Dzonovi Za Rim

c
      

   rimskim pravom
Pod podrazumijevamo pravo koje je važilo kao pravni poredak u rimskoj državi od njenih poxetaka (prema predaji g.754.p.n.e.) do cara Justinijana (527.-565.godine n.e.), gotovo 13 vijekova. Zakljucnu fazu ovog razvoj cini kodifikacija cara Justinija, nazvana Corpus iuris civilis. Rimsko pravo nije propalo sa propascu Rimske republike Ono je u feudalnom dobu odigralo svoju historijsku ulogu sto je postalo opet pozitivnim pravom mnogih evropskih zemalja. To zovemo recepcijom rimskog prava. Recipirano rimsko pravo je negdje prije, a negdje kasnije prestalo vrijediti kao pozitivno pravo. Poznavanje rimskog prava vazno je za razumjevanje onih gradjanskih zakonika koji su ponikli na temeljima rimskog tj. Pandektnog prava. Znanost rimskog prava postaje podlogom svakog civilnopravne znanosti, a terminologija rimskog prava internacionalnom terminologijom pravnika svih kulturnih naroda. Pored ovih prakticnih ciljeva, studij rimskog prava ima i didakticku vrijednost za skolovanje mladih pravnika. Rimsko pravo nije skup apstraktnih pravnih pravila kao moderni zakoni. Rimski pravnici rjesavaju slucajeve iz prakticnog zivota i na taj nacin stvaraju pravo. Francuski romanist P.F. Girard uvidioje da glavna vaznost studija rimskog orava lezi u tome sto je ono odlicno sredstvo hostorijskog odgoja. Za upoznavanje drustvenih zakona razvitka potreban nam je studij pravne historije, koja pruza pravnim naucnicima onu korist koju prirodnim naukama daje pravljnje pokusa.

ÿ  
  

  -Glosatori u Bolonji su prvi poxeli dublje izuxavati Justinijanovo pravo (krajem 11. do 13.vijeka). Prouxavali su tekst egzegetskom i skolastixkom metodom, tumaxe i pojedina mjesta, iznalaze i protivrjexnosti koje su nastojali izgladiti, a uz analizu se javljaju i prvi pokušaji sinteze. Njihove primjedbe zovu se glose a pisali su ih izme
u redova ili uz rubove teksta (glossa marginalis). Najznaxajniji je bio posljednji glosator Accursius. Glosatorsku školu je od sredine 13. do 16.vijeka naslijedila škola Postglosatora ili komentatora na univerzitetima sjeverne Italije. Oni su najxeš e komentarisali glose svojih prethodnika. Oni su povezivali i nadopunjavali rimsko pravo pravnim teorijama kanonskog i germanskog prava, a procvat trgovine je tražio razvijeniji pravni sistem. Justinijanovo rimsko pravo je u tom novom obliku, koji su mu dali glosatori i postglosatori, postalo opet pozitivnim pravom u mnogim državama srednje i zapadne Evrope. Tu znaxajnu historijsku pojavu zovemo recepcijom, a tako recipirano rimsko pravo zove se op e pravo jer se primjenjivalo na teritoriji xitavih država, za razliku od partikularnih prava pojedinih gradova i pokrajina.  


  
-Rimski pravnici nisu postavili definiciju prava. Za pravo upotrebljavamo izraz IUS, koji oznacava pravne norme.U poxetku je kod Rimljana pravo ¦
 bilo usko vezano sa vjerskim pravilima ¦. Rimljani su dosta rano odvojili pravo od religije. Rimski pravnici su ostavili nekoliko podjela prava, a to su: 1.
     2.
  
3.
 
 Kod klasixnih pravnika nalazimo podjelu na dvoje tj. na:1.ius civile ² one norme koje je pojedini narod samo za sebe stvorio ,2.ius gentium ² one norme koje se podjednako mogu na i kod svih naroda, a oslanjaju se na prirodni razum ,koje se xesto oznaxuje kao ius naturale. Tako ih objasnjava Gaius u svojim. Razlikovanje ius civile i ius gentium, po vladaju em mišljenju, je u tome što je razvojem iuris gentium u rimskoj državi omogu en pravni saobra aj sa strancima (peregrinima). Staro ius civile nije bilo pristupaxno peregrinima po principu personaliteta, a po svom strogom formalizmu bilo je za njih nerazumljivo i neupotrebljivo. Zato su Rimljani, stupivši u svjetski saobra aj naroxito poslije drugog punskog rata, kada Rim postaje politixki i privredni centar zemalja Sredozemnog mora, morali na i mogu nost pravnog saobra aja i pravne zaštite za strance. Ius gentium je u stvari dio rimskog privatnog prava koji ne vrijedi samo me
u rimskim gra
anima, nego se primjenjuje i u saobra aju gra
ana sa strancima. Svojim sadržajem ius gentium se odnosio uglavnom na vlasništvo i na ugovore.Po nacinu postanka rimski pravnici razlikuju:1.
  
 ¦     ² je pravo koje proizilazi od organa javne vlasti kojima pripada zakonodavna funkcija, te je u pravilu redigirano napismeno,2.
    
 ¦      ² rimski pravnici podrazumjevaju obicajno pravo, tj pravo kojenastaje tako sto odredjeni obicaju dobivaju drzavnu sankciju putem pravne zastite. Prema tome, obicajno pravo se ne stvara pravnim aktom. Vazna sistematska podjela objektivnog prava, koja je presla i u moderno pravo, jeste podjela na:1.
 
 
¦    ² prema Ulpijanovoj def. javno pravo ima u vidu interese rimske drzave. U javno pravo ubrajaju se danas ustavno, upravno i krivicno pravo.2.
  
