak nje i njezine djece. "Niste sami", reče g. Hale ozbiljno. "Tko je s vama? Tko će brinuti o vama?" Udovica širom otvori oči i pogleda novog sugovornika, čije nazočnosti do tada nije bila svjesna. "Tko je obećao da će biti otac onima koji ga nemaju?" nastavi on. "Ali imam šestero dece, gospon, a najstarije još nema ni osam godina. Ne sumnjam u Njegovu moć, gospon - samo treba puno vjere za to." I ona brižne u plač. "Sutra će biti sposobnija za razgovor, gospodine", reče susjeda. "Sada bi je najbolje utješilo kad bi privinula dijete u njedrima. Zao mi je što su odnijeli bebu." "Ja ću poći po njega", reče Margaret. Nekoliko minuta kasnije vratila se noseći Johnniea, čije je lice bilo umrljano hranom. U ručicama je nosio blago u obliku školjki, komadića kristala, i glave figure od gipsa. Ona ga položi u majčine ruke. "Eto!" reče žena. "Sada pođite. Oni će plakati zajedno, i tješiti jedno drugo bolje no što to može učiniti bilo tko. Ostat ću uz nju dok me bude trebala, a ako dođete sutra, možete porazgovarati s njom o onome za što danas nije spremna." Dok su Margaret i njezin otac polako koračali ulicom, zastane ona kod Higginsovih zatvorenih vrata. "Da uđemo?" upita njezin otac. "I ja sam mislio na njega." Pokucaju na vrata. Nije bilo odgovora, pa ih pokušaju otvoriti. Bila su zabrtvljena, ali učinilo im se da ga čuju kako se kreće unutra. "Nicholas!" reče Margaret. Nije bilo odgovora, i otišli bi, misleći da je kuća prazna, da se iznutra nije začuo udarac koji je zvučao poput pada knjige. "Nicholas!" ponovi Margaret. "To smo samo mi. Nećete nas pustiti?" "Ne", reče on. "Jasno sam rekel kaj mislim o recima kad sam zabrtvil vrata. Pustite me danas na miru." G. Hale bi ustrajao, ali Margaret položi prst na njegove usne. "Ne čudim se", reče ona. "I sama želim biti nasamo. Čini se da je to jedino što nam može koristiti nakon ovakvog dana." 220

37. POGLAVLJE POGLED NA JUG "Lopata! Grablje! Motika! Pijuk ili sječivo, Srp za žetvu, ili kosa za košnju, Motka ili što već – I ovdje je spremna ruka Da pokrene oruđe to, Dovoljno vješta, kroz lekcije grube, U strogoj školi Rada." HOOD

Higginsova vrata bila su zaključana i sljedećeg dana kad su došli u posjet udovici Boucher, ali sada su saznali od jednog uljudnog susjeda da ga zaista nema kod kuće. Međutim, bio je u posjetu kod gđe Boucher prije no što je krenuo za svojim poslom, štogod to bilo. Njihov je posjet gđi Boucher bio neugodan. Ona je sebe smatrala ženom koja je nastradala samoubojstvom svojeg jadnog supruga - a u tome je bilo dovoljno istine da je tu misao bilo vrlo teško osporiti. Ipak, nije im bilo ugodno, vidjeti koliko su njezine misli okrenute na sebe samu i svoj položaj. Ta se sebičnost čak protezala i na djecu, koju je smatrala opterećenjem, usprkos svojoj pomalo animalnoj ljubavi prema njima. Margaret se pokušala sprijateljiti s jednim ili dvoje djece, dok je otac pokušavao uzdići misli udovice na neku višu razinu od one bespomoćne potištenosti. Otkrila je da djeca žale na iskreniji i jednostavniji način od udovice. Tata im je bio dobar - svako od njih moglo je pričati, gorljivo i zamuckujući, o nekoj ljubaznosti koju im je pružio, o nekom izrazu ljubavi izgubljenog oca. "Kaj je ono na katu stvarno on? Ne liči na njega. Bojim ga se, a jape se nigdar nisam bojal." Margaret je zaboljelo srce kad je čula kako je majka, u svojoj sebičnoj potrazi za suosjećanjem, povela djecu na kat kako bi vidjela svojeg izobličenog oca. Na taj im se način strah pomiješao s dubokom, prirodnom boli. Pokušala je skrenuti njihove misli u nekom drugom smjeru, na to što bi mogli učiniti za majku, ili - bio je to bolji način da im to predstavi - što bi otac htio da učine. Margaretin je trud urodio s više ploda od g. Halea. Djeca, koja su shvatila da je njihova dužnost obavljanje malih poslova u okolini, počela su poticati jedno drugo kako bi uredila prljavu sobu. No, njezin je otac postavio previsoke standarde, previše apstraktne ideje pred nemarnu udovicu. Nije mogla pokrenuti svoj lijeni um i zamisliti u kakvom je jadu njezin suprug živio prije no što se odlučio na posljednji, strašni korak. Mogla je sagledati samo posljedice tog čina po sebe - nije mogla shvatiti Božju milost, jer ovaj nije

221

spriječio vodu da utopi njezinog supruga, i iako je potajno krivila njega zato što je upao u toliki očaj, i nijekala da je imao bilo kakav izgovor za posljednji, nepromišljeni čin, ipak je neumorno korila sve koji su ga na bilo koji način mogli natjerati u takav očaj. Gazde - osobito g. Thornton, čiju tvornicu je Boucher napao, i koji je povukao nalog za njegovo uhićenje zbog izazivanja nereda - sindikat, čiji je predstavnik za sirotu ženu bio Higgins, djeca, tako brojna, tako gladna, tako bučna, svi su oni bili dio jedne velike vojske osobnih neprijatelja, zbog čije je krivnje ona sada bila bespomoćna udovica. Margaret je čula dovoljno ovog nerazumnog govora da se obeshrabri, i kad su napokon pošli kući, otkrila je da ne može oraspoložiti svojeg oca. "To je gradski život", reče ona. "Živci su im oslabjeli od strke i zbrke i brzine kojom se sve oko njih događa, da ne spominjem to što su zatvoreni u tim kućama, koje su same po sebi dovoljne da izazovu brigu i depresiju. Na selu, ljudi mnogo više žive napolju, čak i djeca, pa čak i zimi." "Ali ljudi moraju živjeti u gradovima. A na selu, umovi nekih ljudi toliko stagniraju da postanu gotovo fatalisti." "Da, to priznajem. Pretpostavljam da svaki način života stvara svoje probleme i iskušenja. Stanovnicima gradova teško je ostati miran i strpljiv, a ljudi na selu moraju uložiti napor u to da ostanu aktivni i sposobni nositi se s neželjenim situacijama. I jednima i drugima teško je zamisliti budućnost: ovi prvi zato što im je sadašnjost tako brza i okružuje ih takvom blizinom, a ovi drugi, zato što ih život potiče da životare nekakvim animalnim životom, tako da ne znaju, a zato i ne mare, za bilo kakva zadovoljstva, čije bi ostvarenje mogli planirati, i zanijekati sebi, i radovati im se." "Na taj način, i potreba za pretjeranim radom i tupo zadovoljstvo postojećim stvaraju isti učinak. Ali ova sirota gospođa Boucher! Kako malo možemo učiniti za nju." "A opet, ne možemo ne pokušati, iako se naši napori čine tako uzaludnima. Oh, tata, teško je živjeti na ovom svijetu!" "Jest, dijete moje. Tako barem sada osjećamo. Ali bili smo i vrlo sretni, čak i usred naše tuge. Kakvo li je zadovoljstvo bio Frederickov posjet!" "Da, bio je", reče Margaret vedro. "Bila je to tako uzbudljiva stvar, ukradena i zabranjena." No, ona odjednom zašuti. Pokvarila si je sjećanje na Frederickov posjet vlastitim kukavičlukom. Od svih mana, drugim je ljudima najviše zamjerala nedostatak hrabrosti, pakost srca koja je vodila neistini. A sada je i sama bila kriva za to! Zatim pomisli na to kako g. Thornton zna za njezinu laž. Pitala se bi li joj i upola toliko smetalo da je za to saznao netko drugi. Razmišljala je o tetki Shaw i Edith, o ocu, o satniku i gospodinu Lennoxu, o Fredericku. Pomisao na to da on zna što je učinila, iako u njegovo ime, bila je najbolnija, jer brat i sestra bili su u prvom zanosu obostranog poštovanja i ljubavi, ali čak niti pad u Frederickovim očima nije bio ništa prema stidu, strašnom stidu koji je osjećala pri pomisli na ponovni susret s g. Thorntonom. A opet, žudjela je za time da ga vidi, da riješi to, da shvati što on misli o njoj. Obrazi su joj gorjeli kad se sjetila kako je ponosno govorila protiv trgovine (u prvim danima njihovog poznanstva) zato što je često vodila do prevare u vidu prodavanja lošije robe kao bolje, s jedne strane, ili dobivanja kredita za bogatstvo ili resurse koje trgovac ne posjeduje, s druge. Sjetila se hladnog, odbojnog pogleda g. Thorntona, kad joj je u nekoliko riječi objasnio kako se, u velikoj shemi trgovine, bilo kakav nečastan način ophođenja dugoročno gledano ne isplati, i da su takve i sve druge prevare u trgovini, kao i u drugim stvarima, glupost a ne mudrost obzirom na loš uspjeh kojim rezultiraju. Sjetila se kako 222

ga je upitala, sa svoje neiskušane pozicije istinozborke, ne smatra li da kupnji robe na najjeftinijim tržištima i prodaji na najskupljim nedostaje neka vrsta transparentne pravde koja je tako bliska ideji istine - tada je upotrijebila riječ "viteški", a njezin otac ispravio ju je višom riječju, "kršćanski", i time preuzeo riječ u raspravi, dok je ona ostala sjediti u tišini, s blagim osjećajem prijezira. Njoj prijezir više nije bio dopušten! Više nije mogla razgovarati o viteštvu. Od sada pa nadalje, u Thorntonovoj se nazočnosti morala osjećati poniženo i osramoćeno. Ali kada bi ga mogla vidjeti? Srce joj je poskakivalo u očekivanju svaki puta kad bi pozvonilo zvono na ulaznim vratima, a opet, kad bi se umirilo, osjećala je čudnu tugu i mučninu kojaje pratila svako razočaranje. Bilo je vrlo očito da ga je otac očekivao, i da je iznenađen što ovaj ne dolazi. Zapravo, prošle večeri dodirnuli su neke teme koje nisu imali vremena produbiti, ali bilo je jasno da će se već sljedeće večeri ili prve koju g. Thornton bude slobodan, opet naći i nastaviti s raspravom. G. Hale se radovao tom susretu još otkad su se rastali. Još nije nastavio s instrukcijama za svoje učenike, koje je prekinuo kada mu se supruga teško razboljela, pa je imao manje posla no inače, a značajan događaj od proteklog dana (Boucherovo samoubojstvo) potakao ga je više no ikada na razmišljanje. Bio je nemiran tijekom cijele večeri. Stalno je ponavljao: "Očekivao sam da će gospodin Thornton doći. Mislim da je glasnik koji je sinoć donio knjigu imao i neku poruku, ali da ju je zaboravio prenijeti. Misliš li da je danas stigla kakva poruka?" "Poći ću i raspitati se, tata", reče Margaret nakon što je nekoliko puta izgovorio varijacije tih rečenica. "Čekaj, zvoni!" Ona istog trena sjedne i pogne glavu nad svojim pletivom. Čula je korake na stubištu, ali samo jedne osobe, i znala je da je to gđa Dixon. Podigla je glavu, uzdahnula i vjerovala da joj je drago. "To je onaj Higgins, gospodine. Želi se naći s vama ili s gospođicom Hale. Ili možda s gospođicom Hale pa s vama - čudno je raspoložen." "Neka dođe ovamo gore, Dixon, i onda se može naći s oboje, i odlučiti tko mu se od nas više sviđa kao slušatelj." "Oh, vrlo dobro, gospodine. Sigurna sam da ja ne želim slušati ono što ima za reći, ali kad biste mu vidjeli cipele, rekli biste da je kuhinja mnogo bolje mjesto." "Valjda ih može obrisati", reče g. Hale. I tako se gđa Dixon spustila i pozvala ga da se popne na kat. Međutim, malo se smirila kad je on s oklijevanjem pogledao svoje noge, sjeo na najnižu stubu, skinuo prljave cipele, a zatim se bez riječi popeo na kat. "Sluga pokorni, gospon!" reče on, zalizujući kosu kad je ušao u sobu: "Nek me gospodična ispriča (reče pogledavši Margaret) zato kaj sam v čarapama. Hodal sam cijeli dan, a ulice nisu baš najčišće." Margaret pomisli da je za promjenu njegovog ponašanja odgovoran umor, jer bio je neobično tih i potišten. Očito je imao poteškoća da izrekne ono što je došao reći. G. Hale je uvijek suosjećao sa stidljivim ili neodlučnim ljudima, ili s onima kojima je manjkalo samopouzdanja, pa mu je spremno priskočio u pomoć. "Odmah ćemo pripraviti čaj, pa ćete popiti šalicu čaja s nama, gospodine Higgins. Siguran sam da ste umorni ako ste mnogo hodali ovog sparnog, tjeskobnog dana. Margaret, draga, možeš li ubrzati taj čaj?" Margaret je mogla ubrzati čaj jedino tako da njegovu pripremu preuzme u svoje ruke, i tako uvrijedi gđu Dixon, koja je iz svoje žalosti za pokojnom gazdaricom prelazila u vrlo osjetljivo stanje. No, Martha je, kao i svi drugi koji su došli u kontakt s Margaret - čak i sama 223

gđa Dixon, dugoročno gledano - smatrala zadovoljstvom i čašću da ispuni svaku njezinu želju, i gđa Dixon se ubrzo posramila zbog njezine spremnosti za pomoć i Margaretine ljubaznosti. "Ne mogu shvatiti zašto vi i gospodin uvijek morate pozivati niže klase na kat, još otkad smo došli u Milton. Ljude u Helstoneu nismo nikada primali dalje od kuhinje, a ja sam nekima stavila do znanja da im može biti čast što su došli čak i do tamo." Higginsu je bilo lakše povjeriti se jednoj osobi nego dvjema. Kad je Margaret napustila sobu, prišao je vratima i uvjerio se da su zatvorena. Zatim priđe g. Haleu. "Gazda", reče on, "ne bute pogodili zakaj sam danas hodal naokolo, naročito nakon mojeg jučerašnjeg govora. Tražil sam posel. Rekel sam sebi, zapamtil bum da moram biti uljudan, nek bilo ko veli kaj hoće. Prije bi se ugrizel za jezik neg rekel nekaj brzopleto, zbog onog čoveka - razmete", pa pokaže palcem unatrag, u nekom nepoznatom smjeru. "Ne, ne razumijem", reče g. Hale, vidjevši da ovaj čeka nekakvu potvrdu. Nije imao pojma tko bi mogao biti "onaj čovjek". "Onaj dečko kaj leži tamo", reče Higgins uz još jedan trzaj palcem. "Onaj kaj je otišel i utopil se, jadan čovek! Nisam mislil da je sposoban leći i čekati da se utopi. Boucher, znate." "Da, sada znam", reče g. Hale. "Vratite se na ono što ste pričali: ne želite govoriti brzopleto..." "Zbog njega. No, i ne tolko zbog njega - gde god on bil i kaj god delal, više nigdar ne bu gladoval niti se smrzaval - kolko zbog njegove žene i djece." "Bog vas blagoslovio!" reče g. Hale uzbuđeno. Zatim se smiri, pa reče bez daha: "Što namjeravate? Recite mi." "Rekel sam vam", odvrati Higgins, kojeg je uzbuđenje g. Halea malo iznenadilo. "Ne tražim posel zbog sebe, već zbog ovih za koje sam odgovoran. Verujem da bi ja otpelal Bouchera na bolji put, ali nateral sam ga na ovaj, pa moram odgovarati za njega." G. Hale uhvati Higginsovu ruku i srdačno je protrese, bez riječi. Higgins je izgledao postiđeno, kao da mu je neugodno. "Hajde, hajde, gazda! Među nama nema čoveka koji bi se mogel nazvati čovekom, a koji ne bi učinil isto, i to bolje, jer verujte mi, danas nisam našal posel, niti sam došel blizu toga da ga pronajdem. Usprkos svemu kaj sam rekel Hamperu, - na stranu njegova obveza, koju nisam htel potpisati, nisam mogel, čak ni zbog ovoga - da nigdar u tvornici nije imal takvog radnika kakav bi ja bil, nije me htel primiti, isto kak ni bilo ko drugi. Ja sam sirota, crna ovca - deca bi mogla gladovati bez obzira na to kaj ja delam, osim ak mi vi, oče, ne pomognete." "Pomognem vam? Kako? Učinit ću sve, ali recite mi kako?" "Ova gospodična", reče on, jer Margaret se vratila u sobu, tiho stajala i slušala, "često je lepo govorila o jugu i o tome kak tam žive. Ne znam kolko je to daleko, ali razmišljal sam da ih povedem tamo, gde je hrana jeftina, plaće dobre, a svi su ljudi, bogati i siromašni, gazde i radnici, ljubazni. Morti bi mi mogli pomoći da tamo pronađem posel. Nemam još ni četrdeset pet godina, i imam u sebi puno snage, gospon." "Ali što biste vi tamo radili, moj čovječe?" "Pa, mislim si da bi mogel kopati..."

224

"A za to", reče Margaret istupivši, "koliko god radili, Higgins, i uz najbolju volju, mogli biste zaraditi devet, najviše deset šilinga tjedno. Hrana je tamo jednako skupa, osim što biste mogli imati mali vrt..." "Djeca bi mogla delati na vrtu", reče on. "Ionak mi je dost Miltona, a Miltonu je dost mene." "Ipak, ne smijete poći na jug", reče Margaret. "Ne biste to izdržali. Morali biste biti na otvorenom po svakom vremenu. Umrli biste od reumatizma. Običan fizički posao u vašoj dobi bi vas slomio. Hrana je mnogo drukčija od onoga na što ste navikli." "Ja nisam izbirljiv s hranom", reče on, kao da je uvrijeđen. "Ali vi računate da ćete jesti meso jednom dnevno, ako ste zaposleni, zatim platiti to sa svojih deset šilinga, i izdržavati tu sirotu djecu ako možete. Dugujem vam jasan opis tamošnjeg života, budući da su vas moje riječi navele na tu ideju. Ne biste izdržali taj jednolični život. Ne znate kako je to, izjeo bi vas poput hrđe. Oni koji tamo žive cijeli život naučili su živjeti u žabokrečini. Rade iz dana u dan, u samoći polja - nikada ne razgovaraju i ne dižu svoje pognute glave. Teški fizički rad lišava njihove mozgove života, jednoličan posao umrtvi im maštu. Nije im stalo do toga da se druže i razgovaraju o mislima i idejama, čak niti najjednostavnijima, nakon što završe s poslom, već odlaze kući, strašno umorni siroti ljudi - i stalo im je samo do hrane i odmora. Ne možete ih pokrenuti na druženje, kakvog u gradu imate koliko i zraka koji dišete, bilo ono dobro ili loše, to ne znam, ali znam da ste vi posljednji čovjek koji bi izdržao život među tim radnicima. Ono što je za njih spokoj, za vas bi bilo vječni izvor nezadovoljstva. Molim vas, Nicholase, ne pomišljajte više na to. Osim toga, nikada ne biste mogli platiti selidbu majke s djecom tamo - to je dobro." "Imam ja svoju računicu. Jedna kuća mora biti dovoljna za sve nas, a prodali bumo namještaj iz druge. A i ljudi tam sigurno imaju obitelji koje uzdržavaju - morti i šestero, sedmero djece. Nek im Bog pomogne!" reče on, kojeg je više uvjerilo njegovo vlastito iznošenje činjenica nego sve što je Margaret rekla. Iznenada je odbacio tu ideju, koja se tek nedavno formirala u mozgu izmučenom od umora i straha. "Nek im Bog pomogne! I Sjever i Jug imaju svojih problema. Ak posel tam i je siguran, rad se prodaje u bescjenje. Mi tu jedan tjedan imamo puno novca, a sljedeći nemamo uopće. Stvarno, svet je tolko zbrkan da ga ne mrem razmeti ni ja niti bilo ko drugi. Treba ga počistiti, a ko to more napraviti, ak su stvari takve kak ljudi vele, i ak ne postoji ništ osim onoga kaj vidimo?" G. Hale je bio zaposlen rezanjem kruha i maslaca. Margaret je bila sretna zbog toga, jer je vidjela kako je Higginsu bolje da raspravlja sam sa sobom. Kad bi njezin otac i blago prigovorio Higginsovim mislima, ovaj bi to doživio kao izazov na raspravu i smatrao se dužnim braniti svoj stav. Ona i njezin otac razgovarali su s Higginsom sve dok on, koji nije bio ni svjestan koliko jede, nije obilno objedovao. Tada odgurne stolac od stola i pokuša se usredotočiti na ono što su govorili, ali uzalud - tada opet utone u sanjivo, tmurno raspoloženje. Iznenada, Margaret ga upita (jer razmišljala je neko vrijeme o tome, ali riječi su joj zastale u grlu): "Higgins, jeste li potražili posao u tvornici Marlborough?" "Kod Thorntona?" upita on. "Je, bil sam kod Thorntona." "I što je rekao?" "Ovakav čovjek kak sam ja teško bu razgovaral s gazdom. Nadzornik mi je rekel da se gubim do vraga." "Volio bih da ste razgovarali s g. Thorntonom", reče g. Hale. "Možda vam ne bi dao posao, ali ne bi se koristio takvim jezikom."

225

"Navikel sam ja na takav jezik, to mi nije važno. Ni ja nisam drukčiji kad sam srdit. Ono kaj mi je smetalo bila je činjenica da me tam ne trebaju, kak me ne trebaju nigde drugde." "Ali i ja bih voljela da ste razgovarali s g. Thorntonom", ponovi Margaret očeve riječi. "Biste li pošli ponovo? Znam da tražim mnogo od vas, ali biste li sutra pošli ponovo i pokušali razgovarati s njim? Bilo bi mi drago da to učinite." "Bojim se da će biti uzalud", reče g. Hale tihim glasom. "Bilo bi bolje da ja porazgovaram s njim." Margaret je još uvijek gledala Higginsa, očekujući odgovor. Bilo je teško oduprijeti se njezinim ozbiljnim, blagim očima. On teško uzdahne. "Ponos bi mi to teško dopustil. Da se radi samo o meni, lakše bi zdržal gladovanje. Radije bi ga udaril neg tražil uslugu od njega. Radije bi se dal bičevati. Ali vi niste obična puca, oprostite na izrazu, i neobično djelujete na ljude. Pogazil bum svoj ponos i pokušal bum razgovarati s njim sutra. Ne mislim da mi bude dal posel. Taj bi čovek prije pristal da ga spale na lomači neg kaj bi pristal na to. Napravil bum to zbog vas, gospođice Hale, a to mi je prvi puta v životu da sam popustil nekoj ženi. To nije uspjelo ni mojoj ženi ni Bess." "Utoliko sam vam zahvalnija", reče Margaret smiješeći se. "Ali ne vjerujem vam: vjerujem da ste jednako popuštali ženi i kćeri kao što to čini većina muškaraca." "A što se tiče gospodina Thorntona", reče g. Hale, "dat ću vam poruku za njega koja će vam, prilično sam siguran, zajamčiti da vas ovaj sasluša." "Fala vam lepa, gospon, ali radije bi htel to sam napraviti. Ne podnosim pomisao da mi neko dela uslugu, i to čovek koji ne zna ništ o našem sukobu. Mešanje između gazde i radnika više vam je kak mešanje između muža i žene nego bilo kaj drugo: potrebno je puno mudrosti da bi se postiglo nekaj dobro. Čekal ga bum na ulaznim vratima. Stajal bum tamo od šest sati ujutro, sve dok ne pristane razgovarati sa mnom. Radije bi bil smetlar, kad prosjaci ne bi obavljali taj posel. Nemojte se nadati, gospodična. Prije bu na vrbi rodilo grožđe. Želim vam laku noć, i puno vam fala." "Cipele su vam pokraj kuhinjskog ognjišta, stavila sam ih tamo da se osuše", reče Margaret. On se okrene i uputi joj dug pogled, a zatim mršavom rukom obriše oči i krene. "Kako je taj čovjek ponosan!" reče njezin otac, kojeg je malo naljutio način na koji je Higgins odbio njegovu intervenciju kod g. Thorntona. "Jest", reče Margaret, "ali on u sebi nosi sjajne vrline." "Zanimljivo je vidjeti koliko cijeni onaj dio naravi gospodina Thorntona koji je najsličniji njegovoj naravi." "U svim tim sjevernjacima ima granita, tata, zar ne?" "U sirotom Boucheru nije ga bilo, bojim se, a nema ga ni u njegovoj ženi." "Po njihovom bi govoru zaključila da u sebi imaju irske krvi. Pitam se kakav će uspjeh Higgins postići sutra. Ako on i gospodin Thornton razgovaraju kao čovjek s čovjekom - ako Higgins zaboravi da je gospodin Thornton gazda, i porazgovara s njim kao što razgovara s nama, i ako gospodin Thornton bude dovoljno strpljiv da ga sasluša ljudskim srcem, a ne ušima gazde..." "Napokon si pravedna prema gospodinu Thorntonu, Margaret", reče njezin otac uštinuvši je za uho.

226

Margaret osjeti čudno stezanje oko srca, koje ju je spriječilo da odgovori. "Oh!" pomisli ona, "voljela bih da sam muško, pa da mogu poći i natjerati ga da izrazi svoje nezadovoljstvo, i pošteno mu kažem da znam kako sam to zaslužila. Teško mi je izgubiti ga kao prijatelja baš kad sam počela shvaćati njegovu vrijednost. Kako je bio dobar prema sirotoj mami! Poželjela bih da dođe, makar samo zbog nje, i tada bih barem vidjela koliko sam ponižena u njegovim očima."

227

38. POGLAVLJE ISPUNJENA OBEĆANJA "I ona ponosno ustane, iako joj suza bje u oku; 'Štogod rekli, štogod mislili, Od mene nećete ćuti ni riječi?" ŠKOTSKA BALADA

Nije bila stvar samo u tome što je g. Thornton znao da je Margaret lagala - iako je ona upravo to smatrala glavnim razlogom što je promijenio mišljenje o njoj - već i u tome što je ta njezina laž bila za njega povezana s nekim drugim udvaračem. Nije mogao zaboraviti iskren pogled pun ljubavi koji je izmijenila s drugim muškarcem - stajali su poput dvoje bliskih ljudi, ako ne i zaljubljenih. Pomisao na to neprekidno ga je probadala. Ta mu je slika stalno bila pred očima, kamo god pošao i što god radio. Osim te slike (a svaki bi puta stisnuo zube kad bi se toga sjetio), progonilo ga je i vrijeme tog susreta - sumrak - i mjesto - tako daleko od doma, i bez mnogo prolaznika. Njegov plemeniti dio govorio je kako je sve to moglo biti slučajno, čedno, opravdano. No, ako joj dopusti pravo da voli i bude voljena (a je li imao razloga da joj zaniječe to pravo? Nisu li njezine riječi bile vrlo jasne kad je odbacila njegovu ljubav?), mogla je lako biti navedena na dužu šetnju, u kasniji sat no što je očekivala. Ali ta je laž pokazivala njezinu svjesnost da je učinila nešto pogrešno, i želju da to prikrije, što nije bilo svojstveno njoj. Trudio se biti pravedan prema njoj, iako bi mu cijelo vrijeme bilo mnogo lakše povjerovati da apsolutno ničim nije zaslužila takvo poštovanje. To mu je nanosilo najveću bol - strastveno ju je volio, smatrao ju je, čak i uz sve njezine mane, ljepšom i boljom od bilo koje druge žene. No, mislio je da je toliko privržena nekom drugom čovjeku, toliko zavedena svojom ljubavlju prema njemu, da je odbacila čak i svoju istinoljubivost. Upravo je ta laž koja ju je ukaljala bila dokaz njezine ljubavi prema drugom čovjeku - tom tamnoputom, mršavom, elegantnom, naočitom muškarcu - dok je on sam bio grub i strog i čvrste građe. Razmišljao je o tom pogledu, tom položaju - kako bi rado položio svoj život pred njezine noge za jedan takav nježan pogled, jedan takav dodir pun ljubavi! Izrugivao se sam sebi zato što je toliku važnost pridavao mehaničkom pokretu kojim ga je zaštitila od bijesa mase. Sada je vidio kakav je nježan, opčinjavajući pogled uputila čovjeku kojeg je stvarno voljela. Sjećao se njezine oštre izjave, od riječi do riječi: "U tom mnoštvu nema čovjeka za kojega ne bih učinila isto, i to mnogo radije nego za vas." On ju je dijelio s mnoštvom, zahvaljujući njezinoj želji da spriječi krvoproliće, ali ovaj čovjek, ovaj tajanstveni udvarač, nije je dijelio ni s kime - imao je njezine poglede, riječi, dodire, laži i prikrivanje samo za sebe. G. Thornton je bio svjestan toga da nikada u životu nije bio toliko razdražljiv kao sada. Bio je sklon odgovarati naglim i grubim tonom, više nalik lavežu nego govoru, svakome tko bi mu uputio neko pitanje. Bio je svjestan toga i to mu je vrijeđalo ponos, jer se uvijek dičio 228

svojom samokontrolom i htio se kontrolirati. Zato se namjerno ponašao tiho i smireno, ali bio je još tvrđi i stroži no inače. Kod kuće je bio još šutljiviji. Večeri je provodio koračajući amotamo, što bi njegovu majku strašno živciralo da je to činio bilo tko drugi osim njega, ali sada čak ni voljenom sinu nije željela iskazati strpljenje. "Možeš li prestati i sjesti na trenutak? Nešto ti moram reći, ako prestaneš s tim beskrajnim hodanjem, hodanjem, hodanjem." On se istog trena spusti na stolac naslonjen na zid. "Želim razgovarati s tobom o Betsy. Kaže da nas mora napustiti. Smrt njezinog dragana toliko ju je pogodila da se ne može unijeti u posao." "Vrlo dobro. Pretpostavljam da moramo pronaći drugu kuharicu." "Razmišljaš kao tipični muškarac. Nije stvar samo u kuhanju, već u tome da ona dobro poznaje kuću. Osim toga, rekla mi je nešto o tvojoj prijateljici, gospođici Hale." "Gospođica Hale nije mi prijateljica. Prijatelj mi je gospodin Hale." "Drago mi je što to čujem, jer da ti je ona prijateljica, ono što kaže Betsy bi te naljutilo." "Reci mi", reče on vrlo tihim tonom kojim je govorio posljednjih nekoliko dana. "Betsy kaže kako je one noći kad je njezin udvarač - zaboravila sam mu ime, ona ga uvijek zove 'on'..." "Leonards." "One noći kad je Leonards posljednji puta viđen na postaji - zapravo, kad je posljednji puta viđen na poslu - gospođica Hale je bila tamo i šetala s nekim mladićem koji je, vjeruje Betsy, ubio Leonardsa udarcem ili guranjem." "Leonardsa nije ubio udarac niti guranje." "Kako znaš?" "Zato što sam izravno pitao liječnika u bolnici. Rekao mi je da je bolovao od neke dugotrajne unutarnje bolesti, uzrokovane njegovom navikom pretjerivanja u piću. Dok bi se opijao, bilo mu je sve gore, i ta je činjenica riješila pitanje je li posljednji smrtonosni udar bio uzrokovan pretjeranim opijanjem ili padom." "Padom? Kakvim padom?" "Prouzročenim udarcem ili guranjem o kojem govori Betsy." "Dakle, to se dogodilo?" "Vjerujem da jest." "I tko je to učinio?" "Budući da zbog liječnikovog mišljenja nije bilo istrage, ne mogu ti reći." "Ali gospođica Hale je bila tamo?" On ne odgovori. "S mladićem?" On i dalje nije odgovarao. Napokon reče: "Kažem ti, majko, da nije bilo obdukcije niti istrage, barem ne službene." "Betsy kaže da se Woolmer (neki njezin poznanik, radi u prodavaonici u Cramptonu) može zakleti kako je gospođica Hale u to doba bila na postaji, i šetala s nekim mladićem." "Ne vidim što mi imamo s time. Gospođica Hale može činiti što želi." "Drago mi je što to kažeš", reče gđa Thornton žustro. "To nam zasigurno ne znači mnogo - tebi ništa, nakon svega što se dogodilo - ali ja, ja sam obećala gospođi Hale da neću

229

dopustiti njezinoj kćeri da pođe krivim putem a da je ne posavjetujem i upozorim na to. Zasigurno ću joj reći svoje mišljenje o takvom ponašanju." "Ne vidim ništa loše u tome što je činila te večeri", reče g. Thornton, ustavši i prišavši bliže majci. Stajao je pokraj dimnjaka, lica okrenutog prema zidu. "Ne bi odobravao da netko vidi Fanny kako šeće s mladićem na prilično samotnom mjestu nakon mraka. Da ne govorim o ukusu koji bi mogao izabrati vrijeme za takvu šetnju kada joj majka još nije bila ni pokopana. Bi li ti se svidjelo da je pomoćnik prodavača vidio tvoju sestru u takvim okolnostima?" "Prije svega, budući da sam prije ne tako mnogo godina i sam bio pomoćni prodavač u prodavaonici tekstila, sama činjenica da je netko takav ugledao neki čin ne mijenja narav tog čina. Drugo, vidim mnogo razlika između gospođice Hale i Fanny. Mogu zamisliti da je gospođica Hale imala dobar razlog koji ju je naveo da previdi naizgled neprilično ponašanje. Ne znam da je Fanny ikada imala dobar razlog za bilo što. Nju moraju čuvati drugi. Vjerujem da gospođica Hale čuva samu sebe." "Lijepo ti mišljenje imaš o vlastitoj sestri! Zaista, Johne, reklo bi se da je gospođica Hale učinila dovoljno da te navede da progledaš. Privukla te drsko glumeći da joj se sviđaš, kako bi te izigrala upravo zbog tog mladića, u to ne sumnjam. Njezino mi je ponašanje sada potpuno jasno. Vjeruješ da je to njezin dragan, pretpostavljam da se slažeš s time." On se okrene prema majci. Lice mu je bilo sivo i tmurno. "Da, majko, vjerujem da je to njezin dragan." Nakon što je to izustio, opet se okrene od nje. Migoljio se kao da osjeća tjelesnu bol. Naslonio je lice na šaku. Prije no što je mogla progovoriti, on se opet naglo okrene: "Majko, on je njezin dragan, tko god to bio, ali možda će joj zatrebati pomoć i ženski savjet. Možda postoje poteškoće i iskušenja za koja ja ne znam. Bojim se da postoje. Ne želim znati što je to, ali kao što si meni uvijek bila dobra i brižna majka, pođi k njoj, neka ti se povjeri, pa joj reci što treba učiniti. Znam da nešto nije u redu, nešto je strašno muči." "Za ime Božje, Johne!" reče njegova majka, sada stvarno zgranuta. "Kako to misliš? Kako to misliš? Što znaš?" On joj ne odgovori. "Johne, ne znam što da mislim ako mi ne kažeš ništa. Nemaš prava tako govoriti protiv nje." "Ne protiv nje, majko! Ne bih mogao govoriti protiv nje." "Dobro, nemaš pravo reći ovo što si rekao, ako ne kažeš do kraja. Takvi polovični iskazi mogu uništiti ženin dobar glas." "Njezin dobar glas! Majko, nemoj..." On se okrene i pogleda je užarenim očima. Tada se pribere i povrati dostojanstveno držanje, pa reče: "Neću reći ništa više od ovoga, što nije ni više ni manje od istine, a siguran sam da ćeš mi vjerovati: imam dobrih razloga smatrati kako je gospođica Hale u nekakvoj nevolji u toj vezi, koja je, koliko poznajem narav gospođice Hale, savršeno krjeposna i ispravna. Odbijam ti reći svoje razloge. Ali ne želim čuti da bilo protiv nje tko kaže i jednu riječ koja bi nosila ozbiljnije implikacije od toga da joj je sada potreban savjet neke ljubazne i dobre žene. Ti si obećala gospođici Hale da ćeš biti ta žena!" "Ne!" reče gđa Thornton. "Drago mi je što ti mogu reći da nisam obećala ljubaznost i dobrotu, jer u to sam vrijeme smatrala da ne bih bila u stanju pružiti to nekome poput gospođice Hale. Obećala sam joj da ću je savjetovati kao što bih savjetovala rođenu kćer. 230

Razgovarat ću s njom kao što bih razgovarala s Fanny da je ona pošla u sumrak u šetnju s mladićem. Razgovarat ću s njom na temelju podataka koje znam, a da na mene na jedan ili drugi način ne utječu 'dobri razlozi' koje mi ne želiš povjeriti. Tako ću ispuniti svoje obećanje i svoju dužnost." "Ona to neće trpjeti", reče on strastveno. "Morat će, ako joj se obratim u ime pokojne majke." "Dobro!", reče on prekidajući razgovor, "ne pričaj mi više o tome. Ne mogu misliti na to. Bit će bolje da razgovaraš s njom bilo kako, nego da nitko ne razgovara." Kad se zatvorio u svojoj sobi, promrsi kroz zube: "Oh, taj pogled pun ljubavi! I ta prokleta laž, koja ukazuje na neku strašnu sramotu u pozadini, skrivenu od svjetla u kojim je ona, mislio sam, neprekidno živjela. Oh, Margaret, Margaret! Majko, kako si me izmučila! Oh, Margaret, zar me nisi mogla voljeti? Ja sam neotesan i tvrd, ali nikada te ne bih naveo da lažeš za mene." Što je gđa Thornton više razmišljala o sinovljevim riječima, kojima ju je preklinjao za milostivo postupanje prema Margaretinoj indiskreciji, to je postajala ogorčenija prema njoj. Zlobno je uživala u pomisli da će joj "reći što je ide", pod krinkom ispunjavanja svoje dužnosti. Uživala je pri pomisli na to kako će pokazati da je ne dira "čarolija" koju je, znala je ona dobro, Margaret bacala na mnoge ljude. Prijezirno je frknula pomislivši na ljepotu svoje žrtve: njezina vrana kosa, čista, glatka koža i bistre oči neće joj pomoći da se spasi od riječi pravičnog i strogog ukora koje je gđa Thornton pripremala pola noći. "Je li gospođica Hale unutra?" Znala je da jest, jer ju je vidjela na prozoru, i ušla je u mali hodnik prije no što je Martha odgovorila na njezino pitanje. Margaret je sjedila sama i pisala pismo Edith, opisujući joj detalje posljednjih dana majčinog života. Bio je to tužan zadatak, i morala je obrisati neželjene suze kad su joj najavili dolazak gđe Thornton. Svoju je posjetiteljicu dočekala tako blago i na tako damski način da ju je donekle zbunila. Bilo joj je nemoguće izgovoriti riječi koje je tako lako osmislila kada ih nije imala kome uputiti. Margaretin duboki, zvonki glas bio je blaži no inače. Kretnje su joj bile elegantnije, jer je u srcu bila vrlo zahvalna gđi Thornton na posjetu. Trudila se kako bi pronašla zanimljive teme za razgovor: hvalila je Marthu, sluškinju koju im je pronašla gđa Thornton; zamolila je Edith za malo grčkog zraka, o čemu je pričala gđici Thornton. Gđi Thornton je bilo neugodno. Njezino se oštro sječivo činilo neumjesnim i beskorisnim među ružinim lišćem. Šutjela je, jer se pokušavala obodriti da ispuni svoju dužnost. Napokon, na djelovanje ju je potaknula sumnja koju je smjestila u svoj um, koliko god bila malo vjerojatna: da je sva ta blagost zapravo pretvaranje s ciljem da se umili g. Thorntonu, da je na neki način ta druga veza propala, i da je gđica Hale željela vratiti udvarača kojeg je odbila. Sirota Margareti U ovoj je sumnji možda bilo toliko istine - gđa Thornton je bila majka čovjeka čije je dobro mišljenje cijenila, a bojala se da ga je izgubila. Ova je pomisao nesvjesno pridonijela njezinoj prirodnoj želji da ugodi osobi koja joj je pokazala ljubaznost posjetivši je. Gđa Thornton je ustala s namjerom da pođe, ali činilo se da želi reći još nešto. Pročisti grlo i započne: "Gospođice Hale, imam jednu dužnost. Vašoj sirotoj majci obećala sam da vam, koliko je to u moći moje prosudbe, neću dopustiti nikakvo neprilično ponašanje, pa makar (ovdje je malo ublažila govor) i nehotično, a da vam ne skrenem pažnju na to, ili vas barem posavjetujem, prihvatili vi to ili ne." Margaret je stajala pred njom, crveneći se poput svakog krivca, a zjenice su joj se širile dok je gledala gđu Thornton. Mislila je da je željela razgovarati s njom o laži koju je izrekla 231

da joj je g. Thornton objasnio opasnost od sramoćenja na sudu kojoj se izložila! Iako joj je srce zamalo stalo pri pomisli da je odlučio ne doći sam da je ukori i prihvati njezinu pokoru i vrati svoje dobro mišljenje o njoj, bila je previše postiđena da ne prihvati krivnju strpljivo i ponizno. Gđa Thornton nastavi: "U prvi mah, kad sam čula od jedne svoje sluškinje kako su vas vidjeli u šetnji s nekim gospodinom tako daleko od doma, na postaji Outwood, i to navečer, nisam mogla povjerovati u to. No, žao mi je što moram reći da je moj sin potvrdio tu priču. Bilo je to u najmanju ruku indiskretno - mnoge mlade žene izgubile su tako svoj dobar glas." Margaretine oči ljutito planu. Ovo je bilo nešto novo, i to previše uvredljivo. Da je gđa Thornton razgovarala o njezinoj laži, bilo bi to u redu - potvrdila bi je i ponizila se. Ali da se miješa u njezino ponašanje - da govori o njezinom dobrom glasu, ona, gđa Thornton, obična neznanka, bilo je to previše drsko! Nije joj željela odgovoriti niti riječ. Gđa Thornton je vidjela borbeni duh u Margaretinim očima, i to je izazvalo njezin otpor. "Zbog vaše majke, smatrala sam ispravnim da vas upozorim na takvo nedolično ponašanje: ono će vas dugoročno gledano uniziti u očima svijeta, čak i ako vam ne nanese izravnu štetu." "Zbog moje majke", reče Margaret glasom koji je podrhtavao od suza, "podnijet ću mnogo, ali ne mogu podnijeti sve. Sigurna sam da me ona nije željela izložiti uvredama." "Uvredama, gospođice Hale!" "Da, gospođo", reče Margaret mirnijim tonom. "To je uvreda. Što vi znate o meni da biste posumnjali... oh!" reče ona lomeći se, pa pokrije lice rukama. "Sada znam, gospodin Thornton vam je rekao..." "Ne, gospođice Hale", reče gđa Thornton, koju je istinoljubivost navela da zaustavi Margaretinu ispovijed, iako je gorjela od znatiželje da je čuje. "Prestanite, gospodin Thornton nije mi rekao ništa. Ne poznajete mojeg sina. Niste vrijedni toga da ga upoznate. Rekao je ovo. Poslušajte, mlada damo, da biste shvatili, ako možete, kakvog ste čovjeka odbili. Taj mi je miltonski industrijalac, čije je veliko, nježno srce tako odbačeno, sinoć rekao: 'Pođi k njoj. Imam dobrih razloga za vjerovanje da ima probleme koji proizlaze iz te veze, i potreban joj je ženski savjet.' To su bile njegove riječi. Osim toga - osim što je priznao da ste bili na postaji Outwood, navečer dvadeset i šestog, s nekim gospodinom - nije rekao ništa, niti riječ protiv vas. Ako zna nešto što bi vas trebalo nagnati da ovako jecate, sačuvao je to za sebe." Margaret je još uvijek skrivala lice u rukama, a prsti su joj bili mokri od suza. Gđa Thornton malo ublaži svoj nastup. "Hajde, gospođice Hale. Dozvoljavam da postoje okolnosti koje bi mogle opravdati ovu nedoličnost, ako mi ih objasnite." Odgovora još nije bilo. Margaret je razmišljala što reći. Željela je da gđa Thornton ima dobro mišljenje o njoj, ali nije mogla, nije smjela dati objašnjenje. Gđa Thornton je postala nestrpljiva. "Bit će mi žao da prekinem prijateljstvo, ali zbog Fanny - kao što sam rekla sinu, da je Fanny učinila takvo što, smatrali bismo to velikom sramotom - a Fanny je povodljiva..." "Ne mogu vam dati objašnjenje", reče Margaret tihim glasom. "Pogriješila sam, ali ne na način koji vi mislite. Mislim da me gospodin Thornton procijenio milosrdnije od vas",

