1
2
Emile Zola DJELO
3
Emile Zola DJELO Copyright©Nova knjiga Rast, 2012. Naslov originala Emile Zola: L’OEUVRE Izdavač Nova knjiga Rast Za izdavača Biserka Rast Urednik Zlatko Skenderović Prijevod Marko Kukor Lektura Marina Brezović Dizajn naslovnice Kanzel Mihalj Tisak i uvez Hitra produkcija knjiga d.o.o. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 806061 © Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavali, fotokopirati niti na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova dopuštenja
4
Emile Zola
DJELO
Zagreb, lipanj 2012.
Skeniranje i obrada: WbravetheheartW BalkanDownload.org
5
SADRŽAJ: I. ................................................................................................................... 7 II. ................................................................................................................ 27 III. ............................................................................................................... 51 IV. ............................................................................................................... 81 V. .............................................................................................................. 107 VI. ............................................................................................................. 131 VII. ............................................................................................................ 158 VIII. ........................................................................................................... 191 IX. ............................................................................................................. 218 X. .............................................................................................................. 256 XI. ............................................................................................................. 296 XII. ............................................................................................................ 328 Bilješka o piscu ......................................................................................... 350
6
I. Kad je Claude prolazio ispred Vijećnice, zidni sat otkuca dva sata, i izbije oluja. Te sparne srpanjske noći zadržao se lunjajući po Tržnici kao dangubni umjetnik, zaljubljen u noćni Pariz. Iznenada su počele padati tako krupne, tako jedre kišne kapi, da je počeo trčati, te nezgrapno i kao lud letio uz Pješčanu obalu. Ali se na mostu Luja-Filipa zadržao ljutit, jer se zapuhao: taj mu se strah od kiše učinio glupim, pa je zato u gustoj tami i pod lupetanjem pljuska, koji je oblijevao plinske svjetiljke, polagano prešao preko mosta, razmahujući rukama. Uostalom, Claude je trebao napraviti još samo nekoliko koraka. Kad je na Otoku svetoga Luja zaokrenuo prema Burbonskoj obali, oštri bljesak rasvijetlio je ravan i plosnat niz starih palača, poredanih pred Seinom na rubu uskoga kolnika. Odsjaj je rasvijetlio uglove visokih prozora bez kapaka, te su se mogle ugledati tužne starinske fasade s vrlo jasno ocrtanim pojedinostima, kao što su kameni balkon, ograde terase i isklesani vijenac na zabatu. Upravo tu je slikar imao atelje, na krovu stare palače Martov, na uglu Ulice žene bez glave. Načas ugledana obala ponovo zapadne u tamu, a strašan grom potrese uspavanu gradsku četvrt. Stigavši do svojih starih, okruglih i niskih vrata, okovanih željezom, Claude, očiju zamagljenih od kiše, počne opipavati, tražeći zvonce koje je želio povući; i tada se posve iznenadi i potrese, našavši u kutu, priljubljeno uz dasku, neko živo tijelo. Zatim, u iznenadnom novom bljesku spazi odraslu djevojku, obučenu u crno i već promočenu, koja je drhtala od straha. Kad ih je udarac groma oboje potresao, on poviče: - Zbilja! Nisam to očekivao... Tko ste vi? Što hoćete? 7
Više je nije vidio, nego ju je samo čuo kako jeca i muca. - Oh, gospodine, nemojte mi ništa učiniti!... Kočijaš, kojeg sam uzela na stanici, ostavio me kod ovih vrata, pri čemu je bio grub... Da, vlak je iskočio s tračnica u blizini Neversa. Stigli smo sa četiri sata zakašnjenja, pa nisam više mogla naći osobu, koja me trebala čekati... Moj Bože, ovo je prvi puta da sam u Parizu, gospodine, pa ne znam ni gdje sam. Zasljepljujući bljesak prekinuo joj je riječi; i njezine raširene oči u strahu su preletjele taj kutić nepoznatog grada, ljubičastu pojavu fantastičnog naselja. Kiša je prestala. S druge strane Seine na Obali brijestova nizale su se male sive kuće, koje su u donjem dijelu bile išarane drvenim oblošcima dućana, dok su se u gornjem dijelu ocrtavali njihovi nejednaki krovovi. Istodobno je prošireni horizont bio rasvijetljen, nalijevo sve do plavih ploča na krovištima Vijećnice, a nadesno do kupole Svetoga Pavla, boje olova. Ali je u njoj najviše tjeskobe izazivala udolina rijeke, duboka jama, kojom je na tome mjestu tekla Seina, crvenkasta, od teških stupova Marijinog mosta do laganih lukova novoga mosta Luja-Filipa. Čudnovate su se gromade dizale iz vode: uspavana flota čamaca i jedrilica, jedna lađa za pranje i druga za vađenje blata, privezane uz obalu, a onda tamo dalje, uz drugu obalu, lađe pune ugljena, teglenice nakrcane mlinskim kamenima, dok je nad njima stršila dizalica od livenog željeza. Odmah sve iščezne. - Dobro, neka lakrdijašica - pomisli Claude - nekakva skitnica bačena na ulicu, koja traži muškarca. Nije imao povjerenja u ženu: ta mu se priča o nezgodi, o zakašnjenju vlaka, o grubom kočijašu, činila smiješnom izmišljotinom. Djevojka se, kad se začuo grom, ponovo uvuče u ugao vrata, sva prestrašena. - Ipak, ne možete tu ležati - ponovo progovori on, posve glasno. Ona počne još jače plakati, te promuca: - Gospodine molim vas, odvedite me u Passy... Ja idem u Passy. Mladić slegne ramenima: smatra li ga ona budalom? Mehanički se okrene prema obali Celestins, gdje je bila stanica za kočije. Nije sjala nijedna svjetiljka. - U Passy, moja draga, zašto ne u Versailles? Kako vi to zamišljate, dovraga, da ulovim neku kočiju u ovo doba i po ovakvom vremenu? Ali ona krikne, novi je bljesak zaslijepi, te ovog puta ponovo ugleda grad, ali poprskan krvlju. To je bila golema pukotina, oba kraja rijeke 8
gubila su se, dokle god je pogled mogao doprijeti, u crvenom ognju požara. Ukazale su se i najmanje pojedinosti, pa su se mogli raspoznati sitni zatvoreni kapci na Obali brijestova, dva proreza Ulice zidina i Ulice bijelog pauna, koji su sjekli ravnu liniju pročelja kuća; kod Marijinog mosta bilo bi se moglo brojiti lišće velikih platana, koje tu tvore busen divnog zelenila, dok su s druge strane, pod mostom LujaFilipa, kod Maila, plitke lađe, svrstane u četiri reda, zablistale sa svojim gomilama žutih jabuka, pod kojima su pucale. Vidjelo se i vrtloženje vode, visoki dimnjak lađe za pranje, nepomični lanac riječnih bagera, a s druge strane gomila pijeska u pristaništu, izvanredna zbrka stvari, čitav jedan svijet, koji je ispunjavao golemu šupljinu, jarak izdubljen od jednog do drugog horizonta. Nebo je zapalo u mrak, a val je sa sobom nosio samo tamu uz prasak groma. - O, moj Bože, gotovo je! O, moj Bože, što će biti sa mnom? Kiša je sad iznova počela, tako naglo padajući i tako gonjena vjetrom, da je čistila obalu žestinom vode, kao kad se ukloni brana. - Dajte, pustite me da uđem u kuću - reče Claude - ne mogu više izdržati. Obadvoje su bili promočeni. Pri mutnom svjetlu plinske svjetiljke obješene na uglu Ulice žene bez glave, on je vidio, kako se s nje cijedi voda, kako joj je haljina prilijepljena uz kožu u tom potopu, koji je udarao o vrata. Obuzela ga je samilost: sjetio se da je neke olujne večeri digao i sa sobom ponio nekog psa s pločnika! Ali nije se želio raznježiti, nikad nije uvodio djevojke u kuću, s njima je postupao kao mladić, koji o njima ne vodi računa, jer je bio bolećivo plašljiv, skrivajući to svojim junačenjem i tobože svojom surovošću, a ova ga je, bez sumnje, smatrala odviše glupim, misleći, da će ga na taj način upecati vodviljskom pustolovinom. On ipak naposljetku reče: - Dosta je toga, uđimo! Spavat ćete kod mene. - Ona se još jače prestraši i pokuša se obraniti. - Kod vas, o moj Bože! Ne, ne, to je nemoguće... Molim vas, gospodine, odvedite me u Passy, molim vas sklopljenih ruku! Onda se on naljuti. Čemu ta prenemaganja, kad je on uzima k sebi. Već je dva puta povukao za zvonce. Najzad su vrata popustila, i on gurne nepoznatu djevojku unutra. - Ne, ne, gospodine, kažem vam da ne... 9
Ali ju je bljesak ponovo zaslijepio, a kad je zagrmio grom, ona uđe jednim skokom, sva izvan sebe. Teška su se vrata opet zatvorila, a onda se našla u prostranom predvorju, u potpunoj tami. - Gospođo Joseph, ja sam! - poviče Claude kućepaziteljici. I tihim glasom doda: - Pružite mi ruku, moramo proći kroz dvorište. Ona mu pruži ruku i nije se više opirala, sva smetena i poražena. Ponovo su prošli kroz potopnu kišu, trčeći jedno uz drugo, iz sve snage. To je bilo nekakvo plemićko dvorište, golemo, s kamenim arkadama, nejasnima u tami. Zatim su ušli u trijem, tijesan i bez vrata. On je pustio njezinu ruku, te ga je začula kako pokušava kresnuti šibicom, psujući. Sve su bile smočene, pa su se morali popeti gore naslijepo, opipavajući. - Držite se ograde i budite oprezni, stepenice su visoke. Vrlo usko stubište, nekadašnje stubište za poslugu, dizalo se na tri prevelika kata, i ona se po njemu uspinjala spotičući se, klecavim nogama i nespretno. Zatim ju je on upozorio, da moraju proći dugim hodnikom, i ona krene za njim, s objema rukama dotičući se zidova, beskrajno hodajući tim hodnikom, koji je vodio prema pročelju, prema obali. Zatim su ponovo došli na neko stubište, ali pod krovištem, jedan kat drvenih stepenica, koje su škripale, i bile bez ograde, klimave i strme poput slabo otesanih dasaka mlinarskih ljestava. Gore je hodnik pred vratima bio tako malen, da se sudarila s mladićem, koji je upravo tražio ključ. Onda on napokon otvori. - Ne ulazite, čekajte! Inače ćete se opet udariti. I ona se više nije micala. Dahtala je, srce joj je udaralo, u ušima joj je zujilo, bila je dotučena tim penjanjem po mraku. Činilo joj se da se već satima penje kroz takav labirint, kroz takvu zbrku katova i zaokreta, i da više nikad neće moći sići. Po ateljeu su odzvanjali krupni koraci, ruke su opipavale, čulo se padanje predmeta, praćeno prigušenim uzvikom. Vrata su se osvijetlila. - Uđite samo! Tu smo. Djevojka uđe i pogleda, a da ništa nije vidjela. Jedna jedina svijeća blijedo je svijetlila u tome potkrovlju, visokom pet metara, ispunjenom zbrkom predmeta, čije su se velike sjene čudnovato ocrtavale na sivo obojenim zidovima. Ona ništa nije raspoznavala, te pogleda na veliki prozor, o koji je udarala kiša posve zaglušujućom bubnjarskom bukom. Ali upravo u tom trenutku bljesak žarko rasvijetli nebo, a grom udari 10
tako blizu, da se učinilo kao da se krovište rascijepilo. Nijema i sva blijeda, ona se spusti na stolicu: - Dovraga! - promrmlja Claude, i on također malo blijed - eto, taj nije udario daleko. Već je bilo krajnje vrijeme, ovdje nam je bolje nego na ulici, ha? I on se vrati k vratima, te ih bučno zatvori dvaput okrenuvši ključem, dok ga je djevojka, još uvijek u čudu promatrala, kako to radi. - Eto, sad smo kod kuće. Uostalom, to je bio svršetak nevremena, gromova je još bilo samo u daljini, i uskoro je pljusak prestao. Sada je njega obuzela nelagoda, te je pogledao djevojku sa strane. Ona zasigurno nije baš ružna, a bez sumnje je mlada, može imati najviše dvadeset godina. To je do krajnje mjere povećalo njegovo nepovjerenje, usprkos nesvjesnoj sumnji, koja ga je obuzimala, da ona možda ne laže u potpunosti. Kako god bilo, ne vrijedi joj njezina lukavost, ona se vara, ako misli, da ga je uhvatila. Htio se pokazati pretjerano bezobraznim u svome vladanju, pa joj grubo reče: - No? Legnimo, tako ćemo se osušiti. Obuzeta tjeskobom, djevojka ustane. Ona ga je također promatrala ne gledajući mu u lice, i taj je mršavi mladić kvrgavih zglobova i snažne bradate glave u njoj udvostručavao strah, kao da je, sa svojim šeširom od crnoga pusta i svojim starim ogrtačem kestenjaste boje, požutjelim od kiša, izišao iz neke priče o razbojnicima. Zato promrmlja: - Hvala, dobro mi je, spavat ću obučena... - Kako to, obučena, u tim haljinama, iz kojih curi voda! Ne pravite se glupi, odmah se svucite! I on je ispremetao stolice, te uklonio napola raspukli paravan. Otraga je ona opazila toaletni stolić i sasvim mali željezni krevet, s kojega je on počeo dizati pokrivač. - Ne, ne, gospodine, nemojte se mučiti, kunem vam se da ću ostati ovdje. Na to se on razljutio, te počeo mahati rukama i udarati šakama. - No, dajte mi mira konačno! Kad vam ustupam svoj krevet, što se imate žaliti? I ne pravite se prestrašenom, to nema smisla. Ja ću pak leći na sofu. Vratio se k njoj, prijetećeg izraza lica. Prestrašena, uvjerena, da će je početi tući, ona skine svoj šešir, sva dršćući. Iz njezinih suknji je na pod 11
kapala voda. On je pak i dalje gunđao. Međutim, činilo se kao da ga svladava neki obzir, te napokon reče, kao da joj popušta: - Znate, ako vam se gadi zbog mene, ja ću promijeniti plahte. I već ih je trzao i bacao na divan, na drugi kraj ateljea. Zatim izvuče par drugih iz ormara, te ponovo sam raspremi krevet, spretnošću mladića koji je navikao na taj posao. Brižljivo je gurao pokrivač uza zid, lupao po jastuku, te odgrnuo plahte. - Eto vam, sada možete lijepo spavati. A kako ona nije ništa govorila, i neprestano je stajala nepomična, mičući svojim zabludjelim prstima po bluzi, a da se nije mogla odlučiti, treba li je raskopčati, on ju je zakrio paravanom. Moj Bože, koliko stidljivosti! Hitro je i on legao: plahte si je prostro po sofi, svoje odijelo objesio na stari slikarski stalak, a sam se odmah ispružio na leđa. Ali u času, kad je htio ugasiti svijeću, sjetio se, da ona više neće moći dobro vidjeti, pa je pričekao. U početku nije čuo njeno micanje: bez sumnje je ostala sva ukočena na istom mjestu, uz željezni krevet. Kasnije je začuo slabo šuštanje haljine, lagane i prigušene pokrete, kao da ih je deset puta započinjala, jer je i ona prisluškivala, uznemirena tim svijetlom, koje se nije gasilo. Napokon, poslije dugih minuta, madrac slabo zaškripi, te nastane duboka tišina. - Je li vam dobro, gospođice? - upita Claude vrlo ublaženim glasom. Ona odgovori jedva čujnim uzdahom, koji je još drhtao od uzbuđenja. - Jest, gospodine, vrlo dobro. - Onda, laku noć! - Laku noć! Mladić ugasi svjetlo, i ponovo nastane tišina, još dublja. Usprkos zamorenosti, kapci su mu se ponovo otvorili, i nesanica mu je zadržavala oči uprte u zrak, u zastakljeni krov. Nebo je opet postalo vrlo bistro, pa je vidio zvijezde, kako se iskre u sparnoj srpanjskoj noći; usprkos oluji sparnost je ostala tako žestoka, da je sav gorio, držeći gole ruke nad plahtom. Mislio je o toj djevojci, potresala ga je prigušena borba u njegovoj duši, prijezir, koji je s radošću pokazivao, bojazan, da će opteretiti svoj život, ako popusti, strah da će ispasti smiješan, jer ne iskorištava priliku, ali je na kraju prevladao prijezir: smatrao se vrlo jakim, te je zamišljao cijeli roman, koji mu se događa da naruši njegov mir, smijući se, što je spriječio tu napast. Od vrućine se još više 12
gušio, pa si je otkrio noge, dok je istodobno, teške glave i u halucinacijama polusna, u dnu svjetlucanja zvijezda pratio očima zamamne golotinje žena, svu živu žensku put, koju je obožavao. Zatim su mu se misli još više pobrkale. Što ona radi? Dugo je mislio da je zaspala, jer više nije disala, no sada ju je čuo kako se okreće kao i on, s tisuću mjera opreza, koje su joj oduzimale dah. On, koji je imao malo iskustva sa ženama, nastojao je ne razmišljati o priči, koju mu je iznijela, te je sada bio pod dojmom sitnih potankosti i ostajao zbunjen. Ali ga je sva logika napuštala, pa čemu, dakle, sebi uzalud razbijati glavu? Je li govorila istinu, ili je pak lagala; s obzirom na ono, kako je htio s njom postupiti, baš ga briga! Sutra će ona otići iz njegovog stana: dobro jutro, laku noć, i sve će biti svršeno, neće se više nikada vidjeti. Tek pred jutro, kad su zvijezde blijedjele, uspio je zaspati. Iza paravana djevojka se, usprkos golemom umoru od putovanja, i dalje vrtjela, mučena teškim zrakom pod ugrijanim cinčanim krovom. Manje se sramila, i odjednom se od nervoze nestrpljivo stresla. Oteo joj se uzdah, uzdah uzbunjene djevice, jer se nelagodno osjećala zbog toga čovjeka, koji je ležao tu, pokraj nje. Claude, otvorivši ujutro oči, zatrepće trepavicama. Bilo je vrlo kasno, široki je mlaz sunca padao kroz zastakljeni krov. Jedno od njegovih načela je bilo, da mladi slikari »plein-aira« moraj u unajmiti atelje, kakve nisu htjeli akademski slikari, takav atelje, u koji prodire sunce živim plamenom svojih zraka. Ali ga je, onako golih nogu, prvo zaprepaštenje ponovo bacilo na stolicu. Zašto, dovraga, leži na sofi? Ogledavao se naokolo, očiju još mutnih od sna, kadli je opazio, napola sakriven paravanom, svežanj sukanja. Ah, da, ta djevojka, sada se sjetio! Naćulio je uši i začuo dug i pravilan uzdah djeteta koje slatko spava. Dobro! Ona još uvijek spava, i to tako mimo, da bije bilo šteta probuditi. Ostao je smeten, češao se po nogama u neprilici zbog te pustolovine, koja je ponovo pred njim oživjela, a koja će mu pokvariti njegovo radno jutro. Ljutio se na svoje nježno srce, najbolje bi bilo da je prodrma, da bi je smjesta otputio iz stana. Međutim, tiho je navukao hlače, obuo papuče i na prstima napravio nekoliko koraka. Zidni sat s kukavicom odbio je devet sati, i Claude nemirno mahne rukom. Ništa se nije pokrenulo, a lagano disanje se produžilo. Onda on pomisli, da je najbolje, da opet počne raditi na svojoj velikoj slici: doručkovat će kasnije, kad se bude mogao nesmetano kretati. Ali se 13
nikako nije mogao odlučiti. Njemu, koji je tu živio u užasnom neredu, smetao je svežanj sukanja, koji je kliznuo na zemlju. Nešto je vode iscurilo, a odjeća je još bila mokra. Svladavajući svoje gunđanje, konačno ju je svu pokupio, komad po komad, i razastro po stolicama, gdje je odjeća bila potpuno izložena suncu. Da bar može sve to samo baciti! Nikad se to neće osušiti, i ona nikad neće otići. Nespretno je okretao i preokretao te ženske prnje, zbunjivao se ne znajući, kako da raširi bluzu od crne vune, a četveronoške je tražio ženske čarape, koje su pale iza neke stare slike na platnu. To su bile čarape od škotskog vlakna, sive pepeljaste boje, duge i tanke, pa ih je promatrao prije nego što ih je objesio. Rub haljine i njih je smočio. On ih razvuče i stisne među svoje tople ruke, da bi djevojku mogao što prije otpustiti. Otkako se digao, Claude je cijelo vrijeme želio ukloniti paravan i pogledati iza njega. Ta radoznalost, koju je smatrao glupom, udvostručila je njegovo loše raspoloženje. Napokon, slegnuvši ramenima po svom običaju, zgrabi kistove, ali tada začuje neke promucane riječi i snažno gužvanje posteljine. Ponovo započne slatko disanje, te on ovog puta popusti, pusti kistove i proturi glavu iza paravana. Ono, što je opazio, prikovalo ga je na mjestu, te on, ozbiljan i zanesen, promrmlja: - Ah, dovraga! ...Ah, dovraga! Djevojka, u vrućini staklenika koja je padala kroz okna, upravo je bila odbacila plahtu, te je, svladana iznemoglošću besanih noći, spavala oblivena svjetlom, tako besvijesna, da ništa nije zadrhtalo na njezinoj čistoj golotinji. Za vrijeme njezine grozničave besanice zasigurno su joj se otkopčali gumbi na naramenici košulje, te je cijeli lijevi rukav skliznuo, otkrivši grudi. To je bila put zlatne boje, fina poput svile, proljeće puti, dvije male tvrde dojke, nabrekle od snage, na kojima su se dizale dvije blijede rozete. Gurnula je svoju desnu ruku pod potiljak, njezina se snena glava nekako izvalila, a njezine bezazlene grudi nudile su se u nekoj divnoj nemarnosti, dok ju je njena crna, raspuštena kosa pokrivala tamnim plaštom. - Ah, dovraga! Veoma je zgodna! Baš je bila, potpuno je bila onaj lik, koji je uzalud tražio za svoju sliku, a gotovo i po svom držanju. Ponešto vitka, ponešto slabašna od djetinjstva, ali tako gipka i tako mladenački svježa! A uz to, grudi već 14
sazrele. Gdje je, dovraga, jučer skrivala te grudi, da ih nije mogao ni naslutiti? Pravo otkriće! Claude brzo potrči da uzme svoju kutiju pastela i veliki list papira. Zatim, šćućuren na rubu jedne niske stolice, stavio je na koljena karton i počeo crtati, s izrazom duboke sreće na licu. Sva njegova smućenost, njegova putena radoznalost i njegova suzbijana želja završile su tim umjetničkim divljenjem, tim zanosom za lijepe boje i lijepo prirasle mišiće. I već je zaboravio djevojku, jer ga je zanijela snježna bjelina grudi, koja je bacala svjetlo na nježni jantar njezinih ramena. Čednost puna nemira činila ga je malenim pred prirodom, pa je stiskao laktove i postao mali dječak, vrlo poslušan, pažljiv i smjeran. To je trajalo nekih četvrt sata, a katkad se zaustavljao i žmirkao očima. No bojao se da se ona ne pomakne, brzo bi se ponovo prihvatio posla, zadržavajući dah, od straha da je ne probudi. Međutim, nejasna razmišljanja ponovo su počela ključati u njemu, dok je marljivo radio. Tko bi ona mogla biti? Bez sumnje, ne nekakva vucibatina, kako je to prije pomislio, jer je previše svježa. Ali zašto mu je ispričala tako malo vjerojatnu priču? Stoga je zamišljao druge dogodovštine: neka početnica, koja je dospjela u Pariz sa svojim ljubavnikom, koji ju je napustio; ili pak malograđanka zavedena od prijateljice, koja se ne usuđuje vratiti svojim roditeljima; ili, možda, koja još zamršenija drama, bezazleni i neobični poremećaji, strahote, koje neće nikad doznati. Te su pretpostavke još više uvećavale njegov nemir, i on prijeđe na skiciranje lica, brižljivo ga proučavajući. Gornji je dio lica odavao veliku dobrotu, veliku blagost, čelo bistro, ravno poput sjajnog ogledala, nos malen, s finim energičnim nozdrvama, a osjećao se smiješak očiju pod vjeđama, smiješak, koji mora obasjavati čitavo lice. Samo je donji dio kvario to zračenje nježnosti, čeljust je bila isturena, previše jake usne bile su prepune krvi, te su otkrivale čvrste i bijele zube. To je bilo kao provala strasti, brujanje spolne dozrelosti, koja nije sebe svijesna, u tim nejasno izraženim crtama lica dječje finoće. Iznenada izbije drhtaj, sličan prelijevanju boja na njezinoj svilenoj koži. Možda je ona naposljetku ipak osjetila taj pogled čovjeka, koji ju je ispitivački promatrao. Ona širom otvori oči i krikne: - Ah, moj bože! 15
I čuđenje ju je okamenilo: to nepoznato mjesto, taj mladić u košulji i prsluku, šćućuren pred njom, koji je proždire očima. Zatim, ludom brzinom ona povuče na sebe pokrivač, pritisne ga objema rukama na grudi, a tjeskobna joj stidljivost tako uzburka krv, da je žarko rumenilo njezinog lica skliznulo poput ružičastog vala sve do vrška njezinih dojki. - Pa dobro, što je? - poviče Claude, nezadovoljan i s olovkom u zraku. - Što vam je? Djevojka nije više govorila, nije se više micala, ostala je s plahtom pritisnutom o vrat, smotana u klupko, povučena u sebe, jedva pritišćući krevet. Pa neću vas pojesti... No, budite ljubazni, postavite se, kako ste ležali prije! Novi nalet krvi zarumeni joj uši. Ona napokon promuca: - O, ne! O, ne, gospodine! Ali se on tada počeo malo-pomalo ljutiti, u jednom od svojih iznenadnih nastupa srdžbe, kako je imao običaj. Ta mu se upornost činila glupom. - No, pa što vam to smeta? Zbilja strašna nesreća, ako ja budem znao, kako izgledate goli! ...Vidio sam ja i druge. Onda ona počne jecati, a on se potpuno ražesti, očajan zbog svoje crtarije, sav izvan sebe zbog pomisli, da je neće moći dovršiti, da će ga prividna pristojnost te djevojke spriječiti u tome, da dobije lijep model za svoju sliku. - Vi ne želite, ha? Ali to je glupo! Kakvim me to smatrate? ...Jesam li vas taknuo? Recite! Da sam mislio na ludosti, imao bih lijepu priliku noćas... Ah, briga me za to, draga moja! Možete slobodno sve pokazati... A uostalom, slušajte, nije baš vrlo ljubazno od vas, da mi uskratite tu uslugu, jer, na kraju krajeva, ja sam vas uzeo k sebi, vi ste spavali u mome krevetu. Ona je još jače plakala, glave skrivene duboko u jastuku. - Kunem vam se, da mi je to potrebno. Inače vas ne bih mučio. Toliko njenih suza zapanjilo ga je, pa se posramio, jer je bio tako grub. Smeten, ušutio je i pustio djevojku da se smiri. Zatim je počeo ponovo govoriti, vrlo blagim glasom: - No dobro, kad vas to smeta, nemojmo o tome više pričati! ...Samo, kad biste vi znali! Imam tamo neki lik na mojoj slici, koji nikako da mi 16
uspije, a vi biste tome tako dobro odgovarali. Kad se radi o tom prokletom slikanju, ja bih zadavio i vlastitog oca i majku. Zar ne, vi mi opraštate... I gledajte, kad biste bili ljubazni, kad bi mi dali samo nekoliko minuta... Ne, ne, ostanite samo mirni! Ne poprsje, ne tražim poprsje. Glavu, samo glavu! Kad bih mogao dovršiti barem glavu! ...Molim vas, budite ljubazni, ponovo stavite svoju ruku, kako je bila, i ja ću vam biti zahvalan, znajte, zahvalan čitavog života! U tom ju je trenutku pokorno molio, i bijedno mahao olovkom u uzbuđenju zbog svoje velike umjetničke želje. Uostalom, nije se ni pokrenuo, ostajući cijelo vrijeme šćućuren na svojoj niskoj stolici, daleko od nje. Tada se ona ohrabrila i otkrila mu svoje umireno lice. Što je mogla učiniti? Ona mu je prepuštena na milost i nemilost, a on se čini tako nesretnim! Međutim, malo je oklijevala, osjećajući još posljednji tračak nelagode. I sporo, bez ijedne riječi, izvukla je svoju golu ruku, ponovo je gurnula pod glavu, brižljivo nastojeći, da drugom rukom, koja je ostala skrivena, drži pokrivač dobro obavijen oko svoga vrata. - Ah, kako ste dobri! ...Požurit ću se, i vi ćete začas biti slobodni. On se nagne nad svoju crtariju, a djevojci je dobacivao samo bistre poglede slikara, za kojeg je žena iščeznula i koji u njoj vidi samo model. Nju najprije oblije rumenilo, a uzbuđenje, zbog toga što joj je ruka gola, taj djelić nje same, koji bi ona bezazleno izložila pogledima na kakvom plesu - izazivao je u njoj zbunjenost. Zatim joj se taj mladić učinio tako razboritim, da se ona umirila, obrazi su joj se ohladili, a usta razmaknula u nesigurni smiješak povjerenja. A kroz svoje polupritvorene vjeđe i ona je njega ispitivački promatrala. Kako ju je već jučer prestrašio svojom jakom bradom, velikom glavom i strastvenim kretnjama! Ipak, on nije ružan, u dnu njegovih smeđih očiju otkrila je veliku nježnost, a i njegov ju je nos iznenađivao, fini ženski nos, koji se gubio među nakostrušenim dlakama nad njegovim usnama. Tresla ga je slaba drhtavica od nervoze, trajna strast, koja kao da je oživljavala olovku na kraju njegovih tankih prstiju, čime je bila vrlo dirnuta, a da nije znala zašto. To ne može biti loš čovjek, to je zacijelo samo grubost kakvu imaju plašljivi ljudi. Nije ga možda posve dobro analizirala, ali je tako osjećala, te joj se vraćalo dobro raspoloženje, kao da je kod nekog prijatelja. Istina je, da ju je atelje i dalje malo plašio. Na njega je oprezno bacala poglede, začuđena zbog takvog nereda i takve zapuštenosti. 17
Ispred peći još je i sada bio nagomilan pepeo od prošle zime. Pored kreveta, malog toaletnog stolčića i sofe nije bilo drugog pokućstva osim starog raspucanog hrastovog ormara i velikog stola od jelovine, pretrpanog kistovima, bojama, prljavim tanjurima i jednim kuhalom na špirit, na kojemu je bila zdjela, zaprljana rezancima. Stolice, s kojih je ispala slama, bile su raštrkane među klimavim slikarskim stalcima. Blizu divana je već od prethodnog dana svijeća stajala u jednom kutu na parketu, koji je, bez sumnje, bio pometen jednom u mjesec dana, te se samo zidni sat, golemi zidni sat, živo obojen crvenim cvjetovima, doimao prijateljskim i čistim, sa svojim zvučnim tiktakanjem. Ali se najviše plašila skica obješenih na zidu, bez okvira; debela naslaga skica, koja se spuštala sve do tla, gdje je završavala u gomili neuredno pobacanih platna. Nikad nije vidjela tako strašan način slikanja, neujednačen, blistav, s tako jakim bojama, koji ju je vrijeđao poput psovke kočijaša, koju bi čula pred vratima kakve gostionice. Spuštala je pogled, a ipak ju je privlačila jedna okrenuta slika, velika slika, na kojoj je slikar radio i koju je svake večeri gurao k zidu, da bi je mogao bolje procijeniti sutradan, prvim svježim pogledom. Što to on skriva, kad se ne usuđuje ni pokazati tu sliku? A kroz prostranu sobu mlaz žarkoga sunca, koji je prodirao kroz stakla, slobodno se kretao, jer nije bio ublažen ni najtanjim zastorom, te se tako slijevao poput tekućeg zlata na sav taj otpad od pokućstva, i njegovu bezbrižnu bijedu činio još upadljivijom. Claudeu se napokon šutnja učinila teškom. Htio je nešto reći, bilo što, u namjeri da bude pristojan, a osobito zato, da je rastrese od nelagode poziranja. Ali je uzalud tragao za riječima, pa je smislio samo ovo pitanje: - Kako se zovete? Ona otvori oči, koje je sada držala zatvorene, kao daju je ponovo uhvatio san. - Christine. Na to se on začudi. Ni on nije rekao svoje ime. Od jučer su tu, jedno uz drugo, a da se ne poznaju. - Aja se zovem Claude. A kad ju je u tom trenutku pogledao, opazio je, kako je prsnula u umiljati smijeh. To je bila vesela ludorija odrasle djevojke, koja je još 18
derište. Njoj je bilo smiješno to njihovo zakašnjelo upoznavanje. Zatim joj se druga pomisao učinila zabavnom. Gle, Claude, Christine! To počinje istim slovom. Ponovo je nastala šutnja. On je žmirkao trepavicama, nije se snalazio, osjećao je nemoć svoje mašte. Ali mu se činilo, da je kod nje opazio nelagodu zbog nestrpljivosti, pa je, u strahu da se ona ne makne, progovorio nasumce, samo da je zabavi: - Malo je vruće. Ovog puta ona priguši svoj smijeh, ono njoj prirođeno veselje, koje je ponovo izbijalo i nastajalo usprkos njezinoj volji, otkako se umirila. Vrućina je postala tako jaka, da je ona u krevetu bila kao u kupelji, a koža joj se ovlažila i problijedila, poprimila mliječnu bljedoću kamelija. - Da, malo je vruće - odgovori ona ozbiljno, dok se u njezinim očima moglo opaziti veselje. Onda Claude zaključi, na svoj dobroćudan način: - To je zbog sunca koje prodire. Ali, ugodno je, kad sunce snažno pada na kožu... Zar ne, sinoć bi nam to bilo dobro došlo, kad smo bili pred ulazom? Oboje su prasnuli u smijeh, a on, radostan jer je napokon našao predmet razgovora, upitao ju je za njezinu pustolovinu, bez radoznalosti, u stvari malo zabrinut, da dozna pravu istinu, i s jedinom namjerom da mu i dalje pozira. Christine mu je jednostavno, u nekoliko riječi, ispričala događaj. Jučer ujutro otputovala je iz Clermonta u Pariz, gdje će kao čitačica dobiti posao kod udovice nekog generala, gospođe Vanzade, stare i vrlo bogate gospođe, koja stanuje u Passyu. Vlak je, po propisu, stigao u devet sati i deset minuta, a sve su mjere opreza bile poduzete. Jedna ju je sobarica trebala dočekati, čak su i preko pisama utvrdili znak raspoznavanja, sivo pero na crnom šeširu. Ali eto, njezin je vlak naišao, malo iznad Neversa, na teretni vlak, čiji su vagoni bili skliznuli s tračnica, pa se razbili i zakrčili put. Zatim je nastao niz nezgoda i kašnjenja, najprije beskonačno sjedenje u zaustavljenim vagonima, pa onda prisilno napuštanje tih vagona i ostavljanje prtljage tamo otraga, dok su putnici bili primorani da pješke prijeđu tri kilometra, da bi dospjeli do neke stanice, gdje su nadležni odlučili poslati vlak za spašavanje. Izgubili su dva sata, a još su dva sata izgubili zbog meteža, koji je prouzrokovala nesreća na cijeloj dužini pruge, tako 19
da su stigli na stanicu sa četiri sata zakašnjenja, tek ujedan sat nakon ponoći. - Niste imali sreće! - prekinuo ju je Claude, još uvijek ne vjerujući, ali ipak pobijan u svojoj nevjerici, iznenađen zbog lakog načina, na koji su se usklađivali zapleti te priče. - I, naravno, više vas nitko nije čekao? Uistinu Christine nije više našla sobaricu gospođe Vanzade, koja se umorila čekajući. I ona onda ispriča o svom uzbuđenju, koje je doživjela na Lyonskoj stanici, u toj velikoj nepoznatoj dvorani, crnoj i praznoj, a koja je malo poslije toga, u taj poodmakli noćni sat, opustjela. Najprije se nije usuđivala uzeti kočiju, pa je šetala sa svojom torbicom, nadajući se da će netko doći. Kasnije se ipak odlučila za kočiju, ali već prekasno, jer je tada tu bio samo jedan vrlo prljavi kočijaš, koji je zaudarao po vinu i koji se vrtio oko nje, lakrdijaški se nudeći. - Da, neka ništarija - ubaci se Claude, koji se sad počeo zanimati, kao da sudjeluje u stvaranju fantastične priče. - I vi ste ušli u njegovu kočiju? Očiju uprtih u strop, Christine nastavi, a da nije napuštala svoju pozu: - On me prisilio. Nazivao me svojom malom, bojala sam ga se... Kad je doznao da idem u Passy, naljutio se i tako jako ošinuo svoga konja, da sam bila prisiljena uhvatiti se za vrata. Zatim sam se malo smirila, fijaker se lagano kretao po rasvijetljenim ulicama, i gledala sam ljude uz cestu. Konačno sam prepoznala Seinu. Nisam nikad bila u Parizu, ali sam gledala plan... I mislila sam, da će neprestano ići uz obale, kadli me opet obuzeo strah, kad sam vidjela da prelazimo preko nekog mosta. Upravo je kiša počela, a fijaker, koji je skrenuo prema nekom tamnom mjestu, iznenada se zaustavio. Kočijaš je sišao sa svoga sjedišta i htio ući k meni u kočiju... Govorio je da se mora skloniti od tolike kiše. Claude se počne smijati. Više nije sumnjao, ona nije mogla izmisliti tog kočijaša. A kad je ona, smetena, ušutjela, on reče: - Dobro, dobro! Lakrdijaš se šalio. - Ja sam odmah skočila na pločnik kroz druga vrata. Onda je on psovao i rekao, da smo stigli i da će oteti moj šešir, ako mu ne platim... Kiša je pljuštala kao luda, a obala je bila potpuno pusta. Izgubila sam glavu, izvadila sam pet franaka, a on je ošinuo konja i odvezao se dalje, 20
odnijevši sa sobom moju torbicu, u kojoj su, na sreću, bila samo dva rupca, pola kolača i ključ od mojeg kovčega, koji je ostao na putu. - Ali trebali ste uzeti broj kočije! - povikao je razljućeni slikar. Sada se on sjetio, da je bio prošao tik uz neki fijaker, koji je svom snagom letio, kad je prelazio preko mosta Luja-Filipa za vrijeme najveće oluje. I on se čudio, kako je katkad istina nevjerojatna. Ono, što je on zamislio kao jednostavno i logično, bilo je naprosto glupo, u usporedbi s tim prirodnim tokom bezbrojnih kombinacija života. - Možete zamisliti, kako sam se osjećala pred tim ulazom! - dovrši Christine. - Dobro sam znala, da nisam u Passyu, i morala sam, dakle, te noći prespavati tu, u tom strašnom Parizu. A oni gromovi, one munje, o, one posve plave, posve crvene munje, pod kojima su mi se tako ukazivale stvari, da sam morala zadrhtati! Njezine su se oči ponovo sklopile, lice joj je problijedilo od jeze, i ona ponovo ugleda tragični grad, onaj procijep među obalama, koji se gubio u dubinu, kao u crvenilu užarene peći, ono duboko korito rijeke, kojim se kotrljala voda boje olova, prepuna velikih crnih predmeta, teglenica nalik na uginule kitove, ono korito načičkano nepomičnim dizalicama, koje su pružale svoje krakove slične vješalima. Je li to, dakle, bila dobrodošlica? Nastala je šutnja. Claude je ponovo počeo crtati. Ali ona se pomaknula, jer joj je ruka bila utrnula. - Spustite malo lakat, molim vas! Zatim, da bi se ispričao, reče joj s izrazom suosjećanja: - Vaši roditelji sigurno su očajni, ako su doznali za katastrofu. - Ja nemam roditelja. - Kako? Ni oca, ni majke! ...Sami ste? - Da, posve sama. Njoj je osamnaest godina, a rodila se slučajno u Strasbourgu, jer se njezin otac, kapetan Hallegrain, često selio iz jednoga garnizona u drugi. Kad je ulazila u svoju dvanaestu godinu, njen je otac, rodom iz Montaubana u pokrajini Gascogne, umro u Clermontu, gdje ga je paraliza nogu prisilila da ode u mirovinu. Gotovo pet godina njezina je majka, koja je bila Parižanka, živjela tamo dolje, u provinciji, štedeći svoju mršavu mirovinu, i radeći, bojeći lepeze, da bi svoju kćer potpuno mogla odgojiti kao gospođicu, a prije petnaest mjeseci i ona je umrla, ostavivši je samu na svijetu, bez ijednog sua, povezanu jednim jedinim 21
prijateljstvom, s jednom opaticom, predstojnicom Sestara bogorodičina pohođenja, koja ju je zadržala u svom internatu. Ona sada dolazi neposredno iz samostana, jer joj je predstojnica jedva našla to mjesto čitačice kod svoje stare prijateljice, gospođe Vanzade, koja je postala gotovo slijepa. Claude je zanijemio pred ovim novim činjenicama. Taj samostan, ta dobro odgojena sirotica i ta pustolovina, koja je postajala romantičnom, ponovo su ga zbunjivali, tako da je opet postajao nespretan u kretnjama i govoru. Nije više radio, već je oborio oči na svoj crtež. - Clermont je lijep? - naposljetku je upita. - Ne previše, mračan grad... A zapravo, uopće ne znam; jedva da sam izlazila. Ona se nalakti, te posve tiho nastavi, kao da samoj sebi govori, posve slomljena i tužna: - Mama nije bila jaka, a ubijala se poslom... Ona me mazila, i nije bilo ničega, što bi bilo predobro za mene, imala sam profesore za sve, a tako malo sam se time koristila. Najprije sam oboljela, a onda nisam slušala, uvijek sam se smijala, krv bi mi navrla u glavu... Glazba mi je bila dosadna, za klavirom su me hvatali grčevi. Još mi je najbolje polazilo za rukom slikanje... On podigne glavu i prekine je uzvikom. - Vi znate slikati! - O ne, ja ne znam ništa, baš ništa... Mama, koja je imala puno talenta, davala mi je da radim malo akvarele, i ja sam joj katkad pomagala u slikanju pozadine na njezinim lepezama... Ona ih je tako lijepe izrađivala! I protiv svoje volje, ona baci pogled po ateljeu, po strašnim skicama, od kojih su zidovi plamtjeli, i u njezinim se bistrim očima pojavila zbunjenost, čuđenje puno nemira zbog te surove umjetnosti. Izdaleka je ugledala preokrenutu skicu, koju je slikar nabacio na papir prema njezinom liku, i bila je toliko zaprepaštena jakim bojama, velikim potezima pastela, koji su grubo označavali sjene, da se nije usudila zatražiti da je vidi izbliza. Uostalom, kako se neugodno osjećala u tome krevetu, u kojemu je gorjela od vrućine, vrpoljila se, mučena pomišlju da ode, da završi sa svim tim, što joj se već od jučerašnjeg dana činilo poput nekog sna. 22
Bez sumnje je Claude bio svjestan te nervoze. Nenadani osjećaj stida ispunio ga je žaljenjem. Ostavio je svoj crtež nedovršen, te brzo rekao: - Lijepa vam hvala za vašu ljubaznost, gospođice! ...Oprostile mi, zloupotrijebio sam, uistinu... Ustanite, ustanite, molim vas! Vrijeme je da odete za svojim poslom. Ne shvaćajući, zašto se ona na to ne odlučuje, nego crveni u licu i, naprotiv, još više uvlači svoju golu ruku, još se i više oko nje trudio, ponovo je pozivajući da ustane. Zatim napravi luđačku kretnju, opet stavi paravan na staro mjesto, ode na drugu stranu ateljea i u svojoj pretjeranoj smetenosti počne bučno sređivati posuđe, da bi ona mogla skočiti s kreveta i obući se bez bojazni, da će je moći čuti. Usred buke, koju je stvarao, nije čuo njezin kolebljiv glas. - Gospodine, gospodine!... Napokon je naćulio uši. - Gospodine, kad biste bili tako ljubazni! ...Ne mogu pronaći svoje čarape. Mladić se požuri. Gdje mu je glava? Što to ona pokušava učiniti, samo u košulji iza tog paravana, bez čarapa i suknje, koje je prostro na sunce? Čarape su se osušile; u to se uvjerio, blago ih trljajući o svoje ruke. Zatim joj ih je pružio preko tanke pregrade, te po posljednji put opazio golu ruku, svježu i oblu, punu djetinjeg zanosa. Poslije toga baci suknju na podnožje kreveta, gume cipelice i ostavi samo šešir, koji je visio na stalku. Ona mu zahvali i ušuti, a on jedva da je čuo šuštanje rublja i prigušeni šum uzljuljane vode. Ali on se i dalje bavio njome. - Sapun je u tanjuriću na stolu... Otvorite ladicu, molim, i uzmite čisti ručnik! ...Hoćete li još vode? Dodat ću vam vrč. Pomisao, da je ponovo postao nespretan, odjednom ga je razljutila. - No da, eto, još uvijek vam dosađujem!... Ponašajte se kao da ste kod svoje kuće! On se vrati svojim kućnim poslovima. Mučilo ga je razmišljanje. Treba li joj ponuditi doručak? Ružno je pustiti je da tako ode. S druge strane, to neće nikad svršiti, i on će svakako izgubiti svoje radno jutro. Ne odlučivši se ni na što, upali svoje kuhalo na špirit, opere zdjelu i počne kuhati čokoladu, jer je to smatrao otmjenijim, srameći se u sebi svoje juhe s rezancima, paštete, u koju je bacao isjeckani kruh i onda je zalijevao uljem po običaju južnjaka. I još je drobio čokoladu u zdjelu, kad je morao uskliknuti: - Kako! Zar već! 23
To je bila Christine, koja je odgurnula paravan, i pojavila se, čista i uredna u svojoj crnoj haljini, stegnuta i zakopčana, posve opremljena za samo par trenutaka. Njezino ružičasto lice nije čak bilo ni vlažno od vode, a njezina je teška punđa bila zavijena na zatiljku, a da nije ni jedan čuperak izvirivao. I Claude je ostao zapanjen pred tim čudom brzine, tom žustrošću male domaćice, koja se tako brzo i dobro oblačila. - Ah, do vraga, ako vi sve radite u takvoj brzini! Činila mu se višom i ljepšom, nego što je mogao pomisliti. Najviše ga je ipak zapanjila njezina mirna odlučnost. Više ga se nije bojala, to je bilo očito. Činilo se, da je ona, sišavši s tog raspremljenog kreveta, u kojemu se osjećala nezaštićeno, svojim cipelicama i svojom haljinom ponovo na sebe stavila svoj oklop. Smiješila se i gledala mu ravno u oči. I on reče ono, što je još oklijevao izreći: - Doručkovat ćete sa mnom, zar ne? - Ali ona odbije. - Ne, hvala!... Požurit ću se na stanicu, gdje je moj kovčeg sigurno stigao, a onda ću se odvesti u Passy. Uzalud joj je on ponavljao da je sigurno gladna, te da nikako nije pametno izaći van, a da ništa ne pojede. - Onda idem dolje, da vam nađem kočiju. - Ne, molim vas, nemojte se truditi! - No, pa ne možete taj put prevaliti pješke. Dopustite mi barem, da vas otpratim do stanice za kočije, jer vi ne poznajete Pariz. - Ne, ne, niste mi potrebni... Ako hoćete biti ljubazni, pustite me da odem posve sama! To je bila čvrsta odluka. Bez sumnje, ona se bunila protiv pomisli, da je čak i nepoznati ljudi vide u društvu s muškarcem: ona će šutjeti o toj noći, lagat će i zadržat će za sebe uspomenu na tu pustolovinu. Ljutitom kretnjom on je odmahnuo, kao da je šalje k vragu. Dobro rješenje! Zgodno mu je došlo to, što ne mora silaziti. Ali zapravo je ostao uvrijeđen, smatrao ju je nezahvalnom. - Na kraju krajeva, kako hoćete. Neću vas prisiljavati. - Na te riječi neodređeni se Christinein smiješak pojačao, a nježni krajevi njezinih usana ljupko su se spustili. Ona ne reče ništa, uzme svoj šešir i potraži pogledom ogledalo, a onda, kad ga nije našla, odluči povezati vrpce, pouzdavajući se sama u svoje prste. Dignutih laktova uvijala je i povlačila trake bez žurbe, s licem izloženim zlatnom odrazu sunca. Iznenađen, Claude nije više prepoznavao linije djetinje blagosti, koje je 24
maloprije bio crtao: gornji se dio činio, kao da je izgubljen - bistro čelo i nježne oči; donji se dio sada isticao, strastvena čeljust i krvavo crvena usta s lijepim zubima. A još uvijek taj tajanstveni djevojački smiješak, koji je možda značio podrugivanje. - U svakom slučaju, - nastavi on povrijeđen - ja mislim, da mi nemate ništa prigovoriti. Onda ona nije mogla suzdržati smiješak, svoj lagani nervozni smiješak. - Ne, gospodine, ni najmanje. On ju je i dalje promatrao, ponovo mučen svojom plašljivošću i svojim nepoznavanjem svijeta, bojeći se, da je možda bio smiješan. Što, dakle, zna ta odrasla gospođica? Bez sumnje ono, što djevojke znaju u internatu: sve i ništa. To je nedokučivo, to je tamni cvijet puti i srca, kamo nitko ne prodire. Je li se u toj slobodnoj umjetničkoj sredini ta stidljiva putena djevojka probudila, zajedno sa svojom radoznalošću i svojim nejasnim strahom od muškarca? Je li ona sada, kad više ne dršće, doživjela iznenađenje, pomiješano s nešto prezira, jer je drhtala zbog isprazne utvare? Što? Nije primila od njega ni jednu galantnu gestu, nema čak ni poljupca dobačenog prstima! Osorna ravnodušnost tog mladića, koju je ona osjetila, zasigurno je povrijedila ženu u njoj što ona još nije bila - te ona tako odlazi izmijenjena, praveći se čestitom u svome jadu, odnoseći sa sobom nesvjesno žaljenje za onim nečim nepoznatim i strašnim, što se nije ostvarilo. - Vi kažete - nastavi djevojka, ponovo se uozbiljivši - da je stanica za kočije na kraju mosta, na drugoj obali? - Da, ondje, gdje je šumarak. Ona napokon dovrši vezivanje svojih vrpci i bila je spremna, u rukavicama; ruke su joj se mlohavo ljuljale, ali još nije odlazila, nego je gledala pred sebe. Njezin pogled padne na veliko platno okrenuto prema zidu, te je željela zamoliti ga, da joj ga pokaže, a onda se nije usudila. Ništa je nije više zadržavalo, ali se ipak činilo, kao da još nešto traži, kao da je osjećala, da je tu nešto ostavila, nešto, što ne bi mogla imenovati. Napokon se uputi k vratima. Claude ih otvori, i jedna žemička, postavljena gore, padne u atelje. - Vidite, - reče on - trebali ste doručkovati sa mnom. Moja mi kućepaziteljica to donosi svakog jutra. 25
Ona ponovo odbije, odmahnuvši glavom. Na kratkom se hodniku okrene i časak ostane nepomična. Vrati joj se njezin veseli smiješak, i prva pruži ruku. - Hvala, mnogo vam hvala! On prihvati malu ruku u rukavicama svojom širokom rukom, koja je bila zamrljana pastelom. Oboje ostadoše tako nekoliko sekundi, tijesno priljubljeni, tresući jedno drugome ruku kao dobri prijatelji. Djevojka se njemu još uvijek smiješila, a on je imao na usnama jedno pitanje: »Kad ću vas ponovo vidjeti?« Ali ga je stid spriječio da progovori. Onda, poslije izvjesnog čekanja, ona istrgne svoju ruku. - Zbogom, gospodine! - Zbogom, gospođice. Christine je, ne dižući glave, već silazila niz stepenice, prave mlinarske stepenice, koje su škripale, a Claude se grubo vratio u svoj stan, hitro zatvorio vrata i vrlo glasno rekao: - Ah, te proklete žene! Bio je bijesan, ljutit na sebe, i na druge. Gurajući nogom komade pokućstva, na koje bi nailazio, glasno je iskaljivao svoju srdžbu. Posve je bio u pravu, što nikad nije gore puštao ni jednu ženu. Te su vucibatine samo za to, da od vas učine budalu. Tako, na primjer, tko mu jamči da se ova, naoko nevina, nije odvratno narugala s njim? A on je bio tako glup, da joj je povjerovao u sve njezine nevjerojatne priče: sve su mu se sumnje vraćale, nikad ga nitko neće natjerati, da povjeruje u generalovu udovicu, nesretni slučaj na pruzi, a osobito ne u kočijaša. Zbiva li se nešto takvo? Uostalom, njezina su usta mnogo o tome pričala, a kad je odlazila, izraz njezina lica bio je čudan. Kad bi još mogao shvatiti, zašto je lagala! Ali ne, to su bile laži bez interesa, nemoguće ih je protumačiti, umjetnost radi umjetnosti! Ah, sad se ona negdje slatko smije! Snažno je sklopio paravan i odgurnuo ga u kut. Sigurno mu je iza sebe ostavila nered! A kad je utvrdio, da se sve nalazi na svome mjestu, vrlo čisto, umivaonik, ručnik i sapun, razljutio se, jer nije spremila krevet. Počeo ga je s pretjeranim naporom spremati, čvrsto je uhvatio jastuk, koji je još bio mlak, lupnuo objema šakama po mirisnom jastuku, zapahnut tim mlakim, tim čistim mirisom mladosti, koji se dizao s rublja. Zatim se temeljito umio, da bi si osvježio sljepoočnice, no i u vlažnom ručniku ponovo je našao isti miris, onaj djevičanski dah, koji mu je svojom rasijanom slatkoćom, što je lutala po ateljeu, 26
sprječavao disanje. Psujući je pojeo čokoladu iz zdjele, tako grozničav, tako obuzet požudom za slikanjem, da je u žurbi gutao krupne zalogaje kruha. - Ali ovdje je za umrijeti! - iznenada poviče. - Razboljet ću se od vrućine. Sunca je nestalo, i nije više bilo tako vruće. I Claude, otvorivši jedan mali prozor u razini krova, udahne s izrazom dubokog olakšanja miris sparnog vjetra, koji je prodro unutra. Uzeo je svoj crtež, Christinenu glavu, i dugo ostane zadubljen u njega.
II. Otkucalo je podne, a Claude je izrađivao svoju sliku, kad je neka prijateljska ruka grubo udarila o vrata. Instinktivnim pokretom, kojim nije vladao, slikar spusti u neku mapu Christineinu glavu, prema kojoj je ispravljao svoj veliki prikaz žene. Onda se odlučio otvoriti. - Pierre! - poviče. - Već si došao. Pierre Sandoz, njegov prijatelj iz djetinjstva, bio je mladić od dvadeset i dvije godine, posve smeđ, okrugle glave pune samopouzdanja, plosnata nosa, blagih očiju i energična lica, optočena mladenačkom bradom. - Ručao sam ranije - odgovorio je ovaj - htio sam ti duže pozirati... Ali, dovraga, to napreduje! On stane pred sliku, te odmah doda: - Gle! Ti mijenjaš izgled žene. Nastala je duga šutnja, te su obojica nepomično gledali. Bilo je to platno dugo pet metara, široko tri, posvuda obrađeno, ali na njemu su neki dijelovi jedva odmaknuli dalje od skice. Taje skica, u jednom mahu bačena na platno, odavala divnu snagu, život pun žarkih boja. U jednoj šumskoj udubini na živi gusti zid zelenila pada mlaz sunca; s lijeve strane, posve sama, jedna tamna aleja ulazi u dubinu, a u njoj je, vrlo daleko, jedna mrlja svjetla. Tamo, na travi, usred lipanjske vegetacije leži neka gola žena, držeći jednu ruku pod glavom i nadimajući grudi. I, ne gledajući, zatvorenih vjeđa, ona se smiješi pod zlatnom sunčanom kišom, koja je oblijeva. U pozadini, dvije druge mlade žene, jedna crnka, druga plavojka, isto tako gole, uz smijeh se 27
bore, te među zelenilom lišća odskaču njihove dvije divne boje puti. A kako je u prednjem dijelu slikar trebao nešto crno kao suprotnost, on se naprosto zadovoljio time, što je tu postavio nekog gospodina u jednostavnom kratkom kaputu od baršuna. Taj gospodin okreće leđa, i vidi mu se samo lijeva ruka, na koju se on na travi naslanja. - Po onome, što se vidi, vrlo lijepa žena! - najzad reče Sandoz. - Ali, sto mu gromova, vraški ćeš se naraditi u svemu tome! Plamtećih očiju, uprtih na svoje djelo, Claude samosvjesno mahne rukom. - Ma! Od sada pa do otvorenja Salona imam vremena. U šest se mjeseci mnogo toga može učiniti! Ovog ću puta možda sam sebi dokazati, da nisam idiot. I on počne snažno zviždukati, sav u zanosu, a da to nije ni izrekao, zbog skice, koju je napravio prema Christineinoj glavi, ohrabren jednom od onih provala nade, poslije kojih je ponovo još žešće padao u potištenost, kao umjetnik, kojega izjeda strast za prirodom. - Idemo, nema ljenčarenja! - poviče. - Kad si tu, počnimo! Sandoz mu se iz prijateljstva, i da bi mu prištedio troškove plaćanja modela, ponudio, da će mu pozirati za gospodina iz prednjeg dijela slike. Za četiri ili pet nedjelja - to je bio jedini dan, kad je slobodan - lik će biti uobličen. Već je oblačio kaput od baršuna, kad mu iznenada padne na um jedna zamisao. - Ali, ti nisi zapravo ručao, jer si radio... Siđi da pojedeš koje rebarce, ja ću te ovdje pričekati. Sama pomisao, da će izgubiti nešto vremena, ozlovoljila je Claudea. - Ali kako! Ručao sam, pogledaj zdjelu!... A uostalom vidiš, da mi je ostala jedna kora kruha. Pojest ću je... Idemo, idemo, poziraj, lijenčino! Živahno zgrabi paletu, uzme kistove i doda: - Dubuche će večeras doći k nama, zar ne? - Da, oko pet sati. - Pa dobro! Posve u redu, odmah ćemo izaći na večeru... Jesi li završio? Ruku više nalijevo, glavu više nagni. Nakon što je porazmjestio jastuke, Sandoz se smjestio na sofi, da bi pozirao. Okrenuo je leđa, ali se razgovor uskoro ipak nastavio, jer je on baš toga jutra primio pismo iz Plassansa, malog provincijskog grada, u kojemu su se on i slikar upoznali još u prvom razredu, kad je prvi puta obukao hlače, koje su izderali na klupama koledža. Zatim su obojica 28
zašutjeli. Jedan je radio, zaboravivši na svijet, a drugi se ukočio od dremljivog umora zbog dugotrajnog mirovanja. Kad mu je bilo devet godina, Claudeu se pružila sretna prilika, da je mogao napustiti Pariz i vratiti se u onaj zakutak Provanse, gdje je rođen. Njegova majka, čestita pralja, koju je njezin otac, lijenčina, prepustio ulici, udala se za nekog dobrog radnika, ludo zaljubljenoga u njezinu krasnu bijelu put. Ali, usprkos svojoj čestitosti, oni nisu uspijevali sastaviti kraj s krajem. Zato su vrlo rado pristali, kad je k njima došao neki stari gospodin iz onoga kraja te od njih zatražio Claudea, kojega je htio poslati u koledž, blizu svojeg mjesta stanovanja: plemenita strast jednog čudaka, ljubitelja slika, kojega su se dojmile črčkarije ljudskih figura, što ih je mališan nekoć napravio. I sve do sedmog razreda, dakle sedam godina, Claude je na taj način ostao na Jugu, najprije u internatu zavoda, a kasnije izvan njega, u stanu svojeg pokrovitelja. Jednog su ga jutra našli mrtvog, polegnutoga preko kreveta, nakon što ga je udarila kap. U oporuci je ostavio mladiću redoviti prihod od tisuću franaka, s pravom, da u svojoj dvadeset i petoj godini može raspolagati glavnicom. Iz ljubavi prema slikarstvu, koja ga je strastveno obuzela, mladić je odmah napustio koledž, a da nije ni pokušao položiti maturu, te pohitao u Pariz, kamo je njegov prijatelj Sandoz već prije bio došao. - U plassanskom koledžu njih trojica: Claude Lantier, Pierre Sandoz i Louis Dubuche bili su već od prvog razreda uvijek zajedno, pa su ih nazivali »trojica nerazdvojnih«. Došavši iz triju različitih društvenih krugova, suprotni jedan drugome po svojoj naravi, a samo rođeni iste godine, s razlikom od nekoliko mjeseci, oni su se odmah i zauvijek sprijateljili, međusobno privučeni skrivenom srodnošću, još nejasnim mukama zajedničke ambicije, buđenjem više inteligencije usred surove graje odvratnih mangupa, koji su ih tukli. Sandozov otac, Španjolac, koji je pobjegao u Francusku zbog nekog političkog meteža, podigao je kod Plassansa tvornicu papira, u kojoj se radilo novim strojevima, koje je sam izumio. Kasnije je umro, pun gorčine, progonjen zlobom zavidnih mještana, ostavivši svojoj udovici vrlo zamršeno stanje, čitav niz tako složenih parnica, da je čitava njihova imovina propala u toj nesreći. Majka pak, rodom iz Burgundije, podlegla je mržnji prema Provansalcima, a budući da je bolovala od lake paralize, njih je optuživala i za svoju bolest, pa se sklonila u Pariz sa 29
svojim sinom. On ju je sada uzdržavao svojom mršavom plaćom, pun snova o književničkoj slavi. Što se pak tiče Dubuchea, najstarijeg sina neke pekarice iz Plassansa, koja ga je - i sama vrlo lakoma i častoljubiva - poticala, on im se kasnije tamo pridružio. Pohađao je školska predavanja kao student arhitekture, oskudno živeći od posljednjih preostalih sto sua, koje su njegovi roditelji ulagali u njega s tvrdokornošću Židova, koji računaju na budućnost s kamatama od tristo posto. - Prokletstvo! - promrmlja Sandoz u toj dubokoj tišini - pozirati za tebe nije udobno. Od toga mi puca zglob... Mogu li se pomaknuti, ha? Claude ga je pustio da se protegne, ništa ne odgovorivši. Slikao je kaput od baršuna širokim potezima kista. Zatim, udaljavajući se od platna i žmirkajući očima, grohotom se nasmije. Razveselio se, jer se iznenada nečega sjetio. - No, sjećaš li se, u drugom razredu, kad je Pouillaud upalio lojanice u ormaru onog glupana Lalubiea? O, kako se prestrašio Lalubie, kad je, prije nego što se popeo na katedru, otvorio svoj ormar, da iz njega izvadi knjige, i onda opazio onu svijećama obasjanu kapelicu! ...Dao je pet stotina stihova napamet za kaznu cijelom razredu! Sandoz, svladan tom provalom veselosti, okrenuo se na sofi. Zatim je ponovo zauzeo pozu i rekao: - Ah, ona životinja Pouillaud! ...Znaš li, da mi u svom jutrošnjem pismu upravo javlja Lalubiovo vjenčanje. Ta stara mrcina od profesora uzima lijepu djevojku. A ti je poznaješ. To je kćerka sitničara Galissarda, lijepa djevojka, kojoj smo pjevali serenade. Uspomene su se pojavljivale jedna za drugom, te Claude i Sandoz nisu prestajali govoriti. Jedan je bio uzbuđen, pa je slikao sa sve većom grozničavošću, a drugi je neprestano bio okrenut licem prema zidu, njemu leđima i tako govorio neprestano strastveno potresajući ramenima. Najprije je došao na red koledž, nekadašnji pljesnivi samostan, koji se pružao sve do bedema: dva dvorišta zasađena golemim platanama, blatni bazen, zelen od mahovine, u kojemu su naučili plivati, pa donji razredi, zidovi kojih su prokišnjavali, pa blagovaonica, zatvorena vječnim zadahom rajčica, pa spavaonica za one najmanje, na glasu po svojim strahotama, pa spremište za rublje i bolnica s delikatnim časnim sestrama, opaticama u crnim haljinama, tako tihim pod svojim bijelim 30
kapicama! Kakav je to bio događaj, kad je sestra Angele - ona, čiji je lik uzrujavao dvorište odraslih - jednog lijepog jutra iščeznula s Hermelinom, krupnim đakom iz sedmoga razreda, koji se radi nje nožem urezivao po rukama, da bi mogao poći gore k njoj, da mu ona na njih stavi zavoje od engleske svile. Zatim se izredalo čitavo osoblje, bijedna, smiješna i strašna povorka obličja zloće i patnje: ravnatelj, koji se financijski upropaštavao stalnim primanjima gostiju, da bi udao svoje kćeri, dvije odrasle elegantne kćeri, koje su u crtarijama i gadnim natpisima bile vrijeđane po svim zidovima; nadglednik Pifard, čiji je glasoviti nos stajao u zasjedi, sličan starinskom topu, otkrivajući izdaleka njegovu prisutnost; duga procesija profesora, od kojih je svaki bio zaprljan pogrdnom riječju ili nadimkom; strogi Rhadamante, koji se nikad nije smijao; profesor Prljavština, koji je neprestanim trljanjem glave bojio katedre u crno; nastavnik fizike Prevarila-si-me-Adelo, legendarni rogonja, kojemu su generacije derana dobacivali ime njegove žene, koju su nekoć zatekli, kako se govorilo, u zagrljaju nekog karabinjera; Spontini, okrutni odgojitelj, sa svojim korzičkim nožem, kojeg je pokazivao zarđalog od krvi triju njegovih bratića; mali Chantecaille, tako dobar momak, da je dopuštao pušenje za vrijeme šetnji; pa sve do peračica suda u kuhinji, dviju nemani, koje su bili nazvali Parabulomenos i Paraleluca i koje su okrivljivali zbog neke idile među kuhinjskim otpacima. Poslije toga su dolazile lakrdije, nagla oživljavanja duhovitih šala, zbog kojih se čovjek poslije toliko godina previja od smijeha. O, ono jutro, kad su spalili cipele Mimi-Smrti, ili još nazvanog Vanjski kostur, mršavog dječaka, koji je krijumčario duhan za šmrkanje za cijeli razred! A ona zimska večer, kad su pošli u kapelicu, da blizu čuvarice ukradu šibice, da bi mogli pušiti kestenovo suho lišće u lulama od trske! Sandoz, koji je izvršio taj pothvat, sada je priznao kako se prestrašio i kako ga je oblio mrzli znoj, kad se u mraku skotrljao s kora. A onaj dan, kad je Claudeu za njegovim pultom pala na um zgodna pomisao, da na žeravici isprži hrušteve, da bi se uvjerio, jesu li dobri za jelo, kao što se govorilo! Tako oštar smrad, tako gusti dim pojavio se iza pulta, da je odgojitelj dohvatio vrč, misleći da je nastao požar. A krađa, pljačka po poljima zasađenima lukom u vrijeme šetnje; bacanje kamenja u prozore, pri čemu je veliki uspjeh bio kad bi lomom dobili izgled poznate geografske karte; lekcije iz grčkog jezika unaprijed napisane velikim 31
slovima na ploči, i koje su svi nevaljalci tečno čitali, a da profesor ne bi ni opazio; piljenje dvorišnih klupa, koje bi u dugoj povorci s pogrebnim pjesmama nosili oko bazena kao da su to lešine poginulih u pobuni. Ah, da, ono izvanredno! Dubuche, koji je predstavljao svećenstvo, zabio se do dna bazena, htijući ugrabiti vode u svoju kapu, da bi tako imao škropionicu. A najsmješnije i najljepše je bilo one noći, kad je Pouillaud privezao sve noćne posude u spavaonici na uže, koje je prolazilo ispod kreveta, a onda ujutro, jednog dana, kad su bili veliki praznici, počeo to povlačiti po hodniku i niz stubište triju katova, trčeći s tim groznim repom od poluporculana, koji je za njim skakutao i letio u komade! Od veselja Claude zadrži kist u zraku i ostane poluotvorenih ustiju. Zatim reče: - Ta životinja Pouillaud! ...I on ti je pisao? Što sada radi? - Ama baš ništa, prijatelju! - odgovori Sandoz, ponovo se premještajući na jastucima. - Njegovo je pismo blesavo... On završava pravo, pa će poslije toga preuzeti odvjetnički ured svoga oca. A kad bi ti vidio, kakvu važnost već sada sebi daje! Potpuno je poprimio glupavo držanje čovjeka, koji postaje građanin. Ponovo nastane šutnja. A zatim doda: - Ah, a mi smo, prijatelju, bili od toga zaštićeni. - Onda su iskrsnule pred njima druge uspomene, uspomene, zbog kojih su njihova srca počela snažno kucati, uspomene na lijepe dane na čistom zraku i jarkom suncu, koje su tamo provodili izvan koledža. Još posve maleni, već od trećeg razreda, tri nerazdruživa prijatelja, strastveno su obožavali duge šetnje. Iskorištavali su i najkraće praznike, odlazili po nekoliko milja daleko, postajali sve smjeliji, što su bivali stariji, te su najposlije obilazili cijeli kraj, odlazili na putovanja, koja su katkad trajala po više dana. I oni bi legli na putu, gdje god bi ih slučaj nanio: u udubini kakve hridine, na popločanom, još zažarenom gumnu, gdje im je slama ovršenog žita pružala mekan ležaj, u kakvoj praznoj kolibici, na čijem bi podu napravili krevet od majčine dušice i lavande. To je bilo bježanje daleko od svijeta, instinktivno udubljivanje u krilo dobre prirode, neobrazloživo obožavanje, što ga mali dječaci osjećaju prema stablima, kupalištima, brdima, prema bezgraničnoj radosti, da budu sami i slobodni. 32
Dubuche, koji je bio u internatu, pridruživao se njima dvojici samo za vrijeme praznika. Njemu su, uostalom, noge bile teške, a tijelo omlitavljeno, kao kod dobrog i uzornog đaka. Ali Claudeu i Sandozu nikad nije bilo dosta, svake bi se nedjelje probudili u četiri sata ujutro, bacajući jedan drugome kamenčiće u rebrenice. Osobito su ljeti maštali o Viorni, potoku, čiji je tanki mlaz natapao plitke plassanske livade. Jedva da su imali dvanaest godina, kad su već znali plivati; strastveno su se brčkali po dnu jama, gdje se skupljala voda, i po čitave bi dane ostajali potpuno goli i sušili se na zažarenom pijesku, dok se onda ponovo ne bi bacali u vodu. Život su provodili u rijeci, na leđima, na trbuhu, pretražujući trave na obali, gnjureći se do ušiju i tražeći po čitave sate skrovišta jegulja. To je curenje bistre vode, koja se pod najžešćim suncem na njih slijevala, produžavalo njihovo djetinjstvo, davalo im svježinu smijeha odbjeglih derana, kada su se, već kao mladići, vraćali u grad po neizdržljivoj sparini srpanjskih večeri. Kasnije ih je obuzela strast za lovom, ali za onakvim lovom, kakav je uobičajen u tom kraju bez divljači. Proputovali bi šest milja, da ubiju pola tuceta ptica grmuša. Bili su to strašni pohodi, s kojih su se često vraćali s praznim torbama, s neopreznim šišmišom, kojega bi ubili pri ulazu u predgrađe, ispražnjujući svoje puške. Njihove su se oči ovlažile pri sjećanju na te pretjerano teške marševe: ponovo su pred sobom vidjeli bijele ceste, koje su se pružale do beskraja, pokrivene slojem prašine, kao da ih je zasuo gusti snijeg. Neprestano, neprestano su išli po njima, sretni, što čuju kako škripe njihove teške cipele, a onda bi presjekli preko polja, preko crvenog zemljišta, punog željeza, po kojem su i dalje i dalje jurili. Nad njima je bilo nebo olovne boje, a niti jedne sjene, ništa osim patuljastih maslina i badema sa sitnim lišćem, a pri svakom povratku ona divna klonulost od umora, pobjedničko hvalisanje, da su hodali više nego prošlog puta, zanos, jer više nisu osjećali da hodaju, nego idu naprijed samo zadobivenom snagom, i potičući se kojom strašnom vojničkom pjesmom, koja ih je omamljivala kao da dolazi iz nekog sna! Tada je Claude, između roga za barut i kutije za upaljače, sa sobom nosio i album, u koji je olovkom crtao vrške horizonta, dok je Sandoz uvijek u džepu nosio knjigu nekog pjesnika. To je bilo romantično mahnitanje, krilate strofe, koje su se izmjenjivale s nepristojnim riječima nekog garnizona, ode upućene velikom svijetlom drhtaju 33
užarenog zraka, a kad bi otkrili neki izvor i četiri vrbe, koje su pravile zelenu mrlju na blistavoj zemlji, tu bi se zadržali do noći i recitirali drame, koje su znali napamet, s povišenim glasom za heroje, a tankim i svedenim na zvuk sviralice za naivne junakinje i kraljice. Tih bi dana oni ostavili vrapce na miru. U toj zabačenoj provinciji, usred gluposti i dremljivosti malih gradova, na taj su način, već u svojoj četrnaestoj godini, živjeli usamljeni, puni zanosa i obuzeti strašću za književnošću i umjetnošću. Ogromni Hugoov književni svijet, gigantske maštarije, koje se kod njega pojavljuju među stalnim sudarima antiteza, u početku su ih bili zanijeli u svoj svojoj epskoj punini, pa su mahali rukama, išli gledati kako sunce zalazi za ruševinama, gledati, kako prolazi život pod lažnim i divnim osvjetljenjem petoga čina. Poslije toga ih je Musset uzbunio svojom strašću i svojim suzama, u njemu su osjećali, kako kuca njihovo vlastito srce, pred njima se otvarao humaniji svijet, koji ih je pridobivao samilošću i vječnim krikom bijede, koji su otada morali slušati, kuko se diže odasvuda. Uostalom, oni su se lako zadovoljavali, pokazivali su divnu mladenačku pohlepu, divlji apetit za čitanje, u kome je poniralo i ono, što je izvrsno, i ono, što je najgore, jer su osjećali takvu požudu, da se nečemu dive, da su ih često ogavna djela dovodila do zanosa, kao da su to prava remek-djela. I kako je Sandoz sada rekao, ljubav prema velikim marševima i žestoka glad za čitanjem zaštitili su ih od nesavladive otupjelosti sredine. Nikad im noga nije kročila u neku kavanu, iskazivali su svoj užas pred gradskim ulicama, pravili su se čak kao da bi u njima propali poput orlova stavljenih u krletku, dok su njihovi kolege derali svoje učeničke rukave na malim mramornim stolovima odlučujući kartanjem, tko će platiti za tu večer. Taj provincijski život, koji je posve mladu djecu uvlačio u vrtlog svojih zamki: navika na društvo, novine sricane sve do oglasnog dijela, neprekidne igre domina, uvijek ista šetnja, u isto vrijeme, u istom drvoredu, konačno zaglupljenje pod tim mlinskim kamenom, koji melje mozgove, - sve je to njih vrijeđalo, natjeravalo na proteste, stoga su se penjali na obližnje brežuljke, da bi tu pronašli nepoznata skrovita mjesta, ili su pak pod pljuskom recitirali stihove, a da, iz mržnje prema naseljenim mjestima, nisu tražili skloništa. Kovali su planove, kako će si postaviti logor tik uz Viomu, i tu živjeti kao divljaci, u radosti zbog neprestanog kupanja, s pet ili šest funti, ne više, što bi bilo dovoljno za njihove potrebe. Čak ni ženama ne bi dopuštali 34
pristup; u njima je bilo plašljivosti i nespretnosti, koje su oni prikazivali kao ozbiljnost duševno nadmoćnih dečkića. Claude je dvije godine izgarao od ljubavi prema djevojčici, koja je služila kao šegrt kod neke proizvođačice šešira, i koju je svake večeri izdaleka pratio, a nikad nije imao smjelosti da joj uputi koju riječ. Sandoz je sanjario o gospođama, koje će sretati na putovanjima, o vrlo lijepim djevojkama, koje će se pojaviti odjednom u nekoj nepoznatoj šumi, te će ostati s njime čitav jedan dan, a zatim će se rasplinuti kao sjene u sumraku. Njihova jedina galantna pustolovina još je i sada izazivala u njima veselje, - toliko im se činila glupa: serenade, koje su odsvirali dvjema malim djevojčicama onda, kad su još pripadali glazbenom sastavu svoga koledža; noći provedene pod jednim prozorom svirajući klarinet i komet na pisak; strašne kakofonije, koje su uplašile građane te četvrti, sve do one nezaboravne večeri, kad su pobunjeni roditelji na njih ispraznili sve lonce za vodu, koje su imali u svome domaćinstvu. Ah, sretnog li doba, i kakvog li smijeha i raznježenosti pri svakoj i najmanjoj uspomeni! Zidovi ateljea bili su još pokriveni nizom skica, koje je u tom kraju slikar napravio za vrijeme svog nedavnog putovanja. Bilo je to isto tako, kao da su imali oko sebe nekadašnje horizonte, žarko plavo nebo nad crvenkastim poljem. Ondje se pružala neka ravnica s lelujanjem malih sivkastih maslina sve do zupčastih ureza dalekih brežuljaka. Ovdje, među spaljenim brežuljcima boje hrđe, prazno se korito Viome sušilo pod lukom nekog starog mosta zasutog prašinom, bez drugog zelenila osim grmova suhih zbog suše. Nešto dalje, klanac Infernets otvarao je svoj razjapljeni procjep među ruševinama oborenih hridina, golemi kaos, divlja pustinja, koja sve do beskraja kotrlja svoje kamene valove. Zatim su slijedile sve vrste dobro poznatih zakutaka: malena dolina Kajanje, tako zbijena, tako sjenovita, svježa poput šumarka među užarenim poljima; šuma Tri dobra boga, čiji su borovi tamne i blistave boje točili svoju smolu pod žarkim suncem; Jas de Bouffan, bijel poput džamije usred prostranih polja, sličnih krvavim barama; pa drugi i sve različitiji krajevi, završeci zasljepljujućih cesta, koje zaokreću, jaruge, gdje se činilo kao da se zbog vrućine dižu mjehurići s ispržene površine kamenčića, jezičci žedna pijeska, koji do kraja, kap po kap, ispijaju rijeku, krtičje rupe, kozje staze, vrhunci u nebeskom plavetnilu. - Gle! - poviče Sandoz, okrenuvši se prema jednoj slici - gdje je to? 35
Claude, ozlojeđen, mahne svojom paletom. - Kako! Ne sjećaš se? ...Zamalo da tamo nismo polomili kosti. Znaš, onog dana, kad smo se nas dvojica i Dubuche uspeli iz Jaumegarda. Bilo je glatko poput dlana, grčevito smo se hvatali noktima, tako da baš u sredini nismo mogli ni naprijed, ni nazad... Zatim, gore, kad smo pekli rebarca, zamalo da se ti i ja nismo potukli. Sandoz se sada sjetio. - Ah, da! Da, da! Svaki je trebao peći svoje rebarce na štapićima od ružmarina, a budući da su moji štapići počeli gorjeti, razbjesnio si me, rugajući se mojem rebarcu, koje se pretvaralo u ugljen. Ludi ih je smijeh i sada tresao. Slikar se vrati svojoj slici, te ozbiljno zaključi: - Otišlo je sve to, moj dragi! Ovdje sada nema besposličarenja. To je bila istina. Otkako su tri nerazdruživa ostvarili svoj san, da se ponovo zajedno nađu u Parizu, da bi ga osvojili, život im je postao strašno težak. Doduše, pokušali su iznova započeti sa svojim šetnjama kao nekada, te su koji puta nedjeljom odlazili pješice pokraj mitnice Fontainbleau, krstarili po šibljaku Verrieres, dolazili do Bievra, presijecali šumu Bellevue i Meudon, a onda se vraćali kroz Grenelle. Ali su okrivljivali Pariz, da im je razmazio noge, i zato više nisu napuštali pločnik, sasvim se posvetivši bitki, koju je svatko od njih vodio. Od ponedeljka do subote Sandoz se mučio u Općini petoga okružja, u tamnom kutu matičnog ureda, tu prikovan jedino mišlju na svoju majku, kojoj je njegovih pet stotina franaka bila slaba potpora. Dubuche je pak, primoran da isplati svojim roditeljima kamate na svote uložene u njegovo obrazovanje, tražio niske poslove kod arhitekata, povrh onoga što je radio u svojoj školi. Claude je, naprotiv, bio slobodan, zahvaljujući tisuću franaka rente, ali kako su mi bili strašni svršeci mjeseca, osobito kad je morao dati i zadnji novčić, koji bi mu preostao u džepovima! Na sreću, počeo je prodavati male slike na platnu, koje bi kupovao stari gospodin Malgras, prepredeni trgovac; a, uostalom, on bi radije crkavao od gladi nego da se oda trgovini, izradi građanskih portreta, sajamskih svetačkih slika, gostioničkih zastora i dvorišnih natpisa za primalje. Kad se vratio u Pariz, držao je u slijepoj Ulici Bourdonnais vrlo prostran atelje; zatim je, radi uštede, došao na Burbonsku obalu. Tu je živio kao divljak, potpuno prezirući 36
sve, što nije slikarstvo, posvađan sa svojom porodicom, koja mu je dojadila, i prekinuvši veze s jednom svojom tetkom, kobasičarkom u Tržnici, jer joj je bilo i previše dobro, a noseći samo u srcu tajnu ranu zbog pada svoje majke, koju su ljudi uništavali i gurali u blato. Najednom klikne Sandozu: - Eh, no, bi li mogao samo malo popraviti svoju pozu! Ali Sandoz izjavi da su mu se ukočili zglobovi, te skoči sa sofe, da bi protegnuo noge. Nastupio je odmor od deset minuta. Prešli su na druge razgovore. Claude se pokazivao dobroćudnim. Kad bi mu posao dobro napredovao, malo-pomalo bi se raspaljivao i postajao brbljav, dok je inače slikao stisnutih zubi i u sebi bjesnio, čim bi osjetio, da mu priroda izmiče. Zato je, čim je njegov prijatelj opet zauzeo pozu, odmah nastavio pričati kao da nikad neće prestati, ne gubeći pri tome nijedan potez kista. - Eh, moj prijatelju, to dobro napreduje. Ti u tome predstavljaš sjajan lik... Zaista, glupani, ako mi ovo odbiju! Ja sam stroži prema svojim djelima nego što su oni prema svojima, bez sumnje; i kada ocijenim neku svoju sliku kao dobru, to je važnije nego da je prošla kod svih povjerenstava na svijetu... Ti znaš moju sliku Tržnica, moja dva derana na gomili povrća, e, pa dobro, ja sam je istrugao, uistinu: to mi nije išlo za rukom, tu sam se upleo u vrašku sliku, zasad pretešku za mene. O, jednog ću dana opet s tim započeti, kad to budem mogao, a napravit ću još i druge, o, takva djela, da ću njih sve, kad izazovem njihovo divljenje, oboriti na zemlju! Snažno zamahne rukom, kao da mete brojnu svjetinu; isprazni tubu plave boje na svoju paletu, a onda se podsmjehne, pitajući se, kakvo će lice napraviti pred njegovom slikom njegov prvi učitelj Belloque, nekadašnji jednoruki kapetan, koji u jednoj dvorani Muzeja već četvrt stoljeća uči lijepom osjenčavanju plassanske derane. Zar mu nije u Parizu, uostalom, Berthou, glasoviti slikar Nerona u cirkusu, u čiji je atelje šest mjeseci dolazio, dvadeset puta ponovio da on neće nikada ništa postići! Ah, kako on sada žali zbog tih šest mjeseci glupog opipavanja, blesavih vježbi pod palicom dobričine, čiji je um bio drugačiji od njegovog! Počeo je grditi svoj rad u Louvreu. Rekao je, da bi si radije odsjekao ruku, nego da se tamo ponovo vrati i kvari svoje oči slikajući neku od onih kopija, koje zauvijek zamagljuju viziju svijeta u kome živimo. Zar u umjetnosti ima ičega drugog, 37
osim iznošenja onoga, što se skriva u nama? Zar se sve ne svodi na to, da pred sebe posjednemo pravu ženu, pa da je prikažemo onako, kako je sami osjećamo? Zar svežanj mrkvi, da, svežanj mrkvi, neposredno proučavan, naivno naslikan, s osobnom notom, kroz koju ga vidimo, ne vrijedi jednako koliko i vječne gnjavaže Škole, koliko i ono vodenasto slikanje, sramotno izvedeno prema receptu? Približava se dan, kad će jedna jedina mrkva uroditi revolucijom. Zbog toga se sada zadovoljava time, što odlazi u atelje Boutin, slobodni atelje, koji drži jedan nekadašnji model u Ulici Huchette. Kad blagajniku plati dvadeset franaka, tamo u svom kutu nađe i na pretek golotinje, muškaraca i žena, pa se strastveno oda radu, zaboravi i na jelo i na piće, neprekidno se boreći s prirodom, lud od zaposlenosti, nasuprot valjanim mladićima, koji mu predbacuju lijenost i neznanje i koji drsko govore o svojim studijama, jer oni kopiraju noseve i usta, pod nadzorom učitelja. - Čuj me, dragi moj, kad netko od njih naslika poprsje, kao što je ovo, neka dođe da mi to kaže, i onda možemo razgovarati. Vrškom svoga kista tada pokaže jedan naslikani akt, obješen na zidu, blizu vrata. Taj je akt bio krasan, izrađen majstorskom širokogrudnošću, a pored njega bilo je još divnih komada, nogu djevojčica, izvrsnih u svojoj finoj istinitosti, a osobito jedan ženski trbuh - satenasta, drhtava put, puna života zbog krvi, koja teče pod kožom. U svojim rijetkim trenucima zadovoljstva ponosio se s tih nekoliko studija, jedinih, s kojima je bio zadovoljan, a koje su nagovještale velikog slikara, divno nadarenog, sputavanog iznenadnim i nerazjašnjivim nastupima nemoći. Nastavio je sa žestinom, obrađujući velikim potezima baršunasti kaput, uzbuđujući se u svojoj nepomirljivosti, koja nije nikoga štedjela. - To su sve crtači uličnih slika koje vrijede po dva sua, ljudi s ukradenim ugledom, budale ili prepredenjaci, koji kleče pred glupošću puka! Nema ni jednog momčine, koji bi opalio ćušku malograđanima! ...Pogledaj gospodina Ingresa! Ti znaš, je li mi on drag sa svojim sivkastim slikama! No, dobro! Pa ipak je to prokleta ljudina, i ja ga smatram vrlo odvažnim, i pred njim skidam šešir, jer je on fućkao na sve i jer je imao vraški način crtanja. On je taj način crtanja silom nametnuo blesanima, tako da su ovi sada uvjereni, da ga razumiju... Prema tome, razumiješ li? Njih su samo dvojica: Delacroix i Courbet. Svi ostali su vucibatine... Ha? Stari romantični lav, kakvo ponosno držanje! To je dekorater, koji je uspijevao, da mu boje plamte. I kako 38
snažna ruka! On bi pokrio sve zidine Pariza, da su mu ih dali: njegova je paleta kipjela i prelijevala se. Doduše, znam, da je to bila čudesna obmana, ali utoliko gore! To me uzbuđuje, to je bilo potrebno, da bi požar progutao školu... Zatim je došao drugi, surovi radnik, najbolji slikar stoljeća, i potpuno klasične tehnike, što ni jedan od tih glupana nije osjetio. Oni su urlikali, doista, i vikali, da je to profanacija, da je to realizam, a taj je glasoviti realizam ustvari bio samo u izboru predmeta, dok je način gledanja ostao isti kao kod starih majstora, pa je i izrada značila povratak k lijepim slikama iz naših muzeja i nadovezivanje na njih... Obojica su se, Delacroix i Courbet, javili baš u najboljem času. Svaki je od njih značio jedan korak naprijed. A sada, o, sada!... On ušuti i povuče se nazad, da procijeni učinak, udubi se na tren u dojam, koji proizvodi njegovo djelo, pa onda nastavi: - Sad je potrebno nešto drugo... Ali, što? Ne znam točno! Kad bih znao i kad bih mogao, bio bih vrlo jak. Da, ne bi bilo nikoga osim mene... Ali osjećam, da se veliki romantični Delacroixov dekor lomi i ruši, a da ujedno crne Courbetove slike već truju zagušljivost i plijesan ateljea, u koji sunce nikad ne prodire... Razumiješ li, potrebno je možda sunce, potrebno je puno svjetlo, jasno i mladenački snažno slikanje, potrebne su takve stvari i takva bića, kakvima postaju u pravom svijetlu, na kraju, ne znam kako da kažem: baš naše slike, slike, kakve naše sadašnje oči trebaju stvarati i promatrati. Njegov se glas opet utiša; mucao je i nije uspijevao izraziti nejasno prodiranje budućnosti, koja je u njemu rasla. Nastane duboka šutnja, dok je, trepćući, dovršavao skiciranje baršunastog kaputa. Sandoz ga je slušao, ne napuštajući pozu. I okrenutih leđa, kao da u snu govori zidu, sada reče: - Ne, ne, ne zna se, trebalo bi znati! ...Svaki puta, kad mi je neki profesor htio nametnuti neku istinu, bunio sam se, jer nisam imao u to povjerenja, i mislio sam: »On se vara ili mene vara«. Njihove me ideje ogorčavaju; čini mi se, da je istina opsežnija... Ah, kako bi bilo lijepo, kad bi čovjek mogao čitav svoj život potpuno posvetiti nekom djelu, u koje bi pokušao staviti stvari, životinje, ljude, čitavu golemu lađu! Ali ne po poretku priručnika iz filozofije, prema hijerarhiji, kojom se uljuljkava naš ponos, nego u punom oblikovanju sveopćeg života; svijet, u kojemu bismo mi bili samo slučaj, svijet, u kojemu bi nam pas, koji prolazi, pa čak i kamen na cesti, služio kao naša nadopuna, koja bi 39
nas bolje objasnila; na kraju krajeva, velika sveobuhvatnost, bez onoga, što je gore, i onoga, što je dolje, ni prljava ni čista, nego onakva, kako ona djeluje... Izvan svake sumnje, baš znanosti se trebaju obratiti romanopisci i pjesnici; ona je danas jedini mogući izvor. Ali, eto, što da se od nje uzme, kako da se ide u korak s njom? Istog trenutka osjećam, da zaglibljujem... Ah, kad bih to znao, kad bih to znao, kakav bih niz knjižurina bacio svjetini u glavu! I on ušuti. Prošle je zime objavio svoju prvu knjigu, niz ljupkih skica, koje je pokupio u Plassansu, a među kojima su jedino neka surovija zapažanja odavala pobunjenog čovjeka, strastveno odanoga istini i moći. A kasnije je nesigurno tapkao, razmišljao, patio zbog još nejasnih ideja, koje su mu navirale u mozak. Najprije je, zanesen divovskim djelima, bio stvorio plan, po kojemu bi prikazao postanak svemira u tri faze: stvaranje, kako ga je znanost utvrdila; povijest čovječanstva, koje je, u nizu bića, dospjelo do toga, da u određeno doba počne odigravati svoju ulogu; budućnost, u kojoj će bića neprestano slijediti jedna za drugima, te će dovršiti stvaranje svijeta beskonačnim životnim radom. Ali ohladio se pred odviše smjelim hipotezama te treće faze, te je tražio zbijeniji, čovječanskiji okvir, u koji će ipak moći uložiti svoju golemu ambiciju. - Ah, sve vidjeti i sve naslikati! - preuzeo je riječ Claude poslije duge stanke. - Imati milje zidova, koje treba prekriti slikama, ukrašavati kolodvore, dvorane, općinske vijećnice, sve, što se bude gradilo, kad arhitekti ne budu više idioti! I trebat će samo čvrstih mišića i pouzdanih glava, jer neće nedostajati predmeta za obradu... He, život onakav, kakav se odvija na ulicama, život siromašnih i bogatih, na trgovima, na utrkama, na avenijama, u dnu gusto napučenih uličica; i svi zanati u pokretu; i sve strasti potpuno uspostavljene pod punim svijetlom; i seljaci, i životinje i polja!... To će se vidjeti, to će se vidjeti, ako nisam neobrazovana budala! Ja imam izobilje toga u rukama. Da, čitav modemi život! Freske visoke kao Panteon! Vraški niz slika na platnu, da se od njih Louvre rasprsne! Čim bi se sastali, slikar i pisac bi obično došli u takav zanos. Uzajamno su se poticali, opijali se slavom; i u tome je bilo takvog mladenačkog poleta, takvog strastvenog zanosa za radom, da su se kasnije i sami smješkali zbog tih velikih ponosnih snova, razdragani i kao potkrepljeni u svojoj gipkosti i snazi. 40
Claude, koji se sada odmaknuo sve do zida, te se na njega naslonio, tu ostane promatrajući. Onda Sandoz, sav slomljen od poziranja, napusti divan i stane kraj njega. Zatim su obojica gledali, ponovo nijemi. Gospodin u baršunastom kaputu bio je potpuno skiciran; ruka, posve ispružena, izazivala je na travi vrlo zanimljiv učinak, unosila lijepi svježi ton; a tamna se mrlja leđa isticala s toliko snage, da se činilo, kao da su se male siluete u pozadini, one dvije žene, koje se na suncu međusobno bore, udaljile, u svijetlom drhtaju proplanka, dok je velika figura, gola žena, koja leži, dosad jedva označena, još uvijek lebdjela poput puti, kakvu vidimo u snu, žuđena Eva, koju rađa zemlja, sa svojim nasmiješenim licem, bez pogleda, zatvorenih vjeđa. - Zapravo, kako to zoveš? - upita Sandoz. - Plein-air, u punom svjetlu - odgovori Claude ukratko. Ali se taj naziv piscu pričinio sasvim tehničkim, budući da je često i nehotice dolazio u napast, da unese literaturu u slikarstvo. - U punom svjetlu, to ne govori ništa. - To nema ni potrebe da išta izriče... Gospođe i jedan gospodin odmaraju se u šumi, na suncu. Zar to nije dovoljno? Pusti, tu je dosta toga sadržano, od čega se može napraviti remek-djelo. On zabaci glavu natrag i doda kroz zube: - Dovraga, to je još uvijek crno! Taj mi je prokleti Delacroix u očima. A to, gle, ona ruka, to je Courbetovo... Ah, mi svi umačemo kist u romantične vode. Naša je omladina previše po njemu bućkala, pa smo i mi njime zaprljani sve do podbratka. Bit će nam potrebna poštena lužina. Sandoz očajno slegne ramenima: i on se tužio, što se rodio u doba, u kojemu se dodiruju Hugo i Balzac. Claude je, međutim, bio zadovoljan u svom ugodnom uzbuđenju zbog uspjelog poziranja. Bude li mu prijatelj mogao posvetiti dvije ili tri slične nedjelje, s tim će sirotim čovjekom biti svršeno, posve sigurno. Za ovaj put mu je dosta. Obojica su se šalili, dok je on obično satirao svoje modele, otpuštajući ih samo onesviještene, mrtve od umora. On sam umalo da se nije srušio, noge su mu bile kao slomljene, a trbuh prazan. A budući da je zidni sat otkucao pet sati, bacio se na preostatak kruha, i progutao ga. Iscrpljen, lomio ga je svojim drhtavim prstima i s mukom žvakao, te se, ponovo obuzet svojom pomišlju, vratio pred sliku, tako da čak nije ni bio svjestan, da jede. 41
- Pet sati - reče Sandoz rastežući se, s rukama u zraku. - Idemo večerati! ...A evo nam i Dubuchea. Začulo se kucanje, i Dubuche uđe. To je bio krupan crnomanjast mladić, pravilna i naduta lica, ošišane kose i već velikih brkova. Stisnuo im je ruku, te se sav zbunjen zaustavio pred slikom. U suštini, ova ga je neuravnotežena slika uzbunila u staloženosti njegove prirode, u njegovu poštivanju, koje je kao dobar đak osjećao prema utvrđenim obrascima, te ga je jedino njegovo staro prijateljstvo sprječavalo da kritizira. Ali se ovog puta čitavo njegovo biće očevidno zbunilo. - Pa dobro, što dakle? To ti se ne sviđa? - upita Sandoz, koji ga je promatrao. - Da, da, oh! Vrlo dobro slikano... Samo... - Hajde, reci! Što te smeta? - Samo... taj gospodin, posve obučen, tamo, usred tih golih žena... To je nešto neviđeno! Tada ona druga dvojica prasnuše u smijeh. Zar u Louvreu nema stotinu slika izrađenih na taj način? A onda, ako je to dosad neviđeno, izaći će na svjetlo dana. Baš oni vode računa o općem mišljenju! Ne zbunivši se žestinom tih odgovora, Dubuche je mimo odgovarao: - Građanstvo neće shvatiti... Ono će smatrati to svinjarijom... Da, to je svinjarija. - Prljavi buržuj! - poviče Claude ljutito. - U tvojoj te školi kruto zagljupljuju; prije nisi bio tako bedast. To je bila obična šala njegovih dvaju prijatelja, otkad je polazio predavanja Škole za lijepe umjetnosti. Onda on počne uzmicati, donekle uznemiren žestinom koju je poprimila svađa, te nađe izlaz napadajući slikare. Da, pravo se govori, slikari u Školi prave su budale. Ali s arhitektima je drukčije. Gdje su htjeli, da on studira? On je zaista prisiljen da prođe kroz tu školu. Kasnije ga to neće spriječiti, da ima svoje posebne poglede. I počne se prikazivati kao pravi revolucionar. - Dobro! - reče Sandoz, kad se ispričavaš, krenimo večerati! Ali Claude, mehanički, ponovo uzme kist i počne raditi. Sada, kraj gospodina u kaputu figura žene nije više bila u skladu. Razdražen, nestrpljiv, on je okruži snažnom linijom, da bije ponovo stavio na mjesto koje treba zauzeti na slici. - Ideš li? - ponovi njegov prijatelj. 42
- Odmah, koga vraga! Nema žurbe... Pusti me da ovo označim, a onda vam stojim na raspolaganju. Sandoz protrese glavom, a zatim mu reče blago, od straha da ga još više ne razjari: - Nemaš pravo, što se odviše zagrijavaš, dragi moj... Da, ti si izmučen, crkavaš od gladi, a k tome ćeš još i pokvariti sliku, kao ono neki dan. Ljutitom kretnjom slikar mu prekine riječ. To je bila njegova vječno ponavljajuća povijest: nije mogao na vrijeme ostaviti posao, opijao se radom, jer je osjećao potrebu da dođe do neposredne sigurnosti, da se uvjeri, da je napokon gospodar svoga remek-djela. Sumnje su ga bacile u očaj usprkos veselju, koje je osjetio zbog uspješnog poziranja: je li imao pravo, što je dao takvu snagu baršunastom kaputu? Hoće li ponovo naći upadljivu boju, koju je htio dati svojoj goloj ženi? I on bi radije tu umro, nego da to mora doznati tek kasnije. Grozničavo izvuče Christinenu glavu iz mape, u koju ju je sakrio, pa je uspoređivao i pomagao si tim dokumentom, napravljenim prema stvarnom modelu. - Gle! - poviče Dubuche. - Gdje si to nacrtao? Tko je to? Čuvši to pitanje, Claude ništa ne odgovori, a onda, bez razmišljanja, dok im je inače sve govorio, izreče laž, podlegavši neobičnoj stidljivosti, delikatnom osjećaju, da samo za sebe zadrži svoju pustolovinu. - He, tko je to? - ponovi arhitekt. - Oh, nitko, neki model. - Zbilja, neki model! Posve mlad, zar ne? Vrlo je zgodna... Trebao bi mi dati njezinu adresu, ne za mene, nego za nekog kipara, koji traži Psihu. Imaš li njezinu adresu? I Dubuche se okrene prema jednom kraju sivkastog zida, gdje su se nalazile, pisane kredom i nabacane u svim smjerovima, adrese modela. Uglavnom su žene tu ostavljale svoje posjetnice, ispisane krupnim dječjim rukopisom. Zbog Zoe Piedefer, iz Ulice Campagne-Premiere 7, visoke crnke upalog trbuha, presjekao je na dva dijela posjetnicu male Flore Beauchamp, iz Ulice Laval 32, i Židovke Judith Vaquez, iz Ulice Rocher 69, koje su obje bile dosta svježe, ali previše mršave. - No, imaš li adresu? Onda Claude plane. 43
- Eh, pusti me na miru!... Zar misliš da znam? ...Ti si nepodnošljiv, jer uvijek smetaš, kad netko radi! Sandoz se najprije začudi, a onda nasmiješi, ali ne reče ništa. Bio je bistriji od Dubuchea, te njemu namigne, i onda se počeše šaliti. Treba oprostiti, zaboraviti mu to; otkad gospodin nju zadržava za svoju povjerljivu upotrebu, oni više od njega ne traže da im je posudi. Ah, junačina, koji sebi nalazi lijepe djevojke! A gdje ju je našao? U nekoj krčmetini na Montmartreu ili na pločniku Trga Maubert? Sve više i više u neprilici, slikar se komešao. - Što ste glupi, moj bože! Kad biste samo znali, kako ste glupi!... Dostaje toga, vi me uzrujavate! Glas mu je bio tako promijenjen, da su ona dvojica odmah ušutjela, a on je najprije ponovo sastrugao glavu gole figure, pa je onda ponovo nacrtao i obojio, prema Christineinoj glavi, uznemirenom i nesigurnom rukom, koja se kolebala. Zatim započne vrat, koji je jedva bio označen na skici. Njegovo je uzbuđenje raslo: bila je to strast čistog čovjeka prema ženskoj puti, luda ljubav prema žuđenoj, a nikad ne posjedovanoj golotinji, nemoć da se zadovolji, nemoć da stvori toliko puti, koliko mašta, da će je obujmiti svojim izbezumljenim rukama. Djevojke, koje je tjerao iz svog ateljea, obožavao je na svojim slikama, milovao i nametao im svoju volju, do suza očajan, što ih ne može učiniti dovoljno lijepima, dovoljno živima. - Hej, deset minuta, je li? - ponovio je. - Obilježavam ramena za sutra, a onda ćemo izaći. Sandoz i Dubuche, znajući, da ga nije moguće spriječiti, da se tako ne ubija radom, pomirili su se sa sudbinom. Dubuche zapali lulu te se ispruži na divanu: samo je on pušio, a druga se dvojica nisu nikad posve navikla na duhan, te bi zbog koje prejake cigare uvijek dobivali mučninu. Zatim, kad je ležao na leđima i kad mu se pogled izgubio u kolutovima dima, koje je otpuhivao, počeo je monotonim rečenicama naširoko govori o sebi. Ah, taj prokleti Pariz, kako se treba namučiti, da se dođe do nekakvog položaja. Sjetio se svojih petnaest mjeseci nauke kod šefa, glasovitog Dequersonniera, nekadašnjeg dobitnika prve nagrade, danas arhitekta privatnih zgrada, oficira Legije časti, člana Instituta, čije remek-djelo, crkva Svetoga Matije, podsjeća na kalup za paštete i sat na njihanje u imperijalnom stilu: bio je to zapravo dobar čovjek, kojemu se on rugao, premda se s njime slagao u 44
poštivanju starih klasičnih formula. Bez svojih kolega, uostalom, ne bi osobito puno naučio u njihovom ateljeu u Ulici Four, kroz koji bi šef, tri puta tjedno, trkom prošao. To su bili okrutni momci, koji su mu u početku prilično zagorčavali život, ali koji su ga barem naučili kako se lijepi prozorski okvir i kako se crta i tušira nacrt. A koliko se puta ručak sastojao od šalice čokolade i jedne žemičke, da bi se moglo dati dvadeset i pet franaka blagajniku! I koliko je samo bilo teškom mukom isprljanih listova, i koliko sati provedenih kod kuće nad knjigama, prije nego što bi se usudio pokazati u školi! I tako umalo da nije pao na ispitu, usprkos tome, što se, kao vrlo marljiv radnik, naprezao: nedostajalo mu je mašte, te ga je njegov pismeni rad - karijatida i ljetna blagovaonica, vrlo osrednje kakvoće svrstao među najgore učenike. Istina je pak, da je popravio svoj položaj na usmenom ispitu svojim logaritmičkim računima, geometrijskim crtežima i znanjem iz povijesti, jer je na znanstvenom području bio vrlo potkovan. Sada, kad se nalazi u Školi kao student drugoga reda, mora se jako potruditi, da stekne diplomu prvoga reda. Kakav prokleti život! To nikad neće završiti! Ležeći onako visoko na jastucima, raširio je noge i u jednakim razmacima jače izbacio nekoliko dimova. - Tečaj perspektive, tečaj opisne geometrije, tečaj stereotomije, tečaj građevinarstva, povijest umjetnosti, ah! Prisiljavaju vas da brljate po papiru, zapisujete bilješke... A svakog mjeseca natječaj iz arhitekture sad jednostavna skica, sad nekakav plan. Nema mjesta zabavi, kad čovjek želi položiti ispite i steći potrebne pohvale, a osobito kad mora, osim ovih poslova, naći i vremena da se zaradi za život... To me ubija... Jedan jastuk sklizne na zemlju, i on ga ulovi svojim nogama. - Ipak imam sreće. Ima toliko mojih kolega, koji pokušavaju nuditi svoju robu po kućama, a to im nikako ne uspijeva. Ja sam pak prekjučer otkrio arhitekta, koji radi za nekog velikog poduzetnika, eh! Ne možete zamisliti arhitekta s tako malo znanja: prava prostačina, nesposoban da nešto precrta; daje mi po dvadeset i pet franaka na sat i ja mu dotjerujem njegove nacrte... To mi vrlo dobro dođe, jer mi je majka javila, da je ostala potpuno na suhome. Jadna moja majka, traži da joj vratim nešto novca! Budući da je Dubuche očito govorio sam za sebe, pretresajući svoje svakodnevne misli, svoju vječitu brigu za brzim obogaćenjem, Sandoz 45
ga nije želio slušati. Otvorio je prozorčić i sjeo tik uz krov, jer sada već nije mogao podnijeti vrućinu, koja je vladala u ateljeu. I napokon prekine arhitekta. - No, hoćeš li u četvrtak doći na večeru? ...Tamo će biti svi: Fagerolles, Mahoudeau, Jory, Gagniere. Svakog su se četvrtka sastajali kod Sandoza, njihova družina, prijatelji iz Plassansa i drugi poznanici iz Pariza, a svi redom revolucionari, obuzeti istom strašću prema umjetnosti. - Idućeg četvrtka, ne vjerujem, - odgovori Dubuche. - Moram posjetiti neku rodbinu, koja priređuje plesnu večer. - Zar se nadaš, da ćeš od njih izmamiti miraz? - Gle! To i ne bi bilo tako glupo! On udari lulom o dlan svoje desne ruke da je isprazni, te naglo reče prodornim glasom: - Zaboravio sam... Dobio sam pismo od Pouillauda. - I ti! ...Ha? Na njega ne možemo više računati! Eto čovjeka, koji je pošao krivim putem! - Ali zašto? Naslijedit će svoga oca i tamo će mimo trošiti svoj novac. Njegovo je pismo vrlo razumno, i ja sam uvijek govorio da će, premda se čini kao lakrdijaš, dati lekciju svima nama... Ah, ta životinja Pouillaud! Sandoz se spremao da mu - bijesan - odgovori, kad ih je prekinula očajna Claudova kletva. Otkako se tvrdoglavo upustio u svoj posao, nije još do tog trenutka otvorio usta. Čak se činilo da ih ni ne čuje. - Sto mu gromova! I ovo se izjalovilo... Nema sumnje, ja sam budala, nikad neću ništa postići! I u zaletu, u nastupu divljeg bijesa htio se oboriti na svoje platno, da ga probije šakom. Prijatelji su ga zadržali. No, nije li djetinjasta takva srdžba! Baš bi imao od toga mnogo koristi, kad bi kasnije smrtno žalio, jer je upropastio svoje djelo! Ali je on, još uvijek dršćući i ponovo zašutjevši, gledao sliku, ništa ne govoreći. Promatrao ju je žarkim i ukočenim pogledom, u kome je gorjela strašna patnja zbog vlastite nemoći. Ispod njegovih prstiju nije proizlazilo ništa, što bi bilo svijetlo i živo; grudi te žene prekrivao je teškim bojama; prljao je tu obožavanu put, koja je po njegovoj zamisli trebala biti blistava, te čak nije uspijevao niti u tome, da je stavi na pravo mjesto na slici. Što se to, dakle, skriva u njegovoj glavi, kad osjeća da tako puca zbog ovog 46
bezuspješnog napora? Možda mu kakva povreda očiju sprječava da ispravno vidi? Možda njegove ruke i nisu više njegove, kad ga odbijaju slušati? Sve se više izluđivao, ljuteći se na onu naslijeđenu nepoznanicu, koja mu je katkad stvaranje činila tako sretnim, a koja ga je u nekim drugim slučajevima pravila tako glupim i jalovim, da je zaboravljao i najosnovnije elemente crtanja. Osjećati, kako čitavo njegovo biće zahvaća mučnina i vrtoglavica, a ipak usprkos svemu, ostati tu, sa bijesnom željom za stvaranjem, kad sve bježi, sve tone oko njega: ponos zbog rada, žuđena slava, čitav život! - Slušaj, moj dragi, - reče Sandoz - nije da ti prigovaram, ali je pola sedam sati, i zbog tebe umiremo od gladi... Budi razuman, izađi s nama! Claude je čistio benzinom jedan kraj svoje palete. Tamo istrese nove tube boje, te snažnim glasom izgovori samo jednu riječ: - Ne! Deset minuta nisu ništa govorili; slikar je bio sav izvan sebe i mučio se sa svojom slikom, a ostala su dvojica bila smućena i tužna zbog te krize, za koju nisu znali, kako da je stišaju. Kada se odjednom začulo kucanje na vratima, arhitekt krene, da bi ih otvorio. - Gle, gospodin Malgras! Trgovac slikama bio je krupan čovjek, zaogrnut starim zelenim, vrlo prljavim salonskim kaputom, zbog kojega se - kao i zbog svoje sijede kose, ošišane u obliku četke, te svojeg crvenog lica, prevučenog ružičastom bojom - doimao poput kakvog neurednog kočijaša. On progovori hrapavim glasom: - Slučajno sam prolazio obalom, tu nasuprot... Vidio sam gospodina na prozom, pa sam došao gore... Prekinuo se u svom govoru, primijetivši šutnju slikara, koji se s očajničkom kretnjom okrenuo prema svojoj slici na platnu. Uostalom, trgovac se nije dao smesti, osjećao se ugodno, onako čvrst na svojim snažnim nogama, te je svojim očima, u kojima je bilo krvavih mrlja, promatrao skiciranu sliku. Bez poteškoća ju je procijenio jednom rečenicom, u kojoj je bilo i ironije i nježnosti. - Eto velikog djela! A kako nitko još nije progovorio nijedne riječi, sitnim se koracima mimo prošetao po ateljeu, razgledajući po zidovima. Gospodin Malgras, pod gustim slojem svoje prljavštine, bio je vrlo fin čovjek, a imao je i ukusa i njuha za dobru slikariju. Nikad ne bi 47
zalutao k nekom osrednjem mazalu, nego je ravno, po instinktu, išao k umjetnicima s osobnom notom, još nepriznatima, kod kojih je svojim porumenjelim nosom pijanca izdaleka njušio veliku budućnost. Uz to se grozno cjenkao, te se pokazivao lukavim poput divljaka, da bi za malu cijenu odnio sliku, za kojom je žudio. Nakon toga se zadovoljavao skromnim dobitkom, od dvadeset posto, najviše trideset, temeljeći svoje poslovanje na brzom obnavljanju svojega malog kapitala, nikad ne kupujući ujutro, a da ne bi znao, kojemu će od svojih amatera prodati navečer. Uostalom, divno je znao lagati. Zaustavivši se kod vrata, pred aktovima naslikanima u ateljeu Boutin, nekoliko ih je minuta šutke promatrao. Kao stručnjaku, iz očiju mu je od uživanja izbijao bljesak, koji je gasio svojim teškim vjeđama. Kakav talent, kakav osjećaj za život ima taj ludi genijalac, koji je gubio vrijeme na golemim slikama, koje nitko ne želi! Ljupke noge djevojčice, a posebno divni trbuh žene, izazivali su u njemu zanos. Ali to nije na prodaju, pa je on već odlučio kupiti malenu skicu, djelić plassanskog polja, snažnu i ukusnu skicu, praveći se kao da je još ne vidi. Napokon se približio i nemamo rekao: - Što je to? Ah, da, jedna vaša sličica s Juga!... To je odveć sirovo; još uvijek imam takve dvije, koje sam od vas kupio. I on nastavi mlitavo izgovorenim, beskrajnim rečenicama: - Možda mi nećete htjeti vjerovati, gospodine Lantier, to se uopće, uopće ne može prodati. Imam pun stan takvih slika, uvijek se bojim, da ću nešto razbiti, kad se okrenem. Ne mogu tako dalje, časna riječ! Bit ću prisiljen na bankrot, i završit ću u bolnici... Vi me poznajete, je li, moje je srce veće od moga džepa, te samo nastojim činiti usluge talentiranim mladićima, kao što ste vi. O, što se toga tiče, vi imate talenta, neprestano im to dovikujem. Ali, što ćete? Oni nikako da zagrizu, ah, ne, oni nikako da zagrizu! Hinio je uzbuđenje, a onda sa zanosom čovjeka, koji se odlučuje na lud čin, reče: - Na kraju krajeva, ne bi mi bilo drago, da sam uzalud došao... Koliko tražite za ovu črčkariju? Razdražen, Claude je slikao, dršćući od nervoze. Odgovorio je suho, ne okrećući glavu: - Dvadeset franaka. 48
- Molim? Dvadeset franaka! Vi ste poludjeli! Druge ste mi prodali po deset franaka po komadu... Danas neću dati više od osam franaka, i niti jednog sua više od toga! Obično je slikar odmah popuštao, postiđen i izmoren tim bijednim prepirkama, te zapravo vrlo sretan, što dolazi do tih sitnih svotica. Ali ovog puta ostao je uporan, i počeo vikati i dobacivati uvrede u lice trgovcu slikama, koji mu je pak počeo govoriti »ti«, i porekao mu svaki talent, te ga obasuo pogrdama, nazivajući ga nezahvalnim sinom. I on pak na kraju izvuče iz džepa, jedan po jedan, tri komada od sto sua, te ih, kao da su žetoni za igranje, baci izdaleka na stol, gdje zazvečaše među tanjurima. - Jedan, dva, tri... Niti jedan više, razumiješ li? Jer i jedan od njih već je previše, i ti ćeš mi ga vratiti, ja ću ti ga odbiti na kojoj drugoj slici, časne mi riječi! ...Petnaest franaka, eto! Ah, moj dragi, u krivu si, prljavo si postupio i kajat ćeš se zbog toga! Iscrpljen, Claude ga pusti da skine sliku. Ona iščezne kao nekom čarolijom, pod velikim zelenim kaputom. Je li skliznula u neki poseban džep? Počiva li na leđima? Nikakva izbočina nije to odavala. Dovršivši svoj posao, gospodin Malgras uputi se prema vratima, u isti čas umiren. Ali se predomisli, pa se vrati, da s dobroćudnim izrazom lica kaže: - Čujte, dakle, Lantier, treba mi jastog... Dužni ste mi to učiniti, kad ste me ogulili... Ja ću vam donijeti jastoga, i vi ćete mi od njega napraviti mrtvu prirodu, a onda ćete ga zadržati za svoj trud i pojesti ga s prijateljima...Tako ćemo, zar ne? Na taj su prijedlog Sandoz i Dubuche, koji su dotad s radoznalošću slušali, prasnuli u tako jak smijeh, da se i trgovac razveselio. Ti prokleti slikari nikad si ne priušte neki dobar zalogaj, uvijek crkavaju od gladi. Što bi od njih, prokletih danguba bilo, da im nije gospodin Malgras, s vremena na vrijeme, donosio kakav dobar but, posve svježeg iverka ili jastoga sa svežnjem peršina? - Dobit ću svog jastoga, je li, Lantier? ...Hvala lijepa! Iznova se zaustavi kao zalijepljen pred skicom velike slike, promatrajući je sa smiješkom, u kojem je bilo porugljivog divljenja. Napokon ode, ponovivši: - Eto nečeg velikog! 49
Claude je htio ponovo uzeti paletu i kistove. Ali noge su mu klecale, a umrtvljene ruke padale, kao da mu ih je neka viša sila vezala uz tijelo. U sjetnoj tišini, koja je nastala poslije prepirke, počeo je posrtati, zaslijepljen i smućen pred svojim nezgrapnim djelom. - Ah, ne mogu više, ne mogu više! ...Onaj me prasac dotukao! Zidni je sat otkucao sedam sati: tu je radio osam dugih sati, ne pojevši ništa osim jedne kore kruha i ne odmorivši se ni minute, neprestano na nogama, u stvaralačkoj groznici. Sada je sunce zapadalo, mrak je počeo prekrivati atelje, u kojemu kao da je završetak toga dana bio prožet nekakvom strašnom melankolijom. Kad bi se svjetlo na taj način počinjalo gubiti, a uz to bi slikar bio i u krizi zbog lošeg rada, uvijek mu se činilo, kao da se sunce, odnijevši sa sobom život, raspjevanu živost boja, neće više nikad ni pojaviti. - Hajde! - zamoli ga Sandoz nježno i pun bratske samilosti. - Hajde, prijatelju! I Dubuche doda: - Bolje ćeš vidjeti sutra. Pođi na večeru! U prvom trenutku Claude nije htio popustiti. Ostao je kao prikovan za pod, gluh za njihove prijateljske pozive, divlji u svojoj upornosti. Što da radi sada, kad su njegovi ukočeni prsti ispuštali kist? Nije to znao, ali je uzalud bilo to, što ništa više ne može učiniti. Bio je opsjednut strastvenom željom da svlada svoju iznemoglost, da usprkos svemu nastavi svoj stvaralački rad. A ako i ne bude ništa radio, barem će ostati tu, neće napustiti mjesto. Zatim se odluči, zadršće kao od snažnog jecaja. Punom šakom zgrabi vrlo široki nož i samim jednim potezom polako i duboko ostruže ženi glavu i grudi. To je bilo pravo ubojstvo, uništenje: sve je iščeznulo u blatnoj kaši. Onda kraj snažnog gospodina u kaputu, a među blistavim zelenilom, gdje su se igrale dvije tako svijetle hrvačice, od te je gole žene, bez grudi i glave, sada ostao samo osakaćeni odlomak, samo nejasna mrlja lešine, beživotna, mrtva, kao u snu viđena ljudska put. Sandoz i Dubuche već su bučno silazili niz drvene stepenice, kad je Claude pošao za njima, pobjegavši od svoga djela, uz strašnu bol, jer ga tako ostavlja s tom otvorenom ranom.
