Dzaja Srecko-Politicka Realnost Jugoslavenstva

Srećko M. Džaja

Politička realnost jugoslavenstva ( 1918- 1991) S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu

Svjetlo riječi Sarajevo - Zagreb 2004.

Sadržaj

Predgovor hrvatskom izdanju................................................................................. 7 Predgovor njemačkom izd a n ju ......................................................................... 10 1. Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stv a r n o st..........................................................................................15 1.1. Ideološke z a s a d e ............................................................................................. 15 1.2. Ustroj države i političke str a n k e ................................................................ 22 1.3. Izvanparlamentarni stranački supstituti Tjelovježbena društva i paravojne organizacije................................... 41 1.4. Religijska politika .......................................................................................... 52 Srpsko-pravoslavna c r k v a ............................................................................54 Katolička crkva ...............................................................................................57 Islamska vjerska zajednica ..........................................................................65 1.5. Obrazovna politika ........................................................................................69 Jugoslavenstvo i školska politika................................................................ 69 Tečajevi opismenjivanja ...............................................................................74 Školstvo i socijalni uspon ............................................................................ 77 1.6. Kraj Prve Jugoslavije......................................................................................79 2. Politički sustav Druge Jugoslavije: Permanentni eksperiment .................................................................................57 2.1. Komunisti i Prva Jugoslavija.......................................................................57 2.2. Drugi svjetski rat i komunistička revolucija u Ju goslaviji................... 95 2.3. Obračun s političkim protivnicima ...................................................... 106 2.4. Revolucionarni zahvati u područje privatnoga v la sn ištv a .............. 117 2.5. Isključivanje političkih konkurenata .................................................... 119 2.6. Izgradnja socijalizma do sukoba sa S taljin om ................................... 129 2.7. Raskid sa Staljinom i jugoslavenski socijalizam ...............................135 2.8. Nastanak nove građanske i nacionalne oporbe i raspad Jugoslavije.................................................................... 147 5

Sadržaj

3.

Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj d ržavi............................................175 3.1. Politička implementacija Bosne i Hercegovine u prvu jugoslavensku državu ................................................................... 175 3.2. Političke stranke i mjesto Bosne i Hercegovine u sklopu Prve Ju goslavije.......................................................................... 188 3.3. Obrazovani sloj i kulturna društva u Bosni i H ercegovin i.................202 Srpska P ro sveta .............................................................................................203 Muslimansko društvo G a jr e t..................................................................... 213 Kulturno društvo Narodna U zdan ica ...................................................... 219 Hrvatski Napredak ..................................................................................... 222 3.4. Politički status Bosne i Hercegovine u koncepciji jugoslavenskih kom unista..........................................................................232 3.5. Komunisti i bosansko-hercegovačke vjerske zajednice ..................... 236 Srpsko-pravoslavni k le r .............................................................................. 236 Katolički k le r ................................................................................................. 238 Islamska vjerska zajednica ....................................................................... 243 3.6. Bosanski Muslimani postaju nacijom u Drugoj Jugoslaviji ...................................................................................258 3.7. Savez komunista u Bosni i Hercegovini i jugoslavenski federalizam ........................................................................271 Sažetak................................................................................................................. 289

Dodatak...................................................................................................................... 301 K ratice................................................................................................................. 301 Izvori i literatura ...............................................................................................303 T a b lice..................................................................................................................349 Karte ....................................................................................................................351 Kazalo osoba ......................................................................................................359 Kazalo imena mjesta ....................................................................................... 364

6

Predgovor hrvatskom izdanju

Zatim Gileađani presjekoše Efrajimu jordan­ ske gazove, i kada bi koji bjegunac rekao: "Pu­ stite da prijeđem", Gileađani bi ga pitali: "Jesi li ti Efrajimovac?" A kada bi odgovorio: "Ni­ sam", oni bi mu kazali: "Hajde reci: Šibolet!" On bi rekao: "Sibolet", jer nije mogao dobro izgovoriti. Oni bi ga tada uhvatili i pogubili na jordanskim plićacima (Suci, 12,5-6).

Jezična srodnost među južnim Slavenima potaknula je pojedine pripadnike inteligencije, osobito hrvatske, da polovicom 19. st. po­ čnu kovati planove ne samo o oslobođenju ispod tuđinskih vladavina, nego i o zajedničkoj kulturnoj i političkoj budućnosti južnih Slavena. Do 1918. godine jugoslavistički je projekt živio samo u glavama pojedinaca, i to u nejasnom, difuznom stanju. Dosadašnja historio­ grafija nije pružila pouzdane odgovore, kako je u tome programatskom razdoblju jugoslavenstvo bilo zamišljano, uz ostalo nema niti jednoga sustavnog istraživanja o izrazu dvoimeni narod (Hrvati i Sr­ bi), koji je onda, u klimi Prvog svjetskog rata pretvoren u troimeni narod (Slovenci, Hrvati i Srbi), našao mjesto u gotovo svim doku­ mentima o nastajanju prve jugoslavenske države i igrao ulogu šiboleta i siboleta u političkim razračunavanjima Prve Jugoslavije (19181941). Srpska je strana pod tim shvaćala tri plemena jednog jedin­ catog naroda, dok su Slovenci i Hrvati u izrazu gledali tri naroda, pa u skladu s tim tražili (kon)federativni oblik države. Građanska politi­ ka nije uspjela naći miran izlaz iz toga spora. "Jugoslavenski san", instrumentaliziran za ciljeve srpskog velikodržavlja, pogodovao je bujanju političkog ekstremizma, prije svega u obliku srpskog četništva i hrvatskog ustaštva, i rasplinuo se tijekom Drugog svjetskog ra­ ta u međusobnim krvavim obračunima između četnika, komunista i ustaša. Nakon što su iz Drugog svjetskog rata izišli kao pobjednici, komu­ nisti su uskrisili jugoslavenstvo, ideologem o troimenom narodu pro­ širili u ideologem o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i narod­ nosti (Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Bosanskih 7

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Muslimana, Albanaca, Mađara itd.) i opet ga instrumentalizirali za vlastiti totalitarni oblik društva i vlasti. Kako su obje realizacije tekle u praksi, time se bavi ova knjiga. Pri tome je posebna pozornost posvećena povijesnim i političkim pro­ cesima u i oko Bosne i Hercegovine tijekom 20. stoljeća. S obzirom na današnju, često žučljivu kontroverzu oko propasti jugoslavenstva, te u biti jugoslavističku, da ne kažem jugonostalgičarsku tezu da su etnonacionalizmi srušili jugoslavenski projekt, autor je suprotnog mišljenja, da je, naime, u druge svrhe instrumentalizirano jugoslavenstvo u objema svojim realizacijama - mo­ narhističkoj i komunističkoj - proizvelo ili barem pogodovalo bujanju etnonacionalizma. Jer, ni u jednoj od svojih realizacija jugoslaven­ stvo nije predstavljalo zdravu alternativu političkim ekstremizmima, nego su se realizatori jugoslavenskog projekta ponašali više-manje nasilno kao i njihovi ekstremistički suparnici, tako da je umjesno pitanje: nisu li se jugoslavenski komunisti pri likvidaciji četničkog i ustaškog fašizma okrutnije ponijeli negoli Saveznici pri likvidaciji nacionalsocijalizma u Njemačkoj? Drugim riječima: nije li sukob fašizma i komunizma u jugoslavenskom slučaju značio - biblijski rečeno - izgonjenje sotone pomoću belzebula (v. Matejevo Evanđelje 12,26-27), posebno u hrvatskom slučaju, gdje je komunizam među prosječnim pripadnicima hrvatskog naroda ostavio jednako duboke traume, kao što je to ustaštvo ostavilo na pripadnike srpskog i ži­ dovskog naroda? Na to se pitanje ne može odgovoriti antifašističkim parolama komunističkog tipa, nego ozbiljnim komparatističkim istraživanjima i politikom jednakih mjerila prema zločinima na bilo kojoj strani. Autor se trudio oko komparatističkog pristupa složenom južno­ slavenskom kompleksu već na početku svoga povijesno-istraživačkog rada, koji je započeo prije 35 godina u okvirima historio­ grafije bosanskih franjevaca i nastavio ga izvan ovih okvira sa svo­ jim istraživačkim projektima u međunarodnoj klimi munchenskih znanstvenih ustanova. Kroz prijevode autorovih knjiga, pisanih dakle pod premisama europske historiografije, njegovi istraživački rezultati postaju sa­ stavnim dijelom južnoslavenskog historiografskog diskursa, bez kojega se ne mogu prevladati nagomilane traume iz prošlosti i izgra­ diti politička arhitektura, koja neće biti osjetljiva na povijesne potrese, kako je to bivalo u svim dosadašnjim političkim projektima na ovim prostorima. Jer, bez pravog poznavanja prošlosti nema ni pravog razumijevanja sadašnjosti. 8

Predgovor hrvatskom izdanju

Posebno zadovoljstvo autor izražava što je nakladnik hrvatskog prijevoda ovoga njegova zadnjeg opsežnog istraživačkog rada zajed­ nica u kojoj je otpočeo svoje bavljenje povijesnom znanošću. Time se krug na neki način zatvorio. Nadam se da će čitatelji u ovoj knjizi naći informacije za vlastita razmišljanja, a mlađi istraživači uporišta za daljnja istraživanja. Miinchen, koncem ožujka 2004.

Srećko M. Džaja

9

Predgovor njemačkom izdanju "Narodi južnoslavenske regije nose sa sobom svoju povijest ne samo kao objektivnu prošlost koja uvjetuje djelovanje u sadašnjosti, nego isto tako kao subjektivnu prošlost. Prošlost oblikuje njihovu svijest i pruža im građu iz ko­ je oni pletu svoje predodžbe i o prošlosti i o budućnosti" John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London 2000, str. 413-414.

Početkom 70-ih godina, dok sam još živio u Sarajevu, pričao mije jedan likovni umjetnik kako je protekla rastava njegova braka pred sudom. Njegova mu je žena, reče mi, pred sudom predbacivala sve moguće. A on, njezin muž? On je mirno slušao i tek na kraju ukratko rekao: Sve je točno! Samo, ovdje se radi o posljedicama. Uzroci leže na drugom mjestu, ali o tome ne mogu i ne bih želio govoriti. Ovaj događaj uzimam kao prikladnu metaforu za pokušaje objaš­ njenja raspada jugoslavenske države. Jugoslavenska višenacionalna država, koja je dva puta bila uspostavljana - 1918. i 1945. - raspala se oba puta u krajnje okrutnim ratovima. Drugi bi slom mogao biti konačan, kako se nagovještava u naslovu knjige: "Zemlja bez povrat­ ka".1 Možda u slutnji da je jedna povijesna tvorevina propala bez izgleda na ponovni povratak, leži razlog za to da i dalje traje povi­ jesni interes za uzroke koji su doveli do raspada. Paleta objašnjenja postaje sve veća. U nacionalnim i nacionalističkim tumačenjima Slovenaca, Hrvata, Albanaca i Bošnjaka (Bosanskih Muslimana) identificira se srpski zahtjev za hegemonijom kao grobara; raspad države tumači se kao oslobođenje iz "jugoslavenske tamnice naroda", a srpska se strana proglašava odgovornom za rat. Nasuprot tome, srpska je strana progla­ sila krivim separatizam i secesionizam nesrba, prije svega Albanaca, 1 Svein Monnesland: Land ohne Wiederkehr. Ex-Jugoslawien: Die Wurzeln des Krieges. Klagenfurt/Celovec 1997. 10

Predgovor njemačkom izdanju

Hrvata i Slovenaca, te u svoj lanac optužbi uvrstila političko djelo­ vanje USA, Njemačke, Vatikana i Komunističke internacionale. Dosada se većina vanjskih analitičara Jugoslavije zanimala manje za pitanje krivnje za rat. Oni su se, naprotiv, posvetili problemu zašto u Jugoslaviji nije bio samo pometen komunistički režim, kako se dogodilo u drugim istočnoeuropskim državama, nego se istodobno cijela državna konstrukcija razdrobila a pojedini se dijelovi jugosla­ venske federacije raspali. Pritom većina tumača raspad jugoslaven­ skog sklopa naziva dezintegracijom koju su prouzročili jugoslavenski etnonacionalizmi. U svezi s time postavlja se pitanje zašto je nacionalizam u objema jugoslavenskim državama (1918-1941, 1945-1991) postigao tako visoku konjunkturu. Zašto se jugoslavenske etnije nisu integrirale u moderni politički demos? I zašto je politički razvitak jugoslavenstva išao čak u suprotnim smjerovima? Prva je Jugoslavija (1918-1941) bila proglašena državom Srba, Hrvata i Slovenaca u očekivanju da će se sva tri plemena (naroda) vrlo brzo utopiti u jednu suvremenu naciju. Ali, dogodilo se suprotno. Broj jugoslavenskih naroda nije se smanjio, nego se povećao s tri na šest, ne računajući u to nacionalne manjine, među kojima su najjače skupine tvorili Albanci na jugu (Kosovo i Makedonija) i Mađari na sjeveru (Vojvodina). U Drugoj su Jugoslaviji (1945-1991) kao politički ravnopravni narodi, uz Srbe, Hrvate i Slovence bili još priznati Crnogorci, Makedonci i Bosanski Muslimani. Zašto se to sve dogodilo? Engleski sociolog John B. Allcock formulirao je jedno tumačenje Jugoslavije u okviru teorije modernizacije i globalizacije, definirane kao svjetski proces, koji je započeo s pojavom kapitalizma na početku novoga vremena a danas je dostigao jasne dimenzije. Oslanjajući se na shvaćanje Anthonya Giddensa Modernity is inherently globalising, Allcock nastavlja: Giddensov moderni svijet je jedan; nije to više svijet koji se podijelio na moderni i predmoderni, ili industrijski i predindu­ strijski. Više nije popularna ni podjela svijeta na Prvi (razvijeni, kapitalistički) svijet, Drugi (socijalistički) svijet i Treći (siromašni i nerazvijeni) svijet. Procesi na koje Giddens ukazuje dijelom su ovisni o industrijalizaciji, ali su također sposobni udaljiti se od nje u smislu da je cijeli svijet dodirnut modernizacijom. Dakle, moderni svijet treba sada razumjeti kao globalni sustav.: 2 John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London 2000, str. 20. 11

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Polazeći od ove definicije, Allcock u glavnim linijama slijedi povi­ jest gospodarstva jugoslavenskog prostora od početka novoga vijeka do danas i dolazi do rezultata daje ovaj prostor, koji je do 1918. sta­ jao pod osmanskom i habsburškom tuđinskom vlašću, na objema stranama imperial bordelands (John Lampe) ostao takoreći "europ­ sko stražnje dvorište". U gospodarskom i socijalnom pogledu jugo­ slavenske bi povijesne regije, prema Allcocku, imale vrlo sličan hori­ zontalni ustroj i tako bi već u predjugoslavenskom vremenu pred­ stavljale jednu jedinstvenu regiju. Već tada bi južna Europa par­ ticipirala doduše u procesima modernizacije, ali samo kao periferna i zaostala pokrajina s obzirom na zapadnu i srednju Europu kao središte modernizacije. Slom Jugoslavije Allcock tumači kao aborted modernity project ' i odgovornom za to proglašava etnonacionalističku politiku a da se pritom točnije ne bavi vertikalnim ustrojem jugoslavenskog društva (jugoslavenskih naroda). U Allcockovoj se interpretaciji problematičnom čini redukcija jugo­ slavenskih povijesno različito obilježenih regija na jedno jedinstveno područje i, drugo, prenaglašavanje imaginativne snage pri nastanku modernih nacija, koje se naglašeno interpretira kao imagined communities (Benedict Anderson). Dakako da su suvremene nacije poli­ tički projekti u kojima je mašta, doduše, igrala i još uvijek igra veliku ulogu, ali ne tako odlučujuću kao da bi mnogostruka (ne samo gospodarska!) usidrenja u povijest bila beznačajna. Sve u svemu, Allcockova interpretacija djeluje kao pogled iz ptičje perspektive, pri čemu se pojedini dijelovi jugoslavenskog povijesnog krajolika gleda­ ju kao uvelike identični umjesto da ih se promatra diferenciranje. Ovo je istraživanje pokušaj da se iz stručne povijesne perspektive Jugoslavija kao politički fenomen učini transparentnijom, tj. kao rezultat suigre različitih povijesnih čimbenika koji su sudjelovali na jugoslavenskom projektu. Najprije, radi se o dijelovima koji su bili skupljeni u jedno, kao i o konceptima, prema kojima su bile uspostavljene Prva i Druga Jugo­ slavija. U pozadini stoji jugoslavenstvo kao difuzna ideologija, a u središtu pozornosti jugoslavenstvo kao politička praksa od nastanka jugoslavenske države 1918. do njezina drugog sloma 1991. Glavna pozornost usmjerena je na političke čimbenike koji su sudjelovali u jugoslavenskom projektu bilo da su ga prihvaćali ili odbijali. Cilj nije ubražđenje jugoslavenske povijesti u jednu zatvorenu teoriju, i to ne samo zato što se radi o stručno-historijskom istraživanju, nego i iz 3 Allcock, na nav. mj., str. 413. 12

Predgovor njemačkom izdanju

uvjerenja da se i najsofisticiranije teorije, kao npr. ona hegelijanska ili marksistička, na koncu konca razbijaju, odnosno falsificiraju. U jugoslavenskoj su drami sudjelovale snage s tako različitim svjeton­ azorima da bi njezino ubražđenje u jednu zatvorenu teoriju bio vrlo rizičan pothvat. Budući da se ovdje glavna pozornost poklanja jugoslavenstvu kao političkoj praksi, drugi će aspekti i dostignuća obiju jugoslavenskih država, kao npr. politika industrijalizacije, kao i agrarna, socijalna i kulturna politika, biti samo neizravno dodirnuti, ukoliko su, naime, prouzrokovali pomake u shvaćanju jugoslavenstva. Posebno se poglavlje, iz dvaju razloga, posvećuje Bosni i Hercegovini: S jedne strane zato što je ova dvočlana zemlja ušla u jugoslaven­ sku državu kao kulturalno izrazito mješovit krajolik, a s druge strane zato što je ona od jedne periferne pokrajine, najprije u Osmanskom Carstvu a nakon toga u Podunavskoj Monarhiji postala geografskim središtem jugoslavenske države. Promjenom od periferije do geografskog središta nove države automatski su se, s obzirom na Bosnu i Hercegovinu, premjestila te­ žišta od vanjske u unutarnju politiku. Time je ova dvočlana zemlja sa svojom multikulturalnom baštinom postala par excellence slučaj testi­ ranja jugoslavenskog političkog sustava. U zaključku se na temelju rezultata istraživanja postavljaju dva sljedeća pitanja: Prvo: Je li Jugoslavija ikada bila normalna, to znači na širokom konsenzusu uspostavljena država, koja je doživjela radi­ kalnu dezintegraciju, ili je bila jedna pogrešna politička konstrukcija koja se neizbježno morala raspasti? Drugo: u kojemu je kontinuitetu i diskontinuitetu stajala Titova Jugoslavija prema Kraljevini Jugoslaviji? O stanju istraživanja nakon ponovnoga sloma Jugoslavije slje­ deće: gledom na vrijeme postojanja jugoslavenske države promijeni­ la se pozicija povjesničara u jednoj točki; on se sada nalazi pred jed­ nim uvelike dovršenim povijesnim fenomenom, pa analitički pristup u principu postaje lakši. Doduše, ostaju poteškoće pri kritičkoj upotrebi primarne i sekundarne literature. Naime, u jugoslavenskom se slu­ čaju čovjek suočava s jednim političkim sustavom, koji je na vlasti­ tom imidžu radio ne samo marljivo i mnogo, vrlo mnogo, nego i svje­ sno jednostrano. Posljedica je gotovo nepregledno mnoštvo publika­ cija s jednostrano postavljanim pitanjima i često nepouzdano objav­ ljenim izvorima. Ponekad su se u tisku, kao i u objavljenim publika­ cijama izvora, iz političkih motiva bez obilježavanja jednostavno ispuštali čitavi odlomci tekstova, prije svega u fazama osnivanja obiju 13

P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- w i )

jugoslavenskih država, kad se željelo političke protivnike obezvrije­ diti i ušutkati. Brojni leksikoni i enciklopedije Druge Jugoslavije vrve detaljima pro domo sua i istodobno informiraju škrto i s mnogo praznina o građanskom društvu Prve Jugoslavije. Prije svega se mogu ustanovi­ ti površnosti, netočnosti i velike praznine u izvještajima o vjerskim zajednicama ili kulturnim udrugama. U ovoj se studiji pokušavaju zatvoriti takve praznine u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Pritom se glavna pozornost posvećuje poje­ dinim bosansko-hercegovačkim konfesijama i onim kulturnim udru­ gama koje su nastale u predjugoslavenskom vremenu i nakon toga se, zajedno s vjerskim zajednicama, iskazale kao uporni čuvari na­ cionalnog identiteta u "bosanskom loncu". Budući da se ovdje uglavnom radi o jednoj sintezi, neobjavljeni arhivski materijali, iz praktičkih razloga samo su iznimno mogli biti konzultirani. Ova se iznimka odnosi na privatnu arhivu bosansko-hrvatskog političara Branka Mikulića (1928-1994). Pristup Mikulićevoj arhivi velikodušno mi je omogućila njegova kći Planinka Mikulić (1951-2001). Ovdje joj još jednom srdačno zahvaljujem i izražavam žaljenje zbog njezine prerane smrti. Osim toga, moja zahvalnost ide i osoblju biblioteka u Munchenu, Zagrebu i Sarajevu, kao i brojnim poznanicima i prijateljima koji su mi pomagali u nabavljanju literature. Posebno zahvaljujem ovdje neimenovanim prijateljima koji su mi na bilo koji način pomogli pri radu na rukopisu. Velika hvala Volksvvagenovoj zakladi za financiranje projekta. Na koncu, srdačno zahvaljujem voditeljima Sudost-Instituta u Munchenu, gospodinu prof. dr. Edgaru Hoschu i gospodinu dr. Karlu Nehringu, za objavljivanje u nizu Untersuchungen zur Gegenvvartskunde Sudosteuropas. Studija stoji u kontinuitetu s mojim istraživanjima predjugoslavenskih razdoblja bosanske povijesti i s obzirom na Bosnu i Hercego­ vinu predstavlja treći dio jedne historiografske trilogije. Munchen, u listopadu 2001.