232

morala se potruditi da se ne zagrcne od suza, "ali vjerujem, gospođo, da ste imali dobru namjeru." "Hvala vam", reče gđa Thornton, uspravivši se. "Nisam bila svjesna da sumnjate u moje namjere. Ovo je posljednji puta da se miješam. Nisam rado prihvatila taj zadatak kad me vaša majka zamolila. Nisam odobravala privrženost koju je moj sin osjećao prema vama, iako sam samo sumnjala u nju. Niste mi se činili vrijednim njega. Ali kad ste se onako kompromitirali tijekom nereda, i izložili komentarima radnika i sluga, osjetila sam da ne bi bilo u redu protiviti se sinovljevoj želji da vas zaprosi - uzgred, tu je želju odgađao sve do dana nereda." Margaret žmirne i udahne zrak dugim, šištavim zvukom. No, gđa Thornton nije obratila pažnju na to. "Očito ste se predomislili. Jučer sam rekla sinu kako je moguće, iako se radi o kratkom razdoblju, da ste čuli ili saznali nešto o tom drugom udvaraču..." "Što vi mislite o meni, gospođo?" upita Margaret, zabacivši glavu s ponosnom odbojnošću, tako da joj se vrat iskrivio poput labuđeg. "Ne govorite ništa više, gospođo Thornton. Odbijam svaki pokušaj da se opravdam za bilo što. Morate mi dopustiti da napustim sobu." I ona izjuri iz sobe bešumnom elegancijom uvrijeđene princeze. Gđa Thornton je imala dovoljno urođenog smisla za humor da osjeti svu besmislenost situacije u kojoj se zatekla. Nije joj preostalo ništa drugo nego da isprati samu sebe van. Margaretino ponašanje nije je previše naljutilo. Nije toliko marila za nju da bi je mogla izbaciti iz takta. Njezine su je riječi pogodile kako je i očekivala, a Margaretina je burna reakcija smekšala njezinu posjetiteljicu daleko više no što bi to učinila šutnjom ili rezerviranošću. Pokazala je učinak njezinih riječi. "Moja mlada damo", pomisli gđa Thornton, "imate i vi prilično burnu narav. Da ste vi i John završili zajedno, morao bi vas držati čvrstom rukom kako biste naučili gdje vam je mjesto. No, ne mislim da ćete opet tako skoro šetati sa svojim draganom u to doba dana. Imate previše ponosa i duha da biste to učinili. Sviđa mi se djevojka koja se ovako naljuti pri pomisli da o njoj pričaju. To pokazuje da nije ni prpošna ni drska. Ova možda jest drska, ali nikada neće biti prpošna, to joj moram priznati. S druge strane, Fanny je prpošna, ali ne i drska. Ona nema hrabrosti, sirotica!" G. Thornton nije proveo jutro na tako zadovoljavajući način kao njegova majka. Ona je barem ispunila svoj cilj. On je pokušavao shvatiti u kakvoj je situaciji, kakvu štetu mu je nanio štrajk. Dobar dio njegovog kapitala bio je vezan u novim, skupim strojevima, a kupio je i mnogo pamuka, s obzirom na velike narudžbe koje je dobio. Štrajk je izazvao strašno kašnjenje u ispunjavanju tih narudžbi. Čak i s vlastitim radnicima, koji su znali posao i vješto ga obavljali, imao je problema s ispunjavanjem narudžbi. No, nesposobnost irskih radnika, koje je morao priučavati poslu u vrijeme koje je zahtijevalo pojačanu aktivnost, svakodnevno mu je stvarala probleme. Higgins nije došao sa svojom molbom u najbolje vrijeme, ali obećao je Margaret da će to učiniti pod svaku cijenu. Iako je svaki trenutak pojačavao njegovu odbojnost, njegov ponos i njegovu uvrijeđenost, stajao je naslonjen na zid, iz sata u sat, najprije na jednoj nozi, zatim na drugoj. Napokon, vrata se naglo otvore i g. Thornton izađe van. "Htel bi razgovarati s vama, gospon." "Nemam vremena, čovječe. Ionako kasnim." "Dobro, gospon, morem pričekati dok se ne vrnete." G. Thornton je došao do pola ulice. Higgins uzdahne. Nije mogao ništa učiniti. Jedina šansa da vidi "gazdu" bila je da ga uhvati na ulici. Da je pozvonio ili ušao unutra da ga potraži, uputili bi ga nadzorniku. I tako, nastavio je čekati, bez ikakvog jamstva u odgovor, 233

kimajući malobrojnim ljudima koji su ga poznavali i pozdravili, kad su radnici masovno izašli na pauzu, i mršteći se uvezenim irskim "štrajkolomcima". Napokon, se g. Thornton vrati. "Što, još ste tu?" "Da, gospon, moram razgovarati s vama." "Uđite onda. Čekajte, ići ćemo preko dvorišta. Ljudi se još nisu vratili, pa ćemo biti sami. Vidim da su ovi dobri ljudi na užini", reče on zatvarajući vrata portirove kućice. On zastane da porazgovara s nadzornikom. Ovaj mu reče tihim glasom: "Pretpostavljam da znate, gospodine, da je ovaj čovjek Higgins, jedan od vođa sindikata. On je održao onaj govor u Hurtsfieldu." "Ne, nisam znao", reče g. Thornton pogledavši oštro svojeg pratitelja. Higginsa je poznavao po čuvenju kao mutikašu. "Dođite", reče on, grubljim glasom no prije. "Ovakvi ljudi", pomislio je, "ometaju trgovinu i oštećuju grad u kojem žive: obični demagozi i zaljubljenici u moć, za koje drugi zatim plaćaju cijenu." "Pa, gospodine, što želite od mene?" upita g. Thornton okrenuvši se prema čovjeku, čim su ušli u tvornicu. "Zovem se Higgins..." "To znam", upadne g. Thornton. "Što želite, gospodine Higgins? To vas pitam." "Hočem posel." "Posao! Kakav ste vi to tip kada dolazite tražiti posao od mene. Sigurno je da vam drskosti ne manjka." "Imal sam neprijatelje i one kaj su mi zabadali nož u leđa, kak su bili moji šefi, ali nigdar me niko od njih nije nazval preveč skromnim." reče Higgins. Malo se naljutio na ton g. Thorntona, više nego na njegove riječi. G. Thornton ugleda na stolu pismo adresirano na njega. Dohvati ga i pročita. Kad ga je pročitao, podigne pogled i upita: "Što čekate?" "Odgovor na svoje pitanje." "Dao sam vam odgovor. Nemojte mi više uzimati vrijeme." "Gospon, dali ste primjedbu na moju drskost, ali mene su navčili da je pristojno reći 'da' ili 'ne' kad vas nekaj pristojno pitaju. Bil bi vam zahvalan kad bi mi dali posel. Hamper bude potvrdil da sam dobar radnik." "Čini mi se da bi vam bilo bolje da me ne šaljete Hamperu kako bih se kod njega raspitivao o vama, moj čovječe. Možda bih čuo više no što biste željeli." "Prihvatil bum taj rizik. Najgore kaj more reći o meni je da sam napravil ono kaj sam smatral da je najbolje, makar sam platil zbog toga." "Onda vam je bolje da pođete njima i vidite hoće li vas oni zaposliti. Odbio sam više od stotinu svojih najboljih radnika samo zato što su slijedili vas i takve poput vas, a vi mislite da bih vas zaposlio? Isto bih tako mogao baciti baklju usred pamuka." Higgins se okrene, ali tada se prisjeti Bouchera, pa ga opet pogleda najponiznije što je mogao.

234

"Obećavam vam, gazda, da ne bum progovoril niti jednu reč kaj bi vam mogla naškoditi, ak budete pošteni prema nama. Obećavam i više od toga - obećavam da bum, ak vidim da v nečemu grešite i ponašate se nepošteno, najprije privatno razgovaral s vama i pošteno vas upozoril. Ak se vi i ja ne složimo u vezi vaših postupaka, morete me odmah otpustiti." "Svega mi, imate visoko mišljenje o sebi! Hamper je mnogo izgubio s vama. Kako to da se lišio vas i vaše mudrosti?" "Pa, rastali smo se zbog obostranog nezadovoljstva. Ja nisam htel preuzeti obvezu kaj su je tražili od mene, pa me nisu hteli zaposliti. Zato morem potražiti novi posel, a kak sam već rekel, iako to ne bi trebal govoriti, dobar sam radnik, gazda, i pouzdan, naročito kad ne pijem, a sad ne bum pil." "Kako biste uštedjeli više novca za sljedeći štrajk, pretpostavljam?" "Ne! Bil bi vam zahvalan da morem to napraviti. Novac štedim za uzdržavanje udovice i dece čoveka kojeg su izludeli ovi vaši štrajkolomci, koji je izgubil posel zbog Paddyja16 koji nemaju pojma ni o čemu." "Pa, bolje vam je da se okrenete nečem drugom, ako imate tako dobru namjeru. Ne bih vam savjetovao da ostanete u Miltonu, ovdje vas predobro poznaju." "Da je leto", reče Higgins, "prihvatil bi posel Paddyja, i išel raditi kak fizički radnik ili skupljati sijeno, i nigdar se ne bi vrnul u Milton. No, zima je i deca gladuju." "Kakav biste vi bili fizički radnik! Pa ne možete iskopati niti polovicu onoga što može iskopati Irac." "Zel bi samo pola plaće za dvanaest sati rada ak bi za to vrijeme obavil pola posla. Ne znate ni za kakvo mesto gde bi mi dali priliku za posel, osim tvornica, ak sam već takav mutikaša? Prihvatil bi svaku plaću koju mi daju zbog te dece." "Ne vidite li što biste postali? Postali biste štrajkolomac. Uzimali biste manju plaću od drugih radnika i to zbog djece drugog čovjeka. Sjetite se samo što biste učinili nekom sirotom momku koji bi bio spreman uzeti plaću koju mu ponude da bi izdržavao svoju djecu. Vi i vaš sindikat ubrzo biste se obrušili na njega. Ne, ne, ako ništa drugo, ono zbog načina na koji ste se prije ponašali prema jadnim štrajkolomcima, na vaše pitanje odgovaram: ne! Neću vam dati posao. Ne kažem da ne vjerujem vašim razlozima za traženje posla, o tome ne znam ništa. Možda je istina, možda i nije. U svakom slučaju, priča je vrlo neobična. Pustite me van. Neću vam dati posao. Evo vam odgovora." "Čujem, gospon. Ne bi vam smetal, ali zamolila me da dojdem jedna osoba koja je smatrala da u vašem srcu ima topline. Pogrešila je, a ja sam zaveden. Al nisam prvi kojega je žena navela na krivi put." "Recite joj da drugi puta gleda svoja posla, umjesto da uzima i vaše i moje vrijeme. Vjerujem da se žene nalaze na izvoru svake pošasti ovog svijeta. Odlazite." "Fala vam na ljubaznosti, gospon, a najviše na vašim ljubaznim rečima rastanka." G. Thornton nije ni pokušao odgovoriti. No, kad je trenutak kasnije pogledao kroz prozor, dirnula ga je mršava, pogrbljena prilika koja je izašla u dvorište. Težak korak bio je u suprotnosti s jasnom odlučnošću s kojom je čovjek razgovarao s njim. On priđe vratarevoj kućici. 16

Paddy (od Patrick) - podrugljiv naziv za Irca; Sv. Patrick - zaštitnik Irske - prim. ur.

235

"Koliko je dugo taj Higgins čekao na razgovor sa mnom?" "Bio je pred vratima prije osam sati, gospodine. Mislim da je tamo od tada." "A sada je..." "Jedan." "Pet sati", pomisli g. Thornton. "To je dugo čekanje za čovjeka koji ne radi ništa, već se najprije nada, a zatim strahuje."

236

39. POGLAVLJE SPRIJATELJAVANJE "Ne, gotov sam, od mene više ništa dobit′ nećeš, i drago mi je, radujem se cijelim srcem, što sam se tako jasno oslobodio." DRAYTON

Margaret se zatvorila u svoju sobu nakon što je napustila gđu Thornton. Počela je hodati amo-tamo, pokazujući razdraženost na svoj stari, uobičajeni način. No, kad se sjetila da se u toj kući tankih zidova svaki korak čuje u susjednoj prostoriji, sjela je dok nije čula gđu Thornton kako izlazi iz kuće. Natjerala se da se prisjeti cijelog njihovog razgovora, od riječi do riječi prošla je kroz raspravu u svojem sjećanju. Na kraju je ustala i rekla sebi melankoličnim tonom: "U svakom slučaju, njezine me riječi ne diraju, odbijaju se od mene, jer nisam kriva niti za jedan od svih motiva koje mi ona pripisuje. Ipak, teško je povjerovati da bi bilo tko - bilo koja žena - tako spremno povjerovala u nešto takvo o drugoj ženi. To je ružno i tužno. Ne optužuje me za ono u čemu sam stvarno pogriješila - za to i ne zna. Nije joj rekao: mogla sam znati da neće!" Ona podigne glavu, kao da se ponosi bezosjećajnošću koju je pokazala gđa Thornton. A tada, čvrsto stisne ruke kad joj je na pamet pala druga pomisao. "I on je morao pomisliti da je siroti Frederick nekakav udvarač." (Ona porumeni kad joj je ta misao prošla kroz glavu). "Sada vidim. Nije stvar samo u tome da zna za moju laž, već vjeruje i to da me netko drugi voli, i da ja... Oh, Bože, oh Bože! Što da učinim? Što mi je? Zašto mi je stalo do toga što on misli, osim što je izgubio dobro mišljenje o mojoj iskrenosti? Ne znam, ali tako sam jadna! O, kako mi je nesretna bila ova protekla godina! Prešla sam iz djetinjstva u starost. Nisam imala mladosti niti zrele dobi. Nade zrele ženstvenosti za mene su zatvorene, jer se nikada neću udati, a očekujem brige i probleme poput neke starice, i jednako sam tako ustrašena. Umorna sam od ovih stalnih iskušavanja moje snage. Mogu izdržati koliko moram za tatu, jer to je prirodna dužnost, i mislim da se mogu nositi protiv - ili barem mogu imati dovoljno energije da odbacim nepravedne, drske sumnje gđe Thornton. Ali teško mi je kada pomislim koliko me on potpuno pogrešno shvatio. Što se to danas dogodilo da me obuzmu tako tmurne misli? Ne znam. Znam samo da si ne mogu pomoći. Jednom moram popustiti. Ne, neću", reče ona pa skoči na noge. "Neću - neću razmišljati o sebi i svojem položaju. Neću ispitivati svoje osjećaje. Sada mi to ne može koristiti. Jednog dana, ako dočekam starost, možda ću sjediti uz vatru, i gledajući u žar na ognjištu, vidjeti život kakav sam mogla voditi."

237

Cijelo to vrijeme brzo se odijevala za izlazak, zastajući samo s vremena na vrijeme kako bi obrisala oči nestrpljivom gestom, ljutita na suze koje su navirale usprkos njezinoj hrabrosti. "Rekla bih da mnogo žena načini tužnu pogrešku poput mene, i otkriju to tek prekasno. Kako li sam samo ponosno i drsko razgovarala s njim toga dana! Ali tada nisam znala. Shvatila sam malo po malo, i ne znam kad je počelo. Sada neću popustiti. Bit će mi teško ponašati se prema njemu na isti način, sada kad sam tako bolno svjesna što se dogodilo, ali bit ću vrlo mirna i tiha i malo ću govoriti. No, možda ga i ne vidim - očito je da se drži podalje od nas. To bi bilo gore od svega. A opet, nije čudo što me izbjegava, ako vjeruje u te stvari o meni." Ona izađe i brzim korakom krene izvan grada, pokušavajući utopiti misli u brzom hodanju. Kad se vratila i stajala na pragu, priđe joj otac. "Dobra djevojka!" reče on. "Bila si kod gospođe Boucher. I ja sam upravo mislio poći tamo prije ručka, ako stignem." "Ne, tata, nisam bila", reče Margaret porumenjevši. "Nisam je se ni sjetila. Ali poći ću odmah nakon ručka. Poći ću dok ti drijemaš." I otišla je. Gđa Boucher je bila vrlo bolesna - stvarno bolesna, nije samo glumila. Činilo se da je ljubazna i razumna susjeda, koja je došla neki dan, držala sve pod svojom kontrolom. Neka od djece otišla su susjedima. Mary Higgins je došla po tri najmlađa u vrijeme ručka, a Nicholas je tada pošao po liječnika. Još se nije vratio. Gđa Boucher je umirala, i nisu mogli učiniti ništa doli čekati. Margaret pomisli kako bi željela čuti liječnikovo mišljenje, i da u međuvremenu nema pametnijeg posla, pa može posjetiti Higginse. Možda pritom sazna je li Nicholas razgovarao s g. Thorntonom. Zatekla je Nicholasa kako vrti novčić na komodi i zabavlja troje male djece, koja su se držala njega bez straha. I on i oni smiješili su se gledajući dugu vrtnju, i Margaret pomisli kako je njegov sretan i zainteresiran pogled dobar znak. Kad se novčić prestao vrtjeti, mali Johnnie brizne u plač. "Dođi meni", reče Margaret uzevši ga u naručje s komode. Prinijela je svoj sat njegovom uhu, istovremeno pitajući Nicholasa je li razgovarao s g. Thorntonom. Izraz na njegovom licu promijeni se istog trena. "Je!" reče on. "Videl sam ga i čul i više neg kaj sam htel." "Dakle, odbio vas je?" upita Margaret tužno. "Je. Celo sam vrijeme znal da bude to napravih Ne treba očekivati milost od tih gazda. Vi ste došli izdaleka, i ne poznate ih, ali ja sam znal." "Žao mi je što sam to tražila od vas. Je li bio ljut? Nije valjda razgovarao s vama poput Hampera?" "Nije bil pretjerano ljubazan!" reče Nicholas, zavrtjevši ponovno novčić, što ga je očito zabavljalo koliko i djecu. "Ne brinite, tam sam gde sam i bil. Sutra bum nastavil s traženjem. Dal sam mu kolko sam i primil. Rekel sam mu da nisam došel drugi put zato kaj imam dobro mišljenje o njemu, ali vi ste mi savjetovali da dojdem, i poslušal sam vas." "Rekli ste mu da sam vas ja poslala?" "Ne znam jesam spomenul vaše ime. Mislim da nisam. Rekel sam da me žena, koja nije znala kaj dela, savjetovala da pogledam postoji li v njegovom srcu mekano mesto." 238

"A on..." upita Margaret. "Rekel je da vam velim da gledate svoja posla - ovo je najduža vrtnja do sada, dečki - to su ljubazne reči kakve mi je govoril. Al nema veze. Tam smo gde smo i bili, a ja bum prije tucal kamenje na cesti neg kaj bum dopustil da ova deca gladuju." Margaret vrati Johnniea, koji se migoljio, na njegovo mjesto na komodi. "Žao mi je što sam tražila od vas da pođete gospodinu Thorntonu. Razočarao me." Iza nje se začuje šum. I ona i Nicholas se okrenu u isti trenutak. Tamo je stajao g. Thornton, s izrazom iznenađenog razočaranja na licu. Margaret impulzivno prođe pokraj njega bez riječi - samo se naklonila kako bi prikrila bljedilo koje joj se pojavilo na licu. On joj uzvrati jednako dubokim naklonom, pa zatvori vrata za njom. Dok je žurila do gđe Boucher, začula je zvono, i činilo joj se da ono označava mjeru njezine posramljenosti. I on je bio razdražen kad ju je vidio tamo. Imao je on nježnosti u srcu - "mekano mjesto", kako je rekao Nicholas Higgins, ali bio je i toliko ponosan da je sakrije. Čuvao ju je na sigurnom, kao nešto sveto, i bio je ljubomoran na svaku okolnost koja bi ga natjerala da je otkrije. No, ako se užasavao otkrivanja svoje nježnosti, jednako je priželjkivao da ljudi prepoznaju njegovu pravednost, a osjećao je da je bio nepravedan što je s tolikim prijezirom saslušao čovjeka koji je skromno i ponizno čekao pet sati na razgovor s njim. To što mu je čovjek odvratio jednako drsko kad je imao priliku, g. Thorntonu nije značilo ništa. Zato mu se svidio još više. Bio je svjestan i svoje razdražljivosti u tom trenutku, koja ih je vjerojatno obojicu natjerala na svađu. No, tih pet sati čekanja pogodilo je g. Thorntona. On sam nije mogao utrošiti pet sati, ali na sat ili dva upotrijebio je svoj prodoran um, te radio fizički, prikupljajući dokaze o istini Higginsove priče, njegovoj naravi i njegovom životu. Trudio se da ne vjeruje, ali bio je uvjeren da je sve što je Higgins rekao istina. A tada je to uvjerenje ušlo u njega i kao kakvom čarolijom dodirnulo uspavanu nježnost u njegovom srcu. Čovjekova strpljivost i jednostavna velikodušnost njegovih motiva (jer saznao je za svađu između Bouchera i Higginsa) naveli su ga da zaboravi logiku pravde i preskoči je višim instinktom. Došao je reći Higginsu da će mu dati posao, i više ga je razdražilo to što je tamo pronašao Margaret nego same njezine riječi, jer tada je shvatio da je ona bila žena koja je nagovorila Higginsa da dođe k njemu, a užasavao se toga da pomisao na nju poveže s onim što čini - činio je to zato što je to bilo ispravno. "To je bila dama koju ste spomenuli?" upita on nezadovoljno Higginsa. "Mogli ste mi i reći tko je ona." "Morti bi onda govorili o njoj uljudnije. Imate majku kaj bi vam začepila usta kad ste govorili kak su žene na izvoru svih pošasti." "Naravno, rekli ste to gospođici Hale." "Naravno da jesam. Bar mislim da jesam. Rekel sam joj da se više ne meša v bilo kaj povezano s vama." "Čija su to djeca - vaša?" G. Thornton je pretpostavljao čija su prema onome što je čuo, ali bilo mu je neugodno i pokušavao je skrenuti razgovor s ne pretjerano obećavajućeg početka. "I nisu moja i jesu." "To su djeca o kojoj ste mi pričali jutros?"

239

"Kad ste rekli", odgovori Higgins okrenuvši se s izrazom slabo prikrivenog bijesa na licu, "da je moja priča morti istinita, a morti i nije, ali da je malo vjerojatna. Gazda, nisam zaboravil." G. Thornton zašuti na trenutak, a tada reče: "Nisam ni ja. Sjećam se što sam rekao. Govorio sam o toj djeci na način na koji nisam smio. Nisam vam vjerovao. Ja ne bih mogao preuzeti na sebe brigu o djeci drugog čovjeka, da se taj prema meni ponio kao što čujem da se Boucher ponio prema vama. Ali sada znam da ste govorili istinu. Molim vas, oprostite." Higgins se nije okrenuo, niti je odmah odgovorio na te riječi. No, kada je progovorio, ton mu je bio mnogo blaži, iako su riječi i dalje bile grube. "Nemate se vi kaj petljati u ono kaj se dogodilo između Bouchera i mene. On je mrtav, a meni je žal. To je dovoljno." "I jest. Hoćete li doći raditi kod mene? To sam vas došao pitati." Higginsova tvrdoglavost posustala je, a zatim je opet ojačala i očvrsnula. Nije progovarao. G. Thornton ga nije namjeravao ponovno upitati. Higginsov pogled spusti se na djecu. "Nazvali ste me drskim, i lašcem, i mutikašom, i morti u tome i ima istine, jer sam se tu i tamo prepuštal pijači. Ja sam vas nazval tiraninom i starim buldogom i tvrdim, okrutnim gazdom: tu smo stali. Ali tu su deca. Gazda, mislite da bumo se ikad mogli složiti?" "Dobro!" reče g. Thornton, gotovo se nasmijavši, "Nije bila moja ideja da se mi složimo. No, postoji jedna utješna stvar. Niti jedan od nas ne može misliti mnogo gore o onom drugome no što mislimo sada." "To je istina", reče Higgins zamišljeno. "Otkad sam razgovaral s vama, razmišljam o tome kolka je sreća kaj me niste primili, jer nigdar nisam srel čoveka kojeg tolko ne podnosim. No, morti je to preuranjeni sud, a za ljude kak sam ja, posel je posel. Zato, gazda, došel bum, i još bum vam i zahvalil. To za mene znači da smo sklopili posao", reče on iskreno, iznenada se okrenuvši i po prvi puta pogledavši g. Thorntona ravno u oči. "A ovo za mene znači sklopljen posao", reče g. Thornton, pa snažno stisne Higginsovu šaku. "Pazite, dođite točno na vrijeme", nastavi on, vrativši se u ulogu gazde. "U svojoj tvornici ne želim kašnjenje. Kazne koje imamo utjerujemo prilično strogo. Prvi puta kad vas uhvatim da stvarate probleme, letite s posla. Sada znate na čemu ste." "Jutros ste govorili o mojoj mudrosti. Mislim da bi je mogel poneti sa sobom, ili bi vi hteli da pustim mozak na pašu?" "Pustite mozak na pašu ako se planirate miješati u moje poslove, a ponesite ga sa sobom ako se možete baviti samo svojim poslovima." "Trebal mi bu mozak da otkrijem gde moj posel završava, a vaš počinje." "Vaš još nije ni počeo, a moj stoji i čeka me. Zato, doviđenja." Malo prije no što je g. Thornton došao do vrata gđe Boucher, Margaret izađe kroz njih. Nije ga vidjela, i on krene za njom nekoliko metara, diveći se njezinom laganom koraku i njezinoj visokoj, elegantnoj figuri. Iznenada, ovaj jednostavni osjećaj zadovoljstva ukaljala je ljubomora. Htio ju je dostići i razgovarati s njom, vidjeti kako će ga prihvatiti, sada kada sigurno zna kako je on svjestan da gaji osjećaje prema nekom drugome. Imao je još jednu želju, zbog koje se prilično postidio - da ona sazna kako je bila u pravu što mu je poslala Higginsa da ga zamoli za posao, i kako se pokajao zbog jutarnje odluke. On je dostigne, a ona se trgne. 240

"Dopustite mi da vam kažem, gospođice Hale, kako ste prerano izrazili svoje razočaranje. Dao sam posao Higginsu." "To mi je drago", reče ona hladno. "Kaže mi da vam je ponovio ono što sam mu jutros rekao o..." G. Thornton zastane, a Margaret nastavi: "O tome da se žene ne trebaju miješati. Imali ste potpuno pravo što ste izrazili svoje mišljenje, koje je nesumnjivo vrlo točno. No", nastavi ona malo žustrije, "Higgins vam nije rekao cijelu istinu." Riječ "istina" podsjetila ju je na vlastitu neistinu, i ona zastane, osjećajući se vrlo neugodno. G. Thornton u prvi mah nije shvatio razlog njezine šutnje, a tada se sjetio laži koju je izrekla, i svega što se dogodilo. "Cijela istina!" reče on. "Vrlo malo ljudi govori cijelu istinu. Tome se više ne nadam. Gospođice Hale, nemate li kakvo objašnjenje za mene? Jamačno vidite da mogu samo nagađati." Margaret je šutjela. Pitala se bi li kakvo objašnjenje bilo u skladu s njezinom lojalnošću prema Fredericku. "Ne", reče on, "neću vas dalje propitivati. Možda vas nagonim na iskušenje. U ovom trenutku, vjerujte mi, vaša je tajna sigurna što se mene tiče. No, dozvolite mi da vam kažem kako jako riskirate svojom indiskrecijom. Sada vam govorim samo kao prijatelj vašeg oca: ako sam ikada i imao ikakve primisli ili nade, to je, naravno, gotovo. Više nisam zainteresiran." "Svjesna sam toga", reče Margaret, prisilivši se da mu odgovori nehajnim tonom. "Svjesna sam toga kako izgledam u vašim očima, ali radi se o tuđoj tajni, i ne mogu vam je objasniti a da ne naškodim toj osobi." "Nemam niti najmanju želju petljati se u gospodinove tajne", reče on, sve ljući i ljući. "Moj interes za vas prijateljske je naravi. Možda mi ne vjerujete, gospođice Hale, ali jest usprkos progonu kojim sam vam, bojim se, zaprijetio u jednom trenutku, no od toga sam odustao, to je prošlo. Vjerujete li mi, gospođice Hale?" "Da", reče Margaret tiho i tužno. "Onda ne vidim razloga da nastavimo šetati zajedno. Mislio sam da biste mi možda željeli nešto reći, ali vidim da jedno prema drugome ne osjećamo ništa. Ako ste se uvjerili u to da je bilo kakva glupa strast s moje strane okončana, poželjet ću vam doviđenja." On se udalji užurbanim korakom. "Što je htio reći?" pomisli Margaret. "Što je htio time reći - govorio je kao da sam oduvijek mislila da mari za mene, a znam da ne mari, ne može mariti. Sigurno mu je majka rekla sve te okrutne stvari o meni. Ali neću mariti za njega. Sigurno dovoljno vladam sobom da mogu kontrolirati taj divlji, čudan, neugodan osjećaj, koji me čak skoro naveo da izdam svojeg dragog Fredericka, kako bih povratila njegovo dobro mišljenje - dobro mišljenje čovjeka koji se toliko trudi da mi kaže kako mu ne značim ništa. Hajde, siroto moje srce, budi vedro i hrabro! Mnogo ćemo značiti jedno drugome ako budemo odbačeni i napušteni." Njezinog je oca gotovo zgranulo njezino veselje toga jutra. Neprekidno je pričala, i neobično učestalo rabila svoj urođeni smisao za humor, a ako je u njezinim riječima i bilo naznake gorčine, ako su njezine priče o starom društvu iz ulice Harley i bile malo sarkastične, njezin je otac nije htio zaustavljati kao što bi inače učinio, jer mu je bilo drago što se riješila svojih briga. Tijekom večeri, pozvali su je u prizemlje da porazgovara s Mary Higgins. Kad se

241

vratila, g. Haleu se učinilo da je na njezinim obrazima vidio tragove suza. No, to nije moglo biti tako, jer donijela je dobre vijesti - da je Higgins dobio posao u tvornici g. Thorntona. U svakom slučaju, bila je mnogo potištenija, i bilo joj je vrlo teško govoriti, a kamoli nastaviti na onako neobuzdan način na koji je pričala prije. Već nekoliko dana njezino se raspoloženje mijenjalo na neobičan način, i njezin je otac počeo brinuti za nju, kad su s jedne ili dvije strane došle vijesti koje su za nju obećavale malo promjene. G. Hale je primio pismo od g. Bella, u kojem je taj gospodin najavljivao svoj posjet, a g. Hale je zamislio da će obećano društvo starog prijatelja s Oxforda jednako koristiti Margaret kao i njemu. Margaret se pokušavala zanimati za ono što je njezinom ocu pričinjalo zadovoljstvo, ali bila je previše umorna da bi marila za nekog g. Bella, pa bio joj on i dvadeseterostruki kum. Više ju je raspoložilo Edithino pismo, puno suosjećanja zbog tetine smrti i detalja o njoj, njezinom suprugu i djetetu. Na kraju je napisala kako će, budući da klima ne odgovara djetetu, i budući da gđa Shaw govori o povratku u Englesku, satnik Lennox vjerojatno prodati imanje, tako da će se vratiti natrag u staru kuću u ulicu Harley. No, ta će im kuća biti nepotpuna bez Margaret. Margaret je žudjela za tom starom kućom i spokojem tog uređenog, monotonog života. Dok je živjela tamo, povremeno joj je taj način života bio zamoran, ali od tada ju je život pregazio, i osjećala se tako iscrpljenom od te borbe same sa sobom, da je mislila kako bi joj čak i monotonija bila odmor i osvježenje. Zato se počela radovati dugom posjetu Lennoxima kad se vrate u Englesku. Nije to doživljavala kao nadu, već kao vrijeme opuštanja, tijekom kojeg će povratiti snagu i samokontrolu. U ovom trenutku činilo joj se kao da su joj sve stvari u životu povezane s g. Thorntonom, kao da ga usprkos svem svojem trudu ne može zaboraviti. Kad bi pošla u posjet Higginsima, tamo bi slušala o njemu; njezin je otac nastavio s lekcijama i stalno je citirao njegova mišljenja, a čak je i posjet g. Bella naveo razgovor na njegovog stanara, jer je napisao kako vjeruje da će veliki dio vremena provesti s g. Thorntonom, budući da se pripremao novi ugovor o najmu, o kojem su se morali dogovoriti.

242

40. POGLAVLJE IZVAN RAVNOTEŽE "Nisam u krivu, iako pravo nemam ni na što, Ništa mi nisu oduzeli jer ništa nisam ni imao, No, svojeg se jada riješiti ne mogu: Tužan sam u svojem jadu Što drugi raduju se zato." WYATT

Margaret osobno nije očekivala mnogo zadovoljstva od posjeta g. Bella - radovala se tome samo zbog oca. No, kad je njezin kum došao, s njim je odmah uspostavila prirodan prijateljski odnos. Rekao je da nije zaslužna za to što je djevojka posve po njegovoj mjeri bila joj je to nasljedna sposobnost, da se tako pojavi i zadobije njegovo divljenje. S druge strane, njoj se svidio zato što je pod svojom profesorskom kapom i haljom imao tako svjež i mladi duh. "Mislim, svjež i mlad u toplini i ljubaznosti. Bojim se da moram reći kako vaše stavove smatram najviše zastarjelima od svih s kojima sam se susrela nakon dugo vremena." "Slušaj ovu svoju kćer, Hale! Život u Miltonu prilično ju je iskvario. Ona je demokratkinja, crvena republikanka, članica Mirovnog pokreta, socijalistkinja..." "Tata, sve je to zato što se zalažem za napredak trgovine. Da se njega pita, gospodin Bell bi još uvijek razmjenjivao krzna divljih životinja za lješnjake." "Ne, ne. Preorao bih zemlju i uzgajao krumpire. Osim toga, ošišao bih krzno divljim životinjama i izrađivao tkaninu od vune. Ne pretjeruj, gospođice. No, umoran sam od te strke. Svi jure preko svih u žurbi za bogaćenjem." "Ne može svatko sjediti u prostorijama koledža i pustiti da mu bogatstvo raste samo od sebe. Nesumnjivo, ovdje ima mnogo ljudi koji bi bili zahvalni kad bi im vrijednost imanja rasla kao što se dogodilo s vašim imanjem, a da se nimalo ne pomuče za to", reče g. Hale. "Ne vjerujem da bi bili zahvalni. Njima se sviđa strka i borba. Što se tiče sjedenja i učenja iz prošlosti, ili oblikovanja budućnosti ustrajnim radom u duhu proroka - da, baš! Ne vjerujem da u Miltonu postoji čovjek koji bi mogao mirno sjediti, jer to je velika umjetnost." "Vjerujem da bi ljudi iz Miltona rekli kako se ljudi iz Oxforda ne znaju kretati. Bilo bi jako dobro kad bi se malo više družili." "To bi moglo biti dobro za ljude iz Miltona. Za njih bi bile dobre mnoge stvari koje bi bile vrlo neprivlačne drugima."

243

"Niste li i vi čovjek iz Miltona?" upita Margaret. "Pomislila bih da ćete biti ponosni na svoj grad." "Priznajem, ne vidim na što bih trebao biti ponosan. Kad bi došla u Oxford, Margaret, pokazao bih ti mjesto u kojem bi uživala." "Dobro!" reče g. Hale. "Gospodin Thornton večeras dolazi k nama na čaj, a on je ponosan na Milton koliko ste vi ponosni na Oxford. Morate se potruditi učiniti jedan drugoga malo liberalnijim." "Ja ne želim biti liberalniji, hvala lijepa." reče g. Bell. "Zar gospodin Thornton dolazi na čaj?" upita Margaret tihim glasom. "Ili na čaj, ili malo nakon toga. Nije bio siguran. Rekao nam je da ga ne čekamo." G. Thornton je odlučio ne propitivati majku o tome koliko je napredovao njezin projekt razgovora s Margaret o njezinom nepriličnom ponašanju. Bio je prilično siguran u to da bi ga komentari njegove majke samo razdražili i naljutili ako se razgovor dogodio, iako bi on cijelo vrijeme bio svjestan nijanse kojom bi taj razgovor bio obojen u njezinoj glavi. Zazirao je od toga da čuje i samo Margaretino ime. Iako ju je krivio, iako je bio ljubomoran, iako ju je odbacio, veoma ju je volio i protiv svoje volje. Sanjao je o njoj - sanjao je da mu je prišla plešući, ispruženih ruku, s lakoćom i veseljem zbog koje ju je mrzio, iako ga je istovremeno privlačila. No, ova slika Margaret - iz koje je u potpunosti uklonjena njezina narav, kao da je njezino tijelo obuzeo neki zao duh - toliko se duboko urezala u njegovu maštu da je jedva razlikovao javu od sna kad se probudio, i činilo se da njegova odbojnost iz sna obavija i izopačuje i stvarnu osobu na javi. No, bio je previše ponosan da bi priznao svoju slabost time što bi je izbjegavao susresti. Nije htio tražiti priliku da bude u njezinom društvu, niti ju je izbjegavao. Kako bi uvjerio sebe u svoju moć samokontrole, toga poslijepodneva dugo se bavio svakim pojedinim poslom. Prisilio se da mu svaki pokret bude neprirodno spor i promišljen, i već je prošlo osam sati kad je došao g. Haleu. Imao je razgovor o poslovnim transakcijama s g. Bellom u radnoj sobi, a ovaj je nastavio razgovarati umornim tonom, sjedeći uz vatru, dugo nakon što su dogovorili sve poslove, kad su se mogli popeti na kat. No, g. Thornton nije rekao niti riječ u korist toga da se premjeste - grizao se u sebi i smatrao g. Bella vrlo dosadnim sugovornikom, dok mu je g. Bell u sebi uzvraćao kompliment, i smatrao ga jednim od najgrubljih ljudi koje je ikada upoznao, čovjeka kojemu strašno nedostaju i inteligencija i dobro ponašanje. Napokon, tihi zvuk u prostoriji iznad njih naveo ih je da pomisle kako bi se trebali premjestiti tamo. Zatekli su Margaret kako žustro raspravlja s ocem o sadržaju pisma koje je stajalo otvoreno pred njom. Kad su gospoda ušla, brzo ga je spremila, ali izoštrena čula g. Thorntona uhvatila su nekoliko riječi g. Halea upućenih g. Bellu: "Pismo od Henryja Lennoxa. Margaret se probudila nada." G. Bell kimne. Margaret je bila rumena poput ruže kad ju je g. Thornton pogledao. U tom trenutku ispunila ga je neizdrživa želja da ustane, izađe iz sobe i više nikada ne kroči nogom u tu kuću. "Mislili smo", reče g. Hale, "da ste vi i gospodin Thornton poslušali Margaretin savjet i pokušavali preobratiti jedan drugoga - toliko ste dugo bili u radnoj sobi." "I mislili ste da od nas nije ostalo ništa osim mišljenja, poput repa mačke iz Kilkennyja. Molim vas, recite što mislite čije bi mišljenje bilo ustrajnije i jače?" G. Thornton nije imao pojma o čemu razgovaraju, a nije htio propitivati. G. Hale mu ljubazno objasni. 244

"Gospodine Thornton, jutros smo optužili gospodina Bella za svojevrsnu oxfordsku srednjevjekovnu zatucanost protiv njegovog rodnog grada. Predložili smo mu - zapravo, Margaret mu je predložila - da bi mu koristilo druženje s miltonskim industrijalcima." "Oprostite, ali Margaret je mislila da bi miltonskim industrijalcima koristilo druženje s ljudima s Oxforda. Nije li tako, Margaret?" "Vjerujem da sam rekla kako bi i jednima i drugima koristilo da se malo više druže - ne znam je li to bila moja ili tatina ideja." "I tako, vidite, gospodine Thornton, trebali smo unapređivati jedan drugoga tamo dolje umjesto da razgovaramo o nestalim obiteljima, Smithovima i Harrisonima. Međutim, ja sam voljan odraditi svoj dio sada. Pitam se kada vi, ljudi iz Miltona, namjeravate živjeti. Čini se da cijeli život provodite u skupljanju sredstava za život." "Smatram da pod 'življenjem' podrazumijevate uživanje." "Da, uživanje - neću reći specifično u čemu, jer vjerujem da obojica smatramo obično zadovoljstvo slabim oblikom uživanja." "Više bih volio da definiramo narav uživanja." "Pa, uživanje u slobodnom vremenu - uživanje u moći i utjecaju koji da je novac. Svi vi težite za novcem. Zašto ga želite?" G. Thornton je šutio. Tada reče: "Zaista ne znam. Ali novac nije ono čemu ja težim." "A što je onda?" "To je teško pitanje. Morat ću se otvoriti pred ovakvim filozofom, a nisam siguran da sam spreman na to." "Ne!" reče g. Hale. "Nemojmo biti osobni u ovoj raspravi - niti jedan od vas nije dobar predstavnik svoje skupine, jer presnažne ste osobnosti za to." "Nisam siguran trebam li to smatrati komplimentom ili ne. Ja bih volio biti predstavnik Oxforda, njegove ljepote i učenja, njegove ponosne, drevne prošlosti. Što kažeš, Margaret, treba li mi to laskati?" "Ne poznajem Oxford, ali postoji razlika između predstavljanja grada i predstavljanja njegovih stanovnika." "Vrlo točno, gospođice Margaret. Sada se sjećam da si jutros bila protiv mene, i snažno zagovarala Milton i industrijalce." Margaret je vidjela brzi, iznenađeni pogled koji joj je uputio g. Thornton. Ljutila ju je konstrukcija koju je mogao izgraditi od riječi g. Bella. Ovaj nastavi: "Ah, volio bih da vam mogu pokazati našu Visoku ulicu ili Trg Radcliffe. Izostavljam naše koledže, i time dajem gospodinu Thorntonu dozvolu da ne spominje svoje tvornice govoreći o ljepotama Miltona. Imam pravo govoriti protiv svojeg rodnog grada - imajte na umu da sam ja čovjek iz Miltona." G. Thorntona su riječi g. Bella razdražile više no što su trebale. Nije bio raspoložen za šalu. U neko drugo vrijeme, možda bi uživao u napola šaljivom napadu g. Bella na grad u kojem je život bio toliko suprotan svim njegovim navikama. No, sada je bio spreman braniti ono što nije ni bilo izvrgnuto ozbiljnom napadu. "Ne postavljam Milton kao model idealnog grada."

