Elfriede Jelinek Naslada

ELFRIEDE JELINEK Naslada ocean more U najdublji svoj stanak siđoh I pih od ljubljenog i izbih Na zeleni proplanak: U zaboravu hodih I izgubih sve stado koje vodih Sv. Ivan od Križa Duhovni spjev, prepjevao otac Andrija Bonifačić

1. Poput koprena razapinju se zavjese između žene u njezinu kućištu i ostalih koji također imaju vlastite kuće i vlastitosti. I siromašni imaju prebivališta u kojima se njihova ljubazna lica stapaju u jedno; razlikuju se samo po onomu što je uvijek isto. U tom položaju tonu u san, upućujući na svoje veze s direktorom koji je, dok diše, njihov vječni otac. Muškarcu koji im natače istinu poput svoga daha - njegova je vladavina nešto samo po sebi razumljivo - dosta je žena pa se na sav glas dere da treba samo tu jednu, vlastitu. Priprost je poput drveća što ga okružuje. Oženjen je. To je protuteža njegovim zadovoljstvima. Supružnici se ne crvene jedno pred drugim, smiju se. Bili su i jesu jedno drugom sve. Jutarnje zubato sunce deprimira cijeli naraštaj mladih Europljana koji ovdje odrastaju ili ovamo dolaze na skijanje. Djeca čiji roditelji rade u tvornici papira mogla bi spoznati svijet u šest ujutro, kad odlaze u staju i pretvaraju se u strance okrutne prema životinjama. Žena odlazi s djetetom u šetnju. Ona jedna vrednija je od polovice svih tijela oko nje. Na zavijanje tvorničke sirene druga polovica odlazi u tvornicu papira, gdje radi za njezina muža. A ljudi se drže točno onoga što se proteže

tik ispod njih. Ženina je glava velika i čista. Žena se šeće s djetetom dobrih sat vremena, ali dijete opijeno suncem radije bi postalo neosjetljivo baveći se sportom. Izgubiš li ga iz vida, već baca svoje male kosti po snijegu, pravi grude i gađa njima. Tlo je ukrašeno svježim mrljama krvi. Na puteljku zametenom snijegom iščupano ptičje perje. Neka kuna ili mačka, šuljajući se na sve četiri, izvela je svoju uobičajenu predstavu. Leš je odvukla. Ženu su doveli iz grada ovamo gdje njezin muž vodi tvornicu papira. On se ne ubraja u stanovnike, ali je jedini koji se broji. Krv prska po puteljku. Muškarac. On je povelika prostorija u kojoj se još može govoriti. I sin mora naučiti svirati violinu. Direktor ne poznaje svoje radnike pojedinačno, ali zna koja je ukupna vrijednost njegove radne snage. Dobar vam dan, svima! Osnovan je radnički zbor koji se financira dobrovoljnim prilozima da bi direktor mogao sobom dirigirati. Autobusom zbor razvoze kojekuda ne bi li slušatelji rekli kako je nastup bio izvanredan. Zato članovi zbora putuju od gradića do gradića, gdje se neodmjerena koraka i neumjerenih želja šeću ispred provincijskih izloga. Nastupaju u dvoranama, leđima okrenuti prema zidu gostionice. I pticu u letu vidite samo odozdo. Opreznim, ali žustrim koracima pjevači nadiru iz unajmljena autobusa, iz kojega se puši od njihova smeća, i pod vedrim nebom odmah započinju probu. Kad zatvorenike izvedu pred publiku, oblaci pjesme dižu se pod nebeski pokrivač. Njihove obitelji za to vrijeme žive u teškim uvjetima bez oca i s malim prihodom. Očevi jedu kobasice, a piju pivo i vino. Štete svojim glasovima i osjetilima, jer se i jednima i drugima nepromišljeno koriste. Šteta što su tako skromnog podrijetla; orkestar iz Graza mogao bi nadomjestiti svakog od njih, ali ga i, ovisno o raspoloženju, poduprijeti. Ti užasno tihi glasovi, u omotu od zraka i vremena. Direktor želi da ga radnici svojim glasovima mole da se skrbi za njih. On će i beznačajnima omogućiti veličanstven početak ako ih zamijeti kao pjevače. O zboru se vodi posebna briga jer zbor je direktorov hobi. Ako radnici nisu na putu, onda su u svojim ogradicama. Kad je riječ o krvavim i smrdljivim izlučnim natjecanjima na razini okruga, direktor će za zbor potrošiti i vlastiti novac. Pobrinut će se da on i njegovi pjevači potraju duže od prolazna trenutka. Ah, muškarci! Iako i sami spomenici na zemlji, uvijek žele nešto graditi. Kad odu u mirovinu, njihove će ih žene po tomu moći pamtiti. Ali na kraju tjedna i ti nebesnici otkrivaju svoje slabosti. Umjesto na građevinske skele penju se na podij gostionice i pjevaju pod prisilom kao da će zato pokojnici ustati i zapljeskati im. Muškarci se žele povećavati, a isto to žele i njihova djela i vrijednosti. Njihova uzdignuća. Žena je ponekad nezadovoljna dvjema ljagama što je tište u životu: mužem i sinom. Sin je kopija u boji, jedinstveno dijete, ali mustra kakva se ne rađa dvaput. Oca prati u stopu kako bi i on naučio biti muškarcem. A otac mu tako pritišće violinu pod bradu da pjenaste kapljice sline pršte na sve strane. Žena odgovara svojim životom ako nešto nije u redu i ako se njih dvoje jedno uz drugo ne bi dobro osjećali. Preko te žene muškarac se produžio u vječnost. Pazilo se da žena bude iz dobre obitelji, jer

ona se u vječnost produžila preko djeteta. Dijete je poslušno, osim u sportu, gdje pretjeruje i ima glavnu riječ među prijateljima koji su ga jednoglasno odabrali za ljestve što će ih odvesti u nebo punog radnog vremena. Djetetov otac neće tako lako nestati s lica zemlje. Vodi tvornicu i kartoteku svoga sjećanja po čijim pretincima kopa tražeći imena radnika koji pokušavaju izbjeći obveze u zboru. Dijete dobro skija, a djeca iz sela propadaju poput trave pod njegovim skijama. Djeca iz sela stoje pokraj cipela. Odjevena u dnevni haljetak što ga svaki dan pere, žena na skije više ne staje. To nikako! Dijete mora moći pristati uz njezine mirne obale. Ali ono stalno bježi jer svoju unutarnju vatru želi prenijeti u kućice siromašnih seljana bezemljaša. Svojim ih poletom želi zaraziti. U lijepu svečanu odijelu želi hodati svijetom. A otac je pun poput svinjskog mjehura; pjeva, svira, viče, jebe. Njemu za volju zbor putuje preko brda i dolina, od kobasica do pečenja, a i pjeva. Pjevači ne pitaju hoće li im direktor to platiti, jer znaju da ih zato neće skinuti s platne liste. Kuće namještaju svijetlim namještajem pa tako uštede na struji! Da, namještaj svijetlih boja čini dom svjetlijim, a pjesma jelo ukusnijim. Zbor je upravo stigao. Stariji domoroci, koji pokušavaju umaći ženama, a ponekad čak i njihove žene s krutim kovrčama (blažena moć seoskih frizera koji lijepe žene začinjaju solidnim prstohvatom trajne ondulacije), izlaze iz vozila i započinju svetkovati. Pa zbor mora imati slušatelje. Direktorova žena mirna koraka nedjeljom odlazi sjesti u prvi red. U samostanskoj crkvi obraća joj se Bog koji se na slikama doima ljutit. Starice koje ondje kleče već znaju kakav je kraj, ali u međuvremenu nisu zbog nedostatka vremena ništa naučile. Kao da se prebacuju s lijane na lijanu, pomiču se od jedne do druge ploče s natpisom pokraj križnog puta ne bi li s otromboljenim vlastitim kožama u ruci uskoro mogle stupiti pred Oca nebes., ud onog ograničenog Trojstva. Vrijeme će na kraju stati i sluh će pobjeći iz šljunčanog nanosa doživotnih opažaja. Lijepa je priroda u parku i pjesma u gostionici. Okružena planinskim masivima, koje posjećuju uvježbani sportaši, žena primjećuje da nema uporište, neku postaju na kojoj bi je život pričekao. Obitelj može donijeti puno toga lijepog, ali zato mora dobro pojesti i žrtvovati se za blagdane. Majčini najdraži ne mogu bez nje pa svi spokojno sjede na okupu. Majka se obraća sinu, prožima ga (loj u kojem se mrse bubrezi ljubavi) tihim, nježnim povicima. Zabrinuta je za njega, štiti ga svojim nježnim oružjem. Čini se da sin, koji odrasta, svakim danom umire. On ne voli majčine jadikovke pa zauzvrat odmah traži poklon. U međusobnim kratkim prepirkama pokušavaju se nagoditi oko prodavaonice igračaka ili one sportske opreme. Majka se brižno nadvija nad sina, ali je i pod njegovim nogama poput potoka čiji šum nestaje u dubini. Ima samo to jedno dijete. Njezin se suprug vraća iz ureda pa se ona odmah skutrila kako muževa osjetila ne bi došla na svoje. Odzvanja glazba s gramofona, i to iz razdoblja baroka. Po mogućnosti ostati isti onakav kakav si na fotografijama s godišnjeg odmora i ne mijenjati se s godinama. Kunem vam se: ovo dijete laže čim zine i samo gleda kako da nestane na skijama.

Izvan vremena predviđenog za hranjenje sin rijetko razgovara s majkom, iako je prekriven hranom kojom ga majka uz preklinjanja zasipa. Lijepo odjeveno dijete majka vabi u šetnju čiju svaku minutu plaća, jer mora slušati kad joj se dijete obraća. Dijete govori kao i oni na televiziji, kojom se hrani. Zatim ponovno odlazi, bez straha, jer danas još nije gledalo strahote na videu. Sinovi planina ponekad odu na počinak već u osam sati navečer, dok u to vrijeme direktor spretnim rukama umjetnošću puni svoj motor. Koji je to glas što nadglasavajući druge poziva sva stada na livadi da ustanu? I one umorne jadnike koji, čim otvore oči, pogledaju na drugu obalu gdje su bogataške vikendice. Mislim da je to glas O 3 budilice, koja od šest ujutro svira šlagere, te marljive glodavce što uništavaju dan od trenutka kad se probudimo. U kukastim sobičcima iza benzinskih crpki opet su navalili jedni na druge, ta malena spolovila na povocima, koja se troše kao da su pola porcije sladoleda sa šarenim šeširićem na vrhu. A to traje prekratko, dok se poslu ne nazire kraj kao ni stijenama oko njih. Beskrajnim se ponavljanjem ti ljudi jednostavno mogu umnogostručiti. Ta gladna gomila vadi spolovila smještena iza praktičnih vratašca na tijelu. Prozora na njima nema, kako ih njihovi partneri pritom ne bi morali još i gledati. Drže nas poput stoke, a mi se brinemo hoćemo li napredovati! Na Zemlji ima miroljubivih putova. U obitelji uvijek netko uzalud čeka ili pogiba u borbi za svoja prava. Majka se silno trudi i to joj ulijeva sigurnost, koju dijete, zgrbljeno nad glazbalom, odmah uništava. Domaće se stanovništvo ovdje više ne osjeća domaće, mora na počinak onda kad sportaši tek kreću u noćni život. Sportašima pripada i dan i noć. Čučeći na zidinama svoga doma, majka nadzire dijete kako se ono u njemu ne bi suviše ugodno osjećalo. Violina mu baš nije naklonjena. Istomišljenici iz kataloga odlučno koračaju vlastitim putem, da bi jedni drugima natočili čaše do vrha. Čitaju se novinski oglasi u rubrici Veze i poznanstva i svatko se veseli svom malom svjetlu što se probija u tamu tuđeg tijela. Marljivi se graditelji života oglašavaju ne bi li svojim pregradama zatvorili tuđa sjenovita udubljenja u zidovima. Pojedinac zapravo ne bi smio sam sebi postati najvažnijim! Direktor čita oglase i u specijaliziranoj prodavaonici naručuje pretinac u koji njegova žena može leći: rublje od crvene najlonske čipke s rupicama što u mrklom mraku noći propuštaju svjetlost zvijezda. Muškarcu nije dovoljna samo jedna žena, ali prijeteća ga bolest sprečava da izbaci žalac i posisa med. Jednog će dana zaboraviti da ga njegovo spolovilo može stajati glave pa će zatražiti svoj dio žetve. Malo ćemo se zabaviti! I švrljati uokolo! Oglašivači leže na posteljama u zamršenim položajima i opisuju staze kojima hodaju. Nadajmo se da neće izaći iz forme, pa da doista moraju izaći i razočarati se. Direktoru nije dovoljna njegova žena, ali on, ličnost s pravom javnosti sada je ograničen isključivo na ta mala kola. Pokušava postići najbolje: živjeti i biti voljen. Djeca ljudi koji su ispunili svoju svrhu i sama su zaposlena u tvornici (silno ih privlači raspršeni materijal koji se uvezuje u knjigu). Ljepota ih ne krasi. Trgnu se tek na zavijanje tvorničkih sirena. Tada ponovno izlijeću iz svojih

života i poput slapa, suvišni, padaju s visine vlastitih ušteđevina. Kormilo su im preuzele žene, koje umjesto njih brode prema sigurnoj luci što su je muškarci svim silama pokušali izbjeći i minirati. Muškarci su plodovi koji se beru sa suhih trsova i brzo se proberu. U postelji ih spopada želja za ubijanjem pa njihove žene padaju pogođene njihovom rukom (ili padaju na teret javnog proračuna). Oni nemaju privatnosti, jer ne stanuju u lijepim stanovima i ono su što na njima vidimo ili što ponekad čujemo o zboru. Ništa lijepo. Mogu istodobno činiti različite stvari, a da ne uzburkaju vodu u bazenu pokraj kojeg se direktorova žena u kupaćem kostimu pružila prema pokrivaču, što je gore u prirodi, neizmjerno visoko i daleko od nas prosječnih potrošača. Voda što neumorno teče plave je boje. Nakon posla muškarac ipak odlazi kući. Nemaju svi smisla za lijepo. Dijete je danas popodne na nastavi. Direktor je svoje poslove prebacio na osobno računalo; hobi mu je izrađivanje programa. On ne voli divljinu. Nijema mu šuma ništa ne znači. Čim mu je žena otvorila vrata, njemu je postalo jasno da za njegovu vladavinu ništa nije preveliko, ali da isto tako ništa ne smije biti premaleno, inače će on to odmah otvoriti. Njegova je požuda iskrena i pristaje mu kao što djetetu pristaje violina pod bradu. Ljubavnici se u kući susreću više puta, jer sve što osjećaju i čine od srca je i to ni pred kim ne skrivaju. Muškarac bi sa svojom božanstvenom ženom želio biti sam. Siromasi moraju platiti kada se žele iskrcati u luku. Žena sada nema vremena ni trepnuti. Direktor joj ne dopušta da ode u kuhinju i pripremi za jelo nešto što je prije toga bilo živo. Odlučno ju je zgrabio za ruku. Sada će ona dobiti što je ide; zbog toga je odgodio dva sastanka. Žena je već zaustila da nešto kaže, ne bi li odgodila sastanak s njim. Ali sjetila se njegove snage pa zatvara usta. Taj bi muškarac odsvirao svoju melodiju i u stijeni. Melodija bi glasno odjekivala dok bi on svojim gudalom milovao violinu. Njegova se pjesma, taj iznenađujuće strašan prasak, zvuk na koji se svi ljutito okreću, stalno ponavlja. Žena nema srca odbiti ga pa poslušno korača za njim. Muškarac je uvijek spreman i veseli se sam sebi. I bogati i siromašni mogu si priuštiti lijep dan, ali siromašni bogatima na njemu nažalost zavide. Žena je prasnula u nervozan smijeh kad se muškarac, i ne skinuvši kaput, ciljano razgolitio. On bez ustručavanja vadi kurac. Žena udara u još glasniji smijeh, ali odmah rukom preplašeno prekriva usta. Mogla bi dobiti batina. U ušima joj opet odzvanja glazba s gramofona na kojoj se u krug vrte njezina i tuđa iskustva utjelovljena u Joh. Seb. Bachu, nadasve prikladnom za ljud. konzumaciju. Uspaljen muškarac strši iz bodljikavih dlaka. Tako muškarci povećavaju sebe i svoja djela, koja će se iza njih srušiti poput kule od karata. Čvršća su i stabla u šumi. Mirnim glasom direktor govori o pički i kako će je smjesta razderati. Govori kao da je pijan. Riječi mu lelujaju zrakom. Lijevom rukom drži ženu za bedro, a drugom joj preko glave skida odjeću koja kao eto ima svoju svrhu. Žena se koprca pod težinom muškarca teške kategorije. On glasno psuje zbog njezinih hulahupki, koje joj je odavno zabranio nositi. Čarape su ženstvenije i njihove se rupe bolje mogu iskoristiti,

ako na njima i ne nastanu nove rupe. Osladit će se njome odmah, i to najmanje dvaput, obavještava muškarac ženu. Žene, u kojima uvijek tinja nada, žive od sjećanja, a muškarci od trenutaka koji im pripadaju i koji se, ako ih brižno skupljaju, mogu pretvoriti u hrpicu vremena što također pripada njima. Muškarci noću moraju spavati, pa tada ne mogu puniti svoje spremnike. Oni su živa vatra i zagrijavaju se (iznad sebe) u malim posudama. Ono što nas iznenađuje jest da žena ne može zanijeti jer tajno uzima pilule za zaštitu od trudnoće. Muškarčevo neumoljivo srce nikada ne bi dopustilo da iz njegova uvijek puna spremnika ne iscuri kapljica života. Na hrpicu pokraj ženinih nogu poput uginulih životinja padaju komadi odjeće. Još uvijek u kaputu, muškarac stoji uzdignuta uda što strši iz nabora odjeće i svjetluca se poput kamena obasjanog snopom svjetla. Najlonke i gaćice tvore vlažan krug oko ženinih kućnih papuča, koje upravo izuva. Čini se da je žena obamrla od sreće. Ništa ne shvaća. Direktor je svoju golemu lubanju zabio u njezine stidne dlake i grize je. On voli svoju ženu pa uvijek nešto izvolijeva. Hvata zrak i za to vrijeme pritišće ženinu glavu na grlić svoje boce da se malo i ona nasladi. Ženine su noge okovane. Muškarac je pipka po cijelom tijelu. Glavu joj je nabio na kitu i nestaje u ženi pomažući si snažnim štipanjem njezine stražnjice. Tako je snažno odgurava udarcem u čelo da joj se zatiljak uz pucketanje nespretno prelama. Srče joj stidne usne, što, sklopljene i svezane, oživljavaju pod njegovim smirenim pogledom. Već će ta voćka dozreti! Ovako se ponašamo kad svoje ljud. navike naslažemo jednu na drugu kako bismo visoko u krošnjama ubrali plod koji nam na kraju zapravo ne prija. U svemu nas ograničavaju zabrane, vjesnici žudnje. Na nisku brežuljku ne raste bezgranično puno toga, naše granice nisu nimalo dalje od onoga što možemo razumjeti, a našim zakrečenim žilicama ne možemo razumjeti previše. Muškarac nastavlja dalje sasvim sam. Ali žena neće moći dugo izdržati u tom položaju, koji ima u njegovoj kući. Koprca se i mora još malo raširiti noge. Muškarac joj zubima bezobzirno trga komad odjeće s trbuha. On živi u pećini vlastitog života, no ponekad mora iz nje izaći i napraviti izlet na pašnjak. Žena se brani, ali to je sigurno samo gluma. Mogla bi dobiti još koju pljusku zaniječe li muškarčevu dušu što bi željela zasjati snažnim sjajem. Poprilično se popilo. Muškarac se zamalo ispraznio na svoje skupocjeno okružje, u čijoj polutami bjesni zbog dijetne hrane kakvu mu žena kuha. Žena ga ne pušta unutra. A on se osjeća neizmjerno velik, veći od svih. Kad bi se između stojećih svjetiljaka barem malo mogao olakšati, to bi ga rasteretilo od brige koju vodi o svim onim glupanima što žive bezbrižno poput trave na obali, ne misleći na sutrašnji dan kad moraju ponovno ustati. Hermann. Pošto je ženu podigao i stresao joj cipele s nogu, rasprostro ju je na stol u dnevnoj sobi. U sobu može svatko zaviriti i zavidjeti bogatašima na ljepotama u kojima u tajnosti uživaju. Pritišće ženu o stol. Njezine grudi nabubrile su poput velikih, toplih hranjivih lepinja. Muškarac podiže nogu u vlastitom vrtu, a zatim izlazi i obilježava svaki sljedeći ugao. Ni najskriveniji kutci nisu pred njim sigurni. To je samo po sebi razumljivo, kao Eros što od njihovih tankih drvaca strasti, koja im je priroda podarila

i tako ih prevarila, još nikada nije uspio raspiriti snažniji ljubavni žar kakav jednom svakako žele osjetiti. Ne, direktor će zasigurno odgovoriti na oglase kako bi svoj Ford Imperium zamijenio novijim, snažnijim modelom. Da nije te prijeteće bolesti, gospodinova radionica ne bi prestajala raditi. A na crnoj ploči u stanu visjeli bi oglasi: pohota, bjeloputi član parlamenta. Snažni valovi valjaju se kroz vrijeme, a i muškarci u svojoj snazi vječno nešto žele. Draga im je daljina, ali rado se koriste i onim što im je pri ruci. Žena želi pobjeći i osloboditi se smrdljivih okova u kojima čame njezine bujne čari. Muškarac je ženu izvukao iz ništavila i njezina je vrijednost ona vozne karte koju muškarac svojim žigom svaki dan poništava. Izgubljena je. On joj prebacuje noge preko svojih ramena kao da su lopate rovokopača. Nekoliko predmeta što pripadaju djetetu uz prigušen udarac pada sa stola na mekan tepih. Muškarac je jedan od onih koji još uvijek cijene klasičnu glazbu. Pruža ruku i uključuje uređaj. Čuje se glazba. Dok drugi smrtnici žive od plaće i svoga rada, žena si dopušta svašta - no glazba je dio svega toga, zar ne? Direktor pritišće ženu težinom tijela. Da bi pritisnuo radnike, koji tada ljubazno prelaze iz svijeta rada u mirovinu, dovoljan je njegov potpis pa ne mora leći na njih cijelim tijelom. Žalac ispod njegova tučka uvijek je živahan, a živa su u njemu i sjećanja na prijatelje s kojima je nekad odlazio u javne kuće. Dok trga sa sebe sako i kaput, obećava ženi novu haljinu. Bori se s alkoholom u sebi, a kravata ga davi poput užeta. Htjela bih sve to ovog trena i na ovom mjestu opisati drukčijim riječima! Maloprije je muškarac lukavo upalio stereouređaj pa s gramofona grmi glazba i ubrzava direktora. Gramofonska ručica poskakuje žureći se prema svršetku stavka, ali i direktorova se kita dobro drži! Njegovo će zadovoljstvo trajati dok postoji svijeta i siromaha, koji, izbačeni iz kolosijeka i ubijeni u pojam, završavaju u uredu za zapošljavanje. Sve mora biti vječno i pritom se mora ponoviti što više puta, govore muškarci zatežući uzde onako kako su ih nekoć s puno ljubavi zatezale njihove mamice. Da, samo naprijed, mali moj! Sada muškarac kao podmazan ulazi u ženu i izlazi iz nje. Priroda se u tom pitanju nije mogla prevariti, jer oduvijek volimo gledati samo jednu stvar kako raste. Njih su dvoje pravi mesni kombinat, dok se tvornički radnici koji se u slobodno vrijeme bave poljoprivredom začas rasplaču izgube li posao u tvornici i razbjesne na svoje žene ako miluju stoku iznenađenu što je odabrana za klanje. Gospodi smrt nije nimalo strana, jer pogon mora nastaviti s radom. Muški siromasi priuštit će si zadovoljstva uz pomoć ženskih siromaha u kojima se mogu povećavati svaki dan od dvadeset dva sata nadalje. No vrijeme direktoru nije važno, jer u svojoj tvornici on proizvodi vrijeme. A sati se otkucavaju do bola. Muškarac tako grize ženine grudi da ga ona odgurava. To ga još više uzbuđuje. Udara je u zatiljak i čvršće joj steže ruke, svoje stare neprijateljice. Ali ne voli on ni svoje sluge. Ugurao je u ženu svoje spolovilo. Njihova tijela i glazba napreduju prema vrhuncu. Gospođa direktor pomalo je zbunjena pa nikako da joj se upali žaruljica. Njezin je suprug lav koji spava i bolje da ga nije budila i zvala kući s poslovnog sastanka. Oružje mu je ispod struka. Upravo je iz njega ispalio hitac.

Jedan manje u sportu. Muškarac ljubi ženu. Slineći joj na uho, šapuće o ljubavi: Ne biste li zahvalili ovom cvijetu što će se nakon dugo vremena za vas rascvasti? Do maločas se još valjao u njoj, a sada će se pod njegovim prstima začuti lijep zvuk violine. Zašto žena okreće glavu? Za sve nas ima mjesta na ovom svijetu! I za najsitniji i najbeznačajniji ud! Muškarac se sada ispraznio u ženu, a jednog će se dana odvažiti na još uzbudljivija djela u bazenu! U uobičajenom odskočnom položaju direktor je skliznuo sa žene, ostavivši u njoj svoje otpatke. Ženu će uskoro ionako progutati zamka kućanstva i ona će se vratiti onamo odakle je došla. Večer je još daleko. Iz muškarca je izašao blažen mlaz i dok mu iz usta i genitalija kaplje ljepljiva tekućina, odlazi brišući se od ukusnog peciva što ga je pojeo. Mještani prate svaki ženin korak, jer u mjestu nema takve sportske cure. Žena se ljuljuška u svojim brigama, dok se Hermann po njoj šeće u tišini noći. I njezin je sin ovladao drugom djecom puno bolje nego sviranjem violine. Otac proizvodi ono što je najtanje i što će nestati pod plamenom njegove strasti: papir. Ugodna pogledu samo su ona muškarčeva djela od kojih ostaje jedino pepeo. Žena odvraća pogled od stola što ga je prostrla i kroz bočni prorez na haljini ubacuje otpatke. Danas se najuži krug obitelji u prisnom ozračju opija sjećanjima što obasjana svjetlom projektora titraju na zidu. Dijete sjeda za stol kasno pa je i večera, po kojoj dijete samo brlja, poslužena kasno. Ne obzire se na ono što mu govore i neobzirno razbacuje sve oko sebe. Već mjesecima obećava da će se popraviti u sviranju violine, ali ocu je ionako draže tom mladom stvoru vesele naravi dijeliti pljuske. I uopće, takvih nepotrebnih izdataka u ovoj zemlji ima napretek, jer ova zemlja, ali ne i svi njezini građani i vjernici, od kojih rijetki zaslužuju ocjenu posebno zaslužan, živi od umjetnosti. Ženin je jezik haljina što sve prekriva. Svrha mu je hrskanje grickalica koje na televizijskom ekranu izgledaju puno veće nego što su u našim ustima, u kojima začas nestanu. Ipak, i mi ih ubacujemo u odvodne kanale vlastitih tijela obuzetih večernjim raspoloženjem. Otac se nadvio nad sina nježno poput kobasice. Sin će sigurno dobiti svoj BMX bicikl. U zavisti druge djece iz sela uživa kao u maloj, ali ukusnoj porciji moći. Odmah će izaći i vani nešto razbiti. Ali otac se dočepao svog plijena pa se sin još danas treba odvažnije nadviti nad violinu ne bi li proizveo zvuk koji bi negdje drugdje mogao poslužiti za podmazivanje osjećaja. Otac rado pokazuje svog dragocjenog potomka kako svira. A kako se samo otac spretno služi tim instrumentom, djetetom! Kao da je ljuska koju je odbacio! Objašnjava djetetu da mu vješt trgovački zglob ruke kojom drži blago zaobljeno gudalo mora biti što mekši kako bi svima dragi i poznati zvuči violine udahnuli život pašnjacima po kojima lutaju vječni umjetnici. A tada, ako imate sreće i ako su vam gležnjeve vezali lisičinama pravovremeno, tj. prije nego što ste otišli pasti na drugi pašnjak, možete čuti jezovite zvuke neke unakažene Mozartove skladbe. Banke dijele torbice što se nose preko ramena ne bi li i među najmanjima od malih pridobile nove mušterije. I ta rulja, služinčad svojih roditelja, želi imati vlastiti račun u banci. Za nekoliko godina skupljeni će se novac pretvoriti u lijep auto kojim

nekoga možete ubiti ili u stan u kojem možete umrijeti. Uz preduvjet da - kao i direktorov sin - niste stariji od četrnaest godina, da ste samac, živ i zdrav, još dijete, ali da vas je život kao svoju mušteriju već otpilio. Ti će budući članovi potrošačkog ceha još pričekati da im poraste vrijednost. Možda će se poneki od njih zaposliti kao službenik na šalteru u banci. Čemu inače sve te bančice oko nas? Sasvim sigurno ne radi najstarijih među nama, koji su - čini se - nekad bili voditelji poslova. Tek što se ispeklo, brza koraka dijete izlazi na veliku zimu. Godi mu valjati se po snijegu, jer se tako hladi od topline doma i može osluškivati povike svoga naroda kako bi mu i ono kasnije znalo dati povoda za galamu. Muškarac se obrijao drugi put i vraća se gurajući ispred sebe ženu - golem val što ispred sebe kotrlja lađicu. Njezina su brda i doline s pokojom šumicom poput lijepa crteža kojem zbog neprestana ponižavanja nedostaje završni potez. Silinom vjetra muškarac stvara ženu: povlači je za kosu i širi joj noge kao da su trule koščice. Na njezinim se bokovima vide Božja tektonska rasjedanja, ali muškarcu to ne smeta. Utrtim gorskim stazama penje se dobro poznatim brdima. Unaprijed zna svaki svoj korak koji će ostaviti dubok trag na puteljku. Sur-vati se u provaliju neće; ta poznaje te putove poput svoga džepa. A tko nakon toga ne bi protegnuo noge pod stolom. Vlasništvo ne obvezuje vlasnika ni na što, a u konkurentu izaziva zavist. Ta je žena u knjizi života već odavno započela svoj hod unatrag. Sto joj drugo preostaje? Muškarac poseže pod njezinu suknju probijajući se kroz šuškave prepreke donjeg rublja. Ugurat će se (pa svoji smo i svoji na svome) u ženu da vidi gdje su mu granice. Poput rijeke izlit će se iz korita - čini mi se vrlo brzo - ako mu se onako bezglavom prije toga ne zavrti dok hoda dobro poznatom stazom. Općenito bi nam se muškarci popeli navrh glave kad ih povremeno ne bismo puštali u sebe, sve dok ne postanu sasvim mali i tihi, sigurni u našoj nutrini. Žena je sad nehotice isplazila jezik, jer direktor je stavio u pogon određeni mišić na njezinoj čeljusti, nakon čega zmija - samo ako joj pokažeš kako - uvijek može štrcnuti otrov. Muškarac je odvodi u kupaonicu te je hrabri i nagovara je da se savije nad rub kade. Prčka po njezinu grmu kako ne bi morao čekati večer da uđe. Razgrće mu lišće i granje. Trga sa žene komadiće odjeće. Kosa joj pada u odvod na dnu kade. Snažno udara ženu po stražnjici kako bi se njezin portal širom rastvorio i kako bi gomila uz guranje i urlanje mogla navaliti na stol s hladnim narescima. Divna je ta neraskidiva povezanost potrošača i središta njihova života: lanca samoposluživanja. Ovdje smo i spremni za službu. Pred ženom je jednak, jednakovrijedan ili sličan organ! Sirom joj je otvorio guzicu! Više mu zapravo i ne treba, osim njegove goleme mjesečne plaće. Kosti mu drma unutarnji potres i sav svoj sadržaj, veći od novca koji bi mogao primiti, nesebično poklanja ženi. Kako da je ne gane taj mlaz! Da, sada je, onoliko koliko je mogla podnijeti, primila cijelog muškarca, a on može uživati u njoj dokle god mu se sviđaju njezina unutrašnjost i njezine tapete. Prednji joj je dio tijela ugurao u kadu i kao vlasnik tog ili sličnih lokala širom otvara njezine stražnje

prostorije. Ni jedan drugi gost ne smije tako temeljito prozračiti njezine sobe. U njima raste kućna spužva; čuje se kako usisava vodu i stvara otpad. Nitko drugi osim direktora ne može ženu prisiliti da skoči s njegova konja na njegova magarca. Taj golemi konj izvrnutih očiju i zapjenjene gubice odvlači u blato kola u koja je upregnut i uskoro će se uz hrzanje olakšati. Ženina osobna kola ne služe tomu da se njima vozi putovima koje je sama odabrala. On joj je odredio stazu kojom mora ići tako što je snažnim udarcima i uz dernjavu u šumi probio prosjeke. Potpeticom papuče žena pokušava pogoditi tog nespretnjakovića od supruga za svojim leđima. Čuje kako njegova muškost poput kombajna udara o rub kade. Udarac ga je razjario. Kakav peh! Uskoro će se uprljati izmetom. Njegovo klonulo spolovilo lukavo je pa se naizgled umirilo i trudi se da unatoč svemu bude još i lijepo. Muškarac odlučuje ženu prisiliti da se pridržava bračnog ugovora. Dlanom joj je začepio usta, nakon čega je mogao osjetiti popriličnu snagu njezine čeljusti. Povlači ruku. On obavija ženu poput mraka, ali joj u stražnjicu radi njezina prosvjetljenja utiče svoj elektr. vod. Žena ga pokušava stresti sa sebe, ali ubrzo malaksava i zatvorivši oči ostaje u tom položaju. Muškarac ne voli kad je netko divlji, jer divlji je on sam. Oko njih u kući zjapi praznina, osim u grmlju na njegovu i njezinu trbuhu. Ondje se toči piće. Kao i svaki dan, ovdje i danas ima mladog vina. Pa nismo mi od jučer. Nespretno joj slineći na uho, muškarac objašnjava ženi što sve može muška snaga, ne treba tu ni lukavstvo ni oružje. Žena otvara svoja glavna vrata, jer ovdje stanuje on, koji svoje sjeme ne uspijeva zadržati ni uz koje opravdanje i ni pod kakvom opravom. Uz smiješak Stvoritelj iz muškaraca istiskuje njihove proizvode kako bi se priviknuo na ovaj suludi život među nama. Vlastitim snažnim tempom muškarac sudjeluje u stvaranju, a i vrijeme prolazi vlastitim tempom. On razbija pločice i stakla u sjenovitoj prostoriji što se veseli svjetlosti i živahnoj djelatnosti kojom je ispunjava. Samo je ondje u ženi tamno. Ulazi u njezino dupe pritišćući joj lice o rub kade. Žena je još jednom vrisnula. Muškarac se lijepo smjestio u maloj pilotskoj kabini gdje će dulje ostati. On sam možda se već i umirio, ali njegov ud po vlastitoj volji i dalje udara o njezine hridi. Takvi kao on bacaju se u govno jednako kao što drugi skaču s obale u more. On vadi svoj posebno snažni usisivač i ništa ne zadržava za sebe, dokle god ne isprazni vrećicu za prašinu. 2. Nakon toga žena doziva sina. No već se ranije do sita na-gledala dražesne slike svoga djeteta, jedine zaštite od nasrtaja muža, koji je stišće čvršće nego pijanac piće. Njegovo spolovilo ne treba zaštitu, a njegova bujica ide najkraćim tokom. Dijete o svemu tomu puno zna i smješkajući se viri kroz ključanicu istražujući slasti u prostoriji. Čim se vratilo iz vanjskog svijeta užasa, koji u dječjem svijetu zovu svijetom čuda, dijete lukavo i drsko promatra majku. Lebdi li to smiješak na njezinu licu poput čuna na vodi ili to čun tone? Dijete ne zamjera majci kad se ono kroz

bijelu zaštitnu kapicu probija u njezino gnijezdo, što ga je otac izgradio. Poput potpurija od oblaka, razbacanih na purpurnu nebu, majka i otac jurišaju jedno na drugo, pareći se za muške gledaoce koji se guraju iza ograde ne bi li vidjeli žensku golotinju. Tko bi znao zašto. Vjerojatno zato što su djetetova usta gladna prostota u kojima se spominje njegova majka i njezine uvijek krvave gaćice. Dijete sve zna. Bijele je puti, lica preplanula od sunca. Nakon večernje molitve sitog i okupanog spremit će ga u krevet. Ono će se grčevito privinuti uza ženu, po njoj će pasti i gristi je za bradavice, za kaznu što je prije toga ocu dopustila da probija tunele i polaže cijevi, čujete li vi to! Sada će sam jezik progovoriti! Čar je putovanja u tome što odlazite na neko nepoznato mjesto i onda, zgroženi, pobjegnete iz njega. No kad morate ostati zajedno, poput višebojnih, loše napravljenih, kopija prirode, svi na okupu kao prava obitelj, tada možete otkriti jedino papu, kuhinju i Austr. narodnu stranku te kako da te tekovine štujete i dajete im popust na sve njihove grijehe. Obitelj, ta ptica grabljivica, vodi brigu o samoj sebi kao o domaćoj životinji. Dijete je neposlušno. Sjedi zadubljeno u svoje igračke, kojima se kriomice igra i koje djelomično čine prostačke fotografije, a djelomično ono što fotografije prikazuju. Sin promatra svoj kurčić, koji češće ima teškoća s punjenjem. Dijete škrto čuva svoju privatnu zbirku, a njegovo požudno tepanje gotovo je slično ljudskom. Papa ima pune knjižnice knjiga koje o tomu pišu. Vrijeme je jela. Hranu što ju je pripremila njegova žena muškarac premeće po ždrijelu i iako još ne osjeća njezin okus, smatra da je vrijedna svake pohvale. Danas je žena kuhala sama! Ono što je na tanjuru završava u muževu prebivalištu, na adresi duboko dolje u njegovu tijelu, gdje dospijeva u zračni vrtlog poput mlada orla u stroju za rublje na programu centrifugiranja. Kao i druge žene, za to se pobrinula i ova. Muškarac pogledom pita ženu imaju li vremena da je prasne? Ona mu pokušava pobjeći, opominjući ga da bude oprezan jer bi dijete moglo čuti da otac upravo poseže u majčine razjapljene praznine. Ali muškarac već odvodi ženu koja se pokorava njegovu nagonu za igrom, redovitom kao tvornička sirena. Ona se grčevito hvata za okvir vrata na spavaćoj sobi, ali na jednim vratima dalje, na onima od kupaonice, granica je koju su danas već jednom prekoračili. Sve se odvija tiho. Muškarac je danas, iznimno, došao kući na ručak. Životinje s pašnjaka neodlučno uzimamo kao hranu pa svoje četveronožne prijatelje u tanjuru više ne prepoznajemo. Na kraju će se žena razodjenuti, jer sada za to imaju više vremena. Dijete koje su nakljukali hranom za to će vrijeme morati sjediti u školi. A da bi i žena bila zbrinuta, bacit će se u muškarčeve zapjenjene valove. On sebe smatra lijepim divljakom koji kupuje u mesnici ženina tijela. Obitelj je malena poput zalogajnice na kolodvoru i sasvim sama, poput drvena čovječuljka na jednoj nozi, jer se na drugu nogu, ženu, ne možeš osloniti. O pravima koja muškarac polaže na svoja područja, čijim božanskim gorskim stazama smije kročiti samo on, već su obaviješteni u Austr. središnjici za zaštitu žena od katastrofa. Hoda tim lijepim stazama i rado bi se poigrao, ali ga planina svaki dan točno u sedam sati navečer tjera

u njegovo gnijezdo što ga je skupivši grančice sam načinio. Uz smiješak uvjerava prirodu da ga žena iščekuje. Morat će je uhvatiti lasom. On i njegova žena tvore skupinu koja će trajati cijeli život. A muškarac kao cjelina jedna je prostorija, hladna i ogoljela poput sjećanja. Žena ne umire. Ona zapravo nastaje iz spolovila muškarca, koji je u svojem laboratoriju već savršeno rekonstruirao donji dio njezina tijela. Kako samo rado muškarčevo tijelo izlazi iz škrinje za zamrzavanje i želi se što brže otopiti! Dok se njegovi roditelji - otac žustro poput rasplamsale vatre, a majka poput daha što samo može zamagliti čašu -obrušavaju jedno na drugo, dijete s dosadom klopoće poklopcem poštanskog sandučića. Ove je zime školski autobus već nekoliko puta zapeo u visoku snijegu. Djeca koja bi inače bila u svojim ugodnim domovima sjede u autobusu i gladuju. Morala su kapitulirati pred golemim prirodnim prostranstvima (kakva li čuda da se priroda koju okrutno bičujemo uopće usudi od nas nešto zatražiti!), pa im nalaze privremeni smještaj, gdje čitaju Mcky Mousa ili neki drugi strip koji im otac inače ne dopušta čitati. Neprimjereno će ih zbrinuti: dobit će vreće za spavanje i kobasice za jelo. Po takvu vremenu ponekad polude čak i automobili. Ali nama je toplo i sigurni smo da slijedi posvećenje, jer smo konačno spremni razočarati se u našem partneru. I kako se tomu veselimo! Sve dok, prazni poput nenastanjene sobe, ne pronađemo savjet u priručnicima za samopomoć: nikako ostati miran i sam. Otac se baca na majčinu kašicu prasicu, u kojoj majka pred njim skriva svoje tajne. Bilo da je riječ o nekoj osobitoj noći ili nekom važnom danu, on je jedini koji u tu kašicu nešto ubacuje. Izvan sebe je. Spolovilo mu je tako teško da ga više ne može sam držati. Žena bi mu trebala pomoći. Već ujutro, u polusnu, tapkajući - ona još spava - nalazi put do brazde njezine stražnjice i odostraga joj hvata mekani brežuljak. Svjetlo, gdje si, srce je budno već? Partija tenisa koju će odigrati u sterilno čistom privatnom klubu može pričekati. Poput poslušne djece u ženu najprije ulaze dva prsta, a zatim muškarac u nju ubacuje i kompaktan zapaljiv paket. Sadržaj medijskog i melodijskog kovčežića u kojem su u sjećanju Svevišnjega pohranjene sve naše želje širi se s glazbom eterom. Sve će nam se želje ispuniti, pa to je naše pravo, samo duboko dišite! Mi točno znamo što je najbolje. To nam je kod kuće na kredencu. Muškarac uzima u ruku svog klipana, koji se umirio, i kuca njime o stražnja vrata iznenađene supruge. Ona već čuje kako u daljini tutnji stroj njegovih slabina. Više ništa ne osjeća, ali tu je njezin prtljažnik! U njega stane povelika hrpica genitalija. Ne morate se zabrinjavati zbog mirisa! Jedino će se zaprljati lijepe presvlake. Dok muškarac muze ženu, iz njega kao iz spremnika za sapun štrca nježnost što je žena slijepo prima. O dome, gdje si, stabla su u planini već ogoljela. Ali ovaj dobrodržeći muškarac ne mora tražiti utočište u ženi; fino se ušuškao, a na nebu ni oblačka. Kako samo rado udomljujemo vlasništvo. Nije moglo naći bolje mjesto od onoga ispod naših spolovila, što strše nad njim poput hridi nad riječnom strujom. Za to muškarac ženi svaki mjesec zvizne o stol u gotovini život za njezinim ognjištem. Žena će sutra djetetu ponovno otvoriti školska vrata u život; i taj život poput pjesme muškarac je

već kupio pa u ženinoj pećnici peče svoju debelu kobasicu u lisnatu tijestu od dlaka i kože. Ali školski je autobus zapeo u snijegu. Žena upozorava muškarca da i dijete mora ručati. On je ne čuje i nemarno lista po svom džepnom leksikonu. Kuća je njegova i njegova se riječ, koju ondje svi poštuju, u njoj obistinila. Rastvara ženino spolovilo da provjeri je li u njemu ostavio čitljiv trag. Jezikom ljutito prodire u njega. Poput groma iz vedra neba jednog je dana kod kuće upotrijebio i tu vještinu. Srećom je on Bog. Ubrzo će se vratiti u ured i šaliti se ondje sa sekretaricom. On se jednostavno mora dokazivati sam sebi. Neprestano isprobava sebe u novim položajima; snažnim se zaveslajima otiskuje sa svojom krntijom u mirne ženine vode, a zatim nastavlja veslati poput luđaka. Ne trebaju mu plastična krilca. On nikad ne bi preko crvene glavice navukao nekakvu plastiku samo zato da sačuva zdravlje. Njegova je žena oduvijek bila zdrava. Dok iz njegova lijepo smještenog glavića nadire nemirna horda sjemenja, žena se pod njim svija i vrišti. Što je? Ovako glasno ledom može zveckati samo netko tko se ne mora zabrinjavati zbog svog položaja u životu. Taj muškarac koji je u procijep bedara upregnuo svoju domaću životinju da bi je mogao gristi za obraze i štipati za sise sam je osmislio plan kako da rad svoga pogona smanji na najmanju mjeru. Da, dobro ste vidjeli! A vidjet ćete još i više kad se rano ujutro otvore tvornička vrata i ugledate pognuta leđa blistave gomile (dobro navlažene iznutra!), što jedva ugledavši svjetlo dana ponovno nestaje u mraku, gdje svoju sudbinu vješa na uže da se ondje osuši. Da, poneki pritom ostanu visjeti u svojoj ljušturi što se cijedi. Tko će nam se smilovati? Oni prekobrojni, koji su barem vjerni svojim bijednim imenima, umjesto za vrt i kuću moraju privređivati prekomjerni višak za koncern. Profit za inozemni multinacionalni koncern, koji posjeduje tvornicu, da bi nas uz zavijanje sirena ujutro trgnuo iz sna, zamotao u papir i pojeo. Dijete ima radionicu u kojoj se zlopati i u kojoj ga tešu. Za Božić je izvelo solo točku ispred sv. jaslica u kojima je djetešce ljupko kao i ono samo. Zao mi je. Ove je godine snijeg rano pao pa će zato kasno okopnjeti. Poslije u posjet dolazi nepozvana i neumoljiva susjeda. Iz nje pljušte predbacivanja, trajna slabost te pripadnice žen. roda koja se tek probudila i već na stubištu počinje jadikovati ne bi li joj bilo lakše. Susjeda je dosadna poput kukca. Ljude oko sebe obasjava svojim svjetlom i brigama, što ih priopćava direktorici vjerujući u njezinu milostivost, ali i slaveći Sina Božjega, koji je u ovom predjelu ljude stvorio od zemlje, a stabla pretvorio u papir, kako bi se smilovao njezinoj kćeri koja će uskoro završiti trgovačku akademiju. Njezin muž ne opći više s njom, nego sa dvadesetogodišnjom konobaricom iz kolodvorskog restorana. Ali direktorova gospođa nema više riječi za svoju gošću; ponestalo joj je takve okrepe. S lakoćom se okružila bogatstvom namještaja i slika, što su jedva čekali da postanu njezini. Muškarac je zapravo velikodušan i podnošljiv, građanin koji pjeva i svira. Kako bi se ženino tijelo svaki dan moglo javiti njemu u službu, muškarac ženi preko kataloga

naručuje seksi rublje. Odabrao je najsmjelije komade kako bi žena što više nalikovala uzorima na fotografijama. Ali njoj kupiti takvo rublje rasipanje je novca. Žena ga niti odijeva niti spominje. Ne želi da crvena čipka ometa njezin spokoj, a kad bolje razmisli muškarcu i odgovara da mu se ljudi koje je vezao uzetima svoje ljubavi posve prepuste. Dok ga čekaju, mirno kao vrijeme prolazi im život u njihovu stanu. Dijete, ogladnjelo i umorno od bavljenja sportom. Žena, koju požudno uspoređuje s fotografijama i filmovima. Tu su još cijeli kombiji takvih obitelji bez bližnjih i bliskosti s različitim priborom u prtljažniku: bičevima, šibama, lisičinama i povojima poput uza za veliku povojčad, čija spolovila cijelo vrijeme samo plaču, cendraju i zadihano dozivaju ne bi li ih kakav odrasliji umirio. Kad njihove žene budu imale mlijeka, oni će konačno imati mira. Munjevitom brzinom, ali nježno, muškarci si čak daju injekcije kako bi duže mogli izdržati u klopotavim kantama koje im njihove žene usrdno pružaju. Nakon toga mogu se sabrati i poslovnog partnera pribiti na križ. Nasmijane žene saginju se nad zdjelice s grickalicama, dok gospoda raskrečenih nogu uranjaju u sofu, vade kurac, a zatim brže-bolje bježe od onih koje su maločas očarali. Kako samo muškarci čeznu za tim da svojim hicima pogode nešto daleko, neosvojivo i zabavno! Žene koje su njihova djeca za boravka u njima obilježila smeđim prugama moraju poslužiti same sebe gole kao pri porođaju. Teške staklene čaše za vino njišu se na pladnjevima, dok ih božanstvena gospoda hvataju odostraga, sprijeda, odasvuda; prstima ulaze u njih i izlaze iz njih, sišu ih između nogu, razbijajući pritom svoju najmiliju igračku. A potom se zadihani ljubavni suputnici i silne konjske snage uz čiju su pomoć općili odmaraju. Stradalo je nekoliko frizerskih djela, nastalo je novo smeće koje će čistačice počistiti, a zatim muškarci pale motore i kreću bezbrižno zavaljeni u sjedalima, kao da su u zagrljaju vjernih supruga. Tko će se još ustručavati pred sjedalima u vlastitom automobilu? U automobilu se ne jede jedino čokolada. Mrlje su jedino što ostaje nakon onoga što nam se čini najboljim i najčešće se više ne mogu ukloniti. Ne može se dogoditi da muškarac naglo nestane. On najradije čuči u lijepoj kući što navečer privlači mrklinu šume i njezine mrke stanovnike. Kuća mu zaista dobro pristaje! Zaliti ženu bilo bi gubljenje vremena. Pore njezina djeteta još su vrlo uske. Žena tetura pod teretom goleme sreće. Bude li se pametno ponašala, izbjeći će muškarčev uznički hir, a ona će njemu zauzvrat pružiti mir. Čini se da je u njemu već uskuhalo po kratkom postupku. Čim prijeđe kućni prag, ovlaži mu se rasporak na hlačama. I kraj izleta s kolegama iz ureda najčešće je vlažno bezbrižan. Ono što je skriveno duboko u njemu trza se. Njegove izlučevine žele na slobodu. Pa život se većim dijelom sastoji od toga da ništa ne želi ostati ondje gdje jest. Poželi mijenu! Ona dovodi do nemira pa se ljudi međusobno posjećuju, ali se i dalje, ma kuda krenuli, moraju nositi sami sa sobom. Lijepo raspoređeni sluge sjede ispred kobasica svojih spolovila i udarajući priborom za jelo o stol zahtijevaju da im se što brže posluži neka rupa u koju će se moći uvući, nakon čega će se još razdraženiji ponovno odnekud pojaviti i ponuditi svoje gostoprimstvo nekomu novom komu ono nimalo ne

treba. Čak ni tajnice ne žele priznati da se osjećaju žigosane kad im netko zavuče ruku pod bluzu. Smiju se. Ovdje ima nevjerojatno puno ljudi da bi se svi mogli namiriti tom nevjerojatnom hranom. ________________ 2 R.M. Rilke, Soneti Orfeju, II dio, XII, prepjevali Ante Stamać i Truda Stamać