 ¦     ² prema Ulpijanovoj def. privatno pravo ima u vidu interese pojedinca.

     
U nauci se razlikuju izvori prava u materijalnom i u formalnom smislu.   
     
su faktori koji stvaraju pravo,odnosno akti kojima ti faktori stvaraju pravo. U rimskom pravu kao izvori prava u materijalnom smislu služili su: obixajno pravo, zakoni, magistarski edikti, djelatnost pravnika (jurisprudencija), senatus-konzulti i carske konstitucije.
    
      
 podrazumijevaju se sve one pojave iz kojih možemo crpiti poznavanje nekog prava. To su prvenstveno pisana djela rimskih pravnika (npr.Gajeve institucije i Justinijanova kodifikacija), djela razlixitih nepravnih pisaca (historixara, rimskih govornika itd). Važan izvor su i pravni spomenici, odnosno tekstovi zakona, senatuskonzulta i magistarskih edikata, te isprava o razlixitim pravnim poslovima (ugovori, oporuke, presude itd).
 
   
  odgovara             U doba republike zakone su donosile centurijatske i tributske narodne skupštine. Zakon izglasan u narodnim skupštinama zvao se , a zakoni koje su donosili samo plebejci u plebejskim skupštinama zvali su se    .Izvori prava su obixajno pravo, zakoni, pretorski edikti,  
  
, carske konstitucije, te jurisprudencija.
 x  
     odgovara periodu  . Car je postao jedinim zakonodavcem. Za potrebe postklasixne prakse nastajale su razlixite zbirke sastavljene iz djela klasixnih pravnika (ius) ili carskih konstitucija (leges).Prije Justinijanove kodifikacije1 nastale su 3 zbirke carskih konstitucija ² 2 privatne i 1 službena. Privatne su bile º   
 iz 291.g. n.e. º   
 iz 295.g. n.e.Prva službena zbirka carskih konstitucija bila je º

 
 iz 438.g, saxinjena po nalogu Teodosija II, a sadrži konstitucije od Konstantina nadalje.Dijeli se na 16 knjiga.   
  
-Rimska država egzistirala je oko 13 vijekova. Imaju i u vidu najvažnije prekretnice u razvoju društvenoekonomskih odnosa i privatnog prava, to vrijeme može se podijeliti na 4 razdoblja: 1.Period kraljevstva (754.-510.p.n.e) 2.Period republike, koji se može podijeliti na:a)Rana republika (510.201.p.n.e.),b)Kasna republika (201.27.p.n.e.),3.Principat (27.p.n.e.-235.n.e.),Dominat (235.-565.n.e.)Navedenoj periodizaciji države odgovara i podjela prava: Prva faza u razvoju rimskog prava je        ¦
     Odgovara periodu kraljevstva i rane republike.
          ¦
   
 odgovara periodu kasne republike.   x      x  

   odgovara periodu principata.
 x 
    odgovara periodu dominata. 

ppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppp p

ë   c
º- Zakon XII ploxa donesen je 451.godine p.n.e. od strane narodne skupštine. Oformljena je posebna komisija od 10 patricija nazvana    
 
 , koji su prije pisanja zakona boravili u Grxkoj, da bi se upoznali sa tzv.Solonovim zakonima. Tekst zakona napisan je na 12 bronzanih ploxa koje su bile izložene na rimskom trgu ¦
  
 tako da su svi gra
ani imali priliku da se upoznaju sa sadržajem pravnih pravila. Prve 3 ploxe zakona XII ploxa bile su posve ene sudskom postupku. Prva ploxa je obra
ivala pitanja pozivanja na sud (in ius vocatio), druga raspravljanja pred sudom, a tre a je razmatrala pitanja izvršenja sudske presude i . Plebejci su insistirali upravo na što preciznijem regulisanju ovih pitanja kako bi se stalo u kraj dotadašnjoj zloupotrebi koja je bila najizraženija upravo u primjeni sudskih postupaka. Pored ovih pitanja, Zakon je regulisao i:    x 

               
     x        x    
          . Posljednje 2 ploxe predstavljaju dopunu za prvih 10. Zakon sadrži odre
ene progresivne, ali i nazadne principe. Me
u nazadne se mogu ubrojati princip taliona u kažnjavanju (oko za oko, zub za zub)        
-
 
   
  odgovara            ¦
   
  U doba republike zakone su donosile centurijatske i tributske narodne skupštine. Zakon izglasan u narodnim skupštinama zvao se , a zakoni koje su donosili samo plebejci u plebejskim skupštinama zvali su se    . U ovom periodu uz ius civile poxinje se stvarati
   
 a kao izvor prava javljaju se       i djelatnost pravnika kroz     i     


 º 
-
 

   odgovara periodu  . Car je postao jedinim zakonodavcem. Za potrebe postklasixne prakse nastajale su razlixite zbirke sastavljene iz djela klasixnih pravnika (ius) ili carskih konstitucija (leges). Prije Justinijanove kodifikacije2 nastale su 3 zbirke carskih konstitucija ² 2 privatne i 1 službena. Privatne su bile º   
 iz 291.g. n.e. (sadrži konstitucije od Hadrijana do Dioklecijana) i º  
 iz 295.g. n.e. (dodatak prvoj). Prva službena zbirka carskih konstitucija bila je º  
 iz 438.g, saxinjena po nalogu Teodosija II, a sadrži konstitucije od Konstantina nadalje. Dijeli se na 16 knjiga.

