Edna Buchanan - Mrtvac s Poznatim Licem

MRTVAC S POZNATIM LICEM

Edna Buchanan O Miamiju, najopasnijem američkom gradu

Naslov originala The Corpse Had a Familiar Face Covering Miami, America’s Hottest Beat

ZAHVALA Željela bih zahvaliti Geneu Milleru, Ricku Ovelmenu, listu Miami Herald i osoblju nakladničke kuće Random House na potpori, te Michaelu Congdonu, svom agentu, na savjetima i prijateljstvu.

UVOD Ubojstvo se dogodilo na moj slobodan dan. Opet. Telefon je zazvonio upravo kad sam izlazila iz stana. Mrtvo tijelo u automobilu na parkiralištu. Nema problema, rekla sam. Usput mi je, pa ću provjeriti o čemu se radi. Bilo je točno podne, u vrijeme božične kupovine. Parkiralište se nalazilo ispred robne kuće u Miami Beachu, blizu popularnog opskrbnog centra u ulici Lincoln Road. Ispred parkirnog sata bio je parkiran svijetli coupe de ville boje limuna s kotačima okrenutima u stranu. Na crvenoj zastavici sata pisalo je: PREKORAČENJE. Vozačevo je vrijeme isteklo. Vidjevši to, čuvarica parkirališta ispisala je listić s kaznom. Dok se naginjala da ga stavi na vjetrobransko staklo, u automobilu je ugledala muškarca. Njega kazna više nije mogla uznemiriti. Ni išta drugo. Nazvala je policiju. Kad sam stigla, automobil je bio okružen prometnicima i inspektorima. Tog sam se trenutka još nadala da je slučaj jednostavan. Možda srčani udar, ili samoubojstvo. Tada se od automobila odmaknuo Emery Zerick, ćelavi inspektor s cigarom u ustima, i pozvao me po imenu. Čim sam vidjela kako me gleda, znala sam: od mog slobodnog dana neće biti ništa. Policajac nije bio od jučer. Znao je sve i više od toga. Bilo mi je jasno da slučaj nije običan. – Priđite – pozvao me je. Prišli smo cadilacu. Pažljivo sam se nagnula da tijelom ne dodirnem lim i zavirila unutra. Mrtvac mi je bio poznat. Osim busena srebrnastosijede kose i bujnih crnih obrva još je nešto odmah privlačilo pozornost: opekotine od baruta uz dvije rupe od metaka na lijevoj sljepoočnici. Desni mu je obraz bio poprskan krvlju iz izlazne rane. – To je gospodin St. Jean, vaš i moj prijatelj rekao je inspektor. Njegov dubok, jasan glas bio je miran i hladan. Pogledali smo se. Duboko sam uzdahnula i kimnula glavom. Gotovo je s mojim slobodnim danom. I s Harveyjem St. Jeanom. Harvey je imao sve: novac, utjecaj i ugled jednog od najboljih i najekstravagantnijih branitelja u zemlji. Harveyjevi klijenti bili su najživopisniji tipovi koji su plijenili pozornost javnih medija. Upoznali smo se kada je branio Jacka Murphyja, zvanog Daskaš Murph, besposličara s floridskih plaža koji je ukrao basnoslovno skupu "Indijsku zvijezdu", najčišći safir na svijetu. No, ubijeni branitelj i iskusni inspektor ispred kojeg sam stajala poznavali su se još duže. Kao mladići obojica su nosila značku i pištolj. Harvey je karijeru započeo kao policajac u četvrti Miami Beach, Patrolirao je biciklom bogatim otočnim četvrtima još dok je Al Capone živio u velikoj kući na Palm Islandu. Svidio mu se život tamošnjih bogataša. Značku nije dugo nosio. Uz rad je studirao pravo da bi naučio kako da ljude izbavi iz zatvora umjesto da ih tamo otprema. Bio je nadaren za oslobađanje optuženih. Zahvaljujući svome daru, kupio je stan u Jockey Clubu te vlastitu saunu i jacuzzi. U prtljažniku njegova cadilaca pronađeni su skupi štapovi za golf. Činilo se da je tog popodneva kanio odigrati jednu partiju od osamnaest rupa. Harvey je imao sve, ali našao se netko s pištoljem da mu to oduzme. Pogledom sam pretraživala parkiralište tražeći javni telefon. Morala sam reći urednicima da pošalju fotografa. Radim u crnoj kronici lista Miami Hemld, koji se prodaje u 438.334 primjeraka, U šesnaest godina, koliko sam tamo zaposlena, izvijestila sam više od pet tisuća tragičnih smrtnih slučajeva. Mnoge sam pokojnike poznavala: policajce i ubojice, političare i prostitutke, liječnike i odvjetnike. Neki su mi bili prijatelji.

Ova knjiga govori o njima, o životu i smrti u Miamiju, gradu kojem nema ravna, te o njegovim ljudima i kriminalu.

PRVI DIO

1. MIAMI JE UBITAČAN GRAD

I’m not afraid to die. I just don’t want to be there when it happens. Woody Allen Ne bojim se da umrem. Ja samo ne želim biti tamo kad se to dogodi. Vudi Alen

Zločin koji me fascinira daleko više od ostalih je umorstvo. Ono je tako konačno. Neposredno nakon zločina na licu mjesta možete namirisati krv i čuti krikove; oni vam još godinama odjekuju u sjećanju. Nerazjašnjena su umorstva kao pripovijetke bez raspleta. Poprišta zločina mogu se s vremenom izmijeniti; sagradi se kakav autoput, sruši neka kuća a druga promijeni vlasnika. Kad prolazim automobilom pokraj tih mjesta pitam se slute li novi stanari, zaokupljeni svojim svakodnevnim poslovima, što se sve ovdje dogodilo? Znaju li, ili sam ja jedina osoba koja se još sjeća? Lice Miamija veoma se brzo mijenja, ali smrt je konačna. Osjećam kako me progone nemirne duše žrtava čiji su krvnici ostali na slobodi. Dug treba platiti. A nema ga tko naplatiti. Kao što je i prirodno, inspektori s vremenom usmjere pozornost na nove slučajeve gdje su tragovi još svježi. Ali ja ne mogu zaboraviti. Prva žrtva umorstva o kojem sam izvještavala bio je šezdeset-sedmogodišnji muškarac iz New Jerseyja, umirovljeni trgovac nabožnim knjigama kojega je netko premlatio čudnim predmetom nalik na golemi okov u obliku slova "Q". Ubojica je oružje odbacio. Policija ga je pronašla, ali nikada nije uspjela ustanoviti koja mu je bila prvotna namjena, a još manje tko je počinio zločin. Posljednja noć među živima počela je za Edwarda Bechera ugodno, otpratio je suprugu u kazalište. Nakon predstave, bračni par, koji je bio na godišnjem odmoru, vratio se u svoj hotel na obali oceana. Becher je suprugu ostavio ispred vrata hotela i otišao parkirati automobil na parkiralište dvije ulice dalje. Kad se nakon dužeg vremena nije vratio, njegova se supruga zabrinula. Naposljetku ga je otišla potražiti. Na parkiralištu je zatekla policajce i vidljivo uzbuđena vozača koji je pronašao njezina supruga onesviještena na asfaltu. Do njena dolaska suprug je već bio otpremljen u bolnicu, gdje je umro. Jedini trag koji je ubojica ostavio bio je prednlet kojim je počinjen zločin. Bila je to sedamdesetak centimetara duga željezna cijev na oba kraja umotana u grubo platno. Tko god ju je vidio, rekao je isto: izgleda poput golema okova u obliku slova "Q". Zbunjena policija načinila je duplikate predmeta i predočila ih javnosti nadajući se da će građani pomoći da se pronađe ubojica. Predmet nije služio, kao što su neki građani mislili, za podmazivanje strojeva ili kao baklja u plesnoj točki u obližnjem noćnom baru. U vrijeme umorstva u gradu je boravio cirkus koji je otišao nekoliko dana kasnije. Još vjerujem da je predmet bio dio alata pomoćnih cirkuskih radnika ili timaritelja. To će ostati vječnom tajnom. Kao i većina sličnih kriminalističkih slučajeva u okrugu Dade, i ovaj je ostao nerazjašnjen. Od tada su svi inspektori koji su se njime bavili otišli u mirovinu ili napustili policiju. Otkako je

trgovcu nabožnim knjigama razmrskana glava, lokalna je policija promijenila pet načelnika. Ne vjerujem da se itko iz tamošnje policijske postaje još sjeća tog ubojstva. Ali ja se sjećam. Čemu je zapravo služio taj predmet? To je jedno od pitanja koja me još progone i muče. Ja ne volim neriješene slučajeve ni pomisao da je počinitelj, bio, još na slobodi. I da se ne zna gdje je. Nerazjašnjeno ubojstvo Edwarda Bechera bilo je prvo u nizu od više od tri tisuće ubojstava o kojima sam izvijestila. Svaki zločin, i svaka žrtva, različiti su. Neke pamtim bolje od drugih, ali nijednu nisam posve zaboravila. Svaki put želim saznati sve o slučaju, svaku pojedinost. Čini mi se da bih rješavanjem slagaljke mogla rasvijetliti pravu prirodu zločinačkog uma. Prije više godina, ubojstvo je bilo rijetka i neobična pojava, pa se gotovo uvijek našlo na naslovnim stranicama novina. No, s vremenom su krvni delikti postajali sve češći i sve su manje privlačili pozornost novinara. Godine1980. i 1981. Miami je po broju zločina oborio sve rekorde i zauzeo prvo mjesto u državi po broju ubojstava, pa sam često u svoje članke morala ugurati vijesti o šest, sedam ili čak desetak ubojstava. Urednici gradske rubrike nazivali su to u svojim dnevnim izvještajima "kratkim pregledima umorstava". U uvodu bih navela najkrvoločnija ubojstva, a potom ih redom opisala, počevši od onog posljednjeg. Tako bi posljednja postaja u životu svake žrtve dobila samo odlomak ili dva. Unatoč ograničenu prostoru, smatrala sam da moram saznati što je moguće više o svakom slučaju. Jurila sam s poprišta jednog ubojstva na poprište drugog, nastojeći da u tako kratke odlomke sažmem što je moguće više pojedinosti. Jedne noći, jureći u Herald da prije zaključenja izdanja predam bilješke o nekoliko ubojstava, jasno sam čula pucnjavu dok sam tutnjila ispod nadvožnjaka u blizini neke sirotinjske četvrti. Iznenada me obuzeo jak nemir, jer se nisam mogla odlučiti da li da nastavim voziti prema uredništvu, ili da se zaustavim i istražim slučaj, za koji možda neće biti mjesta u mojoj rubrici. Neodlučnost nije dugo trajala. Zakočila sam i krenula natrag takvom brzinom da su na kolniku ostali tragovi guma. Kad se danas osvrnem na te dvije godine, vidim da sam uglavnom radila nagonski da sam bila kao u nekom posttraumatskom stanju tuposti. Gotovo da ne pamtim ništa iz svog osobnog života. Sjećam se samo svojih članaka i osjećaja da sam se upetljala u nešto što posve izmiče mojoj kontroli. Jedina stvarnost koje sam bila svjesna bili su moji radni zadaci, odlomak ili dva o svakoj žrtvi koje sam tako mukotrpho pisala. Osjećala sam odgovornost. Često je to bio prvi i posljednji put da se žrtvino ime spominje u novinama. Osim toga, bilo mi je krivo što ih moram ispratiti na tako površan način. Žena koju su našli mrtvu u njenoj žutoj noćnoj haljini pored puste ceste željela je živjeti baš kao vi i ja. To se odnosi i na neprijavljenog stranca čije je nagoreno tijelo pronađeno u jeftinu kovčegu u okrugu Everglades. Kakvo poniženje, da vas smatraju samo običnim brojem u rastućoj statistici smrti. Oni to nisu zaslužili. Pomoćnici urednika gradske rubrike, kojima je uvijek manjkalo prostora i strpljenja, tražili su od mene da svakoga dana odaberem "najvažnije ubojstvo" i o njemu napišem izvještaj. Iako sam razumjela što se od mene očekuje, nisam prihvaćala tu zamisao. Jer, kako napraviti odabir? Kad bi se pitale žrtve, svako je ubojstvo podjednako važno. Dakako, jednostavnije je napisati izvještaj samo o jednom slučaju i otići kući, no meni to nije dopuštao nekakav čudan osjećaj odgovornosti. Miami Herald najuglednije su novine u Južnoj Floridi, pa sam smatrala da trebam izvijestiti o svakom umorstvu, o svim imenima i činjenicama, kako bi se u arhivima, dokumentima i našoj svijesti zauvijek sačuvao trag o njima, crno na bijelom. Kad sam imala slobodan dan ili radila na drugim izvještajima i projektima, neka bi umorstva ostala nezabilježena. Spašavala sam ih od zaborava oprezno ubacujući vijesti o njima u razne preglede, sažetke ili

komentare o kretanjima u svijetu kriminala. Bilo je uvijek načina da se slučajevima pristupi iz nekog drugog kuta. Na primjer, ustanovljeno je da je žrtva broj 141 iz 1980. godine udovac žrtve broj 330 iz 1979. godine. Jedan inteligentni mladi novinar s kojim sam nedavno razgovarala nehajno je u razgovoru spomenuo "ubojstva besprizornih": slučajeve i žrtve o kojima nije vrijedno izvještavati. Ja ne vjerujem da postoje "ubojstva besprizornih". Onaj tko želi zagrepsti dovoljno duboko može o svakom ubojstvu napisati zanimljiv članak. Ima mnogo predrasuda o zločinu u Miamiju. O tome ne treba donositi preuranjene zaključke. Turisti se u Miamiju nemaju čega bojati. Dovoljno opreznu građaninu koji ne krši zakon ovdje ne prijeti veća opasnost nego u njegovu rodnom gradu; možda čak i manja. Istini za volju, u Miamiju stradaju i nevini: žena koja se, dok sjedi na autobusnoj postaji; nađe u unakrsnoj vatri bandi Rastafarijanaca, ili privlačna mlada poslovna žena koja neoprezno zaluta u kamp u kojem vreba seksualni manijak uvjetno pušten iz zatvora. Takvi su slučajevi tragični, ali ih nema mnogo. Golema većina žrtava sama pridonese svojoj tragičnoj sudbini. To su ljudi koji trguju drogom, kradu, pljačkaju, ili se odaju preljubu s vjenčanim ženama ili muškarcima dok ih u tome ne onemoguće. Žrtvom možete postati i zbog svađe u prometu ili oko mjesta za parkiranje ako se sukobite s nekim tko ima slabe živce i usto je naoružan. Neki pak stradaju u tučnjavama u noćnim barovima, u svađama sa susjedima ili od ruke supružnika kojemu je dozlogrdilo dugotrajno fizičko zlostavljanje. Međutim, većina žrtava umorstava u Miamiju nisu prosječni građani, nego osobe s policijskim dosjeom. Pretežno su to bivši kriminalci koji su, u trenutku kad im netko prosvira glavu, pod utjecajem droge, alkohola ili i jednog i drugog. No, ni zločin umorstva u Miamiju nije više što je nekad bio. Kad sam ovamo stigla, seksualni manijaci obično bi napadali ženu, silovali je, a potom ubili. Sada se većina seksualnih zločina odnosi na homoseksualne prostituke s policijskim dosijeom, što u nastupu bijesa ubiju partnera, a potom ga mrcvare hladnim oružjem na osobito divljački način. U nevinijim vremenima ljudi su najčešće pogibali pri pljačkama i u dobrim starim obiteljskim svađama. Dakako, još ima takvih slučajeva ali je danas većina ubojstava mnogo složenija i znatno se teže rješava. Umjesto da se samo pozabave pitanjem "tko je počinitelj" policajci u Miamiju sada se muče i identitetom žrtve. Jer, kako otkriti ubojicu ako ne znate identitet ubijenoga? Mnogim žrtvama nije lako otkriti ime. Netko tko zrakoplovom stigne u Floridu da bi preuzeo pošiljku droge neće o planu svog putovanja obavijestiti prijatelje i rodbinu. Kako identificirati neprijavljenog stranca ili stanovnika Seattlea ili Montreala koje, izbodene nožem, bace u Everglades na Floridi, ako uopće i pronađete njihova tijela? Takvi slučajevi nisu nerješivi ako su još vidljivi otisci prstiju, ali ni to ne pomaže ako žrtva nema policijski dosje. A na svijetu ima mnogo amatera koji se nastoje izboriti za mjesto u trgovini drogom. Zato će dobar inspektor najprije otići do žrtvinih rođaka, prijatelja i susjeda da sazna s kim se ta osoba družila, kakva je bila i tko bi joj mogli biti neprijatelji. Međutim, ako ne znate pokojnikovo ime, kome ćete se obratiti? Od čega ćete početi? U takvim slučajevima može pomoći članak u novinama. Neki su inspektori previše tajnoviti ili paranoični da bi razgovarali s novinarima. Bojeći se da bi mogli dati pogrešne podatke, oni sve zadržavaju za sebe. Ti inspektori riješe najmanji broj slučajeva. Ja želim pisati o neriješenim slučajevima, a za to mi treba što je moguće više podrobnosti i tragova. Ima li na tijelu ožiljaka, tetovaža, osobitih znakova ili nakita? Kakvi su žrtvini zubi? Bivša djevojka jedne žrtve pomogla je pri identifikaciji nakon što je u mom novinskom izvještaju prepoznala opis upečatljive indijanske narukvice koju mu je bila poklonila. Nakon što je žrtva indentificirana, ubrzo je osumnjičen čovjek koji je s njim dijelio sobu a nije prijavio njegov nestanak.

Jesu li na posmrtnim ostacima, a to su često samo kosti, vidljivi tragovi starih napuknuća ili deformacija? Jednog mrtvog muškarca prepoznali su po deformiranom malom prstu, a drugog po slomljenom zglobu. I ono što je najvrednije, u Miamiju postaje bezvrijedno. Sustav čini život jeftinim. Droga ga čini još jeftinijim. Obezvrijeđena je i sadašnjost i budućnost. Budući da je Miami mlad grad, on nema tradicije, korijene i povijesno nasljeđe poput drugih velikih metropola. Ovdje nema starosjedilaca. Miami nije ničiji rodni grad. Upitate li čovjeka koji ovdje živi već trideset godina odakle je, neće vam odgovoriti da je iz Miamija. Reći će vam ime mjesta odakle je došao, jer osjeća da još tamo pripada. Miami je grad stranaca bez osjećaja zajedništva i pripadnosti. Kad se dogodi kakav zločin, nitko se ne zgraža i ne misli da je Miami njegov grad te da se takvo što u njemu ne bi smjelo događati. Kada je Bostonski Davitelj počeo ubijati svoje žrtve, užas je zahvatio cijelu zemlju 1 . Intervenirao je sam državni odvjetnik. Na otkrivanju ubojice angažirani su novčani, ljudski i drugi potencijali cijele jedne savezne države. Bostonski Davitelj ubio je trinaest Žena. U Miamiju je to moglo proći nezapaženo. Policija nije zapazila tupdvog i pomalo "mutavog" muškarca po imenu Jerry Townsend sve dok usred bijela dana nije u prometnoj ulici u središtu Miamija pokušao silovati jednu trudnicu. Tek to im je privuklo pozornost. Pri rutinskom ispitivanju, inspektor Jimmy Boone upitao je Townsenda zna li što o ubojstvu žene koja je tri dana ranije pronađena mrtva pored obližnje pruge. Townsend je o tome znao sve. Uslužno je odveo inspektora na mjesto zločina i rekonstruirao ga. Priznao je da je ubio ženu pored pruge, kao i još najmanje trinaest žena u susjednom okrugu Broward. Zapanjeni inspektor tada je saznao da je Townsend zadavio i silovao četrnaest djevojaka i žena zato da bi osvetio prijatelja kojem je prostitutka prerezala vrat. Stalno je ponavljao: "Mrzim žene! Mrzim prostitutke!". Rekao je da ih je ubijao kada bi se našle same na ulici. Odlučio je grad očistiti od prostitutki. No, u određenom se broju slučajeva prevario. Neke od žrtava nisu bile prostitutke. Štoviše, jedna je bila trinaestogodišnja učenica. Jednom sam za neki časopis analizirala desetak neriješenih umorstava i pretpostavku da ih je sve počinio isti muškarac. Jedna od žrtava bila je mlada domaćica iz Miamija kojoj je prerezan vrat dok je prala suđe u svojoj kuhinji. Ubojica, koji joj se prišuljao s leđa, tako je snažno potegnuo nožem da joj je glavu gotovo otkinuo s vrata. Slučajevi su bili toliko užasni da sam u svojoj radnoj sobi namještaj razmjestila tako da mogu pisati leđima okrenuta zidu. Iako je članak pročitalo mnogo ljudi, on nikoga nije sablaznio ni potaknuo na akciju. Žestoko je reagirala samo Gradska gospodarska komora, ali ne protiv jednog ili više manijaka koji su počinili zločine, nego protiv urednika koji je odlučio objaviti moj članak. Od tada je već prošlo mnogo vremena i ljudi su postali svjesniji opasnosti, ali još ne dovoljno. Uzmimo, na primjer, ubojstvo koje se dogodilo u jednom kafiću u Miamiju: osoblje je mrtvaca jednostavno iznijelo na pločnik zajedno sa smećem i otišlo kući. Bio je to drugi takav slučaj u istom kafiću u razdoblju od dva mjeseca. Ili slučaj noćnog kluba u kojem su u šest navrata ubijeni gosti, a da nitko nikada nije ništa zapazio. Žrtve broj pet i šest iznesene su na ulicu i bačene na obližnje parkiralište prije nego što je stigla policija. Kod šestog ubojstva policija je na mjesto zločina došla brzo i privela nekolicinu gostiju koji su bježali iz lokala. Međutim, trud im je bio uzaludan: "U trenutku kad je počela pucnjava svi su naglo oslijepili", rekao je inspektor. Najmanje pedeset gostiju izjavilo je da nisu ništa vidjeli jer su u trenutku ubojstva bili u zahodu. Da bi se u prostoriju veličine dva četvorna metra uguralo toliko ljudi morali bi stajati jedni drugima na ramenima.

Život je izgubio vrijednost i zbog pomanjkanja savjesti. Neka djeca još je nemaju; neka je nikada neće ni steći. Ni u najgoroj noćnoj mori nema tako strašnih i opasnih čudovišta kao što su djeca bez savjesti. Na ulici možete sresti djecu od četrnaest ili petnaest godina koja bi vas, da se dočepaju pištolja, mogla ubiti bez imalo grižnje savjesti. Zagledate li se u njihove oči vidjet ćete beskrajnu prazninu: ni zrnca savjesti. U tim očima nema ničega; posve su mrtve, a reklo bi se da će takve i ostati. No, najbešćutnije ubojice koje je Miami ikada vidio stigle su s izbjeglicama iz kubanske luke Mariel. Neki od njih, za koje bi bilo najbolje da su umrli u kubanskim zatvorima i psihijatrijskim institucijama odakle su došli, spremni su nasumce otvoriti vatru u dupkom punim barovima i kafićima tek tako da dokažu guien es mas macho ("tko je veći muškarac"). Oni ubijanje smatraju sportom. Svako novo uhićenje pridonosi njihovu ugledu. Optužbu za ubojstvo smatraju komplimentom i osjećaju se polaskani. U Miamiju se događaju najrazličitija ubojstva. Samog Alfreda Hitchcocka oduševio bi slučaj ubojice koji je ostao zaključan sa svojom žrtvom kada su se u njenom malom stanu na South Beachu zaključala automatska čelična vrata; ili ironična sudbina čovjeka koji je umoren kada je išao vidovnjaku da mu prorekne budućnost. Razmotrimo slučaj Terrancea Beechama. Njih obojice. Njihovu ocu toliko se svidjelo ime Terrance da ga je odlučio dati obojici svojih sinova. Sinovi su imali više mašte. Prema policijskom izvještaju, dvadesetdvogodišnji Terrance i njegov tri godine mlađi brat Terrance izrezali su stare novine u obliku novčanica, na vrh stavili pravu novčanicu od pedeset dolara i time pokušali kupiti vreću marihuane vrijednu deset tisuća dolara. Uslijedila je pucnjava u kojoj je jedna osoba poginula. Terrance i njegov brat Terrance pobjegli su ostavivši na licu mjesta lažni novac, marihuanu i automobil za bijeg registriran na ime Terrance Beecham. Inspektor iz Miamija koji je istraživao slučaj suočio se s dvostrukim problemom. Kome god bi se obratio u potrazi za osumnjičenima, upitao bi ga: "A kako je ime onoga drugoga?" Upitani bi, nakon što bi mu inspektor odgovorio, nestrpljivo ponovio: "Ne, onoga drugoga!" Inspektor je dobio uhidbene naloge za oba brata, no revni činovnici inzistirali su na činjenici da je došlo do pogreške jer je na oba naloga bilo isto ime. Dao je tiskati potjernice kako bi svoje kolege upozorio na bjegunce ali zaredali su telefonski pozivi službenika koji su požurili ne da mu pomognu riješiti slučaj nego da mu ukazu na "pogrešku". Terrance Becham, jedan od dvojice, uhićen je. Međutim, svjedoci su povukli svoje iskaze i državni odvjetnici su tako ostali bez dokaza. Zamislite šok posjetitelja jednog diskokluba koji su izašli na ulicu točno u dva sata i pet minuta kako bi mogli gledati pomrčinu mjeseca nad Miamijem i slučajno vidjeli ubojstvo na benzinskoj crpki s druge strane ulice! Ili, pak, iznenađenje policajca koji je zaustavio neki kombi zbog sitnog prometnog prekršaja, nakon čega su iz njega izašla četiri muškarca s' rukama u zraku, prethodno izbacivši kroz prozor pet pištolja. Ili, pak, slučaj jednog stanovnika Miamija koji je smislio savršen plan da se riješi supruge: pustio je u stan dvjesto litara propanskog plina, čekao da žena stigne kući i tada zapalio žigicu. Plan je uspio, ali je poginuo i nesuđeni udovac. Naime, žigicu je zapalio ispred ulaza očito vjerujući da će ostati čitav. Međutim, ništa nije ostalo čitavo. Zidovi su izletjeli iz temelja, po tri metra u svaku stranu. Kad je stigla na mjesto događaja, policija je našla samo praznu parcelu. Ni sam Hitchcock ne bi mogao smisliti bizarniji uvod u 1982. godinu. Ribari iz Hialeaha, zapadnog predgrađa i Miamija, javili su da su u nekom kanalu pronašli mrtvaca. Bilo je to prvo ubojstvo u toj godini. Na svoje veliko olakšanje, inspektori i prometnici koji su na poziv došli ustanovili su da se radi o lešini krave iz neke klaonice. Dok su stajali na obali kanala i tapšali jedni

druge po ramenu radujući se da se ipak ne radi o ubojstvu, naišao je automobil s dva uznemirena muškarca koji su ih izvijestili da su, ni kilometar daleko, našli leš. Ta uzbuna nije bila lažna. A što reći o sudbini nekog Richarda Higginsa koji je čitav život štedio za kuću na osami i dva hektara zemlje kako bi mogao otvoriti rasadnik? Tek što su bili završeni skupi radovi na adaptaciji i uređenju, stigla je policija s nalogom da prekopa vrt ispred kuće. Tamo su našli dva tijela: prave vlasnike posjeda. Naime, Higgins je, ne znajući, kuću kupio od ubojice koji se predstavio kao vlasnik. Nekad i posve banalne stvari mogu biti povod za ubojstvo: preglasna glazba iz stereouređaja, partija dame. Neki je čovjek ubio svoga susjeda zato što mu je obrezujući živicu zasmetio posjed. Temperatura viša od trideset stupnjeva Celzijusa uzrokovala je obiteljsku svađu oko ventilatora koja je imala tragične posljedice. Neki čovjek ubio je dugogodišnjeg prijatelja zato što je sjeo na njegovu stolicu; ta upozorio ga je da tamo ne sjeda. "Nije čak bila ništa osobito, obična stara neugledna stolica," rekao je inspektor. Čovjek koji je zakasnio na kinopredstavu u središtu Miamija u mraku je nehotice nekom posjetitelju stao na prste. Iako se odmah ispričao, razbješnjeli ga je gledatelj ubio na licu mjesta. Gary Robinson umro je gladan. Zaželio se pečenih pilića, pakovanja od tri komada, za dva dolara i devetnaest centi. Bio je pijan i neugodno galameći zaobišao je sedam osoba koje su čekale u redu u zalogajnici. Djevojka za pultom upozorila ga je da se ponaša neuljudno. Svojom ga je ljubaznošću uspjela odobrovoljiti, pa se vratio na kraj reda. No, kad je napokon došao na red, ponestalo je piletine, a zalogajnica se uskoro zatvarala. Tako je snažno udario djevojku za pultom da je sve zvonilo, našto je službenik osiguranja potegnuo pištolj i ustrijelio ga s tri metka. Najopasnije zanimanje u Miamiju nije ni policijac ni vatrogasac. To je vozač taksija. Taksisti, od kojih su mnogi siromašni useljenici, mogućnost da budu ubijeni na radnom mjestu smatraju poslovnim rizikom. Nekada je osobito opasno bilo raditi na benzinskim crpkama i u trgovinama koje rade cijelu noć. Međutim, tada su poduzete mjere osiguranja: noću se vozači moraju poslužiti sami i platiti točnim iznosom gotova novca, a osoblje je zaključano u kućici s blindiranim staklima. I trgovine koje rade noću adaptirane su tako da se sav novac koji nije potreban za dnevno poslovanje odmah odlaže u sefove. No, život vozača taksija ostao je jednako opasan kao prije dvadeset godina, kada sam prvi put izvijestila o ubojstvu taksista. Istina je da bi se između prednjeg i stražnjeg sjedala u taksiju moglo postaviti blindirano staklo, ali većina taksista za to nema novca. Osim toga, nema posve pouzdana načina da se zaštitite od nekoga tko se vozi s vama u istom automobilu. To je čovjek protiv čovjeka, vi protiv njih, užas u noći. Taksisti su prepušteni na milost i nemilost svojih klijenata. Prema pravilima službe, oni ne smiju odbiti nijednog klijenta ni vožnju, tako da se poneke vožnje s jednog kraja grada na drugi pretvaraju u prave samoubilačke pothvate, nalik na one koje su izvodili kamikaze. Jednom sam posjetila obitelj nekog haićanskog taksista koji je tako uporno čuvao svoj utržak od sedamdeset devet dolara da ga nije predao napadačima ni kad su u njega ispalili četiri metka. Bio je u bolnici, u kritičnom stanju, ali se činilo da će preživjeti. Bio je divan sunčan dan dok sam se vozila u svom srebrnobijelom cougaru i slušala glazbu s radija. A onda sam pronašla jadno i siromašno obitavalište ranjenog taksista i desetak članova njegove porodice. Ozbiljni i uljudni, pokuljali su svi do jednoga iz svog malog pretrpanog stana da sa mnom porazgovaraju. Dok je sunce zapadalo na obzoru, stajali smo na pločniku u sjeni nebodera iz središta grada koji su se srebrnasto presijavali na suncu kao na kakvoj kičastoj razglednici. I šurjak ranjenog taksista vozio je taksi. Gledao me je širom otvorenih vlažnih očiju: – Naši su klijenti naši neprijatelji – rekao je meko. – Svi do jednog. Opasno je. Morate se boriti da biste preživjeli. – Dok je to govorio, držao je za ruku svoju osmogodišnju kćer.

Nedugo prije toga, toliko se bio uplašio da ga klijent kani opljačkati, da je u očaju dao znak svjetlima policijskom automobilu koji mu je dolazio u susret. Policajcu, koji se okrenuo na cesti da vidi što želi, rekao je da će svog klijenta odvesti na odredište samo ako ga ovaj bude pratio. Policajac je odgovorio da za to nema vremena, pa je taksist zamolio putnika da izađe iz automobila i tako izgubio jedanaest dolara, koliko je pokazivao taksimetar. Upitala sam ga je li njegov šurjak zdravstveno osiguran. Nije shvatio što ga pitam, što je govorilo samo za sebe. Dok smo razgovarali, naglo se smračilo, kao i obično prije popodnevne oluje. Temperatura je naglo pala za pet stupnjeva i počela je padati hladna kiša. Kroz kišnu su zavjesu srebrni neboderi na obzoru izgledali kao dvorci iz bajke. Doimali su se sablasno, gotovo nestvarno. Pod udarima krupnih kapi primaknula sam se svom automobilu, a slijedio me grozd tužnih Haićana koji su, bez obzira na kišu, željeli odgovoriti na sva moja pitanja. Otključala sam vrata i stala. Kako da sjednem u automobil i nastavim razgovor dok oni stoje na kiši? Svi nisu mogli stati unutra. Zato sam odlučila da je najpoštenije da podijelimo istu mokru sudbinu. Zaustavili smo se pored automobila i nastavili razgovarati na kiši. Za cijelog razgovora nasmijala se samo djevojčica, i to kad sam je pohvalila i upitala za ocjene u školi. – Ljudi obično misle da taksisti dobro zarađuju. Ali, meni ponekad treba sedamnaest do osamnaest sati da zaradim šezdeset dolara. – Taksiste ponekad nastoje zakinuti čak i nenaoružani putnici: – Psuju vas. Ako taksimetar pokazuje deset dolara, traže da im cijenu spustite na šest. Često popustim, iz straha ili očaja – priznao je. – Prevše je opasno opirati se – rekao je tiho da ne uznemiri dijete koje se još pripijalo uz njega. Njegov strah nije bio pretjeran. Tijekom dva prethodna mjeseca pucano je na pet taksista. Jedan je od njih uletio svojim taksijem na parkiralište opskrbnog centra puno kupaca i panično povikao da netko pozove policiju. Prije nego što je to itko učinio, klijent mu je ispalio metak u glavu. U Heraldu su sumnjali u vjerodostojnost izdataka za taksi na popisu mojih troškova. Ne mogu im zamjeriti, jer ponekad su napojnice bile veće od troškova vožnje. Priznajem, prema taksistima sam veoma darežljiva. Ne vozim se često taksijem. Kada dođem u dodir s taksistima, to je obično zato da izvijestim o ubojstvu nekoga od njih. Zato me svaki susret sa živim i zdravim taksistom toliko razveseli da mu poželim dati novac, mnogo novca. Za razliku od policajaca, profesionalnih vojnika i nekih drugih zvanja, taksisti ne primaju redovit dodatak na plaću, ratnu nadoknadu ili beneficije za opasne radne uvjete. Oni čak nemaju pravo ni na odličja. U Miamiju je najtoplije u kolovozu, a vrelog kolovoza 1980. grad je srušio sve rekorde u broju ubojstava i penjao se prema vrhu ljestvice najopasnijih američkih gradova. Naglo je narastao broj višestrukih ubojstava. Važno mjesto u kriminalističkim statistikama zauzimali su novopridošle kubanske izbjeglice. Lojalni građani, naoružani bolje nego ikada, kosili su napadače kao snoplje. Budući da nisu uzimali zarobljenike, pobili su više kriminalaca nego policija. Jedna prodavačica, već baka, ubila je maskiranog pljačkaša nakon što je njena trgovina, koja radi cijelu noć, bila opljačkana nekoliko puta uzastopno. Mladi poslovođa zalogajnice s piletinom u tri se navrata pištoljem obračunao s pljačkašima. Neka tridesetsedmogodišnja žena raznijela je hicem iz puške dvadesetice, koju je držala pored kreveta, muškarca koji ju je kanio silovati. Pljačkaša prerušenog u ženu, s dugom vlasuljom, šminkom i umjetnim trepavicama, namjerno je pregazio sićušni ćelavi sredovječni organizator kampanje za sprečavanje infarkta, i vukao ga po cesti pola bloka. Događaj je promatrao premoreni inspektor koji se vraćao s mjesta ubojstva. Kad je pljačkašu vlasulja odletjela s glave i pala na kolnik, zamalo je pretrpio srčani udar. Naime, inspektoru

se učinilo da vidi glavu i pomislio je da se radi o mrtvoj ženi! Istrčao je iz svog automobila i počeo trčati uz ćelavkov auto: "Stanite! Zaustavite auto! Pod vama je žena!" "Znam, znam", pokušao ga je smiriti vozač. "Namjerno sam je pregazio." Policajac je požurio da pomogne ženi i tada ustanovio da je "ona" zapravo muškarac: "U životu nisam vidio nešto tako čudno", rekao je uznemireni inspektor, koji je uistinu vidio mnogo čudnih stvari. Stanovnici Miamija, već navikli na zločin, počeli su hiniti da ne vide mrtvace na javnim mjestima, čak ni one koji su jako upadali u oči. Tako je jedne sunčane subote muškarac odjeven poput pankera satima ležao mrtav ispred neke napuštene kuće. Bio je odjeven u crno, s desecima pribadača, privjesaka, lanaca i velikih rock puceta. U lijevom je uhu imao četiri naušnice a u tijelu nekoliko rupa od metaka. Ljudi iz obližnjih kuća prolazili su pored njega idući za svojim poslom kao da ga ne primjećuju. Jednom sam poželjela napisati reportažu o jednom danu u životu kriminalističkog inspektora koji je dan i noć na dužnosti i toliko je iscrpljen da više ni sam ne zna koliko je umorstava zabilježio. Odlučila sam ići kamo on bude išao, gledati ono što on bude gledao. Tako sam upoznala Rosu Smith. Rano u jutro tog dana, dok smo se vozili na razgovor s retardiranim dvadesetsedmogodišnjim muškarcem kojeg su silovali, inspektora Richarda Bohana su radiovezom uputili u bolnicu Jackson Memorial u čiju je šok sobu bila dopremljena pretučena žena. Bila je to Rosa Smith. – Suprug ju je udario po glavi metalnom kutijom a onda je pokušao zaklati srpom – rekao nam je prometnik. Ženin mršavi dvanaestogodišnji sin oteo je ocu kutiju i tako ga njome odalamio po glavi da se ovaj odmah onesvijestio. Rosina osmogodišnja kći otrčala je po pomoć. Snažno lupajući po vratima susjedne kuće razbila je staklo i jako se porezala. Njena se sedmogodišnja sestra prestrašila i pokušala pobjeći, ali je pala i jako ozlijedila lijevo koljeno. Rosa Smith, debeljuškasta žena pitome vanjštine, sjedila je na stolici i čekala kiruršku obradu. Glava joj je bila zamotana gazom natopljenom krvlju. Pored nje šutke su sjedile njene kćeri s tragovima suza na licu. Inspektor Bohan rekao joj je da je došao porazgovarati o njenom suprugu. – Je li mrtav? upitala je. – Ne odgovorio je detektiv. Živ je. – Šteta rekla je uzdahnuvši. Djevojčice su zurile u pod. Rosa se udala mlada. Od početka ju je tukao: – Mislila sam da će se popraviti budemo li imali troje ili četvero djece – rekla nam je. Došlo je i četvrto dijete, ali njen se muž nije popravio. Postao je čak i gori – dodala je. Kada ih je ostavio i vratio se u New York, laknulo joj je. Napokon slobodna, ishodila je dopuštenje da se vrati majci u svoju rodnu Kostariku i povede djecu sa sobom. No, suprug je saznao za njezinu nakanu i bijesan se vratio u Miami. – Razbio je prozor i ušao u kuću... – Ona i djeca pokušali su pobjeći: Udario me tako da sam pala niza stube... Tada me počeo daviti. – Molećivo je pogledala inspektora: Molim vas, pomognite nam da u ponedjeljak odemo tim zrakoplovom. Rosa Smith i njena djeca još su imali karte za let do Kostarike, ali nisu imali novca. Njen je muž uzeo sve što su imali: stotinu dvadeset dolara. Otišli smo i do Edwina Smitha, koji je ležao pri svijesti u odjeljku šok sobe. Inspektor mu je predložio da supruzi vrati novac. Međutim, njen četrdesetosmogodišnji suprug to je osorno odbio. Inspektor je to prenio Rosi. Bilo je to sve što je mogao učiniti. To ga je progonilo cijeli dan. Nekoliko sati kasnije, dok smo bili u policijskoj postaji, saznali smo da se Edwin Smith već

oporavio. Čim je otpušten iz bolnice i odveden u zatvor radi nanošenja tjelesnih povreda, zatražio je da ga puste uz kauciju. Rosa, koja nije imala telefon, to nije znala. Iako je posla bilo dosta, odmah smo odjurili u njenu kućicu, daleko na sjeveru grada. Odmarala se na kauču, sa čistom gazom oko glave. Kad smo ušli, nasmiješila se inspektoru. – Jeste li vidjeli supruga? Smiješka je odmah nestalo. Naglo se uspravila u sjedeći položaj: – Zar on nije u zatvoru? – Izašao je uz kauciju. Njezino je lice poprimilo paničan izraz: – Zašto? Zašto ste mu dopustili da izađe? – Nismo mogli ništa učiniti jer je položio stotinu pedeset dolara. Bila je bez novca, bez skrovišta, a do leta za Kostariku bilo je još dva dana. Jedna od kćeri počela je plakati. Inspektor, koji je bio na izlasku, vratio se. – Spakirajte najnužnije stvari – rekao je Rosi Smith. – Ostanite ovdje, odmah se vraćam. Odvest ću vas na sigurno. Iz policijske postaje telefonirao je u Safe Space, prihvatilište za zlostavljane žene. Adresa prihvatilišta drži se u tajnosti kako ga nasilni supruzi ne bi mogli naći. Osoba koja je podigla slušalicu bila je sumnjičava. Najprije je zatražila inspektorov broj kako bi provjerila njegov identitet, a onda ga pustila da beskrajno dugo čeka. – Ovako što Kojaku se nikad ne događa gunđao je Bohan. Još je čekao da se javi osoba s druge strane žice, kada su se s njegova radija začuli isprekidani zvučni signali. U prepunom restoranu upravo je ubijen čovjek. Bohan, njegov kolega i ja pojurili smo prema vratima: – Ta će žena sjediti u svojoj kući i čekati da se vratim, a mene... – neće biti zdvojno je rekao inspektor. Na odlasku je zamolio prometnika da Rosu i njenu djecu odveze u Safe Space. Policajac, i sam opterećen poslom, rekao je da će pokušati. Na mjestu zločina, u nekom kubanskom restoranu, vladao je kaos. Ubojice, navodno Kolumbijci, već su bili pobjegli. Iz dvije prostrijelne rane žrtve, venecuelanskog svećenika bez jedne noge, groteskno položenog na dvije narančaste barske stolice, još je kapala krv. Slučaj su istraživali Bohan, Irac iz Brooklyna i njegov kolega, Talijan iz New Jersevja. Usred opće zbrke, dok su uzbuđeni očevici vikali na nekoliko jezika, od kojih nijedan nije bio engleski, začuo se inspektorov radio. Prometnik je javljao da nije uspio pronaći kuću Rose Smith. Zatvorivši oči da se lakše pribere usred općeg meteža, Bohan je ponovio adresu i pažljivo opisao zgradu. Kasnije, dok smo se vozili u postaju zajedno s kubanskim i čileanskim očevicima, prometnik se javio Bohanu: Rosa Smith i njena djeca prebačeni su u Safe Space. Istodobno smo odahnuli od olakšanja. Radni dan započeo je u sedam u jutro i produžio se do dvadeset tri sata. Iako su ubojice Venecuelanca i silovatelj retardiranog muškarca još bili na slobodi, Rosa Smith i njena djeca bili su na sigurnom. Dva dana kasnije odletjeli su u Kostariku. Ipak ima Boga, rekla sam sama sebi. Malo je trebalo da se sve sretno svrši. Ali, ipak nije. Gotovo devet mjeseci kasnije, u svibnju iduće godine, dogodilo se dvostruko umorstvo koje su susjedi prijavili tek nakon što su više dana stari leševi počeli smrdjeti. Netko je provalio kroz prozor i mačetom sasjekao muškarca i ženu koji su se nalazili u stanu. Muškarac je zatečen u hodniku, a žena se uspjela dovući do dnevne sobe. Gotovo da je bila presječena popola. Bila je to Rosa Smith, stara trideset pet godina. Bila sam očajna. Inspektori koji su istraživali umorstvo nisu znali povijest obitelji Smith. Njima je bilo važno samo tko je počinio zločin, ja sam znala i zašto. Detektiv Bohan imao je slobodan dan. Nazvala sam ga kući, s mukom susprežući suze. I

on je bio šokiran. Nismo imali pojma da se Rosa vratila u Miami. Ali Edwin je znao. Pronađen je li New Yorku, zajedno s djecom. Inspektor koji ih je pronašao morao je djeci priopćiti da im je majka mrtva, te da je ubojica njihov otac. Dobio je devedeset devet godina zžtvora. Najžalosnije je kad nasilju prisustvuju djeca, no ona to najlakše prebrode. Možda zato što ih, nakon svega što' vide na televiziji, više ništa ne može šokirati. Čini se da deca prihvaćaju ranjavanje vatrenim oružjem, umorstvo i samu smrt kao nešto prirodno. Međutim, njih uznemiravaju sitnice. Kada je ujak David u ponoć provalio u njen dom, četverogodišnja plavokosa djevojčica sa šiškama spavala je u svojem krevetiću u roditeljskoj sobi. Ujak je skočio na krevet njenih roditelja, nogom udario oca u glavu i u njega i njegovu suprugu ispalio osam metaka. Djevojčica, koja je upravo ostala bez roditelja, ispričala mi je veoma ozbiljno što se dogodilo. Znala je da su joj roditelji mrtvi, jer je već mnogo puta na televiziji vidjela scene umorstva. No, nju je mučilo nešto drugo što je učinio ujak David. – Razbio je prozor – rekla je užasnuto. – Izbio ga je iz okvira. Namjerno ga je razbio – ponovila je s izrazom negodovanja na svom malom licu. – To će morati platiti. Međutim, od ujaka Davida nije bilo lako ništa izvući, a najmanje pravdu. Kad je, ozbiljna poput policajca, svjedočila na suđenju ujaku, bilo joj je gotovo šest godina. Porota ga je proglasila neuračunljivim, pa je upućen na psihijatrijsko liječenje. Pokazalo se da je dovoljno priseban da više puta pobjegne. Izvijestila sam o tri Davidova bijega, prigodom kojih mu je uspjelo savladati čuvare, prisiliti njihove pomoćnike da otvore vrata, prebaciti se s krova na krov i popeti se preko više ograda. Svaki bi' se put vratio u Miami i tamo nekome zaprijetio smrću. Upravi bolnice bilo je vrlo neugodno zbog Davidovih bjegova te su s olakšanjem dočekali molbu ubojičine majke, koja mu je oprostila zlodjela i zatražila da ga se prebaci u državnu psihijatrijsku ustanovu države Missouri kako bi ga mogla češće viđati. No, došlo je do zbrke u službenoj komunikaciji. Nedugo nakon što je stigao u Missouri, službenik psihijatrijske institucije dopustio mu je da ode posjetiti majku. Više se nije vratio. Davidova majka rekla je policiji da ju je ovaj posjetio nakratko i onda otputovao u Miami. Djeca neobične događaje prihvaćaju mnogo lakše nego većina odraslih. Jedna bistra i lijepa šestogodišnja djevojčica, koja već čita novine, ispričala mi je kako je jednog ranog nedjeljnog jutra kad je istrčala na ulicu da se poigra sa svojom štenadi pronašla ubijena čovjeka. "Mama, tamo je mrtvac." Bilo je sedam sati i trideset minuta. Majka je zastenjala i rekla joj da se vrati u krevet. Djevojčica je bila uporna. – Bila sam sigurna da je mrtav rekla je dok mi je prepričavala događaj. – To mi je bilo tako odvratno. Majci, koja je već tonula u san, potanko je opisala muškarca koji je ležao ispred kuće poluzatvorenih očiju i sav preliven nekakvom crvenom tekućinom. Naposljetku se žena polako izvukla iz kreveta. "To je sigurno neki lutalica kojemu se prispavalo", rekla je tapkajući do kuhinjskog prozora. "Moj Bože!", zavrištala je i pojurila do telefona. "Ta on je krvav od glave do pete." Neka djeca prisustvuju stravičnim zločinima, a druga ih čine. Velik broj zločina počine ljudi koji su u očima zakona još djeca. Za vrijeme pobune u zatvoru okruga Dade umiješala sam se među pobunjene zatvorenike. Jedan od njih bio je slabašan dječak koji mi je rekao da mu je petnaest godina, ali je meni izgledao još mlađi. Petnaestogodišnjake ne šalju u iste zatvore s odraslim kriminalcima. Pomislila sam da je došlo do neke greške i čak se malo naljutila. Kad sam ga upitala zašto je dospio u zatvor, slegnuo je ramenima kao da ni sam ne zna. Razvukao je usnice u osmijeh; napokon je dobio zagovornika. Onda sam ga upitala za ime. Charles Cobb. Njemu doista nije bilo mjesto u istom zatvoru s odraslim kriminalcima. On je

morao završiti na električnoj stolici. Cobb je bio član bande petnaestogodišnjaka i šesnaestogodišnjaka koju je vodio žgoljavi adolescent po imenu Nathaniel Presslev. Za svoga predbožićnog pljačkaškog pohoda, koji je trajao tri tjedna, oni su u crno zavili pet žena i ostavili dvadeset jedno dijete bez oca. Banda je upadala u male obiteljske trgovine živežnim namirnicama i samoposluge te vičući i pucajući skakala na pultove. Bilo je to kao da se grupa klinaca igrala kauboja i Indijanaca, samo što su oružje i municija bili pravi. U trgovini Danny's Market ubili su vlasnika, sasuli pet metaka u njegovu ženu, ranili kupca, a onda pucali mesaru u leđa dok se nije srušio mrtav. Čovjek je imao jedanaestero djece. Vlasnikova udovica je preživjela. Rekla mi je kako je tim istim dječacima, koji su ubili njenog muža i nju ostavili na samrti, dijelila lizalice dok su još išli u vrtić. Njena mala lokalna trgovina ostat će zauvijek zatvorena. U nekoj drugoj maloj samoposluzi banda je pobila i ranila toliko ljudi, kako trgovaca, tako i kupaca, da je mjesto zločina izgledalo poput bojnog polja kad je stigao Mike Gonzalez, narednik iz Kriminalističkog odjela gradike policije. Dok su urlali i pucali, mladi razbojnici toliko su uživali da su zaboravili uzeti novac. U vrijeme potrage za Pressleyjem, Mike noćima nije spavao. Jednom prigodom, njemu i njegovom kolegi Pressley je izmakao za samo deset minuta. Cijena su bili životi dviju žrtava koje je Pressley ubio idućeg dana. Vođa bande napokon je uhićen dok se skrivao u ostavi u stanu svog prijatelja. Mali je bio posve miran; još kad mu je bilo petnaest godina oprošteno mu je što je pri pljački ranio čovjeka. Samo mjesec dana nakon što je pušten iz istražnog zatvora, krenuo je na svoju tragičnu pljačkašku turneju. Budući da je prema zakonu bio dijete, prema Nathanielu Pressleyju tako su se i odnosili. Ni sada nije očekivao ništa drugo. Bio je drzak prema inspektorima, lažno odgovarao na njihova pitanja i pri tome bio posve miran, sve dok tajnica nije počela tipkati uputnicu za zatvor okruga Dade. "Hej!", povikao je pokazujući prve znake zabrinutosti. "Ne možete me poslati u zatvor. Samo mi je šesnaest godina. Ja pripadam u popravni dom!" Prevario se. Državni odvjetnici su se već dogovorili da se prema članovima bande odnose kao prema odraslima, bez obzira na njihovu dob. Tamničari su dječaka smatrali tako opasnim da je morao nositi posebnu ružičastu odoru kako bi ga mogli lako prepoznati među drugim zatvorenicima. Nakon što je osuđen na dvije smrtne kazne i tri doživotna zatvora, državni odvjetnici su odustali od optužbi za druga ubojstva koja je počinio. Smatrali su da je preopasan da ga često voze do sudnice i natrag. Pod budnim pogledima zatvorskih stražara sjela sam s Pressleyjem na klupu da porazgovaramo. – Mislim da sam tinejdžer kao i svi drugi – rekao mi je. Prvi je put uhićen zbog pljačke kad mu je bilo deset godina. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put zaplakao. Rekao mi je da dobro spava i da ne osjeća grižnju savjesti. Nije osjećao sažaljenje za svoje žrtve. Štoviše, učinilo mi se da ne zna što to znači. Nije se bojao smrtne kazne. – Neću završiti na električnoj stolici drsko se hvalio. To je posve sigurno. Znam da će me jednog dana pustiti na slobodu. Bio je u pravu što se tiče električne stolice. Samo nekoliko mjeseci ranije Vrhovni sud SAD-a ukinuo je smrtnu kaznu. Tako su smrtne kazne za Pressleyja, Cobba i još dva člana bande zamijenjene doživotnim zatvorom. Još se ne zna hoće li ikada biti oslobođeni. Oko godinu dana nakon što su mu smrtnu kaznu zamijenili doživotnim zatvorom, Pressley je u zatvorskoj radionici naoštrio odvijač i to opasno oružje zabio u kralježnicu mladog socijalnog radnika koji je radio na rehabilitaciji zatvorenika podučavajući ih zanatima. Iako je žrtva ostala oduzeta, Pressleyju za taj zločin nije nikada suđeno. Prošao je nekažnjeno jer su vlasti ponovno zaključile da bi vođu bande bilo previše opasno voziti od zatvora do sudnice i natrag.

I Charles Cobb, "dijete" koje sam upoznala u zatvoru okruga Dade, bio je osuđen na dvije smrtne kazne. Kad je prebačen iz zatvora u bolnicu radi operacije oka, tako se dobro oporavio da se uspio popeti do prozora u bolničkoj sobi i pobjeći. Tri godine kasnije, ponovno je uhićen u Los Angelesu. Imao je pištolj. Slučajevi umorstava omogućavaju nam uvid u živote pojedinaca koji bi inače ostali sakriveni od očiju javnosti. Ono što vidimo u većini tih slučajeva jest da se u građanskim domovima u predgrađima velikih gradova događaju čudne stvari, ništa manje bizarne od onih iz dobre stare serije Zona sumraka. No, što se tamo zapravo događa? I zašto? Ubojstvo poručnika obalne straže i njegove supruge, koje su pronašli izbodene nožem u njihovoj lijepoj kući s njegovanom okućnicom, ostalo je neobjašnjeno. Međutim, još više od identiteta ubojice mene muči zašto je bračni par u garaži svog raskošno ukrašena doma u kavezima držao osamdeset jednu zapuštenu, prljavu i slabo njegovanu pudlicu. Osamdeset jednu. Kako objasniti slučaj vrlo cijenjenog učitelja umjetnosti kojeg je policija našla mrtva u njegovom malom stanu s više od stotinu šarenih zeba? Još šest malih ptičjih tijela pronađeno je u škrinji za duboko zamrzavanje, zamotanih u aluminijsku foliju. Na inspektore koji su došli istražiti ubojstvo obrušilo se nekoliko tih malih kratkokljunih pjevica, koje su iskoristile prigodu da iznad njihovih glava odlete u slobodu. Vlasnik stana ništa nije znao ni o smrti svog podstanara, ni o pticama. Ubojstva u obiteljskom kn "ju zrcale dinamičnu sliku obitelji u cjelini i njenih preživjelih članova. Stanoviti John Wooden preminuo je bolnici Jackson Memorial od prostrijelne rane zadobivene na zabavi tijekom vikenda. Iz šturog policijskog izvještaja objavljenog u novinama moglo se saznati samo još to da je počinitelj uhićen. Odlučila sam doznati nešto više o zabavi i o onome što joj je prethodilo. Narednik Mike Gonzalez rekao mi je da misli da se radilo o rođendanskoj proslavi koju je obitelj kao iznenađenje priredila glavi obitelji. Tijekom proslave neki je stranac pogodio slavljenika iz pištolja u srce. Mike mi je rekao i to da je žrtva imala veliku i privrženu obitelj te da je njihova žalost jako uznemirila bolničko osoblje. Na moj telefonski poziv odgovorila je pokojnikova kći. Kao i obično, pokušala sam saznati što više o pokojniku pa sam je upitala koliko je imao djece. Zastala je i učinilo mi se da tiho broji. Naposljetku je oklijevajući rekla: – Trideset jedno ili trideset dvoje. – Ne, ne – uzvratila sam. – Koliko je imao djece? – Trideset jedno ili trideset dvoje – odgovorila je i počela se savjetovati s prisutnim rođacima o točnom broju. Žena je očito shrvana od boli pa ne zna što govori. Izrazila sam joj sućut, zahvalila se i odlučila nazvati za nekoliko minuta. Ovoga puta javio se sin. Sada sam pitala koliko ima braćei sestara. – Trideset rekao je odlučno. Govorio je istinu. John Bell Wooden, građevinski poslovođa, imao je sedamnaest sinova i četrnaest kćeri, u dobi od tri do trideset jedne godine. Djeca su mu u čast njegova pedeset trećeg rođendana priredila nenajavljenu proslavu. Brat ga je odveo van na večeru kako bi obitelj mogla urediti stan. Donijeli su osvježavajuća pića i golemu tortu. Kada je John u devet sati i trideset minuta na večer otvorio vrata stana, stotinu ljudi povikale je uglas: "Iznenađenje!" Negdje oko dva sata i četrdeset pet minuta nakon ponoći, jedna od Woodenovih kćeri odbila se slikati s nekim devetnaestogodišnjakom koji je nenajavljen došao na zabavu. Mladić se uvrijedio i pokazao joj pištolj, našto se ona požalila ocu. Budući da je John bio dobar čovjek, odveo je mladog relvolveraša u stranu da s njim očinski porazgovara. Tada su gosti začuli pet pucnjeva.

Jedan od sinova oteo je mladiću pištolj. On i njegov brat ubacili su ranjena oca u auto i odjurili u bolnicu. U jednom trenutku prestao je disati, no oni su mu grčevito masirali srce i vratili ga u život. Unijeli su ga u šok sobu, gdje je umro. Drugi slavljenici tada su napali ubojicu. Slomili su mu lubanju i nisu ga prestali tući sve dok nije stigla policija. Policajci i bolničari oteli su adolescenta iz ruku razbješnjele gomile i tako mu spasili život. Tada su u bolnicu u nekoliko automobila stigli ostali slavljenici. Upravo kad su saznali tragičnu vijest, kraj njih su na kolicima gurali onesviještenog ubojicu. Svi su se bacili na njega. Šokirani policajci javili su radiovezom da su u šok sobi izbili javni nemiri. Ma kakvi nemiri, bila je to samo najuža obitelj. Narednik Mike Gonzalez, njegova kolegica inspektorica Louise Vasquez, nekoliko prometnika i bolničko osiguranje pokušali su zauzdati gomilu u kojoj je bio i Johnov sin koji je kao daroviti igrač američkog nogometa upravo dobio sveučilišnu stipendiju. – Moj otac je bio dobar čovjek – rekla mi je mišićava nogometna zvijezda. – Svi su ga voljeli. Ubojstvo razotkriva neobične crte ubojičina karaktera; ponekad se u nekoj pojedinosti ogleda motiv ili ubojičina bolesna mašta. Omiljeni roman Christophera Wildera bio je Sakupljač Johna Fowlesa. To je djelo budilo njegove mračne strasti. Glavni je lik Sakupljača inhibirani mladić koji, zasićen sakupljanjem leptira, odluči oteti krasnu mladu ženu. Zatoči je u tajnoj prostoriji svoje kuće. Tamo je fotografira i muči, a kad ona umre, zakopa njeno tijelo u vrtu iza kuće. Ta mračna knjiga završava mladićevim planovima za otimanje još jednog primjerka za svoju zbirku. Wilder je volio fotografirati lijepe žene i utrkivati se skupim sportskim automobilima. Kad sam mu prvi put telefonirala, taj bogati poduzetnik australskog podrijetla spremao se na seriju seksualnih ubojstava, a neka je možda već bio i počinio. Bilo je to neposredno prije no što se uputio na trinaest tisuća kilpmetara dugu Odiseju od jedne do druge američke obale na kojoj je silovao, mučio i ubijao. Tada sam znala samo to da su nestale dvije prelijepe žene iz Miamija, koje su se obje u slobodno vrijeme bavile nianekenstvom. Ni jedna ni druga nisu imale razloga za bijeg. Dvadesetogodišnja Rosario Gonzalez bila je do ušiju zaljubljena u svog kolegu s fakulteta. Kanili su se vjenčati u lipnju. Beth Kenyon, dvadeset tri godine, bivša animatorica navijača sa sveučilišta Miami i dobitnica nagrade za naljepšu animatoricu na Orange Bowlu[1] bila je uspješna učiteljica privržena svojoj obitelji. Iznenada su obje nestale. Rosario Gonzalez nestala je 26. veljače 1984., u vrijeme utrke za veliku nagradu Miamija. Rosario je bila jedna od deset manekenki odjevenih u crvene hlačice i majice, koje su dijelile uzorke aspirina uz zaglušnu buku motora. Wilder, kojemu je bilo trideset devet godina, natjecao se u svom crnom porscheu. Imao je plave oči i bradu. Beth je nestala tjedan dana kasnije, 5. ožujka. Njeni roditelji su saznali da je posljednji put viđena s Wilderom. Slučajnost? Ili nesreća? Istraga je povjerena dvama policijskim odjelima. Budući da je Rosario nestala u Miamiju, tražili su je ovdašnji inspektori. No, Bethin slučaj preuzela je policija okruga MetroDade. Istražitejima iz Miamija odmah sam sugerirala da bi nestanci mogli biti povezani, no oni su otklonili tu mogućnost. Bethini bogati roditelji uspjeli su saznati da je njihova kći posljednji put viđena u razgovoru s Christopherom Wilderom na nekoj benzinskoj crpki. Nakon toga više je nitko nije vidio. Vidjevši da policija ne pokazuje osobito zanimanje za njezin nestanak, očajni roditelji unajmili su privatne detektive. Jedan od detektiva telefonom je razgovarao s Wilderom u subotu, 10. ožujka. Idućeg dana otišao je do njegova stana i obišao njegove omiljene lokale, ali ga nigdje nije mogao pronaći. U ponedjeljak su Bethini otac i brat i njihov privatni detektiv razgovarali s Wilderom u njegovu uredu. Rekao im je da Beth nije vidio već tjednima. Lagao je.

Međutim, odao se izlanuvši kako je saznao da su u međunarodnoj zračnoj luci u Miamiju pronašli Bethin automobil. To je bilo točno, no on o tome nije mogao ništa znati. Bethin brat zatražio je da se Wildera prisili da progovori pod prijetnjom oružja, no privatni se detektiv usprotivio. Rekao je da slučaj treba povjeriti vlastima i dao sve podatke kojima je raspolagao policiji okruga Metro-Dade. "Mislim da je Wilder vaš čovjek", rekao im je. Odgovorili su mu da moraju provesti temeljitu istragu kako bi se uvjerili ima li detektiv pravo. Nisu željeli povrijediti Wilderova građanska prava. Počeli su tako da su na razgovor pozvali nekoliko lijepih animatorica navijača s kojima je Beth vježbala u svojoj školi. Nazvala sam Wildera kući da se raspitam o nestalima. Policajci koji su istraživali slučaj još ga nisu bili posjetili ni razgovarali s njim. Istragu je otežavalo to što je Wilder živio sjeverno od Miamija, u Palm Beachu, udaljenom dva okruga od središta grada. Za to područje, koje je bilo izvan njihovih ovlasti, inspektori su trebali posebnu dozvolu. A za to nisu imali dovoljno jak razlog, rekli su. – Nismo imali dokaza da je on taj manijak – rekao mi je kasnije inspektor okruga Metro-Dade. Wilder je tada već iza sebe imao silovanje u Palm Beachu, za koje je osuđen na uvjetnu kaznu. Prije toga je bio u zatvoru zbog silovanja u Australiji, odakle je pušten nakon što je platio kauciju od tristo pedeset tisuća dolara. Na moj poziv odgovorila je Wilderova automatska sekretarica. "Ovdje Chris", javio se njegov umilan glas i zamolio da ostavim poruku. To sam i učinila. Zamolila sam ga da mi se javi. Nije se odazvao. Sljedećeg dana, 16. ožujka, u Miami Heraldu pojavio se prvi izvještaj u kojem se aludiralo na Wildera. U izvještaju sam ustvrdila da "postoji tanak trag" koji vodi od dviju nestalih djevojaka do "muškarca iz Boynton Beacha koji se natjecao na Velikoj nagradi". Citirala sam inspektora koji je istraživao nestanak Beth Kanyon. Rekao mi je da "još sumnja na svakoga". Bethini roditelji sumnjali su samo na jednu osobu: Christophera Wildera. Poznavali su ga. Jednom su s njim izašli na palačinke u neki luksuzni restoran. Čak je bio i zaprosio njihovu kćer. Rekao je Beth da će je odvesti u Australiju, gdje će živjeti kao princeza. Nije ga shvatila ozbiljno; ta jedva ga je poznavala. Dan nakon što je objavljen moj članak, Christopher Wilder je nestao. Obitelji dviju nestalih djevojaka uplašile su se da bi mogao napustiti grad ili zemlju prije nego što pronađu svoje kćeri. Zato su predložile da će unajmiti privatne detektive da Wildera prate danju i noću. Međutim, policija im je rekla da se ne brinu, jer Wilder neće nikamo otići. Izbezumljeni roditelji povjerovali su da je Wilder pod stalnom policijskom prismotrom, da se prati svaki njegov korak. No, nije bilo tako. Da ga je netko pratio, vidio bi da je Wilder odvezao tri svoja engleska setera u hotel za pse i stavio kovčeg u svoj prtljažnik. Vidio bi da je otišao u ured da se oprosti s poslovnim partnerom. Ali, nitko ga nije pratio. Prošlo je tjedan dana prije nego što je itko od istražitelja shvatio da je Wilder nestao. Na to ih je upozorila neka studentica koja je nakon prave Golgote pobjegla otmičaru u državi Georgia. Sva histerična, rekla je da je oteta ispred opskrbnog centra u Sjevernoj Floridi. Nakon što ju je sapeo, začepio joj usta i ubacio je u vreću za spavanje, otmičar ju je mučio i silovao. Iako joj je u oči ulio jako ljepilo, uspjela ga je identificirati. Bio je to Christopher B. Wilder. Tada je u floridskoj močvari Green Swamp pronađeno tijelo dvadesetdvogodišnje djevojke koja je željela postati manekenka. Na tijelu, okrenutom licem prema dolje, pronađeni su tragovi zlostavljanja. Bila je to kći policajca koja je nestala nekoliko dana ranije. Kako je Christopher Wilder napredovao na svom putovanju s jednog kraja zemlje na drugi, tako su na njegovu tragu nestajale lijepe djevojke. Nakon natjecanja za miss u Las Vegasu, nestala je sedamnaestgodišnjakinja. U Beaumontu, država Texas, neki je muškarac prijavio nestanak svoje

supruge, polaznice škole za medicinske sestre. Jedna mlada žena nije se nikada vratila iz opskrbnog centra u Grand Junctionu, država Colorado. Ljudi su počeli nalaziti mrtva tijela u pustinjama, šumama i pored seoskih putova. Iz FBI-a su pratili Wildera po tragu koji je ostavljao plaćajući kreditnom karticom, no tako nisu mogli predvidjeti gdje će se Wilder idući put pojaviti, pa su stalno stizali jedan dan prekasno. Tijekom tih užasnih mjesec dana izvještavala sam svakog tjedna o njegovu napredovanju, sastavivši tako cijeli jedan stravičan putopis. Jedan agent FBI-a povjerio mi je da na večer kad dođe kući plače, bijesan i očajan jer bi uskoro mogao doći red na još nečiju kćer. Zahvaljujući svom krvavom pohodu s jedne obale na drugu, Wilder se preko noći našao na FBIjevom popisu najtraženijih osoba. FBI je savjetovao službenicima natjecanja za Miss Amerike da upozore organizatore pedeset prvog kvalifikacijskog natjecanja da budu na oprezu. Iako je pokrenuta sveobuhvatna kampanja, najtraženiji ubojica u zemlji još je lako stupao u dodir s lijepim ženama. Naime, otkako je 1981. poslao službi usamljenih srca svoju videokasetu, na kojoj mekim glasom moli pripadnice suprotnog spola da mu se jave, Wilder je otkrio što je najbolja varka, najbolji mamac za žene. Nešto još djelotvornije od njegova novca i luksuznih automobila. Bio je to fotografski aparat i obećane da će se fotografija pojaviti na naslovnoj stranici. Lijepe djevojke, osobito adolescentice, zaljubljene u pop zvijezde, rado poziraju fotografima jer ih uzbuđuje pomisao da bi mogle postati vrhunski modeli. Sve one sanjaju isti slatki san: da će se njihovo lice naći na naslovnim stranicama časopisa i na jumbo plakatima zahvaljujući nekome tko će se pobrinuti da postanu zvijezde. No, u rukama sadističkog perverznog ubojice taj se san pretvara u moru. Na svom jezivom pohodu Wilder je stupio u dodir s jedanaest žena, od kojih je osam ubijeno ili nestalo. Jedna je preživjela jer se činilo da je mrtva, jedna je pobjegla, a jednu je Wilder živu i zdravu poslao kući. Bila je to sedamnaestogodišnja Tina Marie iz Torrencea u Kaliforniji. Bio je to njegov posljednji velikodušni potez. Mislim da je nije pustio zbog iznenadnog napada grizodušja, nego zato što nije bila savršena. Za razliku od drugih djevojaka, Tina Marie nije bila ni model ni mišica. Bila je to debeljuškasta adolescentica koja je imala problema u školi, s roditeljima i s dečkom. Nije bila prva liga i to joj je spasilo život, jer Christopher Wilder nije osjetio potrebu da je uništi. Osim toga, znao je da se potjera približava kraju. U bostonskoj zračnoj luci dao joj je šaku gotova novca i ukrcao je na let za Kaliforniju. Umoran od bježanja, rekao joj je da "osjeća da će ga uskoro sustići". Imao je pravo. Odvezao se na Sjever, u državu New Hampshire. U Colebrooku, turističkom mjestu od dvije i pol tisuće duša, samo četrnaest kilometara južno od kanadske granice, zaustavio se na benzinskoj crpki u ulici Main Street. U to se vrijeme u četiri tisuće kilometara udaljenom Los Angelesu zrakoplov Tine Marie pripremao za slijetanje. Dok je poslužitelj ulijevao benzin u njegov automobil, Wilder je zapodjenuo razgovor s nekim starijim muškarcem. Pitao ga je kako da dođe do granice i koje dokumente treba za ulazak u Kanadu. Dok se raspitivao, opazila su ga dva prometnika iz automobila i zaustavila se. Kad mu je jedan od njih počeo prilaziti, Wilder je iznenada pojurio prema svojim kolima da iz pretinca ispred suvozačeva sjedala izvadi sakriveno oružje. Vrata su bila zaključana. U nekoliko se koraka našao kod lijevih vrata i posegnuo za oružjem, no stotinu kilograma težak prometnik već mu je bio za leđima. Počela je borba za pištolj. Začula su se dva pucnja. Wilder je ubijen metkom kroz srce, a prometnik ranjen. Bilo je to u petak, 13. travnja. Vijest o Wilderovoj smrti izazvala je različite reakcije. Razdragana policija Južne Floride ponudila je dvojici prometnika iz New Hampshirea besplatan boravak u Miami Beachu zato što su okončali Wilderov krvavi pohod. Roditeljima dviju nestalih djevojaka iz Miamija popustili su živci i

zaplakali su. Kako da sada pronađu svoje kćeri? Nikada ih nisu našli. Sudbina Rosario Gonzalez i Beth Kenyon, ma kakva ona bila, odlučena je još dok je Wilder vjerovao da će njegov dvostruki život ostati nezapažen. Tada je još dobro sakrivao svoje žrtve. No, kada je postao najtraženiji bjegunac u zemlji, to više nije bilo potrebno. Tada je mrtva tijela počeo jednostavno bacati iz automobila pored puta. Muke obitelji nestalih djevojaka neće prestati sve dok one ne budu pronađene. Zato sam FBI-ju čak poslala fotokopije stranica romana Sakupljač nadajući se da će proučiti prvotni nacrt Wilderova doma na morskoj obali i pronaći neko skrovito mjesto. Naime, budući da je bio građevinski poduzetnik, Wilder je kuću preuredio. Iz FBI-a mi nisu odgovorili. No, u ovom tragičnom slučaju policija je ipak nekoga uhitila bolom shrvane roditelje Rosario Gonzalez. Dva i pol mjeseca nakon nestanka njihove kćeri više se nisu mogli suzdržati i otišli su u Wilderov dom da potraže bilo kakav trag koji bi ih uputio na nju. Bilo je to na Majčin dan. Tamo su uhićeni zbog povrede privatnog posjeda. Državni odvjetnici su kasnije odustali od tužbe. Onog lipanjskog dana kada se Rosario Gonzalez trebala udati za svog kolegu s fakulteta, on je došao u točno zakazano vrijeme. Ušao je i crkvu i molio se. Hvatajući se za slamku, roditelji Beth Kenyon tražili su svoju kćer sve do Meksika i Južne Amerike nadajući se da je, pokušavajući zadovoljiti svoje maštarije o bijelom robiju, Wilder djevojku prokrijumčario u Meksiko i tamo je prodao svodnicima. Drugi roditelji barem su dobili mrtva tijela svojih kćeri. Da je Christopher Wilder barem poživio dovoljno dugo da kaže istinu. Njegovi prijatelji i poslovni suradnici, šokirani i zbunjeni, nisu mnogo znali o niegovu tajnom životu. Ljudi obično zaboravljaju da počinitelji monstruoznih zločina mogu izgledati normalno, čak i simpatično. I mene to iznenadi svaki put kad, zatomivši zgražanje i srdžbu, odem u zatvor, ubojičin stan ili na neki neutralni teren da s njim razgovaram. Ma kako odvratan bio njegov zločin, uvijek ustanovim da je ubojica ljudsko biće s kojim se na stanovit način mogu poistovjetiti. Taj problem odnosi se i na suce, porote i komisije za uvjetno puštanje na slobodu: svi oni ispred sebe vide samo ljudsko biće. Za njih je žrtva povijest, jučerašnje novine, samo ime na papiru, za razliku od ljudskog bića od krvi i mesa koje stoji ispred njih, diše i čak u pravim trenucima prolije koju suzu. Čovjek, koji je proveo pola života u zatvoru, i njegov prijatelj, bivši policajac iz Philadelphije, obojica narkomani, odlučili su opljačkati trgovinu u kojoj je radila Annie Ruth Oliver kako bi se dočepali nekoliko dolara iz blagajne. U lokal, koji je radio cijelu noć, stigli su oko podneva. Annie Ruth Oliver baš je iskoristila zatišje da pojede lagani ručak. Budući da je trgovina već bila opljačkana sedam puta, znala je kako treba postupiti. Mirno i bez riječi predala je novac. Međutim, jedan od pljačkaša bio je nervozan i ruke su mu drhtale, pa je pritisnuo obarač svoje puške s otpiljenom cijevi. "Nisam kanio pritisnuti obarač", rekao je kasnije. Silno se iznenadio kad je vidio kako meci velikog kalibra pogađaju prodavačicu u trbuh. Kada sam stigla na lice mjesta, žena je ležala mrtva iza pulta natopljenog krvlju. Uvijek kad dolazim na mjesto zločina najviše se bojim reakcije rođaka ubijenih; u ovom slučaju bila su to dva malodobna sina Annie Ruth Oliver. Stariji mi je, dok su mu niz lice curile suze, rekao: – S posla bi uvijek išla kući i onda opet na posao. Nije čak nikada ni izlazila. Nikad nisam oprostila ljudima koji su je ubili. Nakon što su uhićeni, osuđeni su na kaznu zatvora. Bivši policajac bio je veoma inteligentan i zabavan čovjek, no ne i dovoljno razborit da ostavi drogu. Dok je izdržavao kaznu studirao je i vodio vlastitu radioemisiju. Istican kao svijetao primjer uspješne rehabilitacije, organizirao je skupnu terapiju za traumatizirane zatvorenike kako bi se mogli vratiti na

slobodu spremniji i bolje obrazovani te da ne bi ponovili prijestup. Onda je nestao. Jednog dana jednostavno se nije vratio s predavanja na fakultetu. Uhitili su ga godinu dana kasnije u San Franciscu. Čim se našao iza rešetaka, njegovi profesori i socijalni radnici složili su se da mu treba oprostiti bijeg s izdržavanja kazne. Tvrdili su da se na bijeg odlučio zbog sindroma "Pepeljuge": čovjek jednostavno nije mogao podnijeti pomisao da se svake večeri mora vratiti u zatvor, te se tako preobraziti u tikvu. Možda će ovo zvučati okrutno, ali što ćemo onda sa sindromom "iznenadne siročadi"? Je li koji socijalni radnik ili sveučilišni profesor podigao svoj glas u ime djece Annie Ruth Oliver? Ona je odabrala put rada i brige za djecu. Njegov svijet bili su droga i zločin. Možda sam vidjela previše žrtava. Kako bilo da bilo, ja mu bijeg ne bih oprostila. No, mene nitko nije ništa pitao, pa mu je prijestup oprošten. Ponekad je ulica najpravedniji sudac. Poneka ubojstva izgledaju, ako ne pravedna, onda barem kao neizbježni i logični svršeci do kojih je moralo doći, prije ili kasnije. Uzmimo, na primjer, Jessieja Leeja Stuckeyja, neugodnog mladića čiji je kratak život, ispunjen nasiljem, okončan u dobi od dvadeset sedam godina na smetlištu u blizini nekog kamenoloma. Jessie nije umro prirodnom smrću. Otet je pod prijetnjom oružja ispred više svjedoka. Međutim, budući da su poznavali njega i njegov način života, svjedoci se nisu zabrinuli i nisu pozvali policiju. Otmici je prisustvovala i Jessiejeva djevojka, s kojom je živio godinu dana. U posljednje su se vrijeme svađali, pa joj je "bilo drago kad je vidjela da odlazi, pa makar i pod tim okolnostima". Osim toga, nije imala telefon, pa joj nije bilo lako prijaviti zločin, dodala je. Tako je policija saznala za Jessiejevu sudbinu tek kada je neka žena, tražeći drvo za ogrjev, pronašla njegovo istetovirano tijelo puno ožiljaka i rupa od metaka. Nazvala je policiju, vjerojatno zato što ga nije poznavala. Međutim, policajcima je bio poznat. Već su ga jednom bili ranili, kad se odupirao uhićenju zbog fizičkog napada. Sitni lopov i raspačavač droge, Jessie je imao dosje zbog odupiranja uhićenju i pucanja u stanove, a tri mjeseca prije svoje smrti u tučnjavi je ubio čovjeka. Dakle, nije bilo teško naći motive da ga se ubije. Kada su inspektori njegovim najbližima i najdražima sućutno priopćili tužnu vijest, oni su lakonski odgovorili kako su znali da su Jessieja odveli naoružani ljudi. Upravo su se spremali da nazovu policiju i obavijeste je. Naposljetku, razmotrimo slučaj Karate Ala. Momka s tim nadimkom svi su se klonili i micali mu se s puta u sumnjivim dijelovima središnjeg Miamija. Bio je opasan. Poznat kao "razbijač iz Sjeveroistočne pedesete ulice", Al se predstavljao kao majstor borilačkih vještina. Žrtvu bi najprije pokušao zastrašiti zauzevši neki karate položaj, a ako to ne bi upalilo, poslužio bi se razbijenim bocama i štapovima. Zbog svoje divlje naravi Al je bio strah i trepet u pansionu Abe, sve dok jednog jutra nekome nije dozlogrdilo. Dok je mirno spavao opijen vinom, netko mu je razbio lubanju limenom cijevi ili nekim oruđem nalik na čekić. Nije se probudio iz sna i nikad nije saznao što mu se dogodilo. Zanimljivo je da nitko od stanovnika pansiona, u kojem je Al direktoru rasjekao usnicu i tako ozlijedio jednog stanara da je hodao na štakama, nije mogao policiji objasniti kako se dogodilo umorstvo. To je ostala tajna. Stanovnici su bez sustezanja govorili o Alu. Rekli su mi da je čovjeka mogao onesvijestiti već samo pritiskom prstiju na vrat, te da je sa zadovoljstvom demonstrirao tu vještinu. Večer prije svoje smrti direktoru je rasjekao usnicu. Tjedan dana ranije, nekog je mladića tako izudarao po trbuhu da su mislili da će umrijeti. Rekli su mi da je nosio nož u stražnjem džepu i psovao kog je stigao. Rekli su i da je osoba koja je počinila ubojstvo sigurno znala da se Ala može riješiti jedino tako da mu se prišulja dok spava. Svi su se zakleli da nemaju pojma tko bi mogao biti ubojica.

"Čovjek umire onako kako je živio", rekao je jedan od stanara dok su mrtvozornici iznosili Alovo mišićavo tijelo iz pansiona. Svi su kimnuli u znak odobravanja. Nitko nije zaplakao.

