E. a. Poe - Maska Crvene Smrti

Maska crvene smrti

E. A. Poe

O… Njegov otac i majka, David Poe ml. i Elizabeth Hopkins Poe (oboje zanimanjem glumci) preminuli su u roku od dvije godine nakon njegova rođenja (otac 1810., majka 1811.). Poea je posvojio trgovac duhanom John Allan iz Richmonda, koji ga je nakon nekoliko godina poslao u Englesku gdje je Poe od 1815. do 1820. pohađao Manor School u Swindon Newingtonu. Nikad legalno posvojen, prezime Allan uzeo je kao srednje ime. Godine 1826., Poe odlazi na studij na virdžinijsko sveučilište pod imenom University of Virginia, no izbačen je zbog kockarskih dugova, što ga dovodi u svađu s Johnom Allanom koji ga se tada odrekao kao sina. Godine 1827. pridružio se vojsci, lagavši o svom imenu i dobi; 1830. stiže do West Pointa, ali je izbačen godinu kasnije zbog neizvršavanja dužnosti. O slijedećem periodu Poeova života malo se zna, osim da je 1833. živio s očevom sestrom u Baltimoreu. Nakon što je s kratkom pričom Poruka u boci osvojio 50 dolara, započinje karijeru spisatelja: u časopisima Southern Literary Messenger (u Richmondu, gdje je stvarao od 1835. do 1837.), te philadephijskim Burton's Gentleman's Magazine i Graham's Magazine (1839.-1843.), izlaze neka od njegovih najpoznatijih djela. Godine 1836., Poe ženi trinestogodišnju rođakinju Virginiju Clemm, koja će kasnije od posljedica tuberkuloze postati invalidom, te naposlijetku i preminuti, što se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog alkoholizma i uzimanja opijuma. Slavna pjesma Annabel Lee (1849.) posvećena je Virginiji. Njegova prva zbirka, Priče iz Groteske i Arabeske, pojavila se 1840. godine, a sadrži jedno od njegovih najpoznatijih djela, Pad kuće Usherovih. U ranim 1840-ima, izlazi i Školjkareva prva knjiga, njegovo najprodavanije djelo. Mračna poema o izgubljenoj ljubavi, Gavran donijela je Poeu svjetsku slavu kad je izdana 1845., a Umorstva u Rue Morgue te Ukradeno pismo, također iz tog perioda, smatraju se Poeovim najpoznatijim kriminalstičkim romanima. Također, bio je aktivan književni novinar. Godine 1848., depresivan i u očaju, Poe pokušava samoubojstvo. Nakon toga je nakon zabave na putu novoj zaručnici nestao na tri dana. Pojavi se u vrlo čudnom stanju u Baltimoreu, gdje je i na koncu preminuo 7. listopada 1849.

Maska crvene smrti

Crvena smrt već je dugo pustošila zemlju. Kuga nikad nije bila toliko kobna ni toliko strašna. Krv je bila njezino utjelovljenje i njezin pečat, crvena boja i užas krvi. Prvo bi se pojavili oštri bolovi i iznenadne vrtoglavice, a nakon toga obilno krvarenje iz svih pora i raspadanje. Grimizne bi pjege po tijelu, a osobito po licu žrtve bile prokletstvo koje bi žrtvu isključilo iz zajednice i lišilo je pružanja pomoći i suosjećanja bližnjih. A od samog početka, preko razvoja i konačnog ishoda bolesti, prošlo bi tek pola sata. Princ Prospero bio je sretan, hrabar i oštrouman. Kad su njegovi posjedi već bili napola opustjeli, on je k sebi pozvao tisuću zdravih i bezbrižnih prijatelja, vitezova i dvorskih dama i s njima se povukao u duboku osamu jedne od svojih zidinama opasanih opatija. Bila je to prostrana i veličanstvena građevina, nastala po prinčevom ekscentričnom, ali ipak uzvišenom ukusu. Opatiju je okruživao debeo i visok zid, a velika su dvokrilna ulazna vrata bila načinjena od željeza. Nakon što su ušli, dvorjani su izvukli peći za taljenje i teške batove, pa su zavarili zasune. Odlučili su ne ostaviti mogućnost za iznenadan prodor očajnika izvana, ali i spriječiti odlazak onih unutra koje bi mogla obuzeti mahnitost. Opatija je bila bogato opskrbljena i s takvim mjerama opreza dvorjani su mogli prkositi zarazi. Vanjski neka se svijet snađe kako umije. U međuvremenu bilo bi ludo žalovati ili razmišljati. Princ se pobrinuo za zabavu svake vrste. Bilo je lakrdijaša, improvizatora, plesača, glazbenika, ljepotica i vina. Sve je to zajedno sa sigurnošću bilo unutra. A vani je bila Crvena smrt. Bližio se kraj petog ili šestog mjeseca življenja u tom utočištu, kad je kuga najžešće vani bjesnjela, a princ Prospero je, da razonodi svojih tisuću prijatelja, priredio neobično raskošan bal pod maskama. Prizor tog maskenbala bio je doista veličanstven. Dopustite mi prije svega da opišem prostorije u kojima se bal odvijao. Bilo ih je sedam u tom nizu kraljevskih odaja. U mnogim palačama takvi nizovi oblikuju dugačak i pravilan red, pa se otvara lijep pogled kad se raskrile sva vrata i priljube uza zidove tako da gotovo ništa ne smeta da se sve prostorije vide odjednom. Ovdje je bilo drugačije, što se moglo i očekivati s obzirom na

