Eeva Kilpi - Tamara

Tamara

Biblioteka Amor 1981.

2

1. Tamara se spremala za izlazak. Svukla je sa sebe odjeću i razbacala je po sobi. Ili se to možda već obukla? Tanke »hulahopke« zalepršale su na naslonu stolca kad je, bezglavo jureći amo tamo, upravo projurila pokraj njih. Možda je baš njih tražila. U usporedbi sa čarapama, one imaju i tu prednost što ih je moguće i pronaći. Još se sjećam tipa koji ju je nagovorio da ih počne nositi. Silno iznenađen, igrao se prstima s njenim podvezicama, rastezao ih i tiho se smijuckao. Bio je mnogo mlađi od Tamare i nikada nije vidio čarape i podvezice ni na kome drugome osim na vlastitoj majci. Tamara ih je odlučno zagovarala, pričala o romantici i simbolici kao i o vrijednom erotskom nasljeđu koje se skriva u podvezicama a koje gubimo s njima. Ali duboko u sebi ona se stidjela - priznala je kasnije - i otada je počela mrziti podvezice. Možda je upravo u toj upadici ležala krivnja što čitava romanca nije duže potrajala, iako je u početku mnogo obećavala, a Tamara se oduševljavala njome kao što to samo ona zna. Čudno je kako neki ljudi uspijevaju ostati u sjećanju čak i poslije dugog vremena. Nisam dospio upitati Tamaru sjeća li se još tog događaja i u kojoj mjeri. Kad god sam je na to htio podsjetiti, morala je upravo tada nešto drugo uraditi. Tako nisam samo ja izbjegavao probleme što ih je taj nerazdvojivi dio odjeće izazivao. Čak je ta pojedinost unijela i neko olakšanje u naš život, pa je se moja raspoloženja najčešće dotiču sa zahvalnošću; ljudi zahvaćaju jedni drugima mnogo dublje u život nego što možemo i zamisliti. - Puši! - zapovjedi mi Tamara i podigne nogu pred moje lice. Premazivala je nokte na nogama, a lak joj se nije dovoljno brzo sušio. Uhvatio sam je oko zglavka i stao puhati. Zaokrenuh joj stopalo i odvojili prste. Ona utone u naslonjač pokraj mene mašući drugom nogom. Ima lijepe, možda tek malo prekratke noge. Prsti su joj bili gotovo dirljivo priljubljeni jedni uz druge, odvajati ih činilo se nekako vrlo intimnim. Kad nam nožni prsti jednom nestanu, naša će vrsta postati siromašnijom za još jedn erogenu zonu. Već smo sada gotovo izgubili sposobnost da s donjim udovima nešto dohvatimo, a da i ne spominjemo kakve nježnije oblike dodira. Obgrlio sam joj i drugu nogu i obje privukao na svoje krilo. Ona je leđima utonula u naslonjač, a ja sam puhao tako da mi je nedostatak ugljičnog dioksida najednom izazvao vrtoglavicu. Nisam imao ništa protiv toga, upravo obrnuto: otkrio sam nov, snažan doživljaj. - Žuri mi se! - reče tada. - Znam. Začas bit će suhi. Bojadisala je samo nokte na nogama. Srećom. Da sam morao puhati i na nokte njenih ruku, vjerojatno bih se onesvijestio. Ne bih ja imao ništa protiv toga, ali bi to očito, u ovim 3

okolnostima, djelovalo malo dramatski, posebno kad se pomisli da je Tamara naviknuta na tu moju uslugu. Za nju bi to bilo samo izgubljeno vrijeme i odlaganje njena odlaska.

Kad ovako uvečer pada kiša, a prije svega kad kasni, Tamara uzima taksi, iako je zapravo poprilično oprezna pri trošenju novca i žao joj je plaćati taksi. Volim joj promatrati prste kako i protiv njene volje podrhtavaju dok podiže telefonsku slušalicu i počinje okretati pozivni broj taksi-stanice. Dok očekuje taksi, priteže pojas svoje kišne kabanice i ogledava se u ogledalu povezujući maramu oko glave. Pošto je navukla čarape, morao sam pogledati jesu li šavovi na svom mjestu. Čudno što se još uvijek prisjećam takvih pojedinosti. - Ja sazrijevam polagano - običava Tamara reći za sebe. - Za mini haljine dozrela sam tek kad su druge i opet počele nositi midi; naprosto ne želim činiti nešto prije nego mi to bude sasvim jasno. Ipak je nedavno rekla: - U jednom kritičnom trenutku mora se čovjek usuditi da prijeđe granice svoje vlastite nedovoljnosti. Novi je korak uvijek u prvi čas korak u - prazno. - U hladnjaku ima krastavaca, donijela sam ih - reče stojeći ispred ogledala. Mogla bih ti nešto donijeti iz restorana. Može taksi i pričekati. - Pa tek što smo jeli... - Ali ako baš nešto zaželiš ... - Ne, hvala, ja zapravo... - počeo sam odgovarati kad su nam se pogledi sreli u ogledalu ... ne želim ništa. I u jednom trenutku osjetih se bijesnim. Za vrijeme svih tih godina nisam naučio malu pojedinost: da ovladavam svojim glasom. Uvijek mi se slomi, čak i u situacijama kad potpuno vladam sobom, u situacijama koje su mi vrlo dobro poznate i svakodnevne, kao recimo ova ... Najednom mi glas postane nepotrebno drhtavim što i mene samoga iznenadi, kao da je to neki odgovor na gotovo neprimjetno podrhtavanje Tamarinih prstiju, kao da naša tijela nezavisno od naših Ja govore nekim govorom znakova, potajno se i nježno i večeras pozdravljaju, stidljivo izražavaju svoje čežnje koje su i previše svečane da bi se odjele u obične riječi jedne ovako obične večeri kao što je ova. Ne bih htio da pomisli kako sam tužan, jer ja to nisam. Bila bi i te kako iznenađena kad bi pročitala one moje misli o »hulahopkama« i šavovima čarapa, ali joj ne želim kvariti raspoloženja podsjećanjem na ono što je prošlo. Ali tko zna - možda se i ona podsjeća istih stvari?! Trebalo bi to nekom prilikom i objasniti. - Neću doći kasno - reče - ili pak, tek ujutro. U svakom ću slučaju navratiti i zato se ne uznemiruj. A što se doručka tiče, mogu ostati i bez njega, ponekad je to samo korisno. Taj njen način teško podnosim. Čemu brblja te gluposti kad se nađe na vratima? Nekoliko puta, neposredno prije odlaska, znala mi je prići, zagrliti me i poljubiti. Da, jednostavno bi me uštipnula za uho ili bi mi razbarušila kosu. To sam još teže mogao podnijeti, pa kad sam joj napokon izravno rekao što o svemu tome mislim, kako bih je odviknuo od tog običaja, djelovala je iskreno ražalošćeno. Ali ja sam bio nemilosrdan. Pa nekakvih prava moram valjda i ja imati! Tako i tom običaju da valja gluposti posljednje tri minute prije odlaska, treba također stati na kraj. 4

Pažljivo sam prisluškivao njene korake po stubištu, kao da to pripada nekakvim mojim dužnostima, a onda sam se primakao prozoru i promatrao blistanje njene kabanice dok je kroz sitnu kišu trčala prema autu koji je čekao ispod ulične svjetiljke. Tamo se prignula da bi ušla u auto. Za trenutak su se na pločniku zabijeljele njene noge u svojim malim cipelicama. Onda ih je uvukla unutra, zalupila vratima, i auto je krenuo ostavljajući me kao u nekom imperfektu, trajno prošlom vremenu. Duge, istegnute jasikine rese padale su po asfaltu. U ovim krajevima to je prvi pravi znak proljeća, pa i onda kad je hladno, vjetrovito i kišovito, kao što je bilo ovo proljeće. Jedno jedincato očekivanje. Jasikini cvjetovi odjednom su se počeli rumenjeti i bubriti neposredno prije nego što će propupati, a onda su se stali izduljivati da bi naposljetku, venući, podrhtavali i na najmanjem povjetarcu, kao dugi i teški uvojci kose nekog prastarog stvorenja. Napokon bi se otkidali i padali kao oklijevajući, gotovo lakši od zraka. A sad im je pomagala i - kiša. Padaju poput uvelih metlica obalnog šaša, svijaju se po asfaltu, polagano ga prekrivajući. Mlade, još bescvjetne jasike stoje prema golemoj i silovitoj pozadini starih stabala kao krut, klasičan, srebrnasti vez na već izlizanom stolnjaku iz mog djetinjstva. Sada više ne ispitujem Tamaru koga će to sresti. Ona pripovijeda i bez mojih pitanja. Jedva mogu dočekati da se vrati kući. Pošto sam navio sat i spustio rolete (ovdje u gradu volim spavati u zamračenom), odlučio sam ipak da još nekoliko sati radim. Zapravo, to mi je i najbolje vrijeme za rad. Svuda oko mene sama tišina. Iako bi se od vremena do vremena začuo daleki šum ponekog automobila, ili bi netko zviždukom dozivao svog psa, ti me zvukovi ne bi smetali. Ovo je pokrajna ulica, gotovo u korov zarasla i u njoj nema velika prometa. Izvukao sam svoje mape i odreske iz novina. Poželio sam da jednom zauvijek uredim sve te papire, ali za to bi mi trebali tjedni i tjedni. Uradit ću to kad neću imati baš nikakva drugog posla pa čak ni ovog svog - stručnog. Tamara se prijetila kako će jednom raščistiti te police i ormare. Ali kakvo bi stravično raspoloženje zavladalo u ovoj kući kad bi se jednoga dana sve ovo dovelo u red, a mi bismo sjedili i okretali palce na trbusima, okruženi mapama složenim po abecednom redu i urednim policama. Odradio sam ta svoja dva sata i - po mom sudu - s dobrim rezultatima. Dosadašnja istraživanja posvećivala su vrlo malo pažnje psihologiji jezika, pa je izvorna literatura vrlo skromna, a i ono što postoji većinom su samo općenite i sumarne popularizacije koje mogu poslužiti kao udžbenici početnicima. I zato je čovjek prisiljen da se probija naprijed vlastitim snagama, ponešto po vlastitoj intuiciji i stvaralačkoj mašti, tim neprocjenjivim vrednotama ljudskog razuma. Nikakav drukčiji način rada nije mi mogao donijeti zadovoljstva. Kad bih barem mogao dati poticaja razmišljanjima, pa da se započne znanstvenim ispitivanjem i ustanovljavanjem korelacija između predodžbi i izraza, ili kad bih barem mogao zainteresirati kakva mlada istraživača, pa da stvori neku novu usporednu statistiku o učestalosti riječi u različitim jezicima. Razmišljam na primjer o nekom rječniku koji bi obuhvatio sve pojmove iz područja osjećajnog i seksualnog života, neku terminologiju koja bi obuhvatila barem najjednostavnije narodske izraze ... Ali može biti da očekujem i previše. U svakom slučaju to pitanje smatram krajnje važnim. U nas još nije dovoljno razmotrena važnost jezika kao manifestacije ove vrste stvaralačke mašte. A mi, ljudi jedini smo koji bismo mogli pričati o tome.

5

Malko sam prispavao prije nego se Tamara vratila. Kroz razreze na roletama primijetio sam da još nije svanulo. Stigla je rano. Kratke su proljetne noći. Prve su se ptice već sanjivo oglašavale sa svojih grana - baš kao da su htjele probuditi svoje susjede. Uvukla je ruke pod pokrivač i dotakla me. Pravio sam se da spavam. Prstima je protrčala po mojim rebrima kao da će zasvirati na njima. Neki njen nekadašnji prijatelj govorio joj je kako su »rebra divno glazbalo« i otada bi često izvodila ove pokrete koji su podsjećali na sviranje. Ne znam sjeća li se još tih svojih riječi, sjeća li se uopće barem polovine onoga što je ostalo u mom sjećanju. Stjecala je svoje navike ovdje i ondje, a jedini ja, koji predstavljam njeno sjećanje, znam odakle one i potječu. Okrenuh se u stranu, i ona se uvuče do mene u postelju. - Spavaš? Obgrlih je i privukoh k sebi. - Onaj me tip dočekao u gaćama - reče. - Možeš li tako nešto zamisliti? Otvorio mi je vrata u starom, otrcanom jutarnjem ogrtaču i nekakvim klampavim gaćama. Već se prilično dugo nismo vidjeli. I onda se najednom počeo svlačiti. U duhu vidjeh Tamaru kako stoji u nečijem tuđem predsoblju, glave uvijene u svoju zelenu maramu i sa crvenim noktima na nogama koji su provirivali iz tankih čarapa kroz otvore na sandalama. Pokušavala se praviti iznenađenom kako bi prikrila svoje razočaranje. - Pa zar već u predsoblju? - Pa da. Objesio je onaj užasan ogrtač o nekakvu kuku u ormaru i onda je ostao stajati u tim svojim smeđastim gaćama, što su podsjećale na vrećice iz robnih kuća, i u nekakvoj potkošulji, znaš onakvoj groznoj, mrežastoj. - Znam, nikada ih nisam mogao trpjeti - rekoh, svjestan svoje nadmoći. - A što je onda uradio? - Poljubio me. - A ti? - Zatvorila sam oči i zagrlila ga. Gotovo da sam čeznula za njim i pribojavala se da me više nikada neće nazvati. - I što se onda dogodilo? - Otišao je u svoju sobu, skinuo sa sebe sve to rublje i legao u krevet. Na trenutak sam pomislila ne bi li najbolje bilo da se okrenem i odem. Naime, uvijek me smetao taj njegov poseban način. Ali ipak to nisam uradila. Uz to pomislih kakvo bi to tek razočaranje bilo za njega. Zato svukoh kaput i objesih ga. I onda sam i ja ušla u sobu i skinula sa sebe ostalo. Uredno sam složila svoje stvari na naslon stolca - dodala je Tamara kao u nekoj želji da me oraspoloži, pa na trenutak pomislih na sve one njene krpice što su bez ikakva reda bile razbacane po ovoj sobi, i koje sam prije samo nekoliko sati posakupljao s najčudnovatijih mjesta i u najčudesnijim stanjima. - A onda? Tamara ne odgovori.

6

Privukoh je u zagrljaj. Kosa joj je bila duga i padala joj slobodno niz ramena. Zamrsivao sam se u nju. Stao sam modelirati njeno tijelo, kreirao sam ga za sebe, prepuštao sam se dosjećanjima svoje svijesti i vršaka prstiju. Ponovo me prepoznala i sanjivo me pozdravila kao neki umoran rođak koji se vratio s puta. Malo po malo prešla je u vlast mojih ruku tako da se napokon smirila u mom zagrljaju kao nekakva košarica voća ili svježeg krumpira ili pak mirisave, tople cikle, mog omiljenog jela koje bih halapljivo gutao ne dajući nikome ni djelića od tog obilja. »Tko odavde jede, nikad se zasititi neće« - prostrujalo mi je glavom, kao neka poruka proteklih pokoljenja, muškaraca, većih od mene, koji su isto tako tražili spasenje. - Je li ti barem malko bilo lijepo? - upitah. Kimnula je glavom oslonjena o pregib moje ruke. - Znaš, u krevetu je sasvim dobar, premda uvijek i sve voli izvoditi prstima. A ti dobro znaš da me tako nešto nipošto ne može zadovoljiti. To sam dobro znao. I tada me uhvatila neka neobjašnjiva želja da je izljubim, posvuda, da je svu izmilujem, nagradim. Zamolio sam je da mi ispriča nešto više, opiše pojedinosti i tok događanja, ustrajno sam zahtijevao da saznam neke sitnice koje je ona zaboravila spomenuti ili ih nije smatrala spomena vrijednim, iako sam je toliko puta molio da upravo takve stvari upije u sjećanje. Ali je njeno prisjećanje bilo slabo, bila je lijena, rastresena i umorna i sve je te događaje ostavila za sobom, pa sam ih morao izmamljivati iz nje i pogađati ih, davati im svoja objašnjenja i suprotstavljati im se, sve dok ne bih došao do jasne slike koja bi me uvjerila da je ona ipak sretna pa makar na trenutke, i da ju je taj muškarac, unatoč svim svojim - kako da kažem - smiješnim i pomalo čudnim postupcima, ipak uspio zadovoljiti. Sve u svemu - prilično čudno. I tek kad sam se u sve to uvjerio, splasnula je u meni neka unutrašnja napetost i privio sam se uz Tamaru iako toliko tjelesno iscrpljen da mi je znoj kapao po njenu licu, vlažeći joj kosu i vrat. Posebno je u tome bilo što su mi upravo u takvim situacijama nadolazile misli kako bismo se nas dvoje zapravo možda trebali razići, poći svatko svojim putem i ne sretati se više; u našem slučaju to doista više ne bi trebalo. Znao samo tako nešto spomenuti i Tamari, u početku više tek da je iskušam, a kasnije samo zato da je čujem kako se tome opire. Možda sam u takvim psihičkim situacijama ponekad osjetio da bih tako nešto i mogao učiniti barem to. Ali svaki put ona bi odlučno odbacivala takvu pomisao. - Ja ne mogu izdržati usamljenost. Ali želim biti i slobodna. Ti znaš i shvaćaš moje uvjete kao i ja tvoje. A to je već mnogo, više od uobičajenog. Tijekom godina davala je i mnoga druga objašnjenja, kao na primjer ovakvu klimavu izjavu: »Ljubav je jedina stvar zbog koje se isplati živjeti.« - Ili pak ovu, jezično nedorečenu: »Alergična sam na pomisao da budem napuštena, ne mogu to izdržati, moram uza se imati nekoga tko neće pobjeći od mene.« I tako dalje. I zaista, ja neću pobjeći. - Hoćeš li se ponovo sresti s njime? - Nadam se - sneno otpovrati Tamara. - On nikada ništa ne obećava. A ja opet - ne ispitujem.

7

2. Izgleda da su ljudi veoma voljeli Tamaru, ali ona zapravo i nije imala prijatelja; prije bi se moglo reći da je mnogima ona bila prijateljica, a to je već nešto sasvim drugo. Je li napokon prijatelj netko u koga se pouzdajemo? Nije li prijateljstvo ipak nešto obimnije i samostalnije a da bi se smjelo iskorištavati kao pribježište? Ne bi li radije prijateljska bliskost prema nekom drugom čovjeku trebala ostati neopterećena povjerljivošću, koju netko stran često mnogo lakše podnosi? Mislim da je tako čak i u braku. Nepojmljivo je da jedan tako blizak ljudski odnos, koji je opterećen ne samo seksualnim životom, već i intimom zajedničke ekonomije (kombinacija koja se ionako već kreće granicom ljudske podnošljivosti), često zahtijeva i povjerenje, dijeljenje raspoloženja i tajni, svega onoga što se naziva »iskrenošću«. Na taj se način čovjek lišava i svog posljednjeg područja vlastita života, staze do svog skrovitog izvorišta. Nije onda čudno što ljudi sahnu poput biljaka čije korijenje izgrizaju voluharice. Ovime što sam rekao naravno da ne želim uspoređivati naš odnos s brakom, ili reći da je Tamara nedostatak prijateljstva doživljavala kao neki gubitak. Tek sam se u prolazu dotakao tih misli, i nema nikakve sumnje da one pružaju lako pristupačne usporednice, istovremeno obilježavajući prohodne putove kroz najmočvarnije dijelove džungle ljudskih odnosa. Naš odnos čak i ne bih mogao označiti kao pun povjerenja. Postoji nešto i suviše prvobitno, iskonsko a da bi se sve to moglo opisati jednom tako varljivom riječi. Možda bi se moglo reći da smo nas dvoje kao dva lijevka stavljeni jedan u drugi: sve što Tamara proživi prolazi kroz mene; ili da je moj život esej (ta otuđena intelektualizirana književna vrsta) s naslovom Tamara, koliko god se to moglo učiniti čudnim pri pomisli na njenu osjetljivost i način življenja. Tako sam razmišljao slijedeće večeri dok sam jeo zelenu papriku i sir ne mareći u svojoj osami što nisam od njih pripravio neko posebno jelo. A u slučaju da se ipak vrati, uvijek bih imao nečeg iznenađujuće posebnog da se zagrize. Moram priznati da sam s vremena na vrijeme bio u brizi za nju, iako više ne u onolikoj mjeri kao prije nekoliko godina. Više se nisam brinuo hoće li joj njene brojne avanture naškoditi, jer znam da ona uvijek i bezuvjetno slijedi svoj unutrašnji osjećaj, a osoba koja tako radi, sačuvat će svoju duhovnu čistoću. Plašio sam se jedino da je jednoga dana ne izda njena sposobnost prihvaćanja razočaranja, a na koju je bila silno ponosna, i to da je ne izda na način za koji ona ne bi bila pripremljena; da joj se mjera ne prepuni tako kobno pa da više ne pronađe daljeg puta. Ljudi imaju, rekli mi bilo što, svoju granicu opteretljivosti, pa kad je jednom dosegnu, onda se ili lome zajedno s njom, ili postaju poput kamena. Sasvim površne prirode nikada ne stižu do te granice, žilavi je odguravaju ispred sebe, a preosjetljivi ostaju često cijela života lebdjeti na njoj kao slamka na valovima, rješavajući svoje probleme kroz patnju za koju pokazuju bezgraničnu darovitost i snagu. Oni su se, što više, u stanju u svaku stvar s ljubavlju utopiti, da bi se napokon otvorili prema ekstazi volje, snage i patnje. 8

Prošle me zime malo pomalo obuzeo osjećaj da se naš odnos počeo mijenjati, da nas očekuje neki preokret. Kažu da čak i u braku - i opet ovakva usporedba - bude faza, razdoblja i godina kad su odnosi u opasnoj zoni, ili dolaze na vagu, ili barem u svakom slučaju mijenjaju svoj karakter. Ja svakako ne mogu tvrditi da sam primijetio nešto što bi ukazivalo na to. Tek možda imam neki predosjećaj, ili je sve to samo uobraženje: možda sam se od samog početka plašio te pomisli i odbacivao je od sebe, pa se sad počela uvlačiti u svijest kao što se uostalom prije ili kasnije događa sa svim potisnutim pitanjima. Ipak mi se čini da povod takvim razmišljanjima da je nešto u samu Tamarinu biću, ali uz to ona je toliko puta jasno izrekla da joj je potrebna trajnija ljudska veza koju ne želi napustiti. S druge strane stvaraju se u meni sumnje da u posljednje vrijeme ona više nije tako otvorena kao prije. Toliko puta sam osjećao kao da mi nešto prikriva, čuva nešto u sebi što bi se mene moglo ticati, možda posve izmišljene stvari. Jer njoj nije predstavljalo nikakvo umijeće da u svojoj neiscrpnoj mašti izmisli bilo kakvu priču. Naravno, možda i ja izmišljam ono čega nema. Možda moja osama rađa takve misli, možda su one proizvod moje uzetosti. Ima znanstvenika koji tvrde da se fizički nedostatak mora na svaki način odraziti u psihi. Drugi opet kažu da se on kompenzira, uzrokuje potenciranje preostalih sposobnosti, koncentraciju na te preostale, odnosno na jednu među njima. Ja sam sklon obim teorijama. Jednom sam vidio nekog mladića kako uz pomoć štaka veselo poskakuje na jednoj nozi dok mu je druga nogavica bila prikopčana pribadačama. Odmah sam zaključio da mu je noga tek nedavno bila operirana. Kretao se još jednakim načinom i jednakom brzinom kao i prije dok je još imao obje noge. Činjenica jedne noge nije još utisnula svoj pečat. Kad joj se bude prilagodio, hodat će na drugi način, možda i ljepše, ali sa sviješću već izjedenom fizičkim nedostatkom. Nikako se ne mogu pomiriti s mišlju na liječnike koji smatraju da čovjek mora prihvatiti svoju bolest. To je najveća samoobmana koja postoji. Ja svoju nikada prihvatiti neću. Ona za mene predstavlja patnju koja će me zauvijek pratiti. Protiv toga ne mogu ništa. Proklinjem svoju nesreću ne zatvarajući oči pred njom i ne prihvaćajući tuđe pokušaje da me uvjere da je dobro ovako kako jest. Svakog trenutka ona mi otežava postojanje. Jedino Tamara uspijeva probuditi u meni osjećaje koji mijenjaju moje osnovno raspoloženje. A uz nju nesumnjivo i moj rad, to sada toliko potcjenjivano istraživanje koje pada u pozadinu pred novim znanstvenim granama. Život je onakav kakvim ga osjećamo. U mojim godinama mogu to priznati bez izmotavanja. Ponekad me ljuti što nisam od prvih početaka vodio dnevnik o Tamarinim vezama s muškarcima i pribilježio što je pričala. Na taj bi se način potvrdilo moje uvjerenje da je došlo do izvjesnog razvoja u tim vezama, da su se tijekom godina počeli jasno nazirati razlikovni stupnjevi i da su oduvijek pokazivali tendenciju kontinuiteta. U posljednje je vrijeme i sama nekoliko puta to priznala, kao u prolazu i kao greškom, a to je ipak vrijedno pribilježiti jer je prije uvijek strasno odbijala pomisao na potrebu čvršćih veza. U vrijeme kad smo se upoznali smatrala je dovoljnim da ljudsko stvorenje ima neki posao i svoj seksualni život. Jedno odvojeno od drugoga. Slijedeći joj je korak bio da je počela uvjeravati kako to dvoje čini divnu kombinaciju. - To je prava sreća, to daje poleta - govorila je. A u to je vrijeme imala doista i jedan uistinu sretan odnos u kojem su se obje te stvari sastale. Naime, na jednom Kongresu za mentalnu higijenu koji se održavao u Goteborgu srela je nekog katoličkog propovjednika - laika. Zbog blagih crta njegova lica nazvali su ga otac 9

Anders. Zajedno su se nekih pola godine posvetili statističkoj analizi domova za privremeni smještaj ljudi u nevolji po mjestima južne Finske i stvorili neku vrstu plana za neposrednu pomoć. Koliko sam saznao, neke dijelove tog plana uspjeli su i ostvariti. Otac Anders preselio se tada u Dansku i živio, koliko znam, u nekoj vrsti zadruge, gdje bi i Tamara uvijek bila dobro došla kada bi joj se glupani u vlastitoj zemlji popeli na vrh glave. Tu polovinu godine djelovala je doista sasvim zadovoljno i smireno, ali ju je na kraju pjesme opoziv oca Andersa očito teško pogodio. - Upravo sam na tako nešto priučena - govorila je. Otkako sam izgubila svoju prvu ljubav, koju mi je rat oteo, život me odškolovao da budem specijalistkinja za ljubavna finala. Otada mi je zadugo bilo teško shvatiti da ljudi mogu dobrovoljno napuštati jedni druge i da još nešto drugo osim bombi i smrti može razdvojiti dvoje ljudi. Ova posljednja spoznaja bila je moja prava trauma - govorila je. Posljednja etapa postao sam ja. Za nju samo logičan nastavak, kontinuitet, nešto čemu se poslije rada i seksa može obratiti, nešto dosegljivo, što ne bježi, što ne ostavlja. - Ti si za mene od životne važnosti - znala je ponekad napola nehajno reći dok bi se pripremala za svoje izlaske, usredsređujući cjelokupnu svoju pažnju da joj se nokti na nogama ne zadjenu u čarape. Taj ceremonijal obavljala je upravo na rubu mog kreveta, zauzimajući već onu klasičnu žensku pozu - oblik ženskog donjeg rublja vremenom se premalo mijenjao s obzirom na modnu maštovitost - a ja bih sve te pripreme pobožno pratio kao i uvijek, jer mi je to pričinjalo zadovoljstvo, a za nju je imalo posebno značenje. Osim toga imam i ja svojih slabih trenutaka, pa padam u iskušenja da je molim za priznanje, iako to smatram ponižavajućim i često uviđam kako to više šteti nego koristi objema stranama. Godinama se činilo kao da joj kombinacija rada, seksualnog života i kontinuiteta - svako za sebe pažljivo iskultivirano - pruža u dovoljnoj mjeri kako zadovoljstvo, tako i sigurnost. A za mene su te godine, toliko mi je već postalo jasno, predstavljale takvo obilje doživljaja i iznenađenja, kakvo od života nikada nisam mogao očekivati i nikada čak ni pomisliti da će mi pružiti. Osim ljubavlju bio sam ispunjen i dubokom zahvalnošću. Ali ipak, a to u posljednje vrijeme postaje sve jasnije, tijekom godina ja sam Tamari predstavljao samo potrebne uporišne točke s kojih se, osigurana, mogla upuštati u traženje svog pravog života, života koji je, unatoč svemu, još nezamrljan i u koji ona vjeruje i čeka na njega, a sudbina joj je - kako ona kaže - kriva za sve nepravde. - Život nije mogao htjeti da žena poput mene bude prevarena, ostavljena samom, da mora patiti, da mora čekati. Tu je neka zabuna. Ili je to sasvim jednostavno - greška, nepravda koja se mora ispraviti još za mog života - kaže ona. - Ja sam iznijela svoju žalbu protiv života i sad očekujem da je razmotre, da se greška ispravi. A kad je pogledam, pomislim da ima i pravo: život joj svakako nije namijenio ni patnju, ni razočaranja. Ona je očito željela da bude voljena. Kao uostalom i svi mi. Samo, došlo je do neke strahovite greške, neke sveopće pogrešne odluke, možda još tamo pri počecima stvaranja vremena. I ona je i dalje prisutna u svima nama. A Tamara je odlučila da sa svog stajališta pokuša ispraviti tu grešku, tu najveću ljudsku glupost: ušla je u borbu »uz zvukove bubnjeva i truba«, u posljednjem trenutku - kao što je sa zanosom govorila. A ja gotovo i osjećam potrebu da je branim, pa to i činim. Dok istovremeno s bolom uviđam kako se osjeća usamljenom i bez ljubavi unatoč kontinuitetu koji sam značio za nju i 10

htio značiti. Jer potrebu za ljubavlju može osjetiti jedino onaj kojega ne samo ljube već ljubi i sam. Dakle, jedan sasvim umjeren zahtjev stvara silnu komplikaciju koja se u praktičnom životu sakriva iza ove očito jednostavne formule, naročito kad pomislimo na ljudsku tragikomičnu nesposobnost na tom području. Njeno je konkretno opravdanje da sam ja, zbog svoje bolesti, cijelo ovo vrijeme koje se poznajemo bio impotentan. Ili bolje rečeno, da je moja bolest, poslije uspješnog uklanjanja kliničkih simptoma za sobom ostavila, među ostalim, i tu uspomenu. A to zapravo znači da sam još samo maštom sposoban za neku vrstu zadovoljenja. Imao sam sreću što sam sreo ženu koja se pokazala spremnom da me takvog prihvati, da mi otvori skute svoje duše i poljane svojih osjećaja. A treba reći da se i ja sa svoje strane ne zadovoljavam s malim. Naprotiv, uvijek sam zahtijevao sve više i više, sve do bezuvjetne kapitulacije. Promjene, smisao za stvarnost, dobar ukus i maštu. Kada tom popisu dodam još riječ moral, onda su moji zahtjevi gotovo ispunjeni; pokvarenost ne mogu otrpjeti, razvratnost mi se gadi, a pri tome mislim nakaradnu kombinaciju hladnoće osjećaja i želje za uživanjem koja se može usporediti s razaranjem prirodnog. Što se mene, dakle, tiče, život bi se mogao na tome i zaustaviti. Ja se više ne nadam, ja više ne vjerujem u čuda (osim kad zaboravim da sam tu vjeru izgubio), pa ne vjerujem više čak ni u pozitivne, nepredvidive događaje koje sam još sve do nedavna smatrao mogućnostima koje ohrabruju. A što se Tamare tiče, problemi i dalje ostaju neriješeni. Koliko mogu vidjeti i zaključiti iz njena dosadašnjeg razvoja, njeno biće, ili recimo, podsvijest, teži prema nekoj cjelovitosti, situaciji u kojoj bi se sve ove razdvojene stvarnosti koje dijele njen život - ujedinile. Ona čezne za svojom životnom harmonijom, koja bi se, prema terminologiji koja je upravo u modi, možda mogla nazvati identitetom, ali je taj termin suviše uzak i statičan a da bi mogao izraziti cjelovitost njena Ja, koje znači ujedinjenu ljubav, seks i kontinuitet, a koji opet za odrasla čovjeka označuju doživljaj osnovne sigurnosti, pa makar možda sve i ostalo samo na doživljaju. Ja bih joj poželio takav doživljaj iako znam da bi to istovremeno predstavljalo i kraj našeg odnosa, tog rijetkog, jedinstvenog, u najvećoj mjeri moralnog kontakta između dvoje ljudi koji su sačuvali poštovanje jedno prema drugome. Mnogo smo puta oboje ustvrdili kako bi nam život bio nemoguć da nemamo jedno drugo. Ili da bi barem bio mnogo, mnogo teži, ispunjen patnjama i teškoćama. Ja sam - u satima kad bih zaboravio na svoj posao - znao razmišljati o jednoj drugoj mogućnosti: naime, ne nedostaje li u našem odnosu nešto odista bitno? Možda su ljudi naprosto slabi prema nevažnim stvarima, kao i prema, recimo, nakitu ili slatkišima, možda samo uobražavaju kako im sve to treba. A onda mi se među misli uplete Tamara, blještave i glatke kože, kao žena koja je upravo stigla iz ljubavnog zagrljaja, čak joj je kosa živahnija iako ju je samo letimice očešljala. I odmah, tog trena, budi se u meni želja da joj budem u blizini, da je čujem kako pripovijeda, da je pripitkujem o pojedinostima i tako saznam kako je zapravo bilo. Tada je zatvorim svojim zagrljajem, napadnem je pitanjima sve dok ne postanem siguran da joj je dobro, da uživa i da je zadovoljena. Onda mi pripovijeda kako sve to osjeća, sve dok moja unutrašnja napetost ne dosegne svoj vrh i popusti, a tijelo mi se smiri.

11

Pa iako kazujem da trpim, mogu isto tako i reći da pripadam onim sažaljenja vrijednim ljudima koji su napunili svoju čašu patnje; živac koji prenosi bol, obamro mi je i njegovo se osjetljivo djelovanje polako smiruje, preostalo je još samo zanimanje, znatiželjan san i onda - Tamara - ona predstavlja nešto od onoga što još živi u meni. Sve u svemu život je ovaj ipak - živahan.

12

3. Bila su vremena kad je Tamara danima znala i po nekoliko sati masirati moje noge. Razdoblje same rekonvalescencije već je svršilo jer sam se već mogao samostalno kretati, ipak najčešće uz pomoć ruku, krećući se od jednog komada pokućstva do drugog; užasavam se i pomisli na štake, a da i ne spominjem invalidska kolica. Uz to, sve što je mehanizirano ide mi na živce. Ne vjerujem da dvosatne ili trosatne tjelesne vježbe mogu pomoći ako se duša tome protivi. Već u školi grozio sam se onoga što se nazivalo satima fizičke kulture ili gimnastike i nikada nisam toliko snažno osjećao svoju nesposobnost nego onda kad bi cijeli razred galamio oko mene trčeći u kratkim, bijelim sportskim gaćicama prema spravama na drugom kraju dvorane - čak im ne znam ni imena - ili kad bi igrajući rugby, silnom brzinom poletjeli ravno prema meni vičući najprije »dodaj, dodaj«, a onda, kad bih izgubio loptu, »budala«, »nespretnjaković«, »smetalo«... Imao sam ljupke, strpljive njegovateljice kojima sam iskazivao svoje poštovanje hvaleći ih kao vješte kad bi mi davale klistir, i tako sam često uspijevao da me i po dva put proklistiraju. Ni u kom slučaju ne bih mogao ustvrditi da sam bio nekakav lagani pacijent. Nasuprot tome, vjerojatno je moj negativan stav i ubrzao moj izlazak iz bolnice osobito kad sam obećao da ću kod kuće svijati palce na nogama dvije i po tisuće puta svaka dva sata, a u međuvremenu okretati glavcima stopala u smjeru kretanja kazaljke na satu i obratno, i da ću se na kraju, svake božje večeri upirati svom svojom težinom dvadeset do trideset puta o zabat kreveta. U to vrijeme još nisam uopće mogao maknuti ni jednim jedinim prstom, premda bi mi se povremeno, sasvim neovisno o mojoj volji, znali trgnuti, što se tumačilo kao ohrabrujući znak ponovnog oživljavanja živca. Danas se već najvećim dijelom krećem po kući uz vlastite snage iako to baš ne izgleda najljepše. Vani se podupirem o svoj štap i stojim elegantno podsjećajući na kakvog boljeg gospodina iz prošlog stoljeća koji očekuje damu kako mi reče Tamara. Po vrtu se na sve moguće načine krećem slobodnije. Tamara me nikada nije vidjela dok sam bio zdrav, a da me vidjela, mislim da me uopće ne bi zamijetila. Najvjerojatnije i nisam njen tip. I sama je potvrdila da me dugo vremena prepoznavala jedino po mojim nogama i da me čak ne bi primijetila kad bi me srela na ulici kako hodam kao i drugi ljudi. Ipak, i ona zna na svoj način pretjerati. Istovremeno, rekla je kako su je moje noge od samog početka silno zaokupile: na predavanjima sjela bi uvijek tako da bi ih mogla vidjeti iza mog stola. I doista, prisjećam se da je uvijek sjedila pod posebnim kutom s kraja u redu klupa i neprekidno se nekamo naginjala. Pomišljao sam da želi nešto vidjeti kroz prozor, ali eto - nije bilo tako. Nikakva razloga nisam imao da pomišljam kako je zapravo imala neki drugi cilj, to više što je uvijek svakome sve rekla izravno u lice. To fetišiziranje nogu pojavljuje se, koliko mi je poznato, češće kod muškaraca nego kod žena, ali to samo po sebi ništa ne dokazuje. Naš je odnos dugo bio verbalan, što nikako ne znači da već od početka nije bio i intiman. Njen način govorenja - ili čak samo otvaranja usta - budio je u meni erotske predodžbe. Kasnije mi je priznala kako je to odmah i primijetila, ali je odmah pridodala kako 13

to potječe od njena duševna stanja, ili je posljedica erotične preosjetljivosti kojoj je uzrok bio njen tadašnji ljubavnik. Dobro je poznato da su neki ljudi spremni zagrliti cijeli svijet tek kad su zaljubljeni, pa ako se priklonimo tom otrcanom, ali i iskustvenom klišeju, onda nema sumnje da Tamara pripada takvom ljudskom modelu. I upravo kad ljubi, spremna je da bude prema cijelom svijetu dobra i da sa svakim podijeli svoju radost. Pomanjkanje ljubavi dovodi je do zaziranja od ljudi pa i od onih koje inače prihvaća, doslovno do toga da mrzi cijelo to čovječanstvo, »tu neizdržljivu nisku vrstu«, ili - što je još gore - da utone u ravnodušnost koja je onda tjednima izjeda dok joj se sve čini praznim i besadržajnim: »Pa ionako ni u čemu nema nikakva smisla.« Ali poslije nekog vremena postalo nam je ipak sasvim jasno da smo između sebe razvili sve veću i veću potrebu za zajedničkim životom. Ja običavam studente pozivati k sebi kući na usmene ispite, tako da Tamarina pojava kod mene nije značila ništa posebno. Učio sam je napamet Hamurabijev zakonik. Dao sam joj da napiše referat o čestoći izvjesnih tipičnih karaktera u apokrifima - ne sjećam se više kojih. Izvlačio s polica povijesti mučenika, otpuhivao s njih prašinu i isticao kako ih još nitko nije analizirao sa stajališta uloga spolova u njima i kako bismo mogli podijeliti taj posao. Čak je i to progutala. Ali kad sam izvukao Herodotove povijesne spise i istovremeno stao intenzivno razmišljati kakvu bih zamršenu psiholingvističku temu mogao izvući iz njih (meni je na pameti bila pomisao o seksualno patološkim crtama u gradnji Herodotovih rečeničnih struktura), onda je odjednom ustala, kao da se nečemu dosjetila, i pogledala me u oči dok su joj usne podrhtavale. Prišla mi je i zastala. Zbog mojih nesigurnih nogu i malo pognutog držanja činila se nešto višom od mene. Ne bih se ni najmanje začudio da mi je u onom času prilijepila pljusku. Bio bih je i zaslužio. Srce mi se stislo tek zbog pomisli: evo, sad ću je izgubiti. - Da li bih vam smjela malo izmasirati noge? - upitala me. Istog proljeća prekinula je studij psihologije jezika i počela je pohađati tečajeve praktične terapije što ju je opredijelilo na područje koje je konačno postalo njeno. Istina, kasnije je nastavila studij sociologije i socijalne psihologije, diplomski ispit nije nikada položila, a također se i nikada nije preselila k meni, premda sam je molio za to. - Ti bi od mene sigurno stvorio magistru - rekla mi je. - I tko zna gdje bih s time završila, a moje bi jedino zadovoljstvo trebalo onda biti da kući pozivam studente i zadajem im tako teške zadatke da ih sami ne bi mogli rješavati. Baš je dobro što si tada bio nesnošljiv. Pisano je bilo da završim u ovom svom zvanju. Meni je potrebno osjećanje da ljudi zavise od mene jer mi samoj nedostaje snažnih želja i strasti. Na taj me način oslobodila neugodne primisli, koja me opsjedala, da sam možda i previše utjecao na izbor njene budućnosti. Ali bilo kako bilo, koliko god osjećao da i počinjam nepravdu, u takvim potpuno neočekivanim okolnostima ne bih mogao drukčije postupiti. Iskreno govoreći, da sam samo smio i pomisliti da mi se nuđa mogućnost da dobijem Tamaru, bio bih je spreman i silom ostvariti. Pa čak ni sada ne bih mogao kapitulirati pred takvim svojim uvjerenjem. I tako to onda mora biti. To samo pokazuje da svako biće mora ostati neuništivo vjerno samo sebi. I nikakvo žrtvovanje ne bi imalo nikakva smisla. I Tamara je s tim stvarima načisto, ona poznaje te zakone kao svojih deset prsti.

14

4. Treba priznati da je Tamarin ukus u pogledu muškaraca predstavljao nešto osobito, i usuđujem se reći da je to meni možda mnogo bolje poznato nego drugima. Upravo sada pokazuje najveće zanimanje za jednu osobu koju sam, u pomanjkanju drugih naznaka, označio kao »kockasti«, jer je, prema Tamarinu pričanju, često nosio izrazito kockasti ogrtač i izrazito kockaste košulje različitih oblika, što samo po sebi ne dokazuje ništa drugo osim slab ukus u odnosu na poimanje geometrijskih oblika. Ne bi ga trebalo zamijeniti s jednim prijašnjim muškarcem, kojeg sam klasificirao po njegovu donjem rublju i kojeg bismo zbog pojednostavljenja mogli nazvati komunistom - njegov je radikalizam bio neke čudne vrste, jer je nosio duge gaće. Neko sam vrijeme mislio da se radi o istom čovjeku, toliko su im se načini odijevanja približavali, dok se stvari nisu razjasnile pa sam bio prisiljen tu dvojicu odjevenih muškaraca razdvojiti u dva identiteta, od kojih se jedan morao zadovoljiti sa svojim dugim gaćama, a drugi sa svojim kockastim košuljama i isto takvim ogrtačem. Nažalost, budući da sam u svojoj mašti imao posla s toliko osoba, dolazilo je ponekad do takvih nesporazuma, makar sam pobožno pazio i pokušao se držati voznog reda i makar sam pazio na njihove osobine. - Zar ga ništa drugo ne označuje osim te kockatosti? - pitao sam Tamaru. - Ne, sasvim je običan i upravo me zato i zanima. - Dakle, nikakve brade, duge kose ili odgriženih nokata? - Ne, baš ništa ... ali, čekaj... no da,... obično odlazi na izložbe pasa. Zanijemio sam. Što će biti s mojim pokušajem identificiranja, ako se taj odnos doista u nešto i razvije? Vjerojatno ću morati nabaviti kakav priručnik o - psima. Neki od onih s naslovima poput »Kako ću obradovati svog psića« ili možda »Zlatodlak, odan, vjeran«. Dakle, neki novi momak, i među dosadašnjim sasvim običan - pokušao sam razmišljati. Jer do sada imala je uvijek posla s nekakvim neurotičarima. Ali ako bolje razmislim o njenoj sredini, druge mogućnosti i nije imala. Ali, da li bi tako bilo u drugim okolnostima? Što se mene tiče, ovaj novi odnos obećavao je i promjene, i usamljene večeri. Neću poricati da sam pokatkad osjetio razočaranje. Znalo se događati da bih se već unaprijed poradovao saznanju da ću s njom provesti večer. Tada bih nabavio vino i nešto za jelo, pokušao se podsjetiti njenih omiljelih jela (što se također neizmjerno često mijenjalo) i uvijek joj pripremio neko iznenađenje; posljednji put ražene hljepčiće koji se umaču u rastopljeni maslac. I koliko se sjećam, baš su joj prijali. Pa onda tanki odresci slanine, prava poslastica za nju - i to kad bi se dobro ispekli u tavi i bili još hrskavi, tako da su praskali među zubima. To su bile one potajne orgije koje su našem zajedničkom životu davale okus opasnog i razbludno riskantnog. - Svako ljudsko biće trebalo bi voditi još jedan, potajan život - govorila je Tamara usnama što su, još onako zamašćene, sjale, i dok bi oblizivala vrhove svojih prstiju pod crvenim svjetlom stolne svjetiljke, očito uživajući.

15

- Može li život uopće i biti drukčiji nego potajan, s obzirom na izgled današnjega svijeta? Ljudi su počeli živjeti potajno kao za rata, inače takav život ne bi mogli ni izdržati. Povlađivao sam kao da slušam glas koji govori iz najskrivenijih kutaka moje duše. Stao sam razmišljati kako je ljudski glas zapravo važna stvar i kako se jadno mogu osjećati ljudi kojima priroda nije pružila lijep, izražajan i profinjen glas koji djeluje bez obzira na riječi, i kako zapravo imamo malo zadovoljstva od svega što kazujemo ako je intonacija loša, pa čak ako je i sve što govorimo, potpuno točno. I upravo tada, u takvoj situaciji, zazvonio je telefon. Ili je Tamara već ušla u kupaonicu, ili smo već oboje sjedili u kadi, pa sam se ja morao odazvati, dok se s mene cijedila voda i posvuda ostajali mokri tragovi stopala. - Upravo je u kadi. Da vas nazove kasnije? - Naravno da može, samo ako uspije uspostaviti vezu s barom u hotelu. - U pozadini se čula paklenska galama. Tamara se nikako nije mogla odlučiti da izvuče utičnicu svog telefona, pa kad bi bila kod mene, s njena bi telefona dolazio odgovor da se nazove moj broj. Naime, neki od njenih pacijenata ili štićenika mogao bi iznenada zatrebati onu odlučujuću riječ koja odlaže njegovo ili njeno samoubojstvo. Tamara je spomenula kako je na taj način spasila već mnoge ljudske živote. Vjerojatno da je doista tako i bilo, a ja imam najmanje prava posumnjati u to. Ali znalo se događati i da odbije što bi tražili od nje. Sjećam se tako kako je jednom oko četiri ujutro odbila da pođe na nekakav ljetni ples u općini Konginkangas, ili kako se to već zvalo, u svakom slučaju radilo se o nekoj od tih neodređenih, dugotrajnih priredaba koje su postale tako omiljen oblik eskapizma, jedan od onih malobrojnih koji je dopušten. Kad Tamara čuje da netko čeka na njen telefonski poziv, tada započinje silovita predstava pranja. Nasapuna četku i traži me da joj izribam leđa, zapravo i ne mora me to tražiti, ja to činim vrlo rado. Ima divna, duga leđa i snažna ramena, a tamo gdje leđa prelaze u stražnjicu ima dvije rupice, kao one jamice što se u nekih stvaraju na obrazima pri osmijehu. Mnoge muškarce uzbuđuju ženska leđa više nego prednja strana, a učenjaci tvrde da je to rudimentarno u našoj podsvijesti u kojoj se čuvaju sjećanja na prijašnja seksualna ponašanja, ona iz ranijih stupnjeva našega razvoja. Neću zanijekati da prema naprijed sagnuta žena budi u muškarca želju da joj zaskoči na leđa, ščepa je za bokove i straga se utisne u nju i možda je čak zubima uhvati za vrat ispod kose ili barem za plećke. Iskreno govoreći, mislim da je taj način ujedanja samo podsticao spolni čin, dapače, možda je bio i neophodan. Samo naša moralistička i erotski osiromašena kultura preobrazila je to u sadizam, koji nikako nije postojao u početku. Uz to smatram da znaci ugriza na ženinim plećima samo pojačavaju njenu samosvijest i uvećavaju joj vrijednost u sredini u kojoj živi. Iz istoga su motiva muškarci pravili ožiljke na svom tijelu i ukrašavali se ranama ako ih ne bi zadobili u ratu. Pošto sam joj iščetkao leđa, pri čemu je stenjala od užitka, sapunao sam je rukama, masirao je odozgo prema dolje da bih na kraju turio i prste u nju. U toj situaciji išlo je to tako lako da odmah ne bi ni primijetila, uvijek sam imao kratke nokte. Inače nije bila osobito oduševljena »da se s njom manipulira na taj način« - kako je govorila - ali za 16

kupanja bi to uvijek dopuštala. I tako joj pažljivo perem svaki nabor, i to bez ikakve žurbe. U početku ne bi svraćala na to pažnju, ali bi onda počela osluškivati dodire mojih prstiju dok ne bi uz stenjanje od užitka pljusnula u kadu. Izvukao bih tada čep iz kade i dok bi voda otjecala, prao bih joj prsa, trbuh, ruke ispod pazuha i pupak i prije nego bi ponovo uspjela doći k sebi i probuditi se, uzeo bih tuš i upravio joj mlaz među noge. Stala bi se vrpoljiti, smijati se i vrištati, grdila me i molila da je poštedim, ali ja nisam imao milosti; držao sam tuš stalno upravljen na jedno mjesto, promatrao kako joj stidne usne trepere kao latice cvijeta pod pljuskom, cijelo vrijeme svjestan da sve to ne bih mogao uraditi bez njene volje. Najzad bi se izvila, cijelo bi joj se tijelo zacrvenjelo, zatvorila bi oči, znoj bi joj izbio po čelu i, grčeći se, pokušavala se osloboditi, cijelo vrijeme tražeći mlazeve s tuša. A onda bi došla do vrhunca u dva, tri, četiri trzaja da bi onda ostala ležati na dnu kade kao da je mrtva, zatvorenih očiju. Tušem bih joj ispirao tijelo, ruke ispod pazuha, vrat, grudi, a kad bih mlaz iz tuša ponovo upravio na ono osjetljivo mjesto, ponovo bi je prožeo niz snažnih trzaja. To je bio jedini oblik nasilja koji sam uspijevao izvršiti na njoj. Ili možda će biti bolje ako kažem: jedini konkretan čin koji sam bio u stanju uraditi. - Lopove! - bilo je jedino što mi je rekla kad bi se podigla i ovila ručnikom. Po intonaciji bilo je jasno da se ne ljuti. Ali da je ponekad bila malo i razdražena, to je istina. - Onda sam potpuno bespomoćna - rekla je. - Poslije ovakvih stvari nisam više u stanju ništa učiniti. - A što bi to trebalo da bude? Nije odgovorila, tek je mokrim stopalima odtapala u sobu, brišući uši i tražeći nešto, da bi odmah zaboravila što traži i ostala neodlučno stajati. Osjećao sam potajno zadovoljstvo videći je u takvu stanju. Kao da je ono nastalo mojom zaslugom, a osobito jer znam da ona cijeni ovakav doživljaj. Ljudi bi morali voditi ljubav tako da to prelazi njihove sposobnosti shvaćanja, da im se zavrti u glavama, da izgube osjećaj vremena i prostora, da im se svjetovi sruše i pokopaju ih i da pri tom osjete olakšanje što se to konačno i dogodilo. - Sigurna sam - kaže ona - da čovjek u onom odlučujućem trenutku kad vidi da drugi automobil leti na njega, kad vidi da će, eto sad, čitav svijet eksplodirati, kad umire, dakle da čovjek u tom kratkom djeliću sekunde osjeća oduševljenje što više ne može vladati situacijom, što konačno ima pravo odbaciti sve od sebe i prestati da se napreže. To je olakšanje pri posljednjoj predaji, koje nikome više ne može saopćiti. A svjetovi se sukobljavaju i u ljubavi, sunčevi se sustavi sudaraju i nešto se zauvijek gubi, ali nastaju nove konstelacije i obogaćuju naš život. Tako je to, razmišljao sam dok je ona govorila. Pa i nije baš glupo ovo što priča. I unatoč svemu i bez svoje volje, morao sam se diviti njenim maštovitim zamislima, novim dimenzijama u njenu načinu razmišljanja. Bez njih bio bi mi život svakako siromašniji. - Tko je telefonirao? - upitala me.

17

- Zbilja, tko je to, dovraga, mogao biti? - odgovorio sam pitanjem, površno i ne pomišljajući da bi mogao biti netko tko je već bio na putu da se baci niz vodopade Imatre.1 Ponekad i ja sebi dopuštam trenutke neodgovornosti. - Mislim da sam negdje zapisao njegovo ime, ne znam točno gdje, sjećam se tek da sjedi u nekom baru... I Tamara je, ogrnuta ručnikom, otišla tražiti ime i telefonski broj. Telefon se nalazi uz krevet na noćnom ormariću prepunjenom raznovrsnim iščrčkanim papirima. Dok bi razgovarala telefonom, imala je običaj crtati ljiljane koji izdižu svoje vratove spremni da prsnu od znatiželje, čudno raspupane cvjetove i dugovrate ptice kako stoje na jednoj nozi. Za nju su vrlo karakteristični i crteži neke vrste križeva i stepenica. Često bi počela crtati u jednom uglu i onda bi čitav papir ispunila zavojitim šarama koje bi podsjećale na vreteno i sve pokrile tako da bi se bilješke, brojevi i poruke sasvim izgubile u njima. Znala je i samoj sebi pribilježiti zapovijedi, kao npr. - nazovi: Hansa, Arnea, Ristu, Mirju; - kupi: spajalice, indigo, četiri metra umjetnih trepavica; - odnesi cipele postolaru; - pošalji tiskanice; - plati članarinu za seksualno - političko udruženje. Ali obično bi na kraju i sama poslala k vragu svoj zapovjednički ton, što bi rezultiralo time da bih ja morao sve te sitnice na ovaj ili onaj način obaviti. Sjedeći na krevetu s ručnikom prebačenim preko ramena, vrtjela je broj na telefonskom brojčaniku. Kapljice vode bubrile su na vrhovima njene raspuštene kose i padale joj na koljena. Svoje crveno lakirane nokte na nogama uvukla je u dugačke rese na sagu, a čuperci stidnih dlaka među nogama svjetlucali su, onako vlažni, kao časke neke velike rosike. Čuo sam kako spominje nekakvo ime koje nikada prije nisam zamijetio. Čekala je dok su ga pošli tražiti i za to je vrijeme podigla jednu nogu na krevet i otirala se između prstiju. Cijelu večer mogao bih provesti promatrajući je ovakvu. Čovjek koji je bio u pitanju pojavio se na telefonu, i Tamara je počela objašnjavati: - Upravo sam se kupala, još sam mokra, trebat će mi oko pola sata dok mi se kosa osuši; ovaj put nikako to ne bi išlo, na žalost. - Osjećao sam se naprosto divno. I s nekakva razloga javila se u meni melodija poznate pastirske polke i stadoh potiho zviždati njen početak. Ali tada začuh Tamaru kako govori: - Doista mi je žao! A meni se učinilo kao da joj se netko s druge strane žice dobro izlagao; ništa ne zvuči tako vjerodostojno kao uspješna laž. Istina prečesto zvuči potresno, sve drugo samo ne vjerojatno i uvijek pomalo bespomoćno, osim ako nije izrečena kao izrazito iznenađenje i bezobzirno bačena u lice drugoj strani. - Hoćeš li za jedan sat bili još pijaniji nego sada? - čuo sam Tamaru kako pita, već nešto popustljivije. 1

Vodopadi rijeke Imatre najveći su vodopadi u Finskoj. 18

I učinilo mi se kao da upravo čujem kako je netko s druge strane uvjerava kako će od ovog trena piti samo mineralnu vodu. - Dobro onda. Bit ću tamo za jedan sat. Ne uzrujavaj se ako malo zakasnim. Ona položi slušalicu, uzme sušilo za kosu iz ormara i stane toplim zrakom sušiti kosu. Tad se prisjeti da i ja postojim, pa mi počne objašnjavati kroz zujanje aparata: - To je jedan čovjek do kojega mi je stalo, zapravo mnogo ga cijenim. Rekao mi je da mu je potrebno neko ljudsko biće, a da je u takvu stanju u kojem je najbolje nikome ne telefonirati jer mu nitko i ne može pomoći, a to ga samo još više obeshrabruje. I zamisli, rekao je »u današnjem društvu«, dakle i on je jedan od onih koji pripadaju tom društvu i očekuje nešto od njega i zato mu treba pomoć. Moram svakako krenuti da se sastanem s njim. Dok je govorila, prestao sam fućkati, ali iz nekog uzroka pastirska je polka nastavljala svirati u meni tako da su njeni sjetni i sudbonosni završni taktovi pali upravo u času kad je i ona prestala govoriti. - Što osjećaš na kraju pastirske polke kod onog tužnog i teškog motiva? - upitao sam je i počeo pjevušiti taj kraj. Tamara je pod sušilom za kosu okretala glavu ovamo i onamo i podizala svoju kosu u zrak tako da je lepršala kao na proljetnom vjetru na vrhu nekog brda. A ja sam uspio odgovoriti sam na svoje pitanje pri čemu sam si dopustio rijetku sentimentalnost da pokažem Tamari da joj ne zamjeram što me napušta. - Ne čini li ti se da taj kraj samo predočuje razočaranje koje nas uvijek očekuje, kraj ljubavi, a time i kraj svega, smrt. Glazba nam samo pruža mogućnost da u svemu tome osjetimo ljepotu. Bio sam siguran da ćemo makar jednom biti istoga mišljenja. Ali Tamara me bez tronutosti pogledala, isključila sušilo i rekla: - A ja sam uvijek zamišljala kako se upravo tada pojavljuje neki golemi jarac, veći od svih prethodnih.

19

5. Tamara je svog »kockastog« čovjeka srela u kasnu zimu na nekoj dobrotvornoj priredbi. Ljudi rado plešu u korist najčudnovatijih ciljeva i tu naklonost treba, naravno, iskoristiti. Taj put bio je priređen ples pod krinkama, što je imalo značiti da ljudi nisu htjeli plesati u čast gluposti izravno, svojom vlastitom osobom, pokazati svoje pravo lice, već su, kao što je moja majka znala reći, »navukli svinjsku kožu preko očiju«. Četiri metra umjetnih trepavica otišlo je kao alva. Sjećam se kako je Tamara navlačila na sebe nekakav crni triko. Uz to, u sjećanju mi je ostao čitav niz poza koje je pri tom zauzimala: Tamara s privučenim koljenima kako uređuje nokte na nogama, njena vječna briga; s podignutom lijevom rukom, a desnom preko grudi, dok bi malim škaricama podrezivala dlake ispod lijevog pazuha, pri podrezivanju ispod desnog pazuha i sam sam morao sudjelovati; kako sjedi ispred police za knjige s velikim leksikonom na koljenima i jedino s crnim grudnjakom na sebi. Dok bi se uređivala, često je brbljala o sasvim desetim stvarima, a znali smo se i prepirati o nekoj riječi, pa bi pošla potražiti objašnjenje. - APEX - čitala je glasno - APEX je ... - A u mojoj predodžbi APEX je bilo isto što i neka gola žena koja se sprema na odlazak i drži leksikon na koljenima. Kad bi netko naslikao sliku s ovim motivom, izgledala bi poput mrtve prirode inspirirane anatomijom ljudskog tijela. A to je inače tako često i obična situacija. Tko zna kakvo bi se prozaično, svakidašnje tumačenje moglo dati uz znamenitu Manetovu sliku »Doručak u prirodi«, na kojoj gola žena sjedi u društvu dvojice potpuno odjevenih muškaraca. Ponekad, usred priprema za izlazak, padne Tamari na pamet da mora još iste večeri neizostavno poslati neku potvrdu, i onda sjedne onako potpuno gola za pisaći stol i piše tu potvrdu. Takva bi se slika onda mogla nazvati »Zračna kupelj« ili »Za pisaćim strojem« ili npr. »Dokument«. Onda bi, vrteći stražnjicom, prošla mimo mene sasvim zadubljena u svoje misli, a ja bih je povukao na sebe. - Proglašavam te svojom privatnom svojinom! - rekao sam joj i izljubio gdje god sam stigao. - Nos ti je hladan i brada ti je oštra, a ja sam uvijek škakljiva kad mi se žuri. Okretala se i izvijala da se oslobodi, vukla me za kosu. - Pusti me! - Najprije da te malo odgrizem i progutam onoliko koliko želim. Ostalo možeš zadržati. Smijala se i opirala. Zamislio sam kako ustajem i, dok se onako koprca, nosim je u krevet, bacam se na nju. Ona se pokušava izviti, ali joj blokiram ruke i noge, skuplja noge, ali ih koljenima razdvajam. Nastoji se izviti prema natrag, ali sam joj prekrižio ruke iznad glave tako da joj je lice dospjelo između mojih palaca. I onda sam se sručio u nju. Tamara mi je pričala kako neki muškarci grunu u ženu kao da svaki put defloriraju djevicu. - I to ima svog

20

čara, ne mogu osporavati - tumačila je Tamara - osobito ako se izvodi bez oklijevanja i stilski čisto. - Koliko bih dao kad bih te mogao silovati - rekoh. - U tom slučaju morala bih se braniti - odgovorila je. - A veliko je pitanje jesam li za to sposobna. Te scene uoči krabuljnog plesa sjećam se vrlo dobro iako se ona nipošto ni na koji bitniji način ne razlikuje od mojih svakodnevnih priželjkivanja i snova čiji je čar možda ležao upravo u toj primitivnoj trojednosti sanjanih želja: pravu da hodam, da nosim i da zadovoljim potrebu za ovladavanjem ženom. Tamara je obukla neki crni triko koji joj se usko pripijao uz tijelo i dodala mu dug rep; naime, trebala je predstavljati mačku u veljači. I upravo kad sam je htio pohvaliti za atmosferu tjeranja koju je stvorila oko sebe, potpuno je dezerotizirala svoj izgled obuvši na noge nekakve stare čizme. Dakle: mačak u čizmama. A kockasti čovjek je nosio zavežljaj na štapu, a za šeširom njihala se mala varjača od brezove kore; dakle sve skupa je započelo već mnogo prije nego je njih dvoje bilo što naslućivalo. Plesali su zajedno i kockasti je izvodio male, sigurne i uspješne figure koje su ostale u nemaštovitim ali sigurnim granicama, kao što se i pristoji nekom članu upravnog odbora, a Tamara ga je poslušno slijedila. Pričala mi je o tome znatno kasnije, jer ovu fazu upoznavanja nismo smatrali nimalo važnom. - Žena se mora svaki put prilagođavati koracima muškarca - govorila je - usvojiti njegov propisani ili slobodan stil plesanja, time se počinje. I usred tog pripovijedanja najednom se sjetila kako je jednom, prije dugo vremena, dok je bila silno nesretna, plesala neki fantastičan ples. Možda ih je bilo i više, jedan za drugim, ali u njenim mislima svi su se oni sveli u jedan jedini. Nosila je crne, mrežaste čarape, što joj je tada bilo jedino svečano na njoj. Glazba je - činilo joj se - dolazila ravno iz svemira, beskrajna, neshvatljiva, skladana upravo u tom trenutku i postojala je samo u tom trenutku. Nekoliko pacijenata stvorilo je orkestar i uz tu se glazbu plesalo dok bi cijelo vrijeme netko upadao s riječima »I am the brain of the universe« (»Ja sam mozak svemira«). Svirači su nosili bisere oko vrata i na čelu, njihovi dugi pramenovi kose talasali su se u glazbenom ritmu, svijali se oko njih i resa njihovih ponchoa.2 I sasvim neočekivano jedan je od pacijenata - inače tih, tugaljiv i povučen mladić - ustao na drugom kraju dvorane i raširenih ruku poletio prema Tamari. Tamara se instinktivno trgla od straha, ali je brzo ustala i pošla prema njemu tako da su se sreli na podiju za ples prije nego je on stigao do njena stola. I ne dotakavši se, stali su plesati divlje, bjesomučno, neumorno, zaboravivši na sve. A onda su najednom jedno drugom počeli iskazivati svoje nevolje: pripovijedali su ih svojim tijelima; kako se čovjek, pritisnut nečim strašnim, obara na ženu tražeći olakšanje, i kako ga žena isprva prihvaća, ali čas kasnije postaje mušičava i odbija ga praveći se kao da ga uopće ne vidi, očijuka s drugim, diže nos u zrak, kad joj se ponovno približi, tako da ovaj postaje nesretan, ali i opet pokušava i bude odbačen i zato povrijeđen, natmuri se i zatvori u sebe - a 2

poncho: latinskoamerička pelerina 21

kad mu se žena počne pokajnički približavati, on raširi ruke da bi je zagrlio, ali mu ona i opet jednom piruetom izbjegne i stane se udaljavati, izvodeći je još jednom, pa još jednom sve dok on napokon ne ostane plesati sam, zatvorenih očiju, ruku podignutih iznad glave, lica napaćena i znojna; dotakne ga leđima, opusti kosu da ga pomiluje po ramenima da bi ga napokon rukom strastveno pogladila po njima, tražeći ništa drugo osim bliskosti: i to je smiruje. Nemoguće je ustanoviti što je taj mladić doživljavao za vrijeme plesa, ali Tamara je pričala da je sve upravo tako proosjetila. U svakom slučaju mladić se poslije tog plesa počeo oporavljati. Oni su i kasnije plesali na ovakvim priredbama koje su se redovito održavale, ali nikada više nije bilo istog uspjeha. Svaki put bili su razočarani. Znalo se dogoditi da naprosto prekinu ples, toliko im se sve činilo loše i tugaljivo. Momak je osjećao svojom dužnošću da zamoli Tamaru za ples sve dok je jedne večeri nije uhvatio za ruku i rekao: - Ne možemo više zajedno plesati. Naime, uvijek tražimo isti doživljaj koji smo imali onog puta. A taj se ne vraća. Bio je i suviše lijep da bi se mogao ponoviti. Više te neću moliti za ples. Uskoro poslije toga bio je otpušten iz bolnice i puni je sat čekao da prije odlaska još pozdravi Tamaru. Pripadao je onima koji se, jednom otpušteni, nikada ne vraćaju. - Ljudi bi trebali ozdravljati putem plesa - govorila je Tamara. - Ima ljudi koji mogu uspostaviti kontakte samo dok plešu i koji se mogu izraziti samo svojom tjelesnom prisutnošću. A već je i to mnogo - čini mi se. Upitao sam Tamaru kako je svojim poznavanjem ljudi klasificirala tog čovjeka s brezovom varjačicom (koji je uostalom već i onda imao nečeg kockastog na sebi), i ona mi je odgovorila: - On je sasvim normalan tip kakve ja uopće ne poznam. Zapravo bilo bi vrlo zanimljivo upoznati i jednog takvog, ako ništa drugo, a ono zbog promjene. On je na svaki način sasvim običan. Dakle, gotovo tako neobičan kao čista voda. Popravljala je zamišljeno nešto na ovratniku i gledajući kroz prozor, nastavila: - Bilo bi doista vrijeme upoznati neko sasvim obično stvorenje. Tko zna, možda bih ga čak mogla i zavoljeti. Nisam nikada ni pokušala. Pri pomisli na njih kao da bi mi netko prelio hladnu vodu po leđima. Još od djetinjstva, koliko se sjećam, odabirala sam samo malo šašave, preosjetljive i nepovjerljive, a odbacivala - ozbiljne. Koje sam odbila, danas su pastori i upravitelji, a jedan je postao i direktorom neke tvornice. Ali oni koje sam voljela do danas su se na ovaj ili onaj način upropastili. Nedavno me dala pozdraviti moja prva ljubav. Danas radi u Kopenhagenu i boluje od svih mogućih bolesti. - Međutim... - započeo sam i obliznuo usnice kako bih dobio na vremenu jer nisam bio baš siguran kako da oblikujem misao. - Međutim, ne misliš li da je tu po srijedi pitanje o posljedicama, a ne o uzrocima, ili kako da se to zapravo shvati. - Što time želiš reći? - upitala me Tamara dok su joj se oči nekako suzile. - Vjerojatno nešto neugodno?

22

Znao sam da bi se moglo dogoditi, ako je razljutim, da ode i ne pojavi se nekoliko dana. Ali se takvih njenih izljeva bijesa više nisam plašio jer bi se uvijek vraćala natrag. Dakle, nastavio sam izlaganje svojih misli. Mogao sam reći: pa možda su muškarci koje si odbacivala kasnije našli neku normalnu ženu i tako ostali na neki način pošteđeni. Ali ipak nisam, koliko god je to moglo zvučiti duhovito, ili upravo zato. Normalno je pojam koji se iz nekog razloga uzima kao apsolutan, jer je vrlo lako ukloniti one za koje taj pojam uopće ne postoji. Naprotiv, pokušao sam joj malo polaskati (tada sam je još, dakle, tako slabo poznavao), pa rekoh: - A što ako si na one koje si voljela djelovala destruktivno? Ti postavljaš visoke zahtjeve, gotovo surovo visoke, osobito prema onima koji su ti bliski ... Bojao sam se da ću je ipak razljutiti, pa da bih to spriječio, dao sam svojim riječima sudbonosan prizvuk. Ali i prije nego sam uspio završiti svoju rečenicu, rukama je prekrila lice i udarila u plač. Stao sam se dizati sa stolice, pa kad mi je to konačno uspjelo, odvukao sam se po sobi do nje koliko sam bolje mogao, i stao je tješiti. Tako je silno plakala da su joj se ramena tresla, i to cijelo vrijeme dok sam joj se još približavao. Izgledala je sitna i bespomoćna i htio sam je onog časa zagrliti i govoriti joj kako smo svi djeca iste sudbine, vrijeđamo druge i bivamo vrijeđani i ne znajući da to činimo, tješiti je, u pomanjkanju nečeg boljeg, tim starim, otrcanim frazama. A kad sam se konačno dovukao do nje, podigla je glavu i rekla: - Ne osjećam se dobro. Bit će da ću dobiti menstruaciju ili sam se prehladila. A možda je i oboje, Osim toga sam umorna od neprospavanih noći. Zapravo, nikako ne podnosim pomanjkanje spavanja. Doista je strašno što za svoj seksualni život moramo otimati vrijeme spavanja. I upravo kad sam stigao do nje, kaznila me dignuvši se i pošavši prema ogledalu da promotri svoje zaplakano lice. - Čudno kako stvorenje u mojoj dobi izgleda usiljeno kad plače. Pa kako bi onda i moglo pobuditi sažaljenje u nekoga? - Sažaljenje ne zavisi od činjenice hoćemo li ga u nekoga pobuditi ili ne - pokušao sam ponizno objašnjavati iz njena prazna stolca. Jer, ili ga ima, ili ga nema. U ljudskoj vrsti očito ga ima. I to sažaljenje upravo se kod nas, ljudi stvara i razvija s tendencijom da poprimi kozmičke razmjere. (To je bila moja omiljena misao, i kad god bi mi se pružila prilika, izvlačio bih je na svjetlo dana, a Tamara mi je nehotice i ne zlonamjerno opet i opet pružala mogućnost da je izrečem.) - Oh - čuo se Tamarin uzdah dok je pokušavala dotjerati svoje uplakano lice. - Kakav kozmički skok! Pregolem za mene, ne mogu te slijediti! Jedino mislim da bi život mogao biti sasvim drukčiji kad cijelo vrijeme ne bismo imali posla s maštarima. Tako se sasvim zaboravlja da postoje i pozitivni, uravnoteženi ljudi, iako ih zapravo ima prilično malo. I napokon, kako da se mi, luđaci, međusobno podnosimo? Nastavljala se pljuskati po licu na neki usiljen i iritirajući način, i svaki udarac rukom po licu kao da je prenosio poruku: »Ja sam svoja vlastita tješiteljica!« I onda je, gledajući me preko ogledala, rekla, razjarena kao što već dugo nije bila:

23

- Kako to da me nisi pohvalio što sam ipak poštedjela svoje dijete od takvog svog destruktivnog utjecaja. Nije li tu mala nedosljednost u onome što si rekao? Rekavši to, navukla je kaput i otišla. Promatrao sam je kako pomalo pognuta prolazi ulicom, briše nos, i tada mi je iščezla iz vida. Osjećao sam kako je utučena. Poslije ovakvih scena oboje smo bili nesretni. A, ipak, povremeno bi se i opet izlagali takvim sukobima, ne znam zašto. Mi jedno drugome više nemamo što dokazivati. Oboje dobro znamo da se ljudi međusobno razilaze i napuštaju, to barem nije nikakva umjetnost, osim naravno u mom slučaju, i to iz sasvim praktičnih razloga. Pošto je otišla, telefon je zazvonio nekoliko puta, ali nisam stigao podignuti slušalicu. Pa ionako su jedino Tamaru nazivali. Opis tog normalnog čovjeka s malom varjačom od brezove kore koja mu je visjela sa šešira, naišao je, dakle, od samog početka na teškoće. Ali je i nastavljao zaokupljati moju maštu, kao neka nedovršena pripovijetka. Znači, pripadao je nekom odboru. Dakle, nije bio samo običan, već i birokrat, možda kakav pravi primjerak građanskih vrlina.