50
III. Početak tjedna bio je porazan za Claudea. Bio je zahvaćen jednim od onih nastupa sumnje, koji su dovodili do toga, da počne proklinjati slikanje, poput napuštenog ljubavnika, koji obasipa nevjernicu uvredama, ali je još uvijek mučen potrebom, da je obožava. A u četvrtak, poslije tri strašna dana uzaludne i samotničke borbe, izašao je već u osam sati ujutro te snažno za sobom zalupio vrata, tako se gnušajući samoga sebe, da se zaklinjao, da više neće taknuti kist. Kad bi ga neka od takvih kriza rastrojila, imao je samo jedan lijek: zaboraviti na sebe, otići prepirati se sa svojim prijateljima, a povrh svega hodati, hodati po Parizu, sve dok mu žestina i vonj prave bitke, koje bi osjetio pri tom lutanju po pločnicima, ne bi vratili srce na mjesto. Toga dana, kao i svakog četvrtka, trebao je večerati kod Sandoza, gdje je bio dogovoren sastanak. Ali što da radi do večeri? Pomisao, da ostane sam, pa da se tako grize, bacala ga je u očaj. Najradije bi odmah pohitao k svome prijatelju, no znao je, da je on sigurno sada u svome uredu. Zatim se sjetio Dubuchea, ali je oklijevao, jer se od izvjesnog vremena njihovo staro prijateljstvo počelo hladiti. On nije osjećao, da među njima postoji bratstvo u uzbudljivim trenucima, naslućivao je, da je Dubuche neinteligentan, potajno neprijateljski raspoložen, te da ima druge težnje. Međutim, na koja vrata da pokuca? I on se odluči, da ode u Ulicu Jacob, gdje je arhitekt stanovao u tijesnoj sobi, na šestom katu neke velike, hladne kuće. Claude je već bio na drugom katu, kad mu je kućepaziteljica, zovnuvši ga, povikala oštrim glasom da gospodin Dubuche nije kod kuće i da čak nije ni spavao u svome stanu. Polako se ponovo našao na pločniku, začuđen zbog tog golemog događaja, pustolovnog Dubucheovog čina. To mu je bila nevjerojatna neprilika. Nekoje vrijeme lutao bez cilja. Ali kad se zaustavio na uglu Sainske ulice, ne znajući na koju stranu da krene, iznenada se sjetio, što mu je ispričao njegov prijatelj: jednu je noć proveo u ateljeu Dequersonniere, posljednju noć strašnoga rada, uoči onoga dana, kad su studenti Škole za lijepe umjetnosti trebali predati svoje projekte. Odmah pođe gore u Ulicu Four, u kojoj se nalazio atelje. Do tog trenutka neprestano je izbjegavao da ode tamo po Dubuchea, bojeći se zvižduka, kojima tu dočekuju neposvećene. I odlučno krene prema tom mjestu, jer je 51
njegova bojažljivost nestala zbog straha da ne ostane sam, tako da se osjećao spremnim podnijeti uvrede, samo da bi u nevolji dobio prijatelja. U Ulici Four, u njenom najužem dijelu, atelje se nalazio na dnu neke stare ispucane kuće. Trebalo je prijeći preko dva smrdljiva dvorišta, da bi se napokon došlo u treće, gdje je poprijeko bila smještena neka vrsta zatvorenog hangara, prostrana dvorana napravljena od dasaka i zemlje, koja je nekoć služila nekom skladištaru. Izvana, kroz četiri velika prozora, čija su donja stakla bila zaprljana olovnim bjelilom, vidio se samo goli strop, premazan vapnom. Ali Claude, gurnuvši vrata, ostane nepomično na pragu. Pred njim se pružala prostrana dvorana sa četiri duga stola, postavljena okomito prema prozorima - četiri dvostruka, vrlo široka stola, koje su s obje strane zaposjeli čitavi redovi studenata, i koji su bili pretrpani mokrim spužvama, posudicama, posudama za vodu, željeznim svijećnjacima, drvenim sanducima, u koje je svaki od njih zatvarao svoju bluzu od bijelog platna, svoje šestare i boje. U jednom je uglu hrđala peć, koju su zaboravili od prošle zime, pokraj ostataka koksa, koje nisu ni pomeli, dok je s druge strane, između dva ručnika, visio cinčani spremnik za vodu. A usred golotinje te zapuštene dvorane osobito su zidovi privlačili pogled na sebe. Visoko na njima, na policama, nizala se zbrka vapnenih otisaka, koji su, malo niže, iščezavali pod mnoštvom ravnala u obliku slova T i kutomjera, te pod gomilom dasaka za pranje, koje su visjele, remenjem vezane po nekoliko njih zajedno. Malo po malo, sve su slobodne plohe bile uprljane natpisima i crtežima, koji su se poput vala sve više penjali, tu nabacani kao po rubovima neke uvijek otvorene knjige. Tu je bilo karikatura školskih kolega, obrisa nepristojnih stvari, riječi, zbog kojih bi i žandari pocrvenjeti, a onda raznih izreka, zbrajanja i adresa, a nad svim tim nalazio se, zasjenjujući sve ostalo, slijedeći lakonski redak, kao iz kakvog zapisnika, napisan krupnim slovima i na najljepšem mjestu: »Sedmoga lipnja Gorju je rekao, da fućka na stipendiju za usavršavanje u Rimu. Potpis: Godemard.« Gunđanje je dočekalo slikara, gunđanje divljih zvijeri, uznemirenih u svojoj jazbini. Noge mu je prikovao nered u dvorani, koji mu se ukazao tih jutarnjih sati poslije »noći kolica«, kako arhitekti nazivaju tu posljednju noć rada. Od prethodnog dana čitav atelje, šezdeset učenika, 52
bili su tu zatvoreni. Oni, koji nisu trebali predati nacrte - »crnci« pomagali su drugima, zakašnjelim natjecateljima, prisiljenima da za dvanaest sati svladaju posao od osam dana. Već u ponoć natrpali su želudac kobasicama i vinom, kupljenim na litre. Oko jednog sata, umjesto poslastice, dozvali su tri gospođe iz neke obližnje kuće. I svečanost se, bez usporavanja rada, u dimu lula pretvorila u rimsku orgiju. Pod je ostao pokriven masnim papirima, donjim dijelovima razbijenih boca, mutnim lokvama, koje je parket pomalo upijao, dok se u zraku zadržao opori zadah svijeća, utaknutih u željezne svijećnjake, te nesumnjivi miris mošusa, koji upotrebljavaju žene, pomiješan s vonjem kobasica i bijelog vina. Zarikaše divlji glasovi: - Van! ...Vidi tu njušku! ...Što hoće ta mumija? Van, van! Neugodno pogođen surovošću te oluje, Claude se, sav smeten, pokolebao. Došlo je do ogavnih riječi, jer je bila velika otmjenost, čak i za najpristojnije od njih, natjecati se u prljavštinama. I dolazio je k sebi, te im počeo odgovarati, kad ga je Dubuche prepoznao. Ovaj je potpuno pocrvenio, jer je strašno mrzio takve posjete. Zastidio se svojega prijatelja, i dotrčao, obasut zvižducima, koji su se sada okrenuli protiv njega. On promuca: - Zar je moguće! To si ti!... Rekao sam ti, da ne dolaziš ovamo... Pričekaj me malo u dvorištu! U tom trenutku Claude, koji je pošao nazad, umalo da nije bio zgnječen malim ručnim kolicima, koja su dva vrlo bradata klipana trkom vozila. Po tim je kolicima noć velikog rada dobila svoje ime, i već su osam dana studenti, zaostali zbog ponižavajućih poslova, za koje bi vani bili plaćeni, ponavljali uzvik: »Oh, kako ću biti u kolicima!« Čim su se ona pojavila, izbila je graja. Bilo je osam sati i četrdeset i pet minuta, te su imali baš toliko vremena, koliko im je trebalo da stignu u Školu. Uz strašan metež dvorana se ispraznila; svaki je izvlačio svoj okvir s nacrtom, pri čemu su jedni druge udarali laktovima; oni, koji su uporno nastojali dovršiti neki detalj, bili su gurani i odvučeni dalje u gomili. U manje od pet minuta svi su nacrti bili naslagani u kolicima, a dva su se bradata klipana, posljednji novaci u ateljeu, zapregli poput životinja i trkom povukli, dok je val ostalih kriještao i gurao otraga. To je bila provala kroz branu, prelaženje dvaju dvorišta u huku bujice, osvajanje, preplavljivanje ulice tom gomilom, koja je urlikala. 53
Claude je uza sve to počeo trčati, pokraj Dubuchea, koji je bio otraga, vrlo ozlovoljen, budući da bi mu bilo potrebno još petnaest minuta, da dotjera tušem obojeni crtež. - Što ćeš raditi kasnije? - O, moram cijeli dan obavljati neke poslove. - Slikar je bio očajan, vidjevši da mu njegov prijatelj i ovog puta izmiče. - Dobro, odlazim... A večeras ćeš biti kod Sandoza? - Da, mislim, osim ako me negdje drugdje ne zadrže na večeri. Obadvojica su se zapuhali. Čopor, ne usporivši brzinu, protegnuo se još više u dužinu, da bi na još većem prostoru pravio buku. Spustivši se niz Ulicu Four, provalio je preko Trga Gozlin, te nasrnuo na Ulicu Echaude. Ručna kolica na čelu povorke, sve jače vučena i gurana, poskakivala su po neravnim pločnicima uz tužan ples nacrta, pričvršćenih na okvir, kojih su kolica bila puna. Zatim je letio rep povorke, prisiljavajući prolaznike da se pribiju uz kuće, ako nisu htjeli biti oboreni, a vlasnici trgovina, razjapljenih usta na svojim vratima, pomišljali su da je izbila revolucija. Čitava je gradska četvrt bila uzbunjena. U Ulici Jacob nered je postao tako velik, a krici tako užasni, da su ljudi zatvarali kapke na prozorima. Kad su napokon ulazili u Ulicu Bonaparte, jedan visoki plavi mladić napravio je grubu šalu, kao da će uhvatiti neku malu sluškinju, koja se našla poput slamke u potoku. - Pa dobro, zbogom! - reče Claude. - Do viđenja, do večeras! Slikar se, sav zapuhan, zaustavio na uglu Ulice lijepih umjetnosti. Pred njim je dvorište Škole bilo širom otvoreno. Svi su nagrnuli unutra. Nakon što je na trenutak odahnuo, Claude se vrati u Sainsku ulicu. Njegova se nevolja povećavala; činilo se, da toga jutra neće uspjeti odmamiti od posla niti jednog svojeg prijatelja. Pošao je uz ulicu, te bez ikakve određene misli došao do Trga Panteon. Tada je pomislio, da uvijek može otići u Općinu, da bi se pozdravio sa Sandozom. To će potrajati dobrih deset minuta. Ali ostao je preneražen, kad mu je neki dječak odgovorio, da je gospodin Sandoz zatražio dan dopusta zbog nekog pogreba. On je, međutim, poznavao tu priču: njegov je prijatelj iznosio taj razlog svaki puta, kada je htio da radi svojega opsežnog posla ostane kod kuće čitav jedan dan. I već je tamo pohitio, kad ga je, kao umjetnika, zadržao bratski osjećaj: zločin je ići smetati poštenog čovjeka i prenositi na njega razočaranje zbog jednog djela, 54
koje se nije dalo savladati, baš u trenutku, kada bez sumnje on odvažno savladava svoje. Od tog je časa Claude bio primoran da se pomiri sa sudbinom. U crnom raspoloženju vukao se po obalama sve do podneva. Glava mu je bila tako teška i tako mu je zujala od neprestanog pomišljanja na svoju nesposobnost, da je svoje voljene horizonte Seine vidio samo kao u magli. Zatim se našao u Ulici žene bez glave, te tamo ručao kod Gomarda, trgovca vinom, čiji ga je natpis: K montargiškom psu zaintrigirao. Tu su za stolovima sjedili neki zidari u radnoj odjeći, poštrcani vapnom, te je poput njih, i skupa s njima, pojeo svoje »obično jelo« po cijeni od osam sua, goveđu juhu iz velike zdjele, u koju je udrobio kruha, te komad kuhane govedine s grahom, na tanjuru vlažnom od pranja. To je bilo i odveć dobro za glupana, koji nezna svoj zanat: kad ne bi uspio s kojom slikom, on je sam sebe ponižavao, smatrao se manje vrijednim od nadničara, čije su snažne ruke barem izvršavale svoj posao. Zadržao se jedan sat, zaglupljujući se razgovorima, koji su se vodili za obližnjim stolovima. A kad izađe, nasumično je nastavio svoju sporu šetnju. Ali na Trgu vijećnice jedna mu pomisao ubrza korake. Zašto se nije sjetio Fagerollesa? Fagerolles je umiljat, premda studira u Školi za lijepe umjetnosti, a k tome i veseo i nipošto glup. S njim se moglo razgovarati, pa čak i onda, kad je branio i loše slikarstvo. Ako je ručao kod svoga oca, u Ulici Vieille du Temple, sigurno se još tamo nalazi. Našavši se u toj uskoj ulici, Claude osjeti neku svježinu. Bilo je vrlo vruće, ali se vlažnost dizala s pločnika, koji je, usprkos vedrini neba, zbog neprestanog gaženja prolaznika ostajao mokar i prljav. Svake minute bio je u opasnosti, da ga ne pregaze teretna kola i kola za prijevoz pokućstva, kad bi ga neka gužva prisilila da siđe s pločnika. Ipak ga je ulica zanimala zbog zbrke loše poredanih kuća, zbog plosnatih pročelja, išaranih natpisima sve do žljebova, te zbog prozora sitnih poput rupa, kroz koje se čulo kako bruje svi kućni zanati Pariza. Najednom od najužih prolaza pažnju mu je zadržala mala prodavaonica novina: tu su, između radnje nekog brijača i nekog prodavača govedine, bile izložene glupe rezbarije, sladunjavosti kakve se nalaze u romansama, ispremiješane s prljavštinama stražarnica. Stojeći pred slikama, neki je visoki blijedi dječak sanjario, a dvije su se raspuštene djevojčice gurkale uz smijeh. Rado bi ih bio sve troje išćuškao, ali se 55
požurio da prijeđe preko ulice, jer se Fagerollesova kuća nalazila baš nasuprot. Bila je to stara tamna zgrada, koja se pružala ispred drugih, poštrcana blatom iz kanala. A kako je upravo dolazio neki omnibus, jedva je imao vremena skočiti na kolnik, koji je tu zapravo bio sveden samo na širinu uskog ruba: kotači su mu okrznuli prsa, te je bio zaprljan sve do koljena. Gospodin Fagerolles, otac, tvorničar cinčanih ukrasa, imao je svoje radionice u prizemlju, a na prvom katu - da bi za svoja skladišta uzoraka ostavio dvije velike svijetle sobe do ulice - smjestio se u malom tamnom stanu s dvorišne strane, u kome je bilo zagušljivo kao u podrumu. Tu je izrastao njegov sin Henri, kao pravo dijete pariškog pločnika, kraj toga kolnika, koji su kotači nagrizali, a kanali močili, nasuprot prodavaonici slika, dućanu prodavača govedine i brijačnici. U početku je otac od njega stvarao crtača ukrasa, za svoju osobnu potrebu. Kasnije pak, kad je deran pokazao, da ima više ambicije, te se počeo baviti slikarstvom i govoriti o Školi, bilo je i svađe i ćušaka, čitav niz zavada i pomirenja. Čak i sada, premda je Henri postigao prve uspjehe, tvorničar cinčanih ukrasa, pomiren s potrebom da mu pruži slobodu, nemilosrdno je s njime postupao, kao s dječakom, koji mu truje život. Nakon što se otresao, Claude uđe u trijem kuće, pod duboki svod, koji je vodio do dvorišta obasjanog zelenkastim svijetlom, otužnog i pljesnivog vonja kao da dolazi sa dna nekog zdenca. Stubište se dizalo pod nekom nadstrešnicom, izvana, široko stubište sa starom ogradom, izgrizenom od hrđe. A kad je prolazio ispred skladišta na prvom katu, opazio je kroz staklena vrata gospodina Fagerollesa, kako upravo pregledava svoje uzorke. Tada je, nastojeći da bude pristojan, ušao unutra, usprkos odvratnosti, koju je kao umjetnik osjećao prema svemu tom cinku premazanom broncom, prema svoj toj strašnoj i lažnoj ljepoti imitacije. - Dobar dan, gospodine! ...Je li Henri još tu? Tvorničar, blijed i krupan čovjek, uspravi se usred svojih vaza za cvijeće, bakrenih posuda i kipića. U ruci je držao novi uzorak toplomjera, u obliku šćućurene žonglerke, koja na svom nosu drži laganu staklenu cjevčicu. - Henri nije došao na ručak - odgovori ovaj suho. Takav doček zbunio je mladića. 56
- Ah, nije se vratio! ...Oprostite! Zbogom, gospodine! - Zbogom! Izišavši, Claude opsuje kroz zube. Baš prava nesreća, i Fagerolles mu je izmakao. Sada se ljutio što je došao ovamo i što se zanimao za ovu slikovitu staru ulicu, bijesan na gnjilo romantično raspoloženje, koje je usprkos svemu izbijalo u njegovoj duši: to je možda njegova mana, krivo poimanje, koje bi mu katkad prostrujilo kroz mozak. A kad se iznova našao na obali, pomislio je na povratak kući, da bi vidio, je li njegova slika zbilja tako slaba. Ali se na samu tu pomisao stresao. Njegov mu se atelje doimao kao mjesto užasa, gdje više ne može živjeti, kao da je tamo ostavio lešinu svoje mrtve ljubavi. Ne, ne, popeti se na treći kat, otvoriti vrata i zatvoriti se, te s tim stajati licem u lice: za to bi mu bila potrebna snaga veća od njegove hrabrosti! On prijeđe preko Seine te prošeta čitavom Ulicom svetog Jakova. Ne smeta! Previše je bio nesretan, pa je pošao u Paklenu ulicu, da odmami Sandoza. Mali se stan, na četvrtom katu, sastojao od blagovaonice, spavaonice i uske kuhinje, koja je bila određena za sina, dok je majka, prikovana za krevet paralizom, imala s druge strane malog hodnika jednu sobu, gdje je živjela u tužnoj i dobrovoljnoj samoći. Ulica je bila pusta, a prozori su gledali na prostrani Park gluhonijemih, nad kojim se dizala zaobljena krošnja nekog velikog stabla i četverokutni zvonik crkve Saint-Jacques du Haut-Pas. Claude nađe Sandoza u njegovoj sobi, pognutog nad stolom, udubljenog u neku ispisanu stranicu. - Smetam ti? - Ne, ja radim od jutra, dosta mi je toga... Zamisli samo, prošao je već čitav sat, a ja se još uvijek mučim dotjerivanjem jedne loše sklopljene rečenice, zbog čega sam se za vrijeme ručka neprestano izjedao. Slikar očajno mahne rukom, a vidjevši ga tako loše raspoloženoga, Sandoz mahne rukom. - Hej, ne ide ti? ...Izađimo! Hoćeš li, da nekamo dalje odšetamo, da se razgibamo? Ali kad je prolazio kraj kuhinje, zaustavi ga neka stara žena. To je bila njegova sluškinja, koja je obično dolazila da radi dva sata ujutro i 57
dva sata poslijepodne, a samo je u četvrtak ostajala cijelo popodne, zbog večere. - Dakle, gospodine, - upita ona - ostajete na tome: raža i but s krumpirima? - Da, ako tako hoćete. - A za koliko osoba trebam staviti pribor? - Ah, to se nikad ne zna... Stavite ipak za pet osoba, a poslije ćemo vidjeti. U sedam sati, je li? Nastojat ćemo se vratiti do tada. Zatim na hodniku, dok ga je Claude na trenutak pričekao, Sandoz svrati k svojoj majci, a kad je, uz isti diskretni i obzirni pokret, izašao, obojica su se šutke uputili dolje. Vani, nakon što su neko vrijeme njuškali nalijevo i nadesno, kao da se spremaju poletjeti, napokon su krenuli ulicom, pa su se uskoro našli na Trgu opservatorija, a zatim se uputili Avenijom Montparnasse. To je bila njihova uobičajena šetnja, i oni bi u svakom slučaju tamo dospjeli, jer voljeli su taj niz vanjskih aleja, kojima su, tako besposleni, sa zadovoljstvom lutali. Još uvijek nisu pričali, glave su im bile teške, pa su se tek malo-pomalo razvedrili samom činjenicom da su zajedno. Ali pred Zapadnim kolodvorom Sandozu padne nešto na um. - Mogli bismo svratiti k Mahoudeauu, da vidimo, što je s njegovim velikim djelom? Znam da je danas prestao raditi na svojim svetačkim kipovima. - Dobro - odgovori Claude - idemo k Mahoudeauu! Odmah su krenuli Ulicom Cherche-Midi. Kipar Mahoudeau unajmio je, nekoliko koraka od avenije, trgovinu neke prodavačice povrća, koja je pala u stečaj, te se tamo smjestio, naprosto premazavši stakla slojem krede. U tome prostranom i pustom kraju ulica je odavala dojam provincijske dobroćudnosti, koja je k tome još više bila uvećana trunkom crkvenog mirisa: kolni ulazi ostajali su širom otvoreni, pokazujući niz vrlo dubokih dvorišta; iz staje za krave izbijao je mlaki zapuh sijena, a samostanski zid pružao se u beskraj. I baš tu, sa strane zagrađen tim samostanom i nekom trgovinom ljekovitim travama, nalazila se trgovina, sada pretvorena u atelje, čiji je znak još uvijek nosio naslov: Voće i povrće, ispisan velikim žutim slovima. Neke djevojčice, koje su skakale preko užeta, zamalo su užetom ozlijedile oči Claudeu i Sandozu. Na pločnicima uz cestu sjedile su razne obitelji, zbog čijih su barikada od stolica djevojčice bile prisiljene 58
prijeći na kolnik. I upravo su stigli, kad ih je pogled na trgovinu ljekovitim travama zadržao na trenutak. Između dva izloga, ukrašena cjevčicama, zavojima, svim vrstama intimnih i delikatnih predmeta, pod osušenim travama na vratima, otkud je izvirao neprestani zadah mirisnih tvari, gledala ih je, stojeći, neka mršava žena smeđe puti, dok je iza nje, u tami, izbijao nejasni profil nekog malog bljedunjavog čovjeka, koji je upravo iz dna svojih pluća kašljao. Oni se gurnuše laktom, a oči su im se zablistale od zločestog smijeha. Zatim su pritisnuli kvaku na Mahoudeauovu dućanu. Dosta velik prostor trgovine bio je gotovo sav ispunjen gomilom gline, nekakvom golemom bakhanticom, napola svaljenom na leđa na nekoj stijeni. Debele daske, koje su je na sebi nosile, savijale su se pod težinom te još bezoblične mase, na kojoj su se mogle prepoznati samo njezine divovske grudi i bedra nalik kulama. Tu je tekla voda, blatne su se posude povlačile po zemlji, grumenje gipsa zaprljalo je čitav jedan ugao, dok su se na daskama nekadašnje voćarnice, koje su još ostale na mjestu, u neredu nalazili raštrkani gipsani otisci antičkih umjetnina, za koje se činilo, da ih je nagomilana prašina obrubila finim pepelom. Vlažnost praonice, otužni vonj smočene gline dizao se s poda. I ta se bijeda kiparskih ateljea, ta se profesionalna prljavost još više isticala pod blijedim svijetlom prljavih stakala na pročelju. - Oho, to ste vi! - usklikne Mahoudeau, koji je sjedio pred svojom bajnom ženom, pušeći lulu. Bio je malen, mršav, koščatog rasta, ispresijecan borama već u svojoj dvadeset i sedmoj godini. Gusta čupava kosa od crne strune mrsila mu se na vrlo niskom čelu, a iz tog žutog, grozno ružnog lica provirivale su djetinje bistre i prazne oči, koje su se smiješile divnom bezazlenošću nevinašca. Kao sin nekog klesara iz Plassansa, u tom je mjestu postigao velike uspjehe na natječajima Muzeja, a zatim je došao u Pariz kao nagrađeni umjetnik svojega grada s godišnjom potporom od osam stotina franaka, koju su mu četiri godine isplaćivali. Ali je u Parizu bio kao izgubljen u tuđini, bez obrane, nije uspijevao u Školi za lijepe umjetnosti, a uz to je trošio novac od stipendije ništa ne radeći, tako da je nakon isteka tih četiriju godina bio prisiljen, samo da bi se mogao prehraniti, raditi za nekog trgovca svetačkim kipovima, gdje je po deset sati na dan strugao svete Josipe, svete Roke, svete Magdalene, čitav kalendar crkvenih župa. Tek ga je prije šest 59
mjeseci opet obuzela ambicioznost, kad je ponovo našao svoje kolege iz Provanse, vrijedne momke, među kojima je on bio najstariji, a koje je nekoć bio upoznao kod gospodina Girauda, u internatu za mališane. Oni su sada postali bijesni revolucionari, te se ta njegova ambicioznost okrenula prema svemu, što je golemo, u tom druženju sa strastvenim umjetnicima, koji su mu smućivali razum svojim zanosnim teorijama. - Dovraga, - reče Claude - kakvo djelo! U zanosu, kipar izvadi lulu iz usta i ispusti oblak dima. - Ha, zar nije? ...Neka oni drugi vide, ja ću joj pridodati putenosti, prave putenosti, a ne svinjskog sala, kako to oni čine. - To je kupačica? - upita Sandoz. - Ne, ja ću na nju staviti loze s lišćem i grožđem... Bakhantica, razumiješ li? Ali zbog toga Claude strašno plane. - Bakhantica! Zar se ti nama rugaš? Postoji li bakhantica? ...Beračica, ha? I to moderna beračica, divota! Znam dobro, tu je golotinja. Dakle, seljanka, koja se svukla. Treba to osjetiti, treba to doživjeti! Mahoudeau je, smeten, slušao dršćući. On ga se bojao, pa je u svom popuštanju pristajao uz njegov ideal snage i istine. I zato reče, nastojeći ga nadmašiti: - Da, da, to sam baš htio reći... Beračica. Vidjet ćeš, hoće li to mirisati na pravu ženu! U tome trenutku Sandoz, koji je obišao golemi blok gline, lagano usklikne. - Ah, taj licemjerni Chaîne je tu! I zbilja, iza te gomile bio je Chaîne, krupan mladić, koji je mimo slikao, prenoseći na mali komad platna ugašenu i zarđalu peć. U njemu se odmah moglo prepoznati seljaka, po njegovim laganim kretnjama i po njegovom bikovskom, pocrnjelom vratu grube i tvrde kože. Jedino mu se čelo vidjelo, koje je svojom ispupčenošću svjedočilo o njegovoj upornosti, dok mu je nos bio tako kratak, da se gubio među crvenim obrazima, a tvrda mu je brada skrivala njegove snažne čeljusti. Bio je iz Saint-Firmina, dvije milje udaljenog od Plassansa, sela, gdje je čuvao stada sve do odlaska u vojsku. Njegovu je nesreću skrivio neki građanin iz okolice, koji je obožavao jabučice na štapovima od korijenja, koje je Chaîne rezbario nožem. Za toga je građanina 60
amatera na području umjetnosti, koji je slučajno bio član komisije Muzeja, on otada postao genijalan pastir i još nedozreli velikan. Zato ga je poticao, laskao mu, smućivao mu mozak nadama, koje je u njemu budio, ali je ovaj ipak, jedno za drugim, sve promašio: i studije, i natječaje, i potporu grada. Pa ipak je otišao u Pariz, nakon što je unaprijed ishodio od svojega oca, bijednog seljaka, svoj dio nasljedstva, tisuću franaka, s kojima je namjeravao živjeti godinu dana, očekujući sjajni uspjeh koji mu je bio najavljen. Tih mu je tisuću franaka potrajalo osamnaest mjeseci, a onda, kad mu je preostalo samo dvadeset franaka, udružio se sa svojim prijateljem Mahoudeauom, pa su obojica spavali u istom krevetu, u dnu tamne sobe iza trgovine, lomeći jedan nakon drugoga isti kruh, koji su kupovali unaprijed, onoliko, koliko im je bilo potrebno za petnaest dana, a koji bi na taj način toliko otvrdnuo, da ga na kraju nisu mogli mnogo pojesti. - Zbilja, Chaîne - nastavi Sandoz - vaša je peć baš vjerno nacrtana! Chaîne nije ništa progovorio, ali se u sebi slavodobitno nasmiješio, i lice mu je zablistalo kao obasjano suncem. Zbog krajnje gluposti, i da bi nesreća bila potpuna, savjeti njegovog zaštitnika gurnuli su ga prema slikarstvu, usprkos njegovoj istinskoj sklonosti da reže drvo; stoga je on slikao poput zidara, kvareći boje i uspijevajući u tome, da i najjasnije i najtitravije boje pretvori u blatnjave. Ali mu je u njegovoj nespretnosti preciznost predstavljala najveći uspjeh, te se poput primitivca u svojoj naivnosti jako trudio oko sitnica, brinuo za sitne detalje, u čemu je zadovoljstvo pronalazio njegov djetinjski duh, koji je tek bio otrgnut od zemlje. Peć, ponešto iskrivljene perspektive, bila je kruto i precizno nacrtana, i tužne, blatnjave boje. Claude se približi i osjeti samilost pred tom slikom, pa je, iako je uvijek bio tako strog prema lošim slikarima, izrekao pohvalu. - Ah, ne može se reći da vi slikate po propisima Škole! Vi barem radite, kako osjećate. To je vrlo dobro! Ali se tada vrata trgovine opet otvore, te uđe neki lijepi plavokosi mladić s velikim ružičastim nosom i krupnim plavim očima, koje su svjedočile o njegovoj kratkovidnosti. On poviče: - Znate, travarka iz obližnjeg dućana salijeće muškarce... Prljavo stvorenje! Svi su se nasmijali osim Mahoudeaua, kojemu je, kako se činilo, bilo neugodno. 61
- Jory, kralj nesmotrenjaka - objavi Sandoz, stišćući ruku pridošlici. - Ha, što? Mahoudeau s njom spava - odvrati Jory, kad je napokon shvatio. - Pa dobro, zašto ne? Ženu nikad ne treba odbijati. - Ti si - ukratko mu reče kipar - ponovo pao na nokte svoje ljubavnice. Otkinula ti je komad lica. Opet svi prasnuše u smijeh, a Jory sada pocrveni. On je zbilja imao ogrebano lice, dvije duboke zarezotine. Bio je sin nekog činovnika iz Plassansa, a svog je oca bacao u očaj svojim pustolovinama lijepog mužjaka. Prešao je svaku mjeru svojih nepodopština, pobjegavši s nekom kavanskom pjevačicom pod izlikom, da ide u Pariz, da se bavi književnošću. Otkako su se prije šest mjeseci zajedno smjestili u nekom bijednom hotelu u Latinskoj četvrti, ta bi ga djevojka cijeloga izgrebla, kad god bi je prevario zbog prve prljave donje suknje, koju bi slijedio po cesti. I tako se uvijek na njemu mogla vidjeti po koja nova brazgotina, okrvavljeni nos, rascijepljeno uho ili povrijeđeno, natečeno i pomodrjelo oko. Napokon su počeli razgovarati, te je samo Chaîne nastavio slikati, nalik volu, koji uporno ore. Jory se odmah oduševio onakvom zamisli Beračice. I on je obožavao krupne žene. On je u svome kraju najprije počeo pisati romantične sonete, slaveći grudi i nabrekle bokove neke lijepe kobasičarke, koja je uznemirivala njegove noći, a u Parizu, gdje je upoznao svoje sadašnje prijatelje, postao je umjetnički kritičar te je, da bi se mogao izdržavati, pisao članke po dvadeset franaka za mali bučni list Bubanj. Štoviše, jedan je od članaka, studija o jednoj Claudeovoj slici, izloženoj kod gospodina Malgrasa, izazvao golemi skandal, jer je u njemu svog prijatelja izdigao iznad slikara »ljubimaca publike«, prikazao ga kao prvaka jedne nove škole, škole plein-aira. Ustvari, u svojoj praktičnosti nije ozbiljno vodio računa ni o čemu drugome, osim o svome uživanju, te je naprosto ponavljao teorije, koje bi čuo u svojoj grupi. - Znaš, Mahoudeau, - usklikne - napisat ću o tebi članak, proslavit ću tvoju divnu ženu... Ah, kakva bedra! Kad bi se moglo doći do takvih bedara! Zatim iznenada počne govoriti o nečem drugom. - Zbilja, moj mi se škrti otac ispričao. Da, on se boji, da ga ne osramotim, pa mi šalje sto franaka mjesečno... Sada plaćam svoje dugove. 62
- Dugove! Previše si razuman! - promrmlja Sandoz, smiješeći se. Kod Jorya se zbilja mogla zapaziti naslijeđena mana, škrtost, koju su ismijavali. Nije ništa plaćao ženama i uspijevao je bez novaca i bez dugova voditi razuzdan život; i to, njemu prirođeno umijeće da uživa ništa ne trošeći, kod njega se udružila sa stalnom dvoličnošću, navikom laganja, koju je stekao u pobožnoj sredini svoje porodice, gdje ga je nastojanje, da sakrije svoje poroke, nagonilo da laže o svemu i u svako doba, pa čak i bez potrebe. Njegov je odgovor bio divan, to je bio usklik mudraca, koji je mnogo toga proživio. - O, vi ne znate vrijednost novca! Ovog puta su ga ismijali. Kakav malograđanin! I grdnje su postajale sve žešće, kada je lagano kucanje o prozor utišalo galamu. - Ah, zbilja, ona je dosadna! - reče Mahoudeau, ljutito mahnuvši rukama. - He, tko je to? Travarka? - upita Jory. - Pusti je, neka uđe! Bit će smiješno. Uostalom, vrata su se otvorila i bez čekanja, te se susjeda, gospođa Jabouille ili Mathilde, kako su je prisno zvali, pojavi na pragu. Bila je to žena od trideset godina, tijela poput daske, upropaštena mršavošću, ali s dva strastvena oka i s ljubičastim, izmoždenim vjeđama. Govorilo se, da su je popovi udali za malog Jabouillea, udovca, čija je trgovina ljekovitim travama napredovala u ono doba zahvaljujući pobožnim mušterijama te četvrti. Uistinu su se tamo mogli katkad opaziti nejasni obrisi mantija, kako prolaze kroz misterij te trgovine, ispunjene vonjem mirisavih trava, u kojima se osjećao tamjan. Pri prodaji cjevčica tu se osjećala samostanska diskrecija, atmosfera sakristije. Bogobojazne žene, kad su ulazile, šaputale bi kao u ispovijedaonici, gurale cjevčice duboko u svoje torbe, a onda odlazile oborenih očiju. Nažalost, bili su se proširili glasovi o pobačaju, ali su dobronamjerne osobe govorile, da je to kleveta trgovca vinom sa suprotne strane ulice. Kad se pak udovac nakon toga ponovo oženio, radnja je počela propadati. Činilo se, kao da su boce počele blijedjeti, osušene su se trave na stropu rasipale u prašinu, a i sam je kašljao, kao da se rastaje s dušom, sav suh, dotrajale puti. I premda je Mathilde bila religiozna, pobožne su je mušterije malo pomalo počele napuštati, smatrajući, da se previše javno pokazuje s mladićima sada, kad je Jabouille izmožden. 63
Jedan trenutak ostala je nepomična, brzo bacajući poglede po uglovima. Razlio se jaki vonj, vonj ljekovitog bilja, kojim je njezina haljina bila prožeta i koji je ona donosila u svojoj masnoj, uvijek raščupanoj kosi: otužna slatkoća sljeza, trpkost bazge, gorčina rabarbare, ali osobito žarkost paprom posute metvice, ista žarkost kao i u njezinom vlastitom dahu, vrućem dahu, koji je tjerala ljudima u nos. Učinila je pokret kao da je iznenađena. - Ah, moj bože, imate društvo! ...Nisam to znala, vratit ću se. - Tako je - reče Mahoudeau, veoma neraspoložen. - Uostalom, ja ću izaći. Pozirat ćete mi u nedjelju. Claude, iznenađen, pogleda Mathildu, a onda Beračicu. - Što? - usklikne. - Gospođa ti pozira za one mišiće? Dovraga, dobro je udebljavaš! I ponovo se prolomio smijeh, dok je kipar mucajući davao objašnjenja: o, ne, ne trup ni noge; samo glavu i ruke; i još neka obilježja, i ništa više! A Mathilde se smijala zajedno s drugima, grubim bestidnim smijehom. Odlučno je bila ušla i zatvorila vrata, a onda, kao da je kod svoje kuće, sretna što je među svim tim ljudima, trljala se o njih i upijala njihov miris. Njezin joj je smijeh otkrivao crne rupe u ustima, te je zbog toga bila tako ružna, da je izazivala odvratnost. Bila je već istrošena, a koža joj je bila ispržena i prilijepljena uz. kosti. Jory, kojega je vidjela po prvi puta, zasigurno ju je privlačio svojom svježinom ulovljenog pileta i svojim velikim ružičastim nosom, koji je ulijevao nadu. Ona ga gurne laktom, te želeći ga bez sumnje izazvati, iznenada sjedne Mahoudeauu na koljena, predanošću ulične djevojke. - Nemoj, pusti me - reče ovaj, dižući se. - Imam posla... Je li, prijatelji, tamo nas već čekaju. On zažmiri, sav ispunjen željom za opuštenom šetnjom. Svi su potvrdili njegovu izjavu, te mu pomogli da pokrije svoj započeti kip starim rubljem, smočenim u vjedru. Međutim, Mathilde, s izrazom pokornosti i očaja na licu, nije odlazila. Stajala je, te je samo mijenjala mjesto, kad su je gurali. Chaîne je pak bio prestao raditi, pa ju je - gledajući iznad svog platna za slikanje - proždirao očima, sav obuzet nezasitnom požudom plašljivog čovjeka. Do tog trenutka nije otvorio usta, ali kada je Mahoudeau 64
napokon odlazio sa svoja tri prijatelja, on se ohrabri i reče svojim muklim glasom, kojime je zbog dugih šutnja teško vladao: - Vratit ćeš se? - Vrlo kasno. Jedi i spavaj! ...Zbogom! I Chaîne je ostao sam s Mathildom u toj vlažnoj trgovini, usred gomile gline i mlake vode, pod mutnim svijetlom premazanih prozora, koji su grubo osvjetljavali taj loše uređeni zakutak bijede. Vani su Claude i Mahoudeau išli prvi, a druga dvojica su ih slijedila. Jory počne vikati, kad se Sandoz s njim našalio, tvrdeći mu, da je on osvojio travarku. - Ah, nipošto, ona je strašna, mogla bi nam svima biti majka. Usta su joj kao u kuje, koja je izgubila zube! ...I k tome, strašno zasmrađuje ljekarnu. Sandoz se nasmije na to pretjerivanje, a onda slegne ramenima. - Ama, pusti to! Tebe nije teško zadovoljiti, ti uzimaš i takve, koje nisu ništa bolje od ove. - Ja? Gdje to? ...A ti znaš, da je iza naših leđa skočila na Chaînea. Ah, svinje! Sigurno su sad dali oduška svojoj požudi! Nato se Mahoudeau, za kojeg se činilo da se upustio u duboku raspravu s Claudeom, okrene, prekinuvši neku svoju rečenicu, te reče: - Baš me briga! Zatim dovrši započetu rečenicu svome prijatelju, pa poslije deset koraka ponovo ubaci preko ramena: - A onda, uostalom, Chaîne je tako strašno glup. Nisu više o tome pričali. Činilo se, kao da njih četvorica zauzimaju svu širinu Avenije invalida. Tako su se obično širili, njihova se četa malo-pomalo povećavala kolegama, koje bi sreli po putu. Bilo je to slobodno kretanje čopora, koji kreće u boj. Ti momci u divnoj bujnosti svojih dvadesetih godina podvrgavali su čitav pločnik pod svoju vlast. Čim bi se našli zajedno, fanfara je svirala pred njima, i oni su jednom rukom hvatali Pariz i mirno ga stavljali u svoj džep. Pobjeda je bila nesumnjiva, oni su prolazili u svojoj staroj obući i svojim iznošenim ogrtačima, ne vodeći nikakvog računa o tim sitnicama, jer je uostalom bila dovoljna njihova volja, pa da postanu gospodari. U tome je bilo vrlo mnogo prezira prema svemu onome, što nije njihova umjetnost, prezira prema bogatstvu, prema svijetu, a osobito prema politici. Što će im te prljavštine? Sve je to posao ograničenih umova! Uzdizao ih je 65
osjećaj nepravde i ponosa, namjerno nepoznavanje društvenog života, bezumni san, da oni budu u svijetu samo umjetnici. Katkad su zbog toga bili glupi, ali im je ta strast davala hrabrosti i snage. Tada Claude oživi. U zagrijanosti, koju je izazvala nada u budućnost svih njih zajedno, ponovo je počinjao vjerovati. Njegove su jutarnje patnje ostavile u njemu samo neku neodređenu tromost, te je opet počeo raspravljati o svojoj slici s Mahoudeauom i Sandozom, zaklinjući se doduše, da će je sutra poderati. Jory, vrlo kratkovidan, zavirivao je starim gospođama sve do pod nos i opširno iznosio svoje teorije o umjetničkom radu: moraš sebe unijeti onakvoga, kakav jesi, u prvom porivu inspiracije; stoga on nikad ne popravlja svoje djelo. I raspravljajući, sva su četvorica i dalje išli niz aveniju, čija su poluosamljenost i beskonačni nizovi lijepih stabala bili kao stvoreni za njihove prepirke. Ali, kad su izbili na Esplanadu, rasprava je postala tako žestoka, da su se zaustavili nasred tog prostranog mjesta. Sav izvan sebe, Claude je nazvao Jorya budalom: zar nije bolje uništiti neko djelo, nego ga predati loše izrađeno? Da, odvratan je taj niski trgovački interes! Sandoz i Mahoudeau su također istodobno i vrlo glasno govorili. Uznemireni građani okretali su glave i napokon se počeli okupljati oko tih tako bijesnih mladića, koji kao da su htjeli jedan drugoga izgristi. Zatim su se građani razišli, ljutiti, jer su mislili, da se radi o nekakvoj lakrdiji, kad su ih iznenada vidjeli, kako se, kao dobri prijatelji, svi zajedno dive nekoj dadilji u svijetloj haljini s dugim vrpcama boje trešnje. Ah, dovraga, sretnog li slučaja; kako se samo ističe ta boja! To izaziva dojam! Očarani time, žmirkali su očima i išli za dadiljom pod unakrsno zasađenim drvećem. Kao da su se trgnuli iza sna, začudili su se, što su već tako daleko stigli. Ta Esplanada, otvorena sa svih strana pod beskrajnošću neba, obrubljena samo na jugu dalekom perspektivom kupole Doma invalida, njih je ushićivala svojom veličinom i svojom tišinom. Tu su imali dovoljno mjesta za svoje kretnje, i tu su malo odahnuli. Ta izjavljivali su, da im je preuzak taj Pariz, u kome im, s obzirom na njihove velike težnje, nedostaje zraka. - Idete li nekamo? - upita Sandoz Mahoudeaua i Jorya. - Ne idemo, - odgovori ovaj posljednji - idemo s vama... Kamo ćete vi? Claude, izgubljena pogleda, promrmlja: - Ne znam... Idem tamo. 66
Zaokrenuli su prema Orsavskoj obali i pošli gore do mosta Concorde. A pred Zakonodavnom skupštinom slikar, pun negodovanja, iznova progovori: - Kakva gadna građevina! - Neki dan - reče Jory - Jules Favre je održao glasoviti govor... Kako je zadirkivao Rouhera! Ali ga ostala trojica nisu pustila da nastavi, pa je prepirka iznova započela. Tko je to Jules Favre? Tko je to Rouher? Postoje li oni uopće? Budale, o kojima nitko više neće govoriti deset godina poslije njihove smrti! Krenuli su preko mosta, slijegajući ramenima od samilosti. Zatim, kad su se našli na Trgu Concorde, ušutjeli su. - Eto, to nipošto nije glupo - napokon izjavi Claude. Bila su četiri sata, i lijepi je dan završavao u divnom sunčanom treperenju. S desne i lijeve strane, u pravcu crkve Madeleine i Zakonodavne skupštine, linije zgrada tekle su u dugim perspektivama, jasno se ocrtavajući na razini neba, dok su se u Tuilerijskom parku stupnjevito dizali vršci njegovih kestenova. A između dva zelena ruba usporednih drvoreda posve se gore, u nedogled, penjala Avenija Elizijskih Poljana, koja je završavala divovskim Slavolukom pobjede, otvorenim u beskraj. Tu se u dva smjera valjala svjetina, u dva se smjera kotrljala rijeka, sa živim vrtlozima zaprega, odmičućim valovima kočija, na koje su, kao da su odraz neke rasvijetljene plohe ili iskra sa stakla, ulične svjetiljke bacale bijelu pjenu. Dolje se pak trg sa svojim pločnicima i kolnicima, širokima poput jezera, punio zbog tog neprekidnog toka, te su ga blistavi kotači presijecali u svim smjerovima, a preplavljivale crne točke, koje su bile ljudi. Dvije su fontane prskale i ubacivale svježinu u taj zahuktali život. Sav trepteći, Claude usklikne: - Ah, taj Pariz! ...On je naš; trebamo samo za njim pružiti ruku. Sva četvorica su se uzbudila, otvarajući oči, koje su blistale od želje. Zar od vrha te avenije hujeći ne slijeće slava na čitav grad? Tu je Pariz, a oni ga žele za sebe. - Pa dobro, mi ćemo ga osvojiti - izjavi Sandoz, izražavajući svoju nepopustljivu odluku. - Doista! - rekli su Mahoudeau i Jory.
67
Ponovo su krenuli. Još su neko vrijeme lutali, i tako su se našli iza crkve Madeleine, a onda pošli Ulicom Franchet. Napokon, kad su stigli na Trg Havre, Sandoz usklikne: - Ah, dakle, idemo k Baudequinu. Ostali se začudiše. Gle, oni idu k Baudequinu! - Koji je danas dan? - upita Claude. - Hm, četvrtak... Onda su i Fagerolles i Gagniere sigurno tamo... Hajdemo k Baudequinu! I prošli su gore kroz Amsterdamsku ulicu. Prošli su cijeli Pariz. To je bila jedna od njihovih omiljenih skitnja, ali su katkad prolazili i drugim putevima, od jednog do drugoga kraja obala, ili po jednom dijelu utvrda, od Saint-Jacquesa do Moulineauxa, ili bi se pak uputili prema groblju Pere Lachaise, odakle bi zaokrenuli na vanjske avenije. Jurili bi po ulicama, trgovima, raskrižjima, tumarali bi po čitav dan, dokle god su ih noge mogle nositi, kao da su htjeli osvojiti gradske četvrti jednu za drugom, lupajući svojim gromkim teorijama po pročeljima kuća. Činilo im se, da pločnik pripada njima, čitav taj pločnik, po kojemu su udarali svojim potplatama, to staro bojište, s kojeg se dizao zanos, koji je opijao njihove umorne duše. Kavana Baudequin nalazila se na Aveniji Batignolles, na uglu Ulice Darcet. A da nisu ni znali zašto, njihova ju je družina izabrala za svoje sastajalište, premda je samo Gagniere stanovao u toj četvrti. Tu se ona redovno sastajala svake nedjelje navečer, a u četvrtak, oko pet sati, oni, koji su bili slobodni, imali su običaj nakratko se pojaviti ondje. Toga dana, na tom lijepom suncu, mali stolovi pred kavanom, pod razapetim platnom, bili su svi zauzeti dvostrukim redom gostiju, koji su zakrčivali pločnik. Ali oni su osjećali užas od te tjesnoće, od tog javnog pokazivanja, pa su se progurali kroz masu ljudi i ušli u pustu i svježu dvoranu. - Gle, Fagerolles je sam! - usklikne Claude. Zatim je krenuo prema stolu, za kojim su obično sjedili, u dnu, s lijeve strane, te stisnuo ruku vitkom i blijedom mladiću, na čijem su djevojačkom liku blistale sive oči, pune porugljivog umiljavanja, kroz koje bi katkad proletio čelični bljesak. Svi su sjeli i naručili po čašu piva. Slikar nastavi: - Znaš, krenuo sam te tražiti kod tvojeg oca... Baš me lijepo primio! Fagerolles, koji je rado poprimao držanje razbijača i skitnice, udari se po bedrima. 68
- Ah, stari mi je dosadan... Jutros sam pobjegao nakon svađe s njim. Traži od mene da mu crtam kojekakve stvari na njegovim svinjarijama od cinka! Dosta mi je i cinka u Školi. Ta sitna šala o njegovim profesorima razdragala je njegove prijatelje. On ih je zabavljao i izazivao njihovo obožavanje tom svojom stalnom puzavošću, puzavošću derana, koji laska i ogovara. Sa zajedljivim se smiješkom na usnama obraćao čas jednima, čas drugima, dok su njegovi dugi, gipki, po prirodni vrlo spretni prsti crtali na stolu zamršene prizore kapljicama prolivenog piva. Lako se snalazio u svome umijeću, ruka mu je bila tako spretna, da je sve uspješno izvršavao. - A nisi vidio Gagniera? - upita Mahoudeau. - Ne, a već je prošao čitav sat, otkako sam stigao ovamo. Ne govoreći ništa, Jory gume laktom Sandoza, pokazujući mu glavom jednu djevojku, koja je sjedila za stolom sa svojim gospodinom u dnu dvorane. Uostalom, tu su bila još samo dva gosta, dva stražara, koji su kartali. Ona je bila još gotovo dijete, jedno od onih pariških derišta, koja u svojoj osamnaestoj godini sačuvaju mršavost zelenog voća. Reklo bi se, da je to kakav počešljani pas: čuperci kratkih plavih vlasi, fini nos i velika nasmiješena usta na ružičastoj njušci. Ona je listala neke ilustrirane novine, dok je gospodin ozbiljno ispijao madeiru, a iznad novina ona je svakog časa bacala vesele poglede na družinu. - Ha? Ljupka je! - promrmlja Jory, koji se počeo raspaljivati. - Na koga se, dovraga, to odnosi? ...Ona mene gleda. Fagerolles se živahno uplete. - Eh, pa, posve sigurno, ona je moja... I ti misliš da sam ja tu već čitav sat, zato da čekam vas! Prijatelji se nasmijaše. I on im počne potiše pričati o Irmi Becot. O, ta mala je smiješna! On je znao čitav njezin život. Bila je kćerka nekog trgovca u Ulici Montorgueil. Inače je vrlo obrazovana, učila je Sveto pismo, račun, pravopis, jer je do svoje šesnaeste godine išla u neku školu u susjedstvu. Izrađivala je svoje zadatke između dviju vreća leće i upotpunjavala svoj odgoj kao da je na ulici, živeći na pločniku, usred vreve, i upoznavajući život po klevetanju gologlavih kuharica, koje su razgolićavale strahote svoje gradske četvrti, dok su čekale, da im se izmjeri za pet sua švicarskog sira. Majka joj je bila umrla, a gospodin Becot je napokon - posve opravdano, da ne bi morao trčati okolo počeo spavati sa svojim sluškinjama, ali to je u njemu izazvalo sklonost 69
prema ženama, pa su mu bile potrebne i druge, i uskoro se upustio u takvo bančenje, da mu je roba malo-pomalo sva u to odlazila: i suho povrće i boce i ladice sa slatkišima. Irma je još išla u školu, kad ju je jedne večeri, zatvorivši trgovinu, neki dječak oborio preko košare sa smokvama. Šest mjeseci kasnije, kad je imetak već bio rasprodan, a njezin otac umro od kapi, ona se sklonila k jednoj svojoj siromašnoj teti, koja ju je tukla. Zatim je od nje bježala s nekim mladićem, koji je stanovao preko puta, i tri puta se još vraćala, da bi jednog lijepog dana zauvijek odmaglila u jazbine Montmartra i Batignollesa. - Pokvarena ženska! - promrmljao je Claude prezirno. Odjednom, kad se njezin gospodin digao i izišao, nakon što je nešto potiho rekao, Irma Becot ga pogleda, kako joj se gubi iz očiju, a onda, sa žestinom pobjeglog đaka, dotrči i sjedne na Fagerollesova koljena. - Ha, ne možeš zamisliti, kakav je to davež! ...Brzo me poljubi, on će se odmah vratiti! Ona ga poljubi u usta i počne piti iz njegove čaše; prepuštala se i drugima i zavodljivo im se smijala, jer je osjećala strastvenu sklonost prema umjetnicima, žaleći, što nisu dovoljno bogati, da bi si mogli novcem priuštiti žene, koje bi samo njima pripadale. Činilo se, da je naročito zanima Jory, koji je, sav uzbuđen, upirao u nju svoje zažarene oči. Budući da je pušio, ona mu iščupa cigaretu iz usta i stavi je u svoja, i to je učinila ne prekidajući se u brbljanju, brbljanju besramne svrake. - Vi ste svi slikari, ah, kako je to zabavno! ...A zašto se ta trojica mrgode? No, smijte se! Ja ću vas škakljati, vidjet ćete. I zbilja su je Sandoz, Claude i Mahoudeau, smeteni, uozbiljeno promatrali. No ona je neprestano budno prisluškivala i čula je, kako se vraća njezin gospodin. Zato se živo okrenula prema Fagerollesu i rekla: - Znaš, sutra uvečer, ako hoćeš. Dođi po mene u pivovaru Breda! Zatim, nakon što je ponovo stavila posve vlažnu cigaretu u Joryjeva usta, povukla se dugim koracima, s rukom u zraku i neobično smiješno se kreveljeći, te kad se, ozbiljna izraza i ponešto blijed, vratio gospodin, opet ju je našao nepomičnu, s očima na istoj slici ilustriranih novina. Taj se prizor tako brzo odvio, brzinom, koja je po sebi tako smiješna, da su ona dva stražara, dva dobra vražićka, ponovno počela miješati svoje karte, umirući od smijeha. 70
Uostalom, Irma je sve njih osvojila. Sandoz izjavi, da je njezino ime Becot vrlo zgodno za roman; Claude je pitao, bi li mu ona htjela pozirati za jedan akt, a Mahoudeau ju je vidio kao obijesno derište, kao kipić, koji bi on sasvim sigurno lako prodao. Uskoro ona ode, bacajući prstima, iza leđa svojeg pratitelja, poljupce čitavom stolu, kišu poljubaca, koji su do kraja razbuktali plamen u Joryju. Ali Fagerolles je još nikome nije htio posuditi, jer je bio nesvjesno očaran, što u njoj nalazi dijete istoga pločnika, kojemu je i on sam pripadao, i jer je bio uzbuđen tom izopačenošću pločnika, koja je bila i njemu svojstvena. Bilo je pet sati, i družina je ponovo naručila pivo. Uobičajni gosti te gradske četvrti zauzeli su obližnje stolove. Ti su građani sa strane pogledavali na kut, gdje su bili umjetnici, i u tim je pogledima prijezir bio pomiješan s obzirnošću punom nemira. Dobro su ih poznavali, oko njih se počela stvarati legenda. Oni su sada razgovarali o glupostima, o vrućini, koja je nastala, o tome, kako se teško može dobiti mjesto u omnibusu kod Odeona i kako su pronašli nekog trgovca vinom, kod koga se može pojesti dobro meso. Jedan je od njih htio započeti razgovor o nizu ružnih slika, koje su postavili u Luksemburški muzej, ali svi su bili istog mišljenja: slike vrijede manje od okvira. I oni nisu više o tome govorili, nego su pušili i između sebe rijetko izmjenjivali po koju riječ, te i svojim smijehom međusobno potvrđivali svoja mišljenja. - Ah, što - upita napokon Claude - zar čekamo Gagnierea? Protiv toga su protestirali. Gagniere je dosadan, a uostalom, on će svakako doći, kad mu zamiriše juha. - Onda, krenimo! - reče Sandoz. - Večeras ćemo jesti but; pa bismo se trebali potruditi, da na vrijeme budemo tamo. Svaki je platio svoj račun, i svi su potom izašli. To je uzbudilo kavanu. Mladići, sigurno slikari, zašaputali su ljudi, pokazujući Claudea, kao da vide, kako prolazi strašni vođa neke družine divljaka. Onaj glasoviti Joryev članak izvršio je svoj učinak, a publika je postala pomagač, te sama po sebi stvarala školu plein-aira, o kojoj je ta grupa još zbijala šale. Kako su to oni veselo govorili, kavana Baudequin nije dvojila o časti, koju su joj oni dodijelili onoga dana, kad su je bili izabrali za kolijevku jedne revolucije. Na ulici ih je sada bilo pet, Fagerolles im se pridružio, i polako su svi opet u šetnji presjekli Pariz, s mirnim, pobjedničkim izrazima lica. Što 71
ih je više bilo, više su u širinu zakrčavali ulice i više odnosili na svojim petama topli život pločnika. Nakon što su se spustili niz Ulicu Clichy, uputili su se Ulicom Chaussee d’Antin, zatim u Ulicu Richelieu, prešli preko Seine po Mostu umjetnosti, da bi se izrugali Institutu, te na kraju došli Seinskom ulicom do Luxembourga, gdje ih je jedan oglas u tri boje, vrlo jako osvijetljena reklama nekog sajamskog cirkusa, natjerao da uskliknu od divljenja. Večer se spuštala, val prolaznika uporno je tekao. To je bio umorni grad, koji je čekao tamu, spreman da se preda prvom odlučnom čovjeku, koji bude imao dovoljno snage, da ga osvoji. Kad je u Paklenoj ulici Sandoz uveo ostalu četvoricu u svoju kuću, nestao je u sobi svoje majke; tamo je ostao nekoliko minuta, a onda se vratio ništa ne govoreći, s diskretnim smiješkom, punim nježnosti, kao i uvijek, kad bi odande izašao. I u njegovom uskom stanu odmah je nastala strašna graja, smijeh, prepirke i vika. On je sam davao primjer i pomagao sluškinji u posluživanju, dok se ona ljutila i žalila gorkim riječima, jer je već pola osam sati, pa se but, koji je pripremila, već počinje hladiti. Njih su petorica već sjeli za stol i jeli juhu, vrlo dobru juhu s lukom, kada se pojavio novi uzvanik. - Gagniere! - povikali su svi u zboru. Gagniere, malen, neugledan, svježeg i iščuđavajućeg lica, koje je prvim izdancima njegove brade bilo obojeno u plavo, ostao je na trenutak na pragu, žmirkajući svojim zelenim očima. On je bio iz Meluna, sin imućnog građanina, koji mu je nedavno ostavio u tom mjestu dvije kuće. Naučio je slikati posve sam u šumi Fontainebleaua, pejzaži su mu bili savjesno izrađeni, s izvanredno dobrim zamislima, ali je njegova prava strast bila glazba. To je bilo ludovanje za glazbom, raspaljenost njegova mozga, i to ga je izjednačavalo s najvećim fanaticima iz te družine. - Smetam li vam? - blago je upitao prisutne. - Ne, nikako, samo uđi! - vikne Sandoz. I već je sluškinja donosila još jedan pribor za jelo. - Kako bi bilo, da se odmah stavi i jedan tanjur za Dubuchea? - upita Claude. - Rekao mi je, da će svakako doći. Ali oni su obasuli prijekorima Dubuchea, koji je zalazio u društvo otmjenih žena. Jory je ispričao, da ga je sreo u kočiji s nekom starom gospođom i njezinom kćeri, dok je njihove suncobrane držao na svojim koljenima. 72
- Gdje si bio, kad dolaziš tako kasno? - preuzme riječ Tagerolles, obraćajući se Gagniereu. Ovaj, koji se upravo spremao staviti prvu žlicu juhe u usta, odloži ipak žlicu na tanjur. - Bio sam u Ulici Lancry, znaš gdje sviraju komornu glazbu... O, dragi moj, velike Schumannove kompozicije, ne možeš ni zamisliti! To vas zgrabi tu, za potiljak; to je kao da osjećate dah neke žene za svojim vratom. Da, da, nešto još nematerijalnije od poljupca, lagani dodir daha... Časna riječ, čini vam se kao da umirete... Oči su mu se ovlažile, te je blijedio kao od nekog previše snažnog užitka. - Jedi juhu! - reče Mahoudeau. - To ćeš nam poslije ispričati. Bili su posluženi ražom, a onda su zatražili, da im se donese ocat, da bi učinili sočnijim rastopljenu tamnu masnu tvar, koja im se činila bljutavom. Pohlepno su jeli, i komadi kruha su iščezavali. Uostalom, nije bilo nikakve profinjenosti, vino je bilo kupljeno na litre, i uzvanici su ga, iz obzira, mnogo razvodnjavali, da ne bi bio veliki trošak. But su pozdravili poklicima »hura«, i domaćin ga je počeo sjeći na dijelove, kad su se vrata ponovo otvorila. Ali ovog puta čuli su se bijesni protesti. - Nikoga više, nikoga više! ...Van s otpadnikom! Dubuche, zapuhan od trčanja, zbunjen, što su ga dočekali tim usklicima, ispruži svoje krupno blijedo lice i počne se mucajući ispričavati. - Uistinu, ja vas uvjeravam, za kašnjenje je kriv omnibus... Na Elizejskim Poljanama su mi četiri pobjegla. - Ne, ne, on laže! ...Neka ode, neće dobiti buta! Van, van! Ipak je napokon uspio ući, i onda su opazili da je vrlo propisno obučen, sav u crno, crne hlače, crni salonski kaput, s kravatom i cipelama kako treba, sav kao iz kutije, sa svečanom krutošću kakvog gospodina, koji večera u gradu. - Gle! Promaknuo mu je njegov uobičajeni poziv - poviče šaljivo Fagerolles. - Zar ne vidite, da su ga njegove otmjene dame pustile da ode, i da je on ovamo dotrčao, da pojede naš but, jer više ne zna kamo bi otišao? On pocrveni i promuca: - Ma, što vam pada na pamet! Kako ste zli! ...Pustite me već jednom na miru! 73
Sandoz i Claude sjedili su jedan uz drugoga i smiješili se; a onda je Sandoz dao znak Dubucheu, da dođe k njemu, te mu rekao: - Postavi samo svoj pribor, uzmi odande čašu i tanjur pa sjedni između nas dvojice! ...Oni će te ostaviti na miru. Ali cijelo vrijeme dok su jeli but, šale nisu prestajale. A kad je sluškinja za njega pronašla pun tanjur juhe i komad raže, on se, kao dobar dečko, sam sebi počeo rugati. Pravio se da je gladan, požudno je brisao svoj tanjur, i upustio se u priču, kako mu neka žena nije htjela dati svoju kćer, zato jer je arhitekt. Na taj je način završetak večere bio vrlo bučan, svi su govorili u isto vrijeme. Komad brijskog sira, kao jedina poslastica, bio je prihvaćen s velikim ushićenjem. Cijeli je nestao. Zamalo da nije ponestalo kruha. Zatim, kad je zbilja ponestalo vina, svaki je uzeo veliki gutljaj bistre vode i mljacnuo jezikom, usred snažnog smijeha. I tako, rascvjetanih lica, zaobljenih trbuha i sretni kao što samo mogu biti ljudi, koji su se upravo tog časa divno najeli, prešli su u spavaću sobu. To su bile lijepe večeri za Sandoza. Čak i u trenucima velike oskudice, on je uvijek imao juhe i kuhane govedine, da podijeli sa svojim prijateljima. Nalazio je poseban čar u tome, da pripada toj skupini, da svi budu prijatelji, da svi žive s istim pogledom na svijet. Premda je bio njihov vršnjak, grudi mu je širio nekakav osjećaj očinstva, osjećaj blažene dobroćudnosti, kada bi sve njih vidio u svojoj kući, oko sebe, s rukom u ruci, opijene nadom. Budući da je imao samo jednu prostoriju, njegova je spavaća soba pripadala njima, te budući da je nedostajalo mjesta, dvojica ili trojica morala su sjesti na krevet. Tih toplih ljetnih večeri prozor bi ostajao otvoren, da izvana može ući svježi zrak, a u svijetloj su se noći opažale dvije crne siluete, koje su se izdizale iznad kuća, kula crkve Saint-Jacques du Haut-Pas i stablo u Parku gluhonijemih. Kada je Sandoz imao više novaca, bilo je tu i piva. Svaki bi sa sobom donio duhana, i soba bi se brzo ispunila dimom, te bi na kraju razgovarali, a da se međusobno nisu ni vidjeli, do vrlo kasno u noć, usred duboke sjetne tišine te mrtve gradske četvrti. Toga dana, već u devet sati, sluškinja uđe k njima i reče: - Gospodine, ja sam završila, mogu li otići? - Da, možete! ...Ostavili ste vode na vatri, zar ne? Sam ću napraviti čaj. 74
Sandoz ustane i nestane nakon sluškinje, a vratio se tek za četvrt sata. Sigurno je otišao poljubiti svoju majku, k čijem bi krevetu prišao svake večeri, prije nego što bi zaspala. Ali već se dizao žamor glasova, a Fagerolles je pričao, što mu se dogodilo. - Da, prijatelju, u školi popravljaju i model... Neki danje došao k meni Mazel i rekao: »Ona dva bedra ne stoje uspravno.« Onda mu ja kažem: »Ali, gospodine, ona ima takva bedra.« To je bila, kao što znate, mala Flore Beauchamp. A on mi je na to rekao, sav bijesan: »No, onda nisu smjela biti takva.« Valjali su se od smijeha, a osobito Claude, kome je Fagerolles pričao taj slučaj, da bi mu se ulagivao. Prije nekog vremena ovaj je počeo padati pod njegov utjecaj, te premda je i dalje slikao spretnošću kakvog mađioničara, sada je govorio samo o sočnom i solidnom slikanju, o djelima naslikanima po stvarnoj prirodi, bačenoj na platno, živim djelima, punima previranja, onakvima, kakva priroda zbilja jest. To ga ipak nije sprječavalo, da se na drugim mjestima ne izruguje slikarima plein-aira i da im ne prigovara, kako svoja djela slikaju kuhačom. Dubuche, koji se, zbog povrijeđene časti, nije smijao, usudio mu se odgovoriti: - Zašto ti ostaješ u Školi, ako smatraš, da vas tamo zaglupljuju? To je sasvim jednostavno: odeš odande... Ma znam ja, vi ste svi protiv mene, jer branim Školu. Znate, ja mislim, kad netko želi raditi u nekoj struci, onda nije loše, da je najprije izuči. Digli su se bijesni poklici, i Claudeu je bio potreban sav njegov autoritet, da bi utišao glasove. - On ima pravo, treba izučiti svoju struku. Samo, nikako je nije dobro izučavati pod šibom profesora, koji vam silom zabijaju u glavu svoje vlastite sanjarije... Kakav je samo idiot taj Mazel! Reći, da bedra Flore Beauchamp ne stoje uspravno! I to tako divna bedra, ha? Vi znate ta bedra, koja tako temeljito obilježavaju tu bijesnu luđakinju! On se izvali na leđa na krevetu, gdje se nalazio, te očiju uprtih u zrak nastavi glasom punim zanosa: - Ah, život, život! Osjećati ga i prikazati ga u njegovoj realnosti, voljeti ga radi njega samoga, u njemu vidjeti jedinu pravu, vječnu i promjenjivu ljepotu, nemati glupe pomisli, da ga škopljenjem možeš oplemeniti; shvatiti, da tobožnje ružnoće nisu ništa drugo nego izbijanje 75
pojedinih obilježja, i udahnjivati život, stvarati ljude, to je jedini način da budeš bog! Vraćala mu se vjera. Šetnja po Parizu pokrenula je u njemu krv, opet ga je obuzeo strastveni zanos prema živoj puti. Slušali su ga u tišini. Napravio je luđačku kretnju, a onda se umirio. - Moj bože! Svatko ima svoje poglede, ali me ljuti, što su oni u Institutu još nesnošljiviji nego mi... Žiri Salona drže u svojim rukama, i siguran sam da će onaj glupi Mazel odbiti moju sliku. I na to su svi počeli psovati, jer je pitanje žirija bio vječiti predmet njihove srdžbe. Tražili su reforme, svaki je od njih imao neko gotovo rješenje: od općeg prava glasa, primijenjenog na izbor vrlo liberalnog žirija, do potpune slobode za sve izlagače. Dok su drugi raspravljali, Gagniere je bio privukao Mahoudeaua do otvorenog prozora te je govorio prigušenim glasom, dok mu se pogled gubio u noći: - Oh, to nije ništa, znaš, četiri takta, jedan ubačeni utisak. Ali što je samo u tome! ...Za me je, najprije jedna krajina, koja izmiče, kutić sjetne ceste sa sjenom nekog stabla, koje se ne vidi, a zatim tuda prolazi neka žena, jedva samo obris. Poslije toga ona odlazi, te je nitko neće nikad, nikad više sresti... U tom trenutku Fagerolles poviče: - No, Gagniere, što ćeš ti ove godine poslati u Salon? On nije čuo, nego je, sav u zanosu, nastavio: - U Schumannovim djelima ima svega, cijela beskonačnost... A Wagner, kojega su oni još u nedjelju izviždali! Ali kad ga je Fagerolles ponovo zovnuo, on se trgne. - Ha? Što? Što ću poslati u Salon? ...Možda mali pejzaž, djelić Seine. To je tako teško; prvo ja sam moram biti zadovoljan djelom. Iznenada je ponovo postao plašljiv i uznemiren. Njegove su ga skrupule kao umjetnika zadržavale po čitave mjesece nad slikom velikom poput šake. Ugledavajući se u francuske pejzažiste, te majstore, koji su prvi savladali prirodu, brinuo se za ispravnost osnovnog tona i za očuvanje razmjernosti u jačini. To je činio kao teoretičar, kome se savjesnost ruku učinila teškom. I često se nije više usuđivao unijeti živu boju, sav obuzet sumornom tugom, koja je, s obzirom na njegovu revolucionarnu strast, izazivala čuđenje. 76
- A ja se veselim - reče Mahoudeau - što ću ih svojom pravom ženom natjerati, da ne maknu pogleda s nje. Claude slegne ramenima. - O, tebe će primiti: kipari su širokogrudniji od slikara. A uostalom, ti znaš vrlo dobro svoj posao, ti imaš u prstima nešto, što ljudima godi... Tvoja će Beračica biti prava ljepota. Mahoudeau se uozbiljio na taj kompliment, jer je sve polagao u snagu, te je, ne poznavajući samoga sebe, prezirao ljupkost, nesavladivu ljupkost, koja je usprkos svemu izbijala ispod njegovih prstiju, prstiju radnika bez naobrazbe. Bilo je to isto onako, kao kad se kakav uporni cvijet održava na tvrdom zemljištu, kamo ga je hir vjetra zasijao. Vrlo prepredeni Fagerolles nije izlagao svoja djela iz straha, da ne razočara svoje učitelje, te je grdio Salon, gnjusnu tržnicu, gdje dobra slika kraj loše postaje i sama odbojnom. U sebi je pak sanjario o stipendiji za usavršavanje u Rimu, s kojom se, uostalom, izrugivao kao i ostali. Ali Jory stane u sredinu sobe s čašom piva u ruci. Ispraznivši je u malim gutljajima, izjavi: - Sve u sve, žiri mi je dosadio! ...No, hoćete li da ga srušim? Već ću ga u sljedećem broju novina početi bombardirati. Vi ćete mi dati podatke, zar ne? I oborit ćemo ga na zemlju... Bit će to veselo! Claude je potpuno pao u zanos, i nastalo je opće oduševljenje. Da, da, treba poći u boj! Svi su bili za to, svi su se zbijali, da jače osjete svoje lakte i da skupa pođu u vatru. U tom trenutku nije bilo ni jednoga među njima, koji ne bi htio sudjelovati u toj slavi, jer ih još ništa nije međusobno podijelilo, ni njihove duboke različnosti, kojih još nisu bili svijesni, ni suparništva, koja će ih jednog dana dovesti u sukob. Zar uspjeh jednoga nije i uspjeh svih ostalih? Njihova je mladost ključala, bili su prepuni odanosti, ponovo su bili obuzeti svojim vječnim snom, da se udruže u osvajanju svijeta, tako da svaki od njih u to unese svoj napor, da guraju jedan drugoga, te da čitava družina stigne do cilja kao jedna cjelina, svi u istom redu. I već je Claude, kao prihvaćeni vođa, trubom objavljivao pobjedu i dijelio vijence. Pa čak je i Fagerolles, usprkos svojoj pariškoj hvalisavosti, vjerovao u potrebu da bude pripadnik te vojske, dok je, gonjen većim apetitima i nedovoljno oslobođen provincijskih svjetonazora, Jory unosio svoje snage u prijateljske veze, koje su mu donosile koristi, pri čemu je 77
u letu hvatao pojedine rečenice i na njima gradio svoje članke. Mahoudeau je pretjeravao u svojim namjerno grubim izrazima, sa svojim od grčeva izobličenim šakama, poput pekarskog radnika, čije bi pesnice htjele umijesiti cijeli svijet. Gagniere, sav izvan sebe, oslobođen od sivoće svojih slika, iznosio je vrlo fine osjećaje, koji su bili posve iznad dosega razuma, a Dubuche, trom pri stvaranju svojih uvjerenja, ubacivao je samo pojedine riječi, ali riječi ravne udarcima toljage, uperene baš na najveće zapreke. Onda Sandoz, vrlo sretan i smijući se od zadovoljstva, jer ih vidi tako ujedinjene, sve pod istom kapom, kako je govorio, odčepi novu bocu piva. Bio bi ispraznio i svu kuću, te je sada povikao: - Onda? Složili smo se i više ne popuštamo! ...Samo je ovo dobro, treba se sporazumjeti, kad se ima nešto u glavi, i neka grom odnese budale! Ali se začudi, čuvši u tom času, da netko zvoni. Usred iznenadne šutnje ostalih, on opet progovori: - U jedanaest sati! Koji je to vrag? On potrči otvoriti, a zatim su ga čuli kako radosno kliče. I već se vraćao, te širom otvorio vrata i rekao: - Ah, kako je lijepo od vas, što nas barem malo volite i što nas iznenađujete! ...Bongrand, gospodo! Veliki slikar, kojega je domaćin s familijarnošću i poštovanjem najavio, pošao je k njima ispruženih ruku. Svi su živahno ustali, uzbuđeni i sretni zbog tog nesebičnog i srdačnog stiska ruke. Bio je to krupan čovjek od četrdeset i pet godina, izmučena lica i duge sijede kose. Bio je primljen u Institut, a na svom je jednostavnom kratkom kožnom kaputu, koji je nosio, imao u zapučku rozetu oficira Legije časti. Ali volio je omladinu, i njegovi su najljepši ispadi bili u tome, da nakon određenog dužeg vremena upadne među njih, da bi popušio lulu usred tih početnika, čiji ga je zanos oduševljavao. - Ja ću napraviti čaj - poviče Sandoz. A kad se vratio iz kuhinje s čajnikom i šalicama, našao je Bongranda, kako raskrečenih nogu jaše na stolici i puši svoju zemljanu lulu, u galami, koja je ponovo započela. I sam je Bongrand govorio gromovitim glasom. Bio je unuk nekog zakupnika iz Beaucea, a sin građanina seljačke krvi, ali istančana ukusa, zaslugom svoje majke, koja 78
je bila izrazito umjetnički nadarena. Kako je bio bogat, nije imao potrebe išta prodavati, te je sačuvao boemski ukus i boemske nazore. - Njihov žiri, u redu! Radije bih umro, nego bio u njemu! - govorio je, žestoko razmahujući rukama. - Zar sam ja krvnik, pa da izbacujem te jadnike, koji si nerijetko jedino time zarađuju za život? - Ipak - primijeti Claude - vi biste nam mogli učiniti golemu uslugu, braneći tamo naše slike. - Ja? Pustite samo! Ja bih vam stvorio neprilike... Ja ništa ne značim, ja sam nitko i ništa. Podigla se graja protestiranja. Fagerolles ubaci oštro: - No, ako slikar Svadbe na selu ne znači ništa! Ali, ustavši i sav crven u licu, Bongrand se ljutio. - Dajte mi mira, no, sa Svadbom! Svadba me počinje srditi, ja vas upozoravam... Uistinu, ona mi se pretvara u noćnu moru, otkad su je stavili u Luksemburški muzej. Ta Svadba na selu bila je dotad njegovo najbolje djelo: svadba raštrkana po žitnim livadama, seljaci proučeni izbliza i posve istinski, seljaci, koji su imali epsko držanje Homerovih junaka. Od te je slike počinjala evolucija, jer je ona donijela novu formulu. Poslije Delacroixa i usporedo s Courbetom, to je bio romantizam ublažen logikom, s više točnosti u opažanju i s više usavršenosti u izradi, a da se nije pristupilo prirodi izravno, sa sirovošću plein-aira. Ipak su se svi pripadnici te mlade škole pozivali na tu umjetnost. - Ništa nije tako lijepo - reče Claude - kao dvije prve grupe, violinist, a zatim nevjestica sa starim seljakom. - A visoka seljanka, - poviče Mahoudeau - ona, koja se okreće i koja doziva pokretom ruke! ...Odmah sam poželio obraditi njen lik u kipu. A udarac vjetra u žito - doda Gagniere - a dvije tako lijepe mrlje: djevojka i dječak, koji se međusobno ganjaju vrlo daleko u pozadini! Bongrand je, zbunjen i s bolnim smiješkom, to slušao. Kad ga je pak Fagerolles upitao, na čemu sada radi, on odgovori, slegnuvši ramenima: - Moj bože! Ništa, sitnice... Neću to izlagati, htio bih pronaći nešto snažno!... Ah, kako ste vi sretni, što ste još uvijek u podnožju brda! Imate još tako dobre noge i tako ste puni hrabrosti, da se popnete onamo gore! A onda, kad si već tamo, dovraga, nastaju neprilike. To je prava muka, i udarci šakom i besprekidno ponavljani napori, a sve u strahu, da ćeš odande prebrzo skliznuti! Časna riječ! Više bih volio biti 79
dolje, da bi sve to mogao ponovo proći... Smijte se, vidjet ćete, vidjet ćete jednog dana! Družina se smijala, smatrajući da je to paradoks, puko pretvaranje slavnog čovjeka, pa mu nisu to ni uzimali za zlo. Zar nije najveće uživanje biti pozdravljen, kao on, nazivom majstora? S objema rukama oslonjenima o naslon stolice, on se okanio želje da im razjasni svoj stav, te ih je šutke slušao, lagano povlačeći dim iz lule. Dubuche je, međutim, budući da je imao smisla za kućanstvo, pomagao Sandozu pri posluživanju čajem. I galama se produžila. Fagerolles je pričao vrlo smiješnu zgodu gospodina Malgrasa, kako je on posuđivao sestričnu svoje žene, kad bi netko pristao, da mu prema njoj napravi akt. Zatim je razgovor prešao na modele. Mahoudeau je bio bijesan, jer je nestalo lijepih trbuha: nemoguće je dobiti djevojku s prikladnim trbuhom. Ali se iznenada buka povećala: čestitali su Gagnieru zbog nekog diletanta, s kojim se upoznao na koncertu u Kraljevskoj palači, nekog nastranog čovjeka koji živi od sitne rente, a čiji je jedini porok bio da kupuje slike. Smijući se, ostali su tražili njegovu adresu. Onda su počeli psovati sve trgovce, jer im je zbilja bilo neugodno, što diletant nije imao povjerenja u slikare, pa se svakako htio poslužiti nekim posrednikom, da bi dobio popust. To ih je egzistencijalno pitanje još uvijek uzbuđivalo. Claude je pritom pokazivao divan prezir: okradu te, no, dobro! Ne smeta, ako si već napravio remek-djelo, pa makar ostao samo na kruhu i vodi! Jory je, nakon što je ponovo iznio niske misli o obogaćivanju, izazvao negodovanje. Van s novinarom! Postavljali su mu stroga pitanja: Bi li on prodao svoje pero? Zar si ne bi radije odsjekao ruku, nego da piše protiv svog uvjerenja? Uostalom, nisu ni čekali njegov odgovor, zanos je sve više rastao, sada je to bilo ludovanje mladića od dvadeset godina, prezir prema čitavom svijetu, isključiva strast za umjetničkim djelom, oslobođena ljudskih slabosti, podignuta u zrak poput sunca. Kakve li želje! Nestati, istrošiti se u toj žarkoj vatri, koju su raspaljivali. Bongrand, dotle nepomičan, u svojoj je boli napravio neodređeni pokret rukom, našavši se pred tim bezgraničnim povjerenjem, pred tom bučnom radošću i punom spremnošću za juriš. Zaboravio je stotinu slika, koje su mu stvorile slavu, mislio je samo na porođaj djela, čiju skicu je ostavio na stalku. I izvadivši iz usta svoju malu lulu, promrmljao je, očiju vlažnih od raznježenosti: 80
- O, mladosti, mladosti! Sve do dva sata ujutro Sandoz, koji je na sve strane letio, uvijek je iznova ulijevao toplu vodu u čajnik. Iz njihove se gradske četvrti, utonule u san, čulo samo ljutito drečanje pomahnitale mačke. Svi su trabunjali, opijeni riječima, iznemoglih grla, zažarenih očiju, a Sandoz, kada su se oni napokon odlučili otići, uzme svjetiljku, pa im posvijetli iznad naslona na stubištu, rekavši vrlo tiho: - Nemojte galamiti, moja majka spava! Prigušeni šum cipela, koje su se spuštale niz stepenice, sve je više slabio, i kuća je ponovo zapala u duboku tišinu. Otkucalo je četiri sata. Claude, koji je pratio Bongranda, neprestano je govorio dok su prolazili pustim ulicama. Nije htio leći u krevet; s nestrpljivim bijesom čekao je sunce, da bi ponovo počeo raditi na svojoj slici. Ovog puta bio je siguran da će napraviti pravo remek-djelo, zanesen tim lijepim danom punim druženja, bolne glave, u kojoj je nastajao čitav jedan svijet. Konačno je, eto, smislio sliku, vidio je sebe kako se vraća u svoj atelje, kao što se čovjek vraća obožavanoj ženi, sa srcem, koje mu snažno udara, sav očajan, sada, zbog te jednodnevne odsutnosti, koje mu se činilo bezgranično dugim napuštanjem; on ide direktno prema svojoj slici, te će ovog puta, kad pristupi radu, odmah i ostvariti svoj san. Međutim, Bongrand ga je svakih dvadeset koraka, pri žmirkavom svjetlu plinskih svjetiljaka, zaustavljao, hvatajući ga za dugme od kaputa i ponavljajući mu, da je to prokleto slikarstvo vraško zanimanje. I tako se on, Bongrand, iako je razuman, još ništa u to ne razumije. On kod svakog novog djela kao da ponovo postaje početnik, te mu dolazi da si razbije glavu o zid. Nebo je postajalo jasnije, i trgovci povrćem spuštali su se prema Tržnici. A i jedan i drugi su i dalje tumarali, te je svaki od njih govorio sam za sebe, vrlo glasno, pod zvijezdama, koje su blijedjele.
IV. Šest tjedana kasnije, Claude je jednog jutra slikao pod mlazom sunca, koje je padalo kroz široki prozor ateljea. Neprestane su kiše učinile tužnima dane sredinom kolovoza, te se njemu s plavetnilom neba vratila smjelost za rad. Velika slika nije uopće napredovala, ali je 81
on na njoj marljivo radio za dugih prijepodneva, kao neuspjesima izmučeni i uporni umjetnik. Netko pokuca. On pomisli, da je to gospođa Joseph, kućepaziteljica, koja mu je donosila ručak, a kako je ključ uvijek ostajao u vratima, on samo poviče: - Naprijed! Vrata se otvore, začulo se lagano micanje, a onda sve utihne. Nastavio je slikati, ne okrećući glavu. Ali ga je ta jeziva tišina i neko neodređeno uzrujano dahtanje napokon uznemirilo. On pogleda i ostane začuđen: tu je bila neka žena, obučena u svijetlu haljinu, lica napola sakrivenog malom bijelom koprenom. Nije je poznavao, a ona je držala u ruci stručak ruža, što je upotpunilo njegovo zaprepaštenje. Odjednom ju je prepoznao. - Vi, gospođice! ...Ah, zbilja! Nisam ni pomislio da biste to mogli biti vi! Bila je to Christine. On nije mogao više povući taj tako neljubazan usklik, koji je baš otkrivao istinu. U početku ga je uspomena na nju zaokupljala, a kasnije, kako su dani protjecali, otprilike dva mjeseca kasnije, budući da je više nije ni čuo, ni vidio, ona se za njega pretvorila u neku vrstu prolazne vizije, za kojom je žalio, vizije čarobnih obrisa, koji se gube i koje neće nikad više vidjeti. - Da, to sam ja, gospodine... Pomislila sam, da bi bilo ružno, da vam ne zahvalim... Crvenjela je, mucala i nije mogla pronaći riječi. Bez sumnje se zapuhala penjući se uz stepenice, jer joj je srce vrlo snažno udaralo. Kako to? Zar je neumjestan taj posjet, o kome je tako dugo razmišljala i koji joj se na kraju učinio posve razumljivim? Najgore je bilo to, što je prolazeći obalom kupila taj buket ruža s delikatnom namjerom, da time iskaže svoju zahvalnost tome mladiću, i to cvijeće sada ju je dovodilo u strašnu nepriliku. Kako da mu ga uruči? Što će o njoj misliti? Da je to malo nezgodno, učinilo joj se tek onda, kad je otvorila vrata. Ali Claude, još više smeten, postao je pretjerano pristojan. Ostavio je svoju paletu te ispremiješao čitav atelje, da oslobodi jednu stolicu. - Gospođice, molim vas, sjednite!... To je zbilja iznenađenje! ...Vi ste vrlo ljubazni...