2. PATERSON, NEW JERSEY Karakteristično je za New Jersey da čak ni grozni događaji ovdje nikada nemaju herojske dimenzije. Edmund Wilson

Neki ljudi izbjegavaju Floridu u srpnju zbog velike vrućine. Međutim, ja sam prvi put posjetila Miami baš u srpnju i odmah se uvjerila da je to mjesto za mene. Čim sam udahnula vlažni ljetni zrak, dok je vrućina treperila iznad pločnika, a krošnje palmi oštro se ocrtavale na kristalno plavom nebu, znala sam da sam napokon stigla kući. Najbolje se osjećam kada golemi elektronski termometar na zgradi banke u ulici Lincoln br. 407 u ponoć pokaže trideset stupnjeva. Volim dodir ljetnog sunca i slanog povjetarca s mora na svojoj koži. Volim čak i vrtoglavicu koja me obuzme kada usred ljeta uđem u automobil koji se pekao na vrelom podnevnom suncu. Međutim, ako za te paklenske vrućine ostavite kućnog ljubimca ili malo dijete u zatvorenu automobilu, umrijet će za nekoliko minuta. Ne moram ni govoriti što se događa s mrtvim tijelom zatvorenim dvadest četiri sata u prtljažniku automobila. U Miami sam stigla na dvotjedni odmor iz Patersona, država New Jersey, i zaljubila se u grad. Bilo je to u srpnju 1961. godine. Ta je ljetna avantura potrajala i s vremenom prerasla u pravu ljubav. U Miamiju je sve prenaglašeno; oblaci, nestvarno žarke boje, vrućina i nasilje. Ružno je u Miamiju još ružnije. Ali ono što je lijepo, oduzme vam dah i očara vas za cijeli život. Nisam kanila postati gradska kroničarka života, smrti i međuljudskih sukoba. No, dogodilo se. Gotovo nitko tko je znao kako sam živjela prije dolaska u Miami ne bi to bio očekivao. Mojoj majci bilo je dvanaest godina kad joj je majka umrla od upale pluća. Mene je rodila sa sedamnaest. Dala mi je ime pokojne majke, potomka francuskih Hugenota, koji su u Novi svijet stigli iz Nizozemske medu prvim kolonizatorima, dvije godine prije no što su Indijanci prodali poluotok Manhattan. Jedan od njih, Samuel Provost, bio je prvi njujorški episkopalni biskup. Kao veoma ugledan čovjek, Samuel je služio misu prigodom inauguracije Georgea Washingtona. Mislim da je jedan drugi mamin predak, zvan Zelenaš Provost, bio prvi američki lihvar. Tijekom Građanskog rata, taj je Provost u dolini Forge vojnicima uz visoke kamate posuđivao novac. Komandant David Provost bio je prvi kolonist koji nije htio izručiti vlastima odbjeglu robinju i obranio je oružjem kad su je pokušali silom oteti. Dogodilo se to 1646. godine kod tvrđave Good Hope. Istaknuti aktivisti i rodoljubi, Provosti su se borili protiv Engleza u Ratu za nezavisnost, te jedni protiv drugih u Građanskom ratu. Sudeći prema obiteljskom stablu, koje je pedantno napravila moja baka, stanoviti se broj Provosta vjenčao sa svojim nećakinjama, što bi mogao biti razlog da obitelj više nije tako istaknuta. Baka se nije udala za svog bratića, ali je zapanjila obitelj odbivši bogatog zaručnika radi siromašnog učitelja, sina njemačkog proizvođača jedara. Moja majka bila je jedinica, a zaprepastila je obitelj pobjegavši s mojim ocem, sinom poljskog tvorničkog radnika, dok još nije bila ni punoljetna. Kasnije je pričala kako joj je zaprijetio da će se baciti s mosta ako odbije poći za njega. Majka je odbacila vlastite rođake kao snobove, uspoređujući ih s "pravim ljudima" kao što je bila njezina sićušna svekrva ukrajinskog podrijetla koja je hodala bosa. Baka je slabo govorila engleski i stalno je nosila babušku. Njen prvi muž poginuo je u Pennsylvaniji u rudarskoj nesreći. Trudna i s malom djecom, baka se udala za najboljeg prijatelja svog pokojnog muža, diva zle naravi. Tada joj se jamačno učinio dobrom partijom. Na jednoj staroj

fotografiji vidi se moj djed na konju u odori neke strane vojske. Izgledao je poput Kozaka, a tako se i ponašao. Pod utjecajem alkohola tako bi pobjesnio, da bi njegova djeca, čak i u adolescentskoj dobi, skakala s drugog kata da mu ne dopadnu šaka. Kad bi u sebe ulio nekoliko čaša viskija i piva, pretvorio bi se u čudovište. Poput drugih pijanaca te vrste, najviše je uživao u prazničnim nastupima. Jednog nezaboravnog Božića, dok sam još bila mala, izvrnuo je kuhinjski stol nakrcan blagdanskim jelima što ih je baka tjednima pripremala. Još kao dijete načula sam da je razlog što je naša obitelj morala hitno preseliti iz Pennsylvanije u New Jerssey bila svađa u gostionici. Prema jednoj verziji, djed je ubio čovjeka, prema drugoj, slomio mu je obje noge. U većini verzija taj je čovjek bio njegov brat. Živjeli smo u žutoj dvokatnici u ulici Main, u Little Fallsu, država New Jersey, najpoznatijem po svojoj praonici rublja. Na oglasnim panoima uz autoput prema Little Fallsu, praonica rublja reklamirala se plakatima s "tri mačkice koje peru svoje šapice". Dok sam još bila posve mala, majka mi je čitala priče. Pripijene jedna uz drugu na kauču, grijale smo se toplinom tijela i uzbudljivim pustolovinama. Priče su postale moja životna strast. Kad majka nije imala vremena da mi čita, tražila sam to od drugih. Baka, koja je živjela dvije kuće dalje, uvijek me radosno primala. Uvijek je u hladnjaku imala želatinu s bananama, ali nije znala engleski. Zato sam s knjigom pripovijedaka pod rukom lutala po četvrti dok ne bih našla nekoga da mi čita. Čak bih i poštara molila da ostane kod nas i "čita mi knjigu". Majka me naposljetku morala privezati za jabuku u dvorištu kako ne bih lutala po susjedstvu. Neki susjedi prosvjedovali su protiv njezine okrutnosti, ali ja sam bila zadovoljna sjedeći u hladu između otpalih latica i listajući katalog modne kuće Sears and Roebuck. Bila je to sjajna knjiga s mnogo slika koje su budile maštu. Naša je kuća bila puna pravih knjiga i novina koje je moj otac kupovao radi sportske rubrike i rezultata konjičkih utrka. Svakom mladom čitatelju koji ne može živjeti bez priča, novine su pravi rudnik zlata. Još prije nego što sam navršila šest godina, postala sam ovisna o tim egzotičnim pričama, koje sam oduševljeno prepričavala drugima. Smotala bih novine pod mišku i odjurila do bakine kuće. Više mi nije trebalo čitati sad sam ja čitala drugima. Sjela bih na jednu od njenih drvenih stolica, stavila na nos omražene naočale bile su ružne i čitala joj vijesti dok je bosih nogu tapkala po kuhinji. Njezin se život odvijao između obitelji, spravljanja hrane, i vrta sa stražnje strane kuće u kojem je uzgajala povrće, ljekovito bilje i prekrasno veliko cvijeće. Ponekad bi se zahihotala, no najčešće bi se zabezeknula. Kod fantastičnijih pripovijetki baka bi u nevjerici kimala glavom, nešto mrmljala na svom materinskom jeziku i stenjala. Kasnije sam saznala da je bila uvjerena da sam ih izmišljala. Bilo je to prvi, ali ne i posljednji put da me za to optužuju. Moje omiljene novine bile su njujorški Daily News, koji je imao mnogo fotografija i jednostavnih naslova. Daily News imao je format tabloida, pa je savršeno pristajao mojim malim rukama. Svakog dana donosio je po jednu pripovijetku. Najviše sam uživala u nedjeljnom dodatku i posebnim rubrikama. Moja omiljena rubrika bila je "Priča iz sudnice" na dvije stranice rekonstruiran neki osobito sočan zločin, najčešće umorstvo. Gutala sam je. Dok su druga djeca tražila novčić da kupe slatkiše, ja sam moljakala da mi daju za novine. S velikim uzbuđenjem pratila sam dogodovštine Willieja Suttona, Babea Rutha[2] među pljačkašima banaka, Georgea Meteskog, zvanog Ludi Bombaš, te herojskih odmetnika čijim su pustolovinama naslovne stranice bile preplavljene. Do sedme godine pročitala sam sve knjige Elleryja Queena i Vječni jantar, te sakupila veliku zbirku Readers' Digesta i Saturday Evening Posta, koju sam držala ispod kreveta. A onda se sve promijenilo. Odselili smo iz žute kuće u ulici Main u Singac, radničku četvrt udaljenu nekoliko kilometara. Ocu

je liječnik rekao da mu teški tvornički posao škodi srcu pa su roditelji uložili cijelu ušteđevinu u malu krčmu. Uselili smo u podrum krčme, a otac je obećao da ćemo uskoro potražiti prikladniji smještaj. Jasno se sjećam otvaranja bačvi piva i zvuka "Polke pivske bačve" i "Gledam preko djeteline s četiri lista" koji su neumorno dopirali s džuboksa. Majka je pripremala debele sendviče od kuhane šunke za radnike koji su navraćali svake večeri, te donosila vjedra puna točenog piva. Postavši sam svoj šef, s neograničenim pristupom blagajni, osvježavajućim pićima i gošćama, otac se mogao prepustiti svojim omiljenim hobijima: kockanju, bančenju i ženama. Jedne nedjelje moj otac i nekolicina njegovih prijatelja nahrupili su u naš stan znojni, raščupani i zadihani. Otac, Jimmy Zec, Jednoruki Eddie i čovjek zvan Smrdljivac bježali su od policije koja ih je iznenadila dok su se u šumi kockali za velik novac. Jednog drugog jutra probudila sam se i zatekla ga kako u besvjesnom stanju leži nasred sobe u donjem rublju. Njegova odjeća i gomila novca bili su razbacani po cijeloj sobi. Nisam se mnogo družila s vršnjacima jer sam morala čuvati svoju tri godine mlađu sestru. Kada je majka ostavila oca i odvela nas sa sobom, dobila sam još više odgovornosti. Sud je odlučio da otac mora plaćati alimentaciju. Nije to nikada učinio. Jednostavno se jednog dana pokupio iz grada i više nikada nismo čuli za njega. Iako najmlađa u razredu, bila sam najviša i jako nespretna i stidljiva. Jednom riječju pravi jad. Nosila sam rabljenu odjeću koju su mojoj majci davale kolegice u tvornici šivaćih strojeva. Budući da sam bila nesigurna u sebe, vjerovala sam da mi se zbog toga svi smiju. Bilo je i takvih. Škola je bila pravo mučenje. Često smo se selili, a ja sam imala problema s matematikom. Još je gore bilo na satovima tjelesnog: kad bi mi bacili loptu, ja bih se izmaknula umjesto da je uhvatim ili lupim palicom. Nikad se nisam uspjela brzo popeti uz uže, koturati, pa čak ni voziti bicikl na dva kotača. Učiteljica matematike jednom mi je pred čitavim razredom neobazrivo rekla da neću biti čak ni dobra domaćica, jer neću znati točno izračunati koliko mi u trgovini moraju vratiti novca ili ispravno izmjeriti namirnice za jelo. Svi su mi se smijali. Ali, sve je ispalo dobro: umjesto da brojim sitniš u trgovini, ja plaćam čekom. Recepti ne igraju važnu ulogu u mom životu, a ni nemam namjeru postati domaćica. Međutim, kao dijete sa zebnjom sam čekala nedjeljne večeri, jer sam sutradan morala ići u školu. Nikada se nisam ničega tako bojala. U usporedbi sa školom, izvještavanje o ubojstvima, silovanjima i neredima prava je šala. Jedinu utjehu nalazila sam u pričama. Obožavala sam ih, čitala ih, pisala i maštala o njima. Svijetla točka u mom životu bila je učiteljica engleskog u sedmom razredu osnovne škole. Ime joj je bilo Edna Mae Tunis. Jednom mi je pred cijelim razredom rekla nešto što neću nikada zaboraviti: – Obećaj da ćeš mi jednom posvetiti knjigu. Edna je smatrala da imam spisateljskog dara. Uspjela je i mene u to uvjeriti. Još prije kraja polugodišta, poslala sam svoj sastav listu Saturday Evening Post, koji mi je na službenom obrascu odgovorio da je ne želi objaviti. Bio je to moj prvi neuspjeh, ali gospođa Tunis je rekla da se ništa ne brinem jer će ih biti još mnogo. "Samo budi uporna i uspjet ćeš", ili nešto tome slično. Nje se sjetim svaki put kad prodam neki svoj članak. Nije doživjela da vidi nijedan moj objavljeni rad, jer je umrla već iduće godine. Još nije bila navršila ni pedeset godina. Čula sam da su joj zatajili bubrezi. Tog sam ljeta navršila dvanaest godina i zaposlila se. Skidala sam suvišne konce i vadila gotove kapute iz strojeva u krojačnici South Paterson, gdje je radila moja majka. Bili su to veliki i debeli zimski kaputi duge dlake. Bilo je ljeto, a u krojačnici nije bilo klimatizacijskog uređaja. Oštra dlaka lijepila se na moju mokru kožu i škakljala me po nosnicama. Uvjerena sam da je još nosim duboko u

sinusima. Moja je majka radila punu smjenu u dvije tvornice, a vikendom kao konobarica. Kad god je bila previše umorna za ponoćnu smjenu u tvornici svijeća, ja bih je zamijenila. Ako je bila ispunjena norma noćne smjene, bilo je svejedno radi li ona ili ja. Vrijeme je letjelo kao ludo; morali smo se stalno truditi da slijedimo ritam strojeva. Bilo je zabavno, osim što nam je vrući vosak neprekidno prskao cipele, ruke i noge. Kad bih ga hladnog skidala sa sebe, otpadala je koža ispod njega. Ponekad bih majku zamijenila na poslu konobarice u noćnoj smjeni kupališta na Market Streetu, blizu autobusne postaje Greyhound u središtu Patersona. Ispred kavane bio je veliki kiosk za novine i časopise, a straga pult u obliku potkove sa sendvičima i kavom. Iako mi još nije bilo ni šesnaest godina, vlasniku smo rekli da mi je osamnaest. Gosti su dolazili i odlazili u ritmu noćnog života: taksisti, poneki putnik, razne lokalne noćne ptice i pijanci koje su izbacili iz noćnih lokala što su se zatvarali u tri u jutro. Jednog jutra, oko tri sata, došla su dva dobro odjevena crnca u smokinzima i lijepim polucilindrima i zauzela mjesto na šanku. Dok sam im pripremala sendviče, na stolicu nasuprot njima nesigurnim se pokretima popeo plavokosi muškarac u kožnoj jakni. Pijano fufljajući zatražio je da ga odmah poslužim. Zamolila sam ga da malo pričeka. Najprije je nešto promumljao, a onda sam jasno čula riječi koje nisam željela čuti. Još jednom je glasno ponovio: – Dušo, posluži najprije mene, a onda te crnčuge. Nastavio je fufljati dok nije iznervirao višeg od one dvojice. Njegov ga je kolega pokušao smiriti moleći ga da ne obraća pažnju na uvrede. Međutim, visoki je munjevito posegnuo preko šanka, dohvatio veliki nož kojim sam prije toga rezala kruh i mašući njime iznad glave navalio na plavokosog. Pijanac ga je na vrijeme opazio i dao se u bijeg. Za nekoga s toliko alkohola u krvi trčao je veoma brzo. Projurili su pored stalaka s novinama i časopisima, izletjeli na ulicu Market i nestali u noći. Drugi je crnac odjurio za njima vičući i moleći prijatelja da se vrati. Više nikada nisam vidjela ni njih ni svoj veliki nož. Radila sam do sedam sati u jutro i nisam baš mogla redovito pohađati školu. Paterson Central bila je velika srednja škola i moji su izostanci prolazili nezapaženo. Majka je bila prezaposlena i preumorna da prati moje napredovanje. Često je bila tako iscrpljena da nisam mogla s njom ni razgovarati. Ona je bila jedina odrasla osoba na koju sam se mogla osloniti. Ne sjećam se da sam ikada vidjela školskog pedagoga. Živjeli smo na najvišem katu stambene zgrade koja je škripala i stenjala i činilo se da se njiše na jaku vjetru. Kupaonica je bila na hodniku. Zimi je bilo nepodnošljivo hladno. Između loše uglavljenih vrata i poda zjapila je rupa od pet centimetara. Jedne noći, dok sam se kupala, vidjela sam da se po hodniku nešto kreće: noge, male štakorske noge. Štakori su jurili s jednog kraja hodnika na drugi. Ukočila sam se u kadi od straha i nepomično sjedila dok se voda sve više i više hladila. Napokon sam pozvala u pomoć. Ako netko naiđe, to će ih sigurno uplašiti. No, nije bilo nikoga. Naposljetku sam se morala odlučiti: ili se smrznuti ili se suočiti s njima. Kad sam izašla, razbježali su se. Pobjegla sam i ja. Kad sam navršila šesnaest godina, dobila sam prvi pravi posao u odjelu za prodaju čarapa robne kuće F.W. Woolworth. Tada sam već mogla voditi vlastitu dokumentaciju i ispunjavati obrasce socijalnog osiguranja. Jednog me dana počeo pratiti neki pervertit. Vjerujem da je bio egzibicionist, iako se u to nisam osobno uvjerila. Naime, iz adolescentske taštine odbijala sam nositi naočale. Pervertit je kasnije rekao policiji da je sve počelo jedne noći kad me nakon plesa u Poljskom domu u Pasaicu potajno slijedio kući. U to vrijeme živjeli smo u maloj kući u Južnom Patersonu. Pervertita, kojeg su prozvali Skitnica, najprije su opazili naši susjedi. On bi dovukao kutiju u kojoj su se držale boce za mlijeko do stražnjih prozora naše kuće, popeo se na nju i virio unutra. Naš se prvi susjed dao u

potjeru za njim, ali mu je ovaj pobjegao. Više puta su ga progonili i drugi susjedi i policija, ali bi im on pobjegao u mraku preko ograda i dvorišta. Jedino ga ja još nisam bila vidjela. Dok bih pronašla naočale kad bih čula da netko viče: "Skitnica!", on bi već nestao. Jedne noći moja je majka drijemala na kauču nasuprot stražnjem prozoru. Bilo je gotovo jedanaest sati na večer, vrijeme kada je odlazila na posao. Pozvala sam je. Polako je otvorila oči i ravno ispred sebe ugledala Skitnicu kako viri sa svoje kutije u stan. Kriknula je i on je pobjegao. Nekoliko tjedana kasnije, dok sam pred kraj radnog vremena slagala čarape u Woolworthu, začuo se takav urlik da se kupcima zaledila krv u žilama. Bila je to moja mlađa sestra, koja mi je došla reći da me ona i njezin dečko čekaju u automobilu s druge strane ulice da me odvezu kući. Dok je prilazila mom pultu, opazila je Skitnicu, koji je stajao na drugom kraju. Gledao me presavijajući u rukama par debelih čarapa. Vidjela sam mu zatiljak dok je trčao iz trgovine. Nedugo nakon toga, uhvatili su ga nakon potjere naš prvi susjed i policija. Mama, koja mu je najbolje vidjela lice, rekla je da je sigurna da je to on. No, kada ga je u policijskoj postaji u središtu grada trebala identificirati među nekolicinom osoba, opredijelila se za stasitog detektiva u civilu koji je izveden zajedno s nekoliko kriminalaca. Kada su joj inspektori pokazali pravog Skitnicu, visokog čak metar šezdeset centimetara, uzviknula je; "Ne! Ne! Ovaj je prenizak. Priveli ste krivog čovjeka!" Na sreću, čovjek je već priznao prekršaj. Dakako, dok je stajao na kutiji za mlijeko izgledao je viši, pogotovo nekome tko ga je vidio ležeći na kauču. I dandanas kada slušam iskaze očevidaca ponekad se sjetim Skitnice. Sve je tako relativno. Pištolj je najbolji primjer. Osoba koja drži pištolj uvijek nam se čini viša. Skitnica nije imao pištolj, ali je zbog seksualnih prekršaja imao dosje. Nakon što je priznao, osuđen je na kratku kaznu zatvora i više ga nisam vidjela, iako se ne bih zaklela u to. Kad sam maturirala, dobila sam posao na odjelu dječje odjećeu robnoj kući W.T. Grant, a potom u fotografskom studiju u koji su roditelji dovodili slikati svoju djecu "svake godine, od prve do treće". Uz to, prodavala sam robu pouzećem i radila u kemijskoj čistionici. Studiranje se nije nikada spominjalo i bilo je očito da na to mogu zaboraviti. Znala sam prešutno da se od mene očekuje da nakon mature nađem stalan posao. Zaposlila sam se u Western Electricu, gdje je već radila moja majka. Bilo je to prvi put da nije morala raditi na dva mjesta da bismo mogli sastaviti kraj s krajem. Naš zadatak bio je da pomoću lemilica i sprava za vezanje žica sastavljamo razvodne kutije. Tada sam kupila svoj prvi automobil, krasni mali kabriolet nash metropolitan. Vozila sam se kad god sam stigla uživajući razdragano u osjećaju slobode dok mi je vjetar mrsio kosu. Međutim, desetak dana nakon što sam ga kupila, dogodilo se nešto strašno. Te vrele kolovoske večeri otišla sam na večeru u kineski restoran. Na ceduljici u koju je bio umotan kolačić što proriče sreću pisalo je: "Proslavit ćete se". Nasmijala sam se i odjurila kući ni ne sluteći da ćemo se moj auto i ja naći na stranicama sutrašnjih novina. Bila sam sama. Dok sam se vozila spuštena krova pjevušeći u ritmu glazbe s radija, opazila sam da me prati neki tamni automobil. Imala sam, loš predosjećaj. Na sljedećem crvenom svjetlu automobil se zaustavio uz rubnik. Iz njega su izašla dva muškarca i počela mi nešto dovikivati. Pravila sam se da ih ne čujem i na zeleno svjetlo krenula. Nastavili su me slijediti. Ubrzala sam. Nije pomoglo. Trudeći se da im pobjegnem, ušla sam u tamnu i pustu uličicu u središtu Patersona. Iznenada se ispred mene pojavio taman lik. Muškarac, meni okrenut leđima, posrtao je duž crte sredinom kolnika. Odlučila sam da ga zaobiđem pogledavajući pritom preko ramena prema svojim progoniteljima. No, oboje smo skrenuli u istu stranu. Pogodila sam ga. Od udarca se okrenuo naglavačke i onako golem i sijed sletio ravno na poklopac mog auta. Naglo sam zakočila. Raširio se licem prema dolje na vjetrobranskom staklu, nosa spljoštena kao u kakvoj nestašnoj dječjoj igri. Njegove velike plave oči zurile su netremice u mene.

Bile su oblivene krvlju. Premrla sam od straha. Najstrašnije su bile te oči. Noga mi je skliznula s kočnice a on je polako spuznuo s poklopca i pao na kolnik. Dok sam stiskala upravljač, moj ga je automobil pregazio. Pokazalo se da su ona dvojica u autu sasvim bezopasna. Jedan je pristupio mom autu i povukao ručnu kočnicu da ga zaustavi. Tada su podigli moj metropolitan kako bi ispod njega izvukli čovjeka koji se zaglavio pod kotačima licem prema tlu. Gotovo istodobno pojavila su se dva inspektora u civilnom automobilu. Nekoliko sekundi kasnije stigao je prometnik s upaljenom sirenom. Skočio je iz automobila, potrčao prema čovjeku ispruženom na tlu, podigao mu glavu, a onda je naglo pustio iz ruku: – Oh – rekao je, dok se polako uspravljao brišući ruke o hlače – pa to je samo Archie. Izbezumljena, iščeprkala sam novčić iz torbice i posrćući otišla do telefonske govornice da nazovem mamu. Jedan me od inspektora preduhitrio i naglo mi zalupio slušalicu: – Nema potrebe da uznemirujete obitelj – rekao je. – Onda, kojom ste brzinom vozili kada ste vidjeli čovjeka kako leži na kolniku? – Hodao je – rekla sam plačljivo. – Ja sam ga pregazila. Na moje iznenađenje, nisu me odveli u zatvor, čak ni kaznili za prometni prekršaj. Inspektor koji me odvezao kući pokušao me utješiti. Štetu na mom automobilu platit će osiguravajuće društvo, rekao mi je. Nisam vidjela nikakvu nesreću, samo muškarca kako leži na kolniku. Osoblje hitne pomoći unesrećenom je povezalo nogu koja je očito bila slomljena. Kad su ga unosili u kola činilo se da je bez svijesti. Bila sam zbunjena i uspaničena. Policija se prema unesrećenom odnosila veoma galantno. Inspektor je sve objasnio mojoj majci: čovjek kojeg sam pregazila bio je Archie Beal, najčešće hapšeni pijanac u Patersonu, koji je od 1938. bio u zatvoru nekoliko stotina puta. Samo te godine, a bio je tek kolovoz, bio je pregažen sedam puta. Posljednji ga je put pregazio međugradski autobus dok je ležao u jarku, slomivši mu nogu. Ujutro, onog dana kad smo se sreli, sudac za prekršaje pustio ga je uvjetno na slobodu jer je obećao da više nikada neće piti. Odmah je otišao u ulicu Mili, perući automobile zaradio nekoliko dolara, te kupio vrč vina da ima čime ugasiti žeđ te tople ljetne noći. Nedugo nakon toga, neki zgroženi građani javili su policiji da se Archie svukao do gola i da takav tumara ulicama. Budući da ga nije željela uhititi tako brzo nakon što je pušten na slobodu, policija mu je samo naredila da se odjene i ode dalje. Tako je i učinio, ali stigao je samo do mog automobila. No, barem je bio odjeven. Provela sam besanu noć misleći o njegovim ozljedama. Sutradan u jutro imala sam što vidjeti: poklopac moga automobila bio je udubljen, hladnjak ispod njega iskrivljen, a vjetrobran razbijen od udaraca u čovjekovu glavu. Odvezla sam se autobusom u bolnicu noseći časopise, slatkiše i cigarete. Njegov je krevet bio prazan. – Zašto tražite njega? – upitala me medicinska sestra srednjih godina. – Sinoć sam ga pregazila autom rekla sam suznih očiju. Zagrcnula se od smijeha i upitala me kolika je šteta na autu. – To je sigurno bilo kao da ste naletjeli na losa! Archie se već bio otrijeznio, pa su ga pustili kući. Nadala sam se da moji kolege na poslu neće saznati za nesreću, jer su me često zadirkivali zbog moje mladosti i stidljivosti. Međutim, kad sam kupila novine, ugledala sam sliku na kojoj se jasno vidio moj sjajni mali nash metro i Archie ispružen na cesti ispred njega. U naslovu je pisalo da sam ga udarila tri puta: odbojnikom, vjetrobranskim staklom, te prednjim kotačima kojima sam ga pregazila. Novinar se jako trudio da impresionira čitatelje. U članku je navedeno da je čovjek pio, da ga je pregazio međugradski autobus, a i moje ime. Sjetila sam se da sam vidjela svjetlo bljeskalice fotografskog aparata. U tom trenutku pretpostavila sam da me fotografira policajac radi istražnog postupka, ali novinar... Kako, za ime Boga, novinari dolaze do takvih fotografija, upitala sam se?

Sastavljanje razvodnih kutija bio je mučan posao, to više što sam čak i za hladnih zimskih dana morala ustajati ranom zorom kako bih već u sedam u jutro probušila karticu kod prijavnice. Nezadovoljna, prešla sam na uredski posao u istoj tvornici. Plaća je bila ista, ali mi je radno vrijeme više odgovaralo. No, iako sam sada radila od devet u jutro do pet poslije podne, nisam bila mnogo zadovoljnija poslom. Život mi je bio jednako tmuran kao i ranije. Zime su bile duge, a dani kratki i sivi. Nešto je trebalo promijeniti. Uskoro sam ustanovila što. Moja prijateljica Joanna, vitka djevojka manekenska stasa, fanatično zaljubljena u modu, nagovorila me da zajedno upišemo večernji tečaj kitnićarstva u prostorijama obližnje srednje škole. Ona nikamo nije voljela ići sama. Od dosade sam prelistala popis tečajeva jer me šeširi uopće nisu zanimali. Zapeo mi je za oko oglas za tečaj kreativnog pisanja. Iako je pisanje bilo moja životna ambicija, s vremenom sam ga zapustila. Kreativno pisanje predavao je neki vitki, hromi mladić koji je i sam nastojao izgraditi književnu karijeru. Ratni veteran, pretpostavila sam. Kad je upitao polaznike je li netko nešto objavio, ruke je podiglo gotovo pola auditorija. Duboko impresionirana, zapitala sam se što radim u takvu društvu. Tada sam se sjetila gospode Tunis ona je rekla da ću uspjeti. Učitelj nam je rekao da napišemo sastav po vlastitom izboru i pošaljemo mu ga u Greenwich Village. Cijelu sam noć tipkala krimić o mladoj ženi koja se našla u opasnosti. Mama mi je prigovorila da ne može spavati zbog buke pisaćeg stroja. Nisam se mogla obuzdati. Bilo je tako uzbudljivo da nisam mogla prestati. Sutradan sam priču poslala poštom. Na sljedećem nam je satu učitelj rekao da je doživio nešto izuzetno, nešto o čemu sanja svaki pedagog. Tada je prepričao pripovijetku jednog od polaznika, usporedivši je s ranim radovima Tennesseeja Williamsa. Dok je on pričao, ja sam polako shvaćala da se zapravo radi o mojoj pripovijetci. Iako mi je bilo neugodno, zadovoljno sam se meškoljila na stolici odišući samopouzdanjem. Dao mi je popis pisaca koje trebam pročitati i knjiga koje trebam kupiti. Njegova predavanja pobuđivala su moju intelektualnu znatiželju. Tisuću mi se misli rojilo glavom i bila sam uzbuđena kao nikada do tada. Naš učitelj napustio je večernju školu, posvetio se pisanju i njegova književna karijera uskoro je procvala. Kasnije, već kao novinarka u Miamiju, jednom sam prigodom izvještavala o bezumnom umorstvu za koje je policija pretpostavila da je inspirirano scenom nasilja iz jednog njegovog scenarija. Oduvijek sam mu željela reći koliko mi je pomogao, ali nisam vjerovala da će mi se za to ukazati prigoda. Onda je u uredništvo Heralda došao neki kalifornijski romanopisac da mu pomognem pronaći temu za novu knjigu. Razgovarajući uz vino, ustanovili smo da on i moj nekadašnji učitelj kreativnog pisanja, sadašnji scenarist, imaju istog agenta. Dao mi je njegov broj telefona u Connecticutu. Nazvala sam ga na Badnjak, više od dvadeset godina nakon onog sudbonosnog predavanja iz kreativnog pisanja koje je promijenilo moj životni put. Iznenadio se pozivu nepoznate žene. Prisjetio se tečaja. Čak se sjetio i jednog od polaznika, mladog crnca koji je vozio stari sportski auto i pisao poeziju. Međutim, mene se uopće nije mogao sjetiti. Ispričavao se. Nisam to željela. Naime, uopće nisam bila razočarana. Ni sama ne znam što sam očekivala. Svakako ne da će me se sjetiti ni da će me pozvati da obnovimo sjećanja. Samo sam mu željela poručiti: "Ovdje sam, živa i zdrava i živim i Miamiju. Zahvaljujući onome što ste mi darovali na jednom davnom tečaju, sada samostalno zarađujem za život i imam krasan poziv". Do vraga, možda bi me bila zaboravila i gospođa Tunis, ali ja nikad neću zaboraviti nju. Western Electric bio je u srpnju zatvoren dva tjedna, pa smo majka i ja otišle na naš prvi godišnji odmor. Budući da se moja mlađa sestra rano udala i zasnovala obitelj, otputovale smo same. Unajmile smo bungalov na obali Point Pleasanta kaneći provesti tjedan dana na rivijeri New Jerseyja. Svaki je dan kišilo. U svih sedam dana nismo vidjele sunce ni komadić plavog neba. Kada u New Jersevju

počne padati kiša, onda ne zna stati, a sivi oblaci ne razilaze se danima. Zarekle smo se da ćemo sljedeći godišnji odmor provesti na nekoj sunčanoj plaži. A što je za to pogodnije nego najpoznatije ljetovalište u našoj zemlji? "Najzabavniji grad na svijetu".

3. SNOVI I LEGENDE MIAMIJA Taj duh Miamija je sjajna stvar. To je nešto zarazno. Dr. James Jackson, 1896.

Miami Beach: prvi sam ga put ugledala sa stražnjeg sjedala taksija. Kada krećete prema Miamiju iz zračne luke, smještene zapadno od grada, u jednom trenutku srebrna pruga autoputa blago se popne i odjednom je ispred vas suncem obasjana plaža koja ružičasto podrhtava onkraj plave plohe mora. Užareni žal obrubljuje zaljev na čijim se rubovima uzdižu secesijske palače ispod nepregledna neba kojim plove oblaci: zlatni u sumrak, a ružičasti u zoru. Sve je nalik na neko kraljevstvo iz bajke, puno legenda i snova. Zapravo, Miami je divlji i otkačen grad u kojem se događaju najfantastičnije stvari. Ali, kad ga gledate s ovog mjesta, čini vam se kao da je začaran. Zastao mi je dah. To mi se uvijek događa kad vidim ovaj prizor. Ponekad, kad sam uplašena ili tužna, uspije me razgaliti. Često dolazim ovamo automobilom. To je nešto što se nije promijenilo niti će se promijeniti. Bili smo odsjeli u malom hotelu pastelne boje, u četvrti koja se sada nalazi u središtu secesijskog dijela grada. Naša je soba gledala na ocean. Nakon godišnjeg odmora vratila sam se u New Jersey samo da se riješim stvari koje nisam mogla ponijeti. Ni za čim nisam žalila. A i za čime bih? Za zaleđenim vjetrobranskim staklima, promrzlim nogama, upalama grla? Čemu da kažem zbogom, osim možda oštrim zimama i kratkim sivim danima koji su svi bili nalik jedan na drugog. Jedino zbog čega mi je nedostajao New Jersey bila je pizza i ljetne berbe sočnih rajčica. U Miamiju pizza nije tako ukusna, vjerojatno zato što je ovdje uglavnom pripremaju kuhari iz Havane i Port-au-Princea. Danas mladi novinari najprije diplomiraju žurnalistiku, onda stažiraju i tek tada počinju raditi. Ja sam se u ovom pozivu našla preko noći. Podružnica Western Electrica u Miamiju odbila je moju molbu za posao. Službenica kadrovske službe suho mi je rekla da joj je zabranjeno zaposliti ikoga iz Western Electricove tvornice u New Jerseyju, jer "tko bi onda uopće ostao u New Jerseyju". Otkrila sam da se lakše upisati na tečaj kreativnog pisanja nego pronaći posao. U središtu Miamija, poznatog kao "Čarobni grad", održavali su se tečajevi svih vrsta, od masaže do automehanike. Polaznici tečaja bili su pretežno umirovljenici. Većina je imala zanimljivu prošlost, najčešće tužnu. Bilo je dosta židovskih useljenika koji su pobjegli ispred nacista, a u novi su svijet donijeli samo sjećanja, jer im obitelji nisu preživjele rat. Jedan od njih bio je smežurani čovječuljak koji je sa svojom suprugom živio blizu našeg malog stana na South Beachu, u kojem sam živjela s majkom. Svakog dana odgegao bi se u javnu knjižnicu Miami Beacha na Aveniji Collins, preko puta striptiz bara Place Pigalle. Tamo je, u tišini koju je remetilo samo zujanje klimatizacijskog uređaja, rukom pedantno pisao svoj roman. Dvaput tjedno odvezli bismo se mojim malim kabrioletom na predavanje kreativnog pisanja. Dok je pohlepno gutao sendviče i pijuckao mrvice oko sebe, pokušavao me nagovoriti da otipkam i lektoriram njegov rukopis. No, njemu lektura ne bi bila dovoljna. U svomu nečitkom tekstu, pisanom lošim engleskim, čeznutljivo je opisivao neku zlatokosu Katju nalik na božicu, u koju je bio nesretno zaljubljen kao mladić u Rusiji. Činilo mi se kao da na neki način vara svoju debeljuskastu suprugu anđeoska lica koja mu je smjerno pripremala sendviče. S olakšanjem sam dočekala trenutak našeg rastanka. Više nisam imala vremena za tečaj. Zaposlila sam se. Prigoda mi se ukazala neočekivano, zahvaljujući kolegi s tečaja. Iako je njegov naglasak iz države Tennessee zvučao pomalo unjkavo, a dlanovi mu uvijek bili malo vlažni, bio je tako čarobno uljudan

da su ga obožavali i učitelj i stare polaznice, a ni ja se nisam imala razloga požaliti. Predložio mi je da se prijavim na natječaj za novinara trač rubrike u malom listu okruga Miami Beach, u kojem je bio urednik. Njegov me prijedlog zapanjio. Nikad nisam pomišljala da bih mogla raditi u novinama. To mi jednostavno nije padalo na pamet. Ovo bi mogao biti savršen izvor prihoda dok budem pisala najveći roman u povijesti američke književnosti, pomislila sam. Tada još nisam imala pojma da je novinarski posao toliko naporan da čovjeku ostaje vrlo malo vremena za bilo što, a najmanje za pisanje romana. Kad sam stigla u Daily Sun, tabloid koji se prodavao u jedva deset tisuća primjeraka, dali su mi priopćenje za javnost o domjenku u nekoj crkvi i rekli mi da o tome napišem članak. To sam i učinila. List, koji se reklamirao kao "Novine u službi Zlatne obale Miami Beacha", ponudio mi je posao. Dalje je sve išlo kao po loju. – Od danas si novinarka – obavijestio me kolega s tečaja. Rukujući se, osjetila sam znoj na njegovu dlanu. Imala sam neki neugodan osjećajda neće sve na tome stati. Tada nisam imala pojma što me čeka, da će mi život u Miamiju donijeti ushićenje i radost, isprekidano trenucima čista užasa i potpune panike, te cijelu vojsku mrtvaca pet tisuća leševa. Moja šefica bila je Maude Massengale, urednica trač rubrike. Ona je znala sve i poznavala svakoga, jer je u novinama radila od pamtivijeka, još prije mog rođenja. Već je trebala biti u mirovini, ali je u njenim uvelim grudima još tuklo srce zaljubljive šiparice. Maude je bila oduševljena seksom i romantičnim avanturama i za njih je živjela. Svima se obraćala sa "Dragi!". Najčešće bi uz pozdrav dometnula: "Kako tvoj ljubavni život?" I morali ste joj odgovoriti. Bila je to razmažena južnjačka ljepotica starog kova. Kad su njene dvije kćeri još bile adolescentice, stalno su se žalile da su gladne jer su u hladnjaku nalazile samo dijademe od orhideja, rekla mi je jednom prigodom. Maude je bila u vječitoj potrazi za kavalirima koji će je pratiti na mnogobrojne gala balove na koje je odlazila. Njen najdraži pratilac bio je Timothy Smith, visoki tamnokosi muškarac kojem je sako neobično dobro pristajao. Bila je luda za njim. Nakon što bi s Timothyjem provela večer u ladanjskom klubu, njene već mutne plave oči sjale bi kao zvijezde na naboranom licu. Maude je bila duševna žena. Najviše je nadahnuća nalazila u svojoj vjeri u vječnu ljubav. Kad se Timothy Smith oženio bogatom udovicom, bila je neutješna. To joj je slomilo srce i više se nikada nije oporavila. Maude me naučila kako valja izvještavati sa zabava visokog društva, kako urediti tekst, prelomiti stranicu i napisati naslove. Ponekad, kad bi je shrvala tuga zbog Timothyja, čak bih napisala i njenu rubriku. Takvo što u Daily Sunu nije bilo neobično. Iako nikad nisam išla na utrke pasa, urednik sportske rubrike zadužio me da pišem prognozu. Nisu mogli naći nikog drugog. Ponekad, kad se za to ukazala potreba, urednik sportske rubrike i ja pisali bismo pisma čitatelja, dakako, pod lažnim imenima. Odisala su kapricioznošću, u nadi da će potaknuti čitatelje da na njih reagiraju i tako nas riješe tog posla. Bili su to posljednji dani tradicionalnih novina, dani linotipa, vrućeg tiska i metalnog sloga. Plaća u Sunu bila je ispod minimuma zajamčenog zakonom i nije bilo nadoknade za prekovremene sate. Ipak, nije mi palo na pamet da se zbog toga žalim. Pratila sam sastanke židovske dobrotvorne organizacije Hadassah, Udruženja roditelja i nastavnika, ručkove i čajanke visokog društva, koordinirala posao u tiskari, pomagala pri vezanju stranica, te naučila čitati tekstove odozdo prema gore i zdesna nalijevo, što mi je kasnije dobro poslužilo u novinarskoj karijeri. Čim sam si to mogla priuštiti, kupila sam malu crnu haljinu za balove i operu. – Ništa ne brini što nije osobito ekstravagantna i šik – poučavala me Maude. – Ljudi koji dolaze na skupove visokog društva u skupoj unikatnoj odjeći baš ne vole kada ih zasjeni obična novinarka. Imala je pravo. Dakako, ja nisam odlazila u operu da uživam u glazbi. Bio je to posao kao i svaki

drugi. Moj je zadatak bio da se motam po predvorju, uočim dolazak baronese Adele von Poushental i njenih prijateljica i zabilježim za buduće generacije kako su bile odjevene. Maude je bilo savršeno jasno kakva je njena uloga u životu tih ljudi. Oni su je pozivali na sve strane i hvalili se njenim prijateljstvom, ali samo tako dugo dok su se njihova imena pojavljivala u Maudinoj popularnoj trač rubrici. Tu rubriku čitalo je više ljudi nego što je i sama Maude mogla pretpostaviti. Vrhunski kradljivci dijamanata kasnije su mi priznali da im je Maudina rubrika bila Sveto pismo za upoznavanje navika, rezidencija i nakita bogatih i slavnih ljudi. Jednom sam pokušala uvjeriti Maude da mnogi od tih bonvivana traže njeno društvo zbog nje same, a ne zbog rubrike koju je pisala. Nasmiješila se i odmahnula glavom. – Nemaš pravo – rekla je. Dan ili dva kasnije jedna od najviđenijih dama iz lokalnog visokog društva osobno je navratila u uredništvo da Maude pozove na malu, ali otmjenu večeru. – Pazite, Maudie – rekla je lepršajući oko stola moje šefice. – Želimo da dođete isključivo kao prijateljica. Ostavite svoj stari notes kod kuće. Želimo da budete s nama zato što vas volimo. I sami znate koliko vas volimo. Maude je zavirila u svoj rokovnik i ljubazno odbila poziv objasnivši da je zauzeta. Nesuđena domaćica pokislo je odmarširala do vrata, okrenula se i rekla napućivši usnice: – Pa možete li onda barem poslati fotografa?. Ponekad bi u slagarnici slova nepažnjom pala na pod i rasula se. Tada se događalo da kakav slagar s cigarom u ustima koji nije mnogo držao do trač rubrike, masnom rukom pokupi slova s poda i nasumce ih složi na stranicu. Možete zamisliti bijes majke koja je doživjela da se tekst oglasa za vjenčanje njene kćeri pomiješa s receptom za svinjsko pečenje! Radeći u trač rubrici naučila sam mnogo o ljudskoj prirodi i ljudskim nagonima. Ali, naučila sam još nešto. Uredniku koji je u govoru otezao, kako to već rade u Tennesseeju, bila sam malo previše simpatična. Svakog bi časa ulazio u moj mali ured da mi izrazi obožavanje i preda mi svoje ljubavne poruke i pjesme. Sa zadovoljstvom sam ga upozoravala na pravopisne pogreške. Jednom sam se zaključala prije nego što je uspio ući u sobu. Počeo je lupati po vratima probudivši Maude koja je drijemala nakon naporne noći u ladanjskom klubu i injekcije vitamina B12 koju je dobila od svog liječnika. Pogledala se u zrcalu, popravila svoj ružičasti karmin i naredila mi da ga pustim unutra. Maude je obožavala ljubavne avanture; uživala je u njima, govorila o njima i poticala ih. Njegovo je ime bilo James Buchanan. Postao je moj Pearl Harbour. Uvijek sam loše birala muškarce. Čini se da je to tradicija među ženama u mojoj porodici. Rekla sam mu da želim pisati knjige. Odgovorio je da i on to želi. Dakle, imali smo iste interese. Možda i nije tako loš, pomislila sam. Nije bio moj tip, ali ništa zato. Možda mi je suđen. Seksualno iskusne i praktične Talijanke s kojima sam radila u Patersonu, New Jersey, upozorile su me: "Muškarac te mora voljeti više nego ti njega". Meni manjka samopouzdanja. Možda je to zato što je prvi muškarac u mom životu otprašio od mene i moje majke kad mi je bilo sedam godina. Jim Buchanan nije me ispuštao iz vida. Koliko god da sam mu puta rekla ne, on se pokunjeno i smjerno vraćao, sa šeširom u ruci i izrazom obožavanja na licu. Dok smo još živjeli u Patersonu, uvijek sam strpljivo čekala da me dečki nazovu. Ponekad sam čekala uzalud. No, na poziv Jima Buchanana nije nikada trebalo čekati. Morala sam podići slušalicu da telefon prestane zvoniti. Počeli smo odlaziti u kineske restorane, izlaziti zajedno. Tada je Sun dobio novu upravu i Jim Buchanan i još nekoliko ambicioznih ljudi koji su se previše miješali u uredsku politiku dobilo je otkaz. Još nekoliko njih predalo je ostavke u znak prosvjeda. Među njima sam bila i ja. Bilo je to osam mjeseci nakon što sam tamo došla. Vjenčali smo se i otišli na medeni mjesec na rajski otok Sanibel Island pored zapadne obale

Floride, čije su netaknute plaže obilovale školjkama. Najviše se sjećam buha u pijesku. Bile su grozne. Jim se zaposlio u novinama obližnjeg okruga Broward. Ja sam odlučila napisati knjigu. Oboje smo odlučili zasnovati dom. Bio je to potpun fijasko. Samo nekoliko mjeseci kasnije, pobjegla sam nazad u Miami. Nije to bilo bez kajanja jer se nisam planirala razvesti. Kao što nisam planirala ni toliko drugih stvari. Odlučila sam da se pokušam zaposliti kao novinarka u listu Miami Herald, najvećim i najboljim novinama u Južnoj Floridi. Službenica u kadrovskom od koje sam zatražila obrazac za molbu, nije mnogo okolišala: – Ako nemate diplomu iz novinarstva ili najmanje pet godina iskustva u dnevnim novinama, nemojte ni pokušavati. Zapamtila sam te riječi. U Daily Sun opet je stigla nova uprava, a ja sam bila bez posla. Blijedi bucmasti urednik imenom Ted Crail upitao me jesam li studirala novinarstvo. Protrnula sam: morat ću mu reći da nisam. – Dobro – rekao je vedro – onda barem nećete morati ispravljati loše navike. Očekivala sam da će mi ponuditi posao, ali me danima nisu zvali. Kad sam ih nazvala, priopćili su mi loše vijesti. Nakladnik Rolfe Neill naredio je da me ne prime zbog mog bračnog stanja. "Razvedena žena", rekao je, "nestabilna je i nepouzdana". Da bih mogla plaćati najamninu za stan, honorarno sam pisala za neke dosadne gospodarske novine. Moja majka bila je zaokupljena svojim novim poslom i novim životom, pa sam ostala sama s Ninom, svojom bijelom mačkom. Ona i ja dijelile smo dobro i zlo u našem malom stanu na obali kanala u Miami Beachu. Ja sam jela haše i maslac od kikirikija, a Nina hranu za mačke iz vrećice. Kad bi poštar donio honorar, počastile bismo se odreskom i mačjom hranom iz konzerve. Iz stana iznad nas, koji je zajednički unajmio velik broj zborista i zboristica iz noćnog kluba hotela Fontainebleau, često su dopirali zvuči glazbe, škripa kreveta i tapkanje bosih nogu. Stanari, koji su se često mijenjali, ponekad bi s balkona na drugom katu veselo skočili u kanal da se osvježe. Bili su uzbudljivi, prijateljski raspoloženi i puni života, ali se nismo družili. Ja ne znam plivati, a da ni ne govorim o skakanju u vodu, osim toga radim dozlaboga dosadan posao. Budući da su me gospodarske novine plaćale po broju riječi, pisala sam strašno razvučeno, kićeno i opširno. Urednici, koji su skraćivali i uređivali tekst, plaćali su samo po broju objavljenih riječi, ali ipak bi im promaklo prilično suvišnog teksta. Bila je to borba za opstanak. Jednom sam se čak potpisala muškim pseudonimom da bih prodala članak nacionalnom časopisu Avanture za muškarce. Članke su potpisivali samo muškarci, tako da sam za urednike časopisa ja bila "gospodin Buchanan". U članku sam opisala macho gradonačelnika male općine oblika graška na rubu močvare Everglades, koja je vrvjela aligatorima. Tip neumoljiva djelitelja pravde, nalik na likove Clinta Eastwooda, razmetljivi gradonačelnik je golim šakama uspio očisititi to "posljednje leglo bezakonja na Floridi". Nedugo nakon što je priča objavljena, grad je ponovno bio miran. Ovog puta mir su uvele gradske vlasti koje su gradonačelnika strpale u zatvor. Bio je to moj prvi susret sa sindromom vuka u janjećoj koži, tako čestog među policajcima, političarima i sucima. Čovjeka kojeg danas slave često već sutradan nađu s rukom u nečijoj kesi. Napokon se sreća nasmiješila i Rolfeu Neillu, nakladniku koji je odbio moju molbu za zaposlenje. Dobio je posao u New York Timesu. Onoga trenutka kad su mu ugledali leđa, urednici Suna ponudili su mi posao. No, sada se od mene više nije očekivalo da pišem o bizarnostima iz visokog društva ni o svečanim ručkovima Udruženja roditelja i nastavnika. Zaposlili su me da izvještavam o stvarnosti naših okrutnih ulica, da nepokolebljivo tražim činjenice i zubljom istine rasvjetljavam mrak neznanja. Hoću li to moći? Jesam li za to sposobna? Nisam imala pojma. Na smrt sam se preplašila. No, morala sam

se iseliti iz stana pa mi je trebalo novca. Stanodavac se razbjesnio jer je Nina bila skotna. Jedne noći, dok sam bila opijena glumom Richarda Burtona kao filmskog Hamleta, posjetio nas je lijepi mačak srebrne dlake. Dugodlaki stranac i Nina počeli su se meko došaptavati kroz mrežu na vratima. Vodu iza njih obasjavala je mjesečina.To mi se učinilo jako romantično, pustila sam je van i oni su zajedno pobjegli. Jamačno nisam bila pri zdravoj pameti. Dva dana kasnije susjedi su mi rekli da su mačke savile log ispod zgrade. Izmamila sam je van zdjelicom hrane. Za njom je izašao mačak tužno zavijajući. Ona mu se odazvala s mog ramena. Barem je netko u našem kućanstvu bio zaljubljen. Više ga nikada nismo vidjele, ali šteta je već bila počinjena. Stanodavac je rekao da ne želi mačke u kući, a već sam imala tri. Nema mi ništa draže od predenja mačića, tog umirujućeg zvuka koji upućuje da svijet, koji je pun zlih pasa i ljudi, bundžija i nezadovoljnika, ipak nije posve loš. Mačići su čarobni, ali ih je teško sakriti u dvosobnu stanu. Bog mi je svjedok da sam sve pokušala. Čim se pojavio stanodavac da uzme najamninu, mačići su zabili svoje kao britva oštre pandže u nogavice njegovih sintentičkih hlača i pripile se uz njih. Mačke nagonski, na prvi pogled, prepoznaju one koji se bolesno boje mačaka. Morale smo se iseliti. Novi stan bio je skuplji, pa sam se jako trudila da zadržim posao u Sunu. Iako mi je fotografiranje bilo u opisu , poslova, uopće se nisam znala koristiti fotoaparatom, a još manje snimati fotografije za novine. Moj urednik Ted Crail zalijepio je na moju staru yashicu kratku uputu za uporabu. Na sreću, moj prvi objekt bio je strpljivi službenik iz nižih redova gradske uprave a ne neki kriminalac u bijegu. Zajedno smo na glas pročitali upute te sam nakon nekoliko neuspjelih pokušaja snimila njegov portret koji je dan kasnije objavljen u novinama. Uslijedio je moj prvi junak: mršavi student koji je iz potopljenog automobila u zaljevu Biscayne izvukao onesviještenu ženu tešku sto trideset kilograma. Ima nešto u junacima, zbog čega ljudi o njima rado čitaju a novinari s užitkom pišu. Oni potiču naše skrivene fantazije. Svaki čovjek, bio mlad ili star, potajno sanja da će se iskazati u teškoj situaciji, ali rijetkima se za to ukaže prigoda. Ljudi vole čitati i o junačkim pothvatima policajaca i vatrogasaca, no oni su za to obučeni i plaćeni. Osim toga, kada učine nešto doista iznimno, često to iskoriste da bi dobili povišicu, bili unaprijeđeni ili dobili neku povlasticu. Istinski su junaci plemeniti ljudi koji se slučajno zateknu na mjestu događaja i smognu snage da savladaju nepredviđene teškoćei preobraze se u superljude: pristavi adolescent, gojazni vozač kamiona, umorna domaćica, sredovječni čovjek s debelim naočalama. Junaci su zvijezde mojih malobrojnih priča sa sretnim svršetkom, jer, na žalost, najčešće dobivam ulogu glasnika koji nosi loše vijesti. Ted Crail rekao mi je da se ne žurim i da se ne brinem, jer ljudi vole kad ih se fotografira; da će biti strpljivi i izdržati što se izdržati mora, osobito zato što je za novine. Imao je pravo. Šef vatrogasaca u Surfsideu, maloj obalnoj općini na sjevernoj granici Miami Beacha, polio je šaku plinom za upaljač, zapalio je i gorućim palcem pripalio cigaretu kako bih mogla snimiti atraktivnu fotografiju. – Ovo nije kaskaderski trik – rekao mi je ozbiljno. – To je samo jednostavna demonstracija djelovanja vatre. – Za slučaj da fotografija ne uspije, sve je još jednom ponovio. Gradonačelnik Miami Beacha, sjedokosi patricij Chuck Hali, bio je čovjek izvan formata, baš kao i sve drugo u Južnoj Floridi. Taj slatkorječivi bogataš bio je uvijek na raspolaganju novinarima. Samo nekoliko dana nakon što je kupio petnaest metara dugu jahtu, s druge strane zaljeva Biscayne naišao je olujni oblak, zaustavio se točno iznad nje i eksplodirao. Plovilo još nije bilo osigurano. Iz neba nad Miamijem ponekad se izlije takva kiša, kao da je stigao Potop. Sa zapada naiđu crni oblaci, nebo se tako zatamni da se usred dana upale ulične svjetiljke, a gromovi počnu pucati kao da je

smak svijeta. Mačke tada pojure u zaklon, djeca počnu vrištati a nebo proparaju munje. No, sve je gotovo za dvadesetak minuta. Opet zasja sunce, more se umiri i vrijeme je opet krasno. Često se dogodi da na jednoj strani ulice kiši, dok je druga suha. Tog dana kišilo je samo na jednom mjestu, po gradonačelnikovoj jahti, koja je potonula pod teretom vode. U marinu sam stigla s fotografskim aparatom, ali bilo je prekasno. Gradonačelnik je već unajmio nekoliko radnika, koji su satima crpli vodu iz jahte, dok ona napokon nije isplivala na površinu. – Bože, gradonačelnice – rekla sam – nadali smo se da ćemo je moći fotografirati dok je još pod vodom. – Nema problema – rekao je. Dobacio je nešto radnicima, koji su kimnuli glavom, usmjerili cijevi prema jahti i napunili je vodom. Sve to da bih ja mogla snimiti jednu fotografiju! Još sam bila nova u ovom poslu pa sam se zabrinula. – Gradonačelnice – upitala sam – je li to etično? – Jasno da je etično – odgovorio je. – Ta, mi samo rekonstruiramo događaj. Tada još nije bilo javnih nereda i izbjeglica, i gradonačelnika nije napuštalo dobro raspoloženje unatoč mnogobrojnim krizama i pljačkašima koji su mu iste večeri kada je pobijedio na lokalnim izborima čestitali tako što su mu u njegovu tavanskom stanu oteli nakit prijeteći mu oružjem. Jednom drugom prigodom, netko je ispalio metak u prozor njegova rollsroycea tipa silver cloud, pa su me poslali da snimim Njegovu uzvišenost kako pruža svoju lijepo manikiranu ruku kroz rupu na staklu. – Već su bili iz Miami Nema rekao – mi je. – I oni su me snimili u toj pozi. – Da vidimo – zapitala sam se na glas – u kojoj drugoj pozi da vas snimim? Moj pogled sreo se s pogledom tog sjedokosog lisca pomislili smo na isto. Uzdahnuo je bez riječi i otpustio svoju skupu svilenu kravatu. Sutradan se gradonačelnik pojavio na naslovnoj stranici naših novina poslušno gurajući svoju lijepu glavu kroz razbijeni prozor na kojem su, se vidjeli oštri rubovi polomljena stakla. Na moje iznenađenje i veliko zadovoljstvo, neobično sam ugodno radila i s Leftyjem Rosenthalom. Lefty je bio optužen za namještanje rezultata košarkaških utakmica te se, kao nadaleko poznat kockar, trideset osam puta našao ispred Senatskog odbora i svaki se put pozvao na Peti amandman američkog ustava[3] . Lefty, kojem je bio zabranjen pristup na konjičke utrke na Floridi, nije pretjerano volio publicitet, pa je nedugo prije toga opsovao snimatelja Miami Newsa koji ga je pokušao snimiti na finalnoj utakmici američkog nogometnog prvenstva. Neki drugi čovjek tada je fotografa napao naslonom sjedala. Taj se neugodni slučaj našao na naslovnim stranicama novina. Toga se puta Lefty trebao pojaviti na Općinskom sudu Miami Beacha radi nekog sitnog prekršaja. Jedan od urednika poslao me na suđenje: – Ne zaboravi ga snimiti – povikao je za mnom. Kad je Lefty izašao iz sudnice, počela sam kaskati za njim na sigurnoj udaljenosti. Dok sam se pitala kako ću nabaviti drugi aparat ako mi uništi onaj koji sam nosila sa sobom, okrenuo se i upitao me što želim. Rekla sam mu. – Vi se sigurno šalite. – Ja sam samo novinarka koja pokušava raditi svoj posao – odgovorila sam sjetno. Namjestio se za fotografiju i čak mi se nasmijao u kadru. Oduvijek sam se najviše bojala da neću uspjeti napisati članak, da ću napraviti neku grešku ili se pokazati nedoraslom zadatku. To me još progoni iz dana u dan. Panika je sastavni dio moje psihe, vjerojatno zbog mog neurotičnog straha da ću biti otpuštena i morati se vratiti u New Jersey i tamo dovijeka raditi u tvornici krznenih kaputa. To me tjera da na poslu stalno nastojim napraviti sve više i više. Dakako, drugi važan motiv za moj rad jest neutaživa radoznalost. Miami je oduvijek magnetski

privlačio bjegunce, čak i prije nego što je postao novi Ellis Island[4] . Miami je grad iznenađenja. Ovdje nikada ne znate tko ili što vas čeka iza nekih vrata. Tako me jednom iznenadio Sam Houston Johnson, s kojim sam nakratko podijelila krevet. Predsjednik je tada bio Lindon B. Johnson. Osoblje jednog luksuznog hotela na morskoj obali uznemirilo se zbog posjeta čovjeka koji je pompozno dočekan kao predsjednikov mlađi brat. Dok se s umjetnom plavušom provodio u svom apartmanu, njegov je račun munjevito rastao, a on se zabavljao bolje nego što dolikuje jednom članu predsjedničke obitelji. Osoblje je počelo sumnjati u njegov identitet, ali se nije usudilo zatražiti da ga i dokaže. Tada nam se hotelski službenik za odnose s javnošću obratio za pomoć. Na našem groblju novina nismo našli ništa. U javnoj knjižnici pronašli smo da predsjednik ima mlađeg brata po imenu Sam, međutim, iz nekog neobjašnjiva razloga Sama nije bilo ni na jednoj službenoj obiteljskoj fotografiji. Zakucala sam na vrata njegova apartmana bez broja na osmom katu. Dobrodošlicu mi je poželjela plavuša i ponudila me pivom. Bilo je deset sati u jutro. Povela me do kreveta "gospodina Sama". On je ležao na prekrivaču, ležerno odjeven, s ručno izrađenim kaubojskim čizmama na nogama. Pio je neku prozirnu tekućinu iz čaše za vodu. Ustanovila sam da sliči na predsjednika. Plavuša mu je podmetala pepeljaru pod zapaljenu cigaretu i ispravljala čašu kad bi se ova nagnula. Ako je on uistinu predsjednikov brat, zašto ga ne prati tajna služba? Uspravio se na krevetu. – Ima ih na sve strane – rekao je – previše je tih prokletih inspektora. – Potom se opet srušio na jastuk. Rekao mi je da predsjednika nije vidio od inauguracije dodajući da ga je Lady Bird prvog nazvala da ga obavijesti o Lindonovoj operaciji žuči. On i plavuša bili su oduševljeni što ih želim snimiti. Onda je rekao da se želi slikati sa mnom. Žena mu je pomogla da sjedne u stolicu pokraj kreveta i uzela aparat u ruke. Sjela sam pokraj njega. Kad je plavuša završila s kadriranjem, rekla sam: "Ptičica!" Naglo se nagnuo, zgrabio me oko vrata i poljubio me svojim mekanim usnama u obraz. Onda se prevalio na krevet, okrenuo na bok i zaspao kao gromom ošinut. Otišla sam na prstima do vrata, ali me plavuša zaustavila prije nego što sam izašla. – Bilo bi jako neuljudno – rekla je otežući – da odete prije nego što se dostojno oprostite. To bi jako uvrijedilo gospodina Sama. Gospodin Sam nije se doimao uvrijeđen. Prije bi se reklo da je bio bez svijesti. Unatoč tome prišla sam krevetu i uljudno mu zahvalila na njegovu dragocjenom vremenu. Njegove su se trepavice pokrenule i ja sam mu pružila ruku. Polako ju je uzeo u svoju. – Zlato, ti si tako slatka – uzviknuo je. – Izgledaš kao Jackie Kennedy. Povukao me k sebi objema rukama i ja sam, izgubivši ravnotežu, poletjela naprijed i pala ravno na njega. Moj nezgrapni stari aparat, koji mi je visio oko vrata na kožnom remenu, zaglavio se između nas. Nespretno sam se pokušavala osloboditi njegova zagrljaja, no pokazalo se da je iznenađujuće snažan. Dok smo se hrvali, krajičkom oka vidjela sam kako plavuša sebi mirno ulijeva piće. Čim sam se oslobodila i posrćući se osovila na noge, gospodin Sam se prevalio na drugu stranu i zatvorio oči. Upitala sam je li pijan. – S njim je sve u redu – odsječno je odgovorila plavuša. Iz uredništva sam telefonirala u gradski ured tajne službe. – Trebam podatke o Samu Houstonu Johnsonu. Odgovor agenta bio je mehanički hladan. – Jedino je Washington ovlašten da daje podatke o predsjednikovoj obitelji. – Zašto ga ne pratite? Što ako dođe u loše ruke... – povikala sam. – Vi znate gdje je? – u agentovu izmijenjenu glasu čula sam uznemirenost. Kad sam mu rekla

adresu, brzo je prekinuo razgovor ne rekavši ni zbogom. Nije prošlo ni petnaest minuta kad me nazvala pratilja gospodina Sama. Bila je bijesna. Željela je znati zašto sam nazvala, tajnu službu. Tada je on uzeo slušalicu i zacičao: – Zašto si mi to učinila, zlato? Oboje su zatražili da im predam film. Nazvali su mog urednika. Gospodin Sam je nešto nerazumljivo mrmljao dok se nije začuo udarac, kao da je zajedno s telefonom pao na pod. Žena je nedugo potom ponovno nazvala. Tada je već zvučala pompozno. – Posjetio nas je glavni agent tajne službe i želi s vama razgovarati rekla mi je. Pokušala ga je nagovoriti da mi se obrati, ali on je odbio. Kasnije mi je hotelsko osoblje reklo da je u hotel stigla gomila agenata tajne službe i FBI-a. U tili su čas gospodina Sama izgurali iz hotela privezana u invalidskim kolicima i zamotana u pokrivač. U zračnoj je luci već čekao privatni zrakoplov registriran na tvrtku Johnson Enterprises. Za sobom su ostavili plavušu i neplaćeni račun. Nakon što je platila račun i još jednom me bijesno nazvala, otišla je iz grada. Moji urednici već su tada znali da se gospodin Sam nije krivo predstavljao, pa su bili na sto muka kako da sročimo članak. Nakon nekoliko sastanaka iza zatvorenih vrata naredili su mi da stvar prikažem u obliku intervjua s predsjednikovim bratom. Sljedećeg je dana u novinama objavljen intervju i dvije fotografije jedna na kojoj je Sam sam i druga na kojoj je s pratiljom. U intervjuu sam citirala Samove riječi da se došao odmoriti u Miami Beach, nakon što je tri godine proveo u Meksiku i dva se puta razveo. Nakon Miami Beacha kanio je posjetiti San Juan. Izostavila sam najpikantnije pojedinosti našeg susreta u njegovu apartmanu. Nekoliko tjedana kasnije nazvao me još netko: bio je to plavušin suprug, razočaran demokrat koji je unajmio privatnog detektiva da pronađe njegovu suprugu i gospodina Sama. Zanimalo ih je imam li još fotografija. Moj je teritorij obuhvaćao i četiri gradića i sela na sjevernom rubu Miami Beacha. Iako su se protezali na manje od četiri kilometra, svaki je imao vlastitu upravu, policiju i vatrogasce, te iznimno žučljivu lokalnu političku scenu. Glavni dio stanovništva činili su umirovljenici, nekadašnji žestoki ulični borci s područja New Yorka. Ti nisu provodili umirovljeničke dane drijemajući na suncu. Nakon napornog radnog vijeka, sad su napokon imali vremena, energije, a i dovoljno elana da se pošteno istutnje. To su i činili. Gradići u tom području vrvjeli su tim sjedokosim prznicama, aktivistima i buntovnicima. Mnogi od njih postali su moji informanti. Oni su me naučili pravu istinu o svijetu politike. Nigdje kao u malim gradovima nema toliko blaćenja, podmetanja i toliko zakulisnih igara u predizbornoj kampanji. Kopanje po prljavom rublju uzbuđivalo je moje vremešne informante, mene samu, pa i moje urednike. Zajedno smo razotkrivali zataškane skandale, izborne prijevare, mračne planove i sve vrste zlouporaba, prijestupa i nezakonitosti, od kojih su neki počinjeni u gradovima gdje se broj glasača ne mjeri tisućama nego stotinama. Iako sitne ribe u moru svjetske politike, oni su se veselili suradnji sa mnom i omogućavali nam da povećamo bijednu nakladu naših novina. Ti gradići bili su pravi zlatni rudnik za novinare. U jednom danu bačen je Molotovljev koktel na travnjak jednog vijećnika u selu North Bay, iznenada je prirodnom smrću umro gradonačelnik, a jednom drugom vijećniku poginula su tri rođaka u tragičnoj nesreći na krstarenju. Tog istog dana prvi sam put intervjuirala policajca. Bio je to Bennie Hyman iz Miami Beacha, koji se već pet godina sporio s policijom jer je otpušten zbog poodmakle dobi i niska rasta. Sam Bog zna zašto se toliko želio vratiti na posao. Bilo je nešto u tom iznimno niskom i veoma agresivnom sredovječnom policajcu što je izazivalo ljude. Bennieja su nebrojeno puta fizički napali, poderali mu košulju, izbili mu zub, pa čak i pucali na njega. Bio je napadnut na ulici, u policijskom autu, u dnevnoj

sobi policijske postaje, pa čak i u dizalu policijske zgrade. Neka žena bacila mu je u lice sendvič s govedinom. Kasnije je rekla: "Uvijek sam željela nešto baciti na policajca". Nakon što je platila kaznu od pedeset dolara, otišla je rekavši zadovoljno: "Vrijedilo je". Prije nego što je otpušten, Benny je dobio ukor jer je iz pištolja pogodio u usnu resicu neku staricu koja je sjedila u ležaljci na verandi hotela South Beach. Opravdavajući se, rekao je da je ciljao kriminalce u bijegu, ali je zbog lošeg vida promašio. Kasne šezdesete godine bile su zlatno doba Miami Beacha: Miss svijeta, šou Jackie Gleason "Uživo iz najzabavnijeg i najsunčanijeg grada na svijetu", slavne velike glazbene revije u velikim hotelima, glavne zvijezde u punoj sezoni. Moram reći da se Frank Sinatra prema meni ponio uljudno, a Joan Crawford snuždeno mi je povjerila da je usamljena. Miami Beach imao je sve. Grad je vrvio živopisnim lokalnim osobenjacima, zvijezdama na proputovanju i ludim političarima. Crpući energiju iz svoje mladosti i oduševljenja poslom, radila sam cijele dane, šest dana na tjedan. Nikada nismo imali dovoljno novinara. Jednom sam punih osam mjeseci bila Sunov jedini novinar. U strahu da neću imati dovoljno materijala za članke, cijele sam dane pisala bilješke o svemu što mi je padalo na pamet. Nikad nisam znala koliko ću prostora morati ispuniti. Jedne noći, oko jedan u jutro, moj urednik Ted Crail, obazriv ali opsesivno radin čovjek, prišao je mom stolu s izrazom očajnika na licu. Kao što sam mogla i očekivati, trebalo mu je materijala. Još vijesti, još članaka. Nije ih imao dovoljno da zaključi izdanje. Radila sam od sedam u jutro bez ručka. Nova smjena počinjala mi je u sedam u jutro. – Ne mogu, ne mogu – zavapila sam. Iscrpljena, bacila sam se na svoj stari deformirani stroj marke remington i počela plakati. Nije se dao zbuniti. Još jedan članak, još jedan članak. Stišćući svoje dežmekaste šake, nogu napetih kao strune, poticao me kao da sam boksač koji se omamljen od udaraca objesio o konopce. Još jedan članak, još jedan članak! Polako sam sjela, tupo prelistala notes i pronašla ideju za još jedan članak. Jedne noći ponestalo mi je podataka da dovršim članak pa sam otišla potražiti inspektora Emeryja Zericka, koji je imao slobodan dan. Te noći upoznala sam poručnika Emmetta Millera. Imao je plave oči, velike bicepse koji su navodili na grijeh i rupicu na bradi poput Kirka Douglasa. Naša avantura poučila me da nikada ne miješam posao sa zadovoljstvom. Uvijek se u sve moram uvjeriti na vlastitoj koži. Zericka sam najprije potražila u baru Southwind, omiljenom sastajalištu policajaca Miami Beacha, koji je bio udaljen samo jednu ulicu od uredništva Suna, a bio je otvoren cijelu noć. Sef lokalne policije osigurao mu je popularnost kad je policajcima zabranio da tamo odlaze. Kad bi vam zatrebao neki policajac, najbolje ga je bilo potražiti u Southwindu. Zatekla sam Emeryja kako igra biljar s Emmettom Millerom. Iznenada je Emery nestao i ja sam se zatekla kako Milleru dajem telefonski broj svog stana. Često policajcima dajem svoj broj kako bi me mogli obavijestiti o zanimljivim slučajevima; no uvijek to radim iz poslovnih razloga. Tada nije bilo tako. Ni meni ni njemu nije bio na pameti posao. Kao što sam već rekla, policajcima je bio zabranjen pristup Southwindu. Da je barem meni netko zabranio pristup Emmettu Milleru. On je već imao troje djece iz dva braka i uskoro se trebao rastati od druge žene. Trijezan, bio je sjajan, ali pijan, ni najmanje. Isprva se bojao da će zbog ljubavne avanture s novinarkom doći na loš glas, da će ga optužiti da izdaje policijske tajne. Međutim, to ga ipak nije obeshrabrilo. Narednik Emmett Miller i ja smo se zaručili, pa onda raskinuli zaruke. To se ponavljalo nekoliko puta. Činilo mi se sigurnije da ostanemo nevjenčani: kad postane neugodan, ljubavnika se uvijek može poslati kući. Da sam se barem držala tog načela. Zbog naših radnih obveza nismo se mogli češće viđati. Jednog dana uspjeli smo naći vremena da

zajedno ručamo u opskrbnom centru u ulici Lincoln. Tek što nam je konobarica donijela sendviče, glas iz Emmettova vokitokija javio je tri-sedamnaest, šifru za prometnu nesreću u kojoj ima ozlijeđenih. Nismo se na to obazirali: njegovi podređeni mogli su to srediti i bez njega. Onda je dispečer promijenio signal u tri-osamnaest, šifru za prometnu nesreću nakon koje krivac pobjegne s lica mjesta. Sad je već bilo jasno da nećemo moći ručati u miru. Onda se dispečer ponovno oglasio. Ovoga puta šifra je bila četrdeset-pet: smrtni slučaj. S ručkom je bilo svršeno. Sendviči su ostali na stolu. U daljini su zavijale sirene. – Sviraju našu pjesmu – rekao je. Emmett je pojurio na mjesto nesreće u policijskim kolima, s upaljenim svjetlima i sirenom čije se zavijanje stapalo s kakofonijom s drugih kola. Slijedeći ga kroz crvena svjetla na semaforima, stigla sam tamo odmah nakon njega. Čovjeku koji je ležao na pločniku bilo je sedamdeset devet godina. Kad je izašao iz pekarnice držeći u ruci vrećicu uštipaka, na njega je naletio kombi i odbacio ga dvadeset metara. Vozač je pobjegao, ostavivši starca na tlu okružena uštipcima koji su se razletjeli i do stotinu metara uokolo. Na ovom poslu rijetko tko uspije sačuvati dobru probavu. Gradska rubrika lista Sun dobila je novog urednika, Boba Swifta, bivšeg novinara Miami Heralda. Taj vitki brkati muškarac bio je oženjen zanosnom plavušom po imenu Elyalee. Jako su voljeli domjenke. Zahvaljujući svojoj predanosti radu i izbjegavanju šefova, uspjela sam izbjeći nevolje uzrokovane čestim promjenama u upravi i vlasništvu lista. No, na veliku zabavu u kuću novog urednika bilo je pozvano cijelo uredništvo Suna. Očekivalo se da će doći mnogo važnih ljudi, uključujući i dosta urednika iz Miami Heralda. Poziv je zvučao kao naredba. Nitko nije izostao. Moj kavalir bio je Emmett. Nosila sam prekrasnu crnu haljinu, toliko kratku da je navodila na grijeh, s lepršavim ovratnikom od perja. Kasnije sam tu haljinu prozvala "sudbonosnom". Prije nego što je došao po mene, Emmett je navratio u Southwind. Znala sam da je pametnije da s njim ne plešem, ali naša slatka mala telefonistica nije. Kad god bi ga srela naprosto bi ga gutala očima. Nedugo prije zabave bila je na plastičnoj operaciji nosa i izgledala je sjajno. Vidjelo se da se tako i osjeća. – Pleši sa mnom, pleši sa mnom – cvrkutala je šireći ruke, živahna i slatka s cvijećem u kosi. Emmett je sav sjao. Stajala sam sa strane nadajući se da moj novi šef nije uočio da sam stigla s njim. Bila je jako sitna, visoka jedva metar i pol i teška četrdesetak kilograma. On je imao metar i osamdeset i više od devedeset kilograma. Plesali su posve skladno cijelih četrdeset pet sekundi. Onda su se zavrtjeli, on ju je nagnuo jako nazad, nastojeći izvesti plesnu figuru. Okrenula sam glavu da ne gledam. Začuo se tresak, plesni se podij ispraznio, a telefonistica je zavrištala: – Moj nos, moj nos! Tada je sve krenulo nizbrdo. Dok smo razgovarali, Hugo Wessels je pijuckao. Vrhunski fotograf agencije United Press International, Hugo je bio na zlu glasu po prgavosti. Jednom prigodom, dok je fotografirao hrvačko natjecanje u sportskoj dvorani Miami Beacha, hrvači su ga iz nekog razloga napali. Umiješali su se posjetitelji, pa je zabrinuta policija morala zatražiti pojačanje. Gužva je okončana tek kad je Huga, koji se još bacakao, iznijelo iz dvorane pola tuceta policajaca. Hugo nije snagator; štoviše, on je naizgled mršav, ali žilav. Na zabavu je došao s Heidi, svojom zaručnicom. Razgovarala je s prijateljicama. Hugo me upitao jesam li vidjela kako su Swiftovi sagradili spavaću sobu na prvom katu u krošnji drveta. Rekla sam da nisam.

Popeli smo se na kat da je razgledamo, izašli na romantični balkon, kratko pročavrljali i onda se vratili na zabavu. Emmett je vidio kako silazimo, ja naprijed, a Hugo iza mene. Na dnu stubišta nas je oslovio. Ja sam mu se nasmiješila, a on me pljusnuo. Bila sam zapanjena. Hugo je stupio ispred mene i rekao: – U mom se kraju tako ne odnosimo prema ženama. Emmett je Huga pokušao politi pićem iz čaše. Piće je poprskalo krovne grede, a čaša se razbila na podnim pločicama. Emmett je zamahnuo da ga udari. Prije nego što mu je šaka poletjela naprijed, Hugo ga je tako snažno udario u bradu da se zavrtio oko svoje osi. Pri tome mu se rastvorio sako, otkrivši revolver kalibra 9 mm u koricama ispod pazuha. Hugo nije poznavao Emmetta i nije znao da je policajac. On je samo vidio da nosi pištolj. Zato ga je udario još jednom, prije nego što uspije izvući oružje. To mi se činilo logičnim. Odluku je donio u trenu, još dok se Emmett, koji je viši od Huga, vrtio od udarca. Kad mu se Emmettovo lice opet našlo na domak ruke, ponovno ga je snažno udario. Emmett se bučno srušio na pod među krhotine stakla i slomio članak. Odjednom sam osjetila sažaljenje. Obiteljska tradicija, pretpostavljam. Ima ljudi koji ne mogu, štoviše, ne smiju piti alkohol. Na putu u bolnicu Emmett je stalno ponavljao kako zna da je i sam takav. A bila sam i dirnuta: kad su mu rasjekli odjeću u dvorani za hitne intervencije vidjela sam da nosi gaće s uzorkom leopardove kože koje sam mu poklonila za Valentinovo. Kirurzi su mu metalnim kopčama zakrpali članak. No, imao je i frakturu na jabučnoj kosti. Te večeri sam se uvjerila u nešto što sam dugo pretpostavljala: da visok i korpulentan muškarac nema izgleda protiv vitka i žilava protivnika. Emmett je tada bio poručnik i očekivao je ispit za kapetanski čin. Bilo bi mi grozno da mu jedna takva glupost uspori napredovanje, osobito zato što se popravio, ili je bar tako tvrdio. Zato smo se morali pobrinuti da njegov šef ne sazna što se dogodilo. Međutim, sve se odigralo na očigled novinara, kojima je posao da šire vijesti. Bilo je gotovo sigurno da će se vijest pojaviti u nečijoj rubrici. Na zabavi je bio i Gene Miller, dobitnik dviju Pulitzerovih nagrada. Nazvala sam ga i objasnila mu situaciju. Obećao mi je da će nešto pokušati učiniti. Održao je riječ. Bio je to jedinstven slučaj izmjene uloga: obično su novinari ti koji nastoje saznati nešto što policajci taje. Emmett se izvukao rekavši da ga je na parkiralištu s leđa napala skupina njemu nepoznatih izgrednika. Meni se zakleo da više nikada neće piti. I tako sam se ja trudila da sačuvam njegovu karijeru, umjesto da pobjegnem glavom bez obzira. Nekoliko mjeseci kasnije, moj novi šef, Bob Swift, rekao je da se na drvenim gredama stropa po kojima se raspršilo Emmettovo piće počela širiti mahovina. "Sudbonosnu" haljinu nisam odjenula gotovo godinu dana, sve do Stare godine. Moj kavalir opet je bio Emmett. Nova godina nije dobro počela. Nakon dočeka otišli smo u restoran na kavu. Za jednim od stolova sjedila su dva pijana i bučna adolescenta i nedolično se ponašala. U jednom trenutku, jedan od njih dohvatio je teški jelovnik i zavitlao ga s jednog kraja restorana na drugi, poput frizbija. Jelovnik je prohujao samo tridesetak centimetara od mene. To je razljutilo Emmetta, koji je bio zaboravio na svoj zavjet i cijelu večer veselo nazdravljao. Ukočeno se odgegao do njihova stola, zgrabio obojicu za košulje, podigao ih sa stolica, gurnuo ih opet nazad i naredio im da paze kako se ponašaju. Momci, koji su se istog trena otrijeznili, shvatili su upozorenje ozbiljno. Drugi gosti, konobarice i uprava, zapljeskali su u znak odobravanja. Emmett je to i čekao. Kad su se momci digli da odu, Emmett je naglo odlučio da i mi moramo otići. Tek kada smo stigli do parkirališta, postalo mi je jasno zašto. Presreo ih je ispred njihova automobila i bio bi ih napao da se nije ispriječio neznanac. Bio je vitak i žilav.

Tiho mu je rekao da je ono što je učinio u restoranu bilo u redu, ali da ovo nije. To mi se činilo logičnim. Rekao mu je i da ostavi momke na miru. Emmett ga nije poslušao i neznanac ga je udarcem poravnao s tlom. Na putu za bolnicu počela sam se ponovno pitati ima li naša veza smisla. Svojim je kolegama prisegnuo da ga je na parkiralištu s leđa napala skupina neidentificiranih izgrednika. Meni je prisegnuo da više nikada neće piti. Iako se pročulo da ga često napadaju s leđa na parkiralištima, Emmettu to nije ugrozilo karijeru. Poslali su ga u Policijski institut južnih država u Louisvilleu, država Kentucky, što je značilo da ga pripremaju za velike profesionalne izazove. Zakleo mi se da tamo neće okusiti ni kapljice kentakijskog bourbona. Odletjela sam na njegovu promociju. Nazad smo doputovali autom, putem planirajući vjenčanje. Nisam bila sigurna da to želim. Pronašao nam je prozračan stan na uglu ulice u Miami Beachu, preko puta igrališta za golf. Rekao je da osjeća da više nikada ne bi mogao piti alkohol i obećao da će se toga držati. Vjenčanje je bilo tiho, a vremena za medeni mjesec nije bilo. Umjesto toga, proveli smo noć na Key Biscayneu. Nije bilo buha u pijesku. Brak je bio dobar dok je trajao: gotovo dvadeset četiri sata. Sutradan smo se uselili u stan. Emmett, ja i moj prijatelj Bili Gjebre, novinar Miami Newsa, vukli smo u stan kutije pune knjiga. Bio je vruć srpanjski dan. Dobrodošlicu nam je zaželjela nasmiješena susjeda i pozvala nas na hladno piće. Zahvalno smo umarširali u njenu klimatiziranu dnevnu sobu. – Želite li malo hladnog čaja – upitala je – ili kvalitetnog škotskog viskija? Ja sam zamolila čaj, a tako i Bili. – Ja ću probati viski – rekao je Emmett. Zamalo sam pala sa stolice. Prevarila sam se. Domaćica nas je upitala želimo li još jednu čašu. Emmett je prihvatio. Donijela je bocu i stavila je na stolić za posluživanje. Zapitala sam se kako da se izbavim iz te nevolje. I kako će ga se ta žena riješiti. Brak je službeno raskinut sljedećeg ožujka, ali za mene je svršio već u dnevnoj sobi naše susjede. Do sada sam upoznala dosta sudaca. Ako ikada počnem planirati novu udaju, poslat će me u zatvor dok me ne mine želja. Obećali su mi to. Tijekom tog kratkog braka okusila sam kušnje, muke i užas kroz koji prolaze supruge policajaca. Tko bi mogao zaboraviti piknik policijskog dobrotvornog društva na Dan nezavisnosti? Tada sam saznala čime razdragani policajci dižu buku kada im ponestane petardi. Druge supruge i ja čučale smo ispod stolova, nadajući se da su dovoljno čvrsti da izdrže udarce zalutalih metaka. Kako se naš brak približavao kraju, tako se kraju približavao i Sun. Njegov tadašnji vlasnik, peti po redu, bio je bogati političar. List je kupio prije predizborne kampanje za mjesto u državnoj upravi. Budući da je izbore dobio, odlučio nas se otarasiti. Činilo se da nam više nema spasa. Tada se pročulo da će nas kupiti vlasnik besplatnog oglasnika The Miami Beach Reporter. Naslovna stranica bila je rezervirana za kolumnu vlasnika i sliku ljepotice u kupaćem kostimu. Na drugim stranicama pisao je laskave članke o ljudima koji su oglašavali kod njega i kritizirao one koji nisu. Po cijelom se gradu hvalio da će kupiti konkurentske novine, otpustiti sve novinare i tako postići monopol na području besplatnih oglasnika. Došlo je vrijeme da se digne sidro i pronađe drugi posao. Sjetila sam se što su mi rekli u Heraldu i potražila u impresumu lista ime odgovornog urednika. Dragi g. Beebe, Prije pet godina nazvala sam "Herald" želeći predati molbu za posao novinara. Rekli su mi da ni ne

pokušavam ako nemam diplomu iz žurnalizma ili pet godina iskustva u dnevnim novinama. Dne 14. kolovoza 1970. napunilo se pet godina otkako sam se zaposlila u listu "The Miami Beach Daily Sun". Što kažete? Edna Buchanan Sutradan me nazvala njegova tajnica i pozvala me na cijelu seriju testova i razgovora. – Osjetite li katkad neodoljive porive koje ne možete kontrolirati? – upitao me Heraldov psihijatar. Bože, pomislila sam, zna li on nešto? U psihijatrovu sam glasu osjetila nešto čudno. Morala sam nešto reći. – Da – odgovorila sam – oko dva puta tjedno. Jednostavno se ne mogu obuzdati. Nagnuo se prema meni, vidljivo zainteresiran. – Ispričajte mi to. Uzdahnula sam i priznala: – Odem autom u slastičarnicu Dairy Queen na sladoled Hawanian Išle, to je onaj s ananasom i kokosom. Nije bilo vremena da se sjetim nečeg boljeg. A bilo je i istina. Iz Heralda mi se nisu javljali tjednima. Počela sam očajavati. Odluku je trebao donijeti Steve Rogers, urednik gradske rubrike. Dragi g. Rogerse, Osmrtnica? Edna Buchanan Dan nakon što je dobio moje pismo od jedne riječi, nazvao me da me upita kada mogu početi. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam mu govorila kad mogu nastupiti na posao. Već sam gotovo spustila slušalicu kad je viknuo: – Čekajte, niste li nešto zaboravili? Nisam znala na što misli. – Plaća – rekao je – niste me pitali za plaću.

4. NITKO NE VOLI NOVINARE CRNE KRONIKE Uvalila sam se do grla. Steve Rogers pokazao mi je moj sandučić za poruke i rekao mi neka redovito provjeravam jesam li dobila zadatak. Kimajući glavom u znak razumijevanja, trudila sam se da se ne vidi kako mi misli lutaju. Dakle, to je to, The Miami Herald, prave novine. Upitao me imam li pitanja. Nijema od treme, s izrazom strahopoštovanja na licu, odmahnula sam glavom i izjurila iz njegova ureda da zavirim u prazni sandučić za poruke. Još to opsesivno radim barem desetak puta dnevno. Sam Bog zna kakve mi je još važne upute Roger dao mog prvog radnog dana. Od silna uzbuđenja nisam uspjela zapamtiti ništa drugo. Od samog početka, smirivao me pogled na zgradu Miami Heralda koja se golema i stamena ocrtavala na obzoru. Taj mi je prizor ulijevao sigurnost. I još ga ulijeva. Miami Herald možete vidjeti s autoputa, prilaznih cesta, iz središta grada i iz zaljeva. Trebate samo podići glavu. Zgrada zauzima gotovo cijeli blok duž najljepšeg dijela obale. Parkiralište za osoblje polako se širi gutajući okolne zgrade. Ponekad se u kanalu, ispod stražnjih vrata zgrade, može vidjeti najveća teglenica na svijetu kako istovaruje papir za novine. Iz goleme prostorije uredništva na petom katu, veličine koncertne dvorane, pruža se spektakularan pogled. Prema istoku, onkraj staklenih direktorskih. ureda, proteže se zaljev Biscavne, načičkan šarenim jedrima jahti za nedjeljnih regata, mostovima prema Miami Beachu te turističkim mjestima na morskoj obali u daljini. Panorama je tako čista i lijepa da se na njoj lako zapažaju i najmanje nesavršenosti. Otkako sam počela tamo raditi, jedan oštrooki urednik dva je puta iz svog ureda spazio kako mrtva tijela plutaju zaljevom i žurno to javio ovlaštenima. Prema zapadu pogled puca na niz veličanstvenih nebodera, slamove Overtowna, spektakularne zalaske sunca i svjetla Orange Bowla, iznad kojih za vrijeme utakmica lebdi reklamni balon tvrtke Goodyear. Ispred golemih prozora uredništva elegantno lete smeđi pelikani i hidroplani tvrtke Chalk na putu prema otoku Watson, jugoistočno od zgrade. Plavobijeli hidroplani zakreću tako blizu naših prozora da čak i veteranima u uredništvu ponekad zastane dah. Vidjevši taj prizor jedna je moja stranka zinula od čuda i bila bi se bacila na pod da ostali oko nas nisu bili posve mirni. Negdje u srcu tog mastodonta, kojeg oblijeću ptice i zrakoplovi, i napadaju političari koje nimalo ne štedi, čak se tiskaju novine. Ne bih vam mogla reći gdje točno. Većinu novih ljudi najprije upoznaju sa zgradom, ali ja sam morala odmah odjuriti na svoj prvi zadatak reportažu o izbjeglici s Kube čiji su roditelji 1918. godine pobjegli ispred boljševika u Havanu. Sada je njihov sin pobjegao iz Kube sa suprugom i djecom i zahvaljujući subvenciji Ureda za male tvrtke otvorio jedinu tvornicu američkih zastava na jugu SAD-a. Bacila sam se na posao: u brzom ritmu ređali su se izvještaji o zabrani stanovanja na brodovima u Miami Beachu, o opasno zastarjeloj vatrogasnoj opremi u North Bay Villageu, o štrajku smetlara u Hialeahu, o apelu Golde Meir za kupovanje izraelskih obveznica, o slučajnom otrovanju policijskih pasa insekticidima u Miami Beachu, o političkoj moći umirovljenika i prispijeću novog mravojeda u zoološki vrt. Neki novinari, slučajno sami muškarci, počeli su se žaliti na moj rad. Previše piše, govorili su. Optužili su me da bolujem od logoreje i savjetovali mi da bih se za zajedničko dobro trebala ograničiti na jedan članak dnevno. To mi nije polazilo za rukom: bilo bi to kao da od mene zatraže da povremeno prestanem disati. Već sam se bila toliko navikla na manijakalni radni ritam koji mi je nametala očajna financijska situacija u Sunu, da je to postalo moje drugo ja. Što sam više članaka napisala, osjećala sam se bolje i bila sam ornija za rad. Nakon što bih napisala četiri, pet ili više članaka u jednom danu, to bi me tjeralo da pišem još, i još, i još. Bilo je to kao droga. Međutim, kada je jedan od onih šutljivih

novinara postao urednikom, posve je promijenio ploču. Odjednom je počeo uživati u mojoj produktivnosti. Prihvaćao je sve članke koje sam proizvodila kao na tekućoj vrpci i tražio još. Unatoč mojoj marljivosti, prvih nekoliko mjeseci nakon mog dolaska u Herald neki urednici me nisu shvaćali ozbiljno. Pretpostavila sam zašto: nešto mi je nedostajalo. Zaprijetila sam da ću ga kupiti u seks šopu i izložiti ga u loncu za cvijeće na svom stolu. Ipak nije došlo do toga, ali složit ćete se da sam imala razloga za nezadovoljstvo nakon onog što se dogodilo kada je jednog dana u zrak odletio krov restorana u blizini opskrbnog centra u ulici Lincoln. Bilo je to tri mjeseca nakon što sam došla u Herald. U vrijeme eksplozije zatekla sam se u policijskoj upravi Miami Beacha, kamo sam došla tragom vijesti o krađi dijamanata. Eksploziju su uzrokovale loše plinske instalacije u kući pored restorana. Plin se polako akumulirao pod stropom dok nije eksplodirao i izbio krov, koji se osuo po tlu u kiši krhotina i građevinskog materijala. Detonacija je otpuhala s motocikla policajca koji je slučajno onuda prolazio, uništila restoran, obližnju tiskaru i brod za prijevoz voća, te oštetila još osamnaest trgovina. Bila sam prva koja je izvijestila uredništvo. Odmah sam pojurila na mjesto nesreće, udaljeno samo osam kilometara od policijske uprave. Vatrogasci su na rukama iznosili ošamućene goste. Policija, bojeći se najgorega, nazvala je patologiju da pošalje vreće za prijevoz mrtvih tijela. Na sreću, pokazalo se da ih je bilo potrebno samo nekoliko. Žrtava je bilo manje nego što se isprva činilo jer je nakon eksplozije, prije nego što su ostaci krova pali na tlo, većina gostiju uspjela pobjeći iz restorana. Promatrala sam rad spasilačkih ekipa žudeći za fotoaparatom i pitajući se zašto tako dugo nema Heraldovih fotografa. Propustili su sve atraktivne prizore, a imali su odličan pregled s prilazne ceste. Kasnije sam saznala da se nakon mog zadahtanog poziva dežurni urednik zavalio na stolici iza svog paravana i rekao: "Edna Buchanan tvrdi da je neki restoran na Miami Beachu upravo odletio u zrak". Onda je nekome ležerno rekao da to pridoda popisu tema koje treba istražiti. Da mu je samo palo na pamet da proviri kroz veliki prozor sa svoje lijeve strane, vidio bi kako se u vis diže oblak dima u obliku gljive. Kada su se napokon uvjerili u istinitost moje dojave, poslali su gomilu muških kolega da mi pomognu. Nedugo nakon toga, prva sam od Heraldovih novinara stigla na mjesto otmice hidroplana tvrtke Chalk neki loše informirani momak tražio je od posade da ga prebaci u Afriku u zrakoplovu čiji dolet nije bio dalji od Biminija. Urednici su mi na mjesto događaja žurno poslali kolegu, koji me stalno pratio i ometao me u prikupljanju informacija, kako bi saznao što sam vidjela i tako mogao sam napisati izvještaj. Prisegla sam samoj sebi da ću poduzeti sve da mi se to više ne dogodi. Zato sam se oduševila jedne subotnje večeri, kada me čovjek iza paravana poslao da izvijestim o kobnoj pucnjavi ispred nekog bara u Liberty Cityju. Vidjevši kako se laktovima probijam kroz gomilu promatrača koji su ih bučno zadirkivali, policajci su se zgrozili. – Što vi ovdje radite? – povikali su. Oko nas nije bilo nijednog bijelca. Ovo je veliki napredak, prava prekretnica, likovala sam u sebi. Sutradan sam saznala da su neiskusnog urednika koji me tamo poslao oštro kritizirali. Dakle, bila je to zabuna a ne promjena politike. Bila je 1971. godina i nije bilo mnogo novinarki u crnoj kronici. Te sam godine izvijestila o nekoliko kriminalističkih slučajeva, i to kada su drugi novinari bili zauzeti ili kad bi me neki stari informant, kao što je bila moja mama, uputio na njih. Naime, mama je bila ta koja mi je telefonirala kad je naišla na revolveraški obračun između ranjenog policajca, koji se zaklonio iza svog automobila, i pripadnika Crnih pantera. Naposljetku sam se izborila za svoje mjesto u uredništvu. To mi je postalo jasno kada je neki novinar ušetao u uredništvo, rekao da se upravo mimoišao sa zapaljenim volkswagenom na autoputu i

predložio da netko ode tamo da vidi ima li unesrećenih. Onaj isti urednik koji je posumnjao u moju dojavu o eksploziji u restoranu razbjesnio se što je novinar nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Tijekom verbalne paljbe koja je uslijedila čula sam ga kako urla da bi Edna Buchanan, da je naišla na zapaljeni volkswagen "sada već telefonom intervjuirala radnika na pokretnoj vrpci u Njemačkoj koji ga je sastavio". Tijekom svoje druge godine u Heraldu pratila sam kaznene slučajeve na sudu, još jedan novinarski rudnik zlata. Tamo sam upoznala policajce, lopove, suce, pozajmljivače jamčevine[5] i odvjetnike: junake, negativce i većinu koja nije ni jedno ni drugo. Nema tog kazališta u kojem možete vidjeti takvo pretvaranje, glumu i zaplete kao na suđenjima za kaznena djela. Svakog dana neka antologijska uloga: toliko priča u tako malo vremena. Često sam pronalazila počinitelje koji su bili spremni otvoriti svoj dušu – svatko iz svog razloga. Drugi su pak pokušavali smisliti alibije, ili su pak nervozno i neuvjerljivo inzistirali na svojoj nevinosti. Bilo je i onih koji su se osjećali neshvaćenima: ako se iskreno zainteresirate za njih, svaka će vam prostitutka, provalnik ili višestruki ubojica reći sve o sebi. Prije Kim Brown nikada nisam srela aktivnog obožavatelja Sotone. Mlada tamnooka bivša manekenka egzotična izgleda bila je rado viđen gost u stanu nekog umirovljenika u Miami Beachu. Teško je zlouporabila njegovo gostoprimstvo kad ga je pedeset šest puta ubola nožem i ukrala mu automobil. Na njenoj lijevoj ruci bio je urezan znak Sotone. Svakog dana Kim se molila ispred heksagrama što ga je nacrtala u svojoj zatvorskoj ćeliji. To je išlo na živce drugim zatvorenicama koje su, barem nakratko, u zatvoru potražile spas u Bogu. Obratila sam se njenom odvjetniku, ponajviše zato da ga zamolim da mi ugovori intervju o njenom vjerovanju i obredima. Pokušao je biti duhovit ponavljajući da se u pripremanju obrane "vraški namučio". Morala sam mu obećati da njegovoj klijentici neću spominjati otpužbu za ubojstvo. Zatvorili su nas zajedno u ćeliju na jednosatni razgovor. Rekla mi je da već pet godina obožava vraga i da je lezbijka koja jako mrzi muškarce. Iako joj je odvjetnik savjetovao da ne govori o ubojstvu, inzistirala je na tome i pri tome očito uživala. Pedantno je opisivala kako je bola starca, dodajući da se pritom čak i smijala. Tada mi je postalo jasno zašto ga je toliko puta ubola. Opisujući zločin, postajala je sve uzbuđenija i napetija. Govoreći sve brže, primakla mi se, zažarenih očiju. Tad mi je sinulo da je jedan sat možda već istekao i da je vrijeme da odem. Diskretno sam pokušala privući stražarevu pozornost nastojeći da ne uvrijedim Kim, koja mi je iznenađujuće snažno stiskala koljeno dok se prisjećala seksualnog uzbuđenja koje je doživjela bodući žrtvu. Tada sam shvatila da su u međuvremenu otišli stari stražari i došli novi. Nova smjena nije imala pojma da sam zaključana u ćeliji s požudnom manijakalnom lezbijkom koja obožava vraga. Na sreću, naišao je tamničar i zapitao me: Što vi ovdje radite? Pitanje koje inače ne volim čuti. U tren oka bila sam na nogama. Kim se nagodila da će priznati ubojstvo u stanju smanjene uračunljivosti u zamjenu za kaznu od samo sedam godina. Javnost je bila ogorčena. Državni odvjetnik je pod pritiskom podnio ostavku i potom izazvao skandal kritizirajući na sva usta svog šefa. Kim je bila zadovoljna. To je bilo Sotonino djelo, rekla je. Iako je dobila relativno blagu kaznu i imala pravo uskoro tražiti uvjetno oslobađanje, ipak je pobjegla nedugo nakon početka izdržavanja kazne. Na sudu sam radila iznimno naporno i pritom dosta naučila. Jedna od prednosti rada na sudu jesu slobodni vikendi. Jednog takvog vikenda otišla sam u Orlando na kongres novinarki. Feministica Gloria Steinem i novinarka New York Timesa Judy Klemesrud držale su nam bukvicu objašnjavajući da se moramo pobrinuti da budemo plaćene jednako kao i naši muški kolege. Novinari Heralda nisu članovi sindikata i plaćeni su prema zaslugama i radnom stažu. Zahvaljujući tome, upozoravale su one, mediji, kojima dominiraju muškarci bijele kože, uspijevaju nekažnjeno plaćati žene manje od

njihovih muških kolega. Do tada nikada nisam posumnjala da nisam pošteno plaćena. Iako su mi već nekoliko puta povećali plaću, shvatila sam ovo upozorenje ozbiljno. No, kako saznati koliko zarađuju muški kolege? Vrlo jednostavno, rekle su organizatorice skupa. Obratite se nekom mladom kolegi, jer su oni najiskreniji, recite mu koliko zarađujete i on će vam otkriti svoju plaću. Uspjelo mi je. Obratila sam se kolegi koji se u Heraldu zaposlio godinu dana prije mene. Ako ga uspijem nagovoriti da mi kaže koliko zarađuje, moći ću usporediti svoje prihode s njegovima i izračunati koliko smo plaćeni u odnosu na godine staža. Na moje iznenađenje, on se odmah složio i otkrio svoja primanja. Zanijemila sam. Bila su sto dolara manja od mojih. – A sada mi recite koliko vi zarađujete? – upitao je. Protrnula sam. Kako da mu kažem da je moja plaća veća od njegove? – Koliko? – upitao je. – Nije važno – rekla sam i žurno otišla. On još radi u Heraldu i trudi se da bude ljubazan prema meni, ali vjerujem da mi nikada nije Oprostio. Ne zamjeram mu. Oko godinu dana otkako sam počela pratiti suđenja, osvjedočila sam se kakav je bio učinak mojih članaka. Vrlo su često rezultati bili posve konkretni. Novinski članak može nekome priskrbiti zatvor, a drugoga iz njega izbaviti. Novinari mogu utjecati čak i na zakonodavca. Kad sam saznala da je bogati bonvivan iz Miami Beacha, koji je zbog dvostrukog ubojstva bio osuđen na dvije doživotne kazne zatvora, poslije samo pet godina zatvora uvjetno pušten na slobodu u drugoj državi, napisala sam feljton od tri nastavka o sustavu uvjetnih kazni. U feljtonu sam analizirala što zapravo doživotni zatvor znači u državi Floridi. Mnogim osuđenicima kazna doživotnog zatvora skraćena je veoma brzo. Odvjetnici su klijentima govorili da doživotna kazna u praksi znači šest do deset godina. Mnogi su odslužili i manje. Tako se događalo da čovjek bude pušten na slobodu neposredno poslije presude. Tisuće ljudi u okrugu Dade oslobođeno je nedugo nakon što su osuđeni da ostatak života provedu u zatvoru. Nakon oslobađanja mnogi su počinili teške zločine. Na svom slijedećem zasjedanju, skupština države Florida odlučila je da osobe osuđene zbog ubojstva prvog stupnja ne mogu biti pomilovane prije nego što provedu najmanje dvadeset pet godina u zatvoru. Ima ljudi koji se ne slažu s tim zakonom. Iako neki misle da bi ga trebalo mijenjati zbog toga što su zatvori prenatrpani i zbog sinpatija javnosti za stanovite osuđenike, zakon je još na snazi. Nakon dvije godine rada u Heraldu, počela sam izvještavati o drugim temama. Moje iskustvo u sudnici uvjerilo me da tom poslu ne pristupamo na primjeren način. Broj zločina u Miamiju nije opadao, no mi smo i dalje "pokrivali policiju" tako da bi na mjesto zločina poslali prvog novinara koji je bio slobodan. To mi je izgledalo previše improvizatorski. Prateći suđenja, shvatila sam da smo u našoj crnoj kronici propustili izvijestiti o mnoštvu važnih zločina. Zato sam usput predložila Steveu Rogersu da uvedemo praksu prema kojoj bi svakog dana jedan novinar otišao u glavnu policijsku postaju, pročitao policijske izvještaje s terena, porazgovarao s policajcima i onda navratio u mrtvačnicu ili zatvor da vidi koga su dopremili tijekom noći. – Dobra ideja. Zašto ne pokušate? upitao je Rogers kao iz topa. Tada je žustro otišao dalje, budući da je bio od onih urednika kojima ne trebaju podsjetnici i sastanci da donesu odluku. Obuzela me panika. Bio je to samo prijedlog. Nisam se imala namjeru ponuditi, ali tako je ispalo. Tako sam postala novinarka crne kronike. Tamo sam ostala sve do danas. Zahvaljujući tome, više puta su mi prijetili uhićenjem, gađali me kamenjem i krali mi torbicu. Zbog toga često primam prijeteća pisma, pozive da svjedočim na sudu i vulgarne telefonske pozive ponekad i od svojih urednika. Nitko ne voli novinare crne kronike. Zato su oni često osamljeni.