24

6. Dva dana kasnije, dok sam iza kuće brao koprive, Tamara se odjednom pojavila pokraj mene. U ruci je držala košaru iz koje su virili debeli listovi poriluka. Ništa nije rekla, tek me uhvatila za ruku. Već odavna smo se prestali ispričavati jedno drugome. Smatrali smo to gubljenjem vremena. - Donijela sam brijestova čaja i pivskog kvasca - reče. - Skuhat ću ti juhu od još sasvim mladih kopriva, prve su ovog proljeća... - odvratio sam. Premda sam znao da će se vratiti upravo ovako, bez nekakvih izmotavanja, dakle dosljedno samoj sebi, osjetio sam nenadano golemo zadovoljstvo i olakšanje. Kao da se neki iščašeni zglob duboko u meni vratio na svoje mjesto. Kroz sve to vrijeme trpio bih od nekakvih bolova u prsima. I uvijek, kad bi mi unutrašnja napetost popustila, osjetio bih to na prsnim mišićima. Kao da su duša i tijelo zamijenili svoja mjesta. Fizička bol znači uvijek odmor za dušu. Ponekad, pri disanju osjetio bih bolove na mišićju rebara, tako sam znao biti napet. - Muhar i sjenica borili su se cijelo proljeće za ovo gnijezdo - primijetio sam i pokazao vrtnim škarama na gnijezdo na jasiki. - Čini mi se da je sjenica pobijedila, iako me svakog jutra budi muhareva pjesma. Sigurno se ugnijezdio negdje u blizini. Po svemu sudeći, ovog proljeća ima više ptica. Sigurno i zbog toga što je ograničena uporaba pesticida. - Da barem zatopli - rekla je Tamara. - Cijelo sam se proljeće smrzavala. Samo sam čekala, čekala, tako da sam mnogo puta i zaboravila na što zapravo čekam. A onda mi je palo na pamet da zapravo čekam na toplinu, sunce. Sunce mi je svakako nešto najvažnije što postoji. Ovi hladni dani su kao neki tekst u zagradama. Nekako ih treba proći i uopće je čudno što ih uračunavamo u vrijeme. Daj mi te škare da obrežem ono tamo kraj plota. Ovog je proljeća, zbog mraza, cvjetanje okasnilo. Jasikino lišće bilo je sitno i crvenkasto, brezini pupovi smeđi kao da su ih nekakvi lažni sunčani dani izmamili na svjetlost dana. Za studenih noći stjecao se utisak da su čak i ptice pjevale u paničnom strahu za svoj život. Vrijeme se kao tema razgovora može činiti nezanimljivim, pa ljudi o njemu govore samo kad su dobra raspoloženja želeći dati vanjski utisak da je sve kako treba. Spominjanje vremena tipičan je jezični znak kojim se služe ljudi, inače međusobno bliski, u posebnim, osjetljivim situacijama. Ušli smo u kuću. Prepustio sam Tamari da ponese škare i zdjelu prepunu mladih kopriva. Pri kuhanju one se silno skupe tako da ih za dvije osobe treba nakupiti prilično mnogo. Dopustio sam joj da mi pomogne i pri penjanju uza stepenice. Činilo se kao da joj se to i sviđa. Ja sam pak bio dirnut njenom obzirnošću. Ali takvom raspoloženju ne treba pružiti priliku da predugo potraje, jer Često prelazi u neugodno otrežnjenje. Već su mi se i sad, dok smo se penjali stepenicama, polagano i malo pogureni kao da nas nose osjećaji zajedništva, pričinjali zvuci Chopinove »Pogrebne koračnice« kako odzvanjaju negdje u 25

pozadini. Istovremeno je u meni rasla potajna radost zbog ponovo osvojene slobode, i ta je sloboda ispredala svoje zlobne zvukove između teških, tragičnih ritmova. Bila je to prava gozba. Tamara je, konačno jednom, isključila svoj telefon, tako da smo sve u svemu imali dosta mira. Samo je jedna pacijentica, koja je upamtila moj broj telefona i znala da na njega može dobiti i Tamaru, nazvala i pitala bi li se u časopisu koji je izdavala Tamarina sekcija mogla objaviti jedna njena proljetna priča. Priča je u načelu bila već gotova, ima je u glavi cjelovitu i razrađenu, samo je treba staviti na papir, a uz to bila je istinita od riječi do riječi i proizašla iz vlastita iskustva. - Svakako se isplati da je napišeš - odgovarala je Tamara u slušalicu - inače se nećeš moći osloboditi pomisli na nju. U svakom slučaju ona ti sprečava stvaranje novih, plodnih misli. Ako ne bude uspjelo da izađe u proljetnom broju, svakako će dobro doći i ujesen dodala je malo nepromišljeno, iako je inače vrlo oprezno birala svoje riječi. - Ali ujesen me ovdje više neće biti - protestirala je žena, gotovo spremna na plač. - A uz to, moja je priča izrazito proljetnog ugođaja. - Da, istina! - odvratila je Tamara. - Ali mislim da se takve stvari mogu objaviti u časopisu iako autor nije više ovdje. - Dakako, dakako, naravno, teorijski to je moguće, ali činit će mi se kao da mi je duša ovdje ostala - uporno je nastavljala spisateljica. - Onda je napiši - nagovori je Tamara. - Tiskat ćemo je u proljetnom broju. I piši pažljivo! Sjećaš se mog savjeta: niti jednu jedinu suvišnu riječ, a iskustvo neka bude prisutno u svakoj. Dakle, doživljeno! To će te osloboditi. Oblikovanje neke slike pruža zadovoljstvo i donosi olakšanje, u tome leži tajna stvaralaštva. Ako se stvaralački impulsi prigušuju, ako se čovjeku ne dopušta da govori, a pripovijedanje je životno važno za ljude, jedno od njihovih najosnovnijih potreba, onda se stvara bolesno stanje. Da, da, uradi to svakako. To će te osloboditi. Većina naših razgovora sastoji se uglavnom od toga da pričamo jedni drugima što nam se dogodilo, gdje smo bili, što smo vidjeli, o čemu smo razgovarali. Pa ako i sve skupa nije vrijedno osobite pažnje, ne posustaj. Znam da je to vrlo važno za tebe. A tako postupaj i s drugima, daj im mogućnosti da se identificiraju, pomozi im. Tako ćeš pomoći i drugima, misli na to. - Juha će ti se ohladiti - rekoh, uživajući u punoj mjeri u toj kombinaciji vruće juhe koja se puši i visokih pravila estetike. Mlade koprive pružaju doista jedinstven užitak samo ako ih se ubere u pravi čas u proljeće, jer već nekoliko dana kasnije postanu žilave pa ih treba duže kuhati da bi omekšale, a to već opet ide na štetu mirisa koje daju. - Imaš pravo - govorila je Tamara. - Sjedi i primi se posla. Ova je priča najvažnija za tebe samu ... Upravo tako ... Do viđenja. Čut ćemo se još. I vidjeti... Htjela je spustiti slušalicu, ali druga strana očito još nije bila spremna na to, jer je Tamara još uvijek ostala uz telefon i slušala. A onda je prasnula u smijeh. - A-ha, dakle kod koga i gdje se to uvijek nalazim? - ponovila je ona pitanje i okrenula se pa me pogledala tako da sam mogao shvatiti u kojem se smjeru razgovor počeo kretati. I nije bilo prvi put da je svoje telefonske pozive završavala s ovakvim razgovorima. I kao uvijek, kad bi joj takvo pitanje postavili, slijedio je odgovor: 26

- Nije ljubavnik, ali voljeni prijatelj. Zapravo jedini kojeg imam ... Naravno ... No da, na neki način - kao rođak ili zapravo više od toga, srodna duša, malo na svoj način, kao i ja, samo ipak na drugi način. Kao neki komplement... Da, baš pripadamo zajedno ... Kako se uzme ... Hvala ... Da, ispričat ću mu. Njena se juha već ohladila pa je uzela vruće iz lonca na štednjaku i stavila malo sebi i malo meni, - Zaželjela mi da budem sretna. I tebi. - Pa ja i jesam. Pozdravi je i uzvrati joj na isti način. - Ona je zapravo sretna i sad joj je lakše iako ponekad znade biti utučena. Dugo je imala osjećaj da u trbuhu nosi ježa, a sad kad se tog osjećaja konačno riješila, željela ga je imati ponovo. Osjeća se prazna. To je izvrstan motiv za proljećem obojenu pripovijetku, - Pravo imaš - rekoh. - Potpuno pravo. Jež je divno stvorenje. Naravno da se time može zaokupiti pažnja. Neka neobična malaksalost prožme mi udove. Stanje opuštenosti možda je - sreća, pomislih na trenutak, ali odbacih tu misao. Taj je zaključak bio suviše negativan da bi vrijedio za nešto drugo osim za pojedinačne slučajeve, kao na primjer za ovaj trenutak, za koji, svakako, vrijedi. No i za ovaj se slučaj može pretpostaviti da mu je prethodila druga situacija, a uzevši u obzir razmjerno ravnotežje koje sve okružuje, onda sadašnja situacija predstavlja svakako korak naprijed. Dakle tako stvari zavise jedna o drugoj. Stao sam sve to objašnjavati Tamari, istovremeno sve uvjereniji kako već dugo nisam imao nekog pravog erotskog doživljaja i da bi jedan ovakav mogao biti kruna ove večeri. Iznenada sam zaželio zamisliti kako posjedujem osobine kojih zapravo nemam. Već sam rekao da mi se razvratnost gadi. Ali sad uobrazih da sam neki razvratnik srednjih godina, debeljuškast i bogat, jer razvrat u mojim predodžbama ide zajedno s bogatstvom, siromašni ne mogu biti razvratni. Razvratnici žderu i piju preko svake mjere, a budući da sam i sam upravo malo prije izvrsno jeo i uživao u tome, lako mogu zamisliti kako se neka razvratna osoba može osjećati nakon dobra jela. I mi smo pili vino, tako da su svi uvjeti u tom smislu bili ispunjeni. I onda pomislih kako razvratniku priliči da ženu koju je poželio promatra kroz dimni veo, pa zamolili Tamaru da donese cigaru. Kad je to čula, malo je, s nekim predosjećajem, podigla obrve, ali je pošla i donijela mi cigaru, čak mi ju je i pripalila kao da je shvatila cijelu igru. Sjedio sam zavaljen, s cigarom među zubima i ispuhavao goleme dimne oblake između nje i sebe. Ona je sjedila nedaleko nasuprot meni odabirući ploču koju će staviti na gramofon. A onda se i ona zavali u naslonjač ruke nehajno zabacivši za potiljak. Poluzatvorenih očiju i prekriženih nogu nepomično je slušala glazbu s ploče. Pokušao sam se domisliti što bi neki razvratnik zamijetio na njoj: izložene čašice koljena ili stegna što su se gubila ispod suknje, ono njihovo iznenađujuće i gotovo nesrazmjerno zadebljanje koje se gubilo u polutami ispod haljine. Sigurno bi uočio crveno lakirane nokte koji su tako puteno sjali ispod čarapa, ali bi vjerojatno jedva i malo pažnje posvetio gležnjevima ili listovima na nogama, tim klasičnim dijelovima čija je prolazna draž u njihovoj povijesnoj raznovrsnosti žalosno ali istinito - već počela padati u zaborav. Umjesto njih, tog požudnog razvratnika 27

sigurno bi uzbudila tek izglačana bluza koja je doslovno vrišteći pozivala neku ruku da je izgužva; a Tamara je na sebi imala triko - majicu čija su gornja dugmeta bila kao nemarno otkopčana. To je jedna od onih krpica koje na ženama uvijek djeluju kao da su pretijesne, ali takvih dosjetljivih oblika da na određenim mjestima uvijek pokazuju ispupčenja. Očito su zamišljene da i one privuku razvratnika. Pitao sam se: ne ide li škrtost ruku pod ruku s pohotom? Naime, razvratnik jede proždrljivo, ali i pazi na svaki zalogaj druge strane. Ne poziva li svoju odabranicu na kakvu večeru u nekoj jeftinoj krčmi samo zato da bi je kasnije mogao pozvati k sebi u krevet? Ili joj nuđa ostatke jela iz hladnjaka? Ili, u boljem slučaju, čašicu konjaka, i to u onim čašicama koje su tako uske da se lako prevrnu. Koji je ono pisac pisao o djevojci koju je upravo ta kombinacija škrtosti i erotike - zgranjavala? Da, Aldous Huxley. Čini se da pohota ne može uspijevati u atmosferi škrtosti. Iz toga slijedi da je najbliža darežljivosti, da, možda čak i nekoj vrsti rasipnosti koja proizlazi iz lakomosti, da je bliska i gromoglasnom podrigivanju od presitosti, proždrljivosti, pipanju i nasrtljivosti i tome sličnom. Otpuhnuo sam oblak dima i shvatio da sam tako i odagnao svoju želju da se igram razvratnika. Nije mi uspjelo da se probijem do tih poroka - a poroci su prema mom shvaćanju bitni sastavni dijelovi pohote. Uhvatila me nekakva sjeta, i ono što me zapravo moralo potaknuti, učinilo mi se, evo sada, sasvim lažnim. Shvatio sam da je osjećaj za mene uvjet, a pohota sama po sebi samo je neko zaobilaženje vlastitog samonijekanja. I sjetio sam se našeg starog vjeroučitelja, koji je otvoreno davao prednost dječacima i prezirao djevojčice smatrajući ih glupavim i lakomislenim. Povremeno smo mu smjeli postavljati pitanja o nazorima na život i o tome bismo onda raspravljali na satovima psihologije. A onda bi se uvijek znao netko naći pa da pita: - Kako se čovjek može osloboditi svojih nagona? - Odgovor smo svi već znali unaprijed. - Postoje dva načina - govorio je vjeroučitelj ne praveći stanke između rečenica. - Jedan je da ih nadvladamo, a drugi da svoje nagone toliko zadovoljavamo da nam se to zadovoljavanje naposljetku počne gaditi. Mir budi greškama njegovim. - Tamara, jesi li ikada srela nekog pohotnog čovjeka? - upitao sam je i ustao sa stolca. Osjećao sam se toliko slabim da bih se najradije bacio na krevet i počinuo. - Čekaj, da se prisjetim - rekla je Tamara. - Na žalost, nisam, ne, u svakom slučaju ne pada mi nijedan takav ovog časa na um. Je li to velik propust? - Naime, upravo sam si htio predočiti što bi razvratnost zapravo trebala biti, ali nisam dopro daleko. Što ona predstavlja za tebe? - Tja - uzdahne Tamara, prošavši rukom preko lica. - Možda bi kakav svećenik mogao biti pohotan. Jer to je zapravo religijski termin. Ako i ne predstavlja mješavinu religioznog i seksualnog, kako se ono shvaća u našoj zapadnoj kulturi. Termin koji zabranjuje tu fascinantnu kombinaciju. - To je najobičnija bestidnost i ništa više - upao sam. - Zbog tog pojma spaljivali su žene na lomačama. Takve kao što si i ti. - Pa ja nisam ... - započela je Tamara, a onda nastavila - ... ili, ipak, možda, na neki način... Sjedila je nasuprot meni i izgledala rastreseno kao osoba koja barem teorijski želi doći načisto sa samom sobom i svojim postupcima. 28

Ali moje su misli već krenule drugim pravcem. - Pričaj mi što se događalo između tebe i onog »kockastog«, onog člana uprave kojemu je mala varjača visila sa šešira. Kako se uopće zvao? - Mauri. - Sreli ste se znači, na tom krabuljnom plesu? Jesi li ga poznavala otprije? - Vrlo slabo. Ne zabavljaj se na njegov račun. A-ha, dakle tako, pomislio sam. - I tako ste plesali, a on je plesao potpuno nemaštovito, ako sam te dobro razumio, i što se plesa tiče, ne može se usporediti ni s jednim muškarcem s kojim si bila prije. Ili nije tako? - Pa mislim da je ponekad doista lijepo plesati sasvim obično, mirno i promišljeno. Ne treba se uvijek pri plesu i oznojiti. - A gdje ste se prije sreli? - Pomalo posvuda i ponekad. Ali nikad ga nisam naročito uočila. Nije bio moj broj. - Nije bio neurotičar?! - Nije. Djeluje sasvim normalno i sigurno. Osjetio sam silnu želju da počnem fućkati, i opet mi je nadolazio motiv iz Pastirske polke, ali njena finala. Ne znam je li ta melodija pobudila bilo kakve asocijacije u Tamare. Sjetio sam se tumačenja koje je dala uz tu melodiju pa dobih želju da se smijem, da se ugušim od smijeha. I onda sam primijetio kako je odjednom poprimila kruto držanje. - Što se dogodilo između vas? Nije odgovorila. Uhvatila me takva znatiželja da me nešto počelo svrbjeti u ušima, tako da sam ih morao malim prstom dobro iščačkati prije nego sam mogao nastaviti. - Jesi li bila kod njega kod kuće? Ili je on bio kod tebe? - Odgovor glasi »da«. Do vraga! Uzeo sam cigaru s noćnog ormarića i dobro potegnuo, ali bila se već ugasila i imala miris hladne saune. Već se dugo, dugo, godinama nije dogodilo da bi oklijevala s pripovijedanjem o svojim avanturama. - Pa onda, kako je bilo? Odgovora nije bilo, samo napeta šutnja. - Jesi li ga srela i kasnije? - Jesam, ako baš želiš znati. - Što se dogodilo između vas? - gotovo sam vrisnuo i na vlastito iznenađenje za tresao sam joj ramena da se krevet zaljuljao. Pogledala me sa zadovoljstvom i, naglašavajući, rekla: - Ništa! 29

- Što? - Ništa! - Ništa? - Da, baš ništa! Učinilo mi se da pravi budalu iz mene i osjetio sam se povrijeđenim. Nije bilo drugarski. Bio sam i suviše laka žrtva za izrugivanje. Ali kad sam je pogledao, nisam u njenu pogledu mogao otkriti traga zlobi. Bila je samo ozbiljna i nekako napeta. - Pa bili ste zajedno te noći. Kući si se vratila tek ujutro, bila je nedjelja. - Bili smo zajedno dvije noći. - Pa što ste onda, za boga miloga, radili? - Razgovarali smo.

30

7. Cijelog slijedećeg dana bio sam tako silno smeten, ali nikako da mi postane jasno - zbog čega. Odvukao sam se u vrt i pokušao isjeći mladice jasike koje su se posvuda razrasle. Najprije sam mislio da ih pustim slobodno rasti. Zapravo one nisu nimalo smetale u sjenovitom sjevernom dijelu vrta gdje su već ionako nadrasle sve ostalo raslinje. Ali unatoč tome osjećao sam da ih treba ukloniti jer stari vrtovi u tom predjelu grada ipak ne bi smjeli izgledati zapušteno. Inače bi se činilo kao da su kuće napuštene ili da u njima obitavaju sablasti. Rezultati mog potkresivanja jasikinih izdanaka bili su vrlo mršavi, ali mi je ipak uspjelo posjeći nekoliko mladih, a panjevi preostali od njih ni u kom slučaju nisu uljepšavali okolinu niti pružali dojam da je vrt uređeniji nego prije. Bio sam i previše rastresen da bih taj posao mogao pažljivo obaviti. Već odavna sam stvorio sud o sebi po kome sam bio imun na ljubomoru, ili bolje reći, u našem se odnosu ljubomora kanalizirala tako da je, kao neki lako zapaljivi materijal, uvijek nagovještavala još više topline i svjetlosti, pružala nova iskustva i veću bliskost. A to što smo uspjeli u tako teškoj stvari, dakle, u nečemu što se ljudima čini nezamislivim, navelo me na pomisao da čovjek uvijek, prije ili kasnije, pronađe vlastiti put u međusobnom komuniciranju, samo ako mu se pruži prilika da ga potraži, ili barem ako ima sreće kao što sam je ja imao. Ljubomora je možda posve pogrešna riječ, ako je promotrim sa stajališta našeg odnosa. U tom bih slučaju radije govorio o uživljavanju svijesti, o poistovjećivanju s drugim, tim osjećajima koji ruše pregrade, a grade mostove, dok se u ljubomori predstavljaju samo u svom negativnom obliku. Naravno, moglo bi se zaključiti da sam bio razočaran jer mi je ovog puta Tamara oduzela mogućnost identifikacije i preuzimanja njena stava, a što mi je prije uvijek omogućavala i što mi se tijekom godina činilo samo po sebi razumljivim. I nema sumnje da je i u tome ležao jedan od uzroka moje smetenosti. Smatrao sam taj njen postupak nečasnim. Ali to i nije bio jedini uzrok mog stanja. Mučio me nekakav osjećaj prijeteće opasnosti. Sve je bilo nekako suviše usklađeno. Ovog puta nisam znao iz kojeg će pravca i s kojom će me snagom pogoditi udarac. Sve ove godine pripremao sam se u mislima na činjenicu da će me Tamara jednog lijepog dana zauvijek napustiti, da će se različni putovi njena života ipak jednom sliti u jedan i da ću tada morati nestati iz njena vidokruga. Ta misao budila bi u meni samo već dobro poznatu, snažnu tugu, iako sam bio svjestan da će tada moj život prići svome konačnom svršetku. Dakle, takva vrsta straha nije bila u pitanju. Možda više nisam mogao izdržati da promatram njene patnje. Možda zapravo cijelo vrijeme želim da ona sasvim malograđanski - da upotrijebim tu riječ - nađe sebe u ovom našem odnosu i da prihvati rascjepkanost svog života. Da je uspijem privući ovim zemljištem i kućom koji - iako je kuća već trošna daščara koju će srušiti odmah čim ovaj grad što brzo raste dopre do nje - ipak predstavljaju sasvim pristojan imetak. 31

Ali Tamara je i govorila: - Neka samo jednom sretnem čovjeka koji će me voljeti, a i ja njega, i koji će mi pružiti osjećaj sigurnosti, poći ću s njim bilo kamo, pa čak i ako budem morala biti salinac na njegovim saonicama. Odvratio sam joj: - Ali i ja te volim, a i ti voliš mene, a pokušavam ti pružiti i sigurnost. Tako sam govorio unatoč svemu što sam znao i čega sam bio svjestan. Ali ona je točno oblikovala moje riječi, upravo onako kako sam očekivao. - Ali ja tebe ne volim. Za mene ti predstavljaš samo kontinuitet. Mogla je također reći: - Ti za mene predstavljaš izlaz u nuždi. Kontinuitet koji trenutno traje. Pomažeš mi da idem dalje. Ali unatoč svemu, usuđujem se tvrditi da između nas ipak postoji i nešto drugo, i da je to drugo, iako nedefinirano, bitno, da bi ono što nedostaje, zapravo u nama često i postojalo, ni uza što vezano, sa svom silinom svog bezgraničnog bitka. Zato smo i mogli sve te godine ostati zajedno.

32

8. Prošlo je nekoliko dana, i ona se nije pojavljivala. Kad sam je pokušao nazvati na njen telefonski broj, dobivao sam kao odgovor s magnetofona svoj vlastiti telefonski broj. Protestirao sam, ali se tvrdoglavo ponavljala njena poruka tako da sam napokon stekao utisak da je s druge strane na telefonu zaista Tamara. - »Možete me dobiti na broj... možete me dobiti na broj ...« - zvonilo mi je te dane u ušima kao da me ponovo i ponovo uvjerava da je u duhu sa mnom; tijelo u Londonu, srce u Grčkoj, kao u Byrona. Pokušao sam uroniti u posao, i začudo - uspijevalo mi je. Uzbudio me neki članak u »Književnoj reviji« u kojem je pisac s potcjenjivanjem pisao o ulozi mašte pri stvaranju beletrističkog djela, pa sam odlučio napisati odgovor. Prema mom uvjerenju, pisac nikada ne stvara nešto iz praznoga ništa, već stvara na osnovi materijala koji je u određenom času za njega od velike važnosti; možda i na osnovi onog koji još traži. A ako nije tako, njegov tekst ostaje ravnodušnim kako njemu, tako i drugima. Istina je, doduše, da ima prilično mnogo vrlo sposobnih obmanjivača, ali ako uspiju, onda nema nitko pravo da prigovara rezultatu. Njihovo djelo stoji izvan svake kritike kao i sva doista značajna djela. Na naslovnim stranicama njihovih djela trebalo bi pisati: »Nije za kritičare!« U svoj tekst unio sam doslovce Tamarine riječi koje je govorila na telefon dok joj se hladila juha od kopriva, i od toga mi posta vruće. Ona bi ih se sama jedva i sjetila; intuicija pogađa u jezgro stvari dok se duh s umom kao psom vodičem posrćući uspinje stepenicama znanja. Doduše i oni dostižu cilj, ali uz napore i gubitak vremena. I opet sam morao pomisliti na Tamarine jezične studije koje nisu bile bez vrijednosti, iako ona nije ostala na tom području. U svom sadašnjem zvanju ona se koristi svim mogućim znanjima i ne bi bilo nimalo štetno da je ikada malo prostudirala i pravo, kako je to njen otac navodno želio, ili teologiju, što je opet bila želja njene majke, pa da nekoliko godina radi kao misionarka, što je u svojim školskim danima zamišljala kao vrhunski poziv. (To je zapravo i sve što ja znam o njenoj prošlosti, osim onih općih povijesnih realiteta kao što je bio rat i njenih osobnih doživljavanja tog doba. Te realitete premalo uzimamo u razmatranje, premda tek imamo prvo pokoljenje koje će, nadajmo se, moći izostaviti tu pojedinost iz svoje autobiografije.) Predočio sam si Tamaru, u bijelo odjevenu, kose glatko začešljane, nemirnih, nenašminkanih i hrapavih usana (uvijek su joj bile hrapave kad ih ne bi šminkala), kako s istaknutim borama na čelu govori o odgovornoj ulozi Sina Božjega dok je nosio svoj težak križ uskom stazom ove doline jada. Govorila bi o grijehu, o samozataji, o prigušivanju putenih želja, i to sasvim sigurno s mnogo predanosti i iskrenosti. Zasigurno bi posjedovala izvanredne sposobnosti da oslika sva moguća iskušenja koja postoje samo da namame čovjeka. Jednom je rekla: - Svijet onih koji vjeruju vrijedan je zaviđanja. Posvuda vide samo strasti i iskušenja, nemaju vremena za dosadu, svi su oni skupa neka družina silno željna pustolovina. 33

A i predočio sam si kako pokušava zatrijeti svoje putene želje - kako se to već kaže; kako po Luterovu savjetu spava s mužem samo dva puta tjedno, stavlja po sebi hladne obloge, pomišlja na finsku zimu i kupanje u otvorima na ledu, piše kući dugačka pisma, puna oduševljenja izvodi yoga-vježbe i hrani se vegetarijanskom hranom. Ili kako bi, ako ne bi bila udata, a svi bi ostali bili sa svojim ženama (Tamara se nikada ne upušta u vezu s muškarcima čije žene poznaje! - Pa nekakav moral valjda i ja imam!), nebesima slala molbu za molbom: - Gospode, oslobodi me tih priviđenja, ne iskušavaj me više, kakve imaš namjere sa mnom. Gospode?! A onda bi se vraćala samoj sebi i svojim snovima videći se kako panično pliva među krokodilima; pa puteno poželjuje zmiju; kako se jednom ili dva put podaje kakvom pripitom krijumčaru, da bi se preko pokore okajala kod svetaca; kako postaje posve prozirna i počinje uzgajati crne tulipane. Mene bi srela ispred sela kad bi me neki američki jeep pregazio, ali bi mi srećom donji dio tijela ostao nepovrijeđen... - I vremenom bismo primijetili da su nam mašte istovrsne i da joj je posve prirodno činiti ono što bih poželio: da me objaši, sjedne na stegna i pripusti me u sebe misleći pri tom na riječi iz Biblije: »I stvori Bog muškarca i ženu.«

Tamara se vratila oko četvrte ure u noći, ili bolje bi bilo reći - ujutro. Najprije sam povjerovao kako me probudila kosova pjesma. A kad sam se pribrao, shvatio sam da ona leži pokraj mene. Očekivao sam je zapravo u kasne noćne sate i zato sam dugo ležao budan u krevetu i razmišljao o svemu i svačemu, pa kad je došla, znači da sam spavao tako duboko kao od čekanja potpuno iscrpljene budalaste djevice u očekivanju zaručnika. Tamara je imala svoj ključ pa je mogla doći kad god je htjela, zato ga je i imala. Bilo je vrlo ugodno otkriti je tako pokraj sebe i nije mi ni na čas padalo na pamet da joj bilo što predbacujem, za to je bilo i premalo vremena. Smatrao sam da ponekad imam i pravo na to. Čekanje je jedno od najmučnijih stanja u kojem se možemo naći, pa je sasvim u redu ukoriti osobu koja nas u takvu situaciju stavlja. Tamara uopće nije u stanju podnijeti čekanje. A i za mene je ono - u svom akutnom obliku - nepodnošljivo zbog neizvjesnosti koju nosi sa sobom. Kad bi ovako znala noću doći kući, obično bi sama počela pripovijedati. Bila bi još ispunjena svježim doživljajima, nosila ih je u sebi još neodjevene jedva i primjećujući da ih oblači u ruho riječi i zaogrće svojim glasom. Prije se činilo kao da se otvara, kao da želi da podijelimo njen doživljaj, i onda bih se uvijek osjećao dijelom nje, njena mozga, njena tijela i njena spolnog organa, i kao objekt i istovremeno kao promatrač; kao da mi u obliku voća pruža ono što je doživjela i nagovara me da ga okusim, baš kao u onoj sceni iz Biblije gdje se opisuje prva ljudska seksualna spoznaja. (Ne znam zašto mi se baš Biblija sad počela motati glavom.) I oboje se ovlažismo sokom tog voća. I na taj način izbjegavala bi bol i osjećaj samoće koji bi se uvijek pojavljivao pri odlasku i rastanku; rekla mi je to prije nekoliko godina. - Kako se osjećaš? - upitala me s usnicama uz moj vrat. - Dobro. Za sada. A ti?

34

Ruka joj se spuštala niz moj trbuh, pipala na spojevima mojih nogu i trupa kao da se htjela uvjeriti da je ona već odavno poznata, nevina stvarca koja tek životari još uvijek na svom mjestu, čime kao da dokazuje svoju emocionalnu vjernost. Sjećam se kako mi je nekoć večer za večerom masirala bedra i kako smo se oboje nadali nekom čudu. Klečala bi između mojih nogu i doticala me svojim obrazima pri čemu se njena kosa širila mojim trbuhom i plela se u sve što bi radila. Čitala je orijentalne priručnike i prostudirala najneobičnije igre auparištaka3 i felacija4, dokučila način kako gejše mogu nadražiti i probuditi potpuno iscrpljena čovjeka, i ustanovila gdje se nalaze živci s obje strane trbuha. Mislim da je pri tome pokazala vrlo mnogo sposobnosti bez obzira što su njeni napori u mom slučaju ostali krajnje bezuspješni. Pokušao sam se za te napore na mnoge načine odužiti. Ali jedva bih je dodirnuo, a ona bi već rekla: - Dosta s tim prstima. Za tu igru ne treba mi nikakav muškarac. Ne kopkaj po tom mjestu kostima; ono traži meso. - A kad bih je tamo pokušao poljubiti i razdražiti jezikom, brzo bi se okrenula i rekla: - Dobro je to. Ugodno. Sve je to fino, ali zapravo tek predigra. Hoću muškarca u sebi, brzo i dugo. I niti jedan dio mog tijela nije joj bio dobar osim onog jednoga koji nije služio svojoj svrsi. Tako smo došli do metode: doći će k meni tek kad bude zadovoljena. Svakako riječ »došli« nije ona prava za ovaj slučaj. Mi smo, naime, tražili način koji bi nam oboma odgovarao i naposljetku smo ga i pronašli; pronašli smo na neki način neku vrstu jedinstvenog zajedničkog zadovoljavanja. - Pa zašto nisi ostala do jutra? - pitao sam je. Vrijeme me uvijek zanimalo. - Morao je otići. Taknuo sam je. Bila je poput bočice ljepila, izvana osušena, iznutra klizava. - Ovaj put, ipak, niste valjda samo međusobno razgovarali? Očito da nije shvatila moju logiku, jer je sasvim iznenađeno odgovorila: - Pa razgovarali uopće i nismo. Tko je to tvrdio? Za trenutak sam se zbunio i zbog očekivanja malo oprezniji pri izboru riječi, pa sam odlučio da temi razgovora priđem s druge strane. - Onda, što je ovaj put imao na sebi? - Samo čas! - odvratila je Tamara, dok joj se brada od nehotičnog zijevanja tresla na mojim prsima. - Dakle, tamnosivo, diskretno obrubljeno odijelo, svijetložutu košulju i trevira-kravatu s diskretnim žutim točkicama. Nije imao potkošulje - na sreću ih muškarci

auparishtak (sanskrt): isti pojam kao i »felacijo«, upotrebljen u »Kamasutri«, indijskom udžbeniku ljubavne vještine iz otprilike 300 g. n. e. 4 felacijo (lat, fellatio): seksualno nadraživanje muškog spolnog organa oralnim putem. 3

35

sada ne nose i po tome se vidi kada započinje finsko ljeto - zatim je imao tamnomodre kratke gaćice i crne čarape. Dakle, ničeg što bi moglo privući pažnju. - Znači, ništa kockastog ovaj put? Tamara se nasmijala. - Baš si nemoguć. Zar si doista postao toliko rastresen? Sad i opet zamjenjuješ dvije sasvim različite osobe. Nisam ovaj put bila s onim. Shvatio sam da mi je »kockasti« obuzeo moje misli, tako da nisam mogao ni pomisliti da bi sve ove dane mogla biti s nekim drugim. Osjetio sam i olakšanje i zbunjenost. A uz to i ljutinu, i to utoliko što se sad identifikacija s njenim doživljajem činila silno udaljenom. Otac Anders je u Kopenhagenu, izračunavao sam, a onaj kockasti nije dolazio u pitanje, preostali su onda, naravno, samo oni šašavi intelektualci, to nepregledno jato neurotičara, ti pravi gospodari Tamarina srca - koje nitko nije mogao pravo shvatiti. - Bila sam s onim koji ima dugoga, ali nikako da mu se dobro ukruti - rekla je napokon Tamara kao da je naslutila zbrkanost u mojim mislima. - A-ha, dakle s kapitalistom!? Kako sam ga samo mogao izgubiti iz vida! Naime, Tamara ga je sretala s vremena na vrijeme, što se i sada upravo dogodilo. - Zamisli jednog solidnog poslovnog čovjeka, oslobođenog predrasuda, bogatog i čak naprednog. On je vrhunac moje dosadašnje karijere. Pokušao sam si ga predočiti, ali takva situacija kakva je bila nije mi se nimalo svidjela. Nisam mogao naći radosti u činjenici da sam točno pogodio, što mi je inače pružalo posebno zadovoljstvo. I kao prvo, nisam bio spreman da se identificiram s tim kapitalistom. A s druge strane najednom sam primijetio da sam ja postao ljubomoran u ime onoga koji je malo prije bio objekt moje ljubomore. I onda sam rekao: - Pa kako se u naše vrijeme uopće usuđuješ poći u krevet s nekakvim kapitalistom? Zar te nije stid? Osjetio sam kako se Tamarine oči šire u mraku dok se odmicala od mene. - Pa oni u našem vremenu zauzimaju najjadniji položaj. Nitko ih ne sažaljeva. Oni su izgubili smisao, temelj svog života, osjećaju da nemaju nikakve svrhe. Njihova su zvona odzvonjela. A jesu li krivi što su se rodili da zauzmu takav položaj u društvu? Njima je potrebno suosjećanje. Činilo mi se da vidim kako iskre vrcaju s druge strane kreveta. Malo kasnije ponizno sam pružio ruku prema njoj i privukao je k sebi. Nije mi bilo sasvim jasno kako je ovamo uopće došla, predstavljala je samo nekakav meki i topao svežanj koji sam, iz opet nekakva neshvatljiva razloga, želio posjedovati. - Baš mi je drago što se kod mene makar malo uspio odmoriti - mrmljala je Tamara obasuta mojim poljupcima.

36

9. Poslije sam bio ponosan što sam mogao prepoznati »kapitalistu« po već spomenutim karakteristikama. Njegov se ud ne uspijeva ukrutiti po svoj svojoj dužini pa mu upravo glavić ostaje mekanim. Istina, nije od toga velike štete, već čitavoj stvari daje posebnu čar. Kod oca Andersa ud je nekako pljosnat, a pri vrhu bridovit poput dlijeta. Kod nekih je pak zašiljen poput strijele i s obje strane ima zarezotine oštre kao škrge u riba. - A nikako ne mogu shvatiti - govorila je Tamara - što je kod nekih zakrivljen, a to mi se čini nekako nefunkcionalnim, kao da bi negdje umjesto motke bila kuka, premda u praksi to nije imalo nekog većeg značenja. Kod pojedinih naginje se prema trbuhu, a kod drugih se vodoravno njiše poput kantara, a neki ga opet mogu svijati čak do oko četrdeset i pet stupnjeva. Uvijek je lijep i privlačan, pa čak i kad je malen i mekan kao kod Michelangelova umirućeg ratnika završila je Tamara. Tako je čak i mene na profinjen način uvrstila u svoj popis. Slušao sam to kao neku priču iz »Tisuću i jedne noći« i predbacivao samom sebi što im nisam u ono vrijeme, dok sam još u svim tim stvarima mogao aktivno sudjelovati, posvetio više vremena i pažnje. Često sam bio neoprostivo vatren. Mislio sam, na primjer, da je silovitost oznaka strasti, pa tako muškarac na tom području uvijek mora biti nasilan. Ipak, izvjesna mjera silovitosti i krajnjeg naprezanja snage svakako imaju svog čara, a da pri tome i ne spominjemo kako su u posljednje vrijeme poprimili gotovo i sportska obilježja. Baš me zanima kad će se i u gimnastičkim dvoranama omogućiti ovakva vrsta tjelesnih vježbi ili uz pomoć tehničkih pomagala, dakle, neosobno, ili osobno, intimno uz čaj i simpatiju. Sjećam se kako mi je neko vrijeme poslije mog prisilnog celibata nedostajalo ne samo zadovoljenje, već svi oni zahvati, položaji, pokreti, napori, težina, divljenje, doživljavanje porasta krvnog pritiska, znojenje, čak i škripa i trešnja postelje, osjećaj koji sliči trenutku kad sretno preskočiš neku visinu ili uspiješ do prsa podignuti utege od 195 kilograma da ih čas kasnije podigneš i zadržiš iznad glave, široko se raskoračivši. Isto mi je tako nedostajala ona poznata potpuna iscrpljenost poslije svega. Samo ljudi koji u svemu tome ne uspiju, spoznaju i vrijednost toga. Prije sam uvijek sportske uspjehe prezirao i obezvređivao, ali ih, s obzirom na spomenuto, razumijem. Ah, kako bih se rado skijao, samo kad bi mi noge bile zdrave; kako je ovaj kraj u meni izgubio oduševljenog hodača na skijama. Moguće da bi ljudi iz okolnih ulica imali prilike uvečer vidjeti čovjeka u trenirci kako hoda na rukama. Kad ne bi bilo Tamare. - A kako je s našim »kockastim«, kako se ono zvaše? - Mauri... Otišao je na skijanje! - Na skijanje? U ovo doba godine? Na sjever ili na jug? (Dakle, i opet su se jednom naše misli kretale istom stazom.) - Ne znam. Nikada ne govori kamo odlazi. Možda je upravo negdje na sjeveru. Rekao je da je sada još posljednja prilika za skijanje. - I odmah si se onda upustila s tim »kapitalistom«!? 37

- Naravno, pa što bih radila cijelo to vrijeme? I tada pomislih kako je stigao trenutak da zgrabim bika za rogove. - Još mi nisi ispričala kako ti je bilo s Maurijem. - Mislim da i neću. Barem privremeno. Ili možda nikada. - To nije pošteno od tebe. Znaš da sam ljubomoran. I doista: kako sam umjesto na Maurija bio ljubomoran na kapitalistu, prihvatio sam tog kapitalistu kao potpuno neopasnog, gotovo nezanimljivog, dok me naprotiv pomisao na Maurija počela ispunjavati svježom ljubomorom koja je u meni pobuđivala znatiželju, koja je imala mnoge sramotne komponente. Godinama se nije dogodilo da mi Tamara ne bi htjela pričati o svojim doživljajima. - Kakvoga on ima? Dugog? Poput korijena? Ili kvrgavog? Je li nazupčan? Ili mu je sakriven kao u pasa i sramežljivih njemačkih časnika? - Sada si zloban - primijetila je Tamara. - Ako nastaviš govoriti na takvom nivou, više ti nikada neću ništa pričati o tome. I u svitanju jutra primijetio sam kako je stisnula usnice da ih više ne bi mogle otvoriti niti čarobne riječi: »Sezame, otvori se!« - Oprosti, nisam te htio povrijediti! - Upravo si to i htio, i zato si bio prost. Ali takve stvari ne podnosim. A naročito ne podnosim kad netko vrijeđa iz površnosti i ne primjećujući da tako nešto čini. Vrijeđati treba namjerno i svjesno, tada barem ima od toga i neke koristi, kako za onog koji to čini, tako i za onog kog se vrijeđa. Tako barem jedna strana znade do koje granice može ići, a i ja dajem do znanja gdje su moje granice. To je obostrano pošten odnos i samo se tako igra može i nastaviti. A ti udaraš bez veze ni sam ne znajući što zapravo želiš, pri čemu upotrebljavaš izraze koje ni sam ne odobravaš. - Točno - otpovratih. - Imaš potpuno pravo. Samo ne misliš li da i ti mene vrijeđaš kad poslije tolikih godina najednom odbijaš pripovijedati iako si to prije uvijek radila. Ovo ukazivanje na »tolike godine« bilo je psihološki loše i uz to prepatetično, ali činilo se kao da je prihvatila moju primjedbu. - Ali ne shvaćaš li ti opet s druge strane da čovjek katkad ipak ponešto želi zadržati samo za sebe?! Katkad želimo nešto gurnuti u najdublji kutak svoje duše i pustiti da tamo dozrije prije nego o tome uopće počnemo razmišljati. A osim toga ovaj put naprosto nisam u stanju sve to ispričati načinom na koji te stvari tebe zanimaju. Mi smo se, naravno, sretali, ali smo i samo razgovarali. A razgovore je teško ponoviti. A oni bi te jedva i zanimali. On je vrlo konkretan, čak malo muški suhoparan, - O moj bože! - razmišljao sam i zaklopio oči. - Moj bože! Kad bi samo znala kako me svaka njena riječ pogađa. Je li sve to doista tako ozbiljno uzimala, je li sve to zaista i bilo tako ozbiljno? U mislima sam ustao iz kreveta, pošao prema prozoru, otvorio ga i duboko udahnuo. - Ovdje je zagušljivo - reče Tamara. - Imaš li nešto protiv ako otvorim prozor? 38

- Ne, naprotiv - odgovorih - upravo sam to i htio. Gledao sam kako njena svijetla pojava prolazi podom. Otvorila je prozor, ostala stajati uz njega i udisala svježi zrak. Pjesma ptica prodrla je u sobu kao da nužno ide uz svježi zrak. - Ima ovog ljeta doista više ptica, sad i ja primjećujem - ustvrdila je Tamara. - Jesi li razmišljao gdje bismo mogli provesti ljeto? Da opet pokušamo pronaći neku napuštenu kuću u kojoj bi se još moglo stanovati? Moglo bi to biti negdje na sjeveru ili bilo gdje što se mene tiče. Čudno što smo cijelog proljeća zaboravili razgovarati o tome. - Možda zapravo i nemaš prave želje ovog ljeta nekamo otputovati? - rekao sam, spreman na najraznovrsnija razočaranja. - Naravno da želim. Tek ovaj put nisam tako romantično raspoložena kao prije. Nije mi sasvim jasno zašto je to sa mnom tako. Možda zato što se više ne osjećam tako otuđenom kao ponekad prije. Tko se osjeća otuđenim, sve romantizira i zamišlja da je sve otkrio sam, i to po prvi put. A možda mu to doista s njegova stajališta i pođe za rukom. I tako nastaju najrazličitiji novi pravci kao neoemocionalizam pa neonaivizam, a to je samo dobro. Nazivi su posve sporedni, važno je da nam pomažu više shvatiti i razumjeti. Razmišljala sam kako čovjek sadašnjice zbog sve bržeg razvoja prolazi kroz znatno brojnije i surovije promjene nego ljudi iz prošlosti. Na neki način i to predstavlja nekakvo produženje života. I sigurna sam da bi ljudi, kad bi znali da će živjeti trista godina, prema mnogim stvarima zauzimali sasvim drukčije stajalište. I prirodu bi sasvim drukčije zaštićivali. I možda bi upravo ono pokoljenje koje ima svoje korijenje na selu moralo živjeti tih trista godina. Djecu što su odrasla na ulicama i asfaltu baš je puno briga za očuvanje šuma i močvara. Možda uopće i ne znaju da tako nešto postoji. Jedna djevojka s našeg odjela postaje naprosto histerična kad stupi na običnu stazu. Ali se zato na ulici osjeća sigurnom. Pri njenim riječima palo mi je na pamet da možda i prozori djeluju na proces ljudskog razmišljanja. Većinu svojih boljih misli izmišljaju ljudi gledajući kroz prozor. Ili inače u krevetu. - Prehladit ćeš se tamo na prozoru - rekao sam suha grla, ali mi je iz neka nepoznata razloga glas bio miran i zahvalan, iako taj osjećaj ne bih mogao riječima opisati. Ne treba vjerovati proljetnom zraku. - Da ga ostavim malo pritvorena? - Što se mene tiče, možeš. Okrenula se i vratila tresući se od hladnoće, s naježenom kožom na kojoj su se sve dlačice uspravile, s ukrućenim bradavicama na grudima i s ledenim nožnim prstima. Rado bih joj bio rekao kako me i razgovori zanimaju i kako sam siguran da bi ih ona mogla izvrsno interpretirati. Ali nisam imao dovoljno hrabrosti da to i kažem. Privila se uza me tako da su joj ledeno studeni nožni prsti doprli do one visine trbuha gdje sam ih još Iako mogao osjetiti. Tako sam grijao Tamaru. I onda smo zaspali. Sve dok i opet ne dođe jutarnji krvnik da nas odvoji, pa odlučih odložiti smaknuće kao i toliko puta prije.

39

10. Unatoč tome što me je već sama njena prisutnost radovala, nisam se mogao osloboditi osjećaja da me prevarila, iznevjerila, izložila duševnoj patnji odbijajući da mi pruži doživljaj koji sam htio osjetiti. Svoju zgodu s »kapitalistom« ispričala mi je tako površno, da me to nikako nije moglo zadovoljiti. Meni je bila potrebna identifikacija s osobom s kojom se ona najviše bavila. A najviše što sam saznao, bilo je da se vratio sa skijanja. - Kako mu je prezime? - To ti neću reći. - U tom slučaju nazvat ću ga Kustaa Mauri Armfelt5 po njegovu slavnom imenjaku, Alkibijadu sa sjevera. I te odluke čvrsto sam se držao koliko god to bilo grubo. Tamara se, kao i uvijek prije nego bi dobila menstruaciju, mučila nemirno se premještajući s mjesta na mjesto po sobi noseći sa sobom svoje papire. Naručili su joj da napiše uvodni referat za raspravu o temi »Osnove naših izražajnih potreba i mehanizmi Koji ih guše«. Vremena za pripremu bilo je premalo, a za temeljito razmišljanje o temi - ravno nuli. - Razmišljala sam o tim stvarima i stotinama puta o njima govorila, ali sad mi se sve zbrkalo u glavi. Mozak mi uopće ne radi. Čak ne mogu više ni boje jasno razaznavati, tek naslućujem da je onaj monstrum tamo zelen - reče i uperi prstom na moj prastari, izblijedio sukneni pokrivač čajnika ispod kojeg se upravo pušio moj brijestov čaj. - Muškarci nemaju blagoga pojma o tom ritmu u žena. - Je li to zaista tako velika šteta? - upitao sam sve riskirajući, jer me ta stvar zanimala. Uzdahnula je i obim rukama otrla lice. Lako sam mogao zamisliti kako, prema njenu mišljenju, predstavljam neku životinju niže vrste bez ikakve mogućnosti da shvatim takva razvijenija i složenija bića čak ni onda kad se samo pokušaju objasniti. - Zar ne shvaćaš da to pripada stvaralaštvu? Jedna žena je biološki toliko kreativna, da joj to nikada nije bilo potrebno dokazivati. Može biti da i danas, dok se ovako jednom mjesečno prazni, doživljava nešto kao prafrustraciju, iako za današnju ženu pogled na vlastitu krv u većini slučajeva predstavlja samo dobar znak. Tada se uvijek osjećam ugodno i malčice podivljam, ali to je možda u meni neka još mlada naslaga same sebe koja je povezana s traumama iz doba djevojaštva i brojenja dana u kalendaru.

Kustaa Mauri ARMFELT (1757-1814), feudalni švedsko-finski političar, poslije službe kod švedskog kralja Gustava IV, imenovan od ruskog cara Aleksandra I. 1811. za predsjednika Komiteta za finska pitanja. Čovjek nesigurna životnog i političkog puta. 5

40

Potpuno sam uvjerena da je taj ritam povezan s nekim višim redom u prirodi kao što atom u sebi sadrži sunčev sustav u malom. - Ali onda bi se to moralo u svih žena jednovremeno događati. - Nikako - otpovrati Tamara. - To pokazuje kako baš ništa ne razumiješ. Svaka žena, naime, stoji na drugoj točki životne spirale. Na to nisam imao odgovora, pa zato skinuh pokrivač sa čajnika i stadoh u svoju šalicu točiti još vreli i jak brijestov čaj. Bio je posve svjež, tek uvezen iz Njemačke, iz ljekarne u kojoj su ga posebno za mene naručivali, i zato se nije mogao usporediti ni izdaleka s onom presušenom robom koja stoji na policama ovdašnjih dućana i zaudara po mišjoj mokraći. - Hoćeš i ti jednu? - Ne, hvala! - odgovori Tamara. - Zaboravio si da u ovom stanju ne mogu podnijeti čak ni taj miris. Promijenila je svoj položaj na sofi na koju je sjela da bi napisala svoj referat, a oko nje su po podu ležali papiri koji su joj pali. Baš je bila lijepa dok je ovako ležala na leđima, s papirom i olovkom u desnoj ruci koja joj je ovog časa visila prema podu, s rječnikom i nekim engleskim časopisom na trbuhu, povelikom gomilom knjiga pokraj uzglavlja, pisaćim strojem, ispisanim arcima na jastučiću i na podu. Nisam se mogao oteti misli kako duhovni rad i ženstvenost predstavlja opasnu kombinaciju, opasniju nego što se itko do danas usudio priznati ili zamisliti, i kako mnogo toga ovisi od pravca u kojem će se ta kombinacija nakupljene energije usmjeriti. - Ne osjećam se dobro - reče Tamara. - Čitav mi se krvotok usredotočio na karlicu, nisam u stanju misliti, i pogledaj: trbuh mi je kao napuhnuti balon. A naročito je teško izdržati kad je istovremeno pun mjesec i puše vjetar, kao upravo sada. Svratio sam pogled na njen trbuh koji se ispupčio u tijesno pripijenu trikou, i doista nije bilo sumnje, očito je narastao, a osobito kad bi ga rukama zahvatila se strane kao veliku lubenicu. I nisam mogao odoljeti predodžbi kako bi to bilo kad bi tamo nosila dijete, moje dijete, čiji bi rast iz dana u dan u sebi promatrala, a meni opisivala doživljaj tog rasta. Mogao bih promatrati kako joj trbuh raste, i nitko drugi osim mene ne bi to u početku uočavao. Zatim bi se ispod haljine postupno zaobljavao, s promjenom težišta izmijenio bi se i njen način hoda. Napokon bi toliko silno porastao, da bi se svatko instinktivno micao s puta, a ja bih u mislima probijao put ispred nje, mašući zastavom i vičući: - Mičite se s puta, dolazi žena koja nosi moje dijete! - A onda bi stupila na scenu kao ono prvi automobil na svijetu, vozilo isturena trbuha, nagnuta prema natrag, visoko uzdignute glave, pogleda sveznajućeg, moćnog, svećutnog, sanjarskog, kojeg ne može ama baš ništa zbuniti. A ja, koji ionako ne mogu drugo osim da tu veličanstvenost u mašti pokušam doživjeti, razmišljao sam ponizno i tiho, vrlo tiho, tako tiho da to ni u kom slučaju nije mogla primijetiti: - O, vi vladarice, vi surove i nemilosrdne vladarice života, koje preko nas ostvarujete svoju zaštitu i svoj opstanak, ne oduzimajte nam taj doživljaj. Tko će nam onda jamčiti naš opstanak, očuvati nam pravo na uvijek nov život, dopuštati nam da barem izdaleka pratimo to postajanje, tko će nam o tome pružiti znanje ako nećete vi, o božice!?

41

Možda me brijestov čaj uvijek čini malo patetičnim. Sjećam se da sam već i prije kad bih ga pio znao izgovarati molitve, zaklinjati duhove, na ti okrenuti razgovore s bogovima, baš kao što je i Tamara govorila da bi poslije prve boce piva započela pjevuckati. Uz to, ja sam se već privikao na to da sebi priuštim duhovnu slobodu i mislim da ću na tome i dalje bez razmišljanja, nastojati. Tamari nisam nikada otkrivao svoje najpritajenije misli, jer znam da bi mi se smijala. Najtajnije misli uvijek su najubi - tačnije, najčišća istina u kojoj se neprimjetno združuju tragika i komika, proizašle iz najdubljih slojeva, nikome poznate, između sebe prepletene u vječnom zagrljaju. I zato će jedna, ako je samo izvučemo na svjetlost dana, djelovati često poput kakva siročeta - buntovna, nesigurna i posramljena sve dok druga neprimjetno, jednim skokom, ne spasi situaciju. - Pa onda, nije li taj cjelokupni zamorni psihofizički proces samo na štetu stvaralaštvu rekoh, u mislima se vrativši na prijašnju temu. - Mozak se isključi, tijelo nabubri, osjećajni svijet gubi ravnotežu. Nikakve prednosti ne vidim u tome. Tamara se osloni na desni lakat i stane me promatrati kao da sam nekakav polip. - Pretpostavka stvaralaštvu je pražnjenje - reče. - U ženi nastaje proces otvaranja sudova. Jednom mjesečno izlijeva se krv iz nje, jednom mjesečno oslobađa se u njoj jajašce, iz prsiju izlučuje mlijeko, a pri porodu je rascijepe, plače češće od muškarca, njeni su suzni kanali češće u uporabi od muških, a uz to se znoji i ispražnjava. - No pa to se konačno i muškarcima događa, svima od reda - primijetili hrabro, iako sam dobro znao da u mom slučaju sve to ne ide tako jednostavno. - Osim toga muškarci prilično često - povraćaju. A jednom dok sam bio dijete, procurilo mi uho. A mnogi pate i od kronične prehlade. - Pa valjda ipak shvaćaš što mislim - nastavi Tamara. - Žena ostaje otvorenom, ona uvijek ponovo počinje od početka, iznova. Znam da ću poslije ovog pomračenja uma i opet biti u izvrsnom stanju. Sve će mi i opet postati novo i zanimljivo. Samo muškarci, jadnici, koaguliraju bez smetnji. Dakako, imaju oni svoju čudotvornu spermu protiv koje doista nemam ništa, dapače. Trebalo bi je prodavati u staklenkama i primiješati je kremama za kožu. Nema ničeg boljeg za kožu. - Ali valjda ne za upotrebu izvana... - Može biti da djeluje s vanjske strane, nemaju sve priliku da je uživaju iznutra. A zamisli tek što uradi kroz dvanaest sati u ženskom tijelu: kroz dvanaest sati prođe kroz njeno tijelo, a poslije ga napušta preko disanja. Tome nisam imao što dodati. Često sam puta u njenu dahu osjetio miris sperme i mnogo prije nego što je tih dvanaest sati prošlo. - Žena je poput plodne zemlje - rekao sam bio tada - ili donosi plodove ili sve rastvori. - A ona mi je otpovratila: - U meni trule pokoljenja još prije svog rođenja. U smrti se sjedinjujem s njima, mojom djecom. Osjetih neki beznadan osjećaj odbačenosti, pa je prihvatih i upitah: - Ali reci, gdje je moje mjesto u tom tvom krvotoku. Pa valjda nisam sasvim postrance, valjda i ja u svemu tome imam nekakvu ulogu. - A ona mi je odvratila: - Ti si moje dijete. Na vijeke vjekova vi ste naša djeca. Sve mi donijele smo vas na svijet i jedino se izmjenjujemo dok vas uspavljujemo. Sve drugo je 42

varka. Vi u nama tražite majku. Ili možda ipak ne majku. Zapravo želite da kroz nas makar jednom razbijete zatvoreni krug, prokletstvo rođenja od žene, od kojega nikada ne možete ozdraviti i od kojeg se nikada ne možete osloboditi. Da, to je ono što tražite u ženi. Svaka je žena za muškarca majka i uza svaku ženu on sanja samo o tome kako bi u jednom trenutku uspio probiti taj vječni kružni tok. Ali nikako da mu se to posreći. I to je njegov križ. - A koji je ženin križ? - upitao sam glasno i time se vratio onom prijašnjem razgovoru. I kao da mi je slijedila misli, Tamara uzvrati: - Ženin je križ u bremenu njena dvostrukog stvaralaštva. Ni ona ga se nikako neće uspjeti osloboditi. - Sve dok ljude ne budu uzgajali u retortama i inkubatorima. - Točno. Sve dotle. Okrenula se na trbuh tako da su rječnik i »Adult Education« spuznuli na pod među papire. - Bilo bi doista zanimljivo vidjeti hoće li žene jednom odstupiti od tog svog zadatka nastavi ona. - Možda će doći vrijeme kad će se morati zubima i noktima boriti za pravo da rađaju i na noge postavljaju vlastitu djecu. Njene su me riječi zaprepastile, i poželjeh da joj postavim pitanje o njenu stavu prema vlastitom materinstvu. Ali stisnuo sam zube. Među nama postojao je prešutan dogovor, nekoć izrečen, a sad već odavna ne spominjan prema kojemu je prošlost drugoga trebalo ostavljati na miru i držati se samo onoga što nam je bilo zajedničko. Ljudi naših godina učine već toliko grešaka i nikakvi dugi razgovori ne bi tu mogli baš ništa izmijeniti. Ako smo se makar u jednoj stvari već u početku suglasili, onda je to bila želja da naše živote potpuno razgraničimo s njihovom prošlošću. - Jadni muškarci! - nehotice sam uzdahnuo i pomislio kako će takav općeniti sud koji uvijek pogađa srž stvari biti kao neki zaključak našem razgovoru. Ali je Tamara bila u punom zamahu, pa je nastavila. - U koji god sam grad bila došla, uvijek mi se srce razdiralo kad bih lunjajući naokolo primjećivala te muškarce posjednute jedne pokraj drugih na klupama ispod krošanja breza, ili kako se krajem tjedna po opustjelim ulicama amo-tamo vucaraju osamljeni momci koji zapravo više nigdje ne pripadaju. Čeznu za nekakvim domom. Možda su ih već i prije jurili iz kuće, a po prvi put kad bi u kući bilo veliko spremanje. Nikada nisu bili gospodari u svom domu osim kad bi imali snage da se razljute i opiju. A onda bi sve razjurili. Razgovarala sam s njima, vjeruješ mi valjda, o svemu tome nisam imala ni pojma. Ambulantsko liječenje ne služi ničemu ako nemaju svog doma u koji bi se mogli vratiti. Divan je to napredak! Često sam pomišljala da ti nekoga pošaljem ovamo, ovdje barem ima soba, iako sama soba ne može nadoknaditi dom. - Pa k meni već povremeno dolazi onaj čovjek bez ruku i ponekad pograblja vrt. A osim njega imam i svog stalnog brusitelja škara - rekoh. - A kad mi je ovdje dva tjedna stanovala

43

ona žena kojoj sin nije htio ići u školu, pod bogom ništa nisam uspio uraditi. Meni treba samoće. I ja imam svojih skromnih zahtjeva. - Znam, znam - reče Tamara - ali u nevolji ponekad padnu čovjeku na pamet sasvim neobične ideje. U mislima sam ovdje već osnovala najfantastičniju zajednicu, nemaš ti ni pojma. S kako si zanimljivim svijetom mogao ovdje živjeti... - Vjerujem ti, vjerujem - odgovorih. - Ali najljepša ti hvala, meni ne treba ljudi, uistinu ih ne trebam. Dovoljno mi je i kad samo pričaš o njima, tako mi svega, doista mi je dovoljno. - Kad bi žene samo znale kako su muškarci slabi, kako osjetljivi... - O, da - upao sam i učinilo mi se da su se čak i moje posve neosjetljive noge trgnule od dirnutosti; događalo bi mi se katkad da se u njima pojave kao neki znaci života. (Vrlo često sanjam kako hodam ili trčim, ili kako, pošto dugo visim na rukama, padnem na noge. A česti su mi i snovi kako sam se obnažio i svi mi se dive. Poslije takvih snova budim se drukčijim nego što bi se moglo vjerovati: budem izvrsno raspoložen i smiren. Kakvog li je egzibicionistu u meni svijet izgubio!) Tamara je sjela i stala na prste desne ruke uvijati kosu u uzao dok je drugom rukom po torbici tražila ukosnice. Naposljetku ih nađe pa ih skupi u krilu i nagnuvši glavu prema naprijed, počne uvijati kosu rukom neprekidno ispitujući izvodi li uspješno svoje djelo. Dok sam promatrao njene pokrete i položaje, podsjetio sam se na svoju baku, sitnu, žilavu ženicu, koja je doživjela gotovo devedesetu, izrodila sedmoro djece i troje pokopala. U drugim okolnostima mogla je i Tamara biti majka poveće obitelji, s jednim djetetom na grudima, drugim u kolijevci, a s trećim koje bi joj se vrtjelo oko nogu; bila bi jedna od onih koje nadvladaju svaku babinju groznicu i obrane se od upale prsnih žlijezda, od onih koje se porađaju usred kopanja krumpira i doje dijete za svog doručka; njen bi pogled u daljinu razvedravao oblačan dan, a kad bi se vraćala kući, čak bi i put uz ogradu glasno objavljivao njen povratak. Ne znam da li neki čovjek ili biće moje vrste podliježe nekom određenom ritmu, ali uvijek kad bi Tamara bila u ovakvom raspoloženju i za svoj račun sređivala zakonitosti uređenja svijeta, ovladao bi mnome neki bespomoćan patos, neka nejasna mješavina oholosti i odbačenosti kao da su mi u glavu udarila pića koja ne idu zajedno. Možda bih u ovim okolnostima nekog dana kao Što je ovaj današnji otišao i dobro se napio. Do drška zabio nož u stol, zapovjedio ženi i djeci da drže jezik za zubima, a prstima dodirivao šipke dinamita u svom džepu. Tapkala je bosih nogu naokolo po sobi, besciljno, kako mi se barem činilo, a stražnjica joj je ispod mlohavog trbuha podrhtavala baš kao u onih seljanki iz mog djetinjstva koje su u ljetnim haljinama hodale bez steznika kad bi išle u crkvu ili bi ispred seoskog dućana čekale na autobus iz Kosemuonija i pri tome šetuckale ovamo onamo. Ta su mi sjećanja ponešto podigla raspoloženje, a da bih se još oraspoložio, prisjetio sam se zgoda koje bi o bogatim i sočnim oblinama seoskih cura znali pričati odrasli momci kad bi se uvečer okupili kod kioska uz bocu limunade i tucet čaša. Na moje iznenađenje Tamara nije pokazivala želje da ode. Bilo je očito da je svoj loš dan htjela provesti kod mene. A osim toga bila je već subota uvečer, tako da je jedva i postojala kakva druga mogućnost. A da bi se tek tako pošla prošetati, ne, zbog toga ne bi nikako 44

izlazila iz kuće. Uostalom i vrijeme je bilo naklono ljudima s obiteljskim sklonostima: suho, stalno, vedro do malo oblačno. - Ti bi morao malo više izlaziti - reče nekim poslovnim tonom koji nije nimalo slutio na dobro. - Ja sam za danas već obavio svoju šetnju - izlagao sam se. - A osim toga već sam tri puta na rukama obišao kuću. Pogledala me, pogrebla se po nosu, a ja sam se u sebi pomolio da je ne spopadne luda ideja pa da me zaželi povlačiti po ulicama. Nekoliko puta godišnje spopalo bi je ludilo, i koliko se sjećam, upravo kad bi bila u takvim stanjima. Nekom drugom prilikom spopala ju je želja da kod mene sve počisti, a onda bi iz ladica i s polica izvukla svu onu ropotariju, u komadiće trgala još sasvim dobre komade odjeće. Kad bih imao dovoljno hrabrosti, znao bih zapomagati u pomoć i pokušati spasiti ono nekoliko krpa u kojima sam se doista sasvim ugodno osjećao. Takav je, na primjer, bio onaj moj stari tamnosmeđi samtasti pulover u kojem sam jedino bio u stanju pisati. Rekla je da smrdi i spalila ga meni pred očima. Miris tog pulovera dok je gorio još dugo mi je zaokupljao misli i trebalo mi je prilično mnogo vremena dok sam se priviknuo pisanju s drugim puloverom na sebi. Danas joj ni u kojem slučaju ne bih pokazao stvari u kojima se ugodno osjećam dok radim. One su sve prilagođene mojoj naravi, nekako su prijateljski otrcane i nose svoj prisan miris. U jednoj zaključanoj ladici svog pisaćeg stola čuvam neku staru krznenu kapicu koju izvlačim za vlažnih proljetnih i jesenjih večeri da mi glava ne bi ozebla. Ponekad me obuzima i osjećaj da mi se hladnoća iz nogu potajno šulja prema gore kao da mi hoće stići do mozga. Često mrznem i dok sjedim za pisaćim strojem. Dok radim, nosim na nogama par šarenkastih, crnožutih, pustenih cipela od debele tkanine koje ni u kom slučaju ne mogu sakriti od Tamarina pogleda, jer mi ih je ona sama kupila u nekakvoj trgovini u kojoj se prodaju noviteti narodnih rukotvorina. Pa iako ne mislim da me osobito uljepšavaju, imam na pameti da ih je Tamara uzela. I takve sitne razlike pojavljuju se u našem zajedničkom životu. Kad ih ne bi bilo, pomislio bih da nismo normalni, već osobenjaci, različniji od drugih koji bi nas s punim pravom s čuđenjem i bez razumijevanja promatrali. Jednom, prije nekoliko godina kad je Tamara imala jedan takav svoj dan, primilo ju je da vrt dovede u red, pa je motikom napravila posve novi plan vrta. Od vrtnih vrata do stepenica trebalo je da vodi pješčani puteljak obrubljen bogatim cvjetnim gredicama šeboja i smilja, a i na travnjaku trebalo bi tu i tamo da bude rondela iz kojih bi se stabljike rezeda i arabisa uzdizale poput mlazeva iz vodoskoka i ljepotom nagrađivale svaki korak kojim bi netko skrenuo s puta; još i danas se vide one gomilice prekopane zemlje usred kiseljaka i ljubičastih i blistavih resastih sita; suho, pješčano tlo još dugo će se sjećati svojih neostvarenih snova. Ali kao utjeha ostaje mu što mu svakog proljeća ponovo i ponovo iskazuju vjernost sve one biljke s lukovicom - lukovače, svojom smjernošću - scile, ustrajnom osjetljivošću - puškinije, uspravnom i prostodušnom draži - šafrani. Vjeran kao lukovače! - razmišljao sam kad bih ih svakog proljeća ponovo uočio. A onda je došla godina u kojoj su se krtice silno razmnožile i preko zime potpuno ogolile cijeli obronak. Izniklo je tek nekoliko povijenih, asimetričnih listova tulipana, ali za cvjetanje im nije dostajalo snage. Bilo mi je kao da ta godina nije imala proljeća. Jedva jedvice proživjeti smo do ljeta, a i ono 45

sam izdržao samo uz misao kako ću s jeseni ponovo usađivati lukovice. Podigao sam i čegrtaljku koja je trebala plašiti ptice. U susjeda sam vidio da je postavio otrov za štakore. Najprije sam htio uraditi potpuno isto, ali onda mi se usnilo kako posvuda nailazim na podnadute, otrovane krtice koje bježe u svim smjerovima dok se iz njih vrlo slikovito izlijevaju utrobe, i otada više nisam bio u stanju bilo što poduzeti protiv njih. Umjesto toga pokušao sam sa zaklinjanjem i grčkom mitologijom: Persephono, boginjo onih koji čeznu, vrati se... I proljeće me nagradilo. Kuća kao da se lelujala na cvijeću. Osjećao sam tih tjedana kao da stenjemo od užitka, prevladani rijetkom kušnjom takve preobilne ljepote. Iz meni nekog nepoznatog uzroka ljeti mi nije stalo do cvijeća, dovoljno mi je i sve ono nadmoćno zelenilo. Samo oni stari božuri naprosto su smatrali svojom dužnošću da iz ljeta u ljeto probujaju sve raskošniji. Tamara je sjela za pisaći stroj i protrljala sanjive oči. Čas kasnije počela je tipkati i sve je ukazivalo da će njena rasprava konačno dobiti svoj oblik. Odlučio sam da budem tiho dok ona sama ne progovori. Rekla je da najbolje piše u mojoj prisutnosti, ali samo ako me se ne čuje. Ponekad je dugo znala filozofirati o toj činjenici. Blizina nije uvijek u govoru. Zapravo vrlo rijetko. Blizinu čine poruke što prolaze kroz zrak od kože do kože, zajedništvo u istoj sobi, u istoj kući; naša tijela neprestano izmjenjuju između sebe sitne čestice govora. Ti poznaješ osjećaj beskućništva. Taj osjećaj predstavlja nešto posve stvarno. Isto kao što i dijete osjeti usamljenost i prisutnost drugih. Ono nema pojma što je to, ali kad njegovo tijelo ne primi poruku prisutnosti drugog čovjeka, ono počinje plakati. I zato je fizička prisutnost toliko važna kao i vrijeme koliko traje. I nije svejedno je li to vrijeme dugo ili kratko. Kad volimo, želimo da budemo što duže zajedno. Tako je to jednostavno. U mom životu bilo je mnogo ljudi koje su napustili još dok su bili djeca. U ljudskom životu od samog početka sve zavisi od ljubavi. Pa kad si ovdje dok ja radim, moje tijelo neprekidno prima poruku tvoje blizine i osjećam se slobodnom, bezbrižnom, pa tako mogu svu svoju energiju posvetiti duhovnom radu. Vrlo sam dobro znao da zapravo nije uvijek tako. Često se događalo da se nije mogla usredotočiti na svoj posao pa bi mi predbacivala da je smetam, a kad bi joj bilo najteže, izjurila bi iz sobe govoreći da više ni trenutka ne može izdržati u mojoj blizini. Tada je međusobno bombardiranje naših tijela onim sitnim riječima očito prerastalo u pravo grudanje. Onda bih se što je više moguće pokušao osloboditi tog izračivanja pa bih uzeo kakvo umirujuće štivo koje me nije tjeralo u iskušenje da govorim. Nikada nismo mogli raditi istovremeno. Tako sam se i sada iz ne znam kojeg razloga odlučio za štivo o grčkoj mitologiji, ali zbog sigurnosti opredijelio sam se za malo manja božanstva, za male, zaboravljene karitime6 - Aglaiju, Eufrosinu i Thaliju. Kad joj je krenulo, poče nemilosrdno udarati po stroju. Kao da ga hoće podbosti poput konja, cijelu konjicu natjerati na osvajanje novih krajeva, kopitama svojih misli pojuriti na još netaknute pašnjake i tako ih izgaziti da sc na njima neće za dugo vremena ni jedna karitime (grč. Harites): u klasičnoj mitologiji kćeri Zeusa i Eurinome, a predstavljaju utjelovljenje svojstava boginje ljubavi Afrodite, čije su pratilice. U rimskoj mitologiji pojavljuju se pod imenom gracije (Gratiae). Obično se spominju tri karitime: Aglaia, personifikacija sjaja i krasote, pa Eufrozina (Euphrosyne), personifikacija radosti, i Talija (Thalia), personifikacija rascvjetane sreće. 6

46

travka spontaniteta usuditi podići svoju glavu, i s njih će dopirati tek mukanje gladnih preživača. Očito sam zadrijemao na svojoj stolici i sanjao - ne o nekakvoj konjici i pregazivanju, niti o žestokim bitkama na širokim poljanama, već o tome kako kiši, kako je poslije suhog, prohladnog proljeća konačna stigla blagotvorna kiša i uspavljujuće bubnjala po krovu, tako da će u trenu nabreći pupoljci, a listovi se, još uvijeni - rastvoriti, oni rastvoreni još više raširiti i dati poleta ljudskom duhu, koji kao da je samo čekao na ovu proljetnu posvećenu vodu s neba da bi se pod njom smio otvoriti i iznova se rascvasti. Konačno mi se učinilo kao da se kupam na kiši, da sam zagazio u vodu dublje od koljena, dok kiša oko mene škropi po vodenoj površini. Pa kao uvijek kad je izbliza promatram, čini mi se kako njene kapi visoko poskakuju, i za trenutak, po taktu vlastite glazbe, plešu po zraku. Obala je isprva bila muljevita i nije se osjećalo dno, tek kasnije pod stopalima osjetih čvrsto, pouzdano pjeskovito tlo pa nastavih gaziti vodom s osjećajem velike radosti. Jezero se širilo, šaš ostade za mnom i u daljini spazih krave kako stoje do trbuha u vodi. Bacio sam se u vodu i plivao po kiši, a netko - vjerojatno Tamara - plivao je pokraj mene zapljuskujući me valovima od svojih pokreta. I onda mi se onako u snu stvori čvrst osjećaj da sam ovo mjesto već jednom vidio, kao da sam sve to već proživio i kad se gotovo prisjetih svega, probudih se. Tamara je dovršila sa svojim pisanjem i prišla mi raširenih ruku. Za trenutak osjetih sasvim jasno kako slojevi sna i jave u mojoj svijesti postupno zamjenjuju mjesta, ali ipak niti prekrivši niti potisnuvši jedni druge. - Usnuo sam divan san - rekoh i obujmih je. - Upravo sam morao otkriti jesi li i ti bila u tom snu ili nisi. Hvala bogu što mi i tebe nije odnio san kao što mi je oteo ono jezero i znanje plivanja - rekoh i zakopah se licem među njena stegna draškajući je nosem. - Sanjao sam kako kiši, i upravo je to bilo vrlo lijepo. Čitav mi je san bio pun osjećaja, krajolik skroz naskroz erotičan. Žao mi je što je gotov. I uvijek nalazim krajeve gdje budeš i ti. - A kiša je doista stigla s tvojim snovima - reče mi Tamara. - Upravo je počela. Glas joj je bio mek i smiren. Smjestila se na podu pokraj mog stolca i stavila mi svoju glavu u krilo. Izvadila je ukosnice iz kose i potresla glavom tako da joj se kosa rasplela po mojim koljenima. - Oh kako mi je sada lakše. U svakom mi je pogledu lakše. Dovršila sam deset stranica. Stvorila sam cjelinu. Kao da sam sva pretučena. Uvijek radim cijelim tijelom. Čak me i ramena bole. - Kad bih te barem mogao u naručju ponijeti u krevet. Uvijek o tome sanjam - rekoh još gotovo u polusnu. - Eh, onda ću ja ponijeti tebe - na to će Tamara. - Ovdje nosi onaj koji može. A ja sada i opet mogu sve. I prije nego sam se mogao usprotiviti, visoko me podigla i odnijela u postelju. Potpuno joj je uspjelo premda na jedvite jade, pa iako to nije bilo prvi put, ipak je još uvijek bilo neobično. 47

Uspjeh ju je očito oraspoložio, pa se počela igrati sa mnom kao da sam neki rijedak plijen koji je poslije lova konačno uspjela uhvatiti. Dakako da mi je bilo jasno kako nisam ja sam po sebi uzrok njenoj radosti, kao ni uspješno pokazana snaga nošenja, već posao koji je upravo bila dovršila. Možda je u tim časovima došlo i do promjena u djelovanju njenih hormona, tko bi to točno znao. Čupkala me kao što mačka čupka klupko vune, otpustila mi remen na hlačama i gurnula ruku pod košulju. Prošli su me trnci od hladnoće njenih prstiju, koji su joj bili još hladni od tipkanja, pa ih je htjela ugrijati na mojoj koži. Stala je trljati svoje lice o mene, što je i inače bio njen običaj, kopkala i pipkala po meni, a moje je tijelo sve te njene pokrete primalo kao u polusnu, ono se naprosto i nije htjelo sasvim razbuditi iz straha da bi i ona zajedno sa snom na kraju mogla iščeznuti. Bilo mi je kao da se neko malo dijete ili životinja igra po meni, vrteći se i čupkajući me da bi se napokon ugodno ispružila na mom trbuhu čvrsto odlučivši ondje i zaspati; znala je da volim taj osjećaj težine na svom trbuhu, opuštao me. Pri svemu se tome zagrijala pa je teško disala od iscrpljenosti. Ohrabren njenom razdraženošću, gurnuo sam prste u nju i pogledao ih: obojili su se crveno. Okrenuo sam Tamaru na leđa i spuznuh među njene noge. Trebalo mi je za to, istina, prilično vremena, ali ona je strpljivo čekala i napokon mi je usjelo da se smjestim. Cjelivao sam joj trbuh i bezbrojna druga ogoljela mjesta za koja, po mom osjećaju, nemamo dovoljno lijepa imena. Nastojao sam je održati uzbuđenom uz pomoć skromnih načina s kojima sam raspolagao i s nekoliko novih koji su mi na vlastito iznenađenje baš u tom času pali na pamet. Promatrao sam kako sukrvica polako istječe iz nje ravno na plahtu. Prisjetio sam se da je Tamara neka vrsta fetišista posteljnog rublja i da osobito obožava plahte koje imaju u sebi nečeg posebnog. Više puta se prijetila da će se pojaviti sa svojim djelima na proljetnoj izložbi slikara-amatera, a koju svakog proljeća organiziraju ovdašnji krugovi uz pomoć jedne zaklade. Umočio sam svoje prste u nju kao u tintarnicu (u kojem sam starom prijevodu još nedavno upravo na tu riječ naletio!) i velikim, crvenim slovima ispisah po plahti riječ: TAMARA. Iznad zapisa širilo se njeno vlastito obilježje kao naglavce okrenuto razdvojeno srce, kao kakav proderan oblak.