82
Zatim, kad je sjela, Christine se umirila. Bio je tako smiješan zbog svojih zbunjenih kretnji; osjećala je, da je tako plašljiv, što joj je izmamilo osmijeh. I ona mu smjelo pruži ruže. - Izvolite! To je zato, da vam pokažem, da nisam nezahvalna! U prvom trenutku on nije rekao ništa, samo ju je uzbuđeno promatrao. Kad je pak vidio, da mu se ne ruga, stisnuo joj je obje ruke, tako da joj ih umalo nije slomio, a onda je stavio cvijeće u lonac za vodu, ponavljajući: - Zbilja, vi ste dobro dijete! ...Ovo je prvi puta, da dajem kompliment nekoj ženi, časna riječ! Vratio se k njoj i upitao je, uprijevši svojim očima u njezine: - Zaista, vi me niste zaboravili? - Pa vidite - odgovori ona, smijući se. - Zašto ste onda čekali dva mjeseca? Ona ponovo pocrveni. Laž, koju mu je iznijela, na tren ju je opet zbunila. - Ali ja nemam vremena, znate... O, gospođa Vanzade je vrlo dobra prema meni. Samo, ona je nemoćna, nikad ne izlazi, pa me morala ona sama, zabrinuta za moje zdravlje, prisiliti da izađem na zrak. Nije mu ništa rekla o sramu, koji je prvih dana u njoj izazivala njezina pustolovina na Burbonskoj obali. Našavši se na sigurnom mjestu, u kući stare gospođe, uspomena na noć provedenu kod tog muškarca izazivala je u njoj grižnju savjesti, kao da je počinila kakav grijeh, pa je mislila, da joj je uspjelo izbrisati tog čovjeka iz svog sjećanja i da je to bio samo loš san, čiji obrisi su pomalo nestajali. Zatim, a da ni sama nije znala kako, usred dubokog mira njezinog novog života, slika je opet izbila iz tame i jasno se ocrtala, a k tome i pojačala, dok napokon potpuno nije zaokupila njezine misli. Zašto bi ga, uostalom, zaboravila? Nije mu imala ništa prigovoriti. Naprotiv, zar mu nije trebala i biti zahvalna? Želja, da ga opet vidi, koju je u početku odbacivala i protiv koje se kasnije dugo borila, na taj se način kod nje pretvorila u fiksnu ideju. Svake ju je večeri napast ponovo mučila u samoći njezine sobe, nekakva nelagoda, zbog koje se ljutila, nekakva želja, koju ni sama nije poznavala, te se malo umirila tek onda, kad si je protumačila tu smućenost potrebom, da bude zahvalna. A ona je bila tako sama, tako pritiješnjena u toj snenoj kući! Njezina se mladost 83
uzljuljala i tako je snažno ključala, a njezino je srce osjećalo tako veliku čežnju za prijateljstvom! - I tako - nastavi ona - iskoristila sam svoj prvi izlazak... A onda, jutros je bilo tako lijepo vrijeme, poslije svih onih dosadnih pljuskova! Claude, sretan, stojeći pred njom, ispričao joj je sve o sebi, ne sakrivajući pri tom ništa. - Ja se pak nisam usuđivao misliti na vas... Vi ste, zar ne, kao one vile iz priča, koje izađu iz poda, pa nestanu u zidu, i to uvijek u trenutku, kad se čovjek tome ne nada. Ja sam si govorio: To je prošlost, možda nije istina, da je ona prošla kroz ovaj atelje... A vi ste tu, i zbog toga mi je tako drago, divno i ugodno! I nasmiješena i dovedena u nepriliku, Christine je odvraćala glavu, praveći se kao da gleda oko sebe. Njezin smiješak je iščeznuo zbog one grozne slike, koje je opet tu vidjela; vatrene skice s Juga i strahovito točna anatomija studija sleđivale su u njoj krv kao i prvi puta. Ponovo ju je obuzeo istinski strah, pa se uozbiljila i promijenjenim glasom rekla: - Ja vam smetam, otići ću. - Ali ne, ne! - usklikne Claude, spriječivši je da ustane sa stolice. Namučio sam se radeći, pa mi tako dobro dođe, da mogu razgovarati s vama... Ah, ta prokleta slika, već me dosta izmučila! I Christine, podigavši oči, pogleda veliku sliku, onu sliku na platnu, koja je prošlog puta bila okrenuta prema zidu i koju je uzalud željela vidjeti. Pozadina, tamna čistina, kroz koju je probijao mlaz sunca, bila je još uvijek samo naznačena širokim potezima. Ali su se, u tome svijetlu, dvije hrvačice, plavuša i crnka, gotovo dovršene, odvajale svojim tako svježim tonovima kože. Sprijeda, gospodin, tri puta iznova započinjan, ostao je zanemaren. A slikar se osobito trudio oko središnje figure, žene, koja leži: nije više dirao glavu, nego se strastveno odao slikanju tijela, mijenjajući svakog tjedna model, toliko očajan, što ga ništa ne može zadovoljiti, da je već dva dana on, koji se hvalio, da ne može izmišljati, ipak pokušavao izraditi ga bez uzorka, ne koristeći živi model. Christine se odmah prepoznala na slici. Ona je ta djevojka, izvaljena na travi, s jednom rukom na zatiljku, koja se smiješi ne gledajući, zaklopljenih vjeđa. Taje gola djevojka imala njezino lice, stoga je u duši 84
osjetila pobunu, kao da je to bilo njezino tijelo, kao da je tu surovo razotkrivena sva njezina djevičanska golotinja. Osobito je bila povrijeđena raspojasanošću slike, tako grubom, da je zbog toga osjećala, kao da je na njoj izvršeno nasilje, kao da je ispremlaćena. Nije mogla shvatiti tu sliku, smatrala ju je ogavnom, te je prema njoj osjećala mržnju, nagonsku mržnju i neprijateljstvo. Ona ustane i ponovi odrješito: - Odlazim. Claude ju je pogledom pratio, začuđen i ražalošćen zbog te iznenadne promjene. - Kako to? Tako brzo! - Da, čekaju me. Zbogom! I ona je već bila kod vrata, kad je njemu uspjelo uhvatiti je za ruku. Našao je hrabrosti da je upita: - Kad ću vas ponovo vidjeti? Njezina je mala ruka malaksala u njegovoj. Na trenutak se činilo, kao da ona oklijeva. - Ali, ne znam. Tako sam zauzeta! Zatim se oslobodi i ode, dodavši vrlo brzo: - Kad budem mogla, ovih dana... Zbogom! Claude je ostao kao ukopan na pragu. Što? Što joj je to opet došlo, odakle ta iznenadna rezerviranost, ta prikrivena razdraženost? Zatvorio je vrata i počeo hodati po sobi, puštajući da mu se ruke mlohavo ljuljaju, ne shvaćajući i uzalud tražeći riječi ili pokret, kojima ju je mogao uvrijediti. Onda ga obuze srdžba, sam za sebe je nešto opsovao, te snažno stresao ramenima, kao da se želi osloboditi te glupe brige. Zar je ikada moguće razumjeti, što se događa u ženskoj duši? Ali kad mu je pogled pao na buket ruža, koje su stršile nad loncem za vodu, odmah se umirio, jer su tako lijepo mirisale. Čitava je soba bila zasićena njihovim mirisom, u kojemu je on šutke ponovo pristupio poslu. Prošla su daljnja dva mjeseca. Claude je prvih dana pri najmanjem šumu, kad mu je gospođa Joseph ujutro donosila doručak ili pisma, živo okretao glavu, pa bi nehotično, razočaran, mahnuo rukom. Nije više izlazio sve do četiri sata, a kad mu je kućepaziteljica rekla, da ga je neka djevojka tražila oko pet sati, nije se umirio, dok nije u toj posjetiteljici prepoznao svoj model, Zoe Piedefer. Zatim su dani letjeli jedan za drugim, a on je u radu proživljavao strahovitu krizu, i bio 85
nepristupačan za svakoga, i tako žestok u svojim teorijama, da se ni sami njegovi prijatelji nisu usuđivali proturječiti mu. Jednim bi pokretom ruke sve i svakoga otjerao od sebe: više ništa ne postoji, osim same umjetnosti, i trebalo bi ubiti i roditelje i prijatelje, a osobito žene! Od te je vruće groznice pao u strašni očaj, uslijedio je tjedan nemoći i sumnje, čitav tjedan patnje, kad mu se činilo, da je oglupavio. A onda se opet pridigao i vratio svom uobičajenom načinu života, svojoj strpljivoj i samotničkoj borbi sa svojom slikom, dok nije jednog maglovitog jutra potkraj listopada zadrhtao i brzo odložio paletu. Nitko nije pokucao, ali on je prepoznao korake, koji su se penjali. On otvori vrata, a ona uđe. Napokon je to bila ona. Christine je toga dana na sebi imala široki ogrtač od sive vune, koji ju je svu skrivao. Njezin šešir od baršuna bio je tamne boje, a magla, koja je bila vani, orosila je kapljicama njezinu malu koprenu od crne čipke. Vidio je da je vrlo vesela, u toj prvoj zimskoj smrzavici. Ona se pak ispričala, što je tako dugo otezala sa svojim dolaskom, te se kao i obično iskreno smiješila. Priznala je, da se kolebala i da zamalo nije odlučila, uopće ne doći: da, takve su bile njezine pomisli; on je mora shvatiti. No on to nije shvaćao i nije nastojao shvatiti, jer je ona sada ipak tu. Dovoljno je bilo to, da se ona nije naljutila, da je bila voljna da s vremena na vrijeme dođe gore k njemu, kao dobra prijateljica. Nije bilo razjašnjavanja, i on i ona su zadržali za sebe patnju i unutarnju borbu proteklih dana. Razgovarali su čitav sat, složni u svemu, ne skrivajući više ništa, bez ičega neprijateljskog u sebi, kao da je sporazum nastao bez njihova znanja, dok su bili daleko jedno od drugoga. Čak se činilo, kao da ona ne vidi ni skice ni studije po zidovima. Jedan trenutak zadržala je nepomičan pogled na velikoj slici, na liku gole žene, koja je ležala na travi pod plamenim sunčanim zlatom. Ne, to nije ona, ta djevojka nema ni njezino lice ni njezino tijelo: kako joj se samo moglo učiniti, da je to ona, u toj zbrci boja? I njezin osjećaj prijateljstva postao je još nježniji, a u njoj se javila trunka samilosti za toga mladića, koji čak ne unosi sličnost s njom u sliku. Pri odlasku, na pragu, ona mu je srdačno pružila ruku. - Znate, opet ću doći. - Da, za dva mjeseca. - Ne, sljedeći tjedan...Vidjet ćete. U četvrtak. 86
U četvrtak, posve točno, ona se opet pojavila. I otada je dolazila jednom tjedno, najprije ne utvrdivši redoviti dan dolaska, nego prema tome, koji je dan bila slobodna, a kasnije je izabrala ponedjeljak, budući da joj je gospođa Vanzade dopustila da taj dan izađe, da bi se mogla prošetati i udahnuti malo svježeg zraka u Bulonjskoj šumi. Trebala se vratiti u jedanaest sati; žurno je pješačila i stizala sva rumena od trčanja, jer je imala dobar komad puta od Passya do Burbonske obale. Sva četiri zimska mjeseca, od listopada do veljače, ona je tako dolazila, i po pljusku, i po magli Seine, i po blijedom suncu, koje je ublažavalo temperaturu na obalama. Čak bi, počevši od drugog mjeseca, katkad došla i iznenada, nekog drugog dana u tjednu, iskoristivši neki posao u Parizu, da ga posjeti, ali se nije mogla zadržati više od dvije minute. Upravo bi imali toliko vremena, da jedno drugome zažele dobar dan, i već bi ona silazila niz stepenice, zaželjevši mu laku noć. Sada je Claude počeo upoznavati Christine. U njegovom trajnom nepovjerenju prema ženama ostala mu je jedna sumnja: sumnja na galantnu provincijsku pustolovinu, ali blage oči i bistri djevojčin smijeh sve su to prevladale, te je u njoj osjećao nevinost velikog djeteta. Čim bi došla k njemu, bez ikakvog ustručavanja, potpuno slobodno kao prijatelju, samo bi čavrljala poput nepresušnog potoka. Dvadeset puta pripovijedala mu je o svom djetinjstvu u Clermontu i uvijek se na to vraćala. One večeri, kad je njezin otac, kapetan Hallegrain, dobio svoj posljednji napadaj, te je, kao munjom ošinut, pao sa svog naslonjača poput mrtvog trupla, ona je bila sa svojom majkom u crkvi. Posve se jasno sjeća njihovog povratka kući, pa onda one strašne noći. Kapetan, onako krupan i onako jak, ležao je ispružen na jastuku, a donja mu se vilica ispružila naprijed, pa ga je, kao mala djevojčica, takvoga zadržala u svome sjećanju. I sama ima isto takvu vilicu, pa bi joj majka znala vikati, kad je ne bi mogla na drugi način ukrotiti: »Ah, dugobrado, ti ćeš se upropastiti kao i tvoj otac!« Jadna majka! Zar je nije ona dovoljno izmorila svojim neobuzdanim igrama i svojom bukom, u nastupima ludovanja! Koliko god može zaći u prošlost, majku uvijek nalazi pred istim prozorom, malenu, krhku, kako u tišini boji svoje lepeze, s njezinim blagim očima, jedinim što je od nje naslijedila. Toj dragoj ženi, da joj ugode, ljudi su znali s katkad govoriti: »Ona ima vaše oči.« I majka se smiješila i bila je sretna, što se bar tim djelićem 87
blagosti odražava u licu svoje kćeri. Poslije smrti svoga muža tako je dokasna radila, da joj je vid počeo slabiti. Kako da živi? Udovička mirovina, onih šest stotina franaka, koje je primala, jedva su dostajali za potrebe djevojčice. Pet je godina malena gledala, kako njezina majka blijedi i mršavi, kako se svakog dana pomalo gubi, dok nije postala samo sjena. Ona sad osjeća grižnju savjesti, što nije uvijek bila poslušna i što ju je bacala u očaj svojim nemarom prema radu i učenju. Svakog je ponedjeljka ponovo stvarala lijepe planove, zaklinjala se, da će joj uskoro pomagati da zaradi novac, ali su se njezine noge i ruke pokretale usprkos njezinom suzdržavanju, i ona bi jednostavno oboljela, kad bi morala dugo ostati mirna. Onda, jednoga dana, njezina se majka nije više mogla dignuti, umrla je, glas joj se ugasio, a oči su bile pune krupnih suza. Uvijek joj je takva pred očima: već mrtva, a velike otvorene oči, koje i dalje plaču, uperene u nju. Kasnije je Christine, kad bije Claude zapitkivao o Clermontu, zaboravljala svu tu tugu, pa bi iznosila vesele uspomene. Srdačno se smijala njihovom stanu u Ulici Eclache. Ona se rodila u Strasbourgu, otac joj je bio Gaskonjac, majka Parižanka, a svi su troje bili bačeni u tu Auvergnu, koju su mrzili. Ulica Eclache, koja se spušta u Botanički vrt, uska i vlažna, bila je tužna poput grobnice. Nije bilo nijednog dućana, nikad nijednog prolaznika, ništa osim sumornih pročelja kuća s uvijek zatvorenim kapcima. Ali oko podne, uzdižući se nad unutarnjim dvorištima, prozori njihovog stana bili su prepuni veselog sunca. Iz blagovaonice se izlazilo na široki balkon, neku vrstu drvene galerije s arkadama, koje je ukrašavala golema glicinija, zakrivajući ih svojim zelenilom. Ona je tu odrasla, najprije uz svog nemoćnog oca, a kasnije zatvorena kao u nekom samostanu sa svojom majkom, koju je i najkraći izlazak iscrpljivao. Baš nimalo nije poznavala grad i okolicu, tako da su se ona i Claude veselo zabavljali, kad bi ona neprestano odgovarala na njegova pitanja: Ne znam. Brda? Da, ima brda s jedne strane, opažaju se s kraja ulica, dok se s druge strane, kad se ide drugim ulicama, vide ravna polja, sve do u beskraj, ali tamo nisu išli, bilo je predaleko. Znala je samo brdo Puy de Dome, posve okruglo, slično grbi. U gradu je mogla otići u katedralu zatvorenih očiju: ide se oko Trga Jaude, a zatim Ulicom debelih. Više od toga ne treba je pitati, sve ostalo joj je zamršeno: uličice i avenije na padini, stari dio grada od crne lave, koji se strmo spušta i kuda se, kad nastane oluja, kiša kotrlja 88
poput rijeka, uz strašnu grmljavinu i sijevanje. O, tamošnje oluje! Ona i sada od toga dršće. Pred njezinom sobom, iznad krovova, gromobran Muzeja uvijek je bio u vatri. U blagovaonici, koja je služila i kao salon, ona je imala svoj vlastiti prozor, u dubokoj udubini, velikoj poput sobe, gdje se nalazio njezin radni stol i njezine sitne stvari. Tu ju je majka naučila čitati, tu bi, kasnije, ona zadrijemala slušajući svoje profesore: toliko bi je omamio umor od učenja. I zato se ona sada izruguje svome neznanju: ah, dobro obrazovana djevojka, koja ne bi mogla ni nabrojati imena francuskih kraljeva s datumima, slavna glazbenica, koja je ostala kod pjesme »Mali brodići«, čudesna akvarelistkinja, koja ne može naslikati stabla, jer joj je teško imitirati lišće! Iznenada bi u jednom skoku prešla na onih petnaest mjeseci, koje je nakon smrti svoje majke provela u Gospinom pohođenju, velikom samostanu izvan grada s veličanstvenim vrtovima. I tada priče o časnim sestrama, nikako više da završe: takvi prizori ljubomore, sitničavosti i bezazlenosti, da bi se čovjek prepao. Trebala je postati opatica, a bilo joj je tjeskobno u crkvi. I činilo joj se, da je sve već gotovo, kad ju je sama predstojnica, koja ju je mnogo voljela, odvratila od samostana, našavši joj to mjesto kod gospođe Vanzade. Stoga se i sada čudi: kako je ta časna majka Svetih anđela tako dobro pročitala njene misli? Jer, otkad živi u Parizu, zbilja je postala potpuno ravnodušna prema religiji. Zatim, kad je iscrpila svoje uspomene na Clermont, Claude je htio saznati, kako joj je kod gospođe Vanzade, pa bi ona svakog tjedna iznosila nove potankosti. U staroj palači u Passyu, tihoj i zatvorenoj, život teče odmjereno, u skladu s prigušenim tik-takanjem starih zidnih satova. Dva starinska poslužitelja, jedna kuharica i jedan sobar, koji su već četrdeset godina u toj obitelji, jedine su osobe, koje prolaze kroz prazne sobe, bez najmanjeg šuma svojih papuča, korakom sablasti. Katkad, između dugih vremenskih razmaka, netko dođe u posjete, neki osamdesetogodišnji general, tako suh, da sagovi jedva mogu osjetiti njegovu težinu. To je kuća mraka, sunce tu zamire u svjetlu malih iskri, kroz daščice kapaka. Otkad gospođa, nakon što je postala hroma i slijepa, ne izlazi više iz svoje sobe, jedina joj je razonoda kad joj netko čita nabožne knjige, bez kraja i konca. Ah, kako su ta beskrajna čitanja teška djevojci! Da barem zna neki zanat, s kakvim bi veseljem krojila haljine, pričvršćivala pribadačama šešire ili željezom utiskivala šare na 89
latice cvijeća! I kad samo pomisli, da ona nije ni za što, da je sve naučila, a da je sposobna samo da služi kod nekoga, da bude polusluškinja! A k tome, ona pati od te zatvorene, ukočene kuće, koja zaudara na smrt; opet je hvata muka kao u doba njezina djetinjstva, kad se htjela prisiliti na rad, da bi ugodila svojoj majci; u njoj se buni krv, i najradije bi kričala i skakala, pijana od potrebe da živi. Ali, gospođa tako blago s njom postupa, otpušta je iz svoje sobe i naređuje joj duge šetnje, tako da je silno grize savjest, kada je, po povratku s Burbonske obale, prisiljena da joj laže, da priča o Bulonjskoj šumi, da izmišlja nekakav obred u crkvi, u koju nije ni nogom stupila. Čini se, kao da svakog dana gospođa gaji prema njoj sve veću ljubav, neprestano joj nešto poklanja, pokoju svilenu haljinu, neki starinski mali sat, pa čak i rublje, a i ona sama jako voli gospođu, pa je jedne večeri plakala, kad ju je ova nazvala svojom kćeri. Zaklela se, da je odsad neće nikad napustiti, puna samilosti u svom srcu, kad je vidi tako staru i nemoćnu. - Svašta! - reče Claude jednog jutra - ona će vas nagraditi, učinit će vas svojom nasljednicom. Ona ostane zapanjena. - O, vi mislite? ...Kažu, da ona ima tri milijuna... Ne, ne, nisam nikad na to pomislila, ja to ne želim, što bih ja onda! Claude se okrene na stranu i reče odrješito: - Vi biste postali bogati, dovraga! Najprije, bez sumnje, ona će vas udati. Ali ga na tu riječ ona prekine praskom smijeha. - Za nekoga od svojih starijih prijatelja, za nekog generala sa srebrnom bradom... Ah, to bi bila krasna ludorija! Oboje su pritom razgovarali kao prijatelji, kao stari poznanici. On je bio u svemu novajlija, gotovo isto kao i ona, jer je imao samo nekoliko slučajnih poznanstava s djevojkama i jer je živio iznad stvarnosti, u romantičnim ljubavima. I njoj i njemu činilo se prirodnim i potpuno jednostavnim, što se na taj način viđaju potajno, kao prijatelji, bez drugih formalnosti osim stiska ruke pri dolasku i stiska ruke pri odlasku. On čak nije više ni sam sebe pitao, što ona, u svojem neznanju, kao čestita gospođica, zna o životu i ljudima. Ona je pak osjećala, da je on plašljiv, te ga je katkad uporno promatrala, drhtavih očiju, začuđena i smućena u svojoj strasti, koje nije bila svjesna. Ali još nikakva žestina osjećaja ni uzbuđenosti nije kvarila uživanje, koje su osjećali, kad su 90
bili zajedno. Njihove su ruke ostajale hladne, oni su o svemu govorili veselo, a katkad su se i prepirali kao prijatelji, koji su sigurni, da neće nikada jedan drugoga naljutiti. Samo što je njihov osjećaj prijateljstva postajao tako živ, da više nisu mogli živjeti jedno bez drugoga. Čim bi Christine došla, Claude bi izvadio ključ iz vrata. Ona je sama to tražila: na taj ih način nitko neće moći ometati. Poslije nekoliko posjeta ona je zagospodarila ateljeom i činilo joj se, kao da je u svojoj kući. Mučila ju je zamisao da tu unese malo reda, jer je njenim živcima smetalo biti usred takve zapuštenosti. Ali to nije bio lak posao; slikar je branio gospođi Joseph da mete, od straha da prašina ne pokrije njegove svježe slike, pa ju je prvih puta, kad bi njegova prijateljica pokušala malo pomesti, pratio nemirnim i molećivim pogledom. Čemu premještati stvari? Zar nije dosta, što ih ima pri ruci? Međutim, ona je pokazivala upornost, tako punu radosti, i činilo se, da je tako sretna, što tu može igrati ulogu domaćice, da joj je napokon dao punu slobodu. Sada, čim bi došla, svukla bi rukavice i pribadačama pričvrstila suknju, da je ne zaprlja, pa bi sve ispremještala i u tri navrata uredila tu prostranu sobu. Ispred peći nije se više vidjela nagomilana hrpa pepela, paravan je skrivao postelju i toaletni stolić, sofa je bila očetkana, ormar obrisan i sav svijetao, stol od jelovine raščišćen od stalnog posuđa i bez mrlja od boje, a iznad stolica postavljenih u lijepoj simetriji klimavi slikarski stalci bili su oslonjeni o zidove, dok je golemi sat-kukavica, koji je razotkrio svoje jarke crvene boje, ostavljao dojam, kao da je pojačao zvučnost svoga tiktakanja. To je bilo divno, soba se nije mogla prepoznati. On je začuđeno gledao, kako ide amo-tamo i kako se okreće pjevajući. Je li to dakle, bila ona ljenivica, koju bi mučila nepodnošljiva glavobolja, čim bi napravila i najmanji posao? Ali ona se smije: umni rad joj smeta, da; dok rad nogu i ruku, naprotiv, dobro na nju djeluje, uspravlja je poput mladog stabla. Ona je priznavala - kao da bi to bila kakva izopačenost - svoju sklonost prema niskim kućnim poslovima, onu sklonost, koja je bacala u očaj njezinu majku, kojoj su ideal u odgoju bila zabavna umijeća, učiteljica s finim rukama, koja ni u što ne dira. Kakvih li je prigovora bilo, kad bi je, još sasvim malu, iznenadili kako mete, briše prašinu ili se s uživanjem igra kuharice! Još i sada, kad bi se kod gospođe Vanzade smjela boriti protiv prašine, ona bi se manje dosađivala. Samo, što bi onda drugi rekli? Zbog toga bi prestajala biti dama. I ona se osjećala 91
zadovoljnom na Burbonskoj obali, sva zapuhana od tolikog rada, s očima kao u grešnice, koja zagriza u zabranjeno voće. Claude je u tim časovima osjećao oko sebe svu brižljivost dobre domaćice. Da bi je natjerao da sjedne, te da se mirno razgovara, on bi katkad od nje zatražio da mu zašije obrub na rukavu, koji se poderao. Ona mu se sama ljubazno ponudila, da će mu pregledati rublje. Ali tu nije bilo njezinog lijepog zanosa domaćice u pokretu. Prvo, ona to nije znala, držala je iglu kao djevojka odgojena u preziru prema šivanju. Zatim, ta nepomičnost, ta pažnja, ti sitni ubodi, na koje, jedan po jedan, treba paziti, bacali su je u očaj. Atelje je blistao od čistoće poput kakvog salona, ali je Claude ostajao u dronjcima, te su njih oboje od toga pravili šale i smatrali to smiješnim. Kako li su sretno proveli ta četiri mjeseca hladnoće i kiše u tom ateljeu, gdje je zažarena peć krčala poput cijevi u orguljama! Činilo se da ih zima još više usamljuje. Kad bi snijeg pokrio obližnje krovove, a vrapci dolazili udarati krilom o široki prozor, oni su se smiješili, jer im je toplo i jer su tako izgubljeni usred tog velikog nijemog grada. Ali im nije uvijek ostao samo taj uski kutić; ona mu je napokon dopustila, da je smije i otpratiti. Dugo vremena htjela je odlaziti sama, smatrajući sramotom, da je vani vide s muškarcem koji je vodi ruku pod ruku. Zatim, jednoga dana, kad je iznenada udario pljusak, zaista mu je morala dopustiti da je otprati dolje s kišobranom, a budući da je pljusak odmah prestao - kad su bili s druge strane mosta Luja-Filipa ona ga je poslala natrag, pa su ostali samo nekoliko minuta pred jednim grudobranom promatrajući šetalište, sretni, što se skupa nalaze pod vedrim nebom. Ispod njih, uz pločnik pristaništa, bile su u četiri niza poredane velike plitke lađe pune jabuka, tako zbijene jedna uz drugu, da su daske, koje su bile postavljene između njih, služile kao staze, po kojima su jurila djeca i žene. S užitkom su gledali to kotrljanje voća, goleme gomile, koje su letjele na lađe, dok se neki oštar, gotovo smrdljiv zadah, vonj uzavrele jabukovače, dizao u vis, zajedno s vlažnim isparavanjem rijeke. Sljedećeg tjedna, kad se sunce ponovo pojavilo, a on u razgovoru s njom veličao usamljenost obala oko Otoka svetoga Luja, ona je pristala na šetnju. Krenuli su uz Burbonsku i Anjouvinsku obalu, zaustavljajući se pri svakom koraku i zanimajući se za život na Seini, za bager, koji je škripao, za lađu-praonicu, koja se tresla od buke i svađe, i za dizalicu, tamo dalje, koja je upravo 92
istovarivala neku teglenicu. Ona se posebno čudila: je li moguće, da je ta Obala brijestova, koja je tako živahna s druge strane, da je ta Obala Henrika IV. sa svojim golemim prostranstvom i sa svojim žalom, na kome se čopori djece i pasa prevrću po hrpama pijeska, da je uopće sav taj horizont vrlo napučenog i radišnog grada bio horizont onog prokletog naselja, koje je, cijelo poprskano krvlju, vidjela one noći, kad je ovamo stigla? Zatim su zaobišli rt, još više usporavajući hod, da bi mogli uživati u usamljenosti i tišini, koje, kako se čini, tu unose stare palače; gledali su kako voda ključa kroz šumu skela pred Branom i vratili se Obalom Bethune i Obalom Orleans, nekako zbliženi pri pogledu na rijeku, koja se tu širila, stišćući se jedno uz drugo pred tim silnim valjanjem vode, očiju uprtih u daljinu, na Vinsko pristanište i Botanički vrt. Na blijedom su nebu kupole monumentalnih zgrada dobivale plavu boju. Kad su stigli na Most svetoga Luja, Claude je osjetio potrebu da joj pokaže Bogorodičinu crkvu, koju ona nije prepoznala. Gledana tako straga, golema i šćućurena među svojim, u obliku luka savijenim stupovima, kao među opuštenim šapama, bila je, iznad svoje duge kralježnice, slične kralježnici kakve nemani, pritisnuta svojom dvostrukom glavom, svojim dvama visokim tornjevima. Ali njihovo je sretno otkriće toga dana bio zapadni rt otoka, taj pramac stalno usidrene lađe, koja, usred strujanja vode, gleda Pariz, a da nikad ne može doći do njega. Spustili su se niz vrlo strmo stubište i pronašli usamljenu obalu, zasađenu visokim stablima. To je bilo divno utočište, zaklon baš usred tako brojnog pučanstva: Pariz je brujao oko njih, i po zidanim obalama i po mostovima, a oni su uz rub vode uživali u radosti, jer su sami i od svih zaboravljeni. Otada je ta obala postala njihov kutak prirode, mjesto, gdje su na zraku iskorištavali sunčane sate, kad bi ih u ateljeu, gdje je zažarena peć krčala, strašna vrućina počinjala gušiti i u njihove ruke unositi groznicu, koje su se plašili. Uza sve to Christine je dotada odbijala, da je prati dalje od Šetališta. Na Obali brijestova ona bi uvijek otpustila Claudea, kao da je Pariz sa svojom svjetinom i svim mogućim susretima počinjao baš kod tog dugog niza obala, po kojima joj je bilo dosadno samoj prevaljivati takav put, pa je malo-pomalo popustila, najprije mu dopustivši, da je prati do Vijećnice, pa do Novog mosta, pa do palače Tuileries. Počinjala je zaboravljati na opasnost, pa su oboje sada išli vodeći se ispod ruke 93
poput mladog bračnog para. I taje neprestana šetnja, to sporo hodanje uvijek istim pločnikom, uz vodu, za njih dobilo beskrajnu privlačnost, ulilo im je u dušu takav osjećaj sreće, da ga nikad više nisu mogli jače osjetiti. Čvrsto su pripadali jedno drugome, premda samo duševno. Činilo se, kao da ih duša tog velikog grada, koja se dizala iz rijeke, obavija svim nježnostima srdaca, koja su kroz vjekove kucala u tim starim kamenim zgradama. Otkad je zavladala velika prosinačka hladnoća, Christine je dolazila samo poslijepodne, a Claude bi je oko četiri sata popodne, vodeći je ispod ruke, otpratio. Za vedrih dana, čim bi prešli preko Novog mosta, pred njima se otvarala čitav golemi, beskrajan ponor obala. Od jednog do drugog kraja sunce je sa strane zagrijavalo zlatnom prašinom kuće na desnoj obali, dok su lijeva obala, otoci i zgrade stvarali tamnu prugu na veličanstvenom plamenu zalazećeg sunca. Između te blistave i te tamne strane sjala je svjetlucava Seine, ispresijecana tankim linijama svojih mostova. Dolazilo je najprije pet svodova Mosta Bogorodičine crkve, nad kojima se dizao jedini svod Mosta Arcole, pa onda Most mjenjača, pa Novi most, sve tanji jedan od drugoga, te je svaki od njih, iznad svoje sjene, pokazivao živi mlaz svjetlosti, vodu satenski plave boje, koja je svjetlucala kao u odsjaju ogledala. I dok su sutonski obrisi na lijevoj strani završavali siluetom šiljastih tornjeva Palače suda, kao ugljenom oštro ocrtanih na nebu, na desnoj se strani mekana krivulja širila u svjetlu, i tako se razrijedila i gubila, da je paviljon Flore, koji je, sasvim daleko, na krajnjem rtu, izbijao poput tvrđave, bio nalik na kulu iz bajke, plavkastu, laganu i drhtavu, usred ružičaste magle na horizontu. Ali bi oni, obasjani suncem pod ogoljelim platanama, odvraćali pogled od toga sjaja i uživali u promatranju izvjesnih, uvijek istih zakutaka, a naročito jednoga: skupine vrlo starih kuća iznad Šetališta. Dolje su bile male jednokatne trgovine željeznim posuđem i priborom za ribolov, a nad njima terase, ukrašene lovorom i divljom lozom, iza njih bile su nešto više kuće, istrošene, s rubljem na prozorima, čitava gomila baroknih zgrada, splet dasaka i zidarskih radova, ruševnih zidova i visećih vrtova, gdje su staklene lopte sjale poput zvijezda. Zatim bi hodali i vrlo brzo ostavljali iza sebe velike zgrade, koje su slijedile, Vojarnu i Vijećnicu, da bi se počeli zanimati za Cite, s druge strane rijeke, stisnut među ravnim i glatkim zidinama, a bez strmih obala. Iznad potamnjelih kuća blistale su kule Bogorodičine 94
crkve, te se činilo, kao da su nedavno pozlaćene. Sanduci antikvara počinjali su zauzimati ograde uz obalu, a jedna se lađa, nakrcana ugljenom, borila protiv strašne struje pod Mostom Bogorodičine crkve. A onih dana, kad se prodavalo cvijeće, oni bi se, usprkos oporosti toga godišnjeg doba, tu zaustavljali, da bi mogli udisati miris prvih ljubičica i ranih šeboja. Međutim, s lijeve strane obala se otkrivala i produživala: iza kamenih stražarnica Sudske palače, na Satnoj obali pojavljivale su se male kuće boje olova, sve do skupine drveća na nasipu. Zatim, kako su išli naprijed, druge su obale provirivale iz magle, u velikoj udaljenosti: Voltaireova obala, Obala Malaquais, kupola Instituta, četverouglasta zgrada Kovnice novca, duga siva linija pročelja, na kojima se čak ni prozori nisu mogli razaznati, te greben od krovova, koji su dimnjaci od opeka činili sličnim hridinastoj litici, koja se zabada upravo u sredinu svjetlucavog tamnog mora. S protivne strane, naprotiv, paviljon Flore gubio je svoj bajoslovni lik, te pod posljednjim plamenovima sunca dobivao čvrsti oblik. I onda se, s desne i s lijeve strane, s oba ruba rijeke, otvarala duboka perspektiva Sevastopoljske avenije i Avenije Sudske palače. To su bile zgrade Avenije Megisserie, nova Prefektura policije preko puta, stari Novi most sa svojim kipom, crnim poput mastila. Nadalje, to su bili Louvre i Tuileries, a onda u dnu, iznad Općine Grenelle, u bezgraničnoj daljini, brežuljci Sevresa, polje zasuto poplavom sunčanih zraka. Nikada nije Claude išao dalje, Christine ga je uvijek zaustavljala pred Kraljevskim mostom, kod visokih stabala kupališta Vigier, te kad bi se okrenuli, da još jednom, u zlatnom sunčanom svjetlu, koje je postajalo crveno, jedno drugome stisnu ruku, pogledali bi natrag, te bi na drugom horizontu ponovo ugledali Otok svetog Luja, s kojega su došli; ponovo bi ugledali nejasnu granicu grada, na koju se već spuštao mrak, dok je na istoku nebo bilo boje škriljavca. Ah, koliko su lijepih zalazaka sunca doživjeli na tim svojim tjednim lutanjima! U tom treperavom veselju obala pratilo ih je sunce, život Seine, igra odbljeska pri strujanju rijeke, zanimljivost radionica, toplih poput staklenika, i cvijeće u loncima kod trgovaca sjemenjem, i zaglušujuće krletke prodavača ptica, sva ta halabuka zvukova i boja, zbog koje obala rijeke čini, da gradovi ostaju vječno mladi. Dok su tako odmicali, njima na lijevo, nad tamnom prugom kuća, usijani je žar zalazećeg sunca dobivao grimiznu boju. Činilo se, kao da ih sunčana 95
kugla čeka, da se postepeno spušta, da se polako kotrlja prema dalekim krovovima, čim bi oni prešli Most Bogorodičine crkve, nasuprot proširenoj rijeci. Ni u jednoj stoljetnoj šumi, ni na jednoj gorskoj cesti, na livadama nijedne ravnice nikada neće biti tako veličanstvenih zalazaka sunca, kao iza kupole Instituta. To Pariz, ovjenčan slavom, pada u san. Pri svakoj njihovoj šetnji požar bi dobivao drugačiji izgled, nove bi peći izručivale svoju žeravicu tom plamenom vijencu. Kad ih je neke večeri iznenadio pljusak, sunce je, ponovo se pojavivši poslije kiše, obavilo plamenom čitav gusti oblak, te je tad nad njihovim glavama bio samo onaj prah upaljene vode, koji se prelijevao u plavoj i ružičastoj boji. Za vedrih dana, naprotiv, sunce bi se, nalik vatrenoj kugli, veličanstveno spuštalo u mimo, poput safira plavo jezero. Za trenutak bi ga crna kupola Instituta okrnjila poput mjeseca u zadnjoj četvrti, a onda bi kugla postala ljubičasta, te bi se utopila u dnu krvavog jezera. Ona bi već u veljači povećala svoju krivulju, te bi pala pravo u Seinu, koja bi, kako se činilo, ključala pri približavanju toga zažarenog željeza. Ali bi divni ukrasi, čarobni prizori u zraku, plamsali samo za oblačnih večeri. Tada bi to, prema hiru vjetra, bila sumporna mora, koja su udarala o koraljne hridine; tada bi to bile palače i kule, nagomilane građevine, koje bi gorjele, rušile se i kroz svoje pukotine puštale potoke lave. Ili bi pak sunce, koje bi već iščeznulo, zapalo iza koprene od pare, iznenada probilo tu pregradu uz takvu provalu svjetla, da bi izbijali mlazovi iskri i prelazili od jednog do drugog kraja neba, posve vidljivi, nalik na let zlatnih strelica. I spuštao bi se sumrak, a oni bi se rastajali s tim posljednjim bljeskom u očima, osjećajući, da je taj pobjednički Pariz jedan od uzročnika radosti, koju nisu mogli iscrpiti, radosti, koju su nalazili u tome, da njih dvoje zajedno uvijek iznova polaze na tu šetnju uzduž starih kamenih grudobrana. Jednog se dana napokon dogodilo ono, čega se Claude jako bojao, a da to nije rekao. Činilo se da Christine više ne računa s tim, da bi ih netko mogao susresti. Tko je, uostalom, poznaje? Ona će tako uvijek prolaziti nepoznata. On je pak mislio na prijatelje, katkad bi lagano zadrhtao, misleći da izdaleka razaznaje leđa nekog svojeg poznanika. Mučila ga je stidljivost; pomisao, da bi netko mogao drsko pogledati njegovu djevojku i k njoj pristupiti, a možda se i našaliti, izazivala je u njemu nepodnošljivu nelagodu. I upravo toga dana, kad se ona tijesno 96
priljubila uz njegovu ruku i, kad su se približavali Mostu umjetnosti, on naiđe na Sandoza i Dubucha, koji su silazili niz stepenice mosta. Bilo ih je nemoguće izbjeći, bili su gotovo nasuprot jedni drugima, a uostalom, njegovi su ga prijatelji bez sumnje opazili, jer su se smiješili. Veoma blijed, ipak je išao naprijed, te je pomislio, da je sve propalo, kad je vidio, da se Dubuche okreće prema njemu. Ali već u tom trenutku Sandoz je ovoga zadržao i odveo. Prošli su, naoko ravnodušni, i nestali u dvorištu Louvrea, a da se čak nisu ni okrenuli. Obojica su prepoznali original one pastelom naslikane glave, koji je slikar skrivao poput ljubomornog ljubavnika. Christine, vrlo vesela, nije ništa opazila. Claude, kojemu je srce snažno udaralo, odgovarao joj je prigušenim riječima, do suza ganut, prepun zahvalnosti zbog obzirnosti svojih dvaju starih prijatelja. Nekoliko dana poslije toga doživio je novi potres. Nije očekivao Christine, a bio je dogovorio sastanak sa Sandozom. Zatim, budući da se ona - priredivši mu jedno od onih iznenađenja, koja su ih bacala u zanos - trkom popela u njegov stan, da s njim provede jedan sat, oni su po svom običaju uklonili ključ, a ubrzo netko na poznat način pokuca na vrata. On je odmah prepoznao taj način najavljivanja, i taj ga je događaj tako zbunio, da je prevrnuo jednu stolicu: sada je svakako morao odgovoriti. Ali ona problijedi, te napravi umolnu kretnju, a on ostane nepomičan, presječena daha. Kucanje na vrata se nastavilo. Neki glas poviče: »Claude! Claude!« On se još uvijek nije micao, ali se ipak borio u sebi, te stajao blijedih usana, oborenih očiju. Nastala je duboka tišina, a koraci krenuše dolje, izazivajući škripu drvenih stepenica. Njegove su se grudi nadule od goleme tuge, i osjećao je, kako mu pucaju od grižnje savjesti pri svakom koraku, koji se udaljavao, kao da je bio zanijekao prijateljstvo, koje je gajio čitavo svoje mladenačko doba. Međutim, jednog je popodneva opet netko pokucao, a Claude je imao samo toliko vremena, da očajno promrmlja: - Ključ je u vratima! I zbilja, Christine ga je zaboravila izvući. Ona se preplaši i sjedne na rub kreveta, držeći rubac na ustima, da priguši šum svoga disanja. Lupanje se još više pojačalo, začuo se i smijeh, pa je slikar bio primoran povikati: - Naprijed! 97
Još nelagodnije se osjetio, kad je opazio Jorya, koji je galantno vodio unutra Irmu Becot. Prije petnaest dana Fagerolles ju je njemu prepustio, ili, bolje rečeno, on se pomirio s tim njezinim hirom iz straha, da je potpuno ne izgubi. Ona je tada rasipala svoju mladost po svim mogućim slikarskim ateljeima, uz takvo ludovanje svoga tijela, da je svakog tjedna selila, noseći svoje tri košulje, spremna da se opet vrati za jednu noć, ako joj srce to zaželi. - Ona je htjela pogledati tvoj atelje, i ja ti je dovodim - razjasni novinar. A ona je, ni ne čekajući, počela obilaziti sobu, posve slobodno uzvikujući. - O, kako je ovdje smiješno! ...O, kakva neobična slika! ...Hajde, budite ljubazni, sve mi pokažite, ja želim sve vidjeti! ...A gdje spavate? Claude, pun strepnje i uznemiren, pobojao se, da ona ne ukloni paravan. Zamišljao je, kako je Christine sada tu, te je bio duboko ožalošćen već i zbog onoga, što ona čuje. - Znaš, što ona od tebe traži? - veselo nastavi Jory. - Što? Ne sjećaš se? Obećao si joj, da ćeš naslikati nešto prema njoj... Ona će ti pozirati za sve, što god budeš htio, je li, draga moja? - Tako je, evo odmah! - Ali - reče u zabuni slikar - bit ću zauzet svojom slikom sve do izložbe u Salonu... Ima jedan lik na njoj, koji mi zadaje muke. U tome mi ništa ne mogu pomoći ti prokleti modeli! Ona se postavi pred sliku i podigne svoj nosić, kao da sve dobro razumije. - Ta gola žena na travi... No, dobro! Recite samo, mogu li vam biti od koristi? Joryja je to oduševilo. - Gle! Nije li to dobra ideja! Ti tražiš lijepu djevojku, a ne možeš je naći...! Ona će se odmah svući. Svući se, draga moja, svući se malo, da te on vidi. Jednom rukom Irma razveže svoj šešir, a drugom je tražila kopče svoje bluze, usprkos energičnom odbijanju Claudea, koji se otimao, kao da na njemu vrše nasilje. - Ne, ne, to nije potrebno!... Gospođa je premalena... To nije nikako ono što trebam, nikako! - Što onda? - reče ona. 98
- Samo pogledajte! - Jory je ostao uporan. - Pusti samo! Time ćeš joj ugoditi... Ona obično ne pozira, nije joj to potrebno, ali uživa u pokazivanju bez odjeće. Ona bi najradije živjela bez odjeće... Svući se, draga! Samo prsa, kad se on boji, da ga ne pojedeš. Naposljetku ju je Claude spriječio da se svuče. Mucao je isprike: neki drugi puta, kasnije, on bi bio sretan; u ovom se trenutku boji, da ga novi predmet potpuno ne zbuni, na što ona samo slegne ramenima, nepomično ga gledajući svojim krasnim očima, sa smiješkom, u kome je bilo prijezira. Onda Jory počne govoriti o njihovoj družini. Zašto, dakle, Claude prošlog četvrtka nije došao k Sandozu? Više ga ne vide, Dubuche ga okrivljava, da ga zabavlja neka glumica. Usto, došlo je do sukoba između Fagerollesa i Mahoudeaua zbog fraka u kiparstvu! Gagniere je prošle nedjelje izašao s nekog Wagnerovog koncerta s modricom na oku. On, Jory, umalo da nije u kavani Baudequin imao dvoboj zbog jednog od svojih posljednjih članaka u Bubnju. Zato, jer on oštro postupa s nevrijednim slikarima, s onima, koji su nepravedno stekli ugled! Hajka protiv žirija u Salonu stvara đavolsku buku, neće ostati ni jedan komadić od tih čuvara ideala, koji sprječavaju prirodu da tamo prodre. Claude ga je slušao, razdražen u svojoj nestrpljivosti. Ponovo je uzeo svoju paletu, tapkajući nogama pred svojom slikom. Prijatelj napokon to shvati. - Ti želiš raditi, mi te ostavljamo. Irma je i dalje promatrala slikara neodređeno se smiješeći, začuđena zbog gluposti toga blesana, koji je nije htio, mučena sada hirom, da ga, protiv njegove volje, dobije. Atelje mu je ružan, a ni on sam nema na sebi ništa lijepo. Ali zašto se pravi kreposnim? Ona ga je na trenutak peckala, lukava, bistra, u razuzdanosti svoje mladosti već sigurna, da će se domoći tog užitka. A na vratima se po posljednji put ponudila, cijelom svojom rukom dugo i toplo stišćući njegovu. - Kad god budete htjeli! Oni su otišli, a Claude je morao ukloniti paravan, iza kojega je Christine stajala na rubu kreveta, kao bez snage da se digne. Nije ništa rekla o toj djevojci, nego je samo izjavila, da se jako bojala. Htjela je odmah otići, dršćući od straha, da još jednom ne začuje kucanje, i 99
odnoseći u dnu svojih uznemirenih očiju zbunjenost zbog svega onoga, što nije spominjala. Uostalom, dugo se vremena osjećala nelagodno usred te surove umjetnosti, u tom ateljeu punom slika prejakih boja. Povrijeđena u svojim osjećajima i ispunjena odvratnošću, nije se mogla priviknuti na vjerno prikazane golotinje aktova, na grubu realnost slikarskih studija, koje je napravio u Provansi. Što više, od svega toga nije ništa razumijevala, jer je bila odrasla u atmosferi nježnosti i divljenja prema umjetnosti druge vrsti, prema onim finim akvarelima svoje majke, lepezama sa slikama delikatnima poput sna, na kojima su ljubavni parovi ljubičaste boje lepršali usred plavkastih vrtova. Čak se često i sama na đački način zabavljala izradom pejzaža, te radila slike sa dva ili tri motiva, koji su se uvijek ponavljali: jezero s nekom ruševinom, vodenica na nekoj rijeci ili pak švicarska kuća s jelama bijelim od snijega. I ona se čudila: je li moguće, da razuman mladić slika na tako lud, tako ružan, tako lažan način? Jer ona te slike stvarnog života nije samo smatrala ružnima i nakaznima, već je smatrala i da su u suprotnosti sa svakom prihvatljivom istinom. Zaista za to treba biti lud. Jednog je dana Claude bezuvjetno htio vidjeti jedan mali album, njezin stari album iz Clermonta, o kome je ona bila govorila. Budući da se dugo od toga branila, ona ga napokon donese, u dubini duše polaskana, jer je bila zahvaćena živom radoznalošću da vidi, što će on reći. On ga prelista smiješeći se, a budući da je šutio, ona prva promrmlja: - Vi smatrate, da je to loše, je li? - Ne baš tako - odgovori on - to je nešto nevino. Te riječi su je povrijedile, usprkos dobroćudnom tonu, koji ih je činio ljupkima. - Zbilja! Tako me mama poučavala! ...Ja volim, kad je to dobro naslikano i kad se to ljudima sviđa. Onda on otvoreno prasne u smijeh. - Priznajte, da se vi u pravom smislu riječi razbolijevate od mog načina slikanja. Ja sam to opazio, vi pućite usne, širite oči od užasa... Ah, svakako, to nisu slike za dame, a još manje za djevojke... Ali ćete se na to naviknuti, tu se radi samo o odgoju oka; i vidjet ćete, da je to, što ja radim, vrlo zdrava i vrlo poštena umjetnost. 100
I zbilja, Christine se malo-pomalo naviknula. Umjetničko uvjerenje nije u početku igralo nikakvu ulogu u tome, tim više, što joj Claude, prezirući mišljenje žena, nije ulijevao u glavu svoju nauku, nego je, naprotiv, izbjegavao s njom pričati o umjetnosti, kao da je htio da tu strast svoga života zadrži za sebe, izvan dometa nove strasti, koja ga je obuzimala. Ali joj je to pomalo prelazilo u naviku, te je napokon počela pokazivati zanimanje za te grozne slike, vidjevši, kakvo suvereno mjesto one imaju u slikarevu životu. To je bila njezina prva stepenica; nju je ganula ta bijesna strast za radom, ta bezuvjetna predanost čitavog jednog bića. Zar nije to dirljivo? Ne skriva li se tu nešto izvanredno dobro? Zatim, kad je zapazila radosti i boli, koje su ga potresale uslijed toga, je li mu nekog dana rad uspio ili nije, napokon je i sama počela suosjećati s njime u njegovu naporu. Ona bi se rastužila, ako bi ga našla tužnog, a razveselila bi se, ako bi je veselo dočekao, i otada je njezina briga bilo: je li puno radio, je li zadovoljan s onime, što je napravio nakon njihovog posljednjeg sastanka? Nakon dva mjeseca bila je pridobivena, zaustavljala se pred slikama, nije ih se više plašila; još uvijek nije posve odobravala taj način slikanja, ali je počela ponavljati stručne umjetničke izraze, izjavljujući, da je to »snažno, smjelo izrađeno, dobro osvijetljeno«. On joj se činio tako dobar, i toliko ga je voljela, da je, nakon što mu je oprostila, što mrlja takve strahote, napokon počela u njima otkrivati neke odlike, da bi i njih mogla barem malo voljeti. Ipak je bila jedna slika, ona velika, namijenjena prvoj izložbi u Salonu, s kojom se dugo vremena nije mogla pomiriti. Već je bez mnogo zlovolje promatrala aktove iz ateljea Boutin i studije iz Plassansa, ali se još uvijek ljutila na onu golu ženu, koja leži u travi. To je bila osobna zluradost, stid, jer joj se na trenutak činilo, da u njoj prepoznaje sebe, prigušena tjeskoba pred tim velikim tijelom, koje ju je i dalje vrijeđalo, premda je u njemu sve manje i manje nalazila svoje crte. U početku je protestirala, odvraćajući oči od nje. Sada bi je minutama nepomično gledala u nijemom razmišljanju. Kako to da je sličnost s njom iščeznula? Ukoliko se slikar njome upornije bavio, nikad zadovoljan, vraćajući se sto puta na isti dio, utoliko se svaki puta ta sličnost gubila. I, a da nije mogla to analizirati, a da se nije usuđivala sama sebi to priznati, ona, kojoj se stid prvog dana pobunio, sada je osjećala sve veću tugu vidjevši, da na slici više ništa od nje ne 101
ostaje. Činilo joj se, da od toga stradava njihovo prijateljstvo, osjećala je, da mu je sa svakom crtom, koja je bila brisana, ona manje bliska. Možda je ne voli, kad dopušta, da na taj način nestaje iz njegova djela? I koja je to nova žena, to nepoznato i nejasno lice, koje izbija iz njezinog? Claude, očajan, jer je pokvario glavu, nije zapravo znao, kako da je zamoli za nekoliko sati poziranja. Ona bi naprosto sjela, i on bi samo označio neke poteze. Ali je vidio, da je ona tako ljuta, pa se bojao, da je još više ne razdraži. Kada bi već odlučio, da će je na veseo način zamoliti, ne bi više našao riječi i odjednom bi se posve posramio, kao da se radilo o kakvoj nepristojnosti. Jednog ju je popodneva uzbunio jednim od onih svojih nastupa srdžbe, koje nije znao obuzdati, pa čak ni u njezinoj prisutnosti. Tog tjedna ništa mu nije uspijevalo. Govorio je, da će istrugati svoju sliku, te je, sav bijesan, hodao amo-tamo, udarajući po pokućstvu. Odjednom ju je uhvatio za ramena i posjeo na sofu. - Molim vas, učinite mi tu uslugu ili ću puknuti, časne mi riječi! Preplašena, ona ga nije shvatila. - Što, što hoćete? Zatim, vidjevši da on uzima kistove, doda nepromišljeno: - Ah, da! ...Zašto me ranije niste za to zamolili? Spremno se izvrne na jastuk i podvuče ruku pod potiljak. Ali iznenađenje i zbunjenost, što je tako brzo pristala, djelovali su tako, da se uozbiljila, jer nije bila svjesna svoje spremnosti na to, te bi se prije bez sumnje mogla zakleti, da mu više nikada ne će služiti kao model. Sav u zanosu, on usklikne: - Zbilja! Vi pristajete!... Sto mu gromova, kako ću vraški lijepu ženu pomoću vas izraditi! Iznova, bez razmišljanja, ona reče: - Ali, samo glavu! A on, u žurbi kao čovjek, koji se boji da je otišao predaleko, brzo promuca: - Svakako, svakako, samo glavu! Zbunjenost im je oduzela dar govora; on počne slikati, dok je ona, nepomična i očiju uprtih u zrak, ostala smućena, jer su joj iz usta ispale takve riječi. I već je njezina ljubaznost izazvala u njoj grižnju savjesti, 102
kao da se upušta u nešto grešno, dopuštajući da dade svoj lik toj goloj ženi, koja blista na suncu. Claude je u dva puta, koliko mu je pozirala, izradio njezinu glavu. Klicao je od veselja, vikao, da je to najbolji komad, koji je naslikao, a imao je i pravo, jer nikad nije u pravom svjetlu prikazao neko življe lice. Sretna, što ga vidi tako sretnim, i Christine se razveseli, tako da se i njoj učinilo, da je glava vrlo dobro izrađena, još uvijek nejako slična, ali divna u svojoj izražajnosti. Dugo su ostali pred slikom, žmirkajući očima i uzmičući sve do zida. - Sada - reče on konačno - ja ću to brzo dovršiti s nekim modelom... Ah, ta nesretnica! Imam je, dakle, u ruci! I u nastupu nestašluka ščepa djevojku, te oni počeše plesati, kako je on to nazivao, »korak trijumfa«. Ona se vrlo glasno smijala, ushićena tom njegovom šalom i ne osjećajući više ništa od svoje smućenosti, ni nemira savjesti, ni nelagode. Ali već sljedećeg tjedna Claude je ponovo postao turoban. Izabrao je Zoe Piedefer da mu pozira za tijelo, ali mu ona nije pružila ono, što je on htio: tako fina glava, govorio je, ne pristaje na ona nezgrapna ramena. Ipak je ostao uporan, stružući i iznova počinjući. Sredinom siječnja, svladan očajem, napustio je sliku i okrenuo je prema zidu, a zatim, petnaest dana kasnije, opet se dao na posao, s drugim modelom, velikom Judith, što ga je prisililo da promijeni nijansu boja. Slika se još više pokvarila, pa je ponovo pozvao Zoe, ne znajući više što radi, bolestan od nesigurnosti i tjeskobe. A najgore je bilo to, što ga je samo središnji lik tako dovodio u bjesnilo, jer je s ostatkom slike, sa stablima, dvjema malim ženama, gospodinom u kaputu - što je sve bilo dovršeno i solidno - bio potpuno zadovoljan. Veljača se bližila kraju, i ostalo mu je samo nekoliko dana, da sliku pošalje u Salon: to je bila propast. Jedne večeri, pred Christinom, on opsuje i krikne u srdžbi: - No, sto mu gromova, zar se glava jedne žene stavlja na tijelo neke druge! ...Trebao bih sam sebi odsjeći ruku! U dubini duše sada mu se nametala jedna jedina misao: postići to, da mu ona pozira za cijeli lik. Taje pomisao polako nicala u njemu, najprije kao jednostavna želja, koju bi brzo odbacio kao besmislenu, zatim kao nijemo vaganje razloga za i protiv, na što se neprestano vraćao, a napokon, pod silinom nužde, kao jasna i žestoka želja. Te 103
grudi, koje su se na nekoliko minuta nejasno ukazale njegovim očima, mučile su ga uspomenom, koje se nije mogao osloboditi. Ponovo ju je vidio u njezinoj mladenačkoj svježini, svu blistavu i prijeko potrebnu. Ako je ne dobije, bit će to isto, kao da se odriče slike, jer se ni s jednom drugom neće zadovoljiti. Kad bi se, spustivši se na stolicu, po čitave sate izjedao zbog svoje nemoći, tako da više nije znao ni gdje da kistom povuče crtu, stvarao bi herojske odluke: čim ona uđe, iskazat će joj tako dirljivim riječima svoju muku, da će ona možda popustiti. Ali ona bi stigla sa svojim prijateljskim smiješkom, sa svojom djevičanskom haljinom, koja nije otkrivala nijednog djelića njezina tijela, a on bi izgubio hrabrost i odvraćao oči od straha, da ga ne zatekne, kako joj pod bluzom traži vitku liniju njezina tijela. Ne može se od prijateljice tražiti takva usluga; on nikada neće imati hrabrosti za to. A, međutim, jedne večeri, kad ju se spremao otpratiti, i kad je ona stavljala šešir na glavu, ruku podignutih uvis, ostali su dvije sekunde oči u oči, on trepteći pred njezinim nadignutim dojkama, koje su htjele probiti tkaninu, a ona iznenada tako uozbiljena, tako blijeda, da je osjetio, da je odgonetnula njegove misli. Na obalama jedva da su i govorili: to je ostalo među njima, dok je sunce zapadalo na nebu, koje je bilo boje staroga bakra. Još je dva puta pročitao u dnu njezina pogleda da ona zna za njegovu stalnu misao. I zbilja, otkad je on na to mislio, i ona je, usprkos svojoj volji, počela o tome razmišljati, jer je u njoj probudio pažnju nehotičnim aluzijama. U početku je se to jedva ticalo, a kasnije je bila prisiljena da se zaustavi pri tim mislima, ali nije vjerovala, da se mora braniti, budući da joj se to činilo nečim nestvarnim, jednom od onih tlapnja, koje se vide u snu, a kojih se čovjek srami. Čak se nije ni pobojala, da će on to zatražiti: ona ga je sada dobro poznavala, te bi ga ušutkala jednim svojim daškom, već prije nego što bi promucao prve riječi, usprkos njegovim nenadanim nastupima srdžbe. To je naprosto ludo. Nikad, nikad! Dani su protjecali, a kod njih je fiksna ideja jačala. Čim bi se našli zajedno, ne bi više mogli, a da na to ne misle. O tome ne bi nikad prozborili ni jedne riječi, ali su njihove šutnje bile time ispunjene. Ne bi napravili ni jednu kretnju, ne bi se jedno drugome nasmiješili, a da na dnu toga ne bi ponovo našli tu misao, koju nisu mogli posve glasno izreći, a koja je iz njih ključala. Uskoro nije ništa drugo ostalo u 104
njihovom prijateljskom druženju. Ako ju je promatrao, činilo joj se, kao da je on svojim pogledom svlači; nevine riječi dobivale su neugodan smisao; nijedan se stisak ruke nije zaustavljao na samoj šaci, nego je izazivao lagani drhtaj uzduž čitavog tijela. I ono, što su oni do tog časa izbjegavali, mutna strana njihove veze, buđenje muškarca i žene u njihovom dobrom prijateljstvu, napokon je izbilo uslijed neprestanog podsjećanja na tu djevičansku golotinju. Malo-pomalo oni su u sebi otkrivali neku tajnu groznicu, za koju sami nisu znali. Žar bi im oblijevao lice, zacrvenjeli bi se, čim bi se jedno drugoga dotaknuli prstom. Sada je svakog trenutka vladalo to neko uzbuđenje, koje im je jače tjeralo krv u žile, te se, dok im je čitavo njihovo biće time bilo zaokupljeno, patnja zbog onoga, što su na taj način prešućivali, a da si to nisu mogli sakriti, do te mjere pojačavala, da su se od toga gušili, a grudi im se nadimale od dubokih uzdaha. Oko sredine ožujka Christine je, za jednog od svojih posjeta, našla Claudea kako sjedi pred svojom slikom, slomljen od tuge. Nije je čak ni čuo, te je ostao nepomičan, prazna i uplašena pogleda, uprtog na nedovršeno djelo. Za tri dana istječe rok, određen za slanje slika u Salon. - No, što je? - upita ga ona blago, potištena zbog njegovog očaja. On se trgne i okrene prema njoj. - Pa, eto, propalo je, neću izlagati ove godine! ...Ah, a ja sam toliko računao na taj Salon! Oboje su ponovo zapali u potištenost, pri čemu su se u njima burkale velike i zbrkane misli. Zatim ona nastavi, razmišljajući na glas: - Još ima vremena. - Vremena? Nikako! Trebalo bi mi čudo! Gdje da nađem model u ovom trenutku? Znate, od jutros se borim sam sa sobom, pa sam na tren pomislio, da imam neku ideju: da, da potražim onu djevojku, onu Irmu, koja je došla, kad ste vi bili ovdje. Doduše, znam da je malena i punašna, da bi možda trebalo sve izmijeniti, ali ona je mlada i sigurno može... Zbilja, pokušat ću!... On se prekinula u govoru. Zažarene oči, kojima ju je gledao, jasno su govorile: »Ah, tu ste vi, to bi bilo očekivano čudo, siguran uspjeh, kad biste mi vi poklonili tu krajnju žrtvu! Zaklinjem vas, to vas molim kao obožavanu, najljepšu, najdjevičanskiju prijateljicu!« 105
Ona, sva uspravljena, vrlo blijeda, razumijevala je svaku riječ, a one su oči, u kojima se odražavala goruća molba, vršile na nju snažan utjecaj. Bez žurbe ona skine svoj šešir i svoju bundu, a onda jednostavno nastavi istom mirnom kretnjom, otkopča bluzu, skine nju i steznik, odbaci donje suknje, otkvači naramenice košulje, koja joj sklizne na bokove. Nije progovorila ni jedne riječi; činilo se, da je odsutna duhom kao onih večeri, kad bi se, zatvorena u svojoj sobi, izgubljena u nekakvim sanjarijama, mehanički svlačila, ni ne misleći na to. Zašto, dakle, da pusti, da neka njezina suparnica daje svoje tijelo, kad je ona već dala svoje lice? Htjela je da tu bude čitava, u svome kutku, sa svojom ljubavi, shvaćajući konačno, kakvu joj nelagodu punu ljubomore već odavna uzrokuje ta strašna nakaza. Onda, i dalje nijema, gola i nevina, legne na sofu, te zauzme pozu, s rukom pod glavom, zatvorenih očiju. Potresen, nepomičan od radosti, on ju je gledao, kako se svlači. Opet ju je vidio, pred sobom. Brza, toliko puta u svijest dozvana vizija, sada je oživjela. To je onaj djetinji lik, još krhak, ali tako vitak, lik tako svježe mladosti. I on se ponovo čudio: gdje je skrivala te razvijene grudi, koje se pod haljinom nisu mogle ni naslutiti? Ni on nije govorio, nego je počeo slikati, u tišini i potpuno sabran. Tri duga sata strastveno je radio, s tako muževnim naporom, da je u jednom zamahu izradio divnu skicu čitavog tijela. Nikad ga ženska put nije tako opojila, a srce mu je kucalo kao pred kakvom svetom, uzvišenom golotinjom. Nipošto se nije približavao, ostao je iznenađen preobražajem lica, na kome su se prilično snažne i čulne vilice gubile pred ljupkom mirnoćom čela i obraza. Čitava ta tri sata ona se nije makla, nije dahnula pridonoseći na dar svoj stid, bez ijednog drhtaja, bez sustezanja. Obadvoje su osjećali, da bi se postidjeli, ako bi izgovorili samo jednu rečenicu. Jedino bi ona, s vremena na vrijeme, otvorila svoje bistre oči, uprla ih u neku neodređenu točku u prostoru, jedan trenutak tako ostajala, a da on u tome ništa od njezinih misli nije mogao pročitati, a onda bi ih opet zatvorila i zapadala u bešćutnost bijelog mramora, s tajanstvenim i krutim smiješkom modela. Jednom kretnjom Claude joj je dao na znanje, da je završio, te, postavši opet nespretan, prevrne stolicu, da bi joj se čim prije okrenuo leđima, a Christine, sva crvena u licu, spusti se sa sofe. Žurno se počne oblačiti, nenadano zahvaćena drhtavicom i tako uzbuđena, da se krivo 106
zakopčavala, protezala na sebi rukave i podizala ogrlicu, da ne bi više ostavila golim ni jedan djelić svoje puti. I već se bila potpuno zavukla u svoju bundu, a on se, još uvijek, nosom okrenut prema zidu, nije mogao odvažiti da je pogleda. Ipak se uputio k njoj, i gledali su se, kolebajući se, svladani uzbuđenjem, koje ih je sprječavalo, da išta progovore. Je li to dakle bila tuga, beskrajna, nesvjesna i bezimena tuga? Jer njihovi su se kapci naduli od suza, kao da su upropastili svoj život, kao da su se dotaknuli dno ljudske bijede. Onda, raznježen i duboko rastužen, ne mogavši pronaći ništa, pa čak ni jednu riječ zahvale, on je poljubi u čelo.
V. Petnaestog svibnja Claude, koji se prethodnog dana od Sandoza vratio u tri sata ujutro, još je spavao, kad mu gospođa Joseph unese u sobu veliki stručak bijelog jorgovana, koji je upravo donio neki sluga. On je shvatio: Christine mu unaprijed čestita na uspjehu njegove slike. To je, naime, bio veliki dan za njega, otvarao se Salon odbijenih, osnovan te godine, u kome će biti izloženo njegovo djelo, koje je žiri službenog Salona odbio. Ta ganutljiva misao, ti svježi i mirisavi cvjetovi jorgovana, koji su ga probudili, snažno su ga dirnuli, kao da su nagoviještali sretan dan. U košulji, bosih nogu, on ih stavi na stol, u jedan lonac za vodu. Zatim, očiju nabuhlih od sna i uplašen, počne se oblačiti, gunđajući, što je tako dokasna spavao. Prethodnog je dana obećao Dubucheu i Sandozu da će doći u osam sati po njih kod ovog posljednjeg, da bi sva trojica otišli zajedno u Palaču industrije, gdje će naći i ostale iz njihove družine. A već je kasnio jedan sat! Ali baš ništa nije mogao učiniti u svom ateljeu, jer se nije snalazio nakon otpreme svoje velike slike. Na koljenima, među starim okvirima, čitavih pet minuta nije mogao naći cipele. Komadići zlatne boje su letjeli, jer, ne znajući gdje da pribavi novca za okvir, dao je nekom stolaru iz susjedstva da mu sastavi četiri letve, te ih je sam pozlatio uz pomoć svoje prijateljice, koja se pokazala vrlo nespretnom u tom poslu. Napokon, obučen i obuven, sa svojim pustenim šeširom, koji je bio ukrašen žutim iskricama, upravo se spremao otići, kad ga neka 107
praznovjerna pomisao dovede natrag k cvijeću, koje je ostalo samo nasred stola. Ako ne poljubi one cvjetove jorgovana, doživjet će sramotu. On ih poljubi, sav ispunjen njihovim snažnim proljetnim mirisom. Na izlazu je dao ključ kućepaziteljici, kao i uvijek. - Gospođo Joseph, bit ću odsutan cijeli dan. Za manje od dvadeset minuta Claude je bio u Paklenoj ulici, kod Sandoza. Iako se bojao da Sandoza više neće naći kod kuće, on je ipak još bio tamo, jer se zadržao zbog lakšeg oboljenja svoje majke. To nije bilo ništa ozbiljno, samo loše provedena noć, koja ga je uznemirila. Sada već umiren, ispričao mu je, da mu je Dubuche pisao, neka ga ne čekaju i da će se s njima sastati na samoj izložbi. Zatim su krenuli, i budući da je bilo gotovo jedanaest sati, odlučili su doručkovati u nekoj maloj, slabo posjećenoj mljekarnici u Ulici Saint-Honore, gdje su se dugo zadržali. Iako su žarko željeli vidjeti izložbu, ipak su bili obuzeti nekakvom lijenošću i bilo je draže, da se što više zadrže tu, među starim uspomenama iz djetinjstva, uživajući u nekoj vrsti tuge, pomiješane s ganućem. Odbio je jedan sat, kad su prešli preko Elizejskih Poljana. Dan je bio divan, nebo bistro u nedogled, a vjetrić, još uvijek hladan, kao da ga je činio još plavetnijim. Obasjani suncem boje zreloga žita, redovi kestenova imali su mlado, nježnozeleno, naoko svježe lakirano lišće. Bazeni sa svojim vodoskocima, brižljivo njegovane tratine, dubina aleja i širina prostranstva davale su opsežnom horizontu obilježje velike raskoši. Samo nekoliko kočija, kako to obično biva u taj sat, kretale su se prema gore, dok je val svjetine, zbijen i pomičan poput mravinjaka, nestajao pod golemom arkadom Palače industrije. Kad su ušli, Claude lagano zadršće u neobično velikom trijemu, hladnom poput podruma, čije su vlažne ploče odjekivala pod nogama poput podnih ploča u crkvi. On pogleda nadesno i nalijevo, oba monumentalna stubišta, te upita s prijezirom: - No, zar ćemo proći kroz njihov odvratni Salon? - Ah, ne, dovraga! - odgovori Sandoz. - Pođimo kroz vrt! Tamo je zapadno stubište, koje vodi k Odbijenima. I oni s omalovažavanjem prođoše između malih stolova prodavačica kataloga. U međuvremenu, između dvaju golemih zastora od crvenog 108
baršuna, pojavljivao se staklom pokriveni vrt, s one strane mračnog trijema. U to doba dana vrt je bio gotovo prazan, a ljudi je bilo samo u restoranu ispod sata, brojni gosti, koji su tu upravo objedovali. Ostatak se svjetine nalazio na prvom katu, u dvoranama, pa su jedino bijeli kipovi obrubljivali aleje žutoga pijeska, koje su surovo presijecale zelenilo tratina. To su bili nepomični mramorni ljudi, koje je osvjetljavala blijeda svjetlost, što je poput prašine padala kroz visoka stakla. Na južnoj su strani platneni zastori zakrivali polovicu te dugačke prostorije, plave pod suncem, išarane s oba kraja blistavom crvenom i plavom bojom šarenih stakala. Nekoliko već izmorenih posjetitelja zauzeli su posve nove stolice i klupe, blistave od boje, dok su se jata vrabaca, koji su se nastanili gore na bezbrojnim šipkama željeznog kostura krova, obrušavala na zemlju, progoneći se međusobno uz slabašne krikove, te bez straha prekapajući po pijesku. Claude i Sandoz su namjerno brzo hodali, ne gledajući ništa oko sebe. Ukočeni i dostojanstveni brončani kip, Minerva od nekog člana Instituta, ogorčio ih je, čim su stupili na vrata. Ali dok su ubrzavali korak uzduž beskrajnog niza poprsja, susreli su Bongranda, samoga, kako polako obilazi oko neke ležeće, gorostasne i glomazne figure. - Oho, to ste vi! - poviče on, kad su mu pružili ruku. - Upravo sam gledao statuu našeg prijatelja Mahoudeaua, za koju su ipak imali dovoljno razuma, da je prime i dobro smjeste... A tada naglo reče: - Vi dolazite odozgo? - Ne, upravo smo stigli - reče Claude. Onda im je on vrlo srdačno počeo govoriti o Salonu odbijenih. On, koji je bio član Instituta, ali koji je bio odvojen od svojih kolega, veselio se tome događaju, govorio je o vječnom nezadovoljstvu slikara, o hajci, koju su vodile male novine, kao što je Bubanj, o protestima i stalnim pritužbama, koje su napokon uzbunile i Cara; zatim o umjetničkom državnom udaru toga šutljivog sanjara, jer je ta odluka krenula baš od njega; i konačno o općoj zapanjenosti i graji, nastaloj zbog tog kamena bačenoga u žablju baru. - Ne - nastavi on - vi nemate pojma o negodovanju među članovima žirija! ...A k tome, nemaju povjerenja u mene, pa ušute, čim sam ja među njima!... Sav je bijes uperen protiv tih groznih realista. Baš pred 109
njima su sistematski zatvarali vrata hrama, i zbog njih je Car dopustio javnosti da izvrši reviziju parnice, i oni, eto, sada slave... Ah, čuo sam mnogo toga lijepoga i ne bih skupo prodao vašu kožu, mladići! Srdačno se smijao na svoj običajni način, raširenih ruku, kao da bi htio zagrliti svu mladež, koja kao da izbija iz zemlje. - Niču vaši učenici - reče Claude jednostavno. Jednim ga je pokretom ruke Bongrand ušutkao, obuzet nelagodom. On nije ništa izložio, a svi ti proizvodi, kraj kojih prolazi, te slike, ti kipovi, taj ljudski stvaralački napor, ispunjavaju ga tugom. To nije zavist, jer nema uzvišenije i bolje duše od njegove, nego je to vraćanje k samome sebi, potmuli strah od polaganog pada, onaj nepriznati strah, koji ga stalno muči. - A kako je kod Odbijenih? - upita ga Sandoz. - Divno! Vidjet ćete. Zatim, okrenuvši se prema Claudeu i zadržavši mu obje ruke u svojima, reče: - Vi ste, dragi moj, nešto izvanredno! ...Slušajte! Ja, za kojega kažu da sam razuman - ja bih dao deset godina svoga života, samo da sam naslikao onu vragolanku, vašu veliku ženu. Ta pohvala, koja je izašla iz njegovih usta, do suza je ganula mladića. Napokon je postigao uspjeh! Nije mogao pronaći ni jedne riječi zahvale, nego je odjednom počeo pričati o nečemu drugom, da sakrije svoje uzbuđenje. - Taj vrijedni Mahoudeau! Jako je dobru figuru napravio! Vraški temperament, zar ne? Sandoz i on počeli su obilaziti oko gipsanog kipa. Bongrand odgovori sa smiješkom: - Da, da, previše snažna bedra, previše snažne grudi. Ali pogledajte povezanost udova; to je fino i lijepo kao i sve... No, zbogom, ja vas ostavljam. Idem malo sjesti, noge su mi se polomile od umora. Claude digne glavu i naćuli uši. Strašna buka, koju ispočetka nije zapažao, tutnjila je u zraku, uz nekakvo neprestano praskanje: bilo je to poput buke oluje, koja udara o morsku obalu, poput treskanja izazvanog nekim neumornim jurišem, koji dolazi iz beskonačnosti. - Gle! - promrmlja on. - Pa šta je to? - To su - reče Bongrand, udaljujući se - posjetitelji, tu gore u dvoranama. 110
I dva mladića, prošavši kroz vrt, popeli su se u Salon odbijenih. Vrlo su ga lijepo uredili, pa su i odbijene slike bile jednako raskošno izložene, kao i one primljene: visoki zastori od starih zidnih sagova na vratima, vijenci od gipsa na zidovima, ukrašeni zelenim vunenim tkaninama, duge klupe prekrivene crvenim baršunom, zavjese od bijeloga platna pod staklima na stropu, a u cijelom nizu dvorana na prvi pogled je sve bilo isto, isto onako pozlaćeni okviri, iste žive mrlje slika. Ali je tu vladala posebna radost, odbljesak mladosti, čega u početku čovjek nije bio svjestan. Svjetina, sada već čvrsto zbijena, svaki se čas povećavala, jer su svi napuštali službeni Salon i žurno upadali ovamo, strastveno pokretani radoznalošću, podbodeni željom da i sami sude sucima, i napokon, već od samog dolaska na prag očarani sigurnošću da će vidjeti nešto vrlo zabavno. Bilo je vrlo vruće, fina se prašina dizala s poda, u četiri sata popodne sigurno se više neće moći izdržati od zagušljivosti. - Dovraga! - reče Sandoz, gurajući se laktovima kroz masu. Nećemo se lako moći progurati i naći tvoju sliku. On se žurio, sav obuzet groznicom bratske ljubavi. Toga je dana živio samo za djelo i slavu svoga starog prijatelja. - Pusti samo, - poviče Claude - ma stignemo! Moja slika neće odletjeti! I on se, naprotiv, pravio kao da mu se ne žuri, usprkos nesavladivoj želji da potrči. Dizao je glavu i gledao... Uskoro, u glasnom govoru svjetine, koji ga je smeo, on razazna lagani, zasada još suzdržavani smijeh, koji su lupanje nogu i šum razgovora zaglušavali. Pred nekim su se slikama posjetitelji šalili. To ga je uznemirilo, jer je, uza svu svoju revolucionarnu grubost, bio lakovjeran i osjetljiv poput žene, uvijek očekujući mučeništvo, i uvijek je bio do dna srca povrijeđen i smeten od straha, da će ga drugi odbiti i narugati mu se. - Veseli su ovi ovdje! - Zbilja! A imaju i zašto - primijeti Sandoz. - Pogledaj samo ove čudne kljusine! Ali u tome trenutku, dok su se zadržavali u prvoj dvorani, Fagerolles, a da ih nije vidio, naišao je na njih. On se trgne, jer mu je bez sumnje taj susret bio neugodan. Međutim, odmah se snašao i postao vrlo ljubazan. - Oho! Mislio sam na vas... Tu sam već sat vremena. - No kamo su strpali Claudeovu sliku? - upita Sandoz. 111
Fagerolles, koji je stajao dvadeset minuta pred tom slikom, promatrajući je i proučavajući dojam, koji je ostavljala na promatrače, odgovori bez oklijevanja: - Ne znam... Zajedno ćemo je potražiti. Hoćete li? I on im se pridruži. Taj strašni lakrdijaš nije više u tolikoj mjeri gajio manire jednog skitnice, nego je bio besprijekorno obučen. Bio je, kao i uvijek, porugljiv i zajedljiv prema svjetini, ali je sada nabrao usne, dajući im ozbiljan izraz, kao mladić, koji nastoji prodrijeti u srž umjetnosti. On doda, tobože iskreno: - Žao mi je, što ove godine nisam ništa poslao! U tom bih slučaju ja bio ovdje zajedno s vama svima, i ja bih sudjelovao u uspjehu... A ima izvanrednih, velikih djela, djeco moja! Na primjer, ovi konji... I on pokaže golemu sliku, koja je stajala pred njima i pred kojom se svjetina okupljala smijući se. To je, kako su oko njih govorili, djelo nekog bivšeg veterinara, - konji u prirodnoj veličini, pušteni na livadu, ali fantastični konji, modri, ljubičasti, ružičasti, konji, kojima je zaprepašćujuća anatomija izbijala kroz kožu. - A da se ti možda nama ne rugaš? - izjavi Claude sumnjičavo. Fagerolles je hinio zanos. - Kako bih mogao! Tu je sve puno odličnih osobina! Taj dobričina temeljito poznaje svog konja! Bez sumnje, on slika poput kakvog grubijana. Ali ne smeta, ako je originalan i ako donosi jedan istinski prilog. Njegovo je fino djevojačko lice zadržalo svoju ozbiljnost, ali jedva se vidjelo da je u dnu njegovih bistrih očiju svjetlucala žuta iskra porugljivosti. I onda doda sljedeću zlobnu aluziju, u kojoj je samo on mogao uživati: - No dobro! Ako na tebe mogu djelovati budale, koje se smiju, uskoro ćeš vidjeti i mnogo drugih budala. Tri prijatelja opet krenuše, probijajući se s beskrajnom mukom kroz gomilu ramena. Ušavši u drugu dvoranu, brzo su prešli pogledom po zidovima, ali se tražena slika nije tu nalazila. I tada ondje ugledaše Irmu Becot, kako drži pod ruku Gagnierea. Oboje su bili prignječeni o jedan ukrasni gipsani vijenac; on je upravo promatrao neku malu sliku, a ona je, oduševljena tim guranjem, dizala u vis svoju ružičastu njuškicu i smijala se zbog gužve. - Što? - reče Sandoz začuđeno. - Ona je sada s Gagniereom? 112
- Oh, prolazni hir! - mimo razjasni Fagerolles. - Priča je tako smiješna... Poznato vam je, da ona sada ima vrlo skladno namješten stan; da, onaj budalasti markiz, onaj, o kome pišu u novinama, sjećate li se? Djevojka i pol, koja će daleko dogurati, uvijek sam to govorio! Ali je uzalud stavljaju u krevet s urezanim grbom, ona strastveno voli rasklopni krevet, a ima večeri, kad osjeća potrebu za krevetom iza pregrade kod nekog slikara. I tako se dogodilo, da je napustila sve, te u nedjelju, oko jednog sata ujutro, upala u kavanu Baudequin. Mi smo upravo izašli, i tamo je bio ostao samo Gagniere, zaspavši kod svoje čaše piva... Onda je ona uzela Gagnierea. Irma ih je opazila i počela im izdaleka vrlo ljubazno mahati rukom. Bili su prisiljeni da joj priđu. Kad se Gagniere okrenuo, sa svojom blijedoplavom kosom i svojim sitnim golobradim licem, a s izrazom lica još neobičnijim nego obično - nije pokazao nikakvog čuđenja, što ih je ugledao iza sebe. - To je nešto izvanredno - promrmlja. - Što to? - upita Fagerolles. - Pa ovo malo remek-djelo... I vrijedno, i naivno i iskreno! On pokaže sićušnu sliku, pred kojom se bio zadubio, sliku potpuno dječju, onakvu, kako bi je četverogodišnje derište bilo moglo naslikati, malu kuću kraj neke male ceste, sa stablom sa strane, a sve to krivo i obrubljeno crnim crtama, a da nije bio zaboravljen ni vrtlog dima, koji je izlazio iz krova. Claude nervozno maline rukom, dok je Fagerolles hladnokrvno ponavljao: - Vrlo fino, vrlo fino... Ali gdje je tvoja slika, Gagniere? - Moja slika? Tamo je! I zbilja je slika, koju je poslao, bila baš pokraj malog remek-djela. To je bio posve dotjerani pejzaž, brižno naslikana obala Seine, u donekle sumornom, ali ipak ljupkom tonu, i potpuno ujednačena, bez ikakve revolucionarne grubosti. - Zar nisu zbilja glupi, kad su to mogli odbiti! - reče Claude, koji se s velikim zanimanjem približio slici. - Ali zašto, zašto, pitam ja vas! I zbilja se nije moglo naći nikakvo opravdanje, što su otklonili tu sliku. - Zato, jer je to realistično, - reče Fagerolles tako odrješitim glasom, da se nije moglo znati, ismijava li se žiriju ili slici. 113
U međuvremenu je Irma, kojom se nitko nije bavio, nepomično promatrala Claudea s nesvjesnim smiješkom, koji je smušeno divljaštvo toga odraslog mladića nagonilo na njezine usne. Kad samo pomisli, da mu nije čak ni palo na pamet, da je ponovno vidi! Njoj se sada činio tako drukčiji, tako smiješan, ružan toga dana, narogušen, zamračene puti kao poslije kakve žestoke groznice! I, opterećena zbog njegove nepažnje, ona mu dotakne ruku poput prisnog prijatelja. - No, tamo preko puta traži vas jedan vaš prijatelj. To je bio Dubuche, kojega je ona poznavala, jer ga je jednom srela u kavani Baudequin. On se s mukom probijao kroz gomilu, lutajući očima nad uzburkanim glavama okupljenih. Ali odjednom, upravo u času, kad mu je Claude htio rukom svratiti pozornost na sebe, on mu okrene leđa i posve ponizno pozdravi grupu od tri osobe: debelog i niskog gospodina, lica spaljena njegovom vrućom krvlju, njegovu gospođu, vrlo mršavu, voštane boje, izgriženu slabokrvnošću, te kćer, tako kržljavu u njezinoj osamnaestoj godini, da je bila krhka i bijedna, kao da je još djetešce. - Dobro! - promrmlja slikar. - Eto, ulovili su ga! ...S kakvim se rugobama upoznala ta životinja! Gdje li je samo upecao te grozote? Gagniere mimo reče, da poznaje te ljude po imenu. Gospodin Margaillan je krupni građevinski poduzetnik, već sada peterostruki ili šesterostruki milijunaš, koji stječe svoje imanje na velikim pariškim radovima, izrađujući posve sam čitave avenije. Bez sumnje je Dubuche došao u vezu s njim posredstvom kojeg arhitekta, čije je planove dotjeravao. Ali Sandoz, u kome je mršavost djevojke pobudila sažaljenje, procijeni je jednom jedinom riječju. - Ah, bijedna oguljena mačka! Kako tužno! - Pusti samo! - izjavi Claude bez milosrđa. - Njima su na licu ispisana sva zlodjela građanske klase, oni pate od zatvorenosti i gluposti. Dobro je tako... Gle, naš odmetnik nestaje s njima! Nije li previše bljutavo, da se tako ponaša jedan arhitekt? Sretan mu put, neka nas samo traži! Dubuche, koji nije bio opazio svoje prijatelje, ponudi svoju ruku gospođi i krene dalje, tumačeći slike i izražavajući pokretima pretjeranu uslužnost. - Idemo dalje! - reče Fagerolles. Zatim se obrati Gagniereu: 114
- Znaš li, kamo su ugurali Claudovu sliku? - Ne znam, tražio sam je... Idem s vama. On se uputi s njima i zaboravi Irmu Becot, koja je ostala kod vijenca. Nju je bio spopao hir da posjeti Salon, obješena njemu o ruku, a on je tako slabo bio naviknut na taj način voditi ženu, da ju je neprestano gubio putem, pa se čudio, što je uvijek iznova nalazi kraj sebe, ne znajući više ni kako, ni zašto su zajedno. Ona potrči za njim i opet ga uhvati za ruku, da bi mogla ići za Claudeom, koji je sa Sandozom i Fagerollesom već prelazio u drugu dvoranu. Zatim su njih petero onuda tumarali, dižući glavu uvis, čas rastavljeni guranjem drugih ljudi, čas opet združeni, a strujom prolaznika uvijek naprijed gonjeni. Neka ih je strašna Chaînova slika zadržala; Krist, koji oprašta preljubnici - suhi, kao iz drva izrezani likovi, koštunjavog ustrojstva, koje je davalo koži ljubičastu boju, a sve to kao da je bilo naslikano blatom. Ali odmah sa strane divili su se jednom vrlo lijepom prikazu žene, gledane straga, izbočenih kukova i okrenute glave. Posvuda po zidovima sve je bila sama mješavina odličnoga i najgorega, zbrka svih stilova, izhlapjeli slikari povijesne škole, neposredno uz mlade realistične luđake; jednostavni nespretnjakovići, koji se nisu ničime isticali, uz originalne razmetljivce; mrtva Izabela, koja je izazivala dojam, kao da je istrunula na dnu podruma Škole za lijepe umjetnosti, pokraj Dame u bjelini, vrlo zanimljive vizije, kako ju je vidjelo oko velikog umjetnika; golemi Pastir, koji gleda more, lik iz priče, a s druge strane jedna slika, Španjolci, koji se loptaju, slika obasjana divnim intenzivnim svijetlom. Odvratnoj rugobi nije ništa nedostajalo, ni vojničke slike s vojnicima kao od olova, ni blijeda starinska, ni loša i mračna srednjovjekovna umjetnost. Ali iz te neskladne cjeline, a osobito iz pejzaža, kod kojih se gotovo u svakome moglo u osnovi opaziti nešto iskreno i ispravno, a tako isto i iz portreta, koji su većinom bili vrlo zanimljivi po svojoj izradi, izbijao je istinski dah mladosti, smjelosti, i strastvenosti. Ako je u službenom Salonu bilo manje loših slika, njihov je prosjek bez sumnje bio banalniji i u većoj mjeri osrednji... Tu se čovjek osjećao kao usred bitke, ali vesele, sa zanosom vođene bitke, u trenu, kad se javlja zora, kada trublje trube i kada se kreće protiv neprijatelja sa sigurnošću, da će ovaj biti pobijeđen prije zalaska sunca. 115
Claude, razigran tim vonjem bitke, počeo se oduševljavati i ljutiti, te je sada slušao, kako se iz redova posjetitelja diže smijeh, kao da je čuo, da zvižde topovske kugle. Suzdržljiv u početku, smijeh je postajao sve glasniji, što se slikar više pomicao. Već u trećoj dvorani žene više nisu svoj smijeh prigušavale rupcima, a muškarci su isturili trbuhe, da im bude udobnije. To je bilo zarazno veselje gomile, koja je tu došla zabaviti se, te se malo-pomalo razdraživala i davala si oduška zbog sitnica, nalazeći povod svome veselju - jednako u lijepim stvarima, kao i u ružnima. Ljudi su se manje smijali pred Chaînovim Kristom nego pred prikazom žene, čiji su se izbočeni bokovi - koji kao da su probijali sliku - njima činili izvanredno smiješnima. Dama u bjelini također je izazivala veselje posjetitelja; jedni su druge gurali laktovima, previjali se od smijeha, i neprestano se tu stvarala neka skupina, koja bi rastezala usta pred slikom. I svaka je slika doživljavala svoj uspjeh, ljudi su se dozivali izdaleka, da bi pokazali onu, koja je zgodna, i neprestano su duhovite primjedbe kružile od usta do usta, i to tako, da Claude, ušavši u dvoranu, umalo da nije pljusnuo neku staru gospođu, čije ga je kvocanje ogorčilo. - Kakve budale! - reče on, okrenuvši se drugima. - Zar ne? Čovjeku dođe želja, da im remek-djela baci u glavu! I Sandoz se razljutio, a Fagerolles je i dalje vrlo glasno hvalio najgore slike, što je još više povećavalo raspoloženje u dvorani. Gagniere je, međutim, zbunjen usred te gužve, vukao za sobom oduševljenu Irmu, čije su se suknje uvijale oko nogu svih muškaraca. Ali se iznenada pred njima pojavio i Jory, sa svojim velikim ružičastim nosom. Njegovo je lijepo, plavo, mladenačko lice blistalo. Nasilno se probijao kroz svjetinu, mahao rukama i klicao od veselja, kao da je to njegov osobni uspjeh. Čim je opazio Claudea, poviče: - Ah, napokon sam te našao! Već te sat vremena tražim... Uspjeh, prijatelju moj, uspjeh! - Kakav uspjeh? - Pa uspjeh tvoje slike! ...Dođi, da ti to pokažem! Ne, vidjet ćeš, to je divno! Claude problijedi, silno ga je veselje počelo gušiti, dok se pravio kao da ravnodušno prima tu vijest. Sjeti se Bongrandove izjave, pa se sam sebi učinio genijalnim. 116
- Gle, dobar dan! - nastavi Jory, stežući ruku drugima. I onda su on, Fagerolles i Gagniere stajali oko Irme, koja im se smiješila, kao njihov prijatelj, kao član obitelji, kako je sama govorila. - Pa gdje je to? - upita Sandoz nestrpljivo. - Povedi nas! Jory im se postavio na čelo, a družina krene za njim. Da bi ušli, na vratima posljednje dvorane morali su se poslužiti šakom. Ali Claude, koji je ostao iza njih, čuo je, kako se neprestano diže smijeh, kako žamor postaje sve jači, poput valjanja plime, koja je postigla svoj najviši uspon. A kad je napokon ušao u dvoranu, ugledao je golemo, bučno, zbrkano mnoštvo ljudi, skupljeno u gomili, koja se gurala pred njegovom slikom. Tu je smijeh bio najžešći, tu se najviše širio, i tu je završavao. Smijali su se njegovoj slici. - Ha? - ponovi Jory, sav u zanosu. - Eto uspjeha! Gagniere, zaplašen i postiđen kao da su njega samog ismijali, promrmlja: - Previše uspjeha... Ja bih više volio nešto drugo. - Kako si glup! - nastavio je Jory, pretjerano zanesen svojim uvjerenjem. - To, to je uspjeh! ...Nije važno, što se oni smiju! Eto, poznati srno, sutra će sve novine o nama pisati! - Budale! - izustio je samo Sandoz, glasom prigušenim od boli. Fagerolles je šutio, držeći se rezervirano i dostojanstveno poput prijatelja neke obitelji, koji stupa u pogrebnoj povorci. A jedino se Irma i dalje smiješila, smatrajući to zabavnim, pa se onda umilnom kretnjom oslonila o rame ismijanoga slikara, počevši mu govoriti »ti« i tiho mu šapnuvši u uho: - Ne trebaš se ljutiti, dragi moj. To su gluposti, svejedno trebaš biti veseo. Ali Claude je ostao nepomičan. Neka ga je velika hladnoća ukočila. Srce mu se na čas zaustavilo, toliko razočaranje bilo mu je strašno. I raširenih zjenica, privučenih i uprtih onamo nekom nesavladivom silom, promatrao je svoju sliku i čudio se, jedva je prepoznavajući u toj dvorani. Nikako to nije isto djelo, kao ono u njegovom ateljeu! Požutjelo je pod blijedim svijetlom, koje se probijalo kroz platnenu zavjesu. Čini se, kao da je sada slika ujedno i manja, grublja i izvještačena, te je - bilo uslijed reakcija publike ili zbog nove sredine na prvi pogled zapazio sve njegove nedostatke, nakon što je čitave mjesece živio slijep pred njim. S nekoliko poteza on ju je u mislima 117
popravljao, pomicao udaljenosti, uspravljao neki ud, mijenjao snagu nekog tona. Bez sumnje, gospodin u baršunastom kaputu ništa ne valja, zaprljan je i loše smješten; jedino mu je ruka lijepa. U dnu, dvije hrvačice, plavuša i crnka, previše su zadržale obilježja skice, nisu bile solidno obrađene i mogu biti zanimljive samo za oči nekog umjetnika. Ali bio je zadovoljan sa stablima, s proplankom obasjanim suncem, dok mu se gola žena, žena, koja leži u travi, činila kao da je nadmašila i njegov talent, kao daju je netko drugi naslikao i kao da je u toj blistavosti života još nije poznavao. On se okrene prema Sandozu i samo reče: - Imaju pravo, što se smiju, djelo ima svojih nedostataka... Ne smeta me, jer žena mi je uspjela! Bongranad mi se nije rugao. Prijatelj ga je nastojao odvesti, ali Claude je ostajao uporan, te je, naprotiv, još bliže prišao slici. Sada, kad je procijenio svoje djelo, počeo je slušati i promatrati svjetinu. Provala veselja se nastavljala, pa se čak i pojačavala sve većim i većim usponom ludog smijeha. Već je s vrata vidio, kako se posjetiteljima razmiču čeljusti, stišću oči i šire lica. Čulo se olujno dahtanje debelih ljudi, škripavo štektanje mršavih, a nadasve tanki zvonki glasovi žena. Preko puta, uz vijenac, neki su se mladići savijali, kao da ih netko škaklja po trbuhu. Neka se gospođa svalila na klupu, stisnutih koljena, gušila se i pokušavala opet doći do daha, stavljajući rubac na usta. Glas o toj tako čudnoj slici zasigurno se proširio, ljudi su dolijetali sa sve četiri strane Salona, čitave su grupe stizale, gurkale se i htjele to vidjeti. - No, gdje je? - Eno tamo! O, ta smijurija. - I duhovite su riječi pljuštale gušće nego drugdje, a osobito je predmet umjetničke obrade izazivao veselje: nisu mogli shvatiti, smatrali su to besmislenim, tako smiješnim, da bi od toga čovjek jednostavno mogao oboljeti. »Eto, gospođi je prevruće, a gospodin je navukao na sebe kaput od baršuna, da se ne prehladi. - Ali ne, ona je već sva plava, gospodin ju je izvukao iz neke bare i sad se odmara dalje od nje, začepivši nos. - Nije pristojan taj čovjek! Mogao nam je pokazati prednju stranu svoga tijela. - Ja vam kažem, da je to djevojački internat u šetnji: pogledajte one dvije, koje se igraju skakačica. - Gle, kako je sve oprao: koža je plava, stabla su plava! Nema sumnje da je svoju sliku umočio u plavilo!« Oni, koji se nisu smijali, postajali su bijesni: to modrenje, to novo obilježavanje 118
svjetlosti, činilo im se izazovom. Smije li se dopustiti, da se vrijeđa umjetnost? Neka su stara gospoda mahala štapovima. Jedan je ozbiljni gospodin, srdit, izjavljivao svojoj ženi kako ne voli neugodne šale. Ali neki drugi, neki mali bojažljivi čovjek, potražio je u katalogu objašnjenje slike, da bi mogao poučiti svoju gospođicu, pa je naglas pročitao naziv: U punom svjetlu, i onda je ponovo nastala strašna buka, poklici i zvižduci. Ta je riječ letjela, ponavljali su je, tumačili: u punom svjetlu, o da, u punom svjetlu, trbuh u svjetlu, sve u svjetlu, tra-la-la! To je prelazilo u skandal, svjetina je postajala još brojnija, krv je navirala u lica zbog sve veće i veće vrućine, a posvuda su bila odlučna i glupa usta neznalica, koji iznose sud o slikarstvu, te svi zajedno izražavaju niz gluposti, nezgrapnih razmišljanja, glupog i zlobnog podsmjehivanja, kako se to uvijek događa, kad građanska glupost ugleda neko originalno djelo. A u tome trenutku, kao na posljednji udarac, Claude opazi kako ponovo ulazi Dubuche, vukući sa sobom Margaillanove. Čim je došao pred sliku, arhitekt, zbunjen, obuzet podlim stidom, htio je požuriti korak i odvesti dalje svoje pratioce, praveći se kao da nije opazio ni sliku, ni svoje prijatelje. Ali se poduzetnik već tu zaustavio sa svojim kratkim nogama, širom otvorio oči i vrlo čujno ga upitao svojim krupnim, hrapavim glasom: - No, recite mi, koji je idiot to tu iznio? Ta dobroćudna surovost, taj poklik milijunaša-skorojevića, koji je ukratko predstavljao prosjek javnog mnijenja, udvostručio je opće veselje, a on, polaskan svojim uspjehom i živo izazvan tom neobičnom slikom, također ode, ali uz takav smijeh, tako prekomjeran, tako bučan, proistekao iz dubine njegovih tustih prsiju, da je nadjačao smijeh svih ostalih. To je bila aleluja, konačna tutnjava velikih orgulja. - Odvedi mi odavde kćer! - prišapne blijeda gospođa Margaillan Dubucheu. Ovaj se požuri i oslobodi Reginu, koja je oborila pogled, te se posluži svojim snažnim mišićima, kao da spašava to bijedno biće od smrtne opasnosti. Zatim, ostavivši Margaillanove na vratima, nakon što se s njima izrukovao i pozdravio ih onako, kako to čine otmjeni ljudi, vrati se k svojim prijateljima i reče otvoreno Sandozu, Fagerollesu i Gagniereu: 119
- Što ćete? To nije moja krivica... Ja sam ga upozorio, da javnost neće to shvatiti. To je svinjarija, da, uzalud ćete to poricati, to je svinjarija! - Oni su izviždali Delacroixa - prekine ga Sandoz, blijed od srdžbe i stisnutih pesnica. - Oni su izviždali Courbeta. Ah, neprijateljsko pleme, glupost krvnika! Gagniere, koji je sada isto tako osjećao tu povrijeđenost umjetnika, počeo se ljutiti, sjetivši se onih bitaka, koje je svake nedjelje na koncertima vodio Pasdeloup, braneći pravu glazbu. - A oni zvižde Wagneru! To su oni isti, mogu ih prepoznati... Pogledajte! Onaj krupni, tamo dolje... Jory ga je morao zadržati, jer je htio izazvati svjetinu. Jory je ponavljao da je to nešto izvanredno, da se u tome skriva reklama, koja vrijedi sto tisuća franaka. A Irma, ponovo ostavljena, pronašla je u gužvi svoja dva prijatelja, dva mlada stipendista, koji su se ubrajali među najstrastvenije izrugivače, a koje je ona sada pokušavala podučiti, te udarajući ih po prstima, silila, da tu sliku smatraju nečim vrlo dobrim. Ali Fagerolles nije izustio ni jedne jedine riječi. Još uvijek je promatrao sliku i s vremena na vrijeme bacao pogled na okupljene. Svojom pariškom pronicljivošću i gipkim umom, kakav je taj lukavi momak imao, uvidio je koji je uzrok nesporazuma, te je nejasno osjećao što bi trebalo poduzeti, pa da ta slika svakoga pridobije. Možda bi trebalo izvesti neke trikove, neka ublažavanja, bolje srediti predmet, izradu učiniti manje grubom. Utjecaj, koji je na njega vršio Claude, još uvijek je postojao; on je ostajao prožet tim utjecajem i zauvijek njime obilježen. Ali je ovoga smatrao više nego ludim, jer izlaže nešto takvo. Zar nije glupo vjerovati u razum široke publike? Čemu ta gola žena pokraj obučenog gospodina? Što znače one dvije hrvačice u dnu slike? A tu su osobine pravoga majstora, slikarsko djelo, kome nema para u Salonu! Osjetio je snažan prijezir prema tome vrlo nadarenom slikaru, koji je, poput najgoreg mazala, natjerao čitav Pariz u smijeh. Taj prijezir postao je u njemu toliko jak, da ga nije mogao više sakriti. U nastupu nesavladive iskrenosti, on reče: - Ah, čuj, prijatelju, sam si to htio. Previše si glup. Claude, šutljiv, odvrati pogled sa svjetine i svrati ga na njega. Nipošto nije bio klonuo, nego je samo bio blijed zbog toga, što su mu se 120
porugljivo smijali, a usne su mu lagano podrhtavale od nervoze: nitko ga tu ne poznaje, a samo je njegova slika bila ismijana. Zatim je na trenutak ponovo pogleda, a s nje polako prijeđe pogledom po drugim slikama u dvorani. I, u rasulu svojih iluzija, u živoj boli zadanoj njegovom ponosu, osjeti iskru hrabrosti, a val zdravlja i djetinje svježine obuzme mu dušu zbog te iskrene i smjele slike, koja s tako neobuzdanom strašću polazi u napad na staru rutinu. To ga je utješilo i učinilo snažnijim, nije se više grizao ni kajao, već je čak, naprotiv, bio potaknut da još više izazove svjetinu. Nema sumnje, tu ima mnogo nespretnosti, mnogo djetinjih napora, ali kako je samo lijep osnovni ton, kakvom li je samo svjetlošću to obasjano, poput srebra sivom, finom i rasplinutom svjetlošću, uljepšanom svim titravim odsjajima pleinaira! To je poput iznenadne provale svjetla u staru mračnu kuhinju, u podgrijavane životne sokove tradicije, i sunce ulazi, i zidovi se smiju pod utjecajem tog proljetnog jutra! Svijetli ton njegove slike, to plavetnilo, kojemu se rugaju, blista među drugim slikama. Nije li to očekivana zora, jedan novi dan, koji se rađa za umjetnost? On opazi nekog kritičara i neke glasovite slikare, iznenađene, ozbiljna lica, a zatim gospodina Malgrasa, vrlo prljavog, kako ide od slike do slike, ispućivši usta poput finog umjetničkog sladokusca, a onda se zaustavlja pred njegovom i ostaje nepomičan, zadubljen. Tada se Claude okrene prema Fagerollesu, te ga zapanji ovim zakašnjelim odgovorom: - Čovjek je glup onoliko, koliko može biti, dragi moj, a vjerojatno je, da ću ja i dalje ostati glup... Tim bolje za tebe, ako si ti pametan. I odmah ga Fagerolles potapša po ramenima, poput prijatelja koji se šali, a Claude pusti, da ga Sandoz uhvati za ruku. Naposljetku su ga odveli, i čitava družina napustila je Salon odbijenih s namjerom da pregledaju dvoranu arhitekture, jer je malo prije Dubuche, čiji je plan Muzeja bio prihvaćen, počeo tapkati nogama i ujedno ih tako poniznim pogledom zaklinjao, da se činilo teškim odbiti ga. - Ah - našali se Jory, ulazeći u dvoranu - kakvog li rashlađenja! Ovdje se može odahnuti. Svi su skinuli šešire i s olakšanjem obrisali čela, kao da su stigli u svježinu duboke hladovine poslije duge trke po žarkom suncu. Dvorana je bila prazna. Sa stropa, prevučenog pokrovom od bijeloga platna, padala je ravnomjerna, blaga i sumorna svjetlost, koja se, nalik nepomičnoj izvorskoj vodi, odražavala u ogledalu vrlo ulaštenog 121
parketa. Na sva četiri crvena, ali izblijedjela zida, planovi u velikim i malim blijedo-modro obrubljenim okvirima bacali su sjenovite mrlje svojih vodenih boja. I sam, potpuno sam usred te pustoši, stajao je neki bradati gospodin pred nekim planom Sirotišta, koji je zapao u duboko razmišljanje. Pojavile su se tri gospođe, ali su se prestrašile i prošle kroz dvoranu, bježeći sitnim, užurbanim koracima. I već je Dubuche pokazivao i tumačio prijateljima svoje djelo. To je bio samo jedan uokvireni plan, neka bijedna mala dvorana Muzeja, koju je iz ambicije u žurbi poslao, protivno običajima i volji svojega mecene, koji se ipak pobrinuo da bude prihvaćen, smatrajući, da je za to svojom čašću obavezan. - Je li tvoj Muzej namijenjen tome, da se u njega smjeste slike škole plain-aira? - upita ga ozbiljno Fagerolles. Gagniere se čudio, klimajući glavom i misleći na nešto drugo, dok su Claude i Sandoz kolegijalno promatrali i iskreno se zanimali. - Eh, nije to loše, moj prijatelju - reče prvi. - U ukrasima se opaža vrlo raznolika tradicija... No zašto ne, dobro je! Jory, nestrpljiv, napokon ga prekine. - Ah, krenimo, hoćete li? Smrzavam se. Družina opet krene dalje. Ali najgore je bilo to, što su, da bi se poslužili najkraćim putem, bili prisiljeni proći kroz cijeli službeni Salon, i s time su se pomirili usprkos zakletvi da, u znak protesta, neće tamo stupiti nogom. Presijecajući gomilu i ukočeno stupajući naprijed, prošli su kroz niz dvorana, ozlojeđeno pogledavajući nadesno i nalijevo. To nije bio onaj veseli skandal, koji su doživjeli u njihovom vlastitom Salonu, svijetle boje, pretjerana sunčana svjetlost. Jedni za drugima nizali su se pozlaćeni okviri, ukočene i crne stvari, golotinje iz ateljea, požutjele od podrumskog svijetla, sva bezvrijedna klasična ostavština, povijest, svakidašnji život, pejzaž, a sve to skupa duboko umočeno u isti ton uobičajene prakse. Jednostrana osrednjost, blatna - za njih tako karakteristična - prljavost tona kao da je curila s djela, dok je doličnost oblika svjedočila, da se tu radi o umjetnosti oskudne i degenerirane krvi. I oni ubrzaše korak te se požuriše da pobjegnu iz toga još uvijek živog carstva paklinaste boje, osuđujući u svojoj simpatičnoj sektaškoj nepravdi sve to u cjelini, vičući, da tu nema ničega, ničega, ničega! Najposlije su umaknuli, te počeli silaziti u vrt, kadli su susreli Mahoudeaua i Chaînea. Prvi odmah zagrli Claudea. 122
- Prijatelju, tvoja slika, kakvog li temperamenta! Slikar mu je odmah uzvratio, pohvalivši Beračicu: - A ti si ih zaprepastio, zar ne? Divno djelo! Ali Chaîne, kome nitko nije govorio o njegovoj Preljubnici i koji se, šutljiv, okolo vrzmao, probudio je u njemu sažaljenje. Shvatio je duboku bijedu one grozne slike i promašenog života toga seljaka, žrtve građanskog divljenja. Uvijek bi ga razveselio nekom pohvalom. Prijateljski ga potrese i vikne: - I vaša slika je vrlo dobra... Ah, moj gorostasu, crtanje vam ne zadaje straha! - Ne, sigurno! - izjavi Chaîne, kojemu se lice zažarilo pod crnim trnjem njegove brade. Mahoudeau i on pridružili su se skupini kolega, te prvi upita ostale, jesu li vidjeli Chambouvardova Sijača. To je nečuveno, jedini kip u Salonu. Svi su pošli za njim u vrt, koji je svjetina sada počela preplavljivati. - Gle! - nastavi Mahoudeau, zaustavivši se usred središnje aleje. Chambouvard upravo stoji pred svojim Sijačem. I zbilja, jedan je tusti čovjek bio tu, snažno usidren na svojim krupnim nogama, te se divio svom djelu. Glava mu je bila zabijena u ramena, a lice debelo i lijepo kao u indijskog idola. Govorilo se, da je on sin nekog živodera iz okolice Amiensa. U svojoj dvadeset i petoj godini već je bio tvorac dvadeset remek-djela, jednostavnih i živih kipova, posve modeme puti, stvorene rukama genijalnog radnika, bez ikakve izvještačenosti, a izrađivao je nasumice, proizvodio je svoja djela kao što polje proizvodi travu - jedan dan povoljan, drugi nepovoljan - potpuno nesvjestan onoga, što stvara. Manjkalo mu je smisla za samokritiku, tako da nije pravio razlike između najslavnijih tvorevina svojih ruku i najodvratnijih nakaza, koje bi katkad skrpao. Bez živčane groznice, bez ijedne sumnje, uvijek nepokolebljiv i pun samopouzdanja, bio je ponosan poput boga. - Sijač je divan! - promrmlja Claude. - I kakve li izgrađenosti, kakvog li pokreta! Fagerolles, koji nije gledao kip, uživao je u promatranju toga velikog čovjeka i kolone njegovih mladih zadivljenih učenika, koje je obično vukao za sobom. 123
- Samo ih pogledajte, kao da su na pričesti, časne mi riječi...! A on, ha? To je prava glave nerazborite životinje, preobražene promatranjem svojega pupka! Jedini, koji se ugodno osjećao usred radoznalosti čitave okoline Chambouvard se divio, zapanjena lica, poput čovjeka, koji se čudi, što je napravio takvo djelo. Činilo se kao da ga vidi prvi puta, te nikako nije mogao doći k sebi. Zatim zanos prekrije njegovo široko lice, te on zaljulja glavom i prasne u sladak i nesavladiv smijeh, ponavljajući deset puta: - To je smiješno... to je smiješno!... Cijela je kolona iza njega gubila svijest, dok on nije mogao pronaći ništa drugo, da izrazi divljenje, koje je osjećao prema samome sebi. Ali došlo je do male uzbune: Bongrand, koji je šetao s rukama na leđima i izgubljena pogleda, naišao je na Chambouvarda. Prisutni su, napravivši mu put, šaputali i sa zanimanjem promatrali stisak ruke dvaju slavnih umjetnika, jednoga zdepastog i punokrvnog, a drugoga visokog i ustreptalog. Začule su se vrlo prijateljske riječi: »Uvijek divna djela! - Doista! A vi ništa ove godine? - Ne, ništa. Odmaram se, tražim. - Ma dajte, šaljivdžijo! To dođe samo po sebi. - Zbogom! - Zbogom!« I već je Chambouvard, praćen svojom svitom, polako odlazio, presijecajući svjetinu i bacajući naokolo poglede poput vladara, sretnog što je živ. Uto se pak Bongrand, prepoznavši Claudea i njegove prijatelje, približi grozničavih ruku k njima, te im nervoznim pokretom brade pokaže kipara, govoreći: - Eto junaka, kojemu zavidim! Kako je lijepo uvijek vjerovati u to, da stvaraš sama remek-djela! Pohvalio je Mahoudeauovu Beračicu te se, kao stari čestiti i odlikovani romantičar, u svojoj dubokoj dobroćudnosti i neusiljenosti, pokazao očinski ljubaznim prema svima. Zatim, obrativši se Claudeu, reče: - No, što sam vam govorio? Vidjeli ste tamo gore... Postali ste vođa jedne škole. - Ah, da - odgovori Claude - baš su me dobro sredili... Vi ste učitelj nama svima. Bongrand, u nekakvoj neodređenoj boli, mahne rukom, te se izvuče iz neprilike, rekavši: - Šutite samo! Ja nisam učitelj čak ni samome sebi. 124
Družina je još kratko lutala po vrtu. Vratili su se da vide Beračicu, kada je Jory opazio da Irma Becot više ne drži Gagniera za ruku. On se čudio: gdje ju je, dovraga, mogao izgubiti? Ali kad mu je Fagerolles ispričao, da se izgubila u gomili s dva gospodina, on se umirio te pošao za drugima, nekako laganije, oslobođen te galantne pustolovine, koja ga je zbunjivala. Sada su se tek s velikom mukom uspijevali kretati. Sve su klupe bile u trenu zauzete, skupine ljudi zakrčavale su prolaze, i tu se gmizanje šetača zaustavljalo i neprestano vraćalo k uspjelim brončanim i mramornim kipovima. Iz prenatrpanog kafea provaljivao je zaglušujući žamor, zveket tanjurića i žlica, koji se pridružio živoj ustreptalosti goleme dugačke prostorije. Vrapci su se popeli na bezbrojne šipke željeznog kostura krova, te se čuo njihov tanki oštri cvrkut, živkanje, kojim su pod toplim staklima pozdravljali zalazeće sunce. Osjećala se sparina, vlaga i mlakost kao u stakleniku, ustajalost zraka, otežalog zbog vonja svježe prekopane zemlje. Ali bučnost dvorana na prvom katu - bubnjanje nogu na željeznim podovima - nadglašavalo je tu uzavrelost vrta, još uvijek odjekujući poput huke bure, koja udara o obalu. Claudeu, koji je jasno zapažao to zavijanje oluje, konačno je samo ona, razularena i bučna, ostala u ušima. Svjetina se veselila, a izrugivanje i ismijavanje hujalo je poput uragana pred njegovom slikom. Napravio je nervoznu kretnju i povikao: - Ah, zašto se gnjavimo ovdje? Ja neću ništa uzeti u kafeu, to zaudara po Institutu... Idemo popiti čašu piva negdje vani, hoćete li? Svi izađoše, slomljenih nogu, otegnutih i prezirnih lica. Vani su bučno odahnuli na divnom zraku, vrativši se u ugodnu proljetnu prirodu. Tek su otkucala četiri sata, a sunce se sa strane spuštalo niz Elizejske Poljane. Sve je plamtjelo: zbijeni redovi kočija, mlado lišće stabala, mlazovi vode u fontanama, koji su iskakivali i letjeli uvis, rasprskujući se u zlatnu prašinu. Korakom besposlenjaka krenuli su prema dolje, te kolebajući se nakratko, najzad se zaustaviše u nekoj kavanici, Paviljonu sloge, s lijeve strane ispred trga. Dvorana je bila tako tijesna, da su zauzeli mjesto uz rub usporednog drvoreda, usprkos hladnoći, koja se spuštala sa svoda, što ga je lišće, tada već gusto i tamno, stvaralo nad njima. Ali iza četiri reda kestenova, iza te pruge zelenkaste sjene, vidjeli su kako tuda prolazi Pariz u svome sjaju. 125
Prolazile su kočije s kotačima blistavima poput zvijezda; veliki žuti omnibusi, pozlaćeniji od trijumfalnih kola; konjanici, ispod čijih se konja činilo, kao da lete iskre; pješaci, koji su na svjetlu dobivali drukčije, blistavije obličje. I gotovo čitava tri sata, s čašom pred sobom, koju nije ni dotaknuo, Claude je govorio i raspravljao, tijela slomljena od umora, a glave prepune svih onih slikarija, koje je upravo vidio. To je bio njihov uobičajeni skupni izlazak iz Salona, koji je ove godine slobodarska Careva gesta učinila još strastvenijim: val teorija, koji je neprestano rastao; opijenost krajnjim nazorima, koja im je jezik činila teškim; sva strast za umjetnošću, od koje je izgarala njihova mladost. - No dobro, pa što? - vikao je on. - Publika se smije; treba dakle odgojiti publiku! U biti, to je pobjeda. Ako se makne onih dvjesto čudnih i neuspjelih slika, naš je Salon pokopao njihov. Mi imamo neustrašivosti i smjelosti, mi predstavljamo budućnost... Da, da, kasnije će se vidjeti: mi ćemo ubiti njihov Salon. U njega ćemo stupiti kao pobjednici, pomoću naših remek-djela... Smij se, samo se smij, Parizu, velika budalo, dok ne padneš pred nama na koljena! I prekinuvši se, on pokaže proročkom kretnjom pobjedničku aveniju, kojom su se na suncu kotrljale raskoš i radost grada. Svojom kretnjom pokaže još više u širinu, i tamo dolje sve do Trga sloge, koji su vidjeli sa strane, prekriven stablima, s jednom od njegovih fontana, preko čijih se rubova slijevala voda, s jednim krajem njegovih ograda, koje su se gubile pred pogledom, i s njegova dva kipa, Rouenom s golemim dojkama i Lillom, koji je ispružio svoju golemu golu nogu. - U punom svjetlu, to im je smiješno! - nastavi on. - Pa neka! Kad oni to hoće, u punom svjetlu, plein-air, škola plein-aira!... Ha? To je bilo samo među nama, to još jučer nije ni postojalo izvan kruga nekolicine slikara. A eto, oni ubacuju tu riječ, oni utemeljuju novu školu... O, ja pristajem. Neka bude škola plein-aira! Jory se počne pljeskati po bedrima. - Jesam li ti govorio? Bio sam siguran, da ću te budale svojim člancima prisiliti da zagrizu! Kako ćemo ih sada vitlati! Mahoudeau je također slavio pobjedu, neprestano iznova spominjući svoju Beračicu i tumačeći njezinu smjelu obradu šutljivome Chaîneu, koji ga je jedini slušao, dok je Gagniere, s nepopustljivošću plašljivca, kad se upuste u sasvim teoretska razmatranja, govorio kako treba 126
giljotinirati Institut. Sandoz pak, iz žarke simpatije kao radnik, i Dubuche, podlegavši zarazi svojih prijateljskih osjećaja prema tim revolucionarima, ogorčeno su udarali po stolu i svakim gutljajem, uništavajući pivo, uništavali i Pariz. Vrlo miran, Fagerolles je sačuvao svoj smiješak. On im se pridružio iz zabave, zbog neobičnog uživanja, da natjera prijatelje na šale, koje će loše završiti. Baš dok je poticao njihov buntovni duh, stvorio je čvrstu odluku, da odsada nastoji dobiti stipendiju za Rim: taj dan ga je na to naveo, i smatrao je glupim da i dalje dovodi u opasnost svoj talent. Sunce se spuštalo k obzoru, te se vidio samo neprekidni val kočija, koje su se spuštale na povratku iz Bulonjske šume pod blijedim zlatom sunčeva zalaska. A zasigurno su svi ljudi do tada izašli iz Salona; duga povorka je tekla, gospoda, koja su se držala važno poput kritičara, a svaki od njih s katalogom pod rukom. Gagniere se odjednom oduševi: - Ah, Courajod! Eto, on je izumio pejzaž! Jeste li vidjeli njegovu Gagnyšku baru u Luksemburškoj palači? - Divno djelo! - poviče Claude. - Prošlo je trideset godina, otkad je to napravljeno, a još se nije nastalo ništa bolje od toga... Zašto to zadržavaju u Luksemburškoj palači? To bi trebalo biti u Louvreu! - Ali Courajod nije umro! - reče Fagerolles. - Zbilja? Courajod nije umro! Više ga se ne viđa, o njemu se više ne govori! I nastane čuđenje, kad je Fagerolles izjavio da spomenuti majstor pejzažist, u svojoj sedamdesetoj godini, živi povučeno u svojoj kućici negdje blizu Montmartra, među kokošima, patkama i psima. Eto, čovjek može samog sebe nadživjeti, postoji tuga starih umjetnika, koji su nestali prije svoje smrti. Svi su ušutjeli, te ih je obuzela jeza, kad su opazili kako, pod ruku s nekim prijateljem, prolazi Bongrand, zacrvenjela lica i nemirnih pokreta, te im dobacuje pozdrav; a gotovo odmah iza njega, okružen svojim učenicima, išao je Chambouvard, vrlo glasno se smijući, lupajući petama kao kakav neograničeni gospodar, uvjeren u svoju vječnu slavu. - Gle! Ti nas ostavljaš? - upita Mahoudeau Chaînea, koji se bio digao. Ovaj promrmlja za sebe nešto nejasno, te ode, stisnuvši svima ruku. 127
- Znaš li, da on ide potražiti užitak u tvojoj staroj - reče Jory Mahoudeauu. - Da, u travarci, ženi sa smrdljivim travama... Časna riječ! Vidio sam kako su njegove oči odjednom zaplamtjele; toga dječaka to uhvati poput zubobolje; a pogledaj ga, tamo dolje, kako trči! Kipar slegne ramenima, a svi se prasnuše u smijeh. Ali Claude to uopće nije slušao. Sada je on jurišao na Dubuchea, govoreći mu o arhitekturi. Nema sumnje, ona dvorana Muzeja, koju je izložio, nije loša, samo što ona sa sobom ne donosi ništa novo - u njoj se može naći marljivo sastavljanje recepata Škole. Zar sve umjetnosti ne nastupaju složno, jedna pored druge? Zar evolucija, koja preobražava književnost, slikarstvo, pa čak i glazbu, neće obnoviti i arhitekturu? Ako ikada arhitektura nekog stoljeća treba imati neki posve svoj stil, to je nesumnjivo arhitektura onoga vijeka, u koji će oni uskoro ući, novoga vijeka, u kome je raščišćen teren, pripremljen za rekonstrukciju svega, svježe zasijano polje, iz koga će poniknuti jedno novo čovječanstvo. Dolje s grčkim hramovima, koji nemaju više razlog postojanja pod našim nebom, usred našeg društva! Dolje s gotskim katedralama, jer je vjera u legende mrtva! Dolje s finim stupovljem, lijepo izrađenim čipkama renesanse, s tim preporodom antike, nakalamljenim na Srednji vijek, dolje sa svim tim umjetničkim draguljima, među koje se naša demokracija ne može smjestiti! I on je htio, on je uz strastvene kretnje tražio arhitektonsku formulu te demokracije; djelo sačinjeno od kamena, koji će je izraziti; građevinu, u kojoj će se ona osjećati kao na svome tlu; nešto golemo i snažno, jednostavno i veliko; nešto takvo, što je već nagoviješteno u našim kolodvorima, u našim pokrivenim tržnicama, sa solidnom elegancijom njihovih željeznih krovnih konstrukcija, ali još više pročišćeno, uzdignuto do ljepote, nešto, što će iskazati svu veličinu naših postignuća. - Eh, da! Eh, da! - ponavljao je Dubuche, zaražen njegovim zanosom. - To ću ja i raditi, vidjet ćeš to jednoga dana... Pričekaj, da do toga dođe, i kada budem slobodan, ah, kada budem slobodan! Pala je noć, a Claude se u svojoj razdraženosti i strastvenosti sve više žestio, s poletom i rječitošću, kakve kod njega njegovi prijatelji još nisu vidjeli. Svi su se raspaljivali slušajući ga, i na kraju su bučno izražavali svoje veselje zbog neobičnih riječi, koje je izricao, a on sam, vrativši se 128
na svoju sliku, govorio je o njoj s vrlo velikom radošću, te karikirao građane, koji su je gledali, oponašao svu glupu skalu njihova smijeha. Na aveniji, koja je sada bila pepeljaste boje, nije se ništa vidjelo, osim obrisa rijetkih kočija, što su odmicale. Usporedni drvored bio je potpuno cm, a ledena se hladnoća spuštala sa stabala. Jedna se jedina pjesma dizala iz nekog zelenog parkića iza kavane, neka proba u zavodu »Concert de l’Horloge«, sentimentalni glas neke djevojke, koja se okušavala u pjevanju romance. - Ah, kako su mi bili zabavni ti glupani! - poviče Claude u posljednjoj provali svoga uzbuđenja. - Znajte, ni za sto tisuća franaka ne bih dao svoj današnji dan! Iznemogao, on ušuti. Svima su se osušila usta. Zavlada tišina, i svi zadrhtaše pod hladnim daškom, koji je prostrujio. Rastali su se uz stisak umornih ruku, nekako obamrli. Dubuche je išao nekamo na večeru, Fagerolles je imao neki sastanak. Uzalud su Jory, Mahoudeau i Gagniere htjeli odvući Claudea do Foucartova restorana, gdje se jelo za dvadeset i pet sua: već ga je Sandoz - uznemiren, što ga vidi tako veselog - bio odveo pod ruku sa sobom. - Hajdemo, dođi, obećao sam majci da ću se vratiti. Pojest ćeš malo s nama, i to će biti lijepo, dovršit ćemo dan zajedno! Obojica se uputiše niz obalu, pokraj palače Tuileries, stisnuti jedan uz drugoga, kao braća. Ali na Mostu svetih otaca, slikar se naglo zaustavi: - Što? Zar me ostavljaš? - poviče Sandoz. - Pa valjda ćeš večerati sa mnom! - Ne, hvala, previše me boli glava... Idem kući, da legnem. I čvrsto je ustrajao pri svojoj izlici. - Dobro, dobro! - napokon reče njegov prijatelj, smiješeći se. - Više te ne viđamo, ti živiš tajanstvenim životom... Hajde, prijatelju, onda ti neću smetati. Claude se suzdržao da kojim pokretom ne oda svoju nestrpljivost, te pustivši da njegov prijatelj prijeđe preko mosta, nastavi posve sam lutati obalama. Hodao je mlohavo opuštenih ruku, nosom pognutim prema tlu, ništa ne videći, dugim koracima poput mjesečara, kojega vodi instinkt. Na Burbonskoj obali, pred svojim vratima, podignuo je oči i začudio se, jer je neka kočija čekala baš tu kraj pločnika, zakrčujući mu 129
put. I istim mehaničkim korakom on uđe u stan kućepaziteljice, da bi uzeo svoj ključ. - Dala sam ga onoj gospođi - poviče gospođa Joseph iz svoje sobice. - Ona je gospođa gore. - Koja gospođa? - upita on zapanjen. - Ona mlada... No, pa znate! Ona, koja uvijek dolazi. Nije ništa više doznao, pa je odlučio krenuti gore, posve smeten raznoraznim mislima. Ključ je bio u vratima. On ih otvori, pa zatvori, bez žurbe. Claude je ostao na trenutak nepomičan. Tama je bila prekrila atelje, ljubičasta tama, koja se spuštala kroz široki prozor, prouzročena sjetnim sumrakom. Sve su stvari utonule u njoj. Nije više mogao jasno vidjeti parket, te se činilo, da se pokućstvo i slike i sve, što se nejasno povlačilo po njemu, izlijeva u jedno, kao u ustajaloj vodi neke bare. Ali, sjedeći na sofi, odvajao se neki lik, ukočen od čekanja, obuzet tjeskobom i očajem usred tog umiranja dana. To je bila Christine, on ju je prepoznao. Ona pruži ruke, te promrmlja tiho i isprekidano: - Već su prošla tri sata, da, tri sata, otkako sam ovdje, posve sama, i osluškujem... Izašavši odande, uzela sam kočiju i namjeravala sam samo poviriti, a onda se brzo vratiti... Ali ja bih bila ostala i cijelu noć; nisam htjela otići, a da vam ne stisnem ruku. Ona nastavi, te mu ispriča o svojoj silnoj želji da vidi sliku, o svome bijegu u Salon, te kako je upala u onu oluju smijeha, pod udar izrugivanja čitavog onog naroda. Osjećala je, da se to njoj izruguju, da na njenu golotinju pljuje taj svijet, na onu golotinju, zbog koje se njoj, onako surovo i na taj način izloženoj izrugivanju Pariza, već čim je stupila na vrata, činilo kao da će umrijeti. I zahvaćena ludim strahom, sva izvan sebe od boli i stida, ona je pobjegla, kao da je osjećala, da se taj smijeh ruši na njenu golu kožu i da je do krvi šibaju bičem. Ali je sada već zaboravila na sebe i mislila je samo na njega. Bila je uzbuđena pomišlju na bol, koju on zasigurno trpi. Uslijed svoje ženske osjetljivosti, gorčina tog neuspjeha činila joj se još većom, te je sva bila obuzeta potrebom, da mu iskaže svoju golemu ljubav, punu samilosti. - O, moj prijatelju, nemojte se gristi...! Htjela sam vas vidjeti i reći vam da su to zavidni ljudi, da je po mom mišljenju, ta slika vrlo dobra, 130
da sam vrlo ponosna i vrlo sretna, što sam vam pomogla, što sam u tome i ja malo... On ju je slušao kako mucajući iznosi te svoje žarke izraze nježnosti. Cijelo vrijeme bio je nepomičan, a onda se iznenada srušio pred njom, klonuo glavom na njezina koljena i briznuo u plač. Sve njegovo uzbuđenje toga poslijepodneva, njegovo junaštvo kao ismijanog umjetnika, njegovo veselje i žestina, sve se to tu rasulo, izazvalo krizu praćenu jecajima, koji su ga gušili. Poslije ulaska u dvoranu, gdje je smijeh osjećao kao pljuske po licu, činilo mu se, kao da ga taj smijeh progoni poput laveža nahuškanih lovačkih pasa, tamo na Elizijskim Poljanama, pa onda uzduž Seine, a i sada u njegovoj kući, tu na njegovim leđima. Sva se njegova snaga rasplinula, osjećao se slabijim od malog djeteta, te je ponavljao, trzajući glavom, zamrlog glasa i uz nemoćne kretnje: - Moj bože, kako trpim! Onda ga ona objema rukama uspravi do svojih usana, u zahvatu strasti. Poljubi ga i toplim mu dahom sve do srca udahne ove riječi: - Šuti, šuti! Ja te volim! Oni su se obožavali, i njihovo je prijateljstvo moralo dovesti do tog svadbenog slavlja, na toj sofi, u vezi sa sudbinom te slike, koja ih je malo-pomalo sjedinila. Sumrak ih je zaogrnuo, a oni ostadoše jedno drugome u zagrljaju, iznemogli, obliveni suzama u toj prvoj ljubavnoj radosti. Pokraj njih, nasred stola, stručak jorgovana, koji je ujutro bila poslala, ispunio je noć svojim mirisom, a raštrkane čestice zlatne boje, koje su se bile razletjele s okvira, blistale su - jedino one - ostatkom danje svjetlosti, nalik zvjezdanoj prašini.
