E.F.malkowski - Prije Faraona

Edward F. Malkowski

PRIJE FARAONA TAJANSTVENA PRETPOVIJEST EGIPTA

Naslov izvornika Edward F. Malkowski BEFORE THE PHARAOHS EGYPT'S MYSTERIOUS PREHISTORY First published in the USA by Bear & Company, a division of Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition published by arrangement with Inner Traditions International Copyright © 2006 by Edward F. Malkowski

Digitalizacija Knjige: Equilibrium©

SADRŽAJ

UVOD

4

•

1 KIŠNI DANI ZA EGIPATSKU SFINGU Stari dokazi, nova zapažanja 7 •

2 TEŽINA GEOLOŠKIH DOKAZA Erozija i starost Sfinge 32 •

3 ZELENA SAHARA Sfinga u klimatskom kontekstu 47 •

4 KOJA KULTURA, I KADA? Riješen je golemi kontekstualni problem 72 •

5 BILJEŽENJE VREMENA Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije 108 •

6 TEHNOLOGIJA PIRAMIDA Dokazi govore sami za sebe 122

7 TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI? Stoljeće teorija 149 •

8 TOKSIČNI DOKAZI ZA STARU TEORIJU Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina? 171 •

9 PRETPOVIJESNI KORIJENI EGIPTA Ostavština kromanjonca 202 •

10 EGIPAT SIMBOLA Ostavština znanja 233 •

11 BU WIZZER Zemlja neterua 264 •

12 PRODOR U NOVU POVIJEST Mediteranska civilizacija 287 •

UVOD edno od najvažnijih pitanja na koje povjesničari traže odgovor je ono o tome kako je civilizacija počela. Uz razvoj sveučilišnog susta­ va, s odmjerenim i pedantnim istraživačima specijaliziranim za razli­ čita područja, u proteklih je pet generacija potrošeno milijarde dolara na iskopavanje prošlosti. Slijedom toga, društvo Zapada doživjelo je drastičnu reviziju poimanja vlastite prošlosti. Rezultati stalne potrage za fizičkim dokazima o životu u pradavnim vremenima, sada stvaraju drukčiju sliku o povijesti od one što su je naši preci prihvatili prije dvje­ sto godina. No zapravo postoje dvije različite povijesti; istraživači pod utjeca­ jem raznih političkih i filozofskih struja prepiru se oko tumačenja dokaza. Jedna je verzija ono što je opće poznato, čemu su nas učili od malih nogu, a mi to prihvaćamo kao činjenicu. Oni koji su odgovorni za naše obrazovne ustanove drugu verziju smatraju, u najboljem slu­ čaju, nekonformističkom. Slijedom toga, istraživači koji se bave drugim pristupom mogu se proglasiti neodgovornima i spekulativnima, te ih se optužuje za pogrešno tumačenje dokaza. U potrazi za istinom, kad veliki dijelovi priče nedostaju, interpretaciju često određuje prikri­ vena filozofija onoga koji tumači dokaze. S današnjim nevjerojatnim otkrićima o našoj prošlosti, dokazi rijetko kada govore sami za sebe. Knjiga Prije faraona istražuje daleku prošlost doline Nila, i otkriva kulturu koja potječe iz razdoblja mnogo tisuća godina starijeg od onoga što većina povjesničara smatra početkom egipatske civilizacije. Egipat je oduvijek bio fascinantan za entuzijaste koji se bave drevnom

J

poviješću, i to s dobrim razlogom. Premda se Mezopotamija smatra kolijevkom civilizacije, dolina Nila je već više od stotinu godina arheo­ loški izvor hramova, spomenika, artefakata i uvida u našu drevnu prošlost. Tako je i danas. Tijekom protekla dva desetljeća, neovisni i neki akademski istraživači iznijeli su pretpostavku da je nekoć posto­ jala starija, naprednija civilizacija od koje su Egipćani naslijedili način života. Ali dokazi su uvijek bili previše tajanstveni i suptilni, a napre­ dna se kultura nikada nije identificirala na dovoljno zadovoljavajuć način da bi tradicionalni akademici prihvatili tu teoriju. Prije četrdeset godina, ugledni egiptolog i šef odjela egiptologije na Londonskom sveučilištu, Walter Bryan Emery, vjerovao je u moguć­ nost postojanja starije egipatske civilizacije. Veteran arheološkog rada na terenu, što je uključivalo iskopavanja na arhaičnom groblju Sakkare i otkriće "mumificiranog zoološkog vrta", razmatrao je moguć­ nost utjecaja druge kulture na društva u Egiptu i Mezopotamiji. U svojoj knjizi Archaic Egypt (Drevni Egipat), objavljenoj 1961, Emery piše da su suvremeni znanstvenici skloni ignorirati mogućnost da je naprednija zajednica iz još neotkrivenog područja emigrirala u dolinu Nila, gdje ih je podjarmio narod koji je ondje već živio. Golema podru­ čja Bliskog istoka, regija Crvenog mora i obala istočne Afrike još uvijek su nedovoljno istraženi. Prema Emeryjevim tvrdnjama, takva se mogućnost ne smije u potpunosti odbaciti. Zapravo, on vjeruje da bi postojanje neke druge kulture, čija su se postignuća prenijela na Egi­ pat i Mezopotamiju, najbolje objasnilo zajednička svojstva, kao i temelj­ ne razlike, tih dviju civilizacija. Premda je njegova ideja o "dinastičkoj rasi" negativno primljena među egiptolozima, jer su je smatrali rasistič­ kom i držali da Egiptu oduzima njegovo naslijeđe, dokazi pokazuju da je ideja gotovo neosporiva. Negativnost je u tome što njegova dina­ stička rasa ne potječe iz Egipta. Osobno mislim da je dinastička rasa doista postojala, ali da potječe iz doline Nila, a ponovni nastanak civi­ lizacije u toj regiji 3000 godina pr. Kr. izravno je povezan s njihovim znanjem, vještinama i sustavom vodstva. Jedna od najvećih zagonetki pretpovijesti oduvijek je bila nagla pojava anatomski suvremenog čovjeka, poznatog pod nazivom kromanjonac, u zapadnoj Europi. Mi smo na neki način njegovi potomci, tvrde znanstvenici, premda je njegov nestanak krajem ledenog doba,

oko 10.000 godina pr. Kr., jednaka zagonetka kao i njegovo podrije­ tlo. U ovoj ćemo knjizi istražiti dokaze koji objašnjavaju podrijetlo i nestanak kromanjonca, ali i veze njegove egzistencije s dinastičkim Egiptom i drevnom kulturom Mediterana. Na sljedećim se stranicama razmatraju dokazi što su ih iznijeli neki od današnjih najboljih istraživača i pronicavih umova, povezujući neo­ visna istraživanja i upotpunjavajući slagalicu naše pradavne prošlosti. Od raznovrsnih megalita Nabta Playe do egipatske velike Sfinge, slo­ ženih unutrašnjih struktura Velike piramide, usmenih predaja drevnog Egipta, kiklopskih hramova Mediterana, pa čak i veza između drevnog Egipta i drevnih Maya i Meksiku i Srednjoj Americi, tvrdim da napo­ kon ima kumulativnih dokaza iz različitih područja rada da je postojala kultura koja je u mnogim područjima bila jednako napredna kao i mi danas. Ova je knjiga također povijest današnjih povjesničara, koji slikaju novu sliku naše drevne prošlosti.

1

KIŠNI DANI ZA EGIPATSKU SFINGU Stari dokazi, nova zapažanja

a svojim veličanstvenim spomenicima i zlatnim dragocjenostima, Egipat je odavno u središtu pozornosti proučavanja drevnih civili­ zacija. Nijedna kultura iz davne prošlosti nije se proučavala u tolikoj mjeri kao zemlja Nila. Nijedna civilizacija nije ostavila toliko materi­ jala za proučavanje. Od Kaira do Memfisa, do biblijskoga grada Ramzesa, do građevina na visoravni Giza, drevni su inženjeri i arhitekti planirali i gradili kamene gradove koji se mogu uspoređivati s našim današnjim postignućima. Zaslužni su i za istančanija postignuća, kao što je rođenje moderne medicine u vrijeme Imhotepa - svećenika, liječnika i glavnog arhitekta treće dinastije, od 2687. do 2668. g. pr. Kr. On je dijagnosticirao i liječio tuberkulozu, žučne kamence, upalu slijepog crijeva, giht i artritis, te još više od dvjesto drugih bolesti. Ta­ kođer je obavljao kirurške zahvate i bavio se stomatologijom sto godi­ na ili više prije gradnje prvih velikih piramida. Egipat je tri tisuće go­ dina bio najnaprednija kultura koju je stvorilo čovječanstvo. Tijekom prošlog stoljeća, kroz različite znanstvene discipline, egiptolozi su mukotrpno konstruirali povijest drevnog Egipta. Premda su Napoleonovi inženjeri, geodeti, astronomi i umjetnici obavili siste­ matski pregled visoravni Giza 1798. godine, prvi opsežniji rad obavio je Sir John Gardner Wilkinson (1797-1875) krajem 1820-ih i u 1830-

S

ima. Poslije je na scenu stupio Sir William Matthew Flinders Petrie (1853-1942) koji je između 1880. i 1883. vršio podrobna iskopavanja u Gizi, i zaslužan je za nastanak moderne metodologije u arheologiji. Tijekom proteklih sto godina egipatska je civilizacija zaokupila pozor­ nost javnosti, a slijedom toga postala je samostalna grana znanosti pod nazivom egiptologija.

Konvencionalni stav o drevnoj egipatskoj civilizaciji Egiptolozi su povijest drevnog Egipta podijelili na nekoliko ključnih razdoblja: preddinastičko razdoblje (5500-3000. pr. Kr.); rano dinasti­ čko razdoblje (3000-2650. pr. Kr.); Staro kraljevstvo (2650-2152. pr. Kr.); Srednje kraljevstvo (1986-1759. pr. Kr.); Novo kraljevstvo (15391069. pr. Kr.) i kasno razdoblje (664-332. pr. Kr.), uz tri "međurazdoblja", po jedno prije srednjeg, novog ikasnog kraljevstva. (Vidi kronolo­ giju egipatskih razdoblja i dinastija, stranica 9 .) Oko devet i pol kilometara zapadno od Kaira, rta visoravni Giza, dijelu drevne nekropole Memfis, stoje najstarije i najslavnije građevine što ih je čovjek podigao, tri velike piramide. Na visoravni se također nalazi osam manjih piramida, četiri hrama u dolini, tri posmrtna hrama, tri puta za procesije, nekoliko udubina za brodove i brojne mastabe (pravokutne grobnice). Tu se također nalazi najveći kip što su ga ikad napravile ljudske ruke, velika Sfinga, koja će biti u središtu pozornosti naše rasprave o podrijetlu Egipta. Okrenuta je prema istoku i putom po nasipu povezana je s Velikom piramidom. Vjeruje se da su tri velike piramide bile sveti spomenici i grobnice faraona četvrte dinastije Starog kraljevstva: Khufua (Keopsa) (vladao je od 2589-2566. pr. Kr.), njegovog sina Kefrena (2520-2494. pr. Kr.) i Kefrenova sina Smenkarea (2490-2472. pr. Kr.). Područje Gize i dalje je bogato arheološko nalazište, te ga još uvijek istražuju različita sveu­ čilišta i istraživači, kao i neovisni egiptolozi i povijesni istražitelji. Premda začinjena dozom tajanstvenosti, kao i sva pretpovijest, kon­ senzus učenjaka objašnjava da je zemlja Nila ujedinjena kao kraljev­ stvo za vladavine Mena (Narmera), kojeg se smatra prvim kraljem prve dinastije, malo prije trećeg tisućljeća pr. Kr. Međutim, u Turinovu popisu kraljeva - jedinstvenom papirusu koji potječe iz devetnaeste

KRONOLOGIJA EGIPATSKIH RAZDOBLJA I DINASTIJA Preddinastičko razdoblje (5500-3100. pr. Kr.) Rano dinastičko razdoblje 1. dinastija (2920-2770. pr. Kr.) 2. dinastija (2770-2650. pr. Kr.) Staro kraljevstvo 3. dinastija 4. dinastija 5. dinastija 6. dinastija Prvo međurazdoblje 7. dinastija 8. dinastija 9. dinastija 10. dinastija Srednje kraljevstvo 11. dinastija 12. dinastija 13.dinastija 14. dinastija

(2650-2575. pr. Kr.) (2575-2467. pr. Kr.) (2467-2323. pr. Kr.) (2323-2152. pr. Kr.)

(2152-2160. pr. Kr.) (2160-2130. pr. Kr.) (2130-2080. pr. Kr.) (2080-2040. pr. Kr.)

(1986-1937. pr. Kr.) (1937-1759. pr. Kr.) (1759-1633. pr. Kr.) (1633-1603. pr. Kr.)

Drugo međurazdoblje 15. dinastija 16. dinastija 17. dinastija

(1603-1567. pr. Kr.) (1567-????. pr. Kr.) (????-1539.pr.Kr.)

Novo kraljevstvo 18. dinastija 19. dinastija 20. dinastija

(1539-1295. pr. Kr.) (1295-1186. pr. Kr.) (1186-1069. pr. Kr.)

Treće međurazdoblje 21. dinastija 22. dinastija 23. dinastija 24. dinastija 25. dinastija

(1069-945. pr. Kr.) (945-828. pr. Kr.) (828-725. pr. Kr.) (725-715. pr. Kr.) (715-657. pr. Kr.)

Kasno dinastičko razdoblje (657-525. pr. Kr.) 26. dinastija (525-404. pr. Kr.) 27. dinastija (404-399. pr. Kr.) 28. dinastija (399-380. pr. Kr.) 29. dinastija (380-343. pr. Kr.) 30. dinastija (343-332. pr. Kr.) 31. dinastija

dinastije (1295-1186. pr. Kr.), napisanom drevnim hijeratskim pismom, što ga je 1822. otkrio talijanski istraživač Bernardino Drovetti u Tebi - Men dolazi nakon niza bogova i polubogova koji su vladali prije njega. Palermo kamen, dvadeset pet centimetara visoki komad bazalta s uklesanim natpisom što ga je 1900. otkrio Sir Flinders Petrie, a čija je starost procijenjena na otprilike 3000 g. pr. Kr., također sadrži imena kraljeva i dinastija (poznatija grčka imena su u zagradama: Geb, Ausar (Oziris), Setekh (Set), Hor (Horus), Djehuty (Tot), Maa't i ponovno Hor (Horus). Bez povijesne verifikacije, ti su kraljevi svrstani u mit. Premda konvencionalna egipatska povijest počinje 3000. g. pr. Kr., kad se narod u dolini Nila ujedinio pod vodstvom Mena, postoje važni zapi­ si koji ukazuju na značajno povijesno razdoblje prije Mena.

Pri kraju ledenog doba, oko 10.000 g. pr. Kr., promijenili su se glo­ balni klimatski uvjeti. Slijedom toga, sve veća suša u sjevernoj Africi izazvala je nastanak pustinje Sahare koja se neprestano širila. Prema modernoj egiptologiji, primitivni su narodi, prisiljeni na seobu zbog suše u zapadnoj Africi, tijekom posljednje četvrtine četvrtog tisućlje­ ća pr. Kr. migrirali na istok, u dolinu Nila i ondje započeli egipatsku civilizaciju. Sa sobom su donijeli svoja religiozna vjerovanja i mitolo­ giju. Sve brojnija populacija u dolini stvorila je jedinstvene okolnosti koje su davnim Egipćanima omogućile međusobno povezivanje u cilju zajedničkog dobra i zajedničkog cilja. Mnogo radne snage i obil­ ne žetve dovele su do sveopćeg prosperiteta, a kraljevi prvih dinastija naredili su izgradnju javnih projekata, što je uključivalo piramide, hra­ move, grobnice i kolosalni kip lava s kraljevom glavom, poznatog kao velika Sfinga.

Velika Sfinga Velika Sfinga je trajna, enigmatska ikona drevne civilizacije. Ime je dobila po grčkoj riječi sphingo ili sphingein, što znači gušiti ili čvrsto vezati. Premda nitko ne zna kako su je zvali davni Egipćani, tijekom druge polovice drugog tisućljeća pr. Kr. spominje se kao Hor-em-akht (Horus na horizontu), kao Bw-How (Horusovo mjesto), te također kao Ra-horakhty (Ra od dva horizonta). Mačji je oblik štovan u drevnom Egiptu, a lav ima osobito dugu vezu s kraljem. Prema riječima voditelja iskopavanja dr. Alaina Ziviea, faraonski natpisi daju naslutiti da su se lavovi uzgajali u posebnim područjima i zakopavani su na svetim grobljima, ali nijedan nikad nije pronađen sve do 2001. kad ga je pronašla njegova ekipa. Taj je mumi­ ficirani lav otkriven u grobnici žene za koju se vjeruje da je bila Tutankhamonova dojilja, pokopana oko 1430. g. pr. Kr. Analiza istrošeno­ sti lavljih zuba pokazuje da je doživio duboku starost i vjerojatno je živio u zarobljeništvu. Kult posvećen Bastet, egipatskoj božici mačaka, dominirao je u području delte Nila. Najvjerojatnije razvijen iz još starijeg lavljeg kulta, mačji kult potječe od otprilike 3200. g. pr. Kr. Bastet se prvi put spominje tijekom druge dinastije. Natpis na hramu pete dinastije kaže: "Bastet, gospa od Ankh-taui", a ondje se nalazi i njezin prvi poznati

prikaz. Stvaranje divovske mačke s glavom kralja zacijelo je bilo religi­ ozni način izražavanja mega-graditelja četvrte dinastije 2500 godina pr. Kr. Sfinga je iskopana i isklesana od vapnenca koji prevladava na viso­ ravni Giza. Sedamdeset tri metra dugačak i dvadeset metara visok, taj se kip lava s ljudskim licem nalazi u pravokutnom udubljenju. Pro­ stor oko Sfinge je iskopan kako bi se mogao izraditi lik lava. Samo nje­ gova glava i gornji dijelovi leđa nalaze se iznad površine visoravni; udubljenje u kojem se nalazi naziva se jarkom Sfinge, ogradom ili kamenolomom. Stijene od vapnenca izvađene iz tog područja korištene su za gradnju hrama točno istočno od Sfinge, te još jednoga pozna­ tog kao "Hram u dolini". Većina se egiptologa slaže da se to događalo u vrijeme četvrte dinastije Staroga kraljevstva (2575-2467. g. pr. Kr.). Budući da nema dokaza koji govore suprotno, današnji egiptolozi to prihvaćaju kao vjerojatni scenarij.

Izazov Johna Anthonyja Westa Dok je početkom 1970-ih živio u Londonu, američki je pisac John An­ thony West pročitao roman Ishe Schwaller pod naslovom Her-Bak. Premda West nije bio impresioniran stilom pisanja autorice, zaintrigiralo ga je često spominjanje rada na simbolima kojim se bavio njezin pokojni muž, hermetičar i neovisni egiptolog Rene Schwaller de Lubicz. Westa je fascinirao jedinstveni prikaz Egipta u knjizi, pa je osam tjedana posjećivao Britanski muzej i ondje čitao Schwallerova djela, a uza se je neprestano imao francuski rječnik jer sve to još nije bilo prevedeno na engleski. Kad je završio, bio je posve uvjeren da je Schwaller razot­ krio neispričanu priču o drevnom Egiptu, osobito o njegovoj filozo­ fiji i simboličnom načinu na koji je ona bila izražena u umjetnosti i arhitekturi. Premda su Schwallerova djela bila usredotočena na drevnu egipat­ sku kulturu i arhitekturu sa simboličnim tumačenjima egipatskog društva, njegova je tvrdnja da je Sfingu oštetila voda pobudila Westovu radoznalost. Tijekom 1970-ih, West još uvijek nije otkrio engleske prijevode Schwallerovih djela, te se pozabavio time da englesko govor­ no područje upozna sa simbolističkim pogledom na Egipat. West je

1978. objavio knjigu Serpent in the Sky (Zmija na nebu), predstavljaju­ ći Schwallerove stavove o drevnoj egipatskoj mudrosti - čija je suština mišljenje da simbolizam sadrži apsolutne istine do kojih se može doći i koje se može razumjeti samo indirektnim načinima. (U 10. poglavlju potražite podrobno objašnjenje.) West, sada samozvani egiptolog i neovisni istraživač, udružio se 1990. g. s geologom dr. Robertom M. Schochom s Bostonskog sveuči­ lišta, u cilju istraživanja mogućnosti da je egipatska Sfinga isklesana, barem djelomično, prije 2500. g. pr. Kr. West je, jednako kao i Schwaller, vjerovao da je oštećenja Sfinge i njezine ograde izazvala erozija do koje je došlo zbog obilnih kiša. To se moralo dogoditi prije trećeg tisućljeća pr. Kr. - prije nego je Sjeverna Afrika postala pustinja. Schoch, znanstvenik i skeptik, u početku je mislio da će uspjeti uvjeriti Westa koliko su pogrešni njegovi nekonvencionalni stavovi o Sfingi i građevinama oko nje.

Slika 1.1. Pogled na kompleks Sfinge iz zraka

Shvatio sam da West ima veoma ekstremnu ideju da je Sfinga tisuće godina starija no što egiptolozi misle. Smatrao sam da je to malo vjerojatno, ali mi se ipak činilo da možda ima nečega u Westovim idejama. Mislio sam da to nije baš vjerojatno, ali vrije­ dilo je malo podrobnije istražiti. A ja sam znatiželjna osoba. Schoch i West otputovali su u Egipat početkom 1991. kako bi prouča­ vali eroziju na Sfingi i visoravni Giza. Detaljni pregled svih značajki naveo je Schocha da povjeruje kako u priči postoji nešto više od ono­ ga što prihvaćena povijest može objasniti.

Zapažanja u Gizi: travanj 1991. Schoch je na Gizi uočio da su Sfinga i Hram u dolini građeni u dvije etape i da su popravljani, čak i u drevnim vremenima. Također je utvr­ dio da je hram Sfinge, a možda i Hram u dolini, izgrađen od blokova vapnenca izvađenim iz udubljenja Sfinge, što je klesarima osiguralo dovoljno prostora za klesanje njezina tijela. Ako je to točno, znači da su hramovi jednako stari kao i sama Sfinga. Poslije su drevni Egipćani te hramove obzidali obrađenim kamenom, glatkim pločama naprav­ ljenim od granita iz Aswana. Schocha su njegova zapažanja o oblogama i blokovima vapnenca ispod njih navela na pomisao da su kameni blo­ kovi oba hrama bili izloženi prirodnim elementima, te su ih vremen­ ske prilike znatno oštetile prije nego su stavljene granitne obloge. Ondje gdje su zidovi hrama u dolini bili bez obloga, vidjela se nepra­ vilna površina. Ta neravna površina, "zbrda zdola" kako kaže Schoch, očito je nastala slijedom radova drevnih Egipćana koji su odstranjiva­ li i ravnali oštećene površine prije stavljanja granitnih obloga. Izgleda "zbrda zdola", jer nisu odstranili dovoljno oštećene površine da bi ona bila savršeno glatka. Na nekim su mjestima stražnje strane granitnih ploča rezane tako da se uklope u neravnu površinu unutrašnjih bloko­ va od vapnenca. Za Schocha, to je značilo da je oštećenost građevine već i u drevnim vremenima bila znatna. Schoch je opazio da postoje četiri različita tipa oštećenja izazva­ nih vremenskim prilikama na geološkom području u i oko Sfinge: kiša, vjetar, ljuštenje i raspadanje (također se spominje kao otapanje). Ošteće­ nja izazvana kišom, zaključio je Schoch, vidljiva su na tijelu Sfinge i

na zidovima oko nje. Ondje gdje je na zidovima došlo do erozije izazva­ ne vodom, kamen izgleda valovito. Ta je erozija izazvana vodom uve­ like razvijena i dobro vidljiva unutar ograde. Također ima vertikalnih pukotina gdje je tekuća voda slijedila spojeve i oštećenja u kamenu. Oštećenja od vjetra, izrazito drukčija od erozije izazvane kišom, također se vide na građevinama u Gizi, a vjerojatno su započela, mi­ sli Schoch, u vrijeme Starog kraljevstva (2650-2152. pr. Kr.). Lica isklesana na grobnicama i kipovima još uvijek su jasno vidljiva; me­ đutim, vjetar i pijesak izdubili su mekše slojeve stijena, te je nastala duboko erozivna karakteristika "vjetrovitog tunela". Razne grobnice i građevine Starog kraljevstva južno i zapadno od Sfinge, napravljene od istih slojeva vapnenca kao i njezino tijelo, primjeri su erozije izaz­ vane vjetrom. Erozija izazvana vjetrom može se predočiti ako se kamen stanac od vapnenca zamisli kao torta. Svaki naizmjenični sloj biskvita i kreme predstavlja tvrde i mekane slojeve stijene. Kad se torta prereže, pojav­ ljuje se njezin presjek i slojevi su jasno vidljivi. Ako prstom prođete po sloju biskvita, ništa se neće dogoditi. Međutim, ako prstomprijeđe-

Slika 1.2. Zapadni zid oko udubljenja Sfinge

te preko sloja kreme, što predstavlja mekši dio stijene, dobit ćete vodo­ ravno udubljeni izgled. Na isti način vjetar djeluje na tvrde i mekane slojeve stijena. Treći tip erozije koja je djelovala na kamene površine poznat je kao ljuštenje. Ljuštenje koje se vidi na Sfingi i hramovima dogodilo se rela­ tivno nedavno (unutar posljednjih dvjesto godina), kao posljedica mo­ dernih uzroka: kiselih kiša i zagađenosti zraka. Četvrti tip oštećenja uslijed vremenskih prilika, otapanje, postoji samo u nekoliko građevina koje podsjećaju na špilje, kao što su grobnice, uslijed ciklusa isparavanja do kojih dolazi u tim zatvorenim prostorima. Kondenzacija i isparavanje vode u atmosferi pokriva stijene veoma finim slojem mineralnih kristala, tekamenim površinama u tim područjima daje izgled rastop­ ljenog voska. U nekim slučajevima može biti teško razlikovati četiri tipa ošteće­ nja uslijed vremenskih prilika, jer jedna vrsta prekriva drugu; ali op­ ćenito govoreći, različiti oblici oštećenja jasno su vidljivi i može ih se međusobno razlikovati. Ono što Schoch smatra oštećenjima izazva­ nim kišom, najstariji je i najčešći tip oštećenja na visoravni Giza. Vidljiv je jedino na najstarijim strukturama u Gizi, kao što su tijelo Sfinge i zidovi kojima je okružena. Na mnogim se mjestima vidi ero­ zija izazvana vjetrom, a ta su oštećenja iznad vodom istrošenih stije­ na. Stoga je zaključio da je do najvećih oštećenja izazvanih kišom došlo prije nego je sjeverna Afrika postala pustinja. To zapažanje potkrepljuju mastabe od opeka napravljenih od blata na visoravni Sakkara, šesnaest kilometara južno od Gize. Nepobitno je utvrđeno da te građevine potječu iz vremena prve i druge dinastije (2920-2650. pr. Kr.), a na njima nema dokaza o eroziji izazvanoj vodom kao na zidovima oko Sfinge. Jednako kao na mastabama, na grobni­ cama iz Staroga kraljevstva u Gizi (2650-2152. pr. Kr.) ima vidljivih znakova erozije izazvane vjetrom, ali nema znakova koji bi ukazivali na eroziju izazvanu vodom. Iz tih je razloga Schoch zaključio da je izrazita erozija izazvana vodom, kakva se vidi na velikoj Sfingi i s njom povezanim građevinama, nastala prije razdoblja Starog kraljevstva, a vjerojatno i prije dinastičkog vremena uopće. Započinjući sa samim drevnim Egipćanima i nastavljajući do da­ našnjih dana, Sfinga je podvrgnuta nizu popravaka - tijekom Staroga

kraljevstva 2500. g. pr. Kr.; u razdoblju Novoga kraljevstva 1400. g. pr. Kr.; u vrijeme dvadeset šeste dinastije, 664-525. pr. Kr.; te također tijekom grčko-rimske ere, između 300. g. pr. Kr. i 400. g. poslije Kr. Tijekom tih popravaka, često se iskopavao prostor oko Sfinge jer je pi­ jesak zatrpavao udubljenje ako bi nekoliko desetljeća ostala zanemare­ na. Nakon svakog iskopavanja, blokovi za popravak često su se žbukom učvršćivali na oštećeno tijelo u nastojanju da kip opet dobije svoje originalne obrise. Prema onome što kaže Schoch, najstariji popravak površine Sfinge obavljen je zidarskom tehnikom koja se koristila u vrijeme Staroga kraljevstva, ili se barem tako čini. Ako je to točno, do­ biva se još jedan argument u korist teorije da je Sfinga mnogo starija.

Seizmički pregledi Površina vapnenačkih stijena doima se čvrstom, ali zapravo je mekana i porozna, s geološkog stanovišta. Kad se jednom stijena odreže, ona počinje dobivati oštećenja izazvana vremenskim prilikama, a stupanj ili dubina oštećenja ispod površine u preciznoj je korelaciji s trajanjem izloženosti prirodnim elementima. U tom procesu trošenja, stijena postaje mekša. Neke se njezine čestice raspadaju i ona postaje slabija. Koliko će duboko prodirati ošte­ ćenja u stijenu ispod površine, ovisi o vrsti kamena, ali također - ve­ oma važno - o tome koliko je dugo bila izložena prirodnim silama. Seizmička refrakcija, bilježenje geoloških svojstava uz pomoć zvučnih valova, omogućuje geolozima određivanje granice između slabe, is­ trošene stijene i donjeg sloja tvrdog vapnenca. Ako se utvrdi do koje je dubine stijena oštećena, može se procijeniti prije koliko je vreme­ na obavljeno iskopavanje. Kad se iz kamenoloma vade kameni blokovi, preostale stijene izložene su prirodnim elementima i počnu se pojav­ ljivati oštećenja. S vremenom ta oštećenja prodiru sve dublje u stijene koje su ostale u kamenolomu. Zahvaljujući dubini oštećenja na tim stijenama može se procijeniti prije koliko je vremena obavljeno odvaja­ nje kamenih blokova u kamenolomu. Uz dopuštenje Egipatske organizacije za starine, Schoch je, uz po­ moć seizmologa dr. Thomasa Dobeckija, obavio pregled seizmičke refrakcije kako bi otkrio kakva oštećenja postoje ispod površine na zidinama oko Sfinge. Rezultati su pokazali da oštećenja ispod površine

nisu jednolika, što uvelike ukazuje na činjenicu, prema Schochovu mi­ šljenju, da zidovi oko Sfinge nisu napravljeni u isto vrijeme. Procjenji­ vanjem kad je iskopano najmanje oštećeno područje, a time i prvo izloženo vremenskim elementima, mogao je procijeniti minimalnu starost Sfinge. Pregled je pokazao da su ispred i s obje strana Sfinge oštećenja ispod površine duboka od metar i osamdeset do dva metra i četrdeset. Među­ tim, duž stražnje strane (zapad) vapnenac je oštećen samo do dubine od metar i dvadeset - posve neočekivano otkriće. Ako je Sfinga odjed­ nom isklesana, bilo bi razumno pretpostaviti da će okolni vapnenac općenito pokazivati istu dubinu oštećenja. Jedno tumačenje tih neočekivanih rezultata glasi da su u početku isklesane samo strane i prednji dio Sfinge, pa je djelovala kao izbočina čiji je stražnji dio još uvijek pripadao okolnim stijenama. Schoch vje­ ruje da je njezin stražnji dio u početku isklesan samo do razine gornje terase, koja se danas nalazi odmah zapadno od Sfinge, unutar zidova.

Slika 1.3. Pogled na Sfingu s prednje strane

Slika 1.4. Tlocrt Sfinge i zidova oko nje (iz ilustracije Colina Readera) Prema egipatskom egiptologu Selimu Hassanu, Sfinga se u početku trebala promatrati samo s prednje strane tako da njezin hram, koji se nalazi ispred nje, djeluje poput prijestolja na kojem Sfinga sjedi. Druga teorija kaže da je stražnja strana Sfinge isklesana iz stijene kad i ostali dijelovi, ali samo za uski prolaz koji je kasnije proširen. Kako bi se točno utvrdilo kad je stražnji dio Sfinge odvojen od ka­ mena stanca i odredila kronologija mogućeg širenja prolaza ispred zapadnog zida ograde, trebat će obaviti daljnja istraživanja. No, jasno je da je tlo od vapnenca iza stražnjeg dijela Sfinge, koje je seizmički testirano u travnju 1991, poslije izloženo utjecaju vremena, možda u vrijeme Kefrena. Drugim riječima, nakon što su isklesani prednji i bo­ čni dijelovi Sfinge, vapnenačka tla uz te tri strane došla su pod utjecaj prirodnih elemenata, ali ono što je tek kasnije postalo vapnenačkim tlom iza stražnjeg dijela Sfinge još uvijek je bilo zaštićeno debelim slojem čvrstih stijena. Također je moguće da je Kefren popravio Sfingu i njezine hramove 2500. g. pr. Kr. i da je u to vrijeme isklesana stražnja strana Sfinge, tako odvajajući njezino tijelo od zidova oko nje. Budući da je baza nje­ zinog stražnjeg dijela bila oštećena i popravljena blokovima vapnenca tijekom Kefrenove vladavine, malo je vjerojatno daje stražnji dio Sfin­ ge isklesan poslije. Ako se stražnji dio Sfinge oslobodio tijekom restau-

racija u razdoblju osamnaeste dinastije Novoga kraljevstva (1539-1295. pr. Kr.), bilo bi nemoguće objasniti oštećenja do metar i dvadeset is­ pod površine, jer je otad prostor u udubljenju uglavnom bio ispunjen pijeskom. Schoch vjeruje da je Kefren razotkrio vapnenačko tlo iza Sfinge, pregledano seizmičkim testiranjima 1991, te da je 2500 g. pr. Kr. vapnenačko tlo na zapadnoj, stražnjoj strani dospjelo pod utjecaj vremenskih prilika. Djelomice na temelju njegove analize dokaza da je oštećenje vapnenačkog tla oko Sfinge 50 do 100 posto dublje na prednjoj i bočnim stranama nego na stražnjoj strani kipa, Schoch daje jednu procjenu za vrijeme klesanja prednjeg dijela Sfinge i drugu za stražnji dio. Jed­ nostavno rečeno, tlo iza Sfinge oštećeno je do dubine od samo metar i dvadeset, dok je prednji dio oštećen do dubine od dva metra i četrde­ set; to pokazuje da je prednji dio dvostruko stariji od stražnjega. Sc­ hoch procjenjuje da je tlo iza Sfinge prvi put razotkriveno 2500 g. pr. Kr., a da su prednja i bočne strane unutar zidova (i prednji dio Sfinge) morali nastati između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Prema Schochu, to je samo procjena, a budući da brzine oštećenja nisu konstantne, početni klesarski radovi mogu biti još stariji. Ako je Sfinga uvelike oštećena padalinama u ranom razdoblju svojeg postoja­ nja, Schoch tvrdi da je mogla biti isklesana prije posljednjeg velikog kišnog razdoblja u dolini Nila, prije deset do pet tisuća godina.

Poplave ili kiša? Egipat je doživio razdoblje nepredvidljivih poplava tijekom te kišne ere, što se često naziva Nabtian Pluvial. Također se pretpostavlja da su sporadične obilne kiše duž Nila mogle trajati sve do 2350. g. pr. Kr. Čak i tijekom povijesnih vremena (kad je čovječanstvo već posjedova­ lo pisani jezik), zabilježeni su vlažniji uvjeti i sporadične, neuobičaje­ no visoke poplave Nila. Međutim, izlijevanje Nila kao uzrok erozije Sfinge - umjesto obične erozije izazvane kišama - ne odgovara dobivenim pokazateljima, pre­ ma Schochu. U zidovima oko Sfinge najniže su stijene, koje su mekše od slojeva u višim dijelovima zida, više izbočene od onih na vrhu. Ako je naglo poplavljivanje područja uslijed izlijevanja Nila bilo zna­ čajan uzrok erozije, mekane stijene na dnu zidova bile bi više udublje-

ne. Dok bi se bujica dizala prema gore, voda bi se zavlačila ispod naj­ viših stijena. Međutim, to se ne može vidjeti na zidovima oko Sfinge. Najviši slojevi stijena, koji su tvrdi, više su uvučeni nego drugi slojevi. Schoch tvrdi da vrste erozije koje se mogu vidjeti u udubljenju oko Sfinge nije izazvala poplava. "Očito su padaline uzrok tih erozivnih svojstava", kaže Schoch. Za njega je izgled oštećenja očiti dokaz erozije izazvane kišom: "To je klasičan, školski primjer onoga što se događa vapnenačkoj stijeni kad po njoj tisućama godina udara kiša." Ta vrsta oštećenja - erozija uslijed kiše - postoji samo u jednom području visoravni Giza: na Sfingi i zidovima oko nje.

Schochov zaključak Na temelju klimatske povijesti Egipta, može se tvrditi da je Sfinga iskle­ sana u veoma davnim dinastičkim vremenima, 2920-2650. pr. Kr., ili u preddinastičkom razdoblju, krajem četvrtog i u trećem tisućljeću pr. Kr. Međutim, zbog seizmičkih podataka i jakih oštećenja same Sfinge, zidova oko nje i susjednih hramova (koji su obloženi kamenim pločama tijekom Staroga kraljevstva, 2650-2152. pr. Kr.), Schoch je za­ ključio da je Sfinga vjerojatno isklesana nekoliko tisuća godina prije od općeprihvaćenog razdoblja od 2500 g. pr. Kr. Kao što je već rečeno, na temelju uočenih dokaza, Schoch procjenjuje da je kolosalna skulp­ tura napravljena od 7000 do 5000 g. pr. Kr., a možda čak i prije. Schoch shvaća da je jedna od poteškoća što ih mnogi ljudi vide u njegovim zaključcima činjenica da povjesničarima nedostaje kulturni i arheološki kontekst koji bi mogao objasniti klesanje Sfinge prije tre­ ćeg tisućljeća pr. Kr. Danas ima veoma malo pokazatelja da je u tako davno vrijeme postojala kultura sposobna izraditi tako veliki kip i hram. No također je moguće da poznate preddinastičke naseobine ne pred­ stavljaju sofisticiranu kulturu zaslužnu za klesanje Sfinge. Moguće je da postoje i drugi ostaci takve kulture, ali još nisu otkriveni; možda su zakopani duboko ispod naplavljenog tla Nila. Nadalje, viša razina mora u odnosu na onu od prije deset tisuća godina, mogla je pokriti golema prostranstva zemlje duž obale Mediterana, možda nekoć na­ stanjena pradavnim kulturama. Schoch tvrdi da su dokazi o postojanju sofisticiranih kultura u drugim područjima tijekom tog razdoblja, primjerice u istočnom

Mediteranu, doista otkriveni, što bi značilo da je takva kultura mogla postojati. Pretpovijesna naselja slična gradovima, kao što su Jerihon i Catalhoyuk, potvrđuju činjenicu da su organizirane kulture prije 5000 g. pr. Kr. bile sposobne za sofisticirane projekte. Narod Catalhoyiika gradio je opekama od blata i drvenom građom, stvarajući doma­ ćinstva koja se ne razlikuju previše od naših današnjih domova. Njiho­ vi su domovi imali kuhinju, prostorije za boravak i spavanje, te skladišni prostor. Također su otkriveni umjetnički ukrašena religiozna svetišta, što pokazuje da je u njihovoj kulturi postojala kompleksna simbolika i religiozna tradicija. Tragovi prve gradnje u Jerihonu potječu iz devetog tisućljeća pr. Kr. Sa zapadne strane grada podignuti su veliki kameni zid i kula s unutrašnjim stubama, možda u cilju obrane od poplave. Te su struktu­ re nastale oko 8000 g. pr. Kr. U središtu kule izgrađene su stube od golemih kamenih ploča, slično graditeljskim tehnikama u kulama eu­ ropskih srednjovjekovnih dvoraca. Schoch zaključuje da kompleks Sfinge ne bi bio izdvojeni fenomen u neolitskom svijetu. U području Mediterana su se čak prije deset tisuća godina gradile druge megalitske strukture.

Reakcija: argumenti u korist mlađe Sfinge Prije formalne prezentacije Westovih i Schochovih otkrića, vijesti o njihovu radu i preliminarnim zaključcima procurile su do medija. Egiptolozi su se razbjesnili. Jedan je njihov rad nazvao "američkom halucinacijom. West je amater. Nema nikakvih znanstvenih temelja za bilo što od toga", te je dodao da oni "iskorištavaju egipatske spome­ nike za osobnu dobit". Drugi je ugledni egiptolog za njih rekao da su "bezosjećajne neznalice". Na godišnjem sastanku Američkog udruženja za unapređivanje znanosti, 7. veljače 1992. u Chicagu, Schoch i West su prezentirali svoja zapažanja pred nekoliko stotina znanstvenika, među kojima su se na­ lazili egiptolozi i geolozi. Dokazi dr. Schocha, i s njima povezana teori­ ja koja je objašnjavala podatke, nisu bili dobro prihvaćeni u zajednici egiptologa. Kasnije je egiptolog Mark Lehner izrazio svoju nevjericu. Još uvijek je čekao kako bi vidio čvrste dokaze da su oštećenja Sfinge doista izazvana kišama:

Nisam vidio nikakve dokaze. Vidio sam mnoge dijapozitive, da, taj drastično valoviti presjek onoga što zovemo II. naslaga Sfinge. Ali nisam vidio podatke koji bi me uvjerili da je erozija Sfinge doista izazvana kišom. Mi se pitamo, ako ju je izradila civilizaci­ ja ili kultura koja je postojala toliko prije, gdje su drugi dokazi o toj kulturi? Gdje? Pokažite mi krhotinu lončarije. Pokažite mi grobnicu. Pokažite mi natpis. Pokažite mi bilo kakav drugi djelić skulpture. Pokažite mi bilo koje arheološko nalazište koje potječe iz tog razdoblja. Na konferenciji se nalazio pisac i povjesničar dr. Paul William Roberts, a zastupao je jedan od kanadskih vodećih istraživačkih časopisa. Pre­ ma njegovu je mišljenju John West bio akademska najgora noćna mora. Niotkuda se pojavio taj čovjek s teorijom. Bila je dobro osmišljena, suvislo opisana, prekrasno napisana i izvrsno prezentirana. Štoviše, bila je puna nepobitnih podataka. Roberts je rekao: "Da su dopustili Johnu Westu da bude na podiju, a ne ga u tome spriječili jer iza njego­ vog imena ne stoje akademske titule, doživjeli bi još teži napad. Imali bi manju mogućnost za obranu. Ovako, nisu mogli odgovoriti na ono što je rekao dr. Schoch." To je bio težak dan za tradicionalne egiptologe. Posljedica Schochove prezentacije bila je ta da je 275 nazočnih geologa Schochu i Westu ponudilo pomoć u njihovu projektu. Kasnije te godine, BC Video sklopio je nagodbu s ekipom WestSchoch, te je dogovoreno snimanje videozapisa. To je dovelo do doku­ mentarnog filma NBC-a pod naslovom The Mystery of the Sphinx (Tajna Sfinge), koju je vodio Charlton Heston, a West je dobio nagradu Emmy za "najbolje istraživanje". Nakon toga, rasprave o dokazima oš­ tećenja Sfinge eskalirale su u bitku oko tumačenja dokaza. Zahi Hawass, glavni tajnik Vrhovnog vijeća za egipatske starine i direktor projekta iskopavanja piramida u Gizi, odbija uzeti u obzir tu ideju. Tvrdi da svako alternativno objašnjenje nastanka Sfinge treba ignorirati, te kaže da "nije dobro prepirati se; tada teorija može umri­ jeti." Egiptolog i autor knjige Riddles of the Sphinx (Zagonetke Sfin­ ge) Paul Jordan objašnjava taj stav: "Ako Sfingu želite prikazati mno­ go starijom, kako bi to neki ljudi - poput dr. Schocha - željeli, onda činite veliku štetu cijelom poimanju egipatske civilizacije što smo ga mukotrpno stvarali."

Suština problema za te egiptologe je što starija Sfinga dovodi u pi­ tanje konvencionalne stavove o tome kad se i kako razvila civilizacija u dolini Nila. Ako je to točno, egiptolozi će biti prisiljeni ponovno razmi­ sliti o svojoj tradicionalnoj priči o tome tko su točno bili dinastički Egipćani i odakle su došli, kulturološki kao i zemljopisno. Čini se da to radije ne bi učinili. U kritici Schochova istraživanja objavljenoj u Archeology Magazineu, Zahi Hawass i Mark Lehner odbacuju Schochove tvrdnje i napa­ daju televizijski dokumentarni film The Mystery of the Sphinx (Tajna Sfinge). No, Schoch tvrdi da taj popularni dokumentarni film zapravo nikad nije trebao zauzeti mjesto petnaest sveobuhvatnih akademskih radova što ih je objavio o toj temi. Argumenti Hawassa i Lehnera u korist mlađe Sfinge tvrde da njezino sadašnje stanje ukazuje na ošteće­ nja koja su nastala u prošlosti, ali nisu izazvana kišom. Oni kažu: "Drev­ na i novija oštećenja na Sfingi uglavnom su nastala na isti način." Govore o varijacijama kvalitete vapnenca u stijeni, te tvrde da je ljuštenje kamena uzrok erozije, prošle i sadašnje. Schoch smatra da je to ljuštenje površinsko oštećenje, izazvano novijim zagađenjem, talože­ njem kiselina, naslaga soli iz podzemnih voda u obližnjem selu i postav­ ljanjem brana na Nil. Kao odgovor na Hawassovo i Lehnerovo žestoko pobijanje, Schoch piše da jednostavno nastoji objasniti geološke podatke što ih je prou­ čavao i uočio: U prezentiranju hipoteze da se prvo klesanje velike Sfinge u Gizi zbivalo mnogo ranije no što se misli, čini se da sam izazvao mno­ ge polemike unutar zajednice egiptologa i arheologa. Nije mi želja da budem zagovornik kontroverzne hipoteze; jednostavno iznosim pokusnu pretpostavku koja, po mojemu mišljenju, naj­ bolje odgovara dokazima. Dr. Schoch nije želio biti dogmatičan u svojoj tvrdnji da je Sfinga iskle­ sana tisuće godina prije pojave prve egipatske dinastije, već je jedno­ stavno želio prezentirati provjerljivu hipotezu o starosti Sfinge.

Sol kao uzrok erozije Početkom 1980-ih, dok je razrađivao geologiju Sfinge, dr. K. Lal Gauri opazio je da je pijesak, koji je odstranjen sa zidova oko Sfinge, premda suh na površini, natopljen vodom nekoliko centimetara u tlu. Tako­ đer je opazio da je kamen stanac, koji je bio u kontaktu s pijeskom, isto tako natopljen vodom. Dvije godine poslije, Gauri je, zajedno s Georgeom Holdrenom i Willardom Vaughanom, u jednom znanstve­ nom radu sugerirao da je za veliki dio oštećenja Sfinge odgovorna količina soli u stijeni i njezina reakcija s vlagom u zraku. Budući da se podzemne vode nalaze daleko ispod površine, tvrdili su da voda mora potjecati iz zraka. Gauri je otkrio da se u vapnencu od kojeg je Sfinga isklesana nala­ ze dvije glavne soli topive u vodi: sadra i kamena sol. Također postoji manje stabilna sol topiva u vodi, kalcijev sulfit, ali nije mogao utvrditi nalazi li se u stijeni ili u vodi. Sadra i kamena sol nalazile su se u svim uzorcima što ih je proučavao. Prema Gaurijevoj teoriji, Sfinga je stoljećima bila zakopana ispod pustinjskog pijeska, što je rezultiralo migracijom soli iz dubine kame­ na stanca prema vanjskim slojevima. Tijekom tog dugog razdoblja ispod pijeska, stijena se morala navlažiti do znatne dubine, a nakon što je izložena suncu, proces sušenja izvukao je te soli na površinu. Takvo kemijsko djelovanje, reakcija soli i vode, za posljedicu ima ljuštenje kamena. Jasno se vidi, a takva vrsta erozije događa se i danas. Taj tip erozije nastaje uslijed noćnog stvaranja rose na površini sti­ jene, a ona otapa soli u površinskom sloju kamena. Taj se tanak sloj slane vode potom uvlači u pore kamena. Kad iziđe sunce, temperatura raste i voda ishlapljuje, a sol ostaje. Kristali koji se stvaraju u porama vrše pritisak uslijed kojeg se ljušti tanak sloj površine kamena. Gauri priznaje da su Sfinga i zidovi oko nje bili i još uvijek jesu izlo­ ženi ekstremno brzom oštećivanju izazvanom prirodnim elementima, te naglašava da je od početka dvadesetog stoljeća došlo do znatnog propadanja. Vapnenac je, zbog ljuštenja od soli, na nekim mjestima tako mekan da možete prstima mrviti komadiće stijene. Ljuštenje je tako uznapredovalo da se mogu vidjeti velike ljuske slične čipsu. Gauri tvrdi da su oštećenja i erozija na Sfingi i zidovima oko nje posljedica te

vrste kemijskih promjena, te da ponovno određivanje starosti Sfinge nije potrebno. Gauri smatra da su duboke raspukline na zapadnom i južnom zidu zapravo nastale prije nekoliko milijuna godina, prilikom pomicanja cijele visoravni uslijed čega je došlo do nagiba u slojevima stijena. Ra­ spukline su proširene u šupljine ili kanale uslijed hidrauličke cirkulacije podzemnih voda. Kasnije su razotkrivene, kad se iskopalo udubljenje oko Sfinge. Tome srodna teorija, što su je iznijeli Hawass i Lehner, kaže da su podzemna kretanja vode, tijekom eocena, izazvala otvaranje tih raspuklina dok se vodena masa spuštala. Hawass i Lehner prihvaćaju Gaurijeve zaključke, te su u raznim član­ cima tijekom 1990-ih tvrdili da je Sfinga isklesana sredinom drugog tisućljeća pr. Kr. Njihovi se argumenti temelje na tvrdnji da su sadašnje oštećivanje Sfinge i brzina erozije pokazatelji propadanja u prošlosti. Vjeruju da je drevno i suvremeno propadanje Sfinge uglavnom isto.

Schochovo pobijanje slanog ljuštenja Schoch priznaje da je ljuštenje izazvano solima važan današnji faktor propadanja na visoravni Giza. Međutim, tvrdi da samo to ne može ob­ jasniti sva oštećenja koja se vide na Sfingi i zidovima oko nje. Točnije rečeno, ne može objasniti naglašeniju eroziju vidljivu na zapadnoj strani zidova. Schoch primjećuje da su se drugi istraživači usredotoči­ li na današnje uzroke propadanja Sfinge, osobito na oštećenja izazvana kretanjem soli; premda su ta izučavanja važna za pokušaje zaustavlja­ nja današnje erozije, kaže Schoch, mogla bi biti irelevantna kad se pokušava odrediti podrijetlo drevnog propadanja Sfinge. Tvrdi da se današnje, moderne brzine propadanja ne mogu projicirati u daleku prošlost visoravni Giza. Schoch vjeruje da zagađenost zraka, kisele kiše, uzdizanje vodom natopljenih razina tla zbog uleknuća i taloženja i ispušni plinovi automobila mogu štetno utjecati na građevine i kipove na visoravni Giza, te da procesi moderne erozije nisu isti drevnim pro­ cesima u svakom - a osobito ovom slučaju. Schoch tvrdi da će slano ljuštenje imati maksimalan učinak na Sfingu u ekstremno sušnim uvjetima, i kad su strukture izložene prirodnim elementima. Međutim, kad su zakopani ispod sloja pijeska, Sfinga i zidovi oko nje zaštićeni su od te vrste erozije. Nadalje, ljuštenje stijena

trebalo bi zahvatiti sve vapnenačke površine na visoravni Giza. Ipak, ni na jednoj drugoj površini ne može se vidjeti isti tip oštećenja kao na zidovima oko Sfinge. Stvaranje kristala soli doista oštećuje Sfingu i druge strukture u današnje vrijeme, ali to ne objašnjava drevne ob­ rasce propadanja kakvi se vide na tijelu Sfinge i zidovima oko nje. Ti specifični tipovi erozije, tvrdi Schoch, potječu od kišnice i nema ih nigdje drugdje na visoravni Giza. Što se tiče ranije spomenutih raspuklina, Schoch ukazuje na činje­ nicu da su vapnenačke stijene u Gizi "ispresijecane" pukotinama ili spojevima starim milijunima godina. Nešto od toga može biti posljedi­ ca geoloških neispravnosti, ali nisu se sve otvorile kao raspukline svu­ gdje na visoravni Giza. Schoch tvrdi da vertikalne raspukline, poput onih na zidovima oko Sfinge, može stvoriti jedino voda, u prvom redu padaline, te su doista važne za starost Sfinge. Bujice vode od padalina teku putovima najmanjeg otpora, zavlačeći se u slabe spojeve i pukoti­ ne. Ta je vrsta erozije vidljiva na zapadnom zidu i zapadnom dijelu južnog zida oko Sfinge. Schoch tvrdi da su raspukline na tim mjestima izazvane obiljem kišnih bujica. Istočni dio južnog zida, gdje su raspu­ kline mnogo manje naglašene, i istočni zid nisu morali podnijeti nalet bujica. Schoch razlikuje prirodno nastale raspukline od otvorenih pukotina koje su posljedica padalina, premda njegovi kritičari to ne priznaju.

Zapažanja Davida Coxilla U studenom 1997. je David Coxill, britanski urbanist i član Geološkog društva Londona, posjetio Egipat i visoravan Giza kako bi bolje razu­ mio žestoke polemike oko starosti Sfinge. Školovan za geologa, Coxill je objavio istraživačke radove o Ostracodi u jugozapadnom Atlantiku i knjige o povijesti rudarstva Shropshirea. Njegova su zapažanja o vi­ soravni Giza objavljena u članku pod naslovom "Riddle of the Sp­ hinx" ("Zagonetka Sfinge"). Kao i drugi geološki istraživači prije njega, Coxill je zaključio da kamen vapnenac od kojeg je Sfinga isklesana potječe od drevnog sedi­ menta iz toplog, plitkog, karbonatima bogatog mora iz razdoblja eo­ cena, od prije pedeset milijuna godina. Kip Sfinge i zidovi oko nje iskle­ sani su od dva sloja, koje zovemo naslage, vapnenačkih taloga. Najtvrđi

vapnenac, poznat kao III. naslaga, čini glavu Sfinge, a ostatak tijela i okolno područje napravljeni su od II. naslage, mekšeg i poroznijeg ka­ mena vapnenca. I. naslaga je veoma tvrdi sloj koji čini donji dio Sfinge. Glava Sfinge, koja se sastoji od tvrdog vapnenca (III. naslaga), go­ tovo uopće nema tragova erozije. Tragovi koji na njoj ipak postoje, u geološkom smislu, ukazuju na poredak taložnih stijena. Riječ je o nizu ispruganih oznaka koje ukazuju na prevladavajući smjer i kut taloženja. Suprotno tome, II. naslaga se sastoji od tankih slojeva vap­ nenca, koji se zovu pločice, a puni su pukotina i duboko oštećeni. Oba sloja (II. i III. naslaga) od kojih je Sfinga isklesana potječu od slojeva stijena koje su gotovo pod kutom od 180 stupnjeva (subhorizontalni slojevi). Subvertikalni spojevi (gotovo, ali ne posve vertikalni) II. naslage karakteristični su za okolne zidove i samu Sfingu, premda u manjoj mjeri, te je riječ o prirodnim raspuklinama u stijeni. Nastali su steza­ njem sedimenata tijekom procesa pretvaranja u stijenu, te nisu tekton­ ske neispravnosti povezane s potresima. Neke su pukotine otvorene na vrhu, te se sužavaju i postupno zatvaraju niže dolje u vertikalnom profilu zida oko Sfinge; takve pukotine postoje i na tijelu Sfinge. Coxill je opazio da su te slabosti u stijeni selektivno, a time i progresivno, dolazile pod utjecaj erozijskih sila prirode - drugim riječima, kiše. Slojevi taložnog vapnenca od kojih se sastoji tijelo Sfinge erodirali su tako da izgledaju relativno glatko, valovito, uz izmjenjivanje izbočenih i uvučenih područja. Općenito govoreći, tvrđi slojevi su izbočeni, a mekši su slojevi uvu­ čeni. Zaobljeni "konkavni" izgled ističe se na okolnim zidovima, na mjestima gdje su znatno uvučeni. Paradoksalno, odmah ispod vrata Sfinge, tvrđi i mekši slojevi uvučeni su više nego na sličnim područji-

Slika 1.5. Slojevi stijena Sfinge (iz ilustracije Marka Lehnera)

ma II. naslage, pri dnu tijela Sfinge. Prema Coxillu, to pokazuje da su gornji slojevi duže bili izloženi. Što se tiče uzročnika tih svojstava propadanja, Coxill vjeruje da je važno donositi zaključke na temelju vidljivih dokaza, i ne pretpostaviti da je odgovorna sadašnja pustinja Sahara. Kad bi pijesak i vjetar bili odgovorni za eroziju, onda bi se mogli očekivati oštri, uglati spojevi između izmjeničnih slojeva. Međutim, toga nema. Umjesto toga, sve je glatko i valovito. Pukotine se otvaraju na vrhu i sužavaju se dolje u stijeni. Ako je vjetar bio uzrok, najveća bi se erozija mogla očekivati pri dnu tijela Sfinge i zidova oko nje. Ondje, i odmah ispod vrata kipa, sila pijeska nošenog vjetrom bila bi najveća. Zbog zaštitnih kamenih blokova, stavljenih tijekom popravaka u drevnim vremenima, teško je protumačiti eroziju u dnu tijela Sfinge. Međutim, nije tako kad je riječ o zidovima oko kipa. Ondje se vidi opsežnija erozija, koja nije povezana s vjetrom, a karakteristična je za vodu koja se slijeva preko kipa i okolnih zidova. Isti taj tip oštećenja također je vidljiv na blokovi­ ma vapnenca korištenim za gradnju hrama u dolini. Ipak, nema ga na drugim spomenicima svrstanim u Staro kraljevstvo (2650-2152.

Slika 1.6. Erozija izazvana vodom na južnom zidu oko Sfinge

g. pr. Kr.). Coxill shvaća da je to razlog polemika, te pita: Kako se to može objasniti, te koje su implikacije za arheologiju? Ako se redovito ne iskopava, prostor oko Sfinge se za nekoliko de­ setljeća napuni pustinjskim pijeskom. Napoleon je Sfingu našao u istom stanju kao i Tutmozis IV između 1425. i 1417. g. pr. Kr.: zakopa­ nu do vrata. Posljednji je put očišćena 1925. Coxill smatra da to objašnjava zašto vjetar nije uništio značajke erozije izazvane vodom i zašto je Sfinga preživjela do današnjih dana sa znatnim popravcima svoje baze. Sfinga je, kao i pokazatelji oštećenja vremenskim prilikama, tijekom većega dijela svoje povijesti, bila pokrivena pijeskom, a to ju je zapravo štitilo. Ne bi bilo tako da se Sfinga nalazi na nekom uzdig­ nutom mjestu. Coxill također smatra da teorija što ju je iznio Farouk El Baz s Bo­ stonskog sveučilišta - da je Sfinga bila yardang (izbočena stijena, gre­ ben što ga je stvorio vjetar od isušenog korita rijeke) - nije baš vjerojat­ na. Samo je njezina glava mogla biti prirodna izbočina; ostalo, tvrdi Coxill, je moralo biti iskopano. Pobija tu teoriju i kaže da je cijela Sfin­ ga bila prirodna izbočina u stijeni i na njoj se vide tragovi djelovanja vremenskih prilika koji su postojali prije klesanja kipa. Da je u početku bila yardang, s već postojećim oštećenjima, onda bi se klesanjem ba­ rem odstranili valoviti profili koji se danas vide na tijelu. Što se tiče slanog ljuštenja kao primarnog uzroka erozije, Coxill smatra da ni to nije vjerojatno. Slaže sa Schochovim zaključcima da kondenzacija utječe na sve spomenike u Gizi, ali veoma se rijetko mo­ gu vidjeti značajke oštećenja kao na Sfingi, zidovima oko nje i kamenim blokovima hrama u dolini. Štoviše, te značajke iziskuju intenzivan utjecaj vremenskih prilika da bi dobile svoj sadašnji izgled. Jednako kao Schoch, Coxill vjeruje da je erozija od kondenzacije i isparavanja jednostavno previše blaga i beznačajna u suhoj klimi da bi stvorila takve učinke. Coxill misli da fluktuacije vodom natopljenih slojeva tla ispod Sfinge ne bi mogle dovesti do pukotina koje su šire na vrhu (što su Hawass i Lehner tvrdili, kako je spomenuto ranije u tekstu). Coxill se ne slaže ni s Gaurijevom teorijom da su glatka zaobljenja na oštećenim profilima slojeva izazvana gradacijskim razlikama u tvrdoći slojeva tla; Coxill smatra da gradacijske razlike ne objašnjavaju varijacije u pro-

filu oštećenja unutar stijene II. naslage ili postojanje otvorenih raspuklina. Ne slaže se ni s teorijom Jamesa Harrella iz 1994. da su izlijevanje Nila i povremene kiše močili pijesak, a to je dovelo do vidljive erozije Sfinge. Prema Coxillu, ta teorija nije prihvatljiva jer bi bujice stvorile dojam odrezanog vala. Takva vrsta erozije počinje formiranjem ureza u stijeni, a to inicira nastanak platforme koja se širi prema unutra. To bi se zasigurno danas vidjelo na zidovima oko Sfinge da je poplavljivanje bilo uzrok, ali toga nema. Nadalje, ako je izlijevanje Nila izazvalo eroziju Sfinge, to ipak ne bi na zadovoljavajući način objasnilo značaj­ ke erozije na višim dijelovima tijela i zidova. Coxill vjeruje da topografija krša (vapnenasti krajolik u kojem šu­ pljine, vrtače i prirodne raspukline nastaju uslijed vrtloženja podzem­ nih voda i pri čemu nema površinskih bujica) te regije može objasniti oštećenja u donjim dijelovima Sfinge i zidova oko nje, ali ne glatkoću i valoviti izgled na vrhu. Coxillovi

zaključci

Procesom eliminacije, Coxill je došao do zaključka da samo kiše mo­ gu objasniti tragove oštećenja na Sfingi i zidovima oko nje. Poplave, vrtloženje podzemnih voda ili slano ljuštenje ne mogu objasniti vid­ ljive dokaze. Time se, naravno, postavlja pitanje kad je u Egiptu dovolj­ no intenzivno i dovoljno dugo padala kiša da nastane erozija kakvu danas vidimo. Uz brzo povlačenje glečera krajem posljednjeg ledenog doba, do­ šlo je do dramatičnog podizanja morske razine između 13.000 i 9500 g. pr. Kr. To je bilo praćeno obilnim kišama i, u Egiptu, izlijevanjem Nila. Kako se zona umjerene klime pomicala prema sjeveru, uslijedi­ lo je sušno razdoblje između 9500 i 7000 g. pr. Kr. Od 7000 do 3000 g. pr. Kr. prevladavalo je razdoblje umjerenih kiša. Uz takvu klimat­ sku povijest, i uzimajući u obzir Schochov i Dobeckijev seizmički pregled, Coxill se slaže da je Sfinga stara sedam tisuća godina. Među­ tim, upozorava da bi datumi trebali biti što je moguće konzervativ­ niji dok se ne pojave konačni dokazi. Geolozi nisu sigurni kojom brzinom stijene erodiraju, pa je riskantno pretpostaviti da je to kon­ stanta.

Prema Coxillu, jedno je sigurno: Sfinga je očito starija od općepri­ hvaćenog mišljenja da je nastala 2500 g. pr. Kr. Vjeruje da je taj datum određen više zbog povezanosti s Kefrenovim kompleksom nego prema dokazima. Također vjeruje da je podrijetlo Sfinge složenije nego što se misli. Nepobitno je da su tehnike gradnje i oruđe što su ga Egipća­ ni koristili u Starom kraljevstvu prava zagonetka.

2

TEŽINA GEOLOŠKIH DOKAZA Erozija i starost Sfinge e slažu se svi geolozi sa Schochovim zaključkom da je Sfinga isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Britanski geolog Colin Reader nudi datum koji je mnogo prihvatljiviji za tradicionalne egiptologe. Reader, koji je na Londonskom sveučilištu diplomirao geolo­ ško građevinarstvo, povezuje građevinarstvo s geologijom, te ima ve­ liko iskustvo u proučavanju povijesnog razvoja arheoloških nalazišta. Također ga veoma zanima visoravan Giza. U kolovozu 1999. napisao je neobjavljeni rad: "Khufu (Keops) je poznavao Sfingu: usklađivanje geoloških i arheoloških dokaza radi određivanja starosti Sfinge i revi­ diranog slijeda razvoja nekropole u Gizi". Dvije godine poslije objavio je rad: "Geomorfološka studija nekropole u Gizi, s implikacijama na razvoj nalazišta". Reader je u svojem prvom radu, kako podnaslov kaže, želio uskla­ diti veoma kritizirane zaključke dr. Schocha. Iznova je proučio geolo­ giju, geomorfologiju i površinsku hidrologiju nekropole u Gizi i iznio revidirani slijed razvoja visoravni Giza. U svojoj je studiji uzeo u obzir razvoj zidanja kamenom u drevnom Egiptu, uskladio geološke i arheo­ loške dokaze, te smjestio klesanje Sfinge u kontekst prve ili druge di­ nastije (2920-2650. g. pr. Kr,). Neki egiptolozi tvrde da je Sfinga isklesana od samo jednog bloka vapnenačke stijene koji je ostao nakon vađenja kamenih blokova za

N

Slika 2.1. Strukture na visoravni Giza (iz ilustracije Colina Readera) Khufuovu (Keopsovu) piramidu (2609-2584. g. pr. Kr.). Drugi vjeruju da je to bio važan dio Kefrenova pogrebnog kompleksa, za kojeg se smatra da je izgrađen tijekom četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.), te da je smještaj Sfinge bio određen rasporedom susjednih građevina: hrama Sfinge, hrama u dolini i Kefrenova puta po nasipu. Reader od­ bacuje obje hipoteze. Zamisao da je Sfinga isklesana od jednog bloka vapnenačke stijene podrazumijeva, kao što je prije rečeno, da je razina tla bila iznad glave Sfinge, ali se razina spustila uslijed opsežnog vađe­ nja kamena. Reader vjeruje da se ta velika modifikacija terena kosi s arheološkim dokazima - "hipoteza o vađenju kamenih blokova" zane­ maruje utjecaj prirodnih geoloških procesa na razvoj visoravni Giza. Prema Readeru, smještaj Sfinge odredila je topografija visoravni. Dokazi upućuju na to da su značajke krajolika visoravni bile posije-

dica prirodnih geoloških procesa; naprimjer, prije sedam do dva mili­ juna godina, širenje Sredozemnog mora preplavilo je područje Gize. Njegovo je napredovanje zaustavila jugoistočna kosina vapnenačkih stijena gornjeg Mokattama (Kairo), kao i niz klisura na sjeveru i istoku. Tako je nastala visoravan. Reader također vjeruje da postoje i druge značajke koje pokazuju da je smještaj Sfinge odredila topografija mjesta, te da je glava Sfinge isklesana od uzdignutog dijela stijene. Južno od Gize nalazio se wadi

Slika 2.2. Readerova topografija Gize. (1) Sfinga, (2) glavni wadi, (3) manji wadi, (4) središnji kamenolom, (5) Kefrenov kamenolom, (6) Khufuov kamenolom, (7) istočno polje mastaba, (8) zapadno polje mastaba. Strelice pokazuju liniju stijene.

(potok ili kanal ispunjen vodom) poznat kao "glavni wadi". Između tog wadija i Sfinge, postoji nagib tla prema Sfingi sa sjevera i zapada. Sjeverno od Sfinge nalazi se stijena u kojoj je uklesano nekoliko grobni­ ca. Oštećenja od vremenskih prilika na toj stijeni, i njezin kontinuitet s linijom klisure (značajka koja definira istočni rub visoravni), pokazu­ ju da je stijena erodirana na prirodni način. Reader o toj stijeni govori kao o sjevernoj obali drugog i manjeg wadija, poznatog kao "manji wadi". Ondje gdje se zapadni zid oko udubljenja Sfinge sastaje s potpor­ nim zidom (koji drži suvremenu cestu) možda još uvijek postoji dio manjeg wadija. Tu se stijena koja definira vrh zapadnog područja Sfinge naglo spušta ispod akumuliranog pijeska. Tako dobiveno uleknuće ispunjeno je modernim zidarskim radovima. Njezin je profil zaobljen, što pokazuje da je riječ o prirodnoj značajki, a ne posljedici vađenja kamena. Kao cjelina, te značajke krajolika pokazuju da je istočni kraj Kefrenova pogrebnog kompleksa bio određen lokalnom topografijom. U početku se tlo uzdizalo od glavnog wadija na jugu do visoke točke kraj Sfinge. Stijena iz koje je trebalo isklesati Sfingu izdvojena je na sjever­ nom produžetku visoravni (gdje je izgrađena Khufuova piramida) uslijed erozije duž manjeg wadija. Tako dobiveni komad stijene, erozi­ jom odvojen od glavne formacije, na vrhu ima tvrdi sloj (III. naslaga) i vjerojatno je očuvao strmi profil klisure na istočnoj strani. Slijedom toga, mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo se posebno isticati ako ga se gledalo iz doline Nila.

Rasprava o eroziji II. naslage Veći dio rasprave o starosti Sfinge bavi se erozijom II. naslage, ili po­ roznog vapnenca, sloja stijene, najviše rasprostranjenog sloja unutar zidova oko Sfinge. Reader je pregledao taj sloj i ustanovio da tri glavne značajke karakteriziraju sadašnje propadanje II. naslage vapnenca u udubljenju Sfinge: subhorizontalna (oko trideset do četrdeset stupnje­ va od horizontalne) degradacija, subvertikalna (između trideset i če­ trdeset stupnjeva od vertikalne) degradacija, te stijena koja se uvukla na vrhu izloženih dijelova. Na temelju raspodjele tih značajki, izlože­ ni slojevi stijene mogu se podijeliti na četiri područja: tijelo Sfinge,

istočni kraj južnog izloženog dijela, zapadni kraj južnog izloženog dijela i zapadni izloženi dio. Na tijelu Sfinge je veliki dio I. naslage i donji dio II. naslage slojeva stijene skriven zidarskim radovima kojima se popravljalo njezin izgled. Obavljeno je nekoliko restauracija, a smatra se da je prva izvedena u Starom kraljevstvu (2650-2152. g. pr. Kr.), a posljednja je dovršena 25. svibnja 1998. Izloženim gornjim slojem Sfinge dominira zaobljeno subhorizontalno propadanje. Reader to smatra posljedicom različite degradacije izloženih slojeva. Manje izdržljivi dijelovi uvučeni su u odnosu na prvobitni profil Sfinge. Ima relativno malo subvertikalnih tragova propadanja, osim "glavne raspukline" koja presijeca tijelo Sfinge malo ispred stražnjih nogu Sfinge. Ostali takvi tragovi uglavnom su slabo definirani i ograničene dužine. Na istoku južnog izloženog dijela vidljiva je subhorizontalna degra­ dacija slabijih slojeva. Ti su se slojevi donekle uvukli u odnosu na prvobitni isklesani profil. Međutim, profil lica Sfinge očuvan je gotovo u svojem originalnom obliku, možda slijedom ponovnog klesanja. Reader je opazio da se na južnom izloženom dijelu vidi subvertikalna erozija koja prema zapadu postaje progresivno učestalija i naglaše­ nija. Sasvim na zapadnom kraju, subvertikalne značajke su dublje od onih na istočnom dijelu i na licu Sfinge. Na zapadnom izloženom dijelu, subhorizontalna erozija u manje trajnim slojevima izraženija je nego drugdje. Trajniji su slojevi također znatno erodirali. Učestalost subvertikalne degradacije duž zapadnog izloženog dijela također je jača i izraženija nego drugdje, što je dovelo do razvoja zaobljenog lateralnog profila - "konkavni" izgled što ga Schoch opisuje u svojoj analizi. Na nekim su mjestima te značajke kombi­ nirane u razgranati obrazac, što pokazuje da su vremenske prilike djelovale čak i na manje nepravilnosti u izloženim slojevima stijene. Kad se usporede s rekonstrukcijom originalno isklesanog profila, dije­ lovi pri samom vrhu znatno su se uvukli. U sažetku, Reader kaže da je očito da na većem dijelu tijela Sfinge, te na istočnim i južnim izloženim dijelovima, postoji umjereno propa­ danje karakterizirano subhorizontalnim oštećenjima i ograničenom erozijom zidova oko Sfinge. Uspoređujući iste vrste kamena na različi-

tim mjestima unutar udubljenja oko Sfinge, vidljivo je da je na zapad­ nim zidovima erozija bila intenzivnija. Na njima ima dubokih tragova subhorizontalne i subvertikalne erozije, čak i na tvrdim slojevima. Rea­ der taj "raspored intenziteta" erozije smatra osobito značajnim za starost Sfinge. To pokazuje da je voda dolazila iz jednog smjera, određenog terenom i nagibom visoravni. Prema Readerovoj analizi, vidljiva se erozija može objasniti bujicama nastalim od obilnih kiša, odnosno oborinskim vodama, koje su tekle preko nezaštićenog tla tijekom prve tri dinastije (2920-2575. g. pr. Kr.), a nastajale su nakon kratkih, ali silnih oluja. Takva tekuća voda može nanijeti mnogo štete, pa to objašnjava naglašenije propadanje slabijih slojeva kao što su II. naslage. Na temelju toga, može se pretpostaviti da je Sfinga isklesana mnogo kasnije, možda oko 3000 g. pr. Kr.

Oborinske vode Kao što je ranije spomenuto, Egipat nije uvijek bio pustinja. Premda suhi uvjeti dominiraju od 2350. g. pr. Kr., poznato je da su postojala vlažnija razdoblja. Umjerena klima između 7000 i 5000 g. pr. Kr., ko­ joj Schoch pripisuje propadanje Sfinge, odvojena je od kasnijih, sušnih uvjeta prijelaznom fazom. Tijekom te prijelazne faze, sezonske su kiše povremeno prekidale sušu. U to je vrijeme visoravan Giza bila donekle pokrivena vegetacijom, pa bi obilna kiša brzo natopila tlo, a višak vode tekao bi površinom u smjeru doline Nila. Prema mišljenju Colina Readera, snaga oborinskih voda mogla je izazvati znatnu ero­ ziju. Kao primjer navodi hram u dolini koji je uvelike erodiran. Reader tvrdi da su, tijekom jakih oluja, oborinske vode s visoravni Giza tekle prema nižim područjima na istoku. Veći dio vode zacijelo je stigao do Sfinge i prelijevao se preko zapadnog zida, erodirajući izloženu vapnenačku stijenu i slijevajući se niz pukotine na površini stijene. Minimalna količina voda tekla bi preko istočnog zida. Premda su istočni i zapadni izloženi dijelovi kompleksa Sfinge jednako stari, zapadni je zid više oštećen. Reader tvrdi da je zapadni zid očito bio više izložen oborinskim vodama. Prema Readeru, kad se erozivni potencijal oborinskih voda poveže s kretanjima podzemnih voda, kemijskim propadanjem (kiša i vlaga)

i slanim ljuštenjem, moguće je doći do sveobuhvatnog objašnjenja erozije unutar zidova oko Sfinge. Oborinske vode, tvrdi Reader, moraju se povezati s drugim faktorima ako se želi objasniti sveukupna erozi­ ja općenito, kao i izraženija erozija u zapadnom dijelu udubljenja.

Hram Sfinge Većina se egiptologa slaže da su Sfinga i njezin hram vjerojatno podi­ gnuti u isto vrijeme, jer su kameni blokovi za gradnju hrama vađeni iz udubljenja oko Sfinge. Raspored fosila u kamenu od kojeg je izgra­ đen hram jednak je onome otkrivenom u zidovima oko Sfinge. To bi značilo da su Sfinga i njezin hram nastali prije radova što ih je ondje naredio Khufu (Keops). Povrh toga, građevinski stil hrama Sfinge, koji se opisuje kao kiklopski, razlikuje se od Khufuovih građevina. Za gradnju su korišteni golemi kameni blokovi, teški između šest i deset tona. Međutim, čini se da još dva izvora dokaza pobijaju moguć­ nost nastanka Sfinge prije razdoblja Khufua: iskopavanje brojnih ko­ mada lončarije iz doba četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.) iz udubljenja oko Sfinge, te otkriće lončarije i kladiva četvrte dinastije u neposrednoj blizini. Stariji artefakti nisu pronađeni. Ranija su iskopavanja u udubljenju oko Sfinge otkrila blok od vap­ nenca, koji je ležao na hrpi otpadaka u kojoj su pronađeni brojni dijelovi lončarije iz četvrte dinastije. Odmah sjeverno od hrama Sfin­ ge, dokazi pokazuju da je tijekom četvrte dinastije došlo do vađenja kamena u sloju I. naslage. Mark Lehner i Zahi Hawass taj rad u kame­ nolomu svrstavaju u četvrtu dinastiju na temelju pronađenih artefakata koji uključuju kladiva i lončariju. Međutim, također postoje dokazi koji sugeriraju da su ti radovi četvrte dinastije bili samo nepotpuna faza gradnje i ne mogu se kori­ stiti za službeno određivanje datuma gradnje Sfinge ili njezina hrama. Njemački egiptolog Herbert Ricke otkrio je spoj između kamenja koji se proteže kroz sva četiri kuta hrama Sfinge, obilježavajući vanj­ sku stranu njezinih zidova u prvoj fazi gradnje. Tvrdi da su sjeverna i južna kolonada hrama dodane kasnije, kad je unutrašnjost poprav­ ljena granitnim pločama. Kako bi se izgradio taj dodatak, dijelovi sjevernog i južnog zida gurnuti su unatrag, a s vanjske su strane do-

dani veliki blokovi kamena vapnenca. Ricke tvrdi da su neki od na­ puštenih blokova, očito iz te druge faze gradnje, oni ispod kojih je nađena lončarija iz četvrte dinastije. Premda Ricke ne spominje vre­ mensko razdoblje koje dijeli radove četvrte dinastije od ranije gradnje, očito je da su ta dva projekta izvršena tijekom različitih klimatskih uvjeta. Razlika oštećenja u kamenu pokazuje da ih je dijelilo prilično mnogo vremena. U kamenolomu iz vremena četvrte dinastije ima još dokaza na čvr­ stoj stijeni I. naslage, a otkrio ih je Lehner. Od vremena četvrte dina­ stije (2575. g. pr. Kr.), ta je stijena bila izložena prirodnim elementima, a ipak se na njoj vidi tek neznatno propadanje. Zanimljivo je da isti slojevi I. naslage izloženi drugdje u udubljenju oko Sfinge imaju jača oštećenja. Prema Readerovu mišljenju, taj kontrast u propadanju na zapadnom rubu kamenoloma četvrte dinastije veoma je naglašen. Sti­ jene izložene izvan kamenoloma veoma su oštećene. Reader vjeruje da se, općenito govoreći, naglašenije propadanje stijene I. naslage u istim područjima može objasniti samo smještanjem starosti Sfinge i prve faze gradnje njezina hrama u vrijeme prije Khufuovih radova na visoravni Giza (2589-2566. g. pr. Kr.) - kad su izložene vapnenačke stijene erodirale uslijed utjecaja oborinskih voda. Reader zaključuje da je Kefrenova gradnja, tijekom četvrte dinasti­ je, unutar kompleksa Sfinge bila druga faza radova. Kao što je već re­ čeno, napravljene su modifikacije sjevernog i južnog zida hrama, uz vađenje kamena vapnenca I. naslage odmah sjeverno od hrama. Bu­ dući da je do tih izmjena došlo nakon rada u kamenolomu u vrijeme Khufuove vladavine, tada izložene stijene nisu erodirale pod utjecajem oborinskih voda. Stoga se na njima ne vide obrasci jakih oštećenja kao drugdje u udubljenju oko Sfinge.

Kefrenov put po nasipu i posmrtni Hram Kefrenov put po nasipu prolazi duž grebena uzdignutog kamena stanca, popločanog na istočnom kraju, koji povezuje nisko smješteni hram u dolini s posmrtnim hramom i zatvorenim dvorištem piramide. Vjeruje se da je to bio put namijenjen procesiji pogrebne povorke. Na sjevernoj se strani vidi kamen stanac ispod popločenih dijelova, što ukazuje na mogućnost da je postavljen samo jedan niz kamenih

blokova u cilju stvaranja ravnomjerne kosine duž puta. Istočni dio puta po nasipu pruža se duž južnoga dijela kompleksa Sfinge. Reader kaže da su te dvije strukture poravnate, što se rijetko kada događa slučajno. Time se povećava mogućnost da su izgrađene u isto vrijeme. Drugim riječima, ako je Sfinga nastala prije Khufuova kompleksa, a put po nasipu izgrađen je istodobno kad i Sfinga, onda je i put po na­ sipu nastao prije Khufuova vremena. Daljnji dokazi o tome vidljivi su u zemljopisnom odnosu između puta po nasipu i dva kamenoloma nastala tijekom Khufuove vladavine. Razvojni slijed tradicionalnih egiptologa podrazumijeva da su Kefrenov put po nasipu i Sfinga (2589-2566. g. pr. Kr.) podignuti nakon Khufuova vađenja kamena i gradnje. Ako je to točno, Kefrenovo va­ đenje kamena ne bi bilo ograničeno na duljinu puta po nasipu; stoga se Reader pita zašto bi Kefrenovi radnici stali, preselili se određeni broj metara južno i ondje započeli rad u novom kamenolomu. To nema baš previše smisla. Prema Readerovim riječima, to ne bi imalo nikakve svrhe. Uvjeren je da su put po nasipu i Sfinga podignuti u isto vrijeme. Velika Sfinga, hramovi na istoku i piramide na zapadu povezani su Kefrenovim putom po nasipu. Kefrenov se hram sastoji od dva ra­ zličita elementa, karakterizirana drukčijim građevinskim stilovima. Ostaci hrama bliži Kefrenovoj piramidi sastoje se od pravokutnih blokova umjerene veličine. Suprotno tome, istočni dio hrama sastoji se od velikih blokova, u kiklopskom stilu. Nadalje, hram je izgrađen na povišenomu mjestu, a tlo se oštro spušta prema istoku i umjereno prema zapadu. U području kiklopske arhitekture, ima malo otvorenog prostora u unutrašnjosti građevine. U mnogim su područjima kame­ ni blokovi kiklopskog stila teško oštećeni od vremena, a veći dio propa­ danja vidljiv je na izloženim dijelovima susjednih blokova. Prema Readeru, do propadanja je vjerojatno došlo nakon što su blokovi sta­ vljeni na svoja mjesta. S obzirom na topografiju područja, Reader je opazio da istočni dio Kefrenova hrama, ono što on zove "proto-posmrtnim hramom", ima istaknutiji položaj čak i od Kefrenove piramide. Taj dominirajući po­ ložaj na zapadnom obzoru, kao i njegova izrazito primitivna arhitek­ tura i povezanost s putom po nasipu, pokazuju da taj dio Kefrenova hrama također može potjecati iz vremena prije Khufuovih građevina.

Šesnaest kilometara južno od Gize nalazi se Sakkara koja je bila dio glavnoga grada Staroga kraljevstva tijekom prve i druge dinastije (2920-2650. g. pr. Kr.). U Sakkari postoji plato na kojem je izgrađena najranija egipatska stepenasta piramida, kao i brojne mastabe i druge građevine. Najstariji dio kompleksa izgrađen je na rubu kosine s koje se pruža pogled na dolinu Nila. Čini se da je topografija bila jedan od primarnih faktora u rasporedu građevina u Sakkari, kao i za građevi­ ne u Gizi podignute prije Khufua. Reader kaže da je Kefrenov put po nasipu mogao biti postavljen u tom smjeru jednostavno radipovezivanja istaknutih mjesta oko Sfinge i proto-posmrtnog hrama. Dakle, Reader vjeruje da je niz građevina na visoravni Giza nastao prije vladavine i gradnje Khufua: proto-posmrtni hram, put po nasipu, Sfinga i njezin hram. Uz izrazito propadanje na zapadnoj strani zidova oko Sfinge, i brzinu kojom nastaje erozija, također misli da sve to potje­ če iz razdoblja prije četvrte dinastije.

Kult Sunca u Gizi Ako su bilo koje građevine iz razdoblja prije četvrte dinastije bile sa­ čuvane tijekom Khufuovih opsežnih građevinskih radova u Gizi, te su strukture morale imati neki određeni značaj, religiozni ili neki dru­ gi. Možda su bile važan dio nekog hrama ili kulta. Dokazi zasad ukazu­ ju samo na općenito razdoblje gradnje tih struktura koje su nastale prije Khufuova vremena. Bolje bi se objašnjenje moglo naći u uporabi kamena u drevnoj egipatskoj arhitekturi. Kultura koja se razvila prije četvrte dinastije morala je već imati iskustva u gradnji kamenom. Najranija poznata primjena gradnje ka­ menom u drevnom Egiptu potječe iz preddinastičkih razdoblja - Coptos kipovi, primjerice, pronađeni početkom 1900-ih u gradu Coptosu, četrdeset tri kilometra sjeverno od modernog Luxora. Poslije su se, u gradnji grobnica, kameni blokovi prvi put koristili u Helwanu, dvadeset četiri kilometra južno od Kaira, u vrijeme prve i druge dina­ stije (2920-2650. g. pr. Kr.). Prema Palermo kamenu, posljednji faraon druge dinastije, Kasekemui, koristio je kamen za gradnju, što je u skla­ du s najranijim poznatim zidanjem kamenom u Egiptu. Između prve i treće dinastije, artefakti pronađeni u južnom podru­ čju Gize pružaju dokaze o važnosti te regije. U djelu Archaic Egypt,

Emery govori o otkriću velikog, ali uništenog kraljevskog spomeni­ ka u Gizi. Vjerovao je da je to bila grobnica Uadji, žene kralja iz prve dinastije. Drugi dokazi koji prve dinastije povezuju s Gizom uključu­ ju natpise na zdjeli od kremena koji sadrže ime prvoga kralja druge dinastije, Hetepsekhemuija; te poklopci žara na kojima se nalazi ime kasnijega kralja druge dinastije, Neterena. Nadalje, Covingtonova grobnica, velika mastaba obložena opekama što ju je Dow Covington iskopao na visokom dijelu grebena jugoistočno od treće piramide, vjerojatno iz vremena druge dinastije i vladavine Kasekemuija (27342707. g. pr. Kr.), pruža dokaze o stalnom korištenju Gize tijekom razdoblja treće dinastije. Lav se u egipatskoj mitologiji smatra čuvarom svetih mjesta. Nije poznato kako ili kada je nastalo to vjerovanje, ali vjerojatno potječe iz daleke prošlosti. Svećenici Heliopola (Grada Sunca) pripojili su lava svojem štovanju sunca. Možda su ga štovali kao čuvara vrata u podze­ mni svijet na istočnom i zapadnom obzoru. Colin Reader koristi poznatu povijest zidanja kamenom za odre­ đivanje slijeda razvoja nekropole u Gizi. U preddinastičkom Egiptu, mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo je steći lokalnu važnost, možda kao mjesto okupljanja za bogoslužje. Reader iznosi teoriju da je izbočina stijene, od koje je isklesana Sfinga, sličila lavljoj glavi i bila je povezana sa štovanjem Sunca. To je opravdavalo gradnju njezina vla­ stita kultnog hrama. Zacijelo je bio izgrađen od trske ili opeka od blata točno ispred izbočine u stijeni. Posvećen suncu na zalasku, drugi je hram vjerojatno bio izgrađen tako da zauzima istaknuti položaj na malenom brdu kad se promatra iz doline Nila. Međutim, ideja o lavljoj glavi bez tijela ne uklapa se u egipatsku ikonografiju. Reader vjeruje da su Egipćani, kako su se u kasnijim razdobljima prvih dinastija razvij ale tehnike gradnje kamenom, odlu­ čili "osloboditi" tijelo lava iz stijene. To je dovelo do klesanja Sfinge, možda s glavom lava, i gradnje kamenih hramova posvećenih suncu na izlasku i zalasku: Sfinge i proto-posmrtnih hramova. Reader postojanje ta dva hrama smatra odrazom glavnog vjerova­ nja drevnog Egipta: dvojnost u odnosu na boga sunca. Bog se manife­ stirao u prirodi izlaska i zalaska sunca. Prema tvrdnjama Herberta Rickea i Siegfrieda Schotta, ta je dvojnost ugrađena u arhitekturu Sfinge,

njezina hrama i proto-posmrtnog hrama kao kompleksa solarnog kulta. Protumačili su Sfingu i dva hrama kao posljedicu dva zasebna kulta, jednog na istoku i drugog sa zapada. Hramovi su korišteni za obrede posvećene suncu na izlasku i zalasku. U proto-posmrtnom hra­ mu (poznatom kao Kefrenov hram), duga i uska odaja pruža se duboko u središte građevine. Ricke vjeruje da je izgrađena za dvije barke (jedre­ njaka, broda) boga sunca, južnu za dan i sjevernu za noć. Možda kao put za procesiju, poravnanje između Sfinge i proto-posmrtnog hrama postavljeno je kao veza između uzdignutih položaja građevina duž južnoga kraja udubljenja oko Sfinge. Kad je Khufu birao mjesto za svoj kompleks, tvrdi Reader, izabrao je Gizu jer je ondje već postojao sunčev kult. Njegov izbor objašnjava egipatski naziv za Gizu, koji znači "piramida koja je mjesto izlaska i zalaska sunca". Kad je Đedefre, Khufuov najstariji sin, naslijedio oca, ime boga sunca Ra uključeno je u kraljevsku kartušu. Za vladavine Kefrena, Khufuova mlađeg sina, ideja da je faraon rani izražaj boga sunca još se više razvila. Tada je Kefren postojeći kult sunca ugradio u vlastiti, možda u cilju jačanja svoje povezanosti s kultom sunca. Kako bi to postigao, izgradio je hram u dolini, modificirao hram Sfin­ ge, napravio natkriveni prolaz duž postojećeg puta po nasipu i integri­ rao proto-posmrtni hram u vlastiti. Reader također vjeruje da je Kefren možda bio zaslužan za najranije popravke na tijelu Sfinge i za ponovno klesanje glave Sfinge u ljudskom obliku, ali nije dao napraviti lik sličan sebi.