48

11. - Što ima novo s Kustaa Maurijem Armfeltom? - Na nekoj je izložbi pasa. U času sam se zainteresirao. - No da, psi su njegov hobby, zar ne? Koje pasmine? ... - Njegov hobby nisu kakvigod psi, već dobermani. Tko je jednom imao posla s dobermanima, tom druge rase nemaju više što pokazati. Njih je nemoguće pripitomiti i samo su prividno poslušni, jer u osnovi preziru ljude. A navodno ponajviše ne trpe žene, jer im one pokatkad greškom iskazuju svoju nježnost. Slijepo su poslušni samo svojini gospodarima. - Na neki način vjerojatno sliče svojim vlasnicima. Ima samo jednog ili više od te pasmine? - Dva. Zaista su krasni primjerci. Više i ne zna kamo bi sa svim nagradama koje je dobio za njih. - A tebe prihvaćaju? - Ne. Čim odvrne pogled s njih, iskese zube na mene. A ja im istom mjerom uzvraćam. On kaže da ih tako dražim, jer nisu na tako nešto navikli. Ali ponekad znadu biti sasvim mirni, i onda ih mogu češkati. - Da?! A kako onda reagiraju? - Mirni su, ali me podmuklo promatraju. Pretpostavljam da bi me rastrgali u dvije minute samo kad bi imali dovoljno hrabrosti i - prilike. - A gdje se susrećeš s njima? - Kad ih izvodi na šetnju. Ponekad ih dovede k meni, a katkad idemo zajedno u šetnju. Povremeno sam mu znala i pomagati kad ih je uvježbavao da donesu bačeni predmet. Ali tada nije nikada naročito dobro ispadalo. Misli da me instinktivno mrze i da su ljubomorni. - A zašto nisi s njim išla na tu izložbu? - upitao sam je. (Tako sam, dakle, silno želio da ih spojim i u mislima sam im pružio priliku. Jer u tu je svrhu egzotična sredina nekakve izložbe pasa bila kao stvorena za to: čistoća pasmina, ljepota oblika, lavež, dahtanje pasa, nekoliko žaljenja vrijednih prevatrenih kuja koje prijete sve upropastiti, odsječne gazdinske zapovijedi, uzbuđena kultivirana publika, uvečer filmovi o parenju pasa, igre na sve ili ništa, uzbuđenja i atmosfera svečanog.) - Pa valjda shvaćaš da to naprosto ne ide. Tamo ljudi idu sa svojim obiteljima, to je obiteljski hobby. A osim toga prije svake takve izložbe ne želi da se približim njegovim psima, remetim im njihov duševni mir - kaže. Jednom su pri donošenju predmeta zastali na pola puta, pa je poslije tvrdio kako krivnja leži u tome što sam prečesto prisustvovala vježbanju. Primijetili su da nekako ne pripadam tamo pa me nisu mogli ni na koji način 49

uklopiti u svoju sliku svijeta, a to ih je dovelo do krize, tako mi je barem on objasnio taj slučaj. Zato je nagradu tada dobio neki ovdašnji čovjek iz Nilsia, sa psima drugorazredne kvalitete. - Kakva mu je žena? - Ne znam, niti uopće želim znati. Takvih informacija želim biti pošteđena. Jedino znam da je član ženskog odbora u društvu prijatelja dobermana. I da je dobermani navodno vole, ližu je i grickaju od pete do glave. - A kako teku stvari između njih? - To također ne želim znati, njihovi me odnosi nimalo ne zanimaju - srdito će Tamara. I učinilo mi se da su joj se njeni fini, crni brčići iznad gornje usnice malko naježili. - Konačno, imam i ja neku vrstu svog morala! - puhnula je bijesno. - Pa kakve to ima veze s moralom? - Nikad se ne upuštam s muškarcem čiju ženu poznajem. Poželio sam joj odgovoriti kakvom šalom ili otfućkati ulomak iz pastirske polke, jer bi to izvrsno ritmički pristajalo u kontekst našeg razgovora, ali ipak se nisam usudio. Pomislio sam kako su se Tamarini stavovi promijenili za svih ovih godina otkako se poznajemo; i kako je, pošto je napustila goleme trijemove bezuvjetne samoće, konačno upala u guštaru sitnica. Kako se uspjela prilagoditi i samoj sebi objasniti svoje ja, kako se čudila vlastitoj ljudskosti istovremeno priznajući svoju nesposobnost da to shvati i prihvati. I kako sam je zbog toga volio. - Je li ti teško naći takve... - upitao sam nevješto - ... mislim... takve muškarce? - Ne osobito, - odgovorila je - uvijek možemo naletjeti na takve. I obično nam, prije ili kasnije, serviraju svoju ženu. A najsmješnije je - i Tamara se najednom uzbudi - što se to obično dogodi u času kad s time najmanje računaš. I onda osjetim kao da žele k meni dovući svu svoju rodbinu i svojtu i reći: »Evo, to je moja rodbina, nju bi također morala zavoljeti!« Sjećaš se, zar ne, da otac Anders ima u Danskoj neku vrstu žene i s njome dvoje djece. Oni žive zajedno s još nekoliko mlađih obitelji u nekoj vrsti zadruge, kako tu zajednicu sami zovu. I cijelo mi je vrijeme pričao kako bi jednom htio sa svojom obitelji doći u Finsku; htio bi mi ih sve pokazati, koliko god ih ima, i siguran je da bi mi se njegova žena svidjela. A u to uopće ne sumnjam, dapače, gotovo sam sigurna u to. Odgovorila sam mu da će mi biti drago ako i svi dođu, ali sam istovremeno ocu Andersu tiho u mislima, iako teška srca, rekla zauvijek zbogom. A ti se sjećaš kakav je to bio čovjek - mlad, pomalo ćudljiv i sav obuzet mislima kako griješi, dakle, kakav samo jedan katolik može biti. Trebalo mi je prilično vremena da shvatim kako ga je zbog svega toga neprestano pekla savjest, zaboravila sam da je u takvih ljudi uvijek tako, to je naličje brakova iz ljubavi. Tko zna nije li njegov posjet Finskoj zapravo predstavljao neku vrstu pokajanja ili simboličke ispovijedi. I tako je ta stvar pala u vodu, a i dobro je što se tako i dogodilo. - Pa ipak ne bi trebalo da tako silno mrziš zakonite supruge - rekoh, dok mi se pred mojim duhovnim očima počela odvijati primamljiva drama.

50

- Ali ja ih ne mrzim, naprotiv, poštujem ih - utvrdi Tamara i prebaci termofor s lijevoga na desni obraz; u proljeće su je uvijek boljeli sinusi iako su kanali bili sasvim čisti, liječnici su se čudili kad bi gledali rentgenske slike prema proljetnome suncu. - A što se tiče tzv. zakonitih supruga, znaš, u tom se slučaju uvijek osjećam obespravljenom, bez pravne zaštite, kao da sam izopčena, iako sam zapravo mnogim ojađenim muževima priuštila mnoge radosti i onda ih, u odličnu raspoloženju, slala kući. U naše vrijeme jedna samostalna, neudata žena nema čak ni ona prava i poštovanje koje su imale kurtizane, koje su svojevremeno bile izobražene, ugledne dame, često znatno načitanije od zakonitih supruga. A što se mene tiče u odnosu na muškarce, osjećam im se potpuno ravnopravnom. - I tako je, dakle, otac Anders htio doći ovamo s cijelom svojom obitelji?! - upadoh pomalo rastreseno; misli su mi se još uvijek plele oko tog pitanja. - Da, namjeravao je, ali to sada više nije aktualno. Zbog toga neka te ne boli glava. A tko zna, možda bi ti bilo i zanimljivo da ih sretneš. - Ne, najljepša ti hvala! Što se mene tiče, nemam nikakvih želja susretati muškarce. I ja, znaš, imam svoj moral i svoje granice. I zato mi je draže počuti dok ih opisuješ, ali sresti ih nimalo ne želim, jer se u tom slučaju preda mnom stvara neki visok zid u odnosu na njih. - Dakle, molim! - reče Tamara. - Sad sam tu! Ali mene ne želiš razumjeti. - Ali ja te razumijem - usprotivio sam se. - Mislim da sam te cijelo vrijeme od početka sve do danas potpuno razumio. - Ipak, nije to baš tako jednostavno. A niti tako lako - dometne Tamara. - Imaš pravo! - povladio sam joj. Kako nam je jednodušnost dosegla vrhunac, kad riječi postaju gotovo nepodnošljive, odlučio sam joj bez straha otkriti svoje želje, pa rekoh: - Htio bih da s tim čovjekom i dalje održavaš vezu i da mi pričaš o vašem odnosu. Čini mi se da si nas oboje zanemarila. Već dugo se nisi ni s kim istinski vezala i tako mi nisi pružila niti mogućnost identifikacije, niti me obdarila doživljajem koji bi me oslobađao. - A na koga ti to ciljaš? - Mislim na Kustaa Maurija Armfelta. - Tja, znaš, to ne ovisi samo o meni. - Hoćeš reći da ne mari baš suviše za tebe? - To baš, naravno, ne bih rekla. Ali on sve priprema tako brižljivo. Kaže da ne želi sve pokvariti brzopletošću. A i psi se najprije moraju priviknuti na me. Razgovarali smo već o tome. - O, bože moj dragi! - pobjeglo mi. - Razgovarali ste o tome?! - Da! Takav je on. Pomalo neobičan. Ili bolje - tako normalan. Gotovo kao da me na neki način želi zaprositi. Ili da se priprema za to. Načelno, već je na neki način prešutno dogovoreno. 51

- O, bože moj! - otkinulo mi se ponovo i, potresen, zavalih se u stolicu za ljuljanje; gotovo mi je uspjelo da je zaljuljam pritiskom vlastite noge. Zapravo bih se morao svake večeri njihati i pokušati se po mogućnosti nogama odguravati. - Svašta se čovjek nasluša ako dugo živi. Ova stvar postaje sve zanimljivija. A kako je s tobom? - Sklona sam mu - Tamara će ozbiljno. I tada odjednom, kao da joj se pamet pomutila, silovito odbaci termofor tako da je pljusnuo o pod tamo uz nogu od kreveta. Bio je već star pa nije čvrsto držao i zato se pokušah dići i prići krevetu da ga podignem prije nego se voda prolije po sagu. Tamara se u međuvremenu podigla i sjela. Rukama se uhvatila za glavu. - Kako da upravo naletim na takva čovjeka, oduševljenog trim-sportaša, istovremeno ludog za psima, a koji se k tome želi baviti pčelarstvom na selu. Samo mu se takve misli vrte glavom. Kad bi mu barem netko samo mogao reći ono što ga ide. - A moguće je impotentan!? - rekoh, pripravivši se na novo razočaranje.

52

12. U to sam vrijeme bio prilično uznemiren. Posao mi nikako nije polazio za rukom, a Tamara je znala po dugo biti odsutna. Na svaki sam način znao da ima doista mnogo posla. Mnoge su pacijente slali na odmor ili posve otpuštali, a mnogi su odlazili a da im se gotovo nikakva prilika nije pružila za početak novog života. Žalila se kako nedostaje zasebnih radnih mjesta za invalidne osobe, pa je izrekla prilično mnogo potcjenjujućih riječi o terapiji koja bolesne navodi samo na šutnju i slaganje s njihovim otpuštanjem. I zato su je bili pozvali na razgovor i rekli joj neka malo preispita svoje držanje i zauzme pozitivniji stav prema radu. Pričala mi je to tek onako, u prolazu, ništa posebno ne ističući, ali sam vidio da je to muči. Primijetio sam da je znala i plakati. Pa iako sam izbjegavao politiku s obzirom na njeno apsorbirajuće djelovanje na stvaralaštvo jedinke, ipak sam zaključio kako bi u mnogim slučajevima upravo politika mogla predstavljati ono pravo sredstvo preko kojeg bi se neka stvar mogla riješiti. Čak sam pošao tako daleko da sam nazvao nekog svog znanca iz davnih vremena koji je sada bio u gradskom vijeću. On je bio jedan od onih rijetkih političara s kojim mi se još nije činilo sasvim besmislenim porazgovarati. Sam se našao na telefonu i prisjetio me se premda godinama nismo razgovarali. - Pa onda, kako si mi? - pitao me. - Nikad bolje - glasio je moj odgovor. Rekoh mu kako ga unatoč njegovoj političkoj karijeri još uvijek cijenim i kako mu se obraćam s pravom i očekivanjem jednog birača. Moguće mu se žurilo, ipak to nije pokazao i pustio me da mu se u miru izjadam. A možda je i upamtio dio onoga što sam mu govorio. Rekao sam mu da bismo i psihopate morali ubrojiti među invalide budući da to ovog časa nije slučaj. Onda bi im grad bio dužan davati sredstva za plaćanje stanarine kao i osigurati zasebna radna mjesta, i to onog časa kad bi bili otpušteni iz bolnica. O svemu sam tome najprije napravio kratke bilješke jer zapravo o čitavoj toj stvari nisam imao ni blage veze. Bio sam samo emotivno potaknut i zbog toga mi je bilo lakše govoriti. - Imaš pravo - odvratio mi je. - Taj se problem neprekidno ponovo i ponovo javlja. Ali ovoga je časa situacija takva da su, što se tiče stanova, taksi šoferi postavljeni u prvi plan. U grad pristiže sve više i više taksi šofera čije se obitelji raspadaju zbog pomanjkanja stanova. A što nam treba za pokrivanje potreba na ovome području, moramo onda uzeti od drugih. Velika su to i teško rješiva pitanja. Sve je međusobno ovisno. Ali obećajem ti da ću poslije ljetnog odmora to pitanje ponovo potaknuti, iako ono zapravo ne pripada u moj djelokrug. Tamara se poradovala kao da je dobila pola svijeta i posvetila mi je cijelu večer, vlastoručno mi je pripremila trpki čaj od metvice koji je, istina, predugo pustila da vrije, a onda joj je odjednom došla ćaknuta ideja da me povede na jednosatnu šetnju u nekakvim atavističkim invalidskim kolicima koja navodno upotrebljavaju i u domovima za starije osobe. Jednom su davno, još u vrijeme vjerovanja i nade, bile u uporabi, a otada su ostale neiskorištene u kutu ostave. Ponadao sam se da su koloradski hruštevi ili makar neke druge

53

slične izjelice ostavile samo još kostur od njih, ali vraga, kad ih je Tamara izvukla na svjetlo dana, bila su još uvijek i lijepa i čvrsta. - Ne mogu si oprostiti što sam zaboravila na njih - govorila je, dok ih je izvlačila iz kuta gdje su bila skrivena odjećom koja je odisala naftalinom. Opirao sam se, ali uspjeha nije bilo. I dok sam tu metalnu konstrukciju gurao ispred sebe po sobi, pa se spleo o nju, a ona udarila o namještaj, pa onako spleten između nje i resa na sagu srušio napola punu bocu crna vina s police, i dok je cijelo to vrijeme Tamara po ormaru uporno tražila ulje za podmazivanje šivaćeg stroja kako bi podmazala kotače tih prokletih kolica pa da više ne cvile, u sebi sam samome sebi svečano prisegao da se više nikada neću plesti u politiku jer sam se i opet uvjerio kako ona u životu pojedinca stvara samo brige i probleme. A onda je jedne večeri Tamara sa sobom dovela neku ženu koja je idućeg dana trebala otputovati kući. - A kako se zove mjesto kamo putujete? - Tyyska. Imala je velike oči koje su bile neprestano široko otvorene, i s njima je mogla, koliko su bile obrubljene crnilom, Iako pozirati za naslovnu stranicu nekog otmjenijeg modnog mjesečnika. Morala je dobiti potvrdu za dnevnice, ali je liječnik bio već otišao. I zato je bila prisiljena negdje prespavati kako bi sutradan mogla podići tu potvrdu. Bez milosti Tamara nas je ostavila same i prihvatila se posla u drugoj sobi iako je vrlo dobro znala da su mi odvratni svi takvi prisilni razgovori i da se s punim pravom uklanjam svemu što me smeta. Ali moj bi pokušaj bijega bio prepolagan tako da ga ovog puta čak nisam ni pokušao izvesti pa smo tako ostali u istoj sobi ne izmijenivši ni jedne jedine riječi, ja - žrtva svog fizičkog, a ona, kako sam zamišljao, svog psihičkog stanja. Trenutak kasnije žena je ipak počela govoriti, vjerojatno ohrabrena mojom bespomoćnošću. I na moje iznenađenje bilo je u njenu glasu nečeg utješljivog, kao da mi je ta djevojka htjela reći neka se radujem što nemam njenih teškoća. - Došla sam ovamo prije šest mjeseci jer više nisam mogla ostati sama - reče. - Ali ni s drugima nisam mogla izdržati jer sam se neprestano bojala da me ne žele prihvatiti. Neprekidno sam živjela u strahu pred tim odbacivanjem. U autobusu bih se pozaljubljivala u muškarce, pa kad bi na slijedećoj stanici izašli, pomislila bih da su me siti i zato odlaze. A sada mogu, barem tako mislim, biti već i sama. Danas mi se u jednom trenutku učinilo kao da je liječnik sasvim proračunato, namjerno, zbog mene otišao samo da ne dobijem te papire. Srećom to je stanje samo kratko potrajalo. Dakle, možda se i opet postupno priviknem na ljude samo se više u njih ne smijem zaljubljivati. Nakašljao sam se i pokušao smisliti što da joj kažem. Da li bih joj morao poželjeti što brže ozdravljenje i čestitati joj što je prevladala svoju preveliku naklonost prema ljudima i opet našla samopouzdanje, ili bih pak trebao nešto općenito reći, kao npr., kako ljudi ipak uvijek konačno jedni druge trebaju. Vjerojatno je već do dosade mnogo puta čula fraze takve vrste, a i proživjela njihovu istinitost, najdublju od svih poniženja. Ali, očevidno ona nije računala ni s kakvim odgovorom. Možda je pretpostavljala kako ja nisam samo hrom, već i nijem, pa je to osjetila i kao poziv i kao ohrabrenje, ili pak cijelo ovo vrijeme dok je bila 54

ovdje nije imala prilike bilo što reći a da je ne bi prekinuli. U svakom slučaju, nastavila je pričati postajući sve sigurnijom i sigurnijom: - Mislim da je privrženost za ljude suvišno ograničavanje. Osjećam kao da su me već u djetinjstvu negdje zabunom zaključali kao što slučajno znade pasti zasun s vanjske strane vrata, pa se iznutra više ne možemo probiti van. To je strahovit osjećaj! Onda treseš i treseš vratima, ali ona ostaju zatvorena sve dok netko ne dođe i podigne zasun. U bolnici sam ih molila da me hipnozom izliječe od te ovisnosti prema ljudima. Morali bi mi samo sugerirati: »Nikada nisi ni od koga zavisila, pa niti nećeš!« Mislim da bi mi pomoglo kad bi mi uklonili te osnovne sklonosti. Jer hipnozom se ipak dodiruju najdublji slojevi svijesti iz kojih i sve proizlazi. - Pa onda, jesu li prihvatili vaš prijedlog? - upitao sam je i ne pomislivši da sam, progovorivši, možda razbio njene iluzije o meni kao idealnom slušatelju. Ali njoj je, čini se, bilo sasvim po volji što sam progovorio. - Naravno, u načelu su se potpuno složili, ali ima tako malo liječnika koji rade s hipnozom. I zato treba dugo čekati dok se dođe na red. A moj slučaj nije nitko uzimao suviše ozbiljno. - Ali vaša mi se zamisao čini dobrom - rekoh, i sam zaprepašten svojom spremnošću da odobrim njenu hirovitu ideju. Ili je u toj zamisli bilo onog o čemu sam sanjao, ono o čemu svi sanjamo: osloboditi se bližnjih, osloboditi se vlastitih osjećaja, da, čak i od tih posljednjih tananih niti privrženosti koje nas međusobno vezuju i sprečavaju našu konačnu otuđenost. Jesmo li zaista već dotle došli? - Zamisao je zanimljiva - ispravili se. - Ova sklonost da se vezujemo na druge biološki je utkana u nama - izrekao sam superiorno kao kakav profesor filozofije kad želi dobiti na vremenu da kaže što je zapravo morao reći. Malo, još sivo pače automatski se vezuje uz ono što prvi put vidi. Takvu reakciju moglo bi se možda najbolje ukloniti djelovanjem na gene. - Ili preko hipnoze - doda djevojka. - Koliko je meni poznato, hipnotizirati se mogu samo biološki viša bića. - Ah, da - na to će djevojka rastreseno. - čovjek pripada među biološki viša bića. - A što mislite... - započeo sam i nenadano osjetio silnu želju da joj kažem »ti«, jer ljudi koji raspravljaju o takvim stvarima, međusobno su kao dobri prijatelji... dakle, biste li imali nešto protiv da prijeđemo na ti? - Naravno da nemam ništa protiv. Zovem se Mirja. - A mene možeš zvati stricem. A možda sam i od one vrste »stričeva« što namamljuju bombonima. Ona se nasmija, a ja nastavih: - I onda, Mirja, misliš li da je besmislena ljudska nada da jedni drugima mogu ispuniti njihova očekivanja? Možeš li zamisliti kako bi bilo kad bi ljudi na potrebe ljubavi odgovorili ljubavlju, pa da se život tako otvori da se ljudi oslobode svojih kompleksa i počnu ljubav i osjećaje uzimati kao mjerila smislene punoće života, kao neki nov status, simbol, kao npr.

55

današnje simbole statusa: vlasništvo, umjetnička djela ili zdravlje, koje kao takve priznajemo. Činilo se da intenzivno razmišlja. Stekao sam utisak da se u svojoj novopečenoj filozofiji, na kojoj je očito htjela izgraditi svoj budući život, nije naročito obradovala mojim, na brzinu skucanim, prilično oskudnim protuprimjedbama. Ali istovremeno sam se i zabrinuo da sam možda počinio grešku pobrkavši joj njenu filozofiju upravo sada kad je na putu kući. - Da - odvrati skeptično. - Ljubav je stanje neprekidne pripravnosti. Ona zahtijeva snage, snažne ljude. Vezuje energiju. Ona je kao ... kao ... Očito da nije mogla naći odgovarajuću usporedbu. »Odustajanje od pokušaja iz straha pred neuspjehom«: takve izjave stoje u bolesničkim papirima ovakvih ljudi - prošlo mi je kroz glavu - izjave koje ih prate gdje god zažele živjeti ili raditi, povećava se samo broj otisaka palaca na rubovima tih svjedodžbi, a pregibi papira izoštruju. - Ljudi su slabi, osjetljivi, nesigurni, zaplašeni, bolesni - nastavila je, pri čemu je pogledala na moje noge. Cijelo vrijeme govorila je tako tiho, pa sam se iznenadio što je uopće i nastavila govoriti. Činilo se kao da joj nedostaje onaj mali dodatak snage potreban da podigne glas. - Pa kako da takvi ljudi mogu ljubiti, barem na ovome svijetu!? Odjednom mi se učini kako postoje tisuće stvari o kojima bih je htio pitati i poslušati njeno mišljenje o njima. I zato posegoh za najbližim i brzo joj postavili pitanje: - A kako je s ljudskom agresivnošću? Agresivnost je, kako barem mislim, naš velik problem. - Točno je - odvratila je. - Upravo se kroz nju izražava naš strah. I naše očajanje. Tamara stupi u sobu, silno zaposlena, kao majka velike obitelji. Napravila je sendviče i dovezla ih na kolicima za serviranje (Oh, kako mi se sve gadi što podsjeća na invalidska kolica!). A s njenim ulaskom doživio sam nešto čudno što mi se nikada prije nije činilo mogućim u vezi s Tamarom. U trenu osjetih da je ovdje suvišna i da nas smeta. Poslije dugog vremena počelo me i opet zanimati stvorenje koje stoji izvan običnog, normalnog, a uz to i njegovi pogledi na svijet. Nije mi bilo drago što nas prekidaju pa makar i pod izgovorom da je pripremljeno nešto za jelo. Tamara je toga dana uspjela uraditi svu silu poslova; činilo mi se da je svakog časa istovremeno vidim na više mjesta. A kad sam pretpostavio da se konačno smirila pa zasjela u naslonjač i da se sad razgovor može nastaviti, ona dohvati pepeljaru, podigne se i isprazni je u kamin. Morao sam uzeti sendvič s kojeg je poput jedra stršila kriška krastavca, koji se samo uz napor mogao pojesti, i upravo sam htio pitati - u tom času pao mi je komadić nadjeva ravno na hlače i otuda se otkotrljao na pod - da li u današnji program po mogućnosti ulazi i uvježbavanje u podizanju kriški krastavaca sa sendviča s nožnim prstima - kad sam primijetio da je djevojka očito gladna, jer je čak i svoj stolac primakla stolu, a što je samo ukazivalo na zdravi tek. Tako mi je postala još simpatičnijom. Tamara je ulila čaj u šalice. - Darjeeling - reče i doda mi šalicu. Ali ovog mi je časa bilo potpuno svejedno je li čaj bio s Himalaja, s Kavkaza ili ga je sam vrag stvorio. 56

- Što si po zanimanju? - upitao sam čim mi je krastavac dopustio da ponovo progovorim. - Tkalja - odvrati djevojka. - Neko sam vrijeme radila i ovdje u knjižnici koja je bila otvorena dva puta tjedno, ali više to mjesto neću dobiti, jer jedne večeri nisam čitatelje htjela pustiti iz knjižnice. - A zašto nisi? - Pa zato jer sam htjela da ostanu sa mnom. Mislila sam da ih sve volim. I bila sam sigurna da će svi oni to tako i shvatiti. Djevojka se nasmijala prijašnjoj samoj sebi, onoj koja je toliko voljela, pa reče: - Smijem li uzeti još jedan sendvič? Strašno sam gladna. Za ručak smo dobili samo nekakvu proljetnu juhu, a tako me nešto ne može dugo održati sitom. Živci traže suviše mnogo. - A što izrađuješ kao tkalja? - Tapiserije. - Može li se živjeti od toga? - Odsada moram pokušati. Odlučila sam ubuduće u svaku tapiseriju utkati po jednu poruku. Prije sam to uradila samo na nekoliko primjeraka, ali odsad ću na svakom. Uvijek će se netko naći tko bi je mogao i razumjeti. Prošlog ljeta došao je tako neki čovjek iz Ontarija i rekao: - Vidio sam vaše tapiserije i otada sam zaželio da i sam dobijem jednu takvu. Odgovorila sam mu da nikada ne istkam dvije sasvim iste, ali ću za njega napraviti jednu još ljepšu. A i u nju sam utkala svoju poruku. Već naslutim kakvu poruku tko želi. Štoviše, poslala sam jednu poruku čak i u Australiju. Možda ću ovog ljeta morati tkati dan i noć. Kad se jednom počne raditi punom parom, tad se ne smije dopustiti da te bilo tko smeta u poslu, čak ne treba ni s kim ni razgovarati. Za svog boravka ovdje stvorila sam mnoge planove, a osobito kad sam prestala voljeti sve ljude ovoga svijeta. - Ali unatoč tome želiš da dolaze k tebi? - Da, naravno! Ali samo oni koji me razumiju. Oni drugi ionako ne dolaze. - No, onda je sve jasno - rekoh i namjerno izbjegoh da pogledam Tamaru. - Da, sve to ide dok se možemo izdvojiti od svijeta. Ali uvijek ima težih graničnih slučajeva. Mnogi ljudi sve ne razumiju, već samo dio tog svega. Njima treba pomoći, nemirni su, nigdje ne nalaze mira. Njihova ih ograničena sposobnost shvaćanja zbunjuje, a možda i uopće nisu stvoreni za to da bi stvarnost mogli shvatiti u cijelosti. Uvijek ostaju stajati na početku ili na pola puta pa oko sebe stvaraju samo nemir. - A ne bi li svoje poruke mogla oblikovati tako da bi ih razumjeli samo oni koji su sposobni da razumiju? - primijetili, ne dopustivši da našem razgovoru zasmeta Tamarina šutnja. - Ne, to ne ide - uzvrati Mirja i zatrese glavom.

57

- Razumijevanje je stvar koja nekome može udariti u glavu pa od njega postane i ovisan, a meni je nekako sasvim jasno da ljudi do njega uvijek pronalaze najteži put. Ali i dolaze do potpunog razumijevanja - reče kao da nas je htjela obodriti i razgovor dovesti sretnom kraju. - Smijem li uzeti i ovaj posljednji sendvič? - Ali naravno, samo izvoli - odvrati joj Tamara. Osjetio sam silnu potrebu da dugo i nesmetano razmišljam. S kojim pravom otklanjamo predodžbu svijeta kakvu imaju drugi? - razmišljao sam. I tko je od svih svjetova odabrao baš ovaj, koji iz neshvatljivih razloga smatramo pravim i istinitijim od drugih, unatoč njegovu nasilju i gospodarenju ideologija nad našim životima. Nismo li se još u ono prijašnje doba odlučili za pogrešno i još u sivom pradobu dopustili da su aktivni i jednostrani iznijeli pobjedu nad pasivnima i sanjalicama? Nije li već onda završena odlučna bitka za predodžbe o svijetu, a u toj su bitki pobijedili najsuroviji? A možda ta bitka još i nije dovršena? Snovi su nježni ali žilavi, prežive kao kornjača ispod svog čvrstog oklopa, množe se poput insekata i praživotinja, možda su oni stvorenja koja će najduže živjeti na ovoj zemaljskoj kugli? Tamara mi prekinula razmišljanja kad je počela govoriti o spavanju i posteljini. Čudno je kako već tri osobe koje se zajedno nađu pod jednim krovom, a osobito noću, stvore neku vrstu zajednice, i svaka od njih počinje odigravati neku ulogu i izvršavati zadatke pa makar i slučajne. Mi smo se čisto uživjeli u ulogu Tamarine obitelji, ne obazirući se na činjenicu da kuća zapravo pripada meni i da se Tamara ni sekunde nije brinula za održavanje mog kućanstva (što ja uostalom ne bih niti dopustio), pa što se posteljine tiče, nije imala ni blagog pojma. Ona je tako reći zaključila da se svi mi ovdje zajedno ugodno osjećamo i volimo jedni druge. Svi smo malo po malo postali umorni, kao što smo se i prije postupno umorili kad bismo - doduše rijetko - znali imati goste. Tamara i ja raspravljali smo još neko vrijeme postoji li u kući neki crveni pokrivač s tamnozelenim obrubom. Svakako je negdje morao biti iako se nikako nisam mogao prisjetiti gdje, pa se Mirja morala zadovoljiti s jednim starijim pokrivačem s kojim su se često i gosti prije nje služili. Podigla ga je k licu i pomirisala: - Pod ovim su pokrivačem spavali ljudi strani jedni drugima - ustvrdila je. - Točno - potvrdih. - Ali odakle ti to znaš? Na trenutak se zamislila, zatvorenih očiju i držeći pokrivač u ruci: - Ima jedan sloj u nama koji nam omogućuje da sve znamo, sve shvatimo i sve možemo zaključila je. Činila se pospanom, ali su joj njene velike oči bile još uvijek živahne kao da ne znaju kako se - tako širom otvorene - mogu zatvoriti. A ja se nisam mogao uzdržati a da joj ne postavim još jedno, posljednje pitanje: - Ali može li se taj sloj sposobnosti u bilo kojoj prilici upotrijebiti? - upitao sam, svjestan da pripadam među one koji ne razumiju baš sve, koji nigdje ne nalaze smirenja i nisu stvoreni tako da bi mogli shvatiti cjelovitu istinu. - Naravno da ne može - odvratila je - ali večeras smo u tome uspjeli.

58

Dakle, tako je to jednostavno bilo. Dok se kretala prema drugoj sobi i prelazila njen prag, noćna ju je svjetiljka, koju je Tamara bila zapalila, na trenutak tako osvijetlila, da se pričinila providnom, kao sablast, a plava joj je kosa učinila mutnim ocrt glave. A ja sam se prisjetio stare legende u kojoj se priča kako se neke duše, umorne od svojih lutanja i reinkarnacija, naposljetku preobraze u sablasti, jer se nikako ne mogu smiriti u nekom obliku postojanja, bilo kao kamenje, bilo kao biljke ili životinje. Legenda ništa ne kazuje što se s njima događa poslije njihova života kao sablasti; ili možda takvih legendi uopće i nema, možda one postoje samo u nekim trenucima čuda, kao upravo u ovome, kad se ova djevojka na trenutak zaustavila na pragu sobe obasjane suprotnom svjetlošću. Smatrao bih sasvim prirodnim kad bi slijedećeg jutra naprosto iščeznula, isparila kroz onaj njen sloj kojim se očito tako zavidno lako kretala. Obavljao sam svoj uobičajeni večernji ritual: oprao se, upotrijebio kateter i prozračio sobu. Imao sam neki čudan osjećaj koji se ponekad pojavljuje kad poslije dužeg vremena imamo posla s ljudima koje ne poznajemo. Takav nas novi susret obraduje, ali istovremeno i uznemiruje. Postajemo tužni i želimo ostati sami. Na trenutak sam zamislio da smo djevojka i ja ostali sami u kući. Iznenadio sam se kako me je ta pomisao snažno uzbudila. Ona je možda posve drukčija od Tamare. Cijeni možda igru prstima i nježnosti koje mogu ostvariti - usta. Možda joj je i tijelo drukčije, anatomski sasvim eterično. Zaboravio sam kakve su druge žene, postupno sam čak i zaboravio kako žene uopće osjećaju. Ova me misao duboko uzbudila kao što već niz godina nije bio slučaj. I po prvi put poslije duga vremena osjetio sam potrebu za sigurnošću i kontinuitetom, možda slično onoj koju Tamara osjeća i zbog koje ostaje uz mene, neprestano se izlažući ovakvim i još težim iskušenjima. Nenadano osjetih prema Tamari silnu zahvalnost koja znade uhvatiti starog životnog druga poput bolesti, izražavajući se u najtoplijim i najnježnijim izljevima osjećaja prema svojoj družici. Čeznuo sam za njom i zamišljao kako je već dugo nisam sreo, kako smo cijelu vječnost odvojeni i da sam je na neki neshvatljiv način izdao, prevario, naprosto je već odavna držao u zaboravu. A istovremeno mi se učinilo kao da je život prošao mimo mene i to već poodavno, možda već u samom početku, jednostavno kao što obilazni promet nikada ne stigne u putokazima obećane gradove, koji se gube u dalekim sumračjima. I kao da sam sve životne snage istrošio na potiskivanje goleme tuge, na zadržavanje podignute glave da mi ne padne na ruke u grčevitu plaču. Kad je Tamara došla i stala se svlačiti s druge strane širokog bračnog kreveta, promatrao sam je sasvim drugim očima. Prisutnost druge žene u kući, u kojoj smo obično bili sami, osvijetlila je naše zajedništvo posve drugim svjetlom. Nenadano sam osjetio značajnijim nego ikada prije što se zajedno nalazimo u ovoj sobi. Primijetio sam kako su joj trake na grudnjaku uvijene, kao da i to na neki značajan način pripada svemu tome. Prisjećam se kako sam joj se primakao i privukao je na svoju stranu: ruke su mi snažne. Rekao sam dva puta: - Žena! Moja žena! Kasnije sam se još uvijek pitao, je li se sve što će slijediti doista tako i dogodilo, jer na vratima sobe pojavila se djevojka i rekla: - Ne znam je li to normalno ili nije, ali mi se čini nepravednim da ja moram spavati sama dok vi spavate zajedno i međusobno se grijete. Bila je zavijena u onaj stari pokrivač. I Tamara joj odgovori: 59

- Dođi i lezi s druge strane, pokraj njega. Djevojka je prišla s druge strane i spustila onaj stari pokrivač da klizne s nje na pod pokraj kreveta. Ispod pokrivača nije imala ništa na sebi. - Kako treba milovati muškarca? - upitala je. - Naime, ja ne znam jer sam bila udata za muškarca koji je bio škakljiv i uvijek raspoložen za one stvari. Ali nije donosio ljubavi. Nitko je ne donosi. - Možeš malo vježbati na njemu, ali ne budi razočarana rezultatom - primijetila je Tamara. I negdje na meni sretoše se njihove ruke. Obuzeo me osjećaj kao da se krećem, kao da naizmjence ulazim u jednu i u drugu, kao da je ova djevojka posve drukčija od Tamare, kao da me obje miluju i ja milujem njih, kao da više ne znam koju od njih zapravo tražim, jer želim obje. Kad sam jednom pitao koliko osoba možemo ljubiti odjednom, Tamara mi je odgovorila: - Barem četiri. - Konačno mi je bilo jasno da sam poželio ovu djevojku koja je nova i opet će otići, a Tamara ionako živi u meni i ostat će živjeti u meni. I učinilo mi se divnim što sam se na trenutak oslobodio nje i za tih nekoliko časova - tek što bi neka ptica nekoliko puta zamahnula krilima - doživio sam osjećaj bezgranične slobode. Mnogo puta kasnije želio sam je upitati je li sve doista bilo tako, ali nikada se za to nije pružila prilika, pa je sve ostalo samo na namjeri. Ujutro su obje nestale i pribojavao sam se da je i Tamara bila samo pojava iz moje mašte.

60

13. Ali nije. - Taj će me čovjek na smrt izmučiti - rekla je i strovalila se, i ne svukavši ogrtač, u moj najbolji naslonjač koji je bio već prilično star i trebalo ga je presvući, samo kad bi se tog posla netko htio i prihvatiti. Morao bih u telefonskom imeniku pronaći dobra tapetara, nazvati ga i zamoliti da pregleda taj naslonjač i kaže koliko bi tražio da ga ponovo presvuče. O tome sam već i s Tamarom razgovarao. - Naravno, nisi donijela nikakve uzorke presvlaka za naslonjač? - primijetio sam. - Ne mogu to više izdržati... ne mogu. Uništava mi živce, upropastit će me - jadikovala je, rukama se grčevito prihvativši za glavu kao da bi je htjela baciti nekamo u kut pa da joj lakne, samo kad bi se to moglo uraditi. Htio sam produžiti taj dragocjeni trenutak njene iskrenosti, u kojem se htjela osloboditi onoga što ju je mučilo, i izvesti sve tako da ne završi samo na nekoliko emocionalnih uzvika. Zato sam nastavio govoriti kako bi možda zelena boja bila prehladna za ovu mračnu sobu koju drveće izvana čini još mračnijom, pa mislim da bi ovdje bolje pristajao neki crven ton, možda ciglasto crven ili narančast, ponešto sivo smećkast. - Pa zar me ne slušaš, jesi li gluh? - vrisnula je zatvorenih očiju, pa se stadoh pretvarati kao da je tek sada, malo pomalo, počinjem ozbiljno shvaćati. - Pa što se dogodilo? Je li nešto u vezi s tvojim štićenicima? Jesu li iskrsla nova neugodna iznenađenja pri njihovu otpuštanju? - Prestani! Prestani! - uzvikne. - Znaš vrlo dobro o kome se radi. Sinulo mi je da su se moji divlji i priželjkivani snovi o uspješnom sadomazohističkom odnosu između Tamare i Kustaa Maurija konačno ispunili i da ću moći uživati u silnim, posve novim doživljajima i pri tom cijelo vrijeme ostati promatračem i analitičarom, dakle nešto što mi pričinja vrhunac psihofizičkog užitka. Tko bi i slutio da se u tom Kustaa Mauriju prikrivaju takve dimenzije?! Kao da nam ga je sudbina poslala. - Je li bio surov? - oprezno upitah. - Surov?! Što!? - prasnula je Tamara u smijeh. - Kad bi samo znao ... Vrpoljila se u naslonjaču. Pitao sam je sjedi li možda neudobno, pa ako je tako, neka se svuče i ode u krevet, jer je ionako već kasno, a mi smo obično razgovarali upravu u krevetu. Nije se suprotstavljala. Dok sam je svlačio, diskretno sam tražio tragove ugriza, štipanja, sisanja ili grebanja. Pregledao sam joj udubine pod pazusima, mjesta ispod prsa, stražnjicu i bedra, ali nisam mogao pronaći ništa osim vlastitih tragova (dva divljačka ugriza na ramenima) i dva nova madeža kod ključne kosti kakvi se obično pojavljuju u žena u godinama. Zapravo me uvijek čudilo kako ljudi uopće mogu izdržati a da se međusobno ne štipaju i ne ujedaju; lako je zamisliti kako bi u zreloj dobi odozgo do dolje bili prekriveni 61

ožiljcima nastalim u ljubavnim igrama, pa bi njihovo tijelo sličilo knjizi gostiju ispunjenoj znacima zahvalnosti ne samo vjernih prijatelja, već i onih koji su samo usput navratili na jednu ili dvije noći, pa i onih posebnih, počasnih gostiju, koji bi ostavljali sitne i dobronamjerne zapise i črčkarije po knjizi. Tako bi tijelo bilo prepuno znamenki koje bi nas za samotnih večeri sjećale prošloga, ili bismo u starosti pipkali po njima i pitali se, oslabljena vida: tko li je to mogao biti? Priručnici o ljubavnom umijeću govore kako nema ničega što bi više uzbudilo muškarca i probudilo njegovo poštovanje prema ženi od tragova ugriza u obliku polumjeseca u blizini prsnih bradavica što joj je nanio prijašnji ljubavnik, a da snažna uzbuđenja lako splasnu ako nema tragova ogrebotina koje podsjećaju na ljubavne igre. No ja, pomislio sam poslije uzaludnog traženja tragova po njenu tijelu, možda on primjenjuje ekolot7 od kojeg se, istina, naježe dlačice na tijelu, ali ne ostaje nikakva traga, ili su to oni prikriveni ugrizi koji nestaju poslije nekoliko sati. Tamara je stenjala i prevrtala se po krevetu, ponekad bi odbacila pokrivač sa sebe tvrdeći da je u sobi vruće. A čas kasnije opet bi se smrzavala i cvokotajući zavijala u pokrivač. Pokušao sam joj opipati čelo da vidim nema li vrućinu. - Skini mi se s vrata, pusti me na miru - vikne. - Ne mogu vas više podnijeti. Sad mi je bilo jasno da s njom nešto nije u redu. - Nije ti dobro - rekoh. - Kako bi bilo da pozovem liječnika. - Ne, ne želim da me itko više prstima opipava. - Bolesna si. - Točno, oboljela sam, nije ni čudo. - I sve zbog njega? - Da. - Moje sažaljenje - rekoh s najvećim mogućim poštovanjem. Podigla se u krevetu, kose su joj se neuredno ovjesile po licu, gledala je suludo. - Više vas ne mogu podnijeti. I tek se tada u meni probudio jezikoslovac. - A čemu ovaj oblik u množini? - upitao sam nedužno, iako sam se već u slijedećem trenutku prisjetio da sam ja onaj kojem je potrebna identifikacija. - Obojica ste jednaki. Dvojica iste vrste... - ušutjela je kao da traži neki podesniji, sočniji izraz i baš tog časa sam shvatio da mnogi izrazi mogu istovremeno biti i preoštri i preslabi... - ... to je u životu jedne žene malo previše. Što vam zapravo nedostaje? Ili greška leži u meni? Zašto uvijek moram naletjeti na takve seksualne traljavce kao što ste vas dvojica? Već i ne znam otkad nisam spavala s pravim muškarcem. Pomalo i zaboravljam što je to uopće muškarac. Sve je to samo pucanje u prazno. Samo privid! Lažni nakit! A u svemu nisam ekolot (njem.): ultrazvučni dubinomjer, koji na osnovi zvučnih valova mjeri dubinu vode (rjeđe i udaljenost). 7

62

tražila ništa drugo osim običnog, normalnog muškarca, jednostavnog prijatelja, uravnoteženog i pouzdanog kao što je na primjer kakav gazitelj mjehova za orgulje. - A što onda - upitah suhih usta i teško progutavši slinu - što onda ako je sve to samo prolaznog karaktera? - Nije. On se time čak diči. Tvrdi da mu to zabranjuje njegovo osjećanje vlastite vrijednosti. - Kakav idiot! - rekoh. - Najveći za koga sam čuo. Tamara se i opet baci na krevet i gurne glavu u jastuk, što bi uvijek činila kad bi joj bilo teško, a vjerojatno joj je taj običaj ostao iz djetinjstva. Htio sam je upozoriti da joj u ovakvu položaju lako udari krv na nos, ali mi nije dopustila da dođem do riječi. - Sve to pokušavam shvatiti - nastavljala je - pokušavam, pokušavam, i iznova pokušavam ... - A je li to i potrebno? - upitah. - Kakve bi od toga imala koristi? - Pa zar ne razumiješ? Kako to ne možeš razumjeti? - prostenjala je sasvim izvan sebe. On mi je značio ono što ja značim tebi. Mislim da već dugo nisam voljela, nezamislivo dugo. Istog trenutka puče joj žilica u nosu i na jastuk počne kapati krv. Doživio sam to kao olakšanje. Poželio sam da to bude poput puštanja krvi koje snizuje krvni tlak, a pažnju upravlja na manje problematične stvari. Stao sam hodati po sobi, gegao se ovamo onamo, teturao od jednog komada pokućstva do drugog i stvorio o sebi sliku kako sam neki čovjek majmun u džungli kome je sve posve svejedno. I na moje iznenađenje kretao sam se gipkije i spretnije nego obično. Na dohvat Tamari stavio sam kocke leda, hladan oblog i alaun. - A on? - pitao sam dok se naslanjala na uzglavlje držeći ispred lica zakrvavljeni ručnik. - Ja sam bila prva s kojom je to želio uraditi. Prije je uvijek smatrao kako te stvari ne zaslužuju toliko galame koliko se oko njih podiže. - Pa je li tako nešto moguće? - Naravno da jest. Zar ne znaš da je sve moguće, pa i najluđi slučajevi koje bi uopće u životu mogao zamisliti. - A mislio sam kako ja na to imam monopol. - Zabuna, kao što vidiš. Morao sam razmisliti. Bilo je nešto što nisam baš točno znao, ali to nešto htjelo je uzdrmati cjelokupnu moju predodžbu o svijetu. Zaokupila me misao što je ono Mirja rekla o izolaciji koja nastaje iz ovisnosti od ljudi i o teškoćama koje iz toga proizlaze. - Zašto si Mirju dovela ovamo? Svakako si pri tome imala neku određenu namjeru. - Pa za tebe je samo dobro da s vremena na vrijeme vidiš i druge ljude. A pomislila sam da je ona tvoj tip. I nisam se prevarila. - Mislila si da ćemo se svidjeti jedno drugome? - I to. 63

- A ti ponovo steći svoju slobodu?! - Molim te nemoj me sad napustiti. Trebam te. Nisam u stanju reći što sam tada osjećao: jesam li imao situaciju u rukama ili nisam, hoću li dobiti tu igru ili je već sve izgubljeno. - A on? - upitao sam već po drugi put. - Ne želi da dođeš k njemu? - Ni u kom slučaju - odvratila je Tamara. - On je oženjen i dogovorili smo se da nećemo ni na koji način razgovarati o stvarima koje se tiču njegova braka. Ja bih ionako uvijek bila na strani supruge. Moji su se osjećaji počeli pročišćavati kao poslije kakvog grdnog šoka. Odjednom sam osjetio golemo sažaljenje prema njoj, potpuno zaboravivši pri tome na sama sebe. Pomislio sam na razdoblja njena prijašnjeg života, na ono malo što mi je bilo poznato, kako se uvijek, kad bi se našla u sukobu s nekim, onako ranjena - žrtvovala, svoja očekivanja svodila na najmanju mjeru, i unatoč svemu na kraju ostala - razočarana. - Zaista bih ti volio priuštiti jednog posve normalnog, slobodnog muškarca - rekoh kao kakva dobra teta, koja i opet jednom uviđa kako se njena prastara mudrost ponovno obistinjuje. - Takvoga naprosto nema - odvrati Tamara. - Muškarci su ili oženjeni ili propalice, žive ili uza svoju obitelj, ili po pansionima, slobodnih ima smiješno malo, a i od tih dio čine homoseksualci. Ta je tema za mene okončana. Jednog sam dana dovela nekog čovjeka s ulice u bolnicu. Bio se napio rakije, a netko ga je ili pretukao, ili se pri padu do krvi ozlijedio. Ljudi oko mene pakosno su se smješkali i mislili: To je pravi čovjek za vas, gospođice, takvog možete za sebe uloviti. - I, evo, nedavno, prije nekoliko tjedana i opet sam u bolnicu »Hesperia« dovela jednog kojem se pričinjalo kako ga cestom neprestano progoni golemi, zeleni pas, a iza svakog ugla čuo je krikove svoje žene kojima zaziva u pomoć. Bojala sam se da to nije onaj koji me neprestano naziva i pita koje su boje moje gaćice. Izbrbljala sam mu sve moguće nijanse boja u spektru. Pomalo je i opet dolazila k sebi: često nam tuđa nevolja pomaže da se sami podignemo. Htio sam joj reći nešto ohrabrujuće što bi joj odista vratilo snage, ali kad sam čuo sama sebe, osjetio sam kako ta izjava zvuči neoprostivo lakoumno: - Bit će na kraju sve dobro s vama. Sigurno. Već ćete uspjeti sve srediti. Ali Tamara je, čini se, sve to odmah prihvatila zdravo za gotovo kao da je cijelo vrijeme očekivala upravo takve moje riječi. Pogledala me s probuđenom životnošću u očima i nasmijala mi se. Zaključio sam da svoju ulogu tete moram pošteno i do kraja odigrati i zato odlučih da svoju izjavu ponešto točnije objasnim, pa sam svoju ponovo oživjelu Tamaru potapšao po ramenu i rekao: - Možda ipak sve to uspijete srediti. Kad se već potpuno smirila, a ja sam se dovoljno dugo naljuljao u svojoj stolici za ljuljanje, klimajući glavom u skladu s ljuljanjem, pri čemu sam vjerojatno izgledao pametniji nego što zapravo jesam, i opet su me počela progoniti pitanja koja sam prvo postavljao sebi, a onda postupno i oprezno i Tamari: 64

- Možeš li mi objasniti - pitao sam - kako je zapravo došlo do toga da se toliko uznemiriš? Kao odgovor dobio sam čitav niz smetenih, proturječnih izjava iz kojih se poslije dužeg kombiniranja mogla ipak stvoriti neka opća slika. Stvorila se tako situacija ili prilika o kojoj je već »bilo govora« i koja je »u načelu bila dogovorena« i trebalo ju je samo ostvariti. Vozio je auto. - Kamo? - pitao sam. - Je li to važno? Finska je puna prikladnih mjesta. Izmisli neko mjesto koje bi odgovaralo tvom ukusu. - Nije to tako jednostavno. Uvijek mi je potrebno nekoliko pojedinosti koje bi mi krajolik učinile bliskim pa da bih u njemu mogao poživjeti. Tek se onda po njemu mogu kretati bez napora, i on se pred mojim očima počne pružati sam od sebe. - Na dvorištu uzdizale su se breze. Ljudi iz tog kraja zovu ih žalosne breze. I pred našim ih je prozorom bilo nekoliko. A u blizini se nalazilo seosko dvorište na kojem je neka seljanka navikavala telad na život u slobodnom prostoru. Otelili su se u kasnu zimu, pa ljeta i vanjskog svijeta još uopće nisu vidjeli. A plašili su se obojega. Nisu još došli do toga da mogu naokolo poskakivati, čudili su se i bojali se vlastitih pokreta, sudarali se međusobno. A nisu bili u stanju ni shvatiti da je drveće nepokretno i da se neće maknuti, pa bi glavama izravno nalijetali na stabla. - Možda su bili slijepi? - Ne, telići su imali lijepe, crno obrubljene oči koje su gledale ravno pred sebe. Seljanka je morala biti s njima u dvorištu sve dok se nisu privikli na slobodu, bilo je očito da u nje traže zaštitu. Razgovarala sam s njom pa mi je ispričala kako krave mogu imati snažan osjećaj čežnje za svojom stajom. Prvih dana kad bi ih odveli na pašu, osobito bi telići osjećali silnu čežnju za povratkom, tako da bi neprestano stajali uz ogradu i mukali u pravcu imanja s kojeg bi ih doveli. Do onog dijela ograde koji je bio okrenut prema imanju istabali bi pravi put. Prošlog je ljeta kravama bio pripušten frizijski bik, pa tako je sad nešto teladi crnobijelo, a nešto smeđe. Frizijski su bikovi navodno dobroćudniji od finskih. - Dobro, dobro - rekao sam, pomalo već prezasićen opisom tog mjesta . - Pokraj imanja bio je, znači, neki motel ili ste bili u kampingu. - Molim te, ne upotrebljavaj takve odvratne riječi kao što su »motel« i »kamping«, naprosto sam alergična na njih. Htjela sam ti još pričati i kako telići nisu znali pasti travu već su je usisavali. I kako je jedna junica koja je prerano dobila tele zauvijek ostala slabija od drugih krava. - Zanimljivo, doista. Tvoja se slika svijeta od našeg posljednjeg susreta znatno proširila. - Zaista jeste. - A soba? - nastavio sam ispitivati. - Sobe se gotovo ništa ne sjećam. Tek da su u njoj bila dva kreveta od kojih je jedan škripao, a drugi nije. 65

- Za koji ste se odlučili. - Naravno za onaj koji ne škripi. - Budale. Time ste mnogo izgubili! Morala si pomisliti na mene! - Ne ljuti se, ali u tom trenutku doista mi nisi bio na pameti. I uopće je nekako tako, da ti to više o nečemu mogu pričati što manje tada mislim na tebe. - Vrlo vjerojatno - rekoh. - Shvaćam te. I onda, dalje? - Imala sam menstruaciju. - Pa to nije nešto što bi potreslo svijet. - To je i on rekao. - Gle, gle! Eh, pa onda mu zbog takve izjave treba dati nekoliko pozitivnih bodova. - Ne budi tako odvratno proračunat. Nije to kartaška igra. - Ne uzbuđuj se! Smiri se! A što se onda dogodilo? Tamara rukama prekrije oči. Očito ju je to pripovijedanje zamaralo. S druge joj je strane moralo i olakšavati njeno stanje kao uostalom i svako raščlanjivanje takve vrste, jer ljudi rado govore o svojim bolima. - Ništa. - Ne moraš sad odmah prijeći na stvar - primijetili. - Jer nešto se ipak moralo dogoditi. Možda se pošao oprati. Ili istuširati hladnom vodom. Ili je uradio nešto slično što bi mu moglo vratiti snage. Možda je počeo izvoditi tjelesne vježbe?! - Ništa čega bih se mogla prisjetiti. - Bojim se da si zatvorila oči - rekoh sad već ponešto razljućen. - Oči moraju biti otvorene, uvijek i svugdje. Tako se barem mnogo nauči. Kako mu je bio velik? - Prestani! - prekine me Tamara. - Niti se sjećam, niti se želim prisjećati. Međutim, odlučio sam biti nemilosrdan kao i uvijek kad bismo stigli do te točke. - Pa u svakom si ga slučaju i opipala i osjetila, to je barem jasno. Govorio sam ti: ako muškarac - slikovito rečeno - odmah ne zaskoči, tj. ne pokazuje želju da uzde uzme u svoje ruke, onda ga treba pregledati i s obzirom na njegovo stanje odlučiti se za mjere koje treba poduzeti. Nisi se toga sjetila? - Jesam. - Pa onda? Kakvog je imao? Dok mu se ne digne, može sasvim mirno imati svega pet, šest centimetara, pa da to ne predstavlja nikakvu katastrofu. - Bio mu je nekako pljosnat i smežuran kao kakva isisana duda, manji od tvoga. Takvog još nikada u životu nisam vidjela. - Pa što ga nije malo ... U nestrpljenju ponestalo mi riječi, pa sam rukom učinio pokret koji je trebao odgovoriti neizrečenu izrazu.

66

- Ne. Nije mu se nimalo promijenio. Kao da mu se još više skupio. Dakako da sam pokušala sve što sam uz tebe naučila, a i još više. A ti trikovi nisu ni kod tebe pomagali. - Ja sam ipak poseban slučaj. Onoga dana kad bude medicina mogla staviti elektrode u erekcijski centar, moj će problem biti riješen. - A možda je ista stvar s njim? - Ne, tako jednostavno ipak nije. Greška mu je možda u glavi ili u cjelokupnoj ličnosti. Prema onome što mi je poznato o njemu, sklon sam ovoj drugoj dijagnozi. A onda, što je bilo poslije? - Bili smo međusobno nježni, cjelivali se, i osjetila sam da ga u svakom slučaju volim. Između svih muškaraca koje poznajem odabrala sam njega i ni jednog drugog. - I to si mu rekla? - Pa jasno. Takvu slobodu mogu sebi sigurno dopustiti. Ako nekoga volim, dadem mu to i do znanja, pa neka s time počne što hoće. Suviše sam već stara da bih se s takvim stvarima još igrala skrivača. I opet sam morao malko razmisliti. Nije mi bilo jasno kakav će osjećaj prevladati u meni i u kakvu bih zapravo raspoloženju morao biti. Hoće li u meni i dalje prevladati znatiželja i zanimanje, ili ću pasti u depresiju jer se ovaj susret, od kojega sam toliko očekivao i kojem sam se zapravo cijelo proljeće radovao, pokazao kao potpuno razočaranje. Pošto sam na trenutak pokušao ocijeniti svoje misli, mogućnosti i rezerve snage, postalo mi je jasno da najprije moram ispitati do koje se još mjere smijem nadati. A osim toga još uvijek mi nije bilo poznato što bi moglo biti pravim uzrokom Tamarinu akutnom razočaranju. - Zapravo sam samu sebe često puta nadmašila - rekla je. - Poneki sam put potpuno bespomoćna stajala nasuprot nekoj takvoj sličnoj situaciji, ili mi se muškarac nije toliko svidio da bih se potrudila oko njega. A uz to uvijek sam se pomalo ustručavala. A sad mi pomalo postaje jasno kako ga samo gnjavim. Sjetila sam se kako mi se Mirja potužila da nema nikakvih sposobnosti, pa je i meni sinulo kako zapravo ni sama nisam u stanju bilo što uraditi. Jedva ima neugodnije situacije nego kad se digneš iz kreveta u kojem se nije ništa dogodilo. - No, no, ali ste se ipak morali malko poigrati jedno s drugim - primijetio sam, ponosan na svoje sveukupno iskustvo iz tog područja, iskustvo pijetla na bunjištu. Tamara me pogledala. - Ponekad mi se čini da doista ništa ne shvaćaš - reče. - A on, što je on rekao? - upitah po treći put. - Rekao mi je neka ne mislim da me zbog toga manje voli. - Kako romantično, pa to bi se lako moglo razviti u platonski odnos. - Ne! - vrisne Tamara. - Ne, ne mogu više podnijeti nikakav platonski odnos. Ni jedan više! Već sam sasvim ... Kad bi ti samo mogao znati kako je to... 67

Glupo, ali nisam mogao ništa uraditi osim da se glasno nasmijem u trenutku duboke iskrenosti kad smo se po prvi put zaista razumjeli. Nije odmah shvatila čemu se to smijem, već je htjela uvrijeđeno reagirati. A onda je shvatila. - Oprosti! - Nije vrijedno trošiti riječi na to - ne mogavši se, barem zbog nje, ponovo uozbiljiti nije to ništa, pa ovo je originalno ... no, no, samo nastavi u miru, neka te moja veselost nimalo ne smeta. Već se doista dugo nisam tako zabavljao ... Nije li se i Prometej tamo na stijeni smijao dok su mu orlovi kljuvali jetra, ili sam to ja izmislio? Sigurno znam da se smijao i tako je humor stigao na svijet. Mislim da se iz puna grla smijao i bogovima, i orlovima i tko zna nisu li se upravo zbog tog silnog njegova smijeha davili gutajući njegova jetra. I Tantal se hihotao kad je voda i opet počela opadati. - Baš se i imaš čemu smijati - reče Tamara, ali i shvati odmah kako joj je ta primjedba bila neprikladna; u našem odnosu svakidašnje stvari nisu imale nikakva značenja. Smijeh ju je zarazio, i osjetio sam da joj od njega postaje lakše. Ali istovremeno izbile su joj nehotice suze na oči. Postale su joj neka ko neuobičajeno velike i Tamara ih je držala otvorenim kao da se podsjetila moje opomene da oči treba u svakoj situaciji držati širom otvorene. A onda mi je prišla, dok su joj suze tekle iz očiju, položila glavu na moja koljena, kao što je već njen običaj, a kosa joj se rasplela po mom krilu. Zaboravila je onaj krvavi ručnik što ga je držala u lijevoj ruci. Tijelo joj se treslo od jecanja. - Molim te, samo me ne pitaj zašto plačem - rekla je. A zašto bih bilo što i pitao?