14

S. M. Džaja

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

"Čak će i samo ime u ovim područjima, pod­ ložnim dvama svjetovnim i trima duhovnim vladarima, biti kamen spoticanja; jer ni turski, ni ilirski, ni hrvatski Srbin ne prihvaćaju da se zovu Srbima." Wuk's Stephanovitsch kleine serbische Grammatik verdeutscht und mit einer Vorrede von Jakob Grimm [Vuk Stefanović Karadžić, Mala srpska gramatika, prevedena na njemački i s predgovorom Jakoba Grimma], Leipzig/Berlin, 1824, str. XXIII. "Postoji Jugoslavija, ali ne postoje Jugo­ slaveni/' Srpski političar Jovan M. Jovanović, 1928. [Seton-Watson Correspondence 1976, II, br. 165, str. 175].

I.l. Ideološke zasade Dugo je vremena jugoslavenski društveni model važio u očima vanjskoga svijeta kao uspjela simbioza različitih kultura i tradicija. Ali, krajnje okrutnim slomom Jugoslavije 1991/1992. izronio je na površinu svežanj pitanja, tako da je potrebno još jednom preispitati povijesne i društvene temelje ove države da bi se shvatilo ne samo kako nego i zašto se sve to moglo dogoditi. U postojećoj, gotovo nepreglednoj, literaturi može se mnogo toga pročitati o nastanku jugoslavenske države. Težište tema tvori izbor političkog sustava. Koji je politički sustav bio uveden da bi se stvo­ rilo jedinstvo u jednom nehomogenom društvu? Nakon raspada države pomaknula su se težišta istraživanja na one elemente koji su ovaj sustav doveli do pada. Jasno je da u tome ima­ ju udjela i vanjski politički čimbenici. Ipak, ovi se čimbenici u prove­ denom istraživanju malo ili nikako ne uzimaju u obzir u uvjerenju da su oni samo neizravno djelovali na oblik i kvalitetu političkog susta­ va. Naime, životna je (ne)sposobnost političkog sustava po svoj prilici 15

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

u najvećoj mjeri uvjetovana unutarpolitički. Najprije treba naglasiti da je država Jugoslavija bila sastavljena od više politički i kulturalno heterogenih područja koja ranije nikada nisu bila zajedno (v. kartu 1, tablica 1). Već je i iz ovoga razloga ujedinjenje bilo riskantan pot­ hvat, koji je od osnivača države zahtijevao precizno sagledavanje "gradbenih elemenata" i njihovo oprezno slaganje. Ali, umjesto toga nalazimo nejasne predodžbe i brzoplete korake! Kao datum osnivanja uzima se 1. prosinca 1918. Mjesec dana ra­ nije bila je osnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba iz južnoslaven­ skih dijelova nestaloga Habsburškog Carstva.4 1. prosinca pojavila se jedna delegacija ove države pred princom prijestolonasljednikom Kraljevine Srbije Aleksandrom I. Karađorđevićem (1888-1934, od 1909. princ-regent, od 1921. kralj) i objavila političku volju da se država Slovenaca, Hrvata i Srba ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom i da se pretvori u jedinstvenu i parlamentarnu državu. Nakon toga je princ-regent Aleksandar objavio "u ime njegova veličanstva kralja Petra ujedinjenje Srbije [Crna Gora nije bila spomenuta] sa zemlja­ ma nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu Kralje­ vinu Srba, Hrvata i Slovenaca". Činu utemeljenja prethodio je niz izjava u kojima je bila objavlje­ na volja različitih političkih grupacija za jednom zajedničkom južno­ slavenskom državom. Najvažnije bi bile ove: 1. Niška (Srbija) deklaracija, kojom je srpska narodna skupština 7. prosinca 1914. prihvatila "jugoslovenski program" srpske vlade; 2. Svibanjska (majska) deklaracija jugoslavenskih parlamentaraca u bečkom carevinskom vijeću od 30. svibnja 1917, u kojem se zahtijevalo osnivanje jedne južnoslavenske države unutar Podunavske Monarhije;5 3. Krfska deklaracija od 20. srpnja 1917, u kojoj su srpska vlada i Jugoslavenski odbor (južnoslavenski politički emigranti iz Austro-Ugarske za vrijeme Prvog svjetskog rata) ugovorili ujedi­ njenje austro-ugarskih južnih Slavena s Kraljevinom Srbijom. 4. Osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba između 5. i 8. listopada 1918. u Zagrebu, koje je preuzelo političku vlast u južnoslavenskim dijelovima Austro-Ugarske i 29. listopada 1918. proglasilo Državu Slovenaca, Hrvata i Srba kao politički provizorij; 4 O problemu kronologije nastanka ove kratkotrajne države Boban, 1992a; Sirotković, 1992. 5 O tome prije svega Matijević, 1996. 16

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

5. Izjava političkog zastupništva Vojvodine 25. studenoga 1918. o priključenju Kraljevini Srbiji; 6. Izjava crnogorske Narodne skupštine 26. studenoga 1918. o priključenju Kraljevini Srbiji.6 Ovdje ispuštamo utjecanje i uvjetovanje događaja međunarodnog značenja na ove i druge, ovdje nespomenute, korake budući da su oni samo neizravno djelovali i uvjetovali7oblik i karakter jugoslaven­ skog političkog ustava. Mnogo važnija bila je ranija priprema na ideo­ loškoj ravni i u području stvaranja političkog mišljenja, koje je formi­ ralo političku volju za ujedinjenjem. Radi se o ideji jugoslavenstva koja je nastala u 19. stoljeću i pozna više varijanti. Međutim, o tome do danas nema znanstvenog konsenzusa.8 Primijenjena varijanta našla je svoj izraz u jednoj jezičnoj odrednici koja se nalazi u svim dokumentima ujedinjenja, iako u različitom redoslijedu; to je sintag­ ma o "troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca". Ova se sintag­ ma provlači kao crvena nit kroz pripremne i osnivačke dokumente. Njezino shvaćanje i politička primjena bili su glavna točka sporenja u jugoslavenskoj drami kako pri osnivanju tako i pri daljnjem obliko­ vanju prve jugoslavenske države. U biti, radilo se o pitanju što se podrazumijevalo pod imenima Srba, Hrvata i Slovenaca - tri naroda ili samo tri plemena jednoga jedinog naroda. Takozvani integralistički jugoslavisti su u trima imenima vidjeli samo prošle oblike i zahtijevali su brzo utapanje triju plemena u jednu jedinstvenu naciju s novim imenom Jugoslaveni. Velikosrpska varijanta jugoslavenstva je Srbe, Hrvate i Slovence također shvaćala kao tri plemena, ali je odbijala utapanje Srba u jedan narod Jugoslavena. Osim toga, čini se da velikosrpski orijenti­ rana politička klasa spomenutu sintagmu nije primjenjivala na Srbiju (i Crnu Goru) nego samo na Južne Slavene u Podunavskoj Monarhiji i zamišljala njihovo ujedinjenje kao stapanje sa srpskim narodom i srpskom državom. Prema integralističko-jugoslavističkoj kao i velikosrpskoj ideologiji strane su sile raskomadale jedan u prošlosti navodno jedinstven narod 6 Odgovarajući pisani akti mogu se, između ostaloga, naći u: Petranović i Zečević 1988, str. 27-138. 7 O tome opširnije Čulinović, 1961, I, str. 17-150. O Niškoj deklaraciji Janković 1969. i Stanković (1) 1985, str. 147-186. 8 O tome u pregledu prije svega Behschnitt, 1980, str. 44-53. 17

P olitička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

i međusobno ga politički i kulturalno otuđile. Ujedinjenje ne bi tre­ balo samo donijeti oslobođenje braće po krvi od tuđinskih vladavina nego također i odstranjenje "naplavljenih" stranih utjecaja i povra­ tak navodno jedinstvenom nacionalnom podrijetlu - prema jugoslavističkom shvaćanju u jednom novom odijelu, a prema velikosrpskoj predodžbi u srpskom ogrtaču. Nesrpski Južni Slaveni - prije svega Hrvati i Slovenci - očekivali su, naprotiv, da njihovi kulturni i nacionalni interesi budu u novoj državi snažnije zastupljeni nego u Austro-Ugarskoj. Zbog toga, kao i iz straha od teritorijalnog presizanja Italije i Austrije, njih u fazi ujedinjavanja nije smetalo uvrštavanje u pleme. Međutim, kad su u tome počeli osjećati potiskivanje njihovih nacionalnih interesa i ten­ dencije asimilacije, okrenuli su se tumačenju da se ne radi o tri ple­ mena jednoga jedinog naroda, nego o tri različita naroda. Prema tome, bizarna sintagma o troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca igrala je u jugoslavenskom procesu ujedinjenja ulogu šiboleta [o značenju ove riječi usp. Suci 12,5-6]. Za to što je do toga došlo i kako se to zbilo, imala bi prije svega odgovarati slavistika u svojoj fazi konstituiranja kao znanost na prijelomu 18. i 19. stoljeća. Ova je okolnost sa svoje strane ohrabrila srpsku politiku, da od velikosrpskih i svesrpskih formulacija nakon izbijanja rata prijeđe na jugoslavenski ideologem, barem na verbalnoj ravni.9 To se dogodilo već spomenutom Niškom deklaracijom 7. prosinca 1914, u kojoj su se srpski ratni ciljevi iskazivali kao "jugoslovenski program". U skla­ du s time se sintagma ” 0 dvoimenom narodu Srba i Hrvata",10nasta­ la u drugoj polovici 19. stoljeća, nakon izbijanja rata proširila u sin­ tagmu o "troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca".11 Velikosrpske predodžbe sežu doduše duboko u prošlost,12 ali poli­ tički brizantne postale su tek nakon nastanka Kneževine Srbije 1830. Jedan od ciljeva novoosnovane srpske države bilo je oslobađanje i onih Srba, koji su se za vrijeme brojnih austrijsko-turskih i mletačkoturskih ratova preselili u sjeverne i zapadne provincije jugoistočne Europe. Lingvističko opravdanje integracije i ovih nesrpskih provin­ 9 U 19. stoljeću je srpska vlada jedan jedini put, u svibnju 1867, ugovorila s Hrvatima jedan zajednički jugoslavenski program, ali je ugovor iste godine pogazila. O tome Korunić, 1986, str. 322, 388. 10 Još uvijek nedostaje tematsko istraživanje ove sintagme. Zabilježena je kod hrvat­ skog povjesničara Franje Račkog: Odlomci iz državnog prava hrvatskoga naroda za narodne dynastie. Beč, 1861, str. V. 11 O tome Stanković, 1985 (1), str. 155-158. O kasnom primanju Slovenaca u jugoslavistićki koncept u hrvatskim i srpskim školskim knjigama Jelavich, 1992, str. 238-239. 12 Vidi Džaja, 1984, str. 117-131. 18

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

cija u politički srpski korpus dao je srpski jezični reformator i lingvistički ideolog Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864). Vuk je u slavistici uživao vrlo visok ugled kao uspješan istraživač na polju jezika i reformator književnog jezika Srba i Hrvata. Para­ doksalno je da su točno istraživanje njegova pothvata odnosno nje­ govih literarnih predložaka, kao i preciznije osvjetljavanje političke misli, kojom su isprepleteni njegovi jezični pogledi, slavisti započeli tek u najnovije vrijeme, nakon sloma Jugoslavije.13 Za Vukovo lingvističko djelovanje, kao i za njegov opis jezične situacije u južnoslavenskom prostoru, vjerojatno je bilo presudno po­ znanstvo sa slovenskim slavistom Jernejem Kopitarom (1780-1844).14 Kopitar je podupirao Vuka ne samo u njegovim lingvističkim istra­ živanjima, nego gaje istodobno upoznao s teorijama ondašnjih slavi­ sta o slavenskim narodima i slavenskim jezicima. Slavisti su slaven­ ske narode pogrešno percipirali, njihove su jezike klasificirali ne­ primjereno i nudili su pogrešna objašnjenja.15 Tako bi prijedlog J. Dobrovskog (1753-1829) da se umjesto pojma Slaveni primijeni kao nadređen pojam Srbi Vuku bio samo dobrodošao. Jedno daljnje, još konkretnije ohrabrenje dao je P. J. Šafarik (1795-1861) svojim go­ vorom "o jeziku i literaturi katoličkih Slavosrba (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca)" na jednoj strani, i "Slavosrba grčkoga obreda" - pod čime nije mislio samo Srbe nego i Bugare - na drugoj strani.16 Time je pripravljen put Vuku da sve južne Slavene koji govore što­ kavskim dijalektom proglasi Srbima. Ovaj je koncept Vuk izložio u jednom 1836. (po vlastitoj tvrdnji) napisanom i 1849. objavljenom članku pod čudnim naslovom Srbi svi i svuda. U njemu su Hrvati koji govore štokavski označeni kao "Srbi katoličke vjere" a Bosanski Mu­ slimani kao "Srbi islamske vjere". Vuk je samo dopustio da Hrvati koji govore čakavskim dijalektom u Istri i na dalmatinskim otocima, kao i kajkavci u zagrebačkoj regiji i u području oko Mure i dalje ostanu Hrvati.17 Budući da se štokavski Hrvati i Bosanski Muslimani nisu dali dragovoljno upregnuti u njegovu konstrukciju "o Srbima triju obreda", Vuk je konstatirao da "ako oni ne žele biti Srbi, onda nemaju nikakvo nacionalno ime". U svojim prije toga napisanim i za lingvističku znanost zanimljivim djelima, prije svega u Srpskom rječniku 13 Erdmann-Pandžić, 1993. 14 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1976), str. 470-471 (J. Hahn). 15 Stančić 1995 . 16 O tome i sljedećem Grčević, 1997, str. 63-112. 17 U jednom pismu iz 1858. godine Vuk pravim Hrvatima naziva samo čakavce, a kajkavce ne spominje. Erdmann-Pandžić, 1993, str. 15. 19

P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- W 1)

(1818), koji je on sastavio uz veliku pomoć J. Kopitara, priključio je veliku leksikografsku i književnu tradiciju Dubrovnika, Dalmacije i Bosne čisto srpskoj kulturnoj baštini, iako ove književnosti do početka 19. stoljeća nisu imale čitatelje među srpskim pučanstvom.18 Tek na­ stupom srpskih prosvjetitelja kao što su Dositej Obradović (1742-1811) i V. S. Karadžić na prijelomu onoga stoljeća počela se prva srpska pro­ fana inteligencija zanimati za spomenute književnosti i u slavistici ih proglašavati srpskim kulturnim blagom. Vuk je cijeloga života ostao kod te jezično i politički svesrpske koncepcije. On se nije upuštao u ilirističke i jugoslavističke koncepte Hrvata, koji su pod ilirskim, kasni­ je jugoslavenskim imenom težili postupnom kulturnom i političkom ujedinjenju i istodobno više vodili računa o postojećoj mnogostrukosti. Reakcije na Vukove jezične zahvate bile su, kako se i moglo očeki­ vati, različite kako na hrvatskoj tako i na srpskoj strani. Na srpskoj je strani Vukova jezična reforma najprije naišla na žestok otpor. Prije svega je srpsko-pravoslavno svećenstvo doživjelo jezičnu reformu ne samo kao oštar lom s vlastitom, naglašeno tradicionalističkom pismenošću, nego je, više od toga, slutilo opasnost približavanja katoličan­ stvu. Ipak je Vukova jezična reforma sredinom 19. stoljeća u Srbiji uglavnom prihvaćena, s iznimkom ijekavskog izgovora i nekoliko drugih elemenata koje je Vuk predvidio, a koje Srbi, međutim, nisu prihvatili. Srbi su, naime, ostali kod ekavštine i drugih jezičnih običaja. Na hrvatskoj je strani Ante Starčević (1823-1896)19odlučno odbio Vukovo svesrpstvo i suprotstavio mu svoju pravno-povijesnim sred­ stvima komponiranu svehrvatsku ideologiju.20 Naprotiv, kod hrvatskih ilirista i njihovih jugoslavističkih nasljed­ nika Vukova reforma je našla plodno tlo, između ostaloga i zato što se Vuk oslonio na bogatu hrvatsku književnu i leksikografsku tradi­ ciju. Tako se njegova reforma u ovim krugovima nije doživjela kao okrutan zahvat u jezičnu kulturu nego prije kao dobrodošla pravopi­ sna obnova. Vjerojatno su im moguće neželjene političke posljedice u to vrijeme ostale sakrivene. Nakon sloma neoapsolutizma u Austriji i obnove parlamentarizma 60-ih godina 19. stoljeća uspjeli su se jugoslavenski orijentirani za­ stupnici 1861. godine u hrvatskom saboru probiti s prijedlogom da 18 O tome Džaja, 2000. Birnbaum 1980, str. 164-166, koji je vrlo blizu lingvističkim shvaćanjima srpskog jezikoslovca Pavla Ivica, ipak ne pribraja dubrovačku književ­ nost srpskom nego hrvatskom književnom korpusu. 19 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 169-173 (H. Sundhaussen). 20 O tome Behschnitt, 1980, str. 172-186. 20

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

se zemaljski državni jezik službeno zove jugoslavenski. Ali, nakon što brojčano snažna srpska manjina u Hrvatskoj nije pokazala zani­ manje za to, bio je 1862. jugoslavenski najprije povučen a potom 1867. zamijenjen hrvatskim ili srpskim. Tako je rođen polutanski pojam srbokroatizam.2' Daljnja povijest srbokroatizma tekla je naj­ prije kao program, a potom, nakon osnivanja jugoslavenske države, kao prisila na jezično zajedništvo, a da ipak nije bilo dostignuto sta­ panje hrvatskoga i srpskoga. Kriza jugoslavenstva, koja je, konačno, dovela do sloma Jugoslavije, vodila je u definitivni otklon od srbokroa­ tizma i dovela do povratka jezičnim tradicijama prije Vukova zahvata.22 Ranije su pojmovi srbokroatizam i troimeni narod, odnosno u Drugoj Jugoslaviji njihove zamjene bratstvo i jedinstvo funkcionirali kao stožerne točke oko kojih se izravno ili neizravno okretao cjelo­ kupni politički život. Tablica 1: Povijesno-političke sastavnice Kraljevine SHS 1918.

Br. Povijesne pokrajine 1 . Srbija (s Kosovom, Vardarskom Makedonijom i dijelom Sandžaka) 2. Crna Gora (s jednim dijelom Sandžaka) 3. Bosna i Hercegovina 4. Vojvodina (Baranja, Bačka, Banat) 5. Hrvatska (Slavonija, Srijem, Međimurje) 6. Dalmacija (bez Rijeke, Cresa, Lošinja, Zadra i Lastova) 7. Slovenija (Kranjska, Štajerska, Međimurje)

Ukupno

Površina u km2

Broj stanovnika 1910/14.