VI. Navečer, dok ju je još držao u zagrljaju, on joj reče: - Ostani! Ali ona se jednim trzajem oslobodi. - Ne mogu, moram se vratiti. - Onda, sutra... Molim te, vrati se sutra! - Sutra, ne, to je nemoguće... Zbogom, i do viđenja, uskoro! 131
A sutradan, već u sedam sati, ona je bila tu, zacrvenjela zbog laži, koju je rekla gospođi Vanzade: ide na kolodvoru potražiti neku prijateljicu iz Clermonta, s kojom će provesti dan. Claude, oduševljen, što će je čitav dan imati uza sebe, htio ju je povesti u prirodu, jer je osjećao potrebu, da je ima samo za sebe, vrlo daleko od toga mjesta, pod slobodnim suncem. Ona je bila time očarana. Krenuli su kao bez glave, te stigavši na stanicu Saint-Lazare, imali su upravo toliko vremena, da uskoče u vlak, koji je odlazio u Le Havre. On je iza Mantesa poznavao neko malo selo, Bennecourt, gdje je bila neka gostionica za umjetnike, u koju je katkad odlazio s drugovima, pa ju je, ne vodeći računa o dvosatnoj vožnji željeznicom, poveo tamo na ručak, onako kako bi je bio poveo u Asnières. Ona se silno veselila tome putovanju, kojemu nije bilo kraja. Tim bolje, ako je to na kraju svijeta! Činilo im se, kao da večer neće nikad doći. U deset sati iskrcali su se u Bonnieresu i zatim stupili na skelu, neku staru pucketavu skelu, koja je klizila po užetu, jer se Bennecourt nalazi s druge strane Seine. Svibanjski dan je bio divan, sitni su valovi blistali na suncu poput zlata, a mlado je lišće dobivalo nježnu zelenu boju pod nebeskim plavetnilom bez oblačka. A iza otoka, kojima je rijeka bila zasijana na tome mjestu, kakvo li je samo veselje predstavljala ta seoska gostionica sa svojim malim sitnicama, svojom velikom dvoranom, koja je mirisala na lužinu, i svojim dvorištem punim gnoja, po kome su gakale patke! - Hej, gospodine Faucheur, došli smo na ručak... Jednu kajganu, kobasica, sira! - Hoćete li tu prespavati, gospodine Claude? - Ne, ne, drugi put... I bijelog vina, da! Finog, malo crvenkastog, koje draška grlo. I već je Christine bila pošla za gospođom Faucheur u dvorište za živad, a kad se ona vratila s jajima, upitala je slikara s licemjernim seljačkim smijehom: - Dakle, vi ste sada oženjeni? - Nego! - odgovori on spremno. - Očito je tako, kad sam tu sa svojom ženom! Ručak je bio izvrstan, kajgana previše ispržena, kobasice premasne, a kruh tako tvrd, da ga je on morao isjeći na tanke i uske komadićke, da si ona ne bi rezanjem ozlijedila ruku. Popili su dvije boce i započeli 132
treću, tako veseli, tako bučni, da su se sami omamljivali u toj velikoj dvorani, u kojoj su sami jeli. Zažarena lica, ona je tvrdila, da je pripita. Nikad joj se to još nije dogodilo, pa je to smatrala smiješnim, zbilja, tako smiješnim! I tako se smijala, da nije mogla prestati. - Idemo na zrak! - reče ona naposljetku. - Tako je, prošećimo malo! Krenut ćemo natrag u četiri, pa nam još preostaju tri sata. Oni pođoše dalje kroz Bennecourt, koji je poredao svoje žute kuće uz obalu, otprilike u dužini od dva kilometra. Čitavo je selo bilo u polju, pa su naišli samo na tri krave, koje je vodila neka mala djevojčica. On joj je rukom pokazivao kraj, te se činilo da zna, kamo ide, a kad su došli do posljednje kuće, neke stare zgrade, na rubu Seine, prema vinogradima Jeufossa, zaobiđe je i uđe u neku hrastovu, vrlo gustu šumu. To je bio kraj svijeta, koji su i on i ona tražili, tratina mekana poput baršuna, mjesto zaklonjeno lišćem, u koje je prodiralo samo sunce tananim plamenim strelicama. Usne su im se odmah sastavile u požudni poljubac, i ona se prepusti, a on je uze, usred svježeg mirisa pogažene trave. Dugo su tu ostali, obuzeti nježnošću, tiho izgovarajući nježne riječi, milujući jedno drugo dahom, kao u zanosu pred zlatnim točkicama, koje su gledali kako sjaje u dnu njihovih smeđih očiju. Zatim, dva sata kasnije, kad su izašli iz šume, protrnuli su: tu je stajao neki seljak, na širom otvorenim dvorišnim vratima svoje kuće, koji ih je, kako se činilo, promatrao očima, sitnima kao u starog vuka. Nju oblije rumenilo, a on poviče, da sakrije svoju zbunjenost: - Gle, gospodin Poirette!... To je dakle vaša kućerina? Onda im je starac, sa suzama u očima, ispričao da su njegovi stanari otišli, a da mu nisu platili, ostavivši mu svoje pokućstvo. Zatim ih je pozvao unutra. - Vi svakako možete pogledati, možda vi poznajete nekoga... Ima Parižana, koji bi s time bili zadovoljni!... Tristo franaka godišnje s pokućstvom, nije li to badava? Iz radoznalosti pođoše za njim. To je bila velika kuća, neka vrsta golubinjaka, po svemu sudeći, u prvo vrijeme šupa: dolje golema kuhinja i dvorana, u kojoj bi se mogli priređivati plesovi, a gore dvije sobe, jednako tako prostrane, da se u njima čovjek naprosto gubio. Što se tiče pokućstva, ono se sastojalo od jednog kreveta od orahovine u jednoj od tih soba, te stola i posuđa za kućanstvo u kuhinji. Ali ispred 133
kuće, napušteni vrt, zasađen prekrasnim marelicama, bio je preplavljen vrlo velikim ružama u punom cvatu, dok se otraga sve do hrastove šume prostiralo malo krumpirovo polje, ograđeno živicom. - Prepustit ću mu i krumpire - reče gospodin Poirette. Claude i Christine se pogledaše, obuzeti iznenadnom čežnjom za samoćom i zaboravom, koja uljuljkava ljubavnike. Ah, kako bi bilo lijepo uživati u ljubavi ovdje, na dnu toga zabačenog zakutka, tako daleko od ostatka svijeta! Ali onda su se nasmijali: zar oni to mogu? Uostalom, jedva im je ostalo vremena da opet stignu na vlak, da bi se vratili u Pariz. A stari seljak, koji je bio otac gospođe Faucheur, otprati ih uz obalu, a onda, kad su se uspinjali na skelu, on im poviče nakon bolnog premišljanja: - Znate, dat ću za dvjesto i pedeset franaka... Pošaljite nekoga! U Parizu Claude otprati Christine do palače gospođe Vanzade. Bili su vrlo potišteni, te se rastadoše uz dugi, očajni i nijemi stisak ruku, ne usuđujući se poljubiti. Započeo je mučni život. U petnaest je dana ona mogla doći samo tri puta; dojurila bi sva zapuhana, na samo nekoliko minuta, jer joj je upravo tada stara gospođa postavljala stroge zahtjeve. On ju je ispitivao, uznemiren što je vidi blijedu, nervoznu, očiju sjajnih od groznice. Nikad još nije toliko patila u toj pobožnoj kući, u toj grobnici bez zraka i svjetla, u kojoj je umirala od dosade. Opet ju je počela hvatati vrtoglavica, uslijed nedovoljnog kretanja osjećala je lupanje krvi u sljepoočnicama. Ona mu prizna, da se jedne večeri u svojoj sobi bila onesvijestila, kao da ju je neka olovna ruka odjednom počela gušiti. A nije ništa govorila protiv svoje gospodarice, te bi se, naprotiv, i raznježila: bijedno, tako staro, tako nemoćno i tako dobro stvorenje, koje ju je nazivalo svojom kćeri! Opterećivalo bi je poput kakvog gadnog zlodjela svaki puta, kad bije napustila, da doleti k svome ljubavniku. Prošla su daljnja dva tjedna. Laži, kojima je morala plaćati svaki sat slobode, postale su joj nepodnošljive. Sada bi se sva dršćući od srama vraćala u tu strogu kuću, u kojoj joj se njezina ljubav činila ljagom. Ona mu se bila predala i htjela bi to uzviknuti na sav glas, pa se njezino poštenje buni, što to mora sakrivati kao kakav grijeh, što mora podlo lagati poput sluškinje, koja se boji otkaza. 134
Napokon neke večeri u ateljeu, u trenutku, kad je opet morala otići, Christine se baci Claudeu u naručaj, sva izvan sebe, jecajući od boli i ljubavi. - Ah, ja ne mogu, ne mogu... Zadrži me, dakle, spriječi me, da se onamo vratim! On je uhvati i počne ljubiti tako, da ju je gotovo zagušio. - Zbilja! Ti me voliš! O, draga moja ljubavi!... Ali ja nemam ništa, a ti bi sve izgubila. Mogu li ja podnijeti, da se tako ostaneš bez svega? Ona još jače zajeca, a suze su joj prekidale riječi, koje je mucala. - Njezin novac, zar ne, ono što bi mi ostavila!... Ti, dakle, misliš, da ja na to računam? Nikad nisam na to mislila, kunem ti se! Ah, neka ona zadrži sve, samo da ja da budem slobodna!... Ja nisam ni za što, ni za koga vezana, nemam nikoga od rodbine, pa zar ne smijem raditi što hoću? Nipošto ne tražim da se ti sa mnom vjenčaš, želim samo živjeti s tobom... Zatim mu reče, uz svoj posljednji bolni jecaj: - Ah, imaš pravo, nije lijepo da napustim tu bijednu ženu! Ah, ja sama sebe prezirem, htjela bih imati snage... Ali ja tebe i previše volim, previše trpim, i ne smijem dopustiti, da zbog nje umrem. - Ostani, ostani! - poviče on. - A neka drugi umru, nas je samo dvoje! Posjeo ju je sebi na koljena, i oboje su plakali i smijali se, zaklinjući se usred svojih poljubaca, da se nikad, nikad više neće rastati. To je bilo ludovanje. Christine je već sutradan grubo napustila gospođu Vanzade i odnijela svoj kovčeg. Claude i ona odmah su se sjetili stare napuštene kuće u Bennecourtu, golemih ružinih stabala i vrlo prostranih soba. Ah, otputovati, otputovati, ne gubeći ni jednog sata, živjeti na kraju svijeta, uživajući u svom mladom domaćinstvu! Ona je, sva vesela, pljeskala rukama. On pak, još uvijek trpeći zbog svog neuspjeha u Salonu i osjećajući potrebu da opet dođe k sebi, čeznuo je za tim temeljitim odmorom u krilu majke prirode; tamo će imati istinsko puno svijetlo, radit će zagnjuren u travu sve do vrata, te će ondje iznjedriti remek-djela. U dva je dana sve bilo spremno, otkazao je atelje, a četiri komada pokućstva dali su otpremiti na željeznicu. Sreća im se nasmiješila, došli su do bogatstva, do pet stotina franaka, koje ih je isplatio gospodin Malgras za dvadesetak slika, koje je izabrao među onim stvarima, nepogodnima za selidbu. Oni će živjeti kneževski, 135
Claude ima rentu od tisuću franaka, a Christine donosi nešto ušteđevine, jedan zavežljaj i nekoliko haljina. I oni odoše. Bio je to pravi bijeg, izbjegli su susrete s prijateljima, pa čak ih nisu ni pismom obavijestili, prezreli su i napustili Pariz smijući se, kao da su sa sebe odbacili nekakav teret. Lipanj se bližio kraju, pljusak poput proloma oblaka trajao je čitav tjedan dok su se tamo smještali, a onda su otkrili da je gospodin Poirette, prije nego što je s njima potpisao ugovor, odnio polovicu kuhinjskog posuđa. Ali ih to razočaranje nije omelo, s uživanjem su gacali pod pljuskom i prelazili put od tri milje, sve do Vernona, da bi kupili tanjure i zdjele, koje bi onda s ogromnim veseljem donosili kući. Napokon su bili u svome domu te su, gore, od dviju soba uzeli samo jednu, a drugu ostavili miševima, dok su, dolje, blagovaonicu pretvorili u prostrani atelje. Osobito su bili sretni i radosni poput djece, što mogu jesti u kuhinji, na stolu od jelovine, blizu ognjišta, gdje je cvrčao lonac. Za posluživanje su uzeli neku djevojku iz sela, koja bi dolazila ujutro, a odlazila navečer. Melie, nećakinju Faucheurovih, čija ih je glupost zadivljavala. Zaista, u čitavom kraju ne bi bili mogli naći djevojku, koja bi bila gluplja od nje! Kad je opet izbilo sunce, divni su dani slijedili jedan za drugim, te su im čitavi mjeseci protekli u jednoličnoj sreći. Nikad nisu znali koji je dan u mjesecu, a brkali su i dane u tjednu. Ujutro bi se do vrlo kasno zadržali u krevetu usprkos tome, što bi sunčane zrake, prodrijevši kroz pukotine među kapcima, oblile okrečene zidove bojom krvi. Zatim, poslije doručka, uslijedile bi beskrajne šetnje, duga pješačenja po visoravni zasađenoj jabukama, po poljskim putevima, zaraslima travom, šetnje uz Seinu, usred livada, sve do Roche-Guvona, te još dalja izviđanja, prava putovanja s druge strane rijeke, po žitnim poljima Bonnieresa i Jeufossa. Neki građanin, primoran napustiti zemlju, prodao im je stari čamac za trideset franaka, pa su tako imali i rijeku. Zavoljeli su je strašću divljaka, te su na njoj provodili čitave dane veslajući i otkrivajući nove krajeve, te ostajući skriveni pod obalnim vrbama, u kratkim rukavcima rijeke, crnima od sjene. Među otocima zasijanima niz vodu bilo je čitavo jedno pokretljivo i tajanstveno naselje, splet uličica, kroz koje su oni lagano klizili i gdje su ih niske grane, okrznuvši ih, milovale po licu. Tu su bili sami na svijetu, u društvu jedino golubova grivnjaša i vodomara. On je katkad bio 136
prisiljen skočiti na pijesak, golih nogu, da bi gurnuo čamac. U svome junaštvu ona je rukovala veslima, htjela je voziti i protiv najjačih struja, ponosna na svoju snagu. A uvečer bi u kuhinji jeli juhu s kupusom i smijali se Melieinoj gluposti, kojoj su se smijali i prijašnjeg dana, a zatim, već u devet sati, oni bi bili u krevetu, u starom krevetu od orahovine, toliko prostranom, da bi se u njemu mogla smjestiti čitava obitelj, a u kojem bi ostali dobrih dvanaest sati, i gdje bi se ujutro igrali, bacajući jedno na drugo jastuke, da bi poslije toga opet zaspali s rukama pod vratom. Svake bi noći Christine rekla: - Sada ćeš mi, dragi moj, nešto obećati - a to je, da ćeš sutra raditi. - Da, sutra, kunem ti se! - A znaš, ovog puta se ljutim... Zar te ja u tome sprječavam? - Ti! Kakva pomisao!... Pa došao sam raditi, dovraga! Sutra, vidjet ćeš! Sutra bi se opet odvezli čamcem; ona sama bi ga gledala s nevoljkim smiješkom, kad bi vidjela, da sa sobom ne nosi ni platno ni boje, a zatim bi ga, smijući se, zagrlila, ponosna na svoju moć, ganuta tom neprestanom žrtvom, koju je njoj prinosio. A onda bi nastali ponovni nježni prigovori: sutra, o, sutra će ga ona radije privezati pred njegovo platno! Claude je ipak nekoliko puta pokušao raditi. Započeo je neku studiju brežuljka Jeufossa sa Seineom osprijeda, ali ga je Christine bila dopratila na otok, gdje se smjestio, te se blizu njega pružila na travi, napola otvorenih usta, očiju uronjenih u dubinu plavetnila. A ona je bila tako poželjna u tom zelenilu, u toj pustoši, gdje se čulo samo žuborenje vode, da je on svaki čas ostavljao paletu te lijegao kraj nje, svladan i omamljen zemljom kao i ona. Drugi ga je puta iznad Bennecourta očaralo neko starinsko imanje prekriveno starim jabukama, visokim poput hrastova. Dva je dana uzastopce tamo dolazio, ali ga je trećeg dana ona povela na trg u Bonnieres, da kupi kokoši. Sljedeći danje također izgubio, i nestalo mu je strpljenja. Sve dok je trajala vrućina, samo bi prolazno osjetio volju za radom, te jedva da skicira dijelove kakve slike, a onda bi to opet napustio uz najbeznačajniju izliku, ne pokazujući nikakve težnje da ustraje. Njegova strastvena ljubav prema radu, ona nekadašnja grozničavost, koja ga je već u zoru dizala iz kreveta, kao da je iščeznula, izazvala otpor, 137
ravnodušnost i lijenost. I kao poslije teške bolesti, on je u tim svojim nasladama životario, odao se isključivoj radosti, da živi prema potrebama svojega tijela. Sada je za njega postojala jedino Christine. Ona ga je obavijala onim vatrenim dahom, zbog kojega je on gubio volju za umjetničkim radom. Od trenutka kad mu je, ona prva, bez kolebanja, utisnula na usne svoj vatreni poljubac, u djevojci se probudila žena, probudila se ljubavnica, koja se skrivala u njoj kao djevici i koja se očitovala u njezinim velikim mesnatim ustima, koja su bila pomalo isturena nad njezinim snažnim podbratkom. Ona se pokazala onakvom, kakva je morala biti usprkos svojoj dugotrajnoj čestitosti: strastvena, putena žena, jedna od onih čulnih, tako uznemirljivih žena, kako to one postanu kad se oslobode stidljivosti, kojom su bile uspavane. Odjednom, i bez učitelja, ona je saznala što je ljubav, te je u nju unosila svu žestinu svoje nevinosti. Na taj su način ona, dotada neiskusna, i on, u tome gotovo novajlija, zajedno otkrivši nasladu, padali u zanos zbog čarobne ljepote toga svog zajedničkog upućivanja u ljubavne tajne. On je sebe okrivljavao za svoj nekadašnji prijezir: zar nije značilo biti glup, kad je poput djeteta odbacivao blaženstva, koja nije bio proživio? Odsada sva njegova nježna ljubav prema ženskoj puti, ta ljubav, koju je u svojoj čežnji iživljavao u svojim djelima, svojim ga je plamenom obuhvaćala samo u odnosu na to živo, vitko i toplo tijelo, koje je njemu pripadalo. Prije je bio uvjeren da ljubi svjetlo, koje dotiče grudi, fine poput svile; lijepe tonove blijedog jantara, koji pozlaćuje obline bokova; plastičnost i mekoću čistih trbuha. Kakve li obmane sanjara! Tek sada on to drži objema šakama, tek sada je uspio ostvariti svoj san, koji mu je nekoć, kao slikaru, neprestano izmicao iz ruku. Ona mu se potpuno predavala, a on ju je uzimao od zatiljka pa sve do nogu, stiskao je k sebi, da je učini svojom, da je utisne do dna svoje vlastite puti. Ona mu je pak, ubivši u njemu volju za slikanjem - sretna, što je sada bez suparnice - produživala svadbeno slavlje. Ujutro u krevetu, njezine su ga oble ruke, njezine slatke noge zadržavale do tako kasno, kao vezanog lancima, izmorenog njihovom srećom, a u čamcu, kad bi ona veslala, on je puštao da ga, onako lišenog svake snage, dalje vozi - posve pijan i od samog pogleda na njezina leđa, koja su se podrhtavala. Ležeći na travi po otocima, očiju unesenih u njezine, ostajao je po čitave dane u zanosu, potpuno njome obuzet, prazna srca, lišen krvi. I oni su 138
se uvijek i svagdje uzimali, osjećajući neutaživu želju da se i dalje uzimaju. Jedno od Claudovih iznenađenja bilo je u tome, što je zapažao, da ona pocrveni na svaku imalo prostu riječ, koja mu pobjegne. Ponovo zakopčavši suknju, ona bi se nasmješila kao od nelagode i okrenula glavu, ako bi pala koja gruba aluzija. Ona nije to voljela. Zbog toga su se jednog dana skoro posvađali. To se dogodilo iza njihove kuće, u maloj hrastovoj šumi, kamo su katkad odlazili, sjećajući se poljupca, koji su jedno drugome dali za svoga prvog dolaska u Bennecourt. On ju je, obuzet radoznalošću, počeo zapitkivati o životu u samostanu. Držao ju je oko pasa i draškao iza uha svojim dahom, nastojeći je navesti na ispovijest. Što je ona tamo znala o muškarcu? Koliko je o tome pričala sa svojim prijateljicama? Kako je ona to zamišljala? - No, draga, pričaj mi malo! ...Jesi li znala nešto o tome? Ali se u njezinom smiješku odražavalo nezadovoljstvo, te ga se pokušala osloboditi. - Kako si glup! Pusti me! ...Čemu takva pitanja? - To me zanima... Onda, ti si znala? U svojoj zbunjenosti ona napravi jednu kretnju, a rumenilo joj oblije lice. - Moj bože, kao i ostale, to je... A onda, sakrivši lice iza njegovog ramena, reče mu: - A ipak se čovjek tome začudi. On prasne u smijeh, luđački je stisne k sebi i obaspe pljuskom poljubaca. Ali kad se njemu učinilo da ju je pridobio, i kad je htio, da mu se ona povjeri poput prijatelja, koji nema što sakriti pred njim, dobio je izbjegavajuće odgovore: ona se počela mrgoditi, zašutjela je i postane nepristupačna. I nikada nije nešto opširnije o tome iznijela, pa čak ni njemu, kojega je obožavala. Bila je tu ona pozadina, koju i najiskreniji ljudi zadrže za sebe, ono buđenje vlastite seksualnosti, koje u sjećanju ostane pokopano i donekle sveto. Ona je bila i previše žena, te je ostala suzdržljiva, premda mu se potpuno predavala. Toga je dana Claude po prvi puta osjetio, da su oni jedno drugome strani. Imao je dojam hladne studeni, hladnoće nekog drugog tijela. Zar ništa od jednoga od njih ne može prodrijeti u unutrašnjost drugoga, iako se guše u svojim izbezumljenim zagrljajima i iako su obuzeti pohlepom, 139
da uvijek što više tim stezanjem zahvate, pa čak i više nego što je samo posjedovanje drugoga? Međutim, dani su prolazili, a oni nisu trpjeli od samoće. Nikakva potreba za razonodom ni posjetom, koji bi trebali napraviti ili primiti, nije ih još bila navela, da se prestanu samo sobom baviti. Sate, koje ona nije provodila kraj njega, obješena o njegov vrat, iskorištavala je kao bučna domaćica, premećući cijelu kuću u velikom čišćenju, koje je Melie trebala provoditi pod njenim nadzorom, ili pak upuštajući se u strastvenu djelatnost, zbog čega bi se sama borila s tri zdjele. Ali vrt joj je osobito zadavao posla: obavljala je prave žetve ruža s golemih ružinih stabljika, oboružana vrtlarskim nožicama, ruku izranjenih od trnja. Sva bi se izmorila berući marelice, te je za dvjesto franaka prodala čitavu berbu Englezima, koji svake godine obilaze Francusku. Time se neobično ponosila, tako da je maštala, kako će živjeti od prodaje vrtnih proizvoda. On je imao manje sklonosti za poljoprivredni rad. Stavio je svoj kauč u prostranu dvoranu, pretvorenu u atelje, te bi se tamo ispružio, da bi je kroz širom otvoreni prozor mogao gledati, kako sije i sadi. To je bio potpuni mir, i on je bio siguran, da nitko neće doći, da ga ni u kojem trenutku dana zvonce neće uznemiriti. U njemu je taj strah od svega vanjskoga bio tako velik, da je izbjegavao proći ispred Faucheurove gostionice, stalno strepeći, da ne naiđe na skupinu svojih prijatelja, koji su se, došavši iz Pariza, možda tu iskrcali. Čitavog se ljeta ni živa duša nije pokazala. Svake je večeri, kad je odlazio gore na počinak, sam sebi iznova govorio da je to ipak nekakva vražja sreća. Jedna je jedina tajna rana krvarila u dnu te radosti. Poslije njihovog bijega iz Pariza, Sandoz je doznao njegovu adresu, te ga je pitao, može li ga posjetiti, a Claude mu nije odgovorio. Zbog toga je nastao prekid odnosa, te se činilo da je to staro prijateljstvo sada mrtvo. Christine je bila time duboko ožalošćena, jer je vrlo dobro znala da je on raskinuo prijateljstvo zbog nje. Ona je neprestano o tome govorila, jer nije htjela posvađati ga s njegovim prijateljima. Tražila je, da on s njima ponovo uspostavi vezu. Ali on je obećavao, da će to urediti, a ništa nije poduzimao. To je gotovo, pa čemu se vraćati na ono, što je prošlo? Budući da su krajem srpnja ostali s malo novaca, on je morao otići u Pariz, da gospodinu Malgrasu proda pola tuceta svojih starih studija, pa ga je ona, otprativši ga na stanicu, prisilila da joj se zakune, da će 140
navratiti k Sandozu, da ga pozdravi. Uvečer je ona opet bila tu, pred stanicom u Bonnieresu, i čekala ga. - No, jesi li ga vidio, jeste li se pomirili? On se vraćao s njom, nijem od smetenosti. Zatim joj reče prigušenim glasom: - Nismo, nije mi ostalo vremena. Onda - dok su joj dvije krupne suze zalile oči - ona mu, bolno dirnuta, reče: - Ti me strašno rastužuješ. A budući da su bili pod stablima, on je poljubi u lice, pa i sam zaplače, zamolivši je, da mu ne povećava bol. Zar on može promijeniti život? Zar nije već i to dovoljno, što su sretni, jer žive zajedno? Tih su prvih mjeseci doživjeli samo jedan susret s ljudima. To je bilo povrh Bennecourta, kad su se uspinjali prema Roche-Guvonu. Išli su nekim pustim, stablima obrubljenim putem, jednim od onih divnih usječenih puteva, kada su, kod neke okuke, iznenada naišli na troje građana u šetnji, oca, majku i kćer. Upravo su se bili - misleći, da su sami - obuhvatili oko pasa, kao ljubavnici, koji se zabavljaju iza plotova: ona, savijena, prepuštala mu je svoje usne, a on, smijući se, primicao joj je svoje. A iznenađenje je bilo tako živo, da oni nisu ni promijenili svoje držanje, nego su, onako tijesno zagrljeni, nastavili hodati istim usporenim korakom. Zapanjena, porodica je ostala kao prilijepljena o jednu padinu, otac krupan i podložan kapi, majka tanka poput noža, a kćerka sva suha, očerupana poput bolesne ptice - svi troje ružni i bijedni zbog iskvarene krvi njihove rase: prava sramota usred žive prirode, pod svijetlim suncem. I iznenada, tužnu djevojčicu, koja je začuđenim očima promatrala kako prolazi ljubav, otac gume, a majka odvede, jer su, posve zgranuti, bili ogorčeni zbog toga slobodnog poljupca i pitali se, zar nema, dakle, više redara po našim selima. Istodobno je, i dalje bez žurbe, dvoje ljubavnika odlazilo odande u svojem radosnom slavlju. Claude je ipak prekapao po svom nesigurnom sjećanju. Gdje je, dovraga, vidio te glave, tu građansku degeneraciju, ta potištena, kao prignječena lica, koja zaudaraju milijunima, koje su stekla na račun siromašnog svijeta? Sigurno ih je vidio prilikom nekog važnog događaja u svom životu. I on se sjeti, prepozna Margaillanove, onog poduzetnika, kojeg je Dubuche proveo kroz Salon odbijenih i koji se 141
gromoglasno, poput budale smijao pred njegovom slikom. Dvjesta koraka dalje, kad su on i Christine došli na kraj usječena puta i našli se pred nekim prostranim imanjem s jednom velikom bijelom zgradom, okruženom lijepim stablima, doznali su, da Richaudiere, kako su zvali tu zgradu, već tri godine pripada Margaillanovima. Za nju su platili milijun i pol franaka, a za uljepšavanje su utrošili više od jednog milijuna. - Eto zakutka, gdje nas više nitko neće nipošto zateći - reče Claude, vraćajući se dolje prema Bennecourtu. - Te nakaze kvare ovo mjesto. Ali sredinom kolovoza jedan krupni događaj unio je promjenu u njihov život: Christine je zatrudnjela, a kao ljubavnica u svom je nehaju to opazila tek u trećem mjesecu. To je u prvom trenutku izazvalo zaprepaštenje i kod nje i kod njega: nikad nisu pomislili, da bi se to moglo dogoditi. Zatim su došli k sebi, no ipak nisu osjetili radost, on je bio smućen zbog tog malog bića, koje će doći, da im još više zamrsi život, a nju je zahvatila tjeskoba, koju sebi nije mogla rastumačiti, kao da se bojala, da taj događaj ne bude ujedno i svršetak njihove velike ljubavi. Ona je dugo plakala, objesivši se njemu o vrat, a on je uzalud nastojao utješiti je, pritisnut istom tugom kao i ona. Kasnije, kad su se na to navikli, raznježili su se nad jadnim mališanom, kojega su i bez namjere napravili onog tragičnog dana, kada se ona njemu podala, u suzama, u tužnom sumraku, koji je bio prekrio atelje: vremenski se to poklapalo, to će biti dijete patnje i samilosti, ispljuskano već pri svome začeću glupim smijehom svjetine. I od toga časa - jer nisu bili zli - oni su ga očekivali, pa čak i željeli, te su se već njime bavili i sve pripremali za njegov dolazak. Zima je bila strašno žestoka, a Christine je jaka prehlada zadržala u kući, koja se slabo zatvarala i koju nisu mogli zagrijati. Zbog trudnoće često se slabo osjećala, te bi ostajala šćućurena pred vatrom. Bila je primorana ljutiti se, da bi Claudea natjerala da bez nje pođe na duga pješačenja po smrznutim cestama, koje su odjekivale pod koracima. A na tim šetnjama, sam poslije više mjeseci neprestanog življenja u dvoje, čudio se obratu, koji je, mimo njegove volje, uzeo njegov život. Nikad nije težio za takvim obiteljskim životom, pa čak ni s njom. Bio bi ga spopao užas, da mu je netko o tome prije govorio, a ipak se to dogodilo, i to se više nije moglo poništiti, jer je on, čak i da se ne govori o djetetu, spadao među one ljude, koji nemaju smjelosti da s 142
nečim prekinu. Očito ga je takva sudbina čekala, bilo mu je određeno da se uhvati za prvu ženu, koja ga se ne bude stidjela. Tvrda je zemlja odjekivala pod njegovim klompama, hladni je vjetar sleđivao njegova maštanja, koja su se zadržavala na nejasnim razmišljanjima, na njegovoj sreći, što je barem naišao na poštenu djevojku. Mislio je, kakve li bi sve grozote i svinjarije bio pretrpio, da se spetljao s kakvim modelom, kojemu je dojadilo skitanje po ateljeima, pa se raznježio i žurio natrag, da bi obujmio Christine svojim dršćućim rukama, osjećajući, kao da je umalo nije izgubio. Bio je izbačen iz tog kolosijeka misli tek onda, kad ga se ona pokušala osloboditi, kriknuvši od boli. - Oh, ne tako jako! To me boli! Ona stavi ruke na svoj trbuh, a on ga je počeo promatrati, još uvijek obuzet istim iznenađenjem i istom tjeskobom. Porođaj se dogodio sredinom veljače. Babica je došla iz Vernona, i sve se odvilo vrlo dobro: majka je ustala nakon tri tjedna, a dijete, vrlo snažan dječačić, tako je požudno sisalo, da je bila prisiljena ustajati noću čak i po pet puta, da ne bi svojim drečanjem probudilo oca. I tada je to malo biće preokrenulo sav red u kući, jer se ona, koja je bila tako radišna domaćica, pokazala vrlo nespretnom dojiljom. Njezine majčinske osobine nisu bile razvijene, premda je u srcu bila dobra i neutješna, čim bi dijete nešto zaboljelo; umarala se i odmah gubila volju, dozivala Melie, koja je još više uvećavala neprilike svojom strašnom glupošću, pa se ukazivala potreba, da joj u pomoć dojuri otac, koji je bio još više zbunjen, negoli obje žene. Njezino staro neraspoloženje prema šivanju i nesposobnost za poslove njezinog spola opet su došli na vidjelo, kad je djetetu trebalo posvetiti pažnju, koju je ono iziskivalo. Slabo su se brinuli za dijete, odgajalo se prepušteno samo sebi, po vrtu i sobama ostavljenim u očajnom neredu, prepunim pelena, razbijenih igračaka, nečistoće i nereda, koji je napravio jedan mali gospodin, kome izbijaju zubi. A kad bi im išlo i previše loše, ona se samo znala baciti na grudi svoje drage ljubavi: njezino su utočište bile te grudi čovjeka, kojega je ljubila; one su bile jedini izvor zaborava i sreće. Ona je bila samo ljubavnica, te bi dvadeset puta mogla dati sina za muža. Štoviše, poslije porođaja opet ju je obuzela ljubav, sve žešći polet ljubavnice, koja - sa svojim rasterećenim stasom i svojom iznova procvjetalom ljepotom - dolazi k 143
sebi. Nikad mu se prije njezina strastvena put nije ponudila tako sva uzdrhtala od želje. Međutim, to je bilo razdoblje, kad je Claude ponovno započeo slikati. Zima se bližila kraju, a on nije znao čime da ispuni vesela sunčana jutra, otkad Christine nije mogla izlaziti zbog Jacquesa, mališana, kojega su tako prozvali po njegovom djedu po majci, zanemarivši, uostalom, da ga daju krstiti. Radio je u vrtu, u početku zato, jer nije znao što bi sa sobom. Napravio je skicu aleje među kajsijama, s nekoliko poteza obilježio golema ružina stabla, naslikao nekoliko mrtvih priroda: na ubrusu četiri jabuke, jednu bocu i lonac od pješčenjaka. Radio je to iz razonode. Zatim se zagrijao te ga je naposljetku počela opsjedati pomisao, da nacrta neku figuru u odjeći, potpuno izloženu suncu. I od toga časa njegova mu je žena postala žrtvom. Uostalom, ona je to rado činila, sva sretna, što mu može ugoditi, a da još nije shvatila, kakvu strašnu suparnicu sama sebi time stvara. Dvadeset ju je puta naslikao, obučenu u bijelo, obučenu u crveno usred zelenila, kako stoji ili kako hoda, napola ispruženu u travi, s velikim ladanjskim šeširom na glavi, gologlavu pod suncobranom, koji je svojom svilom boje trešnje oblijevao njezino lice ružičastim svijetlom. Nikad nije bio potpuno zadovoljan, strugao je svoja platna nakon dva ili tri sjedenja, i odmah iznova počinjao, uporno ostajući pri istom predmetu. Nekoliko je studija, nepotpunih, ali divno obilježenih i snažno obrađenih, bilo pošteđeno od paletnog noža i obješeno po zidovima blagovaonice. A poslije Christine i Jacques je morao pozirati. Svukli bi ga gola kao kakvog malog svetog Ivana, te bi ga, kad bi bilo vruće, položili na pokrivač, pa se nije više smio ni pomaknuti. Ali bilo je to nemoguće. Razveseljen i podraškan suncem, on se smijao i bacakao, dizao u zrak svoje ružičaste nožice, kotrljao se, prebacivao se s leđa preko glave. Otac se najprije smijao, a onda se počinjao ljutiti i psovati zbog toga prokletog mališana, koji nijedne minute nije mogao ostati miran. Zar je dopušteno šaliti se sa slikarstvom? Onda bi i majka izbuljila oči te čvrsto pridržala maloga, da bi slikar mogao u brzini nacrtati ruku ili nogu. Nekoliko je tjedana u tome ustrajao, toliko su ga mamili tako lijepi tonovi te dječje puti. Sada ga je požudno gledao samo očima umjetnika, kao motiv za remek-djelo, žmirkajući očima i maštajući o slici. I uvijek je iznova započinjao taj pokus; po čitave je dane 144
gledao dijete, ogorčen što taj nevaljalac ne želi čak ni spavati onda, kad bi ga mogao slikati. Jednog dana, kad je Jacques jecao, odbijajući ostati u istom položaju, Christine reče blago: - Dragi moj, ti umaraš tog jadnog mališana. Onda se on uzbudio, pokajavši se. - Zbilja! To je istina, baš sam glup sa svojim slikanjem! ...Djeca nisu zato. I proljeće i ljeto prošli su vrlo ugodno. Manje su izlazili, gotovo su potpuno zanemarili čamac, koji je bio ostavljen, da kod obale potpuno istrune, jer je bio pravi problem odvesti mališana na otoke. Ali su često usporenim korakom išli u šetnju dalje uz Seinu, a da se nikad nisu udaljili više od jednog kilometra. On, izmoren uvijek istim motivima iz vrta, pokušavao je sada skice na obali rijeke, i tih bi ga dana ona tamo potražila, zajedno s djetetom, te bi sjela, da bi ga mogla promatrati kako slika, čekajući da se svi troje tromo vrate kući, kada sumrak zaspe prirodu finom pepeljastom bojom. Jednog se popodneva on iznenadio, kad je vidio da je donijela svoj stari djevojački album. Ona se počne šaliti te mu razjasni, da to, što se nalazi tu iza njega, u njoj budi uspomene. Glas joj je malo podrhtavao, a zapravo je ona osjećala potrebu da s njim surađuje u njegovom poslu, kad joj ga taj posao svakog dana sve više otima. Ona počne crtati, pokuša napraviti dvije ili tri vodene slike brižljivom internatskom rukom. Zatim, obeshrabrena njegovim podsmijesima i jasno osjećajući, da se pravo jedinstvo među njima ne može postići na tome području, ona ponovo odbaci svoj album, ishodivši od njega obećanje da će joj dati nekoliko lekcija iz slikanja kasnije, kad bude imao vremena. Uostalom, ona je smatrala vrlo lijepima njegove posljednje slike. Poslije te godine odmora na pravom ladanju, u punom svijetlu, on je slikao videći sve na nov način: činilo mu se, da je sve nekako bistrije i da sve pjeva svojim veselim tonovima. Još nikada nije upoznao odsjaje, niti je toliko osjetio bića i stvari, koje su bile preplavljene rasplinutim svjetlom. I pridobivena tom raskoši boja, ona bi to bila proglasila dobrim, samo da je on htio te slike bolje dotjerati, i da ona nije katkad ostala zbunjena zbog nekoga zemljišta ljubičaste boje ili zbog nekog plavog drveta, što je sve izazivalo pomutnju u svim utvrđenim pojmovima, koje je ona imala o prirodnim bojama. Kad se jednog dana 145
ohrabrila za kritiziranje tih djela, zapravo zbog neke topole prelivene plavetnilom, on joj je pokazao na samoj prirodi, to nježno prelijevanje plave boje na lišću. Vidjela je, da je to ipak istina, stablo je bilo plavo, ali zapravo, ona se nije htjela predati, te je osuđivala stvarnost: u prirodi ne može biti plavih stabala. Ona je sada samo ozbiljno govorila o slikama obješenima po zidovima dvorane. Umjetnost se vraćala u njihov život, i ona je ostajala sva zamišljena. K.ad bi gledala, kako odlazi sa svojom torbom, kopljem i suncobranom, osjećala je želju da mu se zanosno objesi o vrat. - Ti me voliš, je li? - Baš si glupa! Zašto misliš, da te ne volim? - Onda me poljubi onako, kako me voliš, vrlo snažno, vrlo snažno! Zatim, otprativši ga sve do ceste, dodala je: - I radi! Ti znaš, da te nisam sprječavala u radu... Hajde, hajde, ja sam zadovoljna, kad ti radiš. Činilo se, da se nemir uvukao u Claudeovu dušu, kad je u jesen te druge godine požutjelo lišće i kad su nastali prvi hladni dani. Vrijeme je bilo upravo gadno, petnaest dana pljuska, nalik na prolom oblaka, zadržali su ga besposlenog kod kuće, a zatim su ga magle svaki čas ometale u slikanju. Ostajao je rastužen kod vatre, nikad nije govorio o Parizu, ali se tamo dalje, na horizontu, dizao grad; grad, kakav je u zimsko doba, s plinom, koji je plamsao već u pet sati, sa sastancima prijatelja, koji su se međusobno poticali na natjecanje, sa svojim snažnim produktivnim životom, koji čak ni prosinački mrazovi ne usporavaju. I u jednom mjesecu otišao je tamo tri puta pod izlikom, da ide k Malgrasu, kojemu je bio prodao još nekoliko malih slika. Sada nije više izbjegavao prolaziti ispred gostionice Faucheurovih, čak je puštao, da ga zaustavi gospodin Poirette, i prihvaćao je ponuđenu čašu bijeloga vina. Njegovi su pogledi lutali po dvorani kao da traži iako to godišnje doba nije bilo za to prikladno - svoje nekadašnje prijatelje, koji su možda baš toga jutra banuli ovamo. U očekivanju se tu zadržavao, a onda, očajan zbog usamljenosti, vraćao se kući, gušeći se u sebi zbog svega onoga, što je u njemu vrelo, zaista bolestan, jer nema nikoga, kome bi kriknuo, što mu razdire mozak. Međutim, zima je prošla, a Claude je našao zadovoljstvo u tome, što je napravio nekoliko slika s lijepim efektima snijega. Započela je treća godina, kad ga je posljednjih dana svibnja uzbudio jedan susret. Toga se 146
jutra popeo na neku visoravan, da potraži koji motiv, jer su mu obale Seine konačno dosadile. Zapanjio se, kad je na zavoju nekog puta opazio Dubuchea, koji mu se približavao, hodajući između dviju živica. Na sebi je imao crni šešir i besprijekoran salonski kaput. - Zar je moguće? To si ti! Arhitekt promuca u svojoj nevoljkosti: - Da, idem nekome u posjet... Hej, zbilja je glupo ići na selo! Ali što se može? Čovjek mora imati neke obzire... A ti tu negdje stanuješ? To sam čuo... To jest, ne! Doduše, rekli su mi tako nešto, ali sam mislio da je to na drugoj strani, nešto dalje. Vrlo uzbuđen, Claude ga izvuče iz neugodnosti. - Dobro, dobro, dragi moj, nemaš se što ispričavati, više sam ja kriv... Ah, koliko je već prošlo, otkad se nismo vidjeli! Ne mogu ti reći, kako sam se iznenadio, kad je tvoj nos provirio kroz lišće! Zatim ga uzme za ruku i počne ga pratiti, smijuljeći se od zadovoljstva, a njegov prijatelj, u neprestanoj brizi za obogaćenjem, koja ga je navodila da neprestano govori o sebi, odmah počne govoriti o svojoj budućnosti. Školu je završio kao student prvoga reda, nakon što je s krajnjom mukom stekao propisane pohvale. Ali taj ga je uspjeh ostavio u nedoumici. Roditelji mu više ne šalju ni novčića i kukaju o svojoj bijedi, samo da bi ih on sada potpomagao. Odrekao se natječaja za usavršavanje u Rimu, siguran, da neće u tome uspjeti, a nestrpljiv da počne zarađivati za svoj kruh. A već je izmoren, gadi mu se hodanje po kućama, zarađivanje po franak i dvadeset i pet santima na sat, kod loših arhitekata, koji s njim postupaju kao s nadničarom. Kamo da krene? Gdje da nađe najkraći put? Napustit će školu, pritom će mu puno pomoći Dequersonniere, koji ga voli zbog njegove poslušnosti, koju je pokazivao kao marljiv student. Samo, koliko još muke, koliko nepoznanica pred njim! I on se s gorčinom u srcu tužio na te vladine škole, gdje čovjek tegli toliko godina, a koje čak ne osiguravaju ni posao svima onima, koje izbace na ulicu. Iznenada se zaustavio nasred staze. Živice od bazge su izbijale na golu ravnicu, i pokazala se zgrada Richaudiere, okružena velikim drvećem. - Gle! Uistinu - poviče Claude - ja to nisam shvatio... Ti ideš u tu kućetinu. Ah, kako ružne glave imaju te nakaze! Uvrijeđen tim usklikom umjetnika, Dubuche se naduto usprotivi. 147
- Svejedno, koliko god ti se gospodin Margaillan činio glupanom, on je ipak vrijedan čovjek u svojoj struci. Trebaš ga vidjeti na njegovim gradilištima, usred njegovih zgrada: vraška okretnost, čudnovat smisao za dobru administraciju, divan njuh za ulice, koje treba izgraditi, i materijal, koji treba kupiti. Uostalom, nitko ne stječe milijune, ako nije zbilja gospodin... A onda, što li sve ne mislim s njim postići! Bio bih stvarno glup, da ne budem uljudan prema čovjeku, koji mi može biti od koristi. Dok mu je to govorio, zakrčio mu je uzak put i zapriječio svome prijatelju da dalje ide, bez sumnje zbog straha, da ne našteti svome vlastitom ugledu, ako ih vide zajedno, i da mu dade na znanje da se tu moraju rastati. Claude se spremao pitati ga za prijatelje iz Pariza, ali ipak je ušutio. Nije bila izgovorena ni jedna riječ o Christine. Odlučio ga je tu ostaviti i pružio mu ruku, kad mu je ovo pitanje i nehotice pobjeglo s njegovih uzdrhtalih usana: - Sandoz je dobro? - Da, nije loše. Rijetko kad ga vidim... I prošlog mjeseca mi je pričao o tebi. Još uvijek je jako žalostan, što si nam zatvorio vrata. - Ali ja vam nisam zatvorio vrata! - poviče Claude sav izvan sebe. Ja vas molim, dođite mi u posjete! Tako bih bio sretan! - Onda dobro, doći ćemo. Reći ću mu, da dođe, časna riječ!... Zbogom, zbogom, prijatelju! Žuri mi se. I Dubuche ode prema Richaudieri, a Claude ga je gledao, kako postaje sve manji među nasadima. Gledao ga je, kako odlazi sa svijetlom svilom svoga šešira i crnom mrljom salonskog kaputa. Lagano se vratio kući, srca prepuna bezrazložne tuge. Ženi nije rekao ništa o tome susretu. Osam dana kasnije Christine je otišla k Faucheurovima da kupi funtu sitnih rezanaca. Zadržala se na putu i razgovarala s nekom susjedom, držeći dijete na ruci, kad joj se neki gospodin, koji je sišao sa skele, približio, te je upitao: - Gospodin Claude Lantier? Ide se ovuda, žarne? Ona ostane zapanjena, te naprosto odgovori: - Ide, gospodine. Ako želite, pođite za mnom... Nekih stotinjak metara išli su jedno drugome uz bok. Stranac, koji ju je, kako se činilo, poznavao, gledao ju je s dobroćudnim smiješkom, ali 148
budući da je ona požurivala korak, skrivajući svoju zbunjenost pod krinkom ozbiljnosti, on je šutio. Ona otvori vrata i uvede ga u dvoranu, govoreći: - Claude, traži te jedan gospodin! Odjekne snažan uzvik, i dva su se čovjeka već grlila. - Ah, moj dragi Pierre, ah, kako si ljubazan, što si došao! ...A Dubuche? - U posljednjem trenu ga je zadržao neki posao, pa mi je brzojavio, da odem bez njega. - Dobro! To sam donekle i očekivao... Ali eto, ti si ovdje! Ah, dovraga, kako sam zadovoljan! I okrenuvši se prema Christine, koja se smiješila, zaražena njihovim veseljem, on joj reče: - Zbilja, nisam ti ispričao. Neki dan sam susreo Dubuchea, kad je išao onamo gore, na imanje onih čudovišta... Iznova je zašutio, te zatim povikao uz divlju kretnju: - Izgubio sam glavu, doista! Vi se ne poznajete, a ja vas tako ostavljam... Draga moja, ti vidiš ovog gospodina: to je moj stari prijatelj Pierre Sandoz, kojega volim poput brata... A tebi, moj junače, predstavljam svoju ženu. I sad ćete se oboje poljubiti. Christine se iskreno nasmije, te mu vrlo rado podnese lice na poljubac. Sandoz joj se odmah bio svidio zbog svoje dobroćudnosti, postojanog prijateljstva i očinske simpatije, s kojom ju je promatrao. Oči su joj se ovlažile od ganuća, kad joj je on zadržao ruke u svojima, govoreći: - Vrlo je ljubazno od vas, što volite Claudea, i trebate se uvijek voljeti, jer je to ipak najbolje od svega, što postoji. Zatim, sagnuvši se da poljubi mališana, kojega je ona držala na rukama, reče im: - Onda, eto već jedan? Slikar napravi kretnju, kao da se nekako ispričava: - Što ćeš? To nikne, a da se na to ni ne pomisli. Claude zadrži Sandoza u dvorani, dok je Christine zbog ručka isprevrtala cijelu kuću. U dvije mu je riječi ispričao tko je ona, kako ju je upoznao i koje su ih prilike navele, da stvore domaćinstvo, te kao da se začudio, kad ga je njegov prijatelj upitao, zašto se ne vjenčaju. Moj bože, zašto? ...Zato, jer o tome nisu nikad ni razgovarali; zato, jer se 149
čini, da ona do toga ništa ne drži i jer zbog toga oni ne bi bili ni više, ni manje sretni. Napokon, to je nešto nevažno. - Dobro! - reče mu drug. - Meni to nimalo ne smeta... Ipak, ti si je uzeo nevinu, pa bi se trebao s njom vjenčati. - Ali, kad god ona bude htjela, prijatelju! Svakako je sigurno, da ja ne namjeravam ostaviti ni nju, ni njezino dijete. Poslije toga Sandoz se počne diviti slikama, obješenima po zidovima. Ah, junačina je divno iskoristio svoje vrijeme! Kako li je samo pogođen ton, kako li je majstorski prikazano pravo sunce! A Claude, koji ga je slušao sav zanesen i smiješeći se od ponosa, htio ga je zapitati za prijatelje, i što sve oni rade, kad Christine uđe u dvoranu i poviče: - Brzo dođite, jaja su na stolu! Ručali su u kuhinji. Bio je to neobičan ručak, pržene ribe, glavoči, zatim meko kuhana jaja, a onda kuhana govedina od prijašnjeg dana, začinjena poput salate, s krumpirima i suhim sleđem. Bilo je to divno: snažan i zamamljiv miris sleđa, koji je Melie bila svalila na žeravicu; ispijanje kave, koja je prolazila kroz cjedilo kap po kap, na uglu štednjaka. A kad su iznijeli poslastice, jagode ubrane toga časa i sir napravljen u mljekari jedne susjede, upustili su se u beskrajne razgovore, s laktovima snažno uprtima o stol. U Parizu? Moj bože, u Parizu prijatelji ne rade baš ništa novo. Ipak, doista, guraju se laktovima, jedan drugoga guraju, kome će prvome slomiti vrat. Odsutni su, naravno, u krivu, a dobro je biti u Parizu, ako ne želiš da te prebrzo zaborave. Ali zar talent ne ostaje talent? Zar uvijek ne uspije onaj, koji ima volje i snage? Ah, da, ideal je živjeti na selu i tu nagomilati remekdjela, pa onda jednog dana smrviti Pariz, otvorivši svoje kovčege! Uvečer, kad je Claude otpratio Sandoza na stanicu, ovaj mu reče: - Zbilja, htio sam ti nešto reći u povjerenju... Mislim da ću se uskoro vjenčati. Na to slikar prasne u smijeh. - Ah, lakrdijašu, sada shvaćam, zašto si mi jutros držao propovijed. Čekajući vlak, oni su i dalje razgovarali. Sandoz je iznio svoje misli o braku, koji je on po građanskom običaju smatrao pravim uvjetom za dobar rad, za uredno i solidno vršenje posla, kod svih velikih modernih stvaralaca. Žena, koja sve razara, žena, koja ubija umjetnika, koja mu satire srce i ispija mozak, nije ništa drugo negoli romantično shvaćanje, 150
kojemu se suprotstavljaju činjenice. On, uostalom, osjeća potrebu ljubavi, koja će mu osigurati mir, osjeća potrebu za ljubavlju ispunjenim obiteljskim životom, gdje bi se mogao skloniti, zato da bi čitav svoj život posvetio golemom djelu, o kojemu sanja. I on doda, da sve ovisi o izboru; on misli da je našao onu, koju je tražio, jednu sirotu, jednostavnu djevojku iz kruga sitnih trgovaca, bez ijednog sua, ali lijepu i pametnu. Prije šest mjeseci, nakon što je dao ostavku na svoje činovničko mjesto, prihvatio se novinarskog rada, gdje više zarađuje za život. Smjestio je svoju majku u neku malu kuću u Batignollesu i želi tu provesti život u troje, da ima dvije žene, koje će ga voljeti, dok će on imati dovoljno jaka leđa, da prehrani cijelu svoju obitelj. - Oženi se, dragi moj - reče Claude. - Treba postupati, kako nam osjećaj nalaže... I zbogom, evo tvog vlaka. Ne zaboravi svoje obećanje, da ćeš nas opet posjetiti! Sandoz je vrlo često svraćao. Dolazio je prema prigodi, kad su mu to njegove novine dopuštale, a inače je bio slobodan, jer se trebao skrasiti tek u jesen. To su bili sretni dani, popodneva čitava posvećena povjerljivim razgovorima, zajedničko obnavljanje njihove stare, čvrste težnje za slavom. Jednog dana, sam s Claudeom na jednom otoku, gdje su se ispružili jedan pored drugoga, on iznese svoju veliku čežnju, i posve glasno mu se povjeri. - Novine su, znaš, samo bojno polje. Treba živjeti i treba se boriti, da bi se moglo živjeti... A onda, taj lopovski tisak, usprkos odvratnosti prema tome kao zanimanju, predstavlja vrašku snagu, nesavladivo oružje u rukama nekog junačine uvjerenog u ono, što želi postići... Ali, ako sam i prisiljen služiti se tiskom, neću ondje ostariti, ah, ne! Ja znam što želim, da, našao sam ono, što sam tražio, jedan tako veliki posao, da crkneš od rada, nešto, u što ću se zakopati, da se iz toga možda nikad ne iskopam. Lišće se u velikoj vrućini prestalo micati, te nastane tišina. On nastavi tiše, nevezanim rečenicama: - Ha? Proučavati čovjeka onakvoga, kakav jest; ne više njegovu metafizičku marionetu, nego fiziološkog čovjeka, određenog sredinom, u kojoj živi, a koji djeluje pod utjecajem rada svih svojih organa... Zar ne treba smatrati lakrdijom ono neprestano i isključivo proučavanje 151
djelatnosti mozga pod izlikom, da je mozak plemeniti organ? ...Misao, misao, eh, dovraga! Misao je proizvod čitavog tijela. Pustite, dakle, da mozak misli posve sam, te se samo uvjerite, što se zbiva s plemenitošću mozga, ako je trbuh bolestan! ...Ne, to je glupo, tu nema više filozofije, tu nema više znanosti. Mi smo pozitivisti, evolucionisti, pa kako bismo mogli zadržati književni obrazac klasičnih vremena i kako bismo mogli raspetljavati zamršene niti čistoga razuma! Kad netko kaže »psiholog«, isto je kao da kaže »izdajnik istine«. Uostalom, filozofija, dotično psihologija ne znače ništa: jedna je prodrla u drugu; njih obadvije tvore sada samo jedno jedinstvo, čovječji mehanizam, koji dovodi do cjelokupnog skupa svih njegovih funkcija... Ah, u tome je formula; naša moderna revolucija nema druge osnove. To predstavlja neizbježnu smrt staroga društva, zametak novoga društva, a to nužno znači i nastanak jedne nove umjetnosti na tom novom tlu... Da, svijet će vidjeti, vidjeti književnost, koja će niknuti za sljedeće stoljeće znanosti i demokracije! Njegov krik poleti u vis i izgubi se u dubini beskrajnog neba. Nije prošao ni jedan dašak vjetra, a kraj vrba je samo nečujno klizila rijeka. I on se iznenada okrene prema svom prijatelju, te mu reče u lice: - I eto, ja sam našao ono, što mi je trebalo. O, ne nešto preveliko, samo jedan mali kutak; onoliko, koliko je dovoljno za jedan ljudski život, pa čak i onda, kad netko ima previše goleme ambicije... Ja ću uzeti jednu obitelj i proučiti njezine članove, jednog po jednog, otkuda oni dolaze, kamo idu, kako djeluju jedni na druge; ukratko, jedno čovječanstvo u malome, način, na koji ljudski rod niče i ponaša se... S druge strane, stavit ću moje dobričine u neki određeni povijesni period, a to će mi dati sredinu i okolnosti, djelić povijesti... Ha? Ti me razumiješ: niz knjižurina, petnaest, dvadeset knjiga; događaje, koji će međusobno biti povezani, iako će svaki od njih imati svoj posebni okvir; niz romana, pomoću kojih ću si sagraditi kuću za svoje stare dane, ako me oni ne satru! On se ponovo baci na leđa i raširi ruke na travi, pa se činilo, kao da se - smijući se i šaleći - želi uvući u zemlju. - Ah, dobra zemljo, uzmi me ti, koja si nam zajednička majka, jedini izvor života! Ti jedina, besmrtna, kojom struji duša svijeta, onaj sok, koji se razlio čak kroz kamenje i koji od stabala čini našu nepomičnu braću! ...Da, ja se želim izgubiti u tebi, tebe osjećam tu pod svojim 152
udovima, kako me obuhvaćaš i raspaljuješ, u mom ćeš djelu biti samo ti prvotna snaga, sredstvo i cilj, golema korablja, u kojoj sve oživljava dahom svih bića! Ali započeto u šali, s patetičnošću njegovog lirskog zanosa, to se prizivanje završilo krikom žarkog uvjerenja, koji se potresao od dubokog pjesničkog uzbuđenja. Oči mu se ovlažiše, a da bi prikrio tu raznježenost, on doda grubim glasom i uz široki zamah ruku, kojim je obuhvatio cijeli horizont: - Nije li glupo, da svaki od nas ima posebnu dušu, kad postoji ta velika duša! Claude, onako izgubljen u travi, nije se micao. Poslije ponovne šutnje on zaključi: - Tako je, moj prijatelju! Sve ih uništi! ...Ali oni će tebe umlatiti. - O - reče Sandoz, ustavši i protežući se - ja imam i pretvrde kosti. Oni će sebi slomiti šake... Pođimo natrag, ne želim da mi pobjegne vlak. Christine se s njime istinski sprijateljila, jer je uvidjela, da je iskren i jak u životnoj borbi, te se napokon ohrabrila da ga zamoli za jednu uslugu, to jest da bude kum Jacquesu. Doduše, ona nije više zalazila u crkvu, ali zašto da sa svojim dječakom odstupi od običaja? A onda, najviše ju je na to navela želja, da djetetu pribavi oslonac, toga kuma, za kojega se uvjerila, da je tako staložen, tako razuman, a uz to i tako pun snage. Claude se tome začudio, te pristao, slegnuvši ramenima. Našli su i kumu, kćerku jedne susjede, pa se krštenje obavilo. Priredili su pravu svečanost, na kojoj su pripremili i jastoga, donesenog iz Pariza. Upravo toga dana, kad su se rastajali, Christine povede Sandoza na stranu i reče mu umolnim glasom: - Uskoro ćete opet doći, zar ne? Njemu je dosadno. Claude je zbilja padao u duboku tugu. Zanemarivao je svoje slike, izlazio sam i kao protiv svoje volje tumarao ispred gostionice Faucheurovih, onuda, gdje pristaje skela, kao da je uvijek računao, da će se netko iz Pariza tu iskrcati. Opsjedala ga je pomisao na Pariz, svaki je mjesec išao onamo i vraćao se silno rastužen, nesposoban za rad. Došla je jesen, a zatim i zima, vlažna i blatnjava zima, i on ju je proveo u mrzovoljnoj ukočenosti, ljutit i na samog Sandoza, koji, budući da se u listopadu oženio, nije više mogao tako često putovati u Bennecourt. Činilo se da se budi jedino za svakoga od tih posjeta, te bi poslije toga 153
čitav tjedan živio u uzbuđenju, ne prestajući grozničavo pričati o tamošnjim novostima. On, koji je prije skrivao svoje žaljenje za Parizom, sada je umarao Christine, govoreći joj od jutra do večeri o koječemu, što ona nije znala, i o osobama, koje nikad nije vidjela. To su bila - kraj ognjišta, dok je Jacques spavao - beskrajna tumačenja. Strastveno se zanosio, a onda je i ona morala davati o tome svoje mišljenje i iskazivati svoj sud o tim dogodovštinama. Zar Gagniere nije budala, kad se zaglupljuje glazbom, a mogao je uspjeti kao savjesni pejzažist? Kažu da on sada, u tim godinama, uči glasovir kod neke gospođice! Ha? Što ona misli o tome? Nije li to pravo ludovanje? A Jory se nastoji pomiriti s Irmom Becot, sada kad ova ima jednu malu palaču u Moskovskoj ulici! Ona poznaje to dvoje, te dvije nevaljale osobe, koje jedna drugoj pristaju, zar ne? Ali najveći prevarant među prevarantima je Fagerolles, kojemu će on svu istinu reći u brk, kad ga samo vidi. Svašta! Taj se otpadnik natjecao za stipendiju za usavršavanje u Rimu, koja mu je uostalom izmaknula! Klipan, koji se izrugivao Školi za umjetnost i koji je izjavljivao, da će sve srušiti? Ah, svakako, požuda za uspjehom, potreba da se prijeđe i preko svojih sposobnih kolega, te da se izazove pljesak idiota, sve to navede čovjeka da počini i najveće gadarije. No, nije valjda da ga ona brani? Pa nije valjda u tolikoj mjeri malograđanka, da bi ga mogla braniti? A kad bi se ona s njim složila, on bi se uvijek počeo razdraženo i vrlo glasno smijati, te se vraćati na istu dogodovštinu, koja mu se činila izvanredno smiješnom: na priču Mahoudeaua i Chaînea, koji su ubili malog Jabouilla, muža Mathilde, one strašne travarke: da, ubili ga jedne večeri, kad je taj tuberkulozni rogonja pao u nesvijest i kad su ga njih obojica, na poziv njegove žene, počeli tako grubo trljati, da im je ostao mrtav pod rukama! I onda, ako se Christine ne bi na to razveselila, Claude bi ustao i osorno rekao: - Ah, tebe ništa ne može natjerati u smijeh... Idemo u krevet, to će biti bolje. On ju je još uvijek obožavao, i uzimao bi je s očajnim zanosom ljubavnika, koji u ljubavi traži zaborav svega, jedinu nasladu. Ali sada nije išao dalje od poljupca, ona mu više nije bila dovoljna; neka druga, nesavladiva muka ponovno ga je obuzela. 154
U proljeće se Claude, koji se, hineći prijezir, zakleo da neće više nikad izlagati, ipak jako uznemirio zbog Salona. Kad bi vidio Sandoza, ispitivao bi ga, što su kolege poslali na izložbu. Na dan otvorenja otišao je tamo i vratio se iste večeri, sav drhteći i vrlo ljutit. Na izložbi je bilo samo neko beznačajno poprsje od Mahoudeaua: dobro, u redu; jedan mali Gagniereov pejzaž, primljen u gomili drugih, koji je imao ljupki plavkasti ton, a zatim ništa drugo, ništa osim Fagerollesove slike, glumice pred ogledalom, koja dotjerava svoje lice. On tu sliku nije ni spomenuo odmah, o njoj je počeo govoriti tek kasnije, ozlojeđeno se smijući. Kakav li je varalica taj Fagerolles! Sada, kad mu je izmakla stipendija, više se ne boji izlagati, odlučno napušta način slikanja Škole za umjetnost, ali se isplati vidjeti, s kakvom spretnošću to čini, s kakvim prilagođivanjem: slika, koja se pravi da smjelo prikazuje stvarnost, ali bez ijedne originalne osobine! A to će doživjeti uspjeh, građani vole, kad ih netko izazove, a da se pri tome čini, kao da ih uzbuđuje. Ah, već je vrijeme da se pojavi neki pravi slikar u toj sumornoj pustoši Salona, usred tih prepredenjaka i tih budala! Kakvo li se mjesto tu može zauzeti, dovraga! Christine, koja ga je vidjela kako se ljuti, najzad mu reče, kolebajući se: - Ako ti želiš, mogli bismo se vratiti u Pariz. - Tko ti je to rekao? - poviče on. - S tobom se ne može pričati, a da ti ne zapleteš ono, što je jednostavno. Šest tjedana kasnije doznao je novost, koja je još tjedan dana zaokupljala njegove misli: njegov prijatelj Dubuche ženi se gospođicom Reginom Margaillan, kćerkom vlasnika imanja Richaudiere. To je bila zamršena priča, koja ga je svojim pojedinostima iznad svake mjere čudila i zabavljala. Najprije, taj glupan Dubuche dobio je medalju za neki plan paviljona usred perivoja, koji je izložio, a to je bilo vrlo zabavno, jer taj plan, kako se priča, sigurno je dotjerao njegov zaštitnik Dequersonniere, koji je isposlovao, da mu medalju dodijeli žiri, čiji je on sam bio predsjednik. Zatim, vrhunac svega je bio u tome, što je ta očekivana nagrada odlučila o ženidbi. Ha? Divna trgovina, ako sada medalje služe tome, da se dobri, a siromašni studenti, udome u bogate obitelji! Gospodin Margaillan je, kao i svi skorojevići, maštao o tome, da nađe za zeta nekoga, tko bi mu pomagao, koji bi mu, kao svoj udio, donio prave diplome i elegantne salonske kapute, te je već 155
neko vrijeme željno gledao toga mladića, toga studenta Škole za lijepe umjetnosti, čije su ocjene bile izvrsne, a koji je bio tako marljiv i toliko preporučivan od svojih učitelja. Medalja ga je oduševila, i zbog toga je dao svoju kćer i prihvatio toga kolegu, koji će udeseterostručiti milijune u blagajni, jer zna ono, što je potrebno znati, da bi se moglo dobro graditi. Uostalom, bijedna će Regine - uvijek tužna, krhkoga zdravlja - s njime dobiti zdravoga muža. - Što misliš - ponovo je pitao Claude svoju ženu - zar ne mora čovjek biti pohlepan za novcem, da bi mogao uzeti onu nesretnu oderanu mačkicu? A kad ju je Christine iz samilosti počela braniti, on joj reče: - Ne napadam ja nju. Tim bolje, ako je brak ne dotuče! Ona, bez sumnje, nije kriva, što je njezin otac, zidar, imao glupu ambiciju da uzme za ženu kćer jednog građanina, a niti je kriva, što su je njih dvoje tako slabo skrojili: on sa svojom krvlju, iskvarenom od toliko naraštaja pijanaca, a ona sva iscrpljena, sa svojom puti, rastočenom svim otrovnim klicama rasa na umoru. Ah, divnog li pada usred komada od sto sua! Stječite, stječite, dakle, imanja, da biste mogli staviti svoje zametke u staklenke s alkoholom! Postajao je okrutan, pa mu je žena bila prisiljena čvrsto ga stisnuti, zadržati ga u zagrljaju, ljubiti ga i smijati se, samo da bi ponovo postao dobro dijete, kako je to bio onih prvih dana. Onda bi, umirivši se, shvatio i odobrio brakove svojih dvaju starih prijatelja. Ipak je istina, da su se sva trojica oženili. Kako je život smiješan! I još jednom prođe ljeto, četvrto, koje su proveli u Bennecourtu. Nikad nisu mogli biti sretniji, njihov je život na dnu toga sela bio ugodan i jeftin. Otkad su ondje boravili, novaca im nije uzmanjkalo, tisuću franaka rente i ono nekoliko prodanih slika bilo je dovoljno za njihove potrebe. Oni su čak nešto i uštedjeli, pa su kupili nešto odjeće. Sa svoje strane, mali Jacques, kome su sada bile dvije i pol godine, divno se osjećao na selu. Od jutra do večeri puzao je po zemlji, u dronjcima i zabrljan, te se na svoj način razvijao, posve zdrav i crven u licu. Često majka nije znala s kojega kraja da ga uhvati, da bi ga mogla malo oprati, a kad bi vidjela, kako dobro jede i spava, nije se uopće za njega više brinula, te je svu svoju ljubav punu nemira posvećivala svome drugom velikom djetetu, umjetniku, svome dragom čovjeku, čije ju je mračno raspoloženje ispunjavalo zebnjom. Svakog se 156
dana njihov položaj pogoršavao, uzalud su mimo živjeli bez ikakvog razloga za brigu, no svejedno su zapadali u tugu i osjećali nelagodnost, koja se odražavala u neprekidnoj krajnjoj razdraženosti. A nije više bilo ni njihovih prvobitnih ladanjskih radosti. Njihov je čamac - sagnjio i bez dna - potonuo na dno Seine. Uostalom, nisu više ni pomišljali da se posluže čamcem, koji su im Faucheurovi stavljali na raspolaganje. Rijeka im je postala dosadna, a veslanje im je bilo gnjavaža. Nad nekim su divnim zakucima otoka doduše klicali od oduševljenja kao i nekada, ali nikad nisu dolazili u napast, da ponovno tamo odu. Čak su i šetnje uz obalu izgubile jedan dio svoje čari; ljetna ih je vrućina tu pržila, a zimi su se prehlađivali. Što se pak tiče visoravni, onih prostranih poljana zasađenih jabukama, koje su se dizale nad selom, to im je postalo nekom vrstom daleke zemlje, nečim odviše zabačenim, a da bi bili toliko ludi, pa da se izlažu naporu pješačenja. Njihova ih je kuća također razdraživala, ta vojarna, gdje su bili prisiljeni jesti u kuhinji, udišući miris zagorjele masti, i gdje im je njihova soba bila sastajalište vjetrova sa sve četiri strane svijeta. Da zlo bude još veće, te je godine berba kajsija zakazala, a najljepša golema ružina stabla - vrlo stara i napadnuta nekakvom gubom - usahnula su. Ah, kakve li tuge u toj otupljenosti, koju je izazvala navika. Kako li im se samo vječna priroda činila ostarjelom u toj njihovoj zasićenosti i njihovom umoru zbog uvijek istog horizonta! Ali najgore je bilo to, što je njemu kao slikaru dojadio taj kraj, tako da nije nalazio nijedan motiv, koji bi ga zanio, nego je u sumornom raspoloženju tromo tumarao poljima kao po području, koje je odsada pusto i kome je on iscrpao život. Za njega nije više bilo ni jednog nepoznatog stabla, za koje bi se mogao zanimati, nijedne nepredviđene kombinacije svjetla. Ne, gotovo je, ugasilo je, on neće više ništa vrijedno učiniti u tom pasjem kraju! Došao je listopad, sa svojim oblacima punima vode. Jedne od prvih večeri, kad je počela padati kiša, Claude se razljuti, jer večera nije bila gotova. Izbacio je iz kuće onu gusku Melie i pljusnuo Jacquesa, koji mu se vrtio oko nogu. Onda ga je Christine, plačući, poljubila, i rekla: - Otiđimo, vratimo se u Pariz! On se otrgnuo od nje i srdito povikao: - Još uvijek ta priča... Nikada, razumiješ li? 157
- Učini to radi mene - živo nastavi ona. - Ja te za to molim; meni ćeš time ugoditi. - Dakle, dosadno ti je ovdje? - Da, umrijet ću, ako ostanemo... A usto, ja želim, da ti radiš; osjećam, da je tvoje mjesto tamo. Bio bi zločin, da se i dalje ovdje zakopavaš. - Ne, pusti me! On je drhtao, na horizontu ga je mamio Pariz, zimski Pariz, u kome se opet budio život. Činilo mu se da čuje, kako se njegove kolege uvelike naprežu u radu, i on se vraća, da ne izbore pobjedu bez njega, da opet postane predvodnik, jer nijedan od njih nema ni snage, ni ambicije za slavom, da to bude. I u toj obmani sjete, usprkos potrebi, koju je osjećao, da pohita onamo, ipak je tvrdoglavo odbijao otići. To je bilo nehotično proturječje, koje se dizalo iz dubine njegove duše, a da to sam sebi nije mogao razjasniti. Je li to bio strah, koji trese i najhrabrije, prigušena borba sreće protiv neizbježnosti sudbine? - Čuj - odlučno reče Christine - spremit ću kovčege i povesti te tamo. Pet dana kasnije odlazili su u Pariz, nakon što su prije sve spakirali i otpremili željeznicom. Claude je s malim Jacquesom već bio na cesti, kad je Christine izmislila, da je nešto zaboravila. Vratila se sama u kuću i našla je potpuno praznu, te počela plakati: osjećala je, kao da nešto trgaju od nje, kao da tu ostavlja dio sebe, a da nije znala reći, što. Kako bi rado tu ostala! Kako je žarko željela zauvijek tu živjeti, i to baš ona, koja je tražila, da odu odande i da se vrate u grad strasti, koji joj je predstavljao suparnicu! Ipak, ona nastavi tražiti ono, što joj nedostaje, te napokon pred kuhinjom ubere jednu ružu, posljednju ružu, oprženu mrazom. Zatim zatvori vrata, koja su vodila u pusti vrt.
VII. Čim se našao na pločniku Pariza, Claudea je povukla u svoj vrtlog grozničava buka i promet, njime je ovladala potreba da izlazi, da tumara po gradu, da posjećuje svoje prijatelje. Izašao bi čim bi se probudio, i ostavljao Christine da sama uređuje atelje, koji su unajmili u Ulici Douai, u blizini Avenije Clichy. I tako je trećeg dana nakon svog 158
povratka u grad iskrsnuo kod Mahoudeaua u osam sati ujutro, za svitanja, koje jedva da je otpočinjalo, jednog sivog i hladnog dana u studenome. Trgovina u Ulici Cherche-Midi, koju je kipar još uvijek držao u najmu, bila je ipak otvorena; i kipar je, blijeda lica i slabo naspavan, cvokoćući od zime dizao željezne kapke. - Ah, to si ti! ...Dovraga, na selu si navikao rano ustajati... Je li to sad gotovo? Jesi li se vratio? - Da, prekjučer. - Dobro, sada ćemo se viđati! ...Uđi, dakle, jutros zima počinje bockati. Ali je Claudeu u trgovini bilo još hladnije nego na ulici. Ostavio je ovratnik svog ogrtača uzdignut i utisnuo ruke do dna džepova, drhtureći od zime zbog vlage, koja je curila s golih zidova, blatnjavih gomila gline i vječnih lokvica vode, koje su namakale tlo. Vjetar bijede je zapuhnuo ovuda, te s dasaka sa sobom odnio gipsane otiske antičkih umjetnina, slomio stalke i vjedra, vezana konopcima, da se ne raspadnu. To je bio kutak zbrke i nereda, podrum zidara, koji je pao u stečaj. A na staklenim vratima, isprljanima kredom, kao za porugu se nalazilo veliko blistavo sunce, nacrtano potezima palca i u središtu ukrašeno licem, čija su polukružna usta pucala od smijeha. - Čekaj - nastavi Mahoudeau - zapalimo vatru! Ovi se prokleti ateljei zbog vode, koja curi s krpa, odmah ohlade. Onda, okrenuvši se, Claude opazi Chaînea, kako kleči kraj peći i skida ostatak slame s neke stare stoličice bez naslona, da bi raspalio ugljen. Zaželio mu je dobro jutro, ali mu ovaj odvrati samo nekakvim muklim graktanjem, ni ne podigavši glavu. - A što ti sada radiš, prijatelju? - upita on kipara. - O, baš ništa osobito, no! Izgubljena godina, još gora od prethodne, koja nije ništa valjala! ...Ti znaš, da su svetački kipovi sada u krizi. Da, svetosti pada cijena, te sam zbilja bio prisiljen stegnuti si trbuh... Gle, a međutim, natjeran sam na nešto ovakvo! On ukloni s nekog poprsja krpe, te se pokaže neko dugačko lice, koje su zalisci činili još dužim, nakazno u svojoj pretencioznosti i beskrajnoj gluposti.
159
- To je neki odvjetnik iz susjedstva... Ha, nije li odvratan, gad jedan! A kako me gnjavi, tražeći da mu pažljivo izradim usta! ...Ali treba jesti, nije li tako? Imao je, doduše, neku zamisao za Salon, jedan uspravan lik, Kupačicu. Ona nogom dodiruje vodu, a od hladnoće tijelom joj prolaze srsi, koji čine žensku put tako divnom. I on pokaže Claudeu jednu već ispucanu maketu. Ovaj je šutke počne promatrati, iznenađen i nezadovoljan ustupcima, koje je tu opazio. Bilo je tu obilje ljupkosti uz neprestano pretjerano uvećavanje oblika, prirodna težnja za sviđanjem, ali ne i preveliko odustajanje od njegove sklonosti za nečim golemim. Ali je kipar bio silno ožalošćen, jer uspravan lik predstavlja pravi problem. Za to su potrebne željezne spone, koje su skupe, i stalak, koji nema, i čitav niz drugih potrepština. Stoga će se bez sumnje odlučiti na to, da je polegne kraj vode. - Ha, što misliš o tome? Kako ti se to čini? - Nije loše - konačno odgovori slikar. - Donekle dirljivo, usprkos bedrima kao u mesarice; ali to će se vidjeti tek kad bude gotovo... I hrabro, dragi moj, samo hrabro, inače sve ode k vragu! Peć je bučila, a Chaîne, šutljiv, ustane. Neko se vrijeme tuda vrzmao, pa onda uđe u mračnu sobu iza trgovine. Poslije se pojavi sa šeširom na glavi, još šutljiviji, namjerno šutljiv, tako da je to bilo neugodno. Bez ikakve žurbe, svojim ukočenim seljačkim prstima uzme komad ugljena za crtanje i napiše na zidu: »Idem kupiti duhana, dodaj ugljena u peć!« I na to izađe. Začuđen, Claude ga je gledao, kako to radi. Kasnije se okrene k drugome. - Što je to sad? - Mi jedan s drugim ne pričamo, mi jedan drugome pišemo - mirno reče kipar. - Otkada? - Već ima tri mjeseca. - A zajedno spavate? - Da. Claude prasne u grohotan smijeh. Ah, zbilja, za ovako nešto su potrebne zbilja tvrdoglave tikve! A zbog čega su se posvađali? I neugodno dirnut, Mahoudeau se počne ljutiti na onu životinju Chaînea. Zar ga jedne večeri, neočekivano se vrativši, nije zatekao s Mathildom, 160
travarkom iz susjedstva, oboje samo u košuljama, kako iz lonca jedu voće ukuhano u šećeru! Ne smeta ga, što je nju zatekao bez donje suknje: briga ga za to; ali lonac s ukuhanim voćem je i previše. Ne, nikad neće moći oprostiti, da se netko na tako prljav način kriomice naslađuje, dok on jede suhi kruh! Koga vraga, to se radi kao i sa ženom, dijeli se popola! I već su skoro prošla tri mjeseca, otkad mržnja traje, bez ikakvog popuštanja, bez ikakvog objašnjenja. Svoj su život nekako uredili, ograničili su svoje strogo potrebne odnose na kratke rečenice, ugljenom napisane na zidu. Uostalom, i dalje su zadržali istu ženu, kao što su i spavali na istom krevetu, nakon što su se šutke složili oko vremena, koje svakome od njih pripada, tako da je jedan izlazio, kad je dolazio red na drugoga. Moj bože, nemaju potrebe toliko govoriti u svom zajedničkom stanovanju, a ipak se mogu sporazumjeti. Međutim, Mahoudeau natrpa peć i istrese sve, što mu je tištilo dušu. - I zbilja, vjerovat ćeš mi, ako hoćeš, ali kad crkavaš od gladi, donekle ti je ugodno, ako nikad s drugim ne izmijeniš ni riječ. Jest, u šutnji otvrdneš, nastane kao neka prevlaka, koja donekle umiruje patnje želuca... Ah, ti nemaš pojma, kakav je Chaîne seljak u dnu svoje duše! Kad je pojeo za svoj posljednji su, ne postigavši slikarstvom očekivano bogatstvo, bacio se u trgovinu, u sitnu trgovinu, koja mu je trebala omogućiti da završi studij. Heh, taj je dobričina vrlo vješt, i samo pogledaj njegov plan: pobrinuo se, da mu šalju maslinovo ulje iz SaintFirmina, njegovog sela, a onda je lutao ulicama i prodavao ulje bogatim provansalskim obiteljima, koje žive u Parizu. Nažalost, to nije dugo potrajalo, on je preveliki prostak, pa ga odasvuda izbace... Onda, prijatelju, budući da je ostao krčag ulja, koji nitko nije htio kupiti, vjeruj mi, mi se njime koristimo. Da, onih dana, kad imamo kruha, močimo ga u ulje. I on pokaže krčag u jednom uglu trgovine. Nešto se ulja prolilo, pa su zid i pod bili uprljani velikim crnim masnim mrljama. Claude se prestane smijati. Ah, kakvu li potištenost izaziva ta bijeda! Kako se može čovjek ljutiti na onoga, tko zapadne u takvu bijedu? Šetao se po ateljeu i više se nije ljutio na makete kipova, koje je djelomično iskvario raznim ustupcima. Čak mu se i ono strašno poprsje činilo podnošljivim. I tako naiđe na neku kopiju, koju je Chaîne 161
izvanredno suhom točnošću napravio u Louvru prema nekoj Mantegninoj slici. - Životinja! - promrmlja on. - To je baš dobro; nikad nije napravio nešto bolje... Možda je samo kriv, što se rodio četiri stoljeća prekasno. Zatim, budući da je postalo prevruće, on skine ogrtač i doda: - Zbilja, dugo traži taj duhan. - O, duhan, znam ja njega - reče Mahoudeau, koji je stao kopkati zaliske na poprsju, koje je izrađivao. - On ima duhana tu iza zida... Kad vidi, da sam zauzet, on poleti k Mathildi, jer misli, da mi otima moj dio... Idiot, eto! - Ljubavni odnosi s njom, dakle, još uvijek traju. - Da, iz navike! Ona ili neka druga! A ipak, ona sama navraća... Ah, bože dragi, i nje mi je previše! Uostalom, on je o Mathildi govorio bez srdžbe. Prostodušno je rekao, da je ona sigurno bolesna. Poslije smrti maloga Jabouilla ponovo je postala pobožna, što je nije sprječavalo da ne izaziva sablazan u svojoj gradskoj četvrti. Usprkos nekolicini pobožnih gospođa, koje su i dalje kod nje kupovale razne predmete za delikatnu i intimnu upotrebu, da bi izbjegle osjećaj stida, kome bi u početku podlegle, ako bi to tražile negdje drugdje, travarka je bila u lošem položaju, jer se činilo, da joj neposredno prijeti stečaj. Jedne je večeri plinara zatvorila plinsko brojilo, jer nije podmirila račun, pa je kod svojih susjeda posudila maslinovo ulje, koje, uostalom, nije htjelo gorjeti u svjetiljkama. Više nije plaćala poslugu, a trošak za radnika izbjegla je tako, što je Chaîneu povjerila popravak štrcaljki i cjevčica, koje su joj, novinama brižljivo prikrivene, donosile one bogomoljke. Čak su u vinari preko puta tvrdili, da samostanima preprodaje cjevčice za štrcaljke, koje su već bile upotrebljavane. Uostalom, to je bila propast: tajanstveni dućan sa svojim nejasnim obrisima mantija, koje nekamo šmugnu, sa svojim diskretnim šaputanjima kao u ispovijedaonici, sa svojim ohlađenim tamjanom kao u sakristiji, sa svim onim sitnim brigama, koje se tamo pretresaju, a o kojima se ne može glasno govoriti, postepeno je počeo sličiti napuštenoj ruševini. A bijeda je bila tolika, da su osušene trave na stropu sve vrvjele od mnoštva pauka, i da su pijavice, uginule i već pozelenjele, plivale nad vodom u širokim staklenkama. - Gle, evo ga - nastavi kipar. - Vidjet ćeš, da će ona doći za njim. 162
I Chaîne se zbilja vraćao. Izvještačeno izvuče smotuljak duhana, napuni si lulu i počne pušiti ispred peći u samotnoj šutnji, kao da tu nema nikoga. A odmah za njim pojavi se Mathilde kao susjeda, koja dolazi da ih usput pozdravi. Claude je ustanovio da je još više smršavila, da joj je lice pod kožom uprskano krvlju, oči vatrene kao i prije, a usta još šira, jer je izgubila još dva zuba. Vonj mirisnih tvari, koji je uvijek nosila u svojoj raščupanoj kosi, kao da se pripekao. To nije više bio slatki miris kamilice, ni svježina slatkog kopra; ona ispuni sobu onim zadahom paprom posute metvice, koji se činio, kao da je to njezin dah, ali ukiseljen, nekako iskvaren iscrpljenom kožom žene, iz koje je izlazio. - Već si na poslu! - poviče ona. - Dobro jutro, moja lutkice! Ne obazirući se na Claudea, ona poljubi Mahoudeaua. A onda krene rukovati se s Claudeom s onom bestidnošću, s onim isturanjem svoga trbuha, koje je pokazivalo, da se svakome nudi. I ona nastavi: - Ne znate, da sam pronašla kutiju bijeloga sljeza? Pojest ćemo je za ručak... Eh, to je lijepo, dijelimo! - Hvala, - reče kipar - to mi zatrpa želudac, radije ću popušiti jednu lulu. A vidjevši, da Claude oblači ogrtač, on mu reče: - Ti odlaziš? - Da, žuri mi se, da se malo razgibam, da udahnem malo pariškog zraka. Ipak se zadržao još nekoliko minuta, promatrajući Chaînea i Mathildu, koji su se kljukali bijelim sljezom, uzimajući jedno za drugim, svatko svoj komad. I premda mu je to bilo razjašnjeno, iznova se začudio, kad je opazio Mahoudeaua kako uzima ugljen i piše po zidu: »Daj mi duhan, koji si stavio sebi u džep!« Bez ijedne riječi Chaîne izvuče smotuljak i pruži ga kiparu, koji natrpa svoju lulu. - Onda, do skorog viđenja! - Da, do skorog viđenja! ...U svakom slučaju, sljedećeg četvrtka kod Sandoza! Vani Claude usklikne od čuđenja sudarivši se s nekim gospodinom, koji je bio jako zadubljen u promatranju unutrašnjosti trgovine ljekovitim travama, kroz uprljane i prašnjave zavoje u izlogu. - O, Jory! Što ti tu radiš? 163
Veliki se ružičasti Joryev nos, uplašen, potrese: - Ja? Ništa... Prolazio sam, pa pogledao... Predomislivši se, počne se smijati i spusti glas, da bi ga zapitao, kao da bi ga netko mogao čuti: - Ona je kod drugoga, tu sa strane, je li? ...Dobro, brzo odmaglimo! To ostavljam za koji drugi dan. I on sa sobom povede slikara, te ga obavijesti o nekim gadostima. Sada čitava njihova družina dolazi k Mathildi; jedan drugome su o tome govorili, pa se svi kod nje izmjenjuju, svaki u svoje vrijeme, a katkad i više njih zajedno, ako im se učini, da je to smješnije. Zbivaju se prave strahote, takve, da se od njih zapanjiš. On mu to ispriča na uho, zaustavljajući ga na pločniku, usred guranja svjetine. Ha? To je obnova rimskih običaja! Neka si samo zamisli taj prizor iza zaklona od zavoja i klistira, pod cvijećem za čaj, koje se rasipa sa stropa! Vrlo otmjen dućan, pravi popovski razvrat, sa smrdljivim zadahom te šarene prodavačice mirisnih preparata, koja se smjestila u tu usamljenost kapelice! - Ali - reče Claude, smijući se - ti si izjavio, da je ta žena grozna! Jory bezbrižno mahne rukom. - O, pa zbog onoga, što ljudi s njome rade! ...Tako, ja jutros dolazim sa Zapadnog kolodvora, kamo sam nekoga otpratio, pa kad sam prolazio ovom ulicom, došlo mi je na pamet da iskoristim priliku... Razumiješ, zašto bi se čovjek pomučio baš radi toga, ako ne mora. Iznosio je ta objašnjenja nekako zbunjeno. I onda se njemu, koji je inače uvijek lagao, zbog njegovog neprikrivenog poroka iznenada oteo ovaj krik istine: - A briga mene, ja uostalom smatram, da je ona nešto izvanredno, ako baš želiš znati... Nije lijepa, može biti, ali te ona opčini! Naposljetku, to je jedna od onih žena, o kojima čovjek laže, da ih ne bi ni kliještima podigao, ali za koje se čine takve ludosti, da od toga odapneš. Tek tada se začudio, što vidi Claudea u Parizu, a kad mu je ovaj sve objasnio i dao do znanja, da se vratio, on odjednom nastavi: - Čuj, dakle, povest ću te sa sobom, ručat ćeš sa mnom kod Irme. Preplašen, slikar to punom žestinom odbije, pod izlikom, da čak nema ni salonski kaput. 164
- Zar je to problem? Naprotiv, to je neobičnije, ona će biti očarana... Ja mislim, da si joj se svidio, ona nam uvijek govori o tebi... No, ne pravi se budalom; kažem ti, da me ona danas čeka i da ćemo biti primljeni poput knezova. Nije mu više htio pustiti ruke, te se njih obojica, uz razgovor, nastaviše uspinjati prema crkvi Madeleine. Obično on nije govorio o svojim ljubavima, kao što pijanci ne govore o vinu. Ali je toga jutra u njemu kipjelo, pa se šalio i iznosio svoje dogodovštine. Već odavna je prekinuo s kavanskom pjevačicom, koju je doveo iz svog gradića, s onom, koja mu je noktima grebala lice. I od početka do kraja godine to je bila luda trka žena, koje su prolazile kroz njegov život, najneobičnije i najmanje očekivane žene: kuharica u jednoj građanskoj obitelji, gdje je objedovao; zakonita žena nekog gradskog stražara, na čije je vrijeme stražarenja morao paziti; mlada namještenica nekog zubara, koja je zarađivala šezdeset franaka mjesečno zato, što se pred svakom mušterijom davala uspavati i poslije toga probuditi, da bi im ulila povjerenje; i onda druge, pa opet druge, obične djevojčure iz prostih krčmi, otmjene gospođe, koje su čeznule za pustolovinama, male pralje, koje su mu donosile rublje, sluškinje, koje su mu namještale jastuke, sve one, koje su to htjele, čitava ulica sa svojim neočekivanim slučajnostima, slučajnim susretima, sa svim onim, što se nudi i što se otima, i sve to na slijepu sreću; lijepe, ružne, mlade, stare, bez izbora, jedino radi udovoljenja njegovih velikih mužjačkih požuda, pri čemu je kvalitetu žrtvovao količini. Svake večeri, kad bi se vraćao sam, užas pred hladnim krevetom tjerao ga je u lov, pa je tumarao ulicama sve do kasnih sati, kad se događaju ubojstva, odlazeći na spavanje tek onda, kad bi neku upecao, a uostalom tako kratkovidan, da ga je to dovodilo do nesporazuma: tako je ispričao, da je jednog jutra, kad se probudio, našao na jastuku sijedu glavu neke bijednice od šezdeset godina, o kojoj je u svojoj žurbi mislio, da je plavuša. Inače je bio očaran životom, poslovi su mu dobro išli. Škrti mu je otac, doduše, opet uskratio novac za uzdržavanje, proklinjući ga, što tvrdoglavo ostaje na svom sramotnom putu, ali sada mu se to čini smiješno, jer kao novinar zarađuje sedam do osam tisuća franaka, budući da se tamo probio kao kroničar i umjetnički kritičar. Dani, kad je podizao buku u Bubnju, članci po jedan dukat odavna su prošli, postao 165
je uredan i surađuje u dvama vrlo čitanim novinama, te iako je u svojoj biti ostao skeptik, koji ide samo za uživanjem, ipak je kao obožavatelj uspjeha poprimao držanje važnog građanina i počinjao izricati osude. Svakog je mjeseca, potaknut naslijeđenom škrtošću, već ulagao novac u špekulacije najniže vrste, koje je samo on znao, jer ga njegovi poroci nisu nikad dotada manje stajali: ako bi kojeg jutra bio osobito darežljiv, plaćao bi samo šalicu čokolade onim ženama, s kojima je bio veoma zadovoljan. Stigli su u Moskovsku ulicu. Claude upita: - Onda, ti uzdržavaš tu malu Becot? - Ja? - poviče Jory zbunjen. - Ali, dragi moj, ona plaća za najam dvadeset tisuća franaka, a govori, da će dati sagraditi palaču, koja će stajati pet stotina tisuća... Ne, ne, ja katkad ručam i večeram kod nje, to je posve dovoljno. - A spavaš li tamo? On se počne smijati, ne odgovarajući izravno. - Budalo! Čovjek ipak mora prileći... Hajde, tu smo, brzo uđi! Ali se Claude još kolebao. Žena ga čeka na ručku, zato ne može. Stoga je Jory morao pozvoniti i zatim ga gurnuti na trijem, ponovo mu govoreći, da to nije nikakvo opravdanje, jer će oni poslati sobara, koji će odnijeti obavijest u Ulicu Douai. Jedna se vrata otvore, i oni se nađu pred Irmom Becot, koja usklikne, kad opazi slikara. - Zar je moguće? To ste vi, divljače! U njega nestane svake zbunjenosti, jer ga je primila kao starog prijatelja, te on zbilja primijeti, da ona čak ni ne svraća pozornost na njegov stari ogrtač. Čudio se, jer ju je jedva mogao prepoznati. U četiri je godine postala posve drukčija, glavu je poput prave komedijašice vješto dotjerala, čelo smanjila uvojcima svoje kose, lice produžila, nesumnjivo, naporom svoje volje, a uz to joj je kosa, koja je prije bila blijedo plava, postala vatreno riđa, tako da se činilo, da se nekadašnja mala skitnica pretvorila u Ticijanovu kurtizanu. Baš onako, kako je katkad, u trenucima nehaja, govorila, da je to njezina glava za one, koji u to žele povjerovati. Pored sve njezine raskoši ta, inače tijesna palača, imala je svojih nedostataka. Slikara je iznenadilo onih nekoliko lijepih slika obješenih po zidovima, jedna od Courbeta, a osobito jedna skica od Delacroixa. Ta djevojka nije dakle glupa, usprkos 166
nekoj strašnoj obojenoj mački od finog porculana, koja je ukočeno stajala na zidnoj polici salona. Kad Jory spomene, da treba poslati sobara, da odnese obavijest u stan njegova prijatelja, ona, posve iznenađena, poviče: - Molim? Vi ste oženjeni?... - Pa da! - odgovori Claude jednostavno. Ona pogleda Jorya, koji se smiješio, te onda shvati i reče: - Ah, uhvaćeni ste... A zašto su mi govorili, da se bojite žena? ...I znajte, da se osjećam istinski uvrijeđenom, jer ste se onda i mene preplašili; sjetite se samo toga! Ha? Vi me smatrate zbilja ružnom, kad i sada od mene bježite? Objema svojim rukama uhvati njegove i približi mu lice, s podsmijehom i donekle uistinu uvrijeđena. Gledala ga je iz najveće blizine u oči, sa silnom željom, da mu se svidi. On malo zadrhće od toplog daha te djevojke, koji je osjećao na svojoj bradi, a ona ga onda pusti, rekavši: - Naposljetku, još ćemo doći na tu temu. Kočijaš je odnio u Ulicu Douai Claudovo pismo, jer je sobar otvorio vrata blagovaonice i javio, da gospođu čeka ručak. Vrlo fin ručak protekao je besprijekorno, pod hladnim okom poslužitelja: govorilo se o velikim radovima, koji su digli Pariz na noge, a zatim se raspravljalo o cijenama zemljišta, te o građanima, koji imaju novaca, da ili u to ulože. Ali kad je došao red na poslastice i kad su njih troje ostali sami uz kavu i likere, odlučivši se njima počastiti tu, ne napuštajući stol, malopomalo su svi oživjeli i počeli se posve slobodno ponašati, kao da su se ponovo našli u kavani Baudequin. - Ah, djeco moja - reče Irma - jedino ovo je dobro: zajedno se zabavljati i ne mariti za svijet. Savijala je cigarete, a onda k sebi povuče bočicu biljnog likera, te je isprazni. Sva se zacrvenila, kosa joj se rasula, i ona se opet našla na svom terenu prostih šala. - I onda, - nastavi Jory, koji se ispričavao, što joj toga jutra nije poslao knjigu, koju je željela - onda sam, dakle, krenuo kupiti je, sinoć oko deset sati, ali sam baš tada susreo Fagerollesa... - Lažeš - reče ona, oštro ga prekinuvši. I da što kraće presiječe njegove proteste, ona nastavi: - Fagerolles je bio ovdje. Eto vidiš, da lažeš. 167
Zatim se okrene prema Claudeu: - Ne, to je odvratno, vi ne možete zamisliti takvog lažljivca!... On laže poput žene, iz uživanja, zbog neznačajnih, sitnih, prljavih razloga. Tako da se u osnovi čitave njegove priče skriva samo jedno: namjera da ne potroši ta tri franka, za koja bi mi kupio knjigu. Svaki puta, kad mi je trebao poslati buket cvijeća, kočija bi pregazila taj buket ili pak nije više bilo cvijeća u Parizu. Ah, eto čovjeka, kojega bi trebalo ljubiti zbog njega samoga! Bez ljutnje, Jory leđima gurne natrag naslon svoje stolice, a zatim se ljuljao, sišući cigaru. Smijuljeći se, on samo reče: - Otkad si se ponovo sprijateljila s Fagerollesom... - Uopće se nisam sprijateljila! - poviče ona bijesno. - A onda, zar se tebe to tiče? Nije me briga, razumiješ li, za tvoga Fagerollesa! On dobro zna, da se čovjek ne smije sa mnom svađati. O, nas se dvoje dobro poznajemo, iznikli smo na istom tlu... Gledaj, kad budem htjela, trebam samo to učiniti, dati znak malim prstom, i on će biti tu, na zemlji, lizat će mi noge... Tvoj me Fagerolles nosi u svojoj krvi! Ona se ražesti, pa on pomisli, da bi bilo pametno povući se. - Moj Fagerolles - mumljao je Jory - moj Fagerolles. - Da, tvoj Fagerolles! Zar misliš da ne vidim, kako ti on uvijek prebaci ruku preko leđa, jer se nada, da ćeš o njemu pisati članke, i kako se ti držiš poput dobroga princa, procjenjujući u sebi, koliku ćeš korist iz toga izvući, ako budeš podržavao umjetnika, kojega građanstvo voli? Jory tada počne mucati, jer se našao u neprilici zbog Claudeove prisutnosti. Uostalom, nije se ni pokušao braniti, nastojeći više da prepirku okrene na šalu. Ha? Zar je privlačna, kad se tako raspali? U uglu oka sjaji joj porok, a usta su joj se iskrivila od pogrda. - Samo, draga moja, ti razbijaš svoga Ticijana. Razoružana, ona se počne smijati. Claude se vrlo ugodno osjećao, i pio je konjak, a da sam nije bio toga svijestan. Usred dima od duhana već ga je dva sata, otkad su tu, obuzimala opijenost, ona opijenost od likera, koja izaziva halucinacije. Počelo se govoriti o koječemu drugome, raspravljalo se o velikim nagradama, koje su počeli dodjeljivati slikarskim djelima. Irma nije više govorila, već je držala okrajak ugasle cigarete na usnama i upirala oči u slikara. I govoreći mu »ti«, ona ga iznenada, kao u snu, upita: - Gdje si našao svoju ženu? 168
Činilo se, kao da ga to pitanje ne iznenađuje, misli su mu bile rastresene. - Došla je iz provincije, bila je zaposlena kod neke gospođe i svakako je bila poštena. - Lijepa? - Pa da, lijepa je. Na trenutak Irma opet zapadne u sanjarije, a onda reče, nasmijavši se: - Dovraga, kakva sreća! Nije bilo više žena, pa su onda napravili jednu za tebe! I tada se protrese, te poviče, dižući se od stola: - Skoro su tri sata... Ah, moja djeco, ja vas tjeram iz kuće. Da, imam sastanak s nekim arhitektom, pogledat ću neko zemljište kod parka Monceau, znate, u onoj novoj gradskoj četvrti, koju grade. Nanjušila sam tu neki posao. Vratili su se u salon, te se ona zaustavi pred ogledalom, ljutita kad je vidjela, da je tako crvena u licu. - To je za onu palaču, je li? - upita Jory. - Dakle, skupila si novac? Ona spusti kosu na čelo, prijeđe rukom po obrazima, tako da se činilo, kao da je sa njih izbrisala rumenilo, a onda izdulji oblinu svoga lica i opet dade svojoj glavi oblik poput crvenokose kurtizane, dražesna poput kakvog umjetničkog djela. Onda se okrene i umjesto odgovora reče: - Gledaj! Evo opet moga Ticijana. I već ih je, usred smijeha, gurala prema trijemu, gdje opet uhvati obje Claudove ruke, ne govoreći ništa i ponovo zabadajući svoj požudni pogled u dno njegovih očiju. Na ulici je osjetio neku nelagodu. Hladan ga je zrak otrijeznio, te ga sada počne gristi savjest, jer je toj razbludnoj djevojci govorio o Christine. U sebi se zakleo, da više nikad njegova noga neće prekoračiti njezin prag. - Ha, zar ne? Dobro dijete - reče Jory, zapalivši cigaru, koju je uzeo iz kutije prije nego je otišao. - Ti znaš, uostalom, da to ni na što ne obvezuje: ruča se, večera se, legne se, i »zbogom« i »laku noć«, te svaki ode za svojim poslom. Ali je neka vrsta stida sprječavala Claudea, da se odmah vrati kući, te kad mu je njegov prijatelj, podražen ručkom i obuzet željom za 169
lutanjem, predložio, da odu pozdraviti Bongranda, on to oduševljeno prihvati, te njih se dvojica upute do Avenije Clichy. Bongrand je već dvadeset godina tu imao jedan prostrani atelje, u kojemu ništa nije žrtvovao pomodnom ukusu, onoj raskoši zastora i malih umjetnički izrađenih predmeta, kojima su se mladi slikari počeli okruživati. To je bio starinski atelje, gol i siv, ukrašen jedino majstorskim skicama, obješenima bez okvira, zbijenima poput zavjetnih slika u kakvoj kapelici. Jedinu je raskoš predstavljalo veliko pomično ogledalo u imperijalnom stilu, prostrani normanski ormar i dva naslonjača obložena utrechtskim baršunom, izlizani od upotrebe. U jednom je uglu medvjeđa koža, koja je izgubila svu dlaku, prekrivala široku sofu. Ali umjetnik je zadržao, od dana svoje romantične mladosti, običaj da nosi posebno radno odijelo, pa je goste primio u širokim kratkim hlačama i plastu, vezanom konopcem, te svećeničkoj kapici na vrhu svoje lubanje. Sam je došao otvoriti im vrata, s paletom i kistovima u ruci. - Eto vas, ah, kako je dobro, da ste se sjetili! ...Mislio sam na vas, dragi prijatelju. Da, više ne znam tko mi je rekao, da ste se vratili, pa sam se nadao da neće proći mnogo vremena, da vas opet vidim. Svoju je slobodnu ruku najprije pružio Claudeu, ponesen srdačnom privrženošću. Zatim stisne Joryjevu ruku i doda: - A vi, mladi prvosvećeniče, čitao sam vaš posljednji članak, i zahvaljujem vam za ljubazne riječi, koje ste mi posvetili... Uđite, uđite, dakle, obojica! Ništa mi ne smetate, ja iskorištavam danje svjetlo sve do posljednje minute, jer ne ostaje vremena da se išta napravi za ovih prokletih dana u studenome. On ponovo pristupi poslu, stojeći pred stalkom, na kojemu je bilo razapeto malo platno; slika, koja je predstavljala dvije žene, majku i kćer, kako šiju u udubini suncem obasjanog prozora. Stojeći iza njega, ta su dva mladića promatrala. - To je izvrsno - napokon promrmlja Claude. Bongrand slegne ramenima, ne okrenuvši se. - Ma, sitnica, glupost. Treba se svakako zabaviti, nije li tako?... To sam napravio prema stvarnim modelima, kod prijateljica, i sad to malo čistim. - Ali to je savršeno, to je biser istine i svjetla - nastavi Claude, koji se zanio. - Ah, ta jednostavnost, znate, jednostavnost, baš to uzbuđuje! 170
Na te se riječi slikar povuče natrag i zažmiri, posve iznenađen. - Vi tako mislite? To vam se sviđa, zbilja? ...No eto, kad ste vi ušli, još sam smatrao ovu sliku ružnom... Časna riječ, bavio sam se crnim mislima, bio sam uvjeren, da nemam više dara ni za sliku vrijednu dva sua. Ruke su mu drhtale, a čitavo se njegovo veliko tijelo treslo u stvaralačkoj boli. Odloži paletu i vrati se k njima, besciljno mašući rukama, a onda im taj umjetnik, koji je ostario usred samih uspjeha i čije je mjesto bilo osigurano u francuskoj umjetnosti, reče jakim glasom: - To vam je čudno, ali ima dana, kad se pitam, hoću li i nos znati naslikati... Da, kod svake svoje slike silno se uzbuđujem poput kakvog početnika, srce mi lupa, od tjeskobe mi nestaje daha, jednom riječju: osjećam ogroman strah. Ah, vi mladići mislite, da poznajete strah, ali o njemu nemate ni pojma, jer, moj bože! ...Ako ne uspijete u jednom djelu, vi samo nastojite napraviti neko drugo, bolje, a nitko nad vama ne stoji s očekivanjima; dok mi stari, koji smo pokazali svoju sposobnost, koji smo prisiljeni i dalje ostati na istoj visini, ako već ne napredujemo, ne smijemo ni postajati slabiji, ukoliko se ne želimo strovaliti u zajedničku grobnicu... Idi, dakle, slavni čovječe, veliki umjetniče, istroši svoj mozak, spali svoju krv, da se još više uspneš, da bi se neprestano penjao prema gore, neprestano prema gore; a ako tapkaš na istom mjestu, na vrhuncu, smatraj se sretnim, ne štedi noge, da tapkaš što duže možeš; ako pak osjećaš da ideš nizbrdo, no dobro, onda se potpuno slomi i skotrljaj u sumrak svoga talenta, koji više ne odgovara suvremenim potrebama, zaboravljajući svoja besmrtna djela, očajan zbog svog nemoćnog napora da i dalje stvaraš! Njegov se snažni glas još više pojačao, tako da je na kraju odjeknuo poput groma, dok se na njegovom širokom crvenom licu odražavala tjeskoba. Ushodao se, te nastavio kao da je i mimo svoje volje ponesen provalom svojih uzavrelih osjećaja. - Dvadeset puta sam vam rekao da čovjek uvijek iznova počinje, da radost nije u tome, što je stigao na vrh, nego u uspinjanju, u tome, što se još može osjetiti radost penjanja. Ali vi to ne shvaćate, ne možete to shvatiti, čovjek mora sam sve to proći... Promislite, dakle: u srcu se bude sve nade, svi snovi. To su trenuci bezgraničnih iluzija: čovjek ima 171
tako dobre noge, da mu se i najteži putevi čine kratkima, a obuzima ga takva čežnja za slavom, da mu prvi sitni uspjesi ispunjavaju usta divnom slašću. Kakvog li užitka, kad doživi čas, da može udovoljiti svojoj težnji! I onda je on gotovo na cilju, sretno se probija! Nakon toga djelo je izvršeno, došlo se na vrhunac, i onda je bitno samo to, da se taj vrhunac zadrži. I tada nastaje ono strašno: opijenost se iscrpila, dolazi se do spoznaje, da je ona kratkotrajna i u svojoj biti gorka, nevrijedna borbe, koja je za to bila potrebna. Nema više ničeg nepoznatog, što bi se moglo upoznati, nema više osjećaja, koji bi se mogli ponovno osjetiti. Ponos je dobio svoj obrok slave, on zna, da je stvorio velika djela, pa se čudi, što mu nisu donijela snažniji užitak. Od tog trenutka horizont se prazni, nikakva vas nova nada ne zove tamo dalje, te vam ne preostaje ništa drugo, nego da umrete. A ipak se grčevito hvatate za život, ne želite biti pokojni, i dalje uporno pokušavate stvarati, kao što starci pokušavaju voditi ljubav, i to radite s mukom, sramotno... Ah, čovjek bi trebao imati hrabrosti i ponosa, pa da se zadavi pred svojim posljednjim remek-djelom! Činilo se, kao da je postao veći i poljuljao visoki strop ateljea, a bio je tako silno uzbuđen, da su mu se suze pojavile u očima. I opet se nemoćno spustio na stolicu, prema svojoj slici, te uznemireno upitao, poput đaka, koji osjeća potrebu, da ga drugi ohrabre: - Onda, uistinu, to vam se čini dobro?...Ja se više ne usuđujem to pomisliti. Moja je nesreća vjerojatno u tome, što imam i previše, i premalo kritičkog smisla. Čim počnem raditi neku skicu, ja je pretjerano slavim, a kasnije, ako ne doživi uspjeh, ja patim. Bilo bi bolje, da je uopće ne gledam, kao što to čini ona životinja Chambouvard, ili pak da mi, pri pogledu na skicu, bude sve jasno, pa da više ne slikam... No, iskreno, sviđa li vam se ova mala slika? Claude i Jory su stajali nepomično, začuđeni i zbunjeni pred tim jecajem duboke boli u porođajnim mukama. U kojem su dakle trenutku krize oni došli, kad eto, taj majstor urliče od boli, tražeći od njih kao od prijatelja, da mu kažu svoje mišljenje? A najgore je bilo to, što oni nisu mogli sakriti izvjesno kolebanje pod pritiskom tih velikih žarkih očiju, kojima ih je molio, tih očiju, u kojima se čitao skriveni strah da mu je talent u opadanju. Oni su vrlo dobro znali za glasine, koje su kolale, a i sami su smatrali da slikar, poslije svoje Svadbe na selu, nije stvorio ništa, što bi bilo jednako tako dobro kao ta glasovita slika. Štoviše, 172
budući da se držao na visini s nekoliko svojih slika, kasnije se počeo srozavati na slike, napravljene s više znanja, ali nekako hladnije. Sjaja je nestajalo, i svako se novo djelo činilo kao korak unatrag. Ali se to nije smjelo izreći, pa zato Claude, kad se snašao, usklikne: - Vi niste nikad naslikali nešto tako snažno! Bongrand ga opet pogleda ravno u oči. Zatim se okrene prema svom djelu, u koje se zadubio, i onda pokrene svoje obje herkulovske ruke, kao da mu se lome kosti dižući tu malu, tako laganu sliku. I on promrmlja, govoreći sam za sebe: - Zaboga, kako je ovo teško! No nema veze, radije ću ostaviti svoju kožu, nego da skliznem dolje. Ponovo uzme paletu, i umiri se već pri prvom potezu kista. Čestiti je čovjek malo pognuo leđa, nad kojima se dizao njegov široki zatiljak. Bilo je u tome nepokorne seljačke čvrstine, spojene s građanskom finoćom: dvije osobine, čiji je on bio proizvod. Nastala je tišina. S očima još uvijek usmjerenima na sliku, Jory upita: - To je prodano? Slikar odgovori bez žurbe, kao umjetnik, koji radi, kad mu dođe želja, i koji ne vodi računa o zaradi. - Nije... Snaga mi otkaže, kad imam nekog trgovca za vratom. I ne prestajući raditi, on nastavi, ali sada u šaljivom tonu: - Ah, sad počinju slikanje pretvarati u trgovinu! Izvan svake sumnje, ja, koji se počinjem svrstavati među starce, još nikad nisam to vidio... Tako ste vi, ljubazni novinaru, mlade obasuli cvijećem u onom članku, u kojem ste me spomenuli! U njemu su dva ili tri najmlađa, koji su naprosto genijalni. Jory se počne smijati. - Stvarno! Kad čovjek ima novine na raspolaganju, onda se njima i posluži. A, uostalom, građanstvo voli, da mu otkrivate velike ljude. - Svakako, glupost građanstva je bezgranična, i ja pristajem, da je vi u svoje svrhe iskoristite... Ali se sjećam prvih nastupa nas starijih. Dovraga, nas nisu mazili, već smo imali za sobom deset godina rada i borbe, prije nego što smo mogli nametnuti evo ovako veliku sliku... Danas pak prvi laskavi nespretnjaković, koji zna progutati nekog dobričinu, zatrubi u sve trublje, kojima reklama raspolaže. I kakva li je ta reklama: halabuka od jednog do drugog kraja Francuske, slučajevi 173
iznenadne slave, koji niču od jutra, pa sve do večeri. I koji odjeknu poput groma usred naroda, koji to gleda razjapljenih usta, a da i ne govorim o djelima, o onim bijednim djelima najavljenima artiljerijskim projektilima, očekivanima u deliriju nestrpljivosti, koji osam dana drže Pariz u zanosu, a onda padnu u vječiti zaborav! - To vi sada vodite parnicu protiv informativnog tiska - izjavi Jory, koji se ispružio na kauču i zapalio novu cigaru. - Može se o tome reći dosta i dobroga i lošega, ali treba ići ukorak sa svojim vremenom, dovraga! Bongrand potrese glavom, pa odvrati uz golemi prasak smijeha: - Ne, ne, čovjek više ne može napraviti ni najneznatniju črčkariju, a da ne postane mladi majstor... A eto, vi nemate pojma, kako su mi smiješni ti vaši mladi majstori! Ali, kako je u njemu jedna misao izazvala drugu, on se smiri i okrene se prema Claudeu, upitavši ga: - Zbilja, jeste li vidjeli Fagerollesovu sliku? - Jesam - jednostavno odgovori mladić. Obojica su se dugo gledali, nesavladivi se podsmijeh pojavio na njihovim usnama, i Bongrand napokon doda: - Eto onoga, koji vas potkrada! Jory, doveden u zabunu, obori oči, razmišljajući bi li branio Fagerollesa. Bez sumnje mu se činilo korisnim da to učini, pa zato pohvali sliku, onu glumicu u svojoj loži, čija je gravirana reprodukcija tada doživjela veliki uspjeh po izlozima. Zar taj predmet nije moderan? Zar to nije krasno naslikano, u svijetlim bojama nove škole? Možda bi se moglo poželjeti više snage, ali treba svakome pustiti da slika prema svojoj prirodi, a onda, čar i otmjenost ne mogu se naći baš bilogdje na ulici. Nagnut nad svojom slikom, Bongrand, koji je obično mladima izricao očinske pohvale, ovog puta je drhtao uz očiti napor, da ne plane. Ali iz njega je sve provalilo, usprkos njegovoj volji. - Pustite me na miru s vašim Fagerollesom! Vi nas, dakle, smatrate glupljima, nego što uistinu jesmo... Gledajte, eto tu vi vidite velikog slikara. Da, taj mladi gospodin, koji je pred vama! Pa dobro, sva se majstorija sastoji u tome, da mu se ukrade njegova originalnost i da se onda ona prilagodi bijednim oblicima, koje traži Škola za lijepe umjetnosti. Dakako, uzme se nešto moderno, slika se u svijetlim 174
bojama, ali se sačuva banalni i propisni crtež, kompozicija, koja se sviđa čitavom svijetu, jednom riječju formula, koju tamo propovijedaju na zadovoljstvo malograđana. I to se sve lako smiješa, o, tako prokletom lakoćom prstiju, koji bi isto tako dobro isklesali kokosove orahe, isto takvom spretnom i ugodnom lakoćom, koja donosi uspjeh i koja bi trebala biti kažnjavana robijom, razumijete li? Mahao je po zraku paletom i kistovima, koje je držao u stisnutim šakama. - Vi ste strogi - reče Claude, koji se našao u neprilici. - Fagerolles ima zbilja finih odlika. - Rekli su mi - promrmlja Jory - da je sklopio vrlo povoljan ugovor s Naudetom. To ime, na taj način ubačeno u razgovor, ponovo je primirilo Bongranda, koji počne lagano tresti ramenima i govoriti: - Ah, Naudet!... Ah, Naudet!... Mnogo toga zabavnog pričao im je o Naudetu, kojega je dobro poznavao. To je bio trgovac, koji je prije nekoliko godina izveo prevrat u trgovini slikama. Nije se više radilo o staroj igri, o prljavom kaputu i tako finom ukusu gospodina Malgrasa, o pronalaženju slika početnika, kupljenih za deset franaka, da bi bile preprodane za petnaest, o onom sitničavom guranju kroz život jednog poznavatelja umjetnina, koji se mršti pred strastveno željenom slikom, da bi joj tako oborio cijenu, i koji zapravo obožava slikarstvo te zarađuje za svoj bijedni život brzo obnavljajući onih nekoliko sua svojega kapitala u opreznim operacijama. Ne, glasoviti Naudet se drži poput plemića, ima otmjen kaput i dragi kamen u kravati. K. tome dolazi pomada, sjaj, lak, a uostalom i raskošan život, kočija unajmljena za čitav mjesec, naslonjač u operi, rezerviran stol kod Bignona, posjećivanje svih mjesta, gdje se pristojan čovjek može pojaviti. Inače je to špekulant i burzovni mešetar, koji nimalo ne mari za vrijedne slike. Sposoban je jedino nanjušiti uspjeh, naslutiti, kojega slikara se može uvesti u modu; ne onoga, u kome se možda krije kakav veliki slikarski genij, nego onoga, čiji će prividni talent, naduven lažnom hrabrošću, biti vrlo cijenjen na građanskom tržištu. I na taj način on sve isprevrće na tom tržištu, uklanjajući nekadašnjega diletanta, čovjeka od ukusa, i baveći se odsada samo s bogatim diletantom, koji se ne razumije u umjetnost i koji 175
kupuje sliku kao neku burzovnu vrijednost, iz taštine ili u nadi, da će joj skočiti cijena. Tu je Bongrand, vrlo sklon šalama i obdaren vječnim, urođenim smislom za glumu, počeo odigravati prizor. Naudet dolazi k Fagerollesu: - Vi ste genijalni, dragi moj! Ah, vaša je slika od prije par dana prodana. Za koliko? - Za pet stotina franaka. - Ali vi ste ludi! Vrijedila je dvanaest stotina. A koliko tražite za onu, koja vam je ostala? - Moj bože, ne znam, recimo dvanaest stotina. - Ma što, dvanaest stotina! Vi me dakle ne razumijete, dragi prijatelju? Ona vrijedi dvije tisuće. Ja ću je uzeti za dvije tisuće. A odsad ćete raditi samo za mene, Naudeta! Zbogom, zbogom, dragi moj, nemojte se mučiti, vaša je sudbina osigurana, to je moja briga. - I eto, on odlazi, stavlja sliku u svoju kočiju, i nosi je k svojim diletantima, među koje je već bio ubacio novost, da je upravo otkrio nekog izvanrednog slikara. Jedan od ovih napokon zagrize i pita za cijenu. - Pet tisuća. - Kako! Pet tisuća! Slika nekog nepoznatog, vi se sa mnom rugate? - Čujte, ja vam predlažem jedan posao: prodat ću vam je za pet tisuća i potpisat ću vam obavezu, da ću je za godinu dana preuzeti za šest tisuća, ako vam se više ne bude sviđala. - Time je diletant namamljen: kakvoj se opasnosti izlaže? U stvari, to je dobro uložen novac, i on je kupi. Nakon toga Naudet ne gubi vrijeme, već na taj način u godinu dana proda devet ili deset slika. Tu se taština isprepliće s nadom u dobitak, cijene skaču i utvrdi se neka tečajna vrijednost, tako da, kad se on vrati k svome diletantu, ovaj, umjesto da vrati sliku, kupi i drugu za osam tisuća. I skakanje cijena ide neprestano svojim utabanim putem, te slike sada postaju samo sumnjivom robom - zlatnim rudnicima na brežuljcima Montmartra - robom, koju su bankari stavili u promet i za koju se ljudi bore novčanicama. Claude osjeti negodovanje prema svemu tome, dok je Jory smatrao, da je to preoštro prikazano. Tada se začuje kucanje na vratima. Bongrand krene otvoriti, te usklikne. - O, Naudet! ...Upravo smo sada pričali o vama. Naudet, posve propisno obučen, bez ijedne grudice blata, usprkos strašnom vremenu, uđe uljudno i ponizno poput otmjenog čovjeka, koji prekoračuje crkveni prag. - Veliko mi je zadovoljstvo, velika čast, dragi majstore... A vi ste govorili samo dobro o meni, u to sam siguran. 176
- Ali ni slučajno, Naudet, ni slučajno! - odvrati Bongrand mimo. Govorili smo, da će nam vaš način iskorištavanja slikarske umjetnosti stvoriti divan naraštaj, slikara podrugljivaca i isto toliko nepoštenih poslovnih ljudi. Bez uzrujavanja, Naudet se smiješio. - Vaše su riječi oštre, ali tako divne! No, no, dragi majstore, nijedna me vaša riječ ne može uvrijediti. I u silnom zanosu pred slikom, pred dvjema ženicama koje šiju, on usklikne: - Ah, moj bože, to nisam znao, ovo je divno! ...Ah, to svjetlo, ta tako dobra i tako obilna izrada! Treba se vratiti sve do Rembrandta, doista, do Rembrandta! ...Čujte, dragi majstore, došao sam vam samo iskazati svoje poštovanje, ali vidim, da me ovamo moja dobra zvijezda dovela. Napravimo napokon posao, prepustite mi ovaj dragulj! Dat ću vam što god zatražite, pokrit ću ga zlatom. Vidjelo se kako se Bongrandova leđa trzaju od ljutnje pri svakoj Naudetovoj rečenici. On ga grubo prekine: - Prekasno, to je već prodano. - Prodano, moj bože! A ne možete se osloboditi obaveze? ...Recite mi barem, kome ste prodali, i ja ću učiniti sve, sve ću dati... Ah, strašnog li udarca! Prodano, jeste li zbilja sigurni? A ako vam ponudim dvostruko? - Prodano je, Naudet, i time je dosta rečeno, u redu? Trgovac je međutim i dalje jadikovao. Zadržao se još nekoliko minuta, pri čemu se oduševljavao pred drugim slikama, te obišao atelje oštro promatrajući kao kladioničar, koji traži sreću. Kad je shvatio, da je vrijeme nepovoljno i da neće ništa izvući, on ode, pozdravljajući sa zahvalnošću i kličući od divljenja sve do hodnika. Čim je on nastao, Jory, koji je to slušao s čuđenjem, postavi jedno pitanje. - Ali vi ste rekli, kako mi se čini... To nije prodano, zar ne? Bongrand, ne odgovorivši odmah, opet se vrati k svojoj slici. Malo kasnije, svojim gromkim glasom, unoseći u taj uzvik svu svoju skrivenu bol i sav otpor, koji se u njemu dizao, a koji nije htio pokazati, reče: - Dosadan mi je! Nikad od mene neće ništa dobiti! Neka kupuje od Fagerollesa! 177
Četvrt sata kasnije Claude i Jory su se također oprostili s njim, ostavivši ga da strastveno radi dok još ima svjetla, koje je već nestajalo. A vani, ovaj prvi, rastavši se sa svojim prijateljem, nije se odmah vratio u Ulicu Douai, iako je odavna bio izišao. Potreba da još hoda, da se prepusti tome Parizu, u kojemu su mu susreti jednog jedinog dana potpuno zaokupili glavu, natjerala ga je, da luta sve do u tamnu noć, po smrznutom uličnom blatu, pod svjetlom plinskih svjetiljaka, koje su se jedna po jedna palile, slične zvijezdama od dima, duboko u gustoj magli. Claude je nestrpljivo čekao četvrtak da bi večerao kod Sandoza, jer je ovaj, bez ikakve promjene, još uvijek primao prijatelje jednom tjedno. Iako se oženio, promijenio način života i bacio se u živu književnu borbu: ipak je zadržao svoj dan, taj četvrtak, koji je potjecao od vremena, kad je napustio koledž i kad je potegao prve dimove iz lule. Kako je to više puta govorio - misleći pritom na svoju ženu promjena je samo u tome, što sada imaju samo jednog prijatelja više. - Ama, dragi moj - reče on otvoreno Claudeu - jako mi je žao... - Zašto? - Ti nisi vjenčan... O, znaš, ja bih vrlo rado primio tvoju ženu... Ali ima budala, čitavo mnoštvo ljudi građanskih nazora, koji paze na mene i koji bi pričali strahote... - Ma svakako, dragi moj, ali bi i sama Christine odbila doći u tvoju kuću! ...Vrlo dobro to shvaćamo, ja ću doći sam, računaj na to! Već u šest sati Claude je otišao k Sandozu, u Ulicu Nollet, na kraj Batignollesa. Pretrpio je sve muke svijeta, dok je pronašao mali paviljon, u kojem je stanovao njegov prijatelj. Najprije je ušao u jednu uličnu zgradu, obratio se pazikući i po njegovoj uputi prešao tri dvorišta. Zatim je prošao uskim prolazom između drugih dviju zgrada, spustio se niz kratko stubište i naišao na rešetkastu ogradu nekog uskog vrta: bilo je tu, paviljon se nalazio na kraju neke aleje. Ali je bilo tako mračno, da umalo nije slomio noge na nekim stepenicama, pa se nije usudio dalje ići, tim više, što je neki golemi pas bijesno lajao. Napokon je čuo glas Sandoza, koji se, umirujući psa, primicao k njemu. - Ah, to si ti... Eh, mi smo ti na selu. Stavit ćemo svjetiljku, da naša družina ne razbije glavu... Uđi, uđi! ...Prokleti Bertrand, hoćeš li ušutjeti! Zar ne vidiš da je to prijatelj, budalo! 178
Onda ih pas počne pratiti prema paviljonu, s uvis dignutim repom, bučno lajući od veselja. Mlada sluškinja se pojavi sa svjetiljkom, koju je objesila na ogradu, da bi osvijetlila strašno stubište. U vrtu je po sredini bila samo zemlja, na kojoj je bila posađena golema šljiva, pod čijom je sjenom trunula trava, a pred kućom, vrlo niskom, sa samo tri prozora na pročelju, dizala se sjenica od divlje loze, u kojoj se sjajila posve nova klupa, smještena tu kao ukras pod zimskim kišama, u očekivanju sunca. - Uđi! - ponovi Sandoz. On ga uvede, s desne strane trijema, u salon, od kojega je napravio svoju radnu sobu. Blagovaonica i kuhinja bile su na lijevoj strani. Gore, njegova majka, koja nije više napuštala krevet, zauzela je veliku sobu, dok se bračni par zadovoljio s onom drugom, i s toaletom, koji se nalazio između dviju soba. I to je bilo sve, prava kartonska kutija, pretinci jedne ladice, koje su dijelili zidovi, tanki poput listova papira. Uza sve to kućica rada i nade, prostrana u usporedbi s potkrovljima za samce, već sada uljepšana počecima blagostanja i raskoši. - Ha? - poviče on - tu imamo mjesta! Ah, ovo je zbilja udobnije nego u Paklenoj ulici! Kao što vidiš, imam jednu sobu potpuno za sebe. Kupio sam i pisaći stol od hrastovine, a žena mi je dala ovu palmu, u ovom starom rouenskom loncu... Što kažeš? Ovo je otmjeno! Upravo tada uđe njegova žena. Visoka, mirna i vesela lica, lijepe smeđe kose, imala je nad posve jednostavnom haljinom od crnog popelina široku bijelu pregaču, jer se ona, premda su u kuću uzeli sluškinju, bavila kuhanjem. Ponosila se nekim svojim jelima, a u domaćinstvo je unijela čistoću i građansko sladokustvo. Claude i ona su se odmah ponašali kao stari znanci. - Zovi ga Claude, draga!... A ti je prijatelju, zovi Henriette! Nikako gospođa, i nikako gospodin, ili ću vam odmah naplatiti kaznu od pet sua. Oni se nasmijaše, a ona odleti, jer je morala otići u kuhinju zbog nekog južnjačkog jela, riblje juhe, kojom je htjela iznenaditi prijatelje iz Plassansa. Recept je dobila od samog svog muža, a ona je u tome stekla izvanrednu vještinu, kako je govorila. - Krasna je tvoja žena - reče Claude - i mazi te. Ali Sandoz, nakon što je sjeo za svoj stol, s laktovima na stranicama knjige, koju je pripremao, počne govoriti o prvom romanu iz svoje 179
serije, koji je objavio u listopadu. Ah, dobro nagrđuju njegovu jadnu knjigu! To je ubijanje, klanje, cijela kritika ga progoni i kriči, puna vreća pogrda, kao da je ubio masu ljudi na okrajku kakve šume! I on se tome smijao, time samo izazvan. Svojim snažnim ramenima i mirnim širokim leđima ostavljao je dojam radnika, koji zna, za čim ide. Samo se jednom čudio, velikoj ograničenosti onih klipana, čiji su ga članci, na brzu ruku skrpani po uglovima ureda, obasipali blatom, tako da se činilo, da ne mogu shvatiti ni najneznatniju njegovu namisao. Sve je to bilo izloženo pogrdama: njegov nov način proučavanja fiziološkog čovjeka; svemoćni utjecaj okoline, golema priroda, koja neprestano stvara, te naposljetku i život, cjelokupni, sveopći život, koji obuhvaća sve prirodne pojave, bez »višeg« i »nižeg«, bez ljepote i ružnoće; isto tako i smjelost izražavanja, uvjerenje da sve treba izreći, da ima grubih riječi, koje su potrebne poput usijanog željeza, te da iz te teške kupelji jezik izlazi obogaćen; osobito pak to, da je spolni čin, koji je u vezi s neprestanim postajanjem i prestajanjem svijeta, bio oslobođen sramote, u koju ga skrivaju, i da mu je ponovo vraćena njegova slava u svijetu. Lako se mirio s tim, što se ljute, ali bi barem želio biti počašćen njihovim shvaćanjem i njihovom ljutnjom zbog njegove smjelosti, a ne zbog glupih gadosti, koje mu podmeću. - Gle - nastavi on - ja mislim da ima više glupana nego zlih ljudi... Kod mene ih razdražuje baš oblik, napisana rečenica, slika, život stila. Da, čitav građanski stalež smrtno mrzi književnost! Rastužen, on ušuti. - Ma svašta - reče Claude nakon izvjesne šutnje - ti si sretan, ti radiš, stvaraš! Sandoz se digne, mahnuvši rukom u žestokoj boli. - Ah, da, ja radim i dovršavam svoje knjige sve do posljednje stranice... Ali kad bi ti samo znao! Kad bih ti ja samo rekao, uz kakav očaj to radim, usred kakvih patnji! Možda će onim budalama pasti na um, da mi predbace i oholost! Meni, kojega nesavršenost moga djela progoni čak i u snu! Meni, koji nikad iznova ne čitam stranice, koje sam napisao prethodnog dana, jer se bojim, da će mi se učiniti tako lošima, da poslije toga neću imati snage da nastavim! ...Radim, eto, bez sumnje radim! Radim kao što živim, jer sam za to rođen, ali, eto, zbog toga ne postajem nimalo veselijim, nikad nisam zadovoljan, a na kraju uvijek slijedi veliki pad! 180
Prekinuli su ga neki bučni glasovi, te se, sav očaran životom, pojavio Jory, pričajući, da je dotjerao neke stare bilješke, da bi uvečer bio slobodan. Gotovo odmah iza toga stigli su, razgovarajući, Gagniere i Mahoudeau, koji su se susreli na vratima. Prvi, zadubljen već nekoliko mjeseci u neku teoriju o bojama, tumačio je drugome svoj postupak. - Ja stavljam posebnu boju - nastavljao je on. - Crvena boja na zastavi se gubi i postaje žuta, jer se ističe na nebeskom plavetnilu, čija se dopunska narančasta boja spaja s crvenom. Time zainteresiran, Claude ga počne zapitkivati, no u tom trenu sluškinja donese neki brzojav. - Dobro! - reče Sandoz. - Dubuche se ispričava i obećaje nam, da će banuti ovamo oko jedanaest sati. U tom trenutku Henriette širom otvori vrata i sama najavi večeru. Više nije imala na sebi kuhinjsku pregaču, pa se kao domaćica počne veselo rukovati s novim gostima. Za stol, za stol! Već je pola osam, riblja juha ne čeka. Kad je Jory spomenuo, da mu se Fagerolles kleo, da će doći, nisu htjeli ni čuti o tome: Fagerolles postaje smiješan time, što se drži poput mladog majstora, opterećenog poslovima! Blagovaonica, u koju su prešli, bila je tako malena, da je za smještaj glasovira bilo potrebno probiti pregradu i zahvatiti dio tamne sobice, koja je dotad služila kao spremište za posuđe. Ipak bi se za svečanih dana tu smjestilo dvanaestak osoba oko okruglog stola, pod visećom lampom od bijelog porculana, ali tako da bi se zakrčio prilaz prema kuhinjskom ormaru, pa sluškinja više ne bi mogla odande uzimati tanjure. Uostalom, sada je domaćica posluživala, a domaćin se smjestio licem prema vratima, uz zagrađeni ormar, da bi iz njega uzimao i dodavao posuđe po potrebi. Henriete je posjela Claudea sebi s desna, a Mahoudeaua s lijeve strane, dok su Jory i Gagniere sjeli sjedne i druge strane Sandoza. Zatim zovne: - Francoise! Dajte mi pečenje; na štednjaku je. Kad joj sluškinja donese pečenje, ona razdijeli u svaki tanjur po dva komada, a zatim počne na to lijevati riblju juhu. Tada se otvore vrata. - Fagerolles, napokon! - usklikne domaćica. - Sjednite tamo, kraj Claudea! On se ljubazno i uljudno ispriča, te kao izgovor iznese nekakav poslovni sastanak. Sada vrlo elegantno obučen, utegnut u odijelo 181
engleskog kroja, držao se poput društvenog čovjeka, čija je važnost bila uvećana s ono malo umjetničkog nereda, koji je i dalje zadržao. Sjednuvši, odmah potrese rukom svoga susjeda, glumeći veliko zadovoljstvo. - Ah, gospodine Claude! Već te dugo želim vidjeti! Da, dvadeset puta mi je palo na pamet, da te tamo posjetim, a onda, ti znaš, život... Obuzet nelagodom zbog tih izjava, Claude je nastojao odgovoriti s isto takvom srdačnošću. Ali Henriette, koja je i dalje posluživala, spasi ga iz neprilike svojom uznemirenošću. - No, Fagerolles, recite mi! ...Hoćete li dva komada prženog kruha? - Dakako, gospođo, dva komada... Obožavam riblju juhu. Uostalom, vije tako dobro spremate! Divota! I zbilja su svi bili oduševljeni, a osobito Mahoudeau i Jory, koji su izjavili, da bolje nikad nisu jeli ni u Marseillu, tako da je mlada žena, sva u zanosu, još uvijek rumena od vrućine kod štednjaka, jedva stizala napuniti tanjure, koje su joj iznova pružali, pa je čak i sama poletjela, da bi u kuhinji pronašla ostatak juhe, jer je sluškinja počela gubiti glavu. - Samo jedi! - poviče joj Sandoz. - Mi ćemo pričekati, dok ti ne pojedeš. Ali ona ostane pri svome, pa nije htjela sjesti. - Pusti! Ti bi bio više od pomoći, da dodaš kruh. Da, iza tebe, na ormaru... Jory više voli kriške kruha za premazivanje, mekane komade, koji lakše upijaju. Sad i Sandoz ustane i počne pomagati u posluživanju, dok se družina šalila s Joryem zbog kašice, koju je volio. Uzbuđen tom ugodnom dobroćudnošću i kao probuđen iz dubokog sna, Claude je sve njih promatrao, pitajući se, je li ih tek jučer ostavio, ili su zbilja prošle četiri godine, otkad je posljednji puta, jednog četvrtka, tu večerao. Oni su ipak postali drukčiji, osjećao je, da su se promijenili: Mahoudeau je smršavio od siromaštva, Jory se sav prepustio uživanju, Gagniere kao da im je postao nekako tuđi, kao da je nekamo drugamo odletio, a osobito mu se činilo, da iz Fagerollesa, tu kraj njega, izbija hladnoća, usprkos njegovoj pretjeranoj srdačnosti. Bez sumnje, njihova su lica malo ostarjela, kako to već sa sobom donosi život, ali nije bilo samo to: činilo se, da su se među sobom nekako otuđili, i stjecao se dojam, da svaki od njih živi sam za sebe, da su jedan drugome strani, iako su sada tu laktom uz lakat, tijesno stisnuti 182
oko toga stola. A k tome, i sredina je nova: sada jedna žena u to unosi svoju čar i umiruje ih svojom prisutnošću. Pa zašto onda u tom neizbježnom toku života, u tim vječitim nestajanjima i obnavljanjima, osjeća, kao da je to vraćanje prošlosti? Zašto bi se mogao zakleti, da je prošlog četvrtka sjedio na tom mjestu? I učinilo mu se, da je napokon shvatio: Sandoz se nije nimalo promijenio, ostao je ustrajan u svojim navikama, sav sretan, što ih prima za stolom svojega mladog domaćinstva, kao što je to bio i nekoć, kad je s njima dijelio svoju mršavu momačku večeru. San o vječnom prijateljstvu učinio ga je nepokretnim, takvi će četvrtci slijediti jedan za drugim u beskraj, sve do dalekih posljednjih četvrtaka u životu. Svi uvijek zajedno! Svi su istodobno krenuli, i svi će zajedno proslaviti istu pobjedu! Zasigurno je ovaj naslutio zbog kakvih je misli Claude zašutio, pa mu sa svojim dobroćudnim mladenačkim smiješkom reče preko stolnjaka: - Hej, prijatelju, opet si ovdje! Ah, sto mu gromova, nedostajao si nam!... Ali, eto vidiš, ništa se ne mijenja, svi smo ostali isti... Nije li tako, što kažete vi ostali? Oni odgovoriše klimnuvši glavom. Svakako, svakako! - Samo što je - nastavi on razdragano - kuhinja malo bolja nego u Paklenoj ulici... Kako sam vam samo davao loše priređena jela! Poslije riblje juhe pojavio se zečji paprikaš, a večera je završila pečenim pilićima i salatom. Ali svi su ostali dugo za stolom, i zadržali se kod poslastica, iako u njihovom razgovoru nije bilo ni žara ni žestine kao nekoć: svaki je govorio o sebi, pa bi napokon ušutio, vidjevši da ga nitko ne sluša. Međutim, dok su jeli sir, te gucnuli malo ukusnog, ponešto kiselastog burgonjskog vina, kojega je bračni par, ohrabren autorskim honorarom za prvi roman, nabavio čitavo bure, glasovi su postali bučniji, i svi oživješe. - Onda, ti si pregovarao s Naudetom? - upita Mahoudeau, čije se koščato, izgladnjelo lice još više bilo izbrazdalo. - Je li istina, da ti on nudi pedeset tisuća franaka za prvu godinu? Fagerolles odgovori prezirno: - Da, pedeset tisuća... Ali ništa nije zaključeno, još razmišljam, loše je tako se obavezati. Ah, ne dam se ja zanijeti! - Dovraga! - prigovori kipar - ti imaš velike zahtjeve. Ja bih pak za dvadeset franaka dnevno potpisao sve što god hoćeš. 183
Svi su sada slušali Fagerollesa, koji se pravio kao da je izmoren postignutim uspjehom. Još uvijek je bio lijep, nalik na nemirnu skitnicu, ali su mu njegova frizura i podrezanost brade davale izvjesnu ozbiljnost. Iako je u dugim vremenskim razmacima i dalje dolazio k Sandozu, ipak se otuđio od družine i zalijetao u avenije, zalazio u kavane, gdje je mogao biti zapažen i sklopiti korisna poznanstva. To je bila taktika, odluka da si osigura zasebnu pobjedu, ona lukava pomisao, da zbog vlastitog uspjeha ne smije više imati ništa zajedničko s tim revolucionarima, ni posrednika, ni ikakvih veza, ni običaja. A čak se i govorilo, da je u svoju igru upleo i žene iz dvaju-triju salona, ne kao grubi mužjak poput Jorya, nego kao pokvarenjak, koji se izdigao nad svoje strasti, kao čovjek, koji jednostavno laska barunicama na izmaku mladosti. I tada ga Jory upozori na neki članak, jedino zato, da sebi dade važnosti, jer se volio prikazivati kao da je on podigao Fagerollesa, isto kao što se nekoć prikazivao, da je podigao Claudea. - No, jesi li čitao Vernierovu studiju o tebi? Ponavlja ono, što sam ja već rekao! - Ah, o njemu se pišu članci! - uzdahne Mahoudeau. Fagerolles nehajno mahne rukom, ali se smiješio, prezirući u sebi te bijednike, koji se u svojoj nespretnosti uporno drže svoje glupe grubosti, dok je tako lako pridobiti gomilu. Zar mu nije dosta, da s njima prekine, nakon što im je oteo ono njihovo? Okoristio se svom onom mržnjom, koju su oni izazvali, a sada svijet obasipa hvalama njegove ublažene slike, da bi potpuno dotukao njihova djela, koja su i dalje bila namjerno gruba. - Jesi li ti pročitao Vernierov članak? - upita Jory zatim Gagniera. Nije li istina, da on govori ono, što sam i ja rekao? Gagniere je već izvjesno vrijeme zadubljeno promatrao svoju čašu na bijelom stolnjaku, koji je odbljesak vina obojio u crveno. On se strese. - Što? Vernierov članak? - Da, uopće sve one članke, u kojima se govori o Fagerollesu. Začuđen, on se okrene prema njemu. - Gle! O tebi pišu članke... Ne znam ništa o tome, nisam ih vidio... Ah, o tebi pišu članke! Zašto? Nastao je grohotan smijeh. I sam se Fagerolles cerio, premda nerado, misleći da se radi o zlobnoj šali. Ali Gagniere je bio potpuno iskren: on 184
se čudio, kako se može pripisivati uspjeh nekom slikaru, koji ne pazi čak ni na zakon o intenzitetu boja. Tome opsjenjivaču pripisivati uspjeh? Bezuvjetno nikada! Gdje je onda savjest? To bučno veselje razigralo je družinu pri kraju večere. Više nitko nije jeo, iako im je domaćica i dalje htjela dodavati na tanjure. - Dragi moj, molim te - ponovo je govorila Sandozu, koji se bio zagrijao u toj buci. - Pruži ruku, keksi su na kredencu! Nastanu uzvici, i svi se digoše. Budući da su zatim, na kraju večeri još morali popiti čaj za tim stolom, nastavili su razgovor stojeći kraj zida, dok je za to vrijeme sluškinja sklanjala pribor. Bračni par je pomagao: domaćica je stavljala soljenke u jednu ladicu, a domaćin je pomagao pri previjanju stolnjaka. - Možete slobodno pušiti - reče Henriette. - Pa znate, da mi to nimalo ne smeta. Fagerolles povuče Claudea u udubinu prozora i ponudi mu cigaru, koju on odbije. - Ah, istina, ti ne pušiš... A eto, doći ću vidjeti, što si donio sa sobom. Ha? Sigurno vrlo zanimljive slike! Ti znaš, što mislim o tvome talentu. Ti sijači... Pravio se vrlo poniznim, a i bio je iskren u suštini, puštajući da izbije njegovo nekadašnje divljenje. Zauvijek je bio obilježen pečatom tuđega genija, čiji je utjecaj priznavao usprkos njihovim zamršenim odnosima, proizvodima svoje pakosti. Ali se njegovoj poniznosti pridružila i nelagoda, vrlo rijetka u njega, smućenost, koja je bila izazvana time, što njegov nekadašnji učitelj iz mladenačkih dana nije ništa rekao o njegovoj slici. I drhtavih usana, on se odluči progovoriti: - Jesi li vidio moju glumicu u Salonu? Iskreno reci, sviđa li ti se to? Claude se jednu sekundu kolebao, a onda, kao dobar prijatelj, reče: - Da, ima tu vrlo dobrih pojedinosti. I već se Fagerolles pokajao što mu je postavio to glupo pitanje. Napokon se posve smeo, pa se počeo ispričavati, pokušavajući opravdati svoje pozajmice i obraniti svoje kompromise. Kad se sav ljut na sebe, zbog svoje nespretnosti, s teškom mukom iz toga izvukao, začas je ponovo postao nekadašnji šaljivdžija, te do suza nasmijao i samoga Claudea, a i sve prijatelje. Zatim pruži ruku Henrietti, u namjeri da se oprosti. - Kako to? Tako nas brzo ostavljate? 185
- Nažalost, moram, draga gospođo. Moj otac večeras ugošćuje nekog upravitelja poslovnice, kojega želi pridobiti za neke ukrase... A budući da mu ja predstavljam izvjesnu vrijednost, morao sam se zakleti, da ću se tamo pojaviti. Kad on ode, Henriette posve tiho progovori nekoliko riječi sa Sandozom, te nestane. Čuo se lagani šum njezinih koraka na prvom katu: nakon vjenčanja ona je njegovala staru nemoćnu majku, udaljujući se iz tog razloga više puta te večeri, kao što je to nekoć radio sin. Uostalom, ni jedan od uzvanika nije uočio da je izašla. Mahoudeau i Gagniere razgovarali su o Fagerollesu, pokazujući pritajeno ogorčenje i ne napadajući ga izravno. U početku su samo izmjenjivali ironične poglede i slijegali ramenima: bio je to nijemi prijezir mladića, koji ne žele zlo svome prijatelju. A onda su skrenuli razgovor na Claudea, iskazujući mu duboko poštovanje i izričući svoje nade, koje su u njega polagali. Ah, bilo je krajnje vrijeme da se vrati, jer jedino on sa svojim velikim slikarskim talentom i svojom solidnom rukom može biti učiteljem i priznatim vođom. Nakon izložbe u Salonu odbijenih, škola plein-aira se proširila, te se počeo osjećati njezin sve jači utjecaj. Nažalost, napori su se uludo trošili, novi su se pristaše zadovoljavali skicama, iznošenjem svojih dojmova s tri poteza kista, i svi su čekali čovjeka s potrebnom genijalnošću, onoga, koji će formuli dati život u svojim remek-djelima. Kakvo li se tu mjesto može zauzeti! Ukrotiti svjetinu, otvoriti novo stoljeće, stvoriti čitavu jednu umjetnost! Claude ih je slušao oborivši oči, lica preplavljena bljedilom. Da, to je zbilja bio njegov tajni san, težnja, koju se nije usuđivao sam sebi priznati. Ali se u njegovoj duši tom veselju, zbog laskavih priznanja, pridružila neka čudna tjeskoba, strah od budućnosti, dok ih je slušao kako ga uzdižu do uloge diktatora, kao da je već izvojevao pobjedu. - Ali, pustite to! - usklikne on najzad - ima drugih, koji su mi ravni; ja se još tražim! Razdražen, Jory je pušio i šutio. Odjednom, kako su ona dvojica i dalje nastavljala u tom smislu, on se nije mogao suzdržati, a da ne kaže: - To je sve zato, moji dragi, jer ste ljuti zbog Fagerollesovog uspjeha. Oni su se uzvikali i počeli protestirati. Fagerolles! Mladi majstor! Kakve li lijepe smijurije! 186
- O, ti nas napuštaš, znamo mi to - reče Mahoudeau. - Sada više nema opasnosti, da ćeš napisati dva retka o nama. - Zbilja, dragi moj - odgovori Jory, neugodno dirnut - što god da napišem o vama, to mi izrežu. Svugdje izazivate mržnju protiv sebe... Ah, kad bih imao svoje novine! Henriette se opet pojavila, a kad Sandozove oči potraže njezine, ona mu odgovori pogledom: na licu joj je bio onaj nježni i diskretni smiješak, kakav je i sam nekoć imao, kad bi izlazio iz sobe svoje majke. Zatim ih ona sve pozove, te oni opet sjedoše oko stola, a ona im počne pripremati čaj i nalijevati ga u šalice. Ali tada tuga zavlada tom družinom, umrtvljenom od umora. Uzalud su pustili unutra Bertranda, velikog psa, koji je činio sve što su htjeli, samo da dobije komad šećera, te koji je kasnije legao kraj peći, gdje je hrkao poput čovjeka. Poslije rasprave o Fagerollesu zavladala je tišina, a u gustom dimu iz lula zahvatila ih je neka vrsta zlovolje i razdraženosti. Štoviše, Gagniere je u izvjesnom momentu napustio svoje mjesto kod stola i sjeo za glasovir, gdje je izobličio Wagnerove melodije, tiho udarajući svojim ukočenim prstima poput diletanta, koji u svojoj tridesetoj godini prvi puta nastupa na glasoviru. Kada je oko jedanaest sati napokon stigao Dubuche, društvom zavlada još veća hladnoća. Pobjegao je s nekog plesa, u želji da prema svojim starim prijateljima ispuni ono, što je smatrao svojom posljednjom dužnošću. Njegov frak, bijela kravata i široko bijelo lice odavali su ujedno i zlovolju, što je morao doći, i važnost, koju je pripisivao toj svojoj žrtvi, i strah, da će izložiti opasnosti svoj novostečeni ugled. Izbjegavao je govoriti o svojoj ženi, da je ne bi morao dovesti k Sandozu. Nakon što je stisnuo Claudeovu ruku, ne pokazujući pritom imalo više uzbuđenja, nego što bi ga imao da ga je sreo dan ranije, odbije šalicu čaja, te nadimajući obraze počne polako govoriti o svojim neprilikama pri useljivanju u neku novu kuću, koja je još bila vlažna, i o poslu, koji ga je ubijao, otkad je počeo raditi na građevinskim projektima svojega tasta, projektirajući čitavu jednu ulicu, koju je trebalo izgraditi kod parka Monceau. Tada Claude jasno osjeti, da je nešto napuklo. Zar je život, dakle, već sa sobom odnio nekadašnje večernje sastanke, tako bratske po snazi osjećaja, kada ih još ništa nije dijelilo, kad ni jedan od njih nije za sebe zadržavao svoj dio slave? Sad pak počinje bitka, svaki se lakomac trga 187
da bi zubima dohvatio plijen. Pukotina je već tu, jedva vidljiva pukotina, koja je donekle razbila stara, pod zakletvom stvarana prijateljstva, i koja će jednog dana dovesti do toga, da se ona razbiju u tisuću komada. Ali Sandoz, osjećajući potrebu za nečim vječnim, nije još ništa od toga zapažao, njemu su se oni činili onakvima, kakvi su bili u Paklenoj ulici, svi zagrljeni, svi na zajedničkom pobjedničkom putu. Zašto bi promijenili ono, što je dobro? Zar se sreća ne sastoji u radosti, koju su izabrali među svim drugim radostima i kojom će se vječno naslađivati? A sat kasnije, kad su prijatelji odlučili otići, uspavani od sumorne Dubucheove sebičnosti, dok je bez kraja i konca govorio o svojim poslovima; te kad su otrgnuli od glasovira opčinjenog Gagnierea, Sandoz ih je sa ženom, koja ga je slijedila, usprkos hladnoj noći htio bezuvjetno otpratiti sve do kraja vrta, do ograde. Rukovao se sa svima i vikao: - Do viđenja u četvrtak, Claude! ...Do viđenja u četvrtak, svi! ...Dođite svi! - Do viđenja u četvrtak! - ponovi Henriette, koja je preuzela svjetiljku i podigla je, da bi rasvijetlila stubište. A usred smijeha Gagniere i Mahoudeau odgovoriše u šali: - Do viđenja u četvrtak, mladi književniče! Laku noć, mladi majstore! Vani, u Ulici Nollet, Dubuche je odmah dozvao neku kočiju, koji ga je odvezla. Ostala četvorica krenuše gore do vanjske ulice, ne izmjenjujući međusobno ni riječi, osamljeni time, što su dugo vremena zajedno. Kada je avenijom prošla neka djevojka, Jory poleti za njezinom suknjom, opravdavajući se, da ga čekaju korekture novinskih članaka. A kad je Gagniere mehanički zaustavio Claudea pred kavanom Baudequin, Mahoudeau nije htio ući, nego je otišao sam, tužno razmišljajući, u Ulicu Cherche-Midi. Claude se našao, a da to nije ni htio, na stolici za njihovim nekadašnjim stolom, nasuprot šutljivom Gagniereu. Kavana je ostala ista kao i prije, oni su se još uvijek svake nedjelje tu sastajali, čak su u tome postali još gorljiviji, otkad je Sandoz stanovao u toj četvrti, ali se njihova družina gubila u valu novih posjetitelja, gotovo je bila preplavljena sve većim priljevom pristaša plein-aira, što je već postalo banalno. U taj se sat, uostalom, kavana počela prazniti. Tri mlada 188
slikara, koje Claude nije ni poznavao, došli su, da bi ga na odlasku pozdravili, a ostao je samo neki sitni stipendist tu u njihovoj blizini, drijemajući pred svojim tanjurićem. Gagniere se osjećao ugodno, kao da je u vlastitoj kući, ravnodušan prema zijevanju jedinog preostalog konobara, koji se rastezao u dvorani, i gledao Claudea, a da ga nije vidio, izgubljenim pogledom. - Zbilja - upita ovaj posljednji - što si ti ono večeras tumačio Mahoudeauu? Da, crvena boja na zastavi, koja prelazi u žutu na plavetnilu neba... Ha? Ti stvaraš teoriju o dopunskim bojama. Ali mu prijatelj ništa ne odgovori. On uzme svoju čašu piva, pa je, ne popivši ništa, odloži, a onda počne mrmljati, sa smiješkom na licu i sav u zanosu: - Haydn predstavlja retorički zanos, ljupku treperavu glazbu stare napudrane prababe... Mozart je genijalni preteča, prvi, koji je orkestru dao zaseban ton... A ta dvojica i sada žive, jer su stvorili Beethovena... Ah, Beethoven je moć, snaga u vedroj boli. grobnica Medici od Michelangela! Herojski logičar, čovjek koji mijesi mozgove, jer su svi današnji velikani krenuli od simfonije sa zborovima! Konobar, kojemu je dosadilo čekati, počne gasiti plinske svjetiljke, lijeno dižući ruku i vukući noge. Neka tuga počela je izbijati u praznoj dvorani, uprljanoj ispljuvcima i vršcima cigara, prožetoj mirisima, koji su se dizali sa stolova, zamašćenih jelima i pićima, dok su s uspavane avenije dopirali samo daleki jecaji nekog pijanca. Gagniere, zadubljen, i dalje je slijedio galopiranje svojih sanjarija. - Weber prelazi na romantično područje, uvodeći baladu s mrtvacima i unoseći to među žalosne vrbe i hrastove, koji grče svoje grane nalik rukama... Schubert ga u tome slijedi pod blijedom mjesečinom, uzduž srebrnih jezera... I onda eto Rossinija, koji je utjelovljeni talent, tako veseo, tako prirodan, bezbrižan u izrazu, neosjetljiv za ono, što će reći svijet. To nije čovjek kakvog želim, ah, ne, sasvim sigurno, ali je ipak divan zbog obilja svoje invencije, golemih učinaka, koje postiže gomilanjem glasova i nabujalim ponavljanjem iste teme... Eto ta trojica, da bismo došli do Meyerbeera, prepredenjaka, koji se svime time okoristio, te nakon Webera unio simfoniju u operu i dao dramski izraz nesvjesnoj Rossinijevoj formuli. Oh, veličanstvena nadahnuća, feudalna raskoš, vojnički misticizam, drhtaj fantastičnih legendi, krik strasti, koji prolazi kroz povijest! A njegovi izumi, 189
osobitost glazbala, dramatski simfonički recitativ praćen orkestrom, tipični slijed zvukova, na kome je izgrađeno čitavo djelo... Velika dobričina! Vrlo velika dobričina! - Gospodine - reče konobar, pristupivši k njemu - ja zatvaram. A budući da Gagniere nije čak ni okrenuo glavu, konobar krene probuditi stipendista, koji je još uvijek spavao pred svojim tanjurom. - Ja zatvaram, gospodine. Stresavši se, zakašnjeli gost ustane, te u tamnom uglu, u kojemu se nalazio, počne opipavati, da bi našao svoj štap, a kad mu ga je konobar dignuo s poda ispod stolice i predao, on izađe. - Berlioz je unio književnost u svoje djelo. To je glazbeni ilustrator Shakespearea, Vergilija i Goethea. Ali kakav slikar! To je Delacroix glazbe, kojemu zvukovi plamsaju u blještavoj raznolikosti boja. Uz to, romantično ludilo u njegovoj glavi, pobožnost, kojoj naginje, slučajevi prekomjernog zanosa. Loš graditelj opere, divan u pojedinim dijelovima, katkad s prevelikim zahtjevima za orkestar, koji stavlja na prave muke. Do krajnosti je dotjerao osobitost glazbala, od kojih svako za njega predstavlja neku osobu. Ah, kako je samo rekao o klarinetima: »Klarineti su ljubljene žene«, to je uvijek kod mene izazivalo drhtanje kože... A Chopin, takav dandy u svom byronizmu, poletni pjesnik živčanih bolesti! A Mendelssohn, taj besprijekorni perfekcionist, Shakespeare u plesnim cipelama, čije romance bez riječi predstavljaju bisere za pametne gospođe! ...A onda, a onda treba kleknuti!... Ostala je samo još jedna upaljena plinska svjetiljka nad njegovom glavom, a konobar je čekao njemu iza leđa, u crnoj i hladnoj praznini dvorane. Gagniereov glas zadobio je pravu vjersku treperavost: stigao je do predmeta svojega obožavanja, do duboko skrivenog svetohraništa, do svetinje nad svetinjama. - Oh, Schumann, očaj, uživanje u očaju! Da, svršetak svega, posljednji pjev tužne čistoće, koji se uzdiže nad ruševinama svijeta! ...Oh, Wagner, božanstvo, u kojem se utjelovljuju stoljeća glazbe! Njegovo djelo je golema korablja, sve umjetnosti u samo jednoj, konačno izražena prava narav ljudskih bića, orkestar, koji sam za sebe živi životom drame, a kakav pokolj ustaljenih oblika, neprikladnih formula! Kakvo revolucionarno oslobođenje u bezgraničnosti!... Uvertira Tannhausera, ah, to je uzvišena aleluja novog stoljeća: najprije pjevanje hodočasnika, vjerski motiv, miran, 190
dubok, u sporim drhtajima; zatim glasovi sirena, koji ga malo-pomalo prigušuju; Venerine naslade, pune razdražljivog uživanja i snene iznemoglosti, a neprestano sve veće i sve neodoljivije, bez ikakvog reda; uskoro sveta tema, koja postepeno postaje nalik na udisaj iz svemira i koja zavladava svim pjesmama, te ih slijeva u najviši sklad, da bi ih sa sobom odnijela na krilima pobjedničke himne! - Ja zatvaram, gospodine - ponovi konobar. Claude, koji više nije slušao, zadubljen i sam u svoju muku, do kraja je ispio svoju čašu piva i rekao vrlo glasno: - Hej, prijatelju, zatvaraju! Tada se Gagniere strese. Njegovo se razdragano lice bolno zgrči, i on zadršće kao da je pao s neke zvijezde. Požudno popije svoje pivo, a onda na pločniku, nakon što je šutke stisnuo ruku svome prijatelju, krene dalje i izgubi se duboko u tami. Bila su gotovo dva sata, kad se Claude vratio u Ulicu Douai. Već čitav tjedan, otkako je ponovno lutao po Parizu, on je na taj način svake večeri sa sobom donosio uzbuđenja, koja bi toga dana doživio. Ali se nikad nije tako kasno vratio kući, tako zagrijan i tako uzbuđen mislima. Christine, svladana od umora, spavala je pod ugašenom lampom, čelom oslonjenim na rub stola.