3

E. A. Poe

knežev bizaran ukus. Odaje su bile raspoređene tako da je pogled mogao odjednom obuhvatiti tek malo više od jedne. Na svakih dvadeset ili trideset metara bio je oštar zaokret odakle se pružao nov prizor. Lijevo i desno posred svakog zida visok i uzak gotički prozor gledao je u zatvoren hodnik koji je pratio krivudanje niza odaja. Prozori su bili u vitrajima, a boje stakalaca mijenjale su se u skladu s osnovnim tonom ostalih ukrasa odaje u koju su se otvarali. U najistočnijoj odaji, primjerice, prevladavala je plava boja, pa su i prozori bili živo plavkasti. Jedna je druga odaja bila urešena purpurnim ornamentima i tapiserijama i tu su okna bila purpurna. Treća je bila zelena, sa zelenim prozorima. Četvrta je bila namještena i osvijetljena narančasto, peta bijelo, šesta ljubičasto. Sedma odaja bila je pomno zastrta crnim baršunastim zavjesama koje su pokrivale i svod i sve zidove, padajući u teškim naborima na tepih koji je bio sačinjen od istog materijala kao i zavjese. No, u toj odaji boja prozora nije odgovarala ostalom dekoru. Okna su tu bila purpurna, boje guste krvi. Niti u jednom od spomenutih sedam odaja nije bilo ni svjetiljki ni svijećnjaka, već samo obilje zlatnih uresa koji su bili rasuti posvuda ili su pak visjeli sa svoda. U tom cijelom nizu odaja nigdje nije bilo nikakve svjetlosti ni od lampe ili svijeće, no u hodnicima koji su se nadovezivali, s druge strane svakog prozora stajao je po jedan tronožac sa razgorenim žarilom koje je bacalo svjetlo kroz obojena stakla i blješteće obasjavalo prostoriju. Na taj se način stvaralo mnoštvo sjajnih i fantastičnih dojmova. No, u zapadnoj ili crnoj odaji učinak odsjaja vatre koji je kroz krvavo obojena okna padao na crne zastore bio je prilično jeziv, dok su lica onih koji bi se ondje zatekli poprimala tako neobičan izgled da se malo tko od gostiju uopće usudio onamo zakoračiti. U toj je prostoriji, također, oslonjen o zapadni zid stajao divovski sat od ebanovine. Njegovo se klatno njihalo amo-tamo s teškim, dosadnim, monotonim batom, a kad bi mala kazaljka načinila puni krug i kad je trebalo da odbije puni sat, iz bakarne bi dubine stojećega sata odjeknuo jasan i čist, dubok i neizmjerno muzikalan ton koji je bio toliko osobit i snažan da su pri isteku svakoga sata glazbenici u orkestru bili prisiljeni za trenutak prekinuti muziciranje da osluhnu taj zvuk; plesači bi zastali usred