95.405 9.840 51.199 19.233 43.307

4.670.000 238.423 1.898.044 1.380.000 2.715.237

12.729 16.198

621.503 1.056.464

247.911

12.579.671

Izvor: Almanah Kraljevine SHS I/l, 1922, str. 120, 140, 164, 187, 204, 218, 226. 21 U svakom slučaju je J. Dobrovsky kao prvi već 1815. upotrijebio sintagmu "srpski ili hrvatski". O tome M. Grčević: Zablude o istočnohercegovačkim govorima kao dija­ lektalnoj osnovici hrvatskoga književnoga jezika. U: Jezik [Zagreb] godište 46, br. 2, prosinac 1998, str. 52. 22 Grčević, 1997, str. 46-66, 112-142. Usp. Nataša Bašić: Odjeci Guberina-Krstićevih Razlika u hrvatskome jeziku i jezikoslovlju. U: Jezik [Zagreb] god. 47, br. 5, lipanj 2000, str. 179-194. Cjelokupni pregled Auburger, 1999, iz srpske perspektive Okuka 1998. Usp. recenzije za oboje od Wernera Lehfeldta u: Zeitschrift fur Slavische Philologie 59,1 (2000), str. 216-236. Za Okuku i recenzija u: Frankfurter Allgem eine Zeitug od 22. svibnja 1999. (Reinhard Olt), a za Auburger recenzija Elizabeth von Erdmann u: SOF 61-62 (2002/2003), str. 680-682. 21

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

1.2. Ustroj države i političke stranke U Krfskoj deklaraciji od 20. srpnja 1917. bila je predviđena jedna zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) kao "demokratska parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu", a ak­ tom ujedinjenja od 1. prosinca 1918. bila je i osnovana. Oba je puta izričito očitovana volja za jedinstvenom državom "troimenoga naro­ da" SHS. Ali se zbog različitih mogućnosti tumačenja ideologema "troimenoga naroda" kao i različitoga povijesnog i političkog podri­ jetla ujedinjenih zemalja odmah nakon akta ujedinjenja razvila že­ stoka rasprava o nazivu i obliku države: Jugoslavija ili Država SHS nacionalna država (kao npr. Francuska) ili država više naroda (slično Švicarskoj) - i s time povezano pitanje kako državu treba raščlaniti i izgraditi - kao centralnu državu ili federaciju? Formalno gledano, nudili su se sljedeći modeli: 1. Integralistički model: oblik države centralistički, naziv države Jugoslavija s ciljem brzoga stapanja Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu novu naciju - Jugoslaveni. 2. Velikosrpski model: oblik države također centralistički, ali nika­ kvo preimenovanje u Jugoslaviju, nego proširenje srpskoga poima­ nja države i srpskih institucija na nova područja s naglaskom na oslobodilačkoj ulozi Srbije u Prvom svjetskom ratu. 3. Federalistički model: jednakopravnost triju imena i federalistički ustroj. 4. Separatistički model: razdvajanje i priznanje pojedinačnih po­ vijesnih pokrajina kao država. S ovim se modelima morala suočiti svaka stranka ondašnjega jugoslavenskog stranačkog spektra bez obzira na prioritete koji su bili zapisani u stranačkim programima. Pritom se u prvom redu radi­ lo o okvirnim uvjetima koje političko djelovanje uopće treba omogu­ ćiti. Polazeći od toga, historiografija, koja se daleko više posvetila strankama nego drugim područjima političkog života u Prvoj Jugo­ slaviji, raščlanjuje stranke po njihovu stavu prema nabrojenim alter­ nativnim modelima. Za vrijeme državnog provizorija koji je trajao od akta ujedinjenja 1. prosinca 1918. do izglasavanja prvoga, takozvanog Vidovdanskog ustava, za koji se glasovalo na srpski tradicijom bogati Vidovdan, 28. lip­ nja 1921. formirao se sljedeći stranački spektar.23 23 O tome i o sljedećem prije svega Gligorijević, 1979. i Banac, 1988. U pregledu Wende, 1981, str. 329-354 (Sundhaussen) i Sundhaussen, 1982, str. 41-50. 22

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Oko integralističkog i velikosrpskog modela, koji se međusobno razlikuje više u jezičnim odrednicama nego u konkretnim primjena­ ma budući da su oba vodila do potvrđivanja srpskih institucija i srpske premoći, grupirale su se čisto srpske ili većinski srpske stran­ ke. Nesrpski su se članovi ovih stranaka regrutirali gotovo isključivo od liberalno i liberalistički usmjerenih intelektualaca; ovi su se više ili manje udaljili od tradicije svoje sredine i opredijelili se za novo, na ideološkim principima temeljeno društvo. Integralistički je model u svom programu nosila Demokratska stranka (DS). Ona je pod imenom Državotvorna stranka srpskih, hrvatskih i slovenskih demokrata osnovana 15/16. veljače 1919. u Sarajevu, a 1920. preimenovana je u Jugoslavensku demokratsku stranku. U svoj je program DS doduše upisala demokratske slobode i socijalne reforme, ali je zapostavljala demokratske procedure. Ona je veličala novi državni rezon a različite je historijske pokrajine zajedno s njihovim vlastitim političkim i kulturnim tradicijama treti­ rala isključivo kao rezultat stranih vladavina. Posebno ideološki samosvjesno i beskrupulozno ponašao se vođa ove stranke Svetozar Pribićević (1875-1936),24 Srbin iz Hrvatske, koji je u sebi ujedinio "logiku učitelja matematike i neosjetljivost žandara iz Vojne krajine" (I. Banac, 1988., str. 166). Bila je planirana fuzija Pribićevićeve stranke s Narodnom radikal­ nom strankom (NRS), koja je 1880. osnovana u Srbiji, ali se nije ostva­ rila. NRS se pod vodstvom Nikole Pašića (1845-1926)25 razvila u etabliranu stranku i dosljedno je insistirala na vodećoj ulozi Srbije kako u procesima ujedinjenja tako i u oblikovanju nove, odnosno za­ jedničke, države. Jugoslavenstvo je, točnije rečeno pseudojugoslavenstvo, bilo za Pašića i njegove suborce samo sredstvo za potiski­ vanje nesrpskih a promicanje srpskih interesa. Doduše, za razliku od Pribićevićevih demokrata kao rigidnih centralista, zalagali su se Pašićevi radikali za samoupravu na lokalnoj razini, ali ovo bez obziranja na povijesne reminiscencije bilo koje vrste i na federalistička na­ čela. Njima je na srcu prije svega ležao kontinuitet srpske države i oni su iz toga razloga sprečavali preimenovanje države u Jugoslaviju. Od ostalih stranaka, koje su politički prioritet davale drugim područjima, ali su s Pašićevim radikalima i Pribićevićevim demokra­ tima dijelile unitarističke poglede o formi države, treba spomenuti 24 Pribićevićeva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSOIII. (1979), str. 479-482 (H. Sund­ haussen). O Pribićevićevom političkom portretu usp. Jovanović, 1973, sv. 1, str. 396-404). 25 Pašićeva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 402-405 (G. Hering). 23

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Savez zemljoradnika (SZ), jednu 1919/1920. formiranu krovnu orga­ nizaciju seljačkih udruga iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Ovoj su se organizaciji priključile slične nesrpske, sekularno orijentirane gru­ pacije iz Slovenije i Dalmacije. Slično Pašićevim radikalima zastupao je i Savez zemljoradnika samoupravu na lokalnoj razini, a što se tiče povijesnih regija kao po­ litičkih jedinica, tražio je i Savez zemljoradnika, zajedno s Pribićevićevim demokratima, trenutno stapanje u novu jugoslavističku kon­ strukciju. Srpska Republikanska demokratska stranka (RDS) nastala je kao reakcija na krvavi obračun princa-regenta Aleksandra s grupom Dimitrijeviča-Apisa 1917. u Solunu.26 Za članove ove stranke - Srbe i Crnogorce - bila je dogma o nacionalnom jedinstvu doduše nedodir­ ljiva, ali su oni bili monarhofobični, borili su se za demokraciju bri­ tanskog obilježja a protiv centralizma. Jednom riječju, bili su anticentralistički unitaristi. Socijalističke i socijaldemokratske stranke osnovane su u južno­ slavenskom prostoru pred Prvi svjetski rat. Unutar tih stranaka došlo je do unutarnje polarizacije u fazi osnivanja Jugoslavije. Rezultat je bio nastanak jedne klasične socijaldemokratske stranke Jugoslavije (1929) na jednoj strani i Socijalističke radničke partije Jugoslavije (1919), koja je 1920. preimenovana u Komunističku partiju Jugosla­ vije (KPJ) na drugoj strani. Dok su se socijaldemokrati ponašali građanski i s uvedenim unitarističkim i monarhističkim sustavom, polazeći od mota da "norvešku monarhiju treba pretpostaviti portu­ galskoj republici", surađivali u parlamentu i vladi, odnosi između ju­ goslavenske države i komunista bili su mnogo napetiji. Odlučno je značenje, dakako, KPJ postigla tek nakon sloma Prve Jugoslavije. Komunisti su se u Drugom svjetskom ratu profilirali kao najjača poli­ tička snaga i došli su na vlast u Drugoj Jugoslaviji. Državni i nacio­ nalni koncept jugoslavenskih komunista doživio je doduše već u Prvoj Jugoslaviji različite razvojne faze, ali je praktičnu primjenu na­ šao tek u Drugoj Jugoslaviji. To je razlog zašto komunistička shva­ ćanja u doba Prve Jugoslavije treba označiti kao konceptualnu pret­ povijest Druge Jugoslavije pa o tome i raspravljati kasnije u poglav­ lju o Drugoj Jugoslaviji. Oko federalističkog modela grupirale su se prije svega hrvatske stranke. Među njima se profilirala Hrvatska seljačka stranka (HSS), koja je s vremenom postala najznačajnija hrvatska politička snaga i 26 O tome ukratko u: Biogr. Lex. GSO I (1974), str. 403-405 (E. Hosch) 24

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

tvorila "tvrdu opoziciju" (I. Banac), najprije izvanparlamentarno a potom i u parlamentu. HSS je osnovana 1904. pod imenom Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS), 1920. je preimenovana u Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS) i, konačno, 1925. u Hrvatsku seljačku stranku (HSS). Osnivači te stranke, braća Antun (1868-1919) i Stjepan Radić (1871-1928) bili su socijalutopisti sa shvaćanjima sličnim francuskom socijalutopistu Pierre-Josephu Proudhonu (1808-1865 )27 i pacifisti koji su jednostavno sanjali o jed­ nom seljačkom pokretu kao temelju hrvatske nacije. Oni su ideali­ zirali seljački stalež i sanjali o seljačkoj baznoj demokraciji. Osni­ vanje vlastite stranke predstavljali su u početku kao duhom vreme­ na uvjetovan politički instrument svoje ideologije.28 Karakter pokre­ ta kao i ophođenje s predsjednikom stranke kao karizmatičnom fi­ gurom ostali su glavne značajke te stranke i nakon smrti Stjepana Radića (umro od posljedica atentata izvršenog na njega u beograd­ skom parlamentu 20. lipnja 1928) i nakon što je vodstvo stranke preuzeo nekarizmatični Vladko Maček (1879-1964).2(>U Drugom svjet­ skom ratu razdijelila se Hrvatska seljačka stranka na više frakcija. Jedan je dio, s predsjednikom Mačekom, ostao pasivan a desno se krilo priklonilo ustaškom režimu u Hrvatskoj. Lijevo je krilo pokušalo kooperirati s Titovim komunistima, ali su ovi njime manipulirali, te ga u prvim poslijeratnim godinama Druge Jugoslavije, kao i sve dru­ ge nekomunističke političke organizacije, na komunistički "narodnodemokratski" način isključili iz političkog života.30 Stjepan Radić se suprotstavio pritisku zagrebačkog Nacionalnog vijeća za žurno ujedinjenje sa Srbijom. On je akt ujedinjenja od 1. prosinca 1918. proglasio nelegitimnim i nevažećim, distancirao se od "ideologije jednoga troimenoga naroda", stavio hrvatski nacionalni individualitet u prvi plan i zahtijevao Hrvatsku seljačku republiku unutar jugoslavenske (kon)federacije. 27 O endogenim političkim korijenima H rvatske seljačke stranke iz sociološko-povijesne perspektive usp. Dinko Tomašić: Društveni razvitak Hrvata [’1937] 21997, str. 13-60. 28 "U srednjem vijeku, naime, kad bi netko želio ostvariti nešto novo, bio je prisiljen dati mu religiozni oblik. To je odgovaralo ondašnjem duhu vremena. [...] Devetnae­ sto i dvadeseto stoljeće je razdoblje politike. Zato je braći Radićima bilo potrebno za seljački pokret osnovati jednu političku stranku". Tako vodeći teoretičar HSS Herceg, 1923, str. 50; usp. 61-62. Kratki životopis Antuna i Stjepana Radića u: Lex. GSO IV (1981), str. 7-12 H. (Sundhaussen). 29 O tome Boban, 1974, I, str. 3-12; kratki Mačekov životopis u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 65-68 (H. Sundhaussen). O hrvatskoj seljačkoj ideologiji v. Janićijević, 1984, str. 206-212. 30 O tome Boban, 1987, I, str. 151-306. i 1989, II, str. 249-285; Jelić-Butić, 1983; Radelić, 1996. Usp. Koštunica i Čavoški, 1985. 25

P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- w i )

Njegov stav prema srpskom unitarističkom konceptu jugoslaven­ ske države pribavio mu je višekratno zatvaranje ali i sve veću popu­ larnost među hrvatskim seljacima. Njegove su parole o Hrvatskoj se­ ljačkoj republici naišle na živahan odjek u seljačkom ustanku koji je 1920. izbio u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ustanak je najprije bio spon­ tana reakcija protiv širenja vojnih zakona Kraljevine Srbije na Hrvat­ sku 1919. godine, osobito protiv žigosanja stočnog fonda u vojne svrhe.31 Ne, doduše, republikansku, ali anticentralističku poziciju imao je "hrvatski Nacionalni klub". On je bio koalicija Hrvatske zajednice (HZ) i Hrvatske težačke stranke (HTS) iz Bosne i Hercegovine. Obje su osnovane ljeti 1919.32 Federalizmu sličan autonomizam pojedinih regija zastupale su stranke takozvanog Jugoslavenskog kluba. To su bile: Slovenska ljudska stranka (SLS, osnovana 1892. kao Katolička nacionalna stran­ ka i 1905. preimenovana u SLS) pod vodstvom Antona Korošeca (1872-1940)33, Hrvatska pučka stranka (HPS, osnovana 1919. u Hrvatskoj-Slavoniji, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini)34 i Bunjevačko-šokačka stranka (osnovana 1919) iz Bačke. Sve tri su se stranke u jugo­ slavenskoj historiografiji vodile kao klerikalne stranke. Treba primi­ jetiti da su one uz klerikalističke predodžbe o državi, društvu i odgo­ ju imale kršćansko-socijalne ciljeve. One su u stranačkom spektru predstavljale ideološko-kršćansku protutežu socijalističkim i drugim lijevim strankama. U praksi su više slijedile regionalne interese, oso­ bito SLS, koja se profilirala u glavnu slovensku stranku, kao HSS u Hrvatskoj.35 Također regionalno usidrene i svjetonazorski definirane bile su dvije islamske stranke. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) u Bosni i Hercegovini i Džemijet (Islam muhafazai hukuk cemiyet, Društvo za zaštitu prava muslimanskog stanovništva) na Kosovu i u Makedoniji,36 obje osnovane 1919. One su zastupale inte­ rese muslimanskih veleposjednika. JMO se doduše zalagala za auto­ 31 O tome Boban. 1988, str. 235-246. 32 O tome Matijević, 1992. 33 Korošečev kratki životopis u: Lex. GSO II. (1976), str. 482-484 i ESlo 5 (1991), str. 270-271. 34 O tome Boban, 1990, III., str. 266-272. 35 Pojam klerikalizam ne može se zamijeniti pojmom politički katolicizam, kako to pred­ laže Strecha, 1997, str. XIV-XV. jer svi nositelji političkog katolicizma nisu ostajali kod ekstremno konzervativnih pozicija u shvaćanju države i društva kako je činilo klerikalistički usmjereno krilo, nego su radije slijedili socijalne i reformske ciljeve i nisu se plašili modernih političkih sustava. 36 O stanju istraživanja o Džemijetu Popović, 1986, str. 30. 26

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

nomiju Bosne i Hercegovine, ali je u praktičnoj politici, slično SLS-u, lavirala između vlade i oporbe. Oko separatističkog modela grupirali su se "hrvatski mnemonisti", kako je I. Banac nazvao pripadnike tzv. Frankove stranke Josipa Franka (1844-1911), koja je nastala 1895. rascjepom Starčevićeve (Državotvorne) Stranke prava. Ovi su ekstremisti 1919. osnovali re­ volucionarnu organizaciju, od čijih su se članova neki već onda pre­ selili u inozemstvo. Nakon uvođenja kraljeve diktature 1929. uzeli su ime ustaše i borili se terorističkim metodama za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije. Saveznike su našli u Unutarnjoj makedon­ skoj organizaciji (VMR, Vnatrešna makedonska organizacija) koja je djelovala s bugarskog teritorija. ’7 Sličnim su metodama vodili Kačaci (tur. pl. kagaklar, ustanik, bandit) oružanu borbu protiv srpskog re­ žima na Kosovu. I Crna Gora je imala svoje unitariste i federaliste odnosno separatiste, takozvane zelenaše.38 Tablica 2: Rezultati izbora za Ustavotvornu skupštinu od 28. 11. 1920. Br.

Stranke

1. Demokratska stranka (Pribićević) 2. Radikalna narodna stranka (Pašić) 3. Hrvatska republikanska seljačka stranka (Radić) 4. Komunistička partija 5. Seljački savez (Avramović) i Slovenska seljačka stranka 6. Slovenska pučka stranka (Korošec) 7. Hrvatska pučka stranka 8. Jugoslavenska muslimanska organizacija (Spaho, BiH) 9. Socijalistička stranka 10. Hrvatska težačka stranka (BiH) 11. Džemijet (Muslimanska organizacija Turaka i Albanaca u Makedoniji i na Kosovu)

12. Hrvatska zajednica 13. Republikanska stranka (Prodanović, Srbija)

Br. glasova u % Mandati u % 319.448 19,7 284.575 17,7

92 91

23,3 21,2

230.590 14,4 198.736 12,4

50 58

11,9 13,9

151.603 58.971 52.333

9,5 3,7 3,3

39 14 13

9,4 3,3 2,7

110.895 46.792 38.400

6,9 2,9 2,4

24 10 7

5,7 2,4 1,7

30.029 25.867

1,9 1,6

8 4

1,9 1,0

18.136

1,1

3

0,7

37 O tome Jelić-Butić, 1977, str. 13.57; Krizman, 1978. 38 O separatističkim grupiranjima u pregledu Banac, 1988, str. 246-317. 27

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Br.

Stranke

Br. glasova u % Mandati u % 10.880 6.581

0,7 0,4

2 1

0,5 0,2

6.215 6.186 5.061 2.484 1.960 704 449 306

0,4 0,4 0,3 0,2 0,1 0,0 0,0 0,0

0 2 1 0 0 0 0

__

Ukupno: 2.480.632 s pravom biranja 1.607.265

100

419

14. Hrvatska stranka prava 15. Izvanstranačka lista (A. Trumbić) 16. Srpska nacionalna organizacija (Čokorilo, BiH) 17. Socijalna pučka stranka (Slovenija) 18. Liberalna stranka (Srbija) 19. Ratnička stranka (Srbija) 20. Gospodarska stranka u Međimurju 21. Češka stranka 22. Nezavisna muslimanska stranka (BiH) 23. Muslimanska narodna stranka (BiH)

0,5 0,2 -

-

100

Izvor: Statistički pregled izbora narodnih poslanika za Ustavotvornu Skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, održanih 28. novembra 1920. god. Beograd 1921.