VIII. Naposljetku Christine po posljednji puta povuče metlicom od perja, i njihov je stan bio uređen. Taj atelje u Ulici Douai, malen i neudoban, imao je kao dopunu jednu usku sobu i kuhinju veličine ormara: zato su morali jesti u ateljeu, pa je bračni par tu provodio dane, vječito s djetetom među nogama. A ona je imala puno muke da se snađe sa svoja četiri komada pokućstva, jer je htjela izbjeći troškove. Ipak je bila prisiljena kupiti u antikvarnici jedan stari krevet, a k tome je udovoljila svojoj težnji za izvjesnom raskoši, nabavivši zavjese od bijelog muslina, po sedam sua metar. Otada joj se taj stančić činio krasnim, te ga je počela održavati u čistoći, kakva dolikuje građanskim stanovima, odlučivši sve raditi sama i ne držati sluškinju, da ne bi još više opteretila njihovo domaćinstvo, jer će im život ionako biti dovoljno težak. 191
Claude je te prve mjesece provodio u sve većem i većem uzbuđenju. Njegove trke kroz bučne ulice, posjeti kod prijatelja zagrijanih prepirkama, svi povodi za srdžbu, sve uzavrele misli, koje je na taj način donosio izvana, rezultirale su time, da glasno daje oduška svojoj razdraženosti, sve dok ne bi usnuo. Pariz ga je ponovo zgrabio, prožeo sve do srži, žestoko, pa je usred vatre te zažarene peći to bila za njega druga mladost, obuzeo ga je zanos i težnja da sve vidi, sve učini, sve svlada. Nikad nije u sebi osjećao takvu bijesnu želju za radom, ni takvu nadu; činilo mu se da je dovoljno da ispruži ruku, pa će stvoriti remekdjela, koja će ga postaviti onamo, kamo pripada, na prvo mjesto. Kad bi prolazio kroz Pariz, svagdje je otkrivao slike: čitav grad, sa svojim ulicama, raskrižjima, mostovima, sa svojim živim horizontima, odvijao se pred njim u obliku golemih freski, koje su mu se još uvijek činile malenima - toliko je bio opijen čežnjom za velikim djelima. I vraćao bi se kući sav dršćući, dok mu je u lubanji sve vrelo od planova, te bi uvečer, uz svjetiljku, pravio skice na okrajcima papira, a da se nije mogao odlučiti, s čime da počne svoj niz velikih djela, o kojima je sanjario. Ozbiljnu mu je poteškoću predstavljalo to, što mu je atelje bio malen. Kad bi samo imao nekadašnje potkrovlje na Burbonskoj obali, ili pak prostranu blagovaonicu u Bennecourtu! Ali što da radi u toj dugoljastoj sobi, u tom hodniku, koje je vlasnik u svojoj bezobraznosti za četiri stotine franaka davao u najam slikarima, nakon što je napravio stakleni krov? A najgore je bilo to, što je taj stakleni krov, okrenut prema sjeveru, stisnut između dvaju visokih zidova, propuštao samo zelenkastu podrumsku svjetlost. Morao je, dakle, odgoditi svoje velike težnje za kasnije, pa je zato odlučio najprije započeti sa slikama srednje veličine, uvjeravajući se, da dimenzije djela ne stvaraju genija. Vrijeme mu se činilo tako pogodnim za uspjeh jednog dobrog umjetnika, koji će napokon unijeti ton originalnosti i iskrenosti, u tom rasulu starih škola! Stare formule već su bile poljuljane, Delacroix je umro ne ostavivši učenika, Courbet jedva da ima nekoliko nespretnih imitatora; njihova će remek-djela uskoro biti samo djela za muzej, potamnjela od starosti, samo svjedočanstva o umjetnosti izvjesnog doba, pa je lako predvidjeti novu formulu, koja će se osloboditi njihovih, tu provalu blistavog sunca, tu svijetlu zoru, koja se diže s nedavno napravljenih slika pod početnim utjecajem škole plein-aira. To 192
je neosporno: plavkasta djela, kojima su se ljudi toliko smijali u Salonu odbijenih, potajno muče mnoge slikare, malo pomalo čine svjetlijima sve palete. Nitko se s time još ne slaže, ali prva pobuda je dana, označen je razvoj, koji postaje sve očitiji i očitiji, sa svakom novom izložbom u Salonu. I kakvo bi tek bilo iznenađenje, kad bi se usred tih nesvjesnih imitacija nemoćnih slikara, uslijed tih plašljivih i prikrivenih pokušaja sposobnih umjetnika pojavio pravi majstor, koji bi ostvario formulu sa smjelošću, kakvu mu podaje njegova snaga, bezobzirno, onako, kako je treba postaviti, čvrstu i čitavu, da bi ona postala istinom toga razdoblja, toga završetka stoljeća. U tom prvom trenutku strastvenosti i nade Claude je, inače obično snažno mučen sumnjom, sada vjerovao u svoj genij. Nije više proživljavao one krize, zbog kojih je u svojoj tjeskobi po čitave dane lutao ulicama, tražeći izgubljenu hrabrost. Grozničavost ga je učinila čvrstim, radio je sa slijepom upornošću umjetnika, koji otvara sebi utrobu, da iz nje izvuče plod, koji mu zadaje bol. Dugi odmor na selu dao mu je neobičnu svježinu promatranja, zanosnu radost stvaranja; činilo mu se da se preporodio za svoje zanimanje i osjećao je lakoću i ravnotežu, kakvima nikad nije raspolagao. Tu je bila i sigurnost da će napredovati, a također i duboko zadovoljstvo, kad bi se našao pred uspjelim djelima, do kojih su ga napokon doveli njegovi nekadašnji jalovi napori. Kako je to govorio u Bennecourtu, postao je gospodarom svog plein-aira, te vrste slikarske umjetnosti, koja se odlikuje radošću raspjevanih boja, a koja je toliko zapanjivala njegove drugove, kad bi ga posjetili. Svi su se divili, uvjereni, da treba samo nastaviti raditi, da bi zauzeo vrlo istaknuto mjesto svojim djelima s tako osobnom notom, u kojima se po prvi puta priroda prelijeva pod pravim svijetlom, pod igrom odsjaja i neprestanim rastvaranjem boja. I čitave se tri godine Claude borio bez popuštanja, potaknut neuspjesima, ne napuštajući ništa od svojih nazora, u čvrstoj vjeri koračajući naprijed. Na samom početku, prve godine, kad su u prosincu napadali snjegovi, svakog bi se dana po četiri sata zadržavao iza brežuljka Montmartra na uglu nekog pustog zemljišta. Odande je slikao skrovište bijede, niske kućerke, nad kojima su se dizali tvornički dimnjaci, a sprijeda je u snijeg postavio jednu djevojčicu i nekakvog skitnicu u 193
dronjcima, koji su pohlepno jeli ukradene jabuke. Njegova čvrsta odluka da stvara slike prema prirodnim modelima strašno mu je pogoršavala radne uvjete i zbunjivala ga gotovo nesavladivim poteškoćama, pa ipak je vani završio svoju sliku, a u ateljeu napravio samo dotjerivanje. Kad je pak to djelo stavio pod sumornu svjetlost staklenog krova, ono je i njega samoga zapanjilo svojom grubošću. Bilo je to isto, kao da je otvorio vrata na ulicu: snijeg je zasljepljivao oči, a ona su dva tužna lika izbijala iz blatne sivoće. On odmah osjeti, da će takva slika biti odbijena, ali uopće je nije pokušao ublažiti, nego ju je ipak poslao u Salon. Isto kao što se ranije bio zakleo da više nikad neće pokušati izložiti neko svoje djelo, tako je sada sebi postavio načelo da uvijek treba nešto iznijeti pred žiri, isključivo zato, da mu se dade prilika, da donese pogrešnu odluku, priznavajući, uostalom, korisnost Salona, jedinog bojišta, gdje se umjetnik može odjednom otkriti. Žiri mu je odbio sliku. Druge godine Claude je pokušao nešto suprotno. Izabrao je kutak škvera Batignolles u svibnju: krupni kestenovi, koji bacaju svoju sjenu, duga ploha tratine, a kuće na šest katova u pozadini; sprijeda na klupi, koja je kričave zelene boje, niz služavki i sitnijih građana iz te četvrti promatraju tri male djevojčice, kako mijese pijesak. Bilo mu je potrebno veliko junaštvo da dobije dozvolu, da bi mogao uspješno obavljati svoj posao usred porugljive svjetine. Na kraju se odlučio dolaziti u pet sati ujutro, da slika pozadinu, a ostavivši likove za kasnije, naumio je napraviti samo skice, a djelo završiti u svom ateljeu. Ovog puta mu se slika učinila manje grubom, u izradi se zapažalo izvjesno ublaženje zbog sumornog svjetla, koje je padalo sa staklenog zida. Smatrao je da će biti primljena, a svi njegovi prijatelji bučno su je proglasili remek-djelom, te proširili glasine, da će to biti prava revolucija za Salon. Stoga je nastalo čuđenje i razočaranje, kad se proširio glas o ponovnom odbijanju od strane žirija. Pristranost se više nije mogla poreći: radi se o sistematskom ubijanju jednog originalnog umjetnika! On je pak, nakon prvih trenutaka žestoke ljutnje, usmjerio svoju srdžbu na tu sliku, koju je proglasio varljivom, nečasnom, strašnom. To je zaslužena pouka, smatrao je, koju neće zaboraviti. Zar je morao opet pribjeći onom podrumskom svijetlu ateljea? Zar će se vratiti prljavom građanskom poslu, slikanju otmjenih dobričina? Kad su mu vratili sliku, on je uzeo nož i rasjekao je. 194
Zato se treće godine bijesno bacio na jedno revolucionarno djelo. Htio je prikazati sunce u svoj njegovoj snazi, ono pariško sunce, koje za izvjesnih dana do usijanosti zagrijava pločnik, uz zasljepljujući odbljesak pročelja kuća: nigdje nema žešće vrućine, ljudi na užarenim mjestima brišu znoj s lica, reklo bi se da je to neki afrički kraj, na koji se ruši teška kiša zapaljenog neba. Predmet njegove obrade bio je jedan ugao Trga Carrousel, ujedan sat popodne, kada sunce okomito udara. Neka kočija u prolazu, kočijaš je pospan, konj od znoja sav u vodi, prignute glave, nejasne u treptanju vrućine; prolaznici se čine kao pijani, a istodobno samo neka mlada žena, rumena i živahna pod svojim suncobranom, zadovoljno stupa poput kakve kraljice, kao u svom plamenom elementu, u kojemu mora živjeti. Ali ono, što je osobito činilo tu sliku strašnom, bio je novi prikaz svjetla, ono posve točno zapaženo rastvaranje, koje je bilo u suprotnosti sa svim navikama oka, i prema kojemu su bile jako naglašene modre, žute i crvene boje, koje nitko nije bio naviknut vidjeti. Vrtovi Tuileries, u pozadini, gubili su se u zlatnom oblaku, pločnici su bili crveni poput krvi, prolaznici su bili samo naznačeni, poput tamnih mrlja, progutani odviše žarkim svijetlom. Ovoga su puta njegovi prijatelji, iako su kao i prije klicali, ostali zbunjeni, obuzeti istim nemirom: takav način slikanja završit će mučeništvom! Slušajući njihove pohvale, on je vrlo dobro shvatio prijelom, koji je bio na vidiku, a kad je žiri pred njim ponovo zatvorio vrata Salona, on je u svojoj boli, u trenutku otrežnjenja, povikao: - No, jasno... Ovo će me stjerati u grob! Malo-pomalo, iako se činilo da mu smjelost i upornost sve više jačaju, ipak je počeo ponovo podlijegati svojim nekadašnjim sumnjama, sav izmučen borbom, koju je vodio s prirodom. Svaka slika, koju bi mu vratili, činila mu se lošom, a nadasve nesavršenom, jer nije ostvarila pretenciozno nastojanje. Ta ga je nemoć bacala u očaj još više nego odbijanje žirija. Bez sumnje, on mu nije opraštao: njegova djela, makar predstavljala i samo zametak, vrijede sto puta više nego prihvaćene slike osrednje kvalitete, ali kakva je bila njegova patnja, jer ne može dati čitavog sebe u nekom remek-djelu, jer to njegov genij ne može ostvariti! Uvijek je bilo divnih dijelova slike, pa je bio zadovoljan s jednim, drugim ili trećim. Ali zašto onda tu i tamo nenadano iskrsne pokoji nedostatak? Zašto ima loših dijelova, koje nije opazio, dok je 195
radio, a koji kasnije svojom neuklonjivom manom upropaštavaju sliku? A on je osjećao, da je nesposoban za popravljanja; u izvjesnom trenutku kao da bi se podigao zid, nastala bi neka nesavladiva zapreka, iza koje je bilo zabranjeno ići. Ako bi dvadeset puta počeo prerađivati neki dio, dvadeset bi puta to pogoršao, sve bi se zaplelo i neopazice pretvorilo u zbrku. Tada bi se uzrujao i više ništa ne bi vidio, ništa ne bi mogao izvršiti, volja bi mu bila potpuno umrtvljena. Jesu li mu oči ili ruke odbijale poslušnost zbog toga, jer se njegova stara neuravnoteženost još više pojačala, što ga je već prije znalo uznemirivati? Krize su postajale sve češće, pa je ponovo počinjao proživljavati strašne tjedne, neprestano se grizući i glavinjajući između neizvjesnosti i nade. A jedini oslonac u tim lošim trenucima, koje je provodio u upornoj borbi s nekim nepokornim djelom, bio je utješni san o budućem djelu, o onome, kojim će se napokon potpuno zadovoljiti, u kojemu će se njegove ruke osloboditi za stvaralački rad. Kao stalna pojava, njegova potreba da nešto stvori, time je brže rasla, nego što su ga ruke u tome mogle slijediti, pa nikad nije radio jednu sliku, a da ne bi istodobno zamišljao sljedeću. Jedna jedina žurba ga je tjerala, a to je da se otarasi posla, koji je u tom času imao, a koji mu je zadavao smrtne muke. Mislio je da sigurno ni to neće biti dobro, pa je pravio kobne ustupke, služio se, kao trikovima, svim onim u čemu je umjetnik morao odstupiti od svoje savjesnosti. Ali ono, što će nakon toga stvoriti, ah, ono, što će doći kasnije, u njegovim je očima bilo divno i snažno, neosporno dobro, neuništivo! Vječna obmana, koja potiče hrabrost onih, koji su se dušom i tijelom predali umjetnosti, laž puna ljubavi i samilosti, bez koje se ne bi mogla stvarati umjetnička djela, a koja je suđena svima onima, koji smrtno pate, jer ne mogu stvoriti život! A pored te borbe sa samim sobom, koja je neprestano iznova izbijala, gomilale su se i vanjske poteškoće. Zar nije dakle dovoljno to, što ne uspijeva iznijeti ono, što nosi u duši? Morao se usto boriti i sa opipljivim stvarima! Premda to nije htio priznati, slikanje prema prirodi, u punom svjetlu, postajalo je nemoguće, čim bi slika premašivala određene dimenzije. Kako da se to smjesti na ulici, usred svjetine? Kako da natjera svaku pojedinu osobu da mu dovoljno vremena pozira? Ta činjenica očito dopušta samo neke određene predmete obrade, pejzaže, ograničene djeliće grada, gdje likovi mogu biti jedino obrisi, koji se naknadno izrade. A k tome ima tisuću 196
neprilika prouzročenih vremenom: vjetar, koji odnosi stalak, kiša, koja prekida daljnji rad. Takvih bi se dana vraćao kući sav izvan sebe, šakom prijeteći nebu, okrivljujući prirodu da se brani, da ne bi bila uhvaćena u svome pravom obličju, i svladana. Gorko je žalio što nije bogat, jer je maštao o tome, kako bi bilo da ima pokretni atelje, kočiju u Parizu, a lađu na Seini, u kojima bi živio kao umjetnički skitnica. Ali ništa mu nije pomagalo, sve se urotilo protiv njegovog rada. Christine je tada trpjela zajedno s Claudeom. Kao vrlo dobra žena, s njim je dijelila njegove nade i unosila vedrinu u atelje svojom živahnošću, kojom je izvršavala kućne poslove. Sada bi pak sjela obeshrabrena, vidjevši ga kako je nemoćan. Svaki puta, kad bi mu odbili neku sliku, ona bi sve više pokazivala svoju bol, jer je bila povrijeđena u svom ženskom samoljublju i jer bi se ponosila uspjehom svojega muža, kao i svaka žena. Slikareva tuga i nju je boljela, prihvatila je njegove strastvene težnje, složila se s njegovim ukusom, branila njegov način slikanja, koji je postao kao neki privjesak nje same, veliki problem njihovog života, odsada jedini važan problem, o kojem ovisi njena sreća. Svakog je dana vrlo dobro osjećala da joj to slikanje sve više oduzima njezinog dragog. Ona se još nije protiv toga borila, nego je popuštala, dopuštala si je da je to nosi sa sobom, zajedno s njim, da bi i dalje bili jedno, nosioci istoga napora. Ali u njoj se javljala tuga zbog toga, što se počela odricati, izbio je strah od onoga, što je poslije toga čeka. Katkad bi je obuzela jeza zbog tog udaljavanja, i smrzla bi joj se krv u žilama. Osjećala je da stari, dolazila joj je bezrazložna želja za plakanjem, i tom je osjećaju udovoljavala u njihovom turobnom ateljeu, kad bi ostala sama. U to se doba njezino srce još više otvorilo, i iz ljubavnice se iščahurila majka. Taj majčinski osjećaj prema njezinom velikom djetetu - umjetniku nastao je zbog nejasne i beskrajne samilosti, koja ju je činila nježnom, zbog nelogične nemoći, u koju je pred njezinim očima svakog sata on padao, te uslijed neprestanih opraštanja, bez kojih nikako nije moglo biti. Zbog njega je počinjala biti nesretna, jer je od njega doživljavala samo uobičajene iskaze ljubavi, koje je činio na onaj način, kako se iskazuje počast ženama od kojih se udaljavamo. I kako da ga i dalje ljubi, kad se on otima iz njezinih ruku i kad pokazuje da mu je dosadno u žarkim zagrljajima, kojima ga je ona još uvijek tijesno privijala k sebi? Kako da ga voli, ako ne onom drugom ljubavlju, 197
koja nastaje u svakom trenutku, i pokazuje se u tome, što ga obožava i neprestano se za njega žrtvuje? Na dnu njezinog bića brujala je nezasitna ljubav, ona je i nadalje ostajala utjelovljenje strastvene puti, čulna žena sa snažnim usnama, nad drskom izbočinom njezinih čeljusti. Poslije noći ispunjenih potajnom tugom osjećala je sada tužnu slatkoću, što je sve do večeri bila samo majka, i što osjeća posljednju i blijedu radost u dobroti, u sreći, koju mu je ona nastojala podariti usred njihovog već promašenog života. Jedino je mali Jacques morao trpjeti od te promjene u ljubavi. Ona ga je sada još više zanemarivala, njezino je biće ostalo nijemo prema njemu, jer se u njoj probudio majčinski osjećaj samo posredstvom ljubavi prema slikaru. Sada je taj obožavani i željeni čovjek postao njezino dijete, a onaj drugi, to bijedno biće ostalo je samo svjedočanstvo njihove nekadašnje velike strasti. Što je više opažala da dijete raste i da ne zahtijeva toliko pažnje, sve ga je više napuštala, zaista bez ikakve grubosti, jednostavno zato, jer je tako osjećala. Za stolom mu je davala samo slabije komade; najbolje mjesto, ono kraj peći, nije bilo za njegovu malu stolicu; ako bi se stresla od straha da će se dogoditi kakva nesreća, prvi njezin krik, prva zaštitna kretnja nije bila namijenjena tom nemoćnom djetetu. I neprestano ga je tjerala i ušutkivala: »Jacques, šuti, umaraš svojeg oca! Jacques, ne miči se, pa vidiš da tvoj otac radi!« Dijete se teško privikavalo na Pariz. Prije je imalo prostrano polje, po kojem se slobodno moglo valjati, a sada se gušilo u tijesnom prostoru, gdje je moralo biti mirno. Njegovo je lijepo rumenilo blijedilo, a tijelo mu kržljavilo. Ozbiljno poput starmalog djeteta, samo je začuđeno gledalo. Sada mu je bilo pet godina, glava mu se - što je bilo čudno - nerazmjerno razvila, zbog čega je njegov otac znao reći: »Momčiću je glava kao u nekog umnog čovjeka!« Ali, suprotno od toga, kao da mu se um smanjivao time, što mu je glava postajala većom. Veoma mimo i plašljivo, dijete bi se po čitave sate nekako znalo uvući u sebe, odsutno duhom, ne znajući išta odgovoriti. Ako bi se ipak oslobodilo te ukočenosti, to je bilo samo u nastupima lude krize, kada bi počelo plakati i vikati poput razigrane mlade životinje, koju na to nagoni instinkt. Tada bi po njemu pljuštali povici: »Budi miran«, jer majka nikako nije mogla shvatiti tu iznenadnu buku. Uzbunila bi se, vidjevši kako mu se otac ljuti za svojim stalkom, a i sama bi se ljutila, te brzo potrčala, da posjedne mališana na stolicu u kutu koji mu je bio 198
namijenjen. Najednom se smirivši i plašljivo zadrhtavši, kao da je iznenada došlo k sebi, dijete bi zaspalo otvorenih očiju, tako nehajno prema životu, da bi mu igračke, nekakvi čepovi, slike i stare tube za boje, poispadale iz ruku. Ona je već pokušala naučiti ga da prepoznaje slova, ali dijete se u suzama branilo. Odlučili su pričekati još jednu ili dvije godine, pa ga onda poslati u školu, gdje će učitelji svakako znati kako da ga natjeraju na rad. Christine se napokon počela plašiti bijede, koja im je prijetila. U Parizu - a tu je bilo i to dijete, koje je raslo - život je bio skuplji, te im je krajem mjeseca, usprkos svakoj mogućoj štednji, položaj postajao strašan. Domaćinstvu je bilo osigurano samo tisuću franaka rente godišnje, a kako da oni žive s pedeset franaka mjesečno, kad su im od toga uzimali četiri stotine franaka za najam? U početku su se izvukli iz neprilike prodajom nekoliko slika. Claude je, naime, pronašao ljubitelja slika, nekadašnjeg Gagniereovog mušteriju, jednog od onih prezrenih građana, koji u svojim manijačkim čudnim navikama kriju žarku umjetničku dušu. Ovaj gospodin Hue, nekadašnji šef ureda, nije nažalost bio dovoljno bogat, da bi uvijek kupovao, pa je mogao jedino kukati nad zaslijepljenošću građanstva, koje ponovo pušta da jedan genij umire od gladi. On je naime - uvjeren u njihovu vrijednost, već na prvi pogled zapanjen njihovom ljepotom - izabirao Claudova najsmjelija djela, i vješao ih pokraj Delacroixovih slika, proričući im istu sudbinu. Najgore je bilo to, što se gospodin Malgras povukao iz posla, nakon što si je osigurao blagostanje: uostalom vrlo skromnu udobnost, rentu od desetak tisuća franaka, koje je, kao razborit čovjek, trošio na jelo u jednoj kućici u Bois-Colombes. Zato je vrijedilo čuti kako on govori o onom glasovitom Naudetu, prezirući milijune, koje premeće taj špekulant, milijune, koji će mu pasti na nos, kako se izrazio. Susrevši se jednom prilikom s njim, Claude mu je uspio prodati po posljednji puta jednu sliku, jedan od svojih aktova iz ateljea Boutin, divan prikaz trbuha, koji taj nekadašnji trgovac slikama nije mogao ponovo vidjeti, a da mu iz srca opet ne provali čežnja za slikom. Bijeda je dakle bila blizu, tržište se pred njim zatvaralo, umjesto da se otvori, uznemirujuća se legenda malo po malo počela stvarati o toj slikarskoj osobnosti, koju Salon neprestano odbacuje, a da ga i ne uzme u obzir, a naposljetku je prodaju onemogućila već sama činjenica, što je ta umjetnost tako nedotjerana i tako revolucionarna, da uplašeno oko u 199
njoj ne nalazi ništa od uobičajenih, općenito dopuštenih likovnih osobina. Jedne večeri, kad nije znao, kako bi riješio izvjesni intezitet boje, slikar usklikne da će živjeti samo od svoje bijedne rente, radije nego da se sroza na plitku proizvodnju slika namijenjenih isključivo prodaji. Ali Christine se žestoko usprotivila toj krajnjoj mogućnosti: ona će još više smanjiti troškove, na kraju krajeva, ona radije prihvaća sve, nego tu ludost, koja će ih neminovno baciti na ulicu i lišiti kruha. Nakon odbijanja njegove treće slike, ljeto je te godine bilo tako divno, da se činilo kao da Claude u tome crpi novu snagu. Nije bilo ni jednog oblačka, a bistro se nebo pružalo nad golemom vrevom Pariza. On je ponovo počeo juriti po gradu, odlučivši da potraži zgoditak, kako je govorio: nešto golemo, presudno, nije ni sam točno znao, što. A do rujna nije našao ništa, jedan tjedan bi se oduševljavao jednim prizorom, a onda bi izjavio, da ni to nije ono pravo. Živio je u neprestanom uzbuđenju, u vrebanju, uvijek na dohvatu tog ostvarenja svojeg sna, koji mu je neprestano izmicao. U biti, u njemu se, kao nepomirljivom realistu, skrivalo praznovjerje nervozne žene, vjerovao je u zamršene i tajne utjecaje: sve će ovisiti o tome, koji će horizont, nesretni ili sretni, izabrati. Jednog poslijepodneva, za jednog od posljednjih lijepih dana toga godišnjeg doba, Claude povede sa sobom Christine, ostavivši Jacquesa na čuvanje kućepaziteljici, nekoj staroj čestitoj ženi, kako su to redovno radili kada bi zajedno izašli. To je bila iznenadna želja za šetnjom, potreba da ponovo s njom vidi zakutke, koje su nekoć toliko voljeli, iza čega se skrivala nejasna nada, da će mu ona donijeti sreću. I tako se spustiše do mosta Luja-Filipa i ostadoše četvrt sata na Obali brijestova, ništa ne govoreći, stojeći uz grudobran i gledajući na suprotnu stranu Seine, na staru palaču Martoy, u kojoj su se voljeli. Zatim su, i dalje šuteći, pošli putem, kojim su nekad toliko puta prolazili, prošli su uzduž obala, ispod platana, pri svakom koraku opažajući kako pred njima iskrsava prošlost. I sve se odvijalo pred njihovim očima: mostovi s njihovim svodovima u obliku luka, nad vodom glatkom poput svile, otok Cite, sav u sjeni, i nad njim žućkaste kule Bogorodičine crkve, golema krivudava linija desne obale, oblivene suncem, koja završava dalekom siluetom paviljona Flore. Poslije toga, široke avenije, veličanstvene zgrade uz obje obale, te život na rijeci, 200
lađe za pranje, kupališta, teglenice. Kao i nekoć, zalazeće sunce pratilo ih je, kotrljajući se po krovovima dalekih kuća, a zatim djelomično se sakrivši iza kupole Instituta: tako blistav suton, da ga ljepšeg nikad nisu vidjeli, lagani silazak sunčane kugle usred sitnih oblaka, koji su se mijenjali u neku vrstu grimizne mreže, mreže, kojoj su sve očice propuštale zlatne trake. Ali iz te prošlosti, koja se ponovno budila, provaljivala je samo nesavladiva tuga, osjećaj vječnog nestajanja, nemogućnost vraćanja unatrag i uskrsavanje onoga, što je iščeznulo. To je staro kamenje ostajalo hladnim, te im se činilo, da je to neprekidno strujanje, ta voda, koja je protekla, odnijela sa sobom nešto od njih samih, čar prve želje, radost nade. Sada, kad su jedno drugome pripadali, nisu više osjećali onu čistu sreću pri toplom dodiru svojih ruku, dok su mimo hodali kao da su uklopljeni u golemi život Pariza. Na Mostu crkvenih otaca Claude se, očajan, zaustavi. Pustio je Christineinu ruku i okrenuo se prema rtu Citéa. Ona je osjetila, kako zaboravlja na nju, i silno se rastužila, a vidjevši da se tu zadržao, htjela ga je odvući. - Dragi, vratimo se, vrijeme je... Jacques nas čeka, ti to znaš. Ali se on uputio prema sredini mosta, pa je bila prisiljena poći za njim. Zaustavivši se, on ponovo upre pogled tamo dolje, na vječno usidreni otok, na tu kolijevku i to živo srce Pariza, kroz koje već toliko stoljeća struji krv iz svih njegovih žila, u vječnom proširivanju predgrađa, koja preplavljuju ravnicu. Rumenilo mu oblije lice, oči mu se zažare, te on napokon široko razmahne rukom. - Gledaj! Gledaj! Najprije, sprijeda, ispod njih nalazilo se Pristanište svetog Nikole, niske kabine poslovnica brodarske uprave, popločana obala koja se spušta, pretrpana gomilama pijeska, bačvama i vrećama, obrubljena nizom punih teglenica, po kojima je gmizala čitava vojska istovarivača i nad kojima su se dizali orijaški krakovi dizalice od lijevanog željeza, dok je s druge strane rijeke hladno kupalište, oživljeno bukom posljednjih sezonskih kupača dopuštalo, da mu na vjetru vijore zastave od sivoga platna, koje su mu služile kao krov. A onda, u sredini, dizala se pusta Seine, zelenkasta, sa sitnim razigranim valovima, išarana bijelim, plavim i ružičastim mrljama. Drugu plohu tvorio je Most umjetnosti, vrlo visok na svojoj željeznoj okosnici, lagan poput crne čipke, pun života zbog neprestane vreve pješaka, nalik gmizanju mrava 201
po tankoj traci njegovog poda. Dolje, Seine je dalje odmicala; vidjeli su se stari svodovi Novoga mosta, potamnjelog zbog kore, koja se uhvatila po kamenju; jedan se procijep otvarao s lijeve strane, sve do Otoka svetoga Luja, glatka i svijetla pukotina, uska ali zasljepljujuća, dok je drugi rukavac brzo zaokretao, i tu se činilo, kao da brana Kovnice novca zatvara vidik svojim zastorom od pjene. Uzduž Novoga mosta veliki žuti omnibus i kola za prijevoz pokućstva prolazili su jedni za drugima s mehaničkom pravilnošću dječjih igračaka. Čitava se pozadina ocrtavala u perspektivama tih dviju obala: na desnoj obali, kuće uzduž rijeke, napola skrivene šumarkom velikih stabala, a iza kuća visoko na horizontu ugao Gradske vijećnice i četvrtasti toranj crkve svetoga Gervazija, koji su se gubili u zbrci predgrađa; na lijevoj obali jedno krilo Instituta, ravno pročelje Kovnice, te također stabla, ali u pravilnom redu. Ali ono, što je zauzimalo središte te goleme slike, koje se dizalo iz rijeke, koje se visoko uzdizalo i prekrivalo nebo, to je bio otok Citć, taj pramac drevnoga broda, vječito pozlaćivan zalazećim suncem. Dolje, topole na nasipu zelenjele su se, tvoreći gustu snažnu cjelinu i skrivajući kip. Gore, sunce je suprotstavljalo dvije strane jednu drugoj, prekrivajući mrakom sive kuće na Obali sata i žarko osvjetljavajući rumene kuće na Obali zlatara, niz nepravilnih kuća, tako jasnih, da je oko moglo raspoznati i najsitnije pojedinosti, dućane, natpise, pa čak i zavjese na prozorima. Na još većoj visini, među zupčastim urezima dimnjaka, iza koso položene šahovske ploče malih krovova, stražarnice Sudske palače i sljeme Prefekture širili su svoje plohe, prekrivene škriljevcem i pretrgnute jednom golemom plavom reklamom, naslikanom na nekom zidu, golema slova, koja je cijeli Pariz mogao vidjeti, bila neka vrst osipa od suvremene groznice na čelu grada. Na mnogo, mnogo većoj visini, iznad dviju kula blizanki Bogorodičine crkve dizala su se dva vrška tornja, boje staroga zlata, od kojih je onaj stražnji pripadao Katedrali, a onaj nalijevo crkvi SainteChapelle, oba tako elegantna i tako tanka, da se činilo kao da podrhtavaju na povjetarcu, ponosni jarboli prastarog broda, koji se zarivaju u svjetlost, u samo nebo. - Ideš li, dragi? - tiho mu opet reče Christine. Claude je ni sada nije čuo: to srce Pariza sasvim ga je obuzelo. Lijepa večer proširivala je horizont. To su bile žive boje, jasno ocrtane sjene, prava sreća zbog razgovjetnih pojedinosti, providnost zraka, koji 202
treperi od radosti. A život rijeke, užurbanost po obalama, to ljudstvo, koje je u valovima izbijalo iz ulica, kotrljalo se preko mostova, dolazilo sa svih granica golemog tla - sve se to tu rasipalo poput vidljivog vala, sve je treperilo i podrhtavalo u sunčanom svijetlu. Puhao je lagani vjetrić, sitni ružičasti oblaci vrlo su visoko jurili po nebeskom plavetnilu, koje je počinjalo blijediti, dok se istodobno moglo čuti golemo i sporo dahtanje, ta duša Pariza, koja se razlila oko svoje kolijevke. Onda Christine uhvati Claudea za ruku, uznemirena, jer ga vidi tako zadubljenoga, zahvaćenog nekim praznovjernim strahom, te ga odvuče, kao da je osjetila, da mu prijeti velika opasnost. - Vratimo se, naškodit će ti... Želim se vratiti kući. Kad ga je dotaknula, Claude se strese poput čovjeka, kojega su upravo probudili. Zatim okrene glavu i po posljednji put pogleda i prošapta: - Ah, moj bože! Ah, moj bože! Kako je to lijepo! Dopustio je da ga odvede. Ali čitave večeri za stolom, a i kasnije kod peći, pa čak sve dok nije legao, ostao je omamljen i do te mjere time zaokupljen, da nije izrekao ni četiri rečenice, pa je i njegova žena, ne mogavši iz njega izvući ni jednog odgovora, napokon zašutjela. Promatrala ga je sva zabrinuta: je li to napadaj kakve teške bolesti, posljedica nezdravog zraka, kojega se nagutao, kad se zaustavio nasred mosta? Njegov se izgubljeni pogled zadržavao u praznom prostoru, lice mu se zarumenjelo od unutrašnjeg napora, reklo bi se, da se u njemu odvija neki tajnoviti proces rađanja, da se u njemu stvara neko biće; osjećao je razdraženost i mučninu, kakve su poznate ženama. U početku se to činilo teškim, zbrkanim, zakočenim, s tisuću okova, a onda se sve rasplelo, i on se prestao okretati u krevetu, te zaspao teškim snom kao poslije velikog umora. Sutradan odmah poslije doručka odjurio je iz kuće. Ona je pak provela tužan dan, jer, iako se malo umirila čuvši ga kako, odmah poslije buđenja, zviždi neku južnjačku ariju, imala je jednu drugu brigu, koju je pred njim skrivala iz straha, da ga još više ne utuče. Toga su dana prvi puta trebali ostati bez ičega; čitav ih je tjedan dijelio od dana, kad dižu svoju malu rentu, a ona je potrošila i posljednji su toga jutra, pa joj nije ništa ostalo za večer, čak ni koliko je potrebno, da bi se kruh stavio na stol. Na koja vrata da pokuca? Kako da mu i dalje laže, kad se 203
gladan vrati kući? Odlučila je založiti haljinu od crne svile, koju joj je nekoć darovala gospođa Vanzade, ali to joj je bilo teško, drhtala je od straha i srama pri pomisli na zalagaonicu, na tu kuću, zajedničku svoj sirotinji, u koju nikad nije stupila nogom. Sada ju je mučio takav strah pred budućnošću, da je, primivši u zajam deset franaka, priredila samo juhu od špinata i paprikaš od krumpira. Kad je izašla iz zalagaonice, jedan ju je susret potpuno dotukao. Claude se pak vratio vrlo kasno, veselo mašući rukama, svijetlih očiju, sav uzbuđen, obuzet nekom tajnom radošću. Bio je strašno gladan, pa je počeo vikati, jer stol nije još bio spremljen. Zatim, kad je sjeo između Christine i maloga Jacqucsa, pohlepno je pojeo juhu i smlavio tanjur krumpira. Što? To je sve? - upita on nakon toga. - Mogla si tome dodati i malo mesa! ...Zar si morala kupiti i čizmice? Ona nešto promuca, ne usuđujući se reći istinu, povrijeđena tom nepravdom. Ali on nastavi i počne je zadirkivati da skriva novac, da bi sebi koješta kupila, te u svojoj razdraženosti, koja je sve više rasla, a s namjerom, da žive dojmove koje je donio, sebično, kako se činilo, zadrži za sebe, najednom usmjeri svoj gnjev na Jacquesa. - Umiri se već jednom, prokleto derište! Pretjerao si! Jacques, zaboravivši na jelo, udarao je žlicom po rubu tanjura s radošću u očima, očaran tom glazbom. - Jacques, umiri se! - izgrdi ga i majka. - Pusti oca da mirno jede! A mali, prestrašen i u istom trenutku vrlo pokoran, ponovo zapadne u svoju sumornu nepomičnost i usmjeri svoj mutni pogled na krumpir, koji nije ni taknuo. Claudeu se pričinilo da bi si mogao utažiti glad sirom, a Christine, očajna, reče mu, da će poći kod kobasičara i potražiti komad suhog mesa. On to odbije i zadrži je riječima, koje su je još više ražalostile. Zatim, kad je stol bio raspremljen i kad su se svi troje našli oko svjetiljke, da tako provedu večer, ona šijući, a mali nijem pred nekom slikovnicom, on počne dugo bubnjati prstima, odsutan duhom, dok su mu misli bile ondje, otkud je došao. Iznenada se digne, uzme list papira i olovku, opet sjedne i počne brzo povlačiti crte u jarkom svjetlu, koje je u krugu padalo ispod zaslona na svjetiljci. Ali ta skica, napravljena po sjećanju, iz potrebe da dade oduška metežu svojih misli, koje su ga uzbunjivale, uskoro više nije bila dovoljna da mu ublaži muku. 204
Naprotiv, to ga je još više podražilo, sva uzbuđenost, koja ga je iznad svake mjere obuzela, počela mu je navirati na usta, i misli su mu napokon našle izlaz u neprekidnoj struji riječi. Bio bi govorio i zidovima, ali se obratio svojoj ženi, zato jer je ona bila tu. - Eto to je ono, što smo jučer vidjeli... O, divno! Tu sam danas proveo tri sata, našao sam, što sam tražio, nešto čudesno, nešto snažno, što će sve pred sobom srušiti... Pogledaj! Zalazim pod most, sprijeda imam Pristanište svetog Nikole s njegovom dizalicom, teglenicom, koju treba isprazniti, i čitavom četom istovarivača. Ha? Shvaćaš, to je Pariz, koji radi, to su snažne momčine, koje pokazuju svoje gole grudi i ruke... A onda, s druge strane, ja imam svježu kupelj, Pariz, koji se razonođuje ijedan čamac, svakako, eto tu, da zauzme sredinu slike, ali kako, još ne znam točno, to moram otkriti. Naravno, Seine u sredini, široka, golema... Kako je govorio, olovkom je snažno označavao obrise, u žurbi po deset puta povlačio pojedine crte i bušio papir: toliko je žestine u to unosio. Da mu ugodi, ona se naginjala i pravila kao da se živo zanima za njegova tumačenja. Ali skica se zamrsila u takav splet crta, opteretila se takvom zbrkom ukratko označenih pojedinosti, da ona nije u tome mogla ništa raspoznati. - Ti pratiš, je li? - Da, da, vrlo je lijepo! - Napokon imam pozadinu, dva rukavca s obalama, slavodobitni Cite u sredini, koji se uzdiže na nebeskoj plohi... Ah, ta pozadina, kakva krasota! Svaki dan je vidimo, prolazimo ispred nje, a da se ne zaustavimo, ali ona ti ulazi u dušu, divljenje se gomila, i jednog lijepog popodneva ona ti se ukaže. Ništa na svijetu nije veće od toga, to je sam Pariz, slavan pod nebom... Reci, nisam li ja glup, kad na to nisam prije mislio! Koliko li sam samo puta to gledao, a da nisam ništa vidio! Morao sam se naći tu poslije one šetnje po obalama... A ti se sjećaš, sjena pada s ove strane, sunce ovamo prodire izravno, kule su tamo dolje, vršak na crkvi Sainte-Chapelle se stanjuje, postaje lagan poput igle na nebeskom svodu... Ne, on nije više s desne strane, čekaj, da ti pokažem!... Započne sve iznova, ne umarajući se, dopunjujući crtež, gubeći se u tisuću sitnih karakterističnih obilježja, koje je njegovo slikarsko oko zadržalo u pamćenju: s ove strane crveni natpis na nekom dalekom 205
dućanu, koji je treperio; nešto bliže jedan zelenkasti kutić Seine, gdje se činilo, kao da plivaju čitave plohe ulja; zatim fina sjajna boja nekog stabla, pa svi stupnjevi sivoće na pročeljima kuća, pa blistavost neba. Ona je neprestano ugodno odobravala i nastojala se diviti. Ali Jacques se ponovno zanio. Budući da je dugo vremena šutio, gledajući u knjigu, zadubljen u neku sliku, koja je predstavljala crnu mačku, on počne tiho pjevuckati riječi, koje je sam izmislio: »O, ljubazna mačko! O, gadna mačko! O, ljubazna gadna mačko!« i to bez kraja, istim turobnim tonom. Claude, razdražen tim brujanjem, u početku, dok je govorio, nije shvatio, što ga tako uzrujava. Zatim mu je dosadna djetetova rečenica jasno doprla do ušiju. - Kad ćeš nas prestati gnjaviti sa svojom mačkom! - povikao je bijesno. - Jacques, ušuti kad tvoj otac govori! - doda Christine. - Ne, posve ozbiljno! On postaje idiot... Pogledaj mu glavu, pa se uvjeri, ne podsjeća li na idiota. To je očajno... Odgovori: što hoćeš reći s tom svojom mačkom, koja je i ljubazna i gadna? Mali, sav blijed, potresavši svojom krupnom glavom, reče začuđeno: - Ne znam. A budući da su se njegovi otac i majka potišteno promatrali, on nasloni lice na otvorenu knjigu, te se, izbuljivši oči, više ne pomakne i ne izusti ni riječi. Večer je odmicala, i Christine ga je htjela staviti u krevet, ali Claude opet nastavi sa svojim tumačenjima. Sada najavi, da će već sutra početi raditi skicu prema prirodi, da bi tako na platnu utvrdio svoje zamisli. Na taj je način došlo do toga, da je izrazio namjeru da si kupi jedan mali stalak za rad na otvorenom, o čemu je maštao već nekoliko mjeseci. To je osobito naglasio i počeo govoriti o novcu. Ona se zbunila i napokon mu sve priznala: i kako je toga jutra potrošila njihov posljednji su, i kako je založila svoju svilenu haljinu, da bi mogla prirediti večeru. Tada njega zapeče savjest, pa se raznježi i poljubi je, moleći je za oproštenje, jer se žalio za stolom. Ona mu mora oprostiti, jer on bi ubio i oca i majku, kako je već više puta rekao, kad ga ta prokleta strast za slikanjem cijeloga obuzme. Uostalom se nasmijao pri spomenu na zalagaonicu: on se ne boji bijede. 206
- Kažem ti da je to riješeno! - usklikne on. - Taje slika, znaj, isto što i siguran uspjeh. Ona je šutjela i mislila na susret, koji je doživjela i koji mu je htjela sakriti, ali to joj je silom provalilo na usta, bez vidljivog razloga, bez ikakvog prijelaza, u nekoj vrsti ukočenosti, koja ju je obuzela. - Gospođa Vanzade je umrla. On se začudio. Ah, zbilja! Kako je to doznala? - Srela sam nekadašnjeg sobara... O, to je sada gospodin, vrlo zgodan usprkos svojih sedamdeset godina. Ja ga nisam prepoznala, on mi je to rekao... Da, ona je umrla prije šest tjedana. Njezini su milijuni prešli u sirotišta, svi osim rente, kojima dva njezina bivša sluge sada raspolažu kao skromni građani. On je pogleda, pa najzad tužno promrmlja: - Moja jadna Christine, ti se kaješ, je li? Ona bi ti dala miraz, bila bi te udala, govorio sam ti to onog puta. Ti bi možda bila njezina nasljednica i sada ne bi umirala od gladi s jednom ludom, kao što sam ja. Ali ona kao da se tada probudila. Snažno privuče svoju stolicu, uhvati ga za ruku i priljubi se uz njega, svim svojim bićem pokazujući što osjeća. - Što to govoriš? O, ne, ne! Bila bi sramota, da sam mislila na novac. Ja bih ti to sad priznala, pa znaš, da nisam lažljivica, ali sama ne znam, što mi je bilo, uzbuđenje, tuga, ah znaš, takva tuga da mi se činilo, da je za mene sve svršeno... To je, bez sumnje, grižnja savjesti, da, grižnja savjesti, jer sam okrutno napustila tu bijednu bolesnicu, tu tako staru ženu, koja me nazivala svojom kćeri. Loše sam postupila, to mi neće donijeti sreću. No, nemoj reći da nije tako, ja dobro osjećam, da je sada sve za mene svršeno. I ona zaplače, svladana tim nejasnim kajanjem, koje si nije znala protumačiti, pod dojmom tog jedinog osjećaja, da je njezin život promašen, da odsada treba očekivati samo nesreću u životu. - No, obriši suze - nastavi on, sav raznježen. - Je li moguće, da se ti, koja nisi bila nervozna, sada predaješ takvim fantazijama i da se tako mučiš? Dovraga, mi ćemo se iz toga izvući! A prije svega, znaš da si mi baš ti pomogla da pronađem svoju sliku... Ha? Nisi baš tako prokleta, kad mi, eto, donosiš sreću! 207
On se smijao, a ona klimne glavom, jasno opažajući da je želi natjerati na smiješak. Što se tiče njegove slike, ona je zbog nje već trpjela, jer ju je tamo na mostu bio zaboravio, kao da više njemu ne pripada, a od prethodnog je dana osjećala kako se on sve više i više od nje udaljava, da je negdje u drugom nekom svijetu, u koji ona ne zalazi. Ali ipak je pustila da je tješi, te su se poljubili onako, kako su to nekad radili, prije nego što su ostavili stol, da bi legli u krevet. Mali Jacques nije ništa od toga čuo. Ukočen u svojoj nepomičnosti, zaspao je s licem na svojoj slikovnici, a njegova previše krupna glava, glava neuspjelog genijalnog djeteta, koja je katkad bila tako teška, da mu je savijala vrat, bila je blijeda pod svjetlom svjetiljke. Kad ga je njegova majka stavila u krevet, nije ni otvorio oči. Tek u to vrijeme Claude je odlučio vjenčati se s Christine. Koliko god se možda priklonio Sandozovom savjetu, koji se čudio, što su potpuno bezrazložno propustili to urediti, on je u prvom redu htio udovoljiti svojem osjećaju samilosti, potrebi, da se pokaže dobar prema njoj, da bi mu ona zbog toga oprostila njegove nepravde. Od izvjesnog vremena on ju je viđao tako tužnu, tako uznemirenu zbog budućnosti, da nije znao čime da je razveseli. On sam se ljutio, ponovo počinjao bjesnjeti kao nekada, katkada s njom postupajući kao sa sluškinjom, kojoj se plaća za njezinih osam dana. Bez sumnje, kad bi bila njegova zakonita žena, ona bi više osjećala da je u svojoj kući i manje bi trpjela zbog njegove svadljivosti. Uostalom, ona sama nije više govorila o vjenčanju, kao da je odcijepljena od svijeta, tako obzirna, da je to prepuštala samome njemu, ali on je shvaćao, da se ona grize, jer je ne primaju kod Sandoza, a s druge strane, to nije više sloboda i usamljenost na ladanju, to je Pariz s tisuću pakosti susjeda, s neizbježnim vezama, sa svime onime, što vrijeđa ženu koja živi kod nekog muškarca. On, zapravo, nije imao ništa protiv braka, osim svojih nekadašnjih predrasuda, kao umjetnik bez ikakvih stega u životu. Ako je nikad ne smije napustiti, zašto da joj ne učini to zadovoljstvo? I zaista, kad joj je to rekao, ona je snažno kriknula i objesila mu se o vrat, i sama iznenađena, što zbog toga osjeća tako veliko uzbuđenje. Čitav je tjedan bila zbog toga izvanredno sretna. Poslije se umirila, i to puno prije svečanog obreda. Uostalom, Claude se nije trudio požuriti izvršenje bilo koje formalnosti, a dugo su čekali na potrebne isprave. I dalje je prikupljao 208
skice za svoju sliku, a činilo se da ni ona, poput njega, nije nimalo nestrpljiva. A i zašto? To sigurno neće unijeti ništa novo u njihov život. Odlučili su se vjenčati samo u Općini, ne zato, što bi htjeli javno pokazati prijezir prema religiji, nego da bi sve izvršili brzo i jednostavno. Pitanje svjedoka im je na trenutak zadalo brigu. Budući da ona nije nikoga poznavala, on joj je dodijelio Sandoza i Mahoudeaua. U početku je umjesto ovoga drugoga, doduše, pomislio na Dubuchea, ali njega nije viđao, a k tome se i bojao, da ga ne izvrgne neugodnosti. To će ionako ostati među prijateljima, nitko neće o tome govoriti. Prošlo je nekoliko tjedana, došao je prosinac i s njime strašna zima. Uoči vjenčanja, iako jedva da im je ostalo trideset i pet franaka, oni su se složili, da ne mogu kumove pustiti da odu samo uz stisak ruke, a da bi izbjegli veći metež u svome stanu, odlučili su im prirediti ručak u jednoj maloj gostionici na Aveniji Clichy. Poslije toga će se svatko vratiti svojoj kući. Toga jutra, dok je Christine stavljala ovratnik na haljinu od sive vune, koju je, da bi im svima ugodila, napravila za tu prigodu, Claudeu, koji je već navukao salonski kaput i od dosade tapkao nogama, padne na um da ode po Mahoudeaua, navodeći kao izliku da ta momčina može lako zaboraviti na ugovoreni sastanak. Već od jeseni kipar je stanovao na Montmartru, gdje je imao jedan mali atelje u Lipovoj ulici, nakon što je doživio niz drama, koje su ga uzbunile: najprije istjerivanje iz nekadašnje voćarnice u Ulici Cherche-Midi zbog neplaćanja stanarine,; zatim konačni prekid sa Chaîneom, kojega je očaj, što ne može živjeti od svoga kista, gurnuo u trgovačku pustolovinu, tako da se sada zaposlio u zabavištu, u predgrađu Pariza, gdje je za račun neke udovice upravljao napravama za neku vrstu lutrije; na kraju pak nenadani bijeg Mathilde, prodaja trgovine ljekovitim travama, nestanak travarke, koju je, bez sumnje, neki strastveni gospodin oteo i potajno skrio u nekom stanu. Sada je dakle živio sam u dvaput većoj bijedi, jedući onda, kad bi ga netko zaposlio da urezuje ukrase na pročeljima kuća ili kad bi imao za dotjerivanje kakav lik nekog svojeg prijatelja, koji je bio sretniji od njega. - Znaš, idem ga potražiti, to je sigurnije - ponovo reče Claude Christine. - Još nam preostaju dva sata... A ako drugi dođu, neka pričekaju! Onda ćemo svi zajedno otići u općinu. 209
Vani je Claude ubrzao korak. Bila je oštra zima, i led mu se hvatao po brkovima. Mahoudeauov atelje nalazio se na dnu nekog naselja, pa je morao proći kroz nekoliko malih vrtova, bijelih od inja, koji su u svojoj golotinji i ukočenosti djelovali tužno poput groblja. Prepoznao je izdaleka vrata po golemom gipsanom kipu Beračice, koja je nekad u Salonu postigla uspjeh, a koju nisu mogli smjestiti u tijesnom prizemlju: bila je u posljednjem stadiju raspadanja, nalik gomili kamenja neke ruševine, koju su tu istresli iz kolica, sva izjedena i bijedna, lica izbrazdana krupnim crnim suzama kiše. Ključ je bio u vratima, pa on uđe. - Gle! Došao si po mene? - reče Mahoudeau, začudivši se. - Moram samo uzeti šešir... Ali čekaj, baš sam razmišljao, ne bih li morao malo zapaliti vatru. Bojim se za moju dobru ženu. Voda u jednom kablu bila smrznuta, u ateljeu je bilo isto toliko hladno, kao i vani, jer je već tjedan dana, ostavši bez i jednog sua, štedio ostatak ugljena, ložeći u peći samo jedan ili dva sata ujutro. Taj je atelje bio neka vrsta strašnog podruma, tako da je nekadašnja trgovina, u usporedbi s njime, predstavljala ipak blagostanje: toliko su goli zidovi i ispucani strop dobivali izgled hladnog, mrtvog pokrova. Po uglovima, drugi kipovi, koji su manje smetali, gipsani likovi, izrađeni strastvenim zanosom, izloženi, a poslije tu vraćeni, jer nije bilo kupaca za njih, kao da su drhtali od zime, s nosom okrenutim prema zidu, jedan kraj drugoga svrstani u turobnom redu poput nemoćnika, nekoliko njih već razbijeni, s batrljcima, koji su im ostali, svi uprljani prašinom, poprskani glinom. I ti su bijedni goli likovi tako godinama čekali smrt tu pred očima umjetnika, koji im je dao svoju krv, u početku čuvani s ljubomornom ljubavlju, usprkos pomanjkanju prostora, a kasnije smatrani nečim neprirodnim i užasnim, poput mrtvih stvari, sve do onog dana, kad ih, uzevši čekić, on sam nije uništio, razbio u komadiće, da bi ih se riješio. - Hej, kažeš, da imamo još dva sata vremena - nastavi Mahoudeau. Pa dobro, odmah ću zapaliti vatru, to će biti pametnije. Onda se, paleći peć, počeo žaliti, sa srdžbom u glasu. Ah, kakvo li je pasje zanimanje to kiparstvo! I najgori zidari su sretniji. Figura, koju kupi upravna vlast za tri tisuće, stoji gotovo dvije tisuće: model, zemlja, mramor ili bronca, svakovrsni troškovi, i onda to ostane smješteno u kakvom vladinom podrumu pod izlikom, da nema mjesta; niše na 210
javnim zgradama su prazne, u javnim parkovima postolja uzalud čekaju, ali to nije nikakav problem: mjesta opet nema! Ne može se računati na radove za privatnike, s vremena na vrijeme jedino pokoje poprsje uz sniženu cijenu, kao dar. Najplemenitija, da, najmuževnija umjetnost, ali umjetnost, od koje se najsigurnije crkava od gladi. - Kako napreduje tvoj veliki kip? - Kad ne bi bilo ove proklete hladnoće, već bi bio gotov - odgovori on. - Odmah ćeš ga vidjeti. Nakon što je neko vrijeme slušao kako buči peć, on se digne. Usred ateljea na klupici napravljenoj od sanduka za pakiranje, učvršćenoj poprečnim šipkama, dizao se kip, zavijen u krpe. Te krpe, posve smrznute i zato tvrde i krhke na prijevojima, pokazivale su njegov oblik, ali kao pod bjelinom mrtvačkog pokrova. To je naposljetku bio njegov živi san, dotada neostvaren zbog toga, što nije imao novaca: uspravna figura, Kupačica, kojom se godinama bavio i za koju je kroz to vrijeme napravio više od deset modela. U trenutku nestrpljivosti i pobune sam je napravio potporanj od držaka za metle, bez potrebnog željeza, nadajući se da će drvo biti dovoljno čvrsto. S vremena na vrijeme bi to prodrmao, ali se nikad ništa ne bi pomaknulo s mjesta. - Sto mu gromova - promrmlja on - malo vatre će joj dobro doći... To se za nju prilijepilo baš poput pravog oklopa. Krpe su praskale pod njegovim prstima, lomile se u komade pune leda. Bio je prisiljen pričekati, da ih toplina malo opusti. S bezgraničnom opreznošću ju je odmatao, najprije glavu, zatim grudi, pa onda bokove, sav sretan, što je opet nalazi nepovrijeđenu, smiješeći se poput ljubavnika golotinji obožavane žene. - Ha? Što ti na to kažeš? Claude, koji ju je dotada vidio samo u skici, klimne glavom, da ne bi morao odmah odgovoriti. Bilo je očito, da taj dobri Mahoudeau skreće, da usprkos svojoj volji unosi izvjesnu ljupkost u svoja djela, da pod njegovim grubim prstima nekadašnjeg kamenoresca niču ljepuškaste stvari. Poslije svoje gorostasne Beračice počeo je stvarati manja djela, a da, kako se činilo, sam toga nije bio svjestan: još uvijek je dolazila do izraza divljina njegovog temperamenta, ali je podlijegao blagosti, koja se opažala i u njegovim očima. Gigantske grudi postajale su dječje, bedra su postajala izduženija, vitka poput vretena: splašnjavanjem njegove ambicije napokon je prava priroda prodirala na vidjelo. Iako je 211
u njegovoj Kupačici još uvijek bilo dosta pretjeranosti, ona je ipak bila vrlo ljupka sa svojim uzdrhtalim ramenima, sa svojim dvjema stisnutim rukama, koje su joj nadizale dojke, s dojkama stvorenima za ljubav i oblikovanima u čežnji za ženom, u čežnji, koju mu je njegova bijeda još više pojačala. Na silu apstinent, on je izradio tu senzualnu ženu, koja ga je smućivala. - Onda, to ti se ne sviđa? - nastavi on ljutito. - O, sviđa, sviđa! ...Ja mislim, da imaš pravo, što donekle daješ blaži izraz svojim djelima, jer ti tako osjećaš. A s time ćeš doživjeti uspjeh! Da, očito je, da će se to svakome jako svidjeti. Mahoudeau, kojega bi nekada takve pohvale porazile, ovog je puta, kako se činilo, bio ushićen. Izjavio je da želi pridobiti građanstvo, a da pri tom nimalo ne popusti od svojih načela. - Ah, sto mu gromova! Velika mi je utjeha, što si ti zadovoljan, jer ja bih je bio razbio, da si mi rekao, da je razbijem, časne mi riječi!... Još petnaest dana rada, pa ću se staviti na raspolaganje svakome, kome budem potreban, samo da isplatim ljevača... Zar ne, to će divno pristajati u Salonu? Možda ću dobiti medalju! Smijao se, vrtio, a onda poslije jednog trenutka rekao: - Budući da nam se ne žuri, možeš sjesti... Pričekat ću da se krpe potpuno opuste. Peć se počela žariti, i nastala je velika vrućina. I tada Kupačica, koja je bila tu posve blizu peći, kao da je počela oživljavati pod mlakom parom, koja joj se dizala uzduž kralježnice, od potkoljenice pa sve do zatiljka. A njih dvojica - koji su tada sjedili okrenuti licem prema njoj i dalje su je promatrali i o njoj razgovarali, zaustavljajući se na pojedinostima, na svakom dijelu njezinog tijela. Kipar je posebno davao oduška svome veselju, praveći se kao da je izdaleka cijelu miluje. Ha? Trbuh poput školjke, a taj lijepi ugib na struku, koji odaje ispupčenost lijevoga kuka! U tom trenutku, dok je još promatrao trbuh, Claudeu se pričinilo kao da doživljava halucinaciju. Kupačica se počne micati, trbuh joj se lagano zaleluja, lijevi se bok još više nategne, kao da će se desna noga pokrenuti. - A onda male površine, koje se spuštaju prema križima! - nastavljao je Mahoudeau, ništa ne opažajući. - Ah, to je ono, o čemu sam sanjao! Tu je, moj dragi, koža kao od svile. 212
Malo pomalo cijeli kip počne oživljavati. Leđa su se micala, grudi su se nadimale, da snažno uzdahnu, a ruke se razmaknule. I iznenada glava se pogne, bedra se svinu, te čitav kip padne onako, kako pada živo biće, sa tjeskobom i strahom, s bolnim zaletom žene, koja se strmoglavljuje. Claude napokon shvati, a Mahoudeau strašno krikne. - Za ime božje! Pa to se lomi, ruši se na zemlju! Otapajući se, zemlja je skršila odviše slabo drvo, koje je služilo kao potporanj. Nastala je škripa, začulo se, kako se kosti lome. A kipar istim onim pokretom punim ljubavi, kojim ju je u svom zanosu, ne dotičući je, milovao, sada raširi obje ruke, izvrgavajući se tako opasnosti da bude pod njom zgnječen. Jednu se sekundu njihala, a onda se najednom sruši na lice, presječena u nožnom zglobu, ostavljajući svoje noge prilijepljene za dasku. Claude poleti da ga zadrži. - Budalo! Zgnječit će te! Ali, dršćući od uzbuđenja, što je vidi kako će se razbiti o zemlju, Mahoudeau ostane ispruženih ruku. Činilo se kao da mu ona pada u zagrljaj, on je obujmi, stisne ruke oko te gorostasne djevičanske golotinje, koja je oživljavala kao pri prvom buđenju puti. On se u nju zagnjuri, ljubljene grudi se spljošte o njegova ramena, njezina bedra udare o njegova, dok se glava, otrgnuta, otkotrlja po zemlji. Udarac je bio tako grub, da ga je to sa sobom ponijelo i gurnulo čak do zida. Ne puštajući iz ruku tu krhotinu žene, on ostane ošamućen, ispružen na zemlji kraj nje. - Ah, budalo! - bijesno je ponavljao Claude, koji je mislio, da mu je prijatelj mrtav. S mukom se Mahoudeau pridigne na koljena i počne snažno jecati. Pri padu si je samo natukao lice. Krv mu je tekla niz jednu stranu lica, miješajući se sa suzama. - Prokleta bijeda, eto! Zar da se čovjek ne baci u vodu, kad ne može kupiti ni dvije željezne šipke!... I eto je, eto je! Njegovi su se jecaji udvostručili; bila je to samrtna tužaljka, bol ljubavnika, koja kriči pred nagrđenim lešem svog ljubljenog bića. Svojim je nervoznim rukama skupljao udove, rasute oko njega; glavu, trup, razbijene dijelove ruku. Ali najveću su mu bol zadavale upropaštene grudi, ona spljoštena dojka, na kojoj kao da je izvršena operacija zbog neke strašne bolesti. Neprestano se vraćao k njima, 213
pretraživao ranu, tražio pukotinu, kroz koju je pobjegao život, a njegove su krvave suze tekle i bojile ozljede kipa u crveno. - Pomozi mi - promuca on. - Ne možemo je ovako ostaviti. Uzbuđenje ovlada i Claudeom, čije se oči također ovlažiše od bratske ljubavi, koju je prema njemu kao umjetniku osjećao. On se požuri, ali je kipar, nakon što je najprije zatražio njegovu pomoć, ipak htio sam skupljati sve te krhotine, kao da se bojao da će ih grubost bilo koga drugoga povrijediti. Lagano je plazio na koljenima, uzimao komade jedan za drugim, polagao ih i spajao na dasci. Uskoro je lik opet bio čitav, sličan jednoj od onih žena, koje su zbog ljubavi počinile samoubojstvo, koje su se strmoglavile s neke visoke građevine, i koje onda lijepe natrag, smiješne i bijedne, da bi ih odnijeli u mrtvačnicu. Spustivši se opet na zemlju, ispred nje, nije je puštao s oka, zadubivši se u bolna razmišljanja. Njegovi su se jecaji, međutim, utišali, te napokon reče uz duboki uzdah: - Ja ću je izraditi u ležećem položaju, što ćeš! ...Ah, moja bijedna dobra žena, koliko sam samo muka imao da je postavim na noge, a bila mi je tako velika! Ali odjednom se Claude uznemiri. A njegovo vjenčanje? Mahoudeau se trebao preobući. A budući da ovaj nije imao drugog salonskog kaputa, bio je primoran zadovoljiti se sakoom. Zatim, kad je figura bila pokrivena krpama poput mrtve žene, preko koje su prebacili mrtvački pokrov, njih dvojica odjuriše u trku. Peć je krčala, a topljenje leda ispunilo je vodom atelje, u kome je sa starih prašnjavih gipsanih likova curilo blato. U Ulici Douai ostao je samo mali Jacques, koga su ostavili na čuvanje kućepaziteljici. Christine, koju je izmorilo čekanje, maloprije je otišla s tri ostala kuma, misleći, da se radi o nesporazumu: možda joj je Claude rekao, da će otići direktno tamo, zajedno s Mahoudeauom. I ova dvojica odmah živahno krenuše, te sustigoše mladu ženu i prijatelje tek u Ulici Drouot, pred Vijećnicom. Pustili su ih gore sve skupa, a dežurni ih je vratar vrlo ružno primio, zato što su zakasnili. Uostalom, vjenčanje je bilo obavljeno u nekoliko minuta, u potpuno praznoj dvorani. Predsjednik općine je zamuckivao, supružnici su odsječeno izgovorili obredno »da«, a kumovi su se čudili neukusnosti dvorane. Vani, Claude opet uhvati Christine za ruku, i to je bilo sve. 214
Ugodno je bilo hodati po toj vedroj hladnoći. Družina su uputila natrag pješke, krenuvši gore do kraja Ulice mučenika, da bi svratila u gostionicu na Aveniji Clichy. Za njih je bio rezerviran jedan mali salon, a ručak im je prošao u potpuno prijateljskom raspoloženju. Nisu progovorili ni jedne riječi o pukoj formalnosti, koju su obavili, nego su cijelo vrijeme govorili o drugim stvarima, kao na svojim običnim prijateljskim sastancima. Tako je Christine - uglavnom vrlo uzbuđena, iako se činila ravnodušnom - tri puna sata slušala kako se njezin muž i kumovi grozničavo uzrujavaju zbog one Mahoudeauove ženske figure. Otkad su i ostali doznali za čitavu dogodovštinu, stalno su prežvakavali i najsitnije pojedinosti. Sandoz je to smatrao nečim neobičnim. Jory i Gagniere su raspravljali o čvrstini skela; prvi je žalio gubitak novca, a drugi je pomoću stolice dokazivao, da je bilo moguće očuvati kip. Što se pak tiče Mahoudeaua, koji je još uvijek bio potresen i zapanjen, on se tužio na iznemoglost, koju nije u početku osjećao: svi ga udovi bole, mišići su mu povrijeđeni, a koža natučena, onako kako je to moglo biti nakon oslobođenja iz zagrljaju kamene ljubavnice. Christine mu je oprala ogrebotinu na licu, koja mu je ponovo počela krvariti, i činilo joj se da taj razbijeni kip žene sjedi za njihovim stolom, da je toga dana jedino on važan, da jedino on strastveno uzbuđuje Claudea, koji je dvadeset puta opisao događaj, nikako ne prestajući govoriti o svome uzbuđenju zbog onih glinenih grudi i bokova, koji su se zdrobili pred njegovim nogama. Ipak, kad je došao red na poslastice, nastala je promjena. Gagniere iznenada upita Jorya: - Zbilja, u nedjelju sam te vidio s Mathildom... Da, da, u Ulici Dauphine. Jory pocrveni i pokuša lagati, ali nos mu zadršće, usta se naberu, i počne se glupo smijuljiti: - O, to je bio slučajni susret... Časna riječ, ja ne znam gdje ona stanuje, inače bih vam to rekao. - Što? Ti je skrivaš? - poviče Mahoudeau. - No, možeš je zadržati, nitko ti je ne traži natrag! Istina je bila u tome, da je Jory, prekinuvši sa svim običajima, koje mu je nametala opreznost i škrtost, sada držao Mathildu zatvorenu u jednoj sobici. Ona ga je držala uza se svojim razvratom, i on je upao u 215
bračnu zajednicu s tim vampirom, i to baš on, koji je, da ne bi platio, nekada živio od onoga, što bi naslijepo uhvatio na ulici. - Ma, čovjek grabi priliku za vlastiti užitak gdje god je nađe - reče Sandoz, obuzet filozofskom popustljivošću. - To je zbilja istina - odgovori on, pripaljujući si cigaru. Zadržali su se do kasno, te se već bilo smračilo, kad su otpratili Mahoudeaua, koji je zaista htio prileći. Vrativši se kući, Claude i Christine - nakon što su preuzeli Jacquesa od kućepaziteljice - zatekli su atelje posve hladan i tako mračan, da su dugo opipavali, prije nego što su mogli upaliti svjetiljku. Morali su također pripaliti i peć, pa je već bilo otkucalo sedam sati, kad su napokon smireno odahnuli. Ali nisu bili gladni, te su pojeli ostatak govedine najviše zato, da potaknu dijete, da i ono pojede svoju juhu, a kad su ga položili u krevet, sjeli su za stol uz svjetiljku, kao i svake večeri. Međutim, Christine, nije stavila pred sebe nikakav ručni rad, jer je bila previše uzbuđena, da bi mogla raditi. Ostala je tu, s nezaposlenim rukama na stolu i promatrala Claudea, koji seje odmah zadubio u neki nacrt, djelić svoje slike, na kome je bilo prikazano, kako radnici Pristaništa svetog Nikole iskrcavaju gips. Nesavladiva maštanja, uspomene, žaljenja, obuzimali su joj dušu i odražavali se u dubini njezinih mutnih očiju, i malo-pomalo sve veća i veća tuga, duboka nijema bol kao da su je čitavu proželi, usred te ravnodušnosti, te bezgranične samoće, u koju je padala, premda je bila tako blizu njega. On je doduše još uvijek bio s njom, s druge strane stola, ali kako je samo osjećala, da je on daleko, tamo pred rtom Citéa, pa čak i još dalje, u nepristupačnoj bezgraničnosti umjetnosti, tako daleko u ovom trenutku, da ona nikad više neće doći u njegovu blizinu! Više je puta pokušavala pokrenuti razgovor, ali ga nije mogla natjerati da joj odgovori. Sati su prolazili, ona se sva ukočila ništa ne radeći, te napokon izvukla svoj novčanik i počela brojiti novac. - Znaš li, koliko imamo u ovom trenutku stupanja u brak? Claude ni ne podigne glavu. - Imamo devet sua... Ah, kakve li bijede! On slegne ramenima, te na kraju promumlja: - Bit ćemo bogati, pusti to!
216
I opet nastane tišina, koju ona nije ni pokušala razbiti, promatrajući devet sua poredanih na stolu. Otkucala je ponoć, i ona zadršće, sva bolesna od čekanja i hladnoće. - Idemo u krevet, je li? - promrmlja ona. - Ja ne mogu više. On je bio tako strastveno zadubljen u svoj rad, da nije to ni čuo. - Je li? Peć se ugasila, razboljet ćemo se... Legnimo! Taj umolni glas dopro je do njega, pa se on strese od iznenadne srdžbe. - Eh, lezi, ako hoćeš! ...Pa vidiš, da pokušavam nešto dovršiti. Još jedan trenutak ostala je tu, bolno dirnuta tom srdžbom, tužna lica. Zatim, osjećajući, da mu smeta, shvaćajući, da već samo to, što tako besposlena sjedi uz njega, njega baca iz kolosjeka, ona se digne od stola i pođe u krevet, ostavivši vrata širom otvorena. Prošlo je pola sata, tri četvrt sata; nikakav šum, pa čak ni dah nije dopirao iz sobe, ali ona nije spavala, nego samo ležala, očiju otvorenih u tami. I ona se sa strahom usudila po posljednji put ga pozvati iz dna mračne ložnice. - Dragi moj, ja te čekam... Zaboga, dragi, dođi u krevet! Samo kletva je došla kao odgovor. Više se ništa nije pomaklo, možda je zadrijemala. U ateljeu se studen povećavala, začađena je svjetiljka gorjela crvenim plamenom, a on, nagnut nad svojim crtežem, kao da nije bio svjestan sporog odmicanja minuta. Ipak, u dva sata Claude ustane od stola, bijesan jer se, budući da je nestalo ulja, svjetiljka gasi. Ostalo mu je samo još toliko vremena, da je odnese u sobu, da se ne bi svlačio u mraku. Ali se njegovo nezadovoljstvo još više pojačalo, kad je opazio da Christine leži na leđima, otvorenih očiju. - Što? Ti ne spavaš? - Ne, ne spava mi se. - Ah, znam ja, to je prigovor... Dvadeset puta sam ti rekao, koliko me ljuti, kad me čekaš. A kad se svjetiljka ugasila, on se pruži pokraj nje, u tami. Ona je i dalje nepomično ležala, a on dvaput zijevne, svladan od umora. Oboje su ostali budni, ali nisu našli ništa, što bi jedno drugom rekli, i nisu si ništa rekli. On, sav smrznut, ukočenih nogu, prenosio je hladnoću na plahte. Napokon, poslije nejasnih razmišljanja, kad ga je počeo hvatati san, trgnuvši se, poviče: - Čudno je, da si nije razbila trbuh, o, tako lijep trbuh! 217
- Tko to? - upita Christine preplašeno. - Ma ona žena, Mahoudeauov kip. Ona se, razdražena, trgne, okrene na bok i zabode glavu u jastuk, a on se začudi, kad je čuo, kako je briznula u plač. - Što? Ti plačeš! Ona se gušila, tako je snažno jecala, da se sav jastuk od toga tresao. - No, što ti je? Ja ti nisam ništa rekao... Draga moja, umiri se! Dok je govorio, počeo je naslućivati uzrok njezine velike tuge. Bez sumnje, toga tako značajnog dana trebao je legnuti u isto vrijeme kad i ona, ali bio je tako bezazlen, da nije ni pomislio na nešto takvo. Ona ga je poznavala; on bi postajao pravi divljak, kad bi se prihvatio posla. - No, draga moja, nismo mi od jučer zajedno... Da, ti si to smislila u svojoj glavici. Htjela si biti nevjestica, ha? ...No, nemoj više plakati, pa ti znaš, da nisam loš čovjek. On je obujmi, i ona mu se prepusti. Ali uzalud su se grlili, strasti je nestalo. Shvatili su to kad su se prestali grliti i kad su se našli ispruženi jedno kraj drugoga, jedno drugome odsada tuđi, osjećajući kao da je među njima nekakva pregrada, neko drugo tijelo, čija hladnoća ih je izvjesnih dana već bila dotaknula, počevši odonda, kad su se, ponijeti svojom žarkom ljubavlju, sprijateljili. Odsada nikada više neće onome drugome ući u dušu. Ima tu nešto nepopravljivo, postoji nekakav prijelom, nekakva praznina, koja se stvorila. Udaja je njoj kao ljubavnici samo naštetila, pa se činilo kao da je ta formalnost, što su sklopili brak, ubila ljubav.