Readerov zaključak Reader zaključuje da je do iskopavanja udubljenja oko Sfinge, klesanja Sfinge i gradnje njezina hrama došlo prije Kefrenovih projekata u vrijeme četvrte dinastije. Njegovo je mišljenje da erozija izazvana vodom na visoravni Giza, kao i na njezinim građevinama, dokazuje da je tako. Geografski odnosi između Kefrenova puta po nasipu, Sfinge i Khufuovih kamenoloma pružaju dodatne dokaze. Što se tiče "teorije o mokrom pijesku" koju je iznio James Harrell kako bi objasnio eroziju Sfinge, Reader vjeruje da ne može podnijeti podrobnije ispitivanje i uglavnom je neodrživa. I premda su zapažanja K. Lal Gaurija da je ljuštenje pod utjecajem soli važan čimbenik ero-

zije točna, ona ne objašnjavaju svu vidljivu eroziju unutar udubljenja oko Sfinge. Reader se slaže sa Schochom da je voda bila važan čimbenik u oštećivanju, ali se ne slaže s njegovom tvrdnjom da je Sfinga isklesana prije sedam do devet tisuća godina. Reader vjeruje da je napravljena nekoliko stotina godina prije dinastičkog razdoblja, oko 3000 g. pr. Kr. Vjeruje da relativna slabost vapnenačkih stijena gornjeg Mokattama, od kojih je Sfinga isklesana, zajedno s prevladavajućim klimatskim uvjetima, čini vjerojatnim da je u kraćem vremenskom razdoblju mo­ glo doći do znatnog propadanja izazvanog vremenskim prilikama. Premda su u razdoblju prvih dinastija dominirali sušni uvjeti, opće­ nito nije bilo tako suho kao danas. U manje suhim uvjetima, vjeroja­ tno je došlo do kemijskih oštećenja izazvanih cijeđenjem topivih soli iz izloženog kamena. Kada je ta topiva komponenta odstranjena iz kamena, potencijal za daljnja kemijska oštećenja bio je smanjen, kaže Reader. Izloženi kamen, koji nije bio pod utjecajem oborinskih voda, pro­ padao je uslijed cijeđenja, procesa pri kojem topive tvari u tlu ili kame­ nu (soli, hranjive tvari, druge kemijske tvari ili zagađivači) ispiranjem dopiru u donji sloj ili se otapaju i voda ih odnese. Međutim, na zapad­ nom dijelu udubljenja oko Sfinge obilne sezonske oborinske vode odnijele su veliki dio oštećenog vapnenca, razotkrivajući komparativ­ no neoštećen kamen. S obzirom na topivu komponentu u tako izlo­ ženom kamenu, što je važno, ta je vrsta erozije vjerojatno pokrenula novu fazu kemijskog propadanja i cijeđenja, što je ubrzalo proces propadanja. Reader vjeruje da su se te osobito agresivne i repetitivne promjene u zapadnom području udubljenja mogle razviti u relativno kratkom vremenskom razdoblju, u geološkom smislu. Tvrdi da se gradnja na visoravni Giza razvijala u vezi s jačanjem štovanja Sunca u drevnom Egiptu, a svoju teoriju temelji na intenzite­ tu erozije u zapadnom dijelu udubljenja oko Sfinge, kao i na poznatoj uporabi kamena u arhitekturi drevnog Egipta. U skladu s tim, Reader procjenjuje da je do vađenja kamena oko Sfinge, gradnje s njom pove­ zanih hramova i klesanja same Sfinge došlo oko 3000 g. pr. Kr. Premda porijeklo Sfinge kao kulturološke ikone nije jasno, na teme­ lju slijeda razvoja, Reader kaže da je koncepcija lava s ljudskom glavom

bila evolucijska, a počela je tijekom ranog dinastičkog razdoblja. Lav je bio povezan sa štovanjem Sunca, a u vrijeme četvrte dinastije faraon je već postao povezan s bogom Sunca. Iz tog je razloga glava Sfinge isklesana u liku božanskoga kralja. Do tog ponovnog klesanja i preina­ ke moglo je doći za vladavine Kefrena. Određenu podršku svojoj teoriji o razvoju gradnje u Gizi, Reader traži kod egiptologa i pisca Jaromira Maleka. U njegovoj knjizi In the Shadow of the Pyramids (U sjenkama piramida), Malek kaže da je službena dogma o kraljevoj vezi s bogovima redefinirana tijekom četvr­ te dinastije. Faraon je postao dio novog religioznog sustava sa stvo­ riteljem i bogom Sunca Re. Jačanje popularnosti boga Sunca dovelo je do priznavanja istog kao glavnog boga Staroga kraljevstva (26502152. g. pr. Kr.), a odražava se u kraljevskim imenima i titulama. Malek primjećuje da Kefrenovo uključivanje Sfinge, njezina hrama i uporaba hijeroglifa za "ustati" i "Re" u njegovu kraljevskom imenu potvrđuju Readerovu pretpostavku da je Kefren zaslužan za redefiniciju kraljeva odnosa s bogovima.

Težina geoloških dokaza Na temelju analize oštećenja izazvanih vremenskim prilikama na ci­ jeloj visoravni Giza, kao i na podacima dobivenim iz seizmičkog pre­ gleda tla u udubljenju oko Sfinge, Robert Schoch je iznio teoriju koja kaže da je Sfinga isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Prema njego­ voj teoriji, kiša koja je padala po Sfingi i zidovima oko nje ostavila je nedvosmislene znakove erozije izazvane vodom. Krajem 1990-ih Co­ lin Reader obavio je vlastito geološko istraživanje Sfinge i visoravni Giza. Premda ne opovrgava stav da je kiša bila faktor erozije, Reader tvrdi da su primarni razlog bile oborinske vode koje su se slijevale preko rubova zidova oko Sfinge. Nadalje, kaže da je početkom drugog tisućljeća pr. Kr. bilo dovoljno padalina koje omogućuju smještaj vremena nastanka Sfinge između 3000 i 2500 g. pr. Kr. Bez obzira koliko su nepopularni i suprotni stavovima tradicional­ nih egiptologa, Schochovi i Readerovi zaključci o tome kako je došlo do propadanja Sfinge nikad nisu opovrgnuti dokazima. Premda se ne slažu u pojedinostima i brzini erozije, Schoch i Reader se slažu po pitanju uzroka.

Vjetar i kemijske promjene doista postoje u kompleksu Sfinge. Ali bez erozije izazvane kišama, svako objašnjenje ostaje manjkavo jer nema vidljivih dokaza. Budući da je Sfinga isklesana iz kamena, teži­ nu geoloških dokaza ne bi se smjelo ignorirati. Sfinga je očito morala postojati u vrijeme kad su kiša i oborinske vode mogle oštetiti njezinu površinu. S tim zaključkom na umu, pitanje glasi: kada je bilo dovoljno kiše da nastane vidljiva erozija na Sfingi i zidovima oko nje? Geološka povijest regije daje klimatski kontekst.

3

ZELENA SAHARA Sfinga u klimatskom kontekstu

gipatska zapadna pustinja danas se nalazi unutar ekstremno sušne regije istočne Sahare. Trenutno prima manje od jednog centimetra kišnice u desetljeću, te je pusta i neprikladna za život. Me­ đutim, postoji obilje dokaza koji pokazuju da se klima Sahare uvelike promijenila od kraja ledenog doba, osobito u Maliju i Nigeru. U tim je zemljama veoma davno stajaća voda stvarala jezera, koja su postoja­ la kroz dugo vremensko razdoblje. Analiza sedimenata tih drevnih jezera pokazuje da su, jednom davno, postojale visoke pješčane obale blizu jezera Čad, što ukazuje na vlažniju klimu. Prema istraživačima koji se bave klimatskim promjenama, takva "mokra" Sahara postojala je između 8000 i 6000 g. pr. Kr., a utjecala je na cijelu sjevernu i istočnu Afriku. Jačanje vlažnih vremenskih prilika utjecalo je na stvaranje novih travnjaka koji su trajali do 2500 g. pr. Kr. Slijedom toga, nomadski pastiri iz susjednih zemalja na sjeveroistoku doveli su ovce u Afriku. Kosti ovaca pronađene su na mnogim mjestima, a prema arheolozima, njihova nazočnost u arheološkom zapisu podudara se s početkom ekosustava travnjaka. Arheolozi su također otkrili ostatke kultura koji pokazuju da su ljudi živjeli u blizini drevnih jezera i rijeka u Maliju, Nigeru i Čadu. Koštano oruđe, osobito harpuni, nađeno je na širokom području koje se prostire od doline Nila do središnjeg dijela Sahare u Nigeru, Maliju i Čadu. Artefakti su također pronađeni oko jezera

E

Slika 3.1. Dokaz o postojanju drevnog riječnog sustava u Alžiru, viđen iz orbite

Turkana i u sjevernoj Keniji. Većina arheologa zaključuje da su između 6000 i 4000 g. pr. Kr. pastirski narodi sve više naseljavali cijelo podru­ čje, primjerice Tin-Torhu u Libiji, Meniet u planinama Hoggar u Alži­ ru i Adrar Bous u pustinji Tenere u Nigeru. Prema datiranju artefakata izotopom ugljika, pastirske su kulture migrirale od sjeveroistoka prema jugozapadu. Arheolog Fred Wendorf izračunao je da su prije 2500. g. pr. Kr. u istočnoj Sahari postojale tri velike razdoblja kiša. Wendorf tvrdi da se dokazi o tim kišnim razdobljima vide u masivnim naslagama mulja koje ostaju iza sezonskih playa, odnosno privremenih jezera, iz kojih je dobiveno više od sto datiranja izotopom ugljika. Te tri epizode jakih padalina bile su podijeljene razdobljima ekstremne suše od 53005100. g. pr. Kr. i od 4700-4500. g. pr. Kr., kada su slojevi tla natopljeni vodom padali na istu (ili nižu) razinu na kojoj su i danas. Tijekom tih sušnih međurazdoblja, naslage mulja bile su pod velikim utjecajem erozije, a u nekim su slučajevima pješčane dine ispunile udubljenja nestalih jezera. Megalitske strukture i krugovi od pješčenjaka u Nabta Playi u južnom Egiptu, o kojime će biti više riječi u sljedećem poglav­ lju, nalazili su se u sedimentima koji su se taložili između 5000 i 4700 g. pr. Kr.

Pretpovijesna naselja, kao što je bila Nabta, otkrivaju da je taj kraj tijekom nekoliko tisuća godina uvijek iznova naseljavan, osobito u vrijeme ljetnih kiša kad je postojalo obilje vode za ljude i njihove ži­ votinje. Na temelju datiranja drvenog ugljena i ljuski nojevih jaja izotopom ugljika, utvrđeno je da su velike zajednice postojale između 6100 i 6000 g. pr. Kr. Jedno je iskopano selo sadržavalo više od osam­ naest kuća, složenih u ravnom nizu, s dubokim bunarima u koje se moglo ulaziti - zadatak koji je očito iziskivao mnogo rada. Jedan bu­ nar što ga je Wendorf iskopao bio je širok tri i pol metra i dubok dva metra i sedamdeset, dovoljno velik da tijekom cijele godine omogući život u pustinji. Vjeruje da je gradnja tih bunara možda prvi znak rađanja društvene strukture, koja je kasnije osmislila i izgradila megalitski kompleks Nabta, oko 5000 g. pr. Kr.

Slika 3.2. Karta egipatskih gradova i oaza

Međutim, kiše nisu potrajale. Pomak monsuna na jug oko 2800 g. pr. Kr. ponovno je područje Nabte učinio ekstremno suhim i nepri­ kladnim za život. U to je vrijeme egzodus iz Nubijske pustinje (istočno područje Sahare u sjeveroistočnoj Africi, između Nila i Crvenog mo­ ra) na jug, u gornji Egipat, mogao potaknuti stvaranje društvenih razlika i kulturne kompleksnosti u tom području, i selidbu prema dolini Nila gdje je izvor svježe vode bio dostupan. Klimatski, ono što se između 10.000 i 2500 g. pr. Kr. događalo u pustinji Sahara, važan je čimbenik za podupiranje (ili pobijanje) teori­ je o ranom datumu klesanja Sfinge. Premda je nemoguće točno znati što se događalo u pretpovijesnim vremenima, posljednjih tridesetak godina niz istraživača proučava to razdoblje, te su složili mogući scena­ rij klimatskih promjena. Postoji golema količina podataka iz zapad­ nog Egipta i sjevernog Sudana, uključujući više od petsto objavljenih informacija o datiranju izotopom ugljika i razni geološki podatci. Jedan je istraživač, C. Vance Haynes sa Sveučilišta Arizone, pose­ bno proučavao klimatske promjene u istočnoj Sahari (sjeverozapadni Sudan i jugozapadni Egipat) od 1973. Prema Haynesovim riječima, to područje pruža čvrste dokaze o klimatskim promjenama. Dokazi ukazuju na značajne promjene od ekstremne suše (oko centimetar kiše godišnje) do polu-sušnih uvjeta (gotovo trideset centimetara kiše go­ dišnje). Klimatska povijest regije otkriva da je Sahara nekoliko puta mijenjala svoj izgled, od zelenila do pustinje i natrag.

Tijekom ledenog doba: prije 10.000 g. pr. Kr. Tijekom drugog dijela ledenog doba, prije 20.000 do 10.000 godina, istočna je Sahara bila nenastanjena i ekstremno suha. Premda je otkri­ veno nekoliko nalazišta iz srednjeg paleolitika (starih između 100.000 i 40.000 godina), nijedno ne potječe iz posljednjih etapa ledenog doba. Prema tvrdnjama arheologa, najstarija naseobina u pustinji Darb El Arba'in, u jugozapadnom Egiptu, postojala je prije više od 70.000 godina, tijekom srednjeg paleolitika, prije početka ledenog doba. Vla­ žna je klima u sjevernoj Africi započela prije 50.000 godina i trajala je 20.000 godina. Ta se vlažna era zove Mousterian Pluvial, a omogu-

ćila je Sahari da procvjeta od biljaka i životinjskog svijeta, ali je omo­ gućila i nastanak ljudskih naseobina. Haynes piše da testiranje karbonata uranom pokazuje da su sedi­ menti u Egiptu i Sudanu iz tog vlažnog razdoblja barem deset puta stariji od onoga što pokazuju druga testiranja. Također vjeruje da dati­ ranja izotopom, obavljena tijekom posljednjih dvadeset pet godina, treba uzeti kao minimalne vrijednosti, jer postoji mogućnost da su se kemijski promijenili u brojnim kasnijim razdobljima kiša. Haynes kaže, ako je u istočnoj Sahari prije dvadeset do deset tisuća godina postojalo veliko vlažno razdoblje, ondje bi se trebali nalaziti arheološ­ ki dokazi o ljudskoj nazočnosti, jer ljudi prirodno migriraju prema plodnim krajevima. Međutim, takvi dokazi ne postoje. U posljednjim godinama ledenog doba, jaki su vjetrovi puhali pre­ ko ekstremno suhe Sahare. Pješčane su se dine protezale od srednjeg do sjevernog Sudana. Prema optičkim datiranjima, prije sedamnaest do jedanaest tisuća godina vjetar je nanosio pijesak u regiji Pješčane plohe Selima. Dine su se također formirale u Nabta Playi, Velikom pješčanom moru i Wadi Bakhtu u Gilf Kebiru. Slijedom toga, okoliš se drastično promijenio. Riječni su sustavi izbrisani, a vjetar je stvarao rupe diljem zemlje. Međutim, arheološki i geološki dokazi pokazuju da su po završetku ledenog doba počeli prevladavati vlažni uvjeti.

Ljetne kiše: 8000 do 5000 g. pr. Kr. Kako je klima postajala sve vlažnija oko 8000 g. pr. Kr., kiše su niska područja pretvorile u jezera i playe. S početkom tog "neolitskog kiš­ nog razdoblja", regija koju danas poznajemo kao Egipat postala je produžetak sahelske savane. Područje je pastirima i životinjama nu­ dilo nove zemlje prikladne za život. Prema Haynesovim tvrdnjama, tijekom tog razdoblja područje je dobivalo najmanje trideset centime­ tara kiše godišnje, a možda čak i šezdeset. Između 7000 i 4000 g. pr. Kr., kad su monsunske kiše pokrivale znatan dio unutrašnjosti Afrike, razvio se "kišni maksimum" - kad je padalo najviše kiše - pretvarajući pustinju u zelenilo bogato životom. Neki podaci pokazuju da su kiše počele oko 10.000 g. pr. Kr. u Bir Kiseibi, ali u mnogim drugim područjima, uključujući Abu Ballas na

jugu središnjeg Egipta, stigle su tisuću godina poslije. Unatoč tome, oko 7500 g. pr. Kr. uzdignuti slojevi tla natopljenog vodom omoguća­ vali su postojanje jezera u Sudanu. Arheolozi su otkrili sedimente iz tih drevnih jezera koji uključuju pijesak, mulj, slatkovodne karbonate, slojeve sulfata, soli i fosile biljaka. Analiza peluda pokazuje da je rijet­ ko pošumljena stepa postojala u području oaze Selima, te da su ondje rasla stabla Acacia, Commiphora i Maerua. Također su rasle višegodi­ šnje biljke kao što su Tribulus, Blepharis i pripadnice porodica Chenopodiaceae-Amaranthaceae. Danas tih biljaka koje cvatu ima u Ennediju, Darfuru i drugim mjestima gdje ima dovoljno vlage da bi mogle uspije­ vati. Jezero Birket Qarun, koje dobiva vodu iz Nila, također je nastalo u tom razdoblju, a u južnom Egiptu su se zavale punile kišnicom. U drugim područjima, gdje su kiše bile obilnije, postojala su jezera i močvare. Drveni ugljen iz pretpovijesnih logorskih vatri, datiran izoto­ pom ugljika, svjedoči o sve više vlage i hladnijim temperaturama. Dokazi iz regije Gilf Kebir ukazuju na polu-suhu do suhu klimu u kojoj su dominirali zečevi, gazele i glodavci. Među ostacima otkrive­ nim u Dahkli nalaze se antilope, gazele, konji, vodenkonji, goveda, slonovi, nojevi i ribe. Kosti nosoroga pronađene su u Mergi, a slona, antilope, divljih mačaka i žirafe u Abu Ballasu. Budući da žirafe jedu lišće, pupove i grančice akacije i drugih biljaka, može se pretpostaviti da je u cijeloj regiji bilo dovoljno stabala za njihovu ishranu. Do 7300 g. pr. Kr. u sjevernom je Sudanu postojao Wadi Howar i ulijevao se u Nil. Blizu Gebel Rahiba klimatski su uvjeti omogućavali postojanje hladnih, slatkovodnih jezera dubine od tri i pol do devet metara. Nabta Playa, kao i Umm Dabadib duž libijske visoravni, tako­ đer su prije 7400 g. pr. Kr. imali vlažnu klimu. Mulj se akumulirao duž Wadi Tushka i na drugim mjestima u Velikom pješčanom moru južno od Siwe. Do 7100 g. pr. Kr. izvori i arteški bunari postojali su u Khargi i Dahkli.

Playe Playa je plitko jezero kratkog vijeka koje nastaje ondje gdje se voda slijeva u zavalu bez odvoda u more, te poslije isparava, ostavljajući za sobom ravnu površinu od blata. Playe su česta karakteristika pustinj­ skih područja, a rijetko koji oblik na zemlji je tako plosnat i ravan.

Nastanak tih privremenih jezera u Nabti i Kiseibi bio je periodičan, uz naizmjenične intervale suša. Raspored sedimenata od mulja i gline u playama ukazuje na nasumične obilne kiše iza kojih su slijedile na­ gle poplave ili bujice. Tri različite kulture smještene u sedmo tisućljeće pr. Kr. ukazuju na postojanje izmjenične klime. Ostaci životinja (uklju­ čujući velika goveda, a možda i pripitomljena goveda) govore o tome da su se ljudi na nekim lokalitetima bavili stočarstvom. Druge playe blizu oaze Bir Kiseiba bile su nastanjene između 8000 i 6200 g. pr. Kr. Datiranje izotopom ugljika u regiji Kiseibe ukazuje na sušno ra­ zdoblje između 6200 i 6100 g. pr. Kr., a ekstremno sušni interval u Nabta regiji nastupio je oko 6500 g. pr. Kr. Prema tvrdnjama arheolo­ ga, tijekom tog razdoblja pretpovijesni su artefakti izbili na površinu uslijed stezanja i širenja glina u sedimentima playa. Glinom pokrivene jame-spremišta, otkrivene u Nabti, pokazuju da je područje opet po­ stalo vlažno nakon 6100. g. pr. Kr. Međutim, do 5900. g. pr. Kr. nastu­ pilo je još jedno sušno razdoblje, a trajalo je dvjesto godina prije nego je počela sljedeća vlažna faza. Naslage taloga pružaju dokaze o klimi s dosta kiše, više od trideset centimetara godišnje. Neke su playe zadržale ostatke obala; druge su pokrivene zaobljenim šljunkom. Za razliku od aktivnih playa Sjeverne Amerike, koje imaju glatko tlo od stvrdnutog i ispucanog blata, one u Arba'in erodirale su od vjetra u različitim stupnjevima. Neke sadrže yardange (izbočene stijene) koje strše nekoliko metara iznad tla playe. Druge su tako jako erodirale da nisu ostale nikakve izbočine, a nekoli­ ko ih je vjetar tako raščistio da je ostao samo kamen stanac. Sedimenti u playama nastali su od erozije kamena stanca izazvane vodom koja teče preko tla. Ti su sedimenti tipično sastavljeni od pje­ ščenjaka, škriljevca i vjetrom nošenog pijeska. Ondje gdje su postali vidljivi zbog iskopavanja, dijelovi pješčenjaka (slojevitog kamena koji se od okolne stijene razlikuje po izgledu) drukčiji su od zaobljenog šljunka. U dubljim dijelovima tla, gradiraju se u blatnjavi pijesak i gli­ nu. Ljuske i uvijanje blata ukazuju na kratke intervale ekstremnih suša tijekom tih kišnih razdoblja. Ostalo je malo fosila, ali oni koji postoje uglavnom su loše očuvane kosti divljači, goveda, ovaca ili koza, te ne­ koliko puževih kućica. Playe u oazama sjevernog Egipta bile su aktivne do 5000 g. pr. Kr. U oazi Siwa, Hatiet Um El-Hiyus playa bila je aktivna do 5900 g. pr.

Kr., ali se tijekom šestog tisućljeća pr. Kr. počela sušiti od najviših dijelova. Dokazi iz tih playa pokazuju da su se između 8000 i 5000 g. pr. Kr. klimatski uvjeti izmjenjivali od sušnih do vlažnih i natrag. Premda su vlažna razdoblja trajala po nekoliko stotina godina, te regi­ ju činila prikladnom za život, klima je općenito bila uglavnom suha.

Jezera Močvarni su uvjeti postojali između 6400 i 5000 g. pr. Kr. u sjever­ nom Sudanu, a plitka su se jezera smjestila između dina zapadno od doline Nila. Vodeni putovi, blizu Naga Hamre, Gebel Nagerua i Wadi Howara, osiguravali su raznolikost životinjskog svijeta, te su između ostalih, postojali krokodili, vodenkonji, kopnene kornjače, goveda, slonovi, nosorozi, bradavičaste svinje, žirafe i nekoliko vrsta riba. Fo­ sili vodenih životinja, kao što su vodenkonj, krokodil i ribe, pokazuju da su vode postojale, te da su neke bile povezane s Nilom. Sedimenti u jezerima na sjeveru Sudana omogućili su geolozima stvaranje podrobne slike okoliša. Podaci o peludi iz uzoraka izvađe­ nih geološkim bušenjem u oazi Selima, Oyo uleknine i El-'Atruna pokazuju da je strma padina puna zelenila postojala u istočnoj Sahari od 6500 do 5000 g. pr. Kr. Zona biljnog života pružala se preko petsto kilometara širokog pojasa na sjeverozapadu Sudana, od pošumljenih savana blizu El-'Artruna do stepa u Selimi. Dalje na jugu, pelud iz plitkih, kišama punjenih jezera govori o postojanju visokih akacija trava kojima je potrebno četrdeset do pedeset centimetara kiše godi­ šnje. Također tijekom tog razdoblja, Oyo uleknina imala je duboko slatkovodno jezero okruženo biljkama savane. Južno od Egipta, na sjeverozapadu Sudana blizu osušenog pritoka Nila, talog u jezeru sastoji se od tankih, naizmjeničnih slojeva kemij­ skih precipitata i bogatog organskog mulja. Te naslage pružaju podro­ bne informacije o pretpovijesnoj klimi regije. Sadrže pelud, dijatomeje (jednostanične alge), ostatke beskralježnjaka i korisne stabilne (nisu radioaktivni) izotope*, a to znači da su postojali uvjeti od tropskih pošumljenih savana do travnjaka. * Izotop je jedan od nekoliko oblika kemijskog elementa koji ima isti atomski broj, ali različitu atomsku masu.

Zanimljiva značajka te regije je činjenica, kako kaže Haynes, da su arheološka nalazišta smještena na kamenu stancu ili na naslagama iz ranijeg pleistocena. Slijedom toga, nema stratigrafske veze s naslagama nastalim između 10.000 i 3000 g. pr. Kr. To zapravo znači da je nemo­ guće razraditi kronologiju postojanja ljudi jer je kamen stanac ondje bio milijunima, možda milijardama godina. Kulturološki ostaci, pro­ nađeni u dinama, spustili su se do kamena stanca ili naslaga iz ranijeg pleistocena uslijed erozije tijekom ekstremno suhih vremena koja su ispreplitala vlažna razdoblja. Ta je erozija ostavila niske kupole pijeska pune artefakata i kamenih ploča ognjišta. Premda datiranje ognjišta i ljuski nojevih jaja izotopom ugljika ukazuje na vremenska razdoblja naseljenosti, ne određuju starost samih naslaga tla i dna jezera. Prilikom datiranja egipatskih i sudanskih dna jezera, Haynes se os­ lanjao na starost organskih tvari pronađenih u blatu, određenu izoto­ pom ugljika: karbonata, puževih kućica i, u rijetkim slučajevima, dje­ lića drvenog ugljena. Jednom je u bazi dna jezera našao jedan do dva centimetra debele naslage pougljenjene trske na vjetrom nanesenom pijesku. Međutim, raspršeni se drveni ugljen mogao iznova taložiti, pa ga, kaže Haynes, treba koristiti samo kao maksimalnu moguću sta­ rost naslage. Starost najniže razine drvenog ugljena pronađene u tlu je najpouzdanija, a u Selimi je najniži sloj drvenog ugljena potjecao iz dva različita razdoblja, 7700 i 6500 g. pr. Kr. Prema Haynesovim tvrdnjama, ostaci ranijeg jezera još uvijek su postojali prije pojave drugog jezera. To je drugo jezero također imalo temeljni sloj od poug­ ljenjene trske, što su je vjerojatno spaljivali pretpovijesni pastiri kako bi imali bolji pristup vodi. Razumne procjene starosti tih drevnih jezera dobivene su datira­ njem raznih vrsta sedimenata uz pomoć izotopa ugljika. Međutim, u nekim slučajevima procjene mogu biti previše stare zbog ponovnog taloženja sedimenata iz dna ranijih jezera, ili drugih faktora koji kom­ pliciraju procjenjivanje starosti. S tim na umu, istraživači su početak kišnih uvjeta u Sahari smjestili između 9000. i 7880. g. pr. Kr. Prema dokazima pronađenim u nekadašnjim jezerima Sudana i Egipta, može se zaključiti da su u Sahari kišni uvjeti počeli oko 7880. i završili oko 5490. g. pr. Kr. Prva vlažna faza započela je oko 7800. g. pr. Kr., a druga se dogodila oko 6900. g. pr. Kr. Također postoje do-

kazi da je treća faza postojala između 5490. i 5220 g. pr. Kr. Između tih vlažnih faza klima je bila relativno suha.

Rijeke Dugačka više od 6600 kilometara, rijeka Nil je najduža na svijetu. Zapravo se sastoji od dviju rijeka, Plavog Nila i Bijelog Nila. Plavi Nil je primarni izvor Nila i teče iz sjeverozapadne Etiopije u Sudan. Bijeli Nil teče iz jezera Victoria, zatim prema sjeveru i zapadu kroz Ugandu, jezero Kyoga i jezero Albert. Obje se rijeke spajaju u Sudanu i čine ono što svi poznajemo kao rijeku Nil. Drukčija boja tla na mjestima do kojih je rijeka nekoć dopirala duž Bijelog Nila pokazuje da je između 6500. i 6000. g. pr. Kr. vodostaj bio tri metra viši od današnjega. Nekoliko se wadija ulijevalo u Nil, uključujući Wadi Howar, diljem sjevernog dijela središnjeg Sudana, kao i Wadi Melik koji je tekao od 5700. do 4000. g. pr. Kr. Vlažni uv­ jeti u dolini Nila ostavili su naslage mulja, blata i šljunka prije 3000. g. pr. Kr. Poplave Nila između 6200. i 4600. g. pr. Kr. stvarale su duboka jezera u El Faiyumu, provinciji u gornjem Egiptu, i znatne su se koli­ čine slatke vode slijevale u Sredozemno more.

Pješčana ploha Selima Ravno, pijeskom pokriveno područje od 40.000 kvadratnih kilome­ tara zove se Pješčana ploha Selima i srce je istočne Sahare. To je tako­ đer središte pustinjske neplodnosti na egipatsko-sudanskoj granici. U svojoj analizi pješčane plohe, dr. Haynes ju je podijelio na četiri glavne starosne skupine slojeva: Od A do D, od najstarijih do najmla­ đih. Slojevi A i C sastoje se od naslaga pijeska i šljunka koje su nastale u manje suhim uvjetima. Sloj A, koji je najstariji, sadrži najbolje razvi­ jeno tlo. Sedimenti sloja A sadrže artefakte iz ašelejenske kulture, koja se pripisuje Homo erectusu u razdoblju od prije 1.5 milijuna do 300.000 godina. Sloj C, u nekim slučajevima, može biti ostatak sloja A u kojem je smanjen sastojak željeza uslijed podzemnih voda u nižim dijelovima. Međutim, neki dijelovi sloja C stari su od 70.000 do 90.000 godina i sadrže artefakte iz srednjeg paleolitika. Slojevi B i D su pješčane plohe koje su se taložile u ekstremno suhim uvjetima. Crveni sloj B, stariji od 300.000 godina, pokazuje jače napredovanje stvaranja tla i tvrđi je

od svjetlosmeđeg sloja D iz razdoblja holocena, od 9000 g. pr. Kr. do danas. Kako je gore rečeno, te slojevite plohe pijeska ukazuju na formira­ nje tla u različitim stupnjevima. Do tog "stvaranja tla" dolazi kad mokre, veoma malene količine gline i karbonata u pijesku služe kao povezna, kohezivna tvar. Tijekom dugog vremenskog razdoblja, pije­ sak se može pretvoriti u tlo ako je izložen vlazi. Haynes slojevite plo­ he pijeska dijeli u pet etapa stvaranja tla, 0 do 4, kako slijedi: Etapa 0: nema kohezije; neće stajati kao vertikalni zid kad se iskopa. Etapa 1: adekvatna kohezija da bi stajao kao vertikalni zid prilikom kopanja rova, ali ne postoji struktura tla. Etapa 2: adekvatna kohezija uz slabu, srednje prizmatičnu struktu­ ru. Pukotine između tala su tako fine da se pojavljuje malo ili nimalo napuklina nakon odstranjivanja pijeska etape 0. slojevi se jasno razlikuju u svakom tlu. Etapa 3: nema primarnih taložnih značajki zbog uznemiravanja slojeva aktivnošću korijenja, ukopavanja životinja i gaženja ljudi i životinja. Boje tla postaju više crvene i smeđe. Etapa 4: crvenija od etape 3, s jačom strukturom; očito starije tlo. Haynes kaže da su tla etape 3 u pješčanoj plohi očito proizvod vlaž­ nijih klima. Ona koja su se razvila u sloju D često sadrže pretpovijesne kulturne artefakte. Čini se da su etape 0, 1 i 2 rezultat učestalosti i intenziteta kiša. Slijedom toga, ne moraju imati kronološku važnost. Drugim riječima, kiša je mogla prodrijeti kroz gornji sloj pijeska i pretvoriti etapu 0 u etapu 1 omogućujući laganu koheziju. Ekipa iz Oxforda koristila je optički simuliranu luminiscenciju (OSL) za određivanje starosti pješčane plohe Selima. Pijesak s razvo­ jem tla etape 2 procijenjen je na starost od 3380 i 4640 godina; pije­ sak s razvojem tla etape 3 procijenjen je na 15.690 i 19.220 godina, što bi značilo da su donji slojevi pješčane plohe Selima nastali tijekom kasnog ledenog doba, prije petnaest do dvadeset tisuća godina. Nakon taloženja slojeva uslijedilo je formiranje tla, tijekom vlažnih faza između 7800. i 3000. g. pr. Kr. To znači da se pretpovijesna jezera i playe podudaraju s razdobljima vlage i formiranja tla, a ne s evoluci-

jom pješčane plohe Selima. Nastanak pješčane plohe Selima zbio se u ekstremnoj suhoći ledenog doba, i nakon 3000. g. pr. Kr., kad se kli­ ma opet vratila na ekstremnu sušu. Fosilni ostaci kućice velikog puža, nađeni u etapi 3 površinskih tla u sjeverozapadnom Sudanu, dokazuju da je bilo najmanje trideset cen­ timetara godišnjih padalina tijekom posljednje faze neolitskog kišnog razdoblja. Testiranjem izotopom ugljika organskih djelića puževih kućica određuje njihovu starost od 4500 g. pr. Kr., na sjevernom kraju područja proučavanja, do manje od 1100 g. pr. Kr. na južnom kraju, što ukazuje na povlačenje pošumljene savane tijekom posljednjih kišnih razdoblja na sjeverozapadu Sudana. Fosilni dokazi iz Pješčane plohe Selima, koja je nastala tijekom ledenog doba, također pokazuju da je između 8000 i 5000 g. pr. Kr. došlo do vlažnog razdoblja.

Povratak pustinje: od 5000. g. pr. Kr. do danas Mokri i vlažni uvjeti prije 5000. g. pr. Kr. uspostavili su ekosustav koji se sastojao od travnatih ravnica, grmlja i stabala. Flora je bila pose­ bno koncentrirana u wadijima, jezerima i vrelima, koji su privlačili životinje i ljude. Kasnije je okoliš postupno postao polu-suh diljem južnog Egipta i sjevernog Sudana, a kišni se pojas pomicao sve dalje na jug. Nastavak vlažnih uvjeta varirao je ovisno o lokaciji, a neka su se područja sušila brže od drugih. Jezera koja su se punila podzem­ nim vodama obično su trajala duže od playa punjenih kišom. Biljni je život postajao sve siromašniji kako je suha klima jačala. Prema rezultatima proučavanja peludi, klimatska se suhoća naglo razvijala nakon šestog tisućljeća pr. Kr. Rub kišnog pojasa preselio se 250 kilo­ metara na jug procijenjenom brzinom od trideset šest kilometara svakih sto godina - što je ekvivalent jednog stupnja geografske širine svakih tristo godina. Biljke i životinje, u većem dijelu regije, na koncu su uništene ili stiješnjene na malenim dijelovima zemlje prikladne za život. Playe u oazama sjevernog Egipta osušile su se oko 5000 g. pr. Kr., a njihova su se udubljenja ispunila pijeskom što ga je nosio vjetar. Playa Hatiet Um El-Hiyus, u oazi Siwa, bila je aktivna do 5900 g. pr. Kr., ali se počela isušivati tijekom šestog tisućljeća pr. Kr.

Nil je imao visok vodostaj do 4600 g. pr. Kr., ali je nakon toga pao i samo povremeno imao viši vodostaj. Poplave do kojih je katkada dolazilo i nizak vodostaj rezultirali su taloženja sedimenata, oksidira­ nih slojeva i vapnenastih "probijanja" duž delte Nila (područja Sredo­ zemnog mora na ušću rijeke). Nakon 4500. g. pr. Kr. razine jezera u Faiyumu spustile su se petnaest metara, povisile su se oko 3800-3700. g. pr. Kr., a zatim su ponovno padale od 3700. do 1700 g. pr. Kr. Duž gornjih dijelova Nila, pritoci su posve presušili oko petog tisućljeća pr. Kr. Wadi Melik je presušio oko 4000 g. pr. Kr. Količina vode iz Wadi Howara znatno se smanjila. Područja zapadno od doline Nila i regija Faiyum općenito se smatraju suhima od 5000. do 4500. g. pr. Kr. Nakon 4500. g. pr. Kr. flora savane je počela nestajati, a elementi Sahare su preuzeli dominaciju. Do 4000. g. pr. Kr. u većini područja južnog Egipta nalazila se isključivo pustinjska flora, uz iznimku neko­ liko oaza, wadija i regije Gilf Kebira. Do 3000. g. pr. Kr. voda je još uvijek sezonski postojala, omogućujući razvoj bogate vegetacije, što se može usporediti s današnjim drvoredima uz Tibesti i Hoggar. Suhoća se možda neznatno ublažila tijekom četvrtog tisućljeća pr. Kr., uz godišnje količine kiše od oko petnaest centimetara, ali se klima nastavila pogoršavati. Fosili biljaka pokazuju da je klima do 2000. g. pr. Kr. postajala sve suša, uz procijenjenu godišnju količinu kiše od desetak centimetara. Čini se da su mnoga mjesta u južnom Egiptu napuštena oko 4000 g. pr. Kr. Glavno razdoblje naseljenosti u regiji Gilf Kebir trajalo je od 4000. do 3000. g. pr. Kr.; druge playe, kao što su Wadi Bakht i Ard El-Akhdar, postojale su do 3000. g. pr. Kr., a zatim su naglo prestale postojati. Međutim, moguće je da su pješčane dine koje su zatvorile playe bile probijene, možda stogodišnjom olujom velikih razmjera. Slični obrasci klimatskih promjena postojali su u sjevernom Suda­ nu, premda su uvjeti općenito bili vlažniji od onih u južnom Egiptu. Neka jezera i playe u sjevernom Sudanu presušili su do 5000. g. pr. Kr. U područjima Laquiya i Tageru, mnoga su jezera presušila oko 4500. g. pr. Kr. Neka jezera u regiji Merga ostala su aktivna oko 4900 g. pr. Kr. Playe u Laquiya Umranu još uvijek su bile aktivne oko 4100 g. pr. Kr., a neka ognjišta u Wadi Sahlu, blizu Laquiya Arba'ina, potje­ ču iz 2700. g. pr. Kr. Playe i okoliši stajaće vode (gdje nema nikakvih

struja) duž Wadi Howara i Wadi Mansouraba počeli su nestajati na­ kon 5000. g. pr. Kr., a posve su nestali negdje prije 2800. g. pr. Kr. Istraživanja u Selimi pokazuju da je između 5000 i 4000 g. pr. Kr. jezero intenzivno isparavalo, što je rezultiralo nastankom slanog jeze­ ra oko 4400 g. pr. Kr. Biljni život koji je u toj regiji postojao trajao je do 4000 g. pr. Kr. Izotopskim mjerenjima mekušaca utvrđeno je da su suhi uvjeti prevladavali oko 3600 g. pr. Kr. Kako je bilo sve manje kiše i klima je progresivno postajala sve suša, jezero u Selimi se smanji­ valo i nestalo oko 2000 g. pr. Kr. U Oyou, četiristo kilometara južno, događale su se slične promjene. Duboko je jezero postojalo do 5000 g. pr. Kr., ali se smanjivalo i postalo je slano. Do 4600. g. pr. Kr. bjelo­ gorične šume savane počele su nestajati. Između 4000. i 2500. g. pr. Kr. grmlje akacije i travnjaci zamijenili su dotadašnje suptropske sava­ ne Sudana i Sahela. Nakon 2900. g. pr. Kr. vjetrom nošeni pijesak pokrio je jezero u Oyou. Veliko pješčano more, južno od Siwe, također je proces koji mu je na kraju donio suhoću. Analiza sedimenata playe pokazuje da su suha razdoblja prekidala vlažne uvjete tijekom petog tisućljeća pr. Kr. Na­ slage vjetrom nošenog pijeska ukazuju na manje razdoblje suhe klime oko 4300. g. pr. Kr., prije nego su pješčane dine bile, ponovno, djelomi­ čno natopljene vodom i prije nego ih je biljni život stabilizirao (oko 2780. g. pr. Kr.). Nakon 2700. g. pr. Kr. područje je ostalo ekstremno suho. Dokazi o ručno kopanim bunarima na mjestima playa blizu Siwe pokazuju da su otprilike u isto vrijeme započeli slični suhi uvjeti. Do 5000. g. pr. Kr. nestale su mnoge playe punjene kišom u Egiptu. Većina se znatno isušila, zbog suše, a biljni je život počeo nestajati već oko 5600 g. pr. Kr. Nakon 3900. g. pr. Kr. mnoga udubljenja playa bila su doslovce ispunjena pijeskom. U Nabta Playi izmjenični slojevi šuma i vjetrom nošenog pijeska pokazuju da su suha razdoblja preki­ dala vlažnije uvjete između 5700. i 3800. g. pr. Kr. U regiji Kiseiba, vlažna je klima možda trajala malo duže. Čini se da su playe blizu Bir Kiseibe postojale do 3400. g. pr. Kr., možda zahva­ ljujući podzemnim vodama zakopanima između slojeva pijeska. Zali­ he vode u Abu Ballasu polako su nestajale do 4300. g. pr. Kr., a tada je vjetrom nošen pijesak pokrio blato playa. Oaza Dahkla doživjela je slično isušivanje nakon 4500. g. pr. Kr.

U južnoj regiji Kharga zavale kod Shurafa Hilla, između 6000 i 5000 g. pr. Kr., jaki su vjetrovi odstranili znatne količine površinskih sedimenata. Dubina erozije vjerojatno je držala korak sa spuštanjem slojeva tla natopljenih vodom, premda su zacijelo postojali i drugi faktori. Nakon 3000. g. pr. Kr. velike su pješčane dine počele pokriva­ ti mnoga nastanjena mjesta. Oko 2800. g. pr. Kr. u Sudanu je Wadi Howar imao sve manje vo­ de, a njegova su jezera isparila, obilježavajući službeni završetak opće­ nitog vlažnog razdoblja u sjeverozapadnoj Nubiji. Do 2500. g. pr. Kr. čakje i pustinjsko šipražje nestalo iz većeg dijela južnog Egipta i sjever­ nog Sudana, uz iznimku nekoliko oaza i wadija. Nedostatak vegetaci­ je omogućio je da pijesak zauzme veći dio regije. Suhi do ekstremno suhi uvjeti ukorijenili su se u cijeloj regiji do 2500. g. pr. Kr. Jezera u Selimi presušila su oko 2000 g. pr. Kr., a u El-Atrunu i regiji Gebel Tageru oko 1600 g. pr. Kr. Datirani arheološki nalazi pokazuju da su te pustinjske regije bile napuštene. Nakon 4000. g. pr. Kr. ručno kopani bunari pokazuju da je nastanak suhih uvjeta utjecao na ljudske aktiv­ nosti. Do 2075. g. pr. Kr. presušio je Wadi Howar, južni pritok Nila, a sjeverni dio središnjeg Sudana postao je pustinja bez vode. Današnja pustinja Sahara gotovo uopće nema života, a ondje po­ stoje jedino najotpornije pustinjske biljke i životinje. Nekoć napola suho područje, prikladno za život, južnog Egipta i sjevernog Sudana suho je od 4500. g. pr. Kr., a sad ondje dominira vjetar.

Klima-sažetak Egipatska pustinja Arbain i okolna regija suhe su posljednjih petnaest do dvadeset tisuća godina, primajući oko centimetar vode godišnje. Međutim, kako je opisano u prijašnjem tekstu, vlažniji su uvjeti pre­ vladavali između 7000 i 4000 g. pr. Kr., a kiše je u prosjeku bilo više od trideset centimetara godišnje, a možda čak i šezdeset. Ipak, regija je bila podložna suši jer su kiše bile sezonske. Mršave pustinjske biljke osiguravale su dovoljno vegetacije za održavanje životinjskog i ljud­ skog života između 6500 i 1000 g. pr. Kr. Kako je područjem vladala sve veća suša, a monsunskih je kiša bilo sve manje, dostupnost povr­ šinske vode postajala je sve veći problem. Jezera i rijeke su presušili,

a prevladavala je erozija izazvana vjetrom. Takav klimatski scenarij potkrjepljuje i geološka povijest izlijevanja Nila. Kako Robert J. Wenke kaže u radu "Egypt: Origins of Complex Societies" ("Egipat: porijeklo kompleksnih društava"), razine vode Nila bile su visoke od 6800. g. pr. Kr. do 3800. g. pr. Kr. Međutim, nakon toga razine vode su bile niske, osim kratkih vlažnih razdoblja oko 3400. g. pr. Kr. i 2500. g. pr. Kr. Budući da je "zelena" Sahara postojala između 7000 i 4000 g. pr. Kr., a količina padalina dosezala je oko šezdeset centimetara godišnje, može se tvrditi da je egipatska Sfinga isklesana uskoro nakon 7000. g. pr. Kr. Premda je to suprotno tradicionalnim stavovima, time bi se dobilo dovoljno vremena za eroziju zapadnog zida izazvanu kišom. Također bi se poklapalo sa Schochovim otkrićima. Međutim, brzine erozije su, u najboljem slučaju, procjene u kojima se znanstvenici če­ sto ne slažu. Tu se postavlja pitanje kojom brzinom stijene erodiraju.

Erozija i Sfinga Sve se kopnene površine mogu smatrati padinama brda, čak i ako ne­ maju nagiba (ravna površina ima "nagib" od nula stupnjeva). U veći­ ni se slučajeva erozija padine može smatrati sustavom koji povezuje oštećenja izazvanih vremenskim prilikama (raspadanje stijena), proce­ se svojstvene padinama (kao što je masovno pomicanje slobodnog kamenja i tla nizbrdo, uslijed gravitacije ili pod utjecajem vode) i ero­ ziju do koje tipično dolazi od rijeka u donjim dijelovima dolina. Kiše su uzrok erozije izazvane vodom. Hoće li voda prodrijeti u tlo, ovisi o intenzitetu kiše i brzine prodiranja određene površinskim uvjetima. Ondje gdje jačina kiše premašuje kapacitet tla kad je riječ o primanju vode, plitka voda teče po tlu. Do tog viška vode uslijed "zasićenosti" najčešće dolazi u dnupadina i u udubljenjima. Tlo posta­ je zasićeno tijekom dugotrajne kiše uslijed kombinacije prodiranja, činjenice da voda u tlu teče nizbrdo i podzemnih tokova. Kad je tlo jednom zasićeno vodom, njezin kapacitet primanja vode ravan je nuli, pa se višak kiše ne može upiti u tlo. Kad se to dogodi, voda zaostaje na površini ili teče odozgo. Voda koja prodre u tlo postaje vlaga u tlu ili podzemna voda (gornji dio zasićene zone je vrh sloja tla natopljenog vodom). Odmah iznad

sloja natopljenog vodom nalazi se sustav sličan kapilarama, pri čemu se voda kapilarnom aktivnošću izvlači iz sloja natopljenog njome, što se naziva "neredovitim zasićenjem". Sloj tla natopljen vodom nije ravan, već slijedi oblik površine - viši je ispod brda, a niži u dolinama. Zbog toga vlaga u tlu i podzemne vode mogu teći od viših do nižih područja, premda se to obično zbiva veoma sporo. Tipična brzina kre­ tanja vode u čistom pijesku je oko deset metara na dan. Glavni dopri­ nos tih protoka eroziji padina je odstranjivanje otopljenih tvari. Voda koja teče površinom tla, bilo u kanalu ili po otvorenoj ravni­ ci, nosi sedimente niz padinu. To rezultira površinskim bujicama, potočićima i vododerinama. Površinske bujice su plitke količine vode koje teku po površini. Riječ je o jednolikom odstranjivanju tla, bez pojave vidljivih kanala, te je riječ o najmanje očitoj vrsti erozije. Poto­ čići nastaju kad se površinska voda slijeva u mnogo malenih, ali jasno vidljivih kanala. Vododerine nastaju kad se površinska voda i/ili poto­ čići spajaju u veće bujice. Uz površinske bujice dolazi i do erozije izaz­ vane udarcima kiše - pri čemu kišne kapi odvajaju čestice s površine - što je najučinkovitije u suhim regijama gdje nema zaštitne vegetaci­ je. U svim se slučajevima pomicanje tla i čestica stijena, izazvano vodom koja teče, zove erozija. Do znatnih površinskih bujica dolazi kada tlo ne može prihvatiti velike količine vode, a intenzitet kiše je visok. Na prodiranje vode u tlo uvelike utječe postojanje vegetacije, koja pomaže pri apsorpciji vode jer održava otvorenu strukturu tla. Iz tog se razloga Hortonske bujice (one koje ne teku kanalima ili vododerinama) uglavnom pojav­ ljuju u suhim regijama, izrazito siromašnim vegetacijom. Ta su podru­ čja podložna rijetkim, ali žestokim olujama, primjerice jugozapadni dio Sjedinjenih Država, kao i neka područja sjeverne Afrike. Na tim mjestima intenzivna kiša može trajati samo nekoliko minuta, ali mo­ že doći do znatne erozije.

Erozija u perspektivi Više od dvadeset pet godina geoloških i arheoloških istraživanja u ekstremno suhim područjima jugozapadnog Egipta i sjeverozapad­ nog Sudana pokazuju da su vlažni uvjeti u tim područjima postojali, a započeli su oko 8000 g. pr. Kr. U to se vrijeme istočna Sahara promi-

jenila iz ekstremno suhe, beživotne pustinje, u kojoj je dominirala erozija od vjetra, u polu-suhu savanu koja je privlačila biljke i životinje. Ta je klima prikladna za život trajala, uz postupno pogoršavanje, do početka trećeg tisućljeća pr. Kr., kada je uslijedio sadašnji trend eks­ tremne suhoće. To se pretpovijesno vlažno razdoblje može nadalje podijeliti na tri faze. Prva je trajala od 8000. do 6200. g. pr. Kr.; druga od 6100. do 5900. g. pr. Kr.; a treća od 5700. do 2600. g. pr. Kr. Schoch i Reader se slažu da je kiša bila primarni uzrok erozije Sfinge. Međutim, Reader se ne slaže u potpunosti sa Schochovom teori­ jom. Prema onome što kaže Reader, nije potrebno vrijeme klesanja Sfinge smještati ranije od 5000 g. pr. Kr. Vjeruje da su kiše bile dovolj­ no obilne tijekom posljednje vlažne faze da bi mogle objasniti vidljivu eroziju. Štoviše, vjeruje da su oborinske vode i površinske bujice, a ne direktna kiša, uzrok vodene erozije na zapadnom zidu oko udubljenja Sfinge. Svaki izloženi kamen trpio bi štete od oborinskih voda nakon kiše i bio bi znatno erodiran. Nakon što je izvađen kamen zapadno od Sfinge, u vrijeme četvrte dinastije, više nije postojala mogućnost erozije zidova oko Sfinge izazvane oborinskim vodama. Dakle, Sfinga je isklesana barem prije 2500. g. pr. Kr. Na zidovima oko Sfinge u prosjeku je vidljiva erozija do dubine od devedeset centimetara, a najveća dubina erozije je gotovo dva metra. Dakle, pravo pitanje glasi: koliko je vremena trebalo da dođe do te ero­ zije? Prema onome što piše u geološkim udžbenicima, spuštanje tla us­ lijed vodene erozije općenito je spori proces. Brzina kojom stijene erodiraju ovisi o tome kakve je vrste ta stijena. Općenito govoreći, vulkanske stijene ili one koje su pretrpjele strukturne promjene erodi­ raju 0,5-7 mm svakih tisuću godina; pješčenjak 16-34 mm svakih ti­ suću godina, a vapnenačke stijene 22-100 mm svakih tisuću godina. TABLICA 3.1 BRZINA EROZIJE ZA STIJENE (u milimetrima) Za 1000 godina

Za 10.000 godina

vulkanske

0,05 - 7,11

0,50-71,12

pješčenjak

6,09 - 34,03

60,96 - 340,36

22,09-100,07

220,98-1000,76

Vrsta

kamen vapnenac

Premda nema dostupnih podataka za brzine erozije na visoravni Giza, geolozi su proučavali eroziju kamenih formacija diljem svijeta. Jedna od najpoznatijih erozivnih atrakcija u Sjevernoj Americi je Grand Canyon (Veliki kanjon). Geolozi su izračunali da je star šest milijuna godina. Budući da je u najdubljoj točki dubok tisuću osamsto metara, znači da svakih milijun godina stijena, koja određuje kanjon, erodira tristo metara. Drugim riječima, svake je godine tijekom proteklih šest milijuna godina rijeka Colorado erodirala kamen stanac za 0,30 mili­ metara. Ako tu brzinu erozije primijenimo na zidove oko Sfinge, treba­ lo bi tri tisuće godina za eroziju duboku devedeset centimetara i šest tisuća godina za eroziju do dubine od metar i osamdeset centimetara. Međutim, može se pretpostaviti da je ravnomjerna snaga rijeke Colo­ rado erodirala kamen brže od kiše ili površinskih bujica nakon kiša. Svaka voda tekućica skuplja i prenosi čestice tla i djeliće stijena. Sva­ ki potok nosi tvari, dobivene od pritoka ili s vlastitih obala, koje pluta­ ju u vodi ili se kotrljaju po dnu korita. Te čestice udaraju o kamen stanac, korita i doslovce bruse njegovu površinu; na kraju se smire negdje u koritu ili dospiju do mora. Rijeka Mississippi je na taj način smanjivala kamen stanac u svojem koritu brzinom od trideset centime­ tara svakih devet tisuća godina, što je 0,033 milimetra godišnje. Ako su zidovi oko Sfinge erodirali istom brzinom kao dno rijeke Mississip­ pi, trebalo bi dvadeset osam tisuća godina za devedeset centimetara erozije i pedeset šest tisuća godina za metar i osamdeset centimetara. (Naravno, velika rijeka ima mnogo više erozivne snage nego povreme­ na kiša ili površinske bujice, pa to nije usporedba istih pojava.) Prilikom proučavanja Wutach rezervoara (geografskog područja gdje se skuplja voda) u jugoistočnoj regiji njemačkog Schwarzwalda, europski geolozi Philippe Morel, Friedhelm von Blackenburg, Mir­ jani Schaller, Matthias Hinderer i Peter Kubik izračunali su da je brzi­ na erozije pješčenjaka 9-14 mm svakih tisuću godina; granita 27-37 mm svakih tisuću godina; te vapnenca 70-90 mm svakih tisuću godi­ na. Ako se uzme da je prosječna brzina erozije vapnenačkih stijena 7,62 centimetra svakih tisuću godina (0,076 mm godišnje), trebalo bi dvanaest tisuća godina da zidovi oko Sfinge erodiraju devedeset centimetara i dvadeset četiri tisuće godina za metar i osamdeset centi­ metara.

Geolozi John Stone i Paulo Vasconcelos kažu da brzine erozije u Australiji variraju, ovisno o klimi i karakteru geoloških formacija, kao i o lokalnom krajoliku. Mjerenja klora-36 u kalcijevu karbonatu iz vapnenačkih stijena diljem kontinenta, pokazuju da brzine erozije izazvane kišom variraju od jednog metra svakih milijun godina, u suhoj unutrašnjosti, do 150 metara svakih milijun godina u brdovitom predjelu Papua Nova Gvineja. To je raspon od jednog milimetra do 150 milimetara svakih tisuću godina. Prema tim procjenama, trebalo bi između šest tisuća i milijun godina da zidovi oko Sfinge erodiraju devedeset centimetara, te između dvanaest tisuća i dva milijuna godi­ na za metar i osamdeset centimetara. Nadalje, Stone i Vasconcelos su zaključili da su brzine erodiranja vapnenačkih stijena u dobroj korelaciji s prosječnim godišnjim količi­ nama kiše, a vrijednosti su blizu onih predviđenih ravnotežom topivo­ sti kalcijeva karbonata. Drugim riječima, što ima više kiše, to je veća brzina erozije vapnenačkih stijena. Geolozi Ari Matmon, Ezra Zilberman i Yehouda Enzel su u svojoj studiji tektonskih aktivnosti regije Galileja u Izraelu dali prve procije­ njene brzine procesa formiranja krajolika. Prema njihovoj studiji, ero­ zija vapnenačkih stijena događala se brzinom od otprilike 29 metara svakih milijun godina, što je 0,029 milimetara godišnje. Pri toj brzini, zidu oko Sfinge trebale bi trideset dvije tisuće godina za eroziju od devedeset centimetara, te šezdeset četiri tisuće godina za metar i osam­ deset centimetara. Jedan primjer brze erozije stijena su slapovi Nijagare. Geolozi kažu da su se slapovi povukli 11,4 kilometra za dvanaest tisuća četiristo godina, što je veoma velika prosječna brzina erozije od gotovo jedan metar godišnje. Međutim, brzina erozije se u novije vrijeme smanjila zbog na eroziju otpornog površinskog sloja vapnenca iznad naslaga soli, preko kojeg slapovi padaju. Sloj vapnenca počinje otprilike pola kilometra sjeverno od Rainbow Bridgea (Most duge). Međutim, kako slapovi i dalje erodiraju prema jugu, brzina erozije će se ponovno pove­ ćati kad stigne do drugog mekanog sloja stijena, blizu otoka Navy. Slapovi Nijagare zapravo se sastoje od tri slapa: Američki slapovi, između Prospect Pointa i otoka Luna; Slapovi vjenčanog vela, izme­ đu otoka Luna i otoka Goat; te Kanadski slapovi (Konjska potkova),

između otoka Goat i Table Rocka. Na tim različitim područjima razli­ kuju se i karakteristike stijena. Općenito, prirodni kamen stanac ispod slapova sastoji se od mekanog škriljevca i vapnenca. Tijekom godina, neprestani protok vode izazvao je lomljenje i odvajanje velikih dijelo­ va kamena stanca koji su ostali na dnu slapova. Mekani škriljevac ero­ dira brže od vapnenca, te potkopava njegovu stabilnost. Međutim, Američki slapovi danas nemaju stalni način erodiranja. Sadašnja ko­ ličina vode koja prolazi preko Američkih slapova nije dovoljna da bi erodirala padinu koja je nastala od odlomljenog kamenja u dnu slapo­ va. (Te su naslage slične vapnencu, ali se uglavnom sastoje od minerala dolomita.) Sadašnja brzina erozije ispod Američkih slapova procje­ njuje se na 6,35 milimetara godišnje - oko šest metara svakih tisuću godina. Protokvode,čijajeminimalnarazina deset posto odprocijenjenih 2800 kubičnih metara tijekom ljeta (pola od toga tijekom zime), nije dovoljan za stvaranje velike erozije. TABLICA 3.2 BRZINE EROZIJE KROZ 1000 GODINA (u centimetrima) ZA RAZNA GEOGRAFSKA PODRUČJA Minimum

Maksimum

Galileja

-

-

Mississippi

-

Wutach

6,985

Australija

0,101 6

Grand Canyon Giza (Schoch) Giza (tradicionalno) Nijagara (Američki s lapovi)

40,64 -

8,89 15,24 73,66

Prosjek 0,00254 33,02 7,62 7,6708 30,48 57,15

-

182,88

-

635

Bez obzira koliko su različiti, utjecaji okoliša uvijek će imati odre­ đenu ulogu za brzine fizičkog i kemijskog oštećivanja. Podaci pokazu­ ju da je fizičko oštećivanje najizraženije u hladnim, vlažnim klimama jer se ondje voda zamrzava i otapa. S druge strane, brzine kemijskih promjena pod utjecajem su temperature i količine vode. Slijedom toga, kemijske su promjene najizraženije u vrućim, vlažnim regijama. Budući da je voda važan faktor za kemijske promjene, kao i za eroziju kad se čestice odnose, brzine oštećivanja i erozije su najmanje u suhim

Godišnje količine kiše (cm)

Slika 3.3. Regije oštećenja izazvanih vremenskim prilikama, u odnosu na temperaturu i količinu kiše (s Odjela za geološke znanosti, Politehnički fakultet Kalifornije) okruženjima, a točno su to Stone i Vasconcelos otkrili u Australiji. To je također razlog iz kojeg rijeke stvaraju neke od najvećih brzina erozije. Postoji dobro dokumentirana korelacija između kiša i temperature s oštećivanjem i erozijom. Ta korelacija služi kao načelo po kojemu se može predvidjeti kakve se vrste erozije mogu očekivati u različi­ tim klimatskim uvjetima. U područjima gdje su količine kiše i tem­ perature relativno visoke - naprimjer, u tropskoj prašumi - kemijska oštećenja (razlaganje stijena uslijed kemijskih reakcija između mine­ rala u stijenama i tvari iz okoliša kao što su voda, kisik i kisele kiše) su najjača i dominantna značajka izloženih stijena. U suprotnom slučaju, gdje su količina kiše i temperature relativno niske, prevlada-

vaju mehanička oštećenja, a mogu biti neznatna do umjerena, ovisno o količini padalina. Mehaničko oštećivanje je proces u kojem djelova­ nje mraza, razvoj kristala soli, apsorpcija vode i drugi fizički procesi razlazu stijenu na komadiće, bez ikakvih kemijskih promjena. Tempe­ raturne zone u Sjevernoj Americi i Europi dobri su primjeri regija u kojima dolazi do znatnih mehaničkih oštećivanja, premda u nekim krajevima godišnja količina kiše može biti veća od sto trideset centi­ metara. U ekstremno suhim područjima moglo bi se očekivati da će biti veoma malo oštećivanja bilo koje vrste. Očekivala bi se erozija izazva­ na česticama što ih olujni vjetar nosi zrakom. Sjeverna Afrika i Bliski istok dobri su primjeri te vrste erozije, a pustinjsko područje koje se proteže od sjevernog Meksika do jugozapada Sjedinjenih Država tako­ đer to ilustrira. Geolozi rijetko kada pokušavaju generalizirati brzine oštećivanja i erozije, jer se obje pojave razlikuju ovisno o klimatskim uvjetima, a možda ovise i o mikroklimama unutar svake klime. Također treba uzeti u obzir vrstu stijena i terena. Međutim, za neko određeno podru­ čje moglo bi se očekivati da će određeni raspon oštećivanja i erozije biti konzistentan s onim što je prikazano na slici 3.3. Znatnija odstu­ panja od tih raspona ukazuju na mogućnost da je klima u prošlosti bila drukčija. Geološka načela oštećivanja uslijed vremenskih prilika i erozije mogu objasniti široki raspon brzina erozije u australskoj studiji. U unutrašnjosti Australije je vruće i suho, uz veoma malo oštećenja izaz­ vanih vremenskim prilikama. Ali u Novoj Gvineji, gdje između pro­ sinca i ožujka dolazi do monsuna, a zatim opet između svibnja i listo­ pada, oštećenja nastupaju mnogo brže. U studiji se vodilo računa o nekoliko vrsta klime. Otkriće brzine erozije koja se ne uklapa u očekivani prosjek za neku određenu klimu predstavlja problem koji iziskuje objašnjenje. Što su veća odstupanja, to ih je teže objasniti. U određenom trenutku odstupanje postaje tako veliko da je potrebno ponovno razmotriti pretpostavljenu kronologiju i uskladiti je s poznatim načelima.

Starost Sfinge Premda se brzine erozije razlikuju od jedne do druge regije, što se temelji na klimi, vrsti stijena i terenu, geološki dokazi pokazuju da vapnenačke stijene erodiraju veoma polako, osim ako nisu na udaru moćne rijeke kao što je Nijagara. Količina protoka vode (što ovisi o količini kiše i prirodnim sustavima drenaže) i tvrdoća stijena dva su najvažnija faktora koji određuju brzinu erozije. Kao što je već rečeno, Egipat je imao tri vlažna razdoblja između 8000. i 2600. g. pr. Kr. No, količina kiše tijekom vlažnih razdoblja u prosjeku je bila tek dovoljna - trideset do šezdeset centimetara godiš­ nje - da klima od suhe postane polu-suha, što je dalo krajolik sličan jugozapadnoj regiji Sjeverne Amerike: suh, ali dovoljno vlažan da bi omogućio razvoj biljnog i životinjskog svijeta. Tvrdim da geološko poznavanje erozije možemo iskoristiti za odgo­ vor na pitanje o starosti Sfinge. Prema istraživanjima što ih je obavio Gauri, a poslije potvrdio Schoch i drugi istraživači, stijena gdje je Sfinga isklesana sastoji se od naizmjeničnih slojeva tvrdog i mekanog vapnenca. Kako se moglo i očekivati, mekši su slojevi erodirali više nego tvrdi. Međutim, tvrdi slojevi, osobito na vrhu zapadnog zida oko udubljenja, također imaju znatna oštećenja izazvana vremenskim prilikama. Kako bi to objasnio, Schoch je iznio teoriju da se erozija do­ gađala tijekom mnogo tisuća godina, naročito od kiše. Reader tvrdi da se to događalo relativno brzo, tijekom prvih egipatskih dinastija (2920-2650. g. pr. Kr.), zbog sporadičnih i jakih oluja nakon kojih su ostajale površinske bujice koje su se valjale preko visoravni i slijevale niz rub zidova oko Sfinge. S obzirom na poznatu klimu u Egiptu tijekom posljednjih deset tisuća godina, veoma je vjerojatno da karakteristike temperature i kišnih padalina tog područja spadaju u regiju, prikazanu na slici 3.3 (str.68.) , u kojoj se može očekivati "veoma malo oštećenja bilo koje vrste". Prosječna brzina erozije vapnenačkih stijena, navede­ na u tablici 3.2 na str. 67 (uz iznimku visoravni Giza i slapova Nijagare), je gotovo devet centimetara svakih tisuću godina. Na teme­ lju tog prosjeka, trebalo bi deset tisuća godina da zapadni zid oko Sfin­ ge erodira devedeset centimetara, a dvadeset tisuća godina da erodira

metar i osamdeset centimetara. Premda se ne može tvrditi da je doista tako, te brojke podupiru Schochov zaključak da stijene polako erodi­ raju, te da je velika Sfinga u Egiptu erodirala na taj način. On vjeruje da je Sfinga stara najmanje sedam tisuća godina - a to je, kako kaže, konzervativna procjena. Ako je Readerova teorija točna - da se erozija događala brže - ko­ liko bi oluja bilo potrebno da izazovu vidljivo propadanje? Koja bi količina vode, i tijekom kojeg vremenskog razdoblja, morala teći preko zidova koji okružuju Sfingu? Premda je u Gizi bilo kiša tijekom ranog dinastičkog i preddinastičkog razdoblja, klimatski pokazatelji upućuju da su ta kišna razdoblja bila umjerena i kratkotrajna. Alternativa Schochovoj ili Readerovoj teoriji je mogućnost da je konvencionalni stav točan, pa se opažena erozija dogodila tijekom četvrte i pete dinastije, između 2500. i 2350. g. pr. Kr., u razdoblju od 150 godina. To podrazumijeva brzinu erozije od 0,635 centimetra godišnje - gotovo identično sadašnjoj brzini erozije Američkih slapo­ va Nijagare. Ako je to točno, onda prava zagonetka nisu Schochove ili Readerove geološke analize Sfinge i visoravni Giza, već nepoznate sile koje su izazvale tako brzo razgrađivanje vapnenačkih stijena oko Sfinge.

4

KOJA KULTURA, I KADA? Riješen je golemi kontekstualni problem

rema tvrdnjama tradicionalnih egiptologa, postoji golem problem ako se klesanje Sfinge smjesti u vrijeme prije četvrte dinastije (25752467. g. pr. Kr.). Nema nikakvih dokaza da je prije tog razdoblja posto­ jalo oruđe i znanje potrebno za klesanje tako velikog kipa. Nadalje, glava Sfinge očito ukazuje na stil četvrte dinastije. Pomanjkanje doka­ za o dovoljno naprednoj kulturi da može stvoriti artefakt, opisuje se kao problem kulturalnog konteksta. Colin Reader u svojem istraži­ vanju nastoji rane dinastije (2920-2650. g. pr. Kr.) uklopiti u kontekst za klesanje Sfinge. Međutim, čini se da je Schochovu Sfingu isklesala nepoznata civilizacija nekoliko tisuća godina prije no što je prvi Egipćanin napravio bakreno dlijeto. Dakle, Schochova teorija o starosti Sfinge očito nema kulturalni kontekst. To je tema kojom ćemo se poza­ baviti u ovom poglavlju. Sigurno je da postoje dokazi o aktivnostima ranih dinastija na visoravni Giza. Premda se općenito smatra da je pojačana gradnja započela u vrijeme četvrte dinastije, kako Reader naglašava, postoje objavljena arheološka otkrića koja ukazuju na aktivnosti prije tog vremena. Krajem 1800-ih pronađena su četiri keramička vrča u podno­ žju Velike piramide. U početku se vjerovalo da potječu iz vremena prve dinastije (2920-2770. g. pr. Kr.). Međutim, poslije je Bodil Mortensen utvrdio da su tipični za kasno preddinastičko razdoblje Maadi

P

(otprilike 3500-3050. g. pr. Kr.)* . Mortensen je također tvrdio da potječu iz grobnice, a ne iz stambenog prostora, jer su vrčevi prona­ đeni netaknuti. Reader naglašava da se otkriće artefakata iz razdoblja prije četvrte dinastije na visoravni Gizamora razmotriti u kontekstu razvoja četvr­ te dinastije. Nepobitno je da je četvrta dinastija uvelike koristila Gizu. Veći dio raspoložive zemlje je korišten za vađenje kamena ili gradnju. Obje te aktivnosti bile su destruktivne, te su zacijelo uključi­ vale uklanjanje ranijih građevina i čišćenje ostataka. Dakle, ostaci ranijih stanovnika vjerojatno subačeni u otvorene, ispražnjene kame­ nolome ili na druga mjesta izvan područja gradnje. Tijekom 1970-ih austrijski je egiptolog Karl Kromer našao takvo mjesto južno od Gize, puno ostataka iz preddinastičkih (5550-3100. g. pr. Kr.) i ranih dinastičkih (2920-2650. g.pr. Kr.) vremena. Daljnja proučavanja Kromerova nalazišta pokazuju da je ondje bilo nekoliko naseobina, a ne samo jedna. Vjetar je nanosio pijesak u izdubljeno područje i odvojio slojeve ostataka davnih Egipćana. Drugi su istraživači kritizirali dati­ ranje raznih predmeta što ih je Kromer našao, ali svi se uglavnom slažu da su iskopani vrčevi iz preddinastičkog razdoblja.

Kulturalni kontekst: postoji li više od jednog? Ako Schoch ima pravo kad je riječ o određivanju starosti vapnenačkog tla u udubljenju oko Sfinge - da je prvi put izloženo zraku prije najmanje sedam tisuća godina - može li postojati više od jednog kul­ turalnog konteksta? Najbolji dokaz da je takva kultura postojala, za­ pravo je relativna sofisticiranost s kojom se egipatska civilizacija na samomu početku pojavila. Većina znanstvenika tvrdi da su Egipćani tijekom preddinastičkog razdoblja nastojali izumiti i razviti veličanstve­ nu tehnologiju rada kamenom, kakva se može vidjeti u stepenastoj piramidi u Sakkari i na raznim građevinama na visoravni Giza. Drugi istraživači, kao što je John Anthony West, ustraju u mišljenju da je ono što se tumači kao razvoj zapravo naslijeđe. West tvrdi da su Egipćani * Maadi neki egiptolozi smještaju u razdoblje između 4000-3000 g. pr. Kr. Grade se kuće kvadratnog oblika, a otkrivena su tri groblja površinskog tipa ove kulture. Smatra se da se u to vrijeme još prakticiralo žrtvovanje ljudi i životinja (pasa i gazela) op. ur.)

koji su izgradili piramide i druge građevine na visoravni Giza bili na­ sljednici dobara i znanja druge, starije kulture. Polemike i rasprave razvijaju se oko napredne razine lončarske robe i tehnika rada kamenom koje su otkrivene u nekim od najranijih na­ lazišta egipatske civilizacije, kao što su Sakkara i Giza, ali ih nema na nalazištima iz bilo kojeg kasnijeg razdoblja egipatske povijesti. (Veći dio te veličanstvene lončarske robe izložen je u Kairskom muzeju i u Petriejevu muzeju egipatske arheologije u Londonu.) Primitivan narod koji posjeduje tehnologiju potrebnu za proizvodnju sofisticirane lončarije, kao što su izdubljene granitne vaze, doista je zagonetka koja zaslužuje objašnjenje. Prema tvrdnjama egiptologa Waltera Emeryja, kamene posude iz drevnog egipatskog razdoblja (3100-2650. g. pr. Kr.) vjerojatno su bile najbolji način umjetničkog izražavanja starih Egipćana. Nijedna druga zemlja, u ono vrijeme ili kasnije, nije postigla takvu preciznost. Premda je kvaliteta varirala, lončarska je roba izrađivana u golemim količinama i sa zapanjujućim estetskim dizajnom i tehnikama. Ko­ rištene su sve vrste dostupnih stijena. Pronađeni su primjerci, datirani iz razdoblje prve (2920-2770. g. pr. Kr.) i druge (2770-2650. g. pr. Kr.) dinastije, izrađeni od diorita, škriljevca, alabastra, vulkanskih stijena, serpentina, steatita, breča, mramora, vapnenca, šarenog crno-bijelog porfirnog kamena, grimiznog porfira, crvenog jaspisa, opsidijanskog kvarca, dolomita, kristalnog kamena i bazalta. Čak i uz naše suvreme­ no industrijsko znanje, još uvijek nismo uspjeli reproducirati takve predmete uz pomoć tehnika ili strojeva što su ih oni koristili. Nadalje, takva lončarska roba nije pronađena u nalazištima iz kasnijih razdo­ blja egipatske povijesti. Dakle, čini se da su vještine potrebne za izradu tako pomno napravljenih predmeta na neki način izgubljene.

Veličanstvena lončarska roba: dokaz ranije kulture Od preddinastičkog razdoblja do Staroga kraljevstva, postoje dokazi da su drevni Egipćani posjedovali dobro razvijenu tehnologiju za rad s kamenom. Na temelju pronađenih artefakata vidljivo je da su stari Egipćani koristili bušilice, pile (obične i kružne) i tokarske stroje­ ve za rezanje i oblikovanje kamena u predmete za kućanstvo. Muzeji

širom svijeta imaju izložene primjere drevne egipatske lončarske robe koji prikazuju jedinstvene značajke njihova rada. Izrađeni su od niza različitih materijala, od mekanog kamena, kao što je alabaster, do najtvrđeg poznatog kamena, granita. Ti su muzejski izlošci među naj­ ljepšim artefaktima ikad pronađenima, a ironija je u tome što potječu iz veoma ranog razdoblja egipatske civilizacije. Mnogi su nađeni u, i oko Đoserove stepenaste piramide u Sakkari. Đoserova stepenasta piramida, izgrađena u vrijeme treće dinastije, oko 2630. g. pr. Kr., vjerojatno je najstarija kamena piramida u Egiptu, i prva ikad izgrađena piramida. To je očito i jedino mjesto gdje je takva lončarska roba pronađena u većim količinama, premda je Sir Flinders Petrie, istraživač s kraja devetnaestog stoljeća, našao djeliće sličnih posuda u Gizi. Na mnogim komadima lončarske robe postoje natpisi sa simbolima najranijih kraljeva iz preddinastičkog razdoblja. Neki su znanstvenici tvrdili, zbog primitivnog stila natpisa, kako nije vjerojatno da su oni koji su izradili posude također napravili natpise. Moguće je da su preddinastički Egipćani došli do lončarske robe ne­ ko vrijeme nakon što je izrađena, a zatim su je obilježili svojim znako­ vima vlasništva. U sredini otvorenih zdjela i tanjura, gdje se kut rezanja naglo mije­ nja, vidi se čista, uska i savršeno kružna linija napravljena vrhom oru­ đa za rezanje. Ti tragovi oruđa zasigurno potječu od tokarenja (rotira­ nja predmeta na dvije osovine tako da odstranjivanje materijala sa svih strana bude jednako). Relativno je jednostavno obrađivati mekani kamen, te se to može raditi jednostavnim oruđem i abrazivnim sred­ stvima; međutim, razina preciznosti pri obradi tih predmeta ravna je onoj iz industrije dvadesetog stoljeća. Fine vaze, izrađene od lomnog kamena kakav je škriljevac, tokarene su, izbrušene i polirane do bespri­ jekornog, poput papira tankog ruba. Jedna zdjela od dvadeset tri cen­ timetra, izdubljena je s otvorom od sedam i pol centimetara na vrhu, savršeno je izrađena tako da bez problema stoji na zaobljenom i malo zašiljenom dnu. Taj je zašiljeni dio veličine zaobljene strane jaja, što iziskuje simetričnu debljinu stijenki, bez ikakvih većih pogrešaka. Elegantni predmeti izrađeni od granita ukazuju na veliku vještinu, ali možda i na naprednu tehnologiju. Posude od granita, portira ili bazalta izdubljene su tako da imaju uski otvor koji se širi prema van, a neke imaju dugi vrat.

Slika 4.1. Skica Petriejeva uzorka br. 15

Sir Flinders Petrie u svojoj knjizi The Pyramids and Temples of Gizeh (Piramide i hramovi Gize) iz 1883. kaže da je tokarski stroj bio jednako poznat u četvrtoj dinastiji kao i u suvremenoj radionici. Zdjele i vaze od diorita iz razdoblja Staroga kraljevstva često ukazuju na veliku tehničku vještinu i vjerojatno su izrađene na tokarskom stroju. Jedan komad što ga je Petrie našao u Gizi pokazuje da je za odstranjivanje materijala primijenjena metoda tokarenja, a ne proces brušenja. Zdje­ la se pomaknula s centra, a zatim je ponovno centrirana, ali ne baš točno. Nije se uspjelo prikriti prvo tokarenje, pa se dvije površine, nastale uslijed dva tokarenja, sastaju u jednom vrhu. Takav se izgled nije mogao dobiti brušenjem ili nekim drugim postupkom. Druga zanimljiva pojedinost, vidljiva na Petriejevu pronalasku br. 15, je okrugla obodnica zdjele. Kako bi se to postiglo, zdjelu se mora­ lo rezati oruđem koje čini luk iz fiksnog središta dok je zdjela rotirala. Središte, ili stožer, oruđa nalazilo se na osovini tokarskog stroja kako bi se dobila cijela površina zdjele, do samog ruba. Međutim, budući da je gotov proizvod trebao imati rub, središte oruđa je pomaknuto, s posve istim promjerom luka, i napravljen je novi rez kako bi se dobio rub zdjele. Petrie kaže da to zasigurno nije bilo slučajno. Savršeno kružni oblik svih zaobljenih dijelova, njihova jednakost i vrh u kojem se sastaju, pričaju priču o preciznoj izradi. Nema tragova naknadnog zaokruživanja, kojih bi sigurno bilo da je posuda ručno izrađena. To je fizički dokaz strogo mehaničke metode izrade zaobljenih dijelova.

Cjevasto bušenje Drevni su egipatski obrtnici također koristili cjevaste bušilice za izdubljivanje rupa. Cjevasta bušilica je šuplji cilindar koji na jednom kraju ima zupce. Radila je na istom principu kao nož za čišćenje jezgre ja­ buke: vršenjem pritiska na tvrdi materijal i rotiranjem oruđa, zupci bušilice rezali su cilindrični komad kroz predmet, a zatim se to vadilo. Cjevaste su bušilice bile različite, promjera od šest milimetara do dva­ naest i pol centimetara i debljine od dva do pet milimetara. Zasad najmanja rupa pronađena u granitu ima promjer od pet centimetara, premda postoje veći primjeri. U El Bershehu je vapnenačka stijena oblikovana u željenu formu tako da su je rezali cjevastim bušilicama od četrdeset šest centimetara. Petrie kaže da kružni utori koji se kat­ kad križaju dokazuju da se to radilo samo radi odstranjivanja dijelova stijene. Godine 1996., u Kairskom je muzeju izložen komad granita sa spiralnim utorima na vidljivim dijelovima. Utori su se nalazili na podjednakoj dubini i s ravnomjernim razmacima, što su očiti znakovi da su napravljeni cjevastom bušilicom. Zacijelo ne bi bili tako pravilni da su napravljeni abrazivnom kašom (mješavinom finog pijeska i vo­ de koja odstranjuje materijal - naprimjer, trljanje nekog predmeta radi uklanjanja površinskih ogrebotina). Cjevasta je bušilica također korištena za izdubljivanje sarkofaga u kraljevoj odaji Velike piramide. Premda se dovršeni predmet polirao, na vrhu, unutar sarkofaga na istočnoj strani, ostali su tragovi bušenja cjevastom bušilicom. Sudeći prema polumjeru reza, koji je manji od pet centimetara, obrtnici su napravili brojne rupe, a svaka je bila dubo­ ka nekoliko centimetara. Blizu Sfinge, na gornjim pragovima vrata hrama u dolini, korištena je cjevasta bušilica za bušenje rupa kroz granit. Dokazi o bušenju cje­ vastom bušilicom još uvijek su vidljivi na većini vrata u hramu. Jedna teorija kaže da su se te rupe koristile za držanje dugačkih vertikalnih šipki koje su rotirale i služile kao šarke za vrata. Cjevasto je bušenje specijalizirana metoda koja se vjerojatno nije razvila bez potrebe za velikim rupama. Nadalje, napraviti svrdlo dovolj­ no jako da buši granit nije ni jednostavan ni primitivan zadatak. Petrie je vjerovao da su, za izradu oruđa kojim se uklanjalo dijelove tvrdog

kamena, brončane cjevaste bušilice bile opremljene vrhovima od dra­ gulja. Naravno, to bi značilo da su rudarstvo, metalurgija, proizvodnja svrdla, te generacije iskustva s materijalima za brušenje i tehnikama rotacijske proizvodnje morale postojati mnogo prije podizanja građe­ vina na visoravni Giza.

Pile za kamen Drevni su Egipćani također koristili pile za kamen. Primjer toga po­ stoji u Gizi, gdje su blokovi bazalta rezani tako da se dobiju kamene ploče za popločavanje. Dokazi o uporabi kamenih ploča vide se na istočnoj strani Velike piramide. Kamen za popločavanje stavljao se na blokove od vapnenca, prije toga namještene na kamen stanac. Blo­ kovi su očito odrezani tako da čine ravninu nakon što su složeni na tlo. Nejednake su debljine i katkad zaobljeni s donje strane. Pregled izbliza na rez od kojeg se odustalo, gdje je radnik počeo rezati na pogrešnomu mjestu, pokazuje da je rez oštar i paralelan s rubom (vidi sliku 4.2 na stranici 79). Kvaliteta tog reza podrazumijeva stabilno držanje lista pile prilikom rezanja. Postoji još nekoliko mjesta gdje se vide takvi rezovi. Sjeverno od tih rezanih blokova ima ih još nekoliko s gotovo identičnim rezovima, na udaljenosti do devet metara. U drugom obližnjem području ima dugačkih rezova pilom naprav­ ljenih kroz veoma tvrdi kamen. Rezovi su, u većini slučajeva, konzistentni, glatki i paralelni. Nema tragova "kolebanja" lista pile, što se događa kada dugačka ručna pila počinje rezati tvrdi materijal. Jedna je mogućnost da je list pile na mjestu čvrsto držala stijena iznad nje. Sarkofag u kraljevoj odaji Velike piramide rezan je veoma velikom pilom, dugačkom možda preko dva i pol metra. Tragove što ih je osta­ vila njezina uporaba otkrio je i opisao Petrie. Također je opisao zamjet­ ljivu pogrešku u rezanju. Piljenje je bilo nekoliko centimetara odma­ knuto od oznake prije nego su to radnici opazili i izvukli pilu. Zelena mrlja duž rubova rezova, kao i zrnca pijeska koja su se zadržala u utorima, pokazuju da su listovi pila bili napravljeni od bronce. Petrie je proučavao brojne primjere rada u kamenu. Jedan od neobičnijih primjera bio je njegov artefakt br. 6, komad diorita na kojem su se nalazili jednako razmaknuti i pravilni utori od kružnih lukova, paralelni jedan s drugim. Premda su utori gotovo nestali uslijed bruše-

Slika 4.2. Gore: kameni blokovi u Gizi; dolje: pogled izbliza na tragove rezanja pilom nja, još uvijek se mogu vidjeti. Prema Petriejevim tvrdnjama, jedino pri­ hvatljivo objašnjenje za to je teorija da su napravljeni kružnom pilom. Rezanje tvrdih materijala uporabom mekane tvari, kao što su ba­ kar, drvo i rožina, uz dodatak tvrdog praha, bilo je uobičajena metoda tijekom povijesti. Štapići od praha koristili su se na taj način za odstra­ njivanje površinskih slojeva kamena struganjem. Mnogi su zaključili

da su Egipćani tu metodu koristili jer su morali. Premda je ta metoda bila prikladna za alabaster i druge mekane stijene, Petrie tvrdi da davni Egipćani tu tehniku nisu koristili za tvrđi kamen. Kaže da se rezanje i oblikovanje tvrdog kamena kao što je granit, diorit, bazalt i tako dalje, obavljalo brončanim oruđem; to je oruđe imalo oštrice za rezanje daleko tvrđe od kvarca koji se obrađivao. Još nije utvrđeno koji se materijal nala­ zio na vrhovima oruđa za rezanje; no moguće je samo pet tvari: beril, topaz, hrizoberil, korund ili safir i dijamant. Čini se, da izgled radova zasigurno ukazuje na dijamant kao dragulj za reza­ nje; samo spoznaja da ga općenito ima veoma malo, a u Egiptu ga uopće nema, ometa taj zaključak, te tvrdi nekristalizirani korund čini vjerojatnijim materijalom. U svojim napisima o mehaničkim metodama što su ih primjenjivali Egipćani, Petrie je zaključio da su poznavali dragulj za rezanje dale­ ko tvrđi od kvarca, te su ga koristili kao oštricu za graviranje. Prema zdjelama od diorita s natpisima iz četvrte dinastije, djeliće kojih je našao u Gizi, kao i po ogrebotinama na poliranom granitu iz ptolemejskog razdoblja u Sanu, Petrie je sa sigurnošću zaključio da su oni koji su izrađivali te predmete koristili složene pile i bušilice. Hijeroglifi su gravirani slobodnim šiljkom. Nisu strugani ili brušeni, već su napravili brazde grubih rubova. Činjenica da su neke linije široke samo 0,16 milimetara dokazuje da je šiljak za rezanje morao biti mnogo tvrđi od kvarca i dovoljno otporan da ne pukne ako je širok samo 0,13 milimetara. Petrie i njegova ekipa su bez oklijevanja zaključili da su

Slika 4.3. Petriejev artefakt br. 6

natpisi ugravirani na tvrdom kamenu napravljeni oruđem s vrhovi­ ma od dragulja. Povrh toga, rezovi pilom na površinama diorita, s utorima dubokim 0,25 milimetara, vjerojatnije su napravljeni fiksnim vrhovima dragulja nego trenjem prahom. Utori su gotovo uvijek pravilni, jednake dubi­ ne i jednake međusobne udaljenosti. Premda još nije nađeno oruđe s vrhovima od dragulja, rezovi pilom na tim površinama gotovo nepo­ bitno dokazuju da su Egipćani koristili pile čiji su listovi na vrhovima imali dragulje.

Oči faraona Sofisticirane tehnike nisu bile ograničene na kamene posude. Drugi precizni i umjetnički sjajni radovi izvodili su se tijekom priprema za pokope. Gotovo svi znaju na kako su ekstravagantan način Egipćani pokapali svoje mrtve, s obiljem dobara za zagrobni život. Među tim su dobrima također bili kipovi, isklesani kao životni prikazi ljudi ko­ jima su ukazivali čast. Neki od tih kipova imali su doista nevjerojat­ ne oči, napravljene tako da se činilo da slijede osobu koja prolazi ispred kipa. Primjeri takvih kipova, iz četvrte i pete dinastije (25752323. g. pr. Kr.), izloženi su u Louvreu u Parizu i Egipatskom muzeju u Kairu. Još se jedan kip s jedinstveno stiliziranim očima, Ka kip kralja Auibre Hora, pojavio u trinaestoj dinastiji Srednjega kraljevstva, od 1750. do 1700. g. pr. Kr. Drugi su kipovi pronađeni u mastabama Sakkare. Jednako kao proizvodnja jedinstvenog kamenog posuđa, tako je i stva­ ranje tih čarobnih očiju nestalo iz egipatske civilizacije nakon trinaes­ te dinastije. Krajem 1990-ih, Jay Enoch, sa Škole za optičare na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu, i Vasudevan Lakshminarayanan sa Škole za optičare na Sveučilištu Missouri u St. Louisu, iznova su stvorili optička svojstva tih "očiju faraona" kako bi bolje razumjeli njihova jedinstve­ na svojstva. Radi usporedbe, te da bi procijenili uspjeh svojeg rada, fotografirali su "pisara koji sjedi", kip otkriven u Sakkari, čija je sta­ rost procijenjena na 2475 g. pr. Kr., a trenutno je izložen u Louvreu. Enoch i Lakshminarayanan su otkrili da je prednji dio oka izrađen od veoma tvrdog kristala kvarca koji je oblikovan u plosnatu rožnicu

Slika 4.4. "Pisar koji sjedi" - iz grobnice u Sakkari, peta dinastija

Slika 4.5. Kip princa Rahotepa, iz četvrte dinastije, s tipično stiliziranim Očima

fine optičke kvalitete. Šarenica je obojena tako da sliči ljudskoj šarenici. U sredini, iza leće rožnice, maleno je konkavno zaobljenje izbušeno ili dobiveno brušenjem kako bi odgovaralo otvoru zjenice ljudskog oka. Činilo je konkavnu leću izrazito negativne refrakcije. Prednje površine rožnice imale su znatnu pozitivnu refrakciju, ali mnogo sla­ biju od stražnjeg elementa. Smola je korištena za učvršćivanje elemen­ ta s lećom na bijeli dio oka. Stražnji dio leće rožnice imao je dvije optičke zone. Jedna je bila periferna i plosnata, a druga je imala nagla­ šeno negativno zaobljenje. Obje su bile centrirane jedna na drugu. Zatim su centrirane na prednji dio površine rožnice, koja je imala kon­ veksno ili pozitivno zaobljenje, možda kako bi se dobio element s više žarišta. Koristeći nekoliko brtvila složenih na bijelom papiru, Enoch i Lakshminarayanan izradili su model koji je simulirao prednji dio očiju. Iznad brtvila stavili su leću dioptrije dvadeset, dva centimetra iznad rupice. Još dva centimetra iznad toga, objesili su veću leću (dioptrije dvadeset šest). Udaljenost brtvila od svake leće bila je manja od žarišne duljine obje leće. Ako bi se netko kretao od četrdeset do šezdeset stupnjeva u bilo kojem smjeru oko leća, činilo se da se rupice (zjenice) kreću zajedno s promatračem. Na taj su način Enoch i Lakshminarayanan izradili model koji je simulirao čarobne oči faraona. Na svojem su modelu opazili da se trodimenzionalna perspektiva meridijana rotacije oko rupice brtvila (zjenice oka) doima najvećom kad se gleda kroz jaču konkavnu leću. Drugim riječima, ako se proma­ trač pomakne u stranu, otvor izgleda više eliptično, a dojam širine rupice smanjuje se u smjeru povećane rotacije. Također su otkrili da promatrač neće opaziti taj efekt okomito na smjer rotacije - dobro poznati kosinus efekt. Prema riječima Enocha i Lakshminarayanana, isti se trodimenzionalni efekt može vidjeti i fotografirati na egipatskim kipovima. Prema njihovim rezultatima, prednje i stražnje površine egipatskih leća doprinose dojmu kretanja zjenice dok se promatrač kreće oko kipa. Štoviše, kretanje će biti u istom smjeru. Na taj se način čini da se zjenica kreće za promatračem i postaje sve više trodimenzionalna u smjeru kretanja promatrača. Tako je u egipatskim kipovima dojam kretanja što ga stvara stražnji element najvažniji i razlikuje se od nor-

malnih prizmatičnih svojstava leća. Kombinirani efekt dvaju leća sna­ žniji je od efekta svake pojedinačne leće. Enoch i Lakshminarayanan zaključili su da je taj optički dojam "praćenja" očiju kipa ponovljen i zabilježen u laboratoriju, premda ne baš dobro prikazan, na njihovim fotografijama. (Te je efekte, što ih promatrač lako opaža, bilo teško fotografirati.) Neobično je, ali leće drevnih Egipćana bile su bolje kvalitete od onih korištenih za duplikate. Enoch i Lakshminarayanan su u svojoj završnoj analizi za­ ključili da je, zbog kvalitete izvedbe i kompleksnosti dizajna, veoma malo vjerojatno da su leće korištene za izradu očiju na kipovima drevnih Egipćana bile prve ikad stvorene leće, unatoč činjenici da su stare četiri tisuće šesto godina.