245

"U smislu arhitekture?" lukavo upita g. Bell. "Ne! Mi smo previše zaposleni da se bavimo običnim vanjskim izgledom." "Ne recite običnim vanjskim izgledom", reče g. Hale blago. "To utječe na sve nas, od djetinjstva naovamo, svakoga dana naših života." "Pričekajte malo", reče g. Thornton. "Sjetite se da smo mi drukčija rasa od Grka, kojima je ljepota značila sve, i kojima bi gospodin Bell mogao pričati o laganom životu ispunjenim spokojnim užitkom, veliki dio kojeg ulazi kroz vanjska osjetila. Ne želim ih ocrnjivati niti ismijavati, ali moja je krv teutonska. U ovom dijelu Engleske nije izmiješana koliko u ostalim dijelovima. Zadržali smo mnogo od njihovog jezika, i još mnogo više od njihovog duha. Na život ne gledamo kao na razdoblje uživanja, nego kao na razdoblje za akciju i napor. Naša veličanstvenost i ljepota izviru iz naše unutarnje snage, koja čini da trijumfiramo nad otporima materije i nad još mnogo većim poteškoćama. Ovdje u Darkshireu, mi smo Teutonci na još jedan način. Mrzimo da za nas izrađuju zakone izdaleka. Želimo da nam dozvole da sami uredimo svoj život, umjesto da se stalno miješaju svojim nedovoljno dobrim zakonima. Zagovaramo samoupravu i suprotstavljamo se centralizaciji." "Ukratko, vi biste željeli povratak heptarhije. Pa, u svakom slučaju, povlačim ono što sam rekao jutros, da vi ljudi iz Miltona ne poštujete prošlost. Vi ste pravi obožavatelji Tora." "Ako ne poštujemo prošlost onako kako to činite vi u Oxfordu, to je zato što želimo nešto što je moguće izravno primijeniti na sadašnjost. Dobro je kada proučavanje prošlosti vodi predviđanju budućnosti, no za ljude koji se pokušavaju snaći u novim okolnostima, bilo bi bolje kada bi nas riječi iskustva mogle uputiti kako da djelujemo u odnosu na ono što je najbliže i najneposrednije vezano uz nas, a što je prepuno poteškoća koje moramo svladati. O načinu na koji svladavamo te poteškoće - u što ne spada guranje njih u stranu kako bismo ih riješili kasnije - zavisi naša budućnost. Mudrost prošlosti trebala bi nam pomoći u sadašnjosti. Ali ne! Ljudima je mnogo lakše razgovarati o Utopiji nego o dužnostima za sljedeći dan, kada tu dužnost u cjelini obavljaju drugi, za koje tako spremno govore: 'Fuj, sramota!'." "Cijelo ovo vrijeme ne shvaćam o čemu govorite. Biste li vi ljudi iz Miltona poslali svoje svakodnevne poteškoće u Oxford? Još nas niste iskušali." G. Thornton se nasmije na ovo. "Mislim da sam govorio dobrim dijelom o našim problemima u posljednje vrijeme - mislio sam na štrajkove kroz koje smo prošli, a koji su vrlo nezgodna i štetna stvar, što sam otkrio na svoju štetu. No ipak, ovaj je posljednji štrajk, od kojeg se još oporavljam, bio hvalevrijedan." "Hvalevrijedan štrajk!" reče g. Bell. "Zvuči kao da ste daleko odmakli u svojem štovanju Tora." Margaret je više osjetila no što je vidjela bijes g. Thorntona zbog toga što njegov sugovornik neprekidno okreće na šalu stvari koje je on shvaćao vrlo ozbiljno. Pokušala je skrenuti razgovor s teme za koju je jedna strana malo marila, dok je za drugu bila od velikog osobnog interesa. Prisilila se da nešto kaže. "Edith kaže kako su tkanine na Krfu bolje i jeftinije nego u Londonu." "Zaista?" upita otac. "Mislim da je to još jedno od Edithinih pretjerivanja. Jesi li sigurna u to, Margaret?" "Sigurna sam da ona to tvrdi, tata."

246

"Onda sam ja siguran u to", reče g. Bell. "Margaret, toliko vjerujem u tvoju iskrenost da ona pokriva i narav tvoje rođakinje. Ne vjerujem da bi neka tvoja rođakinja mogla pretjerivati." "Je li gospođica Hale toliko poznata po iskrenosti?" upita g. Thornton ogorčeno. Istog trenutka kad je to izrekao, mogao si je pregristi jezik. Kako se to ponašao? Zašto bi je ovako podbadao njezinom sramotom? Kako li je zloban bio večeras - bio je obuzet zlovoljom zbog duge odvojenosti od nje i razdražljiv zbog spomena jednog imena, jer je pomislio da pripada uspješnijem udvaraču, a sada je bio ljut jer se nije mogao nositi laka srca s čovjekom koji je pokušavao postići, veselim i nehajnim razgovorom, da večer protekne ugodno - ljubaznim, starim prijateljem koji je volio zabavu, i čije je manire do sada već mogao upoznati, budući da su se znali godinama. I sada je rekao Margaret to što je rekao! Nije ustala i napustila sobu, kao što je činila nekada, kad bi je njegova nepromišljenost ili temperament naljutili. Sjedila je vrlo mirno, nakon prvog kratkog pogleda bolnog iznenađenja, od kojeg su joj oči izgledale poput očiju djeteta koje je netko neočekivano ukorio. Zatim su se polako raširile u duboku tugu punu prijekora, da bi na kraju spustila pogled, nagnula se nad pletivom, i više nije progovarala. No, gledao ju je i protiv svoje volje, i vidio kako je uzdahnula i zadrhtala, kao da se trese od nekakve hladnoće. Osjećao se kao što bi se osjećala majka koju su pozvali usred prekoravanja svojeg djeteta, prije no što bi svojim nježnim osmijehom dokazala obnovu majčinske ljubavi. Odgovarao je kratko i oštro; osjećao se nelagodno i ljutito, i nije bio u stanju razlikovati šalu od ozbiljnih riječi. Žudio je samo za jednim njezinim pogledom ili riječju pred kojom bi se ponizno prostro u pokajanju. No nije ga ni pogledala, niti progovarala. Svojim je zaobljenim prstima plela brzo i postojano, kao da joj je to profesija. Sigurno nije marila za njega, pomisli on, jer bi je inače snaga njegove želje natjerala da podigne pogled, makar i na trenutak, kako bi pročitala njegovo kajanje. Mogao ju je udariti prije no što je otišao, kako bi takvim čudnim, grubim činom stekao privilegiju da joj ispriča o kajanju koje mu je grizlo srce. Bilo je dobro što je tu večer završio dugom šetnjom. Prohladni ga je zrak otrijeznio i pomogao mu da odluči da će je od tada viđati što je moguće rjeđe, jer sam pogled na to lice i stas, sam zvuk tog glasa (poput nježne, čiste melodije) imao je toliku moć da ga izbaci iz ravnoteže. Dakle, sada je znao što je ljubav - oštra bol, snažno iskustvo u čijem je plamenu gorio! No, kroz tu će pećnicu pronaći put u spokoj sredovječne dobi, bogatiji i humaniji zato što je doživio ovu veliku strast. Kad je pomalo naglo napustio sobu, Margaret ustane i počne u tišini spremati svoje pletivo. Bilo je neobično teško za njezine umorne ruke. Zaobljene linije njezinog lica nekako su se izdužile i izravnale, i izgledala je kao da se toga dana jako izmučila. Dok su se pripremali za spavanje, g. Bell promrsi kritiku g. Thorntona. "Nikada nisam vidio čovjeka kojeg je uspjeh tako iskvario. Ne može podnijeti nikakvu šalu. Čini se da sve vrijeđa njegov uzvišeni ponos. Nekada je bio jednostavan i ponosan, niste ga mogli uvrijediti jer nije imao taštine." "On sada nije tašt", reče Margaret tihim, jasnim tonom, okrenuvši se od stola. "Večeras nije bio nalik sebi. Nešto ga je naljutilo prije no što je došao." G. Bell joj uputi jedan od svojih oštrih pogleda preko ruba naočala. Izdržala ga je mirno, ali nakon što je napustila sobu, on iznenada upita: "Hale, jeste li ikada pomislili da Thornton i vaša kći jedno prema drugom osjećaju ono što Francuzi zovu tendresse17!" 17

tendresse - nježnost

247

"Nikada!" reče g. Hale, kojeg je ova ideja najprije zgranula, a zatim zbunila. "Ne, siguran sam da ste u krivu. Gotovo sam siguran da griješite. Ako nešto i postoji, to je isključivo na strani gospodina Thorntona. Siroti čovjek! Vjerujem i nadam se da ne razmišlja o njoj, jer siguran sam da ga ona ne želi." "Pa, ja sam neženja, i držao sam se podalje od ljubavnih veza cijeloga života, pa moje mišljenje možda nije toliko vrijedno, ali rekao bih da je i ona pokazala vrlo jasne simptome!" "Onda sam siguran da ste u krivu", reče g. Hale. "On možda i mari za nju, iako je ona ponekad bila gotovo nepristojna prema njemu. Ali ona! Margaret nikada ne bi pomislila na njega, siguran sam. Takvo što joj nikada nije palo na pamet." "Bilo bi dovoljno da joj je palo na srce. No, samo sam iznio sugestiju o jednoj mogućnosti. Možda sam u krivu. A bio ja u pravu ili u krivu, jako sam pospan. Nakon što sam narušio vaš počinak svojim idejama (kao što vidim), ja ću se povući na svoj počinak laka srca." No, g. Hale je odlučio da ga takva besmislena ideja neće uznemiriti. Ležao je budan, odlučivši ne razmišljati o tome. G. Bell je otišao sljedećeg dana, moleći Margaret da ga smatra čovjekom koji će joj pomagati i štititi je u svim problemima, kakve god naravi oni bili. G. Haleu je rekao: "Ta vaša Margaret ušla mi je duboko u srce. Dobro je čuvajte, jer ona je vrlo dragocjeno stvorenje - zapravo, predobra je za Milton, za nju je dobar samo Oxford. Mislim na grad, ne na ljude. Još joj ne mogu naći para. Kada uspijem, dovest ću svojeg mladića da stane uz bok vašoj djevojci, kao što je duh iz Arapskih noći donio princa Caralmazana za princezu Badouru." "Molim vas, ne činite takvo što. Sjetite se problema koji su proizašli iz toga. Osim toga, ne mogu se lišiti Margaret." "Ne, kada bolje promislim, ona će nas dvoriti za deset godina od sada, kad ćemo biti dva stara, ogorčena bolesnika. Ozbiljno, Hale, htio bih da napustite Milton, koji je za vas vrlo neprikladno mjesto, iako ste došli ovamo na moju preporuku. Da sam na vašem mjestu, progutao bih svoju sumnju i prihvatio život na koledžu. Vi i Margaret trebali biste doći i živjeti u župnom domu. Vi biste bili moj pomoćnik, a ona bi danju bila naša kućepaziteljica lokalna Dama obilja - i uspavljivala bi nas čitanjem. Ja bih bio vrlo sretan takvim životom. Kako vam se to čini?" "Nikada", reče g. Hale odlučno. "Napravio sam jednu veliku promjenu, i platio cijenu u vidu patnje. Ovdje ću ostati do kraja života! Ovdje ću biti pokopan, i izgubiti se u mnoštvu." "Ja još ne odustajem od svojeg plana, samo vas sada više neću nagovarati. Dođi, Margaret, poljubi me za rastanak, i zapamti, draga moja, gdje možeš pronaći pravog prijatelja, koji će ti pomoći koliko je to u njegovim moćima. Ti si moje dijete, Margaret. Zapamti to, i Bog te blagoslovio!" I tako su se vratili u monotoniju mirnog života kakvim će od tada živjeti. Nije više bilo bolesnice o kojoj se moraju brinuti, strahovati i nadati se. Čak ni Higginsovi, o kojima su toliko dugo intenzivno razmišljali, više nisu zahtijevali toliko pažnje. Boucherova djeca, koja su ostala i bez majke, dobivala su onoliko Margaretine pažnje koliko im je mogla iskazati, a ona je često posjećivala i Mary Higgins, koja se brinula o njima. Dvije su obitelji živjele u jednoj kući. Starija djeca bila su u školi, a kada je Mary bila na poslu, o mlađoj djeci brinula se ljubazna susjeda čiju je prisebnost Margaret zapazila kada je umro Boucher. Naravno, bila je plaćena za svoj trud. Nicholas je u svim svojim planovima i dogovorima u vezi tih siročića 248

pokazao sposobnost zdrave prosudbe i discipliniranog razmišljanja, što je odudaralo od njegovih prethodnih ekscentričnih poteza. Bio je toliko posvećen poslu da ga Margaret nije često viđala tijekom tih zimskih mjeseci, ali kad bi ga vidjela, ustezao se od spomena oca te djece, koju je toliko potpuno i cijelim srcem uzeo pod svoju skrb. Nije rado govorio niti o g. Thorntonu. "Da vam velim iskreno", reče on, "prilično me zbunil. On je dva čoveka v jednom. Onaj koga poznam otprije je gazda od glave do pete. Ovaj drugi nikak ne liči gazdi. Ne mrem pojmit kak su ta dva spojena v jedno. No, ne bum si razbijal glavu s tim. Dojde vam on ovamo prilično često, tak poznam onoga ko je čovek, ne gazda. A nekak mi se čini da je i on jednako zbunjen sa mnom kak sam i ja s njim. On sedi i sluša i gleda me, kak da sam nekakva čudna zver ulovljena u dalekim krajevima. Al me ne mre ustrašit. Nije mene tak lahko ustrašit u mojoj vlastitoj kući, kak i on sad vidi. A rekel sam mu i neke stvari kaj mu je bolje da ih čuje dok je još mladi." "A on vam ne odgovara?" upita g. Hale. "Pa, ne bi rekel da je prednost skroz na njegovoj strani, makar bi mogel reći da sam ga malo popravil. Tu i tam veli neku grdu stvar, koja nije tak zgodna za čuti, ali kad je malo bolje pogledaš, ima tu nekakve istine. Mislim da bude došel danas navečer u vezi školovanja dece. Nije baš zadovoljan kak im to ide, i htel bi ih ispitati." "Što oni..." započne g. Hale, ali Margaret ga dodirne po ruci i pokaže mu svoj sat. "Skoro je sedam", reče ona. "Noć pada ranije. Idemo, tata." Nije mogla slobodno disati sve dok se nisu malo udaljili od kuće. Tada, kad se malo smirila, poželjela je da nije napustila kuću u tolikoj žurbi, jer nekako su u posljednje vrijeme rijetko viđali g. Thorntona, a on je mogao doći u posjet Higginsu. Zbog starog prijateljstva voljela bi da ga je vidjela večeras. Da, dolazio je vrlo rijetko, čak i zbog dosadnog, hladnog razloga - lekcija. G. Hale se razočarao u mlakosti koju je njegov učenik iskazivao prema grčkoj literaturi, koja ga je još nedavno tako snažno zanimala. Sada se često događalo da u posljednji trenutak dobije užurbano napisanu poruku od g. Thorntona, u kojoj mu poručuje kako je tako zauzet da ne može doći čitati s njim. Iako su drugi učenici zauzeli njegove termine, u srcu g. Halea nitko se nije mogao usporediti s njegovim prvim učenikom. Bio je utučen i tužan zbog ove djelomične obustave odnosa koji mu je prirastao srcu. Sjedio bi i razmišljao o razlozima koji su mogli pridonijeti ovoj promjeni. Jedne večeri iznenadio je Margaret, koja je sjedila za svojim pletivom, upitavši je: "Margaret! Jesi li ikada imala razloga pomisliti da g. Thornton mari za tebe?" Gotovo je porumenio postavljajući to pitanje, ali ideja g. Bella neprekidno mu se vraćala, i riječi su mu izletjele iz usta prije no što je shvatio što čini. Margaret nije odmah odgovorila. No, kad je spustila glavu, mogao je pretpostaviti njezin odgovor. "Da, vjerujem da jesam - oh, tata, trebala sam ti reći." I ona spusti pletivo i pokrije lice rukama. "Ne, draga, nemoj misliti da sam pretjerano znatiželjan. Siguran sam da bi mi rekla da si osjećala kako mu možeš uzvratiti simpatiju. Je li on razgovarao s tobom o tome?" U prvi mah nije bilo odgovora, ali napokon se začuje tiho, odlučno "Da." "I odbila si ga?"

249

Dugi uzdah, još bespomoćniji, uplašeniji položaj, i još jedno "Da". No, prije no što je otac mogao nastaviti, Margaret podigne lice, rumeno od nekog prelijepog stida, usredotoči pogled na njega, pa reče: "Tata, ovo sam ti rekla, i ne mogu ti reći više od toga. Sve mi je to tako bolno. Svaka riječ i djelo povezani s tim tako su neopisivo gorki, da ne mogu niti pomisliti na to. O, tata, žao mi je što si zbog mene izgubio tog prijatelja, ali nisam mogla ništa učiniti - oh, tako mi je žao!" Ona sjedne na pod i položi glavu na njegova koljena. "I meni je žao, draga moja. Gospodin Bell prilično me zgranuo kad je rekao nešto poput toga..." "Gospodin Bell! Zar je i on to vidio?" "Djelomice. No, umislio je da si ti - kako bih to rekao - da nisi nesklona gospodinu Thorntonu. Znao sam da to nije moguće. Nadao sam se da je sve to samo njegov umišljaj, ali predobro sam poznavao tvoje prave osjećaje da bih znao kako ti se gospodin Thornton nikada ne bi mogao svidjeti na taj način. Ali jako mi je žao." Nekoliko minuta sjedili su tako, šutljivi i nepomični. No, kad joj je pomilovao obraz kako bi je utješio, zgranulo ga je kad je otkrio da joj je lice vlažno od suza. Kad ju je dodirnuo, ona poskoči, nasmiješi se usiljeno i počne razgovarati o Lennoxima s toliko snažnom željom da skrene temu razgovora, da g. Hale nije imao srca vratiti se na staru temu. "Sutra - da, sutra će se vratiti u ulicu Harley. Oh, kako će to biti čudno! Pitam se koju će sobu pretvoriti u dječju sobicu? Teta Shaw bit će sretna s bebom. Zamisli Edith kao mamu! A satnik Lennox - pitam se što će učiniti sa sobom, sada kad je prodao imanje!" "Znaš što", reče njezin otac, koji ju je želio podržati u ovoj novoj temi, "Mislim da te moram pustiti na dva tjedna, samo da skočiš do grada i pogledaš putnike. U pola sata razgovora s gospodinom Henryjem Lennoxom mogla bi saznati više o Frederickovim izgledima no što bi mogla u tucetu njegovih pitanja. Zato bi to zapravo bilo spajanje ugodnog s korisnim." "Ne, tata, ne možeš me pustiti, štoviše, ne želim biti puštena." Nakon stanke, ona doda: "Gubim nadu u vezi Fredericka. On nam pokušava priopćiti vijesti na blag način, ali vidim da gospodin Lennox nema mnogo nade da će pohvatati svjedoke nakon toliko godina. Ne", reče ona, "taj je mjehur od sapunice bio vrlo lijep i vrlo drag našim srcima, ali rasprsnuo se kao i mnogi drugi, i moramo se tješiti spoznajom da je Frederick tako sretan, i time što jedno drugome toliko značimo. Zato, nemoj me vrijeđati govoreći o tome da me puštaš, jer uvjeravam te da me ne možeš pustiti." No, ideja o promjeni uhvatila je korijena u Margaretinom srcu i raširila se, iako ne na način koji joj je predložio otac. Počela je razmatrati koliko bi nešto takvo bilo poželjno njezinom ocu, koji nikada nije bio osobito vedar, ali je sada često bivao utučen, a i zdravlje mu je bilo ozbiljno narušeno bolešću i smrću supruge, iako se nikada nije žalio. Redovno je održavao satove čitanja sa svojim učenicima, ali to davanje bez primanja ne bi se moglo nazvati prijateljstvom, kakvo je imao u dane kad je g. Thornton učio s njim. Margaret je bila svjesna nedostatka zbog kojeg je patio, a kojega ni sam nije bio svjestan - nedostatka druženja s drugim muškarcem. U Helstoneu su se on i župnici susjednih župa stalno posjećivali, a siromašni radnici u poljima, kod kuće ili pri čuvanju stoke uvijek su bili pogodno društvo za razgovor. No, u Miltonu, svi su bili previše zauzeti za miran razgovor, ili bilo kakvu zreliju razmjenu misli. Razgovarali su o poslu, o stvarima koje su bile važne u sadašnjem trenutku. Kad bi se napetost vezana uz dnevne poslove smirila, odmarali bi se do sljedećeg jutra. Radnike se nije moglo pronaći nakon što bi završili s poslom - odlazili bi u nekakve škole, ili 250

neki klub, ili na piće, zavisno o naravi. G. Hale je razmišljao o tome da održi ciklus predavanja na nekoj od institucija, ali o tome je razmišljao s prenaglašenim osjećajem dužnosti, ali nedovoljnom ljubavlju prema poslu i njegovoj svrsi. Margaret je bila sigurna da neće dobro obaviti taj posao sve dok u njega ne unese nekakvu strast.

251

41.POGLAVLJE KRAJ PUTOVANJA "Vidim svoj put kao što ptice vide svoj – Stići ću na cilj! Ne znam kada ni kako, "Ali, ako Bog ne pošalje grad, Ili vatrene kugle, led ili snijeg, U neko vrijeme -– Njegovo vrijeme – stići ću na cilj. On vodi i mene i pticu. U Njegovo vrijeme!" BROWNINGOV PARACELZUS

I tako je zima prolazila, i dani su postajali sve dulji, ali nisu donijeli sa sobom vedrinu nade koja je obično pratila zrake sunca u veljači. Gđa Thornton je, naravno, potpuno prestala dolaziti. G. Thornton je dolazio povremeno, ali posjećivao je njezinog oca, a njihovi su susreti bili ograničeni na radnu sobu. G. Hale je govorio kako je uvijek isti. Zbog činjenice da su njihovi susreti bili vrlo rijetki, g. Hale ih je cijenio još i više. Prema onome što je Margaret saznala o riječima g. Thorntona, njegovi posjeti nisu se prorijedili ni zbog kakve povrijeđenosti ili ljutnje. Tijekom štrajka poslovi su mu se zakomplicirali, i morao im je posvetiti više pažnje nego protekle zime. Margaret je čak otkrila i to da s vremena na vrijeme spominje i nju, na miran, prijateljski način, i da nikada ne izbjegava njezino ime niti ga prvi spominje. Nije željela nepotrebno uzbuđivati oca. Dosadnom spokoju tih dana prethodilo je tako dugo razdoblje straha i brige - koje su prekidale prave oluje - da je izgubila elastičnost svojeg uma. Pokušala je ispuniti vrijeme podučavajući dvoje mlađe Boucherove djece. Naporno je radila na tome, a bilo je to stvarno naporno, jer činilo se da se nikako ne može unijeti srcem u svoj rad. Iako je bila točna i trudila se, bila je daleko od bilo kakve vedrine. Život joj se činio dosadnim i jednoličnim. Jedino što je činila dobro bilo je tiho tješenje oca, što je činila nesvjesno, iz poštovanja. Niti jedno njegovo loše raspoloženje nije moglo proći a da u njoj ne pronađe spremnog i suosjećajnog slušatelja, nije bilo niti jedne njegove želje koju nije pokušala predvidjeti i ispuniti. Bile su to, naravno, skromne želje, i rijetko ih je izražavao bez oklijevanja i isprike. Njezin je ponizni duh poslušnosti tada bivao još ljepši i potpuniji. Ožujak je donio vijesti o Frederickovom vjenčanju - on i Dolores su im pisali. Dolores je, naravno, pisala španjolsko-engleskim, a i on je ponekad mijenjao poredak riječi, što je pokazivalo koliko su idiomi nacije njegove nevjeste utjecali na njega. Kada je dobio pismo Henryja Lennoxa, u kojem mu je ovaj priopćio koliko je mala nada da se ikada oslobodi optužbi na vojnom sudu, budući da nema svjedoka, Frederick je napisao Margaret prilično ljutito pismo, u kojem se odrekao Engleske kao svoje države. Rekao je kako bi odbacio državljanstvo i izjavio je da ne bi ni prihvatio oprost, čak i da mu ga 252

ponude, niti bi živio u Engleskoj čak i kad bi mogao. Zbog svega toga Margaret je gorko plakala, jer pri prvom čitanju činilo joj se to neprirodnim. No, kada je bolje promislila o tome, vidjela je u tim tvrdnjama dubinu razočaranja koje je satrlo njegove nade, i osjetila da mu u tome može pomoći samo strpljenje. U sljedećem pismu Frederick je pisao o budućnosti s radošću, dok prošlost nije ni spomenuo. Margaret je otkrila da i njoj pomaže strpljenje koje je željela njemu. Morat će biti strpljiva. No, lijepa, stidljiva, djevojačka pisma Dolores počela su se sviđati i Margaret i njezinom ocu. Mlada Španjolka očito je imala snažnu želju da ostavi dobar utisak na engleske rođake svojeg zaručnika, tako da je njezina ženska briga virila iz svakog slova. Pisma koja su najavila vjenčanje bila su popraćena prelijepom maramom od crne čipke, koju je sama Dolores izabrala za svoju još neviđenu svastiku, koju je Frederick predstavio kao uzor ljepote, mudrosti i vrline. Frederickov položaj uzdigao se tim brakom na razinu kakvu su samo mogli poželjeti. Barbour & Co bila je jedna od najvećih španjolskih tvrtki, a on je bio primljen kao mlađi partner. Margaret se blago nasmiješila, a zatim uzdahnula, prisjetivši se svojih starih tirada protiv trgovine. Sada je njezin brat, vrli vitez, postao trgovac! No, tada se suprotstavila sama sebi, buneći se protiv zbrke u kojoj je izjednačila španjolskog trgovca i miltonskog industrijalca. Pa, trgovac ili ne, Frederick je bio jako, jako sretan. Dolores je sigurno bila vrlo draga, a marama je bila prelijepa! No, tada se vratila u sadašnjost. Njezin je otac toga proljeća imao povremeno poteškoća s disanjem, što ga je jako uplašilo. Margaret je bila mirnija, jer ti su problemi povremeno potpuno nestajali, ali ipak je željela da se potpuno oslobodi svih obveza, pa ga je počela nagovarati da prihvati poziv g. Bella. Ovaj ga je pozvao da u travnju dođe u Oxford, a poziv je uključivao i Margaret. Štoviše, napisao je posebno pismo kojom joj je zapovjedio da dođe, ali osjećala je da bi joj bilo lakše ostati kod kuće, slobodna od svih odgovornosti, kako bi odmorila um i srce na način koji joj je više od dvije godine bio uskraćen. Kada se njezin otac odvezao na željezničku postaju, Margaret je osjetila koliko je snažan i dugotrajan bio pritisak na njezin duh. Tolika sloboda sada joj je bila opčinjavajuća, gotovo nevjerojatna. Nitko nije zavisio o njezinoj vedroj brizi, ako ne već i pravoj sreći; nije imala nikakvog bolesnika o kojem je trebala razmišljati; smjela je ljenčariti i šutjeti i zaboravljati stvari - a najvrednijim joj se činilo to što je mogla biti nesretna, ako želi. Tijekom posljednjih mjeseci sve je svoje osobne brige i probleme morala potisnuti u tamni zapećak, ali sada ih je mogla izvaditi, i žaliti nad njima, i proučiti njihovu narav, i pronaći pravi način da ih umiri. Sve je te tjedne na neki tupi način bila svjesna njihovog postojanja, iako su bile skrivene. Sada je odlučila razmisliti o njima i postaviti svaku na svoje mjesto u njezinom životu. Zato je satima nepokretno sjedila u primaćoj sobi, nepokolebljivom odlučnošću prorađujući gorčinu svake situacije koje se mogla sjetiti. Samo je jednom zaplakala na glas, kad ju je ubola pomisao na bezvjernost koja je urodila onom strašnom laži. Sada nije čak željela priznati niti snagu iskušenja. Svi njezini planovi za Fredericka propali su, i iskušenje je sada bilo obično ruglo - ruglo koje nikada u sebi nije sadržavalo nikakav život. U svjetlu naknadnih događaja, ta je laž bila tako nevjerojatno glupa, dok bi vjera u istinu bila neizmjerno veća mudrost. U svojoj razdraženosti, nesvjesno otvori očevu knjigu koja je ležala na stolu. Ugledala je riječi koje kao da su bile napisane za njezino trenutno stanje prekoravanja same sebe: "Je ne voudrois pas reprendre mon coeur en ceste sorte: meurtri de honte, aveugle, impudent, traistre et desloyal a ton Dieu, et semblables choses; mais je voudrois le corriger par voye de compassion. Or sus, mon pauvre coeur, nous voila tombes dans le fosse, laquelle nous avions tant résolu d'eschapper. Ah! reveillons-nous, et quittons-la pour jamais,

253

reclamons la miséricorde de Dieu, et espérons en elle qu'elle nous assistera pour désormais estre plus fermes; remettons nous au chemin de l'humilité. Courage, soyons sur nos gardes, Dieu nous aydera."18 "Put poniznosti. Ah", pomisli Margaret, "to sam propustila! Ali hrabro, malo srce moje. Okrenut ćemo se, i uz Božju pomoć pronaći ćemo put." I ona ustane, odlučna da se posveti nekom poslu koji će skrenuti njezinu pažnju sa same sebe. Za početak, pozvala je Marthu, koja je prolazila pokraj vrata primaće sobe i išla na kat, i pokušala otkriti što se krije iza ozbiljnih, uslužnih manira punih poštovanja, koje su prikrivale njezinu pravu osobnost poslušnošću koja je bila gotovo mehanička. Bilo joj je teško navesti Marthu da prozbori o nekom svojem osobnom interesu, ali napokon je dodirnula pravu žicu spomenuvši gđu Thornton. Cijelo se Marthino lice razvedrilo, i nakon blagog poticanja, ispričala je priču o tome kako je njezin otac nekada bio povezan sa suprugom gđe Thornton čak je bio u položaju da mu pomogne na određeni način. Martha nije znala kako, jer još je bila mala kad se to dogodilo. Zahvaljujući raznim okolnostima, dvije su se obitelji razdvojile sve dok Martha nije odrasla. Tada bi, budući da je njezin otac izgubio svoj položaj službenika u skladištu, te da joj je majka umrla, ona i njezina sestra, prema Marthinim riječima, bile "izgubljene" da nije bilo gđe Thornton, koja ih je pronašla, razmišljala za njih, te skrbila o njima. "Imala sam groznicu i bila sam jako slaba, a gospođa Thornton i gospodin Thornton nisu prestajali skrbiti o meni u svojoj vlastitoj kući sve dok nisam došla k sebi, a tada su me poslali na more. Liječnik je rekao da je groznica zarazna, ali nisu marili za to, osim gospođice Fanny, a ona je otišla u posjet obitelji svojeg zaručnika. Iako se bojala, sve je dobro završilo." "Gospođica Fanny se udaje!" uzvikne Margaret. "Da, i to za bogatog gospodina, jedino što je on dosta stariji od nje. Zove se Watson, a njegova je tvornica negdje iza Hayleigha. To je vrlo dobra prilika, iako je on već sjedokos." Na ovu je vijest Margaret zašutjela, a šutnja je bila dovoljno duga da se Martha pribere i nastavi svojim kratkim odgovorima. Pomela je ognjište, upitala za koje vrijeme da pripremi čaj, i izašla iz sobe, s istim drvenim izrazom na licu s kojim je i ušla. Margaret se pokušala otrgnuti od svoje loše navike koju je razvila u posljednje vrijeme - pokušaja da zamisli kako će na g. Thorntona utjecati svaki događaj koji je bio povezan s njim, a za koji je ona čula: hoće li mu se svidjeti ili ne. Sljedećeg dana održala je lekcije maloj Boucherovoj djeci, i pošla na dugu šetnju koja je završila posjetom Mary Higgins. Margaret se pomalo iznenadila otkrivši da se Nicholas već vratio s posla. Duži dani zavarali su je i nije shvatila koliko je kasno. Prema njegovom ponašanju činilo se da je i on postao malo ponizniji - bio je tiši i manje napadan. "I tak, stari je gospon odišel na put, kaj ne?" reče on. "Deca su mi rekla. Eh, tak su pametni - izgledaju mi pametniji od mojih cura, al morti ne bi trebal tak govoriti, jer je jedna od njih v grobu. Ima nekaj u vremenu, rekel bi, kaj ljude tjera da putuju. Moj gazda je nekam otišel." 18

Svoje srce, mučeno sramom, slijepo, drsko, izdajničko i nevjerno tvom Bogu i sličnim stvarima, ne bih želio tako obnoviti, nego bih ga želio izliječiti putem suosjećajnosti. Jer inače, siroto moje srce, past ćemo u ponor iz kojeg smo tako odlučno pobjegli. Ah, probudimo se i zauvijek izađimo iz njega, steknimo Božje suosjećanje i nadajmo se da će nam ono pomoći da se s čvršćom odlučnošću vratimo na put poniznosti. Hrabro, budimo spremni, Bog će nam pomoći.

254

"Je li to razlog iz kojeg ste se vratili kući tako rano večeras?" upita Margaret nevino. "Kaj vi znate o tome", reče on prijezirno. "Ja vam nisam jedan od onih s dva lica, kaj bi jedno pokazival gazdi, a drugo mu kesil za leđima. Čul sam kak sat zvoni u gradu prije neg sam odišel s posla. Ne, taj je vaš Thornton dovoljno dobar da se s njim svadim, al je predobar da bi ga varai. Vi ste mi sredili taj posel, i fala vam na tome. Thornton nije loš gazda, kak inače znaju biti. Stani na noge, dečec, i otpevaj nekaj gospodični Margaret. Tak je, čvrsto stoj i pruži ravno desnu ruku. Jedna da staneš, dve da ostaneš, tri da se spremiš, četiri da odeš!" Dječačić je ponovio metodističku himnu, koja je bila daleko iznad njegove sposobnosti razumijevanja, ali ritam pjesme bio mu je upečatljiv, pa ju je sada ponavljao sve snažnije, poput člana Parlamenta. Kad je Margaret zapljeskala, Nicholas zatraži još jednu, pa još jednu, što ju je iznenadilo, jer je otkrila da se nesvjesno počeo zanimati za religijske teme koje je nekada izbjegavao. Došla je kući nakon uobičajenog vremena za čaj, ali tješila ju je činjenica da je nitko ne čeka, i da će moći razmišljati o svojim stvarima dok se odmara, umjesto da sa strepnjom promatra nekog drugog i nagađa je li taj tužan ili sretan. Nakon čaja odlučila je pregledati veliki paket s pismima i probrati ona koja je planirala uništiti. Među njima je bilo četiri ili pet pisama g. Henryja Lennoxa, koja su se odnosila na Fredericka. Pažljivo ih je pročitala još jednom, s namjerom da točno utvrdi koliki su izgledi za odbacivanje optužbe protiv njezinog brata. No, kad je pročitala posljednje i odvagnula razloge za i protiv, otkrila je jednu zanimljivu stvar u tim pismima. Prema riječima sadržanim u njima bilo je jasno da g. Lennox nije nikada zaboravio svoj odnos prema njoj, i pored svih drugih interesa za dopisivanje koje je mogao imati. Bila su to pametno sročena pisma, Margaret je to odmah uvidjela, ali tada u njima nije osjetila srdačan i vedar duh. Odlučila ih je sačuvati kao vrijednosti, pa ih je pažljivo odložila u stranu. Kada je završila s tim poslom, zamislila se. Pomisao na njezinog odsutnog oca čudno joj se te noći motala po glavi. Gotovo je osjetila krivnju što je svoju samoću (a time i njegovu odsutnost) doživjela kao olakšanje. No, ova dva dana ispunila su je novom snagom i nadom. Planovi koji su joj se prije činili kao mukotrpni poslovi, sada su joj izgledali kao pravo zadovoljstvo. Razbistrilo joj se pred očima, i sada je jasnije vidjela svoju situaciju i posao koji ju je čekao. Kad bi samo g. Thornton obnovio svoje prekinuto prijateljstvo s njom - ne, kad bi samo dolazio s vremena na vrijeme da obodri njezina oca, kao što je nekada činio, pa makar ga ona nikada i ne vidjela, osjećala bi kao da se smjer njezinog budućeg života, iako ne pretjerano vedar, barem potpuno jasno prostire pred njom. Uzdahnula je kad je ustala i krenula u krevet. Usprkos razmišljanju "Jedan korak mi je dovoljan", usprkos jedinoj dužnosti koju je imala, posvećenosti ocu, na njezinom je srcu ležala tjeskoba i bilo je bolno. I g. Hale je razmišljao o Margaret te travanjske večeri, jednako neobjašnjivo i uporno kao što je ona razmišljala o njemu. Umorio se obilazeći svoje stare prijatelje i stara, poznata mjesta. Imao je pretjerana očekivanja u promjeni načina na koji će ga prijatelji dočekati zbog toga što je promijenio mišljenje. Iako su neki od njih bili zgranuti ili se rastužili, ili su bili ljuti na njega što je izgubio vjeru, čim su vidjeli lice čovjeka kojeg su nekada voljeli, zaboravili su na njegove stavove, ili su ih pamtili tek toliko da prema njemu postupaju malo blaže. G. Hale nije poznavao mnogo ljudi. On je pohađao jedan od manjih koledža, i uvijek je bio stidljiv i povučen, ali prirastao je srcu onima koji su se u mladosti potrudili doprijeti do njegovog snažnog uma i dubokih osjećaja koji su ležali ispod njegove mirnoće i neodlučnosti, i postupali su prema njemu s određenom zaštitničkom nježnošću kakvu bi iskazivali prema nekoj ženi. Obnova ovog ljubaznog odnosa nakon toliko godina i tolikih promjena pogodila ga je mnogo više no što bi ga pogodila bilo kakva grubost ili neodobravanje. 255

"Bojim se da smo pretjerali", reče g. Bell. "Sada patite zato što ste toliko dugo živjeli na miltonskom zraku." "Umoran sam", reče g. Hale, "ali to nije od miltonskog zraka. Imam pedeset i pet godina, a taje sitna činjenica sama po sebi dovoljna da objasni moju malaksalost." "Besmislice! Menije više od šezdeset, pa ne osjećam da mi manjka snage, bilo tjelesne bilo duhovne. Ne želim vas čuti da tako govorite. Pedeset i pet! Pa vi ste još mladić." G. Hale odmahne glavom. "Ovih posljednjih nekoliko godina!" reče on. No, nakon trenutka stanke, on se pridigne iz pokunjenog položaja u jednom od luksuznih naslonjača g. Bella, pa reče s ustreptalom iskrenošću: "Bell! Nemojte misliti da bih, da sam mogao predvidjeti sve što će se dogoditi zbog moje promjene mišljenja i odbacivanja starog načina života - čak i da sam znao koliko će ona propatiti - povukao ono što sam učinio, da ne bih otvoreno priznao kako više nemam istu vjeru u crkvu u kojoj sam služio kao svećenik. Sada mi se čini, čak i da sam mogao predvidjeti to najokrutnije mučeništvo, zbog patnje žene koju sam volio, učinio bih isto što se tiče javnog napuštanja crkve. Možda bih kasnije donio mudrije izbore za svoju obitelj, ali ne mislim da mi je Bog dao previše mudrosti ili snage", doda on, pa utone u prvobitni položaj. G. Bell dramatično obriše nos, pa reče: "On vam je dao snage da učinite ono za što vam je savjest rekla da je ispravno. Ne vidim da nam je potrebna mnogo veća ili svetija snaga ili mudrost od toga. Znam da ja nisam imao toliko snage i mudrosti, a ipak su me ljudi u svojim budalastim knjigama opisali kao mudrog čovjeka, nezavisnog, snažnog uma i tako dalje. Najveći idiot koji slijedi svoj vlastiti jednostavni smisao za pravdu, pa makar se radilo samo o brisanju cipela na otiraču, mudriji je i snažniji od mene. Kakove su varalice ljudi!" Zavlada stanka. G. Hale progovori prvi, nastavljajući s izricanjem svojih misli: "U vezi Margaret." "Da, Margaret, što s njom?" "Ako umrem..." "Besmislica!" "Često razmišljam što će biti s njom. Pretpostavljam da će je Lennoxi zamoliti da dođe živjeti kod njih. Nadam se da hoće. Tetka Shaw voljela ju je na svoj tih način, ali zaboravlja voljeti one koji su odsutni." "To je vrlo česta mana. Kakvi su ljudi ti Lennoxi?" "On je naočit, razgovorljiv i pristojan. Edith je slatka, mala, razmažena ljepotica. Margaret je voli svim srcem, a i Edith voli nju, koliko joj to već srce dopušta." "Dobro, Hale, znate da ja volim vašu kćer svim svojim srcem. To sam vam već rekao. Naravno, budući da je vaša kći, a moje kumče, zanimao sam se za nju i prije prethodnog posjeta, no nakon tog posjeta u Miltonu postao sam njezin rob. Pošao sam poput dragovoljne stare žrtve za kolima osvajača. Ona izgleda veličanstveno i spokojno poput osobe koja se borila sa sobom, i još se bori, ali pobjeda joj je na vidiku. Da, usprkos svim njezinim trenutnim strahovima, njezino je lice tako izgledalo. Stoga, nakon što umrem sve što je moje bit će joj na raspolaganju, ako joj zatreba, i bit će njezino, htjela ona to ili ne. Štoviše, ja ću osobno biti njezin vrli vitez zaštitnik, iako sam star i kozičav. Ozbiljno, stari prijatelju, vaša kći bit će mi najvažnija stvar u životu, i dobit će svu pomoć koju joj može pružiti moj um,