Muškarac se rano ujutro pojavljuje u kupaonici poput striptizera i obrušava na ženu. Već je izdaleka plješće po stražnjici. Na polici iznad umivaonika klopoću tube. Presvlake na zahodu trepere. Lončići za pomade sjaje se i njišu. Čuje se tišina što je cijelu noć vladala u muškarčevoj batini. Kad on progovori, više ga ništa ne može zaustaviti. Umorna od duga putovanja kroz noć, na podu kupaonice stoji žena čiju pizdu sada valja proširiti. Njegovu je valjku itekako bliska, jer se u kratkim i snažnim salvama prostota njezinom širinom i dužinom direktor hvali čak i pred poslovnim partnerima. Podređeni s nelagodom šute. Direktor baš nije jak na riječima, ali od njega će još svašta čuti. On poseže u džep tijela koje mu pripada. Da, sve je ondje, i njegova draga. Muškarac je ljubitelj neusiljena razgovora, a žena uvijek vabi. On koji poput otvarača može nečujno otvoriti svaku limenku i koji poput cvijeta čezne za svjetlom, sada se, čim se ono ugasi, više ne može suzdržati. Dijete je već sasvim lijepo naučilo po naredbi se igrati samo. Kako će tek ono zasvirati na violini kad odraste i postane tatina slika i prilika iz putovnice: muškarac i otac! Dosadna razdoblja u kojem je majka udovoljavala njegovoj potrebi za mlijekom dijete se jedva sjeća, jer njegovim se zahtjevima i dalje udovoljava. Majka ga je dugo hranila proizvodima svoga tijela i kakvu je pouku dijete iz toga moglo izvući? Da moraš biti ustrajan kad ti se nebo prikaže u obliku brežuljka na koji se po svaku cijenu moraš popeti. Ne, žena se ne vara, već je odavno izgubila to dijete koje će otići čim sazre. Sada je otac svom snagom povlači prema izvoru svjetlosti; žena se mora otvoriti za brzi vlak što se tutnjeći približava. Svaki dan ista priča, čak se i krajolici mijenjaju onom inercijom kojom se izmjenjuju godišnja doba. Stoji tako žena nepomično poput zahodske školjke kako bi muškarac u nju mogao obaviti nuždu. Gurajući joj glavu u kadu i zarivši joj pandže u kosu, prijeti ženi: Onako kako si prostreš, tako ćeš i ljubiti. Ne, plače žena, nema u meni ljubavi. No puceta na muškarčevu rasporku već pucketaju. Muškarac joj preko glave prebacuje kućnu haljinu čiji rub zatiče za ženine uši. Iz utrobe mu se čuje zavijanje slično onomu uhvaćene životinje koja ritajući se svom snagom želi van. Pošto je muškarac ženi u njušku ugurao batistnu spavaćicu boje tinjajuće vatre, s oklijevanjem je progovorila njegova narav. On bezbrižno mokri. Probijajući se kroz maglovitu šumu stidnih dlaka tik uz ženin obraz nagnut duboko nad kadu, slijeva se mlaz. Emajl blista vlažnim sjajem. U takvu prijateljskom okruženju kurac mu je brzo narastao pa muškarac ženi takvom silinom širi noge da je

zakašljala. Iz sur(ov)ih flanelskih hlača on vadi otvarač za limenke. Protrljavši ga upravo onoliko koliko je potrebno da se ukloni masna mrlja, na otvaraču se pojavljuje mliječna tekućina i on počinje poskakivati, okružen bodljikavim dlakavim klupkom. Ud je iz svog pretinca prerano izašao na svjetlo dana. Žena, čija je guzica, ta sjenovita ulica, širom rastvorena, morat će muškarca pričekati. Prisiljavajući je da ga pogleda, on grubo okreće njezin upravljač lijevo-desno. Ljutitim joj pokretom pritišće glavu na obamrli pimpek, koji se ponovno počeo trzati, jer želi se smiriti u tebi, ti bokca, a i u vama, ti vragca crnoga! Ženinom kosom briše svoj ištrcaj. Neka glupača dobro pogleda koliko je toga ostalo! Nakon obavljena posla junacima je teško razmišljati. Ženino je lice uprljano spermom. Partnericu ćeš zadržati tako da joj sagradiš lijepu kuću u nizu, deseci kakvih se već prodaju na javnim dražbama ili koje potajno zapale, a nekoć su pripadale siromasima čiji su tajni posjeti poduzećima seksa izletjeli na vidjelo. Sto je nekoć bilo nečiji dom sada je pod čekićem gospode iz općine. Sto je nekoć bilo nečiji posao sada je bolno sjećanje. Samo se od žena možemo oporaviti za malo novca. Kamo bi žene otišle ako ne onima što se ugodno praćakaju u svojoj snazi, zlurado ih mameći vlastitim otpadom što pršti poput pjenaste sline iz zubala. Njihovi generatori stvaraju nepotrebne proizvode, a njihove generacije nepotrebne probleme. Direktor je ovaj put ipak uspio zadržati kritičnu masu. Ženino lice najprije gura u svoj intimni proizvod, a zatim joj pokazuje svoj intimni organ. Ne želi se ona krijepiti njegovim snažnim mlazom, ali mora, takva je ljubav! Njegovati, oblizati i obrisati ga kosom mora. Isus je svojedobno pobijedio u takvoj utrci, kad ga je obrisala neka žena. Nakon svega žena dobiva udarac po stražnjici, a gospodareva ruka grubo ulazi u njezine napukline i pukotine. On joj liže zatiljak, zabacuje kosu u kadu i povlači za dražicu tako snažno da joj se koljena sklapaju, a guzica rasklapa poput stolca na sklapanje. I mnogi drugi izvršavaju Njegove zapovijedi. Da, kamo ćemo u međuvremenu s djetetom? Ono cijelo vrijeme razmišlja o tomu kakav bi poklon moglo zatražiti od roditelja ako kaže da nije vidjelo ono što nije trebalo vidjeti: njih dvoje spojene kao da su probodeni kolcem. U svakoj prodavaonici koju ugleda dijete želi da mu odrežu svjež komad života (stvarnog života, ukusnih životnih stvari). Premazano je svim mastima. Iz najnovijeg je naraštaja, koji ne mogu zadovoljiti ni najnovije stvari. Ali i taj će naraštaj ubrzo otići, jer samo tako svi mi možemo ići dalje. Otac je iz sebe istovario silne količine sperme, koju žena lijepo mora počistiti. Ono što nije polizala obrisat će. Direktor svlači s nje preostalu odjeću i promatra je dok briše pod krpicom, koju zatim slaže, poravnava i žmiče. Dok riba i čisti, obješena prsa klate joj se pred očima. Palcem, kažiprstom i srednjakom on je štipa za bradavice, okrećući ih kao da želi pričvrstiti Mikrokosmosovu žarulju. Teškim iznutricama što ih vadi kroz svjetlom obasjan prozorčić u nebo na prednjoj strani svojih hlača ljutito je udara po stražnjem dijelu bedara. Saginjući se, žena mora raširiti noge. Sada ju je muškarac jednom rukom uhvatio za smokvino drvo i

nervoznim prstima prčka po njemu. Uostalom, kad je već raširila noge, može stati iznad njega i popisati mu se u usta. Sto, ne može to učiniti? Naciljajmo i pogodimo je odozdo koljenom u mekane pizdine usne (bravo! bravo!), koje će se uz mljaskanje začas otvoriti, na što mi muškarci odmah moramo tresnuti vrčem o stol. Ako žena ni tada ne bude mogla mokriti, uhvatit ćemo je za stidne dlake i cijelo joj žen. spolovilo tako snažno povući nadolje da će morati kleknuti i raskrečenih nogu sjesti na direktorova prsa. Uhvativši je za stidne dlake, direktor joj širom otvara pičku kao da je novčanik i povlači je preko lica kako bi je poput bika pred stupom soli grubo polizao. Brežuljak je u utonuo u oganj. A težina cjepanica počiva na muškarčevim leđima. Ženin mlaz mrmori nešto nerazumljivo. Žene ga brišu krpama velike moći upijanja i, osim toga, pod operu Ajaxom. Iz šalice sumorne boje žena ispija ostatke hladne kave. Na noge je navukla najlonske čarape, fine poput daška vjetra, kao da se sprema na bijeg. Nikome ovdje nije tako dobro kao njoj. Iznad glave joj je mirna gospodareva pandža, kako bi se što ugodnije osjećala u krletki za ptice grabljivice. Navečer joj se direktor onako umornoj počinje osmjehivati i radarom tražiti svoj cilj. Uskoro će se poput silovita vala obrušiti na nju; u toj austrijskoj štedionici on mora biti prvi. Kao da pokušava otjerati muškarca iz svog skrovišta u kojem drijema, ženina ruka ostaje lebdjeti u zraku, na kojem se hrana inače kvari. Tako će se njih dvoje uvijek mimoići na opasnoj autocesti, po kojoj bi se mogli odvesti do tunela strave vlastitog braka. Seljani zavide ženi na lijepoj odjeći. Kuću joj posprema žena iz sela, odabrana za tu svrhu u katalogu seljana, koji inače žele samo bratski suživot. Dijete se rodilo prilično kasno, ali ne prekasno da ne bi uspjelo izrasti u vječno nezadovoljnog odraslog. Muškarac kriči u svojoj nasladi, a ženin mu se glas pridružuje kako bi on i dalje mahao svojim štapom i kupovao skupe zgodne stvarčice. Novu garnituru za sjedenje na kojoj bi njih dvoje na željezničkim kolodvorima jedno o drugo trljali svoja blažena spolovila. Ali nitko nije čarobnjak. Čim se trgne iz opijenosti, muškarac će odmah biti ponizan i pokušat će udovoljiti svakoj ženinoj želji. Blage je ćudi. Da, sve što možete vidjeti na fotografijama u boji on plaća, a puno je toga već platio. Obrišite suze! Navečer će na njihovim tanjurima naći utočište jela bez domovine. Jedno će se jelo na brzinu predstaviti drugom jelu, a potom neka se što brže izvole pomiješati u ljudskom tijelu. A kako se tek u nekim kućama jede! Pod ovim krovom hrani se ne pridaje velika važnost. Jedino je mora biti dovoljno za muškarca, kako bi onaj jači uz smiješak klonuo i popustio. Za večeru ima kobasica i sira te vina, piva i rakije. I mlijeka, kako bi dijete ostalo zdravo. To je namaz i narezak na legendu da je srednji sloj prema dolje zaštićen, a prema gore zaštićeno područje (pod zaštitom prirode). Naime, oni ispod njega podloga su što sprečava da se ne surva u bezdan. Muškarac se olakšao već rano ujutro. Ispod njega se stvaraju hrpe, a i na vilicu i na ramena natovario je puno toga. Njegova mokraća posvuda pršti. Kućom se razliježe lomljava dok mu teški penis ulazi u ženino odmorište, gdje će se napokon moći

isprazniti. Olakšan za svoj proizvod, ponovno odlazi k najmanjima od živih bića, koja pod njegovim vodstvom stvaraju svoje proizvode. Dok se direktor uz krikove valja pod udarcima svoga spolovila, koje mu je vrlo blisko, oni proizvode papir, koji im je stran i koji neće dugo trajati. Konkurencija ga pritišće uza zid. Njezine smicalice valja unaprijed otkriti, inače će opet morati otpustiti nekoliko sretnika i tako im uništiti egzistenciju. Hoda tako muškarac svijetom s teretom odgovornosti na leđima kako bi mu ruke bile slobodne. Od žene kojom vlada, a koja ga pomlađuje, traži da ga u okrilju njihove kuće čeka gola kada se on nakon dvadeset kilometara vožnje vrati iz ureda. Dijete će vjerojatno nekamo otpremiti. Ulazeći u školski autobus, ono se spotaknulo o šiljatu sportsku opremu, zbog koje je otupjelo. Žena se odjednom trza iz elastičnog zavoja mira u koji se sklonila. S poda podiže stvari koje joj je dijete prije odlaska na brzinu uručilo. Ostatak će pospremiti kućna pomoćnica. Ona je na podu ove kuće već puno toga vidjela i s njega podigla. Kad je dijete bilo malo, majka bi s njim ponekad otišla u samoposluživanje, gdje bi je ljubazan šef osobno proveo pokraj bande domaćica u vrsti. Dijete bi, sretno i zadovoljno, sjedilo u kolicima što su ga podsjećala na majčinu utrobu! Brza su i imaju rupe na krivim mjestima, ali djeca ih ipak vole više od vlastitih roditelja, od kojih bježe čim navrše osamnaest godina, iako su s njima još i na samrti grčevito povezani. A tek one magične magnetske pločice sa zaštitnim kodom na novoj odjeći! Kada bi ih i čovjek barem imao! Onda ne bi mogao ispasti kroz otvor na vlastitom tijelu dok se divi pogledu u budućnost koju nema. Spolovilo se mora zaštititi od bolesti kao što se žena mora zaštiti od svijeta, da se ne bi neoprezno nagnula kroz prozor, upoznala život i htjela ga promijeniti. Da, u robnim kućama zaštićena je samo odjeća. Pokuša li netko pokraj sigurnosnih senzora izaći s komadom neplaćene odjeće, kako bi poput neumorna šetača bacio pogled u nijemo carstvo mrtvih i raznih vrsta kava, zazvonit će alarm. Tada se loše odjeveni radije pješice povlačimo u svoja spolovila, životareći ondje pod vlastitim otpadom. Ako ništa drugo, izdržljiviji smo od bilo kojeg vozila u našem malom voznom parku. Tako smo neprestano na ulicama života, gdje vuče propuh i kamo nas vuče i odvlači ljubazno lice, u kojem, užasnuti, prepoznajemo svoje vlastito. Žena je u butiku prošli tjedan prvi put kupila žensko odijelo. Smješka se kao da nešto skriva, a ipak je jedino što ima nijemo carstvo vlastitog tijela. U ormaru skriva tri nova pulovera, kako nitko ne bi posumnjao da zahvaljujući svojoj krvavoj brazdi želi opet živjeti kao u stara dobra vremena. No ona samo bere dobrostive plodove sa stabla svoga supruga. A na tom stablu ni bogovetna listića. Pošto muškarac provjeri ženin bankovni račun, pod njegovom će sjekirom opet nestati tisuće stabala čijim je krošnjama bjesnio vjetar. Ženi za kućanstvo daje i više nego što je potrebno. Ali ne pada mu na pamet da bi on, zadovoljan dečko, trebao platiti i za to što se odmara u ugodnom stolcu za ljuljanje u kojem može ispružiti i svoju stabljiku. Žena je pod zaštitom njegova sv. prezimena i okriljem njegovih bankovnih računa, o stanju kojih redovito je izvještava. Žena bi trebala znati što je s njim dobila. I obrnuto, on zna da

je njezin vrt, po kojem rokćući može rovati, za njega uvijek otvoren. Kad nam nešto pripada, onda se time moramo i služiti. Zašto bismo to inače imali? Ostavši sama, žena se okružuje zaštitnom pratnjom od novca, novčane vrijednosti i obezvrijeđena novca te s čvrsto ugrađenim sigurnostima u sebi odlazi u kratku šetnju. Poput sjene klizi morem ljudi što proizvode papir po kojemu pleše njezin brodić života. Da, po moru što i nas tako rado proguta! Jer iza nas čekaju glupani koji su izgubili posao i vrebaju priliku kad će ih netko zamijetiti. A mi? Idemo dalje? Prave smo mudrice pa se moramo još malo popeti prema vrhu kako bi nas kiša otplavila na dno, jer nema kruha bez motike! Žena na oči polaže ruku, haljinu za svaku priliku. Uskoro će muža i dijete morati prekriti jestivim proizvodima. A što je čeka navečer kad muškarac, kompaktan, pun i nov novcat, ne doleti nego sklizne s tvorničke trake? U svojoj boci života napunio se poput brižne majke. Jedva čeka večer da je isprazni. Sav se zapjenušao. Pa da, gotovo smo zaboravili! Večeras je zakonom propisano vrijeme za to pa žena već čeka s krpom velike moći upijanja kojom će pokupiti sve što je muškarac preko dana proizveo. Za to vrijeme drugi ljudi nestaju u mraku i živi pokapaju svaku nadu. Treba naglasiti da je krajolik, taj labavi okov oko naše sudbine obavijene maglom, poprilično prostran. Dva dječačića ganjaju se na motorkotaču, ali je snijeg vrlo brzo okončao njihovu utrku. Strmoglavljuju se s motora. Ženu hvata neočekivan smijeh. Barem bi jednom željela odlučno krenuti naprijed. Njezinu je tijelu muškarac danas već pokazao svoju nadmoć; bilo je kao da su bila dvojica. Pričekajte malo do večeras da i vi uđete u taj strujni krug! Željezna protuteža, otprilike veličine telefona, odvukla je muškarca u ured. Prskajući sve oko sebe, autom se probio do radnog stolca iz kojeg upravlja tuđim sudbinama i do ekrana na kojem prati skijaške utrke. Voli sport. I dijete je to od njega poprimilo. Kad ljude ne bi pokretalo ono što vide na ekranu, a ponekad čak i vlastito srce i vlastite noge, i dalje bi se ugodno ljuljuškali u svojim posteljama. Dok muškarac juri cestama, na glavi mu vijori i najtanja dlačica. Vozi nevjerojatno brzo. Kad on nekog doziva, galami kao i oni u narodnoj nošnji. I zbor će po svoj prilici ubrzo morati na turneju. Kao uzor društvenog života kakav vodi velika većina nedjeljom odlaze u crkvu. Nakon toga popije se piće iz regala, u kojem pokoja knjiga i fotografija razdragano, nesputano podsjeća na njihovo ropstvo. Ni liječnik ni ljekarnik ne zaziru od odlaska papi i Majci Božjoj. Svi oni s diplomom u džepu, dobro njegovani, što njeguju druge, ne zavide nikomu na njegovu poslu i hitaju u gostionicu ne bi li ondje nakratko zabavili jedni druge. No liječnik zavidi ljekarniku na ljekarni, u kojoj bi i on rado vodio unosan posao. Ljekarniku dolaze ljudi kojima je liječnik upravo izvagao težinu i izmjerio previsok tlak. Nezaposlene iz tog kraja ljekarnik zasipa obiljem pripravaka kako bi zadovoljno sjedili pred kućama i bezbrižno vrtjeli nožnim prstićima. Njihove su se žene pobrinule za jelo, a i same se uvijek obilato nude. Neće njih nitko skinuti s jelovnika. Tako njihovi muževi neće dospjeti u stisku niti će ih moći pritisnuti predradnici ničega. Neki odlaze tek što su se na nas priviknuli.

Direktorova žena - ta je prisilna radnja slična onoj od koje pati bankovna službenica (svaki dan druga odjeća) nekoliko puta dnevno povlači svježe opranu, poput oblaka nježnu zavjesu između sebe i seljanki čeznutljiva pogleda, u čijim je glavama sigurnija nego što je to u vlastitoj dnevnoj sobi. Direktor razgovara sa sinom koji nehotice skače uvis dok oca moli da ga pusti prijatelju. Dijete nema ovlasti birati prijatelje prema svom ukusu, jer očevi njegovih prijatelja jedu NJEGOV kruh! Ono hoda zemljom poigravajući se s drugima kao da se igra autićima. Majka na glasoviru prati sve što se oko nje odvija, a obeshrabrenim su seljanima glave klonule na prsa. Kupili su sve što su vidjeli očima većim od želuca i sada se selo zabavlja promatrajući javnu dražbu na kojoj su zgrade što su drsko osvanule na golom tlu. Odjeveni u odjeću od mekane vune, usukani poput oprane vune, stoje ispred bankovnih šaltera iza kojih se blažena djeca igraju ovratnicima svojih bijelih bluza i tuđim novcem, prelijevajući njihovu sudbinu i sudbinu njihovih nastamba iz vrećica s plaćom u široku rijeku kreditnih kamata. Direktor banke gleda odozgo i hvata ga vrtoglavica od toga kako ljudi varaju na prihodima ne bi li zadržali kućice što su ih sami izgradili. No ono što su nekoć voljeli on im mora pred samim ciljem ipak oduzeti. U duhu vidi sav njihov jad, kad god im se - ta nije nečovjek - zapilji u okna. Na tom hladnom mjestu siromasi se ne svađaju. Začuje se samo prasak pištolja za ubijanje stoke i lovačke puške s vodom u cijevima što bruje. Užad se obavija oko igara života. Raiffeisen banke razdragane su poput ribe u vodi dok gledaju kako trune novac seljana što ga one nagrizaju poput plijesni. Za zadruge koje ne žele znati tko su oni koje zatrpavaju ustajalim mlijekom i otrovnim sirom traje vječno seosko zdravlje. I najmanjima među svojim proizvođačima zadruga će izvaditi oči iz glave i crno ispod noktiju. Sve dok netko od njih ne poludi i ne pretvori se u pticu što uz krikove lebdi iznad gnijezda u kojem je njezina pobijena obitelj. Kako da on, obična mala posuda, sve to podnese? Samo se novine malog formata usude za veličanstven ljudski život što ga je snašla strašna sudbina tražiti nekoliko šilinga iz naših uskogrudnih novčanika. Ono što vidimo kroz prozor najčešće je priroda, ta lijepo stasala cura. Birokrat i onda kad je riječ o vlastitim užicima, muškarac zadovoljava jednu od svojih ljudskih potreba, što ne treba brkati sa zadovoljavanjem neugodne potrebe za ljudima! Direktor se rasprostro poput krajolika, ali opsjednut je duhom nemira. Po ženinu je licu ravnomjerno razmazao topljeni sir za mazanje vlastite proizvodnje i što sad može vidjeti? Ljudski lik svoje diktature? Žena je poput izbrisane ploče dok u tek kupljenom seksi rublju na muževu molbu pred njim mijenja položaje u prostoru kao po novom urbanističkom planu. Kako li se novac poigrava s ljudima! U rijetkim trenucima prosvjetljenja direktora obuzima kajanje i široko lice zabija ženi u krilo. Ali odmah nakon toga svom joj snagom pritišće glavu o prljavi rub kade, provjeravajući može li svježe počišćenim puteljkom doprijeti do njezinih tamnih vratašca iza kojih se žena, to razmaženo stvorenje po kojem možete listati do njegova

samog kraja, ljuljuška u vlastitom krilu. Kako bi živjeli nezaposleni na ovom svijetu kada im uzor ne bi bili takvi jeftini romani? Direktor, koji se svojim zaposlenicima obraća mirnim glasom, a oni mu zauzvrat moraju pjevati, svoja dobra ubacuje u ženino tijelo najradije po danjem svjetlu. Veseli se vlastitom sve boljem zdravlju. Žena ga preklinje da bude oprezniji barem pred djetetom, tom divljom životinjom koja svaki tren neočekivano može izletjeti iz svog kuta ringa. Njezino mladunče u pravom trenutku odnekud tiho izranja i nakratko promotrivši roditelje kako se slade (grčevito se gurajući do tanjura s hladnim narescima na uvijek čistu i uvijek bogato prostrtu stolu) ponovno nestaje, kako bi svojom sportskom opremom i sportskom pričom mučilo djecu iz susjedstva, koja moraju odrastati ne znajući za raj umjetnoga i umjetničkoga. Dijete je sazrelo poput voćke na suncu. Njegov otac - ovisi kako na to gledate - svojom zdravom glavicom uranja u majku. Riječima se to ne može opisati! Zato tražimo djela pa na ulazu u ustanovu moramo platiti i odložiti svoje potrebe, nezaustavljive poput vode što teče. Dok se u malim kućama gase svjetla za laku noć, u velikima ima još svjetla i struje među spolovima. Kad smo već kod struje, ona vodena nanosi njihova tijela jedno na drugo. U krugu bliskih osoba možemo se slobodno ponašati, jer se ni u javnosti ne moramo ni pred kim ustručavati. Pronašavši jedno drugo, ljubavnici se ugodno ljuljuškaju na pićima što naviru iz boca sa zlatnim naljepnicama i osjećaju se dobro u vlastitoj koži. Svatko od njih pronalazi mir u onomu drugom i nakon što su uzbudili spolovila, jedno drugom postaju sve i jedino, a sve im je svejedno u vezi s onim drugim. Dok siromašni umiru, njima, pripadnicima više klase, koja se otela ništavilu, svaki se dan prešutno priznaje pravo na druge u kojima mogu uživati. U svojim su kašicama prasicama, među nogama i u srcima sačuvali dovoljno snage da snažno mogu zagristi u lijepo sazrelu breskvu. Sve im pripada. Laska im čak i san iza sklopljenih vjeđa, kada se ne vidi kako lakomo žmirkaju. Njihovi im ljubljeni ne smiju prestati poklanjati pažnju pa svakog dana jure van da nabave nove krpice i nove račune. Teturajući pod svim onim spravama što su ih vidjeli kod bezgranično bogatih, koji u svojem bogatstvu prelaze svaku granicu, svakog su dana sve tuđiji, svježiji i neprepoznatljiviji onom dragom biću kakvo jesu, kakvo imaju i kakvo ne bi željeli izgubiti. Slabi se i dalje drže zajedno. Oni su ono što mi ne bismo željeli biti, jer su uvjereni da nigdje drugdje ne bi imali tako dobar stan i da ni jedno drugo jelo osim svoga ne bi mogli kušati. No oni ionako nemaju prilike probati nešto drugo, jer ih probude prije vremena. Nitko se od njih za posao neće žrtvovati više negoli je to potrebno. Dovoljni su sami sebi. Ali mi želimo više! Strojnicu! Hodati obasjani svjetlošću, makar onom vlastite džepne svjetiljke, dostatnom za upravo dvije osobe u profinjenoj gomili što se nazire u daljini. Baš za nas! 3.

Natopljen vlastitim sokovima, muškarac ubacuje ženinu sliku u rasporak promatrača. Krošanja uzbibanih od užasa, šume se primiču kući u kojoj se na ekranu nižu videoslike osedlana stada onih sposobnih za razmnožavanje. Žene dovlače u kadar u okovima. Od tih su prizora nesmiljenije samo njihove dnev. navike. Ženin pogled poput korova obavija nizinu slika što je žena svaki dan mora prevaliti s mužem, nakon čega se i ona mora prevaliti. Nimalo iscrpljen poslom koji je potpuno preuzeo odgovornost za njega, direktor siše ženine sise i pukotine, kupajući se u svojim sokovima i zazivajući početak noći i noćne predstave. Tako se i po obroncima bregova zelene živahne slike u koje mogu zagaziti planinari obuveni u čvrste alpinističke cipele. Djetetov neočekivan ulazak gotovo se pretvara u tragediju jednaku ovdašnjem podneblju. Poput svjetleće crte rakete nosača sin ulijeće u sobu koju ispunjavaju šum ekrana i tekućina što se iz njega izlijevaju. Ravnodušnim je pogledom uspio uhvatiti prizor ispaćenih tijela koja se poput razjapljenih ponora otvaraju jedno drugomu, dok u ženskoj nutrini odjekuju teške alatke kojima muškarci, ti majstori svoje naslade, stvaraju svijet. Vide im se jedino tijela i glave, dok izmišljaju nova majčina tijela od stakla u koja će moći zaviriti. Ispustivši zrak iz svog snažnog motora i ubacivši mjenjač u brzinu za vožnju unatrag, uz snažan okret na tepihu otac odmah silazi s majke. Dijete se pravi da nije razumjelo ono što je vidjelo. I ono samo već je potrošač koji robu bira i prebire. Poput lišća na vjetru u sjećanju mu trepere slike njegovih potreba. Ukus su mu istančale besmrtne slike iz kataloga što se dijele u prodavaonicama sportske opreme, koje paze na zdravlje! svojih građana. Sve pripada njemu i njegovim dragim roditeljima, kojima pak pripada i on. Žena se na brzinu pokriva, kao da na sebe nabacuje sijeno. Dijete je već odavna shvatilo da zlo ima svoje ime: otac. Ali tata je kupovao i kupovat će pune košare robe i vreće masti, držeći tako sina na zlatnom povodcu. Pretvarajući se da nije primijetilo majku, koja jednako zauzdane naravi počiva na ležaljci, dijete roditeljima čita popis predmeta koje želi i koji međusobno konkuriraju. Time bi se moglo voziti po pijesku, šljunku, kamenju, vodi, ledu i snijegu! Letjelo bi se kao na čarobnom ćilimu! Dijete to svakako mora imati, jer onda bi i izdaleka vidjelo svoj dom. Žena je zabavljena skidanjem lisičina s ruku. Koprca se lamatajući nogama i promatrajući dijete čija je sudbina neizvjesna. Sto li će od njega postati? Mlad orao koji glođe nečija mala kola? Ili snažnim udarcima oštra kljuna kljuca nečija prsa? Ili pak netko tko će prihvatiti poraz na stazi za slalom, označenoj iza kuće kako bi se ljudi naviknuli na to da moraju hodati zaobilaznim putovima? Sve što muškarac i dijete žele na određeni je način opasno. Majka navlači pokrivač preko prsa kako bi pokrila gole bradavice koje je do maločas grizao otac. Slike na ekranu naglo su zaustavili. U sobu je ušlo dijete. Ono želi motorne sanjke koje su u ovom kraju zakonom zabranjene. Mušterija ima pravo zahtijevati: žena mora biti prikladna izgleda. Direktor želi da u svako doba, čak i za radnog vremena, može nazvati kući kako bi provjerio misli li žena na njega. On je neizbježan poput smrti. Od žene očekuje da

uvijek bude pripravna, da iščupa vlastito srce i stavi ga na jezik poput hostije kako bi pokazala da je i preostali dio njezina tijela uvijek pripravljen za svoga gospodara. On je zauzvrat vodi na uzdama i iza pomagala za vid prati budnim pogledom. Muškarac vidi sve i ima pravo na uvid u sve, jer na gredici zarasloj oštrim korovom cvjeta njegova raskošna kita, a usne su mu natečene od poljubaca. Da bi mu se otvorio tek, on najprije sve mora dobro pogledati. Jesti se može i očima; vidi se sve osim plaha pogleda pokojnika na nebu, u koje su zapravo željeli otići. Zato muškarac ženi želi prirediti raj na zemlji, a ona njemu ponekad priredi jelo. Na njegov će mu zahtjev barem triput tjedno ispeći poznatu lincericu, tortu koju on obožava, kao što obožava i poznatog linckog mrtvaca, u stražnjim prostorijama gostionice gdje se ljudi vesele što je povijest toliko milostiva da se oni u svako doba mogu ponavljati, zavirujući pritom u čašicu ne bi li vidjeli što im to novo vlada priprema. Direktor je tako velik da se ne može zaobići u jednom danu. Taj čovjek ima rupa posvuda, ali najviše je onih što zjape prema nebu, odakle kiši i sniježi. Nad njim nema nikoga, osim majčinskog koncerna, od kojeg se ionako nitko ne može obraniti. Ali kad se licem u lice okrene prema ženinoj uzbudljivijoj strani, nesmetano može otvoriti pipu i prskati. Žena se svezanih ruku trza poput ribe, dok je muškarac škaklja i bocka iglom. On u sebi osluškuje nagomilane osjećaje. S videoslika na ekranu dopiru riječi što lebdeći poput lišća padaju na tlo pred čovječanstvo od jednog muškog člana. Ženin zbunjen i zaštitnički pogled klizi prema umirućem buketu cvijeća na prozorskoj dasci. Oštrim glasom poput koštice u voćki progovara i muškarac. Nema on dlake na jeziku. Ispuštajući iz sebe zrak i sokove, neprestano govori o onomu što radi i što nikako ne bi mogao ne raditi te si divljim pandžama i nježnim zubima probija put do mjesta općenja, kako bi dodao još malo svog senfa na kobasicu. Spolovilo njegove žene šuma je iz koje odjekuju ljutiti glasovi. Svojoj Gerti nedavno je zabranio da se pere, jer njezin miris pripada njemu. On bjesni na svom šumskom posjedu, zabijajući okrajke svoga tvrdog u njezina parkirna mjesta, što su vrlo često otečena, zakrpana i zašivena. Otkako se više ne usudi putem oglasa za zamjenu partnera mamiti vesele, pohotne ljude, sam je sebi najdraži od vjetrova što se njegovoj ženi zalijeću pod suknju. Za ženom se poput konca mora vući miris znoja, pišaline i dreka, a on provjerava teče li potok poslušno svojim koritom kad on to zahtijeva. Ta živa hrpa otpada po kojoj ruju crvi i štakori! Srdito se baca na nju, napredujući tempom kojim bi brzo trebao stići na drugi kraj, gdje je doma, gdje bi se želio opustiti, ispustiti vjetrić i baciti žubor. Ili čitati novine. Teškom mukom izvlači ženu iz bare njezinih poljubaca i otvara je kao da zubima drobi orah. I danas se može igrati tim milim stvorenjem sa sisama, koje sjedi pred njim na sofi, drhteći pred onim što su žile opet učinile s njegovim udom. Sviđa mu se da ova u selu najbolje odjevena žena mora hodati uokolo u vlastitoj prljavštini. Ljutito je udara u glavu. Prilikom sv. posvećenja pazio je da veličinu njezina tijela prilagodi svojem. Ona je posuda čija je svrha da u sebe prima. A i on

se, to samoposluživanje, ta mala prodavaonica dječjih igračaka u kojoj se nesmetano može obaviti mala nužda, preko noći ponovno napuni. Ako imate ključ od glavnih vrata, imate i pravo na dnevni meni: možete razvući klitoris ili tresnuti vratima zahoda. Rimokat. crkva sve je fleksibilnija, ali šalje žene u savjetovališta za sprečavanje prekida trudnoće i savjetuje im da se udaju. Dok je žena u upotrebi, na kući mora svijetliti znak SOS. Nakon toga otvaraju se boce probranih vina, a raspojasani probrani na ekranu međusobno si zaviruju u spolne organe i drmajući kvakom na vratima onog drugog, izlijevaju se dok si udario dlanom o dlan. Da, drugi bi nas morali gledati sa zavišću, ali gledaju nas žvačući pritom slane štapiće, debelu gospodinovu kobasicu ili neku žensku nabreklinu. Možda će dijete sutra provesti dan kod susjeda koji ima kuću kao što je njihova, samo manju. Muškarac će se tačkama divljački zalijetati u ženino blato. Koristeći se posebnom tehnikom disanja, žena će se naglo baciti na stranu, ne bi li izbjegla muškarčevu kitu što se uz lomljavu nasilno probija kroz grmlje u njezinim gaćama. Pjesmom i glazbom muškarčevo je tijelo svladalo sve vrste ljudi, oblikovalo ih u male porcije i zamrznulo za poslije, kada će ih trebati na tržištu rada ili u zboru tržišnih zakona. Mjesec sja, sve su zvijezde na nebu, a u daljini se čuje muškarčev teški stroj kako na putu kući reže brazdu i kosi je tako temeljito da trava leti na sve strane, a žena se dupkom puni. 4. Zbunjeno lamatajući rukama žena izlijeće iz kuće na vjetar. Ona je tijelo postala i prebivala među nama. Na svom je uličnom šanku uvijek nastojala utažiti tuđu glad svake vrste; zauzdana u njihove nježne uzde, dopustila je da je muškarac i dijete dokraja iskoriste. Uhvaćena u mrežu, hvata zrak. Prebacila je kućnu haljinu preko ramena i u papučama nabada po snijegom zametenu puteljku. Prije toga tanjuriće i šalice za svaki slučaj mora pospremiti u kuhinjske ormariće. Pod mlazom vode četkicom pere tragove što ih je obitelj ostavila na porculanskom posudu. Žena se tako naime konzervira u sastojcima od kojih je i sama napravljena. Sve slaže po veličini, čak i vlastitu odjeću. Posramljeno se tomu smije. Ali to nije smiješno. Svoju sreću okružuje redom. Drugo joj ne preostaje. Na njezinu putu nema više krvava ptičjeg perja, jer i životinja mora jesti. Trebalo je nekoliko sati da tanak sloj čađe prekrije snijeg. Rukama skrivenim pod sjenilom gornjeg ruba na hlačama muškarac u svom uredu zadovoljno poseže među noge. Zrači se. O stasu svoje žene počinje govoriti i ne dajući znak da preuzima riječ. Tišina, molim, njegova će djela sada govoriti umjesto njega! Radi toga je i osnovao višeglasni zbor. Ne boji se on budućnosti. Pa njegova vrećica visi na njemu! Žena osjeća kako snijeg polako prodire u njezin prostor i vrijeme. Proljeće je još daleko. Prirodi ni danas nije uspjelo izgledati kao da je svježe naslikana. Po drveću

prljavština. Pokraj žene u trku prolazi šepav pas. U susret joj dolaze žene, istrošene kao da ih je netko godinama čuvao u kartonskoj kutiji. Kao da su se i one probudile u jednako lijepoj kući, gledaju čudakinju koja se uvijek drži po strani. Većina njihovih muževa radi, a gdje drugdje nego u tvornici. Iscrpljeni prije vremena, slobodno bi vrijeme radije proveli uz bocu vina nego s vlastitom obitelji. Projurivši pokraj njih, žena se penje uzbrdo nestajući u sutonu. Cipele za snijeg nije obula! Za to vrijeme dijete luduje po mjestima po kojima jurcaju i drugi njegove vrste. Tek skuhan ručak odbilo je riječima koje su majku zaboljele poput uboda nožem te je pojelo sendvič s nareskom iz hladnjaka. Dobar dio prijepodneva žena je provela pasirajući kuhanu mrkvu, koja je dobra za djetetov vid. Djetetu kuha ona osobno. Poput odrezana stabla nadvila se nad kantu za smeće i oštro kori dijete. Napokon, ono je njezina krv i njezino meso. To međutim nimalo nije razvilo njezin smisao za humor. Na ogradi kraj potoka vise sige. Ako osobna kola uzmemo kao mjerilo čovjekova kretanja, glavni je grad blizu. Dolina je široka, a mnogi su u njoj bez posla. Budući da i ostali negdje moraju prebivati (u spremištima svoje egzistencije), oni svakodnevno putuju na posao u tvornicu papira, a i puno dalje! Gle, tamo na onom brdu tisuću puta ja sam u svom krdu.3 Ženina su usta smrznuta ledena kuglica. Žena se grčevito hvata za drvenu ogradu prekrivenu injem. Obale potoka potpuno su pod ledom što neumoljivo napreduje prema sredini korita. Bruji priroda okovana prirodnim zakonima. Voda tiho grgoće. Kao što južina u starom dobrom životu, kakav svi vodimo, otapa prepreke kako bismo mogli odskakutati jedni do drugih, tako će i smrt vjerojatno osmisliti život ove žene. No ovo nemojte osobno shvatiti! Kotači malena auta uz škripu se probijaju kroz tvrd snijeg. Iz __________________ 3 Franz Schubert, Putnik, prepjevao Sead Muhamedagić

koje god kuće da dolazi, auto ondje provodi više vremena nego njegov vlasnik. Sto bi bez automobila bili oni koji na posao moraju putovati? Hrpica smeća. Dok se s drugima guraju u skučenu odjeljku željezničkog vagona, doista nisu ništa drugo doli smeće, razmišlja parlamentarni zastupnik u njihovoj izbornoj jedinici. Tvornice nam se neće srušiti, jer ih iznutra podupiru ljudske mase, koje se trude u njihova postolja ugraditi socijalu. A tek nezaposleni, ta vojska ljudskih sjena i gubitnika, kojih se ne moramo bojati jer će unatoč svemu opet birati Isusekove demokrate. Gospodin direktor od krvi je i mesa, koje inače voli jesti, jer mu ga poslužuju dame u pregači za ukuhavanje zimnice. Vozačima se s jedne strane savjetuje da po ovako lošem vremenu automobile ostave u garaži, a s druge pak strane ne smiju zakasniti na posao! Sukladno tomu na ceste izlaze ralice i posipaju ih svojim tovarom. Žena nekome može služiti samo svojim tijelom. I još nešto: ne zovite bespotrebno službu za pomoć na cesti! Ni vama ne bilo drago da vas netko pozove u pomoć!

Umotani u rođendanske krpice od plastičnih materijala, koje im se zgužvane lijepe za kožu, djeca urlajući lete u dolinu po snijegu što su ga sama uglačala. Starija djeca, sa skijaškim kartama ovješenim preko podstavljenih skijaških odijela, ne žele s njima imati posla. Brzina više nije nikakva čarolija. Djeca zavijaju poput vlakova na kolodvoru. Žena ih se preplašila. Užasnuta, skače na hrpe snijega što ih je ralica za nju odgurnula na rub ceste. Snijeg škripuće pod gumama automobila što prolaze pokraj žene. Polako se kotrljaju natovareni bijednom hrpicom svog obiteljskog tereta. Skije pritišću krovove automobila kako kroz njih ne bi probila ljutnja putnika. Strši skijaška oprema poput strojnica na gotovs. Automobili oru rijeku limenih posuda za ljude, jer njihovi putnici smatraju da su zaslužili bolje mjesto. Dražesnim prostačkim kretnjama to i pokazuju kroz prozore. Sport! Ta utvrda malog čovjeka iz koje može pucati! Vjerujte mi, danas si svatko može priuštiti lom noge ili obiju ruku! Unatoč tomu ljude koji se penju gorskim padinama, kako bi se potom niz njih spuštali i pritom još i uživali, ne možete ne smatrati ovisnicima. No ovisnicima o čemu? O vlastitim predodžbama o sebi, koje nikada neće biti zdrave i koje im radi uljepšavanja stvarnosti prikazuju svaki dan ponovno, samo veće, ljepše i brže. Gurnuti s televizijske razvodnice, ruše se na drugu stranu k beznačajnima na onom idiotskom obronku. A joj! Oni u diskusijama ne mogu doći do riječi, a ako bi do nje i došli, odmah bi je izgubili u borbi s nekim koga su im kao stručnjaka natovarili na kamion njihovih briga. Proučivši tablice naših mogućnosti, Svevišnji se oglušuje na njihove jadikovke da im treba kuća kako bi uzvišenu olimpijsku ideju sporta mogli okaljati pred vlastitim vratima. Ženi se sklize pri svakom koraku. Na prozorčićima osobnih kola nijemo se cerekaju lica putnika. Zgrbljen nad svojim vlasništvom, vozač sam sebe dovodi u životnu opasnost. Snijeg tako gusto pada da će ga se svi moći zasititi. No budući da smo različiti, po snijegu se spuštamo na različite načine. Neki to čine bolje od drugih, a neki u tomu žele biti najbolji. Gdje su padine sa stazama različite težine i skijaškim uspinjačama, kako bi se što više nas onamo moglo popeti? Tko je do maločas u kući mlitavo sjedio, sada će očvrsnuti na zraku. Okružen moćnim Alpama, jedino će izgledati sićušnije! Žena izlazi iz zaklona svojih životnih okolnosti. Loše je volje i oko pasa steže kućnu haljinu. Rukama obgrljuje samu sebe. Do nje iz daljine dopire kričanje one djece koju su pokupili sa zgodno organiziranih tjednih tečajeva plesa i ritmike. Ženin je hobi brinuti se o toj djeci. Svi mi zapravo imamo dovoljno mjesta i dovoljno ljubavi za dijete koje treba naučiti pljeskati u taktu. To će mu pomoći da u školi kima kad kimaju i drugi te da ustane na početku molitve. Njezin je sin usred te skupine; svaki njegov krik dokazuje da se iznad druge djece izdiže poput prljava prijeteća prsta. On prvi mora zagristi u svaki sendvič, jer djeca imaju očeve koji negdje moraju zarađivati. Na dječjim skijama terorizira djecu na sanjkama.

On je najnovije izdanje blještava zviježđa koje se usuđuje za-sjati svakog dana, i to u uvijek novom ruhu. Protiv njega se nitko ne usudi ni pisnuti, no iza leđa mu krišom i uzalud svi pokazuju duge nosove. Sebe doživljava kao formulaciju svog oca. Ne, žena se ne vara: neodređenim pokretom ruke maše sinu, čiji je glas prepoznala u daljini. On tako urla na djecu da svi čine ono što on želi. Njegove riječi režu djecu u prljave hrpice leda u kakve je zima pretvorila cijeli krajolik. Žena rukom po zraku čini neki znak. Ona ne mora zarađivati za život, jer za nju radi njezin muž. Kad se s posla vrati kući i s punim pravom iznad svega izvjesi ploču sa svojim natpisom. Ni ovo dijete nije slučajnost! Sin pripada njemu! Otac sada više ne misli na smrt. S beskrajnom ljubavlju žena iz hrpe djece izvlači sina. On i dalje urla iz svega glasa. Je li se tako derao i onda kad je ispuzao iz nje, iz utrobe majke Zemlje? Ili su ga - da se izrazimo riječima njegova nebes. Oca - tek zablude umjetnosti oblikovale u nekog sasvim drukčijeg od većine njegovih vršnjaka? Kod onih koji imaju drukčije mišljenje ovo dijete želi ostvariti svoja prava, opsežna poput međudržavnih ugovora. Pritom i drugima prosljeđuje formulu svog oca: treba se truditi! Tako! Evo erekcije! Muškarac nosi pred sobom samog sebe, kako bi se neprestano mogao gledati. Nastalo od bića koje se već odavno pretvorilo u hrpicu šljake (zvonolik oblik njegove majke), dijete će za nekoliko godina brisnuti na nebo, gdje malene već očekuju s gablecom. Dijete prolazi između prijatelja i kamera kao da prolazi kroz dobro poznata vrata. Ženu zebu noge. Debljina potplata na njezinim cipelama nije vrijedna spomena, a i žena rijetko kada što spomene. Papuče je neće zaštititi od leda ovoga svijeta. Gazi u njima teškom mukom. Pripaziti bi trebala, kliziti umjesto da trči kao da je netko ganja. Ali ganjanja mora biti! Tako je to kad se spolovila zlatnih glavica jedva jedvice uspiju otvoriti pred intimnim prijateljem, namještajem, koji jedini zna što oni sve mogu. A što ako ih netko prezirno gurne s vrha njihovih želja? Žena se čvrsto drži za ogradu, ali sasvim lijepo napreduje. Oko nje svi vuku kući namirnice, jer hrana je središte obiteljskog života. Ženama iz zubala kaplju krupne kapljice sline. Čini mi se da ih hvata strah kakvu će svinjariju ovi skupi sastojci u tavici izvesti jedni s drugima. A muškarci se događaju nad tanjurom. Nezaposleni, čiji životi nisu onakvi kakvima ih je Bog zamislio i blagoslovio bračnim savezom, imaju upravo toliko da mogu živjeti. Više od toga, skupu pusto-lovinu u igračnici, lijep film u kinu ili pijenje kave u društvu lijepe žene, ne mogu si priuštiti. Besplatno je jedino rabljenje vlastite obitelji. Međusobno se razlikuju samo po spolovilu, kakvo priroda vjerojatno nije zamislila u baš takvu obliku. Priroda s nama sve dijeli, kako bismo jeli njezine proizvode i kako bi vlasnici tvornica i banaka zato mogli pojesti nas. I svojim nam kamatama ogulili kožu. Sto čini voda oko nas, to nitko ne zna. Ali zato možemo vidjeti što mi činimo s vodom, pogledamo li u potok koji polako teče primajući u sebe otpadne vode iz tvornice celuloze. Odnijet će te otrove nekamo drugamo, gdje ljudi vole jesti riblje leševe. Žene zaviruju u torbe za kupovinu, u koje

su spremile novčanu potporu za nezaposlene. Zahvaljujući glasovima iz zvučnika u samoposluživanju, znaju kamo moraju ići: do proizvoda na posebnoj tjednoj ponudi. Da, i one same bile su nekad posebna ponuda! Muževe su odabrale prema njihovim financijskim mogućnostima. A mogućnosti su njihovih muževa inače puno veće od onih za koje u uredu za zapošljavanje smatraju da ih imaju: sjediti za kuhinjskim stolom, piti pivo i kartati se. Tako strpljiv ne bi bio ni pas koji sjedi zavezan ispred prodavaonice s prelijepom robom što nam se izruguje. Ništa nije izgubljeno. Onim što ne vidimo barata država. Gdje završava naš novac, kojeg smo se konačno riješili? Iz dlanova toplih od novčanica klize nam kovanice, kao da su se rastopile. Prvoga u mjesecu vrijeme mora stati kako bismo još jednom nakratko mogli pogledati tople hrpice svoga novca, iz kojeg se još puši i zaudara od našeg posla, i kako bismo ga prebacili na račune zbog kojih su nam apetiti sve veći. Najradije bismo se odmarali u isparavanjima svoje zlatne hrpice. Ali naš nemirni duh, što čezne za ljubavlju, tjera nas da se osvrnemo oko sebe ne bismo li našli nešto bolje od onoga što već imamo. Ljudi koji su se rodili i izrasli poput trave ovdje gdje su začeci skijanja (u Murzzuschlagu/Stajer. najpoznatiji je muzej skijanja na svijetu) na skije nikada nisu ni stali. Tako su sagnuti nad smrznutim tlom da piste i ne mogu naći. Drugi neprestano jure pokraj njih i u šumi za sobom ostavljaju hrpice od obavljene nužde. Žena se trza poput konja na uzdama. Odjeveni u odležano rublje i najčešće u paru, nekoć su na njezinoj sofi čučali stranci koje su namamili preko oglasa u specijaliziranim novinama. Žene se prigušeno hihoću, posežući za čašom na podmetaču. I muškarci trebaju podmetače za svoja uda. Onda mogu navaliti! Gospoda su toliko slobodna da međusobno mijenjaju vreće s hranom. Spretno stoje pred stolom u dnevnoj sobi bacajući lijevo i desno ženske noge preko svojih ramena. Kad si u tuđini, privremeno zaboravljaš uobičajene navike, a zatim se utješen vraćaš kući običnostima na koje si navikao. Ondje su im kreveti na čvrstu tlu, a žene, koje jednom tjedno idu frizeru, propustit će kroz svoje ruke ne bi li procvale. Dobro pojastučenim tijelima nabacujemo se među pojastučenim naslonjačima, kao da smo na lutriji dobili neograničenu zalihu doživljaja. Kupujemo posebno intimno donje rublje kako bi nam se stari doživljaji - mi žene to volimo i bezuspješno se oko toga trudimo - što nam svrate u san uvijek činili drukčiji, noviji i nezaboravljivi. Njegova putenost i drskosti iz tiska direktorov su neiscrpan izvor snage. On sebi uzima neke slobode, pa se npr. poput psa obožava pomokriti na ženu i njezinu odjeću, pretvarajući ih u brežuljčić, kako bi s njim po što većoj strmini sve krenulo nizbrdo. No potpuno je jasno da je skala naslade otvorena prema gore. Muškarac rabi i prlja ženu poput papira što ga proizvodi. On je taj koji u kući odlučuje o dobru i zlu. I ne zatvorivši pravo kućna vrata, brzo i požudno izvlači svoj zapakirani kurac. Još toplog taj ga pohotljivac utrpava ženi u usta tako da joj zubalo škripuće. Čak i dok ga razveseljavaju gosti pozvani na večeru, ženi na uho šapuće beznačajnosti o njezinu spolovilu. Ispod stolnjaka ruka mu kreće prema ženinu tijelu. Grubo obrađujući

njezinu brazdu, pred poslovnim partnerima muškarac izvodi u šetnju njezin užas, što se prestrašeno lajući trza na lancu. Povodac je kratak pa žena muškarca ne može zaobići. Osim toga, ne može, a da neprestano ne misli na to kako će joj muž svojim izlučevinama prodorna mirisa vratiti milo za drago. Pred gostima joj ruku zavlači u lijepo izrezan otvor oko vrata na haljini, a njima nudi lijepo narezano meso. Svi oni trebaju papir, a zadovoljan je kupac kralj. Sto, nije vam to smiješno? Žena nastavlja putem kojim je krenula. Neko je vrijeme prati velik, nepoznat pas, sav u očekivanju da je zgrabi za nogu nezaštićenu čvrstom obućom. Planinarsko društvo upozorava da je planina opasna za život. Žena nogom udara psa. Ne želi da itko išta od nje očekuje. Ubrzo će se u kućama upaliti svjetla. Život koji počinje kada se začuje lupkanje malih čekića u ženskim kantama ispunjen je istinom i toplinom. Kao da nestaje u lopati rovokopača, žena se probija do najužeg dijela udoline nad kojom poput duhova lebde želje tvorničkih radnika, koji rade na zemlji i koje štiti dragi Bog, ali ne i personalni referent. Put je vodi pokraj besmrtnih duša nezaposlenih, kojih je po papinoj naredbi svake godine sve više. Mladi bježe pred očevima koji ih uz psovke, strašne poput udaraca sjekire, love po praznim drvarnicama i sjenicima. Tvornica ljubi predio koji ju je tako bogato podario ljudima. Moramo naučiti racionalno se koristiti saveznim šumama i saveznim subvencijama. Svi trebaju papir. Evo naprimjer, bez zemljopisne bismo karte završili u ponoru. Žena smeteno gura ruke u džepove kućne haljine. Njezin se muž bavi isključivo onima koji se nemaju čime baviti. Vjerujte mi. Razmišlja o njima i sprema ih pod zemlju. Pokraj žene se koritom probija gorski potok u čijem gornjem toku još nema kemikalija, nego samo bijednih ljudskih fekalija. Obronci su sve strmiji. Ondje naprijed, iza zavoja, ponovno se spaja izlomljeni prizor krajolika. Vjetar postaje sve hladniji. Žena se presavila u pasu. Danas ju je muž udarcima već dvaput stavio u pogon. Izgleda da mu se baterija zatim konačno ispraznila pa je požudno i divovskim koracima automobilskih guma svladao sve prepreke na putu do tvornice. Tlo škrguće, ali zemlja nije razjapila svoje zube derače. Na ovoj visini nema ničeg doli šljunka koji su nanijele kišne bujice. Ženi su noge već odavno odrvenjele. Ovim će puteljkom u najboljem slučaju doći do malene pilane iz koje se uglavnom ne čuju nikakvi zvukovi. Tko je gladan, taj nema što piliti. Prepušteni smo sami sebi. Rijetke kolibe i kućerci pokraj puteljka jednaki su ili slični. Iznad oronulih krovova dim. Vlasnici kućeraka sjede uz peći i brišu potoke suza s lica. Pokraj drvenih zahoda na dvorištu nagomilao se otpad: odbačene kante od emajla što su nakon pedeset godina uporabe dale svoje. Hrpe drva, stare kutije od drvenih letvica, kavezi za kuniće uprljani potocima krvi. Ako ubija čovjek, ubijat će i njegovi veliki uzori, vuk i lisica. I oni se prepredeno šuljaju oko kokošjih pregradaka. Svraćaju samo noću. Zaraze bjesnoćom mnoge kućne životinje koje zatim napadaju svog nadređenog, čovjeka. Jedni druge netremice gledaju: pojedi ili će te pojesti.