Izjava iskusnog strojara Oni među nama koji nisu inženjeri ili strojari mogu samo zamisliti koliko je teško i kakve su vještine potrebne za planiranje i izradu pre­ cizno napravljenih predmeta opisanih u dosadašnjem tekstu. Chri­ stopher Dunn, viši upravitelj u Danville Metal Stampingu u Illinoisu, gotovo se trideset godina bavio tehnikama gradnje i proizvodnje, te je doista dovoljno kvalificiran da bi mogao komentirati o teškoćama postizanja takve preciznosti. Veći dio svoje karijere proveo je u radu na strojevima koji proizvode precizne dijelove za mlazne motore, te je koristio i nekonvencionalne metode kao što je rad laserom i strojna obrada električnim pražnjenjem. Nije egiptolog, arheolog ni povjesni­ čar, a ipak ga fasciniraju dokazi što su ih Egipćani ostavili za sobom. Nekoliko je puta posjetio Egipat, proučavao mnoge zbunjujuće arte­ fakte i došao do vlastitog zaključka da je u davnom Egiptu postojao napredni sustav proizvodnje. Prema onome što Dunn kaže, postoje dokazi o drugim nekonvencionalnim metodama strojnih obrada, kao i više konvencionalnog piljenja, tokarenja i rada glodalicom. "Nema sumnje", kaže Dunn, "da su neki od artefakata što ih je Petrie prouča­ vao izrađeni uporabom tokarskog stroja." Također ima dokaza jasno vidljivih tragova tokarskog stroja na nekim poklopcima sarkofaga. Dunn vjeruje da je Velika piramida na čelu dugog popisa artefa­ kata što su ih arheolozi dugi niz godina pogrešno shvaćali i tumačili. Promovirali su teorije i metode koje su se temeljile na zbirci oruđa

pomoću koje se muče kako bi replicirali čak i najjednostavnije aspek­ te egipatskih djela. Prema Dunnovim tvrdnjama, muzej u Kairu sadr­ ži dovoljno materijala, kojeg treba pravilno analizirati, za dokazivanje da su drevni Egipćani koristili izrazito sofisticirane metode proizvo­ dnje, usprkos činjenici da to potrebno oruđe još uvijek nije pronađeno. Muzejska zbirka iz razdoblja Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.) puna je vaza, zdjela, sanduka s velikim poklopcima i kipova - od škriljevca, diorita, granita i opsidijana - koji onemogućavaju iznalaže­ nje jednostavnih objašnjenja o tome kako su drevni kipari tako preci­ zno klesali tvrde vulkanske stijene. Generacijama su se znanstvenici bavili pitanjem koje je oruđe za rezanje korišteno. Međutim, dok je u veljači 1995. boravio u Egiptu, Dunn je pronašao dokaze iz kojih proiz­ lazi pitanje: "Što je vodilo oruđe za rezanje?" Tokarski stroj je otac svih strojarskih alata koji postoje. Kako je rečeno u prethodnom tekstu, Petrie je pronašao dokaze koji pokazuju da su se tokarski strojevi koristili, ali da su također obavljali zadatke koji se smatraju nemogućima bez izrazito specijaliziranih tehnika, kao što je rezanje konkavnih i konveksnih okruglih površina bez lo­ mova materijala. Prema tradicionalnoj teoriji, drevni su Egipćani koristili pojačano oruđe od bakra za vađenje kamena i klesanje. Budući da je često radio s bakrom, uključujući i pojačanu verziju, Dunn tu zamisao smatra smiješnom. Svakako, bakar se može ojačati tako da ga se udara ili čak savija. Međutim, nakon što se postigne određene tvrdoća, bakar poči­ nje pucati i raspadati se. Stoga, kad se radi bakrenim oruđem, potre­ bno ga je povremeno kaliti, ili omekšavati, kako bi ostalo u jednom komadu. No, unatoč čvrstini pojačanog bakra, on neće rezati granit. Najtvrđa legura bakra koja danas postoji je berilij bakar. Nema nika­ kvih pokazatelja da su ga drevni Egipćani posjedovali. Ako jesu, ipak nije dovoljno tvrd da reže granit. Prema tvrdnjama tradicionalnih povjesničara, bakar je bio jedini metal dostupan u doba gradnje Veli­ ke piramide. Slijedom toga, može se zaključiti da su se svi radovi obav­ ljali uz korištenje tog osnovnog metala. Dunn vjeruje da ima još neče­ ga u priči o metalu, kako je možda pogrešno misliti da je bakar bio jedini metal dostupan drevnim Egipćanima. Slabo poznata činjenica o graditeljima piramida je ta da su oni znali proizvoditi i željezo.

Prema knjizi Iana Lawtona i Chrisa Ogilvie-Heralda Giza: The Truth (Giza: istina), godine 1837, tijekom iskopavanja Howarda Vysea, pro­ nađena je željezna ploča veličine trideset sa deset centimetara i deblji­ ne tri milimetra, uzidana u jedno od okna što vodi do kraljeve odaje. Željezna je ploča bila tako duboko uvučena u zid da se mogla izvaditi nakon što su izvađena dva sloja kamenja. Nakon što je izvađena, posla­ na je u Britanski muzej zajedno s certifikatima o autentičnosti. Za primitivno oruđe, otkriveno tijekom arheoloških iskopavanja, smatra se da potječe iz istog razdoblja kao i artefakti pronađeni u istom području. Ipak, tijekom tog razdoblja egipatske povijesti proiz­ vodilo se mnogo artefakata, a nema nikakvog oruđa koje bi objasnilo kako su nastali. Dunn tvrdi da se pronađeno oruđe ne može adekvat­ no objasniti jer se njime nije moglo napraviti sve ono što se vidi na artefaktima. Oruđe što ga egiptolozi prikazuju kao instrument stvara­ nja mnogih nevjerojatnih artefakata fizički ih ne može reproducirati. Nakon što je proučio ta čuda tehnike, a zatim su mu pokazali trivijal­ nu zbirku bakrenog oruđa u muzeju u Kairu, Dunn je bio zbunjen i frustriran.

Granitni sanduci Serapeuma Sjeverozapadno od Đoserove stepenaste piramide u Sakkari nalazi se niz grobnica izgrađenih u prokopanoj stijeni, posvećenih biku Apisu. Grčki geograf Strabon (63. g. pr. Kr. - 22. g. poslije Kr.) napisao je, nakon svojeg posjeta Egiptu, da su bikovi pokopani u podzemnoj odaji, koja se zove Serapeum, na kraju popločane aleje uz koju stoji sto četrdeset kamenih sfingi. Pijesak nošen vjetrom neprestano je pokrivao to mjesto, te ga je bilo teško posjetiti, čak i tijekom Strabonova razdoblja. Te su grobnice stoljećima bile izgubljene; zatim je 1850. dvadeset devetogodišnji Francuz, Auguste Mariette, otkrio glavu i šape kamene sfinge kako vire iz pijeska. Unutar Serapeuma, odaje sa stropovima visokim gotovo sedam i pol metara, te podovima metar i pol nižim od razine tla, nalazile su se s obje strane glavnog prolaza. Te su otvorene odaje mjesta gdje su se nekoć nalazili masivni kameni sarkofazi za bikove Apis. Svaki je sarko­ fag isklesan od jednog bloka granita, i svaki je poklopac bio težak mno­ go tona. Danas u Serapeumu još uvijek postoji nekoliko sarkofaga.

Slika 4.6. Kameni sanduk iz Serapeuma Godine 1995. Dunn je, oboružan specijalnom libelom dugačkom petnaest centimetara, pregledao unutrašnje i vanjske površine dva sarkofaga. Poklopac jednog sarkofaga, težak dvadeset sedam tona, i unutrašnja površina granitnog sanduka na kojem je stajao, bili su pre­ cizno poravnati do 0,00127 milimetara. Također je utvrdio da su kuto­ vi precizni do 3,96 milimetara. Dunn tvrdi da bi repliciranje preci­ znosti granitnih sanduka u Serapeumu čak i danas bilo veoma teško. Zadivile su ga i zapanjile glatke, savršeno ravne površine i izvrsno obrađeni, posve pravokutni kutovi. Granitni sanduk pronađen u Ve­ likoj piramidi ima iste karakteristike kao i sanduci u Serapeumu. No, ti su sanduci pripisani osamnaestoj dinastiji, više od tisuću godina nakon što je egipatski rad kamenom navodno počeo slabiti. Budući da se njihovo datiranje temelji na lončarskoj robi, pronađenoj u blizi­ ni, a ne na samim sanducima, Dunn vjeruje da možda starost sanduka nije dobro procijenjena. Na njima su vidljivi tragovi pomnih i divljenja vrijednih metoda proizvodnje. To je nepogrešivo i nepobitno. On vjeruje da su artefakti što ih je izmjerio u Egiptu "konačni dokaz koji nepobitno dokazuje da je razvijenija civilizacija od one o kojoj su nas učili postojala u drevnom Egiptu. Dokazi su uklesani u kamenu."

Teorija i dokazi Petriejeva analiza tehnika rada kamenom drevnih Egipćana, prije više od sto godina, i Dunnova najnovija objašnjenja pokazuju kako su stari Egipćani obrađivali kamen za gradnju svojih hramova, pira­ mida i drugih objekata. Cjevaste bušilice, pile, svrdla s draguljima i strojevi koji su to držali i davali rotacijski zakretni moment omoguća­ vali su takva postignuća. Također su imali tokarske strojeve na kojima su obrađivali i polirali granit, škriljevac i bazalt, te oruđe i metodu za rezanje precizno paralelnih linija u vapnenačkim stijenama, uz nevje­ rojatno ravne velike površine, što je tehnika koja je očito svladana pri­ je gradnje Velike piramide. Još je zagonetnija činjenica da su posjedo­ vali znanje i tehnologiju zapodizanje, pomicanje i precizno postavljanje golemih kamenih blokova teških mnogo tona, kao i sposobnost vađe­ nja i preseljenja milijuna kamenih blokova tijekom dugog vremenskog razdoblja. Kako bi sve to postigli, također su morali biti dobro organizirani i motivirani, te posjedovati administrativne vještine i bogatstvo. Gra­ dnja na visoravni Giza bila je golem, multi-generacijski javni projekt. To je također bio najveći, najambiciozniji i najdugotrajniji projekt gradnje u povijesti čovječanstva. Masivni je projekt uključivao upravlja­ nje svim aspektima građevinarstva, arhitekture, geodetskih mjerenja, osoblja i materijala. Također je moralo postojati tako učinkovito vod­ stvo da izvedba tako golemog programa, i sve osobne žrtve što ih je to iziskivalo, bude moguće održati. Uporno pitanje koje muči mnoge ljude, uključujući i mene glasi: jesu li Egipćani imali pomoć tijekom početaka svoje civilizacije? Tra­ dicionalni egiptolozi tvrde da nisu, da su primitivna plemena, iz nepri­ jateljskih uvjeta pustinje Sahara, selila u dolinu Nila, organizirala se, te izumila sve oruđe, tehnike i filozofije egipatske civilizacije. Ipak se ne čini baš vjerojatnim da su primitivna plemena mogla postići tako mnogo u razdoblju od tisuću godina. Unatoč tome, bez ikakvih drugih pokazatelja o sofisticiranom znanju, taj se pristup egipatskoj civilizaci­ ji zadržao. Međutim, postoji neobično arheološko nalazište sto šezde­ set kilometara zapadno od Nila - Nabta Playa - s dokazima koji iz temelja potresaju taj zaključak.

Pretpovijesna astronomija u Sahari Zapadna je Sahara bila neprikladna za život tijekom drugog dijela ledenog doba (prije deset do dvadeset tisuća godina). No kako se led topio, klimatske su promjene obnovile život u toj suhoj zemlji. Ljetne su se kiše premjestile iz središnjeg dijela kontinenta u Egipat. Slije­ dom toga, nastala su brojna sezonska jezera, ili playe. Jedno takvo jezero, poznato kao Nabta, među najvećima u južnom Egiptu, posta­ lo je središnja točka nepoznate kulture koja je započela prije deset tisuća godina. Stočari su tijekom ljeta doveli svoju stoku u područje Nabte, tražeći sočne pašnjake. Živjeli su nomadskim životom, pa su zimi odlazili, ali su se narednog ljeta opet vraćali u Nabtu. Godine 1973., dok su putovali kroz zapadnu pustinju iz Bir Sahare istočno prema Abu Simbelu, arheolozi Fred Wendorf i Romauld Schild odlučili su stati i odmoriti se. Sto kilometara zapadno od doli­ ne Nila otkrili su veliku zavalu nekadašnjeg jezera i stotine logora iz kamenog doba. Među otkrićima su bili grobovi u kojima su se nalazili ostaci žrtvovanih goveda, koza i ovaca, te skupine megalitskih struktu­ ra poredanih uspravno, i postavljenih kamenih blokova. Zbog očite prirode tih humaka, ili drevnih grobova, zavalu su nazvali Dolinom žrtvovanja. Ipak, važnost tih megalita nije bila priznata gotovo dvade­ set godina. Wendorf i Schild su 1992. počeli shvaćati da su megaliti i stele (uspravne kamene ploče koji su se koristili za obilježavanje gro­ bova) imali važnu ulogu u duhovnom i religioznom životu onih koji su tako davno obitavali u jugozapadnoj pustinji Egipta. Šest skupina kamenja, raširenih drevnom zavalom, ukupno su čini­ le dvadeset četiri megalita. Poput žbica na kotaču, svaki se niz širi pre-

Slika 4.7 Kalendarski krug u Nabta Playi

ma van od jedinstvene, kompleksne strukture. Nevjerojatno je, ali ti se megaliti pružaju na udaljenosti od dvije i pol tisuće metara u smjeru sjever-jug. Na sjeveru se nalazi deset očuvanih grobnih humaka na­ pravljenih od razlomljenih blokova pješčenjaka, duž zapadne obale plitkog wadija. Ta sjeverna skupina megalita završava u malenom kamenom krugu na vrhu zaobljenog brda. Taj je kameni krug identi­ ficiran kao kalendar. Sadrži dva kamena reda koji se sastoje od paro­ va uskih, uspravnih kamenih ploča okrenutih prema sjeveru gdje je sunce izlazilo za ljetnog solsticija, što je bio početak kišne sezone prije šest tisuća godina. Prema tvrdnjama Wendorfa i Schilda, taj astronomski datum ljetni solsticij, 4000 g. pr. Kr. - odgovara vremenu kad se ta naprava posljednji put koristila. Datumi i arheološki artefakti pripisani tom nalazištu pokazuju da je narod Ru'at El Baqar, stočari iz kamenog doba koji su ondje živjeli prije sedam tisuća godina, podigao grobne humke u Dolini žrtvovanja. U Africi je to najranije poznato obredno središte koje obilježava početak složenih društava. Južno od doline nalazi se nisko, izduženo brdo i dvije manje para­ lelne uzvisine. Na sjevernoj je uzvisini nekoć postojao red, dugačak šesto metara, uspravnih megalita od pješčenjaka, od kojih su neki bili teški nekoliko tona, a danas sve to izgleda poput hrpe razlomlje-

Slika 4.8. Kompleksna struktura A, "isklesana krava"

nog kamenja. Profesor astronomije na Sveučilištu Colorada, John McKim Malville, utvrdio je da se niz megalita zapravo sastojao od tri reda usmjerenih prema točki gdje se najsjajnija zvijezda Velikog medvjeda nalazila prije 6700 do 6000 godina. U području južno od prvog reda otkriveno je nekoliko drugih redova uspravnog kamenja. Prvi je dvjesto pedeset metara dugi niz kamenih blokova, usmjerenih prema točki gdje su se prije 6170 i 5800 godina nalazile najsjajnije zvi­ jezde Orionova pojasa. Drugi red kamenja malo je kraći i udaljeniji od druga dva. Pokazuje prema mjestu gdje se prije 6800 godina nala­ zila zvijezda Sirijus. Dalje od redova kamenja nalaze se još dvije hrpe koje se sastoje od cijelih i razlomljenih blokova pješčenjaka različitih veličina. Neki su teški nekoliko tona. Smješteni su na dvije ravne uzvisine od gline. Na južnom kraju najveće hrpe nalazi se veliki kamenolom pješčenjaka gdje su kameni blokovi izvađeni. Wendorf i Schild su u početku vjerovali da su našli gigantske, netak­ nute grobnice. Međutim, nekoliko godina poslije, otvorili su tri navo­ dna groba, a unutra nisu našli gotovo ništa. Zanimljivo, u svim su gro­ bovima našli goleme jame iskopane u glini ispod površine. To ih je dovelo do otkrića kamena u obliku gljive što su ga pustinjski vjetrovi formirali davno prije taloženja glinenih slojeva. Kamen je bio obliko­ van tako da je činio zagonetnu izbočinu na sjevernoj strani. Kasnije je jamu ispunila glina. Komad drvenog ugljena iz jedne od jama dati­ ran je izotopom ugljika, pa je utvrđeno da je star pet tisuća šesto go­ dina. Smještena na sredini malenog brda, najveća skupina megalita sa­ državala je ono što su Wendorf i Schild nazvali "blagom". Veliki blok pješčenjaka, teži od jedne tone, bio je neznatno oblikovan i poli­ ran. Njegov oblik neodređeno podsjeća na kravu. Izgleda da ta neobi­ čna središnja struktura, nazvana Kompleksna struktura A, čini počet­ nu točku redova, a njezina duga os pokazuje prema sjeveru. Tu su "isklesanu kravu" našli zakopanu malo manje od dva metra ispod po­ vršine, a učvršćivale su je dvije manje kamene ploče. Godine 1997. Wendorf i Schild koristili su teodolit i mjerenja globalnog pozicijskog sustava da bi izradili prostorni prikaz megalita. Također su otkrili još dva reda megalita koji su se pružali od mjesta u blizini strukture A.

Krug promjera tri metra i šezdeset centimetara od malenih us­ pravnih kamenih ploča sadržavao je četiri kompleta stupova, koji su se možda koristili kao smjernice za gledanje duž obzora. Procijenili su da bi azimut za prve zrake sunca ljetnog solsticija prije šest tisuća godina iznosio 63.2 stupnja. To znači da bi se sunce vidjelo kroz prore­ ze što su ih stvarale uspravne kamene ploče kruga. Nadalje, zbog blizine Nabte Sjevernoj obratnici, sunce koje izlazi moglo je imati dodatnu važnost. Oko tri tjedna prije i nakon ljetnog solsticija sunce prelazi zenit i ne stvara sjenke, što se često smatra značajnim događa­ jem. Wendorf i Schild su zaključili da su se simbolična raskoš i prostor­ na svijest kompleksa u Nabti mogli razviti iz adaptacije nomadskih naroda na stresove života u teškim pustinjskim uvjetima. Obredni kompleks mora biti star barem koliko i početak ekstremno sušnih uvjeta, prije četiri tisuće osamsto godina. Time se konstrukcija u Na­ bti smješta u vrijeme prije većine megalitskih nalazišta u Velikoj Bri­ taniji, Bretanji i drugdje u Europi. Otprilike petsto godina nakon što je narod koji je podigao megalite napustio Nabta regiju, izgrađena je stepenasta piramida u Sakkari (oko 2650. g. pr. Kr.). Wendorf i Schild vjeruju da je egzodus, prije pet tisuća godina, iz Nabta Playe i Nubijske pustinje mogao ubrzati razvoj preddinastičke egipatske kulture. Kad su te nomadske skupine stigle u dolinu Nila, bile su bolje organizirane od domorodaca i bolje supoznavali složenu kozmologiju nego stanov­ nici na koje su ondje naišli. Neki znanstvenici vjeruju da Wendorf kamenju pridaje preveliko značenje bez dovoljno dokaza, te tvrde da nalazište treba temeljitije proučiti. Premda su Wendorfove ideje zanimljive, kažu, nedostaje im kulturalni kontekst, te ih treba zadržati na razini nagađanja. Druga nalazišta u istočnoj pustinji, kao što je El Badari, koja također potječu iz razdoblja oko 5000 g. pr. Kr., ne sadrže nikakve poredane megalitske strukture. Kameni kompleks Nabta Playe je anomalija i zagonetka. Međutim, krajem 1990-ih jedan je astrofizičar sa Sveučilišta Colorada odlučio provesti daljnja istraživanja.

"Pristupačni" dijagram

za promatranje

zvijezda

Istraživanja i zanimljiva priča o Nabta Playi činili su glavne vijesti u znanstvenoj zajednici, te su privukli pozornost dr. Thomasa G. Brophyja, nekadašnjeg suradnika u istraživanjima laboratorija za atmosfer­ sku i svemirsku fiziku na Sveučilištu Colorada i veterana svemirskih programa SAD-a i Japana, uključujući NASA-in projekt Voyager. Brophy se dopisivao s dr. Wendorfom i posjetio Nabta Playu kako bi istraživao iz prve ruke. Godine 2002. objavio je svoje zaključke u knji­ zi pod naslovom The Origin Map. Kako bi se pravilno shvatila važnost njegovih otkrića, potrebno je posjedovati osnovno razumijevanje fenomena poznatog kao precesija ekvinocija. Tijekom razdoblja od otprilike dvadeset pet tisuća devetsto godina, Zemljina os rotacije varira između kuta od 20,4 i 26,2 stupnja. Zbog te spore promjene Zemljine osi, s vremenom se mijenja vidljiv položaj zvijezda. Danas se Sjevernjača nalazi iznad Sjevernog pola, a čini se da se sve ostale zvijezde kreću oko Zemlje. U 3000. g. pr. Kr. Sjevernjača je bila Thuban, a za dvije tisuće godina bit će Alrai. Ta spora promjena kuta Zemljine osi također uzrokuje promjenu položaja konstelacija Zodijaka na noćnom nebu u odnosu na prolje­ tni ekvinocij. Taj je fenomen poznat kao precesija, a stvara dojam da se konstelacije Zodijaka kreću unatrag kako se strelica vremena po­ miče naprijed, stižući do nove konstelacije otprilike svakih dvije tisu­ će sto pedeset godina. U našem vremenu, svakog dvadeset prvog travnja Sunce se diže u konstelaciju Ribe. Za nekoliko stotina godina, na taj će se datum dizati u konstelaciju Vodenjaka. Prije novog doba, između 2000. g. pr. Kr. i 1. g. poslije Kr., Sunce se dvadeset prvog travnja dizalo u konstelaciju Ovna. Svakih dvadeset pet tisuća devetsto godina, svaka će konstelacija Zodijaka doći na red da zauzme položaj na istočnom nebu dok Sunce izlazi u ekvinociju. Brophy je otkrio da krug u Nabta Playi nije bio samo kalendar (vidi sliku 4.9). To je također bio dijagram za promatranje zvijezda. Tri od šest kamenih ploča u sredini kruga ocrtavale su zvijezde Orionova pojasa onako kako je izgledao za podnevnog ljetnog solsticija između 6400. i 4900. g. pr. Kr. Drugim riječima, ako je osoba stajala na sjever­ nom kraju podnevne linije promatranja i gledala kameni dijagram,

Slika 4.9. Megaliti kalendarskog kruga (iz The Origin Map Thomasa Brophyja) vidjela bi prikaz Orionova pojasa onako kako je izgledao na nebu tik prije svitanja. Tijekom 6400. g. pr. Kr. Orionov se pojas pomicao duž meridijana pedeset minuta prije izlaska Sunca za ljetnog solsticija, a zatim je nestajao u praskozorju - prvi i jedini put to se dogodilo točno za ljetnog solsticija u Nabta Playi. Međutim, nakon 4900. g. pr. Kr. konstelacija Oriona pojavljivala se na nebu na meridijanu prilikom zalaska Sunca, čime je završila primjenjivost kamenog dijagrama. Precizno govoreći, helijakalna kulminacija za ljetnog solsticija 6400. g. pr. Kr. označila je početak primjenjivosti dijagrama, a akronalna kulminacija za zimskog solsticija 4900. g. pr. Kr. označila je njezin kraj. Drugim riječima, to je bila vjerodostojna referentna točka pri pr­ vom godišnjem pojavljivanju Oriona, tik prije svitanja, kad je zviježđe bilo na najvećoj visini i prošla meridijan - helijakalna kulminacija. Njezina je relevantnost završila kad se zadnji put u godini pojavila nakon zalaska Sunca - akronalna kulminacija. Druga tri kamena obilježavaju Orionovu glavu i ramena kako su izgledali na meridijanu ljetnog solsticija, prilikom zalaska Sunca, oko 16.500 g. pr. Kr. - simetrično nasuprot zvijezdama Orionova pojasa

Slika 4.10. Precesija ekvinocija (zahvaljujući Dorothy Norton) 5000 g. pr. Kr. Prema Brophyjevim tvrdnjama, oba su datuma mak­ simum i minimum Orionova kuta nagiba na nebu. Drugim riječima, kameni dijagram prikazuje vrijeme, lokaciju i nagib zviježđa Orion tijekom njezina nebeskog ciklusa. Još važnije, ilustrira kako se može vizualno razumjeti položaj kamenih ploča. Brophy objašnjava da, intuitivnom korisniku, linije meridijana i solsticija koje čine smjer gledanja pokazuju kad i gdje promatrati nebo. Središnje kamene ploče pokazuju što treba tražiti. Dakle, koris­ nik bi lako mogao shvatiti kako se koristi, bez potrebe za uputama. Ako je pronicavi, drevni promatrač neba iz neke strane kulture naišao na kalendarski krug u Nabti, čak i ako nije poznavao zviježđe Orion, vjerojatno bi shvatio značenje dijagrama, pod uvjetom da je ondje bio u razdoblju funkcionalnosti dijagra­ ma, od 6400. do 4900. g. pr. Kr.

Nakon što bi "promatrač neba" usporedio Orionov pojas i tri sjever­ na središnja kamena, mogao bi naći rješenje za druga tri kamena. Budući da nije bilo drugog odgovarajućeg niza od tri jasno vidljive zvijezde, Orionova glava i ramena bila bi očito rješenje. Međutim, 5000 g. pr. Kr. kut tih zvijezda imao je nagib suprotan onome u kame­ nom prikazu. Iskusni bi promatrač neba shvatio da precesija igra određenu ulogu u položaju zvijezda i opazio da će odgovarati smje­ štaju kamenih ploča kad budu u najnižem kutu. Određeni odnos tih zvijezda prikazan je u kamenu. Zvijezde pojasa dosegnule su svoj kut­ ni minimum na nebu za proljetnog ekvinocija 4940. g. pr. Kr., a rame­ na su dosegnula svoj kutni maksimum za jesenskog ekvinocija 16.500. g. pr. Kr. Kako Brophy objašnjava, to je prikazano kamenim zemljo­ vidom: Dakle, uz helijakalnu kulminaciju zimskog solsticija i akronalnu kulminaciju ljetnog solsticija, dijagram glave i ramena u kame­ nju obratan je od dijagrama Orionova pojasa, a oba su sukladna smjeru gledanja za solsticija i meridijan u kamenom kalendar­ skom ciklusu. Brophy također naglašava da najveći kamen u krugu predstavlja naj­ sjajniju zvijezdu zviježđa Orion, Betelgeuse. Dijagram zvijezda je 16.500. g. pr. Kr. bio jednako pristupačan pri­ kaz koji je odražavao prizor vidljiv 5000. g. pr. Kr. No kako je netko tko je živio 5000. g. pr. Kr., bez pomoći suvremenog kompjutora za simulaciju stanja na nebu 16.500. g. pr. Kr., mogao poznavati tu polo­ vicu dijagrama? Jedna je mogućnost da su ti davni stanovnici područja Nabta Playa, budući da su postavili te precizne, udaljene megalitske ploče poravna­ te sa zvijezdama, znali da se položaj zvijezde na nebu mijenja s vreme­ nom. Kako su posjedovali sposobnost obilježavanja istoka do 0,02 stupnja, razumno je zaključiti da su bili svjesni precesije, opažajući je čak i golim okom. Premda se položaji zvijezda mijenjaju veoma spo­ ro, ta je zvjezdana precesija zamjetljiva u razdoblju ljudskog života. Bez obzira koliko je to teško, ne bi bilo nemoguće da dedukcijom dođu do maksimalnog nagiba kako je prikazan kamenim pločama.

Slika 4.11. Zvijezde konstelacije Orion Fred Wendorf i ostali ukazivali su na važnost sunčevog zenita, da su drevni ljudi tijekom godine pratili kut putanje Sunca, kako pokazuje kameni krug. Uz takvo znanje, nije pretjerano pretpostaviti da su mogli teoretski zamisliti dugotrajni nagib Oriona od izlaska Sunca za ljetnog solsticija do zimskog. Druga je mogućnost da su se astronomska zapažanja prenosila s generacije na generaciju putem predaja. Slijedom toga, kasniji su narodi 5000 g. pr. Kr. mogli osmisliti kalendarski krug i u svoj model ugraditi znanje o precesiji stjecano stoljećima. Istočna polovica vanjskog kruga kamenog kalendara je polukrug, ali zapadna polovica nije. Umjesto toga, čini se da je prilagođena i postavljena tako da bude sukladna Orionovu pojasu. Orionovo desno rame je 4940. g. pr. Kr. bilo na rubu smjera gledanja za solsticij. U to se vrijeme Orion nalazio usred svojeg uspona do sjeverne kulminacije. Koncepcijski uvećan, odgovarao bi veličini lika na tlu. Jednako tako, 16.500. g. pr. Kr., bio bi na pola puta svojeg spuštanja, a lik na tlu koncepcijski je smanjen. Dakle, prema Brophyjevim tvrdnjama, mo­ guće je da različite veličine lika Oriona imaju određeno značenje.

Aspekt koji potkrjepljuje takvo tumačenje je činjenica da smještaj svakog niza od tri kamena unutar kruga odgovara visini njihovih zvi­ jezda na nebu, u skladu s odgovarajućim datumima u dijagramu. Druga je mogućnost da dijagram obilježava konstelaciju u njezinim ekstremima, za proljetnog i jesenskog ekvinocija. Svaki se ekvinocij nalazi na pola puta između sjeverne i južne kulminacije zvijezde. Na polovici kruga kamene strukture postavljeno je dvanaest kamenih ploča, a mogu predstavljati podjelu Zodijaka na dvanaest doba i godi­ ne na dvanaest mjeseci. Brophy zaključuje, i izričito tvrdi, da tri središnja kamena sasvim na sjeveru predstavljaju Orionov pojas za podnevnog solsticija izme­ đu 6400. i 4900. g. pr. Kr. Također tvrdi da tri kamena sasvim na jugu predstavljaju Orionovu glavu i ramena 16.500. g. pr. Kr., usprkos činje­ nici da ta ideja muči neke znanstvenike. Pomanjkanje dokaza o ljud­ skim aktivnostima u Nabta Playi 16.500. g. pr. Kr. pokazuje da megalitski krug ne može biti tako star. Ako to nije dovoljno neobično, postoji još čudnija koincidencija u Brophyjevoj analizi. U ranijem razdoblju, kad je Orionov pojas bio u svojem silaznom ekvinociju, Zemljina je os bila blizu minimalne nakošenosti, gotovo 22.5 stupnja. To je zapravo geografska širina Nabta Playe 31.330 g. pr. Kr., prema Bergerovu nebeskom modelu. U to je vrijeme Orionov pojas također odgovarao kamenom dijagramu, su­ kladan na meridijanu petnaest minuta prije izlaska Sunca za ljetnog solsticija. Brophy ne tvrdi da su megaliti Nabta Playe tako stari, ali neo­ bična koincidencija da se dijagram ponavlja, i točan je u još starijem razdoblju, može uvećati naše divljenje kamenom kalendaru i doprini­ jeti boljem razumijevanju njegovog dizajna i uporabe dok prikuplja­ mo nove podatke. Nakon istraživanja 1998. Wendorf i Schild su ustvrdili da drugi dokazi ukazuju na veoma drevne aktivnosti u Nabta Playi. Iz nekog nepoznatog razloga, stanovnici su mogli locirati i iskopavati "kame­ ne ploče" koje su se nalazile gotovo dva metra ispod površine, a mogle su biti vidljive jedino u dalekoj prošlosti, prije nego su ih pokrili sedi­ menti. Također je moguće da je to zakopano kamenje ranije nekako bilo označeno, na način sličan onome kako je označeno 5000 g. pr. Kr. Prema onome što kaže Brophy, bez obzira je li kameni dijagram

u Nabta Playi najstariji astronomski poravnat krug ili nije, jedan je od najelegantnije i najvještije napravljenih. Nadalje, prema njegovu mi­ šljenju kao astrofizičara, "dizajn tog zvjezdanog dijagrama u kamenom kalendarskom krugu predivno je jednostavan i jasan". Ali ono što je jedinstveno za Nabta Playu - ono što nedostaje većini drugih megalitskih rasporeda - je činjenica da predstavlja više od jedne koordinate. Jednostavan megalitski raspored tipično predstavlja jednu koordi­ natu na nebu. Slijedom toga, u bilo kojem trenutku nekoliko će se zvijezda pojaviti kraj oznake rasporeda. Dakle, kad nas stotine ili tisu­ će godina dijeli od vremena podizanja megalita, nekoliko je blistavih zvijezda zasigurno prošlo zadanu deklinaciju tijekom svojeg pomica­ nja na nebu. To dovodi u sumnju valjanost navodnog poravnanja. Iz tog su se razloga jednostavni rasporedi po uzoru na zvijezde smatrali nesigurnima u strogoj arheoastronomiji. Dodatak druge koordinate, desnog uspona helijakalnog uzdizanja za proljetnog ekvinocija, uklanja nesigurnost po pitanju Nabta Playe i ukazuje na veoma točnu dvodimenzionalnu zvjezdanu kartu. Pre­ ma Brophyjevim tvrdnjama, upravo je to megalitski kompleks u Nabta Playi. Povrh toga, svaki prikaz zvijezda obilježen je simultanim porav­ nanjem sa zvijezdom koja označuje sjever, Vegom. To je bio logičan izbor, jer je to bila najsjajnija zvijezda na sjeveru.

Karta zvijezda u tri dimenzije Još jedan niz uspravnih kamenih ploča postavljen je petsto metara južno od kalendarskog kruga. S obzirom na točnost karte zvijezda u Nabti, Brophy se pitao jesu li drevni astronomi za sobom ostavili još informacija što ih treba dešifrirati. Međutim, budući da su tri usprav­ na kamena bila na tako velikim i različitim udaljenostima od kamenih ploča kalendara, njihova uloga na karti nije bila tako očita. Najprije se pitao predstavljaju li udaljenosti sjaj Orionovih zvijezda. Među­ tim, Betelgeuse je sjajnija od zvijezda pojasa, kao i Bellatrix, koja je gotovo jednako sjajna kao i Ainilam. Stoga se vizualni sjaj nije uklapao. Sljedeći logičan korak bio bi provjeriti predstavljaju li udaljenosti na tlu stvarnu udaljenost u svemiru, od Zemlje do zvijezda. To je bilo malo vjerojatno, ali Brophy je ipak potražio astrofizičke udaljenosti od Zemlje do tih zvijezda, koristeći podatke Hipparcos Space Astro-

nomy satelita. Brophy je otkrio da udaljenost jedne od zvijezda doi­ sta odgovara obrascu megalita. U tom je slučaju jedan metar bio ekvi­ valent 0,799 svjetlosne godine. Prema podacima Hipparcosa, ako udaljenost između uspravnog kamenja i kalendarskog kruga predstavlja udaljenost između raznih Orionovih zvijezda i Zemlje, kamen koji odgovara zvijezdi Meissa trebao se nalaziti dalje prema van. Međutim, glava Oriona - zapravo, nekoliko zvijezda - je ono što megalitski raspored simbolizira, te to ne mora biti zvijezda Meissa. Megalit zvijezde Ainilam je previše udaljen, prema mjerenjima Hipparcosa, ali ta su mjerenja također i najnesigurnija. Stvarna udaljenost zvijezde od Zemlje procijenjena je unutar velikog raspona. Brophy je ponovno izmjerio udaljenosti, uključivši jedno standar­ dno odstupanje, za Ainilam, Ainitak i Mintaku, od njihovih izmjere­ nih vrijednosti. Koristeći odstupanja navedena u Hipparcosu, sve su se tri zvijezde nalazile unutar standardnog odstupanja njima odgo­ varajućih megalita! "To je više nego zapanjujuće", piše Brophy, "budu­ ći da je udaljenost zvijezda teško izmjeriti i u tome se sve donedavno uvelike griješilo." Ako udaljenosti nisu slučajnost, te ako su graditelji megalitskih struktura u Nabti željeli prikazati te udaljenosti, onda izno­ va treba razmotriti mnoga naša poimanja o pretpovijesnoj civilizaciji. Kako kaže Brophy, ako južni megaliti predstavljaju udaljenost, vje­ rojatno je da sjeverni megaliti predstavljaju brzinu kojom se zvijezde kreću od Zemlje (što se zove radijalna brzina) - ako su graditelji ra­ zmišljali poput astrofizičara. Jesu. Prema Brophyjevim izračunima, jedan metar u Nabti predstavlja 0,0290 km/s. Brzine kojom se Betelgeuse i Bellatrix udaljavaju od Zemlje točno odgovaraju njihovim megalitima, a Ainilam je točan unutar 2 km/s. Premda se zvijezde Ainitak i Mintaka kreću previše sporo za svoje megalite, mjerenja radijalnih brzina tih zvijezda smatraju se nesigurnima, te nema procjene stan­ dardnog odstupanja za Ainitak. Brzina kojom se Vega udaljava od Zemlje ne odgovara njezinom megalitu (udaljenost je previše kratka), ali je udaljenost unutar stan­ dardnog odstupanja za radijalnu brzinu Vege. Međutim, ta je zvijezda poseban slučaj jer se ona zapravo kreće prema Zemlji, a za jesenskog ekvinocija može biti konzistentna s drugim megalitima. Prema Brop-

hyjevim riječima, to je još jedna razina važnosti megalitske karte. Potvrđuje da smještaj sjevernih megalita doista ukazuje na brzine.

Karta planetarnih sustava? Brophy je nastavio proučavati nalazište, te je opazio da svaki red ima primarni kamen, koji vjerojatno predstavlja primarnu zvijezdu, i se­ kundarno kamenje. S obzirom na način slaganja kamenja, pojavilo se očito pitanje predstavljaju li drugi megaliti u svakom redu planete ili prateće zvijezde. Premda se hipoteza ne može provjeriti proma­ tranjem, jer suvremeni astronomi ne mogu promatrati planetarne i prateće sustave tih zvijezda, fizika to može. Ako je pretpostavka točna, megaliti su trebali biti postavljeni u skladu s astrofizičkim zakonima planetarnih kretanja. Na nalazištu Nabta Playa ima mnogo megalita. Povrh kamenih ploča kalendarskog kruga, Fred Wendorf i njegova ekipa odredili su originalne položaje i izmjerili lokacije za dvadeset tri druga megalita, složena u šest skupina. Oni koji su postavili te megalite, postavili su ih u ravne linije koje se šire prema van od središnje točke. Tri skupine megalita smještene su u smjeru sjever-sjeveroistok od te središnje točke, a druge tri u smjeru jug-jugoistok (vidi sliku 4.9). Ako je poredak megalita predstavljao kartu planetarnih sustava, onda bi izravna južna linija megalita trebala predstavljati prosjek orbi­ talnih putanja pratećih zvijezda. Njihovi sjeverni megaliti brzina tre­ bali bi predstavljati prosjek njihovih orbitalnih brzina. Uz primjenu malo fizike, točnije, Keplerovih zakona o kretanju planeta, na mega­ lite u svakom redu, Brophy je demonstrirao da bi satelitski megaliti mogli predstavljati stvarne satelite primarnih zvijezda. Fizika orbital­ ne dinamike kaže da je kvadrat prosječne orbitalne brzine proporcio­ nalan masi središnje zvijezde podijeljene orbitalnom udaljenošću. Dakle, uz brzine i udaljenosti već dostupne u megalitskoj karti zvije­ zda, Brophy je mogao izračunati mase zvijezda. Prema podacima iz Nabte, izračunao je da zvijezda Betelgeuse ima vrijednost osamnaest sunčevih masa, a Bellatrix pet. Ovi su podaci potvrdili njegova uvjere­ nja, jednako kao i drugi. Astrofizičke procjene za Betelgeuse iznose između dvanaest i dva­ deset sunčevih masa, te otprilike deset za Bellatrix. Brophy se zaprepa-

Slika 4.12. Pogled odozgo na megalite Nabta Playe (iz rada "Satellite imagery measures of the astronomically aligned megaliths at Nabta Playa" Thomasa Brophyja i Paula Rosena)

stio kad je prvi put vidio nalazište. Oznake smještaja megalita bile su stvarni podaci s nalazišta, stvoreni prije sedam, ili možda čak više, ti­ suća godina, premda su Wendorf i njegova ekipa neke megalite vrati­ li na njihova originalna mjesta. Brophy kaže: "Uklapaju se u fizičku teoriju bolje nego što se mnogi dobri suvremeni eksperimenti prvi put uklapaju u svoje teorije."

Karta galaksije: od zapanjujućeg do bizarnog Na središnjoj lokaciji, od koje se svi megaliti zrakasto šire prema van, nalazi se "kompleksna struktura" koja se sama sastoji od nekoliko megalita. Jedan uspravni megalit označava centar, a nekoliko drugih oblikuju oval širok nekoliko metara. Ima najmanje trideset drugih megalitskih struktura u blizini. Arheolozi nisu uspjeli pronaći jasnu definiciju što bi to predstavljalo, pa o tome jednostavno govore kao o "kompleksnim strukturama", a središnja je nazvana Centralna struk­ tura A. U početku se vjerovalo da su to grobovi elitnih poglavica, ali isko­ pavanja struktura A i B nisu otkrila nikakve ostatke, ljudske ili živo­ tinjske, niti bilo kakva obilježja grobnica. Ono što su iskopavanja ipak otkrila bilo je bizarno. Površinske kompleksne strukture obilježa­ vale su skulpture uklesane u kamen stanac dva i pol do tri i pol metra ispod površine. Brophy je proučio originalnu skicu skulpture u kamenu stancu ispod Kompleksne strukture A, što ju je nacrtao Marek Puszkarski, a zatim skicu iz knjige The Holocene Settlement of the Egyptian Sahara (Holocenska naseobina egipatske Sahare) Schilda i Krolika; otkrio je da koordinate Kompleksne strukture A označavaju središnju točku svih megalitskih nizova. Iznad te je karte postavio lokaciju Sunca i galaksijski je centar odgovarao smjeru helijakalnog uspona galaksijskog središta 17 000. g. pr. Kr. za proljetnog ekvinocija. Ponovno se sve podudaralo: Premda se to čini nevjerojatnim, izgleda da je skulptura u kamenu stancu ispod "Kompleksne strukture A" u Nabta Playi točan prikaz naše galaksije Mliječni put, onako kako je bila astronomski orijen­ tirana u određenom trenutku: helijakalni uspon za proljetnog ekvi­ nocija galaksijskog centra 17.000. g. pr. Kr.

Galaksijski centar je središnje područje galaksije što ga karakterizi­ ra velika gustoća zvijezda i, kako kažu neki astronomi, može sadržava­ ti super masivnu crnu rupu. Galaksijski centar Mliječnog puta u da­ našnje vrijeme nije vidljiv golim okom, ali je veoma davno mogao biti, zbog provala čestica i elektromagnetskog zračenja. Paul LaViolette u knjizi Earth Under Fire (Zemlja pod vatrom) kaže da je do veli­ ke erupcije galaksijske jezgre došlo prije šesnaest tisuća godina, a vidljivi su učinci trajali nekoliko tisuća godina. Nedavno otkrivena malena galaksija, Sagittarius Dwarf (Patulja­ sti Strijelac) satelit je naše galaksije Mliječni put. Kako kaže Brophy, sasvim je moguće da je prikazana na pravilnomu mjestu na skulptu­ ri, kao i galaksijski spiralni krakovi Mliječnog puta. Brophy također tvrdi da novija astrofizička analiza oblika i položaja te patuljaste ga­ laksije pokazuje da se bolje uklapa u prikaz na skulpturi iz Nabte ne­ go u crtež elektronskog neba objavljen u Monthly Notices of the Royak Astronomical Society. Arheolozi su također iskopali Kompleksnu strukturu B, četrdeset pet metara jugoistočno od Kompleksne strukture A, te su se ponovno razočarali jer nisu našli nikakve ostatke niti obilježja grobnice. Našli su veliku, neobično oblikovanu, nakrivljenu, kvrgavu, ovalnu skulp­ turu uklesanu izravno u kamen stanac. Bila je gotovo dvostruko veća od skulpture Mliječnog puta ispod Kompleksne strukture A. Brophy kaže da je to vjerojatno skulptura galaksije Andromeda, nama najbli­ že galaksije. Galaksija Andromeda je velika eliptična galaksija, dvostruko veća od naše. Zajedno s našom galaksijom, dominantan je član lokalne skupine manjih galaksija. Napravljena je u istom omjeru kao i skulptu­ ra galaksije Mliječni put. Brophy kaže da se udaljenost i smjer skulpture galaksije Androme­ da doima konzistentnom s koordinatnim sustavom definiranim verti­ kalnim urezima na skulpturi galaksije Mliječni put. Na temelju do­ stupnih crteža skulpture, čini se da je njezina ravnina konzistentna s ravninom galaksije Mliječni put, onakvom kakva je bila prilikom izlaska Sunca za proljetnog ekvinocija za sjevernu kulminaciju galaksijskog centra 10.909. g. pr. Kr. Također se doima konzistentnom s projekcijom iz koordinatnog sustava rotiranog 90 stupnjeva unutar te ravnine.

Također vjeruje da bi isklesani kamen mogao biti prikaz kozmološkog "velikog praska" koji predstavlja starost našeg Sunčevog sustava (šest milijardi godina). Udaljenost od Sunčeva položaja do ruba skulp­ ture iznosi šest milijardi svjetlosnih godina, prema omjeru. Druga je mogućnost da su autori karte željeli da promjer zakrivljenosti skulp­ ture predstavlja trenutnu starost svemira, što iznosi dvanaest milijardi godina. Treća je mogućnost da predstavlja trenutnu starost svemira od šest milijardi godina, što bi značilo da su naši modeli pogrešni za faktor dva. Bez obzira o čemu je riječ, kozmološku važnost skulpture potvrđuju i druge činjenice. Brophy također vjeruje da kamen može predstavljati raspon deklinacije galaksijskog centra kako se vidio iz Nabta Playe, ako se gleda prema istoku i gore: "Osim uglatog izbočenja na jednom kutu, četiri zaobljene, nakrivljene kutne strane mogu odgovarati obliku što ga definiraju dvije linije deklinacije sa strana, te na vrhu i dnu dvije linije desnog uspona." Dakle, oblik skulpture, kako je postavljena okrenuta prema van od položaja Sunca na skulpturi galaksije, čini "raspon deklinacije" galaksijskog centra. Čini se da je bila pažljivo okrenuta kako bi raspon deklinacije pokrivao cijeli pomak deklinacija galaksijskog centra. Drugim riječima, skulptura obilježava kretanje galaksijskog centra kroz cijeli precesijski ciklus od 25.900 godina. Linija od prikaza Sunca do stvarnog galaksijskog centra, prolazi kroz taj raspon u vremenu od otprilike tri sata svakoga dana, a počinje četrdesetak minuta nakon njegova uspona iznad obzora. Čini se da je dodatna potvrda kozmološke važnosti položaj uglate izbočine na "kamenu kravi" (Kompleksna struktura A). Bila je postavljena tako da izbočina pokazuje u smjeru onoga što astrofizičari zovu "najmanjim smjerom brzine pozadinskog kozmičkog radijacijskog dipola". To bi se dogodilo u vrijeme helijakalnog uspona galaksijskog centra za proljetnog ekvinocija 17.700. g. pr. Kr. Drugim riječima, po­ kazivala je u smjeru, kozmološki, iz kojeg smo došli. Koncepcijski se može protumačiti da je pokazivala prema velikom prasku nastanka. Brophy također iznosi ideju da kozmološka skulptura krave, budu­ ći da je veoma blizu Planckove duljine, vrijedi kao skulptura Planckovih omjera. (Planckova duljina je temeljna duljina u fizici i prirodna

konstanta, a dobiva se od Planckove konstante, univerzalne gravitacij­ ske konstante i brzine svjetlosti. To je zapravo najmanja duljina koja postoji u fizikalnom svijetu.) Ako se primijeni proporcionalni zakon ugrađen u megalitski dizajn u Nabti, inverzni prirodni logaritam ničim djeljivog broja sedamdeset devet daje skalu koja može predstavljati samo objekte mnogo veće od poznatog univerzuma. No ako se skala preokrene tako da čini odnos mikrokozmosa prema makrokozmosu, može predstavljati ekstremno malene predmete - 0,505 metra je ekvi­ valent jedne Planckove duljine.

Kulturalni kontekst za astronomiju Neki smatraju da su dokazi i teorija što ju je iznio Brophy skandalo­ zni, nevjerojatni, ili samo koincidencija. Ali koja je vjerojatnost da sve to bude samo koincidencija? Brophy kaže da je, prema metodi što ju je Schaefer razvio 1986, vjerojatnost da se poredak sedam zvi­ jezda poklapa s poretkom megalita manja od dva u milijun. Začudo, to je više od tisuću puta sigurno kao uobičajene tri standardne devi­ jacije potrebne za prihvaćanje znanstvene hipoteze kao valjane. Čak i prema konzervativnim procjenama, to su daleko najsigurniji drevni megalitski astronomski prikazi poznati u svijetu. Razumijevanje podrijetla astronomski poravnatih megalita u Nabta Playi čini se gotovo nemogućim zadatkom. Nikad nisu pronađeni nikakvi tekstovi te drevne kulture, niti je vjerojatno da će biti nađeni, jer je taj narod postojao davno prije pojave pisane riječi. Zašto bi no­ madski stočari bili tako zainteresirani za promatranje noćnog neba? Navigacija je vjerojatan odgovor, ali s obzirom na preciznost izrade zvjezdanog dijagrama u Nabta Playi, sigurno je to moralo biti nešto više, osobito ako su Brophyjevi zaključci o "kompleksnim strukturama" točni. Poravnanja s ekvinocijima i solsticijima u religiozne ili poljopri­ vredne svrhe su razumljiva u kontekstu primitivnih društava. Međutim, zvjezdana karta koja ne prikazuje samo kretanje konstelacija, nego još udaljenosti i brzine njihovih zvijezda, zasigurno je anakronizam. Te su spoznaje mnogima od nas danas zagonetne, čak i u svijetu ručnih i atomskih satova. Za ovu je knjigu posebno zanimljiva činjenica da postoji veza iz­ među kulture u Nabta Playi i egipatske civilizacije. U jednom istraži-

vačkom radu iz 1998. Wendorf i Schild su napomenuli da nekoliko elemenata kulture Staroga kraljevstva može potjecati iz Nabte. Ulo­ ga goveda u predstavljanju bogatstva, moći i autoriteta, kao i u religi­ oznoj simbolici, zacijelo je naslijeđe iz više stočarski orijentiranih vremena. Tu su također uporaba astronomskog znanja i načini predviđanja solarnih događanja u ranim dinastičkim vremenima. Egipćani su koristili "dekadske zvijezde" i zvjezdane skupine za mjerenje vreme­ na u jednosatnim intervalima. (Dekade su dijelile kalendar na razdo­ blja od deset dana, a početak novog desetodnevnog razdoblja signali­ ziralo bi kratkotrajno pojavljivanje dekadske zvijezde u zoru. Tijekom jedne noći pojavljivalo se dvanaest dekadskih zvijezda - dakle, pola dana bilo je podijeljeno na dvanaest sati.) Također su u svojoj umjet­ nosti i arhitekturi prikazivali skupine zvijezda, te namjestili obredno okno u Velikoj piramidi prema Orionovu pojasu. Nadalje, zviježđe Orion, koje su oni nazivali Šahu, imalo je golemo značenje u njihovoj kozmologiji. Bilo je povezano s njihovim glavnim bogom, Ozirisom. Brophy vjeruje da su kultura i znanje evidentno u kalendarskom kru­ gu Nabte utjecali i održali određeni kontinuitet u Starom kraljevstvu Egipta. Za većinu nas, astronomija je kompleksna znanost o kojoj malo znamo, znanstvena disciplina namijenjena sveučilišnim dvoranama ili planetariju. Vrijeme doživljavamo kao uru na zidu i zaboravljamo da oni koji vode računa o "službenom" vremenu, kao što je Opservato­ rij mornarice SAD-a, promatraju nebo i u skladu s tim unose neznat­ ne promjene. Uloga tih ljudi je "utvrditi položaje i kretanja nebeskih tijela, kretanje Zemlje i precizno vrijeme". Premda je lako pretposta­ viti da je praćenje vremena moderna navika, zapravo je to veoma davna pojava. Također se čini da je to univerzalna osobina kulture i civilizacije.

5

BILJEŽENJE VREMENA Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije ovijest kakvu mi poznajemo započela je početkom trećeg tisućlje­ ća pr. Kr., uz pojavu pisanja. No zapisi druge vrste - priče ispriča­ ne o vremenima prije pisane povijesti - ukazuju na postojanje pretpo­ vijesne egipatske kulture koja seže daleko u davnu prošlost. Štoviše, Egipat nije jedini s kulturom koja potječe iz vremena prije pisane po­ vijesti, jer ima i drugih kultura, kao što je Sumerska iz Mezopotamije, Vede iz doline Inda i Mayanska iz Srednje Amerike, čije kulturne pre­ daje uključuju priče o njihovim pradavnim počecima. Tu epohu pri­ je povijesti, o kojoj postoje samo priče, ili usmene predaje, povjesni­ čari obično zovu Doba mitova. Ono o čemu te mitologije govore bilo je, većim dijelom, predmet nagađanja još otkako su se akademici i entuzijasti amateri počeli za­ nimati za njihovo značenje. Zar to nije ništa više od budalastih priča koje zabavljaju? Jesu li to religiozne pripovijetke? Ili je to nešto više? Nije lako odgovoriti na ta pitanja jer je potrebno razumjeti svjetonazor njihovih pretpovijesnih autora. No ipak znamo da mitologija obično uključuje nebeska tijela, uglavnom ona vidljiva na noćnom nebu. Te se mitove tradicionalno smatralo religioznim izričajima, poku­ šajima da se pruži svrha i povijesni smisao ljudskom postojanju. No neki znanstvenici tvrde da su ti mitovi veoma pogrešno shvaćeni, te da bi zapravo mogli biti znanstveni jezik za izražavanje vjerovanja koji se tiču ljudske vrste i prirode: ne tehnički jezik kakav imamo danas,

P

već jedinstvena i simbolična forma koja ostvaruje sve ono što je zapra­ vo cilj znanosti - objašnjava prirodne procese i univerzum. Oni koji zagovaraju takvu teoriju kažu da bi mogao postojati zaje­ dnički izvor astronomskih i religioznih mišljenja raznih kultura, pogo­ tovo onih koje žive blizu jedna drugoj. Dok istražujemo tvrdnju da su Egipćani bili nasljednici ranije sofisticirane kulture, razumijevanje moguće uloge mitologije služi u oslikavanju pretpovijesti, ne u tradi­ cionalnom smislu pitanja tko je gdje živio i kad su nastala kraljevstva, već u smislu prikazivanja inteligencije i sofisticiranosti ere. Ako su megaliti Nabta Playe doista bili proizvod sofisticiranih astronomskih spoznaja, drugi bi dokazi to trebali potkrijepiti.

Mjerenje sati Sustav bilježenja vremena postoji od 2000. g. pr. Kr., kad su drevni Egipćani izračunavali noćne sate na temelju promatranja zvijezda. Tijekom Srednjeg kraljevstva sustav je još više razvijen. Do 1870. g. pr. Kr. zvijezde u usponu zamijenjene su njihovim kulminacijama. Premda neki dokazi upućuju na još raniji datum, do 1300. g. pr. Kr. dnevni su se sati mjerili uporabom gnomona, vrstom sunčane ure koja je koristila dužinu sjenke kao indikator prolaženja vremena. U Abidosu, u spomeniku Setiju I., posmrtni tekst (religiozne "čini" i druge potrebne informacije zakopane s umrlim kako bi mu pomogle uputovanju zagrobnim životom) pokriva cijelu temu mjerenja vreme­ na. Prema astronomskim kalkulacijama, tekst je smješten u devetnaesto stoljeće pr. Kr. U tom su tekstu dnevni sati izračunati uz uporabu štapa za sjenke, naprave koja se sastojala od uspravnog stupa poveza­ nog s vodoravnim krakom. Ondje su bile i upute za uporabu. Štap je bio postavljen u smjeru istok-zapad, a u podne se pomicao kako bi uju­ tro gledao prema istoku, a poslije podne prema zapadu. Budući da se sjenke mijenjaju po duljini kao i po kutu, gornji dio je zacijelo bio proširen, možda T-šipkom, kako bi sjenka uvijek padala na skalu. Setijev je dijagram prikazivao sat koji je izravno mjerio osam sati, premda u tekstu jasno piše da u punom danu, od izlaska do izlaska sunca, ima dvadeset četiri sata. Dvanaest noćnih sati mjerilo se prema dekadskim zvijezdama. Drevni su Egipćani izabrali niz od trideset

šest jarkih zvijezda do čijih je uspona dolazilo u intervalima od deset dana. Dva sata prije podneva i još dva kasno poslijepodne, kad je naprava bila neoperativna, dopunjavaju dan od dvadeset četiri sata. Poslije je Tutmosisov štap za sjenke izravno mjerio deset sati. Tijekom vladavine Amenhotepa I. (1527-1506. g. pr. Kr.), uz izum vodene ure, omogućena je podjela noći na dvanaest sezonskih sati. Ura je mogla djelovati u sumrak, kao i po mraku, vjerojatno izjednačavaju­ ći sate dana i noći od tog vremena dalje. Premda su te sunčane ure bile funkcionalni način bilježenja vreme­ na tijekom svakodnevnog života, mnogo starija metodologija, koja vuče korijene iz drevnije astronomije, stigla je do našega razdoblja. Kao što smo vidjeli po kalendarskom krugu u Nabta Playi, ta metoda koristi cikličko kretanje zvijezda na nebu.

Mjerenje doba Za nas, papirnati kalendari i digitalni satovi bilježe vrijeme u sekunda­ ma i mjesece u tjednima. Duža su vremenska razdoblja organizirana metrički - desetljeća, stoljeća i tisućljeća - što je proizvod suvremene civilizacije. Za drevne narode, jednako kao ni za nas, bilježenje kratkotrajnog vremena nikad nije bilo problem. Kao i uvijek, izlazak Sunca označa­ va svaki novi dan, svaki mjesečev ciklus označava jedan mjesec, a četiri godišnja doba određuju jednu godinu. Ali kako su drevni naro­ di brojili godine?

Julijanski kalendar Godine 527. poslije Krista rimski opat Dionizije Eksiguus uveo je kalendarski pojam "A.D." (Anno Domini Nostri Jesu Christi - Godina našeg Gospodina Isusa Krista). Po tom se dogovoru godina 0 smatra godinom rođenja Isusa Krista. Prije šestog stoljeća naše ere, civilizaci­ ja Zapada pridržavala se drukčijeg standarda, što ga je 46. g. pr. Kr. uveo rimski car Julije Cezar. Te se godine Sosigen iz Aleksandrije (egipatski astronom i matema­ tičar grčkog podrijetla) savjetovao s carem kako bi se mogao preinači­ ti rimski kalendar da bi se postigla jednostavnija i točnija struktura.

Kako bi nadomjestio pogreške u prošlosti, 46. g. pr. Kr. dodao je de­ vedeset dana. Također je promijenio broj dana u mjesecima kako bi dobio godinu od točno 365 dana. Za nultu godinu tog novog poretka vremena izabrao je 4713. g. pr. Kr. i pokrenuo uru prvog siječnja neobičan izbor. Zašto 4713. g. pr. Kr.? Zašto ne početi iznova tako da nulta godina bude, možda, rođendan Julija Cezara, ili godina kad je postao car, ili godina kad je utemeljen Rim? Zbog svojeg bogatstva i važnosti, Julije Cezar je vjerojatno učio u Pitagorinoj školi svete geometrije, kao dio svojeg obveznog obrazova­ nja. Pitagora je prihvaćao idealnu stvarnost koja se temeljila na "savr­ šeno krutim tijelima", što je također moglo objasniti kretanje zvijezda i planeta. Ako se to ima na umu, sasvim je prihvatljiva ideja da je Cezar pokazivao svoje znanje stečeno tijekom obrazovanja i poštivao egipat­ sku astrologiju ukoliko je, iz egipatske perspektive, ta godina bila kozmološki važna. Bila je, i to doista veoma posebna godina. Evo zašto. Zvijezde Aldebaran (u zviježđu Bika) i Antares (u zviježđu Škor­ piona) nalazile su se na obzoru u ponoć, 1. siječnja 4713. g. pr. Kr. U to se vrijeme Antares uzdizao na istoku, a Aldebaran se spuštao na zapadu. Antares je bio četrnaest minuta od obzora. Također u to vri­ jeme, Sunce se nalazilo na nebeskoj geografskoj dužini od 14 stupnje­ va (13 stupnjeva, 43 minute) u zviježđu Vodenjaka. Brzina Mjeseca, koja nije konstantna i varira između 11 i 15 stupnjeva, bila je 14 stup­ njeva (13 stupnjeva, 59 minuta) na dan. Nultoga dana nulte godine ta su se važna nebeska tijela sastajala u broju četrnaest. Broj četrnaest je sveti broj Ozirisa - važnoga boga u egipatskoj kozmologiji. Povrh zvijezda Aldebaran i Antares, Saturn je odigrao važnu ulogu u biranju toga datuma. Bio je povezan s najsvetijom zvijezdom u Egip­ tu, Sirijus, 19 minuta udaljenom i 19 stupnjeva u vlastitom znaku. Sunce, čije se rođenje toga dana slavilo, nalazilo se u Saturnovu znaku, Vodenjaku. Julije Cezar je izabrao 1. siječnja 4713. g. pr. Kr. za početak svojega kalendara kako bi odao počast rađanju Sunca na visoravni Giza. No, istodobno je odavao počast rimskom blagdanu Saturnalija. Za Cezara je ta godina, tako davna (čak i prema rimskim mjerilima), bila očit i logičan izbor.

Precesija ekvinocija Grčki astronom Hiparh (190-120. g. pr. Kr.) bio je ambiciozni znan­ stvenik. Tijekom svojega je života promatrao i katalogizirao više od tisuću zvijezda, izračunavajući i bilježeći njihovu geografsku širinu, dužinu i magnitudu. Hiparh je također promatrao pomrčine Mjeseca i svoje rezultate uspoređivao s otkrićima Timokarisa (koji je živio sto pedeset godina prije), osobito po pitanju Spike, sjajne zvijezde blizu eklipse (velikog zamišljenog kruga na nebeskoj sferi koja sadrži ravni­ nu Zemljine orbite, a to se zove ekliptična ravnina). Mjerenjem uda­ ljenost između Spike i središta Mjeseca tijekom pomrčine, Hiparh je mogao izračunati odstupanje longitude između Sunca (što bi iznosilo 180 stupnjeva od Mjeseca) i Spike, te tako doći do točne longitude zvijezde. Otkrio je da se longituda povećala za dva stupnja u odnosu na Timokarisovo vrijeme. U narednim je izučavanjima Hiparh također opazio da će Sunce, tijekom svojeg godišnjeg kretanja, stići do prvobitnog položaja malo prije u odnosu na zvijezde. Slijedom toga, zaključio je da će svake iduće godine malo ranije doći do ekvinocija. Na temelju njegovih otkrića dobili smo izraz "precesija ekvinocija". U Hiparhovo je vrije­ me do proljetnog ekvinocija došlo u točki između zviježđa Ovna i Ribe. Budući da se precesija kreće veoma polako, bila bi gotovo jednaka u vrijeme rođenja Krista, ali ne zadugo. Uskoro je trebalo početi astrološko doba Riba. Na temelju tog mjerenja vremena putem zvijezda, drevne su kulture bilježile duga razdoblja što ih zovemo dobima. Malo tko može sumnja­ ti da davni tajni znak kršćana, riba, potječe iz te grandiozne ure. Nji­ hov Bog i Spasitelj rodio se uoči doba Riba i žrtvovao janje (Ovan). Bio je ribar ljudi, a one koje je ulovio (stvarni ribari) pretvorio je u svoje učenike i naučio ih kako će biti ribari za ljude. Na Maslinskoj gori čudotvorno je nahranio mnoštvo ljudi tako što je umnožio dvije ribe (čest znak Zodijaka za Ribe) i pet štruca kruha. Čak i priča o Marijinu bezgrešnom začeću sadrži polarnost Riba kroz suprotan znak Djevice. Pokazalo se da su rani kršćani dobro izabrali ribu kao simbol novoga boga koji će vladati tijekom doba Ribe. Pitanje koje zbunjuje glasi: je li se znanje o precesiji ekvinocija i dobima Zodijaka tako brzo proširilo i prihvatilo od vremena Hiparha

do Kristova života? Ili su prvi kršćani možda koristili poznatije, sta­ rije spoznaje obogaćene koncepcijom zvjezdanih kretanja?

Feniksov let Kad je Julije Cezar odlučio preinačiti rimski kalendar, s razlogom je izabrao Sosigena iz Aleksandrije. Egipćani su imali jedini u potpuno­ sti pouzdan kalendar drevnog svijeta. Zapravo, imali su dva, oba dale­ ko superiornija onome što su poznavali Babilonci. Jedan je bio kalen­ dar sa 365 dana (dvanaest mjeseci, a svaki je imao trideset dana), plus pet dodatnih blagdanskih dana, te Sotisov kalendar. Drugi se sastojao od 365.25 dana, a temeljio se na helijakalnom usponu zvijezde Sotis (Sirijus). Egipćani su znali da se dva kalendara neće poklapati nakon 1461 godine, te da će u skladu s tim morati unijeti prilagodbe. Preina­ ka kalendara u korelaciji sa Suncem uključivala je legendu o Feniksu, njegovoj smrti i ponovnom rođenju. Legenda kaže da postoji samo jedan Feniks. Na kraju svojeg života, vraća se u svoje rodno mjesto u Arapskoj pustinji, između rijeke Nil i Crvenog mora. Kad stigne onamo, spaljuje se (sjaj zore i svitanja), a zatim se uzdiže iz pepela. Premda je to ispričano na mitski način, oči­ to je na taj način prikazana astronomska istina - da Sunce zapravo ne umire svakoga dana, već nestaje i ponovno se pojavljuje jer se Ze­ mlja okreće oko svoje osi.

Gilgameš, Opći potop i mit kao znanost Što se dalje vraćamo u prošlost, ima sve manje dostupnih dokumena­ ta na temelju kojih bismo mogli procijeniti drevno znanje. Nije jasno na kojoj su razini precesije drevne kulture mogle pratiti zvijezde, te jesu li ili nisu opazili precesiju ekvinocija. Jasno je da su drevni narodi pozorno promatrali noćno nebo, pa su mogli relativno precizno prati­ ti Sunce i Mjesec, te da su nebeski objekti igrali važnu ulogu u njiho­ voj mitologiji. Mnogi znanstvenici vjeruju da su drevni mitovi nešto više od moralnih pouka i neobičnih priča. Treba postaviti pitanje: je­ su li drevni narodi doista vjerovali da su zvijezde na nebu bogovi, što je tradicionalno gledište, ili su koristili stilizirani jezik za širenje infor­ macija o bilježenju vremena? Kako bismo odgovorili na to pitanje, najprije moramo pojasniti što mislimo kad kažemo "bogovi". Način na koji su drevni tekstovi

prevedeni i protumačeni nameće suvremeno gledište o tome što je bog, svemogući i sveprisutni. Međutim, nije baš vjerojatno da su drev­ ni narodi dijelili to mišljenje. Prema kontekstu njihovih priča, bog se također može protumačiti kao načelo ili funkcija prirode. Teško je točno protumačiti što je bog upravo zbog simbolike jezika što su ih koristile drevne kulture. U svojem tekstu Theurgia, ili The Egyptian My­ steries (Egipatske zagonetke), grčki filozof Jamblih (250-325) objašnjava tradicije svećenika drevnih Egipćana. Otkriva da je ono što se doima poput štovanja panteona bogova zapravo opis načina na koji funkcio­ nira priroda. Određene prirodne funkcije, kao što su probava, disanje i razmnožavanje, personificiraju bogovi. Naprimjer, nakon mumificiranja, želudac i crijeva su se stavljali u posebnu posudu u obliku boga Anubisa, koji je bio prikazan kao čovjek s glavom šakala. Anubis je predstavljao funkciju probave jer može jesti pokvareno meso bez da mu pozli. Zato ne bi trebalo čuditi da se mnogim istraživačima čini da najsta­ rija pisana priča poznata čovjeku, Ep o Gilgamešu, više govori o ne­ besima nego o stvarnom životu i samom čovjeku. Prema sumerskim zapisima, Gilgameš je bio jedan od prvih kraljeva Uruka. Premda su Sumerani prvi put zapisali priču o Gilgamešu još u prvoj polovici drugog tisućljeća pr. Kr., njezino je podrijetlo vjerojatno mnogo stari­ je. S popularnošću tog epa u drevnim vremenima nije se mogla mjeri­ ti nijedna druga priča. Huriti, Hetiti, Asirci i Babilonci ponavljali su ga na različite načine tijekom drevnih vremena. U Epu o Gilgamešu, Enkidua (divljeg čovjeka, dlakavog i goleme snage) zavodi bludnica, te on usvoji ponašanje čovjeka. To ga nama­ mi u grad, gdje se susreće s Gilgamešom u žestokoj borbi od koje se trese kuća i oštećuje stup na vratima. Gilgameš ga je porazio, ali je potom zaključio da je dostojan prijateljstva. Zajedno planiraju odlazak u veliku šumu kako bi ubili strašno čudovište Humbabu, kojeg je bog Enlil (bog oluja ili bog zraka) imenovao čuvarom šume. Ep o Gilgame­ šu kaže da ga je "Enlil imenovao da bude užas za smrtnike. Njegova je rika Veliki potop. Njegova su usta vatra. Njegov je dah smrt!" Humbaba je u tekstu nazvan bogom, a hum znači "stvoritelj" ili "otac", dok Humbaba znači "čuvar cedra u raju". To se slaže s elamitskim bogom, Humba ili Humban, koji dijeli titulu "nadmoćan" i "snažan"

s planetima Merkurom i Jupiterom, te sa zvijezdom Procion (Alpha Canis Minoris). Humbaba je "bog utrobe". Njegova je glava napravljena od crijeva, a samo jedna vijugava linija čini njegovo lice, osim očiju. Profesori povijesti znanosti, Giorgio de Santillana i Hertha von Dechend, auto­ ri knjige Hamlet's Mill: An Essay on Myth and the Frame of Time (Hamletov mlin: esej o mitu i vremenskom okviru), vjerovali su da bi Hum­ baba mogao biti aluzija na planet Merkur ili možda Jupiter. Merkur ima nestalnu orbitu koja se redovito mijenja. Vijuga naokolo i može se usporediti sa zavojitim crijevima u trbušnoj šupljini. Kad su junaci Gilgameš i Enkidu stigli u šumu cedra, koja se prote­ zala na "deset tisuća dvostrukih sati" (sto deset kilometara), odsjekli su glavu Humbabe nakon što su srušili najveće cedrove povjerene mu na čuvanje. Ali imali su pomoć; moćni Shamash (Helios, ili Sunce) šalje snažnu oluju koja je zaslijepila čudovište i prepustila ga njima na milost i nemilost. Po povratku u Uruk, Gilgameš je oprao kosu i svečano se odjenuo. Kad je stavio svoju tijaru (krunu), Ištar (Astarta), božica ljubavi (sumerski, Inanna), opčinjena njegovom ljepotom, zamolila ga je da je oženi. Gilgameš je to odbio i prezirnim je riječima podsjetio na sudbi­ nu njezinih prijašnjih partnera, uključujući Tammuza (Adonis). Samo su dvije nebeske osobnosti mogući kandidati za ulogu Ištar: planet Venera; i Sirijus, pasja zvijezda (Sotis). Oba su povezana sa svojstvima bludnice. Prezrena, Ištar bijesno odlazi na nebo i nagovara Anua da na Zemlju pošalje Bika nebesa da je osveti. Bik silazi, zastrašujuća izgleda, i svo­ jim prvim potezom ubija stotinu ratnika. Dva su se junaka bacila na njega. Enkidu ga drži za rep kako bi ga Gilgameš mogao udariti izme­ đu rogova i ubiti. Ištar se pojavljuje na zidinama Uruka i proklinje dva junaka koji su je osramotili. Enkidu tada istrgne desno bedro Bika i baca ga u njezino lice, brutalno joj se izrugujući. Slijedi proslava, ali bogovi odlučuju da Enkidu mora umrijeti, te ga na to upozorava mračan san. Nije potrebno nastaviti priču, jer je jasno da likovi priče, jednako kao u grčkoj mitologiji, simboliziraju kretanja nebeskih tijela. Kasnije, na devetoj ploči Epa o Gilgamešu, autor priča o Enkijevoj izravnoj

intervenciji jer savjetuje da se izgradi arka kako bi se preživio Veliki potop (preteča i izvor biblijske priče o Noi). Ta arka, Ziusudrina arka, nema nikakve veze s doslovnim potopom, već odgovara Enkijevom zviježđu Argo i nebeskom "potopu". Naravno, to ima očite i dalekose­ žne implikacije: Veliki potop opisan u Knjizi postanka možda nije bio pravi potop, već opis nebeskih događaja. De Santillana i von Dechend kažu: "Potopi se odnose na astronom­ ski prikaz koji se temelji na apstraktnoj geometriji." Jednostavno re­ čeno, ravnina nebeskog ekvatora (golemi zamišljeni krug na nebu, koncentričan sa Zemljinim ekvatorom) dijeli niz zviježđa na polovice. Sjeverna polovica zviježđa, onih između proljetnog i jesenskog ekvinocija, predstavlja kopno. Južna polovica, između jesenskog i proljet­ nog ekvinocija, uključujući zimski solsticij, predstavlja vode odozdo. Četiri točke Zodijaka (dva ekvinocija i dva solsticija) određuju koncepcijsku ravninu plosnate Zemlje. Zviježđa koja više ne obilježavaju jesenski ekvinocij, dakle padaju ispod ekvatora, tonu u dubine "vode". Na taj apstraktni način dolazi do nebeskog "potopa". To olakšava razuSjeverni nebeski pol

Južni nebeski pol

Slika 5.1. Nebeski polovi i ekvator (na temelju ilustracije Službe za mornarička istraživanja)

mijevanje potopa u epu o Gilgamešu. Također olakšava shvaćanje ideja sličnih mitova, kao što je grčka priča o Deukalionu, u kojoj Tri­ ton puše u školjku i tako naredi golemim valovima da se povuku. Djela psihologa dvadesetog stoljeća, Carla G. Junga (Man and His Symbols (Čovjek i njegovi simboli)) i Ericha Neumanna (The History and Origins of Consciousness (Povijest i podrijetlo svijesti)), podupiru tu teoriju svojim tvrdnjama da su se drevne misli više oslanjale na pri­ rodnu simboliku nego na vrstu specifičnog znanstvenog jezika što ga danas koristi moderno društvo. Simbolika u mitu doživljava se kao način opisivanja prirode i kao sredstvo za introspekciju po pitanju ljudske evolucije i svijesti. Raznim drevnim kulturama u kojima se priča prepričavala, preda­ ja o Gilgamešu zasigurno je predstavljala neki veliki nebeski događaj. U drevnoj literaturi, kao i u modernom rasuđivanju, ona predstavlja liniju koja dijeli vrijeme. Za Sumerane, koji su prvi ispričali priču, ona je njihovu povijest podijelila na događaje "prije" i "poslije". Mi smo slijedili njihov primjer, te govorimo o poslije - i pretpotopnom svijetu - razdvajanju dvaju doba.

Mitologija kao drevna znanost Suvremeni stavovi odbijaju prihvatiti mogućnost da su drevne civili­ zacije mogle bilježiti vrijeme dalje od jednostavnih sezonskih opažanja koja određuju godinu. No, tijekom cijele povijesti bilo je astronoma, matematičara i povjesničara koji su na sofisticirane načine mjerili vri­ jeme. Povjesničar John G. Jackson (1907-1993) je, u svojoj studiji drevnog grčkog folklora i tradicija, dao neprocjenjiv doprinos objašnjavanju odnosa između drevnih mitova i drevnih zapažanja o zvijezdama. U grčkoj mitologiji čitamo o velikom mitskom etiopskom kralju Cefeju čija je slava bila tako golema da su on i njegova obitelj postali besmr­ tni u zvijezdama. On i njegova žena, kraljica Kasiopeja, te njegova kći, princeza Andromeda, svi su postali zvijezde na nebeskom svodu. Premda bi se ta osobna veza sa zvijezdama nama mogla činiti neobič­ nom, Jackson primjećuje da se drevnim Etiopljanima nije činila čud­ nom. Jackson napominje da je Lucian, drevni grčki pisac i povjesničar

(180-120. g. pr. Kr.), opisao kako su stari Etiopljani pomno proma­ trali zvijezde. Etiopljani su bili prvi koji su uveli znanost o zvijezdama, i dali su imena planetima, ne nasumce i bez značenja, već vodeći ra­ čuna o svojstvima što su zaključili da ih imaju; upravo je od njih to umijeće, još uvijek u nesavršenom stanju, prešlo Egipćanima. Francuski učenjak Constantin-Francois Volney (1757-1820), poznat po veoma savjesnim opisima svojih istraživanja u sjevernoj Africi, bio je posebno fasciniran visokom razinom astronomskog znanja i s tim povezanom visoko razvijenom kulturom što su je ostvarili Etiop­ ljani. Volney opisuje kako je ta drevna civilizacija izumila Zodijak: Dakle, na granicama gornjeg Nila, među crnom rasom ljudi, osmišljen je komplicirani sustav štovanja zvijezda, povezan s plodovima zemlje i poljoprivrednim radovima ... Tako je Etiopljanin iz Tebe zvijezdama poplave, ili Vodenjakom, nazvao one zvijezde ispod kojih se Nil počinjao izlijevati; zvijezdama vola ili bika, one ispod kojih su počinjali orati; zvijezdama lava, one ispod kojih se ta životinja, tjerana iz pustinje žeđu, pojavljivala na obalama Nila; zvijezdama snopa, ili žetvene djevice, one iz sezone žetve; zvijezdama janjeta, zvijezdama dva jarića, one is­ pod kojih su na svijet dolazile te dragocjene životinje... Zatim je isti Etiopljanin, nakon što je opazio da do poplave uvijek dolazi istodobno kad se uzdiže prelijepa zvijezda koja se pojavljivala u smjeru izvora Nila, te se činilo da upozorava mu­ ževe na nadolazeću vodu, usporedio tu pojavu sa životinjom koja lavežom upozorava na opasnost, te ju je nazvao psom koji laje (Sirijus). Na isti je način nadjenuo imena zvijezdama Raka, onima gdje se Sunce, nakon što je stiglo do obratnice, polako povlačilo unatrag, slično kretanju raka. Zvijezdama divokoze, ili Jarca, nazvao je one gdje Sunce, nakon što je stiglo do najviše točke svoje godišnje putanje... oponaša kozu, koja uživa u penja­ nju po vrhovima stijena. Zvijezdama ravnoteže, ili Vage, nazvao je one gdje su dani i noći bili jednaki, te su se doimali u ravno-

teži, poput te naprave; a zvijezdama Škorpiona nazvao je one pri kojima određeni periodični vjetrovi donose isparavanja, pa peku poput otrova škorpiona. Volneyje procijenio da je Zodijak trebao nastati 15.194. g. pr. Kr.: Ako se precesija procijeni na otprilike sedamdeset i pol godina za stupanj, to jest, 2115 godina za svaki znak; te ako se uzme u obzir da je Ovan bio u svojem petnaestom stupnju 1447 godina prije Krista, iz toga proizlazi da se prvi stupanj Vage nije mogao poklapati s proljetnim ekvinocijem poslije 15.194. godine prije Krista; dakle, ako dodate 1790 godina nakon Krista, čini se da je od nastanka Zodijaka prošlo 16.984 godine. Charles-Francois Dupuis (1742-1809), profesor retorike na Lisieuxu, Francuska, vjerovao je da postoji zajednički izvor za astronomska i religiozna mišljenja Grka, Egipćana, Kineza, Perzijanaca i Arapa. U svojim knjigama The Origin of All Religious Worship (Podrijetlo svih religioznih štovanja), The Origin of Constellations (Podrijetlo zviježđa) i The Chronological Zodiac (Kronološki Zodijak), Dupuis povezuje mi­ tove iz drevnih vremena sa zapažanjima o nizu nebeskih događanja, te iznosi teoriju o logičnoj progresiji od štovanja Sunca do štovanja Sina. Te su knjige bile izvor nadahnuća za Giorgija de Santillanu kad je počeo proučavati mitologiju i astrologiju starog Egipta. Naslov je bio dovoljan da čovjeka ispuni nepovjerenjem - je­ dan od onih "entuzijastičnih" naslova kakvih je u osamnaestom stoljeću bilo veoma mnogo i koji su previše obećavali. Kako bi to moglo objasniti egipatski sustav, mislio sam, kad hijeroglifi još nisu bili dešifrirani?... Odbacio sam knjigu, zapisavši samo jednu rečenicu: "Le mythe est ne de la science; la science seule l'expliquera" (Mit je rođen iz znanosti; samo će ga znanost obja­ sniti). Odgovor mi je bio pred nosom, ali nisam bio spreman razumjeti ga. Poslije su de Santillana i von Dechend ponovno proučili Dupuisove ideje i otkrili da su nevjerojatno pronicave.

Knjiga Hamlet's Mill de Santillane i von Dechend istražuje temu tumačenja mnogih drevnih mitova kao metaforičnog načina preno­ šenja astronomskih spoznaja o precesiji ekvinocija. Tvrde da je drevna mitologija bila egzaktna znanost koja je poslije potisnuta, a zatim za­ boravljena kad je na scenu stupio grčko-rimski svjetonazor. De Santillana i von Dechend istražuju sumerske "ploče Era-Eposa" pisane klinastim pismom i proučavaju važan mit u kojem Era (Mars) biva strogo ukoren od strane Marduka (Jupiter) jer je poslao oružje za unište­ nje onoga što je ostalo nakon Potopa. Era proriče, a Marduk odgovara: Era (Mars): Napravi put, ja ću poći cestom, Dani su završili, predviđeno je vrijeme prošlo. Mars (Jupiter): Kad sam ustao sa svojeg mjesta i dopustio da dođe potop, Tada se poremetio sud Zemlje i Neba . . . Bogovi, koji su drhtali, zvijezde nebesa— Njihov se položaj promijenio, a ja ih nisam vratio natrag. Za de Santillanu i von Dechend, to je "najjasnija tvrdnja što su je ikad izgovorili ljudi ili bogovi koja se tiče precesije (ekvinocija)". Tekst na ploči točno kaže da su zvijezde zapravo "bogovi neba" i da su promije­ nile položaje, a točno se to događa u precesiji ekvinocija kad se proma­ traju u dugom vremenskom razdoblju. Zviježđa koja se vide noću polako se pomiču obrnuto od Zodijaka. Očito je da su Sumerani to znali. Kako bi se znalo da do precesije ekvinocija doista dolazi, potrebno je kroz veoma dugo vremensko razdoblje promatrati noćno nebo. Za ljetnog solsticija, Sunce koje izlazi pojavljuje se tik ispod jednog od dvanaest zviježđa dodijeljenih mjesecima u godini. Danas se Sunce diže u zviježđu Riba 21. lipnja, ali kako vrijeme prolazi, za sto će se go­ dina zviježđe pomaknuti toliko da će se sunce dizati u zviježđu Vode­ njaka. Budući da su Sumerani kao kultura prestali postojati oko 2000 g. pr. Kr., njihovo znanje o precesiji podrazumijeva da su noćno nebo promatrali možda dvije tisuće godina, vrijeme potrebno da Zodijak rotira od jedne do druge zviježđe. To znači da su se najvjerojatnije bavili astronomijom barem od 4000. g. pr. Kr.

Arthur Harding, profesor matematike i astronomije na Sveučilištu Arkansasa, tvrdi da je Zodijak morao biti koncipiran u pretpovijesnim vremenima. Slaže se sa Jacksonom, Volneyem, Dupuisom, de Santillanom i von Dechendom, te u svojoj knjizi Astronomy: The Splendor of the Heavens Brought Down to Earth (Astronomija: divota nebesa spu­ štena na Zemlju) kaže da su se "znakovi zviježđa Zodijaka podudara­ li oko 300. g. pr. Kr. i također oko 26.000. g. pr. Kr. Znamo da su se ko­ ristili prije 300. g. pr. Kr. Dakle, morali su postojati barem od 26.000 g. pr. Kr." Skolastičko mišljenje o podrijetlu astronomije, osobito napred­ nog znanja kao što je razumijevanje precesije ekvinocija, uvijek je fa­ voriziralo relativno kasni datum, drugi dio prvog tisućljeća pr. Kr. Većina vjeruje da nije moguće da su pretpovijesne, "primitivne" kul­ ture mogle posjedovati tako sofisticirano znanje. Međutim, nakon otkrića astronomski postavljenih megalita u Nabta Playi i podrobnih informacija što ih oni predstavljaju, znanstvenici koji su tvrdili da te spoznaje potječu iz starijeg doba došli su na svoje. Postoje uvjerljivi dokazi da je znanost o zvijezdama, uključujući precesiju, rođena u Africi mnogo prije nastanka prve egipatske dinastije (2920-2770. g. pr. Kr.). Prije više od šest tisuća godina, drevni su astronomi već znali ono što je Einsteinova genijalnost matematički dokazala - da nebesa nad nama, svemir, obavlja vječnu funkciju bilježenja vremena. Davno poznavanje astronomije, demonstrirano u Nabta Playi, Sumeru i Etiopiji, postojalo je prije rođenja egipatske civilizacije. Protiv­ nici Johna Westa i Roberta Schocha kada je riječ o određivanju dru­ gog datuma klesanja Sfinge, što iziskuje mijenjanje datuma postojanja egipatske civilizacije, ili barem promjenu teorije o tome koja je kultu­ ra napravila Sfingu, tvrde da ne postoji kulturalni kontekst za prijašnju civilizaciju. To pretpovijesno poznavanje astronomije, tako dobro dokumentirano u drevnim tekstovima, pojačava dokaze da je postoja­ la takva kultura, a njezina je ostavština bio faraonski Egipat. Kao što ćemo uskoro otkriti, piramide na visoravni Giza svjedoče o sofisticira­ noj tehnologiji, koja ukazuje na daleko napredniju kulturu od one za koju se vjeruje da je postojala tijekom ili prije dinastičkog Egipta.

6

TEHNOLOGIJA PIRAMIDA Dokazi govore sami za sebe

vatko će vam reći da su egipatske piramide bile veličanstvene gro­ bnice faraona, mauzoleji. Udžbenici od osnovne škole do fakulte­ ta pojačavali su tu tvrdnju, iz generacije u generaciju. Koliko je nama poznato, doista su mogle biti grobnice. Ta je teorija valjana kao i bilo koja druga. Također je općeprihvaćena. Ipak, nema nikakvih fizičkih dokaza da su to uistinu bile grobnice. Premda je malo ostataka kostu­ ra pronađeno u Crvenoj piramidi, što ju je izgradio Snofru (2575-2551. g. pr. Kr.) u Dahshuru, nikakve mumije, zalihe za zagrobni život ili natpisi nikad nisu pronađeni unutar piramide. Međutim, te su stvari pronađene u grobnicama kasnijih dinastija - naprimjer, u Tutankamonovoj kraljevskoj grobnici u Dolini kraljeva. Usprkos pomanjkanju dokaza, najjednostavnije objašnjenje i pretpostavka bili su da su pira­ mide grobnice. Kako kaže teorija, prazne su zbog pljačkaša grobova koji su otuđili njihovo bogatstvo. Tradicionalna teorija kaže da su piramide djelo egocentričnih fa­ raona koji su željeli veću i bolju mastabu* za svoje posljednje počiva­ lište. U tom smislu, arheološki dokazi jasno pokazuju da su se kraljevi i plemenitaši tijekom Staroga kraljevstva pokapali u mastabe. Pokojni­ ka se stavljalo u drveni sanduk, a sanduk se potom spuštao u kameni sarkofag. Četiri spremnika, pokrivene posude, nalazile su se kraj sar-

S

* niska, pravokutna grobnica od opeka načinjenih od blata

kofaga, a u njima su bili pokojnikov želudac, crijeva, pluća i jetra. Nje­ gova je grobna odaja bila puna pogrebnih tekstova i natpisa, što je omogućavalo kralju ili plemenitašu da nađe svoj put u zagrobnom životu. Međutim, kao što sam već rekao, ništa od toga nikad nije pro­ nađeno u nekoj piramidi. U ovom ćemo poglavlju istražiti mogućnost da piramide nisu izgrađene kao grobnice, već im je svrha bila daleko intrigantnija.

Deset piramida Egipta Prema geometrijskoj definiciji, piramida je čvrsto tijelo koje ima višekutnu, obično kvadratnu bazu čije četiri stranice čine osnovice tro­ kutastih površina koje se sastaju u zajedničkom vrhu. Zapravo ima samo deset pravih piramida.* Izgrađene su tijekom treće i četvrte dina­ stije (između 2650. i 2467. g. pr. Kr.), i sve se nalaze unutar udaljenosti od osamdeset kilometara, blizu delte Nila. Kasnije su piramide izgra­ đene od krhotina i pijeska, smještene između kamenih zidina od kojih je većina danas porušena. Nakon što se kamena oplata takvih građe­ vina ošteti ili ukloni, one brzo propadaju. Uz izuzetak prve piramide, što ju je izgradio Đoser, narednih devet sadrži ukupno četrnaest neukrašenih prostorija u kojima se nalaze tri prazna, neobilježena kamena sanduka za koje se pretpostavlja da su sarkofazi. Međutim, ne sadrže nikakve religiozne natpise, žrtvenike ili druge pogrebne značajke kakve su pronađene u ranijim i kasnijim grobnicama. Još je zanimljivije da je Snofru, prvi kralj četvrte dinasti­ je, izgradio tri piramide, dvije u Dahshuru i jednu u Meidemu. Nitko ne zna zašto je to naredio. Zašto bi dao izgraditi tri grobnice? Đoserova je piramida najprije bila mastaba s dva vertikalna okna. Jedno okno vodi do spremišta, a drugo do pogrebne odaje. No poslije je dodana malena stepenasta piramida, a zatim je još više proširena, te je nastala prva prava egipatska piramida. Sekhemhetova piramida, koja je danas ruševina, sadržavala je silazni prolaz, vertikalno okno i podzemnu prostoriju. Dokazi pokazuju da * Premda su kasnije strukture u obliku piramide izgrađene iz različitih razloga, to nisu bile prave piramide u smislu ranih dinastija - prava piramida je doslovce masivno tijelo, premda unutra obično postoji jedna ili više odaja.

TABLICA 6.1 PIRAMIDE I NJIHOVI GRADITELJI Vladar

Razdoblje (g. pr. Kr.)

Lokacija

Piramida, naziv/vrsta

3. DINASTIJA

Đoser

2630-2611.

Sakkara

stepenasta

Sekhemhet

2611-2603.

Sakkara

stepenasta

Khaba

2603-2599.

Zawyet el Aryan

slojevita

4. DINASTIJA

Snofru

2575-2551.

Meidum

srušena

Snofru

2575-2551.

Dahshur

Nakrivljena

Snofru

2575-2551.

Dahshur

Crvena

Keops (Khufu)

2551-2528.

Giza

Velika

Đedefre

2528-2520.

Abu-Rawash

nedovršena

Kefren

2520-2494.

Giza

Giza #2

Smenkare

2494-2472.

Giza

Giza #3

je, u fazi planiranja, ta građevina zamišljena kao piramida. Kamena škrinja, isklesana od alabastra s kliznim poklopcem i učvršćena beto­ nom, pronađena je u podzemnoj prostoriji. Škrinja je otvorena 1954. godine, ali je bila prazna. Nikakvi natpisi nikad nisu pronađeni u odaji ili u nekom od prolaza. Khabaova piramida, također danas u ruševinama, bila je izgrađena s vertikalnim oknom koje je povezivalo dva horizontalna prolaza što su završavali u jedinoj podzemnoj prostoriji. Jednako kao i druga pira­ mida, u početku je zamišljena kao prava piramida, masivna s unutraš-

Slika 6.1. Đoserova stepenasta piramida. Ilustracija Kevina Siembiede, © 1983. Palladium Books, Inc.

njim odajama. Također je pronađena prazna, bez ikakvih natpisa u podzemnoj prostoriji ili u oknima. Snofruova piramida u Meidumu je srušena, a njezina jezgra stoji poput tornja iznad ruševina. Sadrži silazni prolaz, a postaje vodoravan blizu središta piramide. Vertikalno ga okno, veličine 85x115 centime­ tara, povezuje s praznom prostorijom u kojoj se nalaze konzole. Sa­ stoji se od sedam stepenica, identična po dizajnu velikoj galeriji Veli­ ke piramide. U početku je to bila stepenasta piramida, ali je poslije preinačena u pravu piramidu s glatkim stranicama. Također je prona­ đena prazna i bez natpisa. Snofruova druga piramida, poznata kao Nakrivljena piramida, ima dvostruko nagnuti profil i dva odvojena niza prostorija. Jedan je ulaz na uobičajenoj sjevernoj strani, a drugi je na zapadu. Silazni prolaz od sjevernog ulaza visok je sto devet centimetara, prenizak da bi u nje­ mu osoba mogla uspravno stajati. Vodi do dvije unutrašnje prostorije s gredama na stropovima. Obje su pronađene prazne. Drugi prolaz, također visine sto devet centimetara, spaja gornju prostoriju s otvorom visoko na zapadnoj stranici piramide. Snofruova treća piramida, poznata kao Crvena piramida zbog crven­ kaste nijanse kamena od kojeg je izgrađena, u dobrom je stanju. Još uvijek ima velike dijelove originalne kamene oplate, te je to najstariji kompletni spomenik u obliku piramide. Ni tu nema nikakvih natpisa u unutrašnjosti, kao ni izvana. Nagib stranica te piramide identičan je gornjim dijelovima Nakriv­ ljene piramide. Ulaz, dijagonala 1:2 pravokutnika, vodi niz dugi, nag­ nuti, sto dvadeset centimetara visoki hodnik do kamena stanca; zatim vodi do dvije spojene i jednake prostorije s gredama na stropovima. Kratki prolaz vodi prema gore, do treće, veće prostorije. Strop s greda­ ma te treće prostorije visok je petnaest metara. Tijekom Keopsove (Khufuove) vladavine, visoravan Giza privukla je pozornost faraona, te je sljedeća podignuta Velika piramida, čija je unutrašnjost najkompleksnija. U daljnjem ćemo tekstu vidjeti da je to pokazatelj nečega spektakularnog, ali zbunjujućeg. U Abu Rawashu, osam kilometara sjeverozapadno od Gize, Đedefre je izgradio osmu piramidu, danas posve srušenu, na pustom i nepristupačnom mjestu gotovo sto pedeset metara iznad doline Nila.