256

moja mudrost ili moje srce. Ja na vašem mjestu ne bih izabrao nju kao predmet svoje strepnje. Znam još od davnih vremena da morate imati nešto zbog čega ćete brinuti, jer bez toga ne biste bili sretni. No, nadživjet ćete vi mene za mnogo godina. Vi mršavi ljudi uvijek iskušavate i zavaravate Smrt! Krupni, rumeni ljudi poput mene uvijek odlaze prvi." Da je g. Bell imao sposobnost proroka, mogao bi vidjeti da je situacija obrnuta, i da u blizini njegovog prijatelja već stoji anđeo ozbiljna lica i poziva ga k sebi. Te je noći g. Hale položio glavu na jastuk, i više je nikada nije podigao. Sluga koji je ujutro ušao u njegovu sobu nije dobio odgovor na svoje pitanje, primakao se krevetu i ugledao spokojno, lijepo lice kako leži blijedo i hladno, pod neizbrisivim pečatom smrti. Izraz lica bio je vrlo spokojan - nije bilo nikakve boli niti muka. Srce mu je prestalo kucati čim je legao. G. Bell bio je izvan sebe, i povratio se tek kada se naljutio na prijedlog svojeg sluge. "Istraga mrtvozornika? Pah. Ne misliš valjda da sam ga otrovao! Doktor Forbes kaže da je to prirodan kraj srčane bolesti. Siroti stari Hale, istrošio je to svoje nježno srce prije vremena. Siroti moj stari prijatelj ! Kako je govorio o svojoj... Wallis, spakiraj mi torbu za pet minuta. Ja sam sada našao pričati. Spakiraj je, kažem ti. Moram poći u Milton sljedećim vlakom." Za dvadeset minuta nakon što je donio odluku torba je bila spakirana, i kočije su ga odvezle do željezničke postaje. Vlak iz Londona stigao je šišteći, vratio se nekoliko metara unatrag, i nestrpljivi čuvar ugura g. Bella u vagon. On se zavali u sjedalo, sklopi oči i pokuša shvatiti kako je netko tko je jučer bio živ danas mogao biti mrtav. Suze se nakratko iskradu ispod njegovih si jedih trepavica, ali tada otvori svoje prodorne oči s ozbiljnom namjerom da bude onoliko vedar koliko mu to odlučnost dopusti. Neće plakati pred grupom neznanaca, ne on! No, ovdje nije bilo mnoštva neznanaca, već samo jedna osoba koja je sjedila daleko od njega s iste strane vagona. Napokon, g. Bell ga pogleda pažljivije, kako bi otkrio kakav je čovjek vidio njegovu provalu osjećaja. Iza velike stranice raširenih novina Times on prepozna g. Thorntona. "Thorntone, jeste li to vi?" reče on, brzo se primaknuvši. Snažno se rukovao s g. Thorntonom, sve dok naglo ne popusti stisak i povuče ruku kako bi obrisao suze. Posljednji je puta vidio g. Thorntona u društvu svojeg prijatelja Halea. "Putujem u Milton tužnim povodom. Moram priopćiti Haleovoj kćeri vijest o iznenadnoj smrti njezinog oca." "Smrti! Gospodin Hale je mrtav?" "Da, cijelo vrijeme si govorim: 'Hale je mrtav', ali nije mi postalo ništa stvarnije. Ipak, Hale je mrtav. Otišao je prošle večeri u krevet naizgled zdrav, a kad je moj sluga ujutro došao kod njega, bio je hladan." "Gdje? Ne razumijem!" "U Oxfordu. Došao mi je u posjet, nije bio u Oxfordu više od sedamnaest godina - i to je bio kraj." Sljedećih četvrt sata nitko od njih nije prozborio niti riječ, a tada g. Thornton reče: "A ona...", pa zastane. "Mislite, Margaret. Da, ja ću joj reći. Siroti čovjek! Prošle je večeri razmišljao samo o njoj. Blagi Bože. Još prošle večeri. Kako li je sada neizmjerno daleko! Ali zbog njega,

257

prihvatit ću Margaret kao svoju kćer. Prošle sam večeri rekao da ću to učiniti zbog njega. Pa, učinit ću to zbog oboje." G. Thornton pokušavao je bezuspješno progovoriti u jedan ili dva navrata, sve dok napokon ne izusti riječi: "Što će biti s njom?" "Mislim da će o njoj skrbiti dvoje ljudi: ja sam jedan od njih. Uzeo bih u kuću i živog zmaja, ako bih si prihvaćanjem takve pratnje mogao osigurati sreću u starosti učinivši Margaret svojom kćeri. Ali tu su i ti Lennoxi!" "Tko su oni?" upita g. Thornton s ustreptalim interesom. "O, bogataši iz Londona koji će vjerojatno smatrati da imaju najveće pravo na nju. Satnik Lennox oženio je njezinu sestričnu - djevojku s kojom je odrasla. Rekao bih da su prilično dobri ljudi. Tu je i njezina tetka, gospođa Shaw. Možda bi mogao ponuditi brak toj vrijednoj dami! No, bio bi to pis aller19. A tu je i taj brat!" "Kakav brat? Brat njezine tete?" "Ne, ne, pametni Lennox (jer satnik je budala, to morate znati). To je mladi odvjetnik koji se zagledao u Margaret. Znam da je razmišljao o njoj proteklih pet godina, to mi je rekao jedan od njegovih prijatelja, i jedino ga je činjenica što nije bogata držala podalje od nje. No, sada će i to biti riješeno." "Kako?" upita g. Thornton, koji je bio previše znatiželjan da bi shvatio drskost svojeg pitanja. "Pa, nakon moje smrti dobit će moj novac. A ako je taj Henry Lennox i upola dobar za nju, i ako joj se svidi - pa, mogao bih pronaći i drugi način da joj pronađem dom putem braka. Strašno se bojim da me u nekom trenutku ne zaskoči njezina tetka." Niti g. Bell niti g. Thornton nisu bili raspoloženi za smijeh, pa niti jedan nije shvatio koliko su riječi ovog prvog bile neobične. G. Bell zazviždi, ali začuje se samo dugo šištanje. Zatim promijeni sjedalo, no niti tamo mu nije bilo udobno. Za to je vrijeme g. Thornton sjedio potpuno nepomično, a pogled mu je bio usredotočen na jednu točku u novinama, koju je izabrao kako bi dobio priliku za razmišljanje. "Gdje ste bili?" upita napokon g. Bell. "U Havreu. Pokušavao sam otkriti tajnu velikog porasta cijene pamuka." "Uh! Pamuk i spekulacije i smog i dobro nauljeni i dobro zbrinuti strojevi i neoprani i zanemareni radnici. Siroti stari Hale! Siroti stari Hale! Kad biste samo znali kolika je to promjena njemu bila nakon Helstonea. Poznajete li Novi lug?" "Da" (odgovori ovaj vrlo kratko). "Onda možete zamisliti razliku između tog mjesta i Miltona. U kojem ste dijelu bili? Jeste li bili u Helstoneu? To je malo, slikovito seoce, poput sela u Odenwaldu. Poznajete Helstone?" "Vidio sam ga. Odlazak od tamo i dolazak u Milton bila je velika promjena." On odlučno podigne novine, kao da želi izbjeći daljnji razgovor. G. Bell se vrati na svoje prethodno razmišljanje o tome kako da Margaret priopći vijesti na najblaži način. 19

pis aller (frane.) - najgori slučaj

258

Stajala je na prozoru na katu i vidjela ga je kako dolazi. Instinktivno je shvatila istinu. Stajala je nasred primaće sobe, kao da je ukočena u prvoj namjeri da se sjuri niz stubište, i kao da ju je ista ta misao pretvorila u kamen, tako je bila bijela i nepomična. "Oh, ne recite mi! Vidim po vašem izrazu lica! Poslali biste... Ne biste ga napustili - da je živ! Oh, tata, tata!"

259

42. POGLAVLJE SAMA! SAMA! "Kada neki voljeni glas, što ti je bio I mio i drag, iznenada utihne, A tišina, u kojoj ne možeš ni zaplakati Ispuni te poput neke opake, nove bolesti – Kakva nada, kakva pomoć, kakva glazba može Odagnati tu tišinu? GĐA BROWNING

Bio je to velik šok. Margaret je upala u duboko stanje utučenosti, koje se nije iskazivalo jecajima i suzama, niti se moglo izraziti riječima. Ležala je na sofi sklopljenih očiju. Govorila je samo kad bi je netko nešto upitao, a i tada bi odgovarala šaptom. G. Bell je bio zbunjen. Nije se usudio napuštati je, niti je zamoliti da pođe s njim u Oxford, što je bio jedan od planova koje je stvorio na putu u Milton, jer njezina je iscrpljenost očito bila prevelika za takav napor - prizor s kojim bi se morala suočiti uopće nije ni mogao doći u obzir. G. Bell je sjedio pokraj vatre i razmišljao o tome što da učini. Margaret je ležala nepokretno uz njega, gotovo da nije ni disala. Nije je htio napustiti, čak niti zbog večere koju mu je pripremila gđa Dixon, i koju mu je ponudila u svojem tužnom gostoprimstvu, iako je bio gladan. Donijela mu je tanjur s hranom. Inače je bio vrlo izbirljiv i dobro je poznavao svaki okus hrane, ali sada mu je pečeno pile imalo okus piljevine. Izrezao je malo mesa za Margaret, posolio ga i zapaprio, ali kad ju je gđa Dixon pokušala nahraniti prema njegovim uputama, umorno odmahivanje glavom reklo im je da bi hrana samo ugušila Margaret u stanju u kakvom je bila, umjesto da je osnaži. G. Bell duboko uzdahne, podigne svoje stare udove (ukočene od putovanja), pa krene za gđom Dixon iz sobe. "Ne mogu je ostaviti. Moram pisati u Oxford i javiti im da pripreme pogreb. Sve već može biti spremno kada ja stignem. Ne bi li gospođa Lennox mogla doći k njoj? Pisat ću joj da mora doći. Djevojka mora imati nekakvo žensko društvo, ako ništa drugo, može je potaknuti da se dobro isplače." Gđa Dixon je plakala, dovoljno za obje, ali nakon što je obrisala oči i povratila kontrolu nad glasom, uspjela je priopćiti g. Bellu da je gđa Lennox previše blizu termina porođaja da bi mogla putovati bilo kamo u ovom trenutku. "Dobro, onda valjda moramo pozvati gospođu Shaw. Ona se vratila u Englesku, zar ne?"

260

"Da, gospodine, vratila se, ali mislim da neće htjeti napustiti gospođu Lennox u ovakvom važnom trenutku", reče gđa Dixon, kojoj se nije svidjela ideja da neki stranac uđe u kuću i podijeli s njom brigu za Margaret. "Nek' se važni trenutak nosi..." G. Bell prikrije kraj rečenice kašljanjem. "Za vrijeme posljednjeg 'važnog trenutka' koji se dogodio na Krfu bila je zadovoljna u Veneciji ili Napulju, ili nekom od papinskih gradova, čini mi se. A što znači 'važni trenutak' za tu malu, bogatu ženu u odnosu na ovo jadno stvorenje tamo - tu bespomoćnu Margaret, bez doma, bez prijatelja, koja leži mirno na toj sofi poput kamene statue na oltaru-grobnici. Kažem vam, gospođa Shaw će doći. Pobrinite se da joj soba, ili što god želi, bude spremna do sutra navečer. Pobrinut ću se da dođe." G. Bell je napisao pismo za koje je gđa Shaw, kroz suze, izjavila da je toliko nalik pismu dragog starog generala kad bi ga hvatao napad kostobolje, da će ga uvijek čuvati i paziti na njega. Da joj je pružio mogućnost da ne dođe, tražeći je ili potičući kao da izbor postoji, možda ne bi došla, koliko god njezino suosjećanje prema Margaret bilo iskreno. Bila joj je potrebna oštra, gruba zapovijed da pobijedi svoju neodlučnost i dopusti si da je sluškinja odjene, nakon što je pripremila torbe. Edith, sva ogrnuta kapom, rupcem i suzama, izašla je na vrh stuba, dok je satnik Lennox vodio njezinu majku do kočija. "Ne zaboravi, mama, Margaret mora doći živjeti s nama. Sholto u srijedu odlazi u Oxford, i moraš po njemu poslati vijest gospodina Bella kada te možemo očekivati. Ako želiš Sholta, on može doći u Milton iz Oxforda. Ne zaboravi, mama, moraš dovesti Margaret." Edith se vrati u primaću sobu. Tamo je bio g. Henry Lennox, otvarajući stranice nove Revije. Ne podigavši glavu, on reče: "Ako ne želiš da Sholto bude tako dugo daleko od tebe, Edith, nadam se da ćeš mi dopustiti da pođem u Milton i pomognem koliko mogu." "Oh, hvala ti", reče Edith, "Rekla bih da će stari gospodin Bell učiniti sve što može, i možda neće trebati nikakva dodatna pomoć. No, čovjek ne može očekivati mnogo takta od sveučilišnog profesora. Draga, draga Margaret - ne bi li bilo lijepo da opet bude ovdje, s nama? Vi ste bili tako dobro društvo prije nekoliko godina." "Jesmo li?" upita on nehajno, praveći se da je zainteresiran za neki članak u Reviji. "Pa, možda i niste, zaboravila sam. Bila sam toliko zaljubljena u Sholta. Ali nije li dobro ispalo što je moj ujak, ako je već morao umrijeti, umro baš sada, kad smo se vratili kući, smjestili se u starom domu, i spremni smo primiti Margaret? Sirotica, kakva će joj to promjena biti u odnosu na Milton. Imam nove presvlake za njezinu spavaću sobu, pa će izgledati kao nova i vedrija, i malo će je razveseliti." U istom duhu ljubaznosti, gđa Shaw otputovala je u Milton, pomalo se pribojavajući prvog susreta i pitajući se kako će to ispasti. No, više je razmišljala o tome kako nagovoriti Margaret da napusti "to strašno mjesto" i vrati se u udobnost ulice Harley. "O, Bože!" rekla je svojoj sluškinji. "Pogledaj samo ove dimnjake! Sirota moja sestra Hale! Mislim da ne bih mogla mirno sjediti u Napulju da sam znala kako je ovdje! Morala sam doći i odvesti nju i Margaret." Sama je sebi rekla da je svojeg svaka uvijek smatrala prilično slabim čovjekom, ali nikada tako slabim kao sada, kad je vidjela zbog kakvog je mjesta napustio lijepi dom u Helstoneu. Margaret je još uvijek bila u istom stanju: bijela, nepokretna, šutljiva, bez suza. Rekli su joj da dolazi tetka Shaw, ali nije izrazila nikakvo iznenađenje, zadovoljstvo niti nezadovoljstvo tom činjenicom. G. Bell, kojem se vratio apetit, i koji je cijenio napore gđe 261

Dixon da ga nahrani, uzalud ju je nagovarao da pojede malo gušterače u umaku od kamenica. Odmahivala je glavom jednakom tihom tvrdoglavošću kao i prethodnog dana, i morao se utješiti zbog njezinog odbijanja time što je sve pojeo sam. No, Margaret je prva čula zaustavljanje kočija koje su dovezle njezinu tetku sa željezničke postaje. Kapci su joj zatreperili, a usne dobile boju i zadrhtale. G. Bell je izašao u susret gđi Shaw, a kad su ušli, Margaret je stajala, pokušavajući ukrotiti vrtoglavicu. Kad je vidjela svoju tetku, pošla je prema njezinim raširenim rukama, i po prvi puta snažno zaplakala na tetkinom ramenu. Sva sjećanja na tihu, stalnu ljubav, nježnost koju je dobivala godinama, povezanosti s mrtvima - sva ta neobjašnjiva sličnost u izgledu, glasu i gestama koja je označavala istu obitelj, a koja je tako snažno podsjetila Margaret na majku sve se to stopilo i omekšalo njezino otupjelo srce, tako da su je preplavile tople suze. G. Bell iskrade se iz sobe i spusti u radnu sobu, gdje je po njegovom nalogu upaljena vatra na ognjištu. Pokušao je odvratiti misli vadeći i proučavajući razne knjige. Svaka je knjiga nosila neko podsjećanje na njegovog mrtvog prijatelja. Možda je to i bila promjena u aktivnosti nakon što je dva dana promatrao Margaret, ali nije uspio skrenuti misli. Bilo mu je drago kad je začuo glas g. Thorntona na vratima. Gđa Dixon ga je upravo ponosno odbijala na vratima, jer kad je došla sluškinja gđe Shaw, s njom su došle i vizije nekadašnje veličine, beresfordske krvi, "visokog položaja" (kako je ona to nazivala) s kojeg je njezina mlada gospodarica zbačena, i na koji će sada, ako Bog da, biti vraćena. Te vizije, potaknute razgovorom sa sluškinjom gđe Shaw (pri čemu su vješto naglašavale sve okolnosti povezane sa životom u ulici Harley, kako bi zadivile Marthu koja je slušala razgovor), učinile su gđu Dixon prilično oholom u odnosu na sve stanovnike Miltona. Iako je uvijek osjećala strahopoštovanje prema g. Thorntonu, sada je bila odrješita koliko je već mogla, rekavši mu da te večeri ne može vidjeti niti jednog stanara kuće. Bilo joj je prilično neugodno kad je g. Bell otvorio vrata radne sobe i rekao: "Thorntone, jeste li to vi? Uđite na čas, želim razgovarati s vama." I tako je g. Thornton ušao u radnu sobu, a gđa Dixon se morala povući u kuhinju i vratiti vlastitu vjeru u sebe uzvišenom pričom o šestopregu sir Johna Beresforda kojeg je imao kad je bio vrhovni šerif. "Ne znam što sam vam zapravo htio reći. No, nije mi lako sjediti u sobi u kojoj sve podsjeća na mrtvog prijatelja. No, Margaret i njezina tetka moraju imati primaću sobu za sebe!" "Je li gospođa... Je li došla njezina tetka?" upita g. Thornton. "Došla? Da, sa sluškinjom. Čovjek bi pomislio da je mogla doći sama u ovakvom času! A sada ću morati iseliti i pronaći put do Clarendona." "Ne možete poći u Clarendon. Imamo pet ili šest praznih spavaonica kod kuće." "Jesu li prozračne?" "Mislim da možete vjerovati mojoj majci u vezi toga." "Onda ću samo otrčati gore i poželjeti toj jadnoj djevojci laku noć, nakloniti se njezinoj tetki, i poći s vama." G. Bell zadržao se na katu neko vrijeme. G. Thorntonu se to učinilo dugim, jer imao je puno posla, i jedva je pronašao vremena da dojuri u Crampton da se raspita se o gđici Hale. Kad su krenuli, g. Bell reče: "Zadržale su me te žene u primaćoj sobi. Gospođa Shaw je nestrpljiva da se vrati kući zbog svoje kćeri, kako kaže - i želi da Margaret odmah krene s njom. No, ona nije u stanju 262

putovati ništa više no što sam ja u stanju letjeti. Osim toga, kaže, a mislim da je u pravu, kako ima prijatelje s kojima se mora vidjeti - mora se oprostiti od nekih ljudi. Onda je njezina tetka zabrinuto upitala je li zaboravila stare prijatelje. Ona je snažno briznula u plač i rekla da će joj biti drago otići iz mjesta u kojem je toliko patila. Ja se sutra moram vratiti u Oxford, i ne znam kojoj strani bih se trebao prikloniti." On zastane, kao da je posljednja rečenica bila pitanje, ali njegov pratitelj ne odgovori mu ništa, jer su mu u glavi odjekivale riječi: "U kojem je toliko patila." Avaj, na takav će način zapamtiti ovih osamnaest mjeseci u Miltonu, koji su njemu bili tako neizrecivo važni, čak i njihova gorčina, koja mu je bila vrednija od ljepote ostatka života. Niti gubitak njezinog oca i majke, koji su bili dragi Thorntonu, nisu mogli zatomiti sjećanje na tjedne, dane, sate, u kojima je svaki korak šetnje od dvije milje bio ugodan, jer ga je dovodio sve bliže njoj, sve bliže njezinoj nazočnosti za kojom je žudio - svaki korak bio je bogatstvo, jer kad je odlazio od nje prisjećao se nekog novog, lijepog detalja njezine pojave, ili neke ugodne, uzbudljive crte njezine naravi. Da, štogod mu se dogodilo nevezano uz njegov odnos s njom, nikada ne bi mogao govoriti o tom vremenu, kad ju je mogao vidjeti svakoga dana, kad mu je bila na dohvat ruke, kao o vremenu patnje. Za njega, je to bilo vrijeme kraljevskog luksuza, sa svim ubodima i ranama, u usporedbi sa siromaštvom koje se prikradalo i srozavalo očekivanja od budućnosti na ružno činjenično stanje i život bez nade ili straha. Gđa Thornton i Fanny bile su u blagovaonici. Fanny je bila lagano uzbuđena, jer joj je sluškinja pokazivala jedan sjajni materijal za drugim, iskušavajući izgled vjenčanih haljina pri svjetlosti svijeća. Njezina se majka pokušavala veseliti s njom, ali nije mogla. Moda i haljine nisu bile njezino područje interesa, i žarko je željela da Fanny prihvati bratovu ponudu da joj odjeću za vjenčanje izradi neki prvoklasni londonski krojač, bez beskrajnih, zamornih rasprava i ustreptalog nastojanja koje je proizlazilo iz Fannyne želje da sama bira i nadzire sve. G. Thorntonu je bilo drago što može pohvaliti razumnog čovjeka kojega bi moglo opčiniti Fannyno drugorazredno kićenje i uzvisivanje vlastite važnosti, i koji joj je dao dovoljno sredstava da se opremi odjećom koja je bila ravna, ako ne i vrednija od odjeće njezinog zaručnika. Kada su njezin brat i g. Bell ušli, Fanny porumeni i nasmiješi se, trepereći nad svojim poslom na način koji bi privukao svačiju pažnju, osim pažnje g. Bella. Ako je uopće i pomislio na nju, njezinu svilu i saten, bilo je to kako bi ih usporedio s blijedom žalošću koju je ostavio za sobom da nepokretno sjedi, pognute glave i prekrštenih ruku, u prostoriji u kojoj je vladala takva tišina da se čovjeku moglo učiniti kako šum u ušima proizvode duše mrtvih, koje još uvijek lebde oko svojih voljenih. Jer, kada se g. Bell prije popeo na kat, gđa Shaw je spavala na sofi, i nikakav zvuk nije narušavao tišinu. Gđa Thornton pružila je g. Bellu svoju formalnu, gostoljubivu dobrodošlicu. Nikada nije bila tako ljubazna kao onda kad bi primala prijatelje svojeg sina u njegovoj kući. Što je njihov posjet bio neočekivaniji, to je veća bila počast njezinim sjajnim sposobnostima vođenja domaćinstva. "Kako je gospođica Hale?" upita ona. "Slomljena je ovim posljednjim udarcem koliko već može biti." "Sigurna sam da je za nju jako dobro što ima prijatelja poput vas." "Volio bih da sam joj jedini prijatelj, gospođo. Znam da to zvuči okrutno, ali sada su me izbacili, i moju ulogu tješitelja i savjetnika preuzela je njezina tetka, ljupka dama. U Londonu ima rođake i svakakvo društvo koje je želi za sebe, kao da je ona kućni psić koji im pripada. A ona je previše slaba i ojađena da bi imala vlastitu volju."

263

"Zaista, jamačno je slaba", reče gđa Thornton sa skrivenim značenjem koje je njezin sin shvatio. "Ali gdje su", nastavi gđa Thornton, "bili ti rođaci kad je gospođica Hale bila gotovo bez prijatelja, a zasigurno se nauživala straha?" No to je pitanje nije dovoljno zanimalo da pričeka odgovor na svoje pitanje. Ona napusti sobu kako bi nastavila s radom u kućanstvu. "Živjeli su u inozemstvu. Istina, moram reći da oni imaju određena prava na nju. Tetka ju je odgojila, a ona i sestrična bile su kao sestre. No, ono što me ljuti je to što sam je ja htio posvojiti, i ljubomoran sam na te ljude koji kao da ne cijene privilegiju svojeg prava. Bilo bi posve nešto drugo da je Frederick pozove k sebi." "Frederick!" uzvikne g. Thornton. "Tko je on? Kakva prava..." On zastane usred žustrog propitivanja. "Frederick!" reče g. Bell iznenađeno. "Zar ne znate? Pa to joj je brat. Niste li čuli..." "Nikada prije nisam čuo za njega. Gdje je on? Tko je on?" "Jamačno sam vam pričao o njemu kad je obitelj tek stigla u Milton - to je sin koji je sudjelovao u onoj pobuni." "Do sada nisam čuo za njega. Gdje živi?" "U Španjolskoj. Čim kroči na englesko tlo, izlaže se uhićenju. Siroti momak! Žalit će što ne može nazočiti pogrebu svojeg oca. Moramo se zadovoljiti satnikom Lennoxom, jer ne znam kojeg bih drugog rođaka pozvao." "Nadam se da će meni biti dopušteno da dođem?" "Naravno, i bit će vam zahvalni. Vi ste dobar momak, Thorntone. Sviđali ste se Haleu. Neki dan u Oxfordu pričao mi je o vama. Žalio je što vas je u posljednje vrijeme tako malo viđao. Zahvalan sam vam što mu želite iskazati poštovanje." "Ali u vezi Fredericka, zar on ne dolazi u Englesku?" "Nikada." "Nije li bio ovdje u vrijeme smrti gospođe Hale?" "Nije. Pa ja sam tada bio ovdje. Nisam vidio Halea godinama, a ako se sjećate, došao sam... Ne, ja sam došao malo kasnije. Ali siroti Frederick Hale tada nije bio ovdje. Zašto ste pomislili da je bio?" "Jednoga dana vidio sam mladića u šetnji s gospođicom Hale", odvrati g. Thornton. "Mislim da je to bilo u to vrijeme." "Oh, to je sigurno bio onaj mladi Lennox, satnikov brat. On je odvjetnik, i oni se prilično učestalo dopisuju. Sjećam se da mi je gospodin Hale rekao kako misli da će ovaj doći. Znate li", reče g. Bell i okrene se, pa sklopi jedno oko kako bi drugim jače i oštrije promotrio lice g. Thorntona, "da sam mislio kako vam se Margaret sviđa?" Nije bilo odgovora, niti promjene u držanju. "A mislio je i siroti Hale. Ne u početku, dok mu ja nisam skrenuo pažnju na tu mogućnost." "Divim se gospođici Hale. Svatko joj se mora diviti. Ona je prelijepo stvorenje", reče g. Thornton, stjeran u kut tvrdoglavim propitivanjem g. Bella. "Je li to sve? Govorite o njoj na tako odmjeren način, kao o 'prelijepom stvorenju' nečem što je oku ugodno. Nadao sam se da ćete biti toliko plemeniti da pohvalite i njezino 264

srce. Iako vjerujem - zapravo, znam da bi vas odbila, ipak bi vas neuzvraćena ljubav prema njoj uzdigla iznad svih onih, ma koji god bili, koji su poznavali njezinu ljubav. 'Prelijepo stvorenje', baš! Govorite li o njoj kao što biste govorili o konju ili psu?" Oči g. Thorntona usijale su se poput crvenog žara. "Gospodine Bell", reče on, "prije no što progovorite ovako, morali biste imati na umu da nisu svi ljudi toliko skloni izražavanju osjećaja poput vas. Razgovarajmo o nečem drugome." Iako mu je srce poskočilo, kao da čuje zov trublje, na svaku riječ koju je izustio g. Bell, iako je znao da će stari oxfordski profesor povezati ono što je sada rekao s najdragocjenijom osobom u njegovom srcu, nije želio izraziti što osjeća prema Margaret. Nije se želio natjecati s drugim čovjekom u pohvalama one koju poštuje i strastveno voli samo zato da bi ga nadmašio. Zato je prešao na neke suhoparne poslovne teme o kojima je morao razgovarati s g. Bellom, kao stanar sa stanodavcem. "Kakva je ono hrpa cigala i maltera na koju smo naišli u dvorištu? Trebate li kakav popravak?" "Ne, ne trebam, hvala vam." "Gradite li nešto na svoju ruku? Ako gradite, veoma sam vam zahvalan." "Gradim blagovaonicu - za radnike, mislim." "Mislio sam da ste vrlo zahtjevni, ako vam postojeće prostorije nisu dovoljne, kao neženji." "Upoznao sam jednog čudnog čovjeka i poslao jedno, dvoje djece o kojima on skrbi u školu. Jednog sam dana slučajno prolazio pokraj njegove kuće, jer morao sam riješiti nekakvu isplatu, i vidio sam tako bijedan pocrnjeli ostatak večere - masni, zagorjeli komad mesa -da sam se zamislio. No, kad je cijena hrane ove zime jako porasla, pomislio sam kako bih mogao uštedjeti mnogo novca i pružiti mnogo više ljudima kad bih kupovao hranu u veleprodaji i kuhao je u velikim količinama. Zato sam razgovarao sa svojim prijateljem - ili neprijateljem, to je čovjek kojeg sam spomenuo - i on je pronašao zamjerke u svakom detalju mojeg plana. Tada sam ga odbacio, i zato što je bio neprimjenjiv, i zato što bih time zadirao u privatnost svojih radnika. No, iznenada, taj Higgins došao je k meni i velikodušno mi naznačio svoje odobrenje za plan koji je bio gotovo isti kao i moj. Štoviše, imao je i odobrenje nekolicine svojih kolega radnika s kojima je razgovarao. Priznajem, bio sam malo ljut zbog njegovih manira, i pomišljao sam da zaboravim na cijelu stvar, ali činilo mi se djetinjastim odbaciti plan koji sam smatrao mudrim i dobro osmišljenim, samo zato što ja nisam dobio počasti i zahvalnost kao njegov tvorac. I tako sam mirno prihvatio svoju ulogu, koja je poput uloge voditelja kluba. Ja kupujem hranu u veleprodaji i osiguravam odgovarajuću kuharicu." "Nadam se da ste dobri u svojoj novoj ulozi. Znate li procijeniti krumpire i luk? Pretpostavljam da vam gospođa Thornton pomaže u kupnji." "Nimalo", odgovori g. Thornton. "Njoj se cijeli plan ne sviđa, i uopće ne razgovaramo o tome. No, ide mi prilično dobro. Velike zalihe hrane kupujem u Liverpoolu, a meso dobivam od obiteljskog mesara. Uvjeravam vas da topli obroci koje spravlja naša kuharica nikako nisu za odbaciti." "Morate li kušati svako jelo u sklopu svojeg posla? Nadam se da imate bijeli štap." "U početku sam jako pazio da se ograničim samo na kupnju, a i u tome sam više slušao želje radnika, koje mi je prenosila kućepaziteljica, nego vlastiti sud. U jednom trenutku odresci govedine bili su preveliki, a u drugom, ovčetina nije bila dovoljno masna. Mislim da

265

su vidjeli koliko se trudim ostaviti ih na miru i ne nametati im svoje ideje. I tako, jednog dana, dva ili tri radnika - jedan od njih bio je i moj prijatelj Higgins - zamolili su me da dođem i ručam s njima. Toga sam dana imao mnogo posla, ali vidio sam da će ljudi biti povrijeđeni ako im ne izađem u susret, pa sam pošao s njima. Nikada u životu nisam bolje objedovao. Rekao sam im (svojim susjedima za stolom, jer nisam baš neki govornik) koliko sam uživao, i neko vrijeme nakon toga, kad god bi se taj obrok našao na jelovniku, znao sam da će me ti ljudi dočekati i reći: 'Gazda, danas za ručak imamo ovčetinu s krumpirom, hoćete li doći?" Da me nisu zvali, ne bih im smetao, kao što ne bih zalazio niti u menzu u barakama bez njihovog poziva." "Rekao bih da su vaši domaćini zbog vas razgovarali prilično oprezno. Ne mogu ogovarati gazde dok ste vi tamo. Pretpostavljam da to čine u dane kada nema ovčetine s krumpirom." "Pa, do sada smo se držali podalje od svih osjetljivih tema, ali ako se opet pojavi neki problem, ja ću sigurno reći što mislim sljedeći puta kada na jelovniku bude to jelo. No, vi baš ne poznajete naše ljude iz Darkshirea, iako ste i sami odavde. Oni imaju sjajan smisao za humor, i osebujan način izražavanja! Neke od njih već sam dobro upoznao, i razgovaraju prilično slobodno preda mnom." "Ništa ne može tako izjednačiti ljude kao čin blagovanja. Umiranje nije ništa prema tome. Filozof umire moralizirajući, farizej dramatično, jednostavan čovjek skromno, siroti bezumnik u neznanju, a vrabac padne na tlo. No, i filozof i bezumnik, krčmar i farizej, svi oni jedu na isti način - ukoliko imaju jednako dobru probavu. Evo vam teorije na vašu teoriju!" "Ja baš i nemam teorije, ja ih mrzim." "Oprostite. U znak pokajanja, biste li prihvatili novčanicu od deset funti za kupnju hrane, i omogućili sirotim ljudima gozbu?" "Hvala vam, ali radije ne bih. Plaćaju mi najamninu za pećnicu i kuhinju u stražnjem dijelu tvornice, a morat će platiti još i više za novu blagovaonicu. Ne želim da se to pretvori u dobrotvorne priloge. Ne želim donacije. Ako jednom popustim tome, ljudi će mi stalno dolaziti i razgovarati te pokvariti jednostavnost cijele stvari." "Ljudi će razgovarati o svakom novom planu. Tome nema pomoći." "Moji neprijatelji, ako ih imam, mogli bi dići filantropsku graju zbog ovoga plana za obroke. No, vi ste prijatelj, i od vas očekujem da mojem eksperimentu izrazite poštovanje šutnjom. To je za sada nova metla i još uvijek dobro mete. No, vremenom ćemo nesumnjivo naići na mnogo kamenja spoticanja."

266

43. POGLAVLJE MARGARET SELI "I najgora stvar s kojom se rastajemo U času rastanka gubi svoju odbojnost." ELLIOTT

Gđa Shaw je svom žestinom, koliko joj je to već dopuštala njezina blaga narav, zamrzila Milton. Bio je bučan i pun smoga, siromašni ljudi koje je vidjela na ulici bili su prljavi, a bogate dame pretjerano nakinđurene. Niti jednom muškarcu kojeg je vidjela, bio on bogat ili siromašan, odjeća nije pristajala. Bila je sigurna da Margaret neće nikada povratiti izgubljenu snagu dok je god u Miltonu. I ona se sama bojala svojih starih živčanih napada. Margaret se mora vratiti s njom, i to brzo. Ako to i nisu bile njezine riječi, bio je to smisao onoga što je govorila Margaret, sve dok ova, slaba, umorna i slomljenog duha, nije s oklijevanjem obećala kako će se nakon srijede pripremiti da otprati svoju tetu natrag, i zadužiti gđu Dixon za plaćanje računa, prodaju namještaja i zatvaranje kuće. Prije te srijede te tužne srijede kada je g. Hale trebao biti pokopan, daleko od bilo kojeg doma kojeg je poznavao u životu, i daleko od supruge koja je ležala usamljena među neznancima (ovo je zadavalo velike probleme Margaret, jer mislila je da je možda mogla urediti stvari drukčije da nije popustila toj bezvoljnosti tijekom prvih dana žalovanja) - prije te srijede Margaret je dobila pismo od g. Bella: "Moja draga Margaret, mislio sam se vratiti u Milton u četvrtak, ali nažalost, pokazalo se da je taj dan jedan od rijetkih dana kada mi, plymouthsko društvo profesora, moramo obaviti nekakvu dužnost, i ne smijem napuštati svoje radno mjesto. Satnik Lennox i gospodin Thornton su ovdje. Ovaj prvi čini mi se elegantan i dobronamjeran. Predložio je da pođe u Milton i pomogne ti u traženju oporuke. Naravno, oporuke nema, ili bi je već pronašla do sada ako si slijedila moje upute. Satnik je rekao da mora povesti tebe i svoju punicu kući. S obzirom na stanje u kojem se nalazi njegova supruga, ne možeš očekivati da će biti odsutan dulje od petka. Međutim, ova tvoja gospođa Dixon je pouzdana, i može izdržati dok ne dođem. Ako nema oporuke, prepustit ću stvari svojem odvjetniku iz Miltona, jer sumnjam da je ovaj elegantni satnik jako nadaren za poslovanje. Ipak, ima sjajne brkove. Morat ćemo prodavati stvari, pa izaberi stvari koje želiš sačuvati. Možeš mi poslati i popis. Još samo dvije stvari i gotov sam. Znaš, a ako ti ne znaš, tvoj siroti otac je znao, da ćeš naslijediti moj novac i imovinu kada umrem. Ne da namjeravam umrijeti tako skoro, ali spominjem to kako bih ti najavio ono što slijedi. Čini se da te ovi Lennoxi sada vole, a možda će tako biti i dalje, no možda i neće. Zato bi bilo najbolje započeti s formalnim ugovorom: naime, da im plaćaš dvjesto i pedeset funti godišnje, sve dok vam je ugodno živjeti zajedno. (To, naravno, uključuje i gospođu Dixon, pazi da te ne navedu da za nju platiš još nešto). Tako nećeš biti izbačena na ulicu ako jednoga dana satnik poželi svoju kuću samo za sebe, nego možeš ponijeti sebe i svojih dvjesto i pedeset funti nekamo drugamo, ako te prije toga ne zamolim da 267

dođeš k meni i vodiš mi kućanstvo. Što se tiče odjeće, i gospođe Dixon, i osobnih troškova, i slatkiša (sve mlade dame jedu slatkiše dok ih mudrost ne dostigne s godinama), posavjetovat ću se s jednom svojom poznanicom i vidjeti koliko će ti ostati od oca, prije no što sredim i to. Margaret, jesi li se zamislila prije no što si pročitala pismo do ovog mjesta, i pitaš li se kakva prava ima jedan starac da se ovako velikodušno miješa u tvoje stvari? Ne sumnjam da je tako. No, ovaj starac ima pravo na to. Volio je tvojeg oca trideset i pet godina, stajao je pokraj njega na dan njegovog vjenčanja, i sklopio mu oči u smrti. Nadalje, ovaj starac ti je kum, i iako ti ne može mnogo pomoći u duhovnom smislu, jer je svjestan tvoje nadmoći u takvim stvarima, bit će mu drago da ti pomogne time što će te materijalno osigurati. A ovaj starac nema niti jednog živućeg rođaka; 'tko će žaliti za Adamom Bellom?', tako da je cijelim srcem odlučio učiniti to, a Margaret Hale nije djevojka koja bi ga mogla odbiti. Napiši mi pismo, makar samo i dva reda, kako bi mi priopćila odgovor, ali mi ne zahvaljuj." Margaret uzme pero i drhtavom rukom nažvrlja: "Margaret Hale nije djevojka koja bi ga mogla odbiti." U svojoj slabosti nije se mogla sjetiti drugih riječi, ali ipak, nije željela upotrijebiti ove. No, čak i taj lagani napor izmorio ju je toliko da ne bi mogla sjesti i napisati niti slovo nekih drugih riječi prihvaćanja čak i da su joj pale na pamet. Morala je opet leći i pokušala je ne razmišljati. "Moje najdraže dijete! Je li te pismo naljutilo ili zabrinulo?" "Ne!" reče Margaret slabašnim glasom. "Bit će mi bolje nakon sutrašnjeg dana." "Draga, sigurna sam da ti neće biti bolje dok te ne odvedem iz ovog strašnog zraka. Ne mogu ni zamisliti kako si podnosila ovo dvije godine." "Kamo sam mogla poći? Nisam mogla ostaviti mamu i tatu." "Dobro, nemoj brinuti, draga moja. Rekla bih da je tako najbolje, ali nisam imala pojma kako živiš. Žena našeg batlera živi u boljoj kući od ove." "Ponekad je lijepo - ljeti. Ne možete suditi po ovome kako je sada. Bila sam ovdje vrlo sretna." Margaret sklopi oči, okončavši time razgovor. Kuća je sada bila mnogo udobnija no prije. Večeri su bile prohladne, i prema uputama gđe Shaw, vatre su zapaljene u svakoj spavaonici. Skrbila je o Margaret na sve moguće načine i kupovala joj sve li jepe i luksuzne stvari u kojima bi sama potražila utjehu. No, Margaret nije marila za sve te stvari. Ako je i pomišljala na njih, bile su one samo razlog više da zahvali teti, koja se toliko trudila brinuti o njoj. Bila je nemirna, usprkos svojoj slabosti. Cijeloga se dana prisiljavala ne pomišljati na ceremoniju koja se odvijala u Oxfordu, lutajući iz jedne prostorije u drugu i umorno odvajajući predmete koje je željela zadržati. Gđa Dixon pratila ju je po želji gđe Shaw, navodno da sluša njezine upute, ali zapravo s tajnom zadaćom da je utješi i pomogne da se što prije pribere. "Dixon, ove ću knjige zadržati. Hoćeš li poslati sve ostale knjige gospodinu Bellu? Njemu će biti vrijedne same po sebi, a i zbog tate. Ovu - voljela bih da ovu odneseš gospodinu Thorntonu nakon što odem. Čekaj - napisat ću poruku uz knjigu." Ona žurno sjedne, kao da se boji razmišljati, pa napiše: "Dragi gospodine, vjerujem da ćete ovu knjigu cijeniti kao uspomenu na mojeg oca, kojem je pripadala. Iskreno vaša, Margaret Hale"

268

Ona nastavi lutati kućom, pregledavajući stvari koje je poznavala od djetinjstva, nježno oklijevajući da ih ostavi, koliko su god bile staromodne, otrcane i pohabane. No, gotovo da više nije progovarala. Gđa Dixon izvijestila je gđu Shaw kako "sumnja da je gospođica Hale čula i jednu riječ od onoga što je rekla, iako je pričala cijelo vrijeme kako bi joj skrenula pažnju." Zbog toga što je cijeli dan provela na nogama, navečer je bila veoma umorna, i spavala je bolje nego ikada otkad je saznala za smrt g. Halea. Sljedećeg dana za doručkom izrazila je želju da se pođe oprostiti s jednim ili dva prijatelja. Gđa Shaw joj je prigovorila: "Sigurna sam, draga, da ovdje nemaš prijatelja s kojima bi bila tako bliska da ih posjećuješ tako ubrzo nakon očeve smrti, prije no što si otišla u crkvu." "Ali danas mi je jedina prilika. Ako satnik Lennox dođe danas poslijepodne, i ako ćemo - ako ću stvarno morati poći sutra..." "O, da, poći ćemo sutra. Sve sam više uvjerena da je ovaj zrak loš za tebe, i da zbog njega izgledaš tako blijedo i bolesno. Osim toga, Edith nas očekuje, možda čeka mene radi poroda, a tebe ne mogu ostaviti nasamo u toj dobi, draga moja. No, ako moraš, posjeti te ljude, ja ću poći s tobom. Dixon nam može pozvati kočiju, pretpostavljam?" I tako, je gđa Shaw pošla kako bi pazila na Margaret, a sa sobom je povela i sluškinju koja je brinula za njezine rupce i jastuke. Margaretino lice bilo je previše tužno da bi se razvedrilo osmijehom pri pogledu na sve te pripreme za obična dva posjeta kakva je sama mogla obaviti u bilo koje vrijeme. Pomalo se bojala reći kako je jedno od mjesta kamo ide kuća Nicholasa Higginsa. Mogla se samo nadati da se njezinoj teti neće dati izlaziti iz kočija i hodati ulicom, kad bi je pri svakom dašku vjetra po licu udarala mokra odjeća koja se suši na konopcima razvučenim od kuće do kuće. U umu gđe Shaw vodila se omanja bitka između popustljivosti i ustrajanja na poželjnom ponašanju, no popustljivost je pobijedila. Uz mnoge savjete Margaret da pazi na sebe i da ne uhvati neku bolest kakve uvijek vrebaju na takvim mjestima, tetka ju je pustila da pođe na mjesto kamo je prije često zalazila bez ikakvog opreza ili dopuštenja. Nicholas nije bio kod kuće, bili su tamo samo Mary i jedno ili dvoje od Boucherove djece. Margaret se ljutila na sebe što nije bolje razmišljala o vremenu posjeta. Mary nije bila pretjerano bistra, iako je bila topla i ljubazna. Čim je shvatila zbog čega ih je Margaret posjetila, briznula je u tako neobuzdani plač i jecanje da je Margaret zaključila kako nema smisla govoriti joj tisuću sitnica koje su joj pale na pamet dok se vozila u kočijama. Mogla ju je samo malo utješiti govoreći kako postoje izgledi da se opet jednom negdje sretnu, i zamolila je da kaže ocu kako želi da je posjeti navečer nakon posla, ako bude mogao. Kad je odlazila, zastala je i ogledala se oko sebe. Malo je oklijevala, pa reče: "Voljela bih ponijeti nešto što će me podsjećati na Bessy." Istog trena probudila se Maryna velikodušnost. Što su joj mogli dati? Kad je Margaret izabrala jednu običnu čašu, za koju se sjetila da je uvijek stajala pokraj Bessy, kako bi ova mogla piti svojim grozničavim usnama, Mary reče: "Oh, zemite nekaj bolje, to vam stoji samo četri penija!" "Bit će to dovoljno, hvala ti", reče Margaret i brzo se udalji, dok je vedrina zbog toga što joj je mogla nešto pokloniti još bila vidljiva na Marynom licu.