Iz naše perspektive malena poput točkice žena gine na obzoru puteljka. Sunce je već nisko. Nespretno se spušta niza stijene. Djetetovo srce kuca negdje drugdje i za sport. Taj ljudski stvor, dijete ove žene, zapravo je kukavica; na svojoj sportskoj opremi bježi prema ravnom te ga više ne možete čuti. Žena bi sada doista morala krenuti natrag, jer ispred nje je još samo onaj na križu - utjelovljenje patnje koja odonda veličanstveno zasjenjuje sve druge patnje. S obzirom na lijep prizor ne znamo bismo li taj trenutak beskrajno produžili i tako se odrekli vremena koje nam je ostalo? Sličnu nedoumicu u nama izazivaju fotografije, no poslije smo itekako sretni što smo živi i što ih možemo gledati. Pa nije naše preostalo vrijeme bon što ga možemo poslati za nagradnu igru u kojoj ćemo besplatno dobiti neki reklamni proizvod. Sve oko nas treba počinjati, a ne završavati. U prirodu odlazimo kako bismo se umorna koraka kući vratili puni dojmova. Čak ni djeca ne žele drugo osim postojati, i to po mogućnosti što brže i na nekoj skijaškoj stazi s vučnicom do koje ih dovezemo autom. Nedužno uzdišemo. Dijete ove žene još uvijek ne vidi dalje od nosa. Umjesto njega u mjestu njegova rođenja to moraju učiniti njegovi roditelji, koji na izlaznim gradskim cestama mole Boga da njihovo dijete nadmaši sve druge. Zbacivši jaram violine, oslobodilo je jednu stranu lica i vlažnih se usta ponekad okreće majci. A tek njegov otac. Po hotelima okružnog glavnog grada govori o ženinu tijelu kao da je riječ o osnivanju nekog kluba u nižoj ligi, koji će njegova tvornica unatoč tomu novčano potpomoći. Riječi što prelaze preko njegovih usta prodorne su poput neugodna mirisa i nećete ih naći ni u jednoj knjizi. Ne možete nekog čovjeka toliko kupusati kao da je knjiga, koju čak niste ni pročitali! Stoljeća će proći prije negoli tom muškarcu dođe kraj; on uvijek ponovno uskrsne. I Isus je isto tako neuništiv! Jutros rano napol se budna žena ushodala po prostoriji u kojoj budno stražari iščekujući muža koji je dođe polizati čim je nanjuši. Bi li popio sok od naranče ili grejpa? On joj u letu ljutito pokazuje staklenke marmelade. Predviđeno je da žena čeka večer, dok se on ne vrati i u nju ne smjesti svoju glavicu. Kao i sve protekle godine, on se svakodnevno služi svojim tehnikama. I nisu li njih dvoje postigli dobar rezultat? Bez obzira na to kakvi su strijelci, muškarci se rađaju s nišanom u grudima, a očevi ih šalju u daleki svijet da gađaju druge. Tlo je prekriveno debelim pločama leda. Po njima je rasut šljunak kao da je netko u ovom podneblju nešto izgubio. Općina je ceste posula tucanikom da vozači ne unište gume na autu. Putove kojima hodaju ljudi nisu posuli. Ne opterećuje javni proračun snijeg nego dokolica nezaposlenih na njihovim tankim potplatima. Njihovu sudbinu uzima u ruke netko čije su ruke već prepune vinskih čaša i tanjura s hladnim narescima. Ono što je političarima na srcu to im je, eto, i na jeziku. Žena se nogom oslanja o rubnik pješačke staze. U prirodi vlada zakon katalizatora: ako u nju ne dodate novca, priroda neće reagirati na nas ambiciozne pješake. I šuma bi bila osuđena na propast. Sirom otvorite prozore i pustite osjećaje da uđu! Žena će tada pokazati od čega je obolio svijet muškaraca.

Gerti stoji na ledenoj ploči i nudi se bespomoćno veslajući rukama. Oko nje vijori kućna haljina. Rukom grabi po zraku. Vrane kriješte. Svim udovima grabi naprijed kao da je posijala buru, a sad ne shvaća vjetar što je zahvaća na Majčin dan ili na pojilištu njezina spolovila, kad se muškarčeva usta pojave ispod stolnjaka kako bi obrala vrhnje. Žena hoda zemljom, s kojom je inače uspoređuju, kako bi se otvorila i progutala muškarčev ud. Da prilegne malo u snijeg? Ne biste vjerovali koliko pari cipela ta žena kod kuće ima! Tko li je samo tjera da kupuje toliku odjeću? Za direktora su ljudi živa bića samo utoliko ukoliko ih može potrošiti ili pretvoriti u potrošače. Tako se u ovoj regiji razgovara s nezaposlenima kojima se tvornica hrani, a koji i sami žele jesti. Tko zna svirati ili dobro zapjevati, direktoru vrijedi dvostruko. Drhti i svira harmoniku. Vrijeme prolazi, a i mi želimo ostati zabilježeni u njemu. Ni trenutka mira. Zvuk stereouređaja vječan je. Samo slušajte vi koji imate strpljenja, ali nemate na čemu svirati! Iz sobe što lebdi u zraku do nas dopire tračak svjetlosti. Iznosi potrošeni za sport i slobodno vrijeme rastu nebu pod oblake, a na operacijskim stolovima ljude tako vješto zakrpaju da su sasvim podnošljiva izgleda. 5. Iz samoposluživanja nadire roba koje su ljudi robovi. Subotom bi muškarac trebao biti ženin partner i pomoći joj da robom napuni mreže. A ribari pjevaju. Muškarac je u međuvremenu sasvim dobro ovladao tim doista odurnim poslom. Šuti sam među ženama koje se bore protiv gladi i zbrajaju sitniš. Kako da dvoje živi u slozi, kad ljudi ne mogu zatvoriti ni lanac mira? Noseći pakete i torbe, direktor bez prigovaranja i ljutnje prati ženu. Puno ga je samoposluživanje, oduzima prostor drugima i provjerava tko što kupuje, iako bi to trebao biti posao njegove domaćice. On, Bog, probija se između svojih stvorenja, koja su manja od djece i koja se slamaju pod iskušenjima golemim poput mora. Zaviruje u tuđe košare i tuđe izreze oko vrata na kojima rupci skrivaju uporne prehlade i jednako uporne želje. Kuće uz potok često su vlažne i neugrijane. Kad pogleda slabo učinkovito meso i lijepu odjeću svoje supruge, koja u ledenici rukom miluje mrtvu tvar, zapakiranu tako da se vidi, spopada ga užasna želja da joj odmah uvali svoj mesnati teret, svoju kurčinu, kojoj su sve ove sjajne stvari na prodaju dostupne poput papirnata otpada i koja bi pod njezinim nježnim, ali zrelim prstima još više okrupnjela. Želi gledati kako njegova životinjica raste pod ženinim noktima premazanim lakom nježne crvene boje, a zatim se u njoj ponovno smiruje. Neka se konačno malo potrudi i ona u toj svojoj svilenoj bluzi! Da se samo on ne muči da joj razgoliti grudi i položi ih na dlanove. Ona bi se sama trebala poslužiti, ljubazno se po mogućnosti ponuditi, a ne da on prije toga barem pola sata mukotrpno mora brati plodove sa stabljike. Uzalud. On pred blagajnom malo zaostaje promatrajući razjapljenu prazninu svoga vlasništva, koju proizvodi preklinju da ih kupi. U samoposluživanju oko njega oblijeće nekoliko

zaposlenika kojima je oduzeo djecu zato da bi radila u tvornici ili zato što bi se inače odselila i odala alkoholu. On je i gospodar vremena! Direktor po predsoblju udarcima noge odgurava šuškave vrećice čija veličina odgovara potrebama njegove obitelji. U luđačkim napadajima bijesa ponekad svom snagom gazi hranu, što leti na sve strane. Da bi upotpunio tu sliku, na hrpu obara ženu koja smije udisati njegov zrak te lizati njegov penis i guzicu. Uvježbanim pokretom ruke u letu joj iz haljine vadi uvele sise i pri korijenu ih uzetom veže u dva tvrda balona. Sagnuvši se nad ženu, hvata je za šiju i podiže kao da će je strpati u vreću. Namještaj joj promiče ispred očiju kao da je gost u kratkom posjetu. Tlo oko njih začas je puno razbacane odjeće te su njih dvoje jedno u drugom, ali ne i jedno uz drugo. Na ovom se terenu pase već godinama. Trzajući se, direktor izbacuje iz sebe svoje proizvode. No riječ nije o papiru. To je malo teže proizvedena roba, kakva nam i treba u teškim vremenima. Ljudi si otkrivaju ono najskrivenije u sebi, kao znak da jedno pred drugim ništa ne skrivaju i da je istina sve što kažu svojim partnerima iz kojih se neprestano nešto izlijeva. Jedno drugomu odašilju udove poput izaslanika koji im se jedini vraća. No to se ne bi moglo reći i za novac, iako nam je draži od kopita i rogova našeg najvoljenijeg, kojeg već glođu psi. Uz trzaje i krikove iz nas izlaze proizvodi; malene tvornice naših tijela melju i škrguću, a skromno vlasništvo otežalo od sreće kojom ga prožima lelujavi osamljeni glas s televizijskog ekrana poput potočića se izlijeva u osamljeno jezerce sna u kojem možemo sanjati o većim i skupljim proizvodima. A na obali čovjek u cvatu. Žena leži na tlu širom otvorena za sve i svašta, prekrivena sklizavim namirnicama, a vrijednost će joj porasti za jedan efekt, a možda i više efekata. Njima smije trgovati samo njezin suprug, i to sam. I evo ga gdje izlazi iz sebe u prazninu namještene sobe. Njemu jedino vlastito tijelo može koliko-toliko udovoljiti, dok u sportu, onako kako to direktor želi, sve u njemu bruji i vibrira. Žena je poput žabe raskrečila noge kako bi muškarac mogao što dublje u nju pogledati i u njoj istraživati, makar ih to dovelo i do pokrajinskog suda za kaznene postupke. Muškarac je ženu zatrpao i zasrao pa ona sada mora ustati, zbaciti sa sebe posljednju ljusku i donijeti spužvu kako bi muškarca, tog nepomirljivog neprijatelja svoga spola, očistila od sebe i sluzi koju je zbog nje proizveo. Desni joj je prst muškarac gurnuo u dupe, dok ga ona klečeći nad njim ovješenih grudi briše snažnim pokretima ruke. Otire mu dlake s očiju i usta, znoj s lica, svoju slinu u udubljenju na vratu, riba kita ubojicu blijede boje ispred sebe, i to tako dugo dok sunce lijepo ne zađe, ne padne noć i životinja ispod nje ponovno ne počne udarati repom. Na povratku iz samoposluživanja njih dvoje obično šuti. Isprobavajući svoje konjske snage, drugi jure pokraj njih neoprostivo im se urezujući u pamćenje. Ispunjene podivljalim atomima mlijeka, pokraj ceste stoje posude koje će pokupiti poljoprivredne zadruge. Međusobno se natječući, zadruge su u ovom kraju jedna drugoj neprestano za petama, između ostalog i zato da ne bi bile predugo izložene pogledima malih poljoprivrednika koji proizvode malo mlijeka, ali još uvijek

dovoljno da im one ne mogu zadati posljednji udarac. Žena tajanstveno šuti. Ne bi li ponizila supruga, smije se mušicama tog pedantnog patrijarha, koji provjerava račun što ga je blagajnica otipkala. Kao i sve žene nezaposlenih, blagajnica nikako ne smije pogriješiti, jer direktor joj se prikrao sa strane i provjerava je li ukucala koji komad robe više. On se tada osjeća gotovo kao u svojoj tvornici, samo što su ovdje ljudi manji i nose ženske haljine iz kojih sve viri, budući da su im kostimi obiteljskih struktura postali preuski. Čim ženama narastu krila, iz njih izlijeću djeca, čije su tek otvorene oči izložene očevim pogledima brzim poput groma. Obuzete potrošačkom groznicom, smušene domaćice u hordama jurcaju pokraj onih koje je roba već očarala, a zatim opet nestaju u svojim grobovima. U hrpama se skupljaju ispred polica s ponudom tjedna. Ništa im ne poklanjaju. Dapače, ostaju bez jednog dijela plaće što su je zaradile u tvornici papira. Zaprepašteno zastaju pred nadređenim kojega ovdje nisu očekivale i na kojega štoviše nisu ni pomislile. I kod kuće nam na vrata često banu ljudi na koje nismo računali i koji, osim toga, očekuju da ih nahranimo. Slane grickalice i triješće od krumpira jedino je čime ih tada skromno možemo zasjeniti. U daljini uskog prolaza regali se obrušavaju jedan na drugi. Grozdovi ljudi sve se više osipaju, a posljednje želje poput naramenica potkošulje natopljene znojem kupcima kližu niz umorna ramena. Sestrama, majkama, kćerima. A sveti se direktorski par u vječnu ponavljanju žuri u kaznionicu svojih spolovila u kojoj uzalud zaziva spasenje. Iz labrnje i rupa jednoga u ćeliji se preko ispruženih ruku drugoga izlijeva samo užasna, mlaka hranjiva tekućina. U prirodi ne možete uživati bez dodataka, jednako kao što u vlastitom spolovilu ne možete uživati bez hrpe njegovih privjesaka: različitim proizvodima različite proizvodnje. Ono je zgodno ukrašeno vrhunskim proizvodima tekstilne i kozmetičke industrije. Pa da, možda je spolovilo čovjekova priroda, ili, da se jasnije izrazim, možda je u čovjekovoj naravi da neprestano pokušava udovoljiti svojem spolovilu sve dok potpuno i u svojim granicama ne postane jednako važan kao i ono. Ova će vam usporedba to najbolje objasniti: reci mi što jedeš, pa ću ti reći tko si. Sve dok vas posao ne pretvori u prljavu hrpicu kakva ostaje nakon rastopljenog snjegovića. Sve dok prepuni modrica svoga podrijetla ne ostanete i bez posljednjeg utočišta. Ah, ljudi! Koliko im samo treba da ih preslušate i da saznaju istinu o sebi... A u međuvremenu ću vam još nešto ispripovijedati: Ti ljudi bez ikakva dostojanstva važni su i ljubazni samo na dan vlastitog vjenčanja. Nakon godinu dana već su zarobljenici kredita što su ih digli za stanove i automobile. Kad rate više ne mogu otplaćivati, u zatvor dospijeva cijela rodbina. Rate kredita za krevete u kojima se valjaju još uvijek otplaćuju! Smješkaju se licima stranaca koji ih vode do svojih jasala, kako bi dišući u snu otpuhnuli nekoliko slamčica prije negoli nastave svoj put. Mi pak svaki dan moramo ustati u neko nemoguće vrijeme; poput stranca iz daljine promatramo svoju uličicu, u kojoj dragog partnera našeg spolovila želi i troši netko drugi. A u ženama mora plamtjeti vatra. No ta je vatra ugaslo

gnijezdo strasti, na koje popodnevna sjena pada već rano ujutro, kada se one izvlače iz grotla mansardnih kreveta da bi umirile djecu što plaču, a zatim otpuzale u tvorničko grotlo. Idite kući ako vam je svega dosta! Ni vama više nitko ne zavidi, a ni svojom ljepotom već odavno nikoga ne možete razoružati. On vas štoviše napušta laka koraka i pali motor svojih kola na ledini prekrivenoj rosom što je zasjala pod prvim zrakama sunca. Posve drukčije od vaše kose ugasle boje! Tvornica. Oh, kako se samo razbacuje onima bez ikakvih vještina koji u nju neprestano pritječu poput vode iz cijevi. I kako samo nadglasava neprestanu buku stereo-uređaja! Ta kuća čovjekova, dakle direktorova, ćelija na parceli ovog para, u kojoj se nepogrešivo možemo osvježiti Coca-Colom iz automata! Šator prepun svjetla i ljudi, u kojem se proizvodi papir. Konkurencija oštro napada baš ovu proizvodnu jedinicu i zaposlene blanja u što tanje daščice. Koncern, koji u susjednoj pokrajini također ima tvornicu papira, moćniji je jer leži pokraj prometne žile kucavice čiji su krv i životni sokovi tvornički radnici. Drvo izrezano u dijelove malene do neprepoznatljivosti odlazi u tvornicu celuloze, a celuloza odlazi u tvornicu papira gdje je obrađuju do neprepoznatljivosti maleni ljudi. Tako sam barem čula, ja, koja sam slobodna i koja u vrućini podneva u tihoj šumi mogu osluškivati jeku krika što mi se otima iz utrobe. Vojska potpuno neodgovornih ljudi sličnih meni, koji također čitaju novine na zahodu, sijeku stabla u šumi kako bi na mjesto gdje su rasla mogli sjesti i iz papira odmotati sendvič. A noću se ljudi prepuštaju alkoholu i svojim brigama. Izbije li svađa, naduta i zaslijepljena gomila baca se u tminu noći. Tvornica se proširila do ruba šume, ali već dulje traži drugu zemlju u kojoj bi proizvodnja bila jeftinija. Božanstveni reklamni plakati na cestama što vode iz grada ispunjavaju ljude poletom pa oni sjedaju u željezničke vagone malene poput igračaka i odlaze. Postoje točne smjernice pa je tako i direktor u vlasti više sile, iako troši goleme svote javnog novca. Politika vlasnika tvornice, koje nitko ne poznaje, nikom nije jasna. U pet sati ujutro, pošto autom prevale sto kilometara da bi došli na posao u tvornicu, vozači zadrijemaju na semaforu. Na sljedećem križanju sa svetim crvenim svjetlom, što se s njima poigrava, zaglave i izgube život jer nogu ne mogu odvojiti od papučice gasa, a misli od veselja subotnje večeri. Nježne pokrete na ekranu, kojima su se sopćući i prčkajući godinama hranili, neće više nikada gledati. Zato svi nešto čine kako bi njihove žene još jednom zaječale i kako barem do sljedećeg prvog u mjesecu ne bi morali slušati njihov prodorni glas osude. Glasina i osuda u ovom kraju nikad dosta pa oni od kojih je banka odustala cvrkuću poput vrapčića dok traže posljednje mrvice među brazdama na polju. Iza njih stoji žena zahtijevajući novac za kućanstvo, dječje knjige i bilježnice. Svi oni ovise o direktoru, tom velikom djetetu blage ćudi, koji poput jedra što se okreće uz lomljavu može polomiti sve oko sebe pa smo začas svi u istom sosu i bacamo se u posljednjem trenutku na veliku i divlju stranu te izlijećemo van, jer ne znamo bolje upotrijebiti svoj mnogoglasni sirenski pjev. Ni onda kad smo bijesni nitko na nas ne obraća pozornost. U nama jedino raste čir i širimo se poput korova.

6. Žena ne može naći izlaz za nuždu iz svojih sjećanja pa nastavlja put, pridržavajući se za ogradu oko zgrade dobrovolj. vatrogasnog društva. Nije na povodcu i slobodno hoda. Više i ne pomišlja na neoprano posuđe. Ne čuje više ni poznato zveckanje lisičina i uzda. Njezino je tijelo poput vatre čiji plamenovi nijemo ližu uvis. Vjerne članove obitelji ostavila je kod kuće da ondje zajedno urlaju i tule: upotrebljiva muža, u kojega zapravo može imati potpuno povjerenje i koji još uvijek raste poput plamenova što bezobzirno izlaze iz njegova spolovila te sina, kojega upotrebljivim čini samo njegov učitelj violine. U susret joj dolazi olujni vjetar s planina. Staza ispred nje prošarana je tankim potočićima što se slijevaju u šumu. Smrkava se. U svojim ćelijama žene krvare iz mozga i spolovila kojima pripadaju. Ono što su same uzgojile, sada moraju još i njegovati i održavati na životu rukama ionako prepunim vlastitih nada. Nespretno koračajući po smrznutim grudama zemlje, žena se približava najužem dijelu doline. Kroz otvorena stajska vrata ponegdje joj pogled zapinje za razgolićene životinje, ali se vrata vrlo brzo zatvaraju. Životinje su prema njoj okrenute stražnjicom što pulsira poput blatna kratera. Seljak se baš i ne žuri ostrugati životinjama sa stražnjih nogu ostatke izmeta. U bogatijim se predjelima krave u stajama za masovni tov treniraju: preko jarma na vratu dobivaju elektrošokove ako seru u krivo vrijeme. Uz zidove koliba posložene su hrpice drva. Jedino što bi se moglo reći za ljude i životinje u ovom kraju jest: mekani, bijeli prekrivač nježno će ih prekriti. I na ovoj visini raste pokoja kržljava biljka, žilava mirisna trava. Zaleđene grane zaigrano se ogledavaju u vodi. I da se nasuče baš ovdje, na ovoj obali pretvorenoj u zaleđenu ploču koja guta svaki zvuk! Veličina prirode nešto je što se samo po sebi razumije, jer nam se nešto manje od prirode same nikad ne bi dopalo niti bi moglo raspiriti našu potrebu da se svidimo i kupimo dindrlicu ili lovačko odijelo. Kao što se vozila približavaju dalekim zemljama, tako se i mi poput zviježđa približavamo beskonačnosti prirode. Jednostavno ne možemo ostati kod kuće. Vrata gostionice širom su nam otvorena kako bismo odmorili umorne noge i prirodi postavili granice. Ovdje ograđeno lovište za pitome srne, ondje poučna staza s natpisima iznad biljaka. Tako odmah znamo gdje smo. Nema ovdje sure stijene s koje bismo se survali. Naprotiv, gledamo na obalu prepunu praznih tetrapaka od mlijeka i konzervi te vidimo da je i priroda postavila granice našoj potrošnji. U proljeće će sve izaći na svjetlo dana. Iznad nas blijeda mrlja Sunca, a na zemlji još nekoliko rijetkih vrsta. Zrak je vrlo suh. Iz ženinih usta, što ih prekriva krajem najlonske kućne haljine rumenkaste boje, izlaze smrznuti oblačići daha. Pod udarima vjetra ženi se otima krik. Nehotičan i nimalo divlji, gluh ton istisnut iz pluća. Bespomoćan kao glas djeteta koje je poput oranice naučilo primati udarce kako bi pro-pjevalo. Svom ljubljenom djetetu žena ne može pomoći da se odupre

ocu, jer on je već ispunio narudžbenicu za sve dodatne sadržaje: glazbu i putovanja. Ona se o tomu više ne mora brinuti. Najglasniji među djecom i poput plastične božje ovčice prevrnute na leđa i tople poslužene u plastičnoj ljusci sanjki, sin se spušta u nizinu nestajući u sumraku. Uskoro će se svi vratiti kući i večerati, ispunjeni strahom što su ga se naužili tog dana i što će ga uz krikove poroditi na pod ispod sebe. A odjeća im je sva izgužvana i mokra! Smeće jedno malo! Za to što djeca dolaze i odlaze, prolazna kao i vrijeme, krive su majke, koje te slike i prilike samih sebe ili njihovih očeva kljuka-ju hranom, objašnjavajući im gdje će hrana izaći. Otac žalcem tjera sinove na skijašku stazu, jer je to jedino mjesto na kojem može ovladati tom obezglavljenom gomilom. Žena šakom bespomoćno udara o ogradu. Zadnja koliba u mjestu već je odavno iza nje. Dječji plač jasno je pokazao koliko lijepo može biti stanovanje ako dopustite da vas uvuku u odnose. Sirom otvorenih očiju žena uvijek mora hodati drugim putovima. Iz tube njezina stana uvijek ju je nešto istiskivalo van, na slobodu. Već je nekoliko puta pobjegla od kuće i, izgubivši se, završila na žandarmerijskoj postaji. Ondje je otpočinula u zagrljaju ljubaznih službenika; oni posebno skaču oko onih gostiju koji su se, počivajući, predugo zadržali u gostionici. Sada Gerti šutke stoji okružena elementima nad koje će se uskoro nadviti zvijezde. Dijete, koje će nakon njezine smrti ostati ožalošćeno, drugoj djeci drsko presijeca put i protuvjetar izazvan vlastitom vožnjom. Oni koji već ponešto razumiju radije mu se klone s puta, a njegova majka, zato što on to želi, putuje od doline do doline ne bi li mu nešto kupila. Sada hoda poput mjesečarke. Odsutna. Seljani joj ljubazno domahuju iza prozorskih stakala, pokušavajući sresti njezin pogled u nadi da će im u prorez ubaciti kakvu ljubaznu riječ. Orffovi tečajevi što ih ona organizira za malene, koji se svim silama brane kad moraju onamo otići, njihovim očevima osiguravaju radno mjesto u tvornici. Djeca su zalog. Zvekeću i zvrndaju čegrtaljkama, blok-flautama, bubnjevima i činelama. A zašto? Jer ih je ruka nadstojnika konačišta za mlade, koji je i direktor tvornice (također konačišta za mnoge), probola poput udice u koritu. On ponekad svrati ovamo i posjedne na krilo djevojčice, igrajući se rubovima suknjica i haljinica dražesnih poput pokrovaca za čajnike, u čije se pličine zasad ne usudi zagaziti. Svime što se ovdje događa on upravlja vlastitom rukom: djeca prstićima lupkaju po otvorima puhaćih glazbala, a ispod njihovih donjih otvora na tijelu kao u snu polako se pojavljuje direktorov užasan prst. Tek za sat vremena djecu će obaviti majčin zaštitnički dah. Pustite malene k meni, kako bi obitelj mogla večerati u ugodnu ozračju suncem obasjana puteljka i glazbe uvrnutih klasika što se razliježe s gramofona. Čim se učionica napuni djecom, učiteljicu izguraju van. Ona šutke sjedi u odjeljku vagona i kroz staklo gleda šefa željezničke postaje kako nijemo miče ustima sve dok vlak ne krene. Direktor odobrava sve što žena čini, a ona u svojem zdravlju trpi njegovu poslušnu mesnatu biljčicu. On je gotovo iznenađen koliko njegova visokokvalitetna gnojiva nestaje u ženinoj tihoj, odanoj rupi i koliki teret uz tresak neprestano istovaruje na

palubu njezina broda. Iz ženinih se rukava ponekad razliježe preplašeni zvuk glasovira što začas utihne. Djeca jedino razumiju da ih nečija ruka miluje po trbuhu i unutarnjoj strani nemirnih bedara. Ona nemaju sluha i nisu naučila ni jedan strani jezik. Krajičkom oka s dosadom gledaju van, gdje će ubrzo moći nesmetano plandovati. Dolazeći sa zbora božanskih glasova njihovih očeva koji ondje gube vrijeme, direktor, taj Bog gromovita glasa, vršcima prstiju hvata jagode koje su djeci već narasle u hladnim, tvrdo pojastučenim kolijevkama. Ona malena prednost koju imaju već i djeca i koju je radi svog užitka dvama prstima grubo morao istisnuti iz ženina tijela jednostavno izluđuje muškarca. Dapače, razjaruje ga toliko da bi mogao zgnječiti i muhu u zraku. To što žena samo postoji nije mu dovoljno. On se u njoj jednostavno mora raširiti, koprcati i noge dići uvis. Zašto se on u svojoj ženi ne bi mogao skriti i odmoriti? Trzajući se od zvukova što ih proizvodi njegova poluga presvučena kožom, direktor se ponekad gotovo s nelagodom ispričava toj pitomoj životinji, kojoj ne želi udariti pečat, iako ju je već progutao i ispljunuo. Evo što smo doživjeli! Da se sramimo proizvoda koje smo pošteno proizveli u braku! Neki se u sumrak malim prometalima ponekad vozikaju od sela do sela, a na glavama su im nasadi jaja stereozvučnika s glazbom. Vozač, gost u vlastitim kolima, zaustavlja se pokraj žene. Ispod guma pršti krupni šljunak na šumskoj cesti. Većina muškaraca bolje poznaje biografiju svoga auta nego što poznaje autobiografiju svoje žene. Što? Kod vas to nije tako? Vi poznajete sami sebe jednako dobro kao i ona jednostavna osoba koja vas svakodnevno obnavlja? Kao da je živoder vašeg života koji baca vaše istrošene gumice! Onda imate sreće i izvolite sjesti! Svi koji se namjeravaju opijati cijelu noć neka, molim, ustanu i krenu na drugu stranu! Mogu ostati oni koji žele piti cijelu noć, dokle god im se netko ne svidi. Jedino noć može primiti sve one boce: mladost koja se koprca i plače u pelenama ilustriranih časopisa. Ta mladost sada konačno može razbiti staklene posude iz kojih kaplje rakija i u kojima je narasla poput kruške. Na rukama te mladosti pečati su što ih dobiva pri izlasku iz diskoteke, a na licu oni što joj ostaju od željezne ograde na mostu. Takav je svijet. Juri ravno na nas. Nezaposleni mladi izbjegavaju krenuti putem što vodi u slobodu. Onako plašljivi muče sitne životinje kojih su se domogli u tihim stajama. U autoradionicama i blještavim frizerskim salonima u glavnom gradu okruga nikada ih neće uslužiti. Ne bi li izbjegla socijalne razlike (nemire), i tvornica se papira pretvara da ne vidi sve one seoske mladiće koji tek izraslih krila i uvučenih glava jurišaju na nju, jer bi i oni kao i drugi željeli miješati papir u kotlu. Umjesto toga mogu samo malo dublje zaviriti u čašicu. Najbolju odjeću odijevaju i radnim danom. Posao u tvornici među prvima će izgubiti oni radnici koji kod kuće imaju poljoprivredno dobro, što neće donijeti ništa dobro njihovim suprugama. Čini se da se oni mogu prehranjivati onime što sami uzgoje. Personalni je referent tu jasan: za tvornicu ne može kucati srce onoga koji kod kuće ima kolinje. Ili-ili. Djeca se razbolijevaju. Očevi se vješaju. Nikakav novac djeci neće moći nadomjestiti oca.

Eno onog vozača kojega su njegova kola osobno pozvala da se vozi zaleđenom cestom tik pokraj žene. Iako mlad, uspješno je završio visoke škole pravnih znanosti i školu snalažljivosti. Roditelji su mu još živi i ne mora se za njih brinuti na njihovu dugu, prasnu putu što ga svaki stariji državni službenik mora prevaliti da bi ponosno gledao s mjesta koje mu je osigurano na izbornom plakatu Austrijske narodne stranke. Taj je put jednak onomu što ga svi mi moramo proći od vrata do prekidača centralnog grijanja ili novina, što nam sve život u ovoj državi snažnog srednjeg sloja čini itekako ugodnim. Zahvaljujući stambenoj štednji mladićevi su roditelji ovdje bez problema kupili vikendicu. Ona služi za odmor i sport te za odmaranje prije i poslije bavljenja sportom. Taj je mladić štoviše član ekskluzivna studentskog udruženja u kojem plemstvo srednjem sloju otvara oči, ali mu ih odmah i zamazuje. Ono što ovaj dečko neće uspjeti ostvariti ionako nije vrijedno spomena u saveznom listu ugledne bečke mladeži. U njegovu se udruženju ne tuku, a tko se ne tuče, taj se i ne voli. Maleni se okrutno okomljuju jedni na druge, a veliki se, obasjani snažnom svjetlošću i okruženi moćnim sjenama što najavljuju njihov dolazak, penju prema vrhu gazeći sve ispod sebe. Zatim otvaraju crijeva, a krila im se nadimaju od vjetra što ga sami podižu. Ne vidite ih kad dolaze, ali odjednom ih ugledate u vladi i parlamentu. Pa i poljoprivredni proizvodi stoje lijepo složeni na policama samoposluživanja prije negoli u našem želucu počnu lučiti otrove. Žena mora zastati. Snijeg je padao cijeli dan i cijelu noć. Rezak gorski zrak oduzima dah. Sunčane zrake što su se probijale između granja nestale su. Mladić je tako snažno zakočio da je na njega palo nekoliko knjiga što su se već odavno okrenule protiv njega. Skliznule su na pod ispred prednjeg sjedala. Žena okreće glavu i kroz prozor vidi nekoga tko se jučer dobrano naljoskao, kao i mnogi drugi očajnici kojima ovdje izmiče tlo pod nogama. Njih se dvoje poznaju samo iz viđenja i jedno o drugomu u sjećanju nije pohranilo nikakve podatke. Student nabraja nekoliko poznatih imena koja bi žena morala znati. Planinski vrhovi oko njih blješte pod snježnim pokrivačem što se spušta do doline gdje se u ljudskim radionicama oblikuju želje za novom sportskom opremom. Otporan na bilo kakva davanja, direktor nam neće biti od prevelike pomoći ako zakucamo na vrata njegova ureda. Seoski dječaci koje očevi mlate, a krave žvaču dolaze ovamo s namjerom da počnu raditi u najnižem platnom razredu. Ubrzo nakon toga primijetit će i glasnim lajanjem pozdraviti žene koje lakiraju nokte dok u automobilu čekaju na semaforu. Te malene pozivamo u goste za naš prostrti stol kako bi shvatili da uopće nisu dobrodošli u sustav socijalne poslušnosti. Sa svoga mjesta ne mogu ni vidjeti stol prepun socijalnih davanja pa sjedaju na stražnjice u kožnim hlačama i počinju kričati čim za stolom ugledaju svog parlamentarnog zastupnika, koji želi otvoriti i ispiti njihovu limenku životnog soka. Čini se da su ti sinovi zemlje stvoreni da ljube i pate. Ali već nakon godinu dana ne pričaju ni o

čemu drugom osim o luđačkoj vožnji bilo na mopedu bilo u rabljenu Volkswagenu. A pokraj njih svojim koritom vrluda rijeka i prima ih bez pitanja. Žena je tako umorna da joj se čini kako će se prelomiti posred tijela još uvijek zadovoljavajućeg izgleda, koje svojim tijelom najčešće zakriva njezin muž. Učini li još jedan korak, sve će oči biti uprte u nju. Žena je zakopana pod svojim vlasništvom što se u visokim valovima i zapjenjeno od omekšivača valja od jednog do drugog niskog obzora. Tada dolaze revni seljani i njihovi hrabri psi te ženu iskapaju, čeprkajući po tlu i raspredajući o svemu što čini i ima. Nitko od njih ne zna kako žena izgleda, ali zato svi znaju što ima na sebi. I puk na nedjeljnoj misi trebao bi čuti taj njihov slavospjev! Tisuće glasića i plamičaka što se trepereći uzdižu prema nebu iz sjenovite radionice, u kojoj su ih za to pripremile dnevne novine, preoblikovavši tu živu glinu u posude. Direktor vodi brigu o košari proizvoda pa je blažen među ženama. Seoske žene samo su prilog uz meso muškaraca. Ni najmanje vam ne zavidim! A muškarci, to osušeno sijeno, padaju na kompjuterske ispise na kojima je njihova sudbina zabilježena zajedno s prekovremenim satima, što su ih morali odraditi da bi mogli zasvirati i na ljepšim strunama života. Kad dođu kući s posla, nemaju vremena igrati se s djecom. Novine se vrte poput vjetrokaza na vjetru, a tvornički radnici smiju si dati oduška pjevanjem. Ne znam što se kasnije dogodilo, ali u školi su bili sasvim dobri učenici. No sve su to morali zaboraviti kada su postali brojke u svijetu poduzetništva, trgovine i industrije ili crne rupe u mreži sportskih natjecanja. Obavještavaju ih o igrama za mlade diljem svijeta, za koje uvijek prekasno saznaju pa se niz blagu padinu pred kućom skližu do zamrznuta puta kojim se dolazi do trafike, gdje mogu saznati tko je pobijedio. Sve to oni gledaju na televiziji i priželjkuju da i njih tako lijepo konzerviraju. Sport im je nešto najsvetije što vezanih ruku mogu doseći. Sličan je vagon-restoranu. Nije prijeko potreban, ali povezuje nekorisno s neugodnim. Sad idemo dalje. Direktorova žena trebala bi iz mraka ući u vozilo da se ne prehladi. Ne bi trebala dignuti graju niti se ustručavati, kao što to žene, sluzave niti, rado čine kad obitelji jelo najprije posluže, a zatim joj ga zagorče jadikovkama. Cijeli dan muškarci žive od pomisli na vlastite žene, a one se navečer tuže i jadikuju. Iz lođa iza prozorskih ogradica, na kojima lišće i cvijeće tvori bodljikavu obranu prema van, promatraju tuđa pretjerivanja, a zatim, iscrpljene, posustaju u vlastitim čežnjama. Odijevaju prazničnu haljinu, pripreme hranu za tri dana unaprijed, izlaze iz kuće i bacaju se kako si tko prostre tako će i leći - u rijeku ili akumulacijsko jezero. Student primjećuje ženine papuče. Posao mu je da pomaže. Žena stoji na papirnatim potplatima herojskih papučarki u kojima satima luta hrana što su je njihove obitelji prezirno odbile. Ispija gutljaj iz džepnog izdanja boce koju joj mladić prinosi ustima. Ona i seljanke i sve mi: lica iz kojih kaplje i koja se otapaju nadnijele smo nad kuhinjske štednjake i brojimo žličice kojima dijelimo sebe same. Žena šapuće mladiću da je na pravoj adresi. I on je već mnogo puta pijan pao pod stol za kojim se redovito okuplja njegova studentska udruga i koji je za članove pravno obvezujući.

Muškarac joj zadaje udarac u pravom trenutku. Na prvi šušanj osjećaja što ga je žena u sebi začula glava joj je pospano klonula na njegovo rame. Cvile kotači što žele krenuti naprijed. Životinja ustaje. Čula je da ide u akciju, a i muškarac je spreman prokopati po ženinoj odbačenoj ljusci ne bi li našao sitnog novca. Konačno se dogodilo nešto drugo, novo, nepristojno, neočekivano, što ćemo kasnije moći ogrnuti kaputićem nezanimljivih razgovora. Kolege iz studentskog udruženja odavno su upecale svoju prvu žrtvu i preko ramena prebacile krzno koje je nekoć s puno ljubavi češala neka majka. Sada u ralje vlastitih želja, što se nestrpljivo trzaju na lancu, konačno možemo ubaciti nešto hranjivo što smo izrezali iz nekog drugog. Ne bi li postale veće i snažnije i ne bi li oko njih plesale velike ribe u oceanima šefovskih etaža. Da, priroda misli najozbiljnije pa joj veselo stavljamo okove kako bismo nešto postigli i protiv njezine volje. Element uzalud bjesni. Mi smo već ušli! 7. Oko nas bujice potištenih ljudi preplavljuju ukrašena stubišta i predvorja što vode do nesavjesti njihovih vladara. U svojim pitomim krznima ne gađaju dalje od cilja. Radio im ujutro drsko dovikuje da ustanu. Ispod njih odmah izvlače toplo tlo ljubavi, znojem natopljene plahte. Sada tapkaju oko žena i prljaju svoju brižno održavanu imovinu. Vrijeme nježno pirka. Ljudi se moraju isplatiti prije nego što im isplate prvu mirovinu. Prije negoli konačno isplate njih i prije nego što oni dokraja otplate ono za što su cijeli život zatvorenih očiju vjerovali da posjeduju, jer su ondje smjeli boraviti poput gostiju, dok su njihove žene za to vrijeme stalnom uporabom predmeta iz njih izmamile život. Samo su žene doista kod kuće. Muškarci se noću vucaraju po grmlju i skaču na plesni podij. Tvornica papira. Izbacuje ljude na cestu nakon što je godinama od njih imala koristi. Ali oni se najprije penju na gornji kat, gdje preuzimaju svoju dokumentaciju. Među njima je i gospođa direktor, tiha bjelkinja. Ne zna ona poput nas ispeći ukusno pečenje i veselo nastaviti živjeti. Dovode joj malene koje uči pljeskati i zveketati. Sve dok ta krepka glazba ne zamre i iznad bregova se ne začuje tuljenje tvorničkih sirena. Rano ujutro očevi sneno usmjeruju svoje prskave vodoskoke u fontane. Čak se i naučnici, u koje lopatama ubacuju glazbu, žustrije bude kad ih budilica trgne iz sna. Pred ogledalima novo popločenih kupaonica rastu polugola tijela. Okovi žmirkaju. Kokotići drsko kriče, izlijećući iz rasporaka iz kojih se vjerno izlijeva topla tekućina. Možda je ovaj zahod ogledalo vas samih. Zato postupajte s njim onako kako biste željeli da postupaju s vama. Ispred žene parkiran je auto. Neka životinja izviruje iz sebe i skakućući se vraća u šumu, gdje sada ima mira. Naravno da se ljeti i ondje ljuljuškaju splavi života, koje ljudi ispražnjavaju u šumi, gdje se olakšavaju. Kola su topla te se odmah čini da je nebo puno bliže. Vrijeme se naginje, a i oni naginju jedno drugomu. U šumi napreduju srne kojima je zimi još teže nego nama. Oslonjena na ploču s

instrumentima, žena plače i u pretincu za rukavice traži papirnate rupčiće koje će ublažiti njezinu tugu. Kola kreću. Pitanja padaju poput divljeg ulova. Čim su kola krenula, žena širom otvara vrata i nestaje u šumi. Njezini je osjećaji potpuno ispunjavaju i ona mora suknuti iz same sebe kao što iz nas izbijaju nagoni kad ih dobro ne zatvorimo u dalekozor tijela. Tako barem piše u knjigama u kojima za malo novca - budući da smo sami sebi vrijedni - možemo saznati sve o sebi. Kao da je sve puno komaraca i drugih sličnih legla, žena lamata rukama po zraku te posrnuvši preko korijena, pada i ozljeđuje lice na tvrdom vječnom snijegu. Potom nestaje u tamnim mrljama šume. Ne! Eno je gdje trči ondje ispred! Spotiče se preko tamnih kovrča u granama. No ubrzo se svojevoljno vraća na uzicu i lanac te ulazeći u auto besposleno pušta da je uguraju na sjedalo. Raste u sebi i služi sebi. Sluša svoje osjećaje kako se uz gromoglasan zvuk kotrljaju prema njoj i poput brzog vlaka tutnje kroz postaju njezina tijela. I samo gibanje zraka koje šef stanice izaziva signalnom palicom gotovo je obara s nogu. Sluša sebe. Sluša samo sebe. Šum snažnih struja što ih ispunjavaju, ta osjećajna bića doživljavaju kao nebesku silu. Nisu li divni svi ti ljudi koji imaju dovoljno vremena da steknu dozvolu za upravljanje avionom kako bi po sebi mogli letjeti upravljajući vlastitim osjećajima što bezglavo lelujaju zrakom! Na pola svoga životnoga puta žena rado i često razmišlja o tomu da se povuče s crte bijega drugih žena, koje su upalim prsima i inkubatorima na nju pristale poput svemirskih letjelica, i da otputuje u neku raskošniju zemlju gdje se suze brišu puno brižnije. Ona idolopoklonski voli sebe i kao turistkinja koja uvijek putuje u aranžmanu odlazi na sva putovanja u područja nepromišljene strasti. Susreće sebe gdje god želi i istodobno bježi od sebe, jer bi se negdje drugdje mogao dogoditi predivan susret s vlastitom nutrinom, gdje može sjediti u oblacima i iz čaša blaženstva u sebe uliti još više osjećajnosti. Ona je površna poput veze što će se svakog trena raspasti. Slično je s umjetnošću i onim što prema njoj osjećamo: svatko nešto drugo, a većina ništa, no ipak se slažemo da svrdlom iz sebe moramo izvaditi i ono posljednje te onako napol kuhano dati drugom da proždre. Iz vlastitih malih peći sukljamo poput sobnog požara, a za našim potrebama letimo kao po ledu klizališta. Sunce sja, a naše dvorane u kojima ključamo od požude za životom dodatno su zagrijane. Sve je vruće i prepuno duha što se, zagrijan plamičcima, uzdiže nad nas kako bi ga i drugi vidjeli. Izgubivši odjednom tlo pod nogama, padamo i zaljubljujemo se te našem partneru moramo postavljati sve neutemeljenije zahtjeve. Kako smo samo sretni što u najrazličitijim oblicima možemo juriti brdima, dok ne izgubimo kapicu s resicom. Student sjedi na visoku, rasnom vrancu i sluša ženu koja mu se potpuno predala. Jedinstven je to trenutak što ih je odveo u dvoranu njihovih osjećaja, gdje se od žustrih razgovora tišina isparava poput biljaka u staklenom pogonu. Svezane u jezik, iz žene izlijeću užasne slike njezina djetinjstva i laži njezine starosti. Žena studenta vodi niz obronak svojih misli. Ona govori i govori kako bi se osjetila važnom, a onog

trena kad su nastale u njezinim ustima i učinile se lijepima riječi joj se odvajaju od istine. Sluša li ikad itko kućanicu koja je krenula prema unutrašnjosti zemlje jer dijete plače ili je jelo zagorjelo? Sto više ta žena govori i govori, to više priželjkuje sebi i ovom muškarcu da jedno drugomu ostanu tajna, dakle dovoljno zanimljivi da jedno u drugomu nakratko počinu, a ne da odmah skoče i odjure. No tko ne osjeća onako kako osjetila osjećaju bol? Osjećaje proizvodimo u klopotavim loncima u kojima pjeva para. A oni koji se tresu od straha pred otkazom što im prijeti? Čelom udaraju o tvornicu papira, od koje će koncern vjerojatno morati odustati jer više nije unosna. Osim toga, zagađuje potok, a već su stasali oni koji, nespretno oštreći pandže, osluškuju glas prirode što je konačno naučila govoriti njihovim dječjim jezikom. Oni su uzgojeni na visokim školama i razumiju što priroda kaže i što se događa u njezinu zraku i njezinim vodama. Tada se na licima zavađenih pojavljuje smiješak, jer imaju pravo. I priroda i njihovi osjećaji imaju isto mišljenje kao i oni. Ekolozi pažljivo uzimaju uzorke razmažene vode što se koprca, ali u prirodi će se već otvoriti neka nova rana, prema kojoj će svi požuriti. Nakon onoliko vremena koliko je inkubatoru potrebno izlijeće s njegove prednje i stražnje strane ljudski otpad. I ono što je ušlo u njega već je bilo smeće. Da, tvornica je uz pomoć stanovništva i svojih pokretača proizvela naše gnojivo, papir, na kojem vlastite misli možemo čak i zapisati, ostavljajući krvave tragove na počivaljkama. Sto god rekli jedni drugima, ne bismo li naše voljene pretvorili u prah i pepeo te na njihovu gnoju postali nevjerojatnim veličinama, našeg sugovornika to nimalo neće ganuti, jer on se naime bavi svojim strahovanjima, što ih svaki dan mora isprati i ponovno napuniti. Sto je sreća veća, to se manje u ovom kraju o njoj govori, kako se u njoj nitko ne bi izgubio i susjedi nam ne bi zavidjeli. Oni koje je tvornica odbacila moraju se dobrano osvrnuti oko sebe da bi mogli uzeti kredit u trgovini, koja je vlasništvo čovjeka na čije će srce navaliti. Njihovi gospodari, orlovi, koji sudbinu svoga plijena mogu promijeniti jednim pritiskom na glavicu kemijske olovke, žive u mraku. A sinovi Alpa i dalje neustrašivo hodaju krhkim mostovima iznad ponora. Moraju se sagnuti. Njihovi najdraži ne stanuju u blizini pa ih moraju posjetiti i okaljati, samo zato da bi dobili kavu sa strahovitim šlagom. Ali oni niti primjećuju ono što osjećaju niti čuju kad im se nešto objašnjava. Mladić se saginje prema ženi, koja se povukla u stranu da popriča s dragim rođacima, čežnjama. Iz krupnih joj očiju naviru suze i kaplju u krilo, gdje stanuju požude što čekaju da im podrežemo nokte. Ta nismo mi životinje da se sve mora odmah dogoditi, mi razmišljamo odgovara li nam uopće naš partner i što si on može priuštiti, prije negoli ga odbacimo. Sad su nam konačno sve koze na broju, a i za svih ovih godina puno se toga dogodilo. Samo moramo voditi računa o tomu da uvijek plivamo na površini kako bismo mogli promatrati koga su sve to primile druge lađe u daljini. A one pak u miru mogu promatrati kako vi tonete. I to odjeveni u kupaće kostime iz kojih vrlo čudno vire dijelovi tijela koje bi bolje bilo sakriti. Kuću svoga tijela nitko

ne poznaje tako dobro kao njegov vlasnik, što još uvijek ne znači da u nju odmah može primiti goste. Zašto nas netko ne bi volio? I zašto to onda doista ne čini? Mladić svlači Gerti preko ramena kućnu haljinu. Žena mu ne može izmigoljiti pa puže po sjedalu kao da će zauzeti još koje mjesto u automobilu. Koliko god nas duboki osjećaji nježno mamili iz izreza na ženinoj haljini, oni će radije zauzeti mjesta na koja imaju pravo i gdje još uvijek raste, a što drugo nego drveće. Tek što je Gerti pobjegla iz sigurnosna pojasa kuće, mladi pravni zastupnik već želi posegnuti u njezin pretinac za rukavice. Kad samo malo bolje razmislimo koliko šupljina ima zdravo tijelo! A tek ono bolesno! Nožem njegovih riječi žena razrezuje svoja prsa, u koja student odmah može ubaciti piljevinu svoga mišljenja i druge darove ljubavi. Michael je konačno parkirao automobil ispred hranilišta za divljač. Da, moćnici i njihovi šumarski službenici rado izrađuju umjetne rajeve u koje priroda smije ući, nespretno i trapavo _____________ der Schlag = tučeno vrhnje, udarac

udarajući o sve oko sebe. A ženi se obećava raj ako mužu i djeci dodavanjem pravih začina zna zgotoviti zemaljski raj. Ne muči je hoće li se moći odmoriti. Jer u grmlju nešto sja! Mladić se nada da će iz žene poteći potok čežnje pa, zadovoljno ležeći potrbuške, svojim štapićem čeprka po mravljem gnijezdu. Uspio je izmamiti van te okretne životinjice koje odmah bježe, jureći na sve strane svijeta. Teško ih je shvatiti, ali ponekad poput snova dolaze same. Tada možete još malo napuniti bateriju i svoju tešku cjepanicu ubaciti dokraja. Tijela uvijek moraju gorjeti. Sve što imamo upotrijebit ćemo ne bi li nam spolovilo malo zadrhtalo. Ne možemo ga ostaviti na miru i oko njega uvijek moramo upaljačem paliti vatricu. Stabla za koja se do maločas činilo da su na sigurnom morat ćemo srušiti, samo zato da bismo mi mogli raširiti ruke te svoj život, koji nam je ionako poklonjen, podgrijati i proždrijeti. A bijedni ženini potočići života, kojima će uskoro doći kraj, uvijek traže neke druge, po mogućnosti divlje, vode s kojima bi se mogli spojiti. Veličanstven niz znakova ljubavi, položenih poput spuštenih zastava. I korita u koje životinje guraju jezik ili ih električnim putem prevare za njihovu vlastitu tekućinu. Tkanina od koje su satkani Gertini snovi skliznula joj je preko ramena i sada po njoj gaze. Ruinu svoga života žena prosipa po tom sinu čovjekovu, koji ne želi ništa drugo nego što prije osjetiti je i napuniti. Ona se tvrdoglavo ne da van iz tog gnijezda obasjanog unutarnjim osvjetljenjem automobila. Ipak pokušava ustati i odskakutati u život iz kojega je upravo došla. Na krovu što štiti njihova tijela čvrsto je svezan par skija. Ljubavnici su zajedno i uvijek spremni pasti s ljestava svojih osjećaja, jer im u blaženim partnerovim očima smeta nešto što nisu odabrali u jelovniku. Ubrzo će se pobliže upoznati i spretno baratati tanjurima svojih sudbina.

