D.T. Suzuki - Swedenborg - Buda Sa Sjevera

Swedenborg Buda sa sjevera

D.T. Suzuki

Suedenborugu je najprije objavio Heigosha, Tokyo, Japan, 1913. ''Suedenborugu: Sono Tenkai to Tarikikan'' (Swedenborgovo viđenje Neba i 'Više-Sile') je najprije bilo objavljeno u Chûgai Nippô, Veljača 1924. Andrew Bernsteinovi prijevodi, 1996. Andrew Bernsteinovo predstavljanje je najprije bilo objavljeno kao 'D.T. Suzuki i Swedenborg' u Arcani 1, br. 4 (ljeto 1995):5-19. Ponovno odštampano uz dopuštenje autora. 'Dharma Emanuela Swedenborga: Budistička Perspektiva' je najprije bilo objavljeno u Arcana 2, br. 1 (jesen 1995). Ponovno odštampano uz dopuštenje autora.

Swedenborgove Studije su akademska serija monografija koje objavljuje Swedenborgova Zaklada. Osnovni cilj ovih serija je učiniti materijale dostupnima u svrhu razumijevanja života i mišljenja Emanuela Swedenborga (1688-1772) i utjecaja kojeg je njegovo mišljenje izvršilo na druge. Zaklada se prihvatila objavljivati izvorne studije i Engleske prijevode takvih studija i ponovno tiskati izvorne spise koji su inače teško dostupni. Prijedloge treba slati na: Glavni urednik, Swedenborgove Studije, Swedenborgova Zaklada, 320 North Church Street, West Chester PA 1930.

2

Sadržaji

Uvod Tatsuya Nagashima Predgovor Andrew Bernstein Predstavljanje Andrew Bernstein

PRVI DIO Swedenborg Predgovor za Suedenborugu, 1913 Poglavlje 1: Predstavljanje Poglavlje 2: Prva polovica Swedenborgovog Života Poglavlje 3: Druga polovica Swedenborgovog Života Poglavlje 4: Jedinstvena Duhovna Vizija Poglavlje 5: Karakter i Način Života Poglavlje 6: Opća Stajališta i Tvrdnje

DRUGI DIO Swedenborgovo viđenje Neba i 'Više-Sile' EPILOG Dharma Emanuela Swedenborga: Budistička perspektiva David Loy Kazalo O Prinosnicima

3

Put prema nebu je otvoren, ali nitko se njime ne može uputiti osim onih koji nebo nose u sebi. - Emanuel Swedenborg Bračna ljubav, stv. 500

Put je blizu. - Dozaikin

4

Uvod Tatsuya Nagashima Daisetsu Teitarô Suzuki je bio međunarodno poznati Budistički učenjak čija slava ne dolazi samo od njegovih opsežnih djela o Budizmu napisanih na Japanskom jeziku već također od njegove popularnosti kao Budističkog učitelja koji je pisao na Engleskom. U današnje vrijeme većina knjižnica na svijetu ima neke od Suzukijevih knjiga o Zenu i Mahâyâna Budizmu na Engleskom jeziku. Ja sam poznavao književna djela D.T. Suzukija puno prije nego sam otkrio ona od Emanuela Swedenborga. Kupio sam Suzukijeva nanovo preštampana kompletna književna djela u trideset i dva toma 1980 pošto sam tada mislio kako Zen Budizam može Japanskim Kršćanima omogućiti uvide potrebne za duhovni napredak. Bio sam, međutim, iznenađen kada sam doznao kako je ovaj posvećeni Budist bio preveo Kršćanska teološka djela, i to ne samo jednu knjigu već četiri od istog autora – Emanuela Swedenborga. Rođen 1870, kao četvrti sin Budističkog doktora, na Teitarô Suzukija je Zen najprije utjecao u višoj školi. Ali bilo je to u njegovoj 20 godini života da je Suzuki prvi puta prakticirao Zen u dobro poznatom Kokutaiji Zen hramu u Toyami. Sljedeće godine je on studirao pod Zen Učiteljem Imakita Kôsenom u Engakuji Hramu i kasnije, nakon Kôsenove smrti, pod Zen Učiteljem Shaku Sôenom. Bio je to Sôen koji je, pri završetku njegovog Zen treninga, nazvao Teitarôa Daisetsu (doslovno značenje, 'velika jednostavnost'). Nakon svojih Zen studija Suzuki je maturirao na Sveučilištu u Tokiju, specijalizirajući filozofiju. Nakon napuštanja Tokijskog Sveučilišta u 1895, Suzuki je objavio svoju prvu knjigu Shin Shûkyô Ron (Novo Tumačenje Religije), u kojoj on predstavlja ideju o univerzalnoj istini i važnosti religije (bilo koje religije) u izlaganju ove istine čovječanstvu: Ja sam uvjeren da sama religija ovisi o slobodnom odazivu od strane ljudskog bića, i ona vlada nad bezbrojnim postupcima ljudi i žena pošto je ona osnovni princip ljudskog života... Ljudski umovi nisu nikad zdravi bez religijskog vjerovanja, i ljudske kulture nisu savršene bez religije. Nadalje, religijska vjera i naučni napredak mogu zasigurno ići ruku pod ruku.1