Na sreću, ja volim biti sama. Ako se nekome moram požaliti, to je neka od mojih mačaka, koje ni brkom neće maknuti ma kako čudna bila moja ispovijest. Naime, i one same žive prilično čudnim životom. A što se tiče mog psa, i on će me pažljivo slušati, ali bez ikakva interesa. Rad u crnoj kronici ne pogoduje osobito društvenom životu. Dakako, ja svakodnevno upoznajem nove ljude, ali im se najčešće predstavljam riječima kao što su: "Jeste li čuli pucnjeve?" A to svakako nije dobar uvod u dugogodišnje prijateljstvo. Radila sam oko godinu dana u crnoj kronici kada sam s kavalirom otišla pogledati predstavu Jesus Christ Superstar u Miami Beach Auditoriumu. Predstava je završila relativno rano. Kad smo izašli na ulicu, začuli smo sirene. To nije ništa neobično u Miami Beachu, ali tada ih je bilo neobično mnogo. Zastala sam i počela osluškivati. Neke su se sirene približavale po prilaznim cestama, iz čega sam zaključila da je Miami Beach, koji ima sjajnu vatrogasnu službu, pozvao u pomoć druge vatrogasne postaje. A to pak znači da se dogodila velika nesreća. Neki psihički poremećen muškarac ušetao je u popularnu kavanu Concord, koja je uvijek bila puna umirovljenika, prolio kantu benzina i zapalio žigicu. Buknuo je plamen, svjetla su se ugasila i kavana se pretvorila u stupicu. U mraku i panici, supružnici, koji se nisu odvajali pedeset godina, izgubili su jedni druge. Ozlijeđeno je tridesetak ljudi, od kojih su neki kasnije preminuli. Neki su gosti spašeni zahvaljujući herojskim naporima osoblja kavane, policije i vatrogasaca. Nazvala sam Herald da čujem jesu li poslali fotografe, pojurila u Concord koji se još dimio da porazgovaram s komandantima policajaca i vatrogasaca i tako saznam što je moguće više o nesreći, te izdiktirala izvještaj s telefonske govornice s druge strane ceste. Izvještaj je primljen pred samo zaključenje lista. Držeći slušalicu otklopljenu kako nitko drugi ne bi mogao zauzeti liniju, osobito novinari, rekla sam svom pratiocu da okupi svjedoke. Bili su to gosti koji su na vrijeme pobjegli i ljudi koji su pomogli unesrećenima. Doveo ih je do govornice tako da sam ih mogla intervjuirati i izravno prenijeti njihove izjave uredniku gradske rubrike s druge strane linije. Sljedećeg smo jutra imali iscrpan izvještaj na naslovnoj stranici, ali se večer u Auditoriju posve izbrisala iz mog sjećanja. Nigdje nije bilo ni mog kavalira. Bilo je očito da večer nije ispunila njegova očekivanja. Slično je završila i moja kratka veza s jednini kardiologom. Od samog je početka bila osuđena na propast. Uvijek bi se oglasio ili njegov ili moj biper. Tijekom našeg posljednjeg izlaska savršeno smo se uskladili. Dok smo sjedili kod šanka u njegovu klubu očekujući da nas pozovu za stol za večeru, oglasili su se istodobno. Pogledali smo netremice jedno drugo i shvatili da naša veza nema smisla. Nije nam preostalo ništa drugo nego da se dogovorimo tko će se prvi poslužiti javnim telefonom. Kada me je prvi put nakon toga nazvao, sve što mi je imao reći bilo je to da se kanio ženiti s medicinskom sestrom. Za razliku od drugih muškaraca u mom životu, čovjek koji je zapalio kavanu Concord prati me još i danas. Budući da je bio iz bogate obitelji, proglašen je izliječenim već nakon kratkog liječenja u psihijatrijskoj bolnici. Nedugo nakon toga počelo me nazivati zabrinuto osoblje jednog drugog restorana žaleći se da ih je počeo posjećivati kako bi mogao na konobarice bacati zapaljene šibice. Uvijek sam se najviše bojala da ću propustiti kakav važan događaj ili da će me preteći neki drugi novinar. Zato sam se zabrinula kad mi je jedne subote urednik Heralda biperom poslao poruku da želi da napravim reportažu o rasprodaji u velikom opskrbnom centru. Volim izvještavati o događajima koji privlače gomilu različitih ljudi. Reportaža je moja omiljena forma, ali moja je specijalnost crna kronika, a ja tog dana nisam stigla otići ni u gradsku policijsku upravu. Što ako sam propustila nešto važno? Urednik je inzistirao da zaboravim na policiju i odem ravno u opskrbni centar. Jednom davno vjerovala sam da dobar novinar mora poput marinca slijepo slušati naređenja. No, radeći za Sun,

promijenila sam to uvjerenje. Dogodilo se to kada se na ulicu srušio zrakoplov. Nazvala sam urednika iz javne govornice da mu kažem da idem na mjesto događaja. Ne, rekao je. To ne zanima čitatelje Miami Beacha. Znala sam da su Sun lokalne novine, ali nisam mogla prihvatiti da su toliko lokalne. Ta, nesreća se dogodila s druge strane prilazne ceste. Odgovorila sam mu onako kako sam mogla. – Halo, halo, ne čujem vas... – Držala sam slušalicu u ispruženoj ruci: – Nešto nije u redu s telefonom. Kopajući po ostacima zrakoplova naišla sam na kolegicu iz Suna. Kad je čula za nesreću, skočila je sa stolice i pojurila na lice mjesta. – Ne! – povikao je dok je jurila prema vratima to ne zanima čitatelje u Miami Beachu! Naš izvještaj i fotografije nagradilo je Društvo novinara, a urednika su pohvalili što nas je poslao na mjesto događaja. Sada sam se opet suočila s dilemom: da poslušam urednika i odem na rasprodaju ili ne? Učinila sam ono što sam morala: – Halo, halo – povikala sam držeći slušalicu u ispruženoj ruci... Imala sam sreće. U policijskoj postaji dobila sam informaciju koja bi mi inače promakla. Tijekom noći poznati je policijski inspektor zatečen u ukradenom automobilu. Iako je toga dana bio slobodan, u trenutku uhićenja bio je naoružan i nalazio se, lica obojena u crno i s vlasuljom na glavi, u blizini kockarnice Miami Jai Alai, u kojoj je noć ranije uplaćena oklada u vrijednosti od 333.695 dolara. Inspektor za sve to nije imao objašnjenja. Zbog stresne prirode svog posla i stalne jurnjave ponekad se ponašam jako čudno. Naime, kad je čovjek posve usredotočen na svoj posao i neka šokantna iskustva postaju manje važna. Jedne noći, kad sam odlazila s mjesta zločina, pokušala su me opljačkati dva mladića. Otresla sam ih sa sebe i živa i zdrava vratila se u Herald. Tek kasnije mi je sinulo da moram obavijestiti policiju. Bilo mi je važnije da izvještaj predam na vrijeme. "Da ti nije palo na pamet!" često zarežim na neznanca kad vidim da mi mjerka torbicu ili se sprema provaliti u moj auto. To nisam prava ja. To iz mene govori grozničava osoba koja radi za Herald, žuri se predati izvještaj prije zaključenja lista i ne može si priuštiti da izgubi vrijeme na događaje koji nemaju veze s poslom. Jednom, pred samo zaključenje lista, nagnula sam se preko balkona na drugom katu. Zgrada je gledala na ulicu u kojoj je gorjela olupina zrakoplova koji se na nju srušio. Do nesreće je došlo kada se u zrakoplovu, sa spremnikom punim goriva, naglo pomaknuo teret božičnih jelki. Ograda balkona popustila je poda mnom. Počela sam padati, s olovkom i notesom u rukama, upravo kad sam izustila: "Koja ulica je ..." Inspektor po imenu Arthur Felton zgrabio me i povukao nazad, te smo se jednog vrtoglavog trenutka zajedno ljuljali na rubu ponora. "... ono dolje?", nastavila sam, još zaokupljena mišlju kako da urednicima najbolje dočaram putanju zrakoplova koji se srušio. Drhteći, uzbuđeni inspektor povikao je da sam luda. Svaki put kad se sretnemo na to me podsjeti. U privatnom sam životu stidljiva i nisam osobito poduzetna, ali na poslu sam spremna na sve da obavim zadatak, jer rokovi su neumoljivi, nezaustavljivi poput lavine u planini. Ne zamjećujem ni opasne kriminalce, ni policajce, ni neprijateljski raspoloženu svjetinu, ni bijesne pse, jer nemam vremena za to. Najprije obavim zadatak, a tek se onda brinem o opasnostima koje su me mogle zadesiti. No, za to rijetko nađem vremena, jer jedan zadatak stiže drugi. Tako sam prve godine u crnoj kronici pojurila u noć na mjesto nesreće zrakoplova tvrtke Eastern Airlines L 1011, koji se srušio u močvari Everglades, iako nisam znala točnu lokaciju. Bila je to velika nesreća, kakve ljudi očekuju sa strepnjom znajući da se jednog dana moraju dogoditi. Zrakoplov na liniji New York-Miami srušio se sredinom tjedna između Božića i Nove godine. Nazvali su me doma nešto prije ponoći i rekli mi da preživjele helikopterima prevoze u bolnicu

Palmetto na sjeveroistoku okruga Dade. Ostalo je još samo malo vremena do zaključenja lista, ali ja sam se uputila u bolnicu iako tamo nisam nikada bila i nisam imala pojma gdje se nalazi. Jureći nasumce brzinom od sto četrdeset kilometara na sat, nadala sam se da ću naići na policijski auto i raspitati se kako da dođem do bolnice. No, na dugoj ravnoj dionici autoputa nije bilo nikoga. Jedina živa bića bili su motociklisti, njih desetak-dvanaestak koji su stajali pored ceste u kožnim jaknama i čizmama. Naglo sam pritisnula kočnicu, skrenula prema zaustavnom traku, stala i otvorila prozor. – Kako da dođem do bolnice Palmetto. – zaurlala sam. Zbunila sam ih. Možda je paničan ton u mom glasu pobudio ono najbolje u njima. – Slijedite nas – povikali su i potrčali prema svojim motociklima. Odjurili smo niz autoput, tri motociklista ispred mene, a ostali u skupini iza mog auta. Bolnica je bila okružena automobilima floridske prometne policije s rotirajućim plavim svjetlima. Motociklisti su mi mahnuli, okrenuli se i odjurili u noć, uz zaglušnu buku motocikala. U zraku su brujali helikopteri. Neke od žrtava koje su dovozili bile su teško ozlijeđene. Mnogi od njih kasnije su umrli. Osoblje bolnice Palmetto reagiralo je tako brzo kao da se pripremalo za takvu situaciju. I jest. Tri dana ranije u bolnici je organizirana vježba za slučaj velike nesreće. Cjelokupno osoblje, uključujućii one koji su sada jurili automobilima od svojih kuća, znalo je točno kako treba postupiti. Prva žrtva s kojom sam razgovarala bila je mlada žena koju su dovezli u invalidskim kolicima. Njene ozljede nisu bile teške, ali je histerično vikala. Tijekom leta u rukama je držala svoju malu bebu koja joj je pri udarcu zrakoplova o tlo izletjela iz ruku. Budući da je bio mrak nije ju mogla naći. Međutim, sljedećim je helikopterom stigla stjuardesa s bebom. U mrklom mraku žena je u močvari čula djetetov plač i tako ga našla. Dječačić je bio neozlijeđen. Predali su ga majci u dvorani za hitne intervencije. Morali smo brzo ustanoviti je li bilo mnogo žrtava. Kako je mjesto nesreće bilo u udaljenom i nepristupačnom dijelu močvare Everglades, do žrtava su mogle stići samo spasilačke ekipe koje su ih prevozile helikopterima. Ljudi iz službe za odnose s javnošu Eastern Airlinesa, kojima smo rekli da uskoro moramo završiti izvještaj, rekli su da, sudeći po broju preživjelih koji su pristigli u bolnicu, postoji mogućnost da nije nitko poginuo. Našla sam savršena svjedoka: privatnog detektiva koji je nekada radio u njujorškoj policiji, a u Miami je putovao poslom. Za razliku od ostalih putnika, on je već površnim pogledom ili dodirom mogao ustanoviti je li neki unesrećeni mrtav ili nije. Ležeći na kirurškom stolu, rekao mi je da mu je prva reakcija bila da se trčeći udalji od zrakoplova prije nego što ovaj eksplodira. No, budući da je pri padu ozlijedio leđa, mogao je samo puzati. Krećući se tako naišao je na "mnoga tijela" koja su ležala na tlu. – Možete li biti određeniji – upitala sam. – Bilo ih je dvadeset, trideset – rekao je. On je bio prvi pouzdani svjedok koji je posjedočio da je smrtno stradalo mnogo putnika. Kasnije se ustanovilo da je poginulo sto od oko dvjesto putnika. Već u tom trenutku pokušali smo rekonstruirati cijeli događaj. Što se zapravo dogodilo? Je li pogriješio pilot? Ili je zrakoplov srušen eksplozijom bombe? Možda ga je pogodio grom? Neki sredovječni crnac, po zanimanju lučki radnik, pomogao nam je da nađemo odgovor. Čovjek je letio u Miami u posjet udanoj kćeri. Dok smo razgovarali, još je bio u šoku, teško ozlijeđen, ali bez bolova. Rekao mi je da je, dok je zrakoplov prilazio sujetnoj stazi, vidio svjetla grada i međunarodne zračne luke Miami. Onda je pilot naglo skrenuo veliki zrakoplov prema močvari Everglades. Nekoliko trenutaka prije pada upitao je putnika pored sebe: "Gdje su nestala gradska svjetla? Ovdje je potpuna tama". Njegova zapažanja bila su točna. Sve se dogodilo kao što je rekao. Zbunjen neispravnim svjetlom, pilot je u zadnji čas odlučio odgoditi slijetanje i kružiti nad Evergladesom. Dok smo razgovarali, putnik se počeo oporavljati od šoka i osjećati bol od ozljeda. Glasno je jauknuo. Do tada su već bili

stigli novinari elektronskih medija. Mjesto je vrvjelo TV i radio ekipama. Začuvši jauk, dojurili su s drugog kraja sobe s ispruženim mikrofonima da cijeloj naciji dočaraju muke nesretnog čovjeka. Vukući za sobom svjetla, kamere i žice, zamalo su srušili dvije medicinske sestre koje su trčale s plazmom da spase nečiji život. Novinski reporteri ipak su nešto obazriviji. Kad mi razgovaramo s unesrećenima ne moramo ih zaslijepiti reflektorima i gurati im mikrofon pod usta. Dakako, izvještavanje uživo je uzbudljivo, ali iako zavidim radijskim i televizijskim novinarima na njemu, ne žalim što sam ostala u novinama. Samo sam jednom poželjela da odem kada su mi ponudili posao u jednoj TVpostaji u vlasništvu našeg lista. Kad je urednik vijesti ušao u ured u kojem sam čekala na razgovor, našao me na podu. Nisam skrušeno molila da mi daju posao, nego tražila svoju kontaktnu leću. Unatoč tome, ponudili su mi sto trideset sedam dolara tjedno više nego što sam dobivala u Heraldu. Privučena ponudom, rekla sam urednicima u petak da ću im u ponedjeljak vjerojatno dati otkaz, koji će stupiti na snagu za dva tjedna. Međutim, u zadnji sam se trenutak predomislila i nije mi žao. Moram priznati da sam tih prvih godina, kad su mi konkurenti bili gotovo isključivo muškarci, povremeno iskorištavala činjenicu što sam žena samo da brže dođem do vijesti. Bila sam prvi novinar, i vjerojatno prva žena koja je dobrovoljno ušla u mučionicu seksualnog ubojice Alberta Brusta. Albert Brust bio je stambeni nadzornik okruga Dade, čovjek blaga ponašanja. Živio je mirno u svom domu na rubu grada sve dok jednog ljetnog jutra neka kućanica nije izjurila iz stana da prije oluje ukloni rublje s konopca. Brust je bio ispružen na ležaljci u dvorištu iza kuće. Munja je zaparala nebo, zagrmjelo je ipočelo kišiti, ali on se nije pomaknuo. Tek tada je užurbana mlada žena shvatila da se Brust nije pomaknuo iz tog položaja već dva dana. Pozvala je policiju. Ustanovljeno je da je popio čokoladni napitak s cijanidom. Isprva se činilo da se radi o običnom samoubojstvu, no uskoro su otkrivene i neobične okolnosti. Zidovi njegove kuće imali su debelu zvučnu izolaciju. U škrinji za duboko zamrzavanje bio je velik broj pažljivo umotanih odrezaka od mljevena mesa, od kojih je svaki sadržavao dovoljno cijanida da ubije tri čovjeka. U kući je bila soba za mučenje s psihodeličnom rasvjetom, a u kadi se ispod sloja svježe nanesenog betona nalazilo nešto strašno. Albert Brust oteo je dvoje adolescenata koji su pobjegli od kuće. Dječaka je ubio, odsjekao mu glavu, a tijelo stavio u kadu i prekrio ga betonom. Djevojku je danima silovao i mučio, a onda je odveo u Ford Lauderdale i oslobodio je. Odmah je otišla na policiju. Otpravili su je kući u Indianu ne povjerovavši ni riječi od njene neobične priče. Bilo joj je petnaest godina. Iako pedantan domaćin vičan radu s alatom, Brust je u nečemu ipak pogriješio: beton se nije stvrdnuo. Tijelo se počelo raspadati i užasan smrad raširio se po cijeloj kući. Jedino je rješenje bilo izvaditi ga pomoću velikog bata i pohraniti negdje drugdje. Prljav posao. "Krivo sam procijenio", Brust se povjerio svom dnevniku. "Znam da bih mogao spasiti situaciju s mnogo mučna rada, ali sve to nije vrijedno truda." Mučni rad ostavio je policiji. Detektivi su se znojili dok su naizmjenično razbijali beton batom. Novinari i znatiželjnici okupili su se ispred žutog konopca kojim je policija označila mjesto zločina. Bila je vrela srpanjska subota 1973. godine. Oluja je bila minula, pa su sladoledari i ulični prodavači osvježavajućih pića posluživali mnoštvo. Na upit novinara zapanjeni su susjedi opisali Brusta kao usamljenika koji je volio mačke lutalice. Često su ga viđali kako ih hrani odrescima od mljevena mesa. Dolazak novinara silno je uzbudio djecu iz susjedstva. Kao i obično, željeli su znati za koju TVpostaju radim. Objasnila sam im da radim za novine. – Ali, koji kanal, koji kanal? – zbunjeno su pitali. Ponovno sam im rekla. Prvi je shvatio klinac od oko sedam godina.

– Miami Heraldl Fuj! Bljak! – rugao se okrećući svoje musave palčeve prema zemlji. Kako su se ovom djetetu, koje možda još ne zna ni čitati, mogle zamjeriti naše sjajne novine? Sagnula sam se prema njemu, pogledala ga ravno u oči i obazrivo upitala u čemu je problem. – Previše je težak – povikao je. – Nedjeljno je izdanje previše teško! Mali je želio raznositi novine, ali je Herald bio previše debeo i glomazan za dječaka njegovih godina. Novinari koji su se okupili ispred Brustove kuće bili su iz novinskih kuća, izvještajnih agencija, radio i TV-postaja izuzev mene, sve sami muškarci. Detektivima je trebalo nekoliko sati da tijelo izvuku iz kade. Cijelo to vrijeme čekali smo vani na vrućem suncu dok se vrijeme zaključenja lista brzo primicalo. Mišićavi poručnik napokon je pristao da novinare pusti u kuću, kako bi jedan po jedan mogli razgledati mučionicu i druge prostorije o kojima će izvještavati. To je moglo potrajati cijeli dan, a moj list samo što se nije zaključio. Još sam se trebala vratiti u uredništvo i napisati članak. – Najprije dame! – povikala sam. Bila je to nagonska, očajnička reakcija. Upalilo je. Prije ostalih izvijestila sam o tom klasičnom slučaju psihopatskog ubojstva. Upitala sam se jesam li postupila agresivno, što se cijeni u mojoj profesiji, ili seksistički, što nije na cijeni. Jedno i drugo dijeli samo tanka crta, a tada sam je zamalo prešla. Izvještaj o Albertu Brustu objavljen je na naslovnoj stranici jutarnjeg izdanja Heralda. Osim toga, u rubrici lokalnih vijesti objavljen je moj kratki prikaz događaja, a ja sam napisala i dugu reportažu u Tropicu, Heraldovu nedjeljnom izdanju. Bio je to uspješan dan. Tada sam prvi put shvatila da vjerojatno nisam promašila zvanje. No, u ovom poslu nema vremena za spavanje na lovorikama. Važno je jedino napisati izvještaj jer sutrašnje izdanje već čeka. Jednom je Herald posjetila filmska ekipa iz Hollywooda koja je snimala film Vrijeme zla, kako bi garderobijerka Linda Benedict mogla posjetiti uredništvo i uvjeriti se kako bi trebala izgledati autentična odjeća za Kurta Russela i druge glumce koji su predstavljali novinare. Nismo je se dojmili. – Novinari ne paze na svoj izgled – rekla je frknuvši nosom dok je pogledom kružila po uredništvu. Molim da se uzmu u obzir olakšavajuće okolnosti, barem u mojem slučaju. Prvih nekoliko godina, svjesna da u javnosti predstavljam Herald, uredno sam na posao dolazila u svojim najboljim haljinama i cipelama s visokom petom. Takva sam šljapkala po močvari Everglades i nabadala po užarenom pijesku Miami Beacha u potrazi za svjedocima napada morskih pasa ili barakuda i herojskim spasiteljima. Tada se srušila zgrada Federalnog ureda za suzbijanje trgovine drogom. Bilo je to 1974. godine, nakon što je Ured počeo plijeniti vozila raspačavača droge. Zaplijenjena vozila ostavljali su na krovu svoje poslovne zgrade u središtu Miamija. Čini se da su precijenili izdržljivost krova, pa je on jednog dana popustio srušivši cijelu zgradu pod sobom. Poginulo je sedam službenika, a šesnaest ih je ranjeno. Kad sam stigla na mjesto nesreće, neki su službenici još bili zatočeni pod gomilom krša i automobila, a spasilačke ekipe radile su punom parom. Bila sam sprijeda sa šefom vatrogasaca koji je koordinirao operaciju, kada je neki televizijski novinar zaurlao onkraj žutog konopca. – Što tamo radi Edna Buchanan? Zašto ona smije ući a mi ne? To mrzim. Razumljivo je da TV-ekipe, s njihovom glomaznom opremom, nisu mogli pustiti da priđu i smetaju spasiocima, ali sam se ipak morala vratiti iza policijske crte. U jednom trenutku, kad sam se naginjala preko konopca da postavim pitanje, obližnji je policajac naglo podigao grubo uže razapeto u visini koljena da pusti unutra jednoga od gradskih otaca. Konopac je poput čička zahvatio sintetički materijal moje haljine i ona se podigla do visine struka. Bilo mi je jako neugodno. Nekoliko minuta kasnije, stigla je skupina agenata u civilu Ureda za suzbijanje trgovine drogom,

koja se vraćala s terena s više zaplijenjenih automobila. Vidjevši što se dogodilo s njihovom zgradom, jako su se uznemirili, izazvavši tako pozornost snimatelja. To je još više uznemirilo agente, jer bi prikazivanjem njihovih snimki prestali biti anonimni i ne bi više mogli raditi u civilu. Došlo je do naguravanja i začule su se prijetnje i uzvici. Neki su agenti čak nasrnuli na kamere. Iskoristila sam prigodu da se provučem ispod žutog konopca i postavim još nekoliko pitanja spasiocima prije nego što pošaljem izvještaj pred zaključenje lista. To je izazvalo nekoliko policajaca koji su mi rekli da sam uhićena i ubacili me u policijska kola. Na sreću, netko je otvorio vrata s druge strane i ja sam pobjegla. Od tada na posao dolazim u hlačama i u prtljažniku svog auta držim prave crnonarančaste vatrogasne čizme, visoke do bedara i pojačane. Toliko o modi. Glumeći novinara crne kronike u Vremenu zla Kurt Russel nosio je jeftina odijela koja se ne gužvaju i košulje od čistog pamuka koje je Linda Benedict toliko dugo strojno sušila dok nisu postale dovoljno zgužvane da izgledaju autentično. Kako da se prikladno odjenete kad nikada ne znate što će biti vaš sljedeći zadatak: sprovod, javni neredi ili veliki požar? Ili vas mogu poslati da čamcem sa zračnim vijkom krenete do mjesta zrakoplovne nesrećeu močvari Everglades. Bila sam u haljini i u salonkama, pa sam se sva pripila uz ogradu na krmi čamca, na uveseljavanje dr. Josepha H. Davisa, mrtvozornika okruga Dade, suputnika koji je bio mnogo prikladnije odjeven. Srušio se bio zrakoplov s tovarom umetaka za grudnjake načinjenih od spužvaste gume. Unesrećeni zrakoplov se raspao, pa ih je rasuo diljem Nacionalnog parka Everglades. Bilo je tih umetaka po drveću, u močvari, u grmlju: umeci posvuda. Ne znam kakav je kasnije bio ekološki učinak, ako ga je uopće i bilo. Ovo nije posao na kojem možete biti lijepo odjeveni jer znate kakav će vam biti radni dan. Jednom, kada je u požaru koji se dogodio pred zoru poginulo petero djece i njihov pas, radila sam sedamnaest sati bez predaha. Drugom prigodom, kad je vatrenim oružjem ranjen floridski prometnik Bradley Glasscock, dvadeset sati nisam išla kući. Tog mišićavog mladog policajca upoznala sam prigodom jednog velikog zastoja u prometu koji je uzrokovala nekolicina Rastafarijanaca. Pripadnici te sekte s Jamajke nose pletenice i puše marihuanu. To je sastavni dio njihove religije. Dok su se vozili stotinu kilometara na sat, u traku za pretjecanje izbila je svađa. Jedan od njih, koji je sjedio na stražnjem sjedalu, iz pištolja je pogodio vozača, time savršeno dokazujući da marihuana oštećuje mozak, osobito sposobnost predviđanja događaja. Automobil je počeo kliziti prema zaustavnom traku, prouzročio nekoliko sudara i onda se zaustavio na ogradi. Rastafarijanci koji su još mogli trčati, iskočili su iz auta i pobjegli. Slučaj je pokušao riješiti prometnik Glasscock, pošten policajac dobre naravi. Pobrinuo se za žrtve nesreće, te nazvao iskusne detektive iz središta grada, poručnika Mikea Gonzaleza i inspektoricu Louise Vasquez da istraže ubojstvo. U namjeri da istražim slučaj zaustavila sam automobil na odmorištu i uputila se pješice pored kolone zaustavljenih automobila. Nedugo nakon ovoga događaja jedne sam se noći našla na tom istom autoputu jer sam morala izvještavati o jednom drugom slučaju. Prometnika Bradleya Glasscocka ubio je vozač kojeg je zaustavio jer nije ubacio deset centi za cestarinu u naplatni stroj na autoputu. Pozvali su me u četiri u jutro i rekli da odem pratiti potragu za ubojicom. U potrazi je policija koristila njemačkog ovčara. No, na užas i sramotu svoga vodiča, pas je preskočio ogradu između autoputa i mora i bućnuo se u vodu. Nekoliko trenutaka kasnije začuli su se uzbuđeni uzvici. Veliki se pas popeo preko ograde noseći među zubima pištolj kojim je izvršeno ubojstvo. Poznato je da psi ne mogu njušiti pod vodom, ali čini se da je ovome to uspjelo. Ne znam kako, no i sama sam se osvjedočila da je to moguće.

Godinu dana kasnije, dok sam s majkom bila na večeri u nekom restoranu, moj biper oglasio se baš kad nam je stiglo jelo. Javljeno mi je da su na autoputu ubijeni prometnik i vozač šlepera. Majku sam ostavila na pragu njene kuće s porcijom puretine što su nam je u restoranu brzo zamotali. Došavši u ured, gurnula sam u stranu paket što me čekao na stolu kako bih mogla raditi na i slučaju. Kasnije, kad sam predala članak o ubojstvu prometnika Glasscocka, od dosade sam uzela paket i otvorila ga. Njegov me sadržaj podsjetio na seriju Zona sumraka: bila je to pločica kojom je Društvo novinara nagradilo izvještaj o ubojstvu prometnika koje se dogodilo godinu dana ranije. Ponekad novinari budu osobno uvučeni u slučaj. Jednom je neki vozač pregazio djevojčicu na biciklu, vratio se kolima unazad, izvukao bicikl i nju ispod vozila i bacio ih pored ceste gdje je mala umrla. Bilo joj je dvanaest godina. Policija je grozničavo radila na slučaju i riješila ga samo dva dana prije roka zastare. Bila sam u predvorju, policijske postaje kad su ga doveli s lisicama na rukama. Stupila sam u dizalo zajedno s njim i dva inspektora. Iako se vidjelo da im nije drago što sam s njima, ponijeli su se džentlmenski. Tijekom kratke vožnje na drugi kat, gdje se nalazio Odjel za krvne delikte uspjela sam ga upitati: – Sjećate li se nesreće? – Da. Sjećam je se vrlo dobro. – To sam citirala u svom izvještaju. Onda je to ponovio i inspektorima. Okrivljeni je angažirao sposobna odvjetnika, koji mu je savjetovao da pobije svoj iskaz budući da on nije imao pravnu valjanost, i da tvrdi da nije kriv. Dobila sam poziv od suda da svjedočim prije prvog ročišta. Novinari primaju dosta takvih poziva, no Heraldovi odvjetnici najčešće uspiju ishoditi njihovo poništenje. Naime, za novinara nije dobro da se pojavi na sudu kao svjedok. Međutim, ovoga je puta stvar bila ozbiljna. Radilo se o tome hoće li krivac biti kažnjen ili ne. Od mene se samo očekivalo da prisegnem na točnost svog izvještaja. Posvjedočila sam da sam u vrijeme razgovora u dizalu nosila akreditaciju oko vrata i novinarsku bilježnicu, te da sam se predstavila kao novinarka. Dakle, on nije mogao pomisliti da razgovara s policajkom. Zahvaljujući tome, priznanje koje mi je dao prihvaćeno je kao pravovaljano, iako isto takvo priznanje koje je dao detektivima nije imalo istu vrijednost. Branjenik i njegov odvjetnik odlučili su da je bolje da priznaju krivicu kako bi izbjegli da se moj iskaz predoči poroti. I prije toga zvali su me da svjedočim na sudu. Tijekom posljednje godine mog rada u listu Sun, policijski radio na mom stolu signalizirao je da se u prodavaonici alkoholnih pića na South Beachu, udaljenom oko pet kilometara, dogodila pljačka. Upravo kad sam se dovezla ispred trgovine, vlasnik, žilav starac koji je već doživio pet ili šest pljački, istrčao je na vrata. Grčevito mi je mahnuo rukom i projurio pored mene niz ulicu u susret policijskom automobilu. Odmahnula sam mu i ušla u trgovinu da vidim što se dogodilo. Na podu je ležala polica i gomila razbijenih boca viskija. U kutu prostorije čučao je neki muškarac. Bio je uspaničen i tresao se. Dok sam iz torbice vadila svoj notes, upitala sam ga kako je. Bio je jako loš sugovornik. Stalno je kolutao očima i govorio: – Ne znam, čovječe, ništa ne znam. – Jeste li vidjeli pljačkaša? Kako je izgledao? U kojem je smjeru pobjegao? Vlasnik i tri policajca stajali su na pločniku, nosova priljubljenih na izlog trgovine. Znakovima su mi pokazivali da izađem. Policajci obično odvedu svjedoke prije nego što uspijem s njima razgovarati, a činilo se da ni od ovoga neću uspjeti dobiti upotrebljiv iskaz. Pokušala sam ih ignorirati i nastavila postavljati pitanja. Bio je katastrofalan sugovornik. Opet sam pogledala prema policajcima. Sada su već bili bijesni. Mahali su rukama i zahtijevali da izađem. Odustala sam od daljnjih pitanja i izašla na pločnik. Policajci su pored mene utrčali u

trgovinu, oborili čovjeka na zemlju i stavili mu lisice. Bio je to pljačkaš. Tada sam pozvana da svjedočim na sudu u korist okrivljenog. Branitelj je želio da posvjedočim da se pljačkaš u mojoj nazočnosti ponio kao pravi gospodin. Odazvala sam se. Nije mu mnogo pomoglo. Sutkinja je bila Ellen Morphonios, koju robijaši zovu "vremenski stroj", jer nema milosti kod određivanja vremenskih kazni. Posvjedočila sam da je okrivljeni bio pravi gospodin, ali užasan sugovornik. Osudila ga je na dvadeset godina. Novinare crne kronike smatraju neželjenim uljezima. To je mučan posao na kojem nije lako steći prijatelje. Ljudi za loše vijesti okrivljuju novinare. Takva je ljudska priroda. Čovjek nešto skrivi, a kad vi o tome izvijestite, obori se na vas kao da ste vi krivi što se uvalio u nevolje. Govoriti istinu može biti veoma opasno. Stari bi Grci, na primjer, ubijali glasnike koji su donosili loše vijesti. Neki bi i danas bili presretni da se taj običaj obnovi. Novinsko je izvještavanje jako nezahvalan posao. Nikad ne znate jeste li posao obavili do kraja. Stalno treba nešto provjeravati, uvjeriti se jeste li propustili nešto što bi moglo posve izmijeniti cijelu sliku. Novinski članak može uništiti nečiji život, ili ga pak zagorčati, čak i dvadeset godina nakon događaja. Članci ostaju crno na bijelom u arhivi, i kao i policijski dosjei, oni su vječni. Članak ne možete nadživjeti. Novinari crne kronike odlučuju o životima, tuđem ugledu i karijerama. Zato stalno postavljaju nova pitanja, kucaju na nova vrata, dodatno provjeravaju telefonom. Jer nikad se ne zna od koga možete dobiti presudnu informaciju.

5. BIJELI MAČIČI KOJI PLEŠU Najmanja u porodici mačaka pravo je remekdjelo. Leonardo da Vinci Podlistak

Nikad više, zaklela sam se kad je uginula moja Nina. Izgubiti kućnog ljubimca previše je bolno. Čovjek ne treba izazivati nesreću, ionako je ima dovoljno. Ali, nije prošlo ni nekoliko dana, a ja sam počela žudjeti za bijelom mačkicom upravo onakvom kakva je bila Nina. Čak sam počela sanjati bijele mačiće i paziti u vožnji hoće li koji ispuzati ispod parkiranih automobila. Međutim, to se nije dogodilo. Moji poznanici pokušali su me bombardirati mačićima crnim, čupavim, sivkastim krznenim lopticama. Čak je i poručnik Mike Gonzalez negdje nabavio mačića i pokušao mi ga utrapiti. Njegova me netaktičnost zapanjila. Jednog dana, vjerovala sam, jamačno će negdje iz sjene doplesati baš onakav bijeli mačić kakvog želim. Onda me je nazvala Elavne Wolfenson, moja prijateljica iz Ureda za nestale osobe. Imam mačića crne i bijele dlake. – Ne – rekla sam odlučno. Policajka i njen suprug, i sam policajac, opazili su ga kako panično juri posred prometnog autoputa South Dixie. Iskočili su iz kola, zaustavili promet i uspjeli ga spasiti. Imali su tri njemačka ovčara, spremali su se za godišnji odmor, a znali su za moju nesreću. Glasine se šire nevjerojatnom brzinom. Poruku sućuti uputila mi je još jedna ljubiteljica životinja meka srca, Ellen Morphonios, poznata po nadimcima "vremenski stroj" i "sutkinja koja vješa". Kada su mi sutradan u policijskoj upravi Elavne i policajka tutnule polaroidnu fotografiju mačkice, odlučila sam da se neću dati nagovoriti. Bila je to najružnija mačkica koju sam ikada vidjela. Očito potomak neke slabo uhranjene lutalice o čijem se prenatalnom životu nije dovoljno brinulo. Glava joj je bila ogromna, u nesrazmjeru s mršavim tijelom, prednje noge bile su krive, a do sredine njuške protezao se čudan rijedak brk koji joj je davao nedovršen izgled. Odmah sam osjetila da moram reći da. Da je bila lijepa, bila bih je glatko odbila, ali tko bi mogao odbiti takvo nahoče. Dixie Darling došla je kući sa mnom. Trenutak nije mogao biti gori. Osim što sam po cijeli dan radila u Heraldu, koristila sam svaki slobodni trenutak da u zatvoru razgovaram s nekim seksualnim ubojicom. Kad bih kasno na večer dolazila kući, čim bih izašla iz auta, začula bih Dixie Darling kako cvili od samoće. Razdirao me osjećaj krivice. Jadno malo stvorenje bilo je sretnije dok se sklanjalo od jurećih automobila na autoputu South Dixie. Očajna i prepuštena sama sebi, mačkica je prevrnula sve posude s cvijećem i rastrgala sav papir na koji je naišla, te počela uništavati zavjese. Trebala joj je prijateljica da joj brže prođe vrijeme bolje je imati dvije mačke nego jednu. No, ja nisam imala vremena da odem u grad i pronađem joj drugu. Jednog dana, dok su me rutinski pretraživali u zatvoru, rekla sam dežurnom poručniku da sam očajna i da hitno moram naći još jednu mačkicu. – Javite mi se prije nego što odete – rekao mi je. Na odlasku kući odveo me u kuhinju. Vratio se sa sivo-bijelom mačkicom u rukama. Mačkica, koja je cvilila od straha, bila je posljednja u okotu sivkaste zatvorske maskote koju su zvali "upravitelj". Uzdahnula sam i oprostila se od svojih snova o veselom bijelom mačiću koji pleše."Upraviteljev" je potomak na putu kući plakao kao dijete. Kad sam Baby Dear predstavila Dixie Darling, prestala je zavijati od samoće i podmuklo napala pridošlicu. Odmah je to požalila. Poput tolikih drugih stvorenja koja izlaze iz tog zatvora, Baby Dear bila je u

srcu nepopravljivi sociopat kojeg se nije moglo rehabilitirati. Svojim je ponašanjem Baby Dear podsjećala više na divlju životinju nego na kućnog ljubimca. Veterinara je tako izgrebla da je predložio da će je posve besplatno uspavati za sva vremena. Rekao je da će mu to biti zadovoljstvo. – Kućni ljubimci trebaju pružati radost – rekao je blago, stišćući svoju okrvavljenu ruku – a ona to ne čini. Bila sam šokirana. Priznajem da nije bilo ugodno otvoriti bezopasnu košaru s imenom Baby Dear i doživjeti da iz nje iskoči mačka s isukanim pandžama i baci vam se za vrat, no smrtna je kazna ipak prestroga za divlji temperament. Potražili smo drugog veterinara. U proteklih deset godina Baby Dear ipak se ponešto pripitomila. No, ako je izazovete, napast će vas munjevitom brzinom. Žrtvu najprije ogrebe, pa je onda žestoko dvaput udari. Tu je metodu jamačno naučila dok je još živjela iza rešetaka. Njen prvi veterinar vjerojatno je imao pravo. Odvela sam je k njemu kad joj je pjena počela izbijati na usta. Bojala sam se najgoreg. Veterinar je jednostavno izvukao račića koji se zaglavio između njene gornje usnice i zuba i to mi naplatio. Drugom prigodom morala sam je odvesti veterinaru zbog strašne rane na boku koju je morao zašiti s desetak šavova. – Čini se kao da se sukobila s divljom životinjom – rekao je veterinar. Ne usuđujem se ni zamisliti kako je taj prepredeni ulični borac, rođen u zatvoru, uspio pronaći divlju životinju u središtu Miami Beacha. Međutim, još gori od toga bio je incident koji je Baby Dear izazvala u blagovaonici obližnjeg staračkog doma Boulevard. Bila je cijelu noć vani. Oko jedanaest sati na vratima mi je pozvonio pomoćni konobar iz staračkog doma. Vidjevši njegovo mrko lice, naslutila sam da nosi loše vijesti. – Je li ona siva mačka vaša? – Gdje je? – Pođite sa mnom. Otkaskali smo na ulicu s koje je put vodio lijevo, u blagovaonicu staračkog doma koja se onako prazna doimala poput spilje. U kutu prostorije, ispod stola za dvije osobe, sklupčala se Baby Dear leđa okrenutih zidu i netremice zurila u mračnu praznu dvoranu. Večer prije toga, kada je blagovaonica bila puna umirovljenika koji su uživali u svojem večernjem obroku, sa stropa je iznenada palo neko vrišteće stvorenje. Aterirala je ravno na stol za kojim je sjedio jedan stari bračni par. Žena je vrisnula, a muškarac se uhvatio za srce. Pileća prsa i palačinke od krumpira razletjeli su se na sve strane. Baby Dear sjurila se sa stola i potražila zaklon u kutu s druge strane prostorije, dok je posvuda letjela njena dlaka i pribor za jelo. Osoblje se ponadalo da će sama otići. Međutim, idućeg je jutra još bila tamo, neozlijeđena i posve izgubljena. Kad su joj pokušali dati mlijeko i vodu, bijesno je zafrktala. Odjurila sam kući, obavijestila veterinara da ga očekuje hitan slučaj i vratila se s košarom u blagovaonicu. Bojeći se da je slomila kralježnicu, nježno sam je stavila u nju. Veterinar joj je rengenskim aparatom snimio cijelo tijelo, rekao da je neozlijeđena i napisao mi račun. Čini se da je progonila miša u spuštenom stropu blagavaonice, te naišla na labavu ploču i propala kroz nju. Šokirana i posve izgubljena, odlučila je pričekati dok ne dođem po nju. Dakako, čim je u moj ugovor o najmu stana pažljivo uneseno da nemam pravo držati više od dvije mačke, na stražnjim se vratima pojavila krasna bijela mačka. Moja susjeda, gđa Goldstein, i ja počele smo je hraniti. Bila je tako pitoma da sam odlučila da ću je sljedeći put kad je vidim odvesti na sterilizaciju i pokušati joj pronaći dom. Kad se ponovno pojavila nekoliko tjedana kasnije, bila je ogrebana i natučena, a na šapi je imala veliku ranu. Veterinar koji joj je liječio šapu rekao je da je već imala mlade. Napuštene bebe koje umiru od gladi? – Ne – odmah me razuvjerio. – Mislim da to nije bilo nedavno.

Budući da sam već bila ispunila dopuštenu kvotu, odnijela sam bijelu mačku majci da se oporavi u njenoj gostinjskoj sobi. Raspitala sam se kod svojih susjeda jesu li u blizini vidjeli mačiće. Rekli su da nisu, pa sam prestala misliti na to. Dan ili dva kasnije, pred samu zoru, začula sam tihe zvukove, slične ptičjem pijukanju. Kad sam izašla na dvorište da bolje osluhnem, pijukanje je prestalo. Dok sam se tuširala učinilo mi se da se pijuk ponovio, ali nisam bila sigurna. Sutradan u jutro, zvuk se začuo opet, kao da je iz gnijezda na zemlju palo ptice. Uputila sam se prema širokoj živici, šest metara od moje kuće, koja moje dvorište dijeli od starog hotela u susjedstvu. Kad se pijuk ponovio, sagnula sam se i vidjela mačića veličine palca koji se tek okotio. Uskoro sam naišla na još jednoga, i još jednoga i još jednoga, i još jednoga. Onako neuhranjeni i ustrašeni pokušavali su pobjeći. Bili su bijeli kao snijeg i jako gladni i žedni, zato što sam im otela majku. Pojurila sam u stan po malo toplog mlijeka. Vraćajući se tako sam žurila da sam ga prolila po otiraču i morala se vratiti po drugo. Iako divlji i prestrašeni, mačići nisu mogli odoljeti mirisu. Još nisu znali piti iz zdjelice, pa su se dva popela u nju i šljapkala po mlijeku. Prinijela sam mlijeko njihovim malim ružičastim jezicima i nosićima. Bili su toliko mali da ne bi preživjeli bez majke. Sve sam ih položila u košaru, nazvala uredništvo da kažem da imam obiteljskih problema, otišla k veterinaru, onom istom koji mi je bio rekao da njihova majka već neko vrijeme nije imala okota. Sad je najavio, ukočen i nadut, da će ih majka odbaciti. Morat ću im mukotrpno davati mlijeko u prahu pomoću kapaljke za oči. Štoviše, upozorio me je, ako ih se majka dočepa, bit će to kraj. Ubit će ih. Dao mi je mlijeko u prahu i račun za svoje usluge. Odnijela sam ih majci i tamo oprezno otvorila košaru, spremna da naglo odskočim ako mačka pokuša napasti svoj porod. Meko predući, dogegala se do košare, skočila unutra i počela njegovati svoje mlade sretno im ližući njuškice. Kad bi se barem svi moji snovi i tajne želje u cijelosti ostvarivali kao ovaj. Sada sam imala više bijelih mačića nego što sam mogla sanjati, a svih šest bili su iznad dopuštene kvote. Pet bijelih mačića gnjavili su Baby Dear, Dixie Darling i mene. Dok sam radila u svojoj radnoj sobi, penjali su se po mojoj odjeći do pisaćeg stroja, lupali po tipkama i jurišali na valjak. Pronašla sam novi dom za tri mačića, ali Fancy Flossie i Misty Blue Eyes ostali su kod nas. Čovjeku nije lako priznati da živi s četiri mačke. Kad to čuju, ljudi promijene izraz lica i počnu izmjenjivati značajne poglede. Još je teže priznati da ih imate pet. Izgubljen i sam, mali sivi tigrasti mačić tužno je mijaukao na prolaznike koji su prolazili pored nasipa na plaži South Beach. Nitko nije obraćao pozornost, iako je mijauk bio tako glasan da sam ga čula s druge strane parka. Nagonski sam se sagnula i pozvala ga s više od stotinu metara udaljenosti. Dojurio je lud od sreće i popeo mi se ravno u ruke. Hodala sam cijeli sat nastojeći nagovoriti nekog od prolaznika da ga odnese kući. Bila sam već toliko premašila kvotu da nisam smjela ni pomisliti da ga odnesem sa sobom. Međutim, nitko se nije odazvao mojim molbama, a on je bio tako malen. Dan ili dva kasnije, krv mi se sledila u žilama. Dok sam po trbuhu milovala mačića, koji je preo, pod prstima sam osjetila kvrgu. Sljedećeg je dana bila još veća. Nazvala sam veterinara. – To je sigurno kila ili tumor koji brzo raste. Kad smo stigli u ordinaciju, veterinar je opipao kvrgu i značajno rekao: To je sigurno kila ili tumor koji brzo raste. Pravo stanje stvari može se utvrditi samo kirurškim zahvatom. Bila je kila. Uklonjena je istog dana kada je i glumac Burt Reynolds podvrgnut operaciji dvostruke kile. U to vrijeme u Miamiju se prikazivao posljednji Burtov film Sharkeyjev stroj. Tako je mačić dobio ime Sharkey. Istodobno s operacijom kile, Sharkey je i steriliziran. Ne vjerujem da se to dogodilo i Burtu.

DRUGI DIO

6. POLICAJCI

Policajac je mali dječak koji kad odraste postane ono što je želio biti. Raymond Burr

Nema boljeg čovjeka od dobrog policajca, ni goreg čovjeka od lošeg policajca. Istini za volju, to je često jedna te ista osoba, ovisno o trenutku, raspoloženju i ljudima s kojima dolazi u dodir. Policajci su mi spašavali život, ali su me i više puta pokušali uhititi. Do sada sam izvijestila o smrti pedesetak policajaca uključujući njih šest koji su se sami ubili, i pisala o mnogim ranjavanjima, premlaćivanjima i drugim načinima zlostavljanja policajaca. Plakala sam na njihovim sprovodima i slušala povjeravanja njihovih udovica, bivših supruga, majki i djece. S jednim sam kratko vijeme dijelila stol, postelju i bankovni račun. Iako ljudi to zaboravljaju, i policajci su samo ljudi. Dok sam bila dijete, policajce su mi isticali kao uzor. Smatrala sam ih snažnima, nepobjedivima, ljudima kojima se trebam obratiti kad se nađem u nevolji. Zato sam uvijek duboko dirnuta kad vidim policajca kako plače a i to se događa. Događa se i to da policajac prekrši zakon. Iako su policajci istinska ljudska bića, oni nisu obični ljudi. Oni su drugačiji zbog prirode svog posla, zbog čega ljude dijele na nas i na njih. Prema autsajderima, osobito novinarima, policajci se odnose s nagonskim nepovjerenjem. Odmah zbiju redove. Većina policajaca traži prijatelje među kolegama, ženi se policajkama, kupuje kuće u policijskim četvrtima, u ulicama u kojima već stanuju drugi policajci. Zajedno se osjećaju ugodnije. Neke male četvrti u predgrađu Miamija, osobito u susjednom okrugu Broward, naseljene su gotovo isključivo policajcima. U dobrim starim vremenima, kad je život bio jednostavniji, ljudi su se osjećali sigurniji ako su imali policajca za susjeda. No, vremena se mijenjaju. Danas policajce više ne pozivaju na roštilj bojeći se da bi ih mogli prijaviti vlastima ako netko od prisutnih zapali cigaretu marihuane. Ako to naprave u njegovoj nazočnosti, hoće li on zažmiriti ili će se pridružiti pušačima i prekršiti zakon? Možda će prijaviti svog prvog susjeda ili čak šurjaka? Ili će se opustiti i okrenuti glavu na drugu stranu? Gotovo svi mladi policajci započinju karijeru puni entuzijazma i idealizma pomažući ljudima, lokalnoj zajednici i društvu. Međutim, dok nastoje promijeniti društvo boreći se protiv kriminalaca, ponekad se protiv njih okrenu i lojalni građani. Policajci su gotovo uvijek u sukobu, gotovo uvijek na neprijateljskoj strani. Iako želi zaštitu, javnost se opire autoritetu vlasti. Stoga nije čudno što se policajci osjećaju izopćenima. Isto tako nije čudno što se policajci neprekidno žale na pomanjkanje javnog morala. Policajci u Miamiju izloženi su svim vrstama kriminala i opačina: raspačavačima droga, peračima novca, masovnim ubojicama, mafiji, svrgnutim diktatorima, neprijavljenim strancima, višestrukim ubojicama, uličarima, špijunima, teroristima, međunarodnim spletkarima, bombašima, pljačkašima grobova, egzotičnim bolestima, neobičnim sektama, neobičnim seksualnim navikama, žrtvovateljima životinja, vuduistima, trgovcima oružjem, golemom bogatstvu, teškoj bijedi, ludim političarima, rasnim napetostima, izbjeglicama i javnim nemirima. Nakon javnih nemira 1980. javnost je počela zahtijevati da se poveća broj policajaca, osobito iz redova manjina, pa je vlast poslala prikolicu u ulicu Southwest Eighth u četvrti Calle Ocho, da se

zainteresirani mogu na licu mjesta prijaviti. Policajci su nasumce zaustavljali mladiće na ulici i pitali ih: "Želite li postati policajac?". Tako je zaposlen veći broj izvrsnih mladih policajaca hispanoameričkog podrijetla, ali i gotovo svi iz skupine koja je kasnije osumnjičena za ubojstvo, pljačku, reket i korupciju te trgovinu kokainom vrijednim više milijuna dolara. Bio je to jedan od najtežih slučajeva korupcije u američkoj policiji posljednjih godina. Dobri policajci ne rađaju se svaki dan. Nekada je u policajce odlazio veliki broj bivših pripadnika oružanih snaga, no nakon ukidanja obvezne vojne službe, na natječaje se počela prijavljivati generacija egocentričnih mladića koji ne žele skratiti kosu, koji inzistiraju na slobodnim vikendima i suprotstavljaju se narednicima umjesto da slijepo izvršavaju njihova naređenja. Policajci moraju biti časni i pošteni ljudi dobrih namjera. Dati značku i pištolj čovjeku drugačijeg značaja znači izazivati vraga, a to je baš ono što se nama dogodilo. Neki mladi policajci u ovoj zemlji voze brze ferrarije i porschee, te eventualno kakav lotus. Kod dva mlada policajca u Miamiju, koji su svojom krivicom poginuli za upravljačem automobila, u krvi je pronađen kokain. Iskušenja na ulicama veća su nego ikada: velik novac i droga. Još prije deset godina pozornici nisu nailazili na kilograme kokaina i kriminalce koji nose na stotine tisuća dolara. Sada je to normalno. Još prije nekoliko godina zapljena čamca punog marihuane bila je velik događaj, a javnu sablazan izazvala bi čak i osoba koja je ponudila dvadeset dolara mita da ne bude kažnjena za prometni prekršaj. Danas policajci pronalaze ormare, kovčege, škrinje, aktovke i ručne torbe do vrha napunjene novcem od prodaje droge. A i policajci su samo ljudi. U vrijeme kada je stopa kriminala u Miamiju bila na vrhuncu, a grad prednjačio po broju ubojstava u SAD-u, netko je stanje u Miamiju usporedio sa stanjem u Dodge Cityju u vrijeme Divljeg zapada. Bila je to loša usporedba. Ima tjedana kad u Miamiju pogine više ljudi nego što je ubijeno tijekom cijele povijesti starog Dodge Cityja. Međutim, ljudi se ne žele odreći svoje predodžbe o Divljem zapadu i neumoljivim i beskompromisnim predstavnicima zakona, kako ih prikazuju filmovi. Bila su to vremena kada je šerif održavao red i golom fizičkom silom, ako je na to bio prisiljen. Današnji kriminalci mnogo su nasilniji od nekadašnjih. Pa ipak, danas se policajac mora ponašati kao gospodin. Ako bi ranije netko pljunuo na policajca, ovaj je imao ovlasti da poduzme odgovarajuće mjere. Ako bi neki prostak psovao svoje susjede ili se necivilizirano ponašao na javnom mjestu, policajac ga je imao pravo privesti. No, danas inzistiramo na dobrim međuljudskim odnosima na lokalnoj razini. Policajci moraju stalno uzmicati. Zato je cjelokupna javnost pozdravila odluku Josepha Peseca, policajca u okrugu Metro. Taj debeljuškasti sredovječni policajac odlučio se izboriti za svoja prava u vrijeme kada su deseci policajaca na širem području Miamija bili pod istragom zbog navodnog prekoračenja ovlasti. Pesec, koji je u službi dočekao pedeset šestu godinu života, preživio je gaženje automobilom, ranjavanja, premlaćivanja i mnogobrojne uvrede, dok nije "pobijesnio kao ris i odlučio da to više neće trpjeti". Kad ga je neki pijani vozač udario šakom u glavu, Pesec ga je tužio sudu. Porota je presudila da mu pripada odšteta od dvije i pol tisuće dolara. Nije to bilo prvi put da Pesec postane žrtvom nasilnih civila. Dok je upravljao prometom, neki bijesni vozač namjerno ga je pregazio zato što mu nije dopustio da parkira na zabranjenom mjestu. Neki narkoman u apstinentskoj krizi teško ga je ozlijedio, ugrizavši ga za prste. "Zašto bi policajac morao trpjeti takva sranja?", zapitao se Pesec. U Miamiju nije lako biti policajac. "Ljudi nas proklinju i psuju nam u lice. Ako njih pitate, mi smo najniža vrsta od svih živih bića. Međutim, kada trebaju pomoć, tada zaborave da smo 'bijedni nitkovi'." Amen.

Mike Gonzalez najbolji je policajac kojeg poznajem. Iako je to posao za mlade ljude, Mike ga radi tako dugo da je rješavao ubojstva još prije nego što su se neki njegovi kolege rodili. Tijekom svog trideset šest godina dugog staža, više od trideset dvije godine radi kao inspektor za krvne delikte. Visok i vitak, Mike se namjerno odijeva u tamna odijela kakva nose direktori pogrebnih poduzeća i svećenici. Nosi i male, zlatom obrubljene naočale za čitanje. A kako bi drugačije izgledao čovjek koji se stalno susreće s udovicama žrtava, ožalošćenim rođacima i osumnjičenima koje grižnja savjesti samo što nije natjerala na priznanje. Međutim, zbog svoje neupadljive odjeće Mike je zamalo poginuo pri obradi jednog mjesta umorstva. Dogodilo se to usred noći. Dok je prilazio potencijalnom svjedoku koji je stajao s druge strane ulice, na Mikea je naletjela vozačica kojoj su pozornost odvukla rotirajuća svjetla i natpis "Policija". Nakon nesreće rekla je da uopće nije opazila muškarca u tamnom odijelu. Od udarca u poklopac motora Mike je odletio nekoliko metara. Tada mu je već bilo pedeset sedam godina. Svi su se policajci, osim Mikea, uspaničili. Mnogi njegovi mladi kolege ostali bi nepomično ležati na cesti znajući da će tako izboriti invalidninu. No, on je odmah ustao i nastavio istraživati slučaj umorstva. Iako se Mike tome suprotstavljao, zabrinuti kolege odvezli su ga u bolnicu. Samo sat kasnije izašao je iz bolnice i vratio se na mjesto događaja, šepav i natučen i s rupom na svom lijepom odijelu. Čini se da su konzervativni inspektori za krvne delikte, kakav je Mike, prije nekoliko godina počeli dobivati konkurenciju. Neki njegovi mladi kolege bili su najbolje dotjerani muškarci u gradu. Odlazili su vrhunskim frizerima i pedikerima, nosili savršeno skrojena odijela s prslukom i svilene kravate. Na njihovu vratu, zapešću i prstima sjajio se težak zlatan nakit. Na mjestu zločina trudili su se svim silama da ne uprljaju ruke i ne zablate svoje cipele marke Gucci. No, bili su manje djelotvorni od svojih kolega i sve manje raspoloženi za razgovor s novinarima. Za to su imali jak razlog. Svoju mondenu odjeću mogli su zahvaliti honorarnom radu za kraljeve kokaina. Kad se razotkrila njihova tajna djelatnost, izbio je velik skandal. Većina detektiva iz Odjela za krvne delikte prebačena je na drugo radno mjesto, otpuštena ili uhićena. Oduvijek sam smatrala da ne smijem vjerovati muškarcu čije su ruke bolje njegovane od mojih. Žena u mom poslu mora nastojati da policajci zaborave na njen spol. Najbolje je kada zadobijete njihovo povjerenje, ili vas počnu smatrati profesionalcem koji će uvijek ostati fer. U najgorem slučaju treba postići, da vas smatraju dijelom namještaja, nečim što tako često vide oko sebe da na njega posve zaborave. Osim toga, treba odvojiti posao od zadovoljstva. Mislim da mi je to napokon uspjelo. Osnovno pravilo kojeg se držim obavljajući svoj posao jest da je ono u čemu počnem uživati ili mi godi jamačno neetično. Međutim, to ne znači da ne mogu zamijetiti nečije žive oči, skladan osmijeh, lijepo tijelo, iskrenost ili poštenje. Sve je to lijepo vidjeti na muškarcu, pa makar bio i policajac. Poručnike Mikea Gonzaleza i Eda McDermotta upoznala sam jednog sunčanog subotnjeg jutra u Coconut Groveu nakon pucnjave u prodavaonici alkoholnih pića u kojoj je ubijen čovjek. Bilo je to 1971. godine, na jednom od mojih prvih zadataka za Heraldovu crnu kroniku. Čvrsto odlučivši da doznam što se dogodilo kako bih mogla napisati članak, popela sam se preko žutog konopca kojim je bilo izolirano mjesto zločina. Čuvši bijesne povike ukopala sam se na mjestu. Dva visoka tamnokosa muškaraca u crnim odijelima dotrčala su prema meni i glasno me upitala želim li otići u zatvor. Zvučali su prijeteći i djelovali zastrašujuće. Bilo mi je jasno da se ne šale. Mike Gonzalez i Ed McDermott silno su me uplašili. Bio je to početak jednog prekrasnog prijateljstva. Većina policajaca koji se prema novinarima odnose neuljudno nisu sigurni u sebe – u svoju profesionalnost, pamet ili muškost. Ili jednostavno prikrivaju nešto što bi ih moglo osramotiti ili dovesti u zatvor. Poručnici Gonzalez i McDermott bili su posve sigurni u sebe i nisu imali što skrivati.

Reagirali su na takav način zato što su bili zbunjeni. Naime, početkom sedamdesetih godina nije bilo mnogo žena novinara crne kronike. Mike Gonzalez danas inzistira da mi je McDermott, a ne on, zaprijetio uhićenjem. Mike ima odlično pamćenje još se sjeća ružičaste haljine koju sam nosila, te kako sam je podigla da bih mogla "elegantno prekoračiti uže" u cipelama s visokom potpeticom, ali meni se čini da su mi zaprijetila obojica. Čim su se oporavili od prvog šoka, počeli su surađivati. Pravo je zadovoljstvo naići na policajca koji zna o čemu govori i ne boji se otkriti informaciju. Vlasnik trgovine alkoholnim pićima bio je teško ozlijeđen, ali je prethodno dobio dvoboj s pljačkašem. Zalutali meci raznijeli su boce s viskijem, pult, te napadačevu lubanju. Njegov automobil za bijeg još je stajao ispred ulaza, s naljepnicom na prednjem braniku na kojoj je pisalo "Pomozite policajcima u vašoj četvrti". Ubijeni napadač bio je bivši robijaš koji se zaposlio kao stražar. U džepu je nosio policijsku značku "tri puta veću od moje", požalio mi se Gonzalez. Na zlatnoj znački, sličnoj onoj kakvu nose poručnici, pisalo je "Specijalna policija". Inspektori su to istaknuli kao jasan dokaz da tvrtke nisu dovoljno oprezne kad zapošljavaju stražare. Nakon što je Herald iscrpno izvijestio o tom slučaju, Florida je donijela zakon po kojem nitko ne može postati stražar prije nego što se do u potankosti ne provjeri njegov životopis i dobije državna dozvola. Mike Gonzalez danas je poručnik, federalni mentor u Odjelu za krvne delikte. U Miamiju su policajaci prosječno čak i mlađi nego u većini drugih američkih gradova. Zbog javnih nereda, umora izazvanog stresom i korupcijskih skandala u vezi s trgovinom kokainom, redovi policajaca brzo se osipaju. Međutim, za razliku od mnogih policajaca svoje generacije, Mike je stalno nastojao ići ukorak s vremenom. On neprestano svojim entuzijazmom i idejama krči nove putove. Jedino što se kod njega nikada ne mijenja jesu njegov nepogrešiv zdrav razum i senzibilnost. Od njega i njegovih učenika mnogo sam naučila. Nema dvojbe da sam mnogo naučila i od šutljivog Irca Eda McDermotta, snažnog policajca starog kova. Živio je sam nakon razvoda i nije mnogo izlazio u društvo. Bio je veoma povučen i nekako tužan, jedan od onih ljudi s kojima se možete sprijateljiti a da ih zapravo nikad ne upoznate. McDermott me pozvao tamo gdje prije nisam bila ni s jednim muškarcem u mrtvačnicu. Bila sam tamo s njim baš kad je Odjel za krvne delikte poslao poruku: u svom je stanu ubijena žena. Na putu na mjesto zločina ponovno se oglasio radio. Javljeno je da je ispred bolnice Jackson Memorial upravo dojurio automobil iz kojeg je u dvoranu za hitne intrvencije doteturao čovjek prerezana vrata. Čovjek je još bio živ, a mi smo se nalazili blizu bolnice. Žena je mogla pričekati. Ona nije mogla nikamo otići. Nije ga bilo teško pronaći jer je ostavljao jasan trag. Krvi je bilo posvuda. U njegovu autu, na bijelim hlačama i ispod stola na kojem je ležao samo dahćući jer nije mogao govoriti. Proučavajući čovjekove dokumente, McDermott je reagirao samo podizanjem obrva. Adresa na vozačkoj dozvoli bila mu je poznata: bila je to adresa umorene žene, na koju smo se bili uputili prije nego što smo skrenuli u bolnicu. Zatekli smo je u hlačama i grudnjaku, ispruženu na pragu stražnjih vrata svoje kuće. Zamalo je uspjela pobjeći. U posljednjem trenutku pala je pogođena metkom između lopatica. Sag na podu dnevne sobe bio je posut sitnim krhotinama kristalne zdjele. Trag krvi vodio je van kroz prednja vrata. Sjeli smo za stol u prostranoj kuhinji ubijene tražeći njene dokumente i neki trag koji bi ukazao na to što se dogodilo njoj i njenom suprugu. Ispraznili smo njenu torbicu: karmin, češalj i novčanik s priznanicom za predujam za odjeću koju neće nikada nositi. Bilo je to jako neuviđavno. No, takva je smrt, u kuću vam dovodi strance koji prekapaju po vašim

osobnim stvarima. Mrtvac nema privatnosti. Dok ste živi, možete biti prilično sigurni da se nećete susresti s inspektorima za krvne delikte. Ali kad jednom umrete, bace se na vas predanošću kakvu vidimo samo u ljubomornih ljubavnika. Oni žele saznati sve o vama, čak i pojedinosti koje niste povjerili ni svom partneru ili suprugu, tajne koje niste odali ni najboljem prijatelju, kao i vaše osobine koje ni sami ne razumijete. Ništa im nije sveto. Inspektori žele znati što ste jeli, koju ste odjeću nosili, što ste čitali, jeste li voljeli piti i kako ste vodili ljubav. Pročitat će vaš dnevnik i poštu, proučiti sadržaj vašeg sefa i želuca. Kad se jednom nađete na stolu u mrtvačnici, analizirat će sve što ste smatrali intimnim, uključujući i svaku pukotinu na vašem tijelu. Svijest o tome uzrokovala je kod mene neke neurotske tendencije. S vremena na vrijeme osjetim potrebu da ispraznim svoju prenatrpanu torbicu, pretinac kod suvozačeva sjedala i ladice na komodi, te da odbacim suvišne predmete. Nije to zato što sam osobito uredna, jer nisam, nego zato što se s vremena na vrijeme osvjedočim da će, ako me pregazi autobus ili me iz pištolja ubije kakav ljutiti čitatelj, policajci mehanički popisati sadržaj moje ručne torbice. Ne želim da na dnu torbice pronađu staru tablu čokolade pored zgužvanog paketića bombona slijepljenih zelenim kapljicama protiv kašlja. McDermott je iz pokojničine kuhinje nazvao bolnicu. Rekli su mu da će njen suprug preživjeti. Kad su ženu otpremili u mrtvačnicu, krenuli smo za mrtvozornicima. Bio je to moj prvi posjet tom mjestu. Položilisu je na leđa, s licem koje je odavalo nevjericu, kao da ni najmanje nije očekivala nesreću koja ju je snašla. Stajali smo svatko s jedne strane stola i zurili u nju. Ona je ukočeno gledala u nas. Činilo se da je McDermott tužan, ali on tako izgleda čak i kad se smije. No, tada se nije smijao. Pojma nisam imala na što trebam obratiti pozornost. Podigao je njenu desnu ruku i pažljivo je pregledao. – Tražimo ozljede zadobivene pri obrani, posjekotine, masnice i hematome, slomljene nokte, stare ozljede, narkomanske znakove, sve što bi moglo biti važno – rekao mi je. – Vi provjerite drugu ruku rekao mi je žustro, ne prekidajući posao. Do tada nikada nisam dotaknula mrtvo tijelo. Nisam očekivala da će joj ruka biti tako topla i meka. Nigdje nije bilo ozljeda ni tragova igle. Nokti su joj bili svježe uređeni i namazani svijetlim lakom ružičaste boje. U mrtvačnici nismo bili sami. U prostoriji za autopsije, koju osoblje mrtvačnice zove "jamom", nalazilo se nekoliko tijela na stolovima od nehrđajućeg čelika. Nekima se na licima ocrtavao umor i rezignacija, no na većini se jasno vidjelo da je smrt nastupila grubo i iznenadno. Kosa neke prosijede žene u spavaćici i kućnom ogrtaču bila je brižljivo uvijena na tjemenu i zakopčana kopčama sa strane. Bilo je očito da je imala važnih planova, da je željela lijepo izgledati. Neki devetnaestogodišnji mladić, slomljenih prednjih zuba i jako oštećena lica, izgledao je kao da se nečemu jako čudi. Sudski patolog, koji je stajao na drugom kraju stola, uzeo je injekciju i iz mladićeva tijela izvukao bistru tekućinu urin. Analiza urina pokazat će što je mladić imao u krvi u trenutku kad se automobilom zaletio u golemi fikus. Kad jednom umrete, više ni to ne možete zadržati za sebe. Lijepi bucmasti dječačić kovrčave kose izgledao je kao da spava. Na kartonu je pisalo: "SISD Sindrom iznenadne smrti dojenčadi", poznate i kao "smrt u kolijevci". Ta je smrt jamačno slomila mnoga srca. Kakva nepravda, da se jedan mladi život tako brzo ugasi. Smrt je zla. Ogorčena sam zbog toga. Novinarovu savjest često potrese težak položaj potlačenoga, odgurkivanog malog čovjeka koji je žrtva nepravde. Jedna je vrsta nepravde i prerana smrt, jer to je najgori oblik poniženja i nasilja. Željela sam saznati životnu priču svakog od njih: zbog kakvog su se hira sudbine našli na ovom mjestu. Na žalost, McDermotta je zanimao samo njegov slučaj pa me odvukao iz mrtvačnice.

Kasnije nam je ženin suprug ispričao kako mu je presječen vrat a žena pogođena u leđa. Sve se dogodilo zbog njene nove prozirne bluze. "Previše je prozirna", rekao joj je i zatražio da obuče drugu prije nego što izađe. Kad je odbila, strgnuo joj je bluzu. Bijesna žena dograbila je veliku kristalnu zdjelu sa stolića za posluživanje i bacila mu je u glavu. Supruga, koji to nije očekivao, zdjela je pogodila u Adamovu jabučicu i presjekla mu vrat. Dok je krv liptala, odjurio je po pištolj, koji su držali u kući za osobnu zaštitu. Pokušala je pobjeći kroz stražnja vrata, ali ju je metak sustigao prije nego što joj je to pošlo za rukom. Jednostavan slučaj, kakvih sam u Miamiju kasnije vidjela na tisuće. No, nismo ga zaboravili ni ja ni Ed McDermott. Mislite da je život policajca težak? Što mislite, kako je tek policajkama? Policajke su, i profesionalno i privatno, još opterećenije od svojih muških kolega. I policajci i policajke koji briljiraju na svom poslu često plaćaju cijenu u privatnom životu. Međutim, Louise Vasquez sjajna je na oba polja ona je junakinja od krvi i mesa koja uspješno vodi dvostruki život. Ta žena koja nosi pištolj i ne voli velike riječi ima osmero djece i trinaestero unučadi. Do sada je riješila više ubojstava nego Sherlock Holmes i ulovila dovoljno silovatelja da napuni cijeli jedan zatvor. U slobodno vrijeme ona obavlja stolarske radove u kući, boji zidove i brine se o kući punoj djece i dvorištu punom domaćih životinja jednom prigodom tamo sam vidjela konja, ponija, rakuna, mačku s okotom mladih i Pirga, španijela koji je volio pjevati uz pratnju glasovira. Osim toga, Louise je sudjelovala na izradi novog floridskog kaznenog zakonika i vodila ekipu koja je osvojila prvenstvo u softballu na policijskim olimpijskim igrama. Pri svemu je tome izravna, prisna i odlučna, po čemu je postala poznata. Suprug te plavooke Irkinje je čovjek imenom Eddie Vasquez. Eddie nije policajac, nego trgovac sportskom opremom. Taj tihi čovjek, kojemu je mučno kad vidi krv, ponosi se uspjesima svoje supruge, ali se brine za nju. – Najgore je – rekao mi je – kad sam ja kod kuće, a ona na zadatku u zasjedi. Jednom prigodom pištoljem se obračunala s pljačkašem. Drugi je put postavljena kao mamac u ordinaciju liječnika koji je protuzakonito obavljao pobačaje. Bilo je dogovoreno da u ključnom trenutku, prije nego što počne zahvat, provale inspektori i obave uhićenje. No, kolege koji su joj trebali pomoći zakasnili su zbog gustog prometa. Kad je shvatila da joj nitko ne dolazi u pomoć, Louise Vasquez je sama i nenaoružana uhitila počinitelja. Kad smo se upoznale, Louise nije bila sigurna sviđam li joj se ili ne. Štoviše, sigurna sam da joj se nisam svidjela. Louise je bila partnerica Mikea Gonzaleza. Tada su inspektori za krvne delikte istraživali i silovanja. Netko ih je optužio da manipuliraju brojem žrtava i grubo se odnose prema silovanima. Ja sam izvještavala o istrazi. Inspektori su se postavili defanzivno i bili su ljuti, a ja ih nisam štedjela. Drago mi je da smo, unatoč lošem početku, ipak postale prijateljice. Prije dvadeset godina, kada je Louise postala policajka, u Miamiju žene nisu osobito rado primali u policiju. Svojim primjerom prokrčila je put ženama koje su došle za njom. Sjeća se da se zamalo utopila dok je polagala jedan težak test iz daljinskog ronjenja sto metara s teretom. Ipak je izdržala i još pokazuje jednaku odlučnost i nepopustljivost kad rješava neke od najtežih slučajeva s kojima se može suočiti jedan inspektor. Louise se nikada ne predaje. Kada je višestruki silovatelj za kojim je tragala izgubio ključ na mjestu jednoga od svojih zločina, Louise i njen partner zakucali su na sva vrata u krugu od pet kilometara i zamolili stanare da im dopuste da isprobaju taj jedini trag koji ih je mogao dovesti do zločinca. Ključ je napokon otključao vrata stana jedne starice koja je živjela sama. Louise joj je pokazala

fotorobot silovatelja. "Moj sin", potvrdila je žena s osmijehom na licu, "odakle vam njegova fotografija?" Neki drugi silovatelj, kojeg je upucao žrtvin susjed, pobjegao je bos ostavljajući tragove krvi za sobom. Nakon pola kilometra policijski je pas izgubio trag. "Nema koristi od ovoga, trag se izgubio", rekao je vodič. No, Louise i njen partner mukotrpno su pratili gotovo nevidljive tragove krvi cijela tri kilometra. Puzeći na sve četiri, nekoliko su ih puta gubili i nalazili. Kako je potraga napredovala, tako su tragovi postajali sve manji, a razmaci među njima veći. Zadatak su dodatno otežavale mrlje od boje i trešanja sa živice uz cestu. Pločnik je bio sav pokriven zgnječenim trešnjama. Više su puta pomislili da je čovjek ušao u automobil i nestao u nepoznatom pravcu. Ali, svaki put kada bi odlučili odustati, opazili bi još jednu malu mrlju ili točkicu i nastavili tražiti. Zamršena putanja dovela ih je do neke kuće. Na prednjim vratima još je svjetlucala jedna kap krvi. Čovjek kojeg su zatekli u kući imao je krvnu grupu i otiske prstiju koji su odgovarali onima pronađenima na mjestu zločina. Skromna i nepretenciozna, Louise se ne ponaša kao primadona, nego se oslanja na svoj zdrav razum i izvršava zadatke. Kada je 1983. godine imenovana policajkom godine, obasuli su je ružama na dugoj stapki i poklonili joj besplatan boravak u hotelu, košaru voća, frizuru i njegu noktiju. Dva dana kasnije vratila se običnom životu i smrti na ulicama Miamija, gdje u svojoj vjernoj hondi i u terenskim cipelama prijeđe pedeset tisuća kilometara godišnje tragajući danonoćno za ubojicama i silovateljima. Iako se time ne hvali, ona je žestok borac. Kad je sedmero njene djece odraslo, kuća joj se učinila previše tihom, pa su ona i Eddie usvojili dječačića imenom Joey. Sukladno svojim birokratskim pravilima i propisima, Ured za usvajanje inzistirao je da godinu dana ne smije raditi. Takvi su bili propisi. Louise se žalila i dobila spor jer je dokazala da može biti i dobra policajka i majka. Joey je sada stasita i vesela košarkaška zvijezda u svojoj višoj školi. Louisin najstariji sin, Chris, bio je nogometna zvijezda na sveučilištu. Nijedno od njene djece nije pošlo Lousinim stopama, no Chris se zaljubio u djevojku veoma nalik na svoju majku: oženio se policajkom. Većina muškaraca nema dovoljno samopouzdanja da se oženi djevojkom koja nosi pištolj i policijsku značku te može čovjeka odvesti u zatvor. Neudate policajke pričaju mi da su muškarci koji bi se odvažili da ih pozovu na sastanak bili uglavnom čudaci s neobičnim fantazijama, od kojih su se neke odnosile na odore i lisice. Uzmimo, na pimjer, Christine Enchroll, visoku plavokosu ljepoticu nordijskih crta lica i zelenih očiju kao u kakve vikinške princeze. Ta duhovita i načitana svjetska putnica radi kao policijska poručnica u Odjelu za silovanja okruga Metro. Jednom je pored nje u zrakoplovu na liniji New York-Miami sjedio neki atraktivni muškarac. Poletjele su iskre, kemija je proradila i započeli su razgovor koji nije prestajao do Miamija. Nije mu otkrila svoje zanimanje. No, kada je zrakoplov počeo kružiti nad Miamijem pripremajući se za slijetanje i kad je on počeo uzbuđeno predlagati gdje bi mogli večerati u subotu na večer, odlučila je da je bolje da mu kaže. Tako je i učinila. Posegnuo je za časopisom, zakopao u njega glavu i više nije izgovorio ni riječ, čak ni zbogom. Mislite da je život policajca težak? Što mislite, kako je tek policajkama? Iako nad životima policajaca stalno lebdi duh nasilja, neki nose značku po dvadeset godina a da nikada ne ispale metka, osim na streljani. Drugi, koji previše gledaju TV, pomisle da su junaci Poroka Miamija i uvale se u nevolje. A ima i onih koji imaju nadnaravnu sposobnost da se nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Kako drugačije opisati policajca koji, idući na objed, na svom radiju čuje opis automobila

pljaškaša banke i u sljedećem ga trenutku vidi kako ulazi u njegov prometni trak, ravno ispred njega? Kako objasniti da se nekim policajcima stalno događaju stvari koje drugi ne dozive cijeloga života? Karijera Shenvooda Griscoma ne može se objasniti slučajem. Buck Griscom bio je Prljavi Harry davno prije nego što je Clint Eastwood čuo za njega. Kada je 1986. godine taj usamljenik vratio značku i otišao u mirovinu, gradski oci Miami Beacha odahnuli su, iako ne bez žaljenja. Buck je bio najbolji, ali ih je činio nervoznima. Gradski oci vječito strepe od sudskih tužbi i lošeg publiciteta, a Griscom im nije dopuštao da mirno spavaju. Nikada nisu mogli predvidjeti njegov sljedeći potez ni znati hoće li zbog toga na njih pasti kritika. Buck je bio najubojitiji policajac u Južnoj Floridi, što je jako neobično ako se zna da je radio u Miami Beachu, kupališnom mjestu s najačom zabavnom industrijom na svijetu, gdje se rijetko čula pucnjava. Pa ipak, u toj zajednici koja se s osamdeset osam blokova zgrada pruža duž pješčane obale, bez geta i bez nemira, koju sačinjavaju uglavnom stariji građani, Griscom je sudjelovao u toliko obračuna pištoljem da se svih ne može ni sjetiti. U svojoj je karijeri ranio osam ljudi od kojih su četvorica umrla. Možda slab prosjek za Poroke Miamija, ali visok kada se radi o živim ljudima. Tih čovjek i plodan pjesnik, čije pjesme nisu ugledale svjetlo dana, Buck Griscom nije bio od onih policajaca koji su o tom pozivu maštali od djetinjstva. U policiju se prijavio nakon što je otpušten iz mornarice jer mu je trebao stalan posao. Za svaki je slučaj probao i kod vatrogasaca. Policija je bila brža. Unatoč tome, Griscom je postao policajac kakav se poželjeti može. Prvi Griscomov vatreni obračun o kojem sam izvijestila dogodio se 20. srpnja 1966., još dok sam radila za Sun. On, Emmett Miller i novajlija imenom Pete Corso iz zasjede su puškom pogodili pljačkaša banke. Emmett Miller i Corso kasnije su postali policijski komandanti u Miami Beachu. Griscom je postao legenda. U to je vrijeme protiv nekih policajaca u okruzima Metro i Miami Beach podignuta optužnica zbog ubojstava i prekoračenja ovlasti. Griscom je oružje uvijek potezao u djeliću sekunde. Svaki put cilj je bio opasan kriminalac kojeg uopće nije poznavao. Svaki je slučaj bio potanko ispitan. Kako je rastao njihov broj, istrage koje su provodili njegovi kolege, državni odvjetnici i državne porote, bivale su sve podrobnije. Nijednom nije proglašen krivim. Kad adrenalin pojuri u krv i treba brzo djelovati, policajci često pogode pogrešnu osobu. Ponekad su to njihovi kolege ili nevini ljudi. Prigodom pljačke jedne samoposluge u Miami Beachu, policajci koji su stigli u pomoć u uzbuđenju su ubili pomoćnika poslovođe. Pištolji su opasne igračke koje čak i u vještim rukama izazivaju nesreće. Mnogo nesreća. Pripadnik tima za specijalne namjene Miami Beacha nehotice je iz ruku ispustio strojnicu. Munjevito posegnuvši za njom, uhvatio ju je prije nego što je pala na pod, ali za okidač. Meci su ranili njegova kolegu u zajedničkoj prostoriji na drugom kraju hodnika i tajnicu u obližnjem uredu. U rukovanju s oružjem pogreške su česte i smrtonosne. Upravo je zato karijera Bucka Griscoma osobita. Njegovi kolege vjeruju da on ima još nešto osim brzih reakcija i oštrog oka: šesto čulo. Oni misle da Buck može predvidjeti budućnost. Tako su se jednom prigodom Buck i njegova supruga Fran spremali otići na godišnji odmor. On je otišao na posao, a ona je počela s pakiranjem kako bi sutradan u jutro mogli rano krenuti. Tada su ga obuzele zle slutnje: "Mislim da nećemo otputovati", rekao joj je. Znao je samo da će se tog dana "nešto ružno dogoditi". Imao je pravo. Nekoliko sati kasnije tog nedjeljnog poslijepodneva probijao se svojim patrolnim kolima kroz gust promet na aveniji Collins. Dok je vozio prema jugu, mimoišao ga je iz suprotnog smjera sjajni cadillac kabriolet spuštena krova. Za upravljačem se nalazio neki mladić. Griscom i vozač pogledali su se.