U kolima je tako ugodno toplo da se svjetluca krv što kola po tijelima. Priroda u međuvremenu zjapi prazna. U daljini se ne čuju djeca kako kriče iz svega glasa. Začepljenih usta sada urlaju u sobičcima seoskih kućica, u kojima su zatvoreni za kaznu i u kojima se njihovi očevi na njih obrušavaju poput tuče. Rani je sumrak kada žene dobivaju suprugovu muškost u gotovini na ruke. Vani se ledi dah na bradi. Majku već posvuda odlučno traže članovi obitelji. Njezin Svemogući, direktor tvornice, taj konj golema tijela, iz kojeg se još puši pečenje, želio bi joj širom raširiti ruke i noge, nestrpljivo oguliti njezinu voćku i odlučno je polizati, prije negoli joj stavi svog dečka. Ta je žena ovdje da u nju zagrize i od nje odgrize. Donji bi joj dio tijela, iz kojeg se još puši, najradije odgrizao i proždro ga začinjenog ukusnim umakom. Spretan mu ud čeka među nogama. Kosa mu prekriva nabreklu vreću i muškarac će se ubrzo istovariti u ženinu pognutu glavu! Jedna jedina žena dovoljna je kad muškarac, natečen od gladi, krene pravim putem. Naborima potrbušnice rado bi pokucao na njezina vrata da vidi ima li koga kod kuće. Njezine će se stidne usne, stiješnjene u gaćicama ružičaste boje, spočetka nevoljko, ipak polagano rastvoriti, kako bi ih on mogao usporediti sa sličnima koje poznaje od prije. Osim toga, tom je muškarcu najdraži oralni i analni odnos, a svim drugim odnosima, smatra, mjesto je u dječjem vrtiću. Sto drugo možemo učiniti nego se ohladiti, skinuti zaštitnu kapicu, rastresti kovrče i veselo uroniti? Nitko se neće izgubiti. Ne čuje se ni jedan jedini glas. Direktorici zavidi većina drugih žena. One sa sobom posvuda moraju vući svoju plitku zdjelicu, u kojoj muškarci, nogu uronjenih u toplu vodu, mogu otvoriti vlastite brane i žile. Te teške kobile za oranje nemaju drugu mogućnost doli one da čekaju da ih netko odabere. Od otpadaka i krhotina obiteljima skuhaju dom. Smokve im se granaju čak u dvorište, ali muškarci rado navodnjavaju tuđe brazde. A žene ostaju kod kuće, čekajući da im ilustrirani časopisi pokažu kako im je dobro dok su u suhim jednokratnim pelenama užasnih kućanskih poslova. Kakve li sreće što ih njihovi ljubazni vitezovi rado uzjahuju! 8. Najozbiljnije vas molim: Zraka i naslade svima! Molim vas pričekajte! Žena će začas doći k vama! No najprije mora otići po sebe! Bilo bi dobro da prilikom ljubljenja (iz obloge spremnika iz kojeg se i vi neprestano želite izlijevati) budete pri sebi. Student je poprimio tako lijep oblik da mu žena dopušta da je pipa. Stavlja joj ruku između nogu. Pogleda usmjerenog u smjeru svoje vožnje, pobrinuo se za sebe tako što joj ruku zavlači pod rublje što se uglavn. sastoji od jednostavne kućne haljine, koja na ženi ionako neće ostati. Mnogi se moraju voziti užasnim autobusima (i kasnije se užasno kaju što su predugo sjedili na krivom spolnom organu. Posjednik, ili bolje, prisjednik vlastitih trojednih želja prebrzo se na nas privikava i ne pušta nas van iz svog gostoljubivog prizemnog stana. Da vam

objasnim ono s Trojstvom. Žena je naime podijeljena na tri dijela. Možete je zgrabiti gore, dolje ili u sredini!) i uputiti se u ugodu sportskih stadiona, gdje jedno drugo možete posjedovati, ali ne i shvatiti. Gdje urlate i nabacujete se svojim košticama i lupinama. Tako, ova žena sada više ne može dočekati da je počnu vozikati po njoj samoj. Nije valjda onaj neprijateljski zahod na hodniku jedino što nas u kasni noćni sat tjera van, gdje se osvrćemo oko sebe provjeravajući vidi li nas tko kako rukom pritišćemo spolovilo, kao da bismo ga mogli izgubiti na sljedećem križanju i prije negoli ga stavimo u kutijicu od šperploče obojenu vlastitom rukom. Od svih mogućnosti smještaja mladić bira baš ovu. Ali ne miruje taj zahod, ne, već žurnim korakom hoda ispred njega po mraku i hladnoći! Gerti je prije njega stigla u hranilište za divljač. Na tom su mjestu već mnogi govorili o poljupcima i raskrečivši džepne svjetiljke, bacali goleme sjene po zidovima kako bi pred nekim čovjekom mogli biti više od jedne jedine osobe što nakrivljena visi na vučnici. Kao da se od silne pohote mogu povećati, još jednom ubaciti loptu u koš i čak postići zgoditak! Jedan igrač silno može narasti. Oboje su izvadili sve uređaje, kako bi s njima mogli stupiti pred svog partnera. Tolike žurne radnje - u kojima je sjedinjena prljavština i higijena - ne bi li jedni druge posjedovali, kako to već neprikladno nazivamo. Završavamo u prašnoj trafici, jer se dva kućanska predmeta najjednostavnijeg geometrijskog oblika kreću jedan prema drugomu kako bi se međusobno prekrojili (postali potpuno novi!) Gle ti ovo! Odjevena u kombinaciju s kombineom, žena se odjednom našla na hodniku s vrčem vode u ruci: je li zazvala nevrijeme ili samo želi skuhati čaj? I najnegostoljubivije i najhladnije mjesto žene će začas pretvoriti u gnijezdo s nasađenim jajima. Tj. zahvaljujući ženi možemo se osjećati skrovito kao kod kuće, prije negoli nam skrovitostima i privrženošću ona vrati milo za drago. S ovim je mladićem u njezin život konačno ušao netko tko bi mogao biti velik intelektualac. Sada će sve biti drukčije od onoga kako smo planirali; smislit ćemo novi plan i silno se napuhati. Sto, i vaše dijete svira violinu? Ali sigurno ne baš sada, jer ovog trena nitko nije pritisnuo na njegov gumb. Dođi, ona grubo dovikuje Michaelu, kao da treba dobiti još novca od trgovca koji mrzi nas mušterije, bez kojih ne može. Mora nas svime poslužiti da bismo mu se isplatili. Sada će se i ta žena konačno osjetiti beskonačnom. Jedan-dva (i vi to možete činiti u svom autu, ograničeni brzinom vožnje i vlastitim mišljenjem) pa najprije navalimo na usta onog drugog, a zatim i na ostale rupe na tijelu ne bismo li nešto naučili. I ubrzo nam je partner sve na svijetu. Michael koji Gerti jedva i da poznaje i koju nije pravo ni pogledao za nekoliko će minuta ući u nju poput konduktera u spavaćim kolima, koji prije ulaska tvrdim predmetom pokuca na vrata. Sada ženi prebacuje kućnu haljinu preko glave i u uzbuđenju, koje je njegova vlastita kreacija, tu dosad nepristojnu ženu ustima navodi na to da užasnuta stane u red pred šalterom, u kojem i mi stojimo, s novcem skrivenim iza vratašca na hlačama. U pitanjima ukusa sami smo sebi najžešći neprijatelji, jer

svakomu se sviđa nešto drugo. Ali što kada želimo obrnuto, da nas netko voli? Sto ćemo tada učiniti? Hoćemo li u našoj bezgraničnoj lijenosti pozvati naše spolovilo da učini ono što bismo mi morali učiniti? Michael je iznad sebe raširio ženine noge kao da su dva stupa visokonaponskog električnog voda. U svom istraživačkom nagonu tu i tamo pažljivo' promatra njezin uzak, neopran otvor, jedinstvenu hrskavu izvedbu onoga što ima svaka žena, ali s različitim nježnim mirisom lavande ili jorgovana. On se načas povlači, gledajući malo bolje gdje će to nestati, kako bi se žive glave, poput pravog uživaoca, opet pojavio vani. Sa svim svojim nedostacima, od kojih sport nije onaj najmanji. Žena ga doziva. Sto je s njezinim vođom i zavodnikom? I ne dobivši priliku da se opere, pojavljuje se Gertina sumorna rupica koja izgleda kao da je presvučena plastičnom folijom. Tko bi mogao izdržati, a da unutra odmah ne gurne prstić (može i grašak, leću, sigurnosnu iglu ili staklenu kuglicu) te ne požanje oduševljeno odobravanje ženine čučice, koja uvijek od nečega pati. Ženino nepobjedivo spolovilo izgleda tako kao da ga nitko nije planirao. I za što se upotrebljava? Da bi se muškarac mogao natezati s prirodom. Služi i djeci i unucima koji se odnekud pojave za užinu. Michael gleda u složenu Gertinu arhitekturu i dere se kao da su ga naboli na ražanj. Kao da odnekud izvlači mrtvaca, uhvatio ju je za dlake i licu privlači njezinu pičku što smrdi na nezadovoljstvo i izlučevine. Po konjskim zubima znate kakav je i koliko je star konj. Ta žena više nije mlada, ali usprkos tomu ova ljutita ptica grabljivica lepeće krilima pred njezinim vratima. Michael se smije, jer on je jedinstven. Hoćemo li ikada nešto naučiti od te aktivnosti, kako bismo mogli skoknuti jedni do drugih, razgovarati i razumjeti se? Stručnjaci tvrde da se ženske genitalije, koje su tako podlo ugrađene u veliki brijeg, razlikuju u većini svojih obilježja. Uostalom kao i ljudi, koji na glavi mogu nositi različita pokrivala. Najviše je razlika kod naših gospođa. Svaka je posebna, ali ljubavniku ista. On vidi ono na što je naviknuo kod drugih žena i prepoznaje se u ogledalu kao vlastiti Bog, koji šećući se i pecajući po morskim dubinama, zabacuje udicu, na kojoj u tili čas pred klipanom od njegova spolovila, iz kojeg uvijek nešto kaplje, visi sljedeća klijentica u koju će prodrijeti ili koju će ispljuskati. Muškost ne čini tehnika, tj. tehnika nije ono što muškarca čini moćnim. Pogledate li bilo kuda oko sebe, u vas će početi zuriti neki ovisnik o ekstazi, toj integriranoj, poluprovodivoj robi. Smognite konačno snage učiniti nešto vrijedno! Ili to iznad vaših napetih i preko lubanje nategnutih fleksura možda niče osjećaj, taj turistički vodič koji pojma nema kamo nas vodi? Ne moramo ga neizostavno promatrati kako raste, možemo odabrati nekog drugog štićenika, kojega možemo probuditi i razveseliti svojom pojavom. No svi su sastojci izmiješani kao i mi sami. Tijesto nam se diže poput zraka što izlazi iz središta atomske gljive, koja se uzdigla iznad brda. Neka vrata s treskom se zatvaraju i opet smo sami. Gertin veseo suprug, koji maše kistom svoga spolovila, kao da njegove kapljice kaplju s nekog debljeg

stabla, sada nije ovdje i ne može posegnuti za ženom niti djetetu izbiti glazbalo iz ruke. Od same pomisli na to žena se glasno smije. Budući da nije tvrd poput daske, mladić, čija ugodna pojava ispred zida upada u oči, snažnim udarcima svoga klipa pokušava proširiti ženinu unutrašnjost. Trenutačno za to pokazuje živo zanimanje, jer poznaje promjenu koju je pod razbuktalom, svježe pripremljenom hrpom muškog spolovila ugodna mirisa sposobna doživjeti i najneuglednija žena. Spolovilo je nesumnjivo naše gradsko središte, ali mi ne stanujemo u njemu. Radije noćimo u nekoj prostranijoj prostoriji s dodatnim uređajima, koje možemo uključivati i isključivati onako kako nam se svidi. Ta žena u sebi već čezne za svojim obrađenim vrtićem, u kojem se osjeća kod kuće i u kojem sa svoje pipice sama može brati voće strasti te unutar žutih patničkih linija posao obaviti vlastitom rukom. I alkohol jednom ishlapi. Gotovo plačući od sreće zbog vlastite promjene koju je priželjkivao, mladić pretražuje svoj udobni taksi. Zaviruje čak i pod sjedala. Otvara Gerti i odmah je snažnim pokretom zatvara. Ništa nije našao! Možemo si navući i higijenske kapice da ne obolimo. Inače nam je sasvim dobro. Iako gospoda dignu nogu i ispuste vodu u svoju pratilju, ne smiju zastati, nego moraju nespokojno žuriti do sljedećeg stabla, za koje se crvi njihovih genitalija grčevito hvataju sve dok ih netko ne prihvati? Bol udara u ženu poput groma, ali ne izaziva trajnije štete, takve da bi žena morala oplakivati čađavi namještaj i pregorjele uređaje. Iz njih ponovno teče. Vaša će se partnerica odreći svega samo ne vaših osjećaja, te hrane siromašnih koju i ona vrlo rado proizvodi. Ja sam štoviše uvjerena da je postala prava majstorica u kuhanju, kako bi konačno mogla ukuhati i muškarčevo srce. Siromašni se radije okreću na stranu; njihov pratilac na putu nikad ih ne potjera. Kite im mogu čak i klonuti, a kapljice im dolaze iz srca. Na plahti ostavljaju samo pokoju mrljicu pa odmah s njima ponovno izlazimo van. U svakom slučaju, vino je ponekad ono jedino pametno što je u čaši. Direktor tvornice tako se duboko zagleda u čašicu da vidi pod i želi iz svoje goleme bačve poteći ravno u svoju Gerti, koju je posadio pred sebe. On se skida čim je ugleda, a iz njegova se oblaka padaline slijevaju i prije negoli se žena može skloniti na sigurno. Njegovo je spolovilo veliko i teško, a kad bismo dodali i jaja, moglo bi ispuniti cijelu tavicu. Ranije ga je nudio mnogim ženama, koje su ga rado popasle. Ali ondje trava više ne raste. Deformirano raskošnim slobodnim vremenom, čovječe spolovilo počiva u vrtnoj ležaljci i vuče se preko pošljunčanih stazica u vrtu, zadovoljno gledajući na njih iz svoje torbice, u kojoj se besposleno i lagano njiše poput dječje lopte. Vrlo brzo posao ponovno preoblikuje čovjeka i njegove uređaje u divlju životinju kakvom je prvobitno zamišljena. Hir je prirode da muškarcima njihovo spolovilo najčešće postane premaleno i prije nego što su naučili pravilno ga nositi. Tada listaju egzotične kataloge ne bi li ih pokrenuli jači motori, koji, osim toga, troše manje goriva. Svoju grijalicu ekspresnog električnog kuhala ubace u prvo što leži pred njima, u njima prisne osobe, vlastite žene kojima ne vjeruju. Muškarci radije ostaju kod kuće kako bi nad njima stražarili. Zatim im pogledi skliznu na tvornicu u

izmaglici. Ali da imaju malo više strpljenja, mogli bi otići na Jadran i u njega uroniti svoje nemirne češere, pažljivo omotane plastičnim velovima kupaćih gaćica. Njihove žene nose tijesne kupaće kostime. Grudi su im međusobno u prijateljskim odnosima, ali rado sklapaju poznanstvo s nekom stranom rukom koja će ih grubo izvući iz ležaljki, u kojima se lagano i besposleno ljuljuškaju, a zatim će ih izgužvati i baciti u najbližu košaru za smeće. Uz putove stoje putokazi koji pokazuju gdje su gradovi. Jedino se ova žena smije umiješati u život djece, kako bi ih naučila da po stazama života hodaju ritmičnim koracima. A sada se lijepo umirimo i nastavimo put u same sebe! U toj je prostoriji još uvijek mrazovito i šumovito. Miriše na sijeno i stelju za životinju u nama. Cesto smo je ovamo izveli u šetnju da obavi nuždu. Kao da su pobijedili u automobilskoj utrci ili kao da su nekome uručili poklon, ovdje su već mnogi poprskali sve oko sebe - a dali bi cijelo spolovilo svoje žene kad bi na mjestu gdje su ga sravnili s tlom mogli pokositi još pokoju ženu. Netko je na pod bacio prezervativ, a onda su se njegovi tragovi u snijegu usmjerili prema kući. Većina ljudi nema pojma što bi uopće trebala raditi s tom raspjevanom gnjavatoricom od dražice. O njoj su čitali u časopisima koji o tomu pišu i dokazuju da na ženi ima puno više toga nego što mi mislimo. Da, gotovo nekoliko milimetara više! Student pritišće ženu uza se. Piskutav zvuk što izlazi iz njegova ventila mogao bi utišati pomicanjem male poluge na svom prepunom ekspresnom loncu. Ne bi još želio početi prskati, ali ni predugo na to čekati. Kako bi žena još više raširila noge, spretnim je rukama štipa za nezgodan dio njezina mesa, smještenog u zgodno pojastučenoj kutiji. On kopa po njezinu uspavanom spolovilu i okreće ga uobličivši ga u zatvorenu vrećicu, koju uz cmoktav zvuk ponovno naglo otvara. Ne bi li joj se trebao ispričati što s njom postupa lošije nego s vlastitom stereolinijom? Pljesnuo ju je po stražnjici, a zatim je odmah prevalio na leđa. On će nakon toga sasvim sigurno moći čvrsto spavati, kao i stvorenja koja su pošteno radila, međusobno se mazila i pazila. Zgrabivši je za kosu, student brzo jebe ženu, ne osvrćući se pritom na svijet oko sebe, u kojem je na svakih prevaljenih dvije tisuće kilometara servis gdje se njeguju i održavaju samo oni lijepi. Gleda je ne bi li što pročitao na njezinu licu, koje je njezin suprug učinio neodgonetljivim. Kad god to žele, muškarci se mogu odvojiti od svijeta, a onda se ponovno priključiti skupini s kojom su krenuli na put. Da, oni mogu-birati. Tko ih poznaje zna na koga mislimo: svijet muškaraca koji obuhvaća oko dvije tisuće osoba iz sporta, politike, gospodarstva i kulture, u kojima drugi smiju samo obrati bostan. Tko bi mogao zavoljeti sve te male, napuhane njuške? I što mladić može vidjeti osim dostojanstva i neljubaznosti vlastitog tijela? Ženina usta iz kojih naviru bujice i pod s kojeg mu se smije njezino lice. Jedno će s drugim izaći na kraj bez zaštitne gumice i zaštitara na ulazu pa se muškarac sada malo podigao na stranu kako bi svoj tvrdi ud mogao promatrati pri ulasku i izlasku. Ženina kanta širom zjapi, a kašica prasica skviči. Njezina je svrha da u sebe prima i da dobiveno

odmah vraća. Pri tom činu važno je jedno i drugo. Kažete li to nekom suvremenom poduzetniku, užasnut će podići obrve i uzeti dijete na ruke da ga ne pregazi bijes podređenih. Ženini se trzaji, koje je muškarac izazvao u baš takvom obliku, polako smiruju. Ona je dobila svoju porciju, a možda je sljeduje još jedna. Mir, molim! Sada govore samo osjetila, koja mi međutim ne razumijemo, jer su se ispod naših sjedala pretvorila u nešto neshvatljivo. Mladić se izlio u tom hranilištu za divljač. Njih dvoje tek sada vide kako se, odjevena u crno, spušta noć. Drugi se još jednom okrenu prije negoli se nježno priviju jedno uz drugo, misleći pritom na čovjeka ljepšeg stasa, kakvog su vidjeli na slici u nekom časopisu. Kad je Michael otkopčao skije, nije računao na to da sportske aktivnosti, ta beskrajna konstanta našega svijeta s prebivalištem u televizoru, ne prestaju samo zato što smo očistili cipele. Cijeli je naš život sport, a zahvaljujući sportskoj odjeći izgled nam je živahniji. Pa i svi naši rođaci ispod osamdeset nose donji dio trenirke i majice kratkih rukava. Sutrašnje se novine prodaju već danas, kako bismo večer koja slijedi mogli hvaliti i prije negoli prođe sutrašnji dan. Sasvim je sigurno da su drugi ljepši i pametniji od nas. A što će biti s onima koje nismo ni spomenuli i njihovim dirljivim, ali ne baš okretnim penisom? Kamo će ti ljudi odvesti svoje malene rijeke? Gdje je krevet u koji će onako žedni svratiti i iz kojeg će se utješeni vratiti? U brizi za svoje bijedne organe na zemlji su cijelo vrijeme jedni uz druge, ali koga će poprskati tekućinom protiv zamrzavanja koja zimi sprečava da im stane motor? Gdje to oni trguju samima sobom i dopuštaju sindikatima da trguju njima? Na koja će to mirisna tijela nagomilana na hrpu poput planinskog lanca naići dok s nožem u ruci kreću prema stoci što su je osobno uzgojili, a sa teškim maljem prema obitelji, također osobno uzgojenoj? Jer ti dirljivi ljudi, koji na djelu najčešće moraju biti i najokretniji, nisu samo ukrasna tkanina našeg života. Oni u ruku uzimaju svoje udove i žele ih nekamo gurnuti. Ne zaboravimo da se ljudi, ne bi li nešto postigli, skrivaju jedni u druge da ih atom ne bi smrskao. I prije negoli je velika kazaljka sreće oboje okrznula, iz Michaela je već izašla tekućina, njegov ljubavni proizvod visoke kakvoće. Ništa drugo. Ali u ženi koja je željela doživjeti i obaviti ono najviše pokrenula se nuklearna reakcija. Otkrila je izvorište o kojemu je desetljećima potajice sanjala. Takve sile odašilje uvijek ista kljusina, koja privlači muškarčevo tijelo, a koju privlačne žene gone bičem. Te sile začas zahvate i najniže grane ženina bića. Izazivaju požar velikih razmjera. Žena pritišće tog čovjeka uza se kao da je postao dio nje. Viče. Umišljena zbog svojih osjećaja, ubrzo će otići i to zmajevo sjeme odložiti u državici svoga kućanstva, kako bi ondje gdje je sjeme dodirnulo tlo njoj za ljubav proklijali mali alrauni i drugo patuljasto raslinje. Žena naime pripada ljubavi. Tek sada će neprestano morati dolaziti u ovaj rekreacijski park. Onog trena kad je taj mladić izvukao svoj kurac, koji je u međuvremenu postao sasvim beskoristan, i mahnuo njime u znak pozdrava, njegovo čelo s prištićem gore desno za Gerti dobiva novo značenje, koje će

neprestano trebati obnavljati. Odsad pa nadalje upućena je na bogatu prodavaonicu oružja što je iza rasporka na hlačama skriva ovaj vješti napadač. Njegovo će najveće veselje ubuduće biti ono da bude u Gerti. No dolazi nevrijeme i on mora u okružnom glavnom gradu - jer daleko iza brda godišnji odmor tako raskuštra donje dijelove žena i djevojaka da one odsad žele redovito četkanje - brzo i pravovremeno zauzeti položaj u kafiću plesnjaku, u koji ulijeću nijemi i gusti rojevi turistkinja, spremnih na predaju kad padne noć. Da bi ispalio svoje punjenje, Michael se mora sabrati na veličinu gumice i odabrati jednu od žena u odjeći za poslije skijanja, u koju će se moći izliti. Njegovane prirodne ljepote, prirodni sekt i njegovani prirodni seks posebno voli, dok prištić prekriven puderom, kakav jedan jedini i sam ima, vidi na kilometre i odmah bježi glavom bez obzira! Puno prije početka radnog vremena jadna će Gerti zasigurno već rano ujutro zasjesti na telefon i početi dosađivati. Taj Michael - ako nas ne varaju znakovi koje odašilje i koje je pokupio u raznim ilustriranim časopisima - plavokosi je lik s kinoplatna na kojem izgleda kao da je satima ležao s gelom u kosi samo zato da bi naši prsti nježno krenuli prema vlastitom spolovilu, jer drugoga nemamo. On nam jest i ostat će nam dalek, čak i iz blizine. Veseli se živjeti noću i noć učiniti živahnom. Ne voli se on sputavati. Pa i nastajanje groma teško se može objasniti: pripremajući se za vikendaranžmane, mi sredovječne žene na kraju smo tjedna nagurane kao sardine iza ograde i prije negoli otputujemo jednu će od nas valjda pogoditi! Vozite oprezno. Možda još uvijek imate nešto što bi takvi muškarci mogli zatrebati! Životinje tonu u san, a naslada je Gerti uzdrmala do temelja i raspirila iskricu na džepnom upaljaču. Ali odakle taj propuh? Možda iz one rupice u obliku srca? Ili nekog drugog zaljubljenog srca? Zimi se skijaju, a ljeti odlaze pod mnogo toplije sunce, gdje mogu igrati tenis, plivati ili se svući iz nekih drugih razloga te zgaziti žar iz kojeg bi mogao nastati požar. Kad se ženina osjetila jednom obećaju, možemo biti sigurni da će se prevariti i u drugim pitanjima. Sposobna su za svakakve svinjarije. Spolovilo iz kojeg je maločas provirila, ta žena mrzi. U malim vrtovima oko svojih kuća običan će narod uskoro zašutjeti. Ali žena već sada zaziva sliku svoga božanstva, Michaela, kakav joj je obećan na fotografijama što su mu sličile. Do maločas je Michael još jurcao Alpama. Žena sada kriči i šasiju svoga tijela snažnim pokretima okreće u svim * smjerovima. Njih dvoje juri nizbrdo po velikoj strmini, ali pametna kućanica već sada, dok leži, zavija i gubi svijest, planira sljedeći susret s tim herojem koji bi je trebao hladiti u vruće dane i zagrijavati u one hladne. Kad će se ponovno moći naći, a da pritom na njih ne padne troma sjena Gertina muža? Znate već kako to ide s gospođama? Neprolazna kopija njihovih zadovoljstava vrijedi im više nego prolazni original, što će ga prije ili kasnije morati izložiti konkurenciji života, kad će se, grozničavo okovane za vlastita tijela, u slastičarnici morati pokazati pred svima u novoj haljini i s novim muškarcem. Stisnute uz nekoga tko u njima ponekad lijeno nalazi utočište, kako ne bi neprestano morao gledati sam sebe, u miru bračne ložnice, žene žele promatrati portret

voljenoga lijepa lica. Slika nam ostaje u sjećanju dulje od života samog, te, ostavši sami, besposleno prebiremo po raspjevanim strunama i češkamo se među nožnim prstima, odakle izvlačimo sjećanja. Ne bi li bilo lijepo jednom se dokraja otvoriti! Gerti može ponovno ispeći samu sebe za klavirom i muškarcu isporučiti svježe zemičke. A djeca će to popratiti tralalakanjem. Svi mi zaslužujemo najveći dio onoga što možemo nositi. Tlo se na livadama potpuno zamrznulo. Oni nesvjesni polako se spremaju na spavanje kako bi posve zaboravili sami sebe. Gerti se grčevito privila uz Michaela; mogla bi tražiti od nemila do nedraga, ali takvoga kao on ne bi našla. Taj je mladić u školi života već mnogo puta bio zvijezda vodilja, a drugi se orijentiraju prema njegovu izgledu i smislu za lijepo, zahvaljujući kojemu u mnoštvu neistina uvijek nanjuši pravu robu. Kuće u ovom kraju uglavnom stoje nakošene na stupovima nosačima. Staje za sitnu stoku posljednjom se snagom naslanjaju o zidove kuća. Oni koji su, istina, čuli nešto o ljubavi, ali su propustili kupnju dobara koja uz to ide, sada se moraju sramiti pred vlastitim malim ekranom, na kojem neki čovjek upravo gubi u igri sjećanja, koja bi želio prepustiti onima što o njemu vode brigu i koji ga promatraju zaljubljeno stisnuti na svojim ležaljkama ispred malih ekrana. Oni barem imaju moć da slike zadrže u sjećanju ili odbace, gurnuvši ih niza stijenu. Ne znam jesam li sada potegnula krivi obarač na oružju vida ili sam dospjela na krivu stazu u carstvu osjetila? Michael i Gerti ne mogu se naužiti međusobnog dodirivanja, provjeravaju je li ono drugo još ondje. Ruke si poput pandži međusobno zabijaju u zgodno uređena spolovila, što su ih za ovu premijeru lijepo odjenuli. Gerti govori o svojim osjećajima i dokle bi ih željela pratiti. Michael polako dolazi k sebi i čudi se koja mu je to ruka skliznula u krilo. Odmah je poželio ponovno praskati oko sebe pa ženi odguruje ruku i pokazuje svoj zategnuti remen. Povlači je k sebi za kosu tako da žena iznad njega leprša poput ptičice. Ona se probudila iz seksualne narkoze i sada bi usta željela upotrijebiti za bujicu riječi. Umjesto toga mora ih širom otvoriti i Michaelov kurac pustiti u kabinet vlastitih usta. On prodire u nju kako bi se blago mogao pojaviti njegov mlaz. Michael ženu tako povlači za kosu da joj je glava pljesnula o njegov čvrst, drzak trbuh, a zatim je snažnim pokretima gura prema svojoj pastirskoj batini. Traje to tako neko vrijeme, a mi ne možemo shvatiti da se istodobno tisuće jednako bezosjećajnih valjaju u vlastitim brigama, dok ih strašan Bog u svojoj osvijetljenoj tvornici cijeli tjedan prisiljava da žive odvojeno od svojih dragih. Nadam se da vaša sudbina ima širi gornji rub kako bi unutra više toga stalo! Oboje se lakoumno troše, jer je jedno i drugo nagomilalo poprilično zaliha. Ti predivni, promjenjivi, koji kod kuće imaju najnovije erotske kataloge, povećavaju se do bujice. A tek oni koji sve to ne trebaju, jer su sami sebi dovoljni! Mogu ponuditi sami sebe. Oni se izlijevaju preko svojih bedema i nasipa, jer za sebe tvrde da su nepostojani te prepušteni na milost i nemilost svakom doživljaju, koji ih uvijek

odvodi nekim krivim putem, budući da mu je svaki cilj jednako dobar. Najprije oklijevajući, a zatim sve jasnije u Gerti raste neodoljiva potreba da se popisa. Prostorija je premalena da bi u nju stao Gertin miris. Gerti prebacuje rubove kućnog ogrtača preko bedara, ali malčice je smočila pojas. Igrajući se, Michael je pružio ruke pod mlaz što teče uz jasan zvuk i dlanovima hvata tekućinu. Smijući se umiva njome lice i cijelo tijelo, a zatim udarcem šake obara ženu na tlo i grize joj još uvijek mokre stidne usne, cijedeći iz njih i posljednju kap. Zatim povlači Gerti u njezinu vlastitu lokvicu i vuče je po njoj. Ženine su se oči izvrnule u očnim dupljama. No ondje nema žarulje, ondje je mrak, u njezinoj je nacerenoj lubanji mrak. Slavlje je: sami smo sa sobom i zabavljamo se sa svojim spolovilom, našim najdražim gostom, kojemu se sviđa kad ga neprestano hranimo samo odabranim delikatesama. Haljina kojom se žena maločas ogrnula opet se našla na podu i žena se valja po sijenu. Na podnim daskama ocrtava se tamna, vlažna mrlja, kao da je od nekog višeg bića koje nitko nije vidio kako dolazi. Od osvjetljenja samo ono Mjesečevo, koje će, nadamo se, ljubazno otpočinuti u našoj dragocjenoj sadašnjosti. I održati sadašnju dragocjenost našeg protivnika. Ženine grudi, te papirnate vrećice blijede boje, počivaju na Michaelovu grudnom košu. Dosad su ih upotrijebili samo jedno dijete i jedan muškarac. Da, muškarac kod kuće uvijek nanovo peče svoj kruh svagd., koji se diže velikom brzinom. Ako vam za ručkom grudi vise do stola, možete ih i operirati. One su napravljene za dijete, muškarca i dijete u muškarcu. Njihova se vlasnica bacaka tamo-amo valjajući se u vlastitom ekskrementu što kaplje kroz podne daske. Od hladnoće joj se tresu sve kosti i koščice. Šumeći u dubini, Michael je čvrsto zagrizao u njezine stidne dlake, izvlačeći joj i okrećući bradavice na grudima. Njegovi bogomdani darovi začas će narasti i on će ih ispljunuti. Ako želimo sklopiti savez, moramo nekamo uvaliti kurac. Ili da još malo pričekamo? Ženi se vide bjeloočnice i istodobno se čuju samo glasni krikovi. Mladić se odjednom uplašio potpunosti u kojoj bi se mogao rasuti, a da se ipak ne raspadne. Neprestano uranja i izranja iz žene samo zato da bi svoju slobodnu ptičicu pokopao u njezinu kutijicu. Sada je našu Gerti cijelu polizao, a uskoro bi joj jezikom, na kojem je još uvijek okus njezine pišaline, mogao otkinuti glavu. Žena škljoca zubima i uspijeva joj ugristi ga. To boli, ali je to jezik kojim govore životinje. Držeći je za kosu, on joj podiže glavu i zatiljkom njome udara o pod s kojeg ju je podigao. Žena sada širom otvara gubicu koju Michael penisom temeljito krči. Oči su joj pritom zatvorene. Snažno udarajući koljenom ukoso, muškarac rastvara ženina bedra. To, nažalost, nije ništa novo, jer je tako postupio i prvi put. Sada se konačno možete osjećati kao u vlastitoj koži, a vaša će naslada biti uvijek ista! Ona je beskrajni lanac ponavljanja, koja nam se svaki put sve manje sviđaju, jer su nas elektronski mediji i melodije naučili da nam svaki dan u kuću isporučuju nešto drugo. Michael zabacuje Gertine ruke u lijevu i desnu stranu, kao da je želi raspeti na križu, a ne s drugom nošenom odjećom odložiti u ormar, kako je zapravo namjeravao. Zuri u ženinu

pukotinu, čiji mu je sadržaj sada već poznat. Kad se okrene, jer ne može više izdržati njegove ispitivačke poglede i ruke što je štipaju i kopaju po njoj, žena dobiva nekoliko pljusaka. On želi i smije sve to vidjeti i činiti. Mnoge se pojedinosti i ne vide pa će, sretnu li se još koji put, morati imati džepne svjetiljke da osvijetle radionicu u koju će ozareni ući iz mraka. Žena bi morala naučiti podnositi gospodareve poglede u svoje spolovilo prije nego što se veže za njegov kurac, za koji je vezano još dosta toga. Ženu grije sijeno što pada na nju. Majstor je gotov, a trzanje njegova uređaja pokazuje da se Michael želi povući u svoje očišćeno tijelo. On je postao podij s kojeg će žena govoriti o svojoj čežnji i njegovu mišićavu torzu. Tako se postaje središte lijepo namještene sobe, a da nas prije toga nitko nije fotografirao u donjem rublju i sliku dao uramiti. Taj je mladić stvorio svu tu raskoš i uspio toj groznoj hrpi blijeda mesa, što još uvijek leži pod njim, poput blagog večernjeg sunca obraze obojiti crvenilom. Ženu je uzeo u zakup i što se nje tiče, rukom joj ispod haljine može prelaziti preko nabora kad god želi. Gerti prekriva Michaela nježnim, iznemoglim poljupcima. Uskoro će se vratiti kući svojem gospodarčiću, koji također ima svoje dobre strane. Želja nam je da se uvijek nanovo vraćamo na tlo zahvaćeno vatrom i razderemo papir za zamatanje poklona, pod kojim se prerušeno sakrilo ono što već jako dobro poznajemo. A naša zvijezda što pada ničemu nas nije naučila. 9. Nečija osobna kola ženu vraćaju u vedrinu njezina doma, iz kojega je pobjegla. Treba je vratiti u njezino kućno kino. U mali dom na ognjištu, na koje drugi bacaju oko. Muž najprije primjećuje potočić sline na ženinoj bradi. Mladić je za nju vrlo zabrinut, jer nakratko se zagledao u njezine najdalje daljine i na lice joj položio svoje vlažne ruke. Sada doista nije vrijeme da ležimo na suncu i pogledima napadno izlažemo svoje tijelo. Odjednom je počelo ponovno sniježiti. Je li direktor već nazvao svoje osiguranje kako ga žena ne bi tek tako zamijenila nekim mladim građaninom? Prije je muškarac kući često dolazio ravno iz bordela, u kojem se namučio ljenčareći dok bi ga prali, šišali i polijegali. Da, u javnoj kući glavnog okružnog grada teški čun njegova uda ljuljuškao se na sigurnom. Ali to je sada prošlost. Sada mora zabavljati vlastitu ženu, i to vlastitim pandžama, sa svoja dva komada testisa i dupetom, jer se takvim predmetima igra utakmica na domaćem terenu, kada dijete nije pri svijesti. Taj je čovjek spor čak i onda kad u ogledalu promatra odraz svoje kravate. Poput krika zalijeće se među svoje namještenike, koji se prave da ništa ne razumiju tako da uvijek dođu zadnji na red. Kad mi dolazimo, kuća je već utonula u dubok noćni mir. Samo u jednoj sobi zabrinuto gori svjetlo, za promjenu dragocjenom djetetu, koje od pomisli na nastavu povraća u krevet. Jedino se u djetetovoj sobi direktor usuđuje govoriti bijesnim

glasom. Ovdje nije na svom terenu; ne voli slušati zvuk vodokotlića. Gotovo je eksplodirao u vlastitim sokovima kad je ponovno otkrio prazne vinske boce jeftinog veltlinera. Zar žena ne može piti mineralnu i pružiti ljubav svome djetetu? On joj je već zabranio da toliko loče, ali ona opet u sebe veselo ulijeva vino. Zar je njegovu domaću životinju potrošio neki drugi kućni bik? On tako nježno pritišće usne na dijete da vam to ne može opisati. Dijete spava. Ne čineći ništa, ono objašnjava zašto direktor živi. Otvorenih usta počiva u škrinji svoje sobe, kakvu djeca siromašnih mještana vide samo kad su bolesna. Tko je u ovoj zemlji dijete s vlastitom sobom za koju se vodilo računa da pristaje njegovu tijelu? I koje može gledati medvjediće, sportaše i pop-pjevače? Ovo su dijete zbog svoje seksualne rike njegovi roditelji smjestili na mirno mjesto. No ono je dovoljno spretno da pogleda kroz ključanicu te i samo urla kad ga tuku štapom zbog površinskog zamućenja na vratašcima njegovih hlača. Tu biste dreku trebali čuti! Vrlo često sin pronicavo izranja odnekud iz tame, jer njegovi roditelji ne znaju što znači suzdržati se u svojim tjelesnim funkcijama. Oni još uvijek vjeruju u fizički rad! To im je zadovoljstvo odobrilo kršć. društvo što ih je nekoć vjenčalo. Otac se majkom smije neograničeno sladiti, posezati pod rupe na odjeći njezine teške uvrijeđenosti dok se ona posve ne prestane bojati za svoje tajne. Oni koji su daleko od nas leže u svojim krevetima - ne zazivaj vraga! - kako bi sutra bili ispavani. Preumorni su da bi ih strašni Bog pozvao na vrh vremena k njihovim najdražima, koji su prerano umrli. Sutra će na brzinu prožderati doručak i ući u autobus da se odvezu na posao. A djeca, koja im zadaju najmanje posla, sjede pokraj njih, jer moraju ići u školu. Direktor tvornice korača prema preko svake mjere velikoj klupi za visoko svećenstvo. Iza njega poslušno stoje oni koji u njegovoj tvornici čekaju mirovinu. Iako žive kao životinje, te su ljude samo silom spriječili da to i ne postanu, govori direktor ženi. Njihove blijede, debele žene nimalo ih ne nadahnjuju, pa ni u njima nema osjetilnog žara ili kako li ga već mi gospoda nazivamo. Tko bi rekao da direktor ženi nakon sv. mise svlači gaćice i uranja u nju najprije jedan, a zatim drugi prst da provjeri je li joj voda došla do grla. Pitam se što nastaje u dubinama drugih ljudi i želi se privinuti uz debeli električni vod. U ovoj rimokat. zemlji sada ćemo na koljenima malčice moliti Boga, da bi svi vidjeli kako peremo ruke od nedužne krvi što ju je Bog teškim naporom pretvorio u samog sebe. Točno, muškarac i žena Njegovo su djelo. U pismima koja šalju novinskim redakcijama čitatelji su vjerni sebi, jer su dio kršć. arhitekture koja uvijek stremi uvis. Papi se nema što prigovoriti. On pripada Djevici Mariji. Kako bi inače znao koliko je ta žena skromna, a ipak žudi za tuđim dušama? Žena, naprimjer, može usta uobličiti u cijev u koju klečeći prima muškarčev ud. Nemojte se praviti da to niste vidjeli u svom kućnom kinu! Navodno je i Isus, taj vječni putnik kroz Austriju i njoj bliske zemlje, kao i vi hodao uokolo da vidi bi li mogao nešto popraviti, nekoga kazniti ili na njega djelovati. Pritom je naletio na vas i voli vas kao što voli sebe. A

vi? Volite samo novac što ga drugi imaju? Da, baš takvima sličite. Zato napišite pismo novinama Presse, u kojem ćete izraziti svoju ljutnju prema onima koji nemaju Boga, tj. kada bi ga i imali, ne bi s njim mogli imati nikakav odnos! Sve je to naše! Pošto je auto stao uz škripu kočnica, žena više nimalo ne pazi na pukotinicu iz koje izlazi njezin glas. Dreči kao da je podmazana, jer veltliner još uvijek djeluje i miluje ju iznutra. Ona se dere i svađa sve dok se noć već nije dobrano spustila i u nekim se kućama pojavilo svjetlo. Pojavilo se i u njezinoj kući, a težak čovjek, koji vodi tvrtku, od uzbuđenja što mu se vraća nešto za što je vjerovao da je izgubio ispraznio se u svoje drsko tijelo. Stoji pred toplim medvjeđim brlogom u kojem čak i pod dječjim prstima uređaji mogu izvesti svakojaka čuda. Gerti, jesi li to ti, pita on, prelazeći pritom vlastite skučene obzore. Bi li itko živ želio nešto izgubiti? Hvala Bogu pa će on odmah ponovno moći posegnuti u središte između njezinih nogu da provjeri visi li košara za kruh dovoljno visoko da je drugi ne mogu doseći. Jedino što je sada prepuna mrvica. Njegov vjerni alat u rukama iskusna majstora u njegovu domu i zakonitom braku dat će se na posao ondje gdje još nitko nije bio. U to uopće ne sumnjamo. Muškarac je spor kad mora izabrati između više bogova (sporta i politike), ali vrlo brz kad prednjim kopitima staje na pozornicu na kojoj se sve vrti oko njega i njegova posla. Bez imalo oklijevanja muškarac razmjenjuje pogled s Gertinim suprugom i pozdravlja ga. Odjevena u kućnu haljinu, žena ispada kroz vrata i ne pokazuje ni najmanju želju za ponovnim parenjem. Dok se kotrlja po tlu, pokapa ispod sebe ovog fakina i njegovo mlado tijelo, koje sada besposleno misli samo na jelo. Čim je muž pozdravlja, ona zna da će joj barem sisati uši. On će se uskoro ugodno osjećati, jer na raspolaganju mu je i žena i umjetnost, ta ljutita lovkinja koja lovi po nama i našim stereouređajima. Direktor ženi već šapuće na uho da je prljava kurvetina, u kakvu će je uz njezin pristanak odmah i pretvoriti. Koje li sreće! Žena je ponovno kod kuće, a i dijete treba majku. Ona mu pokazuje važne stvari, koje ionako bolje može vidjeti na televiziji. Bog kao priroda pojavljuje se izvana u glasovima. Ondje stanuju namještenici i šire ruke u koje ništa ne pada. Na onomu što jedu otvaraju se rane koje su životinje zadobile za života. Jedu i ono što su ispekli u obliku grumenja i hrpica, sličnih njihovim vlastitim tijelima i njihovu neugodnom smijehu. Bezoblični su kao i njihov nasad, njihova ljutita ostavština, koja se vuče za njima kao šmrkalj iz nosa. Njihova djeca! Koja u dugačkoj karavani (na Kalvariji svoga života) ljudima idu na živce onime što oni i TV zovu sportom. Ponekad se manji dio čovječanstva raspadne. Niste li to primijetili dok ste u nekom prijevoznom sredstvu sjedili pokraj nekoga tko kao ni vi nema novca za auto? Ako jeste, onda to nitko drugi nije primijetio. Neki vaši potomci, koje ste napravili noću, nisu dobri ni za rad u tvornici. Oni su alkoholne pare što ih sami izdišu. Čini se da ih ne pogađaju čak ni vaše teške bolesti. Ah, taj dražesni suživot kakav možete promatrati kod gospodina direktora, kad čovjek sa ženom i djetetom živi u toplu domu, gdje se preklapaju sjene tijela, zasjenjujući