Izborni zakon od 3. rujna 1920. propisao je opće, izravno i tajno izborno pravo za sve muškarce iznad 21 godine. Izbori za Ustavo­ tvornu skupštinu (Konstituantu) održani su 28. studenoga 1920.39 Od oko 40 različitih stranaka i manjih, odcijepljenih frakcija koje su se registrirale, unišlo je manje od polovice u parlament (v. tablicu 2). Kako se vidi iz tabelarnog pregleda, centralističke su stranke po­ stigle, doduše, dominantnu poziciju u parlamentu, ali ne i većinu. Unatoč tomu nije se režim - u kojemu se princ-regent, od 16. kolo­ voza 1921. kralj Aleksandar kao i srpski oficirski zbor igrali odluču­ juću ulogu - dao odvratiti od centralizma. Njihov je cilj bio jaka cen­ tralistička država pod velikosrpskim pokroviteljstvom. Protivne se glasove, čak i iz srpskih krugova, koji su smatrali potrebnim široki konsenzus u pitanjima ustava, jednostavno prečulo40 ili ušutkalo. 39 O izbornoj borbi i izbornim manipulacijama, posebno kod ustanovljavanja izbornih krugova Banac, 1988, str. 361-366. 40 Tako je - u vrijeme rasprava o ustavu - pisao srpski list Prosveta koji je izlazio u Sarajevu (god. 11, siječanj-veljača 1921, str. 1-5) u uvodnom članku Jugoslovenstvo u krizi između ostaloga: Nama je dakle neophodno potrebno da Ustav naše Kraljevine bude plod sporazuma, a nipošto plod plemenskog nadglasavanja. Uzaludna je obična većina, i ona tako zvana "kvalifikovana" većina, kad se radi o sporu ne među stranka­ ma nego među plemenima [...]. Jugoslovensko ujedinjenje doneli su nam svetski događaji pre nego se narod bio u svojoj duši za nj pripremio. Posledice su bile nemi­ novne i mi ih evo u punoj meri bolujemo kao kakvu groznicu. Jugoslovenstvo je pre Velikog Rata izgledalo ružičasto: danas ono i svojim apostolima izgleda puno trnja" (str. 5). (kurziv S. M. Dž.) 28

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Centralistima je parlamentarna procedura služila kao čista formal­ nost za legalizaciju njihove politike koju su oni u "novostečenim" područjima provodili od početka. Oni su svoje političke ciljeve pro­ vodili - ako drugačije nije išlo - i nasiljem. Odmah nakon ulaska u nekadašnje austro-ugarske južnoslavenske pokrajine ujesen 1918. nisu se srpske trupe pokazale nimalo obzirnim; ponašale su se kao okupatori i nerijetko se drakonskim sredstvima brinule za red.41 Na drugoj strani oporba je zabranjivana i konačno potisnuta u ile­ galnost. Ovo se prije svega odnosilo na komuniste kojima se pripisi­ vala odgovornost za neke nemire i atentate. Komunistička je politička aktivnost bila najprije vrlo ograničena takozvanom Obznanom 29. prosinca 1920, a potom Zakonom o zaštiti države od 1. kolovoza 1921. zabranjena i time protjerana u ilegalnost.42 28. lipnja 1921. - na Vidovdan, za Srbe dan s bogatom tradicijom - konačno je izglasan izrazito centralistički ustrojen Vidovdanski ustav. Ovo se, međutim, nije dogodilo "kvalificiranom većinom", kako je predvidjela Krfska deklaracija, nego jednostavnom većinom od 233 protiv 196 glasova. Za Vidovdanski ustav glasovalo je 89 zastupnika Demokratske stranke, 87 Radikalne stranke, 13 zastupnika Seljačkog saveza (među njima 10 zastupnika Slovenske seljačke stranke), i, ko­ načno, 23 zastupnika JMO i 11 zastupnika Džemijeta; ove posljednje dvije grupacije nakon dugih pregovora s vladom o ustupcima prije svega na području agrara.43 Protiv ustava glasovalo je 35 zastupnika (među njima 21 zastup­ nik Seljačkog saveza), 156 zastupnika je bojkotiralo glasovanje; to su bili zastupnici KPJ, Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stran­ ke, Jugoslavenskog kluba (Slovenske ljudske stranke i Hrvatske pu­ čke stranke), Hrvatskog nacionalnog kluba (Hrvatska težačka stran­ ka i Hrvatska zajednica) i deset zastupnika drugih stranaka.44 Službenim nazivom nove države kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slo­ venaca (čl. 1), službenim jezikom kao srpsko-hrvatsko-slovenački (čl. 3) nije Vidovdanski ustav potvrdio integralističko jugoslavenstvo kao ideološku podlogu nego ideologem o troimenom narodu. Time je faktično bio neizravno dobro osiguran velikosrpski karakter države. 41 Bjelajac, 1988. i 1994. slika vojsku Kraljevine SHS na temelju arhivalija ipritom pri­ gušuje njezin velikosrpski karakter kao i, osobito u prvim godinama,njezinuuvelike negativnu unutarpolitičku ulogu. 42 O tome Gligorijević, 1969. i 1970, str. 219-245. 43 O tome Purivatra, 1974, str. 115-139. 44 O tome Gligorijević, 1979, str. 110. 29

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

nacionalni hrvatski i slovenski identitet ostavljen nedefiniran, a iden­ titet drugih južnoslavenskih etničkih skupina ni u kakvom obliku priznat. Makedonci i Crnogorci vodili su se kao Srbi, Bosanski Mu­ slimani samo kao vjerska zajednica, čija se politička i kulturna srbizacija, a s hrvatske strane kroatizacija očekivala i poticala. Da bi se stvorio dojam jedinstvene nacionalne države, bili su popisi sta­ novništva (prije i poslije donošenja ustava) provedeni ne prema ple­ menskoj odnosno nacionalnoj pripadnosti nego samo prema mate­ rinskom jeziku. Posljedica ovoga bila je da je različiti identitet Srba, Hrvata, Makedonaca, Crnogoraca i Bosanskih Muslimana potonuo u srbokroatizam. Iznimku su činili Slovenci i narodne manjine čiji je identitet došao do izražaja preko njihova materinskog jezika (v. tablicu 3 i 4). Što se tiče građanskih i socijalnih prava, ona su doduše u ustavu zajamčena na tadašnjoj europskoj razini,45 ali je njihova provedba u praksu bila manje ili više iluzorna. Naime, zgrada cjelokupnog usta­ va bila je strogo centralistički organizirana a kontrolne su instance bile predviđene samo odozgor prema dolje. Glavni ustavni organ nije bila Narodna skupština nego kralj kao monarh, kojemu je bila pod­ ložna kako zakonodavna tako i sudska i izvršna vlast, a on sam nije bio nikome odgovoran. Kralj je bio vrhovni zapovjednik, nadležan za saziv i raspuštanje Narodne skupštine, imenovanje ministara i dr­ žavnih službenika kao i odlikovanja i pomilovanja. Da bi se spriječio partikularizam i centrifugalizam, bila je u čl. 95. predviđena nova podjela cjelokupnog državnog područja. Zakonom od 26. travnja 1922. zemlja je bila podijeljena na 33 upravne oblasti. Podjela se provodila do 1925.46 Time su stare povijesne pokrajine bile razbijene, prije svega one u kojima su u većini živjeli Hrvati (Dalma­ cija i Hrvatska-Slavonija), koji su beogradskom centralizmu pružali žestok otpor. Naravno, pokušalo se postupak dijeljenja obrazložiti gospodarskim i prometnim razlozima, ali u to nitko nije povjerovao. Provođenje jednoga takvog ustava imalo je različite političke i jurističke posljedice kako za beogradske vlastodršce tako i za opor­ bene snage. Za vlastodršce, koji su za vrijeme političkog provizorija između 1918. i 1921. brojnim uredbama (oko 800!) požurivali cen­ tralizaciju i pritom provizorni parlament jednostavno zaobilazili,47 sada je Vidovdanski ustav značio sankcioniranje njihova državnog 45 Gligorijević. 1979, str. 297-333. 46 O tome Petranović i Zečević, 1988, str. 199-203; Šehić, 1991, str. 196-196; Janjatović, 1995. 47 O tome Gligorijević, 1979, str. 60-65. 30

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

koncepta kao i njihove već uhodane prakse. A s druge strane, za pro­ tivnike centralizma i monarhističkog oblika države ustav je donio ne samo snažno sužavanje političkog prostora za djelovanje nego i poti­ skivanje na rub ilegalnosti budući da se antimonarhizam i federali­ zam mogao sada kažnjavati kao veleizdaja, protudržavni akt i sepa­ ratizam, a tako je i bilo. Time je Vidovdanski ustav umjesto ugaonog kamena države postao kamen spoticanja, i to ne samo za srpsko-hrvatske odnose, nego za cjelokupni politički život. Očekivanje Hrvata da će u novoj državi postići veću političku samostalnost nego u Podu­ navskoj Monarhiji nije bilo ispunjeno; čak je bilo i potkresano. Tablica 3: Materinski jezik stanovništva u Kraljevini SHS prema popisu pučanstva 31. siječnja 1921. Br. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

Materinski jezik Nacionalni jezik: srpsko-hrvatski Nacionalni jezik: slovenski Češki ili slovački Rutenski (ukrajinski) Poljski Ruski Mađarski Njemački Albanski Turski Rumunjski Talijanski Ostali Ukupno

Broj

u%

8.911.509 1.019.997 115.532 25.615 14.764 20.568 467.658 439.657 439.657 150.322 231.068 12.553 69.878

74,36 8,51 0,96 0,21 0,12 0,17 3,90 4,22 3,67 1,26 1,93 0,11 0,58

11.984.911

100

Izvor: Statistički pregled Kraljevine Jugoslavije (1921) po banovinama. Beograd, 1930., str. 5.

Tablica 4: Materinski jezik stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji prema popisu pučanstva 31. ožujka 1931. Br. 1. 2. 3. 4.

Materinski jezik Srpskohrvatski Slovenski Češki Slovački

Broj 10.730.823 1.135.410 52.909 76.411

________ u % 77,01 8,14 0,37 0,54 31

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Br. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

Materinski jezik Ruski Ukrajinski Mađarski Njemački Albanski Turski Rumunjski Židovski Ciganski Ostali Ukupno

Broj

u%

36.333 27.681 468.185 499.969 508.259 132.924 137.879 18.044 70.424 41.787

0,26 0,19 3,36 3,58 3,62 0,95 0,98 0,12 0,50 0,29

13.934.038

100

Izvor: Die Gliederung der Bevolkerung des ehemaligen Jugosiavvien nach Muttersprache und Konfession nach den unverdffentlichen Angaben der Zahlung vom 1931 [Redoslijed stanovništva nekadašnje Jugoslavije po materinskom jeziku i konfesiji pre­ ma neobjavljenim podacima popisa 1931], Beč, 1943, str. 10. Usp. Bogoljub Kočović: Žrtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo 21990, str. 124.

Što se tiče političkog života općenito, politički su interesi brojnih skupina potiskivani i mjesto toga u prvi plan postavljen konformizam s vlastodršcima i državnim aparatom, tako da se širilo nezadovoljstvo. Na brojne izazove režim je reagirao sve samovoljnije, represivno i podmitljivo. Nije slučajno što se u takvu ozračju stvarna uloga čim­ benika, prije svih uloga kralja kao glavnoga čimbenika, na temelju izvora ne može točnije odrediti. Tako su kraljeva kritička biografija, kao i biografije drugih odlučujućih osoba jugoslavenskog političkog spektra ostale samo želja. Budući da glavne odluke nisu donošene u parlamentu nego je to kralj zajedno sa svojim dvorjanima i utjecaj­ nim generalima razrađivao i zatim provodio u parlamentu; to se, kad je bilo potrebno, provodilo svim sredstvima. Tko je pritom nešto re­ kao, znamo najčešće samo iz druge ruke. Nesporna je činjenica: glavna odgovornost za slom parlamentarizma i za susljedno uvođe­ nje kraljeve diktature pada na kralja i njegovu neposrednu okolinu. Oni su parlamentarnu krizu usmjeravali prema uvođenju diktature. Put do ovoga kobnog čina bio je dramatičan. Posebnu ulogu u drama­ turgiji igrao je hrvatski političar Stjepan Radić, talentirani populist s diplomom Sorbonne u džepu, te slikovitim, dosjetljivim i po potrebi agresivnim i grubim jezikom, kojim je bio u stanju kao čarobnjak odu­ ševiti svoje pristaše, a istodobno kod protivnika izazvati ogorčenje i 32

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

agresivno odbijanje.48 Ovo se proturječje u historiografiji nije dalo ukloniti pri vrednovanju njegova lika i djela. Radić je za (hrvatske) obožavatelje ostao ne samo karizmatična osobnost, koja je hrvatsko seljaštvo politički probudila, nego i više od toga; ostao je pučki tribun koji nikada nije izgubio iz očiju hrvatski identi­ tet i hrvatske političke interese. Oni su u njegovim ponekad očigled­ no problematičnim postupcima vidjeli samo taktičke korake, koji su imali voditi prema glavnom cilju - hrvatskom samoopredjeljenju.49 S druge strane, Radić je u očima svojih protivnika, prije svega srp­ skih i komunističkih krugova, bio samohvalisavi demagog i zavodnik hrvatskog naroda. Za njih je Radić bio doduše Slaven, koji je, među­ tim, ostao Austroslaven, a k tomu i lažni pacifist i nesigurni politički partner i, konačno, vječni hrvatski separatist.50 Svojim političkim eskapadama Radić se brinuo za uspone i padove jugoslavenskog političkog života 20-ih godina prošloga stoljeća; ali se pritom ne smije gubiti iz vida da se scenarij nije nalazio u nje­ govim rukama nego u rukama kralja i njegove dvorske kamarile, i da, konačno, nije Radić, nego su ti režiseri državu gospodarski uništili a parlamentarizam doveli do pada. To je događanje, gledano u poveza­ nosti s Radićevim političkim djelovanjem, imalo sljedeće postaje:51 Nakon što je Vidovdanski ustav prošao u parlamentu 28. lipnja 1921., ostao je Radić sa svojom strankom najprije izvan beogradskog parlamenta i nastavio izvanparlamentarnu oporbu protiv centrali­ stičkog sustava na unutarnjoj i vanjskopolitičkoj razini. On je posebno nastojao privući zanimanje međunarodnih diplomata i novinara za hrvatsko pitanje. Inozemnim je novinarima dao nekoliko intervjua i sastavio memorandum za međunarodnu konferenciju koja je bila sa­ zvana za travanj 1922. u Genovi.52 Osim toga, poduzimao je putova­ nja u inozemstvo, 1923. u Beč i London i 1924. preko Beča u Mo­ skvu. U Moskvi je svoju stranku učlanio u Zelenu (seljačku) internacionalu. Međutim, traženje potpore u inozemstvu nije bilo samo neuspješno nego mu je donijelo uhićenje zbog veleizdaje budući da je pristup Zelenoj internacionali služio režimu kao izlika da ozloglašenu 48 Između ostaloga i kod klerikalističkog krila unutar političkog katolicizma. O tome Krišto, 1995. 49 O tome između brojnih priloga Mužić, 31988. 50 O tome između brojnih priloga Dimić i Žutić, 1992, str. 73-103. 51 Sažet, faktografski opis jugoslavenskog parlamentarizma nakon Vidovdanskog usta­ va kod Sundhaussena, 1982, str. 58-72; opširnije iz hrvatske perspektiveHorvat 21992, str. 110-425. 52 O tome Horvat, 1990, II., str. 224-235. 33

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Obznanu, kojom je Komunistička partija potisnuta u ilegalnost, sada proširi na HRSS i Radića 5. siječnja 1925. uhiti.53 S druge strane, ovo se razdoblje može na unutarpolitičkoj razini označiti ne samo kao uspješno nego kao itekako uspješno. U ovom je vremenu, naime, Radiću uspjelo profilirati se u neosporno vodeću političku osobnost, a svoju stranku uzdignuti u nenadmašnu političku snagu Hrvata u Prvoj Jugoslaviji. Ovaj uspon treba, s jedne strane, zahvaliti Radićevu političkom talentu, a s druge strane, grubo centra­ lističkoj i korumpiranoj politici režima. Naime, konsenzus među vla­ dinim strankama raspao se u proljeće 1922: JMO je prešao u opor­ bu, između DS i NRS došlo je do borbe za vlast, pri čemu se DS razdi­ jelio na Davidovićevo i Pribićevićevo krilo. Posljedica je bila raspisi­ vanje prijevremenih izbora koji su održani 18. ožujka 1923. Kao nadmoćni pobjednik na srpskoj strani izišla je NRS koja je svoje man­ date uspjela povećati na 108. Na hrvatskoj je strani HRSS ovoga puta dobila 70 mandata. A demokrati su, naprotiv, pali na 51 mandat, dok su se slovenska SLS i bosansko-muslimanska JMO morale pomiriti s malim gubicima. Na temelju takvih izbornih rezultata mogao je Nikola Pašić (NRS) formirati samo manjinsku vladu. Ovu je vladu 27. ožujka 1924. prisilila na ostavku nova, sada jača koalicija od DS, SLS, JMO i 20 zastupnika HRSS, koji su u međuvremenu napustili parla­ mentarnu opstrukciju. Dvjema koalicijskim vladama iz redova Pašićevih radikala i Pribićevićevih demokrata (tzv. P.-P. vlade) bilo je dosuđeno još kraće trajanje. Kraljev pokušaj spašavanja druge P.-P. vlade odgađanjem saziva parlamenta do 20. listopada naišao je na žestoke prosvjede. Kralj se, konačno, osjetio prisiljenim prihvatiti vladu koju je formirala oporba. Za ministra predsjednika bio je pozvan Ljuba Davidović (1863-1940).54 Vlada je bila sastavljena od članova njegovog stranačkog krila te od DS, SLS, i JMO i od HRSS parla­ mentarno podržana. Međutim, ni ovoj vladi nije bio dosuđen trajan uspjeh. Namjera vlade da radi čisto - između ostaloga i otkrivanjem korupcije prijašnjih NRS-ministara, kao i planovima da se Hrvatima i Slovencima dodijeli autonomija - naišla je na žestoka suprotstavlja­ nja velikosrpskih krugova oko kralja Aleksandra. Povod za pad Davidovićeve vlade nađen je u Radićevu učlanjivanju HRSS-a u Zelenu internacionalu. Od Davidovića je kralj Alek­ sandar 15. listopada 1924. zahtijevao neopozivu ostavku. Tako je 8. studenoga uslijedilo treće izdanje P.-P. koalicije. Novi izbori, i ovoga puta prijevremeni, bili su raspisani za 8. veljače 1925. Pod pritiskom 53 O tome Mužić, 1988. str. 111-188, 326-343. 54 Davidovićev kratki životopis u: Biogr. Lex. GSO I (1974), str. 278-380 (H. Sundhaussen). 34

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvornost

tuzemstva i inozemstva nije se Obznana u svoj strogosti primjenji­ vala na HRSS, tako da je HRSS smjela nastupiti sa svojom vlastitom listom. I ovoga su puta na srpskoj strani izborni pobjednici bili: NRS sa 140 mandata. Na hrvatskoj strani dobila je HRSS 67 mandata, tri mandata manje nego 1923, iako je Radićeva stranka ovoga puta do­ bila gotovo 100.000 glasova više nego ranije.55 Razlog za to bio je drugi, za oporbu nepovoljniji, izborni sustav. Zatvaranjem Radića zbog pristupa Zelenoj internacionali s jedne strane, i pripuštanjem njegove stranke izborima unatoč izricanju Ob­ znane protiv nje s druge strane, htio je režim od Radića iznuditi pri­ znanje Vidovdanskog ustava. Radić, koji se nalazio u istražnom zatvoru, nije ovoga puta našao drugi izlaz i popustio je. Preko svoga nećaka Pavla objavio je 27. ožujka 1925. u beogradskom parlamentu priznavanje monarhije pod dinastijom Karađorđevića kao i Vidovdanski ustav. Ovaj je korak opravdavao obrazloženjem da je "monarhija koja bi bila slična bri­ tanskoj, više republika od francuske republike".56 Oznaka republi­ kanska je izbrisana iz imena stranke. Sada se HSS, kao manji koali­ cijski partner, priključila srpskoj NRS u sljedećim četirima vladama između srpnja 1925. i siječnja 1927. I sam Stjepan Radić bio je je­ danput ministar obrazovanja (17. 11. 1925 - 15. 4. 1926).57 Međutim, i nakon ovoga "dogovora" izostao je politički napredak. U redovima NRS korupcija se nije smanjivala nego je rasla. Radić se nije dao disciplinirati, nego je u svojim javnim nastupima strastveno kritizirao koalicijskog partnera.58 Sve je opet završilo ponovnim prije­ vremenim izborima održanim 11. rujna 1927. Usprkos gubicima od preko 160.000 glasova dobila je HSS 61 mandat i ponovno se potvr­ dila kao daleko najjača politička snaga među Hrvatima. U međuvre­ menu su se u srpskom stranačkom spektru produbljivale tendencije k rascjepkanosti i sve se jasnije ocrtavao rascjep između Srbijanaca (Srba iz Srbije) i Prečana (Srba iz Bosne, Hrvatske i Vojvodine). Ovi su pomaci doveli do oporbene koalicije između Radića i - nikog drugog do Svetozara Pribićevića kao vođe Prečana. Tako je nastala Seljačko-demokratska koalicija (SDK) koja će preživjeti uvođenje kraljeve 55 Pogledati tabelarno predstavljene izborne rezultate 1920-1927 kod Petranovića i Zečevića, 1988, str. 228. 56 Reprodukcije teksta objave kod Petranovića i Zečevića, 1987, I, str. 245-255 i kod Horvata, 1992, str. 261-268. nisu doslovno iste. Usp. Gligorijević, 1979, str. 200-204. 57 Pregled vlada u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u: Čulinović, 1961, II., str. 287-310 i Ustavi Srbije i Jugoslavije (1988), str, 198-277. 58 O tome Horvat, 1992, str. 299-346. 35

P o litič k a r e a l n o s t ju g o s la v e n s tv a ( 1918- 1991)

diktature i održat će se, usprkos stalnim nesporazumima, do konca Prve Jugoslavije. Politička se klima nakon izbora 1927. dalje pogoršavala. U vladinu su taboru stalno izbijali novi korupcijski skandali. Na oporu kritiku oporbe vladini su parlamentarci reagirali otvorenim prijetnjama koje su se ostvarile 20. lipnja 1928. pucnjevima u parlamentu srpskoga poslanika Puniše Račića na pet hrvatskih parlamentaraca. Dvojica su poslanika odmah umrla, dvojica su preživjela atentat, a teško povrije­ đeni Stjepan Radić umro je 8. kolovoza od posljedica ranjavanja. Okolnosti ukazuju na to da ovaj čin nije bio djelo isključivo izvršitelja nego daje u pitanju bilo organizirano umorstvo. Kako se i moglo oče­ kivati, provedena sudska istraga nije dokraja razjasnila slučaj.5’ Umjesto raspuštanja parlamenta i raspisivanja novih izbora, kralj je u sljedećim mjesecima pripremao dokidanje Vidovdanskog ustava i uvođenje kraljeve diktature 6. siječnja 1929. Državni je udar60 bio naj­ prije pozdravljen, čak i od politički upućenih, kao što je bio Radićev nasljednik Vladko Maček61 ili britanski povjesničar R. W. Seton-Watson (1879-1951),62 pogrešno shvaćen kao "kratkotrajan eksperiment" za otklanjanje krajnje zatrovane političke klime i kao priprema jednoga zdravog, decentraliziranog i demokratskog političkog sustava. Među­ tim, umjesto toga došlo je uskoro do bolnog buđenja. Brojnim, ubr­ zanim ukazima (oko 200 u godini 1929.6') kralj je pripremio svoju ozbiljnu nakanu da više neće trpjeti "nikakve posrednike između na­ roda i kralja", kako je objavio u svojoj proklamaciji od 6. siječnja 1929. o dokidanju Vidovdanskog ustava i parlamenta. Novim zako­ nom o državnoj sigurnosti bila je ne samo pooštrena cenzura tiska i policijska kontrola, nego su, osim toga, bile zabranjene "sve političke organizacije i stranke s religijskim ili plemenskim [nacionalnim] ka­ rakterom". Zakonom o nazivu i administrativnoj podjeli države od 3. listopada 1929. Kraljevina je konačno službeno preimenovana u Ju­ goslaviju, a zemlja je umjesto dosadašnjih 33 upravnih oblasti bila podijeljena na devet upravnih jedinica odnosno banovina. Banovine su nazvane ne po povijesnim pokrajinama (npr. Slovenija, Hrvatska, 59 O tome Horvat, 1990, str. 328-346. O posljednjoj fazi parlamentarizma u Kraljevini SHS Gligorijević, 1979, str. 230-267. 60 O tome Šarac, 1975. 61 Boban, 1974, II, str. 43-48. 62 Seton-Watsor> Correspodence 1976, br. 179, str. 193. O čitavoj paleti reakcija u tu- i inozemstvu na uvođenje diktature bogato dokumentirano kod: Šarac, 1975, str. 243-275. S iznimkom komunista tadašnja je politička i diplomatska Europa najprije dobrohot­ no pozdravila uvođenje diktature u Jugoslaviji. 63 Usp. Britanski izvještaji I, 1986, str. 590, t. 15. 36