* 

   !ºSaxinjena je u periodu 528.-534.godine, sa ciljem da se pravo sistematizira i otklone do tada vrlo xeste suprotnosti izme
u pojedinih pravnih izvora. Justinijanova kodifikacija sastoji se od 5 dijelova: 1.Kodeks Justinijanus,2.Institucije,3.Digesta,4.Kodeks repeticije prelekcionis,5.Novele.Svi dijelovi su imali jednaku zakonsku snagu, odnosno neposredno su primjenjivani u praksi. Justinijanova kodifikacija predstavlja kodifikaciju cjelokupnog, kako zakonskog prava (leges), tako i tzv.pravnixkog prava (ius). Leges je kodificiran u 2 kodeksa:  
 
 je sadržavao probrane i me
usobno uskla
ene konstitucije ranijih xlanova; 

       sadržavao je Justinijanove institucije izdate za vrijeme njegove vladavine.   predstavljaju najobimniji i najvažniji dio kodifikacije. U njima je kodificirano pravnixko pravo (ius), u 50 knjiga. Sve knjige, osim 30, 31. i 32. podijeljene su na  
 Titule se dijele na odlomke, a odlomci na paragrafe. Svaka knjiga posve ena je odre
enom pravnom pitanju.  
 su ura
ene po uzoru na Gajeve institucije i preuzele su trodijelnu podjelu prava na      i     su jedini dio kodifikacije koji nije pisan latinskim ve starogrxkim jezikom. Sadrže vrlo znaxajne reforme koje je Justinijan izvršio prvenstveno u oblasti porodixnog i nasljednog prava. c" 

      Rob je smatran za stvar (res). Rob nema porodicu. Njegova spolna veza sa ropkinjom nije brak (matrimonium) ve samo faktixko zajednixko življenje (contubernium) bez pravnih posljedica. Na robu gospodar ima pravo vlasništva, kao na svakoj drugoj stvari, pa ga je mogao prodati, dati drugome na uživanje, u zalog ili u zapis ili ga ubiti (ius vitae ac necis). Tužbu i zaštitu za povredu roba mogao je podnijeti samo njegov gospodar, isto kao za životinje ili druge stvari. Izvorni i najstariji naxin postanka ropstva je zarobljavanje neprijatelja u ratu. Ropstvo je nasljedno stanje, pa se dijete ropkinje smatra robom bez obzira ko mu je otac. Po klasixnom pravu carskog doba, dijete ropkinje se smatralo slobodnim ako je majka od zaxe a do poroda, makar i za kra e vrijeme, bila slobodna.     





ppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppp



p

p



cc

  º   Slobodni stanovnici Rima su mogli biti: rimski gra
ani - CIVES, Latini i peregrini. U razdoblju republike Latinima je priznat civitet, a car Karakala je svim slobodnim stanovnicima Carsta podijelio pravo gra
anstva. Rimskim gra
aninom se postaje ro
enjem od roditelja Rimljana, ili od oca Rimljane i majke Latinke s IUS CONUBII, manumisijom po civilnom pravu, dodjeljivanjem gra
anstva pojedinaxnom odlukom ili zakonom.Gubi se: progonstvom, preseljenjem u provincije i dobivanjem prava gra
anstva u drugom gradu. Gra
anin koji ima punu pravnu sposobnost - CIVIS OPTIMO IURE jedino je pater familias. On je imao: rimsku obiteljsku vlas - PATRIA POTESTAS, aktivno biraxko i pasivno biraxko pravo (IUS HONORUM), pravo stjecanja imovinskog prava civilnog prava, pravo vlasništva, oporuxnu sposobnost (da bude imenovan za nasljednika i napravi oporuku), sposobnost sklapanja imovinskopravnih poslova, biti stranka u civilnom pravu, sklopiti valjan brak - IUS CONUBII i tria nomena (pravo na vlastito ime, obiteljsko i nadimak). Ova prava su uživali samo patriciji, nobili i honestioresi. c 

   !-Status familiae je pravni položaj pojedinca u odnosu na porodicu (familia). Vezu porodixnih pripadnika saxinjavala je vlast ku nog starješine (patria potestas) koji se zvao pater familias, a porodixna pripadnost i veza temeljila se na agnaciji (adgnatio) koja je sadržavala podložnost toj vlasti starješine. Status familiae dijeli lica na osobe alieni iuris i sui iuris. Alieni iuris su osobe koje se nalaze pod vlaš u ku nog starješine, a sui iuris su samovlasne osobe. Osobe podvrgnute vlasti patris familias (filli familias) su žena (manu), snahe (inmanu), adoptirana djeca i osobe in mancipio.

c

  
  
  

pravo je skup pravnih pravila kojima se regulišu pitanja pojedinca u nekom društvu. Pravni subjekt je bi e koje može biti nosilac prava i dužnosti. Kada govorimo o statusu subjekta prava, susre emo se sa 2 sposobnosti subjekata prava: pravna sposobnost i djelatna sposobnost. Pravna sposobnost je sposobnost subjekta prava da bude nosilac prava i obaveza. Ta sposobnost se za fizixka lica stixe samim xinom ro
enja, a za juristixke osobe aktom osnivanja. Djelatna sposobnost je sposobnost subjekta prava da oxitovanjem volje proizvodi pravne uxinke u smislu nastanka, izmjene ili prestanka nekog prava. Unutar djelatne sposobnosti današnja nauka razlikuje poslovnu i deliktnu sposobnost. Poslovna sposobnost je sposobnost sklapati pravne poslove, tj.pravnim poslovima (npr.kupovinom, darovanjem, oporukom) proizvoditi pravne uxinke. Ova sposobnost stixe se navršavanjem godina punoljetstva. Prema starom civilnom pravu, punoljetstvo se izjednaxavalo sa polnom zreloš u. Za ženu godine punoljetstva su odre
ene sa 12, a za muškarce sa 14 ili 16 godina. Deliktna sposobnost ili uraxunljivost je sposobnost odgovarati za svoje protivpravna djela (delikte).