U ovom kratkom djelu (samo 147 stranica), Suzuki odbacuje ideju o deističkom svemiru u kojem izdvojen Bog sjedi i izvani gleda na svoju rukotvorinu. Zaista, Suzuki daje prednost izrazu 'Istina' nad izrazom 'Bog', kao bližoj reprezentaciji pojma Velike Mudrosti. On također izjavljuje, zajedno sa ostalim Budističkim učenjacima, da svemir, kao cjelina, nema niti uzrok niti posljedicu. Zemlja se okreće pomoću svoje vlastite sile; biljke rastu i nestaju same od sebe. Život je a priori a ne stvorena sila. Suzuki na ovaj Budistički panteizam gleda kao na nešto što ima prednost nad Kršćanskim monoteizmom, pošto Kršćanstvo dodaje drugo tajnovito 'Božje' biće već poznatoj tajni 'Svemira'. Usprkos činjenici da je, u ovom trenutku njegova života, Suzukijeva ideja o Kršćanstvu bila ograničena na stereotipnu predodžbu modernog Evangelističkog Protestantizma, on vjeruje kako je religija, pod bilo kojim naimenovanjem, važna za čovječanstvo: Ja ne želim upotrijebiti nikakva sektaška imena poput Budizma, Kršćanstva, Islama, i tako dalje; već bi radije umjesto njih upotrijebio izraz religija, jer ja ne inzistiram prosto na doktrini bilo koje pojedinačne religijske sekte već na samoj religiji... Suština religije je da ljudi (upo)znaju Veliku Milost i time njezinu Istinu, i primjenjuju ih u svojem svakodnevnom životu... Cjelokupnost religije je Istina... Istina je postojala puno prije Isusa Krista ili nego je Buda bio rođen (ali) oba utemeljitelja su percipirali Istinu i objavili je svijetu.2

Zanimljivo je da je Suzuki, ovako rano u svojoj karijeri, zapisivao ideje slične onima koje su bile podupirane od strane Swedenborga, koji je također pisao o univerzalnoj crkvi koja uključuje sve religije ukoliko vjeruju u jednog Boga i klone se zla. Ipak, u tom vremenu Suzuki vjerojatno nije bio upoznat sa Swedenborgovim književnim djelima, pošto je on na djela Švedskog mistika po prvi puta naišao kada je živio u Sjedinjenim Državama između 1897 i 1908. U tom vremenu je on radio kao urednik za Open Court Izdavačku Kuću, pod vodstvom Američkog učenjaka Paul Carusa, koji je bio pristalica Monizma ili 'nauke religije'.3 U 1907, dok je još živio u Sjedinjenim Državama, Suzuki je upoznao Beatrice Lane, rodom iz Bostona, koja je studirala i na Radcliffe Fakultetu i na Columbia Sveučilištu pod takvim učiteljima kao što su William James, Josiah Royce, i George Santayana. Lane je bez ikakve sumnje bila upoznata sa djelima E. Swedenborga kroz svoje studije filozofije i religije (otac Williama Jamesa, Henry James stariji, je bio vrlo dobro poznati čitatelj Swedenborga). Štoviše, u ulici Quincy u Bostonu stoji Swedenborgova Kapela, gdje je mnoge godine vrlo