"Pogledao me širom otvorenih očiju", prisjetio se kasnije Griscom. "Čim vas netko tako pogleda, možete biti sigurni da je zbog nečega nervozan." Naglo je okrenuo svoj automobil i krenuo za mladićem. Ovaj je stisnuo papučicu gasa i počeo voziti slalom među drugim automobilima. Kad je njegov cadillac morao usporiti zbog prometa, Griscom ga je stigao, stao pored njega i zaurlao: "Ne miči se!". Vozač je kimnuo glavom, kao da kani poslušati, a onda je drugom rukom izvukao pištolj. Opalio je iz neposredne blizine. Metak se zabio u okvir prozora, nekoliko centimetara iznad Griscomove glave. Griscom je izvadio pištolj i ispucao cijeli šaržer. Caddy je pojurio naprijed i zabio se u taksi ispred sebe. Griscom je dojurio, izvukao mladića iz automobila i vidio da krvari. "Jadnik, nisam znao da sam ga pogodio", rekao je kasnije. Ranjenom mladiću bilo je dvadeset godina. Bježao je od policije u Michiganu, a auto koji je vozio bio je ukraden. Metak mu je presjekao kralježnicu i za nekoliko je tjedana umro. Jednom drugom prigodom, baš kada se pripremao za ponoćnu smjenu, Griscom je iznenada poželio uzeti "brzi punjač", napravu koja odjednom u šaržer ubaci svih šest metaka, tako da se ispražnjeni pištolj može napuniti jednim pokretom. Do tada ga nikada nije koristio. Te je večeri osjetio da bi mu mogao zatrebati. On, Fran i djeca prevrnuli su cijelu kuću. Čak su tražili i ispod kreveta i u ormarima. Kada je Griscom napokon morao obući odoru i otići na posao, Fran je bila u suzama. Uznemiren, zatražio je od kolege da ga prati u patroli. Budući da se nemir prenio na njega, ovaj je odbio, rekavši: "Ući ćeš u neki okršaj." Prva polovica smjene prošla je bez problema. A onda je u četiri sata i dvadeset minuta Griscom opazio tri muškarca u oštećenom autu rentacar agencije. Pomislivši da je trojka skrivila prometnu nesreću pa sada bježi s lica mjesta, signalizirao je vozaču da stane. Umjesto toga, ovaj je nagazio na gas i pokušao pobjeći. Potjera se nastavila preko prilazne ceste MacArthur, najjužnije veze između Miamija i Miami Beacha, i nazad, pa onda još jednom. Pri drugom zaokretu od sto osamdeset stupnjeva, jedan od trojke iskočio je iz auta s pištoljem u ruci i sakrio se medu grmljem i drvećem što obrubljuju širok prostor između voznih trakova. Kad je Griscom na zavoju jako usporio, našao se u zasjedi. Onaj s pištoljem pojavio se iznenada sa suvozačeve strane patrolnog auta, gurnuo pištolj unutra i rekao: "Ne miči se, ili ću te ubiti." Griscom se pokušao izvući iz auta, čovjek je opalio i promašio ga. Tada se zaklonio iza vozila, ali se ono, budući da je bilo u brzini, nastavilo kretati dok se nije zabilo u bor pored obale. Griscom je pucajući pojurio prema crti drveća. Otkotrljao se kroz grmlje i počeo grčevito puzati ispod teških grana, a vozač, koji se autom popeo na prostor između voznih trakova, pokušavao ga je pregaziti. Dok je pipajući u mraku nastojao napuniti pištolj, požalio je što sa sobom nema brze punjače. Tek kada se u potjeru uključila policija četiri okruga s pedeset patrolnih kola, čovjek s pištoljem je ranjen a njegovi ortaci uhićeni. Ranjeni je bio bjegunac iz zatvora gdje je služio doživotnu kaznu za ubojstvo i pljačku banke. Nekoliko dana prije toga pobjegao je iz bolnice Jackson Memorial nakon što je uloškom kemijske olovke otključao lisice. Neki ljudi koje je Griscom ranio oprostili su mu. Jednom mu je u kavani pristupio nepoznat čovjek i srdačno se smiješeći počeo mu stiskati ruku. "Završio sam školu, pomirio se s obitelji i dobio posao", rekao mu je svečano. Griscom mu je čestitao, a onda ga upitao odakle se poznaju. Mladić je podigao nogavicu. "Sjetio sam se kad sam vidio ožiljak", priča Griseom. Bio je to pljačkaš kojeg je pogodio iz pištolja nakon što ga je satjerao u uličicu iza neke sinagoge. Nekog provalnika gonio je kroz grad trčeći preko krovova. Naposljetku su se dohvatili šakama

iznad neke banke. U hrvanju koje je uslijedilo provalnik je pao s krova. Kradljivca dijamanata, Jacka, šminkera s gradskih plaža, poznatog kao Daskaš Murphy, i njegovo društvo hapsio je tako često da su se počeli žaliti da "im ne da mira". Murphy je mrzovoljno rekao sucu da im inspektorova stalna nazočnost toliko smeta da je njegov drug s plaže, Allen Kuhn, i sam kradljivac dijamanata, na vijest da ga Griscom traži "skočio u more, roneći došao do plaže i vratio se kući prijateljevim autom". Buck Griscom pristupao je svom poslu ozbiljno i na njega mislio i kod kuće. Fran Griscom, koju neobično cijenim, kaže da je njen suprug bio sretan "samo kad bi nekog ulovio". Griscom je čak otvorio tajnu telefonsku liniju kako bi mu doušnici, o njegovu trošku, u bilo koje doba mogli dojavljivati informacije. Pjesme je počeo pisati nakon što je njega i njegovog kolegu uragan Donna otpuhao niz ulicu, baš kad su pokušavali zabiti čavao u veliku dasku razvaljene ograde na morskoj obali. Njegove su pjesme ode supruzi i dramatični prikazi napuštene siročadi, nepravde i palih junaka. Tijekom svoje karijere, iz oceana je izvukao ponoćne kupače koje su odnijele morske struje te pomogao ženi da rodi dijete na autobusnoj postaji u četvrti South Beach. Spasio je više života nego što ih je uzeo, no Američko udruženje za zaštitu građanskih prava ipak iz godine u godinu traži da mu se oduzme značka. Upucao je tolike ljude, to ne zvuči dobro... Zahvaljujući svom šestom čulu, ili pak bezbrojnim slučajnostima, Griscom je s godinama postao prava legenda. Kada je jednom rutinski zaustavio automobil koji mu je privukao pozornost, na prednjem je sjedalu uočio žensku torbicu. U tom je trenutku na svom radiju čuo opis te iste torbice što su je nekoliko minuta ranije huligani oteli starici koju su namjerno pregazili autom i teško ozlijedili. Drugom prigodom neki je muškarac cijelu večer pljačkao recepcije po hotelima i Griscom i njegov kolega dali su se u potjeru za njim. Najprije su ga potražili u obližnjem baru, a onda izašli na ulicu. Iz mraka su se pojavila svjetla automobila. "To je pljačkaš", rekao je posve mirno Griscom. Mahnuli su vozaču da stane. Za upravljačem se nalazio pljačkaš čija je maska bila na stražnjem sjedalu. Kriminalac se prenerazio, a ništa manje začuđen nije bio ni Griscomov kolega. Jedne noći dok su se vozili u civilnom automobilu, partner mu je signalizirao da skrenu u 71. ulicu. "Ne", iznenada je rekao Griscom, "idemo do 75. ulice uhititi tipa u ukradenom automobilu." U 75. ulici naišli su na vozača koji je u mjestu dodavao gas dok je na semaforu gorjelo crveno svjetlo. Dakako, auto je bio ukraden. Jednom sam upitala Griscoma koji ga zločin najviše srdi. – Silovanje starica, to me smeta. To me uistinu smeta – rekao je. Ne samo silovanje nego i zlostavljanje starica. Za to nema opravdanja. Citirala sam njegove riječi u jednom svom članku. Nedugo nakon toga, sedamdesetdvogodišnja žena silovana je i ubijena u svom stanu u South Beachu. Na njenom stoliću za posluživanje pronađen je časopis. U trenutku kada je ubojica provalio u stan čitala je moj članak o Shenvoodu Griscomu i zločinu koji najviše mrzi. Dogodilo se da slučaj bude povjeren Griscomu i da ja o njemu izvještavam. Slučajem se može mnogo toga objasniti, ali kako njime objasniti karijeru Sherwooda Griscoma? Najuspješniji policajac Miamija ne puca, ne progoni kriminalce i ne uhićuje ih: to je dr. Joseph H. Daviš, sudski patolog okruga Dade, koji već trideset godina tiho radi među mrtvacima. Davisova mrtvačnica bila je posljednja postaja prije groblja stotinama tisuća ljudi, no, mnogo važniji su od njih oni kojima nije morao svezati limenu pločicu oko prstiju na nozi. Oni su još živi, a ima ih na tisuće. Daviš je spasio više života nego bilo koji policajac, čuvar plaže ili vatrogasac. On je isposlovao da se uklone ležeći policajci koji su skrivili mnoge fatalne nesreće te potaknuo donošenje zakona protiv vožnje u pijanom stanju i opasnih pesticida. Zahvaljujući njemu,

počele su se proizvoditi sigurnije grijalice i druga bijela tehnika te unaprijedili standardi za zaštitu kupača od udara struje na javnim bazenima. Joe Daviš počeo je raditi u napuštenoj garaži, a jedina oprema bio mu je štap za ubijanje muha. Kao mrtvačnica služila mu je unajmljena hladnjača. Godine 1980. i 1981., kada se Miami našao na naslovnim stranicama američkih novina kao grad s najviše ubojstava, Davisova zastarjela mrtvačnica, pogodno smještena pored dvorane za hitne intervencije bolnice Jackson Memorial, bila je doslovno zagušena i prenatrpana mrtvacima. Jednom, kad sam tamo došla po zadatku, ustanovila sam da je i tako ograničen broj parkirališnih mjesta zauzela golema hladnjača s upaljenim agregatom. Vozilo je bilo unajmljeno od restorana brze hrane Burger King kako bi se imalo kamo smjestiti višak leševa. Stvar se uskoro pročula, pa su čak iz BBC-a iz Londona počeli telefonom dogovarati intervjue. Srditi gradski oci izjavili su da je takav publicitet loš za turizam, a osoblje patologije naljutilo se na mene. Moj izvještaj bio je točan a hladnjača se i danas koristi. No, neće dugo: zgroženi političari uspjeli su naći novac za posve novu patologiju. Gradnja je u tijeku. Tako i treba. Zgrada će nositi ime Josepha Davisa, čovjeka kojemu mašta omogućava da vidi ono što drugima promakne. Zapanjuje Davisova sposobnost da u djeliću sekunde rekonstruira zamršen slučaj umorstva. Godine 1956., kada je Daviš postao šef patologije, Mike Gonzalez već je radio u Miainiju kao inspektor za krvne delikte. Njih dvojica upoznali su se pored lesa koji je pronađen u mornarskoj ležaljci od mangrovine. Više tjedana prije toga prijavljen je nestanak jedne mlade majke i sumnjalo se na najgore. Međutim, bilo je malo vjerojatno da bi u toj gomili kostiju itko mogao prepoznati nestalu. Znalo se da je žena na jednom prstu nosila tri prepoznatljiva prstena, ali na lesu nije bilo nijednoga. Štoviše, nisu pronađeni ni prsti. Joe Daviš tek je stigao u Miami i policajcima je bio čudan. Upitao ih je kako su nastale rupice na zemlji blizu lesa. Kopnene rakovice, odgovorio mu je Gonzalez. Inspektori su uskoro zaključili da se doktor prestao zanimati za slučaj i "počeo se igrati s kopnenim rakovicama". Međutim, Daviš je razmišljao ovako: ako pokojničin nakit nije odnio ubojica, mogle su ga raznijeti životinje, možda baš kopnene rakovice. "Da sam ja kopnena rakovica i nađem natruli prst s prstenjem, što bih učinio?", pitao se Daviš. "Ako bih ostao na istom mjestu, netko bi mi ga mogao oteti. Ako bih ga odvukao na cestu, netko bi me mogao pregaziti. Ako bih ga odnio kući, mogle bi mi ga ukrasti druge rakovice. Dakle", zaključio je, "da sam rakovica, uvukao bih se u najbliže skrovito mjesto da mirno ručam." Najbliže skrovito mjesto za miran objed bio je obližnji stari panj. Daviš je pronašao štap i počeo njime pretraživati unutrašnjost panja. Dok su se detektivi pitali je li taj novopridošli liječnik pri zdravoj pameti, on se vratio noseći u rukama štap. Na vrhu štapa visjela je rakovica držeći čvrsto u kliještima kost prsta. Na kosti su bila tri prstena. Dvadeset pet godina kasnije Davisa su probudili iz duboka sna u tri sata u jutro i pozvali ga da dođe na mjesto jednog drugog zbunjujućeg slučaja. Bila je to jedna od bezbroj noći kada zoru nije dočekao mirno u svom krevetu. Popeo se do stana na trećem katu jedne stare drvene zgrade. Ako se i iznenadio kad sam mu ja otvorila vrata, nije to pokazao. Naime, te noći sam slučajno bila s inspektorima u patroli. Na sofi u dnevnoj sobi bilo je mrtvo tijelo žene u sjedećem položaju. Imala je grozne opekotine i koža joj se ljuštila u prozirnim komadićima koji su bili nalik na ružičaste plahte. Policiju je obavijestio njen mladić koji ju je našao mrtvu u stanu. Opekotine su pokrivale osamdeset posto kože, od vrata do tabana. Međutim, ženina odjeća: hlače boje lavande i pletena vesta, bila je suha i neoštećena. U sobi nije bilo znakova paljevine ni mirisa dima. Nikakvi tragovi nisu pronađeni ni u maloj urednoj kuhinji ni u čistoj kupaonici, nigdje nije bilo

zapaljivih tekućina koje bi mogle izazvati smrtonosne opekotine. Telefon je radio i činilo se da je neoštećen. U tom skromnom stanu činilo se da je sve na svom mjestu, osim metalne tave na polici u kuhinji. Inspektori i pomoćni patolog bili su zbunjeni. Daviš se hitro provukao pored mene, podigao bijelu plahtu, najurio neku bezobraznu muhu sa ženina obraza i kratko promotrio njeno tijelo. Onda je otišao u kuhinju, pogledao tavu i pregledao malu kupaonicu. Gurnuo je pincetu u odvodnu cijev kade i iz nje izvukao nekoliko krpica ljudske kože. Tada je termometrom provjerio temperaturu vode u slavini. Bila je kipuća. Tada nam je objasnio što se dogodilo. Pod utjecajem alkohola, djevojka i njen mladić su se posvađali. On ju je udario tavom i ona se onesvijestila i pala na pod. Podigao ju je i odnio u kupaonicu da je dozove k svijesti. Stavio ju je u kadu koju je začepio i pustio da voda teče svom snagom. U pijanstvu nije opazio da je voda vrela dok nije bilo prekasno. Kad je shvatio što je učinio, ispraznio je kadu, osušio i odjenuo spaljenu ženu i odnio je u dnevnu sobu kaneći je odvesti u bolnicu. Tada je primijetio da je mrtva i otišao van da uz nekoliko čašica razmotri situaciju. Nakon toga vratio se u stan i "otkrio" leš. Kad su od njega tražili da potvrdi rekonstrukciju zločina, priznao je da se sve upravo tako dogodilo. Nema dvojbe da su policajci, koji svakodnevno rješavaju slučajeve poput onih u Miamiju, među najboljima i najiskusnijima na svijetu. Ta iskustva, međutim, nije lako prenijeti drugima. Uzmimo, na primjer, ovaj slučaj: u jednoj mirnoj četvrti dvadesetogodišnji policajac naišao je na muškarca koji je bio posve gol a u rukama je nosio glavu žene. Bacio ju je na policajca dva puta. "Ubio sam je. Ona je vrag!", povikao je čovjek. Što bi taj mladi policajac trebao reći onome tko ga zapita kako je proveo dan? Ili inspektori koji su dva tjedna jurili po okrugu Dade, području većem od Rhode Islanda, da sakupe dijelove raskomadanih tijela što ih je more izbacivalo na obalu oko Miamija i rekonstruiraju izgled ubijenih? Na jednom je mjestu isplovio torzo, a na nekom drugom šaka. Na plaži je pronađena noga. Što biste vi odgovorili da ste jedan od tih policajaca? Kako da čavrljate s normalnim ljudima? Kako da im ležerno povjerite kako ste proveli dan? Policajci barem imaju jedni druge. Zato nije ni čudno što vole živjeti jedni uz druge. Mislim da ih razumijem. Kad sam živjela u stanu bez stroja za pranje rublja, u dva sata u jutro odvukla bih prljavo rublje u javnu praonicu. Bilo je to dijelom zbog mog radnog vremena, a najviše zato što je tada praonica bila tiha i prazna. Tijekom dana tamo je vrvjelo brbljavim mladim domaćicama koje su neprestano pričale, najčešće ratne priče o tome koliko sati im je trajao porod. Ili, eventualno, o novim receptima za mesnu štrucu. One i ja nemamo ništa zajedničko, baš ništa. Kad ustanove da nemate djece i ne pravite mesne štruce, uljudno vas upitaju čime se bavite. Žele znati sve o tome! Kako da tim divnim, normalnim ljudima objasnim čime se bavim? Mogla bih im reći: "Cure, čujte ovo. Znate što mi se danas dogodilo? Sigurno niste nikada osjetile takav miris." Kako da im vjerno opišem taj miris? Miris u stanu udovice koja je radila u praonici rublja i njene male kćeri koje su umrle nakon što im je obustavljena opskrba strujom. Struja je bila isključena jer udovica nije na vrijeme plaćala račune. Ona i njena jedanaestogodišnja kći koristile su svijeće umjesto žarulja, a od zimske hladnoće štitile su se grijalicom na ugljen koju su držale u spavaćoj sobi. Dakako, to ih je i ubilo: otrovale su se ugljičnim monoksidom. Danima se nije znalo za njihovu smrt. Osoblje praonice nije se raspitalo zašto se udovica nije pojavila na poslu, za koji je bila plaćena minimalnih dva dolara i deset centi na sat. Ni ravnateljstvo škole nije poduzelo ništa da sazna zašto je djevojčica, uzorna učenica šestog razreda, prestala dolaziti

na nastavu. Užurbanom svijetu nisu uzmanjkale sve dok poznati "neugodni miris" nije dopro do nosova susjeda, koji su pozvali policiju. Svi su mi susjedi rekli da je mala bila sjajna djevojčica. Poželjela sam da uz članak u novinama objavim njenu sliku, jer ona bi rekla više od svih mojih riječi. Stanodavac me obavijestio da se slika nalazi na noćnom ormariću u spavaćoj sobi u kojoj su ona i majka umrle. Nije imao ništa protiv da je posudim, ali policija je već zapečatila vrata. U stanu je bilo mračno kao u rogu. Počela sam pipati po zidu da nađem prekidač. Jasno da nije radio, pa zato su i umrle! Potražila sam stanodavca da posudim baterijsku lampu, ali on je, zgrožen događajem, već bio nestao. Dok su se raspadala, tijela djevojčice i njene majke natopila su plahtu. Iako su tijela odnesena u plastičnim vrećama, njihova će se prisutnost osjećati zauvijek. Ništa u tom malom stanu više neće mirisati kao prije. Držeći gazu na nosu, pipkala sam u mraku nastojeći zadržati dah. Jasno, nespretna kakva jesam, zapela sam za krevet i upila nešto od djevojčice i njene majke u svoju odjeću. Osjetila sam to i na ruci. Bilo je toplo i ljepljivo. Ali, fotografiju sam našla, odnijela sam je u ured i otišla kući da se presvučem. Ne, ja nisam imala o čemu ćaskati s mladim suprugama u praonici. U dva sata u jutro, dok se moja odjeća bućkala u stroju, osamljena i umorna razmišljala sam da se tako jamačno osjećaju policajci. Svakog dana netko od njih doživi stvari o kojima se ne govori u pristojnom društvu. Mislim da ih razumijem. Najbolji policajci koje poznajem vole svoj poziv i ne bi ga mijenjali ni za koji drugi. To su ljudi koji poznaju svijet ulice i ljudsku prirodu i vjerojatno nikada neće postati šefovi. Policajci koji se uspnu do vrha obično su oni koji se snalaze u političkim igrama, proučavaju udžbenike i teorije i dobro prolaze na testovima. Uistinu veliki policajci nemaju za to vremena; njih ćete naći na ulici kako održavaju red. Najbolji od svih nastoje dobiti posao u Odjelu za krvne delikte jer žele rješavati umorstva, najsloženije od svih zločina. Među njima ima i takvih, kao što je Joe Daviš, koji ne nose značku i koji slučajeve rješavaju u mrtvačnici čitajući poruke s mrtvih tijela. Imala sam sreće da ih mogu vidjeti kako rade. Upoznavanje s njima i njihovim radom zauvijek me promijenilo i preusmjerilo moju karijeru. Najbolji su policajci oni koji se istinski užive u svoj poziv muškarci i žene poput Mikea Gonzaleza i Louise Vasquez, koji se jednostavno izražavaju i umiju slušati druge. Ljudi s ulice koji pretrpe strah, tešku bol, ili su duševno poremećeni, osjećaju se ugodno kad razgovaraju s policajcima poput njih. Godinama sam pratila kako Mike i Louise pomažu ljudima koji žive na marginama društva. "Ako mogu išta učiniti za vas, nazovite me", kažu im oni. Dakako, takve su ponude opasne, jer ljudi doista zovu. Uvijek nekome treba savjet, pomoć, utjeha ili informacija. Unatoč stresu, prezaposlenosti i zamoru, Mike i Louise uvijek su nalazili vremena za njih. To me se uvijek znalo jako dojmiti. S vremenom sam uočila da se i sama slično ponašam. Uvjerena sam da su za to zaslužni njih dvoje. I ja susrećem, poput njih, mnogo ljudi koji možda ne bi bili zanimljivi mojim čitateljima, ali trebaju pomoć, bilo da se radi o običnoj preporuci, ili teškoj borbi s nemani birokracije i administrativnim zaprekama. Ljude kojima može pomoći samo policija upućujem na Mikea i Louise. Oni pak meni šalju ljude kojima može pomoći samo novinar. Tako smo zadovoljni i jedni i drugi.

7. ZLIKOVCI Imate krivo ako mislite da su svi kriminalci nesretni. Profesionalni zlikovci uživaju u zločinu. Oni su sretni poput ptica u zraku. Muriel Spark

Sa zlikovcima nikada nije dosadno. A nisu ni svi zlikovci zli. Kao i policajci, i oni su ljudi. Zato i jesu tako opasni. Ako niste oprezni, lopovi vam se mogu uvući pod kožu. Neki od njih odvažni su i duhoviti ljudi sa stanovitom karizmom. Međutim, svoju propast oni mogu zahvaliti baš tom šarmu zahvaljujući njemu, oni idu iz jedne nevolje u drugu, sve dok ih ne uhvate. Ljude su oduvijek fascinirali zli i lijepi ljudi koji ne poštuju društveno prihvaćene norme ponašanja. Takvi su i romantični likovi poput Robina Hooda i Jessea Jamesa, te Willieja Suttona i D. B. Coopera. Nije lako pisati o takvim ljudima a da ih se ne prikaže u sjajnom svjetlu. Zlikovci mogu biti živopisni, rječiti, pa čak i simpatični, ali oni su ipak zlikovci. Kada pišete o njima, uvijek biste jednako prostora trebali posvetiti i njihovim žrtvama. Jednako tako, većina kriminalaca ne zaslužuje samilost; kad dođete u napast, poslušajte svoj razum. Nije teško osjetiti sućut za bijedne i besprizorne gubitnike, sve dok se ne sjetite što su sve počinili i što će dalje činiti ako im se ukaže prigoda. Svi oni kažu da žele još jednu priliku, no ako zavirite u njihov dosje vidjet ćete da su ih već mnogo zloupotrijebili. Zatvorenici su dobar magnet za pametne žene koje daju sve od sebe da ih oslobode. Nikako ne mogu shvatiti tu pojavu. Naime, obično postoji čvrst razlog da se nekoga stavi iza rešetaka. U tome je dobro jedino to što više ne morate razbijati glavu gdje je. Međutim, to vjerojatno nije cijela priča, jer se u uredništvima novina često pojavljuju dobre i osjećajne žene s gomilom pravnih dokumenata u rukama ne bi li uvjerile novinare da podupru križarski rat za oslobađanje njihovih nepravedno osuđenih muškaraca. To najčešće nisu supruge ili družice koje su odlučile zaštititi svog muškaraca nakon duge veze, nego žene koje su se s kriminalcem upoznale dopisivanjem, ili pak takozvane prijateljice, koje za njega nisu ni znale prije nego što je dospio u zatvor. Unatoč tome, te žene ulažu svoje sposobnosti i novac, angažiraju odvjetnike, pišu političarima i odborima za pomilovanja, te se za kriminalca zauzimaju kod novinara. Ako i uspiju u svom naumu, mogu biti sretne ako kriminalac samo pobjegne s njihovom ušteđevinom. Time ne želim reći da nisam imala znanaca kojima je mjesto bilo u zatvoru, no ja se bar nisam upoznala s njima dok su izdržavali kaznu. Sve žene trebale bi znati neka pravila za opstanak. Jedno od njih glasi: "Ne odajte kriminalcu svoje tajne ni telefonski broj, te ga pod svaku cijenu držite na udaljenosti". Jacka Murphyja, poznatog kao Daskaš Murph, upoznala sam dok je radio kao klaun u Miami Beachu. Nosio je kostim dvorske lude i zabavljao turiste, osobito žene, kaskaderskim skokovima u krugu hotela na morskoj obali. Njegov život krenuo je posve novim tokom kada je iskoristio svoje sposobnosti i odvažnost da provali u njujorški Prirodoslovni muzej i ukrade najslavniji safir na svijetu, više stoljeća staru "Indijsku zvijezdu". Usred noći, on i njegova dva pajdaša s plaže, otperjali su s 565 karatnim draguljem veličine loptice za golf. Odnijeli su i 117 karatnu "Ponoćnu zvijezdu" i neizmjerno vrijedan 100 karatni rubin DeLong. Tako su se dečki s plaže preko noći našli u središtu zanimanja javnosti. Činilo se da Jacku gode publicitet i medijska slava. Kao čudo od djeteta svirao je violinu s picburškim simfonijskim orkestrom. Bio je gizdav, duhovit i šarmantan, ali i opasan i autodestruktivan, drugim riječima, veoma privlačan. Njegov stil i slobodarski duh privlačili su novinare. Nema dvojbe da je bio loš lopov, jer se uvijek dao uhvatiti. Međutim, njegove šale nisu dugo

razveseljavale ljude koji su ga voljeli. Jackova brbljava djevojka, plavokosa Bonnie, vjerno ga je pratila kad god se pojavljivao na sudu sve dok jednog dana nije počinila samoubojstvo. Dečki s plaže, Jack, Allen Kuhn i Roger Clark, platili su neslanu šalu s "Indijskom zvijezdom" s dvije godine zatvora. Kada su 1967. pušteni iz zatvora, pratila sam njihov povratak u rodni Miami za list Sun. Budući da se svaki kriminalac pri dolasku u grad morao prijaviti policiji, najprije smo navratili do policijske uprave. Potom smo posjetili pisarnicu njihova branitelja, sjedokosog Harveyja St. Jeana, ekstravagantnog poput svojih klijenata, te ručali u vrtnom restoranu opskrbnog centra Lincoln Road. Dečki s plaže dočekani su više kao lokalni junaci koji su se vratili kući, nego kao bivši zatvorenici koji su se upravo vratili iz zatvora. Ljudi su se zaustavljali na ulici da im zažele sreću i stisnu ruku, stare gospođe su im mahale, a djevojke su se hihotale. Činilo se da se Jack svima sviđa, sve dok kasnije nije pribjegao nasilju i ubojstvu i time narušio svoju sliku u javnosti. Međutim, tog dana, opijeni novostečenom slobodom, Murphy i njegovi ortaci gutali su svježe škampe i pitu od limuna, planirali kako da vrate preplanulu put i hvalili se kako su okrenuli ploču te da će održati seriju predavanja širom Amerike da upozore mladež na opasnosti kriminala. Predavanja nisu nikada održana, jer su se dečki uvalili u nove nevolje. Allen Kuhn, kojeg su smatrali mozgom trojke s plaže, kupio je luksuzni cadillac kabriolet. Iste noći nepoznati su ga počinitelji zapalili. Kuhn se kleo da zna tko je to učinio: jedinica za posebne namjene policijske postaje iz Miami Beacha. Ta jedinica patrolirala je noću u civilnim automobilima vodeći svoj tajni rat. Njihov cilj bio je uvjeriti poznate pljačkaše i provalnike da im je bolje da napuste grad. Pripadnici policije pristupali su svom poslu predano i često nisu birali metode. Ja nemam drugih neprijatelja u gradu osim policajaca rekao mi je Kuhn. Policija je zanijekala da je zapalila Kuhnov cadillac, ali nije skrivala da bi joj bilo drago da odseli u neku drugu državu. Iste noći nepoznate osobe nožem su razrezale gume na luksuznim kolima kriminalca poznatog kao Veliki Tony. Njegovo pravo ime bilo je Anthony Esperti i bio je osumnjičen za bombaške napade u obračunu vlasnika kladionica, koji su zagorčavali život lokalnoj policiji. Lopovi su se silno razljutili i optužili policiju da ne igra fer. – Mi to ne zovemo zlostavljanjem – rekao je policijski komandant. U našem rječniku to se zove "blisko praćenje". Policija se nadala da će grad napustiti još jedan nepoželjni građanin za kojeg su mislili da prodaje heroin na svom štandu za iznajmljivanje dasaka na South Beachu. Pred samu zoru nepoznata osoba pokušala je baciti bombu na krov štanda. Bomba je promašila cilj i, odbivši se od krova, pala na krov obližnjeg restorana koji je radio cijelu noć. U eksploziji nije bilo teže ranjenih. Čak i pijanci, koji su drijemali uz svoju kavu nakon noći provedene u obilaženju barova, uspjeli su izjuriti na sigurno kad su ostaci krovišta počeli padati oko njih. Šteta je bila velika. Snimila sam osoblje kako tužnih lica čisti krš, te šefa restorana i vatrogasca kako škilje prema dnevnom svjetlu što se probijalo kroz rupu na krovu. Nazvala sam Sun da o svemu izvijestim svog urednika Boba Swifta. Bila je to greška; što manje kontaktirate s urednikom, to bolje za vas. Bob me upitao jesam li se popela na krov da snimim štetu. Ne, tamo nema ničega osim rupe od bombe. Jedini zanimljivi prizori bili su prizori ljudi, rad na raščišćavanju i krš od eksplozije na podu restorana. Ne, inzistirao je Swift, on želi fotografiju mjesta na krovu gdje je eksplodirala bomba. Bila sam u mini suknji i cipelama s visokom potpeticom. Osim toga, bojim se visine i lako gubim ravnotežu. Bobu je nužno trebala ta fotografija. Nadajući se da će me odbiti, zamolila sam vatrogasce da mi dopuste da se popnem njihovim ljestvama. Na žalost, vatrogasci gotovo nikada ne govore ne. To je sigurno od vrućine i dima koji moraju gutati. Bit će im zadovoljstvo, rekli su mi.

Dok me jedan vatrogasac podupirao, drugi me vukao odozgo. Dotle mi je treći pridržavao aparat. Ostali su nas promatrali. Još gore od uspona bilo je spuštanje po ljestvama. Međutim, ipak sam uspjela snimiti fotografiju koju je urednik želio. Kasnije, u uredu, urednik je ležerno pregledao fotografije. – Imali ste pravo – rekao mi je – one su druge bolje. Ni ne pogledavši me, bacio je fotografiju snimljenu na krovu u koš. Veliki Tony Esperti uskoro je imao mnogo većih problema od probušenih guma. Jedne noći, dobro odjeveni mafijaški plaćeni ubojica, poznat kao Utjerivač, ušao je u noćni lokal u North Bay Villageu i ogledao se oko sebe. Bilo je to na Noć vještica. Upravo se vratio s poslovnog puta u Californiji i u džepovima svog skupog svilenog odijela imao je 10.000 dolara. Nikad ih nije uspio potrošiti. Iza šanka se pojavio Veliki Tony i napunio ga olovom. Krv je pala zbog teritorija. Utjerivač je bio naredio Velikom Tonyju da napusti North Bay Villlage. Kad se Veliki Tony oglušio na upozorenje i otišao s djevojkom u tamošnji lokal da se zabavi, eksplodirala je bomba. Eksplozija je jako oštetila prostoriju i otpuhala pratilju Velikog Tonyja s barske stolice. Incident je doveo do novih okršaja koji su kulminirali u Noći vještica. Veliki Tony i njegova djevojka jednostavno se nisu dali otjerati. Kad se pojavio Utjerivač, našao ih je u North Bay Villageu kako pijuckaju piće. Međutim, Veliki je Tony bio bržii izrešetao ga s pet metaka. Tada se to činilo najboljim rješenjem. Onda se Daskaš Murph, koji je američkoj mladeži kanio dati dobar primjer, uvalio u još veće nevolje. U kanalu zvanom Whiskey Creek, koji je ime dobio po nekadašnjim ilegalnim pecarama, pojavila su se mrtva tijela dviju mladih žena u bikinijima. Bile su zadavljene i isječene nožem. Djevojke su bile tajnice koje su sudjelovale u velikoj pljački obveznica u mešetarskoj kući u kojoj su radile. Posljednji su put viđene žive s Jackom Murphyjem. Širile su se glasine da bi Murphyja mogli optužiti za ubojstvo, no tjednima se ništa nije događalo. A onda, jednog sunčanog nedjeljnog popodneva, kao da je eksplodirala bomba: udovica iz visokog društva, Olive Wofford, čije se ime redovito pojavljivalo u trač rubrici Maude Massengale, na spektakularan je način usred bijela dana spriječila pljačku svog imanja na obali mora u Miamu Beachu. Pljačkaš je pozvonio i rekao da mora isporučiti paket. Kad se pojavila sobarica, izvadio je pištolj i tako se probio do odaja gospođe Wofford. Slijedila su ga tri maskirana razbojnika. Jedan od njih bio je Daskaš Murph, koji je nosio par crnih prozračnih gaćica na glavi kako bi sakrio svoje poznato lice. Provalnici su sapeli sobaricu i osmogodišnju nećakinju gospođe Wofford, a onda s uperenim pišoljima iznenadili udovicu u njenoj spavaćoj sobi. Naredili su joj da otvori sef ako ne želi da djevojčicu muče vrelom vodom. Udovica se pokorila. Otvorila je sef i neopazice aktivirala alarm spojen izravno s policijskom upravom. U roku od jedne minute stigla su dva policajca. Pljačkaš kojeg su ostavili na straži ispred kuće opazio ih je i trčeći se vratio u kuću vičući: "Stigli su panduri!" Pljačkaši su se panično razbježali. Murphy je pokušao pobjeći kroz pomična staklena vrata. Bila su zaključana. Tada je ispalio tri metka iz svog kromiranog automatskog pištolja kalibra 11 mm. Vrata su odoljela. U očaju, bivši se kaskader bacio kroz vrata razbivši staklo. Krhotine su ga isjekle po licu i koljenu. Nekoliko trenutaka kasnije, policajac koji je stajao s druge strane zgrade ugledao je dva muškarca kako trče duž obalnog nasipa. Jedan od njih bio je Murphy. Policajci i lopovi počeli su pucati jedni u druge. Policajci su gađali u noge bojeći se da bi zalutali meci mogli pogoditi nekog od turista koji su šetali blizu hotela Fontainebleau, preko puta kanala uz aveniju Collins.

Satjeran u škripac, Murphy je bacio svoj pištolj na krov i podigao ruke u vis. Uhićeni su i drugi pljačkaši. Jedan je pronađen kako čuči u šumarku mangrova drveta na obližnjem posjedu Firestone. Drugi se skrivao u ulaznim vratima posjeda udaljenog oko petsto metara. Trećeg su uhvatili dok je ležerno pokušavao išetati iz četvrti pretvarajući se da je običan prolaznik. Kada sam stigla na mjesto događaja, potjera za pljačkašima još nije bila gotova. Počeli su stizati i drugi novinari. Svi su željeli saznati kakva je sudbina Daskaša Murpha. Policajci su rekli da je Murphy odvezen u bolnicu Mount Sinai, no jedan od njih, kojem sam bila osobito simpatična, došapnuo mi je da je on zapravo u bolnici St. Francis. Daskaša Murpha našla sam u dvorani za hitne intervencije privezana lisicama za bolnička kolica. Bio je odjeven u žutu bolničku pidžamu. Žuto mu nije dobro pristajalo. Desno mu je koljeno krvarilo, a lice mu je izgledalo očajno. Pod desnim okom imao je deset centimetara dugu otvorenu ranu, te duboku posjekotinu na donjoj usnici. Još ga nije bilo napustilo dobro raspoloženje. – Bog, dušo – rekao mi je. – Jack – povikala sam – što se dogodilo? – Posjekao sam se pri brijanju – našalio se. Dok su ga vozili na rengen, mahnuo mi je rukom. Sud je Murphyja osudio za pokušaj pljačke i ubojstvo prvog stupnja u Whiskey Creeku. Iako je državni odvjetnik tražio smrtnu kaznu, Murphy je dobio dvije doživotne robije i još dvadeset godina. Sudac ga je nazvao "nepopravljivim kriminalcem i neprijateljem naroda". Upozorio je da se Jacka Murphyja ne smije nikada pustiti među slobodne građane koji poštuju zakon. U zatvoru se Daskaš Murph obratio "dragom Isusu". Mnogi kriminalci to čine. Godine 1985. kazna mu je ublažena kako bi mogao izlaziti i propovijedati Evanđelje. Dok sam pisala članak o Murphyjevu uvjetnom puštanju na slobodu, koje se očekivalo, tražila sam da to prokomentiraju ljudi koji su ga poznavali. Olive Wofford, njegova posljednja žrtva, umrla je prirodnom smrću. Njegov branitelj Harvey St. Jean umro je neprirodnom smrću i njegovo ubojstvo još nije bilo razjašnjeno. Emery Zerick, prekaljeni inspektor koji je proveo nekoliko najboljih godina svoje karijere progoneći Murphvja, bio je živ i zdrav. Godine ga nisu nimalo smekšale. – Ako ga sretnem, upucat ću ga, možete me slobodno citirati – zarežao je Zerick. Tako sam i učinila. U studenom 1986. Murphy je uvjetno pušten i upozoren da ne dolazi u Južnu Floridu. Bilo mu je četrdeset devet godina i bio je uglađen i njegovan kao i uvijek. Imao je velike planove. Kanio je napisati knjigu i davati intervjue na televiziji, po dvije i pol tisuće dolara svaki, u kojima će mlade Amerikance upozoriti na opasnosti kriminala. No, dok je to govorio, čak ni Daskašu Murphu nije bilo lako sakriti smiješak. – Bog ima smisla za humor – rekao je smijuljeći se. Jednog dana, dva mjeseca nakon što sam se zaposlila u Heraldu, Steve Rogers stao je ispred moga stola. – Čuli smo da se Willie Sutton, pljačkaš banaka, nalazi u Sarasoti. Zanima li vas to? Zanima li me?! Willie Sutton, poznat kao "Glumac" bio je legendarni lik iz mog djetinjstva. Nisam morala otići na naše groblje novina da iščeprkam podatke o njemu iz požutjelih novinskih isječaka, jer sam ih nebrojeno mnogo puta čitala kao djevojčica. Glumac Willie bio je kriminalac, no on je pljačkao tako dobro, i s takvim osjećajem za mjeru, da nikad nije nikoga ozlijedio, pa čak ni upotrijebio pištolj. Njegove pljačke bile su besprijekorno planirane i izvedene točno i sa stilom. On zasigurno nije bio vrhunski kriminalac dao se uhvatiti ali je ipak bio jedan od odvažnih kraljeva podzemlja iz mojih djetinjih snova. Jedini trag koji smo imali bila je informacija koju je nehotice odao neki brbljavi televizijski novinar. Glumac Willie, koji je nedugo prije toga bio odslužio zatvorsku kaznu u državnom zatvoru

Attica u New Yorku, povukao se u Sarasotu da proživi ostatak života pod paskom svoje udate kćeri. Kćer, koja nije voljela publicitet, nikad nisu javno doveli u vezu s njenim zloglasnim ocem. Njen identitet bio je strogo čuvana tajna. Uspjeli smo saznati samo ime motela u Sarasoti gdje je Sutton u dva sata trebao dati ekskluzivni intervju TV-ekipi iz Miamija. Fotograf Albert Coya i ja odletjeli smo za Sarasotu nadajući se da ćemo tamo stići prije TV-ekipe. Coya, koji je rođen na Kubi, nikada nije bio čuo za najpoznatijeg američkog pljačkaša banaka, pa sam ga upoznala s činjenicom da Glumac Willie zapravo nikada nije provalio u banku. On bi tamo jednostavno ušetao predstavljajući se kao naoružani pratioc blindiranih kola, mehaničar za popravak dizala, perač prozora, poštar, vatrogasac ili čak kao dostavljač cvijeća. Stigao bi rano i često morao držati na nišanu na desetke zaposlenih prije nego što bi došao onaj koji je znao šifru sefa. Laskao bi damama i pričao viceve veselo naglašavajući da nije došao da uzme njihov novac nego novac banke. Bila su to nevinija vremena, kada se još pljačku banke uzimalo ozbiljno. Prije 1952., kad je osuđen na trideset godina zatvora, Willie Sutton bio je već tri puta utamničen. Očekivali smo da bi intervju u Sarasoti mogao biti posljednji javni nastup Glumca Willieja. Humani suci smilovali su se molbama starca koji nije želio umrijeti iza rešetaka. Bilo mu je gotovo sedamdeset godina i imao je srčane tegobe, začepljene arterije i kronični emfizem zbog čega je disao s naporom. Zatvorske vlasti na brzinu su odlučile da ga puste na slobodu. Willie Sutton već je bio dio američkog folklora. Kao mladić, Sutton ih je više puta osramotio bijegom iz zatvora, a sada su strepili da bi mogli imati neugodnosti ako tamo umre. Sutton je pušten na slobodu na Badnjak. Iz zatvora je izašao kao pogrbljen čovjek u invalidskim kolicima i umotan u pokrivač. Na naslovnim stranicama novina pojavio se njegov pognut i krhak lik snježnobijele kose. Nekadašnji desperado bio je sada "ukroćen, slab i naboran starac" kako ga je opisao jedan njujorški novinar. Odlučili smo ga pronaći pod svaku cijenu. Vjerovali smo da tako poznatu osobu neće biti teško naći. Prevarili smo se. Tražite li nekoga u malom gradu, najbolje se obratiti taksistima. Taksist kojem smo se obratili raspitao se o Suttonu radiovezom kod svojih kolega. Bezuspješno. Nazvala sam lokalne banke. Ni tamo nije zalazio. Kao i u Miami Beachu, bivši zatvorenici koji dolaze s izdržavanja kazne moraju se u Sarasoti prijaviti policiji. Ljubazni činovnik u kartoteci policijske uprave pronašao je obrazac s imenom Willie Sutton. Nasmiješivši se s olakšanjem, posegnula sam za obrascem s njegovom adresom, ali mi ga je on istrgnuo iz ispružene ruke: – Čekajte malo – rekao je pažljivo proučavajući dokument. Kriminalčeva kći, stanovnica Sarasote, izrazila je želju da se nikom ne daju nikakve informacije. Ni činovnik ni njegov nadređeni, ni nadređeni njegovog nadređenog nisu udovoljili mojim molbama. Tada sam saznala kako se osjećao J. Edgar Hoover kada se Willie nalazio na vrhu popisa kriminalaca. Ni on ga nije mogao pronaći. Nisam se mogla vratiti u Heraldovo uredništvo u Miamiju bez izvještaja. Ipak, nismo gubili nadu: znali smo ime motela u kojem se Willie trebao sastati s TV-ekipom. Sjetila sam se da je Glumac Willie u banke uvijek stizao prije početka radnog vremena. Motali smo se oko motela očekujući da naiđe. Kada je ispred motela stigao tamni automobil srednje veličine iz kojeg je izašao muškarac, žena za upravljačem spazila je Coyin aparat, zaklonila lice rukom i naglo odjurila dalje. Muškarac crvene kose žustro je stupio na pločnik. Veselo se osmjehivao iznad šarene kravate i vunenog sakoa. Odmah sam ga prepoznala. Bio je to Glumac Willie. Isti onaj kojeg su na Badnjak vozili u invalidskim kolicima, osijedjelog i pogrbljenog. Čini se da je pretpostavio da smo mi ti s kojima se treba sastati jer je bilo očito da ga očekujemo. Stisak njegove ruke bio je snažan. Pozvali smo ga da nam se pridruži za stolom u kavani. Nalik na

simpatičnog starog Reda Buttons[6] , spremno je prihvatio našu ponudu. Bez sustezanja je razgovarao s nama, zgražajući se nad "tužnim stanjem u kojem se nalazi naše društvo". – Ne želim se hvaliti, ali ja nikada nisam nikoga ozlijedio rekao je popravljajući kravatu. – Danas su kriminalci okrutni, čine zločine iz čiste mržnje. Ja nikada nikoga nisam mrzio. – Tijekom njegove odsutnosti obiteljski život Amerikanaca otužno je osiromašio, rekao je. – Ljudi su zaboravili razgovarati. Mislim da je za to kriva televizija. Sutton je radio u tvrtki za plaćanje kreditnim karticama, marljivo je pisao knjigu i planirao seriju predavanja na terenu. Dok sam pisala bilješke, počeo me obuzimati dobro poznati osjećaj približavao se rok za diktiranje članka. Bez gledanja na sat, osjetila sam da je vrijeme da počnem pisati članak za jutarnje izdanje. – Sada se najviše bojim glasina. Nadam se da ću biti barem tisuću kilometara daleko ako netko opljačka kakvu veliku banku. Mogli smo posve izigrati TV-ekipu, ali, budući da smo njima mogli zahvaliti susret sa Suttonom, odvezli smo ga u motel, gdje su ga već čekali novinar i snimatelji. Pretpostavili su da sam Williejeva kći. Prije nego što sam se oprostila od Suttona, postavila sam mu još jedno pitanje: – Kad kažete da ćete pomoći u reformi zatvorskih ustanova, osiguranju banaka i upozoravanju američke mladeži na opasnost od kriminala, mislite li ozbiljno ili je to samo posljednja uloga glumca Willieja? Činilo se da ga je moje pitanje šokiralo. – Jasno da mislim ozbiljno rekao je odlučno. Stisnuo mi je obje ruke, poljubio me i otišao. Onda se okrenuo, lukavo me pogledao preko ramena, nasmiješio se i namignuo. Direktor motela dopustio mi je da na starom pisaćem stroju na recepciji otipkam izvještaj. Još dok je TV-ekipa u hotelskoj sobi intervjuirala Willieja, Coya je poslao film u Miami, a ja sam nazvala uredništvo da izdiktiram izvještaj. TV-postaja cijeli je dan najavljivala svoj ekskluzivni intervju s Williejem Suttonom. Međutim, kada je njihova ekipa izašla iz zrakoplova u Miamiju, na novinskim ih je kioscima dočekalo naše jutarnje izdanje sa Suttonovim fotografijama u boji i mojim člankom na naslovnoj stranici. Kad smo se sljedeći put sreli, svi iz TV-ekipe dobro su znali tko sam ja. Glumac Willie završio je svoju knjigu, nastupio u reklamama za kreditne kartice i odigrao svoju posljednju ulogu na svoj originalan način. Posljednji zastor pao je tek jedanaest godina nakon njegova dramatičnog izlaska iz zatvora u invalidskim kolicima. Sociopati poput Daskaša Murpha i Glumca Willieja uvijek mi se čine kao ljudi kojima nedostaje nešto bitno: oni nemaju savjesti, bilo zato što su je zarana izgubili ili je nikada nisu ni imali. No, ima i kriminalaca kod kojih nalazim nešto što drugi ljudi nemaju nešto zlo. Robert Carr najpokvareniji je čovjek kojeg sam ikad upoznala. Taj crvenokosi pjegavi muškarac, kojem na licu uvijek podrhtava smiješak a la Huckleberry Finn, živi je dokaz da čudovišta koja se slobodno kreću među ljudima nikada ne izgledaju kao čudovišta. Robert je oteo petnaest osoba. Većinu je njih silovao i mučio. Četvero ih je ubio. Bile su to žene i djeca. Provela sam više od sto sati sama u ćeliji s Robertom Carrom osluškujući glasove iz groba. Saznala sam više o njemu nego o bilo kome na ovom svijetu. Željela bih da mogu zaboraviti njegov slučaj, ali to je takva mora da je netko mora pamtiti sve do njegove smrti. Ranog ljeta 1976. jedan mi je policajac dojavio da je silovatelj koji je uhićen na djelu priznao da je počinio četiri ubojstva. Dva inspektora iz Odjela za krvne delikte okruga Metro planirala su proputovati s njim zemlju da iskopaju tijela žrtava. Ubojica im je rekao da je tijela zakopao u dubokim humcima u državama Mississippi, Louisiana i Connecticut. Istraga se čuvala u tajnosti, jer su inspektori htjeli biti sigurni da se u humcima doista nalaze tijela žrtava. Policajci ne vole biti dovedeni u nepriliku. Iako policajci nisu bili sigurni da govori istinu, meni je to postalo jasno čim mi je informator

rekao da je jedna od žrtava adolescentica koja je dva mjeseca ranije nestala iz Miamija, a druge dvije jedanaestogodišnji dječaci koji su nestali četiri godine prije ubojičina uhićenja. Morala sam odmah sjesti jer sam osjetila slabost u nogama. Mark i Todd, policajci s kojima sam razgovarala, nisu znali njihova imena ali ja jesam. Njihovi dosjei bili su na mom stolu jer sam kanila napisati članak o neriješenim nestancima koji su policiji u Miamiju zadavali najviše muke. Dvojica dječaka nestala su kao da su u zemlju propala. Policija ih je najprije otpisala kao bjegunce od kuće, potom ih zaboravila i njihovi su dosjei pohranjeni medu druge prašnjave dokumente u kartoteku nestalih. Nisu ih zaboravili jedino njihovi najmiliji. Silovatelj, kojeg je policija opisala kao skitnicu i bivšeg robijaša iz Connecticuta koji mnoge pije, jamačno je govorio istinu. Jer, kako bi inače znao za postojanje dječaka iz Miamija, ako sam nije skrivio njihov nestanak. Dva dana kasnije, ubojica je poveo karavan policajaca duboko u šumsku divljinu okruga Hancock u državi Mississippi. "Kopajte ovdje", rekao im je. Poslušali su ga i otkrili prvo tijelo točno na mjestu koje im je pokazao. Istom nepogrešivom točnošću Robert Carr identificarao je ostale humke uključujući i onaj gdje je ukopao svoju četvrtu žrtvu, prostitutku iz Connecticuta. Kada se, nakon uspješne ekspedicije, tragalačka ekipa u sastavu: patolog, državni odvjetnik i detektiv za krvne delikte vratila u Miami, predložilisu mi da dođem u zatvor i razgovaran s Carrom. Fascinirao ih je. – Svidjet će vam se – rekli su mi. Sumnjala sam u to. Ta, njegovi zločini bili su odvratni. Onda me Carr osobno nazvao da mi se predstavi. Rekao mi je da je pročitao sve moje članke te da sam ja jedina točno izvijestila o njegovim zločinima. Želio mi je govoriti o sebi. Uopće nije izgledao kao što sam očekivala. Mislila sam da ću zatvoru zateći dopadljivog i pričljivog varalicu, tipa koji s lakoćom može nagovoriti nedužnu žrtvu da bez otpora uđe u njegov auto. Međutim, u ćeliji sam zatekla tiha, gotovo stidljiva čovjeka. Činio mi se kao netko koga poznajem od djetinjstva: kao prvi susjed, vođa izviđača, automehaničar iz ulice. Nijednu od svojih žrtava nije morao lupiti po glavi niti ih uvući u auto dok su vrištale. Sve su one dobrovoljno, čak s veseljem, ulazile u njegov automobil. A kad bi se jednom našle unutra, bile su u zamci jer je ubojica prethodno zabravio suvozačeva vrata, tako da se nisu mogla otvoriti iznutra. Rekao mi je da želi da napišem knjigu o njemu kako se takve tragedije ne bi ponavljale. Nije imao što izgubiti bio je uvjeren da će ga zbog njegovih zločina osuditi na smrtnu kaznu. I ja sam u to vjerovala. Prema njemu drugi su ubojice izgledali kao nevini jaganjci. Izgubila sam volju da pišem o njemu i posjećujem ga. Pisao mi je duga, gorljiva pisma na žutom trgovačkom papiru, i telefonirao mi tako često da sam pomislila da u ćeliji ima privatni telefon. U jednom pismu stajalo je da me ne okrivljuje što želim ostati po strani, ali da bi "mogao umrijeti prije nego što išta bude napisano i itko sazna moju životnu priču". Točno je pogodio. Željela sam ostati po strani. No, čime se taj čovjek razlikuje od drugih? Sve su njegove žrtve mogle pobjeći. Zašto to nisu učinile? Zašto su uopće krenule s njim? I, je li njegova potreba za silovanjem i umorstvom bila tako jaka da je nije mogao obuzdati? Na kraju je prevladala moja znatiželja. Počela sam u zatvoru provoditi mnogo vremena. Krenuli smo od početka. Carr je čovjek s fotografskim pamćenjem, koji se kune da se sjeća kako ga je otac, koji je njega i majku napustio kad mu je bilo devet mjeseci, držao na rukama. Jasno se sjeća kako je s tri godine poubijao sve piliće svog djeda te da je agresivno eksperimentirao sa seksom kad je imao četiri godine.

Rekao mi je da svoje probleme, ma kakvi oni doista bili, nosi sa sobom od rođenja. Isprva su stražari pazili na nas. Međutim, uskoro smo postali dio njihove svakodnevice, kao da smo komadi namještaja. Često sam s Carrom provodila po šest do osam sati snimajući magnetofonom sve čega se mogao sjetiti. Nisam ga se bojala, barem ne svjesno. Ali, jedne večeri kad sam se spremala da odem, nakon pet ili šest sati u ćeliji, nisam nigdje vidjela stražara. Pritisnula sam zvono. Nije bilo odgovora. Počela sam tresti rešetkama na vratima i dozivati ga. Opet ništa. Carr se smiješio i pušio cigaretu. Trebalo mi je dvadeset minuta da privučem pažnju stražara, koji su zaboravili da sam u ćeliji. Slučajno sam upravo te noći pročitala Carrovu psihijatrijsku dijagnozu: jako opasan, spreman ubiti, nepredvidljiv. Jedan liječnik savjetovao je čuvarima da mu nikada ne okreću leđa. Nisam se zabrinula. Znala sam da je Carr kukavica i da je sve svoje žrtve zadavio tek kad su bile vezane i bespomoćne. Sutradan, pripremajući se da odem u zatvor, pogledala sam se u zrcalu dok sam izlazila iz stana. Na sebi sam imala bluzu s dugim šalom koji mi je padao niz leđa. Vratila sam se u stan i presvukla se. Dan za danom sjedili smo licem u lice dok mi je pričao o svom životu. Ništa nije izostavio. Svaki put sam odlazila kući s teškom glavoboljom. Čim bih stigla u stan, svukla bih se i istuširala vrućom vodom, kao da želim sa sebe oprati nešto od čega mi se ježi koža. Unatoč tome, postala sam jednako uvjerena kao i Carr da njegovu životnu priču treba ispričati. Bilo je to prvi put da je jedan tako rječit, samoanalitičan seksualni ubojica pristao tako iskreno razotkriti tamnu stranu svoje bolesne psihe. Uvjeren da će biti osuđen na smrt, ispovijedao mi se kao na smrtnoj postelji. Carr nije htio surađivati sa svojim braniteljem. Na samom početku upozorio me je da će se okrenuti i protiv mene. Poznaje on sebe dobro. Njemu je svojstveno da se okrene protiv svakoga tko mu se emocionalno približi. Preklinjao me je da ne dopustim da me to omete i ja sam mu to obećala. Na opće iznenađenje, Robert Carr nije osuđen na smrtnu kaznu. Umjesto toga, sutkinja po imenu Natalie Baskin osudila ga je na više od tristo godina zatvora. Brojke ne znače mnogo već za četrnaest godina moći će zatražiti da ga uvjetno puste na slobodu. Čim je minula smrtna opasnost, Carr je počeo razmišljati o budućnosti i o danu kada će komisija za uvjetne kazne početi razmatrati njegovu molbu. Poželio je izmijeniti svoje iskaze o umorstvima, silovanjima i o svom životu. Tražio je da se izbrišu sve pojedinosti koje ukazuju na predumišljaj. Tvrdio je da je zločine počinio u trenucima smanjene uračunljivosti, da je sada izliječen, te da se, dakako, okrenuo vjeri. Želio je da se izbace njegova sjećanja o ubijanju pilića kad su mu bile tri godine te izjava da je rođen sa sklonošću ubijanju. Isto tako, smetalo mu je što je rekao da se danima vozio Miamijem u potrazi za žrtvom prije nego što je naišao na šesnaestogodišnju Tammy Huntley i da je cijelo to vrijeme u prtljažniku držao lopatu da je može zakopati. Zatražio je od mene da promijenim njegov iskaz kako bi ispalo da je nikada nije kanio ubiti. Ispitivanje detektorom laži, fizički dokazi i izjave preživjelih u cijelosti su potvrđivali njegov prvotni iskaz. Nije mi padalo na pamet da mu dopustim da mijenja činjenice. Crvenom mi je tintom pisao duga pisma iz duševne bolnice na sjeveru Floride, u kojima je tako grčevito podcrtavao svoje zahtjeve da je nalivpero probijalo papir. Jedne noći nazvao me je iz Chattahoocheeja. – Kada bih htio, mogao bih odmah izaći odavde – hvalio se. – Štoviše, tako ću i učiniti dodao je. Doći će u Miami da ubije svog branitelja i državnog odvjetnika, "da ih zadavi tako da im jezik ispadne iz usta". Na to se nisam mogla oglušiti, budućida je on već bio zadavio ljude tako da im je jezik ispao iz usta. Nazvala sam upravu umobolnice da ih upitam kako je moguće da pacijenti iz bolnice obavljaju prijeteće međugradske pozive o trošku poreznih obveznika i mogu li oni uistinu odande izaći kad im

se prohtije. Bolničari su bili iznenađeni. Rekli su da će provjeriti. Kad su to učinili, našli su Roberta Carra sa škarama i kliještima za žicu, novcem, metalnom šipkom i zalihom hrane. Očito se pripremao za bijeg. Sada se nalazi na Odjelu za najteže kriminalce u Floridskom državnom zatvoru. Barem se nadam. Dovršila sam knjigu, ali ne vjerujem da je time priča o Robertu Carru završena. Njegova posljednja pisma prijateljima i rodbini puna su planova. Piše da očekuje da će ga uskoro, već za nekoliko mjeseci, pustiti iz bolnice. Uprava bolnice, kod koje sam se raspitala o tome, opovrgla je Carrove navode. No, možda on zna nešto što oni ne znaju. Znam pouzdano da će, ako ga puste na slobodu, nekome nanijeti zlo, vjerojatno nekome tko se još nije ni rodio kad je on dopao zatvora. Neki zločinci jednostavno nemaju savjesti. Drugi, kao što je Robert Carr, umjesto savjesti imaju nešto što se šulja mračnim predjelima njihova uma. Nešto zlo.

8. SEKS Seks je najveće ništa svih vremena. Andy Warhol

Zbog seksa ljudi doživljavaju takve neprilike da je pravo čudo što ga se više njih ne odrekne. Često u šali kažem da zbog svog posla živim sama i u celibatu. No, šalu na stranu, celibat ima i svojih dobrih strana. Zbog seksa ljude ubijaju, zatvaraju, premlaćuju; seks uzrokuje bankrote i gubitak ugleda, da ne spominjemo uništene političke i profesionalne karijere i privatni život. U potrazi za seksom možete doživjeti mnogo razočaranja, a ako vam se posreći da ga nađete, mogu vas osakatiti, zaraziti ili ubiti. Ako zanemarimo sve to, seks je sjajna stvar. To je glavni američki hobi. Nema novinskog članka koji se na neki način ne odnosi na seks. Novac, moć, politika: u svemu tome negdje se skriva seks. Svi žude za njim. Neki vole kad je opasan. Mnogi bi doista mogli u pravom smislu riječi živjeti bez njega. Što je s tuširanjem hladnom vodom kad zagusti? Kod nas se to ne radi. Miami je seksi grad. On je i grad nasilja. Možda je to zbog klime: blage tople večeri, golemi svijetao mjesec čije se srebrne zrake ljeskaju na vodi, miris jasmina koji cvjeta noću. Sve je to plodno tlo za mnoge ludosti. Prva osoba na koju je naišla neka silovana žena dok je posrćući tražila pomoć u pustom dijelu grada, bila je druga mlada žrtva silovanja koja je dotrčala iz suprotnog smjera i sama tražeći pomoć. Kad je jedna srednjoškolka na policiji uporno tvrdila da ju je oteo i silovao čovjek koji je nosio šešir sa svjetlima u duginim bojama što su se naizmjenično palila i gasila, nisu joj povjerovali. U zoru su inspektori blizu mjesta zločina zapazili muškarca u automobilu koji je na glavi imao šiltkapu s pulzirajućim svjetlima duginih boja. U vrijeme kada je održano suđenje, baterije su još radile, pa su poroti mogli demonstrirati kako se pale i gase žaruljice na kapi. Nakon što sam u Heraldu objavila članak o muškarcima liječnicima, odvjetnicima, inženjerima, čak i novinarima koji su uhićeni u policijskoj akciji za suzbijanje prostitucije kad su na bulevaru Biscayne zatražili usluge od policajke koja se predstavljala kao prostitutka, u poštanskom sam sandučiću našla poruku koju je očito ubacio netko iz kuće. Anonimni autor nazvao me "kastrirajućom ženkom". Možda sam perverzna, no godilo mi je kad su uspaljene bitange odvezli na policiju u marici, baš kao što to rade i s kamenjarkama. Mislim da je to pravedno. Međutim, javna sablazan koju je članak izazvao, natjerala je policiju da se povuče, pa muškarce sada samo novčano kažnjavaju, kao da su ih zatekli da nepropisno prelaze ulicu. Prostitutke, međutim, i dalje odvode u zatvor. Seksualni život trebao bi biti privatna stvar, ali ako zbog njega izgubite glavu, sve će vjerojatno prodrijeti u javnost i izazvati postumni skandal, ako se to tako može reći. Tijekom svoje karijere izvijestila sam o napadima vatrenim oružjem na svećenika, mladoženju na medenom mjesecu i svog susjeda, koji su svi zatečeni u kompromitirajućim situacijama. Iako to vjerojatno nećete pročitati na naljepnicama na odbojnicima automobila, seks ubija. Osim toga, seks može imati prokleto neugodne posljedice. Istaknute političare pronalaze mrtve u krevetu sa ženama koje nisu njihove supruge, uvaženi sudac biva izbačen iz sudačke komore zato što nije mogao držati ruke podalje od braniteljeve supruge, policajci se uvale u nevolje snubeći osumnjičene, žrtve zločina i policajke. Ono po čemu se seksualni zločini razlikuju od drugih jest tišina koja ih najčešće okružuje. Kad su ubojice ostavile leš istaknutoga kardiologa na mostu pustoga pokrajnog puta, liječnici su

složno i glasno zahtijevali da se vrši pravda, podmirili su troškove komemoracija i raspisali nagradu. Onda je policija riješila slučaj i sve se naglo stišalo. Liječnika je ubio seks u obliku metka što mu ga je kroz glavu prosvirala petnaestogodišnja prostitutka. Kada je ranjen moj susjed, otišla sam se raspitati kod inspektora za krvne delikte u policijskoj upravi Miamija, poručnika Russa Leasberga. Susjeda sam poznavala samo površno. Znala sam da je vodoinstalater i da je u kritičnom stanju. Kada sam pokušala saznati kako je došlo do ranjavanja, Leasberg je izbjegao izravan odgovor i nije mi ništa odao. Posumnjala sam da nešto želi sakriti od javnosti. Međutim, problem je bio u tome što je Leaseberg bio čovjek starog kova koji je smatrao da neke stvari treba prešutjeti, pogotovo pred ženom novinarkom. U službenom policijskom izvještaju pisalo je da je vodoinstalater ranjen i opljačkan na ulici. To nije bilo istina iz muške solidarnosti inspektori su supruzi prešutjeli da je njen suprug pronađen in flagranti s prostitutkom. Ni ja je nisam željela povrijediti ni dovesti u neugodnu situaciju. Sama je otkrila istinu. Srele smo se kasnije, nakon što se razvela. Počela je govoriti prije nego što sam je išta zapitala. Kad je njen suprug primljen u bolnicu, uprava je poslala njegovu odjeću kući. Dok ju je prala, zapelo joj je za oko da na njoj nema nijedne rupe od metka, iako je njen suprug bio pogođen nekoliko puta. No, on je barem preživio, za razliku od mladoženje koji je stigao na medeni mjesec u Miami Beach te se noću, kad je mlada zaspala, iskrao u grad da se malo zabavi. Zabava je bila življa nego što se nadao. Kamenjarka koju je "unajmio" dovela ga je pljačkašima koji su ga ubili. Potraga za ljubavlju, ili kako se to već zove, završila je tragično za djevojku po imenu Jeanie Rivera. Ona je kući dovela stranca iz nekog bara na South Beachu. Jedini svjedok ubojstva bila je njena krasna snježnobijela dugodlaka mačka. Kad sam stigla u Jeanin mali stan, u kojem su se već gurali policajci, inspektori i kriminalistički tehničari, mačka im se motala između nogu tužno mijaučući. Jeanie Rivera ležala je bosih nogu na podu dnevne sobe, pretučena, zadavljena i s jastukom preko lica. Obavljajući svoj posao, policajci su ulazili i izlazili, ostavivši vrata na drugom katu, gdje se nalazio pokojničin stan, otvorena. Mali živahni pas iz susjedstva pridružio se mnoštvu. Dokaskao je uz stube, nosićem si prokrčio put u stan i napao mačku Jeanie Rivera koja se još nije oporavila od smrti vlasnice. Mali smeđi pas lajući je progonio na smrt preplašeno stvorenje po cijelom stanu i preko mrtvog tijela njene vlasnice. Policajci su psovali i vikali na životinje koje su jurile goredolje po mjestu zločina dok su ga oni nastojali zadržati u prvobitnom stanju. Naposljetku je jedan policajac izbacio psa ispred vrata, i nogom ga katapultirao niz stube. Deset minuta kasnije, dok se svatko bavio svojim poslom, uporni psić ponovno je dokaskao na drugi kat i štekćući uteturao u stan. Dok su se pas i mačka naganjali i jurili preko lesa Jeanie Rivere, policajci su urlali i psovali. Razbješnjeli, je poručnik zgrabio psa, bacio ga van i počeo ga udarati nogom upravo kad je na mjesto ubojstva trčećim korakom stigla TV-ekipa, čija je uključena kamera snimila taj flagrantni čin nasilja policajca nad malom nedužnom životinjom. Dok je poručnik, opravdavajući se, trčao za TV-ekipom, stigao je patolog. Stajala sam na pragu i promatrala kako se spušta na koljena pored tijela da obavi prvi pregled. Vidjela sam ga kako škilji u nešto u svojoj ruci, te čula kako obavještava inspektora da je "ubojica očito starija osoba". Tada je pažljivo stavio dugi snježnobijeli uvojak u plastičnu vreću za dokazni materijal i počeo s tijela pokojnice pedantno skupljati duge bijele dlake i nekoliko kratkih kovrčavih smeđih. Netremice sam gledala u inspektora koji je to šutke promatrao. Njegov policijski odsjek već je bio na zlu glasu zbog lošeg konzerviranja mjesta zločina, djelomično i zbog nekog pozornika koji je neoprezno uzeo u ruku oružje kojim je počinjeno ubojstvo pa se još toliko zaboravio da ga je napunio

dok je čekao na dolazak inspektora. Odlučno sam prišla inspektoru koji je stajao vani: – Recite mu – promrmljala sam – ili ću mu ja reći. Okrenuo se i natmuren se vratio u stan. Čula sam kako govori: – Doktore, što se tiče onih vlasi... Nisam ga željela dovesti u neugodnu situaciju, ali k vragu, sutra bi se na mjestu Jeanie Rivere mogla naći bilo koja druga žena željna ljubavi. Samo sam željela biti sigurna da se sve odvija kako treba. Kada je Jimmie Lee Wilson ubijen zbog seksa, većina ljudi složila se da je šteta što se to nije dogodilo ranije. Kad sam prvi put čula za njega, Jimmie Lee Wilson bio je na popisu kandidata za smrtnu kaznu. Tada se još silovanje u Floridi kažnjavalo smrću, a on je grubo silovao dvije mlade poljoprivredne nadničarke. Zahvaljujući svojemu veoma sposobnom branitelju, Wilsonovo je suđenje ponovljeno. U međuvremenu, obje su se žrtve udale i ni jedna ni druga nisu željele da im supruzi osobno prožive paklene muke suđenja. Tako je nakon osam godina Jimmie Lee Wilson skinut s popisa osoba za smrtnu kaznu i oslobođen. Tri mjeseca kasnije u okrugu South Dade počeli su se događati užasni seksualni zločini. Ubojica je vrebao na mlade parove. Jedan par ubio je na licu mjesta. Drugi je par teško ranio i ostavio ih misleći da su oboje mrtvi. Sve su žene silovane. Za silovateljem iz okruga South Dade organizirana je potraga velikih razmjera. Naposljetku su ga otkrili, opkolili njegovu kuću i provalili unutra dok je sjedio za stolom sa ženom i djecom i večerao. Dakako, bio je to Jimmie Lee Wilson. Iz svojih neugodnih iskustava s nadničarkama izvukao je pouku: ne ostavljaj žive svjedoke. U međuvremenu, država Florida ukinula je smrtnu kaznu jer je Vrhovni sud ocijenio je da je neustavna. Tako je najveća kazna koju je Jimmie Lee Wilson mogao dobiti za silovanje i ubojstvo bila doživotni zatvor. Ostali zatvorenici bojali su se tog visokog i snažnog svata i mrzili su ga. Neki od njih optužili su ga da ih je u zatvoru okruga Dade silovao. Njegova nazočnost u zatvoru veoma je koristila poduzetnim inspektorima. Kada su željeli natjerati nekog zatvorenika da surađuje ili prizna svoj zločin, bilo je dovoljno da mu zaprijete da će ga staviti u istu ćeliju s Jimmiejem Leejem Wilsonom. Kada je otpremljen u državni zatvor na izdržavanje pet doživotnih robija plus sto šezdeset godina, svima je laknulo. Nije uspio izdržati ni mali dio svoje kazne jer se opet zbog seksa uvalio u nevolje. Nije promijenio svoje navike, pa su drugi zatvorenici opet morali trpjeti neugodnosti. No, to nije dugo trajalo. Vrata ćelija otvarala su se svake večeri kad su zatvorenici odlazili na tjelovježbu. Jedne večeri nekome se učinilo da bi se najbolje mogao rekreirati tako da Jimmieja Leeja Wilsona na smrt izbode naoštrenom žlicom. Iako je tom činu prisustvovalo ostalih devedeset pet zatvorenika, svi su tvrdili da ništa nisu vidjeli. Bilo je to gotovo kao da se ponovno našao na ulicama Miamija. Ubojstvo se dogodilo u vrijeme Božičnih blagdana, pa je jednu moju čitateljicu, stariju damu umilna glasa, obuzelo božično milosrđe. Odlučila je učiniti nešto lijepo za devedeset pet muškaraca koji su služili kaznu u tom dijelu zatvora. Budući da nije imala dovoljno novca da svim zatvorenicima kupi poklone, svakom je ispekla po jedan voćni kolač. Nazvala me da joj pomognem pronaći točnu adresu zatvora. Izašla sam joj ususret. Kad se izvještava o silovatelju za kojim se još traga, važno je dati mu prepoznatljiv nadimak, tako da se javnost, policija i novinari mogu usredotočiti na slučaj i eventualno pomoći pri hvatanju, ili bar

izvršiti pritisak na policiju da mu da prioritet. Tako smo se do sada susretali sa "silovateljem s vrpcom na čelu", "silovateljem s bljeskalicom", "serviserom klimatizacijskih uređaja", "silovateljem iz Coral Gabelsa", "silovateljem sa srebrnim zubom" i "silovateljem s kišobranom". Slučaj "silovatelja s jastučnicom" još nije riješen. "Silovatelj s bljeskalicom" vrebao je na žrtve u opremi za džoging. U papirnatoj vrećici nosio je fotoaparat, a u džepu trenirke pištolj. Žrtvama bi zaprijetio pištoljem, naredio im da se svuku i onda ih fotografirao. Policija ga je naposljetku uhvatila, ali prije nego što su ga stigli saslušati, sudac je naredio da ga se pusti u kućni pritvor. Čak nije morao platiti ni jamčevinu. Policajci su se razbjesnili, ali je sudac rekao da ne shvaća zašto se toliko uzrujavaju. Ta, jedini dokazi koje su imali bili su čovjekovi otisci prstiju na automatskoj bljeskalici koju je ispustio pri bijegu te izjava jedne od žrtava koja je vrisnula kad ga je vidjela dok je džogirao ulicom. Policajcima se nije svidjela sučeva presuda, a meni se ponekad ne sviđa njihov pristup problemu. Policajci imaju čudne ideje o silovanju. Oni su krivi što je taj zločin obično obavijen velom tajne. Kad se dogodi silovanje, oni ga najčešće drže u tajnosti nastojeći da javnost ne sazna da tragaju za silovateljem. Dok su pokušavali uloviti "silovatelja s Bird Roada", uspjeli su istragu držati u tajnosti dvije godine. Silovatelj je imao prepoznatljiv modus operandi: kad bi noću vidio u nekom autu samu ženu, slijedio bi je i uporno joj davao znak svjetlima. Neke bi se žene zaustavile misleći da je iza njih policajac, druge pretpostavljajući da je iza njih znanac ili kakav Samaritanac koji ih želi upozoriti da nešto nije u redu s njihovim autom. Kad bi žena spustila prozor, silovatelj bi se došetao do nje i ispod lica joj gurnuo automatski pištolj kalibra 11 mm. Zna se pouzdano da je počinio šesnaest silovanja, a policija sumnja da ih je bilo i više. Kad sam čula za taj slučaj, počela sam prikupljati podatke za članak. Policajci su se razbjesnili. Njihov poručnik čak je nazvao mog urednika i zatražio da ne pišem o slučaju. Kao i obično, željeli su da silovatelj ne sazna da je pokrenuta istraga smatrajući da ga tada ne bi mogli uhvatiti. Ne razumijem ljude koji tako razmišljaju. Nikada ih neću razumjeti. Prirodno je da netko tko počini tolike zločine zna da se za njim traga, a ako ga policija nije uspjela spriječiti dvije godine, barem bi trebala obavijestiti vozačice da budu oprezne. Iako se policija tome protivila, članak je objavljen u nedjeljnom izdanju novina. Nije prošlo ni sedam dana, a silovatelj se našao u zatvoru. Kad su pročitale izvještaj u novinama, pola tuceta novih žrtava nazvalo je policiju. Susret sa silovateljem nisu prijavile zbog stida, straha ili zato što su se bojale skandala. Dok nisu pročitale članak, svaka je vjerovala da je jedina žrtva. Neke od žena dosta su dobro zapazile izgled silovatelja i automobila koji je vozio. Jedna od njih čak ga je vidjela na benzinskoj crpki nedugo nakon silovanja. Zahvaljujući tim novim podacima, inspektori su uspjeli identificirati zločinca i uhvatiti ga. Osuđen je na nekoliko doživotnih robija. Čovjek bi pomislio da je ovaj slučaj naveo inspektore da promijene stajalište. Međutim, već sljedeći put kad sam se počela raspitivati o silovatelju koji im je izmicao, pobjesnili su. Nisu željeli da se o slučaju piše u novinama. Kad informacije počnu slobodno teći u oba smjera, pravda često pobjeđuje. Dvije subote za redom, desetak muškaraca otimalo je mlade zaljubljene parove koji bi se zaustavili na crvenom svjetlu na jednom semaforu u središtu Miamija. Bandu je vodio mladić koji je pucao iz pištolja. Parove bi opljačkali, ženu silovali, muškarca pretukli i odnijeli sve što je bilo vrijedno iz automobila. Jednu ženu silovala su sva desetorica, slomili joj prednje zube i seksualno je zlostavljali vinskom bocom. Izvijestila sam o tome u novinama. Policija još nije imala nikakvih tragova.

Nazvala me jedna bijesna i uplašena čitateljica. Bila je to žena iz susjedstva koja je vidjela drugi zločin. Budući da se bojala nazvati policiju, obratila se meni. Opisala mi je što je vidjela i navela adrese nekolicine razbojnika. Dogovorila sam susret između nje i poručnika Mikea Gonzaleza na neutralnom terenu, daleko od policijske uprave i četvrti u kojoj je živjela. Prisegla sam joj da Mikeu može vjerovati i da će on njen identitet čuvati u tajnosti. Zahvaljujući tome, napadači su uhićeni. Njihovi otisci prstiju odgovarali su onima koji su nađeni na automobilima žrtava. Žrtve su ih s lakoćom identificirale. Osuđeni su na trideset pet godina zatvora svaki. Osim onoga s pištoljem. On je dobio devedeset godina. Ponekad se napor isplati. Samo odlučni ljudi, kao što su inspektori za krvne delikte Mike Gonzalez i Louise Vasquez, mogu se izboriti za promjene i razbiti zavjeru šutnje. Međutim, Roxcy Bolton bori se za javnost istraga još duže od njih. Njena je borba počela još prije nego što smo mi ostali o tome uopće počeli razmišljati. Ljudi kao što je Roxcy ne rađaju se svaki dan. A to je žalosno jer nam treba više ljudi poput nje. Roxcy je suosjećajna osoba koja je za prava žena učinila više od ikoga koga poznajem. Ona to ne čini da bi dobila javnu službu, napisala knjigu ili napredovala u karijeri. Roxcy se borila za jednaku nadnicu za žene i muškarce iako je bila domaćica. Zalagala se za cjelodnevni boravak za djecu iako je sama ostala kod kuće da odgaja svoju. Uspravna i snažna, ta odrješita, visoka i korpulentna žena jednako se ugodno osjeća u odjeći iz butika kao i u trapericama i tenisicama. Iz njenih plavih irskih očiju vrcaju iskre, a izgledom podsjeća na žene s Divljeg zapada. Kao i one, i Roxcy krči nove putove. Porijeklom iz seljačke obitelji iz Duck Hilla, država Mississippi, Roxcy je bila prva feministica na Floridi. Bilo da treba oprati deset košara prljavog rublja ili ispraviti društvenu nepravdu, ona će to napraviti brže i bolje od bulumente uglađenih gradskih odvjetnika i cijelog voda marinaca. Obdarena snažnim i dubokim glasom, ona ga koristi kad god ustreba i pri tome mnogo ne bira riječi. Roxcy ne samo da se bori protiv šutnje, ona je razbija. Više od zanovijetala, ona je ponekad izrazito agresivna, pa dekane, rektore, političare i policajce zna natjerati u mišju rupu, a muške šovinističke svinje ravno na zidove njihovih svinjaca. Bog je blagoslovio. Neki bi to nazvali "neprilagođenošću". Nemaju pravo. Prava riječ bi bila "nepokolebljivost". Uzmimo, na primjer, njenu reakciju na sastanku Vijeća okruga Dade. GRADONAČELNIK: "U ovo tijelo imenovat ćemo najboljeg čovjeka..." GLAS IZ PUBLIKE: "Želite reći osobu. Najbolju osobu." GRADONAČELNIK: "Gospođo Bolton, ometate rad ovog skupa." GLAS IZ PUBLIKE: "Osobu!" GRADONAČELNIK: "Još jednu riječ..." GLAS IZ PUBLIKE: "Osobu" Zahvaljujući Roxcy, žene su dobile pristup savjetovanjima za poslovne ljude u velikim robnim kućama Miamija. Naoružane vrećama za spavanje i zalihama hrane, ona i njene prijateljice provalile su u ured rektora Sveučilišta Miami u znak prosvjeda zbog neravnomjerne zastupljenosti žena u upravi i administraciji. Iako je često usamljena u svojim naporima, nikada ne posustaje. Roxcy je utemeljila sklonište za žene beskućnice nazvano "Žene u nevolji". Zahvaljujući njenoj upornosti i hrabrosti, Miami danas ima Centar za žrtve silovanja, prvu takvu ustanovu u zemlji. Kada je "silovatelj iz središta grada" počeo vrebati na stubištima i u ženskim zahodima, prve su se na udam našle čistačice u hotelima i poslovnim zgradama te konobarice iz obližnjih restorana koje su radile do kasno navečer da bi od svojih skromnih prihoda mogle prehraniti djecu. Mnoge od njih bile su majke koje su nakon posla morale

pješačiti do pustih parkirališta ili same čekati autobus na stajalištima. Zabrinuta zbog sve većeg broja silovanja, Roxcy je organizirala noćni marš ulicom Flagler u središtu Miamija, na kojem je predvodila stotine poslovnih žena, političarki, aktivistica i domaćica. Bio je to vjerojatno prvi marš protiv silovanja u zemlji. Roxcy je sa stubišta zgrade u kojoj se nalazi sudnica javno tražila da se po gradu postavi halogenska rasvjeta, da slučajevi silovanja dobiju prioritet na sudu i da na saslušanjima žrtava silovanja obvezno bude prisutna policajka. Kad je opazila da je šef gradske policije na prozore svoje kuće postavio željezne rešetke, rekla je: "Ako se on ne osjeća siguran u svom vlastitom domu, što mislite kako se osjeća žena u središtu Miamija koja u devet sati na večer odlazi kući s posla?" Ako ne može sama uloviti silovatelja, policija bi svoje patrole trebala pojačati vojnicima iz zrakoplovne baze Homestead, predložila je Roxcy. Tom prigodom, kao i ranije, kada je optužila policiju da manipulira s brojem silovanja, javno je kritizirala stajalište policajaca prema silovanju. Njene kritike nisu prošle nezapaženo. Pripadnici Okružne jedinice za suzbijanje silovanja, sve odreda muškarci, sebe su u šali nazivali "Mačkopazi". Prema nacionalnim statistikama, u to se vrijeme tek svako treće silovanje prijavljivalo policiji. Roxcy je za to optužila odnos policije prema ovom zločinu. Jednog vikenda, dok sam prelistavala dokumentaciju u upravi policije, zapeo mi je za oko jedan policijski izvještaj. U takvim materijalima ponekad je najvažnija upravo ona pojedinost koja nedostaje u opisu slučaja. Tada morate čitati između redaka i sumnjati na najgore. Preplašena mlada žena koju su našli dok je gola trčala nekom ulicom u Miamiju, rekla je policajcu da ju je silovalo pet muškaraca u bijelom kombiju. Na samom dnu dokumenta policajac je malim slovima zabilježio da je žrtva izjavila da su napadači bili gradski službenici. Koji bi to gradski službenici mogli noću u kombiju kružiti opasnim gradskim ulicama? Policajci koji vrebaju prijestupnike i kontroliraju svoj rajon. Tako je i bilo. Otkrilo se da je žrtvu, maloljetnu prostitutku po imenu Wanda Jean, koja je pobjegla iz roditeljskog doma u Kentuckyju, seksualno napastovalo pet policajaca. Policija je djevojku sklonila od očiju javnosti. Pretpostavila sam da će je pokušati nagovoriti da povuče optužbu i ode iz grada. No, prije nego što im je to uspjelo, Roxcy Bolton nekako je saznala za njen slučaj te ime motela u kojem ju je policija sakrila. Policajci su sve držali u tako strogoj tajnosti da državni odvjetnik nije imao pojma o slučaju. Roxcy je uletjela u motel poput parnog valjka. Predvorjem je patrolirao plećati policajac u civilu s novinama pod miškom. Ocijenila je da je na pravom mjestu, ali nije znala broj sobe. Tada je počela obilaziti hodnike dozivajući svojim zvučnim glasom: "Wanda Jean! Wanda Jean! Ovdje Roxcy!" Policajac je zamalo doživio srčani udar. Na prstima se došuljao do javne govornice jako se trudeći da ne pokaže uzbuđenje. Dok je Roxcy izvikivala Wandino ime, odškrinula su se jedna vrata i na njima se pojavilo malo uplašeno lice. "Ja sam Roxcy. Želim ti pomoći". Djevojka je širom otvorila vrata. Kad je ušla, Roxcy je najavila: "Wanda Jean, mi sada idemo u ured državnog odvjetnika". "Dobro", odgovorila je adolescentica i njih su dvije izašle iz motela dok ih je policajac bespomoćno promatrao. "Ovdje sam s Wandom Jean. Želimo da nas primi Ed Carhart", rekla je Roxcy kad su stigli u ured državnog odvjetnika. Tamo su se već nalazili inspektori Mike Gonzalez i Louise Vasquez. Nisu bili nimalo oduševljeni. Oni su rješavali slučajeve silovanja, a u svojim kritikama Roxcy je ošinula i njih. A sada još i ovo. Louise je upitala Wandu Jean je li je Roxcy primorala da pođes njom. Ne, rekla je Wanda Jean.

"Ali te je ipak uplašila, zar ne ?" Wanda Jean je zanijekala. Ono što ju je doista preplašilo bila su petorica policajaca koji su je napali. Državni odvjetnik Carhart, suosjećajan čovjek, pažljivo je slušao. Kad je Roxcy odlazila iz njegova ureda, rekao joj je: "Pustite da se sve riješi redovnim putem". To se i dogodilo. Policajci su kažnjeni za svoj zločin. Dospjeli su u zatvor, a to je najveća tragedija koja se može dogoditi policajcu kojemu je i pet minuta iza rešetaka prava vječnost. Jedan od kažnjenih policajaca još me i dandanas ponekad nazove kad je potišten i kad treba nekoga kome će se se povjeriti. Kaže da sam ja jedina osoba koja se prema njemu odnosila pošteno. O petorki sam pisala i prije incidenta, kada su pritekli u pomoć mladoj Engleskinji koju je na autobusnoj postaji u Miamiju napao neki manijak. Kasnije, kad god sam pisala o optužbi za silovanje, nikad nisam propustila spomenuti pohvale i nagrade koje su primili, njihove uspjehe i činjenicu da su svi imali obitelj i bili ljudi kao i svi drugi. To su bili dobri policajci koji nisu imali odgovarajući nadzor. Poslali su ih noću same i u civilu u najbesprizorniji dio grada, iako takve zadatke ne bi trebalo povjeravati ljudima u čiju čistoću karaktera i besprijekorno ponašanje niste sigurni. Navalili su si nevolje na vrat zbog seksa. Rad u civilu, osobito na suzbijanju narkomanije i prostitucije, često uništi dobre policajce. Pokušavajućise uživjeti u psihu kriminalaca i uspješno ih uvjeriti da pripadaju njihovu krugu, ponekad i sami postanu kriminalci. Roxcy i Ed Carhart bili su zajedno na maturalnoj promociji Wande Jean. Wanda je rekla da želi studirati i postati socijalna radnica. Nadam se da joj je to i uspjelo. Roxcy živi u Coral Gablesu, poznatom širom SAD-a kao "Lijepi grad". Kada se u njenoj bogatoj četvrti na rubu grada pojavio silovatelj, gradski oci nisu to željeli priznati. Međutim, glasine o tri silovanja i jednom pokušaju silovanja, pri kojima su žene napadane u svojim krevetima, proširile su se gradom. Roxcy se rasrdila. Najavila je da će osnovati ženske pješačke patrole. Trebale su to biti skupine od tri do četiri žene, svaka s baterijskom lampom. Svaku patrolu pratio bi jedan obiteljski pas. Gradski oci bili su izvan sebe od bijesa. Policija je upozorila da bi patroliranje moglo biti opasno i taktično je pokušala uvjeriti Roxcy i žene koje su se u velikom broju odazvale njenom apelu da odustanu od ideje. Gradskim očima bilo je najvažnije da se ne alarmira javnost. Naime, Coral Gables izuzetno je osjetljiv na svoj imidž. U gradu je zabranjena gradnja kućica u krošnjama drveća, na prilazima rezidencijalnim četvrtima noću se ne smije parkirati kamione za dostavu, a jednom prigodom gradski su oci čak pokušali propisati dopušten broj pasa i mačaka po kućanstvu. Inspektori su se nehotice odali da su uspjeli napraviti fotorobot silovatelja, te da imaju dosta točan opis njegove uočljive košulje. "Sjajno", rekla sam i zatražila da mi daju i jedno i drugo. Rekli su mi da ne žele da javnost za to dozna. To me izluđuje. Ponekad se pitam na čijoj su oni zapravo strani. U takvim prigodama obično izgubim strpljenje i promrmljam nešto ironično, kao na primjer: "A tako. Da se možda ne bojite da bi ga mogli uhvatiti?" To, dakako, ni najmanje ne pridonosi mojoj popularnosti u policijskim redovima, ali njihovo mi se stajalište čini suludim. Priznajem, moja je najveća mana nestrpljivost. Svaki put im objašnjavam: ako je košulja bila uočljiva a ja je opišem u članku, netko bi je mogao prepoznati možda njegova djevojka koja ju je kupila, kolega na poslu koji ga je vidio u njoj, osoblje kemijske čistionice, ili susjeda koja ju je vidjela kako se suši na konopcu za rublje. Herald izlazi u nakladi od pola milijuna primjeraka. Zar nije vjerojatnije da će počinitelj biti identificiran ako s njegovim izgledom i s opisom košulje koju je nosio bude upoznato pola milijuna ljudi, nego ako se istraga prepusti samo šačici tajnovitih policajaca? Ne, rekli su mi, takvi su podaci tajni samo za njihove oči. To sam citirala u svom članku. Žene su

reagirale bijesno i već sljedećeg dana policija je popustila pod pritiskom i objavila fotorobot silovatelja i opis njegove košulje, kojoj je na prsima velikim slovima pisalo: "Jou, Jou". Sve smo to objavili u novinama. U sedam sati u jutro u policijsku upravu okruga Miami Springs, daleko od Coral Gablesa, ušao je muškarac. Na prsima njegove košulje velikim je slovima pisalo: "Jou, Jou". Došao se prijaviti jer je noć prije toga nekoj ženi koju je upoznao u noćnom baru ukrao torbicu. Poručniku koji je sjedio na šalteru za stranke upravo je završavala smjena pa je čovjeka uputio na svog kolegu. Vratio se kući, sjeo u naslonjač i počeo čitati jutarnje izdanje Heralda. Nekoliko trenutaka kasnije, skočio je kao oparen i odjurio nazad u upravu noseći sa sobom novine. Bio je to onaj isti čovjek, u identičnoj košulji. Opet je uspjelo. Inspektori su rekli: bez komentara. Roxcy, Louise Vasquez i ja sada smo prijateljice. Isprva se Roxcy i Louise nisu dobro slagale. No, Roxcy sada kaže: "Uvidjela je da se ne borim za sebe nego za društvene promjene. Pomirile smo se i sada smo najbolje prijateljice na svijetu". U to uopće ne sumnjam. Obje su beskompromisne, imaju tipične irske plave oči, i da se nađem u nevolji, najprije bih se obratila njima. Njih dvije znaju kako riješiti problem; Louise ga čak može sasjeći u korijenu. Jednom je uhitila bračni par zbog seksualnog zlostavljanja. Suprug je silovao pokćerke, a žena nije učinila ništa da ga u tome spriječi. Bilo je to prvi put u Miamiju da jedna majka ode u zatvor zajedno sa svojim suprugom. Žrtvama je bilo devet, jedanaest i dvadeset godina, pa su se nakon uhićenja roditelja dvije najstarije djevojke morale brinuti o svoje petero mlađe braće i sestara. Linda, još adolescentica, bori se da zadrži obitelj na okupu. – Osjećam obvezu prema svojoj sestri – rekla mi je. Silovanja, koja su se događala tijekom šest godina, nikada nisu prijavljena policiji. Sve žrtve su rekle su da su se povjerile majci i molile je za pomoć. Kad sam je upoznala, Lindi je bilo osamnaest godina. Radila je u McDonaldsu za tri dolara i trideset pet centi na sat i već je imala dvogodišnju kćer i sina od osam mjeseci. Bila je izvrsna učenica koja je osvojila nekoliko nagrada i nikada nije izostajala s nastave, pa se nadala da će dobiti stipendiju za studij. No, u dobi od šesnaest godina je začela i prekinula školovanje. Prije nego što je pobjegla iz obiteljskog doma otvoreno je razgovarala sa svojom mlađom sestrom: "Naš očuh nema što tražiti u tvojoj sobi", upozorila ju je. "Ako bude dolazio u tvoju sobu, reci meni, jer ako kažeš majci, ona neće ništa poduzeti". Ipak se dogodilo. Kad je Linda saznala da je njena mlađa sestra silovana, rekla mi je: "Jako se ljutim na sebe što nisam ranije nešto poduzela. Poput mene, moja je mlađa sestra jako stidljiva. Osjećam kao da mi je kći. Moja je obveza da je izvedem na pravi put." U prvom trenutku Linda nije znala kome bi se obratila ni što bi poduzela, pa je nazvala informacije. Hvala Bogu, telefonistica joj je dala broj policije u Miamiju i rekla da ih nazove. Nakon što su uhićeni roditelji, lopovi su provalili u stan i djevojkama ukrali svu odjeću. Linda je preselila u okrug Broward da bi bila što dalje od očuha kojeg se bojala. Budući da nije mogla platiti unaprijed, u njenom malom stanu nije bilo ni struje ni telefona. Da bi došla na svoj slabo plaćeni posao, svakog je dana morala promijeniti četiri autobusa i hodati kilometar i pol. Nekoliko puta dovezla sam je s posla kući i donijela joj odjećui cipele od Roxcy. Ta živahna mlada majka savladavala je jednu zapreku za drugom. U banci preko puta McDonaldsa, u kojem je radila, nisu joj htjeli unovčiti ček preko kojega je dobila plaću ni otvoriti tekući račun. Kad sam nazvala banku, službenici su mi rekli da je to zato što nema osobne dokumente. Jedini dokument koji su priznavali bila je vozačka dozvola, a ona je nije imala. Banka se nalazi u Miami Beachu i sigurna sam da otvara račune dobro potkoženim umirovljenicima, imali oni vozačku dozvolu ili ne. Problem je

očito bio u tome što je Linda mlada, siromašna crnkinja. Kada sam to rekla službenicima, sve su opovrgnuli, ali su joj ipak otvorili račun. Djevojci protiv koje se urotilo toliko toga ništa ne polazi lako za rukom. Nakon što sam izvijestila o njenom slučaju, za nju su se zainteresirali neki dobri ljudi na Sveučilištu St. Thomas. Našli su joj posao na Sveučilištu i možda joj pomognu da ostvari svoj san i upiše studij. Nedavno sam poštom dobila primjerak njene maturalne svjedodžbe koju je dobila u večernjoj školi. Već se dugo ničemu nisam tako obradovala. Novinar koji prati seksualne zločine, osobito u Miamiju, rijetko može javiti dobre vijesti ili navijestiti neki sretan rasplet. Dva silovatelja u Južnoj Floridi koji su najduže izmicali ruci pravde, godinama su vukli za nos policiju, novinare i široku javnost. Jedan od njih, poznat kao "uglađeni silovatelj", jamačno je silovao više žena nego bilo tko u povijesti Floride. Iako policija tvrdi da ga je identificirala, do sada protiv njega nije podignuta nijedna optužnica. Drugi, "silovatelj s jastučnicom", još je na slobodi. Iako je za njim organizirana najveća potjera koja je ikada viđena u Floridi, njegov je identitet još uvijek nepoznat. Za "uglađenog silovatelja" prvi sam put čula dok sam još bila nova među novinarima Heralda. Tada još nije bio poznat pod tim nadimkom. Godine 1971., kada je počeo operirati, nazvali su ga "silovatelj iz Coconut Grovea". Taj čovjek uočljivo kovrčave kose šuljao se tom sjenovitom četvrti s visokim drvećem i starim kućama, koja je bila naseljena uglavnom mladim ljudima. Prije napada odijevao je grimizne tajice i kep od leopardove kože. Sa sobom je nosio opremu: ručno izrađen pojas s vrećicama za držanje vlasulje, sprej za zasljepljivanje, starterski pištolj, masku, ručnik, vazelin i kontracepcijski gel. Kasnije su ga viđali u crnom trikou, u cipelama s debelim potplatima i maskom od debelih ženskih čarapa. Smatralo se da se u svoje neobične kostime prerušavao prije napada, u grmlju ili živici. Volio je žrtve natjerati da se opsceno odjenu i poziraju u nepristojnim pozama. Govorio im je da ne želi da s njim ostanu trudne, a mnoge je poučavao i pristojnom odijevanju i ćudoređu. Počinio je nekoliko dvostrukih silovanja na cimericama, sestrama, te majkama i kćerima. S lakoćom je pronalazio odgovarajuće telefonske linije u šumi žica u višekatnim zgradama i presjecao ih. Jednom, kad mu se neki policajac približio na dohvat ruke, bio je zamalo uhvaćen. Tada je čak ispustio svoju opremu, ali se ipak iskrao i uspio pobjeći sa stražnje strane kuće. Te se noći probio kroz obruč od pedeset policajaca, kojima su pomagali vatrogasni kamioni s reflektorima. Prvi su ga pokušali pronaći Mike Gonzalez i Louise Vasquez. Za razliku od većine ostalih inspektora, oni su se poslužili originalnom metodom. Bilo je to 1973. godine. Izdiktirali su mi otvoreno pismo silovatelju nadajući se da će tako s njim doćiu dodir. Željeli su ga upoznati i pomoći mu, dakako, nakon što ga uhite, iako to nismo spomenuli u pismu. U pismu su naveli i telefonski broj na koji im se mogao javiti. Pismo je objavljeno u mom listu. Inspektori iz suparničkog okruga Metro izrugivali su nam se i ismijavali nas zbog te ideje, vjerojatno zato što to njima nije palo na pamet. Isplatilo se. Nazvalo je više seksualnih prijestupnika koji su željeli razgovarati s inspektorima o svojim skrivenim strastima i problemima. Inspektori su mi rekli da misle da ih je jednom nazvao i čovjek kojeg su tražili, ali je brzo spustio slušalicu. Više se nije javljao. Međutim, Mike i Louise toliko su se zainteresirali da su se počeli savjetovati s psiholozima i psihijatrima. U svoje su slobodno vrijeme organizirali mnoštvo susreta sa seksualnim prijestupnicima koji su se liječiliu državnoj bolnici Južne Floride. Neke od njih sami su uhitili. Poslije su postali savjetnici redatelju filma o sprečavanju kriminala što ga je financirao Odbor floridskog gradonačelnika. Održali su mnoga predavanja u raznim gradovima, a Louise je dva puta imenovana

članom savjetodavnih odbora za donošenje zakona o kriminalu. Silovanja su se događala izvan njihova područja, ali je postalo očito da problem prerasta okvire Miamija. Uskoro smo shvatili da je silovatelj iz Coconut Grovea na širem području bio poznat kao "silovatelj na biciklu", a u Boca Ratonu, pedeset kilometara sjeverno od Miamija, zvali su ga "Kep". Bio je to jedan te isti čovjek. Isprva su istražitelji u svim navedenim četvrtima vjerovali da se radi o čovjeku iz njihova kraja. Naime, on je s takvom lakoćom ulazio i izlazio iz pojedinih četvrti, uvijek odabirući stanove u kojima su se nalazile same žene, da se činilo da područje poznaje kao svoj džep. Budući da se prema žrtvama ponašao uljudno, postao je poznat kao "uglađeni silovatelj". Kada je policija nevoljko priznala da je počinio oko četrdeset pet silovanja i da ne zna kako ga zaustaviti, Roxcy je u svoj dom pozvala skupinu žena. Dogovorile su se da organiziraju veliku dobrovoljnu pozorničku službu koja bi bila oči i uši lokalne zajednice. Žene bi obilazile svoje četvrti i izvještavale o svim tragovima silovatelja i drugih zločinaca koje zapaze. Cilj službe bio bi upozoriti stanovnike na opasnost i skrenuti im pozornost na zločine koji se svakodnevno događaju u njihovu kraju. Provedbu svoje ideje Roxcy je povjerila Betty Ann Good, jednoj od žena koja je sudjelovala na utemeljiteljskom sastanku. Betty se o svemu savjetovala s policijom. Policija je ideju podržala, ali uz određene ograde. Riječ "pozornička" dosta ih je uzrujala. Na njihov nagovor, naziv organizacije promijenjen je u "Građani za sprečavanje zločina". Organizacija je rasla, postizala uspjehe i sada ima više od milijun članova. Točan broj žrtava "uglađenog silovatelja" nije poznat. Ali, zna se da je do 1978., kada se za njim tragalo već sedam godina, njihov broj premašio dvjesto. Nikad nećemo saznati koliko žrtava nije prijavilo zločin. Visoki dužnosnik gradske policije, kojemu su dozlogrdila stalna poniženja zbog neuspješnosti istrage, naredio je svojim policajkama i policajcima da o njoj nigdje ne govore upozorivši ih da će prekršitelje brzo i oštro kazniti. Čovjek bi rekao da nekoga tko za pojasom nosi pribor za silovanje u vrećici izvezenoj cvjetićima i kep od leopardove kože, ne može biti teško uhvatiti. Ali, nije tako. Prema policijskom izvještaju, silovatelj je uhvaćen pukim slučajem tri godine kasnije. U to vrijeme u časopisu Cosmopolitan pojavio se o njemu opširan članak. Jesse Patmore, okružni inspektor za slučajeve silovanja, prestao je raditi u policiji Miamija nakon javnih nereda 1980. godine. Tada je otvorio malu seosku trgovinu u Sjevernoj Karolini, gdje mu je jednog dana, dok je od dosade listao Cosmopolitan, zapeo za oko članak o kriminalcu kojeg su nazvali "super lopov". Kriminalac, koji se zbog provale, oružane pljačke i teške krađe nalazio na odsluženju kazne od petnaest godina zatvora, hvalio se da je u dvije tisuće svojih provala utržio milijuna dolara. "Super lopov" se nadao da će uskoro uvjetno biti pušten na slobodu. I on je, kao i toliki prije njega, žarko želio naciji održati seriju predavanja da je upozori kako da se čuva lopova poput njega. Bivši inspektor počeo je čitati članak, a onda je iznenada posegnuo za kemijskom olovkom i počeo podcrtavati pojedina odlomke. U opisu "super lopova" na sjajnom papiru C'osmopolitana počele su mu se nametati usporedbe s "uglađenim silovateljem". Kao i silovatelj, i "super lopov" je koristio policijske radioaparate da na vrijeme sazna nailazi li policijska patrola. "Super lopov" je u Floridu stigao 1969., nedugo prije prvog napada prerušenog silovatelja. "Super lopov" bio je bravar i stručnjak za elektroniku, a silovatelj je uvijek s lakoćom otvarao vrata i točno znao koju telefonsku žicu treba prerezati. "Super lopov" je imao helikopter, dva mala zrakoplova, kombi, nekoliko automobila i motocikala, a policiju je uvijek zbunjivala silovateljeva velika mobilnost. "Super lopov" je isticio da ne voli nasilje, a "uglađeni silovatelj" je prije odlaska žrtavama pokazivao da je pištolj koji im je držao prislonjen na čelo bio lažan. "Super lopov" je godišnji odmor provodio u državi Maine, a floridska policija odavno je pretpostavlja da silovatelj ljeti odlazi iz Floride.