c
  -Pravne osobe su socijalne tvorevine kojima pravni poredak priznaje svojstvo subjekta prava. Pravnu i poslovnu sposobnost stixu aktom osnivanja. Do osnivanja pravnih osoba dolazi iz potrebe zadovoljenja nekih potreba i interesa pojedinca, koje on sam ne može zadovoljiti. Kao osnov uxenja o pravnim osobama Rimljani su ostavili princip: ´Ono što duguje pravna osoba ne duguje pojedinac, a ono što duguje pojedinac ne duguje pravna osobaµ. Kasnija pravna nauka izdiferencirala je 3 tipa juristixkih osoba: 1.Korporacije - Suštinu xini udruživanje više osoba u svrhu zadovoljavanja odre
enih ciljeva.2.Zavodi - suštinu zavoda i zaklada xini imovina koja treba poslužiti odre
enoj svrsi.3.Zaklade - Zaklada je jedan od oblika juristixke osobe, gdje je neka imovina ostavljena ´od nekog za neštoµ. Najpoznatija zaklada je Nobelova nagrada. O prirodi juristixke osobe bile su u pandektnoj nauci postavljene razlixite teorije:1.Teorija fikcije i personifikacije polazi od stanovišta da pravnim subjektom po svojoj prirodnoj naravi može biti samo xovjek. Za pravnu osobu djeluju njeni zastupnici. Ovu teoriju zastupali su ve glosatori.Teoriju realne egzistencije Ona pravnu osobu smatra za realnu osobu koju saxinjava kod korporacija ukupnost pojedinaca, a kod zaklada volja zakladitelja. Za pravnu osobu po ovoj teoriji ne djeluju zastupnici, nego njeni organi koji manifestuju volju pravne osobe. U Rimu se kao juristixke osobe pojavljuju: rimska država, gradovi, op ine, udruženja, crkva itd.    

- Suvlasništvo predstavlja odnos gdje više lica imaju pravo vlasništva na nepodijeljenoj stvari. Do suvlasništva najxeš e dolazi naslje
ivanjem, kupovinom neke stvari od više lica, miješanjem nekih stvari itd. Svakom suvlasniku pripada tzv.
 x    koji se izražava u procentima, razlomcima. Taj dio se naziva idealni, alikvotni, zamišljeni dio. Suvlasnik na zajednixkoj stvari nema neki izdvojeni fizixki dio, ve u svakom fizixkom dijelu te stvari on ima svoj idealni dio. Ti suvlasnixki dijelovi mogu biti razlixito odre
eni, neko može imati 30%, neko 20%, a suvlasnixki dijelovi mogu biti i jednaki.

             

cë

º 
-Rimsko pravo za porodicu je upotrebljavalo termin familia, odredivsi je kao skup osoba koje su po prirodi (npr. potomci) ili po pravu (npr. brak, adopcija), podlozne vlasti jedne osobe, tzv. Pater familias-a, tj.kucnog starjesine. Osobenost rimskog porodicnog prava ogleda se kroz instituciju pater familias-a i vlasti koju je imao nad osobama u okviru njegove porodice, kao i nad cjelokupnim porodicnom imovinom. U historijskom razvoju rimska porodica prošla je kroz slijede e faze:1.Konzorcijum je bila zajednica bra e i njihovih potomaka. Ovaj oblik zajednixkog življenja karakteristixan je za period kraljevstva i rane republike, kada je dominantan oblik privre
ivanja bila naturalna privreda, a kolektivna svojina dominantan svojinski oblik. 2.Individualna porodica agnatskog tipa u kojoj se javljaju sve izraženiji procesi izdvajanja individualnog privatnog vlasništva sa naglašenom ulogom pater familias-a. 3.Kognatska ili krvno-srodnixka porodica je konaxan oblik rimske porodice, koju xine roditelji sa svojom djecom i najslixnija je obliku današnje porodice. Javlja se u II, odnosno III vijeku p.n.e. sa pojavom tržišnih odnosa, kada je mogu e da pojedinci žive i rade i izvan svoje porodice uz istovremenu svijest o zajednixkom porijeklu. U ovom obliku vlast pater familias-a znatno je oslabljena, a krvno srodstvo dobiva sve ve i ekonomski i pravni znaxaj u odnosu na dotadašnji oblik srodstva, tzv.agnatsko srodstvo.    

 Vlasništvo je najvažnije i najšire stvarno pravo koje uživa apsolutnu pravnu zaštitu. Rimsko pravo nije izgradilo pojam prava vlasništva. Terminološki ga je odre
ivalo kao 
, a kasnije   . Vlasništvo se odre
uje kao pravna vlast na odre
enoj stvari koju tre a lica moraju poštivati. Nauka je vlasnixka ovlaštenja predstavila kroz tzv.3 osnovna elementa vlasništva: 1.
 ili
 2.
 

 ili 
3.

 ili 
 
 predstavlja ovlaštenje ekonomskog iskorištavanja stvari. 
 

 je šire ovlaštenje, koje pored iskorištavanja stvari podrazumijeva i crpljene plodova ako je stvar plodonosna. 

 predstavlja ovlaštenje neogranixenog raspolaganja sa stvari koje seže do prava uništenja stvari. Rimsko pravo je poznavalo 4 vrste vlasništva:1.Civilno ili kviritsko vlasništvo ,2.Pretorsko ili bonitarno vlasništvo,3.Provincijsko vlasništvo ,4.Peregrinsko vlasništvo