68

14. Naše preseljenje na selo nije nipošto predstavljalo nekakvo zadovoljstvo, ako ikome tako nešto i čini zabavu. U cijeloj onoj zbrci koja je nastala, postalo mi je bez sumnje jasno zašto izbjegavam promjenu mjesta u kojem živim. U takvim prilikama osjećao sam kao da nesmetano naletavam na zidove ili drveće baš kao ona telad koju je Tamara opisala. Čini se kao da su moji nedostaci slični onim vanjskim zaprekama o koje se udaram. Kad se neprestano krećem, onda moj osjet samoga sebe bude po više dana kao uzet. Kao da se nekamo sakrio, ja znam da ga nema, pa ga tražim, ali on se naprosto ne pojavljuje. S druge strane sasvim sam svjestan svog postojanja; upravo me moji nedostaci podsjećaju na to postojanje. Takvo je stanje vrlo mučno i protuslovno. Zanima me psihička astenija, slabljenje svijesti o samome sebi i time prouzrokovane ekstremne tjeskobe. Među Tamarinim štićenicima ima prilično onih koji od toga pate i htio bih je privoljeti da mi priča o pojedinim slučajevima, ali ona je poštivala svoju obvezu šutnje u vezi sa slučajevima svojih pacijenata i nije bila spremna da mi bilo što ispriča osim općenitih oznaka bolesti i načina ponašanja pacijenata, što se i inače može naći u odgovarajućoj literaturi. Tvrdila je da i sama povremeno trpi od takvih problema i tada traži zaštitu kod mene. S druge je strane opet govorila kako u takvim časovima uopće ne primje ćuje moju prisutnost, tek na neki način »zna« da postojim u istom prostoru. Takvo stanje može kod nje potrajati i po nekoliko dana. A kad prođe, onda i opet - kako kaže - »progleda«. Mislim da je ovo preseljenje i u meni izazvalo takvo nekakvo slično stanje i navelo me na pomisao kako možda svaka promjena ima tako nešto za posljedicu. Možda nas sve muči slabljenje svijesti o samima sebi, a do koje dolazi zbog neke nagle promjene, a upravo se tada postavljaju veći zahtjevi na nas. A pri selidbi od mene su se zahtijevali najsloženiji pokreti i činilo se kao da se nitko ne prisjeća da mi za njih nedostaju osnovne pretpostavke. Znao sam se naći u ponižavajućim položajima. I poslije svega toga znao sam noći i noći sanjati kako mi netko gura u ruku košaru punu lomljivog suđa, ili pak velike kartonske kutije čiji bi mi se konopac, kojim su bile vezane, urezivao u prste, pa onda kako me uza sve još i požuruju kako auto ne bi morao tako dugo čekati i zakrčivati promet. Noć na noć, malo po malo, odnosila je moja podsvijest taj teret iz mene. I tako sam na temelju broja takvih snova mogao izračunati kako je bila golema moja unutarnja napetost, stvorena za vrijeme tog preseljenja. Cijenim da je za njeno pražnjenje trebalo otprilike tri ili četiri noći. Požalio sam se Tamari zbog tih tegoba, ali ona je sve to primila potpuno ravnodušno. - Život će ti to nadoknaditi - rekla je, nasmiješivši se pri tome. - Čudno je to zaključivanje da nam život uvijek sve vraća istom mjerom. Prošlo je već prilično vremena otkako si mi utjerao nekakav strah u kosti, tako da još i danas znadem sanjati kako sam se izgubila u brojnim hodnicima na sveučilištu, koji budu svi tko zna zbog

69

čega mračni; ili kako lutam po knjižnici u kojoj grčevito tražim neko djelo iz Habakukova8 vremena, a u kojem moram pronaći i ustanoviti broj svih infinitiva. Znade me tako u snu uhvatiti strah, kako mi ni jednu prijašnju svjedodžbu neće priznati ako odmah ne uspijem završiti studij, ili pak da neću biti u stanju položiti ispite jer su pitanja za mene i suviše složena. Poslije takvih snova povratak u javu pravi je užitak, u tim slučajevima buđenje ima doista svoj smisao. Sve mi se čini da ću jednom pri buđenju osjetiti olakšanje što sam ostarjela i da će uskoro sve proći. Demonstrativno sam šutio, ali mislim da Tamara to nije ni primijetila. Osjećao sam kao da su mi noge polomljene, silno su me boljele, iako sam uistinu naprezao ruke, ramena i leđa. Očito je bilo da sam, napinjući ruke dok sam se pomoću njih kretao naprijed, napinjao na neki način i noge. Dakle, u uzetim mišićima i živcima zadržala se neka, ma i najmanja, sposobnost grčenja, kao da je bol htjela ostati kao posljednji znak osjeta. Ljetnikovac koji smo unajmili nalazio se na podnošljivoj udaljenosti od grada, u jednom sasvim lijepom krajoliku, premda sam ga, zbog svog duševnog stanja, doista teško uočavao i osjećao. Tamara je neprekidno očekivala da pohvalim ovo mjesto, jer ga je pronašla poslije niza mjesta koja je obilježila kao »potpuno nemoguća«, »užasna« i »beznadna«. Ali ja nisam imao ni najmanje namjere da počnem uzveličavati bilo izbor mjesta, bilo samu Tamaru sve dok su mi moje traume od napora pri preseljenju potkradale moj noćni mir. Kuća je pripadala grupi nasljednika koji su bili toliko isposvađani da se čak ni u pitanju njene prodajne cijene nisu mogli složiti, zbog Čega je kuća već preko godinu dana stajala prazna. Nasljednici su bili sami dobro stojeći i imućni ljudi: suci, zubari, profesori i ljekarnici, ali su se oko tog posjeda, koji im je sasvim neočekivano pao šaka, zakrvili kao psi-skitnice oko strvine. Još prije dvije godine ljetnikovac je pripadao nekom bezdjetnom paru supružnika, koji su, kao što to već ide, počeli umirati, najprije muž, pa onda žena. Supružnici su sačinili zajedničku oporuku po kojoj će žena naslijediti svog muža, a šest mjeseci po njenoj smrti cjelokupan će imetak, kojemu osim ovog ljetnikovca pripada i pola jedne stambene zgrade u Helsinkiju, pripasti njenim rođacima. Supružnici, dakle, nisu bili samo bez djece, već čak i bogati. - Htjela bih znati zbog čega se ja ljutim u ime muževih nasljednika, kad ionako ni jednoga od njih ne poznam - rekla je Tamara. Na taj me način pokušavala zabaviti. Naime, neprekidno je pronalazila nove vidove ove nasljedničke priče, a koje su joj pričali ili posrednik pri iznajmljivanju, ili susjedi dok je još dolazila razgledavati tu kuću. Zapravo su i moje simpatije bile na strani muževljevih rođaka koji su ostali kratkih rukava. Zamišljao sam ih siromašnim, povučenim i poštenim ljudima, premda mi moje raspoloženje nije dopuštalo čak ni takvoga mnijenja, jer sam već samouvjereno zaključio kako je posve nekorisno stavljati pod povećalo pojedine koščice kostura kapitalizma, pri čemu mu njegov sustav nasljeđivanja vjerojatno čini kralježnicu, kad smo već s druge strane spremni sudjelovati na njegovu samrtnom plesu čim nas uz naklon na njega i pozove. 8

Habakuk: jedan od dvanaest tzv. malih proroka iz Starog zavjeta Svetoga Pisma. 70

Znao sam da Tamara ne podnosi ovakav način izražavanja, pa čak ni onda kad se samo šalim. Svojevremeno me zvala profesorom starih jezika, a kako sam tada želio da u njoj pobudim ozbiljne interese, svjesno sam pokušao svoj način govora prilagoditi svakodnevnom izrazu, pa su tako zauvijek brojne lijepe metafore ostale neizgovorene. Da govorim na svoj način, dolazio bih u iskušenje kad bih bio u dobru raspoloženju, ali sam od toga morao konačno odustati kad mi je Tamara rekla da takav način mog govora u trenutku ubije sve njene seksualne želje. Sada upotrebljavam takav svoj govor samo u rijetkim slučajevima, i to kad je želim iz bilo kojeg razloga kazniti ili razljutiti. I sada sam primijetio kako se svladava; ove prve naše dane na selu nije nam htjela pokvariti svojim uzrujavanjem zbog mojih nedužnih mušica. Kuća je bila namještena, i to baš raskošno. Po ostavama visila je još uvijek stara odjeća. U jednoj ladici komode ležala je gomila upotrebljavanih korzeta, kao da čekaju na dan kad će ih netko oprati. U ormaru u spavaonici našli smo pet staromodnih torbica i jednu punu policu starih cipela; tajna dobra života glasila je: štedljivost! Ostalu pokretnu imovinu već su među se podijelili, jer se ovdje radilo o stvarima koje više nikome nisu bile dobre. Po zidovima su se mogla jasno razaznati mjesta na kojima su visile slike, a svjetliji pod označavao je mjesto na kojem je prije stajala sofa. Ali pokućstva je bilo u izobilju, i sve je izgledalo pomalo prenatrpano, a možda je i Tamara učinila malo reda. S jednog presvođenog prozora, koji je prije pripadao kući svake bolje obitelji, pružao se pogled na padinu koja se spuštala ravno prema jezeru. S jedne strane padine uzdizala se stijena, dok je s druge strane padina prelazila u močvarastu livadu. Iza nje vidjelo se neko seosko imanje. Tamara je bila oduševljena kao da je sve to stvorila u šest dana, a sedmoga me dovela ovamo da pogledam njeno djelo. Htjela je da odmah pođem u pregled gospodarskih zgrada, ili da se odvučem do saune, ali sam joj rekao da bih neke stvari koje me smetaju volio sačuvati za slijedeći tjedan, pa sam je pristojno odbio. Onda je otišla sama i vratila se s naručjem punim knjiga. - Ostava je puna petparačkih romana - rekla je, - Snovi iz djetinjstva kasno se ostvaruju, ali se ipak ostvare. Vjerojatno ima tamo i erotske književnosti. Kao dijete sam mislila da romani i medicinski leksikoni govore samo o seksualnom životu, pa su zato i zabranjeni za djecu. Predstavljalo mi je golemo razočaranje kad sam ustanovila da su i u knjigama ljudi daleko jedni od drugih i da se samo rijetko vole, a da su medicinske knjige pune bolesti: o seksualnom životu govorilo se svega na nekoliko stranica, a i te je netko u knjižnici istrgao iz knjige. - Da, da - primijetili, sad već pomalo ohrabren - ponadajmo se da će se ovdje naći nadomjestak za to razočaranje; tko zna čime se zabavljao onaj čudni bračni par. - Večeras bih se mogla odjenuti u ove stare haljine i praviti se kao da sam se izgubila u ovoj kući - predložila je Tamara. - A onda bih najednom pronašla - tebe. Ali po prvi put poslije dugog vremena nisam imao nikakve želje da se pridružim igri. Možda mi je okolina bila i suviše strana, možda sam se pobojao, ne izrazivši tu misao ipak riječima, da ću ostati sam, a to mi se nimalo nije svidjelo. Možda sam više nego drugi ovisan o okolini i svojim sklonostima. Bez ljepote naprosto ne mogu živjeti. Bez privrženosti nekome život je za mene potpuno besmislen. Morao sam početi ovo mjesto malo pomalo usvajati i shvatiti ga u njegovu punom značenju kao i svoj zapušteni vrt, svoje jasike koje me 71

daruju sjenom, i troskoca koji izbija između kamenitih stepenica. Svega sam se ovdje prisjetio. Sve je odvje bilo izvrsno i pobudilo zanimanje u meni, ali iz nekog neobjašnjivog razloga nisam uspio postići dodir s ovdašnjom prirodom. - To je ono - razmišljao sam - na selu čovjek mora pronaći dodir s prirodom, inače će mu sve ostati stranim, a i sam se osjeća kao neka presađena biljka koja još nije pustila korijenje. Četvrte noći po dolasku ovamo sanjao sam kako šećem s Tamarom uz obalu jezera po močvarastoj livadi u koju se upadalo kao i u blatnjavo tlo mojeg jezera iz snova. Dobro se sjećam da mi je san bio u bojama, bio sam uključen u njega, ali sam se istodobno promatrao sa strane. Tamara je nosila crn, do vrata zakopčan dug kaput, sličan onome što je visio na čavlu u ostavi, a na glavi je imala šešir široka oboda, ukrašen dimnjačarskom četkom. Teško se kretala u svojoj dugoj haljini koja je uz ostalo što je na sebi nosila, bila sve teža i teža. Nasuprot njoj ja sam vrlo lako podizao svoje noge. Rukom me obgrlila oko pasa dok joj se kraj druge ruke odjednom pojavio Kustaa Mauri. Šetali smo u troje, a Kustaa Mauri i ja zajednički bismo je prenosili preko jaraka. Tada je Tamara rekla: - Ne mogu dalje. Ova stara odjeća mi je preteška. Pružila se po močvarastoj travi i mi smo joj skinuli njen teški kaput, ljubili je i stali se baviti dugmetima na njenoj odjeći. Ali onda se sve odjednom promijenilo, kao što se samo u snovima znade događati, pa Tamara i Mauri stanu prstima pipkati po meni, otprilike onako kao što činimo kad jedemo rakove. Nisam imao ništa protiv toga, dapače, činilo mi se kao da su mi skinuli težak oklop, pa sam od olakšanja mogao duboko odahnuti. A onda će i opet Tamara: - Moramo otvoriti sve zatvarače, moramo sve osloboditi i pustiti da se sve oslobodi... - A ispod donjeg dijela trbuha, između bedara, osjećao sam kako mi je otežao, kako me steže i želi izaći. Pa kad im je uspjelo da ga puste van, stajao je poput svemirske rakete okružen rampom koja je podsjećala na vulvu. A on je rastao i rastao, poprimao goleme dimenzije tako da su Tamara i Kustaa Mauri u odnosu na njega sličili mravima. Shvatio sam da se tu radi o konačnoj konkretizaciji našeg kulta falusa, najvećeg dostignuća ljudskog duha na tom području. U tom se trenutku oslobodio rampe i vinuo u zrak krećući prema novim planetama i zvijezdama koje su se posvuda palile, prema kvazarima i granici svih svjetova. Postajao je sve manji i manji tako da sam ga vidio još samo preko svoje mašte. Uz njenu pomoć pratio sam ga na putu do granice bivanja, na kojoj se sve razbija. I onda najednom, usred sna, pade mi na pamet da je i Kustaa Mauri bio ovdje i da su već oni zajedno otkrili ovo mjesto i razgledali ga. Istovremeno se stvarnost ovoga sna počela pretvarati u nešto drugo, kao da se ravnica pred mojim očima stala preokretati i pokazivati svoju donju stranu, i ja sam se, uz lagano protivljenje, počeo vraćati u stanje ograničeno osjetima, sposobnostima, vremenom i kožom, u svijet i probleme Calibana.9 Konačno sam se probudio i primijetio Tamaru kako spava pokraj mene. Pa kako to obično biva, osjećaj sna još je uvijek imao prevlast nada mnom i Činilo se kao da se nastavlja. Osjećao sam se krepkim i odmorenim, pa sam je počeo milovati vjerujući da je vrijeme buđenju. - Čudno kako nisam već i prije opazio ove breze. Kako ih ljudi ovdje zovu? - upitao sam tiho. - Žalosne breze - odvratila je Tamara jedva razmaknuvši očne kapke. 9

Caliban: lik kepeca, simbola zla iz Shakespearove komedije »Oluja«. 72

15. Sada se moje zanimanje za prirodu probudilo, a i krajolik mi je nekako bio poznat. Sjećao sam ga se na neki način, a i sanjao sam već o njemu. Kada smo došli ovamo, upravo je bilo vrijeme maslačaka. Cijela je padina prema jezeru, pa podnožje stijene i do polovine livade uz obalu, bila puna maslačaka. Cvjetni prah nakupio se na obali kao kakva žuta traka, a potočić koji je tekao kroz livadu dolazeći iz jezera s druge strane ceste bio je sav prekriven debelom naslagom peluda koja se zibala na vodenoj površini. Najprije sam pomislio da se radi o tragovima ulja, i potrebna mi je bila polovina dana da potrbuške ležeći u blizini mjesta zaimačom uklanjam tamno žutu masu prošaranu prugama čiste vode koja se nakupila na brani. Slijedećeg je dana na istome mjestu i opet nastala takva žućkasta nakupina, iako mi je prvi put uspjelo potok gotovo sasvim očistiti. Onda sam primijetio da se ta peludasta smjesa s druge strane mosta spustila na dno i objesila po razgrana tom vodenom raslinstvu, koje je na taj način pročišćavalo vodu, tako da je u naše jezero strujila samo jasna i čista voda. Ovdje sam se više nego inače kretao izvan kuće, ali me je s druge strane Tamara često morala unositi u kuću. Činilo se kao da naprosto ne može dočekati da se sam, vlastitim snagama krećem s mjesta na mjesto. Činilo joj se očito jednostavnijim da me podigne na ruke i smjesti na neko mjesto koje bih tako po njenoj želji morao ukrasiti. - Znaš - rekla je pritisnuvši ruku na srce - kada smo došli ovamo bolio me cijeli prsni koš, a naročito u predjelu srca. Gotovo da ništa nisam mogla ponijeti ili podići. Morala sam uprijeti sve snage da bih mogla donijeti vjedra s vodom. A sad se osjećam sposobnom za sve. Tijelo mi je zimus od briga i napetosti naprosto oboljelo. Čovjek može preživjeti do ljeta uvijek samo uz mnogo napora i muke. Pocrnjela je, dobila pjege od sunca i koža joj se počela guliti. Skidao sam komade opaljenog sloja kože s njenih leđa. - Vidi - govorila je - svake godine skidam staru kožu. Potpuno se obnavljam. Tijelo joj je predstavljalo kombinaciju smeđih i bijelih mrlja kao neka zemljopisna karta s ubilježenim neistraženim krajevima, snimka iz zraka netaknutog i nepoznatog močvarastog tla koje mami na istraživalačko putovanje. Kosa joj je bila glatka i zategnuto začešljana prema natrag, kod vrata svezana komadićkom nekakve vrpce. - Barem ljeti smije čovjek imati pravo da bude ružan i manje privlačan; u jesen ću doći k sebi i ponovo se početi smješkati - rekla je. Pa iako se ovdje vani jedva zaista i nasmiješila, lice joj je imalo neki izražaj mekoće, pa su joj se i one oštre brazde sa čela unekoliko zagladile. A i smješkala se - posve nesvjesno. Kao na primjer onda kad je zahvatila vjedro vode iz jezera, a ono bilo sve puno sitnih kukaca koji su se živahno kretali amo tamo, tako da su se lako mogli uočiti i prostim okom. Pokazala mi ih je. 73

- U običnom vjedru cijela jedna zvjezdana maglica - reče. - Koje li ih je čudo navelo da se tako skupe zajedno? Možda slijede iste zakone kretanja kao i planete u svemiru!? I zaista, ova gotovo mikroskopski sućušna bića, kojih se u ovom vjedru našlo valjda na stotine tisuća, možda milijuna, skupila su se uskoro kao po zapovijedi nekog nevidljivog učitelja plesa u klupko baš u sredini vjedra, pa onda opet u nekakav most koji je vezivao obje stranice vjedra poput mliječne staze u svemiru, a onda i opet, kao nečim ustrašeni, u ravnu ploču, sličnu Andromedinoj maglici na nebu, kao kakav sunčev sustav udaljen nizom svjetlosnih godina. A kako je vjedro ostalo neko vrijeme na stolu, sve su se te životinjice skupile i vrvjele po osvijetljenom rubu vjedra okrenutom prema prozoru. Zajedno smo proučavali i žabe. Ustanovili smo da se mlade žabe ne razvijaju istovremeno kao što smo oboje predmnijevali, jer smo sada, usred ljeta, nailazili na mlade posve različite dobi i uzrasta. Po rupama na livadi, punim vode i blata još uvijek su brzali crni punoglavci, mašući svojim repićima, dok su rubom potočića miljela poput šake velika stvorenja koja su već imala noge i izgledala kao kakva prva bića u svemiru što su upravo otkrila tajnu da se mogu uspeti i na obalu. A pravi su nam problem predstavljale goleme, veličanstvene krastače koje bi se za vrućih dana smjestile po vlažnim, udubljenim stazama ne želeći ni jednom drugom božjem stvoru ostaviti mjesta da stane među njih. I dok sam se mukom probijao mimo i preko njih, osjetio sam silnu želju da na neki način zaštitim čovjeka, to jadno, krhko stvorenje, koje je već toliko i tjelesno, i duhovno osakaćeno da ugiba tu, usred te prirode koju je samo opustošilo, očekujući još pri svom posljednjem dahu nekakvu samilost od životinja u čijem je odumiranju sam najveći krivac. Ima li uopće bića vrednijeg većeg sažaljenja? Uz to gnjavili su me i kukci. Činilo mi se kao da ih je ovoga ljeta osobito mnogo, i to brojnijih vrsta nego inače. Tako na primjer, nisam ih nikada prije vidio toliko dugoljastih, krilatih, s toliko članaka, ni sam ne znam kako bi se to sve imalo zvati, s dugim ticalima i nekim crvenkastim, pokretnim dijelom posred tijela. Posebno mi se gadila ona kombinacija između puzanja i sposobnosti letenja; to me uvijek navodilo na misao da se priroda jednom prije dala na neki način zavesti, pa je s previše strasti ostvarila svoju sadističku maštu. Osim toga postoji i povelik broj živina kojima je priroda podarila toliko nogu da ni sama očito nije znala što da počne s njima, a da i ne govorimo o mnogim drugim organima, koji čak možda i nemaju svog imena, kao na primjer one duge, pahuljaste dlake na stražnjem dijelu tijela kukaca, pa iako ne djeluju osobito privlačno, vjerojatno kukcima koji ih imaju predstavljaju nenadomjestivu prednost, zaštitu i obranu. Ose su pokušale napraviti gnijezdo na zahodskom stropu kao i u predsoblju, dakle na mjestima koja se češće posjećuju, ali ovaj put, iako sam veliki prijatelj prirode, nisam mogao izaći ususret njihovim željama. Tri sam se dana borio protiv ose koja se htjela naseliti u nužniku, uništavao sam joj gnijezdo po nekoliko puta dnevno, odabrano mjesto štrcao acetonom i deodorantom, ali bi ponovo i ponovo na istome mjestu nastavila s gradnjom. Tek pošto sam iz njene gradnje na stropu, koja je unatoč svemu nastajala, uklonio komadičak materijala sličan bugačici u kojem je već bilo stvoreno mjesto za saće, uvidjela je osa da su joj napori uzaludni i više se nije vraćala. Osjećao sam se milosrdnim jer sam joj poštedio život, ali sam ipak morao doživjeti da druga, koja je htjela izgraditi svoje gnijezdo na stropu u hodniku, od muke ugine na prozoru. Bila je već izgradila malenu, okruglu kuglu koju sam štapom odlučno odstranio. Osa je bila u gnijezdu i odmah odzujala prema prozoru 74

u predsoblju. Nekoliko puta sam joj htio pomoći da odleti van i tamo pronađe neko bolje mjesto za svoje gnijezdo, ali bi se uvijek ponovo vraćala, kružila kao sumanuta oko mjesta na kojem je visilo gnijezdo, da bi se naposljetku smjestila na prozoru i tamo ostala nepomična kao da nešto smišlja. Bilo mi je jasno da više nema snage počinjati sve iznova. Sjedila je u pukotini između prozorskog okvira i stakla, ljutita, razapetih krila, i ispruženog rilca, klizeći iz dana u dan sve niže. Tješio sam se mišlju da više ne trpi, već zamišlja kao da se brine za svoje saće, da se potpuno usredotočila na to i na taj način ispunjuje smisao svog života. Uvečer trećeg dana već je pala na prozorsku dasku, ali je još uvijek živjela važno raskrečenih krila, pa mi se učinilo kao da i posljednjim snagama želi sačuvati svoj obraz. Četvrtog je dana uginula pošto je na tako nezaboravljiv način pridobila moju naklonost za cjelokupnu svoju vrstu. I onda sam to herojsko tjelešce pričvrstio na zastor da ostane kao sjećanje na postojanje nekog univerzalnog jedinstva, ispred kojeg se povlači i patnja, i na empatiju, to saživljeno suosjećanje, koje - unatoč svemu - još postoji. A čitavo vrijeme našeg boravka tamo nešto je po kući škripalo, tutnjalo i sipilo. Ponekad bi se pojavila gomila modrozelenih blistavih hrušteva, odugih ticala, a od radosti što je njihov višefazni razvoj konačno dovršen, letjeli su osobito uvečer od jednog zida do drugoga. Najprije bi se čulo zujanje, zatim sudar kukca sa zidom, udarac pri padu ako bi pao na leđa, i napokon zujanje pri silovitu nastojanju da se uz pomoć tuceta svojih nožica ponovo uspravi na glatkome podu. Satima bi to znalo uvečer potrajati. Katkad bi poneki pali na krevet, pa bi me mučio do sada nepoznati strah da će se u potpunu miru, a da ja to uopće neću primijetiti, prošetati po mojim nogama, i otada sam uvijek imao osjećaj da se probijaju kroz prašumu mojih dlaka na nogama. Nešto kasnije dobili su konkurenciju u obliku velikih, crnih hrušteva koji su običavali dugo i glasno šetkati između balvana na stropu dok ne bi naglavce pali na pod. Činilo mi se da su se posebno namjerili na moj krevet. Ubijati velike hrušteve podsjeća na pravu bitku; oni se silno trude da postanu nepodnošljivi, iz njihovih se tijela izlije prilično mnogo neke obojene kaše, a povrh toga žilavi su i trzaju se još dugo pošto ih zgnječimo. A na neki se način i osvećuju za svoju smrt, jer zasmrde kao ormarić za prvu pomoć. Bio sam im izručen na milost i nemilost, ali mi je nedostajala karakteristična sposobnost moje vrste da ih mogu zgaziti. Tamara je spavala, a ja sam ležao budan i osluškivao šuškanje očekujući slijedeći pad. Ako te beštije izjedaju drvo, razgrist će cijelu kuću i prije nego se nasljednici slože o prodajnoj cijeni. Bila mi je to jedina utjeha koju sam u tom času mogao naći. Pa ako dalje govorimo o prirodi, dogodilo se da smo za susjedu dobili jednu žunu. - Baš je divna i tako pitoma - govorila je Tamara, kad bi žuna iskrsnula čas ovdje, čas ondje i počela kljucati. Bilo mi je već preko glave i njena javljanja koje je zvučalo poput prigušena krika, a i tog njena poskakivanja posvud naokolo, kad smo jednoga jutra ustanovili da ima gnijezdo u šupljini oskoruše što se nalazila u podnožju stijene. Gnijezdo joj je bilo svega oko metar i po iznad zemlje. Male žune stale su odmah, čim su se izlegle, kriještati i otada su besprekidno kriještale dan i noć. Čak je i Tamara počela pokazivati znakove nervoze. Nedavno me upitala koliko žuna po mom mišljenju ima mladih. Odgovorio sam joj da ih ima sigurno petnaest i ona se ni najmanje nije čudila tom broju koji je bio razmjeran buci što su je stvarali. A meni je malo pomalo postalo žao majke žune. Učinilo mi se da je smršavila. Naokolo je neprekidno tražila hranu, čak je nekoliko puta kljucnula o jarbol za zastavu, a u ušima joj je neprekidno zvonilo strašno kriještanje njenih mladih. Jadnica, nigdje mira da 75

nađe. Jednoga jutra sam začuo kao da je svojim mladima zapovjedila da ušute. Ta njena zapovijed bila je tako prodorna da sam se od nje čak i probudio. Kao da je netko udario batom o stijenu, I nisam se mogao suzdržati da ne odgegam do stepeništa, Bilo je nedjeljno jutro, lijepo i vruće. Majka-žuna kriještala je u najvišem tonu, a njeni su ptići umukli kao miševi. Vidio sam bijelo-smeđu, kao tigar ispruganu mačku kako se stvorila na dvorištu i uputila prema oskoruši. A onda sam i ja stao vikati mašući svojom štakom tako da sam gotovo pao niza stepenice. Tamara se probudila i došla mi u pomoć. Potrčala je rukama pridržavajući dojke i otjerala mačku u posljednji čas. - Tja, lijepe smo si stvari natovarili na vrat - uzdahnula je uvalivši se u pleteni naslonjač na verandi. - Od sada pa nadalje nećemo imati mira dan i noć. A nadala sam se kako se ovdje neću ni o kome morati brinuti. Otada smo neprestano prisluškivali kriještanje mladih žuna. Ako bi samo na trenutak prestalo, naćulili bismo uši i bili oboje spremni navrat-nanos izletjeti iz kuće. Osim toga, osluškivali smo dozive majke-žune koji su dolazili sad iz jednog, sad iz drugog pravca. Naučili smo razlikovati različite nijanse u glasanju majke i njene mladunčadi. Kada bi se majka približavala gnijezdu, mladi bi kriještali kao da ih žive peku; kada bi se udaljila, piskali bi opreznije, ali i ružnije. Uz to, dozivanje je imalo upitne i dojavne varijante. I sad smo već s užasom stali razmišljati kako ćemo tek izdržati kada jednom mladi napuste gnijezdo, pa počnu učiti letjeti pri čemu će padati na zemlju; kako ćemo tek te brige prevaliti, kad nam je već i ovo stanje tako neizdržljivo. Hoćemo li uspjeti razlikovati pozive i zapovijedi žune-majke od bespomoćnih krikova mladih kad padnu među granje i u travu? Tko nije nikada imao u susjedstvu žunino gnijezdo, taj zapravo i ne zna što je život. Kroz sve to vrijeme jedva sam i imao slobodnog vremena da kultiviram erotske pomisli, pa i ono malo što mi je padalo na um bilo je u vezi sa žunama. Sigurno da žuni ova ubitačna buka ne pričinja osobita zadovoljstva i ne predstavlja ekvivalent užitku jednog parenja, osim ako se ptice ne pare nekoliko puta ljeti. Barem lastavice urade to vrlo elegantno i hitro. I unatoč tome su vesele, one su utjelovljenje radosti; radost lastavica, radost je poput lastavice, radost je lastavica - varirao sam tu misao dok sam ih promatrao kako jure oko kuće i slušao njihovo zadovoljno cvrkutanje s krova gdje su savile gnijezdo. Ponekad bi se učinilo, kad bi ovako poput strijela prohujale ovamo-onamo ispod strehe, kao da će podignuti cijeli krov. - Ne misliš li da su ljudi u takvoj okolini neplodni? - upitao sam Tamaru. - Na neki način, možda - odvratila je. - A meni se naprotiv neprekidno čini da ću zanijeti. - Zaista? - iznenađeno sam upitao. Nisam to znao. - I to unatoč tome što si se nekada toga bojala i, kao što si govorila, dobivala napadaje od straha kad bi izbrojavala dane u kalendaru? - To je nešto sasvim drugo - uzvrati Tamara. - Pomisao na spolno spajanje nešto je najuzbudljivije što postoji na svijetu. Pa ono je u prirodi i najglavnija pojava. Tek onda kontinuitet. Čudnovato - dodala je. - Čini se kao da kontinuitet pretpostavlja nove veze. Kao što rekoh, ovamo smo došli upravo u vrijeme cvjetanja maslačaka. Livade su bile žute. Rubovi puteljaka su svjetlucali. Ako netko nije na tako nešto naviknut, bit će mu to nezaboravan pogled. Kad maslačci uvenu, počinje doba bjeline. Krajolikom su zavladale 76

bijele, pahuljaste loptice krasuljica i maslačaka. Poput snježnog nanosa zaokolile su kuću. (A dok to govorim, razmišljam odakle ljudima sklonost prema usporedbama; sasvim je sigurno da tome postoji duboko u duši ukorijenjeni uzrok. Možda ljudi, međusobno povezujući različite stvari, unose u svijet svojih predodžaba pouzdanje i sigurnost, otkrivajući za sebe što im je drago i zašto im je drago. Pa kad već sa svojim razmišljanjima tako daleko dolazim, onda i shvaćam zašto volim kazati: »kao oblak što je pao na zemlju«, jer se u toj usporedbi, za koju u mom iskustvu nema pravog odgovora, ostvaruje svijet mašte mog cjelokupnog djetinjstva, u kojem je bilo sve moguće, živjele su priče, a ja u njih vjerovao. Moglo bi se zamisliti da stvari upravo preko usporedbi povezujemo sa svojim djetinjstvom. Vjerojatno da još nitko nije ispitivao, a do sada ovaj problem nisam nikome predložio kao temu za njegovu radnju.) Razdoblje bijelog oblaka potrajalo je gotovo dva tjedna, a onda su ovdje-ondje stali nicati modri cvjetovi, zvončići i grahorice, a istovremeno izniknuše zlatice baš s ruba polja, kao da oduvijek znaju gdje im je mjesto da izrastu, a po tvrdim travnjacima, obalom, gotovo do vode izrasla je gusta, bujna steža. Izgledalo je kao da uspijevam zapažati ovaj jasan, djelomice shvatljiv krajolik. Moram sam sebi priznati da sam bio na najboljem putu da mi priroda postane stranom; počeo sam prema njoj bivati kao već i prema mnogo čemu drugom. Čak nisam ni snage imao da se zbog toga žalostim. Za mene je bila najvažnija činjenica da mogu ovdje biti s Tamarom, da je ona sa mnom. Osjećao sam da kroz nju zagledavam u nepoznate svjetove i dosežem nedostižno, kao kad bih gledao kroz snažan teleskop i razabirao kretanje zvjezdane maglice. Možda su se i njene misli kretale istim putovima, jer dok je onako klonulo ležala na suncu, a po izblijedjelim dlačicama nad gornjom usnom stale joj blistati kapljice znoja, najednom je rekla, protegavši ruke daleko iznad glave. - Bilo bi divno provesti jedan tako vruć dan s nekim muškarcem, istisnuti iz njega sve što bi se moglo, a u međuvremenu popiti poneko hladno pivo. Osjetio sam kako me istog časa oblila vrućina, iako sam sjedio u sjeni, stvarnost mi se iz svoje vremenske daljine mnogih svjetlosnih godina naglo približila kao da je već bila na istom planetu i nešto je u meni stalo vrištati kao mlada žuna u svom drvetu.

77

16. - Što bi ti rekao kad bi nas on ponekad došao posjetiti? - Tko? Kustaa Mauri? - Da, za auto to ne predstavlja nikakvu udaljenost. Morao sam razmisliti o tom prijedlogu. S takvom situacijom još nemam nikakva iskustva i ni na koji način ne bih volio zbog prenagle odluke pokvariti bilo koju mogućnost. A osim toga ova je prilika bila vrlo mnogostrana, kao što se već i na prvi pogled moglo vidjeti. - Pa kako ćeš mu objasniti ovu situaciju? - Pa ja sam mu već rekla kako stvari stoje: kako od tebe nema ništa pa da samo čekam nasljedstvo po tebi, a to objašnjava sve. - I on je u to povjerovao? - No ti bi ipak morao znati da je ta moja priča samo sitnica u odnosu na ono što muškarci pripovijedaju svojim ženama. Po njihovom pričanju morali bismo se zapravo čuditi kako uopće djeca dolaze na svijet. A osim toga mala zagonetka u ovom slučaju mogla bi ga svojom neizvjesnošću uzbuditi. Mogla bi u njemu probuditi izvjesnu agresivnost. - Jesi li baš sigurna u to? - Ne bih se mogla zakleti, ali sam prostudirala njegovu psihu, ponekad njegov način pravljenja pokreta i hoda, a to govori mnogo. I došla sam do spoznaje da je on na seksualnom stupnju razvoja jednog dvanaestogodišnjaka, dakle da zapravo još nije ni prošao pubertet. Većina muškaraca stiže barem do svog puberteta i onda ostaje na tom stupnju. Samo po sebi to nije nikakav problem. Jer već dojenćetu znade stajati, samo ako što ima stajati. Tamara je i opet bila u punoj formi. Boravak na selu, sunce i prenošenje vode očito joj je činilo dobro. Potištenost je nestala kao izbrisana, ponovo je stekla samopouzdanje. U stvari naš mir nije remetilo ništa osim telefona, koji, unatoč odvratnosti što ju je imala prema njemu, nije dopuštala da se isključi. Njen automatski telefonski odgovarač u gradu davao je kandidatima za samoubojstvo njen ovdašnji broj, koji je uostalom još od prije, kao Što je to obično u boljih obitelji, bio posebno zapisan u telefonskoj knjizi pod natuknicom ljetnikovci. I telefonofobija ima svojih perverznih crta. Dok sam razmišljao kako bi izgled Kustaa Maurija mogao djelovati na mene i neće li me njegova vanjština spriječiti u pokušaju identifikacije s njime, zazvonio je telefon i prekinuo mi misli. Tamara je digla slušalicu i tada se razvio slijedeći razgovor koji sam dopunjavao svojom sposobnošću uživljavanja u druge ljude. - Tko je taj što se javlja na tvoj broj u gradu i stalno ponavlja jedno te isto? - pitao je onaj što je nazvao. 78

- To je moj automatski odgovarač. Ja sam sad, naime, na selu. - Imaš li dvije minute vremena? - No, dvije minute imam. (Sad sam već znao kako će dalji razgovor teći. Takvi razgovori imaju svoju shemu koja je već i meni postala poznata.) - Kako si? - Hvala, dobro. A ti? - Loše. Stoji mi pa me boli. Daješ mi te dvije minute? - Pa već sam ti rekla - odvrati Tamara s jedva primjetnim uzdahom. Očito da ova situacija nije u njoj pobudila neke osobito snažne osjećaje. - Pričaj mi, što imaš na sebi? - Smeđi pulover i smeđe kratke hlačice. - A-ha! Dakle, smeđi pulover i smeđe kratke hlačice. Reci, a kakve ti je boje grudnjak? - Crne. - Crni grudnjak. Onda ću ti ga skinuti. Imaš divne grudi. Ljubim ih. Malo su se ovjesile, zar ne? - Da, malo vise. - Ništa to ne znači. Ljubim tvoje divne grudi. Reci mi, koje su ti boje gaćice? - I one su crne. - Jesu li s čipkama? - Da. - Dakle, crne gaćice s čipkama. Onda ću ti i njih svući. Sad si gola. Divna si. Reci, imaš li kakvo veliko krzno? - No da, jedno prilično veliko. - Koje boje? - Smeđe. - Dakle, veliko smeđe krzno. Stavi ruke na njega. - Ne mogu. Sad moramo završiti, Inače će mi prekipjeti kava. - Ne odlazi. Trebaš mi još jedan trenutak. Reci mi koje su ti boje stidne usne? - Ne bih ti baš točno znala reći. - Možeš li ih na čas pogledati? Jesu li rumene poput ruže? - Nisu. Već odavna nisu takve.

79

- Jesu li tamne kao u zrelih žena, malo pocrnjele? Dotičem ti ih jezikom. Ispijam tvoje sokove. A sad te uzimam, zlato moje. Prodirem u tebe. Sad pripadaš samo meni. - Kava mi kuha, sad moram otići. - Mnogo ti hvala, draga, najljepša ti hvala. - Nema na čemu. Budi mi živ i zdrav. Nakon ovakvih telefonskih poziva Tamara bi uvijek neko vrijeme bila ozbiljna i potresena. I sad je odjednom postala strašno umorna i više nije željela nastaviti naš prethodni razgovor. A ja sam tako nepromišljeno upitao: - Zašto jednostavno ne zalupiš slušalicom? Razljutila se. - Pa kako možeš tako nešto reći? Možda je to neki čovjek koji nema nikakve druge mogućnosti za svoje seksualno iživljavanje. Možda neki invalid. - Da, doista. - Gotovo sam sigurna - nastavila je Tamara - da je to onaj čovjek kojeg ulicom prate oko metar visoki, zelenodlaki psi. Taj se čovjek zaljubio u mene negdje na putu od Runebergove ulice do bolnice Hesperia. Kad je jednom na časak pustio svoje pse, začuo je kako iza ugla njegova bivša žena zaziva u pomoć, a kad je tamo potrčao, ona se već našla na slijedećem uglu zapomažući s tog mjesta, i tako je to išlo dalje. Bilo je to prošlog rujna. Upravo sam se vratila sa seminara o mentalnoj higijeni i međuljudskim odnosima, stajala na autobusnoj postaji i razmišljala što sam zapravo radila na tim teoretskim i tupoglavim predavanjima. Bilo je vrlo toplo subotnje popodne. Taj je čovjek došao i stao ljudima redom govoriti, ali ga nitko nije htio poslušati, svi bi se okrenuli od njega. Pomislila sam kako bi bilo kad bih ga ipak malko poslušala. Molio je da ga netko odvede u bolnicu, jer će ga onda lakše primiti. Krenuli smo zajedno i cijelo je vrijeme dok smo hodali bio blizu toga da mi padne oko vrata i zaplače u znak čiste zahvalnosti. Ali se ipak suzdržao. Putem mi je objašnjavao da će, ako ga sada prime u bolnicu i dobije svoju kuru liječenja, poslije dva tjedna postati sasvim drukčiji, pa će onda započeti sve iznova. Pričao mi je to kao što bi pričao svakom drugom živom stvoru, i ja sam mu doista povjerovala. Bilo je baš zanimljivo slušati nešto takvo i to ovako neslužbeno. U bolnici je bio već odavno stari znanac, njegov karton bio je već u kartoteci, pa je sada morao čekati da ga primi liječnik koji je bio u službi. Zajedno s nama čekao je još jedan sličan tip, naslonjen na stol. Jednom me moj pratilac upitao za ime i ja mu rekoh. I on mi je rekao svoje, ali sam ga zaboravila. Telefonski sam razgovarala s dežurnim liječnikom i založila se za svog štićenika. Liječnik mi je rekao da će ga bez daljega primiti ako se doista radi o simptomima delirija, samo što se takvi ljudi vrlo često pretvaraju. A oni koji se ne pretvaraju, obično su pod utjecajem najrazličitijih droga. Na rastanku sam se u predsoblju bolnice izrukovala sa svojim štićenikom, i on mi je pri tom rekao: - Očito mi je da sam se zaljubio u vas! - Kad sam otišla, imala sam osjećaj da sam upravo zbog ovog događaja napustila onaj prazan seminar i još praznije govorancije, i da sam se sudbinski morala naći u ovom času na onoj autobusnoj postaji. Bio je još prilično mlad, a usto i sasvim naočit, samo silno nesretan, bolestan i uzbuđen. Ljude takva izgleda osjećamo kao nekakve kriminalce i zato se prema njima tako odnosimo. Takvim ljudima se ne priznaje osnovno pravo da nagovore druge ljude. Pa kad onda netko s njima popriča sasvim normalno, toliko se oduševe da se odmah i zaljube. 80

- Baš dirljiva priča - rekoh pošto sam tu istu priču čuo već po petnaesti put. - A ona je samo jedna od onih pet tisuća. Koje li štete što ti nisam bio predavačem na tom području. Bio bih ti dao zadatak da izvršiš ispitivanja o spolnom životu među skitnicama. - Prestani se rugati - rekla je - nema tu ništa smiješno. I taj problem izaziva u njima neugodan osjećaj jer misle da čak ni za to nisu sposobni. Nemoć da se zadovolje fizičke potrebe uvijek izaziva i duhovno poniženje, a to vrijedi i za glad. Gladan se ulaguje i stidi, sit to ne radi. Zadovoljstvo i samosvijest međusobno su upravno razmjerni. Meni se čini da se samosvijest nalazi u vršcima prstiju, u stražnjici, na usnama i jeziku gdje su skupljeni vršci živaca. Upravo zato su ta područja tako nježna, osjetljiva i važna. Te su mi stvari bile dobro poznate, o njima smo se do sita naraspravljali. Iz bilo kojeg razloga nisam osjećao nimalo sklonosti da se identificiram s tim jadnim momkom. Iako su moje strasti jednake kao i u ovoga ljudskog crva, ipak je i moja bijeda imala svojih ljudskih granica. - Nisi li prije rekla da će kava prekipjeti? Što se dogodilo s kavom? Bila je doista i počela kuhati kavu, pri čemu je zaimačom za vodu i poklopcem posude u kojoj je kuhala kavu tako nježno maznula po sudoperu, da je odmah počela padati boja sa zidova; na selu pili smo kavu, u gradu čaj. - Bila sam prema njemu uvijek iskrena - rekla je Tamara. - Postupala sam s njime kao s ljudskim bićem. Kad bih na sebi imala crne gaćice, rekla bih mu da su crne, a kad bih imala bijele, rekla bih mu da su bijele. A mislim da je to osjetio i cijenio. - Ali zamisli kakva bi tek promjena bila za njega da si mu rekla kako danas imaš svjetlomodre, bez obzira kakve bi bile boje, ili da čak imaju cvjetiće po sebi, primjerice potočnice ili mimoze. Sjetio bi se da se još zovu »ne zaboravi me« i »ne dodiruj me«. To bi mu pričinilo još veće zadovoljstvo. Trebala si upotrijebiti svoju intuiciju i odabrati neku boju koja bi odgovarala njegovu ukusu. Tamara je zastala s posudom u ruci, već pomalo smirenija. (Moram priznati da je naša veza pokatkad bila na kušnji s obzirom i na odnose prema ljudima koji nisu imali ništa s nama.) - Nemoguć si, ali možda ipak imaš pravo. Ili da smo oboje u pravu. Istina predstavlja jednu sumu. Ona nije ono što ti kažeš, ili ja, već ono što je sveukupno izrečeno. Promjena svakako ima svoje koristi. A mašta je neka druga stvarnost. Ali sad mi je te neprestane promjene preko glave. - »Sita sam promjena« - reče princeza. - »Dajte mi jednoličnost i sivu svakidašnjicu.« - Iz tog bi se mogla stvoriti sasvim fina, čisto produhovljena pripovijetka. Reci mu da uopće ne nosiš nikakve gaćice. - Pa to sam mu već rekla. Jednom sam upravo izašla iz kupaonice kad me nazvao. - No, pa što je rekao? - Stekla sam dojam da je bio silno razočaran. Skidanje ima svoj poseban smisao, kao na primjer advent prije Božića. A pri ovoj erotici preko telefona zorne pojedinosti jednako su važne da se uoče baš kao i pri erotici preko riječi. Mogu li ti natočiti? 81

Na taj smo se način odmakli od svoje prave teme premda je erotska stvarnost čitavo vrijeme bila prisutna u sobi. I tko bi vjerovao, ali nas je Tamara ponovo dovela do žarišta problema. - Ti mi nisi odgovorio na pitanje. - A to je bilo? - Hoćeš li imati nešto protiv ako bismo se mi ovdje sastali. To ne znači da te tada obavezno ne treba biti ovdje. Najednom sam osjetio kako me neizmjerno ljuti taj njen način govorenja: »mi«, pa »on« kao da ja moram bez daljega znati na koga misli pod tim riječima. Nije joj bilo ni na kraj pameti da njen izraz »mi« možda ne znači za mene isto što znači za nju, i da je to samo po sebi razumljivo. Htio sam izreći nekoliko probranih riječi, ali mi nije dopustila da otvorim usta. - Nikako ne namjeravam da te kroz cijelo to vrijeme skrivam u nekom od ormara, kojih istina ovdje ima vrlo mnogo, a i neki su vrlo prostrani. Tek sam uvjerena da se o takvim stvarima treba dogovoriti ili barem posavjetovati. Danas ljudi prerijetko razgovaraju međusobno o svojim problemima. - Moraš uzeti u obzir da ja baš nisam naučen na neke vizualne situacije - rekao sam progutavši zajedno s kavom primjedbu koja mi je bila na jeziku. Pokušao sam si predočiti kako bi to izgledalo kad bi tako Kustaa Mauri sjedio tamo nasuprot meni i zajedno s nama srkao kavu, i u istom mi je trenutku postalo jasno da, na primjer, obroci, zajedničko jelo predstavljaju jednu tako opuštenu, slobodnu, bitnu i domaće prisnu situaciju, i da ne mogu zamisliti takav jedan ugođaj dijeliti s još nekim. Pa kad bih ga već i mogao podnijeti uz jednu prigodnu, kratku popodnevnu kavu, sigurno da ga ne bih mogao probaviti kao stalnog gosta kod stola. Naravno da pri tom nemam troškove na pameti (on bi ionako donio nešto sa sobom), kao ni gubitak vremena. Osjećao sam jedino da naprosto ne bih mogao otrpjeti njegovu prisutnost na kraju stola (naravno da bi sjedio na kraju stola!), kao ni micanje njegovih mišića za žvakanje koji se ističu kad jedemo zatvorenih usta, a pogotovo ne način kojim bi, zbog mene, rukovao vilicom i nožem. Ili da ja sjedim na kraju stola, a oni da mi naizmjence dodavaju udaljenija jela... Pomisli na to bile su mi toliko odvratne, da ih čak nisam mogao dalje ni razvijati. Tamara mi je uslužno natočila drugu šalicu kave, a meni je sinulo kako ni to ne bih mogao izdržati. Kad bi ovdje bio i Kustaa Mauri, ona bi se, naravno, na svaki način brinula da mi bude dobro, tako da bih se osjećao stopostotnim invalidom. Čini se da je Tamara naslutila moje misli, naše su se intuicije susretale u beskrajnom zagrljaju, jer je rekla: - Kad bi ti zapravo htio, sve bi se moglo jednostavno tako organizirati, da se vas dvojica uopće ne vidite. Pa to je velika kuća. Kasnije bi se mogao čak i predomisliti. Nije sasvim isključeno da bi se i tvoje seksualne dimenzije mogle proširiti. Tko zna, možda bi ti i dobro činilo kad bi nas vidio zajedno. Ne mora baš neophodno biti da i on to zna. S druge strane tko zna, možda bi njemu čak to bilo i ugodno. Znaš, na pamet mi padaju različite mogućnosti

82

pa i takve koje sam čitala u erotskim petparačkim romanima; predlažem doduše da ih za početak ipak isključimo. Ne znam iz kojeg me razloga moja inače tako pouzdana sposobnost uživljavanja u ljude i događaje pustila na cjedilu, i to baš sada kad sam je silno trebao. Nije mi htjela pružiti prethodnu predodžbu situacije kako bi Tamarin prijedlog u stvarnosti izgledao. Kao da mi je u ovom trenutku mašta bila doista zatvorena u ormaru i tamo ostavljena, dok bi drugi naokolo šaputali. I učinilo mi se da je vidim tamo onako zaboravljenu sve do nekog dana kad bi zabunom otvorili taj ormar, a ona ispala napolje kao osušeni kostur. A ljudi bi pitali: A čija li je to mašta bila? I takva protiv mene samoga uperena stravična slika omogućila mi je da kažem: - Pa hajde, pokušajmo. Kako da inače to doživimo i vidimo kako izgleda. Tko zna neće li i to iskustvo donijeti bogatih plodova! Tamara je ovu moju izjavu primila sasvim mirno, bez pokušaja da mi se baci oko vrata, što bi inače svakako pristajalo uz ovu scenu, već je stala guliti jabuku kao da je već otprije znala da ćemo doći upravo do takva rezultata. Još dugo smo se dogovarali o bližim pojedinostima koje bi Tamari padale na um. Složili smo se da ni u čemu ne treba prenagljivati, već u miru pričekati i vidjeti kako će se stvari razvijati. Kustaa Mauri i ja nećemo se vidjeti, barem u početku izostat će svako predstavljanje, pozdravljanje, bit ćemo pošteđeni formalnih razgovora koji su ionako bili u suprotnosti s Tamarinom i mojom prirodom. Osim toga nećemo morati zauzeti stav prema međusobnom fizičkom izgledu, isključit ćemo mogućnost da mi Kustaa Maurijev izgled bude toliko neugodan pa da cijela zamisao već u početku propadne. Ovakvo je rješenje imalo čitav niz prednosti. Složili smo se da Kustaa Mauri dođe ovamo jednoga lijepoga dana i provede dan s Tamarom u sauni i kupanju na obali jezera. U kuhinji će večerati, a u dnevnoj sobi gledati televiziju. Ja ću za to vrijeme ostati u drugom dijelu kuće, u svojoj sobi odakle prozor gleda na šumu. - Ne brini - rekla mi je Tamara - i sjeti se da će se on, ako se greškom slučajno sretnete, morati naći u čudu, a ne ti. To sam i ja pomislio.

83

17. Kustaa Mauri morao nas je posjetiti jednog od onih sparnih dana poslije Ivanja koji su kao stvoreni za ljubav i dodir oznojenih tijela. Tamara je utrošila mnogo vremena na svoje dotjerivanje, i to joj je predstavljalo poseban napor ako znamo da je na sebi imala manje odjeće nego ikada. Dvoumila se pri izboru: staviti grudnjak ili ne? Ne znam kakva je bila konačna odluka. Složio sam se s njom da je to važna pojedinost koja govori sama za sebe, izvan društvenih konvencija, a na području u kojem je kultura više nego očito zbunjena pri stvaranju stavova. Dirnuti, razmišljali smo o ljudskoj čednosti koja sve više i više nestaje sa svijeta i koja je još prije svega nekoliko desetljeća zahtijevala od urođenica da nose grudnjake koje bi kao nekakve lente dobivale na dar od misionara, a upotrebljavale bi ih kao novčarke; njihov je stav prema toj krpi morao svakako biti pozitivan. Onda se Tamara odjednom zabrinula zbog svoje ljetne ružnoće, o čemu je podosta dugo raspravljala sa mnom. I tu moram priznati da sam se ponekad uhvatio kako iznenađeno buljim u nju: je li to doista ona ista osoba iz zime, ili i ljudi posjeduju sposobnost mijenjanja svoje vanjštine, a ponekad i karaktera, sve prema okolnostima i svom duševnom stanju, a što je slučaj u mnogih životinja. Tko zna ne postoji li u nama neka takva latentna sposobnost, gotovo degenerirana, ali sačuvana jedino u ograničenog broja ljudi koji taj gen još uvijek nose u sebi. Tamara nije rumenila usne, a prozor njene saune služio joj je kao jedino ogledalo, ali bi se, već prema onome što bi sama rekla, znala ogledati i u bunaru dok bi zahvaćala vodu, pa kad je tako jednom poduže nije bilo, mogao sam je upitati u metru Kalevale: »Zašto s vode kasniš, djevo krasna? Pogled na lik tvoj opčara l' tebe?« Čvrsto je začešljala kosu i povezala je vrpcom, ali se ipak nije moglo reći da ju je ta frizura i odjenula, koliko god se činila prirodnom i stilski čistom. Tako joj se lice učinilo većim i punijim, a čeono ispupčenje manjim, što sam smatrao manje privlačnom raspodjelom proporcija, ali ukusi su, naravno, različiti. Na čelu joj se, onako slobodno izložene, istakle bore, a oko brade izbile su vrlo izražene pahuljaste dlačice koje su blijedjele na suncu, posebno kad bi njegova svjetlost dolazila straga, a što bi se često događalo kad bi sjela na pod ispod okruglog prozora. Isto bi se moglo reći i za brčiće iznad gornje usne. Istovremeno se primjećivalo kako joj je koža sve više i više opaljena suncem. S obje strane nosa i po obrazima stvorile su se pjegice od sunca, a isto tako i po zglavcima na rukama. Obrisi usana, kad ih ne bi narumenila, bili su joj neizraženi, a ljeti to ne bi činila. Nešto od one nježnosti kojom se ozarilo njeno lice za vrijeme zime sada je posve očito nestalo, tako da je sad djelovala ogoljenijom, starijom, a bilo je u njenu licu i nečega što bi se moglo 84

nazvati - tvrdoćom. Pokušao sam je promotriti koliko je to najviše moguće bilo objektivno, očima neznanca, i treba priznati da ono što su vidjele, u cjelini uzevši, nije bilo osobito privlačno. Očito je da ljudski pronalazački dar samopokrivanja odjećom ima i druge uzroke osim očuvanja tjelesne topline, svakako barem u kulturnoj klimi u kojoj živimo. Koliko se sjećam, preporučio sam joj da stavi grudnjak, ali - kao što rekoh - ne sjećam se za što se na kraju odlučila. Svoj sam prijedlog motivirao činjenicom da onda pri svlačenju postoji barem jedno naslućivanje više; ono malo bluze i suknjica samo su kao prelet za koji niti ima vremena za predah, niti za jelo, »tek da se izgubi duša«, kao Što kažu Japanci. Ljudima su potrebni njihovi razmjeri vremena, a njenu osjećajnom životu posebno, pa svaka žurba sve to samo pogoršava. - Govoriš kao neka stara teta - reče ona u času kad ju je moje stanovište sasvim očito osvojilo. - U našem je društvu sasvim potcijenjen kompleks »tete«. On je neurotičarima naših dana i našeg svijeta punog promjena mogao mnogo dati. - Na bedrima su mi se pojavile vene - primijeti Tamara. - Pa to je već i prije mogao vidjeti. - Naravno, ali onda sam imala ja konce u rukama. Nikada si ne bih ni dopustila da pomislim na tako nešto dok sam sjedila na njegovoj plaži. - U tom slučaju navuci duge hlače. - Izgledalo bi kao da nešto želim sakriti po tako vrućem danu. A poslije bih ih ionako morala pokazati. Zato je bolje da ih primijeti odmah čim dođe. Pa ako mu se učinim odvratnom, moći će još uvijek iznaći neki razlog da odmagli. A tako, dakle ... Došli smo do toga da smo već sada uzrujani, spremni na najgore. Naravno, tvornice kozmetike stvorile su svoje na vodu otporne i neskidajuće proizvode računajući upravo s ovakvim psihičkim situacijama. Nitko ne osluškuje našu psihu tako pažljivo kao trgovina, a u svojoj nezahvalnosti mi je čak i kritiziramo. - Da sam se barem sjetila pa mu rekla preko telefona kako sam ružna ovako vani. Zašto to nisam učinila? - tužila se Tamara. - On sada vozi ovamo i cijelo vrijeme stvara u sebi sliku žene guste kose i rumenih usana, a onda će sresti ispucanu, bezbojnu put, kao deblo, sivu sovu koju teško razlikuješ od kore bora, neko posve drugo biće, kao da je došlo do neke zamjene. Što da učinim? Kad bi se moglo nekako izvesti da upravo izlazim iz jezera i srećem ga dok još kapi vode padaju s mene. To bi mu makar pružilo vremena da se privikne na mene. Da, tako je to. Ja nisam nimalo lijepa sve dok se ne uredim. Možda sam ipak trebala poći do frizerke pa da mi barem uredi kosu? Sve je to toliko obećavalo da sam se čak i sam oduševio. Bit će doista zanimljivo vidjeti kako će Kustaa Mauri reagirati na ovakvu, neuljepšanu, ljetnu Tamaru koja je djelovala poput čista mesa, bifteka što ga - posebno preporučenog i ponuđenog - ili uzimamo ili ne uzimamo. Onoga što nazivamo rizikom, svakako je bilo. Tko zna neće li se uplašenost ove žene na neki neodređeni način pozvati na njegov kodeks časti, prisiliti ga da se sjeti morala i vrlina koje Zapad nasljeđuje i u ime kojih smo spremni učiniti bilo što, pa tako, na primjer, i na 85

najsuroviji način iznevjeriti tuđa očekivanja. Možda mu sasvim iznenada dođe na pamet da i opet počne uzgajati pčele ili dresirati svoje dobermane. Stekao sam dojam da su tog istog trenutka slične misli prolazile i Tamarinom glavom, jer je najednom prestala lakirati nokte na nogama i zabrinuto stala gledati kroz prozor. Poduprla se nogom o stari hrastov sanduk, podigavši maleni kist na kojem je još blistala kapljica laka, boje čajevkina cvijeta. Ni riječi nije rekla, ali je nekoliko trenutaka izgledala nepotrebno ozbiljnom. - Pa čemu onda služi ovo lakiranje nokata? - upitah. - Inače ih u travi neće ni primijetiti - odvrati ona. Pogledao sam je postrance, i odjednom mi se ovdje, tu pred mojim očima, pretvori u živahnog dobermana, glatke dlake, budnog, spremnog na sve samo ne na predaju. Razmišljao sam kojim bih riječima zaklinjanja mogao spriječiti da Kustaa Mauri, moj nepoznati prijatelj, i sam ne uoči tu sličnost. Ili je to bila samo neka vrsta opomene, poruke od njega - meni? Prije nego je Kustaa Mauri stigao, naše su se obostrane strepnje u svakom pogledu utišale i zavladalo je svečano raspoloženje, puno sudbinskog, u znaku onoga: »ono sam što jesam« i šta se tu može. Na vrijeme sam se povukao u svoju sobu s druge strane kuće. Snabdio sam se knjigama i pobrinuo za rashlađivanje. Na prozoru bila je zelena mreža protiv komaraca, a iza nje u svojoj na brzinu satkanoj mreži smjestio se jedan vrlo svijetao pauk čije sam kretanje pratio. Najčešće je mirovao na svom mjestu ne dajući od sebe ni najmanjeg znaka života, ali čim bi se jedna od onih tisuća mušica što su bezglavo lepršale ispred prozora samo dotakla njegove mreže, krenuo bi u munjeviti napad, iako mu nije uspijevalo bilo koju uhvatiti. Glasanje žuninih ptića s ove strane kuće čulo se nešto prigušenije, ali neprekidno kao neka oznaka kontinuiranosti vremena. Sada, kad su malo porasli, naučili su do neke mjere makar malo šutjeti i spavati. Poneki se put znalo dogoditi da bih se usred noći probudio upravo zato što bi oko mene vladala mrtvačka tišina. Tako mi se ta tišina barem činila u ono prvo vrijeme kad se konačno taj vječni cvrkut, koji je inače trajao dane i noći, smirio. Zapravo, ja sam proveo jedan ugodan dan i imao vremena da mnogo razmišljam. Ovdje, izvan grada, nisam imao mnogo dana za sebe kao ono prije, pa se činilo kao da se u meni nakupila gomila misli. Poslije duga vremena i opet sam mogao uživati u tome da budem zajedno sa svojom osamom. U mislima sam isplanirao članak o temi »Identitet intelektualca«, o kojoj sam doduše razmišljao, strogo uzevši, cijelo proljeće. Konačni mi je poticaj dao moj stalni brusač noževa, kad me proljetos posjetio i, sjedeći onako uza stol i bruseći noževe, rekao: - U ovo je vrijeme psihički pritisak jači od ekonomskog. - Prije toga on je bio slikar, a još prije alkoholičar, jedan od one nekolicine koji su se uspjeli izdići. Živio je od najniže starosne mirovine i invalidnine, vukao se od mjesta do mjesta, slikao, brusio ako je dobio išta za brušenje, stanovao po domovima za beskućnike, čitao knjige i živio trezvenjačkim životom. Njegova je misao bila da intelektualci prisvajaju dostignuća radničke klase za svoju korist uvjeravajući kako smo svi mi radnici. Smatrao je to nepoštenim i govorio kako bi svaki čovjek morao znati kojoj društvenoj klasi pripada i to priznavati bez i najmanjeg stida. Obrazovanje stvara klase na isti način kao i industrija, pa 86

čemu onda stvari uljepšavati? - Pišite o tome vi koji imate veze i mogućnosti - reče mi. Nitko ne treba da se kiti imenom radnika samo zato što to nekoga zabavlja. Napljačkali smo se već dosta u božje ime. Svaka se crkvena općina materijalno situira na dobročinstvima, a nama ostaju samo dronjci. A što je tek sa svim onim što crkva posjeduje? Izvršio sam neku vrstu raspodjele građe za svoj članak, zaokupljao me sve više, i sigurno se neću smiriti prije nego ga dovršim. Po prvi put poslije duga vremena činilo se kao da je sve na svom mjestu, Tamara sretna, a ja uza svoj posao. Ništa mi nije nedostajalo dok sam ovako udubljen u misli sjedio u svojoj hladnoj sobi i gledao prema rubu šume. Potrajalo je to tako dugo da sam, podignuvši pogled prema nebu, najednom na trenutak vidio sve bijelo ono što je donedavna bilo crno. Prisjećao sam se kako sam se kao dijete zabavljao s komplementarnim vidnim fenomenom i začaravao grane drveća da budu pune crnih sunaca. Čuo nisam uopće ništa, možda tek zvuk kojeg automobila i vrata koja su se otvarala, a pokušavao sam da ništa i ne vidim. Moglo mi se dogoditi da budem egzibicionist, duhovni koprofil10 i fetišista riječi, ali voajer11 nisam nikada bio. To mi je bilo odmah jasno. U toku večeri vidio sam kako je pauku uspjelo da uhvati jednu muhu. Začuo sam kako je snažno zujala pa pomislih da se radi o parenju. Ali je muha upala u paukovu mrežu i trebalo je dosta vremena dok se ukrutila i najzad uginula. Ali znatno kasnije, kad sam već pomislio da je mrtva, s njenih krila došao je zujavi zvuk: tijelo se htjelo osloboditi, U svemu tome nisam vidio nikakve alegorije. Iako su simboli pauka i mreže općepoznati, ipak smo samo rijetko u prilici da ih vidimo u stvarnosti i da slijedimo sam tok događaja. Kasnije uvečer svi su se ti sokolovima slični i kao srca oblikovani leptirići i mušice pojavili na prozoru, a to me oduvijek podsjećalo na život u selu i ljetne noći. Voljeli bi iz ovog ili onog razloga sjediti nepomično pritiješnjeni uza staklo dok bi drugi punom brzinom i nemirno naokolo lepršali kao da naslućuju kratkotrajnost tih bijelih noći i života. Pojavljivali su se krajem ljeta, bili su prilično veliki i, kao što rekoh, neumorni, i nisam bio suviše oduševljen njima. Tek mnogo kasnije došle su malene, srebrnastosive noćne mušice slične oblaku ili gomili perja koje je posvuda padalo. Toj ljetnoj večeri one su donijele neki ugođaj svadbe i smrti. Njihov me dolazak raduje tek nešto manje od dolaska lastavica. Zahvatilo me neko osjećanje nesebičnosti koje već poodavna nisam doživio: osjećao sam se spremnim da ostatak svog života provedem u ovoj sobi, ili neka to bude i kakav sobičak, samo neka znam da je Tamari lijepo. Bio sam se spreman krivo zakleti, podmititi sudbinu, prepustiti ako imam išta za prepuštanje. Pomisao da moramo platiti neku otkupninu za svoj život, čudnovato je i duboko ukotvljena u nama. Bio sam dirnut svojom nesebičnošću i na kratko vrijeme uvjeren da se ono najbolje u čovjeku, makar povremeno, ostvaruje u ljubavi. Borio sam se sa sobom da sačuvam to osjećanje. Pod njegovim okriljem može se uraditi sve. koprofil (grč. kopros philos): čovjek s nastranošću iz područja seksualnog života, a koja se očituje u obožavanju i trošenju ljudskih izmetina. 10

voajer (franc, voyeur): seksualno nastrana osoba koja puno seksualno zadovoljstvo nalazi tek pri promatranju tuđih seksualnih odnosa. 11

87

Imali su predivan dan. Došla je i legla uz mene u četiri sata ujutro, kad je sunce već izravno sjalo u krevet. Izašlo je bilo prije dva sata i mogli su ga zajedno promatrati kako se pojavljuje. Jezero se isparavalo, kamenje rosilo, a mali žunići kriještali kao ludi. Nailazili su na mlade kosove koji još nisu letjeli. Učili se letjeti pred njihovim očima. Vilin konjic pomislio je da je Tamara bijeli lopoč. I onda svi oni cvjetovi što se rastvoriše: kozokrvnice, noćne ljubice, brusnice, vriježe krvavih peteljki, koje su kao nevjestino velo prekrivale rubove močvarastog tla. Šetali su dugo, te su ih bare opčinjavale; smatrali su da ih treba sačuvati. No to i nije bilo sve: otkrivali su daždevnjake, jeli poluzrele šumske jagode, a usta Kustaa Maurija osjetila su okus smrdljivog martina. A kad su stigli do livade, po njoj je trava bila gusto prekrivena zaobljenim paukovim mrežama nadutim od rose, što podsjećaju na zaboravljene i ostavljene papirnate zmajeve koji su zapeli o vrškove trave, ili pak na mete poslije noćnog natjecanja u gađanju, mete na kojima su mali padobranci s ocvalog maslačka i bitka na smrt malih leptira označavali desetke, ili su to bili padobrani snova, ribarska mreža mašte čiji je plijen bio ovo čisto blještavilo. Onaj tko te mreže samo jednom vidi u crvenkastom sjaju jutarnjih zraka sunca, nikada neće poželjeti da iz razdere.

Tijelo joj je bilo klizavo i još je bila zadihana. I tada me privukla k sebi i rekla: - Bože, pa ja ljubim, pa ja još mogu ljubiti i to sasvim dobro. A Kustaa Mauri je govorio kako nije vjerovao da ljubav postoji, da je ona takva, kako se osjeća da konačno jednom stoji na tvrdom tlu usred ljeta svog života. I kako nije znao da postoji toliko mnogo radosti i tako velika radost.

88

18. A Mauri je pitao: - Jesam li uopće unutra? - Tamara je odgovorila, iako to baš i nije bilo posve točno: - Da, sasvim dovoljno duboko. - On zapravo nije mogao uopće ništa, i sve je to bilo nekakvo nemoćno koprcanje. Kako je zapravo mogao tako dugo ostati nevin? U svakom slučaju ovo mu je bilo prvi put i Tamara se rastapala. Od radosti oboje su drhtali vjerujući da se to dogodilo, pa da i nisu vjerovali, njihova bi im radost dokazivala istinitost doživljenog. - A kako je bilo dalje? - pitao sam. - Ah, kad bih znala - odvratila je Tamara. Ali se ipak pokušala prisjetiti. - Odabrala sam ga između svih muškaraca, i to iz ljubavi. Zato sam i odlučila da ga ne zaplašim svojom požudom. Povremeno bih na to čak sasvim zaboravila, ja, zamisli! Ali ipak sam bila odlučna. - S tim što si rekla i ne mogu puno započeti - primijetili. - Uživala sam što je bio uz mene. Činilo mi se da je svaki komadićak njegova tijela pun spolnih organa kao u trakavice. Kada sam s njime, osjećam se velikom i naočitom. Ali se nisam uspjela prirodno opustiti, a i on je bio prenapet i tvrdio je da nisam posve s njime i da mi je najveća greška što sam tako silno ozbiljna i zaboravljam na komično, što inače čini jedan bitan dio mene same. To mi je bilo prvi put da netko od mene očekuje u krevetu smisao za komično. Gotovo da me ganulo s koliko mi je hrabrosti svu krivnju svalio na leđa, nije bio u stanju ponijeti barem njen malen dio, običaj mu je uostalom da sve otklanja. Ova primjedba navela me na razmišljanje; imao je pravo, a dok sam razmišljala o tome, katkad sam mu ga skoro nenamjerno uhvatila i zaključila kako je to zapravo neki smiješan aparat, poput male životinjice; poneki su čvrsti, neki se samo klimbetaju amo-tamo, neki vole biti milovani, a neki ne trpe ni najmanjeg dodira. Koliko se sjećam, bila sam ga dragala kao što se miluje nekog pod bradom. A kad je lagano počeo rasti, rekla sam samoj sebi: to ti samo umišljaš. Ali on je rastao i rastao, o tome nije bilo sumnje: kao da se balon poslije dugog upuhavanja napokon napunio zrakom. Zavrtjelo mi se u glavi. Ali me odmah i uhvatio strah da opet ne ispuhne kao što se to znade često dogoditi, pa mu zato nisam posvećivala previše pažnje, a naročito ne zbog toga da i njega ne uhvati strah, jer strah je zarazan. Zato sam ga i dalje milovala praveći se kao da mi je to najravnodušnija stvar na svijetu. I cijelo sam vrijeme nešto brbljala, oprosti mi, zaista ne znam što je to bilo, znaš, tek svakako je bilo smiješno, jer je hihotao od smijeha. Napokon je došlo tako daleko da se popeo na mene da bi mi ga gurnuo, bože moj, kako sam se bojala da neće ništa biti od svega i da nećemo uspjeti, a i njega je bilo strah, jer se žurio i turao ga, ali nije našao pravo mjesto, pa kad mu se konačno posrećilo da ga gurne u mene, bio mu je poput šila, poput svirale od vrbe. Mnogi muškarci tada i dalje žene škakljaju i štipaju, nije mi jasno zapravo zašto, valjda misle da je to ženama ugodno. To sigurno nije nikada stajalo u nekom seksualnom priručniku. Do tada sam poznavala dvojicu muškaraca koji su to radili. Kustaa Mauri je treći. Mislila sam za sebe pusti ga u miru, glavno da je nevinosti u našem odnosu došao kraj, od toga ću ga već kasnije 89

odviknuti. Nije dugo potrajalo, nije on još znao uživati u pripremi orgazma, pa se naprosto izlio u mene, a ja sam najednom osjetila kao da je u mene stavio crvića kakvi se stavljaju na udicu. - I to je bilo sve? - upitao sam. - Da, tako je bilo prvi put. Sad si dobio makar površinsku sliku koliko se sve posrećilo. Čini mi se da još nikada nisam doživjela nešto tako silovito. To je nepogrešiv znak. Takav osjećaj ima se samo onda kad stvari uspiju. - Žao mi je, ali da bih se mogao saživjeti, ova mi je tvoja priča bila prekratka - rekoh. Možda sam i ja bio prenapet. Nisam stigao do vrha. - Pa nisam ni ja, naravno da nisam - odvratila je Tamara. - Pa rekla sam ti, to je bilo prvi put. Me možeš ni zamisliti kako je bilo drugi put. - Doista ne mogu - odgovorio sam. - Gorim od žudnje da saznam. Jedno je vrijeme mirno ležala zatvorenih očiju i ispruženih ruku. Pripovijedanje ju je zamorilo. Bila je gola. Kosa joj se širila po jastuku. Lice joj je bilo opušteno kao u žene koju su mnogi voljeli, bore izglađene od poljubaca. I dok sam promatrao to tijelo, koje mi je bilo toliko drago, ali u kojem gotovo ni na koji način nisam imao udjela, pa čak ni na onaj ograničeni način koji omogućuje čovjeku i ženi da uđu jedno u drugo, dakle, dok sam promatrao to tijelo, zahvatio me poseban i meni već poznat osjećaj: da nisam niti muškarac, niti žena; ja sam bio elementarni čovjek, prototip, panj koji ostaje kad posječemo grane i potkrešemo stablo, a čiji znak života čine samo mladice što izbijaju iz korijena, kao neizlječivi snovi. Malo poslije upitala me Tamara: - Hoćeš li da ti sada ispričam kako je bilo drugi put, ili tek kasnije? - Radije sad odmah. - Dakle, popela sam se na njega, vidiš ovako, kao sada na te, i uvela ga oprezno u sebe. Objašnjavala sam mu da u ovom položaju ne treba žuriti jer je on jedan od najpogodnijih. - Znači da mu se ipak ... - »Mama će sad praviti kolače pa mora najprije praviti tijesto, a tijesto se mora dignuti, dignuti, tako vidiš ...« - govorila sam mu i tako ga razdražila. Kad bi samo znao što pri tome žena osjeća. Nikad se ne bih htjela odreći te stvaralačke radosti. Kao da ga ponovo dozivam u život, pa kad malo pomalo stane rasti, čini mi se kao da sam oblikovala čovjeka kao da si stvaram zaručnika, malog čovjeka od tijesta. Iz tog organa zaista strši napetost i čvrstina toliko potrebna u životu. To je neka rijetko čudesna, možda odlučujuća kombinacija, živ simbol: sposobnost da se mijenja. To mi se uvijek čini poput nekog čuda. Onda sam se počela micati kako mi je činilo užitak, bez žurbe, zibajući se, baš kao sad, smiješno, zar ne? - pa iako ne mogu trpjeti otezanja kod tih stvari, nisam brzopleta i volim odlaganje. Palo mi je na pamet da sad zapravo po prvi put u životu nekoga učim kako treba raditi te stvari, i stala sam se pribojavati neću li se jednom morati pokajati zbog toga. Rekao mi je, naime: - Ti se sasvim dobro razumiješ u taj ples prirode. 90

- Pričaj mi kako to žena doživljava. - Kad sjedi na muškarcu ili leži pod njime? - Svejedno je, glavno da mi kažeš. - Meni je draže biti gore. Onda se mogu uskladiti pokreti i osjeti. Mogu se lakše micali živahno je ustvrdila Tamara. A tada je promijenila ton obuzeta stidom: - Ne može se to samo tako opisati. Uhvatio sam joj ruke i zagrlio je stisnuvši je svom snagom da bih čas kasnije pustio svoje ruke da prolutaju njome tako da je zastenjala. - Pričaj mi, Tamara, je li to tako kao kad se jede ili pije? - Gurati je ljepše nego se povlačiti. - Pa to je kao sunce jasno. - Njemu nije. - O, bogo moj dragi! - Da, zamisli! Kakva li otkrića, zar ne? U tom trenutku oboje smo bili uspaljeni, i priznajem da se takav trenutak ne može opisati. U mene se probo čitav niz do tada nikada doživljenih pojmova i predodžaba, kao da mi se odjednom u tijelu silovito podigla temperatura pa je u meni sve zakuhalo; glavom mi je prošla misao da ću jednom upravo u takvu trenutku umrijeti, jer će mi popucati žilice u mozgu. Osjećao sam da bih baš tako i volio umrijeti, pod pritiskom svoje usrećene mašte, s Tamarinom težinom na sebi, s njenim usnicama, zubima, s njenim jezikom na mom vratu, s njenim rukama poda mnom. Rekao sam - »do tada nikada doživljenih ...«, jer mi se svaki put tako učini. U trenutku opuštanja susreću se trenutnost i vječnost. Individuum i općenitost. Naše »ja« i naše »ti« stvaraju na trenutak jedno lice kojeg nema ni u kakvoj gramatici. Teorija relativnosti preokreće se u svemiru. Bezgraničnost je dosegla nultu točku i podigla se na beskrajnu potenciju. Plus i Minus rađaju kišu zvijezda. Tamara se, ne znajući zašto, počela smijati kao što se smije neko zamoreno i sretno stvorenje, a podrhtavanje njena tijela prelazilo je u moje. - Slomit ćeš mi stidnu kost. - I on je to rekao. Ali sad mi nije bilo stalo da se poistovjećujem s onim drugim, nisam imao ni najmanje želje da letim verbalnim krilima Kustaa Maurija; jedva bi ih mogao i ponijeti. Htio sam reći nešto svoje, vlastito. - Znaš da te volim. Je li ti i on rekao da te voli? - Ne, ne izravno. Ljudi ne vole takve riječi jer ih smatraju pomalo otrcanim. On je, naravno, govorio o klasičnoj ljubavi, njenoj veličanstvenosti i neshvatljivosti. A onda mi je rekao kako me, gdjegod bio, silno osjeća uza se. Što li je mislio s time? - Moguće, kako mu nije potrebno da te prečesto viđa. 91

- Možda - ponizno odvrati Tamara. Ali već trenutak kasnije sjela je u fotelju stisnuvši ruke u pesnice tako da je očigledno nalikovala ženama koje su kiparima služile kao model za likove iz »Kalevale« - vješticu Louhi i Lemminkainenovu majku. - Ja sam stvorila tog čovjeka - reče. - Oblikovala sam ga, evo, ovim rukama. Zato imam i pravo na njega. To je pravo ovih ruku. Kako bi lako bilo odgovoriti s nečim ironičnim, omalovažavajućim, recimo »pa, napravi odmah pismeni ugovor o tome«, ili nešto tome slično. Ali ljudima treba dopustiti i njihove časove patetike. A zašto smo zapravo Tamara i ja određeni? Pa valjda zato da između sebe dijelimo uspone i padove, da nijedno od nas ne mora svojim pesnicama udarati o prazne zidove. - Za ljubav je važno da se može izraziti - rekoh glasno. - Nije dovoljno samo prihvatiti suprotnu ljubav, treba i stvoriti svijet u kojem se može ostvariti sinteza pojmova »ja« i »ti«. Tamara se žestoko usprotivila takvu shvaćanju. - Ne, ljubav mora u sebi sadržavati tajanstvenosti. U današnjem svijetu ta tajanstvenost predstavlja neophodnu pretpostavku da bi se ljubav mogla i ostvariti. Kad se o njoj tako govori, ona je već i izgubljena. A onaj tko govori izbacuje je iz sebe. I ona propada pred njime. Raspada se pred njegovim očima. Ali u odnosu kakav je između nas dvoje moramo iskazati i najmanju iskricu ljubavi koju osjetimo jedno za drugo, samo tako može ljubav i u svijetu jačati. - Onda, je li drugi put bilo zaista ljepše? - upitao sam. Tamara je razmišljala. - Na to ti doista uopće ne mogu odgovoriti. Najčešće je najljepše treći, četvrti ili peti put. Poslije treba već tražiti neku promjenu, na ovaj ili onaj način, za mene u knjigama, ili nam treba na pamet pasti nešto doista ludo. Pomalo sam se počeo zamarati, ali događaji koji su se zbili i koji su se sad počeli pretvarati u uspomene, preplavili su Tamarine misli. Kao da su se postupno stali umnožavati i boriti se za svoje pravo opstojanja u sadašnjosti. - Rekao mi je da je naša ljubav poput barokne glazbe. Što li je pak pod tim mislio? rekla je i sama odgovorila poslije kraćeg razmišljanja: - Možda da najprije dolazi ovakva glazba, a poslije neke druge. Ili je time htio reći da ova glazba sadrži u sebi nečeg nevjerojatnog. - U meni barokna glazba pobuđuje želju za jelom - rekoh. - Zbilja, ne bismo li nešto pojeli? Meni je gotovo slabo od gladi. (Ništa ne zahtijeva tako mnogo snage kao orgazam koji čovjek mora dosezati preko koncentracije i mašte.) Znao sam da sam - s obzirom na trenutak - u njenim očima bio neoprostivo prozaičan, ali nisam mogao ništa protiv svog želuca u kojem je krulilo, a to kruljenje nije bilo u skladu s

92

najsvečanijim životnim trenutkom. Tamara se i opet rastezala kako je god bila duga i široka ispruživši ruke - po svom običaju - visoko iznad glave. - Kad čovjeka ispuni ljubav, spreman je ljubiti sve, cijeli svijet. Tako sam i ja sad puna ljubavi i bila bih spremna ne znam kolikima ponuditi svoju ljubav, kao preteklo majčino mlijeko. Vjerojatno namamljen predodžbom o preobilju majčina mlijeka, nisam se mogao svladati a da ne kažem: - Znači onda da i mene ljubiš? - Ljubim te kao kakav opustošeni kraj, sadim drveće po humcima, pretvaram do prašine osušene površine u dubrave, u šaš zarasle krčevine u jagodnjake. Znaš - nastavila je - vidjeli smo smreke koje su ostale u životu zahvaljujući samo jednoj jedinoj grani, i tako rastu na obronku brda vrhom grane dodirujući tlo. Podsjećale su me na tebe. A malo zatim: - I zamisli, prihvatio me onakvu kakva sam bila: ružna i stara. Upravo zato sam mu se i svidjela. Rekao mi je da mu sada, po njegovu sudu, upravo sličim njegovim dobermanima, pa tako znade kako treba upravljati sa mnom. - Dakle, sad odjednom on je upravljao tobom - rekoh iznenađen i bespomoćan, iscrpljen od cerebralne erotike. Htio sam se dignuti iz kreveta da donesem sendvič. Već sam dugo bio gladan, ali mi je vrućina oduzela želju za jelom. - Pa kad baš tako hoće, neka mu i bude. Ima i pravo na to. A to mu je i pritajena želja. - Ma naravno - odvratio sam na putu prema hladnjaku. - Kako je to bio neobično zanimljiv doživljaj - čuo sam Tamani kako brblja u postelji. Jedan maleni, uspavani osjetljiv organ što umorno visi postaje tvrd, podiže se i postavlja u napadački položaj. Za muškarca to mora biti isto toliko važno kao i za ženu njene biološke periode i njihov ritam. U taj trenutak muškarac ulaže sav svoj krvotok. A činjenici da njegovo tijelo pri tom proizvodi i izbacuje dio sebe - pa makar to bilo i malo - premalo je posvećeno pažnje. To zbivanje u muškaraca odgovara cjelokupnoj snažnoj sekrecijskoj aktivnosti žene, otvaranju putova u njoj kojima se određuje ritam njena odrasla života. Sigurno da je to od snažna psihičkog značenja za muškarca, priznavao on to ili ne priznao. Ili za ženu. Ja priznajem. Više se ionako ne može zahtijevati od jednog muškarca. Pri tome postupku on je bezgranično prepušten na milost i nemilost slučaju, koliko god to pokušavao umanjiti. Pa i onda kad žena o svemu tome vrlo malo zna. Ili možda treba značenje tog postupka upravo zato i nijekati. Jer čovjek ne može zbog nečeg takvog biti i odgovoran. Ili barem ne sam. Jer prema elementarnim stvarima uvijek stojimo sami. Ljubav se pojavljuje kad iluzija na kratak čas probije samoću. Iako s druge strane postoji nešto što stoji izvan muškarca, nametnuto mu je i mora to nositi. Žena, nasuprot, svaki put doživljava da se prodrlo u njenu najintimniju dubinu. - Sasvim točno - prekinuo sam punih usta. U hladnjaku je bilo krastavaca i mesa u salamuri. Pripravljao sam nam sendviče. Mlade žune kriještale su cijelo jutro. Još se sjećam kako sam ih slušao dok bih maslacem premazivao kruh. Navečer smo se začudili kad je najednom sve utihlo. Zbog vrućine samo 93

su neke ptice pjevale, a vrijeme cvrčaka još nije došlo. Iz žunina gnijezda ni glasa. Odmah smo pomislili na nekakav nasilan kraj, jer nismo mogli shvatiti da bi mladi mogli odletjeti iz gnijezda a da mi to ne bismo primijetili. A upravo se to i dogodilo. Gazili smo prema gnijezdu kroz guštaru već ocvalih krasuljica, pregledavali smo i njuškali naokolo, štapom ispitivali dubinu gnijezda. Nikakva nagovještaja nekakvoj borbi ili ubijanju, ali isto tako bez znaka koji bi nam ukazivao da je sve bilo u redu. Dugo smo se osjećali razočaranima i smatrali da ovo baš i nije bio pravi kraj za jedno tako intenzivno započeto prijateljstvo, naročito kad se uzme u obzir veličina naše brige i osjećaja koji smo imali za njihov rast. Tješili smo se međusobno, kao kad nam umru dobri ljudi, i govorili: sad im je sigurno negdje drugdje bolje.