Fotografijie "super lopova" jako je nalikovala na fotorobot silovatelja što ga je bila napravila policija. Patmore je dohvatio telefon i o svojim sumnjama izvijestio bivše kolege u policiji. Ovi su usporedili otiske prstiju koje je na mjestu zločina ostavio "uglađeni silovatelj" s otiscima "super lopova" Johna MacLeana. Bili su identični. Žrtve su izjavile da žele svjedočiti, uključujući i poslovnu ženu iz Chichaga koja je, kad ju je devet godina ranije silovao "uglađeni silovatelj", studirala na Sveučilištu Miami. U njenoj spavaonici pronađeni su otisci prstiju MacLeana. Druge su se žrtve u međuvremenu udale i odselile s Floride, ali su rekle da će sa zadovoljstvom doći u Miami da svjedoče protiv čovjeka koji ih je napao. Nikada im se nije ukazala prigoda za to. Oduševljenje policajaca ubrzo je splasnulo kada je otkriveno da je većina slučajeva silovanja već zastarjela. Za druge slučajeve nije bilo dovoljno čvrstih dokaza. MacLean, kojem je tada bilo trideset pet godina, bio je uzoran zatvorenik koji nije želio ništa priznati da ne bi ugrozio svoje izglede za brzo uvjetno puštanje iz zatvora. Iako je MacLean odbio razgovarati s policijom, Mike Gonzalez i Louise Vasquez otišli su u zatvor nadajući se da će uspjeti porazgovarati s čovjekom kojeg su toliko dugo tražili. Bilo je to gotovo devet godina nakon što je njihovo otvoreno pismo "uglađenom silovatelju" izazvalo pozornost cijele Amerike. Kada je čuo njihova imena, čovjek kojim su bili opsjednuti gotovo cijelo desetljeće, pristao je da ih primi. Napokon licem u lice. – Bilo je veoma dramatično – rekao mi je Mike. – Nakon toliko godina... osjećali smo se kao da razgovaramo s duhom. Pokazalo se da su mnoge njihove pretpostavke bile točne. – Izgledao je upravo onako kako sam ga zamišljao, a tako se i ponašao rekao je Mike. – Pogodio sam i njegovo socijalno porijeklo. Očekivao sam i da će biti vičan policijskim vještinama. Jedino nisam očekivao da će se baviti i krađom dragulja. John Arthur MacLean, poznat policiji kao "super lopov", "uglađeni silovatelj", "Kep", "silovatelj na biciklu" i "silovatelj iz Coconut Grovea", bio je srdačan, ali nije ništa priznao. Uskoro treba biti pušten na slobodu, a još nije optužen za silovanje. Kakva nepravda prema žrtvama: reći im da je slučaj zastario iako se sjećaju zločina i žele svjedočiti. – Sve nas je nadmudrio – rekla je Louise. Ipak, nije sve bilo uzalud: bivši inspektor Patmore shvatio je da mu ništa ne može zamijeniti poziv policajca. Prodao je svoju seosku trgovinu, vratio se u Miami i ponovno zatražio značku. Policiji Južne Floride podjednake muke zadaje i "silovatelj s jastučnicom". Stalno im se nešto ispriječi na putu. Unatoč najmodernijoj i najintezivnijoj potjeri u povijesti Floride, cijela vojska policajaca ni danas nije ništa bliže njegovu uhićenju nego što je bila 1981. Poput "uglađenog silovatelja" i "silovatelj s jastučnicom" isprva je imao drugi nadimak: "silovatelj iz Alisian Lakesa". Svoju zločinačku karijeru počeo je silovanjem šest žena u velikom stambenom naselju u okrugu West Dade, poznatom kao "Alisian Lakes Apartments". Silovanja je držala u tajnosti i policija i uprava naselja. Stanovnice stambenog bloka platile su danak neznanju. Silovatelj je bez muke ulazio kroz pomična staklena vrata njihovih dvoetažnih stanova, jer su ih žene, ništa ne sluteći, ostavljale nezaključane. Ni policija ni uprava nisu izdale nikakvo upozorenje nakon što su prijavljena prva silovanja. U međuvremenu su slatkorječivi mjesečni bilteni, koje je za stanovnike sastavljala uprava, donosili tračeve, recepte i upozorenja protiv parkiranja na nedopuštenim mjestima. Ni jedne jedine riječi o silovatelju. Znatiželjnim stanarima koji bi im se povremeno obratili raspitujući se o dolasku policijskih

automobila i inspektora, odgovarali su da se ne brinu, da se radi o običnoj obiteljskoj svađi. Tada me nazvala šesta žrtva, prestrašena i u šoku. Ona i njene susjede čule su glasine da broj silovanja raste. Raspitala sam se u policiji i oni su mi to potvrdili. Žene su se jako rasrdile na upravu. Policiji je pak smetao publicitet. Žalili su se da će sada, kad silovatelj zna da se za njim traga, početi operirati negdje drugdje, gdje će ga biti teže uhvatiti. Rekli su da su se nadali da će ga uhvatiti na djelu, iako je razvedeni kompleks Alisian Lakes gotovo nemoguće nadzirati. Drugim riječima, policija je čekala do joj se osmjehne sreća, a u međuvremenu su stanovnice služile kao mamac. Ja sam tvrdila da je publicitet bio posve opravdan dok je primorao upravu da poboljša sigurnost i upozorio stanovnice na opasnost, čime su izbjegnute nove žrtve. A ako silovatelj i ode u neku drugu gradsku četvrt, tamo će se možda slabije snalaziti i pogriješiti. I u tom je slučaju publicitet bio opravdan. Žrtva broj šest tužila je upravu naselja sudu i zatražila odštetu od milijun dolara. Optužila ih je da su krivi što je silovana jer iz komercijalnih razloga nisu upozorili stanarke na silovatelja niti ih zaštitili od njega. Čak ni nakon što je ona napadnuta, uprava nije upozorila stanarke na opasnost. – Dođe mi da idem od vrata do vrata i svima kažem što sam doživjela, da se to i njima ne bi dogodilo – rekla mi je plačući. Često razgovaramo. Ona govori samo o jednoj temi: pravdi. Da je zločinac uhićen i kažnjen, to bi joj možda pomoglo da prebrodi krizu, no pravda nije izvršena. Sada često policiji dojavljuje da je na ulici, u restoranu ili na cesti slučajno vidjela svog napadača ili nekoga nalik na njega. Kad su je pozvali na sud, nalazila se na bolničkom liječenju od čira na želucu, pa je, traumatizirana i slaba, odlučila da se nagodi izvan suda, budući da nije imala snage u sudnici govoriti o zločinu, iako je to svakodnevno činila u privatnom životu. Kad je publicitet dosegao vrhunac, uprava je napokon reagirala. Bez mnogo buke promijenili su ime stambenog naselja, skinuli staru ploču i postavili novu. Neki televizijski novinar koji je tamo stanovao posramio se što je za silovanja saznao tek čitajući Herald. Njegova sramota bila je još veća kad ga je jedne noći urednik informativnog programa nazvao da izađe na teren i izvijesti o nekom važnom događaju. Budući da mu je automobil bio kod mehaničara, nazvao je taksi. Nakon dužeg čekanja nazvao je ponovno. Rekli su mu da se taksist vratio jer nije mogao pronaći naselje. Novinar je ponovio nekoliko puta: "Alisian Lakes Apartments. To je barem jednostavno naći." Taksist ni tada nije uspio naći Alisian Lake Apartments jer to naselje više nije postojalo. Naime, upravo je te noći promijenilo ime. Silovanja su prestala, iako policija smatra da je silovatelj možda nazvao direktora stambenog naselja. Bio je bijesan i drzak. "Publicitet me neće zaustaviti", zakleo se. Tako je i bilo. Četiri godine kasnije, jedan je poručnik odlučio upoznati javnost sa slučajem koji je zadavao najviše glavobolje Odjelu za silovanja okruga Metro: potragom za "silovateljem s jastučnicom", mladim bijelcem koji vreba poslovne žene u luksuznim stambenim naseljima više srednje klase u tri okruga između Južnog Miamija i Deerfield Beacha. Bio je to onaj isti čovjek koji je počinio silovanja u Alisian Lakesu. U međuvremenu se ukupni broj silovanih žena popeo na četrdeset četiri, a možda i više. Budući da je uvijek lice skrivao ručnikom, kukuljicom, maskom ili majicom, tek nakon dugo vremena jedna ga je žrtva uspjela vidjeti. Do tada je bio kao nevidljiv. Među njegovim žrtvama bilo je umjetnica, arhitektica, inženjerki, manekenki, publicistici, studentica, instruktorica tjelovježbe, nekoliko učiteljica, medicinskih sestara, stjuardesa sve mlade, vitke i atraktivne. Gotovo bez iznimke silovatelj je ulazio u stan kroz otključana pomična staklena vrata ili kroz otvoren prozor. Ponekad se vraćao nekoliko tjedana poslije silovanja da bi napisao prostačku poruku na zrcalu u žrtvinoj kupaonici, masturbirao po njenom donjem rublju ili je ponovno silovao.

U Coral Gablesu, "Lijepom gradu", silovao je jednu ženu u pomodnom stambenom bloku okruženom palmama, a onda se vratio za mjesec dana i napao njenu susjedu. Stražar, kojeg su u međuvremenu zaposlili, vidio je kad je susjeda parkirala automobil i ušla u zgradu. Silovatelj ju je slijedio na udaljenosti od oko desetak metara. Iz daljine se doimao posve obično. Policija je žrtve iselila iz njihovih stanova i u njih postavila policajke slična izgleda. Silovatelj nije zagrizao u mamac. U nekim fazama istrage na slučaju je radilo čak stotinu inspektora. Porezne obveznike slučaj je koštao gotovo milijun dolara, a policiju više tisuća sati rada, sve bez rezultata. Deseci tisuća stanovnica stambenih blokova na sastancima organizacije "Građani za sprečavanje zločina" i kućnih savjeta upozoreno je na opasnost. Ispitano je više od šesto sumnjivih muškaraca i svi su eliminirani kao nevini. Potrazi su se pridružili i inspektori države Floride i FBI-a, te odjeli za kompjutorsko praćenje. Policijske snage okruga Dade, Brovvard i Palm Beach organizirale su stotine zajedničkih sastanaka da utvrde strategiju. Sada su već dosta znali o čovjeku za kojim tragaju. Ima između dvadeset pet i trideset godina, visok je metar sedamdeset pet ili metar osamdeset i težak oko osamdeset kilograma, vitak je, mišićav i svijetle puti. Kosa mu je tamnoplava ili svijetlosmeđa, opaljen je suncem, uredan i čist. Na svojim pohodima nosi traperice, majicu i tenisice broj 42, a ponekad i crni plastični digitalni sat. Ne bavi se fizičkim radom jer mu ruke nisu ni grube ni žuljevite. Kod njega je najčudnija njegova krvna grupa: česta grupa o, ali s podgrupom koju ima samo jedan posto stanovništva. Na silovanja odlazi bilo koji dan u tjednu, ali najčešće u srijedu, četvrtak i petak. Teško održava erekciju. Od 1983. poručnik David Simmons, zvani Šminker, danonoćno je angažiran na potrazi za silovateljem. Simmonsa, pedantnog i dotjeranog muškarca od trideset šest godina, jasna pogleda i dječačkog izgleda, kolege su prozvale Šminker zbog njegove dobro skrojene odjeće. Simmons se posvetio potrazi jednako brižljivo kao i odijevanju. Simmons je pratio sve značajnije promjene u silovateljevoj metodi. Isprva je silovatelj žrtve budio pred zoru stavivši im jastuk preko lica. Kada se osmjelio, počeo se izlagati riziku vrebajući žene rano na večer dok su još bile budne. Jednoj je ženi telefon sakrio u hladnjak, gdje ga je kasnije pronašla policija. Telefonske žice rezao je nožem, kojim je žrtvama nanesio manje tjelesne ozljede, te im parao donje rublje. Govorio je malo, osim da upozori žrtve "da umuknu" i da ga ne gledaju. Ponekad bi žrtvu natjerao da trči iz sobe u sobu, te bi je vrtio oko njene osi dok ne izgubi orijentaciju. Uvijek bi pokrivao lice, a na žrtvino bi stavio jastučnicu, jastuk, pokrivač ili plahtu. Budući da mu je tako jako stalo da ga žrtve ne vide, poručnik Simmons neko je vrijeme sumnjao da je lice silovatelja obilježeno jasno uočljivim ožiljkom ili deformacijom. Od silovatelja nisu bile sigurne ni žene na višim katovima, jer se on penjao čak do balkona na trećem i četvrtom katu. Jednu ženu, koja je stanovala na drugom katu, iznenadili su zvukovi na balkonu. Pomična staklena vrata bila su otvorena, ali je iza njih bila zaključana mreža za komarce. Iza nje je vidjela sjenu. "Bolje vam je da odatle izađete!", povikala je, "idem pozvati policiju!" Dok je trčala prema telefonu, silovatelj je izvadio nož, prorezao mrežu i provalio unutra. Uhvatio ju je prije nego što je stigla okrenuti 92. Nije mu vidjela lice jer ga je pokrio majicom. Neka druga žena bojila je drveninu u svom stanu kod pomičnih staklenih vrata koja su bila otvorena. Kad ju je s leđa zgrabio oko vrata, kutija smeđe boje poletjela je iz njenih ruku u zrak i rasula se po napadaču. Dok je nakon silovanja ležala svezanih ruku i nogu i pokrivena lica, čula je kako u kupaonici pokušava sa sebe sastrugati boju. Policija se raspitala kod svih prodavača razrjeđivača i acetona, ali se nijedan nije mogao sjetiti kupca koji bi odgovarao opisu silovatelja. Isprva je silovatelj žrtvama jastučnicama vezivao ruke i noge, no s vremenom je postao

maštovitiji. Jednu je mladu ženu vezao satenskom vrpcom sa svečane haljine koju je tog vikenda kanila nositi na svom vjenčanju. Ponekad bi nestašno zveckao žrtvinim ključevima od automobila i proučavao njenu vozačku dozvolu. U posljednih nekoliko slučajeva žrtvu bi prethodno nazivao telefonom i šutio. Silovatelj je od žrtava uzimao gotovinu i nakit tvrdeći da mu treba novac. To je moglo biti istina. Da bi mogao silovati četrdeset pet žena morao ih je vrebati na stotine, smatraju inspektori. Oni misle da je silovanje postalo njegova jedina djelatnost kojoj se posve posvetio. "Njegovi pohodi traju satima", rekao je Simmons. "Ponekad parkira u stambenom naselju i nekoliko sati sjedi u autu promatrajući žene dok dolaze kući, ili se pak sakrije negdje u blizini". Ponekad se na isto mjesto vraća nekoliko noći zaredom i promatra žrtvu. Jednu žrtvu pitao je tko je bio njen posjetitelj u smeđem pontiacu koji ju je posjetio pet dana ranije. Policija je najprije ispitala ljude koji su već osuđivani za seksualne prijestupe, a potom razne inkasatore, poštare, instalatere kabelske televizije, krovopokrivače, osoblje za održavanje bazena i travnjaka i dostavljače novina. Pregledala je popis stanara, a čak se i savjetovala s Udruženjem izviđača nastojeći doznati što bi mogli značiti čvorovi kojima je silovatelj vezao žrtve. Ništa nije pomoglo. U vrijeme kada sam napisala svoj prvi članak o silovatelju, policija je otvorila telefonsku liniju na koju su se dvadeset četiri sata dnevno mogle dojavljivati informacije o njemu. Samo u prvih nekoliko sati nakon što je nedjeljno izdanje Heralda s brojem telefona za dojavu dostavljeno ispred kućnih vrata pretplatnika, nazvalo je sto ljudi koji su mislili da mogu pomoći. Sve dojave pokazale su se beskorisnima. Tada je postalo jasno da slučaj neće biti lako riješiti. Simmons je čak pribjegao taktici koja je ismijana više od deset godina ranije, kad su je upotrijebili Mike i Louise. Pozvao je silovatelja da mu se javi. "Volio bih da me nazove, da uspostavimo dijalog", rekao je inspektor. "On ima problema. Mogli bismo razmotriti kako da se mirno preda u ruke zakona i prestane drugima nanositi zlo". Policija sumnja da ju je silovatelj jednom nazvao potaknut viješću da ima krv s rijetkim i prepoznatljivim značajkama. Dva dana nakon što je to objavljeno u Heraldu, u sedam sati i dvadeset šest minuta na večer zazvonio je policijski telefon za dojavljivače. Začuo se muški glas koji je brzo upitao što to znači da silovatelj ima neobičnu krv. "Recite mi brzo, ili ću spustiti slušalicu", upozorio je. Policajac koji je primio poziv drijemao je kod telefona. Još snen, odgovorio je da nije ovlašten da daje takve podatke i čovjek je spustio slušalicu. Znanstvenici Akademije FBI-a u Quanticu, država Virginija, načinili su psihološki profil "silovatelja s jastučnicom" na pet stranica. Međutim, čovjek ne mora biti znanstvenik FBI-a da ustanovi da je silovatelj "usamljenik koji fantazira o seksu", ni da osoba za koju se zna da je opaljena suncem i mišićava, "pazi na svoj izgled, provodi dosta vremena na suncu i održava kondiciju hobijima poput dizanja utega i trčanja". Pretpostavka od koje su pošli u FBI-ju bila je da je silovatelj podstanar i da ga susjedi viđaju kako dolazi i odlazi u različito doba dana i noći. Ni taj zaključak ne zahtijeva veliku pamet, budući da znamo da je silovatelj dobro upoznat s tlocrtom stambenih naselja i da se silovanja događaju u različito doba dana. Ako živi s nekim, kažu znanstvenici, to je dominantna žena majka, supruga ili tetka s kojom je u lošim odnosima. Tako nagomilano nezadovoljstvo, teoretizira FBI, jedan je od uzroka njegovih zločina, koje čini "kako bi samog sebe uvjerio da je 'muškarac' i seksualno normalan", što, dakako, nije. Još kao dječak vjerojatno je krao ženske gaćice i tako izazivao prije bijes nego zgražanje, kaže se dalje u profilu. Najprije je sakupljao Playboy, onda prešao na Penthouse. Tada je počeo maštati o silovanju i napokon prešao prag svojih maštarija. Njegove žrtve ne pripadaju osobito ugroženim skupinama; ništa čime se svakodnevo bave ne izlaže ih pretjeranoj opasnosti. Bira ih isključivo prema izgledu i svojim podsvjesnim potrebama. U profilu se tvrdi da su kasnija silovanja povezana s onima u naselju Alisian

Lakes, te da je on tamo živio, radio, ili nekoga posjećivao. Do sada je promijenio mnogo zaposlenja. Trenutačno možda radi kao čuvar plaže, hotelski teklič ili u nekoj uslužnoj djelatnosti, na primjer kao trgovački putnik ili taksist. Na svom je radnom mjestu osrednji ili loš. Vjerojatno vozi automobil starijeg tipa koji je prešao mnogo kilometara. Veoma je ponosan što još nije uhvaćen. Iako je sasvim običan čovjek, on se jako želi istaknuti. Možda je o svojim problemima razgovarao s prijateljem, svećenikom ili psihijatrom ne otkrivajući pri tome njihovu pravu bit. Toliko od FBI-a. Takav profil mogao je sastaviti bilo koji laik. On odgovara opisu mnogih ljudi. Na sreću, samo mali broj njih jesu silovatelji. Potjeri se pridružio čak i IBM. Stručnjaci iz New Yorka i Miamija danima su razmatrali slučaj s policijskim operaterima i informatičarima. U tajnom operativnom centru, podalje od policijske uprave, inspektori i kibernetičari proučavali su dijagrame, zrakoplovne snimke, karte i precizne preglede gradskih četvrti u kojima je silovatelj operirao. Sastavili su pet baza podataka koristeći sustav sličan onome koji je upotrijebila policija u Georgiji kad je istraživala slučaj ubojstava djece u Atlanti. Baze su sadržavale sljedeće podatke: – Opisi žrtava: kamo su odlazile u kupovinu, gdje su radile, gdje su uređivale kosu, popravljale automobil te jesu li odlazile na tjelovježbu ili aerobik. – Tisuće i tisuće imena: popisi svjedoka, osumnjičenih i stanara, s međusobnim referencama i višestrukim katalozima. Ako se neko ime pojavilo više od jedanput, policija je nastojala saznati zašto. – Sve indikacije i rezultati pojedinih istraga: svaka s brojem, kako ništa ne bi moglo promaći nezapaženo, kako su se izrazili. Tako su, na primjer, uz pomoć računala inspektori mogli saznati jesu li se opis automobila, te njegova registracija i broj prometne dozvole već ranije pojavili u istrazi. – Svi dokumenti u vezi sa slučajem: tisuće i tisuće stranica koje su, radeći prekovremeno, u sustav ubacili informatički službenici – Podaci s više od deset tisuća zapisnika sa saslušavanja na terenu: izvještaji o dodirima policije sa sumnjivim osobama i vozilima. Gomila dosjea, koja je zauzimala površinu dva pisaća stola, ubačena je u sustav koji je, u količini podataka kapaciteta Kongresne knjižnice, za samo nekoliko sekundi mogao pronaći traženu riječ, izričaj, ime ili neki drugi podatatak. Ako ste unijeli fizički opis, naglasak ili karakteristiku pojedine osobe, sustav bi gotovo istovremeno izlistao imena svih osumnjičenih s tim karakteristikama. Rezultat svih tih napora bio je nula. Silovatelj je još bio zagonetka koja izmiče rješenju. Jednom će i njemu omrknuti, siguran je Simmons. "To je zakon velikih brojeva". Neuspješna potraga ipak je dala neke neočekivane rezultate. Jedan od njih bilo je uhićenje dugo traženog "servisera klimatizacijskih uređaja". Godine 1980. i 1981. taj je silovatelj napadao žene u stambenim naseljima predstavljajući se kao mehaničar za popravak klimatizacijskih uređaja kojeg je poslala uprava. Čudno je bilo i to što je od silovatelja postao egzibicionist. Policajci su ga uhvatili dok je gol trčao kroz jedno stambeno naselje, nakon dojave da se pojavio egzibicionist. Njegov stari smeđi monte carlo bio je parkiran na mjestu pogodnom za brz bijeg, s ključem na stražnjem lijevom kotaču. Policija je povjerovala da se radi o "silovatelju s jastučnicom". Međutim, on je tvrdio da je običan egzibicionist koji vreba pješakinje. Najčešće bi zaustavio auto ispred njih, naglo skinuo svoje gaćice za džoging i onda pobjegao u grmlje. "Neke bi zavrištale iz sveg glasa", rekao je inspektorima, "druge bi se samo okrenule na drugu stranu, a jedna me čak pozvala u svoj stan". Ako bi žena zaista jako vrisnula, uskočio bi u svoj auto i odvezao se gol s mjesta događaja. U trenutku uhićenja živio je u stambenom naselju što se ranije zvalo Alisian Lakes, sa ženom koju je upozoravao da se čuva "silovatelja s jastučnicom". Štoviše, njegov je brat živio u kućiu kojoj je operirao silovatelj. Osumnjičeni je čak imao i odgovarajuću krvnu grupu, ali ne i rijetku podgrupu. Bilo je očito da on nije "silovatelj s jastučnicom", no njegov je izgled naveo inspektore da počnu dublje kopati po starim dosejima. Ožiljak na vratu u obliku slova "L" i trag od boginja iznad lijeve

obrve odgovarali su onima s crteža "servisera klimatizacijskih uređaja", koju je četiri godine ranije nacrtao policijski crtač prema iskazima očevidaca. Na ispitivanju uhićenik je priznao da je u pet navrata kucao između osam i petnaest i sedamnaest sati na vrata stanova s alatom zakvačenim o pojas i predstavljao se kao mehaničar za popravak klimatizacijskih uređaja. Žene koje je kod kuće zatekao same, napadao je. Nakon što je silovao jednu petnaestogodišnjakinju, počeo je razmišljati o samoubojstvu, ali, začudo, on je nazadovao, od silovatelja do egzibicionista. Od 1981. on i "silovatelj s jastučnicom" napadali su mlade žene u istim stambenim naseljima. Obojca su naokolo lutala pješice i sakrivala se u praonicama rublja i hodnicima. Nema dvojbe da su se ponekad mimoišli, možda čak naletjeli jedan na drugoga. Činilo se da je slučaj "silovatelja s jastučnicom" napokon riješen kada je jedan bivši policajac koji se našao u nevolji izjavio da je on počinio silovanja. O tom policajcu izvjestila sam još 1982., kada je nakon žalbe susjeda zbog preglasne glazbe u jednoj kući, ušao na zabavu i ubio domaćina na licu mjesta. Kasnije je ustanovljeno da je dojava bila lažna i da je policiju zapravo nazvao uvrijeđeni rođak koji nije bio pozvan na roštilj u stražnjem dvorištu pokojnikove kuće. Policajac je otpušten a njegov je šef rekao da se radi o nesporazumu. No, policajac je trebao biti otpušten već ranije, kada je zloupotrijebio ovlasti i upotrijebio pištolj. Činjenica da nije izgubio službu može se objasniti samo previdom. Sada se taj mladi bivši policajac opet našao u škripcu. I sada je ubio, ovoga puta svoju djevojku. Policajci koji su ga uhitili pod optužbom za umorstvo, našli su u njegovu automobilu okrvavljenu jastučnicu i crnu kukuljicu. Tada su ga počeli pomnije ispitivati. Kada mu je oduzeta značka zbog ubojstva domaćina, potražio je posao kao službenik sigurnosti u velikom hotelu na obali oceana u Miami Beachu. Tamo se kolegi pohvalio da je on "silovatelj s jastučnicom", najtraženiji bjegunac u Južnoj Floridi. Njegov kolega nije to prijavio policiji. I svojoj dragoj, koju je kasnije ubio, bivši je policajac rekao da je on "silovatelj s jastučnicom". Kad mu nije povjerovala, "dokazao je to" popevši se na balkon, otvorivši pomična staklena vrata i pojavivši se pored njenog kreveta u kostimu kostura kakvi se nose u Noći vještica. Preplašena na smrt, tada mu je povjerovala i povjerila se prijateljicama. Međutim, ni tada nitko nije obavijestio policiju. Jedne noći pojavio se u stanu svoje drage, projurio pored njene cimerice, zauzeo streljački položaj na pragu spavaće sobe i u nju ispalio pet metaka. Simmons je u zatvoru iscrpno saslušao bivšeg policajca. Bilo je to pet dana igre mačke i miša, koju toliko vole ljudi skloni spletkama. Tijekom ispitivanja zatvorenik je više puta gotovo priznao zločin, no tada bi stao i značajno se nasmiješio. Onda bi lukavo počeo govoriti o pojedinostima, ali nikada dovoljno konkretno. Rekao je da nikada nije ozbiljno ozlijedio nijednu od žrtava, te da ih je namjerno vezao tako slabo da se mogu same osloboditi. Dodao je da se često vozio pored mjesta zločina dok su tamo još bili Simmons i njegovi ljudi kako bi se naslađivao glupošću policajaca, osobito onih iz Miamija, koji su ga otpustili. Želio im je pokazati da je pametniji od njih. Njegov iskaz bio je uvjerljiv. Izgledom je odgovarao općem opisu silovatelja, bio je dovoljno okretan, a čak je imao i motiv. Rekao je da je silovao zbog stresa koji se nagomilao dok je služio kao policajac. Svoje je nadređene optužio da su ga ucjenjivali, a kolege da su otuđivali konfisciranu drogu i krali novac od pijanih vozača. "Nije pošteno", rekao je ogorčeno, "da oni još nose odore, a ja sam otpušten." Mršteći se, mučio je Simmonsa i njegove kolege, govoreći: "Dečki, previdjeli ste jednu važnu pojedinost u svim tim slučajevima. Ako ikada otkrijete koju, moji dani bit će odbrojeni." Dakako, najjednostavniji način da se provjeri je li taj čovjek doista "silovatelj s jastučnicom" bila je analiza krvi. Isprva je pristao dati krv, ali je onda počeo otezati. Godilo mu je što je bio u središtu pozornosti dok je kočoperno dolazio iz svoje ćelije na svakodnevne susrete s inspektorima. U to

vrijeme Simmons je u tri dana uspio odspavati samo pet sati. Evidencija dolaska na posao pokazala je da je osumnjičeni u vrijeme devet silovanja bio na svom stražarskom poslu u hotelu ili u policijskoj postaji. Međutim, postojala je mogućnost da je nakratko pobjegao s dužnosti. Mene je kopkalo to što su sve žrtve rekle da silovatelj nije imao strani naglasak. Bivši policajac bio je rođeni Portorikanac. Proučavajući njegovu policijsku karakteristiku pročitala sam da je slabo prolazio na testovima zato što nije mogao s lakoćom komunicirati na engleskom jeziku. Ključ zagonetke bila je analiza krvi. Osumnjičeni je i dalje odugovlačio, dok iznervirani inspektori nisu otišli do suca koji ih je ovlastio da mu uzmu uzorke krvi i sline, čak ako pri tome budu morali upotrijebiti silu. Uzorak krvi iz ruke uzela je zatvorska sestra i dala mu vatu da zaustavi krvarenje. I epruveta s krvi i vata odneseni su u laboratorij na ispitivanje. Analizu je obavio serolog, iako je imao slobodan dan. Za nekoliko minuta ustanovio je da bivši policajac ima krvnu grupu 0, poput silovatelja i polovice muške populacije. Nakon pola sata osvjedočio se i da je osumnjičeni 0 sekretor, što znači da se njegova krvna grupa može uočiti u sekretima kao što su slina i znoj. Međutim, to vrijedi za 80% ljudi s krvnom grupom 0, uključujući i silovatelja. Inspektori su počeli ubrzano disati. Trebalo je još napraviti složenije testove podgrupa, koji traju tri sata. Svi smo ostali čekati. Nakon cijele vječnosti iz laboratorija je stigla vijest: krv bivšeg policajca nije imala istu rijetku karakteristku kao i krv "silovatelja s jastučnicom". Bivši policajac očito je istražitelje vukao za nos kako bi ga proglasili neuračunljivim i smanjeno odgovornim za ubojstvo, rekla je policija. Ja vjerujem da je on u svemu, vidio i ostvarenje svojih potajnih želja. Godila mu je popularnost. Umjesto da bude samo stražar koji je ubio svoju djevojku, na tren se našao u ulozi najtraženijeg seksualnog prijestupnika u Floridi. Istoga dana nazvala me njegova majka histerično me moleći za pomoć i tvrdeći da joj se sin plačući zakleo da je posve nevin. Inspektori su mu najprije podmetnuli ubojstvo, a sada ga još žele optužiti za silovanja. Pokušala sam joj objasniti da postoje svjedoci koji su vidjeli ubojstvo te da su inspektori dokazali da njezin sin nije silovatelj, iako on tvrdi suprotno. Ljudi su uvijek imali nešto protiv njena sina, rekla je, naglašavajući da on nikada nije imao duševnih problema. Istaknula je da je pri zapošljavanju u policiji u Miamiju, a to nije bilo davno, njen sin prošao sve psihotestove kojima je bio podvrgnut. Bila je to istina koja je tjerala na razmišljanje. Upravo kao i većina seksualnih prijestupnika koji su otkriveni kad su kao osumnjičeni saslušavani u vezi s ovim slučajem. Svi su bili preverzni, ali nijedan nije bio onaj pravi. U stambenom naselju gdje je silovatelj već bio napao dvije žene, neka je djevojka dok se razodijevala uočila muškarca kako čuči na balkonu njena stana na drugom katu. Mirno je ugasila svjetlo i nazvala policiju. Kad su policajci stigli čovjek je još masturbirao na balkonu. Bio je to fakultetski obrazovan poslovođa popularnog restorana, star dvadeset četiri godine, koji je živio u istom stambenom naselju i odgovarao opisu silovatelja. Imao je čak i isti broj cipela. Čovjek je doselio u Miami svibnja 1981., upravo kad je "silovatelj s jastučnicom" napao svoju prvu žrtvu. Žena koju je promatrao bila je nalik silovateljevim žrtvama. Bio je to pristao muškarac, koji je priznao da se tijekom prethodna dva tjedna četiri puta popeo na balkon da je gleda dok se svlači, te da je virio u stanove desetak drugih žena. No, zanijekao je da je ijednu silovao. Serolog je pozvan usred noći. Rezultati testova pokazali su da voajer nije "silovatelj s jastučnicom". Prekretnica u slučaju dogodila se kada je silovatelj prvi put otkrio lice. U utorak, 11. veljače 1986., prestrašena žrtva silovanja, tridesetšestogodišnja poslovna žena, uspjela je navesti silovatelja da

otkrije ono što je uvijek tako pažljivo skrivao. Nešto, vjerojatno više nagon nego zvuk ili pokret, probudilo ju je četrdeset pet minuta nakon ponoći. U njenoj je spavaćoj sobi stajao muškarac i šuteći gledao kroz prozor. Vrisnula je i iznenadila silovatelja, koji još nije bio pokrio lice. Bacio se na krevet, nabio joj jastuk na lice i zakleo se da će je ubiti ako ga ne bude slušala. Naredio joj je da ga ne gleda. Grozničavo razmišljajući rekla je da bez naočala ne vidi ni prst ispred nosa. Ponovno ju je upozorio. Pokazala je rukom na naočale na noćnom ormariću. Stalno je ponavljala da bez njih ništa ne vidi, a to je dokazivala škiljeći nasumce oko sebe. Njena gluma bila je uvjerljiva, pa nije pokrio ni svoje ni njeno lice. Prevara je uspjela. Zahvaljujući uličnom svjetlu pod prozorom tijekom mučnog čina koji je trajao 10-15 minuta, uspjela je sasvim dobro proučiti crte njegova lica. Tada ju je svezao i pobjegao s njenom ručnom torbicom. Čula je kako trči i lupa vratima auta. Tada se odvezao u nepoznatom pravcu. Bila je to žrtva broj četrdeset četiri. Narednog dana netko joj je telefonirao u ured: "Želim ponovno s tobom voditi ljubav", rekao je neznanac. Šokirana, spustila je slušalicu. Policija smatra da je to bio silovatelj. Nakon više godina frustrirajućih neuspjeha inspektori su napokon napravili velik korak: žrtva je pomogla policijskom crtaču Johnu Valoru da nacrta silovateljevo lice. Bio je to običan i neupadljiv lik koji će uskoro postati jednim od najpoznatijih u Floridi. Policija ga je dala tiskati na pola milijuna postera. U samoposlugama su poslužitelji u vrećice kupaca ubacili nekoliko desetaka tisuća letaka. Crtež se nalazio i na posterima na uočljivim mjestima u trgovinama, robnim kućama i opskrbnim centrima. U distribuciji su pomagale skupine mladih, od maloljetnih delinkvenata u programima za preodgajanje do dobrovoljaca iz srednjih škola. Ljudi su potragu shvatili kao zajedničku obvezu, pa su tiskare postere tiskale besplatno. Silovatelj je izgledao posve obično. Stanovit broj ljudi nazvao je policiju da je upozori na konobara u poznatom restoranu. Žene su na policiju dovodile svoje muževe, a djevojke svoje mladiće koji su osumnjičenom nalikovali kao jaje jajetu. Zbunjeni muškarci rado su surađivali, ako ni zbog čega drugog onda zato da uvjere svoje ljubljene u svoju nevinost. Mene je nazvala neka žena iz okruga Broward i počela me uvjeravati da je silovatelj muškarac s kojim je svojedobno živjela dvije godine. Stekla sam dojam da su njene sumnje osnovane. Osim toga, činilo se da je jako uznemirena, pa je isprva čak odbila otkriti muškarčev identitet. Postavljala sam pitanja i bilježila odgovore dok mi plačući nije još nešto povjerila: osim što je silovao, njen je bivši ljubavnik u tablete protiv glavobolje stavljao cijanid. Javila se čak i učiteljica poručnika Simmonsa iz petog razreda osnovne škole. Ona nije nikoga sumnjičila, ali se s nostalgijom sjetila kako je prekaljeni inspektor bio jedan od njenih najdražih učenika, dječak koji je čak i nakon divljih igara na školskom igralištu dolazio u razred uredan i čist. Već je tada bio "šminker". Simmonsu su u svojim pismima nastojali pomoći zatvorenici istražnog i drugih zatvora. Nekoliko vidovnjaka dovelo se u stanje transa i ponudilo pomoć. Policiji nije nedostajalo osumnjičenih, jer je, potaknuta posterom, javnost upozorila na četiri stotine osoba. Nijedna nije bila prava. Nakon postera potjernice policija je otišla korak dalje, naručivši od poznatog kipara poprsje "silovatelja s jastučnicom" u prirodnoj veličini. Broj telefona Tonyja Lopeza pronašli su u poslovnom imeniku Miamija. Odmah im se svidjelo likovno rješenje njegova oglasa. Neki od Lopezovih najistaknutijih radova jesu "Baklja prijateljstva" u parku Bayfront, kip kubanskog generala Antonia Macea Y Grajeles u Maloj Havani, te poprsje Andrewa Jacksona u srednjoj školi Jackson u Miamiju. Ovo je bio prvi put da portretira jednog silovatelja. Žrtva je pristala surađivati pri izradi, no kada je iz crvene gline počelo izranjati napadačevo lice,

odjurila je uplakana iz ateljea. Poprsje je otkriveno uz veliku pompu. Policija je naglasila da ni na koji način ne želi glorificirati silovatelja nego da u interesu javnosti želi predočiti njegovo lice u tri dimenzije u nadi da će ga netko prepoznati. Dalje je sve išlo kao što se moglo očekivati: prodavale su se majice na kojima je velikim slovima pisalo: TRAŽI SE SILOVATELJ S JASTUČNICOM. Ispod toga bile su četiri verzije silovateljeva lica: policijski crtež s malim brkovima, obrijano lice, lice s bradom i lice s jastučnicom preko glave. Poslovni čovjek koji je prodavao majice tvrdio je da to radi u javnom interesu. Rekao je da će kupci njegovih majica pomoći istrazi, jer će služiti kao hodajuće potjernice. Cijena: šest dolara. Unatoč prašini koja se digla, silovatelj je ostao nepoznat. Možda crtež nije dovoljno vjeran, pa lice koje se usjeklo u pamćenje stanovnika Južne Floride nije dovoljno slično silovateljevu. Soba u kojoj se dogodio zločin bila je tamna, a žrtva nije nosila naočale. Ali, čak i kada to uzmemo u obzir, zapanjuje da čovjek koji već najmanje šest godina napada žene u Južnoj Floridi ni do danas još nije otkriven. Nema dvojbe da netko tko ga poznaje sumnja na njega. Zašto to nije dojavio policiji? Mislim da se to već dogodilo, da se njegovo ime nalazi medu tisućama dojava koje je policija prikupila telefonom, ali je iz nekog razloga previđeno i odbačeno kao nezanimljivo. Je li doista tako, nećemo znati sve dok ga ne uhite. Tako je bilo i u New Yorku, u slučaju "Samova sina". Tek kada je ubojica slučajno uhićen zbog nepropisna parkiranja, ustanovljeno je da se njegovo ime već nalazi u golemoj policijskoj kartoteci koja je bila prikupljena o tom slučaju. Nekoliko lojalnih građana uredno je prijavilo da je David Berkowitz "Samov sin". Tako je i bilo. Međutim, njihove dojave zagubile su se u gomili podataka o tisućama drugih sumnjivaca, na koje je policija obratila više pozornosti. Publicitet ponekad ne urodi plodom, kao što nije ni u slučaju "silovatelja s jastučnicom". Barem ne za sada. Ali, u većini slučajeva on se pokaže opravdanim. Moglo bi se reći da je tako donekle bilo i u ovom slučaju. Čini se da od dana kada ga je ona domišljata žena, žrtva broj četrdeset četiri, navela da joj pokaže lice, "silovatelj s jastučnicom" nije izvršio nijedno silovanje. Možda se prestrašio zbog te pogreške pa se pritajio, potražio pomoć psihijatra ili počeo pohađati skupnu terapiju. Možda se nalazi u zatvoru zbog nekog drugog zločina, ili je već mrtav, bilo da se ubio sam ili ga je pregazio kamion. A možda ga je pogled na vlastito lice na ulaznim vratima svake trgovine naveo da se odseli, kako bi svoje mračne fantazije mogao ostvarivati u nekom drugom gradu. Ako je droga odgovor, što je pitanje? Anonimni grafit DROGA. Miami je grad okužen nezakonitom trgovinom drogom i ogrezao u bogatstvu koje ona donosi. U Miami droga stižeu vrećama što se bacaju s brodova i u zamotuljcima iz zrakoplova, U praskozorje more izbacuje drogu na gradske plaže, ona se krijumčari zrakom i u tijelima ljudi. Tajne pošiljke šalju se ispod, iznad i kroz radarska polja. Dok sam živjela na umjetnom otoku udaljenom tri minute vožnje od središta grada, tišinu blagih noći često bi narušavali zrakoplovi u nisku letu, pad pošiljki u ružičastu vodu zaljeva i snažni motori brzih čamaca tipa cigarette. Sjaj, novac i pustolovina sve to zaluđuje ljude. Nemoguće je djelotvorno kontrolirati tisuće kilometara obale, zračnog prostora i kopnenih voda Južne Floride. Mnogi policajci odustali su od toga i promijenili strane. Zbog droge su se kriminalu odali ne samo mnogi poticaj aci, nego i moćni poslovni ljudi i političari. Droga jeveliki kvaritelj, a u Miamiju najveća industrijska grana u usponu. Tijekom dvadesetak godina, koliko radim u crnoj kronici, trgovina drogom razvila se od prodaje marihuane djeci, koju su zatvarali ako bi kod njih našli nekoliko jointa, do velikih kartela koji okreću milijarde dolara. Ta transformacija, te pohlepa, bahatost i korupcija koje idu s njom, dosegle su takve razmjere da ih je gotovo nemoguće pojmiti. Vrtoglavi slijed vremenskih razdoblja zavitlao nas je od

zatornih kokainskih ratova, najezda kolumbijskih "kokainskih kauboja", kubanskih veza i kurira punih droge do kuća za "prepuštanje" i "putovanje" što uspješno posluju u središtu grada i do laboratorija za preradu kokaina što katkad eksplodiraju u predgrađima. I samo izvještavanje o drogi u Miamiju povezano je s mnogim legendama. Budući da je problem doista poprimio čudovišne razmjere, ljudi vjeruju čak i legendama, poput one o mrtvoj bebi, koja je prihvaćena kao dio suvremenog floridskog i američkog folklora. Da se razumijemo jednom zauvijek: policija nikada nije otkrila mrtvu bebu punu kokaina, barem ne još. Svako malo, neke inače odgovorne i ugledne novine, ali i one manje odgovorne i ugledne, objave poneki članak o mrtvoj bebi. O njoj se pisalo na naslovnim stranicma Washington Posta, Lifea i National Enquirera. Prema toj legendi, koja se pojavljuje u više inačica, neki savjesni carinski službenik ili član posade zrakoplova na liniji Kolumbija-Miami, opazio je da beba u rukama neke putnice ne izgleda dobro. Kad je pogledao pažljivije, ustanovio je da je mrtva. Kasnije je pregledom utvrđeno da joj je tijelo puno veoma čistog kokaina koji je trebalo prokrijumčariti u SAD. Vijest o mrtvoj bebi proširi se barem jednom godišnje. Svaki put ja se nađem među mnoštvom novinara koji dobiju zadatak da je provjere. Pričao mrtvoj bebi jest izmišljotina. Toliko sam puta sahranila mrtvu bebu, da njeno jadno malo lice već sanjam. Mrtva beba neće umrijeti. Ali, mnogi ljudi hoće. Među njima su i oni koje zovu "mulama". To su ljudi koji služe kao vučne životinje u trgovini drogom. Pošiljku, vrijednu i do pedeset tisuća dolara, progutaju zajedno s, hranom i od toga mnogi umru. U posljednjim trenucima agonije ti ljudi nauče nešto što pametne žene oduvijek znaju: kondomi mogu puknuti, procuriti i zadati vam mnogo problema. Za ljude-mule to može biti smrtonosno. Jedan čovjek-mula preminuo je u hotelskoj sobi u Miami Beachu. U njegovu je želucu pronađeno pola kilograma kokaina u osamdeset dva kondoma s dvostrukom stijenkom, od kojih je četrnaest bilo probušeno. Kokain, koji je iscurio iz kondoma, paralizirao je probavni trakt pa paketići nisu mogli biti izbačeni kroz probavni sustav. U takvim je slučajevima jedino rješenje kirurški zahvat. Pokušavajući iz sebe izbaciti smrtonosni teret, nesretni je čovjek u obližnjoj ljekarni kupio dva klistira, cijelu policu laksativa i paketić suhih šljiva. Drugi ljudi-mule umru od probušenih balona. U mrtvačnici je u mrtvom tijelu jednoga od njih pronađeno sto deset plastičnih balona žarkih boja: zelenih, ružičastih, plavih, narančastih. Sudski patolozi, kojima je to bio prvi takav slučaj, jako su se iznenadili. Kasnije je to postalo sasvim uobičajeno. Ljudi-mule obično neposredno prije leta za Miami progutaju pošiljku kokaina uguranu u balone ili kondome, i zaliju to s oko litru mlijeka. Neki uspiju isporučiti teret, no drugi se sruše još prije nego što prođu carinu ili pak umru sami u hotelskoj sobi s bogatstvom u crijevima do kojeg ne mogu doći. Zanima me što bi rekli obijesni bogataši da znaju kako je iz Kolumbije stigao kokain što ga ušmrkavaju. Kad sam još bila mlada novinarka, uživanje droge pretežno se svodilo na heroin. Izvještavala sam o tragičnom svršetku mladih ljudi koje su pronalazili sklupčane na podovima prljavih kupaonica s iglama u rukama. Sad vidimo kako stručnjaci poput odvjetnika i liječnika divlje lutaju ulicama, mnogi bez odjeće, prije nego što će umrijeti u vrućici od otrovanja kokainom. Još satima nakon što njihova tijela dopreme u mrtvačnicu, temperatura mjerena rektalnim termometrima iznosi više od četrdeset stupnjeva. Njima se u mrtvačnici pridružuju žrtve koje pobiju trgovci drogom. Ponekad se u kući ili stanu pronađe po pet ili šest mrtvih tijela, a u prtljažnicima automobila i po tri, četiri. Pod utjecajem kokainske paranoje, narkomani u apstinentskoj krizi dignut će ruku na svakoga tko im se nađe na putu uključujući prijatelje i voljene osobe, druge narkomane i same sebe. Trgovci drogom, beskrupulozni poslovni ljudi kojima je stalo samo do zarade, hladnokrvno će

ubiti stranca, ili čak nevina izletnika koji naleti na prizor koji ne bi smio vidjeti. Oni su nova vrsta kriminalaca, okrutna i nemilosrdna. Unatoč svojoj zloglasnosti, mafija je u usporedbi s njima bila suzdržana i poštovala je neka nepisana pravila pri eliminiranju nepoželjnih. Ona je rijetko zlostavljala žrtvinu obitelj i rodbinu i ubijala nevine ljude. Za razliku od mafije, trgovci drogom u Miamiju, osobito prvi val kolumbijskih kokainskih kauboja, ne prezaju ni pred čim. Nije to nimalo čudno. Još jučer jahali su divljim planinama svoje zaostale zemlje, a danas jure Miamijem u skupim audijima i mercedesima, naoružani modernim oružjem, i ubijaju sve što im se nađe na putu. Sličnu beskrupuloznost pokazuju i pojedini Rastafarijanci, sekta s Jamajke koja obožava indijsku konoplju i oružje. A kad oni počnu pucati, spašavaj se tko može! Ako na vrata slučajno pozvoni trgovačka putnica, dani su joj odbrojeni. Ako čovjek kojeg progone utrči u opskrbni centar pun ljudi, oni neće pričekati da se nađe na osami nego će otvoriti vatru, pa tko strada, strada. Policija danas toliko često javlja o zapljeni rekordnih količina droge da više nikog ne zanimaju novinske vijest o tome kako je zaplijenjeno nekoliko kilograma, tona, kamiona ili brodova. To su gotovo zanemarive količine. A u zemljama iz kojih se droga dovozi pripremaju se sve veće i veće pošiljke. U vrijeme kad sam počela raditi za Herald, nije bilo tako. Bili su to dani kada je zapljena pola kilograma marihuane još bila senzacija. Tada sam prvi put izvijestila o raciji na trgovce drogom i naučila da moram paziti da kolegama ne odam sve podatke kojima raspolažem. Opa-Locka, mali grad na sjeverozapadu okruga Dade, s minaretima i ulicama koje nose egzotična imena kao što je "1001 noć", tada je dobio novog šef policije. Bio je to bivši federalni službenik za borbu protiv narkomanije, koji je stigao iz New Yorka. Odmah mi se povjerio da je u filmu Francuska veza ovjekovječen jedan od njegovih tajnih pothvata. Iako sam tu priču već bila čula od dva bivša inspektora za droge, pokazala sam mu da me se jako dojmila. OpaLocka, sa svojim bulevarima Šeherezade i Ali Babe, veoma je miran u odnosu na New York. Iako droga nije bila ozbiljan lokalni problem, novi se šef zakleo da će grad očistiti do kraja. Pretpostavio je da se droga uživa i prodaje u lokalnom salonu za bilijar i pozvao me da se pridružim raciji koju je tamo kanio provesti. Rekla sam to uredniku noćne smjene i on je naložio Herbu, mladom stažistu kovrčave kose, da sluša radiofrekvencije na kojima je komunicirala policija, osobito onu na kojoj će biti vođena racija. Ako dođe do pucnjave ili bilo čega što bi zasluživalo osobitu pozornost, Herb je trebao obavijestiti uredništvo gradske rubrike. Otišla sam na lice mjesta sa šefom i njegovim ljudima. Čučnuli smo u grmlje preko puta salona s bilijarom i čekali da se pojave sumnjivci. U uredništvu je Herb držao radio na uhu. Vladao je potpun muk. Budući da je bio nov, preplašio se da je nešto prečuo, pa je počeo nazivati policijsku postaju u Opa-Locki da vidi je li racija na bilijarski salon počela. Kod takvih poziva policija je obično oprezna. Kako nisu znali tko je, nisu mu željeli ništa reći. U međuvremenu, mi smo se skrivali u grmlju čekajući i osmatrajući te tjerajući komarce. Herb se uspaničio. Bojeći se da je nešto propustio, nazvao je salon i upitao je li stigla policija. Još smo čučali u grmlju kad su iznenada ljudi počeli kuljati iz salona. Bježali su kroz prozore i vrata i rastrčali se u svim smjerovima. Iznutra se čulo kako netko višef puta zaredom pušta vodu u zahodu. Kad su shvatili što se dogodilo, šef i njegovi ljudi utrčali su u zgradu. Tamo su našli male vrećice droge, ali nisu mogli uhititi nikoga jer nisu vidjeli tko ih je bacio. Policija nikada nije uspjela saznati tko je najavio naš dolazak. No, ja sam se obratila Herbu i on mi je sve priznao. Ni deset godina nakon toga, srpnja 1979., Miami je postao poprište rata kokainskih bandi i policija se suočila s mnogo težim zadacima nego što je bila racija na bilijarski salon. Kada su kokainski kauboji u svojim blindiranim "bojnim kolima" usred bijela dana napali Dadeland Mali, najvećii

najposjećeniji opskrbni centar u okrugu, meci su zujali na sve strane. Kad su visokokalibarski meci iz moćnih strojnica počeli probijati debela stakla zabijajući se u parkirane automobile iz čijih je probušenih spremnika curio benzin na parkiralište, žene i djeca pojurili su u zaklon. Mladi skladištar koji je u pauzi za ručak jeo sendvič u stražnjoj prostoriji trgovine alkoholnim pićima, začuo je neki čudan zvuk. Izašao je van i vidio kako neki čovjek zasipa trgovinu vatrom iz strojnice. Dječak se bacio iza pulta i na sve četiri dopuzao do vrata. Istrčao je na parkiralište da nađe zaklon, a ubojice su ga slijedile pucajući. Pokušao se sakriti pod jedan od parkiranih automoblila i viknuo: "Zašto pucate na mene? Ja nisam ništa skrivio". Međutim, kriminalci su ga nastavili proganjati pucajući kroz prozor svog posebno preuređena kombija, dok ga nisu ranili u članak. Bilo je očito da ga žele ubiti. Prodavač u trgovini ranjen je u rame i u prsa. Gosti koji su istrčali iz obližnjeg restorana da vide što se događa pokušali su se trčeći vratiti, ali su užasnuti vlasnici već bili zaključali vrata. Tridesetak ljudi sklonilo se u kozmetički salon. Posjetitelj opskrbnog centra koji je u panici krenuo prema svom automobilu rekao je da mu je metak projurio tako blizu uha da je "mogao čuti kako zuji". Kriminalci su uspjeli pobjeći, nakon što su ubili dva kupca i ranili dva prodavača. Ubijeni su bili parkirali svoj bijeli mercedes ispred centra da kupe nekoliko boca viskija Chivas Regal. Jedan od njih bio je vođa jedne od pet kolumbijskih bandi trgovaca drogom koje su operirale u okrugu Dade. Drugi je bio njegov tjelohranitelj. Ubijeni su u znak odmazde zbog ubojstva vode jedne druge bande. Nakon napada, trgovina alkoholnim pićima bila je puna razbijenih boca, a strop, zidovi i sanduci vina i viskija izrešetani mecima. Ubijeni su zadobili golem broj rana. – Izgledali su poput švicarskog sira – rekao mi je patolog Charles Diggs. – Počeo sam brojiti rupe od metaka na jednom od njih i odustao. U životu nisam vidio tako unakažena tijela. Ovo je drugi Chicago. Kriminalci koji su pobjegli nakon ubojstva u Dadeland Mallu bili su pripadnici kokakola generacije. Kad su ispucali metke, odbacili su i oružje kojim je počinjen zločin i svoj novi blindirani kombi marke ford. Ti su do skupe opreme držali jednako malo kao i do ljudskih života. Kombi je bio prešao samo sto sedamdeset pet kilometara. Ono što su našli u njemu zapanjilo je policajce, koji su s užasom zamišljali što im se moglo dogoditi da su ga zaustavili zbog prometnog prekršaja. Kombi je imao puškamice, neprozirno staklo i natpis: "Servis za pripremu i dostavu hrane" na obje strane. U njemu je pronađen i dvostruki spremnik, osam pancirnih košulja, desetak komada vatrenog oružja uključujući snažne strojnice, automatske pištolje s prigušivačem i više tisuća metaka te smrtonosne patrone za pušku napravljene od kugličnih ležajeva. U vozilu se nalazila naljepnica s adresom trgovine u kojoj je kupljen. Čim sam se izvukla iz gužve u opskrbnom centru i stigla u uredništvo, nazvala sam vlasnika trgovine. Ljubazan čovjek, kojem se policija još nije bila obratila, rekao je da prepravke na kombiju nisu bile napravljene u njegovoj trgovini. – Zaboga, – ne rekao je.– Mi se ne bavimo blindiranjem. Nisu mi rekli da će išta prepravljati. Susretljivo mi je priopćio ime i adresu Kolumbijca koji je kombi kupio gotovinom. Odmah sam pojurila iz redakcije da pronađem vlasnika kombija. Zaustavio me urednik i zabrinuto me upozorio: – Ovo bi moglo biti opasno. Nemojte ići sami. Uzmite fotografa radi zaštite. Nazvao je fotoodjel i zatražio da me jedan fotograf pričeka na ulasku u zgradu. Dok sam se nervozno vrpoljila, dotrčala je stažistica, kojoj je nad ramenima poskakivao konjski rep. Ta krhka studentica od četrdeset kila, visoka jedva metar pedeset, nije se nasmijala kad sam joj objasnila zašto mi se situacija čini veoma smiješnom. Njoj to uopće nije bilo duhovito. Pronašle smo zgradu i stan i

počele oprezno osluškivati na vratima. Unutra se netko kretao. Pokucale smo i oprezno stale svaka s jedne strane vrata. Nije se začuo pucanj. Kad su se vrata otvorila, pogledala sam fotografkinju. Zadržavala je dah, čvrsto žmirila i posve zaboravila na svoj aparat. Na vratima se pojavila lijepa mlada plavuša. Bila je u kupaćem kostimu i s ručnikom preko ramena, i rekla da ide na bazen. U stan je uselila nedavno i nije ništa znala o bivšem stanaru. Stanodavka nam je dala novu adresu vlasnika kombija: zatvor okruga Dade. Čovjek je već tjednima boravio u zatvoru zbog silovanja, otmice, neovlaštena posjedovanja oružja i nelegalnog boravka u zemlji. Očito je da je kombi bio namijenjen nekom drugom. Počinitelji ubojstava u opskrbnom centru Dadeland nikada nisu otkriveni. To divlje razdoblje naglo je završilo kada su kokainski kauboji shvatili važnost odnosa s javnošću i kakve im probleme donosi loš publicitet. Sada je u središtu pozornosti jedan novi fenomen uživanje cracka. Crack je smrtonosan, ali od njega rijetko stradaju bogati, slavni i utjecajni ljudi koje privuče droga. Takve uopće ne žalim, jer su slobodno odabrali svoj put i moraju se suočiti s posljedicama, ma kakve one bile. Njih nitko nije prisiljavao da uživaju kokain. Međutim, oni s kojima duboko suosjećam jesu majke, djeca, invalidi i starci koji žive u slamovima u kojima su pohlepni raspačavači i stanodavci otvorili uživališta cracka. To su ljudi poput Louisa, kojeg sam prvi put susrela kad je plačući ušao u predvorje policijske uprave Miamija. Taj bistri mladi crnac nekad je ispred sebe imao budućnost, a sad su mu se suze miješale sa znojem i tekle niz lice iz zakrvavljenih očiju. Prije dolaska na policiju Louis je nekoliko dana proveo u uživalištu cracka. Kad mu je ponestalo novca i napustila ga svaka nada, očajnički se poželio izbaviti iz pakla droge i spasiti i sebe i druge. Budući da se nije imao kome obratiti, uputio se u upravu policije. Policajci na prijavnici pokazali su suosjećanje, ali mu nisu mogli pomoći. Programi za rehabilitaciju skupi su i prenatrpani. Takvih kao što je Louis ima na tisuće. Uživališta cracka otvorena su danju i noću. U svakome je stol na kojem se nalaze zrcala različite veličine, s oznakama pet, deset, petnaest dvadeset i dvadeset pet dolara. Vlasniku uživališta jedan stol kokaina može donijeti pet do šest tisuća dolara na sat. Svako dijete koje zna govoriti može vas uputiti u uživalište cracka u svojoj zgradi ili stambenom bloku. Kada se u takvoj četvrti pojavi policijski automobil, predškolska djeca trče u uživališta da upozore na opasnost. Uživališta, najčešće dvosobni stanovi, prepuna su. Dovoljno je jednom pokucati na vrata da vas puste u predvorje s ornamentiranim željeznim vratima. Na ulazu će vas pretresti stražar s vokitokijem, upravo kao što to čine policajci. Ispred uživališta je obično dug red, kao ispred trgovine živežnim namirnicama. Kad dođete na red, ponudit će vam lulu, koju će odmah iza vas pušiti netko drugi, itd. Nikad ne znate je li je prije vas koristila prostitutka koja se upravo rastala od klijenta, ili netko tko boluje od side, herpesa ili hepatitisa. U nekim blokovima možete naći i po četiri uživališta. Naokolo sve vrvi naoružanim ljudima. Zapitate li sedam ili osam posjetitelja u uživalištu freebasea znaju li za još neko takvo mjesto, svaki će vam navesti najmanje petnaestak adresa. Ima ih na sve strane jer donose novac. – Otrovan sam rekao mi je Louis, kad smo se prvi put sreli. Rođen u Miamiju, on je peto od dvanaestero djece u obitelji u kojoj se nije ni pušilo ni pilo. – Naša majka jako je pazila na nas – pričao je. – Mnogi roditelji dopuštaju svojoj djeci da rade što hoće. Naša majka nije bila takva. Kao dječak govorio sam sam sebi: "Ja ne, nema toga tko će od mene napraviti ovisnika". Svatko je svoj gospodar. Kada mi je bilo trinaest ili četrnaest godina, morao sam na operaciju bubrega i rekli su mi da će me uspavati anestetikom. Toliko sam mrzio droge da sam se pokušao oduprijeti. Nije mi palo na pamet da se bodem iglom. Nikad nisam volio pivo i žestoka pića. Jedino bih na Božić popio punč s jajima. Louisov život promijenio se kad je sreo prijatelja iz djetinjstva kojega godinama nije vidio. Iako je

ovaj bio nepismen, živio je lagodno. Nosio je skupa odijela i nakit i vozio jaguar i mercedes. Čovjek je nepismen, a ja sam završio dvije godine fakulteta pričao je dalje Louis, koji je oženjen i ima petero djece. Prijatelj mu je ponudio posao i mogućnost da se obogati kao i on. Upoznao me s kokainom, i kako ga treba prepraviti da se dobije freebase. On je krijumčar i raspačavač, pa me nagovorio da ga probam kako bih mogao razlikovati kvalitetan kokain od lošeg. Nisam to trebao učiniti. Kokain je jačao moj seksualni nagon. Uvijek sam bio stidljiv, a on bi mi razvezao jezik. Postajao bih pravi Don Juan. Ako kupite četvrt mjere kokaina, dobit ćete sobu od pet dolara i djevojku na sat. Svi ljudi koji se druže suživateljima freebasea počnu lagati i varati. To je grozan svijet. Svi nose pištolje. Stalno ste izloženi opasnosti. S vremenom postanete depresivni. Ponekad kokain pomiješaju sa speedom, a to saznate tek kad postanete jako nemirni. Postanete strašno nemirni. Osjećate se jako čudno, kao da ste druga osoba. To kod mene izazove jaku paniku. Više ne znam gdje je moje mjesto u svijetu. Imam petero djece. Većina moje tazbine bavi se prodajom droge. Supruga od mene očekuje da joj omogućim standard kakav imaju oni, sa svojim skupim kućama i automobilima. Često prijeti da će me ostaviti. Moji kolege iz škole brzo su se obogatili i postali uspješni ljudi. Kad to "čovjek vidi, poželi da se i njemu malo nasmiješi sreća. Isprva su svi pošteno radili četrdeset sati tjedno za malu plaću. Onda su ustanovili da im dobar dio zarade odlazi na porez, a da od ostatka jedva mogu prehraniti djecu. Kad vidite koliko potrošite na održavanje stana i cipele za djecu, dozlogrdi vam, pogotovo ako gledate televiziju na kojoj se stalno prikazuju ljudi u novim automobilima i skupom ovom ili onom. Kad sve to vidi vaša supruga i ona počne maštati. "Zašto moj suprug nije poput tih ljudi?" Žene gledaju serije kao što su Život bogatih i slavnih. Kad vide svu tu raskoš, zaljube se u likove iz Dallasa i Dinastije, sapunica koje prikazuju na televiziji. Sve bi željele biti kao Super Fly. Moj brat, šurjakinja i ostala rodbina svojedobno se okupljala oko čašice. Sada uživaju freebase, svi do jednoga. Kuća im je u neredu, a dnevne sobe i kupaonice prljavi. Iako je dijabetičar i redovito prima inzulin, moj brat redovito uživa freebase. Prije nego što je počeo uživati drogu, Louis je radio u državnoj bolnici kao pomoćnik terapeuta za poremećaje u ponašanju. Osim toga, on ima dara i za glazbu. Budući da je inteligentan, njegova sudbina i sudbina ljudi iz njegova kruga doimaju se još strasnije. – Obrazovanje vam otvara nove mogućnosti. Stanovnici slamova koji ga ne steknu ostaju zauvijek tamo zarobljeni. Prepuste se sudbini i sigurnoj smrti. Umiru s lulom u ustima. Ako odete u uživalište freebasea, vidjet ćete rešetke na prozorima. Ako je vani bijelac, možete biti sigurni da je policajac ili doušnik. Kad ga spaze, unutra se odmah hvataju za strojnice. Tamo sam čak vidio starce i veoma mlade djevojke... Jutros sam vidio djevojčicu kojoj još nisu narasle grudi. Zbog kokaina su crnci grubi i podmukli jedni prema drugima. Neki dan vidio sam kako ulicom idu tri drogirana mladića i galame. Onaj u sredini pao je na tlo. Ostala dvojica počela su ga pljuskati i vući, nastojeći ga prisiliti da hoda. Jedan je rekao: "Idem pozvati hitnu pomoć!". Drugi je pošao za njim, udario ga i uzeo mu slušalicu iz ruke. Bijelac po imenu Michael, jedna djevojka i ja otišli smo po drogu u neko skupo i dobro osigurano uživalište. U kanti za smeće ispred ulaza nešto se micalo. Zavirio sam unutra i ugledao čovjeka kojem je pjena izbila na usta. Ljudi su stajali oko njega i mirno ga promatrali. Moj se prijatelj uspaničio i počeo skidati kutije s čovjeka. Kad je počeo vikati, okupilo se mnoštvo, ali se nitko nije dohvatio telefona ili pokušao pomoći bolesniku. Svi su samo šutke gledali. Ako na takvom mjestu dobijete napad, iznijet će vas van i baciti u smeće. Imam krasnu kćer od trinaest mjeseci i ne želim da ikada dozna da joj je tata bio narkoman... Kažu da treba pet dana da se droga iščisti iz organizma. Prestao sam je uzimati, platio zaostale račune i osjećao sam se dobro. No, čim bih se dokopao deset ili dvadeset dolara vratio bih se i zadužio za četrdeset, sto ili čak tristo dolara. Cijeli dan bih tamo proveo. Umjesto da, kao i obično, odem u šest sati poslije podne po suprugu na posao, nazvao, bih i rekao da mi se probušila guma. Prozrela me je. Onda bih na televiziji vidio sve one reklame za rasprodaje i poželio nešto kupiti kćeri. Ali, tada je već bilo kasno jer sam prethodno svu zaradu

potrošio na drogu. Pao sam u depresiju. Jednog dana vidio sam na televiziji broj službe za pomoć narkomanima: 1800 kokain. Od tada slušam Dona Johnsona kad govori o drogi. Tko god mu piše tekstove, zna o čemu govori. Nema povratka s puta droge. U uživalištima freebasea često kažu da tamo ljudi idu "pušiti vragu pišu". To je istina. Droga je strašan i učinkovit način da se uništi Amerika. Jedino droga budi crnce iz letargije. Kad sam posljednji put radio, uzimao sam slobodne dane da bih se mogao drogirati. Tako sam izgubio posao, jer mi je bilo važnije da se napušim nego da radim. Depresije i nagle promjene raspoloženja iscrpljuju tijelo i uništavaju ambiciju, jer čovjek počne misliti samo kako da dođe do droge. Neko vrijeme ste normalni, a onda poželite nekoga ubiti, samo da biste mogli doći do nove količine. Droga vam ulijeva hrabrost i raspršuje strah. Prestanete se bojati uhićenja, pa čak i smrti. Bože, kako sam joj ja blizu došao. Droga ulazi u sve pore društva. To je veliki biznis. Posljednji put kad sam razgovarala s Louisom ponudio je da mi uz naknadu oda adresu uživališta freebasea u kojem je upravo vidio veliku sportsku zvijezdu. Rekla sam mu da dojave ne plaćamo. Rekao je da će nazvati list Sports Illustrated. Kad čujem da se govori o uživanju freebasea, sjetim se Emilia. Više nisam sigurna ni da je živ. Kad me je posljednji put nazvao, nije zvučao kao stari Emilio. Rekao mi je da je sedamnaest dana zaredom uživao freebase. Onda su se u pozadini začula vika, udarci i lom, kao da je izbila tučnjava. Čula sam kako netko viče: "Daj pištolj", i Emilio je iznenada spustio slušalicu. Bilo je to pred više od godinu dana i odonda se nismo čuli. Njegova budućnost činila mi se neizvjesnom, ali Emilio se već mnogo puta našao u nevoljama i uvijek ih je prebrodio. Ako mu se i dogodi nešto ozbiljno ako bude ranjen, ubijen ili osuđen na zatvorsku kaznu ja to vjerojatno neću saznati, čak ni ako bude objavljeno na naslovnim stranicama. Naime, pomažući policiji i bježeći od osvete, Emilio je promijenio toliko pseudonima da je sasvim moguće da pročitam vijest o njemu misleći da se radi o nekom drugom. Osim, dakako, ako u opisu ne otkrijem njegov prepoznatljiv stil, njegovu tipičnu pompoznost. Vlasti me sigurno ne bi obavijestile, jer im to ne ide u prilog. Emilio je odvažan, živ i temperamentan, i previše opasan da bi se čovjek s njim pojavio na javnom mjestu. Svoj zadnji poziv vjerovatno je uputio iz Virginije ili iz glavnog grada Washingtona, posljednje lokacije na koju je smješten u okviru federalnog programa za zaštitu svjedoka. Njegov život, o kojem vrlo malo znam, zvuči kao kakav pustolovni roman. Kad mu je bilo petnaest godina, borio se u planinama Sierra Maestra na strani Fidela Castra. Nakon revolucije razočarao se u svojim drugovima i posvađao se s njima. Iz kubanskog zatvora prebjegao je u SAD i ušao u vojnu službu nadajući se da će se uskoro moći vratiti u svoju domovinu. U doba kubanske krize, 1962. godine, on i jedan drugi kubanski izbjeglica uplašili su se da se predsjednik Kennedy nagodio s Nikitom Hruščovom na štetu kubanskih demokrata. Svoje nezadovoljstvo izrazili su tako da su dezertirali i pobjegli u Miami novačiti dobrovoljce za invaziju na Kubu. Kad im se plan izjalovio, vratili su se u svoju vojnu bazu i predali se. Nakon trideset sedam dana samice, Emilio je otpušten iz službe s obrazloženjem da "teško podnosi napore vojničkog života". Raspačavanjem droge počeo se baviti slučajno. Nekoliko godina nakon izlaska iz vojne službe pojavio se njegov stari kolega iz vojske i predložio mu da da otkaz u tvornici u kojoj je radio i pridruži mu se u trgovini drogom. Rekao je da će dobit uložiti u kupovinu oružja i obuku dobrovoljaca za oslobođenje Kube. Kao strastven domoljub, Emilio se odmah oduševio planom. No, kao i mnoge druge slične inicijative, i ova je bila lažna. "Urotnicima" nije bilo stalo do Kube, nego da se obogate i kupe skupe kuće, odijela i automobile. Emilio se opet razočarao, ali ne toliko da odbaci mogućnost da se obogati. Kad je to kasnije ipak učinio, bilo je to iz ljubavi. Zaljubio se u suprugu jednog od suučesnika. Naposljetku se s njom vjenčao i morao napustiti posao. Nastavio je sam trgovati drogom, zarekavši se u privatnom krugu da

će, ako ikada bude uhvaćen, odati ostale "i sve ih strpati u zatvor". Tako je i učinio. Federalni inspektori uhvatili su ga u New Yorku s kilogram i pol heroina. Na sudu je priznao krivicu, sve im odao i počeo raditi za njih. Taj gizdavac široke ruke bacio se na špijuniranje trgovaca drogom na sebi svojstven način – energično i s elanom. Nakon što je vlastima omogućio da uhite nekoliko krupnih zvjerki, inspektor za kojeg je radio rekao mu je da je slobodan i da može uzeti suprugu i djecu i otići kamo mu drago. Međutim, Emilio je uživao u vladinoj službi jer je ona godila njegovu naivnom osjećaju domoljublja. Stupio je u dodir s nekim drugim inspektorom državne administracije za suzbijanje trgovine drogom i počeo s njim surađivati. No, vladina sredstva su ograničena pa ga je administracija plaćala samo nekoliko stotina dolara mjesečno. Budući da su mu potrebe bile znatno veće, popunjavao je kućni proračun pljačkajući kupce droge. Tvrdio je da su te pljačke domoljubne jer je novac i tako bio namijenjen kupovini droge. Rekao mi je da inspektorima za koje je radio nikada nije otkrio svoje dopunske aktivnosti. Ali, čak ako i nisu sumnjali, uskoro su ih otkrili na vlastitoj koži. Jednog proljetnog dana Emilio i njegov suučesnik oteli su drogu u vrijednosti od jedanaest i pol tisuća dolara od dva potencijalna kupca. Iznenadila ih je žestina s kojom su se žrtve borile za svoj novac. Obje su strane izvukle oružje. Završilo se ludom jurnjavom Južnim Miamijem, za vrijeme koje su meci probijali izloge trgovina, a prolaznici se bacali na zemlju tražeći zaklon. Emilio i njegov ortak pobjegli su za dlaku, a njihov crveni cadillac bio je izrešetan mecima. Podijelili su novac i rastali se. Sljedećeg je jutra Miami Herald izvijestio o pucnjavi na naslovnoj stranici. Emilio je bio šokiran. Dvojica koje su opljačkali bili su federalni inspektori za suzbijanje droge. Emilio je odmah nazvao i počeo se silno ispričavati. Obećao je da će vratiti oduzeti novac. No, budući da je partner već otišao sa svojom polovicom, novac nije mogao biti odmah vraćen. "Osim toga", rekao je malo uvrijeđen, "sami ste krivi za incident, jer me inspektori za koje radim nisu obavijestili o operaciji koju su vodili njihovi kolege". Da je znao da se radi o federalnim inspektorima, nikada im ne bi oduzeo novac i pucao na njih, prisegnuo je. Optužnica nije podignuta i inspektori su prešutno prihvatili njegovu ponudu da vrati novac. Za vraćeni novac čak je dobio i priznanicu na kojoj je pisalo: "DJELOMIČNI POVRAT SREDSTAVA ZAPLIJENJENIH OD AGENATA AMERIČKE VLADE." Priznanicu je potpisao ovlašteni inspektor. Emilio im je bio previše dragocjen da bi mu zamjerili ovaj incident. Zahvaljujući svojoj urođenoj snalažljivosti, poduzetnosti i šarmu, on je bio najbolji doušnik kojeg su imali. Surađujući s njim, uspjeli su uhititi stotine trgovaca drogom i zaplijeniti goleme količine kokaina i heroina u Kaliforniji, New Yorku, Meksiku i Miamiju. Emilio je svjedočio na sudu protiv mnogih kriminalaca, a u znatno većem broju slučajeva agenti su iskoristili njegove dojave ne otkrivajući mu identitet. Bio je njihova uzdanica i nada. Jednom prigodom navodno je čak spriječio planiranu otmicu C. G. "Bebea" Reboza, prijatelja Richarda Nixona. Prema planu koji je smislila skupina radikalnih izbjeglica, Reboza je trebalo oteti s njegove jahte na pučini i držati ga zatočena na obali oceana dok ne bude isplaćena otkupnina od pet milijuna dolara. Emilio je sve dojavio upravitelju sudbenog okruga. Kad su se šefovi narkomafije urotili da ga ubiju, agenti su Emilia preselili u Orlando u sklopu plana za zaštitu svjedoka. No, to mu nije donijelo sreću. Pri preseljenju, koje je organizirala vlada, dio je namještaja nepovratno izgubljen. Njegova supruga i djeca patili su od nostalgije i nisu bili sretni u novoj sredini. Često su odlazili u Miami, gdje su im bili prijatelji, što je jako uznemiravalo vladu. U automobilskoj potjeri tijekom jedne kalifornijske operacije Ureda za suzbijanje trgovine drogom, Emilio je doživio prometnu nesreću u kojoj je zadobio bolnu ozljedu diskusa hernije. Vlada mu je odbila isplatiti odštetu za ozljedu na radu tvrdeći da doušnici koji rade u civilu nisu osigurani. Teško zadužen i s ozljedom koja je zahtijevala hitnu operaciju kralježnice, Emilio je počeo sumnjati da će ga federalci posve odbaciti. Kad sam ga upoznala, bio je u zategnutim odnosima s federalnim

inspektorima. Pokazao mi je fotografiju iz sretnijih vremena, na kojoj se smješka za stolom federalnog inspektora između dvije američke zastave i iznad visoke hrpe zaplijenjena kokaina. Provjerila sam sve što mi je rekao i uvjerila se da govori istinu. "Ako ga ubiju, odgovornost će pasti na nas", žestio se vladin službenik u Washingtonu. Iako im je Emilio zadavao probleme, on ga je smatrao "sjajnim, prvoklasnim doušnikom koji je u stanju ući u prostoriju i za petnaest minuta točno saznati što se u njoj događa". "Emilio je", rekao je službenik, "prokleto dobar momak, iskren, ali opasan za samog sebe". To je bila istina. Nakon što se vratio u Miami, njegovi su ga neprijatelji otkrili i dva puta pokušali ubiti. "Sve što sada želim jest posao i normalan život sa suprugom i djecom, da vikendom odem na plažu i povremeno pecam", rekao je. Međutim, zaposlenje nije bilo lako naći, a život mu je beskrajno otežavalo i to što nije imao osobnih dokumenata. Emilio nije bio ni američki državljanin ni stranac s prebivalištem u SAD. Tvrdio je da su mu federalci obećali da će mu riješiti administrativne probleme. Međutim, iako je to tražio tri godine, nisu mu poslati potvrde o primanjima kako bi mogao opravdati povrat poreza. Osim toga, nije bio dovoljno obrazovan: želio je naučiti osnove marketinga ili komercijale, pa makar to bilo na tečaju od mjesec ili dva. – Svjedocima obuhvaćenim našim programom zaštite svjedoka ne dopuštamo da polaze tečajeve za dokvalifikaciju. To je previše teško kontrolirati rekao mi je jedan službenik iz Washingtona. – Uzmimo da svjedoku platimo tečaj od pet stotina dolara da postane, na primjer, mesar, a on odluči da ne želi biti mesar nego automehaničar. Gdje povući crtu? Jedini posao koji mu je vlada ponudila bilo je pranje suđa za sto dolara tjedno. U Miamiju je jako teško dobiti pristojan posao, osobito Kubancu koji je vičan jedino gerili, raspačavanju droge i doušništvu, rekli su. Službenik je tvrdio da Emilio neće biti siguran u Miamiju te da sam sebi stvara probleme vraćajući se u to za njega opasno područje. Glasnogovornik upravitelja sudbenog okruga opovrgnuo je da je Emiliu ikada obećao srediti dokumente, tvrdeći da je obećanje jamačno došlo od Službe za suzbijanje trgovine drogom ili pak od FBI-a. Takve probleme zapravo rješava Služba za useljavanje i naturalizaciju, rekao je. U Službi za useljavanje i naturalizaciju rekli su mi da Emillio može dobiti državljanstvo samo ako to odobri Kongres te da nema pravo na status stranca sa stalnim prebivalištem. To je Emilia uvrijedilo. On se uspješno snalazio u smrtnim opasnostima u mračnom svijetu droge, ali tajnovite putove federalne birokracije nije mogao pojmiti: – Čak bi mi i smrt bila draža rekao – mi je gorljivo. – Jer, umire se samo jednom. – Umiranje na rate u borbi, protiv birokracije mnogo je bolnije. – Ne bojim se kriminalaca koji me žele ubiti. Ono čega se bojim jest američko Ministarstvo pravosuđa. Život mu je postao još teži nakon što je uhićen. Kad su ga naoružani muškarci pokušali oteti iz jednog noćnog bara u Maloj Havani, uspio im je pobjeći kroz prozor zahoda i odjuriti niz obližnju ulicu, gdje ga je zaustavila policija. Bilo mu je drago što ih vidi, dok mu nisu oteli revolver kalibra 9 mm i uhitili ga zbog neovlaštena nošenja oružja. Objasnio im je situaciju, rekavši da radi za federalne inspektore, da mu je život u opasnosti i da bi ga u zatvoru sigurno ubili. Policajci su ga saslušali i onda dodali još jednu optužbu: lažno predstavljanje policiji. Ni sudac nije povjerovao u njegovu nevjerojatnu priču. Tada su se pojavili federalni inspektori i zatražili da Emilio bude pušten iz pritvora. Rekli su da radi za njih, da mu je život u opasnosti i da bi ga u zatvoru ubili. Ured državnog odvjetnika, koji je u to vrijeme bio u lošim odnosima s federalnom administracijom, nevoljko ga je pustio pod pasku inspektora, ali je odbio povući optužbu za neovlašteno nošenje oružja. Federalci su se uznemirili. Ako Emilio bude osuđen na sudu države

Floride, to bi moglo ugroziti njegov kredibilitet kao glavnog svjedoka u velikom slučaju trgovine drogom što ga je federalna administracija vodila u New Yorku. Tada je suprugu izveo na večeru da je odobrovolji, ali su ga prepoznala dva muškarca i počela vrebati ispred restorana. Nazvao je federalce, zamolio ih za pomoć i policija je došla da ga izbavi iz nevolje. Supruga mu se zaposlila kao konobarica. Međutim, jednoga dana, u restoran u kojem je radila, ušao je čovjek protiv kojeg je Emilio svjedočio i ona se u strahu sakrila u stražnju prostoriju, iz koje je na kraju uspjela pobjeći. Tada se Emilio preplašio da bi ga mogli izbaciti iz programa za zaštitu svjedoka. Zato je odlučio da svoj slučaj povjeri javnosti vjerujući da će to primorati vladu da mu pruži pomoć koju je od nje očekivao. Njegova karijera i problemi s federalnim inspektorima bili su teme koje bi zanimale čitateljstvo. Napisala sam članak. Nije trebalo dugo čekati na reakcije. Vlada se jako razljutila: "To je kao da je rekao 'Ovdje sam. Pucajte u mene'", rekao je službenik iz Washingtona. Vlada je objavila da je Emilio isključen iz programa za zaštitu svjedoka. Međutim, potajno su ipak pristali da ga još jednom presele i da mu daju novi identitet. Emilio se sav uživio u novu ulogu, kao dječak koji igra u nekoj klasičnoj drami. – Što ću sada biti? stalno me zapitkivao. – Hoću li biti Amerikanac? Ili Kubanac? Vrlo su mu ozbiljno naredili da prekine sve stare veze i dodire s ljudima u Miamiju. Oprostili smo se. Mislila sam da ga više neću vidjeti. Nazvao me gotovo istog trena kad je stigao u svoj novi dom u predgrađu glavnog grada Washingtona. Emiliova maska bila je posao prodavača usisivača u robnoj kući Sears. Jednog me dana nazvao gušeći se od ponosa i domoljublja. Rekao mi je da je prodao usisivač supruzi Henryja Kissingera, Nancy. Bio je veoma sretan zbog toga. Često me nazivao iz ureda i od kuće, ponekad i nekoliko puta dnevno, da se načavrlja do mile volje. Pitala sam se tko plaća njegove telefonske račune. Pretpostavljam da smo ih platili svi mi. Nedostajala su mu uzbuđenja i nepredvidljivost života u Miamiju, iako je i dalje bio zapanjujuće dobro informiran. Iako nekoliko tisuća kilometara daleko, prvi je saznavao što se događa među Kubancima u Miamiju i u ovdašnjem narkomanskom podzemlju. Ako nisam bila kod kuće, na automatu bi, umjesto poruke, puštao živu latinoameričku glazbu. Ponekad, i kad bih se javila, samo bi pustio glazbu i šutio. Ako bi nešto i rekao, bilo bi to najčešće nešto poput: "Dušo, novac, to ti je običan zeleni papir". Počela sam sumnjati da se, pored posla u Searsu, bavi još nečim. Dolazio je na kratke posjete u Miami, tako da nikada nisam mogla znati zove li me iz telefonske govornice u predvorju hotela ili s udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara. Uskoro sam stekla dojam da je ponovno počeo pomagati vladi u hvatanju trgovaca drogom. Jednostavno nije mogao odoljeti da ne obnovi svoju staru ljubav s federalnom administracijom. Međutim, sreća ga nije mogla vječno pratiti. Svaki put kad bismo razgovarali, molila sam ga da živi onako kao što je rekao da želi živjeti: sa svojom suprugom i djecom, te da napusti opasne igre koje su mu mogle donijeti samo nevolje. Rekao mi je da je uložio novac u farmu svinja i da će se smiriti kako bi dovoljno naučio o tom poslu. Ponadala sam se da je to istina. Onda je njegova dvadesetjednogodišnja pokćerka došla u sukob sa zakonom u Miamiju. Optužena je da je skrivila smrt jednog čovjeka koji je umro od srčanog udara. Ona i njene dvije prijateljice potukle su se sa sedamdesetdvogodišnjim muškarcem ispred noćnog lokala za pederaste. Čovjek je prošao sa samo nekoliko manjih masnica, no onda se srušio i gotovo trenutačno umro od infarkta. Patolog je djevojke optužio za ubojstvo zato što su znale da je starac srčani bolesnik kad su se s njim potukle. Pokćerka je pobjegla kući, majci i Emiliu, u njihov dom u predgrađu Washingtona.