   

c º 
-  je zakonom ure
ena zajednica života muškarca i žene. Brak u rimskom društvu bio je više socijalna nego pravna ustanova. Shva en je kao jedan socijalni odnos koji ima posljedicu u pravu. Slobodni Rimljani rijetko su stupali u brak, a motiv za sklapanje braka bio je stvaranje potomstva, odnosno da se rodi sin kao nasljednik.Slobodni Rimljani su živjeli sa svojom ropkinjom, ako su htjeli mogli su oti i kod drugih žena. Posljedica rimskog shvatanja braka dovela je do moralne krize i pada nataliteta. Rimski brak imao je 2 konstitutivna elementa:1.Faktixka zajednica života izme
u muškarca i žene,2.Affectio maritalis ² volja muškarca i žene da žive baš u braku. Oba elementa bila su potrebna za trajni brak. Zato se rimski brak razvodio prestankom zajednixkog života ili prestankom affectio maritalis.Pored braka, postojali su i drugi oblici zajednixkog življenja muškarca i žene: 1.º 

je bila zajednica življenja roba i ropkinje.2. 
  je bila zajednica življenja slobodnih osoba bez affectio maritalis, najxeš e usljed postojanja nekih braxnih zapreka koje onemogu uju sklapanje braka. Djeca prate status majke.Da bi doslo do sklapanja rimskog braka morale su se ispuniti sljedece pretpostavke:1.Buduci supruznici moral su posjedovati ius connubii ² pravo na sklapanje zakonitog braka.2.Morali su posjedovati prirodnu i djelatnu sposobnost,3.Osobe alieni iuris morale su imati pristanak pater familias-a.Rimski brak je imao dva osnovna oblika:1.º
 
² predstavlja oblik braka gdje zena dolazi pod vlast pater familias-a svoga muza, a sa svojom dosadasnjom familiom raskida i gubi agnatsku vezu.2.  
² zena sutupanjem u brak ne raskida svoje dotadasnje agentske veze i ne dolazi pod vlast pater familias-a svoga muza. Oredjene cinjenice i odnosi mogu se pojaviti kao razlozi koji onemogucavaju sklapanje braka izmedju odredjenih osoba. Tada govorimo o bracnim zaprekama. One mogu imati dvostruko dejstvo:1.
       ² mogu onemogucivati sklapanje braka sa bilo kojom osobom, npr. vec postojeci brak sprjecava sklapanje novog braka.2.        ² onemogucavaju sklapanje braka samo sa odredjenim krugom osoba. Najcesca relevantna bracma zapreka je krvno srodstvo i to u uspravnoj liniji bezogranicenja, a u pobocnoj liniji do 7, odnosno 4. stupnja srodstva. To je zakonska odredba koja se cesto izbjegava u cilju zadrzavanja nasljedstva u jednoj familiji.Rimsko pravo je ustanovilo i jednu specificnu ustanovu tzv. Tempus lugendi, tj vrijeme zalosti z muzem, po kojem zena ne moze stupiti u brak dok ne prodje 10-12 mjeseci. .Justijanovo pravo predvidja citav sistem razvoda braka:1.  
 
 
 ² je opravdani sporazumni razvod zbog krivnje druge strane.2.   
    
 ² sporazumni razvod braka.3.      ² razvod braka

c
 
 

 Patria potestas je doživotna, velika i neogranixena vlast pater familias-a nad osobama i porodixnom imovinom. Ta vlast je postepeno ogranixavana. U odnosu na osobe pod svojom vlaš u, pater familias je imao slijede a ovlaštenja: 1.Ius vitae ac necis ² pravo života i smrti, bilo putem kažnjavanja djece, ubijanja ili izlaganja novoro
enog djeteta. Prilikom odluxivanja o životu i smrti, pater familias je prethodno morao saslušati mišljenje ku nog savjeta (consilium domesticum). 2.Ius vendendi ² pravo prodaje i iznajmljivanja radne snage osoba pod njegovom vlaš u. Ovdje spada i prodaja djece. Po Zakonu XII ploxa pater familias nakon tre e prodaje gubi patriam potestatem.3.Ius vindicandi ² pravo traženja izruxenja agnatskih srodnika koji se trenutno nalaze pod vlaš u tre ih lica. U tu svrhu je u starije doba služila vindicatio filii, a po pretorskom pravu interdictum de liberis exhibendis, item ducendis. Patria potestas nastajalo se ro
enjem, arogacijom, adopcijom i legitimacijom.   predstavlja akt usvojenja osobe sui iuris. To je izuzetno važan statusni xin putem kojeg su cjelokupne porodice, obixno porodice bez nasljednika, dobrovoljno dolazile pod vlast pater familias-a neke druge porodice. Na važnost ovog akta ukazuje xinjenica da se obavljao pred narodnim skupštinama.   je usvojenje osobe alieni iuris. Ona je proizvodila manje važne statusno-pravne uxinke od arogacije.     predstavlja akt pozakonjenja djece ro
ene van braka. Patria potestas prestajala je: 1. D
     . Nakon smrti patris familias, sinovi (i unuci ako im je otac ve umro), postaju sui iuris, te se porodica cijepa na toliko novih porodica koliko je bilo sinova. Žena in manu tako
e postaje sui iuris, ali pada pod tutorstvo.2.     
   oca ili sina porodice. Po capitis deminutio maxima obojica gube svaku pravnu sposobnost, po media gube sposobnost za ius civile, a po minima raskida se me
u njima agnatska veza.3.     Otac je mogao i sam otpustiti sina iz patriae potestatis pravnim poslom koji se zove emancipatio, iz razloga osamostaljivanja sina iz dosadašnje vlasti, po poznatoj formi iz Zakonika XII ploxa o trokratnoj prodaji sina koji tako definitivno izlazi iz oxinske vlasti.       

c*  

Tutorstvo je institucija starateljstva. Starateljstvo predstavlja poseban oblik društvene pomo i osobama koje iz nekih razloga nisu uop e imale, ili su imale djelimixnu poslovnu sposobnost. Postojala su 2 oblika tutorstva : 1.
 