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Dalmacija itd.)( nego po glavnim rijekama, u jednom slučaju po morskoj obali, i bile su ponovno strogo centralistički nadzirane - sve s namjerom stvaranja jedne snažne jedinstvene države potiskiva­ njem različite povijesne svijesti stanovništva. Time je integralističko jugoslavenstvo dosegnulo svoj vrhunac. Parola je glasila: jedan kralj, jedan narod, jedna država! Tako su u srpskoj tradiciji i kulturi usidre­ ne političke institucije - rečeno jezikom Fernanda Braudela (1902-1985) - promovirane u suprastrukturu čitave Jugoslavije. Ovdje se, naime, nije radilo o političkom jedinstvu, postignutom dugotrajnim kultur­ nim radom nego je na djelu bilo jednostavno premazivanje, nastala je jedna patvorina koja je mogla biti, a i bila je, primijenjena kao represivno sredstvo za tuzemstvo a istodobno i kao primjer uspjeha za inozemstvo. Iza jugoslavenske fasade vrebala je i dalje šarena mnogostrukost, stalno pripravna na bijeg iz prisiljenoga sleep mode da bi se uputila baš u onim smjerovima koje su vlastodršci pod svaku cijenu htjeli spriječiti. Preobrazba jednoga lošeg modela države u još gori i dalje je, na­ kon prvoga šoka, politički život trovala i radikalizirala. Dodatno opte­ rećenje donijela je sa sobom teška gospodarska kriza 1930-1935. kojom su najviše bili pogođeni seljaci, to znači 80% sveukupnog sta­ novništva.64 Protumjere režima nisu donijele nikakvo rasterećenje, nego su u krajnjem ishodu vodile povećanju korupcije među beo­ gradskom klikom i njezinom klijentelom u provinciji. Budući da je nezadovoljstvo diktaturom uzimalo sve više maha i zahvatilo i srp­ sku matičnu zemlju Srbiju, odlučio je kralj otvoreni apsolutizam za­ mijeniti apsolutizmom kamufliranim prividnim parlamentarizmom. Tako je 3. rujna 1931. došlo do oktroiranog ustava,65 koji je vrijedio do propasti Prve Jugoslavije. Njime je bio uspostavljen parlament koji se sastojao iz dva doma (senat i narodna skupština) i bio mnogo više vezan za kraljevu osobu i volju od Vidovdanskog ustava (v. st. VII, čl. 50-60). Članom 13. bila su zabranjena "udruženja na religioznoj, plemen­ skoj i regionalnoj osnovi sa stranačko-političkim ciljevima kao i u sportske svrhe", to jest dosadašnje političke organizacije. Umjesto ovih režim je osnovao odgovarajuće vlastite političke organizacije, između ostalih nove političke stranke; tako je 1931. godine nastala Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS), čiji su se članovi regrutirali 64 O gospodarskim i socijalnim promjenama u Prvoj Jugoslaviji s težištem na Srbiji Calic, 1994a, str. 213-440. Usp. Mirković, 1952. 65 Tekst ustava dostupan, između ostaloga, u: Ustavi Srbije i Jugoslavije (1988), str. 249-265; suvremeni engleski prijevod u: Historical Boundaries [1995], str. 681-688. 37

P o litič k a r e a ln o s t ju goslavenstva ( 1918- 1991)

najviše iz srpske Radikalne narodne stranke (NRS), i Jugoslovenska radikalna zajednica (JRZ), udruženje političara iz NRS, SLS i JMO od 1935. Međutim, režimu nije uspjelo uz pomoć obiju novih političkih formacija, koje su svaki put oblikovale vladu, ušutkati stranke koje su bile potisnute u ilegalnost. Naprotiv, otpor apsolutizmu nije rastao samo među ekstremistima, koji su, uz pomoć iz inozemstva, terori­ stičkim akcijama i pokušajima ustanka (1932. u Lici/Hrvatska66) rea­ girali na policijske represalije, nego i među umjerenim snagama, ko­ je su protiv apsolutističkog režima nastojale organizirati široku fron­ tu iz svih oporbenih snaga. Koalicija između Pribićevićeve i Radićeve stranke (SDK), koja je nastala 1927. godine, nije samo bila nastav­ ljena, nego su se i poduzimali brojni pokušaji približavanja ove koali­ cije srpskom oporbenom bloku u Srbiji (Ujedinjena opozicija). Štoviše, bilo je potpisano i više zajedničkih rezolucija, ali nije došlo do odlučnog prodora.67 Zašto? Tomu su doduše pridonijeli pogoršana vanjskopolitička situacije Jugoslavije 30-ih godina kao i umorstvo kralja Aleksandra 9. listopada 1934. u Marseilleu, koje su izveli hr­ vatski i makedonski ekstremisti68, ali su odlučujuće bile razlike u sta­ vovima između srpskih i hrvatskih partnera. Radilo se, naime, o vrlo suprotstavljenim ishodišnim stavovima i različitim političkim ciljevi­ ma na objema stranama. Dok je srpska oporba, međusobno rascjep­ kana i zavađena, više ili manje mislila samo na ponovno uspostav­ ljanje parlamentarizma i demokratizaciju političkih procedura, hr­ vatska je oporba, u sebi kompaktna pod neprijepornim vodstvom Radićeva nasljednika Vladka Mačeka, kao prioritet naglašavala federali­ zaciju države. Konačno je u rezoluciji, koju su obje strane potpisale 8. listopada 1937. u Farkašiću kraj Zagreba svečano potvrđena istovrijednost obaju aspekata - federalizacije i demokratizacije.69 Ipak, time postignuti sporazum između Srba i Hrvata u paralelogramu snaga postojećega jugoslavenskog političkog sustava nije značio mnogo, osobito nakon uvođenja diktature i oktroiranog rujan­ skog ustava iz 1931. godine. To je, prema važećem ustavu moglo zna­ čiti samo signal za princa-regenta Pavla Karađorđevića (1893-1976)70 koji je nakon umorstva kralja Aleksandra 1934. godine preuzeo po­ lugu vlasti. Taj je signal vjerojatno najprije naišao na neodobravanje princa regenta Pavla.71 Tek nakon izbora 11. prosinca 1938, na kojima 66 67 68 69 70 71 38

O tzv. Velebitskom ustanku 1932. v. Moškov, 1999, str. 72-81. O tome prije svega Boban, 1974, I; Boban 1987, I, str. 9-76 i 1978, II, str. 15-190. O tome Krizman, 1978. Tekst rezolucije kod Bobana, 1 9 7 4 ,1, str. 291-292. Usp. Boban, 1990, III, str. 343-345. Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III, (1979), str. 407-408 (E- Hosch). Boban, 1974, str. 293.

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

je oporba - unatoč brojnim šikanama od strane državnog aparata uvjerljivo ojačala a vladina koalicija JRZ uknjižila neočekivane gu­ bitke, morao je princ-regent Pavle popustiti.72 Premijer Milan Stojadinović (1888-1961),73 koji je u doba svoje vlade između 1935. i 1939. uveo Jugoslaviju u opasnu struju osovinskih sila Njemačke i Italije, otpušten je 4. veljače 1939. i sada su konačno bili poduzeti ozbiljni pregovori s Vladkom Mačekom kao političkim predstavnikom Hrvata, da bi se time izbjegla sve veća opasnost raspada države. Maček, koji je od početka svojim kontaktima s međunarodnom diplo­ macijom pokušavao održati budnim hrvatsko pitanje, intenzivirao je 1939. godine tajne pregovore s Njemačkom i Italijom. Što je bila nje­ gova namjera? Je li on taj korak poduzeo samo kao sredstvo pritiska na srpsku stranu da bi iznudio preobražaj države u hrvatskom intere­ su, ili se time pretvorio u stvarnoga separatista? Hrvatska i srpska historiografija daju na ovo pitanje, kako se može i očekivati, suprotne odgovore. Polazeći od dosad poznatih izvora čini se prihvatljivim zaključak da su za Mačeka hrvatski interesi imali veću vrijednost od jugoslavenske države. Drugim riječima: za njega Jugoslavija nije bila bezuvjetan, nego samo prikladan okvir za ostvarenje hrvatskih inte­ resa. Kod njega se, prema tome, već može sumnjati u separatizam, doduše kao sekundarnu pojavu. To izlazi na vidjelo u njegovu djelo­ vanju pri propasti Prve Jugoslavije. Kad je uspostavljanje jedne hr­ vatske države uz Hitlerovu i Mussolinijevu milost postalo neizbježno, Maček je doduše pozvao stanovništvo na lojalnost novim vlastodršcima, ali se nije pokazao spremnim sam preuzeti konkretnu ulogu u novom režimu.74 Nova je vlada s Dragišom Cvetkovićem (1893-1969)75 kao pred­ sjednikom bila inaugurirana 5. veljače 1939. U travnju 1939. vodili su se ozbiljni pregovori između Mačeka i Cvetkovića kao opuno­ moćenika princa-regenta Pavla. Kao rezultat nastao je 22. travnja jedan predložak koji je predviđao osnivanje Hrvatske banovine. Nova se autonomna banovina trebala sastojati iz Savske i Primorske ba­ novine zajedno s gradom i okrugom Dubrovnikom iz Zetske bano­ vine. Definitivno povlačenje granica kroz Bosnu i Hercegovinu, Dal­ maciju, Srijem i Vojvodinu trebalo je biti provedeno nakon plebisci­ ta. Međutim, problematika povlačenja granica i planirani plebiscit 72 O tijeku izbora i izbornim rezultatima Čulinović, 1961, II, str. 130-133. 73 Kratka biografija u: Lex. GSO IV (1981), str. 208-210 (H. Sundhaussen). O političkoj situaciji za doba Stojadinovićeve vlade Stojkov, 1985, 74 O kompleksu ovih pitanja s težištem na opreznoj kritici izvora Boban, 1990, III, str. 13-265 (aktualizirana verzija njegovih ranijih priloga). 75 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO I, (1974), str. 352-353 (H. Sundhaussen). 39

Politička realnost jugoslavenstva (»I8-1991)

naišli su na odlučan otpor sa srpske strane te je namjesništvo, po­ najviše zbog predviđenoga plebiscita, odbilo taj plan. Novi je spo­ razum izrađen u kolovozu 1939; namjesništvo gaje, zajedno s Ured­ bom o Hrvatskoj banovini, prihvatilo 26. kolovoza 1939. Postignuti Sporazum nije sadržavao nikakvu odredbu o plebiscitu; teritorij Hrvatske banovine, s obzirom na u travnju odbijeni plan, bio je proširen za okruge Šid i Ilok u Srijemu, kao i Brčko, Gradačac, Derventu, Travnik i Fojnicu u Bosni. Pritom se ipak nije radilo o definitiv­ nom nego o prijelaznom rješenju do konačnog preoblikovanja države. Trebalo je, osim toga, da parlament ratificira konačnu rekon­ strukciju države u smislu čl. 11. oktroiranog ustava iz 1931. godine. Međutim, budući da je parlament bio raspušten istoga dana kad je objavljen Sporazum (26. kolovoza 1939) i više nikada nije bio sazvan, vrijedio je taj provizorij do sloma države u ožujku/travnju 1941.76 "Srpsko-hrvatski" sporazum iz 1939. nije ipak doveo do bilo kak­ ve političke stabilizacije, i to ne samo zbog sve snažnijeg opkoljavanja od strane osovinskih sila Njemačke i Italije. Sporazum je još više bio prijeporan zato što se zahtjevi i interesi različitih političkih gru­ pacija nisu uzimali ozbiljno ili su se međusobno sukobljavali. U fazi pregovaranja razmišljalo se, doduše, o različitim modelima fe­ deralizacije - između ostaloga i o podjeli države prema povijesno-političkim pokrajinama iz vremena prije osnivanja Jugoslavije 1918. (v. tablicu 1) -, ali na koncu postignuti sporazum, upravo kao i svi drugi politički akti Prve Jugoslavije, temeljio se na ideologiji troimenoga naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, no sada ne više s naglaskom na je ­ dinstvu (jednoga troplemenskog naroda), nego na trojstvu (triju razli­ čitih naroda). Politika, koja se u jugoslavenskom društvu vodila od 1939. do 1941, koncentrirala se na preobrazbu centralističke u trijalističku Jugoslaviju koja je trebala biti sastavljena iz triju sljedećih jedinica: Hrvatske banovine, Srpskih zemalja i Slovenske banovine. Srpska je strana jednostavno ignorirala makedonsko, kosovsko-albansko i crnogorsko pitanje, dok se hrvatska strana u toj točki držala po strani. Suprotno tome, nije ni hrvatska ni srpska strana dovodila u pitanje Dravsku odn. Slovensku banovinu kao ni identitet slovenskog naroda. Međutim, žestoka se prepirka rasplamsala između Srba i Hr­ vata oko povlačenja granice kroz Vojvodinu, Srijem, dijelove Hrvat­ ske i, prije svega, kroz Bosnu i Hercegovinu. Ono što je za Hrvate bilo premalo, za Srbe je bilo previše. Bosna i Hercegovina i identitet Bosanskih Muslimana postali su jabukom razdora srpsko-hrvatskih 76 O administrativnoj provedbi sporazuma iz 1939. osim Bobanovih priloga v. Banovina Hrvatska (1939) i Šlabek, 1991. 40

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvornost

odnosa i neuralgičnom točkom jugoslavenske države uopće (kom­ pleksu tih pitanja posvećenje treći dio monografije). Sada slijedi pregled ideološkog i političkog konteksta političkih stranaka u Prvoj Jugoslaviji, to jest pregled onih društava koja su se definirala kao sportska i kulturna društva, ali su slijedila nacionali­ stičke ili druge ideološke ciljeve. Ona su prihvatila ulogu "izvanparlamentarnih stranačkih supstituta",77 osobito nakon uvođenja dikta­ ture, i razvila su se u paravojne postrojbe.

1.3. Izvanparlamentarni stranački supstituti. Tjelovježbena društva i paravojne organizacije S iznimkom komunističkih organizacija kojima se komunistička historiografija Druge Jugoslavije prekomjerno bavila, ovomu se as­ pektu političkog života Prve Jugoslavije dosada posvećivalo upadno malo pozornosti,78 a ako je to i bio slučaj, tada se na konkurentske oblike društvenog i političkog života, koje nisu zastupali komunisti, gledalo u gotovo posve negativnom svjetlu, odnosno bili su prikazi­ vani stereotipno u liku neprijatelja da bi se potvrdila vlastita slika povijesti i vlastite prakse. Spomenimo glavna povijesna gledišta o odgovarajućim društvima u Prvoj Jugoslaviji. Ta su društva u svom načinu organiziranja i ideološkom usmje­ renju uglavnom prihvatila dva organizacijska tipa: Sokolski pokret koji je bio raširen među Slavenima Podunavske Monarhije, i srpska četnička udruženja čiji su se članovi iskazali kao gerilci protiv osman­ ske vlasti početkom 20. stoljeća, kao i protiv sličnih bugarskih udru­ ženja komitadža i grčkih antarta u Balkanskim ratovima u Makedoniji. Prvo sokolsko društvo bilo je osnovano u Češkoj u Pragu 1862. go­ dine po uzoru na njemačka tjelovježbena društva. Ono se daljnjim brojnim osnivanjima razvilo u pokret koji je 1912. godine brojio oko 120.000 članova. Slijedeći ondašnji europski duh vremena, nisu sokolska društva ostala samo kod gimnasticiranja, nego su se posve­ ćivala emancipatorskim nacionalnim (nacionalističkim) ciljevima. U tu se svrhu njegovanje povijesti preobrazilo u povijesnu svijest kao nacionalno oružje kojim se manipuliralo. Gimnasticiranje se proširilo na rukovanje oružjem. Rezultat je bio takav da je engleski novinar 77 Tako H. Sundhaussen u: Wende, 1981, str. 332. 78 Usp. Gligorijević, 1985. 41

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Henry VVickkham Steed u svom izvještaju o slavenskoj solidarnosti prigodom Šestog sleta sokolskih društava 1912. u Pragu mogao uzviknuti: "There are not gymnasts, there are an army!" [Ovdje nisu gimnastičari, ovdje je armija].79 Osim slavenske solidarnosti, sokolstvo je u svoj program upisalo politički i društveni progresizam i liberalizam što je konzervativni katolički tabor potaknulo na osnivanje jednoga sličnog - ali konzer­ vativno usmjerenog - pokreta. Tako je nastao katolički Orel (Orao) kao ideološki suparnik liberalističkom Sokolu. Prvo orlovsko društvo osnovano je 1902. u Moravskoj. Članstvo je do Prvog svjetskog rata naraslo na 20.000 osoba. Osnivanja Sokola među Južnim Slavenima uslijedilo je prema češkom uzoru. Prvo slovensko sokolsko društvo osnovano je 1863. u Ljubljani pod imenom Južni sokol}0 Mreža toga društva počela se ši­ riti 1881. godine: 1905. osnovana je krovna organizacija. Slovenski sokolski savez. Slovenski katolički odgovor Sokolu nastao je 1906. i preimenovanje 1909. u udruženje Ore/.81 Prvo hrvatsko sokolsko društvo osnovano je u Zagrebu 1874. Daljnje širenje sokolskog pokreta nije obuhvatilo samo hrvatsko sta­ novništvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nego i hrvatske iselje­ nike u USA i tjelovježbena društva bosansko-hercegovačkih Hrvata; ovi su, nakon odlaska Benjšmina Kšllaya,82 smjeli svoje ime kroati­ zirati i stupiti u hrvatski sokolski savez. Savez hrvatskih sokolskih društava, osnovan 1904. godine, brojao je oko 15.000 članova koji su bili organizirani u 19 župa sa 168 društava, od čega 14 župa (123 društva) na području Hrvatske, tri župe (25 društava) u USA i dvije župe (20 društava) u Bosni i Hercegovini. U političkom pogledu bio je hrvatski Sokol do utemeljenja Kraljevine SHS jugoslavistički usmjeren i organizirao je zajedničke priredbe sa slovenskim i srp­ skim sokolskim društvima. Među Srbima Podunavske Monarhije kao i Kraljevine Srbije osni­ vala su se tjelovježbena društva istodobno s onima u Hrvatskoj, to znači u drugoj polovici 19. stoljeća. Prvo srpsko sokolsko društvo nastalo je preimenovanjem Beogradskog gimnastičkog društva 1891. u Soko (Beogradsko gimnastičko društvo Soko). Doduše, jedan dio članstva beogradskog Sokola odbio je oslanjanje na slavenska 79 80 81 82 42

O tome Nolte, 1986. s uputama na daljnju literaturu, navod na str. 137. O tome i daljnjem Kessler, 1991. O tome Erjavec, 1929, str. 324-336 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1976), str. 322-324 (G. Seevvan).