podne, dok se drugi moraju ubijati od posla: to i puno više toga vidjet ćete u svojoj jadnoj radoznalost na ekranu (a pritom ste se jedino željeli konačno vidjeti u nekom drugom liku, po mogućnosti ne od kartona!). Pod staklenim zvonom vlastitih žudnji seljani vide direktora kako hoda uokolo i primjećuju da ispod njega ima mjesta: za barem još 1 osobu koju je sam odabrao. Svi oni rade u njegovoj tvornici. Ta stoka u vlakovima za dnevne migrante putuje u odjeljcima u koje jedva stane i u kojima jede kobasice, čekajući da im država naškodi (da ih zadrži). Polako se spušta noć i ulazi u njih. Sada ćemo spavati. Ženu iz auta dijelom izvlači direktor, a dijelom se ona sama pridigla iz vlažnih studentovih ruku i stala na površinu zemlje. Vidimo kako mladić, taj brzi, mladi klip, koji će sasvim sigurno napredovati i koji ne treba tvornicu papira, ljubazno pomaže da ženu smjeste u njezinu staju, kao što se roba stavlja u izlog. I to je gotovo. Čuje sam sebe kako objašnjava da je ženu pijanu pokupio na nekoj mjesnoj cesti. Čini se da je još uvijek zbunjena, izgubljena i promrznuta. Pred samim joj ulazom naređuju da se sabere i prijeđe preko praga. Ovdje je njezina pasja kućica, u kojoj se odmaraju njezini voljeni, koje je takvima svojim trudom ona učinila. Tek što ih je Bog izgubio iz vida, posežu jedno drugomu među noge. Da, svoja spolovila ne mogu ostaviti na miru. Njihovi mali pištolji moraju uz krike neprestano rigati vatru. Njima pripada ud što su ga (u svojim vječnim pričama) napuhali do veličine ptice grabljivice koja bešumno klizi nebom. Čak i dijete želi biti dvostruko prisutno i kriči uokolo (ovdje se dere dvaput, kao osoba i njezin zamjenik u manjem, ali vjernom izdanju!). Direktor nabija oružje ovješeno o svoj burag. Osim o umjetnosti i sportu, dijete rado sluša i pop-glazbu na radiju, na kojem se radi punom parom. Zapravo nimalo ne žalim dijete, jer njegova se majka vratila dobro poznatim obalama i ormarima. Ta se napol tekuća smola prilijepila za muževa leđa. Mužev stroj iznutra već tapka po zidovima hlača tražeći svoj dom u njezinoj rupi. Žena se mlitavo oslanja na posuđe što ga danas nije oprala, jer to radi njezino osoblje. Sluškinje su jeftine, budući da žene više ne mogu naći posao u tvornici, gdje mogu izaći na površinu zemlje, a da pritom ne moraju odmah biti povod nečemu živućem. Žene iskapaju poput rude u rudniku svakodnevnog života ili ih izbacuju u noć. One rađaju dječicu. Niste li primijetili da noću samo bogati imaju pristup carstvu zadovoljstava? Da, tada naime konačno rade i oni! Jednom i na njih mora doći red, budući da su došli na svijet i sjede u svom Mer-cedesu. Oni su jedini koji imaju pravo na osvajanje. Kućna haljina iz zemlje dembelije (kupljena u carstvu visoke mode, u Beču!) leprša oko nasmrt umorne žene. Alkohol se u njoj ohladio. Čemu sva ova buka što je direktor diže? Zašto se žena, odjevena u nepristojan kostim, uputila u prirodu i njezine špilje igračnice? Ta psi ne hodaju uokolo bez povodca! Počinje kašljati kad je direktorova ruka pogađa u zatiljak i savjest. Obuzet brigom, direktor pritišće ženu na grudi i tako se obavija oko nje da više ne trebamo kućnu haljinu. Samo da ode taj mladić koji je omogućio usporedbu između ovog tijela te onog kako je prvobitno

trebalo izgledati i kakvo su mjerodavna tijela odobrila za izgradnju. Samo budite strpljivi. U danom se trenutku svi možemo zabaviti bijegom od svoje slabe kondicije. U prvobitnom je izdanju šef tvornice papira izgledao puno bolje nego što to mi u svojoj ljudskoj okrutnosti možemo zamisliti. Ova žena voli, a ne vole je pa se po tomu nimalo ne razlikuje od drugih. Kao što ja sada prstom upirem u nju, tako se ni sudbina ne može preduhitriti. Žena je manja od ništavila. Mladić ismijava direktora, koji mu je zahvalan što mu je vratio njegova psića. Drsko promatra izraz na licu čovjeka što se smatra njegovim suparnikom. Ali ne bi imao ništa protiv toga da ima njegovu tvornicu, umjesto da ga mukotrpno uče pravu i zakonu. Mladić se ne osjeća ni jednak ni blizak ljudima koji se teturajući nedostupnim stubama penju u tvornicu, blaženim pogledom gledajući onoga koji zapošljava njihove udove i njihove ljubavi. O čemu pak razmišlja student? S kime će sutra igrati tenis. Direktor se sve više unosi u toplu vatricu svojih riječi. Preko puta mu sjede i ključaju oni koji odjeveni u seksi rublje svoje partnere uzbuđuju tako da im krv navire u motore, s kojima bi neprestano željeli nešto raditi. Srdžba svijeta ipak je namijenjena siromašnima, kojima to i nije drago čuti, dok se šeću strmom obalom potoka koji zagađuje kemija. Glavno je da mi imamo posao s kojega se kući vraćamo s nekom gadnom boleštinom. Poput teških vrata što se su izvjesila Gerti sjeda u šarke svoga muža. Pitanje je hoće li vrata izdržati pod udarima kiše i snijega što ih donose burna vremena. Mladić bi trebao otpi-ti još koji gutljaj žene, i to po mogućnosti već sutra. Ali njezine će osigurače sada pa sve do mraka okretati drugi netko, tko na to ima pravo. Na svom jeziku direktor je mladiću objasnio da ova žena smije počivati samo na onom mjestu koje joj je ON odabrao za njezino posljednje počivalište. Kako bi mogao cupkati s njezine najbolje strane (lijeve i desne). Da, naviknuo se na to da mu taj stvor pripada, kao što se naviknuo mokriti u noćnu posudu. Ona je ovdje uvijek i zauvijek. Otuda i njegovo uzbuđenje kad je žena odjednom nestala i nisu je mogli naći. Sve čega se mašta dosjeti može se napraviti živim udom što natekne i ponovno klone, samo je pitanje kojim. Ovoj je ženi ljubav otvorila oči. Kao da kuckate o krajolik, prislanjate štap na njegov zid i čekate da iz stijene konačno potekne voda. Posao prolijeće slugama kroz ruke. I jesu li zato sretni? Nisu. Dijete će sve to popratiti jednim ha-ha, jer ne može zaspati, ako majka nema pojma kako da ono stopala obriše od života. Mama, mama, čuje se kroz prozor njegov plačni glas, a zatim se pojavljuje zločesta glavica, plod utrobe njezine skupa s crvićem u njemu. Bilo bi bolje da dijete spava i ne mora sve ovo gledati. Njegovo su tijesto dovoljno dugo mijesili pa se noću može dići i šetati. A ujutro se šeću umorni ljudi kojima oko vrata ne visi nikakva ljepota. Tumaraju uokolo poput jelena. Dijete je sada ovdje. Sutra ujutro njegovo će lice biti zaprljano marmeladom, a majčino blatom njegova oca i Duha Sv. Sinu je nedostajala mama pa u trku izlazi pred nju preko kućnog praga, ma nije vraga. Direktor zatvara studentu pred nosom vrata, on mora ženi nešto objasniti, kako bi se osjećao poput dobrostiva Boga i božanskom se

dobrostivošću s njome sjedinio. I kako bi u miru Božjem ženi mogao raširiti noge i provjeriti je li netko bio na pašnjaku na kojem pase njegova sveta krava. Nesigurnim korakom majka mjeri ničiju zemlju sinove sobe (u kojoj tanjuraste mine govore: kod kuće smo, sasvim same i sve nas treba oprati), dobro došli. Direktor želi da žena bude dio njega kao što je ljeto dio godine. Samo bi nam još trebalo da se probudi dan. Da, dijete ima pravo biti lijepo okruženo. Tko ne bi neprestano priželjkivao ljubav, tog lopova koji nam se nečujno prišulja? Kladim se da i vi imate plišanu ovčicu, koju ne možete sakriti! Tko je komu ovdje nedostajao? Ovo je brdo ovdje iz jednog jedinog razloga: dolina negdje mora prestati, kako bismo se mogli ponovno početi uspinjati. Snijeg je blijed. Muškarcu je stalo do tvornice u kojoj proizvodi papir kako bi nam svima bilo bolje. I kako bismo znali da nam je svima bolje. Reći ću to jasno: ja sam poput voska što ga papir može razrezati. I željela bih jednom upoznati čovjeka koji ima moć da od onoga što sam rekla stvori novu mene. Ali što će nam više od plaće u vrećici naše propasti? Tj. sigurno želimo postati nešto i barem na papiru biti nešto više. Ali moramo osjetiti kako je to kad svojom krivnjom sjedimo u vlastitom stanu u kojem nam je telefon jedini gost. Taj muškarac nema milosti, poput vatre ulijeće u kuću i zalijeće se na ženu. Dijete je počelo urlati. Negdje u daljini osamljena ispušna cijev uzalud pokušava svratiti na sebe pozornost spavača, koji poput životinja nešto naslućuju, ali se jedno drugomu ne usude reći što. Oni se čak ni danju ne mogu okrijepiti igrom mišića na lijepim ljudsk. tjelešcima. I u svojoj sreći moraju nositi teret briga, a to znači da nam trebaju siromašni (i njihove ruke). Mladić odlazi. Tek što je izašao iz glupog, nagruvanog gnijezda u kojem su se pojebali, žena već lupa o vratašca koja je sjekirom svojih potreba već odavno probila u zidu. Slijepo zuri u pogrešnom smjeru. Gdje da ga nađe? Ali muškarci su tako nasilni da nepažnjom zapale kuće u kojima im spava obitelj i ne razumiju brojke na izvacima bankovnih računa. Umjesto toga sami se svlačimo ne bismo li svojim spolovilom nekoga zavarali. Da, muškarci prekrivaju sve staze. A vama je svejedno što netko nešto osjeća i što se veže za krivu osobu! Čežnja je komadićak drva što ga je žena sama sebi aportirala. Ona treba uzbuđenje. Ono joj je već naručeno i isporučeno pa ona svoje ciljeve traži izvan doma. Tako na njih neprestano mora misliti i umiješati ih u svoju neobuzdanu, proključalu vodu poput juhe u vrećici pa njom ganuti nečije srce. Kongres katolika treba papu, koji je daleko i koji će k nama doputovati. Čim dođe u našu domovinu, postaje jedan od nas, čovjek kakvog i ja poznajem! Papi je svaki čovjek zadnji i pred svojim se ciljem treba izgubiti! Ali to ne vrijedi za ljubav! Muškarac barem može zadržati sve za sebe i u sebi. A žena se u pitanjima osjećaja nikad ne može suzdržati. U neprestanom vrenju svojih želja taj se spol pita što da kupi. Gdje si bila, pljušte po Gerti riječi poput udaraca. Očeva šaka usput zahvaća i dijete koje se, njegova krv i meso, grčevito uhvatilo za majku. A sada vas ne bismo više zamarali opisom ove Laokontove skupine, u kojoj, objesivši se jedno o drugo, svi veličanstveno streme uvis.

Muškarčev bijes jenjava. U njegovoj se cijevi digla pobuna što je ugušena pjenastim mlazom. Žena se odmah mora svući kako bi dovoljno narasla za njegove dimenzije. Svoj grom muškarac želi usmjeriti na nju, ali ona u sebi nikad neće moći zauzdati svu njegovu vatru. On ima dovoljno šibica da se neprestano nanovo stvara i da žena njegovo korijenje može pojesti pečeno, kuhano i ukuhano. Dijete su polegli u krevet i umirili ga bočicom soka. Neka izvoli biti tiho! I izvoli majku posve prepustiti ocu. A ne da se kričeći penje po njoj i povlači je za odjeću. Majka se vratila i to je dovoljno. Očeva ptičica već pjevuši iznad njezine brazde. Muškarac je odvlači u kupaonicu kako bi se u nju silom probio, a zatim na nju popisao. Baš dobro što se žena vratila! Mogla je biti mrtva! Poput užarena štapića direktor stoji ispred sjenika svoga kreveta i baca se. Visoki plamenovi straha ližu uvis u svetu noć austr. slamice, gdje prolaze mala kola i gdje se pripovijeda o svetoj životinji, koja se gura na jasle socijalnog osiguranja. Nedavno je bio Božić, kad se dijete veseli nad daščicama koje bi mogle biti njegov lijes. Sada su na redu proljetne želje. U obilju svojih potreba i svoga posla otac ide od jednog do drugog. Žena već dulje čeka priliku da nestane. Ona zna što je mladost pa zna što je izgubila i što nije izgubila. Tako je to kad propadnu ljudi koji se šale sa životom! U ženina usta prodire tuđi jezik, a nakon toga morate se naliti da biste taj okus isprali. Sa skakaonice muškarčeva tijela na ženu pljušte udarci. Ona lice prekriva sjenom, ali od slugu moramo, makar i silom, dobiti ono što su nam dužni dati. Ni jedna se snaga ne bi mogla mjeriti s onom direktorova spolovila. Kao i cijela naša državna skijaška reprezentacija on samo mora u to vjerovati! Ali žena se osjeća kao da je nestao iz njezina života poput nekih današnjih uglednika čija će imena za deset godina zvučati smiješno. Ta žena ne želi drugo nego jedno za drugim fotografirati mlada tijela, koja bi potom snimila nju. Te vizije kao da joj dolaze s neba, dok joj miču ruke s lica na koje se obrušava očeva pjesma, ostavljajući za sobom svijetlocrvene mrlje od pića i plača. Pitam se čime se ljudi hrane (osim svojim nadama). Čini se da sav novac potroše na kupnju fotoaparata i hi-fi uređaja. U njihovim kućama uskoro neće biti mjesta za život. Čim prođe čin kupnje, prolazi i sve drugo, ali ne nestaje, jer onda toga više ne bi bilo. I provalnici žele naći nešto čemu će se veseliti. Muškarac čeka da mu uzavre voda. Zatim u nju ubacuje ženu kojoj je svukao kućnu haljinu. Čuje se njegov signal. Prolaz je slobodan. Sve govori u skladu s njegovim signalnim tonom. Muškarac udara ženu u krilo. Ona ga ne treba bodriti, jer je on itekako živahan. Čini se da njegov kurac nema mira, jer se u njezinu pičku prethodno ukopao netko drugi i onečistio joj tlo svojom debelom kobasicom. Zbog muškarčeva bijesa ta će se tvornica i muškarac skupa s njom prijevremeno potrošiti. Previše se energije gubi na urlanje što odjekuje njegovim svodom. Vani je prirodu svladao led i snijeg. Priroda to obično dobro radi, ali ponekad joj moramo pomoći da u miru i tišini pojede svoje vlasništvo za našim stolom. Muškarčeva se kiša sprijeda i straga slijeva u ženu, koju vuče po podu. Male strunjače njezinih grudi pošteno je isprašio.

Na muškarcu visi nekoliko kilograma svekolike njegove imovine tvrde poput kamena. Bez imalo straha on posipa ženu krupnim šljunkom, švrljajući po njoj bez čvrstog tla pod nogama. Pospano dijete ponovno je ustalo i trese vratima kupaonice. Ne bi to smjelo činiti, jer bi ni krivo ni dužno moglo dolijati. Da žena ne bi zavikala, muškarac sasvim svija ravnu vlat na kojoj joj je glava. Njegova je ptica budna i želi da je zatvore u kavez ženinih usta. Ondje se dobro osjeća i nepristojno leprša po njemu dok se žena ne počne gušiti vlastitom bljuvotinom što joj se penje do grla te izlijeva na muškarčev kundak i drhtavi svod njegovih mošanja. Sto se tu može. Iz bezdana njezinih usta on izvlači glavić i prebacuje ženu preko ruba kade. Uspravljen poput trske, njegov kurac stoji pokraj njezina kreveta i želi da ga konačno u njega polegnu. Udaraju zvona ženinih grudi, alkohol teče iz žene poput vode, a u pičku joj padaju krupne kapi. Ne, ovoj ženi direktor neće dopustiti da jednostavno ispadne iz njegova gnijezda. Žena ne smije osluškivati svoja osjetila, nego njegova, svog istomišljenika. Žena je samo nakratko stupila u arenu u kojoj potrošači uče plivati. Sada sjedi u kadi punoj vode, a muškarac je sapuna. Njezina je kućna haljina odavno izgužvana pa je treba očistiti, izrezati i izglačati. Dok je pere i polira, muškarac ženi iz pičke čupa cijele pramenove dlaka. Zabija pandže u škrge njezina vanjskog spolovila, prodirući prstima duboko u podzemne vode, u koje je prije toga ubacio svoj moćni paket. Ona se koprca i cvili. Peče je! Na grudima, po čijim se granama vješaju želje, muškarac ispitivački pipa vrške kobasica koje mu je netko drugi ostavio te ih prstima okreće na jednu stranu, a zatim pušta da se vrate u prvobitni položaj. Tvrde poput puceta gledaju nas hladne oči areola. Nikad ne možeš udovoljiti svom gospodaru, čak ni da si kraljica. Već klopoću poklopci na užasnim posudama, koje moraju primiti muškarčev sadržaj. A vrata se čekaonica otvaraju i zatvaraju, dok u njima čekaju hrpe kostiju nezaposlenih. I te ćemo bujice jednom uspjeti ukrotiti. 10. Mogli bi počivati u sigurnosti i miru. No prije toga bi ih sunce što viri između udova na njihovim tijelima moralo obasjati žarkim svjetlom. Oni mogu ono zbog čega se isplati imati tijelo! Jedni drugima mogu strgnuti šešire s glave i u nekoliko koraka prijeći ono drugo. Stan im je poput onoga na nebu i ta će se prolazna zrnca prašine što trepere u sunčanoj zraci spariti i prije negoli gepardovskim korakom stignu na pojilište moćnika. Da. Zašto bi inače imali jedni druge i njegovali se vodom i sredstvima za tuširanje nježnim poput osjećaja kao da će ih proglasiti svetima? Partner voli i poštuje svaki djelić njihova tijela. Jednako kao što se radnici, koji uz posao u tvornici rade i na zemlji - i koji idu na živce svojim predradnicima jer na poslu uvijek zaspe - okome na svoju stoku, prerezu joj grkljan i odem kožu. Baš onako kako su to desetke puta vidjeli na sebi samima. Siromašni seljanin iz staje izlazi u gumenim čizmama; lijepe su cipele kod kuće kod lijepe žene, što pazuha pere

nad lavorom. Krv zečića kojeg su djeca voljela kaplje mu s rubova rukava na kaputiću. No i taj čovjek, koji je na ovom svijetu zato da bi živio, ponekad postane ljubazan lik u grmlju, kamo je s plesnog podija odvukao djevojku, koja i ne zna od čega se brani. Ali oni koji žive obasjani svjetlom što pada kroz rebrenice na prozoru potpuno su drukčiji: jedno drugomu postali su najbolji, čak i onda kad dopuste da ih dotakne vrijeme što leti. Nitko ne može vidjeti vrijeme, tu sunčanu kremu stvaranja, pod kojom, zaštićeni od snažnih zraka, neki udobno i mirno mogu sačuvati sebe. Čini se da je pokraj žena poput ove na slici, koju je radi svog užitka suprug uskladištio u pretinac, vrijeme prohujalo i ne ostavivši na njima traga. Velike koji pohađaju školu profita more velike brige zbog podržavljene imovine što se punom težinom objesila o njihove vrećice s novcem kao što se direktor objesio o ženine vrećice s mlijekom. Direktoru su vlasnici objasnili da bi koncerni, predivni u svojoj pohlepi kao i u svojem bijesu, rado odigrali koju partiju s domaćim stanovništvom, koje bi kao zalog dalo svoj život. Djeca gubitnika vrlo rano nauče koja je strana na kriški kruha namazana pa između krišaka kruha poslušno stišću tanke kriške nareska! Da bi se stambenoj štedionici to isplatilo, pa da može isplatiti superpremiju. Direktor smije sudjelovati u toj igri i pjevati. Ima on i drugih briga, jer težinu života nitko ne nosi sam. Na glavi nosi razdjeljak, a među nogama malen novčanik spolovila, koji je donio ženi ne bi li joj oči zablistale. Vidjet ćete kako to izgleda! Njegov golemi mjesečni prihod neizmjernom mu srećom ispunjava glavu, izlizanu od stalnog blagoslivljanja novcem. A nas, služinčad, odmah su nas prepoznali! I priznali, jer je duboko dolje uvijek živo i ondje se ljudi slijevaju u gostionicu. Svoju ćemo životinju uskoro smjestiti na suho, gdje će po njezinu izmetu pasti otrovna rosa banaka. Zbog našeg naglog razvoja pate beznačajni, koji ne vide dalje od vlastitog nosa i koji moraju odvoziti još mnoge sate vožnje da bi gole glave i puni nakana stupili pred svoje nadređene. Zelje im se ne mogu ispuniti, jer padaju posječene kosom njihove štednje (ah, ta čovjekova ušteđevina!). Da, taj je direktor u svom elementu. Ograničava tuđe neodmjerene korake, jer on je neizmjerno bogat za one koji moraju naučiti padati pokraj njega tiho poput lišća. Kako mu ne bi smetali dok svira. On ne vidi zašto bi se morao suzdržavati iza rampe svoga remena koji mu lijepo pristaje - jer možda je netko drugi prebivao u njegovoj ženi, gdje smije prebivati jedino on. Najljepša vam hvala što ste slušali moje uvrede. Obzirno poput ukroćena groma, kakav može biti ako je za nju dobro raspoložen, muškarac se saginje prema ženi, njušeći joj kožu što se isparava poput životinjske. Žena sada želi spavati. Ali to joj i nije baš najpametnija odluka. Potpuno je ispunjavaju nedavni događaji, a ako se još više zbijemo jedni uz druge, vidjet ćemo da budućnost pripada mladima, ako su studirali i ako su njihovi roditelji naučili u nekontroliranoj prodaji mesa zavaditi ih jedne protiv drugih. Susjedova djeca trebaju pasti poput trula voća s drveta. A ova se žena već otvorila beznadnoj ljubavi nježno poput vratašca kunićnjaka dan nakon što smo zaklali sve kuniće. Već je unutra

dovukla sav svoj namještaj i zidove oblijepila tapetama s uzorkom na ružice! Do njezine pipice vodi još samo uzan puteljak, gdje stoje student i svi moji čitatelji te čekaju da on, zahvaljujući svom njuhu, onamo ponovno nježno uđe. Ako se svi držimo na okupu i sve što imamo držimo na jednom kupu, možda se obistine sve naše slutnje. Mi smo suvišni! Ako uopće imamo pravo na dobar život, onda je to onaj u sjećanju neke drage životinje koju smo hranili ili nekog dragog čovjeka kojeg smo nahranili samima sobom. Direktor bi svakog trenutka ženinom glavom mogao tresnuti o zemlju u vrtu. Samo neka se čuva, dok maže trepavice. Ali dok si trepnuo, odustaje od te namjere jer se u njemu poput izvora u šumi bude potrebe i nepotrebne će suze zaprljati ženino lice do neprepoznatljivosti, a purpurne mrlje prekriti (Gerti!) pustopoljinu njezina tijela. Osim siromaštva može nas smekšati i dan što se rasplamsava i kava što nam se slijeva niza ždrijelo. Život nas žena i nije nešto posebno, ako ne volimo ništa drugo doli čistiti vlastite sobe i ako nemamo nikoga tko bi nas svaki dan otvorio da provjeri je li u našim dražesnim organima bio još netko. Ali ne bojte se. Nećemo se promijeniti. Uskoro ćemo prekriti ponor kao što svježim salonitom pokušavamo prekriti krovove svojih kuća, na koje padaju sjene kreditnih kamata. Sef ubrzo dolazi k nama u staju, svojoj stoci, koja izudarana leži zavezana na lancu svojih želja. Tko ima malo imanje i na njemu kućicu, taj će prvi osjetiti što je nezaposlenost. Tako govore ljudi koji su se odjenuli u nekom božanstvenom butiku, a zatim zasjeli iza pisaćih stolova, gdje ih više nitko ne može udobrovoljiti. Čak ih ni voda što polagano teče preko kistova njihovih spolovila, s pomoću kojih drugima crtaju svoje želje, ne može potaknuti da budu bolji prema svojoj živoj imovini, tim preplašenim namještenicima u vlastitim ćelijama smrti. Oni se često moraju satima voziti da bi se vratili kući voljenoj osobi i uključili struju što drma stolcima. Tko je sagradio lijepu kuću gdje ga tresu držeći ga za zatiljak, ne jede u tuđim gostionicama. Ulicom se pruža sjena. Na putu s posla kući svi svraćaju u bijednu gostionicu na pivo. Na direktorovu čelu ni traga brigama. Kao violinist on je prava šupčina, ali unatoč tomu ženu prevali za pet minuta. Vidi se da je okretan, dok toplom kanticom za mlijeko brzo udara o ženino vime. Jeste li vidjeli kako ju je stavio ženi na usta? Njegova se krila ne mogu parkirati tek tako. Ali gospoda se žure i poput slapa slijevaju u dućančić. Pa i vi se raspalite kad vam netko svaki dan slini po pički! Vani užurbano prolazi policajac i nešto bilježi. Neki su vidjeli moćnika kako je pokleknuo pred znakom zabrane lova, ali na nekom toplom mjestu zato oni mogu krenuti u lov na ženu! (Ta je divljač uvijek spremna. Zavjesu dotiče hladnim rukama kroz koje prolazi samo rublje.) Gospodin u kojem se budi njegova potreba za uzbuđenjem pojavljuje se nad ženom poput znaka s neba. Jezikom izaziva pulsiranje u njezinoj posudici sa sokom koju je čvrsto stegnula među nogama. Morate moći pokazati šaku kojom udarate o stol. Uz praskave zvukove negdje drugdje ljudi dovoze na popravak ispušne cijevi i mozgaju nad motorima svojih automobila kako ne bi zakasnili na posao. Ako im je žena nešto loše skuhala, navečer se iza ograda

rasplamsa vatra njihova bijesa! Sto je ovo, deru se, dok žena gleda kroz prozor daleko uvis, izranjavana i ispucane kože kao da je upravo prešla preko Alpa. Ti ljudi nemaju više vremena da bi se potrošili u borbi za neki cilj, koji sprijeda ima grudi (vatra ima smisla jedino ondje). Čak nam i vlastiti automobili troše zadnju kap našeg goriva. Direktor se grčevito uhvatio za ženu s kojom dijeli krevet. Hoće li dokinuti tu ženu pokraj sebe koja već odavno nije ni za što? Pogledajte je samo! Živi pokraj njega na umjetnoj hrani i ne bi trebala ulaziti u nepoznate zgrade u potrazi za nekim tko bi glumio njezina muža i gurnuo joj jezik u pipicu. Direktor ne upotrebljava sredstva za zaštitu od začeća, jer on bi sam sebe najradije vidio još nekoliko puta, ali uvijek u manjem izdanju, kako ga nitko i ništa ne bi zasjenilo. Stupa obasjanom prosjekom u šumi i svojim svrdlom ženi širom otvara usta. Majstorija kojom se muškarac služi, a koja na ženi ostavlja jasan trag, tjera ženu na kašalj. (Obrađuje joj svaki pedalj lijepa tijela.) Čini se da tog čovjeka oduševljava što sasvim sam može poroditi cijelu dužinu svoje stvarčice. On se, dakle, toliko može promijeniti da između njega i žene izbija svađa zbog njegove trajnožareće peći. Kakve li aktivne supstancije! Napol Bog! Pomoz Bog pa da se on sam uspije povećati, a da ga pritom ne objese poput izmučena sveca na zid! Kakav muškarac! Poput kiše se može obrušiti na svoje! A zakaj opet grade stubišta što vode u kućice, u kojima nitko živ ionako ne bi dobrovoljno stanovao. Da, najsiromašniji hodaju sitnim koracima kako bi konačno došli k sebi. Poput svrdla direktor se kričeći probija u Gertina usta. Prije toga bio je prisiljen pobjesnjeti, tj. pokazati kakav jest. Sa svih strana (a i struna) u tomu ga zapravo podržavaju još od mladih dana. On zapovijeda svojim zvucima i podanicima. To nije teško. I sin mu već svira jedno glazbalo, a obronci poput ruku prosipaju odozgo kisela stabla. Žena gazi i gaze je dok ne zaviče. Ne, u ovo se doba po kući ne smije hodati, pušiti, lokati ili prijetiti osoblju. Svlači sa žene spavaćicu kako bi je mogao posvuda opipati. Svi se mi često koristimo krevetom u kojem prespavamo rat spolova. U tom krevetu mogli bismo nadmašiti i sami sebe, a sve da bismo se zasluženo probili gore k onim gnjusobama. Ni na kojem drugom području ne možemo tako brzo napredovati kao kad nam (nama ženama) vlastito lice više-manje pristaje. Neće stijena otići na pašnjak, nego će životinje dotrčati do nje i o nju se trljati glavom. Žena lamata rukama oko sebe, kao da okružena tim električnim uređajima želi postati besmrtnom. Odjekuje poput krika koji nam se otima kad se usred bijela dana grom ne može svladati pa udari u televizor. Tada uređaj koji nam krati dugačke večeri moramo dati na popravak. Direktor će iz svoje puške danas još jednom opaliti kako bi bio siguran da će žena ostati ležati okrvavljena na tlu. Našla mu se na putu u nezgodno vrijeme. Žena diše i grglja. San joj poput povjetarca navire iz očiju. Najradije bi povraćala pred onim koji je prodro u njezinu kuću, u kojoj sve zuji i huči.

Naravno da će joj muškarac svojim šapetinama odmah bez problema širom otvoriti guzicu! Ona je njegovo vlasništvo, kao što je Bog naše. Njezin mišić škripi poput stare cipele, a za pet minuta rolete će mu se ponovno zatvoriti. Prilazna cesta mora biti otvorena, jer taj muškarac ne može sam podnijeti teret života. I svi ga drugi svakodnevno moraju podnositi. Većinu vremena žena muškarcu služi svojim tijelom, ali čini se da će ubrzo ponovno zasjati sunce. Neka se svi gube kroz pukotinu što ju je seljak ostavio u brazdi! Ostavila sam ih site i takve ih ponovno našla. Njihov teren neće osvijetliti ni jedna svjetiljka. Kod kuće siluju žene, a na poslu su silno ponizni pred danas bogatim, ali potpuno neutjecajnim zaposleničkim vijećima moćnika. I prije nego što ste rekli keks, već je proizveden novi specijalizirani radnik, kojega u pogonu mogu usoliti. Njegovo je područje ograničeno do njegova kraja. Rijetke su one žene koje za doručkom što im ga poslužuje kućna pomoćnica sjede za stolom sa suprugom i sa sunčanim naočalama na licu, kako bi pokrile obilježeno oko. One su zauzele točno određeno mjesto. Noćas su ih pokrenuli poput nebes. konja na kojima se djeca uče jahati. Ali djeca su u sedlu puno sigurnija! Kao i naš predsjednik, taj si muškarac štošta dopušta te je kao i on teret na leđima nas šetača koji se usuđujemo posegnuti visoko gore gdje nekako uspijevamo dohvatiti kaput na vješalici. Muškarac kaže da je Mozart predivno skladao. I on vrlo rado svira, iako je manji, usporedimo li ga s njegovim okvirom. Nađe se vremena i za druge hobije. Na Salzburškim ljetnim igrama može isprobati koliko je izdržljiv. Otac se slaže sa samim sobom. Veselo odmahujući, probija kružni mišić svoje supruge koja - ona, molim lijepo, više nije slobodna žena - u sebi zatomljuje krik što se otrgnuo s lanca. Nitko ne nauči čitati bez muke. Direktor zaranja u njezinu hladnu vodu, a zatim iz tog polumraka izranja na sunce! To znači da u bilo kojem pogledu ugodno živi u samom sebi. Samo neka šuti! U kući, naravno, možete živjeti poput snijega na livadi, ali možete i zaposliti udove na svom lančiću tako da sve zvecka. Mnogo je žena, ali muškarac je samo jedan. Visi iza stražnjih ženinih nogu i šapuće joj o erotici, koju bi mu u javnoj kući u svako doba mogli darovati. Ali on ipak ulaže u NJU. Erotika - ta je riječ nastala od riječi Erika, a ne Gerti. To i daje smisao ovoj svečanosti. Muškarac mora računati sa životinjom u sebi, i što se na kraju događa? Razgovor sa svijetom i njegovim svježe podmazanim predstavnicima strojeva, i to u nekom predsoblju, gdje čekaju da im u pomoć dođu žene s rupicama kakve ostaju nakon grada. Sve što su neki cijeli život radili zemlja će potpuno zaboraviti. Ali muškarac će ispod sebe sasvim sigurno otkriti svoj ejakulat i u toj se izvjesnosti zadovoljno valja: njegovo će dijete nakon njega nastaviti živjeti i mučiti druge ljude u ovom gradu. Zažmirimo pred tom činjenicom. Tko bi želio sve uništiti, a zatim ipak ponovno započeti? Točno. On djetetu kupuje novu opravu, a majka će je, ograničena poput prirode, morati oprati. Sve nam to pokazuju na televiziji. Majka svira klavir, ako pedali mogu izdržati njezinu težinu.

Direktor je ženu dovoljno jebao u sve cijevi. Sada gleda ispred sebe, pa samog sebe, a zatim taj ljubazan stranac, koji se saginje nad motor što više ne mora raditi, po rukama počinje premetati svoju kućnu životinju. Kao kada milujete psa. Da prostite, slini po njoj. Domovina nije ondje gdje je prije vas bio već netko drugi. Žena je za muškarca postojana (dobro odjevena) konstanta, jer ona je uvijek s obje noge na zemlji, dok on gađa ravno u srce i iz hobija izrađuje kompjuterske programe što druge jednostavno ostavljaju bez daha. Sunce obasjava polja, a Gerti je i sutra sasvim sigurno ondje. Ni jedan se muškarac ne bi trebao zadržavati blizu nje i jebati je kad joj je dosadno. Sada direktor gađa iz svog mrtvog kuta. Probija se naprijed prema svom mjestu poput potočića što teče u dolinu. Baš to voli ta formula 1: stajati, a ipak se nemirno kretati na startu! A ista noć oko nas ne može očistiti siromahe od njih samih. Naprotiv, njima je hladno i moraju se ugrijati u pipicama svojih žena. Sutra ne bi željeli zakasniti u tvornice, naše najveće dobro, gdje ih očekuju, ali gdje nisu dobrodošli. Ako lete, netko će ih odozgo skinuti. Mnogi moraju na svojim voćkama otpiliti smrznute grane. Direktor ženi na uho šapuće svakakve gadarije. Da bi je sada mogao ostaviti poput ranca užeglih zemički. Neka sama odluči! Kad god to želi! Ona dobro živi, ali samo dotle dok vodi brigu da joj u gaćicama ničega ne ponestane. I dokle god u nju vodi puteljak očišćen od snijega i posipan solju, kojim se direktor može vratiti ako mu se unutra ne svidi. Lopta mora u gol. A žena? Muškarac je vuče za kosu kao da mu je u rukama volan. Približavajući se svršetku, njegov se kurac uz lomljavu probija kroz ženino šipražje. U zadnji mu se tren poskliznulo, jer se žena stisnula. Muškarac je rukom udara u zatiljak i obraća joj se snažnim glasom. Zar bi ta žena mogla misliti na vjetrić što nježno pirka oko nekog voljenijeg uda? Zar bi to bilo moguće? To dovodi do toga da ju je prepuni direktorov kalež samo okrznuo, a njegov je sadržaj poput hrpice odbačena smeća završio na smetlištu njezine kože. Ta žena ne zaslužuje da se muškarac nagne nad nju ni pod kutom od 45 stupnjeva. A sad si popijmo dva peharčeka! Ma može i tri! Vesele osvajače ranije nisu toliko ometali. Danas pirka oštriji dah. Dok ih tjeraju od jednog do drugog mjesta, stanovnici ove zemlje morat će se probuditi i prije nego što shvate gdje su zapeli. Ali čekajte malo! I oni uživaju u nekim prednostima: s uzdahom i s puno svježeg zraka i njih će kao i nas stići proljeće. No čini se da smo MI u međuvremenu puno više postigli, jer idemo ravno i usuđujemo se otići u kazalište, na koncert ili na izložbu gdje prepoznajemo sami sebe, nošeni ničim drugim doli sjajem NJIHOVIH jadnih očiju. Da, i mi smo na popisu! Molim vas, pogledajte dolje na onaj divlji brežuljak nezaposlenih vjernika koji ovise o dobroti svojih banaka. Ah, svjetlost u tim očima na kraju državne autoceste nije pozlatila ništa osim dividende jedne tvornice. Zaboravili su žmigavcima pokazati smjer vožnje te su, ne pronašavši sami sebe i prestrašeni blještavilom posla što su ga konačno dobili, sletjeli u rijeku. Rano ujutro nikako nemojte zaspati za volanom. Sto se u međuvremenu događa s novcem nas poreznih obveznika? Razbacuju se njime kao što se razbacuju i nama, dok se skupim

sportskim automobilima voze po mršavoj, nadarenoj zemlji u kojoj industrija velikom brzinom upravo ulazi u zavoj. I drugdje žive ljudi koje gaze auti. Sada ćemo neumorno nastaviti put, ostavljajući za sobom na asfaltu državne autoceste jedva vidljive tragove te svakom djetetu televizor u boji, a drugima po videorekorder. 11. Poslije se za doručkom ne mogu do sita najesti. Dijete je u trku sišlo i kao pravi fakinčić skakuće oko oca. Sunce malo! Zaslužilo je džeparac! Otac želi da mu sin bude hrabar i da nikad ne oklijeva. No ovo dijete može početi oklijevati jedino pred nekim izlogom s igračkama dok se s noge na nogu šeće okružnim glavnim gradom. Dečko stvari kupuje samo sebi. I ne prepoznaje u daljini dečke iz razreda koji gledaju kako troši novac (dok oni troše vrijeme za kojega bi još stigli pokucati na poluotvorena vrata privrede.) U osnovnoj školi sin sjedi za istim stolom s djecom iz siromašnih kuća. To je pedagoški gledano logično, ali izaziva pravi rat u kolibama! Neki sinovi i neke kćeri zaudaraju na staju, u kojoj se već ujutro narade oko stoke što je do članaka u gustom, tamnom izmetu. Ustali su u pet i iz zatvorenih kuća sišli u nizinu. Ondje gore čuče jedni pokraj drugih, sve dok ih neimaština ne potjera u tvornice. Zar nikada niste vidjeli da i u tvornicama cvate i ocvate takvo cvijeće? Dijete drsko korača poljem ne bi li poremetilo odnos između prirode i prirodnih zakona (pa ima dijete pravo štapom mlatnuti krticu ili na skijama prošišati nizbrdo. I vi, naravno, imate pravo radi zdravlja šetati se odjeveni u prave, prirodne oblake od vune!) Ponekad u utrobi šume opali puška. Septičke bi jame trebale štiti prirodu od ljudi i njihove ostavštine, ali tko će zaštiti ljude od vjerovnika, bankovnih službenika, koji ustaju rano ujutro samo da bi pogledali uvis, u Alpe? Preko noći se, hvala Bogu, snijeg malo otopio, pa će se skijaši zamisliti oko kupnje skijaške karte. Mrvice leda rasute su oko stabala poput crvića od stiropora što pada iz pakovanja nekog lijepog uređaja, kao što nama padaju ljuske s očiju. Netko bi drugi to drukčije doživio. Dolazi kućna pomoćnica, gurajući ispred sebe kolica iz samoposluživanja. Tlo što je na nekim mjestima još zamrznuto tutnji kao da je šuplje. Sasvim sigurno nečega ima i ispod nas, a ne samo iznad. Imate li možda nekoga s kim ste u uspjeloj vezi i s kim možete otići u kino? Ako nemate, onda kod kuće čekajte da vam na vratima pozvoni netko tko vam zbog nezaposlenosti na ovom vitkom, lijepo građenom svijetu želi prodati pretplatu za neki časopis. Tako ćete bolje razumjeti potrebe svojih predstavnika u umjetnosti, gospodarstvu i politici. Budući da je muško, direktor se može sagnuti nad ženu, jer ona sjedi na starom mjestu, do kojeg ne dopire svjetlo. Još je mračno. Gerti nosi sunčane naočale. Dijete ulijeće u sobu, veselo od lutanja po okolici i gledanja televizije. Kriješti od pohlepe. Ovaj mu put moraju kupiti nešto sasvim određeno, na čemu će moći pobjeći od ovog svijeta: brze aparate i prikladnu odjeću, što će mu dane ispuniti srećom. Ovo dijete želi ponovno oteći s bujicom. Iz moćne, tamne zvijezde očeve glave izlaze moćne

riječi. Otac je odabrao baš ovo jutro da iznenada posjeti djetetovu majku. Ukratko, nametnuo joj se, popravljajući svoj noćni učinak. Kao što se u lažnoj iskrenosti večernjih vijesti smještamo na tren kao u naslonjaču, tako se on svom težinom uvalio u ženu, pristavši odostraga poput svemirske letjelice na crpku postaje svoga života gdje se želi utješiti svetim sakramentom. Kad bi barem jednom mogao napuniti spremnike do kraja! Izvrsno! Riječima se probija u ženino uho: neka mu izvoli položiti račune o prekršajima prošloga dana. On je glavni knjigovođa, koji iz buhe pravi slona. Nadajmo se da će jednom izrasti i prava trava, budući da smo sijali krivo sjeme ispod automobilskih groblja i odmorišta uz autoceste, gdje i gumicu morate ugrijati da biste je mogli skinuti. Da, ondje, gdje se svojski trudimo razbacivati se samima sobom, položiti svoje sjeme, a zatim to prešutjeti partneru kako bismo u tomu mogli uživati sami. U kipućem ulju muškarčeve pohote ženina se bedra smiju ispeći i pripremiti samo za direktora, tog užasnog prolaznika. Tada će se i on potruditi oko žene i uz trzaje istovariti na njezinoj rampi. Zauzvrat će joj pokloniti zgodan broš ili željeznu narukvicu. Sve će brzo biti gotovo i opet smo slobodni, kod kuće, gdje nam je i mjesto. Jedino ćemo biti bogatiji nego što smo to bili prije, kad smo se smijali susjedima. Njih smo pozvali da sve gledaju! Ništa vam se neće dogoditi ako vam ovaj gospodin iz sekte uživalaca pokuca na vrata s pjenušcem u ruci! Naprotiv, žene bi zbog toga trebale biti sretne! Samo bi nam još trebalo da je muškarac sam sebe spakirao u kutijicu! Nebesko plavetnilo ima s krajolikom najozbiljnije namjere. Posao cvjeta. Žena će sasvim sigurno iskoristiti prvu priliku da zbriše frizeru koji će je smanjiti za Michaela. Da, odgovornost je sada na njoj, jer mora se prikazati kao ukusan zalogaj. Među nama, pravi je komad! Puni ljubavi, roditelji se uz lomljavu sudaraju iznad sina, koji se iscrpljuje u igri kao što se otac iscrpljuje u majci, gdje se igra sam. Dijete će svaki čas odvesti. Prije su ovdje rasle vlati trave, a sada srce obavijaju uze. Nitko ne može mirno koračati svojom stazicom i sve promatrati. Svi se moraju razbacivati svojom patnjom ili ispisati stvaralački mlaz kako bi ih svi vidjeli i morali voljeti. Sa svih strana sina ispituju po čemu je on to bolji od djece siromašnih seljana. Majci je iz grudi zamalo poteklo umorno mlijeko od užasa što dijete - čini se - nema besmrtnu dušu. Ono ni u majci ne izaziva neko blaženstvo. Juri na skijalište, na koje se drugi već, o joj, penju skijaškim uspinjačama. Samo da se ne precijene, dok se spuštaju u nizinu! Sina, koji joj se pokušava oteti, majka lakomo prekriva poljupcima. Otac dobroćudno svija tepih. Kad bi samo mogao ostati sam sa ženom i mahati svojim kolcem (kolčićem)! Kad dijete na njih ne obraća pozornost, muškarac ponekad gurne dva glatka, brza prsta u ženin najnapetiji dio; u pukotinu koja ga toliko privlači da joj kupuje skupu odjeću kako bi je njome prekrio. Krišom miriše ruku koja je pobjednička kao i on. Oštra kao i svjetlo. A majka tako voli dijete da je to strahota! Razmazila ga je kupujući mu igračke i drugu kramu kao da joj je ljubavnik. Dobro raspoloženi otac udara šakom o stol. On je majku već upotrijebio pa zašto je ne bi upotrijebilo i dijete? Samo neka ne pretjeruje! Sin će se naučiti

skromnosti posuđujući onima koji su skromni iz nužde svoje nove, lijepe skije, a zauzvrat će dobiti nešto novca kako bi u slastičarnici utrpao u usta još pokoje iznenađenje. Sin, spori lokalni vlak, već je razvio živu trgovinu svojom opremom kako bi i neobaviještene pohodila sreća (koji misle da se na koturaljkama vozimo tragajući za praznim mjestom u sustavu pred kojim se izdižu Alpe). Ali ta djeca razumiju da i natjecateljske skije koje se nose na grbači nisu baš jeftine. Muškarac i božanstvena žena osjećaju se jedno uz drugo budni. Krupnim bodovima oči su im zašivene jedne za druge. Otac, koji svira violinu, pohvalit će dijete zbog njegova smisla za poslovno. Vi koji se u općini bavite unosnim poslovima sa snijegom i tražite da vam plate i korištenje snježnih pahulja, tog sirastog sportskog rekvizita, mogli biste se na njega ugledati! Snijeg se zadržava na oranicama vašeg zavičaja, po kojima ste se i vi, jedan od mnogobrojnih robova sporta, još prije pola sata u šarenu skijaškom odijelu, probijali kroz život od skijaške staze do diskoteke. Sve je svejedno, a vi ste prvi. Ali najprije vas uspinjača mora odvesti u blizinu Boga, gdje je vrijeme vrednije od onog vremena koje vam je pješice mjerila gospođa supruga i koje vam je potrebno da biste se spustili po natjecateljskoj stazi. Učinit će vam se da bolje razumijete život kad se nađete pred snježnim ponorom, a tijelo vam pritišće uređaj koji se također može prati. Siromašni ne mogu zaustaviti vodu što se ispod njih zamrzava i ne ostaje im ništa drugo nego oprezno preko nje prijeći ispred najuzvišenije od svih planina, odakle pomoć, uz osobito poštovanje, nikada neće stići. Unoseći veselje u obližnje krčme, lijepo odjeveni ljudi razmiljeli su se iz svojih ureda poput bačenih, šarenih kockica, a sada, pa da, u savršenu položaju u kakvom su nagnuti nad voljenu osobu jednostavno jure u nizinu, gdje se nikad neće sjediniti s ostalima, koji su propali u neka lošija vremena i koje su udarcima pretvorili u pošiljku, u paket života punog humora, kakav npr. vlada u emisijama raspjevanih narodnjaka. A najsiromašniji sve to promatraju, ali nikoga ne poznaju. Jer ne mogu shvatiti da te zvijezde s malih ekrana svijetle upravo iznad njih. Raznosi ih vjetar. Kućna pomoćnica majci poslužuje kavu. Ona je u međuvremenu u ormar sakrila jednu neotvorenu bocu. Što bi dala da djeca danas ne dođu. Ionako samo galame. Ah, zbilja! Tek sutra imaju probu za vatrogasnu zabavu. Pjevat će, tandrkati i zveketati. U neradne dane štošta se na tanjuru gramofona fino stapa u Muku po Mateju ili neku drugu skladbu koju naše uho može podnijeti. Žena zaprepašteno gleda u ruke. Čini joj se da nisu njezine. Ondje gdje se trzamo na lancu i obrušavamo u nizinu, podiže se jezik kao što se ispred nje podiže penis njezina supruga. Kad ne mora raditi, ženu obuzima osjećaj da je priroda zasjala bjelkastim sjajem. Samo je li to bila priroda? Svi se mi želimo dotjerati kako bismo nekoga upoznali i nesmetano ostali u njemu samo za njega. Misli li uopće na ženu taj mladić koji ju je prokrstario u samo pola sata? Stao je u hrpicu koju je ona iza sebe ostavila, jer se isplati biti nešto posebno. Žena će sada provjeriti kako je to poput božice živjeti za nekog drugog. A da i mi

odemo frizeru? Poslije bismo mogli pogledati bogalje rada u radničkim božićnim jaslicama. U prolazu direktor ženi zavlači ruku duboko u izrez na haljini, gdje se pojavljuje ono što je za njezinu pojavu najvažnije. Upravo onako kako to na slici mora biti. Neće se ta žena njemu oteti s lanca. Njezin je posao da gleda, liže i prima u sebe njegov kurac. Neće mu je oteti nikakav bezveznjaković! Zemlja se turobno sjaji, ali oni koji mogu vidjeti, ne vide ništa, jer se njihove jadne sjene sudaraju sa sjenama veselih sportaša, koji su se i sami stisnuli kako bi lakše sjekli vjetar. Bojim se da negdje drugdje, gdje se ne živi i ne smije u ritmu nezaustavljiva turizma, ljudi nisu tako gostoljubivi. U prljavim kuhinjama pucketa hladna vatra u očima muškaraca koji moraju ići na posao u pet sati ujutro. Odvratan okus tirolske salame više i ne osjećaju. Žene se glasno probijaju u zbilju, zahtijevajući radno mjesto umjesto djece (koja pak u Hadersdorfu, u Beču, posjećuju grad u malom, gdje su kuće tako male da se njima mogu igrati. Tako dijete odmah nauči da mu je mjesto među podanicima.). Svi žele dodatno zaraditi kako bi se i oni preko praznika poput furija na skijama mogli spuštati niz brijeg. Nakon posla ni traga svježini koju su mukotrpno postigli perući se. U olovnim komorama tvornice papira ništa nećete dobiti tek tako; tu su još cijele hrpe papira koje treba obilježiti brojevima. U udruzi moćnih direktor se dogovorio da se žene prve otpuste, kako bi se muškarci rasteretili barem kad su na poslu. I kako bi se na nekome mogli iskaliti kad im se odnekud neočekivano pojavi predradnik. Kakva veličanstvena slika! Radnici u kantini nesmetano se međusobno promatraju. Pred svjetlima pjevaju poput ptica kako bi svoj život učinili savršenim, a direktoru pričinili zadovoljstvo. Gdje je tu smisao? U njihovim strastvenim ženama, u kojima je život došao do izražaja u svojoj punini? Direktor treba svoju vlastitu ženu, jer svakomu ide njegovo, zar ne? Već se pokazalo svjetlo dana, dućani su otvoreni, dok su ljudi sve zatvoreniji. Muškarac promatra ženu kako vodi pravi mali rat ne bi li rezervirala termin kod frizera. Promatra je sa strane i primjećuje da su joj se grudi spustile. Ali u njegovu sjećanju žive još uvijek kao da su djeca koju je stvorio i oblikovao. U svakom slučaju - o, nebesa, gdje je to završio moj žalac - ženu će opet moći oblikovati. Ona pripada njemu i samo njemu. Toliko će nam plodova zemlja valjda pokloniti! Nakon škole dijete će se sjuriti niz božanstveni brijeg brže nego što ćete vi udahnuti. Danas će vas to dijete, koje je sve naslijedilo od svog oca, srušiti ili vas u najmanju ruku u svako doba preteći. Tako su razmazili to malo stvorenje, koje je neprestano uz majku i misli da će to trajati vječno. Ali žena bi mladost željela kupiti u nekom drugom dućanu. Otuda i nova frizura. Ona se želi pred svima pokazati i proći pokraj njih. I pokraj svog komada, koji je ondje gdje zimi hrane divljač u njoj jučer hranio zvijer. Zar nije već prije viđala mladiće po barovima? Bez obzira na to jesu li ostali ili otišli, lijepi su dokle god i njima ne dođe kraj. Sa sobom imaju puno posla, jer moraju poprilično toga obaviti prije skijaškog vikenda, kad će se moći kurčiti svojim prijateljicama, pred