94

19. U to su se vrijeme Tamara i Kustaa Mauri željeli sastajati svakog dana; možda je to bilo i pogrešno, ne znam. Išli su na izlete po okolici. Kustaa Mauri dolazio je u potpuno nepredvidivo doba, danju ili noću, kako je najbolje mogao podesiti svoje vrijeme. S njime se događalo nešto upravo neshvatljivo, pa da bi se zaštitio, morao je oko sebe stvoriti atmosferu povjerenja. Nikada nisam primijetio kad bi dolazio, rijetko bih začuo kakav zvuk, osim jednom kad se spustio s malim hidroplanom izravno s neba baš kad je Tamara zaključila da ga tog dana više neće biti. Prije nego se hidroplan spustio na vodu, nekoliko je puta zaokružio iznad imanja, što je u nama prouzrokovalo nekakvo osjećanje neobična doživljaja i val primitivnih osjećaja kakvi mogu nastati pri pogledu na niskoleteći avion. Tamara je potrčala na verandu, a ja sam se dovukao do prozora. Avion je gubio visinu i spustio se pred našim očima pri čemu je voda na jezeru visoko prskala s obje strane aviona. Zatim je zaokrenuo i lagano krenuo prema obali posred lopoča što su se zibali na struji zraka, kao kakav pitomi labud, nepojmljiv i nestvaran. Dok sam se udaljavao s prozora, znao sam da će iz unutrašnjosti aviona istupiti Kustaa Mauri i zagrliti Tamaru koja je upravo trčala prema pristaništu. Na veslalištu bilo je aviona koji su letjeli po narudžbi, pa je Kustaa Mauri - sam iznenađen nad svojom neuračunljivosti - odlučio da ovog puta padne u Tamarin zagrljaj izravno iz zraka. Oblaka uopće nije bilo, samo nebo, koje je tko zna već koliko dana bilo isključivo modro i samo se čudilo svojoj veličini i jasnoći, bilo ražareno suncem i zaboravilo svoju sivu nepouzdanost. - Tada sam - govorila je Tamara - poželjela da podignem svoje noge prema nebu, bile su mi lake i niti najmanje umorne, a on mi se činio kao ptičurina koja će me izgaziti svojim nogama s plivaćim opnama, iskljucati me po prsima, i svojim pernatim repom dodirnuti sva moja najosjetljivija mjesta; a onda mi se učinilo da sam sama neka ptica kojoj je lovac raskrečio noge na lelujavu humku nekog močvarnog ribnjaka. Ovu je predodžbu često i na mnoge načine varirala i uspjela ju je dovesti u vezu sa svim mogućim mitovima tako da sam po prvi put uspio istinski shvatiti ono što nas u tim mitovima toliko opčarava. Rekla je također: - Dok sam u mislima držala svoje noge onako okomito uzdignute prema nebu, misleći da bilo kojim drugim položajem ne bih mogla biti zadovoljna, učinilo mi se da je Mauri pljusak što me šiba, kao da sam time otvorena prema nebu i olujama, i kao da se maglica što bi se uvečer dizala s jezera kondenzirala u kapi samo zato da bi mogla pasti u mene. Od ljubavi i vrućine bila je naotekla, teško je sjedila, a ja sam je kupao, sapunao i dahom razblaživao bolna mjesta. Govorila je da je to hladi i smiruje upalu te pospješuje izlječenje; iz nekog nepoznatog razloga povremeno bi govorila kako ima još samo malo vremena pa ga mora planski iskoristiti.

95

Osim toga znala je katkad reći: - Neću ga pustiti. I ja imam neko pravo na njega. Bez mene uopće mu se ne bi otkrio taj dio života, i sam je to rekao. Nikome ništa ne oduzimam. Ponekad sam si pokušavao predočiti ovu vrstu mogućnosti; nije djelovala vrlo vjerojatno, naprotiv: nevjerojatnost je bila to jasnija što bih je točnije slavio pod lupu objektivnosti. Naravno da su me zanimale sve vrste impotencije, ne samo one organski uvjetovane. Mnogo sam o njima čitao, ali slučaj kao što je bio ovaj s Kustaa Maurijem nisam sreo ni u jednom pregledanom djelu. Međutim, svako odstupanje - da jednom i tu riječ upotrijebim - ima svoju sliku i svoj vlastiti razvojni put. Ponekad se samo radi o prevelikim osobnim ograničenjima - što bi u Maurijevu slučaju moglo biti najvjerojatnije - o nekoj vrsti psihičkog koeficijenta svrsishodnosti, pri čijem se aktiviranju događaju čuda i Apulejev se magarac pretvara u kraljevića. Tamara je pripovijedala kako je Kustaa Mauri mnogo puta ponavljao riječi »nevjerojatno, pa to je nevjerojatno...« i iz nekog mi je razloga ta činjenica pričinjala veliko zadovoljstvo. Htio sam povjerovati u nevjerojatno, čuditi se nad čudom. U takvim mi se časovima pričinjalo da i ja ljubim Kustaa Maurija, i to zbog one radosti koju je morao osjetiti kad je uspio. - Zamisli - govorila je Tamara. - On je sav svoj život proveo u uvjerenju da nikada neće uspjeti u tome, ili da hoće, ali tek u skromnim razmjerima, što ne bi bilo ni spomena vrijedno. A ja sam ga oslobodila tog tereta. Jedan čitav novi svijet, sasvim drugi život - ja sam mu otvorila. - A kako se u tu sliku može uklopiti njegov brak? - upitao sam. Nisam to pitanje mogao ostaviti neizgovoreno premda sam znao kako Tamara s odvratnošću odbacuje sve aluzije na brak, bez obzira da li se pitanje postavlja sasvim teoretski i objektivno. I sada je zabacila svoju glavu kao konj kad ga naglo zaustave, i odvratila: - Postoje stotine vrsta brakova. Zašto zbog toga razbijati glavu? Što se mene tiče, nek ostanu onakvi kakvi jesu. U te se stvari ne pačam. Mislim da je o tome posve beskorisno raspravljati. - Znači, kad kažeš da se Kustaa Maurija ne želiš odreći, pri tome ne pomišljaš na brak? Ponekad me znala tako pogledati da sam se osjetio i deset puta većim invalidom nego što sam zapravo bio. Ovoga sam se puta osjetio poput kakvog kiklopa kojeg su iznenadili dok je pripravljao večeru od vlastitog mozga. - Pa kako se možeš vječno vraćati na istu temu o kojoj sam ti još prije niza godina rekla svoje konačno gledište. Brakovi drugih ljudi mene uopće ne zanimaju. Ne želim se u njih upletati. Najodvratnije što mogu zamisliti jest da se uvlačim u tuđi brak. Sasvim jednostavno, o tuđim brakovima ne želim ništa znati. Ne postavljam nikakva pitanja. Kad baš moram, onda saslušam. I nikada, ni jednom, pa čak ni u svojim najružnijim snovima nisam dolazila na pomisao da otimam ženi muža da bih se sama za njega udala. Već i pri samoj pomisli na tq postaje mi mučno. Ipak me ti još slabo poznaješ, treba to reći. Pomislio sam da bi se baš u okvirima te mučnine mogla postavljati dalja pitanja, pa sam nastavio:

96

- Ali kad bi neka žena, nemojmo sad govoriti o Maurijevu braku, ili ipak, pričajmo baš o njemu -(moja me smionost učinila još smionijim) - dakle, kad bi njegova žena saznala da ti imaš nešto s njenim mužem... - To neće saznati. Već sam rekla da ljubav mora bezuvjetno ostati tajnom između dvoje ljudi. - No da, ali pretpostavimo... - usprotivio sam se - ... moglo bi se dogoditi da Maurija počne peći savjest pa da sve ispriča svojoj ženi. Tamarine se oči raširiše. Očito da nije predvidjela takvu mogućnost. - Sve ispričati svojoj ženi?! Pa kako bi to bilo moguće! S čovjekom takve sićušne inteligencije ja se ni u šta ne upuštam. - A ako se, recimo, neočekivano obrati vjeri?! - U društvu sa mnom? Ah, da, razumijem, pa sasvim je dobro ako se netko poslije zahvali bogu. I ja sam mu se već toliko puta zahvaljivala. - A što ako u snu počne uzdisati: »Tamara ... Tamara ...«? Tamara se zamisli. A onda reče: - Znam da ima muževa koji žele priznanjima napakostiti svojim ženama. Takve tipove prepoznajem od prve. Na jeziku mu je poštenje, a s druge strane spremni su svojim ženama pripremiti paklenske muke da bi se naslađivali u njihovim patnjama i tako osjećali svoju moć, i preko toga nadomjestili pomanjkanje vlastite samosvijesti ili tko zna čega. Takve nadalako obilazim kao kup govna. bol.

- No, molim - podviknuh trijumfalno. - Dakle, priznaješ da jedno takvo saznanje nanosi

- Pa jasno. Tako nešto uvijek boli. U svakoj se supruzi nalazi i žena. Zato i ne valja ništa pripovijedati. Takvo saznanje donosi samo zlo i zato nema nikakva razloga da se tako nešto i kaže. - Ali je li to u redu s obzirom na moral? - nastavljao sam, iako sam se u osnovi slagao s njome. Već dugo nismo ovako razgovarali, a u meni je tinjala želja da se ponove ti stari razgovori; ponavljanje je mati ugodnog osjećanja. U čašama nam je bio hladan čaj, vjetar bi povremeno zatresao otvorenim prozorskim kapcima, gurao vrata, visoka se trava povijala na podnožju stijene, oluja je visila u zraku. Palo mi je na um kako je moj odnos prema Tamari poput paučine razapete preko staze, paučine koja međusobno povezuje dvije visoke vlati trave; ona se njiše na jakome vjetru i ne razdire se, ali će se razderati čim netko prođe tim dijelom staze. I onda bih morao požuriti da bih je ponovo povezao, a možda bi pohitala i Tamara, tko zna, sve bi ovisilo o okolnostima. Ali dosada su niti gotovo sve izdržale i oprle se svemu što je bilo manje od - vjeverice. - To je visoko moralno - odgovorila je Tamara, sasvim očito uživajući u svom obljubljenom izrazu. - Drugim riječima rečeno, to je moral na jednom višem stupnju, na kojem spoznajemo i cijenimo neizmjerljivu samovrijednost stvari. To nema nikakve veze s konvencionalizmom, pa tako ni s konvencionalnim poimanjem poštenja. Obično to i kažem muškarcu s kojim upravo budem zajedno ako postoji i najmanji tračak sumnje da su 97

njegova poimanja na pogrešnoj valnoj dužini. Pa ako se ni tada u to ne uvjeri, počinjem ga smatrati izgubljenim slučajem. Od početka mu dam do znanja da ću uvijek biti na strani supruge i da muškarac s kojim jesam mora biti dobar prema svojoj ženi, i to posebno onda ako je našao zadovoljstva u meni. Većina ih pri tom tvrdi da i sami tako misle. A naravno, ima i tipova koji pričaju kako ih njihove žene ne razumiju, pa već, jadnici, pola godine spavaju u hodniku, i to u vrećama za spavanje. S takvima ne želim imati posla. - Tako odbijaš od sebe mnoge nesretnike. - Može biti, ali i ja imam pravo na svoje uvjete. Pošteni neurotičar ipak je nešto sasvim drugo i bolje, iako sam sada potražila promjenu u jednom posve svakidašnjem muškarcu. Kustaa Mauri znade ponekad biti veličanstveno dosadan. On je kao ptica trkačica, ona izumrla ptica dodo s Indijskog oceana. Ne možeš ni zamisliti takvo stvorenje. - A zašto ne? - Jer tvoja duša leti. Jer naše duše zajedno lete. On nikada ne prati let moje duše, pa i ne mora. Ja mu se rado vraćam, na zemlju. A i često povjerujem da bih i sama najradije ostala na zemlji. Naporno je polijctati pa se onda i opet spuštati natrag. - Pa zar se ne smiruješ uz njega? - htio sam čuti odgovor. - Ljubav je smirenje, zapravo jedino smirenje koje čovjek ima. A ipak, ništa nije tako naporno. Ljubav je sloboda. A ipak ništa toliko ne vezuje. To je taj paradoks ljubavi. Čovjek bez ljubavi uvijek nosi neki teret i zarobljenik je svoje osame koliko god inače kao pojedinac bio slobodan. Ja se odmaram u tvojoj blizini dok se po tvom odlasku osjećam silno umornim. »Budi moj mir!« To je etički imperativ. - Do sada sam mir nalazila samo uz neurotičare koji stvaraju i najviše briga. S njima je čovjek od prve u povjerljivu društvu, brige se nanjuše već izdaleka, streme jedna k drugoj i zajedno se osjećaju ugodno; nevolje spavaju stisnute jedna uz drugu, patnje se pare i rađaju nove, ali uvijek pronalaze mir jedna unutar druge, kao kad se dva pravca, protiv svih geometrijskih zakona, potajno presijeku prije nego će nastaviti svoj put u beskrajnost. Uživao sam dok je tako govorila, podstrekujući samu sebe radošću visokoparnih riječi. Znao sam da to radi samo dok je sa mnom. U tom sam smislu za nju predstavljao slobodu. I dok smo tako razgovarali, s druge strane jezera, iza šumovitih brežuljaka dokuhavala je oluja, kako to ljudi iz ovog kraja kažu. Morali smo zatvoriti prozor, pa čak i jedna vrata zaključati jer ih je propuh neprekidno otvarao. Suđe je padalo na pod, pa mi se učinilo kao da pristižu duhovi i žele se izbjesnjeti upravo u našoj kući. Ponekad se činilo kao da se vjetar baš namjerno i nasilno zavlači pod krov i trese njime ne bi li ga raznio. Zastori su se lelujali unatoč ustajalom i sparnom zraku u sobi. Smračilo se, ali je istovremeno bilo i posebno svijetlo od tamnog, crnog oblaka čiji su rubovi rumeno svjetlucali. Bljeskalo je neprekidno i istovremeno sa tri strane. Posebno su se doimale one okomite munje koje kao da su na grebenima brda preko jezera dostizale jedna drugu na putu prema nama. Osim žutih bilo je i pojedinih svijetlo plavozelenih i crvenih munja koje su nadaleko rasvjetljavale cijeli kraj. Prozorska okna drhtala su od grmljavine i kiše. Oluja je bila toliko jaka, da je kiša u vodoravnim valovima brisala preko jezera. Takvu predstavu još nikada do tada nisam vidio. Drveće je branilo svoj opstanak i svoje uspravno držanje. Tutnjava je dolazila svakog časa iz drugog smjera, bučalo je kao da se približava središte neke bitke pred kojom bi se 98

najbolje bilo sakriti. Visoka trava s livade uz obalu povijala se na sve strane dok je neodlučan vjetar, neprekidno mijenjajući smjer, ludovao iznad nje. Listovi velikog vrbinog žbuna na podnožju stijene povremeno bi okretali svoju donju stranu prema gore, i onda bi žbun bio pun velikih ovalnih cvjetova. Ponadali smo se da će kiša rashladiti zrak, ali je samo povećala vlažnost tako da je bilo još teže disati. Znoj nam je, škakljajući nas, tekao niz leđa. Razgovor zapeo. Pri olujama čovjek se osjeća sićušnim, ali zato svoje postojanje doživljava silno snažno. Upozorio sam Tamani na taj osobiti fenomen kada se grmljavina ponešto udaljila, a s prozora se počela cijediti kondenzirana para. - Možda je to zbog toga što se čovjek instinktivno uvijek pomalo boji - primijetila je Tamara - a u takvim mu se trenucima pruža vrlo konkretan i golem objekt usporedbe s njim samim. - Dakle, to zavisi također i o zornosti, konkretnosti objekta usporedbe - rekoh. - Naravno. A takva se zornost u svakodnevnom rijetko pruža. Samo je mašta apsolutna. I tu je greška. - U svakodnevnom ili u mašti? - Ne, u apsolutiziranju. - Ali u mašti je ono dopušteno. - No da, jest. Zato bi, naravno, tu mogućnost trebalo mnogo više iskorištavati. Ali čovjek koji nadzire svoje misli, i sam se boji da u svom unutarnjem bitku bude slobodan, i pati od osjećaja krivnje zbog svojih predodžaba i svoje mašte. Zapravo to pokazuje kako ih na kraju krajeva snažno doživljava kao realnost. Možda bi mu morali izravno reći: Tvoja mašta pripada samo tebi, pa zato u njoj budi slobodan i hrabar. - Ali na maštu utječe i znanje - rekao sam. - Moje su seksualne maštarije, na primjer, pod utjecajem mitologije. Volio bih s tobom ponoviti sve one načine seksualnog sjedinjenja koje su bogovi izvodili s ljudima, sve do one znamenite zlatne kiše. Ali to nije nikakva sloboda. I onda, pomisli na kukce, koji u tim stvarima pokazuju još više mašte, različnosti i apsurdnosti od bogova; stječe se utisak da beskralježnjaci imaju doista erotske mašte, a što su životinjske vrste niže, to su im i oblici maštovitiji. Kad bismo nas dvoje bili par Bonelia viridis, ja bih živio kao parazit između tvojih nogu (- Oh, kako bi to bilo jednolično primijetila je Tamara.) i doista ne bih ništa drugo od svog života očekivao. Kakva duhovna kupelj, kakva ekstaza! Nisam tu vrstu baš potanko ispitivao, ali po dosadašnjoj spoznaji rođenje mužjaka u toj vrsti predstavlja samo prijelaz iz trbuha u spolne organe ženke. Specijaliziranje viših životinja i lokaliziranje njihovih osjetnih organa smatram pravim nazadovanjem. - Ali u ljubavi ta se sposobnost ipak djelomice vraća. - Koja sposobnost? - Sposobnost osjećanja cijelim tijelom. Sjeti se samo kako elektrizira dodir koljena ili kako se lakat lako promijeni u spolni organ kad ga se dotakne stvorenje koje volimo. Ja osjećam da mi se i kosa podiže kad mi Mauri obgrli glavu, da mi se prsa rastežu iz želje da 99

ga obuhvate, da ispod imam nekakva kliješta s kojima ga želim uhvatiti, da sam poput stezača, poput klada i da mi je svaki četvorni centimetar kože po jedna sisaljka. A istovremeno me ovlada osjećaj da sam otvorena i slobodna, slobodnija nego inače, i da letim. Kiša je pomalo jenjala, ali je s druge strane jezera još uvijek sijevalo. S ruba trsišta dizala se sumaglica. Razmišljao sam nije li se Jupiter najprije zasitio onih žena koje su ga željele u liku bika, pa onda prišao onima koje bi samo gromovi pitomili i koje bi svoje krilo otvarale samo udarcima gromova; da bi u svojim poznim godinama stao gajiti nježne osjećaje prema vremešnim ženama koje su ostale netaknute i koje su svoje djevičanstvo poklanjale podzemnim silama, kao da je tako bilo još u početku zapisano; cijenio ih je kao osušeno voće. Kad bi uvečer, da ih nitko ne vidi, čučale na kamenju uz obalu i prale se, on bi ih ogrnuo kao topla magla, škakljao ih zapljuskivanjem valova, a kad bi se usudile ući u vodu i zaplivati, veselo bi se u liku ribice migoljio između njihovih nogu, smucao bi se oko njihovih nježnih mjesta, koprcao se na trenutak među njihovim dlakama kao da je uhvaćen u vršu, pretvarao se u dugu morsku travu što miluje. A kad bi stupile na obalu, osjećajući užitak večernjeg kupanja u svakoj stanici svojih tijela, kao nježna travka milovao bi im gležnjeve, sjedao kao obad na njihova bijela stegna, na raspuknute žilice i ubadao svoj žalac u njih. I opet je počela kiša. Primijetio sam na Tamari neki nemir koji do sada ovoga ljeta za našeg boravka na selu još nisam opazio. Bilo mi je sasvim jasno da neće više dugo moći izdržati ovako sa mnom zatvorena u kući. To uopće nisam ni očekivao od nje. Taj me njen nemir mučio, iako se i ona silno trudila da ga prikrije. Naš se odnos zasnivao i na priznanju da ne bismo mogli ni u kom slučaju po cijele dane zajedno živjeti. Svaki zajednički odmor samo je potvrđivao ovakav nazor. Vidio sam kako je Tamara pogledavala čas na put, čas kroz prozor koji je gledao na jezero, vjerojatno očekujući da će Kustaa Mauri ovoga puta doći kroz kišu i oluju brodom »Finski labud«12 ili izroniti iz magle poput »Ukletog Holandeza«. Bila je to prva večer ovog ljeta kad smo opet upotrijebili svjetlo, ali o električnoj svjetlosti Tamara nije htjela ni čuti. Izvukao sam odnekud veliku obojenu svijeću i zapalio je, potiho zahvalivši bogu da je barem upotrebu šibica dopustila. Svijet s druge strane prozora postao je od tog malog plamenika još mračniji kao da je jesen to paljenje svjetla shvatila kao dopuštenje da i opet uđe u naše živote i da se tako postupno pridruži našim večerima. I ja sam sada promatrao prozor, i uskoro se dogodilo ono što se ovdje događalo u prvim srpanjskim sumracima po svim kućama koje okružuje visoka trava: na prozoru se skupili leptirići različitih vrsta i veličina, pa dok su jedni ustrajali na svojim mjestima na oknu, drugi su neprekidno zujali i jurišali na staklo - u mislima sam ih nazivao plesačima pirueta. Veliki bi rojevi kukaca, kojih je ovdje bilo u gomilama, punom težinom svojih tijela udarali o prozore, pa bi zvučalo kao da netko neprekidno vrškom prstiju kucka o staklo kako bi ga pustili unutra. Ne znam u kolikoj je mjeri i Tamara sve to primjećivala, ali je njen nemir sve više i više rastao. Išla je iz sobe u sobu, počela prigovarati što naokolo posvuda leži razbacana odjeća (iako je najvećim dijelom pripadala upravo njoj), tvrdila kako negdje nešto čudno vonja, da bi izmislila priču o dva kostura koji leže negdje ispod temelja »Finski labud«: tradicionalni finski jedrenjak na kojem su se školovali pomorci. Danas ukotvljen u luci Turku i pretvoren u muzej. 12

100

zgrade (- Zapravo, kosturi i ne mogu više smrdjeti - usudio sam se primijetiti), poslije čega se stala baviti mišlju koga bi od nas troje trebalo ubiti ako bi se već dvoje ili dvojica u tome složila, i koje bi to dvoje ili dvojica mogli biti. Sad sam i ja osjetio da se miris stare odjeće iz ormara i ljudi koji su je nosili zajedno s vlagom provlači kućom i preko disanja utječe na naše misli. Zapalio sam i drugu svijeću misleći da bi mogla osušiti zrak i spaliti taj neugodan vonj. Niti dimnjak kamina nije uspio povući zrak (- Možda je u dimnjaku kakvo gnijezdo napomenula je Tamara, pa zato nismo ništa poduzeli). Palio sam šibicu za šibicom dok Tamara nije primijetila da smrad sumpora izvrsno pristaje mom biću. Pomalo mi je postalo jasno: u ovoj nenastanjenoj kući našem trenutnom raspoloženju nije pristajala niti kiša niti samoća. Rekao sam »nenastanjena«, jer je bilo više nego očito da nas dvoje nismo bili u stanju jedno drugome praviti društvo. Odlučio sam da se, kao i uvijek prije, pomirim sa stanjem stvari. Konačno, nije to bilo prvi put da sam dopustio tuzi da me bez otpora svlada. Zapravo, to je sasvim lijepo pristajalo ovoj kišovitoj večeri. U mislima sam promatrao krajolik oko naše kuće: mislio sam na Tamarino pričanje o njenoj šetnji s Kustaa Maurijem kroz močvaru i šumu, gdje ih je na jednoj padini teško oštećena, umiruća smreka podsjetila na mene. Pred očima mi se pričinio Kustaa Mauri kako se ispred Tamare popeo na padinu i onda joj pružio raku da bi joj pomogao, pa kako onda jedno uz drugo, u istom taktu, idu po stijeni, pa kako je Kustaa Mauri preskočio preko nekog srušenog debla i na putu udario nogom veliki češer. Vidio sam kako se kupaju, kako Kustaa Mauri pliva po onom močvarastom ribnjaku i kako ga osvaja, pa kako najzad sa sjeverne obale u zubima donosi Tamari cvijet kasnog štitca. Pokušao sam se smiriti govoreći samome sebi kako je zapravo dobro na vlastitoj koži osjetiti ljubomoru; čovjek koji je ne pozna, ne zna ništa o životu; ona predstavlja resko čist i jasan osjećaj, peče kao led i ranjava mjesto o koje zadere. Za mene ona je tog časa bila pravo i snažno iskustvo. Pa zar nisam upravo želio doživljaje takve vrste kao poticaj vlastitoj mašti, nadomjestak i dopunu svom životu? Iz nekog razloga do sada mi nije uspijevalo da se uvjerim i u vrijednost takva iskustva, ostalo je nekako izvan mene kao kad nam se nešto prilijepi za vrhove prstiju; nikako da ga se oslobodim i oblikujem u neku estetski i etički zadovoljavajuću, lako shvatljivu predodžbenu cjelinu; kao neko malo poprsje koje bih priključio drugima u svojoj zbirci koja se neprestano obogaćivala. Odlučio sam, dakle, da ne mislim više na njega i spoznao sam da je takva obrana bila opravdano i pravilno sredstvo. I izmislio sam ime za to: svjesna obrana. I tako je prošao dan. Kiša se odlučila da odagna sparinu i to joj je konačno i uspjelo. Kad se i vjetar smirio, otvorili smo prozore, i svjež, hladan zrak poslije niza tjedana prostrujio je sobom. Neko se vrijeme činilo kao da smo upravo na to čekali i kao da je smisao tog dana ležao u tom zahlađenju. Već sam unaprijed uživao u primisli na svježu noć bez znoja, u kojoj će kiša bubnjati po krovu, rojevi kukaca udarati o prozor, a na zemlju će se spuštati prvi sumrak ljeta. Očito da se Tamarine misli nisu kretale istom tonskom skalom, jer sam je vidio kako trči prema stepenicama još i prije nego su se snopovi automobilskih svjetala probili kroz tamu, najprije prodrijevši kroz jedan, pa onda kroz drugi prozor, da bi tako dvaput kao elektronski fleš posve osvijetlili sobu. Vidio sam Tamaru kako raširenih ruku stoji na stepenicama dok je kiša padala po njoj. Farovi automobila koji se bučno približavao potpuno su je osvjetljavali. Onda mu je potrčala u susret, a ja sam se okrenuo da bih započeo putovanje prema svojoj sobi. 101

Dan je, znači, ipak imao sretan završetak: Kustaa Mauri je došao. Posumnjao sam da on, unatoč onom mnogohvaljenom svakidašnjem u sebi, sasvim suvereno vlada umjetnošću čekanja, tehnikom izostajanja, da je, istini za volju, postao pravi majstor u tome i pomoću toga posve je svladao Tamaru koja je i sama postala stručnjakom na području iznenađenja i poznavateljica najprepredenijih trikova. Pomislio sam da bih je morao upozoriti, ali onda sam zaključio da bi to bilo potpuno uzalud. Kada je još u tim slučajevima koristilo bilo kakvo upozorenje? A osim toga ona je sama govorila: - Čekanje ne mogu podnijeti! - pa je i danas dokazala da je izrekla istinu. Moja se soba za vrijeme kiše dobro rashladila, pa sam nakon nekog vremena stao razmišljati što mi zapravo nedostaje. A onda sam shvatio da mi je jednostavno bilo hladno. Već sam i zaboravio kako je to. Zanimljivo iskustvo tako odjednom i poslije duga vremena. Neka vrsta napetosti, jedna od mnogih. Kiša je padala cijelu noć. Zapravo sam htio ostati budan, pa da čujem kad Kustaa Mauri bude otišao, ali sam zaključio da od toga ipak nemam ništa. U neko doba došla mi je Tamara. Ušla je u sobu u kojoj sam spavao i uvukla se u uski krevet koji je jedva dostajao i meni. Osim toga, škripao je i stenjao u svim tonovima kao da se htio požaliti na ovaj teret s obzirom na svoju vremešnost i lomljivost i dati do znanja kako više nije dorastao ovakvim naporima, već čezne za mirnim noćima i laganim danima, iako - za mladih dana bilo je ono sasvim drukčije! - eh, dobra, stara vremena! Za vrijeme ovih naših praznika čitavo sam vrijeme prisluškivao ovo škripanje i poznavao mu cjelokupnu životnu priču. Htio sam je nekom prilikom ispričati i Tamari, ali sada sam bio premoren, a uz to opet sam sanjao o pentranju po bregovima. - Bilo mi je kao da neprekidno imam orgazam, ali mi ga osjećanje kontinuiteta nije dopuštalo - pričala je, a meni se učinilo da joj u glasu čujem nešto lelujavog očaja, ili sam to samo sanjao? - Čeznem za potpunošću i odlučila sam da tu potpunost i potražim. I ne postavljam velike zahtjeve, zadovoljit ću se i s malim, s minimumom. Ne znam kako se dogodilo da su nas te egzistencijalne teme upravo danas zaokupile, ali već po drugi put danas osobito sam snažno osjetio svoje postojanje zahvaljujući svom invaliditetu i fizičkoj ograničenosti, i upravo su me oni svakog časa podsjećali na to postojanje. Ali ovog puta krenuo sam u svojim mislima dalje i zaključio da upravo zbog mučne blizine smrti posebno snažno osjećamo svoje postojanje; možda upravo zato težimo prema smrti, a u trenutku smrti - prema životu. Postojanje je na kraju krajeva ipak jedino što ima nekog značenja. Zato sve što smeta doživljaju tog našeg postojanja osjećamo kao ozbiljan problem, a možda on i jest takav. A možda su i te smetnje upravo tako banalne kao što i zazvuče kad ih nazovemo njihovim pravim imenom. U ovom trenutku nisam ih se Tamari usudio objašnjavati. I najmanje protivljenje moglo bi me duboko povrijediti. Napravio sam joj mjesta, obgrlio je i zamislio da sam joj otac, a ona moja malena kćerka. Pomilovao sam joj kosu, djeca i životinje vole kad ih gladimo po glavi; možda ju je i Kustaa Mauri tako gladio misleći pri tome na svoje dobermane. I opet se u meni pojavio onaj silovit i bogat osjećaj: spremnost da joj sve dadem što je u meni još preostalo samo da bi došla do

102

svoje cjelovitosti i kontinuiteta, osjećaj koji je u ovom životu tako neophodan i neizbježiv iako danas tako malo cijenjen. A i znao sam što za nju znači taj minimum. Znači isto što i za mene: samo doživljaj. I prije nego sam ponovo zaspao, u mislima sam potcrtao riječ »samo«.

103

20. Za vrijeme ovog dopusta Tamara je uspjela upoznati i ljude sa susjednog imanja. Sastala ih je već nekoliko puta i prije dok je još razgledavala ovu kuću. A od samog početka imali su vrlo zgodnu temu razgovora koja im je omogućavala da se bolje upoznaju: zavađene nasljednike o kojima su znali dovoljno malo i dovoljno dramatičnih pojedinosti da ih bez grižnje savjesti mogu ogovarati. Najfantastičniji i najglasniji među njima bio je navodno neki zubar koji je bio navikao govoriti a da mu nitko ne bi protuslovio. Naime, svojem bi pacijentu instrumentom začepio usta i onda bi mu sa zubarskim svrdlom u ruci mirno ocrtavao svoju vlastitu sliku života. Jedan od nasljednika bio je pravnik i zahvaljujući njegovu sudjelovanju u nasljedstvu, sukob se gubio u beskrajnosti jer se lako suprotstavljao mišljenjima drugih, i to pomoću paragrafa u zakonima. Tako se neki kompromis, koji bi se ponekad nazreo na obzorju, uvijek i opet udaljavao čim bi on otvorio usta. Osim toga zahtijevao je da mu se plaća za upravljanje ostavštinom, i to u razmjeru s debljinom fascikla o tom predmetu u njegovoj taški, a koji je postajao sve deblji i deblji. Samo jedan između njih, od alkohola već dotučeni umjetnik, za čije mjesto boravka nitko nije znao, dao je glasno do znanja da pristaje da mu se njegov dio isplaćuje u novcu, pa tako više nije sudjelovao u sukobima. Dali su mu trideset tisuća maraka i nitko nije nikada pitao koji bi to dio imao biti od cjelokupne ostavštine, kao što i nitko nije u sumnju dovodio poštenje nasljednika kad se radilo o tom slučaju. To je bila jedina točka u kojoj su nasljednici imali jednaka mišljenja. Svima je laknulo kad se ovaj, u svakom slučaju problematičan tip, više nije pojavio. On se kako je priča o njemu kolala - već prije prilično vremena rastao od svoje obitelji, ali kad bi se pojavio, pričao bi o svojoj djeci bez ikakva traga neugodnosti. Seljaci su se čudili što se on nije nastavio boriti oko ostavštine u interesu svoje djece, jer su upravo djeca bila uobičajeni i općenito prihvaćeni motiv u borbi za ovaj imetak koji je tako neočekivano pao u šake nasljednicima. Jedina osoba među nasljednicima koja nije bila u braku, pomoćna laborantica, već u četrdesetim godinama, jedino dijete neke rano umrle sestre, a u svojoj ljetnoj haljini izgledala kao da joj je vječno zima, običavala je svoj govor započinjati riječima: - Ja doduše nemam djece, ali ... - Upozoravala je na dugo i osamljeno doba starosti koje stoji pred njom u kojem neće nikoga biti da joj pomogne, niti moralno, niti materijalno, ali bi je odmah ušutkali podsjećajući je na starosni doplatak, mirovinu i socijalnu sigurnost koja se neprekidno povećava. Davali su joj jasno do znanja da su obitelji financijski u znatnoj mjeri opterećenije, i to im predstavlja sve teži teret, a da se i ne govori o onima koji imaju slobodna zanimanja, na primjer burzovni posrednici i trgovci, koji neprekidno igraju na pun ulog riskirajući pri tome da sve izgube, a moraju iz vlastita džepa izvlačiti i posljednji novčić da bi njime uplatili doprinos za svoju penziju. Na obližnjem imanju znali su sve pojedinosti, jer bi pri svakom susretu rođaka (kao na primjer pri raspodjeli nekretnina, a što bi trajalo po više dana) bilo potrebno svjedoka pri ovjeravanju potpisa, a pri tom bi svaki nasljednik prikazivao stvari sa svog gledišta. Osim toga tim je ljudima trebalo mlijeka, jaja i krumpira; donosili bi vodu s bunara na tom imanju, jer je voda u njihovu vlastitu bunaru bila ustajala i imala okus rđe. Jedan je stalno tražio 104

kiselo mlijeko da bi liječio svoj mamurluk, drugi je kupovao svježi maslac ne znajući da ga već odavno nema, čudio se kad bi vidio da seljaci sami peku kruh, pa bi sav sretan odlazio s hljebom topla kruha pod miškom i za trenutak zaboravljao iscrpljujuće i ubitačne borbe između nasljednika. - Kad biste samo znali! Kad biste samo znali! - običavala bi stara seljanka uz uzdah govoriti Tamari dok bi joj pričala o prijašnjim vlasnicima. - To su bili tako mirni i skromni ljudi, vrlo štedljivi i na neki način čestiti. Tko bi i slutio da su bili toliko bogati i imali tako užasne rođake. Rado su jeli sušena svinjska rebrica koja su u dućanu koštala svega tri marke kilogram, ali im želuci nisu podnosili ništa drugo, od svega bi ih boljeli. Divni ljudi, reklo bi se: oni su doista zaslužili đa žive. Seljanka je Tamaru pitala i za mene. - On mi je ujak, a ja sam zaručena - odgovorila je Tamara. - A zbog čega takvo objašnjenje? - Htjela sam ih poštedjeti jedne brige. Primijetila sam da im je odmah postalo lakše. U svojim maštanjima ona je stvorila već tko zna kakvu priču, i to je naše razgovore osjetno olakšalo. Poslije toga odmah je skuhala kavu, i to - moram ti reći - sasvim dobru. A onda me ponudila uštipcima koje je sama pekla, a ja ih od svog djetinjstva nisam jela. Pitala je ne bi li želio poneki put svratiti do njih, jer ti je život sigurno neveseo i težak s obzirom na tvoje noge, rekla je. - Nadam se da si ti to sasvim pristojno u moje ime odbila? - Pa naravno. Rekla sam joj da si se sasvim dobro snašao i prilagodio svojoj situaciji i da ti bogatstvo tvog duhovnog života potpuno nadoknađuje tjelesne nedostatke. Razumjela je u potpunosti. Primijetila sam da na polici ispod radija ima neku debelu knjigu s naslovom »Plodovi duha«. Onda sam joj ispričala kako si ti učenjak, da se baviš psihologijom jezika i zanimaš za dijalektalna pitanja. Stara seljakinja potječe naime iz Ristiine. Onda me pitala što je zapravo s tvojim nogama. - A što si joj odgovorila? - Rekla sam joj da ti je žena pucala u leđa kad si pokušao kliznuti s nekom drugom. - Smatraš da je to bila najbolja verzija? - Sasvim sigurno. Prije odgovora sam malko razmislila. Sad te barem više ne žali. Da sam joj, na primjer, rekla da si ti ratni invalid i da si pun krhotina od granate ili da si žrtva automobilske nesreće, naš razgovor se sigurno ne bi tako jednostavno okončao, pa bih neprekidno morala izmišljati neke nove pojedinosti. Da budem pošten, i ja sam osjetio olakšanje kad sam o svemu bolje razmislio. Da to nije rekla, postao bih u očima okoline odjednom puno vrijedan sugrađanin. Možda bi nas onda ljudi čak i posjećivali, ili bi nas pozivali k sebi. Pri tome bih mogao i utvrđivati koliko se u njihovu govoru sačuvalo dijalektalnog. - Kad budeš drugi put išla tamo, poslat ću joj jednu knjigu. Možda »Krizu poljoprivrede« kad je budem pročitao, ili pak »Tajne bliskog istoka«, iako ja zapravo ne čitam krimiće pa i ne znam kako je ta knjiga dospjela ovamo - brbljao sam i dalje bez veze u probuđenoj želji za kontaktima s drugim ljudima.

105

Dobro sam znao da se moj način njegovanja veza s ljudima sastoji od slanja neke knjige, ali do održavanja društvenosti nisam nimalo držao i još prije niza godina odlučio sam da mirne savjesti oslobodim svoj život od toga. Imam kontakte samo s onim Ljudima koje doista želim vidjeti i čiji me pogledi načelno zanimaju. Među te ljude pripadaju moj vjerni brusač noževa i onaj čovjek bez ruku koji mi je očistio vrt; obojicu sam upoznao preko Tamare. Onda ima i onih s kojima povremeno izmjenjujem pisma, pravi prijatelji kojima ne moram nikada i ništa objašnjavati, a uz njih i nekoliko neizbježivih znanaca kojima, s obzirom na okolnosti, nikako ne mogu izbjeći. A Tamara mi je pružila toliko mnogovrsnosti da sam ponekad radi pojednostavljivanja morao gotovo polovinu njenog Ja ignorirati iako mi se žalila da trpi zbog tog podvajanja osobnosti. Duhovni stup imanja bila je još uvijek ta ostarjela seljakinja; ona je najbolje poznavala vlasnike vile, a i najviše je znala o nasljednicima. Kuća na imanju pripadala je njenu najmlađem sinu, koji se jedini od braće zanimao za poljoprivredu; druga dva brata otišla su u grad, dalje se školovali i odabrali gradski život. Sin joj je imao ženu, mirnu plavojku, jakih ruku koja je očito vrlo dobro shvatila da poljoprivreda u Finskoj doživljava korjenite promjene, pa je Tamarino znanje u vezi s tim pitanjima znatno obogatila s mnogim novim pojedinostima, tako da sam morao slušati Tamarina izlaganja o prednostima silaže pred sijenom. Pri tome sam se borio sa snom, ali nisam mogao izbjeći, unatoč zijevanju, da se ne usprotivim upotrebi antibiotika u krmi. Tamara je razgovarala i sa seljakom i pokušala ga odgovoriti od upotrebe sredstava za uništavanje korova na rubovima putova i jaraka te na prošlogodišnjoj krčevini gdje je brzorastuće grmlje prijetilo da uništi smrekove mladice. Pričala mu je o gomilanju otrova u hrani i o štetama koje nastaju u embriju. Pokušao sam joj na blagi način objasniti kako nisam nimalo zainteresiran za podrobno objašnjenje ovih stvari kao i da se ne mislim udubljivati u taj problem jer su mi te stvari već otprije poznate, ali me je samo hladno poučila da je sve to tek uvod u pravu raspravu. Upitao sam je, pri čemu sam i opet među riječima morao poneki put zijevnuti, je li s tim ljudima porazgovarala o zaista bitnim stvarima; pa ako jest, bio bih spreman njenu nametljivost i sposobnost da se pača u tuđe poslove nagraditi minutom šutnje. - Pa ona je sama počela pripovijedati - rekla je Tamara. - Očito da sam tip kojem ljudi prilaze sa svojim problemima. Kod njih postoji teškoća u tome što nemaju djece. Pričala mi je o tome dok je prala posude za mlijeko u kuhinji gdje se kuha hrana za stoku. U štali za goveda bila su dva nedavno oteljena telića, od kojih je jedan imao jak proljev a uz njih velika ženka kunića s jedanaestero mladunčadi, koje je dobila i okotila s jednim od svojih potomaka. Sve se asocijacije tu nude kao na tanjuru. Pod ovim uzbudljivim okolnostima počela je kratka, potresna epizoda koja nas je i nehotice povezala s tim ljudima s imanja. Zapravo se Tamara povezala s njima, a preko sebe i mene što je u našem životu bio normalan redoslijed. Mlada je seljakinja razgovarala s Tamarom sasvim otvoreno, kao što nam se lakše odvezuje jezik pred nekim posve stranim čovjekom nego pred znancem. U Tamarinu umijeću da sasluša ležala je ona neemocionalna zainteresiranost koja je navodila ljude da se otvore. Bila je već sedam godina u braku i željela je dijete. Supružnici su se između sebe naprosto bojali govoriti kako ne bi i opet došli do te bolne točke. Tamara ju je nagovarala da pođe liječniku. No kod liječnika je već bila nekoliko puta. - Ali potrebno je poduzeti temeljit 106

pregled - Tamara je bila uporna. - I treba pregledati oboje, nije dovoljno da se kopka samo po ženi. - Ništa tu ne pomaže govoriti. Muškarci se ne daju na tako nešto - odvratila je mlada seljakinja zarumenjevši se u licu. Tamara joj se usprotivila i hrabrila je; objašnjavala joj je i nagovarala kao da se radilo o njoj samoj. Poznavala je ona mnoge bračne parove koji su bili u braku i po sedam godina, a onda su ipak dobili dijete, a i ljude koji su bili i devet godina u braku, ali u toj porodici mužu nije djetetovo rođenje davalo nove snage, već je takoreći s praga rodilišta umaknuo u bijeli svijet nikad se ne vrativši. Tako joj je sada krajnji čas. I što se sve danas ne može uraditi: jajovode napuniti zrakom, izvršiti cistoskopiju, podići maternicu, proširiti kanale, dovesti do sazrijevanja, umjesto jednog, čitavu gomilu jajašca tako da su žene, koje su svoj život smatrale jalovim, na sveopću zavist i čuđenje odjednom donijele na svijet trojke ili četvorke. Ali muškarca treba također neizostavno dati pregledati. Govorila je poput stručnjaka, a poslije u sobi popila kavu kao što bi to uradio kakav stručnjak za osjemenjivanje nakon obavljena posla, i osjećala da je učinila dobro djelo, da radi na poboljšanju svijeta ne bi li ga učinila plemenitijim. Sve mi je to kasnije pripovijedala kroz suze, u položaju u kojem joj više nisam mogao pomoći, pa ni onako kao inače - da je post festum tješim s ohrabrujućim mudrostima. Seljanka bi se vraćala na temu kad je Tamara dolazila po jaja i kad su iskapali prvi, mladi krumpir, a još bi i pri rastajanju kod poštanskog sandučića znale jezicima dati oduška. I tako se ostvarilo prijateljstvo u kojem se prešlo na »ti«, a Tamara ju je ponovo i ponovo nagovarala da oboje krenu liječniku na temeljit pregled. I tako je došao dan kad se mlada seljanka pažljivo i lijepo obukla i uputila u grad i tamo od općinskog liječnika dobila uputnicu. U poliklinici je čekala na svoj red, a poslije pregleda, iscrpljena od vrućine i vožnje autobusom, vratila se kući noseći u torbici poziv na pregled za svog muža kao i uputu za uzimanje sperma-probe. Tako je prevladan ljudski otpor prema testiranju, uklonjena je stidljivost i neki osjećaj nemoći, i unatoč praktičnim teškoćama tražena sperma stigla je svježa na svoje odredište, pa kad je svanuo novi dan, mlada se seljanka s mnogo nade dala na put u grad. Kući je vjerojatno stigla autobusom u pola sedam, jer se sjećam da je sunce već zašlo za šumu, iako je još osvjetljavalo borove i stabla gore na stijeni. Kad je stigla, kuća je bila prazna. Stara je seljakinja muzla krave, a muž joj je bio s traktorom na njivi s druge strane jezera tako da je žena na čas mogla razmisliti kamo bi mogla spremiti dijagnozu. Skinula je Bibliju s police ispod radija i ubacila papir među njene stranice: nek bude na sigurnom ako bi je njen muž po povratku želio vidjeti pa bi je možda na svoju ruku tražio u njenoj torbici. Neposredno poslije toga osjetila je da u ovom času ne bi imala snage sresti bilo koga iz obitelji, pa zato uzme Bibliju pod pazuh i otrči u šumu da se tamo dobro isplače. A kako je već izdaleka vidjela da joj se muž vraća na traktoru kući, onda odabere drugi put. Podsjetivši se u nevolji Tamare, odluči joj se povjeriti, sve joj ispričati i možda se još te večeri umiriti kod nje. Čuo sam kako se povisokim stepenicama uspela na verandu kriknula i zaplakala čim je ugledala Tamaru, a što me podsjetilo jedne slike iz mog djetinjstva kad je krava bolno mukala kraj ostataka svog zaklanog teleta. Žena je držala Bibliju u ruci i pružila je prema Tamari od plača nesposobna da izgovori ma i jednu riječ. Na trenutak se Tamara pobojala

107

da je žena šenula pameću. - A onda sam čula da su po srijedi brige, da ju je očaj uhvatio, borila se protiv njega krikom, a to je bio zdrav krik - rekla je Tamara kasnije. Ja sam se odmah povukao u svoju kao sobu što bih to obično uradio i što je odgovaralo mojim životnim načelima, pa sam sadržaj čitave te mučne situacije čuo kasnije od Tamare. Zajedno su potražile u Bibliji onu liječničku svjedodžbu o sperma-probi, a ona se zametnula pri posve odgovarajućem sadržaju: uz tužaljke proroka Jeremije. Na papiru je ukratko stajalo da ejakulat sadrži vrlo malo živih spermatozoida koji se uz to vrlo teško kreću. Izgledi začeća pri takvoj pokretnosti astronomski su maleni - ustvrdio je liječnik. Naravno, poslije nekog vremena može donijeti novu probu ako baš želi. Ali i ovaj test daje klinički jasnu sliku. U životu ima i drugih vrednota, a bezdjetni brakovi često su trajniji od onih s djecom. Žena nije znala je li zaplakala na tu vijest, sjećala se jedino da se liječnik morao grdno uplašiti. Bio je to mlađi čovjek, koji je djelovao kao da suosjeća s pacijentima; uši su mu bile providne i pune žilica kao listovi kupusa - pa dok joj je tješeći govorio o životnim paradoksima, o bolnicama koje su pune pacijentica koje čekaju na pobačaj, i sam je nekoliko puta uzdahnuo, jer je svoj poziv smatrao nepodnošljivo grubim; unatoč vlastitim mukama mlada ga je seljanka shvaćala, a to je njenu nevolju samo još pogoršavalo. U autobusu je sjedila kao okamenjena i sve svoje snage usredotočila na želju da stigne do svog sela i pri tom razmišljala kako da sve to svom mužu prikaže što bezbolnijim, ali joj ništa nije padalo na um. Htjela mu je predložiti da preko njihova poljoprivrednog društva otputuju na Kanarske otoke, ili da prodadu šumu pa prošire štalu, ili da izgrade silos za krmu. Ali znala je da ništa neće pomoći. - Ne govorim zbog sebe - ponavljala je neprekidno - ovdje se uopće ne radi o meni, ali limari to neće podnijeti. Uvijek se bojao da krivnja leži na njemu, i znam da neće ništa reći, zanijemit će, a spoznaju o tome neprekidno će nositi u sebi. Doživotno će optuživati sebe, a mene žaliti jer, eto, nisam našla prava čovjeka koji bi mi dao i dijete... - Sve bih dala, sve... nakon kraće stanke je nastavila - ... samo da greška leži na meni. Bila bih jača da to podnesem. Muškarac tako nešto ne može izdržati. Onda se više ne osjeća čovjekom. Čuo sam sve do svoje sobe kako plače, uvijek iznova i iznova. Znao sam da će je Tamara pustiti da se isplače, a i s njom će zaplakati. Žene imaju nenadomjestivu sposobnost da jedna drugoj na taj način pomognu. Iz istrganih dijelova rečenica koji su do mene dopirali, uglavnom sam shvatio sve i osjetio teret neizmjerne krivnje koja se svalila na Tamaru, baš kao da je meni legla na srce. - S time je naš život dokrajčen - čuo sam kako govori mlada seljanka. - Odsad pa nadalje sve će biti samo: treba izdržati, nema nikakva cilja, nema više nikakve nade. Čuo sam da je Tamara odgovorila, ali nisam mogao razabrati riječi, i njen je glas od plača zvučao utučeno i nemoćno. I mene je zahvatio neki osjećaj krivnje, muke i bespomoćnosti. Poslije dužeg vremena osjetio sam svoj život beznadnim iako mi je dosad uvijek uspijevalo da glumim, ali ne, da sam barem bio glumac - ne, ja sam bio samo micatelj kulisa, ostatak zida kojemu je bio glavni zadatak - da se sruši.

108

Mlada se seljanka napokon oprostila, podnabuhla lica, ali već sabrana, istočila je sve svoje suze i napokon zaključila da svom mužu sve ispriča, bez uvijanja i sasvim izravno, uz nijemu molbu da joj oprosti što greška ne leži na njoj. Tek tada je došao red na Tamaru da postane nesretnom. - A tko sam zapravo ja da drugima dijelim svoje savjete i punim im uši svojim mudrostima - tužila se. - Oni su tako lijepo živjeli u sretnoj neizvjesnosti i nadali se iz godine u godinu, navikavali se i postupno u svoju svijest unosili činjenicu da nemaju djece i s takvom bi spoznajom neprimjetljivo i dalje zajedno živjeli. A sad moraju pretrpjeti ovu bol. Možda će se jedno pred drugim posve zatvoriti, možda više uopće neće htjeti da žive zajedno. I ja ponekad pomišljam da sam trudna. To je veličanstvena predodžba koju ne bih ni na koji način željela izgubiti. Kad bih samo mogla moliti, rado bih za nju molila, bit će da je iz neke takve patnje molitva i proizašla, takav je pritisak morao izbiti svoj izlazni put, možda su ga stvorili i sami bogovi kojima su molitve bile namijenjene. - Dragi bože - govorila je - ne odvajaj ih, ne daj da umru svatko za se, učini da malo spermatozoida postane pokretljivije, daj mu novih, zdravih. Za tebe barem to nije nikakvo veliko djelo. - Amen! - zaključio sam bez i najmanje ironije. Jedan trenutak tražio sam ime za taj osjećaj, a onda sam ga našao: oduševljenje, žar, jedan od najrjeđih osjećaja u našem današnjem svijetu, barem u takvih ljudi kao što smo mi. Sa čime bih to mogao usporediti? Svjetlost svijeće u hladnoći i tišini neke crkve jednog vrućeg dana, i to usred buke velikog grada. Glazba s orgulja kad umre kakav dobar, ali nama dalek čovjek. Cvijet koji nam se za vrijeme sprovoda rascvjeta u naručju. - Pogrešno je što se miješam u živote drugih ljudi - požalila se Tamara. - Kako ću se poslije svega toga još uopće usuditi nešto raditi? A ja sam umišljala da stvaram život, da se sve što dotaknem ispunja životom, kao što je bilo s Kustaa Maurijem. Kako da se sada uopće usudim napisati najobičniju preporuku? Ona žena, na primjer, koju sam poslala na Mallorcu da se tamo oporavi, vratila se posve izgubljena, pa su joj se čak i prsti zgrčili od reumatizma; na tom putu se zaljubila u nekog drugog čovjeka, i čitav joj se dotadašnji život raspao, nisam čak ni tebi to mogla ispričati. Od djece jedno je ovdje, drugo tamo, u rođaka i u dječjem domu, a muž se rastao od nje. Bože, smiluj se! Reci mi od čega to zapravo bolujemo? - Život nije prikladan za ljude - rekao sam ostajući i dalje ozbiljan. - Nije, zaista nije, imaš ti pravo! Dakle, ovo je i opet bio jedan od onih rijetkih trenutaka jednodušnosti koji znade s vremena na vrijeme pružiti svjetlosti egzistencijama ljudi naše vrste. Tamara je sjedila na podu ispod nadsvođenog prozora, oslonjena o zid, s kosom preko lica, zatvorenih očiju. Njihala se ovamo-onamo, neprestano otirući nos u dugi čipkasti okovratnik svoje bluze koji je cijelog dana svezanog u uzao nosila u čast Kustaai Mauriju. (Odvezli su se čamcem na neki otočić na kojem je bilo čitavih rojeva plavih leptira-okača, i usred njihova ljubavnog plesa, istinski ekonomično odmjerenog, osjećali su se poput divova, ostavivši iza sebe u visokoj travi uvaljeni otisak anđeoskog oblika zbog čega ih je zapekla savjest što su stvorenja čiji ljubavni akt zahtijeva toliko prostora; to je već bio prvi vjesnik briga - rekla je Tamara.) Sjedio sam na niskom stolčiću kraj kamina i htio sam se zbog jednostavnosti privući do nje, 109

pa da svojoj vlastitoj psihofizioterapeutici položim glavu u krilo i onda je pokušam utješiti govoreći joj kako sam ipak i ja još ovdje, istina jedno stvorenje gotovo bez osobina koje mogu bližnjima nanijeti boli, pa neka i to ne zaboravi. Ali kao što to obično biva, ovaj put mi moje primicanje nije uspjelo, možda se nisam dovoljno usredotočio na to kretanje, a možda nisam zbog svog trenutnog duševnog raspoloženja izdao dovoljno energične zapovijedi svojim koljenima koja me ovaj put uopće nisu htjela ponijeti, već su me i opet jednom pustila da na sasvim neestetski način ljosnem na pod. Tamara se nije mogla uzdržati od smijeha. - Oprosti mi, ali podsjećaš me na gusjenicu. Moglo bi se čak i pomisliti da će se iz tebe još nešto i razviti, pa da si ti za sada samo jedan predoblik koji će se još razviti do neslućenih razmjera. To je predstavljalo sasvim dobrodošlu promjenu u našem razgovoru, pa da bih dao još više poleta pogledu na budućnost ljudskog roda, bacio sam se na zemlju i svom sam se svojom težinom strelovito otkotrljao do Tamare, Ne pretjerujem kad kažem da mi je uspjelo postići fantastičnu brzinu. Istovremeno mi je sijevnulo kroz glavu pripovijedanje moje majke da nisam nikada puzao kao ostala djeca, već bih se otkotrljao s jednog mjesta na drugo, a to bih radio vrlo vješto. Moja je majka bila blaga i puna ljubavi i sa zanimanjem je pratila moje oblike ponašanja i svojim mi je ljubljenjem davala do znanja da sam na ovoj božjoj zemlji voljeno i drago stvorenje. Možda u mom biću još uvijek postoje ostaci iz te zalihe nježnosti i svakodnevno mi pomažu. Obgrlio sam joj koljena, onjuškao joj krilo, baš kao što bih to uradio dok sam još bio malen dječak i svojoj majci, kad bih joj glavu zakopao u krilo. Po tome su mi se kasnije i sve druge žene činile slične mojoj majci. A onda sam se stao dalje uspinjati, i dok sam je rukama obuhvatio oko struka, svoje sam joj lice gurnuo između dojki. - Pusti me da danas spavam sama - rekla je Tamara. - Sad moram biti sama. Čovjek mora biti i sam. Naviknuta sam da svakog dana budem malo i sama, a ovdje smo neprekidno zajedno. A tu je bio i Kustaa Mauri. Pa ta svijest da sam nešto krivo uradila. Nema li nekakvog sredstva protiv toga? Moram sad razmišljati. Misli mi se moraju srediti. I same će naći svoje pravo mjesto samo im moram pružiti priliku. Može to potrajati dan, dva, ili čak cijeli tjedan, ali ću ipak doći do neke spoznaje, pa ću idući put biti razboritija. - Ili opreznija? - Možda ne opreznija, već razboritija. Razmotrit ću sve s različitih strana. Može se dogoditi da unatoč svemu čovjek i dalje upravo tako radi. Zamisli, kad bi ljudi živjeli barem trista godina! - rekla je došavši i opet na svoju omiljelu temu. - Nemoj se smijati - nastavila je. - To ima veze s relativnošću, jer kad bi čovjek doista živio trista godina, onda bi stotinu godina mogao praviti greške, a idućih stotinu mogao bi ih izgladiti, a posljednjih stotinu godina živio bi možda - razumno. - Da - odgovorio sam upijajući miris njena krila. - Potpuno si u pravu. - Pusti me da spavam sama - molila je. I pustio sam je. Podsjetio sam se kako me i majka odvikavala od te navike, pa sam sasvim s predumišljajem stao gristi nokte da bi ih slijedećeg dana pokazao Tamari.

110

21. Ponekad bi stigla pošta, a svakodnevno i mjesne novine koje sam pretplatio s obzirom na moje šalove samoće, a i zato da ipak na neki način dođem u tjesniji kontakt sa životom ovog kraja. Pomalo sam počeo smatrati vrlo važnim da svakodnevno pratim i meteorološki izvještaj u kojem se uvjeravalo da će vrućine još potrajati i da dosadašnje nisu bile samo varka. Osim toga čitao sam u mjesnim novinama članke o usamljenosti čuvara šume koji paze da ne dođe do izbijanja požara, ili o osobitostima u pčela koje osjećaju posebnu gadljivost prema znoju i alkoholu. I dok sam čitao taj članak, pred očima mi je bio Kustaa Mauri, i to u glavnoj ulozi, kako stručno upotrebljava pčelarsko oruđe: vilicu i kliješta za saće i zviždaljku za pčele, obraza pokrivena zaštitnom mrežom i u bijeloj radnoj kuti uskih rukava (svi me ovi stručni izrazi oduševljavaju, iako nemam blage veze, što se njima zapravo označuje ili radi); ali unatoč svim tim mjerama opreza zaželio sam mu da ga kakva pčela pokatkad snažno ubode. I čudno, Tamara je pripovijedala kako je Kustaa Mauri pri svom posljednjem susretu s njom imao po ušima i laktovima sasvim lijepe, debele otekline koje su ga svrbjele pa ih je morala premazivati slinom. Najbolji med navodno je od vrbinih cvjetića, i bilo mi je lako uokviriti polje svoje mašte s vrbama i posebno grmovima kozje brade, koji su sada posvuda u cvatu i osvojili su, poslije krasuljica, cijeli krajolik. A unatoč svom obilju, ti su grmovi odabrali posebna mjesta za sebe: rubove putova, kamene ograde, ulaze u podrume, područja na podnožju stijena, vlažna mjesta po okolnim livadama i rubovima jaraka, i to tamo gdje nema vrba i joha dok su još prije krasuljice prekrile sav ostali kraj. Visoka trava po livadama počela je žutjeti poput žita. U svojoj netaknutosti djelovala je između pašnjaka i krstina sijena poput nekakve raskoši, a taj su dojam pojačavale još i ševe što bi se katkad podizale okomito iz trave u zrak i cijelom svijetu pokazivale kakva je radost biti skriven, nedostižan za kosilice, grablje i kopita; pri tom su im pomagali i mali, srebrnosivkasti, srcoliki leptirići na koje sam već cijelo vrijeme čekao, pa dok bi Tamara trčala prema obali i pri tome malko skrenula sa staze da izbjegne paukovoj mreži što se isprela preko staze, digli bi se u zrak kao kakav oblačić. Naravno da nisam bio pošteđen čitanja o različnim glupostima iz cijeloga svijeta tako da sam pokatkad zaželio da ovo ljeto provedem u nekom drugom dobu. Ljeti se ljudske surovosti čine još neshvatljivijima nego zimi. Ako se taj dojam uopće i može povećavati. Kadikad bih se iznenadio nad silnom aktivnošću naše inače lijene i udobnosti sklone biološke vrste, kad bi se radilo o počinjanju zla. Možda se ljudi još zapravo nisu privikli na dobrotu, mudrovao sam u samoći svoje sobe. Dobrota nam predstavlja nešto novo, uopće još nismo ustanovili gdje bismo je mogli primijeniti, kao što nam uostalom još nije uspjelo ni atomsku snagu općenito iskoristiti u mirnodopske svrhe. Ili - tako je i s hranom prema kojoj ljudi još nemaju pravog odnosa pa čak ni tamo gdje je ima u dovoljnoj mjeri; trpaju je i trpaju u sebe kao da se boje da će je svakog trena ponestati. Zaključio sam da bi se ta hipoteza mogla toliko proširiti, da bismo je mogli primijeniti i na imovinu i prihode, na visoke položaje, pa čak i na sam rad. Pa kao što zgrtanje posjeda stoji pod znakom pitanja, 111

mogli bismo se upitati je li u redu da za neke ima posla preko glave dok su drugi nezaposleni. Čini se da i posao ima tendenciju da se gomila u rukama jednih te istih ljudi. Ta mi je misao pala na um dok sam jednoga dana čitao u svojoj sobi, a Tamara i Kustaa Mauri vladali u dvorištu, dnevnoj sobi i kuhinji, pa iako u to vrijeme nisam uopće mislio na svoj esej o identitetu intelektualca, ipak sam odlučio da tu misao unesem u njega, pa sam je i zabilježio. Isto tako sam pomislio, čitajući neki članak o Kini, kako je besmisleno što u nas intelektualci - pisci i znameniti umjetnici naokolo putuju i govore radnicima iako bi zapravo radnici morali govoriti njima, pričati im o svojim životima i povesti ih na svoja radna mjesta koja ti ljudi ionako nisu nikada vidjeli. Koliko ima onih koji s govornice objavljuju: - I mi smo radnici! - a da nikada nisu stali, recimo, uz visoku peć ili bili u ljevaonici neke željezare? Ja sam barem jednom bio tamo i spominjem to ne da bih se time prsio, već zato što to smatram golemim iskustvom. U vrijeme svojih studija jednoga sam ljeta radio kao normirac u jednoj topionici i ponekad bismo mi, studenti iz razonode prošetali kroz ljevaonicu, baš kao da smo za promjenu htjeli posjetiti - pakao. Već i tada sam imao veliko poštovanje prema tim ljudima koji danomice rade uz te peći i kliještima hvataju užareno željezo. Smatrao sam da bi bilo silno preuzetno i drsko doći tamo i tvrditi da sam isto što i oni, da sam i ja dobar radnik. Ili bi ta prigodno visokoparna tvrdnja imala značiti da su radnici isto tako dobri kao i blijedi, neurotični silovatelji riječi koji se tresu od strasti dok govore s govornice? (Ili se samo na televiziji pokazuju tako nekorisnima. Drugdje sam ih ionako jedva i vidio.) Primijetio sam da se pri toj temi uvijek razljutim, ali mi nije jasno zašto. Odlučio sam tu stvar ujesen, kad se budem vratio u grad, razmotriti svestrano i u miru. Ali ponekad me taj problem dirne i tu, na selu. I zbunjuje me kao neka posebna, meni tuđa istina s kojom ne vladam i za čije mi shvaćanje nedostaju pretpostavke odnosno barem mi ne stoje na raspolaganju. Čudim se tome, jer moje socijalno buđenje ide u doba prije više godina kad sam već bio u svom sadašnjem tjelesnom stanju. Poistovjećivao sam se s tadašnjim ljevičarima i po prvi put osjetio radost u tome što pripadam jednoj grupaciji. U to sam vrijeme napisao nekoliko svojih najboljih spisa, i to u posve beznadnoj situaciji i ne znajući što me još očekuje. A onda je slijedio nazadak, razdoblje zasićenosti. Za mene, koji sam već tada počeo sve doživljavati kroz riječi, predstavljalo je strahovito razočaranje kad sam vidio da se ponavljaju iste fraze, da inače pametni ljudi brbljaju bezvezne koještarije što su im bile servirane iz partijskog ureda, da ljudi nadareni spisateljskom vještinom pišu proze u kojima nema nimalo životnosti, i to samo u cilju da »sve izraze u općerazumljivoj formi« i s primisli da umjetnost zapravo ne znači ništa. Kako li su samo varali svoju publiku. Kako li su tek samima sebi bili na štetu. I tako je to neprekidno išlo dalje. A onda su me proglasili revizionistom. Potrudio sam se da otkrijem što zapravo znači revizionizam i onda sam priznao: da, ja sam revizionist. Ja sam nove spoznaje želio povezati s osjećajima, a preko njih i s tradicijom, jer bez osjećaja nema ni kulture, a svako novo učenje zahtijeva novu kulturu, svoju kulturu. Ali ona mora uvijek biti povezana s ljudskom psihom, s njenim najdubljim doživljajnim svijetom, inače se ne može ostvariti u životu. U to se nitko nije udubljavao. Stali su me nazivati oportunistom. Lijepo: pa to je i osobina ljudske vrste. Bez oportunizma ne bi ničega ni bilo. Najbolje je to iskreno priznati. Oportunizam ide u najvrednije osobine ljudske rase. Živio sam tada u dosta teškim materijalnim prilikama. Bio sam bez zaposlenja, a i nesposoban za običan posao. Nekakvu ruševnu sjenicu, kućicu u 112

vrtu zvao sam svojim »vlasništvom«. Drugih ću se pojedinosti poštedjeti. Govorim samo o sebi makar sve drugo ostalo u magli. A možda upravo zato i netočno. Predbacivali su mi da laviram, a ja sam im odvratio, pa naravno da laviram, bez laviranja nema jedrenja, ne može se kretati naprijed. A onda mi je dosadilo da budem oprezan i da objašnjavam svoje »poglede na svijet«, »mnogostranost« svog svijeta misli. Dosta mi je toga nasilnog tumačenja svega. Esej koji upravo pišem svakako će označiti kao desno orijentiran, kao i mnoge moje posljednje spise. To je vrsta nasilja. Ali ja ne želim olakšavati svoj položaj jednostavnom izjavom da pripadam lijevom taboru; bila bi to izjava zbog koje bi me možda blagoslivljali. Nešto me u meni prisiljava da idem dalje, da se vučem sve dalje i dalje po tom teškom putu, pa makar se sve to, dok se budem spoticao i pravio krive korake, činilo mučeničkim, ali što mogu kad mi ništa drugo nije preostalo. Ne razumijem kako je ponekim ljudima uspjelo da se rode već kao potpuna bića. Dopustite mi da svoje stajalište iznesem kad već budem trista godina mrtav. Možda ću tek onda moći shvatiti svijet u njegovoj cjelovitosti pa da o njemu mogu nešto i kazati. Nije isključeno da ga ni onda neću vidjeti takvim, pa ću morati zamoliti: - Pričekajte još malo, moram još razmišljati. U međuvremenu nemojte se poubijati između sebe, potrudite se da makar malo budete dobri jedni prema drugima, da se shvatite i međusobno ljubite. - A možda ću i upitati: - Jeste li već riješili pitanje ekonomske nejednakosti? Jesu li svi ljudi ravnopravni ili još uvijek vlada nasilje? Poštuje li se sloboda mišljenja i stvaranja? Ili glas ovaca još uvijek nadjačava vučji? - A nema nikakve sumnje da ću upitati: - Jesu li ljudi poslije bitke za slobodu zadržali i pravo da žive u slobodi ili im je potrebna sila da bi stečenu slobodu i zadržali? Moglo bi se reći da sam pobjegao. Da, jesam, a ima li u tome što čudno? Čudnim smatram što ih je do sada odbjegao samo tako malen broj. Jedino znam da ne pripadam nikakvoj grupaciji. »Ljubav mora biti tajnom« - rekla je Tamara. Ja sam ljevičar, ali samo tajomice, jer se ne želim poistovjećivati s lijevim intelektualcima, s tom odvratnom gomilom bez vlastita identiteta. Ja nisam radnik. I u tom smislu također invalid, društveni invalid.