IX. Claude, koji nije mogao slikati svoju veliku sliku u malom ateljeu u Ulici Douai, odlučio je negdje drugdje unajmiti neku dovoljno prostranu šupu. I našao je, što je tražio, lutajući po brežuljku Montmartre, na pola strmine Ulice Torlaque, one ulice, koja se spušta iza groblja i odakle se pruža pogled na Clichy, sve do baruština Gennevilliersa. To je nekada bila sušionica boja, daščara petnaest metara dugačka i deset široka, izgrađena tako, da su daske i žbuka propuštale sve moguće vjetrove. To je unajmio za tristo franaka. Uskoro će doći ljeto, a on će brzo završiti sliku i onda otkazati najam. 218
Tada se, obuzet grozničavom voljom za radom i pun nade, odlučio upustiti u sve potrebne troškove. Budući da je sigurno da će se obogatiti, zašto da se tu sputava nepotrebnim oprezom? Posluživši se svojim pravom, načeo je kapital svoje rente od tisuću franaka, i tako se naviknuo uzimati bez vođenja brige o troškovima. U početku je to skrivao pred Christine, jer ga je ona u tome već dva puta bila spriječila, a kad je bio prisiljen da joj to kaže, ona se, nakon tjedan dana prigovora i uzbune, također na to navikla, sretna zbog blagostanja, u kome je živjela, podlegavši ugodnom osjećanju, što uvijek ima novaca u džepu. To je bilo nekoliko godina ugodne bezbrižnosti. Uskoro je Claude počeo živjeti samo za svoju sliku. Atelje je opskrbio najpotrebnijim pokućstvom: nekoliko stolica, njegov stari kauč iz stana na Burbonskoj obali, jedan stol od jelovine, koji je kupio kod neke staretinarke za sto sua. U obavljanju svoga umjetničkog poziva nedostajala mu je taština za nabavljanje raskošnog namještaja. Jedini su mu trošak predstavljale ljestve na kotačićima, s platformom i pomičnim podnoškom. Zatim se počeo baviti platnom, koje je trebalo biti dugačko osam metara, a visoko pet. Utuvio si je u glavu da će ga sam pripremiti. Naručio je okvir, kupio platno bez šava, zbog kojega su njegova dva prijatelja i on pretrpjeli sve moguće muke, dok ga nisu razapeli kliještima. Zatim ga je pomoću noža prekrio samo slojem olovnog bjelila, odustavši od toga, da ga premaže ljepilom, da bi lakše upijalo boje, jer to, kako je govorio, čini sliku jasnijom i zdravijom. Nije se smjelo ni pomisliti na slikarski stalak, na njemu se ne bi moglo smjestiti tako veliko platno. Zato je izmislio čitav sistem debelih dasaka i konopaca, koji su ga držali uza zid, malo nagnutog, pod svjetlom, koje je na njega koso padalo. A od jednog do drugog kraja te bijele površine kotrljale su se ljestve: to je bila prava građevina, skela kao za katedralu, pred zdanjem, koje treba izgraditi. Ali kad je sve bilo gotovo, obuzele su ga sumnje. Počela ga je mučiti pomisao, da tamo, u prirodi, možda nije izabrao najbolje osvjetljenje. Možda bi jutarnji efekt bio prikladniji? Možda je trebao izabrati mutno vrijeme? Opet se vratio na Most crkvenih otaca i tamo proveo još tri mjeseca. U svako doba dana, po svakom vremenu, gradska četvrt Cite ukazivala se pred njegovim očima, okružena dvama rukavcima rijeke. Pod kasno palim snijegom vidio ju je omotanu u hermelinsku kožu, 219
iznad vode blatnjave boje, jasno ocrtanu na nebu, koje je bilo nalik na svijetli škriljevac. Vidio ju je za prvih sunčanih dana, kako uklanja tragove zime i pomlađuje se, dok na visokim stablima u nasipu izbijaju zeleni pupovi. Vidio ju je, kako se jednog dana, kad je bila fina magla, gubila u daljini, iščezavala u pari, sva lagana i drhtava poput kakve palače iz bajke. Zatim su došli pljuskovi, koji su je preplavljivah, skrivah za golemom zavjesom prevučenom od neba do zemlje; zatim oluje, za kojih se pod bljeskovima munja ukazivala u riđoj boji, u mutnoj svjetlosti razbojničkih špilja, kao napola porušena udarcima velikih bakrenastih oblaka, koji se na nju obarah; vjetrovi, koji su je čistih od posljedica nevremena, lomeći se o uglove i surovo je presijecajući, svu golu i šibanu, u poblijedjelom plavetnilu zraka. Drugih pak puta, kad se sunce mrvilo u prašinu, izmiješavši se s parom, koja se dizala iz Seine, sva je bila uronila u to razblaženo svijetlo, bez ijedne sjene, posvuda jednako osvijetljena, delikatna i divna poput dragulja urezanog u čisto fino zlato. Htio ju je vidjeti za svitanja, kad se oslobađa jutarnje magle i kad se Obala sata rumeni, a Zlatarska obala ostaje prignječena tamom, kad na ružičastom nebu ona sva oživi u blistavom buđenju njezinih tornjeva i vrhova, tankih poput strijele, dok tama polako silazi sa zgrada poput plašta, koji pada na zemlju. Htio ju je vidjeti u podne, na suncu, koje udara okomito, svu izgrizenu oštrim svjetlom, bezbojnu i nijemu poput kakvog mrtvog grada, kad se utrne svaki život, a ostane samo vrućina, u kojoj kao da podrhtavaju daleki krovovi. Htio ju je vidjeti za sutona, puštajući da ga uhvati noć, koja se malo-pomalo dizala s rijeke i koja je na uglovima građevina zadržavala rese, koje su se žarile poput ugljena, koji se uskoro gasi, dok su se posljednji požari razbuktavali po prozorima, izbijali iznenadni plamenovi na staklima, sipajući iskre i bušeći pročelja kuća. Ali od tih dvadeset različitih Citéa, bez obzira na doba dana i bez obzira na ovakvo ili onakvo vrijeme, uvijek se vraćao k onome Citéu, koji je prvi puta vidio, oko četiri sata, jedne lijepe rujanske večeri, kada je bio tako tih pod laganim vjetrićem. Uvijek se vraćao tome srcu Pariza, koje kuca u bistrom zraku, tome srcu, koje je, reklo bi se, proširilo golemo nebo, po čijem su prostranstvu letjeli sitni oblaci. Claude je provodio svoje dane u sjeni Mosta crkvenih otaca. On se tu sklanjao, to je postalo njegovim stanom, bez krova. Neprestana buka kočija, nalik na daleku tutnjavu groma, nije mu više smetala. Smjestivši 220
se kraj prvoga stupa, ispod golemog luka od lijevanog željeza, pravio je skice, slikao studije. Nikad nije smatrao da je nešto dobro proučio, pa je po deset puta crtao isti detalj. Namještenici Brodarske uprave, uredi koje su bili tu, s vremenom su ga upoznali, a žena nekog nadglednika, koja je sa svojim mužem, dvoje djece i jednom mačkom stanovala u nekoj vrsti kabine premazane katranom, čak mu je čuvala njegove tek napravljene slike, da ih ne bi morao svake večeri nositi ulicama. To je skrovište za njega bila prava radost, tu pod tim Parizom, koji je hučio gore u zraku, a čiji je bujni život osjećao kako teče nad njegovom glavom. U početku ga je oduševilo Pristanište svetog Nikole svojom neprekidnom živošću, živošću neke daleke morske luke, baš usred gradske četvrti Instituta: parna dizalica Sophie je radila, dizala kamene blokove; kolica su se punila zemljom; životinje i ljudi su dahćući vukli terete nizbrdo po grubim i strmim pločnicima, koji su se spuštali sve do vode, do granitnog ruba, gdje je bio privezan dvostruki niz teglenica i riječnih brodova. Nekoliko tjedana izrađivao je jednu skicu: radnici iskrcavaju gips iz lađe, na leđima su im bijele vreće, a put za njima ostaje također bijel, jer su i sami posuti bijelom prašinom; u njihovoj se pak blizini nalazi i druga lađa, iz koje je bio iskrcan ugljen i koja je uprljala obalu velikom crnom mrljom. Zatim skicira sa strane riječno kupalište, na lijevoj obali, a isto tako i praonicu na drugom kraju. Na praonici su okna otvorena, a na koljenima, u razini vode, čitav niz pralja udara po rublju. U sredini nacrta čamac i u njemu mornara, koji ga s krme pokreće veslom, a nešto dublje u pozadini jedan remorker, parobrod za vuču, koji je napinjao svoj lanac i vukao uz struju splav, natovarenu buretima i daskama. Što se tiče pozadine, on ju je odavna napravio, ali je ipak ponovo počeo izrađivati pojedine dijelove: dva rukavca Seine, prostrano prazno nebo, na kome su se dizale strelice i suncem pozlaćene kule. A pod gostoljubivim mostom, u tome zakutku, koji je isto toliko bio zabačen, koliko i neka daleka jama na grebenu, rijetko kada mu je smetao koji znatiželjnik. Ribolovci su prolazili kraj njega nehajno i ravnodušno, te je kao prijatelja imao nadglednikovu mačku, koja se na suncu umivala i ostajala mirna usred buke svjetine gore nad njima. Konačno je Claude dovršio sve svoje crteže. U nekoliko dana nabacio je na platno cjelokupnu sliku i započeo veliko djelo. Ali se čitavo ljeto u Ulici Tourlaque vodila između njega i njegovog golemog 221
platna prava bitka, jer je uporno ostajao pri odluci da svoju složenu sliku sam uklopi u prikladan prostor, a to nije mogao izvesti, jer se neprestano zaplitao u pogreške, čim bi se i najmanje udaljio od matematički točnih pruga: posao na koji nije bio naviknut. To ga je ljutilo. Prešao je preko toga, te u svojoj spremnosti, da popravi kasnije, bjesomučno je ispunio platno, zahvaćen takvim žarom, da je po čitave dane živio na ljestvama, rukujući golemim kistovima i ulažući u to napor mišića, kojim bi bio mogao pokrenuti brda. Navečer bi posrtao poput kakvog pijanca, te bi zaspao pri posljednjem zalogaju, smlavljen od umora, tako da ga je žena morala položiti u krevet kao malo dijete. Kao rezultat toga herojskog rada nastala je majstorska skica, jedna od onih skica, kod kojih se osjeća plamen genija u još slabo razmršenom kaosu tonova. Bongrand, koji je to došao vidjeti, zagrlio je slikara svojim krupnim rukama i poljubio ga tako, da ga umalo nije ugušio, očiju zamućenih od suza. Oduševljeni Sandoz priredio je večeru, a ostali: Jory, Mahoudeau, Gagniere, proširili su iznova vijest o novom remek-djelu. Što se pak tiče Fagerollesa, on je ostao na trenutak nepomičan, a zatim počeo čestitati, smatrajući da je to nešto prelijepo. I Claude je zbilja, kao da mu je ta ironija jednog spretnog čovjeka donijela nesreću, poslije toga samo kvario svoju skicu. To je bila priča, koja se kod njega vječno ponavljala: on bi se najednom istrošio u veličanstvenom zanosu, a kasnije ne bi znao izvesti ono, što bi preostalo, ne bi znao završiti. Opet je izbila njegova nemoć, dvije je godine izrađivao tu sliku, imajući osjećaje samo za nju, čas u beskrajnom zanosu od ludog veselja, čas duboko potišten, tako bijedan, tako razdiran sumnjama, da su i bolesnici, koji su pred smrt hroptali u bolničkim krevetima, bili sretniji od njega. Već dva puta nije mogao dovršiti sliku za izložbu u Salonu, jer uvijek u posljednjem času, kad god bi se nadao, da će sliku završiti u nekoliko dana, pojavili bi se nedostaci, tako da bi osjećao kako se čitava kompozicija lomi i raspada pod njegovim prstima. Tik pred treću izložbu u Salonu doživio je strašnu krizu, tako da petnaest dana nije ni odlazio u svoj atelje u Ulici Tourlaque, a kad je u njega ponovno ušao, to je bilo kao da je ušao u neku kuću, u kojoj je smrt napravila pustoš: okrenuo je veliku sliku prema zidu, a ljestve odgurao u kut, te bi sve bio poderao, sve zapalio, da su njegove nemoćne ruke imale za to dovoljno snage. Ali za njega nije više ništa postojalo, jer mu je srdžba u svom naletu sve 222
otpuhnuta, tako da je govorio da će početi izrađivati male slike, budući da je nesposoban za velike radove. I nehotično ga je njegov prvi plan za malu sliku opet doveo pred Cite. Zašto da jednostavno ne napravi pogled na to mjesto na platnu osrednje veličine? Ali ga je neka vrsta stida, pomiješana s čudnom ljubomorom zadržala, da ne ode sjesti pod Most crkvenih otaca: činilo mu se, da je to mjesto odsada posvećeno, te da ne smije uprljati djevičansku čistoću svoga velikog djela, makar ono bilo i mrtvo. I smjestio se na kraju obale, uzvodno od Pristaništa svetog Nikole. Ovog puta je barem radio neposredno prema prirodnom motivu, i veselio se, što nema što prepravljati, kako to neizbježno biva sa svim slikama pretjeranih razmjera. Mala slika vrlo brižljivo izrađena, dotjeranija nego obično, ipak je doživjela istu sudbinu, kao i ostale, pred žirijem, ozlojeđenim tim crtežom, koji je napravila pijana metla: izraz, koji se proširio po ateljeima. To je bila pljuska, tim gora, jer se sad govorilo o ustupcima, o izlaženju ususret Školi, samo da bi slika mogla biti prihvaćena. I slikar, uvrijeđen, plačući od srdžbe, rastrgao ju je u sitne komadiće i spalio u peći, kad su mu je vratili. Nije bilo dovoljno da je ubije nožem, trebalo ju je uništiti. Claudeu je prošla još jedna godina u poslovima, u kojima se nije mogao snaći. Radio je po navici, ništa nije dovršavao, te je i sam govorio, da se izgubio i da se traži. Zapravo, nepokolebljiva svijest o svom geniju podržavala je u njemu neoborivu nadu čak i za najdužih kriza potištenosti. Trpio je poput osuđenika, koji vječno gura veliki kamen, koji uvijek pada natrag i gnječi ga. Ali budućnost ga je čekala, ostala mu je sigurnost, da će taj kamen dići svojim rukama i da će ga zavitlati među zvijezde. Napokon se moglo opaziti, kako mu se oči opet raspaljuju strašću, i doznalo se, da se opet zatvara u ateljeu u Ulici Tourlaque. On, kojega bi uvijek, mimo djela, koje upravo izrađuje, zanosio još veći san o nekom budućem djelu, sada se sudarao baš s tom temom Citéa. To je bila njegova fiksna ideja, pregrada, koja se pred njim isprječavala. I uskoro je opet počeo slobodno o tome govoriti, u novom plamenu zanosa, vičući s djetinjom radošću da je pronašao, što je tražio, i da je siguran u uspjeh. Jednoga jutra Claude, koji dotada nikome nije otvorio vrata, pristane ih otvoriti Sandozu. Pred očima ovoga ukaže se skica, živo napravljena, bez modela, a k tome divna po svojim bojama. Uostalom, predmet 223
obrade bio je isti: Pristanište svetog Nikole nalijevo, škola za plivanje nadesno, a Seine i Cite u pozadini. Ali on je ostao zapanjen, opazivši umjesto čamca, kojim upravlja mornar, neki drugi čamac, vrlo velik, koji je zauzimao središte kompozicije, a u kome su bile tri žene: jedna u kostimu za kupanje, koja je veslala; druga kako sjedi na rubu s nogama u vodi i s napola strgnutim gornjim dijelom kostima, tako da joj se vidi rame; treća pak, posve uspravno stojeći, potpuno gola na pramcu, tako blistava u svojoj golotinji, da je sjajila poput sunca. - Gle! Kakva zamisao! - promrmlja Sandoz. - Što rade tu te žene? - Kupaju se - odgovori mimo Claude. - Pa vidiš da su izašle iz osvježavajuće vode; to mi pruža motiv za golotinju. To je pravi pronalazak, ha? ...Zar ti to smeta? Njegov stari prijatelj, koji ga je poznavao, pobojao se, da ga svojim odgovorom opet ne vrati njegovim sumnjama. - Meni? O, ne! ...Samo se bojim, da građanstvo to neće ni ovog puta shvatiti. Nije nikako vjerojatan prizor s tom golom ženom usred Pariza. Claude se naivno začudi. - Ah, ti misliš!... Pa dobro, tim gore! Gdje je problem, kad je ta moja žena dobro naslikana? Meni je to potrebno, eto, da se potpunije izrazim. Sljedećih dana Sandoz je obzirno opet navratio razgovor na tu čudnu kompoziciju, zastupajući, kako mu je to njegova priroda nalagala, interese povrijeđene logike. Kako može jedan modemi slikar, koji se ponosi time, što slika samo stvarni život, izopačiti neko djelo uvodeći takve izmišljotine? Vrlo je lako izabrati druge teme, u kojima se nameće potreba golotinje! Ali se Claude uporno tome opirao, davao loša i nasilno nategnuta objašnjenja, jer nije htio priznati pravi razlog, svoj pogled, tako nejasan, da ga ne bi mogao na shvatljiv način iznijeti. To je bilo bolovanje od pritajenog simbolizma, ono zastarjelo oživljavanje romantizma, koje ga je navodilo, da u toj golotinji utjelovi samu putenost Pariza, goli i strašću obuzeti grad, koji blista pravom ženskom ljepotom. On je u to unosio i svoju vlastitu strast, svoju ljubav prema lijepim trbusima, bedrima i plodnim grudima, koje je žarko želio stvarati u velikom mnoštvu, toliko, da u svom umjetničkom radu nikad ne bi zastao. Pred nasrtljivim razlozima svoga prijatelja on se ipak pričini, kao da se pokolebao. 224
- Pa dobro! Vidjet ću, kasnije ću obući svoju žensku figuru, kad te ona smeta... Ali ću je sada ipak ovako raditi. Razumiješ li? U tome nalazim zabavu. Nikad više nije o tome ni riječi progovorio u svojoj nepopustljivoj tvrdoglavosti, te bi samo nadizao leđa i zbunjeno se smiješio, ako bi po nekoj aluziji osjetio, kako se svi čude, kad vide kako se ta Venera u svom svojem slavlju rađa iz pjene Seine, usred omnibusa na obalama i istovarivača u Pristaništu svetog Nikole. Bilo je proljeće, i Claude se spremao početi slikati svoju veliku sliku, kad je jednog dana bračni par trezveno procijenio svoj položaj i stvorio odluku, koja je promijenila njihov način života. Katkad bi se Christine uznemirila zbog svega onog novca, koji su tako brzo trošili, zbog svota, kojima su stalno okrnjivali svoj kapital. Otkad im se izvor činio neiscrpnim, nisu više vodili računa o tome. Zatim, nakon četiri godine, oni se jednog jutra uplaše, kad su zatražili račun i doznali, da je od dvadeset tisuća franaka jedva ostalo tri tisuće. Odmah su počeli pretjerivati u suprotnom pravcu, s pretjeranom štednjom, zakidajući se na kruhu, stvarajući odluku, da će se naprosto odreći i nekih svojih neophodnih potreba. I tako se dogodilo, da su u tom svom prvom zanosu, da podnesu izvjesne žrtve, napustili stan u Ulici Douai. Zašto da plaćaju dvije najamnine? Pa ima dovoljno mjesta u nekadašnjoj sušionici u Ulici Tourlaque, koja je još i sada zaprljana vodom za bojenje, da bi se u nju mogla smjestiti tročlana obitelj. Ali ih je i pri useljivanju čekala isto takva muka, jer je ta dvorana, petnaest metara dugačka, a deset široka, tvorila samo jednu sobu, neku vrstu šupe za Cigane, koji sve rade jedni pred drugima. Bilo je nužno da slikar, naišavši na otpor vlasnika, na jednom kraju prostoriju pregradi daskama i tu načini kuhinju i spavaću sobu. To ih je razdragalo, usprkos pukotinama na krovu, kroz koje je navirao vjetar: kad bi nastala oluja, bili su prisiljeni pod najveće rupe postaviti zdjele. Zjapila je turobna praznina, a njihova su se četiri komada pokućstva izgubila uzduž golih zidova. No oni su bili ponosni, što su se tako udobno smjestili, i govorili su prijateljima da će mali Jacques barem imati mjesta, da se malo iskače. Taj jadni Jacques, usprkos tome, što mu je prošlo devet godina, uopće nije brzo rastao, a jedino mu je glava i dalje rasla, te ga nisu mogli slati više od tjedan dana uzastopno u školu, jer se iz nje vraćao izbezumljen, bolestan od napora da nešto nauči, tako da su ga 225
najčešće puštali da se četveronoške vuče oko njih i da se povlači po uglovima. Sada je Christine, koja se odavna nije više miješala u svakodnevni Claudeov posao, iznova s njim proživljavala svaki trenutak njegovog ustrajnog slikanja. Ona mu je pomagala pri struganju i glađenju stare slike i davala mu savjete, kako da je čvršće prisloni uza zid. Ali onda su ustanovili vrlo lošu okolnost: ljestve na kotačima su se zbog vlažnosti krova rasklimale, pa je on, bojeći se pada, bio prisiljen da ih poprijeko učvrsti hrastovom gredom, dok mu je ona dodavala čavao po čavao. I sve je, po drugi puta, bilo gotovo. Gledala je, kako on uvećava novu skicu, stojeći iza njega, sve dok ne bi klonula od umora i spustila se na zemlju, a onda čučeći i dalje promatrala. Ah, kako ga je ona htjela preoteti tome slikarstvu, koje ga je njoj otelo! I baš zbog toga se pretvorila u njegovu sluškinju, sretna što se ponizila da bi mu obavljala pomoćničke poslove. Otkad se uplela u njegov rad, te su bili jedno uz drugo svi troje: on, ona i ta slika, nada joj se opet vratila u život. Ako joj je Claude izmaknuo onda, kad je ona posve sama plakala u Ulici Douai i kad se on zadržavao u Ulici Tourlaque, zamamljen i sav iscrpljen kao da je bio kod kakve ljubavnice, možda će ga pridobiti natrag sada, kad je i ona tu, ona sa svojom strastvenom ljubavlju. Ah, kakvu ljubomornu mržnju ona osjeća prema tome slikarstvu! To nije više bila njezina nekadašnja pobuna, pobuna skromne građanke, koja je slikala akvarele, pobuna protiv te slobodne, ponosne i surove umjetnosti. Ne, ona je to slikarstvo malopomalo shvatila; najprije joj je postalo blisko, jer je zavoljela Claudea, a kasnije ju je pridobila ljepota svjetla, originalni čar plavih tonova. Sada je ona sve prihvatila: i ljubičasto tlo i modra stabla. Čak je od nekakvog poštovanja počela drhtati pred tim djelima, koja su joj se nekoć činila strašnima. Osjećala je njihovu snagu i pristupala je k njima kao k suparnicima, kojima se više ne može smijati. I njezina se osvetoljubivost uvećavala zajedno s divljenjem, pa se ljutila, što prisustvuje tom umanjivanju same sebe, ljutila se, što postaje svjedokom te njegove druge ljubavi, koja kao da ju je pljuskala u njezinom vlastitom domaćinstvu. U početku je to bila pritajena borba, ali borba, koja nije ni jednog trenutka prestajala. Christine se nametala, svakog je trenutka između slikara i njegove slike umetala što je mogla od svog tijela, rame, ruku. 226
Uvijek je ostajala tu, da ga obavije svojim dahom, da ga podsjeti, da on njoj pripada. Zatim joj se vratila njezina nekadašnja pomisao, da i ona počne slikati, pa da ga tako potraži u najdubljem skrovištu njegovog grozničavog umjetničkog rada: čitav jedan mjesec, navukavši na sebe bluzu, radila je poput učenice kraj majstora, čiju je skicu poslušno preslikavala. S tim je prestala tek onda, kad je vidjela, da se taj njezin pokušaj okreće protiv svoga cilja, jer je on tada potpuno počeo zaboravljati da u njoj vidi ženu, kao da je bio zavaran tim zajedničkim poslom, koji su obavljali kao obični kolege, kao čovjek i čovjek. Zato se vratila svojoj jedinoj moći. Da bi izradio male figure na svojim posljednjim slikama, Claude je već više puta prema Christine bio napravio neke crteže, glavu, pokret ruku, držanje tijela. Prebacio bi joj plašt preko ramena, uhvatio bi je u pokretu i povikao joj, da se ne miče. To su bile usluge, koje bi mu ona vrlo rado činila, ali joj je svlačenje bilo odbojno, jer ju je vrijeđalo, da mu služi kao model sada, kad mu je žena. Kad mu je jednog dana zatrebao bedreni zglob, ona je to odbila, a kasnije je pristala pridići haljinu, ali se stidjela, pa je dvaput okrenula ključem u bravi. Svjesna uloge, koje se prihvaća, bojala se naime, da ljudi ne počnu tražiti nju golu na svim slikama njezinog muža. Još uvijek joj je u ušima odzvanjao uvredljivi smijeh drugova i samoga Claudea, a i njihove masne šale, kada su govorili o slikama nekog slikara, koji se u tu svrhu služio jedino svojom ženom, kad su govorili o njezinoj ljupkoj golotinji, koju su građani u pravom smislu riječi lizali očima, o njezinoj golotinji, koju su na tim slikama nalazili prikazanu sa svih strana, s dobro poznatim pojedinostima, s ponešto dugim leđima i previsokim trbuhom, zbog čega se činilo, kao da hoda bez košulje po podrugljivom Parizu, iako je prolazila obučena, sva kao u oklopu, stisnuta sve do podbratka tamnom haljinom, koja je zbilja bila vrlo zatvorena. Ali otkad je Claude ugljenom, s obiljem poteza, obilježio veliku figuru žene, koja stoji uspravno na sredini njegove slike, Christine je promatrala tu nejasnu siluetu sva zamišljena, obuzeta mišlju, koja ju je stalno opsjedala i pred kojom su se sve njezine bojazni jedna po jedna gubile. I kad je rekao, da će uzeti neki model, ona se sama ponudila. - Kako da uzmem tebe! Pa ti se ljutiš čim od tebe zatražim makar i vršak tvoga nosa. 227
Ona se smiješila, sva zbunjena. - O, vršak mog nosa! A pozirala sam ti za tvoj Plein-air nekoć, kad još nije bilo ničega među nama! ...Model će te stajati sedam franaka za svako poziranje. Mi nismo tako bogati, pa zato treba prištedjeti taj novac. Ta ga pomisao na štednju odmah ga je natjerala na odluku. - Pa onda hoću; čak je vrlo ljubazno od tebe, što si se na to ohrabrila, jer znaš, da kod mene nema šale s lijenčinama... Nema problema! Priznaj, dakle, budalašice, da se bojiš, da koja druga žena ne dođe ovamo; ti si ljubomorna! Ljubomorna! Da, ona je to bila, čak toliko, da joj je dolazilo, da umre od boli. Ali ona se zaista rugala drugim ženama, svi bi pariški modeli mogli tu slobodno skinuti svoje donje suknje! Ona je imala samo jednu suparnicu, to slikarstvo, koje je on volio i koje joj otima njezinog ljubavnika. Ah, odbaciti svoju haljinu, odbaciti čak i posljednji komad rublja, stajati pred njim gola čitave dane, čitave tjedne, živjeti gola pod njegovim pogledima, i tako ga ponovo pridobiti i odvući za sobom, kad joj ponovo padne u zagrljaj. Ima li ona, dakle, nešto drugo, što bi mu mogla ponuditi, osim sebe same? Nije li opravdana ta posljednja borba, u kojoj ona plaća svojim tijelom, osuđena da više ne bude ništa, da bude samo žena bez ikakve draži, ako dopusti da bude pobijeđena? Claude je, očaran time, napravio prema njoj skicu, obični akt za svoju sliku. Oni bi pričekali da Jacques ode u školu, pa bi se onda zatvorili, i sjedenje bi trajalo satima. Prvih dana Christine je mnogo patila zbog toga, što se nije smjela micati, a kasnije je na to priviknula, ne usuđujući se požaliti iz straha, da ga ne razljuti, i suzdržavajući suze, kad bije on grdio. I uskoro se stvorila navika, pa je on počeo s njom postupati kao s običnim modelom, sa još više zahtjeva, nego što bi ih imao, da ju je plaćao, nikad ne strahujući da zloupotrebljava njezino tijelo, jer mu je ona bila žena. Upotrebljavao ju je za sve, svaki čas joj je naređivao, da se svuče, zbog jedne ruke ili zbog noge, zbog najmanje pojedinosti, koja mu je bila potrebna. To je bilo zanimanje, kojim ju je ponižavao, upotreba žive lutke, koju bi tu stavljao i slikao, kao što bi za mrtvu prirodu slikao vrč ili kotlić. Ovog je puta pristupao poslu bez žurbe, te je, prije nego što je skicirao figuru, mjesecima umarao Christine, ogledajući je na dvadeset 228
raznih načina, nastojeći dobro upoznati njezinu put, kako je govorio. Napokon je jednog dana započeo sa skiciranjem. To je bilo jednog jesenskog jutra, kad je sjevernjak već snažno puhao: u prostranom ateljeu nije bilo vruće usprkos tome, što je peć bila puna. Budući da mali Jacques, zahvaćen jednom od svojih kriza izazvanih bolnom obamrlosti, nije mogao ići u školu, odlučili su ga zatvoriti u sobu i preporučili mu, da bude miran. I sva dršćući, majka se svukla i stala kraj peći, nepomično zauzevši pozu. Prvih joj je sat vremena slikar sa svojih ljestava dobacivao poglede, koji su je sjekli od ramena pa sve do koljena, a da joj ne bi uputio ni jednu jedinu riječ. Obuzeta blagom tugom, ona se bojala, da se ne onesvijesti, ne znajući od čega trpi više, od hladnoće ili očaja, koji ju je polako obuzimao, a čiju je gorčinu osjećala, kako joj se diže u grlo. Tako se jako umorila, da se zaljuljala i s mukom zakoračila svojim odrvenjelim nogama. - Pa zar već! - poviče Claude. - Ali prošlo je najviše četvrt sata, otkako poziraš! Dakle, ne želiš zaraditi svojih sedam franaka? On se na grub način šalio, sav ushićen svojim radom. A onda jedva da je, pokrivši se ogrtačem, protegnula svoje udove, kad on snažnim glasom reče: - Hajde, hajde, nema ljenčarenja! Danas je veliki dan. Treba pokazati svoj genij ili odapeti! Zatim, kad je ona, gola pod blijedim svjetlom, opet zauzela pozu, on ponovo počne slikati, izričući i dalje, poslije dugih pauza, pojedine misli, jer je osjećao potrebu da razbija tišinu, kad god bi bio zadovoljan svojim radom. - Zanimljivo je, kako čudesnu kožu imaš! Ona upija svjetlost; to je sigurno... Tako, na primjer, čovjek to ne bi vjerovao, ti si jutros sva siva. A nekidan si bila ružičasta, oh, i to tako ružičasta, da se to činilo nerealno... To mi smeta, nikad se ništa ne zna. On zašuti i zažmiri očima. - Gola put je ipak divna... Ona da je izvjesni ton pozadini... Ona treperi i prima u sebe nekakav vraški život, kao da se vidi, kako krv kola u mišićima... Ah, dobro nacrtani mišić, pravilno naslikani ud, i to u punom svjetlu! Ništa nije ljepše od toga, ništa nije bolje, to je sam bog! ...Ja nemam druge vjere, ja bih za čitavog mog života mogao ostati pred time na koljenima. 229
I budući da je bio prisiljen sići, da bi potražio jednu tubu boje, on joj se približi i počne raščlanjivati sa sve većom strastvenošću, dodirujući vrškom svoga prsta svaki dio, koji je htio spomenuti. - Gle! Tu pod lijevom dojkom, eh dobro, to je lijepo kao i sve ostalo. Ima tu žilica, koje se modre i daju koži divni delikatni ton... A ovdje, na izbočini kuka, ova jamica, u kojoj sjena dobiva boju zlata, pravi je užitak! ...A ovdje, pod tako debelom ispupčenosti trbuha, ova čista linija prijevoja, neznatni jezičak jarko crvene boje na boji blijedoga zlata... Trbuh je uvijek u meni izazivao divljenje. Ja ga ne mogu vidjeti, a da ne zaželim zaboraviti na čitav svijet. To je tako lijepo za slikanje, pravo sunce puti. Kad se zatim popeo na ljestve, on poviče u svom stvaralačkom žaru: - Tako mi boga, ako s tobom ne stvorim pravo remek-djelo, onda sam valjda prava svinja. Christina je šutjela, a njezina se tjeskoba povećavala, jer je njezino uvjerenje postajalo sve čvršće. Nepomična, izložena gruboj stvarnosti, osjećala je nelagodu zbog svoje golotinje. Na svakom mjestu, koje je dotaknuo Claudov prst, ostao joj je dodir mraza, kao da je hladnoća, zbog koje je drhtala, sada tamo ulazila u nju. Pokus je izvršen, pa zašto da se i dalje nada? To tijelo, posvuda pokriveno njegovim ljubavničkim poljupcima, on je sada gledao i obožavao samo kao umjetnik. Sjaj boje na grudima bacao ga je u zanos, a zbog jedne linije na trbuhu pobožno je padao na koljena, dok ju je nekoć, zaslijepljen požudom, svom snagom pritiskao na svoje grudi, a da je nije ni vidio, stiskao ju je u zagrljaj, u kome kao da su i on, i ona, htjeli nestati. Ah, to je zbilja svršetak, ona za njega više ne postoji, on u njoj voli samo svoju umjetnost, prirodu, život. I očiju uprtih u daljinu, ona je ostajala ukrućena poput mramora i zadržavala suze, koje su joj uslijed duboke tuge navirale na oči, toliko bijedna, da čak nije mogla ni plakati. Iz sobe dopre jedan glas, dok su šačice udarale o vrata. - Mama, mama, ja ne spavam, dosadno mi je... Otvori mi, mama, molim te! To je govorio Jacques, koji je izgubio strpljenje. Claude se naljutio, gunđajući, što nema nijedne minute odmora. - Odmah! - poviče Christine. - Spavaj i pusti svog oca da radi! Ali činilo se da ju je obuzeo novi nemir, svraćala je pogled na vrata i naposljetku na trenutak prekinula poziranje i objesila svoju suknju na 230
ključ, tako da je zatvorila rupu u bravi. Zatim, bez ijedne riječi, ponovo je stala uz peć, uspravljene glave, zabacivši struk malo unatrag i napinjući grudi. I poziranje se produžilo do u vječnost, a sati i sati su prolazili. Ona je neprestano bila tu, nudeći mu se i zadržavajući pokret kupačice, koja se baca u vodu, dok je istodobno on, na ljestvama i nekoliko milja udaljen od nje, žudio za onom drugom ženom, koju je slikao. On je čak prestao govoriti joj dok je slikao, i ona je opet postala samo predmet, lijep po svojoj boji. Od jutra je gledao samo nju, a ona ipak nije mogla ugledati sebe u njegovim očima, odsada njemu tuđa, odbačena. Napokon, od umora on prekine rad i opazi, da ona dršće. - O! Zar ti je hladno? - Da, malo. - To je čudno, a meni je prevruće... Ne bih htio da nazebeš. Sutra ćemo nastaviti. Dok je silazio, ona je mislila da ide k njoj da bi je zagrlio. Obično, kao posljednjim iskazom suprugove udvornosti, on bi joj brzim poljupcem plaćao za svu muku sjedenja. Ali, sav obuzet mislima na svoj rad, zaboravio je i na to, i odmah počeo prati kistove, koje je, kleknuvši, umakao u posudu s crnim sapunom. A ona je čekala, gola, stojeći, ne gubeći još uvijek nadu. Prošla je jedna minuta, i on se začudio, opazivši tu nepomičnu sjenu, i udivljeno ju je pogledao, a zatim iznova započeo snažno trljati kistove. Onda se ona dršćućih ruku počela brzo oblačiti, strašno posramljena, što je prezrena. Navlačila je na sebe košulju, mučila se sa suknjama i krivo zakopčavala bluzu, kao da se htjela osloboditi sramote izazvane tom nemoćnom golotinjom, kojoj je odsada suđeno, da samo stari pod rubljem. A osjećala je i prijezir prema samoj sebi, odvratnost, što je spala na to, da kao žensko biće bude samo sredstvo. Sada, kad je bila pobijeđena, osjećala je ništavnost svoje puti. Ali već sutradan Christine se opet morala izložiti gola u hladnom zraku, u grubom svjetlu. Zar nije to odsad njezino zanimanje? Kako da se povuče, kad joj je to sada prešlo u naviku? Nikad ne bi mogla prouzročiti bol Claudeu, stoga je svakog dana iznova prepuštala svoje tijelo porazu. On čak nije više ni govorio o tom vatrenom i poniženom tijelu. Svoju strastvenu ljubav prema puti prenio je na svoje djelo, na naslikane ljubavnice, koje je stvarao. Jedino su mu one jače tjerale krv 231
po žilama, one, u kojih je svaki ud nastajao njegovim naporom. Tamo, na selu, u doba njegove velike ljubavi, ako je i mislio da sreću drži u ruci tako, što napokon posjeduje u potpunosti jednu živu ženu, to je bila samo vječna iluzija, jer su oni ipak ostali jedno drugome tuđi. On je više volio iluzije svoje umjetnosti, to traganje za nikad nedostignutom ljepotom, tu ludu želju, koju ništa nije moglo zadovoljiti. Ah, željeti njih sve, stvoriti ih prema svojim sanjarijama, grudi poput svile, bokove boje jantara, trbuhe djevičanski nježne, i ljubiti ih jedino zbog lijepih preljeva boja, i osjećati ih kako izmiču, ne mogavši ih nikad stisnuti rukama! Christine je bila stvarnost, cilj, koji je ruka mogla dohvatiti, i Claude se nje zasitio u jednoj sezoni, on, vojnik nestvorenoga, kako ga je katkad u šali nazivao Sandoz. Čitavih joj je mjeseci to poziranje predstavljalo pravo mučenje. Lijepi život udvoje prestao je, i činilo se, da se stvorila bračna zajednica utroje, kao da se u kuću uvukla neka ljubavnica, ona žena, koju je on prema njoj slikao. Golema slika dizala se među njima i rastavljala ih zidom, preko kojeg nisu mogli prijeći: on je živio s druge strane, s onom drugom. Dolazilo joj je da poludi, postajala .je ljubomorna zbog toga udvajanja svoje ličnosti; shvaćala je svu nevolju takve patnje i nije se usuđivala priznati svoju muku, jer bi joj se on zbog toga narugao. A ipak se ona nije varala, posve dobro je osjećala, da on više voli njezinu kopiju nego nju samu, da je ta kopija bila obožavano biće, jedina briga, ljubav, kojoj je posvećivao svaku minutu svojega života. On ju je ubijao poziranjem, da bi uljepšao onu drugu: jedino se zbog te druge radovao ili rastuživao, prema tome, je li oživljavala ili venula pod njegovim kistom. Nije li to ljubav? Kakva li je samo patnja davati svoju put, da bi ona druga nastala, da bi ih ta njezina suparnica mučila poput more i - u većoj mjeri jaka negoli stvarna - uvijek bila među njima, u ateljeu, za stolom, u krevetu, posvuda! Prašina, prosta tričarija, boja na platnu, običan privid, koji im uništava svu sreću, tako da on postaje šutljiv, ravnodušan, a katkad i okrutan, a ona pati zbog njegovog nemara prema njoj i očajava, što iz svoga doma ne može otjerati tu priležnicu, koja je tako nasrtljiva i tako strašna u svojoj nepomičnosti, nepomičnosti slike! I tada Christine, nesumnjivo pobijeđena, počne osjećati na sebi sav teret umjetnosti u čitavoj njezinoj neograničenoj vlasti. Tu slikarsku umjetnost, koju je ona bez ikakvih ograničenja već bila prihvatila, ona je sada još više digla uvis i stavila u najdublji kutić strašnog 232
svetohraništa, pred kojim je ostala smrvljena, kao pred onim moćnim bogovima srdžbe, koje ljudi poštuju, natjerani pretjeranom mržnjom i strahom, što ih oni u njima izazivaju. To je bio sveti strah, sigurnost da se više ne treba boriti i da bi bila zgnječena poput slamke, ako bi i dalje u tome ustrajala. Slike su postajale velike poput stijena, i one najmanje su joj se činile pobjedničkima, a i one najslabije, ukoliko bi u tome uspjele, izazivale su u njoj potištenost. Ona ih, tako oborena na zemlju i obuzeta strahom, nije više ni procjenjivala, nego je sve njih smatrala strašnima, te je na pitanja svoga muža uvijek odgovarala: - O, vrlo dobro!... O, divno!... O, taje izvanredna, izvanredna! Ipak se ona nije na njega ljutila, ona ga je u svojoj tužnoj, rasplakanoj ljubavi obožavala: vidjela je, da se toliko sam u sebi grize. Poslije nekoliko tjedana uspješnog rada sve se pokvarilo, i on nije mogao napraviti svoju veliku žensku figuru. Zbog toga je na smrt umarao svoj model, grozničavo radeći čitave dane, da bi onda za jedan mjesec sve ostavio. Deset je puta figuru iznova počinjao, napuštao i potpuno obnavljao. Prošla je godina, pa dvije, a slika nije bila dovršena. Katkada je bila tako blizu završetku, a sutradan istrugana, pa je morala biti potpuno iznova rađena. Ah, taj napor pri stvaranju umjetničkog djela, taj napor plaćan krvlju i suzama, od kojega je smrtno patio, samo da bi stvorio put, udahnuo život! Uvijek u borbi sa stvarnošću, i uvijek pobjeđivan - borba s Anđelom! Ubijao se tim nemogućim poslom, i nastojanjem da stavi čitavu prirodu na jedno platno, te su ga s vremenom iscrpili neprestani bolovi prouzročeni napinjanjem mišića, a da se pritom njegov genij nikad nije mogao oploditi. Ono, čime su se drugi zadovoljavali približno ostvarenje uz neizbježne trikove - u njemu je izazivalo grižnju savjesti i ogorčavalo ga kao kakva podla slabost, pa je iznova počinjao i kvario ono, što je bilo dobro, da bi napravio nešto, što je bolje, smatrajući, da to ne »govori«, i nezadovoljan svojim ženskim likovima, kako su to u šali govorili njegovi drugovi, sve dok oni ne siđu s platna, da bi s njim legli u krevet. Što im, dakle, nedostaje, da bi ih oživio? Bez sumnje, neka sitnica. On je možda bio malo s ove ili malo s one strane granice. Jednog mu je dana riječ o nepotpunom geniju, koju je čuo sebi iza leđa, polaskala, ali ga i zaplašila. Da, mora da je to tako, skok prekratak ili predug, neuravnoteženost živaca, od koje pati, naslijeđena rastrojenost, koja će zbog nekoliko grama neke tvari više ili 233
manje, umjesto da od njega napravi velikog čovjeka, možda napraviti luđaka. Kad ga je sada očaj otjerao iz njegovog ateljea, a kad bi bježao od svoga djela, ponio bi sa sobom tu pomisao o suđenoj mu nemoći, i osjećao je kako mu ona udara o lubanju poput zvona, koje uporno oglašava smrt. Život mu je postao bijedan. Nikad ga sumnja u samoga sebe nije tako mučila. Znao bi nestati na nekoliko dana, a jedne je noći čak vani prespavao i sutradan se vratio sav kao smušen, tako da nije znao ni reći, otkuda dolazi: mislili su, da je više volio lutati po predgrađima, nego naći se pred svojim neuspjelim djelom. I to mu je bilo jedino olakšanje: pobjeći, čim bi ga to djelo ispunilo stidom i mržnjom, te se ponovo pojaviti tek onda, kad bi osjetio da ima dovoljno hrabrosti, da se s njime opet uhvati u koštac. A kad bi se vratio, ni njegova se žena nije usuđivala početi ga zapitkivati, sretna već samim time, što ga ponovo vidi nakon tjeskobnog čekanja. Bijesno je jurio po Parizu, a naročito po predgrađima, osjećajući potrebu da se uvuče u društvo nitkova, da živi s nadničarima i da za svake krize izražava svoju davnu želju, da bude zidarski šegrt. Zar nije sreća u tome, da imaš jake udove, prikladne za to, da brzo i dobro svršavaju posao, za koji su stvoreni? Mislio je, da je proigrao svoj život; trebalo se zaposliti već onda, kad je objedovao kod Gomarda, u gostioni K montargiškom psu, gdje se bio sprijateljio s nekim radnikom iz Limogesa, visokim i vrlo veselim momčinom, kojemu je zavidio zbog njegovih snažnih ruku. Zatim, kad bi se skršenih nogu i prazne lubanje vratio u Ulicu Tourlaque, bacio bi na svoju sliku tužan i plašljiv pogled, kakav se kriomice baca na mrtvaca, koji leži u kući žalosti, i to bi trajalo sve dok mu nova nada, da će je moći uskrsnuti, da će joj ipak moći uliti život, ne bi natjerala plamen u lice. Jednog je dana Christine pozirala, pa je lik žene i ovog puta trebao biti dovršen. Ali se već sat vremena Claude mrgodio i gubio djetinje veselje, koje je pokazivao na početku poziranja. Zato se ona nije usuđivala ni dahnuti, osjećajući po svojoj vlastitoj nelagodi, da se opet sve kvari, i bojeći se, da ne ubrza katastrofu, ako samo prstom makne. I zbilja, on iznenada krikne od boli i izusti kletvu, prasnuvši poput groma: - Ah, prokletstvo božje, prokletstvo božje! 234
Sa skela baci sve kistove, koje je držao u ruci. Zatim, zaslijepljen mržnjom, jednim strašnim udarcem šake probije platno. Christine ispruži svoje dršćuće ruke. - Dragi moj...! Dragi moj...! Ali kad si je prebacila plašt preko leđa i približila se, u srcu osjeti žestoku radost, snažan nalet udovoljene osvetoljubivosti. Šaka je udarila usred grudi one druge žene, i tu je nastala rupa, koja je zjapila. Ona je, dakle, napokon ubijena! Nepomičan, potresen ubojstvom koje je počinio, Claude je promatrao te skroz-naskroz probušene grudi. Golema ga je tuga obuzela zbog te rane, iz koje mu se činilo, kao da teče krv njegovog djela. Je li to moguće? Je li to on na taj način ubio ono, što je najviše volio na svijetu? Mržnja mu se promijenila u zaprepaštenje, i počeo je prstima prelaziti po platnu, potežući okrajke poderotine, kao da je htio spojiti rubove neke rane. Gušio se i mucao, sav izvan sebe od tihe i bezgranične boli: - Ona je uništena... ona je uništena... Tada se Christine uzbudila do dna svoje duše, u svojem majčinskom osjećaju prema svom velikom djetetu - umjetniku. Ona mu je i ovog puta oprostila, kao i uvijek, dobro uviđajući, da on sada ima samo jednu pomisao: kako da odmah zakrpa pukotinu, da ukloni zlo. I ona mu je pomagala, držala mu je dronjke, dok je on otraga lijepio komad platna. Kad se ona obukla, ona druga je opet bila tu, besmrtna, a na mjestu, gdje je bilo srce, imala je samo tanku brazgotinu, koja je još snažnije probudila ljubav u slikaru. U toj neuravnoteženosti, koja se pogoršavala, Claude je pao u neku vrstu praznovjerja, naivno vjerujući, da izvjesni slikarski postupci donose uspjeh. Odbacivao je ulje i o njemu govorio kao o svom osobnom neprijatelju. Nasuprot tome, benzin daje sivkastu boju i čvrstoću, a imao je i svojih tajni, koje je krio: otopina jantara, kopala u tekućem stanju i još drugih smola, koje brzo suše i sprječavaju pucanje slike. Samo što se on poslije toga morao boriti protiv strašne mutnoće, jer mu je šupljikavo platno zbog toga upijalo ono malo ulja, koliko ga je bilo u bojama. Pitanje kistova uvijek mu je zadavalo brige: htio je, da na poseban način budu privezani, prezirući pri tom kunovinu i tražeći strune sušene uz peć. A onda je važan bio i slikarski nož, jer ga je on upotrebljavao za struganje pozadine, poput Courbeta. Njih je 235
imao čitavu zbirku: dugih i savitljivih, širokih i zdepastih, a osobito jedan, trostran, sličan staklarskom nožu, koji je on sam dao posebno napraviti, pravi Delacroixov nož. Uostalom, nikad nije upotrebljavao ni strugalo ni britvu, koje je smatrao nečasnim sredstvima. Ali je primjenjivao sve vrste tajanstvenih postupaka pri upotrebi boje, stvarao propise i mijenjao ih svaki mjesec, vjerujući, da je iznenada pronašao dobar način slikanja, jer je, odbacujući natapanje uljem, to zastarjelo premazivanje, pribjegavao slaganju boje na boju, pojačavanju, sve dok ne bi došao do pravog intenziteta boje. Dugo je vremena jedna od njegovih manija bila slikanje od desne strane na lijevu: bio je uvjeren, iako to nije priznavao, da mu to nosi sreću. A strašan slučaj, pustolovan pokušaj, koji ga je još više zbunio, bila je njegova teorija o dopunskim bojama, kojoj je podlegao. O tome mu je prvi govorio Gagniere, koji je isto tako bio sklon tehničkim spekulacijama. Poslije toga je i on sam počeo izvoditi pretjerane zaključke iz znanstvenog načela, koje iz triju osnovnih boja: žute, crvene i plave, izvodi tri sporedne boje: narančastu, zelenu i ljubičastu, a zatim čitav niz dopunskih i sličnih boja, čiji se spojevi matematičkim putem postižu jedni iz drugih. Na taj je način znanost ušla u slikarsku umjetnost, bila je stvorena metoda za logično opažanje, i trebalo je samo uzeti boju, koja prevladava na nekoj slici, i onda ustanoviti vrstu dopunske ili slične boje, da bi se na eksperimentalan način došlo do promjena, koje tada nastanu. Tako se, na primjer, crvena boja kraj plave pretvara u žutu, a cijelo neko područje mijenja ton zbog odbljesaka i rastvaranja svjetla - prema tome, kakvi oblaci tuda prolaze. Iz toga je izvlačio istiniti zaključak, da predmeti nemaju stalnu boju, nego da je dobivaju od svoga okoliša. Za njega je veliko zlo bilo u tome, što mu je - sada, kad se vraćao neposrednom opažanju, s glavom, u kojoj mu je sve zujalo od tih znanstvenih zaključaka - njegovo, u tom pravcu usmjereno oko zanemarivalo fine nijanse, i nastojalo previše živim bojama dokazati točnost te teorije. I tako se njegova originalnost, koja se očitovala u tako jasnom, tako treperavom obilježavanju sunca, pretvorila u rad, koji se vrši kao za okladu, dovodeći do obaranja svih navika oka, tako da je pod nebom, prikazanim u tri boje, ljudska koža postajala ljubičasta. Činilo se, da je ludilo došlo do svog vrhunca. Bijeda je dotukla Claudea. Ona se malo pomalo povećavala, budući da je bračni par trošio bez računa, a kada od dvadeset tisuću franaka 236
nije ostalo više ni jednog sua, bijeda se prolomila nad njima, strašna i neizbježna. Christine, koja je htjela potražiti neki posao, ništa nije znala raditi, pa čak ni šivati: bila je očajna, ostajući tako prekriženih ruku i ljutila se, što je bila tako glupo odgajana za gospođicu, zbog čega joj je jedini izlaz bio da se jednog dana negdje zaposli kao sluškinja, ako njihov život i dalje bude postajao sve teži. Izvrgnut podrugivanju Parižana, Claude više nije mogao baš ništa prodati. Izložba nezavisnih, za koju je dao i nekoliko svojih slika, potpuno ga je osramotila kod ljubitelja umjetnosti: građanstvo se toliko podsmijehivalo njegovim šarenim slikama, na kojima su se mogle vidjeti sve dugine boje. Jedino je gospodin Hue dolazio u Ulicu Tourlaque, te se, sav oduševljen, zadržavao pred previše smjelim slikama, pred onima, koje su bile blistave poput neočekivane rakete, očajavajući, što ih ne može pokriti zlatom. Slikar mu je uzalud govorio, da mu ih daruje i da ga moli, da ih primi: skromni građanin je u tome bio izvanredno delikatan i otkidao je od svojih usta, da bi od vremena do vremena skupio izvjesnu svotu, a onda bi pobožno ponio kući sliku luđački blistavih boja i objesio je kraj majstorski izrađenih djela. Takva nenadana sreća bila je previše rijetka, i Claude je bio primoran raditi slike, koje se mogu prodati, sav tako ispunjen gađenjem i tako očajan, što se srozao na obavljanje toga robijaškog posla, iako se ranije bio kleo, da si neće nikad dopustiti da tako nisko padne. Radije bi bio umro od gladi, da nije bilo onih dvaju bijednih bića, koja su, kao i on, trpjela smrtne muke. U praksi je saznao što je slikanje Križnoga puta, za sniženu cijenu izvršeno na brzu ruku, što je slikanje čitavih tuceta svetaca i svetica, te slikanje zastora pomoću šablona. Vršio je sve te niske poslove, koji sramote slikarsku umjetnost, svodeći je na glupu tvorničku proizvodnju slika, bez prirodne jednostavnosti. Čak je doživio i tu sramotu, da su odbijali njegove slike napravljene za dvadeset i pet franaka, jer nije postizao sličnost, pa je dospio do posljednjeg stupnja bijede, radeći »po veličini«: sitni trgovci najniže vrste, koji prodaju po mostovima i koji otpremaju slike divljacima, plaćali su mu toliko i toliko za svaku sliku, dva franka, tri franka, prema tome, u kakvoj su veličini bile izrađene. To je za njega bilo i fizičko propadanje, on je slabio, obolijevao, nesposoban za ozbiljan rad, i potišteno gledao svoju veliku sliku poput prokletog čovjeka, ne dotičući je katkad po čitav tjedan, kao da je osjećao, da su mu ruke ukaljane i da 237
su izgubile svoju vrijednost. Jedva da su imali kruha, a zimi je bilo neizdrživo u toj daščari, u toj dvorani, kojom se Christine bila toliko ponosila, kad se tamo useljavala. Ona, nekoć tako radišna domaćica, sada se onuda jedva vukla i nije imala volje ni da je pomete. I u tome slomu sve je tonulo u nemar: i mali Jacques, koji je oslabio od slabe hrane, i njihovi obroci jela, koji su se sastojali od kore kruha, koju je pojeli stojeći, i čitav njihov nesređeni život, koji su provodili u oskudici i prljavštini poput bijednika, koji su izgubili i svoj osobni ponos. Godinu dana kasnije Claude je doživio jedan susret. To je bilo za vrijeme jednog od onih dana poraza, kad bi bježao od svoje neuspjele slike. Ovog se puta zakleo, da se nikad više neće vratiti kući, te je od dvanaest sati jurio po Parizu, kao da je čuo, kako mu za petama leti blijeda sablast njegove velike gole figure, iznakažene neprestanim dotjerivanjima i još uvijek bezoblične, koja ga progoni svojom bolnom željom da dođe na svijet. Magla se prelila u sitnu žutu kišu, koja je prljala blatne ulice. Oko pet sati prelazio je preko Kraljevske ulice korakom mjesečara, uz opasnost da bude pregažen, u odijelu, koje se pretvaralo u prnje, poprskan blatom sve do vrata, kad se neka kočija iznenada zaustavi. - Claude, hej, Claude!... Vi dakle ne prepoznajete svoju prijateljicu? To je bila Irma Becot, u prekrasnoj haljini od sive svile, prekrivenoj čipkama. Ona je živim pokretom ruke spustila staklo na kočiji i sada se, sva blistava, smiješila u okviru vrata. - Kamo idete? Razjapljenih usta, on joj odgovori, da ne zna ni sam kamo. A ona se još više razveseli, promatrajući ga svojim očima, u kojima se odražavao razvrat, i izvrnutih usana kao kod žene izopačenog ukusa, obuzete iznenadnom požudom za sirovim voćem, koje je opazila u nekoj prljavoj voćarnici. - Onda uđite, prošlo je toliko vremena, otkako se nismo vidjeli! ...Uđite, no, dok vas netko ne pregazi! I zbilja, kočijaši su postali nestrpljivi i tjerali svoje konje, usred velike buke. Smeten, on uđe unutra, a ona ga poveze sa sobom. Bio je posve mokar, nakostriješen i uplašen poput siromaha, a u toj je maloj kočiji, obloženoj plavim satenom, napola sjedio na čipkama njezine 238
suknje, dok su kočijaši stvarali šale o otmici i svrstavali svoje kočije jednu iza druge, da bi mogli uspostaviti promet. Irma Becot je napokon ostvarila svoj san o svojoj vlastitoj palači, koju je sagradila u Aveniji Villiers. Ali su za to bile potrebne godine: najprije joj je zemljište kupio jedan ljubavnik, a zatim je otišlo pet stotina tisuća franaka za gradnju i tristo tisuća za pokućstvo. Taj su novac dali drugi, prema tome kako bi se našao netko, tko bi se njome zanio. To je bila kneževska zgrada divne raskoši, a iznad svega, izvanredno profinjene, razbludne udobnosti; sve to je bilo samo jedna velika spavaća soba, kakva dolikuje strastvenoj ženi, ljubavno gnijezdo, koje je počinjalo sa sagovima u trijemu i dizalo se i pružalo do obloženih zidova soba. Sada, kad se u nju toliko utrošilo, ona je još više donosila, jer je trebalo plaćati luksuz njezinih grimiznih jastuka: noći provedene ondje bile su skupe. Ušavši s Claudeom u kuću, Irma zapovjedi, da nikoga ne puštaju unutra. Ona bi bila podmetnula vatru pod sve to bogatstvo, samo da bi udovoljila svojem hiru. Kad su njih dvoje zajedno ulazili u blagovaonicu, neki gospodin, ljubavnik, koji ju je tada uzdržavao, pokušao je usprkos svemu ući, ali ona naredi, da ga pošalju van, i to učini vrlo glasno, ne bojeći se, da će je on čuti. Zatim, za stolom, ona se smijala poput kakvog djeteta i svašta jela, iako inače nikad nije bila gladna. Požudno i zanosno je promatrala slikara, uživajući u njegovoj snažnoj, ali slabo njegovanoj bradi, i u njegovom radnom kaputu s istrganim dugmetima. On se kao u snu prepuštao njezinoj volji i jeo proždrljivo, onako kako se jede za velikih kriza. Večera je prošla u šutnji, vrhovni poslužitelj ih je služio dostojanstveno i ponosno. - Louis, odnijet ćete kavu i likere u moju sobu! Nikako nije moglo biti više od osam sati, a Irma se htjela odmah zatvoriti s Claudeom. Ona zaključa vrata i reče u šah: Laku noć, gospođa spava! - Ponašaj se posve slobodno, ti ostaješ kod mene!... Eh, prilično dugo se već o tome govori! Na koncu konca, to je preglupo! Onda on mirno svuče kaput u toj raskošnoj sobi, čiji su zidovi, boje sljezova cvijeta, bih ukrašeni srebrnom čipkom i u kojoj se nalazio golemi krevet, prevučen starinskim vezivima, nalik na prijestolje. Bio je naviknut da bude bez donjeg kaputa, i činilo mu se kao da je kod svoje kuće. Bilo mu je svejedno, spava li tu, ih pod mostom, kad se ionako 239
zakleo, da se nikad više neće vratiti kući. U poremećenosti njegova života ta mu se pustolovina nije čak ni činila čudna. A njoj, koja nije mogla shvatiti tu grubu zanemarenost, on je bio smiješan u najvećoj mjeri, i zato se zabavljala poput kakve djevojke, koja se otrgnula od kuće, stoga ga je, i ona napola svučena, bockala, grizla i udarala rukama kao prava mala ulična nevaljalka. - Znaš, moja kosa, onakva, kako je sređujem za naivce, moj Ticijan, kako to oni kažu, nije za tebe... Ah, ti me činiš drukčijom, zbilja, ti se od njih razlikuješ! I ona ga ščepa i počne mu govoriti, koliko je za njim žudjela zato, jer je bio loše počešljan. Od silnog smijeha riječi su joj se prekidale u grlu. On joj se činio tako ružnim, tako smiješnim, da ga je posvuda pomamno ljubila. Oko tri sata ujutro, usred zgužvanih i ispremetanih plahta, Irma se ispruži gola, sva podbuhla od razvrata, mucajući od umora. - Zbilja, ti si se dakle vjenčao sa svojom nezakonitom ženom? Claude, koji je drijemao, otvori svoje otupjele oči. - Da. - I ti još uvijek s njom spavaš? - Pa da. Ona se ponovo počne smijati i jednostavno doda: - Ah, moj bijedni debeljko, moj bijedni debeljko, sigurno se strašno dosađujete! Sutradan, kad je lima otpuštala Claudea, sva rumena kao poslije noći, za koje se dobro odmorila, besprijekorna u svome ogrtaču, već počešljana i smirena, ona za trenutak zadrži njegove ruke u svojima, ljubazno ga promatrajući, pa mu reče istovremeno i ganuto i porugljivo: - Moj bijedni debeljko, ovo ti nije donijelo nikakvog užitka. Ne! Ne kuni se, mi žene to osjetimo... Ali menije to mnogo donijelo, o, mnogo... Hvala, iskreno hvala! I to je bilo svršeno; morao bi je vrlo skupo platiti, da bi ona još jednom na to pristala. Claude se vratio ravno u Ulicu Tourlaque, potresen tom iznenadnom srećom. Osjećao je čudnovatu mješavinu taštine i grižnje savjesti, pa je zbog toga dva dana bio ravnodušan prema slikarstvu. Maglovito je razmišljao, da mu je možda cijeli život promašen. Uostalom, bio je tako čudan pri svome povratku, tako prepun dojmova stečenih te noći, da je 240
na Christineina zapitkivanja najprije nešto promucao, a zatim sve priznao. Nastala je svađa, ona je dugo plakala, ali mu je ipak oprostila, puna beskrajne popustljivosti prema njegovim krivicama, obuzeta sada nemirom, kao da se bojala, da ga ta, tako provedena noć, nije previše izmorila. A iz dubine njezine boli dizala se nesvjesna radost, ponos, što ga je netko mogao voljeti, zanosno veselje, što je sposoban za lakomisleni ispad, a također i nada, da će se vratiti k njoj, kad je bio i kod druge. Podrhtavala je, osjećajući miris požude, koji je donio sa sobom, a u srcu je još uvijek gajila samo jednu ljubomoru, ljubomoru prema tom prokletom slikanju, tako da bi ga radije bila bacila u naručje kakve žene. Ali sredinom zime Claude je osjetio nov nastup ohrabrenja. Jednoga dana, sređujući stare okvire, on nađe neki stari komad platna, koji je pao zada. To je bila figura gole žene, žene, koja leži, iz slike Plein-air, koju je jedinu sačuvao, isjekavši je iz slike, kad su mu je vratili iz Salona odbijenih. A kad ju je odmatao, on usklikne od zadivljenosti. - Zaboga, kako je to lijepo! I odmah je pričvrsti o zid s četiri čavla, i otada je provodio čitave sate promatrajući je. Ruke su mu drhtale, a krv mu je navirala u lice. Je li moguće, da je on naslikao takvo majstorsko djelo? On je dakle genijalan za svoje doba? Dakle, njegov mozak, njegove oči i njegovi prsti drukčiji su, nego kod drugih? Obuzela ga je takva groznica, takva potreba da si dade oduška, da je napokon zovnuo svoju ženu. - Dođi samo da pogledaš!... Ha? Zar nije dobro uhvaćena? Nema li ona fino priljubljene mišiće? ...Pogledaj ono bedro obasjano suncem! A rame, ovdje, sve do mjesta, gdje se grudi ispupčavaju... Ah, moj bože, to je život, ja osjećam, da ona živi; čini mi se kao da je dotičem, to je gipka i topla put, kojoj kao da i miris osjećam. Christine je stajala kraj njega, promatrala i odgovarala kratkim rečenicama. To uskrsnuće nje same, poslije toliko godina; njezin lik, kakav je bio, kad je imala osamnaest godina, u početku ju je ugodno dirnuo i iznenadio. Ali kad je vidjela, da se on time tako strastveno zanosi, ona počne osjećati neku nelagodu, koja je sve više rasla, osjeti nejasnu razdraženost, koju pred njim bezrazložno otkrije. - Kako to! Ti ne smatraš, da je tako lijepa, da bi trebalo pred nju kleknuti? - Da, da... Ali je pocrnjela. 241
Claude počne žestoko protestirati. Pocrnjela! Kako to? Nikad ona neće pocrnjeti, uvijek će ostati mlada. Obuzela ga istinska ljubav, pa je o njoj govorio kao o nekoj osobi. Iznenada bi ga obuzela potreba da je opet vidi, pa bi zbog toga sve napuštao, kao da se žuri na kakav sastanak. Zatim, jednoga jutra, obuzela ga je jaka želja za radom. - Ali, sto mu gromova, kad sam to napravio, bez sumnje to mogu i ponovo napraviti... Ah, ovoga puta, ako nisam glupa životinja, već ću ja pokazati što mogu! I Christine mu je odmah morala pozirati, jer je već bio na ljestvama, goreći od želje da se ponovo prihvati izrade svoje velike slike. Čitav ju je mjesec po osam sati dnevno držao golu, nogu oboljelih od stajanja, bez ikakve samilosti prema njoj, iako je opažao, da je iznemogla, isto kao što je bio divljački bezobziran i prema svojoj vlastitoj izmorenosti. Uporno je nastojao napraviti remek-djelo, zadavši si za cilj da ta uspravna figura bude isto tako lijepa, kao i ona figura, koja leži, a koju je vidio, kako blista na zidu, sva puna života. Neprestano je na nju pogledavao, te uspoređivao, očajan i potaknut strahom, da nikad više neće napraviti nešto jednako dobro. Pogledao bi na nju, pa na Christine, pa na svoju sliku, te bi se naljutio i počeo proklinjati, ako ne bi bio zadovoljan. Napokon se obori na ženu. - Ni ti, draga moja, nisi više onakva, kakva si bila u Burbonskoj ulici. Ah, nikako nisi više ista!... To je čudno, ti si rano imala razvijene grudi. Sjećam se, kako sam se bio iznenadio, kad sam te vidio s grudima prave žene, dok je ostali dio tijela sačuvao krhku djetinju finoću... A bila si tako vitka, tako svježa, pupoljak u cvatu, proljetna divota... Sigurno jesi, možeš si laskati, tvoje je tijelo bilo vraški lijepo! On nije to govorio, da bi je uvrijedio, govorio je naprosto kao promatrač, zatvarajući oči, raspravljajući o njezinom tijelu kao da proučava neki predmet, koji se kvari. - Boja je još uvijek divna, ali linije, ne, ne, to nije više isto!... Noge, o, noge su još lijepe: one kod žene najkasnije propadaju... Ali trbuh i grudi, zbilja, brzo se kvare. Tako na primjer, pogledaj se u ogledalo: ima tu kod pazuha vrećica, koje se nadimaju, i to nije nimalo lijepo. Eto, slobodno pregledaj njezino tijelo, tih vrećica tamo nema. Nježno pogledavši, on pokaže na polegnutu figuru, i zaključi: 242
- To nije nikako tvoja krivnja, ali je očito, da me to ometa... Ah, ništa od toga! Ona je to slušala, bolno se previjajući u svojoj tuzi. Ti sati utrošeni u poziranje, za kojih je toliko patila, sada su se pretvarali u neizdrživu muku. Što li je to sada izmislio, da joj satire dušu podsjećajući je na njezinu mladost, da raspaljuje njezinu ljubomoru, trujući je žaljenjem za njezinom iščezlom ljepotom? Eto, ona sada postaje svojom vlastitom suparnicom, ne može više ni gledati svoj stari lik, a da je njezina zlobna zavist ne ugrize za srce! Ah, koliko taj lik, ta skica napravljena prema njoj, opterećuje njezin život! U tome je cijela njezina nesreća: najprije mu je u snu otkrila svoje grudi, zatim je slobodno razgolila svoje djevičansko tijelo u trenutku ljubavi ispunjene samilošću, a onda mu se predala nakon što ga je ismijala svjetina, koja se izrugivala njezinom golom tijelu, i napokon mu je posvetila sav svoj život, ponizila se pristavši na ulogu modela, pri čemu je izgubila čak i ljubav muža. I taj lik sada oživljava, uskrsava, postaje življi od nje, da bi je potpuno uništio, jer odsada postoji samo jedno djelo, ta polegnuta žena s njegove stare slike, koja se sada pridiže u uspravnoj ženi na novoj slici. Iza toga je pri svakom novom poziranju Christine osjećala da stari. Spuštala je na svoje tijelo mutne poglede, i činilo joj se, da vidi, kako se po njemu stvaraju bore, kako se izobličuju čiste linije. Nikad se nije tako proučavala, pa je počela osjećati stid i odvratnost prema svome tijelu, počela je osjećati onaj beskrajni očaj, koji zahvaća vatrene žene, kada ih napušta ljubav zajedno s njihovom ljepotom. Možda je zato on više ne voli, pa provodi noći kod drugih žena i traži utočište u neprirodnoj ljubavi prema svome djelu? Stoga nije više mogla bistro shvaćati stvari, uvelike je propala, te je živjela u kratkoj prljavoj bluzi i prljavim suknjama, prestavši isticati svoju draž, obeshrabrena zbog pomisli da je sada uzaludno boriti se, jer je stara. Jednog se dana Claudeu, razbješnjenome zbog jednog neuspjelog sjedenja, oteo strašan krik, koji joj je zadao neizlječivu ranu. Sav izvan sebe, u jednom od onih nastupa srdžbe, kad se činilo da postaje neodgovoran za ono što čini, umalo da nije ponovo probio sliku. S ispruženom šakom, dok je iskaljivao na njoj svoj bijes, rekao joj je: - Ne, zaista, ovako ja ništa ne mogu postići... Ah, znaš, ako netko hoće pozirati, onda ne smije imati dijete! 243
Ogorčena tom uvredom i plačući, poletjela je da se obuče. Ali su joj se ruke zaplitale, pa nije uspijevala dovoljno brzo naći haljine, kojima bi se pokrila. A on, obuzet grižnjom savjesti, odmah je sišao s ljestava, da bije utješio. - No, no, nisam tako mislio, ja sam pokvarenjak... Molim te, poziraj još malo, da mi dokažeš da se ne ljutiš na mene! Onako golu, obuhvatio ju je rukama, nastojeći joj strgnuti košulju, koju je ona napola navukla. A ona mu je i ovog puta oprostila, i opet počela pozirati, ali se tako tresla, da su joj valovi bola zahvatali udove. Stajala je ukočeno poput kipa, a krupne nijeme suze i dalje su joj padale s lica na grudi, niz koje su se kotrljale. Njezino dijete, ah, svakako, bolje bi mu bilo, da se nije ni rodilo! Možda je baš ono uzrok svega. Ona prestane plakati i počne opravdavati njegova oca, pri čemu je osjećala prigušenu srdžbu prema bijednom biću, za koje se njezin majčinski osjećaj nikad nije probudio i koje je ona sada mrzila, pomislivši da je ono moglo ubiti ljubavnicu u njoj. Claude je, međutim, ovog puta ostao uporan, završio je sliku i zakleo se da će je, pa bilo kako bilo, poslati u Salon. Nije silazio s ljestava čisteći pozadinu, sve dok se nije potpuno zamračilo. Naposljetku, sav iscrpljen, izjavio je da više neće dirati u sliku. Kad mu je toga dana, oko četiri sata, Sandoz došao u posjet, nije ga više ga zatekao kod kuće. Christine mu je odgovorila da je upravo tren prije izašao, da bi se na brežuljku malo prošetao po čistom zraku. Lagano raskidanje veza između Claudea i prijatelja iz nekadašnje družine poprimilo je ozbiljne oblike. Neugodno se osjećajući pred njegovim slikama, koje su ih zbunjivale, a i sve više i više zatečeni vlastitim razočaranjem u čovjeka, kojemu su se u mladosti divili, svi su oni sve rjeđe dolazili k njemu i sve kraće se zadržavali, tako da su ga napokon napustili i nisu više svraćali k njemu. Gagniere je čak napustio Pariz, te prešao u jednu od svojih kuća u Melunu, gdje je oskudno živio od najamnine druge svoje kuće, nakon što se vjenčao, na čuđenje svojih prijatelja, svojom učiteljicom glasovira, nekom starom gospođicom, koja mu je uvečer svirala Wagnera. Što se tiče Mahoudeaua, on je kao izliku navodio svoj posao, jer je počeo zarađivati nešto novca zahvaljujući nekom tvorničaru umjetnina u bronci, kojemu je dotjeravao modele. S Joryjem je pak bilo drugačije. Njega nitko nije mogao vidjeti, otkad ga je Mathilde despotski 244
držala kao u zatvoru: ona ga je hranila tako sitnim obrocima, da je bio više gladan nego sit, zaglupljivala ljubavnim majstorijama, zatrpavala svim onim, što je volio, tako da je on, nekadašnji skitnica po pločnicima, škrtac, koji je neprestano tražio naslade kraj plotova, samo da ih ne bi platio, sada spao na službu vjernog psa i njoj davao ključeve, kojima je zaključavao svoj novac, a u džepu imao samo toliko, da si može kupiti sebi, i to samo onda, kad bi mu ona odlučila ostaviti dvadeset sua. Čak se govorilo da ga je, kao žena, koja je nekoć bila pobožna, da bi učvrstila svoju vlast, natjerala na pobožnost, pa mu govorila o smrti, koje se on strašno bojao. Jedino je Fagerolles glumio živu srdačnost prema svom starom prijatelju, kad bi ga sreo, neprestano mu obećavajući da će ga posjetiti, što uostalom nikad nije činio: toliko je bio zauzet poslije svog velikog uspjeha, opjevavan, oglašavan, slavljen, na putu da doživi svaku sreću i sve počasti! A Claude je jedino žalio za Dubucheom, osjećajući nježnu slabost prema starim uspomenama iz djetinjstva, što nisu mogli omesti ni laki sukobi, do kojih ih je razlika u njihovoj ćudi kasnije dovodila. Ali Dubuche, kako se činilo, također ni sam nije bio sretan. Bio je bez sumnje zasut milijunima, ali je ipak bio bijedan, u neprestanom sporu sa svojim tastom, koji se žalio da se prevario u njemu kao arhitektu. Uz to je bio prisiljen živjeti uz lijekove svoje bolesne žene i svoje dvoje djece, dvoje zametaka, koji su došli na svijet prije vremena i koje su odgajali kao pod staklenim zvonom. Od svih tih prekinutih prijateljskih veza ostao je dakle samo Sandoz, koji kao da je poznavao put, koji vodi do Ulice Tourlaque. On je tamo svraćao zbog malog Jacquesa, svojega kumčeta, i zbog te Christine, koja ga je svojim patničkim licem, usred te bijede, snažno uzbuđivala; kao jedna od onih vizija velikih ljubavnica, koju bi htio unijeti u svoje knjige. A osobito je bratski osjećaj kod njega kao umjetnika jačao, otkad je vidio da Claude gubi tlo pod nogama, da pada u ponor herojskog umjetničkog ludila. U početku je ostao sav zapanjen, jer je u svog prijatelja vjerovao više nego u samoga sebe; otkad su izašli iz koledža, sebe je stavljao na drugo mjesto, a njega izdizao vrlo visoko, na stupanj onih majstora, koji revolucioniraju svoju epohu. Zatim je osjetio bolnu raznježenost nad tim slomom genija, gorku i duboku samilost nad tom strašnom patnjom zbog vlastite nemoći. Zar se u umjetnosti uopće može znati, gdje se skriva luđak? Svi su propali 245
geniji izazivali u njemu takvo ganuće, da mu je dolazilo da zaplače, i ukoliko bi neka slika ili knjiga više podlegla kakvoj zabludi, postala žrtvom kakvog čudnog i tužnog napora, tim više je on drhtao od milosrđa, osjećajući potrebu da te ljude, koje je ubilo njihovo umjetničko djelo, iz čovjekoljubivih razloga obuzda u njihovim pretjeranim snovima. Toga dana Sandoz, ne zatekavši slikara kod kuće, a opazivši, da su Christinene oči crvene od plakanja, čvrsto odluči još malo ostati. - Ako vi mislite, da se mora uskoro vratiti, ja ću ga pričekati. - O, brzo će se on vratiti. - Onda ostajem, osim ako vam možda ne smetam. Nikad ga nije još toliko uzbudila svojom iznemoglošću napuštene žene, svojim umornim kretnjama, svojim sporim govorom, svojim nemarom za sve ono što nije ljubav, za koju izgara. Možda već čitav tjedan nije pomaknula nijednu stolicu, nije obrisala prašinu ni s jednog komada pokućstva, puštajući da se slom u njihovom obiteljskom životu u potpunosti ostvari i jedva nalazeći snage, da se i sama miče. I čovjeku se srce stezalo, promatrajući pod svjetlom, koje je slobodno prodiralo kroz široki prozor, tu bijedu, koja je prešla u prljavost, tu slabo ožbukanu šupu, pustu i neurednu, u kojoj se drhtalo od tuge, usprkos svijetlom popodnevu veljače. Christine s teškom mukom krene sjesti pokraj nekog željeznog kreveta, koji Sandoz pri ulasku u kuću nije ni opazio. - No - upita on - zar je Jacques bolestan? Ona počne pokrivati dijete, čije su ruke neprestano odgurivale plahtu. - Jest, već tri dana leži. Ovamo smo dovukli njegov krevet, da bi bio s nama... Nikad nije bio snažan. Ali neprestano sve više slabi, to je očajno. Ukočena pogleda, ona je govorila jednoličnim glasom, a Sandoz se uplaši, kad se približio. Blijeda djetetova glava činila se kao da je još više narasla, pa je sada bila tako teška, da je dijete nije više moglo nositi. Glava je nepomično počivala, tako da se moglo pomisliti da ju je već napustio život, kad ne bi bilo snažnoga daha, koji je izlazio iz blijedih usana. - Mali moj Jacques, to sam ja, tvoj kum... Zar me nećeš pozdraviti? 246
S mukom se glava uzalud pokuša pridići, kapci se malo otvoriše, pokazujući očno bjelilo, a onda se opet zatvoriše. - Ali jeste li bili kod liječnika? Ona slegne ramenima. - O, liječnici! Zar se oni razumiju u to? ...Bio je jedan, koji je rekao da mu ne može nikako pomoći... Nadajmo se da je to i sada samo upozorenje. Eto, sad mu je dvanaest godina. On raste. Sandoz, sav sleđen, ušuti, da ne bi povećao njezin nemir, jer se činilo da ona ne uviđa, kako je bolest ozbiljna. On se šutke prošeće i zaustavi se pred slikom. - Ah, ah, to napreduje; sada je na dobrom putu. - Slika je gotova. - Doista? Gotova? A kad je ona dodala da će slika sljedeći tjedan biti otpremljena u Salon, on se zbuni, te sjedne na kauč kao čovjek, koji ne želi donositi ocjenu na brzaka. Pozadina, obale i Seine, iz koje se dizao pobjednički rt Citéa, ostali su samo kao skica, ali majstorska skica, kao da se slikar bojao, da ne pokvari Pariz svoga sna, ako ga bude dotjeravao. Nalijevo se također nalazila izvrsna skupina, istovarivači, koji su iskrcavali vreće gipsa, i ti su dijelovi slike bili vrlo dotjerani, izrada je bila lijepa i snažna. Samo se čamac sa ženama, u sredini, kričavo isticao blistavošću puti, kojoj tu nije bilo mjesto. Osobito je velika, gola figura, slikana kao u groznici, bila vrlo blještava, te se isticala kao plod lažne, čudne i zbunjujuće halucinacije, usred okolnih realističkih prizora. Ne govoreći ništa, Sandoz je bio očajan, promatrajući to ponosito, neuspjelo djelo. Ali se njegov pogled susretne s Christineinim, koji je bio uperen u njega, pa je smogao snage da promrmlja: - Divno! O, žena je divna! I upravo u tom trenutku Claude uđe u kuću. On usklikne od radosti, opazivši svog starog prijatelja i snažno mu stisne ruku. Zatim se približi Christine i poljubi maloga Jacquesa, koji je ponovo odbacio pokrivač. - Kako mu je? - Uvijek jednako. - Dobro, dobro! On odviše raste, odmor će mu donijeti oporavak. Pa govorio sam ti da se ne uznemiruješ! I Claude sjedne na kauč, kraj Sandoza. Obadvojica se udobno smjestiše, svališe se na leđa i ostadoše napola ležeći, s pogledom uprtim 247
uvis, promatrajući sliku, dok Christine, sjedeći kraj kreveta, nije ništa gledala, te se činilo da u svojem neprekidnom očaju ni na što ne misli. Malo-pomalo spuštala je noć, a živo svjetlo, koje je prodiralo kroz veliki prozor, već je blijedilo, gubilo svoju boju u sumraku, koji se, jednobojan, polako spuštao. - Onda si se odlučio; tvoja mi je žena rekla, da ćeš je poslati. - Hoću. - Imaš pravo, treba završiti konačno s tom velikom slikom! ...O, ima u njoj divnih dijelova! Ona duga obala s lijeve strane, a onda onaj čovjek, koji diže vreću, tamo dolje... Samo... On je oklijevao, ali se napokon ohrabri. - Samo, čudno je, što si zabio u glavu da zadržiš one gole kupačice... To se ne može opravdati, vjeruj mi, a obećao si mi da ćeš ih obući. Sjećaš li se? ...Dakle, smatraš te žene važnima? - Da. Claude je odgovarao hladno, s upornošću, kakva se opaža kod ljudi, koji imaju fiksne ideje, pri čemu se ne trude ni obrazlagati svoja djela. Spleo je ruke pod zatiljkom i počeo govoriti o koječemu drugom, ne spuštajući pogleda sa svoje slike, koju je sumrak počeo obavijati finom koprenom. - Ti ne znaš, odakle dolazim? Dolazim od Courajoda... Ha? Veliki pejzažist, slikar Gagnyške bare, koja visi u Luksemburškoj palači! Sjećaš li se? Ja sam mislio da je umro, no onda smo doznali da stanuje u nekoj kući ovdje u blizini, s druge strane brežuljka, u Ulici pojilišta... No dobro, dragi moj, njegov me slučaj mučio. Odlazeći katkad da udahnem malo zraka, otkrio sam njegovu kuću, pa nisam mogao proći pokraj nje, a da ne zaželim ući onamo. Zamisli dakle! Majstor, ljudina, koji je izmislio naš sadašnji pejzaž, a koji sada živi ondje, nepoznat, pokopan, sakriven pod zemljom poput kakve krtice! ...A onda, ne možeš ni zamisliti kakva je ta ulica i ta bijedna kućica: ulica kao na selu, prepuna živadi, obrubljena travnatom padinom; kućica nalik dječjoj igrački, s malim prozorima, s jednim malim vratima i malim vrtom, zapravo strmim pedljem zemlje, na kome su zasađene četiri kruške i koji je zakrčen pravim kokošinjcem, napravljenim od zeleno obojenih dasaka, starih komada gipsa i željeznih rešetaka, učvršćenih konopcima... 248
Počeo je sporije govoriti i žmirkati očima, kao da mu se briga za njegovu sliku nesavladivo uvukla u dušu, te ga malo pomalo počela toliko zaokupljati, da ga je ometala u njegovom pripovijedanju. - I danas eto, ja opazih Courajoda baš pred njegovim vratima... To je starac od preko osamdeset godina, poguren i toliko smanjenog stasa, da se doima poput malog dječaka. Ne, trebao si ga vidjeti s njegovim klompama, seljačkim pletenim prslukom i povezom na glavi, kakav nose stare žene... Ja mu se smjelo približim i kažem: »Gospodine Courajod, ja vas poznajem, vi imate u Luksemburškoj palači sliku, koja je pravo remek-djelo; dopustite jednom slikaru, da vama kao majstoru stisne ruku!« Ah, da si ga vidio, kako se zbog toga uplašio i počeo mucati i uzmicati, kao da sam ga htio tući. Bio je to pravi bijeg... Ja sam pošao za njim, i on se smirio i pokazao mi svoje kokoši, patke, kuniće, pse, čitav neobični zvjerinjak, u kojemu je bio čak i jedan gavran! On živi usred toga, i razgovara samo sa životinjama. Što se pak tiče krajolika, to je divota! Pred tobom se pruža sva ravnica SaintDenis, na milje i milje daleko, s rijekama, gradovima, tvornicama, koje se dime, vlakovima, koji sopću. Ukratko, prava pustinjačka jazbina na brdu, s leđima okrenutima Parizu i pogledom uperenim dolje u bezgranično polje... Naravno, ja se ponovo vratim na ono, zbog čega sam došao. »O, gospodine Courajod, vi imate divan talent! Kad biste samo mogli znati, koliko vam se divimo! Vi ste naš ponos i uvijek ćete ostati otac svima nama!« Usne mu počeše ponovo drhtati, i on me pogleda s izrazom straha i izbezumljenosti na licu. Ne bi me tako umolnom kretnjom od sebe odgurnuo ni da sam pred njim, iz njegove davno pokopane mladosti, bio otkopao kakav leš. Kroz zube je mumljao riječi bez ikakve veze. Bilo je to fufljanje podjetinjelog starca, koje nije bilo moguće razumjeti: »Ne znam... tako odavno... prestar... briga mene...« Ukratko, izbacio me van, i čuo sam kako naglo okreće ključ u bravi, zatvarajući se tu sa svojim životinjama, da bi se obranio od vanjskog svijeta, da mu ovaj ne pokuša iskazati svoje divljenje... Ah, taj čovjek završava svoj život poput kakvog trgovčića, koji se povukao u mir; ah, to je dobrovoljni povratak u ništavilo, još prije nego što je umro! Ah, slava, slava, za koju smo mi ostali spremni umrijeti! Sve više i više prigušen, njegov se glas ugasio u velikom, bolnom uzdahu. Noć se i dalje spuštala, noć, čija se plima, nagomilana po uglovima, polako i neumoljivo dizala, potapajući noge stola i stolica, 249
čitavu zbrku stvari, koje su bile rasute po podu. Već je donji dio slike bio preplavljen, pa se činilo da Claude, očajno uperivši oči, pažljivo promatra povećavanje tame, kao da je napokon, u tom umiranju dana, stvorio sud o svome djelu. U isto vrijeme, usred duboke tišine, čuo se samo hrapavi dah malog bolesnika, kraj kojega se još uvijek dizala tamna, nepomična silueta majke. Tada je riječ preuzeo Sandoz, koji je također držao ruke prekrižene pod zatiljkom, oslonjen leđima na jastuku kauča. - Zar je tome tako? Zar ne bi možda bilo bolje živjeti i umrijeti nepoznat? Kakva li je samo to obmana, ako ta umjetnička slava isto tako ne postoji, kao što ne postoji ni raj iz katekizma, kome se sada i sama djeca rugaju! Mi, koji više ne vjerujemo u boga, vjerujemo u svoju besmrtnost! ...Ah, kakve li bijede! I obuzet tugom sumraka, on mu se izjada, iznese svoje osobne muke, oživljene svim onim, što je u njima osjećao kao općeljudsku patnju. Gle! Ja, kome ti možda zavidiš, prijatelju, da, ja, koji počinjem učvršćivati svoj položaj, kako to kažu građani, koji objavljujem debele knjige i koji zarađujem nešto novaca, eh, eto vidiš, strašno zbog toga patim... Često sam ti govorio, ali ti mi ne vjeruješ, jer za tebe, koji stvaraš uz takvu muku i kojega pučanstvo ne poznaje, sreća bi se, naravno, sastojala u tome, da mnogo toga stvoriš, da budeš zapažen, hvaljen ili žestoko kritiziran... Ah, ako uspiješ prodrijeti u sljedeću izložbu Salona, umiješati se u vrevu i napraviti i druge slike, onda ćeš mi moći reći, zadovoljava li te to, i jesi li napokon sretan... Slušaj, rad je zaokupio čitav moj život. Malo-pomalo, on mi je oteo majku, ženu, sve što volim. To je klica, koja se uvukla u moju lubanju i izjeda mi mozak, postepeno zahvaća i trup i udove, podgriza čitavo tijelo. Čim ujutro skočim iz kreveta, rad me ščepa i prikuje za stol, ne dopuštajući mi da udahnem niti malo čistoga zraka, zatim me slijedi i kad odlazim na objed, pa prežvakavam svoje rečenice skupa s kruhom. Kasnije me prati i kad izađem: sa mnom večera i navečer legne na moj jastuk. Rad mi se tako neumoljivo nameće, da nikad ne mogu zaustaviti započeto djelo, čiji se život i dalje odvija, pa čak i onda, kada usnem... Izvan toga za mene više ne postoji nijedno biće. Krenem poljubiti svoju majku, a tako sam rastresen, da, deset minuta nakon što je ostavim, sam sebe pitam, jesam li joj uistinu zaželio dobro jutro. Moja jadna žena nema više muža, ja sam daleko od nje, čak i 250
onda, kad se naše ruke dodiruju. Katkada me obuzme gorki osjećaj da trujem njihove dane, i to me strašno peče, jer se sreća u obitelji nalazi samo u dobroti, iskrenosti i veselju, ali zar se ja mogu istrgnuti iz pandža nemani? Vrlo brzo ponovo zapadnem u somnambulizam stvaralačkih trenutaka, u ravnodušnost i u turobno raspoloženje izazvano mojom fiksnom idejom. Dobro je, ako su mi stranice, koje sam ujutro napisao, uspjele, a loše, ako je jedna od njih ostala bijedna! Obitelj će se smijati ili plakati prema hiru rada, koji sve proždire... Ne, ne, ja više nemam ništa, sanjario sam o odmoru na selu i o dalekim putovanjima u trenucima očaja, a sada, kad bih mogao udovoljiti svojim željama, sprječava me započeto djelo, koje me zarobljuje: nema ni izlaska ujutro na sunce, ni bijega k prijatelju, ni vragolija za razonodu! Na to sam navikao, tako da mi je to zarobilo i volju, za sobom sam zatvorio vrata svijetu i bacio ključ kroz prozor... U mojoj jazbini nema više ničega, osim rada i mene, a on će me proždrijeti, pa neće više biti ničega, ničega! On ušuti, te ponovo zavlada tišina u sve dubljoj tami. Zatim s mukom nastavi. - Kad bi čovjek barem našao u tome zadovoljstvo, kad bi taj pasji život donio barem kakvu radost! ...Ah, ne znam, kako to rade oni, koji puše cigarete i koji se, posve sretni, češu po bradi, dok rade. Da, ima i takvih, za koje je, kako se čini, stvaranje laka zabava, kojoj lako pristupe i lako je ostave, bez ikakve grozničavosti. Oni su oduševljeni, oni se sami sebi dive, i ne mogu napisati ni dva retka, a da to ne budu dva retka rijetke, odlične, nenadmašne kvalitete... No dobro, ja rađam uz pomoć kliješta, a moj mi se porod, usprkos tome, čini nekakvom grozotom. Je li moguće da neki ljudi tako malo podliježu sumnji, i sigurni su u sebe? Čudim se, kad vidim kako neki klipani bijesno poriču sve druge i gube svaku kritičnost, svaki zdrav smisao, kad se radi o njihovoj nakaznoj djeci. Eh, a pisati knjigu je uvijek vrlo ružno! Da bi je čovjek mogao voljeti, ne bi se smio nikad upustiti u taj prljavi posao... Ja ne govorim o obilju pogrda, koje pisac zbog nje prima. Umjesto da me uznemire, one me, nasuprot, samo potiču. Znam da ima i takvih, koje napadi uzbunjuju, takvih, koji zbog pomanjkanja ponosa osjećaju potrebu za pobuđivanjem simpatije prema sebi. To je naprosto neizbježna osobina njihove prirode: neke bi žene umrle, ako se ne bi sviđale drugima. Ali uvreda jača čovjeka, nepopularnost je muževna 251
škola, a da održimo svoju gipkost i snagu, ništa ne vrijedi toliko, koliko hajka budala. Dovoljno je da si čovjek kaže, da je svoj život posvetio nekom djelu, da ne očekuje brzu pravdu, pa čak ni ozbiljnu ocjenu onoga, što je stvorio; da konačno ne radi zato, jer nešto očekuje, nego zato, jer u sebi osjeća, neovisno o svojoj volji, neodoljivu potrebu rada, kao što osjeća kucanje srca, pa se lako dogodi i da umre u utješnoj iluziji, da će ga ljudi jednog dana zavoljeti... Ah, kad bi oni drugi znali, kako odvažno podnosim njihove izljeve srdžbe! Samo što sam tu i ja, a ja se uništavam i tako očajavam, da više ne živim sretno ni minute. Bože moj, kako su strašni trenuci, čim počnem pisati roman! Prva poglavlja još nekako idu, imam dovoljno prostora, da dam izraza svojim velikim zamislima, a poslije toga ispadam iz kolosijeka, i nikad nisam zadovoljan svojim svakodnevnim poslom, loše mislim o knjizi, koju pišem, smatram je gorom od prijašnjih, svaka stranica, svaka rečenica, svaka riječ predstavlja mi muku, tako da mi se i sami zarezi čine ružnima, i zbog toga trpim. A kad knjigu završim, ah, kad je završim, kakvo li je to olakšanje za mene! Nije to radost onog gospodina, koji se sav zanese diveći se svom plodu, nego kletva nosača, koji baca na zemlju teret, od kojega mu je pukla kičma... A kasnije to iznova počinje, i vječno će iznova počinjati, i ja ću od toga okončati, ljutit na samoga sebe, ogorčen, što nisam sposobniji, bijesan, što za sobom ne ostavljam potpunije, uzvišenije djelo, što ne ostavljam knjige na knjigama, čitavo brdo knjiga. I kad budem umirao, obuzet će me strašna sumnja o izvršenom poslu, pa ću se pitati, je li to zbilja ono pravo i nisam li možda trebao krenuti nalijevo, kad sam išao nadesno, a moja posljednja riječ, moj posljednji hropac odražavat će želju, da sve preradim... Zbog silnog uzbuđenja riječi su mu zapinjale u grlu, pa je morao na trenutak predahnuti, prije nego mu se oteo ovaj bolni krik, u kome je izbila cjelokupna njegova nepopravljivo lirska nastrojenost: - Ah, tko će mi dati život, drugi, ponovni život, da bi mi ga rad opet mogao oteti i da bih u takvom poslu iznova umro! Noć se spustila, i nije se više vidjela ukočena silueta majke. Činilo se da hrapavi dah djeteta dolazi iz mraka, nalik na golemi i daleki jad, koji se diže s ulica. Od čitavog ateljea, utopljenog u zloslutnu tamu, jedino je velika slika sačuvala izvjesnu bljedoću, posljednji ostatak svjetla, koje je nestajalo. Vidjelo se kako, poput vizije koja nestaje, lebdi gola 252
figura, ali nejasna oblika, gotovo iščezlih nogu, bez jedne ruke, sačuvavši točne obrise samo na oblini trbuha, čija se put svijetlila poput mjeseca. Poslije duge šutnje Sandoz upita: - Hoćeš li da ja idem s tobom, kad budeš onamo otpremao svoju sliku? Claude mu ne odgovori, a Sandozu se činilo da čuje, kako ovaj plače. Je li to bila bezgranična tuga, očaj, koji je obuzeo i njega samoga? On pričeka, pa ponovi svoje pitanje, a slikar onda, prigušivši jecaj, napokon odgovori: - Hvala, dragi moj, slika ostaje tu, neću je poslati. - Kako to? Ali zar nisi odlučio? - Da, da, bio sam se odlučio... Ali nisam je dobro vidio, a malo prije sam vidio, kakva je, pod svjetlom, koje je na nju palo... Ah, promašio sam, promašio i ovog puta, ah, to me poput šake udarilo u oči, pa mi se i srce potreslo! U tami, koja ga je skrivala, polako su mu tekle tople suze. On se suzdržavao, ah usprkos njegovoj volji izbila je na vidjelo drama, koja ga je svojom tihom tugom mučila. - Jadni moj prijatelju - reče uzbuđeno Sandoz - teško je to priznati, ah ti ipak možda imaš pravo, što želiš pričekati, dok ne dotjeraš pojedine dijelove... Ah mene to strašno peče, jer ću pomisliti, da sam te ja pokolebao svojim vječnim i glupim nezadovoljstvom. Claude mu prostodušno odgovori: - Ti! Ma svašta! Pa ja te nisam ni slušao... Ne, ja sam promatrao sve promjene, koje su se sada zbivale na toj prokletoj slici. Svjetlost se nad njom gubila, pa sam u izvjesnom trenutku u sivom, vrlo finom polumraku, iznenadno jasno uvidio: jest, ništa nije kako bi trebalo biti, i jedino je pozadina lijepa, gola žena neskladno strši u svemu tome, kao da si tu ubacio prskalicu, a k tome i ne stoji ispravno. Noge su joj pak ružne... Ah, došlo mi je da umrem od toga; osjetio sam, da me napušta život... Zatim se mrak i dalje spuštao: vrtoglavo se sve rušilo u ponor, zemlja nestajala u ništavilu praznine, nastupila je propast svijeta! Uskoro sam vidio samo njezin trbuh, koji se smanjivao poput punog mjeseca. I gle! Gle! u ovom trenutku od nje nije više ništa ostalo, nema na njoj nikakvog tračka svjetla, ona je mrtva, posve crna. 253
I zbilja je slika sada bila potpuno iščeznula. Ali se slikar digne, i začulo se, kako sipa psovke u tamnu noć. - Prokletstvo! Nema veze... Ponovo ću se latiti posla... Christine, koja se također digla sa stolice, i s kojom se on sudario, prekine ga u govoru. - Pazi, upalit ću svjetiljku. Ona je upali i ponovo se pojavi vrlo blijeda, bacivši na sliku pogled pun straha i mržnje. A što? Slika ostaje, užas iznova počinje. - Latit ću se posla - ponovi Claude - i on će ubiti mene, ubit će mi ženu i dijete, cijelu kuću, ali će to biti remek-djelo, tako mi boga! Christine se uputi natrag prema stolici. Vratili su se k Jacquesu, koji se opet otkrio, nesigurno pipajući svojim ručicama. Još uvijek je dahtao, nepomičan, s glavom zagnjurenom u jastuk, sličnom utegu, pod kojim puca krevet. Odlazeći, Sandoz iskaže svoje strahove. Majka se činila izbezumljenom, a otac se već vratio svojoj slici, djelu, koje je trebao stvoriti, i koje je - izazvavši u njemu obmanu, a koju je on strastveno prihvatio - potiskivalo u njegovoj duši bolnu stvarnost, koju je predstavljalo to dijete, ta živa put njegove puti. Sutradan ujutro Claude se već gotovo potpuno obukao, kad je začuo uplašeni glas Christine. Ona se također trgla iz sna, iz teškog sna, u kome se ukočila na svojoj stolici, dok je bdjela nad bolesnikom. - Claude! Claude! Pogledaj ovamo! ...On je umro. On dotrči, izbuljenih očiju, posrćući, ništa ne shvaćajući, ponavljajući u dubokoj zaprepaštenosti: - Kako? On je umro? Jedan trenutak ostali su zapanjeni nad krevetom. Bijedno biće, koje je ležalo na leđima, sa svojom prekrupnom glavom genijeva djeteta, jednakom po veličini nadutim glavama slaboumnika, činilo se, da se nije pomaknulo od prijašnjeg dana. Samo što njegova proširena, sada bezbojna usta, nisu više disala, a prazne su mu oči bile otvorene. Otac ga takne i ustanovi da je hladan poput leda. - Istina je, umro je. I njihovo je čuđenje bilo tako veliko, da su na trenutak ostali suhih očiju, zapanjeni jedino surovošću događaja, koji su smatrali nevjerojatnim. Zatim, potpuno slomljena, Christine se sruši pred krevet. Plakala je i snažno jecala, cijela se tresući od jecanja, grčeći ruke i oslonivši čelo o 254
rub jastuka. U tom prvom strašnom trenutku njezin je očaj bio još teži, jer ju je žestoko grizla savjest zbog toga, što nije dovoljno voljela to jadno dijete. Pred njezinim su se očima brzo nizali prošli dani, i svaki joj je od njih donosio neko kajanje, rđave riječi, odgađana milovanja, a katkada čak i grubosti. I sada je sve gotovo, nikada više neće mu moći nadoknaditi ono, čega ga je lišila, zatvorivši pred njim svoje srce. On, kojega je ona smatrala tako neposlušnim, zapravo ju je i previše slušao. Ona mu je toliko puta znala reći, kad bi se igrao: »Budi miran, pusti da ti otac radi!« tako da bi se napokon za dugo vremena smirio. Ta ju je pomisao gušila, i svaki joj je jecaj izazvao nejasni krik. Osjećajući nervoznu potrebu za kretanjem, Claude počne hodati. Zgrčena lica, prolijevao je samo rijetke, krupne suze, koje je redovno brisao gornjom stranom ruke. A kad bi prošao pokraj maloga leša, ne bi se mogao suzdržati, a da na njega ne baci pogled. Velike, nepomično uprte oči kao da su na njega snažno utjecale. U početku se opirao, ali kasnije se nejasna misao jasno ocrtala i zatim pretvorila u napast. Napokon je to popustilo, pa je uzeo jedno malo platno i započeo raditi skicu mrtvog djeteta. U prvim trenucima suze su ga ometale u promatranju, prekrivajući sve maglom, i stalno ih je brisao, uporno radeći drhtavim kistom. Zatim su mu se, dok je radio, osušile oči i ruka mu je postala sigurna, pa uskoro nije više tu bio njegov ohladnjeli sin, nego samo model, predmet, koji ga je svojom neobičnošću strastveno počeo zanimati. Te pretjerano velike dimenzije glave, ta voštana boja puti i te oči slične otvorima, uperenima u prazninu, mamile su ga i zagrijavale. Povlačio se unatrag, bio je zadovoljan i neodređeno se smiješio svome djelu. Kad je Christine ustala, zatekla ga je zauzetog tim poslom. Onda, briznuvši ponovo u plač, rekla mu je samo: - Ah, možeš ga slobodno slikati, on se više neće pomaknuti Pet je sati Claude radio. A dva dana kasnije, kad ga je Sandoz s groblja, poslije pogreba, otpratio kući, zadrhtao je od sažaljenja i divljenja pred malom slikom. To je bilo jedno od njegovih dobrih djela, kakva je nekoć pravio, remek-djelo po jasnoći i snazi, a usto, prožeto golemom tugom, osjećajem da je sve svršeno, da je smrću toga djeteta umro i život. Ali Sandoz, koji je počeo klicati, izričući pohvale, ostao je potresen, kad mu je Claude rekao: 255
- Zbilja, to ti se sviđa? ...Onda, navodiš me na odluku. Budući da ona druga slika nije gotova, ja ću ovo poslati u Salon.