Znatno je manja od Đoserove stepenaste piramide i, uvelike odstupa­ jući od tradicije, sadrži samo jedan silazni prolaz do prazne prostori­ je. U njezinoj unutrašnjosti nisu nađeni nikakvi natpisi, kao ni na onome što je ostalo od njezinih vanjskih dijelova. Kefren je naslijedio Đedefrea, i njemu se pripisuje gradnja devete piramide, druge koja je podignuta na visoravni Giza. To je najbolje očuvana piramida u Gizi, a nalazi se kraj Keopsove. Po veličini su gotovo jednake, ali se Kefrenova piramida doima većom jer je izgrađe­ na na povišenom dijelu i ima netaknuti vrh. (Keopsovoj piramidi na vrhu nedostaje gotovo deset metara.) Unutrašnjost Kefrenove pirami­ de je jednostavna u usporedbi s Keopsovom. Postoje dva ulaza, jedan točno iznad drugoga. Gornji je ulaz petnaest metara iznad tla, a otvara se u uski prolaz obložen crvenim granitom. Spušta se do kamena stanca, zatim dalje vodi horizontalno do velike prostorije (14,17 x 5,02 x 6,85 metara) isklesane u vapnenačkoj stijeni. Na stropu prostorije nalaze se zabati od vapnenačkih ploča, postavljeni pod istim kutom kao i vanjske stranice piramide. Na zapadnom kraju te prostorije nalazi se prazan, neobilježen san­ duk od poliranoga granita veličine 2,59 x 1,06 metara i dubok jedan metar. Postavljen je u pod u razini poklopca, koji je razbijen na dva komada i leži u blizini. Godine 1818. talijanski ga je pustolov, Giambattista Belzoni, pronašao u takvom stanju. Drugi je ulaz isklesan u kamenu stancu. Na dnu toga prolaza nala­ zi se velika i prazna podzemna odaja, bez ikakvih natpisa. Treća se piramida u Gizi pripisuje Smenkareu, a jednako kao i dru­ gih devet piramida, ne sadrži nikakve natpise ili oznake. Jedino ga Herodotov prikaz i spominjanje njegova imena u okolnim mastabama čine vjerojatnim graditeljem. Mnogo je manja od drugih dviju pirami­ da u Gizi - sedam posto veličine Keopsove piramide. Donja polovica blokova za oplatu napravljena je od gruboga granita. Njezina sjeverna stranica, oko ulaza, i jedan dio istočne stranice izgrađeni su od finoga granita. Gornja polovica piramide u potpunosti je obložena finim plo­ čama vapnenca. Glavna podzemna prostorija isklesana je u kamenu stancu, oblože­ na crvenim granitom i bez ikakvih natpisa. Njezin se strop doima nadsvođenim, ali pomniji je pregled otkrio da je zapravo napravljen

od velikih, tijesno priljubljenih granitnih ploča postavljenih u zabate. Njihove su donje strane obrađene tako da čine lažni svod. U odaji je pronađena škrinja od bazalta, ali su je početkom dvadesetog stoljeća izvadili britanski pustolovi. Nažalost, izgubljena je na moru ispred španjolske obale.

Velika piramida S tri odaje, osam prolaza i velikom galerijom, Keopsova Velika pira­ mida ima najkompleksniju unutrašnjost od svih egipatskih piramida. Originalni se ulaz otvara u uski silazni prolaz (120 centimetara visok i 106 centimetara širok) 105 metara u kamen stanac i završava u podzemnoj prostoriji. Premda je velika (14 x 8 x 3,5 metara), ta je pro­ storija nedotjerana i nema nikakvih natpisa. Njezina je svrha nepo­ znata, pa je prema nekim teorijama trebala udomiti kraljev sarkofag, ali su se graditelji predomislili, odustali od te prostorije i izgradili ono što se danas naziva kraljičinom odajom. Prema drugim teorijama, plan je ponovno promijenjen, te je izgrađena još jedna prostorija u višem dijelu piramide koja je na koncu postala kraljevom odajom. Prema teoriji grčkog povjesničara Herodota, Keopsovo je tijelo smješteno u prostoriju duboko ispod piramide kako bi voda Nila, koja je onamo dolazila kanalom, prostoriju pretvorila u podzemni otok. Nitko ne zna je li podzemna odaja ona o kojoj je govorio Herodot, ali ako jest, morala bi biti trideset metara niže da bi bila na razini Nila. Herodot, koji je živio dvije tisuće godina nakon izgradnje Veli­ ke piramide, zacijelo je prepričavao legendu. Nikakvi dokazi ne poka­ zuju da je njegova priča istinita. U razini tla, uzlazni prolaz križa se sa silaznim. Veoma je uzak (120 centimetara visok i 106 centimetara širok) i penje se pod kutom od 26,5 stupnjeva na udaljenosti od četrdeset metara. Tada se izravna­ va u drugi, veoma maleni hodnik koji vodi do kraljičine odaje. Bu­ dući da je originalni pod bio sklizak, tijekom 1940-ih postavljeni su rukohvati i drvene rampe s metalnim uporištima kako bi se lakše ma­ nevriralo prolazima. Tik ispred kraljičine odaje, tlo prolaza spušta se za četrdeset pet centimetara. Kraljičina je odaja prazna, a zidovi od vapnenca pokriveni su gip­ som. Pod prostorije ostao je neravan. Neobičnost te prostorije su dva

okna od pedeset dva kvadratna centimetra, za koje se u početku vje­ rovalo da su služili za prozračivanje, a pružaju se u gornje dijelove piramide. Godine 1993. Rudolf Gantenbrink i njegova ekipa otkrili su da su ta okna na krajevima zatvorena vapnenačkim blokovima. Nakon tog otkrića, postalo je jasno da su bila dio originalnog plana, te su građeni od jedne razine do druge kako je piramida rasla. Južno se okno pruža više od osamnaest metara iznad poda kraljeve odaje, a dugačko je dvadeset šest metara. Na spoju horizontalnih prolaza s onima koji se uspinju nalazi se velika galerija - 48 metara dugačka, 9 metara visoka i 19 metara ši­ roka na dnu, s konzolama na stropu. Zanimljivo je da do stropa vodi sedam slojeva kamena, baš kao u Snofruovoj piramidi u Meidumu. Galerija, neobično velika u usporedbi s drugim prolazima, uzdiže se do još jednog hodnika koji vodi do kraljeve odaje. Maleni prolaz obložen granitom omogućuje pristup u kraljevu odaju iz velike galerije. Kroz taj se tunel može proći jedino puzeći. Ta je odaja daleko najveća zagonetka, a izrađena je u potpunosti od glat­ kih ploča granita. Njezini su zidovi napravljeni od pet redova kamena koji se sastoje od sto granitnih blokova. Svaki je blok težak trideset tona. Nikakva žbuka nije korištena za spajanje, jer je svaki kameni

Slika 6.2. Presjek Velike piramide (iz knjige Pyramids and Temples of Gizeh (Piramide i hramovi Gize), W. M. Flindersa Petrieja)

blok isklesan tako da se savršeno uklapa u ostale. Devet granitnih blokova, od kojih su neki teži od pedeset tona, čine strop. Iznad stropa, niz grubo rezanih granitnih blokova složeni su jedan na drugoga. Prostori između blokova čine pet pregradaka, što se zove Davisonova soba, po čovjeku koji ih je otkrio, Nathanielu Davisonu. Neki znanstvenici vjeruju da je ta prostorija tako napravljena kako bi se smanjio pritisak kolosalne težine kamena odozgo. Među­ tim, u kraljičinoj odaji, koja je niže i pod još većim pritiskom, nema takvog stropa. Premda u piramidi nema nikakvih natpisa, na jednom od gornjih blokova nalazi se ime Keopsa, a vjeruje se da je to bio znak iz kamenoloma što ga je napravio radnik. Na zapadnom kraju kraljeve odaje nalazi se prazan, otvoren san­ duk isklesan od granita i glatko poliran. Prolaz koji vodi do prostori­ je previše je uzak da bi kroz njega prošao sanduk, pa je vjerojatno ondje stavljen dok se piramida još gradila. Ako je poklopac sanduka ikad postojao, nestao je bez traga. Ni u jednom prolazu ili odaji nikad nisu pronađeni čak ni dijelovi poklopca, krhotine ili komadići. Na sjevernom i južnom zidu nalaze se okna za prozračivanje koja vode do vanjskih dijelova piramide. Po nagibu i veličini, identična su onima u kraljičinoj odaji. Velika je piramida po tome jedinstvena. Nijedna druga piramida nema takvih okna.

Nedostatak dokaza podupire teoriju o grobnici Neovisni egipatski egiptolog Moustafa Gadalla kaže da samo pomanj kanje pogrebnih predmeta opovrgava teoriju da su piramide služile kao grobnice. Ostaci, komadići ili vlakna s mumije zasigurno bi ostali u odaji za pokop, ili negdje drugdje u piramidi, ako je to bilo posljednje počivalište pokojnika. Nadalje, prolazi u piramidi su previše niski gotovo svi su niži od sto dvadeset centimetara - i previše uski da bi se kroz njih nosilo sarkofage. Općenito govoreći, u svim pravim egipat­ skim piramidama, onima koje su napravljene kao masivne građevi­ ne, jednostavno nedostaje adekvatnog prostora za ljude i obrede, što je bilo izrazito važno za putovanje pokojnika u zagrobni život. I konačno, ljudski ostaci nikad nisu pronađeni unutar prave pira­ mide. Lopovi kradu blago, dobra novčane vrijednosti, ali će izbjega-

vati truplo. Dragocjenosti unutar ovoja bile bi izvađene, ali bi truplo ostalo kraj sarkofaga. Ako se prihvati teorija da su pljačkaši grobova razbijali poklopce sarkofaga kako bi došli do osobnoga blaga faraona, zašto bi se gnjavili time da odnesu i sarkofage? Da i ne spominjemo sirovu snagu potrebnu za "bijeg" s tako glomaznim predmetom. Dje­ lići tih, navodno razbijenih sarkofaga, ili njihovih poklopaca, nikad nisu pronađeni u prolazima ili odajama piramida. Vidljivi dokazi sugeriraju da piramide nikad nisu bile namijenjene smještaju ljudskih bića, mrtvih ili živih. Budući da su prolazi i odaje planirani i ugrađeni u piramide, vrijeme i trud uloženi u njihovu gra­ dnju logički podrazumijevaju da su nečemu služili. Unutrašnja struktu­ ra Velike piramide, najkompleksnija od svih piramida, doima se poput nedokučivog niza prolaza koji se penju i spuštaju, uz jedan središnji, glavni uzlazni prolaz. Naravno, time se postavlja pitanje: ako pirami­ de nisu bile grobnice, što su onda bile?

Znanost reverzibilne tehnike Uopće ne manjka teorija o tome čemu su služile piramide. Sa svojim unutrašnjim dizajnom, Velika je piramida, zajedno s ostalima na viso­ ravni Giza, bila središte brojnih nagađanja. Postoje argumenti u korist teorija da su piramide bile grobnice, spomenici u čast početka egipat­ ske civilizacije, harmonični hramovi, te objekti za privlačenje duhov­ ne energije. Premda sve te teorije mogu biti zanimljive, nijedna u potpunosti ne objašnjava dokaze vidljive unutar Velike piramide. Ako je tako mnogo vremena, truda i materijala uloženo u masiv­ ne projekte gradnje piramida, logično je pretpostaviti da su one vjero­ jatno donosile nekakvu korist, barem za faraone, a možda i za cijelu civilizaciju. Tijekom ratovanja, tehnički odjel vojne obavještajne službe obično rastavlja, analizira i ponovno sastavlja zarobljenu opremu da bi se shvatilo kako je predmet napravljen i koja je njegova funkcija, te da bi se utvrdile tehničke sposobnosti neprijatelja. To se naziva "re­ verzibilnom tehnikom", a njezin je cilj utvrditi kako nešto funkcionira. Premda nije moguće rastaviti Veliku piramidu, tijekom godina su mno­ gi istraživači doprinijeli obilju akumuliranih informacija o gradnji piramide, kao i našem poimanju svrhe svega toga. Istraživanja po

načelu reverzibilne tehnike u Velikoj piramidi iziskuju opsežno po­ znavanje mehaničkog inženjerstva. Velika je piramida golema slagalica, premda je bolje reći labirint. Srećom, gotovo svi su djelići još uvijek ondje. Kako bi utvrdio koja je bila njezina svrha, samo je potrebno da detektiv sklon mehanici, koji dobro poznaje proizvodnju, strojnu obradu i dizajn, temeljito prouči prolaze i odaje piramide, tehnike gradnje, materijale i ostatke dokaza. Takva bi analiza bila uspješna jedino ako bi se bizarna mješavina prolaza i odaja objasnila kao cjelina, na razumljiv način. Christopher Dunn, školovani strojar o kojem je bilo riječi u 4. poglavlju, takav je detektiv. Tijekom razdoblja od dvadeset godina, Dunn je nekoliko pu­ ta posjetio Egipat i primijenio svoje znanje o preciznoj strojnoj obra­ di i tehnikama proizvodnje na mehaničku analizu Velike piramide. No, njegovi zaključci nisu namijenjeni onima s predrasudama. Reakcija slučajnog prolaznika na naslov Dunnove knjige, The Giza Power Plant (Elektrana u Gizi), obično glasi "ovo zvuči šašavo" - što je očito posljedica tradicionalnog obrazovanja. Međutim, njegova ana­ liza i teorija su daleko najopsežnije od svih ikad iznesenih o unutra­ šnjosti Velike piramide. Nadahnut knjigom Secrets of the Great Pyra­ mid (Tajne Velike piramide) Petera Tompkina iz 1970-ih, Dunn je tijekom narednih dvadeset godina posjećivao Egipat kad god je mogao, te primjenjivao svoje tehničko znanje kako bi našao odgovor na pita­ nje za što se piramida mogla koristiti. Dunn je smatrao da raspored odaja i prolaza ukazuje na nešto mehaničko, a proučavanje dokaza potvrdilo je njegove sumnje. Dunn kaže da ukupnost dokaza pokazu­ je da je piramida građevina čija je svrha bila apsorbirati Zemljine tek­ tonske vibracije (oblik energije) i transformirati ih u električnu ener­ giju-

Geomehanička elektrana Zemljina se kora sastoji od niza pomičnih dijelova, devet velikih tek­ tonskih ploča i dvanaest manjih, koje se uvijek sudaraju ili razmiču. Pritisak raste u tektonskim rasjedima, te se oslobađa. Takva osloba­ đanja mi osjećamo kao snažne vibracije, potrese. Mehanička svojstva stijena kroz koja putuju seizmički valovi brzo dijele te valove na dvije vrste. Kompresijski valovi, također poznati kao primarni ili "P" valo-

vi, najbrže putuju kroz Zemljinu koru, brzinama između 1,5 i 8 kilo­ metara u sekundi. Sekundarni ili "S" valovi putuju sporije, obično brzinom od 60 ili 70 posto brzine P valova. P valovi tresu tlo u smjeru u kojem se šire, a S valovi tresu okomito ili dijagonalno u odnosu na smjer širenja. Premda su stvarne frekvencije seizmičkih valova ispod dosega ljudskog sluha, moguće ih je čuti ubrzavanjem snimljenog seizmograma. Tipično, nakon visokofrekventnih P valova slijedi zvuk naleta produženih S valova, niže frekvencije. Slijedom stalnog sudaranja Zemljinih ploča, neprestano se zbivaju veoma maleni potresi. Mi osjećamo samo snažnije. To zapravo znači da Zemlja cijelo vrijeme vibrira i ima vlastitu temeljnu frekvenciju. Bilo bi moguće izvući te vibracije kad bi postojao objekt koji bi reagi­ rao u skladu s temeljnom frekvencijom Zemlje. Kad bi se osmislio uređaj na način da njegova vlastita rezonantna frekvencija bude ista, ili u harmoniji s frekvencijom Zemlje, imao bi potencijal postati ono što zovemo harmonični oscilator - objekt koji je u harmoničnoj rezonanciji s drugim, obično većim, objektom koji vibrira. Kad bi se pokrenuo, takav bi oscilator crpio energiju iz Zemlje i vibrirao u skladu s njom, pod uvjetom da Zemlja nastavi vibrirati na istoj frekvenciji. Na taj bi se način energija mogla učinkovito dobi­ vati iz Zemlje. Dunn je otkrio da je Velika piramida, koja pokriva veliko područje tla, u harmoničnoj rezonancjii s vibracijama Zemlje, te djeluje kao akustični rog za skupljanje i usmjeravanje Zemljinih vibracija. Nakon što je analizirao njezinu unutrašnju strukturu, također je zaključio da su prolazi i odaje osmišljeni tako da maksimalno uvećaju protok zvuka. Stvaranjem izmjeničnih otkucaja na vrhu piramide i u podzemnoj odaji - značajka svih egipatskih piramida - struktura bi bila aktivira­ na. Čim bi se vibracija piramide uskladila s vibracijom Zemlje, prije­ nos energije bi trajao sve dok se proces ne bi preokrenuo. Chris Dunn je točno objasnio kako se to postizalo u unutrašnjoj strukturi pirami­ de. Tada bi još jedino bio potreban sustav pomoću kojeg bi se energi­ ja iskorištavala.

Generator električne struje (kraljeva odaja) Kristal kvarca neobično reagira kad je izložen vibraciji. Pojava je po­ znata kao piezoelektrični efekt, a sastoji se od naizmjeničnog pritiska na kristal izazvanog vibriranjem, čime nastaje električna struja. (Mi­ krofoni, naprimjer, rade na tom principu.) Kristal kvarca ne stvara energiju; samo je pretvara iz jedne vrste energije u drugu. Zapravo, služi kao transformator. Zanimljivo, kraljeva je odaja izgrađena od asuanskoga granita koji sadrži 55 posto ili više kristala silicijskoga kvar­ ca. Dakle, kraljeva je odaja, u određenom smislu, transformator. Dokazi za to veoma su uvjerljivi. Iznad kraljeve odaje nalazi se pet redova granitnih greda, ukupno četrdeset tri, a svaka je teška oko se­ damdeset tona. Svaki je sloj granita odrezan pravokutno i paralelno na tri strane, ostavljen neravnim s gornje strane, i razdvojen prostori­ ma dovoljno velikima da se onamo može zavući čovjek. Slijedom toga, svaka bi granitna greda mogla vibrirati ako bi bila izložena odgo­ varajućoj količini energije. Ako su usklađene na istu frekvenciju, druge bi grede također vibrirale u istoj, ili harmoničnoj, frekvenciji kao i prva. Nadalje, ako bi se izvorna frekvencija, zvučni unos, pokla­ pala s prirodnom frekvencijom grede, tada bi prijenos energije bio maksimalan, kao i vibracije greda. Kako bi se povećala sposobnost četrdeset tri granitne grede da bu­ du rezonantne s dolaznom frekvencijom, prirodna frekvencija greda morala bi biti u skladu s dolaznom frekvencijom. Da bi se to posti­ glo, grede su morale biti oblikovane odstranjivanjem dijelova kame­ na dok se nije ostvarila željena frekvencija. Princip što ga ovdje vidi­ mo jednak je principu glazbene viljuške. Velike su glazbene viljuške rezonantne s niskim frekvencijama, a manje s višim frekvencijama. Granitne su grede morale biti rezonantne s istom frekvencijom, a to je značilo da su sve morale biti istog oblika i težine. Upravo to pokazu­ ju vidljivi dokazi. Graditelji odaja obradili su neravne strane greda prije nego su ih postavili na mjesta, odstranjujući komade i bušeći rupe. Zapravo, "usklađivali" su ih. Akustična testiranja potvrđuju da su granitne grede doista rezonantne s temeljnom frekvencijom. Za­ pravo, sama odaja pojačava tu frekvenciju stvaranjem dominantnih frekvencija. Odaja stvara povišen akord F, a vjeruje se da je to u har­ moniji s prirodnom vibracijom Zemlje.

Akustička ispitivanja unutar kraljeve odaje također otkrivaju da je cijela prostorija odvojena od okolnih zidova od kamena vapnenca. Granitni pod počiva na "valovitom" kamenu vapnencu; zidovi su poduprti izvana i uvučeni trinaest centimetara ispod poda. Konačni je rezultat taj da cijela prostorija može slobodno vibrirati s najvećom učinkovitošću, te je spremna pretvarati Zemljine vibracije u električnu struju. Kristal koji vibrira u granitu stvara električno polje, ali za isko­ rištavanje energije potrebno je sredstvo za prenošenje, a dobiveno je slijedom kemijskih procesa u kraljičinoj odaji, uz korištenje vodikova plina. Ako postoji električno polje, vodikov plin postaje "pobuđen" - u atomskom smislu, jer njegovi elektroni šire svoju orbitu oko jezgre. Prisiljavanjem vodikovih elektrona da se vrate u svoje prvobitno stanje (mirovanja), oslobađa se njihova energija, a uz odgovarajuću opremu za prikupljanje i fokusiranje te energije, mogla se koristiti u nekim uređajima. (Današnja istraživanja bave se tom vrstom proizvodnje struje za napajanje laptopa i protetskih naprava, premda su u današ­ njim minijaturnim uređajima učinkovitija druga sredstva, a ne vodik.) Zanimljivo je da je sama škrinja u kraljevoj odaji rezonantna na 438 herca - u skladu s prostorijom. Potrebno je dovoljno energije za dje­ lovanje na grede i aktiviranje njihovih piezoelektričnih svojstava.

Rezonantna dvorana (velika galerija) Ključ za postizanje vibracija kraljeve odaje je struktura ili naprava koja usredotočuje vibracije primljene kroz piramidu - što je točno svrha velike galerije. Velika je galerija zatvoreni prostor s rezonatorima instaliranim u proreze na zidovima. Rezonator je predmet odre­ đenih dimenzija izabran za omogućavanje internih rezonantnih os­ cilacija akustičnih valova određenih frekvencija. Vibracija rezonira unutar šupljine predmeta kako bi proizvela zvuk određene frekvenci­ je, što se temelji na veličini šupljine. Za smještaj rezonatora velike galerije izrađeni su drveni okviri, montirani na pod i strop, a krajevi okvira bili su uvučeni u pravokutne proreze uklesane u kamenu vap­ nencu. Kad su rezonatori bili na svojim mjestima, zbog silne opreme, vjerojatno nije bilo moguće hodati kroz galeriju. Zadatak rezonatora bio je preinačiti i koncentrirati vibracije u zvuk. Dunn kaže da oblik galerije, njezini kutovi i površine, reflektiraju zvuk i usmjeravaju ga u kraljevu odaju. Kad se zvuk usmjeri u granit-

nu rezonantnu šupljinu, prisiljavajući granitne stropne grede da os­ ciliraju, tada grede iznad njih počinju rezonirati u harmoniji s njima. Slijedom toga, postiže se maksimalna rezonancija i cijeli granitni kom­ pleks postaje masa energije koja vibrira. Posebna namjena velike gale­ rije bila je prenošenje energije, što ju je hvatala velika površina pirami­ de, u rezonantnu kraljevu odaju. Premda je potrebna potvrda inženjera za akustiku da je velika ga­ lerija doista mogla na taj način reflektirati zvuk, Dunn je mogao ekstrapolirati druge informacije povezane s akustičnim napravama koje se više ne nalaze na svojim mjestima. Iznio je teoriju da su se u velikoj galeriji nalazili rezonatori koji su združene vibracije Zemlje i pirami­ de pretvarali u zvuk koji se prenosi zrakom. Dvadeset sedam parova proreza u bočnim rampama galerije moglo je sadržavati rezonantne uređaje. Time bi se moglo objasniti postojanje tih proreza, što je uvijek bilo velika zagonetka. Ako je njihova funkcija bila reagirati na Zemljine vibracije, onda su mogli nalikovati Helmholtzovu rezonatoru (vidi sliku 6.3), suvremenom uređaju koji ima sličnu funkciju. Helmholtzov rezonator reagira na vibracije i maksimalno poveća­ va prijenos energije iz izvora vibracija. To je šuplja kugla s okruglim otvorom između jedne desetine i jedne petine njezina promjera, obično napravljena od metala, ali može biti i od drugih materijala. Veličina kugle određuje frekvenciju na kojoj rezonira. Ako je frekven­ cija rezonatora u skladu s njegovim izvorom, izvlačit će energiju iz izvora i rezonirati s većom amplitudom. Dunn teoretizira da je svaki rezonantni uređaj u velikoj galeriji bio opremljen s nekoliko rezonatora sličnih Helmholtzovu, usklađe­ nih s različitim harmonijskim frekvencijama. Svaki je rezonator u nizu reagirao višom frekvencijom od prethodnoga, te je podizao fre­ kvenciju vibracija što su dolazile iz Zemlje. Kako bi to postigli, drev­ ni su znanstvenici morali svaki sljedeći rezonator učiniti manjim i smanjiti udaljenost između dva zida. Zapravo, zidovi velike galerije se sedam puta šire prema unutra, od poda do stropa. Rezonatori na dnu bili su učvršćeni u proreze na rampi. Duž drugog sloja zida s konzolama nalazi se utor uklesan u kamen, što ukazuje na mogućnost da su rezonatori učvršćeni i namješteni tako da su najprije instalirani u proreze na rampi. "Zakucani" klinovi, u utoru, držali su ih na želje-

nim mjestima. Vertikalni potpornji rezonatora vjerojatno su bili na­ pravljeni od drveta, budući da je to materijal koji najučinkovitije re­ agira na vibracije. Muzej u Kairu posjeduje neke od najzanimljivijih kamenih artefakata egipatske civilizacije. Dunn kaže da su neki od tih artefakata, obzirom na njihov oblik i dimenzije, zacijelo bili rezonatori u Helmholtz stilu koji su se koristili u Velikoj piramidi. Jedan takav predmet, zdjela, na sebi ima pričvršćen rog. Druga zdjela nema ručke kakve se inače vide na kuhinjskim posudama, nego dodatke slične nogarima, strojno učvršćene s obje strane. Takvi bi nogari bili potrebni za drža­ nje zdjele u rezonatoru. S tim je artefaktima povezana poznata činje­ nica da ih je u odajama ispod Đoserove stepenaste piramide prona­ đeno tridesetak tisuća.

Akustični filtar (kraljevo predsoblje) Predsoblje kraljeve odaje bilo je tema mnogih diskusija i polemika. Unatoč činjenici da je maleno, dužine i visine dva metra i sedamde­ set, te širine od jednog metra, to je jedna od najneobičnijih odaja u piramidi. U usporedbi s ostalim dijelovima piramide, prostorija je neravna - površina kamenih blokova nije polirana tako da budu rav­ nomjerno glatki. Na južnom zidu, iznad ulaza u kraljevu odaju, na­ laze se četiri utora koji se pružaju vertikalno od ulaza do vrha odaje. Duž istočnog i zapadnog zida nalaze se dvije granitne oplate različi­ tih visina. Istočna je strana visoka dva metra i šezdeset centimetara; zapadna je visoka oko dva metra i osamdeset centimetara. U granitne oplate na zapadnom zidu uklesana su tri utora, s početkom na južnom kraju odaje, širine oko četrdeset pet centimetara. Na vrhu svakog uto­ ra nalazi se polukružni urez, kao da se onamo stavljala motka koja bi se protezala do druge strane odaje. Međutim, budući da na istočnoj strani nema ureza iznad utora, navodne bi motke trebale počivati na vrhu. Neki su istraživači iznijeli pretpostavku da je niz kamenih ploča postavljen na mjesta nakon što je pokopano Keopsovo tijelo. Polu­ kružni urezi na granitnoj oplati pridržavali su drvene grede koje su služile kao vitla za spuštanje blokova. Dunn smatra da nisu previše pogriješili.

Slika 6.3. Dijagram rezonantnog uređaja (iz knjige The Giza Power Plant (Elektrana u Gizi), Christophera Dunna) Drevni su Egipćani željeli usmjeriti zvuk određene frekvencije u kraljevu odaju, Što bi iziskivalo akustični filtar između velike galerije (rezonantne dvorane) kraljeve odaje. Stavljanjem opstrukcija u pred­ soblje, zvučni valovi koji su dopirali iz velike galerije bili bi filtrirani dok su onuda prolazili. Samo bi jedna frekvencija, ili harmonija te frekvencije, ulazila u kraljevu odaju. To bi značilo da interferentni zvučni valovi ne bi mogli ući u kraljevu odaju i smanjivati učinkovitost sustava.

Kako bi objasnio polukružne ureze vidljive na zapadnoj strani pred­ soblja i ravnu površinu na istočnoj, Dunn pretpostavlja da su opstruk­ cije, nakon što su smještene u prostoriju, konačno usklađene. Rotira­ njem zubaca, osovina bi podizala ili spuštala opstrukcije tako da se maksimalno poboljša prolazak zvučnih valova. Nakon što bi bile "us­ klađene", osovina na kojoj su se nalazile opstrukcije bi se zaustavila i učvrstila u bloku smještenom na ravnoj površini oplate na suprot­ nom zidu.

Uzlazni Prolaz Budući da vibracijski sustav s vremenom može sam sebe uništiti, ta­ kođer je bio potreban način kontroliranja vibracijske energije. Jedan je način da se ublaži, a drugi je neutraliziranje interferentnim valom koji suzbija vibracije. Fizičko ublažavanje vibracije ne bi bilo praktič­ no, ako se uzme u obzir funkcija Velike piramide kao stroja. Među­ tim, ublažavanje ne bi uvijek bilo potrebno, za razliku od, primjerice, mostova. To bi smanjilo učinkovitost stroja, i vjerojatno uključivalo pomične dijelove, poput ublaživala u glasoviru. Izbacivanje viška vibracija korištenjem neusklađenog interferentnog zvučnog vala bilo bi logičan izbor. Uzlazni prolaz je jedina osobi­ tost unutar Velike piramide koja sadrži naprave (granitne klinove) koji su dostupni izvana. Dunn ih naziva napravama iz istog razloga iz kojeg granitne grede iznad kraljeve odaje naziva napravama. Previ­ še su dotjerani i obrađeni za njihovu navodnu uporabu. Kamen vap­ nenac bio bi sasvim dovoljan za sprječavanje ulaza pljačkašima. Da­ kle, zašto koristiti granit? Dunn ih je proučavao i zaključio da su mogli imati dvije važne ulo­ ge. Prvo, mogli su davati povratne informacije onima koji su upravlja­ li elektranom time što su reagirali na zvuk, koji je nastao unutar velike galerije i širio se kroz prolaz prema gore. Drugo, možda su mogli rea­ girati na vibracije opreme u silaznom prolazu i emitirati neusklađene interferentne zvučne valove, kako vibracije ne bi dosegnule destruktiv­ ne razine. Naravno, operateri bi koristili senzore za vibracije, pričvr­ šćene na dnu granitnog klina, kako bi nadzirali razinu energije u unutrašnjosti. To objašnjava zašto su graditelji izabrali granit, ali i na­ čin na koji su drevni Egipćani kontrolirali razinu energije u sustavu.

Dunn također iznosi pretpostavku da su operateri, usmjeravanjem signala pravilne frekvencije kroz prolaz prema gore, mogli pokrenu­ ti sustav. Prema tvrdnjama Sir Flinders Petrieja, susjedne površine granitnih blokova imale su valovit završetak (± 0,76 cm). Dio grani­ ta još uvijek je bio zabetoniran za pod, što nepobitno dokazuje da su granitni klinovi bili namješteni tijekom gradnje Velike piramide.

Granitni sanduk u kraljevoj odaji Nakon pretvaranja mehaničke energije u električnu, mora postojati sredstvo kroz koje električna struja može teći i iskorištavati se. Dok je elektrana radila, kraljeva odaja najvjerojatnije nije bila ispunjena zrakom, već nekom plinovitom tvari koja je rezonirala s cijelim susta­ vom, time maksimalno iskorištavajući dobivenu energiju. Vodik, atom odgovoran za emisiju mikrovalnog zračenja u svemiru, kao i najjedno­ stavniji element uopće, odgovarao bi tim potrebama. Njegovi bi atomi, sa samo jednim elektronom, najučinkovitije apsorbirali energiju. Poja­ čane frekvencije koje su dolazile u kraljevu odaju iz velike galerije, iza­ zvale bi više razine energije vodikova plina. Drugim riječima, učinko­ vito bi apsorbirao tu energiju dok bi svaki atom reagirao u skladu s unosom. Vibracija granitnih greda pretvara zvučnu energiju, kroz piezoelektrični efekt kristala silicijskog kvarca, u visokofrekventne radiovalove, a njih apsorbiraju vodikovi atomi. To djeluje tako da jedini elektron vodikova atoma bude potaknut na povećavanje svoje udaljenosti od protona, što je neprirodno stanje. Vremenom, elektron će se vratiti u svoje normalno stanje i time osloboditi energiju. Također se može, dje­ lovanjem ulaznog signala, stimulirati na povratak u normalno stanje, što je još jedna količina energije iste frekvencije. Nakon stimuliranja emisije iz vodikova atoma, ulazni signal nastavlja svojim putem i sa sobom nosi oslobođenu energiju. Sjeverno je okno u Velikoj piramidi služilo kao vodič za ulazni mi­ krovalni signal. Izgrađeno je tako da prolazi kroza zidove od sjeverne strane piramide do kraljeve odaje. Mikrovalni se signal mogao skup­ ljati s vanjske površine piramide i usmjeravati u vodič valova. Original­ na površina vanjskih kamenih blokova piramide, koja je bila glatka i malo konkavna, mogla je biti obrađena tako da skuplja radiovalove

iz mikrovalnog područja koji neprestano bombardiraju Zemlju iz svemira. Prema Dunnovim tvrdnjama, vodič valova prema odaji ima dimenzije koje su veoma bliske valnoj dužini mikrovalne energije, koja iznosi 1.420.405.751,786 herca. To je frekvencija energije koju emitira atomski vodik u svemiru. To zasigurno pomaže pri objašnja­ vanju pozlaćenog željeza pronađenog u vapnencu blizu južnog okna. Oblaganjem okna pozlaćenim željezom dobiva se veoma učinkovit vodič za ulazni signal i proizvedenu energiju. Granitni sanduk u kraljevoj odaji važna je komponenta sustava. Dunn vjeruje da je zauzimao položaj između vodiča valova u sjever­ nom i južnom zidu. Ondje je služio kao pojačalo za mikrovalni signal koji je ulazio u odaju. Za nas je veoma gust i neprobojan, ali bi propu­ štao elektromagnetsko zračenje (nama nevidljivo). Dokazi upućuju na mogućnost da je granitni sanduk lomio elektromagnetske zrake dok su prolazile kroz njegovu sjevernu i južnu stjenku. Premda nisu obavljena precizna mjerenja optičkih karakteristika, britanski istraživač Piazzi Smyth je u devetnaestom stoljeću otkrio da je površina sanduka konkavna. Dakle, kad se granitni sanduk nalazio na putu dolaznog signala iz sjevernog okna, te uz kristale koji su os­ cilirali i dodavali energiju mikrovalnoj zraci, možda je služio za širenje signala unutar sanduka dok je prolazio kroz prvu stjenku. Unutar granitnog sanduka, zraka koja se širila djelovala bi i stimulirala emisi­ ju energije iz aktiviranih vodikovih atoma. Na drugoj strani kraljeve odaje, kraj otvora južnog okna, u granit­ nom se zidu nalazi nešto što veoma nalikuje anteni, slično mikroval­ nom prijemniku. Zračenje je skupljalo više energije dok je prolazilo kroz suprotnu stjenku sanduka, a zatim je ponovno dolazilo do refrak­ cije, te je usmjereno na spomenutu antenu. Ulaz u taj otvor veoma je oštećen. Međutim, zbog sadašnjeg se izgleda može zaključiti da je netko u dalekoj prošlosti vjerojatno smatrao potrebnim ukloniti dio granita radi uzimanja zlata ili pozlaćenih dijelova. Dunn kaže da ono što je ostalo nepogrešivo ukazuje na prijemnik mikrovalne energije koja je ulazila u odaju iz vodiča valova na sjevernom zidu.

Vodikov generator (kraljičina odaja) Kraljičina se odaja nalazi u sredini piramide, a ima dva okna prema gore koja završavaju trinaest centimetara od unutrašnjeg dijela zida odaje. Britanski istraživač iz devetnaestog stoljeća, Wayman Dixon, otkrio je okna 1872. godine, kad je kroza zid gurnuo šipku. Također je opazio da je dio vapnenca kraj okna osobito mekan. Njemački in­ ženjer robotike, Rudolf Gantenbrink, je 1993. obavio istraživanje i otkrio, kako je prije spomenuto, da su krajevi okna, visoko u piramidi, zatvoreni blokovima kamena vapnenca. Očito nikad nisu ni trebali biti otvori za prozračivanje. Krajem devetnaestog stoljeća, Piazzi Smyth smatrao je potrebnim zabilježiti da su bijeli komadići žbuke virili iz spojeva unutar okna. Poslije je utvrđeno da su ti komadići zapravo gips. Također je zabilje­ žio da se u odaji osjećao neugodan miris koji je navodio posjetitelje da žurno potraže izlaz. Dunn smatra da neugodan miris nije bio poslje­ dica nečistoća, već su to bili preostali elementi kemijskih procesa koji su se nekoć ondje zbivali. Još jedna naoko neobjašnjiva činjenica je ta da su zidovi bili pokri­ veni solju, kao i horizontalni prolaz u donjem dijelu velike galerije, a na nekim je mjestima sloj soli bio deblji od jednog centimetra. Sol je nusproizvod kemijske reakcije u kojoj nastaje vodik. Vjerojatno je na­ stala kad je vrući plin, koji je nosio vodik, reagirao s kalcijem iz vapnenačkih zidova. Dr. Patrick Flanagan, liječnik i istraživač, je 1978. uzeo uzorak te soli i odnio ga na analizu u Ured za geologiju i mine­ ralnu tehnologiju Arizone. Otkrili su da je riječ o smjesi kalcijeva kar­ bonata, natrijeva klorida i kalcijeva sulfata, što je vapnenac, sol i gips - točno oni minerali koji bi nastali ako je u kraljičinoj odaji dolazilo do reakcije koja je stvarala vodik. Niša s konzolama s malenim tunelom usječenim do dubine od jedanaest i pol metara, koji završava šupljinom oblika lukovice, još je jedna zanimljiva osobitost kraljičine odaje. Njezin ravan, horizonta­ lan pod i gotovo savršeno pravokutna lijeva strana zasigurno znače da je bila dio originalne konstrukcije. Vjerojatno je imala mehaničku svrhu. Inženjer hidraulike, Edward Kunkle, iznio je pretpostavku da je bila dio velike pumpe, na koju također ukazuju drugi dijelovi smje­ šteni unutar Velike piramide.

Dunn vjeruje da je završetak okna, trinaest centimetara od odaje, bio dio originalnog plana. Svako je okno sadržavalo malenu rupu koja se pružala do odaje, što bi bio način uspostavljanja kontrole nad količinom tekućine koja ulazi u odaju. Budući da na sjevernom oknu ima tamnih mrlja, Egipćani su možda koristili okna za uvođenje dvaju različitih kemikalija u kraljičinu odaju. Niša s konzolama unutar odaje mogla je služiti kao uporište tornja za isparavanje, a možda je također sadržavala katalizator. Dunn je potražio inženjera kemije, Josepha Drejewskija. Drejewski se složio da su se dva kemijska sredstva mogla uvoditi u tu odaju, u cilju dobivanja vodika ili amonijaka, pod ambijentalnim uvjetima od 26 stupnjeva Celzijusa, plus ili minus deset stupnjeva. Također se složio da se niša u zidu odaje mogla koristiti za smještaj tornja za hla­ đenje ili isparavanje. Drejewski kaže da je cink metal koji se najčešće koristi za dobivanje vodika. Kad se na njega djeluje razrijeđenom klorovodičnom kiselinom, nastaje prihvatljivo čisti vodikov plin pri rela­ tivno velikim brzinama. Dunnova je kemijska teorija dobila dodatnu podršku 1993. kad je Rudolf Gantenbrink poslao robota, Upuauta II, uz južno okno i na nje­ govom kraju otkrio "vrata" s bakrenim instalacijama. Gantenbrinkov je robot snimao okno, a to je pokazalo eroziju u donjem dijelu okna. Njegovi su zidovi i pod bili veoma neravni, a erozija je bila u obliku horizontalnih pruga. Također je bilo znakova cijeđenja gipsa iz vapnenačkih zidova. Gantenbrinkov je robot stigao do kraja gornjeg dijela južnog okna kad je naišao na blok vapnenca iz kojeg su virile dvije zagonetne bakrene instalacije. Objavljeno je da su u Velikoj piramidi pronađena skrivena vrata. Međutim, nije rečeno da je samo okno široko samo oko pedeset osam kvadratnih centimetara. Dakle, to zapravo nisu bila "vrata". Prema nekim teorijama, bakrene su instalacije bile zaklopci koji su onemogu­ ćavali podizanje vapnenačkog bloka. Međutim, Dunn smatra da se to objašnjenje ne uklapa. Zašto bi graditelji piramida željeli smjestiti klizni blok u nedostupnom području? Čak i da jesu, kako su ga aktivi­ rali? Prema Dunnovim riječima, bakrene instalacije izgledaju poput elektroda, koje su mogle prenijeti točno određenu količinu otopine

klorovodične kiseline u odaju. Služile bi kao sklopka za signalizira­ nje potrebe za dodatnim kemikalijama. Prvi su istraživači, u oknima što vode do kraljičine odaje, otkrili malenu višekraku kuku, komad drveta i kamenu kuglu. Neko se vrijeme nije znalo gdje su ti predme­ ti. No 1993. pojavili su se u Britanskom muzeju, u kutiji za cigare na Odjelu egipatskih antikviteta. Dunn smatra da su ti predmeti vjero­ jatno činili mehanizam potreban za uključivanje sklopke kako bi se znalo da je potrebno još kemikalija. U oknima gdje su se držale kemikalije, na površini tekućine bi plutao komad drva sličnog cedro­ vini, spojen brončanom višekrakom kukom. Podizao bi se i spuštao s razinom tekućine u oknu. Kad je okno bilo puno, bakreni bi krakovi dotaknuli elektrode, zatvarajući strujni krug. Kad bi se razina teku­ ćine spustila, krakovi bi se odmaknuli od elektroda, otvarajući struj­ ni krug, te time poslali signal da treba pumpati još kemijske otopine. Čim bi kuka ostvarila kontakt s elektrodama, pumpanje bi prestalo. Gantenbrink je predložio da se kroz maleni otvor u dnu vratašca pošalje još jedan robot, ali mu to nije dopušteno. Kasnije je američki inženjer Tom Danley testirao južno okno uporabom akustičnog ure­ đaja, te je otkrio da iza vapnenačkih blokova postoji još devet metara prostora. Premda nema opipljivih dokaza o onome što se nalazi iza Gantenbrinkovih "vrata", ono što je otkriveno savršeno se uklapa u teoriju o elektrani. Francuski inženjer Jean Leherou Kerisel je 1992. godine obavio testiranja radarom koji prodire kroz tlo i mikrogravimetrije u kratkom horizontalnom prolazu koji vodi od silaznog prolaza do podzemne jame. Njegova je ekipa otkrila nešto ispod poda prolaza. To je mogao biti hodnik postavljen u smjeru jug-jugoistok/sjever-sjeverozapad sa stropom na istoj dubini na kojoj se nalazi i silazni prolaz. "Defekt mase", kako to Kerisel naziva, također je otkriven na zapadnoj strani prolaza, pet i pol metara prije ulaza u odaju. Ta anomalija odgovara vertikalnom oknu dubokom najmanje četiri i pol metra, a jedan njegov dio veoma je blizu zapadnom zidu prolaza. Kerisel je vjerovao da je otkrio, ispred hodnika koji vodi do ulaza u podzemnu odaju, nešto što se doima poput posve odvojenog sustava prolaza koji završava u vertikalnom oknu. Premda to mogu biti ostaci velike količine raspad­ nutog vapnenca, čvrsto vjeruje da to može biti djelo ljudskih ruku.

Keriselova otkrića ukazuju na mogućnost da su opskrbna okna koja su vodila do kraljičine odaje možda primala kemijska sredstva kroz vertikalno okno povezano s podzemnom odajom. Kerisel je de­ tektirao vertikalnu anomaliju na zapadnoj strani prolaza, postavljenu u istom smjeru kao i okna koja vode do kraljičine odaje. Dunn smatra da je logično pretpostaviti da će se, kad se zađe iza Gantenbrinkovih "vrata", pronaći vertikalno okno koje vodi do odaje napravljene u ka­ menu stancu. Dunn se ne bi iznenadio kad bi se iza Gantenbrinko­ vih "vrata" pronašli kabeli ili žice, nekoć pričvršćene za bakrene insta­ lacije. Horizontalni prolaz,

okomito

okno

i podzemna jama

Dugi horizontalni prolaz koji povezuje kraljičinu odaju s velikom ga­ lerijom također je izgrađen od kamena vapnenca. Njegova bi zadaća zacijelo bila odstranjivati ostatke vlage i nečistoća iz vodikova plina dok je strujao prema velikoj galeriji. Na mjestu gdje se sastaju horizon­ talni i uzlazni prolaz postoji rub od trinaest centimetara. Vjerojatno je kamena ploča počivala na tom rubu, premošćujući uzlazni prolaz i pod velike galerije, gdje je nađen drugi sličan rub. Rub i kamena plo­ ča onamo postavljena spriječili bi otjecanje plina niz uzlazni prolaz. Prorezi u bočnom zidu pokazuju da su možda postojali potpornji za tu kamenu ploču. Na njoj su morale biti izbušene rupe kako bi se plin mogao dizati u veliku galeriju. Na zapadnoj strani tog spoja nalazi se rupa koja vodi do okomitog okna. Iskorištena kemijska otopina iz kraljičine odaje tekla bi duž ho­ rizontalnog prolaza, niz okomito okno u špilju ili podzemnu jamu ako je okno bilo povezano s donjim silaznim prolazom.

Elektrana u Gizi Evo kako je elektrana u Gizi vjerojatno radila. Masivna građevina prikupljala je, i usmjeravala, tektonske vibracije Zemlje. Velika je gale­ rija sažimala te vibracije i, uz pomoć svojih rezonatora, pretvarala ih u zvuk koji se širi zrakom. Zvuk je putovao kraj akustičnog filtra, koji je odbijao sve osim određene frekvencije tik prije ulaza u kralje­ vu odaju. U kraljevoj je odaji filtrirani zvuk izazivao vibracije masiv-

nih granitnih zidova, stropa i granitnih blokova iznad njega, pretva­ rajući mehaničku energiju u električnu. Budući da je kraljeva odaja bila ispunjena vodikovim plinom do­ bivenim iz kraljičine odaje, vodik je apsorbirao elektricitet, dovodeći svoje atome u inducirano stanje. S vanjskih površina piramide skup­ ljali su se mikrovalni signali i usmjeravali u sjeverno okno koje je vodilo do kraljeve odaje. Ondje je granitni sanduk lomio elektromag­ netske zrake i, dok su kristali koji su oscilirali dodavali energiju mikro­ valnoj zraci, širio se signal unutar sanduka nakon što je prošao kroz prvu stjenku. U granitnom je sanduku zraka koja se širila stimulira­ la emisiju energije iz vodikovih atoma. Prolazeći kroz drugu stranu sanduka, mikrovalna je energija fokusirana na uređaj sličan anteni i izlazila iz piramide kroz južno okno kako bi se mogla iskorištavati. Nažalost, bilo kakva vanjska oprema pomoću koje se iskorištavala električna struja proizvedena u elektrani odavno je nestala. Nakon četvrte dinastije, nekropola u Gizi je, iz nepoznatih razloga, napuštena, a ponovno ju je otkrio, gotovo tisuću godina poslije, faraon Tutmosis

Slika 6.4. Mehanička analiza Velike piramide (iz knjige The Giza Power Plant (Elektrana u Gizi), Christophera Dunna)

IV. Iz osamnaeste dinastije. Unatoč tome, čovjeku se zavrti u glavi pri pomisli na sve one precizne artefakte i predmete o kojima je bilo riječi u četvrtom poglavlju, napravljene od najtvrđeg poznatog kamena, i to ručno. A što je s piramidama? One su također izgrađene od mate­ rijala koji su izrazito precizno obrađeni. Čini se razumnim pretpo­ staviti da su morali postojati posebni strojevi i oprema da bi se izrađi­ valo tako precizno obrađene objekte i građevinski materijal, kao i za postavljanje kamenih blokova goleme težine. Dunnova istraživanja i teorije o namjeni Velike piramide posve su objektivni, a tek treba vidjeti može li se Velika piramida ponovno izgraditi (u mnogo ma­ njim omjerima) kako bi se dokazalo je li to doista bila elektrana.

Što se dogodilo s elektranom? Jedno od pitanja koje se uvijek postavlja Chrisu Dunnu glasi: Što se dogodilo s elektranom i svoj unutrašnjoj opremi? Dunn smatra da je u piramidi došlo do strahovite eksplozije, vjerojatno uslijed naglog povećanja energije izazvane potresom. U knjizi Pyramids and Temples of Gizeh (Piramide i hramovi Gize), Petrie kaže da je kraljeva odaja bila na udaru snažne sile koja je gurnula njezine zidove gotovo tri cen­ timetra prema van. Dunn smatra da se pukotine na stropnim gredama ne mogu baš dobro objasniti slijeganjem kamenih zidova, a misli da se ne uklapa ni povijesno objašnjenje da je oštećenja izazvao potres. U donjim dijelovima Velika piramide nema sličnih oštećenja. Petrie je mjerio silazni prolaz i otkrio nevjerojatnu preciznost u izgrađenim i iskopanim dijelovima. Dakle, nema nikakvih pokazatelja da se građe­ vina tresla tako snažno da se prostorija pedeset dva metra iznad ka­ mena stanca mogla pomaknuti. Nadalje, zašto bi potres izazvao širenje odaje, a ne njezino rušenje? Ta činjenica, uz pomanjkanje dokaza u donjim dijelovima Velike piramide, pobija teoriju o potresu. Dunn vjeruje da je sanduk od tamnoga granita u kraljevoj odaji glavni trag: Možda je škrinja u početku bila crvena, a kamen za nju izvađen je iz kamenoloma u isto vrijeme i na istomu mjestu kao i ostali granit. Ovisno o drugim elementima koji su postojali u vrijeme kvara elektrane, sasvim je moguće da je do određenih promje-

na došlo na svakom objektu koji je preživio nesreću. Prirodno je da bi komparativno tanke stjenke i dno škrinje bili podložniji prekomjernim razinama energije nego golemi granitni blokovi od kojih su izgrađeni zidovi i strop. Stoga bi se moglo reći da se škrinja, koja nije imala sposobnost provođenja vreline kojoj je bila izložena, jednostavno prepekla, a rezultat je bila promjena boje. Dunn se 1999. vratio u Egipat i otkrio da je Velika piramida temelji­ to očišćena. Ranije se vjerovalo da je velika galerija izgrađena od kame­ na vapnenca, a sad je Dunn otkrio da su njezini zidovi od glatkog, poliranog granita, što je bio logičan izbor graditelja jer bi tako bila otpornija na vrelinu. Međutim, najzanimljiviji dokaz bili su tragovi oprženih dijelova na zidovima velike galerije. Ispod svakog sloja s konzolama vidjela su se velika oštećenja od vreline, na dužini od tri­ desetak centimetara. Činilo se da je do najvećih oštećenja došlo u sre­ dini tragova paljevine. Ako bi se povukla ravna crta od sredine svakog oprženog dijela prema rampi galerije, crta bi bila poravnata s prore­ zom u rampi! Za Dunna, obrazac je nepogrešiv i jasan. Tragovi paljevine na stro­ pu približni su izgledu i lokaciji što ih je kao hipotezu naveo u svojoj knjizi. Štoviše, postoje parovi oprženih tragova ondje gdje su se treba­ li nalaziti potpornji rezonatora.

Duh znanosti Elektrana u Gizi je radikalna teorija, ali samo iz perspektive tradici­ onalnih shvaćanja. U pravom duhu znanstvenog istraživanja, Chri­ stopher Dunn objašnjava svaki aspekt kompleksnih unutrašnjih pro­ laza i odaja Velike piramide. Također tvrdi da se tako precizna gradnja nije mogla postići bez potrebnog oruđa, ne samo za rezanje i obliko­ vanje, nego i za točno mjerenje. U svojem je modelu također iznio pretpostavku da je došlo do jake eksplozije. Tragovi paljevine u velikoj galeriji potvrđuju točnost njegove teorije. U duhu prave znanosti, Dunn dobacuje izazov cjelokupnoj egiptologiji da kritički i skeptički preispita teoriju o grobnici i pruži doka­ ze koji potkrepljuju njihove zaključke. U prošlosti to nisu mogli uči-

niti, niti će im to ikad uspjeti. Postoji mnogo dokaza da je Keopsova piramida doista bila postrojenje izgrađeno s ciljem pretvaranja me­ haničke, vibracijske energije u električnu. To postavlja uskličnik iza pitanja na koje već više od stotinu godina pokušavaju odgovoriti amateri i profesionalci: Tko su bili prvi Egipćani?

7

TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI? Stoljeće teorija

okazi iz raznih znanstvenih disciplina stvaraju složenu sliku onoga što se možda događalo tijekom egipatskih preddinastičkih vremena. Arheolozi su otkrili postojanje niza drevnih kultura, od kojih su neke preživjele i postale dio dinastičkog Egipta, a druge nisu. Također ima pokazatelja da je egipatska dinastička kultura dobila poticaj iz područja Mezopotamije. Pitanje tko su bili prvi Egipćani bi­ lo je predmet rasprava tijekom proteklih stotinjak godina, a nepresta­ no su na svjetlost dana izlazili novi dokazi i iznosile su se nove ideje. Jednako kao o egipatskim piramidama, postoji obilje teorija o tome kako je započela egipatska civilizacija i odakle su došli prvi Egip­ ćani. Prevladava teorija da su prvi stanovnici Egipta bili podrijetlom iz Afrike, nekadašnji stočari koji su putovali zemljom slijedeći kiše, ali su bili prisiljeni potražiti stalne zalihe vode u dolini Nila kad su u Sahari nastupili ekstremno sušni uvjeti. Talijanska ekipa arheologa, pod vodstvom profesora Marija Liveranija s Rimskog sveučilišta, istraživala je libijsku Saharu tijekom 1950ih i slučajno otkrila mumificirane ostatke dječaka u stjenovitom skrovištu Uan Muhuggiag, sto šezdeset kilometara zapadno od doline Nila, a njihova je starost procijenjena na 3500 g. pr. Kr. Premda u tom području nisu pronađene druge mumije, to je dokaz da je tradicija mumificiranja daleko starija no što se vjerovalo. Ta je libijska mumija

D

tisuću godina starija od prve egipatske mumije, i najstarija ikad pro­ nađena u Africi. Tijekom priprema za pokop, dječaku je izvađena utroba, te je balzamiran organskim zaštitnim sredstvom, a zatim zamotan u kože i izoli­ ran lišćem. Sofisticiranost kojom je mumificiran pokazuje da nije bio prvi, već prije rezultat dugotrajne tradicije. Prema trenutnim istraživanjima u libijskoj pustinji, sada pod vod­ stvom dr. Savina di Lernia, nekoć je postojalo društvo središnje Sahare koje se protezalo cijelom širinom sjeverne Afrike. Krajem 1990ih, dr. Kevin White, sa Sveučilišta Reading u Velikoj Britaniji, obavio je ekološka istraživanja i našao dokaze da je područje nekoć bilo bo­ gato rijekama, što je bilo potrebno za postojanje takve naseljenosti. NASA-ini znanstvenici proučavali su dijelove zapadne pustinje dok su testirali radarske uređaje. Radarom su pregledali pustinju, a zatim su tako dobivene slike usporedili s više konvencionalnih satelitskih snimki. Otkrili su niz zakopanih riječnih mreža ispod onoga što je da­ nas debeli sloj pijeska. Radar je prodro kroz površinu i razotkrio drevni riječni sustav koji je nekoć opskrbljivao golema jezera. White kaže da je cijelo područje ispresijecano koritima mnogih rijeka koja se ne mogu vidjeti na optičkoj snimci. Slike na stijenama koje potječu iz razdoblja 5000 g. pr. Kr. potvrđu­ ju ono što je razotkrila radarska oprema. U Libiji, Egiptu i Maliju slike na kamenu prikazuju životinje koje pasu, ali i vodeni život, pri­ mjerice, krokodile. To pokazuje da je pustinja bila naseljena u razdo­ blju prije 4000. g. pr. Kr., pa čak i 8000 g. pr. Kr., kad je klima ondje bila vlažna. Također ima prizora lova i obreda na kojima su prikazani ljudi sa životinjskim maskama. U nekim se krugovima vjeruje da su ti ljudi zaslužni za cijeli niz inovacija, kao što je mumificiranje, što su poslije preuzeli Egipćani. Di Lernia kaže da su prije deset tisuća godina Humasi, crna rasa ljudi, došli s juga jer su slijedili monsunski pojas i zauzeli središnji dio Sahare, blizu planina Acacus. Međutim, oni nisu bili jedini. Prije otprilike sedam tisuća godina, također su stigli ljudi iz Mezopotamije i Palestine, a oni su sa sobom doveli goveda i koze. Di Lernia ukazuje na činjenicu da slike na stijenama u tom području, po profilu lica i sti­ lu, prikazuju bijele ljude. Prema teoriji, upravo je ta kultura miješanih rasa, spoj tih dvaju naroda, mumificirao dječaka u Uan Muhuggiagu.

Druge teorije, danas i u prošlosti, ukazuju na mogućnost iberskih i mezopotamskih migracija. Neki teoretičari misle u kontekstu osvaja­ nja; drugi opisuju više miroljubive motive za migraciju. Teško je točno odrediti tko su bili Egipćani upravo zbog pomanjkanja dokaza. U Me­ zopotamiji se vidi kako je tekao razvoj, ali u Egiptu se to ne vidi. Postoje sličnosti između kultura oko Eufrata i onih oko Nila, kao što je arhitektura koja fasade oblaže pločama. Važne građevine i gro­ bnice u Egiptu bile su ukrašene oplatama u stilu arhitekture koja izra­ đuje "fasade palača", što je zapravo jednako podupiranju ukrasnim stupovima na sumerskim hramovima i palačama. No prilikom uspo­ redbe građevina te vrste, iz istog razdoblja, očito je da su egipatski dizajn i gradnja bili superiorniji, što baca sumnju na teoriju da su svo­ je znanje uvezli iz Mezopotamije. Naravno, također treba uzeti u obzir veoma vješto korištenje kamena kod Egipćana, sa čime se nijedna druga kultura u povijesti nije mogla uspoređivati. Bez obzira tko su bili ljudi u sjeveroistočnoj Africi tijekom četvr­ tog tisućljeća pr. Kr., svi se općenito slažu da su migracijom stigli u dolinu Nila. Međutim, postoji problem u razumijevanju odnosa izme­ đu ljudskih aktivnosti i klimatskih promjena. U izrazito važnom po­ dručju delte Nila neprestano je taloženje mulja zauvijek zakopalo nalazišta iz kamenog doba. Najbliži izvor informacija su arheološki ostaci neolitske (novo kameno doba) naseobine Merimde beni-Salame, u zapadnim dijelovima delte Nila, gdje su stanovnici držali goveda, ovce i svinje. Nadalje, tijekom razdoblja od mnogo tisuća godina, Nil je promijenio svoj tok. Granice pustinje Sahare su se također mijenja­ le. Stalno mijenjanje geografskih obilježja i danas traje. U Sudanu, širenje pustinje uništava stoljećima star način života. Lokalni poljodjelci kažu da pomicanje pijeska iscrpljuje njihova nasto­ janja da ondje održe život. Pijesak je zakopao njihova poljoprivredna zemljišta, a sad već prodire i u njihove domove. Tisuće zajednica, smje­ štenih duž uskog pojasa obradivog tla u blizini rijeke Nil, već dugo promatraju kako se pijesak iz dana u dan sve više približava. Bespomo­ ćno su stajali i promatrali kako riječne obale erodiraju, rijeke mijenja­ ju tokove, a njihovi jedini izvori vode postaju gusti od mulja i drugih krutih tvari.

Davna povijest Egipta, doline Nila i tamošnjih stanovnika Premda je znanstvenicima teško s apsolutnom točnošću datirati af­ ričke naslage, postojeće informacije pokazuju da je Egipat prošao kroz sušno razdoblje na početku pleistocena, prije dva milijuna godina. U to je vrijeme rijeka Nil prestala postojati i uslijedilo je dugo razdoblje suše koje je trajalo milijun godina. Prekinula su ga dva kratkotrajna kišovita razdoblja, a Nil je postao vitalna, ali nestalna rijeka koja nije bila povezana s nijednim pritokom. Neki znanstvenici tvrde da su ti­ jekom tih manje sušnih razdoblja ondje živjeli ljudi, ali o tome nema nepobitnih dokaza. Izvan Etiopije, vjerojatno mjesto gdje su živjeli pradavni žitelji Afrike bilo je duž Nila. Međutim, rijeka je mnogo puta poplavila usku dolinu, ostavljajući za sobom malo naslaga u koji­ ma su se mogli očuvati ljudski ostaci. Sredinom pleistocena, prije otprilike petsto tisuća godina, oblik Nila razvio se od vode koja je tekla s etiopske visoravni. Tako je nastao vodotok između istočne Afrike i mediteranske obale, kao i put kroz Saharu. Ispod tih naslaga, nataloženih prije Nila, pronađeni su ljudski artefakti, ali njihove karakteristike nisu dovoljno izražene da bi se odredilo pripadaju li sjeveru ili jugu. U Nubiji su, izvan naslaga doline Nila, pronađeni brojni artefakti kojima nije procijenjena starost, ali s tipičnim afričkim karakteristikama. Slika koja se pojavljuje u srednjem paleolitiku Egipta, između sto tisuća i četrdeset tisuća godina, prilično je kompleksna. Arheolozi smatraju da dokazi o prvim ljudskim bićima čije su kulture s vreme­ nom mogle dovesti do egipatske civilizacije leže u kasnijoj tehnologiji ašelejena. Oruđe iz tog vremena uključuje ručne sjekire i dvostrane kamene oštrice u obliku lista, izrađene tipičnom nubijskom metodom kalanja, odnosno udaranja po kamenu kako bi se dobio plosnati ko­ mad koji se mogao koristiti kao oruđe. Artefakti iz toga razdoblja su u Egiptu pronađeni razbacani diljem pustinje, ali nisu otkrivena nika­ kva dobro očuvana nalazišta. Međutim, veliki broj artefakata ukazuje na relativno veliku gustoću naseljenosti. Nakon 40.000. g. pr. Kr. bilo je sve više naseobina u donjem Egiptu. Arheolozi opisuju dvije skupine, a njihova se podjela temelji na tehni-

kama izrade oruđa - nubijsku i zupčastu. Oruđe obiju kultura je musterijensko, što znači da je veoma jednostavno (ručne sjekire, strugala, itd.), koje se tipično povezuje s neandertalcima. U Bir Tarfawi i Bir Sahara (dvije zavale u zapadnoj pustinji) postoje brojne naseobi­ ne iz nubijske tradicije. Mjesta u tom području bila su prikladna za život samo u razdobljima vlažne klime, a to su zapravo bile kratke epizode tijekom sušnih razdoblja. Od 19.000 do 10.000 g. pr. Kr. naseobine kamenog doba bile su koncentrirane u gornjem Egiptu, blizu rijeke Nil, ali su se oko 8000 g. pr. Kr. raširile prema zapadu kad su se kiše pomaknule u Saharu. Nalazišta iz kamenog doba, starija od 7500 g. pr. Kr. bila su smještena u područjema vlažne klime. Slike uklesane u stijenama iz davnih kul­ tura, koje prikazuju životinje, pronađene su duž Gilf Kebira, Gebel Uwein'ata, Wadi Husseina i libijske visoravni blizu Dahkle, kao i putem kroz Abu Ballas. Prikazana je raznolikost životinjskog svijeta koji uključuje žirafu, lava, nosoroga, krokodila, vodenkonja, slona, dugorogu antilopu, ovcu i kozoroga. Premda nije utvrđena starost slika na stijenama, mogu biti veoma stare. Prema regionalnim arheo-zoološkim zapisima, prikazane životinje ondje nisu bile sveprisutne nakon 10.000. g.pr.Kr., te su uglavnom živjele u područjima vlažne mikroklime. Osim životinja, slike na stijenama prikazuju ljudska bića kao pa­ stire koji čuvaju krda goveda. Potrebe životinja prikazanih na slika­ ma, kao i potrebe ljudskih bića, pokazuju da je prosjek padalina bio između dvadeset i osamdeset centimetara.

Pretpovijesni pastiri Dokazi o pretpovijesnim pastirima postoje u južnom području Veli­ kog pješčanog mora, gdje su vjerojatno bili travnjaci tijekom vlažni­ jih uvjeta. Brojne nakupine velikog kamenja, s urezanim dijelom ili utorom oko sredine svakog kamena, postoje unutar koridora dina. Vjerojatno su služili za sputavanje goveda kako bi ih se lakše kontro­ liralo kad je ispaša bila dobra. Premda nisu poznati točno vrijeme i priroda tih aktivnosti, velika raširenost takvog kamenja diljem južnog Egipta pokazuje da su stočari selili svoje domaće životinje od jednog područja paše do drugog. Vlažni su uvjeti u Nabta Playu stigli iza 6100. g. pr. Kr., a naseobi­ ne novog kamenog doba (neolitik) počele su se pojavljivati nekoliko

stotina godina poslije. Neolitik je počeo oko 10.000 g. pr. Kr., a karak­ terizirali su ga razvoj poljoprivrede i izrada naprednijeg kamenog oruđa. Arheolozi su otkrili da rana lončarska roba u stilu Khartouma postoji odmah iznad artefakata kasnog paleolitika (staro kameno doba). Staro kameno doba karakterizira najranije oruđe dobiveno kalanjem kamena, a trajalo je od 750.000 do 12.000 g. pr. Kr. Neolitska su nalazišta možda stalno bila nastanjena, te su postala sofisticiranija, s kamenim kućama složenim u redove. U području Kiseiba na jugu Egipta, neolitska naseobina Twoo Hills Playa (Playa dva brda) imala je umjereno kišovite uvjete od 7100. do 5900. g. pr. Kr. U obližnjoj playi u El Ghorabu, otkriveno je da nastambe sadrže prostranapodzemna spremišta. Mnoge naseobine u području Kiseiba-Nabta imaju bu­ nare, a čini se da u nekima od njih postoje uleknute pristupne rampe. Među fosilima biljaka, iz razdoblja između 6600. i 5400. g. pr. Kr., pronađenima u Nabti i Kiseibi, dominiraju višegodišnje vrste za suha tla, kao što su razne trave, mahunarke i šaš. Najčešće su jestive biljke, uključujući sjemenke, orašide, voće, gomoljike, divlji sirak i proso. Ostaci jestivih biljaka pronađeni su u jamama koje su služile kao spre­ mišta, u strukturama izgrađenim od kamena, u žitnicama i oko rupa za kuhanje na mnogim nalazištima diljem Sahare, kao što su playe El-Kortein i El Ghorab. Dokazi jasno govore da su narodi Sahare isko­ rištavali lokalne žitarice još u davnom osmom tisućljeću pr. Kr. Među pronađenim ostacima životinja su zec, gazela, mungos, divlja mačka, jež i domaća goveda. Obredni pokopi krava odvijali su se oko 4500. g. pr. Kr. Fred Wendorf koncentraciju goveđih kostiju tumači kao običaj ritualnog klanja. Razni pastirski tabori, otkriveni ispod pijeska blizu Nabte i Kiseibe, vjerojatno su se koristili do 4000. g. pr. Kr. Dalje od regije Nabte i Kiseibe, vlažni su uvjeti postojali u mno­ gim dijelovima južnog Egipta, kao što su Black Hill (Crno brdo) i Bir Tirfawi. Playa jezera također su se razvila u oazi Dahkla, te su privlači­ la skupine Masara (neolitska kultura koja se naselila u području Memfisa), koje uglavnom nisu živjele nomadskim životima, jednako kao i playa u oazi Siwa. Slične su playe postojale u zavali Kharga i duž libijske visoravni. Jedna je skupina, Sheikh Muftah, zauzimala nizine Dahkle sve do početka Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.).

Naseobine u dolini Nila Prije 5500. g. pr. Kr., kulture u dolini Nila doživljavale su tranziciju od lovaca i skupljača plodova do poljoprivrednika koji žive u selima. Većina informacija o tom razdoblju dolazi iz El Kaba, nalazišta izme­ đu istočne obale Nila i brda Crvenog mora. Otkrivene su tri velike skupine naroda, a najstarija je postojala oko 6400 g. pr. Kr. Belgijski je arheolog, dr. Pierre M. Vermeersch, klasificirao više od četiri tisuće artefakata, a uglavnom se radi o vješto obrađenim malenim oštricama, jetkalima i strugalicama, kao i kuglicama napravljenim od ljuski no­ jevih jaja. Dvije su istaknute kulture otkrivene na sjeveru Sudana, blizu Wadija Hal-fa - arkinijanska i sharmarkijanska. Arkinijanski artefakti pronađeni su samo na jednom nalazištu, a njihova je starost procijenjena na 7440 g. pr. Kr. Poput mnogih naseobina kraj Nila, to je vjerojatno bio sezonski logor. Arkinijanci su koristili veoma maleno, vješto obrađeno kameno oruđe, ali su također imali veće oštrice i ra­ zvili metodu dobivanja više materijala iz kamena. Sharmarkijanska kultura pokriva duže vremensko razdoblje, od 5750. do 3270. g. pr. Kr. Međutim, čini se da su njihove sposobnosti izrade oruđa bile na nižoj razini. Vremenom su sharmarkijanski sezonski logori prerasli u malena sela. Arheološki nalazi pokazuju da je oko 5500. g. pr. Kr. došlo do popu­ lacijske eksplozije, možda zbog pokušaja da se razvije poljoprivreda. Stalne poljoprivredne aktivnosti započele su oko 4800. g. pr. Kr., prem­ da su tijekom narednih tisuću petsto godina poljoprivredne metode bile relativno primitivne. Nažalost, nije točno poznato kad se poljopri­ vreda razvila, ni kojom metodom, ili tko ju je uveo u Egipat. Postoji jaz od tisuću godina u arheološkom zapisu, između naseobina uz rijeku i pravih poljoprivrednih sela u preddinastičkom Egiptu.

Preddinastička vremena (5500-3100. g. pr. Kr.) Tijekom tisuću četiristo godina tranzicijskog razdoblja od preddinastičkih do ranih dinastičkih vremena pojavile su se gotovo sve tipič­ ne karakteristike rane egipatske civilizacije. U stalnim je naseobina­ ma jasno vidljivo da lov više nije glavni način priskrbljivanja hrane. Pripitomljena goveda, ovce, svinje i koze, kao i neke žitarice (pšenica i ječam), imali su mnogo veću ulogu u ishrani. Izrada predmeta od

kamena i metala, izrada košara, lončarija, tkanje i bojenje životinj­ skih koža postali su dio svakodnevnog života. Promijenili su se i po­ grebni običaji. Ranije su se ljudi uglavnom pokapali ondje gdje je to bilo najlakše, često na glavnom groblju blizu ili u naseobini. Sad su se grobovi nalazili dalje od sela i polja, obično na rubu seoskog terito­ rija. Djeca, koja su se ranije pokapala ispod poda, počela su se pokapa­ ti na grobljima. Sustav vjerovanja počeo je poprimati oblik. Pokojnici su se poka­ pali sa zalihama (lončarska roba, nakit i drugi artefakti) za putovanje u zagrobni život. Među zalihama su se nalazili darovi od žitarica, suše­ nog mesa i voća, kao i oruđe za lov i obrađivanje tla. Zanimljivo je da su se pokojnici pokapali u fetalnom položaju, okrenuti prema zapadu i okruženi darovima svojih rođaka. Preddinastička društva su se uskoro počela formirati na sjeveru, kao i na jugu. Južne kulture, osobito Badariani, bile su gotovo posve poljoprivredne, ali njihovi sjeverni susjedi, kao što su bili El Faiyum, koji su živjeli u oazama, još uvijek su se oslanjali na lov i ribolov. Obra­ đivanje kamena, uglavnom izrada oštrica i šiljaka, postalo je savršeni­ je. Namještaj je također zaokupio pozornost obrtnika. Estetska je vri­ jednost robe postala važna. Lončarska je roba bojana i ukrašavana, pogotovo glineni lonci i vaze s crnim vrhovima tipični za tu kulturu. Također su pronađeni brojni češljevi od kosti i slonovače, figurice, stolni pribor i nakit svih vrsta i materijala, a procijenjeno je da sve to potječe između 3300. i 3000. g. pr. Kr. Negdje oko 4500. g. pr. Kr. preddinastički je Egipat započeo svoje postojanje amracijskim razdobljem, poznatim pod nazivom Naqada I, jer većina nalazišta iz tog razdoblja potječe iz istog vremena kao i zaposjednutost Naqade. Promjena u ukrašavanju lončarske robe u tom razdoblju ukazuje na kulturu koja se razvija i umjetnički napre­ duje. Ranija je keramika bila ukrašena jednostavnim trakama boje, ali novi dizajni sadrže vješte geometrijske oblike i likove životinja, naslikane ili izrezbarene. Iz praktičnih razloga, kao i estetskih, oblici posuda postali su raznovrsniji. Dekorativni su predmeti također bili popularni, uglavnom "plesne" figurice, maleni obojeni kipići žena uz­ dignutih ruku. Međutim, najvažnija inovacija tog razdoblja bio je razvitak arhitek­ ture. Nekoliko glinenih modela domova, pronađenih u grobovima,

podsjeća na pravokutne kuće od glinenih opeka u Starom kraljevstvu. Čini se da se ideja o pojedinačnim nastambama, gradićima, a možda i urbanom planiranju počela javljati oko 4500. g. pr. Kr. Moguće je da su se oko 4000. g. pr. Kr. razvili gradovi-države u Naqadi, Hierakonopolu, Gebeleinu i Abidosu. Arheolozi to razdo­ blje zovu Naqada II, ili gerzeanskim. To se razdoblje uvelike razliku­ je od amracijskog, a karakterizira ga sve veći utjecaj sjevernih naroda na južne, što se vidi po kulturnim artefaktima, osobito keramici. Na koncu su iz tih gradova- država proizišli miješani narod i kultura ka­ sne preddinastičke ere, što je poznato kao Naqada III. Najveća razlika između amracijskog i gerzeanskog naroda bila je njihova keramika. Amracijska je lončarska roba, premda dekorativna, očito bila funkcionalna. S druge strane, gerzeanska je lončarska roba imala dekorativnije linije i bila je ukrašena geometrijskim motivima i realističnim prikazima ljudi i životinja. Životinje, kao što su nojevi i kozorozi, ne baš česti u blizini Nila, ukazuju na mogućnost da su Gerzeanci lovili u blizini pustinje. Njima se također pripisuju prvi pri­ kazi bogova, obično kako se voze u brodovima i nose zastave, nešto što nalikuje kasnijim zastavama koje su predstavljale različite egipatske provincije. Također je moguće da su ti prikazi jednostavno bili povije­ sni zapisi, ali budući da su gotovo uvijek naslikani na simboličnim artefaktima zakopanim s pokojnicima, svetost je razumno objašnjenje. S namještenim podzemnim prostorijama, replikama domova u kojima su pokojnici boravili za života, gerzeanske su grobnice najavi­ le ono što će uslijediti. Amuleti i drugi obredni predmeti, od kojih su mnogi prikazivali davne bogove u životinjskom obliku, bili su uobiča­ jene zalihe u grobovima. Neki znanstvenici vjeruju da se gerzeanski stav o zagrobnom životu vremenom razvio u Ozirisov kult i veličan­ stvene pokope egipatske dinastičke civilizacije. Neko se vrijeme smatralo da je tranzicija iz preddinastičke u dina­ stičku kulturu bila rezultat revolucije i ratovanja izazvanog otkrićem metala, razvojem metalurgije i novih društvenih struktura grada, pojedinačnih nastamba i pisanja. Noviji stavovi sugeriraju spori proces tehnološke evolucije. Također se vjeruje da se tijekom tog vremena razvilo pisanje. Motivi na lončarskoj robi su se kroz određeno vremen­ sko razdoblje očito razvijali u niz sličica koje podsjećaju na tradicio-

nalne hijeroglife. Vidljiva je kombinacija piktograma i fonograma (slika koja predstavlja zvuk), što je temeljni princip pisanja hijeroglifa. Još i danas postoje takvi sustavi pisanja, primjerice u Japanu. Sveopći egzodus ljudi iz pustinjskih područja južnog Egipta, oko 3000. g. pr. Kr., izazvao je nastanak novih i važnih naseobina u dolini Nila. Konačni čin tijekom preddinastičkih vremena bilo je ujedinje­ nje gornjeg i donjeg Egipta - premda još uvijek ima više pitanja nego odgovora kad je riječ o utemeljenju egipatske civilizacije. Još uvijek je uglavnom nepoznato tko je točno koga osvojio. Niz izvora ukazuje na pobjedu juga (kultura Naqada) nad sjeverom (kultura Maadi), a ipak društveni sustav koji je uslijedio više nalikuje sjeveru nego jugu. Međutim, to bi se moglo objasniti teorijom stapanja. Egipat je najpri­ je ujedinjen pod vlašću sjevera, ali je njegova struktura moći propala, te su vlast preuzeli kraljevi s juga, a oni su zadržali prvobitni oblik upravljanja što su ga uspostavili oni sa sjevera. Druga teorija kaže da je jug osvojio sjever, ali je prihvatio sjevernjačku kulturu. Takav scena­ rij postoji u vladavini Ptolemeja. Ptolemeji su bili grčki vladari Egipta nakon Aleksandra Velikog, a ipak su prihvatili egipatsku kulturu, na­ zivali su se faraonima i pokapali su ih u skladu s egipatskim običajima. Teško je reći tko je bio prvi kralj ujedinjenog Egipta, ili kad se to dogodilo. Narmerova paleta, trokutasti komad crnog bazalta na kojem jeprikazan kralj čije je ime, Nar-mer, napisano hijeroglifima, najuvjer­ ljiviji je od svih postojećih dokaza. Kralj je prikazan s bijelom krunom juga, i kako drži žezlo, spreman zdrobiti glavu svojeg neprijatelja sa sjevera. Isti je lik prikazan s crvenom krunom sjevera, a ispod njega bijesni bik (simbol faraonove moći), razara zidine grada i gazi još jed­ nog neprijatelja. "Škorpionska" glava žezla, još jedan artefakt, prikazuje sličnu figu­ ru, ali ovoga puta njegovo ime otkriva piktogram škorpiona. U raznim se dokumentima ta kraljevska figura spominje kao Narmer ili Aha, a moglo bi se raditi o legendarnom kralju Menu. Nije sigurno da je kralj Škorpion ista osoba kao Narmer, ali ta se dva lika općenito prihvaća­ ju kao ista osoba. Ako ti artefakti, kao i ostali iz istog razdoblja, doista prikazuju prvoga kralja ujedinjenog Egipta, onda je do ujedinjenja došlo negdje između 3150. i 3110. g. pr. Kr.

Egiptologija i podrijetlo egipatske civilizacije Dok je još bio veoma mlad, William Matthew Flinders Petrie (18531942.), o čijem je radu ranije bilo riječi, učio je trigonometriju i geo­ metriju, te se zainteresirao za arheologiju, osobito za područje drevnih težina i mjera. U dobi od trinaest godina pročitao je djelo Our Inhe­ ritance in the Great Pyramids (Naše naslijeđe u velikim piramidama) (1864) Charlesa Piazzija Smytha i zaključio da mora poći u Egipat ka­ ko bi vidio piramide. Godine 1880, kad je imao dvadeset četiri godine, objavio je svoju prvu knjigu, Stonehenge: Plans, Description, and Theo­ ries (Stonehenge: planovi, opis i teorije). Te je iste godine započeo četr­ desetogodišnju karijeru istraživanja Egipta i Bliskog istoka. Od 1880. do 1883. pažljivo je iskopavao i proučavao Veliku piramidu u Gizi, pretražujući svaki sloj tla i svaku lopatu materijala. Zbog svoje je teme­ ljitosti postao poznat kao veliki inovator znanstvenih metoda iskopa­ vanja. Godine 1883, objavljena je njegova knjiga Pyramids and Temples of Gizeh (Piramide i hramovi Gize). Govorila je o vještini i preciznosti drevnih egipatskih graditelja. Petrie je tijekom godina napisao više od sto knjiga, te gotovo devet­ sto članaka i prikaza. Jedno od njegovih najznačajnijih djela objavljeno je 1904, Methods and Aims of Archaeology (Metode i ciljevi arheologije), u kojemu definira metodologiju i ciljeve arheologije.

Zavojevači s istoka Kako se egiptologija tijekom devetnaestog stoljeća razvijala u zasebnu disciplinu, prvi su istraživači tražili dokaze koji bi objasnili početne faze egipatske civilizacije. Iskopavanja što ih je obavio Petrie razotkri­ la su dokaze mnogo starije kulture koja je postojala prije egipatske prve dinastije (2920-2770. g. pr. Kr.). Zapanjile su ga naglašene razli­ ke između te nove preddinastičke kulture i bolje poznatog materijala iz Staroga kraljevstva (2650-2152. g. pr. Kr.). Petrie je pronašao arte­ fakte nepoznate ranijim istraživačima, a vjerovao je da ih je ostavila nova rasa ljudi koja je migrirala u dolinu Nila. Petrie je u Naqadi razotkrio gotovo dvije tisuće sto grobova koji su sadržavali glinene posude, palete i različite amulete izrađene od kamena, kosti i slonovače. Procijenio je da najmlađi grobovi potječu iz 3100. g. pr. Kr., a najstariji iz preddinastičkog razdoblja (5500-3100.

g. pr. Kr.). Preddinastički predmeti bili su česti u tri glavna razdoblja: amracijsko (3800-3500. g. pr. Kr.), gerzeansko (3500-3200. g. pr. Kr.) i proto-dinastičko (3200-3100. g. pr. Kr.) razdoblje. U 1920-ima doda­ no je četvrto razdoblje, badarijansko (prije 4000. do 3800. g. pr. Kr.). Koristeći postojeće dokaze, Petrie i drugi arheolozi zaključili su da je život prije faraona bio primitivan, te da se malo prije dinastičkih vre­ mena razvila egipatska kultura. Egiptologija s početka dvadesetog stoljeća zaključila je da je "di­ nastička rasa" zavojevača donijela klasičnu egipatsku civilizaciju u dolinu Nila. Prema toj teoriji, ti su zavojevači bili kulturno i politički superiorni domorodačkim, primitivnim Egipćanima. Slijedom toga, brzo su se nametnuli kao vladari zemlje. Tijekom tog vremena, zna­ nost o kranijalnoj metrologiji - primjena mjerenja lubanje pri utvrđi­ vanju rase - bila je popularna i koristila se za podupiranje teorije o dinastičkoj rasi. Kosturi koji su pripisani toj dinastičkoj rasi bili su krupni i imali su dolihokefalni oblik lubanje, duguljastu od sprijeda do straga - neobično prema današnjim mjerilima. Vjerovalo se da je egipatska vladajuća klasa stigla s istoka, što je odražavalo tada prevladavajuće mišljenje da je Orijent bio izvor prvih kultura. Smatralo se da je kraljevska umjetnost prve dinastije bila sli­ čna onoj pronađenoj u Mezopotamiji. Hans Winkler, njemački istra­ živač, je tijekom 1930-ih iznio teoriju, koja je proistekla iz njegova otkrića drevnih slika na kamenu u istočnoj pustinji, da je egipatska civilizacija nastala slijedom migracije iz Mezopotamije. Između doli­ ne Nila i Crvenog mora našao je brojne prikaze brodova, veoma slič­ nih plovilima kakva se mogu vidjeti na ranim slikama u Mezopotamiji. Tvrdio je da su zavojevači iz Mezopotamije preko Crvenog mora stigli do Egipta, a dok su se kretali prema rijeci Nil, ostavili su tragove na stijenama. Ironija je u tome što su slike "mezopotamskih brodova" na kamenu, što ih je Winkler pronašao u Egiptu, zapravo mnogo sto­ ljeća starije od prikaza brodova u Mezopotamiji. U prvom dijelu dvadesetog stoljeća Afrika je na Zapadu bila po­ znata kao "tamni kontinent", te se smatralo da nije sposobna samo­ stalno stvoriti naprednu kulturu. Dakle, uz širenje fašizma svijetom, teorija o invaziji bila je proizvod svojeg vremena. Teorije o širenju, pri čemu superiorne kulture donose civilizaciju domorodačkim na-

rodima, također su bile popularne među mnogim kolonijalnim sila­ ma zapadne Europe. Zagonetka preddinastičkog razdoblja u Egiptu i teorija o dinastičkoj rasi dugo su vremena bili tema rasprava, prije pronalaženja i razotkri­ vanja bilo kakvih stvarnih dokaza. Arheolozi iz Američkog muzeja povijesti prirodoslovlja su 1969. otkrili strukturu koja potječe iz proto-dinastičkog razdoblja (4000-3000. g. pr. Kr.), u blizini mjesta gdje je James Quibell otkrio gradić Nekhen. Iskopavanja izvan Hierakonopola dovela su do otkrića cijelog amracijskog sela duž drevnog osušenog riječnog korita, Wadi Abul Suffian. To je otkriće pomoglo arheolozima pri rekonstrukciji svakodnevnog života, kakav je mogao biti. Prema tvrdnjama arheologa, selo je bilo nastanjeno poljodjelcima i obrtnicima. Činilo se da su glavešine sela upravljale manufakturom i trgovinom roba. Također je vidljivo da su stanovnici u tom razdo­ blju počeli graditi jednostavne sustave navodnjavanja. Pojavili su se prvi znakovi pisanog jezika. Grobnice su postale veće i sofisticiranije, a do kraja gerzeanskog razdoblja (3500-3200. g. pr. Kr.), grobnice su već bile slične onima prvih faraona. Za većinu egiptologa, iskopavanja u Hierakonopolu su dokazala da "dinastička rasa" nije izvršila invaziju na dolinu Nila krajem četvr­ tog tisućljeća pr. Kr. Premda su se teorije o zavojevačima zadržale kod manjine egiptologa (čak i u 1990-ima), većina je znanstvenika počela istraživati razvoj domorodaca i tražiti korijene dinastičkog Egipta unutar same doline Nila. Sadašnja istraživanja o egipatskom preddinastičkom razdoblju i njegovim lingvističkim karakteristikama ukazuju na miješano podrije­ tlo koje uključuje utjecaje iz sjeverne Afrike; s Bliskog istoka, osobito Mezopotamije; te iz rubnih dijelova Sahare. Većina znanstvenika vjeruje da su drevni Egipćani vjerojatno sličili svojim modernim po­ tomcima i bili su etnički različiti.