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

tjelovježbena društva u Podunavskoj Monarhiji i osnovao jedno novo, velikosrpski usmjereno društvo s imenom Dušan Silni * Djelovanje srpskog sokolskog pokreta obuhvatilo je Crnu Goru i Srbe u Bosni i Hercegovini slično pokretima hrvatskog Sokola u od­ nosu na bosansko-hercegovačke Hrvate. Prvi je svjetski rat doveo do gašenja sokolskih aktivnosti, ali su članovi Sokola sudjelovali u akcijama protiv Austro-Ugarske, osobito prelaženjem na rusku stranu ili u srpske dobrovoljačke odrede; pro­ tiv ovih se vodio sudski proces zbog veleizdaje 1915/16. u Zagrebu i u Banjoj Luci. Sokolska su se društva u novoosnovanoj Kraljevini SHS 1918. obnovila i ujedinila u Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca za vri­ jeme sokolskog kongresa 28. lipnja 1919. u Novom Sadu. Za sjedište centrale izabrana je Ljubljana jer je slovenski Sokol bio brojčano naj­ jači i najbolje organiziran. Ime krovnog saveza preimenovano je 1920. u Jugoslavenski sokolski savez.84 Međutim, i u tom području jugoslavenska euforija nije potrajala dugo. Već 1922. istupila je za­ grebačka župa iz Jugoslavenskog sokolskog saveza i osnovan je Hr­ vatski sokolski savez. Slijedila su daljnja cijepanja, svaki put prema nacionalnoj pripadnosti. Jugoslavenski je Sokol unutarpolitički bio stjegonoša državne ideo­ logije zastupajući integralističko jugoslavenstvo.85 Sokolska društva, organizirana prema "plemenskom", to znači nacionalnom principu, bila su, naprotiv, stjegonoše odgovarajućeg nacionalizma, na primjer hrvatska sokolska društva hrvatskog nacionalizma. Na socijalnopolitičkom planu Sokol se profilirao kao odlučni pro­ tivnik radničkog pokreta koji su predvodili komunisti. Osim toga, Sokol je u Sloveniji i Hrvatskoj nastupao protiv klerikalizma, što je rezultiralo osnivanjem već spomenutog katoličkog Orela u Sloveniji i kasnije katoličkog Orla u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prve priprave za osnivanje hrvatskog Orla počele su 1919. Hrvat­ ski orlovski savez je osnovan 16. prosinca 1923.86 i uključio se u 83 U spomen srpskog cara Dušana Silnoga (1308-1355). Kratka biografija u: Biogr. Lex GSO I (1974), str. 449-451 (F. Kampfer). 84 Brojčane navode o sokolskom članstvu v. kod: Kessler, 1991, str. 213, 215. 85 Kao stjegonoša integralističkog jugoslavenstva osobito se isticao Sokol iz Dalmacije. O tome Jakir, 1999. str. 370-380. 86 O tome Goluža, 1995, str. 195-200. i Žutić, 1994, str. 297-312. Doduše, kod obojice nedostaje navod Perovićeve publikacije iz 1976, u kojoj ovaj djelatni suvremenik prilično uravnoteženo komentira katolički pokret u Hrvata u međuratnom vremenu. Potpuni navodi literature i kritičke primjedbe kod Matijevič, 1997b. 43

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

1922. godine osnovanu Katoličku akciju,*1 odnosno u hrvatski kato­ lički pokret pod kontrolom episkopata. Savez od stotinu društava imao je 1925. godine oko 5.000 članova.88 Uvođenje diktature 1929. imalo je dalekosežne posljedice za so­ kolski pokret. Naime, zakonom o Viteškoj organizaciji Sokola Kralje­ vine Jugoslavije od 5. prosinca 1929.89 dokinute su sve tjelovježbene organizacije koje nisu pristupile novoosnovanom državnom Sokol­ skom savezu (Jugoslavenski sokolski savez, Hrvatski sokolski savez, Srpski Sokol, Slovenski Sokol, Jugoslovenska orlovska sveza, Hrvatski orlovski savez i Srpski soko "Dušan Silni"). Novi, manipuli­ rani Sokol bio je oružje u rukama diktature. Gimnasticiranje kao temeljni odgojni element izgubilo je svoje značenje a u prvi plan su stavljeni režimski ciljevi. Počelo se s osnivanjem seoskih četa koje su se skupljale po selima prije svega radi političke propagande.90 Da bi izbjegao režimsko raspuštanje, promijenio je katolički Orao svoje ime u Križ (po uzoru na francusku organizaciju Croix) i pretvo­ rio se u religiozni, crkveni savez Križarska bratstva i Križarska sestrinstva. Režim je taj savez u novom ogrtaču nevoljko odobrio na­ kon što je njegov statut bio srezan na "strogo" karitativnu i religio­ znu djelatnost. Ali, kako se i moglo očekivati, to potiskivanje iza crkvenih zidova nije u praksi bilo prihvaćeno, tako da su se rasplam­ sali konflikti između režima i njegovih sokolskih društava na jednoj strani i katoličkog episkopata i križarskih društava na drugoj. Do konflikata nije dolazilo samo na ravni liberalizma protiv klerikalizma, odnosno sekularizma protiv tradicionalizma, nego su se proširili na nacionalnu problematiku i često su se odvijali u polulegalnim ili ile­ galnim oblicima. Osim toga, u skladu s duhom vremena postala je u vlastitim redovima vidljiva sklonost prema masovnim fenomenima s kultom vođe; crkveni su se autoriteti suprotstavljali tome zato da bi zadržali vlastitu kontrolu/” Sve u svemu, režim je postigao suprotnost 87 O Katoličkoj akciji koju je 1922. godine ustanovio papa Pio XI. kao koordinacijski or­ gan svih katoličkih organizacija u pojedinim europskim zemljama u rukama katoli­ čkog episkopata v. Staatslexikon III. (1987), st. 320-323. (Ervvin Gatz). 88 Podaci o hrvatskim orlovskim i sokolskim društvima 1927. u BiH u: Napredak kalen­ dar za 1928, Sarajevo, 1927, str. LXXI-LXXIII. 89 Službene novine, god. 11 (1929), br. 582; usp. god. 12 (1930), br. 5 (5. siječnja 1930) i br. 65 (14. veljače 1930). 90 O širenju i djelatnosti novoga Sokola u okolici Mostara v. Sokolska župa Mostar i rad na selu u: Prosveta list. 1930, str. 167-170. O Sokolu kao sastavnom dijelu inte­ gralnog jugoslavenstva nakon uvođenja diktature Dimić, 1996, I, str. 432-465. 91 Ovo na temelju izvora, ali jednostrano protukatolički, vrednuje Žutić, 1992, str. 402426; Dimić i Žutić, 1992, str. 170-228. O katoličkim organizacijama u Kraljevini Jugoslaviji u tridesetim godinama iz statističke perspektive Draganović, 1939. (Opći 44

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

postavljenom cilju: radikalizaciju društvenih odnosa i dalje unutarnje rastakanje umjesto konsolidacije i učvršćivanja države. Taj se trend može još jasnije promatrati na četničkoj i drugim strukturalno sličnim organizacijama, koje su nastupale kao radikalni stjegonoše međusobno konkurirajućih i sukobljenih ideologija. Srpska četnička udruženja su već u razdoblju 1904-1918. razvila sve osobine karakteristične za nacionalističke pokrete u Prvoj Ju­ goslaviji. "Između 1904. i 1918. bili su četnici instrument u rukama (srp­ skih) vlastodržaca za kojim su oni posezali kad su htjeli upotrijebiti ilegalna i nepopularna sredstva za borbu."’2 Prvo četničko udruženje pod imenom Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine osnovali su ratni veterani 1921. u Beogradu. U javnosti su se izdavali kao strukovno udruženje. Međutim, u svom statutu postavili su sebi kao cilj "borbu protiv svih neprijatelja postojećeg državnog i političkog sustava", a u svoje redove nisu primali samo ratne veterane, nego i kandidate, koji s time nisu imali ništa zajedničkoga, kao na primjer šesnaestogodišnje mladiće. Članovi organizacije nosili su uniforme. Na crnobojnoj zastavi udruženja bila je u sredini nacrtana mrtvačka glava a na vrhu stijega bijeli orao s natpisom Za slobodu i čast otadž­ bine. U značku udruženja i pečat bio je ugraviran bijeli, dvoglavi orao s mrtvačkom glavom i dvije prekrižene kosti u kandžama.’5 Do 1924. godine ostao je četnički pokret jedinstvena organizaci­ ja. Ali su borbe za vlast i cijepanja u srpskom stranačkom spektru na­ kon uvođenja Vidovdanskog ustava djelovali i na četnička udruženja. Došlo je do cijepanja u njihovim redovima i do osnivanja novih dru­ štava koja su agresivnije formulirala velikosrpske zahtjeve i pokazi­ vala povišenu spremnost na primjenu terorističkih metoda. Godine 1924. osnovano je Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu kao i Udruženje srpskih četnika "Petar Mrkonjić".94 Ovo je udruženje bilo osobito aktivno među srpskim stanovništvom u Bosni i Hercego­ vini.95 Članstvo nesrba u četničkim organizacijama bilo je rijetko i

92 93 94

95

šem atizam ...) passim; usp. Dimić i Žutić, 1992, str. 270-286. Kompetentno komen­ tira Perović, 1976, str. 178-208, 227-228. O tome i o susljednom Šehić, 1971, nav. str. 53. Postignuti rezultati istraživanja odnose se ne samo na BiH, nego na cijelu Jugoslaviju u međuratnom vremenu. Šehić, 1971, str. 55-63. Nazvano po kralju Petru I. Karađorđeviću (1844-1921) koji je kao gerilac (četnik) su­ djelovao u ustanku u BiH 1875/6. pod konspirativnim imenom Petar Mrkonjić. Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 444-445 (E. Hosch). Šehić, 1971, str. 63-72. 45

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

ograničavalo se na male karijeriste u službeničkom aparatu i oportu­ niste iz drugih struka.% U srpnju 1925. fuzionirala su se oba društva u jedno, ovaj put pod imenom Udruženje srpskih četnika "Petar Mrkonjić" za Kralja i Otadž­ binu. Vodstvo je palo u ruke Puniše Račića, kasnijega atentatora na hrvatske poslanike u parlamentu.97 Ipak je četnički pokret i dalje ostao u sebi posvađan i nediscipliniran. Nakon uvođenja diktature i raspuštanja svih političkih organizaci­ ja ”s vjerskim ili plemenskim [nacionalnim] karakterom" priključio se četnički pokret integralnom jugoslavenstvu i pod tim ideologemom slijedio svoj stari velikosrpski program. Pokret je 1935. godine raspolagao organizacijskom mrežom od 430 pododbora s ukupno 213.210 članova. Tvrdi se da se 1938. godine broj pododbora popeo na 1.000 a broj članova na pola milijuna.98 Iako je režim ponekad zabranjivao aktivnosti pojedinih četničkih udruga u nesrpskim dijelovima države zbog njihova provokativnog držanja, kao i zbog unutarnje i vanjsko­ političke neoportunosti,99 ipak je režim u cjelini podržavao četnički pokret i angažirao ga za provođenje vlastitih političkih ciljeva. Na koncu su sokolske i četničke postrojbe imale čvrstu poziciju u vojnom planiranju generalnog štaba Jugoslovenske armije.100 Ova je i nakon ujedinjenja zadržala izrazito srpski karakter i ostala je najvažniji poli­ tički i ideološki instrument srpske dinastije i njezinih pristaša.101 96 Vidi tablice kod Šehića, 1971, str. 73-74, 77-78. 97 Šehić, 1971, str. 90-91. O političkoj karijeri P. Račića ondje, str. 88-89. 98 Šehić, 1971, str. 69. 99 Šehić, 1971, str. 205. 100 Šehić, 1971, str. 190-205; Bjelajac, 1994, str. 252-257. I0' Bjelajac, 1994, str. 241-257. Armija je bila izgrađena na isključivo srpskim tradicijama. O tome Bjelajac, 1988, str. 47-137. Nekadašnje se časnike Podunavske Monar­ hije nerado prihvaćalo i u relativno ograničenom broju primalo u časnički zbor Kra­ ljevine SHS: 1920. godine brojao je aktivni časnički zbor Kraljevine SHS 2.590 (me­ đu njima tri generala) Srba, Hrvata i Slovenaca iz nekadašnje Podunavske Monarhije naprama oko 3.500 (među njima 23 generala) Srbijanaca, plus 469 (među njima četiri generala) Crnogoraca, tri Albanca i 12 ruskih carskih časnika. Vojna enciklo­ pedija 4 (1961), str. 236. Među ukupno 165 aktivnih generala nalazila su se 1938. godine samo dva Hrvata i dva Slovenca, svi drugi su bili Srbi (zajedno s Crnogorcima koji su se tada vodili kao Srbi). Horvat, 1992, str. 592. Derocov pokušaj (1985) ublažavanja pretežno srpskog karaktera časničkog zbora u Prvoj Jugoslaviji nabra­ janjem generalštabskih časnika, među kojima prisutnost nesrba nije bila tako upad­ na, da bi potvrdio tezu o jednoj dynamic transition od srpskog na jugoslavenski djeluje više mudrijaški nego uvjerljivo. Isto se može reći o autorovoj tvrdnji da se radilo o profesionalnoj armiji u kojoj je politička promidžba bila zabranjena. U svezi s tim treba primijetiti da je politička lojalnost bila usko isprepletena s vladajućom ideologijom u kojoj su nesrpske tradicije našle sasvim neznatno ili nikakvo mjesto. O 46

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Nakon vrlo brzog sloma Jugoslavenske armije u travanjskom ratu 1941. ostale su četničke postrojbe jedina vojna potpora jugoslavenskoj vla­ di u egzilu koja se borila za ponovnu uspostavu kraljevske Jugosla­ vije. U odmjeravanju snaga u Drugom svjetskom ratu na kraju su se, kako vlada u egzilu tako i četničke postrojbe, našli na strani gubitni­ ka. Četnike su prije svega razbili i iskorijenili Titovi partizani.102 Po uzoru na sokolske i četničke postrojbe, koje su, kako je gore utvrđeno, imale dugu predjugoslavensku tradiciju, osnivale su se na­ kon nastanka jugoslavenske države druge brojne, u svojoj organi­ zacijskoj strukturi vrlo slične postrojbe. Međusobno su se razlikovale prije svega različitom nacionalnom pripadnošću i ideološkim usm­ jerenjem. Najpoznatija organizacija te vrste bila je ORJUNA (Organi­ zacija jugoslovenskih nacionalista),m koja je bila ustanovljena 23. ožujka 1921, najprije pod imenom JNNO (Jugoslovenska napredna nacionalistička omladina). U svibnju 1922. promijenjeno je ime u ORJUNA. Organizacija je bila ideološki i paravojni privjesak Pribićevićeve Demokratske stranke (v. gore). Vodeće su osoblje prete­ žno tvorili integralističko-jugoslavistički orijentirani intelektualci i studenti svih jugoslavenskih nacionalnosti. Financirana kako privat­ nim sredstvima tako i iz državne blagajne, ORJUNA se proširila na cijeli teritorij države, a osobito u Vojvodini i Sloveniji. U prvom de­ setljeću nove države isticala se ova organizacija terorističkim izgre­ dima protiv nacionalnih manjina, katoličkih organizacija, komunisti­ čki vođenoga radništva i hrvatske političke oporbe.104 Nakon uvođe­ nja diktature bila je ORJUNA u ožujku 1929. protiv očekivanja dokinuta. Kao protuteža ORJUNI nastale su od 1922. godine sljedeće orga­ nizacije: HANAO (Hrvatska nacionalna omladina), SLONAO (Sloven­ ska nacionalna omladina), MUNAO (Muslimanska nacionalna omla­ dina), ORBUNA (Organizacija bunjevačkih nacionalista), ORKAN (Organizacija katoličkih nacionalista) i SRNAO (Srpska nacionalna omladina). Uz iznimku ove posljednje ostale su u istraživanju pozna­ te gotovo samo po imenu.105 tome Bjelajac, 1994, str. 309-312. (Vojni kalendar jugoslavenske kraljevske armije), usp. ibid., prim. 36. 102 O ovom je aspektu do danas Tomašević, 1979. ostalo standardno djelo. Nadopune o četnicima u Hrvatskoj Jelić-Butić, 1986. Za Bosnu i Hercegovinu usp. Redžić, 1996, passim. O ratnim zločinima koje su počinili četnici Dizdareva publikacija dokumena­ ta 1999. 103 O tome Gligorijević, 1963a; Matković, 1972, str. 127-135. O ORJUNI s težištem na Dalmaciji Jakir, 1999, str. 362-370. Usp. Šehić, 1991, str. 216-232, 255, 265. 104 Potvrde kod TUđmana, 1993, I, str. 389-392. Usp. Janjatović, 1996s. ,os Gligorijević, 1963a, str. 346. Usp. Boban, 1987, I, str. 349 (odlomak c). 47

P o l it ič k a r e a l n o s t j u g o s l a v e n s t v a (1918-1991)

SRNAO su 13. prosinca 1922. osnovali velikosrpski orijentirani studenti Beogradskog univerziteta nakon sukoba s ORJUNOM.""' U ideološko-političkom smislu bila je SRNAO privjesak Pašićeve Radi­ kalne narodne stranke (v. gore). SRNAO je u Bosni i Hercegovini bila snažnije raširena i dublje ukorijenjena od ORJUNE, osobito u Sara­ jevu i Banjoj Luci. Obje su organizacije bile financirane iz istih izvora. I njihovi su se teroristički izgredi usmjeravali na iste ciljne skupine. SRNAO je 1926. godine imala 427 društava s 200.000 članova."r Uvođenje diktature, kao i susljedno raspuštanje svih političkih or­ ganizacija koje se nisu uklapale u režimski koncept, nije donijelo po­ litičku konsolidaciju države, nego upravo suprotno: daljnju radikalizaciju političkog života. Pritom se spirala nasilja sve više zaoštravala. Sada su na represalije režima preko doušnika, policije i žandarmeri­ je reagirali u podzemlje potisnuti separatisti i ekstremisti terorom koji je bio organiziran u inozemstvu. U ovoj fazi jugoslavenske povi­ jesti pretvorili su se hrvatski mnemonisti (v. gore) u klasičnu tero­ rističku i fašističku organizaciju. Njihov je vođa, odvjetnik i izaslanik u beogradskom parlamentu, dr. Ante Pavelić (1889-1959),"* već 1927. uspostavio kontakte s talijanskim fašistima i već tada pristao na tali­ janske teritorijalne zahtjeve u prostoru istočnog Jadrana.I0(> To je i ostvareno Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. godine, nakon Pavelićeva preuzimanja vlasti u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hr­ vatskoj."0 Nakon uvođenja diktature Pavelić je 19. siječnja 1929. oti­ šao u inozemstvo i preko Beča, Budimpešte i Sofije stigao u Italiju. On je u Italiji - pod Mussolinijevim okriljem - između 1930. i 1932. izgradio svoju UHRO (Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija). Gledano politološki, ustaški je pokret započeo kao radikalni usta­ nak (ustaša = ustanik) protiv represivne velikosrpske, odnosno jugoslavističke asimilatorske politike. Grupacija se u svojoj ideološkoj strukturi otpočetka profilirala kao teroristička i rasistička organizacija. U listu Ustaša (veljača, 1932) proglasio je Pavelić "nož, revolver, bombu i pakleni stroj (...) violinom, na kojoj će hrvatski narod odsvi­ ,06 O tome Gligorijević, 1964. Usp. Šehić, 1991. str. 248, 265, 274-276, 284-286. 107 Stan ojević NE 4 (1 9 2 9 ), str. 3 5 9 . 108 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1 9 7 9 ), str. 4 0 9 - 4 1 1 . (H. S u n d h au ssen ) i u: Tko je tko u H DH (1 9 9 7 ), str. 3 0 6 - 3 1 0 (S. Ravlić) 109 D ok u m en tarn e potvrde i2vora kod Jareba, 1970; usp. Krizman, 1 9 7 8 , str. 1 3 -1 6 . 1,0 O ustašk om pokretu do u tem eljen ja u stašk e države u Hrvatskoj 194 1 . prije sv e g a Krizman, 1978; o upravi i politici u NDH Jelić-Butić, 1977. Usp. H olm Sundhaussen: D er U stasch a-Siaat: A n a to m ie e in e s H errsc h a ftssyste m s. U: K roatien (1995), str. 2 5 1 -2 8 7 . 48

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

rati posmrtni marš tuđoj sili"."1 U "načelima hrvatskog ustaškog pokreta" koje je 1933. godine skicirao u 17 točaka Pavelić je on­ dašnjem službenom ideologemu troimenosti i troplemenosti suprot­ stavio ideologiju "individualnosti" i "isključivosti" hrvatskoga naro­ da, "koji nije identičan ni s jednim drugim narodom niti je dio ili pleme nekog drugog naroda". U točki 11. ustvrdio je ”da u državnim i nacionalnim pitanjima hrvatske suverene i nezavisne države ne može odlučivati nitko tko po podrijetlu i krvi nije član hrvatskog na­ roda". U daljnjim se točkama hrvatsko seljaštvo veliča kao temelj hr­ vatskog naroda a njegova se patrijarhalna kultura slavi kao putokaz u budućnost. U svojim daljnjim spisima iz tridesetih godina Pavelić se sve jasnije približava fašističkom i nacionalsocijalističkom "uku­ su", pri čemu je umjesto slavenskog insistirao na gotskom podrijetlu Hrvata i uz Jugoslavene svih boja obarao se na slobodne zidare, Ži­ dove i komuniste. Pritom nikada nije izgubio iz vida srpsko-hrvatski konflikt kao pozadinu.112 Konkretno ostvarenje toga političkog kon­ cepta u marionetskoj državi NDH je tema za sebe, koja, doduše, stoji u uskoj političkoj povezanosti s političkim sustavom Prve Jugosla­ vije, ali sadržajno nadilazi ovdje zadani okvir. Naglasimo ovdje da je ustaška politika bila radikalni odgovor na stoljetni, nekad tinjajući nekad plamteći srpsko-hrvatski konflikt, koja se nije ustručavala upotrijebiti bilo kakva sredstva. Konflikt je započeo u drugoj polovi­ ci 19. stoljeća kad je Ante Starčević velikosrpskoj ideologiji Vuka Stefanovića-Karadžića, Ilije Garašanina"3 i njihovih sljedbenika suprotstavio velikohrvatsku ideologiju. Konflikt se u Prvoj Jugoslaviji razvio u patološki fenomen i dosti­ gao je genocidne razmjere kod sloma kako Prve tako i Druge Jugo­ slavije. On će za povijesna istraživanja još dugo ostati teškom zada­ ćom jer obostrane rane leže vrlo duboko. Fascinacija fašizmom i nešto kasnije nacionalsocijalizmom zahva­ tila je i druge političke grupacije jugoslavenskog društva u međuratnom vremenu. Povijesno istraživanje je, naime, otkrilo fascist features"4 ne samo kod ozloglašene, 1921. godine osnovane ORJUNE,"' na koju su u načinu organiziranja, jezičnog izražavanja i terorističkog 1:1 O tom e U staša [1 9 9 5 ], str, 55 i 6 9 . Ovaj je izbor d ok um enata o ustaškoj ideologiji zasad vjerojatno najpotpuniji i najupotrebljiviji. !l* U staša [1 9 9 5 ], str. 9 5 - 1 1 4 . Usp. S u n d h au ssen : D e r U stasch a S ta a t..., str. 2 6 8 - 2 6 9 s uputam a na daljnju literaturu. 15 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1 9 7 6 ), str. 1 0 -1 3 . (G. H ering). •i: O to m e D im itrije Djordjević: F ascism in YugosIavia: 1 9 1 8 -1 9 4 1 . U: Sugar. 1 9 7 1 , str. 1 2 5 -1 3 4 . :',s G ligorijević, 196 3 a , str. 3 9 2 -3 9 3 . 49