X. Claude je odnio svoju sliku Mrtvo dijete u Palaču industrije, a sutradan ujutro, dok je lutao u blizini parka Monceau, susretne Fagerollesa. - Zar je moguće! To si ti, prijatelju! - srdačno usklikne ovaj posljednji. - A što je s tobom, što radiš? Tako se malo viđamo! A onda, kad mu je njegov prijatelj ispričao, da je u Salon poslao onu malu sliku, koja mu je bila tako draga, on doda: - Ah, poslao si je! Pa onda ću ti pomoći, da ti to prime. Naime, ove godine sam ja kandidat za žiri. I doista, zbog galame i vječnog nezadovoljstva umjetnika, a nakon silnih bezuspješnih pokušaja preustroja, uprava je napokon prepustila izlagačima pravo da sami izaberu članove žirija, koji će odlučivati o prihvaćanju slika. A to je unijelo nervozu u slikarske i kiparske krugove, te je izbila prava izborna groznica, izbile su ambicije, veze i spletke, sve one ružne pojave, koje sramote politički život. - Pođi sa mnom! - nastavi Fagerolles. - Moraš vidjeti kako sam se smjestio u svojoj maloj palači, u koju još nisi stupio nogom, usprkos tvojim obećanjima... To je ovdje, vrlo blizu, na uglu Avenije Villiers. I Claude, čiju je ruku Fagerolles radosno zgrabio, bio je prisiljen poći s njim. Bio je neodlučan; pomisao, da mu njegov stari prijatelj može pomoći da bude primljen, ispunjavala ga je istodobno i stidom, i željom. Na aveniji, pred malom palačom, on se zaustavi da pogleda pročelje, koketnu i izvještačenu arhitektonsku tvorevinu, točnu imitaciju neke renesansne kuće u Bourgesu, s pregrađenim prozorima, tornjićem za stepenice i išaranim olovnim krovom. To je sve bilo vrlo kričavo poput nakita kakve uličarke, i on je ostao zapanjen kada je, okrenuvši se, s druge strane kolnika opazio kraljevsku palaču Irme Becot, gdje je proveo jednu noć, koja mu je ostala u nejasnom sjećanju, poput sna. Prostrana, čvrsta i gotovo ozbiljna, ona je bila nalik na neku važnu građevinu, u usporedbi sa svojom susjedom s druge strane, 256
palačom umjetnika, koja se činila kao kakav sitni, umjetnički izrađen predmet. - Ha? Ta Irma - reče Fagerolles, s izvjesnom primjesom poštovanja ima pravu katedralu... Ah, zbilja, pa ja prodajem samo slike!... Izvoli ući! U unutrašnjosti se vidjela samo veličanstvena i čudna raskoš: čim se uđe u predvorje - starinski sagovi, starinsko oružje, gomila starinskog pokućstva, rijetkosti iz Kine i Japana; nalijevo blagovaonica, sva s lakiranim panoima, a na stropu prevučena tkaninom sa slikom crvenog zmaja; izrezbareno drveno stubište, na kome su lepršale zastave i gdje su se zelene biljke dizale poput perjanica. Ali atelje na katu je bio tek prava divota. Bio je dosta tijesan, bez ijedne slike, ali potpuno prekriven istočnjačkim zavjesama. Na jednom je kraju bila golema peć s mitološkim nemanima, koje su podržavale njezin uzdignuti gornji dio, a na drugom kraju, prostrani naslonjač pod zastorom, prava monumentalna građevina s kopljima, koja su u zraku podržavala baldahin od skupocjenih tapeta, dok se dolje spuštala čitava hrpa sagova, koza od životinja i jastuka, gotovo do samih parketa. Dok je to razgledavao, Claudeu se nametalo jedno pitanje, koje zadrža na vrhu jezika. Je li to sve plaćeno? Odlikovan prošle godine, Fagerolles je tražio, kako se govorilo, po deset tisuća franaka za jednu sliku. Naudet, nakon što ga je uveo u modu, sada je metodički iskorištavao njegov uspjeh i nije iz ruke puštao nijednu njegovu sliku ispod dvadeset, trideset, četrdeset tisuća franaka. Narudžbe bi mu padale sa svih strana, gusto poput tuče, da slikar nije hinio prijezir, iznemoglost čovjeka, za čije su se i najmanje skice ljudi otimali. A ipak je sva izložena raskoš mirisala na dug, nabavljači su dobivali samo nešto na račun, sav je novac, taj novac, koji je bio dobiven kao na burzi, pri skoku cijena, izmicao između prstiju i gubio se, ne ostavljajući za sobom traga. Uostalom, Fagerolles, sav zanesen tom iznenadnom srećom i ponosom zbog visokog položaja, koji je zauzeo u suvremenoj umjetnosti, nije uopće pazio na novac i nije se uznemirivao, čvrsto uvjeren, da će uvijek prodavati, i to sve skuplje i skuplje. Na kraju Claude opazi jednu malu sliku na stalku od crnog drva, prevučenog crvenim plišom. To je bilo jedino što se tu moglo naći od njegove struke, uračunavši i ormarić od palisandrovine s pretincima za boje, te kutiju pastela, zaboravljenu najednom komadu pokućstva. 257
- Vrlo fino - reče Claude pred tom malom slikom, da bi se pokazao ljubaznim. - A slike za Salon si poslao? - Ah, da, hvala bogu! Koliko je kod mene bilo ljudi! Prava povorka, zbog koje sam osam dana, od jutra do mraka, morao biti na nogama... Nisam htio ništa izložiti, to smanjuje ugled. Naudet se također tome protivio. Ali, što ćeš? Toliko su me moljakali, sav me mlađi svijet želi ugurati u žiri, da bih branio njihove interese... O, moja je slika posve jednostavna, Užina, kako sam ja to nazvao, dva gospodina i tri gospođe pod stablom, uzvanici vlasnika nekoga dvorca, koji su sa sobom ponijeli obrok, i jedu na nekoj čistini... Vidjet ćeš, to je vrlo originalno. Glas mu je bio nesiguran, a kad se njegov pogled susreo s pogledom Claudea, koji ga je nepomično promatrao, on se potpuno smeo i počeo s potcjenjivanjem govoriti o maloj slici, koja je bila na stalku. - To je svinjarija, koju je Naudet od mene zatražio. Noja dobro znam što mi nedostaje, nešto od onoga, čega ti imaš i previše, dragi moj... Ja te, znaš, još uvijek volim, ja sam te i jučer branio pred drugim slikarima. Tapšao ga je po ramenu, jer je osjetio pritajeni prijezir svog nekadašnjeg učitelja, pa ga je htio opet pridobiti svojim umiljavanjem, kao što je to nekada činio, ulagivanjem, kakvim se služe zločeste djevojčice, kad kažu: »Ja sam zločesta«, samo da bi ih čovjek zavolio. Posve mu je iskreno, obuzet nekom vrstom suosjećanja, u kome je bilo i uznemirenosti, ponovo obećao da će uložiti sav svoj utjecaj da njegova slika bude primljena. Ali neprestano su mu dolazili gosti; u manje od jednog sata ušlo je i izašlo više od petnaest osoba: očevi, koji su dovodili mlade učenike, izlagači, koji su se došli preporučiti, prijatelji, koji su se s njim trebali dogovoriti, za koga da se zauzmu, pa čak i žene, kojima njihova dražest služi, da bi njome obranile svoj talent. I trebalo je samo vidjeti slikara, kako je vršio svoje kandidatsko zvanje, i svaki čas se rukovao, jednome govorio: »Vaša ovogodišnja slika je krasna, vrlo mi se sviđa!«, pred drugim se čudio: »Kako to! Vi još niste dobili medalju?«, a svima ponavljao: »Ah, da sam ja tamo, ja bih im već pokazao!« Otpremao je ljude posve ushićene, ispraćujući svakog posjetioca do vrata s krajnjom ljubaznošću, iz koje je izbijala potajna poruga toga nekadašnjeg uličnog skitnice. 258
- Ha? Vidiš li - reče on Claudeu, kad su se na trenutak našli sami koliko gubim vremena s tim glupanima! Ali kad se približio širokom prozoru, on naglo otvori jedan njegov otvor, te se, s druge strane avenije, najednom balkonu suprotne palače, mogao opaziti neki bijeli lik, neka žena zaogrnuta čipkastim ogrtačem, kako diže uvis svoj rubac. Tada i on sam triput mahne rukom. Zatim su se oba prozora zatvorila. Claude je prepoznao Irmu, pa u tišini, koja je nastala, Fagerolles mimo razjasni: - Kao što vidiš, to je zgodno, možemo se sporazumijevati... Imamo savršeni način komunikacije. Ona me zove, trebao bih otići k njoj... Ah, dragi moj, to je žena, koja bi nas mogla učiti. - Učiti, što? - Pa sve! U njoj je porok, umijeće, bistrina uma! ...Kažem ti, ona me potiče na slikanje! Da, časna riječ, ona izvanredno dobro nanjuši uspjeh! ...A uz sve to, ona u svojoj biti ostaje uvijek nestašna, oh, tako vragolasta, tako zabavna u svojoj strasti, kad je obuzme hir, da s nekim počne ljubovati! Dva mala crvena plamička izbila su mu na obrazima, a istodobno mu je neka vrsta uzburkanog mulja na trenutak pomutila oči. Oni su se prisnije sprijateljili onda, kad su se nastanili u toj aveniji. Čak se govorilo da on, inače tako spretan, vrlo naviknut svim pustolovinama pariških ulica, dopušta, da ga ona izjeda, da ga svaki čas kažnjava kakvom okruglom svotom, po koju k njemu šalje svoju sobaricu, da bi tim novcem podmirila nekog svog nabavljača, ili pak iz pukog hira, često i bez ikakve potrebe, zbog isključivog zadovoljstva, da mu isprazni džepove. To je djelomično moglo razjasniti neimaštinu, u kojoj se nalazio, i njegovo sve veće gomilanje duga, usprkos neprestanom skakanju tečaja njegovih slika. Uostalom, dobro je znao da on za nju znači suvišnu raskoš, razonodu žene, koja voli slikarstvo; razonodu, u kojoj je uživala iza leđa ozbiljne gospode, koja je plaćaju kao da su joj muževi. Ona je zbijala šale govoreći o njihovu odnosu, među njima je poput kakvog leša bila njihova izopačenost, pikantno začinjena prostota, koja ga je poticala na smijeh i nagonila da se sam razdražuje tom ulogom ljubavnika, izabranog po simpatiji, zaboravljajući pri tome na sav novac, koji joj je davao. 259
Claude stavi šešir na glavu. Fagerolles je tapkao nogama, bacajući nemirne poglede na suprotnu palaču. - Ja te ne tjeram, ali, kao što vidiš, ona me čeka... No dobro, riješeno je, uspjeh ti je osiguran, osim ako me ne izaberu... Dođi u Palaču industrije one večeri, kad se budu prebrojavali glasovi. O, bit će gužve i buke! A, uostalom, tada ćeš odmah doznati, možeš li računati na me. U početku se Claude bio zakleo da se neće ni pomaknuti s mjesta. Ta mu je Fagerollesova zaštita bila neugodna, a ipak se zapravo bojao samo nečega: da taj strašni vragolan, iz bojazni pred neuspjehom, neće održati svoje obećanje. Zatim, na dan glasanja, od nemira nije mogao ostati kod kuće, pa je otišao lutati po Elizejskim Poljanama, pod izlikom da ide na dugu šetnju. Bilo mu je svejedno hoće li biti tu, ili negdje drugdje, jer je prekinuo svaki rad, željno očekujući da mu prime sliku u Salon, i ponovo je započeo svoja beskrajna skitanja po Parizu. Sam nije mogao glasati, jer je za to morao barem jednom biti primljen. Alije više puta prošao ispred Palače industrije, te ga je na pločniku, koji se pred njim nalazio, osobito zanimala buka i mimohod umjetnikaizbornika, koje su jedni drugima preotimali ljudi u prljavim radnim bluzama, izvikujući liste, tridesetak lista, svih skupina, svih nazora, listu ateljea Škole, liberalnu listu, listu nepomirljivih, pomirljivih, mladih, listu žena. Izgledalo je kao da je to, sutradan poslije nekakve pobune, izborno ludovanje pred vratima neke revolucionarne stranke. Predvečer, oko četiri sata, kad je glasanje bilo završeno, Claude nije mogao odoljeti radoznalosti, pa je krenuo pogledati što se tamo događa. Sada je stubište bilo slobodno, pa je ulazio tko god je htio. Gore, on uđe u golemu dvoranu, čiji su prozori gledali na Elizejske Poljane, a u kojoj se nalazio žiri. U sredini je bio stol dugačak dvanaest metara, dok su u jednom uglu u monumentalnoj peći gorjela čitava stabla. Tu je bilo četiri do pet stotina izbornika, koji su ostali zbog prebrajanja glasova, u društvu svojih prijatelja i običnih znatiželjnika, i koji su glasno govorili, smijali se i stvarali pravu olujnu buku pod visokim stropom. I već su se oko stola smjestila i radila povjerenstva, njih petnaest, koja su se sastojala od jednog predsjednika i dvaju prebrojača glasova. Ali još je trebalo ustrojiti tri ili četiri povjerenstva, a nitko se više nije javljao, svi su bježali bojeći se tog mučnog posla, zbog kojega su marljivi ljudi morali ostati ondje do duboko u noć. 260
I upravo se tada Fagerolles, koji je radio od samoga jutra, nervozno kretao i vikao, da bi nadglasao buku. - Molim, gospodo, nedostaje nam jedan čovjek! ...Molim, neka se dobrovoljno javi jedan čovjek! I ugledavši u tom trenutku Claudea, on se požuri i silom ga dovede. - Ah, ti, ti ćeš mi učiniti tu uslugu, da sjedneš na ovo mjesto i da nam pomogneš! Pa to je u dobru svrhu, dovraga! I tako je Claude odjednom postao predsjednikom jednog povjerenstva. Tu je dužnost vršio s ozbiljnošću plašljivca, zaista uzbuđen, kao da je vjerovao, da će primanje njegove slike ovisiti o tome, s koliko savjesnosti će obaviti taj posao. Posve glasno je izgovarao imena upisana na listama, koje su mu dodavali u jednakim malim svežnjićima, dok su ih njegova dva prebrojača upisivala. I to je činio u najstrašnijoj buci, u graji, izazvanoj raznolikim glasovima, koji su poput tuče istodobno oštro sipali tih dvadeset, trideset imena, dok je usto i svjetina neprestano brujala. Budući da ništa nije mogao raditi bez strasti, on se raspaljivao i bio očajan, kad na nekoj listi nije bilo Fagerollesova imena, a sretan, kad je ponovo trebao izgovoriti to ime. Uostalom, često je doživljavao tu radost, jer mu je prijatelj postao popularan pojavljujući se svuda, posjećujući kavane, u koje su zalazile utjecajne skupine, odvažajući se čak na iznošenje svojih uvjerenja, obavezujući se prema mladima i pozdravljajući vrlo ponizno članove Instituta. Pridobio je opću simpatiju i postao razmaženo dijete sviju. Toga ožujskoga kišnog dana smračilo se oko šest sati. Konobari su donijeli svjetiljke, a nepovjerljivi umjetnici, nijemi i mračni likovi, koji su ispod oka promatrali prebrojavanje glasova, približili su se stolu. Drugi su se počeli šaliti, imitirajući krikove životinja i pokušavajući izvesti tirolski ples. Ali tek u osam sati, kad su im donijeli užinu, hladno meso i vino, veselje je prešlo sve granice. Pomamno su praznili boce, trpali u sebe jela, koja bi slučajno dograbili. Bio je to veseli sajam u toj velikoj dvorani, obasjanoj sjajem cjepanica u peći, kakav se može vidjeti samo u kovačnici. A onda svi počeše pušiti, i dim je zamaglio žuto svjetlo svjetiljaka, dok su po parketu bili razasuti papirići, odbačeni u vrijeme glasovanja, gusti sloj papira, a k tome uprljan čepovima, mrvicama kruha i s nekoliko razbijenih tanjura, pravo smetlište, u koje su upadale pete čizama. Okupljeni su se razuzdali, neki mali blijedi kipar popeo se na stolicu da održi narodu govor, a neki 261
slikar s krutim brkom pod kukastim nosom opkoračio je stolicu i počeo trčati oko stola, pozdravljajući ih i imitirajući Cara. Malo pomalo mnogi su se umorili i otišli. Oko jedanaest sati nije ih bilo više od dvjesto. Ali poslije ponoći ljudi su opet počeli dolaziti, dangube u crnom odijelu i bijeloj kravati, koji su izašli iz kazališta ili došli s večernje zabave, potaknuti željom da prije od ostatka Pariza doznaju rezultate glasovanja. Došli su i neki novinski izvjestitelji, i vidjelo se kako jedan po jedan jure iz dvorane, čim su dobili djelomične rezultate. Claude, promukao, još uvijek je izvikivao. Dim i toplina postali su nepodnošljivi, a stajski miris dizao se s blatnog poda, prekrivenog svakakvim otpacima. Odbio je jedan, pa dva sata poslije ponoći. On je pregledavao, pregledavao, a savjesnost, s kojom je to radio, toliko ga je zadržavala, da su druga povjerenstva već odavna završila svoj posao, dok se njegovo povjerenstvo još uvijek nije moglo iskobeljati iz stupaca brojeva. Na kraju su svi djelomični podaci bili zbrojeni, a konačni rezultat proglašen. Fagerolles je od njih četrdeset bio na petnaestom mjestu, za pet mjesta ispred Bongranda, koji je bio unesen u istu listu, ali čije je ime često trebalo precrtavati. U praskozorje Claude se vrati kući u Ulicu Tourlaque, sav slomljen i oduševljen. A onda je dva tjedna živio u tjeskobnom iščekivanju. Deset puta mu je palo na pamet da ode k Fagerollesu, da bi doznao novosti, ali ga je stid zadržavao. Uostalom, budući da se žiri držao abecednog reda, možda još ništa nije bilo riješeno. Jedne večeri pak na Bulevaru Clichy srce mu snažno zakuca kad je vidio, kako mu se približavaju dva snažna ramena, čije mu je njihanje bilo dobro poznato. To je bio Bongrand, koji kao da je bio zbunjen. On mu reče prvi: - Znate, ondje s onim lupežima vrlo je teško izaći na kraj... Ali još nije sve propalo, Fagerolles i ja pazimo. A računajte na Fagerollesa, jer se ja, dragi moj, vraški bojim, da vam nenamjerno ne naštetim. Istina je bila u tome, da se Bongrand nije nikad slagao s Mazelom, izabranim za predsjednika žirija, s tim slavnim nastavnikom u Školi za lijepe umjetnosti, posljednjim snažnim zaštitnikom uobičajenog elegantnog i sladunjavog načina slikanja. Premda su jedan drugoga nazivali dragim kolegom i jedan drugome snažno stiskali ruku, to je neprijateljstvo izbilo već prvi dan: jedan nije mogao zatražiti primanje neke slike, a da drugi ne bi glasao protiv nje. Nasuprot tome Fagerolles, 262
izabran za tajnika, postao je zabavljač, simpatija Mazela, koji je njemu, bivšem štićeniku Škole, oprostio njegovo otpadništvo: toliko mu je taj odmetnik sada laskao. Uostalom, mladi se majstor, vrlo zloban, kako su govorili njegovi prijatelji, pokazao strožim prema hrabrim početnicima nego članovi Instituta, a postajao je blaži samo onda, kad se zalagao za primanje neke slike, iznoseći pri tome obilje neobičnih izmišljotina, spletkareći i dobivajući za svoj prijedlog glasove uz okretnost pravog varalice. Ti su poslovi žirija predstavljali težak teret, pri čemu je i sam Bongrand umarao svoje snažne noge. Svakog dana čuvari bi izvršili sve pripreme za posao, postavili na zemlju bezgranični niz velikih slika i prislanjali ih uz vijenac na zidu, letjeli kroz dvorane prvoga kata i obilazili čitavu Palaču, a svako popodne, već u jedan sat, četrdeset članova na čelu s predsjednikom, koji je nosio zvonce, započinjali bi uvijek istu šetnju, sve dok ne bi iscrpili sva slova abecede. Odluku bi izrekli stojeći i posao bi završili što je bilo moguće brže, odbijajući i bez glasanja najlošije slike. A ipak bi katkad rasprave zadržale njihovu skupinu, svađali bi se deset minuta i ostavljali neko djelo, da o njemu uvečer naknadno odluče, a istodobno bi dva čovjeka napinjali uže od deset metara, koje bi držali u rukama, da bi zadržali u prikladnoj udaljenosti val sudionika, koji bi se raspalili u prepirci i svojim trbusima, usprkos svemu, nakrivljavali uže pred sobom. Iza žirija stupalo je sedamdeset čuvara u bijelim košuljama, krećući se po naredbi jednog brigadira, vršeći izbor slika pri svakoj odluci, koju bi im tajnici priopćili, odjeljujući primljene slike od odbijenih, koje bi stavljali na stranu, kao leševe poslije bitke. A obilazak bi trajao duga dva sata, bez ijednog odmora, bez ijedne stolice, na koju bi mogli sjesti, i cijelo bi vrijeme morali ostati na nogama, tapkajući od umora i izloženi hladnom propuhu, koji je prisiljavao i one najmanje zimogrozne da se zavuku u svoje krznom podstavljene kapute. Zato bi im užina u tri sata dobro došla: odmor od pola sata u jednom buffeu, gdje je bilo bordoškog vina, čokolade i sendviča. Tu bi nastalo pravo trgovanje uzajamnim popuštanjima, razmjena utjecaja i glasovanje. Većinom su imali male bilježnice, da ne bi nekoga zaboravili u tom mnoštvu preporuka, koje su poput tuče pljuštale po njima. Pogledavali bi u te bilježnice i obavezivali se, da će glasati za štićenike nekog svog kolege, ako ovaj bude glasao za njihove. Drugi 263
pak, nasuprot tome, neumiješani u takve spletke, ozbiljni ili bezbrižni, mimo bi, izgubljena pogleda, pušili cigarete. Zatim bi posao iznova započeo, ali mirnije, i obavljao se samo u jednoj dvorani, gdje je bilo stolica, pa čak i stolova, s perima, papirom i crnilom. Sve su se slike, koje nisu bile veće od jednog metra i pedeset centimetara, tu procjenjivale, tu su »dolazile na stalak« i bile poredane, po deset ili dvanaest njih, na nekoj vrsti nogara, prekrivenih zelenom vunenom tkaninom. Mnogi članovi ugodno bi se uvalili u svoja sjedala, a više njih bi pisalo i pisma, pa bi se predsjednik morao i ljutiti, da dobije potrebnu većinu. Katkad bi ih obuzela strast i svi uskomešali, a glasovanje podizanjem ruku prošlo bi u takvoj uzbuđenosti, da bi se šeširi i štapovi vijorili u zraku iznad bučnog njihanja glava. I tu se napokon pojavi Mrtvo dijete. Fagerolles, čija je bilježnica bila puna zabilješki, već se osam dana upuštao u zamršena cjenkanja, da bi našao glasove u prilog Claudeu, ali mu je to teško išlo, nije se moglo uskladiti s drugim obavezama i nailazio je samo na odbijanja, čim bi izgovorio ime svoga prijatelja. Tužio se, da u tome ne dobiva nikakvu pomoć od Bongrada, koji nije imao bilježnicu i koji je uostalom bio tako nespretan, da je upropaštavao i najbolje slučajeve, ne znajući se u svojoj iskrenosti suzdržati od oštrih istupa u neugodnom trenutku. I već bi Fagerolles dvadeset puta odustao od Claudea, da nije uporno nastojao u tome, da tim primanjem slike, što je bilo smatrano nemogućim, okuša svoju moć. On će pokazati, je li sposoban nametnuti svoju volju žiriju. Možda se osim toga, u dnu njegove savjesti, donekle probudio i osjećaj pravde, možda se pojavilo nejasno izraženo poštovanje prema čovjeku, čiji je talent potkradao. I baš toga dana Mazel je bio vrlo loše raspoložen. Već na početku sjednice dotrčao je brigadir. - Gospodine Mazel, jučer je učinjena pogreška. Bila je odbijena jedna slika, koja je bila izvan natječaja... Sjećate se broja 2530, gola žena pod stablom. Zaista je prijašnjeg dana ta slika bila bačena u zajedničku grobnicu, jer su je svi jednodušno osudili, a da nisu opazili, da ona potječe od nekog starog klasičnog slikara, kojega je Institut cijenio, pa je brigadirova prestrašenost, ta zgodna komedija sa slikom, koju su nenamjerno pokopali, razveselila mlade članove žirija, koji su se počeli izazovno ceriti. 264
Mazelu su bili strašno odbojni takvi događaji, koje je smatrao pogubnima za ugled Škole. Ljutito mahne rukom i osorno reče: - No dobro, izvadite je i odnesite među izabrane! ...A jučer je bila nepodnošljiva buka. Kako se može u tako velikoj brzini donositi procjena, ako ne mogu postići to, da bude tišina! On žestoko zazvoni zvoncem. - Hajdemo, gospodo, treba raditi! ...Malo dobre volje, molim vas! Na nesreću, čim su se počele procjenjivati prve slike, koje su bile postavljene na stalak, opet se dogodila nezgoda. Među svim drugima jedna slika privukla je njegovu pažnju, toliko mu se činila ružnom, tako opora tona, da bi od toga istrnuli zubi, te budući da je slabo vidio, on se sagne, da bi pročitao potpis, i promrmlja: - Koja je dakle to svinja? Živahno se digne, sav potresen time, što je pročitao ime jednoga od svojih prijatelja, ime jednog umjetnika, koji je također predstavljao snažnu branu zdravih načela. Nadajući se da ga nisu čuli, on poviče: - Divno!... Broj jedan, zar ne, gospodo? Pristali su na broj jedan, što je davalo pravo da slika bude obješena neposredno iznad vijenca. Ali prisutni su se smijali i udarali laktovima. To ga je strašno uvrijedilo, i postao je okrutan. Svi su tako postupali, mnogi su na prvi pogled izražavali svoje mišljenje, a onda bi povlačili svoje riječi, čim bi odgonetali potpis, zbog čega su na kraju postali oprezni i saginjali bi se, da se kriomice uvjere, čije je ime na potpisu, prije nego bi se izjasnili. Uostalom, kad bi došlo na red djelo nekog kolege, neka slika sumnjive vrijednosti kojeg od članova žirija, iz opreza su davali jedan drugome znak iza slikarovih leđa: »Pazite da ne pogriješite, to je njegova!« Usprkos nervozi, koja je zavladala sastankom, Fagerolles je uspio u svom prvom poslu. To je bio neki strašni portret, koji je naslikao jedan od njegovih učenika, čija ga je bogata obitelj primala u kuću. Bio je prisiljen povesti Mazela na stranu, da bi ga raznježio pripovijedajući mu neku sentimentalnu priču o nesretnom ocu triju kćeri, koji je umirao od gladi. Dugo ga je morao moliti: koga vraga! Čovjek zanemari slikarstvo, kad je gladan! Pa ne može imati toliko bezobzirnosti prema svojim trima kćerima! I ipak je Mazel digao ruku, samo on i Fagerolles. Protestiralo se, ljutilo, druga dva člana Instituta također su se bunila, dok im Fagerolles nije prišapnuo na uho: 265
- To je zbog Mazela, Mazel me zamolio da glasam... Neki njegov rođak, mislim. Na kraju krajeva, njemu je stalo do toga. I ta dva akademika spremno su podigli ruku, te se tako stvorila snažna većina. Ali uto nastane smijeh, započnu se smišljati dosjetke, izbiju ljutiti krikovi: postavili su na stalak Mrtvo dijete. Zar će im sada ovamo početi slati mrtvačnicu - Morgue? Mladi su ismijavali krupnu glavu na slici: to je sigurno majmun, koji je odapeo; kao, jer je progutao bundevu. Stari su se pak, preplašeni, odmicali od slike. Fagerolles je odmah osjetio da je igra izgubljena. U početku je pokušao šalom, tom svojom uobičajenom spretnom smicalicom, nekako spetljati glasove. - No, gospodo, jedan stari borac. Prekinuli su ga bijesni glasovi. Ah, ne, ne njega! Znaju oni tog starog borca! To je luđak, koji petnaest godina uporno ostaje pri svome, to je umišljen čovjek, koji se pravi genijem i koji je govorio da će razoriti Salon, a da nikad nije u njega poslao nijednu poštenu sliku! Sva mržnja nastala uslijed razularene originalnosti, zbog suparništva, koje izaziva strah, uslijed nesavladive snage, koja, iako je tučena, triumfira, grmila je u buci tih glasova. Ne, ne, van s tom slikom! Onda je Fagerolles napravio pogrešku time, što se i on razdražio, podlegavši srdžbi, kad je uvidio, kako malo ozbiljnog utjecaja zapravo ima. - Vi ste nepravedni, budite barem pravedni! Zbog toga se buka razmahala do krajnjih granica. Opkolili su ga, počeli ga gurati, ruke su se uzdizale u prijetnjama, pogrde letjele poput topovskih kugli. - Gospodine, vi sramotite žiri. - Ako to branite, to radite zato, da o vama pišu novine. - Vi se u to ne razumijete. A Fagerolles, sav izvan sebe, izgubivši čak i gipkost svoje šale, nespretno im odgovori: - IJ to se razumijem isto toliko, koliko i vi. - Šuti samo! - opet je preuzeo riječ neki kolega, sitan plavokosi slikar, veliki svađalica - pa nećeš nas valjda prisiliti da progutamo takvu repu! 266
Da, da, repu! Svi su ponavljali tu riječ s uvjerenjem, tu riječ, kojom su obično označavali najgore među najgorim slikama, blijede, hladne i neukusne slike kojekakvih mazala. - No dobro - reče napokon Fagerolles, stisnuvši zube - ja tražim glasanje! Otkad se prepirka pooštrila, Mazel je bez odmora mahao zvoncem, sav crven u licu zbog toga, što je vidio da ne poštuju njegov autoritet. - Gospodo, hajdemo, gospodo! ...Čudno je, da se ne možete sporazumjeti bez vike... Gospodo, molim vas!... Napokon je uspio malo ih stišati. U biti, on nije bio loš čovjek. Zašto da se ne primi ta mala slika, iako ju je on smatrao strašnom? Toliko drugih je primljeno! - No, gospodo, traži se glasanje. I on sam se možda spremao podići ruku, kad Bongrand, dotada šutljiv, zajapurenog lica, u srdžbi, koju je susprezao, u nezgodan čas iznenada progovori, i otme mu se krik njegove uzbunjene savjesti. - Ali za ime božje, nema ni četiri kolege među nama, koji bi bili sposobni napraviti jedno takvo djelo! Nastalo je gunđanje, udarac toljagom bio je tako grub, da nitko nije ništa odgovorio. - Gospodo, traži se glasanje - osorno ponovi Mazel, problijedivši. I taj ton je bio dovoljan da otkrije pritajenu mržnju; strašna suparništva, koja su se skrivala pod prividno dobroćudnim rukovanjima. Rijetko kad je dolazilo do takvih prepirki. Gotovo je uvijek dolazilo do sporazuma. Ali na dnu duboko povrijeđenih taština bilo je rana, koje će neprestano krvariti, dvoboja nožem, od kojih se umire uz smiješak na usnama. Jedino Bongrand i Fagerolles digli su ruku, i Mrtvo dijete bilo je odbijeno, a moglo je biti primljeno tek onda, kad se provede opća revizija. Ta opća revizija bila je strašan posao. Žiri, nakon dvadeset dana uzastopnih sjednica, uzalud je uzimao dva dana odmora, da bi čuvarima omogućio da pripreme posao. Žiri bi osjetio strah onog popodneva, kad bi se našao usred tri tisuće odbijenih slika, između kojih je trebao odabrati još neke, da bi upotpunio propisanu brojku od dvije tisuće i pet stotina djela, koliko ih je trebalo biti primljeno. Ah, te tri tisuće slika, postavljene jedna uz drugu, uz vijenac svih dvorana, oko vanjske 267
galerije, a na kraju krajeva i po svim drugim mjestima, pa čak i po podu, slika razastrtih poput ustajalih bara, među kojima bi bile ostavljene uske staze uzduž okvira, prava poplava, golemo mnoštvo, koje se posvuda širilo, ispunjavalo Palaču industrije i preplavljivalo je mutnim valovima svega onoga osrednjega i luđačkoga, što umjetnost može tamo dokotrljati! Za taj posao imali su samo jedan sastanak, u trajanju od jednog sata do sedam, šest sati očajnog zurenja kroz taj labirint! U početku su dobro odolijevali umoru, i oko im je bilo bistro, ali uskoro su im se noge lomile tim ubrzanim hodom, i oči su ih boljele od tih boja, koje su se vrtjele pred njima, a morali su neprestano hodati, neprestano promatrati i prosuđivati, sve dok ne klonu od umora. Nakon četiri sata nastalo je rasulo, slom potučene vojske. I tako, vrlo daleko otraga, članovi su se vukli, zadihani. Drugi, jedan po jedan, izgubljeni među okvirima, išli su uskim stazama i nikako da se iz njih iskobeljaju, pa su skretali s puta, izgubivši nadu da će ikad stići do kraja. Kako da budu pravedni, moj bože! Što da izvuku iz te gomile strašila? Nasumično, ne raspoznavajući dobro pejzaž od portreta, popunjavali su broj. Dvjesto, dvjesto i četrdeset, još osam, nedostaje još osam. Onu? Ne, onu drugu! Kako hoćete. Sedam, osam, gotovo je! Napokon su došli do kraja, a odlazili su kao na štakama, spašeni, slobodni! Novi ih je prizor zaustavio u nekoj dvorani, skupili su se oko Mrtvog djeteta. pruženog po podu, među drugim naplavinama. Ali ovog puta su se šalili, neki se komedijaš pravio kao da je posrnuo i da stavlja nogu nasred slike, a drugi su trčali po uskim stazama, kao da traže pravu stranu slike, izjavljujući da je mnogo bolja s druge strane. I Fagerolles se počne šaliti: - Bez straha posegnite malo u džep, gospodo! Pogledajte to majstorsko djelo, proučite ga, vrijedi u to utrošiti svoj novac! ...Zaboga, gospodo, budite ljubazni, ponovo promislite, učinite to dobro djelo! Svi su se veselo zabavljali slušajući ga, ali su zato još surovije odbijali, nemilosrdno se smijući. Ne, ne, nikada! - Hoćeš li je ti uzeti iz milosrđa? - čuo se glas jednog kolege. Bio je običaj, da članovi žirija imaju pravo na »milosrđe«: svaki je od njih mogao iz gomile izabrati neku sliku, ma kako ona strašna bila, i ova se otada bez daljnjega smatrala primljenom. Obično su takvu milost 268
iskazivali siromasima. Tih četrdeset slika, koje su u posljednjem satu izabrali, pripadalo je kućnim prosjacima, onima, koje ljudi puštaju da se, praznog trbuha, dovuku do začelja stola. - Iz milosrđa - odgovori Fagerolles, sav u neprilici - iz milosrđa zapravo moram uzeti jednu drugu sliku... Da, cvijeće, koje je naslikala neka gospođa. Podsmijesi su ga prekinuli. Je li lijepa? Kad se radilo o slikama neke žene, ta su gospoda postajala šaljivdžije, odbacujući svaku udvornost prema ženama. A on je zapao u nepriliku, jer je dotična gospođa bila Irmina štićenica. Drhtao je pri pomisli na strašan napad, koji ga čeka, ako ne održi svoje obećanje. Pao mu je na pamet jedan izlaz. - Doista! A vi, Bongrand? ...Vi možete ovu malu čudnu sliku mrtvoga djeteta uzeti iz milosrđa? Bongrand, duboko potišten, razljućen takvim postupcima, razmahne svojim dugim rukama. - Ja! Ja da nanesem tu uvredu jednom pravom slikaru! ...Neka samo on bude ponosniji, za ime božje! Neka nikad ništa ne šalje u Salon! A budući da su se još uvijek podsmjehivali, Fagerolles, da bi izašao kao pobjednik, tada hrabro odluči, postupi kao kakav junačina, koji se ne boji, da će mu to naštetiti. - Dobro, ja ću je uzeti iz milosrđa. Počeli su mu klicati i u šali ga jako slaviti, duboko mu se klanjati, stiskati mu ruku. Čast junaku, koji se ne boji iskazati svoje mišljenje! I jedan čuvar odnese na rukama bijednu, ismijanu, izmučenu, uvredama uprljanu sliku, te je na taj način žiri najzad prihvatio jedno djelo slikara Plein-aira. Sutradan ujutro Claude je primio pisamce od Fagerollesa, u kojemu mu ovaj u dva retka javlja, da je uspio progurati Mrtvo dijete, ali ipak ne bez muke. Usprkos veselju zbog te vijesti, on je osjetio bol u srcu: iz kratkoće pisma, iz svake riječi izbijalo je nešto blagonaklono, samilosno, sva uvredljivost toga događaja. Na trenutak je bio nesretan zbog te pobjede, i to u tolikoj mjeri, da mu je dolazilo da povuče svoje djelo i da ga sakrije. Zatim je ta tankoćutnost otupjela, i njegov se umjetnički ponos privremeno izgubio: toliko mu je u njegovoj ljudskoj bijedi srce krvarilo zbog dugo očekivanog uspjeha. Ah, biti zapažen, ipak jednom tamo dospjeti! Popustio je do krajnje granice, pa je s grozničavom nestrpljivošću poput početnika počeo priželjkivati da se 269
otvori Salon, i živjeti u iluziji, koja mu je pred oči dočaravala gomilu svijeta, mnoštvo glava, koje se njišu i kliču pred njegovom slikom. Malo-pomalo u Parizu je ušao u modu dan posjećivanja izložbe uoči otvorenja, taj dan, koji je nekoć bio uveden samo za slikare, da bi po posljednji puta doveli u red svoje slike. Sada je to bio prijevremeni posjet, jedna od onih svečanosti, koje dižu čitav grad na noge, koje ga nagone da u nepodnošljivoj gužvi nahrupi onamo. Već su tjedan dana i tisak, i ulica, i građanstvo pripadali umjetnicima. Pariz je bio njihov, govorilo se samo o njima, o slikama, koje su poslali, o događajima iz njihovog života, o njihovim postupcima, o svemu onome, što se ticalo njihovih ličnosti: bilo je to jedno od onih pretjeranih oduševljenja, koja odjednom izbiju i koja svojom snagom pokrenu ulice, pa čak i skupine seljaka, vojnika-pješaka i guvernanti, da za onih dana, kad se ne plaća ulaznica, projure kroz dvorane, tako da bi se za lijepe nedjelje broj posjetitelja popeo do strašne sume od pedeset tisuća: prava armija, pozadinske čete prostog neukog naroda, koje idu za otmjenim svijetom i prolaze začuđenog pogleda kroz to golemo skladište slika. U početku se Claude bojao toga glasovitog dana, dopuštenog za prijevremeni posjet, te je, uplašen gužvom otmjenog društva, o kome se govorilo, odlučio čekati demokratičniji dan službenog otvorenja. Čak nije pristao ni da ga Sandoz prati. Zatim ga je zahvatila takva grozničavost, da već u osam sati iznenada poleti onamo, tako da je jedva stigao progutati komad kruha i sira. Christine, koja nije u sebi osjećala dovoljno hrabrosti da pođe s njim, pozove ga natrag k sebi i onda, uzbuđena i uznemirena, još ga jednom poljubi. - A posebno te molim, dragi, nemoj se žalostiti, što god se dogodilo! Ušavši u počasni salon, Claude je osjetio izvjesnu zagušljivost, dok mu je srce snažno udaralo, jer se brzo penjao velikim stubištem. Vani je bilo bistro svibanjsko nebo, a platneni zastor, razapet pod staklenim stropom, prigušivao je sunce i stvarao živu bijelu svjetlost. Kroz obližnja vrata, koja su vodila na galeriju kraj vrta, dolazili su vlažni zapuši vjetra, svježi i vrlo hladni. Na trenutak predahne u tome zraku, koji je već postajao težak, jer se u njemu osjećao oslabjeli miris laka i diskretni mošus žena. Prijeđe pogledom po slikama na zidu. Tu nasuprot njemu bio je golemi prizor nekakvog pokolja, sav obliven crvenom bojom, s lijeve strane neka golema i blijeda svetačka slika, s desne otrcana ilustracija neke službene svečanosti, državna narudžba, a 270
zatim portreti, pejzaži, prizori iz kućnog života, sve blistavo u svojim kričavim bojama, sve u okvirima prevučenima previše svježom pozlatom. Ali ga je strah, koji je još osjećao zbog uglednih posjetitelja toga slavlja, naveo da svrne oči na gomilu, koja je malopomalo sve više rasla. U sredini je bio smješten okrugli naslonjač, iz čije se sredine dizao grm zelenih biljaka, i tri su se gospođe, tri strašno neukusno obučene grdobe, tu smjestile, da bi se tog dana mogle posvetiti klevetanju. Iza sebe začuo je neki hrapavi glas, kako lomi tvrde slogove: to je bio neki Englez u kratkom kockastom kaputu, koji je tumačio prikaz pokolja jednoj žutoj gospođi, koju se jedva naziralo u velikom putnom ogrtaču protiv prašine. Bilo je mnogo praznih mjesta, stvarale su se skupine ljudi, koje bi se kasnije raspršile i malo dalje opet okupile. Sve su glave bile podignute, muškarci su u rukama imali štapove i preko ruku prebačene ogrtače, a žene su hodale polako i zaustavljale se uz jake zaokrete glave. Njegovo je slikarsko oko osobito zapinjalo za cvijeće na šeširima tih gospođa, vrlo kričavo među tamnim preljevima njihovih visokih šešira od crne svile. Opazio je tri svećenika, dva jednostavna vojnika, koji su tko zna odakle upali ovamo, neprekidne redove odlikovane gospode, povorke djevojaka i majki, koje su ometale kretanje. Međutim, mnogo se njih poznavalo, te su se izdaleka jedni drugima smiješili ili dobacivali pozdrave, a katkad je bilo i brzih rukovanja, u prolazu. Glasovi su bili suzdržljivi, nadjačani neprestanim topotom nogu. Onda Claude počne tražiti svoju sliku. Pokušao se snaći pomoću slova, ali se prevario, te krenuo kroz dvorane na lijevoj strani. Bio je otvoren dugi niz vrata, duboko unutra su se vidjele brojne vratnice, obložene starom tapetarijom, te okrajci pojedinih slika. Došao je do velike zapadne dvorane, da bi se zatim vratio kroz drugi niz prostorija, ne našavši ipak svoje slovo. A kad se opet našao u počasnom salonu, u međuvremenu se gužva tu brzo povećala, tako da se već teško moglo hodati. Budući da ovog puta nije mogao naprijed, prepoznao je slikare, slikarski svijet, koji je toga dana tu bio u svojoj kući i koji je imao ulogu domaćina: osobito mu je upao u oči jedan njegov prijatelj iz ateljea Boutin, mlad, strašno mučen potrebom da se za njega sazna, koji je radio da bi dobio nagradu, i koji je sada hvatao sve koliko-toliko utjecajne posjetioce, te ih silom odvodio da vide njegove slike; zatim neki glasoviti i bogati slikar, koji je goste primao pred 271
svojim djelom s pobjedničkim smiješkom na usnama, namjerno upadljivo udvoran prema ženama, čiji se krug oko njega neprestano obnavljao; napokon su tu bili ostali suparnici, koji se strašno mrze, dok istovremeno na sva usta glasno jedni druge obasipaju pohvalama, nedruželjubivi slikari, koji s vrata pažljivo motre uspjeh svojih kolega, plašljivci, koje čovjek ne bi ni za čitavo carstvo mogao odvući u njihove dvorane, podrugljivci, koji pod šaljivom riječju skrivaju krvavu ranu vlastitog poraza, te oni, koji se iskreno udubljuju u promatranje slika, nastojeći ih shvatiti i unaprijed dijeleći medalje. A bile su tu i obitelji slikara, jedna mlada, dražesna žena s koketno obučenim djetetom, jedna neljubazna, mršava građanka u društvu dviju ženskih rugoba u crnini, jedna debela majka, koja se srušila na dugu klupu, okružena čitavom četom prljavih mališana, jedna gospođa u godinama, još uvijek lijepa, koja je sa svojom odraslom kćeri gledala kako prolazi neka bestidnica, očeva ljubavnica, koju su obadvije poznavale, i posve su se mimo jedna drugoj nasmiješile. Bili su tu, nadalje, i modeli, žene, koje su se potezale za ruku i jedne drugima pokazivale svoje tijelo na golim likovima slikarskih radova, glasno govoreći, a s takvim haljinama na svojoj divnoj puti, da se činilo kao da su grbave, dok su ih sada okruživale te lijepo obučene lutke, Parižanke, koje ne bi bile nimalo lijepe, kad bi se svukle. Kad se oslobodio gužve, Claude pođe nadesno od vrata do vrata. Njegovo je slovo bilo s te strane. Pregledao je sobe označene slovom L, ali ništa nije našao. Možda se njegova slika negdje izgubila, pa su je upotrijebili da njome negdje drugdje zatvore neku rupu. Došavši zatim u veliku istočnu dvoranu, na povratku je prošao kroz druge male dvorane, kroz taj zabačeni, manje posjećivani niz dvorana, u kojima se činilo kao da se slike mrgode od dosade i koje su predstavljale pravi užas za slikare. Ni tu nije pronašao ništa. Zbunjen, očajan, počeo je lutati, izašao na galeriju kraj vrta, te nastavio tražiti u tom preobilju brojeva, koji su stršili onako blijedi i drhtavi pod oštrim svijetlom. Zatim, poslije dugog lutanja po treći se puta našao u počasnom salonu. Sada su se ljudi tu naprosto gnječili. Sav slavni, bogati, obožavani Pariz, sve što izaziva halabuku: darovitost, milijuni, dražest, prvaci romana, kazališta i novinarstva, ljudi poznati u društvenom životu, jahači, burzovni mešetari, žene svih položaja, bludnice, glumice, pomodne žene, zajedno tu okupljene - sve to je poput 272
uzburkanog mora svaki čas sve jače i jače naviralo. U srdžbi zbog svog uzaludnog traženja čudio se jednostavnosti tih lica, tako viđenih u velikom mnoštvu, neskladnosti odijela, među kojima je bilo malo elegantnih, a mnogo neuglednih, pomanjkanju dostojanstva u tim ljudima, i to u tolikoj mjeri, da se strah, od kojeg se tresao, pretvorio u prijezir. Hoće li dakle taj svijet ponovno ismijati njegovu sliku, ako je nađe? Dva mala plavoputa novinska izvjestitelja popunjali su popis lica, koja treba spomenuti. Jedan je kritičar upadljivo nešto bilježio na rubovima svojeg kataloga, drugi je držao predavanje usred neke skupine početnika, a treći je, s rukama za leđima, usamljen, ostajao kao zabijen u zemlju, te nadmoćno promatrao svako djelo uzvišenom ravnodušnošću. A najviše ga je zapanjilo to guranje ljudskog stada, ta grupna radoznalost bez mladenačkog zanosa i strasti, ogorčenost glasova, umor lica, izraz zlobne patnje. I već je zluradost bila na djelu: gospodin, koji s gospođama stvara dosjetke; onaj drugi, koji bez ijedne riječi promatra, strašno slegne ramenima i onda ode; ona dvojica, koji ostaju po četvrt sata naslonjeni jedan kraj drugoga na daščicu vijenca, s nosom podignutim prema nekoj maloj slici, te posve tiho šapuću, bacajući na nju prijeke poglede poput kakvih urotnika. Ali tada se pojavi Fagerolles, i u neprekidnom priljevu raznih skupina sada se samo on vidi. Neprestano je pružao ruku, svagdje se pojavljivao u isto doba, ne štedeći se u svojoj dvostrukoj ulozi: kao mladi majstor i kao utjecajni član žirija. Obasut pohvalama, zahvalama, pritužbama, nalazio je odgovor za svakoga, a da pritom nije gubio ništa od svoje ljupkosti. Već od jutra je bio izložen napadima manjih slikara, svojih štićenika, čije su slike bile smještene na lošim pozicijama. To je bila običajna trka u prvim trenucima, kad su svi tražili svoje slike, trčali da bi ih vidjeli, te onda beskrajno prigovarali, bjesnili i dizali buku: ili su previše visoko postavljene, ili svijetlo slabo pada, ili pak okolne slike ubijaju učinak, pa su govorili da će ih skinuti i odnijeti kući. Osobito se ljutio neki visoki mršavko, koji je iz dvorane u dvoranu progonio Fagerollesa, koji mu je uzalud objašnjavao da nije ništa kriv: pa on ne može više ništa učiniti, slike su bile postavljane prema tome, koji su broj dobile pri raspoređivanju, a panoi svakog zida bili su položeni na zemlju i onda ponovo prikvačeni, a da pri tome nikome nije davana posebna prednost. I toliko je bio ljubazan, da je obećao da će posredovati, kad se poslije dodjela medalje budu 273
preuređivale dvorane, no nije uspio ni tada umiriti visokog mršavka, koji ga je i dalje progonio. Jedan trenutak se Claude probijao kroz gomilu, da ga upita gdje su stavili njegovu sliku. Ali ga je ponos zadržao, vidjevši ga tako okruženog ljudima. Nije li glupa i bolna ta stalna potreba, da ti netko drugi pomogne? Uostalom, iznenađuje pomislio da je sigurno mimoišao čitav niz salona s desne strane. I zbilja, tu je bilo nekoliko stotina metara novih slika. Napokon se našao u nekoj posve ispunjenoj dvorani, gdje se svjetina zbila pred nekom velikom slikom, koja je prekrivala počasni pano u sredini. U početku je nije mogao vidjeti; toliko se njihalo to mnoštvo ramena, ta zidina gusto nabijenih glava, taj bedem šešira. Tamo su nasrtali i divili se, zinuvši od čuda. Kada se napokon podigao na prste, ugledao je tu krasotu, i prema onome, što je već bio čuo, prepoznao je obrađeni predmet. To je bila Fagerollesova slika. I u toj Užini prepoznao je svoj Pleinair: isti plavi ton, isti umjetnički recept, ali koliko samo ublažen, izmijenjen, iskvaren, kao prevučen finom pokožicom, s velikom vještinom prilagođen zadovoljenju niskih potreba građanstva! Fagerolles nije upao u zamku da prikaže te tri žene gole; on ih je ogolio samo ukoliko su to dopuštale njihove otmjene haljine, tako da je jedna pokazivala svoje grudi pod prozirnom čipkom bluze, druga je do koljena otkrila svoju desnu nogu okrenuvši se, da bi dohvatila jedan tanjur, dok treća, u tako tijesnoj haljini, da je svojim leđima, napetima kao u kobile, izazivala uznemirujuće, nepristojne pomisli, ne otkrivši ni komadić svoje kože. Što se pak tiče dva uslužna gospodina u kratkim ladanjskim kaputima, oni su dočaravali otmjenost, dok je jedan sluga, prikazan u daljini, izvlačio još jednu košaru iz kočije, koja se nalazila iza stabala. Sve to - likovi, tkanine, mrtva priroda užine veselo se isticalo na jasnom suncu, pred tamnim zelenilom pozadine, i krajnja se spretnost pokazivala u toj razmetljivoj smjelosti, u toj lažnoj snazi, koja je baš onoliko, koliko je potrebno, izazivala svjetinu, da je tako natjera na divljenje. Bura u čaši vode. Ne mogavši se približiti, Claude je slušao što se govori. Napokon se, eto, našao netko, koji u slikama prikazuje pravu istinu! On ništa ne naglašava poput onih prostaka iz nove škole, on zna sve unijeti u sliku, ne unoseći ništa. Ah, nijanse, umijeće da se unesu pritajene misli, obzir prema građanstvu, odobravanje pristojnog društva! A usto finoća, 274
dražest, duhovitost! On se ne upušta prostački u slike pune strasti, u djela, u kojima sve kipi; ne, ako iz prirode preuzme tri tona, on daje samo tri tona, ni jedan više. Jedan je dnevni izvjestitelj došao onamo, oduševio se i našao izraz: prava pariška slika. Drugi su to ponovili, i nakon toga nije prošao nitko, a da ne bi izjavio da je to nešto potpuno pariško. Ta isturena leđa, ti izrazi divljenja, koji su izbijali iz tih prsiju, koja su se dizala i spuštala, napokon su ogorčili Claudea, pa on, osjetivši potrebu da vidi glave koje odlučuju o uspjehu, zaobiđe gomilu i probijajući si put uspije se nasloniti o vijenac. Tu je bio okrenut prema okupljenima, tu u tom sivom svjetlu, koje se cijedilo kroz platno pod stropom, ostavljajući u polumraku sredinu dvorane, dok je živo svijetlo, koje se spuštalo s rubova platna, obasjavalo bijelim mlazom slike na zidu, pri čemu je pozlata na okvirima dobivala topli ton sunca. Odmah prepozna ljude, koji su se nekoć bili izrugali njegovoj slici: ako to nisu oni, onda su to njihova braća, ali su sada bili ozbiljni, oduševljeni, nekako ljepši, jer im se na licu vidjela pažnja i poštovanje. Zloban izraz lica, onaj umor od prepirki, ona žučljivost i zavist, koje su rastezale i požućivale kožu, sve ono, što je onog puta bio opazio, ovdje se sada ublažilo u jednodušnom uživanju jedne ljupke laži. Dvije krupne gospođe, razjapljenih usta, razjapile su usta od zadovoljstva. Neka su stara gospoda buljila kao da su sve dobro razumjela. Neki je muškarac posve tiho tumačio taj prizor svojoj ženi, koja je, divno okrećući vrat, klimala glavom. Bilo je tu sretnog, začuđenog, dubokog, veselog i ozbiljnog divljenja, nesvjesnih smiješaka, od umora klonulih glava. Crni šeširi su napola padali nazad, a ženama je cvijeće klizilo na zatiljak. I sva ta lica na trenutak bi ostala nepomična, a onda su ih neprestano odguravala i zamjenjivala druga, koja su bila isto takva. Onda Claude zaboravi na obzir i ostane izbezumljen pred tim trijumfom. Dvorana je postala premalena, stalno su se u nju zbijale nove skupine ljudi. Nije više bilo praznina kao za prvog sata, nije više bilo hladnog zapuha iz vrta, ni mirisa laka, koji bi se još uvijek rasprostirao. Sada je zrak postao vruć, a opori miris dizao se s haljina. Uskoro je prevladao miris kao po mokrome psu. Zasigurno pada kiša, sigurno je nastao iznenadni pljusak, kakvih ima u proljetno doba, jer su posljednji pridošlice sa sobom donijeli nekakvu vlagu, ulazili su s 275
teškim odijelima, iz kojih kao da se pušilo, čim bi ušli u tu toplu dvoranu. I zbilja su malo prije počele prelaziti mračne sjene po platnu ispod stropa. Claude digne oči i zaključi da sjeverni vjetar brzo goni krupne oblake i da kiša u vrtlozima udara po staklenom krovu. Sjene su se prelijevale po zidovima, slike se zamračile, a građanstvo upalo u tamu. I tako je to potrajalo sve dok oblak nije bio otjeran dalje, a onda slikar ugleda kako glave izlaze iz mraka s istim od udivljenja otvorenim ustima, istim izbuljenim očima. Ali je još jedna bol čekala Claudea. Na lijevom panou opazio je Bongrandovu sliku, koja je bila postavljena kao pandan Fagerollesovoj. A pred ovom nitko se nije gurao, posjetioci su ravnodušno prolazili pokraj nje. Ona je, međutim, predstavljala krajnji napor, bilo je to ono, što je majstor u svojoj težnji za nečim velikim već godinama nastojao učiniti, posljednje djelo stvoreno iz potrebe, da uvjeri samoga sebe, da ga u njegovom sutonu još nije napustila muževna snaga. Mržnja, koju je gajio prema Svadbi na selu, tom prvom remek-djelu, koje je njemu kao tvorcu uništavalo život, natjerala ga je da izabere suprotan prizor, koji odgovara prvome: Pogreb na selu, sprovod djevojke, razvučen po polju zasijanom raži i zobi. Borio se protiv samoga sebe: ljudi će već vidjeti je li se on potpuno iscrpio, ne vrijedi li iskustvo njegovih šezdeset godina isto toliko, koliko i sretna plahost njegove mladosti. A iskustvo je bilo pobijeđeno, tom djeluje suđeno da predstavlja tužni neuspjeh, mukli pad starca, koji čak ni prolaznike ne može zaustaviti. Još uvijek su se mogli opaziti majstorski izrađeni dijelovi: ministrant, koji nosi križ, skupina Djevičinih djevojaka, koje su nosile lijes, u bijelim haljinama, prevučenima preko crvene puti, koje su predstavljale divnu suprotnost crnim svetačkim odijelima pogrebne pratnje kroz zelenilo polja, ali sve ostalo, svećenik u misničkoj košulji, djevojka sa zastavom, obitelj iza pokojnice, uglavnom, cijela slika je izazivala neugodan dojam suhoće, znanja, krutosti i upornosti. Bilo je tu nesvjesnog sudbonosnog povratka izvještačenom romantizmu, s kojim je umjetnik nekoć i započeo. A u svemu tome najgore je bilo to, što je ta ravnodušnost građanstva bila opravdana, jer je ta umjetnost pripadala jednoj drugoj epohi i jer je u tome slikarstvu prevladavala mrka, a donekle i zagasita boja, te više nije mogla zadržati prolaznike, otkad su ušle u modu slike, koje blistaju u punom svjetlu. 276
I upravo tada Bongrand, oklijevajući poput kakvog početnika, uđe u dvoranu, a Claudeu se stisne srce, vidjevši kako on baca pogled najprije na svoju osamljenu sliku, a zatim na Fagerollesovu, koja je sve ljude uzbunila. U tom trenutku slikar je očito bolno osjetio svoj svršetak. Ako ga je dotad mučio strah o svom polaganom nazadovanju, to je bila samo sumnja, a sada se u to posve uvjerio: on je sebe kao umjetnika nadživio, njegov talent je nestao, nikad više neće stvoriti živa djela. On strašno problijedi i napravi pokret kao da će pobjeći, ali tada, kroz druga vrata uđe kipar Chambouvard s dugačkom, uobičajenom povorkom svojih učenika, i obrati mu se svojim krupnim glasom, ne obazirući se na prisutne: - Ah, komedijašu, ulovio sam vas, divite se samom sebi! On je te godine napravio neku strašnu Žetelicu, jedan od onih nerazumno promašenih likova, koje kao da je svojim snažnim rukama izrađivao samo za okladu: da dokaže, da će ih moći napraviti, ali je svejedno blistao od ponosa, uvjeren da je stvorio još jedno remek-djelo, te je poput nepogrešivog boga prolazio kroz svjetinu ne čujući, kako se ova smije. Ne odgovorivši ništa, Bongrand ga pogleda svojim od groznice zagašenim očima. - A jeste li vidjeli moje veliko djelo tamo dolje? - nastavi Chambouvard. - Neka samo tamo dođu ti mali ljudi nove generacije! Nitko nije kao mi, stara Francuska! I već je krenuo dalje, praćen svojom četom i pozdravljajući začuđene građane. - Nerazborita životinja! - promrmlja Bongrand, svladan tugom i tako uznemiren, kao da je u sobi, u kojoj leži mrtvac, neki prostak napravio skandal! On opazi Claudea, pa mu se približi. Zar ne bi bilo kukavički, kad bi pobjegao iz te dvorane? I on je htio pokazati svoju hrabrost, svoju uzvišenu dušu, u koju nikad nije ušla zavist. - No eto, naš prijatelj Fagerolles doživio je uspjeh! ...Lagao bih, kad bih se oduševio njegovom slikom, koju mi se uopće ne sviđa, ali on je uistinu vrlo drag... A onda, znajte da je on bio vrlo dobar prema vama! Claude se trudio pronaći koju riječ divljenja za Pogreb. - Malo groblje na dnu je tako lijepo!... Je li moguće da građanstvo... Odsječnim glasom Bongrand ga prekine. 277
- Hej, moj prijatelju, nikakvih izraza sućuti... Menije sve jasno. U tome trenutku netko ih pozdravi kao prisni prijatelj, i Claude prepozna Naudeta, ali Naudeta većeg nego prije, naduvenog, zasutog zlatom, obogaćenog uspješnim golemim poslovima, koje je tada obavljao. Budući da mu je silna ambicioznost zavrtjela glavom, govorio je da će stjerati u rog sve ostale trgovce slikama. Dao si je sagraditi palaču, u kojoj se smjestio kao kralj tržišta, te skupljao na jedno mjesto remek-djela i otvarao velike moderne umjetničke magazine. Već u predvorju osjećao se zveket njegovih milijuna, u svojoj je kući smještao izložbe, a izvan nje podizao galerije, te u svibnju očekivao dolazak američkih ljubitelja slika, kojima je prodavao za pedeset tisuća franaka ono, što je kupio za deset tisuća. Provodio je život poput kakvog kneza: žena, djeca, ljubavnica, konji, poljsko dobro u Pikardiji, veliki lovovi. Njegovi prvi dobici nastali su kada su skočile cijene slika slavnih pokojnika, koji za života nisu bili priznati: Courbeta, Milleta, Rousseaua, što ga je navelo da na kraju počne prezirati svako djelo, pod kojim je stajalo ime nekoga slikara, koji je još uvijek vodio borbu za priznanjem. Međutim, već su se širile dosta loše glasine. Budući da je broj poznatih slika bio ograničen, a broj ljubitelja slika nije se uopće mogao povećati, nadolazilo je vrijeme, kada će poslovanje teško napredovati. Počelo se govoriti o udruženju, o sporazumu s bankarima, da se održe visoke cijene; u dvorani Drouot vršile su se prividne prodaje, sam trgovac otkupljivao je svoje slike po vrlo visokoj cijeni, i činilo se da će poslije tih burzovnih operacija nužno doći do stečaja, do sloma zbog njegovih laži i pretjerane razlike između tečajne i prave vrijednosti. - Dobar dan, dragi majstore! - reče Naudet kad se približio. - Ha? Vi ste došli kao i svi ostali, da biste se divili mome Fagerollesu. U njegovom držanju prema Bongrandu nije više bilo umiljate poniznosti i poštovanja kao nekada. I on počne govoriti o Fagerollesu kao o svom slikaru, kao o radniku, koji je u njegovoj službi, često ga pritom koreći. On ga je smjestio u Aveniju Villiers, prisilivši ga da si sagradi palaču, opskrbivši ga pokućstvom kao kakvu bludnicu i uvalivši ga u dug, da bi ga tako držao u svojoj vlasti, a sada ga je počeo optuživati da je neuredan i da se sramoti poput lakoumnog mladića. Na primjer, jedan ozbiljan slikar nikad ne bi poslao tu sliku u Salon. Nema sumnje, to podiže graju, a čak se i govori o počasnoj medalji, ali ništa 278
ne utječe tako loše na visoke cijene kao upravo to. Ako je htio privući Amerikance, trebao je sa svojom slikom ostati kod kuće kao bog u svome svetohraništu. - Dragi moj, možete mi vjerovati, ako hoćete, ali ja bih bio dao iz svoga džepa dvadeset tisuća franaka, samo da te glupe novine ove godine ne podižu čitavu tu buku oko mojeg Fagerollesa. Bongrand ga je, usprkos svojoj patnji, junački slušao. Na to reče sa smiješkom: - Zbilja, otišli su malo predaleko sa svojom prevelikom radoznalošću... Jučer sam pročitao članak, iz kojega sam doznao, da Fagerolles svakog jutra pojede dva meko skuhana jaja. On se smijao toj gruboj reklami, koja je već tjedan dana u Parizu izazivala zanimanje za mladog majstora, počevši od onog časa, kad je izašao prvi članak o njegovoj slici, koju tada još nitko nije bio vidio. Čitava se četa novinskih izvjestitelja dala na posao, svlačeći ga do gola, iznoseći podatke o njegovom djetinjstvu, o njegovom ocu, proizvođaču cinčanih ukrasa, o njegovim studijama, o tome, kako stanuje, kako živi, opisujući čak i boju njegovih čarapa, kao i njegovu čudnu naviku, da se hvata za vrh nosa. I on je postao trenutačna strast građanstva, postao je mladi majstor po ukusu dana, koji je imao sreću, što nije uspio dobiti stipendiju za Rim i što je prekinuo sa Školom, iako je njezin način rada zadržao: bila je to sreća, koja traje jednu sezonu, koju vjetar donosi i onda opet odnosi, nervozni hir velikog rastrojenog grada, uspjeh s nečim nepotpunim, nedovoljno smjelim, biserno sivim, događaj, koji ujutro uzbuni svjetinu, da bi već navečer bio zaboravljen u općoj ravnodušnosti. Tada Naudet opazi Pogreb na selu. - Gle! To je vaša slika? Dakle htjeli ste napraviti nešto, što bi kao suprotnost odgovaralo Svadbi? Ja bih vas bio od toga odvratio... Ah, Svadba, Svadba! Bongrand ga je i dalje, smiješeći se, slušao, i samo je jedna bolna brazda presjekla njegove drhtave usne. Zaboravio je svoja remek-djela, besmrtnost osiguranu svome imenu, i vidio je samo uspjeh, koji je tako brzo i bez uloženog napora doživio taj deran, nedostojan da počisti njegovu paletu. I takav slikar baca u zaborav njega, koji se deset godina borio prije nego što je postao poznat! Kad bi ti mladi naraštaji samo 279
znali, kakve će krvave suze onaj, kojega oni živoga pokapaju, prolijevati u tome času! A zatim, budući da je zašutio, uplaši se da je možda otkrio svoju bol. Zar će biti tako bijedan, da zavidi drugima? Srdžba na samoga sebe ohrabrila ga je: treba umrijeti stojeći, uspravno! I umjesto da mu žestoko odgovori, kako mu je to naviralo na usta, ljubazno je progovorio: - Imate pravo, Naudet! Bolje bi bilo da sam otišao spavati istog trenutka, kad mi je pala na um pomisao o toj slici. - Ah, to je on, oprostite! - poviče trgovac i pobjegne. Naime, ukazao se Fagerolles na ulazu u sobu. Suzdržljiv, nasmiješen, podnoseći svoju sreću s lakoćom, svojstvenom duhovitim mladićima, nije stupio unutra. Uostalom, nekoga je tražio, pa namigne nekom mladiću da dođe k njemu, i dade mu odgovor, bez sumnje povoljan, jer mu je mladić uvelike počeo zahvaljivati. Druga dvojica poletješe mu ususret, da mu čestitaju, a neka ga žena zadrži, pokazujući s mučeničkim pokretima neku mrtvu prirodu, smještenu u tami u nekom uglu. Zatim je iščeznuo, bacivši jedan jedini pogled na svjetinu, koja je u zanosu promatrala njegovu sliku. Claude, koji je to gledao i slušao, osjeti kako mu tuga obuzima dušu. Gužva je postajala sve žešća, a pred njim su se nalazila samo zadivljena lica, koja su se znojila u nepodnošljivoj sparini. Iznad jednih ramena dizala su se druga ramena, sve do vrata, otkuda su oni, koji nisu mogli ući, pokazivali sliku vrškom svojih kišobrana, s kojih je curila voda od pljuska u gradu. A Bongrand je iz ponosa ostao tu, potpuno uspravan u doživljenom porazu, čvrsto se držeći na nogama kao stari borac, i upirući svoj bistri pogled u nezahvalni Pariz. Htio je završiti kao hrabar čovjek, čija je dobrota golema. Claude, koji nije dobivao odgovora na svoje riječi, jasno je uvidio da je iza toga mirnog i veselog lica duh odsutan, izgubljen u tuzi, mučen najstrašnijim mukama. Iz poštovanja i sućuti zašuti i ode, a da to Bongrand svojim očima, uperenima u prazno, nije ni primijetio. Kad se ponovo probijao kroz svjetinu, jedna ga pomisao počne mučiti. Čudio se što ne može pronaći svoju sliku. Ništa nije jednostavnije od toga. Zar, dakle, nema dvorane, u kojoj se ljudi smiju, zakutka šale i buke, skupine podrugljivog građanstva, koja napada neko djelo? To bi djelo sigurno bilo njegovo. Još mu je u ušima odzvanjao 280
smijeh, koji je nekoć slušao u Salonu odbijenih. I sada je pred svakim vratima prisluškivao, ne izruguju li se tu njemu. Ali kad se ponovo našao u Istočnoj dvorani, u tome trijemu, u kojemu velike slike snivaju svoj smrtni san, u skladištu, u koje gomilaju goleme povijesne i vjerske, mračne i hladne kompozicije, on se strese i ostane nepomičan, očiju uprtih uvis. A ipak je već dva puta ovuda prošao! Tamo gore je zbilja bila njegova slika, i to tako visoko, tako visoko, da ju je jedva prepoznao, a posve malena, visoko poput lastavičjeg gnijezda, uz ugao jednog okvira, veličanstvenog okvira neke goleme slike od deset metara, koja je predstavljala potop, vrevu žuto obojene svjetine, koja je pljusnula u tamnocrvenu vodu. S lijeve strane nalazio se i jedan loš portret nekog generala, pepeljaste boje, koji je uspravno stajao, s desne pak nekakva divovska nimfa u stjenovitom pejzažu, beskrvni leš ubijene žene, koji trune na travi, a posvuda okolo mutno-ružičaste i ljubičaste stvari, sve same tužne slike. Napokon je tu bio i jedan smiješan prizor, koji prikazuje fratre kako se opijaju, te prvo zasjedanje parlamenta, s čitavom jednom ispisanom stranicom, okruženom pozlaćenim ornamentom, na kojoj su glave poznatih zastupnika bile prikazane samo crtama i popraćene imenima. A tamo gore, tamo gore, usred tog blijedog društva njegova mala, odviše gruba slika surovo se isticala poput kakve nakaze, koja se bolno krevelji. Ah, Mrtvo dijete, taj bijedni mali leš, koji je sada, na ovoj udaljenosti, bio samo nekakva zbrka ljudske puti, neuspjeli kostur nekog bezobličnog bića! Predstavlja li ta neobična, naduvena i poblijedjela glava lubanju ili trbuh? A bijedne ruke, zgrčene na rublju, nalik na stegnute šape neke od zime uginule ptice! A i sam krevet, te blijede plahte pod blijedim udovima, sva ta tako tužna bjelina, to iščeznuće boja, potpuni završetak svega! Nakon jednog trenutka mogle su se raspoznati bistre i ukočene oči, mogla se raspoznati dječja glava, slučaj neke bolesti mozga, koji izaziva duboku i strašnu samilost. Claude se približi, pa se povuče malo natrag, da bi bolje vidio. Osvjetljenje je bilo tako loše, da su sa svih strana odbljesci poigravali po slici. Kako su postavili njegovog malog Jacquesa! Bez sumnje iz prijezira, ili pak, još vjerojatnije, od stida, da bi se oslobodili njegove tužne ružnoće. On je međutim oživljavao svoju uspomenu na njega, opet ga je vidio tamo daleko u polju, svježeg i rumenog, kad se kotrljao po travi, a zatim u Ulici Douai, gdje je malo-pomalo počeo blijedjeti i 281
blesaviti, te najzad u Ulici Tourlaque, gdje više nije mogao nositi svoje čelo i gdje je jedne noći umro posve sam, dok mu je majka spavala. U mislima je ponovo vidio i njegovu majku, tužnu ženu, koja je ostala kod kuće da bi, bez sumnje, plakala, kao što sada oplakuje čitav svoj život. Svejedno, ona je dobro postupila, što nije došla: previše je tužno vidjeti njihovog malog Jacquesa već ohlađenoga u svome krevetu, kojega su tu odgurnuli na stranu poput kakvog izopćenika, tako loše izloženog svjetlosti, da se činilo, kao da mu se lice smije, da mu se zgrčilo u strašan smiješak. A još je više patio zbog nehaja publike prema njegovom djelu. Čuđenje i razočaranje naveli su ga da potraži oči svjetine, vrevu, koju je očekivao. Zašto ga ne ismijavaju? Ah, nekadašnje uvrede, izrugivanja, negodovanja, koja su mu cijepala srce, i koja su ga oživljavala! Ne, nema više ničega, pa čak ni da bi u prolazu pred njega pljunuli: to je smrt. Kroz tu golemu dvoranu posjetitelji su, osjetivši dosadu, brzo prolazili. Publike je bilo samo pred zasjedanjem parlamenta, gdje se skupina ljudi neprestano obnavljala, čitala tumačenja i pokazivala glave zastupnika. Začuvši smijeh iza sebe, on se okrene, ali se nitko nije rugao, nego su samo zbijali šale o veselim fratrima na slici, koja je svojom komičnošću predstavljala uspjeh Salona i koju su gospoda razjašnjavala gospođama, izjavljujući da je izvanredno duhovita. I svi su ti ljudi prolazili ispod slike maloga Jacquesa, a nijedan od njih nije dizao glavu, nijedan čak nije ni znao, da je on tu gore! Slikar se ipak ponadao. Na okruglom naslonjaču u sredini dva muškarca, jedan krupni i jedan maleni, oba s odlikovanjem, vodili su razgovor, svalivši se na baršunasti naslon i promatrajući sliku, koja je bila pred njima. - I ja sam ih slijedio - govorio je onaj krupni. - Oni su pošli Ulicom Saint-Honore, Ulicom Saint-Roch, Ulicom Chaussee d’Antin, Ulicom La Favette... - I vi ste napokon pričali s njima? - upita maleni s izrazom dubokog zanimanja na licu. - Ne, bojao sam se, da ću se razljutiti. Claude ode i tri puta se vrati, a srce mu je jako udaralo svaki puta, kad bi se koji rijetki posjetilac zaustavio i polako prelazio pogledom od vijenca pa do stropa. Osjećao je ludu, bolesnu potrebu da čuje koju riječ, barem samo jednu riječ. Zašto izlaže? Kako da sazna? Radije sve 282
drugo, nego da podnosi tu šutnju! Zastao mu je dah, kad je spazio kako se približava neki mladi bračni par, lijepi muškarac s malim plavim brcima i divna žena lakih i dražesnih pokreta poput kakve pastirice od saskog porculana. Ona opazi sliku i upita, što predstavlja, začuđena, jer ništa ne razumije, a kad je njezin muž, listajući po katalogu, pronašao naziv: Mrtvo dijete, ona ga, sva naježena, povuče za sobom i krikne od straha: - O, strašno! Zar je policija smjela dopustiti jednu takvu strahotu! Onda je Claude ostao tu stajati, nesvjestan i duboko zapanjen, očiju uprtih u prazan prostor, neprestano okružen novim skupinama svjetine, koja je jurila, a da se u svojoj ravnodušnosti nije nijednim pogledom osvrnula na tu jedinstvenu i svetu stvar, koja je jedino njemu bila vidljiva. I baš za vrijeme te vreve opazi ga Sandoz. Tumarajući i sam poput neženje - jer mu je žena ostala kod njegove bolesne majke - Sandoz se zaustavi, duboko ražalošćen, pod malom slikom, koju je slučajno pronašao. Ah, kako je odvratan taj bijedni život! U mislima je ponovo brzo proživio njihovu mladost, koledž u Plassansu, duge izlete na obalu Viome, brza pješačenja u slobodi pod žarkim suncem i sve ono buktanje njihovih tek nastalih ambicija. A u kasnijem, njihovom zajednički proživljenom životu, sjetio se njihovih napora, njihovog vjerovanja u buduću slavu, njihove velike pohlepe, neizmjerne požude, koja ih je navodila da kažu, da će u jednom zalogaju progutati čitav Pariz. Koliko je puta u to doba vidio u Claudeu velikog čovjeka, čovjeka, čiji neobuzdani genij treba ostaviti vrlo daleko iza sebe talent svih ostalih! U početku je njegov atelje bio u slijepoj Ulici Bourdonnais, kasnije na Burbonskoj obali, i maštao je o golemim slikama, stvarao takve planove, koji će raznijeti Louvre u komade. Bila je to neprekidna borba, rad od deset sati na dan, potpuna predanost čitavog njegovog bića. A onda što? Nakon dvadeset godina te strasti doći do toga, do te bijedne grozne stvari, sasvim malene, neopažene, tako bolno tužne u njezinoj usamljenosti, u koju su je gurnuli kao da je kužna! Toliko nada i muka, čitav jedan život utrošen u teškom stvaralačkom radu, i onda to, to, moj bože! Sandoz prepozna Claudea kraj sebe. Od bratskog uzbuđenja zadršće mu glas. - Zar je moguće? Ti si došao? ...Zašto nisi došao po mene? 283
Slikar se nije čak ni ispričao. Činilo se kao da je vrlo umoran, ali ne razljućen, nego zahvaćen tihom zapanjenošću, koja ga je uspavala. - Idemo, nemoj tu ostajati! Prošlo je podne, ručat ćeš sa mnom! ...Neki me ljudi čekaju kod Ledovena. Ali neka čekaju, mi ćemo u buffe, to će nas osvježiti, je li, prijatelju? I Sandoz ga povede sa sobom uhvativši ga pod ruku, privlačeći ga k sebi i nastojeći ga oduševiti, oteti ga njegovoj turobnoj šutnji. - No, sto mu gromova, ne treba te to tako smesti. Iako su je stavili na loše mjesto, tvoja je slika divna, to je prekrasno umjetničko djelo!... Da, znam, ti si nešto drugo zamišljao. Dovraga, nema to veze! Ti nisi još umro, to će doći kasnije... A pogledaj! Ti bi mogao biti ponosan, jer ove godine si ti pravi pobjednik u Salonu. Ne pljačka te samo Fagerolles, svi te sada imitiraju, ti si ili revolucionirao svojim Plein-airom, kojemu su se toliko smijali... Gledaj, gledaj! Eno još jedan Plein-air, a tamo još jedan, pa i tu dolje, svuda, svuda! Prolazeći kroz dvorane, on je rukom pokazivao slike. I zbilja, mlaz svjetlosti, malo pomalo uveden u suvremeno slikarstvo, napokon je bljesnuo. Nekadašnji tamni Salon, obojen katranom, ustupio je mjesto Salonu obasjanu suncem, veselom poput proljeća. To je bila zora, novi dan, koji se nekoć najavio u Salonu odbijenih i koji je sada rastao, te pomlađivao djela finom, raspršenom svjetlošću, raščlanjenom u beskrajne nijanse. Svuda se moglo opaziti to plavetnilo, pa čak i na portretima i na prizorima iz svakidašnjeg života, koji su poprimili dimenzije i stupanj ozbiljnosti slika koje su prikazivale povijesne događaje. Pa i stari akademski predmeti obrade nestali su, zajedno sa svim onim umjetnim sredstvima, koji tradiciju održavaju na životu, kao da su osuđena načela sa sobom odnijela i svoj mračni porod; rijetki su postali prazni plodovi mašte, mrtvačke golotinje iz mitologije i katolicizma, prizori iz života svetaca, rađeni bez vjere, pričice bez života, sav metež Škole, kojim su se služili naraštaji kukavica ili budala. Štoviše, i kod onih, koji su ostali pri starim receptima, te čak i kod ostarjelih majstora utjecaj je bio očevidan, mlaz sunca se probio. Izdaleka, pri svakom koraku, vidjelo se kako neka slika buši zid i otvara prozor u vanjski svijet. Uskoro će se zidovi srušiti, i velika priroda će prodrijeti unutra, jer je pukotina široka i jer je u toj bitci, koju su vodile smjelost i mladost, napad razbio rutinu. 284
- Ah, tvoj udio je još uvijek lijep, dragi moj! - nastavi Sandoz. Sutrašnja umjetnost bit će tvoja, ti si sve njih izgradio. Claude onda otvori usta i posve tiho, s mračnom neumoljivošću reče: - Što mi vrijedi, što sam ih izgradio, ako nisam izgradio samoga sebe?...Znaj, to je bilo preveliko za mene, i to me ubija. Jednim pokretom ruke završio je svoju misao, misao o svojoj nemoći da bude genij tog obrasca, koji je donio na svijet, misao o svojoj patnji kao prethodnika, koji zasijava misao, a ne žanje slavu, o svom očaju, kad vidi da ga potkradaju, proždiru obični zanatlije u umjetničkom poslu, čitavo mnoštvo spretnih klipana, koji uludo troše svoje napore, ponižavajući svoju umjetnost, prije nego što je on ili netko drugi imao snage čvrsto postaviti na zemlju neko remek-djelo, koje bi obilježilo taj završetak jednoga doba. Sandoz se usprotivi: budućnost je još uvijek pred njim. Zatim, kad su prolazili kroz počasni salon, on ga zaustavi, da bi ga tako rastresao. - O, ta gospođa u plavoj haljini pred onim portretom! Kakav šamar tu daje priroda slikarstvu!... Ti se sjećaš, kako smo nekoć promatrali građanstvo, haljine, život u dvoranama. Nijedna slika nije mogla izdržati udarac. A danas ima slika, koje u toj usporedbi ne stradavaju previše. Čak sam opazio, tamo dolje, jedan krajolik, čiji žuti ton potpuno oduzima sjaj ženama, koje mu se približavaju. Ali Claude se strese od neizrecive patnje. - Molim te, otiđimo, odvedi me odavde!... Ne mogu više izdržati. U buffeu su pretrpjeli sve muke svijeta da pronađu jedan slobodan stol. U toj prostranoj tamnoj rupi, koju su, pod gredama visokog željeznog stropa, prekrivali zastori od smeđe vunene tkanine, bilo je zagušljivo od prenatrpanosti. U pozadini, na tri kuhinjska ormara izgubljena u polutami simetrično su se redale, jedne iznad drugih, zdjele s kompotom, a nešto bliže, stojeći za pultom, dvije su gospođe, jedna plavuša ijedna crnka, vojničkim pogledom nadgledavale gužvu, dok se iz tamnih dubina te špilje pjenio i propinjao čitav val malih mramornih stolova, dizala prava plima tijesno zbijenih i ispremiješanih stolica, te obasjana u velikoj površini blijedim svijetlom, koje je padalo kroz prozore - prelazila granice i preplavljivala čak i jedan dio vrta. Napokon Sandoz opazi da se neke osobe dižu. On poleti i u teškoj borbi, usred gomile ljudi, zauzme stol. - Ah, sto mu gromova, eto smjestili smo se... Što želiš jesti? 285
Claude nemarno mahne rukom. Ručak je uostalom bio strašan, pastrva skuhana u ribljoj juhi, »filet« sušen u pećnici, šparoge, koje su zaudarale na vlažno rublje, a k tome se trebalo i boriti, da budeš poslužen, jer su konobari u toj vrevi gubili glavu, i nisu se mogli snaći na preuskim prolazima, koje je mnoštvo stolica sve više sužavalo, pa ih čak i potpuno zakrčivalo. Iza lijevog zastora čula se zveka zdjela i stolnog posuđa, jer je kuhinja bila postavljena tu, na pijesku, poput onih peći na sajmu, koje se smjeste posred cesta. Sandoz i Claude su bili prisiljeni stajati postrance dok jedu, jer su bili stisnuti dvjema grupama ljudi, čiji su laktovi gotovo ulazili u njihove tanjure, a svaki puta, kad bi prošao koji konobar, on bi potresao njihove stolice udarcem svoga boka. Ali ta gužva i grozna jela samo su uvećavali veselje. Pravile su se šale o jelima, stvarala su se prijateljstva između susjednih stolova u toj zajedničkoj nezgodi, koja se pretvarala u zabavni izlet. Završavalo je tako, da se stvarala simpatija među nepoznatima, i da su prijatelji međusobno razgovarali na udaljenosti od tri reda, te okretali glave i mahali rukama iznad ramena susjeda. Osobito su žene postajale živahne; u početku su bile uznemirene zbog te gužve, a kasnije su skidale rukavice, podizale svoje kratke koprene i smijale se, čim bi popile prst čistoga vina. A najveću draž toga neslužbenog otvorenja izložbe predstavljala je baš tijesna ispremiješanost svih društvenih slojeva, među kojima je bilo i uličnih djevojaka, i otmjenih građanki, i velikih umjetnika i običnih budala; bio je to posve slučajni susret; mješavina zbog koje se, jer je bila tako čudna i nepredviđena, raspirivao plamen i u očima najuglađenijih osoba. Međutim, Sandoz, koji nije htio do kraja pojesti meso, progovori jačim glasom u toj strašnoj buci, koju su stvarali gosti i konobari. - Jedan komad sira, što kažeš? I pokušat ćemo dobiti kavu! Izgubljena pogleda, Claude ga nije ni čuo. Gledao je u vrt. Sa svoga mjesta vidio je u sredini nekoliko stabala, velike palme, koje su se isticale na smeđim zastorima, kojima je čitav taj prostor bio ukrašen. Vidio je krug, u kome su bili porazmješteni kipovi: leđa neke faunice nabrekle stražnjice; lijepi profil prikaza neke djevojke, oblina njezina lica i vršak tvrdih grudi, lice nekog Gala u bronci - lik iz kakve nezgrapne romance, odvratan sa svojim glupim patriotizmom; mliječnobijeli trbuh neke žene, koja visi obješena za zglobove na ruci, nekakva 286
Andromeda s Trga Pigalle, a zatim neprestano novi i novi kipovi, niz ramena i bokova, poredanih uz zavoje aleja, redovi bijelih mrlja, koje se vide kroz zelenilo: glave, grudi, noge, ruke, koje se sve međusobno isprepliću i gube u velikoj perspektivi. Nalijevo je u daljini iščezavala jedna skupina poprsja, takvih, da ih je bilo radost gledati, izvanredno smiješan niz nosova, neki svećenik s golemim i zaoštrenim nosom, sobarica s malim prćastim nosom, Talijanka iz petnaestog stoljeća s lijepim klasičnim nosom, mornar s posve neprirodnim nosom, svi nosovi: nos činovnika, nos industrijalca, nos odlikovana čovjeka, a svi skupa nepomični i poredani u bezgraničnoj liniji. Ali Claude nije ništa vidio, za njega su to bile samo sive mrlje na mutnoj i zelenoj boji. I dalje je stajao kao da je obamro, i osjećao je samo jedno: veliku raskoš ženskih haljina, koju je slabo zapažao usred vreve po dvoranama, a koja se odavde lijepo mogla raspoznati, kao da je to pošljunčeni staklenik nekoga dvorca. Bio je to mimohod cijeloga pariškog elegantnog svijeta, bile su tu žene, koje su se došle samo pokazati, s namjerno izabranim haljinama, s takvima, koje će sljedećeg dana biti opisane u novinama. Ljudi su stalno promatrali neku glumicu, koja je stupala poput kraljice, ispod ruke s nekim gospodinom, koji se držao ljubazno poput kakvog supruga-kneza. Otmjene dame ponašale su se poput uličarki, sve su se međusobno odmjeravale pogledima, kojima jedne druge svlače, procjenjuju svilu, mjere dužinu čipke, prekapaju sve, počevši od vrhova cipela pa do pera na šeširu. To je bilo poput nekakvog javnog salona; gospođe, koje su sjedile, zbile su svoje stolice, zanimajući se samo za one, koje su prolazile. Dvije prijateljice ubrzale su korake i smijale se. Neka druga, posve sama, odlazila je pa se vraćala, šuteći i mrko gledajući. Neke su pak izgubile jedna drugu, pa su onda, ponovo se našavši, klicale od iznenađenja. Pomična i uozbiljena gomila muškaraca čas bi stajala na mjestu, a onda bi se pokrenula i zaustavila pred nekim mramornim kipom, pa se zatim vratila k brončanome. Istodobno su se između one nekolicine običnih građana, koji su tamo zalutali, kretali glasoviti ljudi, sve važne ličnosti Pariza, te bi vrlo slavan čovjek prošao pokraj nekog krupnog, slabo obučenog gospodina, a razvikani pjesnik susreo bi se s nekim blijedim čovjekom, koji je imao bezizrazno lice običnog vratara. U jednoličnom i bezbojnom svjetlu svjetina se valjala poput živog 287
vala, kadli iznenada iza oblaka, koji su preostali nakon posljednjeg pljuska, mlaz sunca obasja žarkim svijetlom visoki stakleni krov, zažari veliki zapadni prozor i počne padati poput zlatnih kapljica kroz nepomični zrak. I sve se ugrije: i snježna bjelina kipova u blistavom zelenilu, i nježne tratine, koje je presijecao žuti pijesak aleja, i bogate haljine sa živim sjajem satena i bisernih ogrlica, pa čak i sami glasovi, koji su u tom silnom žamoru, punom nervoze i smijeha, prštali poput svijetlih plamenova na vatru bačenih lozovih mladica. Završivši sadnju cvijeća u nasadu, vrtlari su, zaokrenuvši slavinu, vukli sa sobom cijevi i prskali vodu po zemlji, koja je, kad se namočila, isparavala mlaku izmaglicu. Sišavši sa željezne krovne okosnice, neki je veoma drski vrabac kljucao po pijesku pred buffetom jedući mrvice kruha, koje mu je neka mlada žena bacala iz zabave. Od sve te buke Claude je tada čuo samo daleko šumorenje mora, brujanje mnoštva, koje se kretalo gore, u dvoranama. I u njemu oživi uspomena, sjeti se one graje, koja je poput oluje onog puta hujala pred njegovom slikom. Ali sada se nitko nije smijao: tamo gore je golemi glasi Pariza klicao Fagerollesu. Upravo tada Sandoz, koji se okrenuo, reče Claudeu: - Gle! Eno Fagerollesa! I zbilja, Fagerolles i Jory, ne opazivši ih, zauzeli su obližnji stol. Ovaj posljednji je svojim krupnim glasom nastavio započeti razgovor. - Da, vidio sam njegovo mrtvo dijete. Ah, siromah, kakav li je samo to završetak! Fagerolles ga udari laktom, pa ovaj, opazivši dva prijatelja, odmah doda: - Ah, naš prijatelj Claude!... Kako si, ha? ...Znaš, nisam još vidio tvoju sliku. Ali su mi rekli da je divna. - Divna je! - potvrdi Fagerolles. Zatim se počne čuditi. - Vi ste ovdje jeli! Što vam je samo palo na um, pa ovdje se čovjek tako slabo osjeća...! Mi smo pak jeli kod Ledoyena. Oh, koliko je tamo ljudi; takva gužva, da je to pravo veselje!... No, primaknite svoj stol, da malo popričamo! Spojili su oba stola. Ali laskavci i molitelji odmah su počeli progoniti mladog majstora-pobjednika. Neka tri prijatelja digoše se i iz daljine ga bučno pozdraviše. Neka gospođa, smiješeći se, počne ga 288
promatrati, kad joj njezin muž na uho prišapne njegovo ime. A visoki mršavko, umjetnik, čiju su sliku loše smjestili, koji nije prestao u sebi bjesniti i koji ga je već od jutra progonio, napusti stol na dnu prostorije, gdje je sjedio, i ponovo dotrči da bi se požalio, tražeći da mu sliku odmah stave uz vijenac. - Ah, dajte mi mira! - napokon poviče Fagerolles, kojemu je ponestalo ljubaznosti i strpljenja. A onda, kad je mladić otišao, mumljajući prigušene prijetnje, on reče: - Uistinu, uzalud čovjek nastoji biti ljubazan, jer oni vas natjeraju da pobjesnite! Svi žele biti uz vijenac! ...Ah, kakav je teret biti član žirija! Čovjek pritom jedino polomi noge, a požanje mržnju! Claude ga je potišteno promatrao. Činilo se, kao da se za trenutak probudio, te promrmlja teško mičući jezikom: - Pisao sam ti, htio sam te posjetiti, da ti zahvalim... Bongrand mi je rekao, kakvih si problema imao... Hvala ti još jednom. Ah ga Fagerolles prekine. - Koješta! Pa bio sam to dužan učiniti zbog našeg starog prijateljstva... Vrlo sam zadovoljan, što sam ti učinio tu uslugu. I on osjeti zbunjenost, koja bi ga uvijek obuzela pred tim nepriznatim učiteljem iz svojih mladenačkih dana, osjeti tu vrstu nesavladive poniznosti pred čovjekom, čiji bi nijemi prijezir bio u tom času dovoljan da mu pokvari trijumf. - Tvoja je slika vrlo dobra - polako doda Claude, da bi se pokazao ljubaznim i odrješitim. Ta jednostavna pohvala ispunila je Fagerollesovo srce pretjeranim, neodoljivim uzbuđenjem, za koje ni sam nije znao odakle mu je došlo, stoga taj momak, bez uvjerenja, navikao na sve moguće šale, odgovori drhtavim glasom: - Ah, dragi moj, ah, tako si ljubazan, kad mi to kažeš! Sandoz je napokon dobio dvije šalice kave, a budući da je konobar zaboravio donijeti šećer, on se morao zadovoljiti s komadićima, koji su preostali nakon neke obitelji, koja je prije sjedila za obližnjim stolom. Nekoliko se stolova ispraznilo, ali su ljudi postali još slobodniji, i neka se žena počne tako glasno smijati, da su se sve glave okrenule prema njoj. Ljudi su pušili, a plava se para polako dizala s iskošenih stolnjaka, uprljanih vinom i pretrpanim masnim suđem. Kad je i Fagerolles uspio 289
dobiti dvije čašice biljnog likera, počeo je razgovarati sa Sandozom, prema kome je bio obziran, jer je u njemu naslućivao snagu. A Jory se onda obratio Claudeu, koji je opet postao turoban i šutljiv. - Eto, prijatelju, ja te nisam pismeno obavijestio o svom vjenčanju... Znaš, zbog našeg stanja, obavili smo to skromno, bez ikoga... Ali bih te ipak bio rado obavijestio. Ti mi ne zamjeraš, zar ne? Postao je pričljiv i počeo sve potanko objašnjavati, zadovoljan životom, obuzet sebičnom radošću, što dobro živi i što je postigao svoj cilj, posve suprotno od tog bijednog poraženog siromaha. Rekao je da mu sve uspijeva. Napustio je kroniku, osjetivši potrebu da ozbiljno sredi svoj život. Zatim se toliko uzdigao, da je ušao u upravu jednog velikog umjetničkog časopisa. Pričalo se da tu dobiva trideset tisuća franaka godišnje, a da se ni ne pribraja sve njegovo mračno poslovanje u vezi s prodajom zbirki. Građanska grabežljivost, koju je naslijedio od svoga oca, ta naslijeđena požuda za dobitkom, koja ga je potajno gurnula u najniže špekulacije, čim je dobio prvih nekoliko sua, sada se otkrila i od njega napokon učinila strašnog gospodina, koji je temeljito cijedio novac od umjetnika i ljubitelja umjetnosti, kad bi mu pali u šape. I usred toga blagostanja Mathilde ga je, svemoćna, natjerala da je plačući moli, da mu postane žena, nakon što ga je šest mjeseci ponosno odbijala. - Kad s nekim moraš živjeti u zajednici, - nastavi on - ipak je najbolje da središ svoje stanje. Ha? Ti, koji si kroz to prošao, dragi moj, znaš nešto o tome... Kažem ti da ona nije htjela, i to iz straha, da se to krivo ne shvati i da mi ne našteti. O, velika, delikatna duša! Ne, vjeruj mi, ljudi nemaju pojma o odlikama te žene. Odana je, uvijek vodi brigu i o sitnicama, štedljiva, fina, i sposobna dati dobar savjet... Ah, velika je sreća što sam je sreo! Ja više ništa ne poduzimam bez nje, puštam je da sve radi po svome, ona vodi sve, časna riječ! Istina je bila u tome, da ga je Mathilde naposljetku primorala, da je iz straha sluša poput nekog malog dječaka, kojega već sama prijetnja da neće dobiti ukuhano voće čini poslušnim. Iz nekadašnjeg bestidnog vampira iščahurila se vlastoljubiva žena, željna poštovanja, prepuna ambicije i požude za onim, što joj donosi korist. Ona ga nije čak ni varala, postala je kreposna, časna žena, stroga u svome moralu, posve suprotno svojim nekadašnjim običajima, koje je zadržala samo u odnosima s njime, da bi od njega učinila bračno sredstvo svoje moći. 290
Govorilo se da su ih vidjeli kako se zajedno pričešćuju u Loretskoj Bogorodičinoj crkvi. Pred ljudima su se ljubili i od milja nazivali nježnim imenima. Ali uvečer joj je morao ispričati gdje je proveo dan, a ako bi bilo sumnjivo, kako je proveo čak i samo jedan sat, ili ako od novca, koji je dobio, ne bi donio i posljednji santim, ona bi se pobrinula da vrlo loše provede noć, prijeteći mu teškim bolestima, te bi ga u svojoj bogoljubnosti odbijala od sebe i puštala da spava u hladnom krevetu, tako da je on svaki puta sve skuplje plaćao njezino oproštenje. - Zatim smo - nastavi Jory, uživajući u svojoj priči - dočekali smrt mojega oca, i ja sam se onda s njom vjenčao. Claude, koji je do tog trenutka bio odsutan duhom, te je ni ne slušajući ga, samo klimao glavom, bio je iznenađen tom posljednjom rečenicom. - Što? Ti si se s njom vjenčao? ...S Mathildom! U taj je uzvik unio svoje čuđenje zbog toga događaja, živo se sjećajući svega onoga, što se nekoć zbivalo u Mahoudeauovom dućanu. Činilo mu se da još i sada čuje toga Joryja, kako govori o njoj, služeći se gadnim izrazima; sjetio se njegovih povjerljivih izjava, koje je jednog jutra čuo od njega na ulici - o romantičnim orgijama, o strahotama, koje su se zbivale u trgovini ljekovitim travama, okuženoj snažnim vonjem mirisnih tvari. Čitava je njihova družina prošla kroz njenu trgovinu, i on ju je napadao više od drugih, a sada se njome ženi! Zbilja je čovjek glup, kada loše govori o nekoj drolji, pa čak i o najgoroj, a uopće ne može znati, neće li se jednog dana možda baš s njom vjenčati. - Eh, da, s Mathildom - odgovori mu njegov drug smiješeći se. Znaš, te stare ljubavnice su ipak najbolje supruge. Bio je zaista vedro raspoložen, a pamćenje ga je potpuno napustilo, tako da nije napravio ni jednu aluziju i nije se zbunio pod pogledima svojih prijatelja. Izgledalo je kao da ona dolazi iz nepoznatog kraja, a on im je predstavlja, kao da je nisu isto tako dobro poznavali kao i on. Sandoz, koji je, vrlo zainteresiran tim lijepim slučajem, na pola uha prisluškivao razgovor, poviče, kad su oni zašutjeli: - Onda, odlazimo? ...Utrnule su mi noge. Ali u tom se trenu pojavi lrma Becot i zaustavi se pred buffeom. Bila je vrlo lijepa sa svojom svježe pozlaćenom kosom i sa svojim ishitrenim sjajem, sjajem crvenokose ljubavnice, koja je iskočila iz 291
nekog starog renesansnog okvira. Nosila je tuniku od blijedoplavog brokata, a suknju od satena, prekrivenu alengonskim čipkama. Bila je tako bogato opremljena, da ju je pratila čitava četa gospode. Opazivši Claudea među ostalima, na trenutak je oklijevala, obuzeta kukavičkim stidom pred tim slabo obučenim, ružnim i prezrenim bijednikom. A onda joj je njezin stari hir vratio hrabrost, te je najprije njemu stisnula ruku, okružena svim tim pristojnim ljudima, koji su izbuljili oči od čuđenja. Ljubazno se smijala, te se prijateljski šalila s njim. Zbog toga su joj malo zatitrali krajevi usana. - Nek’ se zaboravi! - reče mu ona veselo. I ta rečenica, koju su samo njih dvoje mogli shvatiti, potakne je na još jači smijeh. Tim riječima sročila je cijelu njihovu dogodovštinu. Jadan onaj mladić, kome je ona tog puta morala nametnuti svoju volju, a koji u tome nije našao nikakvog uživanja! Fagerolles odmah plati dvije čašice likera i ode s Irmom, a Jory također odluči krenuti s njima. Claude je promatrao, kako njih troje odlaze, te kako ona, praćena dvama muškarcima, usred općeg divljenja i pozdrava, kraljevski stupa i prolazi kroz svjetinu. - Jasno se vidi da Mathilde nije tu - reče Sandoz jednostavno. - Ah, dragi moji, kakvi ga šamari očekuju kad se vrati kući! Zatim pozove konobara, da plati. Svi su se stolovi praznili, ostale su samo kosti i kore kruha, porazbacane u neredu. Dva su konobara spužvom prala mramorne ploče, dok je treći grabljama povlačio po pijesku, koji je bio skvašen pljuvačkama i pun mrvica. Iza zastora od smeđe vunene tkanine sada je objedovala posluga, i čulo se mljackanje čeljusti, smijeh iz punih usta, pravo snažno žvakanje u nekoj ciganskoj čergi, kao kad se stružu posljednji ostaci jela u loncima. Claude i Sandoz obišli su vrt i otkrili jednu Mahoudeauovu figuru, vrlo loše smještenu, u jednom uglu kraj istočnog trijema. To je napokon bila Kupačica koja je uspravno stajala, ali još više umanjena, jedva velika kao djevojčica od deset godina, vidljive, umilne elegancije, finih bedara, sasvim sitnih grudi, divni pupoljak, koji oprezno izbija. Iz nje je izbijao miris, neviđena dražest, koja procvjeta gdje želi; neodoljiva, uporna i živahna dražest, koju je usprkos svemu stvorio tim svojim krupnim radničkim prstima, toliko nesvjestan te svoje sklonosti, da joj se tako dugo opirao. Sandoz nije mogao, a da se ne nasmiješi. 292
- I kad se samo pomisli da je takav veliki čovjek učinio sve, da bi upropastio svoj talent!... Da je taj kip bolje smješten, doživio bi velik uspjeh. - Da, velik uspjeh - ponovi Claude. - To je vrlo ljupko. Upravo u tom trenutku opazili su Mahoudeaua, koji je već bio na trijemu i uputio se prema stubištu. Povikali su i potrčali prema njemu, pa su se sva trojica zadržali u razgovoru nekoliko trenutaka. Galerija u prizemlju pružala se prazna, posuta pijeskom, obasjana svjetlošću olovne boje kroz svoje velike okrugle prozore, tako da bi čovjek mogao pomisliti, da se nalazi pod nekim željezničkim mostom: snažni stupovi podržavali su metalnu krovnu konstrukciju, a ledena se hladnoća spuštala odozgo i namakala tlo, u koje su upadale noge. U daljini, iza rastrgane zavjese, nizali su se kipovi, odbijene pošiljke kipova, gipsani kipovi, koje siromašni kipari nisu čak ni odnosili natrag, blijeda mrtvačnica, tako zapuštena, da je to izazivalo tugu. Ali je nešto iznenađivalo i prisiljavalo čovjeka da digne glavu: čula se neprestana buka i tapkanje nogu brojnih posjetitelja po podu dvorana. Bila je to zaglušujuća buka, gore se to strašno kotrljalo, kao da su beskrajni, svom parom tjerani vlakovi neprestano tresli željeznim gredama. Kad su pohvalili njegovo djelo, Mahoudeau reče Claudeu da je uzalud tražio njegovu sliku: u koju su je rupu zabili? Onda je pokazao svoju uznemirenost zbog Gagnierea i Dubuchea, raznježivši se nad prošlim danima. Gdje su nekadašnje izložbe u Salonu, kad su dolazili ovamo u čoporu, kad su bijesno jurili kroz dvorane kao po neprijateljskom zemljištu, a poslije izlaska izražavali svoj strastveni prijezir i upuštali se u prepirke, od kojih su im oticali jezici, a praznile se lubanje! Više nitko ne vidi Dubuchea; Gagniere pak dolazi dva-tri puta mjesečno iz Meluna, sav kao izvan sebe, zbog nekog koncerta, a tako malo ga zanima slikarstvo, da nije čak ni došao u Salon, u koji je po običaju poslao jedan svoj krajolik, obalu Seine, kako to čini već petnaest godina, slike u ljupkom sivom tonu, savjesno izrađene i tako nenametljive, da ih publika nikad nije ni primijetila. - Spremao sam se krenuti gore. Hoćete li i vi sa mnom? Sav blijed od nelagode, Claude je svakog trenutka dizao oči uvis. Ah, ta strašna tutnjava, to jurenje proždrljive nemani, od čega su mu se čak i udovi tresli! On šutke pruži ruku. 293
- Ti nas ostavljaš? - usklikne Sandoz. Obiđi još jednom s nama, pa ćemo zajedno otići. Zatim osjeti samilost, kad je vidio da je Claude tako umoran. Osjećao je da mu prijatelj gubi i posljednji trag hrabrosti, da želi samoću, da osjeća potrebu da sam umakne odatle, da bi sakrio svoju bol. - Onda zbogom, prijatelju! ...Sutra ću doći k tebi. Claude, posrćući, progonjen olujom iz gornjih dvorana, iščezne iza šumarka u vrtu. A dva sata kasnije, u istočnoj dvorani, Sandoz, koji je najprije izgubio Mahoudeaua, a onda ga našao u društvu Joryja i Fagerollesa, opazi Claudea kako stoji pred svojom slikom, na istom mjestu, gdje ga je prvi puta našao. Nesretnik, čim je otišao od njih, opet se, usprkos svojoj volji, privučen, začaran, vratio onamo. Bilo je to u pet sati, kada se u toj zagušljivosti i sparini zbijena svjetina, iscrpljena obilaženjem dvorana i zahvaćena vrtoglavicom, poput stada puštenog u neki vrt, počela zbunjivati i gnječiti, ne nalazeći izlaz iz dvorana. Već od jutra, kad je još bilo prilično hladno, od topline tjelesa i zadaha iz usta zrak se već počeo ispunjavati riđom parom, a u isparavanju nečistoće, koju su ljudi donijeli sa sobom, letjela je i dizala se prašina, te stvarala finu maglu. Ljudi su još uvijek jedni druge vodili pred slike, pri čemu su jedino sižei slika ostavljali dojam na građanstvo i zadržavali ga ondje. Neprestano se odlazilo, vraćalo i lupetalo nogama. Osobito su žene ustrajale u tome, nastojeći da tu ostanu sve do trenutka, kad će ih čuvari, čim otkuca šest sati, izgurati van. Neke krupne gospođe zapele su u gužvi. Druge pak, ne pronašavši ni najmanjeg kutka, gdje bi mogle sjesti, iznemogle, ali ipak uporne, snažno su se oslanjale o svoje kišobrane. Sve oči, pune nemira i molbe, vrebale su na duge klupe, pretrpane posjetiteljima. I napokon su se sve te tisuće ljudi potpuno umorile: noge im se više nisu mogle micati, lice im se razvlačilo, a čelo im je mučila glavobolja, ona posebna glavobolja slikarskih salona, prouzrokovana neprestanim okretanjem potiljka i zablješćujućim plesom boja. Samo na okruglom naslonjaču, na kome su već od podne jedan drugome pričali svoje dogodovštine, dva su se gospodina s ordenima i dalje mirno razgovarali, stotinu milja udaljeni od svega toga. Možda su se tamo bili vratili, a možda se odande nisu nikad ni pomaknuli. 294
- I onda ste tako - govorio je krupni - vi ušli, praveći se kao da ne razumijete? - Baš tako - odgovarao je maleni - pogledao sam ih i skinuo šešir... Ha? To je jasno. - Divno! Vi ste divni, dragi moj prijatelju! Ah Claude je čuo samo podmukle otkucaje svoga srca i vidio jedino Mrtvo dijete gore visoko, blizu stropa. Nije spuštao očiju s njega, podliježući opčinjenosti, koja ga je mimo njegove volje tu prikovala. Osjećajući mučninu od umora, svjetina se vrtjela oko njega, tuđe su noge gazile po njegovima, gurah su ga i vukli sa sobom, a on se poput nepokretne stvari tome prepuštao, plovio među drugima i opet dolazio na isto mjesto, ne saginjući glavu i ne znajući što se oko njega događa, živeći samo gore sa svojim djelom, sa svojim malim Jacquesom, koji je bio natekao u času svoje smrti. Dvije krupne suze, nepomične među vjeđama, smetale su mu da dobro vidi. Činilo mu se da nikad neće imati dovoljno vremena da razgleda tu sliku. Sandoz se, u svojoj dubokoj samilosti, pravio kao da ne vidi svog starog prijatelja, želeći ga ostaviti samog, na grobu njegovog promašenog života. Prijatelji su mu ponovo prošli onuda u skupini, na čelu s Fagerollesom i Joryjem. Tada Mahoudeau upita Sandoza gdje je Claudeova slika, a on izmisli neku laž, povuče ga i povede sa sobom. Svi oni odoše. Navečer je Christine dobila od Claudea samo kratke odgovore: sve je bilo dobro, građanstvo se nije ljutilo; slika je izazivala dobar dojam, samo što je možda bila malo previsoko. Ali usprkos toj hladnoj mirnoći, bio je tako čudan, da se ona uplašila. Poslije večere, kad se vratila iz kuhinje, kamo je odnijela tanjure, nije ga više zatekla za stolom. On je otvorio prozor, koji je gledao na neko pusto zemljište, i stajao uz njega tako nagnut, da ga nije mogla ni vidjeti. Zatim, sva prestrašena, ona poleti i snažno ga povuče za kaput. - Claude! Claude! Što radiš tu? Blijed poput krpe i luđačkog pogleda, on se okrene. - Gledam. Tada ona svojim drhtavim rukama zatvori prozor i takva joj tjeskoba obuzme dušu, da cijele noći nije mogla zaspati.