Emilio me nazvao da mi kaže što se dogodilo. Dao je slušalicu djevojci i ona je opisala incident kako bih mogla napisati članak. Emilio ju je dovezao u Miami i prijavio policiji. Njegov odvjetnik, Bili Cagney, bivši federalni državni odvjetnik, uspio je isposlovati da je oslobode. Svi smo odahnuli. Ona je bila dobra djevojka, samo malo nesređena. Mnogo kasnije ponovno sam primila međugradski poziv od Emilia. Nazvao je da mi kaže da mu je pokćerka preminula u Miamiju. Bio je toliko šokiran i uzbuđen da gotovo nisam razumjela što mi govori. Ponadala sam se da je došlo do neke greške, ali kad sam nazvala mrtvačnicu, rekli su mi da je djevojka tamo. Njen mali auto skliznuo je po kiši s mokre ulice i udario u betonski stup pored ceste. Bilo joj je dvadeset šest godina. Jednom prigodom, kada sam trebala prenoćiti u Washingtonu, predložila sam Emiliu, kojeg nisam bila vidjela neko vrijeme, da se nađemo u zračnoj luci na piću prije nego što odem iz glavnog grada. Željela sam ga ponovno vidjeti, a vjerovala sam i da ću u velikom mnoštvu ljudi, nekoliko tisuća kilometara od Miamija, biti sigurna. Upravo kad sam se spremala napustiti hotel, nazvao me i ponudio da me odveze do zračne luke. – Nema problema – rekla sam. Bila je to greška. Izgledao je izvrsno, snažan i lijep kao i obično. Iako nismo imali mnogo vremena, želio mi je pokazati gradske znamenitosti. Na slaboj kiši provezli smo se ispred Bijele kuće i spomenika Georgeu Washingtonu. Obuzet svojim luckastim domoljubljem, Emilio je blistao od ponosa i plakao od ganuća. Morala sam prikriti osmijeh. Onda smo skrenuli pored kubanske ambasade i on je iznenada započeo žučljivu tiradu protiv Fidela Castra. Ubrzao je, sve dok mi se nije učinilo da se krećemo opasno brzo. Onda je još povećao brzinu, ali bilo je prekasno. Policajci koji su stražarili ispred ambasade opazili su naš auto. Jedan je viknuo, pokazao prema nama i policajci su se rastrčali. Dvojica su pojurila prema svojim motociklima. Emilio je pritisnuo gas do daske. Počela je potjera! Bilo je vrijeme popodnevne špice i cesta je bila mokra i zagušena automobilima. Emilio je vikao na španjolskom psujući policajce čije su se sirene približavale. Urlala sam: – Zašto nas progone? Što si učinio? U što si se upetljao? U što si mene upetljao? Proklizavali smo u zavojima, sjekli ih, prošli kroz dva crvena svjetla i napokon im nekako pobjegli. Nisam imala pojma gdje smo. Zatražila sam da me odveze u zračnu luku odmah. Emilio mi je želio pokazati planine, njegove planine. Bila je jesen i bile su prekrasne. A ja sam željela da me odveze u zračnu luku istog časa. Već smo bili negdje u Virginiji ili čak Marylandu. Njegovo se raspoloženje promijenilo postao je sentimentalan. Iznenada mi je počeo izjavljivati ljubav. Željela sam da me odveze u zračnu luku. Stisnuo mi je ruku i strastveno je držao prislonjenu na usne, dok je drugom rukom upravljao vozilom. Zamolila sam ga da pazi kako vozi. Vapio je da ostanem s njim. – Ne budi smiješan – rekla sam mu. – Odvezi me do zračne luke. Molio me, ulagivao mi se i držao duge romantične govore. Rekao mi je da mu nedostajem i da mu nedostaje Miami. Zaklela sam se da više nikada neću sjesti u auto s tim čovjekom. Zavjetovala sam se Bogu da se više neću micati iz Miamija ako se tamo vratim živa. – U zračnu luku! U zračnu luku! vikala sam. Nevoljko me odvezao jadajući se zbog toga cijelim putem. Otpratio me u čekaonicu, iako sam rekla da nije potrebno. Sjeli smo i čekali da moj let bude najavljen. Više sam mu puta rekla zbogom, no on nikako da ode. Štoviše, uzeo mi je ruku u svoje ruke i molio me da ne odlazim, da ga ne napuštam. Za dragog Boga, tog sam čovjeka ranije viđala samo u uredništvu Heralda, u sudnici i u odvjetnikovoj pisarnici. Međutim, svatko tko bi nas vidio pomislio bi da smo ljubavnici koje je razdvojila okrutna sudba.

Njegove molbe bile su tako tužne i skrušene da su me drugi putnici počeli prijekorno gledati. Jedna lijepo odjevena matrona čak je odsječno promrmljala: – Ostanite! Pokušala sam Emiliu objasniti da mi čak nismo ni prijatelji ni znanci. Tada je počeo plakati. Pravim suzama! – Ne ostavljaj me! Ne ostavljaj me, dušo! – molio je. Napokon su najavili moj let, no olakšanje koje sam osjetila nije dugo trajalo. – Ako ne ostaneš – rekao mi je uzbuđeno – idem s tobom u Miami. Bio je već stupio nogom u zrakoplov, ali su ga uz dosta muke uspjeli odvratiti od nauma. Više ga nisam vidjela, ali i dalje je povremeno nazivao i dolazio u grad. Jednog dana nazvao me u Herald upravo kada sam trebala završiti članak. Bio je negdje u Miamiju i nije mu se dobro pisalo. Osjetila sam da je uzbuđen; rekao mi je da je nekoga upucao. Ponadala sam se da halucinira ili da haluciniram ja. Čovjek kojeg je pogodio prvi je potegnuo pištolj, rekao je. Bila je to samoobrana. Upao je u zamku. Otišao je s mjesta događaja i nije znao je li ranjenik preživio. Rekao mi je ime žrtve, mjesto i vrijeme događaja. Provjerila sam podatke i uvjerila se da su točni. Prostrijeljeni čovjek bio je na intenzivnoj njezi, ali izvan životne opasnosti. Stvar je bila ozbiljna i zamolila sam ga da se prijavi policiji. Odgovorio mi je da čovjek na kojeg je pucao nikad neće reći policiji što se zapravo dogodilo niti će da identificirati ili tužiti sudu. Njegovo se očekivanje ispunilo. Čovjek je policajcima lagao. Rekao je da ga je ranio mladi crnac koji ga je najprije pokušao opljačkati, a onda pucao na njega. Zaklela sam se Emiliu da ću policiji reći istinu ako čovjek umre, pa vjerovali u nju ili ne, unatoč tome što više nisam bila sigurna koje je Emilievo pravo ime. Ranjenik se posve oporavio. Nakon toga imali smo nekoliko međugradskih razgovora. Najčešće je govorio o politici, svojoj svinjogojskoj farmi i uspjesima svoga sina nogometaša. A onda je stigao onaj posljednji, uznemirujući poziv. Nadam se da Emilio živi s ove strane zakona, uživa u svojoj obitelji i odlazi vikendom na plažu, možda i na pecanje. Ma gdje bio, znam da ljudima koji ga okružuju nije dosadno, da im život obiluje iznenađenjima i da ništa nije crnobijelo.

9. NESTALI Svatko mora negdje biti. Myron Cohen

Postoji jedna tragedija koja je gora od umorstva. A to je izgubiti nekoga koga volite i nikada ne saznati što se s njim dogodilo. Ljudi koji to dozive trzaju se svaki put kad netko zazvoni na vratima, a kad se nađu u mnoštvu, stalno se osvrću tražeći svog najmilijeg. Je li još živ? Je li zauvijek nestao ili će se vratiti kući? Nakon boravka u pretpaklu, svaka je vijest dobrodošla, kako god bila bolna. Sve je bolje od beskrajna čekanja i traganja. Neki ljudi misle da moje suosjećanje s nestalima proizlazi iz osobnog iskustva: dok sam bila mala, napustio nas je otac i nikada mu više nismo ušle u trag. Istina je da me neobično zanimaju nestale osobe i one koje su pogreškom proglašene mrtvima. Uzbuđuje me pomisao da mogu pomoći da se netko vrati kući ili da se razriješi tajna nečije smrti, no opčinjavaju me i tajnovita umorstva, iako moj otac nije bio umoren. Osim toga, nikada ga nisam voljela. Jedva da ga se i sjećam. On je bio pijanac, kockar i lovac na suknje, sve samo ne dobar čovjek. Štoviše, napustio je svoju ženu i djecu. Priznajem da sam ga gotovo cijeli svoj život željela sresti i barem ga jednom vidjeti i čuti mu glas. Bila sam znatiželjna. Željela sam mu postaviti neka pitanja. No, umro je prirodnom smrću prije nego što mi se za to ukazala prigoda. Jednog subotnjeg poslijepodneva u uredništvu Heralda zazvonio je telefon. Glas s druge strane žice rekao je da je pronađen moj otac. Dok sam drhtala od uzbuđenja, čovjek me upitao što da učine s njegovim tijelom. Jamačno mi se jako promijenio izraz lica, budući da me urednik upitao što nije u redu. – Umro mi je otac. S toplinom i nježnošću u glasu rekao mi je: – Idite kući. Uzmite slobodnih dana koliko vam treba. Nisam uzela ni jedan dan. Čak nisam otišla ni ranije kući. A i zašto bih? Otac mi je bio posve stran. U mom poslu najviše me motivira ljubav prema tajnama, prema izazovima odgonetanja zagonetki života i dopisivanja raspleta nedovršenih priča. Ne pokušavam rješavati križaljke i slagalice; za to nikada nisam imala vremena. Teške igre frustriraju, a kada ih riješimo, što smo time postigli? Sam život donosi dovoljno frustracija i stresova, pa zašto onda stvarati nove? Ako volite izazov, zašto se ne posvetite onom najvažnijem: zagonetki života? Mnogo je zanimljivije sastavljati slagalicu ljudskih života, od kojih su neki raspršeni u tisuće komadića na udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara. Svake godine na širem području Miamija nestane nekoliko tisuća ljudi. Više od devedeset posto njih naposljetku se živi i zdravi vrate kući, mnogi s kiselim osmijehom na licu. Gotovo sve ostale dovezu u bolnicu ili mrtvačnicu, kao žrtve nesretnog slučaja, iznenadne bolesti ili ubojstva. Samo mali broj nestalih više se nikada ne pojavi. Sigurno je grozno zauvijek nestati. U golemoj metropoli poput Miamija, gdje se iskrcavaju i ubacuju izbjeglice svih vrsta iz Južne Amerike i drugih dijelova svijeta, to se često događa. Miami je grad ljudi bez korijena, s kratkom povijesti i stotinama tisuća migranata i lutalica. Policija i osoblje mrtvačnice zaduženi su da identificiraju nestale i mrtvace te da izgubljene upute kući. Oni tome pristupaju ozbiljno i profesionalno, no čak i njihovi napori ponekad ne urode plodom.

Zato izvještavanje o nestalima može biti veoma uzbudljivo. Takvi izvještaji mogu pomoći da se obitelj opet nađe na okupu, sazna dugo očekivana istina ili mrtvo tijelo napokon položi na posljednje počivalište, ali mogu i zauvijek razbiti nečije snove. Uzmimo, na primjer, slučaj Amy. Na mom pisaćem stolu u uredništvu Heralda nalazi se zubni karton Amy Billig iz Miamija, pisan preciznim znanstvenim jezikom zubarske struke. Iz tog se dokumenta vidi da je djevojka imala amalgamske plombe na tri dokutnjaka i porculanske na dva prednja zuba gornje čeljusti. Amy je bilo sedamnaest godina kad je jednog dana iščeznula poput tragova u pijesku. Ne prođe dan a da je se ne sjetim. Kada se negdje otkriju neidentificirane kosti ili nečija lubanja, fotokopiram zubni karton i pošaljem ga policiji ili patologu radi usporedbe. Onda čekam. Prošlo je trinaest godina otkako je Amy nestala sa suncem okupane gradske ulice. Iako toga nije bila svjesna, bila je veoma lijepa. Topla i darovita djevojka, Amy je pisala razigranu, lijepu poeziju, slikala vodenim bojama i briljirala u sviranju flaute i gitare. Bila je vegeterijanka, mnogo je čitala i počela se zagrijavati za feminističke ideje. Voljela je Sylviju Plath, kinesku hranu, rabljenu odjeću, bebe, malu djecu i svoju obitelj. Bila je nježna prema životinjama, plivala je s pliskavicama i radila na projektu za njihovo spašavanje. Ako je živa, Amy je već žena od trideset godina. Međutim, vjerojatnije je da ju je još istog dana kad je nestala, ubio neki Theodore Bundy, Christopher Wilder, Robert Carr ili neki neidentificirani višestruki ubojica. Jer, pervertita poput njih, koji vrebaju na žene kao da su životinje, ima mnogo. Policija misli da je Amy upravo tako skončala. Činjenice im govore u prilog. Ponekad i sama u to povjerujem, ali onda se ponovno nađem s njenom majkom i vratim se kući uzbuđena i uvjerena da je Amy živa i da je moramo pronaći. Opsesija Sušan Billig je zarazna i neobično snažno zrači iz njenih plavih očiju. Sigurnim i odlučnim glasom ona kaže: "Znam da je živa. Sigurna sam. Osjetila bih da umre." Sušan se još pita i još traži. Ona se ne predaje. "Tražit ću je dok ne legnem u grob", kaže. "Neću odustati sve dok je ne pronađem ili ne sahranim. Ja sam joj majka. To joj dugujem". Njena dugogodišnja samotnička potraga odvela je Sušan Billig od kićenog predvorja hotela Fontainebleau u Miamiju do toples barova u dalekim gradovima. Dolazila je u društvo ubojica i bjegunaca i, jureći od jedne obale SADa do druge, iskusila mnoge opasnosti, očaj i financijsku katastrofu. Ne znam ni jednu drugu majku koja je pretrpjela ono što je pretrpjela Sušan Billig tražeći svoju kćer. Amy je bila skromna: nije voljela kičaste i upadljive stvari ni kičaste i upadljive ljude. Njen dnevnik i pjesme odaju nježnu, sretnu djevojku koja otkriva tajne života i sebe same. I tako sam, skidajući knjigu s police, rekla vilenjaku sa srebrnim papučama i zlatnim plaštem: Odaj mi te drevne tajne, pričaj o ljepoti, o životu... Odvezi me... u jedrilici s visokim, prozračnim, bijelim jedrima koja hvataju lahor i zakriljuju sunce nad modrim, uzbibanim morem. Daj da se utopim u zvuku latica što padaju na ulicu u kojoj živi Amy. Amy, 5. veljače 1974. Kad čovjek ovako upozna Amy, opsesija njene majke učini mu se još užasnijom. Sue Billig čvrsto vjeruje da je Amy bila oteta, pretučena, silovana i da je još zatočena kod skupine motociklista. Amy je rođena 9. siječnja 1957. u Oyster Bayu, država New York. Bila je obožavano i dugo čekano dijete. Sušan i Ned Billig dobili su je nakon deset godina braka. Prije nje Sušan je imala četiri pobačaja. Amy je dočekana kao čudo. "Pogledala bih je i pomislila: čime sam ja zaslužila da imam tako divno dijete", kaže njena majka. Godinu dana kasnije, na Valentinovo, rođeno je njihovo drugo dijete, sin Joshua. Stara sretna vremena još žive na sjajnim stranicama obiteljskog albuma. Amy i Joshua u igri s Nedom na travnjaku Central Parka, dok peru zube, dok se prskaju u kadi punoj mjehurića od sapunice. Tu je i Amy u

svjetlucavoj ružičastoj balerinskoj haljinici dok elegantno skače na satu baleta. Nigdje ni traga nadolazećoj nesreći. Sue Billig nije bolesno bdjela nad svojom djecom ni patila od nejasnih i neutemeljenih strepnji. Djeca su dobro napredovala, rano progovorila i počela čitati, slagala s roditeljima verbalne slagalice i naučila mnogo riječi. Svibnja 1969. obitelj Billig odselila je iz New Yorka, "u strahu od nasilja". Preselili su se u Coconut Grove, predgrađe Miamija u koje su se zaljubili. Ned je otvorio galeriju, a Sue, darovita arhitektica, posvetila se svom pozivu uređivanju interijera. Došli su na Floridu da tu mirno prožive život. Planovi su im se zauvijek izjalovili 4. ožujka 1974. Bio je sunčan i topao dan, kakvi su na Floridi česti. Amy je na brzinu ispila voćni sok i odjurila u školu, a Ned se odvezao u svoju galeriju. U gostima im je bila Sueina majka iz New Yorka. Njih dvije pospremile su kuću i otišle na plažu nešto prije podneva. Deset minuta nakon toga Amy je dojurila iz škole kući i telefonom zamolila oca da joj posudi dva dolara za ručak s prijateljicama. Pristao je. Amy je srknula malo jogurta i promijenila bluzu. Iz kuće je izašla u kratkoj jeans haljini i visokim cipelama od pluta. Njena gusta, smeđa kosa, koja joj je dopirala do dna leđa, opušteno je lepršala na vjetru. Visoka i dugonoga, Amy je imala karakterističan hod, koji je njena majka opisala kao: "sretan propinjući krok, koji sam mogla prepoznati na kilometar daleko, čak i kad je bila u veliku mnoštvu". Galerija Neda Billiga nalazila se manje od kilometar od njihove kuće, a do nje se dolazilo ulicom Poinciana te vožnjom od osamsto metara po autoputu Main Highway. Amy Billig otišla je sretna u sunčano podne i više se nikada nije vratila. Njena majka vjeruje da se Amy našla u nevolji autostopirajući. "Odlučila je stopirati jer nikada nije imala loših iskustava s ljudima. Do tada se družila samo s ljudima iz Coconut Grovea, koji su i sami tu dionicu na Main Highwayu prevaljivali autostopom". Već je prošlo i vrijeme večere a Amy još nije bilo kod kuće. Svi članovi obitelji uvijek su telefonirali kući kad bi kasnili na ručak ili večeru. Ned je rekao da se Amy nije pojavila da uzme dva dolara te da pretpostavlja da se predomislila. Napokon su se javile Amyne prijateljice i rekle da nije došla na sastanak s njima. Kada je stigao detektiv Mike Gonzalez, obiteljski prijatelj, upitao je Joshuu je li moguće da je njegova sestra pobjegla od kuće. "Ni govora," odgovorio je dječak. Od nekoliko desetaka tisuća adolescenata čiji nestanak svake godine prijave zabrinuti roditelji, više od devedeset devet posto ubrzo se vrate kući živi i zdravi. "Nemojte paničariti", rekao je Gonzalez, i sam otac adolescenata. "Ako se Amy ne vrati do sutra u jutro, nazovite me opet". Sue ga je ponovno nazvala u šest u jutro. "U panici sam", rekla je. "Amy se još nije vratila". Teški policijski stroj pokrenuo se polako i sa škripom. "Još ni danas im ne mogu oprostiti što nisu poduzeli temeljitiju istragu", kaže Sue Billig. "Željela sam da pošalju helikopterske patrole, da skupine policajaca pretraže. pusto zemljište. To su učinili naši prijatelji, ali ne i policija. Prijatelji su bili kao jedan. Zavirili su pod svaki grm, pod svako drvo u našoj četvrti." Policija je saslušala Amyne prijatelje i polako počela sumnjati da se dogodilo nešto ozbiljno. Šest dana nakon Amyna nestanka, 10. ožujka, pojavili su se prvi članci u novinama. SEDAMNAESTOGODIŠNJAKINJA IZ GROVEA MOŽDA KIDNAPIRANA, KAŽE POLICIJA Na koncertu održanom te večeri prikupljeno je osamsto pedeset dolara, a stanovnici Coconut Grovea u obližnjoj su banci otvorili račun na koji su novac uplaćivali svi koji su željeli pomoći u potrazi. U potrazi za Amy Billig angažirala se cijela četvrt. Kad je objavljena nagrada od tisuću dolara, nazvali su ljudi koji su tvrdili da su je vidjeli u jeepu, u cadillacu, u autobusu i u trgovini. Sve su dojave bile lažne. Tada su Billigovi angažirali skupog privatnog detektiva i zamolili FBI da se uključi u potragu. Svake se noći Sue budila i izgubljeno gledala kroz prozor, uznemirena noćnom morom u kojoj je vidjela Amy kako plače na kiši. Izgubila je deset kilograma. U svom dnevniku, pisanom pedantnim rukopisom poslovne žene, zabilježila je pojedinosti potrage za neuhvatljivom sjenkom svoje kćeri po

jedna bilježnica za svaku dugu godinu. Dvanaest dana nakon Amyna nestanka, 16. ožujka 1974., nazvala je djevojka koja se predstavila kao Sušan Johnson i dojavila da je Amy otela skupina motociklista poznata kao Izopćenici. Pozajmljivač jamčevine, čija je kći bila Amyna školska prijateljica, doveo je Billigovima u kuću dva člana Izopćenika. "Izgledali su veoma opasno", prisjeća se Sue Billig, "s onom njihovom smiješnom kosom, kožnim jaknama i čizmama i novčarkama pričvršećnim lancima za opasače". Nazvali su svog šefa za područje Floride. "Ako je na teritoriju Izopćenika, vratit ćemo je kući", rekao je. Nazvali su nekoliko dana kasnije, ali s puno manje entuzijazma. Savjetovali su Billigovima da "zaborave cijelu stvar". Dana 18. ožujka, Amyn je fotoapart pronađen blizu južnog voznog traka autoputa Florida. U aparatu je bio eksponirani instamatic film s njenim imenom. U laboratoriju su uspjeli razviti jednu fotografiju na kojoj se vidjela zgrada obrasla vinovom lozom i bijeli kamion u pozadini. Vinova loza ne raste samoniklo u Južnoj Floridi, a Billigovima je kuća bila nepoznata. Oni vjeruju da je Amy namjerno ispustila aparat da ostavi trag za sobom. Policija pak misli da joj je aparat ukraden ili da ga je izgubila prije nego što je nestala. "No", pita se Sue Billig, "ako ga je netko ukrao, zašto onda nije skinuo Amyno ime s njega?" U snove Sušan Billig počelo se uvlačiti nasilje: sanjala je kako Amy bacaju iz jurećeg automobila i kako ona sklupčana leži pored puta. Dana 19. ožujka nazvao je prijatelj Billigovih iz Baltimorea i rekao da poznaje odvjetnika koji predstavlja motociklističku skupinu Pogani te da kruže glasine da je skupina u Miamiju otela neku djevojku. Onog dana kad je Amy nestala, kroz Coconut Grove protutnjila je skupina motociklista. Okupili su se u Coconut Groveu na putu za motociklističku utrku u Daytoni. "Vidjeli su ih svi gosti restorančića pored autoputa Main, kako se voze po pet u redu", kaže Sue Billig. Šesnaestog dana potrage, 20. ožujka u devet u jutro, prvi je put od Billigovih zatražena otkupnina. Navodni otmičari nazvali su ponovno u dva sata i četrdeset pet minuta. Tada se čuo i nejasan glas u pozadini kako govori: "Mama, mama, molim..." Sue su naredili da se odjene u odjeću crvene, bijele i plave boje i donese trideset tisuća dolara u crnoj aktovki u predvorje hotela Fontainebleau. Morala je doći sama i nije smjela obavijestiti policiju. Poslušala je sve upute osim jedne. Dok se vozila prema hotelu s policajkom koja je glumila njenu susjedu, policajci u civilu pomiješali su se s turistima u predvorju. Novac, posuđen i izmoljen od prijatelja i rođaka, bio je upakiran u policijsku aktovku obojenu u crno, u koju je stavljen prislušni uređaj. Da bi bili sigurni da se Amy neće ništa dogoditi, Ned i Sue unajmili su još istražitelja, pozvali svog privatnog detektiva Franka Rubina, unajmili helikopter i sofisticiranu elektronsku opremu. Sue i policajka u civilu sjele su na otoman u hotelskom predvorju. Aktovka je bila između njih. "Jako sam se bojala da ne ostanem bez novca. Znala sam da ga moram vratiti ljudima koji su nam ga posudili. Tako sam čvrsto držala aktovku da su mi kasnije prste morali razdvajati silom." Suein stisak bio je tako čvrst da je s ručke ogulila crnu boju. Mladić s aknama, konjskim repom i zelenom kapom za baseball prišao im je i rekao: "Dajte mi novac i Amy će biti kod kućeu šest sati". Pokušali su provjeriti je li Amy sigurno kod njega. Rekao im je samo da ima dugu smeđu kosu. Pokolebale su se. Odveo ih je do dizala. Na petom katu čekao ih je mladićev brat – jednojajčani blizanac. Policajka ih je uhitila. Kad ih je upitala koji je glumio Amy i viknuo "Mama", pokazali su jedan na drugoga i rekli: "To je bio on". Prijestupnici, šesnaestogodišnji učenici srednje škole u Miami Beachu, živjeli su sa svojom razvedenom majkom u obiteljskoj kući. Na saslušanju ona je plakala. Oni nisu. Sudac ih je pustio pod njenu pasku. Tog dana Billigovi su potrošili gotovo dvije tisuće dolara i izgubili dragocjeno vrijeme,

gorko kaže Sue Billig. "Bili smo na pravom putu dok nas to nije omelo". Dječaci su uvjetno pušteni tek nakon što se Sue Billig za njih zauzela na sudu. Nikad joj se nisu ispričali. Sue je pisala njihovim dobrostojećim roditeljima tražeći da joj nadoknade troškove izazvane pokušajem njihovih sinova da je ucjene. Nikada nije dobila odgovor. Dana 26. ožujka Billigovi su proslavili dvadeset sedam godina braka. Da je živa, Amy, koja je jako voljela poklone, pjesme i čestitke koje je sama izrađivala, nekako bi im se javila. No, to se nije dogodilo. Piloti i stjuardese putničkih zrakoplova u desecima gradova djelili su letke s Amynim opisom. Interpol ga je razaslao širom Europe i istražio dojavu da je viđena u Libanonu. Dana 31. ožujka Amy je maturirala u odsutnosti. Na dan koji je proglašen "Danom pomoći obitelji Amy Billig" u park Coconut Grovea naguralo se više od petsto mladih ljudi. Manifestacija, koju su organizirali Amyni kolege iz razreda, donijela je prihod od tisuću petsto šezdeset jednog dolara. Bio je prisutan i Ned, koji se trudio da izgleda opušteno. Sue je čekala pored telefona. Kad joj je ponestalo strpljenja, pridružila se Amynim kolegama koji su vozačima na križanjima dijelili letke. Neda je obuzela depresija. "Mislim da sam neko vrijeme bio manično depresivan. Nema ničeg goreg od bespomoćna čekanja". I on i Sue potražili su pomoć psihologa čije je troškove platila Židovska zaklada. "Tad nismo imali novca, a jedino nam je to moglo pomoći da se ne slomimo". Sotona, šef skupine Poganih, rekao je državnom odvjetniku u Baltimoreu da će Izopćenici Amy najvjerojatnije pokušati trampiti ako je u njihovu posjedu. To je Sue rekao i pripadnik skupine Anđeli pakla. "Oni mlade djevojke mijenjaju za druge djevojke, gotovinu, kreditne kartice i motocikle." Nada se opet javila kada im je znanac iz Baltimorea javio da je primio čudan poziv jednog člana motociklističke skupine. "Sjećate li se onog posla dolje na jugu o kojem smo pričali?". "Je li živa?" "Da". Četiri dana kasnije opet je zavladao očaj. "Kad su Izopćenici odlazili iz Fort Lauderdalea, ona je bila s njima", rekao je glas. Među motociklističkim skupinama izbio je rat. Olovom otežana tijela triju pripadnika suparničke skupine Anđeli pakla isplivala su 1. svibnja na površinu jezera u kamenolomu okruga Broward. Sva su trojica imala rupu od metka u glavi. Sue Billig pisala je predsjedniku Nkonu da zamoli FBI za pomoć. Odgovorio im je direktor FBI-a Clarence Kelly. Rekao je da FBI ne može preuzeti slučaj jer nema dokaza da je Amy bila oteta. Međutim, u upravi FBI-a u Washingtonu Amy je ipak uvrštena u popis nestalih osoba. Direktor je zamolio Billigove da imaju povjerenja u lokalne vlasti." Sljedećeg je dana netko nazvao i ucijenio ih na dvadeset pet tisuća dolara. Policija je ustanovila da je ucjenjivač retardirani crni adolescent. Rekao je da ga je na to uputio neki bijelac. Billigovi nisu podigli optužbu. "Dječak nije bio normalan", kaže rezignirano Sue Billig. "Sve su to nečija djeca. Ja nisam pobornik načela oko za oko zub za zub." Nizale su se druge ucjene, a svaku je trebalo provjeriti. Neka službenica Ministarstva financija izjavila je da je u lipnju vidjela Amy u nekom baru u Fort Lauderdaleu s motociklistima ida joj se učinila posve izgubljenom. Sue Billig je pronašla bar. Vlasnik se prisjetio skupine koja je bila toliko bučna da ih je sve istjerao iz lokala zaprijetivsi im oružjem. Vidio je natpise na njihovim motociklima. Bili su to Izopćenici iz Orlanda. Sue Billig slijedila je Izopćenike u Orlando, gdje su u ratu suparničkih skupina bila ubijena dva Poganina. Obilazeći Orlando i obližnji Kissimmee, našla je jedan trag. Poslovođa trgovine Majik rekao joj je da je u njegovu trgovinu više puta navraćala djevojka koja odgovara Amynu opisu. Svaki put su je pratila dva motociklista. Bila je veoma lijepa i tiha. Kupovala je samo vegetarijansku juhu od povrća tvrtke Campbell i krekere.

Sue se silno obradovala toj vijesti jer je Amy bila vegeterijanka. Pronašla je prljavo i napušteno okupljalište Izopćenika, fotografirala ga i prekapala po smeću. Na telefonskom računu koji je tamo našla vidjela je da se jedan broj često ponavlja. Kasnije je ustanovljeno da je to broj Velikog Jima Nolana, vođe Izopćenika na jugoistoku SAD-a. Međutim, najprije se vratila u Miami i bijesno odjurila na policiju. Bilo je to 30. srpnja. Iako joj je policija još pet mjeseci ranije rekla da ne dira Amyne dokumente i osobne stvari dok policijski stručnjak s njih ne uzme otiske prstiju, ni nakon nekoliko telefonskih poziva nitko nije došao. Laboratorijski stručnjak Al Heath, čija je kći bila Amyna školska kolegica, posjetio je Billigove i pokušao uzeti otiske. Međutim, oni su u međuvremenu posve izblijedjeli. Alu je bilo krivo što nije našao nijedan dobar otisak Amy Billig. Da je takav otisak pronađen, policija bi ga kompjutorski poslala širom zemlje kako bi ga mogli usporediti s otiscima neidentificiranih djevojaka, bile one uhićene, bolesne ili mrtve. Heath je ipak uzeo nekoliko vlasi s Amyne četke za kosu. Usporedio ih je s vlasima odbačene četke za kosu koju je Sue pronašla u okupljalištu Izopćenika u Orlandu. Rezultat je bio ni "da" ni "ne" nego "možda". Heathova kći ni jednog trenutka nije pomislila da je Amy pobjegla od kuće. I Heath je dijelio to mišljenje. "Imam mračne slutnje u vezi s Amy", rekao mi je. "Mislim da više nije živa". Tako misli i privatni detektiv Rubino, koji je kasnije odustao od potrage. "Mnogi ljudi umru", kaže on "i njihova tijela nikad ne budu pronađena. Ne bi bila ni prva ni zadnja. Možda je u močvari Everglades gdje će istrunuti prije nego što je itko pronađe." Jedan motociklist postao je Suein stalni doušnik. On joj je javio da mu je neki Izopćenih iz Orlanda rekao da je Amy prodana u lipnju u Fort Lauderdaleu, kad je tamo uhićen veći broj motociklista. Sue je otišla u zatvore Raiford i Belle Glade da porazgovara s drugim članovima skupine. "Kamo god sam otišla, dobila sam podatke koji su se slagali s onim što sam do tada znala. Međutim, mnogi motociklisti nisu željeli ništa reći. Oni jedni druge smatraju braćom ine žele odavati tuđe tajne." Kad im je pokazala Amynu fotografiju, motociklisti su rekli da su je vidjeli pet tjedana ranije na svom skupu u Chicagu. Tada su nazvala dva bivša policajca i rekla da će pronaći Amy. Sve što im treba, rekli su, jesu tri tisuće dolara. Ned i Sue uspjeli su nabaviti samo tisuću petsto. Sue im je rekla da je nazovu na njen račun ma gdje se nalazili. Nikada je nisu nazvali. Kasnije su rekli da su pretažili Ocalu, Orlando, Gainesville, Atlantu, i Chattanoogu u državi Tennessee. Sue Billig vjeruje da se nisu ni maknuli iz Miamija. Liječnik s kojim se posavjetovala o svojoj nestaloj kćeri rekao joj je da bi život s motociklistima za Amy bio "sukob ličnosti", ali da bi Amy "ipak smogla snage da preživi iz psihološke potrebe da se prilagodi i najtežim uvjetima". Drugi liječnici spominjali su mogućnost amnezije i "štokholmski sindrom", pojavu primijećenu kod osoblja jedne švedske banke koje je počelo suosjećati s pljačkašima koji su ih držali u zatočeništvu. U jesen su iz New Yorka stigli najbolji prijatelji Billigovih da ih utješe. Sue i njena prijateljica sjedile su razgovarajući i plačući, dok su njihovi supruzi bili u drugoj prostoriji. Iznenada se začulo zapomaganje mlade žene: "U pomoć! U pomoć! Pomozite mi!" Svi su se skamenili osim Sue Billig. "To me dozivala moja Amy". Izjurila je iz kuće u mrak i odjurila na drugu stranu ulice odakle su se u grmlju čuli povici. Sue, koja nije imala ni pedeset kilograma, sama je razdvojila dvoje ljudi: pretučenu i okrvavljenu mladu ženu i snažnog razbješnjelog muškarca. Odgurnula ga je vičući: "Makni se od nje! Odlazi!" Čovjek je pobjegao. Sue je djevojku uvela u kuću i pozvala policiju. U trenutku kad ju je napao

njen bivši mladić, djevojka je čuvala tuđu bebu. Sue se tek poslije počela nekontrolirano tresti. "To me dozivala moja Amy. To je bila moja kći, iako je bila tuđa. Nadam se da će netko pomoći Amy ako se nađe u takvoj situaciji". Kad god vidi kakvu mladu autostopericu, Sue se rasplače i odmah stane. "Molim ih da ne autostopiraju". Pokazuje im letke s Amynom slikom. "Molim prijatelje da ne staju autostopericama. To djeci daje lažan osjećaj sigurnosti. Nisu svi ljudi dobri. Ima nas i zlih." Dugo vremena policija se javljala Sue Billig svaki put kad bi pronašla mrtvo tijelo neke neidentificirane djevojke. Nakon što su joj rekli da je u četvrti Keys pronađena ljudska lubanja, dugo je imala noćne more, pa ih je zamolila da je ubuduće ne obavještavaju prije nego što usporede zubala. Hvatajući se za slamku, Sue se posavjetovala s vidovnjacima. To su pokušali i Joshua i nekoliko obiteljskih prijatelja. "Svi su rekli manjeviše isto", rekla je Sue, "da je Amy živa". Na prvu godišnjicu Amyna nestanka Ned i Joshua otišli su u Daytonu na godišnju motociklističku utrku. "Tamo je bilo mnogo motociklista, uključujući i dosta Izopćenika. Međutim, nalazili su se iza tanke žičane ograde i imali su naoružane stražare. Ned nikako nije mogao ući među njih, a za to nisu bili raspoloženi ni lokalni policajci", kaže Sue. Kad je nazvala telefonski broj koji je pronašla u Orlandu, Sue je dobila Velikog Jima Nolana, čovjeka koji je vlasti bio trn u oku otkako je maturirao kao najbolji u svom razredu. Otišla je autobusom u Hollywood, država Florida, gdje su je motociklisti čekali s kombijem. "Veliki Jim Nolan je div duge kose. Odvezao me svojoj kući gdje su već bili drugi motociklisti s djevojkama i velikim psima. Kuća je izgledala grozno. Rekla sam im: 'Ne želim nikoga otpremiti u zatvor. Samo želim doći do svoje kćeri'." Nolan je rekao da će joj pokušati pomoći. On itri člana njegove bande kasnije su optuženi za ubojstva u kamenolomu. U to vrijeme Veliki Jim već je bio u zatvoru zbog prijetnje policajcu. Drugooptuženi se nalazio iza rešetaka jer je divljački premlatio neku ženu a treći je služio doživotnu robiju zbog otmice. Jedan od te dvojice već je bio u zatvoru jer je zajedno s drugim članovima bande za drvo sadistički pribio neku osamnaestogodišnju djevojku. Prolazili su mjeseci i godine. Snovi su ustupili mjesto nostalgičnim sjećanjima koja su joj pomogla da sačuva razum. Prisjećala se Amy kao adolescentice, djevojčice koja pleše na ulici, kao naprednog i lijepog dvogodišnjeg djeteta, bebe i kao dojenčeta u kolicima. Onda su došli drugi sni. Sue Billig počela je sanjati prazna kolica i sebe kako izbezumljena traži svoju kćer zavirujući u sva kolica koja bi joj se našla na putu. Činilo se da je morama napokon došao kraj, kad se javio motociklist po imenu Paul koji je pročitao novinski članak popraćen Amynom fotografijom. Nazvao je Billigove i rekao im da je jednom u Orlandu "posjedovao" Amy, te da joj je izgubio trag kad je uhićen. To se slagalo s onim što su otprije znali. Paul je rekao da je Amy "kupio" jako pretučenu, drogiranu i izgubljenu. Točno ju je opisao, spomenuvši čak i mali ožiljak koji su Billigovi držali u tajnosti radi što točnije identifikacije. Uvjerena da je na pravom tragu, Sue je odmah s Paulom dogovorila susret na nekoj udaljenoj benzinskoj crpki. Iako se nikada nije vozila motociklom, sjela je na sjedalo iza neznanca. Jednog trenutka prostrujilo joj je glavom da bi i ona, poput Amy, mogla nestati za sva vremena. Odbacila je tu pomisao. "Nisam se bojala. Kad se radi o Amy, ništa mi nije teško učiniti. Imam osjećaj kao da negdje govori: 'Moja će me majka naći'." U svojoj je autoprikolici motociklist pogledao Amynu fotografiju i zakleo se da je s njom živio. Sue Billig zapamtila je registarski broj automobila jednog drugog muškarca koji je prisustvovao razgovoru i dala ga policiji u Miamiju. Policija je ustanovila da se za čovjekom traga zbog tri ubojstva koja je počinio u Virginiji. Iako se Sue tome usprotivila, policija je izvršila prepad na prikolicu i uhitila ga. Policajci su bjeguncu pokazali Amynu fotografiju. "Bivša cura mog prijatelja", rekao je on i

dodao: "Nedavno ju je majka došla ovamo potražiti". Paul je rekao da se Amy nalazi u Tulsi i da bi je on i Sue mogli pronaći. Činilo se da se potraga približava kraju. Amyna soba bila je sačuvana onakva kakvom ju je ostavila. Sue je kupila nove plahte, tkaninu od cica i pokrivač za krevet. "Željela sam da u sobi zatekne nešto novo i svježe kad se vrati kući." Bilo je to lipnja 1976., dvije godine nakon Amyna nestanka. Sue je odletjela u Tulsu i tamo čekala. Paul je zakasnio pet dana. Došao je ravno iz zatvora. Nazvao ju je u hotel, rekao da se spakuje i čeka na njegov poziv. Nije ju nazvao. Jednostavno je nestao. Očajna, otišla je u policiju gdje su joj rekli da su čuli da je ubijen. Ostala je u Tulsi pet tjedana. Blagdan Dana nezavisnosti, koji se te godine slavio po jubilarni dvjestoti puta, provela je sama u hotelskoj sobi. Uporno je obilazila lokalne barove i trgovine motociklističkom opremom pokazujući Amynu fotografiju svakome za koga je smatrala da joj može pomoći. Naišla je na djevojku koja je jako nalikovala na Amy, ali je bila nešto krupnije građe. Djevojka je rekla da je vidjela Amy na zabavi motociklista na nekom jezeru u Fort Worthu, država Texas. "Sličila je Amy kao jaje jajetu", rekla je Sue. Upitala ju je zna li odakle je djevojka koju je vidjela u Forth Worthu. "Ne znam, možda odavde, a možda iz Miamija," odgovorila je. Sue se 15. srpnja vratila sama u Miami. Napisala je na stotine pisama. Ako su Patty Hearst pronašli živu, mogu i Amy. Pisala je za pomoć i Catherine Hearst. Odgovorila je njena tajnica: gospoda Hearst rekla je da joj ne može pomoći. Tada je u Južnom Dadeu nestala djevojka po imenu Barbara Stevens. Ako je ona živa, onda je možda i Amy, tješila se Sue. Tijelo Barbare Stevens pronađeno je u šumi. Ubojica nije nikada uhvaćen. Onda se opet pojavio Paul, živ, ali sa slomljenim čašicama na oba koljena. Ovaj je put imao posve pouzdanu informaciju. Amy je u Seattleu, gdje radi s djevojkama još dvojice motociklista u lokalu na obali oceana, dvije ulice od trajekta. "Posve je izmoždena i čini se znatno starija nego što jest," rekao je. "Pripremite se na to da izgleda kao da joj je najmanje trideset godina." Amy bi tada već imala dvadeset jednu godinu. Sue Billig otputovala je prvim letom u Seattle. Na putu ju je pratio mladić, suprug jedne od Amynih najboljih prijateljica. Bilo je to 16. studenoga 1977., tri i pol godine nakon Amyna nestanka. Policija u Seattleu rekla im je da ne znaju ni za kakve motocikliste. Sue ih je pronašla sama i uočila natpise na njihovim motociklima: "Izopćenici, država Florida". Odmah su je pretražili. "Nisam policajka. Samo želim znati gdje mi je kćer." "Zašto želite da vam se vrati?", upitao je jedan. "Ona vam više ne pripada. Sada je poput nas. Pustite da ostane kod onoga čija je." Sue je bila uporna i slomila njegov otpor. "Vi ste draga žena, imate stila," rekao joj je. "Rekli su mi da će mi je vratiti, čak i ako budu morali nekome prosvirati glavu", rekla je Sue. "Ako među motociklistima ima dobrih ljudi, oni su bili takvi." Motociklisti su se dali u potragu. Baš kao i Sue. Dok je pokušavala zapodjenuti razgovor u nekom baru, izbila je svađa među trgovcima drogom. "Neki Indijanac dohvatio je bocu, razbio je i pojurio prema nekom crncu." Izgurana iz lokala, Sue se posrćući našla na ulici baš kad su naišli policajci u nekoliko automobila. U toples baru razgovarala je s ljudima koji su istodobno na šanku vagali vrećice marihuane. "Pokazivala sam njenu fotografiju prostitutkama, Indijancima, šankerima". Nekolicina ju je prepoznala, ali su bili previše uplašeni da bi se miješali u stvar. Osoblje neke knjižare prepoznalo ju je na slici i reklo da ju je vidjelo. Opisali su njen hod i zube. "Ili je to doista bila Amy, ili sam godinama slijedila neku djevojku koja je nevjerojatno nalik na nju." Izopćenici su pronašli djevojku koja je odgovarala opisu. Sueinom suputniku dali su motociklističku odjeću i ponudili mu pištolj. Odbio je, ali je ipak krenuo s njima. Djevojka je rekla da

se zove Willow Treeland. Bila je drogirana i u jadnom stanju. To nije bila Amy. Dok su bili u glavnom skloništu Izopćenika, na prilaznom su putu zaškripale gume i motociklisti su "svi skočili, izvukli pištolje iza peći na drva i odjurili do prozora". Ipak, nije došlo do pucnjave i Sue je ostala na večeri na Dan zahvalnosti. Prijateljski raspoložen motociklist uporno je molio Sue i njena suputnika da se vrate kući: "Mislim da mu je istinski bilo stalo do nas". Upravo kada je, na odlasku, Sue predavala ključeve na recepciji, nazvao je jedan od ljudi s kojima je razgovarala u nekom lokalnom baru. Sav zadihan, čovjek joj je rekao da je vidio Amy na ulici te je na silu odveo u bar Blue Eagle. Sue je odjurila do bara. Tamo je našla lijepu djevojku koja je pobjegla od kuće. Ni ona nije bila Amy. Sue i djevojka razgovarale su nekoliko sati. Da ona ima majku kao Sušan Billig i obitelj koja je voli, vratila bi se kući, rekla je. Sue se ponudila da joj plati kartu do kuće, ali je djevojka odbila. Nije čak htjela reći ni odakle je. "Kakva korist od toga", rekla je. "Moja majka me ionako ne želi vidjeti." Sue se vratila u Miami bez svoje kćeri. Onda je stigla nova dojava. Neki odvjetnik iz Miamija javio je da je saznao da se Amy nalazi s motociklistima u New Jerseyju. "Budite spremni na najgore", upozorio je. "Ona je sada djevojka nekog motociklista. Morat ćemo je odande dopremiti u lancima i na silu." Užasnuta tim riječima, Sue je otišla na sud. Na njen je zahtjev sud hitno izdao nalog za skrbništvo, kako bi Amy mogli odmah otpremiti u bolnicu, dok se ne oporavi i ne bude sposobna za put. Kad je dokument bio gotov, odvjetnik se povukao. Nije se želio miješati u slučaj i prestao je odgovarati na Sueine telefonske pozive. Sue je najteže palo kad su morali prodati kuću u kojoj su živjeli s Amy. Ned je izgubio galeriju, koju je u prvih nekoliko godina nakon Amyna nestanka bio gotovo posve zapustio. Prodali su gotovo sve dragocjenosti i preselili se u manju kuću. Jednog dana Sue je otišla s Amynim psom do svoje stare kuće da novim stanarima pokaže Amynu sliku kako bi je prepoznali ako se vrati. "Kuće više nije bilo tamo. Bila sam izvan sebe... Nikad u životu nisam doživjela nešto tako potresno. Bio je to dom iz kojeg se nismo željeli iseliti. Bio je to Amyn dom", kaže Sue jedva susprežući suze. "Spakirala sam sve njene drage male stvari: knjige, punjene životinje, odjeću, sve ono što joj je toliko značilo. Nisam ih imala srca zatvoriti u kutije. Jednostavno mi nešto nije dalo da ih oblijepim širokom vrpcom. U tim kutijama bio je cijeli život moje kćeri." Naposljetku ih je Joshua oblijepio i stavio na tavan. "Ponekad mi", povjerava mi se Sue Billig, "dođe da se popnem na tavan, otvorim ih i ponovno zavirim unutra. No, tada se suspregnem. Ne želim si dopustiti da se razbolim i da se moraju brinuti o meni." Na Amyn dvadeset prvi rođendan, Sue Billig zapisala je u svoju bilježnicu: "Tako sam nesretna. Čini mi se kao da imam kamen oko vrata. Nisam joj ništa bliže nego što sam bila prije četri godine." Na nekoj TVpostaji prikazan je prilog o Amy s najsvježijim podacima o njenu slučaju. To je potaklo jednog gledatelja da ode na policiju okruga Metro i prijavi da ju je vidio. Bilo je to kada mu se pokvario auto u četvrti Ocala, rekao je. Kod lokalnog automehaničara vidio je djevojku za koju mu je ovaj rekao da ju je "uzeo" iz Coconut Grovea. Sue je o tome izvijestio neki televizijski novinar. Policija je potvrdila vijest, dodavši da je policajac kojem se očevidac obratio izgubio papirić na kojem je ovaj zapisao svoje ime i adresu. Ono čega se Sue najviše boji jest da je Amy mrtva: "Ma kako ona bila fizički ili psihički bolesna, ma u kakvu se stanju nalazila, ako je još živa, pomoći ćemo joj. Ali, ako je mrtva, onda je sve gotovo. Više je nikada neću vidjeti." "Od dana Amyna nestanka sve je ovisilo o financijama, o novcu. Smatram da bismo je bili našli da smo imali dovoljno novca. Sada više nemamo ništa. Potrošili smo sve što smo cijeli život stjecali."

U međuvremenu je policija odvojila jače snage za traženje nestalih adolescenata. "Da Amy sada nestane, našli bismo je", kaže Sue. "Sve što sam poduzela bilo je dobro, ali nisam imala podršku." "Osjećam da živim samo kada tragam za Amy", kaže ona, "kada jurim i istražujem." Njen glas je snažan i odlučan. "Najgore mi je kada se ništa ne događa. Tada počinjem očajavati, jer se uplašim da bi je ljudi mogli zaboraviti." Godine provedene u pretpaklu ostavile su traga. "Pogledam se u zrcalo i ne mogu se prepoznati." I drugi članovi obitelji platili su danak. Nedovo lice izbrazadano je dubokim borama. "To nas razdire iznutra", kaže Sue. "Još se volimo, ali više nismo onakva obitelj kakva smo nekada bili. Ponekad ne razgovaramo da jedni drugima ne bismo nanijeli bol." "Baš kao i Sue, i ja sam siguran da je Amy živa. Dok nešto pouzdano ne saznamo, nitko od nas neće prestati tragati. Mnogo smo puta došli tako blizu. To je jako frustrirajuće. Moramo misliti i na sebe. Imamo sina kojeg volimo jednako kao i Amy. Prvu godinu ili dvije nakon njena nestanka on je doživljavao strašne šokove. Imati šesnaest godina samo je po sebi teško. Zapravo, mislim da smo ga zanemarili," kaže Ned. Još ima dojava, ali sada su rjeđe. Sue radi i pokušava što manje misliti na prošlost. To joj uspijeva jer u budnom stanju mašta o Amy. Bez obzira kakve bile njene maštarije, u njima se Amy uvijek vraća kući. Vidi je kako ulazi u stan, mršava i blijeda, ali živa. "Gdje god da je, nije joj dobro", kaže Sue. "Ja vjerujem u telepatiju. Ali, trebam pomoć. Budemo li svi intenzivno mislili koliko je volimo, to će joj pomoći da prebrodi poteškoće." Pet godina nakon Amyna nestanka, napisala sam o njenom slučaju veliki senzacionalistički članak za Tropic, Heraldovo nedjeljno izdanje. Uslijedila je sva sila neplodnih dojava i poziva raznih čudaka. Kad se u Miamiju počeo prikazivati film Netragom nestao, Sue me nazvala plačući. Scenarij filma dijelom se temelji na stvarnom događaju: nestanku jednog dječaka u New Yorku. U prvi sam mah pretpostavila da je Sue gledala film i da me zove shrvana dojmovima, no pokazalo se da me nazvala čim je vidjela najavnu špicu na televiziji. Špica, koja dočarava muke majke u potrazi za nestalim sinom, jako je potresla Sue. Odlučila je pogledati film. Ni govora, rekla sam. Obećala sam joj da ću ga najprije pogledati ja i reći joj treba li ga gledati ili ne. Dakako, Sue se nije mogla strpiti. Emotivno iscrpljena filmom, osobito slatkastim hepiendom u tipičnom holivudskom stilu, kolav birala je čim je isteturala iz dvorane i pokušala se napiti vode s fontane u predvorju. Liječnici su ustanovili da ima bolesno srce. Ponekad se uplašim da bi Billigovi mogli umrijeti prije nego što pronađu Amy. U jesen 1985. nova je dojava navela inspektora za krvne delikte iz Miamija i forenzičkog odontologa da odu u Texas gdje je bilo ekshumirano tijelo mlade djevojke. Djevojka je preminula u Texasu jedanaest godina ranije, četiri mjeseca nakon Amyna nestanaka. Bila je to smeđokosa dugonoga ljepotica, oko osamnaest godina stara. U Texas je stigla s mladićem kao članica putujućeg karnevala. Kada je karneval otišao iz grada, par je ostao živjeti na usamljenoj farmi u Mundyju. Lokalni šerif morao je nekoliko puta rješavati sporove između mladićai djevojke. Čini se da ju je mladić tukao. Naposljetku se razboljela i on ju je odvezao u bolnicu. Na grudima i nogama imala je modrice a umrla je prirodnom smrću. Izljev krvi u mozak, utvrdili su liječnici. Na samrtnoj postelji djevojka je rekla medicinskoj sestri da je dijelom Indijanka, da je odrasla u Sjevernoj Karolini i da joj je ime Terri Ann Warner. Nadimci su joj bili Terri Divlje Pero i Terri Divlji Konj. Tri dana nakon dolaska u bolnicu preminula je i mladić je otišao iz grada. Budući da nitko nije došao po njeno tijelo, sahranjena je mjesec dana nakon smrti. Jedanaest godina kasnije, Terrin mladić, kojem su bile trideset tri godine, vidio je u Pennsylvaniji letak s Amynom slikom, što ga je dijelila organizacija za traženje nestale djece. Otišao je u policijsku postaju. Djevojku s letka ne treba smatrati nestalom jer je preminula u Texasu, rekao je policajcima te otišao prije nego što su mogli zatražiti da pojasni svoje riječi.

Dužnosnici države Texas nisu htjeli izdati dozvolu za ekshumaciju djevojčina tijela pa je Sušan Billig morala nazvati guvernera Floride da intervenira u njenu korist. Tada se prvi put ozbiljno pozabavila mišlju da je Amy mrtva. Ipak je željela znati istinu. Baš kao i ja. Odlučila sam posjetiti groblje teksaškog gradića Vernona. Kanila sam tijelo otpratiti u Dallas, gdje su posmrtni ostaci trebali biti ispitani. Prije nego što sam otputovala, telefonom sam se raspitala o pokojnici kod desetak Teksašana koji su je vidjeli, živu ili mrtvu. Uvjerila sam se da mrtva djevojka nije Amy i otkazala put. Billigovi su s olakšanjem primili vijest, iako je Sue oplakivala "nečiju kćer". I ja sam plakala, osobito kad sam čula što su stručnjaci otkrili ispitivanjem zuba i kostiju. Naime, pokojnici nije bilo osamnaest godina, kao što se vjerovalo, nego samo dvanaest ili trinaest. Do sada još nitko nije došao po njeno tijelo. Provjerila sam sve popise nestalih osoba u Sjevernoj Karolini i u indijanskim rezervatima. Tajna još nije razotkrivena. Tko je bila djevojka koja je rekla da se zove Terri Divlje Pero? Od čega je bježala? Zašto je nitko nije došao potražiti? Neka nam Bog pomogne, gdje je Amy? Nakon svih ovih godina, muke Billigovih ni danas nisu manje nego što su nekad bile. "Kad je odvedena, Amy je još bila dijete. Sada je žena i ja noću ne mogu spavati pri pomisli na to što joj se sve do sada moglo dogoditi," kaže Sue. "Ponekad, kad odem s Nedom u restoran, za oko nam zapne kakva obitelj čija kći hodom ili smijehom podsjeća na Amy. Odmah izgubimo apetit. Volimo je i nedostaje nam. Nema toga što ne bismo učinili da je pronađemo i zaštitimo. Na životu nas drži samo nada da ćemo je jednoga dana opet vidjeti." Opsesija Sušan Billig meni znači više od zanimljive teme za novinske članke, jer sam i sama počela maštati o Amvnom povratku kući. Ponekad se uplašim da neću doživjeti taj dan. Međutim, ima i tajnovitih nestanaka koji bivaju riješeni. Iako se događa da ljudi nestanu kao da su u zemlju propali, ponekad ih se uspije iščeprkati zahvaljujući novinarima čiji članci dođu u prave ruke. Štoviše, to se vrlo često događa. Takva je bila i sudbina Eddieja Rosenmana. Jednog nedjeljnog poslijepodneva, taj sedamdesetpetogodišnji veteran iz Prvog svjetskog rata stavio je na glavu svoj elegantni slamnati šešir s crvenom vrpcom i izašao iz svog malog stana na South Beachu u šetnju. Budući da je nakon moždanog udara ostao gotovo nijem, Eddie, koji je bolovao od šećerne bolesti, gestikulacijom je dao do znanja svojoj supruzi Rebecci da će se vratiti za pet do deset minuta. Nije ispunio obećanje. Kad ga nije bilo ni u deset sati na večer, supruga je pozvala policiju. Tjedan dana kasnije, Rebecca, koja je za Eddieja bila udana više od pedeset godina, došla se isplakati na mom ramenu. Eddieja nisu vidjeli u lokalnim bolnicama, ni u zračnoj luci, ni u mrtvačnici, izvijestila me prijateljica Ellavne, koja radi u Uredu za nestale osobe. Eddie i Rebecca zaljubili su se jedno u drugo 1919. u New Yorku, kada se Eddie vratio iz rata. Vjenčali su se 1923. i od tada se nisu razdvajali. – Ako izgubimo jedno drugo, ostat ćemo posve sami rekla mi je. Sin im je umro kao beba, a kći 1935. godine, u dobi od jedanaest godina. Rebecca je sve pretražila. Stotine dobrovoljaca iz Eddiejeve udruge veterana i sinagoge Kneseth Israel, kamo je bračni par odlazio na molitvu, temeljito su pretraživale uske ulice gusto naseljene četvrti South Beach. Potraga se proširila i na zelene površine obližnjeg parka Flamingo. Na noge se digla cijela četvrt, no Eddieju Rosenmanu nije bilo ni traga ni glasa. – Kao da je u zemlju propao – rekla mi je jecajući Rebecca. Budući da nije mogao govoriti, bilo je malo vjerojatno da je kupio kartu za kakav let, ali je onako izgubljen mogao otići autobusom. Rebecca

je čak nazvala upravu groblja u New Yorku, gdje je bila pokopana njihova kći. Ni tamo ga nisu vidjeli. – Možda je kod nekoga prenoćio, ali ne vjerujem da bi ga zadržali više dana – glasno je razmišljala Rebecca. – Nitko ga ne bi oteo radi otkupnine. Mi smo siromašni. Sve što želim jest da ga ponovno vidim, živa ili mrtva. Policija nije imala nikakvih tragova. Tada je nastupio trenutak da se upotrijebi najjače oružje publicitet. Trebalo je iskoristiti moć medija da se dođe do Eddieja Rosenmana, ma gdje on bio. Iako to većina novinara ne želi priznati, svi mi volimo takve slučajeve. Meni oni daju osjećaj da sam superžena koja juri da spasi ljude u nevolji. Obećala sam Rebbeci da ćemo ga naći. Neko šesto čulo govorilo mi je da ćemo uspjeti. Moj je članak objavljen u jutarnjem izdanju, zajedno s fotografijom bračnog para s proslave njihove pedesetogodišnjice braka. Trud nije bio uzaludan. Dok je ispijala jutarnju kavu, medicinska sestra Gradske bolnice ugledala je članak u novinama i prepoznala Eddieja. Iako je imala slobodan dan, uzbuđeno je nazvala svoje kolegice da ih izvijesti o "čovjeku sa slamnatim šeširićem". Naime, gotovo cijeli tjedan otkako je nestao, Eddie je proveo zaključan na psihijatrijskom odjelu bolnice u Miamiju. Kad su mu bolničari pokazali članak u novinama, suznih je očiju pokazao prstom na Rebeccu: "Mama, mama", rekao je. Kad se Rebecca taksijem dovezla u bolnicu, Eddie ju je čvrsto zagrlio plačući kao dijete. Još je nosio istu odjeću u kojoj je bio na dan nestanka. U bolnicu ga je dovezao policajac u pet u jutro, dan nakon što je njegova supruga prijavila nestanak. Eddie je udžepovima hlača imao sto sedamdeset dva dolara, ali nijednog osobnog dokumenta. – Nismo mogli s njim komunicirati – objasnio nam je upravitelj bolnice. Nesuvislo je mucao pa smo ga zadržali u bolnici. Prije nego što je Eddie identificiran, Rebbeca i Elayne raspitale su se telefonom kod osoblja nekoliko puta. Svaki puta su ga potanko opisale i upozorile na njegove govorne probleme. Međutim, budući da je u kartoteci bio uveden kao "neidentificiran", osoblje im je svaki put odgovorilo da nisu primili takvog pacijenta. Kad smo ga napokon našli, Eddie je imao ime, ali ne svoje. U bolničkoj kartoteci pisalo je "Harry Brottice". Nitko nije znao odgovoriti zašto. Možda im je Eddie pokušao reći svoje ime a oni su ga krivo razumjeli. Bolnički službenici nisu točno znali ni gdje je Eddie pronađen, kako je došao u dodir s policijom, a čak ni koji ga je policajac iz Dvadeset sedmog rajona okruga Dade dovezao u bolnicu. Napisala sam članak i fotografirala sretni par, koji se ponovno našao zajedno. Neki bijesni bolnički službenik požalio se zamjeniku glavnog urednika da moj izvještaj nije fer jer je upravu bolnice prikazao kao nekompetentnu, pa mi je urednik savjetovao da se potrudim ostvariti bolje odnose s upravama naših vrlih lokalnih institucija. Međutim, Rebecca i Eddie bili su sretni, pa sam i ja bila sretna. "Tako se radujem što je živ i opet sa mnom", rekla je Rebecca dok su susjedi i prijatelji dolazili na domjenak u čast Eddiejeva povratka. "Oboje smo izvan sebe od sreće." Mediji mogu pomoći ljudima koji se izgube u nepreglednom labirintu državnih i javnih institucija. Jedne nedjeljne večeri neki je muškarac nazvao uredništvo Heralda i zamolio da mu pomognemo u vezi s nestankom jedne osobe. Čula sam samo kako mu službenik iz uredništva gradske rubrike kaže da nazove ponovno u ponedjeljak u jutro. Mnogo ranije namjerno sam se preselila sa svog stola, koji se nalazio u udaljenom kutu goleme prostorije, na slobodno mjesto blizu urednika gradske rubrike mozga naših novina i središta akcije. Zato me sada prvu uoče užurbani urednici kad podignu oči da vide kome će povjeriti izvještavanje o nekom važnom događaju. Umiješala sam se i preuzela poziv. Izvještavanje o nestalim osobama jedna je od mojih strasti. Čovjek je bio izvan sebe. Rekao je da mu je nestao unuk; protekla su već tri dana. Ime mu je bilo Corey a bile su mu četiri godine. Čovjek po imenu Sam počeo je plakati. Bio je udovac i radio po

šesnaest sati dnevno da bi prehranio dvije svoje odrasle kćeri i Coreyja. Coreyjeva majka, kojoj je bilo dvadeset pet godina, bila je duševni bolesnik. Duševnu ravnotežu održavala je lijekovima, koje bi ponekad zaboravila uzeti. U više navrata ponašala se nasilno, te je jednom u kući izazvala požar. U petak u tri sata u jutro Sam je otišao na posao u tvornicu cementa. Kasno poslije podne, kad se vratio kući, njegove kćeri i Coreyja nije bilo u stanu. Dok je čekao da se vrate, na vrata su zakucala dva policajca. Rekli su mu da su njegovu kćer pronašli kako izgubljena luta ulicama te da su je odveli u Centar za krizna stanja u bolnici Jackson Memorial. Kad ih je upitao gdje je dječak, odgovorili su: "Koji dječak?" Sam je odmah popunio obrazac za nestale osobe i dao policajcima Coreyjevu fotografiju. Cijelu ga je subotu mahnito tražio. U nedjelju u jutro zabrinuto je nazvao policiju da se raspita jesu li što saznali. Odgovorili su mu da ponovno nazove u utorak, jer je policajac kojem je predao popunjeni obrazac do tada slobodan. Medicinska sestra iz bolnice u kojoj se nalazila njegova kći rekla mu je da je ova mrmljala nešto o Jahvinu hramu, središnjici militantne crnačke sekte Hebrejskih Izraelićana. Pretpostavila je da je majka tamo ostavila Coreyja. Sam je odjurio do hrama, ali je tamo našao u bijelo odjevene stražare koji su mu zapriječili ulaz i rekli da nisu vidjeli njegova unuka. Bila je već nedjelja na večer i nije znao kome bi se obratio, pa je nazvao Herald. – Netko mi mora pomoći da ga nađem – rekao mi je. Iz njegova sam glasa osjetila da je očajan. Nije mi zvučao dobro. Upitala sam ga je limožda njegova kći u napadu ludila nanijela Coreyju kakvo zlo. Naime, djecu najčešće ranjavaju i ubijaju članovi njihovih obitelji, a ne stranci. Glas mu je prepukao. Nije bio siguran. Iako mi je smjena završavala za dvadeset minuta, bacila sam se na posao, posve zaboravivši da mogu ići kući. Policija je potvrdila da je zaprimila djedov izvještaj o nestanku unuka. Međutim, naš novinar koji prati policijske frekvencije nije čuo znak za potragu za četverogodišnjakom. Bilo je to čudno, no službenik za odnose s javnošću u policijskoj postaji uvjeravao me: – Policajci u središtu grada čine sve da ga pronađu. Znam pouzdano da su dečki tamo poduzeli sve što se moglo. Bojala sam se da je potraga ograničena na središnji dio grada, gdje je dječak nestao, iako se on već mogao nalaziti bilo gdje. Onda sam ustanovila da potraga uopće nije pokrenuta. Policajci u središtu grada nisu ni znali za dječakov nestanak. – Ništa nismo čuli. Kakav dječak? – upitao je policajac na prijavnici. Isti odgovor dobili smo i od policajaca u patrolnim kolima. Poručnik u Odjelu za vezu rekao mi je da je dječakov opis objavljen u subotu na policijskim frekvencijama ali da nije opetovan u nedjelju jer dežurni policajci nisu znali je li dječak pronađen ili nije. Rekla sam mu da nije. Upravitelj bolnice rekao mi je da je siguran da Coreyjeva majka "nije ovamo došla s četverogodišnjim djetetom". Zamolila sam da pacijenticu ponovno zamole da se prisjeti svog dolaska. "Nismo uspjeli Bog zna što od nje doznati", javio mi je malo kasnije. Floridski Odjel za zdravstvo i rehabilitaciju ustanova je koja vodi brigu o izgubljenoj, zlostavljanoj i napuštenoj djeci. No, i oni su rekli da pod svojom skrbi nemaju dječaka imenom Corey ... Coreyjev djed dao mi je njegov podroban opis i fotografiju na kojoj se smije. Rekao mi je da je dječak nosio majicu s likom Spidermana, traperice i tenisice. – Mali je veoma bistar – rekao je Sam. – Zna reći svoje i moje ime, iako me inače zove "djedica". Zna točan naziv svoga vrtića: vrtić Turner, ali ne i našu adresu. Ta, samo su mu četiri godine. Kad sam ga zamolila da radi lakše identifikacije podrobnije opiše dječakove navike, rekao je da Corey voli "čips, kolače i svoj bicikl". Bicikl, Coreyjeve igračke i sva njegova odjeća ostali su u

Samovu stanu. Čim su u jutarnjem izdanju Heralda objavljeni moj članak i Coreyjeva slika, dječak je bio pronađen. Nakon što je pročitala članak javila se osoba kod koje se Corey nalazio posve siguran otkako se izgubio. Majka ga je bila ostavila u službi "Katolička obitelj i djeca", rekavši da se ne može za njega brinuti. Služba ga je nakratko zbrinula, a onda poslala na usvajanje. Još istog dana Sam i Corey bili su ponovno zajedno. Sutradan, u jutarnjim novinama, objavljena je Coreyjeva slika u djedovu naručju. Obojica su sjala od sreće. Dok ga je djed vodio za ruku iz Katoličke službe, Corey je stidljivo pogledao fotografa i rekao: "Ptičica". Vratiti ih kući, to je ono bitno. Ljudima kojima je to posao, uspjeh ponekad donosi osobno zadovoljstvo, čak i ako je povezan s tragedijom. Takav uspjeh postigla je i Elizabeth Everson, djelatnica sudske medicine u okrugu Dade. Elizabeth, razvedena žena koja je sama podizala svoje dijete, godinama je naporno radila u okružnoj mrtvačnici. Lijepa, odrješita i ponekad gruba osoba, Libby Everson imala je previše jak majčinski osjećaj da bi dopustila da mladu neidentificiranu djevojku polože u neobilježen grob. Tijekom druge godine mog rada u Heraldu, čula sam da se u mrtvačnici nalazi neidentificirana djevojka, te da se Libby Everson osobno založila da se njeno tijelo ne položi po sili zakona u sirotinjsku grobnicu nakon što tri tjedna nitko nije došao po njega. Tijelo je bilo u mrtvačnici već pet mjeseci. Preminula je u sobi nekog motela u Miamiju od prevelike doze narkotika. Jedini čovjek koji ju je mogao identificirati, mladić s kojim je odsjela u motelu, pobjegao je. Po dolasku u motel prijavili su se kao bračni par iz New Yorka. Recepcioneru su se lažno predstavili. Sljedećeg je dana sobarica pronašla djevojčino mrtvo tijelo. Ležala je na krevetu u plavoj bluzi s cvjetnim uzorkom. Kroz zasukani lijevi rukav vidjela se meka put oko mjesta u koje je ubola smrtonosnu injekciju. Jedini tragovi bili su injekcija, plastični paketić prerezan napola, uzica sa žaluzina kojom je podvezala venu te otisci prstiju njena suputnika. Zahvaljujući njima, policija ga je uspjela identificirati. Bio je to dvadesetosmogodišnjak koji se skrivao od zakona zbog nekoliko provala. Nekoliko tjedana kasnije, motorizirana patrola zamalo ga je uhvatila, no on im je uzvratio vatru i nakon jurnjave gradskim ulicama uspio pobjeći. Usobi u kojoj je boravio policija je pronašla novčarku jedne mlade žene i njene osobne isprave. Žena je pronađena živa. Bila je to žrtva provale kojoj je bjegunac ukrao samo torbicu. Bila je tek veljača, a neidentificirana djevojka bila je već sedma žrtva prevelike doze narkotika u okrugu Dade od početka godine. U njenom je džepu pronađena nenapisana razglednica iz hotela u Miami Beachu. Libby Everson odnijela je sliku djevojke u hotel nadajući se da će je netko prepoznati. Bez uspjeha. Miami Herald dvaput je objavio njen kratak opis, ali se nitko nije javio da je identificira ili zatraži njeno tijelo. Slučajem se predano bavio Russ Leasburg, inspektor s kojim sam se bila sukobila kad je ranjen moj susjed. Ovoga je puta bio razgovorljiviji. Rekao mi je da je stupio u dodir s roditeljima nestalih djevojaka, čak i iz tako udaljenih država kao što su Indiana, Maryland i Ohio. Neka žena u Akronu bila je uvjerena da je pokojna djevojka njena kći. Opis mrtve djevojke posve je odgovarao izgledu njene kćeri, čak do takvih pojedinosti kao što je ožiljak na nozi. Međutim, neidentificirana je djevojka imala savršene zube, a njena kći nije. Kad je Leasburg otputovao u New York nekim drugim policijskim poslom, veći je dio vremena proveo obilazeći bjegunčeva stara boravišta ne bi li pronašao neki trag koji bi mu pomogao da dozna identitet mrtve djevojke. Čim je stiglo proljeće, taj visoki, mišićavi, plavokosi inspektor počeo je uporno posjećivati plaže u Fort Lauderdaleu i studentima koji su se tamo nalazili na ljetovanju pokazivati fotografiju mrtve djevojke snimljenu u mrtvačnici. Nitko je nije prepoznao. Jedina reakcija koju je fotografija izazvala kod mnogih studenata bilo je gađenje. Leci i fotografije sa slikom djevojke, prije i poslije obrade unakaženog lesa, dijeljeni su širom SADa.

Otišla sam u mrtvačnicu i Libby Everson otvorila je ladicu hladnjače u kojem se nalazilo djevojčino tijelo. Djevojka je ležala u ladici na kotačićima, s brižno nakovrčanom kosom, kakvu za života vjerojatno nikada nije imala. Naime, prije nego što je dopustila da je fotograf slika, Libby je pozvala frizera. Bio je to moj prvi susret s mekšom stranom Libby Everson. Iako čvrsta žena, na poslu koji zahtijeva takve ljude, Libby je bila i majka jedne adolescentice. – Mora da je strašno roditeljima koji ne znaju što se dogodilo s njihovom kćeri. – Kad su ona i inspektor ustanovili da tragovi ne vode nikamo, a nisu pronalazili nove, nekoliko je puta zamalo dopustila da djevojku sahrane. No, jednostavno to nisam mogla učiniti. Ne mogu pristati da se tako mladu osobu sahrani u sirotinjskom grobu Zasuzila je i okrenula se da ja ne vidim. Napisala sam članak o gospođici "Nepoznatoj". Pored članka, u kojem sam podrobno opisala tu sitnu djevojku očiju boje lješnjaka te čak navela da je nosila traperice marke Ladybug, plavi prsten sa zodijačkim kamenom te grudnjak broj 4c, objavljena je njena slika. Navela sam da bi joj ime moglo biti Lisa. Naime, u džepu njene skupe kožne jakne nalazila se čestitka za Valentinovo naslovljena na "Lisu", koju je potpisao neki "Will". Potraga, koje se proširila na cijelu zemlju, okončana je već narednog jutra, nedugo nakon što je Herald dostavljen pretplatnicima u bogatim predgrađima. Djevojčino ime doista je bilo Lisa, a čestitku joj je poslao njen mlađi brat. Lisina majka pročitala je članak i prepoznala sliku svoje pokojne kćeri. Telefonirala je inspektoru u Miami Springsu kojem je 16. veljače predan obrazac s podacima o nestaloj djevojci. U trenutku kad je nazvala upravo je čitao članak o njezinoj kćeri. "Mislim da je to moja kći", rekla je plačući. Inspektor se složio. Lisa je otišla od kuće u šest sati poslije podne na Valentinovo i više se nije vratila. Sutradan u jutro njen je otac otišao u policijsku upravu Miami Springsa da prijavi njen nestanak. Predložili su mu da pričeka dvadeset četiri sata. Došao je ponovno idućeg jutra i tada je popunio obrazac. Inspektori su roditeljima obećali da će opis njihove kćeri poslati teleksom u sve krajeve Floride. Tog istog dana djevojka je pronađena mrtva u Miamiju. Pet dugih mjeseci dok je ležala u mrtvačnici, ni deset kilometara od svoje kuće, roditelji su svakoga dana očajnički nazivali policiju u Miami Springsu nadajući se novostima. Nestala djevojka bila je izvrsna učenica četvrtog razreda srednje škole u Miami Springsu. Njeni roditelji ne bi ni u snu pomislili da njihova kći uživa drogu. Čovjek s kojim je stigla u motel bio im je posve nepoznat. I roditelji i djevojčini poznanici vidjeli su članke koji su objavljivani u novinama, ali im nije palo na pamet da bi djevojka koja je umrla od prevelike doze narkotika u prljavoj motelskoj sobi u društvu kriminalca mogla biti zdrava srednjoškolka koju su poznavali. Majka i otac, carinski službenik, potvrdili su u mrtvačnici Lisin identitet. Otac nije mogao vjerovati svojim očima, rekao je inspektor. Razgovarala sam s ocem dok se borio da zadrži suze. Ni u školi ni kod kuće nije imala nikakvih problema rekao je. Što ću sad? Dođe mi da udarim glavom o zid. Sličan poriv osjetili su i neki urednici Heralda, koji su se razbjesnili jer su čitatelji jutarnjeg izdanja u lokalnoj rubrici našli fotografiju neznanke snimljenu u mrtvačnici. Ja u tome nisam vidjela ništa sporno. Naime, savršeno počešljana i našminkana djevojka nije izgledala kao netko tko je pet mjeseci mrtav. S plahtom uredno savijenom oko vrata činilo se kao da spava. Problem je bio u tome što su urednici znali da je mrtva. Moj se trud isplatio: djevojčina obitelj saznala je istinu. Libby Everson plakala je suzama radosnicama, no urednici su uporno tvrdili da bi članak bio jednako učinkovit i bez fotografije. Pomoćnik urednika gradske rubrike, koji je fotografiju objavio na moju molbu, dobio je po nosu. Ni on nije poštedio svoje podređene. Nikada više nećemo objaviti slike mrtvih osoba, jednoglasno su objavili urednici. Unatoč mojim čestim diskretnim i manje diskretnim molbama, njihov svečani zavjet

do sada nije prekršen. Neke slike neidentificiranih osoba koje sam umeđuvremenu dobila iz mrtvačnice izgledaju sasvim pristojno i objavljene u novinama jamačno bi pomogle pri identifikaciji. To se vjerojatno odnosi i na lijepo odjevena sjedokosa starčića. Kad god ga se sjetim, glavom mi se počne motati na tisuće pretpostavki. Možda je to doista nacistički ratni zločinac u bijegu. Ma tko bio, on je spretno, čak veoma spretno, zameo svoje tragove. Zašto? Tragajući za rješenjem te zagonetke, inspektor Henry Weayer proputovao je mnoge zemlje, ali je svejedno završio u slijepoj ulici. Taj stručnjak za krvne delikte, koji je u međuvremenu umirovljen, shvatio je traganje za starčevim identitetom kao osobni izazov. Poduzeo je sve što je bilo u njegovoj moći, ali je identitet starčića koji je tako dobro zameo svoje tragove i danas, petnaest godina nakon, nepoznat. Slučaj još muči i Weayera i mene. – To doista zbunjuje – kaže inspektor. – Čini se da je došao u Miami samo zato da ovdje umre. Pri tome se veoma brižljivo pobrinuo da mu nikada ne otkrijemo identitet. Taj elegantni gospodin sa sijedim brkovima uzeo je sobu u hotelu Biscayne Terrace u ulici Biscayne Boulevard. U knjigu gostiju upisao se kao "J. Williams, 222 Delaware PL, Jacksonville, Florida, samostalni trgovac". Osoblje je ocijenilo da ima između šezdeset i sedamdeset godina. Čini se da je ime lažno, a za adresu se pouzdano zna da ne postoji. Njegov tromjesečni boravak u sobi sedamsto osam prošao je nezapaženo, sve dok se kasno popodne 29. prosinca hotelski službenik nije popeo na krov da spusti zastavu. Starčić, elegantan kao i uvijek, ležao je na terasi buljeći u nebo, odjeven u žutu košulju, smeđe hlače i ukusnu kravatu. Njegova sljepoočnica bila je uredno prostrijeljena točno iznad desnog uha. Onako raširenih ruku i prekriženih nogu, činilo se kao da drijema. Udarac metka zbacio mu je s nosa naočale za čitanje s tankim zlatnim okvirom. Sve je ukazivalo na samoubojstvo: pored starčevih nogu nalazio se pištolj od 7 mm. Tijelo je još bilo toplo. Slučaj se počeo zaplitati već u sobi sedamsto osam. Sa svih odjevnih predmeta bio je odrezao etikete, a inicijali na njegovoj finoj kožnoj aktovki bili su sastrugani. U novoj novčarki nalazilo se samo pet novčanica od deset dolara. Sve je plaćao gotovinom. Nikome nije telefonirao i nije primao posjete. Policija je uspjela naći samo jednu osobu koja je s njim razgovarala: sobaricu hispanoameričkog podrijetla kojoj je svakog dana davao pedeset centi napojnice. Ocijenila je da je govorio britanskim naglaskom. U trenutku smrti čovjek je bio savršeno zdrav i nije imao nikakvih ožiljaka ili tetovaža. Još je imao sve svoje zube, a otiske njegovih prstiju nisu uspjeli identificirati ni FBI ni kanadska policija. Na njegovu kožnom remenu bilo je otisnuto Made in France, ali je uklonio ime proizvođača. U švicarskoj tvrtki koja je proizvela njegov sat marke Omega ustanovili su da je bio dostavljen nekoj njujorškoj veletrgovini 13. studenog 1953. Budući da veletrgovina svakih deset godina baca dokumentaciju o narudžbama, nije se moglo utvrditi kome su ga oni isporučili. Međutim, ispod poklopca sata bio je otisnut znak urara kod kojeg je bio na popravku. Američki urarski institut pretražio je svoju dokumentaciju i znak objavio u svojoj dvomjesečnoj brošuri koju primaju svi američki urari. Starčićev recept za naočale objavljen je u američkom optometrijskom časopisu s molbom za pomoć. Oba pokušaja bila su neuspješna. Starčić je bio visok metar šezdeset pet i težak šezdeset pet kilograma. Njegova prosijeda kosa počela se prorjeđivati na zaliscima. Nosio je plave gaće broj trideset šest i ortopedske cipele broj 40 3E, s ortopedskim ulošcima Dr. Scholla, kakvi su se mogli kupiti u bilo kojoj američkoj trgovini sa Schollovim proizvodima. Među njegovim malobrojnim osobnim stvarima bilo je nekoliko knjiga, sve teška filozofija i psihologija, i dva prazna lista papira na kojima su se jedva nazirali otisci kemijske olovke. Iz toga se moglo zaključiti da je prije smrti nekome napisao pismo. Laboratorijski tehničari okušali su sve

znanstvene metode koje su im bile na raspolaganju, ali iz otisaka nisu uspjeli rekonstruirati nijednu riječ. Činilo se da je najčvršći trag pištolj. Ako uspijem pronaći gdje je kupio pištolj, mislio je inspektor Weaver, uspjet ću saznati i tko je on. Inspektor i Libby Everson obratili su se za pomoć Interpolu. Odgovor te međunarodne policijske organizacije zapanjio ih je. Interpol je pronašao da je pištolj ukraden iz tvornice Browning u Bruxellesu, gdje je proizveden 1917. godine. Otada mu se zameo svaki trag, sve dok si uglađeni starčić, pola stoljeća kasnije, na krovu hotela u dalekom Miamiju nije njime oduzeo život. Starčićevi otisci prstiju i osobni opis poslani su u svih sto trinaest zemalja članica Interpola, uključujući Englesku, Australiju i Novi Zeland. Nije bilo odgovora. Neki samoubojice žele svojim činom kazniti ljude koji ih nadžive. Ovo očito nije bio takav slučaj. Starčić je želio umrijeti u tajnosti. Ma kakav bio njegov motiv, posljednji čin tog tihog čovjeka bio je neobično uspješan. On je postumno uspio sve nadmudriti. Njegova je smrt bila njegova pobjeda. Ima malo ljudi koji nestanu zauvijek ne ostaviviši nikakav trag za sobom. Među njima ima dosta onih od kojih se to nikada ne bi očekivalo. "Bilo je to kao da mu se spustio leteći tanjur i odnio i nju i njen auto," ovako je inspektorica za nestale osobe Sandra Weilbacher opisala nestanak umirovljene književnice Jean McBride Blocher. Pjegava i crvenokosa Sandy Weilbacher godinama je rješavala taj slučaj. Unatoč svom intenzivnom i dugotrajnom traganju, nije uspjela naći ništa. Ništa u životu Jean Blocher nije ukazivalo da bi mogla postati glavni protagonist jednog tako čudnog slučaja. Ona nije doživjela ništa zastrašujuće ili neobično, sve dok jednog dana nije nestala zajedno sa svojim ružičastim sportskim automobilom. U svom stanu je ostavila nedovršenu stranicu u pisaćem stroju i cigarete na obližnjem stoliću za posluživanje. U spavaćoj sobi ostale su njene besprijekorno uglačane cipele i brižljivo složeno donje rublje koje je trebala odjenuti sutradan za ručak s bivšim kolegicama sa studija. Po svemu sudeći, Jean Blocher, kojoj je bilo šezdeset šest godina, otišla je od kuće s namjerom da se odmah vrati. To "odmah" potrajalo je osamnaest godina. Ta umirovljena službenica socijalnog osiguranja, udovica časnika američke vojske, pisala je putopise za časopise i bila aktivna u crkvenim i građanskim organizacijama. Bila je živahna i vedra osoba sa smislom za humor. Nedugo prije nego što je nestala, dala je obojiti svoj omiljeni sportski automobil kharmann ghia. Međutim, kad je to deset godina staro vozilo došlo iz lakirnice, umjesto žarko crveno bilo je kričavo ružičasto. Nimalo se ne uzbuđujući, ona je sa zadovoljstvom počela voziti vjerojatno jedini kričavo ružičasti automobil kharmann ghia u Južnoj Floridi. Te listopadske večeri nazvala ju je njena nećakinja da potvrdi zajedničku večeru i partiju golfa koju su dogovorile za taj vikend. Nije bilo odgovora. Pokušala je ponovno sutradan u osam u jutro. Opet ništa. Sara Sekso stanovala je blizu zaljeva, samo pet minuta od stana svoje tetke. Odmah je sjela u auto nadajući se da će negdje uz put ugledati njen uočljivi ružičasti auto. Međutim, nije ga bilo nigdje na vidiku. Tetkini susjedi rekli su joj da večer prije toga nije parkirala auto na uobičajenom mjestu. Uznemirena nećakinja nazvala je policiju. Uslijedili su tjedni, mjeseci i godine puni razočaranja. Jean Blocher nikada nije držala mnogo gotovine kod kuće. Vjerojatno joj je zatrebalo nekoliko dolara za ručak s prijateljicama pa je odjurila iz kuće da unovči ček. Bio jet o posljednji ček koji je ispisala. Iznos je bio samo deset dolara, a unovčila ga je u obližnjoj samoposluzi. Sudeći po tome da u njenom stanu nije gorjelo svjetlo, jamačno je izašla prije mraka. Nakon toga nitko nije podizao novac s njena bankovnog računa. Sa sobom je ponijela kreditne kartice koje više nikada nisu upotrijebljene. Možda je dobro odjevena udovica privukla pozornost kakva lopova dok je uzimala gotovinu, iako bi

malo kojeg pljačkaša privukao tako mali iznos. No, čak ako pretpostavimo da je bila napadnuta, opljačkana i ubijena, kamo je nestalo njeno tijelo i automobil? Zašto lopov nije nikada pokušao unovčiti čekove ili upotrijebiti kreditne kartice? Zbunjena policija pretražila je Biscayneski zaljev, ali nije našla nikakav trag. Bojeći se da se Jean onesvijestila za upravljačem i skrenula s ceste, nećakinja i njen suprug unajmili su ronioca da pretraži muljeviti kanal duž avenije kojom se Jean Blocher obično vraćala kući. Ronioc je pronašao gomilu beznačajna smeća, ali ne i njen mali ružičasti auto. Bračni par nastavio je tragati godinama, ali tijelo Jean Blocher nije pronađeno. Iako je alarmirana policija cijele zemlje, nigdje nije viđen ružičasti automobil. Pregledom dokumentacije ustanovljeno je da nitko nije pokušao vozilo ponovno registrirati. Osam godina kasnije nećakinjin muž umro je od raka. Njegova udovica rekla mi je da se još svakog dana sjeti tetke: – Kad god zazvoni telefon pomislim da je možda bila izgubila pamćenje pa me sada zove da mi kaže gdje da dođem po nju. – Devet godina nakon nestanka rekla mi je: Svaki put kada vidim karmann ghiu srce mi se popne u grlo. Okrug Dade ispresijecan je dubokim jezerima, kamenolomima i kilometrima kanala iz kojih policija često vadi zahrđale automobile. Mnoge bacaju vlasnici kako bi od osiguranja dobili novac, neki su ukradeni i opljačkani, a neki su postali mrtvački sanduci za nesretne vozače ili žrtve ubojstva. Većinu takvih automobila policija izvadi nedugo nakon potapanja, a rijetki u vodi ostanu duže od dvije godine. Policajci u helikopterima danonoćno nadziru kanale ne bi li u njima pronašli potopljene automobile. Kad god se tamo zateknem ili čujem da su pronašli neki automobil, napeto čekam da čujem je li on marke kharmann ghia. Inspektorica Sandy Weilbacher otišla je iz Miamija prije tri godine, kad je umirovljena. Prije nekoliko mjeseci ponovno sam nazvala Jeaninu nećakinju da je podsjetim da me nazove ako nešto dozna. Ustanovila sam da je njen broj isključen a imena više nema u telefonskom imeniku Miamija. Jesam li ja jedina osoba koja još traga za Jean Blocher? Ima ljudi koji nestanu bez traga ali i mrtvaca koje nikada ne uspiju identificirati. Odakle su došli? Kamo su bili krenuli? Često se sjetim poente jednog starog vica: muškarac dođe kući ranije nego obično i zatekne suprugu u spavaćoj sobi napola razodjevenu. Otvori vrata ormara i zapanji se kad unutra ugleda gola muškaraca. "Što vi ovdje radite?", poviče. Goli muškarac slegne ramenima: "Svatko mora negdje biti". Nije smiješno, ali znam za barem jednog čovjeka koji se našalio s cijelim svijetom prije nego što se ubio. Šala je bila toliko osebujna da vjerojatno nije očekivao da će je itko shvatiti. Još ne razumijem poentu, iako sam u odgonetanju stigla dalje od ikoga drugoga. Zahvaljujući neznančevu posljednjem činu ponovno sam susrela jednog od romantičnih kriminalaca iz mojih djetinjih snova. Dogodilo se to nakon što sam cijelo poslijepodne provela na mjestu umorstva. Bila sam sva znojna, nisam jela od jutra, a trebala sam brzo napisati još tri članka. Pritisnuta stresom, nestrpljivo sam se kod mladog inspektora za krvne delikte raspitala o pucnjavi koju je istraživao. I on se žurio jer je imao mnogo posla. Usput sam ga zapitala što se još događa u gradu. Spomenuo mi je samoubojstvo na kojem je radio. Neki mladić na štakama polako je i s mukom ušao u hotel u Miamiju i uzeo sobu. Njegov hendikep bio je tako očit da su mu osoblje i gosti pohrlili u pomoć otvarajući mu vrata i mičući stolice. Nije dugo ostao. Već se sutradan uspio popeti preko visoke ograde balkona i baciti se u dubinu. Samoubojstvo je izgledalo kao samo jedan u nizu sličnih tragičnih slučajeva. Činilo se da se čovjek odlučio ubiti zbog boli koju je trpio. Jedino nije bilo jasno je li njegovo fizičko stanje bilo posljedica ozljede ili neke motoričke bolesti koja je stalno napredovala. Autopsija još nije bila

obavljena. Inspektor nikako nije mogao pronaći pokojnikovu rodbinu. Adresa koju je dao recepcioneru bila je lažna. – Kako mu je ime? – upitala sam odsutno misleći na druge stvari. Inspektor je počeo listati po svojoj bilježnici: – George Metesky – rekao je. – Jeste li sigurni? – upitala sam, odmah se zainteresiravši. Polako je ponovio ime. To nije moguće, pomislila sam. – Koliko ste rekli da je star? Pokojniku je bilo između dvadeset pet i trideset godina, a pravom Georgeu Meteskom sada bi bilo sedamdeset, pomislila sam. Tko bi svom sinu dao ime po zloglasnom Ludom Bombašu? George Metesky svojedobno je bio strah i trepet New Yorka. Ludi Bombaš i Glumac Willie Sutton bili su suvremenici. O njima se pisalo na naslovnim stranicama novina u vrijeme kad sam ih još kao dijete gutala. Mladi detektiv hispanoameričkog podrijetla' s kojim sam razgovarala nikad nije čuo za Ludog Bombaša. Ispričala sam mu slučaj Georgea Meteskog. Kad me saslušao, pogledao me značajno, kao da zna na što ciljam. Slučaj koji se činio kao obično samoubojstvo iznenada je poprimio ozbiljnije dimenzije, no ni on ni ja više nismo imali vremena. Željela sam saznati što je moguće više pojedinosti o slučaju. Učinilo mi se da je istog trenutka požalio što mi ga je spomenuo. O Georgeu Meteskom znala sam sve. Taj neženja bez djece živio je mirno i povučeno sa svoje dvije neudate sestre, cijelo vrijeme izrađujući bombe u garaži. Metesky je iskopao ratnu sjekiru protiv tvrtke Con Edison, svog bivšeg poslodavca. Smatrao je da poslovodstvo nije poštovalo njegova prava te da je krivo što se razbolio od tuberkuloze. Neko vrijeme terorizirao je građane New Yorka postavljajući tempirane bombe u različitim dijelovima grada i pišući smušena pisma protiv Con Edisona. U eksplozijama nije nitko stradao, a Georgea su nakon mnogo uzbuđenja i medijske pompe naposljetku uhvatili i zatvorili u duševnu bolnicu. Prisjetila sam se da sam prije nekoliko godina pročitala da je pušten i da je opet sa svojim sestrama. Od njegova uhićenja prošlo je pedesetak godina i nadam se da se sada bavi nekim drugim hobijem. Ali, tko je bio pokojnik koji se predstavljao Georgeovim imenom? U mrtvačnici je zagonetka postala još teža. Liječnik koji je obavio obdukciju ustanovio je da mladiću nisu trebale štake. Sve dok nije skočio s balkona bio je posve zdrav. Zašto se onda vukao na štakama pretvarajući se da je bogalj? Pomislila sam da bi odgovor mogao znati Ludi Bombaš. Pronašla sam njegov broj telefona u imeniku i nazvala ga u njegov stan u Connecticutu. Starac se doimao posve pribrano i bio je veoma simpatičan, uljudan i bistar. Rekao je da nikad nije imao nećaka ili kakvog drugog rođaka po imenu George Metesky, te da nikada nije čuo za nekog drugog Georgea Meteskog. Mladić kojeg sam opisala bio mu je posve nepoznat. Tada sam se sjetila da je u političkim demonstracijama sedamdesetih godina zajedno sa Zippijima i Yippijima sudjelovala i mala skupina demonstranata koji su sebe zvali "Sljedbenici Georgea Metskog" i "Ludi bombaši". Međutim, sam George Metesky rekao je da nije za njih čuo, a meni se nije posrećilo da ih pronađem. Potaknula sam njegovu znatiželju, pa me zamolio da ga obavijestim ako ikada saznam identitet pokojnog mladića. Obećala sam mu, ali mi se nije nikada ukazala prigoda za to jer nisam ništa saznala. Unatoč članku koji sam napisala, i svojoj privatnoj istrazi, još ne znam tko je bio mladić koji se pretvarao da je bogalj ni zašto se ubio pod imenom zloglasnog luđaka koji je bio uhićen i zatvoren u psihijatrijsku ustanovu još prije nego što se on rodio. Mike Gonzalez često me upozorava da logika ne pomažeu rasvjetljavanju ovakvih slučajeva, jer ni ljudi koji čine takve stvari ne misle logično. Međutim, mene još neodoljivo privlači razotkrivanje tajni. Ponekad noću sjednem na morsku obalu i razmišljam o nestalim ljudima. Inspektori koji istražuju takve slučajeve naposljetku odustanu, odu u mirovinu, poput Sandy Weilbacher i Henryja Weayera, ili pak prijeđu na drugi posao gdje ih čekaju nove dužnosti.