269

"A sada, do gđe Thornton", pomisli ona. "Moram to učiniti." No, kad je pomislila na to, prilično je problijedjela i ukočila se, a imala je znatnih problema da objasni tekti tko je gđa Thornton i zašto bi se trebale oprostiti od nje. Gđa Shaw je pošla s njom. Uveli su je u primaću sobu, u kojoj je upravo bila zapaljena vatra. Gđa Shaw se zamota u rubac i zadrhti. "Kakva ledena soba!" reče ona. Morali su čekati neko vrijeme prije no što se pojavila gđa Thornton. Njezino srce malo je omekšalo prema Margaret, sada kad je ova odlazila izvan njezinog vidokruga. Sjetila se njezinog duha kojeg je pokazala u raznim prilikama i na raznim mjestima, pamtila je to bolje od strpljenja kojim je ova izdržala duge, naporne brige. Bila je ljubaznija no inače kad ju je pozdravila, a u njezinom držanju bilo je i naznake nježnosti, kad je primijetila bijelo, suzno lice i podrhtavanje u glasu koji je Margaret pokušavala kontrolirati. "Dozvolite mi da vam predstavim svoju tetu, gospođu Shaw. Sutra napuštam Milton. Ne znam znate li za to. No, htjela sam vas vidjeti još jednom, gospođo Thornton, da - da bih se ispričala zbog svojeg ponašanja prilikom našeg posljednjeg susreta, i da bih vam rekla kako sam sigurna da ste željeli najbolje, iako smo se tako pogrešno razumjele." Gđa Shaw je izgledala vrlo zbunjena Margaretinim riječima. Zahvaljivala je na ljubaznosti i ispričavala se zbog svojeg ponašanja! No, gđa Thornton odgovori: "Gospođice Hale, drago mi je što ste pravični prema meni. Učinila sam ono što sam smatrala svojom dužnošću time što sam na takav način razgovarala s vama. Uvijek sam vam željela biti prijateljica. Drago mi je što ste pravični." "A biste li vi bili pravični prema meni", reče Margaret i jako porumeni, "i povjerovali da, iako vam ne mogu - ne smijem - objasniti svoje ponašanje, nisam učinila ništa onako neprilično kao što ste vi pretpostavili?" Margaretin je glas bio tako mekan, a njezine oči tako molećive, da je gđu Thornton ovoga puta pogodio šarm kojem je do tada odolijevala. "Da, vjerujem vam. Ne razgovarajmo više o tome. Gdje ćete živjeti, gospođice Hale? Od gospodina Bella saznala sam da napuštate Milton. Znam da vam se Milton nikada nije sviđao", reče gđa Thornton s turobnim osmijehom, "ali usprkos tome, nemojte očekivati da vam čestitam zbog odlaska. Gdje ćete živjeti?" "Sa svojom tetom", odvrati Margaret, okrenuvši se prema gđi Shaw. "Moja nećakinja živjet će s nama u ulici Harley. Ona mi je poput kćeri", reče gđa Shaw, gledajući Margaret s ljubavlju. "Drago mi je što vam moram izraziti zahvalnost na ljubaznosti koju ste joj iskazali. Ako vi i vaš suprug ikada dođete u grad, moj sin i kći, satnik i gospođa Lennox, sigurno će mi se pridružiti u želji da učinim sve što je u mojoj moći da vam pružim dobrodošlicu." Gđa Thornton pomisli kako se Margaret nije pretjerano potrudila da objasni tetki vezu između gospodina i gospođe Thornton, kojima je njezina tetka, fina dama, nudila gostoprimstvo, pa kratko odvrati: "Moj suprug je umro. Gospodin Thornton je moj sin. Nikada ne putujem u London, pa vjerojatno neću biti u prilici prihvatiti vašu ljubaznu ponudu." U tom trenutku u sobu uđe g. Thornton, koji se upravo vratio iz Oxforda. Njegovo crno odijelo govorilo je o razlogu njegovog boravka tamo.

270

"Johne", reče njegova majka, "ova dama je gospođa Shaw, tetka gospođice Hale. Žao mi je što moram reći da nam je gospođica Hale došla poželjeti zbogom." "Odlazite?" upita on tihim glasom. "Da", reče Margaret. "Odlazimo sutra." "Moj zet dolazi večeras, on će nam biti pratnja", reče gđa Shaw. G. Thornton se okrene. Nije sjeo, i činilo se da sada proučava nešto na stolu, kao da je otkrio neko neotvoreno pismo zbog kojeg je zaboravio na goste. Činilo se da nije bio svjestan kad su ustale s namjerom da pođu. Međutim, pokrenuo se kako bi poveo gđu Shaw do kočija. Kad su kočije prišle, on i Margaret stajali su jedno pokraj drugoga na pragu. Nisu mogli izbjeći da se prisjete dana nereda. On se prisjetio tog dana povezavši ga s razgovorom sljedećeg dana, i njezine strastvene izjave kako u tom nasilnom, očajnom mnoštvu nema čovjeka za kojega ne mari jednako kao i za njega. Kad se sjetio njezinih prijezirnih riječi, čelo mu se namršti, iako mu je srce udaralo snažno od ljubavne žudnje. "Ne!" pomisli on. "Jednom sam riskirao, i izgubio sam sve. Neka ode - sa svojim kamenim srcem i svojom ljepotom. Kako sada izgleda strašno i odlučno, usprkos svojoj ljepoti! Boji se da ću izustiti nešto što će zahtijevati strogost i odbijanje. Neka ode. Možda je ljepotica i bogata nasljednica, ali neće lako pronaći iskrenije srce od mojega. Neka ode." U glasu kojim joj je poželio zbogom nije bilo nikakvog žaljenja, niti bilo kakvog drugog osjećaja. Ponuđenu ruku prihvatio je mirno, i ispustio je nehajno, kao da je nekakav mrtav, sasušeni cvijet. No, nitko u kući toga dana više nije vidio g. Thorntona. Bio je zaposlen, ili je barem tako rekao. Ovi su posjeti toliko iscrpili Margaretinu snagu da je morala popustiti pred tetkinim pogledima i uzdasima "Jesam li ti rekla". Gđa Dixon je rekla da izgleda jednako loše kao i dana kad je saznala za očevu smrt. Ona i gđa Shaw su se posavjetovale o poželjnosti odgode sutrašnjeg putovanja. No, kada je tetka s oklijevanjem predložila Margaret da nekoliko dana odgode putovanje, ova se izvila kao da pati od boli, i rekla: "Oh, pođimo, ne mogu ovdje bolovati, jer se neću oporaviti. Želim zaboraviti." I tako, su pripreme tekle dalje. Satnik Lennox je došao i donio vijesti o Edith i dječačiću. Margaret je otkrila da joj pomaže razgovor s nekim tko je ljubazan, ali nije previše topao ni suosjećajan. Ustala je, i u vrijeme kad je očekivala Higginsov posjet, tiho je napustila sobu i pošla u vlastitu, kako bi dočekala gosta. "Eh!", reče on ušavši, "kad se samo zmislim kak je stari gospon hmrl tak naglo! Mogli bi me zrušiti sa slamkom, kak sam bil slab kad su mi rekli. 'Gospon Hale?' pital sam, 'onaj koji je bil velečasni?' 'Da', vele oni meni. 'Onda je hmrl jen od najbolših ljudi kaj su živeli na ovome svijetu, nek svako veli kaj hoče!' I došel sam vas videti i reći vam kak mi je žal, al žene iz kuhinje nisu vam htele reći da sam tu. Rekle su mi da vam ni dobro - nek me vrag nosi, ne zgledate mi kak da ste to vi. Vi bute sad bili velka dama v Londonu, ne?" "Neću biti velika dama", reče Margaret smiješeći se. "No. Veli Thornton neki dan meni: 'Higgins, jesi videl gospodičnu Hale?' 'Ne', velim ja njemu, 'ženske me nisu pustile nutra k njoj. Ali morem pričekati ak joj ni dobro. Ona i ja smo si dobri, i ne bu mislila kak mi ni žal zbog smrti starog gospona samo zato kaj joj nisam mogel doći i reći joj to.' Veli on meni: 'Ne bute imali vremena da je vidite, čovek moj dragi. Ne bu ostala z nama ni dan dulje neg kaj mora. Ima nekakvu bogatu familiju, i oni je budu odveli, i više je nigdar ne bumo vidli.' 'Gazda', velim ja njemu, 'ak je ne vidim prije neg kaj

271

ode, otišel bum v London za blagdane. Ne budu mene sprečili neki tam njeni rođaci da joj velim zbogom.' Blaženi bili, gospodična, znal sam da bute svratili. Htel sam samo malo sprovocirati gazdu pa sam se pravil da mislim kak bute otišli iz Miltona a da se ne vidite z menom." "U pravu ste", reče Margaret. "Pravični ste prema meni. I sigurna sam da me nećete zaboraviti. Ako me nitko drugi u Miltonu ne zapamti, sigurna sam da vi hoćete, a i mog tatu. Znate kako je bio dobar i blag čovjek. Pogledajte, Higgins! Ovdje je njegova Biblija. Čuvala sam je za vas. Teško mi je lišiti se te knjige, ali znam da bi on htio da je vi dobijete. Sigurna sam da ćete skrbiti za nju, i proučavati ono što piše u njoj, u znak sjećanja na njega." "Morete biti sigurni v to. Da je to i sam vrag napisal, i da mi vi velite da to pročitam zbog vas i zbog starog gospona, napravil bi to. Kaj je sad to, puca? Ne bum primil vaš novac pa najte ni pomišljati na to. Bili smo si dobri i bez novca." "To je za djecu, za Boucherovu djecu", reče Margaret žurno. "Možda im zatreba. Vama ne bih dala ni peni", reče ona s osmijehom. "Ne mislite da je to za vas." "Dobro, puca, morem vam samo reći, Bog vas blagoslovil da vas blagoslovil i amen!"

272

44. POGLAVLJE SMIRENJE, NE I SPOKOJ "Ista, stara rotacija što nikad ne staje, Jučerašnje lice odraz je današnjeg." COWPER "Čovjek vidi oblik i narav onoga što treba postati, I dok to ne dostigne, njegova radost nije potpuna." RÜCKERT

Margaret je jako koristio boravak u izrazitom miru kuće u ulici Harley, tijekom Edithinog oporavka od porođaja, jer to joj je omogućilo prirodni odmor koji joj je bio potreban. To joj je osiguralo vrijeme da shvati iznenadnu promjenu u njezinom životu koja se dogodila tijekom posljednja dva mjeseca. Istovremeno, postala je zatvorenica luksuzne kuće, gdje jedva da se ikada i pojavila spoznaja o postojanju nekakve brige ili problema. Kotačići mašinerije svakodnevnog života bili su dobro podmazani i okretali su se s nevjerojatnom lakoćom. Gđa Shaw i Edith jedva su se mogle nagledati Margaret nakon što se vratila kući koju su one uporno nazivale njezinim pravim domom. Ona je, pak, osjećala kao da je gotovo nezahvalna zato što je u sebi svojim pravim domom prije smatrala župni dom u Helstonu, čak i malu, sirotinjsku kućicu u Miltonu s brižnim ocem i bolesnom majkom, i sve one male kućanske brige razmjerno siromašnog kućanstva. Edith je jedva čekala da se oporavi, kako bi ispunila Margaretinu spavaonicu svim mogućim luksuzom i lijepim drangulijama, kojima je njezina soba obilovala. Gđa Shaw i njezina sluškinja pronašle su interes u tome da podignu Margaretinu garderobu do razine elegantne raznolikosti. Satnik Lennox bio je jednostavan, ljubazan i ponašao se poput gospodina - sjedio je sa svojom suprugom u njezinoj svlačionici sat ili dva svakoga dana, igrao se sa svojim sinom još sat vremena, a ostatak vremena provodio u svojem klubu, kada ne bi bio zauzet do ručka. Malo prije no što se Margaret uspjela oporaviti od svoje potrebe za tihim i mirnim utočištem - prije no što je osjetila kako joj je život dosadan i jednoličan - Edith je sišla iz svoje sobe i zauzela svoju uobičajenu ulogu u kućanstvu, a Margaret je upala u staru naviku promatranja, divljenja i pomaganja svojoj sestrični. Dragovoljno je preuzimala sve dužnosti iz Edithinih ruku: odgovarala na poruke, podsjećala je na zadatke i njegovala je kada u izgledu nije bilo nikakve zabave, a ona zamišljala da je bolesna. No, ostatak obitelji bio je aktivan u londonskoj poslovnoj sezoni, i Margaret je često ostajala sama. Tada bi se njezine misli vraćale u Milton, s čudnim osjećajem kontrasta između života ovdje i života tamo. Pomalo je bivala zasićena jednoličnom lakoćom u kojoj nije bila potrebna nikakva borba ili napor. Bojala se da ne otupi i ne zaboravi sve osim života koji ju je zapljuskivao luksuzom. I ovdje u Londonu možda je bilo ljudi koji su mukotrpno radili, ali nije ih nikada vidjela. I sluge su živjeli u nekakvom 273

svojem podzemnom svijetu, čije nade i strahove nije poznavala. Činilo se da oživljavaju i pojavljuju se samo onda kad su ih gazde i gazdarice tražili zbog neke svoje želje ili hira. U Margaretinom srcu i načinu života pojavio se čudan zrakoprazni prostor nezadovoljstva. Kada je to jednom spomenula Edith, ova je, umorna od plesa prethodne večeri, samo umorno pogladila njezin obraz. Margaret je sjedila u svojem starom položaju - na maloj stolici podno sofe na kojoj je ležala Edith. "Siroto dijete!" reče Edith. "Tužno ti je što ostaješ kod kuće, iz večeri u večer, u vrijeme kad je cijeli svijet tako radostan. No, uskoro ćemo početi održavati naše večernje zabave - čim se Henry vrati s putovanja - i to će ti biti malo ugodne promjene. Nije čudno što si utučena, jadnice moja!" Margaret nije smatrala večernje zabave lijekom za sve, no Edith ih je jedva čekala. "Tako su različite", rekla je, "od starih udovičkih večera pod maminim režimom". Činilo se da i gđa Shaw na jednak način uživa u vrlo različitim društvima i krugu poznanika koji su bili po ukusu satniku i gospodinu Lennoxu kao što je uživala u formalnijim i dosadnijim zabavama koje je sama priređivala. Satnik Lennox uvijek je bio vrlo ljubazan prema Margaret i ponašao se prema njoj poput brata. On joj se jako sviđao, osim kad je posvećivao pretjeranu pažnju Edithinoj haljini i izgledu, pitajući se je li njezina ljepota ostavila dovoljan utisak na svijet. Tada se u Margaret budio prkos, i jedva se suzdržavala od izražavanja svojeg mišljenja. Margaretin je dan izgledao ovako: miran sat ili dva prije kasnog doručka, koji se nije održavao u isto vrijeme, i kojeg su lijeno jeli napola budni ljudi, ali na kojem je ipak morala prisustvovati usprkos tome što je trajao dugo, jer bi nakon doručka uslijedila rasprava o planovima. Iako nije sudjelovala niti u jednom od njih, od nje se očekivalo da izrazi svoje slaganje, ako već nije mogla pomoći savjetom. Nakon toga čekale su je beskrajne poruke koje joj je Edith redovito ostavljala, uz mnoge komplimente njezinoj rječitosti. Uslijedila bi igra s malim Sholtom kad bi se vratio iz jutarnje šetnje, pa skrb o djeci tijekom ručka posluge, vožnja ili posjeti, a zatim neki prijepodnevni posao za njezinu tetu i rođake. Margaret bi tada bila slobodna, ali i prilično izmorena neaktivnošću, što se nadovezivalo na njezin utučeni duh i osjetljivo zdravlje. S tihim nestrpljenjem čekala je povratak gđe Dixon iz Miltona. Stara sluškinja je do sada bila zauzeta dovršavanjem svih poslova obitelji Hale. Taj iznenadni prekid vijesti o ljudima među kojima je živjela tako dugo činio joj se kao nekakva glad u srcu. Istina, gđa Dixon je u svojim pismima tu i tamo citirala mišljenje g. Thorntona u vezi toga što bi trebalo učiniti s namještajem, ili toga kako se ponijeti u odnosu na kućevlasnika kuće u Crampton Terraceu. No, to i druga imena ljudi iz Miltona pojavljivala su se samo povremeno. Margaret je jedne večeri sjedila u primaćoj sobi Lennoxovih, ne čitajući pisma gđe Dixon koja je držala u ruci, ali razmišljajući o njima i prisjećajući se prošlih dana. Zamišljala je užurbani život iz kojeg je njezin izašao, i kojemu nije nedostajao. Pitala se odvija li se u tom vrtlogu sve jednako onako kao što bi se zbivalo da nje i njezinog oca nikada nije bilo tamo. Propitivala se je li moguće da ne nedostaje nikome iz cijelog tog mnoštva ljudi (ne računajući Higginsa), kada iznenada najave dolazak g. Bella. Margaret žurno spremi pisma u svoju košaru s pletivom i ustane, porumenjevši kao da je učinila nešto neprilično. "O, gospodine Bell! Nisam mislila da ću vas vidjeti!" "Ali nadam se da ćeš mi pružiti dobrodošlicu, upravo kao i ovaj lijepi skok iznenađenja." "Jeste li objedovali? Kako ste došli? Naručit ću vam nešto za jelo."

274

"Samo ako ćeš i ti jesti. Inače, znaš, nema čovjeka koji manje mari za hranu od mene. Ali gdje su ostali? Izašli na ručak? Ostavili su te samu?" "O, da, i tako se odmaram. Baš sam razmišljala - biste li riskirali ručak? Ne znam imamo li hrane u kući?" "Da ti pravo kažem, ja sam jeo u svojem klubu. Problem je samo u tome što ne kuhaju tako dobro kao nekoć, pa sam pomislio, ako ćeš i ti ručati, mogao bih ja nešto spraviti. No, nema veze, nema veze! U Engleskoj nema ni deset kuhara kojima bi trebalo vjerovati u vezi pripreme iznenadnih večera. Ako njihova vještina i oprema i izdrže, njihova narav ne može. Pripravi mi malo čaja, Margaret. A sada, htjela si mi reći o čemu si razmišljala. Čija su to pisma, kumče moje, koja si tako brzo sakrila?" "Pisma koja sam dobila od Dixon", odvrati Margaret i jako porumeni. "Ha! I to je sve? Što misliš, tko je doputovao u vlaku sa mnom?" "Ne znam", reče Margaret, kojoj se nije dalo pogađati. "Tvoj, kako se ono kaže? Kako se zove brat supruga tvoje sestrične?" "Gospodin Henry Lennox?" upita Margaret. "Da", odvrati g. Bell. "Nekad si ga poznavala, zar ne? Kakav je on čovjek, Margaret?" "Nekada mi se sviđao", reče Margaret, spustivši pogled na trenutak. Zatim podigne glavu i nastavi prirodnim tonom: "Znate da smo se dopisivali u vezi Fredericka, ali nisam ga vidjela gotovo tri godine, i možda se promijenio. Kako vam se činio?" "Ne znam. Toliko se trudio otkriti tko sam ja, kao prvo, i što sam ja, kao drugo, da mi nije ispričao što je on, osim ako ta prikrivena znatiželja za čovjeka s kojim razgovara nije dobar pokazatelj njegove naravi. Bi li ga ti nazvala pristalim, Margaret?" "Ne, naravno da ne bih. A vi?" "Ja ne bih, ali mislio sam da ti možda i bi. Je li on mnogo ovdje?" "Vjerujem da jest, kad je u gradu. Otkad sam došla bio je na putu. Ali, gospodine Bell, jeste li vi došli iz Oxforda ili iz Miltona?" "Iz Miltona. Ne vidiš li da sam osušen na dimu?" "Naravno, ali mislila sam da je to možda od oxfordskih starina." "Ma hajde, budi razumna! U Oxfordu bih izašao na kraj sa svim gradskim kućevlasnicima s upola problema koje mi je zadao tvoj kućevlasnik iz Miltona, i na kraju je bilo po njegovom. Neće preuzeti kuću sve dok sljedećeg lipnja ne istekne još jedna puna godina. Na sreću, gospodin Thornton je našao podstanara. Zašto ne pitaš za njega, Margaret? On ti se pokazao vrlo djelotvornim prijateljem, mogu ti reći. Riješio je više od pola problema." "A kako je on? Kako je gospođa Thornton?" upita Margaret žurno i ispod daha, iako je pokušala progovoriti glasno. "Pretpostavljam da su dobro. Odsjeo sam kod njih sve dok me nije otjeralo neprekidno brbljanje o vjenčanju te njihove djevojke. Bilo je to previše i za Thorntona, iako mu je sestra. Stalno bi odlazio u svoju sobu i sjedio tamo. Prestar je da bi mario za takve stvari, bilo kao gledatelj, bilo kao sudionik. Iznenadilo me što je stara dama upala u tu struju i što ju je

275

ponijela strast njezine kćeri prema cvjetovima naranče i čipki. Mislio sam da je gospođa Thornton načinjena od čvršćeg materijala." "Navukla bi bilo kakav veo osjećaja kako bi prikrila slabost svoje kćeri", reče Margaret tihim glasom. "Možda je tako. Proučila si je, zar ne? Čini se da joj se ne sviđaš previše, Margaret." "Znam ja to", reče Margaret. "Oh, evo napokon i čaja." uzvikne ona, kao da joj to predstavlja olakšanje. Sa čajem je došao i g. Henry Lennox, koji je došetao do ulice Harley nakon kasnog ručka i očito očekivao zateći svojeg brata i svastiku kod kuće. Margaret se činilo da je zahvalan što je nazočna i treća strana, jer bio je to njihov prvi susret nakon onog dana njegove prosidbe i njezinog odbijanja u Helstoneu. U početku gotovo da nije znala što reći, pa je bila zahvalna što je bila zauzeta stolićem za čaj, jer to joj je pružilo izgovor za šutnju, dok je on dobio priliku da se pribere. Istini za volju, morao se natjerati da dođe u ulicu Harley te večeri, nadajući se da će odraditi taj neugodan susret, koji bi bio takav čak i u nazočnosti satnika Lennoxa i Edith, a dvostruko neugodniji sada, kad je otkrio da je ona jedina dama u društvu, i kao takva, osoba kojoj mora posvetiti veliki dio svoje pažnje tijekom razgovora. Ona se prva uspjela pribrati. Počela je razgovarati o temi koja joj je bila najvažnija, nakon što je svladala prvi napad stida. "Gospodine Lennox, jako sam vam zahvalna na svemu što ste učinili za Fredericka." "Žao mi je što sam bio tako neuspješan", odvrati on, uputivši brz pogled g. Bellu, kao da provjerava koliko smije reći pred njim. Kao da mu čita misli, Margaret se obrati g. Bellu, uključujući ga u razgovor i dajući na znanje kako je upućen u sve što je učinjeno kako bi se Frederick oslobodio krivnje. "Taj Horrocks - posljednji od svih svjedoka - pokazao se jednako nedostupnim kao i svi drugi. Gospodin Lennox je otkrio kako je otplovio u Australiju posljednjeg kolovoza, samo dva mjeseca prije no što je Frederick bio u Engleskoj, i dao nam je imena..." "Frederick u Engleskoj! To mi nisi rekla!" uzvikne g. Bell iznenađeno. "Mislila sam da znate. Nisam sumnjala da su vam rekli za to. Naravno, bila je to velika tajna, i možda je nisam trebala sada spomenuti", reče Margaret, pomalo zbunjena. "Ja to nisam spomenuo niti svojem bratu niti vašoj sestrični", reče g. Lennox, prikriveno je koreći s blagom profesionalnom suhoparnošću. "Nema veze, Margaret. Ja ne živim u svijetu koji mnogo brblja, niti među ljudima koji pokušavaju izvući iz mene činjenice. Ne trebaš se bojati što si pustila mačka iz vreće vjernom, starom pustinjaku poput mene. Nikada neću nikome reći da je bio u Engleskoj. Neću biti niti u iskušenju da to učinim, jer nitko me neće ni pitati. Čekaj! (prekine on naglo sam sebe) Je li on bio na sprovodu tvoje majke?" "Bio je s mamom kad je umrla", reče Margaret tiho. "Naravno! Naravno! Netko me pitao je li on tada bio tamo, a ja sam to odlučno zanijekao - prije nekoliko tjedana - tko li je to mogao biti? Oh! Sjećam se!" No nije izrekao ime. Iako je Margaret jako stalo do toga da sazna jesu li njezine sumnje točne, i je li g. Thornton bio čovjek koji se raspitivao, nije mogla postaviti to pitanje g. Bellu, koliko god željela. Na trenutak ili dva zavlada tišina. Tada se g. Lennox obrati Margaret:

276

"Budući da je gospodin Bell sada upoznat sa svim okolnostima povezanim s nesretnom situacijom vašeg brata, pretpostavljam da bih mu mogao točno opisati što se trenutno događa s istraživanjem dokaza za koje smo se nadali da bismo ih mogli pronaći u njegovu korist. Ako mi pruži čast da doručkuje sa mnom sutra ujutro, mogli bismo proučiti imena te nestale gospode." "I ja bih voljela čuti sve detalje, ako je moguće. Možete li vi doći ovamo? Ne usuđujem se pozvati vas obojicu na doručak, iako sam sigurna da biste bili dobrodošli. No, recite mi sve što možete o Fredericku, iako možda u ovom trenutku nema nade." "Imam sastanak u jedanaest i trideset, ali sigurno ću doći ako želite", odvrati g. Lennox s tolikim entuzijazmom, nakon što se na trenutak zamislio, da Margaret ustukne i požali što je iznijela ovaj prijedlog. G. Bell ustane i pogledom potraži šešir, koji je premješten kako bi se napravilo mjesta za čaj. "Dobro!" reče on, "Ne znam što namjerava gospodin Lennox, ali ja sam raspoložen da pođem kući. Danas sam putovao, a putovanja se sve više odražavaju na mojih šezdeset i nešto godina." "Ja ću ostati kako bih se vidio s bratom i sestrom", reče g. Lennox, ne pokrenuvši se. Margaret ispuni strah i stid od toga da ostane nasamo s njim. Prizor iz vrta u Helstoneu bio je u njoj tako snažan, da je čvrsto vjerovala kako isto vrijedi i za njega. "Ne idite još, molim vas, gospodine Bell", reče ona žurno. "Željela bih da vidite Edith, i da vas Edith upozna. Molim vas!" reče ona, položivši šaku na blag, ali odlučan način na njegovu ruku. On je pogleda i prepozna nemir na njezinom licu. Zatim opet sjedne, kao da je njezin dodir posjedovao nezadrživu snagu. "Vidite kako me svladala, gospodine Lennox", reče on. "Nadam se da ste primijetili sretan izbor njezinih riječi. Ona želi da 'vidim' Edith, koja je, kako sam čuo, velika ljepotica, ali opet, dovoljno je poštena da promijeni riječi kad se radi o meni - gospođa Lennox treba me 'upoznati'. Pretpostavljam da baš i nisam nešto posebno za 'gledanje', ha, Margaret?" Šalio se kako bi joj dao vremena da se oporavi od laganog straha koji je zamijetio kada je rekao da odlazi. Ona je shvatila ton i vratila mu loptu. G. Lennox se pitao kako je njegov brat, satnik, mogao reći da je izgubila svoju ljepotu. Naravno, u svojoj čednoj crnoj haljini bila je potpuna suprotnost Edith, koja je plesala u svojim bijelim haljinama s crnim trakama istaknutim u znak žaljenja, s dugom, zlaćanom kosom, odišući mekoćom i sjajem. Lijepo se nasmiješila i porumenjela kad su je predstavili g. Bellu, svjesna da mora zadržati svoju reputaciju ljepotice, i da ne želi izgubiti obožavanje i divljenje zaštitnika svoje sestrične, pa makar i u obliku starog profesora sa sveučilišta za kojeg nitko nije čuo. Gđa Shaw i satnik Lennox, svako na svoj način, pružili su g. Bellu iskrenu i ljubaznu dobrodošlicu, pridobivši njegove simpatije gotovo i protiv njegove volje, osobito kad je vidio s kakvom je lakoćom Margaret zauzela mjesto kao sestra i kći obitelji. "Kakva šteta što nismo bili kod kuće da vas dočekamo", reče Edith. "I tebe, Henry! Iako nisam sigurna da bismo zbog tebe trebali ostati kod kuće. I zbog gospodina Bella! Margaretinog gospodina Bella..." "Ne znamo kakve sve žrtve ne bi mogla podnijeti", reče njezin svak. "Čak i večernju zabavu, i užitak nošenja ove vrlo lijepe haljine."

277

Edith nije znala treba li se mrštiti ili smiješiti. No, g. Lennox nije bio raspoložen da je natjera na prvu od ovih mogućnosti, pa zato nastavi: "Bi li pokazala svoju spremnost na žrtvovanje i sutra ujutro, prvo, time što ćeš me pozvati na doručak, kako bih se sastao s gospodinom Bellom, a drugo, time što ćeš biti tako ljubazna i naručiti doručak za pola deset umjesto za deset? Imam neka pisma i papire koje bih htio pokazati gospođici Hale i gospodinu Bellu." "Nadam se da će se gospodin Bell osjećati u našoj kući kao u vlastitoj dok je u Londonu", reče satnik Lennox. "Žao mi je samo što mu ne možemo ponuditi spavaonicu." "Hvala vam, jako sam vam zahvalan. Smatrali biste me neotesanim da ste mi je ponudili, jer morao bih je odbiti, usprkos iskušenju ovako lijepog društva", reče g. Bell, klanjajući se uokolo i potajno čestitajući sam sebi na načinu na koji je oblikovao tu rečenicu, koja bi običnim jezikom zvučala prije ovako: "Ne mogu izdržati ograničenja ovako uljudne i pristojne skupine ljudi kao što su ovi ovdje, bilo bi to poput mesa bez soli. Drago mi je što nemaju krevet. Kako sam dobro oblikovao rečenicu! Stvarno se počinjem lijepo ponašati." Njegovo zadovoljstvo samim sobom trajalo je sve dok nije izašao na ulicu, koračajući pokraj Henryja Lennoxa. Tada se iznenada prisjetio Margaretinog molećivog pogleda kojim ga je preklinjala da ostane još malo, a prisjetio se nečeg što mu je jedan poznanik rekao o simpatiji koju je g. Lennox osjećao prema Margaret. To je preusmjerilo njegove misli na druge stvari. "Vjerujem da dugo poznajete gospođicu Hale. Što vam se čini, kako izgleda? Meni djeluje blijedo i bolesno." "Mislim da izgleda sjajno. Možda ne u prvi tren kad sam tek došao, kada malo bolje razmislim. No, kasnije, kad je malo živnula, izgledala je jednako kao i uvijek." "Prošla je kroz mnogo toga", reče g. Bell. "Da! Bilo mi je jako žao kad sam čuo za njezine probleme: ne samo za normalnu i univerzalnu tugu povezanu sa smrću, već i za sve živciranje koje joj je jamačno izazvalo ponašanje njezinog oca, i ..." "Ponašanje njezinog oca!" reče g. Bell s naglašenim iznenađenjem. "Sigurno ste nešto pogrešno čuli. On se ponašao na najsavjesniji mogući način. Pokazao je više odlučnosti i snage no što sam ikada prije vjerovao da može." "Možda sam pogrešno obaviješten, ali njegov nasljednik u župi -pametan, razuman čovjek, i vrlo aktivan svećenik - rekao mi je da nije bilo potrebe da gospodin Hale učini to što je učinio: odbaci svoj poziv i baci sebe i svoju obitelj na milost i nemilost privatnog podučavanja u industrijskom gradu. Istina, biskup mu je ponudio drugu župu, ali ako i jest gajio određene sumnje, mogao je ostati tamo gdje je bio, pa ne bi morao napuštati crkvu. No, istina je da ti seoski svećenici žive tako izoliranim životima - mislim, izoliranim od komunikacije s ljudima jednake kulture i izobrazbe kao što su i sami, s kojima mogu podijeliti misli, usporediti ih i shvatiti kada se kreću prebrzo a kada presporo -da postanu skloni tome da se uzrujavaju zbog umišljenih dvojbi u osnove vjere, i time sigurnu mogućnost da učine dobre stvari, zamijene vrlo nesigurnim umišljaj ima." "Ne slažem se s vama. Mislim da oni nisu skloni učiniti ono što je učinio moj jadni prijatelj Hale." G. Bell se pjenio u sebi. "Možda sam upotrijebio previše općeniti izraz rekavši 'vrlo skloni'.

278

Ali zasigurno, njihov način života često rezultira ili pretjeranom samodostatnošću, ili bolesnom savjesnošću", odvrati g. Lennox savršeno hladnokrvno. "Među odvjetnicima, na primjer, ne susrećete se sa samodostatnošću?" upita g. Bell. "A pretpostavljam da rijetko viđate slučajeve bolesne savjesnosti?" Bio je sve ljući i ljući i zaboravio je svoj novi trik lijepog ponašanja. G. Lennox je sada shvatio da je razdražio svojeg sugovornika, i budući da je uglavnom govorio tek toliko da bi nešto rekao i prekratio vrijeme zajedničke šetnje, nije mu bilo važno koju stranu zauzima u vezi toga, pa tiho i pomirljivo reče: "Naravno, postoji nešto dobro u tome da čovjek u godinama gospodina Halea napusti svoj dom u kojem je živio dvadeset godina i odustane od svih uhodanih navika zbog ideje koja je vjerojatno pogrešna - ali to nema veze - zbog neopipljive misli. Čovjek prema njemu mora osjećati divljenje, pomiješano sa sažaljenjem, nešto poput onoga što osjeća prema Don Quixoteu. I to takav gospodin poput njega! Nikada neću zaboraviti profinjeno i jednostavno gostoprimstvo koje mi je pružio onog posljednjeg dana u Helstoneu." Samo napola udobrovoljen, ali željan vjerovati da je ponašanje g. Halea imalo u sebi natruhu kihotizma, kako bi umirio neke nedoumice u vlastitoj savjesti, g. Bell izusti: "Da! A vi ne poznajete Milton. To je takva promjena u odnosu na Helstone! Prošle su godine otkad sam bio u Helstoneu - ali ispravit ću to, još je tamo - a svaki kamen je na istom mjestu na kojem je bio stotinu godina. A Milton! Odlazim tamo svakih četiri ili pet godina - a rođen sam tamo - ali uvjeravam vas da se često izgubim, čak i među skladištima koja su izgrađena na voćnjaku mojeg oca. Rastajemo li se ovdje? Pa, laku noć, gospodine, pretpostavljam da ćemo se sutra ujutro vidjeti u ulici Harley."

279

45. POGLAVLJE NIJE SVE TEK SAN "Gdje su zvukovi što su se širili, vedri duhovi moje mladosti? Posljednja je vibracija utihnula, A više nema onih što su slušali. Ah, daj da sklopim oči i sanjam." W. S. LANDOR

Pomisao na Helstone javila se g. Bellu tijekom razgovora s g. Lennoxom, i cijelu noć ga je progonila u snovima. Sanjao je da je predavač na koledžu na kojem je sada imao status profesora. Opet je bio na dugim praznicima i odsjeo kod svojeg netom oženjenog prijatelja, ponosnog supruga, sretnog vikara od Helstonea. Preskakivali su nemogućim skokovima potoke što su žuborili, tako da im se činilo da cijeli dan lebde u zraku. Vrijeme i prostor nisu postojali, iako su se sve druge stvari činile stvarnima. Svaki događaj mjerio se osjećajima, ne pravim postojanjem, jer postojanja nije imao. No drveće je bilo veličanstveno, ogrnuto jesenskim krošnjama - topli miomirisi cvijeća i ljekovitog bilja godili su mu - a mlada supruga kretala se po kući s jednakom mješavinom razdraženosti zbog njezinog položaja u vezi imetka i ponosa na naočitog, vjernog supruga kakvu je g. Bell primijetio i u stvarnom životu prije četvrt stoljeća. San je bio toliko životan da mu se, kad se probudio, sadašnji život učinio poput sna. Gdje je bio? U maloj, lijepo namještenoj sobi u londonskom hotelu! Gdje su bili oni koji su mu se obraćali, kretali se oko njega, dodirivali ga prije samo nekoliko trenutaka? Mrtvi! Pokopani! Izgubljeni zauvijek, dokle god postoji svijeta. On je bio star čovjek, donedavno u punoj snazi muškosti. Nije mogao podnijeti pomisao na potpunu samoću u svojem životu. Žurno ustane i pokuša zaboraviti ono čega više nije moglo biti, pa se brzo odjene za doručak u ulici Harley. Nije mogao pratiti sve detalje odvjetnikove priče, ali vidio je kako se Margaret šire zjenice, a usne poprimaju blijedu boju dok je slušala kako je, čini se, sudbina odredila da nestane svaki djelić dokaza koji bi mogli oslobodili Fredericka krivnje. Čak je i kontrolirani, profesionalni glas g. Lennoxa poprimio nježniji ton kako se bližio nestanku posljednje nade. Margaret je i prije bila upoznata s rezultatom, ali tek kada je saznala detalje svakog razočaranja i kada je ta neumoljiva analiza ugasila svaku nadu, napokon je briznula u plač. G. Lennox je prestao čitati. "Bolje da ne nastavim dalje", reče on zabrinutim glasom. "Bio je to glup prijedlog s moje strane. Poručnik Hale" - čak je i taj spomen titule koja mu je tako grubo oduzeta malo

280

utješio Margaret - "poručnik Hale sada je sretan. Bogatiji je i mnogo sigurniji no što bi mogao biti u mornarici, a nesumnjivo je uzeo državljanstvo zemlje svoje supruge." "Tako je", reče Margaret. "Čini mi se tako sebičnim od mene što žalim zbog toga". Ona se pokuša nasmiješiti. "Ipak, izgubljen je za mene, a ja sam tako usamljena." G. Lennox posloži svoje papire i poželi da je onako bogat i uspješan kao što je vjerovao da će biti jednog dana. G. Bell ispuše nos, ali ne reče ništa. Za minutu ili dvije, Margaret je naizgled uspostavila kontrolu nad sobom. Vrlo je ljubazno zahvalila g. Lennoxu na njegovom trudu, utoliko više što ga je njezino ponašanje moglo navesti na pomisao da joj je izazvao nepotrebnu bol. No, bila je to bol koje se nije željela lišiti. G. Bell joj priđe kako bi se oprostio od nje. "Margaret!" reče on dok je petljao s rukavicama, "sutra putujem u Helstone, kako bih pogledao staro mjesto. Bi li voljela poći sa mnom? Ili bi ti to bilo previše bolno? Reci, ne boj se." "Oh, gospodine Bell", reče ona - bilo je to sve što je mogla izustiti. No uhvatila je njegovu staru, bolesnu šaku i poljubila je. "No, no, dosta je", reče on porumenjevši od neugode. "Nadam se da će mi tvoja tetka Shaw povjeriti skrb nad tobom. Poći ćemo sutra ujutro, a vjerujem da ćemo stići tamo oko dva sata. Uzet ćemo sa sobom užinu i naručiti ručak u starom svratištu - nekada se zvalo Lennard Arms - pa ćemo apetit potražiti u šetnji Lugom. Možeš li izdržati to, Margaret? Znam da će nam oboma biti teško, ali za mene će to biti i zadovoljstvo. Tamo ćemo ručati bit će to samo srnetina, ako je uspijemo dobiti - a ja ću zatim odrijemati, dok ti možeš obići stare prijatelje. Vratit ću te živu i zdravu, ako ne bude nesreća na željeznici, a prije polaska osigurat ću tvoj život na tisuću funti, što bi donekle moglo utješiti tvoje rođake. Ako sve bude u redu, vratit ću te gospođi Shaw do ručka u petak. Ako pristaneš, poći ću gore i predložiti joj to." "Ne mogu vam ni reći koliko će mi se to svidjeti", reče Margaret kroz suze. "Dobro, onda dokaži svoju zahvalnost i potrudi se da ove tvoje fontane budu suhe sljedeća dva dana. Ako ne uspiješ, i moji suzni kanali osjećat će se čudno, a to ne volim." "Neću isplakati ni suzu", reče Margaret, trepćući očima kako bi stresla suze s trepavica, pa se usiljeno nasmiješi. "To je moja dobra djevojka. Onda idemo gore, pa ćemo sve dogovoriti." Margaret je bila u stanju ustreptalog nastojanja dok je g. Bell objašnjavao svoj plan tetki Shaw, koja je bila najprije zgranuta, pa sumnjičava i zbunjena, da bi na kraju popustila, ne toliko zbog svojeg uvjerenja koliko pred prilično snažnim riječima g. Bella. Iako do Margaretinog sigurnog povratka nije mogla biti potpuno mirna i smatrati da je ovaj projekt, bio on ispravan ili pogrešan, umjestan ili neumjestan, sretno dovršen, ipak je smogla dovoljno snage da kaže kako je sigurna da je to vrlo ljubazna ideja g. Bella, i upravo ono što je i sama željela za Margaret, budući da će joj to omogućiti promjenu koja joj je potrebna nakon svih teških vremena koja je proživjela.