 ² tutorstvo nad nedoraslim,2.

 
² tutorstvo nad ženama. Pod tutorstvo nad nedoraslim osobama ulazile su nedorasle muške osobe sui iuris. Postoje slijede i oblici tutorstva nad nedoraslim:1.
   , ili zakonsko tutorstvo, gdje se za tutora neke osobe postavlja njegov najbliži srodnik. Postojalo je pravilo da je red pozivanja na tutorstvo identixan sa redom pozivanja na nasljedstvo i to slijede im redoslijedom: 
     
  
 i    . Ovako postavljeni tutor nije se mogao odre i tutorske dužnosti, ali je mogao izvršenje tih dužnosti prenijeti na neku drugu osobu putem akta 
  . 2.
     predstavlja postavljanje tutora od strane ostavioca u njegovom testamentu. Ovako postavljeni tutor se putem akta    mogao odre i svoje dužnosti, ali ve preuzetu dužnost nije mogao prenijeti na drugu osobu.3.
   ² tutora nekoj osobi postavlja oblasni državni organ, najxeš e pretor. Ovako odre
eni tutor nije mogao izvršiti abdikaciju, niti je na drugog mogao prenijeti izvršenje tutorskih ovlaštenja. Osnovni zadatak tutora je da savjesno upravlja šti enikovom imovinom. Njegov šti enik se nazivao 
 . U upravljanju šti enikovom imovinom tutor je zakljuxivao pravne poslove u svoje ime, a za raxun šti enika. Ovdje se radi o posebnom obliku posrednog zastupanja.

cÿ   # Skrbništvo je zajednixki naziv za više institucija kojima je zajednixki cilj zaštita imovinskih interesa osoba bez poslovne sposobnosti, ili osoba sa umanjenom poslovnom sposobnoš u. Rimsko pravo poznavalo je 3 osnovna oblika skrbništva:c 
 
  
     
 
º
 
 je skrbništvo nad duševno bolesnim osobama. Te osobe su apsolutno poslovno nesposobne jer usljed svog psihixkog stanja ne mogu shvatiti znaxaj svojih postupaka. Nemaju sposobnost da upravljaju svojom imovinom, jer nemaju pravno relevantnu volju. º
    je skrbništvo nad rasipnikom. Rasipnik je osoba koja neumjereno i nekontrolisano otu
uje svoju imovinu i na taj naxin dovodi u opasnost egzistenciju njegovih najbližih i osoba za xije podizanje je bio odgovoran. Rasipnik je bio djelimixno poslovno sposoban. Mogao je samostalno zakljuxivati one pravne poslove koji su mu donosili korist i uvelixavali njegovu imovinu, npr.prihvat miraza darovanja, dok je za poslove kojima je otu
ivao svoju imovinu ili kojima je stavljao teret na svoju imovinu morao imati odobrenje svog skrbnika. º
 
je skrbništvo nad doraslim maloljetnicima ili minorima, odnosno osobama u životnoj dobi izme
u 14 i 25 godina. Zakonom    se zabranjivalo zakljuxivanje pravnih poslova sa osobama mla
im od 25 godina bez odobrenja njegovog skrbnika. Na ovaj naxin je granica punoljetstva pomjerena sa 12-14 na 25 godina.













 















 















 











 

c
 


-Stvari su prostorno podijeljeni dijelovi vanjske prirode, dostupni ljudima. Odo prvobitno odre
enje pojma stvari kasnije e biti prošireno, tako da e se pod stvarima podrazumijevati sve ono što može biti predmetom pravnih odnosa, sve ono što može ulaziti u nexiju imovinu. Rimsko pravo je izgradilo slijede e podjele stvari:res corporales i res incorporales, odnosno tjelesne i netjelesne stvari. Rimski pravnik Gaj je tjelesne stvari oznaxio kao stvari koje se mogu fizixki dota i, dok se kao netjelesne stvari uzimaju tzv.prava npr.plodouživanje usus fructus, ostavina ili nasljedstvo. res in commercio i res extra commercium, odnosno stvari u pravnom prometu i stvari koje su izuzete iz pravnog prometa. Najve i dio stvari nalazi se u pravnom prometu. One se dijele na res mancipi i res nec mancipi ² u prvo spadaju robovi, stoka (goveda, mazge, konji i magarci) i 4 najstarije poljske služnosti puta i vodovoda. Sve ostale stvari bile su res nec mancipi, npr.sitna stoka, novac, razne pokretne stvari i provincijalna zemljišta. Dio stvari je iz razlixitih razloga izuzet iz stvarnog prometa. Osnovi izuze a mogu biti dvojaki:1.res extra commercium humani iuris ² neke stvari koja po pravnom poretku treba da služe zadovoljavanju potreba svih, ili ve ine ljudi, izuzimaju se iz pravnog prometa. To su res communes omnium (kao npr.zrak, teku a voda, more, morska obala) i res publicae, odnosno stvari koje se nalaze u vlasništvu rimske države (npr.javni trgovi, putevi, javne rijeke, stadioni itd). 2.res extra commercium divini iuris, u koje se ubrajaju: res sacre ² stvari posve ene kultu boga (npr.hramovi i stvari za obavljanje religioznog rituala), res religiosae ² stvari posve ene kultu pokojnika, res sancte ² gradske zidine, gradska vrata.res mobiles i res immobiles, tj.pokretne i nepokretne stvari. Nepokretne stvari se ne mogu premještati. To je zemlja, sa svim što je na njoj sagra
eno ili usa
eno (zgrade, drve e, usjevi itd).Pokretne stvari su one koje se mogu premještati, a da se ne promijeni suština stvari. Tu spadaju i stvari koje se same kre u (robovi i životinje). res fungibiles i res non fungibiles, odnosno zamjenjive i nezamjenjive stvari. Zamjenjive stvari su one koje svoj individualitet u pravnom prometu dobivaju putem mjerenja, vaganja i brojanja (npr.žito, vino, tkanina, brašno itd).Nezamjenjive stvari oznaxene su terminom species. To su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju prema svojim strogo odre
enim individualiziranim osobinama.res consumptibiles i res non consumptibiles, tj.potrošne i nepotrošne stvari razlikuju se prema tome da li se nakon prve namjenske upotrebe uništavaju ili ne. Potrošne stvari npr.su vino, žito, i novac. djeljive i nedjeljive stvari ² pravno djeljive su stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova, a da se pri tome ne umanji njihova vrijednost. Dijelovi i dalje treba da ispunjavaju jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr.zemljišta. Jednostavne stvari, sastavljene stvari i skupine stvari ² Jednostavne stvari su takve stvari koje po uobixajenom shvatanju predstavljaju jedinstvo. To su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju onakve kakve se pojavljuju i u prirodi (npr.životinje, biljke, robovi).