P o litička r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-is>91)

ponašanja utjecali talijanski fašisti, nego i kod četnika, koji su vrlo autoritarno nastupali "za Kralja i Otadžbinu", a u svome tisku žigosali "manju vrijednost" Muslimana, Židova i osobito Hrvata.116 Tako su hrvatski, makedonski i drugi ekstremisti dobili s te strane "ohrabrenje", prije nego su našli "bolje učitelje" u Italiji, Mađarskoj i Nje­ mačkoj. Apstrahirajući od komunističke promidžbe, koja je sve antikomuniste žigosala kao fašiste,117 može se prije uvođenja diktature ipak govoriti samo o fašistoidnim pojavama među tadašnjim jugoslaven­ skim ekstremistima. Situacija se promijenila nakon uvođenja dikta­ ture. Došlo je do bujanja fašizma ne samo među hrvatskim usta­ šama, nego i u srpskim redovima, iako pod drugim uvjetima. Ovdje je pripomogao režim tako što su bile dopuštene i podupirane one or­ ganizacije koje su na fašistoidan način služile režimu. Tako su kao organizacije nastale Jugoslovenska akcija (JA) početkom 1930. u Za­ grebu, Združenje borcev Jugoslavije (skr. BOJ) koncem 1930. u Ljub­ ljani - obje kao nasljednice ORJUNE - i Zbor odvjetnika u Smederevu Dimitrija Ljotića (1891-1945) u Beogradu. Do zabrane političkih organizacija "s religioznim ili plemenskim karakterom" Ljotić je bio član srpske Radikalne stranke. Početkom 1931. imenovao ga je kralj Aleksandar ministrom pravde. On se, međutim, sa svojim vizijama nije mogao probiti kod kralja te je 2. rujna 1931. dao ostavku ali je i dalje zadržao dobre odnose s kraljev­ skim dvorom. Ta je okolnost nakon atentata na kralja olakšala fuziju Zbora, JA i BOJ u Zbor (Jugoslavenski nacionalni pokret "Zbor") 6. siječnja 1935.118 Ljotićev novi Zbor je 1935. i 1938. sudjelovao u izborima, ali je oba puta s udjelom glasova od samo 0,84%,odnosno 1,01% ostao bez mandata. Međutim, to Zbor nije nikako dovelo do političke rezignacije nego do intenziviranja izvanparlamentarnih aktivnosti i sukobljavanja s političkim protivnicima, prije svega s ko­ munistima. Nakon jednoga krvavog sukoba 23. listopada 1940. na Beogradskom univerzitetu, koji se prenio i na ulice, Zbor je, doduše, bio zabranjen, ali su uhićeni članovi iz straha od sila osovine bili bla­ go kažnjeni.'19 Što se tiče broja članova, on bi, prema procjenama, 1.6 O tome Šehić, 1971, str. 105-129. Tako je, na primjer, četnički list Balkan, br. 140 od 23. ožujka 1923. grdio "hrvatski dio našega naroda, (koji je) gotovo 800 godina živio u ropstvu i kroz to vrijeme nije se usudio podignuti nijedan ustanak za slobodu niti je dao mučenike na stupovima ili vješalima". Navedeno na istom mjestu str. 125. 1.7 Čak i reformatorski usmjerene socijaliste (njihove ideološke konkurente) kao ”socijal-fašiste". Šarac, 1975, str. 270, prim. 118. 1.8 O tome Gligorijević, 1963b i 1965. 119 O tome Stefanović, 1985, str. 220-233. 50

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

pred rat mogao iznositi pet do šest tisuća, uključivo s omladinskom sekcijom Beli orlovi.'20 U Drugom svjetskom ratu Dimitrije Ljotić je zajedno s generalom Milanom Nedićem (1877-1946)12' bio vjeran kolaborant njemačkih okupatora u Srbiji, i to kao uvjereni srpski nacionalsocijalist, antikomunist, antisemit i antihrvat.1" Ljotić je u svojoj mladosti bio antirevolucionarno usmjeren i odu­ ševljavao se za kršćanski misticizam i pacifizam ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910). U Balkanskim je ratovima 1912/13. služio u srpskoj vojsci kao bolničar, potom je otišao u Pariz na studij. U Parizu je Ljotić upoznao francuske rojaliste oko lista Action Frangaise i preuzeo njihove ideje o korporativizmu i staleškoj državi. Na­ kon završetka rata služio je kao komandant žandarmerije u Bakru kraj Rijeke i u ovoj ulozi 1920. godine ugušio jedan štrajk željezni­ čara na pruzi Bakar-Delnice-Ogulin. Iste se godine oženio jednom Hrvaticom, napustio službu u žandarmeriji i stupio u Radikalnu na­ rodnu stranku (Pašić). Godine 1921. položio je ispite iz prava i u Smederevu kod Beograda otvorio odvjetnički ured. Uvođenje dikta­ ture Ljotić je svesrdno pozdravio. Nakon umorstva kralja i izbora Mi­ lana Stojadinovića za ministra predsjednika Ljotić je s ovim sura­ đivao u približavanju Njemačkoj i razvio se u uvjerenog nacionalsocijalista. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Ljotić se istaknuo kao spretan organizator nacionalsocijalističkog opredjeljenja. Život je iz­ gubio u automobilskoj nesreći 23. travnja 1945. u Sloveniji. Politički teror i represalije režima i njegovih paravojnih postrojbi nisu ohrabrili samo ekstremiste na strogo organiziranje i terorističku aktivnost, nego su i građansku oporbu također prisilili na paravojno organiziranje. Tako je od 1935. godine HSS započela s osnivanjem vlastite paravojne Hrvatske seljačke zaštite i Hrvatske građanske garde svagdje gdje su Hrvati bili u većini.123 Režim je, doduše, upo­ zoravao na ilegalni karakter ovih formacija ali mu nije uspjelo dje­ lotvorno protiv njih nastupiti. Suprotno tome, seljačkim i građan­ skim gardama je uspjela obrana HSS-birača protiv provokacija poli­ tičkih protivnika u izborima 1938. One su se, osim toga, iskazale kao aduti u rukama Vladka Mačeka za vrijeme njegovih pregovora s 120 O tome Martić, 1980, str. 222. 121 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 298-301. (H. Sundhaussen) 122 O Ljotićevom svijetu ideja s težištem na njegovu antikomunizmu i antisemitizmu Martić, 1980. Usp. Cohen, 1996, str. 35-44. 123 O tome Boban, 1974, I, str. 315-316; II. str. 159, 164, 177-178. Usp. Colić, 1973, str. 106-111 i Išek, 1991, str. 195-209. 51

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Dragišom Cvetkovićem, koji su 26. kolovoza 1939. doveli do Spo­ razuma.124 Nakon Sporazuma vidljivo se izmijenio politički profil HSS-a. Na­ kon što je dobilo vlast u svoje ruke, stranačko se vodstvo ponašalo sve autoritarnije. Sada su Seljačka i Građanska garda bile legalizi­ rane, pretvorene u vojne postrojbe i u Banovini Hrvatskoj angažirane protiv komunista, četnika, ustaških pristaša i drugih političkih pro­ tivnika. No nije ostalo pri tome. Polarizacija na lijevo krilo koje je oči­ jukalo s komunistima, i na desno koje se oduševljavalo za radikalni ustaški program završila je u dubokom rascjepu koji se više nije mogao zakrpati. Ovaj je proces zahvatio i Seljačku kao i Građansku gardu. Ustaška organizacija, koja je u trenutku preuzimanja vlasti brojčano bila slaba (ukupno 3.000-4.000 osoba),125 preuzela je velikim dijelom infrastrukturu koju je između 1939. i 1940. u Banovini Hrvatskoj iz­ gradila HSS, i to s dopuštenjem predsjednika stranke Vladka Mače­ ka. Maček je ipak odbio osobno sudjelovanje u režimu pod pokrovi­ teljstvom Hitlera i Mussolinija i zato ga je ovaj režim progonio. Se­ ljačka i Građanska garda su sudjelovale u razoružanju postrojba Jugo­ slavenske armije prigodom sloma Prve Jugoslavije u travnju 1941.

1.4. Religijska politika Popisi stanovništva, održani 1921. i 1931. (v. tablicu 5 i 6), iska­ zuju Jugoslaviju kao izrazito multikonfesionalnu državu. Usporede li se obje predočene tablice, stječe se dojam da se izme­ đu 1921. i 1931. povećao broj konfesija. Treba li ovu okolnost zahva­ liti samo potpunijem prikupljanju podataka 1931. nego 1921. ili se u tome odražava promjena političkog koncepta u tretiranju religijskih zajednica nakon uvođenja diktature? Radi se, dakle, o pitanju: pred kojom je zadaćom u ovom području stajao režim i kakva je religijska politika vođena? Polazeći od pojmova i brojčanih odnosa, koje prezentiraju gornje tablice, mogla bi se očekivati paritetna religijska politika budući da, s jedne strane, nijedna religijska zajednica nije imala jasnu prevagu, a s druge strane da se Kraljevina SHS iskazivala kao parlamentarna liberalna država. 124 Sredinom 1937. mogla je Seljačka zaštita brojati 60.000, a sredinom 1939. 150.000 ljudi. Britanski izvještaji II, 1986, str. 577, t. 185 i III, 1996, br. 73, str. 189. 125 Sundhaussen: Der Ustascha-Staat__str. 256. 52

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

Vidovdanski ustav iz 1921. (čl. 12) nije proglasio niti rastavu dr­ žave i religije niti je jednu Crkvu izabrao i sankcionirao kao državnu Crkvu. Umjesto toga bile su postojeće religijske zajednice priznate kao samostalne korporacije javnoga prava, a u državnom je ustavu potvrđena njihova ravnopravnost. Konkretna je pitanja trebalo re­ gulirati daljnjim zakonodavstvom. I ovdje su iskrsnule poteškoće ko­ je je režim, koji je sebi kao cilj postavio nacionalno jedinstvenu i cen­ tralističku državu, jedva mogao svladati. Tablica 5: Konfesionalna pripadnost stanovništva u Kraljevini SHS prema popisu pučanstva 31. siječnja 1921. Br. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

Konfesija [Srpsko-] pravoslavna Rimokatolička Grkokatolička Evangelička Muslimanska Židovska Ostale Bez konfesije Ukupno

Broj

u%

5.593.057 4.708.657 40.338 229.517 1.345.271 64.746 1.944 1.381

46,67 39,29 0,34 1,91 11,22 0,54 0,02 0,01

11.984.911

100

Izvor: Statistički pregled Kraljevine Jugoslavije [1921] po banovinama. Beograd, 1930, str. 4

Tablica 6: Konfesionalna pripadnost stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji prema popisu pučanstva 31.3.1931. Br. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11.

Konfesija [Srpsko-] pravoslavna Rimokatolička Grkokatolička Armensko-katolička Starokatolička Evangeličko-luteranska (njem.) Evangeličko-luteranska (slovačka) Helvetsko-kalvinistička Baptistička Adventistička Metodistička

Broj 6.785.501 5.217.847 44.608 63 7.273 113.218 62.061 55.890 1.231 983 993

u% 48,70 37,45 0,32 0,00 0,05 0,81 0,45 0,40 0,01 0,01 0,01 53

P olitička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Br. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20.

Konfesija

Broj

6.990 Nazarenska 6.011 Ostale kršćanske Islamska (muslimanska) 1.561.166* Židovsko-sefardska 26.168 Židovsko-aškenaska 39.010 3.227 Židovsko-ortodoksna 264 Ostale Bez konfesije 1.107 427 Nepoznato *od toga 908.167 koji govore srpsko-hrvatski Ukupno

13.934.038

u% 0,05 0,04 11,20 0,19 0,28 0,02 0,00 0,01 0,00 100

Izvor: Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31 marta 1931 godine II. Beograd, 1938, str. VI-VII.

Srpsko-pravoslavna crkva Najviši stupanj suradnje dostignut je sa Srpsko-pravoslavnom crkvom, između ostaloga i zato što je srpsko-pravoslavna hijerarhija slijedila slične centralističke ciljeve kao i režim. Uz diplomatsku i fi­ nancijsku pomoć državnih organa bili su oni dijelovi Srpsko-pravoslavne crkve, koji su se prije osnutka jugoslavenske države nalazili u nadležnosti metropolita u Černovcima (dvije pravoslavne biskupije u Dalmaciji) ili ekumenskog patrijarha carigradskog (Makedonija i Bo­ sna i Hercegovina),126 1919. odnosno 1920. otpušteni iz dotadašnje crkvene organizacije i, s Pravoslavnom crkvom u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini i Hrvatskoj, bili ujedinjeni u čvrstu centralističku organi­ zaciju.127 Srpski patrijarhat koji su Turci 1766. dokinuli ponovno je uspostavljen 1920. godine. Za novog je patrijarha prema izbornoj odredbi od 23. listopada 1920. izabran Dimitrije Pavlović, dotadašnji mitropolit Srbije, ali je tek 1924. svečano introniziran u Peći. U svim tim koracima sudjelovala je tadašnja srpska politička elita s kraljem, odnosno princom-regentom Aleksandrom na čelu, kao da se radilo o državnoj crkvi. Crkvene su svečanosti bile počašćene prisutnošću kralja i članova vlade i slavljene kao nacionalni dani u spomen na srpsku prošlost. Odluke Svetog arhijerejskog sabora pripremane su, 126 O tome Hudal, 1922; usp. Džaja, 1994, str. 52-57. 127 O tome i dalje Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 13-64; usp. Slijepčević, II, 1966, str. 610-622. 54

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

potvrđivane i korigirane kraljevskim ukazima i vladinim uredbama. Uloga države, odnosno ministarstva vjera (nakon uvođenja dik­ tature bili su vjerski poslovi podloženi ministarstvu pravde), bila je odlučujuća u zakonodavstvu o novom ustavu, raspodjeli i uprav­ ljanju Srpsko-pravoslavne crkve. Do uvođenja diktature imalo je zakonodavstvo provizoran karakter, prije svega zbog nesuglasica između predstavnika Crkve i države oko vjerske nastave u školama. Istom nakon uvođenja diktature postignut je konsenzus i promulgiran konačni crkveni ustav (Ustav Srpske pravoslavne crkve) 24. stu­ denoga 1931. Srpski je visoki kler bio s ovim ustavom vrlo zadovo­ ljan jer se njegova vlast nad nižim klerom i laikatom u usporedbi s ranijim uredbama, osobito u Podunavskoj Monarhiji, pojačala i osi­ guravala mu se viša financijska samostalnost. Službeni je crkveni historiograf zadovoljstvo statusom srpske Crkve u Prvoj Jugoslaviji sažeo na sljedeći način: "Istine radi, treba napomenuti, da je i država u materijalnom pogledu izlazila u susret Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ne samo što je isplaćivala crkvi stalnu pomoć, nego joj je dozvolila da razrezuje prirez na pravoslavne poreske obveznike, koji je, za račun crkve, prikupljan od strane državnih organa. Pored toga država je zvaničnu crkvenu prepisku oslobodila poštanskih taksa i dala joj još izvesne poreske privilegije. Isto je tako za izvršenje crkvenih odluka država pružala svoju sudsku i admini­ strativnu pomoć. A to je sve poslužilo da je crkva mogla, iako za kratko vreme, odvojena od države, da oformi svoju auto­ nomiju i sprovede svoju samoupravnu organizaciju..."128 Treba proturječiti tvrdnji o višoj samoupravi i autonomiji. Bilo bi primjerenije govoriti o centralizaciji pod državnim nadzorom, gdje je hijerarhija uz pomoć države dobila više vlasti nad nižim klerom i laičkim elementom. Autonomne uredbe, koje su srpsko-pravoslavne zajednice uživale pod austro-ugarskom vlašću, nisu se kod ujedinje­ nja uzimale u obzir. Svećenička udruženja, koja su vukla tradiciju od 1889. godine, bila su ubrzo nakon proglašenja Ustava SPC 1931. za­ branjena, a svećeničke organizacije dopuštene samo na razini bisku­ pija. Oba su centralizatorska koraka bila doduše popraćena prosvje­ dima pogođenih, ali bez uspjeha.129 128 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 64. 129 O tome Udruženje pravoslavnog sveštenstva Jugoslavije, 1969, str. 19-39. Usp. Imamović, 1967, str. 31-38, 110-118 i Mužić, 1978, str. 27-30. 55

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

U daljnjim prilozima ovoga zbornika izvještava se o crkvenoj gradi­ teljskoj aktivnosti, monaštvu, tisku, školstvu i vjerskom životu unutar Srpsko-pravoslavne crkve u objema jugoslavenskim državama kao i o njihovu patničkom putu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iz mnoštva podataka izdvojimo ovdje nekoliko primjera u kojima jasno dolaze do izražaja ideološko-politički ciljevi Prve Jugoslavije. Tako je već 1920. godine, to jest prije glasovanja za Vidovdanski ustav 1921, otvoren jedan pravoslavni teološki fakultet unutar Zagrebačkog sve­ učilišta iako za to nije bilo potrebe. U akademskoj godini 1922/23. fakultet je posjećivalo samo 30 slušatelja (od toga 13 Srba i 17 ruskih emigranata). Zbog niskog broja kako slušatelja tako i visokoškolskih nastavnika morala se ova "odozgor dekretirana ustanova" 1924. ukinuti.130 Uspostava jedne srpsko-pravoslavne biskupije 1930. go­ dine u Zagrebu, kao i implementacija srpsko-pravoslavnih jezgri u Sloveniji, Hrvatskoj i Dalmaciji imali su doduše više trajnosti. Tako je patrijarh Varnava, alias Petar Rosić (1880-1937),131 u lipnju 1932. svečano posvetio novopodignute srpsko-pravoslavne crkve u Celju i Ljubljani (obje u Sloveniji). Da bi otklonio sumnju prozelitizma, re­ kao je patrijarh prigodom posvete crkve u Celju u prisutnosti 600 gostiju koji su doputovali iz Beograda, da nova crkva treba služiti po­ trebama srpsko-pravoslavnih vjernika u toj regiji, slično kao što ka­ toličke crkve u Beogradu, Nišu, Skopju i Kraljevu služe potrebama rimokatoličkih vjernika.132 Podizanje pravoslavnih crkava u Čakovcu (Hrvatska) i Mariboru (Slovenija) započelo je 1934. godine.133 Možda motiv prozelitizma i nije stajao u prvom planu kod podiza­ nja srpsko-pravoslavnih crkava u spomenutim gradovima; to se ipak ne može tvrditi za djelovanje SPC u Dalmaciji i među u ranijim sto­ ljećima s Rimom sjedinjenim manjinama istočnoga obreda. Sigurno je, naime, da napori oko implementacije srpskih jezgri u Stonu, Kor­ čuli i na otocima Mljetu i Visu očigledno upućuju na prozelitizam od­ nosno na prevođenje s katoličanstva na pravoslavlje.13'1 Što se tiče s Rimom sjedinjenih kršćana, pokušalo se nakon ujedi­ njenja sa srpske strane grko-katoličku križevačku biskupiju135 "vrati­ ti" u srpsko pravoslavlje takoreći kao "ratni plijen". Pokušaj prozeliti­ zma je u cjelini propao, ali su ipak ostvareni djelomični uspjesi, prije 130 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 328. 131 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 386-387 (H.-J. Hartel). 132 Srpska pravoslavna crkva, 1971, str. 88, 99. O katoličanstvu u Srbiji u međuratnom vremenu v. Skenderović, 2000. 133 Vidi Pravoslavlje 1 (1934), str. 36, 219. 134 Vidi Pravoslavlje 1 (1934), str. 219-220, 248. 135 Glavni podaci o ovoj biskupiji u Prvoj Jugoslaviji kod Draganovića, 1939, str. 103-113. 56