Objašnjenje: hipotetsko Premda iskopavanja i objavljivanje arheoloških otkrića i danas traju, znanstvenici još uvijek ne mogu točno reći kako se početkom trećeg tisućljeća pr. Kr. pojavila centralizirana država Egipat. Objašnjenja o podrijetlu davne egipatske države ostaju hipotetska. U gornjem

Egiptu (južni Egipat), problem je pomanjkanje podataka o naseobi­ nama da bi se stvorile općenite teorije. Međutim, kulturni ostaci jed­ nostavnih i kompleksnih društava pronađeni su u gornjem Egiptu u velikim središtima naseljavanja, kao što je Naqada, na preddinastičkim grobljima. Tijekom četvrtog tisućljeća pr. Kr. razvijale su se dvije kulture čiji se opstanak temeljio na poljoprivredi, Naqada na jugu i Maadi na sjeveru. Bolje su očuvana nalazišta Maadi naseobina. No, nalazišta u Naqadi, prvenstveno groblja, sadrže više pokazatelja o razvoju društvenih hijerarhija, što bi značilo da davna država svoje kulturne korijene ima na jugu. Nedostaju preddinastički dokazi o mijenjanju obrazaca stanovanja tijekom vremena. Egipat, osobito dolina Nila, uvijek je bio gusto naseljena zemlja, i već se pet tisuća godina agresivno iskorištava. Nadalje, Nil je poma­ knuo svoj tok prema istoku. Ti faktori, zajedno s modernim razvojem građevinskih područja, ograničili su iskopavanja starih nalazišta. Postoji relativno malo podataka o načinu egzistencije tijekom preddinastičkog razdoblja, osim novijeg rada na poljima, te nije poznato kad, zašto i gdje je došlo do pojačanog razvoja poljoprivrede i kad se pojaviloprvo navodnjavanje. Hierakonopoljebio važan za razotkriva­ nje preddinastičke proizvodnje i distribucije obrtničke robe, ali većina tehničkih dokaza pronađena je u grobovima. Ima malo arheoloških dokaza koji pokazuju uspon političkih elita, regionalnu integraciju i formiranje prve države, kao i proces ujedinjenja koji je doveo do prve dinastije koju se često naziva "0 dinastijom". U obrednom području Naqade II u Hierakonopolu, izrađivale su se vaze od bazalta i diorita, kao i svrdla za izradu kuglica. Peći za suše­ nje lončarske robe pronađene su u donjem dijelu pustinje, gdje su se izrađivale posude od gline pomiješane sa slamom i "posude boje šljive". Bačve pronađene na dva različita mjesta ukazuju na proizvodnju piva na bazi pšenice. Poslije je otkriveno još devet groblja u području Hierakonopola, a pokrivala su sve tri faze Naqada kulture (3800-3000. g. pr. Kr.). Mnogo je životinja pokopano na zapadnom dijelu groblja, a pronađeni su ostaci slonova, vodenkonja, krokodila, pavijana, gove­ da, ovaca, koza i pasa. U jednoj velikoj grobnici pronađeni su dijelovi ogrlica napravljenih od karneola, granata, tirkiza, fajanse, zlata i srebra. Također su nađeni

artefakti izrađeni od lazura i slonovače, oštrice od opsidijana i krista­ la, davna lončarska roba i drveni krevet s izrezbarenim bikovim noga­ ma. Rupe za stupove pokazuju da su velike grobnice nekoć bile nečim pokrivene i okružene ogradama. Arheolozi kažu da je to možda naj­ starija elitna grobnica s nadgradnjom koja je simbolizirala veličinu pokojnoga kralja. Od 1978. do svoje prerane smrti 1990, jedan od direktora ekspedicije i šef preddinastičke istraživačke ekipe u Hierakonopolu, Michael Hoffman, vjerovao je da su grobnice toga područja pripadale proto-dinastičkim vladarima Hierakonopola (3500-3000. g. pr. Kr.) i da je najveća grobnica pripadala kralju Škorpionu. Dvije naglašene poteškoće onemogućavaju donošenje zaključka na temelju činjenica. Najvažnija groblja u gornjem Egiptu predstav­ ljaju stečeno bogatstvo više društvene klase, ali ekonomski se izvori ne mogu adekvatno utvrditi. S druge strane, naseobine u donjem Egip­ tu omogućuju širu rekonstrukciju preddinastičke ekonomije, ali ne ukazuju na veću društvenu i ekonomsku kompleksnost. Postoje teorije o tome da je Naqada kolonizirala Nubiju. Trgovačka roba Naqada kulture pronađena je na većini nalazišta u Nubiji, između Kubanije na sjeveru i Sarasa na jugu: vrčevi za pivo ili vino, posude od gline, bakreno oruđe, kamene posude i palete, platno i kuglice od kamena i fajanse. Prema toj teoriji, "A-skupina" Nubijaca bila je u kon­ taktu s gornjim Egiptom, te je dospjela pod utjecaj njegove kulture. Pokopi A-skupine slični su onima u Naqada kulturi. Drugi vjeruju da se ta A-skupina sastojala od komercijalnih posrednika. Luksuzna roba, kao što su slonovača, ebanovina, tamjan i kože egzotičnih životi­ nja, dolazila je iz udaljenijih krajeva na jugu i prolazila kroz Nubiju. Druga teorija, koja se temelji na dokazima iz kraljevskoga groblja otkrivenog u Qustalu, kaže da su nubijski vladari bili zaslužni za uje­ dinjenje Egipta i utemeljenje davne egipatske države. To je za neke najbolje objašnjenje arheoloških podataka - da je A-skupina u Nubiji bila zasebna kultura u odnosu na preddinastičku kulturu gornjeg Egipta. Međutim, postoje konfliktni dokazi. Materijali iz Naqada kul­ ture bez ikakvih nubijskih elemenata poslije su pronađeni u sjever­ nom Egiptu, što pobija ideju o nubijskom podrijetlu davne egipatske dinastičke države. Za razliku od drugih političkih tvorevina toga doba, kao što su Nubija, Mezopotamija i Palestina, vladavina egipatske države prote-

zala se nad velikim zemljopisnim područjem. Organizacija drevne egipatske vlasti bila je jedinstvena. Čini se da postoji konsenzus kad je riječ o tome da je država imala svoje korijene u gornjem Egiptu, u Naqada kulturi. Vrste grobova, lončarska roba i artefakti ukazuju na razvoj od preddinastičkog oblika do prve dinastije, što se ne može vi­ djeti u kulturi donjeg Egipta. Nubijska je kultura vremenom istisnuta kulturom koja se razvila u gornjem Egiptu. Većina se znanstvenika slaže u nekim aspektima ujedinjenja, kao što je vremensko razdoblje potrebno za to, što se temelji na najranijim pisanim dokazima u Egip­ tu, te poslije, na popisu kraljeva. Međutim, kultura Naqada se širila prema sjeveru u području Faiyum, a zatim u Kairo i područje delte, što ukazuje na mogućnost da je ujedinjavanje zapravo počelo mnogo prije, a ne u razdoblju neposredno prije prve dinastije. Također po­ stoje teorije da je do ujedinjavanja južnih gradova-država, kao što su Naqada, Hierakonopol i Abidos, došlo ranije stvaranjem niza saveza. Neki povjesničari iznose pretpostavke da je širenje Naqada kulture na sjever bilo rezultat odlaska izbjeglica iz država koje su se razvijale na jugu; drugi tvrde da su razlog tome bili trgovci Naqade koji su po­ slovali s jugozapadnom Azijom. Ima veoma malo dokaza koji bi potvrdili da je do ujedinjenja Egip­ ta došlo kroz oružane sukobe i ratovanje. Prema rezultatima iskopava­ nja u Minshat Abu Omaru, sto šezdeset kilometara sjeveroistočno od Kaira, što ih je obavio arheolog i direktor Egipatskog muzeja u Berlinu, Dietrich Wildung, nema nikakvih naznaka o sukobima u delti Nila donjeg Egipta. Nalazište je bilo nastanjeno između 3300. i 2900. g. pr. Kr., a vidljiva je neprekidna kulturna evolucija od juga prema sjeveru. Wildung iznosi teoriju da nikad nije bilo vojnog osvajanja delte od strane kraljeva gornjeg Egipta, u što neki vjeruju na temelju Narmerove palete, ravne ploče škriljevca, visoke oko šez­ deset četiri centimetra, pronađene u Hierakonopolu u gornjem Egip­ tu. Druga, nedavno iskopana nalazišta u delti, kao što su Tell Ibrahim Awad, Tell el Farain i Tell el'Iswid, potvrđuju Wildungove zaključ­ ke. U njihovim slojevima nema nikakvih dokaza o uništavanju. Što­ više, keramika u Teli el Fara'inu pokazuje da su se gornji i donji Egi­ pat zajedno razvijali na prijateljske načine: trgovina i sve naglašenija kulturna razmjena. Općenito govoreći, dokazi pokazuju da su egipat-

ski državni sustav koji se razvio i njegovo širenje u sjeverna područja bili previše kompleksni da bi se objasnili isključivo vojnim osvajanjima. Međutim, mora se uzeti u obzir napuštanje Maadi područja na sjeveru. Zlato i razne vrste kamena, korišteni za izradu kamenih po­ suda i ogrlica, izrazito poželjni materijali u trgovini na velikim udalje­ nostima, bili su resursi gornjeg Egipta. Jedan motivirajući faktor za Naqada kulturu da se širi prema sjeveru bio bi kontroliranje trgovač­ kih putova koji su vodili do Mediterana. Smatra se da su veliki brodovi bili od velike važnosti za kontrolu na Nilu i za bavljenje razmjenom dobara na veliko. Budući da drvo za gradnju brodova nije raslo u Egip­ tu, već je stizalo iz područja Palestine, uspostavljanje najprije predstraža, a zatim i naseobina na sjeveru bilo bi logičan potez. Možda je mno­ go južnjaka koji su se selili u sjevernija područja iziskivalo formalnu vojnu nazočnost. To bi moglo objasniti zašto su Maadi napustili svo­ ja područja na sjeveru. Bez obzira o čemu se radilo, u vrijeme prve dinastije sjever je bio gušće naseljen od juga. Jedna posljedica pripojenja sjevera bila bi pojačana administracija države. Dakle, do početka prve dinastije bilo bi potrebno pisanje kako bi se omogućilo pravilno upravljanje, služ­ beni pečati i oznake za državnu robu. Kao i većina kultura, Egipat nije bio imun na strane utjecaje. Nepo­ bitan je kontakt s kulturama u jugozapadnoj Aziji tijekom četvrtog tisućljeća pr. Kr. U Maadiju, i poslije u Abidosu, pronađeni su artefak­ ti izrađeni u palestinskom stilu. Naqadska lončarska roba i kamene posude također su se izrađivale na način da nalikuju palestinskom stilu. Nadalje, egipatski cilindrični pečati neosporno potječu iz Mezo­ potamije, a pronađeni su u nekoliko grobova iz kasnog preddinastičkog razdoblja. No nije poznato kakav je učinak, ako ga je uopće bilo, to imalo na uspostavljanje egipatske države. Unatoč tome, društvena, politička i materijalna kultura, kao i sustav vjerovanja Egipćana, veo­ ma se razlikuju od sustava njihovih susjeda iz brončanog doba. Premda je jasno da je egipatska preddinastička kultura prihvaćala ideje susjednih zemalja, egipatska se kultura razvila u civilizaciju je­ dinstvenog karaktera. Uz dokaze iz raznih lokalnih kultura i druge dokaze koji pokazuju da je dolazilo do migracija iz susjednih zemalja, teško je tvrditi da se pojavila jedna jedina kultura u vidu "Egipćana".

Možda je različitost naroda koji su se ujedinili radi zajedničkih cilje­ va dala zamah dinastičkom Egiptu.

Tko su bili prvi Egipćani? Kad bi postojao vremeplov, mogli bismo jednostavno otputovati na­ trag u 4000. g. pr. Kr., provesti nekoliko mjeseci učeći egipatski jezik, a zatim postaviti sva naša pitanja. Naravno, morat ćemo se zadovo­ ljiti dokazima dobivenim nakon stoljeća istraživanja. Premda je po­ stalo politički nepravilno sugerirati da su egipatski stanovnici stigli s nekog drugog mjesta, nalazi ne dokazuju da su oduvijek, i isključivo, bili domoroci u dolini Nila ili sjevernoj Africi. Ljudska su bića uvijek bila sklona istraživanju, a genetičari nam kažu da su ljudi, tijekom proteklih sto tisuća godina, migrirali iz svoje prvobitne domovine u Africi do svih kutaka svijeta. Nema nikakve sumnje da su afrički do­ moroci odigrali određenu ulogu u prapovijesti Egipta. No s obzirom na dokaze o barem malo stranih utjecaja, situacija postaje složenija. Neki istraživači kažu da su se pastiri, koji su živjeli nomadskim životom, povezali u dolini Nila jednostavno zato da bi imali stalan izvor vode, te su tako stvorili egipatsku civilizaciju. Kako oni koji zagova­ raju tu teoriju, koja se često opisuje kao izolacionistička, mogu obja­ sniti poljoprivredu, veličanstvene radove u kamenu, kipove, hramove i druge vrhunske građevine koje se mogu nositi s današnjim najboljim tehničkim dostignućima? Kad možda Sfinga, astronomski postav­ ljeni megaliti u Nabta Playi, zdjele od granita i diorita, vaze i ploče u Kairskom muzeju, te stručni dokazi da su piramide izgrađene u cilju proizvodnje električne struje ne bi postojali, ne bi bilo ni bitaka teore­ tičara o povijesti drevnog Egipta. Ali sve to postoji, a anakronizmi ve­ rificirani od strane kvalificiranih znanstvenika i istraživača, koji su se pojavili veoma rano u egipatskoj povijesti, moraju se objasniti na neki drugi način. Pisanje, monumentalna arhitektura, te umjetnost i obrt, koji su se razvili do nevjerojatnih razina, ukazuju na postojanje dobro organizi­ rane, čak raskošne civilizacije. Sve je to ostvareno u komparativno kratkom vremenskom razdoblju, s malo ili nimalo ranijih postignuća (uz iznimku pastirskog načina života) za tako fantastičan razvoj. To

je problem, a u ovom se trenutku može objasniti jedino riječima "ne­ što nedostaje". Razvojni presedani koji objašnjavaju dokaze bili su previđeni ili podcijenjeni.

Sjevernoafričko mračno doba Iskopavanja u dolini Nila razotkrila su logorišta koja datiraju od 16.000 do 9000 g. pr. Kr., ali ta nalazišta ukazuju na društvo koje je živjelo od lova i ribolova. Poznata kao sebilijanska kultura, ta nalazišta ja­ sno ukazuju na smanjivanje veličine oruđa. Premda su pri kraju tog razdoblja znali kako se pripitomljuju životinje, Sebilijanci nisu bili ništa više od tradicionalnih lovaca i sakupljača iz starog kamenog doba. Od 9000. do 6000. g. pr. Kr. postoji "mračno doba" u povijesti sjeverne Afrike, o kojem ima veoma malo podataka. Tijekom tog vre­ mena, Sebilijanci su živjeli u dolini. Kasnije su zajednice novog kame­ nog doba počele uvoditi novi način života u čijem je središtu bila poljoprivreda, ali su se Sebilijanci čvrsto držali svojih tradicionalnih načina života temeljenih na lovu i ribolovu. Neki teoretičari vjeruju da je poljoprivreda dovedena izvana do tih lovaca i sakupljača, ali oni nisu bili spremni prihvatiti poljodjelski život. Šumovita područja u mediteranskom stilu, kao što su ona u Mezo­ potamiji, bila su najprikladniji prostori za kultiviranje pšenice i ječma, ovaca i goveda. Arheologija to potvrđuje. Između 10.000. i 8000. g. pr. Kr. najranija poznata kultura, koja je razvijala život na temelju sku­ pljanja samoniklih žitarica i potom ih kultivirala, nalazila se na podru­ čju današnjeg Izraela, Jordana i Libanona. Ti su davni poljodjelci bili poznati kao Natufijanci, po nalazištu gdje su prvi put identificirani, Wadi en-Natuf odmah sjeverno od Jeruzalema. Oni su bili ljudi sitne građe i dugačke glave (dolihokefalni), i zasigurno su pripadali vrsti Homo sapiens. Odijevali su se u kože, na glave su stavljali pokrivala od ljuski, a živjeli su u trajnim naseobinama u špiljama ili na brdima bli­ zu izvora. James Mellaart u svojoj knjizi The Neolithic of the Near East (Neolitik Bliskog istoka) kaže da su Natufijanci bili potomci europ­ skog kromanjonca. Bili su izdržljivog euro-afričkog podrijetla iz me­ diteranskog područja, "po naslijeđu u osnovi bijeli", kako on kaže, s dolihokefalnim lubanjama. Moglo bi se tvrditi da do širenja tako velikih društvenih promjena dolazi kroz prenošenje ideja iz jedne kulture ili regije u drugu. U slu-

čaju poljoprivrede, općenito se vjeruje da je ona stigla iz Levanta zemalja na istočnim obalama Mediterana, točnije rečeno, Libanona, Sirije i Izraela - tijekom osmog tisućljeća pr. Kr. Međutim, u Egiptu ima poteškoća s tom teorijom. Nalazišta iz novog kamenog doba u Egiptu pojavljuju se tri tisuće godina kasnije, a mnogi dokazi pokazu­ ju da izvor iz kojeg su Egipćani crpili znanje o poljoprivredi treba potražiti na jugu i zapadu, a ne na sjeveroistoku. Ipak, kako je moguće da razvijena poljoprivredna društva Levanta, udaljena samo sto šezde­ set kilometara, nisu odigrala određenu ulogu u razvoju poljoprivrede u Egiptu? U prilog teorije o dinastičkoj rasi govore rezbarije na dršku noža od slonovače iz gradića Gebel-el-Araka (blizu Denderaha, četiristo kilometara južno od Kaira) i slike na zidovima grobnice iz kasnog preddinastičkog razdoblja u Hierakonopolu, čija je starost procijenje­ na na 3500 g. pr. Kr., koje ukazuju na invaziju naroda pomoraca u dolinu Nila. Neki vjeruju da je stil ukrasa na dršku noža mezopotamski ili možda sirijski. Prizor bi mogao predstavljati morsku bitku protiv osvajača; to je također naslikano u grobnici u Hierakonopolu. Oba prizora prikazuju egipatske brodove i neobična plovila visokih pramaca i krma, neosporno podrijetlom iz Mezopotamije. Tu je tako­ đer otkriće grobova iz kasnog preddinastičkog razdoblja u sjevernom dijelu gornjeg Egipta, gdje su pronađene lubanje i tijela veća od domo­ rodačkih. Walter Emery kaže da je razlika tako očita, da je nemoguće pretpostaviti da ti ljudi potječu od onih otkrivenih u ranijim razdo­ bljima. Tijekom tog "mračnog doba" afričke pretpovijesti (9000-6000. g. pr. Kr.), iz kojeg je malo poznato o ljudskim aktivnostima, davni natufijanski poljodjelci iz jugozapadne Azije bili su zaslužni za naseo­ bine nalik gradovima, Jerihon i Catalhoyuk u današnjoj Turskoj, te su također zaslužni za pripitomljavanje psa. Najstariji dosad otkriveni pas potječe iz Belt Cavea u Perziji, a procijenjeno je da potječe iz 9500. g. pr. Kr. Sljedeći je pronađen u natufijanskim slojevima blizu Jerihona, a potječe iz 8940. g. pr. Kr. Zbog pomanjkanja arheoloških dokaza, teško je točno utvrditi što se u sjevernom Egiptu događalo između 9000. i 6000. g. pr. Kr. Posto­ je pokazatelji koji upućuju na to da je poljoprivreda stigla iz Mezo-

potamije. Međutim, postoje i pokazatelji koji upućuju na to da se po­ ljodjelstvo širilo na sjever s juga i zapada. Je li moguće da su obje teorije točne, te da je zapravo došlo do miješanja kultura?

Zubi kao dokaz Drugi dokazi o tome tko su bili prvi Egipćani dolaze iz područja zubarstva. Proučavanja ljudskih zuba iz razdoblja kasnog pleistocena i novijih iz doline Nila, u usporedbi sa zubima Afrikanaca, Britanaca, Španjolaca i Izraelaca pokazuju da zapravo nije bilo genetske izolacije sjeverne Afrike od Euro-Azije. Niz studija kojima se pregledavala zubna morfologija u dolini Nila iz kasnog pleistocena i holocena poka­ zalo je da je došlo do nevjerojatne promjene oblika ljudskih zuba od tih ranijih doba do danas. Oblik zuba se toliko promijenio da prilagođavanje (prirodna selekcija) očito nije dovoljno objašnjenje. Christy G. Turner II, profesor antropologije na Državnom sveučilištu Arizone, kaže da tako mnogo brzih dijakroničnih zubnih morfoloških promjena može vidjeti jedino u populacijama koje su u kratkom vremenskom razdoblju primile mnogo imigranata. Ta komparativna proučavanja zuba u sjevernoj Africi pokazuju da je postojao genetički diskontinuitet između pleistocena (prije 9000. g. pr. Kr.) i holocena (nakon 9000. g. pr. Kr.). Kontinuitet je vidljiv kroz gotovo cijeli holocen. Nubijci iz donjeg Egipta su tijekom kasnog pleistocena i mezolitika (razdoblje otprilike od 11.000. do 5000. g. pr. Kr.) bili po zubima slični stanovnicima zapadne Afrike i drugim Afrikancima južno od Sahare. Međutim, kasniji su Nubijci bili sličniji jugozapadnim Euroazijcima. Najnovija od tih sjevernoafričkih studija o zubima bavila se arheološ­ ki dobivenim materijalima iz Izraela, točnije Natufijancima, te novi­ jim primjerima. Analize su pokazale da je zubalo Natufijanaca slično kasnijim stanovnicima jugozapadne Azije, kao i Nubijcima iz holoce­ na (kasnijeg doba). Ta je studija, što ju je proveo Christy Turner, za­ ključila da je jedini način objašnjavanja tih sličnosti i razlika pretpo­ stavka o znatnom protoku gena i/ili prave migracije iz jugozapadne Azije u dolinu Nila pri kraju pleistocena. Među imigrantima su se mo­ gli nalaziti Natufijanci, kao i njihovi trgovinski partneri, Mushabijanci, kultura novog kamenog doba smještena u stepama i sušnim po­ dručjima pustinja Negev i Sinai između 12 500. i 10.500. g. pr. Kr.

Turner tvrdi da postoji arheološki i fizičko antropološki razlog za vjerovanje da su Natufijanci srodni suvremenim narodima Levanta koji govore semitskim jezicima. Kaže da su neki, ako ne i svi, AfroAzijati podrijetlom iz krajeva sjeverno od uže Afrike. Također vjeru­ je da se "izolacionistička teorija" o podrijetlu egipatske kulture dugi niz godina širila kao paradigmatska reakcija protiv korištenja migra­ cije za objašnjavanje kulturalnih promjena u sjevernoj Africi. Turner kaže da su neki znanstvenici pošli tako daleko da su svakoga tko je govorio o euro-azijskom utjecaju na kulturnu evoluciju u blizini do­ line Nila etiketirali kao rasistu. Arheolozi kulturama obično daju imena po nalazištu gdje je nji­ hov način života prvi put identificiran. Dakle, iz perspektive istraži­ vača, tijekom cijele povijesti pojavljuju se brojne kulture koje naizgled nemaju nikakve veze s bilo kojom drugom kulturom. Međutim, u stvarnosti je gotovo svaka kultura, prošla i sadašnja, bila pod utjecajem drugih kultura. Drugi dokazi potkrepljuju Turnerov zaključak da su narodi pirenejskog (iberskog) poluotoka mogli biti povezani s preteča­ ma egipatske civilizacije. No, postoji još zagonetnija veza - s kulturom Maya iz pretpovijesne Južne Amerike. O tome će biti riječi u sljede­ ćem poglavlju.

8

TOKSIČNI DOKAZI ZA STARU TEORIJU Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina? odine 1976. u Muzeju čovječanstva Parizu izloženi su mumifi­ cirani ostaci egipatskog faraona Ramzesa Velikog. To je bila je­ dinstvena prilika za znanstvenike iz cijele Europe. Ovoje kojima je mumija bila omotana trebalo je zamijeniti, pa su botaničari dobili komadiće tkanine kako bi analizirali sadržaj. Dr. Michele Lescott iz Prirodoslovnog muzeja u Parizu imala je sreće da je dobila za proučavanje maleni uzorak kraljevskog pogreb­ nog platna. Nakon pomnog pregleda, otkrila je da su na vlaknima zalijepljene nekakve sitne točkice. Pod mikroskopom se činilo da je riječ o česticama duhana. Iskušala je nekoliko različitih načina proma­ tranja, ali je uvijek dobivala isti rezultat. Rečeno joj je da je uzorak platna vjerojatno kontaminiran dok je njime rukovao radnik s lulom. Međutim, duhan je u Egipat stigao tek u modernim vremenima. Prije više od jednog stoljeća, bavarski je kralj donio kićeni sarko­ fag Henut Tauija, zajedno s mumijom, u muzej u Miinchenu. Godine 1992. istraživači su započeli projekt s ciljem istraživanja njegova sadr­ žaja. Za kemijsku je analizu bila zadužena dr. Svetla Balabanova s Instituta za forenzičku medicinu u Ulmu. Iz svojih je testiranja dobila veoma zbunjujuće rezultate. Tijelo Henut Tauija sadržavalo je velike količine kokaina i nikotina, ali tijekom drevnih vremena duhan je rastao jedino u Amerikama, a koka samo u bolivijskim Andama.

G

Prvih ju je pet pozitivnih rezultata šokiralo, pa je uzorke poslala u još tri laboratorija. Također su bili pozitivni, te je objavila svoje rezul­ tate. Akademska je reakcija bila žestoka, a Balabanova kaže: Primila sam hrpu pisama koja su bila gotovo prijeteća, uvred­ ljiva pisma u kojima su ljudi tvrdili da govorim besmislice, da fantaziram, da je to nemoguće, jer je dokazano da prije Kolumba tih biljaka nije bilo nigdje na svijetu, osim u Amerikama. Ipak, testovi što ih je Balabanova obavila na kosi prihvaćena su meto­ da određivanja uporabe droge. Tako je već dvadeset pet godina. Nema nikakvih mogućnosti kontaminacije. Droga, i druge tvari što ih ljudska bića konzumiraju, ulazi u proteine kose i ondje ostaje mjesecima, a mo­ že se zadržati čak i nakon smrti. Zapravo, može zauvijek ostati ondje. Radi isključivanja mogućnosti vanjske kontaminacije, uzorak ko­ se se opere u alkoholu, a zatim se testira i sama otopina u kojoj se prao. Ako je otopina čista, ali testiranje kose je pozitivno, onda se droga mora nalaziti u kosi, što znači da je osoba konzumirala drogu u nekom razdoblju svojeg života. Toksikolozi smatraju da je analiza kose način pobijanja kontaminacije nakon smrti. Balabanova čvrsto stoji uza svo­ je metode i rezultate: U tom testiranju ne može postojati nikakva pogreška. Metoda je općeprihvaćena i korištena je već tisuće puta. Ako rezultati nisu prihvatljivi, onda objašnjenje mora biti negdje drugdje, a ne u mojim testovima jer sam sto posto sigurna u rezultate. Cvijet lotosa mogao bi objasniti zbunjujuće rezultate. Sadrži snažan nikotin i doista je bio korišten, kako prikazuju slike na velikom hramu u Karnaku. Slike prikazuju Egipćane kako u pehar ubacuju cvijet loto­ sa. Njegov sadržaj, možda vino, reagirao bi s biljkom, te bi se oslobodio nikotin. No postoji jedan problem. Razine nikotina pronađene u mu­ mijama bile su smrtonosne. Balabanova vjeruje da se duhan zasigurno koristio u procesu mumificiranja. Visoke doze nikotina su antibakterijske, te bi doprinijele procesu konzerviranja. Je li to dio dobro čuva­ ne tajne mumificiranja? Drugo bi objašnjenje moglo biti da je nekoć postojala vrsta duhana koje danas više nema. Međutim, botaničari nas

uvjeravaju da bi oni sigurno znali za neku drugu vrstu drevnog duha­ na, da je doista postojala. Otkrivanje kokaina u tim drevnim ostacima posve je druga stvar. Kako kaže dr. Sandy Knapp iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu, gotovo je nemoguće pronaći kokain u egipatskim mumijama. Na mumijama su obavljeni testovi kako bi se provjerilo jesu li autentične. Bile su. Balabanova kaže da je to zagonetka, ali smatra da je moguće da je biljka koka uvezena u Egipat prije Kolumbova vremena, što je jedina mogućnost za objašnjavanje činjenica. Je li doista moglapostojati drevna međunarodna trgovina drogama, s vezama koje su se prote­ zale čak do Amerika? Egiptolozi, kao što je John Baines sa Sveučilišta Oxford, tu ideju smatraju smiješnom: Ideja da su Egipćani putovali u Ameriku posve je apsurdna. Ne poznajem nikoga tko radi kao egiptolog, antropolog ili arheolog koji ozbiljno vjeruje u bilo koju od tih mogućnosti, i također ne poznajem nikoga tko vrijeme provodi baveći se istraživanjem tih područja, jer se smatra da ta područja nemaju nikakvo stvarno značenje za te teme. No zapravo ima ljudi koji se bave tim istraživanjima, kao što su Alice Kehoe sa Sveučilišta Marquette i Martin Bernal sa Sveučilišta Corne­ ll, kao i Robert Schoch, koji je svoju teoriju iznio u djelu Voyages of the Pyramid Builders (Putovanja graditelja piramida). Kehoe vjeruje da postoje dokazi o kontaktima preko Atlantika i preko Pacifika, iz­ među istočnih i zapadnih hemisfera, ali priznaje da neki arheolozi izbjegavaju rasprave o tom pitanju. Ona tvrdi da to dokazuje slatki krumpir, a također postoje kipovi indijskih boginja koje drže klip kukuruza. Kikiriki, pronađeni u zapadnoj Kini, dodatna su potvrda. Bernal, profesor drevne povijesti istočnog Mediterana, teoretski se slaže, te ta putovanja u Amerike opisuje kao "izrazito vjerojatna". Ta vjerovanja djelomice potkrepljuju rimski vrčevi pronađeni 1975. u brazilskoj luci koja se zove Zaljev vrčeva. Neki znanstvenici smatra­ ju da bi mogli potjecati s potopljene rimske galije, ali to se tumačenje žestoko osporava. Međutim, u Brazilu također postoji natpis koji je, čini se, na drevnom mediteranskom jeziku. A u Meksiku su nađene

tri tisuće godina stare figurice s bradama, što je značajka nepoznata američkim domorocima, plus kolosalni kipovi za koje se kaže da izgle­ daju afrički. Na te je objekte ukazao autor bestselera Graham Hancock u svojem djelu Fingerprints of the Gods (Otisci bogova). Problem s kojim se suočavaju oni koji zagovaraju teorije o preko­ oceanskim putovanjima je pomanjkanje artefakata koji bi ih podržali. Teško je naći fizičke dokaze, u Africi ili Americi. Moguće je da Egipća­ ni nisu bili narod pomoraca, ali je također moguće da su neki drugi narodi to bili. Tada se javlja pitanje: Tko su bili prekooceanski putnici? Mišljenja su podijeljena. Ima ih koji iskreno vjeruju da su istraživački narodi prelazili oceane. Drugi smatraju da je ta zamisao apsurdna. Međutim, znanost je i prije neke teorije etiketirala kao apsurdne, ali se jednoga dana otkrilo da su točne.

Naslijeđe mayanskih putovanja Augustusa Le Plongeona Neki od današnjih znanstvenika vjeruju da su drevne kulture, kao is­ traživači ili trgovci, prelazile oceane u potrazi za novim zemljama. Nisu prvi koji to vjeruju. Augustus Le Plongeon vjerovao je u to prije više od sto godina. Njegova je priča podjednako fascinantna i šokantna. U posljednjim godinama njegove karijere, Augustus Henry Julius Le Plongeon (1826-1908.) proglašen je "apsurdnim" od strane znan­ stvene zajednice njegovoga doba. Ta se prosudba nije odnosila na te­ žak, a katkad i opasan, terenski rad što ga je obavljao, već na zaključke i teorije što ih je stvorio na temelju prikupljenih podataka. Premda je bio obilježen kao izvanbračno dijete, Le Plongeon je bio briljantan čovjek koji se tijekom svoje karijere bavio rudarstvom, fotografijom, medicinom i na koncu arheologijom. Govorio je francuski, engleski, španjolski i jukatanski mayanski, što ga je naučio dok je dvanaest go­ dina živio i radio na Yucatanu, na raznim mayanskim ruševinama. On i njegova žena, Alice, nikad nisu odustali od svojih uvjerenja. Us­ red žestoke opozicije, umrli su promovirajući svoj rad i svoje teorije.

Dolazak na Yucatan Godine 1873. bračni par Le Plongeon stigao je na poluotok Yucatan, zemlju podijeljenu između meksičke vlade i mayanskih pobunjenika. Ondje su planirali dokumentirati mayanske ruševine uz pomoć nove fotografske metode za čije je usavršavanje i Augustus dao svoj dopri­ nos. Le Plongeon je iza sebe imao godine iskustva u premjeravanjima i fotografiranju (ranije u Peruu), kao i slutnju što ju je kanio testirati sistematskim promatranjima. Vjerovao je da je kultura iz Južne Ame­ rike utemeljila civilizirani svijet, nagađanje što ga je prvi put iznio dok je pregledavao drevne ruševine u Tiahuanacu. Činjenice što će ih razo­ tkriti, dokazat će ili opovrgnuti njegovu hipotezu. Nije se želio osla­ njati na teorije drugih znanstvenika, već je htio osobno procijeniti. Tjedan dana nakon što su stigli u Meridu, glavni grad Yucatana, Alice je oboljela od žute groznice. Kad se oporavila, preselili su iz hotela u bolji smještaj i počeli istraživati lokalno područje. Proučava­ li su obližnje ruševine, baveći se značajkama arhitekture, natpisima i rezbarijama, nadajući se da će ih to uputiti na daljnja istraživanja. Također su mnogo vremena provodili učeći mayanski jezik i pretražu­ jući povijesne arhive u Meridi. Le Plongeon je razumijevanje mayanskog jezika i mogućnost komuniciranja sa živućim Mayama smatrao važnim korakom za tumačenje prošlosti. Bračni je par Le Plongeon tijekom sušne sezone 1873-74. prvi put posjetio drevni grad Uxmal, jednu od pristupačnijih i većih ruševina na Yucatanu. Bio je pod upravom meksičke vlade, a time i izvan dose­ ga mayanskih pobunjenika. To je također bila prilika za posjećivanje niza svečanosti i promatranje narodnih običaja. Na temelju sve boljeg upoznavanja domorodaca, stekli su uvjerenje da su pripadnici naroda Yucatana izravni potomci drevnih Maya koji su izgradili nekoć veličan­ stvene gradove i hramove. Uxmal je pružio dio dokaza koji su potkrje­ pljivali njegovu teoriju, ali glavne će dokaze naći u Chichen Itzi, naj­ većem arheološkom nalazištu iz vremena prije Kolumba. Međutim, nalazilo se u području što su ga kontrolirali pobunjenici. Sam dola­ zak onamo pokazao se kao prava pustolovina. Po dolasku u Chichen Itzu, Le Plongeonov prvi cilj bio je pronaći Akab Dzib (kuća mračnog pisanja) kako bi proučio hijeroglifski tekst što ga je opisao Mariano Chable, veoma star čovjek iz Meride. Cha-

Slika 8.1. Poluotok Yucatan i mjesta gdje je Le Plongeon istraživao

ble je rekao da taj tekst sadrži natpis koji je proročanstvo, te da će je­ dnoga dana stanovnici Sacija (Valladolid, gradić na Yucatanu) razgo­ varati sa stanovnicima Hoa (Merida, glavni grad) preko konopa što će ga rastegnuti ljudi koji su stranci u zemlji. Le Plonegon je pronašao građevinu zaraslu u grmlje, iza opservatorija u rotonda stilu, poznatog kao Caracol. Natpis što ga je tražio nalazio se na kamenom dovratku u unutrašnjoj prostoriji, a ispod njega se vidio portret mavanskog sve­ ćenika ili vladara. Čim je sve to očišćeno, počeo je s dešifriranjem. Prema Le Plongeonovim riječima, neki od uklesanih simbola pred­ stavljali su munju ili elektricitet. Ondje se također spominjao konop o kojem je starac govorio. Otkriće je bilo tako važno da je namjestio svoju fotografsku opremu i počeo stvarati temeljitu dokumentaciju. Le Plongeon je o svojem otkriću pisao predsjedniku Meksika i Američkom arheološkom društvu, napominjući da je tekst "navod­ no proročanstvo". Američko arheološko društvo je to objavilo 1877, a otad nadalje su oni koji su pobijali njegove stavove, tvrdili kako je

vjerovao da su Maye koristili telegraf za komuniciranje. To je bio po­ četak kraja njegove dotad ugledne karijere.

Iskopavanje priče o kraljici Moo U Chichen Itzi, bračni par Le Plongeon je u Gornjem hramu jaguara kopirao ostatke zidnih slika koje su prikazivale prizore iz seoskog života, religiozne događaje, ratovanje i vladare. Nakon proučavanja prizora, Le Plongeon je zaključio da pričaju priču o jednoj generaciji vladara, te da ona nudi objašnjenje za širenje Maya. Za Le Plongeona, to su bili povijesni dokazi, za razliku od mita, kao i izvorište drugih civilizacija i njihove mitologije. Prikazi životinja na tim zidnim slikama bili su simboli njihovih totema, ili duhova. Orla je identificirao kao makao, simbol mayanske princeze. Zvala se kraljica Moo, prema mayanskoj riječi za makao. Princ Chaacmol je bio njezin brat, a spominjao se kao "moćni ratnik" jer je njegov totem bio jaguar. Šareni štit princa Chaacmola pojavljivao se na zidnim slikama i drugim rezbarijama u hramu. Koristeći te zidne slike, Le Plongeon je izabrao mjesto za koje je vjerovao da ondje leži zakopan važan kip. Je li to bilo zbog pravilnog tumačenja zidnih slika ili iz čiste sreće, mjesto što ga je izabrao za ko­ panje doista je sadržavalo kip princa Chaacmola. Prema riječima Le Plongeona, to je bio isti lik što su ga prikazivale slike ratnika na zidovi­ ma hrama: Prateći lik Chaacmola u bitci, primijetio sam da štit što ga nosi na sebi ima naslikane zelene točke, te je posve isti kao ukrasi smješteni između tigrova na prostorima između stupova iste građevine. Prirodno, zaključio sam da je spomenik podignut u slavu ratnika koji nosi štit. Odmah je poslao vijest o svojem otkriću kolegama na sjeveru. Ame­ rički urednik Le Plongeonovih izvještaja s terena, Stephen Salisbury, promijenio je ime "Chaacmol" u "Chacmool", mayanski naziv za pu­ mu. Salisbury nije znao da je Le Plongeon posebno koristio chaac i mol, mayanske riječi koje znače "moćni ratnik". Međutim, "Chacmool" je postao općeprihvaćeni način pisanja imena, premda je Le Plongeon ponovno uspostavio svoj autoritet i kasnije u vlastitim napisima ime

promijenio u Coh, mayansku riječ koja se češće koristila, a imala je isto značenje.

Chaacmol Duboko ispod humka čije je Le Plongeon naredio iskopavanje, našli su veliki kameni kip jaguara koji počiva, s istim okruglim mrljama kakve su pronađene na zidnim slikama u hramu. Le Plongeon ga je identificirao kao mayanskog princa Chaacmola, najmlađega brata i partnera kraljice Moo. Kraj kipa su pronađeni mnogi artefakti. Uz bazu kipa nađeno je osamnaest šiljaka od kremena. Sedam je artefakata isklesano od zelenoga kamena; dva su bila plosnate keramičke plo­ če. Pronađen je i keramički lonac. Le Plongeon je dao izraditi zlatni broš sa cjevčicom od nefrita, kao dar za svoju ženu, što je simbolizira­ lo njezinu duhovnu vezu s kraljicom drevnih Maya. Broš je postao Alicein talisman. Na prsima kipa bila je zdjela u kojoj su se nalazili slomljena oštrica od kremena, kuglica od nefrita i organski ostaci za koje je Le Plongeon vjerovao da su kremirani ostaci srca princa Chaacmola. Le Plongeon je verificirao materijal uz pomoć Charlesa Thompsona, profesora ke­ mije na Institutu Worcester Free. Thompsonova je analiza glasila: "To je nekoć bilo dio ljudskog tijela koje je spaljeno s nekim gorivom." Uz takvo je otkriće Le Plongeon bio uvjeren da je pravilno dešifri­ rao zidne slike. Tako je dobio perspektivu na temelju koje je mogao dalje razrađivati povijest Maya. Oboružani novim otkrićima, Le Plongeoni su se vratili u Uxmal kako bi proučili ondje uklesane likove, te da bi stekli širi uvid u ma­ yansku ikonografiju. Kratak posjet bio je dovoljan da uvjeri Augustusa i Alice da su kraljica Moo i druge mayanske figure doista povijesne ličnosti, jer su se nalazili na oba nalazišta, Chichen Itza i Uxmal. Vjero­ vali su da je profil kraljice Moo uklesan na fasadi Guvernerove palače, premda je lik bio nejasan i nije bio vidljiv iz svih kutova. Unatoč tome, prema Le Plongeonovoj povijesti Maya, uklesan je po naredbi drugo­ ga brata kraljice Moo, princa Aaca. Prilikom dokumentiranja svojeg rada u Uxmalu, Le Plongeon je fotografirao fasadu i označio neke detalje kako bi istaknuo profil kra­ ljice Moo. To je izazvalo još jedan napad njegovih protivnika, a taj je

izazvao veliku štetu. Optužili su ga da namjerno falsificira svoje foto­ grafije kako bi promovirao svoju teoriju o širenju kulture Maya.

Princ Cay Tijekom posljednje sezone terenskog rada u Uxmalu, otkrili su natpis za kojeg je Le Plongeon vjerovao da se odnosi na Chaacmolova stari­ jeg brata, princa Caya (mayanska riječ za ribu). Sa slutnjom da je lik princa Caya skriven u donjem dijelu piramide Adivino u Uxmalu, pro­ bušio je tunel u zidu i pronašao veličanstvenu skulpturu kraljevske ličnosti čija je glava bila ukrašena ribom, njegovim totemom. Uzbuđen zbog svojeg otkrića, Le Plongeon je dvojici Amerikanaca iz Meride pokazao kip princa Caya, zamolivši ih da to zadrže u tajno­ sti. Nisu ga poslušali, već su o tome obavijestili novine iz Meride. Čuv­ ši tu vijest, upravitelj obližnje plantaže krenuo je u potragu za mjestom gdje je Le Plongeon našao kip, ne samo zbog njezine povijesne vrije­ dnosti, nego i radi blokova vapnenca koji su se zasigurno ondje nala­ zili. Želio ih je radi preprodaje. Kako bi to spriječio, Le Plongeon je smislio plan koji će prestrašiti njega i svakog drugog eventualnog pljač­ kaša. U lokalnim novinama, Eco de Comercio, objavio je lažnu obavi­ jest da je na nalazištu postavio dinamit. Premda na nalazištu nikad nije doista postavljen dinamit, Le Plongeon je bio izvrgnut oštrim kriti­ kama. Njegov već ionako okrnjen ugled, u očima američkih učenjaka i znanstvenika, još se više srozao. Godine 1883. bračni par Le Plongeon vratio se u Chichen Itzu ka­ ko bi dokumentirali zidne slike u Gornjem hramu jaguara (koji se spominje kao Memorijama dvorana) i iskopali ono za što su se nadali da je mauzolej princa Caya. Na izloženom dijelu Venerine terase nala­ zila se rezbarija ribe. To je, naravno, Le Plongeona navelo na pomisao da je to njegova grobnica. Sličnost humka odmah uz Venerinu platfor­ mu i onoga kraj Platforme orlova (gdje je našao Chaacmola) govorila je da je to dobro mjesto za početak kopanja. Namjeravali su biti pedan­ tni u dokumentiranju tog iskopavanja kako njihov rad, i kasnija inter­ pretacija, ne bi dopustio nikakve kritike. Radovi su počeli jarkom na sjeverozapadnom uglu platforme, gdje je ostalo nekoliko kamenih ploča oplate. Uskoro je pronađeno građevno kamenje, sada gotovo raspadnuto s malo žbuke između.

Nakon osam dana radnici su napokon razotkrili kip, metar i dvade­ set sjeverno od platforme, u razini tla. Alice je o rezultatima iskopava­ nja izvijestila u časopisu Scientific American: "Figura je bila pokrivena debelim slojem rasute žbuke. Jedna je noga slomljena ispod koljena, ali našli smo je ispod kipa, pa smo je namjestili kako bismo sve foto­ grafirali." Kip je stajao na malenim stožastim stupovima, polegnutim na stranu. To je bio dio dizajna koji je uključivao 182 stošca postavljena na 2,3 kvadratna metra. Dvije trećine bile su obojene u plavo, a preos­ tala trećina u crveno. Svi su bili visoki od devedeset do sto dvadeset centimetara. Dvanaest zmijskih glava, okrenutih u različitim smjero­ vima, bilo je namješteno u razini stupova. Njihovi su ukrasi i boje preživjeli zub vremena, premda su prije zakopavanja polomljeni. Slije­ di opis iz knjige A Dream of Maya (San o Mayama), biografije brač­ nog para Le Plongeon što su je napisali Desmond i Messenger (tekst u navodnicima su doslovne riječi Le Plongeona): "Na vrhu svake glave uzdiže se neka vrsta pera ili možda plamen, a s obje strane prednjega dijela glave nalaze se okomiti ukrasi, poput rogova." Glave su obojene zelenom bojom i na gornjim dijelovima imaju urezana pera. Donje strane pokrivaju ljuske zmije. Rubovi čeljusti bili su žuti, a rascijepljeni jezik i desni crveni. Zubi su bili bijeli. Oko očiju i "preko čela" bila je plava boja, a oči su bile ispunjene bijelom "ljuskom". Rogovi ili nosni čepovi koji su izlazili iz rila bili su zeleni i crveni duž vrhova, kao i "pero" na vrhu. U području kamenih stožaca također je pronađena urna namještena u podu, a sadržavala je plosnati trapezoidni predmet, dvije polu-kuglice od nefrita, cijev od nefrita, malenu kristalnu kuglu i ostatke mozaika. Kopanje se nastavilo kroz tri prethodne razine poda, te su otkrive­ ni drugi artefakti, uključujući oštricu od opsidijana, djeliće lončarije i kosti malene životinje. Nakon što su stigli do posljednje razine poda, na kamenu stancu i obojenog u crveno, Le Plongeon je usmjerio rad prema jugozapadu. Ondje su pronašli nekoliko ravnih kamenih ploča s niskim reljefom. Dalje na jugu, otkrili su kamen na kojem je bila

uklesana riba, okružena zmijskim tijelom. U tom je trenutku Le Plongeon bio uvjeren da su pronašli pogrebnu odaju princa Caya. Još je samo morao objaviti svoj rad i svoje teorije.

Razvijanje povijesti Maya u Le Plongeonovu stilu Koristeći zidne slike, kipove i rezbarije iz Uxmala i Chichen Itze, Le Plongeon je stvorio i prepričao povijest nekolicine ključnih vladara Maya i njihovih veza s drugim kulturama. Le Plongeon kaže da se to događalo prije 11.500 godina. Svoju je posve razrađenu povijest objavio u knjizi Sacred Mysteries Among the Maya and Quiches (Svete tajne među Mayama i Quicheima), ispričavši priču o ljubavi između kraljice Moo i princa Coha, te o tome da ga je ubio njegov ljubomorni brat Aac. Prema interpretaciji Le Plongeona, tijekom razdoblja građanskih ne­ mira nakon smrti princa Coha, kraljica Moo je bila prisiljena pobjeći u Egipat, a kad je stigla, prihvatili su je kao davno izgubljenu sestru. Le Plongeon je smatrao da priču potvrđuje obilje artefakata pronađe­ nih tijekom iskopavanja u Uxmalu i Chichen Itzi, kao i ono za što je tvrdio da su kremirani ostaci srca princa Coha. Le Plongeon nam kaže da je to priča koja je ilustrirana na zidovima Gornjeg hrama jaguara i u priči Troano rukopisa. Međutim, neki vjeruju da je imao drugih motiva za stvaranje veze između Egipta i Maya. Želio je naći podrijetlo slobodnog zidarstva, tajnog bratstva, što su ga neki željeli smjestiti u Egipat. Budući da je i sam bio slobodni zidar, poznavao je simbole bratstva i vjerovao da je u Uxmalu pronašao obilje takvih simbola. Le Plongeon je zaključio da su Maye izravni potomci utemeljitelja slobodnog zidarstva, što bi značilo da su korijeni bratstva mnogo stariji nego da je slobodno zi­ darstvo započelo u Egiptu. Lubanja i prekrižene kosti uklesane na piramidi Adivino i isklesani torzo s naopako okrenutom šakom na pregači, oboje simboli slobod­ nog zidarstva, bili su uvjerljivi. Pokazao je torzo dvojici prijatelja u Meridi, ali je skulptura kasnije nestala bez traga. Bez tog dokaza koji bi potkrijepio teoriju o vezi sa slobodnim zidarstvom, opreznija bi osoba odustala od takvog zaključivanja, svjesna da će to biti kontroverzno. No Le Plongeon je bio uporan, te je čak koristio neke značajke arhitekture, uključujući lukove s izbojcima u zidu, kao dodatne do­ kaze o toj vezi. To je bio još jedan potez koji se okrenuo protiv njega.

Razvijanje mayanskog alfabeta U studenom 1880, kad se bračni par Le Plongeon nalazio u drevnom glavnom gradu Mayapan, tražili su ključ za dešifriranje mayanskih hijeroglifa. To je bila reakcija na znanstvenike koji su odbacili mo­ gućnost postojanja mayanskog alfabeta. Taj je navodni alfabet zabilje­ žen u šesnaestom stoljeću nakon španjolskih osvajanja, te se vjerovalo da je riječ o izmišljotini biskupa Yucatana, Diega de Lande. Le Plonge­ on se nadao da će dokazati da je alfabet autentičan. Proučavajući drevne spomenike, te uz njegovo podrobno poznavanje mayanskog načina života i jezika, nadao se da će uspjeti rekonstruirati alfabet. Sa svojim iskustvom i poznavanjem njihovog jezika i kulture, je li mogao postojati netko bolji za taj zadatak? Le Plongeon je smatrao da nije: Moje znanje o njima nužno mora biti veće od znanja gospode koji pišu za svojim pisaćim stolovima, bez poznavanja pravih činjenica. Le Plongeon je fonetiku Maya složio u alfabet i povezao ga s Egip­ tom, ali također s grčkom i akadijskom kulturom drevne Mezopota­ mije. Prema tvrdnjama Le Plongeona, mnogi od ključnih slogova tih jezika imali su identično ili gotovo identično značenje. Naprimjer, mayansko slovo ma, , sastoji se od dva različita simbola, i Simbol predstavlja obrise njihove zemlje, poluotoka Yucatana (vidi sliku 8.2). Dva imix simbola, , predstavljaju vodene mase s obje strane poluotoka - Meksički zaljev i Karipsko more. Simbol predstavlja žensku dojku, s bradavicama i aureolom, što znači grudi. Ali to može značiti i mnogo više. Također može značiti zatvoreno mjesto, kao što je "nutrina". Dakle, Le Plongeon je vjerovao da simbol ma, , nakrivljeni dimnjak između dva imixa, znači "zemlja" ili "mjesto" - kopneno područje između dvije vodene mase. Akadijci su isti slog, ma, koristili za izražavanje pojma fizičkog lokaliteta. Egipćani su također imali sličan simbol za svoje slovo M, , što također znači mjesto ili položaj. Grčka riječ (mjesto ili polo­ žaj) iz grčkog teksta uklesanom na Rosetta kamenu (granitna ploča na kojoj je identičan tekst dekreta vijeća svećenika uklesan hijeroglifi-

ma, demotskim i grčkim pismom) u hijeroglifskom je dijelu izražena sovom za M i produženom rukom za A, što daje koptsku riječ (ma) - "položaj" ili "mjesto". Le Plongeon komentira: Nitko nam nikad nije rekao zašto su autori hijeroglifa u Egiptu znaku i značenje ma. Nitko to ne može objasniti, jer nitko ne zna podrijetlo Egipćana, njihove civilizacije, niti njihovu ze­ mlju gdje se razvijala od povoja do zrelosti. Le Plongeon navodi druge koincidencije, kao što je riječ za vodu. Na mayanskom je to ha, na egipatskom i kaldejskom a. Egipćani su svoju zemlju zvali "mjesto krokodila", budući da je, prirodno, bila krcata krokodilima. Ain je bila riječ Što su je koristili na spomenicima i u hijeroglifima. Opisivala je rep životinje koju je imenovala. To je ta­ kođer mayanska riječ za krokodila. Rep služi kao kormilo za životinju, pa je simbolizirala brod, jednako kao i krokodila. Egipat je uvijek bio oskudno pošumljena zemlja. Tijekom poplava, bujica je čupala stabla s korijenom, nosila ih sa sobom i ostavljala svuda naokolo. Kako bi orao tlo, poljodjelac je najprije morao očistiti svoje zemljište. Asirci su toj zemlji dali nazive Misur i Muzur. Koinci­ dencija je što miz na mayanskom znači "raščistiti ostatke stabala", a muuzul znaci "iščupati stabla". Učenjaci iz Le Plongeonova doba tvrde da je grčka riječ thalassa, što znači "more", nepoznatoga podrijetla. Le Plongeon vjeruje da bi ti učenjaci, da su poznavali mayanski jezik, lako našli podrijetlo u

Slika 8.2. Poluotok Yucatan i mayanski simbol za nj

riječi thallac, što znači "nestabilna stvar". Grčki glagol tarasso ili thrasso znači "uznemiriti". Tijekom predsjedavanja Euklida, 403. g. pr. Kr., grčki su gramatičari složili atenski alfabet u njegov današnji oblik. Za nazive svojih slova izabrali su riječi koje su nastale kombinacijom različitih zvukova što čine svaki stih Le Plongeonova mayanskog epa. U toj najzanimljivijoj filološkoj i povijesnoj činjenici, kako to Le Plongeon zove, našao je razlog iz kojeg su određena slova, koja imaju istu vrijednost, razdvoje­ na umjesto da su stavljena jedno do drugoga, što bi bilo prirodno. Što bi drugo moglo navesti Euklida i njegove suradnike da odvoje epsilon od eta, theta od tau, da omikron stave u sredinu, a omega na kraj alfabeta? U kolovozu 1882. Le Plongeon je u Revista de Merida, dnevnim novinama u Meridi, objavio španjolski prijevod mayanskog epa nastalog na temelju naziva slova grčkog alfabeta. Pozvao je učenjake koji su se bavili Mayama da ga pregledaju i korigiraju, za slučaj da je neku riječ pogrešno upotrijebio. Također je svoje otkriće silno želio predsta­ viti znanstvenom svijetu. Nitko nije ponudio nikakav ispravak, prem­ da je u ono vrijeme to privuklo pozornost studenata u zemlji gdje su španjolski i mayanski bili pučki jezici. Prema tvrdnjama Le Plongeona, prijevod u tablici 8.1 (stranica 194) može se smatrati apsolutno točnim budući da je to engleska (hr­ vatska) verzija teksta objavljenog na španjolskom u Meridi. Le Plongeon je vjerovao da mayanski alfabet, izgovoren od početka do kraja, priča priču o Atlantidi, ili Mu, koja je potonula na morsko dno. Le Plongeonova verzija priče, za koju kaže da je "slobodan prijevod", navedena je u tablici 8.2 (stranica 195). To odgovara opisnom odjeljku u Platonovu dijalogu Timej: Kasnije je došlo do silnih potresa i poplava; u samo jednom danu i noći katastrofe, svi su ratoborni ljudi potonuli u zemlju, a otok Atlantida na sličan je način nestao u morskim dubinama. Iz tog je razloga more u tim dijelovima neprohodno i neproboj­ no, jer se na putu nalazi pličina od blata; to je nastalo uslijed ta­ loženja otoka.

TABLICA 8.1. GRČKI ALFABET I MAYANSKI VOKABULAR (s hrvatskim značenjima) alpha/alfa/

al (obilna) paa (provala) ha (voda)

beta

be (hodati) ta (mjesto)

gamma/gama/

kam (primati) ma (zemlja)

delta

tel (dubina; dno) ta (gdje)

epsilon

ep (zapriječiti) zil (praviti rubove) on-om (vrtlog; kovitlati se)

zeta

ae (udariti) ta (mjesto; tlo)

eta

et (sa) ha (voda)

theta

thetheah (proširiti se) ha (voda)

iota /jota/

io (sve što živi i kreće se) ta (zemlja)

kappa

ka (sediment) paa (provala; otvoriti)

lambda

lam (potopiti) be (ići; hodati) ta (kamo; mjesto)

mu /mi/

mu (mu)

ni /nu/

ni (šiljak; vrh)

xi /ksi/

si (podići se preko; pojaviti se iznad)

omikron

om (vrtlog; kovitlati se) ik (vjetar) le (staviti) on (okruglo)

Pi

pi (stavljati malo po malo)

rho /rol

la (dok) ho (dolazak)

sigma

zi (hladno) ik (vjetar) ma (prije)

tau

ta (gdje) u (zavala; dolina)

upsilon/ipsilon/

u (bezdan) pa (spremnik) zi (hladno; smrznuto) le (staviti) on (okruglo)

phi / fi /

pe (doći; oblikovati) hi (glina)

chi/hi/

dhi (usta; otvor)

psi

pe (izići) zi (para)

omega

o (ondje) mee (vrtlog) ka (sedimenti)

TABLICA 8.1. LE PLONGEONOV PRIJEVOD O POTONUČU ATLANTIDE (riječi pisane kurzivom su Le Plongeonove) alpha /alfa/

obilna provala vode

beta

širi se-preko-ravnica

gamma /gama/

Oni- pokrivaju - kopno

delta

u nizinama gdje

epsilon

ondje su - zapreke, obale formiraju vrtloge

zeta

udaraju -zemlju

eta

sa vodom.

theta

Voda se širi

iota /jota/

po svemu što živi i kreće se.

kappa

Sedimenti popuštaju.

lambda

Potonulo je kopno

mu/mi/

Mu.

ni/nu/

Vrhovi se - samo

xi /ksi/

uzdižu iznad - vode.

Omikron

Kovitlaju se vjetrovi naokolo

Pi

malo po malo,

rho /ro/

sve dok ne stigne

sigma

hladan zrak. Prije

tau

gdje su - postojale - doline,

upsilon /ipsilon/

sad su, bezdani, zaleđeni spremnici. Na okruglim mjestima

phi/fi/

glina -se formirala.

chi/hi/

Usta

psi

se otvaraju; pare

omega

izlaze - i vulkanski sedimenti.

Le Plongeonovim jezičnim koincidencijama tu nije bio kraj, već ih je proširio na drevnu kozmologiju. Kako kaže biskup Euzebije iz Cezareje tijekom drugog stoljeća, u kaldejskoj legendi o stvaranju, na početku vremena jedna je žena vladala svim monstruoznim zvije­ rima koje su obitavale u vodama. Zvala se Thalaath. Grci su to preveli u Thalassa i tako nazvali samo more. Suvremeni filolozi vjeruju da je etimologija te riječi bila izgubljena. Le Plongeon i za to pronalazi od­ govor u mayanskom jeziku. Thallac se odnosi na "stvar koja nije mir­ na", kao što je more. Dodaje da imena Tiamat i Bel-Marduk pružaju dodatne dokaze koji potvrđuju tu teoriju, budući da nijedan jezik, osim mayanskog, ne daje tako prirodni etimon i jednostavno objašnje­ nje njihova značenja. Tiamat, "dubine", je mayanska riječ sastavljena od četiri osnove, ti, ha, ma, ti (to jest, ti - "ondje"; ha - "voda"; ma "bez"; ti - "zemlja"). Tiamat, dakle, znači "svugdje voda, nigdje zemlja", ili "dubina". Isti se dokazi pojavljuju u hebrejskim studijama. U članku objav­ ljenom u časopisu Century Magazine u siječnju 1894., Morris Jastrow Jr. objašnjava da se riječ tehom pojavljuje na pločicama pisanim kli­ nastim pismom i u Knjizi postanka sa značenjem "dubina", što je toč­ no ono što je dobiveno iz mayanskog jezika.

Migracije Maya Na temelju tih lingvističkih dokaza, Le Plongeon je razradio pretpo­ vijesne migracije najranijih Maya. Putovali su od svojih domova u "zemljama zapada", preko Pacifika, duž obala Indijskog oceana, do vrha Perzijskog zaljeva, zatim uzvodno Eufratom - na čijim su obalama osnovali svoje naseobine. Le Plongeon ne tvrdi da su Maye bili jedini narod koji je izgradio gradove i društva Mezopotamije. Lokalno je stanovništvo očito odigralo svoju ulogu, kao i miješanje ideja i tradici­ ja, ali tvrdi da su mayanski istraživači potaknuli civilizacijski razvoj. Sumerska mitologija podržava tu zamisao u priči o sedam mudraca, gdje ribama slična stvorenja pod zapovjedništvom Enkija (akadijski, Ea) dolaze iz mora, ispunjena mudrošću, te služe kao savjetnici kralje­ vima. Oni su bili zaslužni za osmišljavanje i gradnju gradova. Neki od tih naroda koji su govorili mayanskim jezikom, u skladu s istraživačkim i migracijskim instinktima naslijeđenim od svojih

predaka, napustili su mezopotamijsku ravnicu i zaputili se preko Siri­ je prema zalazećem suncu, u potrazi za novim zemljama. Stigli su do prevlake Sueza i nastavili putovanje sve dok nisu ušli u plodnu doli­ nu Nila. Krećući se duž obala rijeke, izabrali su područje Nubije i ondje se naselili. Zemlju su nazvali Maiu, u spomen na njihovu kul­ turnu kolijevku u zapadnim zemljama. Ondje su uspostavili svoju religiju i način života u novoj zemlji.

Povijest Maya ili Le Plongeonova hereza Le Plongeon tvrdi da su Maye, prema vlastitoj povijesti i legendi, tije­ kom pretpovijesnih vremena stigli na Yucatan sa zapada, a vodio ih je Itzamna, prvi vođa i junak Maya koji se spominje. Putem koji se tajanstveno otvorio kroz vodu, stigli su s Dalekog istoka iza oceana. Do druge je migracije došlo nešto kasnije, tijekom drugog stoljeća poslije Kr., a vodio ih je Kukulcan, čudotvorni svećenik i učitelj koji je postao utemeljitelj mayanskoga kraljevstva i civilizacije. Tijekom petog stoljeća poslije Kr. osvajači s juga, Nahuatli, razori­ li su najvažnije gradove Maya, uključujući rezbarije junaka, vladara i slavnih žena koje su ukrašavale javne građevine. Filozofi i svećenici pažljivo su sakrili knjige koje su sadržavale zapise o drevnim tradicija­ ma i povijesti, tekstove koji sežu unatrag do njihovih davnih predaka koji su naselili poluotok. Le Plongeon tvrdi da su te knjige ostale skri­ vene do njegova vremena. Prema tvrdnjama Le Plongeona, Itzaes (lokalna kultura Maya koji su živjeli u nizinama), koji su radije prihvatili izolaciju nego pokorava­ nje, napustili su svoje domove i ustanove, izabravši lutanje pustinjom. Umjetnost i znanost uskoro su počele propadati, kao i njihova civiliza­ cija. Političke trzavice i religiozne nesuglasice dovele su do građanskog rata. Uskoro se kraljevstvo raspalo, a glavni grad, Mayapan, bio je uništen. Tijekom tog užasnog razdoblja, zaboravljene su stare tradici­ je i predaje. Pomiješavši se s tradicijama, praznovjerjima i bajkama Nauhatla, njihove su tradicije i povijest prešli u oblik mitova. Veliki muškarci i žene primitivnih doba pretvoreni su u bogove prirodnih sila i fenomena. Budući da su njihove drevne knjižnice nestale, treba­ lo je napisati nove knjige koje su sadržavale te mitove, a čini se da

njima pripadaju Troano i Dresden rukopisi. Troano i Dresden rukopi­ si su mayanski tekstovi pisani hijeroglifima, iz razdoblja prije Kolum­ ba, a nalaze se u Museo de America u Madridu i Sachsische Landesbibliothek u Dresdenu. Dresdenski kodeks je kalendar u kojem se vidi koji su bogovi odgovorni za svaki pojedini dan u godini, te objašnjava pojedinosti mayanskoga kalendara i brojčanog sustava. Troano (ili madridski) kodeks bavi se horoskopima i astrološkim tablicama, te se vjeruje da ga je sastavljalo osam pisara. S nestankom starog svećenstva izgubilo se i znanje o njihovom sve­ tom načinu pisanja. Le Plongeon objašnjava da legende urezane na fasa­ dama hramova i palača, pisane tim znakovima, više nitko nije razumio, osim možda nekolicine koji su prisegnuli da će čuvati tajnu. Imena graditelja, njihova povijest i prirodni fenomen što su ga vidjeli bili su zagonetka tim davnim ljudima, jednako kao i ostalima sve do danas.

Zemlja škorpiona Le Plongeona je posebno zanimala priča iz Troano rukpisa koja je govorila o užasnoj prirodnoj kataklizmi, najvjerojatnije potresu. U zapisima o njegovim istraživanjima stoji da su četiri autora ostavili opise istoga događaja, na mayanskom jeziku. Jedan se nalazi u Kodek­ su Cortesianus, koji se danas smatra dijelom Troano rukopisa; drugi se pojavljuje na rezbariji iznad ulaza u Hram jaguara u Chichen Itzi; četvrti opis je dio epske pjesme pronađene u Ateni. Međutim, Le Plon­ geon nije ponudio prijevod znakova (glifova) uklesanih iznad vrata hrama u Chichen Itzi. Otkriće djelomične zidne slike, napravljene na građevini u Kabahu (grad odmah južno od Uxmala), naveo je Le Plongeona da mnoge mjesece posveti proučavanju Troano rukopisa. Nekoliko stranica na početku drugoga dijela bavile su se prepričavanjem "užasnog feno­ mena" do kojeg je došlo tijekom kataklizme koja je potopila deset zemalja. Među njima je bio veliki otok koji se zvao "zemlja Mu", a na­ lazio se usred neobično iskrivljenog niza otoka povijesno poznatih pod nazivom West Indies (Karipsko otočje). Za Maye je to bila "zemlja škorpiona". Le Plongeon se zapanjio i oduševio kad je našao prikaz događaja zapisan tijekom života osoba koje je našao u ruševinama. Njihova povijest, opisana na zidnim slikama, također je ispričana u

legendama i skulpturama koje još uvijek ukrašavaju zidove njihovih palača i hramova. Također je bio ushićen spoznajom da su te drevne slavne ličnosti, u vrijeme Troano rukopisa, već bile pretvorene u bo­ gove prirodnih elemenata. Ta su bića za nove Maye postala moćnici koji su stvarali strašne potrese i žestoko tresli "zemlje zapada", kako je ispričano u priči Akab-ciba, te su otok poslali na počinak ispod valova Atlantskog oceana.

Putovanje kraljice Moo Zahvaljujući dešifriranju Troano rukopisa, priča o kraljici Moo se na­ stavila. Isplovivši s Yucatana, potražila je utočište u zemlji škorpiona (Karipsko otočje), ali je otkrila da je Mu, srce zemlje, nestalo. Budući da nije imala drugog izbora, nastavila je putovati prema istoku i uspjela stići do Egipta. Le Plongeon to potkrepljuje tvrdnjama da se ona spominje na egipatskim spomenicima i papirusima, uvijek kao kraljica Mau (Moo). Egipćanima je bolje poznata kao božica Izis, a nosila je ruho različitih boja koje je podsjećalo na perje, slično perju ptice makao (crvena ara), po kojoj je dobila ime na mayanskom jezi­ ku. Le Plongeon kaže da je Izis bio naziv od milja što su joj ga dali njezini sljedbenici i novi poklonici, izmjena ili možda dijalektalni iz­ govor mayanske riječi icin (izgovara se idziri), a znači "malena sestra". Prije no što je otišla s poluotoka Yucatan, kraljica Moo je naredila izgradnjumemorijalnogzdanja,Hramajaguara,posvećenoguspomeni na princa Coha. Odredila je da se glavni događaji njihova života jarkim bojama prikažu na zidovima pogrebne odaje. Time nije bila zadovoljna, pa je iznad njegovih ostataka također podigla mauzolej, ekvivalentan mramornoj veličanstvenosti suvremenih zdanja podi­ gnutih u slične svrhe. Sve četiri strane spomenika bile su ukrašene izrezbarenim ploča­ ma u mezzo relievo (polu-reljef). Jedan friz prikazuje umirućeg rat­ nika koji leži na leđima, uzdignutih koljena i s tabanima čvrsto polo­ ženim na tlo. Njegova je glava, zabačena unatrag, pokrivena kacigom. Iz njegovih rastvorenih usana, u obliku tankog plamena, izlazi dah života. Njegov je položaj isti onome što su ga Maye, u tim vremenima, davale svim skulpturama svojih velikih junaka, položaj koji je pred­ stavljao obrise mayanskog carstva u onoj mjeri u kojoj ga je moglo zauzeti ljudsko tijelo.

Gornji dio tijela, umjesto da stoji uspravno, prikazano u ležećem položaju i, s glavom zabačenom unatrag, simbolizira smrt poglavara naroda. U desnoj ruci, koja počiva na njegovim prsima, drži razbije­ no žezlo sastavljeno od tri koplja, oružja koje mu je nanijelo smrtono­ sne rane. Jedna se rana nalazi ispod lijeve lopatice, usmjerena prema srcu sa stražnje strane, što ukazuje na podlo umorstvo žrtve. Druge dvije su na donjem dijelu leđa. Lijeva je ruka položena preko prsa tako da lijeva šaka počiva na desnom ramenu, kao znak poštovanja među živima. Le Plongeon to tumači kao poniznost, jer se duše pokojnika moraju pojaviti pred sudom Yum-cimila, "boga smrti". Le Plongeon nagađa da su to isti običaji koji su prikazani na egipatskim natpisima i papirusima, gdje duše, dok stoje ispred trona Ozirisa u Amentiju, čekaju na svoju osudu. "Egipćani su", kaže jedan od prvih egiptologa, Sir John Gardner Wilkinson, "namještali ruke mumija duž tijela, s dlanovima okrenu­ tim prema unutra tako da počivaju na bedrima, ili su ih stavljali na­ prijed preko prepona, katkad čak i preko prsa; katkad je jedna ruka u prvom, a druga u drugom položaju." Francuski knjižničar i paleograf Champollion Figeac (1788-1867), komentirajući spomenik princu Cohu, primjećuje da je gornji kraj žezla ukrašen otvorenim dipetalnim (dvolisnim) cvijetom koji u sredini ima napola otvoren pupoljak. To bi moglo predstavljati činjenicu da je mrtvi ratnik ubi­ jen veoma mlad, prije nego je dosegnuo zrelost. Donji dio žezla obli­ kovan je kao leopardova šapa, a zacijelo simbolizira ime mrtvog juna­ ka, Coh, ili Chaacmol, "leopard". Etimon posljednje riječi je Chaac, "grom", "oluja", dakle, "nepo­ bjediva moć"; a mol, "šapa bilo koje životinje mesojeda". Budu­ ći da je leopard bio najveća i najopasnija grabežljiva zvijer koja je obitavala u šumama Yucatana i Srednje Amerike, Maye, koji su, kako je već rečeno, svemu davali nazive po onomatopeji, svojeg najslavnijeg ratnika nazvali Chaacmol; to jest "šapa brza poput groma", "šapa s nepobjedivom moći poput oluje". Na pločama koje su ukrašavale otvor vrata bile su izrezbarena dva lika. Jedan je leopard, a drugi je makao koji liže (ili jede) srca. Le Plon­ geon kaže da je prvi lik totem ratnika u čiji je spomen mauzolej podig-

nut. Drugi je simbol njegove žene, kraljice Moo, prikazane kako liže srca svojih neprijatelja koje je porazila u bitci, kako bi naslijedila nji­ hovu smionost. Uz donji rub balustrada, velike zmijske glave razjapljenih usta i isplaženih jezika pružaju se duž stubišta što vodi do vrha mauzoleja. Zmijske glave, totemi Cana (vladajuće obitelji), koristile su se u svim građevinama što su ih izgradili, kako bi se svima objavilo da ih je izgradio njihov red. Jezik koji strši iz usta bio je simbol mudrosti u narodu Maya, te se često koristio u portretima svećenika i kraljeva, koji su bili obdareni velikom mudrošću.

Sfinga Maya Veoma se zanimljiv kip nalazio na vrhu mauzoleja princa Coha, umirući leopard s ljudskom glavom. Za Le Plongeona, to je bila "prava sfinga", i možda prototip zagonetne egipatske Sfinge. Mayanska sfinga, poput leoparda na skulpturama, ima tri duboke rupe na leđima, sim­ bolične rane što mu ih je nanio njegov brat Aac. Toga hrabrog mayanskog ratnika, kojega neprijatelji nisu mogli ubiti u poštenoj borbi, mučki je ubio njegov kukavički brat, jednako kao što je Ozirisa, u Egiptu, ubio njegov brat Set, i to iz istog motiva - ljubomore. U egipatskoj povijesti, Oziris nam dolazi kao mit. Među­ tim, Le Plongeon tvrdi da je princ Coh, obožavani Ozil, bio opipljiva stvarnost - pronađeni su ostaci njegova spaljenog srca, kao i oružje od kojeg je umro.

Slika 8.3. Mauzolej princa Coha (iz knjige Augustusa Le Plongeona Kraljica Moo i egipatska Sfinga)

Od trenutka kad je otkrivena, egipatska je Sfinga zagonetka kultu­ re i drevnih vremena koja ni do danas nije razriješena. Još uvijek je, riječima baruna Christiana Karla Josiasa Bunsena, autora djela Egypt's Place in Universal History (Položaj Egipta u svjetskoj povijesti) (1848), "povijesna zagonetka". Bunsen primjećuje da je najistaknutije ime na steli (drevnoj uspravnoj kamenoj ploči na kojoj se nalaze tekstovi ili znakovi), u hramu između Sfinginih šapa, ime Armaisa koji je bio faraon između 1298. i 1394. g. pr. Kr., kako piše u popisu kraljeva što ga je sastavio grčki svećenik i povjesničar Maneton. William Osburn, autor djela The Monumental History of Egypt, as Recorded on the Ruins of Her Temples, Palaces, and Tombs (Monumentalna povijest Egipta, kako je zabilježena u ruševinama hramova, palača i grobnica) (1854), kaže da je Sfinga Kefrenovo djelo; ali Osburn ipak nije siguran jer dodaje: S druge strane, velika zagonetka bradate divovske Sfinge i dalje ostaje neriješena. Kada i tko je izgradio kolosalni kip, i koje je bilo njegovo značenje?... naviknuli smo Sfingu u Egiptu smatra­ ti portretom kralja, točnije, određenoga kralja čije crte lica navo­ dno predstavlja. U hijeroglifskom pismu, sfinga se zove Neb, "gospodar". Richard Lepsius (1810-1884), kojeg se smatra utemeljiteljem moderne egiptologije, kaže: Kralj Kefren je spomenut u natpisu (na steli između Sfinginih šapa), ali ne čini se razumnim stoga zaključiti da je Kefren (Khaefre) izazvao pogubljenje lava, jer nam drugi natpis govori da je kralj Kefren već vidio čudovište, ili, drugim riječima, kaže da je kip već postojao prije njega, da je bio djelo drugog faraona. Na ba­ zi su zapisana imena Tutmosisa IV, Ramzesa II, kao i Kefrena. Plinije, prvi autor koji je spomenuo Sfingu, govori o njoj kao o grobni­ ci Amasisa. Kao što je rečeno u 1. poglavlju, starost Sfinge ne može se sa sigurnošću utvrditi. Jacques de Rouge (1842-1923), u svojoj knji­ zi Six Premiere Dynasties (Šest prvih dinastija), pretpostavlja da je Sfinga nastala u vrijeme četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.), ali je

vjerojatno jednako stara, ako ne i starija, kao i piramide. Što se tiče nje­ zine važnosti, Klement iz Aleksandrije jednostavno kaže da je Sfinga bila simbol "sjedinjavanja sile s razboritošću ili mudrošću" - to jest, fizičke i intelektualne moći, navodnih atributa egipatskih kraljeva. Le Plongeon ukazuje na određene analogije koje postoje između egipatske Sfinge i leoparda s ljudskom glavom koji čuči na vrhu mau­ zoleja princa Coha. Kako bismo bolje razumjeli te analogije, potrebno je uzeti u obzir značenje naziva Sfinge, ali također i njezin položaj u odnosu na obzor i na građevine oko nje. Egipatska je Sfinga okrenuta prema istoku i nalazi se ispred druge (Kefrenove) piramide, s pogledom na Nil. Predstavlja lava koji počiva ili čuči (možda leoparda) s ljudskom glavom. Piazzi Smyth nam kaže da "na glavi i licu, mada nigdje drugdje, ima mnogo originalne građe čija je površina na nekim mjestima obojena mutno crvenom bojom." Mauzolej princa Coha, u Chichen Itzi, nalazi se ispred i istočno od Memorijalne dvorane. Kip na vrhu je leopard s ljudskom glavom. Sve­ ta boja Maya bila je crveno-smeđa, sudeći prema freskama u pogreb­ noj odaji, a prema riječima biskupa Yucatana, Diega de Lande, domo­ roci su, čak i u vrijeme španjolskih osvajanja, imali običaj pokrivanja lica i tijela crvenim pigmentom. Po pitanju egipatske Sfinge, Henry Brugsch-Bey, egiptolog i autor knjige A History of Egypt under the Pharaohs (Povijest Egipta pod faraonima) (1881), piše: Sjeverno od toga golemog lika ležao je hram božice Izis; drugi, posvećen bogu Ozirisu, nalazio se s južne strane; treći je hram bio posvećen Sfingi. Natpis na kamenu o tim hramovima kaže sljedeće: On, živući Hor, kralj gornje i donje zemlje, Keops (Khufu), on, davatelj života, utemeljio je hram božici Izis, kra­ ljici piramide; kraj božje kuće Sfinge, sjeverozapadno od božje kuće i grada Ozirisa, gospodara mjesta mrtvih. Čini se da Sfinga, smještena između hramova, što ju je Izis i Ozirisu posvetio njihov sin, Hor, ukazuje na činjenicu da je osoba koju pred­ stavlja bila blisko povezana s oba spomenuta božanstva. Drugi natpis pokazuje da je bila posebno posvećena bogu Ra-Atumu, ili "Suncu na zapadu", te ga povezuje sa "zemljama prema zalaze-

ćem suncu", s "mjestom mrtvih", i sa zemljom podrijetla njihovih predaka. Drevni su Egipćani vjerovali da se onamo vraćaju nakon smr­ ti i pojavljuju se pred Ozirisom, koji je sjedio na svojem prijestolju usred vode. On će im tada suditi za njihova djela dok su boravili na zemlji. Samuel Birch, govoreći o djelu Sir Gardnera Wilkinsona, Manners and Customs of the Ancient Egyptians (Ponašanje i običaji drevnih Egipćana), kaže da su "Sfingu zvali Ha ili Akar" Te riječi na mayanskom jeziku znače "voda" i "jezerce" ili "močvara". Na temelju tih naziva, Le Plongeon zaključuje da postoji naznaka da je kralj, kojeg je predstavljala Sfinga, obitavao u zemljama okruženima vodom. Njezin položaj, s glavom okrenutom prema istoku i leđima pre­ ma zapadu, možda nije bez značaja. Zar to ne bi moglo značiti da su ljudi koji su je izradili putovali sa zapada prema istoku? Sa zapadnog kontinenta gdje je Izis bila kraljica, kad je napusti­ la zemlju svojeg rođenja i otplovila dalje, sa svojim sljedbenici­ ma, u potrazi za novim domom? Nije li moguće da je taj lav ili leopard s ljudskom glavom bio totem neke slavne osobe u domo­ vini, blisko povezane s kraljicom Moo, koju su kraljica i njezin narod veoma štovali, te je željela sačuvati uspomenu na nju u novoj zemlji i među budućim generacijama?

Slika 8.4. Simbol (glif) Ozirisa (iz knjige Augustusa Le Plongeona Kraljica Moo i egipatska Sfinga) Le Plongeon pita: "Je li Sfinga bila totem princa Coha?" Na mayanskom jeziku, na ukrasima oko ulaza u Memorijalnu dvoranu i na skulpturama što su ukrašavale mauzolej princa Coha, princa je pred­ stavljao leopard. U Egiptu je Oziris, kao kralj Amenti (kralj Zapada), također bio prikazan kao leopard, prema Le Plongeonovim tvrdnjama (slika 8.4). Njegovi su svećenici uvijek nosili leopardovu kožu iznad svojih obrednih halja, i leopardova je koža uvijek visjela blizu njego­ vih slika ili kipova.

U nastojanju da objasni značenje imena uklesanih na bazi Sfinge, Le Plongeon koristi mayanski jezik i njegove fonetske podudarnosti s drevnim Egiptom. Navodi riječi iz djela History of Egypt (Povijest Egipta) Henryja Brugsch-Beya: Sfinga se u tekstu naziva Hu, riječju koja označava lava s ljud­ skom glavom, a pravo je ime boga kojeg Sfinga predstavlja bilo Hor-makhu, odnosno "Horus na obzoru". Također se zvala Khepra, Horus u svojem počivalištu na obzoru kamo sunce odlazi na počinak. Herodot nam kaže da je Horus bio posljednji od bogova koji su vla­ dali Egiptom prije vladavine Mena, prvog od njihovih zemaljskih kraljeva. Horus, najmlađi sin Izis i Ozirisa, došao je na svijet usko­ ro nakon smrti svojeg oca. Istaknuo se kao njegov osvetnik, boreći se protiv Seta i braneći majku od njega. Na mayanskom jeziku, Hormakhu je riječ sastavljena od tri osnov­ na dijela: hool, "glava" ili "vođa"; ma, "zemlja" (ili korijen riječi Mayach, koja se skraćuje gubitkom dodatka yach koji čini složenicu); i ku, "bog". Znači da bi riječ Hormakhu značila "glavni bog u Mayachu". Treba napomenuti da su se mayanski uklesani natpisi i drugi zapisi čitali s desna u lijevo, kao i egipatski. Le Plongeon tvrdi da u ovom slu­ čaju ma znači Mayach jer znak , koji je oblika poluotoka Yucatana, čini dio egipatskog hijeroglifa koji predstavlja ime Sfinge. Zaključuje da bi, ukoliko to nije bilo namjerno, oni koji su stvara­ li hijeroglife vjerojatno koristili neki drugi od različitih znakova za latinsko slovo M. Le Plongeon nas podsjeća da je hijeroglifsko pismo uglavnom bilo slikovno. Dalje tvrdi da egipatski znak , "Sunce počiva na zapadnom obzoru", jasno pokazuje da je hijeroglif pred­ stavljao zemlju, sa sličnim geografskim obrisima, smještenu u podru­ čjima na zapadu. Maye su koristili isti znak za prikaz područja smje­ štenih prema zalazećem suncu. (Znak čini dio riječi Alau u Troano rukpisu, u 1. dijelu, Le Plongeonove pločice brojevi 2 i 3 . ) . Na mayanskom bi se Khepra čitalo Keb-la - keb znači "nagib", a la je vječna "istina" - bog, drugim riječima, Sunce. Dakle, Kebia ili Khepra je Sunce koje se spušta prema obzoru. Što se tiče imena Hu, koje se

koristi u tekstovima za Sfingu, možda je to skraćenica od mayanskog hul, što znači "strijela", "koplje". Kao simbole njihovih svojstava, Grci su često stavljali ofenzivna oružja u ruke svojih bogova. Isto su činili Egipćani. Prikazivali su Neitha, Satija ili Khema kako drže luk i strijele. Horusu su dali koplje, hul, kojim je ubio Seta, ubojicu svojeg oca. Katkad su ga prikazivali kako stoji u čamcu i probada Setovu glavu, koji je plivao u vodi. Je li to trebalo značiti da se tragedija dogodila u zemlji okruženoj vodom, do koje se moglo stići jedino brodovima? Također su prikazivali Horusa na kopnu, kako kopljem probada glavu zmije. Le Plongeon retorički pita: "Je li zmija u Egiptu bila jedan od totema Seta, Ozirisova ubojice, kao što je oštrica koplja bila totem mayanskoga princa Aaca, ubojice princa Coha?" Le Plongeon je vjerovao da je odgovor potvrdan. Na svečanosti u čast Ozirisa, štovatelji su imali običaj baciti konop među masu, a zatim ga nasjeckati na komadiće, kao da osvećuju smrt svojega boga. Konop je predstavljao zmiju, simbol njegova ubojice. Le Plongeon ponovno pita: "Je li to bilo podsjećanje na tragediju koja se dogodila u domovini, gdje je jedan član obitelji Can (zmija) ubio svojega brata?" Na temelju portreta njegove djece, uklesanih na vratima pogreb­ ne odaje princa Coha, znamo da se njegov najmlađi sin zvao Hul. Hulov je totem bila oštrica koplja, uklesana iznad njegove glave. "Nisu li Hul, Hu, Hor i Hol srodne riječi?" pita Le Plongeon. U djelu Sacred Mysteries Among the Maya and Quiches (Svete taj­ ne medu Mayama i Quicheima) Le Plongeon nastoji pokazati, prema identitetu njihove povijesti, njihovih imena i totema, da su Egipćani štovali Seba, Nut i njihovu djecu (Oziris, Set, Aroeris, Izis i Nike) kao bogove. Le Plongeon tvrdi da su to bile iste osobe kao i kraljevska obi­ telj Maya: kralj Canchi; njegova žena, Zoc; te njihovo petero djece, Cay, Aac, Coh, Moo i Nike. Budući da nije uspjela naći zemlju Mu, kraljica Moo je otišla u Egipat i ondje postala božica Izis koju je štovala cijela zemlja. Znala je da su prije mnogo stoljeća mayanski kolonizatori, koji su došli iz Indije i s obala Eufrata, već ostavili svoje korijene u dolini Nila. Potra­ žila je utočište među njima, a oni su je primili raširenih ruku, prihva­ tivši je kao svoju kraljicu. Zvali su je Icin, "malena sestra", ime od

milja koje se s vremenom promijenilo u Izis. Kako je vrijeme prola­ zilo, njezin je kult postao moćniji čak i od Ozirisova. Pjesnik i filo­ zof Lucije Apulej (123-170. poslije Kr.), u svojoj "Metamorfozi" (ta­ kođer poznatoj kao "Zlatni magarac"), piše da Izis kaže: "No suncem obasjani Etiopljani i Egipćani, poznati po drevnim predajama, štuju me kroz dolične obrede, a zovu me mojim pravim imenom, Izis." Grčki povjesničar Diodor Sicilski (90-21. g. pr. Kr.) u Bibliotheca historia prikazuje ju kako govori: Ja Izis, kraljica zemlje, koju je učio Tot, Merkur. Što sam odredi­ la, nitko ne može poništiti. Ja sam najstarija kći Saturna (Seb), najmlađeg među bogovima. Ja sam sestra i žena kralja Ozirisa. Ja sam prva koja je naučila ljude koristiti kukuruz. Ja sam maj­ ka Horusova. U Book of the Dead (Knjiga mrtvih) (Anijev papirus iz 1240. g. pr. Kr., u prijevodu Wallis Budge), Izis kaže: "Ja sam kraljica tih regija; bila sam prva koja je smrtnicima razotkrila tajne pšenice i kukuruza. Ja sam ona koja se uzdigla u zviježđu Psa." Je li kraljica Moo ovjekovječila uspomenu na svojeg muža u zemlji što ju je učinila svojom, je li ona izgradila egipatsku Sfingu u čast svo­ jeg pokojnog muža u Chichen Itzi - slično mauzoleju princa Coha? Ondje ga je prikazala kao umirućeg leoparda s ljudskom glavom, čija su leđa tri puta probodena kopljem. U Egiptu ga je također prikazala kao leoparda s ljudskom glavom, ali ga je učinila besmrtnim poput ponosne i glorificirane duše koja čuva zemlju gdje je našla sigurno utočište. Le Plongeon tvrdi da je kraljica Moo nakon smrti proglašena bo­ žicom i štovana, a o njoj se govorilo da je "dobra majka bogova i ljudi". Grci su je zvali Maia, Hindusi su je zvali Maya, a Meksikanci Mayaoel. Je li svojem sinu Hulu povjerila nadzor nad klesanjem tog svjetskog čuda? Može li to biti razlog iz kojeg razni egipatski tekstovi Sfingu spominju kao Hu? Augustus Le Plongeon je vjerovao da jest.

Vladavina Škorpiona Drevni su se Egipćani vlastite povijesti sjećali samo na neodređen, mitski način. Tisućama se godina vjerovalo da je kralj Men bio prvi kralj Egipta. Drevni egipatski zapisi jasno ga identificiraju kao tak­ vog, ali to je bilo prije otkrića grobnice kralja Škorpiona u Abidosu, kao i pažljivo izrađene proto-dinastičke ploče koja se zove Škorpionov prikaz. Priča o tom čovjeku, čiji je simbol bio škorpion, tijekom proteklih sto deset godina prešla je iz mitske u povijesnu. Godine 1898. u Hierakonopolu, drevnom preddinastičkom glav­ nom gradu Egipta, otkriveno je tajno skrovište svetih predmeta pove­ zanih s nepoznatim kraljem. Jedan od tih predmeta bila je slavna Narmerova (Men) paleta, obredna kozmetička paleta. Drugi je bio ri­ tualna glava žezla kralja Škorpiona. U početku je taj kralj svrstan u mitološki svijet, zajedno s drugim preddinastičkim bogovima. No sto godina poslije, njemački arheolog Gunter Dreyer otkrio je dokaze potrebne da se mit o kralju Škorpionu pretvori u činjenicama potvrđe­ nu povijest. Dreyer je našao njegovu grobnicu, a među artefaktima se nalazilo njegovo žezlo od slonovače. Dreyer je u grobnici još našao malene pločice slonovače i kosti, veličine marke. Svaka je pločica imala uklesane jednostavne sličice; možda pismo slično hijeroglinma koje je postojalo više od dvjesto godina prije od općeprihvaćenog datuma pojave prvog pisma. Još je neobičnije otkriće Johna i Deborah Darnell, a riječ je o preddinastičkoj ploči poznatoj kao Škorpionov prikaz. Premda ju je ošteti­ lo pet tisuća godina erozije, veliki dio rezbarije još uvijek je vidljiv. Prikazuje poznati simbol sokola (Horusa) povrh škorpiona, što ukazu­ je na činjenicu da je subjekt kralj Škorpion. Darnelli vjeruju da je ploča izrađena po naređenju kralja Škorpiona, a u čast njegove pobje­ de nad Naqada-A, gradom koji je štovao Seta, boga kaosa. Ta su novija otkrića bacila malo svjetla na egipatsku pretpovijest. Međutim, obavijena mitskim vremenima, pretpovijest Egipta još uvi­ jek je jednako tajanstvena kao i Sfinga. Komparativno, znamo veoma malo o tim arhaičnim godinama kad je Sahara bila zelena i padale su obilne kiše. Čini se da je kruna na glavi Sfinge djelo klesara iz četvrte dinastije, ali znakovi erozije u i oko zidova koji okružuju Sfingu uka-

Slika 8.5. Karipski Antili

zuju na ranije razdoblje njezina nastanka, tijekom veoma davnog mit­ skog vremena. Antili u Karipskom otočju Mayama su bili poznati kao "Zemlja Škorpiona", Zinaan, a u mayanskim su hijeroglifima bili prikazani likom pauka, ili simbolom u kurzivu. Le Plongeon vjeruje da je to dokaz da su Maye dobro poznavali općeniti izgled arhipelaga. Kraljica Moo je otkrila da je mayanska Zemlja Škorpiona nestala pod valovi­ ma Atlantika. Ono što mi danas vidimo, ona je smatrala ostacima. U čast svojih otočnih sunarodnjaka, jesu li ona ili njezini potomci nasta­ vili koristiti ime kralja Škorpiona u drevnom Egiptu? Le Plongeon vjeruje da je tako.

Toksični dokazi za staru teoriju Posao što su ga Augustus i Alice Le Plongeon obavili, i zapis što su ga napravili na Yucatanu, bio je jednako dobar kao i rad njihovih suvre­ menika, ali nitko drugi nije radio u tom području, pa nisu imali s kim usporediti rezultate. Augustus je bio predani učenjak i domi­ šljat, briljantan čovjek, ali bez dokaza koji bi potvrdili njegove teorije i ideje, one su bile samo materijal za opovrgavanje od strane njegovih protivnika, koji su već prihvatili kasniji datum za početak američkih civilizacija. Da se Le Plongeon mogao suzdržati od teoretiziranja,

njegov bi se rad vjerojatno hvalio kao veliko arheološko postignuće. Umjesto toga, uz priču o kraljici Moo i mayanskom širenju civilizaci­ je, njegov je rad gurnut u stranu i zaboravljen. Ime Le Plongeon se ri­ jetko kada spominje u suvremenim tekstovima o proučavanju Maya. Više od pedeset godina nakon objavljivanja djela Queen Moo and the Egyptian Sphinx (Kraljica Moo i egipatska Sfinga), Thor Heyerdahl, čovjekkoji je čvrsto vjerovao da su drevne civilizacije, premda razdvo­ jene oceanima, održavale kontakt, dokazao je da je moguće prijeći Pacifiki Atlantiku najjednostavnijem plovilu. Četrdeset godinaposlije, Svetlana Balabanova također je našla dokaze (u svojem otkriću nikotina i kokaina u egipatskim mumijama) da je Istok poznavao Za­ pad, te da su međusobno trgovali. Naravno, tu je i dr. Robert Schoch koji je dokazao da je Sfinga starija od egipatske dinastičke civilizacije. Činjenice su stigle stoljeće prekasno za Augustusa Le Plongeona. Jedno­ stavno je bio previše ispred svojeg vremena, a to mu nije koristilo. Premda se teorija o kraljici Moo i njezinu putovanju u Egipat u najboljem slučaju temelji samo na indicijama, s obzirom na nove či­ njenice, sad o svemu možemo razmišljati iz sasvim drukčije perspek­ tive. Le Plongeon nikad nije iznio nikakvu teoriju za koju se može reći da je posve nemoguća. Na kraju, tu je pitanje piramida koje je teško zanemariti kad je riječ o drevnom Egiptu. Jasno je da su Keops (Khufu), Kefren, Smenkare i ostali iz ranih dinastija izgradili piramide. Također je jasno da je tijekom tih drevnih vremena, ako je netko želio graditi nešto veliko, to morala biti piramida - to je bilo pitanje fizike. Ipak, premda su pi­ ramide različitih tipova i stilova pronađene diljem svijeta, česta je zabluda da zemlja Nila ima više piramida nego bilo koja druga. Kultu­ re drevnog Meksika i Srednje Amerike imaju tu čast. Oni su izgradili više piramida od ikoga drugoga. S bazom koja je široka osamsto me­ tara sa svake strane i šest je puta veća od egipatske Velike piramide, Danta piramida u Gvatemali najveća je od svih što su ih ljudi ikad izgradili. Podigli su je Maye. Je li veza između Maya i Egipta, o kojoj je Le Plongeon govorio, doista nevjerojatna? Možda nije. Kao što ćemo poslije vidjeti, postoje dokazi u domaćim egipatskim predajama koji potkrjepljuju ideju da su Maye, na neki način, bili u kontaktu s Egiptom.