Došao sam do zaključka da sadašnji životni oblik nije baš najpodesniji za živčane snage koje su nam preostale. Nešto je - možda raspodjela vremena?! - krivo postavljeno, jer i sam sam bio na najboljem putu da postanem oneraspoložen, što inače nije tipično za mene. Ili me Tamara zapušta? Priča li mi još uopće išta? - pitao sam se, kad uto Tamara stupi u sobu s otvorenim pismom u ruci. - Primila sam pismo - reče, kao da to i sam nisam mogao vidjeti. - Pogodi, od koga je?! - Gdje je Kustaa Mauri? - upitao sam je misleći da je upravo došao. - Samo je na čas svratio, a ti znaš koliko mrzim žurbu. Trčao je na nekakvo testiranje pasa. Već odavna je svoje pse uvježbavao da otkrivaju tragove, a to kod dobermana uspijeva samo vrlo rijetko. Ali njegovo častohleplje ne pozna granica. Uvijek kad bi psi bili s nama, poklanjao bi mi samo malo pažnje i tek bi me rastreseno znao pogladiti, jednim okom gledajući za psima, a ponekad bi između dva poljupca podviknuo »sjedi« ili »tiho«. A čim bi pogledao u stranu, psi bi iskesili zube na mene.

113

- No, ni tom čovjeku nije osobito lako - rekoh, pri čemu sam se sjetio kako sam u mislima pustio pčele na njega. Očito da su me ti empatični osjećaji donekle izmirivali sa svijetom, pa zato se dobro smjestih u pleteni naslonjač i pripremih se da u potpunu miru saslušam pismo koje je Tamara dobila, očekujući da ću se pri tome dobrano oznojiti. Barem ljeti treba čovjeku biti omogućeno da se slobodno i bez neugodnosti naznoji – primijetio sam. - To je ono samootvaranje kanala koje si toliko hvalila, užitak u pročišćavanju; treba mu se prepustiti bez unutrašnjih naših zapreka i dosadnih premišljanja. Kakav li je samo strahovit teret kad moramo prikrivati prirodne procese. Sjećam se jednog čovjeka vesele i vedre prirode, jednog bratića od materine strane, koji se svakog ljeta želio do sita naprdjeti, glasno i bez okolišanja. Ali je - čim bi se približio kraj kolovoza - počeo već uvježbavati svoje mišiće zatvarače da bi ih do početka školske godine mogao i opet kontrolirati, a što mu je predstavljalo izuzetan duhovni napor. A među mojim rođacima, po očevoj strani, postojala je obitelj poznata po svojoj miroljubivosti i neuobičajenom smislu za razumijevanje drugih, možda već i zato što su članovi te obitelji zbog zajedničke muke bili vezani jedni uz druge. Naime, svi su članovi te obitelji trpjeli od silne začepljenosti, tako da su svi odreda gutali velike količine sode bikarbone. Često su se međusobno sporazumijevali pomoću prdaca, udaljeni u raznim sobama, a kako su svi istovremeno i u izvjesnoj mjeri bili i glazbeno nadareni, priređivali su i zajedničke koncerte koji su predstavljali pravu nasladu za uho. Pa kad bi onda dobili goste, cijela je obitelj neizrecivo trpjela, jer su svoja izražajna sredstva, a koja su tako često upotrebljavali, sad opet u znatnoj mjeri morali isključiti iz posve običajnih razloga. Posljedica je bila da se gotovo nikada nisu usuđivali pozivati goste, a i rođake bi pozivali najviše jedanput godišnje. Jedva bi i iz kuće izlazili, živjeli su u krugu svoje obitelji, pa im je tako i kćerka ostala neudatom. Ali ljudi su pričali, kako bi cijela okolina odjekivala od olakšanja, kad bi se ti ljudi poslijen neugodnosti od prisustva gostiju i njihova odlaska do sita napodrigivali i naprdjeli. Unatoč svemu tome, ili upravo zbog toga, svi su ih smatrali neobično dragim ljudima. - Hoćeš li onda, konačno, čuti to pismo ili nećeš? - nestrpljivo je zapitala Tamara. - To je barem nešto novo, a tvojih sam se priča ionako već po stoti put naslušala. Pa daj, pokušaj pogoditi od koga je. - Od Kustaa Maurijeve žene. - Glupost. Pa zašto bi ona morala pisati? Ona čak i ne zna da postojim. Pismo je od našeg prijatelja - brusača škara. - A odakle on zna da smo ovdje? - Ja sam mu, naravno, ostavila adresu. On, istina, ne zna da smo ovdje zajedno, misli da sam sama. Bilo mu je silno žao kad je čuo da me neće biti nekoliko tjedana. Onda sam mu predložila da mi piše. On filozofira i inače pa je sad svoje dublje misli mogao i napisati, a možda ću mu i odgovoriti. Oduševio se mojim prijedlogom, lice mu se ožarilo i sasvim je pocrvenio. Ljudi i ne znaju koliko gube što ne pišu pisma, čime ne mislim reći da sam ja za takvo pisanje posebno nadarena. To preklopno pismo bilo je i iznutra i izvana oslikano, ukrašeno slikama u boji kakve do sada još nisam vidio, a predstavljale su finske krajolike. Na prednjoj stranici blistala je slika nekog slapa koji se slijevao prema mirnijim vodama, straga se vidio zalazak sunca u jezerskom krajoliku, kao ono u pokrajini Salosaari kraj Ruokolahtija, a kad bismo otvorili 114

pismo, nagradio bi nas pogled na četiri manje slike u boji koje su također prikazivale krajolike: na jednoj se vidio vrh Koli, druga je oslikavala pogled s najviše grane na Punkaharju, treća je predstavljala pogled na more s mnogo grebenastih otočića kod InkooIngaa, a na četvrtoj se vidjela obala nekog prljavog jezera, oslikana kroz grane breze. Moje je poznavanje krajeva manjkavo i više intuitivno, ali mislim da se tog puta nisam u znatnijoj mjeri izgubio. Tek poslije tih krajolika, iza sedam mora i sedam gora, otvorilo se jedno ljudsko srce Poštovana prijateljice, Pozdravljam Vas moja Poštovana prijateljice odavde iz Glavnoga grada jer sam Vam obećao pisati tamo u Vašu vikendicu i onda bi Vas pitati htio kako Vam je, naravno dobro jerse tamo čuju kukavice kako kukaju i ptica pijev ako je sve mirno i tiho. Obečaosam Vam napisati nešto duboko ali mi ovoga časa mozak neradi tako da mi ništa dubokog nepada napamet mislim dačetemi oprostiti moju prazninu i tupost. Predlažem Vam da si kažemo Ti jer tako lakše pišem samo ako mi nećete zamjeriti pa ako mi mozak opet proradi i oslobodi me od mojih duševnih Prepreka ja ču Vama otvoriti dušu svoju. Htjeo bih Vas pitati jeli Vaša vikendica tamo ruševna a onda bi volijo doči pa da je naslikam to bi bio zanimljiv objekt a i molijo bi Vas ako bi s Vama smijo biti nasamu jer to bi isto bilo zanimljivo i mogli bisi mnogo toga reći. U svom životu nisam imao ništa Ljepoga na moju žalost jer sam bio jako bolestan a mladost mi je uz piče brzo ošla. Sada život shvaćam ozbiljnije i više ga cjenim sada kad nije mnogo ostalo odnjega. Pozdravljam Vas od svega prijateljskog srca smnogo poštovanja i do pisanja. Frans Siltanen Brusač škara i noževa I Još! Moja adresa jejoš uvjek ona Ista. Koliba mira Broj 4 Tamara je okrenula pismo i potanko razgledavala svaku pojedinu sliku. - Slike treba pažljivo razgledavati, jer onaj koji šalje razglednicu dugo razmišlja koju bi uzeo pa preko tog svog izvora prenosi onda svoje nesvjesne pozdrave. U mislima me sigurno smještao u sve ove krajolike, na ovaj ružan kamen i u pjenu ovog slapa. Stvarno me stid što mu već prije nisam ponudila da budemo na »ti«, pa se sad sam morao dovesti u nepriličnu situaciju - rekla je Tamara. - Ali uvijek me promatrao tako pametnim pogledom, da se naprosto nisam usudila. Mislila sam da je bolje zadržati odstojanje, a naročito poslije one priče s bračnom ponudom. - Vidi, vidi - rekoh - pa o tome mi ništa nisi pričala. A zapravo i zašto bi? - Ah, znaš, i jezik se umori. Sve je ispalo vrlo lijepo. Bila sam pripremila medovine i ponijela je na balkon jer sam svoju grupu htjela nečim počastiti uoči 1. svibnja do kojeg je 115

bilo još svega nekoliko dana. Frans je došao i pitao ako imam nešto što bi mi trebalo izbrusiti. Nikad mu više neću reći da nemam ništa, jer sam mu jednom u ljutnji kazala, kad me s takvim pitanjem probudio jedne nedjelje u sedam sati, kako u to doba zaista nemam ništa za brušenje, ali sam odmah i požalila što sam tako pretjerala, pa sam potrčala za njim na ulicu i turila mu u šaku dvije marke koliko bi inače pri brušenju i zaradio. Tako smo se upoznali i otada se uhvatio za mene. Razmislila sam kako je tog dana nedjelja pa neće nigdje moći ništa zaraditi; čak je i kod Armije spasa tog dana zatvoreno. O čemu sam ono zapravo htjela govoriti?! - Pa o tome kako je došao uoči 1. svibnja. - A-ha, dakle, dala sam mu jedan nož i jedne škare koje bi inače u dvorištu ili na stepeništu izbrusio, ali sad sam mu nekoliko puta ponudila da uđe unutra, pa sam mu i rekla: »Dođite ovamo na balkon pa da vas ponudim medovinom koju sam sama pripremila.« Kušali smo piće, a onda je turpijom počeo oštriti moje škare za rezanje papira i pri tom me pitao svega i svašta, te gdje radim, te što radi moj muž i slično. »Ja nemam muža«, odgovorila sam mu. »Pa onda uzmite mene za muža«, rekao je i okušao oštrinu škara. »Ne, ne, hvala, ja imam vrlo loš karakter i teško bi me podnio bilo koji muškarac«, odbila sam njegovu ponudu, na što je on nabacio: »Oh, ja sam vrlo prilagodljiv«. Nekoliko dana kasnije došao je ponovo, ali ovaj put lijepo odjeven, čist i dotjeran. On je, istina, i inače bio uvijek uredan, ali sad mu je izraz lica odavao važnost i samouvjerenost. Zaista se bio odlučio da još jednom, i to sasvim ozbiljno, pokuša. Znaš li onu pjesmu »Putovanje na prosidbu«? Naknadno mi se činilo kao da su se cijelo vrijeme iz pozadine čula glazba i oni stihovi: Čas mi radost puni silnom srećom svaki dah, čas me briga buni zašto srce mori strah. »Imate li štogod za brušenje?« upitao me nekako olako i otresao pepeo s cigarete koju je držao u lijevoj ruci. Bila je to jedna od lijepih večeri. Na njega je padala svjetlost s krovnog prozora na stepeništu, a ja se sjetih nekih izreka iz Biblije. Ali žurilo mi se, na žalost, morala sam na nekakav sastanak, pa kako mi ništa pametnije nije padalo na pamet, i opet sam mu dala dvije marke. Ali sam odmah i uočila koliko sam ga time duboko povrijedila. Stavio je te dvije marke u džep i otišao, a čak su mu i leđa, koja također mogu izraziti sva moguća i različita raspoloženja, pokazivala osjećaj poniženja. I zato sam se cijelu večer osjećala jadno. Na sastanku sam se isposvađala s ljudima, pa su me i opet upozorili kako namještenici jedne ustanove moraju uskladiti svoje nazore s interesima ustanove u kojoj rade. Ali zamisli, oprostio mi je onaj čin i pojavio se ponovo kod mene već mjesec dana kasnije. Tko zna kakve je bitke vodio sam sa sobom. Tad sam ga zatražila da mi na mojim škaricama za nokte izbrusi nove vrške; to je malo duže potrajalo, i time je bila naplaćena odšteta. Pili smo kavu, a on mi je pričao svoju životnu priču. Takva naša veza potrajala je poprilično dugo, imala je svoje promjene i razvojna razdoblja. A onda, kad mi se već gotovo popeo na vrh glave, najednom se prisjetili da ga pošaljem k tebi. - Baš ti najljepša budi hvala! - rekoh. - Nisam imao ni pojma da za sobom imate tako osjećajno bogatu priču. Pa ako pravo razmislim, on mi je ipak jedini suparnik jer ispunjava 116

sve zahtjeve. Znade pisati pisma. Vjeran je i u dovoljnoj mjeri ovisan o tebi, nuđa mogućnost kontinuiteta. Nije oženjen. Jedan je od rijetkih, skupocjenih i slobodnih muškaraca. Ne pije, barem ne više, a i umjereno puši zbog svog čira na želucu. Posjeduje i neke loše osobine umjetnika, pa onda zamisli: bivši alkoholičar, rijetka i poštovanja vrijedna osoba, čvrst karakter. - Točno, svakako - odvratila je Tamara - ali moje mogućnosti time još nisu iscrpljene. Imaš ti još jednog suparnika. Možda te nadilazi čak i u stupnju invaliditeta. Tada iz džepa izvadi još jedno pismo. - Eh, to sad postaje čak i dosadno. - Nemoj nešto takvo reći, počuj najprije: »Draga Tamara, ti me se sigurno više nećeš sjećati jer sam samo kratko vrijeme bio na tvom odjelu, a nismo često niti bili zajedno. Unatoč tome moje su oči neprestano bile uz tebe ...« - A-a, ovo obećava već mnogo, mnogo više. (Raspoloženje mi je očito poraslo.) - Nemoj mi neprekidno upadati u riječ - prekine me Tamara i pusti svoje drugo ljubavno pismo da joj padne na koljena. (Nije nikakvo čudo što nekoga zasmeta kad ga prekinemo u takvoj situaciji - objasnio sam samome sebi umjesto nje.) Ali već u slijedećem trenutku glasno je proslijedila svoju misao: - Zamisli samo kolika silna nepoznata sposobnost za ljubav leži potpuno neiskorištena u ljudima. Zbunjuje ih, i oni je pokušavaju zatomiti. A ipak, unatoč svemu, sačuva se i pod najrazličitijim životnim prilikama. I kako samo lako prevladava udaljenosti, barem je čovjek za to uvijek duhovno pripremljen. - A ti zamisli kako bi bilo kad bi čovjek njome mogao upravljati jednostavno, pritiskom na dugme - rekoh. - Oboje bi se tako moglo upaliti u istom trenutku, a što bi se ticalo završetka te ljubavi, tu bi trebalo razviti neku vrstu prihvatljive eutanazije tako da se ni jedna strana ne bi osjetila napuštenom niti bi patila zbog toga ... - Nemoj me neprekidno ometati - izgrdila me Tamara, i po prvi put sam shvatio da se od mene dodatno očekuje uz ostale mnogobrojne uvjete (a koje sam izvrsno ispunjavao) i šutnja, iako sam već dugo bio pretvoren u samo uho. Tamara je nastavila sa čitanjem pisma: »Mislim da si ti rijetko toplo, blago i širokogrudno stvorenje.« (Nakašljao sam se, što ju je na čas zasmetalo, i čak se - živa istina zarumenjela u obrazima.) »Tvoje su me misli zagrijale, a osobito one koje si izrekla u vezi sa seksom one zajedničke večeri s diskusijom.« - Hoćeš li slušati ili nećeš? - očito razdražena, upitala me Tamara; glasno čitanje sadrži u sebi nečeg zbunjujuće javnog, a osim toga ona je poznavala preostali sadržaj pisma. - Postao sam potpuna audiovizualna erekcija. - Molim, možeš ga i sam pročitati. - Nema sumnje, ali je ljepše u dvoje sa slatkim glasom drage u ušima. - Idi u ...

117

- Je li i to tamo piše? Ponovo se pribrala i nastavila sa čitanjem: »I zato bih te sada zamolio ako mi možeš preporučiti neke knjige koje iscrpno opisuju spolni život, predigru i seksualni akt. Takve su knjige skupe, a u knjižnicama se ne mogu dobiti. Možda me se ne sjećaš, ali bih ti ja tek toliko htio napomenuti da sam ne mogu ići u knjižaru, već moram sve što čitam na ovaj ili onaj način naručivati. Koji li je ono pisac opisivao na koji način muškarac treba ženi lickati stidne usne i dražicu, prsa, bedra, stražnjicu i sve ostalo, a s druge strane kako žena treba muškarcu sisati udo, lickati bedra i jaja, itd. Romani i pripovijetke morali bi opisivati te divne predigre kao i sve što ide uz njih, a tako i sam seksualni akt. Ljubav bi u književnosti morali prikazati u svoj njenoj duhovnoj i tjelesnoj cjelovitosti. Iz knjiga koje naprosto opisuju položaje pri seksualnom aktu čovjek ne dobiva baš ništa. Ja znam da ti ne voliš riječi kao što su pička, pizda, kar, kurac, fukari i slične. A ja ih, naprotiv, volim. Ja ih doživljavam kao lijepe i dirljive baš kao i nazive velike i male stidne usne, dražica i udo. Sjećam se tvoje tvrdnje da sve te riječi mogu služiti jedino kao medicinski izrazi ili kao prostote, ali ti nemaš istog polazišta kao ja, i zato više neću ulaziti u taj problem. Ali ipak ima još mnogih poput mene. Općenito uzevši, ja doživljavam cjelokupni spolni život, pa tako i onaj lezbijski i homoseksualni, zajedno s njegovim opisom, kao nešto lijepo. Ljudi bi trebali biti međusobno iskreni, ...« Iz Tamarina nosa počelo je curiti. Izvadila je rupčić iz torbice i dobro se, i za to doba godine dugo usekivala. Možda ju je upravo u tom času uhvatila peludna groznica. A onda je produžila i ne pogledavši me u međuvremenu: »... nježno se dodirivati i pokazivati toleranciju prema drugima. I ne bi trebali uvijek tako povrijeđeno reagirati, već pokazati više hrabrosti prema novome, prilagodljiviji i otvoreni za utiske svakovrsne vrste. Već je žalosno i to što je u beletristici teško pronaći otvorene i strastvene, iscrpne i neusiljene prikaze seksualnih radnji. Barem od strane spisateljica. Nikako ne mogu shvatiti kako seks velika većina smatra za nešto negativno, što se još uvijek događa, iako on zapravo pripada među one rijetke stvari u kojima čovjek može naći radost, užitak i samooslobođenje. Nije li tako? I to neovisno od dobi, bogatstva i ljepote. Tek bolest može uzrokovati teškoće. Zašto se u književnosti jednom toliko važnom području posvećuje tako malo pažnje? Nedostaje li hrabrosti ili nema zanimanja za te stvari, najljepše i najdivnije u životu? U tekstovima nam nude najsurovije riječi koje bi trebale predstavljati seks, a onda se oko njih podiže bura, ali dobrih, solidno napisanih i cjelovitih prikaza seksualne aktivnosti ljudi - uzalud možemo tražiti. Takvi prikazi bili bi poučni, a istovremeno bi pružili i zadovoljstvo i za mnoge bi predstavljali uopće i jedinu mogućnost seksualnog i erotskog doživljaja. Opisi koji potječu od muške ruke prečesto su hvalisavi i sirovi, a žene su pri tom obično vrlo ograničeno oslikane. I uopće, vrlo je malo muškaraca koji se usuđuju prikazivati osjećaje, što misliš o tim mojim pogledima, da li ih prihvaćaš? Budi tako dobra, draga Tamara, pa mi i odgovori.« - Pismo se time ne završava - rekoh, kad ga je Tamara preklopila. - što još piše u njemu? - Ah, ništa osobito. - Ipak, ima nešto, daj, čitaj dalje. Ovako djeluje kao coitus interruptus, koji mi se čini jednom od najmučnijih metoda.

118

Tamara obrisa nos i reče: - Pisao mi je da sam vrlo privlačno, nježno i pametno stvorenje i sav se zagrije kad pomisli na mene. Tako, eto, neka znaš i ti! Morao sam se nasmijati. Rijetko se događalo da bi Tamara padala na pohvale. Naprotiv, znala je govoriti: ah, nekako sam utučena, vjerojatno već dugo nisam samu sebe pohvalila. - A sad bi očito među svoje vrline željela ubrojiti i skromnost - pripomenuh. - Nesnosan si, pravi monstrum - rekla je, i uistinu, u očima su joj se pojavile prave suze. - Ovaj čovjek piše sasvim pametno o važnim stvarima, a ti se zabavljaš. A pri tome se može pomisliti kako se sve ovo upravo tebe tiče. - Tako, tako, to je pismo, znači, pisao muškarac? - A odakle da znam nije li i on ovakav nekakav bespolni nadseksualist kao što si ti. Ne mogu ga se sjetiti. Ovdje dolje napisano je, doduše, njegovo ime, ali ja nemam blage veze kako izgleda. - Samo da to nije onaj masturbator s telefona, onaj verbalni fetišist donjeg rublja. Tamara se zamisli i jedna usamljena suza zablista joj u kutu oka kao kakav skriveni biser nekog ubogog čovjeka. - Da, istina, to bi moglo biti, ali ipak mislim da je nekako nevjerojatno. Uostalom, zamolila sam ga da ne naziva tako često jer me psihički napreže i oduzima mi snagu. Protrljala je oči. Znao sam da će za koji čas doći k meni i položiti mi svoju glavu u krilo. Ispunio me ugodan osjećaj očekivanja u kojem sam u potpunosti uživao, moje se samopouzdanje stalo širiti na sve strane, ostavljalo za sobom i brusača škara, i manijaka s telefona pa čak i tog erotomana što piše pisma, i svi mi se učine da su se zajedno s mojim premoćnim duhom pretopili u jedno jedino utjelovljenje falusne cjelovitosti. I ta je divna slika bila spremna da u nju uđe i Tamara, koja je uspjela razbiti okove svog jada, pa mi je prišla, rasprostrijevši svoju kosu preko mojih koljena, kao kad se doberman skrije u afganisko krzno. Na um mi pala rečenica iz Biblije: »Glas je Jakovljev, ali su ruke Ezavove.«

Uronio sam svoje prste u njenu kosu i osjetio čvrstu, toplu lubanju koja je pulsirala ispod osjetljive kožice vršaka mojih prstiju. - Kako bi mi bilo divno s tobom - rekla je i zatrljala glavom o moja koljena. Malo pomalo počinjem čeznuti za tvojim verbalnim orgazmima, tko zna kako umirujuće oni djeluju. O bože, bože, u kakve se to brbljavce pretvaramo. Ovakva me pisma uznemiruju, čini mi se kao da za njih više ne bih imala dovoljno snage. Možda bi ti mogao na njih odgovoriti?! - To bi bilo nemoralno, ali naravno da o tome možemo još razgovarati. A vidi, ima tu još neki dodatak. Na posljednjoj stranici pisma je pisalo: P. s, »Kako glasi odgovarajuća riječ za mindžu na egleskom? Ili ih ima više? Kako bi se engleska riječ »cunt« prevela na finski?«

119

- No, vidiš - rekao sam trijumfirajući. - Uvijek sam ti govorio da jezike treba učiti iz ljubavnih romana i seksoloških priručnika. Uz pomoć obrazovanja i znanosti lako bismo mogli cijelu erotsku dinamiku staviti u službu čovječanstva. Iz toga bi lako proizašao sasvim nov pogled na svijet - panerotika, pizdizmus i kurcizmus pod zajedničkim imenom pizdokurcizmus, a pomoću tog pravca mogli bismo čitav svijet postaviti naglavce, srušiti sve staro, sve do načina računanja vremena. Psihologija erotskog jezika postala bi središnjim područjem istraživanja. U osnovi sam sve to pokušao ostvariti kod tebe, i rezultat, doista nije loš. A kad sam tako došao u punu formu, misli su mi počele vrcati jedna za drugom, asocijacije su se stvarale kao neka nova mreža krvnih žila na već obamrlom mjestu. Padale su mi na pamet već zaboravljene narodske riječi i izričaji, pa sam osjećao kao da sam od sebe učim nove, kao da govorim jezikom nekog drugog; s usnica su mi počele teći stare finske narodne pjesme; prisjećao sam se dugih, strastvenih stihova iz Kurana i Pjesme nad pjesmama; sjetio sam se neke dječje pjesmice koja je počinjala riječima »Tit, tit tittuu...«; pa priče o jednom mladiću koji se bacio na neku rupu u drvetu poslije čega se rodila lepršava vjeverica, poletuša, a sjetio sam se i sanskrta i njegovih starih, lijepih naziva. Konačno sam bio u stanju da govorim jednim novim, posebnim jezikom koji je zanosio i bio zvučan. - Pruža li to olakšanje? - zanimala se Tamara. - Da, na neki način doista predstavlja olakšanje. - Onda mi obećaj da ćeš pronaći te engleske riječi, pa da ih mogu poslati tom pismopiscu, neka i on počne učiti strani jezik po tvojoj metodi. - Dobro, hoću, samo kad jednom i opet budemo u gradu, jer ih ne znam sve napamet odgovorili još uvijek obuzet prijašnjim mislima. - A obećaj mi i da ćeš sa mnom porazmisliti o prikladnoj literaturi. I tako smo odlučili da po povratku u grad našem piscu onog pisma pribavimo što potpuniji englesko--finski opis riječi iz područja seksualiteta, koliko nam to bude moguće s obzirom na naše znanje i vremenske mogućnosti. Osim toga iskoristili smo nekoliko večeri za izradu bibliografije erotske i pornografske literature za najhitnije potrebe s naslovima kojih smo se sjetili, i dugo smo znali raspravljati koju bismo od tih knjiga mogli preporučiti našem prijatelju koji je postavljao tako visoke zahtjeve na nivo i moralnu poruku te književne vrste. Brusaču škara htjeli smo pisati da ovdje uopće nema trošnih kuća, već su sve svježe obojene i očuvane kao na razglednicama koje rado šaljemo u inozemstvo, pa da mu se tako ne isplati dolaziti ovamo jer ćemo se ionako vrlo brzo vratiti u grad, a Što se tiče prelaženja na »ti«, ta je stvar sasvim u redu. Tamara me ispitivački pogledala. - Čudno, čini se kao da ovaj put ne osjećaš nikakve potrebe za poistovjećivanjem - reče tada. - Kako to? Zar ovo ne predstavlja dobrodošlu promjenu? Morao sam razmisliti. Stvarno. - Tog Fransa ne poznajem dovoljno - rekoh. - A osim toga nos mu je tako crven. U svojoj mašti moram sam stvoriti te ljude, njihovu vanjštinu, stvoriti neku sliku o njima. A sad mi je jasno da se moram čuvati susreta s Kustaa Maurijem. Osim toga, ti tog Fransa ne voliš svjesno i to je ono odlučujuće. A taj knjiški erotoman prilično mi je sličan, a sa sličnima se 120

čovjek ne može poistovjećivati. Tko zna kakav umjetnik u njemu čuči, kakav specijalist za orgazam u mašti, možda kakav svjetski rekorder u podsvjesnom sparivanju. - Pazi što govoriš - upozorila me Tamara. - Meni je on simpatičan jer me podsjeća na tebe, a istovremeno mi iz istog razloga ide na živce, iako mi ništa nije učinio. - Identificiranje intelektualaca! - rekoh. - Impotencija imbecilnih, introverzija impotentnih, analfamorfoza intriganata, asimilant amaranata. - Prestani - zaurla Tamara rukama preklopivši uši - prestani! - Pa moram se abreagirati. To je dejakulacija amoralnih varijanata. - Ljeti ne smije čovjek primati nikakve pošte, ona samo sve pokvari. Na dopustu ne treba nikoga sažaljevati - reče Tamara. - Kako bih rado sad bila s njime! Strašno je što se uvijek samo tako nakratko možemo vidjeti!

121

22. Tamaru je silno uzbuđivala Kustaa Maurijeva odsutnost. Otkako ju je po prvi put posjetio na selu, nije prošao gotovo ni jedan dan da se ne bi sreli. Ono spomenuto bavljenje pismima činilo mi se kao sretna razbibriga, kao odah, potreban čak i najstrastvenijoj ljubavi da bi se mogla smiriti, kao što je potrebno otpočinuti i nakon dobre žderače da bi poslije tog odmora i tijelo i duša mogli ponovno usplamtjeti. Tako je jednog nedjeljnog jutra Tamara klečala među njegovim nogama i trljala mu ga među rukama kao što se s onim starodavnim tucalom pravio maslac. - Sperma mi je poletjela po vratu i po prsima Smijala sam se i s onim ostatkom stavila ga u usta. Tako se na sve načine uguravao u mene. - Koje je to nedjelje bilo? - Je li to važno? Jedna nedjelja ista kao i druga. Tako jedne nedjelje. Naše nedjelje. Nedjeljnog jutra mojeg života. Ali to pripada prošlosti, na žalost! Vrijeme nam je bježalo kroz ruke, istinski smo osjećali njegove plastične dimenzije, činilo se kao da trpi od naših prohtjeva, jer ne može potpuno doseći naše dimenzije u kojima je radost bila prvenstvena. - Dakle, sad više nije impotentan? - htio sam čuti. - Ni govora. Ja sam ga osposobila. Rukom. Nedostatak te metode leži jedino u tome što mu je sad uvijek potrebna ruka kao djetetu njegov anđelak. Ali to mi je očito sudbina. Jedni turaju prste u mene, a drugi pak žele da im one stvari radim rukom. A po meni za te stvari ne bi uopće trebalo upotrebljavati ruke. Nasmijala se. A ja sam samo zatresao glavom. - Ipak, ti još uvijek nisi pronašla pravoga. Već u samome početku morala si pronaći nekog bez ruku. Kako bi to bilo da pokušaš s onim vrtlarom bez ruku? - Ali i on ima svoje batrljke. Pa dok i ja imam svoje ruke, sve bi bilo polovično. S ovom našom ljudskom vrstom ipak nešto nije u redu jer se toliko udaljila od svih najprirodnijih metoda. Neki smatraju da sam smiješna. Nedostaje mi mnogo pa ću se morati zastidjeti zbog te čudne ograničenosti. Da pocrveniš, kad moraš zamoliti muškarca da ti ga malo i turne u tebe, a mnogi i ne shvate što bi to imalo značiti, već se začude i bijelo me gledaju. Misle da je to nekakav novi položaj za koji još nisu čuli. Pa im onda moraš takve stvari objašnjavati i pokazati svoju staromodnost. - Govoriš li sada o Kustaa Mauriju? - Ne, već sasvim općenito. On se mora pokoravati jer ovisi o mojim rukama, a onda ga stavim tamo kamo i spada. - Da, da, shvaćam te. - A kad vidi da je i to uzbudljivo, onda je naprosto zaprepašten. Nazvao me svojom falusnom fazom. To je po njegovu mišljenju, oznaka više duševne zrelosti.

122

U vrijeme tog razgovora sjedili smo na obali jezera; da nije bilo Kustaa Maurija, potrudio bih se da se dovučem ovamo. Bio je topao dan, obala je ležala u sjeni, a vrućina još uvijek trajala. Sve ono grmlje klekovine u bližoj i daljoj okolini usahlo je, čudno je zapravo što je ta toliko žilava biljka tako osjetljiva na sušu ili ju je možda još prije uništio mraz? Bjelogorica se metalno blistala na suncu. Skakavci su otjerali ptice i preuzeli vodstvo u glazbenom ljetnom koncertu. Očito da je ljeto doseglo svoj vrhunac. Tamara se kupala i donijela mi lopoč na dugoj stabljici. Otprilike sam ocijenio dužinu stabljike i onda sam joj je oprezno utaknuo. Dužina je bila u redu. A vani je ostao cvijet kao ukrasni zapušač i jedna je zelena libela zujeći zastala na trenutak na njem. - Uopće ne shvaćam što ljudi nalaze u položaju šezdeset i devet, svi ga smatraju gotovo obveznim. Mislim da je smisao tih stvari postignut tek onda kad se prava mjesta postave jedno nasuprot drugome. - To i ja mislim - rekoh i nježno stadoh ovamo onamo pomicati lopočevu stabljiku. Tijelo joj je bilo napeto kao da nešto osluškuje, dok je istovremeno istegla ruke iznad glave da bi se opustila. Sjetila se svojih pacijenata. - Znam da masturbiraju, i to je u redu, jer svaki čovjek mora imati nekakav spolni život. Samo je šteta što oni to rade grubo i pri tome se nečega plaše. Rekla sam im da sami sa sobom moraju nježno i dobro postupati, da te stvari moraju oprezno i s ljubavi milovati, možda zažaliti ali i prihvatiti stvari kakve jesu, kad već nema nečeg boljeg. Podigao sam iz trave maleno pero, za koje sam pretpostavljao da potječe od neke ptice, vjerojatno droplje, i njime dodirnuo Tamaru tražeći po njenoj šumici dlaka onaj osjetljivi krajičak. Po jezeru je plovio motorni čamac, a ljudi su iz njega dalekozorom promatrali obalu, baš je čudan taj svijet. Lopoči se stali njihati na svom mjestu kao da ih je pomicalo nekakvo podvodno strujanje. - Jednom ću te pokušati napuniti malim rajčicama, pa ću izbrojiti koliko ih stane u tebe. Mislim da će to biti svjetski rekord. Strugom ostrugaj, mokrom krpom obriši, jezikom poliži, ali manje postati neće, što je to? Tamara je izgledala čudesno lijepo. Cijelo joj je tijelo bilo prekriveno kao biserjem malim kapljicama znoja, počelo se zibati i naposljetku se trglo, kao da je sondom pogođen živac, ponovo i ponovo. Silno sam volio nehotičnost tih pokreta, gurnuo sam prste u nju i osjetio kako iznutra pulsira. Pozdravila me namjernim stezanjima mišića. - Osjećaš li? - upitala me zatvorenih očiju. - Da. - To znači »dobar dan!«, želim ti dobar i ugodan dan. Kako je? Lijepo što te opet vidim. Pozdravi druge! Doviđenja! Sretno! Dobrodošao slijedeći put! Legao sam pokraj nje na deku i pomirisao lopoč. Kod srca me uhvatio nekakav grč pa sam se na časak umirio. Činilo mi se kao da se tlo poda mnom ziba, u glavi mi je šumjelo uši su mi se zaglušile kao da je pokraj njih opalio nekakav top. Pred očima mi zalepršale pahuljice. Erotski doživljaj koji mi se posrećio bacio me u zatvorske zidine moje svijesti, o krajnja područja mog bivstva, kao da bih svaki put morao biti nekako kažnjen čim mi se posreći da postignem radost koja mi, puna zakonitosti moje nepotpunosti, nije dopuštena. 123

Kolikogod doživljaj takvog neugodnog stanja može biti opasan, on je samo učvrstio moje uvjerenje koje sam oduvijek zagovarao: da se u ljubavi radi o životu i smrti iako se ne mora izgubiti život; a otuda i osjećaj veličanstvenog doživljaja tipičnog za ljubav, i osjećaj da je sve ostalo periferno, nebitno, glupavo. - Ovo je bio čisti orgazam klitorisa pri čemu je vagina sudjelovala samo posredno ustvrdila je Tamara. - A ima li razlike? - uspjelo mi je upitati. - O tome se učenjaci još uvijek prepiru, pa u seksologiji zastupaju različita mišljenja. - Da, i to osjetno različna. Orgazam putem klitorisa proizlazi iz nadraživanja dražice, i svaka žena može to sama uraditi. Dok do vaginalnog orgazma, nasuprot tome, dolazi tek onda kad budu nadraženi dijelovi koji se nalaze dublje u ženi, na mjestu koje nije moguće lokalizirati i koje barem kod mene, može nadražiti jedino muškarac. I gotovo vjerujem kako u tom pogledu pripadam već u staro željezo. Ali, treba reći da su oba zanimljiva i privlačna. Stvar je ukusa da nam se više sviđa ovaj ili onaj. A uz to, postoji još niz varijanata i kombinacija. U nedogled. - Ovaj ću lopoč sačuvati - rekoh podigavši ga prema nebu i zavrtjevši ga. - Osušit ću ga. - Ne - protestirala je Tamara užasnuto. - Ne, ne podnosim suho cvijeće. Mislila sam da svoje simbole odabireš s mnogo više profinjenosti. Istrgla mi je lopoč iz ruke i, zakovitlavši ga, odbacila daleko u travu. Morao sam se pomiriti s time. - Kad će opet Kustaa Mauri doći? - upitao sam obgrlivši je rukom. Koža joj je bila tako vruća da me njen dodir gotovo zabolio. Posvuda je podjednako potamnjela od sunca. - Ne znam. Nije htio reći ništa određeno. Možda ni sam nije točno znao. Jednom sam mu bila tekla da bih od jeseni uvijek htjela unaprijed znati kad ćemo se sresti. Čekanje ne podnosim. Ono na neki način vezuje, pa budem u trajnom stanju iščekivanja i neprekidno prisluškujem hoću li začuti korake ili telefon. U posljednje vrijeme počela sam zamjećivati i brojeve na automobilima pa se naljutim kad primijetim tablice na kojima su slova OHO, HAH ili AHA. Točno utvrđen dan bi nas oboje učinio slobodnijima, što se mene tiče, neka to bude i svega jednom u mjesecu, ali imam pravo da taj dan unaprijed znadem. Sad sve ovisi o njemu. Ali takvo mu se određenje činilo groznim i odmah je ušutio. I sama ne znam smijem li mu to ponovo predložiti. Konačno, i ja imam svoj ponos. A on je reagirao kao da zahtijevam doživotni zatvor za njega. - Hm, hm - prokomentirao sam bez snage da joj ukažem na pretjeranost osjećaja što su ih u njenoj mašti potakla ona slova na registarskim tablicama automobila. U vezi s time možda se čak pokolebao i moj osjećaj za stvarnost. - Već sam mu i rekla da toliko ponizna kao prema njemu nisam još ni prema kome bila rekla je Tamara. Iskreno govoreći, i sam sam o tome znao razmišljati u svojim samotnim trenucima, jer na to ne bih iz lako razumljivih razloga nikada bio pomislio dok bismo bili zajedno. - Pa zašto si toliko ponizna prema njemu? 124

- Kad bih i sama znala?! On me uvijek ponovo i ponovo uvjerava kako se moram pouzdati u njega, ali u meni stvara nepodnošljiv osjećaj nesigurnosti. Naprosto nisam naviknuta na ljude u koje bih se mogla pouzdati. I zato bih ga htjela zadržati, vezati se za njega. Spremna sam se mnogo čega odreći samo da bih održala tu vezu, što ne znači da se ne bih imala čega odreći. Spremna sam čak biti i vjerna, a za uzvrat ništa ne tražiti od njega. U osnovi ja sam ionako po prirodi vjerna (- A je li? - otelo mi se u mislima), samo nisam do sada još imala prilike to i dokazati. Ljudi imaju svakojakih prirođenih darova i samo je pitanje koji će se razvijati, koje smatra važnijim, za koje postoje okolnosti i što one traže od njega. U tim svojim razmišljanjima obrnula se na trbuh i kažiprstom hitro odbacila mrava koji se zaustavio pred njom i sav iznenađen zagledao u nju. Pokušao sam joj zagladiti neravnine koje su joj se od ležanja stvorile na leđima. - Da - potvrdio sam - sve je to tako jednostavno. - Ne podruguj mi se. Jesi li sam zaboravio što znači čekanje, nesigurnost i odricanje? Svaki put kad se rastajemo, trgam ga iz svoga srca i nikada ne znam hoće li se ikada ponovo vratiti, svaki put upadam u samoću i zbog toga dolazim k tebi. A onda svaki put kad ponovo dođe ili nazove, bude za mene poput dara pa se otvaram prema njemu s radošću i zahvalnošću. A to je teško. Shvaćaš li sada zašto težim za dosadnom, sivom sigurnosti svakodnevice? Za mene bi i ona predstavljala divnu promjenu, pa makar znala da će me ta svakodnevica za kratko vrijeme i ubiti kao što prebujna vegetacija znade zagušiti ribe i sav život u jezerima. - Zaista - razmišljao sam, a zatim i glasno rekao - na neki način živim u području s predznakom minus u kojem, razumski gledano, nemam više što očekivati; živim u nekom mrtvom vremenu u kojem se zakon odricanja ispunio do svoje tolike potpunosti da se već pretvorio u svoju suprotnost. - Ali ipak ne, postoje bića jadnija od mene - rekoh ohrabren. U takvu stanju ne poznajemo više straha, niti od pada, niti od odricanja, oboje smo već preživjeli - tvrdio sam dok me istovremeno u mišiću lijeve potkoljenice počelo trgati, zbog toga se ponekad znadem nasmijati, jer mi je taj put još uvijek otvoren. - Naravno da tako remetiš tu ravnotežu negativnosti - rekoh, gladeći joj leđa i tjerajući obade - iako na krajnje ugodan način, doista, na krajnje ugodan način. - Ti bi morao osjetiti pravu ljubavnu bol - Tamara će nemilosrdno. - Ona bi te učinila ljudski zrelijim, produbila bi te i proširila vidike i u svakom bi ti pogledu dobro došla. Zaista je bila divna. Nasmijao sam se i pri tom smijehu prožela me misao kako bi tek taj moj život izgledao kad mi nitko ne bi pričao takve besmislice i tako me navodio da se nasmijem iz dna srca. - Eh, tako nešto morala bi reći Kustaa Mauriju, mislim da bi se u njega obratila na pravu adresu. Vjerojatno da uopće nema pojma kakvo mu se čudo dogodilo, a na kojem bi mu ljudi mogli pozavidjeti. - Pa i rekla sam mu. A on to i zna. Često je poslije toga znao reći: »Nevjerojatno, ti vjerojatno uopće ne znaš što to za mene znači.« A ja to, naravno, i ne znam jer ga i ne mogu zamisliti drukčijim. On ima svoj vlastiti uzorak ponašanja, svoje vlastite uvjete, i to mu je sve. Ja sam mu ih slučajno ispunila. A na primjedbu o ljubavnim bolima i on se nasmijao. Svi 125

se tome smiju. A to je nešto najbolnije i najponižavajuće što se nekom ljudskom biću može dogoditi. Najednom mi se učini kao da je zakriještala žuna na smreki s podnožja brda. I Tamara je to čula pa se podigla i stala osluškivati. Ponovo se začulo glasno, uznemireno kriještanje. - Vratila se - reče Tamara - vratila se žuna. Ili jedno od mladih. Čuješ li? Znači da su živi. Ako se vratila, znači da će i opet odletjeti. Zov se više nije čuo. Drugi put bio je sasvim jasan i dovoljno glasan. - Kad se mlada žuna uspne iz stabla u krošnju, onda najčešće i nestane - rekoh. - što želiš time reći? - zapita me Tamara, uspravi se i pogleda me s blijeskom u očima. Uvjeravao sam je kako ne govorim uvijek u alegorijama iako ih visoko cijenim. Ipak sam u tom trenutku pomislio na Kustaa Maurija. Kako sam se radovao zbog njega. Volio bih ga zagrliti, čestitati mu i potapšati ga po ramenu. Sreo je sreću i htio joj onako u prolazu mirno pružiti ruku. Ali ona ga zgrabila. I to tako da je boljelo.

126

23. Dani su odmicali, a od Kustaa Maurija nije bilo ni glasa. - Sigurno su mu psi na natjecanju slabo prošli, pa se sada ljuti, ili mu se konačno do kraja pokvario mjenjač brzina na automobilu, a možda je i na nekom seminaru o dobermanima - tražila je Tamara odgovor. Prvih je dana izgledalo kao da se posve svjesno izmirila s postojećim stanjem, ali kako bi dolazila večer, počela bi osluškivati; i već tada me zaokupila misao kako je ljubav zapravo neizmjerljiv napor, bez obzira što sam inače o toj bogatoj temi mislio. - Jeste li se vi zapravo ikada pravo međusobno porazgovarali? - upitao sam. - Eh, kad bi samo znao o čemu smo sve pričali. Dakako, da smo u međuvremenu znali razgovarati ali sve je to silom prilika obično ostajalo nekako nedorečeno, u odlomcima. Za razgovore potreban bi nam bio još jedan život. Čudio se što je naš odnos poprimio tako jako seksualno obilježje, mislio je, naime, kako će nam, jednostavno, biti ugodno dok budemo zajedno, pa je, naravno, i zbog toga svalio krivnju na mene. Utuvio si je u glavu kako sam čitava života čekala na čovjeka koji će me ljubiti zbog moga razuma, pa kad se konačno takav i pojavio, onda sam naprosto izgubila vjeru da takav može i postojati. - Takav čovjek ili takav razum? - A možda misli da sam se već vratila u grad? - Ali tamo je tvoj automatski telefonski odgovarač na pozive. - On ga, možda, čini samo još srditijim. Vrebaš na telefon kao pas na masnu kost, najradije bih joj rekao, ali ipak nisam jer bi, glasno izrečeno, zazvučalo preponižavajuće. Već ima dugo kako sam primijetio da shvaća sve tančine svog položaja, iako mu je, zbog svoje nepostojanosti, bila izložena na milost i nemilost. - Pazi na sebe! - upozorio sam je jednom. - Pazim ja na sebe - odgovorila mi je, ali se radi o tome da pažljivo pretražujem sve kutke svog srca i tako učim poznavati samu sebe, primjećujem kako su goleme količine boli skrite u ljudima, a tih se boli ne bi trebalo bojati i uklanjati im se. One su poput podzemnog jezera u kojem se lako utopiš, ali po kojem možeš i veslati, a ako želiš posebno uživati, na njemu možeš i održavati koncerte uz noćnu rasvjetu. Tu je značenje one uzrečice: »Spoznaj sama sebe!«. A pod tim se razumijeva da budeš iskren prema samome sebi i spoznaj sve opasnosti koje drijemaju u tebi. Tako ćeš doprijeti do izvora svoga Ja, do njegove spilje i naučiti njime ovladavati i živjeti u skladu sa svim njegovim opasnostima. Tu priču znam gotovo napamet jer je govorim svima s kojima dolazim u doticaj u okviru svog posla. - A oni razumiju što im time želiš reći? - Da, gotovo svi, a i mnogi od njih razmišljali su na isti način pa se čak i potrudili da stignu do spoznaje samih sebe, samo što im se u tome ni s koje strane nije pružala bilo 127

kakva potpora. Mnogi su moje riječi shvatili nešto kasnije pa bi dolazili k meni i pripovijedali kako su one izvršile utisak na njih, kako je sve to uistinu tako i kako su upravo za tim i težili. Cjelokupan naš odgoj i način života dovode nas do udaljavanja od samih sebe, uvijek nas prati nekakvo »moraš« i uvijek nam se nekamo žuri. Razmisli samo malo: otkako smo pronašli sve brža i brža prometna sredstva i naš život u svakom pogledu ubrzali, povjerovali smo da smo dobili na vremenu, ali sve je zapravo drukčije. Ono što smo dobili, samo je brzina. Vrijeme nam je za petama kao pauku njegova mreža. Što se pauk brže kreće, to mu se mreža više nateže pa njegovi napori samo rastu. A vrijeme je također poput sjene: u podne zamišljaš da si je negdje zametnuo, ali je uvečer i opet pokraj tebe, pa ako se još brže i još duže krećeš, ona postaje sve duža, a ti umorniji. Ovdje na selu vrijedi, kao u svemiru, neko drugo vrijeme, prirodno vrijeme flore i faune za koje evo ovo ljeto predstavlja cijelo postojanje, pa bude kao da smo ovdje već živjeli prije milijardu svjetlosnih godina i u grad se vratili pomlađeni, u svu onu hajku i ljudske nevolje. Ili smo, možda, kad odemo s ovoga svijeta, vječni kao velike planete, prastari i mudri. Nisam posve mogao slijediti tok njenih misli, ali me zabrinulo što svoje utočište traži u svemiru. Kad bi u vezu pokušavala stavljati tipične neugodnosti ljudskoga života s poretkom u prirodi, obično bi se pozivala na astronomiju, biokemiju i slično, pa bi saznanja s tog područja bezbrižno generalizirala u pravcu metafizike pri čemu joj je ponekad neosporno uspijevalo u svoju misaonu građevinu unijeti neki aspekt svrsishodnosti svega toga. I sve dotle dok se neidentificirani leteći objekti i parapsihologija ne bi umiješali u razgovor, ne bih imao ništa primijetiti na račun jednog takvog misaonog maratona. Nasuprot tome, bio sam sklon pomisli kako astronomija intelektualcima vrlo uspješno nadomješta religiju, a nemirnu duhu našega vremena pruža ravnotežu, nove dimenzije i prije svega odličnu mogućnost da relativizira stvari i događaje. U takvu položaju astronomija je dovoljno konkretna protuteža sociologiji, toj znanosti našega vremena, i potpuno joj je ravnopravna. Njene neizmjerne perspektive mogu zadovoljiti sve one koji čeznu za metafizičkim načinom razmišljanja, a onima koji vole paradokse pruža najfantastičnije paradokse: jer, koliko nam se naše spoznaje povećavaju i koliko dublje pogledom prodiremo u svemir, toliko nam se granice spoznaje udaljuju od nas, toliko nam čudesnijim postaje fenomen koji nazivamo životom. I s druge strane: koliko se dublje zađe u mikrokozmos preko stanica sve do granica živog i neživog, preko molekula, atoma i atomskih jezgri sve do sudara neutrona, toliko se čudesnijim čini naše Ja između tih dviju krajnosti, ta metafizička neoblikovanost u svim svojim varijantama, taj neshvatljivi konglomerat koji se, očito, ne može smjestiti ni u kakvu egzaktnu znanost; ponor nepremostiv za sva istraživanja i spekulacije, jer je svako od njih tek jedna od definicija stvorenih u produženju kičmene moždine, kako je tu misao jednom uobličio neki od Tamarinih pacijenata; dakle, tu se ne može raditi o nekakvoj grešci. A samo bi greška sve to mogla i objasniti. I što su uostalom sva ta mala odstupanja u odnosu na neku bitnu univerzalnu grešku? Ili se uopće i ne radi o nekoj bitnijoj grešci? Možda je ta greška toliko sićušna da je još nitko i nije primijetio, niti će je ikada i primijetiti? Ponekad mi se znalo učiniti kao da se na mojoj umrtvljenoj nozi ipak trglo neko mjesto, ali to je poslije ostalo bez ikakva naročita značenja, tek što ne mogu biti posve siguran je li to trzanje predstavljalo sjećanje ili možda nadu. Ili je predstavljalo čistu varku. Koje već trenutak kasnije uopće ne bih bio više svjestan. Tamara se vratila od poštanskog sandučića.

128

- Nema pisma? - upitao sam. - Naravno da nema. Tko bi i pisao po takvoj vrućini!? - Pa čak ni dopisnice?! - Nema. A ako ciljaš na Kustaa Maurija, onda znaj da on nikada ne piše pisma, a da dopisnice i ne spominjem. - Ah, tako! - otpovratio sam. - Znači da moram upotpuniti svoju sliku njegove ličnosti... Čitala je novine u napetu iščekivanju, a ja sam u škriputavu pletenu naslonjaču sjedio i očekivao. - Ima li mnogo osmrtnica? Jesi li pregledala kroniku o utopljenima i unesrećenima u prometu? A kako stoje stvari s ubojstvima? Bacila mi je novine u lice i otišla iz sobe, što joj svakako nije bilo osobito milo, jer se telefon nalazio upravo u toj sobi. - A mali oglasnik i razno... - podviknuo sam za njom mirno sklapajući novine. - Njih prepuštam tebi - doviknula mi je kroz prozor. - Ima tamo upravo nešto za tebe: neki bivši muškarac traži neku bivšu ženu... Vidio sam kako trči prema obali, odbacuje i ono malo što je imala na sebi pa se, pošto je dotrčala da maloga pristaništa, baca u vodu. Plivala je širokim zamasima od časa na čas uranjajući u vodu. A kako se udaljavala, tako joj se i glava u bliještećoj vodi jezera činila sve manjom i manjom, a upravo zbog tog uronjavanja, pa valova i bliještanja vode sve bi mi češće i češće, i to na duže vrijeme, nestajala iz vidika. Koja li je ono bitanga, ime joj je čak ušlo i u povijest, ustvrdila, uživajući sama u svojim riječima, kako joj naprosto predstavlja užitak promatrati s obale kako se brod što tone, bori s valovima. S moje strane, ovakav bih užitak radije podijelio s Tamarom tješeći je svojim astralnim perspektivama. Jednostavno sam poželio da vrag odnese i tog Kustaa Maurija. Pa s kojim se, do đavola, ima pravom igrati nekakvog imama, ili je pak njegova samouvjerenost u odnosu na Tamaru, unatoč svoj njegovoj hvalisavosti, ipak silno ograničena? Mora li se zato služiti tako besramnim sredstvima pa da i druge stavlja u neugodan položaj iščekivanja umjesto da otvoreno iznese svoje namjere kao što je to uobičajeno među zrelim ljudima (usput rečeno, kako je uopće i mogao nastati mit takve vrste? Tko je ikada doživio nešto takvo, kada i gdje? Ili je to sve samo varka u našoj mašti pred kojom možemo samo zatvoriti oči, halucinacija apsolutnosti, te rak-rane ljudskog duha?). A možda je on jednostavno neiskusan, u kolijevci svetog, zakonitog braka odnjihan malograđanin, tipičan uspavani viši činovnik koji nije u stanju shvatiti najtankoćutnija gibanja ljudskog srca. Ne promatra li i ovaj uspjeh samo kao nekakvu dopunu svojim zaslugama, ili možda tek kao njihovu marginaliju, kao dodatne bilješke o svom intimnom životu i hobijima, a koje mogu poslužiti za neku buduću autobiografiju. Tom prilikom također sam shvatio zašto su vladari u prijašnja vremena udavali svoje ljubavnice za svoje vojskovođe i savjetnike. I u mom carstvu princeza mora dobiti svoju budalu, psihologija bajki ne iznevjeruje.

129

Kad se vratila, onako mokre kose i očiju zacrvenjenih od ronjenja, Tamara je i dalje djelovala prilično nabrušeno. Prekorio sam je. - Kad netko tako juri prema jezeru, odjednom uništava svu onu s mukom i gotovo umjetnički satkanu paučinu koje je puna staza, a_čuvana je cijeloga ljeta. Sinoć, kad se podigla magla, još sam joj se divio. I koliko se sjećam, oboje smo je cijenili kao posebnu znamenitost prirode u kojoj je savršeno usklađeno načelo svrsishodnosti i estetike - govorio sam žalostivim, poučavateljskim tonom kojim se ponekad poslužim ako to ushtjedne situacija. Na moje golemo iznenađenje riječi mi nisu ostale bez odjeka na nju. Nemoćno se spustila na stolac, zaboravila na svoje prkošljivo raspoloženje i rukama prešla preko lica na kojem se sada jasno odražavala utučenost, brige i zamor. - Sasvim sam na to zaboravila - reče. - Kako sam samo mogla!? A tako sam je cijelo vrijeme pazila! Ali unatoč svemu, ne bi smio razgovarati sa mnom takvim tonom. Riječi ti zvuče kao naricanje kakvog laičkog propovjednika koji se zaljubio u neku proučavateljicu kukaca. A osim toga u ovakvu raspoloženju ne podnosim da mi se netko obraća s bezličnim oblicima. - Dobro je i to znati - glasno sam pomislio. - Vjerojatno sam zaljubljena u njega - dometne Tamara. Toliko sam se iznenadio da se gotovo skotrljah iz svog pletenog naslonjača. - Pa zar ti to nije bilo jasno već u početku? - izmucao sam nekako. - Ni govora - odvrati Tamara. - Bila sam rekla da ga volim, a preko njega i cijeli svijet. On predstavlja moju fiksaciju uz ovu vrstu koja me inače zbog svoje podlosti možda uopće i ne bi zanimala. Ali nisam ni jednog jedinog trenutka ustvrdila ili imala na pameti da bih se u njega mogla i zaljubiti. To je već nešto sasvim drugo. Zaljubljenost predstavlja iznenadni događaj u središnjem živčanom sustavu, neku vrstu kapi. Kad već netko voli, pa se uz to još i zaljubi, onda to bude kao kad neki kronični bolesnik navuče na sebe još i neku akutnu bolest. Njegovo tad stanje postaje po život opasno. U svakom se slučaju tako čini zaljubljeniku ili bolesniku, a i njegovoj okolini. Pretpostavio sam da bih u toj povijesti bolesti Ja imao predstavljati onu »okolinu«, pa sam odlučio postupiti muževno, te nastavili: - Samo, ne teče li poredak događaja obično obrnutim redom? Ne počinje li bolest najprije akutno da bi se tek onda postupno pretvorila u kroničnu? - U načelu je tako. Ali kada događaji počnu teći obrnutim redom, kao u ovom slučaju, tada situacija odjednom postaje ozbiljnijom. U svakom se slučaju tako nešto događa prilično rijetko. Do sada nisam još nikada doživjela nešto slično. - Pa kako se to onda moglo dogoditi baš ovaj put... - tražio sam pogodan izraz - ... kako je došlo do toga da upravo sada...

130

- Ni sama ne znam. Tu je, naravno, prisutno moje osnovno raspoloženje, tu su moja prijašnja iskustva, cjelokupna prošlost, i u tome leži razlika u odnosu na moje prijašnje nepostojane veze za koje sam već unaprijed znala kako će završiti... - A možda i sve jednako završavaju - blago sam je prekinuo namjeravajući joj predočiti i takvu mogućnost. - Nije tako! - živahno se usprotivila. U ovu sam se priču i upustila upravo zato što sam očekivala da će biti drukčijom od svih drugih, od svih dosadašnjih i uopće od svih takvih sličnih priča. Sama sam i potpuno svjesno odlučila odabrati drukčiji model kako bih i ubuduće poštedjela samu sebe. Pa valjda postoji i još nešto drugo osim tog banalnog i uništavajućeg utapanja u prazninu i iznevjerenost, u taj vječni strah da ćeš biti odbačen ... - Tako bi trebalo biti - rekao sam potrudivši se da svom glasu dadem prizvuk pozitivnog prema onome što je rekla; kao da sam cijelu tu stvar potpuno shvatio i prihvatio, jer je u toj priči bila očevidna i moja vlastita uloga u onoj mjeri u kojoj sam bio spreman u duši prihvatiti svaku sliku koja odstupa od shematiziranja. U svemu tome ipak mi je pričinila zadovoljstvo činjenica što je Tamara u tom kontekstu po prvi put primijenila riječ »priča«. To je ipak unekoliko imalo svoje značenje iako možda ne šire od pokušaja da se taj proces shvati kao cjelina. - Kad vjetar počne zviždati, učini mi se kao da je Kustaa Mauri negdje u blizini, da je na putu ovamo pa mi fućkanjem najavljuje svoj dolazak - rekla je Tamara. - A gdje ti to pak sad zviždi vjetar? - upitao sam je i stao prisluškivati. - Pa na toj omarini ni listić da bi se pokrenuo. - Ipak, ali samo dobro poslušaj! I zaista, kad sam napeto osluhnuo, mogao sam kroz cvrčanje cvrčaka čuti kako dašak vjetra pomiče krila otvorenog prozora i gotovo nečujno fićuka kroz usku pukotinu između prozorskog okvira i zida. - Treba se dobrano potruditi da bi se tako nešto moglo čuti - rekoh hladno ne pokušavajući pokazati bilo kakvo razumijevanje. U tom trenutku nisam bio nimalo prijemljiv za bilo kakve istančanosti, prije sam bio sklon velikoj zahvalnosti što se nije utopila, već ovako utučena sjedi preda mnom, - Čini mi se da je ovo cvrčanje cvrčaka toliko snažno da prevladava sve ostale zvukove. S vremena na vrijeme uhvati me nekakav sumanut osjećaj da sam zatvoren u nekoj trgovini satova u kojoj svaki sat tiktaka u svom vlastitom ritmu. - A ja na sve moguće načine pokušavam prečuti te zvukove pa sam već grickala i dvopek kako bih barem hrustanjem izbjegla slušanju tih zvukova, ali mi se onda uvijek pričinja kao da je u tom času upravo zazvonio telefon. - Eh, sada doista počinjem vjerovati da je sve to postalo vrlo ozbiljno - rekoh. - A uvečer mi se pričinja kao da on dolazi tamo odozdo, ispod onih breza tamo, kao u snu, da dolazi, a nikako da mi se i približi. A kad bih kupovala, učinilo mi se bezbroj puta da ga vidim pa sam svaki put morala doživjeti da mi se pred očima pretvara u nekog potpuno stranog čovjeka, kao da ga je netko upravo zbog mene začarao.

131

Osjetio sam da si želi dati oduška pa sam je pustio da mi u miru opiše na koje joj se još sve načine pričinjalo da vidi ili čuje svog dragana: kroz žubor vode, zujanje komaraca, kroz kruljenje želuca, lelujanje vrbovke, vidjela ga je u svakom kamenu i u svakom panju, čak ju je i jedna povijena smrekova mladica podsjećala na njega, pa su joj i oblaci u svom kretanju nebom nalikovali njegovu profilu dok bi ležao zatvorenih očiju. Krevet je vapio za njim, a stari madraci uzdišući su i preklinjući zazivali za škriputavim ljubavnim pokretima. Pa ako Kustaa Mauri uskoro ne dade glasa od sebe, Tamara je odlučila spavati na podu. - A ja? - usudio sam se zapitati. - Pa i ja sam još ovdje. - Ah, da! - uzdahnula je, i time je za ovaj put naš razgovor bio dovršen.

132

24. Prošlo je i opet nekoliko dana. Kako li su samo mogli tako neprimjetno prolaziti između jutra i večeri?! Tamara je bjesnjela zbog vrućine, grdila pospano jednolične ljetne dane, a kad bi ponekad malko zakišilo, postajala bi mrzovoljnom. Da je barem sijevalo, grmjelo i praskalo, da je barem vjetar podivljao i prešibao, preslamao cvijeće, ispovaljivao travu, uništio drveće i porušio taj oholi ljetnikovac pa da od njega ne ostane ni kamen na kamenu. - Sad mi je jasno gdje leži izvor ljudske želje za uništavanjem - ustvrdila je Tamara. - I ja sad želim da nekakva prirodna katastrofa uništi ovo mjesto, ne želim ga više vidjeti. Ispunila je svoju prijetnju da će spavati na podu, pa je ispod sebe raširila jednu od najskupljih spermom zamrljanih plahti, cijelu se noć po njoj prevrtala, dugo čitala neke knjige o dobermanima, koje joj je Kustaa Mauri svojevremeno donio. Na tvrdom su je podu sve kosti zaboljele, čak ju je uhvatio i iznenadni grč, ali je sve te patnje izdržala sama ni od koga ne tražeći pomoći. Bio sam smeten i bespomoćan. Smatrao sam nepravednim i nelogičnim što se moja prisutnost cijeni tako slabo. Nešto se slično jedva ikada prije dogodilo. I u toj svojoj nemoći zaželio sam i sam da dođe taj Kustaa Mauri i istovremeno ga proklinjao. Nazivao sam ga smiljenja vrijednim kopunom i mrtvoudnim kržljavcem koji drugima kvari ljetne praznike i život. A istovremeno sam bio i spreman da mu udijelim svoj blagoslov samo kad bi se blagoizvolio pojaviti. Kriještanje žuna sad se čulo čas od strane nedalekog brežuljka, čas iz šume blizu glavne ceste. U prvi čas Tamara je poskočila od veselja, pa sam primijetio kako se razbuktava radost u njoj, a crte joj se lica razvedruju. - To je dobro znamenje! - reče. - Znači da ipak nisu zauvijek otišle. Još se uvijek zadržavaju u blizini i čeznu za povratkom. A onda smo jedne večeri začuli kako žuna kljunom udara o zid kuće susretljivo ga čisteći od kukaca koji su mi svojim zvrndanjem i preletavanjem, koje bi obično završilo padom, pokvarili cijelo ljeto. - To je loše znamenje! Znači brige! - mračno je pretkazivala Tamara. - Užas me počinje hvatati od svih tih pauka. Ne čini ti se da ih ovoga ljeta ima naročito mnogo? I oni samo čekaju i čekaju, sve je prepuno žilavih mreža očekivanja. Ali za razliku, ja sam smatrao dobrim znamenjem činjenicu što je ipak progovorila, što čezne, što se ljuti, trči ovamo, onamo, lomi suđe. Ništa joj nije htjelo ostati u rukama, sudarala se s predmetima oko sebe, opekla se na štednjak, zasjekla prst dok je rezala kruh. Svakoga bi dana spremala svoje stvari s namjerom da se vrati u grad iako nije nikako bila u stanju donijeti konačnu odluku. Preostalo joj je još nekoliko dana od njena godišnjeg odmora, i bilo je očito da je istovremeno željela biti na dva različita mjesta u slučaju da

133

Mauriju padne na pamet da je potraži na jednom od njih. Takvo njeno raspoloženje činilo je situaciju još jadnijom nego što je zapravo bila. Pa joj to i rekoh. Naslonila se na stol, i stala grickati krajičak kožice s nokta na palcu. Izgledala je tako iskreno zabrinuta,da sam bio spreman učiniti bilo što samo da joj se prikučim i da je uzmem u naručje, bio sam spreman preuzeti ulogu djedice, samo kad bi joj to moglo pomoći i kad bi mi tako nešto dopustila. Ali podnosila me još jedino na udaljenosti većoj od dva metra, kao što mi je to sasvim jasno i rekla. I s moje strane situacija je dospjela u slijepu ulicu, jer mi je moja prijašnja funkcija, na kojoj se i dobrim dijelom zasnivao cijeli naš odnos, bila osporena. - Istina je! - rekla je kad je s korijena nokta zubima odgrizla tako dug komadičak kože da joj je i krv potekla. Trebao joj je flaster i ja se otputih da ga potražim. - Istina je. Sve izgleda onako kako se doživi. Sve ovo nije trebalo toliko utjecati na mene, pa ni ta cijela priča ne bi imala nekog osobitog značenja. Ali što ja mogu kad je takvo držanje s njegove strane, po mom uvjerenju, jednostavno - prosto. To je običan bezobrazluk, čuješ li me!? - Čujem, čujem... - doviknuo sam stojeći kraj ormarića prve pomoći u spavaćoj sobi. Samo govori mirno dalje, slušam te ... - To je nepravedno! - govorila je povišenim glasom. - Nikako nije u redu što tako postupa sa mnom. Jer ja sam uvijek bila iskrena, otvorena i jasna. Kad bi barem bio otvoren, kad bi dao bilo kakvo objašnjenje, izrekao barem nekakvu zaključnu rečenicu. Ili rekao: pričekaj dva tjedna, dva mjeseca, dvije godine, a onda ću se i opet vratiti. A ja bih odgovorila: dobro, čekat ću! Čini se da je svjestan kako me upravo takva nesigurnost pogađa, kako me upravo ona vezuje. - Da, bio je svjestan. U takvim se igrama ljudi brzo dosjete onoga što zadaje bol - rekoh i pružih joj pripremljeni, otvoreni flaster. - A i ti, znaš ... - reče, povukavši prst kako mi ne bi dopustila da joj pomognem - ti mi samo nožem kopkaš po rani umjesto da me pokušaš utješiti. - Mislio sam da je riječ o šilu!? Njen smijeh je zazvučao hrapavo bas onako kao u junakinje iz kakve parodirane tragedije. Pružila mi je prst da joj ga povežem pošto je oblizala krv s njega. Prečula je moje riječi, pogledala me na trenutak, a u krajičku oka pojavio joj se bljesak humora kao posljednji znak utopljenikova života, a to mi je samo još jasnije pokazalo koliko je nesretna, nadvladana vlastitom, možda neosnovanom, beznadnošću. - Znaš li ti uopće što je to šilo? - upitala me. - Njime se prave rupe u najdebljoj i najtvrđoj koži pa čak i u onoj kod koje i najsloženiji strojevi znadu zakazati. grla.

- Usporedi ga s mačem u riječima - izrekoh skandirajući, tako da se nasmijala iz puna

- Zamisli - rekla je već nešto razvedrenija. - Kao dijete zamišljala sam da je čežnja nešto poput spolnih odnosa, nešto strahovito tajanstveno i namijenjeno samo odraslima. - Lingvistički zanimljiva kontaminacija - primijetio sam. - Ide li uz to možda i nešto što bi joj duhovno odgovaralo? 134

Tamara je razmišljala. Bilo mi je drago što sam je uspio navesti na druge misli. - Možda. Znam da sam se nekoć u čudu pitala zašto se ljudi tako strastveno posvećuju nekoj toliko žalosnoj stvari. Takvo je priznanje moglo predstavljati trijumf psihologije jezika, ali iz razumljivih razloga u ovom trenutku mu se nisam mogao bez ograničenja i poradovati, iako sam u svoje bilješke unio kratku napomenu s namjerom da je kasnije uključim u svoj arhiv i iscrpnije obradim. - Možda sam se već otada plašila da me ne napuste, a možda još i prije - rekla je Tamara, sada već i sama zainteresirana. - Ili je možda već postojeći strah dao toj riječi njeno značenje. Zapravo ja sam oduvijek bila na neki način napuštana, a ipak se tome nisam nikada privikla. Ljudi me ne podnose. Mogao sam joj na to odgovoriti ovako ili onako, sasvim objektivno primijetiti da je doista nije lako podnijeti, ali sam se zadovoljio samo time da je podsjetim kako ipak ljudi u nje traže zaklon, kako se vezuju uz nju i kako sam njen poziv opovrgava njenu tvrdnju. - Da, čudno je to. Kad bi oni samo znali kako sam i sama bespomoćna. Možda se vezuju uz mene upravo zato što osjećaju da je i meni samoj bliska ta bespomoćnost. Kao da sam ih oslobodila, kad im to objasnim. Biva kao da sam im preuzela njihovo breme. Uostalom, to je posve osebujan osjećaj. Zapravo nemam nikakva povoda da prtim bilo čiji tovar briga. Bilo tko da sada pati, njegovu patnju osjećaju i svi drugi ljudi osjetljivi na patnju baš kao što primaju i radio valove. A ako mene samu mora zadesiti neka patnja, onda je osjetim već unaprijed. - To nije moguće! - usprotivio sam se, ne bih li iz posve terapeutskih razloga produžio ovaj razgovor, premda su takvi razgovori, po mom dubokom uvjerenju već graničili s metafizičkom apsurdnošću i u meni uvijek stvarali neki osjećaj gađenja. - Zamisli samo koliko patnji ima u svijetu, i to posvuda i neprestano pa, naravno, i u ovome času. Pa kad bi ih netko sam sve htio preuzeti na sebe, kao što si rekla, ne bi mogao ni do čega doći. - Pa ljudi i ne dolaze ni do čega, oni nisu u stanju do nečega doći jer su neprestano u tjeskobama i blizu psihičkih slomova. Mnogi se doista i slome, drugi izdrže još neko vrijeme, nekako, na jedvite jade. Svi mi pokušavamo potisnuti naše patnje, a možda nam to ponekad znade i uspjeti, pa ih s vremenom i zaboravimo, ali se one vraćaju i naš dio moramo preuzeti na sebe, htjeli mi to ili ne. To je neizbježna posljedica spoznaje, ali srećom, ako se priviknemo na nju, većinu tih tjeskoba ipak možemo potisnuti u podsvijest, a one onda s vremena na vrijeme izbiju na površinu kao plin iz tijela koje truli, a čiji izlazak ne možemo spriječiti koliko god kamenja natrpali na to tijelo. - Ti, znači, ne vjeruješ da se ljudima uopće može i pomoći!? - Pa ne bih baš tako rekla. Ipak im se pomoći može. I samo sažaljenje već je neka vrsta pomoći. Ono znači da smo spremni preuzeti dio nečije patnje, da je priznajemo kao takvu, a iz toga izvlačimo duševnu snagu i usmjerenje pa smo u stanju i utješiti. Bez suosjećanja ne možemo se približiti drugome čovjeku. A ako nam mogućnost suosjećanja nije pružena, onda moramo barem stvoriti nekakvu fikciju o njemu. A ta je sposobnost stvaranja fikcije od 135

presudne važnosti. Doći će vrijeme kad budu svi dijelili svoje tjeskobe, ali može se dogoditi da tada više nitko neće sačuvati toliko zdrava razuma da bi u tome mogao i uživati. Preostaje jedino nada da će ljudi početi gubiti razum postupno, na miran način. Tako se nešto rijetko događa, ali ipak moglo bi i to biti... - Ja bih sve što sam s tobom doživio i sve što govoriš mogao daleko bolje razumjeti kad bi mi barem jednom ukratko ispripovijedala nešto o svojoj prošlosti i ranijoj sudbini. Ti si i svoje studije započela prilično kasno. - Ne, to neću - odvratila je Tamara. - Ni ja tebi nisam postavljala nikakvih pitanja osim onih koja su bila neophodna iz posve praktičnih razloga. A ono što sam ti rekla, bila je istina: u mom životu nema tajni osim u ljubavi, koja u naše vrijeme mora ostati tajnom, ali je pred tobom ne skrivam. A u mojoj prošlosti nema takvih sudbonosnih događaja koji se nisu dogodili već stotinama i tisućama ljudi, pa se na njima ne želim zadržavati, tako nešto naprosto mi je dosadno, a i ne sviđa mi se pomisao da bi me sebi objašnjavao u svjetlu moje prošlosti, kolikogod bi eventualno mogao i nešto točno pogoditi. Željela bih da me uzmeš onakvom kakva jesam danas, a to je, konačno, i jedini uvjet koji postavljam. I zamisli, tako ti uvijek preostaje mogućnost da za moje postupke pronalaziš koju ti drago pozadinu i u vezi sa mnom zamišljaš, već prema želji, bilo kakvu dramu. Ali to nije ono važno, to bih mogla uraditi i sama. Kao na primjer, ispričati kako sam jednom bila udata, pa sam se svom mužu popela na vrh glave u tolikoj mjeri da si je prerezao žile, ali iz njih nije potekla krv, jer on nije znao da u krajnjoj zasićenosti životom čak i krv zastane. Tako je onda ostavio britvu na umivaoniku pa otrčao na tavan i tamo se objesio o gredu, pa kad je u njemu, onako obješenom, popustila napetost, tek mu je tada krv potekla iz žila, navlažila stara godišta novina i pilovinu, pa je počela kapati u sobu kroz pukotine tavanskih dasaka. Poslije niza dana po prvi put se nasmijala pa je i meni laknulo i zahvaljivao sam bogu kad sam uvidio da je kroz razgovor i opet došla k sebi i sasvim zaboravila na Kustaa Maurija. Večernji je mir poslije duga vremena ponovo raširio svoja krila nad našim obitavalištem, a taj je utisak još pojačalo otužno gukanje nekog goluba grivnjaša iz močvare iza šume, kao nekakav znak primirja. - Ja sam, među nama budi rečeno, tako silno obična, svakidašnja da se zbog toga naprosto stidim - reče Tamara, sad već sa znatnim olakšanjem i sređenošću. - Takvi svakidašnji ljudi predstavljaju rijetkost i sasvim odstupaju od svih onih čudnih individua kojih je prepun svijet. Ali i meni ponekad uspijeva da djelujem mušičavo, i to kad se sukobljavam s posebnostima svojih bližnjih, ali se onda tješim da se u svoj toj zbrci ipak nalazim na istoj stazi s drugima. Ne želim biti ništa drugo osim daška, neka budem zrak, i to je sve. Iako sam se poradovao preokretu razgovora, ipak nisam mogao zatomiti želju da iskoristim situaciju i naoko nepristrano zapitam: - A tvoj sin? Tamara nije izbjegla odgovor kao Što sam se bojao, već mi je smireno odvratila: - Naši su se putovi razišli. Sigurno ćemo se sprijateljiti kad mu bude četrdeseta. - Tebi će onda biti, znači, preko šezdeset?!