 - Posjed nije pravo. Mora se strogo razlikovati od prava vlasništva. Posjed je faktixko stanje, faktixka vlast na tjelesnoj stvari, neovisno od toga da li posjednik ima neko pravo na toj stvari. Obixno je vlasnik stvari istovremeno i posjednik. Me
utim, neko može biti posjednik a da nije vlasnik stvari i obrnuto. Posjed je xinjenica koja ima odre
ene posljedice u pravu, pa se zbog toga kaže da je     
  xx  . Posjed se sastoji iz 2 elementa:  
 i 
. º 
 predstavlja objektivni element posjeda, a to je faktixka vlast na tjelesnoj stvari. 
 (animus possidendi) predstavlja subjektivni element posjeda, a sadržan je u volji posjednika da stvar posjeduje za sebe. Pravna nauka je izvršila klasificiranje posjeda na slijede e naxine: a)
      ili juristixki posjed je posjed koji sadrži oba pomenuta elementa i zašti en je posjedovnom interdiktnom zaštitom. b)
  
  ili    (držanje) ili izvedeni posjed, predstavlja faktixku vlast na tjelesnoj stvari, bez animus possidendi. Ovdje neko drži stvar za nekog tre eg, ne za sebe. Posjednik je taj tre i, a onaj kod kojeg je stvar je samo detentor.c)
     i  

   Viciozan (pogrešan) je onaj posjed koji je stexen     i   , odnosno silom, prevarno ili prekarist na opoziv ne vra a stvar. Kriterij vicioznosti poseban znaxaj ima u postupku interdiktne zaštite. d)
       i    , odnosno pošteni i nepošteni posjed.      stixe posjed od nevlasnika, a ne zna za tu xinjenicu. Nalazi se u oprostivoj zabludi, a istovremeno je ubije
en u zakonitost svog sticanja.      je posjednik koji zna za nevaljanost svog sticanja ili bi za nju morao znati.e) $
    ili posjed prava predstavlja situaciju u kojoj se pojedinac faktixki ponaša kao da je ovlaštenik nekog prava, faktixki vrši radnje koje xine sadržaj ovlaštenja nekog prava, a da ustvari nema to pravo. Posjed se stixe ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa, tj.      . Sticanje corpus-a sastoji se u sticanju fizixke vlasti na tjelesnoj stvari. Razlikuje se originarno (neposredno) i derivativno (posredno) sticanje posjeda.     sticanje posjeda bilo je nezavisno od volje (ili protiv volje) prethodnog posjednika (npr.kod okupacije).    sticanje posjeda vrši se u sporazumu sa prethodnim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku. Takav prenos posjeda zove se tradicija (    a izvršava se prostom predajom odre
ene stvari iz ruke u ruku. Posjed je bio zašti en posjedovnim interdiktima, posebnim posjedovnim parnicama. Interdikti su uvjetni nalozi koje na zahtjev jedne ili obje strane izdaje pretor, odre
uju i kako se stranke imaju ponašati u konkretnom sluxaju. Interdiktna zaštita ima za cilj uspostavljanje mirnog stanja u društvu. Interdikti su se dijelili u 2 skupine:

         i   


      .  

ë  

-Osobne sluznosti su uvrštene u op i pojam služnosti tek u Justinijanovom pravu. Njihova egzistencija nije vezana za nekretnine, ne traži se postojanje gospoduju e stvari. Osobne služnosti su vezane za osobu ovlaštenika. One su osobna (lixna) prava i ne mogu se odvajati od osobe ovlaštenika. Ova prava su nenasljediva i vremenski su ogranixena prava. Rimsko pravo je poznavalo slijede e osobne služnosti:

 

 

     i    
   
Emfiteuza je stvarno pravo na tu
oj stvari predstavljeno u nasljedivom i otu
ivom zakupu poljoprivrednog zemljišta, koji ima stvarnopravni karakter. Ovo pravo je imalo dugoroxan kontroverzan razvoj, da bi tek u postklasixnom pravu bilo svrstano kao posebno pravo u skupinu stvarnih prava na tu
oj stvari.U istoxnom dijelu rimskog carstva ovo pravo je nosilo naziv   
, od grxke rijexi emfiteuzis ² usaditi, zasaditi. Osnovni cilj uspostave ovog prava je bio kultivisanje napuštenih i neobra
enih poljoprivrednih zemljišta. U Justinijanovom pravu emfiteuza se definiše kao posebno, otu
ivo i nasljedivo stvarno pravo na tu
oj stvari. Emfiteuta je uživao zaštitu putem stvarnopravnih tužbi  