281

46. POGLAVLJE NEKADA I SADA "Koliko god razmišljao o tim starim, dobrim danima, Nedostaju mi prijatelji vjerni Što Smrt ih razdvoji od mene. Ali kada se pravo prijateljstvo stvori Duh je ono što duh otkriva. U duhu tad pronađimo svoj raj, U duhu ja sam povezan s njima." UHLAND

Margaret je bila spremna mnogo prije dogovorenog vremena, i malo je zaplakala, tiho, dok je nitko ne gleda, i vedro se nasmiješila kad god bi je netko pogledao. Uplašila se da će zakasniti na vlak, ali ne, stigli su na vrijeme. Napokon je odahnula, sretno i slobodno, kad je u vagonu sjela nasuprot g. Bella i krenula s dobro poznate postaje. Gledala je stare južnjačke ladanjske gradiće i sela kako drijemaju pod toplim svjetlom čistog sunca, koje je davalo još zdraviju boju njihovim krovovima pokrivenim pločicama, toliko različitim od hladnog kamenja sjevera. Jata golubova letjela su oko ovih šiljatih pročelja. Polako bi sletjeli tu i tamo, i tada bi nakostriješili svoja mekana, sjajna pera, kao da ih žele potpuno izložiti ugodnoj toplini. Na postajama je bilo svega nekoliko ljudi. Činilo se gotovo kao da su se previše ulijenili od zadovoljstva da bi poželjeli putovati. Nije bilo ni traga onoj strci i zbrci koju je Margaret primijetila tijekom dva svoja putovanja londonskom i sjeverozapadnom željeznicom. U kasnije doba godine i ova bi linija trebala oživjeti i ispuniti se bogatim tragačima za zadovoljstvima, ali što se tiče stalnih putovanja poslovnih ljudi, ova će se linija uvijek razlikovati od sjevernih linija. Poneki bi promatrač stajao na gotovo svakoj postaji, držeći ruke u džepu, tako udubljen u puko promatranje, da bi se putnici mogli zapitati što taj čovjek zapravo radi kada vlak ode, a njemu u vidokrugu ostanu samo tračnice, poneka drvenjara i udaljena polja. Topli zrak plesao je nad zlaćanim spokojem zemlje, dok su za sobom ostavljali jednu farmu za drugom, od kojih je svaka Margaret podsjećala na njemačke idile - Hermanna i Dorotheu, i Evangelinu. Ona se trgne iz sanjarenja. Bilo je vrijeme da siđu s vlaka i krenu kočijama za Helstone. Sada joj kroz srce prostruje snažniji osjećaji, ali nije mogla razaznati radi li se o boli ili zadovoljstvu. Svaka milja je bila puna sjećanja, koja ne bi propustila nizašto na svijetu, ali svako od njih tjeralo ju je da zaplače za "danima što nema ih više", s neizlječivom žudnjom u srcu. Posljednji puta ovom cestom prošla je s majkom i ocem - taj dan i to razdoblje bili su tmurni, a ona je bila bez nade, ali oni su bili s njom. Sada je bila

282

sama, siroče, a oni su, začudo, otišli od nje, i nestali s lica zemlje. Boljelo ju je kad je vidjela cestu za Helstone tako okupanu suncem, dok su svaki zavoj i svako stablo bili isti u svojoj ljetnoj veličanstvenosti kao što su bili prethodnih godina. Priroda nije osjećala promjenu, i uvijek je bila mlada. G. Bell je pretpostavio što će joj prolaziti kroz misli, pa je mudro i ljubazno šutio. Dovezli su se do Lennard Armsa. Bila je to napola farma, a napola svratiste koje se nalazilo malo podalje od ceste, kao da želi istaknuti kako domaćin ne ovisi toliko o putnicima da bi im morao podilaziti, već oni moraju potražiti njega. Kuća je gledala na seoski sajam, a pred njom je stajalo drevno, razgranate drvo limuna, u čijim se bogatim krošnjama skrivao turobni grb Lennardovih. Vrata svratišta bila su širom otvorena, ali nije bilo užurbane dobrodošlice koja bi dočekala putnike. Kad se kućevlasnica pojavila - a prije toga stigli su razgovarati o mnogim temama - poželjela im je srdačnu dobrodošlicu, gotovo kao da su pozvani u goste, i ispričala se što toliko kasni, jer vrijeme je skupljanja sijena, pa je morala poslati hranu radnicima u polju. Bila je previše uposlena pripremanjem košara da bi čula zvuk kotača na cesti, koja se pretvorila u niski travnjak otkad su napustili glavni put. "Nek' sam blažena!" uzvikne ona kad je pri kraju njezine isprike jedna zraka sunca obasjala Margaretino lice, do tada skriveno u sjeni. "Ovo je gospođica Hale, Jenny", reče potrčavši do vrata, zazivajući svoju kćer. "Dođi ovamo, dođi odmah, to je gospođica Hale!" Zatim priđe Margaret i uhvati je za ruke s majčinskom ljubavlju. "Kako su vaši? Kako su vikar i gospođica Dixon? Prije svega vikar? Bog ga blagoslovio! Nikada nismo prestali žaliti zbog njegovog odlaska." Margaret zausti da joj kaže kako je njezin otac mrtav - bilo je jasno da gđa Purkis zna za smrt majke, jer nije spomenula njezino ime. No, riječi su joj zastale u grlu, dodirnuvši duboku tugu u njoj, i uspjela je izreći samo: "Tata." "Gospodine, pa nije valjda to istina!" reče gđa Purkis okrenuvši se prema g. Bellu kako bi potvrdila tužnu pretpostavku. "Ovdje je prošlog proljeća - možda čak još i zime - bio jedan gospodin koji nam je mnogo pričao o gospodinu Haleu i gospođici Margaret, i rekao je da je gospođa Hale pokojna, sirotica. Ali nije niti jednom riječju spomenuo vikarevu bolest." "No, istina je", reče g. Bell. "Preminuo je iznenada, tijekom posjeta meni u Oxfordu. Bio je dobar čovjek, gospođo Purkis, i mnogi bi od nas bili sretni da dočekaju tako spokojan kraj. Hajde, Margaret, draga moja! Njezin je otac bio moj najstariji prijatelj, a ona mi je kumče, pa sam pomislio da bismo mogli doći i pogledati stari kraj. Znam da ćete nas poslužiti udobnim sobama i sjajnim ručkom. Vidim da se mene ne sjećate, ali zovem se Bell, i jednom ili dvaput spavao sam ovdje kad je župni dom bio pun, i kušao vašu ukusnu medovinu." "Naravno - molim vas, oprostite, ali gospođica Hale me tako iznenadila. Povest ću vas u sobu, gospođice Margaret, gdje možete skinuti šeširić i oprati lice. Ovog sam jutra ubacila svježe ružine latice u spremnik za vodu. Pomislila sam da će netko možda naići, a nema ništa tako slatko kao što je izvorska voda s malo miomirisa. Dakle, kad se sjetim da je vikar umro! Da, naravno, svi moramo umrijeti, ali taj je gospodin rekao da je jako oslabio nakon smrti gospođe Hale." "Nakon što poslužite gospođicu Hale, vratite se k meni. Htio bih se posavj eto vati s vama u vezi ručka."

283

Mali prozor u Margaretinoj spavaonici bio je gotovo prekriven granama ruže i vinovom lozom, ali kad ih je malo odgurnula i ispružila se, mogla je nazrijeti vrhove dimnjaka župnog dvora iznad krošnji stabala, i razaznati poznate obrise kroz lišće. "Da!" reče gđa Purkis poravnavajući krevet nakon što je poslala Jenny po ručnike s mirisom lavande. "Vremena su se promijenila, gospođice. Naš novi vikar ima sedmero djece i gradi dječju sobu, spremajući se za još djece, tamo gdje je nekada bila drvenjara za alat. Postavio je i novo kamenje, i stakleni prozor u primaćoj sobi. On i njegova žena pokreću ljude i učinili su mnogo dobra, ili tako barem oni kažu. Da nije tako, rekla bih da preokreću stvari naglavce bez nekog razloga. Novi vikar je veliki trezvenjak, gospođice, i magistrat, a njegova supruga ima mnogo recepata za ekonomično kuhanje, pa peče kruh bez kvasca. Oboje mnogo pričaju, i to u isto vrijeme, tako da upadaju jedno drugome u riječ, pa se možete smiriti tek kada odu, i sjetiti se da ste možda i vi mogli nešto upitati. Obilazi radnike u poljima i gleda im čuturice, a zatim diže graju jer u njima nije pivo od đumbira, ali ne mogu si pomoći. I moja majka i moja baka slale su dobru žestoku kapljicu sakupljačima sijena, i hranu i lijekove kad bi im zatrebali. Gospođa Hepworth želi mi dati slatkiše umjesto lijeka. Kaže da su mnogo ukusniji, ali ja baš ne vjerujem u njih. No, sada moram poći, gospođice, iako me mnogo toga zanima. Ubrzo ću vam se vratiti." G. Bell je za Margaret naručio jagode i kremu, krišku smeđeg kruha i vrč mlijeka (kao i sir iz Stiltona i bocu porta za svoju vlastitu okrjepu). Nakon ove rustikalne užine, krenuli su u šetnju, ne znajući u kojem smjeru krenuti, jer svaki je smjer vodio mnogim poznatim mjestima. "Hoćemo li proći pokraj vikarevog doma?" upita g. Bell. "Ne, još ne. Pođimo ovuda, pa načinimo krug, tako da ga posjetimo u povratku." odvrati Margaret. Tu i tamo, poneko je staro drvo oboreno prethodne jeseni, a nestala je i poneka loše izgrađena, trošna kućica. Margaret je nedostajalo svako drvo i svaka kućica, i žalila je za njima kao da žali za starim prijateljima. Došli su do mjesta na kojem su ona i g. Lennox crtali. Više nije bilo bijelog debla stare bukve obilježenog munjom, starac koji je živio u trošnoj kolibici umro je, kolibica je srušena, a na njezinom mjestu izgrađena je nova, uredna i pristojna. Tamo gdje je ležala bukva sada se nalazio maleni vrt. "Nisam mislila da sam toliko stara", reče Margaret nakon kraće stanke, okrene se i uzdahne. "Da!" reče g. Bell. "Prve promjene u poznatim stvarima učine od vremena toliki misterij za mlade. Ubrzo nakon toga izgubimo osjećaj za tajanstveno. Ja sve promjene prihvaćam zdravo za gotovo. Nepostojanost ljudskih bića poznata mi je, a tebi je to još novo i još te muči." "Pođimo vidjeti malu Susan", reče Margaret, pa povuče svojeg sugovornika na travnati puteljak koji je vodio kroz sjenovit šumski proplanak. "Svim srcem, iako nemam pojma tko je mala Susan. No, volim sve Susan, zbog one Prostodušne Susan." "Moja mala Susan bila je razočarana kad sam otišla a da se nisam oprostila od nje, i to mi je od tada na savjesti, što sam joj zadala toliku bol koja se mogla spriječiti s malo mojeg dodatnog truda. No, prilično je daleko. Jeste li sigurni da se nećete umoriti?" "Prilično sam siguran. To jest, ako ne budeš hodala prebrzo. Vidiš, ovdje nema vidika koji bi mi mogli pružiti izgovor da zastanem kako bih došao do daha. Možda bi smatrala da je 284

romantično hodati s osobom koja je 'debela i bez daha', da sam ja Hamlet, danski princ. Zbog njega, smiluj se mojoj nemoći." "Koračat ću sporije zbog vas. Vi mi se sviđate dvadeset puta više od Hamleta." "Po onom principu: živi magarac bolji je od mrtvog lava?" "Možda je tako. Ne analiziram svoje osjećaje." "Zadovoljan sam time što ti se sviđam iako pretjerano ne proučavam zbog čega je tako. No, ne moramo hodati puževim korakom." "Vrlo dobro. Hodajte svojim korakom, a ja ću vas pratiti. Ili zastanite i meditirajte, poput Hamleta s kojim se uspoređujete, ako ja krenem prebrzo." "Hvala ti. No, budući da moja majka nije umorila mojeg oca, da bi se udala za mojeg strica, ne bih znao o čemu trebam razmišljati, osim ako se ne radi o izgledima da dobijemo dobro skuhanu večeru. Što ti misliš?" "Nadam se da hoćemo. Kućevlasnicu su u Helstoneu smatrali sjajnom kuharicom." "Ali jesi li uzela u obzir odsutnost duha uzrokovanu tim skupljanjem sijena?" Margaret je osjećala ljubaznost g. Bella u pokušaju da povede vedar razgovor ni o čemu, kako bi je spriječio da se zadubi preduboko u misli o prošlosti. No, radije bi prošetala ovim voljenim stazama u tišini, ako već i nije bila dovoljno nezahvalna zbog toga što je poželjela da je došla sama. Stigli su do kolibice u kojoj je živjela Susanina majka - udovica. Susan nije bila tamo, otišla je u župnu školu. Margaret je bila razočarana, što je sirota žena vidjela i počela se ispričavati. "Oh, u redu je", reče Margaret. "Drago mi je što to čujem. Mogla sam i misliti da je tako, ali prije je živjela s vama." "Da, jest, i jako mi nedostaje. Uvečer bih je podučavala u ono malo što sam znala, što nije bilo mnogo, naravno. Ali postala je tako korisna da mi jako nedostaje. Sada me jako nadmašila u učenosti." Njezina majka uzdahne. "Znam da sam u krivu", izlane g. Bell. "Ne obraćajte pažnju na moje riječi. Ja zaostajem za svijetom stotinu godina, ali rekao bih da dijete dobiva bolje, jednostavnije i prirodnije obrazovanje ako živi kod kuće i pomaže majci i svake večeri uz nju čita poglavlje iz Novog zavjeta, nego što može dobiti u svim školama svijeta." Margaret mu nije željela odgovarati i time ga ohrabriti na nastavak, jer bi produljila raspravu pred majkom. Zato se okrene i upita: "Kako je stara Betty Barnes?" "Ne znam", odvrati žena prilično kratko. "Nismo prijateljice." "Zašto ne?" upita Margaret, koja je nekada bila seoska mirotvorka. "Ukrala mi je mačku." "Je li znala da je vaša?" "Ne znam. Valjda nije." "Pa, niste li je onda mogli zatražiti i reći da je vaša?" "Ne, jer ju je spalila."

285

"Spalila je?" uzviknu i Margaret i g. Bell. "Ispekla ju je", objasni žena. To nije bilo nikakvo objašnjenje. Margaret nastavi postavljati pitanja, pa je napokon izvukla strašnu činjenicu da je Betty Barnes, pod utjecajem ciganske proročice, posudila ovoj nedjeljno odijelo svojeg supruga, uz obećanje da će ga dobiti natrag u subotu navečer, prije no što g. Barnes primijeti da nedostaje i digne uzbunu zbog nestanka odijela, i prije no što ona proživi strah od suprugovog bijesa. Budući da, prema jednom strašnom seoskom praznovjerju, krikovi mačke koju živu kuhaju ili peku mogu natjerati sile tame da ispune želju krvnika, ova se oslonila na tu čaroliju. Sirota žena očito je vjerovala u njezinu učinkovitost, i jedino je žalila što je za ovo žrtvovanje izabrana upravo njezina mačka. Margaret je slušala u užasu, i uzalud pokušala prosvijetliti ženu. Napokon je odustala u očaju. Korak po korak, navela je ženu da prizna određene činjenice, čija je logička povezanost bila savršeno jasna za Margaret. No, na kraju je zbunjena žena samo ponovila svoju prvu izjavu, da je to bilo vrlo okrutno i da ona to ne bi učinila, ali da je to najbolja stvar za ispunjavanje želja, za koju zna cijeli život. No, usprkos tome, smatrala je to okrutnim. Margaret odustane u očaju i udalji se, osjećajući mučninu u duši. "Lijepo od tebe što ne likuješ nada mnom", reče g. Bell. "Zašto? Kako to mislite?" "Priznajem da sam u krivu u vezi školovanja. Sve je bolje od toga da dijete odraste okruženo ovakvim poganstvom." "O, sjećam se. Sirota mala Susan! Moram poći i vidjeti je. Imate li što protiv toga da pođemo u školu?" "Nemam ništa protiv. Zanima me da čujem ponešto od stvari koje uči." Nisu više mnogo razgovarali, nego su nastavili šetnju kroz sjenovite šumske udoline, čije mekano zelenilo nije moglo odagnati zgranutost i bol iz Margaretinog srca koju je prouzročilo spominjanje takve okrutnosti. Bio je to govor koji je odavao potpuni nedostatak ikakve mašte, a time i bilo kakvog suosjećanja s jadnom životinjom. Čim su izašli iz šume na otvoreni seoski travnjak na kojem je bila smještena škola začuli su mrmorenje glasova, poput zujanja košnice uposlenih ljudskih pčela. Vrata su bila širom otvorena, i oni uđu. Zapazila ih je žustra žena odjevena u potpunosti u crninu, i poželjela im dobrodošlicu poput domaćice. Margaret se sjetila da je njezina majka često bila u toj ulozi, ali bila je mirnija i opuštenija, kad bi rijetki posjetitelji zalutali u školu kako bi je pregledali. Odmah je shvatila da je to supruga vikara, nasljednica njezine majke. Izbjegla bi taj razgovor da je bilo moguće, ali za trenutak je svladala taj osjećaj i skromno se primakla, uzvrativši mnogo pogleda prepoznavanja, i začuvši mnogo napola prikrivenih šapata "To je gospođica Hale". Vikarova supruga čula je ime, i odmah poprimila ljubaznije ponašanje. Margaret bi željela i da joj nije pristupila s visine. Dama ispruži ruku g. Bellu i reče: "Pretpostavljam da je to vaš otac, gospođice Hale. Vidim to po sličnosti. Veoma mi je drago što vas vidim, gospodine, a bit će i vikaru." Margaret objasni da joj to nije otac, i promuca da je njezin otac umro, pitajući se kako bi g. Hale podnio posjet Helstoneu, da je bilo onako kako je pretpostavila vikareva supruga.

286

Nije čula što je govorila gđa Hepsworth, i prepustila je odgovor g. Bellu, ogledavajući se i tražeći svoje stare poznanike. "Ah! Vidim da biste željeli održati predavanje, gospođice Hale. Znam to po sebi. Prvi razred, pripremite se za predavanje gospođice Hale." Sirota Margaret, čiji je posjet bio sentimentalne prirode, ni u kom slučaju inspekcija, osjetila se uvučenom u situaciju protiv svoje volje. No, kako je došla u kontakt s malim, zainteresiranim licima, nekada dobro znanim, koja je krstio njezin otac, sjela je, napola se izgubivši u pokušaju da prepozna izmijenjene crte lica djevojčica. Držala je Susaninu ruku nekoliko trenutaka, što nitko nije primijetio, dok je prvi razred vadio svoje knjige, a vikareva supruga prišla je najbliže što je jedna dama mogla prići tome da uhvati g. Bella za dugme, dok mu je objašnjavala fonetički sustav i prepričavala mu razgovor koji je o tome vodila s inspektorom. Margaret se nagne nad svoju knjigu. Zvuk zujanja dječjih glasova vratio joj je sjećanje na stara vremena, i kad je pomislila na njih, oči joj se ispune suzama sve do pauze. U knjizi nije vidjela ništa osim toga da jedna djevojčica pri čitanju zapinje na naizgled jednostavnoj riječi "a", i da ne zna kako bi je pročitala. "A, to je neodređeni član", reče Margaret blago. "Oprostite", reče vikareva žena, koja se pretvorila u oči i uši, "ali gospodin Milsome naučio nas je da se 'a' zove - kako ono? Tko se sjeća?" "Apsolutni veznik", izgovori pola tuceta glasova odjednom. Margaret posramljeno sjedne. Djeca su znala više od nje. G. Bell okrene glavu i nasmiješi se. Margaret više nije progovarala tijekom predavanja. No, nakon što je završila, tiho je prišla jednoj ili dvije omiljene djevojčice i malo porazgovarala s njima. Izrastale su iz djece u djevojke, i izlazile iz njezinog sjećanja u svojem brzom razvoju, isto kao što je i ona, zbog svoje trogodišnje odsutnosti, nestajala iz njihovog. Ipak, bilo joj je drago što ih je još jednom sve vidjela, iako se s tim zadovoljstvom pomiješala i trunčica tuge. Kada je škola završila za taj dan, još je uvijek bilo rano ljetno poslijepodne, i gđa Hepsworth predložila je Margaret da je ona i g. Bell otprate do župnog doma i vide - umalo je izustila riječ "poboljšanja", ali u posljednji tren zamijenila ga je opreznijim izrazom "promjene" koja je djelo vikara. Margaret nije nimalo marila za to da vidi te promjene, koje su nagrđivale njezino prisjećanje na dom, ali žudjela je za time da još jednom vidi stari dom, iako je zadrhtala od boli za koju je znala da će je osjetiti. Župni dom bio je toliko promijenjen, i izvana i iznutra, da je stvarna bol bila blaža no što je očekivala. Uopće nije izgledalo kao da se radi o istom mjestu. Vrt, travnjak, nekada tako pažljivo održavan da se čak i otpala latica ruže činila poput mrlje na besprijekornoj čistoći i izgledu, bio je ispunjen dječjim igračkama: ovdje vrećica s pikulama, tamo kolut, tu slamnati šešir nabijen na ružino drvo kao na kolac, tako da je uništio lijepu, dugu, nježnu granu prepunu cvjetova, koja bi nekada bila pažljivo njegovana, poput ljubimice. I malo je predsoblje bilo ispunjeno znakovima veselog, zdravog, robusnog djetinjstva. "Ah!" reče gđa Hepworth, "morate nam oprostiti ovaj nered, gospođice Hale. Kada dječja soba bude gotova, inzistirat ću na malo više reda. Vašu bivšu sobu pretvaramo u dječju sobu. Kako ste vi mogli živjeti bez dječje sobe, gospođice Hale?" "Bilo nas je samo dvoje", reče Margaret. "Pretpostavljam da vi imate mnogo djece?"

287

"Sedmero. Pogledajte! S ove strane otvaramo prozor prema cesti. Gospodin Hepworth troši mnogo novca na ovu kuću. Bila je jedva prikladna za život kad smo došli - mislim, za tako veliku obitelj kao što je naša." Sve prostorije u kući bile su izmijenjene, osim one o kojoj je gđa Hepworth govorila, koja je nekada bila radna soba g. Halea. Tamo je nekada vladala zelenkasta tmina i blaženi mir, koji su ga, kako je rekao, navodili na naviku meditacije, ali su vjerojatno dijelom bili odgovorni za formiranje naravi sklonije razmišljanju nego djelovanju. Novi prozor omogućavao je pogled na cestu, i imao je mnogo prednosti, kao što je gđa Hepworth istaknula. S njega su mogli vidjeti poneku zalutalu ovcu iz stada njezinog supruga koja bi pokušala poći u pivnicu, uzalud se nadajući da neće biti opažena, jer aktivnije vikar pažljivo promatrao cestu, čak i tijekom pisanja svojih najsloženijih propovijedi, i imao je pri ruci šešir i štap kako bi ih mogao odmah dohvatiti i pojuriti za svojim župljanima, kojima su trebale brze noge da se zaklone u "Veselom šumaru" prije no što ih uhvati trezveni vikar. Cijela obitelj bila je žustra, glasna, srdačna i nije mnogo marila za nijanse sposobnosti opažanja. Margaret se uplašila da gđa Hepworth ne otkrije kako se g. Bell poigrava s njom. Ovaj je izražavao prividno divljenje prema svemu što mu je osobito narušavalo osjećaj za ukus. Ali ne, ova je sve to shvaćala doslovno, i u tako dobroj vjeri da mu je Margaret morala prigovoriti kad su polako krenuli iz župnog dvora prema svojem svratištu. "Nemoj me koriti, Margaret. To sam činio zbog tebe. Da ti nije pokazala svaku promjenu tako očito naglašavajući njihov nadmoćni razum, uz pomoć kojeg su uvidjeli kakvo poboljšanje bi mogli izvesti ovdje ili ondje, ja bih se ponašao lijepo. Ali ako moraš propovijedati, učini to nakon večere, jer time ćeš me uspavati i pomoći mojoj probavi."Oboje su bili umorni. Margaret je bila tako umorna da joj se nije dalo izlaziti, što je inače predložila, i još jednom prošetati poljima i lugovima u takvoj blizini njezinog doma iz djetinjstva. Nekako, ovaj posjet Helstoneu baš i nije bio ono što je očekivala. Promjena je bilo na sve strane. Bile su male, ali prožimale su sve. Domaćinstva su se mijenjala odsutnošću, smrću ili brakom, ili prirodnim promjenama koje su nosili dani, mjeseci i godine, što nas neprimjetno vode iz djetinjstva u mladost, a zatim iz zrele dobi u starost, odakle padamo poput zrelog voća u tihu majku zemlju. Mjesta su bila izmijenjena - ovdje je nestalo drvo, ondje grana, duga zraka sunčevog svjetla prolazila je tamo gdje prije nije bilo svjetla - cesta se suzila, a zeleni puteljak pokraj nje bio je uređen. To su nazivali poboljšanjem, ali Margaret je uzdisala za starom slikovitošću, starom tamom, i travnatim putovima nekadašnjih vremena. Sjedila je pokraj prozora na stoličici, tužno promatrajući sjene noći koje su se polako skupljale, i bile u skladu s njezinim mislima. G. Bell je čvrsto spavao nakon za njega neuobičajenih fizičkih napora tijekom dana. Napokon ga probudi seoska djevojka rumenog lica koja mu je donijela poslužavnik s čajem. Ona je očito toga dana svoje uobičajeno zanimanje konobarice zamijenila pomaganjem u skupljanju sijena. "Halo! Tko je tamo? Gdje smo? Tko je to - Margaret? Oh, sada se sjećam. Nisam se mogao prisjetiti koja to žena sjedi u tako tužnom položaju, s rukama obgrljenim oko koljena, zagledana u daljinu. Što si gledala?" upita g. Bell, priđe prozoru i stane iza Margaret. "Ništa", reče ona, ustajući brzo i progovarajući najveselijim glasom što je mogla, tako iznenađena. "Stvarno ništa! Mračna pozadina od drveća, nešto bijelog rublja obješenog na živici i veliki oblak vlažnog zraka. Zatvori prozor, uđi i napravi čaj." 288

Margaret je neko vrijeme šutjela. Poigravala se čajnom žličicom i nije posvetila pažnju riječima g. Bella. On joj se suprotstavio, a ona se na isti način nasmiješila njegovom mišljenju kao da se složio s njom. Zatim je uzdahnula, spustila žlicu, i progovorila bez nekog povoda, visokim glasom koji pokazuje da je govornik neko vrijeme razmišljao o temi o kojoj želi pričati: "Gospodine Bell, sjećate se što smo sinoć govorili o Fredericku, zar ne?" "Sinoć. Gdje sam bio? Oh, sjećam se! Pa čini se kao da je prošlo tjedan dana. Da, naravno, sjećam se da smo razgovarali o njemu, siroti momak." "Da, a ne sjećate se kako je gospodin Lennox rekao da je bio u Engleskoj u vrijeme smrti naše jadne majke?" upita Margaret, glasom tišim no inače. "Sjećam se. Nisam za to znao." "A ja sam mislila - uvijek sam mislila da vam je tata to rekao." "Ne, nije nikada. Ali što s tim, Margaret?" "Želim vam ispričati o nečemu vrlo pogrešnom što sam učinila u to vrijeme", reče Margaret, pa ga iznenada pogleda bistro i iskrenim pogledom. "Slagala sam!" reče ona, a lice joj poprimi skrletnu boju. "Priznajem, to je loše, ali ja sam u životu izrekao popriličan broj laži, ne možda samo riječima, što si ti, pretpostavljam, učinila, već i djelima, ili na neki zaobilazni način, navodeći ljude da ne vjeruju u istinu ili da povjeruju u laž. Znaš tko je otac laži, Margaret? Pa, veliki broj ljudi, koji sebe smatraju vrlo dobrima, imaju svakakve čudne veze s lažima, udaljena srodstva i nekakve lijeve brakove. Iskvarena krv laži teče u svima nama. Rekao bih da si ti udaljenija od toga od većine ljudi. Što, dijete, plačeš? Ne, nećemo razgovarati o tome ako vodi tome. Rekao bih da si požalila zbog toga, i da to više nećeš ponoviti, a bilo je to davno ukratko, želim da večeras budeš jako vesela, a ne jako žalosna." Margaret obriše oči i pokuša promijeniti temu, ali iznenada opet brižne u plač. "Molim vas, gospodine Bell, dajte da vam ispričam o tome -možda biste mi mogli pomoći. Ne, ne pomoći, ali ako znate istinu, možda mi možete razjasniti stvari - ne, ni to nije to", reče ona, očajna zato što ne može precizno izraziti što želi. Cijelo držanje g. Bella promijeni se. "Pričaj mi o tome, dijete", reče on. "To je duga priča. Kad je Fred došao, mama je bila jako bolesna, a ja sam bila izvan sebe od tjeskobe, a osim toga bojala sam se da ga nisam uvukla u opasnost. Odmah po njezinoj smrti imali smo uzbunu, jer je Dixon u Miltonu srela čovjeka imenom Leonards koji je poznavao Freda i koji je imao nešto protiv njega, ili je barem bio u iskušenju da zaradi nagradu ponuđenu za njegovo uhićenje. Zbog toga sam smatrala da je bolje da Fred pođe što prije u London, gdje se, kao što ste čuli prošle večeri, trebao posavjetovati s gospodinom Lennoxom u vezi svojih izgleda ukoliko izađe na suđenje. I tako, smo krenuli - to jest, on i ja - na željezničku postaju. Bilo je to jedne večeri, i spustio se mrak, ali još je bilo dovoljno svjetla da prepoznamo ljude i da oni prepoznaju nas. Došli smo prerano, pa smo pošli u šetnju poljem u blizini postaje. Cijelo sam vrijeme bila u panici zbog tog Leonardsa, koji je, znala sam, bio negdje u blizini. Tada, dok smo bili na polju, a crvena sunčeva svjetlost mi je obasjavala lice, netko je dojahao cestom pokraj polja na kojem smo stajali. Vidjela sam kako me gleda, ali u prvi mah nisam shvatila tko je to, jer sunce mi je tuklo u oči. Trenutak kasnije vidjela sam da je to gospodin Thornton, i kimnuli smo jedno drugome..."

289

"On je, naravno, vidio Fredericka", reče g. Bell, pomažući joj da ispriča priču i razmišljajući. "Da, a tada, na postaji, prišao nam je čovjek - bio je pijan i teturao je - i pokušao je uhvatiti Freda za ovratnik, ali izgubio je ravnotežu kad mu se Fred izmaknuo, pa je pao preko ruba platforme. Nije to bilo jako duboko, ne više od tri stope, ali oh, gospodine Bell, taj ga je pad nekako ubio!" "Kako nezgodno! Pretpostavljam da je to bio taj Leonards. Kako je Fred pobjegao?" "Oh, otišao je odmah nakon pada. Mislili smo da sirotom čovjeku neće biti ništa, jer ozljeda se činila tako laganom." "Dakle, nije umro odmah?" "Ne, nije umro još dva ili tri dana. A tada - oh, gospodine Bell, sada dolazi ono najgore", reče ona nervozno izvijajući prste. "Došao je policijski inspektor i optužio me da sam bila u pratnji mladića čiji je udarac ili guranje prouzročio Leonardsovu smrt. Bila je to lažna optužba, znate, ali mi još nismo znali je li Fred otplovio. Još je mogao biti u Londonu i mogli su ga uhititi na osnovi ove lažne optužbe, pa bi se otkrilo da je on poručnik Hale, optužen za izazivanje pobune. Mogli su ga strijeljati. Sve to prošlo mi je kroz um, pa sam rekla da to nisam bila ja. Rekla sam da te večeri nisam bila na željezničkoj postaji, da ne znam ništa o tome. Mislila sam samo na to kako da spasim Fredericka." "Ja kažem da je to u redu. I ja bih učinio isto. Zaboravila si na sebe misleći na drugoga. Nadam se da bih i ja bio u stanju učiniti isto." "Ne, ne biste. Bilo je to pogrešno, neposlušno, bezvjerno. U to je vrijeme Fred bio na sigurnom izvan Engleske, a u svojoj zaslijepljenosti zaboravila sam da je tu bio još jedan svjedok koji je mogao potvrditi da sam bila tamo." "Tko?" "Gospodin Thornton. Znate da me vidio u blizini postaje, kimnuli smo jedno drugome." "Pa, on ne bi znao ništa o tom incidentu i o smrti tog pijanca. Pretpostavljam da istraga nije otkrila ništa." "Ne, postupci istrage s kojima su započeli obustavljeni su. Gospodin Thornton je znao sve o tome. On je bio magistrat, i otkrio je da smrt nije bila uzrokovana padom, ali ne prije no što je saznao što sam ja rekla. Oh, gospodine Bell!" Ona iznenada pokrije lice rukama, kao da se želi sakriti od sjećanja. "Jeste li mu objasnili što se dogodilo? Jeste li mu ispričali o vašem snažnom, instinktivnom motivu?" "O instinktivnom nedostatku vjere, i o tome kako sam prigrlila grijeh da spasim sebe?" reče ona ogorčeno. "Ne! Kako sam mogla? On nije znao ništa o Fredericku. Kako bih se opravdala u njegovim očima, morala bih mu ispričati svoje obiteljske tajne, između ostalog morala bih spomenuti i izglede za potpuno oslobađanje sirotog Fredericka od optužbi. Fredove posljednje riječi koje mi je uputio bile su da sačuvam tajnu njegovog posjeta. Vidite, tata to nije rekao čak ni vama. Ne, mogla sam podnijeti sramotu - barem sam mislila da mogu. Podnijela sam je. Ali gospodin Thornton me nikada više nije poštivao." "Siguran sam da vas poštuje", reče g. Bell. "Naravno, to ne objašnjava... Ali on uvijek govori o vama lijepo i s poštovanjem, iako sada shvaćam određenu rezerviranost u njegovom držanju."

290

Margaret nije progovarala, niti slušala što je g. Bell govorio. Izgubila je nit. Napokon, ona reče: "Hoćete li mi reći na što mislite pod njegovom 'rezerviranošću' u razgovoru o meni?" "Oh, razdražio me što mi se nije pridružio u hvalospjevu tebi. Poput stare budale, mislio sam da će svi podijeliti mišljenje sa mnom. On se očito nije mogao složiti sa mnom. Tada me to zbunjivalo. No, on je vjerojatno bio potpuno zbunjen, ako nije čuo objašnjenje cijele priče. Prije svega, šetala si s mladićem u mraku..." "Ali to mi je bio brat!" reče Margaret iznenađeno. "Istina. Ali kako je on to mogao znati?" "Ne znam. To mi nikada nije palo na pamet", reče Margaret porumenjevši. Izgledala je povrijeđeno. "A možda nikada ne bi ni saznao, da nije bilo te laži - koja je u tim okolnostima, po mojem mišljenju, bila nužna." "Nije bila. Sada to znam, i gorko se kajem zbog nje." Zavlada duga tišina. Margaret je prva progovorila. "Nije vjerojatno da ću ikada više vidjeti gospodina Thorntona..." Ona zastane. "Postoje mnoge stvari koje su mnogo manje vjerojatne, rekao bih", odvrati g. Bell. "Ali vjerujem da neću. Ipak, nekako čovjeku nije drago kada toliko padne u očima - u očima prijatelja kao što sam ja pala u njegovima." Oči su joj se napunile suzama, ali glas joj je bio miran, a g. Bell je nije gledao. "Sada, kad se Frederick više ničemu ne nada, i kada više gotovo i ne želi isprati ljagu sa svojeg imena i vratiti se u Englesku, bila bih pravedna prema sebi kad bih mu objasnila sve to. Molim vas, ako možete i ako budete u prilici (nemojte ga prisiljavati, preklinjem vas), ali ako možete, hoćete li mu objasniti što se dogodilo, i reći mu da sam vam ja dala dopuštenje da to učinite, jer zbog svojeg oca nisam željela izgubiti njegovo poštovanje, iako se vjerojatno nikada više nećemo vidjeti?" "Naravno. Mislim da on mora saznati za to. Ne želim da na tebi bude i najmanja sumnja u nepristojno ponašanje. Ne bi znao što da misli nakon što te vidio s mladićem." "Što se toga tiče", reče Margaret prilično oholo, "smatram da je to honi soit qui mal y pense . No, ipak, želim da to bude razjašnjeno, ako se pruži prilika za razjašnjenje. Ne želim da on to sazna kako bih se očistila od sumnji u neprilično ponašanje - da sam smatrala kako on sumnja u to, ne bi mi ni bilo stalo do njegovog mišljenja - ne, već želim da sazna kako sam pala u iskušenje i kako sam pala u zamku. Ukratko, zašto sam lagala." 20

"Ja te ne krivim za to. Uvjeravam te da to nije zbog moje pristranosti." "Ono što drugi ljudi mogu misliti o ispravnom ili pogrešnom nije ništa u usporedbi s mojom dubokom spoznajom, mojim unutarnjim uvjerenjem da sam pogriješila. Ali molim vas, nemojmo više razgovarati o tome. Gotovo je - zgriješila sam. Sada moram to ostaviti za sobom, i zauvijek govoriti samo istinu, ako mogu." "Vrlo dobro. Ako želiš osjećati neugodu i kajati se, samo izvoli. Ja uvijek čvrsto zatvaram svoju savjest, poput lutka koji iskače iz kutije na opruzi, jer kada iskoči, iznenadi me svojom veličinom. Zato ga opet namamim natrag, kao što ribar iz priče mami duha u bocu. 'Kako čudesno', kažem ja, 'što si bio skriven tako dugo u tako maloj posudi, da nisam ni 20

honi soit qui mal y pense (franc.) — sram ga bilo tko ima zle primisli

291

znao da postojiš. Molim te, možeš li se opet smanjiti na prijašnju veličinu, umjesto što rasteš i postaješ sve veći i veći?' I kada ga dobijem unutra, zapečatim svjetiljku, i pazim da je opet ne otvorim i ne suprotstavim se Solomonu, najmudrijem čovjeku koji ju je zatočio tamo!" No, Margaret to nije smatrala smiješnim. Nije ni pratila riječi g. Bella. Misli su joj se zabavljale idejom, na koju je i prije pomišljala, ali koja je sada postala uvjerenje, da g. Thornton više nije imao dobro mišljenje o njoj - da se razočarao u njoj. Nije smatrala da bi bilo kakvo objašnjenje moglo to popraviti -ne u smislu da je opet zavoli, jer odlučila je da nikada više ne razmišlja o tome i o nekakvom uzvraćanju osjećaja s njezine strane - ali barem u smislu poštovanja koje bi ga možda moglo navesti da se, kao što je rekao Gerald Griffin u svojim prekrasnim stihovima, "Okrene i pogleda za sobom kada začuje zvuk mojeg imena" Gutala je knedlu svaki puta kad bi pomislila na to. Pokušavala se utješiti pomišlju kako ono što on misli o njoj ne mijenja to što ona jest. No, bio je to truizam, privid, i slomio se pod težinom njezinog žaljenja. Na vrhu jezika bilo joj je dvadesetak pitanja koje je željela postaviti g. Bellu, ali nije izgovorila niti jedno od njih. G. Bell je mislio da je umorna, pa ju je ranije poslao u sobu, gdje je još mnogo sati sjedila pokraj otvorenog prozora, gledajući u purpurnu kupolu neba, gdje su zvijezde izašle, zasjale, i nestale iza velikih krošanja stabala prije no što je legla na spavanje. Cijelu je noć gorjelo i malo svjetlo na zemlji: svijeća u njezinoj staroj spavaonici, koja je bila dječja soba sadašnjih stanara župnog doma, dok ne izgrade novu sobu. Osjećaj promjene, individualne ništavnosti, zbunjenosti i razočaranja preplavio je Margaret. Ništa nije bilo isto, a ta postepena, sveprožimajuća nestabilnost zadala joj je veću bol nego da se sve promijenilo do neprepoznatljivosti. "Sada počinjem shvaćati kako mora izgledati raj - kao i veličinu riječi 'Isto je jučer, i danas i zauvijek'. Vječnost! 'Od vijeka dovijeka, Ti si Bog'. To nebo iznad mene izgleda kao da se nikada neće promijeniti, ali hoće. Tako sam umorna - umorna od kovitlanja kroz sve te faze svojeg života, u kojima ništa ne ostaje uz mene, niti jedno stvorenje, niti jedno mjesto. To je poput vrtloga u kojem se žrtve svjetovnih strasti vječno vrte. Obuzelo me raspoloženje u kojem se žene iz drugih religija zarede. Tražim nebesku postojanost u jednoličnosti zemlje. Da sam rimokatolkinja i da mogu otupjeti svoje srce, ošamutiti ga nekakvim udarcem, postala bih časna sestra. Ali žudjela bih za svojom vrstom; ne, ne svojom vrstom, jer ljubav prema ljudima nikada mi ne bi mogla ispuniti srce toliko da istisne ljubav prema pojedincu. Možda treba biti tako, a možda i ne, noćas ne mogu odlučiti." Ona umorno legne u krevet. I ustala je još umorna nakon četiri ili pet sati. No, s jutrom je došla i nada, i vedriji pogled na svijet. "Ma, sve je u redu na koncu konca", reče ona začuvši glasove djece u igri dok se odijevala. "Kad bi svijet stao, zaostao bi i iskvario se. Ako sagledam stvari neovisno o sebi, i vlastitoj boli koju je izazvala promjena, napredak oko mene ispravan je i nužan. Ne smijem razmišljati toliko o tome koliko okolnosti utječu na mene, već kako utječu na druge, ako želim prosuđivati ispravno i imati srce puno povjerenja i nade." S osmijehom u očima, spremnim da joj zatitra na usnama, siđe u dnevni boravak svratišta i pozdravi g. Bella. "Ah, gospođice! Ostala si dokasna budna sinoć, pa si jutros zaspala. Imam neke vijesti za tebe. Što misliš o pozivu na ručak? Imao sam jutarnji posjet, doslovno u rosno jutro. Svratio je vikar na putu u školu. Ne znam koliko je s njegovim ranoranilačkim postupkom

292

povezana želja da našoj domaćici izgovori trezvenjačku lekciju radi dobrobiti skupljača sijena, ali bio je ovdje kad sam ja sišao, malo prije devet. Zamolio nas je da dođemo k njima na ručak." "Ali Edith očekuje da se vratim - ne mogu ići", reče Margaret, zahvalna što ima tako dobar izgovor. "Da, znam, to sam mu i rekao. Mislio sam da nećeš htjeti ići. No, mogućnost još postoji, ako budeš htjela." "Oh, ne!" reče Margaret. "Držimo se mi radije našeg plana. Krenimo u dvanaest. To je vrlo lijepo i ljubazno od njih, ali ne bih mogla ići." "Vrlo dobro. Ne brini, ja ću sve urediti." Prije no što su krenuli, Margaret se prikrala sa stražnje strane vrta župnog doma i nabrala je malo orlovih noktiju. Jučer nije željela ubrati cvijet u strahu da je netko ne ugleda i ne prokomentira njezine motive i osjećaje. No, dok se vraćala preko livada, mjesto je bilo ispunjeno starom, očaravajućom atmosferom. Zvukovi života bili su mnogo melodiozniji nego bilo gdje drugdje na svijetu, svjetlost je bila zlatnija, život mirniji i pun sanjive vedrine. Margaret se prisjeti svojih jučerašnjih osjećaja, pa reče sama sebi: "I ja se stalno mijenjam - čas sam ovakva, čas onakva, u jednom trenutku razočarana i pokunjena jer stvari nisu upravo onakve kakvima sam ih zamišljala, a odmah zatim otkrijem da je stvarnost mnogo ljepša no što sam je zamišljala. Oh, Helstone! Nikada neću voljeti neko mjesto poput tebe." Nekoliko dana kasnije sredila je dojmove i zaključila kako je vrlo sretna što je bila tamo i što je opet vidjela svoje mjesto, i da će za nju to uvijek biti najljepše mjesto na svijetu. No, bilo je tako puno podsjetnika na stara vremena, a osobito na majku i oca, da ga zasigurno više neće posjetiti ovako kako je to učinila s g. Bellom, ako se ikada vrati.