5

utjecajan Swedenborgijanski svećenik William Worcester, bio sila koja je pokretala vjersku zajednicu. Može biti da je Lane pridonijela Suzukijevom zanimanju za Swedenborgove spise. Suzuki i Lane su se vjenčali u Japanu 1911. Nakon njihovog vjenčanja je i sama Lane postala Budistički učenjak, objavivši 1931 godine Shingon Škola Mahâyâna Budizma. Osvrćući se na svoje godine braka, Suzuki je napisao: Od samog početka našeg bračnog života, uzajamna predanost je bila fokusirana na proglašavanje Istočnjačke misli Zapadnim ljudima. Mi nismo imali druge radosti i sreće nego promicati, uz pomoć naših vlastitih (mogućih) nastojanja, ovo komunikacijsko razumijevanje između Istoka i Zapada. Pa ipak, govoreći prema našim vlastitim osjećajima, mi smo jedino između nas osobno mogli komunicirati o onome što mislimo o religijskim pitanjima bez posebnog obaziranja na vanjski utjecaj. Ali obadvoje smo u ovom pravcu bili vođeni određenom vrstom sudbine.4

Suzuki se vratio u Japan 1909, gdje je postao predavač na Engleskom jeziku na Gakushûin i Tokyo Sveučilištu, specijalizirajući William Blakea, pisca na kojeg su književna djela Emanuela Swedenborga uvelike utjecala. U 1910 je objavio Tenkai to Jigoku (Raj i Pakao) kao prvi Japanski prijevod Swedenborgovih teoloških djela sa jednog Engleskog izdanja. U toku ove iste godine, Suzuki je prisustvovao Međunarodnom Swedenborgovom Kongresu u Londonu gdje je služio kao potpredsjednik. Ali godine 1913-1915 su vidjele Suzukija kako pojačava svoje proučavanje Swedenborga: on je 1913 napisao Suedenborugu: u 1914 je na Japanski preveo Novi Jeruzalem i Njegova Nebeska Doktrina (Shin Erusaremu to Sono Kyôsetsu), što je bilo popraćeno sa prijevodima Božanske Ljubavi i Božanske Mudrosti (Shinchi to Shin'ai) u 1914 i Božanske Providnosti (Shinryo Ron) u 1915. Ovaj period proučavanja Swedenborga je bio popraćen sa devet godina dugim razdobljem tišine o ovom predmetu, sve dok Suzuki nije objavio članak na devet stranica o Swedenborgu u 1924 godini. U ovom kratkom eseju naslovljenom ''Swedenborgovo viđenje Neba i 'Više-Sile'' ('Suedenborugu: Sono Tenkai to Tarikikan') [vidi Bernsteinovo predstavljanje, zabilješka br. 8], Suzuki objašnjava nebesku nevinost i anđeosku spoznaju kako svo dobro izvire iz Boga. Drugi Swedenborgovi pojmovi poput ‘korespondencija’, ‘slobodne volje’ i ‘ravnovjesja’ su također raspravljani. Nakon ove publikacije, Suzuki je šutljiv (bar javno) o Swedenborgu. Pitanje da li je Suzuki ikad imao na umu ili pisao o Swedenborgu nakon 1920-ih intrigira izučavatelje Swedenborga, iako većina Suzukijevih studenata smatra da se utjecaj Švedskog mistika odnosi na sredinu Suzukijevog života. Ipak, dijelići zagonetke možda nedostaju; iako se Suzukijeva sabrana Japanska djela sastoje od trideset i dva toma, Suzuki je napisao brojna djela na Engleskom od kojih mnoga još nisu bila objavljena na Japanskom. Sva njegova djela, o temama koje se kreću od Zen Budizma do različitih školâ Mahâyâna Budizma, su dokaz cjeloživotne potrage Budističkog učenjaka za satorijem (prosvjetljenjem). Nas se nesumnjivo podsjeća na ono što je Suzuki osobno napisao o Swedenborgu u Suedenborugu: '(Njegove) 84 godine života su bile u potpunosti posvećene nauci i religiji.' I Suzukijevih 96 godina života je također bilo posvećeno religiji, srodan duh iznad vremena i prostora. Postoji, međutim, jedan Suzukijev student koji osjeća kako je Swedenborgov utjecaj na Japanskog učenjaka možda sezao dalje nego je to ranije bilo priznato. U spomen eseju o Suzukiju, Kiyoto Furuno je napisao: Čitao sam Suedenborugu kojeg je napisao Suzuki, i po njemu sam dobio osjećaj da je Suzuki bio Swedenborgijanac. Sasvim je istinito da je Zen Budizam diljem svijeta bio uveden od strane Suzukija, ali je također istinito da je on prvi uveo Swedenborga u Japan... Ja nagađam da je (Suzukijeva) temeljna misao bila više ili manje pod utjecajem Swedenborga. Izgleda mi da je Suzuki bio sposoban prevesti Zen Budizam na Engleski sa takvom jednom oštroumnošću i jasnoćom jer je u njegovim ranijim godinama Suzukijev mozak prethodno bio treniran sa Swedenborgovim misticizmom.'5