Nakon što su poduzeli sve što se u danim okolnostima i vremenu koje im je stajalo na raspolaganju mogli, oni jednostavno zaborave slučaj. Okružni službenici označe mrtvaca, ispune odgovarajuće obrasce i polože ga neoplakana u neoznačen grob. Tada ga i oni zaborave. To je zdrav i praktičan odnos prema problemu koji nadilazi sve naše sposobnosti. Zašto to meni ne uspijeva?

10. PRAVDA To je ono što svi žele, ali samo neki nalaze. Naš sustav ne temelji se na pravdi nego na pravu. Iako svi težimo pravdi, ona nam često izmiče, jer je slijepa i nije neumitna. Obuzeti bolom i očajem neki ljudi uzmu pravdu u svoje ruke. Drugi pak, oni odlučni i utjecajni, traže zadovoljštinu slijepo vjerujući u sustav. To su oni koji igraju prema pravilima. Međutim, ponekad to jednostavno ne donosi rezultate. Mnogim državnim odvjetnicima važnije je koliko će okrivljenih poslati u zatvor, nego hoće li svojim djelovanjem uspjeti zadovoljiti načelo pravednosti. Oni se ne izlažu riziku i izbjegavaju sve slučajeve u kojima počinitelj nije priznao prijestup, ili nema svjedoka i materijalnih dokaza. Carol King Guralnick bila je državna odvjetnica drukčija kova, različita od svih koji su prije nje služili u Miamiju. Upoznala sam je još prije nego što se udala, dok je radila kao pripravnica u Uredu državnog odvjetnika, a ja pratila suđenja za krvne delikte. U razdoblju između dva njena braka, Carol i ja bile smo djevojke elegantnog i duhovitog suca krivičnog suda Paula Bakera. Bogata, lijepa i ekstravagantna Carol bila je bivša miss i manekenka. Nekoć je radila u pisarnici onog majstora glume u sudnicama, Melvina Bellija. Sve je upila. U dvadeset trećoj postaje pomoćnica državnog odvjetnika s vlastitim malenim i neuglednim uredom službena stila. Zidovi su bili veoma ružno obojeni a stolovi čeličnosivi. Čim je stupila na dužnost, dala ga je preurediti. Preuređenje nije poreznike stajalo ni novčića. Zidovi su obojeni u svijetloplavo, što je bila izvrsna pozadina za plavu draperiju od baršuna i prozirne bijele zavjese s volanima. Sag je bio od svijetloplavog pliša. Njen pisaći stol bio je u stilu Luja XIV., a iza njega je stajala visoka stolica s baršunastim naslonom. Carol je bila iz bogate obitelji. Udala se za odvjetnika Ronalda Guralnicka, koji je i sam bio bogat. Zašto si to onda ne bih priuštila, rekla je. Carol je bila i zvijezda radio-emisije Gospođa Zakon, u kojoj se obarala na zločince. Carol King Guralnick nije ulazila u sudnicu, ona je tamo nastupala poput primadone. I jao čovjeku koji bi joj se našao na putu! Izuzetno lijepa žena duge crne kose i živih tamnih očiju, uvijek vrhunski odjevena, ona je odisala takvom samouvjerenošću da joj se nije mogla suprotstaviti ni cijela četa odvjetnika. Carol je vozila skup sportski automobil s mobitelom. Na naljepnici u automobilu pisalo je: GOSPOĐA ZAKON, a parkirala je gdje god joj se prohtjelo. Bez prigovora je plaćala kazne, jer je izračunala da joj je to jeftinije nego da gubi vrijeme na traženje mjesta za parkiranje. Neke je osobe nisu voljele, osobito nesigurni muškarci. Nije skrivala da je ambiciozna. Najviše je voljela slučajeve koji su privukli veliku pozornost javnosti, jer je željela postati sutkinja. Smatrala je da bi jednog dana mogla doći i do Vrhovnog suda. "Ako mi je suđeno, to će se dogoditi kad za to budem spremna. Ja uistinu vjerujem u sudbinu", rekla je jednom prigodom. Morala sam se diviti njenoj ambiciji. Ta žena mogla se posvetiti kupovini u Parizu, zabavama u visokom društvu i brizi za svoj izgled. Umjesto toga, ona je svaki dan odlazila u ludnicu zvanu Palača pravde i podizala optužnice protiv pljačkaša, silovatelja i ubojica. Takva je bila Carol. Ma kakvi bili njeni motivi, ona je tamo odlazila dobrovoljno. Nije se bojala posla i pristupala mu je angažirano. Uplašenim žrtvama i svjedocima prilazila je s toplinom i ohrabrenjem, pa su oni često jecali u njenim rukama natapajući suzama njene birane kostime. Prije nego što sam doznala za sablastan slučaj dječaka po imenu Sam, nekoliko je mjeseci nisam vidjela. Sam je preminuo nesretnim slučajem u dobi od tri godine i pet mjeseci. Za svog kratkog života preživio je četiri teške nesreće. Prije nego što se udavio u kadi, u vodi dubokoj dvadeset centimetara, taj je lijepi, snažni i zdravi dječačić: * progutao prašak za izbjeljivanje rublja;

* popio preveliku dozu tableta; * pobjegao iz svoje sobe kad je u njoj izbio tako jak požar da su popucala stakla; * navukao plastičnu vrećicu na glavu, prekinuvši dotok zraka sve dok nije poplavio od nedostatka kisika. Angažiran je policijski helikopter koji se spustio na ulicu ispred dječakove kuće da ga hitno preveze u bolnicu. Malog su tako često liječili na intenzivnoj njezi, da su ga medicinske sestre znale po imenu. Dječak se udavio u siječnju, a ja sam za to čula u lipnju i počela istraživati slučaj. U vrijeme svih ovih nesreća, Sam se nalazio kod kuće sa svojom dvadesetsedmogodišnjom majkom. Ta žena, koja se dva puta udavala, bila je razvedena od dječakova oca, policijskog narednika u Coral Gablesu. U to vrijeme izlazila je s jednim od vatrogasaca koji je spasio Sama kad je u njegovoj sobi izbio požar. Prema iskazu majke, prije tragične nesreće ona je sina stavila u kadu da se kupa i otišla objesiti rublje. Desetak minuta kasnije, rekla je, našla ga je s licem u vodi. Iako se smrt dogodila pod sumnjivim okolnostima, nijedan tužitelj nije želio preuzeti slučaj. Naime, nije bilo svjedoka. A koja bi porota povjerovala da bi jedna majka mogla nauditi tako lijepom djetetu? Dječakov je otac nekoliko puta zatražio skrbništvo nad sinom, osobito nakon što je Sam nekoliko puta zamalo izbjegao smrt. Međutim, sudac je presudio da dječačić treba ostati s majkom. Šest godina ranije, dok je živjela u okrugu Broward, ženi je umrlo prvo dijete. U to vrijeme bila je razvedena od svog prvog supruga. I taj se dječačić utopio u kadi. Policiji je rekla da ga je ostavila na deset minuta dok je vješala rublje. Vozač hitne pomoći koji je došao na njen poziv, bio je njen zaručnik. Otišla sam u policijsku postaju četvrti Coral Gabels da porazgovaram sa Samovim ocem. Primio me za trošnim drvenim stolom u maloj prostoriji za saslušanja. Još u šoku zbog sinove smrti, otac je nesreću pripisao nemaru svoje bivše supruge, zbog čega je došlo i do dječakovih ranijih ozljeda. Bila sam zbunjena. Zar mu nije bilo sumnjivo to što je Sam već drugo dijete njegove bivše supruge koje se udavilo kupajući se? Pogledao me bez riječi, spustio glavu na ruke i počeo jecati. Rekao je da ne zna. Svoju je bivšu suprugu upoznao šest mjeseci nakon što joj je umrlo prvo dijete. Njemu je rekla da je uzrok smrti bila srčana mana. Prije nego što su se vjenčali, jednom su čak zajedno položili cvijeće na dječakov grob. I inspektoru koji je istraživao Samovu smrt majka je rekla da je njen prvi sin umro od bolesti na srcu. Odbila se podvrgnuti detektoru laži. Meni nije htjela reći ništa, osim da ne može objasniti zašto je odbila pristupiti ispitivanju. Dr. Ronald Wright, tada glavni zamjenik sudskog patologa okruga Dade, ustanovio je da se zdravo dijete Samove dobi i težine, visoko sto centimetara, nije moglo slučajno utopiti u dvadeset do dvadeset pet centimetara dubokoj vodi. Rekao je da je to fizički nemoguće. Članak koji sam o tome napisala odmah je izazvao reakcije. Nazvala me Carol King Guralnick i upitala zašto nije podignuta optužnica. Rekla sam joj da se toga nitko nije htio prihvatiti. Dan ili dva kasnije, Samova dežmekasta, plavokosa majka, koja se već bila udala za stražara obalne straže, bila je uhićena pod optužbom za umorstvo. Našao se tužitelj koji je preuzeo njen slučaj. Dakako, bila je to Carol King Guralnick. Jasno, suđenje sam pratila ja. Samov otac imao je fotografije u boji svog sina kako pliva, veselo se praćaka u bazenu, pa čak i kako roni. Carol ih je dala uvećati do prirodne veličine da bi se porota mogla uvjeriti da je dječak bio zdrav i snažan i da se nije bojao vode. Međutim, suđenje nije nikada održano. Samova majka nije se morala pojaviti na sudu da objasni smrt svog sina. Naime, čak i Carol King Guralnick može pogriješiti.

Prije početka suđenja sutkinja Natalie Baskin odlučila je da porota ne smije ništa saznati o smrti prvog djeteta i četiri prethodne nesreće u kojima je Sam zamalo izgubio život. Sve te činjenice bile su nebitne i neprihvatljive, jer su se dogodile mnogo prije tragične nesreće, smatrala je sutkinja. No, Carol je držala da su činjenice od presudne važnosti za razumijevanje tragične nesreće te da bi iz njih porota mogla steći bitan uvid u ponašanje majke. Porota je već bila odabrana i pod prisegom, ali još nije bila čula uvodnu riječ niti joj je predočeno bilo što od dokaznog materijala. Carol se žalila protiv odluke sutkinje i zatražila poništenje suđenja. Majčin branitelj, Roy Black, jedan, od najboljih odvjetnika u Miamiju, nije imao primjedaba. On se samo smješkao. Sutkinja je pristala na poništenje suđenja i slučaj je bio zaključen. Black, odvjetnik iskusniji od Carol, uočio je nešto što ona nije. Naime, budući da je porota već prisegnula, suđenje je de facto počelo. Pokretanjem novog postupka prekršilo bi se ustavno načelo po kojem se nikome ne može suditi dva puta za isti prekršaj. Tako je Samova majka zbog greške u sudskom postupku zauvijek oslobođena krivice. Što je pravda? U slučaju Charlesa Griffitha, oca jednog drugog nevinog djeteta, to je zagonetka nad kojom bismo mogli provesti mnoge besane noći. Ja sam pristalica floridskog zakona prema kojem ubojica prvog stupnja mora biti kažnjen s najmanje dvadeset pet godina zatvora. Naime, mnogi kriminalci koje prerano pomiluju počine nove zločine. Takvih tragičnih slučajeva ima mnogo. Međutim, kad god se zakon strogo primjenjuje, a sve u cilju kažnjavanja kriminalaca i zaštite lojalnih građana, sjetim se slučaja Charlesa Griffitha. Ne mogu zaboraviti njegovo lice i znam pouzdano da lojalni građani neće biti sigurniji zato što je mladi Charles Griffith dospio u zatvor, bez nade za pomilovanje do godine 2010. Njegova majka bila je kraljica burleske, a otac kralj pornoindustrije, vlasnik pornok ina i burlesknih kazališta. Charlesovi roditelji već su odavno bili razvedeni. On je odrastao u Sjevernoj Karolini. Odatle je došao u Miami, gdje ga je otac zaposlio kao kinooperatera u jednom od svojih kina. Charles se rano oženio lijepom djevojkom po imenu Becky, od koje se razveo nakon pet godina. Jedina prava svijetla točka u njegovu životu bila je njihova mala kći Joy, lijepa i bistra plavokosa djevojčica. Govoreći o plavim očima svoje kćeri, Charles je rekao da su izgledale "kao da je na njih pao prah s anđeoskih krila, s malim sunčanim pjegama". Listopada 1984., kada su Joy bile dvije i pol godine, dogodilo se nešto strašno. Bila je s majkom u posjetu baki. Dok je majka u kuhinji pripravljala kavu s mlijekom, Joy je odjurila u dnevnu sobu da gleda crtiće na televiziji. Dok se penjala na smeđu stolicu za njihanje, glava joj je slučajno zapela između sjedala i pomičnog naslona za noge. Težinom svih svojih petnaest kila, pritisnula je na naslon i zadavila se, prekinuvši dotok kisika u mozak. Majka je Joy našla s glavom zaglavljenom u stolici, dok su njene ručice grčevito držale ispupčenu presvlaku boje čokolade. Djevojčica je bila bez daha i posve siva u licu. Policija i hitna pomoć ustanovile su da joj je srce prestalo kucati. Potaknuli su ga lijekovima i nakon četrdesetak minuta grčevitog kardiopulmonalnog oživljavanja Joy je počela disati. Međutim, mozak joj je već bio nepovratno oštećen i više se nije probudila iz kome. Njen dvadesetčetverogodišnji otac spavao je na madracu u bolničkoj sobi i svaki sat posjećivao Joy na odjelu za intenzivnu njegu. Naučio je brinuti se o njoj, pa čak i stavljati plastičnu vakuumsku cijev u rupu na vratu kroz koju je usisavana sluz iz pluća. Smogao je snage da se tješi: "Ako je Bog pozove k sebi, barem je jedno sigurno: umrla je prerano da iskusi pravi strah. Nikad joj nitko nije slomio srce. Poznavala je samo veselje i igru". Molio je prijatelje da se za nju mole. Dok su mučni mjeseci prolazili, Charles Griffith proučavao je medicinsku literaturu i časopise. Kad je negdje pročitao o lijeku koji daju pacijentima u komatoznom stanju, zamolio je liječnike da ga

iskušaju. Pokušali su, ali bez uspjeha. Neumorno ju je pokušavao oživjeti nanoseći joj na jezik naizmjenično med i limun. Svijetlio joj je baterijom u oči i trljao joj obraze svilom i grubim plišanim platnom nastojeći probuditi osjetila i izazvati reakciju. Bio je uvjeren da ga može čuti i da osjeća bol. Bio je očajan kada su joj liječnici na lubanji probušili rupu za snimanje mozga, otvorili trbuh da uvedu cijev za umjetno hranjenje i razrezali vrat radi traheotomije. Uvjeren da djevojčica pri pojedinim zahvatima trpi bol, svađao se s bolničarima i tehničarima i optuživao ih za neobazrivost. Medicinske sestre okretale su je svaka dva sata. Charles je žučno inzistirao da joj se prije toga moraju obratiti. "Ako one ne mogu reći: 'Joy dušo, sada ću te okrenuti', onda ću to reći ja", inzistirao je. "Kad leži na trbuhu ništa ne vidi. To je sigurno plaši". Stalno je tvrdio da dijete reagira kad joj na uho prošapće: "Joy, ja sam, tvoj tata. Ako me čuješ, trepni dvaput". "Kad to napravi počne plakati. Kad sam je zamolio, podigla je lijevu nogu. Kad joj govorim o njenom psu Benjiju, brzo trepće. Brzo trepćei kada je upitam: Želiš li da te tata drži? Ona je svega svjesna. Jako pati", tvrdio je. Charles je postajao sve depresivniji, pa bi mu već pri samom pogledu na dječja igrališta, igračke i malu djecu, počele curiti suze. On i Becky još su se više udaljili jedno od drugoga, dok naposljetku nije svatko dobio svoj termin za posjet djevojčici da se ne bi morali susretati. U ime Joy podignut je odštetni zahtjev protiv proizvođača stolice i tvrtke koja ju je prodala. U zahtjevu se tvrdilo da stolica, kako bi bila jeftinija i bolje se prodavala na tržištu na kojem je vladala žestoka konkurencija, nije imala sigurnosni dodatak koji bi spriječio nesreću. Na Joyin treći rođendan, 4. travnja 1985., Charles se u bolnici pojavio s maskom klauna. Donio je balone, poklone i tortu. Dok je, držeći mlohavu ruku svoje kćeri u svojoj, rezao rođendansku tortu, pjevao je : "Sretan ti rođendan". Sam u svom malom stanu u South Beachu, u zoru se prisjećao kako ga je Joy nekada budila cvrkućući: "Dobro jutro, tatice". Kad bi odlazio na počinak, sjećao se kako je uspavljivala svog plišanog psa šapućući: "Noć, noć". Charles je igračku držao na svom krevetu, zamotanu u mali pokrivač. Tako mu se činilo kao da je Joy pored njega. Gotovo da je mogao namirisati šampon kojim je prala kosu. Tada se obratio psihijatru za pomoć. "Od njega sam dobio samo recept za sedativ", rekao je kasnije. Kada je Joy bila u komi već osam mjeseci, Charles se javio uživo u nekoliko kontakt programa na gradskim radiopostajama. Plačući pored slušalice, zamolio je da mu se javi netko tko mu može pomoći. Nije bilo odaziva. U svojoj boli Charles se obratio jedinom svećeniku kojeg je poznavao kontroverznom propovjedniku takozvane Prve crkve posljednje prilike. Otac Ivan 3:16 dao je sebi u zadatak da nesretnim ljudima donosi "kruha, ruha i Svetoga duha". Taj živopisni ulični propovjednik, nekadašnji glumac u filmovima nezavisne produkcije, obratio se Bogu kasnih šezdesetih godina i nazvao se prema šesnaestom stihu treće knjige Evanđelja po Ivanu: "Da, Bog je toliko ljubio svijet, da je dao svoga jedinorođenog sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni". Ivan 3:16 i sam je doživio mnoge nevolje i razočaranja. Nadajući se da će tako moći propovijedati siromašnima, otvorio je misiju u ruševnu kinu Griffithova oca u South Beachu, no gradske vlasti su je odmah zatvorile tvrdeći da ne zadovoljava propise o zaštiti od požara. Propovjednik i mladi otac probdjeli su zajedno cijelu noć. Charles je plakao neprestano ponavljajući: "Ivane, ima li raja? Ima li doista raja? Ne mogu dopustiti da pati. Njen život nema smisla". Zajedno su listali Bibliju tražeći odgovor na to pitanje. Nisu ga našli. Sutradan na večer Charles Griffith otišao je posljednji put na bolničku pedijatriju. Bio je 28. lipnja 1985. Ali, tada nije nosio balone i igračke nego pištolj kalibra 8 mm. Dva sata držao je Joy na rukama, pjevao joj i tepao. Onda je prislonio cijev pištolja na njena mala prsa i dva puta povukao obarač. Šokirano osoblje bolnice dojurilo je da joj pomogne, no umrla je ubrzo od rana na srcu.

Charles nije ni pokušao bježati. Policija ga je uhitila kraj Jovjina uzglavlja i osudila za ubojstvo prvog stupnja. Nastojeći rekonstruirati događaj, razgovarala sam sa sudskim patologom i inspektorima za krvne delikte, te počela tražiti Griffithove prijatelje. Imala sam sreće. Nazvao me Ivan 3:16. Bio je uznemiren. Dogovorili smo se da se nađemo za petnaest minuta ispred trošnog stana u South Beachu gdje je živio Charles. Kad sam stigla, propovjednik je već čekao. Nosio je crno odijelo s bijelim svećeničkim ovratnikom i golemo raspelo. Izgledao je iscrpljen; bilo je očito da je u šoku. – Te metke je u njeno srce ispalila ljubav. Čista ljubav – rekao mi je. Ovo vam govori jedan svećenik. Kada je velečasni Ivan savjetovao Charlesu da se moli za čudo, mladi otac ga je upitao: "Može li joj Bog dati drugi mozak?" – Tražio sam u Svetom pismu, ali nisam mogao naći odgovor na to pitanje rekao mi je Ivan 3:16. – Vidio sam da je izvan sebe. Govorio je tako mehanički; posve se promijenio. Susjedi se nisu ustručavali govoriti o ocu i njegovu beznadnu osmomjesečnu bdijenju. – Silno je volio to dijete – rekla mi je jedna baka. – No, njegov je izgled nedavno... više nije sličio na sebe. Naglo je ostario. Taj čovjek nije pravi ubojica; učinio je to pomračena uma. Dan je bio vruć i sparan. Iznad svećeničkog ovratnika, borama izbrazdano propovjednikovo lice natapale su suze i znoj. Rekao mi je da je Charles čuvao Joyjine stvari u malom ormariću. Grlio bi njenu haljinicu i igračke i cijele noći plakao – Na zidovima su bili deseci Joyjinih fotografija, – rekao je. Željela sam ih vidjeti kako bih ih mogla opisati u svom članku o sudbini Charlesa Griffitha i njegove kćeri. Međutim, nikako nisam mogla doprijeti do njegova stana. Ivan 3:16 predložio je da potražimo Joyjine slike u pornok inu Gayety Theater na Aveniji Collins, gdje je Charles radio. Otišli smo mojim kolima. Dok smo ulazili u kino, prolaznici su se zaustavljali na pločniku i zurili u nas. U predvorju su se umjesto kokica prodavala seksualna pomagala. Unutra je bilo crno kao u rogu, mnogo mračnije nego u drugim kinima. Možda posjetitelji pornokina ne žele da ih tamo vide ili vole mrak iz razloga o kojima ne želim čak ni misliti. Šeprtljavo smo tapkali u mraku pokušavajući napipati vrata sobe kinoo peratera. Bojeći se da ne padnem, pitala sam se bih li ikome mogla objasniti da sam slomila nogu u kinu Gayety. Ivan 3:16 čvrsto me uhvatio za ruku. Na filmskom platnu upravo je u tijeku bila orgija u tehnikoloru. – Nemojte gledati! Nemojte gledati! – povikao je velečasni Ivan 3:16. Ipak sam pogledala. Ta, tko bi tome mogao odoljeti? Kakvoća i jasnoća boja bila je zapanjujuća. Porno-filmove sam zamišljala poput zrnastih starih crnobijelih filmova, kakve je nekada plijenio Odjel za borbu protiv narkomanije i pornografije iste onakve kakve je Emmett donosio kući da ih "pregleda". Međutim, ovo je bilo nešto sasvim drugo. – Nemojte gledati! – zaurlao je propovjednik vukući me za ruku. Na sreću, uspjeli smo pronaći vrata i doteturati do stubišta kojim smo se popeli do sobe kinoo peratera. Tamo, usred prljave opscenosti kina Gayety, nalazilo se malo svetište koje je Charles posvetio svojoj kćeri. Na zidovima sobe kinoo peratera bilo je zalijepljeno nekoliko desetaka fotografija: Joy na poniju, Joy sklupčana na rukama svog oca, Joy zaokupljena igrom lopaticom i kanticom. Bila je tu i slika te plavokose uspavane ljepotice anđeoska lika na njen treći rođendan, okružene čelikom i elektronskim strojevima pedijatrijskog odjela, snimljena na njen treći rođendan. Joy, koja nije bila svjesna balona i igračaka oko sebe, promatrao je cijeli niz lutaka velikih očiju. Charles je na svojem radnom mjestu imao i mali kasetofon i kasete s natpisom: "Glazba za Joy". Bile su to pjesme koje je sam skladao i snimio da ih može puštati svojoj usnuloj kćeri. Dežurni kinoo perater dopustio mi je da posudim nekoliko slika. Uzela sam dvije. Na jednoj je Charles, u majici

kratkih rukava, držao Joy, koja se smijala u svom kupaćem kostimu dok joj se vjetrić vragolasto poigravao plavom kosom. Na drugoj je ta plavokosa ljepotica u svom krevetiću, okružena sterilnim strojevima. Mora da je tako izgledala kada su odjeknuli hici. Slika je bila toliko snažna da joj nije trebalo komentara. Možda su baš zato Heraldovi urednici odlučili da je ne objave. Nikad nije ugledala svjetlo dana. Prva fotografija pojavila se na naslovnim stranicama novina sutradan, u nedjelju. U svom članku u jutarnjem izdanju citirala sam što su mi rekli propovjednik, susjedi, inspektori za krvne delikte i sudski patolog. No, znala sam da to nije dovoljno. Pravu istinu znao je samo Charles Griffith, ali on je bio u zatvoru, svučen do gola i pod stalnom prismotrom da ne izvrši samoubojstvo. U tom trenutku jedina osoba koja mu je mogla pristupiti bio je njegov svećenik. Poslala sam Ivana 3:16 u zatvor s porukom. Nekoliko sati kasnije zazvonio je telefon. – Ovdje Charles Griffith – rekao je čovjek s druge strane linije. Ubio sam svoju djevojčicu. Tada je počeo plakati. Tako smo dobili pravo na ekskluzivni intervju s Charlesom Griffithom, koji nam je u svojoj zatvorskoj ćeliji ispričao kako je ubio biće koje je volio više od svega na svijetu. – Moja beba bila je zatočena u mrtvu tijelu – objasnio je. Bio sam kao u nekom snu, rekao je. Kad je krenuo u bolnicu nije kanio ubiti kćer. – Uopće se ne sjećam što se sinoć dogodilo – rekao je. – U sobu je ušao stručnjak za reanimaciju. Morao ju je lupiti po prsima. Dok je obavljao sukciju, oči su joj se širom otvorile. Nije mogla disati. Plakao sam. Trljao sam joj lice i govorio "Sve je u redu. Tata je ovdje. Više te neće boljeti. Gotovo je". Onda sam začuo dva pucnja. Ne sjeća se kada je povukao obarač, ali je odmah shvatio što je učinio. – Bacio sam pištolj na drugi kraj sobe, pao na pod i počeo plakati. Vikao sam: "Pazite da je ne boli! Pazite da je ne boli" Dotrčala su tri muškarca. Mislio sam da će joj još nešto raditi. Za tako malo dijete već je bila previše propatila. Bili su to bolničari. Charles Griffith skočio je na noge vičući: "Ne dirajte mi kćer! Nemojte joj nanositi bol. Ne dirajte je! Ne prilazite mojoj bebi!" Stasiti stražar dojurio je do njega i zagrlio ga. – Pridržavao me jer su mi se koljena tresla rekao je Charles. Nisam više mogao gledati kako pati. Nije mogla jesti, kretati se, govoriti. Samo sam se molio da ima Boga i da se ona tamo gore igra, smije i gleda. Nadam se da ga ima. Ali, bi li on dopustio da ona toliko pati? Charles vjeruje da su je rane boljele. Dr. Charles Wetli to opovrgava. "Bila je u komi i nije mogla ništa osjetiti", rekao je glavni zamjenik sudskog patologa okruga Dade. "Mozak joj nije bio mrtav, ali, iz kome se možda ne bi nikada probudila, baš kao ni Caren Ouinlan. Kakav grozan svršetak jedne obiteljske tragedije!", rekao je liječnik. "Pedijatrija je zadnje mjesto na kojem bi čovjek očekivao nasilno umorstvo". – Uopće ne znam što će biti sa mnom – rekao mi je Charles. – Samo znam da ću dobiti dvadeset pet godina robije. Ako me osude, u zatvoru ću pronaći nekog pedofila i tako ga srediti da će me poslati na električnu stolicu. Bolje mi je da odem na električnu stolicu jer ću tako biti s njom. Porota je Griffitha proglasila krivim za umorstvo prvog stupnja. Osuđen je na doživotni zatvor, pa mora odslužiti dvadeset pet godina prije nego što podnese molbu za pomilovanje. Pravda: to je ono što svi žele, ali samo neki nalaze.

11. McDUFFIE

Telefon na mom stolu zazvonio je u petak, 21. prosinca 1979. Nakon toga više ništa nije bilo kao prije. Poziv je izazvao događaje koji su dramatičnim naslovima zabilježeni na naslovnim stranicama novina diljem svijeta i koji su zauvijek izmijenili lice Miamija. Mnogim ljudima, uključujući i mene, slomljeno je srce. Bilo je osamnaest mrtvih i tristo pedeset ranjenih, uključujući i nekoliko djece. Uhićeno je šesto osoba, a materijalna šteta premašila je stotinu milijuna dolara. Glas s druge strane žice bio mi je poznat. Javio mi je da su policajci Odjela za javnu sigurnost nakon jurnjave gradom tako premlatili nekog crnca da je na samrti ili je već umro. Nakon što su ga pretukli svojim teškim metalnim baterijskim svjetiljkama, poznatima kao KelLites, policajci su inscenirali prometnu nesreću kako bi mogli objasniti smrtonosne ozljede. To je bilo sve. Priča se doimala nevjerojatnom dovoljno nevjerojatnom da bi mogla biti istinita. Tako je to često u Miamiju što je priča nevjerojatnija "to možete biti sigurniji da je istinita. Dobar dio radnog vremena kolege i ja provodimo provjeravajući istinitost glasina, telefonskih poziva i usmenih dojava. Nazvala sam sudsku patologiju da provjerim nalazi li se u mrtvačnici tijelo crnog motociklista koji je poginuo u jurnjavi s policijom. Odgovorili su mi da ga tamo nema, ali da jedan upravo treba stići. Čovjek koji je preminuo u bolnici Jackson Memonal zvao se Arthur Lee McDuffie. Bile su mu trideset tri godine. Nazvala sam pravni odsjek Odjela za javnu sigurnost koji istražuje slučajeve ranjavanja civila pri policijskim intervencijama. Komandant mi je rekao da je upoznat sa slučajem i da u njemu nema ništa sporno. Crnac je doživio nesreću pokušavajući pobjeći policajcima, i to je sve. Prema policijskom izvještaju, jedan sat i pedeset jednu minutu nakon ponoći poručnik prometne policije pokušao je zaustaviti McDuffieja radi prometnog prekršaja. McDuffie je pokušao pobjeći. Potjeri, koja se protegnula na obližnji Miami, pridružilo se desetak policijskih kola koja su jurila i do sto šezdeset kilometara na sat. Nesreća se dogodila kad se Crnčev kawasaki 900 zabio u stup brzinom od sto kilometara na sat. Udarac je bio tako jak da mu je kaciga odletjela s glave, rekla je policija. Nakon pada s motora, Arthur McDuffie je ustao i pokušao pobjeći pa ga je policija morala fizički onemogućiti. Odupro se uhićenju. Nazvala sam doktora Ronalda Wrighta u mrtvačnicu, da ga prije autopsije upozorim da se možda ne radi o običnoj nesreći. Tada sam otišla u središte grada, u upravu Odjela za javnu sigurnost da preslušam magnetofonsku snimku radioporuka koje su policajci slali jedni drugima tijekom osmominutne potjere. Potjera je okončana u jedan sat i pedeset devet minuta blizu prilazne ceste autoputa za Miami. "Imamo ga", rekao je narednik koji je naredio potjeru. Ni dvije minute nakon toga, narednik je sav zadihan zatražio da se pošalje hitna pomoć. Čitajući policijski izvještaj zamijetila sam imena policajaca umiješanih u slučaj. Nekoliko imena mi je odmah zapelo za oko, jer sam ih godinu dana ranije vidjela u Heraldovu feljtonu o policajcima koji su zloupotrijebili ovlasti. Jedan od njih, Michael Watts, bio je neobično kontroverzna osoba. Godine 1976. nagrađen je titulom policajca mjeseca jer je osujetio silovanje autostoperice i uhitio seksualnog ubojicu Roberta Carra. Međutim, Watts je nekoliko puta bio optužen za fizičke napade na vozače koje bi zaustavio zbog prometnih prekršaja. Jedan od vozača morao je nakon napada na operaciju mozga. Neka vozačica, čiji je jedini grijeh bio što joj je istekla prometna dozvola, požalila se da ju je Watts izvukao iz automobila vukući je za noge, tako da joj je glava lupala po kolniku. Odjel pravnih poslova istražio je sve pritužbe protiv Wattsa. I sve su one odbačene kao neutemeljene. Jedne noći, nekoliko mjeseci ranije, nazvao me zabrinuti

policajac koji se predstavio kao Wattsov prijatelj. Rekao mi je da je Wattsov nadređeni, svjestan da Watts ne voli crnce, namjerno premjestio Wattsa u četvrt Central District u kojoj je živjelo uglavnom crnačko stanovništvo. Dodao je da je Watts uznemiren, te da predviđa da će na svom novom zadatku "ili ubiti ili biti ubijen." Wattsov me prijatelj zamolio da mu u članku ne spominjem ime. U tom trenutku nisam mogla mnogo učiniti. U policijskom izvještaju o McDuffiejevoj nesreći našla sam naziv tvrtke koja je odvukla pokojnikov narančastocrni kawasaki s mjesta nesreće. Otišla sam pogledati oštećeni motocikl. Kad sam ga zamolila da mi pokaže motocikl Arthura McDuffieja, službenik vučne službe Barbon Towing dao mi je neki papir. – Potpišite ovdje – rekao je. – Već smo se uplašili da nitko neće doći po motocikl. Iz njegovih riječi zaključila sam da istraga još nije počela. Naime, da je istraga bila pokrenuta, motocikl bi bio zaplijenjen kao izuzetno važan dokazni materijal. Rekla sam mu da nisam došla preuzeti motocikl nego ga samo pogledati. Slegnuo je ramenima i pokazao mi ga. Ja nisam profesionalni istražitelj. Iako sam napisala stotine članaka o prometnim nesrećama, ne smatram se stručnjakom. Međutim, učinilo mi se neobičnim što je svaki komadić stakla i plastike na motociklu bio oštećen. Brzinomjer, svi drugi satovi i sva svjetla. U uredu sudskog patologa nalazila se izgrebana i krvlju umrljana bijela kaciga koju je nosio Arthur McDuffie. Na kacigi nije bilo remena za pričvršćivanje, koji kao da je bio odsječen žiletom. Glavni patolog, doktor Joseph H. Daviš, planirao je da u subotu u jutro ode na odmor na obližnji otok, ali je u petak na večer, nakon što sam nazvala Ronalda Wrigta, odgodio put. Doktor Daviš želio je prisustvovati autopsiji Arthura McDuffieja. I ja sam to željela, ali mi to nije bilo dopušteno, pa sam odlučila čekati. Kad je autopsija bila gotova, liječnici su nalaze dostavili policajcima iz Pravnog odsjeka. Bila sam na sastanku na kojem su izneseni rezultati. Lubanja Arthura McDuffieja bila je razbijena poput jajeta. Smrtonosna rana, koja se nalazila točno između očiju, izgledala je poput ozljeda kakve obično zadobiju motociklisti kad prelete preko upravljača i zabiju se glavom u neki tvrdi predmet, kao što je stup svjetiljke ili podziđe mosta. Liječnici su ustanovili da je McDuffie zadobio i neke druge ozljede od tupih predmeta, koje su mogle biti nanesene policijskim svjetiljkama. No, kao što su rekli, poznato je da teško ranjene osobe mogu pružiti otpor koji treba savladati fizičkom silom. McDuffie je na glavi imao desetak rana. Odvezla sam se na mjesto nesreće pored kružne prilazne ceste autoputa i pogledala unaokolo. Ni sama nisam znala što tražim. Jednu stvar sam odmah uočila: nigdje nije bilo ničega u što je Arthur mogao udariti motociklom ili glavom. Nigdje stupa, podziđa mosta, čak ni rubnog kamena. Otišla sam s mjesta na kojem je Arthur McDuffie preminuo da vidim gdje je živio. On i njegova sestra dijelili su skroman dom u sjeverozapadnom dijelu grada. Dobrodošlicu mi je zaželjela sva sila tugujuće rodbine. I oni su već bili na mjestu nesreće. Arthurova majka, Eula Mae, pretražila je kolnik ne bi li pronašla nešto što bi joj ukazalo na uzrok sinove smrti. Našla je slomljeni okvir njegovih naočala, remen s kacige i dio značke policijskog snajperista, koja je očito otpala s odore nekog policajca tijekom fizičkog obračuna. Obitelj nije nikoga nizašto krivila. Nije znala što se dogodilo i bila je posve zbunjena. Osim nekoliko prometnih prekršaja, zbog kojih mu je privremeno oduzeta vozačka dozvola, Arthur McDuffie nikada nije došao u sukob sa zakonom. Štoviše, dok je još bio profesionalni vojnik, služio je u vojnoj policiji. Proglašen je istaknutim pripadnikom svoga voda marinaca, a u srednjoj školi Booker T. Washington u Miamiju bio je voditelj limene glazbe. Zid uredne dnevne sobe u obiteljskom stanu bio je prekriven priznanjima. Na svima je bilo upisano ime Arthura McDuffieja. Bile su tamo diplome za izuzetne radne uspjehe koje mu je

dodijelilo njegovo osiguravajuće društvo jer je njegov tim zaključio više polica osiguranja nego bilo koji drugi u povijesti tvrtke. Kad sam u svojim kasnijim člancima navela da je Arthur McDuffie bio službenik osiguravajućeg društva, to je u nekim krugovima izazvalo žučljive reakcije. Začuđujuće mnogo ljudi, ne samo među policajcima, optužilo je Herald da je McDuffieja namjerno pokazao u dobrom svjetlu i "lakirao" njegovu prošlost. Mnogim bi ljudima bilo draže da je McDuffie bio nezaposlen, imao sumnjivu prošlost i niz prekršaja iza sebe. No, nije bilo tako. Osiguravajuća kuća Coastal States Life Insurance pripremala je McDuffieja za unapređenje. McDuffie je radio i kao javni bilježnik, a vikendom je vozio kamion i vodio praonicu automobila u kojoj su mu pomagli nezaposleni mladići iz susjedstva koje je učio ličenju. Uz njihovu je pomoć oličio i pogrebno poduzeće Range Funeral Home, koje je sada organiziralo njegov ukop. Posudila sam McDuffijevu sliku, na kojoj se taj pristali i dobro odjeveni muškarac smije. Razvedeni otac troje djece, od osamnaest mjeseci do osam godina, Arthur McDuffie obnovio je vezu sa svojom bivšom suprugom, simpatijom iz djetinstva. Kanili su se ponovno vjenčati. Prije nego što sam otišla iz njena doma, stisnula sam ruku Eule Mae McDuffie i obećala joj da ću saznati što se doista dogodilo njenom sinu. Još nisam ni stigla u Herald, a već sam se ugrizla za jezik. Zašto sam joj to rekla? Možda zato što je plakala? Hoću li moći održati obećanje? To će biti teško, osobito nakon što je sudski patolog potvrdio izvještaj policajaca. Što ako je bio točan? Nešto u meni bunilo se protiv najcrnjih sumnji koje su se rađale. Ja barem dobro znam da je bježati od policajaca opasno, čak veoma opasno. Iako se u seriji Smokey i razbojnik jurnjava čini poput dječje igre, ona to nije. U filmovima vidimo kako policijski automobili lete zrakom i prelijeću mostove, padaju u rijeke, zaljeve i kanale i okreću se oko svoje osi nakon spektakularnih lančanih sudara. Nakon toga svi izlaze iz automobila živi i zdravi. Međutim, u stvarnom životu već i jurnjave od tridesetak sekundi prava su rijetkost. U takvim situacijama adrenalin ovlada čovjekom i njegovim razumom. Svaka minuta čini se kao vječnost. Jurnjava od osam minuta izuzetno je duga. Kad vas nakon nje policajci ulove, možete biti sigurni da su jako bijesni. A to znači da biste mogli loše proći. Međutim, kad sve to uzmemo u obzir, kao i to da su i policajci ljudska bića, pomisao da bi mogli ubiti čovjeka zbog prometnog prekršaja, pa onda suučesnički prikriti zločin, ipak šokira. U sebi sam odbacivala takvu mogućnost, koja se činila nevjerojatnom s obzirom na okolnosti. Naime, u slučaj je bilo umiješano najmanje desetak ljudi. Do kuda sve seže to suučesništvo? Bilo je teško očekivati da se toliko policajaca složi bilo o čemu, a najmanje o tome kako da prikriju umorstvo. Emery Zerick, iskusni inspektor s dugim stažem u policiji Miami Beacha, tijekom godina naučio me mnogim istinama. Jedna od tih bila je da čim se neki policajac uvali u nevolje, "njegovi se kolege razbježe poput lopova". Legendarna solidarnost ljudi u plavom, sadržana u načelu: "Svi za jednoga, jedan za sve" zapravo je mit. U to sam se uvjerila nebrojeno mnogo puta. Ali, ako su moje najcrnje sumnje opravdane, pitala sam se kako to da tako uporno brane svoj alibi? Ne bi li već bilo vrijeme da ih počne obuzimati panika? U policijskoj postaji ostavila sam poruke svim policajcima čija se imena pojavljuju na izvještaju o nesreći. Nijedan mi se nije javio. Tek nekoliko mjeseci kasnije saznala sam da su policajci znali da istražujem te da su pomno pratili dokle sam stigla. U subotu na večer nazvala sam kući Charlieja Blacka, pomoćnika šefa policijskog odjela u čijoj su ovlasti bili inspektori. Charlie Black voli kožne jakne. Njegovi teški očni kapci skrivaju hladne svijetloplave oči, a njegova pojava odaje beskompromisnost i oštrinu. Međutim, ja s njim imam dobra iskustva. Taj veteran s dugim pozorničkim iskustvom uvijek mi je govorio istinu i bio prema meni otvoren, čak i onda kad mu to nije išlo u prilog. Upitala sam ga što zna o slučaju Arthura McDuffieja. Nije bilo nikakve reakcije. Punih šest dana nakon nesreće, Charlie još nije bio ništa čuo o Arthurovu slučaju.

Izazvan viješću koju sam mu priopćila, Black se odmah odvezao do stana svog inspektora za krvne delikte, kapetana Marshala Franka da ispita zašto ga nisu obavijestili. Nedugo nakon toga zazvonio mi je telefon. Nazvali su me zajedno šef Charlie i kapetan, koji ni sam nije znao za slučaj McDuffie. Čak ni njegovo ime kapetanu nije bilo poznato. Dok su mi oni postavljali pitanje za pitanjem, večera u pećnici posve je pregorjela. Sutradan se u Heraldovu uredništvu održavala Božična zabava. Propustila sam je, jer sam noć ranije do kasno pisala članak, a kada sam ga završila, više mi nije bilo do zabave. Te noći bila je dežurna jedna neiskusna urednica. Oštro je zatražila da pojasnim svoj opis remena na kacigi, oštećenja na motociklu i izgleda mjesta nesreće. – Koga ćemo navesti kao izvor? – upitala je. Ne moramo navoditi izvor, jer su to činjenice, pojasnila sam. Vidjela sam ih svojim očima. Urednici su nevoljko pristali da objave moj izvještaj. Neke navode potvrdio je dr. Wright, a one koje nismo mogli pripisati nezavisnim stručnjacima, izbacili smo. Urednici su mi rekli da u uvodu članka navedem da slučaj istražuje Odjel za pravne poslove. Članak se temeljio na policijskom izvještaju o nesreći, na nalazu sudskih patologa koji ga je potvrdio, a navela sam i podatke o karijeri nekih od umiješanih policajaca, te opisala šok obitelji McDuffie. Citirala sam pokojnikovu sestru Dorothy, koja je svog brata opisala kao "pametna čovjeka koji se ne bi suprotstavio policiji". Mnogo kasnije saznala sam da su dva umiješana policajca čekala tog hladnog zimskog jutra ispred zgrade Heralda da kupe jutarnje izdanje novina. Još nije ni svanulo, a oni su novine odnijeli na neko skrovito mjesto da pažljivo pročitaju članak. Zaključili su da su još sigurni, te da se mogu izvući nekažnjeno. Imali su krivo. Iako je članak napisan oprezno, pobudio je reakcije. Objavljen je u jutarnjem izdanju u ponedjeljak, 24. prosinca, na sam Badnjak. Kasnije istoga dana, policajac koji je prisustvovao McDuffiejevu premlaćivanju otišao je svom nadređenom i priznao da je izvještaj o nesreći lažiran. Još tijekom dana slučaj je pobudio i pozornost mojih urednika. Zatražili su da donesem fotografije McDuffiejeva kawasakija. Međutim, on se više nije nalazio kod vučne službe Barbon Towing, jer ga je policija zaplijenila. Pokrenuta je istraga za umorstvo, a motocikl je bio materijalni dokaz prvorazredne važnosti. Isti onaj kapetan Frank koji nije pojma imao o nesreći dok ga ja nisam obavijestila, sada, unatoč mojim prosvjedima, nije dopuštao našem fotografu da snimi motocikl. Idućeg dana, na Božić, neki od umiješanih policajaca poslani su na plaćeni odmor dok se ne završi istraga. Sutradan je bila srijeda. Policajac Charles Veverka, kojem je bilo dvadeset devet godina, zatražio je da ga kapetan Frank primi jer mu želi nešto reći. Taj tamnokosi rječiti muškarac dječjeg lica bio je autor izvještaja o nesreći. Izmislio sam to, potvrdio je. Nije se radilo o nesreći i izvještaj je lažan. No, sve sam napravio po naređenju, rekao je. Veverka, sin poručnika koji je služio u istom policijskom okrugu, rekao je da je sve počelo dok je rutinski provjeravao elektronsku dojavu nakon provale u tvorničkoj zoni. Noć je bila mirna i bila su već gotovo dva sata. Ispod sablasnog narančastog osvjetljenja halogenskih lampi ulice Miamija bile su gotovo posve puste. Nekoliko ulica dalje nekoliko policajaca i narednik razgovarali su s uplakanom mladom ženom koja je tvrdila da je silovana, kad se ispred njih stvorio narančastocrni kawasaki. Na uglu ulice motociklist je vragolasto propeo motor na stražnji kotač. Naredniku je to bilo dovoljno da naredi potjeru s upaljenim crvenim svjetlima i sirenama. Narednika je automobilom slijedio drugi policajac. Potjeri se uskoro pridružilo još policajaca, uključujući Veverku, koji je za slučaj saznao preko radija i pojurio da im se pridruži. Napokon je

prekinuta dosada jedne posve nezanimljive noći. Uskoro su se goničima pridružila sva policijska kola iz okruga, pa čak i neki policajci iz središta grada. Očajnički pokušavajući pobjeći potjeri, motociklist im se jednog trenutka izgubio iz vidokruga, no stigli su ga iza prvog zavoja. Kad je jedan policajac ispalio nekoliko metaka, progonjeni je zaključio da bi bilo bolje da stane. Usporio je i stao u sjeni pristupne ceste za autoput, koja bi mu omogućila siguran bijeg da je odlučio njome krenuti. Policijski automobili zakočili su uz škripu guma. Čovjeku na motociklu jamačno se činilo kao da dolaze svi policajci svijeta. Prvi je do Arthura stigao Veverka. U svom prvom priznanju taj policajac dječačkog izgleda rekao je da je šezdeset pet kilograma težak motociklist, nakon što je stao da se preda, zamahnuo rukom da ga udari. Međutim, prema jednoj kasnijoj verziji tog događaja, McDuffie je samo rekao: "Imate me. Predajem se". Kako bilo da bilo, Veverka je priznao da je udario McDuffieja. Iznenada su se on i njegov uhićenik našli usred gomile policajaca. McDuffieja, kojem su ruke već bile iza leđa vezane lisicama, oteli su iz Veverkina zagrljaja. Kasnije je jedan policajac ovako opisao tu scenu: "Bilo je to kao u crtanom filmu: gomila ruku i nogu koje mašu u oblaku prašine. Kao kad se krdo životinja bori za plijen. McDuffiejevo je lice izgledalo kao da su ga pošpricali kanticom crvene boje". Veverka tvrdi da je uhićenog pokušao izvući iz gomile, ali da su sa svih strana sijevali udarci svjetiljkama, šakama i pendrecima. Kaže da je odustao od toga nakon što je bio poprskan McDuffiejevom krvlju i zadobio udarac u ruku. Uhićeni je bespomoćno ležao na kolniku kada je jedan policajac hispanoameričkog podrijetla snažno zamahnuo objema rukama iznad glave i udario ga velikom metalnom baterijskom svjetiljkom ravno među oči. Jedan mladi policajac upitao je kolegu zna li kako se lome noge. Tada je demonstrirao svoju vještinu tukući pokojnika pendrekom po udovima. Naišla su kola hitne pomoći, pa je jedan od policajaca upozorio ostale da se raziđu. Policajce iz središta grada, koji su promatrali premlaćivanje, ali nisu u njemu sudjelovali, upozorili su da o svemu šute. Stigao je još jedan narednik Odjela za javnu sigurnost i uvjerivši se što se dogodilo brzo počeo organizirati konspiraciju. Rekao je policajcima da pendrecima i svjetiljkama razbiju sve staklene i plastične dijelove motocikla, prevrnu ga na kolnik i pregaze svojim kolima. Jedan policajac nekoliko je puta snažno lupio McDuffiejevom kacigom o tlo. Drugi je u obližnjoj travi primjetio McDuffiejev ručni sat, izvadio pištolj i raznio ga. Ključeve i osobnu iskaznicu Arthura McDuffieja bacili su na krov obližnje zgrade i naredili Veverki da slučaj opiše kao "nesreću". Kada su iz bolnice javili da se McDuffie nalazi u predsmrtnoj komi, dva policajca otišla su u vučnu službu Barbon Towing. Još nije bilo svanulo i vrata parkirališta bila su zaključana i zatvorena. Preskočili su ogradu i oštetili motocikl betonskim blokovima kako bi sve izgledalo kao da je Arthur poginuo od ozljeda zadobivenih pri padu. Sljedećih su dana policajci često jedni druge upozoravali da se "čvrsto drže priče". Veverka je priznao u srijedu, 26. prosinca. Te noći, deset dana nakon događaja, sudski patolozi i inspektori državnog odvjetnika prvi su put posjetili mjesto nesreće. Nakon što je mjesto bilo osvijetljeno snažnim vatrogasnim reflektorima, tako da se činilo da je dan, uvjerili su se da nigdje u blizini nije bilo svjetiljke, zida ili betonskog stupa na kojem bi Arthur McDuffie mogao slomiti glavu. Te je noći njegova smrt službeno proglašena umorstvom. Sutradan u jutro na naslovnim je stranicama novina objavljeno da se ne radi o "nesreći", te da su policajci krivotvorili izvještaj. Carol King Guralnick, Gospođa Zakon, sada već privatna odvjetnica u ortaštvu sa svojim suprugom, s velikim se žarom bacila na slučaj kao zastupnica obitelji McDuffie. Osobito zainteresirani za slučajeve povrede građanskih prava, supružnici Guralnick već su jednom branili crnu učiteljicu koju su izmlatili inspektori službe za narkotike Odjela za javnu sigurnost kad su zabunom

upali u njen stan. Carol je sazvala konferenciju za tisak kako bi objasnila slučaj McDuffie. Prije nego što je konferencija počela, inspektor državnog odvjetnika prekinuo ju je mašući svima ispred nosa sudskim nalogom. Dok je Arthurova majka plakala, on je zaplijenio sve predmete koje je pronašla tijekom mučnog pretraživanja mjesta događaja. Tada je zaplijenjena i krvlju umrljana Arthurova odjeća koju su iz bolnice bili vratili njegovoj obitelji. Carol je zatražila hitnu intervenciju Službe za izvanredna stanja federalne policije. Zahtijevala je da se provede "nezavisna i iscrpna analiza" stanja u Odjelu za sigurnost okruga Metro te u policiji grada Miamija. Zahtjev je upućen predsjedniku Čarteru, FBI-u, Ministarstvu pravosuđa, senatorima i kongresmenima države Floride, te senatoru Edwardu Kennedyju, predsjedniku Senatskog odbora za pravosuđe. "Očito je da policija ne može samu sebe kontrolirati", rekla je. Carol je najavila da će od Okruga, policijske uprave i umiješanih policajaca zatražiti odštetu od nekoliko milijuna dolara zbog ubojstva pri zlouporabi ovlasti. Bila je predizborna godina i revni pomoćnici državnog odvjetnika pohitali su da podignu optužnice za krivično djelo. U petak, 28. prosinca, tjedan dana nakon prve telefonske dojave, kapetan Frank dao je uhititi pet policajaca iz Odjela za javnu sigurnost, od toga četvoricu za ubojstvo iz nehata. Sva četvorica bili su dobitinici priznanja za uzoran rad, ali i opominjani zbog prekoračenja ovlasti, zbog kojih su bili i sudski gonjeni. Narednik koji je naredio potjeru bio je jednom suspendiran s pozorničke dužnosti, jer "nije dovoljno dobro vodio svoje ljude". Komandant ga je upozorio da će, ako tako nastavi, "neki policajac završiti u zatvoru". Peti osumnjičeni, koji je optužen da je pomogao pri insceniranju nesreće, bio je narednik Skip Evans, koji je pomogao počiniteljima, krivotvorio dokazni materijal i osmislio "nesreću". Skip je bio suprug mladolike i simpatične policajke iz Miami Beacha po imenu Patricia. Skip i Patricia, koja je u vrijeme njegova uhićenja bila trudna, bili su u sentimentalnoj vezi još od osnovne škole. Patricia je moja dugogodišnja prijateljica. Arthur McDuffie sahranjen je sljedećeg dana. Stotine ljudi došle su ga ispratiti na put prema boljem svijetu koji mu je obećao njegov propovjednik. No, to obećanje nije moglo utješiti pokojnikove najmilije. Njegova majka vrisnula je od boli, a mala kći, u svojoj bijeloj čipkastoj haljinici uplakana je zavapila: "Tatice!", dok je počasna straža američkih marinaca unosila u crkvu njegov kovčeg umotan u zastavu. Baptisitička crkva Jordan Grove bila je dupkom puna, pa su neki ožalošćeni ostali na pločniku. Stotine ljudi prošlo je pokraj otvorena lijesa u kojem je Arthur McDuffie ležao u svojoj marinskoj uniformi. Njegove ruke bile su mirno prekrižene na prsima, iznad sjajne mjedene dugmadi. Tijekom mise prožete emocijama desetak se muškaraca i žena onesvijestilo. Carol King Guralnick sjedila je s obitelji grleći pokojnikovu uplakanu kćer. Dok je zbor pjevao "Odletjet ću", vani su brujali motocikli lokalnog motociklističkog kluba koji je Arthura došao ispratiti do groblja. "O, Gospode", molio je velečasni Joe Lewis, "trebamo te danas u Miamiju". Koliko istine u riječima dobrog svećenika. Istog dana, "Konferencija kršćana južnih država" i "Borci za bolji Miami" organizirali su prosvjedni marš u kojem je sudjelovalo tristo ljudi. Zajedno s članovima Nacionalnog udruženja za emancipaciju obojenih i lokalnim crnačkim vodama, oni su obilježili McDuffiejevu smrt noseći crni kovčeg. U povorci su nošeni transparenti na kojima je pisalo: ZAŠTO??? TKO ĆE KONTROLIRATI POLICAJCE? HOĆEMO PRAVDU! Demonstrante nisu zadovoljile optužbe za ubojstvo iz nehata. Oni su tražili da policajci budu optuženi za ubojstvo prvog stupnja. Među demonstrante i ožalošćene umiješali su se agenti Odsjeka za međurasne odnose Ministarstva pravosuđa. Mjesec dana kasnije, optužba za ubojstvo iz nehata protiv policajca Alexa Marrera, za kojeg se pretpostavljalo da je zadao smrtonosni udarac, preinačena je u optužbu za ubojstvo drugog stupnja. U

zatvoru su Marrera držali izoliranog da ga zaštite od napada drugih zatvorenika. Marrerova obitelj i prijatelji tvrdili su da je postao žrtvom diskriminacije i podijelili stotinu tisuća letaka u kojima su tražili potporu javnosti. Dok je slučaj putovao pravnim kanalima prema svom neizbježnom vrhuncu, umjesto mene o njemu su počeli izvještavati kolege zaduženi za sud. No, meni nije ponestalo tema. Godine 1979. počinjeno je više krvnih delikata nego ikada prije u povijesti okruga Dade. Broj umorstava rastao je iz dana u dan. Kokainski kauboji ubijali su svoje žrtve na javnim mjestima ne pazeći tko im se našao na putu kad bi ih zasuli vatrom iz strojnica. Građani, koji su se sve više naoružavali da se zaštite od zločinaca, počeli su koristiti oružje u obiteljskim obračunima. U mnoštvu useljenika iz Jamajke, s Haitija i iz Južne Amerike bilo je mnogo onih koji nisu mogli podnijeti kulturni šok, inflaciju, konkurenciju na tržištu rada i sporove u svezi s plaćama, pa su postajali depresivni. Sve je to pridonosilo nervozi, pa su lako posizali za oružjem. Mogli ste izgubiti glavu zbog svađe u prometu, ili na parkiralištu, ili zbog glasnog slušanja radija. Službene institucije različito su tumačile val kriminala. Neke su okrivljavale trgovce drogom, druge veliku količinu oružja u rukama građana, treće stanje gospodarstva, a četvrte sunčeve pjege. Te godine poginulo je ukupno tristo šezdeset ljudi. Tada još nitko nije mogao pretpostaviti da će se na 1979. gledati s nostalgijom. Godine 1980. broj ubojstava u okrugu Dade dosegao je petsto šezdeset devet. Sljedeće godine bilo ih je šesto dvadeset dva. Kada je 1982. broj ubojstava pao na petsto trideset osam, razdragani službenici nazvali su to pozitivnim trendom. Kako su bili naivni. Novu, 1981. godinu, građani Miamija dočekali su onako kako su ispratili staru: salvama hitaca iz vatrenog oružja. U gradu je postalo uobičajeno da se Novu godinu dočeka pucnjevima u zrak. Broj pištolja u posjedu građana brzo je rastao. Tisuće zrna zabijalo se u kuće i automobile, a cijele četvrti ostale su bez struje zbog oštećenja na transformatorima i uličnim svjetiljkama. Pogođen je čak i jedan zrakoplov u letu. U središtu Miamija bilo je kao da je izbio treći svjetski rat. Međutim, za razliku od prethodnih godina, kada je bilo ranjeno pet do šest ljudi, a nekoliko ih je poginulo, te godine nekim čudom nije bilo smrtnih slučajeva. Meci nekog slavljenika pogodili su dvomotornu cessnu u rep, ali zrakoplov je sletio sigurno i nitko od pet putnika nije ozlijeđen. Tog su dana građani Miamija imali sreće. Nije trajalo dugo. Nedugo nakon ponoći policija je javila da se jedan čovjek ubio, a još je pet to pokušalo učiniti deprimirano dolaskom Nove godine. Do tri u jutro dogodila su se tri umorstva. Puno posla za mene. Nedugo nakon uhićenja policajaca umiješanih u slučaj McDuffie pročavrljala sam s nekim inspektorima Odjela za javnu sigurnost. Kao i obično, žalili su se da je moral policajaca sve slabiji. Štoviše, rekli su da prije nije bio tako nizak. Smatrali su da su za to krivi nepromišljena racija na kuću crne učiteljice, kokainski korupcionaški skandal među inspektorima za krvne delikte i slučaj McDuffie. Pokušala sam ih razveseliti. – Ako ništa drugo, barem nijedan policajac nije optužen za silovanje rekla sam vedro. – A onaj prometnik koji je napao malu djevojčicu? upitao je mračno jedan inspektor. – Prometnik? Kakav prometnik? – Onaj koji je zlostavljao djevojčicu u službenom autu. Čovjek se nije mogao sjetiti pojedinosti, osim da se to dogodilo prije nekoliko mjeseci i da su inspektori Odjela uhitili počinitelja. Je li moguće da nam je to promaknulo? Kako je to moglo proći kroz sustav a da ne izazove pozornost medija? Odjel za silovanja službe sigurnosti na moje je upite odgovarao izrazito neodređeno i neljubazno.

Slučaj je zaključen, rekli su. Nisu željeli o tome razgovarati jer se sve odigralo nekoliko mjeseci ranije. Kad sam zatražila da mi dopuste da pretražim njihove naloge za uhićenje od prošle godine, rekli su mi da je ime prometnika Willie Thomas Jones i upozorili me da ne diram u stare rane. Pravda je zadovoljena. Potaknuta znatiželjom, otišla sam u Palaču pravde i pročitala dokumentaciju o slučaju. Prometnik nije opovrgnuo da se prema djetetu ponio nemoralno i lascivno. Iako je mogao biti osuđen na petnaest godina zatvora, uvjetno je pušten na slobodu s obvezom da se psihijatrijski liječi i plati psihijatrijsku njegu djevojčice kojoj je bilo jedanaest godina. Budući da pravorijek nije izrečen, prometnik je prošao bez policijskog dosjea. U zapisniku je pisalo da je sudac prometniku zaželio "mnogo sreće" i rekao da bi mu čak mogao skratiti uvjetnu kaznu. O djevojčici gotovo da nije bilo ni riječi. Pronašla sam je u mjestu Columbija, u Južnoj Karolini, gdje je njena majka upravo završavala fakultet. Djevojčica nije izgledala kao kakva prerano sazrela Lolita. Iako je imala jedanaest godina, izgledala je kao da joj je devet. U središtu njenih interesa nisu bile zabave i dečki nego francuski rog. Stidljiva po naravi, nakon napada prometnika vratila se u predpubertet. Čvrsto se držala majčinih skuta, mokrila u krevet i doživljavala noćne more. Bila je povučena i deprimirana i još se psihijatrijski liječila. Iako je prometnik pušten pod uvjetom da plati djetetovo liječenje, njena majka nije primila ni centa. Majci su rekli da je obeščašćeni prometnik otpušten i da više nikada neće moći nositi policijsku značku. Bila je to laž. Na dan uhićenja prometniku Jonesu omogućeno je da diskretno preda ostavku u prometnoj policiji. Kako ne bi morao otići u istražni zatvor i plaćati kauciju na obrascu za uhićenje, inspekori su napisali da je nezaposlen. U dokumentaciji koja se čuva u glavnom gradu Floride, Tallahasseeu, zabilježeno je da je nakon ostavke prometnik Jones otvorio privatnu tvrtku i da nijednom nije prekršio zakon. To je bilo ono što bi svaki njegov potencijalni poslodavac, uključujući i policiju, čuo ako bi se raspitao o njegovoj prošlosti. Dok slučaj još nije bio zaključen, Jones nije prošao test na detektoru laži i kod njega je dijagnosticirana "granična psihoza". Psihijatar je rekao da čvrsto vjeruje da je Jones počinio više takvih zločina. Četiri liječnika složila su se da je on psihički poremećen seksualni prijestupnik. Nakon svega toga sudac ga je uvjetno pustio na slobodu poželjevši mu sreću. U međuvremenu se posve izliječio. Štoviše, nakon što se nekoliko puta pojavio na skupnoj terapiji u bolnici Jackson Memorial, i službeno je proglašen izliječenim. Djetetova majka izjavila mi je kako su joj rekli da će prometnik priznati krivicu i biti smješten u duševnu bolnicu. Nju i njenu obitelj državni su odvjetnici upozorili da u interesu djevojčice šute o cijelom slučaju. Međutim, čini se da se najmanje mislilo na interes djevojčice. I prometnik i njegov odvjetnik rekli su da uopće ne žele sa mnom razgovarati. Za razliku od njih, djetetova je majka odahnula kad sam je posjetila. Nju je cijelo vrijeme zabrinjavao način na koji se vlast odnosila prema slučaju i osjećala se krivom jer je kćeri uvijek savjetovala da vjeruje policajcima i sluša ih. Djevojčicu je prometnik zaustavio dok je išla kući iz škole. Bio je na dužnosti i u službenoj odori. Rekao joj je da su je vidjeli kako krade slatkiše i da je mora pretražiti. Naredio joj je da uđe na zadnje sjedalo njegova auta i odvezao je na pusto mjesto da je pretraži. Iako je mala bila crnkinja, a seksualno ju je napastovao bijeli policajac, nisu je odveli u Centar za silovanja, a ispitivali su je samo bijeli policajci.

Članak koji sam o tome napisala razbjesnio je suca. Nazvao gaje "žutim novinarstvom" i javno me kritizirao u sudnici. Želeći dokazati da je postupio pravilno i da se prema Jonesu ponio kao prema bilo kojem drugom osumnjičenom, sudac je od uvaženog bivšeg državnog odvjetnika okruga Dade, Richarda Gersteina, zatražio da istraži slučaj. Nakon tromjesečne istrage Gerstein je podnio izvještaj u kojem je slučaj nazvao "tragedijom" i "juridičkom katastrofom", a reakciju policije "grubom, nezainteresiranom i površnom". Gerstein je otkrio da se od dva suca tražilo da budu blagi, te da su inspektor i državni odvjetnik, bivši policajac, nastojali zaštiti prometnika, a ne djevojčicu. "Čini se da sudbina djevojčice nije nikoga zanimala", napisao je Gerstein. Imali smo pravo. Tada je sudac počeo optuživati državne odvjetnike i inspektore tvrdeći da su mu krivo predočili činjenice. Poslao je Gersteinov izvještaj velikoj federalnoj poroti radi podrobnije istrage. U međuvremenu, crnačka je zajednica u Miamiju doživjela još jedno poniženje. Porota, u kojoj su sjedili samo bijelci, proglasila je Johnyja Jonesa, prvog crnog školskog ravnatelja u okrugu Dade, krivim za otuđenje školskog novca radi kupovine pipa od 24-karatnog zlata za svoju vikendicu. Jones je ipak oslobođen optužbe jer u poroti nije bilo nijednog crnca. Rasne su napetosti rasle. Sudac u Miamiju dopustio je da se suđenje u slučaju McDuffie premjesti u drugi okrug, nazvavši ga "tempiranom bombom" za koju ne želi da eksplodira "ni u mojoj sudnici ni u ovom kraju". Suđenje je premješteno u grad Tampu na zapadnoj obali Floride. Crnačke organizacije u Tampi prosvjedovale su tvrdeći da suđenje neće biti pošteno. Crnci u Miamiju organizirali su dobrotvorne piknike i prodavali prženu ribu da prikupe novac kako bi obitelj Arthura McDuffieja mogla prisustvovati dugotrajnom procesu. Policajac Veverka i njegov mlađi kolega pristali su na svjedočenje kao svjedoci optužbe. Nije im bilo dovoljno što im je zajamčen imunitet; budući da su željeli ostati policajci, bili su ogorčeni što su otpušteni. "Cijeli život sanjao sam da postanem policajac", jadao se Veverka žalećise da je lažni izvještaj napisao jer su mu tako naredili. Suđenje u Tampi počelo je travnja 1980. i trajalo je šest mjeseci. Nisam se pojavila, iako se ne može reći da tamo ne bih bila dobro došla. Zapravo, uporno sam izbjegavala da primim sudski poziv za svjedočenje. Iako sam od samog početka suđenja znala da bi me mogli pozvati pod prijetnjom kazne, odlučila sam da neću nikome otkriti identitet osobe koja me obavijestila o slučaju McDuffie. Ljudi su sve do suđenja nagađali tko bi mogla biti ta osoba. Kad bi me netko upitao je li se izvor predstavio ili ne, samo bih se nasmiješila i šutjela. Neki su to protumačili kao potvrdan odgovor, a željela sam da tako misle i državni odvjetnici. Međutim, sve bi bilo jednostavnije da nisu odlučili izdati nalog. Ed Carhart, pravnik koji je presudio protiv policajaca u slučaju Wande Jean, u međuvremenu je iz tužilaštva prešao u odvjetnike. U tom je svojstvu branio jednog od policajaca umiješanih u slučaj McDuffie i želio me ispitati pod prisegom. Kad bi mi sudac naredio da otkrijem identitet izvora, morala bih to učiniti pod prijetnjom zatvora. Jednog poslijepodneva neki me urednik upozorio da izađem iz zgrade jer se u njoj nalazi sudski dostavljač s nalogom i traži me po hodnicima. Umakla sam na stražnja vrata i našla se u čudu: nisam znala kamo da krenem. Kući nisam mogla, jer bi me vjerojatno i tamo tražio. Auto sam morala ostaviti na parkiralištu, jer bi me pratili. Zato sam otklipsala u višekatni opskrbni centar Omni, jednu ulicu dalje od uredništva, prošvrljala trgovinama i kupila par žutih kratkih hlačica koje su bile na rasprodaji. Bilo je to prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci da sam uhvatila prigodu da odem u kupovinu. Kad sam se vratila, izvršni urednik John McMullan pozvao me u svoju sobu. Zatražio je da mu dam bilješke o slučaju koje sam načrčkala u notes i zaključao ih u sef. Tko god bi ih pokušao zaplijeniti po sili zakona morao bi najprije njega uhititi. Taj rođeni borac vjerojatno se potajno nadao

da će to netko i pokušati učiniti. Predložio mi je da odem iz grada, štoviše iz zemlje. Herald će me poslati na Bahamske otoke da se tamo sakrijem, rekao je. Ja sam vjerojatno jedina Heraldova službenica, možda čak jedina novinarka u povijesti novinarstva koja je odbila ponudu poslovodstva da ode na Bahame. Bila mi je mrska pomisao da moram bježati. Nisam učinila nikome ništa na žao, a Miami je moj dom. Tko bi zalijevao moje cvijeće, hranio mačke i izvodio psa u šetnju? Osim toga, Bog zna koje bih sve događaje tako propustila. Neću ići, pa kud puklo da puklo. McMullan nije mogao vjerovati svojim ušima. Bila sam oprezna i nikome nisam otvarala vrata. Naposljetku, kada je suđenje već počelo, neki je ljigavi sudski poslužitelj dogmizao do mojih kućnih vrata i iznenadio me. Heraldovi odvjetnici uložili su žalbu i poziv je poništen. Iz nekih pravnih razloga, koje nikada nisam posve shvatila, nisam se morala pojaviti na sudu. Pretpostavljam da je to zato što je suđenje već bilo predaleko odmaklo da bi me mogli pozvati kao svjedoka. U međuvremenu, novinari lista Miami News izvijestili su javnost o pozivu koji mi je uručen apelirajući na izvor da mi se javi i kaže: "Nemojte dopustiti da vas pošalju u zatvor. Ako vas pritisnu, odajte im moj identitet". Unatoč tom ljubaznom savjetu, ne bih bila tako postupila. To je pitanje načela i profesionalne etike. Ipak mi je drago da do toga nije došlo, jer se ne bih voljela naći u zatvoru. Kapetan Frank i dr. Wright svjedočili su da su za slučaj McDuffie najprije čuli od mene. Novinari koji su pratili suđenje u Tampi nazvali su me i telefonom me intervjuirali o slučaju. Sve je bilo veoma čudno. Tada se dogodilo nešto jako znakovito. Budući da je većina ljudi vjerovala da ne znam identitet izvora, jedna je osoba to pokušala iskoristiti: nazvao me čovjek koji se lažno predstavio kao moj izvor. Bivši policajac Charles Veverka, koji je sada radio kao noćni čuvar, još se nadao da bi opet mogao postati policajac. Jako se trudeći da sebe prikaže kao iskrenog američkog momka, kakvog bi svaka majka poželjela za zeta, nazvao me da mi još nešto prizna. – Ja sam anonimni izvor – rekao je. Dojavio mi je slučaj da razotkrije cijelu zavjeru, jer ga je mučila savjest. Nisam bila impresionirana. – Ne Charlie, to niste bili vi – rekla sam. Uporno je tvrdio da sam mu zaboravila glas jer je od razgovora proteklo već nekoliko mjeseci. Osim toga, govorio je izmijenjenim glasom da ga ne prepoznam, dodao je. Dobar pokušaj, ali neuspješan. Charles Veverka nije bio taj koji mi je dojavio tragični slučaj. Bila je to prijateljska osoba koju sam poznavala više od 16 godina. Nije radila u policiji i bila je žena. Dakako, TV-postaje su se prateći suđenje koncentrirale na najšokantnija, najživopisnija svjedočenja, koja su išla u prilog McDuffieju. Budući da je termin rezerviran u glavnom Dnevniku bio kratak, moglo se prikazati samo najdramatičnije scene iz sudnice. Sjećam se da sam danima na televiziji gledala kako snažni policajac u odijelu i s kravatom podiže ruke iznad glave demonstrirajući divljačke udarce koje je zadao McDuffieju. Suđenje je pratio Gene Miller, najbolji Heraldov novinar. U svojim svakodnevnim izvještajima iz Tampe on je posvećivao jednaku pozornost optužbi i obrani. Međutim, njegovi članci nisu svi objavljeni na naslovnoj stranici. Osim toga, na TV se svi prilozi doimaju jednako važni, a mnogim gledateljima, osobito u siromašnim četvrtima, TV je jedini izvor informacija. Ono što su vidjeli na televiziji učvrstilo ih je u uvjerenju da će policajci biti osuđeni. Svi branitelji bili su ugledni i iskusni odvjetnici. Tvrdili su da se McDuffie opirao uhićenju te da su ga policajci morali fizički savladati. Nakon šest tjedana, jedan je policajac oslobođen krivice. O

sudbinu ostale četvorice trebala je odlučiti porota, koja se sastojala isključivo od muškaraca bijele rase. U to vrijeme je brodovima već bio uspostavljen Marielski most, pa je u Miami počela stizati gomila kubanskih izbjeglica, od kojih su mnogi bili opasni kriminalci i duševni bolesnici; na drugoj strani zemlje grmio je vulkan Saint Helens i samo što nije provalio. Bila je subota. Došla sam u uredništvo uvjerena da porota neće donijeti odluku prije ponedjeljka, jer je trebalo odlučiti o četiri optuženika protiv kojih je podignuta optužnica za trinaest zločina, od ubojstva do krivotvorenja policijskog izvještaja. Porota je morala razmotriti iskaze pola tuceta odvjetnika i zapisnik sa saslušanja svjedoka koje je trajalo tjednima. Za to je trebalo dosta vremena kako bi porotnici mogli odvagati sve što su vidjeli i čuli. Prevarila sam se. Poroti je trebalo samo dva sata i četrdeset četiri minute da sve okrivljene oslobodi svih optužbi. Branitelj Michael Watts zajecao je kad je čuo odluku. Jecala je i Eula Mae McDuffie, dok je bijesna i uplakana teturala iz sudnice. "Bog će njih pozvati na račun", rekla je. Za samo nekoliko minuta cijeli je Miami znao presudu. Trenutak nije mogao biti gori: tri sata poslije podne, za vrućeg subotnjeg dana. Bila sam zabrinuta jer sam znala kakvo je raspoloženje ljudi na ulicama. Nazvala sam ravnatelja Službe javne sigurnosti Bobbyja Jonesa. – Što ćemo večeras poduzeti? Pretpostavila sam da će biti problema, ali ni sanjala nisam da će biti tako teški. Bojala sam se da bi netko mogao otvoriti vatru na policajce. – Kako to mislite? – upitao me. – Zar ne mislite da će biti problema? – Poslali smo pozornike na ulice rekao je samouvjereno. Oni će se pobrinuti da sve bude u redu. Nije prošlo ni dva sata a počelo je letjeti kamenje i boce. Nekoliko naših fotografa otišlo je na teren u automobilima opremljenim radiovezom. Baš sam čitala policijski izvještaj o ranjavanju duševno poremećenog kubanskog izbjeglice na kojeg je ispred psihijatrijske klinike u Miamiju pucao policajac, kad sam začula prigušene povike. Ustanovila sam da dopiru iz dvosmjerne radiopostaje na drugom kraju sobe, pored stola fotografa. Bili su to glasovi Battle Vaughn i druga dva fotografa, Billa Frakesa i Michaela DuCillea. Zatražili su da im pošaljemo pomoć. Činilo se da su u nevolji. Ustala sam sa stolice i naćulila uši. Novinar za fotografskim stolom čavrljao je telefonom s nekim. Budući da ga je krčanje radiopostaje smetalo, mehanički je ispružio ruku i utišao je. Otrčala sam do stola i preko njegova ramena pojačala radio do kraja, dok me novinar kod telefona gledao u čudu. Fotografi su javljali da su odsječeni, da se na njih puca i da im je razbijeno vjetrobransko staklo. Rekli su da ih je napala svjetina u četvrti Libertv City na rubu Miamija, u području gdje nisu bile jasno razgraničene ovlasti između gradskih i županijskih vlasti. Nazvala sam dežurne telefone Grada i Županije, te hitnu službu vatrogasne postaje. Zahvaljujući Battleovim vozačkim sposobnostima, fotografi su se se izvukli bez opasnih ozljeda, iako uznemireni i s posjekotinama od razbijena stakla. Heraldov je automobil ostao bez stakala i pretrpio je velika oštećenja od metaka, betonskih blokova i kamenja. Još je bilo dovoljno vremena da se spriječi najgore. Trebalo je skrenuti promet oko problematičnih četvrti i opkoliti ih. Međutim, bio je vikend pa nije bilo nikoga da preuzme zapovjedništvo. Kako se približavala večer, sve je više nedužnih vozača kretalo prema četvrti zahvaćenoj neredima. Većina njih nije ni čula za presudu. Neki nisu čuli čak ni za Arthura McDuffieja. Dva mladića iz Pottstowna u Pennsylvaniji i njihova prijateljica, koji su se ništa ne sluteći vraćali kući s plaže, ušli su automobilom u područje na kojem su napadnuti fotografi. Svjetina je čekala. Doletjela je cigla, pogodila vozačai automobil je nekontrolirano izletio s ceste.

Vozilo je pogodilo sedamdesettrogodišnjeg crnca i jedanaestogodišnju crnkinju koja se igrala ispred svoje kuće. Djevojčici, koju je automobil prikovao uz kuću, ozlijeđena je glava, probijena su prsa i otkinuta jedna noga. Svjetina je troje mladih bijelaca izvukla iz automobila i pretukla svime što joj se našlo pod rukom. U mladiće su pucali, boli ih oštrim predmetima i nekoliko puta automobilom prešli preko njih. Jedan je ubijen a drugi osakaćen te je zadobio trajne povrede mozga. Mladu ženu koja je bila s njima od smrti je spasio crnac koji ju je ubacio u taksi i odvezao u bolnicu. Nedugo nakon toga, Benny Higdon, dvadesetjednogodišnji otac troje djece, ušao je u četvrt u svom starom dodge dartu. S njim je bio petnaestogodišnji brat njegove trudne žene i dječakov najbolji prijatelj, isto tako petnaestogodišnjak. Njih trojicu, koji su išli kući s pecanja, izvukli su iz auta. Svi su premlaćeni na smrt. Pri tome se svjetina služila kamenjem, daskama, šakama, nogama i stalcima za novine. Dok su trojica umirala na kolniku, svjetina je prisilila kola hitne pomoći da se vrate. Naposljetku su iz Miamija dojurila dva policijska narednika u marici. Hrabro prkoseći kiši kamenja i boca, ukrcali su žrtve u vozilo i odjurili u bolnicu. Bilo je prekasno. Higdon je radio u lokalnoj pekarnici. Nedugo prije nesreće doselio se s obitelji iz malog planinskog grada u Alabami gdje je radio kao rudar u rudniku ugljena. Higdonovi su došli u Miami u potrazi za boljim životom. Ta brutalna umorstva bila su samo početak. Neka sredovječna sobarica koja se vraćala kući s posla izgorjela je živa u svom automobilu samo zato što je bila bjelkinja. Auto u kojem se nalazio neki stari mesar gomila je zasula kamenjem. Kad je vozač skrenuo s puta i zabio se u zid, auto su prevrnuli, zapalili ga i boli vozača zaoštrenim štapovima dane može ispuzati iz kola. Čovjek je živ izgorio. Dok je svjetina divljala, neki je policajac na ulici našao jezivo unakažen leš. Ubacio ga je u svoj službeni auto da ga sačuva dok ga ne bude mogao odvesti u mrtvačnicu. Vozeći se na posao, policajac Frank Rossi vidio je kako na prilazu autoputu gomila iz automobila izvlači par bijelaca. Istračao je iz kola i pomogao im da pobjegnu, ali je pri tome teško ozlijeđen. Dok je ležao na kirurškom stolu u dvorani za hitne intervencije, zamolio je sestru da rnu da telefon i nazvao moj broj u Heraldu. Želio mi je reći što se događa i opisati stanje na terenu. Rekao mi je da je preživio samo zato što nije nosio svoju smeđu odoru pa napadači nisu znali da je policajac. Nedugo prije kraja radnog vremena dva su crnca ušla u restoran s gotovim jelima od piletine. Lokal su čistili i meli muškarac i žena hispanoameričkog porijekla. "Ovo vam je za McDuffieja", rekla su dvojica i ubila ih iz pištolja. Budući da su kružile glasine da svjetina zauzima javne zgrade, nekolicina nenaoružanih službenika sigurnosti u Miami Heraldu pripremila se za najgore. Bojeći se da bi pobunjenici mogli pokušati osvojiti zgradu, službenici su zaključali sve ulaze osim onog za osoblje. Taj ulaz vodi kroz uski hodnik do kosine, iza koje se nalazi dizalo. Čula sam da je šef osiguranja naručio da mu iz samoposluživanja donesu nekoliko boca strojnog ulja, kako bi, ako naiđu pobunjenici, mogao nauljiti hodnik i tako ih spriječiti da se po kosini popnu do dizala. No, imali smo sreće. Te noći Herald je posjetio samo jedan policajac. Službenik osiguranja rekao mi je da imam posjet. Na ulazu za osoblje čekao me policajac Marshal Frank, kapetan Odjela za krvne delikte koji je istraživao slučaj McDuffie. Spustila sam se stražnjim dizalom do ulaza. Uprava Odjela za javnu sigurnost bila je pod opsadom, pa se bojao za sigurnost svojih ljudi. Komandant smjene izvijestio ga je telefonom da pobunjenici provaljuju u zgradu. Nije imao potpune informacije. Kad je čuo što se događa, dojurio je iz svog stana na sjeveru okruga Dade da se pridruži svojim inspektorima. Dok je skretao s autoputa 195 blizu zgrade uprave, na izlaznoj ga je

cesti dočekao crnac koji je uzbuđeno mahao rukama i vikao: "Vratite se! Vratite se!" "Ne brinite se, ja sam policajac", rekao je kapetan i nastavio se spuštati s autoputa. Odmah je uvidio da je pogriješio. U mraku su na sve strane trčali ljudi a na ulici je gorio jedan prevrnuti automobil. S nadvožnjaka iznad njega začuo se snažan glas policajca: "Vrati se! Odmah! Odmah!" Alarmiran odlučnošćuu policajčevu glasu Frank se počeo vraćati. Tad mu se učinilo da ga na nišan uzima snajper. Naglo je okrenuo auto i pojurio u suprotnom smjeru. Dok se udaljavao iza sebe je kao fatamorganu vidio vod policajaca u punoj opremi kako stupa ulicom u vojničkoj formaciji. Očajnički pokušavajući da dozna sudbinu svojih ljudi i razmjere nesreće koja je zadesila grad u kojem je proveo cijeli život, taj prekaljeni policajac nije znao kome bi se drugom obratio nego Miami Heraldu. – Je li jako ozbiljno? – upitao je mrko. – Jest. Nasilje i krvoproliće širili su se prema jugu, u Coconut Grove i Južni Miami. Pobunjenici su podmetali vatru i pljačkali stanove. Tijela nekih ljudi koji su izgorjeli u svojim kolima bila su nedostupna sve do sutradan. Policajci su se herojski zalijetali u četvrti zahvaćene neredima da pod vatrom s ulica pokupe mrtve i ranjene. Mnogi od tih junaka bili su veterani Vijetnamskog rata. Ništa što su naučili na policijskoj akademiji nije policajcima i policajkama moglo pomoći da se suoče s onim što se te noći događalo na ulicama Miamija. Odsječen od svoje uprave, Marshall Frank nagonski se uputio u Herald. Iako sam znala da je ovamo došao samo da bi na našim radiopostajama mogao pratiti razvoj situacije, to me ipak dirnulo. Nekadašnji neprijatelji sa suprotnih strana barikade, sada, kad je bilo biti ili ne biti, postali smo jedno drugome oslonac. Nije nam bilo svejedno. Oboje smo izravno sudjelovali u događajima koji su doveli do nereda. Učinili smo to u najboljoj namjeri. Bila sam preplašena; situacija se otela kontroli. Kao da smo se našli u središtu uragana. Ušli smo u sporo i škripavo dizalo koje je vodilo do uredništva i kao po dogovoru pali jedno drugome u zagrljaj. Nismo se razdvajali do izlaska iz dizala. Frekvencije na našem policijskom radiju bile su zagušene obiljem poruka. Tiha procesija sa svijećama u počast pokojnom McDuffieju pretvorila se u divlju pobunu u kojoj je zauzeta Palača pravde okruga Metro i uprava Odsjeka za javnu sigurnost. Nekolicina službenika na nedjeljnoj dužnosti bila je odsječena od svijeta. Sve što su iznenađeni policajci uspjeli poduzeti bilo je da se zabarikadiraju iza namještaja. Odlučili su da će oružje upotrijebiti samo u krajnjoj nuždi, ako zgrada bude zauzeta. Nitko nije mogao naći ključ ormarića u kojima se čuvao suzavac i oprema za suzbijanje nereda. Pobuna je sve iznenadila. Tragediju velikih razmjera te je noći spriječio Michael Cosgrove, policijski bojnik dječačkog lica i veteran Vijetnamskog rata koji je preuzeo zapovijedanje. Policajci koje je Marshal Frank vidio u retrovizoru bili su vojska bojnika Cosgrovea. Iako je pobunjenika bilo neusporedivo više, on je okupio sedamdesetak policajaca i odveo ih da pomognu zatočenicima. U opremi za ulične nerede oni su odmarširali gradskim ulicama, razgrnuli ispred sebe na tisuće demonstranata, osvojili Palaču pravde i upravu Službe i oslobodili policajce okruga Dade koji su se tamo nalazili. Da nije bilo Cosgrovea i njegovih ljudi, te bi noći još mnogo ljudi odsječenih u pobunjenim četvrtima izgubilo život. U bolnicu Jackson Memorial stiglo je više od dvjesto sedamdeset ozlijeđenih. Tijekom sljedeća tri dana broj je ranjenih narastao na tristo pedeset. Bolnica je morala pozvati kirurge i pomoćno osoblje koje se nalazilo kod kuće. Dvorana za hitne intervencije i tim za traumatološke slučajeve pripremili su se zaobičnu subotnju noć, a ne za nesreću takvih razmjera. Kada su kaos i gužva u dvorani za hitne intervencije dosegnuli vrhunac, jedna sestra izgubila je

živce i povikala: "Ovo možemo zahvaliti Edni Buchanan". To mi je javio kolega koji se tamo zatekao. Ne osjećam se nimalo krivom zbog onoga što se dogodilo. To nije bila moja greška. Ja nisam sudjelovala u jurnjavi u kojoj je adrenalin ovladao razumom. Ja nisam ubila Artura McDuffieja ni pokušala to prikriti. Ja sam samo bila glasnik koji je donio loše vijesti, novinarka koja je otkrila slučaj i to objavila. Još razmišljam o tome. Bih li postupila drugačije da se to sada dogodi? Ne znam odgovor na to pitanje. Ono što pouzdano znam jest da je u vrijeme nesreće Miami bio tempirana bomba. Hodajući ulicama za sparnih i blagih noći, mogli ste blizu središta grada čuti kako ta bomba otkucava. Čak da je Arthur McDuffie ostao samo ime u statistici prometnih nesreća, netko ili nešto drugo zapalilo bi žigicu koja je izazvala požar. Moja je savjest čista, ali to ne znači da me nije boljelo. Kad su ga upitali je li pogibiju McDuffieja trebalo tretirati kao posljedicu prometne nesreće, jedan je član porote odgovorio: "Ljudi koji su ubijeni u neredima vjerojatno bi to željeli". Sutradan je bila nedjelja, sunčan i lijep dan. Odvezla sam se cestom uz ocean, od svog doma na otoku pored grada do oko dva kilometra udaljenog Heralda. Na istoku, prema moru, na svijetloplavom nebu bez oblačka ocrtavale su se krošnje dostojanstvenih kraljevskih palmi. Prema zapadu, nebo nad Miamijem crnjelo se od dima. Grad je gorio. Stup gusta dima vidio se s udaljenosti od dvadeset kilometara. Visio je kao pokrov nad mojim voljenim gradom. Morala sam stati uz rub ceste da zadržim suze. Novinarka ne smije nikada dopustiti da je vide kako plače. Na desecima raskrižja izbili su požari, a vatrogasci koji su ih dolazili gasiti morali su se vraćati zbog paljbe. Vatra je neometano proždirala trgovine i poslovne prostore. "To je posve ludo", rekao je gradski vatrogasni inspektor George Bilberrv. "K vragu, zapalit će cijeli sjeverni dio grada". U nedjelju na večer u gradu je još bjesnilo petnaest velikih požara. Na helikoptere koji su krenuli spašavati stanovništvo pucano je iz snajpera. Pljačkalo se i palilo puna tri dana. Zatvorene su sve državne škole i uveden redarstveni sat od osam na večer do šest u jutro. U grad je pozvano tisuću sto vojnika nacionalne garde da uvedu red na nemirne ulice. Njima se uskoro pridružilo još dvije i pol tisuće gardista. Bilo je to kao da je izbio rat. Policija je neprekidno upozoravala vozače koje ulice moraju izbjeći da bi sačuvali živu glavu. Policajci su radili danima, bez odmora i toplog obroka. Sve je to uzelo svoj danak. U nedjelju sam u uredništvu saznala za još jedan smrtni slučaj: umro je policijski poručnik. Nakon što se službenim autom zabio u drvo, pronašli su ga kako beživotno leži na upravljaču. Isprva su mislili da je ubijen iz snajpera, ali liječnici hitne pomoći nigdje nisu našli ranu od metka. Ustanovljeno je da je smrt iznenada nastupila od jakog srčanog udara. Bio je to Ed McDermott. Onaj tihi i tužni policajac irskog podrijetla, visok, snažan i s trbuhom čvrstim kao stijena. Preminuo je u dobi od četrdeset osam godina. Ne smiju vas nikada vidjeti kako plačete. Nakon što je u grad stigla nacionalna garda, federalni državni odvjetnik najavio je hitnu istragu slučaja McDuffie. Sazvana je velika federalna porota da istraži jesu li prekršena građanska prava Arthura McDuffieja. Kad je predsjednik Čarter posjetio Miami, crnci su bacali boce na njegovu limuzinu. Predsjednički kandidat Teddy Kennedu zatražio je iscrpan izvještaj o slučaju. Fidel Castro iskoristio je prigodu da optuži SAD kako se zalažu za ljudska prava u drugim zemljama a same ih krše. Državni odvjetnik Benjamin Civiletti najavio je da će se intenzivirati istraga o zlouporabi ovlasti policajaca u Miamiju. Već nekoliko tjedana kasnije velika federalna porota donijela je odluku da je bivši prometnik

Willie Thomas Jones u svom patrolnom autu prekršio prava djevojčice. Jones je najprije uhićen, a potom pušten na slobodu do početka suđenja. Međutim, do suđenja nije nikada došlo jer je Jones pobjegao, ostavivši za sobom ženu i troje male djece. Još godinama nakon toga tražila ga je federalna policija. U srpnju, nakon dva mjeseca istrage i saslušavam'a svjedoka, velika federalna porota donijela je svoju prvu i jedinu presudu zbog kršenja građanskih prava u slučaju McDuffie. Optuženik: Charles Veverka. Bilo je to iznenađenje. Mnogi su presudu dočekali s negodovanjem. Naime, nema ničeg težeg kod dokazivanja prekoračenja ovlasti nego uvjeriti policajce da svjedoče protiv svojih kolega. Veverka je prvi rekao istinu i pristao svjedočiti protiv drugih, a vlada se obrušila na njega, iako je bio glavni svjedok državnog odvjetnika. Kako će ta vijest biti primljena u policijskim postajama širom zemlje? Međutim, drugi su pozdravili optužbu, jer je Veverka pristao da kaže istinu samo zato da spasi sebe, i to onda kada je vidio da zločin neće biti moguće prikriti. Osim toga, Veverka je te noći prvi prišao McDuffieju, koji bi preživio da se Veverka ponio profesionalnije. Umjesto toga, on ga je udario i tako vjerojatno izazvao napad koji je uslijedio. Suđenje Veverki najprije je premješteno u Atlantu, a onda u San Antonio, država Texas. Počele su se širiti glasine da bi, bude li Veverka osuđen, mogle uslijediti nove optužbe. Međutim, to se nije dogodilo, jer je Veverka oslobođen krivice. Baš kao i ostali sudionici slučaja McDufffie, iako je cijena bila visoka.