9

PRETPOVIJESNI KORIJENI EGIPTA Ostavština kromanjonca

ovijest, definirana kao vremensko razdoblje u kojem se čovječan­ stvo izražava pisanjem, veoma je maleni postotak stvarnog vreme­ na za koje je poznato da su postojala ljudska bića u svojem modernom anatomskom obliku (dvonožni, uspravnog držanja i visokog vertikal­ nog čela sa zaobljenom lubanjom). Konsenzus paleoantropologa i arheologa kaže da mi ljudi (Homo sapiens sapiens) postojimo na Ze­ mlji gotovo dvjesto tisuća godina. Nadalje, prema mitohondrijskim DNK analizama, sva moderna ljudska bića su potomci jedne jedine žene koja je živjela u Africi. Dakle, logično je zaključiti da sve civiliza­ cije koje su se razvile i prešle iz pretpovijesnih u povijesne imaju pretke u Africi. Premda nema nikakvih pisanih podataka koji opisuju kako su ži­ vjele pretpovijesne kulture, paleo-znanost je otkrila znatnu količinu dokaza o tome gdje su i kako živjeli, te kad su migrirali u nove zemlje. Prva poznata kultura koja je bila anatomski moderna, kromanjonci, postojala je prije četrdeset tisuća godina i trideset tisuća godina traja­ la je u zapadnoj Europi. No, postoje čvrsti dokazi koji upućuju na to da nije nastala ondje, već potječe iz Afrike. Danas su, u svjetskim populacijama, gotovo nestala fizička svojstva koja su karakterizirala kromanjonca. Što se s njima dogodilo, i zašto

P

se čini da su nestali iz arheoloških zapisa, već je neko vrijeme predmet žučnih rasprava među antropolozima. Međutim, teško se može sum­ njati da smo mi njihovi potomci. Poput svih naroda diljem svijeta, drevni Egipćani koji su 2920. g. pr. Kr. osnovali prvu dinastiju također su imali pretke. U 7. smo poglavlju saznali da su to bili Badariani, Naqada, Amratiani, Gerzeani, Maadi i Nubijci koji su živjeli u raznim područjima sjeverne Afri­ ke, blizu doline Nila. U ovom ćemo poglavlju istražiti tko su mogli biti preci tih preddinastičkih kultura. Dokazi ukazuju da su kulture, koje su dovele do civilizacije i pojave dinastičkog Egipta, u davnoj prošlosti započele s kromanjoncima.

Kromanjonci s Kanarskog otočja To se može činiti malo vjerojatnim mjestom za traženje pokazatelja o prošlim stanovnicima Egipta, ali djelići te slagalice razbacani su na daleko i široko. Muzej Kanarskog otočja na otoku Gran Canaria po­ nosi se najvećom zbirkom lubanja kromanjonaca na svijetu. Također su zanimljive poljoprivredne terase izgrađene od zaobljenoga kame­ nja, nepoznatog podrijetla, kojih ima po svim otocima. Na otoku Tenerife nalazi se kompleks piramida izgrađenih od crnog vulkanskog kamena. Arhitekturne i građevinske tehnike korištene za podizanje šest piramida "stepenastog" stila slične su onima u Meksiku, Peruu i drevnoj Mezopotamiji. Skeptici su vjerovali da su piramide bile nasumična hrpa kamenja, ali arheolozi sa Sveučilišta La Laguna i dr. Thor Heyerdahl (kojeg je proslavila Ra ekspedicija) dokazaji su da su građevine djelo ljudskih ruku. Iskopavanja su razotkrila da su sistematski građene od kamenih blokova, šljunka i zemlje. Pažljivo izgrađena stubišta na zapadnoj strani svake piramide vodila su do vrha, savršeno ravne platforme pokrivene šljunkom. Glavni kompleks piramida, uključujući njihove terase, bio je astronomski okrenut prema Suncu za ljetnog solsticija, jednako kao što su egipatske piramide bile okrenute prema glavnim stranama svijeta. Nije poznato tko ih je izgradio, i nikakva se teorija ne nameće po­ sjetiteljima gradića Guimar i njegovih piramida. Znak s jednostavnim

upitnikom obilježava nalazište. Prvi poznati stanovnici Tenerife bili su Guanči (danas izumrli kao zasebna kultura), a oni nisu znali tko je i kada izgradio piramide. Međutim, kao što ćemo vidjeti, dokazano je da su Guanči bili kulturna veza između drevnih i modernih dru­ štava. Kad su početkom četrnaestog stoljeća prvi moderni Europljani stigli na Kanarske otoke, iznenadile su ih fizičke karakteristike tamoš­ njih stanovnika (Guanči) koji se nisu previše razlikovali od bijelog stanovništva u južnim regijama Sredozemlja. Istražitelje iz devetnaes­ tog stoljeća još je više iznenadila sličnost između četrdeset tisuća go­ dina starog kostura kromanjonca, pronađenog u Dordognei, Francu­ ska, i ostataka Guanča. Neki istraživači vjeruju da sličnosti nisu bile samo fizičke, već i kulturne, o čemu svjedoče slike Guanča u špiljama u Galdaru, Belmacu, Parque Cultural La Zarza, te u špiljama Los Letreros, naprimjer. Jednako kao kromanjonci, Guanči su u špiljama slikali cik-cak uzorke, kvadrate i spiralne simbole, koristeći crvenu i crnu boju. Guanči su nastavili oslikavati stijene u špiljama sve do četrnaestog stoljeća. Njemačka antropologinja Use Schwidetzky kaže da su Kanarski oto­ ci izrazito zanimljivo područje za antropološka istraživanja. Stanovni­ štvo koje je ondje živjelo u pretpovijesnim vremenima, zakopavalo je svoje mrtve u špiljama, te je ondje otkriveno obilje kostiju. Usprkos činjenici da Guanči više ne postoje kao kultura, skupine ljudi prije Španjolaca preživjele su do današnjih dana, čak i nakon procesa obra­ ćanja na kršćanstvo i prijelaza na drugu, dominantnu kulturu. Brojni su znanstvenici govorili o njima u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću. U znanstvenom radu iz 1984, profesor Gabriel Camps sa Sveučili­ šta Provanse, bio je veoma jasan po pitanju pravilne identifikacije stanovnika Kanarskih otoka i njihovih predaka. U svojem se istraživa­ nju usredotočio na staru populaciju kromanjonaca sjeverne Afrike, koje naziva Iberomaurusiani. Ti su Iberomaurusiani bili šesnaest tisu­ ća godina stara kultura u sjeverozapadnoj Africi, a obitavali su na priobalnim ravnicama i u unutrašnjosti današnjeg Tunisa i Maroka. Živjeli su od lova na divlja goveda, gazele, velike antilope (bikojelen) i divlje ovce, te od skupljanja morskih mekušaca. U današnje su vrije-

me fizičke karakteristike kromanjonaca rijetke u populacijama sjeverne Afrike. Općenite karakteristike stanovnika sjeverne Afrike pripadaju različitim tipovima mediteranskih naroda. Skupina slična kromanjoncima čini najviše tri posto današnje populacije Magreba (Maroko, Alžir i Tunis). Međutim, mnogo su brojniji na Kanarskim otocima. Izraz "Iberomaurusian" odnosi se na proizvodnju oruđa krajem ledenog doba koju karakterizira manje kameno oruđe i oružje u uspo­ redbi s oruđem ranijih kultura, osobito uz sićušne oštrice tupih rubo­ va tako da se mogu držati na strani suprotnoj onoj koja reže. Proizvo­ đači takvog oruđa postojali su u brojnim mjestima sjeverozapadnog Magreba, kao što su Afalou-Bou-Rhummel, La Mouillah, Taza Cave I i Taforalt, prije dvadeset do deset tisuća godina. Većina je nalazišta otkrivena duž obalnog pojasa Maghreba, u špiljama i kamenim skloni­ štima. Nekolicina sadrži ostatke pokopanih ljudskih kostiju. U prošlo­ sti su Iberomaurusiane nazivali Mechta-Afalou, Mechta el-Arbi i/ili Mechtoidnim tipovima. To su bili ljudi krupnih kostiju koji su sličili europskom kromanjoncu, premda su bili izdržljiviji i po mnogočemu drukčiji. Podrijetlo sjevernoafričkog kromanjonca nije poznato. Posto­ je teorije da su stigli iz Europe, zapadne Azije ili iz nekog drugog dijela Afrike, ili su se razvili u sjevernoj Africi. Bili su relativno viso­ ki (174 centimetra za muškarce i 162,5 centimetra za žene), a imali su široko i snažno, specifično lice s produljenom i uskom lubanjom. Lubanja koja je izdužena i uska naziva se dolihokefalnom. Prema studiji Dotoura i Petit-Mairea iz 1996., populacija pretpovi­ jesne atlantske obale na rubu Sahare može se klasificirati u tri skupine. Jedna skupina ima određeni broj specifičnih karakteristika i naziva se Mechta. To je kromanjonski tip iz Tunisa. Njihova se jedinstvenost ne može vidjeti u današnjoj populaciji. Druga skupina pokazuje proto-mediteranske karakteristike (opisane u sljedećem odjeljku), koje se mogu vidjeti u današnjim Alžircima. Treća skupina pokazuje oslab­ ljene karakteristike i osobitosti slične prvoj skupini. Dotour kaže da je treća skupina slabo definirana i veoma raznolika. Premda postoje tri skupine, budući da je treća slabo definirana i slična prvoj, govorit ćemo o dvije općenite skupine koje se temelje na vrsti kostura: kromanjonskoj i mediteranskoj. Za razliku od karakteristika kostura kromanjonaca, mediteranski tip obično je imao dugačko i nježnije lice, s kratkom i širokom luba-

njom. Prema naslagama u Gafsi, Tunis, proto-mediteranski ostaci stari su oko deset tisuća godina. Neki istraživači vjeruju da te dvije ljudske skupine, kromanjonski i mediteranski tip, ukazuju na regional­ nu prilagodbu i, slijedom toga, egzistiraju kao vrste velike antropološke varijabilnosti. Proučavanje grobnih humaka na obali ispred Rabata, Maroko, južno od Mauritanije, potkrjepljuje teoriju o dvije različite skupine ljudi. Jedna odgovara grobnicama smještenim između 20° i 23° sjeverno. Dotour ondje pronađene kosture svrstava u kromanjonski (Mechta) tip. Druga skupina odgovara području sjeverno od trideset treće paralele, blizu Rabata. Budući da je njihov kostur graciozniji i nježniji, svrstani su u mediteranski tip. Populacija kromanjonaca (izdržljiva i arhaična) uvijek je bila pove­ zana s kulturom Iberomaurusiana i vjerojatno je domaća. Graciozniji se kosturi pripisuju neolitskoj Capsian (Alžir) kulturi, i ne smatraju se domaćima. Vjeruje se da su stigli s istoka i, malo po malo, prodrli u populaciju kromanjonaca (Mechta), prvenstveno duž mediteranske obale. Druga istraživanja potvrđuju da je populacija kromanjonaca (Me­ chta) veoma dugo živjela u sjevernoj Africi. Prema nedavnim genet­ skim istraživanjima, objavljenim 2004, dio današnje populacije ima genetski marker koji je karakterističan za prijelaz od kromanjonskog (Mechta) tipa u mediteranski, a ograničen je na sjevernu Afriku. To pokazuje da je prije otprilike deset tisuća petsto godina došlo do ekspan­ zije mediteranske skupine u sjevernoj Africi i do njezinog širenja u susjedne populacije. Antropološka proučavanja pretpovijesnih naroda pokazuju da su ljudi tipakromanjonaca (Mechta) bili jedini stanovnici regija Sredoze­ mlja i sjeverne Afrike, uključujući Kanarske otoke, u razdoblju prije deset tisuća petsto godina. Poslije je ta područja počeo zauzimati drukčiji tip ljudskih bića (mediteranski tip), seleći se sa sjeveroistoka prema jugozapadu. Druga istraživanja također pokazuju da su se mi­ gracija i miješanje kromanjonskog i mediteranskog tipa zbivale kroz dugo vremensko razdoblje. Strateški smještena na samom sjeverois­ točnom dijelu Afrike, dolina Nila bila bi područje utočišta, kao i oku­ pljalište za obadva tipa ljudi.

Obrasci povijesnih populacija u sjevernoj Africi Prvi dokazi o ljudskim populacijama u Africi klasificirani su kao Homo erectus prije dvjesto tisuća godina. Tijekom prvog dijela ledenog doba, prije dvjesto do sto tisuća godina, Homo sapiens se prvi put pojavio kao neandertalac u Europi. Moderni se čovjek u Europi poja­ vio mnogo kasnije, prije otprilike četrdeset tisuća godina. U sjevernoj se Africimoderni čovjek (Homo sapiens sapiens) pojavio kao Iberomaurusiani (afrička varijacija kromanjonca) prije devetnaest do deset tisuća godina. Proto-mediteranski tip se poslije pojavio kao Capsian kultura prije deset do pet tisuća godina, navodno stigavši s istoka. Te dvije skupine čine ljudske tipove koji su bili preci Berbera, koji su genetski bili manjina, kao i dio populacije današnje sjeverne Afrike koji nije berberski. Antropolozi povezuju pretpovijesne stanovnike sjeverne Afrike s europskim kromanjoncima. Između ostalih fizičkih karakteristika, bili su prilično visoki (170 centimetara, u prosjeku), imali su široko lice i dolihokefalnu (duguljastu) lubanju, te veliki lubanjski kapacitet (1650 kubičnih centimetara). Sjevernoafrički kromanjonac bio je dominantan tip ljudskih bića u sjevernoj Africi sve do dolaska protomediteranskih (Capsian) kultura. Francisco Garcia Talavera kaže da se oko 5000 g. pr. Kr. kromanjonski tip počeo demografski smanjivati, povukavši se na zapad u planine Sredozemlja, na obalu Atlantika i Kanarske otoke, te na jugozapad Sahare i u Sudan. Ipak, nisu posve nestali u Magrebu. Vjeruje se da je tijekom trećeg stoljeća pr. Kr. osam posto populacije tog područja bilo kromanjonskog tipa, a taj se postotak ravnomjerno smanjivao. Proto-mediteranski tip, sličan današnjim mediteranskim populacijama, pojavio se u istočnom dijelu Magreba prije devet tisuća godina. Taj se novi tip sastojao od dvije vrste; jedna je bila krupna i visoka (173 centimetra za muškarce), a druga je bila sitnija i živjela u planinama. Prema svim pokazateljima, sitniji tip potječe s Bliskog istoka, a to su također preci starijih sjevernoafričkih naroda, kao što su Natufijanci, stanovnici istočnih obala Mediterana. Camps kaže da se ti pradavni stanovnici Mediterana opravdano mogu nazvati proto-Berberima, zbog njihove kulture i sklonosti ko­ rištenju geometrijskih motiva u ukrašavanju; njihovi tjelesni ukrasi i

keramika također su veoma slični berberskima. Na početku povije­ snih vremena duž sjevernoafričke obale, počeli su se pojavljivati tumu­ lusi (grobni humci) i megalitski spomenici, zajedno s geografskom ekspanzijom mediteranskih tipova. Međutim, čini se da je ta megalitska kultura stigla iz europskih zemalja zapadnog Mediterana, te naj­ vjerojatnije potječe iz kultura kromanjonaca. Jasno je da je utjecaj kromanjonaca na fizičku antropologiju regije mnogo manji nego gene­ tički doprinos populacija istočnog Mediterana. Na sjevernoafričku populaciju i kulturu također su s istoka utjeca­ li Feničani, koji su osnovali kolonije u devetom i desetom stoljeću pr. Kr., te muslimanski zavojevači u sedmom i jedanaestom stoljeću po­ slije Kr. Moglo bi se očekivati da će te invazije na neki način promije­ niti sjevernoafričku genetiku, osobito ova posljednja - kontingent od sto tisuća ljudi pridonio je brzoj arabizaciji regije. Druge invazije i osvajanja Europljana istočnog Mediterana uključuju Rimljane (146. g. pr. Kr. do 439. poslije Kr.), Vandale (439. do 533.) i Bizantince (533. do 647.), a poslije su to bili Otomansko carstvo, Turci, Portugalci, Španjolci, Francuzi i Talijani. Ironija je u tome što su osvajači veoma malo doprinijeli demografiji i genetici današnjih stanovnika sjeverne Afrike. Golema većina tih stanovnika potječe od mediteranskih (Capsian) kultura. Kanarski otoci imaju iste pretpovijesne komponente kao sjeverna Afrika: kromanjonski i proto-mediteranski tip. Prema tvrdnjama ne­ kih autora, prva i primitivnija ljudska bića stigla su na otoke između 2500. g. pr. Kr. i 1000. g. poslije Kr. Međutim, zbog brojčanih omjera kromanjonskog tipa (Tenerife, 34 posto; Gran Canarie, 33 posto; Gomera, 45 posto), vjerojatnije su ranije stigli s kontinenta na Kanarske otoke, dok je kromanjonski tip bio dominantan u sjevernoj Africi, prije više od 10.500 godina. Istodobno, ili možda nešto poslije, stigli su proto-mediteranski lju­ di. Međutim, na Kanarskim su otocima pronađeni samo ostaci krup­ nog mediteranskog tipa. Također su bili veoma visoki, s izduženim i uskim licem peterokutnog ili četverokutnog oblika. Taj se tip povezu­ je, barem na otoku Gran Canarie, s "kulturom tumulusa", budući da su svoje mrtve pokapali u pogrebnim spomenicima, dok su kroma­ njonski tipovi to činili u špiljama. U posljednje se vrijeme iznose teo-

rije da jasna rasna različitost između ta dva tipa ljudskih bića nije po­ stojala, kako se to činilo prvim antropolozima. Unatoč njihovoj neobičnoj izolaciji, čini se da su jezik i kultura kanarskih domorodaca rano-berberski, o čemu svjedoče arheologija, toponimija i antropo­ logija. Uz iznimku sporadičnih kontakata s Feničanima, Kartažanima i Rimljanima (uglavnom s komercijalnim ciljevima), te u novije vrije­ me s europskim Arapima, populacija Kanarskih otoka ostala je izoli­ rana sve do španjolskih osvajanja tijekom petnaestog stoljeća. Postoje dva dugogodišnja pitanja koja se tiču tih ljudi. Prvo, kakva je bila genetska veza između Iberomaurusiana (prije dvanaest tisuća godina) i sjeverozapadnih Afrikanaca iz povijesnih vremena - Capsiana, Berbera i Guanča? Drugo, jesu li Iberomaurusiani krupnih kostu­ ra i Nubijci iz sjeveroistočne Afrike bili varijante iste populacije? Proučavanja zuba pomažu odgovoriti na ta pitanja.

Istraživanja o zubima Joel D. Irish, antropolog sa Sveučilišta Aljaske u Fairbanksu, bavio se istraživanjem pitanja genetskog kontinuiteta u sjevernoj Africi kroz analizu zubnih svojstava. Godine 1993. i 1998. usporedio je zube sta­ novnika sjeverne Afrike i Europe, koristeći uzorke iz različitih vremen­ skih razdoblja. U svojim je rezultatima opisao kako se na trinaest uzoraka zuba stanovnika sjeverne Afrike nakon ledenog doba vide sličnosti s uzorcima zuba Europljana. Kod tih se ljudi vidi simplifikacija i masovna redukcija zubala. Homogenost tog obrasca, nazvana "Sjevernoafrički kompleks zubnih značajki", otkrivena je, unatoč gole­ mim vremenskim i geografskim razmacima, kod osam tisuća godina starih Capsiana i novijih Berbera, na Kanarskim otocima, u Egiptu i Nubiji (južni Egipat i sjeverni Sudan). Irish je također otkrio da svako sjevernoafričko odstupanje od tog jednostavnog zubnog obrasca vodi u smjeru svojstava naroda južno od Sahare, što pokazuje da su postojale nekakve veze između tih naroda. Nadalje, njegova se otkrića podudaraju s genetskim istraživanjima koja povezuju stanovnike sje­ verne Afrike s Europljanima i zapadnim Azijatima, ali također poka­ zuju genetski utjecaj naroda južno od Sahare. Također je uočio da učestalost zubnih svojstava Iberomaurusiana sugerira da bi vremen-

sko razdoblje u kojem je došlo do tog sjevernoafričkog evolucijskog obrasca moglo biti starije no što se ranije vjerovalo. U novijem je istraživanju (2001.) usporedio zube Iberomaurusiana, Capsiana, Ber­ bera (Shawia i Kabyle), Guanča s Kanarskih otoka, Nubijaca, Egipća­ na, Kartažana i arapskih beduina. Irish je otkrio da je kromanjonski tip, Iberomaurusiani od prije dvanaest tisuća godina, srodan stanovnicima sjeverne Afrike koji su živjeli kasnije u povijesti, tijekom egipatskih dinastičkih vremena. Međutim, unatoč navodnim sličnostima u kulturi i lubanjskih kara­ kteristika, Iberomaurusiani su posve različiti od Nubijaca od prije dva­ naest ili više tisuća godina. Uzorci Iberomaurusiana imaju sličnosti sa svim kasnijim stanovnicima sjeverne Afrike, što se vidi po detalji­ ma Sjevernoafričkog kompleksa zubnih značajki. Ekstremno razila­ ženje između Iberomaurusiana iz ledenog doba i Nubijaca pokazuje da nisu bili u bliskom srodstvu. Nubijci pokazuju obrazac dodavanja zuba, poput onoga vidljivog kod naroda južno od Sahare. Oni imaju jedanaest svojstava što ih Irish naziva "Zubni kompleks Afrikanaca južno od Sahare". Irish također tvrdi da su se Natufijanci (kultura na istočnim obala­ ma Mediterana iz otprilike 8000 g. pr. Kr.) znatno razlikovali od Ibero­ maurusiana i drugih stanovnika sjeverne Afrike. Nisu slični Capsianima, te opovrgavaju teoriju o precima i potomcima. Zubni dokazi podupiru teoriju da je stariji od dva glavna tipa ljudi bio sjevernoafrički kromanjonac, koji je postojao diljem sjeverne Afri­ ke i na pirenejskom poluotoku. Međutim, iz nekog nepoznatog razloga, čini se da su gotovo nestali iz sjeverne Afrike, prepuštajući područje mediteranskom tipu.

Kromanjonac Kromanjonac je naziv dodijeljen svim anatomski modernim ljud­ skim bićima koji su živjeli u Europi i na Bliskom istoku tijekom lede­ nog doba, prije četrdeset do deset tisuća godina. Za razliku od ranijih neandertalaca, za koje se vjeruje da su bili primitivniji, kromanjonci su klasificirani kao Homo sapiens sapiens, što znači da su oni naši pre­ ci. Premda se neke od njihovih fizičkih karakteristika vide kod današ­ njih ljudi, smatraju se izumrlima kao posebna vrsta.

Od izuma filmske kamere, hollywoodski su filmovi i televizija uve­ like utjecali na opću percepciju kromanjonca, često poznatog kao "špiljski čovjek". Prikazivan je kao mišićav i krupan, nasilnik odjeven u životinjsku kožu koji svoju družicu vuče za kosu. "Ugh", rekao bi drugim špiljskim ljudima dok bi komad mesa prinosio licu. Poput dje­ teta, oslikavao je stijene svoje špilje. To je bila općeprihvaćena predo­ džba, ali nije mogla biti dalje od istine. Kad biste danas slučajno sreli kromanjonca, odjevenog u traperice i majicu, ne biste ga mogli razlikovati od ostalih ljudi. Premda se vje­ ruje da kromanjonci nisu gradili gradove ni pisali književna djela, po ponašanju su bili jednako moderni kao i današnji ljudi, s istom sklo­ nošću simbolici, tehnologiji, umjetnosti i obitelji. Kromanjonac je bio visok, uspravna držanja, jasno definirane bra­ de, malenog čela, istaknutog nosa i zaobljene glave koja je bila neobi­ čno izdužena. Tijekom njegova vremena, nosio je odjevne predmete od omekšane kože, šivane iglama od kostiju i koncem dobivenim od sušenih životinjskih crijeva. Ukrašavao se ogrlicama, narukvicama i talismanima napravljenim od školjki, cvijeća, zuba i kosti. Također je gradio trajne naseobine, osmišljene tako da izdrže hladne zime. Živio je u kolibama sličnim šatorima sjevernoameričkih Indijanaca (vigvam). Udubina je služila kao pod, a oko nje su postavljene motke kao okvir na koji se stavljalo spojene životinjske kože, za izolaciju, a kamenje namješteno duž donjeg ruba osiguravalo je stabilnost. Tije­ kom ljetnih mjeseci, živio je u prenosivim, laganim šatorima dok je slijedio krda životinja, te je kopao plitke jame u trajno smrznutom tlu koje su služile kao prirodni hladnjaci. Lampe u ognjišta koristili su se za osvjetljavanje i kuhanje. Taborišta su bila tipično kompleksna, uka­ zujući na unaprijed osmišljenu gradnju. Redovito su bila okrenuta prema istoku, radi dobivanja topline jutarnjeg sunca.

Otkriće Otkako postoji moderna civilizacija, i ono što mi zovemo poviješću, nitko nije znao da je taj tip ljudskih bića ikada postojao. Prirodne su sile zakopale dokaze o njihovu životu duboko pod zemljom. Naša je povijest, barem koliko je nama poznato, započela negdje oko 4000. g. pr. Kr. Međutim, otkrića u Francuskoj i Španjolskoj tijekom devetna­ estog stoljeća sve su promijenila.

U ožujku 1868. radnici koji su postavljali željezničku prugu u do­ lini Cro-Magnon prokopali su naslage drevnog kamenog skloništa i razotkrili njegove slojeve. Arheolozi Edward Lartet i Henry Christy uskoro su otkrili da slojevi sadrže ostatke kostiju pet osoba: tri odrasla muškarca, jedne odrasle žene i djeteta. Uz njih je bilo zakopano kame­ no oruđe, izrezbareni rogovi soba, privjesci od slonovače i morske školjke. Nepoznati su ljudi očito bili veoma stari, kao i prvi pronađeni ljudski ostaci te vrste. Nakon toga su se svi ostaci kostiju te vrste bilje­ žili pod nazivom kromanjonac, a pronađeno ih je još mnogo. Kako se nastavilo istraživanje i otkrivena su još mnoga nalazišta, postalo je jasno da je prije četrdeset tisuća godina taj narod obitavao u zapadnim područjima Europe, u današnjoj Španjolskoj i Francuskoj.

Kulture ledenog doba Kromanjonac je često bio temelj za proučavanje teoretskih predaka suvremenog čovjeka, ne samo zbog anatomije, već i zbog njegove velike sposobnosti za umjetničko izražavanje. U njihovim taborištima i špiljama, umjetnost je bila izražena u gotovo svemu što su radili. Arheolozi su kromanjonce podijelili na pet kultura koje su postojale u različitim razdobljima tijekom ledenog doba, a podjela se temeljila na izradi njihova oruđa: orinjasijen (Aurignacian), gravecijen (Gravettian), solitrejen (Solutrean), magdalenijen (Magdalenian) i azilijen (Azilian). Sve su te skupine podgrupe kromanjonaca, ali svaka je ima­ la vlastitu specifičnu kulturu koja se temelji na vrsti oruđa što ga je izrađivala i korištenom materijalu, te na razdoblju u kojemu je živjela. Sjevernoafrički Iberomaurusiani (kromanjonski tip) vjerojatno su bili srodnici magdalenijenske azilijenske kulture koje su postojale u istom razdoblju. Prvo društvo kromanjonaca poznato je kao orinjasijen, a dobilo je naziv po nalazištu Aurignac, u Pirinejima, gdje je prvi put otkriveno. Njihova je kultura trajala od prije četrdeset do dvadeset osam tisuća godina, i bila je geografski veoma raširen fenomen. Prostirala se od Španjolske (regija Santander) do južnog Walesa, uz gušće naseljena mjesta uz gornji tok Dunava u Njemačkoj i Austriji, te u moravskom području Slovačke. U Francuskoj su zauzimali malene doline Dordogne oko Les Eyzies-de-Tayac i u podnožju Pirineja.

Oruđe i vrste oruđa orinjasijenske kulture bile su standardizirane. Tijekom vremena, razvile su se strugalice za pripremanje životinjske kože i jetkala za graviranje. Oruđe od kremena izrađivalo se od kame­ nih oštrica, a ne pločica dobivenih kalanjem. Šiljci (za lov) izrađiva­ li su se od rogova, kosti i slonovače. Jedna od njihovih značajnih inovacija bio je razvoj ukrasa za tijelo, uključujući probušene školjke, životinjske zube, izrezbarene privjeske od kosti, narukvice i ogrlice od slonovače. Iznenadna pojava istančane umjetnosti otkrivene u špilji Chauvet-Pont-d'Arc zasigurno je bila jedno od njihovih najupečatlji­ vijih postignuća. Nazvana po špilji u La Gravette u Dordognei, na jugozapadu Fran­ cuske, gravecijenska je kultura postojala prije dvadeset osam i dvade­ set dvije tisuće godina. Jednako kao u slučaju njihovih prethodnika, gravecijenska je kultura bila veoma raširena. Naseobine su otkrivene od jugozapada Francuske do Walesa i istočne Europe. Artefakti su ta­ kođer pronađeni u taborištima lovaca na mamute u Rusiji. Premda ima regionalnih razlika, gravecijenski su načini života neobično slični u svim područjima gdje su pronađeni artefakti. Čak se nagađa da ko­ munikacija između naseobina može biti objašnjenje za takve sličnosti. Kad se pojavila gravecijenska kultura, došlo je do značajne promje­ ne u ponašanju. Velike, organizirane naseobine, koje su se uglavnom sastojale od jednostavnih šatora, utemeljene su na otvorenim prostori­ ma. Ostaci životinja ukazuju na mogućnost da se u nekim naseobina­ ma živjelo tijekom većeg dijela godine. Druge su naseobine bile prilično pomno izgrađene, kao što je Dolni Vestonice u današnjoj Čehoslovačkoj. Ondje su kolibe građene od kostiju mamuta, a sadržavale su jame za spremanje i čuvanje hrane. Analize iskopanog materijala također ukazuju na mogućnost da su kolibe mogle imati različite namjene. Jedna koliba, odvojena od glav­ nog naselja, vjerojatno se koristila za proizvodnju malenih figurica od gline koje su se potom "pekle" na obližnjem ognjištu. Dobro pozna­ te malene figurice Venere, koje su obično naglašavale dojke i stražnji­ cu, gravecijenskog su podrijetla. S obzirom na tako suradnički način života, vjerojatno je postojala društvena hijerarhija, s uključenim pravilima ponašanja. Tehnologija oružja i metode lova postale su složenije. Malene, zašiljene kamene

oštrice, s jednim tupim rubom, postale su njihov standard. Neobično je da su pronađeni jednaki šiljci od kamena i kostiju, što pokazuje da su bili veoma vješti obrtnici. Njihovi običaji pokapanja mrtvih ukazuju na revoluciju u načinu razmišljanja i početke sustava vjerovanja. Određeni su pojedinci, možda vođe lova, bili pokriveni crvenim okerom (za koji se smatralo da simbolizira povratak u maternicu) i pokopani u špiljama s ostacima velikih biljojeda. "Crvena gospa iz Pavilanda" u Walesu (zapravo, mladi odrasli muškarac koji je umro prije dvadeset sedam tisuća godi­ na) bio je pokriven lubanjom mamuta. U trostrukom grobu u Dolni Vestonice pronađeni su žena i dva muškarca, svaki s jedne njezine strane; ruka jednoga bila je ispružena preko područja njezine zdjelice. Dva adolescenta u Sungiru, Rusija, pokopani su tako da im se glave dodiruju, a na sebi su imali tisuće kuglica izrađenih od mamutovih kljova, te pokrivala za glavu od polarne lisice. Solitrejenska kultura dobila je naziv po nalazištu Solutre, a bila je poznata po jedinstvenom načinu izrade oruđa. Postojala je prije dva­ deset jedne do sedamnaest tisuća godina na jugozapadu Francuske. U prvom su redu poznati po prekrasno izrađenim, dvostranim ploči­ cama s dizajnom lovorovih listova. Postoje polemike o podrijetlu nji­ hova rada, ali dokazi upućuju na to da je riječ o izumu iz Dordogne. Drugi taj rad pripisuju naglom dolasku novog naroda. Stilovi izrade šiljaka i oštrica s lovorovim i vrbovim listovima, veo­ ma cijenjeni zbog pojedinosti i fine izrade, ističu solitrejensku kulturu kao veoma vještu u proizvodnji oruđa. Te su se tehnike koristile još tisućama godina, a obilježile su prijelaz od jednostranih šiljaka (obra­ đenih samo s jedne strane) do dvostrane obrade. Jednostrani šiljci bili su česti u ranom solitrejenskom razdoblju. Postupno su ih zamije­ nile oštrice s lovorovim listovima i dvostrani šiljci. Solitrejenska tehnologija također je označila početak primjene te­ hnike kalanja udaranjem jednog ruba u drugi, što se zove outre passe (nadilaženje zastarjelog). Neki na taj način izrađeni predmeti koristi­ li su se za ukrašavanje. Bili su tako fino izrađeni da nisu dopuštali da ih se koristi kao oruđe (što ukazuje na mogućnost da su služili samo za užitak). Također su pronađene igle od kosti, a to ukazuje na izradu krojene odjeće, što je veoma korisno u ledenoj klimi. Premda su pro-

Slika 9.1. Šiljak u obliku lovorovog lista (s fotografije Brucea Bradleyja)

nađene narukvice, ogrlice od kuglica, privjesci, broševi od kosti i obojeni pigmenti, što jeočito upotrebljavano za ukrašavanje pojedina­ ca, rijetki su primjeri solitrejenske umjetnosti. Sastoje se od skulptu­ ra u niskom reljefu i ureza na kamenim pločama. Magdalenijenska kultura, nazvana po kamenom skloništu u Le Madeleine, Francuska, postojala je prije sedamnaest do trinaest tisuća godina. To je možda najimpresivnija kultura starog kamenog doba. U tom je razdoblju izrada oruđa od kosti dosegnula najvišu razinu. Česti su bili vješto izrađeni šiljci harpuna, osti, pa čak i igle. Na košta­ no su oruđe često gravirali slike životinja, a pronađene su sjekirice, čekići, šiljci koplja, harpuni i igle. Kameno oruđe magdalenijenske kulture također je uključivalo lopate, jetkala (slično dlijetu, s nakoše­ nim vrhom), strugalice, bušila i šiljke. Na nekom se oruđu, od mikrolita do veoma dugačkog oruđa, vidi napredna tehnika izrade. Oružje je bilo veoma usavršeno i raznovrsno, a u tom je razdoblju prvi put upotrijebljen atlatl (pomagalo za bacanje koplja). Duž južnog ruba ledenog pokrova razvili su se maleni čamci i harpuni, što ukazuje na društvo ribara i lovaca. Najneobičnije postignuće magdalenijenske kulture bile su spekta­ kularne slike u špiljama, koje su dosegnule vrhunac u kasnijem dijelu njezina razdoblja. Ranu špiljsku umjetnost karakteriziraju grubi crni crteži. Međutim, poslije se pojavljuju prelijepo izrađeni likovi razli­ čitih boja. Poznate slike u špiljama Altamira i Lascaux pripadaju tom razdoblju, najintrigantnijoj fazi ljudskog razvoja uopće (ili barem u francusko-kantabrijskom području). Nakon što je posjetio Lascaux, Picasso je izjavio da "otad nije naslikano ništa takve kvalitete".

Prvi put otkrivena u Le Mas d'Azil (špilja u Arigeu, Francuska), azilijenska je kultura bila posljednji ostatak raspršenih magdalenijenskih zajednica. Trajala je u razdoblju od prije jedanaest tisuća petsto i jedanaest tisuća godina. Sa središtem u pirinejskom području, širila se do Švicarske, Belgije i Škotske, te je bila jedan od najranijih predstav­ nika mezolitičke (srednje kameno doba) kulture u Europi. Predmeti od kosti i kremena bili su slabije izrađeni, a fokus je bio na malenom oruđu geometrijskih oblika, što se često koristilo u kombiniranom oruđu pod nazivom mikroliti. Obrada kostiju bila je ograničena na grube, plosnate, nazubljene šiljke. Na nekoliko azilijenskih nalazišta također su pronađeni shematski obojeni obluci. Neki misle da su to bili počeci jednostavnog alfabeta. Azilijence, posljednji narod ledenog doba, slijedila je tardenoisienska (Tardenoisian) kultura koja je zauzi­ mala veći dio Europe nakon ledenog doba.

Umjetnost i izražavanje Od slika u špiljama do malenih figurica, kromanjonac se izražavao kreativno, osobito kad je riječ o njegovom zanimanju za lov i suštinu ženstvenosti. Za neke slike u špiljama, za koje se smatralo da potječu iz magdalenijenskog razdoblja, sad je dokazano da su stare trideset tisuća godina. Novootkrivena (1994) špilja u Chauvetu na svojim stije­ nama ima tristo ili više slika životinja. Figurice "Venere" (maleni, na vatri stvrdnuti idoli žena), premda dominantne u gravecijenskoj kultu­ ri, pronađene su diljem Europe, i to iz svih razdoblja. Umjetnost se također koristila kao izražavanje poštovanja spram pokojnika. Izrezbareni privjesci, narukvice i drugi predmeti pronađe­ ni su uz mnoge ostatke kostura. U dvadeset osam tisuća godina starom mjestu pokopa u Rusiji, pronađeni su ostaci dvoje mladih ljudi i šezde­ set godina starog muškarca koji su ukrašeni privjescima, narukvicama i ogrlicama. Njihova odora za pokop sadržavala je više od tri tisuće kuglica od slonovače, a za izradu svake trebalo je oko sat vremena. Kraj mladih su se osoba nalazile savršeno ravne kljove mamuta, a iz­ ravnali su ih kuhanjem u vodi. Međutim, nisu svi pokojnici pokopani na tako raskošan način. Neka su tijela pronađena u skromnim grobo­ vima, što ukazuje na klasnu strukturu i društvenu hijerarhiju. Bez ob­ zira na način, pogrebna je ceremonija bila sastavni dio njihove kulture.

Spektakularni predmeti umjetničke vrijednosti ukazuju na dubinu kulture i raznolika razmišljanja. Pronađene su pločice od kosti i kame­ na s kompleksnim znakovljem. Za jednu se vjeruje da predstavlja lunarni kalendar. Druge su pločice protumačene kao rovaši lovačkih pothvata. Jedno od manje poznatih, ali impresivnijih otkrića bilo je da su kromanjonci svirali glazbu. Koštane flaute, udaraljke, pa čak i ksilofoni pronađeni su u nekima od najstarijih orinjasijenskih nala­ zišta, a procijenjeno je da su stari tridesetak tisuća godina. Jasno je da svaki intelekt koji za sobom ostavi takvu umjetnost, osobito ako je ima u svim aspektima života, nikako ne može biti primi­ tivan, te ga doista treba smatrati veoma inteligentnim. Umjetničko izražavanje i inteligencija idu rukom pod ruku; možda je prvo rezultat drugoga. Bez obzira koji je razlog za njihovu umjetnost, bila je jedna­ ko važan dio njihova društva kao što je i našega. Danas je posjedovanje velikih umjetničkih djela simbol postignu­ ća ibogatstva. Premda nije svatko umjetnik, svi posjedujemo tu sposob­ nost. Umjetnost je dio nas. Slikanje prstima često je jedan od prvih načina samoizražavanja kojemu poučavamo našu djecu. Neki nastav­ ljaju tu tradiciju izražavanja kroz adolescentsko do odrasle dobi; dru­ gi nikad ne prestanu. Upravo se ta koncepcija samoizražavanj a, odnos između umjetnosti i intelekta, nalazi na veličanstvenim slikama u špiljama kromanjonaca iz ledenog doba. Figurice Venere pobuđuju veliko zanimanje među istraživačima, možda zbog pružanja uvida u religiozna vjerovanja kromanjonaca. Tijekom godina ponuđeno je nekoliko teorija za objašnjavanje činjeni­ ce da su te figurice pronađene na mnogim područjima. Najnovija teorija je da su one predstavljale "Majku božicu" od koje potječe sav život, a njezin nabrekli trbuh prikazuje trudnoću. Drugi vjeruju da figurice simboliziraju plodnost. Ali nije jasno zašto bi tim lovcimaskupljačima trebala pomoć za plodnost, osim ako već nisu pripitomi­ li životinje i uzgajali usjeve. Treći smatraju da su figurice simbol kulta; mnogi se s time ne slažu. Znanstvenici kažu da jednostavno nema dovoljno dokaza o društvima iz ledenog doba da bi se razvile čvrste teorije.

Moda ledenog doba Profesorica na Sveučilištu Illinoisa, Olga Soffer, stručnjakinja za mo­ du koja je postala antropolog, primijenila je novi pristup proučavanja figurica Venere. Nakon što je otkrila tragove tkanih vlakana na krhoti­ nama gline iz središnje Europe, zaključila je da bi se mogli pronaći dokazi o tekstilnim predmetima. Soffer i njezina ekipa napravili su i objavili znanstveni rad o dvjesto figurica Venere iz gravecijenskog razdoblja. Premda su njezina tumačenja važnosti figurica predmet polemika među njezinim kolegama, mnoštvo dokaza što ih je prikupi­ la dovela je do značajnih promjena u stavovima. Treba napomenuti da su Olga Soffer i njezina ekipa proučavali originale - što je važan pristup jer su neki od zamršenijih crteža na površini figurica previše plitki da bi se dobro vidjeli na fotografijama. Otkrila je da su kape, pojasevi, trake i suknje (prvobitno izrađene od tkanih vlakana) pomno uklesane na figuricama. Neki od primjera rea­ listično prikazuju izradu na bazi vlakana. Drugi se sastoje od horizon­ talnih crta oko tijela, kao što je slučaj s Venerom iz Dolni Vestonice. Prije se smatralo da je riječ o frizuri iz paleolitika, ali se zapravo radi o mreži ili mrežici za kosu na nekim figuricama, kao što je slučaj s dvadeset dvije tisuće godina starim primjerom nazvanim Lady of

Slika 9.2. Venera iz Willendorfa, lijevo, i Lady od Brassempouya (uz dopuštenje Olge Soffer)

Slika 9.3. Venera iz Dolni Vestonicea (uz dopuštenje Olge Soffer) Brassempouy. Soffer kaže da je Venera iz Willendorfa najbolji primjer na kojem se vidi pokrivalo za glavu koje prikazuje kapu ili šešir izra­ đen od neke vrste vlakana. Poman pregled razotkriva spiralni, rukom tkani predmet koji možda počinje od čvora u sredini, slično nekim vrstama spiralno pletenih košara. Premda je to veoma daleko od Eu­ rope iz ledenog doba, mrežasta pokrivala za glavu pronađena su na ženskim tijelima u danskim tresetištima. Soffer je također otkrila regionalne razlike između figurica iz za­ padne, središnje i istočne Europe. Trake postoje gotovo na svim figu­ ricama iz istočne Europe koje imaju pokrivala za glavu. Narukvice i ogrlice postoje na Venerama iz istočne i središnje Europe, ali ih nema na onima iz zapadne Europe. Mrežaste su suknje prikazane u zapadnoj Europi, katkad s pričvršćenim pojasom. Na figuricama u središnjoj i istočnoj Europi često se vide šeširi s utkanom trakom, pojasevi, ogrli­ ce i narukvice. Sve to ukazuje na razlike u kulturama, te dopunjava raniju analizu figurica, što ju je napravila sovjetska arheologinja Maria Gvozdover. Njezin znanstveni rad o figuricama zaključuje da su zapadni Europlja-

ni češće naglašavali bokove i bedra, dok su istočni isticali dojke i trbuh, a u središnjoj Europi vidi se mješavina jednog i drugog. Jedna od intrigantnijih činjenica je ta da su muške figurice veoma rijetka pojava, a samo ženski kipići iz gornjeg paleolitika prikazuju odjevne predmete. Soffer vjeruje da je svaka figurica imala vlastitu ulo­ gu u društvu, što se temelji na vrsti tijela. U skladu s dva prijašnja istra­ živanja (Gvozdover 1989. i Kloma 1991.), SofFer vjeruje da su se žene gornjeg paleolitika bavile modom. Njezini podaci (kao i oni iz 1997, Leisure) ukazuju da su žene Europe između osamnaestog i dvadeset osmog tisućljeća pr. Kr. razgovarale o onome što je za njih bilo važno, a to su tkana i pletena odjeća, pokrivala za glavu i drugi predmeti izrađeni od biljnih materijala. Međutim, dokazi o odjeći što su je doista nosili postoje jedino u grobovima. Rijetki su, jer biološki razgradiv materijal ne može preži­ vjeti utjecaj prirodnih sila kroz dugo vremensko razdoblje. U tri grobna mjesta u Sungiru (blizu Vladimira, 150 kilometara istočno od Moskve), od prije dvadeset pet tisuća godina, jasno se vidi da su pojedinci bili ukrašeni kuglicama. Jedinstveni položaj tih kuglica i deformacije niti dokazi su da su postojale košulje s kapuljačama, hlače s pričvršćenom obućom, te šeširi, kape i plaštevi. Tri pokopane osobe su stariji muškarac, žena adolescentske dobi i dječak star između se­ dam i devet godina. Na sebi imaju mnogo narukvica, amuleta, ogrlica i prstenova. U svojem zaključku, Soffer kaže da je rad žena, u proizvodnji plete­ nih košara i tekstila, bio simbol postignuća i dio veoma cijenjene ekono­ mije u društvima paleolitika. Stoga su nosile tkane odjevne predmete kako bi pravilno prikazale ženu tog vremena, a tkani su predmeti ukle­ sani na figuricama. Neki od njezinih kolega napominju da bi njezin pristup mogao biti previše ženski, ali treba imati na umu da su se razli­ ke između spolova, tijekom cijele povijesti, uvijek prikazivale u suprot­ nim društvenim ulogama. Njezino istraživanje navještava da je prije više od dvadeset tisuća godina postojalo veoma sofisticirana i društvena kultura, a možda čak i prije četrdeset tisuća godina. Također ukazuje na veoma razli­ čitu kulturu od one koja se razvila kasnije u povijesnim vremenima, kulturu koja je bila usredotočena na ženu i njezinu ulogu u životu.

Kromanjonac i Majka božica stare Europe Odrastajući u Litvi, Marija Gimbutas poznavala je predaje o božici Laimi, "prelji" ili tkalji života. Sjeća se kako su joj žene nudile darove ručnika i tkanih predmeta. Božica je noću često provjeravala svoje vjernice, tako što je virila kroz prozore. Premda je Litva tijekom četrnaestog stoljeća prešla na kršćanstvo, ostala je uglavnom poganska zemlja tijekom narednih nekoliko stolje­ ća jer misionari nisu dobro poznavali njihov jezik. Božica je, u nekim dijelovima, ostala dio istočnoeuropske kulture sve do devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Fascinirana kulturom uz koju je odrasla, Gimbu­ tas je svoja prva istraživanja usredotočila na lingvistiku, etnologiju i narodne legende. Godine 1942. Gimbutas je magistrirala na Sveučilištu Vilniusa u Litvi pod njemačkom okupacijom; četiri godine poslije, doktorirala je na Sveučilištu Tubingen u Njemačkoj. Obje je diplome stekla iz arheo­ logije. Njezina se disertacija bavila drevnim i poganskim religijama, simbolikom, pogrebnim obredima i vjerovanjima u zagrobni život. Objavljena je 1946. u Njemačkoj. Rođena u vremenima kad je Litva bila podjednako poganska i krš­ ćanska zemlja, Marija Gimbutas je imala jedinstvenu perspektivu Europe i njezine povijesti. Godinama je radila na iskopavanjima u jugoistočnoj Europi i u Sredozemlju, te je počela razvijati teoriju o kulturi koja je nekoć, veoma davno, ondje postojala. Stoga, kad je ekipa s kojom je radila na iskopavanjima počela pronalaziti malene skulp­ ture žena, koje su se pojavljivale diljem Europe, lako je shvatila njihovu važnost. Gimbutas je sama otkrila najmanje petsto skulptura; kako su se radovi nastavili u bivšoj Jugoslaviji, Grčkoj i Italiji, dokazi su se gomilali, kao i njezino uvjerenje da je teorija o kojoj razmišlja točna. Godine 1955. imenovana je znanstvenim članom Peabody muzeja na Harvardu. Godinu dana poslije, u Philadelphiji, prvi je put svoju teoriju predstavila svijetu. Prvu od mnogih knjiga, The Prehistory of Eastern Europe (Pretpovijest istočne Europe), objavila je 1956, a 1958. objavljena je njezina knjiga Ancient Symbolism of Lithuanian Folk Art (Drevna simbolika litvanske narodne umjetnosti). Godine 1963. prihvatila je ponuđeno mjesto na UCLA-i i nastavila voditi iskopa-

vanja na raznim nalazištima u Europi. Prikupivši potrebne dokaze, 1974. objavila je knjigu Gods and Goddesses (Bogovi i božice). Prvobi­ tni je naslov bio Gods and Goddesses of Old Europe (Bogovi i božice stare Europe), ali je izdavač (najvjerojatnije iz marketinških razloga) zahtijevao promjenu naslova. Osam godina poslije objavljeno je dru­ go izdanje, pod originalnim naslovom. Godine 1991. objavila je svo­ ju posljednju knjigu, Civilization of the Goddess (Civilizacija božice), vrhunac svojeg životnog djela. Preminula je 2. veljače 1994. u svojem domu blizu Los Angelesa. Njezina priča o pretpovijesnim europskim narodima istodobno je priča o srazu kultura i, posebno, o nekoć istaknutoj kulturi Majke božice. Današnja se Europa sastoji od mnogih različitih etničkih sku­ pina koje govore nizom različitih jezika. Međutim, općeprihvaćena teorija kaže da su sve te etničke skupine nekoć bile jedna skupina pod nazivom Indoevropljani, i svi su govorili jednim jezikom. Gimbutasino istraživanje pruža dokaze da je, prije dominacije Indoevropljana na tome području, postojala posve drukčija kultura, a ona je naziva kulturom "Velike Božice" ili "Majke Božice". Ta se kultura te­ meljila na jednakosti, ali je materinstvo bilo temelj njezine kozmolo­ gije. Dr. Gimbutas kaže: Najstarije civilizacije svijeta bile su matrističke. Božica se štova­ la u Kini, na Bliskom istoku, u Europi, u Amerikama, te se mo­ že reći da je na samom početku postojala univerzalna Božica. Možda bih trebala dodati da je suverenost majčinstva određi­ vala najraniji razvoj društvenih struktura i religije. Gimbutas tu kulturu naziva "matrističkom" ili "matrifokalnom", a ne "matrijarhalnom" (jer bi to podrazumijevalo dominaciju). Društvo je bilo uravnoteženo. Žene nisu bile tako moćne da su uzurpirale mušku ulogu. Muškarci su imali vlastitu moć i položaj, te su izvršava­ li svoje dužnosti na dobrobit obitelji i klana. Gimbutas kaže da je to bilo komunalno društvo i komunističko u najboljem smislu riječi. Božice su zapravo bile stvarateljice, a stvarale su od sebe, bez obzira je li se radilo o predmetima za kućanstvo ili djetetu. Božanstvo koje su štovali naziva "Velikom Majkom Božicom".

Tijekom 1960-ih, nove metode određivanja starosti pružile su joj bolji uvid u to koliko je zapravo dugo trajala ta kultura. Simboli i skulpture ukazuju na to da je postojala čak prije trideset pet tisuća godina, a trajala je do 3000. g. pr. Kr. Dijelovi ženskog tijela, naročito oni koji stvaraju ili daju život, tipični su za umjetnost ledenog doba. Gimbutas je vjerovala da su imali posve drukčiji svjetonazor, te da njihovo prirodno umjetničko izražavanje nije imalo nikakve veze s pornografijom. Naprimjer, vulva je bila jedan od najranijih uklesanih simbola. Bila je simbolična po tome što se odnosila na rast i sjeme. Na nekim se umjetničkim djelima kraj prizora vulve nalazi prikaz grane ili nekog drugog dijela biljke, ili se u njoj nalazi sjemenka ili biljka. Taj je stil simbolike veoma dugo trajao, dvadeset ili više tisuća godina. Europske kulture ledenog doba izrađivale su ono što arheolozi zo­ vu figuricama Venere. Gimbutas je smatrala da je izraz "Venera", ko­ rišten za opisivanje tih figurica, loš izbor riječi. Venera evocira ideju ljepote. Nisu ljepotice i najčešće im nedostaju crte lica. Ona vjeruje da su te figurice bile utjelovljenje Majke božice i simboliziraju rođenje, obnovu i smrt. Mnoge vrste figurica božica pojavljuju se u ledenom dobu, ali ne čine panteon. U suštini, one predstavljaju drukčije funkcije iste božice. Božanstvo je bila sama priroda; priroda koja daje život, uzima život i obnavlja život. To su bile tri važne funkcije Božice, a čine prirodni životni ciklus. Možda odatle potječe čest izraz što ga koristimo za prirodne fenomene: "Majka Priroda". Figurice iz razdoblja nakon ledenog doba, s naglašenim dojkama, obično su imale ptičju glavu. Figurice iz ledenog doba također imaju velike dojke i ptičje glave. Po tome je Marija Gimbutas zaključila da su iste vrste, te da je njihova kultura trajala i u povijesnim vremenima. Strvinar, sova, vrana i gavran također su se često pojavljivali. Među­ tim, to su bili simboli smrti, kao i figurice "bijele božice" koje prikazu­ ju posmrtnu ukočenost. Neke figurice "smrti" isklesane su tako da se čini kao da imaju masku, a povezivale su se sa strvinarom. Tijekom povijesti, u tim je društvima čiji je temelj bilo štovanje božice, bilo zapanjujućih kulturnih razvitaka, od jednostavnih do doista sofisticiranih, osobito u arhitekturi i izgradnji hramova. Neke

su građevine imale dva kata i obojene zidove. Gotovo sto četrdeset zid­ nih slika ukrašavalo je osam tisuća godina stare nastambe u Catalhoyuku, u današnjoj Turskoj. Napokon su objavljene 1989, dvadeset pet godina nakon što su iskopane. Arheolozi u početku nisu mogli vjero­ vati da je naseobina bila tako sofisticirana. Slike govore suprotno. Marija Gimbutas je smatrala da je mnoštvo lijepo izrađene lončarije i skulptura, otkriveno tijekom godina iskopavanja, nevjerojatno. Iznenađena kompleksno osmišljenim naseobinama kulture Božice, bila je uvjerena da je starija civilizacija bila naprednija od novije. Nasta­ vila je raditi i počela uočavati obrasce ponavljanja njihove ikonografi­ je, osobito u božicama ptica i zmija. Njihova je religija postala jasna. Religija je uvijek imala važnu ulogu u svakoj kulturi, suvremenoj i drevnoj. Kultura božice nije se u tome nimalo razlikovala. Njezina se kozmologija temeljila na "vodenoj ptici" i "kozmičkom jajetu". U početku je svijet nastao kad je vodena ptica donijela jaje. Jaje se ras­ polovilo, jedan je dio postao zemlja, a drugi nebo. Za kulturu Majke Božice, hram je bio središte religioznog života. Izrađivali su se prelijepi artefakti za njegova svetišta i za božicu. Doka­ zi pokazuju da su ti ljudi bili zahvalni za hranu što su je dobivali od zemlje, te su zahvaljivali Božici. Velika svećenica i kraljica bile su ista osoba unutar hijerarhije svećenica. Žene su bile štovane jer su davale novi život i, slijedom toga, žene su imale više utjecaja na religiozni ži­ vot. Upravljale su hramom i obavljale obrede prilikom rođenja, smrti i izmjene godišnjih doba. Gimbutas je također vjerovala da je kultura Božice u svojim obredi­ ma koristila gljive ili druge halucinogene biljke. Prema njezinim istraživanjima, te su spoznaje još uvijek postojale u obredima kao što su Eleuzinije u Grčkoj, gdje je kult božice Demetre očito koristio psihodelične droge kad su se izvodile "eleuzinski misteriji" u njezinu čast. Prema načinu prikazivanja gljiva u kulturi Božice, može se pret­ postaviti da su ih smatrali svetima. Na minojskim rezbarijama na pečatima, primjerice, često su se vidjeli makovi. Sjemenke maka tako­ đer su pronađene u naseobinama iz neolitika. Dakle, čini se da su znali što skupljaju i koriste. Moguće je da su uzgajali mak jednako kao i druge kultivirane biljke. Neki znanstvenici vjeruju da je religija Božice jednostavno bila obred plodnosti. Gimbutas je tu ideju smatrala smiješnom. Vjerovala

je da ljudi koji tako govore uglavnom nemaju dovoljno znanja i nikad nisu proučavali tu temu. Nema sumnje da je plodnost bila važna za kontinuitet života na zemlji, ali religija se bavila životom, smrću i ob­ novom. Premda su egzistirali u primitivnom okruženju, oni nisu bili primitivni ljudi. Nema nikakve sumnje da je rođenje djeteta istinsko čudo života, a one koje su mogle roditi bile su veoma posebne. Taj misterij davanja života, i sama žena, mogu biti izvorište šamana i kozmologije Božice. Geoffrey Ashe, britanski znanstvenik koji proučava šamanizam, vjeru­ je da se najstariji oblik riječi shaman odnosio na ženu. On vjeruje da je ženska skupina prakticirala drevni šamanizam. Otkrića dr. Gimbutas, temeljena na fizičkim ostacima i na onome što se može zaključiti iz njihove mitologije (mitologija odražava njiho­ vu društvenu strukturu), sugeriraju da je politički život bio reguliran ujačkim (očinskim) sustavom (dobiveno od riječi koja znači "ujak"). Vladari zajednice bili su kraljica, koja je također bila velika svećenica, i njezin brat ili ujak. Muškarac (brat ili ujak) dijelio je njezin autoritet. Postojanje takvog sustava izraženo je u klasičnoj mitologiji gdje se često nailazi na parove sestra-brat koji su bili božice i bogovi. Bilo bi pretjerano reći da je to bila samo ženska kultura i da uopće nije bilo bogova. U njihovoj je umjetnosti muškarac slabije zastup­ ljen, ali bogovi su ipak postojali. U svim mitologijama - naprimjer, njemačkoj, keltskoj i baltičkoj - postoji majka zemlja (ili Božica ze­ mlje) i uz nju njezin muški pratitelj. Ima i drugih "božanskih parova", kao što je grčka božica prirode (Artemida, obnoviteljica, koja se pojavljuje u proljeće i daje život svim životinjama i biljkama) i njezin pandan, Gospodar životinja. Gimbu­ tas kaže da su se takvi predstavnici pojavili u Catalhoyuku prije osam tisuća godina, kao i tijekom pretpovijesti. U njihovoj kulturi i religiji postojala je ravnoteža između spolova. Kultura Božice u staroj Europi imala je i pisani oblik komunikacije. Ta miroljubiva, agrarna civilizacija razvila je gotovo uniformni jezik simbola koji se prostirao od Irske do Turske. Elementi "svetog pisma" otkriveni su u istočnoj i središnjoj Europi. Bilo je pokušaja dešifrira­ nja tog pisma, ali struktura rečenica i fraze još uvijek nisu ustanovljivi. Tijekom brončanog doba, pismo se zadržalo na Cipru i Kreti, a bilo

je slično onome što je postojalo u petom tisućljeću pr. Kr. Nešto od toga uspjelo se sačuvati, ali nema jasnih veza. Gimbutas je vjerovala da je to moglo biti pismo koje se temeljilo na slogu, te bi se zacijelo razvilo u nešto konkretnije da kultura nije uništena. Danas znanstve­ nici nastavljaju istraživati pismo, nadajući se da će ga jednoga dana dešifrirati. Problem je u tome što se taj pred-indoevropski jezik veoma malo proučava. Temelji jezika proučavaju se u Grčkoj i Italiji, ali jedine ri­ ječi koje se mogu rekonstruirati su imena mjesta kao što je Knossos, što je zapravo staro europsko ime. Apple, naprimjer, je također predindoevropska riječ. Malo po malo, lingvisti otkrivaju koje riječi nisu indoevropske. Nazivi za sjemenke, razna stabla, biljke i životinje lako je dešifrirati. Također postoji nekoliko pred-indoevropskih naziva za isto, kao što je svinja, a oba su se naziva koristila. Neki jezici koriste pred-indoevropske nazive, drugi koriste indoevropske, ili oboje.

Pretpovijesni korijeni Egipćana Neki istraživači nagađaju da su Guanči s Kanarskih otoka potomci europskih kromanjonaca, te da su bili utjecajni prilikom utemeljenja prvih civilizacija u području preddinastičkog donjeg Egipta oko 4000 g. pr. Kr. Domovinu Guanča, Kanarske otoke, stari su Grci poznavali kao Elizej i Vrt Hesperida, a smatrali su ih tajanstvenim mjestom. Prema predajama samih Guanča, njihova je zemlja potonula ispred obale sjeverozapadne Afrike, pa su migrirali na istok. Neki teoretičari tvrde da nije slučajnost što su preddinastički Egipćani također imali predaju o potonuću i migraciji iz udaljene zemlje na zapad (Zemlja Amentija). Prema toj teoriji, preci Guanča, potomci kromanjonaca, migrirali su na Kanarske otoke iz sjeverozapadne Afrike neko vrije­ me prije 10 000. g. pr. Kr. U knjizi A History of Iberian Civilization (Povijest iberske civilizacije), portugalski povjesničar Oliveira Mar­ tins iznosi teoriju da se potomci kromanjonaca u sjeverozapadnoj Africi nazivaju imenima sa sufiksom tani, kao što su Lusitani, Aquitani i Mauritani. Frederic Falkenburger je prikupio i analizirao mjere lubanja od 1787 drevnih egipatskih muškaraca, podijelio ih na četiri glavne skupine i

dobio sljedeće rezultate: 36 posto negroidnih; 33 posto mediteran­ skih; 11 posto kromanjonskih; i 20 posto koji ne pripadaju niti jednoj od tih skupina, ali su srodni kromanjoncima ili negroidima. Britanski antropolog, George M. Morant, izradio je opsežnu studi­ ju egipatskih lubanja iz običnih i kraljevskih grobova, iz svih podru­ čja Egipta i iz svih razdoblja. Zaključio je da je većina stanovništva donjeg Egipta pripadala danas gotovo izumrlom mediteranskom tipu. U gornjem se Egiptu taj obrazac ponovio, ali je ondje postojao određeni postotak negroidne mješavine, vjerojatno zahvaljujući susjed­ nim nubijskim naseobinama na jugu. Morant je otkrio da je s vreme­ nom razlika između lubanja u gornjem (južnom) i donjem (sjevernom) Egiptu postajala sve manje izražena, te ih se potom više nije moglo ra­ zlikovati. Oni koji Guanče smatraju precima dinastičkog Egipta vjeruju da veoma visok postotak egipatskih faraona, od preddinastičkih do onih iz Novoga kraljevstva, imaju gene Guanča. Prema toj teoriji, Guanči su migrirali sa zapada, pod vodstvom legendarnog Tota, tijekom pred­ dinastičkih vremena, te su svoju religiju donijeli u donji Egipat. Kako bi potkrijepili svoje tvrdnje, ti teoretičari navode običaj Guanča da mumificiraju svoje mrtve, što je katkad uključivalo odstranjivanje unu­ tarnjih organa; pripitomljavanje pasa za lov; i sličnost njihovih mitova i religije s onima iz preddinastičkog i ranog dinastičkog Egipta. Premda je to zanimljiva ideja, vjerojatnije je da je element kromanjonaca u drevnim Egipćanima naslijede domorodačke populacije koja je također obitavala na Kanarskim otocima. To je pitanje stotinjak godina zbunjivalo istraživače.

Afrika: širi fokus za kulturu kromanjonca Nije poznato odakle su stigli kromanjonci, ali, prema tvrdnjama ne­ kih znanstvenika, nisu bili podrijetlom iz Europe. Nagle promjene u kulturi kromanjonaca, najuočljivije u njihovu oruđu, pokazuju da su kroz dugo vremensko razdoblje migrirali, pojavljujući se u nizu valova tijekom trideset tisuća godina. Na temelju postojanja inovativ­ nog oruđa u istočnoj Europi, ortodoksno je vjerovanje da su kroma­ njonci potekli iz istočne Europe i zapadne Azije, što slijedi općenitu teoriju da je čovjek podrijetlom iz Afrike, selio se na sjever i istok, a

kasnije na zapad. Međutim, novija nalazišta iz orinjasijenskog doba na španjolskom poluotoku starija su od najranijih nalazišta na isto­ ku, što ukazuje na mogućnost da kromanjonci nisu stigli s istoka. Nalazišta L'Arbreda, El Castillo i Abric Romani stara su između tride­ set sedam i četrdeset jedne tisuće godina. Očito je da ne mogu potjecati sa sjevera, zbog skandinavskog glečera koji je onemogućavao život na sjeveru Europe. Tako ostaju samo jug ili zapad kao mogući izvori života. Kromanjonske su naseobine postojale u Africi, a jasno je da je tehno­ logija oruđa ondje postojala prije mnogo više od četrdeset tisuća go­ dina. Tehnologija izrade oruđa s oštricama vidljiva je čak u razdoblju prije osamdeset tisuća godina. Starost šiljaka od kostiju s kukicama, pronađenih u Zairu, procijenjena je na šezdeset do osamdeset tisuća godina. U Africi također ima pokazatelja da je prije sto četrdeset tisu­ ća godina dolazilo do razmjene dobara, kao i površinskog rudarstva prije sto tisuća godina. Suvremena građa afričke lubanje, sličnija kromanjoncu nego kasni­ jim Europljanima, također ukazuje na mogućnost da su kromanjon­ ci podrijetlom s juga, te su migrirali na sjever. Međutim, ima veoma malo arheoloških dokaza koji potkrjepljuju teoriju o naprednoj kul­ turi u Africi prije 3000. g. pr. Kr. Afrička nalazišta kromanjonaca sadrže malo dokaza o simbolici i ponašanju kakvi su pronađeni u europskim nalazištima, što je uvjet da bi se nešto smatralo izvornom kulturom iz koje su proistekle tako masivne migracije. Ako je takav kulturno dobro definiran narod migrirao iz jednog određenog geo­ grafskog područja, opravdano bi se moglo očekivati da će se u tom području pronaći znatni korijeni njegove kulture, tehnološke i kultu­ re ponašanja. Ipak, čini se da u Africi toga nema. Počasni profesor spoznajne arheologije na Sveučilištu Witwatersrand, Južna Afrika, David Lewis-Williams, ne slaže se s time. Tvrdi da premda je došlo do komparativno nagle provale simboličkih aktiv­ nosti, eksplozija umjetnosti u Europi tijekom ledenog doba nije bila univerzalna, niti je to bio nedjeljiv "paket". Ideju da su se ondje odjed­ nom pojavile sve različite vrste umjetnosti, i posve razvilo simbolič­ ko ponašanje, on smatra iluzijom. Zahtijeva da se događaji smjeste u širu perspektivu. Ako su se moderni um i moderno ponašanje spo-

radično razvijali u Africi, slijedi da je potencijal za svu simboličku aktivnost što je vidimo u zapadnoj Europi gornjeg paleolitika postojao prije nego su zajednice Homo sapiensa stigle do Francuske i pirenejskog poluotoka. Vjeruje da je potreban širi fokus ako se želi otkriti podrijetlo različitih i umjetničkih kultura kromanjonaca. Zapadna Europa je dobro dokumentirana regija pretpovijesnih ljudskih aktivnosti. U stotinama špilja u Francuskoj i Španjolskoj mo­ gu se vidjeti tisuće uistinu veličanstvenih prizora. Prije otprilike četr­ deset pet tisuća godina, anatomski moderna ljudska bića stigla su na pirenejski poluotok i sa sobom donijela kompleksne društvene struktu­ re, sofisticirano planiranje, lov, raznoliko simboličko ponašanje i - ono po čemu su najpoznatiji - umjetnost. Nevjerojatna je brzina kojom su zamijenili neandertalski način života, kao i to kako su se iznenada pojavili. Iz naše perspektive, budući da ne znamo pojedinosti o tome kako je i odakle stigao kromanjonac, uopće nije čudno da suvremeni autori pišu o "kreativnoj eksploziji" ili "ljudskoj revoluciji". Premda je razumljivo da to razdoblje opisuju tim riječima, ne bi smjeli ignori­ rati dokaze o kulturnim pretečama iz Afrike i s Bliskog istoka. Sveopća slika ne doima se toliko eksplozivnom, a upravo u podru­ čjima Afrike i Bliskog istoka postoji sjeme "kreativne eksplozije". Kako kaže Lewis-Williams, u Africi se nalaze najstariji dokazi ljudske revo­ lucije. Neki znanstvenici tvrde da je moderno ljudsko ponašanje doista stiglo u paketu i pojavilo se svugdje prije četrdeset do pedeset tisuća godina, a iznenadnu promjenu pripisuju neurološkim promjenama kod cijele vrste. Lewis-Williams vjeruje da to gledište proizlazi iz pre­ više uskog fokusiranja na dokaze iz zapadne Europe. Kako bi dobio priču o ljudskoj preobrazbi u zapadnoj Europi s manje predrasuda, Lewis-Williams razlikuje ono što možemo doživ­ ljavati kao anatomski moderne značajke ljudskoga tijela od modernih karakteristika ponašanja u ljudskom životu. Prvi je koncept, modernu anatomiju, lako definirati. Postoji opći konsenzus o tome po kojim se značajkama kosturi modernih ljudi razlikuju od starijih primjera. Međutim, drugi koncept, moderno ponašanje, nije tako lako definirati. Arheolozi su svoje poimanje mo­ dernog ljudskog ponašanja stekli na temelju dokaza u zapadnoj Eu­ ropi. Slijedom toga, sastavljaju popise za karakteriziranje modernog ljudskog ponašanja, kao što je:

Apstraktno razmišljanje - sposobnost djelovanja u svezi s apstrak­ tnim koncepcijama koje nisu ograničene na vrijeme ili prostor. Dubinsko planiranje - sposobnost stvaranja strategija na temelju ranijih iskustava, te djelovanje u skladu s njima u grupnom kon­ tekstu. Ponašanje - ekonomske i tehničke inovacije. Simboličko ponašanje - sposobnost prikazivanja objekata, ljudi i apstraktnih pojmova proizvoljnim simbolima, vokalnim ili vizu­ alnim, te konkretiziranje takvih simbola u kulturalnoj praksi. Lewis-Williams kaže da je taj popis uglavnom prihvatljiv, ali nije po­ šteno očekivati da su sve rane moderne populacije izražavale te kara­ kteristike na točno isti način. Naprimjer, svi davni, anatomski moder­ ni ljudi nisu izrađivali oruđe od kostiju, jeli ribu ili koristili boju za slikanje po stijenama u špiljama. Kad se uzme u obzir afričke dokaze o pojavi modernih ljudskih bića, važnost toga postaje jasna. Danas istraživači uglavnom prihvaćaju teoriju "iz Afrike" kad je riječ o podrijetlu čovječanstva. Fosilni zapis uvjerljivo pokazuje da su se preci anatomski modernih ljudskih populacija razvili u Africi, te su napustili kontinent u dva vala migracija. Objašnjava zašto su arhaična ljudska bića, neandertalci, zauzimali Europu tisućama godi­ na prije nego je onamo stigao Homo sapiens. Neki vjeruju da su drugi val migracije iz Afrike činile moderne populacije, koje nisu imale u potpunosti moderno ponašanje, a stekli su ga prije četrdeset do pede­ set tisuća godina. Afrički dokazi pobijaju te stavove. Lewis-Williams kaže da je do prijelaza na moderno ponašanje u Africi došlo čak prije dvjesto pede­ set do tristo tisuća godina, a možda čak i prije. Također tvrdi da bismo trebali govoriti o ljudskim bićima "modernih ponašanja", u množini, a ne "modernog ponašanja". Štoviše, moderno se ponašanje nije poja­ vilo odjednom, u paketu. Nije bilo nikakve "revolucije" u ponašanju. Četiri karakteristike modernogponašanja što ih navodi, manifesti­ rale su se na različite načine i pojavljivale su se u raznim vremenima, te na veoma udaljenim mjestima afričkoga kontinenta. Izrada oštrica i prerada pigmenata, uz uporabu brusnoga kamena, stare su dvjesto pedeset tisuća godina. Trgovina između udaljenih mjesta i korištenje

školjkaša počelo je prije sto četrdeset tisuća godina. Koštano oruđe i rudarstvo stari su oko sto tisuća godina. Izrada ukrasa od ljuske noje­ vih jaja počelo je prije četrdeset do pedeset tisuća godina. Ipak, um­ jetnost što je mi nazivamo reprezentativnim prikazima, stara je samo trideset do četrdeset tisuća godina. Međutim, procijenjeno je da su nedavno otkrivene geometrijske rezbarije stare sedamdeset sedam tisuća godina. U špilji pod nazivom Blombos, blizu južnog kraja Afrike, Chris Henshilwood i njegovi ko­ lege pronašli su komad okera na kojem su pomno uklesani križevi, sa središnjom i obrisnom linijom. Premda to nije reprezentativni prizor, budući da potječe od prije sedamdeset sedam tisuća godina, to je najstarija "umjetnost" na svijetu kojoj je određena starost. Za Lewis- Williamsa, to je nepobitni dokaz da je moderno ljudsko ponaša­ nje postojalo veoma davno. Premda su pojedinosti svih tih dokaza podložni raspravi, Lewis-Williamsu je jasno da se moderno ljudsko ponašanje malo po malo pojavljivalo u Africi mnogo prije prijelaza u zapadnu Europu. Bez ikakvih drugih dokaza, Lewis-Williams može samo reći da su promjene u ponašanju najranijih Afrikanaca bile epizodne, te da je do kontakta između raštrkanih skupina vjerojatno dolazilo na maho­ ve. Eksplozija umjetnosti u kulturama kromanjonaca doista je bila važna, ali treba je smjestiti u širu perspektivu, takvu koja otvara nove mogućnosti objašnjavanja. Kako kaže Lewis-Williams, ako su se moderni um i ponašanje sporadično razvijali u Africi, slijedi da je potencijal za sve simboličke aktivnosti, što ih vidimo u zapadnoj Europi od prije četrdeset tisuća godina, postojao prije nego je Homo sapiens stigao do pirenejskog poluotoka. Taj raniji potencijal znači da ne bi trebalo tražiti događaj na neuronskoj bazi, kao što je pokretački mehanizam za "kreativnu eksploziju" u zapadnoj Europi. No, postoje li i druge mogućnosti o kojima bismo trebali razmisliti? U prošlosti su razni znanstvenici pojavljivanje kultura kromanjo­ naca u zapadnoj Europi uspoređivali s "valovima invazije". Razlog tome je taj što oruđe i umjetnost tih kultura ne pokazuju razvojne faze; jednostavno se pojavljuju, posve razvijene. To uvelike ukazuje na mogućnost da je izvorna kultura već postojala negdje drugdje. Ali

gdje su dokazi? Afrika je mnogo pretrpjela od 4000. g. pr. Kr., uza sve naglašeniju sušu i područja neprikladna za život. Jaki vjetrovi i pijesak uništili su i zakopali dokaze koji su možda postojali. U svojem istraživanju o drevnim zubima, Joel Irish je otkrio da su stanovnici Afrike južno od Sahare imali karakteristike koje su oblikom slične onima modernih populacija. Njemu se čini očitim da heteroge­ nost unutar populacije, te postupne promjene zubala diljem svijeta, potječu s afričkog subkontinenta. Njegovo istraživanje pruža dokaze koji su konzistentni s modelom afričkog podrijetla. Genetski i fosilni dokazi ukazuju na Afriku kao na izvorište ljudske kulture, ali nedosta­ ju dokazi o stalnom kulturnom razvoju. Neki teoretičari iznose pret­ postavke da takvi dokazi ipak postoje, ali su pogrešno identificirani i/ili svrstani u pogrešno vremensko razdoblje. Usprkos arabizaciji i fundamentalnoj promjeni religije tijekom šestog stoljeća, Egipat nikad nije izgubio svoje drevno naslijeđe. Po­ stoje oni koji su ga tijekom tisućljeća prenosili s generacije na genera­ ciju. Kumulativni dokazi - genetski i arheološki - sugeriraju da je afrički drevni Egipat bio izvorište prvobitne kulture modernog čovje­ ka. Guanči nisu dali poticaj egipatskoj civilizaciji, kao ni bilo tko dru­ gi. Iz Afrike su proizišle sve druge kulture, uključujući i one zaslužne za kreativnu eksploziju u zapadnoj Europi prije četrdeset tisuća godi­ na. Kao što smo vidjeli u slučaju Sfinge, Nabta Playe i Velike pirami­ de, dokazi su oduvijek ondje. Izvorna kultura koja je dala veličanstve­ ne i umjetničke kulture kromanjonaca nije se mogla nalaziti nigdje drugdje osim u Africi. Kromanjonske tradicije podupiru model "iz Afrike", ali također donose posve novi način razmišljanja o povijesti čovječanstva.

10

EGIPAT SIMBOLA Ostavština znanja

remda su fizičke činjenice važan element pri odgovaranju na pi­ tanja kada, gdje i za koga su građeni drevni gradovi i grobnice, povijest je više od paradigme stvorene uz pomoć arheoloških iskopa­ vanja. Povijesni se dokazi također nalaze u kulturi i vjerovanjima; umjetnost, filozofija, religija i znanost pružaju uvid u narav i um naro­ da iz prošlosti - u što su vjerovali i kako su gledali na svijet. Kad je riječ o Egiptu, čini se da po pitanju kulture postoje dvije različite povi­ jesti. Tu je verzija temeljena na arheologiji što je učimo na našim obrazovnim ustanovama, s kojom su gotovo svi upoznati. Međutim, postoji i druga, suptilnija verzija koja se ne temelji na forenzici, već na svetim zapisima samih drevnih Egipćana. Prema hijeroglifima ukle­ sanim na hramovima i spomenicima, očito je da je u umu Egipćana postojala razina znanja jednako sofisticirana kakav je naš današnji na­ čin razmišljanja. Koristeći znanost i teologiju, drevni su Egipćani nasto­ jali objasniti fizički univerzum, baš kao što mi to nastojimo danas. Egiptolozi tvrde da se tijekom tri tisuće godina egipatske povijesti štovalo više od dvije tisuće bogova. Taj golemi panteon božanstava objašnjavao se kao štovanje životinja, te kao primitivan način suoča­ vanja s animističkim prirodnim silama. Za animizam, dobiven od latinske riječi anima što znači duh ili duša, vjeruje se da je bio najstari­ ji sustav vjerovanja čovječanstva, te da potječe još iz ledenog doba. U animističkim vjerovanjima, duša ili duh postoji u svakom objektu,

P

živom i neživom. No u budućem stanju, duša objekta postojat će kao dio bestjelesne duše, te se smatra univerzalnom. Primitivni su narodi vjerovali da ljudski život proizlazi iz duše. Te su duše prikazivali kao maglice ili sjenke koje prelaze iz jednog tijela u drugo, prenosi se između ljudskih bića, biljaka, životinja i neživih predmeta. Tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, znan­ stvenici su smatrali da su primitivni ljudi došli do tih animističkih vjerovanja kako bi lakše objasnili uzroke spavanja, snova i smrti. Dru­ gi su znanstvenici bili uvjereni da je podrijetlo davne religije bilo više emotivno i intuicijsko. Prema toj teoriji, davni su ljudi štovali neke ne­ žive objekte jer su posjedovali određene karakteristike, ili su se doima­ li nekako neobičnima pa se činilo da su živi. Taj primitivni doživljaj svijeta dobro se uklapa u današnji evolucij­ ski model čovječanstva, ali uvijek je bilo i još uvijek ima znanstvenika koji vjeruju da je takvo gledište previše pojednostavljeno i da filozofske doktrine drevnih Egipćana nisu imale nikakve veze s animizmom. Prema tim znanstvenicima, koji su poznati kao simbolisti, drevna egi­ patska znanost, umjetnost i filozofija nisu bile zasebne grane, već dio holističkog sustava misli. Njihova znanost, koja je obuhvaćala religiju kao i filozofiju, te koja se izražavala kroz umjetnost i arhitekturu hramo­ va, nije uspostavljena samo radi građanske dobrobiti, nego da bi odgo­ vorila na vječno pitanje o prirodi čovječanstva. To je bila sveta znanost. John Anthony West to istražuje u svojoj dokumentarnoj seriji Magical Egypt: Sveta znanost koja je pokretala ili poticala gradnju tih hramova uključivala je matematiku, filozofiju, religiju i umjetnost, a zapra­ vo nam je drevni Egipat, možda najveća od svih drevnih civili­ zacija, ili barem drevna civilizacija koja nam je najdostupnija, ostavio najveće naslijeđe svete umjetnosti i arhitekture. To je bila dubokoumna doktrina koja je spajala umjetnost, religiju, filozofiju i znanost u odvojivu cjelinu, dok su u našem društvu umjetnost, religija, filozofija i znanost zasebne discipline s malo ili bez ikakve veze jedna s drugom. U drevnom su Egiptu bile isprepletene, a to znači da nije postojala um­ jetnost koja nije bila religiozna, nije postojala religija koja nije sadrža-

vala filozofiju, nije postojala filozofija koja nije bila znanstvena, nije postojala znanost koja nije bila umjetnost. Kad stojimo u blizini jed­ nog od tih egipatskih hramova, nalazimo se, svojom voljom ili ne, u nazočnosti božanstva, ili načela po kojem je hram posvećen, te sviđa­ lo li se to nama ili ne, često reagiramo sa strahopoštovanjem i divlje­ njem. Mogli bismo reći da to strahopoštovanje nije proizvod naše povodljive mašte ili romantike. To je primjer visoke razine svete znano­ sti drevnog naroda. U simbolističkom načinu razmišljanja, teologija i filozofija drevnog Egipta bile su čiste i potpune, te svjedoče o dugotrajnoj civilizaciji sa sofisticiranim poznavanjem fizičkog svijeta. Čak i na početku egipat­ ske civilizacije, prije više od pet tisuća godina, njihove ideje o bogu i čovjeku bile su veoma sofisticirane. Za one koji pokušavaju razumjeti sveti život Egipćana, nezamislivo je da društvo koje je tek izišlo iz ka­ menog doba može razviti do te mjere učeni svjetonazor, upotpunjen jezikom i simbolizmom, i to tako brzo.

Egipatski monoteizam Jedan od prvih egiptologa koji se pozabavio religioznim i filozofskim svjetonazorom drevnih Egipćana bio je Ernest Alfred Thompson Wallis Budge (1857-1934). Budge je bio kustos za egipatske i asirske anti­ kvitete u Britanskom muzeju od 1894. do 1924, kao i profesor na Kri­ stovu koledžu, Sveučilište Cambridge, i Tyrwhittu. Bavio se širokim područjem, te je prikupio veliki broj koptskih, grčkih, arapskih, sirij­ skih, etiopskih i egipatskih rukopisa na papirusima. Također je sudje­ lovao u arheološkim istraživanjima u Egiptu, Mezopotamiji i Sudanu. No najslavniji je po prijevodu Papyrus of Ani (Anijev papirus), pozna­ tijem pod naslovom The Egyptian Book of The Dead (Egipatska knjiga mrtvih). Budgeova pisana djela bila su prve knjige namijenjene stu­ dentima, a sastojala su se od prevedenih tekstova i potpunog rječnika hijeroglifa. Također su ga veoma zanimale egipatska kultura, religija, mitologija i običaji korištenja magije. U svojem djelu Egyptian Ideas of the Future Life (Egipatska poima­ nja budućeg života), objavljenom 1901, koje se temelji na proučava­ nju drevnih egipatskih tekstova, Budge je zaključio da su Egipćani

"vjerovali u jednoga Boga, koji je neovisno postojao, bio je besmrtan, nevidljiv, vječan, sveznajući, svemogući i nedokučiv; stvoritelj nebesa, zemlje i podzemnog svijeta; stvoritelj neba i mora, muškaraca i žena, životinja i ptica, riba i gmizavih bića, stabala i biljaka, te bestjelesnih bića koja su bila glasnici i ispunjavala njegove želje i riječi." Među­ tim, također je točno da su tijekom određenih razdoblja egipatske po­ vijesti razvili vjerovanja koja su se mogla doživljavati kao politeistička, osobito od strane onih koji su dolazili izvana i u susjednim narodima. Budge kaže da ta transcendentna ideja nikad nije izgubljena, te se re­ producirala u njihovim religioznim tekstovima tijekom svih razdoblja. Može se činiti kontradiktornim, ili barem zbunjujućim, da su Egip­ ćani vjerovali u jednoga Boga, a ipak su prihvaćali ideju o više bogova. Međutim, uz bolje razumijevanje njihova jezika, moguće je shvatiti kako je došlo do toga. Riječ što su je znanstvenici preveli kao "bog" je neter, a prema tvrdnjama egiptologa i neovisnog istraživača iz dvade­ setog stoljeća, Renea Schwallera de Lubicza (1887-1961) o kojem je ranije bilo riječi, neter je načelo ili svojstvo božanstva. Drugi se istraži­ vači slažu s time. Egiptolog Moustafa Gadalla kaže da su drevni Egipćani vjerovali u jednoga Boga koji je bio samozvan, samostojan, besmrtan, nevidljiv, vječan, sveznajući i svemogući, a predstavljale su ga funkcije i svoj­ stva "njegove" domene. Ta su se svojstva spominjala kao neteru (jedni­ na muškog roda: neter, jednina ženskog roda: netert). Prema njegovu mišljenju, spominjanje bogova i božica je pogrešno tumačenje riječi neteru. Egipćani Boga nisu definirali kao osobu - postavljanjem pitanja "tko" je Bog. Umjesto toga, postavljali su pitanje "što" je Bog, u smislu mnogih njegovih značajki, svojstava, moći i djela. U okviru današnje znanosti i filozofskih spoznaja, to je doista prikladan način razmišlja­ nja. Bog, po definiciji svemogući izvor fizičkog svijeta, zapravo se nikad ne može opisati ljudskim poimanjima. Bog nije ni muško ni žen­ sko, premda se često spominje kao "on" zbog patrijarhalnih tradicija. To je pojam izvan dohvata razumijevanja. U skladu s tim, Egipćani nikad nisu prikazivali Boga, već su ga opisivali kroz funkcije i atribute njegove domene. Jedino ako poznaje njegova brojna svojstva, čovjek može upoznati Boga. Dakle, što više naučimo o tim svojstvima, ili neteru, to se više

približavamo božanskom podrijetlu čovjeka. "Daleko od toga da bi bio primitivan, politeistički sustav vjerovanja", tvrdi Gadalla, "najviši je izraz monoteističkog misticizma." To znači da je neter aspekt Boga, ali ne cijeli koncept. Drugi način opisivanja netera je taj da se sastoji od značajki prirodnog okruženja, kao i od osobina ljudskih bića. Egip­ ćani su u svojim svetim tekstovima neteru prikazivali na izrazito sim­ boličke načine, kao što je primjerice Tot (egipatski Tehuti) koji je bio prikazan kao čovjek s glavom ptice ibis, predstavljajući pisanje, mu­ drost i vrijeme. Drevni su Egipćani koristili simbolizam, najčešće životinje i biljke, za izražavanje svojeg znanja o prirodnom svijetu. Zahvaljujući pom­ nom promatranju, mogli su identificirati određene životinje sa speci­ fičnim svojstvima koji su simbolizirali određene božanske funkcije i načela na čist i upadljiv način. Drugim riječima, neka je životinja simbolizirala određeni aspekt božanstva. To je učinkovit način izraža­ vanja, i konzistentan sa svim kulturama. Primjeri kao što su "tih po­ put miša" i "lukav kao lisica" na moderan način ilustriraju taj princip. To je suština izraza "slika vrijedi tisuću riječi". Simbolist John Ant­ hony West kaže: "Simbol je briljantan i sofisticiran način prenošenja kompleksnih značenja. Simbolizam omogućuje umu da intuitivno vidi ono što nije izravno vidljivo u materijalnom svijetu oko nas. Simbol istodobno obuhvaća određeni objekt ili koncepciju, ali i cijeli niz nevi­ dljivih svojstava i tendencija što ih objekt utjelovljuje." Simboli aktiviraju drugi dio mozga, a ne onaj koji se bavi običnim pisanim materijalima ili jezikom. Djeluju na intuitivnu, neverbalnu, vizualnu desnu stranu mozga, koja se bavi prostornim i apstraktnim odnosima, intuicijom i podsvjesnim. To je dio mozga koji nije ograni­ čen racionalnim i linearnim načinom razmišljanja, te možda podru­ čje uma koje je domaćin našeg višeg bića, onoga koje instinktivno traga za božanskim. Jezik simbola služi kao most između dvije vrste inteligencije kojima su obdarena ljudska bića, racionalnom i intuitiv­ nom. Kao takav, simbol je mnogo više od jezika, te potiče suradnju i sjedinjavanje dvaju moždanih polutki. Uz takvo simboličko gledište na egipatska vjerovanja, može se razu­ mjeti kako su životinja i neteru sa životinjskom glavom izražavali duboke duhovne spoznaje. Cijela je životinja predstavljala određenu

funkciju ili svojstvo u najčišćem obliku. Kad je čovjek prikazan sa ži­ votinjskom glavom, izražavao je tu određenu funkciju ili svojstvo kod ljudskog bića. Naprimjer, Anubis (Anbu) predstavlja pravilan osjećaj za smjer drugim riječima, "božanskog vodiča". Često se prikazivao kao šakal, ili kao čovjek s glavom šakala. Šakal je poznat po svojem pouzdanom instinktu za pronalaženje puta kući i koristan je u potragama. Kao takav, prikladan je izbor za vođenje duše pokojnika kroz područja Duata, mjesta gdje ljudska bića žive nakon smrti. Metafizička se uloga šakala odražava u njegovoj ishrani; šakal jede meso koje se raspada, pretvarajući ga u hranjivu tvar. Dakle, Anubis predstavlja sposobnost da se otpad pretvori u korisnu hranu za tijelo i dušu. Također predstavlja apsolutnu odanost, a kao takav je prikazan u prizoru vaganja srca, nadgledajući pravilnost postupka. U ljudskom smislu, Anubis predstavlja pravilan osjećaj za smjer u svemu što radi­ mo, apsolutnu odanost i sposobnost pretvaranja olova (otpad) u zlato (nešto vrijedno). Još jedan primjer kako su Egipćani simbolički koristili životinje je prikaz duše, poznate kao ba, koju je predstavljala ptica s ljudskom glavom - suprotno od uobičajenog prikaza neteru (ljudi sa životinj­ skim glavama). To predstavlja božanski aspekt zemaljskog. Ba se prika­ zivala kao roda, koja je bila poznata po svojim instinktima za migriranje i pronalaženje puta natrag kući, kao i po tome što su je smatrali pticom koja donosi novorođenčad. Budući da se ustrajno vraća u vla­ stito gnijezdo, ta je ptica selica savršen izbor za prikaz duše. U samoj srži egipatskog simbolizma i filozofije nalazila se ideja da u čovjeku počiva ultimativni prikaz stvorenog univerzuma. Stoga su se njihova simbolika i mjere istodobno usklađivale prema čovjeku, zemlji i univerzumu. Schwaller je tu filozofiju nazvao antropokozmičkom, ili "čovjek kozmos". To se zapravo odnosi na ideju da je univer­ zum stvoren tako da ga čovjek zamjećuje, a Bog kao apsolutna, čista svijest će ga doživljavati kroz čovjeka (gdje je svijest upoznavanje ili percepcija doživljavanja, te suština identiteta koji nije ograničen vre­ menom). Antropokozmička filozofija vjerojatno je temelj na kojem se razvilo židovsko/kršćansko vjerovanje da je čovjek stvoren na sliku

Pitagorejski misticizam brojeva Sredinom dvadesetog stoljeća, napredni istraživač Rene Schwaller de Lubicz prihvatio je izazov i nastojao razumjeti zašto su Egipćani koristili simbole u svojim svetim napisima. Premda su najprije objavlje­ na na francuskom, sva su njegova djela danas dostupna i na engleskom jeziku. U svojim knjigama kao što su Esotericism and Symbol (Ezoterija i simbol), Symbol and the Symbolic (Simbol i simbolično), The Egyptian Miracle (Egipatsko čudo), te u monumentalnom djelu The Tem­ ple of Man (Hram čovjeka), on tvrdi da su Egipćani bili veoma sofisti­ cirani u svojim promišljanjima, da su razumjeli određene prirodne geometrijske principe, te da su brojeve i jezik smatrali svetima. Schwaller, kao otac simbolističkoga gledišta, egipatski jezik nije doživljavao samo kao sredstvo za komunikaciju, već i kao poveznicu između čovjeka i božanskoga. Uporaba harmoničnih proporcija u njihovoj umjetnosti i arhitekturi, kao i numerička baza koja se provlači egipatskom mitologijom, naveli su ga da uz pomoć pitagorejskog mi­ sticizma brojeva pokuša rekonstruirati njihov sustav ideja. Na temelju godina istraživanja, vjerovao je da je njihov svjetonazor bio kombina­ cija filozofskog i teološkog pristupa u kojoj su postojali odnosi između broja, zvuka i oblika. Zaključio je da grčki filozof Pitagora nije izumio misticizam brojeva, već je samo unaprijedio postojeće znanje koje je tisućama godina bilo sastavni dio egipatske civilizacije. U određenom smislu, "misticizam brojeva" može se smatrati najranijim pokušajem čovječanstva da uz pomoć brojeva objasni fizički svijet. Pitagora (560-480. g. pr. Kr.) je rođen na otoku Samos, ispred oba­ le Male Azije. Prema nekim teorijama, kad mu je bilo dvadeset godina, posjetio je Talesa iz Mileta koji je poticao njegovo zanimanje za mate­ matiku i astronomiju, te mu je savjetovao neka otputuje u Egipat kako bi više naučio. Premda neki znanstvenici vjeruju da su takva pu­ tovanja stereotipne značajke u biografijama grčkih filozofa, te govore o legendi, a ne o činjenici, tada već dvije tisuće godine stara egipat­ ska civilizacija bila je dobro poznati centar za učenje tijekom drevnih vremena. Bez obzira kako je doista bilo, Pitagora je zaslužan za važno napredovanje u teorijama matematike, astronomiji i glazbi. Kasnije se preselio u Kroton i utemeljio filozofsku školu koja je privukla broj­ ne sljedbenike.