Kao prvi prevoditelj i izdavač Swedenborgovih izvornih Latinskih tekstova na moderni Japanski, ja razumijem poteškoću uključenu u zanat prevodioca. Andrew Bernsteinov prijevod Suedenborugua i 'Suedenborugu: Sono Tenkai to Tarikikan' uzima Suzukijev klasično stiliziran Japanski i prevodi ga na moderan Engleski. Sretan sam da je sada jedan izvrstan Engleski prijevod Suzukijevog poticajnog djela dostupan Swedenborgijancima i studentima sa engleskog govornog područja.

Zabilješke 1. D.T. Suzuki, Suzuki Daisetsu Zenshû (Sabrana djela Daisetsu Suzukija), tom. 23, ur. Shôkin Furuta (Tokyo: Iwanami Publishing Company, 1982), 13. Svi prijevodi na Engleski jezik su urađeni od strane autora ovog uvoda. 2. Ibid., 57 – 58

6

3. Moguće je da je Suzuki po prvi put čuo za Swedenborga na Svjetskom Saboru Religija, održanom u Chicagu u 1893; on je bio prevoditelj za Shaku Sôena. Sabor je bio pokrenut od strane Swedenborgijanskog advokata Charles Carrol Bonneya, koji je održao uvodni govor; šest Swedenborgijanaca su također održali govore na plenarnoj sjednici. Vidi L.P. Mercer, ur., Novi Jeruzalem na Kongresima Svjetskih Religija u 1893 (Chichago: Zapadno Društvo Nove Crkve). Bonney i Carus su surađivali u naporima da poprate zbivanja na Saboru, i Bonneyev članak 'Postanak Kongresâ Svjetskih Religija u 1893' je bio izdan u 'Monistu'. 4. D.T. Suzuki, Suzuki Daisetsu: Hito to Shisô (Daisetsu Suzuki: Njegova ličnost i njegova razmišljanja), ur. S. Hisamatsu, S. Yamaguchi, i S. Furuta (Tokyo: Iwanami Publishing Company, 1972), 182. 5. Ibid., 80 – 81