136

- Da, možda, tako nekako... - odgovori rastreseno. Poslije kraćeg vremena sasvim iznenadno i opet se vratila temi, i to na vlastitu inicijativu, po prvi put u našem sveukupnom zajedničkom životu. - Uvijek sam se smatrala lošom majkom. Ne znam zapravo odakle mi to, možda ljudi namjerno u majkama stvaraju takav osjećaj, stalno im predbacujući njihove greške ili one same osjećaju strah pred mnogo čim i pred činjenicom tako velike odgovornosti koju moraju snositi, ni same ne znaju kako da dođu sa svim tim na kraj. Ali ja sam ipak bila sasvim dobra majka. Često sam milovala svog dječaka. I dok smo tako razgovarali, na istočnom se dijelu neba pojavila prva ljetna zvijezda, golemi bliješteći Sirius i zadržao se malo iznad oštrih vrhova smreka da bi se uskoro pomaknuo s jednog ruba okna do drugog i napokon nestao u pravcu juga. Bio je izašao samo zato da uskoro zađe. Vani ispred verande otvorila su se dva cvijeta velikog slaka što se uzverao uz grane jorgovana, i tako su svijetlili da je cijela bliža okolina utonula u tamu: sve je ukazivalo na blizinu kasnoga ljeta. S jezera se dizala fina maglica, širila se preko visoke trave prema kući, prekrila obalu i livade uz obalu pa i potočić što se probijao livadom; sličila je nisku oblaku koji se povija sve do mosta i ruba ceste. U seljačkoj kući već su zapalili svjetlo. - Kako je onima tamo? - upitala je Tamara.

137

25. Nije mi bilo jasno hoće li Tamara da se preselimo, ili neće, a da i ne pitam kada i kako. Zbog Tamarinih neprekidnih priprema oko preseljenja po svim su kutovima ležali zavežljaji, vrećice i torbe, baš kao da se u kuću uselila gomila skitnica. Kad bi nešto zatrebala, morala bi ponovo otvarati i po više torbi prije nego bi pronašla željenu stvar. A tako raspremljene stvari ostale bi ležati po podu bez ikakva reda, dok ih se nisam prihvatio sam i stao ih, počevši od jednog kraja sobe, ponovo skupljati i potrpavati na njihova prijašnja mjesta po regalima i ormarima ili u torbe. Tako sam si na leđa uprtio dosta posla, pa se moj život, zbog Tamarinih promjena raspoloženja, poprilično obogatio promjenama. Jedino se moglo požaliti što smo se zbog Kustaa Maurijeve odsutnosti udaljili jedno od drugoga. To se nije moglo prikriti koliko god ja živo želio da pobjegnem od te misli, a tako nešto mi je predstavljalo još jedno novo iskustvo. Prije je Tamara uvijek kod mene tražila potporu. Osjećao sam se bespomoćnijim nego ikada prije, pa sam se sada i ja počeo sa svačim sudarati, suđe mi je ispadalo jer sam uvijek imao bilo previše, bilo premalo ruku. Tamara bi me svaki put prekoravala, nazivala me nespretnjakovićem, grobljem, jadom i bijedom. Počela se uljepšavati i to s toliko vještine da mi je naprosto parala srce. Uspaljenost svog tijela gasila je tako da bi noću i po nekoliko puta trčala prema jezeru, a što mi je kvarilo moj ionako slab san. A onda, za ono kratko vrijeme kad bih ipak malko zaspao, morao bih je u snovima spasavati iz mutnih voda jezera pri čemu se namjerno pravila težom i mlitavijom, pa bi mi skliznula iz ruku među lopoče u tamu bez dna, zaplevši se među njihove duge peteljke. Tako sam jednom u snu bijesno skočio na nju, tukao je i gazio nogama, petama joj razdirao lice dok joj se nije zdrobilo, pri čemu sam slušao kako kosti i hrskavica pucketaju pod mojim nogama. Osjetio sam neopisivu ugodu, iako mi je grozovitost tog događaja istovremeno oduzimala dah tako da sam se probudio s osjećanjem da se u posljednji čas spasavam od smrti. Bio sam potpuno mokar od znoja, drhtao sam i odmah sam se morao odvući k njoj kako bih se uvjerio da je još uvijek živa i da leži na svom madracu na podu druge sobe gdje je još uvijek noćivala. Poneke dane znala je jesti samo biljnu hranu, pravila je nekakve salate od tko zna kakvih trava, prekrila dvorište sanducima i vjedrima s namjerom da počne uzgajati bljedunjave maslačke i bokve koje poneki travarj preporučuju kao sredstva za smirenje vegetativnog živčanog sustava. Jednoga je dana našla modroga mulja i namazala se njime od glave do pete. Mene je zapao zadatak da cijelu okolinu držim na oku dok se mulj sušio na njoj, a ona ležala na uskoj pruzi pijeska uz obalu. Ali dok sam tako promatrao nju, zaboravio sam na okolinu; pred očima mi je bila samo ova ležeća modro obojena skulptura, a u glavi pomisao kako još nikada nisam vidio nešto tako lijepo, i kako tako nešto neću vjerojatno više nikada ponovo vidjeti. Morao sam joj prekrivati i ona mjesta koja ona sama nije mogla valjano namazati, pa sam je tako premazivao pod pazusima, po grudima, kojima je uvijek toliko micala da bi se mulj raspucao, pa iza uha, a napokon sam joj i sasvim oprezno izmodelirao lice, pri čemu sam ponovo i ponovo kao s redisperom povlačio crte preko lelujavih obrisa usana, nosnica, čeonih bora i orubnica kose. A onda sam se usredotočio na promatranje sušenja mulja. 138

Isprva je bljeskao poput patinirane bronce, a onda se stao prilično naglo sušiti, pri čemu su se po njemu počele stvarati pukotine. I dok je još bilo tog mulja, ponovo bih ih začepljivao. Iznova sam joj premazivao leđa i bokove s kojih je osušeni mulj najprije počeo otpadati, a onda sam joj posljednjim komadićem već pomalo stvrdnutog mulja zazidao onaj razrez između nogu prekrivši joj dlake, i pri tome vjerojatno po prvi put u svom životu osjetio perverznu radost. I Tamara je tako tamo ležala bez ijednog otvora u sebe, poput lutke ili poput jednog od onih bezbrojnih primjeraka bespolnih skulptura iz vremena bigotne hipokrizije. Prava mlada za mene. Iako sam se posve posvetio toj šali, u istom sam trenutku i shvatio božansku ironiju tog svog čina, pa sam suhom trstikom povukao po njenu zarezu tako da je Tamara i opet postala žensko, mlada, naočita, još neobrucana djevojka s onim zagonetnim smiješkom za koji nitko ne može proreći hoće li se čas kasnije pretvoriti u smijeh ili u plač, smiješak koji su mnogi umjetnici, kad su ga već jednom otkrili, nadjenuli svojim skulpturama, ikonama i slikama. Tih dana nisam joj prišao bliže nego sada. Promatrao sam očaran kako se mulj suši na njoj stvorivši finu mrežu raspuklina kao na površini kakva skupocjena vrča, sna lončareva koji se svaki put na nov, prije neviđen način ostvaruje. A onda sam morao doživjeti da se moja božanska slika podiže i raspršava u mnoge djeliće kao Danijelova vizija svjetskih sila, pa trči u vodu i postaje mesom, dijeli se od mene i uživljava u vlastitu kožu koju više nisam smio modelirati; morao sam biti sretan kad bi mi uopće bilo dopušteno i da je dodirnem. Sprala je mulj sa sebe, zaronila, zapjenušavši vodu, i onda - o, bože! - pojavila se kao ponovo rođena, prošla kraj mene u sjenu da bi se osušila. Je li ti sada lakše? - htio sam je zapitati, ali sam morao paziti na svaku svoju riječ, pa sam radije prešutio i to pitanje. - Loše sam raspoložena - rekla je otirući uši. - Je li? - odgovorio sam upitno kao da mi to predstavlja nešto novo. - Sve se u meni promijenilo prema negativnom. Osjećam nekakvu otežalost. Umorna sam. Mučne nam stvari otimaju snage pa makar i ništa ne radili. A imam i osjećaj kako ništa ne vidim. Prekinuta je u meni ona za mene tako važna povezanost s mojim Ja. Čini mi se kao da su mi oči preokrenute unutra prema samoj sebi, a tamo kao da vlada potpuna tama. Osjećam okolinu oko sebe i znam da je puna boja, ali ne doživljujem tih boja. Reci, što bi to moglo biti? Pokušao sam joj odgovoriti, ali me pretekla. - Samo ne reci da je to strah pred postojanjem, to mi nimalo ne bi pomoglo. Kad bi to barem bio neki novi pojam, mogao bi me možda za trenutak i zainteresirati, pa čak i pomoći kao što sve novo znade malko pomoći. Daj izmisli neku definiciju koju još nisam čula. Progutao sam odgovor i pokušao se usredotočiti kako bih pronašao neki nov, zvučan pojam s kojim bi se barem za trenutak mogla pozabaviti, ali se sve svelo na molbu da mi za trenutak dopusti da razmislim. - Prošle sam noći imala čudan san - reče. - Ležala sam poleđuške u krevetu, a po meni je jahao neki dječak. Ja sam se igrala s njegovim pimpilimpijem i to mi je pričinjalo ugodu. Ali sam istovremeno i sumnjala u ispravnost onoga što sam činila. Čitav san i nije bio tako loš,

139

bilo je u njemu nekog pozitivnog raspoloženja. Zapravo je taj san za mene, kako mi se čini, bio vrlo značajan. Kao da mi je duša iskoristila prigodu da progovori. I opet bih bio rado zapitao: - Je li ti san pomogao na neki način? - ali sam se ponovo predomislio. Umjesto toga gladio sam je po leđima čija je koža očito postala mekšom i glađom. Po prvi put mi je to dopustila, poslije dužeg vremena. Pokušao sam joj tom mučaljivom nježnošću poručiti i posredstvom naših koža reći kako me pri dodiru njena tijela obuzima neodoljiv osjećaj da se ovdje radi o nama: o Tamari i meni, a Kustaa Mauri bio bi samo uzao na vremenskoj niti na kojoj smo oboje zapeli. Često me obuhvaćao osjećaj da je patnja samo nekakav poremećaj u vremenskom toku, možda neki vremenski zastoj ili neprikladno navezivanje na njega iz razloga koje ni mi sami uvijek ne shvaćamo ili barem nemamo nikakvih utjecaja na njih, ali im se neprekidno vraćamo kao zupci na ploči kružne pile. I meni se učinilo kao da je došlo do nekakvog uzajamnog razumijevanja naših koža, do tajnovite veze između njenih leđa i moje ruke, kao da su si međusobno dali znakove života slično mnogim drugim, još povezanijim dijelovima naših tijela. I tako su prolazili naši dani kao da smo sjedili na suprotnim obalama maglom obavijene rijeke i čekali na ljepše vrijeme, dok se razum uzalud trudio da se prebaci na drugu stranu te rijeke. Jednoga mi je dana Tamara saopćila da se telefonski utikač sam od sebe uvukao u utičnicu. - A zar si ga prije bila isključila? - upitao sam je zapanjen. - Da, ne mogu trpjeti da telefon cijelo vrijeme vreba na mene. Barem na selu mora čovjek imati pravo na svoj mir. - Imaš pravo - rekoh. - Mislim da je sav smisao telefona u tome što ga možemo isključiti - nadovezao sam i krenuo da ponovno izvučem utikač iz utičnice. - Ostavi ga sad - primijeti Tamara. - Mogao bi mi netko zaželjeti javiti nešto važno. O tome ipak treba voditi računa. Budi tako dobar pa pogledaj leži li slušalica sasvim dobro. Dogodi se ponekad da nije potpuno spuštena pa onaj tko naziva neprekidno čuje znak »zauzeto«. A osim toga nema ništa toliko obeshrabrujućeg kao priključeni, a isključeni telefon. Navečer nije mogla zaspati iako je prije toga dugo plivala, priredila si osobito vruću saunu i dobro se izbičevala brezovim granama. Pa ni čaj od brusnica i malina, koje smo sami brali i pažljivo sušili, po svemu sudeći nije ništa pomogao. Točno u ponoć preporučio sam joj da pokuša s erotskom literaturom, jer mi je njeno prevrtanje, njeno bacakanje nogu (što možda pripada nizu vježbi koje bi trebale ograničiti djelovanje žlijezdi) i njeno stenjanje vrijeđalo moj osjetljivi sluh. Osobito bi stenjala dok bi ležala na leđima. I onda je među starim, petparačkim romanima pronašla knjigu s naslovom »Spolni život mlade žene« koja je izašla prije nekih pedeset godina, mistična izgleda, ubačena u korice nekog krimića. Počela ju je čitati s velikim zanimanjem. Nije dugo potrajalo pa silovito odbaci knjigu u kut, istrči van da bi mi već u slijedećem trenutku pljusak odao kako joj je ponovo zatrebala hladna kupka.

140

- Zar je bilo toliko uzbudljivo? Baš mi je žao! - rekoh joj kad se vratila cvokoćući zubima; noći su već dobrano zahladile. - Nije, ali moralna pravila u ovoj knjizi učinila su me toliko grešnom, da sam osjetila potrebu da se operem. Nema ničega pokvarenijeg od kršćanske mašte. Nije čudo što pastori vode u statistikama o potenciji. Pomisli samo na jedan takav pojam kao što je grešna požuda. Kakve li privilegije! Takvi kao mi nemaju nikakvih mogućnosti da bi mogli sudjelovati u takvoj vrsti požude. Poslije ovog plivanja Tamara je i opet izvukla telefonski utikač iz zida. Tim činom, koliko god on bio neznačajan i nevažan kao i svi drugi njeni postupci tih dana kojih se ništa važno nije događalo, očito joj je uspjelo da je barem za trenutak prekinula strujni krug svojih iščekivanja. Tresla se od hladnoće kad se uvukla u svoju postelju na podu, pa sam se privukao k njoj ne bi li je zagrijao, nagnuo se nad nju i dahom je zagrijavao preko pokrivača. Pružila je noge i okrenula se. Ispružio sam se pokraj nje, podvrnutom rukom dala mi je oslonac za glavu, a ja sam joj svoju lijevu ruku stavio ispod pasa, i tako smo se privili jedno uz drugo. Na taj me način i opet poslije duga vremena prihvatila. Grijao sam je svojom desnom rukom, a ona me obgrlila svojom lijevom. I tako smo posljednjih noći spavali na podu kao skitnice u tuđoj kući. Naše su snove prepletale najrazličnije asocijacije i sjećanja, koja su prelazila u onostranu slobodu svijesti i konkretizirala se prema jutru u mnogostranost misli i formulacija kojima smo bez teškoća vladali u snu zahvaljujući sigurnosti u spoznaji da spavamo u zagrljaju. Zapravo sam spavao - slabo, ali ne bih ni za šta zamijenio to nemirno spavanje i osjećaj blizine koji su mi signalizirali moji izumrli dijelovi tijela. Neprekidno me nešto sililo da probudim Tamaru i upitam je bez prethodnog upozorenja, kako bih izbjegao nadzoru danje svijesti, da li me voli. Jer tako bi se moglo, mudrovao sam, iznenaditi njene duboke snom zarobljene i nepripremljene slojeve svijesti i možda ih usmjeriti prema meni. Ili bih možda morao poručiti: »voli me!« i tako njenim najdubljim silama zapovjediti, pa tko zna, moguće da bi u svom iznenađenju čak i poslušale, veselo mi pohrlile u susret po svom dopuštenom, čeznutljivom putu, koji nam oboma donosi olakšanje. I tako sam u snovima uvjeravao samoga sebe da sam se beskrajno združio s njom i pustio korijenje koje je proželo cijelo njeno tijelo, uraslo u sve njene organe i srce, da virim ispod njenih vjeđa kao krumpirove klice iz podrumskog okna, da sam se proširio cijelom njenom unutrašnjošću i posve je ispunio, da sam je konačno prisvojio tako da ni mušica ne bude više našla mjesto u njoj. Spavala je dobro, njen me dah milovao po čelu, i zaželjeh da ostanem budan kako bih joj mogao prisluškivati san i disanje. Pa, kao što se jednom njoj učinilo da sam u svojoj nemoći samo nekakav predstupanj nečemu što se tek mora razviti, tako sam ja sada pomislio da u rukama držim grumen još neoblikovana života, neki velik, od svoje prirodne cjeline istrgnuti komad talasavog, stenjućeg, pulsirajućeg bića, koje u svom bezumlju pokušavamo nakalemiti bilo uz ovo ili ono tumačenje, već kako nam što na um padne. I sada, dok je tako opuštena ležala u mom naručju, izgledala je kao da se zapravo svakom svojom stanicom bori protiv toga, što je na poseban način svojstveno svakom živom biću. Nije htjela dopustiti da je posjedujem, da joj na bilo koji način nešto propisujem ili čak da je shvatim.

141

Prema jutru, ne budeći se, odmaknula se od mene, pa sam na čas zaspao pošto je prestao svrbež u mojim obamrlim udovima. Kad sam se probudio, obuzeo me neobičan osjećaj koji je vjerojatno tipičan za obiteljski život, a vjerojatno da je i Tamara nešto slično osjećala, jer me s gologa poda, na koji je prema jutru skliznula s madraca, pogledala još sanjivim očima i stala pričati: - Sanjala sam da sanjam kako sam ostala usidjelica pa sam zbog toga gorko plakala. A kad sam se probudila iz tog sna, vidjela sam da pokraj mene s jedne strane spava neki muškarac, a s druge dijete, i da sam udata. - Je li to onda bio dobar ili loš san? - upitao sam, - Svakako dobar - reče i dopuzi natrag na madrac, protegne se još onako topla i bunovna od sna i zijevne. - U snu sam bila sretna nad tom spoznajom i pomislila kako sam sretna što je prvo bio samo san. Pokušaj sad to objasniti. - Takve višeslojne snove treba izbjegavati. Preteški su za tumačenje. - Vjerojatno sam tako sanjala jer smo zajedno spavali i to na podu. Ali sam u svakom slučaju dobro spavala. Imaš li nešto protiv da se sutra ili prekosutra vratimo u grad? Ili - što se barem mene tiče - možemo i danas. - Naravno da nemam, osim što mi se to putovanje čini užasnim baš kao i prošli put. I ne stavljaj mi opet u krilo košaru s jajima. - Prije odlaska moramo se oprostiti od susjeda na imanju.

142

26. Polja zasijana ječmom mirisala su i u našem taksiju dok smo se vozili pokraj njih zavaljeni na stražnjim sjedalima. Potok je bio gotovo isušen, a iza šume prhnulo je u zrak jato divljih pataka koje su se kao eksplodiravši razletjele na sve strane. Grmove s ruba ceste poprskali su sredstvima za uništavanje korova, a krajolik je sa svojim požutjelim brezama i osmeđenim mladicama djelovao mrtvo, zatečen silovitom jeseni. - Strašno, užasno! - neprekidno je ponavljala Tamara. - Kad se sve to moglo već dogoditi?! Dovezli smo se do susjeda na obližnjem imanju da se oprostimo s njima. - Cestari su sve ovo uradili iako je jedan dio ljudi bio protiv, ali sad barem i drugi mogu vidjeti rezultate - rekla je mlada seljanka. - Pa ovo bi lako moglo... - zaustila je Tamara, ali i ušutjela. Naslutio sam da je htjela reći kako bi ovaj postupak mogao prouzročiti štetu i u embrionalnom rastu, ali se ovaj put pravodobno ustegla. - Pa ovo bi lako moglo uništiti ptice u cijelom kraju, a tko zna što bi još moglo prouzrokovati. Jedan dječak od kakvih šest godina, okrugla lica stajao je mučaljivo naslonjen na požarne ljestve i igrao se pumpom za bicikl. - To je naš Pertti - reče seljanka. - Dođi, Perti, i pozdravi. - Neee... - otegnuto odvrati momčić i povuče se na sigurniju udaljenost prema stepenicama što su vodile na ambar. - Kod nas je za neko vrijeme na probi - prigušenim je glasom objasnila seljanka. - Djecu njegove dobi, navodno, neće više nitko usvajati. Još se nije priviknuo na nas. A htjeli bismo da i ostane kod nas samo ako nam ga daju. Boluje od šećerne bolesti. Htjeli bismo usvojiti još jedno dijete kako bi imao društvo. Samo ako ga uspijemo dobiti. Otišla je po jaja koja su tamo stajala već otprije, izbrojena. - Puno sreće! - zajecala je Tamara sa suzama u očima. - Puno, puno sreće! Visoko je držala glavu da joj suze ne bi pale na obraze, ali kad je trebalo platiti jaja, nisu se više mogle spriječiti suze da poteku. Kliznule su preko nosa i stale kapati na novac i novčanik. - No, to će biti blagoslovljen novac - primijeti stara seljanka kad nam je pristupila. Neka bi i ova jaja bila! I tako se dogodilo da sam u početku vožnje morao paziti upravo na ta blagoslovljena jaja; stavili su mi ih bez mnogo okolišanja na koljena. Zahvaljujući općoj zbrci pri odlasku i iznenađenju s onim momčićem, nitko nije svraćao pažnju na moje postojanje što mi je uvijek predstavljalo olakšanje; sve u svemu moglo se čak dogoditi da ostanem zaboravljen u 143

nekom kutku ljetnikovca, da nisam u posljednji čas svratio pozornost na sebe. Samo jedna nestabilna kutija od kolača štitila je ovaj meni povjereni lomljivi teret simbola plodnosti, sreće i vječnog života, koji sam držao u ruci dok sam se rastajao od ovoga mjesta, mojih snova, ljeta i naših zajedničkih dana. Što se bar mene tiče, ništa od svega toga neće prestati postojati, niti će prohujati, niti doći svom kraju, osim ljetnikovca onih nasljednika koji se s moje strane može pri prvoj oluji raspasti. Posebno mi zadovoljstvo pričinjaju trenuci u kojima se mogu prepustiti svojim osjećajima pri čemu nitko ne očekuje od mene da mu ih pokazujem, a sadašnji trenuci upravo ispunjavaju ovakvu moju želju. U početku vožnje Tamara je plakala. - Još nam nije istekao ugovor o iznajmljivanju - kasnije napomene Tamara. - Nasljednici žele prodati kuću tek na jesen. Možda se još jednom vratimo ovamo. Koliko se sjećam, tada sam je zamolio da nekamo premjesti ta jaja iz mog krila. I to je učinila. - Možda više nikada neću vidjeti taj kraj - rekla je i ponovo briznula u plač - niti taj kraj, niti te ljude s imanja, nikada neću saznati kako im je. Razišli smo se na sve strane kao one mlade žune. - Ne tuguj - rekoh joj - uskoro će doći druge brige. Pri odlasku još smo jednom pogledali u poštanski sandučić. Tamara mi je dobacila u krilo mjesne novine ne primijetivši da je među njihovim stranicama bilo i jedno oslikano pismo. Večernja je svjetlost možda postala ponešto jača, sjenke tamnije, a raslinje po obali nešto žuće, baš kao i grmlje uz rub ceste u svom žalosnom stanju. Čamce su već izvukli na kamenje, gdje su čekali da ih prevrnu, seljanka je zastala uz ogradu na putu prema štali, djelovala je kao da joj je laknulo baš kao i pri odlasku gostiju koji su kod nje ljetovali. - Zar nećeš pročitati svoje pismo? - upitao sam je kad se po mom sudu dovoljno naplakala i prešla iz vrtloga žalosti zbog rastanka u mirnije vode sjete. - Pismo? Od koga? Pa zašto mi nisi odmah rekao? Obrisala je nos, a ja joj pružih divno pismo sa slikama od Fransa. Kad je vidjela od koga je, nestalo joj je radosti s lica, a njena ispružena ruka klone. - Pročitaj mi ga, u autu ne mogu čitati. Bude mi zlo - reče s majstorskim samosavlađivanjem. I tako sam otvorio pismo i počeo joj ga čitati, dok smo u međuvremenu padali jedno na drugo na krivudavu, pjeskovitu putu. »Zdravo, draga prijateljice!« pisao je Frans. »Pozdravljam Te i opet iz užarenog vručeg Helsinkija i hvala Ti na Pismu na koje Sam več čekao mislijo sam da moje Pismo ne zavređuje odgovora. Govorim Ti jednostavno Ti, Hvala ljepa, a što sam u mislima več odavna uradijo. U zadnje dane uz ovu Vručinu nisam ništa slikao, nemože se čovjek koncetrirati več uvjek samo dolazi na glupave Misli. Pokušaču ujesen iznajmiti kakvu sobu za rad u kojoj bi nesmetano mogo stanovati i raditi pa i moje slike uramljivati jer su mnogi Ljudi kad su kupovali slike od mene htjeli ih imati uramljene. Nekoliko sam ih ipak uramijo ali je u ovim okolnostima to poseban problem za mene. Jeli Tvoj uzeti prijatelj s Tobom, iz Tvog Pisma nisam to mogao točno razabrati. Ako nije onda sigurno čezne za tobom, Tamara, 144

vidio sam da je to Prijatelj s dobrim pamčenjem pa ako mora predugo tugovati onda svoje Brige može i teško ponovno zaboraviti.« - To si sam pridodao - uzdahnula je Tamara. - Nisam. Evo, pročitaj sama - rekoh pokazavši joj pismo kad se u jednom zavoju morala nasloniti na mene. Dok smo se vozili, s desne nam je strane svjetlucalo jezero u jednom od svojih zaljeva dok je sa suprotne strane sve bilo puno šatora, vikendica, automobila i automobilskih prikolica. - Pa ti si uvijek sama tvrdila da ljudi osjećaju patnju drugih ljudi. »Te brige mjerim ja svojim vlastitim Mjerilima«, nastavio sam sa čitanjem pisma. »Mislim da treba voditi Računa kako o gornjem tako i o donjem djelu tjela. U svojoj mladosti Sam gornji dio njegovao rakijom od čega sam posve otupijo i zapustijo donji dijo« (ovdje se pismo nastavljalo na običnu papiru) »a sve mi je to udarilo na Živce pa sad moram paziti na oba djela da nebi potpuno zahirio kad je Život ijonako kratak a ja sam ga s rakijom još prikratijo. Pa sada kad sam prestao piti volijobi da se nekad s Tvojom pomoči malo pobrinem i za gornji i za svoj donji dijo. Oprosti što Ti to tako izravno i povjerljivo pišem. Ja u Tebi ninakoji način nebi htijo povrediti Čovjeka Tamara to više što pred Tvoje Noge polažem svoje najskrivenije Osječaje. Ja Te cjenim i znam da stojiš visoko iznad mene pa ti zato otvaram svoju Dušu pa ako Si me razumjela porasti češ umojim očima kao stvorenje plemenitog i čistog Srca i grijačeš mi Srce na samrtnoj postelji kad ču sa svojim grjehovima morati na put u pakao, A možda još imam i Šanse da dođem u nebo jer nisam Nikoga do sada prevarijo pa ni Tebe Tamara, Mnogo sam toga prevalijo u Životu. Bog me gadno kaznio i zato čeme ljubiti kako piše u Bibliji. Pa i ljudi su loše postupali sa mnom. Bog je to sve dopustijo a to znači da me ljubi i hoče da to i svatim a i jasam ponešto naučijo jer mi je Sve Moguči sa svojim Patnjama proširio vidokrug. Mnogo Pozdrava i mnogo poljubaca šaljem Ti vručim usnama. Frans Siltanen. Tajni Savjetnik. Poljoprivredni Kontrolor. Sljedeći put ču Ti pisati nešto više o čemu češ moči razmišljati.« - Jedini je nedostatak što to pismo nije napisao Kustaa Mauri - rekao sam pruživši ga Tamari. - Prestani! - odvratila je. - To ime više ne mogu ni čuti. Sad je na meni red da nekome natovarim briga, a to će biti - Frans. Morat ću mu reći da si ti bolesno ljubomoran i da ćeš me zadaviti ako saznaš da imam veze s još nekim muškarcem. Inače mi neće vjerovati. - Slika mog karaktera dobiva sve više boja. - Već sada vidim da nas tamo široko rastvorenih ruku čekaju samo brige i problemi rekla je Tamara. - Brige svih onih ljudi koji se nadaju toliko im potrebnoj pomoći. Nema ih malo koji dok se promatraju u ogledalu, vide kako im iz očiju izlaze crvi. Imam osjećaj da pred nama stoji duboki tunel i raskrečenih nogu očekuje da upadnemo u njega kao u kakvo crijevo, pa zatim zaveslamo protiv struje da bismo poslije bili izbačeni na nekom sidrištu. Upravo mi se takvim čini život u gradu. U njemu igram ulogu sličnu parazitu u ljudskim crijevima gdje se hranim, a povremeno povjerujem i da me vole, mene, njihovu trakavicu, čiji je zadatak da proputuje kroz srca - da, ima i takvih parazita! - i ustanovi kako tamo stoje stvari, postoji li neka zraka svjetlosti po kojoj bi se moglo orijentirati ili sve leži u tami. A ti, naprotiv, ti si neka vrst površinskog parazita, neka zlauš, grinja ili krpelj, ti se čvrsto pripijaš 145

i ispunjavaš svoju funkciju na tijelu društva, u tom jezivom, hriputavom, svrabljivom, gnjilom, migoljivom fenomenu koji se naziva - životom. Ali zašto taj život ne bi isto tako mogao biti i privlačan? Možda samo zato što je nastao u vodi stajačici!? Mislim da je to prilično uvjerljivo objašnjenje. Uvjerena sam da je voda počela zaudarati tek onda kad se sve što se htjelo ukloniti gnjiljenju našlo na sigurnom, razvilo profinjen osjećaj za mirise i počelo ispuzavati na suho. Ali ih je sve trulež pratila i dalje. Život nije ništa drugo već samo trenutak prije početka truljenja. Trenutak u kojem se sanja da ćemo biti izbavljeni. Otuda i različni pogrebni običaji, balzamiranje i spaljivanje. Sve samo iz straha od truljenja. Povraća mi se. - Da zaustavim? Je li vam slabo? - upitao je vozač. - Samo vi mirno vozite dalje - uzvratila mu je Tamara kao drogirana. - Ali ja u svakom slučaju moram udahnuti malo svježeg zraka. Baš se osjećam loše - reče vozač, odveze auto malo udesno i izađe da bi malko prošetao. - I meni je baš kao i njemu. Najradije bih prekinula vožnju pa da više ne sjednem u auto i nikamo ne stignem. Ne pripadam niti tamo kamo putujem, niti tamo odakle dolazim, niti u grad, niti na obalu jezera i u onu staru kućerinu. Nikoga nema kome bih nedostajala, a i meni nitko ne nedostaje. - Ima mnogo ljudi kojima nedostaješ - rekoh. - Svi takvi kao Frans željno te iščekuju da ti ispričaju svoje brige i znaju da će ih tako barem netko saslušati. - Ovo ti zvuči odvratno terapeutski - reče. - Sve je to samo očajanje. Očajnik se hvata bilo čega. Hvata ga grč, ta uz krik prva i posljednja ljudska reakcija. - Pa i to je ipak nešto - primijetio sam znajući da sam još jedini koji je ipak nekako znade utješiti. - Beznadnik se čak više i ne grči, on ne traži ni oslonca, a jedva da bi još i kriknuo. - Htjela bih konačno jednom uraditi nešto posve jednostavno i jasno - nastavila je Tamara. - Tim su ljudima potrebni stanovi i radna mjesta. Ja više nemam snage da pomažem njihovim dušama, da dokučujem njihove dubine, čak nemam snage ni da ih tješim. Pa odakle samo da i uzimam te utjehe?! Tu leži moje beznađe. Više nisam u stanju vjerovati. Ne želim u grad. Ne želim ni na selo. Ne želim više živjeti bez ljubavi i smisla. Moram odabrati ravan, jasan put koji mi neprestano mora lebdjeti pred očima, moram ga imati pred sobom nacrtana na stolu, na svakom papiru, pa da ga mogu očitavati kao što Luther piše: »To je moje tijelo i to je moja krv, moram zvonima zazvoniti ako se nadam čudu i želim ljude prodrmati iza sna kao što to čini katolička crkva.« Trenutno mislim da sam sposobna za to. Kad si rekao »Evo pisma!«, naravno da sam, budala, pomislila da je od Kustaa Maurija. Tek u dubini svog srca mogao sam nazrijeti vezu između njene posljednje rečenice i maloprijašnjeg pripovijedanja, ali ne mogu tvrditi da sam ipak sve razumio. Shvatio sam jedino da je razočaranje još jednom djelovalo poput poluge i jednim trzajem izbacilo je iz duševne ravnoteže koju je poremetilo predugo iščekivanje. Ono joj je svratilo pogled na negativnu stranu stvari i na beznadnost, naglo prouzrokovavši gubitak vjere u sve što joj je bilo od nekog značenja, dakle u ljude i njihove međusobne veze, u stvari koje je smatrala 146

časnim i pouzdavala se u njih, u metode svog rada, u sam svoj posao i konačno u svoje vlastito Ja, čak možda i u njegovu iskrenost ... Bio sam spreman povjerovati da moja predodžba tog procesa nije bila pretjerana; razmišljao sam kako i najmanji pomaci ljubavi kriju u sebi silovite snage, kako konstruktivne, tako i destruktivne prirode; njihova je dinamika poput one u atomske energije: one kao od šale mogu uništiti svjetove, ali isto tako i svoju razornost preobraziti u ljudsko dobro. Ljubav je zapravo stvaralačka, tako sam barem mislio. Ali je i mušičava, ne prima zapovijedi, možda je se jedino dade namamiti, kao pticu ili riječ; jedino se pod svojim uvjetima dade ostvariti, a i to pod uvjetima koje ljudima nameće bez milosrđa. Ne znam koliko sam od svega toga ispričao Tamari dok smo tako sjedili u autu na rubu ceste, a vozač nešto udaljen od nas sjedio i pušio, promatrajući jezero. Nešto sam ipak od svega toga rekao, jer se sjećam da je moje riječi nekoliko puta popratila s »hm«, a ponekad se i složila sa mnom. Oboje nas je iznenadilo što se ovaj odlazak pretvorio u jedan takav razgovor. - Sve je to zbog tog pisma - ustvrdila je Tamara. - Pisma koje nije bilo u skladu s mojim raspoloženjem. Svakog sam dana mislila da ću konačno prestati s očekivanjima, svakog sam dana govorila sebi kako je sad gotovo sa čežnjom, ali kad si rekao - »pismo«, sve me ponovo zapljusnulo. I sad mi se malo pomalo čini da u toj beskonačnosti postoji samo rad, a da u okviru tog rada neću stvoriti ništa više i veće od govanca jedne muhe i da to u biti nikome neće pomoći pa niti meni samoj. I opet me obuzima osjećaj da se sve veze lome, da ništa niti vidim, niti čujem, da ne prepoznajem boje pa čak ni tebe, da sve ljude ispunja strahovita, nijema patnja i da se k meni dolaze potužiti samo oni koji su još jedini u stanju tako nešto i uraditi. - Je li vam sada bolje? - upitao je vozač kad je ponovo upalio motor. - I ja sam sam vrlo osjetljiv, iako se u ovom pozivu moram na svašta priviknuti. Mnoge stvari najradije i prečujem. Priviknuo sam se već na zadah alkohola i pijane brbljarije za noćnih vožnji, iako su mi godine trebale za to, ali što se tu može, naprosto sam se na sve to morao priviknuti ako sam htio zaslužiti kruh za svoju obitelj i sebe. Za nasilnike imam u pripremi gumenu palicu, evo tu ispod sjedala. Doduše, još je nikada nisam morao upotrijebiti, ali neka bude pri ruci, za svaki slučaj. U naše vrijeme mora čovjek biti spreman na sve. Ali po danu, pa od trijeznih ljudi, i to poslije jela, teško podnosim bilo kakve razgovore. Tri mi se stvari gade: vlas u juhi, crv u mesu i sve što je gnjilo. Te stvari ne mogu vidjeti, ne želim ih imati na svom tanjuru, a niti slušati o njima, barem ne u vlastitu automobilu. - Tja, onda vam nije baš premnogo veseloga preostalo u životu - pokušao sam se našaliti. - Ali imate sasvim pravo. Do ustanka na krstarici »Potemkin« došlo je zapravo zbog crva u mesu, a što se nije moglo dopustiti. Posljedice svi dobro znamo. - Doista, takve putnike ne vozim svakog dana - odvratio je vozač. Ima ih koji raspravljaju o umjetnosti i kulturi. Baš jučer vozio sam jednog profesora tehnike u Helsinki, jer mu je žena trebala njihov auto. Cijelo je vrijeme pričao samo o tome kako je tehnika zapravo usrećila ljude, oslobodila im vrijeme za stvaranje i za hobbyje, pa je tako i narodna glazba dobila na ugledu. I sam skladam vlastite skladbe za harmoniku i sigurno sara u tome isto toliko dobar koliko i drugi, jedino što nisam postao popularan. Sad većinom sviram za vlastitu razonodu. Pruža to zadovoljstvo, ali čovjek uvijek doživljava svoje postojanje 147

snažnije kad ima slušatelja i kad bude poznat, kad mu ljudi plješču, tapšaju ga po ramenu i hvale ga. Čovjek bude nekako raspoloženiji za sviranje kad zna da time i drugima pričinja radost. Bili smo potpuno istog mišljenja, profesori ipak znaju takve stvari, i tvrdio sam da tako mislim cijelo vrijeme otkako sam napustio obrađivanje zemlje. I sa svojim autom postupam kao s kakvim glazbalom. Obazriv sam s njime kao da je harmonika, a s njom opet kao da je žena; klizim prstima po njoj, pritisnem katkad i s napetošću očekujem kakve ću tonove izvabiti, traži li od mene kratke i energične potiske ili duge i duboke poteze. Pri sviranju neprekidno osluškujem što će moje glazbalo dati od sebe. A dok vozim, rado promatram okolinu i slušam pametne razgovore. U tom sam se svom zvanju naslušao već podosta o svim negativnostima ovoga svijeta i najčešće dolazio do zaključka kako se od našeg jadikovanja neće nimalo popraviti. A prilično sam se često uvjerio da to negativno predstavljaju upravo ljudi koje sam vozio. Ipak, ima još i danas mjesta u kojima možemo odmoriti svoje živce. - Na neki smo način i mi na putu prema nečem takvom - odvažno sam primijetio. - A tako, to je onda nešto drugo - s razumijevanjem je odvratio vozač. - Da vam pripalim? Poslije ovog iznenadno postignutog suglasja, zapalili smo cigarete, dok je okolina, sad nešto odmaknutija od ruba ceste, na većoj udaljenosti odmicala pokraj nas. Hitro i pobjednički pogledao sam Tamaru koja je bila bespomoćna pred činjenicom da su se ovdje dvojica ozbiljnih muškaraca, bistra uma, urotila protiv jedne histerične žene. Bila je to jedna od onih vječno važećih bioloških pobjeda, čak nadmoćnija od Solomonove presude, pobjeda koja je za mene predstavljala jedno posebno iskustvo. Tamara je tiha poput miša sjedila u svom kutu, dok smo cijelo vrijeme preostalog puta vozač i ja izmjenjivali svoje životne priče, običaje, sjećanja iz djetinjstva i poglede, pri čemu smo svoja pričanja začinjali s ponešto pretjerivanja, a što se obično događa kad u kratko vrijeme nastojimo uspostaviti nekonvencionalne kontakte. Često smo bili različitih gledišta, jedan drugome sasvim svjesno prodavali rog za svijeću, ali tako da je i s jedne i s druge strane bila sačuvana zanimljiva distanca koju su obje strane poštivale. Rastali smo se kao dobri prijatelji, a vozač je na kraju pohvalio i Tamaru, kao da je bila riječ o nekakvu melonkoličnu konju koji je trenutačno bio loše volje. - Sve će to već proći! - ustvrdio je. - Tko može od žena očekivati da uvijek budu jednakih raspoloženja. Sve će i opet biti dobro, samo treba malo podići glavu i ne tako mračno gledati svijet. Izvolite, gospođo, stigli smo, i to s cijelim jajima. I tako stigosmo do moje kuće, obasute lišćem i prašinom; postoji jedan određeni miris domaćeg ognjišta koji osjetimo po dolasku i koji osjećamo onda još neko vrijeme dok se kasnije ne priviknemo na njega. U ovom je slučaju to bio miris knjiga, ustajala zraka i instrumenata koje sam morao upotrebljavati. Osim toga učinilo mi se kao da zrakom lebdi miris mojih misli, neka blaga, eterična aroma koja je za mene označavala više domaćeg od bilo čega drugoga.

148

- Ja ću ti to sve urediti - rekla je Tamara. - Poslije ćemo zajedno jesti, a onda idem u svoj stan. Moram i želim biti malo sama. Ovog se časa osjećam tako sama da sama i moram ostati. Jedino ću tako uspjeti smiriti svoj nemir, onaj će mutež pasti na dno mene i ostati bistra voda kroz koju ću i opet moći gledati. Nisam čeznuo za povratkom kući, ali sad sam morao zaključiti: isplati se otputovati, tako se barem možemo vratiti kući. Stara, pouzdana misao koja je upravo pristajala ovom trenutku i sada me pozdravila. - Ne trudi se oko spremanja - odgovorio sam Tamari. - Imam ja dovoljno vremena. Sve samo u miru. U ovom trenutku bojao sam se da ne počne naokolo premetati stvari i, sva u poslu, trčati ovamo-onamo po stanu i stvarati oko mene bučnu atmosferu. Pri tome uvijek osjećam da se događa nešto strašno čemu se ne mogu ukloniti. - Zaista te molim da ništa ne radiš - ponovio sam svoju molbu. - U redu, onda ću samo na čas prileći ovdje - reče ispruživši se po mom krevetu. Legao sam pokraj nje i osjetio da se tek sada i sam mogu smiriti, kao pas nekog lovca koji se odmara tek onda kad mu gospodar zahrče, a puška visi obješena o klin na zidu. - Ti si moj mir - rekoh. I te su riječi pripadale ovoj sobi. A onda kao da su se pokrenule i druge zaboravljene ali neumrle misli s namjerom da iskušaju svoju valjanost u ovom mislima i asocijacijama ispunjenom prostoru, i na pamet mi padne na svijetu valjda najljepša ljubavna izjava u obliku Propercijeva stiha: »Samo si ti moj jedini dom!« »Tu mihi sola domus, tu Cynthia, sola parentes.«

I kao uvijek kad doživimo ostvarenje neke misli pročitane u knjigama, osjetih veliku radost i snažan doživljaj kontinuiteta, možda upravo ono što je Tamara u mene tražila. Zašto se taj osjećaj ne bi jednostavno mogao protegnuti i na Tamaru?! Ali taj osjećaj u trenu nesta i čas kasnije, kad sam položio ruku na njen trbuh, shvatio sam istinsku poruku tog trenutka: tople riječi nekome izrečene, ipak ostaju ono najbitnije. - Ja nigdje nemam doma - reče Tamara. - Zalutala sam i plašim se onih koji me budu tražili. Umorna sam. Kako mogu takva dalje raditi?! Pa kad pomislim kako je sve moglo biti drukčije, kako sam se osjećala snažnom ... Mrzim ga upravo zbog te svoje onemoćalosti. Zašto sad on meni ne pomogne kao što sam ja njemu pomogla da se oslobodi? Ovdje samo još jače osjećam da ga nema. Njegova je odsutnost suprotna prisutnosti - izvalila je i sam bog neka zna što je time mislila reći. - Možda očekuje poticaj s tvoje strane?! Znaš da je takav. - Ne - odvrati Tamara. - Mog je ponižavanja bilo sasvim dosta, od mene neće čuti ni riječ, to zadovoljstvo ipak mu neću priuštiti. On dobro zna kakva sam. Na njemu je red da 149

učini prvi korak, da podigne slušalicu i nazove. Ja ću uraditi sve drugo; i do sada je to za mene bilo sasvim normalno. Ali sad je to njegova sasvim privatna stvar da se javi. Osjećao sam kako joj se napinju mišići dok govori o Kustaa Mauriju. Cijelo joj se tijelo napelo i nekako otvrdlo, razočaranje je nosila u sebi kao kakvo strano tijelo koje se ukrutilo da ne bi prsio. A to ju je zamaralo. O, ljubavi, ime je tvoje - bol... - odjekivao mi je u ušima napjev nekog šlagera. - Ali kako sam se samo mogla pouzdati u jednu takvu blesavu nadu! Pa to je ionako bila nemoguća kombinacija - nastavljala je Tamara kao da sve svoje brige želi istovariti baš ovdje pa da ni jednu ne ponese sa sobom - kući. - Svoju sam nadu zasnivala na ostvarenju nemogućeg i odlučila u to i povjerovati. Po mom se uvjerenju ta nada morala i ostvariti, ali koliko mi to god bilo teško - moram priznati da tako nešto ne ide, a toj se pak spoznaji protivi cijela moja priroda. Već sam se navikla podnositi razočaranja. Istina, nisu bila bezbolna, ali nikad nisam težila prema neosjetljivosti za ovakvu vrstu bola. A takvu bi neosjetljivost bilo sigurno lakše ostvariti nego normalan odnos između nas dvoje. - No daaa... - otegnuo sam s odgovorom, iznenađen ovakvim zaključkom. - Zapravo ne znam, moram razmisliti, jer samo ovako ne bih se s time mogao složiti. - Baš čudno - nastavljala je Tamara. - Njega bez ljubavi uopće ne bih mogla podnijeti, a tebe podnosim. Ima ljudi koje u osnovi ne možemo otrpjeti. A Kustaa Mauri jedan je od takvih. Pa ako sam umislio da mi je situacija sada na neki način jasnija, onda moram reći da mi je ovog časa, poslije ove njene izjave i opet mnogo čega postalo nejasno. U toj njenoj priči sad mi je opet sve postalo još zbrkanije nego prije. Jedino se jasnom mogla smatrati činjenica da od Kustaa Maurija nije bilo glasa i da je Tamara čeznula za njim. I dalje, da je Tamara u tom odnosu bila aktivan partner, ali mu se ipak nije htjela javiti. I napokon, da Kustaa Mauri, kojeg je Tamara dovela do okusa njegove muškosti, nije iz nekog razloga htio pojesti cijeli kolač za koji je Tamara pretpostavljala da bi mogao dostajati do kraja života. Ili barem za dio onoga što joj je preostalo od života. A meni, koji sam živio od plodova svog duha i mrvica koje su preostale od njihova obilja hrane, a kojima sam se već unaprijed od svega srca radovao, meni je, naprotiv, očito bilo određeno da bez svoje krivnje prijeđem žedan preko vode. A kad bi mi Tamara sasvim rastreseno dopustila da legnem pokraj nje i da je dodirujem, činilo bi se kao da je sasvim zaboravila na moju prisutnost, a postajala bi i toliko čudno neuračunljiva, da nikada nisam bio siguran radim li nešto po njenoj volji ili protiv nje. Ponekad bi se ponašala kao kakva viktorijanska šiparica optužujući me za nemoral i onda kad bih joj samo s ramena odstranio kakvu vlas. A poslije bi se i opet znala pokazati takvom da bi mi na pamet došlo na tisuće necjelovitih misli, uzrokujući u meni neki neodređeni osjećaj bola i pritiska u trbuhu, tako da bih češće nego inače morao upotrijebiti svoje instrumente za pražnjenje crijeva i mjehura, a što mi je, barem djelomice, pružilo kakvo-takvo olakšanje. Gore je u svemu bilo što mi mašti već duže vremena nije davala nikakve hrane. Sve sam morao iznalaziti sam, što je odgovaralo samozadovoljavanju, a koje je opet u meni izazivalo osjećaj usamljenosti. Pa ipak je i to bilo bolje nego ništa. Ali ni sve to nije bilo najgore, već činjenica da me iznevjerila. Kad sam se nekoliko puta usudio požaliti na svoju sudbinu u cijeloj toj drami, počela je posve hladnokrvno izvlačiti već otrcane teme iz literature, a koje su mi se već ionako popele na vrh glave: one priče o 150

monasima i iskusnim, spretnim predstojnicama samostana, o crkvenim očima i stidljivim novicijantima, pa je - a što je bilo gotovo nevjerojatno - počela uzimati teme i iz pornofilmova najlošije kvalitete: o gorilama i kršćanskim djevicama, o ljudožderima i bijelim ženama, zatim beskrajan broj anegdota o jednorogom faunu i njegovu pobjedničkom putu kroz krajeve kao skinute s gobelina, a u kojima je sretao djevice iz zamaka. Pozabavila se i motivom incesta ne ostavivši dublji utisak na mene zbog asocijacija na klasiku. I tako je sve u svemu u svom samotrovanju patnjom zatvarala oči pred mojim potrebama, vrijeđala me razinom izbora tema, pa sam je podsjetio na njene vlastite riječi: i ja želim samo jedan običan, jednostavan doživljaj srca, doživljaj koji mi ne mogu pružiti sve samostanske razblude ovoga svijeta. Moja primjedba nije doprinijela ničemu drugom osim da više ne moram slušati te masne pričice, proizvode dosade čitavih stoljeća, a i to je ipak bio nekakav uspjeh, to prije što je sve te pričice Tamara prepričavala loše i bez ikakva oduševljenja. U naš život više nije unosila nikakve radosti. Činilo se kao da smo zapali u slijepu ulicu, čemu da se ne kaže istina? A i kontinuitet se može podnijeti tek onda kad ga na podesan način ponekad uspijemo prekinuti i postaviti pitanje njegove svrsishodnosti.

151

27. Dugo nije bilo vijesti od Tamare. Nazvala me samo jednom, s posla, ali onda nije imala mnogo vremena za pričanje. - Vratila se Mirja - rekla mi je - a i onaj momak s kojim sam svojevremeno bila plesala, sjećaš se, pričala sam ti. - Da. - Pričala je o tebi. Očito da bi te rado srela. Moguće bi ste si imali mnogo toga ispričati?! - Ne bismo - odvratio sam. - Barem ne sada. Možda kasnije. Znao sam da je povratak obaju bolesnika svakako silno negativno djelovao na Tamaru. Gotovo najgore bi mi bilo - govorila je - kad bi se te ljude na kratko puštalo u svijet pa bi ih sukob s njime toliko pozlijedio da bi i opet izgubili razum. Na trenutke pomišljam da ovdje živimo kao u nekom bunkeru, pokušavamo utući vrijeme, hrabrimo jedni druge i to se malo pomalo pretvara u nekakav prihvatljiv oblik života. Ali onda naše borce i opet moramo poslati u bitku iz koje se vraćaju izranjeni. - Odavde se stječe utisak da ljudi tamo vani jedni drugima neprekidno čine samo zlo rekla je. - I misle jedni o drugima da su jaki. Tu vjerojatno leži najveća greška u povijesti svijeta, koja postaje uzrokom i svemu drugome. - A kako je s tobom? - A kako da i bude poslije onakvog godišnjeg odmora?! - odgovori zajedljivo. - Je li se javio Kustaa Mauri? - hrabro sam je upitao. - Nije. A zašto bi? Zar još uvijek misliš na njega? - Nema te ništa kod mene! Što si radila sve te večeri? - Zabavljala sam se. - Nimalo nisi poželjela kontinuiteta? - Ja sam se kontinuirano zabavljala. Sjećaš li se uostalom onog momka koji je ozdravio poslije plesa sa mnom?! Znaš li zašto je onda tako dobro i slobodno sa mnom plesao, dao najbolje od sebe i uspio? Sad mi je ispričao. Zato što je tamo sjedila i promatrala ga djevojka u koju je bio zaljubljen. Plesao je za tu djevojku i u tome je ležao smisao njegova plesa. I zato mu se nikada kasnije nije posrećilo da tako pleše. Pa čak ni sa mnom. Rekao mi je da mu je sve to tek kasnije postalo jasno. Sad je i opet u fazi agresivnosti koja je proizašla iz nagomilanih patnji. Nema novaca, nema posla, nigdje nikakva doma, zbog njegove se bolesti o njemu nitko ne brine i u takvoj situaciji postaje opasnim. Ali pred njim je još život, a i stanje će mu se popraviti, samo, kamo onda da krene? Sasvim je sigurno da će se i opet morati vraćati na ambulantno liječenje. Ovdje ih ipak uspijevamo barem smiriti.

152

- U psihologiji jezika ne bi se sretala s takvim problemima - izverglao sam kao kakav stari gramofon i uspio je navesti na smijeh. Odmah mi je bilo lakše. Pa zar je već samo to malo smijeha stvorilo radost u meni? - Znaš li kako mi je bilo kad sam se morala vratiti ovamo? - upitala me glasom u kojem kao da se osjetilo nekakvo olakšanje (ili sam samo tako nešto umislio, ponadao se). Mnoge njegovateljice, a i drugo osoblje kazuju kako ih čudi što su ovdašnji pacijenti potpuno isti kao ljudi s kojima su se sretali za dopusta. A meni se čini upravo obrnuto. Mislim da bismo zapravo svi morali biti ovdje. Zašto se jednom broju ljudi dopušta da slobodno hoda po svijetu? Zašto ste na primjer vi, ti i Kustaa Mauri, na slobodi? - Tja, zbilja, zašto zapravo?! - javio sam se kao jeka prtljajući s telefonskom žicom. Što bih na to mogao odgovoriti? Bez sumnje je u toj misli bilo nečeg privlačnog. - Da, vi ste, naravno, predobro stojeći a da bi vas smjeli smjestiti ovamo - nastavila je i sada sam zapazio da je ono što sam isprva smatrao olakšanjem u njenu glasu zapravo bio prkos. Htjela se iskaliti na nekome, pa kad nije našla nikoga pogodnijeg, vrijeđala je mene. - Ovamo dolaze samo siromašni. Bogati imaju svoje ustanove, odlaze u inozemstvo ili se liječe kod kuće jer oni imaju svoj dom. Ovamo pristižu oni koji ionako imaju jedva što izgubiti, pa kroz to izgube i ono malo što im je još jedino preostalo: svoje ljudsko dostojanstvo i svoje radne mogućnosti. I poslije im svi putovi budu zatvoreni. Cijeli se svijet boji tih ljudi. Smatraju ih opasnim. A oni se i sami boje ljudi jer znaju da djeluju nekako posebno i da im se njihove greške i njihove umanjene sposobnosti mogu već na nosu pročitati. Tipično im je svojstvo - preosjetljivost. I baš od njih svi očekuju da budu potpune ličnosti. Drugima se opraštaju greške, zabune i prenagljenost, ali od njih se takve stvari uvijek dočekuju kao simptomi bolesti. Tko bi to izdržao, tko može vječno živjeti pod prismotrom i sa žigom na čelu?! O bože, kad bi samo znao kako se ljudi plaše jedni drugih! Strah vlada ovim svijetom i upravo taj strah čini život neizdržljivim. Samo strah i nesigurnost prave ljude agresivnima. Osjete se ugroženima i bezrazložno se brane na svakom koraku kao da im se radi o glavi. Na ovakve izljeve nezadovoljstva bio sam već naviknut. Do njih bi dolazilo poslije svakog godišnjeg odmora. Bunila bi se protiv svih i svega što je morala silom prilika prihvatiti. Mislio sam već na to i samo očekivao koliko će daleko ići ovoga puta. U takvim bi me slučajevima uvijek trebala. - Pokušat ću na te probleme podsjetiti onog svog poslanika s kojim sam razgovarao prije dopusta - rekao sam tek da nešto kažem. - Iako mi je političare odvratno bilo za što moliti, a naročito kad ima malo vjerojatnosti da od toga bude bilo kakve koristi. Na moje iznenađenje, i opet mi se počela zahvaljivati brojnim riječima, baš kao i onda kad sam mu prvi put telefonirao. Očito da je živjela u djetinjastoj vjeri kako se stvari mogu sređivati s nekoliko telefonskih razgovora. No ako bi joj već i sama takva pomisao mogla pomoći, bilo bi sasvim dobro. - Navratit ću do tebe jedne večeri ili noći ako želiš. Imam ključ. Imala bih ti još koješta ispričati, iako ništa osobito radosno. Ja te ionako uvijek trebam poslije ovakvih osjećaja.

153

Najednom osjetih nekakvu slabost i zamalo da je ne upitah: - Jesi li prevarila Kustaa Maurija? - To iznenadno osjećanje zahvatilo me i pri našem rastanku. Tamara je tada bila obećala da će me nazvati i navratiti do mene, a ja sam zaželio njenu snagu i pozitivne doživljaje, pa sam još jednom ponovio da ću razgovarati s tim glavešinom, kako li se ono samo zove?! Poslije tog razgovora još sam dugo sjedio i razmišljao što me to toliko pogodilo? Otkrio sam u sebi neku čudnu ovisnost. Kao što se već više puta pokazalo, nisam ni na koji način bio sklon ljubomori: ona je iščezla iz mene kao i moji ostali osjeti bola. Svega jednom ili dva puta osjetio sam nešto slično tom osjećaju ljubomore, ne sjećam se više u povodu čega, možda ipak u vezi s Kustaa Maurijem?! A sad sam sasvim jasno trpio od primisli kako je Tamara imala veze s jednim ili možda s čitavim nizom muškaraca, »zabavljala se«, kako je to lijepo nazvala. A uz to: nekome možemo mnogo štošta oprostiti, ali nedolazak - nikako. Uostalom, nisam to ja sam zaključio, već i Aldous Huxley, a ni on nije u tome sigurno bio prvi. Barem toliko, koliko ja nisam u toj tvrdnji posljednji.

154

28. A sad je na mene došao red da osluškujem korake i da sama sebe neprekidno uvjeravam kako se Tamara upravo približava od ugla ulice, pa joj cijelu vječnost treba da prođe ispod jasika, evo, napokon je zavrnula kod ugla, prešla preko ceste, a ugledat ću je kad stupi u dvorište kroz pokrajna vrata koja su škripala. I tako sam već mnogo puta podigao ruku na pozdrav i bio spreman da joj nešto doviknem kroz prozor, ne bih li joj što prije, još izdaleka čuo glas. Ne bih ni pod koju cijenu uspio izdržati da prije nego se uspne stepenicama zastane i požali se na mnoštvo korova što se nakupilo oko grmlja i na onaj ukošeni dio travnjaka u mom vrtu koji se sav osušio i obrastao, i po kojem sad rastu kiselice i izbijaju mladice jasika crvenih vrhova. Ali kao u kakvoj zlobnoj čaroliji uvijek bi se baš u trenutku kad bih joj mogao ugledati lice, pretvarala u neku neznanku. Iznenada bi na dvorišnim vratima stajala strana, nepoznata žena koja je tražila neku sasvim drugu adresu, pa bi se to stvorenje, skrivena lica i zagasite kose, kojem sam se smiješio i domahivao mu, udaljilo. Onaj poznati hod, koji sam si na brzinu predočio, pred mojim se očima pretvarao u nezgrapnu, gegavu žurbu, a suknja, za koju mi se činilo da je već izdaleka prepoznajem, odlazila bi uz posprdno lepršanje. Hitao sam iz sobe u sobu i ovlaženim rukama od uzbuđenja dodirivao predmete koje je bila donijela sa sobom ili koji su joj pripadali: tubu laka za kosu u obliku kaplje, dezodorant s izazivačkom kuglom na vrhu kojom se mazala pod pazuhom dok bi se dezodorant sljepljivao s njenim tamnim dlakama; dijelove odjeće koje je zaboravila ili namjerno ostavljala kod mene, male, kratke hlače koje su joj se tijesno, poput futrole, pripijale uz tijelo, pa onda odbačene triko čarape kojima su iznenadno popadale očice pa su otada služile za brisanje prašine (kao da je ikada kod mene bilo što čistila!) ili su bile namijenjene da ih nosi ispod dugih hlača kad bi išla na selo (a tamo ih opet nikada ne bi ponijela!). Navukao sam ih preko prstiju. Bile su naprosto nevjerojatno tanke i iznenađujuće elastične. Dok bih dublje gurao ruku u njih, ponekad bi lagano zasvjetlucale, pa me to podsjetilo kako su znale zablistati na Tamarinim nogama kad bi ih prebacila preko rukohvata naslonjača, dok bi joj crveni palci u neodređenoj simbolici svjetlucali kroz nježno tkanje kao ostatak nekakve atavističke slobode koje je nekoć bilo, ali se onda uhvatila u mrežu konvencionalizma koja je, doduše, providna, ali ipak odvaja. Mnogi komadi odjeće čuvali su tragove njenih oblika i mirisa. Jastuk je još mirisao po njenoj kosi. Spavaćica, koju je doduše rijetko nosila, odozgo je prisno mirisala po njenoj koži i nekom blagom parfemu, a možda je taj miris dolazio i od sapuna, mlijeka za lice ili kreme za sunčanje koju je počela upotrebljavati još prije dopusta dok bi se sunčala na balkonu. Miris donjeg dijela spavaćice podsjećao me na miris moje majke i - a što mi se možda samo činilo - na žensko mlijeko. Uvijek sam zamišljao da majčino mlijeko miriše po ženama, da uostalom sve one različne tekućine u ženskom tijelu sadrže istu osnovnu supstancu, tek u ponešto različnim mješavinama i namijenjene različnim svrhama, pa da upravo zato muškarci usnama vole posvuda dodirivati žene, lickati ih, a što predstavlja činjenicu kojoj se i Tamara ponekad čudila. Što je intimniji bio komad njene odjeće, to bi mi njen miris bio prisniji i to sam više osjećao kako me osvaja i omamljuje. Udisao sam u sebe cijele čestice nje, i tko zna kakvi su se bitni njeni dijelovi stapali sa mnom, pa makar bili i mikroskopski sićušni. Teško bih to 155

mogao nazvati fetišizmom, jer je sve tako konkretno, ali iz praktičnih razloga spokojno bih mogao upotrijebiti i to ime. Kad bi mi netko rekao da je s njene strane bilo surovo Što me ostavila ovako u neizvjesnu iščekivanju, ja bih odbio tu tvrdnju, ali sam u svojoj dubini osjećao da me je poslije ovog našeg zajedničkog odmora silno bezobzirno zanemarila i sasvim mi nepravično nanosila boli koje je njoj uzrokovao Kustaa Mauri. Ili je pak sve bilo onako kako već mora biti, možda u tim stvarima postoji neki meni nepoznati moral prema kojem sam takve patnje i zaslužio, jedino Što me još uistinu moglo zadesiti. Bio sam nesposoban za bilo kakav posao i osjećao da ću i dalje ostati u takvu stanju, sve dok se moj odnos prema Tamari ne stabilizira. Poslije dužeg vremena i opet sam patio zbog svojih smetnji. Mrzio sam svoje uspavane noge, taj sudbinski dio samoga sebe, a i činilo mi se kao da zlokobno zaudaraju. Jedan moj dalji rođak uzetih nogu bio je još za jedan stupanj bespomoćniji od mene i proveo punih četrdeset godina u krevetu, sve dok mu donji dio nije sasvim istrunuo. Tek tada je umro. Mnogo je čitao, zračio iz sebe izvrstan smisao za humor u kojem nije bilo traga samosažaljevanju, nikada nije isticao svoj tjelesni nedostatak, bio je inteligentan, a po potrebi i na zdrav način - zajedljiv. Skupio sam bio podatke o njegovoj osobi i imao namjeru možda i pisati o njemu. I on je bio zaljubljen, a taj je odnos trajao više godina iako nikada bitno drugačiji nego duhovne prirode, jer je uvijek bio okružen ljudima i vezan uz postelju. Djevojka mu se onda udala, ali je prije toga čina svog starog sudbinskog druga upoznala sa svojim vjerenikom. Oboje ih je blagoslovio i svojoj voljenoj vratio njenu dušu. Neko su vrijeme svi troje prijateljevali, dok neka upadica nije uništila idilu. Uvijek me ponovo znala spopadati želja da o njemu saznam nešto više nego što sam, puno proturječnosti, čuo u svojim mladim ljetima. Ali to bi zahtijevalo uspostavljanje kontakata s rođacima koji su živjeli udaljena, posvuda rasuti, a koje sam, koliko mi je bilo poznato, ipak negdje morao imati iako nisam nimalo čeznuo za njima. Nasuprot tome, od samog sam početka odlučio da niti njih opterećujem svojom sudbinom, a niti sebe njihovim suosjećanjem, odluka s kojom sam još uvijek zadovoljan. A razlog što sam ih se uopće sjetio, ležao je u nemiru i lutanju mojih misli koje su tražile rješenje mojih problema i u iskustvima prošlih pokoljenja, kao što se u takvim slučajevima često događa. Pokazivali su se i drugi znaci mog neobičnog duševnog stanja. Tamara mi je bila donijela nekoliko knjiga o položajima pri seksualnom aktu kao i drugu literaturu takve vrste, a u kojoj se pružaju potanke upute o tome koliko bi minuta smio trajati spolni odnos, s koliko bi uguravanja muškog spolnog organa moralo doći do orgazma i što bi trebalo uraditi ako do njega ipak ne bi došlo. U više slučajeva upućivalo se i na veliku važnost uzglavlja u krevetu. Po tim se knjigama snaga seksualnog doživljaja mogla određivati premjeravanjem pocrvenjelih mjesta na tijelu i razdiobom kapljica znoja. Jedne smo večeri zajedno razgledavali te knjige. Tamara je rekla da ih konačno mora proučiti, jer se članovi seksološkog kluba neprekidno pozivaju na njih i traže od nje da i ona izrazi svoj stav prema ovoj ili onoj knjizi. Tad joj je palo na pamet da bi te priče možda i mene mogle razonoditi kao što su priče iz tisuće i jedne noći razonođivale kalifa Šeherbana. Kad smo proradili te knjige, oboje smo bili mrtvo umorni (tko zna zašto!). Kod ljubavnih parova mene su najviše oduševljavale njihove noge koje su se na tisuće najčudesnijih načina međusobno prepletale, jedne čudnovatije od drugih, obavijajući se u za mene nepojmljive položaje. Nasuprot

156

nogama, položaji tijela mnogo su me manje oduševljavali: stapala su se jedna u druga poput dvaju od pretjerana osjećaja dužnosti u grču međusobno utisnutih upitnika. One bitne organe uopće nisam ni primijetio, kako se kasnije pokazalo. - A ja sam pri svemu tome razmišljala kako partnerima mora doista biti grdno dosadno i prazno kad su već spremni u takav teatar uložiti toliko truda. Stječem dojam da sve to rade samo zato da se više ne moraju gledati - rekla je Tamara. - Možda se neki time bave kao sportom kojim nadomještavaju pomanjkanje kretanja. U tom slučaju to i nije tako loša ideja. Utučeno sam prelistavao po tim knjigama u nadi da će u meni probuditi barem nekakve seksualne porive koji bi mi mogli poboljšati raspoloženje, ali sve je bilo uzalud. Pred očima bi mi se pojavljivala Tamara u svim onim neobičnim položajima, koji me uopće nisu uzbuđivali. Učinilo mi se kao da Tamara na svim tim slikama želi što dalje od sebe zadržati onu inkarnaciju reklame za zube, dezodoranata i vodica za kosu, u liku onog ljepotana na njima, koji bi se, dok mu tijelom prolaze još posljednji trzaji (ako je u tom neudobnom položaju tako daleko uopće i mogao stići!), okrenuo na slikama hvaleći, uz blistavi osmijeh na usnama, kakav dezodorant ili švicarski sat koji je očito toliko volio da ga čak ni u krevetu nije skidao sa sebe za razliku od svojih gaćica. A kad je osjećaj nadmoći toliko podigao moju svijest da sam ponovo mogao povjerovati u svoje postojanje, zazvonilo je. Na trenutak sam pomislio da se radi o telefonu i svom sam snagom krenuo u tom pravcu pri čemu je gomila knjiga pala sa stola na pod i preda mnom se raširila razvratna, nesređena gomila udova u različnim položajima. Činilo se kao da su parovi sa slika bili puni radosti što su mogli umaći iz svojih vječnih zagrljaja po spavaonicama ovih numeriranih stranica da bi svojim golim stražnjicama dotakli neki par iz druge knjige, a koji je opet naletio na odostrag u punom planu oslikanog muškarca s palom bajonetom, i tako dalje. Čas prije nego je i po drugi put zazvonilo, primijetio sam još sliku na kojoj je skupina golih žena opkolila nekog uplašenog mladića što je, podignute muškosti, virio u njihove odaje, baš kao ono kad su se haremske ljepotice dohvatile onog nosača vode što je zalutao u palači, tema, koju sam sreo u nekoj istočnjačkoj priči i koja mi je svojevremeno snažno zaokupila maštu. Tada mi nije bilo sasvim jasno s kim bih se u tora slučaju morao identificirati: možda me oduševio zamamni plural tog položaja čija je seksualna realizacija, zbog slabog singulara, bila pod ozbiljnim znakom pitanja. Kod drugog sam zvona utvrdio da se radi o zvoncu na vratima jer sam čuo kako je s njega, kao i obično, pao na pod zaštitni pokrov za kišu, pojedinost na koju sam posve zaboravio za našeg boravka na selu, pa mi je sad stvorio osjećaj ugode i doma. Dok sam žurio prema vratima, sigurno sam prebacio sve svoje rekorde u održavanju ravnoteže. Pred vratima je stajao - Frans, čist i uredan kao i uvijek, s kariranom ljetnom košuljom na sebi, a u ruci s taškom u kojoj je nosio alat. - Ima li štogod za brušenje? - upitao je, dok mu se zadovoljstvo zbog ponovnog susreta prelijevalo po licu opaljenu od sunca, koje je imalo boju crvenog kupusa. Pozdravio sara ga, i još prije nego sam završio s izražavanjem svojih dobrih želja, stupio je u kuću i sa svojim se zdravim nogama smjestio među sve one po podu rasute knjige o različitim položajima.