Pitagora je znao - kao i Egipćani prije njega (što bi moglo značiti da je doista posjetio Egipat i ondje učio) - da je svaki trokut sa strani­ cama u omjeru 3:4:5 pravokutan. Jedno od njegovih važnijih otkrića bilo da se dijagonala kvadrata ne može prikazati kao racionalni više­ kratnik njegove stranice (broj koji se može izraziti kao omjer dva cije­ la broja) - što ukazuje na postojanje iracionalnih brojeva. U ono je vrijeme to bila revolucionarna ideja za matematičare. Središte Pitagorine filozofije brojeva čini vjerovanje da se svi odno­ si mogu svesti na brojevne relacije, te da su sve stvari brojevi. Prema tom pristupu, svijet se mogao shvatiti kroz matematiku, što je bilo izrazito važno za razvoj znanosti. U Pitagorinu svijetu brojeva svaka znamenka izražava metafizičku koncepciju koja nije ni apstrakcija niti entitet sam po sebi. Brojevi su imena primijenjena na funkcije i principe po kojima je stvoren univerzum i po kojima se održava. Kako brojevi napreduju od jednog do drugog, svaki broj simbolizira i defi­ nira njemu pripisanu specifičnu funkciju, ali također u sebi sadrži sve kombinacije funkcija koje do nje dovode.

Jedan Broj jedan je Apsolut i jedinstvenost svih stvari. To se apsolutno nače­ lo može smatrati svemoćnošću ili Bogom, ili, u znanstvenom smislu, kao čista energija iz koje se manifestira cjelokupni fizički svijet. On je "Sve". Ako se broj jedan promatra na taj način, hebrejski sveti tekst dobiva novo značenje jer se u Deuteronomiju 6:4 (peta knjiga Mojsijeva - Ponovljeni zakon) objavljuje: "Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Ja­ hve je jedan!" Drugim riječima. Bog je apsolutan, za razliku od su­ vremenijeg tumačenja da se "jedan" odnosi na jednog jedinog boga.

Dva Kako Apsolut postaje svjestan sebe, nastaje dualnost, ili polarnost, a slijedom toga postoji broj dva. Time se izražava suprotnost koja je temeljna za sve prirodne fenomene. Schwaller govori o tom odvajanju kao o "pradavnom rezu". Dva nije zbroj od jedan i jedan, već stanje pradavne napetosti. To je metafizička koncepcija zauvijek nepomirlji­ vih suprotnosti. Svijet broja dva, i ničega više, je statičan, pa se nikad ništa ne bi događalo. Po prirodi je podvojen, te ako se ne kontrolira,

nastaje kaos. Dva je "propast čovjeka" i predstavlja duhovnu napetost; nije riječ o padu iz savršenog u grješno stanje, već o stvaranju ljudske svijesti od božanske, ili uzvišene svijesti. Jedinstvenost je vječna svijest, u kojoj nema razlikovanja. Kad po­ stane svjesna i dolazi do diferencijacije, pojavljuje se polarnost. Da­ kle, polarnost, ili dualnost, je dvostrano izražavanje jedinstvenosti.

Tri Kad je Apsolut stvorio dualnost, istodobno je nastao broj tri, pružaju­ ći načelo pomirenja između dvije suprotne sile. Dakle, tri je načelo odnosa. Teolozi su napisali brojne knjige u nastojanju da to treće nače­ lo objasne kao tri u jednom Bogu, trojstvo. Ipak, takvo je poimanje čak i danas zagonetno. Međutim, na više realistični način, načelo je lako razumjeti. Naprimjer, muško/žensko samo po sebi nije odnos, ali on može postojati kroz neopipljivo (duhovno). U ljudskim odnosi­ ma su ljubav, žudnja ili prijateljstvo treća sila između dvije osobe. Ovdje se može teoretizirati da je dualnost postojanja u Bogu i čovjeku, te da treća sila, veza, čini poveznicu koja upotpunjava trojstvo - Otac (Bog), Sin (čovjek) i Duh Sveti (veza). Naše se društvo sve više izgrađuje oko logike i razuma znanosti. Ipak, ne može objasniti najvažniji aspekt svakodnevnih doživljaja. Bez obzira jesu li seksualni, prijateljski ili roditeljski, ljudski su od­ nosi stvoreni kroz veze ljubavi i ono su što pokreće ljudske doživljaje. Dakle načelo usklađivanja (pomirenja) broja tri je duhovna veza.

Četiri Pojam sadržaja ne može se objasniti uz pomoć dva ili tri. U primjeru ljubavi postoje: 1) ljubavnik; 2) voljena; i 3) žudnja. Jedino kroz broj četiri može se dobiti sadržaj primjera, što bi u našem slučaju vjeroja­ tno bilo, u početku, ljubavna veza, a ukoliko bi sve dobro prošlo, po­ slije bi to postala obitelj. Dakle, sadržaj ili materija je načelo izvan du­ alnosti i odnosa. U određenom smislu, kad se stigne do četiri, postoji nova jedinstvenost kao analogija apsolutnog jedinstva. Vidimo pojam broja četiri u "elementima" drevnog svijeta: zemlja, voda, zrak i vatra. Međutim, to nisu sami fizikalni elementi, kakve vidimo u periodičnoj tablici, nego načela po kojima fizički svijet funk-

cionira. Drevni su filozofi ta četiri opća prirodna fenomena koristili za opisivanje funkcionalnih uloga principa materije. Zemlja, vatra, zrak i voda predstavljali su apstraktne principe prihvaćanja, aktiviranja, posredovanja i sastavljanja. Zemlja je načelo prihvaćanja i formira­ nja. Vatra je aktivno načelo koje sažima. Zrak je suptilno, posredničko načelo; a voda je materijalno ili složeno načelo. Sve što fizički postoji djeluje barem po jednom od tih načela, a naj­ češće je riječ o kombinaciji. Naprimjer, sve u fizičkom univerzumu je, bez iznimke, aktivno ili u pokretu. Naš se planet vrti i kreće se u orbiti oko Sunca. Isto čini i naš Sunčev sustav, kao i galaksija. To vrije­ di i na kvantnoj razini. Zapravo, djelovanje definira postojanje. Atom, temeljna jedinica materije, nije ništa više do energija koja vibrira i ima određeni naboj. Naprimjer, atom urana je sastavljen od 92 elektrona koji kruže oko jezgre od 146 neutrona i 92 protona. (Razgradnjom tog atoma oslobađa se golema količina energije.) Na malo većoj razini, sve fizičko, osim zraka, također je nastalo oblikovanjem. Drugim rije­ čima, sve što vidimo formirano je nekim procesom. Zrak, posredni­ čki aspekt, odvaja sve fizičke objekte. Fizički su objekti također sasta­ vljeni od različitih elemenata, a za njihovo su postojanje potrebna formativna, aktivna i posrednička načela. Voda je jedina tvar koja mo­ že služiti kao kombinirani predstavnik ta tri načela. Služi kao posre­ dnički faktor na isti način kao i zrak; ipak, također je formativna (kom­ binira se u oblik) i aktivna (teče). Četvrto je načelo ideja materije ili metoda koje definiraju kako će materija biti oblikovana, za razliku od same materije. Bestjelesno je, a ipak sadrži četiri elementa koja opisuju fizičku stvarnost. Očito je da ta načela čine broj pet, a to je život.

Pet Broj pet se također može dobiti sjedinjavanjem prvog ženskog broja (dva) i prvog muškog broja (tri) što predstavlja život (ili ljubav). Sjeti­ te se da dva predstavlja polaritet, stanje napetosti, a tri, odnos (vezu), čin pomirenja. Kombiniranjem dva i tri dobiva se vidljiv fizički svijet u broju pet. Svi su fenomeni koji nastaju na prirodan način polarni po naravi i trostruki po načelima. Budući da je to načelo života, pet je odgovoran za čin stvaranja.

Ženski brojevi, oni koji su parni, predstavljaju stanje na temelju kojeg se djeluje. Muški brojevi, neparni, predstavljaju funkcije koje su poduzetne, aktivne, kreativne, pozitivne, agresivne i racionalne. Ženski su brojevi odgovarajuće prijemljivi, pasivni, stvarani, senzitivni i oni koji njeguju. Pitagorina koncepcija muško/žensko ne odnosi se na društvene uloge muškarca i žene, već na stanja i djelovanja prirod­ nog svijeta. Nadalje, prema Pitagorinim sljedbenicima, broj jedan (Apsolut) nije ni paran ni neparan, niti je broj u pravom smislu riječi, već je izvorište parnih i neparnih brojeva. Dva je prvi parni broj, a tri je prvi neparni. Iz dva, tri i pet dobivaju se sve harmonične proporcije i odnosi, a uz izmjenu komandi formiraju materiju i sve procese rasta. Imajte na umu da četiri stoji za ideju materije, ali ne za njezino stvaranje. Pet, sjedinjavanje muških i ženskih načela, je stvaranje materije. Primjere toga vidimo u svakodnevnom životu. Muž i žena, muško/žensko, je polaritet spojen žudnjom u odnosu iz kojeg proizlazi kućanstvo, tj. obitelj. Muškarac i žena istodobno igraju aktivne, muževne, poduze­ tne, pasivne, ženstvene i prijemljive uloge. Oba su ljubavnika aktivni jedno prema drugome i prihvaćaju žudnju. U ovom primjeru par obi­ čno stvori fizičku materiju, a to je beba.

Šest Prvih pet brojeva još uvijek ne opisuju strukturu prema kojoj se od­ vijaju sva prirodna zbivanja - okvirno načelo vremena i prostora. Načela brojeva od jedan do pet su neopipljivi (metafizički ili duhovni) aspekti prirodnog svijeta u kojem se nalazimo. Broj šest stvara vrijeme i prostor, te je broj svijeta. Mi živimo u djelu broja šest, svijetu kojeg definiraju senzorne interpretacije vremena i prostora, ono što mi zo­ vemo i definiramo kao stvarnost. Premda neki vrijeme i prostor inter­ pretiraju kao stvaranje, vrijeme i prostor su zapravo učinci stvaranja, kao i mjera kretanja. Mi doživljavamo, a time i gledamo na vrijeme kao na tijek, dok je prostor ono što sputava.

Sedam Broj sedam objašnjava fenomen razvoja, što je sveobuhvatno načelo u vidljivom, fizičkom svijetu. To je ugrađeni aspekt stvaranja. Među-

tim, sedam se ne može izravno povezivati s iskustvom. Drugim riječi­ ma, mi sami ne možemo inicirati razvoj. Temeljni uzrok razvoja - od sperme i jajašca u fetus, zatim u bebu, pa u odraslo ljudsko biće, naprimjer - je misterij. Kao takav, sedam predstavlja sjedinjavanje duha (tri) i materije (četiri). U fizičkom svijetu postoje brojni primjeri u kojima se sedam mani­ festira u razvojnim ili aktivnim sustavima, kao što je sedam tonova glazbene ljestvice. Između glavne note i njezine oktave ima sedam in­ tervala koje, unatoč njihovoj nejednakosti, uho interpretira kao harmo­ nične. U biološkim je sustavima razvoj ugrađen, najvjerojatnije na razini DNK, premda je to još uvijek pomalo zagonetno. Međutim, razvoj nije neprekidan proces. Sve ima ciklus. Rađamo se, odrastamo, a zatim umiremo. To nije samo prirodni fenomen Zemlje; sve u fizičkom uni­ verzumu egzistira u ciklusu. Naše Sunce, primjerice, postojat će još četiri milijarde godina, a zatim će se proširiti, pretvarajući naš planet u pepeo, te se skupiti u bijelu patuljastu zvijezdu. Naša galaksija, Mlije­ čni put, će se jednoga dana, u dalekoj budućnosti, sudariti s nama najbližom susjednom galaksijom, Andromedom, i prestati postojati. Ipak, spoj dvaju galaksija stvorit će kombinaciju koja će dalje posto­ jati kao nova galaksija. Broj sedam je kombinacija četiri i tri, što je jedinstvo materije i duha. Ali također je kombinacija pet i dva, dualnosti sjedinjene djelo­ vanjem, te šest i jedan, temeljne note, do, aktualizirane šesticom. Dru­ gim riječima, naša fizička stvarnost vremena i prostora stvara oktavu, a to je samo po sebi novo jedinstvo.

Osam Broj osam je nova cjelina (jedinstvo) analogna prvoj. To je obnavlja­ nje ili repliciranje sebe i fizičkog svijeta kako ga mi doživljavamo. To je Tot (grčki Hermes, rimski Merkur), koji je "gospodar grada od osam" i glasnik bogova. On je neter pisanja, jezika, znanja i magije, te omogućuje čovjeku pristup misterijima svijeta, a njih simbolizira osam. Što se tiče broja devet, o njemu će biti riječi poslije u ovom poglav­ lju. To je poseban slučaj.

Egipatska mitologija kao misticizam brojeva Prema tvrdnjama Schwallera de Lubicza, drevni su Egipćani namjer­ no koristili harmonične proporcije u svojoj umjetnosti i arhitekturi, što se temelji na ranije opisanom numeričkom sustavu razmišljanja. To je bio sveobuhvatni svjetonazor koji je uključivao filozofiju, mate­ matiku, misticizam i teologiju. John Anthony West, suvremeni simbolist koji se slaže s teorijom Schwallera de Lubicza, vjeruje da je ono što se danas naziva pitagorejskim misticizmom brojeva zapravo pro­ izišlo iz Egipta, te je čak postojalo prije drevnog Egipta. Kad se simbolizam brojeva primijeni na egipatsku mitologiju, po­ staje jasno da se egipatske priče i mitovi temelje na razumijevanju bro­ ja, a ne na animizmu. To je filozofija, ali ne u našem smislu riječi. Ne postoji nikakav tekst koji je objašnjava. Unatoč tome, sistematična je, dosljedna sama sebi i organizirana na načelima koji se mogu izraziti na filozofski način. Naprimjer, u egipatskoj mitologiji Atum (ili Turn) predstavlja transcendentan uzrok, Apsolut ili sve, Jedan, prvoga pravoga Boga i Stvori­ telja koji je stvorio svijet i sve u njemu. U njemu se nalazio potencijal za sav život. Ime Atum proizlazi iz riječi koja znači "potpunost" ili "totalnost". Po uzoru na sebe, stvorio je Šu (muško, neter zraka) i Tefnut (žensko, neter vode). Svjestan svoje usamljenosti, masturbirao je, oplodio se vlastitim sjemenom i stvorio blizance Šu i Tefnut. Atuma su često prikazivali u ljudskom obliku kako drži ili siše svoj ukrućeni penis, što je simboliziralo čin stvaranja. Premda je to nekima gnusno, Atumov samozadovoljavajući čin je prikladan način prikazivanja koncepcije stvaranja od sebe samoga. Drevni su Egipćani vjerovali da sam život pokazuje velike cikluse postojanja. Na početku i kraju svakog ciklusa, Atum je u djevičanskim vodama preuzimao oblik zmije ili jegulje. Neki su egiptolozi protuma­ čili Atuma i zmiju Apofis kao pozitivne i negativne sile unutar kaosa - nesređeno stanje neoblikovane materije i beskonačne svijesti koje je postojalo prije uređenog univerzuma. U kasnijim su mitovima Ra-Atum i njegova kći ratnica vodili veli­ ku bitku protiv sila kaosa kako bi zaklali zmiju Apofis ispod ished stabla, a to je bilo sveto stablo u Heliopolu, povezano sa sudbinom

svih bića. Vjerovalo se da su imena kraljeva bila zapisivana na to sta­ blo prilikom krunidbe, kako bi se osigurala trajnost njihovih života. Tijekom rata protiv sila kaosa, Ra-Atum je često preuzimao oblik ma­ čke, mungosa ili nekog drugog neprijatelja zmija. Temeljna suprotnost, dualnost ili polaritet života, prikazana je u mitu koji govori o sukobu između Seta i Horusa, čiji je sažetak naveden u daljnjem tekstu. Ta alegorija ilustrira konfliktima sklonu narav čovje­ ka, a također simbolizira egipatsku filozofsku koncepciju broja dva. Oziris, bog zemlje, naučio je čovječanstvo baviti se poljodjelstvom, a to ga je u očima ljudi učinilo najvećim od svih bogova. Slijedom toga, vladao je svijetom. Bijesan od ljubomore zbog njegove popular­ nosti, Ozirisa je ubio njegovbrat Set i bacio tijelo u rijeku Nil. Ozirisova žena, Izis, uzela je njegovo tijelo s namjerom da ga propisno pokopa. Razgnjevljen, Set je ukrao tijelo, rasjekao ga na komadiće i razbacao diljem zemlje. Međutim, Izis je našla sve Ozirisove ostatke i, uz pomoć boga Anubisa, vratila ga u život. Kasnije su Oziris i Izis dobili sina po imenu Horus, a njemu je bilo suđeno naslijediti Ozirisa kao vladara. Kako bi spriječio svoje neprijatelje da mu ubiju sina, Oziris ga je sakrio u močvaru gdje ga je dojila krava, a to je bila božica Hator. Kad je odrastao, Horus je otišao iz močvare kako bi zauzeo svoje mjesto vladara. Međutim, bog Sunca i vođa vijeća bogova želio je da Set preuz­ me tu ulogu. U vijeću je izbila prepirka, te je imenovanje vladara od­ gođeno. Potom je Oziris poslao pismo bogovima koji su se prepirali, tvrdeći da bi Horus trebao biti vladar. To se pokazalo odlučujućim čimbenikom pri određivanju novoga kralja. To će biti Horus. No, Set nije htio prihvatiti odluku, te je izazvao Horusa. U bitci između Seta i Horusa koja je uslijedila, obojica su bili teško ranjeni. Horus je ostao bez oka, a Set bez testisa. Bog mudrosti, Tot, našao je Horusovo oko i vratio ga, aposlije ga je Horus darovao Ozirisu. Set je također vratio svoje dijelove tijela i njihove su se bitke nasta­ vile. Ali su također pomagali jedan drugome, kako prikazuju drugi mitovi. Mitska priča o Horusu i Setu karakterizira ritmičke strukture du­ alnosti. Od najmanjih čestica stvarnosti - protona i elektrona - do organskog života i nas ljudi, muških i ženskih - postoji konstantan ritam dualnosti u prirodnom životu. Tako funkcionira fizički svijet,

živi i neživi. Proton privlači elektron radi stvaranja fizičke stvarnosti. Muški i ženski pripadnici cjelokupnog životinjskog svijeta privlače jedni druge kako bi se osigurao nastavak života. Dualnost je sadržana unutar apsolutnog jedinstva. U tome je značenje broja dva. Svako ljud­ sko biće doživljava tu dualnost, jednako kao što je svijet prirode proji­ cira kroz mušku i žensku podjelu cjelokupnog organskog života. Ipak, ta podjela mora naći pomirenje, baš kao Horus i Set. To je pomirenje opisano u broju tri. Broj tri predstavlja odnos i pomirenje između apsolutnog uzroka (jedan) i dualnosti (dva) što ju je stvorio od sebe. Postoji isključivo na duhovnoj razini. Uz takvu filozofsku tvrdnju, postoji neizbrisiva veza između uzroka i dualnosti. Možemo je shvatiti uz pomoć onoga što bismo mogli nazvati "učinkom". Silno se trudimo utjecati na ljude i događaje, mnogi od nas kroz molitve ili pozitivno razmišljanje kad iz­ ravni postupci nisu ili ne mogu biti uspješni. Neki nose medalje, kao što je križ sv. Kristofora, kako bi stekli zaštitu ili sigurnost tijekom putovanja. Drevni su se Egipćani ponašali jednako. Umjesto da to zovu molitvom ili pozitivnim razmišljanjem, oni su to nazivali magijom. Umjesto nošenja medalja, nosili su talismane kako bi sebe učinili pot­ punima ili radi zaštite. Također su bacali čini ili izgovarali magične riječi kako bi pomogli pokojniku ili pokojnici da lakše nađe put u zagrobnom životu. Drevna egipatska magija oslanjala se na taj odnos i pomirenje između našeg uzroka i naše dualnosti. Broj četiri, koji predstavlja ideju o materijalnom svijetu, često se pojavljivao u egipatskoj simbolici - četiri regije neba, četiri Horusova sina, četvero Gebove djece, četiri posude u koje su se stavljali organi pokojnika prilikom pokopa. Prema jednom egipatskom mitu, Geb je oženio svoju sestru Nut, božicu neba, bez dopuštenja moćnog boga Sunca, Ra. Ra je bio toliko bijesan na Nut i Geba da je prisilio njihovog oca, Šua, neter zraka, da ih razdvoji: zato je zemlja odvojena od neba. Ra je nadalje spriječio Nut da u bilo kojem mjesecu godine ima djecu. Srećom je Tot, božanski pisar, odlučio pomoći i nagovorio Mjesec na igru dame, gdje je ulog bila Mjesečeva svjetlost. Tot je osvojio tako mnogo svjetlosti da je Mjesec službenom kalendaru morao dodati još pet novih dana. Tako su Nut i Geb imali četvero djece:

Oziris; bog mrtvih, također poznat kao podzemni svijet Set: bog kaosa, konfuzije, oluja, vjetra, pustinje i stranih zemalja Izis: brižna supruga i majka, koja je također bila velika čarobnica Neftis (Nephthys ili Nebt-het): "gospodarica kuće", a "kuća" se odno­ si na dio neba gdje je boravio bog Sunca Egipatsko poimanje broja pet, ili života, vidi se u koncepciji oživotvorenog čovjeka, koji je povezan s Apsolutom i ostvaruje jedinstvo s Uzro­ kom (Bogom). Trebao je postati zvijezda i "postati jedno u društvu Ra". U hijeroglifima se simbol za zvijezdu crtao s pet vrhova. Doživ­ ljavan kao sveti u brojnim kulturama, pentagram (peterokraka zvije­ zda) i pentagon (peterokut) također odražavaju mističnu vrijednost broja pet. Schwaller de Lubicz je otkrio da su proporcije unutrašnjeg svetišta hrama Amun-Mut-Khonsua (što ga je izgradio Amenhotep III iz osam­ naeste dinastije) dobivene iz drugog korijena broja pet. Također je otkrio da su proporcije nekih odaja određene šesterokutom dobivenim od peterokuta. Egipćani su odlučili vremenske i prostorne fenomene simbolizirati brojem šest, brojem materijalnog svijeta, vremena i prostora. Šest pred­ stavlja osnovne vremenske podjele, kao što su dvadeset četiri sata dana, trideset dana u mjesecu i dvanaest mjeseci u godini, a sve su to višekra­ tnici broja šest. Šest se također vidi u egipatskoj kocki, simbolu za obujam, sa šest smjerova širenja (gore, dolje, natrag, naprijed, lijevo i desno). Faraon pod pravim kutom sjedi na svojem prijestolju, koje je kocka, te je čovjek neosporno smješten u materijalno postojanje. Schwaller de Lubicz kaže da su dimenzije određenih dvorana u hramu u Luxoru određene geometrijskim dobivanjem šesterokuta od petero­ kuta, što je simbolično izražavanje materijalizacije materije kroz du­ hovni čin stvaranja. Broj sedam, koji označava sjedinjavanje duha i materije, izražen je u piramidi, kombinaciji kvadratne baze - koja simbolizira četiri ele­ menta - i trokutastih strana - koje simboliziraju tri funkcije duha. To nije samo simbolično, već i matematički praktično. Mistična važ­ nost broja sedam također prevladava u drugim kulturama drevnog Istoka.

Šaman središnje Azije vjerovao je da "kozmičko stablo" ima sedam grana, te da također postoji sedam planetarnih nebesa. To je bila kon­ cepcija u kojoj će se šaman, u svojoj obrednoj potrazi, uzdići do neba uz os svijeta. U djelu Mircea Eliade Shamanism: Archaic Techniques of Ecstasy (Šamanizam: arhaične tehnike ekstaze) stoji da je kozmičko stablo arhaična, univerzalna ideja. Mit o dugi s njezinih sedam boja, kao putu zabogove i mostu između neba i zemlje, postojao je u religioz­ nim vjerovanjima Mezopotamije, kao i u japanskim predajama. Sedam duginih boja također je sastavni dio ideje i simbolizma sedam nebesa. Takve predaje postoje u Indiji i Mezopotamiji, kao i u judaizmu. Sim­ bolika duge koja okružuje prijestolje vrhunaravnog bića održala se do renesanse, u umjetnosti kršćanskog doba. Tijekom Srednjeg kraljevstva, broj osam bio je prikazan u Ogdoadu - osam entiteta koji čine drugu varijantu egipatske mitologije o stvara­ nju. Premda su se ta bića prvenstveno štovala u Heliopolu, aspekti stvaranja kombinirali su se s postojećim mitovima. Svaki je entitet ili aspekt pripadnik muško/ženskog (ili muž/žena) para, a svaki par pred­ stavlja aspekt pradavnoga kaosa iz kojeg je stvoren fizički svijet. Nu i Naunet predstavljaju pradavne vode; Kuk i Kauket, beskona­ čni mrak; Hu i Hauhet, prazan prostor; a Amun i Amaunet, tajne sile stvaranja. Bogovi su se obično prikazivali kao muškarci sa zmijskim glavama, a božice kao žene sa žabljim glavama. Izgradili su otok u go­ lemoj praznini gdje je smješteno "kozmičko" jaje. Iz tog je jajeta izišao Atum, bog Sunca, koji je započeo proces stvaranja svijeta. To odgova­ ra fizičkom svijetu kako ga čovječanstvo doživljava. Ogdoad je katkad prikazivan u obliku pavijana koji najavljuju pr­ vi izlazak sunca, te se vidjelo sedam pripadnika Ogdoada i Horus, a sokol je predstavljao boga Sunca Ra-Horahtea. Mjesto koje se spomi­ nje kao "otok plamena" vidjelo je rođenje boga Sunca i također se zvalo Khemenu, ili Osmi grad. Grci su ga spominjali kao Hermopol.

"Prijelaz" i broj devet Za drevne je Egipćane najveći misterij od svih bio "prijelaz" Stvorite­ lja od Nevidljivog u Vidljivog, Jednoga koji se manifestira kao mnogi. Taj se prijelaz manifestirao kroz tri uzastopne faze: Atum (ili Re) u Heliopolu, Ptah u Memfisu, Tot u Hermopolisu i Amun u Tebi. Pre-

ma Leyden papirusu iz Quenne, napisanom tijekom dvadeset osme dinastije: Svi su bogovi tri: Amun, Re i Ptah, kojima nema ravnih. On čija je priroda (doslovce, "čije je ime") zagonetna, je Amun; Re je glava, Ptah je tijelo. Njihovi gradovi na zemlji, utemeljeni zauvi­ jek, su: Teba, Heliopol i Memfis (stabilan) za vječnost. Kad po­ ruka stigne s nebesa, čuje se u Heliopolu, ponavlja se Ptahu u Memfisu, te se pretvara u pismo što ga piše Tot (u Hermopolisu) za grad Amuna (Teba). Ta ideja o poruci predstavlja napredak "prijelaza" s Nebesa na Zemlju. Budući da se Heliopol smatrao "uhom srca", upravo se ondje čula po­ ruka. U ezoteričnim se tekstovima Sunce opisivalo kao srce Sunčevog sustava, pa je Heliopol bio srce Egipta, grada Sunca. Ime Heliopol, kako se koristi o pogrebnim tekstovima, također znači "apsolutno izvorište stvari", što ne bi trebalo strogo ograničavati na fizički grad tog imena. Kad se u egipatskim tekstovima kaže: "Došao sam iz Heliopola" ili "Idem u Heliopol", to znači da "postojim od početka" ili "vra­ ćam se izvoru". Prema poučavanjima u Heliopolu, Jedan koji je započeo "prijelaze" je Atum, čije ime znači "sve" i "ništa" i predstavlja potencijal stvaranja koji se ne manifestira. Atum je "jedno" s Nunom, što je kozmički ocean koji se ne može definirati. Atumov prvi čin bio je odvajanje sebe od Nuna, što je opisano u egipatskoj mitologiji. Kao Atum (Sve ili Apsolut) oživotvoruje sebe, izlazi iz Nuna kao pradavno brdo i stvara Šu, načelo prostora i zraka, i Tefnut, načelo vatre koju, prema teksto­ vima iz piramida u Sakkari, ispljune i tada počne postojati. (Tekstovi iz piramida u Sakkari su niz hijeroglifa iz pete i šeste dinastije Staroga kraljevstva, otprilike od 2350. do 2175. g. pr. Kr., uklesani na zidovima piramida, premda se vjeruje da su sastavljeni mnogo ranije, oko 3000. g. pr. Kr.) U drugoj, ranije spomenutoj verziji, Atum je rodio sebe masturbiranjem, te stvorio Šu i Tefnut. U trećoj verziji, stvorio je sebe projiciraju­ ći svoje srce, izvlačeći osam primarnih načela poznatih kao Velika Eneada Heliopola. Veliku je Eneadu činilo devet velikih bogova: Atum,

Slika 10.1. Velika Eneada

Šu, Tefnut, Geb, Nut, Oziris, Izis, Set i Neftis. Izraz se također koristi za opisivanje velikog vijeća bogova, kao i za zajednički naziv svih bogova. Oziris, Izis, Set i Neftis predstavljaju cikličnu prirodu života, smrti i ponovnog rođenja, a sve je to povezano s Atumom, kako stoji u tekstovima iz piramida. Atum predstavlja "Uzrok" koji se ne može spoznati. Može se doživ­ ljavati kao moderni zapadnjački koncept Boga. On je sve stvorio. On je na vrhu Eneade. Iz njega izviru sva druga načela univerzuma. Atum je stvorio Šu (zrak/vjetar) i Tefnut (voda/vlaga), najvažnije elemente za život, što predstavlja temelje za društveni poredak. Šu u prvi plan stavlja načelo Života, a Tefnut načelo reda. Od Šu i Tefnut stvoreni su Geb i Nut, zemlja i nebo. Od Geba je stvoreno Sunce. Kad Nut i Geb sretnu Tefnut, nastaje mrak. Nut i Geb rađaju Ozirisa, Izis, Seta i Neftis. Primjenjivanjem četiri načela (jedinstvo, dualnost, pomirenje i kon­ cept materije), Oziris predstavlja inkarnaciju i reinkarnaciju, život i smrt, što je obnova. Izis je ženstveni aspekt Ozirisa. Set je načelo su­ protnosti, ili antagonizma, a Neftis je ženstveni aspekt Seta. Ta se zbivanja stvaranja događaju izvan granica zemaljskog vreme­ na, izvan svjetovnog područja. Događaju se na nebesima, a ne na ze­ mlji. Schwaller de Lubicz kaže da se takvi misteriji ne mogu shvatiti procesima rezoniranja inteligencije uma. To je ezoterični misterij koji se ne može razumjeti racionalnim umom, te se može spoznati jedino onim što simbolisti nazivaju "inteligencijom srca". Ovdje je

zapravo riječ o praiskonskoj tajni Boga i njegovog djela, Atuma, koji postaje jedan, zatim dva i tako dalje sve do osam. Ja sam Jedan koji se pretvara u Dva Ja sam Dva koji se pretvara u Četiri Ja sam Četiri koji se pretvara u Osam Nakon toga, ja sam Jedan - Petamonov lijes, Kairski muzej, (artefakt) br. 1160 Ta manifestacija ili razmnožavanje jednoga u mnoge, do čega je došlo u Heliopolu, apstraktno je načelo stvaranja. U Memfisu, Ptah tu ap­ strakciju proširuje i s nebesa spušta vatru. U Hermopolu, počinje uzajamno djelovanje božanske vatre i zemaljskog svijeta. U Tebi, ponav­ ljanje ta tri procesa kombinira se u jedan, što predstavlja trojstvo Amuna. John Anthony West u svojoj knjizi Serpent in the Sky (Zmija na nebu) kaže da Velika Eneada proizlazi iz Apsoluta, ili "središnje vatre". De­ vet neterua (načela) povezuje Jedan (Apsolut), koji istodobno postaje jedan i deset, te je simbolična slika prvobitne jedinstvenosti. Velika Eneada je ponavljanje i povratak izvoru, što se u egipatskoj mitologiji doživljava kao Horus, božanski sin koji osvećuje umorstvo i komada­ nje svojeg oca, Ozirisa. Egipćani su prihvatili prirodnu, holističku filozofiju koja je opisiva­ la stvaranje čovjeka kao inkarnaciju božanskoga u duhovnom smislu, a ne kao da je gurnut u opasan i nasilan svijet. Čovjek je bio Kozmos, a zadatak pojedinca bio je to shvatiti kako bi postigao vječnost. Pitagora je razumio njihovu filozofiju i posve je suvislo opisivao u svojim pisanim djelima i poučavanjima. Egipćani su je prikazivali kao mit koji je sadržavao ezoteričnu istinu.

Deset i sveti tetractys Za pitagorejce je broj deset najvažniji od svih brojeva, a dobiva se zbrojem brojeva jedan, dva, tri i četiri. Geometrijski je izražen kao trokut što su ga nazvali "sveti tetractys". Tetractys, također poznat kao decad, je trokut koji se sastoji od deset točaka složenih u četiri reda: jedna, dvije, tri i četiri točke u svakom redu.

Slika 10.2. Tetractys (uz dopuštenje Johna Opsopausa) Pitagorejci vjeruju da su fantastična svojstva tetractysa izvorište i korijeni vječne prirode. U suštini, to je izraz metafizičke stvarnosti i "idealnog svijeta" Platona. U prisezi pitagorejaca spominje se tetractys; prisežu na "onoga koji je našoj obitelji dao Tetractys, koji sadrži Vrelo i Korijen vječno promjenljive prirode." West kaže da se grčkim tetractysom može smatrati egipatska Velika Eneada koja se manifestira i više nije dio mita. Premda to ne mora biti poboljšanje u odnosu na egipatsku koncepciju Eneade, grčki tetractys je način na koji se može početi shvaćati mnoga značenja Eneade. Trokutasti oblik tetractysa predstavlja aritmetičku progresiju stva­ ranja od apstraktnog i apsolutnog do konkretnog i zasebnog. Lijeva strana trokuta (1, 2, 4 i 8) simbolizira pomak života iz apsolutnog jedinstva. Desna strana (27, 9, 3 i 1) predstavlja razvijanje svijesti i povratak apsolutnom jedinstvu. U suštini, to je opis svega (univerzu­ ma) koje proizlazi iz ničega. Prije nego je bilo što postojalo bio je je­ dan, geometrijska točka, postojanje bez dimenzija. Kad se točka po­ maknula, pojavila se ravnina (ili površina), te su počele postojati dvije dimenzije. Kad se ravnina pomaknula, pojavilo se tijelo, zajedno s tro­ dimenzionalnom stvarnošću. Dakle, tetractys prikazuje četiri razine postojanja, od one bez dimenzija do trodimenzionalne. Platon je gradio na ranijim spoznajama o tetractysu. Vjerovao je da su objekti prirodnog svijeta dio veće stvarnosti koja uključuje ap-

straktni svijet kojeg je on nazivao "Forma". (U modernom načinu razmišljanja, ta bi forma bila jednaka ideji.) Bit nekog objekta nije njegov oblik ili tvar od koje je napravljen, već njegova suština - nje­ gova istinska Forma. Za Platona, te su forme bile znanje koje je posto­ jalo izvan ljudskog uma. Ako se tetractys interpretira u skladu s njegovom teorijom o Formi, ravnine od dva do četiri predstavljaju razine postojanja. Druga ravni­ na predstavlja apsolutno postojanje formi gdje su ideje božanske i vječne, gdje se zapravo zbiva "bivstvovanje". Četvrta ravnina predstav­ lja fizičku manifestaciju formi, gdje forma postaje stvar, a to se spomi­ nje kao "područje postanka". Treća je ravnina posrednik ili "stanje između" ravnina dva i četiri. Ravnina tri je ono gdje postoji duša, a to znači da se ondje miješaju stanja apstrakcije s konkretnim svijetom. Međutim, ravnina jedan, izvor svega, ne može se opisati. Ta razina stvarnosti je osnova za progresiju od apstraktnog do konkretnog. Premda je sveti tetractys Pitagorino razjašnjenje, to nije isključivo pitagorejski koncept. Kao najmudriji od drevnih mudraca, Pitagora je, prema različitim predaj ama, putovao svijetom u potrazi za mudroš ću. Nakon što je od grčkih mudraca naučio sve što je mogao, otišao je u Egipat, negdje oko 535. g. pr. Kr., s pismom preporuke od Polikrata, vladara otoka Samos. Neoplatonist iz drugog stoljeća, Porfirije, kaže da su mu neprestano odbijali pristup "Misterijima Izis", kurikulumu višeg učenja za svećenike i plemenitaše. Međutim, svećenstvo u Tebi napokon je prihvatilo Pitagoru nakon što je obavio potrebne obrede. U novije su vrijeme obavljena mnoga povijesna istraživanja o vezi između Grka i Egipćana tijekom prvog tisućljeća pr. Kr. U svojem mo­ numentalnom djelu Black Athena (Crna Atena), svezak 1 (1987), Mar­ tin Bernal govori o tome kako su akademici Zapada tijekom devetna­ estog i dvadesetog stoljeća izmislili ulogu stare Grčke kao začetnika civilizacije. U svesku 2 opisuje arheološke i pisane dokaze koji pokazu­ ju da je drevni Egipat istinski izvor znanja i civilizacije. Premda se svi znanstvenici ne slažu s njegovom tezom, jasno je da je veza doista postojala i da su drevni Egipćani utjecali na početke razvoja grčke države.

Simbolizam zmije Egipatska su filozofija i mitologija fizički i duhovni svijet objašnjava­ le kroz sustav brojeva i matematiku. Njihova su poučavanja bila ezote­ rična, rezervirana za plemstvo i obrazovane, a ipak je sve bilo dostupno i običnim ljudima, pod krinkom mitologije. Simbolička interpretacija egipatske mitologije na uvjerljiv način objašnjava njezine sofisticirane filozofske koncepcije. Neki su simboli preživjeli sve do danas, te ostaju kao ikone religioznog izričaja, osobito golub (ili ptica) i zmija - kršćan­ ski simboli za sile dobra i zla. Zanimljivo je da su se ti simboli nalazili na faraonovoj kruni dvije tisuće godina prije kršćanstva. Na njegovoj se kruni nalazila kobra, spremna za napad, i strvinar. To je bio ultimativni simbol moći u drevnom Egiptu. Jedna od faraonovih titula bila je "gospodar krune strvinara i zmije". To je simboliziralo božanskog čovjeka koji se sasto­ jao od zmije (funkcija božanske inteligencije) i strvinara (funkcija po­ mirenja). John Anthony West kaže da paralelno razmišljanje usmjera­ va jedinstvo kobre i strvinara na kraljevskoj kruni što je nosi faraon, a to predstavlja ujedinjenje gornjeg i donjeg Egipta. Istodobno simboli­ zira pobjedničko sjedinjavanje sposobnosti rasuđivanja i asimilacije, što je obilježje usavršenog ili kraljevskog čovjeka. Zmija predstavlja intelekt, sposobnost pomoću koje čovjek može raščlaniti cjelinu na njezine sastavne dijelove, baš kao što zmija progu­ ta cijeli plijen, a zatim ga probavlja tako da ga razgrađuje na manje dijelove. Božanski čovjek mora imati sposobnost razlikovanja i pomi­ renja. Budući da te dualne moći postoje u ljudskomu mozgu, oblik zmijina tijela na kruni slijedi fiziologiju mozga. Ta je dualna funkcija mozga živopisno prikazana na dvije strane. Dio krune koji se nalazi nasred čela predstavlja "treće oko" i njegove intelektualne sposobno­ sti. Egipćani su izabrali zmiju za prikaz autoriteta jer je ta moć sama po sebi dualna po izričaju. Zmija, koja se čini jedinstvenom, zapravo je dualna u izričaju. Verbalna je i seksualna, dualna i podvojena po naravi. Istodobno je kreativna i destruktivna u smislu da se mnogo­ strukost stvara iz jedinstvenosti, te da stvaranje predstavlja destruk­ ciju savršenstva Apsoluta. Budući da zmija ima rašljasti jezik i dvo­ struki penis, izbor je bio logičan. Neheb Kau, što znači onaj koji daje

oblike i svojstva, bilo je ime kojim su nazvali zmiju koja je predstav­ ljala praiskonsku zmiju. Neheb Kau se prikazuje kao dvoglava zmija, što ukazuje na dualnu prirodu univerzuma. Međutim, dualnost i intelekt nisu samo ljudske funkcije, nego i kozmičke. Postoje viši i niži intelekt. Zmija predstavlja niži, ali i viši intelekt. Viši intelekt dopušta čovjeku da spozna Boga, a predstavlja ga nebeska zmija, "zmija na nebu" - koju su Egipćani često prikaziva­ li kao čovjeka koji jaše na leđima zmije prema zvijezdama. Krilata je zmija također bila čest simbol mnogih ranih civilizacija. No, nekontrolirana dualnost je kaos, te nije ništa drugo do destruk­ cija. Stjecati znanje bez da se pođe dalje i stvori nešto novo je, kako West kaže, parodija na Boga. Na taj je način zmija predstavljala kao­ tične, destruktivne sile svojstvene kozmosu. Općenito govoreći, jed­ no je ime dobila svaka životinja osim zmije koja je imala ulogu "se­ paratom" ili opstruktora djela Ra, ili Apsoluta. Zmija je u egipatskoj mitologiji ocrnjivana pod različitim nazivima, možda kako bi se opi­ sala određena vrsta opstrukcije ili negacije. Ta prvobitna koncepcija "nekontrolirane dualnosti", ili "kaosa", aspekt univerzuma, kasnije je, u kršćanskim predajama, jednostavno postala poznata kao zlo - što se odnosilo na osobu koja se nije pomirila s Bogom. Zato se zmija do­ življava kao personifikacija zla. West kaže da simbol zmije ima drugo, više znanstveno značenje. Energija, ono od čega se sastoji sva materija, zapravo je drugi naziv za "svijest bez duha". Svijest je kreativni poticaj energiji, a time i svoj ma­ teriji, da postoji. Dakle, kroz energiju se duhovno pretvara u fizičko.26 Energija je vibracija, ili kretanje između negativnih i pozitivnih polova, a ilustrira je sinusni val. Sinusni je val jedinstven po tome što predstavlja energiju koja je u potpunosti koncentrirana na jednu fre­ kvenciju (broj potpunih ciklusa u sekundi), te ima oblik vala što ga proizvodi jednostavno harmonično kretanje. Sinusni se val može me­ hanički konstruirati tako da se točka pomiče po krugu. Na lijevoj strani kruga povuče se polumjer od sredine do točke na krugu. Po­ maknite točku malo dalje po krugu, te nacrtajte još jedan polumjer do nje. Visina druge točke iznad prvog polumjera je sinus kuta što ga čine oba polumjera. Ako se krug vrti konstantnom brzinom, grafi­ kon visine točke u odnosu na vrijeme daje sinusni val, a izražava se kao razlomak polumjera i mora biti između 1 i — 1.

Slika 10.3. Sinusni val (sinusoida) Sinusni val također vrijedi za izmjeničnu struju, jer se neprestano kreće od negativnog do pozitivnog i natrag do negativnog, što stvara analogni val penjanja i padanja voltaže. Zvučni i svjetlosni valovi tako­ đer nastaju vibracijom. To jednostavno kretanje između suprotnih polova temelj je naše fizičke stvarnosti na kvantnoj razini. West kaže da su drevne civilizacije prikazivale vibraciju (energiju) kao zmiju koja se kreće po tlu ili u vodi. Njezino kretanje, kao što svi znamo, stvara "S" . sinusni val. Dakle, zmija je savršeni i univerzalni simbol za predstavljanje čina u kojem jedinstvenost postaje dualnost, što je kozmološka baza za sve valjane filozofske sustave. Nadalje, te su vibracije način na koji se umjetnosti prenose do nas, preko naših emocionalnih sposobnosti. To je očito u slučaju glazbe, i to nam je po­ znato - zvučni valovi određeni jačinom, intenzitetom i tonalitetom. Ovisno o glazbenom djelu, zvuk stvara emocionalni učinak. Arhitektura ima sličan učinak, što neki opisuju kao "zamrznutu glazbu". Ima mnogo načina na koji su umjetnost glazbe i arhitekture slični. Oboje sadrže ideje o proporcijama, oznake vremena, ritmove i kreativnost za uređivanje nota ili građevnih ideja, aspekte koji se mogu promatrati iz iste perspektive. West vjeruje da to nije samo poetično, ili metaforično, već je doista točno. Veliki hram, ili kad smo već kod toga, trgovački centar, preno­ si svoje značenje ili nedostatak značenja, ovisno o slučaju, isklju­ čivo kroz vibracije. O tome ne razmišljamo na taj način jer su to vizualne vibracije; očito je da se boja prenosi do nas kao vi-

zualna vibracija. Na to smo navikli i to prepoznajemo, ali ne mislimo na arhitektonske oblike. Statični su, kao vibracija, ali doista jesu vibracije i prenose se točno kao, ili barem analogno, glazba kroz harmoniju, proporciju, ritam i geometriju, što je međuigra brojeva.

Ostavština znanja U središtu holističke filozofije Egipćana nalazi se čovjekova uloga u univerzumu, njegovo podrijetlo i priroda svijesti - sofisticirana i kom­ pleksna tema, čak i prema današnjim mjerilima, i još uvijek najveća od svih zagonetki. Općeprihvaćena teorija o nastanku fizičkog uni­ verzuma kaže da je sva materija nastala slijedom kozmičkog "velikog praska". Nesumnjivo, riječ je o paradoksu, jer je nešto stvoreno iz ničega. Svi fizičari shvaćaju da materija nije ništa drugo do konfiguri­ rana ili "oblikovana" energija, a ipak energija ostaje nedefinirana. To je jednostavno kretanje, ali kretanje "čega" nije poznato - i možda nikad neće biti pronađen odgovor na to pitanje. Drevni su Egipćani naoko razumjeli implikacije te velike zagonet­ ke i doživljavali ulogu čovječanstva na razini sofisticiranosti koja se može usporediti s modernom mješavinom najrazvijenije znanosti, filozofije i teologije. Smatrali su čovječanstvo, kao i cjelokupnu priro­ du, krajnjim činom vrhunske svijesti, njezinim prijelazom iz metafizi­ čkog u fizičko. Dok suvremeni fizičari nastoje objasniti fizički svijet kroz matematiku, drevni su Egipćani uklopili brojeve u filozofiju kako bi učinili isto. John Anthony West kaže: "Može se reći da je Egipat cijeli univerzum smatrao gigantskim činom magije, transformacijom svijesti u materijalni svijet." Čak i danas ugledni znanstvenici, kao što su astronaut Apolla i fizičar Edgar Mitchell, liječnik Stuart Hameroffi evolucijski biolog Bruce Lipton, nastoje odgonetnuti tajne ljud­ ske svijesti. Prije više od pet tisuća godina, mitski egipatski Tehuti (Tot) navo­ dno je izumio pisanje i razotkrio ljudima cjelokupno znanje iz astrono­ mije, arhitekture, geometrije, medicine i religije. Bio je štovan kao bog mudrosti i božanski glasnik koji je zapisao prirodu fizičkog uni­ verzuma. Premda ga Egipćani nikad nisu proglasili svecem, tekstovi koji mu se pripisuju postali su sastavni dio egipatske ezoterične tra-

dicije, opisane umjetnošću i arhitekturom hramova, o kojoj su sveće­ nici hramova poučavali novake. Kasnije, kada je Grčka počela jačati kao svjetska sila, grčka je inteligencija prihvatila to znanje kao drevnu mudrost, a njezin legendarni autor uzeo je ime Hermes Trismegistos (triput-najveći Hermes). Do trećeg je stoljeća, unutar grčko-egipatske civilizacije u Aleksandriji, nastao niz filozofskih djela koji su činili ono što je poznato kao Corpus Hermeticum, ili jednostavno, hermetika. Premda znanstvenici polemiziraju o njezinu egipatskom podrijetlu grčki povjesničar Herodot (484-432. g. pr. Kr.) jasno govori o starosti i originalnosti njezinih egipatskih duhovnih ideja: Egipćani su pretjerano religiozni, više od bilo kojeg drugog na­ roda u svijetu ... Pretjerano su pedantni u svemu što ima veze s njihovom religijom ... Tek su prekjučer, ako smijem tako reći, Grci saznali za podrijetlo i oblik raznih bogova... Imena svih bo­ gova bila su poznata u Egiptu od početka vremena. Grci, kojima svijet Zapada pripisuje zasluge za nastanak modernoga društva, svoju su riječ nature dobili od egipatske riječi neter, prihvativ­ ši drevno egipatsko poučavanje da nema odvajanja prirode (nature) od božanskoga. Godine 1952. ugledni egiptolog i profesor semitskih jezika, Samu­ el Mercer (1879-1969), sastavio je prvi potpuni prijevod tekstova iz piramida u Sakkari. Premda postoje poteškoće što se tiče određivanja starosti samih natpisa, izazvali su mnogo polemika po pitanju njihova podrijetla. Čini se da su se pojavili kao posve razrađena zbirka posmrt­ nih tekstova, bez ikakvog presedana u arheološkom zapisu. Budući da su tekstovi sastavljeni od zasebnih izraza, bez strogog narativnog slijeda koji bi ih povezivao, znanstvenici vjeruju da nisu bili napisani točno s namjerom da budu uklesani na piramide, nego su se možda i ranije negdje koristili. Međutim, jasno je da ti četiri tisuće tristo godi­ na stari hijeroglifi sadrže doktrine identične onima iznesenim u hermetici, a njihova je suština da je svijest prava priroda čovjeka. Prema hermetičkim poučavanjima, fizički je svijet privremen, a svaka osoba, zahvaljujući svojoj svijesti, ima mogućnost postići besmrt­ nost kroz spoznaje o božanskome. Poučavanja se temelje na vjerovanju

da je ono što se nalazi gore paralelno s onim što je dolje. Drugim riječi­ ma, ono što najprije postoji u duhovnom, poslije se manifestira u fizič­ kom. Dakle, duhovno i materijalno su isprepleteni i trebaju se zajedno proučavati. To je čista i jednostavna filozofija, neopterećena dogmat­ skim mislima ili obredima. U djelu Michaela Maiera Symbola aureae mensae duodecim natio­ num (The Symbols of the Golden Table of the Twelve Nations - Simbo­ li zlatnog stola dvanaest naroda), objavljenom u Frankfurtu, Njemačka, 1617. godine, Hermes je prikazan u ruhu za koje se vjeruje da je halja egipatskog svećenika (vidi sliku 10.4). U desnoj ruci drži zemaljsku

Slika 10.4. Hermes, prikazan kao egipatski svećenik (iz djela Michaela Maiera Symbola aureas mensae duodecim nationum (The Symbols of the Golden Table of the Twelve Nations Simboli zlatnog stola dvanaest naroda)

kuglu, a lijevom pokazuje prema Suncu i Mjesecu sjedinjenima u vatri, što je aluzija na Smaragdnu ploču. Jedan od ključnih dokumenata alkemije (drevna sveta znanost i filozofija, preteča kemije), Smaragdnu je ploču veoma cijenio otac moderne fizike, Sir Isaac Newton. Po­ novno otkrivanje hermetike tijekom petnaestog stoljeća doprinijelo je razvoju renesanse i pomaku prema modernoj znanosti. Oni koji su priznali da joj duguju zahvalnost mogu se staviti na popis "tko je tko" među najvećim umovima civilizacije Zapada, uključujući Leonarda da Vincija, Nikolu Kopernika, Rogera Bacona i Sir Waltera Raleigha. Unatoč nevjerojatnoj tehnologiji i obilju znanja što smo ga priku­ pili do dvadeset prvog stoljeća, ne možemo objasniti zašto smo ovdje nimalo bolje nego lekcije hermetike u starim egipatskim školama mi­ sterija. Premda su kontroverzna, suvremena znanstvena istraživanja o prirodi fizičkog svijeta, osobito o kvantnoj fizici, pokazuju da su te drevne ideje imale određenu vrijednost, unatoč prirodnoj averziji znan­ stvene inteligencije spram metafizičkih pitanja. Također se čini da je egipatski "Čovjek kozmos" vjerojatni izvor religioznih i filozofskih poučavanja poznatih modernom svijetu. Osobito zanimljivo poučavanje iz te drevne ezoterične tradicije je ono koje kaže da je ljudska povijest ciklična. Civilizacije, svijest, razu­ mijevanje i tehničke sposobnosti uzdizale su se do nevjerojatnih visi­ na u prošlosti, a zatim su uvijek iznova padale natrag u barbarizam. Prema tom drevnom doživljaju povijesti, golemo akumulirano znanje i sposobnosti prenosilo se dalje iz ranijih epoha. Egipćani su naslijedi­ li ostavštinu mudrosti i tehnologije, što je bilo izvor moćnih i neobjašnjenih drevnih postignuća, kao što su piramide u Gizi. Čak i prema današnjim mjerilima, čini se da su nekakvo građevinsko čudo. Simbolisti priznaju da se čini kako je egipatska kultura započela na svojem vrhuncu, a zatim je postupno propadala tijekom njihovih tri tisuća godina postojanja. Jasno je da je Egipat, sa svojom dugovječnošću kao i tehničkim vještinama, bio civilizacija s kojom se ne može mjeriti nijedan drugi narod nakon njih, a ostavio nam je više pitanja nego odgovora. Kako se egipatska kultura mogla pojaviti naoko kom­ pletna na samom početku civilizacije? Odakle je stiglo njihovo znanje? Gdje su naučili svoju znanost? Premda je moguće da su Egipćani razvijali svoje građevinske te­ hnike tijekom dugog vremenskog razdoblja do prve dinastije, prema

legendi, "sljedbenici Horusa" vladali su Egiptom prije prve dinastije, a prije njih su postojali kraljevi koji se spominjali samo kao "bogovi". Tradicionalno, ti se preddinastički kraljevi smatraju mitološkima, ali tako ne misle svi znanstvenici i istraživači. Postoje dokazi koji podupi­ ru teoriju da su stanovnici Mezopotamije migrirali u Egipat, ili su ga možda osvajali, prije trećeg tisućljeća pr. Kr. U egipatskoj istočnoj pustinji, natpisi na kamenu (petrograf) pričaju o narodu koji je stigao u regiju na brodovima visokih pramaca, drukčijim od plovila što su ih koristile preddinastičke zajednice koje su živjele duž Nila. Osim tih rezbarija na kamenu, pronađene su figurice "Majke božice", kao i sokol, simbol Horusa, jednog od najpoznatijih egipatskih bogova. Prema modernim mjerilima, opisivanje egipatskih najranijih kra­ ljeva kao bogova zasigurno ukazuje na ulogu mita u njihovoj povijesti. Međutim, u kontekstu vjerovanja drevnog Egipta, postoji naoko uvjer­ ljivo objašnjenje. Prema hermetičkom gledištu, muškarce se može sma­ trati bogovima. Kad su hermetičke predaje govorile o muškarcima kao o bogovima, nije se mislilo na egocentrične vladare koji su vjerova­ li da su ravni apsolutnom Bogu, ili Bogu inkarniranom u jednom po­ jedincu. Umjesto toga, te su predaje govorile o nekome kao o "bogu" koji je bio duhovno prosvijetljen i koji je radio za opće dobro. Oni koji su prihvaćali takvo gledište, vjerovali su da gdje god je život, ondje je također i duša - animirajuće i vitalno načelo života, kojemu se pripisuju sposobnosti razmišljanja, djelovanja i emocija. U životinja koje ne razmišljaju, duša nema višu svijest. Životinje žive prema instinktima, hraneći svoju tjelesnu glad i žudnju. Ljudske svi­ jesti koje nisu stekle višu svijest (duhovnost) kao vodiča kroza život, pod utjecajem su žudnji jednako kao i duše životinja. Egzistiraju ira­ cionalno, a pokreću ih njihovi apetiti i čežnje, što dovodi do nerazum­ nog ponašanja. I poput životinja bez razuma, nikad ne uspijevaju po­ tisnuti svoj gnjev i žudnju, i nikad im nije dosta zla (instinktivnih užitaka njihovih tjelesnih funkcija). Viša svijest dolazi od suštine Boga, a kod ljudskih bića se to stanje postojanja može smatrati manifestacijom Boga kroz duhovno pomi­ renje. Opisati osobu u tom stanju postojanja znači njega ili nju nazva­ ti bogom. Dakle, među ljudskim bićima, oni koji steknu takvu duhov­ nost su bogovi, a njihova je humanost blizu božanskoga. Stoga se može

reći da su bogovi besmrtna ljudska bića, i da su ljudska bića smrtni bogovi. Zagovornici modernih, glavnih religija skloni su takva stanovišta smatrati bogohulnima, ali to nije namjera. Ono kako se opisuje ljud­ ski bog je netko tko je "ponovno rođen" ili je "rođen u duhu" - da se poslužimo izrazima iz kršćanskih predaj a - ili tko je "postao prosvijet­ ljen", "postigao transcedentnost", "probudio se" ili je "postao jedno sa svime" - da se poslužimo više istočnjačkim i mističnim izrazima. Schwaller de Lubicz kaže da se ideja o ljudskom biću kao o bogu od­ nosi na one pojedince koji su shvatili da u sebi, u svojoj svijesti, nose kozmos, te da su oni, zajedno sa svima drugima koji su to shvatili, fizički izraz apsolutnog Boga koji s njima dijeli Svoju Svijest. S obzirom na tu iznova otkrivenu, drevnu duhovnost i simboličko gledište na egipatsku kulturu, teško je prihvatiti da se plemenska i pa­ stirska kultura razvila u narod takve sofisticiranosti i veličanstvenosti za tako kratko vrijeme. Jesu li prosvijetljeni vladari vladali pretpovi­ jesnim Egiptom? Odgovor se možda nalazi u usmenim predajama samih Egipćana.

11

BU WIZZER Zemlja neterua

smene predaje postoje u gotovo svakoj kulturi, drevnoj i mo­ dernoj. Proučavanje usmenih predaja nije medijski orijentirano, razvikano područje; međutim, to je akademska disciplina koja postaje sve zanimljivija, osobito na klasičnom i literarnom polju. Centar za proučavanje usmenih predaja na Sveučilištu Missouri, Kolumbija, od 1986. objavljuje časopis pod naslovom Oral Tradition (Usmena pre­ daja). Njegovi se članci bave legendama, biblijskim pričama, te drev­ nim grčkim, engleskim, irskim, španjolskim, portugalskim, jugosla­ venskim, kineskim, francuskim, njemačkim, afričkim, afro-američkim, perzijskim, norveškim, talijanskim, velškim, rumunjskim, mayanskim, indijskim, arapskim, mađarskim, finskim, japanskim, tibetanskim, srednje-azijskim (Kirgiz) i južno-pacifičkim predajama. Druga, poseb­ na izdanja sadrže teme o američkim domorocima, epove euro-azijskog Puta svile i ženskim predajama južne Azije. Prije pojave pisma, povijest je bila usmena znanost, a u određe­ nom je smislu takva još i danas. Naprimjer, razmislite o priči vojnika koji je preživio bitke u sjevernoj Africi, Italiji i Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Nikad o tome nije pisao, niti je kome pričao o svojim mučnim doživljajima, osim svojoj ženi i djeci, a oni su, mnogo godina poslije, to prepričali svojoj djeci. Ako je priča na bilo koji na­ čin zanimljiva i značajna, vjerojatno će se prenositi na sljedeće gene-

U

racije. Možda će jednoga dana praunuk ili praunuka, ushićeni ulogom što ju je njihov djed odigrao u ratu, zapisati njegovu priču. Pričanje priča je dio ljudskih iskustava, i po tome se razlikujemo od svih ostalih životnih oblika. Dijelimo sjećanja sa svojim potomci­ ma kako bi oni znali odakle potječu i zašto. Nakon nekog vremena, netko će ta sjećanja smatrati dovoljno važnima i zabilježiti ih u pisanom obliku. Kod Egipćana, tijekom vladavine Ramzesa Velikog (1314.-1224. g. pr. Kr., vladao od 1290.-1224. g. pr. Kr.), nepoznati je pisar sastavio popis svih egipatskih kraljeva, koliko ih se mogao sjetiti. Popis je na­ pisan na jedanaest listova papirusa što ih je neko vrijeme prije 1824. Bernardino Drovetti pronašao u Deir el-Medini u drevnoj Tebi. Prvi je list sadržavao imena deset vladara koji su živjeli prije dinastičkog Egipta, u razdoblju za koje ne postoji pisana povijest. Ti su se vladari smatrali veoma posebnima, a spominjali su se kao kraljevi boga Horusa. Tijekom godina, spojeni su djelići Kamena iz Palerma (veliki ka­ men s uklesanim natpisima, otprilike iz 2500. g. pr. Kr., koji opisuje mnoge egipatske kulturne običaje i smatra se najstarijom povijesnom knjigom na svijetu), te je otkriven još jedan popis pretpovijesnih kraljeva. Premda imena prva dva kralja koja se nalaze na Torinskom papirusu nisu uklesana na Kamenu iz Palerma, preostalih osam jest. TABLICA 11.1.- DREVNI EGIPATSKI KRALJEVI S Kamena iz Palerma i Torinskog papirusa Kamen iz Palerma

Torinski papirus

-

Ptah Ra Šu Seb

Šu Keb Ausar Sht Hwr Djehuti Mch Hwr

Oziris Set Horus Tot Ma Horus

Egiptolozi tvrde da se Kamen iz Palerma smatra povijenim doku­ mentom jer su imena u pravilnom kronološkom redu. Onaj tko ih je uklesao na kamen zacijelo je imao pristup drugim povijesnim držav­ nim dokumentima koji su se prenosili s generacije na generaciju od prve dinastije. Ti zapisi ukazuju na usmenu predaju koja se održavala od 3000. g. pr. Kr. barem do dvanaestog stoljeća pr. Kr. Budući da ne postoji ni jedna druga drevna civilizacija velika poput Egipta koja je trajala tri tisuće godina, moglo bi se očekivati da njezine usmene predaje neće biti izgubljene za povijest. Neovisni egiptolog Stephen Mehler tvrdi da je doista tako. U svojoj knjizi The Land of Osiris (Zemlja Ozirisa) Mehler iznosi drevnu egipat­ sku usmenu predaju onako kako ju je njemu objasnio egipatski "maj­ stor" i čuvar mudrosti po imenu Abdel'El Hakim Awyan. Mehler kaže da je Hakim, osim što je upoznat s usmenim predajama, stekao formalno obrazovanje, te je na Sveučilištu Kaira diplomirao arheolo­ giju i egiptologiju. Premda je Hakimova usmena predaja o egipatskoj povijesti isključivo subjektivna stvar s akademskog stanovišta, i zasi­ gurno ima svoje protivnike, to je prikaz egipatske pretpovijesti koji navodi na razmišljanje. Egipatsku usmenu povijest Mehler opisuje kao "Kemitologiju", izraz koji se odnosi na drevno ime Egipta. Stari egipatski simboli za naziv njihove zemlje odgovaraju suglasnicima KMT, a pisali su se kao Kemet, Kemit, Khemet, Khemit, Khem i Al Khem. To doslovce znači "crna zemlja", a odnosi se na plodno crno tlo uz rijeku Nil. Izvorne egipatske predaje kažu da je njegova civilizacija bila Khemit (izgovara se Khemph), a njihov je jezik bio poznat kao Souf. Prema tvrdnjama Hakima, nubijski narod, osobito pleme Matokke, govori jezikom koji je sličan drevnom kemicijskom. Drevna se egipatska populacija sastojala od četrdeset dva plemena koji su zajedno činili Sesh, što znači "narod". Al Khem, izraz što su ga davni Egipćani koristili za Egipat, također se smatra izvorištem riječi alkemija, što bi moglo značiti da su oni koji su poslije stvorili riječ alkemija, Arapi, bili svjesni drevne egipatske tradicije alkemije. Nije jasno kako je riječ alkemija dobivena iz drev­ nog Egipta. Prema tvrdnjama teozofa (onih koji vjeruju u jedinstve­ nost života i neovisnu duhovnu potragu), postoji još jedna definicija:

Al znači "moćno sunce", a chemi znači "vatra". Međutim, riječ al-chemi najvjerojatnije potječe iz arapske kulture osmog stoljeća. Premda je značenje klmya (originalne arapske riječi za chemi) predmet polemika, vjerojatno potječe iz stare Grčke. Grčka riječ kemia može značiti dvije stvari: ili "crna zemlja" (prema Plutarhu), a u tom bi slučaju alkemija bila "znanost Egipta"; ili jednostavno "crno", što bi se odnosilo na alkemijsku Prvu materiju, koja je crna i služi kao baza za pretvorbu u različite elemente fizičkog svijeta. Klmya također može potjecati od grčke riječi khymeia, što znači stapanje (fuzija). U svakom slučaju, čini se da alkemija, proces mijenjanja materije za potrebe čovječan­ stva, potječe iz drevnog Egipta. Abdel'El Hakim Awyan, egipatski učitelj Stephena Mehlera, živi u Egiptu i čuvar je mudrosti domaće tradicije dugotrajnih usmenih poučavanja koja sežu tisuće godina u prošlost, u vrijeme prije izuma pisma. Ezoterična su, što znači da su namijenjena samo privilegirani­ ma. Prema tim drevnim predajama, kemicijska je civilizacija stara gotovo sedamdeset tisuća godina, a temeljila se na matrijarhalnom načinu života. Nalazila se uz drevni riječni sustav trinaest kilometara zapadno od doline Nila, a zvao se Ur Nil. Abdel'El Hakim Awyan kaže da je Sfinga izgrađena prije pedeset tisuća godina, te da je ženskog roda. Njegova usmena predaja također tvrdi da piramide, one prave (a to znači one koje su masivne s uklesa­ nim odajama u unutrašnjosti), nisu bile grobnice, već građevine za proizvodnju, transformiranje i prenošenje energije - predaja koja po­ dupire teoriju Christophera Dunna o elektrani u Gizi. Piramide su izgrađene prije više od deset tisuća godina, i ne onim redom kako to tumači moderna egiptologija. Dakle, zašto je povijest kako ju je iznio Herodot, na kojoj se u početku temeljila egiptologija, toliko drukčija? Herodota su smatrali pripadnikom osvajačke patrijarhalne kulture, te mu, kao uljezu, nije rečena istina o egipatskoj povijesti i kulturi. Svećenik Maneton, koji je služio pod ptolemejskom patrijarhalnom vladavinom u Egiptu, napisao je egipatsku povijest koja se temelji na dostojanstvu dinastič­ kih kraljeva. Učinio je to kao da je riječ o istinskom sažetku egipat­ ske društvene strukture i povijesti. Naveli su ga da povjeruje u to jer su Egipćani Grke smatrali barbarima. Kao takvi, Grci nisu posjedo-

vali stvarni osjećaj za vlastitu povijest. Zanimljivo je napomenuti da su Grci doživljavali Egipat kao vrelo svih znanja. Riječ filozofija potje­ če od philo, što je povezano s egipatskim izrazom koji znači "sin egi­ patske kulture".

Sfinga Prema drevnoj predaji, kao što je rečeno u prethodnom tekstu, Sfin­ ga je stara oko pedeset tisuća godina. Prva je isklesana iznad tla, prije gradnje bilo kojih per-neter iliper-ba (piramide ili hramovi), te pred­ stavlja ženski izraz lavlje-ljudske kombinacije. Sfinga predstavlja Tefnut, Sekhmet Men-Het i Nut, koje su egiptolozi poslije proglasili lavljim božicama. Sfinga se osobito poistovjećuje s Tefnut, što se prevo­ di kao "ona od vlage". Tefnut se uglavnom prikazivala kao žena s lav­ ljom glavom ili kao cijela lavica. Netert Nut (božica) predstavljala je nebo, žensku svijest o prostoru koji je postojao prije nastanka fizičkog svijeta. Tefnut doslovce znači "pljuvačka Nut" i predstavlja prvu fizič­ ku manifestaciju. Kad je Nut pljunula na Zemlju, pojavila se Tefnut i tako je isklesana Sfinga - prvo što je izgrađeno u Gizi. Premda se Sfinga povezivala s Hator (božica utjelovljena kao nebe­ ska krava) u ranim dinastičkim vremenima, još uvijek je zadržala žensku vezu. Tek je mnogo kasnije, u vrijeme osamnaeste dinastije Novoga kraljevstva, Sfinga dobila patrijarhalno tumačenje, te su je poistovjetili s muškim načelom Hor-em-akhet, ili "Horus na horizon­ tu". U skladu s tim, neki znanstvenici vjeruju da Sfinga u početku nije imala bradu, već joj je dodana poslije kako bi prikazivala muškog faraona. Drevna predaja kaže da strukture ispred Sfinge nisu bili hra­ movi, već su bile izgrađene kao dio kompleksa Sfinge. Možda je neki kralj izgradio te strukture kao spomenik svojem podrijetlu, u čast svo­ je majke.

Piramide Glavna struja egiptologije tvrdi da je izraz za piramidu bio MR. Me­ đutim, izvori drevnih predaja kažu da je Mer (MR) značilo "voljeni", i nema nikakve veze s piramidama. Riječ piramida potječe od grčkih riječi pyramis i pyramidos. Premda je pyramis nejasna riječ i može se odnositi na oblik piramide, pyramidos je prevedena kao "vatra u sre-

dini", značenje koje sablasno podsjeća na Dunnovu teoriju o elektra­ ni. Kako kaže Abdel'El Hakim Awyan, drevni su Kemicijani nedvosmi­ sleno koristili riječ per-neter za piramidu. Per jednostavno znači "kuća", a neter, kao što je već rečeno, znači "načelo ili svojstvo božanstva", ono što mi zovemo prirodom. Dakle, domaće predaje kažu daper-neter znači "kuća prirode" ili "kuća ener­ gije". Hram se spominjao kao per-ba, što znači "kuća duše"; a grobnica se spominjala kao per-ka, što znači "kuća fizičke projekcije". S tim prijevodima na umu, lako je shvatiti zašto u piramidama nisu pronađe­ ni nikakvi posmrtni ostaci. One nisu izgrađene za tu svrhu. Mehler to odlučno tvrdi i kaže da je njihova glavna svrha bila proizvoditi, transformirati i prenositi energiju. Prema Hakimovim riječima, to potkrepljuju domaći čuvari mudrosti u Egiptu.

Sakkara Kao što je prije rečeno, vjeruje se da je stepenasta piramida u Sakkari prva piramida što su je izgradili stari Egipćani. Počela je kao mastaba (pravokutna grobnica ravnoga krova), a zatim je dva puta dograđiva­ na i preinačena u oblik piramide. Međutim, prema drevnoj kemicijskoj predaji, u početku je to bila per-ka, grobnica koja je uvećana i napravljena stepenasto tako da sliči per-neteru. Hakim kaže da je zapra­ vo mlađa, a ne starija, od pravih piramida, iliper-netera. Predaja tako­ đer kaže da je stara barem šest tisuća godina, tisuću tristo godina sta­ rija od službeno određenog razdoblja u Starom kraljevstvu. Isto tako, prema predaji je okolni zid izgrađen prije više od dvanaest tisuća go­ dina. Mehler je pregledao komplicirani sustav tunela u Sakkari, razotkri­ ven tijekom prijašnjih iskopavanja. Egiptolozi imaju malo ili nimalo komentara o tim tunelima. Mark Lehner govori o podzemnim odajama ili prolazima ispod stepenaste piramide kao dijelu Đoserova pogrebnog kulta, ali uopće ne spominje brojne tunele na drugim mjestima. Čini se da Mehlerova zapažanja u Sakkari potvrđuju drevnu pre­ daju da su tuneli napravljeni kao kanali za tekuću vodu: Činilo nam se da je voda usmjeravana u kanale sa zapada, iz smjera drevnog Ur Nila, a ne od današnje rijeke koja se nalazi

trinaest do šesnaest kilometara istočno od Sakkare. Tlo se spu­ štalo od zapada prema istoku, a činilo se da i tuneli dolaze sa zapada. Tuneli i kanali što smo ih promatrali nalazili su se u različitim slojevima kamena stanca ispod površine, isklesani kao pravokutni, zavojiti prolazi glatkih stijenki, koji se očito pru­ žaju kilometrima ispod i kroz vapnenački kamen stanac. Svi se ti prolazi doimaju kao djelo ljudskih ruku, a ne kao prirodne formacije. Jedini način na koji su se mogli iskopati ti tuneli podrazumijeva ko­ rištenje strojeva, a ne samo bakrena dlijeta i "kamene batove". Mehler prepričava priču o Hakimovu djetinjstvu, kad je prvi put istraživao tunele u Sakkari. Satima je lutao tunelima, praktički izgub­ ljen. Kad je napokon pronašao izlaz, nalazio se na visoravni Giza, oko trinaest kilometara dalje. Zanimljivo je da betonska ploča danas pokriva tunel u koji je ušao kad je bio momak. Premda je to vjerojatno postavljeno radi sigurnosti turista, drugi ulazi u tunele u Sakkari za­ štićeni su jednostavnom ogradom, a neki uopće nisu zaštićeni. Ako su drevni Kemicijani napravili te tunele radi dobivanja vode iz starog Ur Nila na zapadu, onda je Sakkara zasigurno bila aktivna naseobina u kojoj se živjelo, a ne nekropola, prije više od deset tisuća godina. Komadi klesanog kamenja koji leže u pustinjskom pijesku ostaci su nekadašnjeg alabastra kojim je dvorište bilo popločeno. Drevna predaja kaže da je Sakkara bilo mjesto za liječenje. U skladu s time, veliki liječnik-svećenik Imhotep navodno je radio u tom području, po­ sljednji od drevnih majstora koji je poznavao i poučavao medicinu.

Abusir U području pod nazivom Abusir, oko tri kilometra prema sjeveru, izgrađen je dodatak Sakkari. U početku se sastojao od četrnaest pira­ mida, ali danas stoje još samo četiri. Kad se dolazi iz smjera komplek­ sa u Sakkari, prva na koju se nailazi je piramida Neferefre. Nikad nije bila dovršena i u veoma je lošem stanju. Mehler je u Abusiru također našao dokaze o kanalima za vodu i ostatke drevnih jezera. Jezero Abusir još uvijek postoji istočno od na­ lazišta, a egiptolozi vjeruju da je nastalo zahvaljujući današnjoj rijeci

Nil. No, čini se da zapadno od jezera postoji niz osušenih korita jeze­ ra i drevnih kanala za vodu. Današnje bi jezero moglo biti jedino što je ostalo od većeg sustava jezera i kanala što su se pružali sa zapada prema istoku, od drevnog Ur Nila. Kraj ostataka piramide pripisane kralju Sahureu, vapnenački kana­ li vode do drevnog osušenog jezera. Prostor ispred piramide imao je podove od bazalta i zidove od granita, te nešto što podsjeća na niz pri­ staništa za brodove. Mehler je također našao ostatke akvedukta (sta­ rog vodovoda) koji se pruža od presušenog jezera. Najvažniji dokaz je činjenica da se cijelo područje spušta sa zapada prema istoku, kako bi voda prirodno tekla. Kako je današnja rijeka Nil trinaest do šesnaest kilometara istočno, čini se da su ti akvedukti također izgrađeni za iz­ vor u zapadnoj pustinji, kao što je drevni Ur Nil. Čini se da se kanali spuštaju ispod piramide, što bi značilo da jeper-neter izgrađena nakon gradnje akvedukta i kanala za vodu. Mehler iznosi teoriju da je jezero Abusir ostatak mnogo većeg sustava jezera koja su nastala zahvalju­ jući drevnom Ur Nilu, a to bi značilo da su originalne građevine stari­ je od deset tisuća godina.

Giza Prema drevnim predajama, na visoravni Giza najprije je izgrađena srednja piramida, i to ne po naređenju nekog kralja. Podignuta je na najvišem mjestu visoravni, što bi bio logičan položaj za prvu per-nerer. Glavna struja egiptologa također pruža dokaze da je tako. John Baines i Jaromir Maiek kažu da je srednja piramida u drevnim vremenima bila poznata kao "velika piramida", a današnja Velika piramida imala je drugi naziv. Mehler vjeruje da je srednja piramida podignuta na vrhu brežuljka kako bi se povezala sa zemljom i služila za primanje seizmičkih signala, te je bila rezonantna sa zemljinim vibracijama usklađeni oscilator, kako kaže Dunnova teorija. Ispred srednje piramide nalazi se ono što egiptolozi zovu posmrt­ nim hramom, izgrađenim za kralja Kefrena. Međutim, prema drev­ nim predajama, to je plovni kanal od piramide do jezera Sfinge. Ve­ like bankine, izgrađene od masivnih vapnenačkih ploča, oblikuju prolaz kojim je tekla voda. Ispred piramida bile su postavljene gole­ me kamene ploče, neke teže od sto tona i dugačke do devet metara.

Na istočnoj strani Velike piramide, ploče od bazalta pokrivaju tlo po­ pločeno vapnenačkim kamenom, možda radi pojačavanja rezonan­ cije.

Abu Rawash Nije poznato je li piramida u Abu Rawashu, osam kilometara sjever­ no od Gize, ostavljena nedovršena ili su kasniji naraštaji uzimali nje­ zin kamen. Od nje je malo što ostalo. Procjenjuje se da je njezina originalna baza imala gotovo 115 metara. Kameni blokovi za oplatu ukazuju na nagib od 60 stupnjeva. Budući da je pronađena kartuša s titulom Dedefrea, pretpostavlja se da je kralj Đedefre naredio gradnju piramide. U usporedbi s Velikom piramidom, piramida u Abu Rawas­ hu doima se prilično malenom. Zašto bi sin, nakon što je postao kralj i posjedovao iste resurse, materijal i radnu snagu kao i njegov otac (koji je izgradio Veliku piramidu), sebi podigao tako inferioran spomenik? Prema drevnim predajama, piramida u Abu Rawashu je bila dovr­ šena. Brdo u kojem se nalazi bilo je iskopano kako bi se izgradila unu­ trašnjost piramide. Postoje dokazi da su unutrašnji kameni blokovi još uvijek spojeni s vapnenačkim kamenom stancem brda. Budući da su unutrašnji kameni blokovi još uvijek na svojim mjestima, vjero­ jatno je bila u potpunosti funkcionalna, ali su joj poslije odnijeli vanj­ ske kamene blokove. Mehler se spustio više od trideset metara u brdo i proučio glatke zidove izdubljenoga brda, a to ga je podsjećalo na tunele što ih je pregledao u Gizi i Sakkari. Vjeruje da je narod koji je iskopao tunele u Gizi i Sakkari također izdubio brdo u Abu Rawashu i ondje izgradio piramidu. Kad je posjetio nalazište, Mehler je otkrio da je: doslovce pusto, te ondje nije bilo nikoga tko bi ometao moja i Hakimova istraživanja. Uspjeli smo pronaći "spojne" kamene blokove koji su određivali raspored u piramidi, kao i kamenje za popločavanje. Također smo vidjeli mnogo ostataka granitnih blokova koji ukazuju na drevni Bu Wizzer stil gradnje Kemicijana.

Bu Wizzer Bu Wizzer je ono kako su drevni Kemicijani u početku zvali svoju ze­ mlju. Bu znači zemlja, a wizzer je pravilna kemicijska titula za "boga", kojeg su Grci nazvali Oziris, a također je bio poznat pod imenima Osar ili Ausar. Bu Wizzer se također može prevesti kao "zemlja Ozirisa". To je bilo područje od Abu Rawasha na sjeveru do Dahshura na jugu, omeđeno libijskom pustinjom na zapadu i Helwanom na istoku. Tom su području pripadali Giza, Sakkara, Dahshur, Zawiyet el Aryan, Abusir i Abu Ghurab (nalazište drevnog uništenog obeliska). Stare usmene predaje kažu da je to bilo jedno od najstarijih naseljenih po­ dručja Khemita, te seže u prošlost do sedamdeset tisuća godina prije Krista. Bilo je mnogo polemika oko mitskog lika Ozirisa. Međutim, prema drevnim predajama, Wizzera (Ozirisa) se smatralo jednim od prvih vođa Khemita. Bez obzira je li bio mitski lik ili stvarna osoba, poslije je postao uzor za sve kraljeve. Svoj je narod upoznao s poljoprivredom, arhitekturom zidanja kamenom, inženjerstvom, pravom, duhovnošću, znanošću, etikom i svim drugim elementima moderne civilizacije. Civilizacija Bu Wizzera zaslužna je za iznimne dokaze pronađene u drevnom Egiptu, za sve kamene predmete za koje stručnjaci kažu da su izrađeni preciznim strojnim oruđem, za trideset tisuća artefakata otkrivenih u Sakkari i Gizi. Civilizacija Bu Wizzera izgradila je Sfingu, njezin kiklopski hram i piramide. Ta se civilizacija razvila uz stariju rijeku na zapadu, Ur Nil, sada zakopanu ispod pustinjskog pijeska. Antropolog Karl Butzer proveo je opsežno istraživanje naslaga tla kako bi saznao više o ranoj geološkoj povijesti sjeverne Afrike. Prema pokazateljima, oruđe i ljudske naseobine postojale su u zapadnoj pu­ stinji, a njihova je starost procijenjena na više od sedamsto tisuća go­ dina, kad je ondje trajalo kišno razdoblje. Kao što je već rečeno, izmje­ nična su razdoblja kiša i suša tijekom povijesti zahvaćala sjevernu Afriku. Sadašnji sušni uvjeti u zapadnoj pustinji nisu stariji od šest tisuća godina. Premda neki egiptolozi i geolozi vjeruju da je zapadni Nil nestao prije više od sto tisuća godina, postoje klimatski temelji za podupira­ nje teorije da je ta zapadna rijeka postojala u novije vrijeme, osobito

Slika 11.1. Geografsko područje Bu Wizzer tijekom razdoblja prije dvadeset pet do trideset pet tisuća godina. Danas još uvijek može biti izvor vode za oaze Bahariya, Farafra, Dakhia i Kharga u zapadnoj pustinji. Jedan je egipatski agronom ispri­ čao Mehleru da je tijekom pretpovijesnih vremena tim područjem tekla rijeka, te da su današnje podzemne vode njezini ostaci. Agronom o drevnom području zapadne rijeke govori kao o "staroj dolini". Prema njegovim riječima, podzemne su vode tisućama godina bile prilično obilne, te glavni izvor vode za ljude u tom području. Sjeveroistočno od oaze Kharga, prema gradu Assutu, nalazi se ve­ ličanstveni krajolik dolina i stjenovitih formacija koji se pruža stoti­ nama kilometara. Iz ptičje se perspektive može vidjeti kako su ocean ili more, i poslije rijeka Ur Nil, stvorili doline i druge formacije. Mehler smatra da ondje postoje obrisi korita drevne rijeke, kilometrima široke i stotinama kilometara dugačke. NASA-ine fotografije potvr­ đuju Mehlerova zapažanja. Depresija Qattara, velika pustinjska uleknina na sjeverozapadu Egipta, doima se poput golemog udubljenja u tlu, te se u drevna vre­ mena ondje možda nalazilo jezero. Dok je istraživao mogućnost po­ stojanja vode u zapadnoj pustinji, Mehler je pronašao izvješće s me­ đunarodnog skupa geologa iz 1963. U njemu je navedeno da se ispod egipatske zapadne pustinje nalazi dovoljno podzemnih voda za opskr­ bljivanje cijelog Bliskog istoka tijekom niza godina. To pokazuje koli­ ko su obilnima znanstvenici smatrali podzemne vode, što je potvrdilo zapažanja na terenu.

Slika 11.2. Dolina Nila iz orbite. Vide se korita drevnih rijeka, pritoka i jezera, danas ispunjena bijelim pijeskom, koja okružuju i vode prema rijeci Nil.

Mehler vjeruje da je podzemna voda ispod zapadne pustinje tekućica, a ne stajaćica. Voda koja je tekla kroz prirodne podzemne pro­ laze dala je drevnim Kemicijanima ideju o izgradnji vlastitih prolaza, kako bi kanalima povezali prirodne tokove i doveli vodu do naseobina dalje na istoku. Kad se klima, tijekom drugog dijela posljednjeg lede­ nog doba, promijenila i kiše su gotovo nestale, rijeka Ur Nil je presuši­ la, te su nastale Sahara i libijska pustinja. Ostala je samo podzemna rijeka. Prema Hakimovim riječima, drevni su Kemicijani "slijedili vodu" sa zapada i kanalima je usmjeravali prema istoku, sve do današ­ nje doline Nila. U području koje tisućljećima trpi suše, znajući da je

voda temelj života, bilo bi logično da bilo koja civilizacija, bilo kada, uloži mnogo truda, sredstava i rada kako bi osigurala izvor vode. Prema drevnim poučavanjima, dehidrirani cink i razrijeđena klorovodična kiselina nisu bili prvobitni izvori vodika koji se koristio u transformatoru energije u Velikoj piramidi; to je bila voda. Mehler iznosi hipotezu da je tekuća voda, pojačana vulkanskim stijenama i zagrijavana sunčevom energijom, ulazila u Veliku piramidu kroz pod­ zemnu odaju pod nazivom jama. Tvrdi da se voda elektrolizom, ili katalizatorskom konverzijom, razlagala na njezine komponente, kisik i vodik. Kao što je Dunn rekao, vodikov se plin, aktiviran djelovanjem Velike piramide kao usklađenog oscilatora, mogao preinačiti u izvor energije za drevne Kemicijane, te također stvarati radio i mikrovalnu energiju. Time Mehler stvara novu paradigmu o tome zašto se simbol (hijeroglif) asgat nefer tako često pojavljuje na nalazištima Bu Wizzera. Odnosi se na "harmoniju vode" koja je osiguravala golemi izvor energije što su je piramide iskorištavale.

Osireion U Abidosu, na jugu Egipta, nalazi se hram izgrađen u čast Ozirisa. Egiptolozi glavne struje tvrde da ga je izgradio Seti I. oko 1250. g. pr. Kr. Međutim, prema drevnim predajama, nikad nije postojao jedan jedini vladar po imenu Seti; to je bila titula što su je nosili mnogi kra­ ljevi. Mehler kaže da je Ozirisov hram izgrađen mnogo prije 1250. g. pr. Kr. Posvećen Wizzeru, to je sveti per-ba (hram). Ozirisov hram je jedna od najbolje očuvanih građevina u cijelom Egiptu. Ondje postoje reljefi na kojima je još uvijek vidljiva originalna boja. Prema Hakimovim tvrdnjama, različiti stilovi reljefa svjedoče o njihovoj starosti. Uz veoma malo iznimaka, visoki su reljefi stariji od urezanih (onih pri kojima je kamen izdubljen dlijetom). Rezbarije u Ozirisovu hramu u Abidosu prekrasni su primjeri drevnih, visokih reljefa, i mnogo su stariji od 1250. g. pr. Kr., kako smatraju ortodok­ sni egiptolozi. Abidos je bilo drevno mjesto posvećeno Wizzeru, aper-ba (hram) - Osireion - bio je podignut neteru, a ne jednom određenom kralju. Prema Hakimovim riječima, Ozirisov je hram tisuće godina stariji od takozvanih Tekstova iz piramida pronađenih u Sakkari.

Slika 11.3. Osireion u Abidosu Malo dalje od Ozirisova hrama nalazi se još stariji hram, poznat kao Osireion. Sastoji se od megalitskih blokova granita, i građevina je koja se razlikuje od većine ostalih u Egiptu. Arhitektura veoma sliči jednoj drugoj građevini, Hramu u dolini, ispred Sfinge i blizu Veike piramide. Također posvećen Wizzeru, Osireion, danas u ruševinama, petnaest je metara niži od Ozirisova hrama. Unatoč očitoj starosti geo­ loških naslaga, egiptolozi ga svrstavaju u razdoblje prvih dinastija. Budući da nema prirodnih brda ili klisura, niža građevina mora potjecati iz ranijeg arheološkog sloja, te je stoga starija od Ozirisova hrama. Nadalje, dinastički Egipćani, za koje egiptolozi tvrde da su izgradili hram, koristili su mekši kamen, kao što je pješčenjak, za gradnju svo­ jih hramova, a ne granit poput drevnih Kemicijana. Drevna predaja kaže da je Osireion star više od pedeset tisuća go­ dina, te da je izgrađen u isto vrijeme kad je podignuta Sfinga i s njom povezane građevine. U Osireionu postoji nekoliko natpisa, ali su ukle­ sani i vjerojatno dodani poslije, za dinastičkih vremena. Jedan od intrigantnijih simbola u Osireionu je "cvijet života". To je simbol za

Slika 11.4. Cvijet života

kojeg neki vjeruju da je prikaz stvaranja i prijelaza naše svijesti u fizič­ ko područje. Nitko zapravo ne zna koliko je star, ni tko ga je napravio. Međutim, budući da je prikazan crvenom bojom, nema sumnje da nije nastao u vrijeme podizanja građevine. Hakim vjeruje daje sim­ bol napravljen između 300. g. pr. Kr. i 300. g. poslije Krista. Mehler misli da su ga možda napravili sljedbenici velikoga grčkog matemati­ čara Pitagore. Pitagora i njegovi sljedbenici bili su upućeni u egipatska poučavanja o svetoj geometriji.