kojima i mi zastajemo praznih ruku, čudeći se kako to da je na glatkijoj stranici života nastao takav četverobojni dubokotisak i u nama izazvao tako dubok utisak. Mislim da su i razglednice obzirnije prema prirodi nego što je vrijeme prema ženama. U neradne dane krajolik šuti na razglednici koju kupite na kiosku i na koju načrčkate neku glupost. Vrijeme jednostavno ide predaleko! Poput oluje prodire u ženine odavno opuštene crte lice. Oh, ne! Žena rukom preplašeno prekriva blještav odraz lica u zrcalu. Tu će biti još puno posla, i to ne samo za frizera koji joj svaki put napravi drukčiju frizuru. Toliko truda za malu varijaciju na običnu malu noćnu muziku. Njezin lik bježi iz okvira zrcala, slobodan poput njezinih misli. Ona zna gdje je njegova kuća. Ondje već čeka skijaš s cijenom na sebi. Svi mi čekamo da toga bude malo više u platnoj vrećici osjetila, po kojoj jurcaju oblaci. Da, podneblje je ondje najčešće oštro. Razmislimo kako da se dotjeramo kako bismo postali nešto više i narasli u sebi barem do razdjeljka na glavi. Žena čeka da muškarac kao i obično krene u ured. Muškarac pak čeka da još jednom ode na njezinu pukotinu, prije nego što je preko dana stavi na led. Jadni su radnici sa zavežljajem na leđima već odavno prošli pokraj lavina. A sad se malo odmorite! Autobus je otišao. Njime se odvezlo dijete koje će se nadmoćno postaviti iznad druge djece u razredu. Njegova linija života zgodno je složena (vjerojatno umješnošću kojom dijete juri niz obronke ili kojom je već posjetilo nekoliko inozemnih gradova). Njemu je dobro otkako se rodilo u kući darežljiva čovjeka. Djeca iz razreda priušte si led, s kojega se ne miču. Tu kuću obasjava svjetlost koja kao da je nikla sa sjajno ulaštena parketa. Danas će biti kako ja kažem: sunčano. Čim nađe vremena, žena će otići u grad u neki butik kako bi poradila na izgledu ugodnijem za oko. Zašto ona tom mladiću ne može ispuniti dan? Zašto taj stručnjak za skijanje po duboku snijegu mora kliziti nedirnutim snježnim tračnicama? I ići onamo gdje prije njega još nitko nije bio? Osim prošle godine, kada je ondje ludovao neki drugi mladić s prijateljicom i prijateljima. Žena ne misli ni na što, osim na ono što da odjene kako bi bila brža, viša i dospjela što dalje. Dokle god je nose njezini osjećaji! A sad ćemo te osjećaje opet lijepo spremiti! Njezin joj suprug ne može pružiti mir. On sada odlazi u svoju tvornicu. Da budemo iskreni (između ostaloga i prema vlasniku), za sreću te tvornice on je odgovoran 80 posto. On je natapa srećom. I vi možete svratiti k nama, kada zamišljeni i nakon duga putovanja poželite posijati oluju u nečijim očima. Da, samo dođite i zamolite nas da uživamo u vama! Noktiju i lica natrackanih bojom, žena izlazi iz kuće kako bi s nekog mjesta u lođi (samo najveći siromasi ne hodaju po sagovima) duže imala udoban pogled na vrijeme. Kako li je veličanstvena priroda u kojoj siromasi vide samo znakove za ograničenje brzine, kojih se ne pridržavaju, pa se oni i njihovi nepristojni automobili miješaju s našom hranom. Ženina vagina natopljena je muškarčevim uzavrelim proizvodom. Na unutarnjoj strani njezinih bedara, ispod najlonki, ljepljiva je sluz direktorovih svakodnevnih navika. On rado ostavlja znak da se može umnažati, pa bila tinta i pri kraju. Mirne duše i vrlo rado taj bi muškarac na svojoj vatrici mogao

ispeći i odmah pojesti medenjak neke puno mlađe žene. U brdima brzo zahladi. Ako želite, možete nazvati vezom to kad se šuma ogleda u akumulacijskom jezeru ili kad pod prozorom raste trava, ublažujući sjećanja na kućne bitke. Kako li se siromasi mogu razljutiti kad ih štipnete ili na njima primijenite neku smicalicu kojoj vas je poučio porezni zakon. Direktor tvornice papira još se uvijek čudi što horde ljudi koje rade u njegovoj tvornici kupuju u uvijek istom samoposluživanju uvijek iste stvari, iako su oni različite težine i visine. Osoblje po mjesnim dućančićima odavno su otpustili, kako se stanovnici ne bi raspustili kupujući zemičke s nareskom i pivo. Radničkim zborom (stari dobar glas naše industrije u inozemstvu) i njegovom jučerašnjom dernjavom taj nas muškarac želi tako prodrmati da udarimo u njegova prsa, zvučnu branu između njega i nas. Jednim udarcem noge možemo spriječiti da naslada, taj bjeloputi zastupnik ljudi, bezuvjetno želi oglasiti se prodornim glasom. Žena tada zašuti. U sobama u kojima je progone samo zbog jedinstvene delikatese njezina spolovila odjekuju vrisci do neba, a u sjećanje na bitku galama se čuje sve do ograde. Muškarac i žena već dugo djeluju jedno na drugo. Uskoro će morati ustati i oprati se jedno od drugoga. Neki se nisu ni pojavili u crkvi, gdje kaplje s kipova, a drugi nisu ni bili izabrani. Uz vremensku prognozu i lice obilježeno vremenom drvodjelja se razvija u kratak život u vlastitoj ženi, koja radi u robnoj kući. Njezina ju je karijera odvela iz škole na sjenik i već ih je bilo troje u kuhinji, toj radionici života u kojoj ih uglađuju, ali u kojoj smiju biti i neuglađeni, jer je to jedina prostorija koju imaju. Moraju biti zajedno. Udarcima priroda čovjeka svede na prirodnu veličinu, a zatim ga odvodi u gostionicu gdje se može izliti iz svog korita. Kod kuće zure u proizvode svojih osjetila, djecu, razmišljajući kako da ih rastjeraju ili tresnu njima o zid. Ovdje djeca ponekad skončaju brže nego što je trebalo da ih stvore, prčkajući si međusobno po sluznicama. Kako da nam osiguraju trajanje i postojanost kad im vlasnici države truju stabla ispod stražnjice, a papir što ga proizvode za pedesetak će godina nestati poput znaka na nebu? Uzaludan poput bijesa. Uzaludan poput izbora hoće li žena nositi hlače ili suknju, kad kod kuće hlače ionako ne smije nositi. Njihovo zadovoljstvo prolazi prebrzo, kao što prolaze i ozljede što ih zadobivaju na poslu sve dok ne postanu radno nesposobni. Na zdencu uranjaju ruku u mlaz što teče. Osjetljiva ženina prsa pretvaraju se u bezlični donji dio tijela, gdje raste raslinje koje liječnik ljutito čupa. Ne odlazi čovjek u bolnicu ni zbog čega. Razjareni i gladni, jednog si dana prospu mozak lovačkim puškama, što u tajnim zakutcima njihovih kuća niču poput plijesni. Barem su u vama našli iskrenog gazdu, koji će im dijete poučavati auto-mehanici, dokle god i ono na sebe ne digne ruku. Gospođa se direktor - na licu joj to piše jasno poput oglasa - uredila. Nakinđurila se. Priroda se pobrinula za podlogu. Pod make-upom, pod kojim je još uvijek čovjek, prevaljuje prostore veće od nekoliko planina zajedno. Kad je riječ o njezinu licu, žena se ne uzda u prirodu. Njezina joj silovita snaga oduzima dah i ona odmah mora sjesti u auto. U domovini svoje glave, gdje i sebe vidi drukčijim očima, već vidi svog

novog udvarača. Kad bi ženine slutnje samo pogodile cilj! Dok ide putem, promatraju je ptičje glave gubitnica, nabodene na kolce u ogradi. Seoske je žene gledaju kao da nikad nisu vidjele neku drugu zemlju osim svog malog kraljevstva, u kojem im njihov vladar svaku večer udahnjuje život. Već su ih majke naučile da paze na novac i dive se liku na novčanici. Kakve li razlike između stotinjarke i tisućice! Dijele ih svjetovi, dovoljno veliki da prekriju ponor. U svom vozilu žena svladava serpentine državne autoceste. Željela bi da moćna riječ mladića, u čijem je predavanju uživala dan ranije, što prije u njoj ponovno odjekne. U podnožju nedostupnih stuba pojavit će se među nama žena. Bregovi su ispresijecani jarugama, ali mi ostajemo dolje, jer smo suviše nevjesti za ono divlje u nama. Slično je s ljudima koji su baš ovdje rastrgani između životinja o kojima se brinu - stotinama pastrva što su uginule jer su prenaglo podigli branu - i posla, koji su uspjeli naći. Posao je prolazan poklon koji im je dao vlasnik tvornice. Ovo je opis djeteta duha. Jurcaju po obroncima. Iznad krajolika što su ga skijaši nesmiljeno nabili skijama vuku uspinjače na vrh svoj teret u vodonepropusnoj ambalaži, na kojoj u nepropusnu plastičnom omotu visi pozivnica prirode. Da. Čini se da zemlja što je nekoć bila bogata oblicima ili jednostavno neravna ispod skija postaje nikakva. Pred mahnitim jednodnevnim turistima iz Beča topovi bljuju snijeg. Svaki od njih smatra da je na skijama pravi maher. Ovdje ćemo se možda duže zadržati. Na ovom svijetu živimo već cijelu vječnost u želji da ga promijenimo, a sada taj svijet skončava ispod nas. Skijaši očijukaju samo s krajolikom. Bez brige, nisu vam oni sramežljivi. Hodaju zemljom s golemom aparaturom ispod trbuha i utrnjuju svaku vatru. Zelja za brzinom stanovnike gradova vuče uzbrdo, a onda ih ta ista brzina baca nizbrdo. Oh, kad bi se barem jednom mogli dokraja osloboditi! Letjeli bi pod suncem ti iskreni majstori i pokazivali nam što su napravili od sebe i od drugih. Pomiješali su se s drugima i stvorili nove sportaše. I njihova će djeca, na čijim se licima poput šavova vide raskalašene noći roditelja, proći škole skijanja. Zašto bi se baš oni morali odreći sporta, te bolne ispraznosti, kad u životu ionako ne mogu previše izgubiti? Ovdje namještaja nema, ali zato nema ni granica natjecanju u skupim skijaškim odijelima, robi i raskoši, uključujući i neprikladna, besmislena pokrivala za glavu. Ako granice i ima, onda taj brežuljak jednostavno treba preskočiti! Iza njega je sasvim sigurno neki drugi, u koji će stati sve što stane u nas. Alpe je već odavno načeo zub mode, ubojstava i običaja, a navečer se od smijeha valjamo pred nekim čovječuljkom koji tetura i svira harmoniku. Oko nas spavaju seljani. Pred njima se brda ne rastvaraju kad na biciklima ili u malim kolima, zavezani sigurnosnim pojasom, ujutro odlaze na posao. Oni moraju osjetiti svaku neravninu na putu da bi došli pred vrata parka u kojem je posebna divljač, radnici. Da. Neki uspiju napredovati, ako su im noge i živci od dobrog željeza. Molim vas mir! Ipak ovdje rade ljudi pred svojim životinjama. Svaki u svom kavezu. Nitko neće ispružiti ruku i zaustaviti neku od ovih spodoba na skijama koje dube kratere u tlu. Svi mi podliježemo zakonima prirode, koji glase: sve što je teško ide

nizbrdo. Neki to žele osjetiti na vlastitom tijelu. Drugi pak stavljaju sunčane naočale i odmjeravaju se, zamišljajući ono drugo kao ukusno jelo. Navečer je na jelovniku snošaja Za nouvelle cuisine: malo, ali ukusno. Iz zdjela se diže crvena para vremena, zveckamo vilicama, zlatne su glave klonule, a brda se nijemo uzdižu. Tisuće neotesanaca prenemažu se po obroncima. A nekoliko stotina suvišnih proizvode papir, robu koja na vrijednosti gubi brže nego što sport potroši čovjeka. Još uvijek imate volje za čitanjem i životom? Nemate? Eto vidite. Žena se odvažila krenuti u glavni okružni grad, gdje je njezin muž prije običavao parkirati kola i u sauni udisati vruć zrak. Nema veze. Na muškarčevim mošnjama i hridinama, nakošena na stubama njegova spolovila, visi njegova supruga, pokraj koje muškarca zatekne san, ako ga potraži. Ova je žena postala njegov luksuz. On se u nju izlijeva, sve dok se ona ne prelije. Muškarac postoji da bi na svom tjelešcu sredio neke sitnice, a žena se mora odjenuti što smjelije kako bi ga potpuno obnovila. Noćni lokal izvjesio je crvenu svjetiljku, ali nema više onoliko posjetitelja kao prije. Da bi došli do daha, muževi uzimaju ženinu smokvu u prazne dlanove i cijede je. Svojim kućnim životinjama prije toga zavežu noge, kako bi ih ponovno pronašli, zametnute pod neki novi komad odjeće. Sa ženama sada moraju biti na ti, a da ih pritom ipak ne smatraju sebi ravnima. Sunce obasjava put. Ima i drveća. Ali i ona su već pri kraju. Bolest vam je, gospodo, utrla put u spolovilo koje vam je dobro poznato i od kojeg ste ranije uvijek bježali. Povjerenje u partnericu postalo je u međuvremenu stvar života ili smrti. Inače vam preostaje jedino liječnik specijalist. A činilo se da su vama, dragim putnicima, otvoreni svi putovi, po kojima ste hodali i, sretni zbog vlastite besmrtnosti, na usnoj harmonici svirali sve melodije. Kako li ste se samo ljutili na svoja gluha glazbala! Gledajući se u oči, sada dižemo prašinu i pušeći se od pohote, drugomu se poslužujemo u vlastitom soku. Taj užasni stalni gost našeg spolovila najradije jede kod kuće, gdje mu je jelo najukusnije. Muškarac konačno živi u slozi sa stvarčicom što na njemu visi i prkosi. Ranije se koristio svakom prilikom da ženu podreže kao živicu, a sada je pred ženom on zarastao poput živice. Sitnica! Svaki muškarac mora prije ili poslije naučiti kako da partnerici u vječnom miru i spokoju probije šupak, jer drugih partnera više nema. Ova je žena dovoljno široka. Danas su muškarci krupniji i potiču osjetila što su im sada pri ruci. Ranije bi svakom muškarcu pripremili ženu onako kako je on to želio. Danas se muškarac isprazni u vlastitu ženu, jer posuđe će iza njega ionako oprati ona. Taj se užasni gost sada naslađuje na njezinim obrazima vrućim od kreveta. On se potpuno usredotočio na erekciju na obraslim pašnjacima svoje karlice, gdje šumi i šiklja snažan mlaz. Neprestano je u strahu da će izaći iz forme i da će ga zamijeniti neki ljubazan stranac. Ah, naslada! Svi bismo na njoj željeli izgraditi svoje temelje! Ali na vašem mjestu ja se ne bih uzdala u njihovu čvrstoću! Rušeći stijene, šeću se poput grabljivica svojim rascvjetanim ulicama, ti rekreativci, muškarci! S paketima moćnih spolovila među nogama u potrazi su za ljubaznim krilom gdje bi se trajno mogli nastaniti. U stadu su još pitomi. Njihovi paketići mesa

presvučeni su prozirnom, orošenom folijom. Čim upre sunce, folija će puknuti i iz pukotine što se širi poteći će sok. A kad sunce uz riku pripeče, vlažno će se odlagalište smeća rasprsnuti i parkiralište će zapahnuti oštar miris spolovila. Dva će para očiju za usporedbu upregnuti da vuku kola dok ne završe u jarku, a želje bez gospodara ne počnu lutati uokolo u potrazi za drugom životinjom koja će ih vući. Pa nisu muškarci valjda uzalud živjeli! Po njihovoj vlastitoj želji žene im pišaju po licu, dok oni mirno leže ispod drvca spolovila čiju su sadnju osobno nadgledali. Sada će ih ono zauzvrat zaliti. Obeća li joj muž nov broš, i hladna će Gerti to kod kuće učiniti, pošto muškarac šakom udari o njezinu pognojenu gredicu tako da se otvore i zemlja i ona, a kružni joj se mišić lijepo olabavi. Svi mi možemo uživati u takvim zadovoljstvima, a da se pritom ne moramo skrivati u svojem sobičku, u kojem nema ničega osim namještaja. Poput ljudi koji uvijek gledaju iznad sebe, kako ne bi morali sniziti svoj životni standard i stav. Vrijeme troši nasladu kojom prodiremo jedni u druge i prodornim se glasom deremo jedni na druge. Jedino što je sada važno jest ujutro na svoje smetlište baciti neko tijelo koje je veće od našeg. Oni umorni potrošit će se dokraja. Njima je ipak lakše, jer ne moraju biti vitki i posvijetliti kosu. Ionako im je koža svijetle boje, jer su neprestano za strojevima, za koje se moraju vraćati i oko kojih se moraju metle laćati. A kad pogledaju ono do sebe, vide kako otpadne vode iz vodovoda u izgradnji zagađuju potok. Ono što su oni stvorili, baš sve, moraju previti i privinuti na prsa. Jedino što želi direktor postrojenja koje je država pojastučila, a stranac izmuzao jest prskati u tu pošast od svoje žene. Ona je prijetnja što traje od jutra do mraka. Kako da uđe u njezinu stražnjicu gdje je drvodjelja već izgubio sva svoja prava? Hoće li Hubertus, njegov lovac, ikad moći zaspati u toj lisičjoj jazbini prodorna mirisa, u koju su ga uhvatili? Tko će, ako ne on, klečati pred ženom, nadražujući joj osjetila i prebirući po naborima? Ona odozgo posuđuje lice, a on odozdo iz trgovačke komorice rascijepljenim jezikom spolovila daje obećanja. Zrak je posvuda po poljima, a žene su posvuda oko nas. Jedemo njih i s njima u društvu. Taj odnos ne ometa našeg bližnjeg. On odlazi onamo gdje odnosom može upravljati sam. Direktor se cijelim tijelom naslonio na automobil i piša. Tijelo mu osvjetljava oplemenjujuće svjetlo maglenki. Svoj mesni ekstrakt može ubacivati u ženu dokle god se ona sa šiljatog brijega naginje nad njega. Taj se par u golemoj kući može parkirati gdje god želi, kako bi nakon poduzetih pravnih koraka ušli jedno u drugo. Žena odlazi frizeru. Nebo iza brda sve je svjetlije, livade se okružuju danom, za kojeg sve stvari puno bolje dolaze do izražaja. Jedino se ova žena obmanjuje lažima, kojih su joj pune pukotine što ih je u njezinim zidovima izdubio vrijeme. Moje dame, sve smo mi tašte. Pustite da vam zalepršaju zubi u ustima i haljine na vjetru pa se bacite na svog partnera kao da vam već nekoliko sati nije naudio! I ukrotite malo jezik! San što ga parovi sanjaju nema konca. Oni odlaze na posao i podižu pogled s puta što ga poznaju kako bi vidjeli nekoga koga već znaju. Eno ih gdje stoje jedni pokraj

drugih. Netko mora kupiti trenirke na rasprodaji, kako bi ih još više obezvrijedio. Put ispod nas ocvao je. Vaše žene razjape se ondje gdje ih dotaknete, ali danas ni jedna žena ne ide na bolovanje ni za što. Inače bi negodovalo poduzeće u kojem smo našli radno mjesto za cijeli život i partnericu za potpunu ljubav. Kako nastaje slika kad pritisnemo gumb? Nemamo pojma, ali za nevremena uređaj treba isključiti i vlastitu sliku izvaditi iz užasna rasporka, u koji nitko neće ubaciti ni pišljivi šiling da bi nas gledao. A ipak puno češće nego što ste to zaslužili živite od naklonosti žene kod koje stanujete i koja vas mora slijepiti, a pukotine zatvoriti kitom. Samo zato što se nada trunku ljubavi! Okupljeni ispod oblaka, izlaze kroz glavna vrata i nestaju. Jedino su za to još sposobni. U tvornici će ih dokrajčiti. Idite kući svojim ženama i odmorite se! Za to se vrijeme dime gume na grobljima auta i znoje uređaji za autogeno zavarivanje. Lim ječi, a željezne iznutrice naviru kroz rane automobila koje smo nekoć voljeli više od vlastite žene i koje smo zaradili prekovremenim radom. Još nešto: nemojte dopustiti da vas zavede vlastiti ukus, jer prije nego što ste trepnuli na tržištu će se pojaviti neki novi model koji je čekao samo vas i nikoga drugog! I onda ćete imati auto kakav ste nekoć davno izmamili riječima i štednim računima. Kaj, idemo onda doma?! 12. Pod novom frizurom i potpuno nova izgleda za svog udvarača žena se penje obalom rijeke u gradiću. Ručnu torbicu stišće uz tijelo. Onog nesretnika od sina ostavila je u školi. Čim su ugledali ženu, policajci su pocrvenjeli i gotovo je prenijeli preko ceste. Žena tetura. Ali ne posrče ta lagana plivačica ispod koje šumi izvor svakojakih zala. U pandžama, svojoj bundi od nerca, tetura žena u proizvodu drugih papirnatih tigrova, iznad kojih se prijeteći uzdižu vrhovi visoki dvije tisuće metara. Ti su ljudi ovom žilavom, krezubom krajoliku oteli celulozu i papir. Ženinu bi odjeću svaka krojačica morala moći izraditi u njezinoj jednostavnijoj inačici. O joj, što sve ta žena nema na sebi! Sitno nasjeckano drvo gomila se oko tvornica i pilana. Zašto je gospođa direktor obula cipele s visokom potpeticom, kad smrznuta voda s velikom mukom kroti i nas i tlo ispod nas? Ne usuđujemo se krenuti, ako to semafor ne želi. Odjeća koju žena nosi prava je katastrofa! Žena sjeda za volan i otpija gutljaj. Usta je poprskala nekim sredstvom protiv sebe same. Njezin posuđeni ljubavnik neće se srušiti u snijeg. I on vam je mustra svoje vrste! Mladost je nagrada sama po sebi, čak i onda kad slomi nogu. Smije se vlastitoj snazi, kojom udara sve oko sebe, odjevena u moderni kaputić što još godinama neće izaći iz mode. Zašto i bogatima i siromašnima ne bismo omogućili veseo dan na valovima sporta? I jedni i drugi često se moraju dugo voziti ne bi li doživjeli nedirnut snijeg i malo uzbuđenja. Bogati bi naime željeli dovesti se malo bliže izvoru elemenata (i stražnjicu uvaliti u nedirnut element). Iznad njih podiže se sjajna prašina; oni kao da su prirođeni prirodi. Drugi pak vise na uzicama u tvornici ili na voljenima kod kuće i također se vesele snijegu.

Nadmašivši samu sebe, gospođa direktor sjeda za volan. Gradski lajavci smješkaju se, pritišćući glavu o stakla slastičarnice. Gle, žena iz bunde izvlači bocu! Pa ona je opijena sama sobom! Smiješi se na hladnoći. Iza prozora se guraju i veličine i neotesanci kao da će joj se ovog trena obrušiti na srce. Mlade žene na kojima kao da su stranci vise djeca i odjeća moraju baš sada ići u kupovinu. Željele bi nešto vidjeti. I one bi željele biti netko i nešto! Kao i ova žena! Samo što bi one na njezinu mjestu znale što trebaju napraviti! Usred bijela dana doživjeti kao i naši skijaši na olimpijadi debakl kod frizera i počupati iz kose naprave kojima nas žene motaju. E, moje dame! Vi se nikada ne biste usudile: bez straha pogledati vlastitu sliku - mi žene barem lako promijenimo frizuru - kad se više sebi ne sviđamo. Postajemo novi ljudi, blagi i dirnuti vlastitom ljepotom. Samo u drukčijoj, skupocjenoj opremi! Svaka žena koja stari plaća cijenu pranja, rezanja, lijeganja i iživljavanja. Kako bi izgledalo kao da imamo više kose nego što je imamo na računu. Sva ta djela i slatka jela oko kojih smo se trudili! Da, odmah nakon radnog vremena odlutali bismo u večer s vilicama u ruci, što su postale beskorisne, jeli, oprali posuđe i klonuli na grudi voljene osobe, koja bi nas na četiri kotačića gurnula u spremište da ondje s dna tavice grebemo ostatke života. Ako se to još nije dogodilo, ubrzo će nas zamijeniti, nakon što je netko sa žaljenjem odmahnuo glavom, a bijes preplavio lica zavađenih. Tada se moramo umiriti u ispražnjenoj sobi, kao da smo i sami već prazni. Nikada ne opraštamo, ni sebi ništa ne opraštamo, kad se silom želimo sjuriti u nečija klopotava osjetila. To je jednostavno besmisleno. Neki mlađi čovjek postat će naša punovrijedna zamjena, jer je uzgojen na novoj, punovrijednoj hrani! Zašto baš ja? Zašto je mene, ženu iznad četrdeset, tako teško dobiti i zašto me je u okovima jezičaca na vagi, što se od mene odmiču, teže izvagati nego dijete? Jer sam za svaku neočekivanu sreću pokušavala promijeniti sebe i kupiti novu odjeću. Gospođa direktor pali kola i nespretno kreće ne bi li stigla Michaela koji već buči po pisti. Smijući se i vičući poput policajca, on pretječe prijatelje te se iz obijesti s njima sudara. Mjesta na koja odlazi u sjećanju su mu i noću. Na to i samo na to se misli kad se kaže da smo s nekim na istoj valnoj dužini, na kojoj je i naš minival, kojim nas je unakazio onaj užasni pomodni frizer. Ali pazite da zato ne propustite sljedeću modu, na koju spočetka odmahujete glavom, ali koja vas - nakon što se često predomislite ipak prati jedan dio puta. Pogledajte moju glavu i nemojte žaliti novca! Ne stoji to puno! Da, u platnenoj vrećici s natpisom nekog dućana sportske odjeće nosimo sami sebe poput zemički s kobasicom što se po njoj kotrljaju slobodno kao što smo i mi slobodni. Ne moramo paziti na put kojim hodamo. Put treba paziti na nas, prije nego što na njemu uništimo sve raslinje za sljedećih pet-sto godina. Kad Michael padne, neće se raskoliti zemlja ispod njega. Nama nespretnijima to bi se moglo dogoditi. Nismo baš neko cvijeće, a ipak bismo htjeli glavom kroza zid prirode! Michael naime može unijeti raskol samo među svoje pristaše! Smijući se cijelo vrijeme, priča im o doživljajima s tom ženom koju je jučer izvukao na svoju obalu, a zatim ponovno bacio u vodu. Mnogi na leđima nose teret cjepanica, kako bi nama bilo

toplo. Samo još cjepanicama moramo naložiti vatru, a usta će u ljubavi već naći neki dah u kojem je nešto svježe skuhano. Ženina svijest nije više ni lijepa ni čista. Prstima prolazi kroz kosu, uništavajući rad nekoga pod čijom je haubom drhtala. U međuvremenu je možda čekaju djeca iz skupine za ritmiku i maženje, koju njihovi roditelji prisiljavaju da odu onamo. Pa to je samo hobi. Sinovi i kćeri onih koji stenju pritisnuti neimaštinom. Koji sami moraju pljunuti u šake, zato da bi ih snašla sudbina da dobiju otkaz. Žena je već zaboravila i njih i sebe. Iskoristivši pravo bržega, vozi se prema kraju skijaške staze. Gdje trpe i skupljaju turiste koji ili silaze s uspinjače ili pak, svezani u par poslušnih životinja, na vučnicu opet poslušno smještaju debele stražnjice, obilježene teškim životom i gadnim, nikad ispravljenim, pogreškama. Naprijed, samo naprijed, natrag ne želimo gledati, jer oči straga nemamo. U visokim, otmjenim potpeticama žena nabada po snijegu. Začuđeni turisti na zimovanju ljuljuškaju se poput brodića ispred prirode -plakata, u kojoj se sve slaže, ali s čijim se dobrim raspoloženjem ne slaže glas jedne osobe. Rijeke ljudi neprestano se slijevaju niz obronke. Zato ćemo postati zdraviji i ukusniji! Ah, ti turisti! U salonitu i zenitu svojih kostima ljeti bježe s bregova na plažu i tek što su se ondje nasukali, već dolazi zima, kad ponovno žele biti visoko gore, gdje se nadaju naći svoju slađu polovicu. Uvijek se mora biti ini I s još veće visine, s još većom ugodom i tako da te svi vide slijevati se u kotlinu. No pred svojim bi nadređenim, koji pred njima šišti i praska poput kuhala na propan, najradije nestali. Nije li zgodno ovo skijaško odijelo svijetlo-plave boje s kapuljačom podstavljenom krznom ispod koje viri pulover crven poput ispljuskana obraza?! Vrlo lako možemo doći u iskušenje pa zaboraviti kako ništa na nama nije usklađeno. Naši gornji i donji dijelovi tijela, recimo, izgledaju kao da pripadamo različitim osobama (da, tako smo građene mi žene u zrelim godinama putem jednostavno izgubimo oblik - u nas se ionako više nitko neće zaljubiti!), koje se međusobno strahovito razlikuju, a takve razlike poznaje samo izmučeni donji sloj. Visimo tako mučenički na križu, ali u našoj najboljoj opremi. Zbilja jedinstven prizor! To robovi sporta stoje u skupinama, romore, puše i cijede se do besvijesti. Kada smješkajući se na donjoj postaji žičare bace sidro, jedni o drugima malo toga mogu reći. Najviše što mogu doživjeti: jesti da bi živjeli. O tomu razgovaraju! Njihove iskrice osvjetljavaju njih i zemlju svjetlom snažnijim od onoga kojim ga osvjetljavaju oni koji je moraju obrađivati. Da, turizam je unosniji! Čim siđu, skupljaju svoje krpe i krpice, dok se grane svijaju pod snijegom, a zrake se odvažnog svjetla što ga jedva osjećaju na najlonskoj odjeći probijaju u lijep snijeg, koji se prostire po nečem što je nekoć bila livada i upijalo vodu. Sada voda više ne može prodrijeti u tlo, jer smo ga skijama nabili u tvrdu, sjajnu plohu. Svatko od njih misli da je u ovom kraju najbolji skijaš. Tako će njegov život imati sretan kraj. Zimi, kad bi trebala spavati, zemlja se tek budi. S lica se širi buka. Ljudi u nekoliko sekundi prijeđu njima prilagođene razdaljine i šire se krajolikom, u kojem iznad njih nema svoda niti ispod njih tla.

Padaju nevina djeca. Nemojmo dopustiti da nas ponovno strpaju u originalne kutijice i nemojmo bespotrebno širiti noge, jer smo u međuvremenu naučili besprijekornu paralelku! Možemo posramiti i svjetske prvake, a to vrijedi i za naša vozila u njihovoj klasi, gdje nam se zapremnina nadmeće s veličinom. Kakav dan. Mladi otkrivaju glave. Po njima pada snijeg - ali bez brige, ne i po vama. Austr. skijaški savez ne drhti pred našim dušama; čvrsto nam zamata udove povrijeđene u njihovu dostojanstvu i vuče nas naglavačke nizbrdo. Bedra su nam omotana dodatnim zavojima pa ćemo sljedeće godine doći ponovno i otići još dalje! Nadajmo se da nas zbog nedostatka snijega neće rastjerati poput insekata! Sipimo u nizinu, mi pijesak u satu života. Oštrim rubovima skija koje su nam pokušavali otupjeti zarezujemo u vječni led i snijeg, u kojem se stapaju znakovi: svatko protiv svakog na bijelu, svečanu ruhu na koje padamo poput smeća. Većina toga pripada Austr. saveznim šumarijama, a ostatak, nektar od tisuće i tisuće hektara pripada plemstvu i onima koji su zaposjeli kuće i vlasnici su pilana, koje su s tvornicom papira sklopile i krvlju potpisale dug, trajan ugovor. Sjedala na kojima ono što je rečeno dobiva smisao! Predivno. Svi mi priželjkujemo mijenu. Ona nam donosi samo dobro, a pogotovo se skijaška moda svake godine mijenja nabolje. Zemlja užurbano prima skijašice i skijaše, jer nema očeva koji bi ih onako umorne zagrlili. Ali ondje je i gospođa direktor iz tvornice papira. Dođite bliže, ako se uopće možete kretati s tim tanjurima na nogama. Iz njezinih će usta začas izaći malo svjetla! Obasjan suncem, Michael se smije. Krajolik se kroz desetljeća tako promijenio da sada prihvaća samo one koji su mu ukusni. Seljaci, koji to više nisu, sjede kod kuće ispred televizora. Dugo su bili neljubazni spasioci zemlje što su drsko odgovarali poljoprivrednim zadrugama. To je sada prošlost. Da, mijena je naše novo ruho, koje do granica poimanja drma našim susjedima i susjednim noćnim barovima. Podnošljivi-ji smo u šarenoj skijaškoj odjeći, kad polomljenih udova ležimo u šumi sa skijama na nogama, što su prvobitno bile namijenjene divljači da ih glođe, a sada nam zadaju bol koja nas glođe do mozga. Ali što se može, kad i mi želimo biti divlji! Tako glasno vikati da nas čuju izdaleka i odmah se preplaše: lavine u koje se sklanjamo, kad se napokon želimo raspojasati. Izaći iz svoje kože i sjediti u krilu klisura! Odronom kamenja brijeg zasipa ljude koji su bili neoprezni. Danas takvi hrane zemlju, koja se tome veseli, a drugi, koji oponašaju naš ukus, marljivo posjećuju lokale. Žena vjeruje - i u tome je promašila kao i mi kad promašimo put u našim prorijeđenim šumicama - da je dan prije na mladića bacila strašnu, sjajnu mrežu. Da je preko njega navukla svoju užasnu sliku, koju je on spremio u džepić na prsima (u kratak ušitak na desnoj strani), iz kojeg je stalno izvlači i gleda. Neka mladić izvoli izaći iz skloništa u kojem se skriva. Ženi nije dovoljna samo pomisao na njega. U njoj potmulo tutnji požuda. Padina jodlera odmah odbacuje, budući da ga ne može upotrijebiti. On ima vlastiti stereouređaj, jer se posvuda oko nas ljudi deru kao da su

nabodeni na ražanj i kao da uskim, britkim kukovima režu zračnu struju. Ženu više ne zadržava noć, kada se ništa ne vidi, i sada želi zasjati pred Michaelovim pogledom. Zahvaljujući samo silnoj hrabrosti, zauzdanoj klizaljkama na saonicama i otpadničkim pogledima skijaša na padini, usuđujemo se ovdje pojaviti u izvornu, prvobitnu liku. Potpetice ženinih nepraktičnih cipela zabadaju se duboko u snijeg na brežuljku do kojeg je htjela doći. Pa zar ona ne vidi da se, ponesena osjećajima, već pentra uzbrdo? Kamo će je i kako na ovakvim neprikladnim hodaljkama odvesti usud, mislim to da se usudi? Potpuno je mokra, a visoke pete ostavljaju duboke rupe u snijegu, koje će se teško zatvoriti. Mi se žene odlučne ruke moramo rasijati po ledini ili podiju lokala, gdje se moramo dokazati okružene pticama strvinarima i vozačima što voze u krivom smjeru i što, strvinarski, uopće ne cijene smjer kojim ide naš ukus. I u sportu želimo doživjeti nešto više od obična ismijavanja! Za svako mjesto najprije moramo pribaviti ulaznicu (lijepo poništiti voznu kartu) i za svaku se priliku prikladno urediti, kako bi nas uz tresak zatvorili. Ono stvaralačko brzo se iscrpi i saznajemo ono što moramo saznati, naime je li nam mjesto u brazdi na oranici u koju su nas posijali. Niotkud ruke koja bi ovu umišljenu i pijanu ženu uhvatila za svježe kovrče i izvukla iz jama u snijegu što ih je sama iskopala. Milostiva gospođo, žao nam je što su neki prijatelji već morali otići kući! Ali ostali smo mi sa sezonskom skijaškom kartom na toplim prsima, s pomoću koje možemo prijeći brda. Ne bismo vas željeli povrijediti, ali svoju ste sigurnu kolibicu postavili na posve krivo mjesto pa je to kao da doma i nemate. Budući da će zaci prerano, Sunce će mlade pošteno zaribati. No oni će i u tami odmah složiti parove. Naše je pravo prijeći preko brda. A ni jedan zakon, osim onoga sile teže, ne određuje kako se ondje moramo ponašati. U čudu se mičemo jedni drugima s puta, ponekad pak u krivom smjeru, u kojem se ne bi smjelo povraćati niti pišati, jer vam se odmah vrati ono što je vaše. A drugi? Izvadite naprimjer bilo kojeg službenika iz njegova pretinca! Taj se rob, to utjelovljenje poslušnosti, to biće bez smisla, koje čak ima pravo glasa i vjeruje da može smijući se gledati kroz tu ženu, ponosno uzdiže na skijaškoj stazi. Ženi se smije rugati jedino glasom vlastite mladosti, što se odbija o njezinu oplatu. U uredu se mlada gospoda moraju prema sebi i svome šefu pažljivo odnositi, a ovdje njihove tetive i kosti nestaju u prirodi, kao da su gospoda dovoljno velikodušna da sebe daruju drugima. Postati besmrtan zahvaljujući zlatnim medaljama! Onomu tko u slalomu završi između štapova, kao što u životu završi između dva poljuljana stolca, može se dogoditi da za njim nitko ne žali! Ispod leda na površini potoka vise grmovi pastrva koji se zimi ne vide dobro. Michaelovi prijatelji sjede na okupu, pozdravljaju se i gledaju kroz sunčane naočale. Podižući snježnu prašinu, Michael vijuga niz padinu. Sve će dobro završiti, jer stigle su vrlo lijepe djevojke, koje će ovamo svratiti i ponovno se vratiti. Nezainteresirano stoje pred nama koji se ne sjajimo poput nedirnuta snijega na stijenama preko puta. One još uvijek žive preblizu izvorima, odakle su potekle. Svi se mi veselimo novim

stvarima, ali u njima jedino one dobro izgledaju. One su onakve kakve jesu. Otišle su s pašnjaka na kojima pasemo mi debele krave što se sramimo vlastitih bedara. Više ne vidimo svoj početak. On se tajanstveno skriva u sjaju s one strane našeg sjećanja i više se ne ponavlja. I to ne samo u socijalnom položaju u kojem smo mi zaglavili. Ali naslađujmo se radije otvaranjem ljudskih tijela, vađenjem utrobe (izuzetnih ljudi): iz svog kršć. socijalnog okružja žena se baca mladiću oko vrata. A njemu još oko ručnih zglobova poput posteljice vise skijaški štapovi. Ono što je noćas bilo nagrađeno obilnom ejakulacijom sada misli da u ljudskom obliku smije izaći na danje svjetlo. Nismo naviknuti da zrak oko nas tako fijuče, pa mi živimo u dvoipolsobnom stanu! Tim strmim stubama nikada nećemo doći do vrhova, s kojih se u nizinu obrušavaju potoci i na kojima skijanje postaje pravo uživanje! Vi i ja naći ćemo se u zalogajnici na nekoj postaji skijaške gondole, gdje osim nas čeka još hrpa ljudi. Nema domovine u kojoj bi pao sumrak. Ni vremena u kojem mnoge treba izbjegavati, a rijetke posjetiti, kako bismo se poput teška vremena svom protivniku svalili na leđa. Obavijena ogrtačem od nerca i alkohola, direktorova se žena nezgrapno baca na prsa svog sadašnjeg gospodarčića. S njime bi željela napustiti ovaj svijet, ispljunuti koštice i odmah pokrenuti vlastiti nedjeljni prilog novinama. Želi još jednom sve ponovno započeti, dok Michael oko nje lagano pirka. Pritom stvari moramo gledati onakvima kakve jesu: taj Michael ženu ne može uzeti onakvom kakva jest, naprotiv, smeta mu vrijeme što je prošlo od njezina rođenja! Pogotovo ovdje, usred bijela dana, gdje su okruženi sportašima čije uzde škripe na hladnoći. No svjetlo ljubavi od samog početka obasjavaju nas njegove zrake, od kojih je jača čak i svjetlost upaljača za cigarete - obasjalo je ženu i oborilo na tlo poput vrećice za smeće što se iz nje rasulo još u zraku. Urođenici se smiju. Čujete li u daljini tutnjavu teretnih kamiona? Sklonite se u stranu! Ljudima nisu potrebni zakoni, jer im živote ionako uređuju osjećaji. Neprekidnom upotrebom žena neće postati bolja. A sada bi, molim vas lijepo, tog mladića, koji stanuje u njezinu mjestu, željela seksualno iskoristiti! Sinovi sudbine rukama odmah spretno zaklanjaju lice. Ženu oblijeva žarko crvenilo. Lice joj se sjaji i ona nestaje. Nema je u tražilu tog mladića. U njegovim očima ona nije lijepa. Poput dana rastu mladi sami od sebe, jedni s drugima rade one stvari i sa skijama na nogama upadaju iza seoskih ograda u seoske sukobe. Bez obzira na to što dolazi, vesele se svemu oko sebe. Predstavljaju sami sebe. Mladima pripada sve, a nama čak ni mjesto u restoranu na odmorištu, gdje nas konobar ne želi vidjeti da nas ne bi morao poslužiti. Gerti se grčevito hvata za Michaela, ali klizi niz njegovu izmučenu plastičnu odjeću. Kao i svatko njegove dobi, on dopušta da ga žena odvuče jedan dio puta. Bezbrižan je i ovdje mu se sviđa. Ljude poput njega turistički ured na turističkom prospektu predaje kao darak. U kojem god lokalu taj mladić boravio, iznad glave mu tiho dišu klimatizacijski uređaji. Ali nas, nas figure teško je pokrenuti; poput olova visimo na kateterima kroz koje nam otječe topla voda. I ulice su postale neljubazne. Mi

planinari, othranjeni na bočici i za bocu, popudbina prirode, u kojoj brstimo šunku i sir. Da, priroda, neka se i ona jednom razveseli, kad se otrujemo. No veća je vjerojatnost da ćemo poginuti na njezinim strmim cestama i od njezinih hladnih proizvoda. Michael se dosta udaljio. Svjetlo sja i pokojnicima, ali Michael mu je posebno drag. Naši su se božanstveni sportaši vratili s Olimpijade kući s dvije medalje o vratu, čije naličje gledamo: lustere slave što pred nama vise sa stropa, ali do nas nikada ne dopiru. Ma koliko Michael bio površan, ma koliko ga ništa ne diralo i ma koliko ništa ne osjećao, ovdje iz sveg srca klikće s našim dečkima i djevojkama. Žena tetura kroz dubok snijeg pokraj ograde, a zatim sjeda. One koji se, kao i ona, nikako ne daju iz svojih staja odvaja čvrsta žica s balama sijena od sportski nadarena puka na daskama, što bi mu mogle biti i lijes, (koji dovikuje skijašima na trgu heroja: Karli Schranz, Karli Schranz, naš je gane!). Ženino se tijelo napinje u arhitekturu čežnje kako bi smanjilo razdaljinu između sebe i nestale mladosti. Možda se s našim prijateljima možemo barem sanjkati! Bolje ne! Michaelova je skupina već gotova! Jedni druge stalno imaju na oku i ponekad rado ostanu kod kuće kako bi živjeli u odgovarajućim časopisima i jedni se drugima divili na slikama. Ti se mladi muškarci, u kojima bi se žena rado smjestila na spavanje, ne šale i nadaju se da će se uskoro poput plime popeti do visine šefovskih etaža. Glavom i bradom ti se lovci veselo šeću i švrljaju dubokom šumom. Žena se diže, tetura i ponovno sjeda. Teško joj je udovoljiti. U bočici je sa sobom donijela vlastitu gostionicu. Otpija gutljaj. Michael je zove kroz smijeh, ali već neki drugi polubog iz vlastitog kaleža (limenke s pivom), što je mnoge neprijatelje nagrdila samim svojim prisustvom, pruža ruku i smijući se izvlači Gerti iz duboka snijega. Povlači je za rukav. Ubrzo mu to postaje presporo pa je jednostavno gura iz dubine u pličinu, gdje ni sam ne bi rado ostao i gdje mirne duše možete ostaviti djecu, koja će se za sat vremena ispečena vratiti kući. Životinje su zanijemjele pod oblacima, što ne sluti na dobro. Radi klanja moraju se preseliti nekamo drugamo, gdje će prštati krv. Prazna pogleda i svježe pozlaćene kose žena zuri u svjetlost. Zatim pada. Odvlače je. Neki joj već posežu pod ogrtač. Neka je djeca tako dugo vuku za spolovilo dok iz njega - koja sreća - nešto ne izađe. Ženina se nedavno uređena kosa rasula po snijegu. Poput vala prekriva je ogrtač od nerca. Ispred skromnih kućica u ovom kraju djeca padaju s kantom u rukama. Kuće su se gradile blizu vode, jer je ondje vlažno i jeftino. (Slično našim snovima o drugom spolu!) U rancu svakodnevno nose težak križ na leđima, kako bi Bog znao zašto je sve to preuzeo na sebe. Nedaleko od žene i njezine skupine posrću početnici. Pitate se zašto ne potonu tiho poput broda? Ali ne, oni se deru! A zašto? Jer žele naprijed, a to su nekako drukčije zamišljali. Jer su im kao i vama, bez obzira na to tko ste i što ste, sredstva javn. prijevoza za to suviše otrcana. Prijevoznim sredstvima kreću u neizvjesno i sa sobom vuku cepine, penjalice i termosice! Čini se da im je sve to draže od svijeta, čija bi ih

obijest inače zapuhnula. Ostalo im je dovoljno daha da jedni druge uz smiješak pozovu u goste. Ti mladi uzurpiraju svijet i troše njegove proizvode, u kojima žive i koji zatim troše njih. Najprije su na redu pluća. Marljivo žive, uče i potucaju se uokolo. Te početnike još nikad nije snašla neka patnja pa mogu spavati, a kad se probude i pogledaju pod sebe, imaju što vidjeti: ondje već opći jedna stranka s drugom! Hej, vi tamo! Nisu morali dugo tražiti dobrog partnera i dobru partiju preko zvučnika u zračnim lukama i u televizijskim reklamama. Štoviše, oni su ti koje traže. Ti rasturači. Uzmimo kao primjer bilo koju znamenitost i priznajmo sebi: ti ljudi puno više zavređuju da ih razgledate. Oni su otrov što spava u maku, tj. pravo se rascvatu tek centimetar izvan zakona. Uvijek netko smješkajući se čeka i naglo odlazi čim prođemo pokraj njega ili počnemo oko njega obilaziti; uvijek se negdje čuje tresak automobilskih vrata; uvijek neki auto ulazi na benzinsku crpku, gdje razumiju jezik brtvljenja. Život im je natečen od čekanja između dviju redovnih zračnih linija (kad bi se barem jednom mogli osloboditi, kao što bismo i mi to željeli!) Kakva ideja! Ali imaju pravo! Ti mladi. Onako nagomilani u sebi samima! Ja, nažalost, više ne spadam među njih. I još nešto: pri svakom se poslu smiješe, čak i u sjeni šume, gdje obavljaju nuždu. Poput prazne pjesme lebde zrakom gdje ih ne zaustavlja čak ni granje. Tako mogu pasti izravno na tlo i osvijetliti tužno mjesto gdje su drugi skromnija stasa miniranjem probili šumsku cestu samo zato da bi se mogli malo prošetati i gimnasticirati. Smiju se. Cesto im se čini da je najbolje u sebe pustiti tonove iz walkmana, od čega postaju nemirni, jer u njih ulazi glazba kojoj ne mogu pobjeći. Meni ne smeta, ako se to njima sviđa! A ta se žena zakvačila baš za ovu guzicu od Michaela, koji je sam sebe, ali ne i svoje ciljeve, već odavno izgubio iz vida. Ni jedna žena, možda i zbog lijenosti, dosad nije odgovarala njegovim predodžbama. On priželjkuje neku kućicu koja bi odgovarala ljudskim potrebama, možda neki preuređeni tavanski prostor, gdje bi na pod konačno mogao postaviti sam sebe, kako bi utažio svoju požudu za namještajem najbolje rase i djevojkama najbolje klase. Zapetljan u korijenje smreka pokraj potočića, oko Gerti se, naravno, stvara kovitlac srednje jačine, savijača od jabuka (nabujak), gdje radnici, namještenici i zaposlenici na izletu ponovno smiju zajedno sjesti, nakon što su ih progonili i u nuždi im u stegna zabili čavle. Zašto bi inače tvrdili da se nakon jednog dana bavljenja sportom i nakon nekoliko dana teškog rada osjećaju kao novi? Dugačkim koracima odmah krećemo naprijed ili, ako nas puste, krećemo autom. Ali žena je bacila oko baš na Michaela, te zamišlja kako će uz njega procvasti i s njim nekoliko puta izaći. Zamišlja također kako bi s njime, ovako zaljubljena, ostala kod kuće. Njezin se muž sasvim predao poslu. On bi Michaela, njegove prijatelje te ukupan bruto društveni proizvod ovog kraja, uključujući i pečenje koje je pojeo za ručak, mogao bez ikakvih problema zadjenuti za pas, ako onamo još uopće nešto stane. Skijaši će uskoro utažiti svoje potrebe. Morate biti strpljivi. Evo, već ulaze u gostionicu.