293

47. POGLAVLJE NEŠTO NEDOSTAJE "Iskustvo, poput blijedog glazbenika, drži u ruci cimbale strpljenja; Dok su harmonije nama neshvatljive Božje volje u Njegovim svjetovima, Melodija nam se otkriva tužnim zvucima mola." GĐA BROWNING

U to se vrijeme gđa Dixon vratila iz Miltona i zauzela svoje mjesto Margaretine pratilje. Donijela je bezbroj govorkanja iz Miltona: kako je Martha otišla živjeti kod gospođice Thornton nakon što se ova vjenčala, kakve su bile djeveruše, haljine i hrana na toj zanimljivoj svečanosti, kako su ljudi smatrali da je g. Thornton organizirao preraskošno vjenčanje, obzirom na to koliko je izgubio tijekom štrajka, i toga što je morao platiti mnogo zbog propalih ugovora, kako su malo novca zaradili prodajom namještaja, kojeg je gđa Dixon toliko dugo čuvala i pazila, što je bila šteta, s obzirom na bogatstvo stanovnika Miltona, kako je gđa Thornton došla jednoga dana i kupila dvije ili tri stvari po dobroj cijeni, i kako je g. Thornton došao sljedećeg dana u želji da kupi jednu ili dvije stvari, pa se natjecao na aukciji sam protiv sebe, pri čemu su se svi nazočni zabavljali, što je, po gđi Dixon, izgladilo stvari: ako je gđa Thornton platila premalo, g. Thornton je platio previše. G. Bell je poslao svakojake narudžbe vezane uz knjige - njega nije shvaćala, bio je tako specifičan - da je došao osobno, bilo bi sve u redu, ali pisma su uvijek stvarala i uvijek će stvarati više pometnje nego koristi. Gđa Dixon nije imala mnogo za reći o Higginsima. Njezino pamćenje bilo je oblikovano aristokratskom predrasudom, i izdavalo bi je kad god bi se pokušala prisjetiti nekoga čiji je status bio niži od njezinog. Mislila je da je Nicholas vrlo dobro. Dolazio je nekoliko puta u kuću kako bi se raspitao o gđici Margaret - on je bio jedina osoba koja je pitala za nju osim g. Thorntona. A Mary? Oh, ona je bila odlično, ta velika, čvrsta, neuredna djevojka! Čula je, ili je možda samo sanjala - iako bi bilo čudno da sanja ljude poput Higginsovih - da je Mary počela raditi u tvornici g. Thorntona, jer je njezin otac htio da nauči kuhati, ali nije mogla znati što znači ta besmislica. Margaret se složila s njom da je priča toliko nejasna da zvuči poput sna. Ipak, bilo je ugodno što sada ima nekoga s kime može razgovarati o Miltonu i tamošnjim ljudima. Gđi Dixon ta tema nije bila pretjerano draga, i željela je ostaviti taj dio svojeg života u sjeni. Mnogo više je voljela pričati o razgovorima s g. Bellom, iz kojih je shvatila njegovu pravu namjeru - da učini Margaret svojom nasljednicom. No, njezina mlada gospodarica nije je poticala u razgovoru o toj temi, niti je odgovarala na njezine upite, koliko god oni bili prikriveni u obliku sumnji ili pretpostavki.

294

Cijelo to vrijeme Margaret je nekako čudno, neodređeno žudjela za time da čuje kako g. Bell odlazi na jedan od svojih poslovnih putovanja u Milton. Jasno mu je stavila do znanja kad su razgovarali u Helstoneu kako želi da g. Thornton čuje objašnjenje izravno od njega, a čak ni tada ne smije mu ga nametnuti. G. Bell nije baš bio savjestan u pisanju pisama, ali s vremena na vrijeme napisao bi poneko dulje ili kraće pismo, kad bi bio raspoložen za to. Iako Margaret nije bila svjesna neke određene nade kada bi ih dobivala, ipak ih je uvijek odlagala s blagim razočaranjem. Nije se spremao poći u Milton, barem nije spominjao ništa o tome. Dobro, mora biti strpljiva. Prije ili kasnije, magle će se razići. Pisma g. Bella nisu bila nalik njemu - bila su kratka i puna pritužbi, tu i tamo protkana neobičnom gorčinom. Nije se veselio budućnosti. Prije se činilo da žali zbog prošlosti, a da ga sadašnjost zamara. Margaret je zaključila kako mu sigurno nije dobro, ali kao odgovor na upit o njegovom zdravlju, poslao joj je kratku poruku, u kojoj je pisao da odavno ima problema sa slezenom, a Margaret mora odlučiti jesu li uzroci duhovne ili fizičke naravi. No, rekao je kako ponekad želi gunđati bez obveze da svaki puta pošalje preciznu informaciju o razlozima. Nakon te poruke, Margaret se više nije raspitivala o njegovom zdravlju. Jednoga dana, je Edith slučajno spomenula dio razgovora koji je vodila s g. Bellom kad je ovaj posljednji puta bio u Londonu, a koji je naveo Margaret da pomisli kako je u jesen planira povesti sa sobom u posjet njezinom bratu i novoj svastici u Cadiz. Ispitivala je i propitivala Edith, sve dok se ova nije umorila i dok nije izjavila da se više nema čega prisjećati. Sve što je rekao bilo je da pomišlja kako bi mogao poći i osobno čuti što Frederick ima za reći o pobuni, i da bi to mogla biti dobra prilika da Margaret upozna svoju novu svastiku. On je uvijek nekamo putovao tijekom dugih blagdana, i nije znao zašto ne bi otputovao u Španjolsku, budući da obično putuje nekamo drugamo. To je bilo sve. Edith se nadala da ih Margaret ne želi napustiti zato što se toliko uzbudila čuvši za to. Budući da nije imala što drugo za raditi, zaplakala je i rekla da zna kako je njoj mnogo više stalo do Margaret nego Margaret do nje. Margaret ju je utješila najbolje što je mogla, ali nije joj mogla objasniti zašto je ta pomisao na Španjolsku, na obični dvorac u Španjolskoj o kakvom se vjerojatno radi, toliko opčinjava i oduševljava. Edith je bila raspoložena da smatra kako je bilo koje zadovoljstvo u kojem Margaret uživa odvojeno od nje uvreda, ili u najboljem slučaju dokaz njezinog nehaja. I tako, Margaret je morala čuvati to zadovoljstvo za sebe, a jedini ispušni ventil bilo je pitanje koje je postavila gđi Dixon, dok se odijevala, bi li jako voljela vidjeti gazdu Fredericka i njegovu novu suprugu. "Ona je papist, gospođice, nije li tako?" "Vjerujem - o, da, sigurno jest!" reče Margaret, koju je to prisjećanje na trenutak otrijeznilo. "A oni žive u papističkoj državi?" "Da." "Onda se bojim da moram reći kako mi je moja duša draža čak i od dragog gazde Fredericka. Živjela bih u stalnom strahu od preobraćenja, gospođice." "Oh", reče Margaret, "Ne znam niti hoću li ja ići, a ako hoću, nisam ja tako fina dama da ne mogu putovati bez vas. Ne, draga stara Dixon, ako mi pođemo, vi ćete imati dugi odmor. Ali bojim se da je to jako upitno 'ako'."

295

No, gđi Dixon ovaj se govor nije svidio. Prije svega, nije voljela što ju je Margaret zvala "draga stara Dixon" svaki puta kad bi bila osobito raspoložena za dokazivanje. Znala je da je gđica Hale sklona nazivati sve ljude koji joj se sviđaju "starima", činila je to od milja, ali Dixon je uvijek zazirala od povezivanja te riječi s njom, koja je, budući da je tek prešla pedesetu, bila još u punoj snazi. Drugo, nije željela da njezine riječi budu tako olako shvaćene zdravo za gotovo. Usprkos njezinom strahu, u njoj se skrivala znatiželja za Španjolsku, inkviziciju i papinske misterije. Nakon što je pročistila grlo, kao da želi pokazati spremnost suočavanja s poteškoćama, upitala je gđicu Hale hoće li biti u opasnosti od preobraćenja ako se potrudi ne sresti svećenika i ne ulaziti u njihove crkve? Naravno, gazda Frederick bio je izuzet odgovornosti zbog tog čina. "Pretpostavljam da ga je na preobraćenje nagnala ljubav", reče Margaret uzdahnuvši. "Zaista, gospođice!" reče gđa Dixon. "Od svećenika i crkvi mogu se sačuvati, ali ljubav se prikrade potajno! Mislim da ne bismo trebale putovati." Margaret se pribojavala dopustiti si da previše razmišlja o tom planu puta u Španjolsku. No, to joj je skrenulo misli od nestrpljivog iščekivanja da sve objasni g. Thorntonu. Činilo se da je g. Bell u ovom trenutku vezan uz Oxford, i da nema namjere tako skoro putovati u Milton. Nekakvo je pak tajno susprezanje sprečavalo Margaret da ga ispituje u vezi vjerojatnosti takvog posjeta. Nije spominjala niti ono što joj je Edith rekla o njegovoj ideji o putovanju u Španjolsku, jer je možda zaboravio na to za pet minuta. Nije to spominjao u Helstoneu, tijekom cijelog tog sunčanog, opuštenog dana. Bio je to vjerojatno samo trenutni hir - no, da je bio stvaran, kakva bi to bila sjajna promjena u odnosu na jednoličnost njezinog trenutnog života, koja ju je počela pritiskati. Jedno od velikih zadovoljstava u Margaretinom životu u to vrijeme bio je Edithin sinčić. Bio je on ponos i igračka oca i majke kad je bio dobar. No, imao je snažnu volju, i kad bi imao jedan od svojih burnih ispada, Edith bi upala u očaj i potištenost te uzdahnula: "O, Bože, što ćemo s njim? Margaret, molim te pozovi Hanley." No, Margaret se on gotovo i više sviđao dok bi tako izražavao vlastitu osobnost nego tijekom poslušnih faza. Ona bi ga tada odnijela u sobu, gdje bi se njih dvoje zatim borili. Čvrstom snagom volje tada bi ga primirila, te upotrijebila sav svoj šarm i sve trikove koje bi znala kako bi ga navela na dobro ponašanje, sve dok ne bi počeo trljati svoje toplo, suzno lice po njezinom, ljubeći je i milujući sve dok joj ne bi zaspao u naručju ili na ramenu. To su za Margaret bili najdraži trenuci. Tada bi djelomično iskusila osjećaj za koji je vjerovala da ga nikada neće iskusiti u cijelosti. G. Henry Lennox je svojim čestim posjetima pridodao novost životu domaćinstva. Margaret ga je smatrala hladnijim nego prije, ali još briljantnijim. No, posjedovao je snažan intelektualni ukus i veliko i raznoliko znanje koje je davalo začin inače prilično nezanimljivim razgovorima. Margaret je u njemu nazrela lagani prijezir prema svojem bratu i svastici i prema njihovom načinu života, koji je smatrao besmislenim i ispraznim. Jednom ili dvaput razgovarao je s bratom prilično oštrim tonom, u Margaretinoj nazočnosti, o tome planira li on potpuno zanemariti svoju profesiju. Kad mu je satnik Lennox odvratio da ima posve dovoljno sredstava za život, g. Lennox je izvrnuo usnu i upitao ga: "A to je sve za što ti živiš?" No, braća su bila jako povezana, na način na koji su povezane dvije osobe od kojih je jedna pametnija i uvijek vodi drugu, a druga se zadovoljava time da je ona druga vodi. G. Lennox se probijao u svojoj profesiji, kultivirajući, s dubokom proračunatošću, sve one veze 296

koje su mu mogle nekako poslužiti. Bio je dalekovidan, oštrouman, inteligentan, sarkastičan i ponosan. Od onog dugog razgovora u vezi Fredericka, koji je vodila s njim prve večeri u nazočnosti g. Bella, nije se s njim upuštala u dublje razgovore od onih vezanih uz njihovu blisku srodničku vezu s istim domaćinstvom. No, to je bilo dovoljno da polako ukloni stidljivost s njezine strane, i sve simptome povrijeđenog ponosa i taštine s njegove. Naravno, stalno su se susretali, ali njoj se činilo kako on prilično izbjegava ostati nasamo s njoj. Pretpostavila je da je i on, kao i ona, zapazio da su se njih dvoje dosta udaljili od nekadašnjih zajedničkih stavova vezanih uz mnoge teme, kao i da više ne dijele zajedničke ukuse. A ipak, kad god bi on rekao nešto osobito pametno, ili se posebno vješto poigrao riječima, osjećala je da je pogledom najprije tražio njezin izraz lica, makar i samo na tren. Osjećala je i to da u obiteljskim druženjima, koja su ih stalno dovodila u zajedničke situacije, on najpažljivije sluša njezino mišljenje, iako je to činio s oklijevanjem i prikrivao najbolje što je mogao.

297

48. POGLAVLJE "NIKADA GA VIŠE NEĆE NAĆI" "Prijatelju moj i mojeg oca! Ne mogu se rastati od tebe! Nikada ti nisam pokazao, nikada nisi saznao, Koliko si mi drag." ANONIMNI AUTOR

Večernje zabave koje je organizirala gđa Lennox sastojale su se od sljedećih elemenata: njezine prijateljice pridonosile su svojom ljepotom, satnik Lennox poznavanjem aktualnih tema, dok su g. Henry Lennox i nekoliko ljudi u usponu koji su prihvaćeni kao njegovi prijatelji, donosili humor, pamet, oštroumnost i široko znanje koje su znali primijeniti bez cjepidlačenja i opterećivanja brzog tijeka razgovora. Te su večere bile sjajne, ali Margaret je čak i u to vrijeme osjećala nezadovoljstvo. Svaki talent, svaki osjećaj, svaka kupnja, čak i svaka težnja prema vrlini korišteni su kao materijal za vatromet. Skrivena, sveta vatra iscrpljivala se u iskricama i pucketanju. Razgovarali su o umjetnosti samo u terminima čula, zadržavajući se na vanjskim učincima, umjesto da si dozvole naučiti ono čemu ih je umjetnost mogla podučiti. U društvu, s veseljem su se bacali na zahtjevne teme, ali nasamo nikada nisu razmišljali o njima. Svoje potencijale za razumijevanje i poštivanje umjetnosti pretvarali su u obični slijed odgovarajućih riječi. Jednoga dana, nakon što su se gospoda povukla u primaću sobu, g. Lennox se primakne Margaret i prvi joj se puta obrati svojevoljno i samoinicijativno otkad se vratila u ulicu Harley. "Niste mi se činili zadovoljnom onime što je Shirley govorio za večerom." "Nisam li? Lice mi je valjda vrlo izražajno", odvrati Margaret. "Uvijek je bilo. Nije zaboravilo trik rječitosti." "Nije mi se svidio", reče Margaret žurno, "njegov način zagovaranja onoga za što zna da je pogrešno - tako jako pogrešno - čak ni u šali." "Ali bilo je vrlo oštroumno. Koliko je rekao svakom riječju! Sjećate li se tih veselih epiteta?" "Da." "I prezirete ih, najradije biste dodali. Molim vas, ne ustručavajte se, iako mi je on prijatelj." "Eto, upravo je to ton koji..." Ona naglo zastane.

298

G. Lennox oslušne trenutak, čekajući da Margaret završi rečenicu. No, ona porumeni i okrene se, ali ne prije no što je on rekao vrlo tihim, jasnim glasom: "Ako vam se ne sviđa moj ton ili način razmišljanja, biste li mi to rekli, i pružili mi priliku da shvatim kako bih vam mogao ugoditi?" Tijekom svih tih tjedana nije bilo nikakvih vijesti o odlasku g. Bella u Milton. U Helstoneu je govorio kao da mu to putovanje predstoji vrlo uskoro, ali do sada je svoje poslove sigurno riješio pismenim putem, pomisli Margaret. Znala je da će on, uzmogne li, izbjegavati odlazak u mjesto koje mu se nije sviđalo, i da neće shvatiti važnost koju je ona potajno pripisivala objašnjenju koje može prenijeti samo usmenim putem. Znala je kako će smatrati važnim da se to učini, ali bit će mu svejedno hoće li se to dogoditi u ljeto, jesen ili zimu. Sada je bio kolovoz, i nije bilo ni spomena putovanja u Španjolsku koje je spomenuo Edith. Margaret se pokušala pomiriti s potonućem ove iluzije. No, jednog jutra primila je pismo u kojem je stajalo kako planira doći u grad sljedeći tjedan. Htio je s njom razgovarati u vezi jednog plana o kojem je razmišljao, a usto si je htio priuštiti i malo liječenja, jer se počeo slagati s njezinim mišljenjem kako je ugodnije smatrati zdravlje, a ne njegovu narav, odgovornim za njegova razdražljiva raspoloženja. Pismo je odisalo tonom usiljene vedrine, kao što je Margaret zamijetila kasnije, ali u tom trenutku pažnju joj je privuklo Edithino uzdisanje. "Dolazi u grad! O, Bože! A ja sam tako izmorena vrućinom da ne vjerujem kako imam snage za još jednu večeru. Osim toga, svi su otišli nekamo osim nas, koji smo toliko glupi, da se ne možemo dogovoriti kamo poći. Nitko neće biti ovdje da ga dočeka." "Sigurna sam da bi on radije večerao samo s nama, na miru, nego s najsimpatičnijim neznancima koje možeš pronaći. Osim toga, ako nije dobro, neće ni htjeti nekakve pozive. Drago mi je što je to napokon priznao. Prema tonu njegovih pisama bila sam sigurna da je obolio, ali mi na to nije htio odgovoriti, a nisam imala zajedničkog poznanika kojega bih to mogla upitati." "Oh, nije on jako bolestan, inače ne bi razmišljao o Španjolskoj." "Španjolsku nije ni spomenuo." "Ne, ali plan koji želi predložiti sigurno je povezan s time. No bi li ti zaista išla po ovakvom vremenu?" "Oh, svakoga dana bit će sve hladnije. Da, razmišljam o tome. Samo se bojim da sam razmišljala i željela i previše, na onaj samovoljan način zbog kojeg ću se jamačno razočarati, ili dočekati ostvarenje želje u cijelosti, ali bez nekog osobitog zadovoljstva." "Ali to je praznovjerje, Margaret." "Ne, mislim da nije. To mi je upozorenje, i način da naučim prestati popuštati pred tako snažnim željama. To je poput onoga: 'Daj mi djecu ili ću umrijeti'. Bojim se da je moj poklič: 'Pusti me u Cadiz, ili ću umrijeti.'" "Moja draga Margaret! Nagovorit će te da ostaneš tamo, i što ću ja onda? Hej, htjela bih ti pronaći nekoga za koga ćeš se udati ovdje, kako bih bila sigurna da ćeš ostati!" "Neću se nikada udavati."

299

"Besmislica, dvostruka besmislica! Kao što kaže Sholto, ti si atrakcija ove kuće, i poznajemo mnogo ljudi koji će nas sljedeće godine zbog tebe posjećivati drage volje." Margaret se oholo uspravi. "Znaš li, Edith, da mi se ponekad čini kako te život na Krfu naučio..." "Čemu?" "Da budeš pomalo gruba." Edith gorko zajeca i počne žestoko izjavljivati da je Margaret više ne voli, da je više ne smatra prijateljicom, da je rekla kako je previše oštra zbog svojeg vlastitog povrijeđenog ponosa. Sve je završilo tako da je Margaret bila Edithina robinja do kraja dana, dok je ta damica, preplavljena ranjenim osjećajima, ležala na sofi poput žrtve, ispustivši povremeno poneki duboki uzdah, sve dok na koncu nije zaspala. G. Bell se nije pojavio čak niti onoga dana za kada je drugi puta odgodio svoj posjet. Sljedećeg jutra stiglo je pismo od Wallisa, njegovog sluge, koji je pisao da se njegov gospodar ne osjeća dobro već neko vrijeme, te da je to pravi razlog zbog kojeg je odgodio svoje putovanje. U trenutku kad se spremao poći u London, pogodio ga je napad apopleksi je. Liječnici su, dodao je Wallis, smatrali kako neće preživjeti noć, i vrlo je vjerojatno da njegov siroti gospodar neće biti živ kada Margaret dobije to pismo. Margaret ga je primila za vrijeme doručka, i jako problijedjela čitajući ga. Zatim ga je tiho položila u Edithinu ruku i izašla iz sobe. Edith je bila strašno zgranuta dok je čitala pismo, i zaplakala jecajući, na uplašeni, djetinjasti način, što je jako uznemirilo njezinog supruga. Gđa Shaw je doručkovala u svojoj sobi, pa je on, morao pomagati svojoj supruzi da se pribere od bliskog kontakta sa smrću, po prvi puta u svojem životu. Čovjek koji je trebao večerati s njima je mrtav ili umire! Prošlo je neko vrijeme prije no što se sjetila Margaret. Tada se trgnula i krenula na kat u njezinu sobu. Gđa Dixon je pakirala toaletu, a Margaret je žurno stavljala na glavu šeširić. Plakala je cijelo vrijeme, a ruke su joj tako drhtale da je jedva vezivala vrpcu. "Oh, draga Margaret! Kako strašno! Što radiš? Izlaziš li? Sholto će poslati telegram ili učiniti sve što želiš." "Idem u Oxford. Za pola sata kreće vlak. Dixon se ponudila da pođe sa mnom, ali mogu ići i sama. Moram ga još jednom vidjeti. Osim toga, možda se oporavio i treba njegu. Bio mi je poput oca. Nemoj me zadržavati, Edith." "Ali moram. Mami se to neće svidjeti. Idi i pitaj je, Margaret. Ne znaš kamo ideš. Ne bi mi smetalo da on živi u vlastitoj kući, ali živi na sveučilištu! Idi mami i pitaj je prije no što kreneš. Neće trajati ni minutu." Margaret je popustila i vlak joj je pobjegao. Iznenađena događajima, gđa Shaw uspaničila se i postala histerična, tako da je dragocjeno vrijeme isteklo. No, za nekoliko sati polazio je još jedan vlak. Nakon rasprava o podobnom i nepodobnom ponašanju, odlučeno je da satnik Lennox prati Margaret, budući da je ustrajala jedino na tome da pođe, sama ili u pratnji, sljedećim vlakom, ma što god netko rekao o podobnosti ili nepodobnosti ovog postupka. Otac njezinog prijatelja, njezin prijatelj, ležao je na rubu smrti. Ta pomisao pogodila ju je tako snažno da je i samu sebe iznenadila čvrstinom kojom se izborila za svoje pravo na samostalno djelovanje. Pet minuta prije polaska vlaka sjedila je u vagonu nasuprot satniku 300

Lennoxu. Stalno ju je tješila pomisao da je krenula, makar i samo zato da čuje kako je tijekom noći preminuo. Vidjela je sobe u kojima je živio i od tada ih je uvijek s ljubavlju povezivala sa sjećanjem na svojeg oca i njegovog najboljeg prijatelja. Prije polaska obećali su Edith da će se, ako je sve gotovo kao što su se bojali, vratiti na večeru. Zato je morala prekinuti dug, zamišljeni pogled na sobu u kojoj je umro njezin otac, i tiho se oprostila od ljubaznog, starog lica koje je tako često izgovaralo ugodne riječi, vesele šale i doskočice. Satnik Lennox zaspao je tijekom putovanja kući, i Margaret je mogla plakati i razmišljati o ovoj fatalnoj godini i svim jadima koje joj je donijela. Tek što se pomirila s jednim gubitkom, uslijedio je drugi -ovaj nije nadmašio bol prvoga gubitka, ali je opet otvorio rane i osjećaje koji jedva da su zacijeljeli. No, zvuk nježnih glasova njezine tetke i Edith, radost veselog malog Sholta zbog njezinog dolaska, i prizor dobro osvijetljenih soba i gospodarice kuće, lijepe u svojem bljedilu i svojem suosjećajnom interesu, trgnuli su Margaret iz njezinog dubokog transa gotovo praznovjernog beznađa, i učinilo joj se da su i njoj dostupni radost i sreća. Prepustili su joj Edithino mjesto na sofi. Sholta su naučili da teti Margaret vrlo pažljivo donese njezinu šalicu čaja, a kad se krenula presvući za spavanje, mogla je zahvaliti Bogu što je poštedio njezinog dragog, starog prijatelja duge i teške bolesti.

301

49. POGLAVLJE NAPOKON PREDAH "Niz sunčanu plažu korača ona sporo Zastajući često i sumnjičavo; Bol djeluje tako potajno i sveto." HOOD

"Nije li Margaret nasljednica?" prošapta Edith svojem suprugu, dok su sami uvečer sjedili u svojoj sobi nakon tužnog putovanja u Oxford. Povukla je k sebi njegovu glavu i stala na vrhove prstiju, i preklinjala ga da se ne zgrane prije no što se usudila postaviti ovo pitanje. No, satnik Lennox nije imao pojma o tome. Ako je i čuo za to, zaboravio je. Profesor s malog koledža nije mogao imati neku veliku ostavštinu, ali nije joj dozvoljavao da sama plaća boravak, a dvije stotine i pedeset funti bio je smiješno visok iznos, s obzirom na to da nije pila vino. Edith se spusti s prstiju pomalo rastužena, jer se romantična vizija raspala na komadiće. Tjedan dana kasnije prpošno je prišla svojem suprugu i duboko mu se poklonila: "Ja sam u pravu a ti u krivu, najplemenitiji satniče. Margaret je dobila pismo odvjetnika - ona je zakonska nasljednica, i naslijedila je oko dvije tisuće funti u gotovini, i oko četrdeset tisuća funti vrijednosti imovine u Miltonu." "Zaista? I kako je podnijela vijesti o svojoj dobroj sreći?" "Oh, čini se da je cijelo vrijeme znala za to, samo nije imala pojma da je to toliki novac. Izgleda vrlo blijedo i kaže da se boji toga, ali to je besmislica, znaš, i brzo će je proći. Ostavila sam mamu da joj čestita na dobroj sreći, i iskrala sam se da ti to kažem." Činilo se da su svi prihvatili zdravo za gotovo kako je najprirodnije od sada smatrati g. Lennoxa Margaretinim pravnim savjetnikom. Bila je toliko neupućena u sve oblike poslovanja da ga je morala propitivati gotovo u vezi svega. On joj je izabrao odvjetnika, donosio joj papire koje treba potpisati. Najsretniji je bio kad bi je od svih tih misterija zakona podučavao upravo o potpisima. "Henry", reče Edith vragoljasto jednoga dana, "znaš li što se nadam i očekujem da će biti rezultat svih ovih dugih razgovora s Margaret?" "Ne, ne znam", reče on porumenjevši, "i ne želim da mi kažeš." "O, vrlo dobro. Onda ne moram reći Sholtou da ne poziva gospodina Montagua toliko često." "Kako želiš", reče on s usiljenom vedrinom. "Ono na što ti misliš možda se dogodi, a možda i ne, ali ovog puta ću ići na sigurno prije no što se izjasnim. Pitaj koga hoćeš. To možda nije vrlo pristojno, Edith, ali ako se umiješaš u to, pokvarit ćeš stvar. Dugo se vremena 302

držala vrlo rezervirano prema meni, i tek sada je počela biti malo srdačnija. Ima ona u sebi nešto od Kleopatre, samo da je malo veća poganka." "Ja sam jako sretna što je kršćanka", reče Edith pomalo zlobno, "Poznajem ih tako malo!" Te jeseni Margaret nije otišla u Španjolsku, iako se stalno nadala da će nekim sretnim slučajem Frederick doputovati u Pariz, gdje su se mogli naći. Umjesto Cadiza, morala se zadovoljiti Cromerom. Tamo su išli teta Shaw i Lennoxi. Oni su cijelo vrijeme željeli da ona pođe s njima, i zbog toga nisu baš poticali njezinu želju za odvajanjem. Možda je Cromer u nekom smislu bio i najbolji za nju. Bio joj je potreban tjelesni oporavak, kao i odmor. Između ostalih nada koje su iščezle bila je i nada da će g. Bell objasniti g. Thorntonu jednostavne činjenice o obiteljskoj situaciji koja se ticala nesreće a koja je dovela do Leonardsove smrti. Što god g. Thornton mislio, koliko god novo mišljenje bilo drukčije od dosadašnjeg, željela je da ono bude utemeljeno na pravom razumijevanju onoga što je učinila, i razloga zbog kojih je to učinila. Bilo bi joj to zadovoljstvo, i mogla bi pronaći smirenje u vezi nečega zbog čega će sada osjećati nemir cijeloga života, osim ako ne odluči ne razmišljati više o tome. Sada je prošlo toliko vremena od tih događaja da ih više nikako nije mogla objasniti, osim na način koji je izgubila smrću g. Bella. Kao i mnogi drugi, morala se pomiriti s time da je pogrešno shvaćena. No, iako se razumom pokušavala uvjeriti u to da njezina sudbina nije tako neobična, srce je nije manje boljelo od žudnje da jednoga dana - za mnogo godina - prije njegove smrti, on sazna u kolikom je ona iskušenju tada bila. Pomislila je čak i kako ne želi čuti što mu je sve objašnjeno, kad bi samo mogla biti sigurna da on zna. No, ova je želja bila uzaludna, kao i mnoge druge, i kad je uvjerila sebe u to, okrenula se cijelim srcem i svom snagom prema životu koji se prostirao pred njom, uz odluku da se trudi i iskoristi ga najbolje što može. Običavala je satima sjediti na plaži, zureći u valove koji su neprekidno udarali o šljunkovitu obalu, ili gledajući udaljeno kretanje i svje-tlucanje mora ispod neba i slušajući mrmorenje mora. Osjećala je utjehu, iako nije znala kako i zašto. Sjedila je tamo ravnodušno, na tlu, obgrlivši rukama koljena, dok je njezina tetka Shaw obavljala kupnju, a Edith i satnik Lennox jahali nadaleko i naširoko po obali i unutrašnjosti. Dadilje, zabavljene svojim štićenicima, prolazile bi pokraj nje čas ovamo, čas onamo, čudeći se i komentirajući šaptom u što to ona tako dugo gleda, iz dana u dan. Kada bi se obitelj okupila za ručkom, Margaret je bila tako tiha i zamišljena da je Edith zaključila kako je potištena, i s velikim zadovoljstvom pozdravila prijedlog svojeg supruga da pozovu g. Henryja Lennoxa u Cromer na tjedan dana, kad se u listopadu bude vraćao iz Škotske. No, cijelo to vrijeme razmišljanja omogućilo je Margaret da posloži događaje na pravo mjesto, prema izvorištu i značenju, u odnosu na njezin protekli i budući život. Ti sati sjedenja uz more nisu bili izgubljeni, kao što je mogao shvatiti bilo tko s dovoljno oštrom sposobnošću opažanja da pročita ili poželi razumjeti izraz koji je polako poprimalo Margaretino lice. G. Henry Lennox odmah je primijetio promjenu. "Rekao bih da je more jako koristilo gospođici Hale", reče on kad je ona prvi puta izašla iz sobe nakon njegovog dolaska u krug obitelji. "Izgleda deset godina mlađe no što je izgledala u ulici Harley." "To je zbog šeširića kojeg sam joj kupila!" reče Edith slavodobitno. "Znala sam da će joj pristajati čim sam ga ugledala." 303

"Oprosti", reče g. Lennox, napola prijezirnim, napola popustljivim tonom kojim se uglavnom obraćao Edith. "No, vjerujem da znam razliku između draži odjeće i draži žene. Nikakav šeširić ne bi mogao učiniti oči gospođice Hale tako sjajnima, a opet tako mekanima, niti njezine usne tako zrelima i crvenima, niti njezino lice tako ispunjenim mirom i svjetlošću. Ona sliči, ali je još ljepša" on spusti glas, "od Margaret Hale iz Helstonea." Od tog trenutka, taj pametni i ambiciozni čovjek sve je snage usmjerio u to da osvoji Margaret. Volio je njezinu svježu ljepotu. Vidio je potencijale njezinog uma, koji bi s lakoćom (mislio je on) mogao naučiti shvaćati sve čemu se on posvetio. Na njezino je bogatstvo gledao samo kao na dio njezinog savršenog i cjelovitog položaja i osobnosti, no bio je svjestan i uspona koji bi ono omogućilo njemu, siromašnom odvjetniku. Na kraju bi postigao toliki uspjeh i počasti da bi joj mogao vratiti s kamatama onaj prvi iznos koji bi joj dugovao. Na povratku iz Škotske svratio je u Milton zbog posla povezanog s njezinim imanjem. Brzim okom vještog odvjetnika, uvijek spremnim da sagleda i odvagne sve okolnosti, vidio je koliko svake godine raste vrijednost zemlji i zgradama koje je ona posjedovala u tom naprednom gradu koji se širio. Bilo mu je drago što je trenutni odnos između njega i Margaret, između klijentice i pravnog savjetnika, postepeno nadilazio prisjećanje na onaj nesretni, promašeni dan u Helstoneu. Imao je i neuobičajene prilike za intimnije razgovore s njom, pored onih koje su proizlazile iz obiteljskih veza. Margaret ga je vrlo pažljivo slušala sve dok je pričao o Miltonu, iako nije sreo nikoga od ljudi koje je bolje poznavala. Njezina tetka i sestrična govorile su o Miltonu s gađenjem i prijezirom. Bili su to upravo onakvi osjećaji kakve je i Margaret iskazivala kad je tek došla živjeti tamo, a kojih se sada prisjećala sa stidom. No, g. Lennox je gotovo nadmašio Margaret u pohvalama Miltona i njegovih stanovnika. Njihova energija, njihova snaga, njihova nepokolebljiva hrabrost u borbi s okolnostima, životnost njihovog postojanja, privukli su njegovu pažnju i očarali ga. Nikada se nije umarao od razgovora o njima, i nije primijetio koliko su sebični i materijalistički mnogi od ciljeva njihovog golemog, neumornog rada koje su sami sebi postavili, sve dok mu Margaret, usprkos vlastitom zadovoljstvu zbog njegovih riječi, nije ukazala na to kao na jedan grijeh koji je ukaljao mnogo toga što je bilo plemenito i vrijedno divljenja u svemu tome. Kad je počeo razgovarati o drugim temama, pri čemu je ona davala kratke odgovore na mnoga pitanja, Henry Lennox otkrio je da je povratak na neku temu specifičnu za Darkshire vratio svjetlost u njezino oko i boju u njezine obraze. Kad su se vratili u grad, Margaret je ispunila jednu od odluka donesenih na moru, i preuzela je vlastiti život u svoje ruke. Prije no što su pošli u Cromer, slušala je zakone svoje tetke kao da je još uvijek ona uplašena malena pridošlica koja je zaspala u suzama one prve večeri u dječjoj sobi u ulici Harley. No, tijekom tih sati ozbiljnog promišljanja, shvatila je da jednoga dana mora sama odgovarati za svoj život, i za ono što je učinila s njim. Pokušala je riješiti onaj najteži problem za ženu - koliko će se prepustiti poslušnosti autoritetu, i koliko će slobode imati za vlastito djelovanje. Gđa Shaw bila je dobroćudna koliko je mogla biti, a i Edith je naslijedila tu očaravajuću kvalitetu. Sama Margaret vjerojatno je imala najgoru narav od njih tri, jer njezina sposobnost brzog opažanja i previše bujna mašta činili su je brzopletom, dok ju je rano odvajanje od topline doma učinilo ponosnom. No, imala je neopisivo drago srce, poput djeteta, što ju je oduvijek činilo neodoljivom, čak i u rijetkim ispadima samovolje. Sada, kad je bila kažnjena čak i onim što je svijet nazivao njezinom dobrom srećom, šarmirala je svoju neodlučnu tetku tako da je ova prihvatila njezinu volju. I tako je Margaret dobila potvrdu svojeg prava da slijedi vlastite ideje o dužnosti.

304

"Samo nemoj biti tvrdoglava", preklinjala je Edith. "Mama želi da imaš vlastitog slugu, a sigurna sam da će ti ga dati drage volje, jer sluge su velika pokora. Udovolji mi, draga, i nemoj prkositi, samo to tražim. Prihvatila slugu ili ne, nemoj biti tvrdoglava." "Ne boj se, Edith. Onesvijestit ću ti se na rukama u vrijeme ručka za sluge prvom prilikom. Tada, dok se Sholto bude igrao oko vatre, a beba plakala, poželjet ćeš jednu tvrdoglavu ženu, koja može izaći na kraj sa svakim problemom." "I nećeš se previše uobraziti za šalu i veselje?" "Ne ja. Bit ću veselija nego ikada, sada kad će stvari biti po mojem." "I dopustit ćeš mi da ti kupujem haljine?" "Zapravo, namjeravam ih kupovati sama. Ti možeš poći sa mnom ako želiš, ali nitko mi ne može udovoljiti do mene same." "Oh, bojala sam se da ćeš se odjenuti u smeđu i sivu boju, kako se ne bi vidjela prašina koju si pokupila na svim tim mjestima. Drago mi je što ćeš načiniti pokoji ustupak taštini, barem zbog nasljednika starog Adama." "Bit ću ista kao i uvijek, Edith, ako ti i moja teta možete to zamisliti. Samo, budući da nemam supruga niti djecu koji bi mi zadali prirodne dužnosti, morat ću si sama osmisliti još neke, pored naručivanja haljina." Obiteljsko vijeće, koje se sastojalo od Edith, njezine majke i supruga, zaključilo je da će je možda svi ti planovi još više uputiti na Henryja Lennoxa. Držali su je podalje od drugih prijatelja koji bi mogli biti pogodni sinovi ili braća. Složili su se i u tome kako se čini da joj se ničije društvo ne sviđa toliko kao Henryjevo, osim samih članova obitelji. Drugi udvarači, koje je privukla njezina ljepota ili bogatstvo, bili su odbačeni njezinim nesvjesnim, nasmiješenim omalovažavanjem na putove koje su posjećivale druge, ne toliko izbirljive ljepotice, ili druge nasljednice s većom količinom zlata. Henry i ona polako su postajali sve bliži, ali niti jedno niti drugo nisu im željeli reći ništa o svojem odnosu.