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

svega među sjedinjenom manjinom u sjevernoj Bosni koja je stalno bila izložena pritisku srpske Crkve.136 Što se tiče promjene konfesije u Prvoj Jugoslaviji, politička je kli­ ma pogodovala prelascima na pravoslavlje. U tomu je određenu ulo­ gu igrala državna podrška srpskoj Crkvi u njezinu organiziranju i im­ plementaciji jezgri u novim područjima. Međutim, vjerojatno su višu težinu imali mješoviti brakovi koji su najčešće bili sklopljeni u korist srpske strane. SPC se, naime, priznavala nositeljicom proklamirane državne ideologije i dinastičkih interesa kuće Karađorđevića, pri če­ mu je pripadati pravoslavlju postajalo oportuno kao izraz lojalnosti državi i dinastiji, osobito među službenicima i u časničkom zboru.137 O uspjesima i gubicima pojedinih konfesija promjenom konfesije u ovom razdoblju nema detaljnijih studija. Katolički su dostojanstveni­ ci govorili o dvije do tri stotine tisuća prelazaka s katoličanstva na pravoslavlje između 1918. i 1941. godine.138 Upadno je pritom da se procjene zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca o "prekrštavanju", odnosno prijelazima s pravoslavlja na katoličanstvo u Neza­ visnoj Državi Hrvatskoj (1941-1945) kreću gotovo oko istoga broja, naime oko "četvrti milijuna".139 U oba slučaja podaci se teško mogu znanstveno provjeriti. Katolička crkva Uređivanje statusa Katoličke crkve pokazalo se za jugoslavenski režim krajnje teškim pothvatom, koji na koncu nije mogao uspjeti zbog tvrdokornog otpora SPC. 136 O tome Goluža, 1995. List srpskog svećeničkog udruženja u nadbiskupiji Beograd i Srijemski Karlovci ponosno je 1934. godine izvijestio o "povratku u pravoslavlje" 30 ukrajinskih obitelji u Kozarcu (sjeverna Bosna) i izrazio očekivanje daljnjih "povrata­ ka" nakon završetka gradnje nove crkvene zgrade u ovom mjestu. Pravoslavlje 1 (1934), str. 33. 137 O politici "vraćanja muslimana u pravoslavlje" u Prvoj Jugoslaviji v. Purivatra, 1974, str. 543. 138 Alexander, 1990, str. 50; Mužić, 1991, str. 68, prim. 15. U razdoblju 1921-1931. povećao se postotak (srpsko)-pravoslavnog stanovništva za 2,03% (283.000), dok je postotak drugih religijskih zajednica ili stagnirao ili se smanjio. Usp. gore, tablica 5. i 6. Poveća­ nje pravoslavnog stanovništva ne može se objasniti isključivo povećanjem broja so­ vjetskih emigranata ili možda višom kvotom rođenja kod pravoslavnih nego kod ostalih. 139 O tome Krišto, 1998, II. (Dokumenti), str. 340. Usp. Tomašević, 1979, str. 105-106. O problematici "prekrštavanja" između 1941 i 1942. u NDH Jelić-Butić, 1977, str. 173-176, Požar, 1996, str. 94-102, 365. O povezanosti s procesom protiv zagrebačkog nadbi­ skupa Stepinca v. Proces Alojziju Stepincu 1997, str. 219-223 i Matijević, 1997a, str. 110-111. Najnovije o oba kompleksa pitanja Krišto, 1998, I-II. (Dokumenti). 57

P olitička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Najprije se činilo kao da taj pothvat neće biti teško ostvariti budu­ ći daje od 1915. godine rastao interes za političko ujedinjenje Juž­ nih Slavena ne samo u hrvatskim i slovenskim liberalnim krugovi­ ma, nego sve više i među hrvatskim i slovenskim klerom kao i među katolički orijentiranim hrvatskim i slovenskim intelektualcima.140 Jugoslavenska historiografija njih sve bez razlike naziva klerikalcima iako ih dosta, kao na primjer Slovenac Janez Krek (1865-1917), nika­ ko nije sanjalo o političkoj sprezi između crkvene hijerarhije i monar­ hije, nego se zauzimalo za povezanost socijalkatolicizma, prosvjeti­ teljstva, pučkog prosvjećivanja i demokracije.141 Katolički je kler pre­ uzeo frazeologiju o "troimenom" narodu SHS. Službeno očitovanje lojalnosti cijeloga katoličkog episkopata unutar nove države uslijedio je u zajedničkoj izjavi koju je objavila Biskupska konferencija na svom zasjedanju od 27. do 29. studenoga 1918. u Zagrebu. Katolički su biskupi dali svoj pristanak da predstojeća agrarna reforma obu­ hvati i crkvena dobra. Na koncu su izrazili želju za miroljubivim su­ životom sa svim priznatim vjerskim zajednicama, osobito sa SPC. Osim toga, izrazili su i svoju spremnost da se crkvenoslavensko bo­ goslužje, koje je u pojedinim hrvatskim biskupijama postojalo od davnina, protegne na cijelo državno područje - ali svakako uz ogradu da se nove uredbe moraju donijeti uz suglasnost Apostolske Stolice. Ali, kao i uvijek, izronile su poteškoće prigodom konkretnih pre­ govora. Glavne prijeporne točke postale su agrarna reforma, liturgij­ ski jezik, općenje biskupa i redovničkih poglavara s Apostolskom Stolicom, politička kontrola klera, osobito sklapanje crkvenih i civil­ nih brakova, katoličke organizacije i vjeronauk u školama. Rezultat zemljišne reforme bio je za Katoličku crkvu mnogo važni­ ji nego za SPC budući da je ona raspolagala s više zemljišnih posjeda nego ova posljednja.142 K tomu je ona u novu državu ušla s mnogo više aktivnosti u socijalnom i školskom području nego SPC. Cilj kato­ ličke strane je bio nastavljanje i moguće proširivanje dosadašnjih 1,0 O dilemi katoličkog klera između jugoslavenstva i drugih političkih opredjeljenja prije svega Matijević, 1996. 141 Od brojnih dosadašnjih priloga koji ovu problematiku tretiraju više ili manje jedno­ strano ističe se Matijević, 1986. svojim nastojanjem oko korektnog izlaganja sta­ jališta i argumentiranja svih suprotstavljenih u fazi osnivanja jugoslavenske države. Njemu suprotan bio bi Novak, 1986 (Magnum crimen '1948), jedan rudnik za sveukupnu protukatoličku historiografiju i publicistiku u Jugoslaviji i o Jugoslaviji. 142 Na primjer u Hrvatskoj-Slavoniji prema podacima iz 1895. godine dvostruko više: a) Katolička c. 99.454 jutara, b) Pravoslavna c.: 49.491 jutara, c) Grko-katolička c. 4.061 jutro, d) ostali: 442 jutra. Ivšić, 1926, str. 145. Za ostala područja nove države na istom mjestu passim i Žutić, 1994, str. 220-273. 58

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

aktivnosti za što je bila potrebna materijalna baza u dostatnom opsegu. Da bi učvrstili vlastitu poziciju, pozivali su se katolički pred­ stavnici na činjenicu da nije provedena nikakva rastava države i Crk­ ve i da, prema tome, crkvene posjede ne treba tretirati kao privatnu svojinu nego kao posjed korporacija javnoga prava. Osim toga, u raspravama se s razlogom upozoravalo na to da bi dosadašnji gospo­ darski pogoni pod crkvenom upravom mogli postizati bolje prinose i ponuditi više radnih mjesta nego zemljišnom reformom predviđeno cijepanje velikih posjeda i njihovo predavanje preseljenim brdskim stanovnicima koji se u poljodjelstvo malo razumiju.143 Režim, odnosno pobornici brze i radikalne zemljišne reforme, išli su za sasvim drukčijim ideološkim i političkim ciljevima. Oni su u pr­ vom planu imali brzo nacionalno, demografsko i socijalno prestruk­ turiranje društva prema proklamiranoj ideologiji o jednom (troime­ nom) narodu u jedinstvenoj državi. Jednim nizom privremenih rje­ šenja, koje je princ-regent Aleksandar nagovijestio ukazom 6. siječnja 1919, bili su dokinuti ostaci feudalnih zemljišnih odnosa (kmetstvo u Bosni i Hercegovini i kolonat, slična institucija, u Dalmaciji144) a posjedi članova Habsburške dinastije kao i njihovih pristaša konfis­ cirani bez nadoknade. Šume su bile podržavljene. Za ostale zemljišne veleposjede bilo je predviđeno s gospodarskog stajališta pretjerano komadanje, pri čemu su dotadašnji vlasnici mogli zadržati samo rela­ tivno malen dio. Na primjer, crkveni su posjedi iznad 20 jutara (11,50 ha) trebali, prema jednoj uredbi agrarne direkcije u Zagrebu od 5. svibnja 1919, biti podvrgnuti zemljišnoj reformi.145 Iz akumulirane zemljišne mase146 stvoreno je 30.000 do 50.000 novih malih gospodarstava, čija se veličina kretala između 2 i 5 ha.147 Na taj su način zbrinuti prije svega ratni dragovoljci na srpskoj strani kao i nemuslimanski, većinom srpski seljaci u Bosni i Hercegovini. Ovo se događalo najčešće uz neznatna i zakašnjela obeštećenja mu­ slimanskih zemljišnih veleposjednika. Već prije Prvog svjetskog rata visoko zadužena148 i u ratu opustošena Srbija nije raspolagala drugim 113 Vidi Žutić, 1994, str. 260. 114 O agrarnoj reformi u Dalmaciji na temelju najnovijeg istraživanja Jakir, 1999, str. 148-188. 145 O tome Ivšić, 1926, str. 155. 146 Do 1929. godine, kad je razvlašćivanje zemljišnog posjeda bilo uglavnom završeno, bilo je ukupno 1.356.232 ha, od toga 775.233 ha u BiH podijeljeno novim posjednicima. Otomev RoyaumedeYugoslavie. Belgrad 1930, str. 23. Za BiH usp. Tomasevich, 1955, str. 355. 147 O tome Erić, 1958, str. 502. 148 Državna zaduženost Srbije u inozemstvu prije izbijanja Prvog svjetskog rata iznosila je 903.370.500 dinara (oko 900.000.000 franaka.). O tome Sundhaussen, 1989, str. 499-503, usp. 458. 59

P o litič k a r e a ln o s t jugoslavenstva ( 1918-i»91)

sredstvima.149 Da bi nagradio svoje dragovoljce i zadovoljio srpske seljake u Bosni i Hercegovini, režimu je bilo neizbježno posegnuti za gospodarskim potencijalima pokrajina koje su sada bile ujedinjene sa Srbijom. Zahvat je, doduše, bio obrazložen socijalno-politički, ali je nacionalno-politička kalkulacija vjerojatno stajala u prvom planu. To se osobito jasno može ilustrirati politikom razvlašćivanja neslaven­ skih manjina u Vojvodini i naseljavanja ove pokrajine slavenskim, pretežno srpskim stanovništvom iz unutrašnjosti.150 Do 1923. su dijelovi katoličke kaločke biskupije, koji su došli u sastav jugoslavenske države (Bačka) razvlašteni u vrijednosti od 167.000.000 dinara (preračunato 18.827.508 švicarskih franaka) bez nadoknade. Osim toga, zakon o školama Kraljevine Srbije iz 1904. protegnut je uredbom Vlade od 23. srpnja 1919 (br. 10.070) na Vojvodinu. Time su podržavljene i slavizirane, odnosno srbizirane 52 općinske i 269 konfesionalnih pučkih škola, kao i 71 srednja škola. Jedina je iznim­ ka bila njemačka pučka škola notrdamskih sestara u Velikom Bečkereku (Banat), koja je bila dopuštena kao privatna škola (od 1926. s pravom javnosti).151 Režim se od 1923. uglavnom uzdržavao od zahvata u vlasništvo Katoličke crkve, ali više nije mogao uspostaviti bilo kakvo povjere­ nje. Nepovjerenje je i dalje ostalo i to zbog politike subvencioniranja vjerskih zajednica. Prema ustavu iz 1921. (čl. 12, ods. 8) trebalo je da priznate vjerske zajednice budu subvencionirane "proporcionalno broju pripadnika njihovih zajednica i prema dokazanoj potrebi". Faktično je SPC bila najviše potpomagana, što je bilo, kako se i moglo 1,9 Ratne se štete cijene na 4.925 milijardi zlatnih franaka, v. Calic, 1994a, str. 217. 150 O agrarnoj reformi s obzirom na kolonizatorsku politiku s navodima dalje literature Gaćeša, 1984, str. 7-23. Prema narodnim manjinama vodila je Prva Jugoslavija restriktivnu politiku, s jednom jedinom iznimkom, prema ruskim emigrantima, naime, do 1923. našlo je oko 45.000 izbjeglica i emigranata u Kraljevini SHS azil pred ruskom revolucijom koje je ondašnji režim politički mazio. O tome zbornik Ruska emigracija, 1994 (Brojčani podaci, I, str. 5-6). O različitim brojčanim podaci­ ma, koji ponekad dosežu brojku od 73.431, Ruska emigracija, 1994, I, str. 38, prim. 1; Dimić, 1997, III, str. 135-136. O ulozi ruske emigracije u Prvoj Jugoslaviji prije svega Dimić, 1997, III, str. 135-185 (Kulturni značaj ruske emigracije). O ruskim emigrantima posebno u BiH Šehić, 1991, str. 342-350. O brojevnoj problematici sovjetske emigracije nakon Oktobarske revolucije općenito Miroslav Jovanović: Rusija u egzilu. U: Ruska emigracija, 1994, I, str. 22-37. Usp. također Divani, 1995. Do 1948. živjelo je oko 20.000 ruskih emigranata i njihovih potomaka u Jugoslaviji. Njihov je položaj pogoršalo izbijanje sukoba između Staljina i Tita. Oni su za jugoslavensku stranu postali sumnjivi, a sa sovjetske strane "uzeti u zaštitu kao pro­ gonjena manjina". O tome Banac, 1990, str. 207-209. ’51 O tome Grentrup, 1930, str. 154, 216-217. Opširnije s arhivskim podacima i srpskim političkim akcentima Žutić, 1994, str. 358-389; Dimić, 1997, II, str. 342-348. 60

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

očekivati, obrazloženo "višom potrebom". Međutim, to nije djelovalo uvjerljivo, kako svjedoče brojne pritužbe katoličkih biskupa.152 Ustavno reguliranje političkog statusa vjerskih zajednica dovelo je do žestokih sporova između katoličkog i nekatoličkog, točnije rečeno, protukatoličkog političkog bloka. Polazna pozicija katoličke strane bilo je tradicionalno učenje, u okružnicama pape Leona XIII. (1810-1903) iznova formulirano, o Crkvi i državi kao o dvije societates perfectae. To je značilo da bi Crkva i država trebale postojati kao dva velika autonomna društva, s vlastitim, međusobno neovisnim pravom i naj­ višim suverenitetom na svom području; ipak, one ne bi smjele pos­ tojati odvojeno i bez međusobnih odnosa, nego svoju zadaću trebaju shvaćati u usklađenoj suradnji.153 Spomenuti bi koncept trebao biti leonkretiziran u obliku konkordata pregovorima između Apostolske Stolice u Rimu, zajedno s jugoslavenskim katoličkim episkopatom sjed­ ne strane, i službenih predstavnika jugoslavenske države s druge strane. Upravo to nisu htjeli protukatolički krugovi. Prije svega ne lijevi i liberali, među kojima su slobodni zidari imali snažan utjecaj.154 Obje­ ma je skupinama najdraža bila potpuna, laicistička, rastava između države i Crkve. Međutim, ona nije bila provediva budući da su se tome suprotstavljale vjerske zajednice koje su na široke slojeve ima­ le veći utjecaj od liberala. 152 Najpotpunije brojčane podatke o državnom subvencioniranju Katoličke crkve i SPC, kao i plaćanje svećenstva u Prvoj Jugoslaviji kod Žutić, 1994, str. 273-289. Državni izdaci u fiskalnoj godini 1924/25. iznosili su, na primjer, 10,54 milijardi dinara. Najviša stavka otpadala je na armiju. Iznosila je tada 18,8%, 1920/21. 40,7%, a 1929/30. 30,5%. Najniža stavka odnosila se na subvencije crkvama. 1920/21. iznosila je 0,3%, 1924/25. 1%, a 1929/30. 1,3%. Katolička je crkva dobila ukupno 29,046 milijuna dinara, SPC 43,131 milijun dinara plus 8,95 milijuna dinara za svoje teološke škole. Bitno viši iznos subvencija za SPC ne može se obrazložiti brojčanom nadmoći od 7,4% srpsko-pravoslavnog nad katoličkim stanovništvom (v. gore tablicu 5), nego samo Ustavom doduše predviđenom, ali u praksi jedva provjerljivom potrebom. Politička posljedica? Razlog više za nesrbe da budu nepovjerljivi prema politici srpskoga vodstva. O držav­ nim izdacima između 1921. i 1939. vidi Meyer, 1995, str. 80-92, osobito tablicu 7 i 8. 153 O tome Staatslexikon III. (1987), st. 474-482. 154 U Prvoj su Jugoslaviji slobodni zidari, izgleda, bili vrlo utjecajni. Njihov član je bio i sam kralj Aleksandar, a slobodni su zidari bili zastupljeni u gotovo svim vladama između 1918. i 1941. O tome Nenezić, 1988, str. 401-421; usp. str. 567-570 popis slobodnih zidara koji su sudjelovali u vladama u međuratnom vremenu. Jugoslavenski su slobodni zidari pripadali različitim ideološko-političkim usmjerenji­ ma (jugoslavenstvo, velikosrpstvo, hrvatstvo), a bili su jedinstveni u samo jednoj točki: naime u neprijateljstvu prema Katoličkoj crkvi odn. protiv njezine tradi­ cionalne uloge u državi i društvu. O tome Mužić, 1984, str. 317-339, koji proble­ matiku slobodnog zidarstva u ovoj točki tretira opreznije od Nenezića. Kritičke pri­ mjedbe o obojici autora kod Švaba, 1997. 61

Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)

Nositelji službene politike su najprije namjeravali izići nakraj bez konkordata, uz pomoć državnog zakona koji je trebao proklamirati opću slobodu vjere i savjesti i istodobno osigurati državnu kontrolu nad priznatim vjerskim zajednicama. Došlo je do žestokih rasprava. Katolička je strana oštro kritizirala "konfesionalnu slobodu" s jedne strane, i istodobno odbijala predviđenu državnu kontrolu nad odno­ sima vjerskih dostojanstvenika s njihovim inozemnim poglavarima - u konkretnom slučaju katoličkih biskupa i poglavara katoličkih redova s njihovim poglavarima u Rimu, kao i političku kontrolu propovijedi u crkvi. Govorilo se o "političkoj brnjici", odnosno o kancelparagrafu iz Bismarckovih vremena.155 Ipak je na koncu kancelparagrafu nešto ublaženom obliku ušao u Vidovdanski ustav 1921 (čl. 12) i preuzet je također u oktroirani ustav 1931. (čl. 11). Taj kancelparagraf}e, prije svega, bio djelo liberalnih političara. Protiv njega su, uz katoličke poslanike, glasovali komuni­ stički poslanici, k tomu i deset poslanika srpske Radikalne stranke i u to vrijeme nestranački Hrvat dr. Ante Trumbić (1864-1938),156 a svaka strana iz različitih motiva. Rimska je kurija na političke promjene u južnoslavenskom prosto­ ru nakon sloma Podunavske Monarhije reagirala najprije suzdržano. Tek nakon godinu dana ona je 6. prosinca 1919. priznala jugoslaven­ sku državu. Na pritisak jugoslavenske strane da se granice biskupija brzo prilagode novim državnim granicama Kraljevine SHS s Alba­ nijom, Italijom, Austrijom i Mađarskom odgovorila je Kurija provi­ zornim reguliranjem crkvenih poslova u graničnim područjima, kao što je regija oko lučkoga grada Rijeke koju su 1919. okupirali Talijani, ili u Vojvodini. Pri novom popunjavanju u međuvremenu ispražnje­ nih biskupskih mjesta Kurija nije u početku bila spremna priznati do­ tada za ta područja vrijedeće pravo na predlaganje uglavljeno sklop­ ljenim konkordatima s Austrijom 1855, odnosno za Bosnu i Herce­ govinu 1881, kao i sa Crnom Gorom 1896. i Srbijom 1914. Ona je djelovala samostalno i ponekad je imenovala režimu ne baš drage kandidate (kao na primjer Ivana Šarića za nasljednika sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera). Takvim je postupkom vatikanska diplo­ macija vjerojatno željela neizravno prisiliti jugoslavensku stranu na prihvaćanje konkordatskih pregovora.157Tadašnji ministar vanjskih djela 155 O tome i susljednom prije svega Matijević, 1986, str. 56-92. 156 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 353-356 (H. Sundhaussen). 157 O tome opširnije od Matijevića, 1986, Žutić, 1994, str. 1-164, doduše na temelju arhivalija, ali sa slabim poznavanjem organizacijskih struktura Katoličke crkve (kao na primjer tvrdnja da je sarajevski nadbiskup Josip Stadler bio isusovac) i jedno­ stranim političkim vrednovanjima - vatikanske politike kao uvijek više ili manje 62

Politički sustav Prve Jugoslavije: Ideologija