Mladi se sportaši u gustom roju i uz klicanje bacaju na pijanu Gerti. Hura! Otpili su nekoliko velikih gutljaja iz vlastitog rezervoara. Brdo ih štiti od gledišta njihovih bližnjih. Ispred njih je i golema smreka. Ima ih koliko god hoćete. Kao dokaz svaki nam pokazuje svoju šparogu, što je izvlači iz skijaških hlača. Nije loše, usporedimo li ih s bljedunjavim mladicama ostalih ljudi, koji su stalno na okupu, seruckaju i zemlji ne čine nikakvo dobro. Smiju se na sav glas. Lamata-ju skijaškim štapovima. Toliko su brojni da su vrlo važan faktor u trgovini sportskim artiklima (važan gospodarski faktor). Doživljavaju ono najviše: žele se zabavljati dok prolaze kao i vrijeme. I dok s brdskih stadiona ulijeću u cilj. Svoj teret prebacuju jedni na druge, jedni drugima okreću se licima, a imaju i velik kurac, iznad kojega dišu. Kad bismo i mi bili složni kao oni, nikada nas ne bi mogli gaziti konobari u lokalima i čuvari na ulazu u diskoteke! Oni znaju u koju hrpu pred nama moraju skriti sreću. Naše nas je bogatstvo dotuda dovelo. Tako se daleko pojavljujemo u prirodi, koja k nama dolazi izvana. Mi koji nismo djeca duha posloženi smo prema svojim ukrasima i moramo ostati vani. A tlo nam glođe još uvijek žive noge, koje moraju nastaviti put. 13. Svi su oni, čak i djevojke, utjelovljenje brza života. Nisu oni uzalud prijatelji, koji će se međusobno ocrniti čim nakon promocije kao konkurenti uskoče na visoke funkcije. Bijedan život oko njih te slabunjava djeca slabih zubi, slabe kralježnice i sa slabim kralježnjacima, koje uzgajaju da bi ih ubili, a koja o olimpijskom zlatu mogu samo sanjati, namiguju im dok se spuštaju niz brijeg. O Austrijo, ti faktore izvoza, trebala bi sebe cijelu izvesti u svijet sporta! Mi siromašne spodobe pročitat ćemo u listu Krone kad je došao naš trenutak! Ne tugujte, poduzmite konačno nešto! Ovo se selo ne prostire na livadi samo zato da biste vi mogli stati u hrpicu dreka. Michael se najglasnije smije. I namjere su mu najdalekosežnije. Ženu koja stoji na padini svoga života možda će još jednom potrošiti, a možda i neće. Derući se od požude poput djeteta, vadi svoju obješenu batinu. Ili mu je sama od sebe izletjela van? Djevojke koje u časopisima što ih pretvaraju u slike izgledaju površno, zbijenih glava tvore štit oko para koji se besciljno poput snijega kovitla zrakom. Svi se smiju, piju i zbijaju u nerazmrsivo klupko. U snijegu je boca od dvije litre i konjak. Bez obzira na to što čine, ti su im obronci dragi i svi će ostati na njima dokle god ih ne pogodi lavina. Nade im se nikad neće raspršiti. U njihovim spolovilima još nije došlo do vrenja. Možete ih piti kao toplo, tek pomuzeno mlijeko. To vam dođe na isto. Popraćeni kreštanjem unutarnjih glasova, Michael i Gerti kotrljajući se ulijeću u mladu smrekovu šumicu. Zatim je graja utihnula. Evo ti na: njih dvoje poput otočića u šumarku. Michael pokazuje svoj slabo ukrućeni ud, a Gertina se vagina vrlo jasno ocrtava ispod svile, kao da se nada da će u tom čamcu prepunom rupa nekamo stići. Ti sveca! Na

obronku preko puta buče ljudi, kao da su se pretvorili u jedan jedini krik. Ali mi ovdje ništa ne čujemo od gluposti što ih izvodi klitoris, koji bi Gerti tako rado protrljala. Ta rulja, majka priroda očito je s njih upravo ogulila plastične opne, s tih lakrdijaša. Pokazuju Gerti općenito valjan organ, a ruke joj grubo miču s lica i spolovila. Koliko ja vidim, i jedno i drugo prepuno je razjarenih pjesama. Živahne Gertine ruke dečkići joj drže visoko iznad glave. U tom položaju nitko od njih ne može mahnuti članovima obitelji s druge strane ekrana. Žena se baca za Michaelom. Onima uokolo priopćava se da Gertino lice polako prekrivaju bore. Ali ono ipak govori o ljubavi. U nekim je pjesmama ljubav jedino čime slavimo i uzdižemo sami sebe. Svilenu joj haljinu zadižu do pasa, a svlače gaćice, kojima je Gerti inače bila sasvim zadovoljna. A sada škakljajmo mrak, dok se uz prasak ne sruši na nas. Zato su nam kući i poslali prijatelje da najprije rastvore stidne usne, koje žene uvijek nose uza se. I da posegnu u dubine kako bi u taj mravinjak unijeli živost. Ondje sve vrvi kao u kolodvorskim zahodima noću, kad vino tako puše da se ondje svi moraju nataložiti i pomokriti, samo zato što su se ponovno napunili. Sada će te krpe na nogama, te otirače, koja su sva četiri naša, tako razvući da će Gerti jauknuti. Zatim će joj dopustiti da se ponovno nemarno presavije, kao da je prospekt. Ali ipak ćemo unutra gurnuti prst i omirisati ga, prije negoli šetač sasvim nestane u odvodu. Nismo ni bili svjesni kako duboko sjene dopiru u to živo biće, i to kroz crijevo što ga tek moramo otkriti. Da, ovdje iza vratašca vanjskog spolovila, ispred kojeg zapomažemo i čije dlake vučemo i cupkamo. Pop-glazba ispunjava želje slušatelja. Gertine su noge raskrečene do krajnjih granica, a na uši su joj nabili walkman. Leži u tom položaju, dok je cupkaju po sokom natopljenoj pički, u koju Gertin suprug obično ulazi brzim koracima i sve pomete. Jasno ga čujemo kako dolazi iz daljine. Ne možete zamisliti što se sve može raditi s tim rastezljivim usnama, kao da im je sudbina da ih tako unakaze. Možemo ih, naprimjer, saviti u tuljac, iznad kojeg su brdoviti krajevi Gertine haljine. Zar nikome nije palo na pamet da to boli? A sada ćemo se još malo smijati, štipati i isprašiti jedno drugo. Tako! Ova djeca rado hodaju svijetom i pričaju o svojim djelima. Više se ne vidi je li frizer ovu glavu ikada trajno ukrasio. Slomljena se Gerti iza ovih brda srušila na tlo, ponižena kao i cijeli njezin rod, koji smije uključivati kućanske aparate, ali ne i odlučivati o svom tijelu. Ponižena, klonula je poput pokošene trave. To se meso rastvara kao u igri, potom se smiruje i u snu žanje još toga. Pogotovo se to tiče djevojaka, kojima lice razdiru vlastiti zubi što su ih iskezile u smijehu. Kosu još ne moraju pripremati na poseban način pa možemo uživati u njoj onakvoj kakva jest (sirovoj). Sve te djevojke nekoga vole. Kao što se njegovi mladi izlegu visoko gore, gotovo u ništavilu - ali jaja je orao onamo morao odvući sam. Sve što je staro mrzi djecu. A netko je gaćice još malo povukao nadolje. Nećemo ići tako daleko da i mi, i sami robovi, od Gerti silom uzmemo ono što ide nas. Vjetar i ova banda ljubavnika pretvorili su je u hrpu prekrivenu kaputom i više nego što je zaslužila. Teturaju bez cilja i mjere. Ali nije to ništa! Ne znam mora li baš sada taj Michael pokazivati da njegova majka, a pogotovo otac nisu štedjeli na

njegovu udu. Uokolo hoda s njime u rukama. A nije se još pravo ni podiglo to njegovo svježe iscijeđeno spolovilo po kojem plutaju kockice leda. Vitla njime ispred žene. Jeste li čuli grom? Pa zašto me onda ne ostavite na miru da i ja na videu pogledam ljude što ljutito napuhavaju vlastita spolovila? Mjesto vam je na rezervnoj klupi, gdje vam nitko neće vidjeti guzicu veliku kao drveni stolac ni umorne sise kao na kuji dok pomno pušete u žar. Sramite se i pjenite ispod krema koje bi trebale ukloniti razliku između vas i ljuds. klase koja nešto vrijedi (roba 1. klase). Odnesite svoju nesreću gospodinu na katu iznad vas, ali nemojte probuditi pokojnike! Iz Michaelova žalca ne izlazi ništa osim brzog mlaza. Tako privlači ljude s druge strane polja. Brdo visi iznad jezera. Ruke same lamataju zrakom. Djevojke stoje i gledaju. Iz njihovih pukotina više na naviru glasovi. Hvataju se za privlačne kovrče i lukava spolovila, kojima nas također privlače i kojima su spremne obaviti se oko svakog tko naiđe i koga su već naučile razlikovati po frizuri, odjeći i vozilu. Svojim malim Michael reklamira razvikane specijalizirane proizvode. U hrpicama na ekranu gore osjetila. Njima bismo trebali hraniti našu mladost, kojoj rijetko kada ponestane daha dok boravi u vodi i na snijegu. Da, taj je mladić slasna voćka! Jadna Gerti! Kakvom li je samo okrutnom ispitu podvrgnuta u školi života! Oni se nijemo gledaju, zamišljajući jedno drugo kao ukusnu hranu. Brda mirno stoje. Zašto bi se morala rastvoriti pred našim autima? Tako je malo potrebno da budemo sretni! Zar vam nije dovoljno igrati se poput naših pjesnika tik uz obalu i kupiti sebe u zlatnoj košarici prodavaonice sportske opreme? Dopustite mi da kažem još koju riječ o ovim djevojkama: i one su se obistinile u sebi samima. Od tih samozadovoljnih bića kakva gledamo kroz prozore ilustriranih časopisa, preko nježnih padina obraslih gustim šumicama stidnih dlaka i alpskim ružama, pirka zdrav povjetarac. Djevojke se saginju nad ženu. I one su se već naljoskale! U jednom trenutku nenadano odlaze. Tko ih je uopće poslao i kakve to razgovore one vode sa svojim malim, nebeskim dnevnicima? A gdje bismo mi željeli biti? Možda u kovrčama u njihovu krilu? Gledaju nas brda na kojima su vjetrom raskuštrana stabala. Danas će ti ljudi otići na neko rođendansko slavlje, gdje će gledati malene goste čvrste građe. S vjetrom i trajnom u kosi one poput djece vise vezane remenjem naših zavidnih pogleda. Da, moje gospođe! Ovakvih kao vi, koje se rasplaču gledajući TV serije, sve je manje! Vodu što kipi i šiklja iz naše kućice ne možemo više zadržati. Budimo iskreni: tim djevojkama zavidimo na njihovim raznolikim licima, dok smo mi zbog starenja sve sličnije sebi, iako smo se prale skupim vodicama. A sada se odmorite na svojoj uskoj obali! Svakom svoje, maleni moji! Ali to još uvijek nisu granice naših poduzeća. To su samo, molim lijepo, preporuke koliko nam visoka cijena može biti. Michael je naime taj svoj kurac podignuo i iznio na svjetlo dana kao znak da je nezaustavljiv. Najprije se mora ponovno napuniti. Držeći joj ruke iznad glave i smijući se, sjeda ženi na prsa. U usta joj stavlja svoju tjesteninu da bi se žena okrijepila tom hranom. Gerti još uvijek vidi što se sve oko nje zbiva, a u njezinim

napol svučenim gaćicama nešto se događa. Uz šištav zvuk iz nje navire mlaz. Opet je previše popila. Djevojke joj smijući se preko nogu skidaju mokre gaćice. Gertine su noge sada posve slobodne. Svi piju iz pljoski, ali Michaelov je kurac još uvijek tanji od pljoske. Sve je kako treba biti! Gertinu glavu, tu naherenu kućicu, nadograđenu na vilu Gertinih osjećaja, umaču u vodu punu alkohola. Prčkaju joj i mrdaju po dražesnoj pički i dražesnom čmaru. Oh, kad bi je barem što prije snašao san! Gdje bismo željeli biti? Gdje bismo željeli ostati? Ženine su se noge sklopile poput žabljih. Divlje se koprca. No nisu je ozbiljno ozlijedili. Zašto bi inače osnovali ovo društvo koje nigdje i ni za što ne jamči? Michael čačka svojom grančicom po tom golom brežuljku. Ah, ti dječaci koji se vječno igraju ne bi li bili bolje volje. Ali čekajte! Ima još nešto! Ostatke pića iz boce ulijeva u Gertinu pipicu, a zatim joj je prilijepio i pljusku. Ne prejaku. Uh, što peče! Sada pada gust snijeg kao što to zimi priliči. Ispijena je i zadnja boca. Od Gerti nitko neće za ozbiljno otpiti gutljaj, iako bi ona sebe rado razdavala, dokle god se priroda ne zazeleni. Pizdu joj rastvaraju, a zatim je - ta nam je brošura već poznata - smijući se ponovno zatvaraju. U spretnim rukama njezine resice plješću jedna o drugu. No sve to skupa nije tako važno. Ondje preko, odakle su dovukli Gerti, u jezercima od piva i konjaka klikću skijaši. Sjaje se i deru. Šumsko je tlo posve natopljeno teretom njihovih zadovoljstava. Gerti su preko glave prebacili suknju kako bi se zagrijala ispod zaštićene marke proizvoda. Podvezice ne izazivaju štetne nuspojave kad muškarac vitla spolovilom kako priliči. Ona to ne vidi pa nespretno zabacuje glavu čas lijevo čas desno, misleći na Michaelovu božansku hranu sačuvanu u njezinu vječnom obliku i jedinstvenom formatu. Michael joj pred licem maše svojim organom. Stabla mirno gledaju njezino lice, koje joj ponovno otkrivaju da bi joj širom otvorili usta. Blago je udaraju po obrazima, pri čemu mogu osjetiti zubalo, koje s mukom drži skupa baš ovakvo lice. Dragi dečki i cure, i vi biste se trebali držati skupa! Vi to ionako činite u tijesnim majicama kratkih rukava! I vještim rukama te s vješto odabranim kapicama! Pravimo se da smo gledajući jedni druge ugledali neki istinit film koji nas se istinski dojmio. Gerti otkopčavaju gornji dio haljine i pokazuju dvije dojke koje iskaču iz svile. O-ho-ho! Sad smo stekli pravu sliku! Priroda je iz svojih rezervi onamo nabacila skromno dozirane mesne hljepčiće. Užasno smiješno, moje Austrijanke i Austrijanci! Nakon gledanja televizije možete se ponovno miješati jedni s drugima! Cesto se ispod laganih udaraca skriva neka ljepša sudbina! Ali gdje sam samo nalijepila tapete? Ah gle, na samu sebe! Baš sam luda! Gerti mora otvoriti gubicu kako bi u sebe primila sve te pojavnosti. Nije loše ni sanjkati se, ali nikako, molim vas, nikako među skijašima. Ti ljudi, koji se još jedini na svijetu drže uspravno, jednostavno ne mogu podnijeti da im smeta i uvrijedi ih netko tko čuči na jednoj jedinoj dasci što se kreće. Vaše otplaćene sanjke srednje klase stoje na parkiralištima i otvaraju vrata vlasnicima koje smo trenutak prekasno maknuli s vatre pa su malčice zagorjeli. Baš ih ovdje možete naći. Dobro pogledajte kartu! Morate vjerovati u nešto što samo od sebe izbija u prvi plan i zato nekome

izbiti zube. A u Gerti još uvijek pucketa vatrica, i to u obliku goleme kobasice u njezinim ustima. Gospodo moja i junaci moji! Dopustite mi da i ja u tražilu pronađem vaš napeti ud! Ne, zamjenskih dijelova trenutačno nema. Nevrijeme što ga je podigao naš Bog, naše spolovilo, natjeralo nas je najkraćim putem u propast. Ostavimo muškarcu osjetila da bi mogao o sebi razmišljati! Mi se žene moramo urediti, a onda osluškivati tišinu koja, gospodo moja, odjekuje iz vaših beživotnih uređaja, što još uvijek podrhtavaju pod blagim naponom garancijskih listova kojima bi svaki tren mogao isteći rok. Mi smo zadnje na što muškarci misle! Kao stranac ušao je Michael i izvadio ga je kao stranac. Još nekoliko trenutaka s prezirom gleda kako iz njegova napol krutog kaplje na Gertino lice, koje ona nije uspjela pravovremeno zaštiti. Lica užarenih od smiješaka i života, i prijateljice i prijatelji povlače se u toplije krajeve, gdje će potrošiti mrvicu snage prije negoli postanu visoka stručna radna snaga. Sto se tu može! Zato izađite iz bara u život i ne zabrinjavajte se! Gertin stoliću prostri se opet je sklopljen. Michael koji se nije mogao zagrijati ni za običnu predigru razdragano se smije. Za okladu se svi namjeravaju spustiti niz brdo poput osvježavajuća vjetra s Alpa. Izazvat će oni rat na danjem svjetlu, ti sinovi doline, samo zato da bi oko sebe mogli mlatiti kurcem. Nestrpljivo se svrstavaju među one koji će uskoro u tišini umrijeti. Guraju se preko reda, ali oni koji su se rodili siromašni neće se na njih ljutiti! Oni točno znaju Očeve glasnike! Da se ne bismo krivo razumjeli: ispred postaje vučnice, gdje je sve prepuno papirnatih čaša. Glupane koji su se dovezli na tuđe tlo da bi se ondje susreli, gurnuli su u stranu. Neka se odmore u sebi samima. I strpljivo stanu u red sa svim onim lijepim dugominutnim kasetama o skijaškom trčanju, koje su skupljali cijeli život. Njihovi kneževi pjevaju u zboru i pjevaju puno glasnije! Osim toga mladost trči sama od sebe. I uopće ne trči loše. Opipavam oko sebe. Tako ste topli pod prstima. Nisu oni djeca koja bi tugovala. Pomažu ženi da ustane i otresaju joj odjeću, dok ispod nje smijući se škripuće snijeg. Zbog ovih sinova nije baš morala previše patiti. Netko joj u ruke gura mokre gaćice, razglednicu za sjećanje. Čak joj i kaput zakopčavaju. Proizvodnja namirnica u ženinu tijelu ponovno joj temeljito masti kosu. Žena je u butiku već potpisala ček, ali odjeću joj još moraju prepraviti. Tijelo je željela prekriti novim slojem, iako svakog dana sve više na koži osjeća teške vreće što ih mora nositi. Ti sinovi i kćeri, ta zlatna jaja u gnijezdima srednjih škola općeobrazovnog smjera, nisu tako mislili. I nas bi svaki tren mogli stresti s našeg slabašnog stabla! Poput lišća prekrivenog snijeti pali bismo u lijepe vrtove vlasnika. A gospoda direktor može računati i računati, ali nikako da skupi poštenu hrpicu koju bi mogla zapaliti. Djeca kojima upravljaju nebesnici jedina su što pjevaju u zboru, kad svrate u ovu kuću i na predivnu se tepihu ismijavaju roditeljima. Poslije to nećemo čuti. Sada kad je za to prekasno Michael bi rado razgovarao. Grubo poseže pod ženin kaput i njezinu haljinu te joj cupka i zaokreće bradavice na prsima. Drugu joj ruku gura između polutki stražnjice. Zatim joj u usta

uvaljuje jezičinu. Kurac je već dobrovoljno izvukao, kako bi ga malo doradio. Uvijek se veseli kad ga umoči. Kuda li se klipan stalno vucara! Sve to nije bilo ništa, tek vrijeme što prolazi. S treskom se zatvaraju automobilska vrata, a oni razgovaraju o prijateljima kojima su se povjerili i prijatnostima za koje su platili, kao da su sprave za fitness kakve imaju ili kakve su i sami. Ali uzalud! Nebesnici nikada neće biti što i ljudi. Samo se oni mogu veseliti što će svratiti u sebe same. Protiv njihove volje iz ljudi izlazi i diže im se ono što su popili. A trebalo je ostati u njima! Oslanjajući se na automobil, povraćaju u snijeg. Žene negoduju, a djeca zavijaju. No dobro. Kola su krenula, ali sadržaj tih ljudi drijema u prirodi, gdje se događaju bitne stvari i gdje robu prevare njihove vlastite etikete. Ljuti-tim glasom svi zahtijevaju isto: žele se vječno zadržati na jednom mjestu i u rukama vječno držati privlačna partnera. Ali vladari stoku hrane samo jednom mjesečno, a mi se suviše trošimo. S vremenom će sve izaći na svjetlo dana. Posjedaju Gerti u automobil. Mir! Pomozite mi da se izrazim: Gerti je bila izručena na milost i nemilost ruku i jezika. Evo je gdje bježi, ljutito roštajući po getribi. Sigurnosni pojas jedino je što je može držati. Tako su joj savjetovali drugi, također okovani pojasovima. Kao što umjetnik dolazi do umjetnosti, tako djeca iz sela dolaze k njoj na mučne sate ritmike. Dijete se saginje nad violinu, a otac nad dijete ne bi li ga kaznio. Radnički zbor pjeva nedjeljom da bi izrazio svoju osobnost. U zboru ih je mnogo, ali pjevaju kao cjelina. Zbor postoji da bi njegovi članovi kao jedan mogli povlačiti užad glasnica što stvaraju raspoloženje. Za to vrijeme na njih s visine vreba tvornica. Ona ponekad ožedni pa proguta taj čopor, tako da i dalekovodi u dubini zemlje mogu čuti zujanje ljudi poredanih u vrstu. Baš kao djeca. Došli su mnogi, ali rijetki su izabrani da otpjevaju solo točku. Direktoru je posao ujedno i hobi. To je sasvim u redu. Mladi se utrpavaju u kola i kreću u prenoćišta, gdje u sebe mogu utrpati još toga i gdje se može utrpati još njih. Sve su sobe rezervirane. Lijepa cesta vodi posred doline kako bi svatko mogao naći svoj mir, osim onih koji stanuju pokraj nje i kojima od buke krvare uši, sve dok i oni ne odu na godišnji odmor. Žena juri krajolikom. Razum joj bjesni i udara o stjenke lubanje u kojoj je smješten, tj. nalijeće na svoje granice. Progone je skijaši koji se u gnjezdašcima od kola (ponekad veličine ormara prepunih tih malih neotesanaca!), nošeni vjetrom cvrkućući vraćaju u kaveze. Promatramo mir što nam ga je priroda posijala u srcima i odmah ga jedemo onako iz papirčeka. Obasjavaju nas osamljene žarulje. Podižemo posljednji otpad s poda. Tjerani svojim mušičavim raspoloženjem, očevi se obrušavaju na razularene članove obitelji, dok im pred očima lebde ostaci hrane koje bi mogli pojesti. Iz mračne šume izviruje srna. Odmah ćemo je ponijeti sa sobom i zamastiti folijom u koju smo omotali sendviče. Svi oni žvaču i žvaču, a zatim se smiruju uz neku dobru knjigu ili blesav program. Oni rijetki koji ne znaju reći dosta još se jednom penju na vrh da bi se sjurili niz usku stazu, po čijim se rubovima šulja divljač, kojoj priroda pripada od 17 sati nadalje. Domaće se stanovništvo iz lijenosti skriva u kućama; muškarci se dobrovoljno prepuštaju televizoru, na kojem mogu

gledati životinje i prirodu te naučiti nešto o vlastitim besmislenim običajima. Žene su nezaposlene. Vjetar pirka nad vrhovima i ublažava bol, upravo toliko koliko je potrebno da bismo se razonodili uz neku seriju o proizvodnji piva i proizvođačima ulja. Da, televizija je gotovo prebrza za pokretačke događaje, mislim, za elektropokretač kojim isključujete sebe, a uključujete TV aparat. Dan će se najozbiljnije prestati nabacivati plavetnilom. Gerti putem staje ne bi li se dobro odmorila. Kako samo divno odnekud iz daljine vjetar donosi snijeg. Ona pije iz užitka, a mnogi iz obveze, jer su odvojeni od svojih ljubljenih, koji traže piće kao što su tražili da oko njih obigrava zrak dok su se spuštali niz padinu. To se jato što okrnjuje dan na šanku gura i nalijeva. Priroda ponovno postaje jednostavna i jednobojna. Sutra će je opet probuditi ljudski glasovi, a ona će živahnim udarcima čekića isprašiti svoju publiku sa skijaških staza. Da, s pokrivača prirode odvukli su sve posjetitelje, koji se, oblijepljeni šarenilom dnevnih događaja, uguravaju u dežurni lokal. Gostioničarka je smirila tučnjavu što je izbila oko točionice. Kako je to lijepo! Dolazimo iz ne znam kakvih daljina, s brda smo se dokotrljali u nizinu i već smo prepuni piva. Turisti iz grada bodre nekoliko šumskih radnika koji ispred šanka stvaraju nered. Oni će kod kuće poput sjekire rascijepiti jedinu nožicu na kojoj stoje njihove supruge. Naborana čela, Gerti mirno sjedi okružena gostima, koji jedu salatu i sendviče što su ih sami donijeli. Već danas ili sutra ujutro žena će stajati pred Michaelovom vikendicom i kroz prozor špijunirati kako se njegovi prijatelji koriste njegovim dobrima. Odbačena poput razigrane misli, žena će nestati u daljini, a nitko neće znati kamo. Za to vrijeme njezin muž krči šume i ubija glazbu. Hladno mi je. Ugurali su se jedni u druge, gdje prekapaju po svom onom otpadu ne bi li našli dragu fotografiju što su je jučer kupili u dućanu fotografske opreme. Još jučer. A danas već traže novog partnera kako bi mu kao čarolijom stvorili smiješak na licu, prije negoli povuku okidač. Da, mi! Onako izmučeni, svi postajemo vidljivi pa se želimo dotjerati za druge! Koliko smo samo na novu odjeću potrošili novca, koji nam sada nedostaje, kada se pred partnerom moramo svući i dati sve od sebe. Žena se trenutačno hrani alkoholom; žetva ljudi, koji u svojem šarenilu također loču, ništa joj neće donijeti. Zbog Gertina nerca, na koji je stao neki skijaš, zapodijeva se čarka, koja se brzo smiruje. Ah, ti ljudski stvorovi ispod rustikalne svjetiljke! Kako da im istaknemo oblike unutar plastičnih granica, koje si postavljaju da im se oblici i norme ne bi razlili, a pogotovo ne modeli prema kojima su izrađeni. Ukrašavaju se kao što stanove ukrašavaju od zida do zida i sami su sebi zaštitna pratnja. Započinje božanstveno veselje. Žena se naslijepo povlači korak natrag. Pred nju guraju čašu. Čini se da se dan užurbano povlači. Na brda se spušta sumrak. Kao djeca vodu prskaju joj ljudi u lice svoje oskudno mišljenje. U ovom okrugu siromasi troma koraka napuštaju svoje najmilije, kako bi ih prljave ruke ugurale u gostionice, gdje će poput izvora zašumjeti pred onim što će uliti u sebe. Žena bi trebala poći kući. Ne bi trebala ovdje piti, nego tiho biti. Ovdje živi stado sa svojim dobrim pastirima. Molim, pogledajte stranicu s TV programom! Gospođa direktor svijetli je oblak.

Barem tako izgleda dok s naslonjača klizi na pod, gdje će leći onako kako si je prostrla. Uhvativši je ispod pazuha, gostioničarka je dobrohotno podiže. Gerti niz bradu teče uzan potočić što se širi. Neće to tako ići svaki dan. Nadirući u prostoriju, priroda je posljednji put još jednom zasjala u svojoj ljepoti, a čopori njezinih korisnika strpljivo i pognutih leda ulaze u gostionice ne bi li trgnuli još koju, umjesto da se trgnu pod udarcima televizijskih prijenosa s Olimpijskih igara, koji ih tjeraju da jurcaju niz padine. Ostavite li te ljude na miru, vidjet ćete kako brzo gube ono što ih uglavn. čini privlačnima: pogled filmskih zvijezda i ljubak izgled u fotografskim albumima, u kojima mjerimo svoje zahtjeve prema sebi samima. Ali ovdje o njih udaraju visoki valovi i moraju se istaknuti među jednoličnim urođenicima. To i čine zvukom, bojom, mirisom i novcem. Pjesma se prilagođava potrebama svojih potrošača. Dan se odjednom preokrenuo u večer, a i vrijeme se preo-krenulo. Vjetar korača sitnim kristalima leda što vise sa stabala. Još nekoliko ljudi hvata ženu za udubine na tijelu te je - gle, gle - dvojica muškaraca podižu s poda. Bacaju na nju novčiće. Časte je vinom i rakijom. Uz izgovore kojima ne uspijevaju sakriti golema spolovila, pipkaju Gerti po cijelom tijelu. Bujica smijeha njihovih žena. Prije negoli se promijeni svjetlo, i one brzo podižu vlastite dlakave uzane otvore i zauzimaju položaj. Toliko su života upile u sebe da iz njih kaplje priroda. A nije stajalo malo novca to što poput otoka mogu visiti u gostionici i bljuvati. Jedan muškarac iz šale nosi piša lonca ženu čija je unutarnja strana bedara, kojima je obuhvatila muškarca za obraze, sve crvenija. Nitko ne želi otići. Hopšu uokolo, ali i najjadniji večernji program jednom mora završiti. U nekoliko sekundi silom prevaljuju kratak put, spolni se organi otvaraju te pritišćući tubu i, kukajući za izbavljenjem, već ulaze jedno u drugo. U utrobi im odzvanja od silnih čašica koje su zeksali za divlja vremena. U mraku neki već izlaze iz okova vlastite odjeće. Gerti štipaju za grudi. Moje dame! Poput povrća veselo i bezbrižno bujamo u zemljama naših gospodara! Sve to dolazi iz viših regija, gdje boravimo i gdje se veselimo kad nas iznenade nagoni što nam sukljaju iz skijaških hlača. Ho-ruk i žena već sjedi na klupi onako kako je red. Pred nju guraju čašu iz koje alkohol brzo hlapi. Žena ju je pomela jednim zamahom ruke. Darovatelji pića, odjeveni u hlače, urlaju od bijesa i ljutito je povlače za ruku. Gostioničarka šalje konobaricu da donese krpu. Gerti se podiže i baca na pod novčanik po kojem, odmah počinju rovati gosti na čijim se znojnim licima javlja ljutnja čim ugledaju novac. U stražnjim se sobama guraju siromasi i sjećaju se posla, što je nekoć sam od sebe širio noge. Ali ondje za njih više nema ulaza! Ah, kad bi barem imali posao! Sada su cijeli dan kod kuće i posla imaju jedino oko posuđa. A drugi gosti? Jedino za što mole Boga jest lijepo vrijeme i bezobrazne količine snijega. Sutra će im u brdima život biti prepun vratolomija, a možda i kiše, ako temperatura naglo poraste, kao što je najavila vremenska prognoza. Gostioničarka bez svađe nježno razgrće gomilu. Držeći Gerti pod ruku, čini se kao da hoda po vodi na čijoj površini pliva prljava pjenica izletnika. Pogledajte kako se ti

putnici, nastali ni iz čega, zasipaju darovima rođenim na sajmovima sportske opreme i kako u brdima kreću ususret smrti. Narodnjačka pjesma bez imalo je ustručavanja odjednom sve nadglasala. Pjevači nemaju previše zajedničkog sa sirenama. Možda im je zajedničko ono kako zvuče, ali ne i kako pjevaju. Ali baš zato, pjevaju li pjevaju! Stanovništvo koje ne smije raditi u tvornici papira preplašeno sjedi ispred televizijskih ekrana i pilji u lukavi izum sebe samih. Zar u njihovoj patnji nitko s njima ne suosjeća? Zašto se život od njih rastao i napustio ih i prije nego što su skupa sa skijama spremljeni na sigurno u podrum? U ovakvu se stanju ne biste smjeli voziti ni sami, a u društvu pogotovo ne, inače cijeli život nećete biti sigurni od sebe samih. Ali Gerti se ispružila prema pokrivaču svog malog vlasništva i otiskuje se od obale. Namješta se u svojim pojasovima. Rastresena, prepušta se vlastitim osjećajima. Idemo po Michaela kući prije nego što se ohladi. Tjerana nagonima, žena će tuliti pred kućom tog stranca, u kojoj nema nikoga. Čim smo krenuli dalje, netko je odmah upalio svjetla. U broju, u kojem i mi najčešće ostajemo, tj. jedan i jedini, ali nema veze, žena kreće automobilom prema svojem plijenu, drugim vozačima. Kao nekim čudom što traje ništa se ne događa. Gospoda u zavičajnim košuljama bruje, jer moraju čekati da im posluže jelo. Održavajući čeljusti u kondiciji, psi navaljuju na posjetitelje. Zato rado stanujemo na svome i čuvamo se kao što čuvamo vlastite domaće životinje. Tu i tamo otpijamo gutljajčić od nekog tko tvrdi da je prepun slatke čežnje. Ali kad jednom doista nešto od njega zatražimo, ništa nećemo dobiti! 14. Kapljice šljunka pršte pred kućom. Psi nam skaču za vrat. Vrata se otvaraju. Žena je čak zakoračila nekoliko koraka prema blagom svjetlu što obasjava njezina topla muža, koji je čeka. Djecu, neutješenu glazbom i ritmom, već su odavno poslali kući, gdje dopola izviruju iz svojih skrovišta u kojima ih očevi tuku. Laknulo im je što su im na usnama presušili izvori umjetnosti te su se lica nasmijanih kao na obiteljskim fotografijama, već na šumskom putu potukla, razderala jedna drugima odjeću i ono ispod odjeće. Susjede ne bi trebalo prečesto okupljati, jer nas ionako samo razljute. Gospodin direktor ponovno je dobio ono što je želio. Njegova je riječ naša zapovijed. S usta mu pljušte gromoglasni poljupci. Žlicu s osjetilima drži pod svjetlom, ali u njoj se ništa ne zagrijava. Ljubi majku kao što krava ljubi tele; njegov jezik prodire joj i pod pazuha. Muškarac se zagrije čim ugleda ženu, ali obrisi njegova vlažnog tijela zasad su još čvrsti. Građen je poput brijega, a niz čelo mu se slijevaju potoci, koji se ne daju usporediti s onim što oblije njegove radnike kad, obilježeni boravkom u lječilištu (nakon života prepunog ozljeda i kazni), prime pismo u plavoj omotnici. Ali nitko od njih svoju ženu ne bi shvatio kao što ovaj napuhani direktor shvaća svoju, koju želi vratiti u njezino korito. Sto je to u ženinu džepu? Ah, samo njezine mokre gaćice. Žena ih baca na pod. To je učinila već mnogo puta, samo što služinčad

izvršava svoje obveze kad nekome opet iscuri voda iz slavine. Kućna će pomoćnica sutra podići s poda taj znak života. Gerti se treba vratiti u svoju malu staju po kojoj se može slobodno kretati. Dijete koje je cijeli dan jurcalo od jednog do drugog k majci je dojurilo znojno od psina što ih je priredilo svojim prijateljima. Toliko dreči da se jedva razumije što govori. Nebesko i ugodno silazi s usta majke, koja je i sama sišla s nebesa. Ona je paketić koji bi trebali nositi svi narodi i bojati ga se. Tko je opet pritisnuo gumbić na ovoj obitelji? Sada će im konačno postati jasno: njih je troje, kad u krajnjoj nuždi moraju čak i vremenu vani pokazati gdje su mu granice. Obitelj: žena više nije trijezna, a otac, koji uza se uvijek ima čekovnu knjižicu, to dobronamjerno knjiži na ženin račun. Njegovo mu je vlasništvo draže od svega. Smješkajući se, muškarac miluje ženu, ali već nakon nekoliko sekundi poput pomahnitala terijera u tek otkrivenu brlogu kopa ispod ženina kaputa i čeprka po ovratniku na haljini, koju će toj neotesanki odmah skinuti. Prstima joj nježno miluje obraze, kao da je Stvoritelj prijevremeno slomio olovku pa to djelo sada mora ispraviti život sam. Žena ne zna kako izaći na kraj s automatskim upravljanjem. Vrlo teško uči u školi hodanja. Tko od nas ne bi želio da ga zaborave na ledini života samo zato da bi se ponovno mogao pojaviti odjeven u otrcane komadiće odjeće (sve je maleno i standardizirano poput kuća u nizu, ali mi se ipak ne bismo mijenjali ni s kraljem)? I tko se ne bi prepustio nekom tko pokraj nas prolazi upravo onom brzinom da nas stigne upoznati! Izdignut iz gomile, s tračnica što vode do novca! Navaliti na dijete, koje se - Bog ga blagoslovio - konačno pojavilo, za ženu je puno više od obične misli. Da, nebesnici sada žele slaviti! Praznici za supove i gudače! Idemo u Beč na koncert! Pod izgovorom da se igraju žena se sa sinom valja po tepihu u predsoblju, a ruke joj odlučno posežu (tu pljugu neće zapaliti) pod gornji rub sinovih hlača. Muškarac se prisiljava na smiješak, jer ženu želi ponovno samo za sebe, bude li uopće bio u stanju odjednom ubiti toliko života. To ćemo još vidjeti! Njegova teška mesnata cjepanica odlučno mu se ovjesila medu kukovima, njišući se brže od glave kojom muškarac misli i vidi. I ovdje postoji neka veza, ali ne zadugo. Putovanje čovjeka često prisiljava da dugo trpi, kao u autobusu što vozi daleko, u kojem se iza zatvorenih zavjesa na prozoru juri kroz noć pokraj drugih prozora, a kako se sve miče, ljudi se nikad ne susreću. Direktor je ruku već gurnuo u džep i preko tkanine miluje svoju batinu. Njezin će bogat mlaz uskoro zapljusnuti ženu. I dijete sja. Nije s njima dvoje lako. Poput trave pokošene za domaće životinje dijete je klonulo pod majčinom oštricom, što mu se odlučno zabija u meso. Majka hihoće, kose uprljane prašinom s poda, koji kućna pomoćnica nije počistila. Dijete bi joj željelo ispričati što su mu prijatelji skrivili u igri. Ali nema otac kao vi tako puno vremena da bi volio djecu. Bespomoćno kleči nad svojom obitelji, jedinom malom stvari u velikoj cjelini koju je stvorio. Svi se razdragano smiju. Otac ih naizmjence škaklja, kao da iz njih želi istisnuti posljednji dašak života. I dalje se smiju. No oca to neće nimalo dirnuti. Briga njega za dijete!

Njegov radar traži majčino krilo, u kojem bi i on želio sjediti. Dijete ne mari za sreću, a za nesreću još manje, pa bi se tu nešto dalo učiniti! Vrijeme je da se dečko dovede u red ili, još bolje, da dovede u red svoju sobicu! Majka uvijek ublažava bolesti. Žene u sebi moraju pohraniti i muškarca te ga u toj dvorani s odrom zaštiti od vatrene stihije što tijelo izbacuje u noć poput psića. Tako se svi mogu olakšati i nakon toga zaspati. Suhe se grane kite raskošnim božičnim nakitom. Glavno je da smo živjeli kao pravi lukavci! I čega se sve nismo naždrli, ti sveca! U obzir, naravno, dolaze samo fine stvari! Naša jedina publika, sin, već je puno puta vidio fini rad prstiju i sitni vez tijela. Izmamio je obećanje od oca, kojemu je sport najvažniji, njegov Bog i idol. Obasut je obećanjima, tim uzbudljivim snježnim pokrivačima što se prostiru po najudaljenijim bregovima. Mislim da će biti pravi doživljaj gledati sve one skijaše kako se po tlu utrkuju do pupka svijeta. I dijete će sasvim sigurno svašta doživjeti, jer otac mnogo očekuje od majčina tijela i njegovih odvojaka što vode u noć: ovaj krajolik ne može primiti više od pet tisuća ljudi! I sin pridonosi tomu da su gospoda, odjevena u praktične hlače, nabrekla. Sin, kojemu majka ne može predbaciti da prebrzo raste, ta ona ga je svojim tijelom oskudno hranila. To dijete, koje pripada svježijem naraštaju, majka je podigla i više ga ne može zaustaviti. Ono trči i trči! A sad se vratimo gospodarima, od kojih je direktor visoko gore iznad svih. Njegov se kurac u sekundi može roditi u nekoj toploj kupki i izvaditi iz nje, on može raditi, a tada ga zadovoljnog ponovno stiže sudbina, u kojoj je i snaga za igranje tenisa, vožnju motora i drugih vozila. Gospodo moja, dok hodate, sve se na vama ljulja; u krhkom granju muškarci svašta pokušavaju, ali ja sam sama. Dijete razmišlja o jednom razdoblju povijesti Zemlje, koje naknadno, nažalost (prekasno), više ne može proživjeti. Otac mu je donio leksikon i poput pravog se učitelja sagnuo nad pomno planirani broj djece, sina. Više bi djece suviše odvuklo majčinu pažnju od oca. Otrovan poput bolesti, on ženu želi okovati za krevet. Bog nema smisla, ali ovdje ne mislimo na njega. Poput zvona direktor zvoni nad skupinom koja sjedi i u koju je ušao s pomoću vođe puta. Vani čekaju tamna stabla. Obitelj se pomirila. Teške i neljubazne mošnje vise u svojoj omiljenoj odjeći, u ormarima obloženim papirom i balonima od donjeg rublja i donjeg dijela trenirki. No dovoljno je samo ispružiti ruku i već ste sve izvadili. Spolovilo kojemu pripadamo - svatko svome - poput gumene trake što opasuje svežnjeve siromašnijih ljudi (jer oni se ne broje pojedinačno) iskače iz vrećice baš kad se neki osamljenik obraća svom vlasništvu kao vlastitoj sjeni, koja je jedino što mu odgovara među svim bićima oko njega. Da, svežanj života isklizne iz tjelešca i mi se dobro osjećamo. Onaj tko želi više morat će to kupiti. Čak se i dijete sjaji poput pravog muškarca, koji gazi druge i kojega drugi gaze. Ono ide od jednog do drugog, skrećući pozornost na svoj lik, koji se ne može popraviti te se, ne bi li što brže projurilo pokraj nas, kotrlja prugom na kojoj mu svi zavide. Već sam dojam koji sve to na nas ostavlja dovoljno je snažan. Da, mislim da je dijete još maleno, ali namjerava postati muškarcem.

Zasad je to djetešce obična krepalina, ali tako nam probija bubnjiće da poludimo na jadne susjede, koji bi se žalili kad bi se usudili. Majka ga nježno ljubi u kosu. Otac je već prepun i jedva se suzdržava. Pred svojim namještenicima to inače skriva, ali sada više ne može potisnuti svoje nagone. Odostraga se približava ženi. Žena se prezirno sagnula kako bi njezine dubine živnule. Škaklja dijete pa joj je lice zapahnuo smrad djetetova gnoja. Nema veze. Mi i dalje ludujemo, kao da smo se sočno podrignuli. Žena nije bila dovoljno na oprezu pa je straga već gotovo gola, dok sprijeda siše dijete, nježno mu govoreći da pospremi igračke. Muškarac se ne usudi više od toga, a ipak pobjeđuje. Poput zrakoplova u nisku letu i ptica što lepeću privučene svjetlom miluje ženinu stražnjicu. Osjeća kako danas u njemu tutnji zdravlje i kako osvaja slobodan prostor za udarac na gol. Skriven pod širokim kućnim ogrtačem, svoju natečenu bojevu glavu kriomice umeće u pukotinu ženine guzice, gdje temeljito može ispitati čime raspolaže. Mora povući još jednu brazdu. I seljak isto tako pomaže zemlji. Nitko od nas ne mora život nositi sam. Ali zašto mu nitko ne pomogne pri kupnji auta, kako bi mu suputnik pomogao nositi? Pogledajmo širom otvorenih očiju jedni drugima u spolovila ne bismo li postali nježniji i vitkiji, kakvi pokušavamo biti uz pomoć lijekova i dijeta. I u oštroj konkurenciji s drugima, koji su došli da bi ostavili svoj trag. Na širom otvorenim vratima direktor ipak razmišlja na koji ulaz da uđe da bi postigao što veću brzinu. Koje li časti da nas žrtvuju poput snopa žita! O, Bože, kako je lijepo biti težak teret na tačkama što su zapele u blatu i ugodno tonu sve dublje. Neki su divljaci srušili prometne znakove! U obitelji se i dalje ljube i prde. Sretno je iščekivanje okončano i riječi sreće prožimaju prostoriju. Kralju kuće na usta navire glas što se pretvara u bitku koju će on dobiti. Muškarac je ponesen sam sobom. Nebo je gotovo zaboravilo radnike i namještenike, koje su zaribali i glavni direktor i sv. Crkva, pa dobro građeni i pozicionirani moraju ostati u svojim stajama, gdje ljutito zvone zvončićima i trzaju se na uzetima. Što? Čak ni jedini prostor koji imate nećete poštedjeti udaraca nogom? Žena zna gdje muža žulja cipela kojom će uskoro proći kroz njezinu ogradu. On ponekad ne može dočekati večer pa naruči ženu u direktorsku sobu u tvornici, gdje se ta ptica grabljivica ne može suzdržati i ljutito želi ući u tajanstvene prostorije, što su samo njezine. Poseže u oblak spolovila, koje se diže poput vatre. Već izvlači malog dobitnika iz sobička iznad nogavica, gdje vreba dok mu netko ne pokaže vaučer za putovanje snova u zlatnu kišu u krilu. Pravo zadovoljstvo za vlasnika, kojega njegovi psi nanjuše iz daljine pa odmah navale jedni na druge. Svaki je dan blagdan. Hoćemo li barem danas moći zaspati? Zaslužili smo to, dok mirno i uporno stojimo na vrhu iznad slojeva onih koji nas griju da ne bismo stali na ploču što bi mogla izazvati lavinu. Zamislite samo mnoštvo nabora na muškim košuljama, iz kojih muškarci mogu izlijevati svoje svete potočiće! Na Gertinoj elegantnoj odjeći danas ne znamo već koji put nastaje još pokoja rupa. Ah, ta gospoda i njihove mješine u kojima mogu odjekivati! Ljeti pirka blagi povjetarac, a zimi sami moramo uzeti dah. Dijete i ne primjećuje da gazi ispod nas i

da po njemu gazimo. Zar nije ubrzo večera? Zar direktor neće ženu još jednom barem na trenutak ispustiti iz pandža? Želi li možda da se žena posve otrijezni? Životinja i uže nijemo se gledaju. Direktor može i više od toga: ženino tijelo u njegovim disproporcijama izmijesiti na kuhinjskom stolu poput tijesta, što se odmah počne dizati kad ga dobro pokrijemo. Tako obitelj dolazi do hrane, Zemlja do svojih stvorenja, a gosti do kućnog praga na kojem se s nama pozdravljaju, iako smo ih dobro nahranili. Gospodo moja! Ni vas, istina, ne poznajem, ali tako se bacakate da mreže škripe. Treska se o stol pladnjevima s narescima te komadima kruha u kojem se jasno vide zrnca, krupna i skupa na tanjurima obrubljenim zlatnim zrnjem. Obitelj je sjela za stol da bude volja Očeva. Muškarac će prvo premazati ženu debelim slojem, a potom će zbog proteklog dana sa smiješkom - pa on je zaradio taj kruh što ga sada daje svojoj obitelji - pustiti da teški batovi uz prigušen zvuk padnu na ženinu zdjelicu. Vjerujem sebi, ali ne vjerujem u sebe! Svakako poštujmo blagdane i pustimo da nam zbor izoštri instrumente! Neka dijete živi! To se jednostavno tako dogodilo! Iznenada i bez ikakva upozorenja, poput sunca koje ponekad naglo pripeče. Visoko gore na vrhovima ono se ponovno zapalilo za sutrašnji dan, ali mi plaćeni, mi na platnim listama papirnatih tigrova, danas smo praskajući već naložili vatru i tako se nad nju nadvili da su nam se tijela pretvorila u prah i pepeo. Nešto bih vam savjetovala: pobrinite se za piće, jer tada više nemate razloga biti zabrinuti! Izvana dolazi zvuk što pomalo jenjava; naposljetku, kasno je, stišavaju se privatni kanali da bi se zabavljalo samo sa sobom. Ti vječni poluproizvodi, ti napol neodgojeni ljudi, da, da, mi žene, koje zvekećemo posuđem u kućicama iznad potoka što šumi, pobrinut ćemo se za zabavu i hranu! Kod sebe smo (ali ne pri sebi). Od naših muškaraca možemo učiniti nešto više samo ako ih nakljukamo. Obitelj sada zatvara životinje, koje se iz tame ne usude doći k nama u kuću. I u selu su sada svima oči pokrivene, a vi izvolite gledati u svoj papirček! Sutra će svi iz okolice doći od drva proizvoditi papir, kao da je kakav njihov svetak. Direktor će ih u međuvremenu istisnuti iz saveza što ga je sklopio s njima i sindikatima. Samo onomu tko dobro pjeva štimat će iznos u vrećici. U bezobličnim gostioničkim dvoranama okružnog glavnog grada sve odjekuje od pljeska kad nastupaju oni koji su odavno namijenjeni za jelo i koje prolazi slatka jeza od zvukova što su ih sami ispekli, kao da će se međusobno pojesti. Da bi se temeljito iscrpila, neka se porcija muškarca ponovno penje na njemu pripadajuću ženu. Vise tako muškarci poput stijena sa supruginih grudiju i svoga legla. Naviknuti su na to. Poput grane oboružane voćkom katkad ih iz mraka pomiluje kakva ruka. Kad bi samo smjeli ostati još koji trenutak ležati (osjetili bi tada konačno onaj propuh)! Nitko ne bi trebao pokupiti prazne boce s poda! Svojim se oružjem žene sada dodvoravaju ne bi li što dobile na poklon, novu haljinu za svoju beznačajnost. One se sviđaju zbog svoje sposobnosti da trpe, ali sviđaju se rijetkima. A onda nam zagorjeli gulaš postaje sve na svijetu. Vidimo se i čujemo!