305

50. POGLAVLJE PROMJENE U MILTONU "I idemo gore, gore, gore, i idemo dolje, dolje, dolje!" DJEČJA PJESMICA

U međuvremenu, u Miltonu se vio dim iz dimnjaka, i čuo neprekidni urlik i snažno udaranje i škripa strojeva. Drvo, željezo i para bili su nesvjesni i neumorni u svojem beskonačnom radu, ali izdržljivost njihovog jednoličnog rada bila je ravna ustrajnosti snažnih radnika koji su, svjesno i svrhovito, u radu neumorno tražili - što? Na ulicama nije bilo mnogo šetača, a nitko nije bio tamo zbog osobnog zadovoljstva. Lice svakog čovjeka iskazivalo je želju ili strah. Vijesti su se očekivale s pohlepom, a ljudi su gurali jedni druge u stranu na tržnici i na burzi kao što su činili u životu, u dubokoj sebičnosti natjecanja. Grad je obavio nekakav turobni osjećaj. Samo su malobrojni kupovali, a one koje su to činili prodavači su gledali podozrivo. Kredit je bio nesiguran, i čak su i oni najstabilniji mogli izgubiti svoje bogatstvo nekom promjenom u skladištima velike obližnje luke. Do tada u Miltonu nije bilo neuspjeha, ali nakon golemih špekulacija za koje se saznalo kako su propale u Americi i na bližim tržištima, znalo se da su neke miltonske tvrtke tako teško stradale da su ljudi svakodnevno propitivali licima, ako već ne jezikom: "Što je novo? Tko je propao? Kako će to utjecati na mene?" Kada bi dvojica ili trojica stali porazgovarati, radije su spominjali imena onih koji su bili sigurni nego što bi se usuđivali imenovati one koji će, po njihovom mišljenju, vjerojatno propasti, jer jedan bi dašak vjetra mogao u takva vremena prouzročiti propast nekoga tko bi inače možda prebrodio oluju, a jedan koji propadne mogao bi povući i mnoge druge. "Thornton je siguran", govorili bi. "Ima veliku tvrtku, koja se širi svake godine, ali on ima dobru glavu, i tako je razborit i smion!" Onda bijedan čovjek povukao drugoga u stranu, malo se udaljio, pa nagnuo glavu do uha svojeg sugovornika i rekao: "Thorntonova tvrtka je velika, ali potrošio je profit u širenje, i nema pričuvnog kapitala. U posljednje dvije godine kupio je nove strojeve, a to ga je koštalo nećemo reći koliko! Mudro je šutjeti!" No, taj g. Harrison bio je graktalo - čovjek koji je naslijedio bogatstvo koje je njegov otac zaradio trgovinom, i bojao se da ga ne izgubi širenjem posla. No, bio je ljubomoran na svaki peni koji bi netko drugi zaradio svojom smjelošću i dalekovidnošću. No, istini za volju, g. Thornton je bio u teškim problemima. Osjećao je to najviše na svojoj ranjivoj točki - ponosu na reputaciju koju je stvorio. Kao graditelj vlastitog bogatstva, nije to pripisivao nekoj svojoj posebnoj vrlini ili kvaliteti, već moći za koju je vjerovao da je trgovina pruža svakom hrabrom, poštenom i ustrajnom čovjeku, da se uzdigne na razinu s

306

koje je mogao vidjeti i shvatiti veliku igru svjetovnog uspjeha, i da pošteno, takvom dalekovidnošću, dođe do veće moći i utjecaja nego u bilo kojem drugom načinu života. Daleko, na Istoku i Zapadu, gdje ga nisu osobno poznavali, njegovo ime bit će cijenjeno, njegove želje će se ispunjavati, a njegova riječ vrijediti kao zlato. S tom idejom o trgovini g. Thornton započeo je svoj posao. "Trgovci su bili poput prinčeva", čitala je njegova majka na glas tekst, kao da trubljom poziva svojeg dječaka u boj. Bio je on poput mnogih muškaraca, žena i djece - zanimale su ga udaljene stvari, ali ne i one bliske. Htio je steći utjecaj u stranim zemljama i na udaljenim morima - postati osnivač tvrtke koja će biti poznata generacijama, i trebalo mu je mnogo godina da stekne i najmanji uvid u ono što je mogao biti sada, danas, ovdje u svojem gradu, svojoj tvornici, među svojim ljudima. On i oni su vodili paralelne živote - vrlo bliske, ali nikad isprepletene - sve do njegovog slučajnog (ili se tako činilo) poznanstva s Higginsom. Kad se susreo licem u lice, oči u oči s jednim pojedincem iz masa koje su ga okruživale, izvan uloga gazde i radnika, obojica su počeli shvaćati da "svi u sebi imamo ljudsko srce". Bio je to vrhunac, i sve do sada, kad je mogućnost gubitka veze s dvojicom ili trojicom radnika koje je počeo upoznavati kao ljudska bića, i kad su neki planovi, koji su bili eksperimenti vrlo bliski njegovom srcu, grubo prekinuti u samom začetku, dali novu oštrinu strahu koji ga je ispunjavao s vremena na vrijeme, sve do sada nije shvatio koliko je velik i dubok interes u posljednje vrijeme razvio za svoj položaj industrijalca, jednostavno zato što je imao prilike stvoriti tako bliski kontakt i toliku moć među tim neobičnim, lukavim, neobrazovanim ljudima, vrlo naglašenih osobnosti i snažnih ljudskih osjećaja. Razmišljao je o svojem položaju miltonskog industrijalca. Štrajk od prije godinu i pol ili više, jer ovo kasno proljeće bilo je neobično hladno i podsjećalo je na zimu - taj je štrajk tada, dok je bio mlad, kao što je sada bio star, spriječio da ispuni neke velike narudžbe koje je imao. Veliki dio svojeg kapitala vezao je u nove, skupe strojeve, a kupio je i velike količine pamuka za ispunjavanje tih narudžbi, za koje je potpisao i ugovore. Nije ih uspio ispuniti djelomice i zbog potpunog nedostatka vještine irskih radnika koje je doveo. Veliki dio robe koju su oni proizveli bio je oštećen. To nije mogla prodavati tvrtka koja se ponosila time da prodaje samo prvoklasnu robu. Mnogo mjeseci, sramota koju je uzrokovao štrajk bila je velika prepreka na putu g. Thorntona. Kada bi pogledao Higginsa, često je imao potrebu obratiti mu se ljutim riječima bez nekog trenutnog razloga, samo zbog osjećaja koliko je teška šteta nastala iz tih događaja u koje je i on bio upleten. No, kada bi postao svjestan te svoje iznenadne ljutnje, svladao bi se. Nije mu bilo dovoljno da izbjegava Higginsa, morao je uvjeriti sebe da kontrolira vlastitu ljutnju, i činio je to tako da je osobito pažljivo dopuštao Higginsu pristup, kad god bi mu to dozvoljavala stroga pravila posla ili slobodno vrijeme g. Thorntona. Napokon, izgubio je svaki osjećaj gorčine prema njemu čudeći se kako je moguće da dva čovjeka poput njega i Higginsa, koji žive od istog posla, ali rade na različitim položajima u istoj profesiji, mogu sagledavati položaj i dužnosti onoga drugoga na tako neobično različit način. Iz toga je izrastao taj odnos koji je, iako nije mogao spriječiti sve buduće sukobe u djelovanju i razmišljanju, ipak omogućio i gazdi i radniku da promotre jedan drugoga s mnogo više suosjećanja, i ponašaju se jedan prema drugome strpljivije i ljubaznije. Osim tog poboljšanja u odnosima, i g. Thornton i njegovi radnici otkrili su koliko stvari nisu znali, a koje je ona druga strana znala otprije. No sada je došlo jedno od onih razdoblja lošeg prometa, kada je pad tržišta smanjio vrijednost svim velikim zalihama. Vrijednost robe g. Thorntona pala je gotovo za pola. Nije bilo novih narudžbi, pa je izgubio kamate na kapital koji mu je bio vezan u strojevima. Osim toga, bilo je teško naplatiti narudžbe koje je dovršio i poslao, a troškovi rada cijelo su vrijeme crpili sredstva. Zatim su na naplatu stigli računi za pamuk koji je kupio, a budući da novca

307

nije bilo mnogo, mogao ga je samo posuditi uz goleme kamate, jer nije mogao prodati ništa od svojeg imanja. Ali nije očajavao - danonoćno se trudio predvidjeti sve probleme i rješavati ih, bio je miran i ljubazan prema ženama u svojoj kući kao i uvijek, s radnicima u tvornici nije mnogo razgovarao, ali do tada su ga već poznavali, i njegove šture, odlučne odgovore primali su s mnogo suosjećanja za brige koje su ga morile, umjesto s potisnutim neprijateljstvom koje se nekada rađalo u takvim situacijama i spremnošću na teške riječi i teške prosudbe u svakoj prilici. "Gazda ima puno tog kaj ga muči", rekao je Higgins jednog dana kad je čuo njegov kratak, oštar upit zašto neka zapovijed nije ispunjena, i uhvatio zvuk potisnutog uzdaha dok je prolazio prostorijom u kojoj su radili neki radnici. Te noći Higgins i još jedan čovjek radili su prekovremeno, što nitko nije znao, kako bi obavili i taj zanemareni dio posla, i g. Thornton nikada nije saznao da nadzornik kojem je i izdao nalog nije sam obavio taj posao. "Pak mi se čini da znam ko bi se plakal da je videl našeg gazdu kak sedi kak bala sivog platna! Stari bi velečasni slomil srce svojoj ženi da je videl jadnu facu kaj sam je ja videl na gazdi", pomisli Higgins jednog dana kad je prišao g. Thorntonu u ulici Marlborough. "Gazda", reče on, zaustavivši svojeg poslodavca koji je koračao brzim, odlučnim korakom. Ovaj ga pogleda razdraženo, kao da je bio odsutan mislima. "Ste čuli kaj o gospodični Marget?" "Gospodični - kojoj?" upita g. Thornton. "Gospodični Margaret - gospodični Hale, kćeri našeg starog velečasnog, bute znali na koga mislim ak si malo promislite..." (U tonu kojim je to rečeno nije bilo nepoštovanja). "O, da!" Iznenada, ledeni izraz brige napusti lice g. Thorntona, kao da je nekakav ljetni povjetarac otopio sav strah iz njegovog uma. Iako su mu usta i dalje bila stisnuta, oči su mu se dobroćudno smiješile. "Ona mi je sada kućevlasnica, znate, Higgins. Tu i tamo čujem ponešto od njezinog zastupnika. Dobro je i živi među prijateljima -hvala vam, Higgins." To "hvala vam" koje je zazvonilo među ostalim riječima, a izrečeno je s tolikom toplinom, bacilo je novo svjetlo na razmišljanje oštroumnog Higginsa. Možda je to bila samo varka, ali zaključio je da ga treba slijediti i vidjeti kamo će ga odvesti. "A kaj se ona ni udala, gazda?" "Još ne." Lice se opet smrkne. "Koliko sam čuo, nešto se priča o tome u obitelji." "Onda valjda više ne bu dolazila v Milton." "Ne!" "Čekajte malo, gazda." On mu se primakne, pa povjerljivo upita: "Je mladi gospon oslobođen krivnje?" On naglasi dubinu svoje inteligencije namignuvši, što je učinilo stvari samo još više tajanstvenima za g. Thorntona. "Mislim, mladi gospon - gazda Frederick, tak se zove - njezin brat kaj je bil tu, pa znate." "Bio je ovdje!" "Je, bil je kad je hmrla gospođa mama. Nemate se kaj bojati da bum ja nekaj rekel. Mary i ja smo znali to skroz, al smo šuteli - saznal sam to od Mary, jer ona je delala pri njima." "I on je bio ovdje? To joj je bio brat?"

308

"Je, neg kak, a ja sam mislil da vi to znate, inače vam nigdar ne bi rekel. Kaj niste znali da ima brata?" "Da, znao sam za njega. On je bio ovdje u vrijeme smrti gospođe Hale?" "Ne, niš vam više ne bum rekel. Morti sam ih i ovak v nevolju pripelal, jer oni vam to jako taje. Samo sam htel znati jesu ga morti oslobodili?" "Ne, koliko znam. Ali ne znam ništa. O gospođici Hale saznajem samo preko njezinog odvjetnika, sada kad mi je kućevlasnica." On se oprosti od Higginsa i krene za poslom za kojim je išao kad su se sreli. "Bio je to njezin brat", reče g. Thornton sebi. "Drago mi je. Možda je više nikada neću vidjeti, ali ta mi je spoznaja utjeha - olakšanje. Znao sam da se ne može ponašati tako neprilično za djevojku, ali žudio sam za dokazom. Sada mi je drago!" Bila je to mala zlatna nit koja je vodila kroz tamnu mrežu njegove trenutne situacije, koja je postajala sve tmurnija i tmurnija. Njegov agent uglavnom se oslanjao na američku trgovačku tvrtku koja je u to vrijeme propala, zajedno s nekim drugima, poput kule od karata, pri čemu je propast jedne pokrenula propast drugih. Kakva je bila situacija g. Thorntona? Je li mogao opstati? Iz noći u noć nosio je knjige i papire u svoju radnu sobu, i sjedio tamo dugo nakon što je obitelj pošla na spavanje. Mislio je da nitko ne zna za njegov rad u satima u kojima bi trebao spavati. Jednog jutra, dok se svjetlost prikradala kroz otvore žaluzina, a on nije ni otišao u krevet i bespomoćnom nehajnošću razmišljao kako može i bez tih sat ili dva odmora koliko mu je preostalo do dolaska radnika i početka rada, vrata njegove sobe se otvore. Na vratima je stajala njegova majka, odjevena u odjeću od prethodnog dana. Ni ona nije otišla na spavanje. Njihovi pogledi se susretnu. Lica su im bila hladna, ukočena i umorna od dugog bdijenja. "Majko, zašto nisi u krevetu?" "Sine Johne", reče ona, "misliš li da bih mogla mirno zaspati dok ti bdiješ pun briga? Nisi mi rekao što te muči, ali u posljednje vrijeme imao si velikih problema." "Trgovina ne ide." "A bojiš se..." "Ne bojim se ničega", odvrati on uspravivši glavu. "Sada znam da niti jedan čovjek neće patiti zbog mene. Toga sam se bojao." "Ali kako sada stojiš? Hoćeš li - hoće li posao propasti?" Njezin postojani glas zadrhti protiv njezine volje. "Neće propasti. Moram odustati od posla, ali isplatit ću sve radnike. Možda se mogu iskupiti - u velikom sam iskušenju..." "Kako? Oh, Johne, zadrži svoj dobar glas, poduzmi svaki rizik kako bi to učinio. Kako se iskupiti?" "Pomoću jednog posla koji mi je ponuđen. Vrlo je rizičan, ali ako uspijem, izvući ću se, tako da nitko ne mora ni znati u kakvim sam problemima. No, ako propadne..." "Ako propadne..." reče ona, pa mu priđe i položi šaku na ruku, dok su joj oči žarile od znatiželje. Zadržala je dah kako bi čula kraj njegove rečenice.

309

"Pokvarenjak može uništiti poštene ljude", reče on tmurno. "U trenutnoj situaciji, novac mojih kreditora siguran je - i posljednji novčić - ali ne znam gdje bih mogao pronaći vlastiti novac. Možda ga više i nema, i ja sam u ovom trenutku bez ičega. Zato bih morao riskirati novac svojih kreditora." "Ali ako uspije, oni ne moraju niti saznati. Je li to tako rizičan posao? Sigurna sam da nije, inače ti nikada ne bi ni pao na pamet. Ako uspije..." "Bit ću bogat, ali više neću imati mirnu savjest!" "Zašto? Pa nikoga ne bi povrijedio." "Ne, ali riskirao bih uništenje mnogih zbog vlastitog uzdizanja. Majko, odlučio sam! Nećeš mnogo žaliti ako napustimo ovu kuću, zar ne, draga majko?" "Ne, ali ako ti postaneš nešto drugo nego što jesi, srce će mi prepući. Što možeš učiniti?" "Biti uvijek isti John Thornton, bez obzira na okolnosti. Truditi se činiti ispravno i raditi velike greške. Nakon toga, biti hrabar i pokušati iznova. Ali to je teško, majko. Toliko sam radio i planirao. Prekasno sam otkrio nove prednosti mojeg položaja - a sada je sve gotovo, a ja sam prestar da započnem iznova s istim žarom. Teško je, majko." On se okrene od nje i pokrije lice rukama. "Ne znam", reče ona s turobnim prkosom u glasu, "kako se to dogodilo. Evo mojeg dječaka - dobar je sin, pravedan čovjek, nježnog srca - i propao je u svemu što je pokušao učiniti: pronađe ženu koju voli, a ona ne mari ništa više za njegove osjećaje nego što bi marila za bilo kojeg drugog čovjeka; radi i radi, a njegov rad propada. Drugi ljudi napreduju i bogate se, i čuvaju svoja bezvrijedna imena od sramote." "Nikada se nisam morao sramiti", reče on tihim glasom, ali ona nastavi. "Ponekad sam se pitala gdje je nestala pravda, a sada ne vjerujem da na svijetu postoji nešto takvo - sada, kad se to dogodilo tebi, mojem Johnu Thorntonu. iako ćemo ti i ja zajedno živjeti kao prosjaci. Dragi moj sine!" Ona mu se ovjesi oko vrata i poljubi ga kroz suze. "Majko!" reče on držeći je nježnu u naručju, "tko mi je odredio ovakvu sudbinu u životu, punu dobra i zla?" Ona odmahne glavom. U tom trenutku nije željela imati ništa s religijom. "Majko", nastavi on, shvativši da ona ne želi govoriti, "i ja sam bio buntovnik, ali sada pokušavam ne biti. Pomozi mi, kao što si mi pomogla kad sam bio dijete. Tada si rekla mnogo lijepih stvari - kad mi je otac umro, a nismo imali nikakve utjehe, što sada neće biti slučaj. Govorila si hrabre, plemenite riječi pune povjerenja, majko, koje ja nisam nikada zaboravio, iako su možda bile uspavane u meni. Izreci mi ih opet na stari način, majko. Nemoj da pomislimo kako nam je svijet previše otvrdnuo srca. Ako izrekneš te stare, dobre riječi, možda ću opet osjetiti dio one pobožne jednostavnosti iz djetinjstva. Ja ih govorim samome sebi, ali drukčije će zvučati iz tvojih usta, ako se sjetim svih onih briga i problema koje si morala preživjeti." "Imala sam ih mnogo", reče ona jecajući, "ali nikada ovako teških. Gledati tebe kako padaš s položaja koji ti pripada! Mogla bih reći to za sebe, Johne, ali ne i za tebe. Ne za tebe! Bog je bio vrlo strog prema tebi, vrlo strog."

310

Ona zadrhti od grčevitih jecaja, nalik plaču stare osobe. Napokon shvati da je okružuje tišina, pa se i ona utiša i osluhne. Nije bilo zvuka. Ona se ogleda oko sebe. Njezin je sin sjedio za stolom, ispruživši ruke na stol i pognuvši glavu. "Oh, Johne!" reče ona i podigne mu glavu. Lice mu je poprimilo tako čudan, blijed izgled da je na trenutak pomislila kako je to glasnik smrti. No, s njega se izgubi ukočenost, i prirodna boja vrati mu se u lice, i ona vidje kako je on opet onaj stari. Sva svjetovna bol iščezne pred spoznajom o tome koliki je on blagoslov predstavljao njoj samim svojim postojanjem. Zahvalila je Bogu na tome, i samo na tome, žarom koji je odagnao sve buntovničke osjećaje iz nje. Nije odmah progovorio, ali prišao je žaluzinama i otvorio ih, i pustio da svjetlost rane zore ispuni sobu. Puhao je istočni vjetar. Vrijeme je još uvijek probadalo hladnoćom, kao i tijekom proteklih tjedana. Ove godine neće biti potražnje za laganom ljetnom odjećom. Morao je u potpunosti odbaciti tu nadu za oživljavanje trgovine. Ovaj razgovor s majkom pružio mu je veliku utjehu. Bio je siguran da će, koliko god oni ubuduće šutjeli o svim tim strahovima, ipak razumjeti osjećaje onog drugoga, i da iako nisu potpuno u harmoniji, nisu niti u sukobu u pogledu tih osjećaja. Fannyn je suprug bio ljut zbog Thorntonovog odbijanja da sudjeluje u poslu kojeg mu je ponudio, i povukao je svoju ponudu da mu posudi gotov novac, koji mu je zapravo trebao za vlastiti poslovni pothvat. Na kraju se dogodilo ono čega se g. Thornton bojao mnogo tjedana: morao je odustati od posla kojim se bavio tako dugo, s toliko uspjeha i časti, i potražiti neko drugo rješenje. Tvornica Marlborough i susjedne zgrade bile su iznajmljene na dugo vremena, i morao je, ako je moguće, prekinuti taj najam. Nudilo mu se nekoliko neposrednih izbora. G. Hamperu bi bilo drago da ga zaposli kao pouzdanog i iskusnog partnera za svojeg sina, koji je pokretao veliku tvrtku u susjednom gradu. No, mladić je bio napola obrazovan na planu informacija, a potpuno neobrazovan na svakom drugom planu osim zarađivanja tako da su i njegova zadovoljstva i njegovi problemi bili nerazumne naravi. G. Thornton je odbio svaku vezu s partnerstvom koje bi spriječilo izvršenje ono malo planova koji su preživjeli propast njegove tvrtke. Prije je bio spreman pristati na to da bude običan rukovoditelj, gdje je mogao imati određeni stupanj utjecaja koji je obuhvaćao nešto više od obične nabavke novca, nego pristati na tiraniju partnera s novcem s kojim bi se sigurno posvađao za nekoliko mjeseci. I tako je čekao i ostao po strani s dubokom skromnošću, dok su se burzom širile vijesti o golemom bogatstvu koje je njegov svak zaradio svojom smjelom spekulacijom. Bilo je to čudo od devet dana. Uspjeh je sa sobom donio i svjetovnu posljedicu u vidu golemog divljenja. G. Watsona smatrali su najmudrijim i najdalekovidnijim od svih.

311

51. POGLAVLJE PONOVNI SUSRET "Drži se, hrabro srce! Bit ćemo mirni i snažni, Ovladat ćemo očima, licem i jezikom, I nećemo dopustiti ni najmanjem znaku da otkrije Da bila nam je, jest i bit će nam draga." PJESMA ZA IGRU

Bila je topla ljetna večer. Edith uđe u Margaretinu spavaću sobu - prvi puta u halji, a drugi puta odjevena za večeru. Prvi puta tamo nije bilo nikoga, a drugi puta je Edith zatekla gđu Dixon kako slaže Margaretinu haljinu na krevetu. Edith se počne vrpoljiti. "O, Dixon, ne te strašne plave cvjetove na tu haljinu mrtvo zlatne boje! Kakav nedostatak ukusa! Pričekaj, donijet ću malo cvjetova nara." "To nije mrtvo zlatna boja, gospođo. To je boja slame, a plava uvijek ide s bojom slame." No, Edith je donijela jarko skerletne cvjetove prije no što je gđa Dixon dovršila s protestima. "Gdje je gospođica Hale?" upita Edith, čim je isprobala učinak ove kombinacije boja. "Ne znam", nastavi ona sitničavo, "kako joj je moja teta dopustila da u Miltonu stekne takve navike lutanja! Uvijek očekujem da joj se dogodi nešto strašno na svim tim bijednim mjestima u koja zalazi. Ja se nikada ne bih usudila izaći na te ulice bez sluge. One nisu za dame." Gđa Dixon se još uvijek ljutila zbog prijezira iskazanog prema njezinom ukusu, pa odvrati kratko: "Ne čudi me, kada čujem dame kako toliko pričaju o damskom ponašanju, a tako su uplašene i osjetljive; ne čudi me što više nema svetaca na svijetu..." "Oh, Margaret, tu si! Tako mi trebaš. Kako su ti se obrazi zarumenjeli od vrućine, siroto dijete! Zamisli samo što je učinio onaj dosadni Henry - stvarno, prevršio je granice ponašanja dopuštenog svaku. Tako sam sjajno osmislila zabavu - prilagođenu za gospodina Colthursta kad je došao Henry, istini za volju ispričao se, i upotrijebivši tvoje ime kao izgovor, pitao me može li dovesti onog gospodina Thorntona iz Miltona, koji je došao u London nekim pravnim poslom. To će mi prilično pokvariti raspored." "Ne želim večerati, nisam gladna", reče Margaret tihim glasom. "Dixon mi može donijeti šalicu čaja ovamo, a bit ću u primaćoj sobi kada dođeš gore. Jedva čekam leći."

312

"Ne, ne, neće tako ići. Istina, izgledaš jako blijedo, ali to je zbog vrućine, i ne možemo bez tebe. (Spusti ono cvijeće malo niže, Dixon. Izgleda kao veličanstveni plamen, u tvojoj crnoj kosi, Margaret). Znaš da smo planirali da razgovaraš o Miltonu s gospodinom Colthurstom. Oh, naravno, onaj čovjek dolazi iz Miltona. Vjerujem da će ipak biti dobro. Gospodin Colthurst može od njega saznati o svim temama koje ga zanimaju, a bit će vrlo zabavno slušati sljedeći govor gospodina Colthursta u Zastupničkom domu i pratiti tvoja iskustva i mudrost tog gospodina Thorntona. Zapravo, mislim da je ta Henryjeva ideja odlična. Pitala sam ga je li to čovjek kojeg bi se trebalo sramiti, a on je odvratio: 'Ne, ako imaš imalo razuma, sestrice'. Pretpostavljam da zna izgovoriti 'h', što baš i nije uobičajeno za ljude iz Darkshirea, jel tako, Margaret?" "Gospodin Lennox nije rekao zašto je gospodin Thornton došao u grad? Je li taj posao povezan s njegovim imanjem?" upita Margaret napetim tonom. "Oh, on je propao, ili nešto takvo, ono što ti je Henry pričao onoga dana kad si imala snažnu glavobolju - kad je to bilo? (Tako, to je sjajno, Dixon. Možemo se ponositi gospođicom Hale, zar ne?) Htjela bih biti visoka poput kraljice i tamnoputa poput Ciganke, Margaret." "Ali što je s gospodinom Thorntonom?" "Oh, ja sam stvarno jako netalentirana za pravne poslove. Henry će ti drage volje ispričati sve o tome. Znam da sam stekla utisak kako je gospodin Thornton u velikim problemima, i da je čovjek vrijedan svakog poštovanja, i da moram biti jako ljubazna prema njemu. Budući da nisam znala kako, došla sam te zamoliti za pomoć. A sada siđi dolje sa mnom i odmori se na sofi četvrt sata." Privilegirani svak je uranio. Margaret mu počne postavljati pitanja o g. Thorntonu na koja je željela čuti odgovor. Pritom je porumenjela. "Pričao je da mora dati imanje u podnajam - mislim, tvornicu Marlborough i susjedne kuće i zgrade. Ne može ih zadržati, i moramo pregledati članke o najmu i sastaviti ugovore. Nadam se da će ga Edith dočekati na lijep način, ali vidio sam da je bila prilično razdražena što sam bio slobodan zamoliti je da ga pozove. No, mislio sam da biste željeli da mu poklonimo pažnju. Naravno, treba biti osobito blag i iskazati svako poštovanje čovjeku koji propada." Spustio je glas razgovarajući s Margaret, pokraj koje je sjedio. No, kad je završio, ustao je i predstavio g. Thorntona, koji je u tom trenutku upravo ušao, Edith i satniku Lennoxu. Margaret je za to vrijeme nervozno promatrala g. Thorntona. Prošlo je znatno više od godine dana otkad ga je posljednji puta vidjela, a u tom razdoblju dogodilo se mnogo toga što ga je izmijenilo. Još je uvijek bio znatno viši od prosječnih ljudi, tako da se isticao laganim pokretima koji su bili posljedica te visine. No, lice mu je izgledalo starije i istrošeno brigama. Iskazivalo je plemeniti mir, i onima koji su tek čuli za njegove probleme ostavilo je utisak urođenog dostojanstva i muške snage. Otkad je bacio prvi pogled na prostoriju, bio je svjestan da je Margaret tamo. Vidio ju je kako pažljivo sluša g. Henryja Lennoxa, koji se prema njoj ponašao savršeno prepoznatljivim manirama starog prijatelja. Kad je izrekao prve, smirene riječi, živa boja zažarila joj je obraze, i do kraja večeri nije ih napustila. Činilo se da mu nema mnogo što za reći. Razočarala ga je tihim tonom kojim mu je postavljala pitanja koja su mu se činila samo nužnim i postavljenim s namjerom iskazivanja poštovanja prema njihovom starom poznanstvu iz Miltona. No, pojavili su se i drugi ljudi - bliskiji obiteljski prijatelji od njega - i on se povukao u pozadinu, gdje su on i g. Lennox s vremena na vrijeme razmijenili pokoju riječ.

313

"Čini vam se da gospođica Hale izgleda dobro", reče g. Lennox, "zar ne? Milton joj nije odgovarao, pretpostavljam. Kada je tek stigla u London, činilo mi se da nikada nisam vidio nekoga tko se toliko promijenio. Večeras izgleda kao da zrači. No, mnogo je jača. Prošle jeseni umorila bi je šetnja od nekoliko milja. U petak navečer hodali smo do Hampsteada i natrag. U subotu je već izgledala jednako dobro kao i sada." "Mi?" Tko? Njih dvoje nasamo? G. Colthurst je bio vrlo uman čovjek, i uspinjao se kao član Parlamenta. Imao je dobro oko za prepoznavanje ljudske naravi, i zapazio je jednu primjedbu g. Thorntona izrečenu za vrijeme večere. Pitao je Edith tko je taj gospodin, a ova je na svoje iznenađenje, po tonu njegovog odgovora "Stvarno!", otkrila da mu g. Thornton iz Miltona nije tako nepoznato ime kao što je ona mislila. Njezina večera protjecala je vrlo dobro. Henry je bio dobro raspoložen i koristio je svoj pronicljivi um na hvalevrijedan način. G. Thornton i g. Colthurst otkrili su jednu ili dvije zajedničke teme, koje su samo dodirnuli, ostavljajući ih za intimniji razgovor nakon večere. Margaret je izgledala prelijepo sa cvjetovima nara: ako je i progovorila tek poneku riječ, Edith nije bila ljuta na nju, jer je razgovor tekao glatko i bez nje. Margaret je promatrala lice g. Thorntona. Nije je uopće gledao, pa ga je mogla neopaženo proučavati i primijetiti promjene koje je čak i to kratko vrijeme izazvalo na njemu. Samo je jednom na neku neočekivanu šalu g. Lennoxa njegovo lice zasjalo u onom starom izrazu intenzivnog uživanja. Tada mu se u oči vratio sjaj vedrine, a usne se razdvojile kako bi naznačile briljantan osmijeh nekadašnjih dana. U tom trenutku, svojim je pogledom instinktivno potražio njezin, kao da želi njezino suosjećanje. No, kad su im se pogledi susreli, cijelo njegovo držanje promijenilo se -opet je bio ozbiljan i napet, i odlučno ju je izbjegavao pogledati tijekom večere. Osim njih, bile su tu samo dvije dame, a budući da su one bile zauzete razgovorom s tetkom i Edith, i kad su se povukle u primaću sobu Margaret je umorno dohvatila pletivo. Zatim su došla gospoda, g. Colthurst i g. Thornton, povjerljivo razgovarajući. G. Lennox se približi Margaret i reče tihim glasom: "Stvarno mislim da mi Edith duguje zahvalnost na mojem udjelu u njezinoj zabavi. Nemate pojma koliko je ovaj vaš podstanar simpatičan, razuman čovjek. Pravi je čovjek koji može uputiti Colthursta u sve činjenice koje ga zanimaju. Ne mogu shvatiti kako je uspio izgubiti tvrtku." "S njegovim moćima i prilikama vi biste uspjeli", reče Margaret. Nije mu se baš svidio ton kojim je ona to rekla, iako su riječi samo izrazile misao koja je i njemu pala na pamet. Dok je šutio, začuli su glasan razgovor koji se pokraj kamina vodio između g. Colthursta i g. Thorntona. "Uvjeravam vas, čuo sam kako se govori o tome s velikim interesom - trebao bih zapravo reći znatiželjom. Tijekom svojeg kratkog boravka u tom kraju čuo sam kako često spominju vaše ime." Zatim su im neke riječi promakle, a kad su ih opet mogli čuti, g. Thornton je govorio: "Nemam pokrića za popularnost - ako su govorili o meni na taj način, griješili su. Sporo ulazim u nove projekte, i teško mi je predstaviti se ljudima, čak i onima koje želim upoznati i u koje bih imao povjerenja. No, čak i uz sve te nedostatke, osjećao sam da sam na pravom putu, i da sam se zahvaljujući prijateljstvu s jednim počeo upoznavati s mnogima. Prednosti su bile obostrane: podučavali smo jedni druge na svjestan i nesvjestan način." "Kažete to u prošlom vremenu. Vjerujem da planirate nastaviti istim smjerom?"

314

"Moram zaustaviti Colthursta", reče Henry Lennox žurno. I on skrene razgovor iznenadnim pitanjem, koje je bilo povezano s tom temom, kako ne bi doveo g. Thorntona u neugodnu situaciju da mora priznati svoj neuspjeh i promjenu položaja. No, čim su zaključili tu novu temu, g. Thornton je nastavio s razgovorom tamo gdje je stao i odgovorio g. Colthurstu na njegovo pitanje. "Nisam bio uspješan u poslovanju, i morao sam odustati od svojeg položaja vlasnika. Trenutno pratim situaciju u Miltonu, gdje bih mogao pronaći zaposlenje kod nekoga tko bi mi mogao dopustiti da radim stvari na svoj način. Nemam nekakvih posebnih teorija koje bih brzopleto pokušavao prenijeti u praksu. Želim samo dobiti priliku razviti nekakav odnos s radnicima koji bi išao dalje od običnog financijskog interesa. No, to je možda upravo ona točka koju je Arhimed tražio kako bi polugom pokrenuo Zemlju, sudeći po važnosti koju tome pripisuju neki od naših industrijalaca, koji odmahuju glavom i uozbilje se čim spomenem neke od eksperimenata koje bih htio isprobati." "Primjećujem da to nazivate 'eksperimenti'", reče g. Colthurst, s povećanim osjećajem poštovanja. "Zato što vjerujem da to i jesu. Nisam siguran u posljedice koje mogu proisteći iz toga. Ali siguran sam da treba isprobati. Došao sam do zaključka da nikakva institucija, ma koliko mudra bila, ma koliko promišljeno organizirana i uređena, ne može približiti jednu klasu drugoj onako kako bi se trebale približiti, ako rad te institucije ne dovodi pripadnike pojedinih klasa u izravan osobni kontakt. Takav odnos je sama bit života. Radnik teško može shvatiti i osjetiti koliko je njegov poslodavac morao raditi na svojim planovima za dobrobit svojih radnika. Cjeloviti plan nastaje poput stroja, i naizgled je spreman za svaku nepredviđenu situaciju. No, radnici ga prihvaćaju jednako kao što prihvaćaju i strojeve, bez razumijevanja intenzivnog mentalnog rada i promišljanja, potrebnih za ostvarenje takvog savršenstva. No ja bih započeo rad na ideji koja bi zahtijevala osobni kontakt. Možda u početku ne bi prošla dobro, ali kod svake prepreke, sve veći broj ljudi osjetio bi interes, i napokon bi svi željeli da uspije, jer bi svi sudjelovali u stvaranju plana. Čak i tada, siguran sam, plan bi izgubio vitalnost, prestao bi živjeti čim bi se prestao provoditi s onim zajedničkim interesom koji tjera ljude da pronađu način da se susreću i upoznaju jedni druge, svoje naravi, osobnosti, pa čak i temperament i način govora. Trebali bismo bolje razumjeti jedni druge, a usudio bih se reći da se moramo više svidjeti jedni drugima." "I vi smatrate da bi to moglo spriječiti štrajkove?" "Ne, uopće ne. Moja najviša očekivanja ne idu dalje od ovoga -to bi spriječilo da štrajkovi postanu ogorčeni, otrovni izvori mržnje kakvi su bili do sada. Čovjek skloniji nadi mogao bi zamisliti da bi bolji i bliskiji kontakt između klasa mogao u potpunosti spriječiti štrajkove, ali ja nisam sklon nadi." Iznenada, kao da mu je na pamet pala nova ideja, priđe Margaret, i bez uvoda, kao da je znao da ona cijelo vrijeme sluša razgovor, reče: "Gospođice Hale, dobio sam peticiju od nekih mojih ljudi - pretpostavljam da ju je napisao Higgins - u kojoj izražavaju želju da rade za mene, ako ikada opet budem u situaciji da zapošljavam ljude. To je dobro, nije li?" "Da! Sjajno. Drago mi je", reče Margaret, gledajući ga ravno u lice svojim izražajnim pogledom, da bi ga zatim spustila pred njegovim očima koje su govorile tako mnogo. Gledao

315

ju je nekoliko trenutaka, kao da ne zna točno što želi. Tada uzdahne i reče: "Znao sam da će vam se svidjeti", pa se okrene. Nije joj se više obratio sve dok joj nije formalno poželio "laku noć". Dok je g. Lennox odlazio, Margaret reče g. Thorntonu oklijevajući, uz rumenilo koje nije mogla prikriti: "Mogu li sutra razgovarati s vama? Želim vašu pomoć u vezi - nečega." "Naravno. Doći ću kad god želite. Ne možete me više usrećiti nego ako me zaposlite na neki način. U jedanaest? Vrlo dobro." Njegovo je oko zasjalo od sreće. Kako li je postala samo ovisna o njemu! Činilo se kao da bi vrlo skoro mogao dobiti jamstvo koje je čekao, a da joj ne mora ponuditi ono što je odlučio da više nikada neće.

316

52. POGLAVLJE "OTPREMI OBLAKE" "Uz radost ili bol, uz nadu ili strah, Za vijeke vjekova, odsad pa nadalje U miru ili ratu, u oluji il' vedrini." ANONIMNI AUTOR

Edith je sljedećeg jutra koračala na vrhovima prstiju i zamolila Sholta da ne govori glasno, kao da bi kakva nagla buka mogla prekinuti razgovor koji se odvijao u primaćoj sobi. Već su otkucala i dva sata, a oni su još uvijek sjedili tamo, iza zatvorenih vrata. Zatim se začuju muški koraci koji su silazili niz stubište. Edith proviri iz sobe. "Dakle, Henry?" reče ona s upitnim pogledom. "Dakle!" reče on kratko. "Dođi na ručak!" "Ne, hvala, ne mogu. Već sam ionako izgubio ovdje previše vremena." "Onda to nije riješeno!" reče Edith očajno. "Ne, uopće nije. Nikada i neće biti riješeno, ako pod 'tim' podrazumijevaš ono na što ja mislim. To se nikada neće dogoditi, Edith, pa prestani razmišljati o tome." "Ali bilo bi to tako lijepo za sve nas", reče Edith preklinjućim tonom. "Uvijek bih bila mirna u vezi svoje djece kad bi Margaret živjela u blizini. Ovako me uvijek strah da ne ode u Cadiz." "Kada se budem ženio, pokušat ću pronaći mladu damu koja zna s djecom. To je sve što mogu učiniti. Gospođica Hale me ne želi, i ja je neću prositi." "Pa o čemu ste onda razgovarali?" "O tisuću stvari koje ti ne bi shvatila: investicijama, pozajmicama i vrijednosti zemlje." "Oh, ako je to sve, onda možeš ići. Ti i ona ste nevjerojatno glupi ako ste cijelo vrijeme razgovarali o tako dosadnim stvarima." "Vrlo dobro. Vraćam se sutra, i dovest ću sa sobom gospodina Thorntona, kako bismo nastavili razgovor s gospođicom Hale." "Gospodina Thorntona! Kakve on veze ima s time?" "On je podstanar gospođice Hale", reče g. Lennox okrenuvši se. "I želi prekinuti svoj najam."

317

"O, vrlo dobro. Ne razumijem detalje, pa mi ih ne moraš prepričavati." "Jedini detalj koji želim da razumiješ jest da nam osiguraš mir u primaćoj sobi, kao što smo imali i danas. Djeca i sluge inače ulaze i izlaze tako često, da nikada ne mogu objasniti neke stvari na zadovoljavajući način. Poslovi koje sutra moramo dogovoriti vrlo su važni." Nitko nije znao zbog čega se g. Lennox nije pojavio sljedećeg dana. G. Thornton je došao točno na vrijeme. Nakon što ga je pustila da čeka gotovo sat vremena, Margaret uđe vrlo blijeda i nervozna. Ona užurbano započne: "Tako mi je žao što gospodin Lennox nije ovdje. On bi to učinio mnogo bolje od mene. On mi je savjetnik u ovome." "Žao mi je što sam došao, ako vam je to problem. Da pođem do ureda gospodina Lennoxa i potražim ga?" "Ne, hvala vam. Željela sam vam reći koliko mi je žao što sam saznala da ću vas izgubiti kao podstanara. Ali gospodin Lennox kaže kako će se stvari sigurno popraviti..." "Gospodin Lennox ne zna mnogo o tome", reče g. Thornton tiho. "Budući da je sretan i berićetan u svemu što je u životu važno, ne shvaća što to znači kada više niste mladi, ali život vas baci na početak koji zahtijeva nadu i energiju mladosti. Od izgubljene prilike ne ostaje ništa osim gorkog prisjećanja na ono što je bilo. Gospođice Hale, radije ne bih čuo mišljenje gospodina Lennoxa o mojoj situaciji. Ljudi koji su sretni i uspješni često olako sagledavaju nesreću drugih." "Nepravedni ste", reče Margaret blago. "Gospodin Lennox samo je govorio o velikoj vjerojatnosti za vaš oporavak - i više nego oporavak - u koji vjeruje. Ne govorite dok ja ne završim - molim vas, nemojte!" Ona se još jednom pribere, pa brzo prelista neke pravne papire i izvještaje, užurbano i ustreptalo. "Oh, ovdje je! Napravio mi je prijedlog - voljela bih da je i on ovdje kako bi vam ga objasnio - koji pokazuje da biste mi vi, ako biste uzeli nešto mojeg novca, tisuću osam stotina pedeset i sedam funti, koje u ovom trenutku leže beskorisno na banci i donose mi kamate od samo dva i pol posto, mogli plaćati mnogo bolje kamate i nastaviti s rukovođenjem tvornice Marlborough." Njezin glas je sada bio jasan i miran. G. Thornton nije progovarao, i ona potraži neki papir na kojem je bio napisan prijedlog osiguranja. Jako je željela da on na to gleda u svjetlu običnog poslovnog ugovora, u kojem bi prednost bila na njezinoj strani. Dok je tražila taj papir, njezino srce preskoči jedan udarac zbog tona kojim je g. Thornton progovorio. Glas mu je bio promukao, i podrhtavao je od nježnih osjećaja kad je rekao: "Margaret!" Ona na trenutak podigne pogled, pa pokuša sakriti svoje sjajne oči spuštajući čelo na ruke. On joj priđe bliže, pa još jednom sa žudnjom zazove njezino ime. "Margaret!" Ona još dublje spusti glavu: lice joj je bilo još bolje skriveno, i gotovo je počivalo na stolu pred njom. Tada joj on priđe posve blizu i klekne pokraj nje, približi lice njezinom uhu i prošapće, dahne riječi: "Pazite. Ako ne progovorite, učinit ću vas svojom na neki čudan, hrabar način. Ako moram poći, odmah me otpremite - Margaret!" Na taj treći poziv ona okrene lice prema njemu, još uvijek pokriveno malim, bijelim rukama, i položi ga na njegovo rame, skrivajući ga čak i tamo. Previše je uživao u osjećaju 318

njezinog mekanog obraza naslonjenog na njegov, da bi htio vidjeti rumeno lice ili oči pune ljubavi. On je prigrli k sebi. Oboje su šutjeli. Ona napokon promrmlja isprekidanim glasom: "Oh, gospodine Thornton, nisam dovoljno dobra!" "Niste dovoljno dobri! Ne rugajte se mojem dubokom osjećaju bezvrijednosti!" Nakon minute ili dvije, on nježno spusti njezine ruke s lica i položi ih u isti položaj u kojem su bile kada ga je štitila od gomile. "Sjećaš li se, ljubavi?" promrmlja on. "I kako sam te sljedećeg dana udaljio svojom drskošću?" "Sjećam se samo toga kakve sam ti ružne riječi uputila." "Pogledaj me! Podigni glavu. Nešto ti želim pokazati!" Ona ga polako pogleda, dok joj je lice plamtjelo od stida na prelijepi način. "Poznaješ li ove ruže?" upita on vadeći džepni notes u kojem je čuvao nekakvo isprešano cvijeće. "Ne!" odvrati ona s nevinom znatiželjom. "Jesam li ti ih ja dala?" "Ne! Taštino moja, nisi. Vrlo je vjerojatno da si i sama nosila sestre ove ruže." Ona pogleda cvijet u čudu, a zatim se blago nasmiješi i reče: "Iz Helstonea su, zar ne? Poznajem duboke udubine oko listova. Oh, bio si tamo? Kada si bio?" "Htio sam vidjeti mjesto u kojem je Margaret odrasla i postala ono što je sada, čak i u najgorem trenutku, kada nisam imao nimalo nade da ćeš biti moja. Otišao sam tamo na povratku iz Havrea." "Moraš mi ih dati", reče ona pokušavajući mu ih oteti iz ruke, nježno ali snažno. "Može, ali moraš mi platiti!" "Kako ću samo reći teti Shaw?" prošapta ona, nakon nekoliko trenutaka tišine u kojoj su uživali. "Daj mi da ja porazgovaram s njom." "Oh, ne! To joj dugujem - ali što li će samo reći?" "Mogu pogađati. Prvo će uzviknuti: 'Taj čovjek'!" "Šuti!" reče Margaret, "ili ću ja pokušati oponašati nezadovoljstvo tvoje majke kad kaže: 'Ta žena'."

319