Maska crvene smrti

plesnog koraka i cijelo bi se veselo društvo časkom uznemirilo; dokle god je sat odbijao, čak bi i najlakomisleniji problijedjeli, dok bi oni stariji i pribraniji tek rukom nabrali čelo kao da su odlutali mislima ili pak utonuli u razmišljanje. No, kad bi ti odjeci potpuno nestali, društvo bi ponovo obuzelo bezbrižno veselje; glazbenici bi se pogledavali i nasmijali, kao da se radi o njihovoj vlastitoj usplahirenosti te bi klimnuli i šaptom se jedni drugima zakleli da sljedeći udari zvona sata neće u njima izazvati slično uzbuđenje; međutim, nakon isteka šezdeset minuta (koji obuhvaćaju tri tisuće i šesto sekundi vremena koje leti), sat bi ponovo zvonjavom proizveo istu nelagodu, iste drhtaje i ista potonuća u misli kao i ranije. Usprkos tome, bila je to vesela i veličanstvena zabava. Vojvodin je ukus bio poseban. Imao je istančano oko za boje i njihove učinke. Pomodne dekoracije je odbacivao. Njegovi su planovi bili smjeli i vatreni, a ideje odisale barbarskim sjajem. Neki bi možda rekli i da je bio sumanut, no njegovi sljedbenici nisu tako mislili. No bilo je nužno čuti ga, vidjeti i dodirnuti da biste se uvjerili da je tome doista tako. On je najvećim dijelom odredio kako će se urediti tih sedam odaja za ovu veliku prigodu, a njegov je osobni ukus odredio i stil maskiranja. Bilo je tu doista grotesknih zamisli, blještavila, sjaja, fantazije, od čega se mnogo toga kasnije moglo vidjeti u „Hernani“1. Bilo je tu arabesknih prilika neodgovarajućih udova i oprave. Bilo je deliričnih zamisli kakve rađa poludjeli um. Bilo je mnogo prelijepog, mnogo razuzdanog, mnogo bizarnog, ponešto strašnog, ali niti malo onoga što bismo nazvali odvratnim. U tih je sedam odaja na sve strane bilo, zapravo, mnoštvo snoviđenja. I oni, ti snovi, zaplitali su se na sve strane, poprimajući boju odaja tako da se činilo da je razuzdana glazba orkestra samo odjek njihovih koračaja. I onda opet odbija stojeći sat od ebanovine u odaji od baršuna. Tada, za trenutak, opet se sve zaustavi i sve utihne osim odjeka sata. Snoviđenja se ukoče, a kako odjek izbijanja sata polako zamre, jer trajao je samo trenutak, onaj laki prigušeni smijeh polako ga nadjača. Ponovo sada glazba nabuja, snoviđenja ožive i bacakaju se na sve strane veselije nego 1

„Hernani“ je romantična tragedija Victora Hugoa, primj. prev.

5

E. A. Poe

ikada, poprimajući boje oslikanih prozora kroz koje se probijaju zrake svjetla s tronožaca. No, u onu odaju koja je od svih sedam bila položena najzapadnije, nitko od maskiranih nije se usuđivao unići; jer, noć je odmicala i kroz krvavo obojene prozore prodirala je rumenija svjetlost. Crne su draperije strašile svojom sumornošću, a onoga tko je nogom stupio na crni tepih, ošinuo bi s obližnjeg sata od ebanovine prigušen zvuk, svečaniji i važniji od onog koji je dopirao do ušiju onih koji su uživali u dalekom veselju drugih odaja. No, u tim je drugim odajama bila prilična gužva, i u njima je grozničavo kucalo bilo života. Veselje se nastavljalo u svojim kovitlacima, dok konačno na satu nije počela odbijati ponoć. Tada je glazba utihnula, kako sam i govorio, valcere je bilo sve teže započeti i sve je nekako počelo zamirati. Međutim, sada je zvono sata trebalo odbiti dvanaest otkucaja, što se konačno i dogodilo, no u tom dužem vremenskom razmaku više se misli uvuklo u snoviđenja i maštanja gostiju. Tako se, također, dogodilo i to da su pri zadnjim odjecima zvona, prije nego su potonuli u tišinu, mnogi pojedinci u toj gužvi našli vremena da postanu svjesni prisutnosti maskirane spodobe koja ranije nikome nije privukla pozornost. Vijest o prisutnosti te spodobe širila se šapatom brzo i posvuda, što je u cijelom društvu na koncu proizvelo negodovanje i gunđanje, što je pokazivalo neodobravanje i iznenađenje i, konačno, strah, stravu i gađenje. Na skupu takvih fantastičnih prilika kakve sam opisao neka obična pojava sigurno ne bi moga izazvati toliko snažan dojam. Sloboda u biranju maski te je večeri doista bila bezgranična, ali prilika o kojoj je riječ nadrasla je grozotom i najgroznije i uspjela prijeći onu neodređenu granicu koju je postavio sam princ. U srcima sasvim bezbrižnih ljudi postoje strune koje su nedodirljive u odsutnosti izrazitijeg čuvstva. Čak i kod onih posve izopačenih, koji se podjednako šale i sa životom i sa smrću, postoje stvari s kojima se ipak šaliti ne može. Doista, cijelo je društvo istinski osjetilo koliko je kostimu i držanju tog stranca nedostajalo i duha i pristojnosti. Taj je lik bio visok i ispijen, i od glave do pete umotan u mrtvački pokrov. Maska koja mu je skrivala lice bila je načinjena savršeno i odgovarala je izgledu ukočena leša, tako da bi i ispitivanje izbliza teško otkrilo varku.