              

  kao   
 .
    je stvarno pravo na tu
oj stvari xiji sadržaj se sastoji u ovlaštenju korištenja zgrade izgra
ene na tu
em zemljištu. Kao stvarno pravo na tu
oj stvari bilo je nasljedivo i otu
ivo pravo. Ovo je specifixna rimska pravna ustanova, koju ne susre emo u drugim pravnim sistemima. Predstavlja pokušaj stvaranja kompromisa izme
u pravnog dejstva principa 
     (po kome je vlasnik zemljišta istovremeno vlasnik svega onoga što se nalazi u zemljištu, na zemljištu i u zraxnom prostoru iznad njega) i potrebe omogu avanja dugoroxnog iskorištavanja zgrade podignute na tu
em zemljištu             

  
- Založno pravo kao stvarno pravo na tu
oj stvari ima funkciju realnog osiguranja vjerovnikovog potraživanja 3 . Založno pravo ogranixava vlasnixko ovlaštenje neogranixenog raspolaganja sa stvari (abusus ili abuti), dok ostala stvarna prava na tu
oj stvari ne ogranixavaju abusus. Založno pravo u pore
enju sa drugim stvarnim pravima na tu
oj stvari ima svoje specifixne karakteristike. To su  , tj.vezanost založnog prava za obvezni odnos. Založno pravo ne može egzistirati bez prethodnog zasnivanja obveznog odnosa. Sudbina založnog prava je u svemu odre
ena sudbinom obveznog odnosa. Historijski posmatrano, u rimskom pravu su postojali slijede i oblici založnog prava:  
    
 i %  ! 
  je najstariji oblik založnog prava kod kojeg založni dužnik prenosi   založene stvari na založnog vjerovnika, uz istovremeno sklapanje sporazuma, tzv.
  
 , po kojem se založni vjerovnik obvezuje da e vratiti vlasništvo založene stvari založnom dužniku kada mu ovaj uredno isplati dug. Preuzeta obveza založnog vjerovnika da e vratiti vlasništvo založene stvari bila je moralne prirode. Njeno ispunjenje zavisilo je od dobre vjere i poštenja založnog vjerovnika. Fiducia se javljala u 2 oblika:  
  
  
 i  
  
    . ! 
  
  
 javlja se uz lukrativne, besplatne pravne poslove me
u prijateljima (npr.posudba).! 
  
     javlja se uz naplatne pravne poslove.

 je oblik založnog prava kod kojeg založni dužnik na založnog vjerovnika prenosi  založene stvari. Založni vjerovnik postaje detentor ili izvedeni posjednik na založenoj stvari i predstavlja e prvi pozitivni izuzetak time što e mu biti pružena interdiktna posjedovna zaštita. Predaji posjeda založene stvari prethodi usmeni dogovor stranaka   
     
. Hipoteka je ugovorni zalog bez posjeda založene stvari. Dužnik i vjerovnik zakljuxuju sporazum da e odre
ena stvar imati funkciju zaloga, s tim da ta stvar i dalje ostaje i u posjedu i u vlasništvu založnog dužnika. Hipoteka se historijski pojavila kod ugovora o najmu poljoprivrednog zemljišta, a poljoprivredni inventar koji služi za obradu tog zemljišta ima funkciju zaloga. Eventualna predaja tog inventara založnom vjerovniku onemogu ila bi realizaciju samog ugovora o najmu. Založno pravo po pravilu nastaje   
  . Zbog akcesornosti založnog prava moralo je postojati potraživanje koje treba osigurati zalogom. Pored toga, založno pravo moglo je nastati i sudskim rješenjem u svhu izvršenja u ekstraordinarnom postupku ili magistratskom odlukom kod uvo
enja u posjed tu
e imovine radi osiguranja (ali bez prava prodaje). To je tzv. 
  
. U carsko doba razvijaju se i zakonska založna prava, tzv.        ¦ 
 
ili   Založno pravo prestaje: a)Prestankom potraživanja.b)Propaš u založene stvari, konfuzijom I odricanjem.c)Ukoliko tre i stekne založenu stvar bona fide i na osnovu valjanog titulus-a, prestaje založno pravo prema njemu za 10, odnosno 20 godina.

ppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppp p

c
   

  
ppppppppppppppppppppppppppp 
 
ppppppppppppppppppppppppppp    
ppppppppppppppppppp 
 
ppppppppppppppppppp   c
pppppppppppppppppppppp     
pppppppppp   


  
pppppppp  

  pppppppppppppppp   
  

  pppppppppppp c 

     pppppppppppppppppppppp cc

     pppppppppppppppppppppppppppppppppp  c 

  pppppppppppppppppppppppppppp c

 
  


  

pppppppppc
  pppppppppppppppppppppppppppppp c

 
ppppppppppppppppp c  
pppppppppppppppppppppppppppppppp ppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppp c
 
 

  p c  

ppppppppppppppppppppppppppppppppppppppppp c   ! pppppppppppppppppppppppppppppppppppp c



pppppppppppppppppppp 
 ppppppppppppppppppppppppppppppppppp   

ppppppppppppppppppppppppppp   

pppppppppppppppppppppppppppppp   

ppppppppppppppppppppppppppppppppppppppp   
p 

p p p 

p