157

- A, vidi, vidi, znači da i na ovom području postoje vaši tako zvani interesi?! - rekao je drhtavim glasom u kojem se odražavalo priznanje. Požurio sam u pokušaju da ga uvjerim kako te stvari u odnosu na moje glavne interese zauzimaju sasvim malo, potpuno beznačajno mjesto i da moram pokušati u ovom stalnom porastu svemoguće literature ostati u toku, a uz to i takve stvari djelomice ulaze u područje mog zvanja. - Da, da, tako i mislim - dvosmisleno odgovori Frans i posegne za slikom na kojoj je dvoje sjedilo jedno na drugom kao što dvije stolice stave jednu na drugu poslije zatvaranja restorana. - Ovo mi djeluje kao da zavirujemo u tuđe spavaonice, iako baš i nisam siguran predstavlja li čovjeku prazna želuca zadovoljstvo da gleda ili čita kakvu kuharicu ili da promatra kako drugi jedu dok on mora gutati vlastitu slinu. - Imate pravo, sasvim točno - mrzovoljno sam dahtao dok sam skupljao knjige po podu, a u sebi proklinjao što me Frans tako iznenadio. Zapravo ništa nisam namjeravao prikrivati, već sam naprotiv htio izreći nekoliko uvodnih riječi i razložiti kako se ovdje ne radi ni o kakvom voajerizmu, a još manje o nekakvoj sklonosti pornografiji, iako su takve potrebe i ispravne i razumljive sve dok je naš odnos prema seksualnosti toliko neobičan i čudan. Ali na moje iznenađenje takvo objašnjenje uopće nije bilo potrebno. - Nije to ništa, zbog ovoga vam ne mora biti ni malo neugodno. Ostavite sve skupa na podu, uopće nije važno stvaraju li vam te slike bolju iluziju dok leže na podu ili vise na zidu. Kakva je zapravo razlika? Vi ste ovdje ionako bili sami? Iz nekog mi se razloga odjednom učinilo sasvim protuprirodnim da mu ovako, s ovim slikama golih ljudi u ruci priznam svoju osamljenost, pa sam mu zato odgovorio koliko god sam mogao bezbrižnim i uvjerljivim glasom: - Znate, ja imam širok i bogat krug prijatelja, pa je sreća kad po danu nađem malo vremena i za sebe. Navečer, naime, bude ih puna kuća, uvijek previše ljudi odjednom. - Što ne kažete - uzvratio mi je Frans. - A ja, naprotiv, pripadam onoj vrsti ljudi koji se ugodno osjećaju tek kad su sami sa sobom. Ja nemam nikakvih rođaka, a s ljudima po azilima za samce čovjek se ne sprijateljuje samo tako, od prve. Oni se ionako nisu u stanju na duže vezivati uz nekoga. Svi se samo nadaju da će otići odatle, svi taj svoj boravak u azilu smatraju nečim privremenim, prolazim odlomkom svog života, pa makar taj »odlomak« trajao i godinama. Tamo stanuju ljudi koji znaju što znači riječ usamljenost, pa i onda kad je između kreveta samo metar razdaljine i tuđi zadah dolazi sa svih strana ma kuda god okrenuli svoj nos. Taj mi se momak učinio istinskom vrijednošću na ovom mom području. A onda je, povrh svega, još i upitao: - A gdje je Missis, mislim na gospođicu Tamaru? Kako je nisam uspio naći kod kuće ni po danu, a ni navečer, to sam pomislio da je možda kod vas. Mislim da ste duhovno bliski i da se često viđate. Sada sam morao priznati da Tamaru nisam već dugo vidio, zapravo sve od našeg povratka sa sela i da uopće ne znam kad ću je ponovo sresti. A kad se Frans konačno spustio 158

na stolicu kod kuhinjskog stola pa stao vaditi iz torbe svoj alat za brušenje, ja sam se pripremio na kuhanje čaja. Za vrijeme tih priprema priznao sam mu čak kako sve ove dane silno čeznem za njom, i da sam sve te knjige uzeo samo zato da bih se makar malo stimulirao, ali mi one nisu pružile ama baš nikakvo zadovoljstvo. Čekao sam samo na Tamaru. - I ja! - ponizno je nadovezao Frans i napokon se spustio s visina svestrano iskusnog čovjeka na tlo stvorenja slične sudbine. - I sam sam prebrojavao dane kad ću Tamaru ponovo sresti. Tamo na svom donjem drvenom i tvrdom krevetu u Kolibi mira broj 4 svakog bih jutra pri buđenju prvo pomislio kako ću je danas svakako vidjeti i da nema više nikakva razloga zbog kojeg je ne bih sreo. Ali tako je prolazio dan za danom, od jutra do večeri, a do nje se nije moglo doći ni kod kuće, ni u blizini njene ustanove. Pričao mi je tada Frans kako je po cijele dane hodao tamo naokolo, ali se ući nije usudio jednostavno iz straha da ga ne zadrže na kakvoj antabuskuri unatoč njegovu pouzdanju u vlastitu volju. A u njegovim najtužnijim danima Tamara mu je predstavljala jedino uzbuđenje koje ga je još održavalo u životu. I tako smo nas dvojica nesretnika sjedila ovdje i priznavala jedan drugome da volimo istu ženu, iznosili svoje boli i čežnje, istovremeno se međusobno uvjeravajući da visoko cijenimo svaku vrstu duhovne suglasnosti pa i ovu koja vezuje nas dvojicu, a svakako i onu koju osjećamo prema Tamari. Bili smo kao dva prastara, ali neizumrla gavrana,13 tek nešto mušičaviji. Skuhat ću nam čaj - rekoh prijateljski prisno. - Ja bih radije kavu - zaželio je Frans, ohrabren našom zajedničkom nevoljom. Pristavio sam lončić s vodom, dok je na rubu stola neprekidno rastao broj do svjetlucavosti izbrušenog čeličnog alata. Bilo je mnogo čega za brušenje: vrtnih škara, jedne škare za rezanje papira, pa škarice za nokte, jedne obične i jedne neuporabljive Škare, a čak je dobio priliku da brusi i rezač za sir što mu se sigurno prvi put dogodilo u životu. - Imate li možda kuhanog krumpira? Ili, biste li bili tako dobri pa da mi ih skuhate? Tamo, naime, ne smijemo kuhati - reče Frans. Pa dok je on brusio i brusio, ja sam oprao krumpire, stavio ih kuhati i u mislima oslikavao svoju budućnost: sjede tako Tamara i Frans za stolom i jedu, a ja sam im ponizan i marljiv sluga kojem naizmjenično ponešto naređuju. Pri tim sam se mislima prisjetio kako smo Frans i ja već odavna, tamo negdje od jeseni, zaključili da budemo na »ti«, pa ga sad podsjetih na to. - Zašto mi govoriš »vi«? - Zapravo ne znam, ali vjerojatno zato što mi je Tamara stalno na pameti - odvratio je Frans. - Znaš, bio sam posve van sebe misleći da to ona zvoni. A onda si došao ti i iznenadio me našavši sve one slike na podu.

13

slika o gavranima uzeta iz pjesme finskog pjesnika Lauri Pohjanpaaa (1889-1962). 159

- Takve se stvari znadu dogoditi, ljudske se sudbine znadu baš čudno preplesti - reče Frans završivši svoj posao. Umatao je brusilice u sivu, flanelastu tkaninu kao što je to i inače radio, i stao piti kavu. Krumpir je zakuhao. - Da, tako je to - zamišljeno će Frans. - Ljudi uvijek imaju poneku potrebu, ili za alkoholom, ili za ženom. Smiješno, ali u svojim mladenačkim godinama uvijek sam težio za rakijom, a tek sada za ženom. Tako se sudbina poigrala sa mnom. Ili je to možda zato što sam prestao piti?! A volio bih i sada popiti, ali mi je liječnik spomenuo dvije mogućnosti: alkohol i smrt ili mlijeko i život. Odlučio sam se za mlijeko i život, nemajući pojma kakvih ću na tom putu dopasti muka. Kiselo me vino nikada nije privlačilo. Nek ostane Francuzima, pa nek se oni njime napajaju i uništavaju, kao što tim svojim kiselišem brutalno napajaju svoje guske ne bi li im na taj način povećali jetru. Frans je govorio poput čovjeka koji poznaje svoje granice i gubitak tih granica ako ponovo počne piti. I dok sam ga tako promatrao, neodoljivo mi se nametao izraz kao »pristao, čist i trijezan kao kakav bivši alkoholičar«, ali nisam znao kamo da ga smjestim. Čitao je mnogo i intenzivno što se i odražavalo u načinu njegova govorenja. Volio je knjige koje su ga »silile na razmišljanje«, kako je bio rekao. Ubrajao se u onaj malen broj Finaca koji su i po nekoliko puta pročitali »Sedmero braće«,14 i to sasvim dobrovoljno. Tako se pri jednom njegovu posjetu sasvim slučajno dogodilo da na mom pisaćem stolu bude otvorena neka povijest finske književnosti. Prolazeći, bacio je pogled na nju, primijetio sliku jedne spisateljice i rekao: - A, vidi, to je Maila Talvio.15 Uz plaću za obavljeni posao uvijek bih mu dao dvije-tri knjige o kojima bi onda slijedeći put iznosio svoje mišljenje. Cijenio je knjige koje su u sebi imale »nečeg psihološkog« i koje bi »ostavljale utisak u mislima« prikazujući »životnu stvarnost«. I sad sam mu, u znak našeg produbljenog prijateljstva, gurnuo u ruke nekoliko knjiga tražeći od njega da ih dade dalje ako se njemu slučajno ne budu svidjele. - Nikome ih neću dati - rekao je gurnuvši ih u svoju torbu. - Tek možda onima koji tako nešto smatraju vrijednim. A kad je već bio na vratima, upitao je nisu li mi možda nepotrebne »neke od onih knjiga tamo« manjeg formata koje se lako utrpaju u džep, pri čemu ih ne treba presavijati. Ako stavi naočale, brzo će i lako razaznati koja bi mu trebala. I onda je u svoju torbu pokraj vrućeg, u novinski papir zamotanog krumpira, brižljivo stavio i knjižicu »ABC ljubavi«. - Zar ne želiš koji put izaći van za tako lijepog popodneva? - zapitao me na rastanku. Pri takvu vremenu ne mogu izdržati na svom stolcu, ali i bez obzira na vrijeme, uvijek moram nekamo pobjeći, promijeniti sredinu, bez obzira bila kiša ili sunce, hladno ili vruće. I tako se dogodilo da sam Fransu ispričao ono što još nikome do sada nisam, pa čak ni Tamari: da rado sjedim u parku i promatram djecu kako se igraju. Djeca me zanimaju i često prvi roman na finskom jeziku, a napisao ga je i najveći finski književnik iz doba romantizma i začetaka finske umjetničke književnosti, Aleksis KIVI (1834-1872). Roman je preveden i u nas, a u originalu nosi naziv »Seitseman veljesta«. 15 Maila TALVIO (1871-1952), finska spisateljica poznata po brojnim romanima iz seljačkog života i povijesti, s dosta romantičarskih crta. 14

160

mislim na njih uspoređujući njihove osjećaje s mojom čežnjom za bliskošću. Dječja je bespomoćnost još elementarnija od moje, djeca su još više prepuštena odraslima na milost i nemilost nego li ja koji si ipak i sam mogu pomoći. Ali čovjeka se prihvaća samo dok je mlad, zdrav i produktivan, a sve što odstupa od te norme suvišno je i smeta na putu. Jedino se ljubav ponekad znade uzdići iznad tih pravila. Ispripovijedao sam Fransu kako mi se dogodilo da sam se i tog veselja morao odreći. Jednom prije stvorio sam naviku da satima s klupe na rubu dječjeg igrališta promatram ponašanje i međusobno saobraćanje djece. Ne jedanput me ražalostilo kad sam vidio kako se odrasli služe čak i nježnošću samo da bi potisnuli dječju volju i želju za stvaranjem. Ali sam i istovremeno osjetio kako se dječje misli otkradaju iz onog dopuštenog kvadrata napunjenog pijeskom i područja majčina utjecaja, da bi se probile prema nečem još nedoživljenom. Bilo je doba kad bih tamo dolazio svakodnevno. Onda su me majke i tete što čuvaju djecu počele podozrivo gledati, a jednoga me dana oslovio i neki policajac. To mi je bio jedan od najmučnijih doživljaja u životu i o tome zato ne volim pričati. Ali, tako je bilo! Pa i po trgovinama, samoposluživanjima i tržnicama znali bi se sumnjičavo odnositi prema meni. U prvome su redu pretpostavljali da nemam novaca. A u našem svijetu to se čini najvećim zločinstvom. Ali neću se ni na tome duže zadržavati, jer si ogorčenje ne mogu priuštiti. Poslije ovog izljeva iskrenosti nekako sam se postidio pred Fransom. Kad sam mu to ispričao, jedino sam se ponadao da će brzo otići. Razotkrio sam mu kutak svoga Ja koji nikome nisam htio otkriti. Nikada i ni za šta na svijetu ne bih glasno izustio te riječi, a sada sam im dopustio da se iščupaju iz mene. Ovo moje pripovijedanje Frans je popratio klimanjem glave, a katkad bi ponešto i promrmljao u znak razumijevanja. Činilo se kao da sam mu ispričao neku tako svakidašnju priču, da mu se uopće nije dalo trošiti riječi na nju, prokomentirati je na bilo koji način. Rekao je samo: - Tja, tako je to! I onda je uzeo svoju torbu nabubrelu od knjiga i spremio se na odlazak. Pozdravili smo se i zahvalili jedan drugome. A kad su se zatvorila vrata, spopao me takav napad vrtoglavice, da sam se morao prihvatiti za dovratnik kako ne bih pao. Imao sam bolove kakve već dugo nisam osjetio. Ni pod kojim okolnostima i nikada više nisam želio sresti Fransa, ni s njime popričati, jer bi me to samo podsjećalo na moju nepromišljenu brbljavost i otkrivanje samoga sebe.

161

29. Svake sam je noći spasavao od utapljanja nikada ne znajući hoće li mi to poći za rukom ili neće. Katkad sam je i izvukao na površinu, ali kad bih svoja usta pritisnuo o njena da joj tako udahnem zrak u pluća, primijetio bih da su joj usta puna mulja, a kad bih joj među zube gurnuo prste da joj tako uklonim mulj iz usta, opet bi mi iz ruku kliznula natrag u tamu. - U pomoć! u pomoć! - zazivao bih u svojoj praznoj kući tako da bih se budio od vlastita krika, ali i opet odmah tonuo u san, kao što žene dok leže u trudovima, padaju u san poslije svakog napada bola. Tako barem kažu. Ponekad bi Tamara, kao umiruća patka, blizu dna čvrsto zagrizla u lopoč, pa kad bih je za kosu vukao prema površini, još uvijek bi među zubima držala cvijet. U vodi bi bila lagana, ali ju je struja neprekidno odnosila, pa nije mnogo nedostajalo da se i sam udavim. Katkad bih je izvukao na obalu i onda bih vidio kako joj se u kožu ispod uha upila mala pijavica bliješteći poput nakita. Prsa bi joj bila puna puževa, a među nogama koprcala joj se mlada jegulja. Mnogo puta u toku jedne takve noći uzimao sam joj glavu u ruke, tiskao svoje usne na njene i udahnjivao u nju još ono malčice života što mi je preostalo. A kad bih je pokušavao sasvim izvući na suho, s time da kad i opet dođe k svijesti, nikad više ne poželi u vodu, odmah bi se djelomice pretvorila u nekakvo staro deblo koje je jednim krajem duboko ugrezlo u mulj i tamo već dugo ležalo prepunjeno vode pa tako postalo teško i neodvojivo od dna. A dok bih ga izvlačio, i onaj dio što je već bio na suhom počeo bi se trgati u mojim rukama, a mene bi uhvatio još veći strah iako sam mislio da sam mu najvišu točku već prevladao. I onda sam počeo skupljati te komadiće i stavljati ih jednog do drugoga po obali da bih vidio koliko ih je još ostalo. I dok sam ih tako skupljao sve više i više, ostajalo ih je sve manje i manje, jer su nestajali čim bih ih dodirnuo. I ribe su isplivale na površinu samo da bi se dočepale komadića tog stabla, a morske su lastavice kružile nad preostalim komadičcima nasrtljivo kriješteći. Doletjele su i muhe, premda je bila noć, a vjetar je okretao lišće na drveću tako da se svojom svjetlinom isticalo u odnosu na tamnu vodu rijeke, pa je od njega blistala i cijela okolina. Tada sam spoznao da samo onaj koji je vlastitim prstima iz rijeke smrti hvatao ostatke svoje drage i radovao se nad svakom nađenom mrvom, da samo on doista može znati što je to ljubav. Spoznao sam i da me budućnost više uopće ne zanima, da ona predstavlja crnu, ravnodušnu rijeku koja hladno i hitro protječe pokraj ovakvih kao što sam ja. Ja sam ovdje zapravo hvatao svoju prošlost, svoje pravo barem na ono što je bilo, a s time i na ovaj trenutak. Spoznao sam da je moja najveća nesreća bila u gubitku prošlosti, a ona mi je time što se raspadala u mojim rukama i pred mojim očima nijekala svoje postojanje, otimala dimenziju iz koje je u meni sve poteklo, dakle cjelokupan moj život. Ali ja je se nisam želio odreći bez obzira na oblik u kojem će mi i opet pokušati pobjeći. I ja sam se mijenjao i preobražavao, pa ako bi se rastvorila u plankton, ja ću je i opet uhvatiti preobražen u kita. Onda sam osjetio kako je ta rijeka zakuhala od vrućine i kako je ona zapravo rijeka mog znoja i nosi u sebi sve moje skupljene patnje i grčeve, moje duhovne erekcije, sublimne ejakulacije i količine moje sperme koja nije nikada potekla iz mene; Tamara bi se utopila u njoj. A mi smo se brčkali u toj rijeci, konačno združeni jedno s drugim, i ulijevali u neku drugu, široku i mirnu rijeku. I sasvim je

162

sigurno da netko tko bi vidio kako svijetlo dno blista na višemetarskoj dubini, a mi s njime, ne bi ni slutio da je sve moglo biti i drukčije. Preko dana, radeći, bježao sam od takvih svojih misli. »Identitet intelektualca«, pisao sam »predstavlja danas skroz naskroz sumnjivo i dvojbeno pitanje. Vrijedilo bi ispitati poštenje te duhovne atmosfere. Intelektualcima bi se mogle predbaciti mnoge krivice. Iznevjerili su, na primjer, očekivanja svojih roditelja.« (Najednom sam osjetio dukoko sažaljenje za roditelje, i to jedva što sam prevladao suosjećanje s njihovom djecom.) »Kad radnik ili službenik iz srednjih društvenih slojeva, a bez više školske spreme, pošalje svoju djecu u srednje škole, on to čini u nadi da će na kraju školovanja od njih postati gospoda: studenti, akademski obrazovani viši činovnici, magistri, profesori, doktori, pastori ili inženjeri, i to prema onoj ukorijenjenoj primisli: neka moje dijete postane nešto bolje od mene. A to znači: neka ima ugodniji život nego što su mu imali njegovi roditelji, neka ima više dohotke, ugledniji položaj i gospodskiji način života. Da bi se ti ciljevi mogli postići, roditelji su se spremni odreći vlastitih zahtjeva, štedjeti na hrani, odreći se ispunjavanja vlastitih želja, prebojavati staru odjeću da bi je još neko vrijeme mogli nositi, smrzavati se za hladnoće u loše podstavljenim kaputima (koje će naposljetku moći upotrijebiti još jedino za obojke) i živjeti iz dana u dan samo od variva.« Neprestano sam osluškivao neće li zazvoniti telefon, ali ništa. I samo kad bi zazvonilo zvonce pisaćeg stroja da označi kraj retka, tek bi mi ono pružilo iluziju da sam nekome još ipak potreban. A osim toga: kad bi telefon i zazvonio, vjerojatno bi se radilo o nekome tko bi pitao za Tamaru. Njen automatski telefonski odgovaratelj već me danima uvjeravao da je ona kod mene. - A gdje? - pitao sam. - Gdje sam li je to samo sakrio? - A kad je taj njen automat neprekidno ponavljao moj broj, malo pomalo stao me obuzimati osjećaj da se tu radi o nekakvu tajnu ključu. Možda su se svi ljudi htjeli pretvoriti u brojke, iz svog postojanja prebjeći u valne dužine, frekvencije i amplitude iz kojih bi se onda poslije određenog vremena nepostojanja i opet automatski prefiltrirali u ljude, i to na primjer tako da bi najprije do određene mjere sačuvali zastarjela i utuvljena znanja kao i pretjerane fiksacije osjećajnog života, a onda bi sve te stvari bile uklonjene iz njih i poslane, kao duhovni otpaci, na neki udaljeni planet namijenjen da bude skladište za ostatke čovječanstva, na neko ugašeno sunce o kojem se više ne bismo morali brinuti ili bismo ga možda obožavali, već prema ukusu i želji. Moje su misli i dalje htjele bježati, ali sam bio dovoljno energičan pa ih prisilio da se vrate na posao. »Može se optuživati inteligenciju,« pisao sam »može joj se predbacivati...« Ali što bi se tim lopovima moglo zapravo i predbaciti? Sasvim točno: inteligenciji se može predbaciti da je prisvojila tekovine radničke klase. »Sad kad je radničkoj klasi uspjelo steći poštovanja vrijedno priznanje, i to preko njenog organiziranja u sindikalne pokrete, preko kojih je stekla očitu samosvijest tako da sad ima odlučujuću ulogu u privrednom, političkom i društvenom životu, sad su joj prišli intelektualci mučeni svojom slabije razvijenom samosviješću i svojom krizom identiteta, pa kažu: Evo, i mi smo radnici!« Evo tako! Cigare su mi ležale pokraj pisaćeg stola, pa kad sam napisao gornju rečenicu, zavalio sam se u svoj naslonjač, zadovoljen velikim duhovnim naporom i zapalio jednu. Rečenica je u izvjesnoj mjeri odgovarala onome što sam htio reći. Ali unatoč mom zadovoljstvu 163

proizašlom iz plodnog stvaralačkog razmišljanja, od cigare sam se osjetio loše. Umjesto da mi to zadovoljstvo potvrdi, cigara se usmjerila upravo protiv tog teksta, a moje je stanje izazvala pomisao na tu gadnu postojeću situaciju s inteligencijom. Najednom se začulo kako je udario preklopnik na prorezu na vratima koji služi za ubacivanje pisama, i nešto lako, poput pisma, palo je na pod. Bi li me uopće netko obavijestio da su je negdje našli? Naravno da bi najprije po cijelome svijetu tražili njena sina, to potpuno otuđeno stvorenje koje je upravo ona morala donijeti na svijet (Što samo po sebi i nije bila glupa ideja!). Začet »kao iz bijele anđeoske ruke koju na ramenu tek jedva osjetih«, a što se, kako je dokazano, može dogoditi ženama zavisti vrijednim koje je sam Gospod odabrao, bio je odgajan kod bogatih i bahatih rođaka. (To je u svakom slučaju samo moje tumačenje. U takvim stvarima nikada nema prave istine. Svaka strana doživljava tijek događaja na drugi, svoj način, i ima samo svoje, bez sumnje točno, objašnjenje. Moj jedini pravi dodir s tim problemom proizašao je iz Tamarine rečenice: »U životu se ni zbog čega ne kajem osim zbog toga što sam ga dala od sebe.« Te su joj se riječi jednom omakle kad je plakala zbog neke mlade bolesnice kojoj su iz ruku oteli tek rođeno dijete iz čistoga straha da ga kojim slučajem ne zadavi. Možda bih tek u novinama nešto pročitao o njoj. Tako bih konačno saznao i kad je rođena, a i upoznao bezbrojna imena u tugu zavitih rođaka, kojima su kao čudom blagoslovljene sve osmrtnice. Ova slika iz mašte natjerala me da krenem k vratima. Namjeravao sam, ako budem i nadalje morao živjeti sam, dati napraviti neke konopce s ručkama koji bi visili sa stropa i tako mi omogućavali brže i lakše kretanje. Bio sam to već i Tamari predložio, ali nije bila baš odviše oduševljena tom idejom, barem kako se činilo, i zato sam za sada odložio ostvarenje te zamisli. Pomislio sam da je možda umrla, ali odakle baš sada te pomisli na smrt?! Općenito se ne umire od ljubavnih jada, pa tako nije valjda ni Tamara, iako je bila prilično bogata takvim mislima. Ljubavna je bol samo prividna smrt. Duša ne umire od patnje, a patnja je jedan od najjačih osjećaja postojanja uopće. Duša umire od samoće i zaborava, zbog nedovoljnog ohrabrivanja i neutješivosti koju nam donosi starost, i to zato što tu dušu počinjemo negirati. Ali što sam zapravo htio reći? I kad sam oštrim vrhom svog štapa (a tu sam oštricu na štapu sam izmislio!) pokupio listić papira što je ležao na podu pod prorezom za ubacivanje pisama, a na kojem je pisalo što bi svaki kućevlasnik morao znati ako želi živjeti u dobrim odnosima s ljudima, osjetio sam kako mi krv nadire u prednji dio mozga, i opet našao nit svojih misli. Primijetio sam da pognuti položaj pogoduje stvaranju asocijacija i uopće mišljenju. I revolucije su započinjale zbog predubokih prigibanja. I uz to do kakvih sve spoznaja ne dolaze ljudi dok sjede na zahodu i kad im purgatorijsko zadovoljstvo povezano s naprezanjem trbušnih mišića prouzročuje manju navalu krvi u kapilarni sustav prednjeg dijela mozga. Pa i Rodinov »Mislilac« sjedi upravo u takvu položaju. Nekoliko sam puta godišnje s bolom u duši morao ustvrditi da taj prastari i u svojoj primitivnosti dojmljiv čin za mene ostaje neostvariv. (Zveka mojih instrumenata ni izdaleka ne djeluje tako stimulativno.) Da, ja ću vjerojatno odlučiti da nadživim Tamaru za nekoliko godina - ako mi to bude uspjelo - i to iz čiste znatiželje. Bilo bi prokleto zanimljivo vidjeti što će se sve dogoditi mom tijelu i mojoj duši, što će još iznaći, koje li će još varijacije tokom vremena pružiti ovaj krajolik negativiteta: možda i meni bude suđeno da sagnjilim kao onaj moj rođak?! Bilo bi vraški zanimljivo 164

vidjeti što se događa u mozgu kad tijelo umre. U svakom slučaju moram računati s jednim ograničenjem, a koje se sastoji od činjenice da dvije stvari ne mogu podnijeti: bol i smrad. Barem u početku, naravno, bol neću osjećati uz pretpostavku da gnjiljenje započne na nožnim prstima. Samo bi smrad predstavljao za mene - udarac kamenom. Već i najnevinije znojenje nogu izaziva u meni nepremostive smetnje. Možda bih zbog svladavanja tog mirisa morao piti vodu u kojoj su se kuhale one gljive, smrčci. To bi doduše bilo moguće samo u određeno godišnje doba, ali bi u tome svakako bilo nekog čara koji imaju narodni običaji i vjerovanja. A nije i nemoguće da bih u početku kleo i psovao, pa tako i postao nekakvim specijalistom na području psihologije psovanja i pronalazio nove uvredljive izraze, poput onog »smrdiš kao tvor« i slično. Možda bi se u meni pojavili i crvi, pa bih se ponosio njima i govorio: »To su moji crvi, ne dodirujte ih!« Ali se bojim da čovjeku ipak nikada ne dopuštaju da ima tolika prava, pa makar i na samoga sebe. Istovremeno sam došao na pomisao, i čudno je bilo što se toga već i prije nisam dosjetio: pa zašto svoje tijelo ne bih oporučno ostavio, na primjer. Institutu za anatomiju pri ovdašnjem sveučilištu?! U oporuci bih mogao postaviti zahtjev da osobito pažljivo ispitaju moj centar za erekciju, da temeljito objasne njegovu organsku povezanost s leđnom moždinom, hipofizom i testisima, a uz to i njegovu ovisnost od hormonalnih i cerebralnih smetnji, ukoliko će sve to na beživotnom tijelu uopće biti i moguće. Ne zaboravimo da je i Galvaniju uspjelo postići da se trgnu kraci na mrtvoj žabi, a kakve su sve posljedice proizašle iz toga?! Nadalje, htio sam odrediti da se tako dobiveni rezultati usporede s odgovarajućim psihološkim ispitivanjima koja se danas vrše po svim laboratorijima u svijetu, pa da se onda razmotre u cjelokupnosti ljudskog osjetilnog života. Možda se kakav mlađi, talentirani znanstvenik prihvati ispitivanja na tom području, tek trebat će za to i novaca, i predanosti u radu. A možda će se, zahvaljujući mojoj oporuci, povesti i neka sakupljačka akcija, pa će hodati od vrata do vrata i pozivati na zajedničku odgovornost svih ljudi riječima: »Pomozite onima koji ne mogu hodati!« Naročito bi se trebalo obraćati ženama, jer čega se one prime, obično i uspije. A kakve bi se tek mogućnosti otvorile za akcije po cijeloj zemlji, a koje bi nosile, na primjer, naslove: Ljetni dani u zemlji tisuću jezera - Finskoj, Zimski dani na polarnom krugu. Jesenski dani u Laponiji, Naši mladi na zemlji, vodi i u zraku, pa međunarodne izložbe. I tako dalje, bez konca. Trebalo bi ujediniti sve stvaralačke snage i pronalaziti u narodu sve one narodne ljekare i vračare. Još u samom početku neophodno bi bilo osnovati banku u kojoj bi se deponirale ideje. A uz njih uspostaviti i službe za pitanja i odgovore, i to pri pokrajinskim i općinskim ustanovama. Uz pomoć tih službi mogli bi liječnici, u okvirima svojih mogućnosti, pružati stručne savjete, a pričanje šaljivih zgoda pričuvati za vlastito zadovoljstvo kad dođu ružni dani. U zdravstvenim bi se centrima održavale pojedinačne vježbe. Erotska bi literatura doživjela svoj cvat kao nikada prije. Ljudi bi bili zadovoljni, život ugodan i nitko više ne bi mogao uzdisati s riječima: »Život je, istina, zanimljiv, samo kad bi mi živci bili u redu i izdržali«. A kakve bi se tek sve mogućnosti otvorile za zajedničku djelatnost sve tamo do politike! Moj bi erekcijski centar u špiritu predstavljao simbol, i bio bi kasnije stiliziran za najrazličitije namjene: počevši od značaka koje bi se u obliku pribadača nosile na prsima po seminarima, pa sve do izvedbenih ideja za spomenike. Perspektive su bile nepregledne i goleme. Drhtavim rukama, od spoznaja i radosti, izvukao sam arak papira koji je, započet, još bio u pisaćem stroju, i prihvatio se posla oko pisanja pisma Institutu za anatomiju. Osjećao 165

sam: to bi moglo biti moje životno djelo. Kao i u svim sudbonosnim trenucima pojedinaca i naroda, začuo sam kako mi nad glavom šume golema krila i tražio metafore koje su se upotrebljavale za opis takvih trenutaka sve tamo do pronalaženja pisma. Dušom kao da mi je prošao nalet nekakva vjetra, kao da su sve moguće asocijacije htjele istovremeno isplivati na površinu. Učinilo mi se kao da su u meni stale brboljiti neznane dubine i svi mogući gmizavci počeli ispuzavati na kamenu ploču moje svijesti da bi onda svi skupa produžili svoj put prema nebu evolucije i naposljetku nestali s horizonta mojih misli poput golemih pterosaura. Osjećao sam se kao dobrotvor čovječanstva. Nema istinskijeg osjećaja od onog pri kojem se osjetimo dirnuti vlastitom plemenitošću. Suze su mi potekle po obrazima, i poslije dužeg vremena i opet sam proplakao. Dogodilo se ono što sam smatrao nemogućim. U meni su se otvorili prolazi, kao što se ono svojevremeno Tamara izrazila. Nadao sam se samo da u tom trenutku nitko neće doći. Nešto je u meni stalo dozrijevati i ja sam počeo obračunavati sa svojim životom. Tek sada sam bio slobodan. Sada čak više nisam pripadao ni samome sebi. I sve što budem kasnije doživio, bit će izvan svakog plana kao nekakve napomene uz osnovnu priču, napomene koje prilično ravnodušno preletimo očima pošto smo knjigu već pročitali. Potpisao sam pismo pridodavši mu svoju adresu, pa zanimanje i akademsku titulu. To mora napraviti dojam. I s grafičke je strane sve bilo u redu. Posrećilo mi se, za razliku od mnogih ranijih pisama, da sam cijelo pismo napisao bez i jedne greške. Neko sam se vrijeme divio tome u mom životu najznačajnijem uspjehu u pisanju na stroju, a tada sam ga gurnuo u omotnicu, oslinio je, zatvorio i nalijepio marku. Sve je bilo gotovo. Osjećao sam da sam se do kraja pobrinuo za sebe i ispunio svoju posljednju dužnost prema toj rugobi što se naziva tijelom, a u kojem sam morao provesti velik dio svog života, istina ne uvijek i bez zabavnih pojedinosti. Činilo mi se da sam konačno sada izvojevao pobjedu, ja - nekadašnji čovjek. Opijen vlastitim zadovoljstvom, prošetao sam iz sobe u sobu i ne osjećajući koliko mi je to teško. A u tom naletu životnog samopotvrđivanja došla mi je na pamet i pomisao da bih i opet morao početi s uvježbavanjem usklađivanja svojih pokreta: gurati po podu nekakve naprave i udarati se po koljenima petsto puta na dan, kao kakvo stvorenje koje se neprestano čudi samome sebi što u njemu još uvijek svjetluca ma i najmanja iskrica života. Toliko sam bio ohrabren da sam čak odlučio nazvati Tamarinu ustanovu i pitati što je s njome iako sam dobro znao da ona to nikako ne trpi. Rekli su mi da posljednjih dana uopće nije dolazila na posao. Vjerojatno iskorištava još preostale dane godišnjeg odmora, ili je možda bolesna. Bit će najbolje ako nazovem još jednom kad u službi bude šef njena odjela. Utučenost se proširila mojim udovima kao da napad kapi ponovo želi zauzeti područja koja je već jednom osvojio. Zurio sam u ono svoje pismo na stolu i pitao se kamo je to odjednom nestala njegova magična moć. Činilo mi se da vidim Tamaru kako tamo na jezeru, daleko od obale, podiže glavu iz bliještećih valova i ponovo je uronjuje, i nikakva mi znanost u tom trenutku pomoći nije i ne bi mogla. Prisilio sam se i nastavio s poslom, pri čemu osjetih kako sada intelektualce mrzim još više nego prije. »Inteligenciji se mogu pripisati još i slijedeće krivnje: Prvo, intelektualci su frustrirani jer: a) vide da su iznevjerili nadanja svojih roditelja;

166

b) identificiraju se, unatoč svom unutarnjem protivljenju, s radničkom klasom, koju niti poznaju, niti rade na njenim poslovima i zadacima. Drugo, nimalo se ne trude da stvore neku sliku o samima sebi, već je kradu od radničke klase. Treće, krivi su zbog duhovnog iskorištavanja preko kojeg pokušavaju prisvojiti dostignuća radničke klase. Četvrto, zbog svojih uvjerenja na svaki duhovni rad stavljaju žig pretvaranja i nepoštenja, umjesto da barem pokušaju odrediti svoj položaj i svoje posebne zadatke u društvu, a u skladu s kojima bi morali i raditi.« Najednom mi se pričinilo da vidim Fransa kako onako dotjeran i čist sjedi u pletenu naslonjaču pokraj mog pisaćeg stola držeći svoju izgubljenu torbu pokraj sebe, i to pošto je izašao kao pobjednik u borbi sa svojim životom, iako iznutra porušen od svoje vječne naklonosti prema piću i ženama. Istovremeno ugledah neku neodređenu inteligenciju u utjelovljenju četveroglave nemani kako pijana i drhtavih prstiju galami u nekom skupom restoranu, a svaki joj je pokret bio kao zov u pomoć. Nije li mi tu sliku svojevremeno sugerirala Tamara? Naime, učinila mi se nekako poznatom. Ali mi nije trebalo mnogo premišljanja pa da odredim koja mi je od ovih dviju predodžaba bila snažnija. Predodžba Fransa ili te četveroglave inteligencije? Prošlog proljeća rekao mi je Frans bruseći svojim brusom moj kuhinjski nož: - Danas je duhovni pritisak znatno jači nego privredni, pa onog koji radi na čistome zraku i pod vedrim nebom preziru i uvijek će ga prezirati. - Podstreknut tim Fransovim riječima, bio sam zapisao: »Inteligenciju treba optužiti zbog duhovnog potkradanja, jer se pokušava staviti na stranu radničke klase.« I u jednom stanju sličnom duševnoj poremećenosti, a do kojeg je došlo zbog iscrpljenosti, neispavanosti i premorenosti morama, odjednom mi se učinilo kao da govorim tisućama Frans Siltanenima i grabljarima bez ruku, Mirji i usplesanom momku, koji je učio za montera, nebrojenim tvorničkim radnicima, koji pucaju od snage, i stručnjacima koji rade zajedno s njima, a kojima sam se u mladosti zajednički divio videći ih kako rade u željezari i ljevaonici. »Radnici!« - podviknuo sam i tako nemilosrdno udario po svom starom pisaćem stroju da mi se učinilo kako me ispod mojih prsta moli da mu podarim milost. »Pozivam vas, prisilite inteligenciju da stvori svoj identitet i potraži svoje mjesto na ovome svijetu. Jer inače, zbog svoje unutrašnje rascijepljenosti, sama će se uništiti. Zatražite od nje da se postavi uz vas kao samostalna snaga, a ne preko zasluga svojih očeva, ne preko zaštite vaših sindikata, ne preko lažnih parola. Radnički je pokret zaslužio da ga vode ljudi koji su pošteni i ne stide se svog posla.« Ne znam zbog čega sam se oznojio. Prozor je bio otvoren, i hladan je zrak strujao u sobu. Znao sam da sam napisao članak koji neće nigdje biti objavljen i koji konačno nikome i ne mogu ponuditi. Nisam znao čak ni zbog čega sam ga napisao. Istovremeno mi je bilo jasno da se ovdje radi samo o malom djeliću istine, samo o jednoj pojedinosti koju sam možda samo ja smatrao važnom. Osim toga, taj je tekst vonjao po politici iako to nisam želio, i u prvi mi mah nije bilo jasno kako da ga tog zadaha i oslobodim. Ali možda će jednom snatrio sam u svojoj zbunjenosti - doći vrijeme kad se bude pisalo i govorilo o tim stvarima i otvoreno postavljalo kao pitanje, a da se to neće smatrati političkim problemom. Mnogi će

167

tada podići svoj glas bez straha da budu ožigosani ili da ispadnu smiješni. I to bi bio djelić slobode za koji se vrijedi boriti. Potpuno iscrpljen priznao sam samome sebi da čitava ova priča ima smisla jedino utoliko što me poticala, vodila u područja u kojima nisam bio toliko siguran kao na polju osjećajnog života, i na taj me način u mislima udaljavala od Tamare. To je bio moj način priznavanja da ne mogu podnijeti niti čekanje, niti neizvjesnost. Svim sam sredstvima uznastojao da nastavim s pisanjem pamfleta i da smislim još stvari koje bih mogao zamjeriti inteligenciji, ali mi je mozak otkazao poslušnost kao kakav jogunasti psić, pa sam na kraju krajeva ugledao tu inteligenciju kako stoji na ulici u dugom, vijugavom, sažaljenja vrijednom repu čekajući na razgovor kod Tamare. U mojoj su duši vodili borbu sažaljenje i ljubomora: osjetio sam da nadolazi - bolest. I konačno, ne znam više koliko je bilo sati, popio sam čašu vina i uzeo tabletu za spavanje, sve u nadi da ću tom zabranjenom kombinacijom konačno doći i do sna. Ne znam jesu li prošli dani ili sati kad sam je čuo da je stupila u sobu.

168

30. Živo me podsjećala na utopljenicu koju sam iz noći u noć spasavao iz mutnih voda mog jezera iz snova. Kosa joj je bila vlažna i raščupana, lice ukočeno, usnice nekako otromboljene i naotečene. Svalila se u naslonjač pokraj mog pisaćeg stola, baš na onom mjestu na kojem mi se učinilo da vidim Fransa dok sam ono pisao, i sklopila oči. Kroz prozor što je gledao na istok sjao je polumjesec. Danica na hladno osvijetljenom nebu samo što nije zašla. Trava u vrtu sivo je blještala od rose. Uskoro je trebalo svanuti. - Tamara - pozvah je, uhvativši je za ruke. Bile su joj hladne poput ledenica. - Gdje si bila dosad? Ništa nije odgovorila, a činilo se kao da ništa i nije čula. Samo je i dalje sjedila zaklopljenih očiju. Rado bih bio učinio kao i u snu: stavio joj glavu među svoje ruke, pritisnuo svoje usne uz njene, udahnuo život u nju pa je snažno uhvatio da mi i opet iznenadno ne izmakne i nestane. Svoje bih joj prste zapleo u kose kako se više ne bi mogla odvojiti od mene, i samo u strahu da to ipak ne učini, nisam se usudio izustiti ni slovca. Stavio sam joj ruke u svoje, obazrivo ih trljao i odmah se dosjetio koliko sam već puta to činio počevši od njenih ledenih, bijelih vrhova prstiju iz kojih sam već naučio i čitati. Pritisnuo sam ih na svoje usne i zagrijavao dahom. Malo pomalo stala se zagrijavati i tek tad je se usudih nagovoriti. Polagano sam joj govorio kako sam čeznuo za njom i iščekivao je i kako je to bilo strašno. Nisam to zaslužio, ali sad je to ružno razdoblje za mnom. Svaka mi je riječ donosila olakšanje. Istovremeno sam joj, dugme po dugme otkopčavao njenu usku, uz tijelo pripijenu bluzu. Najednom je otvorila oči u kojima se ugnijezdila bol kao kakva noćna zvjerka koja se danju prikriva. Rekla je: - Sve sam ti to govorila, ali mi ti nisi htio vjerovati. Sad si i sam iskusio. Samo je šteta što je to iskustvo bez ikakve koristi. - Znam - uzvratih i poljubih joj zglavke na rukama i stadoh joj zagrijavati mjesta na kojima je žila kucavica ležala tik do kože. To bi često pomoglo. - Priznajem da sam pogriješio! - izustih. - Ne ponizuj se previše jer će ti onda samo biti još gore - reče. - Ali ja se ne ponizujem. Spustio sam se pokraj nje na koljena i obuhvatio je oko pasa. Položio sam glavu u njeno krilo i onjušio ga, ukopao svoje lice u nju, trljao obraze i uši o njena prsa, gurao nos pod njene pazuhe, cjelivao joj vrat. Kosa joj mirisala kao što noć miriše, pa dok sam joj rukom mrsio kosu, kao da sam čuo kako trska šušti. - Bojao sam se za tebe - rekoh. - Gdje si bila? 169

- Pa ako baš bezuvjetno hoćeš znati, kod onoga što ima gaće kao vrećice u kojima se nose stvari iz samoposluživanja. - Kod komuniste, znači? - Da. - A zašto baš kod njega? Nisam se mogao oteti utisku da najgore tek ima doći. Zavrtjelo mi se u glavi. Odjednom sam shvatio one koji zažele svoju milu zgrabiti za vrat i stiskati joj ga dok joj palcem ne pritisnu dušnik uz hrptenjaču. I tu bih identifikaciju morao pokušati doživjeti. - No, a koga bi mi ti mogao preporučiti? Nisam imao snage da se podignem s poda, ali isto tako nisam ni htio ostati uz nju. Zato sam se odvukao podom toliko da sam se mogao osloniti o ormar za knjige. - A što te je to toliko pogodilo? - upitala me Tamara. - Pa to nije bilo prvi put. Ili te toliko odbijaju njegove gaće? Znaš, ja sam baš za njima i čeznula. Ona predodžba da ću ga vidjeti kako naokolo tapka u njima imala je za mene nečeg prisnog domaćeg. Ali ovaj je put imao sasvim uske gaćice bez nogavica tako da ga je u njima bilo sasvim lijepo vidjeti, kao kakva muškarčina s reklama. - I opet sasvim gol?! - upitao sam je sada ja sasvim zatvorenih očiju. - Ne, ovaj put nije bio sasvim gol, iako sam se zapravo tome nadala. Ali doista ima svoj poseban stil, pomalo smiješan. Nikada nije napastan, niti predlaže da se ide u krevet. Naprosto se razodjene i legne bez i jedne jedine riječi. Tako meni prepušta odluku hoću li doći k njemu ili neću. A najčešće - dođem. Obično Tamaru ne tražim za uslugu, ali je sada zamolih: - Molim te, donesi mi čašu vode. Zazvučalo je to nekako svečano i kobno, kao da sam je zamolio za posljednju pomast ili kao da bi Tantal priznao svoju žeđ. I možda me upravo zato i poslušala. Pio sam polagano kao da sam se čudio i čaši i vodi. Ispijao sam je čudno utrnulim usnama. - A gdje si naletjela na njega? - htio sam čuti. Na nepojmljiv mi je način govor sad predstavljao golemi napor, ali ni šutjeti nisam mogao. - Ja sam sama naravno, morala s njime uspostaviti vezu. Nazvala sam ga i rekla mu da bih ga rado vidjela. Trebalo mi je dugo prije nego sam izustio slijedeću rečenicu. Kao da sam patio od afazije. Po prvi put sam s grozom pomislio na tu mogućnost s kojom uopće nisam računao u svojim planovima za budućnost. A možda se samo meni ta trenutna smetnja u govoru činila tako dugom, jer sam preživljavao prilično veliku unutrašnju napetost. - Ali kako si . .. pa ti nisi htjela... kako si u tom slučaju mogla ... - Shvaćam što želiš reći - prekinula me Tamara. - Odgovor je sasvim jednostavan. Taj mi čovjek ne znači baš ništa. A i za njega je sve to sasvim drugorazredna stvar. U našem odnosu nitko nikoga ne ponizuje niti omalovažava. 170

Nikada se ne bih osjetila uvrijeđenom kad bi mi rekao da mu nije do tih stvari. A naprotiv, bilo mu je... I te kako! Mislim da se čak i razveselio kad me vidio, iako se iza one brade uvijek skriva pomalo kiselo lice. A i dobro smo uigrani. I kao što muškarci kažu, ona mu je stvar sasvim dobrog kalibra. Mesnat mu je i čvrsto stoji kao da mu je stalno potrebna ljubav. Razumiješ me, ti, moj guravko. - A čemu ti je potreban taj način izražavanja? - promucao sam. - Razvijam se. To je moja evolucija na području psihologije jezika. Moraš mi priznati napredovanje. Najednom i ja poželjeh vrijeđati pa joj dobacih: - Tom je tipusu očito svaka dobra ... - Eh, u tome baš i leži stvar što to nije tako - odreza me Tamara. - Ja sam mu jedina dobra iako nisam članica KP. Sam mi je rekao da spava jedino s onima koje imaju člansku knjižicu. - Čekaj, čekaj malo - upadoh. - Pa to je jedan od onih prasaca ... Svakako, jedan od onih odvratnih intelektualaca. - Ah, takvih imam na tucete. - Onih koji krše riječ ili onih koji je drže? - Barem onih koji se uvijek i za svašta prisežu. Polako mi je postajalo bolje i dolazio sam k sebi kao poslije sudara s nekakvim neodređenim tijelom. U meni je rasla srdžba, a ona je poslije neočekivanih razočaranja uvijek predstavljala vrstu uzvišenog osjećaja. Dijelio nas je zid, ponor neiskrenosti za koji je jedino Tamara bila kriva. Očito da još nije dobila svoju bitku. Zato se i vratila. - Čudno da se ne želiš identificirati s njime. Zar te ta mogućnost ne privlači? podrugljivo me upitala. I po drugi put osjetih želju za vrijeđanjem iako mi nije bilo sasvim jasno - zašto. - Zavaravaš samu sebe - rekoh. - Samu sebe, znaj! Vršiš nasilje nad vlastitim osjećajima. Pošla si k njemu zato što si čeznula za Kustaa Maurijem. Nije li tako? Mislila si da će ti na taj način biti lakše. Nisi mogla izdržati samoću. Znaš, i sam bih tako nešto uradio samo da imam noge kojima bih mogao hodati. A onda bih se vratio jednako ojađen i isto tako izjeden brigom pa i još nesretniji nego prije. Znači da ti se ipak nije javio?! Iz svega toga proizlazi mi samo takav zaključak. - Nije točno, javio se - prekine me Tamara. Sad je i opet bio na meni red da budem zatečen. - Pa onda?! Sad više ništa ne razumijem. - To se i vidi. Sasvim me hladnokrvno mučila i to time što se dugo i dugo usekivala, a onda s maramicom ovijenom oko prsta pažljivo brisala nosnicu po nosnicu. Možda ju je zahvatila iznenadna potreba za čišćenjem same sebe. Počela se vrpoljiti kao ptica kad čisti svoje perje,

171

vršcima prstiju pritiskivala je trbuh, okretala glavu i gladila se po vratu. Prirodno što je posvuda osjećala bolove, jer se svaki snažniji doživljaj i napetost u ljudi odražava na području ramena i u probavnim organima. Pokušao sam se sabrati. Nisam više mogao izdržati na svom mjestu. Silno sam zaželio prošetati sobom: kakvo bi mi to pričinilo olakšanje! Ali sam samo sjeo u pleteni naslonjač nasuprot Tamari i promatrao je kako rukom trljajući prelazi preko obraza, a što je i inače bila njena navika. - Je li te nazvao? Jeste li se vidjeli? - gotovo sam uzviknuo. - Sad mi je jasno zašto nisam dolazila ovamo. Pa ovu vrstu preslušavanja jedva se i može podnijeti - uzvratila mi je Tamara. - Da, nazvao je! - A što ti je rekao? - Koliko se sjećam, pitao me da kojim slučajem nije kod mene na selu ostala ogrlica i uzica od jednog psa. Ponovo sam je zamolio vode. Pružila mi je čašu u kojoj je još ostalo vode upravo za gutljaj. - I što? Ništa više? - upitao sam je kad sam ispio vodu. - No da, pa što se obično govori preko telefona: kako je? ... hvala ti za posljednju zajedničku večer ... baš bi bilo lijepo da se i opet jednom negdje na tom svijetu možemo sresti, ali ovog časa imam strahovito mnogo posla ..., i tako ... - Kakav licemjer, prostak, prasac ... A ti ga nisi ništa upitala? - A što bih ga trebala pitati? Jedino pitanje koje sam mu mogla postaviti bilo bi da li mi može objasniti zbog čega me je ostavio. Bilo je još mračno i iz svog sam naslonjača samo nejasno mogao razabrati crte njena lica. Sjedila je sagnuta, s rukama zakopanim u kosu kraj sljepoočica. Prošlo je neko vrijeme dok nisam shvatio da plače, da je započela plakati još prije, ne znam kada. Taj neutješan, ali i zanimljiv trenutak doživio sam poput znanstvenika kojeg izda njegovo vlastito stručno područje, ostavi ga na cjedilu kao papirnati zmaj kad se otkine i ode nebu pod oblake. Oko mene lepršale su riječi kao ptice, a psihologija jezika na kojoj sam gradio cjelokupan svoj pogled na svijet (»sve je onako kako se najbolje može izraziti«), ta stijena tresla se poda mnom i izložila moju dušu opasnim rezonancama. Plač joj je zapinjao u grlu, a s posljednjim riječima i izletio iz nje. Pri tome su sigurno svog udjela imale i žlijezde slinovnice, tako da su riječi isplivale kao neka poruka spremljena u bocu i poslana u najvećoj nevolji. I dok je sve jače i jače jecala, to jecanje je zahvaćalo sve dublje i nepokornije slojeve koji su, napokon, jednodušno morali priznati da njena patnja proizlazi iz tog osnovnog pitanja, jedinog i neizgovorenog pitanja. Ali ni to nije bilo dovoljno. Trebalo se pomiriti s time da nikada neće dobiti odgovor na to neizgovoreno pitanje, a ako ga ikada i dobije, neće je ni na koji način moći zadovoljiti. U jednom se trenutku učinilo kao da je ustala u namjeri da mi priđe, ali je zastala na pola puta, bacila se na pod i kriknula. Krik je prvo i posljednje ljudsko pravo, kao što smo to 172

već jednom Tamara i ja suglasno utvrdili. Smatrao sam da nitko nema pravo spriječiti tako nešto, pa čak ni u ime sažaljevanja ili brige za nekoga. Kolikogod sam vodio brigu o uređenju svog stana, u ovom bih joj času dopustio da tu na pod povrati i da na sve svoje otvore sve izbaci iz sebe. Da me mogla poslušati, bio bih joj to toplo savjetovao, jer patnju treba čvrsto zgrabiti ako nećemo da ona nas zgrabi, začara i pretvori po svom ukusu u kakvu isušenu biljku ili govnovalja. Mislim da sam neprekidno ponovo zvao: »Tamara, Tamara...« pri čemu sam i plakao. U meni su se otvorili prolazi. Ne bih mogao reći koliko je u svemu tome proteklo vremena. Konačno je svoje pritužbe počela pretvarati u riječi. Najprije sam između njenih jecaja začuo odlomke rečenica kao »tu nema nikakva smisla...«, pa »ja, glupača sam toj bijedi od čovjeka pokazala što je ljubav...«, zatim »kako samo može biti toliko nemoralan ...«, a i »spalit ću mu sve one knjige o dobermanima...«. A onda se plač pretvorio u bujicu riječi, kao da se u Tamari ispunio onaj golemi praproces koji je slijedio stvaranje simbolnih funkcija, a u kojem su se usklici, izrazi bola i uzdasi stali pretvarati u jezik kao komunikacijsko sredstvo. - Kako mi samo nije uspjelo da ga prva napustim. Tako je to. Tko prvi uspije napustiti drugoga, taj je pobjednik. Takvo sredstvo ljudi osobito cijene, prodiru u druge, nanoseći im boli. To je sigurnija metoda pri kojoj sami pokušavaju ostati zaštićeni, pa čak i onda kad vole. Upravo se takvom metodom poslužio i Kustaa Mauri kod mene. Možda u ljubavi i nije ništa drugo tražio osim prilike da nekome prouzroči razočaranje. Pa i njegova impotencija samo je zapravo izraz te namjere. Tek, kod mene mu nije uspjelo provesti svoju namjeru ni na jedan drugi način već jedino pričinjanjem ovih patnji. To je strašno. Malo pomalo i meni se vratio dar govora, pa mi se riječi vratiše u jatima, poput ptica. - Stvarno - rekoh - ljubav je grozna stvar. - Ali ni za šta na svijetu neću dopustiti da dozna što mi je uradio. To mu zadovoljstvo neću ni na koji način pružiti. Ili ću mu ipak jednom, u zgodnoj prilici, ispričati kako mi je bilo, ali tek onda kad mi on više ništa neće značiti. Tako će, osim o svojim psima, naučiti nešto i o ljudima. Moguće da uz pomoć tog saznanja pronađe i nekog tko će ga osloboditi njegove duhovne impotencije kako sam ga ja oslobodila tjelesne. A ja sam bila toliko glupa, pa sam umjesto neurotičara tražila »običnog« muškarca, kako bih u njemu našla sigurnost i kontinuitet. Ali upravo takvi »obični« su lažni. Neurotičareva neuroza bar nikada ne vara. - Naprotiv - pokušao sam je utješiti - naprotiv. Sve ti je išlo prema planu. Umjesto neurotičara naletjela si na psihopata, čovjeka koji uopće nije poznavao osjećajni život, najizrazitijeg tipa takve vrste kojeg je uopće bilo moguće pronaći. - Ono što je od mene dobio za svoje tijelo, možda jednoga dana stekne i za svoju dušu. Osjetio sam da je to glavna točka njena problema: pročitala je Kustaa Maurija tako dobro koliko je najviše moguće nekoga pročitati u takvim okolnostima, pa još i bolje. A ja sam vidio kako se njen duh kroz ovu spoznaju proširio i otvorio si dimenzije pred kojima se prije morao bespomoćno zaustavljati. A što je sada slijedilo bilo je više-manje samo neizbježno prežvakavanje, prirodna metoda za duševno smirivanje. Pa tako je i bilo. - Prišao mi je kao kakvome maseru ili u saunu. 173

- No, a zašto mu to zamjeraš? Pa i maseri, i saune danas su visoko na cijeni. - Ali onda se treba najprije najaviti, pa ako se predomislimo, smijemo i pristojno otkazati svoj dolazak. Samo biće koje voli možemo bez najave gurnuti u stranu, pustiti ga kao kakvu krpu da čeka u kutu bez i jedne riječi objašnjenja. Ali je ipak jednom bio rekao, ono jednom ... U njen se plač umiješao jedan svjetliji ton kao da je nešto promuklija flauta htjela svojim mekim zvukom nadjačati cijeli orkestar. - Au, au - promucao sam ja, poznavatelj riječi, nemoćno se uhvativši za tu, možda prvu ikada izrečenu riječ, koja se, do danas nenadomjestiva, prenijela i u naše vrijeme. - Kako je to bio jalov čovjek! Tek mu je tvoja ljubav, očito, pomogla da se rascvjeta - rekao sam uronjen u misli, odjednom shvativši sve. - Imam pravo na njega! Imam, i to po svim zakonima morala - ustrajno je ponavljala. A ja sam se prihvatio jednog drugog, već odavna izlizanog, ali još uvijek korisnog načina nagovora, koji je doista bio već toliko banalan, da sam ga se u ovoj situaciji zapravo i stidio: - Ali tebi je jasno da se neko drugo biće ne može nikada sasvim posjedovati, pa čak ni preko ljubavi - rekoh najblaže što sam mogao. - Ali ja ga uopće ne želim posjedovati - usprotivila se. - Tu se radi samo o pravu na upotrebu. Zapravo bi mi morale doći žene, stisnuti mi ruku i zahvaliti što sam ga tako iškolovala. - Doista - složio sam se. - Morale bi doći i uz to još napraviti onaj dražestan poklon koljenom. Pa što sam ti ono rekao o mladim žunama kad im je uspjelo da uzlete na drvo, sjećaš se onih mladih žuna što su neprestano kriještale - piip ... piiiip ... - pokušao sam je tješiti. - Ili je on naprosto glup kao ovca?! Ispustiti iz šaka jednu takvu ženu kao što sam ja!? Bila sam tako dobra prema njemu kao što više nikada ni prema kome neću biti. Tko mene izgubi, izgubio je! A kako me je tek ponižavao! I to možda samo zato što me one psine nisu mogle trpjeti, a ja ih mrzila jer su neprestano kesile zube na mene - uzdahnula je Tamara i ne primijetivši proturječnost u svom zaključku. - A zašto ne razmisliš malo i zaključiš kako je i za njega ta cijela situacija morala biti ponižavajuća - bacio sam joj bubu u uho. - Ti si mu bila prenadmoćna. Taj jadan čovjek zapravo i nije ništa drugo uradio osim što ti je pružio malo radosti i promjene. A nasuprot tome, s njime se zbivalo nešto odlučujuće. Čime ti je mogao uzvratiti? - Kontinuitetom. A i onda bih se zadovoljila s malim, s minimumom. Bila sam mu spremna reći: »Voljet ću te kad god mi za to budeš pružio priliku!« Pa kako onda možeš optuživati mene?! - Zakoni ljubavi predstavljaju nešto najsurovije na tom svijetu - izrekoh svečano. - A ti postupaš katkad kao da su ti njeni zakoni potpuno nepoznati. Ne bi trebala zavaravati samu sebe, jer onda stvari krenu naopako. Tad se samosvijest uzbuni i uzvrati udarac. - Ali ja sam i tebi nadmoćna!

174

- Nisi, jer ja imam dušu koja leti! Plakala je tako snažno da sam se pobojao neće li se onesvijestiti. Više nije imala ni snage da glavu zarije u jastuk, a što je inače činila. U tom je trenutku osjećala da sam je i ja napustio. - Tamara - rekoh. - Tebi je suđeno da uvijek trpiš, pomiri se s time. U tome istovremeno leži tvoja snaga. Ti si zdrava, izdržat ćeš! Drugi će ti uvijek nanositi boli. Ali ti isti uvijek će te i trebati, pa čak u svakom odnosu i ovisiti o tebi. Tvoje uvjete koje postavljaš u ljubavi nitko nije u stanju ispuniti jer ih ti zapravo i nemaš. Ti nemaš tih uvjeta, oni za tebe leže u životu samom po sebi. - Kad bi mi samo Netko ili Nešto bilo što dao što bi mi pomoglo! Rekla sam onome gaćonji: »Pojebi me tako pa da i ja postanem komunistkinjom!« Možda bi mi politika pomogla. Ovako više ne mogu izdržati. Sve sam postavila naglavce. Ne ostavljam kamena na kamenu. A pri svemu tome morala bih još i drugima dijeliti savjete. - Uspjet ćeš već - kažem ti. Siguran sam u to. Riješit ćeš ti još i mnoge druge probleme. A u ljubav ćeš i opet, kao i uvijek do sada ulaziti raširenih ruku, pa i poslije ovoga iskustva. U tome leži tvoja snaga. I to je dobro. Ali uvijek će ti nanositi boli! Njima nećeš moći izbjeći, bogu budi hvala! Ne plaši se bolova! I mene si ih naučila spoznavati. Pa sad ne možeš ozbiljno zaželjeti da se okameniš samo zato što si naletjela na drvene glave. Bolje je i slomljeno srce nego nikakvo! Ustala je da bi mi prišla, pa dok se teturavo podizala, potekne iz nje na pod - sperma koja se cijelo vrijeme zadržavala u njoj. (Navodno, ponekad može i vrlo dugo ostati tamo.) Znači da nije imala gaćica na sebi. - Oprosti! - rekla je i ne znajući koliko sam joj još i više bio spreman dopustiti. - Ništa, ništa, doista ništa - rekoh ohrabren. - To je samo dobro. - Pružio sam joj svoju maramicu. Obrisala se njome, ali nespretno da joj je malo sperme zašlo i u kosu, pa se ova uvukla u sve što je radila. Ali do mene Tamara još uvijek nije uspjela doći, već je ostala na podu i naslonila se, blizu mojih nogu, na prednji dio pisaćega stola. - Sve sam se ove dane suzdržavala, tek se ovdje mogu izjadati. - Oprat ću te - rekoh - a onda će sve proći, isprat ću s tebe tvoje brige, okupat ću te kao da si dio mene samoga, namirisati te, pa ćeš ponovo postati radosnom i veselom kao što si bila. Ipak je sve to bila samo jedna epizoda, upadica, uostalom takav je i cijeli život. Neće ti to biti ni prvi, a niti vjerojatno posljednji put. I opet mi je htjela prići, ali u istom je trenutku tako resko zazvonio telefon da smo se oboje trgli. Mislim da ni jedno od nas nije odmah shvatilo što se to zapravo dogodilo, jer smo se udaljili do silno dalekih svjetova. A onda je zazvonilo i po drugi put. Tamara priđe telefonu. - Da - reče i prisjedne na pod do stolića za telefon, prisloni glavu o stol i sklopi oči.

175

- Pa naravno da smetaš kad nazivaš u to doba. Ja sam umorna, cijelu noć nisam spavala. Ali pustimo sad to... Ja te shvaćam, ali pokušaj shvatiti i ti mene... Da, točno, bila sam na selu ... Ovaj put imam na sebi suknju i smeđi pulover ... Kako? ... Ne znam ... Stanka za koje je razmišljala. A onda nastavi: - Ružičasta ... Pa ponovo stanka. - Da, i one su ružičaste. S čipkama, ružičastim čipkama. Imaju po sebi ljiljane i netike. Rukom je poduprla glavu. - Da, i ona je još uvijek iste boje, ali je možda malo izblijedjela od sunca ... Da, prilično čupava... Položila je slušalicu pokraj telefona kao bez snage da je i dalje drži. - Ljubim te! - čuo se muški glas. - Cjelivam ti onaj rascjep, evo, sad ti ga razdvajam, lickam ti usmine, ispijam tvoje sokove, baš je krasno. Toliko sam čeznuo za tobom i, evo, sad se uguravam u tebe, obgrlila si me nogama, evo, u tebi sam i počinjem se micati, ti si moja ... Tamara ponovo uzme slušalicu u ruku. - A sad je dosta, prekinimo s time - reče odlučno. - Nije mi dobro, sasvim sam pri kraju snaga. - Ne spuštaj slušalicu, preklinjem te - čulo se iz telefona. - Daj mi još samo nekoliko sekundi, divna si... evo ... sad će ... dolazi... evo... saaadaa ... Tamara je pričekala još trenutak. - Budi mi živ i zdrav! - Hvala ti, velika ti hvala, neka te bog blagoslovi... - zvonilo je iz telefona dok je Tamara odlagala slušalicu. »Evo ti, tu imaš sad svoj kontinuitet« - najradije bih joj bio rekao, ali nisam imao srca. Još trenutak šuteći je sjedila tamo oslonjena o stolić telefona, kao da skuplja snage. A onda mi se sve onako po podu prikuči, i konačno mi svoju glavu položi u krilo. Gurnuo sam joj prste u njenu razbarušenu kosu. Kako su ti nijemi dijelovi tijela čeznuli jedni za drugim! - Možda je Kustaa Mauri, sad kad ima razloga za to, postao i vjeran?! Ili se boji da ne izgubi srce? - rekoh samo da joj nekako podignem raspoloženje. Ali sve to skupa, cijeli taj problem učinio mi se u istome trenutku sasvim sporednim i drugorazrednim u usporedbi s činjenicom da je ovdje bila Tamara, da smo Tamara i ja bili zajedno. To je bilo ono glavno i odlučujuće. Pretpostavljao sam da i ona ima potpuno iste misli. - Imaš li neka druga tumačenja? - upitao sam je i uzeo joj lice među ruke. Okrenuo sam joj glavu prema sebi. - Sve me to više ne zanima - odvratila je. - Nevažno je. Imala bih još samo jedno jedincato pitanje, i to: zašto baš mene uvijek napuštaju? Neočekivano me uhvatila za remen na hlačama i tako povukla da me sve zaboljele Vidio sam sve zvijezde i najradije bih zaurlao. U križima kao da me netko nožem zarezao. 176

- A i ti! - jadikovala je. - A i ti! Ne daš mi svoje tijelo. Žena to osjeća kao odbacivanje sebe. Posvuda vrvi od ljudi koji su na najrazličitije načine napuštani, ljudi raznih starosti i svih mogućih nijansi. Život nije ništa drugo do lanac napuštanja. »Zašto si me napustio?« Na svijetu nema važnijeg pitanja od toga. Odakle bi mi inače bilo tako dobro poznato?! Gdje sam ga ono već čula? Ili nam to pitanje leži u krvi? Kao kakav nasljedni faktor? Nešto zagonetno zbivalo se u meni. U glavi mi je šumjelo. Bio sam blizu nesvjestice, ali sam se istovremeno osjećao tako laganim kao da bih se svakog trenutka mogao podići u zrak. Negdje se nešto skupilo u meni i težilo prema gore. I onda se dogodilo upravo kao u onom snu što sam ga usnio za vrijeme godišnjeg odmora: Tamara me počela svlačiti, ljuštiti, oslobađati me uskog oklopa koji me stiskao, počela tragati pod njim, a kad je otvorila i posljednji otvor, iz njega se uvis izdigla raketa, pa onda zastala onako silna, spremna za start, i samo što nije prsla od vlastite snage. I Tamara mi sjede na koljena, upravi projektil u sebe i poče se polako micati, tresući se cijelim tijelom, čelom oslonjena na moju sljepoočicu. I osjetih kako sam se uputio u njen svemir, kako sam krenuo na put o kojem sam sanjao, prema cilju kojem je čovječanstvo od samog početka svog postojanja hrlilo. I tako združeni projurili smo kraj mjeseca, kroz zvjezdane maglice, mimo kvazara i prema granicama postojanja. A kad smo stigli blizu onoga gdje se sve rascjepljuje, tamo gdje sve završava, i ja po prvi put u životu bio spreman da umrem, Tamara je postala malo sporijom i rekla: - Htjela bih još malo ostati ovdje. Ili sam sve to samo umislio? Baš kao i sve ostalo?

177

Pogovor Iako Eeva Kilpi u skladu s tekućom finskom književnom kritikom još ne zauzima mjesto među najviđenijima, najpoznatijima i najboljima koji predstavljaju današnju finsku književnost, ipak nema nikakve sumnje da je na najboljem putu da im se i priključi. Razloge vjerojatno valja tražiti u njenu kasnom književnom početku (tek 1959. iako je rođena 1928!), pa zato, po nekom nepisanom pravilu, mora očito pričekati da se njeno ime ravnopravno spominje s imenima kao što su prozaici Vaino LINNA, Mika WALTARI, Veijo MERI, Hannu SALAMA i Antti HYRY, pa prozaik i pjesnik švedskog jezičnog izraza Bo CARPELAN te pjesnik Pentti SAARIKOSKI, koji bi najvjerojatnije zastupali današnju finsku književnost u nekoj ograničenoj antologiji. Pa s obzirom na njenu današnju poziciju u finskoj književnosti, Eevu Kilpi treba promatrati kao pisca mlađe generacije u usponu, a s pozicije neovisnog čitatelja, kao vrsnu spisateljicu, danas već obogaćenu književnim iskustvom koje je stekla na osnovi dviju zbirki pjesama, šest zbirki pripovijedaka i šest romana, a na temelju kojih je čak dvaput dobila visoko finsko književno priznanje - državnu nagradu za književnost. Njeno zanatsko književno iskustvo i iskustvo žene, pa majke troje djece i rastavljene supruge, bogato je prisutno u njenim djelima zajedno s ljudima njene rodne Karelije, ratnim zbivanjima, nepresušnim folklornim humorom Karelijaca i Laponaca, ali posvuda u prvi plan izbija patnički lik žene u borbi za slobodu svoje zemlje ili svoje vlastite ličnosti. Zato je i posve normalno da je psihološka analiza jedan od najzanimljivijih elemenata u njenu književnom djelu, uz koju ne treba zaboraviti na profinjen, šarmantan i nenametljiv humor kojim, na primjer, i završava svoju privatnu skicu autobiografije kad na kraju kaže: »Nastavit će se, nadam se.« Za prijevod nije slučajno odabran baš njen roman »Tamara«. Naime, taj roman Eeve Kilpi nije, doduše, dobio ni jednu državnu nagradu, ali je postigao uspjeh bestsellera (u tri godine šest izdanja sa 70.000 primjeraka u zemlji s oko četiri i po milijuna ljudi), preveden je na engleski, njemački, francuski, nizozemski, japanski, švedski i slovenski, a uz to se o njemu pronio glas kao o nekom erotsko-pornografskom djelu napisanom od strane jedne žene, što je možda potaklo raznorazne radoznalce i pribavilo knjizi taj golemi tiraž. Međutim, ako nam je stalo do toga da stvari stavimo na njihovo mjesto i utvrdimo istinu, onda treba reći da se ovdje ne radi ni o kakvom tipu porno-romana, sa svim njegovim popratnim osobinama, već o psihološkoj studiji »o teškoćama i značenju posjedovanja«, kako je spisateljica napisala u jednoj posveti. Zato su se i finski kritičari našli iznenađeni pred velikim komercijalnim uspjehom tog romana koji na mahove nije pisan nimalo jednostavno, već traži od čitatelja i određeni intelektualni napor. U romanu se govori o ženi, psihoterapeutkinji, koja živi s većim brojem muškaraca, ali s jednim od njih - invalidom, veza je stalna. On je zapravo i glavna ličnost romana koja do pojedinosti pripovijeda (i analizira) Tamarine erotske doživljaje pokušavajući se u svojoj seksualnoj nemoći identificirati s njenim ljubavnicima. I tako se kroz roman izmjenjuju prilično realistički opisi iz područja seksualiteta s misaonim razmatranjem o životu i ljudima, naročito na području njihove seksualne intime. Zgodno će biti u vezi s tim 178

romanom navesti što sama spisateljica misli o njemu, odnosno o tumačenjima da bi se njen roman mogao nazvati pornografskim: »... Često su me zapitkivali u vezi s 'Tamarom': 'zašto ste se odlučili za takvu temu, i kako vam je, zaboga, palo na pamet da za glavnu osobu erotskog romana uzmete nemoćnog muškarca?'« »Odgovor bi mogao glasiti: Po mom sudu, problematika ljudskih odnosa dosiže svoj vrhunac u odnosu između muškarca i žene. Pri ispitivanju tog bitnog problema možemo nešto naučiti što je i bitno u svim područjima ljudskih odnosa, i te nam spoznaje mogu pomoći u boljem međusobnom sporazumijevanju. Nemoć mog glavnog lika proizlazi iz mojeg uvjerenja da smo i mi svi na neki način emocionalno povrijeđeni. Ovaj je svijet toliko neprijateljski raspoložen prema emocijama, da one moraju bilo umrijeti, bilo doživjeti oštećenja, ili pak rastu poput korova između ploča nogostupa. I zato se nimalo ne osjećam krivom što je slika ljubavi u mom romanu toliko iskrivljena, kao što i nisam kriva za komične elemente koji su se uvukli u tu sliku.« »Ima još jedan razlog zašto sam htjela napisati erotski roman. Ima u nas niz knjiga koje pružaju informacije o seksu s obzirom na sprečavanje začeća, položaje i tehnike, što je svakako dobro, ali i nedovoljno. Jedino je umjetnost u stanju opisati ljubav sa stajališta cjelokupne ljudske personalnosti uključujući tu i emocionalnost. To ja nazivam 'erotskim romanom'. Njegova je dužnost da ispuni prazninu između informacije o seksu i pornografije. Glavni motiv: u tom svijetu nasilja, grubosti i nepravde moramo obraniti ljubav.« Toliko Eeva Kilpi o tom svom romanu, pa dodajmo još jedino da je u tom romanu esejističkog tipa došao do izražaja i način gledanja na događaje oko sebe jednog finskog intelektualca, sviđao nam se taj kut promatranja stvari ili ne. Sigurno da se taj način promatranja i društvene i intimne sfere unekoliko razlikuje od gledanja čovjeka iz toplijih podneblja, ali jedno ostaje zajedničko što izbija iz tog romana: uzaludno nastojanje ljudskog bića da pronađe svoje zadovoljstvo i sreću. Roman je preveden na temelju švedskog i njemačkog predloška. Mirko Rumac

179