Čim su se zalupila vrata, Gerti postaje pitomija. Mora li direktor zato odmah prijeći u napad? Dijete juri od jednog do drugog. Napuhnulo se. Otac bi djetetu želio pokloniti zaborav pa ga diže za prsni dio hlača i zatim pušta da padne na tlo. Uz velik napor iz majčina bi grla konačno trebala izaći kakva socijalna gvalja. Brzo unutra gurnimo prst! Dijete koje ovdje glumi dječak ometa roditelje jer rastače istine iz svoga također stisnutog grla: želi neki poklon. Po kojim su to vražjim kriterijima izabrali baš ovo dijete? Ono ucjenjuje roditelje, koji u svom lijepom prebivalištu nijemo sjede jedno na drugomu. Čini se da su zalihe dječjeg jezika neiscrpne. No taj jezik nije raznolik, zna samo za novac i dobra. Dijete izražava vjerodostojnu želju za cijelom gomilom tehničkih uređaja. Ratatatata! Riječi mu posrću kroz sve otvore, iznad kojih je majka povješala životinjske sličice. A majku to dijete voli, jer njih se dvoje pokorava istom zakonu: da nisu Zemljin, već Očev plod. Iz djeteta niču cijeli katalozi robe. Mogli bi kupiti i konja. Da, dijete se želi sjediniti sa samo jednom stvari, a to nije glas violine, već sport. Riječi postaju roba, pardonček, lova! Otac će opet morati odriješiti kesu na hlačama, u kojoj drži svoju stvarčicu. Pokraj te žene jednostavno ne možete proći, a da nešto ne učinite. A djetetu će otac već potkresati krila! Da ga zgrabimo za kosu i dovučemo na večeru? Poput meduze koja pruža pipke u sobu i omogućuje mladima da u poznatima prepoznaju sebe naviru iz televizora slike i zvuk. Vrlo je bučno. Direktor ovog udruženja ljutito izvikuje svoju odluku: da ih je, istina, sve troje stvorio jedan Otac, ali da sam ih izmislila ja! Majka tetura. Njezino tijelo, omekšalo od alkohola, udara 0 kućanske aparate. Bez ikakvih poteškoća obitelj kupuje svoje okružje. Pogledajte samo ovaj mir! Stolovi se svijaju pod svjetlošću stolnih svjetiljaka, što osvjetljavaju tajanstvenu, svetu hranu. To se zove dom i domovina! Poput lovačkog psa očev polukruti kurac poslušno mu leži između bedara na rubu naslonjača. Sve je tu. Vidi se pola glavića, ispod kojeg se savila ograda. Iz muškaraca se izlijeva ondje gdje im počinje utroba. Ondje se žure te se polako i oprezno poput lisice probijaju sve dublje u šipražje. Ne, to spolovilo neće poći na spavanje dokle god se još jednom nije uzbudilo i iz njega nije udarila jaka kiša. Oni to i žele. Otac se gnijezdi na sjedalu: kako je samo raznolika i lijepa ta dolina među njegovim bedrima. Dugo je dugo tomu, a i njemu je podugačak! Žena gleda pred sebe i udara šakom o stol. Kad bismo joj dopustili da čini što želi, odmah bi se počela ponašati u skladu sa svojim najnovijim požudama i odjurila bi u nešto golemo, što se zove Mi-chael. Bojim se da je taj put sada zatvoren. Jedva otvorenim ustima žena mrmlja nejasne riječi. A poslije se možemo odvesti u studentovu vikendicu, to hodočasničko mjesto Gertine puti. U kućama djeca niti pjevaju niti plješću ručicama, a ni sunce se više ništa ne usudi. Sve je utihnulo. Pitam se kad će žena shvatiti žurbu svog mjesnog predstavnika javnog reda i mira? Dijete izvodi svakojake šale, ali sad se zbilja razularilo. Kad prije odlaska na spavanje ne želi večerati, ima ga posvuda. I majka je glavom tresnula o stol. Njezina razjapljena rana u izravnoj je vezi s Michaelom. Žena pokazuje da ne želi ništa jesti,

ali da želi piti. Odjeven u natjecateljsko odijelo, otac već čuje znak za početak lova i povećava brzinu. Gnjavi ga dijete, 1 to u vlastitoj kući, gdje ljudi umiru ako ih pravovremeno ne otpreme u bolnicu. Zadnji radnici se žurno sklanjaju pred vremenom u skrovite sobičke. Uskoro će sve utihnuti. Majka privlači herojsku muskulaturu očeva kurca. Taj bahati gad zasad još spava, ali začas će osjetiti mirise. Iznad njegove se glave s djetetom vodi razgovor o školi. Klonulu će majku otac potom štipnuti u užljebljenje pazuha, uhvatiti za ramena i uspraviti. Dijete preuzima stvari u svoje ruke i odlučuje da neće jesti. Mučen velikom žudnjom, otac ne obraća pozornost ni na što. Da. Vidimo da je stigla i majka, ali samo da bi mogla otići i ponovno se vratiti. Ti ljudi ne mogu sjediti na miru, a to općenito vrijedi za sve nepoznate, neizmjerno bogate. Nigdje nemaju mira, vuku se uokolo s oblacima i potocima, a iznad njih šuškaju njihove krošnje i njihovi novčanici. Drugdje, gdje je bolje, širom otkrivaju prsa suncu. I uvijek isti odgovor na pitanje: Tko je na telefonu? Dijete sve više gnjavi. Prekraja listu rođendanskih želja, od kojih međutim ne odstupa ni pedlja. I njegov otac u pravilu tako postupa. Otac će majku osvježiti svojim pjenušavim izvorom. Život mu šumi oko gležnjeva, istinabog u žaru njegovih osjetila koje na okupu ne može držati ni gumica. Dok oko njega ližu lijepi plamenovi, očevo tijelo počiva. Dijete zahtijeva mnogo, kako bi veći dio toga i dobilo. Kondukter u spavaćim kolima konačno je odložio roditelje među njihove osjećaje (vani prolijeće krajolik, nad kojim se u nebo uzdižu njihovi nagoni). Različiti su razlozi zbog kojih roditelji žele da dijete zašuti. Krše se dogovori. Sat vremena za vježbanje violine nije ne znam što! Žena će ipak pojesti zalogajčić. Dijete još dugo neće sazreti. Bolje da se mi spremimo! Roditelji se ne mogu valjati goli, jer im dijete smeta. Ono je naime u deliziju. Pred roditeljima nema tajni, kad iza preostalih mliječnih zubi grglja mlijeko, pretvarajući ga u pjenu. Snažna je veza ta arhitektonska konstrukcija kojom je dijete pričvršćeno za roditelje. Dijete zapravo ne smeta samo onda kad je na dripu violine. Ono uvijek smeta. Takav luksuz (djeca) plod je samo nepromišljenih odnosa među ljudima, koji u kuću sami dovode zanovijetala što će im, onako svijetla i glupa, svojim nesputanim jezikom zasvijetliti poput svjetiljaka. Umjesto da u svim mogućim rupama u stanu jedni s drugima u miru opće. Muškarac bi konačno želio sa žene svući tkaninu i punom se brzinom zaletjeti niz njezin brežuljak. No to neće biti moguće, jer dijete ispunjava sobu poput praznika. Njegov rog odjekuje stanom, u kojem sve poziva na ljubav, pogotovo izrazita građa oca, koji je nalik velikom kauču u salonu i kao on nevjerojatno prikladan za ljubav. Kako samo lijepo cvatu uz putove ti putnici na službenom putu spolovila. Molim vas, nemojte brati te zaštićene biljčice! Ionako će nestati same od sebe! Sakrijte se u šumi, ali nemojte po njima gaziti. U onom silnom zelenilu mogu postati nevjerojatno otrovne. U kuhinji otac sinu u sok ubacuje nekoliko tableta ne bi li barem jednom ušutkao to uvijek dežurno smetalo. Od soka sinu ništa neće biti, ali zato će otac, o da, čim nastane mir, trapajući odavno ugaženim putem, odjeven prodrijeti u majku. Bog šalje

svoje dečke preko brda i dolina, dok se međusobno ne unište i nakon toga s djecom ne nastave put uz popust na putovanje u skupini. Čim se pojave, zapjevaju i počnu se nabacivati (na)gađanjima, a prilikom izlaska iz organa ostavljaju za sobom hrpicu smeća. Takvi su propisi na odmaralištima našeg života, pri čemu krajolik ostaje nevezan u dolini. Puteljkom koji se samo zbog nas spušta s brda direktor će sići i radi osvježenja odmah otići u majčinu mljekaru, gdje može piti izravno iz cijevi. Čak se ni za direktora stvari ne izrađuju po mjeri. Vrijeme je dobrano zahvatilo ženine bradavice, ali one predivno zaokružuju direktorovu svakodnevicu. Pošto dijete još nešto odsvira na violini, usnula će mu glava konačno klonuti na kuću. A sad je bilo dosta tog lika! Idemo u krevet! Još jedna tugaljiva uspavanka za majku, koja sina tik pred sobom i ne vidi. Koliko su samo puta snimili to lice! Smijući se i vičući, dijete pruža otpor dok mu se i posljednja pilula ne rastvori u krvi. Da, sin blebeće kao da se na svjetlu večernje pozornice i u gadnom sosu svog bogatstva želi valjati sam u sebi. Ni veći ni jači ne usude se u njegovoj prisutnosti izvaditi svoje stvarčice. U tim njihovim kućama kavezi su u kojima jedu ljudi. Majka pokušava izbjeći odnos s očevim spolovilom, tim razaračem, kojim je otac uz pomoć sv. saveza u ženi sebi podigao spomenik. Da, ona želi negdje stanovati, ali ne želi da je ondje posjećuju. Sto sve ne bismo učinili da izbjegnemo brojne govore iz djetetovih otvora i pobjegnemo na rezervni račun na kojem konačno možemo prileći i u snu se umnožiti poput novca? Kao da smo konačno otvorili bocu! Njezina su sjećanja spretnija od šetača. Izvadci sa ženina računa jasno govore o brdu kamata i izranjavanim kamatnim stopama. Sin neka spava i neka se suši na dimu. Sto se mene tiče, danas se ne mora kupati. Napokon! Nisam li vam rekla da će ipak prestati blebetati i zavaliti se u naslonjač. Maločas je još svakom riječju drsko želio pokazati koliko zna, a sada ga prekriva zrak i vrijeme, kao da ga nikad nije bilo. Sve - a ništa nije zabadava -završava u uskom potočiću pića na djetetovim usnama i dječjoj bradi, gdje mu je cvao smiješak. Sad kad se dijete napokon smirilo, majka ga nekontrolirano grli i ljubi. Roditelji će do sutra imati mira. Glavno da su ga se riješili. Pa to nas je dijete doslovce opkolilo! A mi imamo pune rupe posla da se nekako održimo u sadašnjem položaju ljubavi. Dječja je soba od grubih, svačime natovarenih zidova. Otac nosi sina na kat i istresavši ga iz odjeće, pušta da poput jastuka padne na ležaj. Samo dijete koje spava dobro je dijete. A ovo dijete sada spava i preumorno je da bi mu iz pimpića frcale iskrice. Odrasli će iskoristiti međusobno srodstvo i zgrabiti jedni druge za škrge da pokažu kako im starost ništa ne može. Nisu zakočeni i rado žanju, ne mogu više ništa izgubiti. Otac će se poput insekta odmah sjuriti s neba i tresnuti o svježe pokošenu travu. Za ciglih pet minuta uspio je majku nabosti na krilo. Pravo čudo za onakva nespretnjakovića! Gospodo, dosta ste prskali iz svojih gumenih crijeva! A sada donesite Ariel i u luci svoga doma navečer ga klečeći upotrijebite! Muškarcima su oči izbodene pa i oni stalno žele nekoga bosti. Dijete je maleno, ali je već prelijepo (i prepuno). Majka nježno liježe u dječji krevet kao dodatak. Hoće li to biti noć nježnosti? Neće. Uskoro će je zatrti snažni mišići

muškarca koji želi obrati vrhnje. Dijete već čvrsto spava. Majka je iscrpljena od besmislenih poljubaca kojima je prekrila pokrivač. Mijesi loj sinova otromboljena tijela. Kako to da sin danas više ne cvate? Gotovo je neprirodno da mu duh tako brzo klone! Ona vrlo dobro poznaje svoje dijete. Koju je to slavinu otac na njemu zavrnuo? Otac je već odavno u radionici, u kojoj se bavi svojim hobijima i pumpa sok u svoj klip da bi došao do vrhunca. Sinov je sok otrovao snom kako bi sin mogao počivati u blagoj noći, zaštićen sportskim junacima i kemijom. Ustat će on već i opet se spuštati po udaljenim brežuljcima. Ali majci su ga zasad oduzeli. Ona pak mora ostati uz dijete, jer tko zna što će se još dogoditi. Gerti se probija pod pokrivač i ljubi jastuk pokraj sinove glave. Ruje po utrobi pokrivača. Zar još nije skopčala da joj je peta nepovratno upala u vez muškarčeve skije? A sad još samo šutke u špuru i niz brijeg! Jedino je taj vez drži u planini, dok tužna ne klone. Otac je već u radionici, gdje se priključio na punjač. Dobra se kapljica nikad ne odbija! Zar je pravedno da nam priroda najprije daje, a zatim nam to ponovno oduzima? Malo poslije otac je već u zahodu i ispišava sve što je popio. Skrivajući se pod ogrtačem, žena je u međuvremenu izjurila iz kuće i poput seljaka koji u vrtu ispred kuće naganja vražje glodavce bez razmišljanja kreće zaobilaznim putem, rušeći pred sobom sve zapreke. U trku vadi iz džepa ključ od auta. Kad će napokon započeti vrijeme koje nam tek predstoji? Žena već sjedi u automobilu, čiji će težak zadnji kraj sletjeti s kolnika nastavi li ona krivudajući voziti do autoceste. Vozilo u mraku plaši posljednje izgubljene duše što se teturajući vraćaju kući, gdje će na nježnosti odgovoriti brutalnošću. S ugašenim svjetlima Gerti vozi kao u snu, a sunčana mjesta i poznati brežuljci nestaju u daljini. Bolje da ovaj lik sada ostavimo na miru. Utonulo u san, dijete cvate u svom krevetu. Direktor se na zahodu istiskuje iz samog sebe. Začuvši zvuk kola, istrčava na terasu pridržavajući kurac u ruci onako kako je to propisano - s tri prsta. Kamo je to žena krenula? Možda se u životu želi vinuti dalje od vlastitih misli? A vi, gospodo, koji se grčevito držite glavica na svojim svrdlima, kojim ćete nam riječima dočarati svoje čežnje? Direktor sjeda u Mercedes. Uz glasnu škripu teška vozila izlijeću u noć. Stanovnici koji žive uz ta 3 km krivog puta u međuvremenu se bacaju jedni drugima u ljubavni zagrljaj. Iz uređaja neotesanih namještenika na tren odjekne glasan zvuk i više nema gesta ljubavi. Ah, ti gosti ljubavi! Kod drugih se jednostavno ne osjećaju kao kod kuće. Dva vozila jure jedno iza drugoga. Penju se blagim strminama, a potom se opet kližu nizbrdo. Koja sreća da ispod kapica imaju jake motore koji svojim opasnim konjima vuku mlade na povratku iz diskoteke kao saonice. Muškarac nije stigao ženi ni sise ispipati. Voze se. Danas u prirodi više ništa neće rasti, ali sutra će možda stići nova pošiljka soka. Snijeg je sve prekrio. Na ovom će stablu jednom narasti plod, ali ne bih znala njegovo cijenjeno ime. Direktor je skupio sve svoje prirodne proizvode i poput luđaka juri iza ženina uređaja za uspostavljanje socijalnih kontakata. MORA je stići. Gonjeni strahovitom brzinom, oboje jure cestama. Uz rub ceste ubrzo se pojavljuje Michaelova vikendica. O, dragi

moji! Imali ste sreću što se danas još nismo sreli! Na osvijetljenim prozorima službenik elegancije veličanstveno se objavljuje mraku. Mnoga otrcana mjesta čovjekova tijela - molim vas, pogledajte sami - s pomoću industrije i inozemnih poduzetnika mogu se pretvoriti u uglednu ferijalnu koloniju, u kojoj svoje raznolike interese možemo na povodcu izvesti u šetnju. A naprijed izviruju naše teške željezne brnjice. Da. Ondje gdje se bujica požude slijeva na pašnjak gospoda nadrastu sebe za nekih dvadesetak centimetara. Tada nas povedu svojim uzanim puteljkom, objašnjavajući nam da neće prestati dok god im ne ponestane struje, plina i vremena. Jednom unutra, jednom van i već ih hvata san. 15. Smiješeći se, Michael prijeti iz osvijetljena prostora, u kojem pliva iza stakla s panoramskim pogledom. Njegov je svijet dobro zabrtvljen, on je pravi majstor vožnje, a i dobro se podložio, ovako mlad i spašen za sljedeće tri godine, sjajnim i zdravim životnim ulaganjima. Ne pada mu na pamet sada otvoriti vrata. Podižući buku, dvoje se ljudi srušilo na kućnom pragu, gdje inače zastaju samo osunčane povorke njegovih prijatelja. Do Michaela se ne može doći. Žena udara i nabija po vratima rukama i nogama. Čini se da više nema ničega što je bilo. Svih onih stvari koje joj je rekao i radio! Sve uzalud! Ljudi su brzi na jeziku, a više od toga u njima ionako nema. Počinje lagano sniježiti. Samo nam je još to trebalo! Iza lijepe vlaknaste fasade odjeće student stoji na prozoru i gleda. Djelomično je razbio čaroliju noći. Taj mladić ima nekoliko skijaških odijela, a i inače ga vuče u visine i daljine. Tiho zveckajući i oblijepljen trgovačkim markama, na kojima čak i sjedi, hoda grebenima krajolika. Nikad sam i nikad tih, a uskoro će ga obasjati i sunce. Čuju se tihi krici. Oblaci divljači izlaze iz šume na čistinu, a srednji član tog mladog stada stoji mirno, zbunjen u svojoj blještavosti koja, čini se, privlači i drugu gamad. Stoji tako Michael, napet poput električnog voda. Kod kuće je i sam svoj gazda. Ispred njegovih vrata plače žena. Srce joj tuče kao ludo, a osjetila su joj raštimana, jer opet moraju raditi prekovremeno, a osim toga, na otvorenom i pri ovakvim temperaturama ne zvuče dobro. Ženin alkoholom preopterećeni krvotok stao je i ona se istog trena ruši pred vratima. Hrpica smeća na smrznutoj gredici. Danju na uzetima ovamo dovlače kabine žičare, kako bi se moglo ući u prirodu. Bez trunke ljubavi susrećemo druge ljude i padamo na njih. Ova se žena na Zemlji ne smije osjećati kao kod kuće. Nešto ljuds. potočića i osjećaja završavaju u grmlju. Skandal. Te sportašice i sportaši danju su gacali neravnim terenom, a sad kad ih trebamo da ženu spase od njezina napada na samu sebe, da je uhvate za srce i žbice i zaustave, njih nema. Direktor u svom poduzeću obično vodi brigu oko novca, u čiji poravnan tok i on utječe, tvoreći vlastitim udom solidan potočić. On se brine da voda teče njegovim osjetilima onako kako on to želi. Bračni par trenutačno obavija sjena kuća, drveća i noći. Udarajući po neumoljivim vratima i klizeći niz njih, Gerti ponovno

pada. Nogama nabija u vrata. Student je vrijedan truda, i prije nego što je išta poduzeo. On se smiješi, ali se ne miče s mjesta. Napokon, tu je njezin muž, Hermann, kojemu on nikako ne bi želio nalikovati. Hermann podiže pogled prema gore, gdje po navici ne očekuje da ikoga ima. Pogledi dvaju muškaraca susreću se na pola puta, oba su motorizirana. Gotovo su istovremeno na trenutak osjetili kako im se tijelo pobunilo protiv umiranja. Michael se malčice naginje u naklon. Obojica su imala priliku osluškivati Gertinu školjkicu, ali više ne bi, hvala! Nema smisla veslati rukama samo zato da bi vas propeler naslada, što uz zveketav i kristalan zvuk u visini glave podiže vjetar, izbacio iz ravnoteže za onih nekoliko smiješnih centimetara. Barem jednom od njih nije stalo da zbog žene pomakne s mjesta skupu odjeću. Budući da su mu u ruke dali vatru, mladić pripaljuje cigaretu, prikovan za skijašku stazu, gdje stoji i osluškuje oko sebe šum ptica grabljivica u brdima. Žele mu oduzeti i posljednji plamičak iz plinskog upaljača kako bi ga odnijeli ljudima ispod njega, koji se s Bogom osjećaju povezaniji nego što je to on. Ne tiče ga se vatra u nizini. On je ne mora onamo odnijeti. Gerti se iščupala iz vrtloga svoga stada, gdje također ugodno pucketa. A sad je dosta! Neka se taj dragi kamen u direktorovu domu izvoli pribrati. Temeljito je pipajući, direktor hvata ženu oko struka i vuče je noćnim tlom prekrivenim injem. Žena hoda ukočena koraka, izvijajući se u kukovima. Zbilja je pretjerala! Još je uvijek u svilenoj haljini, u kojoj su jutros klijale nade. U skladu s Gertinim stasom, haljina izgleda dobro i sprijeda i straga, ali onako kao kad se dan nagne pod teretom snijega. Student nije netko tko daje, niti će to postati. Zakrivši dlanom oči, gleda van, ali svjetla je dovoljno da obasja par u svoj divoti. Ne odbija on uvijek sve ono što poznaje. Jedino što je pokušao jest drsko hodati poljem, ljutiti divljač i udisati zrak te ga vratiti skijaškoj stazi čim ga potroši. Osim toga, njegov sjaj u prirodu ne prodire predaleko, ali ipak dovoljno da uokviri svetu obitelj te za uokviren pogled s razglednice. Michael dlanom zakriva oči da privikne pogled na mrak. Priroda nije blaga, nego divlja i upravo od njezine praznine ljudi bježe jedni u druge, gdje uvijek nekoga ima. Michael bi želio popiti piće s direktorom, tim pajdašem, koji bi svojim glupim kistom želio završiti sliku koju je Michael započeo. U smrekama nam ne treba jezik. Odbacimo ga! Tišina mete ulice, a Bog prosvjetljuje stanovnike kraja, od kojih neki još uvijek rade, pokoji rezbari namještaj i stanove, a ostali vraćaju milo za drago svojim sadašnjim partnerima, što stalno mijenjaju boravište. Zato treba upecati neke nove (koji će se spustiti na najniže grane) kako bi ostvarili vječno obećanje prirode da imaju pravo na posao i stan. Konačno su negdje pustili korijenje! Na taj način čvrsto drže omaške prirode: vlastite blage posrtaje iz kojih su nastala ljudska bića, a ljuds. su pogreške uništile i šumu od koje žive. I još im je nešto priroda obećala: zakon o radu prema kojemu svakog stanovnika koji je sklopio savez s poduzetnikom Bog svojom smrću može otkupiti (ah, ta sranja o Božjoj otkupnini!). Ops, i meni se omaklo! Ni mjesni kneževi ne znaju bolje rješenje te nedoumice. Posla je sve manje, a ljudi sve više i čine sve da tako i ostane pa da ostanu i oni. Upravo kao što sada umorni, ali ponosni

vješaju na zid svoje znakove života, ispuštajući glasan prdac. Oko njih rastu tijela pa tako nastaju spodobe neobične građe. Kad bi graditelj korisnika autocesta vidio kako te nakaze, zajapurene od nade, uskrsavaju iz razrovanih bračnih ložnica (a što sve prije toga nisu morali kupiti da bi se iskupili), bez imalo bi ih oklijevanja prepravio, jer je on sam u mnogo uzbudljivijim okolnostima uskrsnuo iz komorice da svima nama bude uzor koji možemo proučavati u muzejima i crkvama. Sva ta lažna svjedočanstva koja smo dali našem Stvoritelju - jer ni krivi ni dužni jednostavno postojimo - sad su se trgnula te pjevušeći i njišući tijelo u taktu pop-glazbe s 03 ili neke druge priproste glazbe kreću na posao. Taj nas Marx uopće nije uzeo ozbiljno! Svi ti grijesi kojima se razbacuju i koje, priljubljeni jedni uz druge, sada otkupljuju. U ovo ih doba više nitko ne bi poslužio. Čak ni gostioničar na mostu u svom niskom nagonu da utrži više novca nego što je prodao pića i koji kriomice jede hranu što je sprema gostima, dok 86-godišnja Josefa, što radi u kuhinji kao pomoćna radna snaga, liže tanjure i ždere ostatke hrane. Uvijek ima posla koji volimo više od naših najdražih. Žene su svježe pripravljene ili ukuhane. Da, i one stalno za nečim žude, ali neće još dugo, dok bruje pod bičem podneblja koje im čak određuje kakvu će odjeću nositi. U okruglim, debelim tijelima mumljaju si u bradu, život se nastavlja, muškarac uvijek nanovo nestaje sa smrću, sati padaju na pod, a žene se vješto kreću kućom, gdje također nisu zaštićene od udaraca sudbine. Kako si samo nalikuju u svojim navikama! Svaki dan isto. A to će biti i sutra. Odgađamo i odgađamo! Ali novi dan u kojem se domaćica može ubiti od posla još nije stigao. Bez ikakvih osjećaja počivaju jedni u drugima, klipovi udaraju, kormilarimo prema nepristupačnim obalama tijela i promašujemo, da, padamo, ali ne preduboko, plitki smo kao što je oko nas plitko. Kad bi se naše zasluge mjerile po onom što zaradimo, imali bismo upravo toliko da kupimo tek cipele, kako bismo zaštitili svoje umorne noge hodača, dok nam oko članaka već obigravaju partneri, koji se žele igrati i misle da su glavni zgoditak i, ah, koji užas, zbilja nas jebu! A nebo je još uvijek jednako udaljeno. Stanimo brzo na nogostup auta što smo ga kupili mrcvareći vlastito tijelo višesatnim radom u tvornici. U tvornicu smo ušli u liku djeteta Božjeg i nakon mnogo godina ne preostaje nam ništa drugo nego ući u kola najniže srednje klase. Ulazak u tvornički, u međuvremenu malo izmijenjen, hodnik zabranit će nam majstor od zanata na ulazu, koji je upravo pritisnuo ručicu. Da, vaše su malo radno mjesto ukinuli! Tvornica u međuvremenu radi gotovo sama. To je od nas naučila! No prije nego što osiromašimo i prodamo auto, još ćemo se nekoliko puta vratiti iz tuđine. I još se nekoliko puta istresti u nekog drugog; od tog nas jednog stola neće otjerati nikakva misao što se omakla našem vlasniku, nikakvo odijelo što se reklamira u novinama, nikakva svinjarija kojom ćemo si prikratiti život, jer mi jadni tegleći konji na svoj pašnjak svakako želimo dovući još nekoliko konjskih snaga. Na kraju krajeva ni direktor ne vlada sam! Ni koncern, taj uhvaćeni škanjac, ne može jurnuti uvis onako kako želi; tko zna koju bi još beštiju pritom mogao zahvatiti! Tako svatko ima svoje brige: koga da voli i što da jede.

Nitko ne bi pomislio da su ti ljudi i njihovi osjećaji lažni. Naprotiv, svi misle da su to pravi dragulji, kojima se i drugi rado kite: jata krnjih tijela, koja se, uređena najbolje što mogu (u novim cipelama!), šeću putovima svojih ljubavnih aferica i onako se nemirna jebuckaju po sobama. Zbor što svoju mnogoglasnu jeku vučnicom šalje Ocu u visine. On je stvorio ero-gene zone, kojima se žene navečer okite i ispod kojih odmah skrivaju ono što su radile, prije negoli im netko za to pošteno plati. Muškarci zbunjeno gledaju u ženinu rupu što ju je načinio život i, o da, užasnuti su, kao da znaju da je kutijica iz koje im žena baca zrnje već odavno prazna. Sto se može kad ih žene vole. Sutra ujutro valja uhvatiti prvi autobus. Makar morali, oni onako bespomoćni, izudarati žene, koje su vezane za njih i njihovu kratku cijev: samo vi opalite! Posao se ne nalazi na cesti. I drugi hodaju tim putovima u smrt. Jedan se dio puta prate i glasno dišu pred glavnim vratima, čekajući da ih netko otvori. A onamo dolazi cijelo mnoštvo, ljudi koji jedni drugima padaju u krhko granje da bi međusobno isprepleli udove. I da bi se zajednički lakše suprotstavili predradniku. Pa nešto se mora učiniti! Postati veći i biti s više njih bio bi sasvim dobar početak, kad se padne pogođen dobicima koje tvornica svakodnevno ostvaruje. A od plijena vlasnici biraju najbolje što vam se dogodilo na plažama Riminija i Carolasa, gdje ste u raskošnom cvatu nestali pod šutom svojih prolaznih zadovoljstava. Direktor tvornice vuče ženu u kola da bi kratku radnu stanku prikratio još većom radišnošću. Njegova stanica u ženino uho odašilje glasne ljubavne riječi, što ih žena sluša kao što ljubavni par bez stereouređaja nakon ponoći sluša isprekidano krčkanje nekog plesnog broja. Prozor kroz koji vidimo jednu od šarenih trenirki kakve se inače, samo manje i neznatnije, nalijevaju u izletničkim gostionicama, i nadalje je uporno osvijetljen. Mladić pruža rukave s rubom od gruba pletiva i zuri van u to dvoje neprivlačnih ljudi, što su na svoj način savršeni uzmete li u obzir njihov prihod u tvornici čovjekovoj i utjecaj na politiku u pokrajinskom parlamentu. Divno je pjevati s tim bogatašima, a da ne morate biti član njihova radničkog zbora! I naučiti njihove običaje, a ne morati stajati na polju i u doba žetve odrezati kosu! Oba automobila pasu pred kućom kao da su golemi volovi. Jednome vade utrobu. Vrata su otvorena i pali se mala svjetiljka. Do Gertina zavičaja dopiru nježne riječi. Otac obitelji nije došao kažnjavati, već tješiti i ponovno prisvojiti. Iza njegovih je glavnih vrata svjetlost snažna poput osvijetljena grada. Ne želi ništa osim svoje žene, koja mu je dovoljna, za razliku od drugih koji se ne mogu dovoljno napjevati i napričati o fotografijama kakve vole gledati u odgovarajućim renomiranim časopisima. Kako li samo prčkaju po svojim spolnim pogonima nakon završetka radnog vremena! I pogledajte, molim vas, što su te štuke ulovile u ribnjaku sa šaranima: čini mi se da je priroda ponekad nemilosrdna! Direktor voli svoju ženu, naviknuo se na njezine široke ulice. I dok tihi ukućanin iza prozora lebdi nad katalogom motocikla, prebacuje direktor Gerti preko prednjih kožnih sjedala (najprije je u pogon stavio jedan gumbić, ali neću

vam reći koji), pa preko njene glave haljinu te, popevši joj se na guzove, zabranjenim smjerom njezina prljava kolnika istog trena prodire duboko u nju. Ruke nježno gnječe vimena, a jezik ugodno paluca po uhu. To su mnogi već puno puta radili, jer kuća se ne gradi tik uz drugu da bismo svom susjedu bili čvrst oslonac nego da bismo ga mučili. Malo je, istina, neudobno, ljeto je još daleko, glavna je cesta udaljena, životinje su ukusne i sve završava u za to predviđenim prostorijama ili barem ne dalje od mjesta gdje metak završava u meti. Taj golemi val dokotrlja se kao u snu i zauzima najviše mjesto usred prirode. Ispod, u sjaju dalekozora, povezani udovi što jure amo-tamo između posla, novca i moćnih koji eto ne vole biti sami. Neprestano moraju ležati jedni na drugima i pristajati jedni uz druge. Ljudska djelatnost počinje s novim ciljem, hladno je i svaki put kad direktor malčice izvadi snažan kurac, uporno pogledava prema tihom liku što mu se divi s prozora. Samo se malo mora izvinuti u tijelu. A možda će i mladić sada potegnuti. Čini mi se da to doista i čini! Od pasa nadolje svi smo mi muškarci isti. To znači da pripadamo svojim suprugama, da dopuštamo, uopće se ne braneći, da nam na ulici tutnu srećku sudbine u ruke. Zauzmimo mjesto jedni u drugima! Mislim da je Michael ruku gurnuo u prednji dio donjeg dijela trenirke i svoju odjeću dupkom puni samim sobom. Gertina je haljina u međuvremenu sasvim otvorena i, da prostite, tobolci su joj ispali van! Nema veze, ako se direktor i raspomamio, duboko u sebi drži do svečana raspoloženja i kakvoće. Oprostit ćemo mu. Ženino je lice muškarac svom snagom pritisnuo na kožna sjedala u automobilu, kao da se ondje skriva sanak. Ženine noge vise lijevo i desno kroz otvorena vrata. A njezin muž, taj urođenik što urliče, kojemu su prepustili svoju domovinu da od nje napravi papir (stabla bi ionako posjekli sve do jednog), ovdje se osjeća kod kuće više i od koga od nas! Čujem kako se ta ptica dere dok pjeva. Muškarac pomaže Gerti pa gura u nju nekoliko prstiju. Ljubaznim glasom opisuje zgoditke koji je tek čekaju. Zatim uz tresak pada u nju. Nakratko se povlači i opipava svoje žezlo. Vidimo da su mu koraci neodmjereni i neumjereni. Ženu sada pregledava vještak, što pod poklopcem svoga motora upinje sve snage i ponovno šalje svog malog prodavača, štoviše, osobno ga prati. Mi ćemo ljuljati dijete i iza njega sve dobro zatvoriti. Sve su Gertine tajne odavno otkrivene, a sva njezina vrata otvorena. Muškarac je sada lupka po stražnjici i plećima; tako se pozdravljaju prijatelji i tako nikada ne možemo promašiti jedno drugo. Direktor prodire u ženu i motornim vozilom svoga jezika. Tko će nam to objasniti? Neki seoski mladići zauzimaju položaj pred plakatima golih žena u raznim položajima, nadajući se da će i o njima voditi računa kad se budu zauzimali položaji. Htjeli bi dobiti, ali ne i platiti. Pomažu im žene svojom besmrtnošću i visokom stopom smrtnosti svoga rada. Vrućim putem direktor hoda sam. Svi znaju kakav je njegov još uvijek mladenački mlaz. Pomiješana s njim u neuredno klupko, žena ga mora trpjeti u guzici, iako ima mnogo staza, i to puno širih. Dok su drugi prepušteni na milost i nemilost bolesti, ovaj se gospodar mirno poslužuje na šanku na kojem se posluživati može samo on i odakle, odmah iz

susjedstva, dolazi i dijete. Ne bojte se, njegov je ud ovdje na sigurnom. Uzbuđena životinja sada se uzmuvala po ženi, u kojoj je narasla. To se tele začas zaplete u lanac s kojeg se otrgnulo. Stoji kao ukopano dok ne dočeka metak. Izostanak bliskih joj koraka na ženi je ostavio itekako vidljiv trag. Nema veze. Za sve ima dobra krema ili poklon u novcu. Tko podmaže, bolje vozi. Uskoro će se razrasti svježe zelenilo, kako bi ga muškarac mogao iščupati. Kakve li božanske skupine, koja će se ubrzo morati odmoriti. Tijelo uz tijelo, prijete jedno drugomu. Nakon svakojakih izgovorenih gadarija direktor je cvileći pao mlitavo preko ženina tijela, koje je imalo svu potrebnu opremu. Temeljito je požeo njezin najvredniji predio, vrijedan svake preporuke, pa ondje hrana još dugo neće rasti. Iz njega je ljutito navrla rijeka, a od slugu, koje im poslužuju na zlatnim pladnjevima, bogovi i personalni referenti u međuvremenu silom uzimaju svoje. Odaberite i vi najbolje od onog mnoštva i vidjet ćete: to kod kuće već imate i nazivate svojom boljom polovicom, koja se znoji dok u slivniku pere posuđe! Ovaj je put direktor sebe učinio vrijednim, a ženu sretnom. Ali sutra može ponovno pretjerati, pucati iz kuka i kupiti kartu za tko zna kamo. No žena je još uvijek zaštićena i poželjna, a krenuti se može bilo kojom stazom oko nas, u kino, na koncert ili u operu za koju imamo pretplatu, a ondje stvarčicu koju nam direktor cvileći uvali možemo polizati i ponovno zapakirati. Direktor je ženu sad okrenuo na leđa i lamata joj pred nosom. S mesnog hljepčića u umaku curi tanki potok sline pa to mekano, umorno dojenče ženi odmah stavlja na usta. Hmmm, kako je to ukusno! Od žene se traži da ponovno počisti sve što je donijela iz kuhinje da se orosi i otopi. I to najprije rubove, a zatim kundak kako bi sve, pa i najsitnije nabore, dovela u red, jer danas se još želimo voziti autom, čija sjedala ne želimo zaprljati svojom aktivnom pjenom. A zatim bi Gerti trebala izljubiti i kosmatu vreću, ako joj dlake ne budu bole oči. Kao da zmiji svlači kožu, direktor je u jednom mahu razderao ženinu haljinu, šapćući joj pritom da će sutra umjesto te dobiti dvije nove. Prednji joj dio grubim pokretom posve rastvara. Gertino tijelo ljubi s prikladnije visine i veže ga za sjedalo u automobilu, gdje je zapelo i odakle ne uzvraća na poglede. Osim toga, direktor je razderao i donji dio Gertine haljine te joj tako razgolitio trošnu prednju fasadu; izvan izgrebenih aktovki, ipak vani, uskoro će se pojaviti zgodno zelenilo, još samo mjesec-dva jarma! Protuvjetar i usamljeni pješaci što se vraćaju kući sada mirno mogu promatrati zgradu u čijim se toplim sjenama direktor valjao. Žena ne sliči ni jednoj glumici, barem ne nekoj koju ja znam. Mirno je. Michael vreba s prozora i upinje se da ponovno naraste, kako bi od sebe dao najbolje i najveće. Nemaju svi ljudi lijepo spolovilo s kojim se mogu zabavljati. Kao što i priliči, direktoru je vjernost urođena. Mi smo kućno stado i kad je to potrebno, zagrijavamo gospodare. Razmišljajući o bezbrojnim prijateljima, u kojima može sačuvati svoju pustolovinu, mladić staje pod snažan tuš. Posve je pribran; osjetila su mu polijegala na pod poput pasa na prostirku za spavanje. Prijateljica će možda svratiti poslije, dok vani sluge silom budu uzimale ono što su im ustupili. Dugo mu je, dugo trebalo da pogleda tu

postariju ženu, a sada će isto tako dugo počivati, to dijete svijeta. Štoviše, mislim da će sutra ujutro on još spavati, dok siromašni seljani budu u autobusu jedni druge gazili na smrt i po glavi mlatili svime što imaju. Kao da su zamijenivši automobile zamijenili živote, direktor i njegova žena, jedno štićenik drugoga, voze se sada kući, valjajući se iz jedne životne situacije u drugu. Ti se ljudi posvuda mogu bez straha jebati; ljubav i kućne pomoćnice njihova će djela ponovno dovesti u red. Namještenici počivaju. Zvuk budilice uskoro će ih trgnuti uvis. Automobil tiho mete dolinu. Brda mirno stoje, sve dok sutra ujutro šef turističke zajednice na veselje sportaša ne počne dijeliti sunce. Poštujući propise i vozeći umjerenom brzinom, direktorski se par na velikoj splavi dovezao kući. Nakratko su zgrabili tijelo onog drugog da bi se napunili gorivom; ispod njih prskaju izvori, da, bogataši se mogu osvježiti kad god to žele. U kućercima je tišina, jer se ondje još zbraja novac za benzin. Sila ovdje vlada, sve dok sutra u tvornici drugi silom ne zavladaju tim siromašnim bezemljašima i dok njihove žene danju gacaju u lokvicama snažnog spolovila. Ljubav u peharu ima okus svježeg voća, ali u što će se u nama pretvoriti? Posao spolovila - hvala na dvostrukom akslu i savršenom ritbergeru - koji su naježeni i rascvjetani direktor i direktorica izvršili, kako bi nakon toga obrisali usta u koja su pohlepno ubacili hranu, za danas je - no to nije sigurno - valjda završen. Dok nas u jutarnjem sumraku onako sretne sutradan ne obasjaju svjetla poštanskih kola i sve one godine koje tek dolaze! Ništa doli tih svjetala neće okrznuti jadna tijela što se, oba-vijena jutarnjim smradom svojih ispušnih plinova, pokazuju bez imalo srama. A zamislite samo srećke na lutriji, na koje cijelo vrijeme moraju misliti! Mora se moći u džep strpati, a ne samo davati. Zamuckujući, direktor izgovara direktorske, ljubazne riječi; ta privatna osoba najavljuje sebe i svoj program. Već je u svom elementu: novcu. Sto bi on bio bez svoje žene, koju uporno tako zove? Slobodnom je rukom, kojom ne upravlja, svom snagom veselo zgrabio ženino tijelo i upravlja barem njim. Poput tople, pitome životinje nad njim visi brdo koje je potpuno ogolio. Kao što su to učinili i s djetetom, njih su dvoje suvišni automobil ugasili i ostavili otvoren. Nisu mislili ni na što drugo osim na svoje razvedravajuće spolovilo. Žena može otići kupiti stvari kakve jedna žena mora imati. Trenutačno se nagađa o sljedećem danu i onomu što on može donijeti. Direktor govori kako će poslije i sljedećih dana ženu jebati na sve moguće načine. Ondje gore, u uredu, on treba uzbuđenja, kako bi ondje dolje žena mogla uhvatiti njegov kurac i zadovoljiti ga. Možda se ženi sviđa nešto posebno pa će za sutrašnje šetnje gradom to svakako htjeti kupiti? Muškarac: sigurna zvijezda njegove žene sja nad njim već od ranog jutra, a on nježno pase na njezinu vratu, pogledajte samo, ne gledajte nekamo drugamo! Znoj i sperma kaplju s muškarca, što ga ne smanjuje, ne umanjuje niti čini malim. Molećivo se smješkajući, gleda muškarac ženu, koju je držao pod svojim mlazom. Mesnate mu mošnje mirno vise na žilavoj

stapki. Kakvog li olakšanja krenuti privlačnim noćnim stazama, kad ujutro, zaslijepljeni svjetlom kuhinjske svjetiljke, ne moramo poput drugih jurnuti u mrak. Kad u nama, u našem motoru, gori vatra, i to malo žešća. Čist i ponovljen, direktor će s Gerti odmah ponovno otići u krevet i obilježiti njezin grm. Nitko kao on ne može podići nogu tako visoko i tako se brzo izliti u vrućem mlazu. Možda će ih danas još jednom - tko zna - zapljusnuti nježni krici njihovih tijela, što traže da ih nahrane? Žena pokušava skupiti haljinu na prsima. Smrzava se. Ali muškarac od Brigitte, ah, ne, Gerti, zahtijeva da u malim predvorjima pakla još malo, molim lijepo, zabavlja njega i druge stanovnike ovog okruga. Haljinu što se zaklopila, muškarac ponovno rastvara, jer Gerti se još nije sasvim ugasila, mislim, u njezinu pepelu sasvim sigurno još tinja žar. Radijatori se još nisu zagrijali, ali zato se zagrijao muškarac. Kod njega to vrlo brzo ide, a na bradi mu je ranica od Gertina nokta. U susret im ne dolazi usamljeni šetač, koji bi se s nekim poznanikom na časak želio rascvasti pred kućom. Nema nikoga tko bi na čelu direktora tvornice vidio pečat moći. Zato on barem svojoj ženi mora utisnuti pečat na čelo, kao znak da je platila ulaznicu i da je doista hrabro izašla iz topline svoga spolovila. Siromašni u kuhinjama raspiruju vatru na ognjištu. Muškarac ženi govori da mu je najdraža na svijetu, a to vrijedi i za dijete. Stanuju u zlatnoj sredini, usred sela. A vlada kutlačom ljudima lukavo dijeli ponude tjedna. Kako bi vlasnici poduzeća mogli donijeti odluke i smisliti opravdanja zašto su se razbacivali subvencijama i ljuds. tijelima. Smiju zauvijek sretno živjeti okruženi svojim dobrima, dok drugi pripovijedaju o brigama koje imaju na svom zemljištu veličine rupčića za nos i na kojem su odmah zasadili živicu, iako im je sjeme dostatno za jedva dvoje. Već moraju misliti na druge! Stigli smo kući. Dijete spava u svojim odajama. Sin strpljivo drijema na uzici Chemie Linz d.d. I mi ćemo sada poći na spavanje, da bismo osjetili kako je to, prije negoli dočekamo smrt. Zato najprije moramo leći, siromašni to već odavno znaju, jer oni umiru ranije, a vrijeme što prethodi smrti još uvijek im je predugačko. Muškarac će se još jednom napasti na mjestima na ženinoj koži koja su prekrivena s više slojeva kozmetike i poput metka ispaljenog iz puške doletjet će za njom u krevet. Iz kupaonice zvukovi vode i zaposlena tijela. Da bi postalo podnošljivije, teško se tijelo nemilosrdno baca u vruću vodu. Na prsima su mu sapun i četke. Zrcala su se zamaglila. Gospoda direktor snažnim bi pokretima mužu trebala istrljati leđa, a zatim nježnom pjenom od sapuna nastaviti masirati njegovo moćno spolovilo, što ga je on sasvim predao u njezine ruke. Iza prozora se poskliznuo Mjesec. Ženu već zovu muškarac i dobrih pola kilograma (a možda i manje) njegova mesa, koje je njegov gospodar. Ono je u toploj vodi već nabubrilo i iznad raskošnog stola s hladnim narescima direktorova tijela polako se diže prema svome gospodaru. Nakon svih dnevnih napora direktor će okupati ženu, što mu, molim lijepo, ne pričinja ni najmanji napor. Oko njih žive smrtnici od svog rada i

prihoda, ali ne žive vječno i ne žive dobro. No posao su sada zamijenili počinkom, a u srcu im je pritajeni trn, jer nemaju vlastitu kupaonicu. Direktorovo se tijelo rastapa u vodi, ali tu je još nekoliko kubičnih metara njegove čvrste građe. Još jednom zove ženu, ali sad već glasnije i zapovjednim tonom. Žena ne dolazi. Ovaj će put u vodi morati omekšati sam. Miroljubivo se okreće u kadi. A da se zadere i tako je dozove? Koje li ugode da nas voda ne može promijeniti i da ne moramo učiti po njoj hodati. Kakav užitak, i to besplatan. Svatko si ga može priuštiti. Samo neka žena ostane gdje jest; o, ponesite me kovitlaci uskipjeli! Muškarac odvrće i masira svog uspaljenog macana. To ga smiruje i razvedrava. Sume bujice oko teška tijela, na kojem tvrdi mišići čeljusti usitnjavaju život i gutaju poduzeća. I siromašni padaju sa stijene poput vode, no oni su barem ondje gdje jesu, u svojim krevetićima, i ne moljakaju nas cijelo vrijeme nešto, ti bijednici kojima bismo trebali isplatiti pripomoć. Kako samo sa svetim strunama, koje su žene upele u kućišta svojih tijela, u trenutku nepažnje odjednom dospijevaju u strojeve! Koliko krvi! A sve uzalud, čak i snažni udarci bićem njihovih srca, u kojima ionako više nema krvi što bi ih pokretala. A mislim i da im se djeca ponekad kojekuda potucaju čak u četiri sata noću! Barem jedno ili dvoje još uvijek se iz diskoteke kući vraća pijano. Dok mjesec tiho zalazi, dugo godina neomiljeni sin leži u krevetu. Obliveno hladnim znojem, dijete teško diše. Kad sa sokom popiješ onakve tablete, sasvim se drukčije odmaraš. Majka gleda dijete kako leži u neudobnu položaju, prilazi krevetu i ispravlja dječje tijelo. Dijete je nikakvo, ali ipak joj je sve na svijetu: šuti kao i svijet. Sasvim se sigurno veseli rastu, slično kao i očev ud. Majka nježno ljubi brodić što oplovljava svijet. Zatim djetetu preko glave navlači plastičnu vrećicu i steže je pri dnu kako bi se djetetov dah u miru prelomio. Dijete, kojemu su još nedavno obećali da će rasti i dobiti sportsku opremu, još jednom obilno upire sve svoje životne snage ispod šatora vrećice, na kojoj je utisnuta adresa nekog butika. Tako je to kad prirodu želite popraviti uređajima! Ali ne, ovo dijete više neće živjeti. Ono se probija prema otvorenoj vodi, gdje je odmah u svom elementu (mama!), i koristi se maskom s disalicom, kroz koju njegovi drugovi od početka uče gledati svijet kao kroz ljepilom popravljena prozorska stakla. U toj je mjeri on bio njihov nadređeni, mali bog rata, pokretan u poslu, sportu i igri. Oni vide sve, ali ne vide puno. Majka izlazi iz kuće. Na rukama nosi sina poput tek propupala grma što se mora zasaditi. S vrhova po kojima se dijete danas vozilo, a željelo se i sutra voziti (zapravo je već nestrpljivo svanuo novi dan), zemlja maše za rastanak! Sramotni tragovi stopala na snježnom pokrivaču. Pa lutajte i motajte se oko vatre ako želite. Ha, kakav doživljaj? Majka nosi dijete, a zatim ga, umorna, vuče za sobom po tlu. Obavijena nježnim ogrtačem mjesečine. Žena je stigla do potoka u koji njezin sin u sljedećem trenutku zadovoljno uranja. Savršeni mir već domahuje, a i sportaši domahuju u svakoj prilici, ako imaju gledaoce. Protiv svakog očekivanja sada je ispalo tako da je baš najmlađi od njih prvi morao ugledati glupo lice vječnosti, i to usprkos svem onom novcu koji leti kojekuda svijetom ako ga nitko ne stavi na uzicu. Ljudi se bučno utrkuju i mole

da bude lijepo vrijeme. A skijaši odlaze u brda, bez obzira na to tko još ondje živi i tko bi i sam želio pobijediti. Voda prima dijete u zagrljaj i povlači ga za sobom. Na toj hladnoći još će dugo ostati ovakvo kakvo je sada. Majka živi, a vrijeme u čijim se okovima izvija ograničeno je i ukrašeno vijencima. Žene ranije stare i njihova je greška što ne znaju kamo da sakriju sve ono vrijeme iza sebe. Da ga možda proždru, kao što proždiru pupčanu vrpcu svoje djece? Umorstvo i ubojstvo! A sad se malo odmorite! O autorici: Elfriede Jelinek rodila se 1946. u Štajerskoj. Polazi Katolički institut Djevice Marije Sionske u Beču, gdje uči latinski i francuski. Sa sedam godina započinje pohađati i satove violine, glasovira i pjevanja, a sa šesnaest se upisuje na Glazbenu akademiju. Godine 1969. objavljuje prve tekstove u tadašnjem najvažnijem austrijskom književnom časopisu Protokolle. Njezin prvi roman (Wir sind Lockvogel, Baby) izlazi 1970. g. Roman Michael, dječja knjiga za infantilno društvo (Michael, ein Jugendbuch für Infantilgesellschaft) objavljuje 1972., Ljubavnice (Die Liebhaberinnen) 1975., a 1980. Isključene (Die Ausgesperrten). Potkraj sedamdesetih počinje pisati i dramske tekstove, misleći da u njima može daleko bolje iskazati svoj politički stav. Tako 1979. izlazi Nora (Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svoga muža ili potpornji društva). Njezini dramski tekstovi: Burg-theater (1986.), Totenauberg (1992.), Odmorište (1997.), On ne kao on (1998.), Sportski komad (1998.) prevode se i izvode na pozornicama širom svijeta. G. 1983. objavljuje roman Pijanistica, a 1989. Nasladu, koja zbog kontroverznog sadržaja i nedoumica kritike je li to porno-roman ili je djelo antipornografskoga karaktera doživljava golem komercijalni uspjeh. U romanu Djeca mrtvih (Die Kinder der Toten), objavljenom 1995., neumoljivo preispituje nacističku prošlost svoje domovine, zbog čega se sukobljava s desnicom, tako da krajem devedesetih, kada na vlast dolaze desničari, u znak protesta zabranjuje izvođenje svojih drama u austrijskim kazalištima (2000.). S druge pak strane, neke knjižare u Austriji odbijaju prodavati njene knjige. Za Djecu mrtvih nagrađena je i Književnom nagradom grada Bremena, a 1998. i Nagradom Georg Buchner, koja se u Njemačkoj dodjeljuje za najveća književna dostignuća. Nagradu Heinrich Heine dobila je 2002., kad i kazališnu Nagradu grada Berlina. Na kazališnom festivalu Mulheim an der Ruhr proglašena je dramskim piscem godine za komad Macht nichts ( Nema veze). 7. listopada 2004. Elfriede Jelinek dobila je Nobelovu nagradu za književnost.