295
XI. Već sutradan Claude je opet počeo raditi, i dani su protjecali, a i ljeto je prošlo u tegobnoj mirnoći. Našao je nekakav posao, male slike cvijeća za Englesku, čime je zarađivao toliko, koliko mu je bilo potrebno za suhi kruh. Sve slobodno vrijeme ponovno je posvećivao svojoj velikoj slici: pritom kod njega nije više bilo onih provala gnjeva kao nekada; činilo se, da se smirio s tim vječnim radom, bio je naoko miran, uporan i marljiv, ali se nije ničemu nadao. No u očima mu je ostajao luđački izraz, u njima nije bilo svijetla, kad bi ih upro u svoje promašeno životno djelo. U to doba i Sandoz je doživio veliku bol. Majka mu je umrla, i čitav mu se život poremetio, taj tako intiman život u troje, u koji je imala pristup samo nekolicina njegovih prijatelja. On je zamrzio paviljon u Ulici Nollet. Osim toga, nastupio je sretan preokret u prodaji njegovih knjiga, u čemu dotad nije imao uspjeha, pa je bračni par, zahvaljujući novim prihodima, unajmio jedan prostrani stan u Londonskoj ulici i uredio ga u nekoliko mjeseci. Ta je tuga još više približila Sandoza Claudeu, jer su i jedan i drugi osjećali odvratnost prema svijetu. Nakon strašnog udarca u Salonu, Sandoz je bio uznemiren zbog svoga starog prijatelja, naslućujući da mu se u duši zbio nekakav nepopravljivi prijelom, da ga peče rana, kroz koju neopazice otječe njegov život. Ali vidjevši ga tako hladnog i smirenog, napokon se malo umirio. Često je Sandoz odlazio u Ulicu Touriaque, a kad bi slučajno tamo našao samo Christine, ispitivao bi je o njemu, jer je uvidio da i ona živi u strahu, naslućujući neku nesreću, o kojoj nije nikad govorila. Lice joj je bilo izmučeno i sva se tresla od nervoze poput majke, koja bdije nad svojim djetetom, a i pri najmanjem se šumu boji da to smrt ne ulijeće u kuću. Jednog je srpanjskog dana on upita: - No, dakle! Vi ste zadovoljni? Claude je miran, on radi. Tada ona na svoj uobičajeni način pogleda sliku. U tom je pogledu bilo i nevoljkosti, i straha i mržnje. - Da, da, on radi... Sve želi završiti, pa da onda ponovo može početi izrađivati onaj ženski lik... I ne iznoseći strah koji ju je mučio, ona doda tišim glasom: 296
- Ali kakve ima oči! Jeste li opazili njegove oči? U njima je još uvijek onaj zloslutan izraz. Vrlo dobro znam da me zavarava svojom prividnom mirnoćom... Molim vas, dođite po njega, odvedite ga nekamo da se razonodi! Jedino ste mu vi ostali, pomozite mi, pomozite mi! Od tog je dana Sandoz izmišljao razloge za šetnju, dolazio je već ujutro Claudeu i silom ga odvlačio s posla. Gotovo uvijek ga je trebalo otrgnuti od ljestvica, na kojima je sjedio i onda, kad ne bi slikao. Umor mu je prekidao posao, ukočenost, koja bi ga za duže vrijeme umrtvila, tako da tada kistom ne bi povukao ni jedan potez. U tim trenucima nijemog promatranja njegov se pogled s pravim vjerskim žarom vraćao na njegovu žensku figuru, koju više ne bi ni dodirnuo: to je bila nekakva kolebljiva želja za smrtnom nasladom, neka beskrajna nježnost i sveti strah pred ljubavlju, koju je sebi uskraćivao, jer je bio siguran da će u njoj ostaviti svoj život. Zatim bi počeo slikati druge likove u pozadini slike, ali uvijek svjestan da je ona tu, te bi mu oko zatitralo kad god bi mu pogled pao na nju. Bio je gospodar nad svojom vrtoglavicom, dok se ne vrati k njezinoj puti i dok ona ne stegne svoje ruke oko njega. Jedne večeri Christine, koju je sada Sandoz primao u goste i koja više nije propuštala ni jednog četvrtka, jer se nadala da će se tu razveseliti njezino veliko bolesno dijete-umjetnik, povede na stranu domaćina i zamoli ga da sutra dođe k njima. I sutradan Sandoz, koji je upravo trebao s druge strane brežuljka Montmartre potražiti podatke za neki roman, posjeti Claudea, te ga silom odvuče i sve do noći ga otrgne od posla. Kad su se toga dana spustili do Clignancourtskih vrata, gdje se nalazilo stalno zabavište - drveni konji, streljane, male krčme - zapanjili su se, našavši se tu iznenada pred Chaîneom, koji se šepirio usred jedne prostrane i bogate daščare. Izgledala je poput vrlo ukrašene kapelice: tu su se nizala četiri stroja za lutriju, okrugli podlošci nakrcani porculanom, staklenom robom i malim umjetnički izrađenim predmetima, na kojima bi pozlate i lak zasjali poput munje, a ujedno zaječala i harmonika, kad bi ruka nekog igrača pokrenula pliticu, koja bi škripala pod perom. Čak je ijedan živi kunić, veliki dobitak, vezan tankim ružičastim vrpcama, ondje plesao, neprestano se vrtio, sav lud od straha. I sve to bogatstvo bilo je okruženo crvenim zastorima i 297
zavjesama, među kojima se, na dnu dućana, kao svetinja nad svetinjama u nekom svetohraništu, moglo vidjeti kako vise tri Chaîneova remekdjela, koja su ga pratila od sajma do sajma, od jednog do drugog kraja Pariza: Preljubnica u sredini, kopija Mantegnine slike s lijeve, a Mahoudeauova peć s desne strane. Navečer, kad bi petrolejke plamsale, a strojevi za lutriju krčali i sjajili poput zvijezda, ništa nije bilo ljepše od tih slika u krvavo grimiznoj boji tkanina, te bi se narod okupljao i buljio otvorenih usta. Takav prizor natjerao je Claudea da klikne: - Ah, moj bože...! Ali te slike su vrlo dobre! One su kao stvorene za ovo! Osobito Montegnina slika, tako naivna svojom hladnoćom, činila se poput neke izblijedjele slike iz Epinala, prikovana tu, da bi narod u njoj uživao, dok je kriva, sitničarski izrađena peć, koja je bila parnjak Kristu načinjenom od medenjaka, poprimila neočekivanu živahnost. Opazivši ta dva prijatelja, Chaîne im pruži ruku, kao da ih je samo dan ranije ostavio. Bio je miran, bez ponosa i stida zbog svojeg dućana, nije ostario, još uvijek grube tvrde kože, s nosom potpuno iščezlim među obrazima, s ustima odrvenjelima od šutnje, upalima u bradu. - Hej! Našli smo se! - veselo reče Sandoz. - Znajte da vaše slike izazivaju snažan dojam. - Taj šaljivdžija - doda Claude - ima svoj mali Salon i drži ga samo za sebe. To je vrlo lukavo. Chaîneovo lice zablista i on progovori: - Bez sumnje. Zatim, budući da se u njemu probudio njegov umjetnički ponos, iako se od njega obično moglo izvući samo graktanje, sada izgovori čitavu rečenicu: - Ah, sigurno, da sam ja imao novaca kao vi, i ja bih usprkos svemu došao do toga, do čega ste i vi došli. To je bilo njegovo uvjerenje. Nikad nije posumnjao u svoj talent, napustio je taj posao samo zato, jer se njime nije mogao prehraniti. Pred remek-djelima u Louvreu bio je uvjeren da mu za uspjeh treba samo vremena. - No, - nastavi Claude, koji je opet postao turoban - nemojte nipošto žaliti; samo ste vi uspjeli... Trgovina vam dobro ide, zar ne? 298
Ali Chaîne promrmlja samo gorke riječi. Ne, ne, ništa ne ide dobro, pa ni lutrija. Svijet više ne igra, sav novac leti k trgovcima vinom. Uzalud kupuje nevrijedne stvari i udara šakom po stolu, da se pero ne zaustavi na krupnim zgodicima: sada jedva da ima i vode da se napije. A onda, budući da se približilo nešto ljudi, on prekine razgovor i poviče jakim glasom, kakav kod njega nikad još nisu zapazili i kojemu su se začudili. - Pokušajte igrati! Svaki put se dobiva. Neki radnik, koji je u naručju nosio boležljivu djevojčicu s velikim pohlepnim očima, pristao je da ona dvaput okuša sreću. Plitice su škripale, dragunlije su plesale tako, da je sve bliještalo, a živi kunić se okretao, okretao, spuštenih ušiju i takvom brzinom da se, pretvorivši se u bijelu kuglu, nije mogao ni vidjeti. Nastalo je veliko uzbuđenje, a djevojčica ga je zamalo osvojila. Onda, rukujući se s Chaîneom, koji je još uvijek drhtao, dva se prijatelja udaljiše. - On je sretan - reče Claude, nakon što je bez ijedne riječi prošao pedesetak koraka. - On! - poviče Sandoz. - On misli da je mogao postati član Instituta, i to mu zadaje smrtne muke! Nešto kasnije, oko sredine kolovoza, Sandoz se dosjetio da za razonodu organiziraju pravo putovanje, da naprave istinski izlet, koji će im oduzeti čitav jedan dan. Naime, sreo je Dubuchea, posve skrhanog i tužnog, koji je samo jadikovao i bio ljubazan, te neprestano prekapao po prošlosti. Ovaj je pozvao svoja dva stara prijatelja da dođu na ručak u njegovu Richaudiere, gdje će još petnaest dana ostati sam sa svoje dvoje djece. Zašto ne bi iznenada tamo banuli, kad se činilo da on tako čeznutljivo želi obnoviti prijateljstvo? Ali Sandoz je uzalud više puta ponavljao, da je Dubuche od njega pod zakletvom tražio da dovede i Claudea: ovaj je uporno odbijao otići s njima, kao da se uplašio pri pomisli da će opet vidjeti Bennecourt, Seinu, otoke i sav onaj seoski kraj, gdje su nestale i gdje su pokopane njihove sretne godine. Bilo je potrebno da se i Christine u to umiješa, pa je on naposljetku popustio, usprkos odvratnosti koju je osjećao. I baš uoči ugovorenog dana, obuzet grozničavim žarom, radio je dokasna na svojoj slici. Zato je sljedećeg jutra, u nedjelju, proždiran željom za slikanjem, teška srca otputovao, bolno se otrgnuvši od posla. Čemu da se tamo vraća? Ono nekadašnje je 299
nestalo, ono više ne postoji. Ništa ne postoji osim Pariza, pa čak i više, u Parizu postoji samo onaj jedan pogled na horizont, rt Citéa, ona vizija, koja ga je uvijek i svagdje opsjedala, taj jedinstveni zakutak, u kome je ostavio svoje srce. U vagonu je Sandoz uočio da je Claude nervozan i da neprestano gleda na vrata, kao da na dugi niz godina ostavlja grad, koji se sve više smanjivao i gubio u magli, stoga ga je nastojao nekako zabaviti. Zato mu je ispričao i ono, što je znao o pravom Dubucheovom položaju. U početku ga je gospodin Margaillan, ponosan na svoga odlikovanog zeta, posvuda vodio i predstavljao kao svog poslovnog kolegu i nasljednika. Eto čovjeka koji će brzo obavljati poslove, te jeftinije i ljepše graditi, jer je, kako i treba, mnogo učio! Ali prva Dubucheova zamisao ispala je bijedno: smislio je neku peć za proizvodnju opeke i izgradio je u Bourgogni na zemljištu svoga tasta, ali pod tako strašnim uvjetima i po tako pogrešnom planu, da je taj pokušaj naprosto završio gubitkom od dvjesto tisuća franaka. Onda je prešao na gradnju kuća, pri čemu je htio primjeniti svoje osobne zamisli, čitav splet vrlo zrelih novotarija, koje bi trebale preporoditi cijeli dotadašnji način gradnje. To su bile stare teorije, koje je poprimio od svojih revolucionarnih prijatelja iz mladosti, sve ono, što je bio obećao da će ostvariti kad bude slobodan, ali slabo probavljeno, na nezgodnom mjestu primijenjeno, s nespretnošću dobroga đaka bez stvaralačkog duha: ukrasi od pečene zemlje i poluporculana, velike sporedne zastakljene prostorije, a osobito upotreba željeza, željezne grede, željezna stubišta, željezni krovovi. A budući da takav materijal povećava troškove, sve je ponovo završilo katastrofom - tim većom, što je on bio loš administrator i što je, naglo obogaćen, izgubio glavu, pa je od novca još više otupio, a usto u svojoj razmaženosti i zbunjenosti prestao i biti marljiv u poslu. Ovog puta se gospodin Margaillan naljutio, taj čovjek, koji je već trideset godina kupovao zemljišta, gradio, preprodavao, jednim pogledom utvrđivao proračune kuća za iznajmljivanje: toliko metara gradnje, metar po toliko i toliko, to treba omogućiti gradnju toliko stanova, svaki stan po toliko i toliko. Tko mu je naturio to dijete, koje se prevari i pri upotrebi vapna, cigli i granita, koje stavlja hrastovinu onamo, gdje bi bila dobra i jelovina, i koje se ne zadovoljava s time, da presiječe neki kat, kao kakav blagoslovljeni kruh, u toliko četvrtina, koliko je potrebno! Ne, ne, ne želi ga uz sebe! On se sada počeo buniti protiv umjetnosti, dok je 300
ranije imao ambiciju da nešto od nje unese u svoju vještinu, da bi kao neškolovan čovjek udovoljio svojoj staroj opsesiji. I otada je bilo sve gore i gore, nastajale su strašne svađe između zeta i njegova punca. Jedan se držao prezirno, skrivajući se iza svojeg znanja, a drugi je vikao da i najgori zidarski pomoćnik nesumnjivo zna više od arhitekta. Milijuni su bili u opasnosti. Margaillan je jednog lijepog dana izbacio Dubuchea iz svojih pisarnica, zabranivši mu da ikad tamo stupi nogom, jer nije čak sposoban ni upravljati gradilištem na kojem su zaposlena samo četiri čovjeka. Slom, bijedni poraz, bankrot Škole pred jednim zidarom! Claude, koji ga je počeo slušati, upita: - Onda, što radi sada? - Ne znam, vjerojatno baš ništa - odgovori Sandoz. - Rekao mi je da ga uznemiruje zdravstveno stanje njegove djece, te da ih njeguje. Gospođa Margaillan, ta blijeda žena, tanka poput daske, umrla je od sušice. To je bila nasljedna bolest, degeneracija, jer je i njezina kćerka Regine kašljala otkad se udala. Sada se liječi u kupalištu Mont-Dore, kamo se nije usudila povesti svoju djecu, jer im je lani pozlilo, nakon što su jedno godišnje doba proveli na tom zraku, previše oštrom za njihov tjelesni sustav. Time se objašnjavalo zašto se porodica raspršila: majka u kupalištu samo s jednom sobaricom, djed u Parizu, gdje se opet prihvatio velikih poslova, gnjevan na svojih četiri stotine radnika, iskaljujući svoj prijezir prema lijenčinama i nesposobnjacima, a otac u Richaudieri, ostavljen da njeguje svoju kćer i sina, već nakon prve borbe tu zatočen poput životnog brodolomca. Kad se jednom nije mogao suzdržati, Dubuche je čak natuknuo da je - budući da mu je žena zamalo umrla za svog drugog porođaja i jer je padala u nesvijest pri svakom malo jačem dodiru - on shvatio kao svoju dužnost to, da prekine sve bračne odnose s njom. Nema čak ni toga veselja! - Lijep brak! - naprosto izjavi Sandoz, kao zaključak. Bilo je deset sati kada su dva prijatelja pozvonila pred rešetkastom ogradom dvorca Richaudiere. Začudili su se imanju, koje nisu još vidjeli: divna visoka šuma, francuski vrt s uzvisinama, stubištima i stepenicama, koje su se kraljevski pružale jedne za drugima, tri golema staklenika, jedan vrlo veliki vodopad, mnoštvo tamo dovučenih hridina, mnogo cementa i vodovodnih cijevi, sva ta raskoš, u koju je vlasnik iz taštine, kao nekadašnji mješač žbuke, utrošio čitav jedan imetak. A još 301
više ih je iznenadila tužna pustoš toga imanja, ograbljani drvoredi bez ijednog traga ljudskih nogu, prazne daljine, kojima su prolazile rijetke siluete vrtlara, i na kraju mrtva kuća, na kojoj su svi prozori bili zatvoreni, osim dvaju, koji jedva da su bili malo odškrinuti. Međutim, sobar, koji je napokon izašao, upita ih što žele, a kad je doznao da su došli zbog gospodina, postao je drzak i odgovorio im da je gospodin iza kuće, u prostoru za vježbanje. Onda se vrati. Sandoz i Claude pošli su kroz neki drvored i izbili na poljanu, a ono, što su ugledali, na trenutak ih je zadržalo na mjestu. Dubuche, uspravljen pred trapezom, digao je ruke da bi na njemu podržavao svog sina Gastona, bijednog slabunjavog stvora, koji je sa svojih deset godina imao tako krhke udove, kao da se nedavno rodio, dok je, sjedeći u kolicima, njegova kćerka Alice čekala da na nju dođe red. Ona je bila rođena prije roka, i bila je tako slaba, da ni sada, u svojoj šestoj godini, još nije hodala. Otac, zadubljen u posao, i dalje je vježbao tanke udove maloga dječaka, ljuljajući ga i uzalud mu pomažući da se svojim šačicama podigne u vis, a onda, budući da je ovaj lagani napor djetetu bio dovoljan da se posve oznoji, on ga odnese i umota u pokrivač. I sve se to obavljalo u tišini, u osamljenosti pod širokim nebeskim svodom, te je izazivalo bolnu samilost usred toga lijepog vrta. Ali digavši se, Dubuche opazi svoja dva prijatelja. - Zar je moguće?! To ste vi! U nedjelju, i k tome bez ikakve obavijesti! On očajno mahne rukom i odmah razjasni, da u nedjelju sobarica, jedina žena kojoj se usuđuje povjeriti djecu, ide u Pariz i da mu je onda nemoguće tek i na trenutak ostaviti Alice i Gastona same. - Kladim se da ste došli na ručak. Opazivši umolni Claudeov pogled, Sandoz požuri s odgovorom. - Nipošto. Upravo nam je ostalo toliko vremena, da te pozdravimo. Claude je morao poći ovamo zbog svojih poslova. Ti znaš da je on živio u Bennecourtu. A budući da sam ga ja pratio, palo mi je na um da dođemo čak ovamo. Ali čekaju nas, pa zato slobodno nastavi svoj posao! Onda je Dubucheu laknulo, te se pravio kao da ih želi zadržati. Pa mogu ostati sat vremena, dovraga! I sva trojica počeše razgovarati. Claude ga je promatrao, začuđen što je toliko ostario: njegovo je naduveno lice bilo namreškano, požutjelo i prekriveno crvenim 302
prugama, kao da je žuč poprskala kožu, dok su kosa i brkovi već počinjali sijedjeti. Osim toga, činilo se kao da mu se tijelo sleglo, nekakav umor se osjećao u svakoj njegovoj kretnji. Porazi u novčanim poslovima su, dakle, jednako tako teški kao i u umjetnosti? Glas, pogled i sve ostalo kod toga poraženog čovjeka svjedočili su o sramnoj ovisnosti, u kojoj je bio prisiljen živjeti, o slomu njegove budućnosti, što su mu uvijek predbacivali, o neprestanom optuživanju da je u ugovor s puncem unio talent, koji uopće nema, o obiteljskom novcu, koji sada krade, o jelu, koje jede, o odijelima koja nosi, o ono malo džeparca, koji mu je potreban, i napokon o neprestanoj milostinji, koju mu udjeljuju kao običnoj varalici, koje se ne mogu riješiti. - Čekajte me - nastavi Dubuche - još se moram pozabaviti pet minuta s jednim od mojih bijednih mališana, pa ćemo se onda vratiti. Polako i s pretjeranom pažnjom poput majčinske, on izvuče malu Alice iz kolica i podigne je do trapeza. Zatim je, tepajući joj od milja i smješkajući se, malo ohrabri i pusti da dvije minute visi, da bi joj se razvili mišići. No ispod nje je držao ruke i pratio svaki njezin pokret, bojeći se da ne padne, ako joj od umora popuste njezine krhke voštane ruke. Izbuljivši svoje blijede oči, ona ga je bez ijedne riječi poslušala, iako se strašno bojala te vježbe. Jadnica je bila tako lagana, da se pod njezinim teretom nije čak ni uže napelo, te je nalikovala jednoj od onih mršavih ptičica, koje padnu s grane, a da se ona ni ne pokrene. U tome času Dubuche svrati pogled na Gastona, i kao da je poludio od straha vidjevši da je pokrivač s njega skliznuo i da su se djetetove noge otkrile. - Moj bože, moj bože! Sad će se prehladiti na toj travi! A ja se ne smijem ni maknuti! Gastone, zlato moje! Svaki dan uvijek isto: ti čekaš, da se ja pozabavim tvojom sestrom... Sandoz, pokrij ga, molim te... Ah, hvala, spusti još više pokrivač, nemoj se bojati! Tako krasno je njegov brak udesio krv njegove krvi! Dao mu je ta dva nerazvijena, krhka bića, kojima i najslabiji dašak vjetra prijeti da ih ubije poput muha. Od bogatstva primljenog kao ženin miraz ostalo mu je samo to: trajna bol, jer vidi kako se njegova krv kvari i gubi snagu u tom jadnom sinu i kćeri, u kojima će istrunuti njegova rasa, koja se duboko uvalila u otekline vratnih žlijezda i sušicu. Ali taj se krupni, sebični momak pokazao kao divan otac, kao srce, koje sagorijeva jednom jedinom strašću. Ostala mu je jedino volja da održi na životu 303
svoju djecu, te se iz sata u sat borio i svako ih jutro spašavao živeći u strahu da će ih navečer izgubiti. Sada su samo oni postojali u njegovom promašenom životu, u gorčini prouzročenoj uvredljivim prigovorima njegova tasta, u dosadnim danima i hladnim noćima, koje mu je donosila njegova jadna žena. On je bio uporan u nastojanju da ih neprestanim čudesima, koja ljubav stvara, učini sposobnima da se održe u životu. - No, zlato moje, to je dosta, zar ne? Vidjet ćeš kako ćeš narasti i postati lijepa! Ponovo smjesti Alice u kolica, a Gastona, koji je još uvijek bio umotan, uzme u naručje. Kad su mu pak njegovi prijatelji htjeli pomoći, on ih odbije i svojom slobodnom rukom počne pred sobom gurati kćerkicu. - Hvala, navikao sam. Ah, ti siroti mališani nisu teški... A s druge strane, kao što znate, u poslugu se čovjek nikad ne može pouzdati. Ušavši u kuću, Sandoz i Claude opet su vidjeli sobara, koji se pokazao drskim, te su primijetili da Dubuche dršće pred njim. Poslužitelji i čuvari, povodeći se za prijezirom punca, koji ih je plaćao, postupali su s gospođinim mužem kao s prosjakom, kojega trpe iz milosrđa. Pri svakoj košulji koju bi mu pripremili, pri svakom komadu kruha koji bi se usudio zatražiti, on je u nepristojnoj kretnji posluge osjećao milostinju. - No, dobro, zbogom! Mi te ostavljamo - reče Sandoz, kojemu je sve to bilo mučno. - Ne, ne, čekajte još časak!... Djeca će ručati, i ja ću vas otpratiti zajedno s njima. Trebaju se i oni malo prošetati. I tako je bilo određeno što će se svakog dana, sat po sat, raditi. Ujutro tuširanje, kupanje, sat gimnastike, a zatim ručak, koji predstavlja pravi problem, jer je njima bila potrebna posebna, pomno izabrana, točno izmjerena hrana, te su im čak grijali hladno vino, bojeći se da im jedna odveć hladna kap ne izazove prehladu. Toga su dana dobili žumanjke od jajeta, razmućene u goveđoj juhi, te komadić bubrega, koji im je otac posve sitno isjeckao. Nakon toga bi uslijedila šetnja, pa počinak. Sandoz i Claude su se našli vani, u dugačkim drvoredima, s Dubucheom, koji je opet gurao Alicina kolica, dok je Gaston sada hodao kraj njega. Hodajući prema rešetkastoj ogradi, pričali su o 304
imanju. Vlasnik je plašljivo i uznemireno pogledavao oko sebe, kao da se ne osjeća na svome. Uostalom, on nije ništa znao i nije se ničim bavio. Činilo se da je - otkako je skrenut s puta i upropašten besposlicom - zaboravio čak i svoj posao arhitekta. - A kako je tvojim roditeljima? - upita Sandoz. U ugašenim Dubucheovim očima pojavi se plamen. - O, moji su roditelji sretni. Kupio sam im jednu malu kuću, u kojoj troše rentu, koju sam ja unio u ugovor... Moja je majka dosta potrošila na moje školovanje, pa je trebalo sve vratiti, kako sam i obećao... Mogu slobodno reći da mi moji roditelji ne mogu ništa predbaciti. Došli su do ograde i tu se zadržali nekoliko minuta. Napokon s izrazom krajnje potištenosti na licu stisne ruku svojim starim prijateljima, a zatim, zadržavši na trenutak Claudeovu ruku u svojoj, zaključi s jednostavnom tvrdnjom, u kojoj nije čak bilo ni srdžbe: - Zbogom, i nastoj se nekako izvući!... Ja sam proigrao svoj život. I zatim su ga vidjeli još kako se vraća, gurajući Aliceina kolica i podupirući Gastona, koji je već posrtao, dok je sam, pogrbljenih leđa, s mukom hodao poput kakvog starca. Otkucao je jedan sat, a njih se dvojica, rastuženi i ogladnjeli, požuriše da što prije stignu dolje u Bennecourt. Ali tamo su ih dočekale druge tužne vijesti: Faucheurovi, muž, žena i gospodin Poirette, bili su mrtvi, a gostionica, dospjevši u ruke one guske Melie, postala je odvratna zbog svoje nečistoće i nemara. Donijeli su im odvratan ručak: nekoliko vlasi u kajgani i rebarca, koja su zaudarala po jaretini, dok je dvorana, u kojoj su jeli, bila potpuno izložena kužnom zadahu jame za gnoj i tako puna muha, da su se od njih stolovi crnjeli. Vrućina žarkog poslijepodneva tog kolovoza prodirala je unutra zajedno sa smradom, pa se nisu usudili naručiti kave, već su brže-bolje otišli odande. - A ti si toliko hvalio kajgane gospođe Faucheur! - reče Sandoz. - Eh, pa s tim je sad svršeno!... Mogli bismo malo razgledati naokolo, zar ne? Claude je to namjeravao odbiti. Već od jutra mu se samo žurilo, i neprestano je nastojao što brže hodati, kao da mu je svaki korak skraćivao taj njemu nametnuti teški posao i vodio ga natrag u Pariz. Srce, glava i čitavo njegovo biće ostali su tamo, u tom gradu. Nije gledao ni nadesno ni nalijevo, nego je išao naprijed, ne zapažajući ni polja ni stabla, noseći u glavi samo svoju fiksnu ideju i podliježući 305
takvoj obmani sjetila, da mu se u izvjesnim trenucima činilo da se pred njim diže rt Citéa, te ga usred prostranih livada zove k sebi. Međutim Sandozov prijedlog probudio je u njemu uspomene, zbog kojih je postao popustljiv, pa odgovorio: - Da, tako je, idemo u razgledavanje! Ali što su više išli naprijed uz obalu, od jada se sve više bunio. Jedva je mogao prepoznati taj kraj. Bio je sagrađen most, koji je vezivao Bonnieres s Bennecourtom: most, bože dragi, umjesto stare skele, nad kojom je škripao lanac i koja je svojom crnom bojom, presijecajući struju, bila tako zanimljiva! Osim toga, budući da je brana, izgrađena dolje kod Port-Villeza, podigla razinu rijeke, većina je otoka bila preplavljena, a uski rukavci su se proširili. Nema više lijepih zakutaka ni pomičnih uličica, u kojima se možeš izgubiti: propast, zbog koje poželiš udaviti sve mornaričke inženjere! - Gle! Onaj šumarak vrba, koji se tamo nalijevo još diže iz vode, to je bio otok Barreux, kamo smo se išli razgovarati na travi, sjećaš li se? ...Ah, prokletstvo! Sandoz, koji nije mogao vidjeti kako sijeku neko stablo, a da ne zaprijeti šakom drvosječi, isto je tako blijedio od srdžbe, sav ogorčen što su se ljudi usudili uništavati prirodu. Zatim Claude, kad se približio svome starom prebivalištu, zašuti i stisne zube. Kuća je bila prodana nekim građanima, i sada je tamo bila ograda od željeznih šipki, uz koju on pritisne lice. Ruže su bile propale, marelice isto tako, a vrlo čisti vrt sa svojim malim drvoredima i svojim gredicama cvijeća i povrća, okruženima šimširom, odražavao se u krupnoj kugli od stakla i kositra, postavljenoj u sredini na jednom podnožju, dok je kuća, svježe obojena, išarana na uglovima i rubovima lažnim klesanim kamenjem, izgledala kao da je obučena u neukusno blagdansko odijelo, odijelo nekog prostaka-skorojevića. To je ražestilo slikara. Ne, ne, tu nije ostalo ništa od njega, ništa od Christine, ništa od njihove velike mladenačke ljubavi! Htio je još toga razgledati, pa se uspeo iza kuće i potražio malu hrastovu šumu, taj otočić zelenila, gdje su oni ostavili živi drhtaj svojeg prvog zagrljaja, ali je mala šuma bila propala, propala skupa sa svim ostalim, oborena, prodana, spaljena. Onda napravi jedan pokret, kao da proklinje i s tugom pogleda na čitavo to selo, u kome nije više nalazio ni traga njihovom životu. Nekoliko je godina dakle bilo dovoljno da se izbriše mjesto, gdje je čovjek radio, 306
uživao i trpio? Čemu to uzaludno uzbuđivanje, ako vjetar iza čovjeka, koji hoda, mete i odnosi trag njegovih koraka? Istinski je osjetio da se nije trebalo vraćati, jer je prošlost samo groblje naših ispraznih nada, te u njoj čovjek samo udara nogama o grobove. - Otiđimo! - poviče on. - Brzo otiđimo! Glupo je ovako si ranjavati srce! Na novom mostu Sandoz ga pokuša umiriti pokazujući mu jedan motiv, koji ranije nije postojao, tok proširene Seine, koja je s ponosnom sporošću obilno zalijevala obale. Ali ta voda nije zanimala Claudea. Samo mu se jedna misao pojavi: to je ista voda, koja prolazeći kroz Pariz teče uz stare obale Citéa, i ona mu tada postane bliska, tako da se jedan trenutak nad nju nagnuo, te mu se pričini da u njoj opaža slavne odraze kule Bogorodičine crkve i rt Svete kapele, koje struja odnosi u more. Dva prijatelja zakasnila su na vlak, koji je otišao u tri sata. Muka je bila provesti još dva duga sata u tom kraju, i to je za njih predstavljalo prevelik teret. Srećom, upozorili su svoje obitelji da će se vratiti noćnim vlakom, ako ih netko zadrži. I tako su odlučili večerati sami u jednoj gostionici na Trgu Le Havre, da bi se pokušali malo raspoložiti, razgovarajući uz desert kao nekada. Malo prije osam sati sjeli su za stol. Izašavši s kolodvora i stupivši na pariški pločnik, Claude je prestao drhtati od nervoze, te se osjećao kao čovjek koji se napokon našao u svojoj kući. S izrazom hladnoće i zamišljenosti, što su mu se sada opažale na licu i slušao je brbljave riječi, kojima ga je Sandoz pokušavao razveseliti. Ovaj je s njim postupao kao s ljubavnicom, koju bi htio omamiti iznoseći preda nju fina i paprena jela i opojna vina. Ali nikako da se razvesele, tako da se i Sandoz na kraju rastužio. Taj nezahvalni seoski kraj, taj toliko voljeni i zaboravljivi Bennecourt, u kome nisu naišli ni na jedan kamen koji bi sačuvao uspomenu na njih, poljuljao je u njemu sve nade u vječnost. Ako se stvari koje vječno traju, tako brzo zaboravljaju, zar se može i jedan sat živjeti u zabludi da će se ljudi sjećati? - Vidiš li, moj dragi, zbog ovoga me katkad oblije smrtni znoj... Jesi li ikad pomislio da potomstvo možda nije nepogrešivi sudac, kako ga mi zamišljamo? Čovjek se tješi, što ga napadaju i što ga poriču, jer računa na pravednost budućih vjekova. Čovjek je nalik vjerniku, koji podnosi strahote ovog zemaljskog života jer čvrsto vjeruje u drugi 307
život, gdje će svatko biti suđen prema svojim zaslugama. A ako za umjetnika isto tako nema raja, kao ni za katolika, ako se budući naraštaji varaju kao i suvremeni, ako produžuju nesporazum, i više vole sitne ljupke gluposti nego snažna umjetnička djela? Ah, kakve li obmane, zar ne? Kakav je to život, u kome je čovjek poput robijaša prikovan za rad zbog nekakve tlapnje! Imaj u vidu da je to na kraju krajeva zbilja moguće. Ima slučajeva kad se ljudi općenito dive nečemu što ne vrijedi ni dva marjaša1. Na primjer, klasična obuka je sve izobličila, nametnula nam je kao genije besprijekorne i ljupke klipane, koje možemo manje voljeti nego ljude slobodnog temperamenta i nejednakih proizvoda, koje poznaje samo književno obrazovani svijet. Besmrtnost, dakle, pripada građanskoj prosječnosti, onima, koje nam silom turaju u glavu, dok još nemamo snage da se obranimo... Ne, ne, ne smije se na to ni pomišljati, od toga me hvata jeza! Zar bih ja sačuvao potrebnu hrabrost za svoj rad, zar bih se ja održao na nogama usprkos izrugivanjima, kad me ne bi tješila iluzija da ću jednog dana biti voljen? Claude ga je slušao, i nadalje potišten. Zatim, iskazujući svoju gorčinu i ravnodušnost, mahne rukom. - Ma! Što mi to znači? Nema ničega... Mi smo još luđi od onih budala, koje se ubijaju zbog neke žene. Kad se zemlja u prostoru raspukne poput suhog oraha, naša djela neće dodati ni jednog atoma njezinoj prašini. - Zbilja je tako - zaključi Sandoz, vrlo blijed. - Čemu ispunjavati ništavilo? I kad pomislimo da to znamo, pa ipak se naša žudnja za slavom ne želi tome pokoriti! Zatim su izašli iz gostionice i počeli lutati ulicama, te se ponovo zavukli u neku kavanu. U nastavku svojih mudrovanja stigli su do uspomena iz svoga djetinjstva, što im je još više ispunilo srca tugom. Kad su se odlučili vratiti kući, već je bio sat poslije ponoći. Ali Sandoz je predložio da će otpratiti Claudea do Ulice Tourlaque. Kolovoska noć bila je divna, vruća, a nebo osuto zvijezdama. Budući da su pak išli zaobilaznim putem, te ponovo prolazili kroz gradsku četvrt »Europa«, prošli su ispred kavane Baudequin, na Aveniji Batignolles. 1
Ugarski novac koji se upotrebljavao od 14. do 17. stoljeća 308
Vlasnik se već tri puta promijenio; dvorana nije više bila ista, bila je drukčije obojena, preuređena, a s desne strane nalazila su se dva biljara. Nakon prvih stalnih gostiju došli su drugi, jedni su druge potisnuli, tako da su oni stari iščeznuli, nestali, kao da su pokopani. Međutim radoznalost, uzbuđenje zbog svega onog mrtvog, što su zajedno pretresli, navelo ih je da prijeđu preko avenije, te da kroz širom otvorena vrata provire u kavanu. Htjeli su ponovo vidjeti svoj nekadašnji stol, na dnu, s lijeve strane. - Pogledaj! - reče Sandoz, začuđen. - Gagniere! - promrmlja Claude. To je zbilja bio Gagniere, koji je posve sam sjedio za tim stolom na dnu prazne dvorane. Sigurno je došao iz Meluna zbog nekog nedjeljnog koncerta, na koje je s veseljem odlazio, te je, tako utrošivši večer u Parizu, po staroj navici nesvjesno došao u kavanu Baudequin. Nijedan njegov prijatelj nije tamo navraćao, a on, svjedok starih vremena, ipak je posve sam u tome ustrajao. Još nije ni taknuo svoju čašu piva, već ju je samo zamišljeno promatrao, a nije se ni onda maknuo, kad su konobari počeli podizati stolice na stolove, da bi za sutrašnji dan mogli počistiti kavanu. Dva prijatelja požurili su korak, uznemireni tom nevjerojatnom pojavom kao da ih je obuzeo dječji strah od sablasti. Rastali su se u Ulici Tourlaque. U mjesecu studenom, kad su se svi stari prijatelji već bili vratili, Sandoz ih je naumio okupiti na jednoj od onih večera, koje je po starom, još nenapuštenom običaju, priređivao četvrtkom. I sada je to bila njegova najljepša radost: prodaja knjiga se uvećavala i činila ga bogatijim; njegov stan u Londonskoj ulici, u usporedbi s malom građanskom kućom u Batignollesu, postajao je vrlo raskošan, ali on je ostajao uvijek isti. Osim toga, on je u svojoj dobroćudnosti mislio da će priređivanjem jedne od njihovih omiljenih večernjih zabava, na kakve su bili navikli u svojoj mladosti, pružiti Claudeu sigurnu razonodu. Zato je pazio na to, koga će pozvati: Claudea i Christine, posve jasno; Joryja i njegovu ženu, koju je poslije vjenčanja bio prisiljen primati u goste; zatim Dubuchea, koji je uvijek dolazio sam, te Fagerollesa, Mahoudeaua i Gagniera. Bit će ih deset, i to sve sami prijatelji iz stare družine, nijedan od njih dosadan, da bi lijepa sloga i veselje bili savršeni. 309
Henriette, opreznija od njega, počela se kolebati, kad su utvrdili taj popis uzvanika. - O, Fagerolles? Misliš pozvati Fagerollesa s ostalima? Oni ga nikako ne vole... A ni Claude ga uostalom ne voli, učinilo mi se da sam opazila izvjesnu hladnoću... Ali on je prekine, jer se nije htio u tome s njom složiti. - Kako to misliš? Hladnoću?... To je smiješno, žene ne mogu shvatiti da se prijatelji šale jedni s drugima. Zapravo ih to ne sprječava da budu postojani u prijateljstvu. Za taj se četvrtak Henriette htjela sama pobrinuti za jelovnik. Ona je sada upravljala poslugom: kuharicom i sobarom, a iako više nije sama pripremala jela, ipak se i dalje brinula da hrana u kući bude uvijek ukusna, i to iz ljubavi prema svome mužu, kojemu je sladokustvo bilo jedina mana. Ona je otpratila kuharicu na tržnicu i osobno bila kod nabavljača. Bračni par je imao sklonost prema finim rijetkim jelima sa sve četiri strane svijeta. Ovog puta su se odlučili na juhu od goveđe trtice, pržene crvene trilje, file s vrganjima, tjesteninu s isjeckanim mesom, priređenu na talijanski način, ruske tetrijebe i salatu od tartufa, a da se ni ne računaju kavijar i kilkisi kao međuobrok, te sladoled s prženim bademima, komadić ugarskog sira smaragdne boje, voće i kolači. Za piće su jednostavno izabrali staro bordoško vino u bocama, te burgundac za pečenje, a za poslastice pjenušavo mozelsko vino umjesto šampanjca, koji su smatrali banalnim. Već od sedam sati su Sandoz i Henriette čekali svoje uzvanike, on u jednostavnom dugom kaputu, a ona u vrlo elegantnoj, posve jednobojnoj haljini od crnog satena. K njima se slobodno dolazilo u salonskom kaputu. Salon, koji su nedavno uredili, bio je pretrpan starinskim pokućstvom, starinskim zidnim sagovima, malim umjetnički izrađenim predmetima svih naroda i svih vjekova: gomila, koja se neprestano povećavala, da bi sada sve preplavila, a koja je započela sa starim loncem iz Rouena, koji mu je ona darovala povodom neke svečanosti. Zajedno su obilazili staretinare, jer su bili obuzeti radosnom pomamom za kupovanjem. On je time udovoljavao svojim davnim mladenačkim željama, svojim romantičnim težnjama, koje su se kod njega pojavile već onda, kad se u svojim najranijim godinama počeo baviti čitanjem, tako da se taj strogo moderni pisac smjestio u crvotočni srednji vijek, u kojem je želio živjeti kad mu je bilo petnaest 310
godina. Kao izliku je navodio da je današnje lijepo pokućstvo preskupo, dok se sa starim stvarima, pa bile one i posve obične, odmah postiže i izraz, i boja. U njega nije bilo nimalo kolekcionarske strasti, težio je samo za ukrasom, za velikim dojmovima, koje sve stvari zajedno izazivaju. I tako je zbilja salon, rasvijetljen s dvije starinske svjetiljke iz Delfta, poprimao vrlo ugodan i vrlo topao izblijedjeli ton s ugaslom zlatnom bojom svojih dalmatika2, kojima su bile ukrašene stolice, s požutjelim ukrasima talijanskih kabineta i nizozemskih staklenih ormara, s ponešto posivjelim šarama istočnjačkih zastora na vratima, sa stotinu finih nijansi na predmetima od slonove kosti, poluporculana i emajla, koji su svi od starosti izgubili sjaj, te se odvajali od jednolične, tamnocrvene boje zidova. Claude i Christine stigli su prvi. Christine je obukla svoju jedinu haljinu od crne svile, istrošenu, dotrajalu haljinu, koju je krajnjom pažljivošću održavala u redu za slične prigode. Henriette joj odmah zgrabi obje ruke i privuče je na sofu. Ona ju je jako voljela, pa vidjevši da je nekako čudna, nemirnih očiju i bolno blijedog lica, počne je zapitkivati. Što joj je? Je li bolesna? Christine odgovori da nije, da je vrlo zadovoljna i sretna što je došla, no pogled joj je svakog trena bježao prema Claudeu, kao da ga želi proniknuti, a zatim se od njega odvraćao. On je, kako se činilo, bio uzbuđen, a svojim govorom i kretnjama odavao je grozničavost, kakva se već više mjeseci nije mogla opaziti na njemu. Samo bi ta uzrujanost u izvjesnim trenucima nestala, kad bi zašutio i raširio oči, uprivši svoj izgubljeni pogled nekamo daleko u prazan prostor, u nešto što se činilo kao da ga k sebi zove. - Ah, dragi moj - reče on Sandozu - noćas sam dovršio tvoju knjigu. To je neumoljivo snažno, ti si im ovog puta začepio usta. Njih dvojica su razgovarali ispred peći, u kojoj su plamsale cjepanice. Pisac je, naime, upravo objavio svoj novi roman, te iako kritika nije još položila oružje, oko pisca je već nastala graja zbog uspjeha, a to čovjeka jača usred postojanih napada njegovih protivnika. Uostalom, on se nije nimalo zavaravao i posve dobro je znao da će bitka, makar ju je i dobio, iznova započeti sa svakom njegovom novom knjigom. Njegovo veliko životno djelo je napredovalo, nastajao je taj niz romana, ti svesci, koje je on jedan za drugim, uporno i redovno slao 2
Kasnorimska ukrašena odjeća 311
u svijet, stupajući prema cilju koji si je postavio, ne dopuštajući da ga išta svlada, ni zapreke, ni uvrede, ni zamor. - Reci mi, - odgovori on veselo - oni sada popuštaju? Čak se našao jedan, koji je napravio neugodan ustupak i priznao da sam ja pošten čovjek. Eto kako sve propada! ...Ali znaj, oni će opet započeti. Ima takvih ljudi, čiji je mozak posve drukčiji od mojeg, i ne bi nikad mogli prihvatiti moj književni recept, moje izražajne smjelosti, moje fiziološke junake, koji se razvijaju pod utjecajem okoline. A ja govorim o prijateljima koji paze na pristojnost, i ne osvrćem se na glupane i nitkove... Da bi se moglo odvažno pristupiti poslu, najbolje je, znaš, ne očekivati ni dobronamjernost ni pravednost. Tek kad čovjek umre, priznaju mu da je imao pravo! Claudeov pogled se iznenada usmjeri u jedan ugao salona, probije zid i dopre do mjesta, gdje ga je nešto zvalo k sebi. Zatim se pomuti i vrati natrag. Tada progovori: - Svašta! Ti govoriš o sebi. Ja bih pak bio u krivu i da umrem... Kako bilo da bilo, tvoja mi je knjiga prouzročila vrašku groznicu. Danas sam htio slikati, ali nisam mogao. Ah, dobro je što ne mogu biti ljubomoran na tebe, inače bi me ti učinio previše nesretnim! Uto se otvore vrata i uđe Mathilde, a za njom Jory. Ona je bila raskošno obučena: na sebi je imala tuniku od baršuna tamnonarančaste boje, suknju od svijetložutog satena, na ušima briljante, a o struku krupni stručak ruža. A Claude se najviše začudio tome, što je nije mogao prepoznati, jer je postala vrlo debela, zaobljena i svijetle puti, dok je prije bila mršava i garava. Upadljiva ružnoća iz djevojačkih dana izgubila se u građanskoj pretilosti lica, a njezina usta s crnim rupama sada su otkrivala posve bijele zube, kad bi se, prezirno zadigavši usne, udostojila nasmiješiti. Izazivala je dojam pretjerano časne žene, dok je zbog svojih četrdeset i pet godina djelovala nekako još uglednijom pored svojeg muža, koji je bio od nje mlađi, tako da bi se moglo pomisliti da joj je nećak. Jedino što je sačuvala bili su snažni mirisi: polijevala se najjačim mirisnim uljima, kao da je pokušavala istrgnuti iz svoje kože vonj onih mirisnih tvari, kojima je njezina trgovina ljekovitim travama bila prezasićena, ali su se gorčina rabarbare, trpkost bazge i žarkost metvice još održale, pa se salon, čim je prošla kroz njega, ispunio nekim čudnim zadahom ljekarne, ublaženim oštrom primjesom mošusa. 312
Henriette se digne i posjedne je nasuprot Christine. - Vi se poznajete, zar ne? Već ste se ovdje susrele. Mathilde baci hladan pogled na skromnu haljinu te žene, koja je, kako se govorilo, dugo živjela s muškarcem prije nego što se udala. Ona je u tome bila pretjerano stroga, otkad ju je širokogrudnost književnog i umjetničkog svijeta pripustila u neke salone. Uostalom, Henriette, kojoj je Mathilde bila odvratna, poslije nekoliko neizbježnih uobičajenih riječi iz pristojnosti, nastavila je razgovor s Christine. Jory stisne ruku Claudeu i Sandozu, te se, stojeći s njima ispred peći, ispriča ovome posljednjemu zbog jednog članka, koji je baš toga jutra izašao u njegovom časopisu, a u kojem je bio napadnut piščev roman. - Dragi moj, ti znaš da čovjek nikad nije gospodar u svojoj kući... Ja bih morao sve sam učiniti, ali imam tako malo vremena! Zamisli samo, nisam čak ni pročitao taj članak, pouzdavajući se u ono, što su mi rekli o njemu. Zato ćeš shvatiti moju srdžbu, kad sam taj članak tek maloprije preletio očima... Jako, jako mi je žao... - Pusti samo, to je u redu - mirno odgovori Sandoz. - Sada, kad su me moji neprijatelji počeli hvaliti, svakako je potrebno da me moji prijatelji napadaju. Vrata se iznova otvoriše i Gagniere se tiho uvuče unutra, poput nejasne čudne sjene. Došao je neposredno iz Meluna, i to posve sam, jer svoju ženu nije nikome pokazivao. Kad bi tako došao na večeru, donio bi na svojim cipelama prašinu iz provincije, te bije te iste večeri odnosio natrag, kad bi se noću vraćao vlakom. Uostalom, nije se nimalo mijenjao, činilo se da ga godine pomlađuju, a koža mu je, što je više stario, postajala sve svjetlija. - Gle! Eto, Gagniere je tu! - poviče Sandoz. Upravo tada, kad se Gagniere uputio da pozdravi gospođe, Mahoudeau uđe. On je već bio posijedio, njegovo grubo lice se izbrazdalo, ali oči su mu žarile kao da je još dijete. Kao i prije, nosio je prekratke hlače i salonski kaput, koji se nabirao na leđima, iako je sada zarađivao dosta novaca, jer je trgovac brončanim ukrasima, za kojeg je radio, progurao neke njegove dražesne kipiće, koji su se počeli pojavljivati na građanskim pećima i zidnim policama. Sandoz i Claude se radoznalo okrenu, da bi vidjeli kakav će biti susret Mahoudeaua s Mathildom i Joryem. Ali to je prošlo posve jednostavno. Kipar se pred njom s poštovanjem naklonio, a uto je njen 313
suprug sa svojom mirnom bezazlenošću pomislio da mu je mora, možda već po dvadeseti puta, predstaviti. - Eh, to je, prijatelju, moja žena! Pružite jedno drugome ruku! Onda, vrlo ozbiljni, kao otmjeni ljudi koje drugi tjeraju da prebrzo postanu prisni prijatelji, Mathilde i Mahoudeau su se rukovali. No čim se ovaj oslobodio tog teškog tereta i priključio Gagniereu u jednom uglu salona, obadvojica su se počeli cerekati, prisjećajući se groznim riječima na nekadašnje strahote. Vidiš? Sada ta žena ima zube, a srećom, nekoć nije mogla gristi! Čekali su Dubuchea, koji je izričito bio obećao da će doći. - Da, - posve glasno razjasni Henriette - nas će biti samo devet. Fagerolles nam se jutros u pismu ispričao: priređuje se službena večera, na kojoj je iznenada prisiljen pojaviti se... No umaknut će i k nama će doći oko jedanaest sati. U tome trenutku stigao je brzojav. Dubuche im je javljao: »Ne mogu se maknuti. Alice zabrinjavajuće kašlje.« - No dobro, bit će nas samo osam - nastavi Henriette s bolnom smirenošću domaćice, koja vidi kako joj se gosti osipaju. Kad je sluga otvorio vrata blagovaonice, javljajući gospođi da je večera gotova, ona doda: - Tu smo svi... Pružite mi ruku, Claude! Sandoz prihvati Mathildeinu ruku, Jory se pobrine za Christine, dok su Mahoudeau i Gagniere išli zadnji, i dalje surovo zbijajući šale o punjenju - kako su to oni nazivali - lijepe travarke. Ušli su u vrlo veliku blagovaonicu, koja je, u usporedbi s blagim osvjetljenjem salona, sva plamsala u živom svjetlu. Zidovi, pokriveni starinskim poluporculanskim proizvodima, svojim su zanimljivim tonovima podsjećali na zbirku umjetnina u Epinalu. Dva mala ormara, jedan ispunjen staklenom robom, a drugi srebrnarijom, blistali su poput staklenih ormara s draguljima. A osobito je stol u sredini, pod visećom svjetiljkom s više svijeća, sjao poput potpuno osvijetljene kapele i isticao se bjelinom svojeg stolnjaka, na kome je udarao u oči lijep poredak stolnog pribora, obojenih tanjura, brušenih čaša, bijelih i crvenih boca, te simetrično poredanih sitnica, smještenih oko glavnog ukrasa, košarice s ružama grimizne boje. Sjeli su za stol: Henriette između Claudea i Mahoudeaua, Sandoz između Mathilde i Christine, a Jory i Gagniere na jedan i drugi kraj. 314
Jedva da im je sluga ulio juhu, kad gospođa Jory ubaci jednu nesretnu rečenicu. Budući da je htjela biti ljubazna, a nije čula ispričavanja svoga muža, rekla je domaćinu: - No, jeste li zadovoljni jutrošnjim člankom? Edouard je sam tako brižljivo pregledao korekture! Jory se zbog toga smeo, te promucao: - Ali ne, ne! Taj je članak vrlo loš; ti dobro znaš, da je taj članak ušao u časopis preksinoć, dok sam bio odsutan. Po neugodnoj šutnji koja je tada nastala, ona shvati da je učinila nekakvu pogrešku. Ali onda je još više pogoršala položaj, jer ga je oštro pogledala i vrlo glasno mu rekla, samo da bi ga pobila i izvukla se iz neprilike: - Opet lažeš! Ja ponavljam ono, što si mi rekao... Razumiješ li? Ne želim da me ismijavaš! To je unijelo ledenu hladnoću u sam početak večere. Uzalud je Henriette preporučivala kilkise, jedino je Christine izjavila da su vrlo dobri. Sandoz, koji je uživao u Joryjevoj nelagodi, radosno ga je podsjetio, kad su im donijeli pržene trilje, na jedan njihov davni zajednički ručak u Marseillu. Ah, Marseille, jedini grad u kojem se dobro jede! Claude, koji se malo prije zadubio u misli, kao da se sada trgnuo od sna, pa upita bez ikakva uvoda: - Je li već donesena odluka? Jesu li oni izabrali umjetnike za nove ukrase u Vijećnici? Nisu, - odgovori Mahoudeau - to je tek u pripremi... Ja neću dobiti ništa, jer nikoga ne poznajem... I Fagerolles je vrlo uznemiren. Ako on večeras nije ovdje, to je zato, jer mu to samo od sebe neće pasti u krilo... Ah, prošla su njegova dobra vremena; njihovo slikarstvo, koje im je donosilo milijune, zapada u neprilike, doživljava slom! Od zadovoljstva, što je napokon to dočekao, zlohotno se nasmije, a s drugog kraja stola začuo se isto takav Gagniereov smijeh. Onda su se nauživati u zlobnim riječima, veseleći se lomu koji je zaprepastio krug mladih majstora. To je bilo neizbježno, došla su prorečena vremena, pretjerani skok cijena doveo je do katastrofe. Otkad je panika zahvatila ljubitelje umjetnina, zaražene usplahirenošću burzovnih mešetara zbog pada vrijednosti slika, cijene su iz dana u dan sve više padale, i ništa se više nije moglo prodati. I trebalo je samo vidjeti glasovitog Naudeta 315
usred toga rasula! U početku se dobro držao, izmislio je trik s Amerikancem, s jedinstvenom slikom skrivenom duboko u galeriji, usamljenom poput nekog božanstva, slikom, kojoj nije čak htio reći ni cijenu, prezirno iskazujući svoje uvjerenje da za njezinu kupnju ne može naći dovoljno bogatog čovjeka, a koju je na kraju prodao za dvjesto ili tristo tisuća franaka nekom trgovcu svinjama iz New Yorka, ponosnom, jer odnosi sa sobom najskuplju sliku te godine. Ali takvi trikovi nisu više palili, pa je Naudet - čiji su se izdaci povećavali zajedno s dobicima, i kojega je povukla i progutala struja, koju je sam izazvao - sada čuo kako se pod njim ruši njegova kraljevska palača, koju je bio prisiljen braniti od ovrhovoditelja. - Mahoudeau, vi više ne jedete vrganje - ljubazno ga prekine Henriette. Sluga je donio pečenicu, i oni su jeli i praznili boce vina, no gorčina je bila takva, da su dobra jela prolazila, a da ih ne bi ni okusili, što je duboko ožalošćivalo domaćicu i domaćina. - Ha? Vrganje? - napokon ponovi Mahoudeau. Ne, hvala! I onda nastavi pričati: - Smiješno je, što Naudet progoni Fagerollesa. Zbilja! On se upravo sprema zaplijeniti mu stvari... Ah. kako mi se to čini zabavnim! Uskoro ćemo vidjeti čišćenje u Aveniji Villiers kod svih onih malih slikara, vlasnika palača. U proljeće će se zgrade prodavati gotovo nizašto... I eto, Naudet, koji je prisilio Fagerollesa na gradnju i koji ga je opremio pokućstvom kao neku bludnicu, htio je na kraju uzeti natrag svoje umjetničke ukrase i zastore. Ali ovaj je, kako se čini, na njih digao zajam... I vidite, kako se to razvija: trgovac ga optužuje da mu je pokvario posao time, što je zbog svoje nerazumne taštine izložio sliku, a slikar odgovara da se više neće dati okradati, pa će se njih dvojica izgristi, nadam se! Tada se začuje Gagniereov glas, neumoljiv i miran glas probuđenog sanjara. - Fagerolles je oboren na zemlju... Uostalom, on nikad nije ni imao uspjeha. Neki su povikali. A njegova godišnja prodaja od sto tisuća franaka, njegove medalje i njegov križ? No on se, uporan, nekako tajanstveno smiješio, kao da činjenice ne mogu nimalo pokolebati njegovo 316
uvjerenje, do kojega je u svom nadahnuću došao. Pun prijezira, samo je tresao glavom. - Pustite me na miru! On nikad nije znao koliko nešto vrijedi. Jory se spremao stupiti u obranu Fagerollesovog talenta, za što je sebe smatrao zaslužnim, kad ih je Henriette zamolila da se malo utišaju, da bi u miru mogli jesti tjesteninu s isjeckanim mesom. Nastao je kratak predah i čulo se samo zvonko lupanje čaša i lagani zveket viljuški. Činilo se da je stol, čija se lijepa simetričnost već kvarila, u žaru te prepirke postao još svjetliji. A Sandoz, obuzet nemirom, počeo se čuditi: pa zašto Fagerollesa tako žestoko napadaju? Zar nisu zajedno nastupali i zar ne moraju zajednički i pobijediti? Nekakva nelagoda po prvi puta je pomutila njegov san o vječnom trajanju prijateljstva, pomutila mu radost tih četvrtaka, koje je zamišljao tako, da će slijediti jedni za drugima, potpuno isti, i da će svi biti sretni, sve do onih najudaljenijih i posljednjih u životu. Ali to je sada kod njega bio samo drhtaj na površini kože, te zato reče uz smijeh: - Claude, štedi se, donose nam tetrijeba... No, Claude, u što si se zamislio? Kad su ušutjeli, Claude je ponovo zapao u svoj san, te je izgubljena pogleda, nesvjesno, grabio tjesteninu s mesom, a Christine, koja je, tužna i ljupka, šutjela, nije s njega dizala pogled. On se potrese, te izabere jedan batak među komadima tetrijeba, kojim su ih tada posluživali i koji je svojim snažnim mirisom ispunjavao sobu smolastim vonjem. - Ha? Osjećate li to? - razdragano poviče Sandoz. - Moglo bi se pomisliti da gutamo sve ruske šume. Ali se Claude vrati onome, što mu je zaokupljalo misli. - Onda, vi kažete da će Fagerollesu povjeriti ukrašavanje Vijećnice? I ta je riječ bila dovoljna da Mahoudeau i Gagniere, opet vraćeni na svoju temu, odmah navale. Ah, bit će to lijepo, vodenasto slikanje, ako mu povjere tu dvoranu. On, koji se nekoć kao veliki umjetnik, okružen ljubiteljima umjetnina, pravio da pljuje na narudžbe, sada bijedno opsjeda upravnu vlast, otkad mu se slike više ne prodaju. Ima li ičega bljutavijeg od prizora kad se nađe slikar pred činovnikom, te mu se duboko klanja i čini ustupke i podlosti? Ta ovisnost umjetnosti od hirovite dobre volje nekog ministra je sramota, to je škola sluganstva! I 317
tako Fagerolles, posve sigurno, na toj službenoj večeri savjesno liže čizmu predstojniku nekog ureda, nekoj zatucanoj budali! - Moj bože - reče Jory - on obavlja svoje poslove... Nećete vi isplatiti njegove dugove. - Dugove! A nemam li dugova ja, koji sam crkavao od gladi? odgovori Mahoudeau drskim tonom. - Zar je potrebno dizati si palaču, zar je potrebno držati ljubavnice, kao što je ona Irma, koja ga upropaštava? Gagniere ga iznova prekine svojim čudnovatim proročanskim napuklim glasom, koji kao da je dolazio iz daljine: - Ali Irma plaća njemu! Ljutili su se i šalili, a Irmino je ime letjelo nad stolom, kadli se Mathilde, dotle suzdržljiva i šutljiva, igrajući ulogu zaštitnice pristojnog vladanja, živo uzbudila, te počela preplašeno mahati rukama i, kao pobožna žena koju vrijeđaju u njezinim osjećajima, štititi moral. - O, gospodo, gospodo! ...Pred nama spominjete tu djevojčuru! ...Za ime božje, ne spominjite tu djevojčuru! Toga časa Henriette i Sandoz, zaprepašteni, vidjeli su kako gosti ne mare za njihova jela. Salata od jelengljiva, sladoled, poslastice - sve se to gutalo na silu, u sve većoj srdžbi zbog prepirke, a burgundac i mozelsko vino prošli su kao da su obična voda. Uzalud se ona smiješila, a on ih nastojao umiriti, braneći se ljudske slabosti. Nitko od njih nije puštao iz ruku svoj plijen, samo jedna riječ ih je, onako ogorčene, nagonila da se uhvate u koštac. To nije više bila nikakva maglovita dosada, pospana zasićenost, koja je katkad unosila tugu u njihove nekadašnje sastanke; sada je to bila okrutnost u borbi, potreba da jedni druge unište. Svijeće na visećoj svjetiljci gorjele su visoko nad njima, poluporculanska lončarija blistala je sa svojim obojenim cvjetovima, a stol je izazivao dojam kao da se upalio u tom neredu stolnog pribora, u toj žestini razgovora, u tom razaralačkom bijesu, koji ih je već dva sata držao u groznici. I Claude, usred te buke, kad se već Henriette odlučila dignuti da ih utiša, napokon reče: - Ah, kad bi meni povjerili Vijećnicu i kad bih ja to mogao! ...Moj je san bio da slikama pokrijem zidine Pariza! Vratili su se u salon, u kome su mali luster i svijećnjaci bili upaljeni. U usporedbi s parnom kupelji, iz koje su izašli, tu je bilo gotovo hladno, 318
a kava je na trenutak umirila uzvanike. Inače nikoga nisu čekali, osim Fagerollesa. To je bio salon posve zatvoren za šire građanstvo, bračni par nije tu okupljao književne štićenike i nije u njemu, pozivajući kritičare, stavljao brnjicu štampi. Žena nije voljela velika okupljanja, a muž je sa smijehom govorio da mu treba deset godina da bi nekoga zavolio, da bi ga zauvijek zavolio. Nije li to sreća, možda neostvariva, imati nekoliko postojanih prijatelja i zakutak gotovo obiteljske ljubavi? Tu se nikad nije sviralo, i nikad tu nije bila pročitana ni jedna stranica nekog književnog djela. Toga četvrtka večer se činila dugom zbog tmurne razdraženosti, koja još nije popopuštala. Pred vatrom, koja se gasila, gospođe su počele ćaskati, a kad je sluga, uklonivši stolni pribor, ponovo otvorio obližnju dvoranu, one su ostale same, jer su muškarci otišli onamo pušiti i piti pivo. Sandoz i Claude, koji nisu pušili, uskoro se vratiše, te sjedoše jedan kraj drugoga na kauč pokraj vrata. Prvi, sav sretan što vidi svog starog prijatelja uzbuđenog i razgovorljivog, počeo mu je iznositi neke uspomene iz Plassansa u vezi s nekom novosti, koju je prošlog dana doznao: zaista, Pouillaud, nekadašnji komedijaš iz njihove mladenačke spavaonice, nakon što je postao tako ozbiljan advokat, ima neprilika jer su ga ulovili s malim bijednicama od dvanaest godina. Ah, ta životinja Pouillaud! Ali Claude nije više odgovarao, nego je naćulio uši, jer je čuo da su u blagovaonici izgovorili njegovo ime, pa je nastojao shvatiti o čemu se radi. Ondje su naime Jory, Mahoudeau i Gagniere, još uvijek nezadovoljni i spremni da se pokolju, ponovo započeli žestoku bitku. Njihovi glasovi, u početku šaputavi, malo-pomalo sve više su se dizali. Naposljetku su počeli vikati. - O, čovjeka, ja vam prepuštam čovjeka - govorio je Jory, raspravljajući o Fagerollesu. - On ne vrijedi mnogo... A vas je smotao, istina, kako vas je samo smotao kad je prekinuo s vama i izgradio si uspjeh na vašim leđima! A vi nipošto niste bili pametni. Mahoudeau bijesno odgovori: - Zaboga! Dovoljno je bilo da si s Claudeom, pa da ti posvuda zatvaraju vrata! - Claude nas je uništio - otvoreno ustvrdi Gagniere. 319
I oni nastaviše, ostavljajući po strani Fagerollesa, kome su predbacivali njegovo ponižavanje pred novinarima, njegovo savezništvo s njihovim neprijateljima, njegovo ulagivanje pred šezdesetgodišnjim barunicama. Sada su počeli lupati po Claudeu, kojega su proglasili velikim krivcem. Moj bože, onaj drugi je na kraju krajeva samo vucibatina, kakvih ima toliko među umjetnicima, jedan od onih, koji love građane po uglovima ulica, koji napuštaju i uništavaju svoje prijatelje, da bi nekog malograđanina dovukli u svoju kuću. Ali Claude, taj veliki propali slikar, taj nemoćnik, koji, usprkos svom ponosu, nije sposoban dovršiti jednu figuru, sve je njih dovoljno kompromitirao i dovoljno u to upleo! Ah, da, za uspjeh je bio potreban prekid! Kad bi mogli iznova početi, ne bi se glupo i tvrdoglavo pridržavali nemogućih ludorija! I tako su ga okrivljavali da je paralizirao njihovu djelatnost, da ih je iskorištavao, zbilja, iskorištavao, i to tako nespretno, tako teškom rukom, da od toga ni njemu nije bilo nikakve koristi. - Eto, zar nije on mene - nastavi Mahoudeau - nakratko zaglupio? Kad samo na to pomislim, pitam se je li to moguće; ne shvaćam, zašto sam ušao u njegovu grupu. Jesam li ja sličan njemu? Je li bilo ičega zajedničkog među nama? Ha? Očajno je, kad čovjek to tako kasno opazi! - A meni je - Gagniere preuzme riječ - on oteo moju originalnost! Vjerujte mi da me to zabavlja, kad pri svakoj svojoj izloženoj slici čujem kako iza mene govore: to je Claudeov način slikanja! ...Ah, ne, dosta mi je toga, radije da više ništa ne radim... I zato, da mi je nekoć to bilo jasno, ne bih dolazio k njemu. To je bio divlji bijeg, trgale su se posljednje veze u zbunjenosti, koja ih je obuzela kad su odjednom uvidjeli da su poslije dugog mladenačkog bratstva postali jedni drugima tuđi, da su postali neprijatelji. Život ih je na putu raspršio, i pojavile su se duboke razlike, dok im je u grlu ostala samo gorčina njihovog nekadašnjeg zanosnog sna, njihove nade da će rame uz rame zajednički ići u boj i u pobjedu, što je sada još više pojačavalo njihovu ozlojeđenost. - Činjenica je, - podsmjehne se Jory - da se Fagerolles nije dao opljačkati poput nekog glupana. Ali se Mahoudeau, time razdražen, naljuti. 320
- Ti nemaš prava smijati se, jer si i ti jedan divni otpadnik... Da, ti si nam uvijek govorio da ćeš nam pripomoći, kad budeš imao svoje novine... - Ah, dopusti, dopusti! Gagniere se pridruži Mahoudeauu. - To, to je istina. Ne možeš nam više pričati da ti izrežu ono, što pišeš o nama, jer si sada ti gospodar... A nikad nijedne riječi, nisi nas čak ni spomenuo u svom izvještaju o posljednjoj izložbi u Salonu. Doveden u nepriliku, sada se i Jory razljuti, te počne mucati. - Eh, tomu je kriv onaj vrag Claude! Ja ne želim izgubiti svoje pretplatnike, samo da vama ugodim. Vi ste nemogući, shvatite to! Ti se, Mahoudeau, možeš truditi koliko hoćeš da ubuduće izrađuješ sitne ljupke skulpture, a ti, Gagniere, ne moraš uopće više ništa ni napraviti, ali vi imate na leđima prilijepljenu cedulju, i trebat će vam deset godina napora da je skinete, a bilo je i takvih, koje se nikad ne mogu odlijepiti... Građanstvu je, znajte, to smiješno: samo ste vi vjerovali u tog velikog smiješnog luđaka, kojega će ovih dana zatvoriti. Tada je nastao strašan prizor, sva trojica počeli su govoriti istodobno, predbacujući jedan drugome razne strahote, i to uz takvu buku, uz tako snažno stezanje vilica, da se činilo kao da će se izgristi. Na kauču je Sandoz, ometen u svojim veselim uspomenama, koje je u mislima oživljavao, bio i sam prisiljen slušati tu buku, koja je k njima dopirala kroz otvorena vrata. - Vidiš, - reče posve tiho Claude, bolno se smiješeći - oni me lijepo časte!... Ne, ne, ostani tu, ne želim da ih ušutkaš. Zaslužio sam to, jer nisam uspio. I Sandoz je, blijedeći, nastavio slušati to bješnjenje u borbi za život, tu mržnju posvađenih osoba, koja je razbila njegovu iluziju o vječnom prijateljstvu. Henriette se, na sreću, uznemirila zbog te žestoke vike. Ona ustane i ode u sobu, da bi prigovorila pušačima jer ostavljaju gospođe same, da bi se mogli prepirati. Svi su se vratili u salon, oznojeni, dahtavi, još se tresući od srdžbe. A kad je ona, pogledavši na zidni sat, rekla, da te večeri Fagerolles sigurno neće doći, počeli su se podsmjehivati, kriomice pogledavajući jedan drugoga. Ah, on ima dobar nos, ne će se on dati uhvatiti na lijepak, i doći tamo, da bi se sastao s nekadašnjim prijateljima, koji su mu postali opterećenje i koje sada mrzi! 321
I zbilja, Fagerolles nije došao. Večernji sastanak završio je u mučnom raspoloženju. Vratili su se u blagovaonicu, gdje ih je čekao čaj na ruskom stolnjaku, na kome su crvenim koncem bile izvezene scene lova na jelene. Pod upaljenim svijećama bilo je tu po jedno pecivo za svakoga, te tanjuri sa slatkišima i kolačima, prava obilna raskoš likera, viskija, borovičke, kuminovca i hioske rakije. Poslužitelj je donio i punč, te počeo uređivati stol, a domaćica je iz samovara, koji je pred njom kipio, punila posudu za čaj. Ali to blagostanje, ta radost za oči, taj fini miris čaja nije mogao unijeti smirenje u njihove duše. Razgovor je opet skrenuo na uspjehe jednih i slabu sreću drugih. Zar, na primjer, nisu prava sramota te medalje, ti križevi, sve te nagrade, koje brukaju umjetnost, jer ih dodjeljuju onima, koji to nisu zaslužili? Zar ne bi neki trebali vječno ostati sitni pomoćnici u svome staležu? Sve bljutavosti dolaze odatle, i ta smjernost i taj kukavičluk pred nadstojnicima, da bi se dobile dobre ocjene! Nakon toga, kad je Sandoz u salonu, kamo su ponovo prešli, napokon počeo žarko željeti da odu, opazio je Mathildu i Gagniera, kako sjede na kauču jedno kraj drugoga i čeznutljivo govore o glazbi, dok su svi drugi bili iscrpljeni, isušenih usta i onemoćalih čeljusti. Gagniere je, sav u zanosu, filozofirao i poetizirao, a Mathilde, ta stara udebljana gadura, s koje se dizao mutni miris ljekarne, samo je prevrtala očima i, kao da je škakljana nekim nevidljivim krilom, prenemagala se. Njih dvoje su se prošle nedjelje vidjeli na koncertu u Cirkusu, pa su sada poletnim i neshvatljivim rečenicama naizmjence iznosili svoje uživanje. - Ah, gospodine, taj Meyerbeer, ta uvertira Struenseea, ona pogrebna fraza, a zatim onaj tako vatreni, tako živopisni seljački ples, pa ona samrtna fraza, koja se ponavlja, duo violončela... Ah, gospodine, violončela, violončela... - A, gospođo, Berlioz, svečana arija Romea... Solo klarineta, ljubljene žene, i uz to pratnja harfi! Zanos, bjelina, koja se diže... Iznenada izbije svečanost, pravi Veronese, bučna veličanstvenost Svadbe u Kani; i onda ljubavna pjesma ponovo počinje, kako je to slatko, neprestano sve više, neprestano sve više... - Gospodine - vi ste u Beethovenovoj simfoniji čuli ono mrtvačko zvono, koje se uvijek ponavlja, koje vam udara o srce? ...Jest, dobro to uviđam, vi osjećate isto što i ja, glazba je suosjećanje duša... Beethoven, 322
moj bože! Kako je tužno i dobro da se nađu dvije osobe, koje ga shvaćaju, te izgube svijest... - A Schumann, gospođo, a Wagner, gospođo... Schumannova sanjarija, ništa drugo osim glazbala na strunama, sitna mlaka kiša po lišću akacija, zraka sunca, koja to lišće osuši, sasvim sitna suza u zraku... Wagner, taj Wagner, uvertira Sablasnog broda! Vi ga volite, recite da ga volite! Mene to uništava. Nema više ničega, nema više ničega, čovjek od toga umire... Njihovi su se glasovi gasili, oni se čak nisu više ni gledali, kao da su, sjedeći jedno uz drugo, nestali, a lice im se negdje u zraku izgubilo. Iznenađen, Sandoz se pitao gdje je ona mogla naučiti te izraze. Moguće, iz nekog Joryevog članka. Uostalom, on je opazio da žene vrlo dobro razgovaraju o glazbi, čak i onda kad ne znaju ni jednu notu. I njega, kojega je ogorčenost drugih osoba samo žalostila, razljutila je ta afektirana čeznutljivost. Ne, ne, dostaje bilo toga! Da se ljudi međusobno razdiru, to još i može podnijeti, ali kakav li je završetak toga večernjeg sastanka, na kojem ta lakrdijašica, koja počinje stariti, guče i zanosi se Beethovenom i Schumannom! Na sreću, Gagniere odjednom ustane. U svom zanosu ipak je znao, koje je doba, a upravo mu je ostalo toliko vremena da uhvati svoj noćni vlak. I nakon nekoliko laganih i šutljivih stisaka ruke uputio se u Melun na spavanje. - Kakvog li promašenog talenta! - promrmlja Mahoudeau. - Glazba je u njemu ubila slikarstvo, on nikad neće ništa postići! I on sam je morao otići, a jedva da su se za njim zatvorila vrata, kad Jory izjavi: - Jeste li vidjeli njegov posljednji pritiskivač za papir? Na kraju će još klesati gumbe za manšete... Eto čovjeka, koji je proigrao svoj snažni talent! Već je i Mathilde bila ustala, te pozdravila Christine laganom suzdržljivom kretnjom i oprostila se od Henriette poput otmjene gospođe, koju s njom vežu prisni prijateljski odnosi. Zatim je sa sobom povela svog muža, koji joj je u predsoblju pomogao da se obuče, sav ponizan i uplašen strogim pogledom, koji je uperila u njega, jer je morala s njim izravnati jedan račun. Onda, kad su oni otišli, Sandoz poviče kao izbezumljen: 323
- To je završetak. Bilo je neizbježno potrebno da baš novinar druge nazove propalim ljudima, da ih tako nazove baš to novinsko piskaralo, koje podlo iskorištava glupost građanstva! ...Ah, Mathilde! Odmazda! Ostali su samo Christine i Claude. Ovaj, uvalivši se duboko u naslonjač, kad se salon počeo prazniti, nije više ništa govorio, Bio je obuzet onim nekim magnetičnim snom, od kojega bi se ukočio, a pogled mu je bio uprt nekamo u veliku daljinu, s onu stranu zidova. Njegovo se lice nategnulo, a grčevita pažnja vukla ga je naprijed: on je bez sumnje vidio nevidljivo i čuo poziv odande, gdje vlada šutnja. Napokon ustane i Christine, i počne se ispričavati što oni odlaze posljednji. Henriette joj zgrabi ruke, ponavljajući joj koliko je voli, i moleći je da često dolazi k njoj, te da joj se slobodno povjerava kao sestri. A tužna žena, tako bolno mila u svojoj crnoj haljini, tresla je glavom s blijedim smiješkom na usnama. - No, - reče joj Sandoz na uho, nakon što je strelimice pogledao Claudea - ne trebate tako očajavati!... Puno je govorio, večeras je bio veseliji. To je vrlo dobro. Ali ona reče, glasom punim straha: - Ne, ne, pogledajte mu oči!... Dok bude imao takav pogled, ja ću strepiti... Vi ste učinili što ste mogli, hvala vam. Ono, što vi niste učinili, nitko neće učiniti. Ah, koliko patim, što više ne značim ništa, što više ništa ne mogu! Zatim vrlo glasno reče: - Claude, ideš li? Dva je puta morala ponoviti taj upit. On nije čuo, ali se napokon strese i ustane, govoreći kao da odgovara na poziv koji je dolazio negdje iz daleka, s horizonta: - Da, idem, idem. Kad su se Sandoz i njegova žena na kraju našli sami u tom salonu, u kojemu je zrak, ugrijan svijećama, postao zagušljiv, i činilo se da je poslije izbijanja zlosretnih svađa u toj tužnoj tišini i nekako težak - njih se dvoje pogledaše, a ruke im nemoćno klonu u dubokoj boli zbog te kobne večeri. Ona se ipak pokuša nasmiješiti, i promrmlja: - Ja sam te upozorila, dobro sam bila uočila... Ali on je prekine, očajno mahnuvši rukom. Eh, zbilja, je li to dakle svršetak njegove dugotrajne iluzije, toga sna o vječnom trajanju, koji ga je naveo da sreću traži u ono nekoliko prijateljskih veza, koje je sklopio u djetinjim godinama, a koje će trajati sve do duboke starosti? Ah, 324
bijedne li družine, kakvog li konačnog prijeloma, kakve li tužne bilance poslije toga bankrota srca! Činilo mu se čudnim, što je na svom životnom putu ostavio toliko prijatelja, što je tijekom života izgubio toliko velikih ljubavi, čudnima su mu se činile neprestane promjene drugih, dok se on u svojoj duši, kako mu se činilo, nipošto nije mijenjao. Njegovi bijedni četvrtci ispunjavali su ga samilošću: toliko je uspomena sada trebalo žaliti, bolno je to sporo umiranje onoga, što čovjek voli! Hoće li se njegova žena i on pomiriti s pomišlju, da moraju živjeti u samoći, okruženi mržnjom svijeta? Ili će širom otvoriti vrata pred valom nepoznatih i ravnodušnih? Malo-pomalo u dubini njegove tuge ustalilo se čvrsto uvjerenje: u životu sve svršava, i ništa se ne obnavlja. Činilo se da prihvaća tu očevidnost, pa reče, snažno uzdahnuvši: - Imala si pravo... Nećemo ih nikad više zajedno pozvati na večeru, izgrizli bi se! Kad su bili vani, čim su izbili na Trg trojstva, Claude pusti Christineinu ruku i promuca da ima neki posao, pa je zamoli da se sama vrati kući. Osjetila je da on jako dršće, i ostala izbezumljena od iznenađenja i straha: neki posao u to doba, poslije ponoći! Kamo bi mogao poći, što to namjerava učiniti? On joj okrene leđa i krene dalje, ali ga ona sustigne i počne ga moliti, navodeći kao izliku da se boji, i da je on neće valjda pustiti da tako kasno sama krene gore na Montmartre. Činilo se da ga je jedino taj razlog prisilio da se vrati. Ponovno ju je uhvatio za ruku, pa su krenuli uzbrdo Bijelom ulicom i Ulicom Lepic, te se napokon našli u Ulici Tourlaque. A pred vratima njihove kuće on pozvoni, pa je opet ostavi. - Eto, sada si kod kuće... Ja pak idem obaviti svoj posao. I već je krupnim koracima odmicao, mašući rukama poput luđaka. Vrata su se otvorila, a ona ih čak ni ne zatvori, nego poleti za njim. U Ulici Lepic sustigla ga je, ali iz straha da ga još više ne razdraži, zadovoljila se time, što ga nije gubila iz vida, hodajući tridesetak metara iza njega, a da on nije znao da mu je ona za petama. Prošavši Ulicu Lepic, pošao je niz Bijelu ulicu, a onda krenuo Ulicom Chaussee d’Antin i Ulicom 4. rujna sve do Ulice Richelieu. Kad je vidjela da je zašao u ovu ulicu, oblio ju je smrtni znoj: on ide prema Seini. To je bio užasan strah, koji ju je mučio noću, kad bi se od tjeskobe probudila. I što da radi, moj bože? Da pođe s njim, da mu se tamo objesi o vrat? 325
Samo uz posrtanje mogla se kretati naprijed, a pri svakom koraku, koji ju je približavao rijeci, osjećala je kako joj se udovi koče. Da, on ide ravno tamo: Trgom Francuske komedije, Trgom Carrousel i naposljetku preko Mosta crkvenih otaca. Preko njega je hodao nekoliko trenutaka, a onda se približio ogradi nad vodom. Ona pomisli da će on skočiti, i u grlu joj se prigušio strašan krik. Ali ne, ostao je nepomičan. Zar mu je dakle dušu opterećivao samo taj Cite, koji se pružao pred njim, to srce Pariza, koje je kao opsjednut posvuda nosio sa sobom, koje si je kroz zidove dozivao u pamćenje i koje mu je na kilometre daleko upućivalo taj neprestani poziv, koji je samo on mogao čuti? Još se nije usudila ponadati se u to, pa se zaustavila otraga, motreći na njega u mahnitoj uznemirenosti, u mislima neprestano gledajući kako se on odvažuje na taj strašni skok. Nije se približavala, iako je osjećala potrebu za tim; bojala se da će ubrzati katastrofu, ako se pokaže. Moj bože, biti tu, puna ljubavi koja je sada bila stavljena na muke, sa svojim bolnim majčinskim osjećajem, biti tu, gledati sve to, a ne odvažiti se ni na jedan pokret, da ga zadrži! On pak, onako uspravan, naočigled vrlo visok, nije se micao, samo je gledao u noć. Bila je zimska noć, nebo naoblačeno, crno poput čađe, a vjetar, koji je dolazio sa zapada, unosio je hladnoću u kosti. Rasvijetljeni Pariz uljuljao se u san, a život se osjećao samo u plinskim svjetiljkama, u okruglim mrljama, koje su svjetlucale i koje su se sve više smanjivale, te u daljini postajale prašina nepomičnih zvijezda. Najprije su se zapažale obale rijeke s dvostrukim redom svojih poput bisera svijetlih točaka, čiji je odbljesak obasjavao pročelja prvih redova zgrada. Nalijevo, na obali Louvrea, bile su privatne kuće, a nadesno dva krila Instituta, prava zbrkana gromada spomenika i građevina, koja se u daljini gubila u još većoj, iskricama izbodenoj tami. Zatim, među tim trakama, koje su se pružale u nedogled, mostovi su tvorili neku vrstu svijetlih, sve tanjih i tanjih prečaka, od kojih se svaka sastojala od nekoliko grupiranih i visećih nizova zlatnih zrnaca. I tu u Seini izbijao je sav noćni bljesak žive gradske vode, u koju je svaka plinska svjetiljka bacala odsjaj svoga plamena, tvoreći jezgru, koja se produžavala u obliku repa kakve komete. Najbliži plamenovi pleli su se i u struji stvarali široke, pravilne i simetrične, od žeravice načinjene lepeze, dok su oni udaljeniji bili samo sitni, nepomični štapići vatre. Ali ti su veliki, 326
upaljeni repovi živjeli, ukoliko su čas crnom, čas zlatnom bojom otkrivali neprestano podrhtavanje svojih ljusaka, u čemu se osjećao beskonačni tok vode. Sva Seine kao da je bila na taj način zapaljena za nekakvu podvodnu svečanost, za nekakvu tajanstvenu vilinsku priredbu, koja se održava u velikim dubinama, gdje se pod pocrvenjelim staklom rijeke veselo poskakuje. Gore, iznad toga požara, iznad zvjezdanih riječnih obala pružio se po mračnom nebu crveni svjetlucavi oblak, nastao od topline i isparavanja, koji svake noći nad zaspalim gradom stvara svojevrsno vulkansko sljeme. Vjetar je puhao, a Christine je cvokotala od hladnoće. Očiju punih suza, osjećala je da se most pod njom okreće, kao daju je ponio sa sobom u opći raspad čitavog horizonta. Nije li se Claude pomaknuo? Nije li prebacio nogu preko ograde? Ne, sve se iznova smirilo, i ona ga je opet našla na istom mjestu, u njegovoj tvrdoglavoj ukočenosti, očiju uprtih u rt Citéa, koji on uopće nije zapažao. Cite ga je pozvao k sebi, i on je došao k njemu, ali ga u toj dubokoj tami nije vidio. Mogao je da raspozna samo mostove, fine obrise mostovnih okosnica, koje su se svojom crnom bojom odvajale od crvenkaste vode. Iza toga sve se izgubilo, otok je nestao, te on ne bi pogodio, ni gdje se nalazi, da zakašnjele kočije nisu u izvjesnim trenucima sa sobom vukle po Novom mostu dugačke iskre, koje su i dalje letjele zajedno s ugašenim komadićima ugljena. Jedna crvena svjetiljka, koja se nalazila u visini ograde pred Kovnicom novca, bacala je u vodu krvavu traku. Nešto golemo i zloslutno, neki predmet vučen strujom, bez sumnje neka otrgnuta lađa, sporo je klizila usred odbljesaka, katkad vidljiva, a odmah zatim izgubljena u tami. Kamo je dakle potonuo pobjednički otok? Možda na dno tih zapaljenih valova? On je neprestano promatrao, malo pomalo ovladan tim noćnim otjecanjem rijeke. Naginjao se nad tu tako široku provaliju, koja je bila svježa poput ponora, a na kojoj su plesali ti tajanstveni plamenovi. Snažan tužni šum struje privlačio ga je, i on je, smrtno očajan, slušao njegov zov. Prema porivu svoga srca Christine ovog puta osjeti da mu dolazi na um ta strašna misao. Ona ispruži svoje drhtave ruke, o koje je udarao vjetar. Ali Claude ostane nepomičan, boreći se protiv slatke pomisli na smrt. Još je čitavih sat vremena ostao na istom mjestu, potpuno neosjetljiv na vrijeme, pogleda stalno usmjerenog tamo dolje, na Cite, 327
kao da će njegove oči nekom čudesnom snagom stvoriti svjetlost i uskrsnuti ga, da bi ga mogao vidjeti. Kad je napokon Claude posrćući napustio most, Christine ga je morala preteći i trčati, da bi se prije njega vratila kući u Ulicu Tourlaque.
XII. Te noći, dok je oštri studeni vjetar prodirao kroz njihovu sobu i prostrani atelje, oni legoše po prilici oko tri sata. Christine, zapuhana trčanjem, brzo se uvuče pod pokrivač, da bi prikrila, da ga je slijedila, a Claude, sav iznemogao, skidao je sa sebe komad po komad odjeće u tišini. Njihov je krevet već toliko mjeseci ostajao hladan; oni bi se u njemu pružili jedno uz drugo kao stranci, jer su malo pomalo prekinuli sve putene veze: to je bilo hotimično suzdržavanje, načelna čistoća, do koje je on morao doći, da bi svome slikarstvu mogao dati svu svoju muževnost, a koju je ona prihvatila u ponosnoj i nijemoj boli, usprkos muci, što ju je u njoj izazivala njezina strast. Ali prije te noći nije još nikada osjetila između njih takvu pregradu, takvu hladnoću, da joj se činilo da ih odsada više ništa ne može zagrijati i baciti jedno drugome u naručje. Gotovo četvrt sata borila se sa snom, koji ju je obuzimao. Bila je vrlo umorna i kočila se od obamrlosti, ali nije popuštala, jer ga nije mogla hladnokrvno pustiti da ostane budan. Da bi i sama mogla mimo spavati, ona je svake večeri čekala da on zaspi prije nje. Ali on ne ugasi svijeću, nego ostane otvorenih očiju, uprtih u plamen, koji ga je zasljepljivao. Na što misli? Je li duhom ostao vani, u crnoj noći, u onom vlažnom zadahu riječnih obala, okrenut licem prema Parizu, nad kojim su se dizale zvijezde, kako se to obično zbiva na zimskom nebu? A zbog čega mu se tako grči lice, zbog kakve unutarnje borbe, zbog kakve odluke? Zatim, ne mogavši se više odupirati, ona podlegne, zapadne u ništavilo, u koje ju je bacio veliki umor. Sat kasnije, osjećaj praznine, tjeskoba izazvana nekom nelagodom, iznenada je trgne iz sna. Odmah rukom opipa mjesto na krevetu kraj sebe, koje je već bilo hladno: on nije više bio tu, ona je to u snu osjetila. Onako još snena i osjećajući težinu i zujanje u glavi, uplaši se, ali tada 328
kroz pritvorena sobna vrata opazi jednu prugu svjetla, koje je dolazilo iz ateljea. Umirila se, pomislivši da je tamo pošao potražiti kakvu knjigu, jer nije mogao usnuti. Zatim, budući da se on nije pojavljivao, ona napokon tiho ustane da vidi što je. Ali ono što je ugledala veoma ju je uznemirilo, tako da se, onako bosa, ukočila na podu i ostala tako iznenađena, da se u početku nije usudila pokazati. Claude, bez donjeg kaputa usprkos teškoj zimi, navukavši na sebe u brzini samo hlače i papuče, stajao je uspravno na visokim ljestvama, pred svojom slikom. Paleta mu je bila do nogu, jednom je rukom držao svijeću, a drugom je slikao. Oči su mu bile proširene kao kod mjesečara, pokreti točni i ukočeni, i svaki se čas saginjao da uzme boje, a zatim se uspravljao, bacajući na zid veliku fantastičnu sjenu s izlomljenim pokretima kakvog automata. A ni jednog daha, ničega drugog u toj ogromnoj tamnoj sobi, osim strašne šutnje! Dršćući, Christine je naslućivala. Napast, koja ga je obuzela, sat proveden tamo dolje na Mostu crkvenih otaca, otjerao mu je san, te ga doveo pred njegovu sliku, jer ga je proždirala potreba da je, usprkos noći, ponovo vidi. Bez sumnje, on se popeo na ljestve, samo da iz veće blizine zasiti oči. Zatim, mučen ponekim lažnim tonom, tako uznemiren tim nedostatkom, da nije mogao čekati svanuće, zgrabio je kist, želeći u početku samo nešto popraviti, a poslije toga nešto drugo, pa treće, te je najzad počeo slikati poput čovjeka, koji ima halucinacije: sa svijećom u ruci, u tom blijedom svjetlu, u kojem su njegovi pokreti izazivali strah. Njegov nemoćni stvaralački bijes opet ga je obuzeo, iscrpljivao se zaboravljajući na vrijeme, zaboravljajući na svijet, hoteći odmah udahnuti život svome djelu. S kakvom samilošću i s kakvim očima punima suza ga je Christine promatrala! Jedan je trenutak pomislila da ga pusti da završi taj ludi posao, kao što ljudi prepuštaju mahnitog luđaka radostima njegova ludila. Tu sliku neće nikada dovršiti, to je sad posve sigurno. Ukoliko je bio uporniji, utoliko se nesklad povećavao, teški se tonovi gomilali, a nacrt postajao sve zbijeniji i nejasniji. I sama pozadina, a osobito skupina istovarivača, koja je nekoć bila solidno naslikana, sada se kvarila. A on je usmjerio svoj rad u tome pravcu, uporno je nastojao sve završiti pri je nego što preradi središnji lik, Golu ženu, koja je i dalje predstavljala strah i čežnju njegovih radnih sati, put, od koje ga hvata vrtoglavica i koja će ga uništiti onoga dana, kad još jednom 329
pokuša oživjeti je. Već više mjeseci nije je ni dotaknuo kistom, i to je baš umirivalo Christine, to ju je činilo popustljivom i samilosnom u njezinoj ljubomornoj zlohotnosti: dok se on ne vrati toj svojoj željenoj i opasnoj ljubavnici, a smatrala je daju nije puno iznevjerio. Nogu smrznutih od stajanja na golom podu. ona se pokrene, da bi se vratila u krevet, ali je onda uzbuđenje vrati nazad. U početku nije shvatila, a sada je to uvidjela. Kistom punim boje on je velikim potezima zaobljivao mesnate dijelove tijela, sav u zanosu kao da nekoga miluje. Na usnama mu je bio nepomičan smiješak, te nije osjećao da mu vrući vosak sa svijeće kaplje po prstima, dok se, bez ikakva šuma, samo strastveno kretanje njegove ruke ocrtavalo na zidu, nalik golemoj crnoj zbrci, zamršenom spletu udova u surovom sparivanju. On je slikao Golu ženu. Onda Christine otvori vrata i stupi u sobu. Onamo ju je gonila nesavladiva pobuna, srdžba žene išćuškane u svojoj vlastitoj kući, prevarene dok je spavala, i to baš u obližnoj sobi. Da, on je zbilja s drugom ženom, on joj slika trbuh i bedra poput nekog ludo zanesenog vizionara, kojega tegobno traženje istine dovodi do pretjeranog slavljenja nestvarnog. Ta bedra su postajala zlatni stupovi hrama, a taj trbuh zvijezda, koja blista čistom žutom i crvenom, te se svojom blistavošću uzdiže iznad života. Tako čudnovata golotinja, golotinja relikvije, na kojoj kao da su sjali dragulji, da bi se pred njom moglo pobožno klanjati, dovela je njezinu srdžbu do vrhunca. Ona je previše trpjela, i neće više podnositi tu nevjeru. Ali ga je ipak u početku u svome očaju samo molila. Nije bila ništa drugo nego majka, koja kori svoje veliko ludo dijete-umjetnika. - Claude, što radiš tu? Claude, je li pametno da ti takve misli dolaze na um? Molim te, vrati se u krevet, ne ostaj na tim ljestvama, na kojima ćeš se razboljeti! On ne odgovori, nego se sagne i umoči kist, te sa dva poteza žive crvene boje unese sjaja u donji rub trbuha. - Claude, poslušaj me, hajde, vrati se u sobu, za boga miloga! Ti znaš da te volim; i vidiš kako si me uznemirio... Hajde natrag, vrati se, ako ne želiš i mene ubiti tako, što ću se i ja, čekajući te, smrznuti. Smeten, on je ne pogleda, već, dok je ukrašavao jarkom crvenom bojom pupak, joj samo reče prigušenim glasom: - Daj mi mira! Radim. 330
Na trenutak Christine ostane bez riječi. Ona se uspravi, njezine se oči upale mračnim plamenom, prava pobuna nadme njezino slatko i ljupko biće. Zatim ona plane, grdeći poput ropkinje, kojoj je nestalo strpljenja. - Dobro! Ne, neću ti dati mira!... Dosta mi je toga, ja ću ti reći, što mi ne da disati, što me ubija, otkad te poznajem... To slikarstvo, da, tvoje slikarstvo me ubija, ono mi je otrovalo život. Ja sam to već prvi dan naslutila, i bojala sam ga se kao kakve nemani, smatrala sam ga groznim i odvratnim, ali sam bila popustljiva, previše sam te ljubila, a da ne bih i njega zavoljela, te sam se najzad prilagodila tom zločinačkom slikarstvu... Ali, kasnije, koliko sam samo zbog njega trpjela, kako me je ono mučilo! U deset godina ne sjećam se, da sam proživjela jedan jedini dan bez suza... Ne, pusti me, meni je ovako lakše, moram ti reći, kad sam već za to smogla snage... Deset godina napuštenosti, svakodnevnog satiranja, osjećanja da za tebe nisam više ništa, da sam sve više i više odbacivana, da sam spala na ulogu sluškinje, a da se ta ženska figura, ta kradljivica, smjestila između tebe i mene, da te preotela, da slavi pobjedu i da me vrijeđa... Jer reci samo, nije li ti se ona postepeno ugnjezdila u svim udovima, u mozgu, u srcu, u puti, posvuda! Ona te drži u svojoj vlasti poput nekog poroka, ona te izjeda. Ukratko, ona je tebi žena, je li? Ja ti to više nisam, ona, a ne ja bježe s tobom u krevet... prokletnica, bijednica! Sada ju je Claude slušao, začuđen tom snažnom provalom patnje, nepotpuno probuđen iz svog nemirnog stvaralačkog sna, ne shvaćajući još zašto ona tako govori. A pred tom smetenošću, pred tom drhtavicom čovjeka iznenađenog i ometenog u njegovoj neobuzdanoj strasti, ona se još više zanese, te se popne na ljestve, otme mu svijeću iz šake i počne njome rasvjetljivati sve dijelove slike. - Eto, pogledaj samo! Reci, do čega si došao! Ovo je grozno, bijedno i smiješno; trebaš to napokon uvidjeti! Nije li ovo ružno, nije li ovo glupo? Dobro uviđaš, da si pobijeđen, pa zašto se uporno opireš? To nema smisla, eto to me buni... Ako ne možeš biti veliki slikar, ostaje nam život, život, život... Ona odloži svijeću na ravnu plohu na vrhu ljestava, a kad je, posrćući, on sišao, ona potrči k njemu, i oboje se nađoše tu na podu, on na donjoj stepenici, a ona pred njim šćućurena, snažno stišćući njegove nepomične, klonule ruke. 331
- Eto, postoji život... Otjeraj svoju moru, i živimo, živimo zajedno!... Zar nije odviše glupo, da smo samo dvoje, da već starimo, da se međusobno mučimo i da si ne znamo stvoriti sreću? ...Zemlja će nas brzo primiti; nastojmo si stvoriti malo topline, živimo, volimo se! Sjeti se Bennecourta! Slušaj moj san! Ja bih te htjela sutra odvesti. Otišli bismo daleko od ovoga prokletog Pariza, našli bismo negdje neki mirni zakutak, i ti bi vidio, kako bih ti ja znala učiniti život slatkim, i kako bi bilo dobro da sve zaboravimo, jedno u zagrljaju drugoga... Ujutro se spava u svom velikom krevetu; poslije toga slijede šetnje po suncu, ručak, koji ugodno miriše, poslijepodnevno ljenčarenje, večer provedena uz svjetiljku. A više ne bi bilo patnji zbog kojekakvih tlapnji, ostala bi samo radost, što smo živi! Dakle, nije li ti dovoljno što te ja volim, što te obožavam, što ti pristajem biti sluškinja, živjeti jedino za tvoje zadovoljstvo? ...Čuj, ja te ljubim, ja te ljubim, i nema više ničega izvan toga; to je dovoljno, ja te ljubim! On oslobodi svoje ruke, te uz odrješitu kretnju reče sumornim glasom: - Ne, to nije dovoljno... Neću s tobom otići, neću biti sretan, ja želim slikati. - A ja, da umrem, je li? I da ti također umreš, da nas dvoje napokon tu ostavimo i svoju krv i svoje suze!... Postoji samo umjetnost, to je svemogući okrutni bog, koji nas ubija, a kojega ti štuješ. On nas smije uništiti, on je gospodar, i ti ćeš mu reći hvala. - Da, ja mu pripadam, pa činio sa mnom što god. Ja bih umro kad više ne bih slikao, ja više volim slikanje, pa makar zbog toga i umro... A uostalom, moja volja tu ništa ne odlučuje. To je tako, ništa ne postoji izvan toga; neka propadne čitav svijet! Obuzeta novim nastupom srdžbe, ona se uspravi. Njezin glas postane tvrd i ljutit. - Ali ja živim, a žene, koje ti voliš, mrtve su... Ne poriči, ja dobro znam da su sve te naslikane žene tvoje ljubavnice. Prije nego što sam postala tvoja, već sam to opazila; dovoljno je bilo vidjeti kakvim pokretima ruke ti gladiš njihovu golotinju, kakvim ih pogledom zatim po čitave sate promatraš. Nije li takva želja kod neoženjenog mladića bila nezdrava i glupa? Izgarati od ljubavi za slike, stiskati u zagrljaju prazninu neke iluzije! A ti si toga bio svjestan, i to si skrivao kao nešto, što se ne smije priznati... Kasnije se na trenutak činilo da si mene 332
zavolio. U to si mi doba pričao one gluposti, pričao si o svojoj ljubavi prema slikama žena, prema svojim vrijednim ženama, kako si u šali govorio. Sjećaš li se? Imao si sažaljenja prema tim sjenama, kad si me držao u zagrljaju... I to nije dugo trajalo, vratio si se k njima tako brzo, kao što se luđak vraća svojim čudnim navikama. Mene, koja sam postojala, više nije bilo, a one, te utvare, ponovno su postale jedina stvarnost u tvom životu... Ti nikad nisi doznao što sam sve onda pretrpjela, jer ti zaboravljaš na sve nas; ja sam uza te živjela, a da me nisi mogao razumjeti. Da, bila sam ljubomorna na njih. Kad sam ja tu, posve gola, pozirala, jedna jedina pomisao davala mi je za to hrabrosti: htjela sam se boriti, nadala sam se da ću te preoteti, ali nije bilo ničega, pa čak nijednog poljupca na moje rame prije nego što bi mi dopustio da se obučem! Moj bože, kako sam se često stidjela! Koliko sam jada morala progutati time, što sam se osjećala odbačena i iznevjerena!... Od toga trenutka tvoj je prijezir samo rastao, i vidiš do čega je to sada dovelo: da se svake noći ispružimo jedno kraj drugoga, a da se ni prstom ne dotaknemo. Prošlo je već osam mjeseci i sedam dana, izračunata sam! Osam mjeseci i sedam dana, otkako nismo imali ništa zajedničko nas dvoje. I ona smjelo nastavi upotrebljavajući slobodne izraze. To je činila ta čulna, a u isto doba i stidljiva žena, koja je u ljubavi bila tako vatrena, da su joj na usne navirali krikovi, a poslije toga tako suzdržljiva, tako šutljiva, da nije htjela o tome govoriti, nego je, smeteno se smiješeći, okretala glavu. Ali želja ju je raspaljivala, a to njegovo uzdržavanje je bilo za nju uvreda. I ona se u svojoj ljubomori nije varala, ona je i dalje optuživala slikarstvo, jer je on tu mušku snagu, što ju je njoj uskraćivao, namijenio i davao njezinoj suparnici, koju je više od nje volio. Ona je dobro znala, zašto je on tako napušta. U početku, kad bi sutradan imao kakav veliki posao, a ona bi se, legavši, zbila uza nj, često bi joj rekao, da to neće, da bi ga to odviše izmorilo. Kasnije je tvrdio, da kad se od nje odvoji, njemu treba tri dana, dok dođe k sebi, da mu je mozak kao poljuljan, te da je nesposoban išta dobro učiniti. I tako je malo pomalo došlo do prekida: najprije na jedan tjedan, dok dovrši neku sliku, kasnije za čitav mjesec, da ne bi pokvario početne radove oko neke druge. Iza toga su se rokovi još više produžavali, prilike zanemarivale, te su se polako od toga odvikavali, dok nije došlo do konačnog zaborava. Uglavnom, ona bi se uvijek našla pred teorijom, 333
koju je on pred njom sto puta ponovio: genij treba biti čist, on smije spavati samo sa svojim djelom. - Ti me odbijaš, - dovrši ona žestoko - ti se od mene noću odmičeš, kao da sam ti odvratna, te odlaziš drugamo, I onda što ljubiš? Nekakvu ništavost, nekakav privid, malo prašine, boju na platnu! Ali, samo da ti još nešto kažem, pogledaj tu svoju ženu tamo gore! Pogledaj kakvu si nakazu u svojoj ludosti napravio! Zar je čeljade tako građeno? Zar čeljade ima zlatna bedra i cvijeće pod trbuhom? Probudi se, otvori oči, vrati se u život! Pokorivši se zapovjedničkoj gesti, kojom mu ona pokaže sliku, Claude se digne i stane promatrati. Svijeća, ostavši na vrhu ljestava, u zraku, obasjavala je svojom voštanom svjetlošću Ženu, dok je čitava prostrana dvorana ostala prekrivena mrakom. On se najzad probudi iz svog sna, Žena, gledana tako odozdo, iz udaljenosti od nekoliko koraka, u njemu izazove zaprepaštenje. Tko je dakle naslikao tu ženu, idola nepoznate religije? Tko ju je napravio od kovina, od mramora i dragog kamenja, te rastvorio mističnu ružu njezinog spola među dragocjenim stupovima bedara, pod posvećenim svodom trbuha? Je li to on, ni ne znajući, bio tvorac te nezasitljive želje, te nadljudske slike puti, koja je pod njegovim prstima postala zlato i dijamant, dok je uzalud nastojao udahnuti joj život? I promatrajući je otvorenih usta, on se uplašio svoga djela, zadrhtavši pred tim skokom u nestvarni svijet i posve dobro shvativši, da mu stvarnost izmiče, pošto se dugo borio, da je svlada i da je svojim čovječjim rukama tako preradi, da postane još stvarnija. - Vidiš, vidiš! - pobjedonosno je ponavljala Christine. A on posve tiho promuca: - O, što sam to napravio? Zar je dakle nemoguće nešto stvoriti? Zar, dakle, naše ruke nemaju moći, da stvore prava bića? Ona osjeti, da ga ostavlja snaga, te ga obuhvati objema rukama. - Ali čemu su potrebne te gluposti, što će ti nešto drugo, kad imaš mene, koja te ljubim? Ti si me uzeo za model, htio si imati kopije moga tijela. Čemu to, reci? Zar te kopije vrijede koliko i ja? One su strašne, one su ukočene i hladne poput leševa... A ja te ljubim i želim te. Trebam ti sve reći; kad se vrzmam oko tebe i kad ti se nudim za poziranje, ti ne opažaš da sam ja tu, da te gotovo dotičem, da sam u 334
dosegu tvoga daha. Ja te ljubim, razumiješ li? Ja sam živa i ja te želim!... Izbezumljeno ona ispreplete oko njega svoje udove, svoje gole ruke, svoje gole noge. Ispod njezine napola strgnute košulje pokažu joj se grudi, koje ona pritisne o njega, koje je ona - u toj posljednjoj bitci, što ju je, izbezumljena strašću, započela - htjela u nj utisnuti. I ona se sama pretvori u strast, te u svojoj uzrujanosti i svome žaru najzad odbaci sve, što ju je sputavalo, odbaci sve nekadašnje djevičanske obzire, odluči da sve kaže, sve učini, samo da bi pobijedila. Lice joj se nadme, a njezine blage oči i bistro čelo iščeznu pod zamršenim čupercima kose, te su se isticale samo njezine isturene čeljusti, snažni podbradak, crvene usne. - O, ne, ostavi! - promrmlja Claude. - O, kako sam nesretan! Ona pak nastavi vatreno: - Ti me možda smatraš starom. Doista, ti si rekao da me ostavlja ljepota, i ja sam to mislila, ja sam se promatrala, dok sam ti pozirala, da pronađem bore... Ali to nije bilo istina! Ja dobro osjećam, da nisam ostarjela, da sam još uvijek mlada, još uvijek snažna... A onda, jer se on i dalje u duši mučio, ona mu reče: - Pogledaj, dakle! Ona se povuče tri koraka, te snažnim pokretom sa sebe zbaci košulju i nađe se posve gola, nepomična, u onoj istoj pozi, u kojoj je stajala, dok bi je on tako dugo slikao. Jednostavnim pokretom podbratka ona mu pokaže lik na slici. - Eto, možeš usporediti, ja sam mlađa od nje... Uzalud si joj stavio dragulje na kožu, ona je uvenula poput suhog lista... Meni je sada osamnaest godina, zato jer te volim. I zbilja je ona pod blijedim svjetlom blistala mladošću. U tom velikom ljubavnom zanosu ispružile su se njezine krasne i fine noge, njezini svileni bokovi postali još obliji, a čvrste grudi, nabrekle od krvi, od požude se uspravile. I već ga je opet zgrabila i prilijepila se uz njega, ali ovog puta bez košulje, koja joj je smetala, a njezine su ruke po njemu posvuda lutale, posvuda ga opipavale, po bokovima, po ramenima, kao da je cijelim tim draganjem, tim hvatanjem, kojim kao da ga je htjela podvrgnuti pod svoju vlast, tražila njegovo srce. Istodobno ga je snažno ljubila svojim nezasitnim ustima, i po koži, i po bradi, i po rukavima, a katkad bi 335
poljubac i promašio. Glas joj se gubio, te je govorila šapućući i dašćući, prekidajući to uzdasima: - O, vrati mi se, o, ljubimo se! Ti onda nemaš krvi, kad su ti dovoljne utvare? Vrati mi se, pa ćeš vidjeti, kako je lijepo živjeti... Ti to razumiješ, živjeti zagrljeni, provoditi noći ovako stisnuti, spleteni, te sljedećeg dana to iznova počinjati, pa opet, pa opet... On je drhtao, te je, u strahu, što ga je u njemu izazvala ona druga žena, njegov idol, malo pomalo počeo Christine uzvraćati na njezin zagrljaj. Ona je nastojala da još jače na nj djeluje, te ga je svladavala, a on postajao popustljiviji. - Slušaj, ja znam, da te opsjeda strašna misao; jest, nikad se nisam usudila govoriti o tome, jer ne treba dozivati nesreću, ali ja noću više ne spavam, ti mi ulijevaš strah... Noćas sam te slijedila tamo na mostu, koji mrzim; i ja sam drhtala; mislila sam da je sve svršeno, da te nemam više... Moj bože, što bi bilo sa mnom? Ti si mi potreban; pa valjda me nećeš ubiti!... Ljubimo se, ljubimo se! Onda on, raznježen tom beskrajnom ljubavi, potpuno klone. Sav se izgubi u golemoj tuzi, te mu se učini, da je čitav svijet skupa s njim iščezao. U svome očaju i on nju zagrli, te stane jecati i mucati: - Istina je, došla mi je na um strašna pomisao... Ja bih to bio učinio, ali sam se tome odupro, pomislivši na tu nedovršenu sliku. Ali mogu li ja i dalje živjeti, ako mi posao ne uspijeva? Kako da živim poslije ovoga, poslije ovoga, što je tu, a što sam upravo ovog časa upropastio? - Ja ću te voljeti, i ti ćeš živjeti! - Ah, nikad mi tvoja ljubav neće biti dovoljna... Ja dobro poznajem samog sebe. Meni je bila potrebna neka radost, koja ne postoji, nešto, što bi mi pomoglo da sve zaboravim. Ti si i dosad bila nemoćna. Ti tu ništa ne možeš. - Mogu, mogu, vidjet ćeš... Gle! ja ću te ovako obuhvatiti, ljubit ću te u oči, u usta, posvuda po tvom tijelu, grijat ću te svojim grudima, splest ću svoje noge oko tvojih, svezat ću svoje ruke oko tvojih leđa, postat ću tvoj dah, tvoja krv, tvoja put. Ovog puta je bio pobijeđen, sagorijevao je skupa s njom, tražio utočište u njoj, zabivši svoju glavu u njezina prsa, zasipajući sada i on nju poljupcima. - Dobro, spasi me, jest, uzmi me, ako nećeš da se ubijem... I izmisli sreću, upoznaj me s takvom srećom, koja će me sačuvati... Uspavaj me, 336
uništi me, tako da postanem tvoje vlasništvo, da budem u dovoljnoj mjeri rob, dovoljno malen, da bih mogao stati pod tvoja stopala, u tvoje papuče... Ah, toliko se spustiti, živjeti samo od tvoga mirisa, slušati te poput psa, jesti, imati tebe i spavati - o, kad bih ja to samo mogao, kad bih ja to samo mogao! Ona pobjednički usklikne. - Napokon si, eto, ti moj; samo sam ti ja ostala, ona druga je mrtva! I ona ga otrgne od mrskog joj djela, ona ga odvuče u svoju sobu, u svoj krevet, mumljajući pobjedonosno. Svijeća, koja je dogorijevala na ljestvama, zatrepta jedan trenutak poslije njihova odlaska i onda se ugasi. Njihov sat-kukavica otkuca pet sati, a nikakva svjetlost nije još obasjala mračno nebo. I sve utone u hladnu pomrčinu. Christine i Claude se opipavajući srušiše na krevet. To je bila prava pomama, nikad nisu osjetili takvu žestinu, čak ni za prvih dana njihove ljubavi. Sva ta prošlost vraćala im se sada u krv, ali prodorna i preporođena, i omamljivala ih mahnitom opojenošću. Tama je vladala oko njih, a oni su se na plamenim krilima, pravilnim i stalnim snažnim zamasima, uzdizali vrlo visoko, iznad svijeta, u sve veću i veću visinu. I on sam je kričao, zaboravivši na svoju bijedu, koju je ostavio daleko iza sebe, preporađajući se za sretan život. Ona ga onda, izazovno i zapovjednički, ponosno se smijući zbog svoje čulne pobjede, navede na psovke. Reci da je slikarstvo besmisleno! - Slikarstvo je besmisleno. Reci, da više nećeš raditi, da ćeš spaliti svoje slike, da bi meni ugodio! Spalit ću svoje slike i više neću raditi. - I reci, da za tebe samo ja postojim, i da je jedina sreća tako me držati, kako me sada držiš, i da pljuješ na onu drugu, na onu bijednicu, koju si slikao. Pljuni, pljuni dakle, da ja to čujem! - Evo! Ja pljujem, jedino mi ti ostaješ. - I ona ga je stiskala kao da ga želi ugušiti, on je postao njezino vlasništvo. I oni u vrtoglavom letu opet krenuše među zvijezde. Ponovo ih obuzme zanos, te im se tri puta činilo da lete od zemlje do najvišeg vrhunca neba. Kakve li velike sreće! Kako to da on nije prije pomislio na to, da se izliječi tom sigurnom srećom? A ona se i dalje podavala; on će sada, kad zna za tu opojnost, živjeti sretan, spašen, nije li tako? Već je svitalo, kad je Christine, oduševljena i svladana snom, zaspala na Claudeovim rukama. Jednim ga je bedrom čvrsto držala uza se, prebacivši jednu nogu preko njegovih, kao da se osigurava da joj više neće pobjeći, te smjestivši glavu na te muške grudi, koje su joj služile 337
kao topli jastuk, ona je blago disala sa smiješkom na usnama. On je zatvorio oči, ali ih je, usprkos teškom umoru, ponovo otvorila i pogleda u tamu. San mu je pobjegao, a u njegovoj otupjelosti ga je sve više salijetao podmukli val nejasnih misli, koji ga je oslobađao od razbludne opojnosti, kojom su svi njegovi mišići bili uzdrmani. Kad su se pojavile prve zrake zore, nekakva žuta mrlja tekućeg blata na prozorskim staklima, on se strese, jer mu se pričinilo da je čuo kako ga neki glas snažno doziva iz ateljea. Sve su mu se njegove misli vratile i počele ga opsjedati, mučiti, brazdati mu lice, stezati mu čeljusti u prijeziru prema ljudima, napravivši dva gorka nabora, koji mu lice učiniše ispijenim kao u starca. Sada je to žensko bedro dobivalo težinu olova, i osjećao ga je kao tešku kaznu, kao mlinski kamen, koji mu mrvi koljena zbog nekih neokajanih grijeha, a isto tako i glava, koja ga je pritiskala sa strane, oduzimala mu je dah i nekom golemom težinom zaustavljala otkucaje njegova srca. Ali dugo vremena nije je htio uznemirivati, usprkos razdraženosti, koja je polako obuhvaćala čitavo njegovo tijelo, usprkos nekoj vrsti nesavladive odvratnosti i mržnje, koja je u njemu izazivala pobunu. Osobito ga je dražila raspletena kosa, taj snažni miris vlasi. Iznenada ga snažni glas iz ateljea po drugi put zapovjednički pozove. I on se odluči: gotovo je, on previše trpi, ne može više živjeti, jer sve je laž i nema više ničega dobrog. Najprije je pustio da sklizne Christineina glava, koja je i dalje zadržala svoj smiješak, a onda je bio prisiljen pomicati se uz nebrojne mjere opreza, da bi svoje noge oslobodio od Christineina bedra, koje on malo-pomalo odgurne jednostavnim pokretom, kao da je samo skliznulo. Napokon je pretrgnuo taj lanac i bio je slobodan. Treći zov ga natjera da se požuri, pa on prijeđe u susjednu sobu, govoreći: - Da, da, idem. Danja svjetlost, prljava i tužna, nije mogla probiti mrak; bilo je to turobno zimsko svitanje, a sat kasnije Christine se probudi, zadrhtavši od hladnoće. Nije shvatila odmah. Zašto je sama? Zatim se sjeti: zaspala je s licem na njegovu srcu, s udovima isprepletenima s njegovima. Kako je onda mogao otići? Još snena, ona odjednom naglo skoči s kreveta i potrči u atelje. Moj bože, zar se vratio onoj drugoj? Zar ga je opet preotela, dok je ona mislila, da ga je zauvijek pridobila? 338
Na prvi pogled ne opazi ništa, te joj se u mutnom i hladnom osvitu dana atelje učinio praznim. Smirivala se, jer nikoga nije bilo, ali kad je uperila pogled na sliku, iz razjapljenog grla otme joj se strašan krik. - Claude, o Claude!... Claude se objesio o velike ljestve, nasuprot svome neuspjelom djelu. On je naprosto bio uzeo jedno od užeta, kojima je okvir slike bio pričvršćen uza zid, i popeo se na vrh ljestava, da priveže jedan kraj na hrastovu gredu, koju je jednog dana tamo prikovao, da bi učvrstio prečke. Zatim je odatle skočio u prazninu. U košulji, golih nogu, užasan sa svojim crnim jezikom i krvavim očima, koje su iskočile iz očnih šupljina, on je tu visio, strašno uvećan u svojoj nepomičnosti i ukočenosti, lica okrenutog prema slici, posve blizu Ženi, kojoj su obilježja njezina spola bila ukrašena mističnom ružom, kao da joj je svojim posljednjim hropcem udahnuo svoju dušu, te ju je, uprijevši u nju zjenice, i sada promatrao. Sva obuzeta boli, užasom i srdžbom, Christine se ipak održi na nogama. Čitavo joj se tijelo od toga nadme, a iz njezinog se grla samo izvijao neprekidni urlik. Ona raširi ruke, ispruživši ih prema slici i stisne obje šake. - O, Claude, o, Claude!... Ona mi te otela, ta te je bijednica ubila, ubila, ubila! Ali noge su je izdale, ona se okrene i sruši na pod. Od pretjerane boli nestalo joj je krvi u srcu, te se onesvijestila i ostala kao mrtva na podu, nalik bijeloj krpi, bijedna i uništena, smrvljena bezobzirnom nadmoći umjetnosti. Iznad nje Žena je poput nekog idola blistala svojim simboličkim sjajem, a slikarstvo - koje je, jedino ono, besmrtno i neoborivo čak i u svojoj besmislenosti - slavilo je pobjedu. Tek u ponedjeljak, nakon izvršenih formalnosti i odugovlačenja prouzrokovanog samoubojstvom, kada je Sandoz došao u devet sati ujutro, da bi prisustvovao pogrebu, našao je samo dvadesetak osoba na pločniku Ulice Tourlaque. U svojoj velikoj boli, prisiljen da se za sve pobrine, već je tri dana trčao: najprije je morao Christine, koju su teško bolesnu našli na podu, dati prenijeti u bolnicu Lariboisiere, a onda je lutao od općine do pogrebnog zavoda i do crkve, ravnodušno posvuda plaćajući, kako je to već bio običaj, jer su popovi bili pristali da prime taj leš sa crnim ožiljkom oko vrata. Među ljudima, koji su čekali, on opazi samo nekoliko susjeda, kojima se pridružilo nekoliko 339
znatiželjnika, dok su po prozorima ljudi, uzbuđeni tom dramom, šapćući pružali vratove. Prijatelji će bez sumnje doći. On nije mogao pisati rodbini, jer nije znao adrese, pa se povukao, čim je vidio ondje dvije osobe od rodbine, koje su, pročitavši bez sumnje tri suha retka u novinama, iznikle iz mraka, u kojemu ih je i sam Claude ostavljao: jedna postarija sestrična, koja se na svoj način vladala poput staretinarke i jedan bratić skromnog rasta, vrlo bogat, odlikovan ordenom, vlasnik nekog velikog pariškog dućana, susretljiv i elegantan, obuzet željom da, kao prosvijećen čovjek, dokaže svoj ukus u umjetnosti. Sestrična odmah uđe u kuću, obiđe atelje, nasluti tu golu bijedu, i vrati se stegnutih usana, ljutita zbog uzaludnog posla koji si je zadala. Posve suprotno, mali bratić se uspravi i počne prvi stupati iza mrtvačkih kola, ljupko i ponosno, sasvim besprijekorno vodeći za sobom pogrebnu pratnju. Kad je povorka krenula, Bongrand je dotrčao i ostao kraj Sandoza, kojemu je stisnuo ruku. Bio je smrknut, te bacivši pogled na tih petnaest do dvadeset osoba, koje su stupale, reče: - Ah, siromah... Zar je moguće? Samo nas dvojica? Dubuche je bio u Cannesu sa svoja dva djeteta. Jory i Fagerolles su odustali, prvi - jer mu je smrt bila odvratna, a drugi - jer je bio previše zaposlen. Jedino je Mahoudeau sustigao pratnju, kada se uspinjala Ulicom Lepic, te pojasnio da je Gagniere sigurno zakasnio na vlak. Mrtvačka kola polako su se penjala strmim neravnim putem, koji je vijugao po obronku brežuljka Montmartre. U izvjesnim trenucima, poprečne ulice, koje su se spuštale nizbrdo, otkrivale su neizmjernost Pariza, duboku i široku poput mora. Kad su izbili pred crkvu Svetoga Petra i kad tamo gore preniješe mrtvački lijes, ovaj je za trenutak imao pod sobom čitav taj veliki grad. To je bilo jednog sivog zimskog dana, kad su letjeli veliki gusti oblaci, koje je gonio hladni dah vjetra. A u toj magli, što je svojim prijetećim ljuljanjem ispunjavala horizont, grad se činio još većim, bezgraničnim. Bijedni pokojnik, koji ga je htio osvojiti i koji je pri tome sebi slomio vrat, prošao je tuda izložen njegovu pogledu, zakovan pod hrastovim poklopcem, vraćajući se zemlji poput jednog od tih blatnjavih oblaka, koji se nad njim valjaju. Kad su izašli iz crkve, sestrična iščezne, a isto tako i Mahoudeau. Mali bratić opet je zauzeo svoje mjesto iza mrtvog tijela. Još sedam nepoznatih osoba odlučile su ostati, te svi skupa krenuše prema novom 340
groblju Saint-Ouen, kojemu je narod nadjenuo neugodno i zloslutno ime Cayenne. Bilo ih je ukupno deset. - Hajdemo! Sigurno ćemo ostati samo nas dvojica - ponovo reče Bongrad, počevši hodati kraj Sandoza. Pogrebna pratnja, predvođena mrtvačkim kolima, u koja su sjeli svećenik i ministrant, sada su se spuštala niz drugi obronak brežuljka, uzduž krivudavih i strmih ulica sličnih brdskim stazama. Konji, upregnuti u kola, samo su proklizavali na blatnjavom pločniku, te se čulo kako kotači pod kolima muklo odskaču. Za njima su gazali njih deset, podržavajući jedan drugoga, da ne padnu u koju lokvicu, tako zauzeti tim teškim silaskom, da još nisu počeli razgovarati. Ali na dnu Potočne ulice, kad su izbili na Clignancourtska vrata i našli se usred onog širokog prostranstva, gdje se sastaju kružna avenija, kružna željeznica, padine i jarci utvrda, svi odahnuše od olakšanja, uputiše jedni drugima po koju riječ i počeše se razilaziti. Sandoz i Bongrand su se našli posve otraga, kao da su se htjeli odijeliti od tih ljudi, koje nikad nisu vidjeli. U trenutku kad su kola prolazila pored mitnice, ovaj posljednji se nagne. - A što je sa ženicom? - Ah, kakve li žalosti! - odgovori Sandoz. - Jučer sam je posjetio u bolnici. Ima upalu mozga. Liječnikov pomoćnik u bolnici tvrdi da će je liječnici spasiti, ali da će odande izaći deset godina starija i nemoćna... Poznato vam je da je ona zaboravila čak i pravopis. Duboki pad, upropaštenje, poniženje jedne gospođice, koja je spala na ulogu sluškinje. Da, ako se mi za nju ne pobrinemo kao za kakvu bolesnicu, ona će na kraju morati negdje prati suđe. - A nijednog sua, naravno? - Ni jednog sua. Mislio sam da ću naći skice, koje je prema prirodi napravio za svoju veliku sliku, one divne skice, koje je kasnije tako slabo iskoristio. Ali uzalud sam pretraživao, on je sve razdjelio, ljudi su ga okradali. Ne, nema ničega što bi se moglo prodati, nema ni jedne valjane slike, ništa osim one goleme slike, koju sam ja sam uništio i spalio, ah, od srca, ja vas uvjeravam, kao kad se to čini iz osvete! Oni za trenutak zašutješe. Široka cesta, koja vodi u Saint-Ouen, pružala se posve ravno, u beskraj, a sredinom ravnog polja, uzduž nasipa, kraj kojega je tekla blatna rijeka, kretala se mala pogrebna povorka, bijedna, izgubljena. S obje strane su se pružale ograde, s desna 341
i s lijeva se širila pusta zemljišta, a samo u velikoj udaljenosti su se vidjeli tvornički dimnjaci i nekoliko bijelih, usamljenih i poprijeko podignutih visokih kuća. Prođu kroz Clignancourtsko zabavište: s obje strane bilo je daščara, cirkusa, drvenih konja, prepuštenih zimskim nepogodama, te praznih krčmica, pozelenjelih ljuljački i usto imanje »Pikardskom majuru«, prizor iz kakve komične opere, vrlo tužan usred svojih iščupanih rešetki od letava. - Ah, sjećate li se onih starih slika - preuzme riječ Bongrand - onih, koje su bile na Burbonskoj obali? Izvanredna djela! Ha? Krajolici doneseni s juga i aktovi napravljeni kod Boutina, noge djevojčica, trbuh žene, o, taj trbuh... Njega Malgras mora imati; to je majstorska studija, kakvu nijedan od naših mladih majstora nije uspio naslikati... Da, da, taj momak nije bio budala. Ukratko: veliki slikar! - Kad samo pomislim, - reče Sandoz - da su ga ona sitna lizala iz Škole i novina optuživala da je lijen i neznalica, ponavljajući jedni poslije drugih da nikad nije htio izučiti svoj zanat!... Bože moj, tvrditi da je bio lijen on, kojega sam vidio kako pada u nesvjest od umora poslije deset sati slikanja; da je bio lijen on, koji je žrtvovao čitav svoj život, koji se ubio zbog svog ludog zanosa za radom!... A zar nije glupo reći da je bio neznalica? Oni nikad neće moći shvatiti da ono, što neki čovjek donosi, ako ima čast da nešto donese, izobličuje ono, što nauči. Delacroix također nije znao svoj zanat, jer se nije mogao točno držati određene linije. Ah, blesani, dobri đaci sa siromašnom krvi, nesposobni za bilo kakvu nepravilnost! Šutke napravi nekoliko koraka, a onda doda: - Herojski radnik, strastveni promatrač, čija se lubanja ispunila znanjem, temperament čudesno nadarenog velikog slikara... A ipak ne ostavlja ništa! - Baš ništa, ni jedne slike - izjavi Bongrad. - Ja od njega znam samo skice, crteže, nabačene poteze, svu onu prtljagu umjetnika, koja ne može doprijeti do građanstva... Da, to je zbilja pokojnik, pokojnik u svakom pogledu, koga će sada zatrpati u zemlju! Morali su ubrzati korak, jer su se zadržali raspravljajući. Prošavši između prodavaonica vina, raštrkanih među poduzećima za izradu nadgrobnih spomenika, mrtvačka su kola pred njima okrenula nadesno prema kraju drvoreda, koji je vodio do groblja. Stigli su ih i ušli kroz vrata zajedno s ostalim dijelom pogrebne pratnje. Izašavši iz kola, 342
svećenik u misnoj košulji i ministrant sa škropionicom stupali su na čelu povorke. To je bilo veliko ravno groblje, još novo, kao po koncu povučeno na tom pustom zemljištu u predgrađu i presječeno širokim simetričnim alejama, te zato slično šahovskoj ploči. Rijetki su nadgrobni spomenici obrubljivali glavne puteve, dok su se svi drugi grobovi, kojih je već bilo vrlo mnogo, pružali u razini zemlje, na brzu ruku i privremeno smješteni uz pogodbu, da tu ostanu pet godina, jer se dulje nije dozvoljavalo. Porodice su oklijevale da u to ulože ozbiljne troškove, kamene ploče su zbog slabih temelja propadale u zemlju, a mlada stabla još nisu imala vremena izrasti, te je sve to izazivalo osjećaj prolazne i skromne tuge i davalo tom prostranom polju sliku siromaštva, hladne puste golotinje, sjete, kakva izbija iz vojarne ili bolnice. Nije bilo ni jednog kutka koji bi izazivao dojam romantične balade, nije bilo ni jednog lišćem obraslog zavoja, koji bi podrhtavao nečim tajanstvenim, pa ni jedne velike grobnice, koja bi govorila o ponosu i vječnosti. Nalazili su se u novom, ravnim crtama ispresijecanom i brojevima označenom groblju, groblju demokratskih prijestolnica, gdje se čini, kao da mrtvi počivaju u škatuljama kakvog administrativnog ureda i gdje svakog jutra novi val mrtvaca tjera iz stana val, koji je dan ranije tu došao, te se useljava na njegovo mjesto, i to tako, da svi prolaze u redu jedni za drugima pod nadzorom policije, da bi se spriječila gužva. - Sto mu jada, - promrmlja Bongard - ovdje nije baš veselo. - Zašto? - reče Sandoz. - Tu je udobno, ima zraka... A pogledajte samo, kako je to, čak i bez sunca, krasno zbog svojih šara! I zbilja pod sivim nebom tog hladnog jutra, u snažnoj drhtavici izazvanoj sjevernim vjetrom, niski su grobovi, pritiješnjeni vijencima i krunama od perli, dobivali vrlo fine tonove, ljupke u svojoj nježnosti. Bilo ih je posve bijelih, bilo ih je posve crnih, prema tome, kakve su bile perle, i ta se suprotnost blago ljeskala usred izblijedjelog zelenila patuljastih stabala. Na tim grobovima, unajmljenim na pet godina, porodice su iskazivale svoje poštovanje mrtvima, a te posve nove gomile i to obilje donio je Dušni dan, koji je nedavno prošao. Samo je prirodno cvijeće, obavijeno papirom, bilo već uvenulo. Nekoliko vijenaca od žutog nevena blistalo je poput svježe rezbarenog zlata. Ali su se posvuda vidjele samo perle, poplava perli, koje su zastirale natpise, prekrivale kamene ploče i njihov okoliš, perle poredane u 343
obliku srca, vijenaca, kolajna, perle, koje su okruživale zastakljene medaljone, izreke, prekrižene ruke, petlje od satena, pa čak i fotografije žena, žute fotografije iz predgrađa, bijedna, ružna i dirljiva lica s njihovim neprikladnim smiješkom. Kad su mrtvačka kola kretala drvoredom Okrugle poljane, Sandoz, naveden svojim slikarskim opažanjima, sjeti se Claudea i počne pričati: - Ovo je groblje, koje bi on, u svojem zanosu za modernim, shvatio... Bez sumnje je kao čovjek trpio, jer je bio mučen prejakom neuravnoteženošću svoga genija, tri grama više ili tri grama manje, kako je govorio, kad je optuživao svoje roditelje, što su ga tako čudno sazdali. Ali njegovo zlo nije bilo samo u njemu, on je bio i žrtva svoje epohe... Da, naša je generacija utonula sve do trbuha u romantizam, te smo mi, usprkos svemu, ostali njime prožeti, i mi se uzalud nastojimo od toga oprati, okupati se u snažnoj stvarnosti, mrlja je tvrdoglava, tako da ni sve lužine na svijetu ne mogu ukloniti njezin miris. Bongrand se smiješio. - Oh, toga sam ja imao i previše. Moja je umjetnost bila time zadojena, te se čak za to ni ne kajem. Ako je istina, da moja posljednja nemoć proizlazi iz toga, šta to smeta! Ja ne mogu zanijekati religiju čitavog svog umjetničkog života... Ali vaša opaska je posve točna: vi ste u tome pobunjena djeca romantizma. Tako, na primjer, on sa svojom velikom golom Ženom među obalama rijeke, tim luđačkim simbolom... - Ah, njega je - prekine ga Sandoz - baš ta Žena upropastila. Kad biste vi samo znali kako se čvrsto pri tome držao! Nikad nisam mogao izbiti mu je iz glave... Kako onda hoćete, da čovjek ima jasan pogled, uravnotežen i zdrav mozak, ako mu se takva fantastična priviđenja rađaju u glavi? Poslije vaše, čak i naša generacija je odviše uprljana lirizmom, a da bi mogla za sobom ostaviti zdrava djela. Bit će potrebna jedna, a možda i dvije generacije, prije nego što se bude moglo slikati ili pisati logično, u skladu s uzvišenom i čistom jednostavnošću istine... Istina, odnosno priroda, jedina je moguća osnova, jedini čuvar reda, te izvan nje počinje ludilo. Ali ne treba se bojati da će to oduzeti živost, jer je tu temperament, koji će autora uvijek ponijeti sa sobom. Zar itko misli poreći osobnost, ono, što da je obilježje našemu djelu, nehotični udarac palcem, koji donekle izobličuje stvarnost, te čini naše bijedne tvorevine zaista našima? 344
Ali on okrene glavu i iznenada doda: - Gle! Što to gori? Zar ovdje od veselja pale vatre? Povorka zaokrene, kad stigne do Okrugle poljane, gdje je bila kosturnica, zajednička grobnica, malo po malo punjena svim ostacima nađenim u grobovima, a koje je kamena ograda, usred okrugle livade, iščezavala pod gomilom vijenaca, što su ih tu iz pijeteta naslijepo odložili rođaci pokojnika, za koje nije više postojao posebni grob. A kad su mrtvačka kola polako skretala nalijevo, u poprečni drvored broj 2, čulo se pucketanje, i veliki se dim digao iznad malih platana, koje su obrubljivale pločnik. Sporo se približavajući, izdaleka su opazili veliku gomilu zemljom umazanih predmeta, koje su palili. To je bilo na rubu jedne prostrane četverokutne parcele zemljišta, u kojoj su bili duboko prokopali široke paralelne brazde, da bi iz njih izvukli bjesove i tako mogli prepustiti zemljište drugim leševima, isto onako, kako seljak prekopava strnjište, prije nego što ga iznova zasije. Zjapile su duge prazne jame, a humci masne zemlje su se vjetrili na zraku. U tom kutku zemljišta palili su trule daske bjesova; bila je to golema lomača, napravljena od iscijepanih, slomljenih i zemljom izgrizenih dasaka, koje su dospjele u plodnu crvenkastu zemlju. Vlažne od ljudskog blata, nisu htjele gorjeti, nego su samo muklo praskale i sve snažnije se dimile. Bili su to visoki stupovi dima, koji su se dizali prema blijedome nebu, a koje je sjeverni vjetar vraćao natrag i razdirao u riđe trake, koje su letjele preko niskih grobova čitave jedne polovice groblja. Sandoz i Bongrand su to šutke promatrali. Zatim, kad za sobom ostaviše vatru, prvi nastavi: - Ne, on nije bio čovjek gesla, koje je donio. Hoću reći, da nije bio dovoljno izrazit genij, da bi to geslo mogao ostvariti i drugima nametnuti kakvim konačnim djelom... I pogledajte, kako njegovi sljedbenici ugledajući se u nj, uludo troše svoje napore! Svi oni ostaju pri skicama, pri trenutačnim dojmovima, te se čini, da ni jedan od njih nema snage postati očekivani majstor. Zar da se čovjek ne ljuti: pojavio se nov način obilježavanja svjetlosti, taj zanos za istinom, koji je doveo čak i do znanstvene analize, taj razvoj, koji je na tako originalan način započeo, ali sve to zastaje, pada u ruke lukavcima, ne dospijeva do svoga cilja, jer očekivani čovjek nije došao na svijet! Bah! Taj čovjek će se pojaviti, ništa neće propasti, svjetlo na svaki način mora planuti. 345
- Tko zna? Ne uvijek! - reče Bongrand. - I život katkad zataji... Znajte, da vas slušam, ali sam očajan. Ja umirem od tuge i osjećam što sve propada... Ah, da, atmosfera našeg doba je loša: taj završetak stoljeća pretrpan ruševinama, posvuda razbijeni spomenici, zemljišta sto puta prekopana, koja sva isparuju smrdljivi vonj smrti! Zar pri svemu tome čovjek može bili zdrav? Živci se rastrojavaju, javlja se teška živčana bolest, umjetnost se zbunjuje: to je gužva, anarhija, ludilo ličnosti, koja se našla u škripcu... Nikad se nije toliko svađalo i nikad nam nije sve bilo tako nejasno, kao što nam je sve nejasno počevši od onoga dana, kad su ljudi počeli tvrditi, da sve znaju... Problijedivši, Sandoz je gledao, kako se u daljini pod udarcima vjetra valjaju veliki pramenovi dima. - To je bilo sudbonosno - razmišljao je on poluglasno - ta pretjerana djelatnost i pretjerana oholost zbog znanja morala nas je dovesti do sumnje; ovo stoljeće, koje je unijelo toliko svijetla, moralo je pred kraj biti izloženo opasnosti, da ga poklopi novi val mraka... Da, naša nevolja dolazi odatle. Previše se obećavalo, previše se nadalo, očekivalo se svladavanje i objašnjenje svega, i zato sada nestrpljivost gunđa. Kako to! Ne napreduje se brže? Znanost nam ni u ovih sto godina još nije dala potpunu sigurnost, savršenu sreću? Onda čemu nastavljati, kad se nikad ne će sve znati i kad će naš kruh i dalje ostati ovako gorak? To je slom ovoga stoljeća, pesimizam muči ljudske utrobe, misticizam zamračuje mozgove, jer smo mi uzalud tjerali utvare, obasjavajući ih snažnim svijetlom analize. Vrhunaravno je ponovo otpočelo bitku, duh legendi se buni i želi u ovom zastoju, izazvanom umorom i tjeskobom, nama opet zagospodariti... Ah, svakako, ja ništa ne tvrdim, i mene samog to muči. Ali mi se čini, da su se ovi posljednji trzaji stare vjerske smućenosti mogli predvidjeti. Mi ne predstavljamo završetak, nego prijelaz, početak nečega drugoga... Mene umiruje i jača vjera, da se približavamo vladavini razuma i da ćemo ubrzo stvoriti solidnu znanost... Od dubokog uzbuđenja glas mu dobije drugu boju, te onda doda: - Osim ako nas ludost ne obori u mrak i ako mi svi, upropašteni svojim idealom, ne dospijemo, poput starog prijatelja, koji tu spava, među četiri daske.
346
Mrtvačka kola su napuštala poprečni drvored broj 2, da bi zaokrenula nadesno u pobočni drvored broj 3, te slikar šutke pokaže piscu odjeljenje grobova, kraj kojega je povorka prolazila. Tu je bilo dječje groblje; do u beskraj su se protezali samo grobovi djece, uredno postrojeni, pravilno odijeljeni uskim stazama, slični dječjem mrtvačkom gradu. Tu su bili posve mali bijeli križevi, posve male bijele ograde, koje su se gotovo gubile pod obiljem bijelih i plavih vijenaca u razini zemlje, te se činilo, kao da se to tiho polje - tako blago po svojim bojama, plavkasto poput mlijeka - ukrasilo tim mladim životima, koji leže pod zemljom. Križevi su kazivah njihov životni vijek: dvije godine, šesnaest mjeseci, pet mjeseci. Jedan bijeli križ, bez ograde, koji je izišao iz reda, te je bio koso zabijen u uzanom prolazu, nosio je naprosto naslov: EUGENIE, TRI DANA. Još ne doživjeti život i već tu odvojeno spavati poput one djece, koju porodice za svečanih večera posaduju za mali stol, da tu objeduju! Ah se mrtvačka kola najzad ustave usred drvoreda. Kad Sandoz opazi iskopanu jamu na uglu obližnjeg odjeljenja, nasuprot groblju mališana, on nježno promrmlje: - Ah, moj dragi Claude, veliko dječje srce, dobro ćeš se osjećati pokraj njih! Službenici pogrebnog zavoda spuste lijes. Neraspoložen zbog vjetra, svećenik je čekao, a grobari su bih tu s lopatama. Tri su se susjeda odvojila na putu, tako da je od njih deset sada ostalo samo sedam. Mah bratić, koji je već od izlaska iz crkve usprkos strašnom vremenu držao šešir u ruci, približi se. Svi ostali skinu šešire, te otpočnu molitve, kad ih zaglušni zvižduk prisili da dignu glave. To je na tom još pustom kutku, na kraju pobočnog drvoreda broj 3 prolazio neki vlak, duž visokog obronka kružne željeznice, koje se pruga izdizala iznad groblja. Travom obrasla padina se tu dizala, a geometrijske linije su se svojom crnom bojom isticale na sivom nebu: telegrafski stupovi međusobno povezani tankim žicama i jedna stražara nadglednika pruge, dok je signalna tablica bila jedina crvena i blistava mrlja. Dok je uz zaglušnu buku vlak jurio, jasno su se, kao crne slike na ugljenom papiru, mogli opaziti obrisi vagona, pa čak i ljudi, koji su sjedili iza svijetlih otvorenih prozora. Pruga ponovo postane čista, slična jednostavnoj, crnilom povučenoj crti, koja siječe horizont, dok su u daljini drugi zvižduci, oštri od srdžbe, promukli od patnje, ubijani 347
nevoljom, neprestano dozivali i jadikovali. Zatim zloslutno odjekne neka truba. - Revertitur in terram suam unde erat... glasno je čitao svećenik, koji je otvorio knjigu i kojemu se žurilo. Ali ga više nisu mogli čuti, jer je dahćući bila došla neka velika lokomotiva, te je manevrirala upravo iznad mjesta, gdje se obavljao svečani obred. Imala je gromoran i debeo glas i grleni, vrlo sjetni zvižduk. Odlazila je, vraćala se i dahtala pokazujući svoj profil, profil teške nemani. Iznenada, u bijesnom olujnom dahu, ona ispusti paru. - Reguiescat in pace - govorio je svećenik. - Amen! - odgovarao je ministrant. I sve se izgubi u tom reskom i zaglušnom prasku, koji se produžavao poput neprekidnog žestokog puškaranja. Ogorčen, Bongrand se okrene prema lokomotivi. Ona ušuti, i onda mu bi lakše. Suze se pojave u Sandozovim očima. Dok je tu stajao iza tijela svog starog prijatelja, od uzbuđenja su mu s usana i nehotice bježale riječi, kao da su oni među sobom vodili jedan od svojih nekadašnjih zanosnih razgovora, pa mu se sada činilo, da će tu pokopati njegovu mladost: grobari odnose jedan, i to najbolji dio njega samoga, njegove iluzije i zanose, te ih spuštaju u jamu. Ali u tome strašnom trenutku jedna nezgoda još više pojača njegovu bol. Prethodnih dana je tako mnogo padala kiša, i zemlja je bila tako promočena, da se ona iznenada odronila. Jedan je grobar morao skočiti u raku, da je lopatom, sporim i ritmičkim zamasima, proširi. To se strašno oteglo, te se produžavalo do u vječnost usprkos svećenikovoj nestrpljivosti i interesu četiriju susjeda, koji su istrajali sve do kraja, a da ni sami nisu znali zašto. A tamo gore, na nasipu, lokomotiva je ponovo stala manevrirati, te je išla natraške ričući pri svakom zaokretu kotača i sipajući s otvorena ognjišta kišu iskri u tmurni dan. Raka je najzad bila uređena, te u nju spuste lijes i jedan drugom dodaju škropilo. Bilo je svršeno. Uspravno se držeći, mali je bratić besprijekorno i ljupko igrao ulogu predstavnika rodbine stišćući ruku svim tim ljudima, koje nikad nije vidio i časteći time uspomenu na toga svog rođaka, čijega se imena dan ranije nije ni sjećao. - Ali je taj trgovački pomoćnik vrlo zgodan - reče Bongrand sustežući suze. - Vrlo zgodan. 348
Svi se raziđu, misne košulje svećenika i ministranta izgubile su se među zelenim stablima, a raštrkani su susjedi lutali i čitali natpise. Odlučivši se napustiti tu napola zatrpanu raku, Sandoz nastavi: - Osim nas neće biti nikoga, tko ga je poznavao... - On je zbilja sretan; - reče Bongrand - u zemlji, u kojoj spava, ne mora više izrađivati nikakvu sliku... Bolje je nestati, nego poput nas uporno rađati nemoćnu djecu, kojoj uvijek nedostaje neki dio, ili noge ili glava, i koja uopće ne žive. - Da, zbilja, ne smije se biti ohol, i treba se zadovoljiti onime, što je približno i prilagoditi se životu... Ja uspijevam svoje knjige ispisati do posljednje stranice, ali se prezirem, jer, usprkos naporu, osjećam da su nesavršene i lažne. Blijeda lica, oni su polako odlazili, stupajući jedan uz drugoga i prolazeći kraj bijelih dječjih grobova: romanopisac tada u naponu svoje snage i na vrhuncu svoje slave, a slikar pred svojim sutonom i slavan. - Eto, bar se pojavio čovjek, koji je bio logičan i smion - nastavi Sandoz. - Priznao je svoju nemoć i ubio se. - To je istina - reče Bongrand. - Kad mi ne bismo mnogo držali do svoje kože, učinili bismo isto, što i on... - Vjere mi, tako je. Budući da ne možemo ništa stvoriti, te smo samo slabi imitatori, bolje bi bilo da si ovoga trena razbijemo glavu. Opet se nađoše pred zapaljenom gomilom starih sagnjilih ljesova. Sada su te daske bile u najjačoj vatri. Jecajući, Sandoz odgovori: - Jeli? - Sto mu jada! Jedanaest sati! - reče Bongrand, izvukavši svoj sat. Moram se vratiti kući! Sandoz klikne od iznenađenja. - Kako! Već jedanaest sati! Još zaslijepljen suzama, on baci dugi, očajni pogled na niske grobove, na prostrano, tako pravilno i tako hladno polje, okićeno perlama. Zatim doda: - Hajdemo raditi!
349
Bilješka o piscu EMILE ZOLA (1840. - 1902.), francuski je romanopisac, talijanskog podrijetla, pretpostavlja se iz okolice Zadra. Stigavši iz provincije u Pariz (1858.), dvije godine vodio je bohemski život, oduševljen kulturnim i političkim procvatom te društvenim mijenama. Okušao se u raznim proznim i dramskim oblicima, autor je mnogobrojnih političkih članaka. Prvi veliki uspjeh, roman Therese Raquin (1867.), učvrstio ga je u namjeri stvaranja sveobuhvatne psihološke i fiziološke studije, te započinje sagu o obitelji Rougon-Macquart, koju je pisao 22 godine. Za razliku od Balzacove ambicije da oslika cjelokupnost društva, Zola želi prikazati kako pod utjecajem vanjskog okružja genetsko naslijeđe mutira unutar jedne obitelji. Iako pobornik znanstvenih metoda i determinizma (osobito se oslanjao na darvinizam) opirao se Tainerovu poricanju osobnosti; ljudsko je ponašanje smatrao zbrojem društvenih okolnosti, ali i osobnog temperamenta te psihološkog ustrojstva. Romanu ne daje ulogu zrcaljenja stvarnosti, nego stvaranja imaginarnog prostora za kliničku analizu i pokuse, a čitatelju omogućuje da dedukcijom stigne do korijena drame. Pritom presudnom smatra širinu i prodornost piščeve vizije, kao i njegovu umješnost u razvoju i uzročno-posljedičnom povezivanju čimbenika priče. Kritički je promatrao različite društvene slojeve. Iako je bio izložen žestokoj kritici djela javnosti, golemi uspjeh njegovih knjiga kao i njegove utjecajne književne kritike, dovode ga na čelo naturalističke škole. Zoline su “znanstvene” ambicije svojedobno značile otpor zastarjelom, idealističkom romantizmu, razotkrivanje društvenih poremećaja te čovjekovih skrivenih nagnuća zločinu i smrti. Njegov je naturalizam prožet simbolima, mitovima i nadnaravnim silama, te je značio mnogo više od dragocjenog povijesnog i sociološkog zapisa.
350
NOVA KNJIGA RAST d.o.o.
[email protected] www.novaknjiga-rast.hr Josipa Antoljaka 8. Dumovec 10361 SESVETE - KRALJEVEC tel: 01 2013 965 fax: 01 2013 967
351
Skeniranje i obrada: WbravetheheartW BalkanDownload.org
352