Zep tepi Zep tepi, što znači "prvo doba", je mit o stvaranju u egipatskim preda­ jama. Mit objašnjava kako su stvoreni neteru i priča o vremenu kad nije bilo ničega osim moćnog bića pod nazivom Nun. Nun je bila tako moćna da se iz nje uzdiglo blještavo jaje, a to je bio Ra. Smatralo se da je Ra bio tako moćan da je isključivo voljom stvorio svoju djecu. Prvi je bio Šu, kojeg su smatrali bogom prostora i svjetlosti između neba i zemlje. Zatim je Ra stvorio Tefnut koja je bila personifikaci­ ja vlage na nebu. Potom je stvoren bog zemlje, Geb, pa Nut, božica dnevnog neba. Posljednji bog je bio Hapi, drevni bog Nila. Nakon što su stvoreni bogovi, Ra je stvorio ljude i sišao na zemlju u ljudskom obliku kako bi vladao Egiptom kao prvi faraon. U knjizi The Orion Mystery (Tajna Oriona), Robert Bauval je zep tepi smjestio u vrijeme oko deset tisuća godina pr. Kr. Međutim, Me-

hler tvrdi da u egipatskim drevnim predajama nije bilo nikakvog "prvog doba". Oni nisu pričali o početku ili kraju stvaranja. Vjerovali su da je življenje niz ciklusa, a sadašnji je ciklus započeo prije više od šezdeset pet tisuća godina. Zep tepi se smatralo razdobljem Wizzera, drevnom erom, ništa više od toga. U djelu The Mythological Origins of the Egyptian Temple (Mitološ­ ko podrijetlo egipatskog hrama), britanski egiptolog E. A. Reymond nudi malo drukčije značenje riječi zep tepi, za koje kaže da potječu sa zidova Horusova hrama u Edfuu. Prema Reymondovoj teoriji, puni tekst zep tepija glasi ntr ntri hpr m sp tpy, a prevodi se kao "posvećeni bog koji je počeo postojati u Prvoj prigodi", gdje se zep tepi odnosi na "Prvu prigodu". Reymond vjeruje da ga treba smjestiti u kontekst mito­ logije o stvaranju kad se neteru prvi put prikazao ljudskim bićima. Drevna usmena predaja pruža značenje koje se općenito slaže s Reymondovim prijevodom. Zep tepi odgovara vremenu kad je na­ rod (Sesh) dosegao novu razinu svijesti. Počelo je prije više od šez­ deset pet tisuća godina. Mehler smatra da se to vrijeme odnosi na razdoblje prije dvadeset do šezdeset tisuća godina, kad su Kemicijani stekli višu razinu svijesti i znanja. To im je omogućilo podizanje veli­ čanstvenih građevina i kopanje tunela. U suštini, omogućilo im je stvaranje civilizacije. Poslije je sve to činilo bazu za njihovu mitolo­ giju o stvaranju. Neki znanstvenici vjeruju da tekstovi koji spominju seshu hor, a nalaze se na zidovima Horusova hrama u Edfu, šezdeset četiri kilome­ tra sjeverno od Asuana, govore o naprednom narodu koji je u pretpo­ vijesnim vremenima stigao u Khemit, donoseći znanje i civilizaciju. R. A. Schwaller de Lubicz slaže se s Wallis Budge da se izraz seshu hor prevodi kao "sljedbenici Horusa", te ga tumači kao popis pretpovije­ snih vladara. Začetnicima egipatske civilizacije smatralo se sve i sva­ koga, od Atlantide do izvanzemaljaca. Međutim, drevna predaja ima realističnije tumačenje. Ljudi su sami od sebe dosegli punu svijest, u skladu s unaprijed određenim kozmičkim ciklusima. Hor (ili Horus) je bio osviješteni muškarac. Prije pojave kraljeva u Egiptu, Hor se ko­ ristio kao izraz za muškarca koji je postigao procvat osjetila, stupanj prosvijetljenosti. Taj je "procvat" u ono vrijeme bio značajan jer je društvo bilo organizirano po ženskoj lozi, pri čemu je žena birala

muškarca koji će biti njezin partner. Opravdano se može pretpostavi­ ti da je osviješteni muškarac bio najpoželjniji partner, te da je to odi­ gralo važnu ulogu u razvoju egipatske civilizacije. Doba mitova prethodi našem sadašnjem povijesnom dobu. To je vidljivo kod svih kultura. Erich Neumann u svojoj knjizi The Origins and History of Consciousness (Podrijetlo i povijest svijesti) kaže da se tijekom mitološkoga doba počeo razvijati ljudski ego (sposobnost doživljavanja sebe izdvojenog od prirode). Mentalni procesi čovje­ čanstva počeli su se odvajati od čisto instinktivnih. U početku je, in­ stinktivno, prenošenje i širenje znanja bilo simboličko i u obliku mita. U mitu su se nalazile apsolutne istine koje su se ticale procesa u svije­ tu prirode. Kako se ego nastavio razvijati, razvijala se i razina svijesti čovječanstva, a uz to su jezik, umjetnost, filozofija i znanost također postajali sve složeniji. Čini mi se da Mehler tvrdi da se zep tepi - prvo doba - odnosi na početni razvoj ega i novog načina gledanja na svijet. Nema nikakve sumnje da je civilizacija bila potomstvo Doba mitova; svaki svjetski povijesni tekst tako kaže. Razlog iz kojeg su stari Grci bili tako važni za nastanak civilizacije Zapada, i zašto ih se smatra nje­ zinim utemeljiteljima, leži u činjenici da su njihovi filozofi i mudraci uspjeli premostiti komunikacijski jaz između jezika mita i novog jezi­ ka ega. Mehler vjeruje da spominjanje zep tepija (prvoga doba) i seshu hora (sljedbenika Horusa) u tekstovima iz Edfua priča priču o razdoblju kad su ljudska bića dosegnula više stanje svijesti i započela gradnju kamenom na veliko kako bi stvorila Bu Wizzer civilizaciju. Iznosi teo­ riju da su "molitve" u tekstovima zapravo pogrebni psalmi, budući da hram Edfua nije prava piramida, već je prije bila grobnica. Smatra da je egipatsko svećenstvo (Hanuti), tijekom dinastičkih vremena, namjerno iskrivilo značenje tekstova iz Edfua. Ti su svećenici prikri­ vali istinsku mudrost Kemicijana, tijekom Staroga kraljevstva, kako bi mogli stvoriti religiju koja im je omogućavala kontroliranje infor­ macija i znanja o skrovitim misterijima. Svećenici su poistovjetili kralja s mudrošću Wizzera - kao Šahu, simbol Visoko upućenog i Pro­ svijetljenog - jer je kralj bio taj koji je posjedovao bogatstvo i mogao je podržavati Hanuti u njihovoj pohlepi i novootkrivenoj moći. Um­ jesto da znanje i svijest razotkriju narodu kako bi svi mogli dosegnuti

prosvijetljenost, svećenici su ograničili pristup tim spoznajama i čuva­ li ih za sebe. Svećenici su tada postali glasnogovornici za neteru, a samo su im oni i kraljevska obitelj imali pristup. Stare spoznaje, i njihova povezanost sa Sa-Ptah (Sirijus), bile su prikrivene. Do jačanja patrijar­ hata, "doba Amena", došlo je prije četiri do šest tisuća godina. Muš­ ki je kralj postao najvažniji, umjesto istinske per-aa, "visoke kuće" po ženskoj lozi. Na taj su način Hanuti počeli skrivati kemicijska pouča­ vanja od naroda i iskrivljavati dotad stečene spoznaje.

Mayanska veza Kilometar i pol južno od stepenaste piramide u Sakkari postoje osta­ ci malenog hrama iz Novoga kraljevstva, izgrađenog u vrijeme osam­ naeste dinastije (1539-1295. g. pr. Kr.), prema ortodoksnoj kronolo­ giji. Znanstvenici vjeruju da je bio posvećen osobi po imenu Maya, ali prema drevnim predajama, maya je bila titula, a ne ime. Premda nije sigurno odakle potječe riječ, Hakim smatra da je Maya doista bila titula, a ne osobno ime nekoga tko je možda doputovao u Egipat iz Srednje Amerike. Maya je jedan od izraza koji se danas u Egiptu koriste za vodu. U Khemitu, maya se mogla odnositi na izraz "s druge strane vode". Ideja da su drevni Egipćani imali kontakte s narodom na drugoj strani golemog oceana može se doimati poput čistog naga­ đanja; međutim, postoje neki intrigantni dokazi. Na stropu malene kapele unutar navodnog hrama Maya postoje neki neobični geometrijski simboli, uklesani u kamenu, koji se po stilu ne doimaju tipično kemicijski. Mehler ih je u studenom 1997. fotogra­ firao i poslao Hunbatz Menu, mayanskom šamanu/astrologu (pozna­ tom kao čuvar dana). Budući da je Men točno prepoznao dva simbola, kao i općeniti stil, obrasce i boje, Mehler vjeruje da su mayanskog po­ drijetla. U veljači 1998. Mehler je fotografiju pokazao još jednoj stari­ joj pripadnici Maya, Flordemayi. Premda ona nije mogla potvrditi da su simboli doista mayanski, njezin je prvi dojam bio da je fotografi­ ja snimljena u Meksiku ili Srednjoj Americi. Pokazala je fotografiju svojem učitelju, mayanskom starješini po imenu Don Alejandro Cirilo Oxiaj Peres, vođi i čuvaru mudrosti Quiche Maya iz Gvatemale. Potvrdio je da su simboli iz vremena drevnih Maya. Prema mayan-

skoj mitologiji, davni preci Maya stigli su "sa zvijezda" u četiri podru­ čja svijeta. Jedno od tih područja bilo je drevni Khemit, gdje su se zvali Naga Maya. Hakim smatra da riječ naga potječe od riječi ng ili nag drevnih Kemicijana, što znači pleme. Dakle, Naga Maya možda znači "pleme koje je stiglo preko vode". Povrh Mehlerovih fizičkih dokaza koji povezuju Maye s drevnim Egipćanima, postoje i dokazi u korelaciji između filozofskih vjerovanja obaju kultura. Drevna je mayanska kozmologija u načelu bila slična onoj drevnih Egipćana. Priroda, sav fizički život, sve je bilo manife­ stacija apstraktne svijesti, ili volje, kako su Maye to nazivali. Prema tvrdnjama Augustusa Le Plongeona, Maye su vjerovali da je njihov univerzum beskonačni mrak u kojem obitava nedokučivo, enigmatska Volja, a zvali su je uol. Također su vjerovali da je u prirodi krug krajnji izvor (božanstvo) iz kojeg se pruža sav život, pa su zamiš­ ljali "Volju, Vječno Jedno biće" kao krug, kojeg su također zvali Uol, čije je središte bilo svugdje, a obodnica nigdje. Vjerovalo se da je ta Volja androgina, dvoje u jednom i jedno u dva, te da u njoj život nesvjesno pulsira. Prilikom buđenja svijesti, kad je Bespolna Beskonačnost prestala biti bespolna, muško je načelo, koje je ostalo samosvojno, oplodilo djevičansku utrobu prirode (kozmič­ ko jaje), što je prikazano u prizoru stvaranja u Chichen Itzi. To novo prikazanje "Beskonačnog" Maye su zamišljali kao krug s vertikalnim promjerom, a zvali su ga Lahun, "jedan koji sve prožima". Ime je dobiveno od Lah, što znači "on koji je svugdje", i hun, ili "jedan". To je postala slika univerzuma koji raste iz beskonačnog mraka. Iz tog je vertikalnog promjera (simbola muškog načela koje oplo­ đuje djevičansku utrobu prirode) proizišla ideja o falusu kao simbolu za Stvoritelja. Krug podijeljen na četiri dijela, vertikalno i horizontal­ no, oblikovao je tetraktis, simbol "svete četvorke". Križ, zatvoren u krugu, simbolizirao je univerzum pod nadležnošću te četiri moćne inteligencije ili načela, slično pitagorejskom načelu četvorke - apsolut, dualnost, odnos i ideja materije. Tim je silama povjerena izgradnja fizičkog svijeta i čuvanje glavnih strana svijeta (sjever, jug, istok i za­ pad). Kako bi se razlikovale sile, ili prirodne energije što ih Le Plongeon definira kao duhove koji daju smjernice, sjevera i juga, krugu s prekriženim promjerima dodana su krila. Taj metafizički koncept

Slika 11.5. Krilati krugovi iz Gvatemale (gore) i Egipta. (Iz Le Plongeonova djela Kraljica Moo i egipatska SfingaJ krilatoga kruga vidljiv je na natpisima koji ukrašavaju fasadu svetišta u Uxmalu, te u Troano i drugim mayanskim rukopisima. I Egipćani i Maye izabrali su krilati krug za simboliziranje božan­ skoga u čovjeku (slika 11.5). U hijeroglifskim natpisima, na kraljev­ skim kartušama, te na ulazima u hramove, krilati se krug pojavljuje u cjelokupnoj egipatskoj arhitekturi. U Egiptu je to u početku bio par sokolovih krila koji su simbolizirali bestjelesno, ali tijekom pete dina­ stije su između krila ubačene dvije zmije i sunčani disk, predstavljaju­ ći Horusa iz Behdeta. Premda se umjetnički prikaz krilatoga kruga kod Maya i Egipćana donekle razlikuje, temeljna načela i značenje, kao i zastupljenost u umjetnosti, gotovo su identični.

Civilizacija koja je nekoć postojala Lako se može posumnjati da je drevna civilizacija Bu Wizzer, za koju se vjeruje da je postojala prije šezdeset pet do deset tisuća godina, čisto, neutemeljeno nagađanje. Ne uklapa se u općeprihvaćene teori­ je o čovječanstvu i civilizaciji. Dakle, što bi uopće moglo navesti neko­ ga da povjeruje kako je egipatska civilizacija daleko starija od zasad prihvaćenih mišljenja? Jednom riječju: dokazi. Kad na zidovima oko Sfinge ne bi postojala dva i pol metra erozije izazvane vodom, kad ne bi postojala poravnanja u Nabta Playi, da unutar Sakkara kompleksa

nisu pronađene tisuće komada precizno izrađene kamene lončarije, te da se Velika piramida ne može uspješno objasniti kao stroj za tran­ sformiranje energije, onda bi trebalo prihvatiti ortodoksnu ideju da je egipatska civilizacija započela malo prije trećeg tisućljeća pr. Kr. Ali nije tako. Kako bi opisani dokazi imali smisla, prije završetka ledenog doba morala je postojati civilizacija koja je dosegnula visoke razine znanja i tehnologije, baš kako kažu izvorne egipatske predaje. Ako je takva civilizacija doista postojala, to bi objasnilo prazninu u povijesti čovje­ čanstva u razdoblju prije dvanaest do pet tisuća godina. Veoma se malo zna o tom razdoblju, koje se naziva mezolitik (srednje kameno doba), zbog nedostatka dokaza. Mnogi vjeruju da se čovječanstvo, tijekom tog razdoblja, prvi put počelo organizirati i da je postalo "civilizirano". Međutim, također se može pretpostaviti da se čovječanstvo oporavlja­ lo od regionalne katastrofe s dalekosežnim posljedicama. Kao što je već rečeno, kulture kromanjonaca niotkuda su se poja­ vile na Pirenejskom poluotoku prije četrdeset tisuća godina. Prema većini znanstvenih teorija, pojavili su se kao moderna ljudska bića s već definiranom kulturom. Lewis Spence, u svojoj knjizi History of Atlantis (Povijest Atlantide), tvrdi da su razne kulture kromanjonaca bile valovi invazija iz mitske otočke zemlje Atlantide. Premda je to zanimljivo objašnjenje za pojavu prvih naseobina u zapadnoj Europi, postoji realnija teorija o postojećim dokazima. Profesor David Lewis-Williams naglašava da dokazi o ljudskim kulturama u Africi ukazuju na činjenicu, da se čovjek veoma davno ponašao slično današnjim ljudima. Smatra da je izvorište kromanjonskih kultura u Europi bila Afrika, usprkos činjenici da nedostaje "kul­ tura domaćin" koja bi bila potrebna za dostatno objašnjenje njihovo­ ga pojavljivanja u Iberiji. Istraživači među kojima su David Hatcher Childress, Graham Hancock i John Anthony West naglašavaju da su najstarije megalitske strukture zapravo najveličanstvenije, što je iziski­ valo veoma precizno namještanje golemih kamenih blokova, a neki su teži od pedeset tona. Pitaju se kako su te strukture mogle izgraditi "primitivne" kulture, kad se čovječanstvo tek počelo organizirati u civilizaciju. Doista se čini besmislenim vjerovati da su se njihova te­ hnička znanja i vještine smanjivali kako je civilizacija napredovala.

Logičnije je zaključiti da su te veličanstvene kiklopske strukture osta­ ci nekoć inteligentne, blistave i uspješne civilizacije koja je postojala u, i oko Mediterana i sjeverne Afrike - ali koju je desetkovao neki katastrofični događaj. Također je logično smatrati da su se ostaci te civilizacije reorganizirali i počeli iznova graditi društvo kakvo su ne­ koć imali. Iznio sam teoriju da zagonetno pojavljivanje kromanjonaca u za­ padnoj Europi nije bio iznenadan i nagli početak čovječanstva. Zapra­ vo, kreativnost kromanjonaca uopće nije zagonetka, već prirodna ekspanzija kulture koja je već postojala u sjevernoj Africi i na Medi­ teranu. Ostaci kromanjonaca (tipični po visokoj građi kostura i dolihokefalnoj lubanji) najstariji su poznati dokazi o anatomski modernim ljudskim bićima. Ima ih u izobilju u Europi, ali su česti i u Africi. Civilizacija koja je postojala prije kraja ledenog doba smatrala bi Mediteran gostoljubivim područjem. Europa u blizini glečera bila bi neprikladna za život, a veći dio sjeverne Afrike zacijelo je bila pusti­ nja, ali Mediteran bi pružao umjerenu, ako ne i toplu klimu tijekom većeg dijela godine. Međutim, Mediteran zacijelo nije bio more kakvo danas vidimo. Tijekom ledenog doba razine mora bile su gotovo sto dvadeset metara niže nego danas. Dakle, Mediteran bi bio daleko ma­ nji nego danas, razotkrivajući milijune kvadratnih kilometara koji su sada pod vodom. Moguće je da je u tom području postojalo četiri ili pet velikih jezera, slično današnjim Velikim jezerima u Sjevernoj Ame­ rici. Upravo bi se pokraj tih jezera i rijeka, koje su se pružale od konti­ nentalnih područja, razvila civilizacija radi dostupnosti vode i hrane, kao i lakšeg transporta. Kad je završilo ledeno doba, golemi su se glečeri na sjevernoj po­ lutki topili, a razine mora počele su rasti. U jednom je trenutku tog razdoblja prirodna brana kod Gibraltara, koja je odvajala Atlantski ocean od Mediterana, popustila i ocean se prelio u dolinu. Golemi se zid vode obrušio prema istoku, uništavajući sve na svojemu putu. Ra­ zine mora nastavile su rasti, te je oko 5600. g. pr. Kr. Sredozemno more stiglo do zavale Crnog mora. Civilizacija koja je nekoć postoja­ la nestala je pod silovitim naletom vode, ali bilo je onih koji su preži­ vjeli. Kemicijani iz doline Nila i oaze u zapadnoj pustinji preživjeli su katastrofu zahvaljujući povoljnom položaju u Africi. Ostali su jedini

koji su mogli nastaviti civilizaciju, a to su i učinili. Kako je vrijeme prolazilo, izbjeglice i istraživači iz istočnih područja dolazili su u Egi­ pat, pridružujući se izmučenom narodu Bu Wizzera. Starija, domaća kultura zadržala je vodstvo i nastavila živjeti. Izvorne egipatske preda­ je doista govore o drevnoj civilizaciji koja je postojala dok nije došlo do velike kataklizme prije više od deset tisuća godina. Teorija o dinastičkoj rasi je tijekom proteklih dvadeset godina bila izvrgnuta oštrim kritikama, ali gotovo je sigurno da je dinastička rasa doista postojala. Međutim, ta se rasa kršnih ljudi sastojala od prvo­ bitnih stanovnika Egipta, a ne od osvajača. Dinastički narod bio je iz­ vorno afrički, a pridošlice (oni koji su identificirani kao mediteranski tip) su bili stranci koji su vjerojatno bili običan narod u davnom egi­ patskom društvu. Kako je vrijeme prolazilo, brojnije su se pridošlice pomiješale s domorodačkim stanovništvom. Isto se dogodilo s njiho­ vom kulturom, te je početkom povijesnog razdoblja patrijarhalna kultura zamijenila matrijarhalno društvo Bu Wizzera. Usprkos razvod­ njavanju njihove kulture, njihovo su znanje i tehnologija opstali, stvara­ jući veliku civilizaciju povijesnog Egipta, premda je i to oslabilo, te je završilo tijekom prvog tisućljeća pr. Kr.

12

PRODOR U NOVU POVIJEST Mediteranska civilizacija

ko je na Mediteranu doista došlo do katastrofe kakvu smo opisa­ li, naredne bi generacije našle veoma malo dokaza za istraživanje. Ništa se u prirodi ne može mjeriti sa silom vode koja doslovce može pomaknuti planine. Jedino one naseobine, i možda gradovi koji su se nalazili na najvišim područjima mogli su preživjeti. Tipičan primjer je Malta gdje se nalazi niz megalitskih hramova što ih je izgradila ne­ poznata pretpovijesna kultura. Časnik Kraljevskih inženjeraca, J. C. Vance, prvi je put iskopavao ruševine na Malti 1839. godine. Za nekoliko je mjeseci javnosti pred­ stavio svoja otkrića: kipiće, izrezbarenu kamenu ploču, dvije glinene figurice i monstruoznu lubanju. Nažalost, nije napravio podroban iz­ vještaj, a odbacio je "smeće" na hrpi izvan ruševina. Više je nego vjero­ jatno da je to bio dragocjeni materijal koji bi pružio uvid u kulturu koja je izgradila hram. Drugo je iskopavanje započelo 1906. godine, a ono je dovelo do bo­ ljeg razumijevanja pretpovijesne malteške kulture i njezinih građevina. Časopis National Geographic pisao je o otkrićima na trideset tri strani­ ce izdanja iz svibnja 1920. Ondje se kaže da je većina prostorija građe­ vina dopola ispunjena zemljom, ljudskim kostima i razvijenom lončarskom robom. Prema procjenama, u ruševinama se nalazilo gotovo trideset tri tisuće osoba, većinom odraslih ljudi, premda je u novije vrijeme taj broj smanjen na sedam tisuća. Ostaci kostura pronađeni

A

su u posvemašnjem neredu, bez ikakvih formalnih pokopa. Uz takve dokaze, teško se može sumnjati da je stanovnike Malte snašla sudbina u katastrofi monumentalnih razmjera. Autor članka u časopisu Nartonal Geographic također je komentirao da velika vještina vidljiva u gradnji pretpovijesnih građevina na Malti pokazuje da su, čak i u drev­ nim vremenima, ljudi posjedovali visoku razinu znanja.

Pretpovijesna Malta Egipat nije bio jedina civilizacija koja je u pretpovijesti gradila megalitske hramove. Kiklopski stil arhitekture ranih egipatskih građevina, kao što su Osireion, hram Sfinge i piramide u Gizi, također postoji i na Malti. Zapravo, Malta je dobro poznata po svojim megalitskim gra­ đevinama i kiklopskoj arhitekturi. Na otocima Malta i Gozo postoji trideset pet megalitskih ruševina. Sedam impresivnijih nalazišta su: na otoku Gozo, kompleks Ggantija, a na Malti, hramovi Hagar Qim, Mnajdra i Tarxien; kompleksi Ta Hagrat i Skorba; te Hal Saflieni Hypogeum (golema podzemna odaja na dvije razine, ispod svetišta na površini). Stil gradnje tih hramova nije pronađen nigdje drugdje, a ipak njihovi zidovi i stropovi, ukraše­ ni spiralama obojenim crvenim okerom, ukazuju na vezu s kromanjonskim kulturama iz Pireneja. Premda slične građevine postoje u

Slika 12.1. Europske i mediteranske građevine iz neolitika

drugim dijelovima Europe, neki znanstvenici tvrde da imaju veoma malo ili nimalo veze sa svojim malteškim pandanima. U Hal Saflieni Hypogeumu na Malti, prema procjeni, izgrađenom od dvadeset dvije tisuće tona kamena, postoje dugačka okna probijena kroz čvrsti pješčenjak, a spuštaju se devet metara ispod površine. Okna vode u brojne neobične prostorije, uključujući oltar, dugačak hodnik i trezor. Čini se da je cijela građevina bila osvijetljena zrcalima od ulaštenog kamenja, složenog poput periskopa u oknima. Jedna je odaja pronađena puna kostiju iz ranijeg doba, povezana dugim oknom s vanjskim dijelom, a kroz to su okno nekoć padale zmije i divlje živo­ tinje, te ondje ugibale. Ondje također postoji rezervoar i duboki bunar za kišnicu, koji se sužava prema dnu. U drugoj odaji pronađeno je udubljenje u zidu, iz kojeg je možda govorio svećenik. Njegove su se rije­ či mogle čuti u svakoj odaji hrama. Čini se da cijela građevina sablasno vibrira u skladu sa zvukovima. Neobičnost je da se samo niski tonovi mogu čuti u cijeloj građevini; visoki se tonovi mogu čuti jedino u sa­ moj odaji.

Kolski putovi Po cijelom otoku, gdje god je vidljiv goli kamen, vijugaju duboke pa­ ralelne linije, kolski putovi, bez obzira na strukture ili geološke for-

Slika 12.2. Kolski putovi

macije. Neki vode u klisure, drugi ispod morske uvale, te se ponovno pojavljuju na drugoj obali. U drugim slučajevima, rasjedi prekidaju linije, te se nastavljaju na drugoj razini. Mnogi su takvi tragovi danas pokriveni zemljom; iznad njih su formirana polja. Ti su kolski putovi vjerojatno najstariji dokazi o postojanju malteške civilizacije. Prem­ da ih u obilju ima na malteškim otocima, također postoje na Siciliji, Sardiniji, u Italiji, Grčkoj, u južnoj Francuskoj i Kireni (Libija). Na jugoistočnom kraju otoka Malte, u zaljevu Marsa Scirocco, na­ lazi se gotovo šezdeset okruglih jama s uskim grlima, vjerojatno bu­ nara, izdubljenih u kamenu. Veliki broj takvih jama danas je ispod morske površine. Preko otvora nekih od bunara pružaju se duboki kolski putovi koji vode u more i ponovno se pojavljuju na suprotnoj obali, oko četiristo metara dalje. Kad bi se svi ostaci kolskih putova izmjerili i unijeli u zemljovid, zasigurno bi se otkrila mjesta naseobina u pretpovijesnim vremenima. Claudia Sagona sa Sveučilišta Birmingham iznijela je teoriju da su to kanali za navodnjavanje u kamenom dobu. Smatra da su bujice izazva­ ne obilnim kišama odnosile površinsko tlo, što je drevne poljodjelce prisililo da smisle novi način za uzgoj usjeva. Na Aranskom otočju, ispred zapadne obale Irske, farmeri su stvarali tlo od pijeska i morske trave, a zatim su je štitili kamenim zidovima. Sagona vjeruje da su stanovnici na Malti izdubili kanale kako bi skupljali kišnicu i istodo­ bno štitili tlo od erozije. Premda je zanimljiva, teorija ne objašnjava zašto su kanali paralelni i različitih dubina, ali je razmak između dvije linije stalan. Drugo je objašnjenje da su teška kola ili saonice, prevozeći tone kamenih blokova, izdubila te kanale. U Misrah Ghar il-Kbiru (tako­ đer poznatom kao Clapham čvor) veliki broj kanala izdubljenih u čvrstim vapnenačkim stijenama čini prometnu gužvu na otvorenom dijelu polja. Istraživači Joseph Magro Conti i Paul Saliba kažu da kolski putovi ondje ocrtavaju područje na kojem se intenzivno vadio kamen. Blokovi su odvajani od površine i brojnim vozilima nošeni do ceste u različitim smjerovima, a zatim su se prevozili do mjesta gdje se gra­ dilo. Dva kamenoloma međusobno povezana kolskim putovima jasno pokazuju da su kamenolomi i kolski putovi u nekakvoj vezi. Poput Egipćana, stanovnici Malte koristili su kamen na zapanjujuće načine

da bi izgradili infrastrukturu svojega društva. Tradicionalni povjesni­ čari tvrde da su civilizacije Malte i Egipta razvile svoju tehnologiju neovisno jedna o drugoj. Moje je mišljenje da je tehnologija već posto­ jala u starijoj civilizaciji iz koje su obje proizišle. Kataklizma do koje je došlo uništila je mnogo onoga što je postojalo, pa nema vidljive veze, kao što bi bio niz gradova što se pružaju od Egipta do Malte.

Ruševine Hagar Qim Otac Josepha S. Ellula je dugi niz godina bio čuvar Haqar Qima, što znači "stojeće ili uspravno kamenje", na Malti. Godine 1988. Ellul je objavio svoja iskustva i zapažanja u djelu Malta's Prediluvian Culture (Pretpotopna kultura Malte). Jedno od njegovih najznačajnijih zapa­ žanja odnosi se na prvobitno stanje ruševina u Hagar Qimu. Kad je građevina podignuta, a on smatra da je to bilo 3200. g. pr. Kr., oko kompleksa hrama bio je postavljen zaštitni zid. Danas se još uvijek vidi veliki dio zida na sjeverozapadu, sjeveru i istoku glavnih ruševina. Međutim, zapadni zid nije samo srušen, već i odnesen. Golemi bloko­ vi vanjskog zida bili su podignuti i bačeni u hram. Većina je velikih blokova odnesena, a oni koji su ostali bili su izloženi vjetru i kiši. Prilikom gradnje vanjskog zida, goleme kamene ploče precizno su postavljene jedna do druge. Hagar Qim se može podičiti najvišim kamenim zidom u svim ruševinama na Malti, visokim više od pet

Slika 12.3. Ruševine u Hagar Qimu

metara. Premda se doima prirodnim, pri njegovom dnu vidi se na­ mjerno izdubljena šupljina. Šupljine su se radile dok je kamen još bio u kamenolomu, a služile su za motke koje su se koristile kao poluge za pomicanje i namještanje potpornih kamenih blokova na dnu zida. Većina tako izdubljenih šupljina danas nije vidljiva jer je hram obnov­ ljen. Međutim, prije 1950-ih jedan je kameni potporanj još uvijek bio oko metar dalje od svojeg pravog položaja, pa se šupljina tada jasno vidjela. Intrigantno pitanje glasi, kako se takav golemi kameni blok mogao toliko odmaknuti od zida? Između najvišega kamena, ondje gdje se spaja s drugim blokovima, i njegovog najbližeg susjeda s desne strane nalazi se razmak od dvadeset tri centimetra. U zid je očito udari­ lo nešto takvom snagom da je pomaknulo kamen s baze i odbacilo njegov potporanj gotovo metar dalje. Jednako kao ostatak zapadnog zida, u ruševinama je otkrivena ka­ pelica, što je Ellul spominje kao prostoriju H, ali je obnovljena tijekom 1950-ih. Veliki blokovi koji su nekoć činili ulaz u tu odaju, danas su postavljeni jedan na drugi, te gotovo zatvaraju prolaz do glavne kapeli­ ce. Te je blokove, od kojih je svaki težak nekoliko tona, u njihov sadaš­ nji položaj bacila sila koja je očito stigla sa zapada. Ellul kaže da se pomnijim promatranjem može vidjeti da su neki od tih blokova danas spojeni okamenjenom žbukom. Ellul smatra da ta jednostavna činjeni­ ca ukazuje na niz međusobno povezanih, bitnih istina. Prvo, oni koji su izgradili hram poznavali su žbuku i koristili je za pokrivanje pukoti­ na ili neželjenih rupa u zidu. No još je važnije da žbuka, koja je danas okamenjena, dokazuje da je cijelo područje, nakon kataklizme, neko vrijeme bilo pod vodom. U suhim uvjetima, žbuka bi se razmrvila u prašinu i više se nikad ne bi stvrdnula. Bilo je tako mnogo žbuke da se dio nataložio na stjenkama kamenih blokova prije nego se okamenio. Po izgledu se čini da je žbuka sastavni dio površine kamena. Izvan te kapelice, vanjski je zid, sa svojom horizontalnom bazom od potpornoga kamenja, u veoma uznapredovanoj fazi erozije, što je posljedica dugotrajne izloženosti vremenskim prilikama. Položaj tog potpornog kamenja pokazuje da je ondje nekoć postojao zid. Ellul ka­ že da su takvi blokovi pronađeni oko svih preostalih zidova hrama. Što se dogodilo tom hramu i ljudima koji su davno ondje boravili? Postoje teorije da je potres uništio Hagar Qim, ali čak ni najjači po-

tres ne bi mogao velike kamene blokove baciti do udaljenosti od šest metara. Moralo se raditi o golemoj sili plimnoga vala, o vodenom zidu. Zapadni je zid bio izložen punoj silini vala koji je stigao sa zapada. Samo je taj zid posve uništen. Ellul vjeruje da je potres uništio prirodnu branu kod Gibraltara. Prema podmorskom zemljovidu Mediterana, dolina neobične dubine pruža se veoma blizu duž alžirske obale, ravno od Gibraltara do Sicili­ je, a zatim se grana jugoistočno, prema jugu Malte. Smatra da je to rasjed koji je izazvao uleknuće (spuštanje dijela zemljine kore) medi­ teranskog područja.

Veliki potop na Mediteranu Akustični uređaj za istraživanje podmorja, kojim se prije četrdeset godina proučavalo dno Sredozemnog mora, otkrio je neobičan sloj, možda stijena, između devedeset i sto osamdeset metara ispod dna, kao i neočekivane slojeve sedimenata. Također su opažene zakopane slane kupole. To je pokrenulo Projekt bušenja u morskim dubinama (Deep Sea Drilling Project - DSDP), istraživanje što ga je tijekom 1970-ih obavio brod Glomar Challenger. Ispred obale Barcelone, prvi su bušenjem izvađeni uzorci bili gips, bazalt, malene fosilne školjke i stvrdnuti oceanski mulj. Očekivali su da će naći pijesak, šljunak i blato. Ono što je šupljim svrdlima izvučeno na površinu bili su fosili kakve bi se moglo očekivati u plitkoj, slanoj laguni ili na površini ribnjaka koji ishlapljuje. Nova bušenja u drugim područjima pokazala su da se ispod dna Mediterana nalaze slojevi sedimenata koji nastaju prili­ kom ishlapljivanja morske vode. Pomoćnik direktora projekta, Ken­ neth Hsu, kaže da fosili potječu s kraja razdoblja miocena, prije pet milijuna godina. Istraživači su zaključili da se Sredozemno more isušivalo i ponovno punilo dvanaest puta u razdoblju od milijun godina. Sljedeća su istra­ živanja otkrila duboke gudure u čvrstim stijenama ispod rijeka Nil i Rhone, što pokazuje da su te rijeke nekoć bile silne bujice koje su iz velikih visina spuštale vodu u prazno područje današnjeg Sredoze­ mnog mora. Ruski znanstvenik po imenu I. S. Chumakov bio je član sovjetske inženjerske ekipe koja je izgradila branu na rijeci Nil, blizu Asuana,

Egipat. Bio je zadužen za bušenje rupa u nubijskom kamenu stancu, od obale do obale, kako bi se pronašli sigurni temelji za branu. Dok su to radili, otkrili su duboku i usku guduru drevne rijeke. Također su našli mulj iz morskih dubina na dnu gudure između taloga Nila i kamena stanca od granita, dvjesto sedamdeset metara ispod površine. Zanimljivo je da je mulj bio iste starosti kao i sedimenti što ih je na po­ vršinu izvukao Glomar Challenger. Chumakov je zaključio da se povr­ šina Mediterana spustila više od tisuću petsto metara ispod današnje razine - dokaz da je snažan potres nekoć davno spustio regiju do da­ našnjeg položaja. Chumakov smatra da je drevna rijeka ispod Nila bila tanki morski tjesnac Mediterana kakav je bio prije otprilike pet milijuna godina. Ipak, gudura se pruža gotovo tisuću kilometara prema unutrašnjosti od današnje morske obale. Mulj je sadržavao sićušne ljuske morskog planktona, kao i zube morskih pasa, pa nema nikakve sumnje da je gudura bila povezana s Mediteranom. Kako bi objasnio morsku vodu tako daleko na kopnu, Chumakov je iznio teoriju da je Nil, dok se Sre­ dozemno more isušivalo, kopao duboku udolinu, neprestano se prilagođavajući spuštanju obalnog pojasa. Kad je poplavljivanje ponovno napunilo Mediteran, gudura je potonula, te je postala krak mora koji se pružao na kopnu do ušća rijeke. To se dogodilo tako brzo da je mor­ ska voda prodrla u unutrašnjost Afrike, a čak joj ni Nil nije mogao prepriječiti put. Morska je voda doprla sve do Asuana. Za Chumakova

Slika 12.4. Procjena zemljovida Mediterana prije potopa

je to potvrda da je ono što je danas duboko more nekoć bilo pustinja koja je opet postala more. Poslije je Naftna kompanija Phillips, zajedno s talijanskim i egipat­ skim naftnim kompanijama, istraživala deltu Nila u potrazi za naftom. Njihova nastojanja nisu donijela plod, ali je njihovo istraživanje ipak pružilo objašnjenje za "reflektirajući" sloj što ga je otkrio Glomar Cha­ llenger. Naftne su kompanije naišle na krajolik zakopanih riječnih dolina točno ispod Aleksandrije, u delti Nila, a pružale su se prema unutrašnjosti, dalje od visoravni Giza. Mogla su se razaznati drevna korita Nila i njegovih glavnih pritoka. To je pokazalo da je cijeli rub sjeverne Afrike, danas pod vodom, nekoć bio čvrsto kopno koje je znatno erodiralo. Rijeke i potoci isprali su sve geološke formacije koje su mogle poslužiti kao spremnici ili klopke za ugljikovodike od kojih nastaje nafta. Većina će geologa tvrditi da je do poplavljivanja Mediterana došlo u razdoblju prije više od milijun godina, a budući da je dubina do če­ tiri tisuće osamsto metara, morsko je dno prije poplavljivanja moralo biti nevjerojatno vruća pustinja, i to u veoma dugom razdoblju. Među­ tim, ne dijele svi mišljenje da je došlo do katastrofe. Premda različite stjenovite formacije na dnu Mediterana doista mogu biti stare miliju­ ne godina, samo je nagađanje da je u to vrijeme probijena i brana kod Gibraltara. No povijest pruža još jednu vrstu dokaza - svjedočenje očevidaca. Priče o općem potopu prevladavaju kod geografski i kulturološki različitih naroda, a riječ je o grčkim, arkadijskim, tračkim, skandinav­ skim, keltskim, velškim, litvanskim, transilvanskim, turskim, sumerskim, egipatskim, babilonskim, asirskim, kaldejskim, hebrejskim, perzijskim i kamerunskim mitovima, kao i u predajama Zaratustre, Masaja (istočna Afrika), Komililo Nandija, Kwaya (jezero Viktorija), jugozapadne Tanzanije, Pigmejaca, Ababua (sjeverni Zair), Kikuyua (Kenija), Bakonga (zapadni Zair), Bachokwea (južni Zair), Yoruba (jugozapadnaNigerija),Efik-Ibibija (Nigerija), Ekoija (Nigerija) iMandinga (Obala Bjelokosti), te u Bibliji. Te epske priče o potopu vjeroja­ tno potječu od mediteranske katastrofe. Autori William Ryan i Walter Pitman u djelu Noah's Flood (Noin potop) iznose teoriju da je punjenje Crnog mora prije sedam tisuća

godina, što je potvrdio istraživač Robert Ballard, nadahnulo biblijsku priču o Noinu potopu. Ballard je pročešljao dno Crnog mora u potra­ zi za ostacima drevnih naseobina, što bi poduprlo teoriju da je prije nekih sedam tisuća godina regiju pogodila kataklizmička poplava. Njegova je ekspedicija 1999. otkrila drevni obalni pojas. Našao je slatkovodne ljušture i vrste morskih mekušaca. Datiranje izotopom ugljika podržava teoriju o slatkovodnom jezeru što ga je prije oko se­ dam tisuća godinapreplavilo Sredozemno more. Poplavljivanje medi­ teranskog bazena moralo bi se dogoditi prije nego je preplavljeno Crno more, a izazvalo bi daleko više štetnih učinaka nego potop na Crnom moru, zbog golemog kopnenog područja koje je bilo zahvaćeno. Za narode koji su obitavali u i oko Mediterana, to bi se doimalo poput globalnog potopa. Mediteranski potop je vjerojatnije nadahnuće za mit o globalnom potopu, a ne onaj na Crnom moru koji bi zahvatio mnogo manje kultura. Walt Brown, član Fondacije za nacionalnu znanost pri Tehnološ­ kom institutu Massachusettsa, iznosi teoriju da su se formacije na dnu Mediterana razvile u kratkom vremenskom razdoblju. Smatra da je potop mogao biti posljedica veoma naglog pucanja zemljine kore, izaz­ vanog potresom. Uslijed potresa, došlo je do erupcije veoma vruće vode iz unutrašnjosti zemljine kore i ona se pomiješala s hladnijom oceanskom vodom. Takvo miješanje vruće i hladne vode moglo je izazvati taloženje slanih slojeva pronađenih ispod Sredozemnog mora. Slijedom toga, organizmi koji su živjeli na površini bili bi naglo unište­ ni, a njihova bi se tijela spustila na morsko dno, u slane naslage koje su tada nastale. Mediteranski je bazen već poznat po vulkanskim aktivnostima u prošlosti. Tijekom godina dokse zemlja oporavljala od poplava, mogu­ će je da su hidrotermalni otvori, kakvih ima na dnu oceana, postojali svugdje ispod Sredozemnog mora. Možda su oni odgovorni za goleme naslage bakra ispod Cipra i prostrane slane slojeve ispod dna Sredozem­ nog mora. Naravno, brze vremenske i klimatske promjene vjerojatno su se također zbivale u tom razdoblju. Vidjeli smo da geološki dokazi pokazuju da Sredozemno more nekoć nije postojalo u obliku u kakvom ga poznajemo danas. Istraži­ vanja akustičnim uređajima također pokazuju da je oko Egipta nekad

postojao drukčiji obalni pojas, kao i drukčiji riječni sustav koji se pru­ žao u unutrašnjost mnogo dalje od visoravni Giza. Ako se katastrofal­ ne geografske promjene smjeste u novije vremensko razdoblje, a ne prije milijune godina, dobiva se teorija koja potkrjepljuje predaje mno­ gih kultura o "globalnom" potopu. Premda nije moguće da je ikada došlo do globalnog potopa - to bi iziskivalo pet puta više vode od one koja postoji u svim oceanima - narodima onog vremena doista bi se moglo takvim doimati punjenje mediteranskog bazena.

Zagonetna kultura Malte Malteške lubanje U jednoj odaji Hagar Qima, između najvećeg kamena i južnog zida, pronađena je lubanja. Sad se ne zna gdje je, ali je neko vrijeme bila stal­ no izložena u Nacionalnom arheološkom muzeju u Valletti, Malta. Jedini prikaz lubanje koji postoji je ono što je pedantni slikar Schranz zabilježio u vrijeme kad je pronađena. Oblik lubanje bio je neobičan, te se čini da je pripadala veoma čudnoj, ali ljudskoj rasi koja je živjela tijekom pretpovijesnih vremena. Bila je dolihokefalna, ili duguljasta, i sličila je lubanji kromanjonca. Dr. Themistocles Zammit u svojem izvještaju "Human Skulls at Hal Saflieni" ("Ljudske lubanje u Hal Saflieniju") kaže da lubanja nije bila istog tipa kao one nađene u podzemnoj odaji. Niti je poput lubanje Borreby iz Danske, koja nalikuje neandertalcu. Premda se za crnačku lubanju kaže da pripada dolihokefalnom tipu, ni ona ne nalikuje luba­ nji iz Hagar Qima. Ellul kaže da je ta lubanja po svojim karakteristikama veoma slična proto-semitskoj; izduženi stražnji dio, koso lice i uvučena brada - mo­ žda natufijanska. Nisu pronađene nikakve druge kosti toga kostura, niti su pronađeni drugi ostaci kostura toga tipa, osim kompletnog ko­ stura bebe koji je pronađen u malenoj kolibi na krevetu napravljenom od kamena u Mnajdri, kompleksu hramova nedaleko Hagar Qima, otprilike iz istog razdoblja. Do 1985. godine, u Nacionalnom arheološkom muzeju u Valletti čuvale su se lubanje pronađene u hramovima u Taxienu, Ggantja, i Hal Saflieniju. Većina je lubanja pronađena u podzemnoj odaji Hal

Saflieni, zajedno s malenim kipom usnule božice i relikvijom na kojoj se nalazio simbol zmije. Ta je podzemna odaja, kraj bunara posveće­ nog Majci božici, bila sveto mjesto. Međutim, lubanje su nedavno po­ vukli iz muzeja i javnost ih više nikad nije vidjela. Samo fotografije što su ih snimili malteški istraživači dr. Anton Mifsud i dr. Charles Savona Ventura svjedoče o postojanju tih lubanja. Talijanski istraživači Vittorio Di Cesare i Adriano Forgione posje­ tili su Maltu u potrazi za tragovima koji bi ukazivali na drevnu prošlost te zemlje. Knjige što su ih napisali Misfud i Ventura bile su smjernice za njihovu potragu, osobito zbirka lubanja s neobičnim anomalijama. Zahvaljujući suradnji ministra turizma, Michaela Refala, direktor

Slika 12.5. Dolihokefalne lubanje pronađene na Malti

muzeja je dopustio Di Cesaru i Forgionu da pogledaju lubanje. Muzej­ ski arheolog, Mark Anthony Mifsud (Antonov brat), nadzirao je prou­ čavanje u zatvorenoj prostoriji. Prema tvrdnjama Di Cesara i Forgiona, na tim lubanjama kromanjonaca nije bilo linija koje povezuju dijelove lubanje (prirodni spojevi koji se pružaju od prednje do stražnje strane, gdje se lubanja spaja dok dijete raste), a također su imale abnormalno razvijene sljepoočne dijelove, te probušene i otečene zatiljke (stražnji dio lubanje), možda uslijed oporavka od ozljede. Isto tako, lubanje su bile naglašeno dolihokefalne (drugim riječima, stražnji dio glave bio je neobično dugačak). Također su bile veće no što je normalno. (Vidi sliku 12.5.) Medicinski stručnjaci smatraju nemogućim taj izostanak spojnih linija lubanje, jer ne postoje slični patološki slučajevi u međunarod­ noj medicinskoj literaturi. Treba dodati da te značajke lubanja nisu tipične posljedice omatanja ili stezanja, što su činile neke civilizacije prije Kolumba. Osim što nema spojnih linija, lubanje se doimaju nor­ malnima. Pregledane su i druge lubanje na kojima su se vidjele anomalije. Neke su bile normalnije, ali ipak naglašeno dolihokefalne, što je tipič­ no za kromanjonce. Di Cesare i Forgione uvjereni su da su neobične značajke lubanja karakteristične zaposebnu i drukčiju rasukromanjonaca koji su podrijetlom s Malte i Gozoa, i stariji su od drugih pozna­ tih tipova kromanjonaca. Mark Anthony Misfud i još jedan malteški arheolog, Anthony Buonanno, slažu se da te lubanje pripadaju poseb­ noj malteškoj rasi, premda još nije obavljeno testiranje izotopom ugljika ili DNK ispitivanje. Iz medicinske perspektive, još jedan neobičan aspekt lubanja je či­ njenica da se na nekoliko vide očiti tragovi kirurških zahvata u zatiljnom području. Vidljivi su obrisi tri malene rupe na zatiljnoj (okcipitalnoj) kosti, a imali su vremena zarasti. Drugim riječima, pacijent je preživio operaciju i kost oko rupica počela je zacjeljivati. Sposobnost izvođenja takvih postupaka je, najblaže rečeno, iznenađujuća u kultu­ ri koju se smatralo primitivnom. Dr. Themistocles Zammit, koji je 1921. pregledao niz kostura, ka­ že da se na dobrom dijelu, ali ne na svim iskopanim lubanjama vide znakovi umjetno izazvanih deformacija. One koje su nastale na umje-

Slika 12.6. Normalna građa dječje lubanje. Obratite pozornost na medijalne šavove (tjemeni i sagitalni). tni način bile su posljedica omatanja ili stezanja glave; možda su na­ rodi mediteranskog tipa pokušavali izgledati poput kromanjonaca. Čini se da su druge deformacije kostura posljedica obreda ili kažnjava­ nja: rezovi, perforacije, djelomično ili potpuno odstranjivanje, kauterizacija, ogrebotine, uvođenje stranih tijela u mišićno tkivo. Di Cesare i Forgione pretpostavljaju da se jedan dio tih modifikacija izvodio u magične, medicinske ili kozmetičke svrhe, i to s najboljim namjera­ ma za zajednicu. No pitaju se nisu li kasnije populacije željele defor­ mirati glave svojih potomaka kako bi ih učinili sličnijima toj starijoj, možda vladajućoj klasi ili svećenstvu.

Malta i Egipat Lubanje kromanjonaca što su ih Di Cesare i Forgione pregledali neslu­ žbeno su datirane na otprilike 2500 g. pr. Kr., ali bi mogle biti starije. Megalitska povijest Malte završava otprilike u to doba, te više nema nikakvih dokaza o stanovništvu sve do dolaska Feničana, ljudi medite-

ranskog tipa, tristo godina poslije. Feničani su na Malti također gradi­ li hramove Majci božici, a zvali su je Astarta, božica zmijskog lica, koja se povezivala s iscjeliteljskim moćima. Intrigantni aspekt pretpovijesnih stanovnika Malte je činjenica da su lubanje neobičnog oblika, slične kromanjonskima pronađene u Egiptu i u Južnoj Americi. U svibanjskom broju časopisa National Geo­ graphic iz 1920. piše da su najstariji stanovnici Malte imali izdužene glave i bili su slični davnim ljudima iz Egipta koji su se širili duž sjever­ ne obale Afrike prema zapadu. Neki od tih ljudi stigli su na Maltu i Siciliju, a neki na Sardiniju i u Španjolsku. U članku stoji kako se čini da je davno stanovništvo Malte pripadalo istom tipu ljudi kao Iberi, Baski iz Pireneja, Gali iz Francuske i maleni tamnoputi ljudi iz Cornwalla, južno od Walesa i Irske - a sve je to kromanjonski tip. Neki istraživači smatraju da bi datiranje lubanja u razdoblje od 2500 g. pr. Kr. moglo upućivati na to tko su bili ti ljudi. Kao što je već rečeno, prvi su egiptolozi govorili o "dinastičkoj rasi" koja se razliko­ vala od tipičnih Egipćana. Ostaci pronađeni u preddinastičkim i ranim dinastičkim egipatskim grobovima, iz razdoblja između 3000. i 2500. g. pr. Kr., pripadali su istom, kromanjonskom tipu ljudi kao i oni pro­ nađeni na Malti. Imali su dolihokefalnu lubanju i bili su veći od ostata­ ka lokalne etničke skupine. Jedna lubanja, pronađena 1902. u mastabi u Beith Khallafu, pripadala je vladaru iz treće dinastije koji je bio visok 188 centimetara. To su možda bili ostaci kralja Sanakhta, čije je ime pronađeno u grobnici. Godine 1992. čuvar egipatske usmene predaje kojeg smo upoznali u 11. poglavlju, Abdel'El Hakim Awyan, pratio je egiptologa Stephena Mehlera u prostoriju u Kairskom muzeju gdje se čuvao niz ljesova. Ti su mrtvački sanduci bili neobični po tome što su bili visoki između tri i četiri i pol metra. Očito su bili napravljeni za ljude jer su ih njiho­ vi proizvođači isklesali u čovjekolikom stilu. "Mislite li da su simboli­ čni?" Mehler je pitao Hakima. Hakim je tvrdio da nisu, Mehler je pitao gdje su tijela, ali je Hakim, koji tvrdi da su pronađeni s tijelima unutra, rekao da nitko ne zna. Walter Emery kaže da dinastička rasa nije bila podrijetlom iz Egipta, a ipak je vladala kao elita, obavljajući svećeničke i vladajuće poslove, miješajući se jedino s egipatskom aristokracijom. Neki su znanstvenici

dinastičku rasu povezali sa Shemsu Hor, "Horusovim sljedbenicima", koji su se smatrali dominantnom svećeničkom kastom u preddinastičkom Egiptu sve do otprilike 3000. g. pr. Kr. Teoriju podupire otkriće pojedinaca s većim lubanjama i krupnijim kosturima, znatno većima od kostura domorodačkog stanovništva. Toliko su različiti da je isklju­ čena bilo kakva hipotetska zajednička rasna značajka. U narednom je tisućljeću došlo do miješanja dviju rasa, što je započelo ujedinjenjem donjeg i gornjeg Egipta. Tijekom tog kritičnog vremena, malo prije pojave dinastičke egipatske civilizacije, čini se da se ono što se dogodi­ lo na Malti također dogodilo u Egiptu. Narodi mediteranskog tipa po­ miješali su se s populacijom i počeli zamjenjivati (genetički) starije kromanjonsko stanovništvo. Ovdje moram naglasiti da se ne slažem s Emeryjem. Vjerujem da je dinastička rasa bila izvorno afrička. Rekao bih da su pojedinci s ve­ ćim lubanjama i krupnijim kosturima bili predstavnici domorodačke, starije kulture, jer je arheološka činjenica da je taj tip ljudskih bića postojao u sjevernoj Africi i na Mediteranu prije 10.000. g. pr. Kr., te da je do migracija mediteranskog tipa došlo tek mnogo kasnije. Cesare i Forgione iznijeli su teoriju da su Shemsu Hor (za koje se smatra da su egipatska dinastička rasa) bili povezani s drevnom kultu­ rom Malte, te da su jedni i drugi štovali solarnu religiju. Na Malti se Sunce još uvijek zove Shem-shi. Shem, akadijska riječ, dobivena je od babilonskog izraza za Sunce, shamash. Cesare i Forgione vjeruju da to dokazuje da su Shemsu Hor stigli iz Plodnog polumjeseca Bliskog istoka (današnji Irak, Sirija, Libanon i Izrael). Još jedna veza je u tome što je ta svećenička rasa dugih glava nestala u Egiptu, kao i na Malti, otprilike u istom razdoblju, između 3000. i 2500. g. pr. Kr. Još jedna zanimljiva činjenica povezana s Maltom je ta da njihov je­ zik nema riječi za majku. Najbliža riječ, missier, doslovce znači instru­ ment rađanja, te vjerojatno potječe iz vremena kad se potomstvo računalo po majčinoj strani. Prema drevnim usmenim predajama Egipta, prvobitna kultura u dolini Nila također je bila matrijarhalna, a u 9. smo poglavlju saznali da je arheologinja Marija Gimbutas došla do zaključka da su i najranija društva kromanjonaca također bila ma­ trijarhalna. Na temelju usporedbi kostura i zuba, jasno je da su kromanjonski tipovi bili dominantna ljudska skupina u sjevernoj Africi i na Medite-

ranu prije 10.000. g.pr. Kr. Istraživanja u Egiptu i na Malti to potkrjep­ ljuju, te potvrđuju vjerojatnost da se mediteranski tip polako miješao s domorodačkim stanovništvom. Kromanjonski je tip počeo nestajati oko 5000 g. pr. Kr. Na koncu je mediteranski tip postao dominantan tip ljudskih bića u tom području. Budući da su, kako su zaključili znanstvenici poput Emeryja, kromanjonski tipovi bili neki od prvih faraona, logično je zaključiti da su bili pripadnici domaće kulture koja je zauzimala područje Egipta.

Tajanstveni Balbek U 2. i 11. poglavlju, kao i u ovom poglavlju, vidjeli smo da je arhitektu­ ra ranih društava bila karakteristično kiklopska - megalitska (gradi­ li su golemim kamenim blokovima) i bez ikakvih uklesanih natpisa. Istočni Mediteran posjeduje možda najzagonetnije kiklopske ruševine. U mjestu pod nazivom Balbek, šezdeset četiri kilometra istočno od Beiruta, nalazi se drevno nalazište čiji su graditelji nepoznati. Može se pohvaliti najvećim kamenim blokovima, izvučenim iz kamenoloma, na svijetu. Tri kolosalna kamena temeljca od crvenoga granita, koji se zajedno zovu Triliton, a svaki je težak gotovo tisuću sto tona i čine golemu platformu koja se zove Velika terasa. Na tome su Grci izgradi­ li hram, a iznad grčke građevine Rimljani su poslije izgradili još tri hrama - jedan posvećen Veneri, božici ljubavi; drugi Bakhu, bogu plodnosti i vina; i treći Jupiteru. Težina tih kamenih blokova tako je velika da danas ne postoji nika­ kav moderni stroj koji bi ih mogao pomaknuti. Najveći blok je duga­ čak dvadeset metara, visok četiri i pol metra i širok tri i pol metra. Druga dva su iste visine i širine, ali su malo kraći, devetnaest metara i sedamdeset pet centimetara, te devetnaest metara i dvadeset pet centimetara. Četvrti kamen, koji se zove Hajar-el-Hibla, ili "kamen trudnih žena", nikad nije premješten iz kamenoloma. Najveći je, te­ žak oko tisuću dvjesto tona. Nevjerojatno, ali kameni su blokovi vađeni u kamenolomu tristo šezdeset metara udaljenom od mjesta gdje se gradilo - u dolini, ništa manje - a zatim su premješteni i postavljeni na mjesta. Prava je zagonetka kako su to izveli. Ispod Trilitona postav­ ljeno je šest megalita duljine od devet do deset metara, visine četiri

Slika 12.7. Triliton u Balbeku (bijele strelice); kako biste dobili osjećaj veličine, pogledajte dvoje ljudi (crna strelica)

metra i dvadeset i širine tri metra, a svaki je težak oko četiristo pede­ set tona. Zagonetku povećava tehnika što su je graditelji koristili za namješta­ nje tih kamenih blokova, jednog do drugog, tako precizno da se izme­ đu njih ne može zavući čak ni igla. Tko su bili ljudi koji su izgradili tako masivno zdanje? Nažalost, ostaju bezimeni. Rimski zapisi ne spo­ minju ništa o arhitektima i inženjerima koji su podigli tu građevinu. Kao ni rimski povjesničari ili učenjaci. Međutim, lokalni stanovnici doline Beqa'a čuvaju legende o Balbeku. Balbek je dobio ime po kanaanskoj riječi koja znači "gospodar"; Balbek znači "grad Baala". Prema usmenim predajama, biblijski je Kajin izgradio Balbek prije Općeg potopa. Predaja također kaže da se građevina srušila u vrijeme potopa, a poslije ju je ponovno izgradila rasa divova pod zapovjedniš­ tvom biblijskog Nimroda, kralja Shinara u knjizi Postanka. Možda je razlog iz kojeg lokalno stanovništvo priča tu priču u tome što ne zna­ ju niti za jedno drugo uvjerljivo objašnjenje, jer Rimljani nisu imali sposobnosti za pomicanje tako nevjerojatno teških kamenih blokova,

Slika 12.8. Hajar-el-Hibla, četvrti kameni blok u kamenolomu u Balbeku niti im je to trebalo. Rimska je arhitektura bila rafinirana, ali uvijek su koristili manje kamenje, lakše za rukovanje. Budući da nema logič­ nog objašnjenja, ljudi se oslanjaju na biblijsku legendu. Međutim, znanstvenici tvrde da su ondje ipak gradili Rimljani, te da je i Velika terasa njihovo djelo. No, jesu li Rimljani to mogli učiniti? Uporaba kamenih blokova te veličine za gradnju nema presedana u građevinskim projektima klasičnoga doba. Nema nikakvih logičnih razloga iz kojih bi rimski arhitekti, koji su već bili iskusni graditelji i planeri, tražili korištenje tako golemih blokova. Nadalje, vanjski zid "podija" ostavljen je nedovršen, što pokazuje da je nešto pošlo naopako i izazvalo napuštanje projekta, pa je posljednji blok od tisuću dvjesto tona ostavljen u kamenolomu. Isto tako, prema rimskim arhitekton­ skim standardima iz prvog stoljeća pr. Kr., hram je trebao biti postav­ ljen najednom kraju dvorišta, ali ostati unutar njega. Ovdje nije tako. Dvorište završava kod pročelja hrama. Čak i ako se pri gradnji masivnog zdanja koristila metoda "zakopavanja i iskopavanja" (neprestano nanošenje tla ili pijeska oko građe­ vine kako bi, dok se kameni blokovi namještaju na višim razinama, radnici uvijek bili na "razini tla"), koliko bi ljudi bilo potrebno za

pomicanje bloka teškog tisuću tona? Premda to nitko sa sigurnošću ne zna, jedan je znanstvenik izračunao da bi bilo potrebno četrdeset tisuća ljudi za vuču saonica na kojima bi bio blok. Logistički se čini ne­ mogućim da bilo tko, bilo kada, izvede takav podvig. Iskopavanja u blizini dvorišta Jupitera razotkrila su postojanje hrpe kamenja s tragovima obitavanja iz ranog brončanog doba, iz razdo­ blja od 2900. do 2300. g. pr. Kr. Poslije je uzdignuto dvorište izgrađe­ no oko vertikalnog okna koje vodi do prirodne pukotine četrdeset pet metara ispod površine, a ondje se maleni, u stijeni isklesani oltar koristio za žrtvene obrede. Kad je nedovršena gornja površina Velike terase raščišćena, radnici su našli, na površini uklesan, crtež zabata, trokutasti dio arhitekture kakav postoji na Jupiterovu hramu. Taj je crtež bio tako precizan da se činilo kako su davni arhitekti i zidari na­ mještali svoje kamene blokove na temelju tog nacrta. To također znači da je megalitska platforma postojala prije izgradnje hrama. Premda je bilo pokušaja da se donji dijelovi građevine u Balbeku objasne kasnijom gradnjom, primjerice feničkom tradicijom korište­ nja tri sloja kamena za podij, klesanje kamena i gradnja donje razine jednostavno se ne mogu objasniti. Jednostavna, precizna i pravokut­ na arhitektura pripada povijesti o kojoj istraživači veoma malo znaju. Teorija da su nadljudski divovi iz nekog davnog doba podigli te građe­ vine ne rješava zagonetku: ako su ih doista izgradili divovi, morali su biti deset puta veći i snažniji od nas. Najbolje objašnjenje megalitske gradnje u Balbeku bila bi teorija da je tadašnja kultura bila dio tehni­ čki napredne civilizacije, poput onih koje su podigle slične građevine na Malti i u Egiptu.

Mediteranska civilizacija kao model za Atlantidu Na temelju priče što ju je njegov ujak Solon čuo od egipatskog sveće­ nika u Saisu, Platon je napisao da je velika otočna civilizacija Atlantide potonula ispod morske površine nakon snažnog potresa. Postojanje i sudbina Atlantide već su gotovo četiristo godina predmet rasprava, a svaki novi istraživač nudi dokaze što ih je napokon pronašao, prem­ da na posve različitim mjestima uključujući Britaniju, Španjolsku, Mediteran, pa čak i Amerike.

Zahvaljujući mnogim istraživačima koji su nastojali pronaći baj­ koviti grad, jasno je da je Atlantida vjerojatno ono što je Aristotel, u svojoj raspravi On Meteorology (O meteorologiji), rekao da jest - mit­ sko mjesto u priči. Ipak, čak i skeptični autor djela Imagining Atlantis (Zamišljanje Atlantide), Richard Ellis, nakon proučavanja onih koji tragaju za potonulim otokom, vjeruje da negdje u mitu postoji zrnce istine. Znanstvenici smatraju da bi katastrofalna vulkanska erupcija na otoku Thera (današnji Santorini, u Sredozemnom moru blizu Krete) mogla biti izvorište Platonove priče. Premda je bila dovoljno destruk­ tivna da doista uništi grad, čini se da je do vulkanske erupcije došlo prekasno da bi bila povod za Platonovu priču. Prema Platonovim tvr­ dnjama, događaj se zbio devet tisuća godina prije njegova vremena. Čak i ako je taj broj samo procjena, znači da je do kataklizme opisane u priči moralo doći mnogo prije erupcije na Theri. Štoviše, i druge priče o potopu, osobito one iz Mezopotamije, također potječu iz ra­ zdoblja prije erupcije na Theri. Drugi je problem veličina Platonove Atlantide. Tvrdi da je kopnena masa bila velika poput Afrike i Male Azije zajedno. Takva bi veličina jednostavno isključila sve otoke za koje se zna da su postojali u Sre­ dozemnom moru i ispred afričke obale. Međutim, postoje polemike oko tumačenja upravo toga dijela teksta. Neki znanstvenici tvrde da je pravo značenje "između Male Azije i Afrike" (što bi se odnosilo na smještaj, a ne na veličinu). A između te dvije kopnene mase nalazi se Sredozemno more. Kod Dingli klisura, koje čine južnu obalu Malte, strmi grebeni spuštaju se vertikalno u more, što je potpuna suprotnost pitomijoj sjevernoj obali. Čini se da je posljedica potresa bila rotiranje osi oto­ ka i potonuće većeg dijela obale okrenute prema Siciliji. Neki malteški arheolozi, uključujući Antona Misfuda i Charlesa Savonu Venturu, taj potres smatraju izvorom legende o nastanku At­ lantide. Jednako kao kromanjonci na kraju ledenog doba, stanovniš­ tvo koje je stvorilo neobične građevine na Malti, u jednom trenutku povijesti jednostavno je nestalo. Poslije je dolazak novih populacija potaknuo razvitak danas desetkovane malteške kulture. Čini se da je priča jednaka onoj iz doline Nila.

Prema Lenjingrad (egipatskom) papirusu, za koji se vjeruje da je nastao oko 1450. g. pr. Kr., ili možda oko 2000. g. pr. Kr., "zvijezda koja je pala s neba" uništila je zmijoliku populaciju (možda tako opisa­ nu zbog izgleda njihovih duguljastih lubanja, bez spojnih linija). Preživjela je samo jedna skupina ljudskih bića, na jednom otoku. To je bizarni mit, ali može li ta priča predstavljati povijesnu istinu o "At­ lantidi" što su je drevni ljudi prenosili s koljena na koljeno, a poslije su je pisari zabilježili?

Egipatska predaja Platonova priča o Atlantidi, zapisana u djelima Timej i Kritija, može se interpretirati kao basna u kojoj dobro pobjeđuje zlo, drevni Atenjani pobjeđuju osvajače s Atlantide. Platon je bio pisac i filozof, a priča je poslužila u važne filozofske svrhe. Priča o Atlantidi opisivala je zlo nekoć veoma uspješnog društva koje se iskvarilo kroz vlastitu korup­ ciju. Jednostavno nije moguće prihvatiti tu priču kao povijesnu činje­ nicu ako nema dokaza koji je potkrjepljuju. Ipak, u njegovoj priči postoje elementi koji su joj tijekom četvrtog stoljeća pr. Kr. pružali realističan ton, baš kao i danas. Prema tvrdnjama Herodota i Aristotela, Solon - zakonodavac iz Atene i jedan od sedam grčkih mudraca (638-539. g. pr. Kr.) - koji je prvi ispričao priču, doista je posjetio Egipat, ali kasnije no što Platon kaže. Solon je priču o Atlantidi čuo od egipatskih svećenika u Saisu, a oni su je dobili s ugraviranog stupa u hramu. Povrh toga, Egipćani su prepričavali staru predaju o zemlji koja je potonula ispod morske površine. U vrijeme Solonova posjeta, većina je Egipćana poznavala tu priču jer sve njihove mitologije spominju potopljeni grad. Grčki arheolog Spyridon Nikolaou Marinatos, koji je otkrio drev­ nu minojsku luku na otoku Thera, vjerojatno je više od svih istraži­ vača pridonio potrazi za Atlantidom. Godine 1939. objavio je djelo The Volcanic Destruction of Minoan Crete (Vulkansko uništenje mi­ nojske Krete), a to je dovelo do povezivanja otoka Krete s Atlantidom. Marinatos kaže: Platonova mašta nikako nije mogla izmisliti tako jedinstvenu i neobičnu priču u klasičnoj književnosti... Iz tog razloga, Platon

priču obično naziva "predajom". Također bih želio dodati da, ukoliko u nekim dijelovima priča podsjeća na bajku, to treba pripisati Egipćanima, a ne Platonu. Marinatos dalje piše da je priča o tom otoku koji je poslije nestao oči­ to bila poznata Egipćanima. Svećenici u Saisu pobrkali su je, zbog sličnosti, s drugim narodnim predajama o Atlantidi. Marinatos vjeru­ je da su izmislili mit na temelju vlastitih, pogrešnih tumačenja eksplo­ zije There. Ovdje treba napomenuti da priča o Atlantidi nije grčka, već egipat­ ska predaja. Ako su Egipćani pobrkali kataklizmu There s drugom, starijom pričom, onda je prvobitna verzija zasigurno bila dovoljno značajna da se prenosi kroz mnoge generacije - na isti način na koji se biblijska priča o potopu usmenom predajom prenosila tisuće godi­ na. Platon je svojom pričom privukao veliku pozornost, ali s obzirom na okolnosti, vjerojatno je sastavio priču oko veoma stare predaje, što bi učinio svaki dobar pisac kad bi želio istaknuti neku poantu. To je česta tema na drevnom Bliskom istoku. Sumerski Ep o Gilgamešu, hebrejska Biblija i odlomak na sanskrtu iz Mahabharate, svi pričaju priču o velikom potopu.

Veća mediteranska kultura U lipnju 2004. je Rainer Kuhne, sa Sveučilišta Wuppertal u Njemačkoj, tvrdio da je, u području slanih močvara uz južnu obalu Španjolske, našao ono što bi moglo biti izgubljeni grad Atlantida. Studija se teme­ lji na satelitskim snimkama na kojima se vide drevne ruševine. Čini se da odgovaraju opisima što ih je dao Platon - pravokutne građevi­ ne okružene koncentričnim krugovima. Čak su i veličine točne. Bez obzira je li neka od tih priča o Atlantidi povijesno točna ili nije, mnogi dokazipotvrđujupostojanje drevne civilizacije na Medite­ ranu. Štoviše, njezino postojanje, kao i njezino uništenje, može obja­ sniti zašto se čini da su se kulture kromanjonaca u zapadnoj Europi pojavile niotkuda. Ti su davni ljudi migrirali iz južne Afrike, seleći se na sjever, u područja Mediterana i Europe. Da nikad nije došlo do poplavljivanja Mediterana, postojalo bi obilje arheoloških dokaza koji bi potvrđivali da su kromanjonci stigli u Europu s juga. Međutim,

budući da je došlo do poplavljivanja, svi su dokazi o toj migraciji is­ prani ili su zakopani na dnu Sredozemnog mora. Srce mediteranske civilizacije bilo je uništeno kad je njezina nekoć plodna dolina pretvorena u more. Oni koji su živjeli u dolini Nila os­ tali su bez svojih srodnika, ali su ipak nastavili živjeti, na dostojanstve­ ni način, kao što su činili tisuće godina prije toga. Uz priljev mnogih pridošlica iz drugih zemalja, njihova se kultura polako razvila u ono što mi poznajemo kao dinastički Egipat, nekoć matrijarhalna kultura koju je zamijenila patrijarhalna. To nije bio jedinstveni slučaj. Druga je područja, osobito u Mezopotamiji, snašla ista sudbina (kako sam opisao u svojoj prethodnoj knjizi, Sons of God - Daughters of Men (Sinovi Boga - kćeri ljudi)). Nedavno je, 2001. godine, u Iranu bujica kraj rijeke Halil otvorila drevne grobove ispunjene lijepom kamenom lončarijom. Stanovnici lokalnih sela počeli su pljačkati, prisilivši policiju da konfiscira stotine fino izrađenih kamenih posuda s izrezbarenim životinjskim likovima, ukrašenih poludragim kamenjem. Budući da se posude nisu znanstve­ no obradile, njihova starost i podrijetlo otvorene su teme za raspravu. Međutim, iranski arheolog zadužen za nalazište, Yousef Madjidzadeh, čvrsto vjeruje da je veći dio izrađen prije više od četiri tisuće godina, te da je društvo koje ih je izradilo starije od drevne Mezopotamije. To se može doživljavati kao još jedan znak Bu Wizzera, Zemlje Ozirisa, i veće mediteranske kulture. U turskoj postoje drugi pokazatelji o njezinu postojanju. U osam tisuća godina staroj naseobini u Catalhoyuku dokazi pokazuju da se štovao bik, a njegova je lubanja ugrađivana u svetišta, običaj koji je postojao i u Egiptu. Štovanje bika bilo je među najvažnijim životinj­ skim kultovima, a pojavljuje se u egipatskim napisima već u prvoj dinastiji. Pločice od škriljevca, koje potječu čak iz 3100. g. pr. Kr., prikazuju kraljeve kao bikove. Za razliku od drugih aspekata neterua, duh bika nikad nije prikazivan poput čovjeka sa životinjskom glavom. Bik Apis bio je blisko povezan s Ptahom, a središte njegova kulta bio je Memfis. U prvom redu božanstvo plodnosti, bio je prikazivan kao bik okrunjen suncem i zmijom. Dokazi upućuju na to da je bika štova­ la zemljopisno raširenija kultura (ili kulture) tijekom pretpovijesnih vremena.

Slika 12.9. Klupa ukrašena rogovima bikova u Catalhoyuku, Turska (iz knjige Jamesa Mellaarta Neolitik Bliskog istoka)

Postoji li veća slika? Direktor za ljudsko podrijetlo u londonskom Prirodoslovnom mu­ zeju, Chris Stringer, rekao je kako vjeruje da je većina pretpovijesnih ljudi bila dolihokefalna, bez obzira na njihovo podrijetlo. Govorio je o trinaest tisuća godina starom kosturu žene (Penon) što ga je Silvia Gonzalez našla blizu Mexico Cityja, a imao je dolihokefalnu lubanju. Za razliku od drugih istraživača, Stringer nije uvjeren da taj oblik lu­ banje dokazuje da je žena bila europskog podrijetla. Njegovi su instin­ kti vjerojatno točni, što iziskuje objašnjenje. Opće je prihvaćeno od strane antropologa i arheologa da se ljudska vrsta, Homo sapiens sapiens, počela razvijati u Africi prije sto do sto pedeset tisuća godina. Neki tvrde da se to dogodilo čak prije dvjesto tisuća godina. Bez obzira tko je u pravu, prije otprilike sto tisuća go­ dina skupine ljudskih bića selile su se prema sjeveru duž afričkog Veli­ kog rasjeda i doline Nila, zatim preko Sinajskog poluotoka na Bliski istok. Do razdoblja prije šezdeset tisuća godina raširili su se duž

Slika 12.10. Klupa ukrašena rogovima bikova u Sakkari, Egipat (iz knjige Waltera Emeryja Arhaični Egipat) obalnih pojasa Indije i jugoistočne Azije, a zatim su otplovili u Austra­ liju. Prije otprilike četrdeset tisuća godina, migrirali su u Europu, te iz jugoistočne u istočnu Aziju. Nakon toga su, prije otprilike deset tisu­ ća godina - premda dr. James Adovasio s Mercyhurst koledža vjeruje da se to dogodilo prije dvadeset tisuća godina - raširili su se duž širo­ ke ravnice koja je spajala Sibir i Aljasku i naselili Sjevernu i Južnu Ameriku. Stringer smatra da su svi pretpovijesni narodi bili dolihokefalni, jer je potrebno veoma mnogo vremena da se u nekoj populaciji pro­ mijene ljudske značajke. Naprimjer, prihvaćeno objašnjenje za razli­ ke u boji kože kaže da je tome razlog činjenica da su se ljudi najprije razvili u tropskom području. Budući da je sunce jako u blizini ekvato­ ra, koži je trebala zaštita od ultraljubičastog zračenja, a pruža je mela­ nin, prirodno zaštitno sredstvo u našem tijelu. Od melanina koža postaje tamna. Kad su ljudska bića prije četrdeset tisuća godina stigla do sjeverne polutke, sunce tijekom većeg dijela godine nije bilo tako jako. Budući da nam sunce pomaže sintetizirati vitamin D, potreban za pravilan rast kostiju, morali smo izgubiti dio naše pigmentacije kako bi sunčana svjetlost mogla proći. Genetičarka dr. Nina Jablonski, s Kalifornijskog tehnološkog instituta, kaže da je potrebno oko dvade­ set tisuća godina kako bi koža tamne pigmentacije postala svijetla.

Slika 12.11. Rane migracije kromanjonaca Neki znanstvenici također vjeruju da je dolihokefalna, duguljasta lubanja najučinkovitija za rasprostiranje vreline - što je veća površina, to se brže hladi u područjima vruće klime, što bi bila prednost. Slično tome, kompaktnija, više okrugla glava čuvala bi toplinu u hladnijem okruženju. Premda to ne može u potpunosti objasniti zašto su neki stanovnici sjeverne Europe zadržali dolihokefalni oblik lubanje tije­ kom mnogih tisućljeća, ipak donekle objašnjava zašto su prva ljudska bića imala takav oblik lubanje. Bili su afričkog podrijetla. Kao što je slučaj s bojom kože, isto vrijedi za oblik lubanje. Svaka prilagodba sli­ jedom klimatskih promjena zbivala bi se kroz dugo vremensko razdo­ blje. Jedan odnačina na koji forenzički stručnjaci utvrđuju rasu pojedinca je proučavanje oblika lubanje. Prema tvrdnjama istraživača i pisca

Slika 12.12. Mjesta gdje su pronađeni grobovi i artefakti kromanjonaca Andrewa Muhammada, autora članka "African Origins in the U.K." ("Afričko podrijetlo u Velikoj Britaniji"), čak se i današnje lubanje ljudi negroidne rase općenito opisuju kao dolihokefalne. Na temelju tih dokaza, on tvrdi da su domorodački narodi zapadne Europe bili crni. Naprimjer, Samuel Laing je 1865. otkrio ljudske ostatke blizu Keissa u okrugu Caithness, Škotska, te je napisao da su ti autohtoni Britanci mo­ rali biti veoma slični australskim Aboridžinima ili Tasmanijcima. Ostaci su potom poslani profesoru Thomasu Huxleyju (1825-1895), jednom od prvih pristaša Charlesa Darwina, a on je u svojem djelu Early History of Scotland (Davna prošlost Škotske) iz 1881. napisao da su prvi stanovnici Britanije imali lubanje poput onih autohtonih Afri­ kanaca ili australskih Aboridžina. Lubanje pronađene u grobnicama odajama (pravokutni grobni humci, koji nisu bili megalitski, s ljudskim ostacima u malenim odaja­ ma koje su se zvale ciste) iz razdoblja neolitika (8000-5000. g. pr. Kr.) u Velikoj Britaniji navodno su pripadale najstarijoj rasi u Britaniji,

kako kaže antropolog Sir Daniel Wilson (1816-1892). Sve su lubanje bile dolihokefalne, što je znanstvenicima dokazivalo da su pripadale negroidnoj rasnoj skupini. Druga lubanja, pronađena u pogrebnoj odaji od kamena oblika sanduka ispred škotskog otoka Uist, navod­ no je pripadala Tasmanijcu. Prema tvrdnjama Andrewa Muhammada, dok je iberski narod, koji je nekoć obitavao u današnjoj Španjolskoj, Portugalu i Italiji, razvijao svoju civilizaciju u Europi, Budina "crna nacija" je u Indiji širila istoč­ njačku filozofiju. Te su nacije bile povezane sa svojom kemicijskom izvornom kulturom kroz sustav "Škole misterija", čije se ishodište nala­ zilo duž rijeke Nil, blizu Luxora. Ta je Škola misterija u povijesnim vremenima postala slavna zahvaljujući grčkom intelektualcu Pitagori koji je, kako je već rečeno, učio u drevnom Egiptu. Muhammad vjeru­ je da su ti prvobitni ljudi - australski Aboridžini, Iberi, Indijci i Egipća­ ni - putovali do svih kutaka svijeta, pa čak i do obala Velike Britanije. Ljudske se kulture šire, istražuju i sele u nova područja iz ishodišne kulture ili civilizacije. Kako smo vidjeli u povijesnim vremenima, us­ postavljanje kolonija u drugim zemljama je teško, te često iziskuje pomoć i stalni kontakt s "domovinom". Budući da je Afrika općenito prihvaćena kao domovina čovječanstva, odakle su proizišle sve druge kulture i civilizacije, morala je imati populaciju i infrastrukturu za podržavanje takvoga podviga. Narodi se sele u nove zemlje ako za to postoji razlog. Obično tragaju za boljim životom. Oni pojedinci koji su se prije četrdeset do dvadeset tisuća godina preselili iz sjeverne Afrike i Mediterana u zapadnu Europu, bili su narod koji je tražio nove zemlje. Genetski i arheološki dokazi potvrđuju valove migracija na Pirenejski poluotok. Ishodišna zemlja tih imigranata morala je negdje postojati. Premda je usmena predaja Abdel'El Hakim Awyana o Bu Wizzeru subjektivna, njegove tvrdnje o starosti i razvijenosti ultradrevne kulture doista su sasvim vjerojatne. Također se uklapaju u do­ kaze o raširenoj civilizaciji na Mediteranu.

Grčka sfinga Brdoviti grčki otok Kea (Tzia) smješten je na zapadnom kraju Kiklada, skupine otoka u Egejskom moru. Zbog blizine obale Atike, povijest otoka blisko je povezana s Atenom. Jednom se zvao Vodeni otok (Ydro-

ussa), a prema mitologiji, bio je dom vodenih nimfa. Budući da je to bio lijep otok, kaže priča, bogovi su postali ljubomorni i poslali lava da pohara zemlju. Nimfe su pobjegle, što je rezultiralo sušom. Oni koji su živjeli na otoku zamolili su za pomoć Apolonova sina, Aristeja, a on je izgradio hram posvećen Zeusu. To se svidjelo moćnom bogu, pa je poslao kiše i nimfe su se vratile. Arheolozi tvrde da je otok Kea bio naseljen od otprilike 4000. g. pr. Kr., što dokazuje kikladska, minojska i mikenska lončarija koja je ondje pronađena. Otok također posjeduje svoj dio drevnih nalazišta i kipova. Najpoznatiji je Kouros (mladić) iz Keosa, koji prema datira­ nju potječe iz sedmog stoljeća pr. Kr., a danas je izložen u Nacional­ nom muzeju Atene. Zagonetnije je nalazište otkriveno na obronku brda u blizini sela Chora. Nepoznati je umjetnik iz nepoznatog razdo­ blja isklesao lava u stijeni, dugačkog pet i pol metara i visokog dva metra i sedamdeset centimetara. Nalikuje Sfingi u Gizi, ali ima glavu mačke. Arheolozi kažu da je isklesan tijekom šestog stoljeća pr. Kr., ali ne mogu uspostaviti nikakvu jasnu vezu s bilo kojim kulturalnim kontekstom. Međutim, najstarija lokalna usmena predaja, koja je stara dvije tisuće petsto godina, kaže da je postojanje lava bilo neobjašnjiva zagonetka čak i prvim stanovnicima otoka. Neki istraživači, kao što je francuski profesor književnosti Jean Ri­ cher, vjeruju da bi lav s otoka Kea mogao biti povezan s grčkom svetom geografijom, za koju ja dalje pretpostavljam da bi mogla vući korijene iz Egipta. Sveta geografija je praksa namjernog planiranja gradova na način da zemlja bude živa slika nebesa. Richer vjeruje da je to moglo odigrati određenu ulogu u stvaranju spomenika i hramova duž osovi­ ne Delfi - Olimp, prema sjeverozapadu. U djelu Sacred Geography of the Ancient Greeks (Sveta geografija starih Grka), prvi put objavljenom 1967. godine, Richer je povezao Platonov opis idealne države s obrascem vidljivim u smještaju važnih građevina u staroj Grčkoj. U Platonovoj idealnoj državi, objašnjava Richer, zemlja je podijeljena na dvanaest dijelova, a svaki je nazvan po zviježđu, i njima vlada "bog" Zodijaka. Raspored građevina bi se iz ptičje perspektive doimao poput kotača s dvanaest žbica, čime se oponaša obrazac na nebesima. Kroz strateški smještaj hramova unutar tog obrasca, zviježđa noćnog neba prenijela bi se na zemlju. Drugim

riječima, raspored hramova odražavao bi izgled noćnog neba. Pravil­ ni raspored hramova bio je čin kojim se odavala počast dvanaestorici bogova i usklađivao svakodnevni život s veličanstvenim redom uni­ verzuma. Ako se tumači na taj način, može se precizno odrediti starost lava s otoka Kea u skladu s poravnanjem u vrijeme solsticija. Lav s otoka Kea je po duljini okrenut gotovo točno u smjeru sjeveroistok/jugoza­ pad, a to znači da je okrenut prema izlasku Sunca za ljetnog solsticija. No budući da je njegova glava okrenuta, također gleda prema izlasku Sunca u vrijeme zimskog solsticija. Richer kaže da lav s otoka Kea simbolizira zviježđe Lava. Izradu spomenika smjestio je u razdoblje kad je sunce za ljetnog solsticija bilo u Lavu, između 4400. i 2200. g. pr. Kr. Također je iznio teoriju da je lav s otoka Kea bio dio veoma sta­ rog kruga (kotača) Zodijaka sa središtem u Trakiji, koji je kasnije pre­ bačen u Delfe. Krug (kotač) je bio sustav koji je simbolički opisivao prvi poznati kalendar, dobiven iz Egipta. Što se Richera tiče, uopće nije čudno što lav gleda prema zemlji Nila. Što je tako posebno u poravnatosti kipa sa zvijezdama? Kako je već rečeno u 4. i 5. poglavlju, noćno je nebo imalo izrazito važnu ulogu pri bilježenju vremena u drevnom Egiptu. U djelu The Origin Map, astrofizičar Thomas Brophy iznosi pretpostavku da je raspored građe­ vina na visoravni Giza obilježavao položaj galaksijskog centra, guste kugle zvijezda oko koje rotira spiralni krak Mliječnog puta, pri svojoj sjevernoj kulminaciji oko 10.909. g. pr. Kr. U djelu Galactic Align­ ment, John Major Jenkins također smatra očitim da su druge drevne kulture bile svjesne posebnog zvjezdanog događaja, te su ga učinile dijelom svojih običaja. Doista, za Maye je to obilježavalo početak no­ voga kalendara i završetak staroga; zato njihov kalendar završava 2012., tijekom razdoblja galaksijskog poravnanja (a ne kraja svijeta). Prema Jenkinsovim tvrdnjama, zviježđe Lava je kritički marker za razdoblja galaksijskih poravnanja. Kad se poravna s ekvinocijem ili solsticijem, os solsticija ili ekvinocija poravnata je s Mliječnim putem i galaksijskim centrom. Usprkos "službeno" određenom razdoblju šestog stoljeća pr. Kr., neki vjeruju da je lav s otoka Kea ostatak nestale pretpovijesne civili­ zacije koja je nekoć zauzimala veliki dio Mediterana. Zajedno s astro-

nomski poravnatim megalitima Nabta Playe, lav s otoka Kea poka­ zuje da je tijekom pretpovijesnih, mitskih vremena možda postojala kultura i način razmišljanja koji se temeljio na pomnom promatranju prirodnog svijeta, osobito noćnog neba. Francuski arheolog Georges Daressy kaže da je drevni Egipat također primjenjivao metode geograf­ skog planiranja u skladu s nebeskim tijelima. U svojoj knjizi L'Egypte Celeste (Nebeski Egipat), Daressy objašnjava kako su određena egipat­ ska područja koristila simbole, uklesane na hramove, za prikazivanje Zodijaka. Veliki vremenski razmak potreban za razumijevanje i bilje­ ženje kretanja zvijezda, te planiranje gradova i hramova u skladu s uočenim obrascima, podupire tezu da su kulture iz kojih je proizišla civilizacija postojale u veoma dalekoj prošlosti. Prema izvornim egipatskim dokumentima, egipatska je povijest započela prije 36.620 godina. Torinski papirus sadrži potpun popis kraljeva koji su vladali gornjim i donjim Egiptom, od Mena do Novo­ ga kraljevstva u prvom stupcu, te popise onih koji su vladali prije njega u drugom stupcu. Posljednja dva reda su jasna: . . . uvaženi Shemsu-Hor, 13.420 godina Vladali do Shemsu-Hora, 23.200 godina Emery se u načelu slaže. Vjerovao je da pisani jezik drevnog Egipta bio napredniji od uporabe slikovnih simbola, čak i tijekom najranijih dinastija. Prema njegovom istraživanju, znakovi su se također koristi­ li za prikazivanje zvukova samo uz numerički sustav. Istodobno kad su se hijeroglifi stilizirali i koristili u arhitekturi, koso se pismo već naveliko koristilo. Njegov je zaključak bio da "sve to pokazuje da je pisani jezik iza sebe morao imati veliko razdoblje razvoja, a o tome u Egiptu još nije pronađen nikakav trag". S obzirom na sve dokaze, o kojima je bilo riječi u cijeloj knjizi, zašto ne bismo drevnim Egipćanima vjerovali na riječ? Trebali bismo.

Afričko podrijetlo dinastičkog Egipta Prije gotovo dvjesto tisuća godina novo se stvorenje, ljudsko biće, pojavilo u Africi i, prije početka povijesti, stiglo do svih kontinenata pogodnih za život. Te ljude koji su iz Afrike stigli do svih dijelova

svijeta zovemo kromanjoncima. Oni su naši preci. Nakon njihovih migracija, geografska izoliranost kod određenih je skupina ljudi izaz­ vala potrebu za prilagođavanjem na određene klimatske uvjete, te su nastale "rase". Razvile su se različite kulture, s vlastitim identitetima i predajama. Premda su živjeli u onome što bismo mi nazvali primitiv­ nim okruženjem, nisu bili primitivni. Valovi migracije uvijek se šire od uspostavljene baze gdje je lako doći do svega što je potrebno za život. Migracija počinju kod kuće. Za pretpovijesne kulture kromanjonaca, dom je bila Afrika. U i oko Mediterana, osobito u sjevernoj Africi i istočnim područjima koja su sada pod vodom, izgradila se civilizacija koja se temeljila na duhovnim načelima, što mi zovemo mitom. Desetke tisuća godina ti su narodi napredovali, razvijajući vlastite jedinstvene tehnologije i bavili se trgo­ vinom, ali ih je desetkovala katastrofa do koje je došlo oko 8000. pr. Kr. Premda se već godinama raspravlja o tome kakva je to točno ka­ tastrofa bila, nema nikakve sumnje da je došlo do kataklizme čija je posljedica bila uništenje brojnih vrsta diljem svijeta, kao i nova topo­ grafija za lice Zemlje. Bez obzira što se dogodilo, možda pad kometa ili asteroida, pokazalo se katastrofalnim za život na našem planetu. Ljudska bića su, naravno, bila među onim vrstama koje su mnogo pretrpjele, ali su uspjele preživjeti. Oni koji su živjeli u Egiptu i sje­ vernoj Africi mučili su se kako bi nastavili dalje, a kako se pustinja Sahara širila, migrirali su u dolinu Nila gdje je voda stalno bila dostu­ pna. Kao nasljednici i čuvari drevnih znanja i mudrosti, oni koje egiptolozi dvadesetog stoljeća zovu "dinastičkom rasom", iznova su iz­ gradili svoju civilizaciju dok su pridošlice sa sjeveroistoka migrirale u dolinu Nila, osiguravajući sve više radne snage. Dinastički je Egi­ pat, u određenom smislu, bio ponovno rođenje pretpovijesne civiliza­ cije. No stalan priljev pridošlica iz mediteranskog područja u Egipat na koncu je brojčano nadmašio kromanjonsku dinastičku rasu, pre­ tvarajući kulturu koja se temeljila na matrijarhatu u patrijarhalnu. Naša je moderna civilizacija naslijedila svoja svojstva od patrijar­ halne kulture koja je započela prije pet tisuća godina u Egiptu. Me­ đutim, ostavština ranije civilizacije prožimala je povijest, mitove i priče egipatske civilizacije, a time je na kraju utjecala i na našu. U

hebrejskim se tekstovima preteče povijesti spominju kao "znameniti ljudi", "junaci iz davnina" i "sinovi Boga". Egipatski zapisi spominju ih kao "sljedbenike Horusa", a prije toga jednostavno kao "bogove". Čak i danas možemo naše poimanje božanskoga potražiti u tim preddinastičkim korijenima.

Znanstvena revolucija Znanstvenici često govore o nepostojanju dokaza, te znači li to ili ne znači dokaz o nepostojanju. U Egiptu i na Mediteranu nijedno nije točno. Postoje dokazi o nevjerojatno staroj civilizaciji i njezinim ne­ vjerojatnim postignućima, i svi ih mogu vidjeti. Dokazi nisu oskud­ ni; ima ih mnogo. Kad je u Egiptu padala kiša, prije više od dvadeset tisuća godina, ljudska je vrsta dosegnula nove visine u civilizaciji, ali ju je snašla kataklizmička sudbina. Možda će i nas jednoga dana snaći kataklizmička sudbina. Ako se povijest ponavlja, što je često slučaj, hoće li netko, za deset tisuća godina, pronaći naše razbacane ruševine i povezati točkice? Ugledni američki filozof i povjesničar znanosti, Thomas Samuel Kuhn (1922-1996), zapazio je da su do velikih znanstvenih otkrića često došli autsajderi ili pridošlice, upravo zato jer ti pojedinci nisu bili ograničeni predrasudama koje su veteranima onemogućavale da vide ono što je očito. Istraživači kao što su John Anthony West, Ro­ bert Schoch, Chris Dunn, Thomas Brophy, Vittorio Di Cesare, Adriano Forgione i Stephen Mehler, nastojali su otkriti istinu svaki u svojem području rada, uz istinsku nepristranost i spremnost na postavljanje pitanja. Na tom putovanju s ciljem otkrivanja korijena ljudske civiliza­ cije mi smo, u duhu Kuhnove znanstvene revolucije, shvatili da smo prodrli u novu povijest čovječanstva. KRAJ