Maska crvene smrti

Možda bi ovi ludi veseljaci sve to i otrpjeli, čak i prihvatili, ali maska je otišla tako daleko da je prihvatila lik Crvene smrti. Njena je odora bila pošpricana krvlju, a široko čelo i cijelo lice poprskano grimiznim užasom. Kad je pogled princa Prospera pao na tu sablasnu priliku (koja se polako i pompozno kretala amo-tamo, kao da želi što više istaknuti svoju ulogu, usred plesne gužve}, vidjelo se kako se princ skamenio, u prvi časak zadrhtavši od strave ili gađenja; ali odmah potom čelo mu je pocrvenilo od jarosti. „Tko se to usuđuje?“, promuklim je glasom upitao dvorjane oko sebe. „Tko se usudio uvrijediti nas ovom blasfemičnom šalom? Zgrabite ga i skinite mu masku da saznamo koga nam to valja o sunčevu izlasku objesiti s bedema.“ Princ Prospero stajao je u istočnoj, plavoj odaji kad je izgovorio te riječi, no one su odjeknule kroz svih sedam odaja glasno i jasno, jer princ je bio krepak i snažan, a glazba je u tren utihnula na sam pokret njegove ruke. Zbivalo se to u plavoj odaji, gdje je princ stajao okružen problijedjelim dvorjanima. Isprva, dok je govorio, osjetilo se da je cijela skupina htjela krenuti prema nezvanom pridošlici, koji im je i tada bio gotovo nadohvat, no sada se on stao sve više približavati lakim i odlučnim koracima prema govorniku. Neka neodređena bojazan od ludog prkosa, koju je ta maska izazvala u cijelom skupu, spriječila je da itko pruži ruku i zgrabi je, pa je maska bez prepreka prišla niti na metar od samoga princa. I dok je ogromno mnoštvo, kao po nekom istom poticaju počelo uzmicati iz središta odaja i stiskati se uza zidove, maska je nastavljala svojim putem neometano, onim istim svečanim, odmjerenim korakom, po kojemu ju se već isprva dalo uočiti, prvo kroz plavu odaju prema grimiznoj, pa iz ljubičaste u zelenu, pa iz zelene u narančastu, i kroz ovu do bijele, pa i odande u ljubičastu, a da se nitko nije usudio uhititi je. Tek tada je princ Prospero, već mahnit od srdžbe i postiđen što se nakratko i sam prepao, potrčao kroz svih šest odaja, no nitko za njime pošao nije, zbog smrtnoga straha koji ih je sve obuzeo. Isukanoga mača, u visoko podignutoj ruci,

7

E. A. Poe

princ joj se u iznenadnoj žustrini primaknuo gotovo na pola metra kako je uzmicala, kad se prilika, stigavši do samoga kraja baršunaste odaje, odjednom okrenu i stade pred svog progonitelja. Odjeknu strašan krik, blistavi mač pade na crni tepih, na koji odmah nakon toga ničice pade mrtav i princ Prospero. A tada, bezumno ohrabreni vlastitim očajem uzvanici koji su u gomili navalili u crnu odaju da zgrabe masku koja je i dalje nepomično stajala, visoka i uspravna, u sjeni sata od ebanovine, stadoše bez daha, nepojmljivo prestravljeni, nakon što su shvatili da ispod mrtvačkog pokrova i maske nalik lešu, koje su tako žestoko i grubo zgrabili, nema ničega opipljivog. Tek tada su shvatili prisutnost Crvene smrti. Došla je poput kradljivca, noću. Jedan po jedan gosti su se rušili po krvavo orošenim odajama u kojima su se zabavljali, a svaki je od njih izdahnuo u položaju u kojemu je pao. I život sata od ebanovine usahnuo je sa životom posljednjeg od veseljaka. I plam s tronožaca gasnu. A tama i raspadanje i Crvena smrt zavladale su neograničeno nad svime.