EPILOG Bilo je ukupno osamnaest mrtvih uključujući i poručnika Edvarda McDermotta, kojeg su ubrojili u žrtve nereda. Materijalnu štetu u Miamiju procijenili su na sto milijuna dolara, a šteta koju su nemiri nanijeli ugledu grada bila je neprocjenjiva. Michael Watts, jedan od oslobođenih policajaca u slučaju McDuffie, kasnije se pokušao ubiti. Dovukao je motocikl u stan i upalio motor, i pokušao se ugušiti ispušnim plinovima. Pokušaj nije uspio jer je ponestalo benzina. Njegova bivša supruga našla ga je onesviještena. Odjel javne sigurnosti okruga Dade zamijenio je teške metalne baterijske lampe svojih policajaca bezopasnim plastičnim lampama. Nakon toga odlučili su potisnuti u zaborav prepad na kuću crne učiteljice, slučaj McDuffie, kokainski skandal i nerede koji su uslijedili promijenivši ime u Policijski odjel okruga MetroDade. Šef Odjela za krvne delikte Charlie Black, koji je naredio istragu odmah nakon što je saznao za McDuffiejevu smrt, kasnije je degradiran u čin kapetana. Degradacija je opravdana potrebom da se vršitelju dužnosti ravnatelja Odjela, Bobbyju Jonesu, koji je prihvatio stalno zaposlenje u policiji, omogući da sastavi vlastiti menadžerski tim. Marshal Frank, kapetan Odjela za krvne delikte, koji je fotografski točno pamtio sve slučajeve, premješten je na činovnički posao u uredu za prijestupe. Službeni razlog: napredovanje u karijeri. Junak dječjeg lica, Michael Cosgrove, koji je spasio okrug kad su započeli nemiri, unaprijeđen je na dužnost zamjenika šefa. Međutim, 1984. je degradiran u čin kapetana, javno osuđen i izbačen iz policije, nakon što je besprijekorno služio sedamnaest godina. Politika u stilu Miamija! Uočilisu da je privržen svom šefu koga je načelnik gradske uprave naprečac, telefonski, otpustio u dva sata u jutro. Međutim, junak Cosgrove ipak se zadnji smijao. Došao je red i na gradskog oca da dobije otkaz. Našavši se pod paljbom javnosti, gradski oci nastojali su popraviti stanje u policiji tako da Cosgrovea ponovno postave za šefa. On je to odbio. Nakon što se skrivao četiri godine i osam mjeseci, bivši prometnik Willie Thomas Jones mirno se predao policiji u Miamiju, rekavši da je "umoran od bježanja". Travnja 1985. priznao je krivicu i bio osuđen na godinu dana zatvora u federalnoj kaznionici. Pri izricanju kazne plakao je. Plakala je i žrtvina majka, koja je tada već radila kao socijalna radnica. Rekla mu je da mu je oprostila što je zlostavljao njenu kćer, koja je u međuvremenu izrasla u stidljivu srednjoškolku koja još nije imala dečka. Okrug Dade izvansudski se nagodio s obitelji McDuffie da joj isplati odštetu od milijun dolara. Njihova odvjetnica, žena koja je rekla da vjeruje u sudbinu, nikada nije postala sutkinja. Svijetložuti ferrari Carol King Guralnick, lijepe, uspješne i bogate Gospođe Zakon pokvario se na nekoj gradskoj ulici. Ozlojeđena, ostavila je svoj sportski auto s naljepnicom "Gospođa Zakon" i uputila se prema benzinskoj crpki s druge strane ceste da nazove vučnu službu. Na nju je naletio kombi. Bile su joj trideset četiri godine. Mlada udovica Bennyja Higdona, žrtve uličnih nereda, rodila je djevojčicu koju on nikada nije vidio. Ostavši u dobi od dvadeset jedne godine sama s četvero djece, zatražila je od Grada i od Okruga odštetu tvrdeći da je njen suprug poginuo zbog njihova nemara. Izgubila je parnicu. Slučaj je odbačen i nije dobila ni novčića. San Charlesa Veverke da opet postane policajac obistinio se. Zaposlio se u policijskoj postaji sa samo dvadeset pet policajaca u četvrti North Bay Village. Neko je vrijeme sve bilo u redu, pa je čak pomogao u uhićenju kolege koji je primao mito od trgovaca kokainom. No, onda se opet uvalio u nevolje. Optužen je da je nogom udario u slabine crnca kojeg je dizalom vodio u policijsku upravu dok su ovome ruke bile svezane lisicama. Tome je prisustvovao kriminalistički tehničar s dugim stažem i

neokaljanom prošlošću. Vjernik i idealist, bio je razapet između mogućnosti da li da krivo svjedoči pred istražnom komisijom ili da oda kolegu policajca. Nakon sastanka s državnim odvjetnicima, koji su mu zaprijetili da će protiv njega podići optužnicu i uništiti mu karijeru ako ne kaže istinu, otišao je kući, prislonio pištolj na čelo i ubio se. Budući da više nije bilo svjedoka, Veverka je oslobođen optužbe da je udario crnca, ali je pod pritiskom morao podnijeti otkaz. I Michael Watts, koji se posve oporavio nakon pokušaja samoubojstva, ponovno je zakvačio policijsku značku i postao policajac u postaji u North Lauderdaleu. U međuvremenu je objavljena singl ploča pod naslovom Balada o Arthuru McDuffieju. Nikada nije postala hit. Onaj tko ne zna kakav je okus sapuna sigurno nikad nije oprao psa. Franklin P. Jones, komičar. Podlistak ROCKY ROWF Opet sam se prevarila. Na Rockyja sam naišla jednog vrelog vikenda, na blagdan Dana nezavisnosti. Uopće ga nisam namjeravala povesti kući. Našla sam ga ispružena pod klupom u South Beachu, gdje se sakrio od sunca. Bila sam tamo radi tjelovježbe, da gimnasticiram u sjeni morskih vinjaga i promatram plavozeleno more pod ljetnim suncem. Na klupi su sjedila dva muškarca, simpatični starčiči koji su tamo redovito dolazili. – Je li to vaš pas? – upitala sam. Rekli su da nije. Pas je bio tako tih da su ga jedva opazili. Kad sam ga pomilovala, dok je dahtao na vrućini, zabrinula sam se. Jezik mu je bio plav – boje patlidžana. Bila sam uvjerena da je životinja gotovo posve dehidrirala. Nekoliko sam mu puta donijela u papirnatoj čaši vodu iz slavine na kojoj su kupači prali noge od pijeska i on ju je svaki puta pristojno ispraznio. Međutim,' plava boja jezika nije se mijenjala. Tek kasnije sam saznala da je to normalno za pse njegove pasmine. Iako se to po njegovu izgledu ne bi reklo, čini se da ima krvi pasmine chow chow. On je mješanac kakve možemo vidjeti gotovo u svakom dvorištu: crn sa žućkastim šapama, srednje veličine i umilan. Ima klempave uši i zbunjeno se kesi. Oko vrata je nosio oštećenu staru kožnu ogrlicu bez markice. Kad se napio vode, promatrao me kako vježbam i onda me počeo pratiti dok sam hodala uz ogradu plaže. Vraćajući se prema svom automobilu, ponadala sam se da će naša mala ljubavna avantura time završiti. Međutim, kad sam otvorila vrata, progurao se pored mene i popeo na suvozačevo sjedalo. Bilo je očito da je navikao putovati autom i da se neće dati zbuniti. Kad sam mu naredila da izađe, prebacio se iza prednjih sjedala i sklupčao na podu izvan domašaja moje ruke. K vragu, pomislila sam, zadržat ću ga dok se ne javi vlasnik. No, kad smo se uključivali u promet, pokajala sam se. Kako da pokraj toliko mačaka dovedem psa kući? Stala sam kod spasilačke službe i izašla iz auta. Pas je polako kaskao pored mene. Spasilac mi je rekao da ga je tri dana viđao kako sam luta plažom. Rekao je da će nazvati živodere i zadržati ga dok se ne udaljim. – Zbogom, psiću – rekla sam i uputila se prema autu. Tada sam pogriješila: okrenula sam se. Pas je štektao i otimao se iz ruku stražara molećivo me gledajući. – Sigurni ste da nije vaš? – sumnjičavo me upitao spasilac. Potvrdila sam da ga nikada ranije nisam vidjela. Tada ga je spasilac pustio i pas je pojurio prema meni veselo mašući repom. Na putu kući zaustavili smo se pored samoposluge da mu kupim hranu. Bilo je prevruće da ga ostavim u autu, pa sam ga pustila na pločnik i rekla mu da me čeka ispred vrata. Ponadala sam se da

će odlutati s nekim psećim prijateljem prije nego što pronađem hranu i platim je na blagajni. No, čim sam zamakla za prvu policu u samoposluzi, dokaskao je za mnom uvijajući se od zadovoljstva kad me opazio. Netko je sigurno otvorio vrata. – Je li ovo vaš pas? – odlučno je upitao poslovođa. Zanijekala sam. – Jeste li sigurni? – upitao je zureći netremice u pseću hranu i umjetnu kost koje sam vozila u kolicima. Izbacio ga je iz trgovine i pas je sjeo na pločnik i čekao me. Kad smo došli do parkirališta, počela sam se obazirati unaokolo tražeći auto. On ga je nepogrešivo našao. Prepustila sam se njegovu vodstvu dok je veselo kaskao ispred mene. Pronašao je auto, sjeo pored njega i čekao me. Kad smo stigli kući, bez oklijevanja se uzverao stubama i čekao da otključam vrata. Ponašao se kao da tamo oduvijek stanuje. Kad je taj čudni pas nonšalantno ušetao u njihov dom, Misty i Flossie drijemale su na sjajno uglačanom jelovu podu u dnevnoj sobi. Istog su trena skočile pola metra u vis i pojurile takvom brzinom da su im noge proklizavale na skliskoj površini. Uletjele su u spavaću sobu i skočile kroz prozor koji je na sreću bio otvoren. Za njima je na tratinu odletjela mreža protiv komaraca. Čim su se oporavile od šoka, pročitale su ga kao otvorenu knjigu. Pas je očito živio s drugim kućnim životinjama, jer ih obožava, pogotovo one manje, a najviše je naklonjen mačkama. Štoviše, dok se valjao na leđima, predajući im se na milost i nemilost kad god bi ušle u sobu, izgledao je tako pokorno, da su ga ubrzo počele promatrati s gađenjem. Već dva dana nakon njegova dolaska mačke su mu počele krasti hranu i prezirno ga prekoračivati dok je drijemao. Sljedeća smo dva tjedna šetali goredolje po plaži South Beacha tražeći njegova vlasnika. Mnogo ljudi reklo mi je da je vidjelo tog pitomog psa, ali uvijek samog. Čim ga je vidio, sredovječni krezubi Portorikanac iz kuhinje obližnjeg restorana odmah ga je pozvao imenom Blackie. Poveselila sam se da sam našla vlasnika, ali je Portorikanac objasnio da ga zna jer mu je dao hamburger i malo vode u jedan u jutro onog istog dana kad je za mene izveo svoju točku "nahrani me i napoji me". Nakon dva tjedna izdalo me strpljenje, pa sam ga odvela veterinaru da mu da markicu i tako je postao novi član našeg domaćinstva. Sam si je odabrao ime. Pročitala' sam mu nekoliko desetaka psećih imena ali mu se ni jedno nije svidjelo. Kod većine čak nije ni otvorio oči. Međutim kad sam rekla: "Rocky", podigao je glavu, veselo mahnuo repom i nakesio se. Tako je postao Rocky Rowf. Njegova je prošlost ostala obavijena velom tajne. Iako se vidjelo da je pripitomljen i da se zna lijepo ponašati, nije razumio čak ni najjednostavnije naredbe. Iz toga sam zaključila da njegov vlasnik vjerojatno nije govorio engleski. Dala sam ga na dresuru policajcu koji je vodio policijsku postaju Coral Gables. Iako jedini mješanac u svojoj skupini, Rocky je bio pametniji od svih ostalih pasa. Međutim, nije pokazivao ni najmanje dara za čuvara. Pokušavajući ga otrgnuti iz letargije, gurnuli su ga između dobermana i njemačkog ovčara. No, dok su ti oštri veliki psi divlje skakali, režali i lajali, Rocky Rowf sjedio je između njih keseći se i slineći. Flegmatičan po naravi, Rocky izbjegava probleme, pa koluta očima i cvili čak ikad se mačke međusobno posvađaju. Da nas kojom nesrećom netko napadne, on bi odabrao najrazboritije rješenje pobjegao bi glavom bez obzira. Dan nakon našeg prvog posjeta veterinaru, došla sam kući iz Heralda nešto poslije devet sati na večer. Kada sam otvorila stražnja vrata i pozvala ga, nije se zaletio prema meni iz dvorišta kao što je to obično činio. Zakoračila sam u mračno dvorište i jedva ga uočila, sklupčana ispod drveta banane. Pozvala sam ga nekoliko puta. Nije se micao. Srce mi je sišlo u pete. Preplašena, približila sam se njegovom nepomičnom liku, pružila ruku prema njemu i dotaknula dlaku koju je mrsio ljetni povjetarac. Bio je hladan. Mrtav je. Jadni lutalica, dok ga nisam dovela kući bio je živ i zdrav, a sad je mrtav. Kako se to dogodilo? Stotinu mi se misli vrzmalo glavom. Samo trideset šest sati ranije veterinar mi je rekao da je zdrav.

Sigurno je pojeo otrov ili ga je netko upucao. U dvorištu je bilo tako tamno da se ništa nije vidjelo. Nazvala sam veterinara kući. – Mrtav je – jecala sam u slušalicu s optužujućim tonom u glasu. Vjerojatno od alergije izazvane injekcijama koje ste mu dali. – Zašto mislite da je mrtav? – upitao je đr. Hal Nass. – Valjda znam prepoznati mrtva psa! povikala sam. Rekao mi je da psa donesem u ordinaciju. On će se obući i tamo me pričekati da zajedno vidimo što se dogodilo. Pas je težio više od dvadeset kilograma. Dvorište je bilo tamno, a ja nisam imala baterijsku lampu. Jedini susjed s kojim sam se upoznala živio je s druge strane ulice, u velikoj kući na obali zaljeva. Kad sam nekoliko mjeseci ranije uselila u svoj stan, posjetio me i ponudio da ga nazovem budem li trebala kakvu pomoć. Slušalicu je podigla njegova supruga. Već su bili u krevetu. Rekla sam da trebam pomoć njena muža. Jecajući sam ga obavijestila da je netko ubio mog psa i upitala je li u našoj četvrti vidio kakve sumnjivce. Dodala sam da mrtvog psa moram prenijeti iz svog mračnog i neosvijetljenog dvorišta u auto. Rockyja Rowfa čekalo je njegovo posljednje putovanje: na obdukciju u veterinarsku ordinaciju. Suosjećajan čovjek i dobar susjed, Larry Helfer ustao je iz kreveta, odjenuo se i uzeo baterijsku lampu: – Mislim da je ipak bio otrov – rekla sam dočekujućiga u suzama. Još jučer veterinar je rekao da je zdrav. Ponudila sam mu pokrivač da u njega uvije tijelo. – Gdje je? upitao je smrknuto. – Tamo unutra rekla sam pokazujući prstom. Otvorio je vrata stražnjeg dvorišta, zagledao se u tamu, a onda se polako okrenuo k meni i pogledao me s čudnim izrazom na licu. Stala sam pored njega i pogledala u dvorište. Pored stražnjih vrata sjedio je Rocky gledajući nas i keseći se. Netermice me gledajući, Larry Helfer počeo se natraške približavati uličnim vratima. Očito je pomislio da sam iz nepoznatog razloga izmislila smrt psa da ga izvučem iz kreveta i navela ga da dođe u moju kuću s druge strane ulice. – Bila bih se zaklela da je mrtav. Nije odgovarao na moje pozive mrmljala sam zbunjeno. Ležao je posve nepomično. Sada je on počeo mrmljati: – Moja supruga se sigurno brine. Idem joj reći da je sve u redu rekao je i odjurio. Nazvala sam veterinara i zatekla ga baš u tfenutku kad se spremao izaći iz stana. – Sve je u redu – rekla sam. Sljedećih su me nekoliko godina Larry Helfer i njegova supruga izbjegavali. Kad bismo se slučajno sreli, uvijek su me ljubazno zapitali za zdravlje mog psa. I danas ponekad uperim kažiprst prema Rockvju i kažem: "Bum, mrtav si". Tada se on baci na pod i izvali na leđa.To je jedan od najboljih trikova iz njegova repertoara. Nije mi ga bilo teško tome naučiti. Već ga je znao.

12. MIAMI ONDA I SADA U Floridi je stalna samo mijena. U proteklih je dvadeset pet godina Južna Florida napredovala više nego u dvije tisuće godina prije toga. Nekad davno Indijanci su ovamo dolazili preko Meksičkog zaljeva, preko poluotoka, šume mangrova drveta i močvare Everglades. Pleme Tequestas naselilo se na ušću djevičanski čiste rijeke koju su nazvali Miami Rijeka Velikog Jezera. Indijanaca već odavno nema, ali rijeka, kojoj živost daju izletnički brodovi, strane trgovačke lađe, plovila nakrcana neprijavljenim doseljenicima s Haitija, pošiljke krijumčarene droge i žrtve ubojstava koje povremeno isplutaju na površinu, još je tu. Kad sam se doselila, Miami je još bio tipičan južnjački grad koji se isticao samo po svom žarkom suncu i tropskoj egzotičnosti. Odmah sam se zaljubila u arhitekturu i ozračje koji potječu iz vremena koje najviše volim. Naime, Miami nema stotinu godina starih rezidencijalnih četvrti. Osjetila sam toplinu i ugodu, kao pacijent koji se oporavlja od neke teške bolesti. I doista, oporavljala sam se od prvih dvadeset godina svoga života: bolnog djetinjstva, mučnog puberteta i svega ostalog što sam ostavila za sobom na zrnastom crnobijelom filmskom žurnalu zvanom Paterson, država New Jersey. U Miamiju su se upalili reflektori, podigla zavjesa i ispred mene je sve zablistale Počela je predstava: Miami i ja, sve u tehnikoloru, na širokom cinemaskopskom platnu i u tri dimenzije. Nije mi bilo lako, ali se nikada nisam dosađivala. Ljudi me ponekad pitaju kako sam izdržala toliko godina na tako stresnom i napornom poslu. Odgovor je jednostavan: to je puno bolje nego raditi u krojačnici kaputa u Patersonu, New Jersey. Osim toga, kad se stres počne pojačavati i više ne mogu podnijeti pritisak rokova, umorstava i boli ožalošćenih kad život i Miami počnu izmicati kontroli povučem se na neko osamljeno mjesto na morskoj obali, kao iscrpljeni ratnik kome treba odmor. Tamo uvijek nađem mir, unatoč promjenama koje je grad doživio proteklih godina. Svakog se dana more diže i povlači, donoseći nadu u novi život. Dakako, s vremena na vrijeme moram prekinuti svoj unutarnji dijalog i puhnuti u svoju pravu policijsku pištaljku da otjeram kakvog preplanulog tipa koji misli da turisti nužno moraju vidjeti njegovo spolovilo. Nema više onog svilenkastog pijeska, jer je žalo puno grubljih naslaga stvorenih jaružanjem. I valovi su viši nego što su bili kada sam prvi put vidjela Miami. No, to vrijedi i za sve drugo. Kad ste se prije dvadeset pet godina prošetali ulicom Flagler u središtu Miamija, mogli ste vidjeti bjelopute sredovječne matrone u haljinama cvjetna uzorka i sa slamnatim šeširima na glavi. Neke su nosile kišobrane ili suncobrane da svoju blijedu napudranu put zaštite od žarkih sunčanih zraka. Na ručak bi odlazile u čajanu Burdines, gdje su sitnim zalogajima jele salatu. One koje su došle s djecom počastile bi se slavnim desertom Snježna princeza: gomilom sladoleda od vanilije i kokosa s kojega se smiješilo svježe lice Snježne Princeze. Moram priznati da me isprva nije oduševljavalo ponašanje nekih umirovljenika u Miami Beachu. Oni hodaju sporo i mile u svojim golemim automobilima, koji im se često otmu kontroli. Tada umjesto kočnice pritisnu gas, skrenu s ceste i vratolomnom se brzinom zabiju u desetak parkiranih automobila, kao da su u lunaparku. Kad se nađu u ulozi pješaka, odlučno stanu na rubni kamen, podignu ruku u zrak poput prometnika i upute se ravno preko prometne ulice, često s katastrofalnim posljedicama. Ti dugogodišnji umirovljenici, prepušteni sami sebi i svjesni da će ostatak života provesti u Miamiju, guraju se ispred blagajne u restoranu-samoposluzi i potajno se probijaju u prve redove u pekarnici. A tek u samoposluzi: to su zaprežne utrke poput onih iz Ben Hura!

Međutim, već prve godine promijenila sam mišljenje, ili sam se možda samo pomirila sa sudbinom. Počeli su me očaravati njihov elan i izdržljivost. Bili su to žilavi ljudi, zadnji predstavnici jednog velikog useljeničkog vala. Za života su prevladali neimaštinu, pogrome, teške i slabo plaćene poslove i Veliku krizu od 1929. do 1932. Ništa ih nije moglo uništiti. Takvih više neće biti. Njihova djeca i unuci egocentrična generacija koja očekuje trenutačno zadovoljenje svojih potreba pravi su mekušci u usporedbi s njima. U Miamiju mnogi umirovljenici žive i umiru sami, daleko od sinova i kćeri koje su podigli na noge i poslali na sveučilišta. Dok smo sjedili u njenoj maloj kuhinji u South Beachu, stotrogodišnja Etta svojim je zubima žvakala kolač od kokosa. Savršeno bistro sjećala se događaja od prije gotovo devedeset godina, kada je još bila adolescentica. Žarko sam željela da je mogu redovito posjećivati, kako bih zabilježila sjećanja te stoljetne kroničarke koja nije ništa zaboravljala. Međutim, nisam imala vremena, a s njom nije bilo lako kontaktirati. Bila je rijetko kod kuće i nije imala telefon. U Ettin sam stan došla zaintrigirana viješću da je policiji prijavila nestanak člana obitelji. Uobičajen sukob između roditelja i djece: njen najmlađi sin pobjegao je od kuće jer mu je odbila kupiti automobil. Sin, kojem su bile sedamdeset dvije godine, oduvijek joj je zadavao probleme. Kasnije smo ga pronašli na sjeveru okruga gdje je obitelj ranije živjela. Još je bio srdit. Tek kad mu je mama obećala kupiti auto, pristao se vratiti kući. Ali, to je samo pola priče. Kad sam odlazila iz Ettina stana, stanodavka mi je povjerila tajnu. Uspješniji sin stotrogodišnje žene, zubar u Palm Beachu, koji je rijetko posjećivao svoju majku, kod stanodavke je deponirao novac. Bila su to sredstva za majčinu sahranu, kako bi si prištedio gnjavažu da mora doputovati u Miami iz sto kilometara udaljenog Palm Beacha kad joj dođe smrtni čas. Neki starci imaju više sreće. U Miamiju često možete vidjeti stare parove kako se drže za ruke i zagrljeni plešu na plesnjacima. Na fatalne žene u ortopedskim cipelama i šarenim haljinama, s plastičnim filterima na naočalama, vrebaju elegantna stara gospoda u vezenim sakoima i leptir mašnama. Seks nakon sedamdesete nije utopija nego nešto čemu se trebamo s veseljem nadati. Neko vrijeme živjela sam u susjedstvu staračkog doma u Miami Beachu. – Prokleto ih je teško spriječiti da ne odlaze jedni drugima u sobe jednom mi je rekao prezaposleni recepcioner. Hura! Kad strasti uzavru, često dolazi do ljubavnih trokuta. Jedan odbačeni ljubavnik neokaljane prošlosti, star osamdeset jednu godinu, uhićen je zbog paleži prvog stupnja, za koju je mogao dobiti doživotni zatvor. Optužen je da je bacio bocu napunjenu benzinom, takozvani Molotovljev koktel, kroz kuhinjski prozor svoje drage. Ta šezdesetosmogodišnja udovica bila ga je odbacila radi mlađeg čovjeka, koji je i sam imao više od sedamdeset godina. Kuhinjski je sag nagorio, ali je nogama uspjela ugasiti plamen prije nego što je uzrokovao veću štetu. Odmah sam znala tko stoji iza toga, rekla mi je. Naime, palikuća je ostavio jasan znak: Molotovljev koktel bio je napravljen od boce soka od šljiva, omiljenog Ijubavnikova pića. Sudac je presudio da okrivljeni mora preseliti u Boston i živjeti pod paskom svog sina. Uzmemo li u obzir koliko vole život, odnos staraca prema smrti jako zbunjuje. Kad sam počela raditi u crnoj kronici, došla sam do zaključka da oni na smrt gledaju s izrazitom nonšalancijom. Vjerojatno je to zato što u starosti čovjek počne smrt doživljavati kao sastavni dio života, kao što je to san, hrana ili druge fiziološke potrebe. No, možda je starci ignoriraju iz straha, poput čovjeka koji fućka u mraku, kao da će tako otjerati opasnost od sebe. Prvi put sam to zapazila kad se u kićenom predvorju luksuznog hotela na obali oceana dogodilo nešto strašno. Nesretnim slučajem teško je dizalo palo na mehaničara koji ga je pokušavao popraviti i zgnječilo ga. Čovjeku su donji ekstremiteti ostali prikliješteni ispod dizala, dok su mu glava i ramena

počivali na podu predvorja. Mrtvac je na nosu još imao naočale. Budući da nisu imali izravan pogled na dizalo, užurbani recepcioneri nisu mogli vidjeti što se dogodilo. Naposljetku je jedan otmjeni starac sa štapom u ruci prišao recepciji i hladnokrvno ih upitao: "Znate li vi da vam se u dizalu zaglavio čovjek?" "Odmah ću ja to srediti", brzo je odgovorio mladi recepcioner. "To nam dizalo cijeli dan zadaje probleme." Zgrabio je ključeve dizala i živahno izašao iz prostora za recepcionere. Kada je, na svoj užas, vidio da se netko doista zaglavio u dizalu, istog se trena oprostio s ručkom. Kad sam stigla u hotel, recepcioner, sav zelen u licu, još je s mukom hvatao zrak držeći glavu među koljenima. Bio je vrhunac zimske turističke sezone i predvorje je bilo puno lijepo odjevenih umirovljenika. Međutim, nitko nije vrištao, histerizirao ili sumanuto jurio oko svoje osi. Policija čak nije morala konopcem ograditi mjesto nesreće kako bi onemogućila pristup znatiželjnicima. Umirovljenike stvar nije zanimala. Reagiralo je jedino nekoliko ljudi koji su prolazeći pored nesretnog čovjeka u nevjerici mahnuli glavom i promrmljali: "Ts, ts". Za razliku od staraca, mlade ljude smrt morbidno privlači. Kad se nešto grozno dogodi, ma što to bilo, spremni su uzeti pod ruku male bebe i djecu i brzo dojuriti na mjesto nesreće. Međutim, starac neće ni za milimetar skrenuti sa svog uobičajenog puta da bi vidio mrtvaca. Štoviše, neće skrenuti s puta čak ni da ga zaobiđe. Stari kupači u stanju su se kriomice provući ispod žutog policijskog konopca oko mrtvaca u nekoj slijepoj ulici, kako bi najkraćim putem mogli doći do plaže. Pri tome će, dakako, pažljivo zaobići leš. Zašto skretati s puta zbog jednog smrtnog slučaja? Jednog vjetrovitog jutra, kad su policajci mrko ispitivali leš što ga je plima izbacila na plažu, promatrala sam kako se iz daljine približava sijedi džoger koji je svakog dana u isto vrijeme metodički džogirao na plaži. Čovjek je prilazio sve bliže ne dižući glavu i ne skrećući sa svog uobičajenog puta. Gotovo nam se sasvim približio, kad sam shvatila da to ni ne kani učiniti. – Naredniče... – zaustila sam, ali bilo je prekasno. Stari džoger zaletio se ravno u malu skupinu istražitelja, jednim korakom preskočio leš i nastavio trčati, dok su šokirani inspektori i patolog vikali za njim. Nastavio je trčati nijednom se ne osvrnuvši. U Miami Beachu ima i izuzetno prosvijetljenih javnih službenika koji imaju razumijevanja za osobitosti te društvene skupine. Jednog jutra, dok sam u policijskoj upravi Miamija prelistavala izvještaje o krvnim deliktima, ušla je uznemirena starica. Plakala je i držala se za glavu kao da je nešto boli. – Izgubila sam je, izgubila sam je – šmrčući je rekla Richardu Caracausu, sredovječnom naredniku koji je primao stranke. Isprva je nije prepoznao. – Čarobna kutija! viknula je. – Čarobna kutija! Nestala je! Predmet je nestao iz komode dok se selila u drugi stan, rekla je. Dok je govorila, cijelo se vrijeme njihala naprijednazad držeći se rukama za glavu. – Jeste li sigurni da ste je izgubili? – upitao je narednik. Rekla je da ju je tražila na sve strane. – Nabavit ću vam drugu obećao je. Zahvalno mu je stisnula ruke. Rekao joj je da se vrati u tri sata i ona je odšepesala iz postaje vidljivo bolje raspoložena. – Što je to čarobna kutija? – upitala sam znatiželjno i on mi je objasnio. Čak i više od drugih gradova, Miami Beach obiluje ljudima koji smatraju da ih stalno bombardiraju električne i rengenske zrake, od kojih dobivaju halucinacije, glavobolje ili noćne more.

Mnogi od njih za svoje nevolje optužuju neku osobu ili zgradu. Oni nazivaju policiju, žale se pa čak i sudski progone nedužne ljude koji pojma nemaju za što ih zapravo optužuju. Ponekad se stvar otme kontroli. Jednom sam izvještavala o čovjeku koji se mjesecima žalio da zbog električnog naboja koji dopire iz benzinske postaje s druge strane ulice ima lupanje srca. Jednog je dana uzeo pištolj i odlučio sam riješiti problem. Došao je do benzinske crpke i upucao dva posve nepoznata čovjeka poslužitelja i kupca. Starica koja je došla u policijsku upravu žalila se na slične probleme, pa joj je narednik Caracaus, koji u slobodno vrijeme popravlja stare satove, napravio čarobnu kutiju koja neutralizira štetne zrake. Sve dok je osam mjeseci kasnije nije izgubila, čarobna je kutija savršeno funkcionirala. Takvu je kutiju lakše napraviti nego sat. Caracausu je bilo dovoljno nekoliko klikera njegove djece, stara kutija za cigare i pakovanje crne izolacijske vrpce. Svatko to može učiniti. Samo ubacite klikere u kutiju, cijelu je omotate izolacijskom vrpcom i: stvar radi. Iako nije Prljavi Harry, Richard Caracaus svejedno je strašan policajac. Simpatije prema starčićima ponekad mogu biti zarazne i posve vam zakrčiti radni stol. Mnogi stari ljudi uvjereni su da će nasljednici njihove najdragocjenije uspomene baciti u smeće. Jednog dana, dok sam još radila u Sunu, slabašna starica od osamdeset godina, koja se pripremala za tešku operaciju, dovukla je u uredništvo veliku kartonsku kutiju. U kutiji su se nalazile osobne stvari za koje se bojala da bi ih njena djeca, koja su živjela na Sjeveru, mogla baciti: njene rukom pisane pjesme, nekoliko prešanih cvjetova i nekoliko desetljeća stara diploma udruženja vrtlara. Unatoč mojim odlučnim prosvjedima, stavila je kutiju na moj stol i otišla. Više je nikad nisam vidjela. Neki besprijekorno odjeven gospodin snježnobijele kose i brižljivo podrezanih brkova povjerio mi je svoj životopis ispisan pedantnim rukopisom na dvanaest stranica. Priložio je svoju fotografiju i fotografiju svoje voljene supruge, s kojom je u braku proveo pedeset godina prije nego što je umrla. Budući da je pobolijevao, želio ih je povjeriti nekome tko će voditi računa da ne padnu u zaborav. Prošlo je više od sedamnaest godina, a još su i uvijek kod mene. Druga velika briga jest novac. Bez obzira koliko ga imaju, umirovljenici se boje da im neće dostajati do kraja života. Jer, kako da čovjek predvidi koliko dugo će živjeti? Osim toga, treba misliti i na inflaciju. Zato mnogi umirovljenici, koji bi mogli ugodno živjeti, štede gdje god mogu. Dok u javnim zahodima u Miami Beachu nisu instalirali strojeve za automatsko izbacivanje toaletnog papira i ubrusa, u njima je gotovo uvijek manjkalo tih korisnih potrepština. Isprva sam za to okrivljavala gradske oce. No, nisam imala pravo jer je osoblje svakog jutra uredno stavljalo i jedno i drugo. Međutim, nedugo nakon njih dolazile bi stare gospode s torbama za tržnicu i odnosile ih. To sam ustanovila tek kada je jedna stara žena doživjela fatalni srčani udar na ulici. Inspektor Emery Zerick, istinski topao čovjek koji je imao strpljenja za starije osobe, ispraznio je torbu umrle žene. Bila je puna zamotuljaka toaletnog papira i ubrusa koji su očito bili odneseni iz javnih zahoda. U torbici se nalazila štedna knjižica na kojoj je bilo sedamdeset tisuća dolara. Unatoč tome, žena je nadopunjavala svoje zalihe papirne galanterije iz zahoda Gradske vijećnice i policije. Međutim, među gradskim umirovljenicima događaju se i misteriji koje nije tako lako riješiti. Neki, kao što je slučaj nestalog madraca, ostaju zauvijek neriješeni. Kad ga je počela izdavati snaga, jedan boležljivi štićenik staračkog doma u South Beachu počeo se intenzivno žaliti da ne zna kamo će sa svojim novcem. Čovjek je izgubio povjerenje u banke još za vrijeme Velike krize između 1929. i 1932. godine. Naposljetku je otkaskao do banke preko puta doma i iz nje uzeo cijelu svoju ušteđevinu od osamdeset tisuća dolara u novčanicama od jednog dolara. Novac je ušio u madrac na svom krevetu i prevrnuo ga da se ne vide šavovi. Nedugo nakon toga preminuo je prirodnom smrću, nakon što je najboljem prijatelju povjerio gdje je sakrio novac. Ubrzo je iz Izraela stigao njegov sin i u banci čuo loše vijesti. Poznanik njegova oca otkrio mu je gdje je novac sakriven. Povevši sa sobom odvjetnika, sin se odmah uputio u starački dom. Na očevu je krevetu zatekao posve nov madrac.

Tada je u predvorju hotela došlo do žestoke prepirke između sina i njegova odvjetnika na jednoj strani i vlasnika hotela na drugoj. Vlasnik je rekao policiji da je dao zamijeniti sve madrace na desetom katu. Zašto baš na desetom katu, želio je znati inspektor Emery Zerick. Zato što su bili u najlošijem stanju, objasnio je vlasnik. Vlasnik je dodao da je madrace prodao po cijeni od jednog dolara, Šefu Daveu, živopisnom lokalnom trgovcu otpadom. Šef Dave rekao je da je stanovit broj madraca prodao po dva dolara u siromašnoj četvrti Libertv City, nekoliko najlošijih bacio na smetlište, a ostatak zadržao, zajedno s gomilom drugih starih madraca koje je kupio u raznim hotelima i motelima. Mjesecima nakon toga, Zerick, ćelavi inspektor nalik na buldoga, koristio je svaki slobodni trenutak da na odlagalištu prekapa po gomili pljesnivih madraca. Nije mu bilo teško ni otići u banku i zamoliti službenike da mu u madrac ubace osamdeset tisuća dolara u novčanicama po dolar, kako bi vidio koliko je velika izbočina koja tako nastaje. Još dugo nakon što su pokojnikov sin i njegov odvjetnik odustali od traganja za novcem, Emery je nastavio svoju potjeru za izgubljenim blagom. Iako je rasparao gotovo sve odbačene madrace u Miamiju, nije mu se posrećilo. Negdje tamo u Liberty Cityju, neki sirotan kojem ništa ne polazi za rukom možda spava na bogatstvu. No, ne bih se u to kladila. Jako volim sunčane ulice i hotele South Beacha, jer me podsjećaju na meni najdraže povijesno razdoblje tridesete i četrdesete godine, kada je novinarstvo bilo uzbudljivije, glazba umilnija, a dijalozi na filmu suvisliji. Moju radnu sobu ukrašavaju plakati filmova Casablanca i Malteški sokol, koji me stalno podsjećaju koliko je tada život bio jednostavniji i romantičniji, možda zato što su i vremena bila takva i što su dobri momci uvijek pobjeđivali zle. Više ništa nije crnobijelo. Često čeznem za tim vremenima kada su ljudi čitali romane jer stvarnost nije bila čudnija od njih. Ta čežnja za jednostavnijim vremenima, prije mojega, često me obuzme dok hodam opasnim ulicama pokušavajući saznati što to nevaljali građani Miamija čine jedni drugima istovremeno pazeći da me ne opljačkaju, kamenuju ili sasijeku staklom. K vragu, gdje je Humphrev Bogart sada kad ga trebamo? Krajem šezdesetih godina, utjecaj hispanoameričkog svijeta u Miamiju osjećao se samo kao slabo ritmično pulsiranje. Kuba je bila blizu. Godinama prije toga tamo su odlazili kockari i žene da obave pobačaj. Početkom šezdesetih godina došao je prvi val kubanskih izbjeglica. Bili su to posve osiromašeni liječnici, odvjetnici i drugi fakultetski obrazovani ljudi koji su se u Miamiju zapošljavali kao perači suda, konobari i taksisti. Međutim, taj prvi kubanski val nije se dugo zadržao na manualnim poslovima. Uskoro su se vratili svojim zvanjima i postali kralježnica kubanske zajednice u Miamiju. Prema tom pozitivnom iskustvu, val izbjeglica što ih je Castro poslao iz luke Mariel dvadesetak godina kasnije, doimao se kao gruba šala. Zajedno s dobrohotnim iseljenicima, poslao je i svoje psihičke bolesnike i retardirane, te najbeskrupuloznije kriminalce koji su ikada viđeni u ovoj zemlji. Kakav trijumf za Castra koji se tako riješio taloga društva i poslao ga u Miami koji to uopće nije očekivao! Zamislite kako bi to bilo lijepo kad bismo mogli sve naše osuđenike na smrt, zatvorenike iz strogo čuvanih zatvora, nepopravljive kriminalce i seksualne prijestupnike ukrcati na brod i poslati u zemlju koja bi ih dočekala raširenih ruku i dopustila im da slobodno švrljaju ulicama među građanima koji na to nisu pripremljeni. Dakako da nigdje drugdje vlast ne bi dopustila da joj se takvo što dogodi. Međutim, nama se upravo to dogodilo. Bili smo strašno šokirani. Policajci više uopće nisu znali što ih očekuje na ulici. Mnogi izbjeglice bili su izgubljeni i zbunjeni. Umjesto da čekaju hitnu pomoć, pokušavali su sami prevesti bolesnike te žrtve nasilnika i prometnih nesreća u bolnice. Budući da su slabo poznavali grad, većina bi ih se pri tome izgubila.

Uspaničeni prijatelji vozili su umiruće pacijente vratolomnom brzinom nasumce po gradu, dok je zbunjena policija, koju su. pozvali na mjesto nesreće odnosno pucnjave, jurila za njima da zbrine ozlijeđene. Poneki bi izbjeglica jureći izletio s ceste povećavajući time broj ozlijeđenih. Izbezumljeno tražeći pomoć za teško ranjena prijatelja, jedna se skupina izbjeglica iz Mariela zaletjela svojim autom u suprotnom smjeru u jednosmjernu ulicu i zabila se u policijski auto koji je jurio prema mjestu pucnjave. Neki izbjeglice tražili bi bolnicu dok ne bi bilo prekasno, a onda bi, na užas prolaznika, brižno položili mrtvaca na pločnik ispred policijske postaje ili bilo koje druge javne zgrade. I neke druge izbjegličke osobitosti izazivale su zabrinutost, kao, na primjer, njihov omiljen način dozivanja policije: pucanjem iz pištolja. Nema dvojbe da se tako može privući pozornost policajaca, ali oni pri tome mogu uzvratiti vatru. Nervozni policajci poručili su javnosti neka svatko tko treba njihovu pomoć radije maše rukama i viče ili se posluži telefonom. Policajci su dobili priručnike za izvanredne situacije s naredbama na španjolskom, kao na primjer: "Stani ili pucam!" ili "Baci pištolj!", te s uputama za izgovor. U to su vrijeme počeli stizati i puni brodovi izbjeglica s Haitija. Prilagodljivi i povučeni, oni su bili sušta suprotnost kubanskim izbjeglicama. Međutim, čekala ih je prava Golgota. Ako postoji loša karma ili uroci, onda su nezaštićeni i obzirni Haićani nedvojbeno postali njihove žrtve. Izbjeglički brodovi prevrtali su se na moru a nemilosrdni krijumčari otimali su im novac i bacali ih preko palube. Njihova bi tijela isplivala na turističke plaže ili bi zauvijek nestala. Haićane koji bi živi stigli u Miami zatvarali su u prihvatne centre. Oni koji su to izbjegli, toliko su žarko željeli posao da su prihvaćali i takve za koje nisu bili dovoljno spretni ili kvalificirani. Zato su bili često ranjavani i pogibali na radnom mjestu. Za jednog posjeta mrtvačnici, zapanjeno sam zapitala što se dogodilo upravo prispjelom izbjeglici koji mi je odmah privukao pozornost. Čovjek se zaposlio u tvornici tekstila Hialeah, gdje je trebao nadzirati rad pletaćih strojeva. Zadatak mu je bio da pripazi da se tijekom noćne smjene, kada strojevi rade sami, konci ne zapletu i da se pletenje odvija normalno. Sutradan u jutro našli su ga zapetljana među niti i izbušena pletaćim iglama. Svakog dana neki nesretni Haićanin doživi neku nevolju. Gradsko elektrodistribucijsko poduzeće redovito im uskraćuje svoje usluge zato što ne mogu platiti račune ili priključak za struju. Zato koriste svijeće kojima često zapale sebe i svoju djecu. Kad požele naučiti voziti, mnogi iz nekog razloga pregaze svoje najmilije. Haićani se jako trude da se prilagode novim uvjetima i to skupo plaćaju. Isprva su se u lokalnim kriminalističkim statistikama pojavljivali samo kao žrtve, a onda su se neki od njih amerikanizirali. Ipak, većina Haićana obzirni su ljudi. U vrijeme kada se represivni Duvallierov režim približavao svom svršetku, kružili su svojim starim automobilima ulicama Malog Haitija trubećii vukući za sobom plavocrvene zastave, te plesali po ulicama. Smrknuti policajci postavili su tamo zapovjedno mjesto i rasporedili se unaokolo u opremi za suzbijanje nereda. Dok sam po slaboj kiši prelazila preko ulice u Malom Haitiju, ti "izgrednici", koji su trubili i mahali zastavama iz svojih automobila, naglo su kočili i uljudno me puštali da prođem. Tek kada bih sigurno prešla ulicu, nastavljali su s "neredima". Tom je prigodom ranjen samo jedan policajac, kojem je pištolj ispao iz ruke. Ako budete morali prisustvovati neredima, želim vam da to bude u režiji Haićana. Obilazeći mjesto jednog višestrukog umorstva, posjetila sam susjednu kuću u potrazi za svjedocima. Stanari, haićanska obitelj, ljubazno su me pozvali da uđem. Njihov dom, u kojem je bilo samo nekoliko skromnih komada namještaja, bio je besprijekorno čist. Zidove su ukrašavale slike istrgnute iz časopisa. Na štednjaku se pušio golem lonac pun pilećih vratova. Djeca su bila dobro oprana, uredno odjevena i stidljiva, baš kao i odrasli. Oči oca obitelji bile su krvave od nespavanja.

Danju je čistio bolnicu u Miami Beachu, a noću uredske prostorije u središtu grada. Iz nekog razloga ta obitelj jače mi se urezala u sjećanje nego njihovi susjedi, manje dojmljive osobe koje su sudjelovale u sumanutom revolveraškom obračunu zbog droge. Kamo god da ste krenuli, pratile su vas tužne oči i čedni osmijesi: u samoposluživanju u kojem se opskrbljujem naišla sam na dva Haićanina u radnim odijelima kako naslonjeni na pult kod odjela s mesom pažljivo uspoređuju cijene raznih pakovanja pilećih vratova usrdno raspravljajući koje se obiteljsko pakovanje više isplati kupiti. Kada oko sebe vidim raskalašenu obijest, prepune stolove poslastica za tuste i tašte među nama i sami znate na koga mislim uvijek se sjetim tih brižnih kupaca tužnih očiju. Takvi svakako mogu čovjeku pokvariti apetit. Kad sam ga prvi put ugledala, Miami Beach bio je kupališni grad u ranim godinama svoje polunevinosti. Dakako, i onda je bilo krvoločnih zločina, ali bili su rijetki. Miami je bio na kraju svijeta, posljednja postaja za lutalice u potrazi za suncem i ljude koji traže mir. Razumije se, oni su sa sobom donijeli sve svoje jade, mučnu prošlost i nečistu savjest. Tako je to bilo onda, tako je i sada. Miami Beach i onda je imao striptiz barove, prostitutke i kradljivce dijamanata, no, gledajući iz današnje perspektive, bila su to idilična vremena. Tadašnji problemi bili su dječja igra u usporedbi sa složenošću današnjice, kada se grad nalazi na razmeđi dvaju svjetova. Uzmimo, na primjer, četvrt Sweetwater, zapadno od središta Miamija. Sweetwater su utemeljili patuljci iz nekog ruskog cirkusa, a danas ga nastanjuju uglavnom izbjeglice iz Nikaragve koji su pobjegli ispred komunista. U nekim četvrtima floridski starosjedioci s kaubojskim šeširima na glavi voze dostavne kamione s puškama u kabini i lovačkim psima u teretnom dijelu. Samo nekoliko kilometara dalje nalazi se veliki opskrbni centar u kojem su svi natpisi na španjolskom i nitko ne govori engleski. Deseci četvrti mijenjaju izgled, svaka na svoj način. Nekoć uspavano kupališno mjesto koje je zamiralo nakon ljetne sezone, Miami sada obiluje lopovima, pervertitima i drugim opasnim tipovima iz cijelog svijeta. Miami je grad u kojem policajac ponekad ubije vozača kojeg je zaustavio zbog prometnog prekršaja jer ga je ovaj uzeo na nišan automatske puške. Događa se da pri obradi žrtava prometnih nesreća liječnici ustanove da su ozlijeđeni naoružani i nose pancirne košulje. Jedan unesrećeni rekao je osoblju hitne pomoći da je odjenuo pancirku jer je krenuo u berbu avokada. Ovdje ima mnogo zakulisnih igara. Kada je nedavno u nekom otmjenom hotelu na obali policija strojnicama pokosila pet trgovaca drogom koje je zatekla na djelu, jedino su policajci vikali i bacali se u zaklon. Svi ostali koji su se tamo zatekli ostali su mirni, misleći da to televizija snima novi nastavak serije Poroci Miamija. Jedan od problema Miamija jest i njegova prenaglašena ozloglašenost kao središta zločina i nasilja. Naime, mirni i oprezni građani ovdje rijetko stradaju. U prikolicama kamiona za dostavu kruha nema skrivenih kriminalaca sa strojnicama. U Miamiju se živi kao i u svakom drugom zanimljivom i strateški važnom velikom gradu. Ponekad se stvari otmu kontroli, ali nikada u onoj mjeri kako to neki ljudi očito misle. Nekog bogataša iz Tennesseeja skupo je koštalo nekritičko vjerovanje u legende o Miamiju. Čim je izašao iz zrakoplova, ponudio je prvom namjerniku deset tisuća dolara da ubije njegovu suprugu, s kojom je bio u braku trideset godina. Rekao je da želi da bude zadavljena. Čovjek kojem je novac ponuđen, neki taksist, iz istih je stopa obavijestio policiju. Ponekad tako pogriješe i ljudi iz neposrednog susjedstva. Ulična banda iz susjednog okruga Broward, zvana Utjerivati, ubila je kolegu i odlučila njegovo tijelo neopaženo baciti negdje u Miamiju smatrajući da ga tamo neće nitko opaziti "među gomilom drugih tijela".

Policajcima u Miamiju dosta je njihovih vlastitih mrtvaca, pa im silno idu na živce ljudi koji im iz drugih okruga donose nove. Mike Gonzalez i Louise Vasquez, vjerojatno najspretniji i najiskusniji inspektori za krvne delikte na svijetu, ulovili su bandu u tili čas. Ljetni zločini su zločini iz strasti i jako privlače novinare, a često se čine nasilniji i spektakularniji od onih koji se dogode u drugo doba godine. Najviše ubojstava događa se u kolovozu. Možda se tajna ubojstava skriva u godišnjim dobima. Nemojte vjerovati ljudima koji tvrde da Miami nema godišnjih doba. Godišnja doba u Miamiju razlikuju se po različitim nijansama zelene boje. Zeleno je najžarkije i najsjajnije ljeti. Svake se godine u isto vrijeme rascvate drveće i cvijeće. Peto godišnje doba, između lipnja i studenoga, obiluje uraganima. Da vidite tu paniku kada se poput brzog vlaka spusti tropska oluja a vlasnici kuća uz ocean počnu tražiti zaštitne kapke koje ne znaju čak ni postaviti! Nama, stanovnicima Floride, majka priroda na poseban način signalizira kad je koje godišnje doba. New Jersey ima svoje ljiljane, Washington rascvjetale trešnje, a mi imamo hidrante i odvode za vodu, zrakoplove za zaprašivanje usjeva protiv voćne mušice, i proljetne požare. Tijekom suhog proljeća munje često zapale močvaru Everglades. Kad plane suha pustinjska trava, ponekad izgori na stotine i na tisuće hektara. Čak i kad ih kiša gotovo posve ugasi, požari se i dalje polako šire i gutaju raslinje ispred sebe. Ponekad se posve otmu kontroli i preskoče autoput, kao da izazivaju službenike Nacionalnog parka i vatrogasce šumarske službe da im se suprotstave. Međutim, nisu svi požari izazvani munjama. Korov što raste uz rub ceste ponekad se tako osuši da ga može zapaliti već i toplina ispušne cijevi automobila. Neki prometnik zaustavio je vozača zbog prekoračenja brzine na otvorenoj cesti. Dok je pisao kaznu, namirisao je dim. Bio je to njegov auto, ispod kojeg se zapalila trava. Požar je uskoro progutao cijelo vozilo i policajcu nije preostalo ništa drugo nego da gleda dok nije posve pougljenilo. Požari su dio normalnog prirodnog ciklusa u području Everglades, koje je stalno pod sivosmeđim dimom što ponekad prekrije cijelu Južnu Floridu. Čak i u Miami Beachu dim ponekad štipa za oči, sve dok se ne promijeni vjetar i ne rastjera ga povjetarac s oceana i popodnevna kiša. Za toplih i vlažnih ljetnih mjeseci vjetar uvijek u isto vrijeme donosi pijesak iz Sahare. Oluje uzduž obale Afrike podignu crveni pijesak i dignu ga u zrak, odakle ga zračne struje odnesu na zapad. Gurani afričkim pustinjskim vjetrovima, golemi oblaci crvenog pijeska, široki od tisuću do tisuću petsto kilometara, pojure preko Atlantika. U jutro vozači na širem području Miamija nađu svoje automobile prekrivene tankim slojem finog pijeska. Nakon kratkih ljetnih pljuskova, kad se nebo zabijeli i zastre bijelom izmaglicom, automobili ostaju prekriveni blatom. Pješčani vjetrovi, posljednjih godina češći zbog afričkih suša, jedna su od ljetnih pojava. Kad se za vrelih noći nađem u gradu pokušavajući pohvatati konce nekog novog slučaja, na istočnom nebu ' vidim debeli mjesec kako nisko visi nad morem, kao zloslutni srebrni dolar lica uprljana saharskim pijeskom. Danas su čajana Burdines i njena Snježna princeza još samo uspomene iz prošlih vremena. Međutim, samo nekoliko minuta hoda od mjesta gdje je stajala čajana lako možete pronaći uživališta freebasea i drugih droga, gdje će vam vlasnici uslužno ponuditi hrpice bijelog praha: snijega Miamija. I uredničke kancelarije su postale drukčije, nekako čudno mirne. Nedostaje mi unisono kloparanje pisaćih strojeva, koje je gotovo posve nestalo nakon što su uvedena računala. Čak su i telefoni prigušeni. Dok su nekada bučno zvonili, sada samo tiho bruje, tako da se u uredništvu čuje samo jednoličan žamor, prekidan tek čestim uzvicima oduševljenih novinara koji su otkrili kakav skandal. Zahvaljujući desecima vladinih tijela koji djeluju u okrugu Dade, žanjemo bogate žetve. Prošećete li ulicom Flagler, učinit će vam se kao da se nalazite u glavnom gradu neke egzotične zemlje. Miami jest Casablanca. Pločnici vrve intrigama: međunarodne političke spletke, špijunaža, trgovina drogom, oružjem i neprijavljenim strancima i zavjere svih vrsta. Grad se širi nevjerojatnom

brzinom, dobrim dijelom od stranog kapitala i novca stečena trgovinom drogom. Na obzoru stalno niču nova zdanja, što se sve više približavaju nebu. U Miamiju možete čuti brzi puls grada i vidjeti ga na licima svih boja i fizionomija. Nema dvojbe da sam rođena na krivom mjestu i možda dvadeset do trideset godina prekasno. No, ako sam pogriješila vrijeme, barem nisam grad. Osim toga, nema boljeg grada za novinara.

13. KAKO OBJAVITI ČLANAK Povjeriti uredniku članak nad kojim ste se mučno znojili i o kojem ovisi vaš ugled i ime ponekad je kao poslati kćer da provede večer s Tedom Bundyjem. Tijekom proteklih dvadeset godina radila sam s urednicima koji su redovito poboljšavali kakvoću mojih članaka. Većina je urednika dobronamjerna. Međutim, svakom mladom novinaru koji mi se obrati za savjet, dajem tri osnovna savjeta: 1. Nikad ne vjeruj uredniku. 2. Nikad ne vjeruj uredniku. 3. Nikad ne vjeruj uredniku. Neki se prema vašem tekstu odnose pažljivo. Međutim, drugi će vas osramotiti, prestrašiti vaše izvore, izbaciti iz članka ono najvažnije, ubaciti činjenične i ortografske pogreške, sve to začiniti nejasnim naslovom i uvaliti vas u nevolje. Tako, na primjer, neki urednici, pa čak i neki novinari, ne znaju razliku između provale i oružane pljačke. Oni smatraju da su to sinonimi. Međutim, nije tako. Razlika između provale i oružane pljačke jest kao razlika između gubitka televizora i susreta s naoružanim maskiranim čovjekom. Za počinitelja to može značiti dvadeset godina zatvora više, a za žrtvu neusporedivo jači šok. Ponekad se s urednicima sporim zbog sitnica. Ne volim neprerstano umetati pobliže oznake ako je nešto samo po sebi razumljivo i kad je savršeno jasno tko govori. Međutim, neki ih urednici rasipaju po tekstu kao konfete. Uzmimo, na primjer, moj članak o pucnjavi u opskrbnom centru nakon koje je, na očigled kupaca, na podu ostao ležati prorešetan čovjek. Ubojstvo sam vidjela ja i još tridesetak drugih ljudi. Svi smo čuli pucnjeve, vidjeli kako žrtva pada, a ubojica juri iz centra s vrelim pištoljem u ruci. Ja smatram da se u takvom članku može jednostvano napisati: "Žrtva je upucana", te da informaciju ne treba pripisivati vlastima tako da se napiše: "Policija kaže da je žrtva upucana". Osim s urednicima, novinari tiskanih medija često ratuju i s policijskim glasnogovornicima zaduženim za "odnose" s javnošću. Kao prvo, policajci i govore i pišu nerazumljivo. Njihove izjave za javnost su očajne, pune nerazumljiva policijskog žargona, pa ponekad zvuče kao da su napisane na stranom jeziku. Tamo ćete naći izričaje kao što je, na primjer: "Subjekti su napustili objekt i produžili u pravcu zapada u vozilu novog modela svijetle boje." Kad pročitam takvo što, mogla bih vrisnuti od jada. Iz riječi subjekt ne vidi se je li krivac žena, muškarac, dječak ili djevojčica. Objekt ne ukazuje radi li se o kući, stanu ili prikolici. Znači li vozilo automobil, kombi ili dostavni kamion? Zašto jednostavno ne kažu: "Čovjek s pištoljem izašao je iz kuće i odvezao se prema zapadu u svom novom svijetloplavom fordu thunderbirdu"'. To im vjerojatno zvuči previše jednostavno. Policajci stalno izdaju priopćenja u kojima se kaže da je subjekt "djelovao vatrenim oružjem". "Djeluje se" u tvornici ili u uredu, a ne u pucnjavi subotom na večer. Osim toga, iz sintagme "vatreno oružje" nije jasno radi li se o revolveru, strojnici tipa uzi ili o bazuki. Da barem kažu: "Pljačkaš je izvukao pušku skraćene cijevi ispod kaputa", ili: "Potegnuo je pištolj iz opasača ispod pazuha". U policijskim izvještajima postoji rubrika u kojoj policajac treba upisati što je rekao počinitelj. Nedavno su u izvještaju citirali jednog pljačkaša: "Zahtijevam da mi predate monetu SAD-a". Pljačkaša koji se tako izražava jamačno nije teško uloviti. Mislim da znam odakle policajcima taj jezik: čuli su ga od naših odvjetnika. U Floridi više nema "silovanja", to se sada zove "nedobrovoljno seksualno zlostavljanje". Silovanje je silovanje pa želim da ga tako i zovu, osim ako se ne radi o nekom drugom seksualnom prijestupu, koji također treba nazvati pravim imenom. Najjasniji i najsažetiji prikaz događaja novinar će dobiti od inspektora, prometnika ili vatrogasca koji obrađuje slučaj. Najtočniji podaci i najbolji citati uvijek su oni koje dobijete od muškarca ili žene

koji su spasili nečiji život, sklanjali se ispred metaka ili onesposobili bjegunca. Zato ne želim razgovarati s policajcem za odnose s javnošću, koji se u trenutku događaja nalazio u svom uredu ispijajući kavu, i koji nikad u životu nije sastavio jednu zanimljivu rečenicu i ne može razlikovati običnu brljotinu od vrhunskog članka. Ono što novinar treba jesu pojedinosti, pojedinosti, pojedinosti. Ako čovjeka ubiju zato što je na džuboksu previše puta pustio istu pjesmu, mene će zanimati koja je to pjesma. Pojedinosti koje se policiji često čine nevažnima daju članku živopisnost i čine ga humanim. Koji su film otišli pogledati? Koje je boje bio njihov auto? Što su imali u džepovima? Što su radili u trenutku kad je eksplodirala bomba ili naišao tornado? Inspektor za krvne delikte Mike Gonzalez, koji već trideset godina rješava umorstva, kaže mi da sada već i on postavlja ta pitanja, te da ih preporučuje mladim policajcima. Kaže im da to pitaju čak i kada nije bitno za istragu jer, kako kaže, "to će vas pitati Edna Buchanan i osjećat ćete se glupi ako ne budete znali odgovor!" Pitanje koje uvijek postavim jest: "Kako su bili odjeveni?" Ne pitam to zato što me zanima moda nego zato što tako mogu doznati kad se nešto dogodilo a da to ne upitam izravno. Jednom je na ulici pronađena žena koju su izrešetanu izbacili iz kamiona za dostavu. Činilo se da se radi o rutinskom slučaju, ako se to uopće može reći za ubojstvo. Međutim, kasnije sam saznala da je, u vrijeme kad je ubijena, žrtva nosila crnu koktel haljinu od tafta i crvene cipele s visokom potpeticom. Pronašla sam inspektore koji su vodili slučaj i upitala ih: – Zašto mi to niste rekli? – Niste nas pitali rekli su uglas. Zato sada uvijek pitam. Isto tako želim znati što su žrtve imale u džepovima. Sadržaj žrtvinih džepova ponekad skriva ključ cijelog slučaja. Jednom sam izvijestila o ubojstvu u kojem su ubojice žrtvi odsjekli ruke i glavu, kako je se ne bi moglo identificirati po otiscima prstiju i po zubalu. Međutim, trud im je bio uzaludan jer je duboko u džepu žrtvinih traperica pronađen papirić. Bila je to priznanica s njenim imenom i adresom. Neki je vozač u jedan sat u jutro pregazio sedamdesetpetogodišnjeg ratnog veterana koji se u svojim kolicima vozio prema jugu autoputom U.S.l. Starac je poginuo na licu mjesta, a kolica su se razletjela na sve strane, kao da su eksplodirala. Što je mrtvac imao u džepovima? Što je radio na autoputu? Iako prometnici koji su sastavljali izvještaj za to nisu pokazali nimalo zanimanja, to je bilo važno žrtvi, meni i mnogim drugim ljudima. Starac je u džepovima imao jedan novčić od deset centi i dva po pet, osobnu iskaznicu iz Key Westa, otpusno pismo iz bolnice i tiskane obrasce raznih socijalnih službi kojima ga obavještavaju da ne mogu udovoljiti njegovoj molbi da mu nadoknade putne troškove do Key Westa. Socijalna služba iz Key Westa stavila je amputiranog starca na autobus i poslala ga u veteransku bolnicu u Miami. Kad je tamo stigao, izbacili su ga na ulicu. Budući da mu nitko nije organizirao povratak kući, čovjek je počeo obilaziti vladine urede i lokalne službe moleći za pomoć. Kad je izgubio strpljenje u borbi protiv birokratske nemani, bijesni veteran odlučio se u Key West vratiti sam. Još nije prešao ni deset kilometara, kad je na njega naletio student u corvetti i ubio ga. Do cilja mu je bilo ostalo još dvjesto kilometara. Ako je u trenutku pucnjave bio upaljen televizor, pitam svjedoke što se prikazivalo na televiziji. To može biti ironično, može biti važno za rješavanje slučaja, a može mi i pomoći da otkrijem kad se zločin dogodio i tko bi mogao biti počinitelj. Na temelju onoga što su svjedoci gledali u trenutku kad se zbio zločin može se rekonstruirati cijeli lanac događaja koji su doveli do nečije smrti. U slučaju Guša Kloszewskog, koji je optužen da je svoju bucmastu mladenku na smrt pretukao čekićem i tako premlatio punicu da se više nije probudila iz kome, cijeli je niz svjedoka prisegnuo da

može odrediti vrijeme zločina prema emisiji koja se prikazivala na televiziji. Svjedokinja koja je Gušu pružila alibi uporno je tvrdila da je u stan stigla u vrijeme prikazivanja serije Mork and Mindy i otišla petnaest minuta prije kraja serije Soap. Drugi svjedoci rekli su da su otišli kući neposredno prije početka Masha. Majka optuženog izjavila je da ga je čula u njegovoj sobi za vrijeme vijesti u jedanaest na večer. Njegov je otac čuo kako su se u vrijeme prikazivanja vijesti zalupila vrata. Vratio se u krevet nakon monologa Johnnyja Carsona. Policija je zavirila u TVvodič i saslušala sudskog vještaka koji je svjedočio u korist optuženog. Bio je to službenik TV-kompanije zadužen za satnicu. Porota je optuženog proglasila nevinim. Da je doista počinio zločin, optuženi ne bi mogao stići kući prije vijesti u jedanaest, zaključila je porota. Svi smo mi hipnotizirani televizijom. Jedan mladić me netremice gledao u oči i ozbiljno tvrdio da se toliko udubio u reprizu serije Gilliganov otok da nije čuo pucnjavu u susjednom stanu, u kojoj je iz strojnice ubijeno pet ljudi a ranjeno troje. Ponekad neka pojedinost posve običnom slučaju da ironičan prizvuk. Tako je neka adolescentica, iznervirana opscenim dobacivanjem studenta na ulici, izvukla iz torbice pištolj optočen biserima i u njega ispalila nekoliko metaka. Student je pogođen pao ispred kina i počeo krvariti. Svjedoci su ga odvukli u predvorje gdje je dočekao prvu pomoć. U kinu se upravo prikazivao film Prekid vatre. Djevojka kojoj je njen dečko odsjekao glavu, nosila je majicu na kojoj je pisalo: "OSTII PAKOSTI MOGU SLOMITI KOSTI, ZATO JA VOLIM BIČEVE I LANCE". Kad izvještavaju o nekom slučaju, novinarima tiskanih medija važno je da saznaju tko je nazvao policiju i vatrogasce. Tko je prvi došao na mjesto događaja? Moramo se upoznati s mjesnim koloritom, pozadinom slučaja, dobi sudionika, drugim pojedinostima, te nekako stupiti u dodir sa žrtvama i preživjelima. Važno je i razgovarati sa svjedocima. Iako ih policija u pravilu štiti, neki od njih ne trebaju zaštitu ili je ne žele. O tome odlučuju sami. Kad god mogu, nastojim razgovarati sa svjedocima. Pri tome je važno biti uviđavan i senzibilan, ali je najvažnije prvi stići na mjesto događaja. Jer, ako tamo prije vas stignu drugi novinari, svjedoci će biti uznemireni a žrtve i preživjeli možda više neće htjeti s vama razgovarati. Uvijek nastojim saznati što se dogodilo i što mi oni o tome žele reći. Ima ljudi koji ne otvaraju usta. Međutim, na svakog svjedoka koji odbije suradnju dolazi nekoliko onih koji žele sebi olakšati dušu. Neki to čine da bi sebi smanjili muke i tako lakše prebrodili teške trenutke. Neki članovi obitelji, poput udovica policajaca koje sam intervjuirala, žele da javnost sazna koliki je njihov gubitak. A, ako je u smrtnom slučaju ili nekoj drugoj nesreći bilo išta sumnjivo, objavljivanje pojedinosti često omogući rođacima žrtava da saznaju što se doista dogodilo. Zato svaki puta kad mi netko spusti slušalicu ili zalupi vrata ispred nosa, pričekam minutu da se predomisli, pa ponovno nazovem ili zakucam. Nemojte misliti da je to lako; nitko ne voli biti odbijen. Onima koji mi spuste slušalicu, kod drugog poziva kažem: "Čini se da se veza bila prekinula". Mnogi tada požale što su spustili slušalicu ili im netko od ukućana sugerira: "Ipak bi trebao razgovarati s tom novinarkom..." Ako i drugi put spuste slušalicu, više ne nazivam. Međutim, barem polovica onih koje drugi put nazovem pristanu razgovarati. Uvijek sam ljudima spremna pružiti mogućnost da se predomisle. Šezdesetrogodišnji Charles Curzio bio je vlasnik malog lokalnog TV-servisa. Na Staru je godinu odlučio ostati na poslu duže nego obično kako bi neki klijenti mogli uzeti svoje televizore i gledati paradu King Orange Jamboree. Njegova uviđavnost stajala ga je života. Oduzeo mu ga je pljačkaš koji ga je na smrt premlatio kundakom puške da se domogne ono malo novca što je bilo u blagajni. Nazvala sam pokojnikov stan. Javio se jedan od njegovih sinova. Glasno me opsovao u napadu histerije i bučno spustio slušalicu. Bilo je očito da je izvan sebe od boli. Kakav način da čovjek provede Staru godinu! Nazvala sam još jednom, s knedlom u grlu. Javio se drugi sin. Govorio je bez sustezanja i s toplinom o svom ocu i dao nekoliko dojmljivih komentara o smrtnoj kazni, koja je u to

vrijeme izazivala mnoge kontroverze u javnosti. Zahvaljujući svojoj upornosti, napisala sam članak o divljačkom umorstvu tog dobrog i časnog čovjeka koji je objavljen na najuočljivijem mjestu u lokalnoj rubrici, umjesto da o njemu samo izvijestim u kratkoj notici od dva odjeljka. – Ne vidim da itko prosvjeduje zbog smrti mog oca – rekao mi je sin Charlesa Curzija. – Na ulici nigdje nikoga. Njemu neće nitko suditi, odgoditi izvršenje kazne, ni saslušavati ga na Vrhovnom sudu. Neki mu je manijak razbio glavu kundakom puške i nikom ništa. Što ovome dodati? U poslu mi pomaže urođena znatiželja. Kad se dogodi kakav zločin, odmah poželim znati zašto, a budući da sam novinarka, to mi daje pravo da se o tome raspitam. Ako se dogodi prometna nesreća ili nekog upucaju na semaforu, odmah se upitam kojim se hirom sudbine ili čovjeka tamo našao. Kamo je išao? Je li možda jurio po kišom natopljenim gradskim ulicama zato što je nekamo kasnio ili zato što mu je šef upravo uručio otkaz? Jesu li se na tom križanju već ranije događale nesreće? Jesu li tamo već obavljena policijska mjerenja? Policajci i drugi ljudi s kojima dolazim u dodir često se ljute kad im postavim gomilu pitanja. No, vjerujem da ima i onih koji cijene moju upornost. Neki policajaci kasnije redovito prepričavaju susrete sa mnom. Nedavno je jedan inspektor ispričao takav susret pred skupinom ljudi. Podsjetio me na njega, jer sam ga bila sasvim zaboravila. Radilo se o ženi koju su upucali usred bijela dana u kubanskom restoranu. Dan prije toga žrtva je nazvala Herald i rekla da je netko pokušava ubiti. Pokazalo se da je imala pravo. Dočekala sam inspektora na pločniku kad je stigao na mjesto zločina. Rekao je da mi ništa ne može reći, jer još nije upoznat sa slučajem. Bila sam uporna, ali on je ponavljao da ništa ne zna. Neprekidno postavljajući pitanja, slijedila sam njega i čovjeka koji ga je obavještavao o događaju, dok nismo došli do žutog konopca. Provukli su se ispod njega, ušli u restoran i u tom je trenutku zazvonio telefon. Poziv je bio za inspektora. Inspektor je uzeo slušalicu i čim je čuo tko ga zove, ponovio je: – Edna, rekao sam vam, ovog trenutka sam stigao i još ništa ne znam o tome. Na pločniku preko puta restorana bila je telefonska govornica. Iako to možda zvuči nevjerojatno, ima mnogo ljudi koji ne vole da ih vide u razgovoru s novinarima a spremni su posve slobodno s njima razgovarati telefonom. Zato ih je uvijek dobro podsjetiti da ste blizu i da čekate. Ako su svjesni da nikad ne odustajete, da ste im stalno za vratom, poneki će vam iz čiste samoobrane reći ono što vam treba. U gradovima koji se brzo mijenjaju i gdje vladaju jake društvene napetosti, neobično je važno da se o spornim i osjetljivim slučajevima izvještava brzo i točno. Takav je bio slučaj Donalda Harpa. Dva prijatelja iz djetinjstva, od kojih je jedan došao kući na dopust iz vojske, napila su se i automobilom jurila gradom, pri čemu su se lagano sudarili s nekim taksistom. Iako je šteta bila mala, pobjegli su s mjesta nesreće, znajući da imaju alkohola u krvi. Taksist je radijom obavijestio policiju. Tijekom jurnjave, mladići su u svom camaru sletjeli s ceste i zaustavili se. Bilo je četiri sata i trideset minuta u jutro. Policajac je vozača izvukao iz automobila. Njegov prijatelj, Donald Harp, bio je toliko pijan, da gotovo nije znao što se događa. Policajac mu je uhvatio ruku i izvukao je kroz prozor da mu stavi lisice. U tom trenutku Harpova je druga ruka kliznula prema dolje. Iznenađen tim pokretom, drugi je policajac vjerojatno pretpostavio da će mladić posegnuti za oružjem i ubio ga. Harp nije imao oružja. On je bio crnac, a policajac bijelac, a slučaj se dogodio u četvrti u kojoj su bijeli policajci, prekoračivši ovlasti, ubili dva crnca i tako izazvali dva velika javna nereda. Razgovarala sam s policajcima, ispitala atmosferu u četvrti i vratila se u uredništvo da napišem izvještaj za jutarnje izdanje. Herald je na mjesto događaja poslao nekoliko mladih novinara, od kojih se jedan sav uzbuđen javio telefonom. Rekao je da je pronašao svjedoka, mladu crnkinju koja je

slučajno sve vidjela kroz prozor. Ona mu je rekla da su policajci žrtvu izvukli iz auta, odvukli je do sredine ulice i okružili je. Tada je začula pucanj. Ovo je ukazivalo na ubojstvo. No, budući da sam vidjela auto, znala sam da je krvlju bilo poprskano suvozačevo sjedalo, ali ne i ulica. Osim toga, kako to da je pogledala kroz prozor baš u trenutku događaja? I to u četiri sata i trideset minuta u jutro? Zatražila sam od novinara da mi da više podataka o svjedokinji. Rekao mi je da su joj dvadeset dvije godine i da živi s majkom koja se u tom trenutku nalazila na poslu. Opisao je njihov stan. Tog sam jutra u tom istom stanu razgovarala sa šesnaestogodišnjom djevojkom i njenom majkom. Obje su rekle da nisu ništa vidjele. Majka je rekla da je samo čula škripu kočnica i pucanj, a djevojka je čvrsto prespavala cijeli događaj. Zamolila sam novinara da ponovno provjeri dob svjedoka. Kad je to učinio, djevojka se pokolebala i rekla da joj je sedamnaest godina. Dodala je da je svoj iskaz već dala novinarima s televizije. Unatoč tome što mi se žurilo da preduhitrim TV-ekipu, čiji je prilog objavljen u šest poslije podne, iz članka za prvo izdanje izbacila sam njen provokantan iskaz i nazvala glavnog inspektora Odjela za krvne delikte. Upitala sam ga je li uzeo iskaz te djevojke. Rekao je da to nije bilo potrebno jer ona nije ništa vidjela. Tada sam mu rekla što je rekla našem novinaru. Kad je poslao inspektore da provjere njen iskaz, rekla je za zapisnik pravu istinu: nije ništa vidjela. Poslužila se lažnim iskazom da bi se našla u vijestima s popularnim novinarom s televizije. To joj je i uspjelo. Policajci novinarima daju priopćenje za javnost od šest redaka i misle da su ih time usrećili. Novinarima tiskanih medija treba mnogo više, više lokalnog kolorita i pojedinosti. Većina televizijskih novinara zadovolji se kratkim priopćenjem i minutom uzbudljivog videomaterijala, kao što su scene požara i vatrogasaca u trku. Novinarima s radija dovoljno je samo nekoliko sekundi. Novinari tiskanih medija teže zarađuju svoj kruh. Kad mi odemo s mjesta događaja, naš posao tek počinje. A kad prikupimo sve podatke, još moramo napisati članak.

14. NAJZAD KOD KUĆE Tema novinara crne kronike jesu ljudi: kako se ponašaju, zašto postaju junaci ili manijakalni ubojice, što u njih izaziva plemenite porive, a što ih izluđuje. U crnoj kronici sadržano je sve: pohlepa, seks, nasilje, komično i tragično. Prateći zločin saznate više o ljudima koji oko vas žive nego novinari bilo koje druge rubrike. Novinar crne kronike najbolje zna kako kuca bilo zajednice i što se u njoj događa. Mnoge poznate afere koje su danima punile naslovne stranice otkrili su novinari crne kronike. Tako je to oduvijek bilo. Nikada mi nije bilo jasno zašto neki novinari crnu kroniku smatraju najmanje poželjnom fazom u svojoj karijeri, koju, ako im je dodijeli okrutna sudba, treba preskočiti što je prije moguće, ili je izbjeći ako je ikako moguće. Afera Watergate, nakon koje je porastao ugled novinara crne kronike, izrasla je iz jedne nespretne policijske provale. U nešto manjoj mjeri, ugledu crne kronike pridonijelo je i ono što se dogodilo u četvrtak, 17. travnja 1986., petnaest godina, šest mjeseci i dva dana nakon što sam se zaposlila u Heraldu. U tri sata poslije podne na terminalima novinara u uredništvu pojavila se sljedeća poruka: NEW YORK (UPI) NOVINARKA HERALDA EDNA BUCHANAN U ČETVRTAK JE DOBILA PULITZEROVU NAGRADU ZA 1986. GODINU ZA IZVJEŠTAVANJE O OPĆIM TEMAMA. Tog popodneva najviše me je obradovalo iskreno oduševljenje svih ljudi koji su sjedili oko mene. Ja nisam najomiljenija osoba u uredništvu, rijetko odlazim na zabave i u lokalni bar u koji zalaze novinari. Radije odem kući. Međutim, tog popodneva njihova lica bila su ozarena a u očima im se vidjelo da osjećaju da nagrada pripada i njima. Dokazala sam da je sve moguće, da novinar koji svakog dana vodi rovovsku bitku boreći se do zadnjeg atoma snage može zaslužiti najveću nagradu u našoj profesiji. Zagrcnula sam se, poželjela da se mogu isplakati, ali sam suzbila suze. To mi je već postalo drugom prirodom. Nemojte dopustiti da vas ikada vide kako plačete. Prisjetila sam se svojih početničkih dana, kada sam bila toliko sretna što sam dobila posao da mi nije palo na pamet da upitam kolika je plaća. Te noći nisam mogla spavati. Mislim da je to zato što sam se bojala da bi se moglo pokazati da sam sve samo sanjala. U sedam sati i petnaest minuta stigla je duga limuzina uredništva jutarnjih vijesti TV-postaje CBS da me odveze u studio na razgovor u kojem su sudjelovali i drugi dobitnici Jimmy Breslin i Jules Feiffer. Za upravljačem je sjedila u odori vozačica po imenu Shirley. Ona ima pudlicu i mačku, a kraj kreveta drži revolver kalibra 9 mm. Nedugo prije toga našla se u situaciji da ga upotrijebi, ali ipak nije. Zatekla se u dilemi: da pusti provalnika da pobjegne, ili da puca i riskira da ovaj prokrvari po njenom novom sagu boje šampanjca. Odlučila je sačuvati sag. Pametna odluka. Imala sam mnogo sreće da dobijem posao koji volim. Ovaj posao mogu raditi samo ljudi kojima je on prirastao srcu. Do sada sam izvijestila o više od pet tisuća umorstava te o mnogim otmicama, masovnim ubojstvima, zrakoplovnim nesrećama, javnim neredima i drugim katastrofama. Izvješavati o novoj emisiji obveznica, ili o nadolazećem referendumu mnogo je manje stresno, ne zahtijeva prekovremeni rad ni izlazak na teren, ali pruža manje zadovoljstva. Svaki je dan težak. Novinar crne kronike mora mnogo toga žrtvovati: privatni život, urednu prehranu, stalne intimne veze i slobodne vikende. Naime, veliki zločini rijetko se događaju između ponedjeljka i petka, od devet u jutro do pet poslije podne. Izvještavanje o zločinima više je od posla, to je način života. Kad sam odlučila kupiti kuću, nazvala sam banku da se raspitam o kamatama na zajmove. Kad je

čuo moj glas, službenik je uzviknuo: – Pa mi se poznajemo, zar me se ne sjećate? Bila sam zbunjena, jer mi njegovo ime nije ništa značilo. – Posjetili ste me u mom domu – rekao je službenik pokislo jer ga se nisam sjetila. Zar se ne sjećate? Kada su ubijeni moji susjedi... Dok sam u trgovini mozgala kakve zavjese da kupim za moje novo gnijezdo, trgovkinja nije željela razgovarati ni o čemu drugom osim o umorstvu svoje sestre. Pokazala mi je njenu fotografiju. Nakon što ju je ubio, njen ju je dragi pokušao ugurati u vreću od grubog platna. Nedugo nakon što sam s još jednom novinarkom istražila pojavu za koju smo obje bile osobno zainteresirane kemijske čistionice koje su diskriminirale žene naplaćujući čišćenje ženskih košulja više nego čišćenje muških blagajnici u samposluzi učinio se sumnjiv moj ček. Sumnjičava žena zabuljila se u mene i pozvala me da pođem s njom do poslovođe. Čula sam kako ga šapćući upozorava: "To je ona Edna Buchanan. Kaže da je ovamo došla po živežne namirnice". Danju padam s nogu od posla, a noću me muči samoća, ali ne bih se mijenjala ni s kim. Ljudi me ponekad pitaju je li mi žao što nisam zasnovala obitelj. Ni najmanje. Neke su žene rođene da budu majke, a druge, superžene, imaju energije da pomire obiteljske obveze s poslom. Ja ne pripadam ni jednoj ni drugoj skupini. Moja učiteljica iz osnovne škole imala je pravo: bila bih jako loša domaćica. Međutim, imala sam sreću da nađem posao na kojem surađujem s darovitim i stimulativnim ljudima i nijedan mi dan nije isti. Osim toga, ono što radim utječe na živote tisuća ljudi. No, moj je posao takav da nakon mnogih susreta u ustima ostaje gorak okus. Jedna od mnogih sličnosti između novinara i policajaca jest da se i jedni i drugi iznenada pojavljuju u životima drugih ljudi u najpresudnijim i najosjetljivijim trenucima, kada im treba prijatelj, branitelj, pouzdanik, netko na čijem će se ramenu moći isplakati. Neko vrijeme zavučem se u njihovu gajbu, a onda dođe vrijeme da odem i napišem izvještaj: "Ljubim ruke i hvala lijepa". Rastanci teško padaju, i nama i njima. Ponekad se jako zbližim s ljudima koje intervjuiram. Oni sa mnom dijele svoje skrovite tajne i boli, povjeravaju mi se kako se ne povjeravaju nikome vjerojatno zato što su drugi ljudi previše uljudni da ih upitaju kako su. Često se ljudima, osobito starcima, ožalošćenima i djeci toliko približim da me kod rastanka upitaju kao dobrog prijatelja: "Kad ćeš opet doći?" Trebala bih im odgovoriti: vjerojatno nikada, jer ću već sutradan ući u intimu nekih drugih ljudi, koje isto tako vjerojatno više neću vidjeti. Problem je u tome što mi se mnogi ljudi s kojima dođem u dodir doista svide, pa im iskreno poželim pomoći. Da se sretnemo pod nekim drugim okolnostima i na neki drugi način, poželjela bih da budemo prijatelji. Međutim, profesionalac ne smije postati previše blizak osobama o kojima piše. Osim toga, zauzet cjelodnevnom jurnjavom za vijestima, čovjek nema vremena nizašto, a najmanje za nova prijateljstva. Drago mi je što pišući u novinama mogu drugim ljudima dati dio sebe, i što živim u Miamiju. Još sam zaljubljena u Miami, ovisna sam o njemu. Tijekom proteklih godina promijenili smo se i grad i ja. Rasli smo jedno uz drugo brodeći zajedno kroz dobra i loša vremena. Život teče u krugovima, a Miami i ja sada smo u dobroj fazi. Miami sada ponovno otkrivaju kao pogodno mjesto za snimanje filmova i reklama. Mnogi policajci koji su odselili nakon nereda vraćaju se kući, a mnogi drugi iseljenici shvatili su da nema grada kao što je Miami i žale zbog svoje odluke. Proroci sudnjeg dana, koji tvrde da su uživališta cracka dokaz da je blizu kraj svijeta, jednako su govorili prije dvadeset godina za skrovišta gdje se uštrcavao heroin. Imaju pravo, stanje je grozno. Bilo je grozno i prije dvadeset godina. Ipak smo preživjeli. I opet ćemo. Uvijek se vraćam tamo gdje je sve počelo, na obalu smaragdnog mora koje svjetluca kao da je osvijetljeno odozdo i pod kristalno plavo nebo s ružičastim oblacima koji se gomilaju na obzorju.

Živim u kući punoj svjetla i odbljesaka s mora. Imam crveno, ružičasto i grimizno cvijeće, te banane, avokado, mango i palme u vrtu. Noću slušam kako zvončići iznad vrata zvone na vjetru. Ma kamo da sam otišla, nigdje ne bih bila dalje od tvornice kaputa u Patersonu, država New Jersey. Dijele nas dvije tisuće kilometara i milijuni svjetlosnih godina. Još sam uvijek ovisna o pričama. I ne mogu dočekati da im doznam kraj. Kad mi loše krene i kad sam izmorena neprekidnom bitkom sa svijetom ulice i urednicima koji od svih tipaka na računalu najviše vole onu za brisanje, nalazim utjehu, olakšanje i ohrabrenje u svojim člancima. Čim naslutim da se negdje kuha nešto značajno, nestane osjećaja depresije, umora, prehlade i prezasićenosti, i adrenalin počne kolati žilama i ja više nisam nalik na računalo prepuno podataka koje se svakog časa može pokvariti. Krv počne ključati i znatiželja rasti. To je ovisnost kojoj nema lijeka. Najviše volim kad napišem uvod nad kojim se čitatelj u jutro zagrcne pri kavi, uhvati za srce i poviče: "Moj Bože, Marta, jesi li čula ovo!" Takve dane volim.

[1] Orange Bowl Championships, tradicionalno međunarodno pojedinačno natjecanje za mlade u tenisu; održava se od 1947. svake godine u prosincu u Miami Beachu. [2] Babe Ruth: legendarni američki igrač baseballa iz 30-tih godina ovog stoljeća. [3] Peti amandman: prema Petom amandmanu američkog ustava nikome se ne može dva puta suditi za isti prijestup niti ga primorati da svjedoči protiv samog sebe. [4] Ellis Island: golema carinska ispostava u njujorškoj luci kroz koju su u SAD uselili milijuni ljudi, osobito između 1900. i 1918. godine; više nije u funkciji. [ 5 ] Pozajmljivao jamčevine, engl. "bondsman", službenik novčarske kuće koja osuđenicima posuđuje jamčevinu uz kamate. [6] Red Buttons, nekoć popularni američki televizijski komičar.