7

Predgovor Andrew Bernstein

Započeo sam prevoditi ova djela D.T. Suzukija prije dvije godine na zahtjev Leonarda Foxa iz Swedenborgove Asocijacije. U to vrijeme sam samog zadatka što se tiče bio bojažljiv: Ja sam već ranije radio na Suzukiju u mojim studijama o Japanskoj religijskoj povijesti, ali nisam bio upoznat sa Emanuelom Swedenborgom ili sa Suzukijevim zanimanjem za njega. Kako sam zalazio u projekt, postao sam sve više zaintrigiran i sa Swedenborgom i sa mladim Suzukijem koji ga je toliko cijenio. Suzukijev Japanski je predstavljao poseban izazov. Napisani u prvim dekadama 20-og stoljeća, Suedenborugu i 'Suedenborugu: Sono Tenkai to Tarikikan' koriste klasičnu gramatiku i način izražavanja koji čitanje čine teškim za nekog tko je više upoznat sa sadašnjom Japanskom praksom. Pokušao sam prikazati što je moguće vjerniji prijevod, iako je bilo koji prijevod neizbježno djelo osobnog tumačenja. Djela ovdje prevedena se mogu pronaći u Suzuki Daisetsu Zenshû, kompletu od 32 toma Suzukijevih sabranih djela. Problemi prevođenja su mi postali posebice jasni kada sam pokušao vratiti nazad u Engleski Swedenborgove odlomke koje je Suzuki preveo na Japanski. Suzuki je bazirao svoje prijevode Swedenborgovih djela na Engleskim prijevodima sa originalnog Latinskog. Iako Suzuki nikad nije direktno citirao te prijevode, Ja sam obično bio u stanju locirati Engleske verzije koje su toliko blizu odražavale Suzukijev Japanski da sam ih ja smatrao za njegove izvore. Međutim, ovo je bilo zakomplicirano činjenicom da su se Suzukijevi prijevodi ponekad razlikovali od standardnih Engleskih prijevoda Swedenborgovih djela, kako ih je objavila Swedenborgova Zaklada. Nesukladnosti između Japanskog i standardnog Engleskog su citirani u zabilješkama. Drugo standardno pozivanje korišteno za pisma i uspomene su tri toma Dokumenata u vezi s životom i karakterom Emanuela Swedenborga, ur. R.L. Tafel (London: Swedenborgova Zajednica, 1875-1877). Ovaj projekt ne bi mogao biti završen bez pomoći mnogih ljudi. Posebno hvala Keith Vincentu i Zenno Yasushiu, koji su proveli duge sate pomagajući mi odmrsiti Suzukijev Japanski. Također sam zahvalan Wayne Yokoyami, Nagashima Tatsuyi*, i Kosho Iwasaburou, kao i Robert Sharfu, Roger Corlessu, i Kirita Kiyohideu za njihovu asistenciju. Swedenborgijanski učenjaci Donald L. Rose, George F. Dole, William R. Woofenden, i Leonard Fox su mi pomogli u provjeravanju mojih zabilješki o Swedenborgu, često locirajući Suzukijeve Engleske izvore kada sam ja sa time imao poteškoća. Zaista, ovaj projekt ne bi bio poduzet bez jakog poticaja Leonarda Foxa, koji je pomogao na više načina nego što ja to ovdje mogu navesti. Hvala također ide Mary Lou Bertucci, koja je moje djelo vodila kroz postupak štampanja. I, konačno, hvala mojoj obitelji i prijateljima što su stajali uz mene u ovome i svemu što činim.

*U predgovoru, predstavljanju, i zabilješkama poglavlja Suzukijevih prijevoda, korišten je tradicionalni Japanski red u kojem je obiteljsko ime popraćeno sa danim imenom.

8

Predstavljanje

Andrew Bernstein

U ljeto 1954, za vrijeme sastanka sa učenjacima religije Henry Corbinom i Mircea Eliadeom, D.T. Suzuki je bio zapitan kakve sličnosti je pronašao između Mahâyana Budizma i teologije Emanuela Swedenborga. Prema Corbinu, Suzuki je iznenada zavitlao žlicu i izjavio, 'Ova žlica se sada nalazi u Raju... Mi smo sada u Raju.' U toku razgovora koji je slijedio, Suzuki je nastavio dalje rekavši kako je Swedenborg bio 'vaš Buda sa sjevera.'1 Zašto je Suzuki, čovjek uvelike odgovoran za to što je 'Zen' postao domaća riječ, izjednačio Swedenborga, Švedskog naučnika osamnaestog stoljeća koji je postao mistik, sa Budom? Pregledavajući Suzukijeve spise iz 1950-ih i 1960-ih, čovjek pronalazi samo još nekoliko drugih pozivanja na Swedenborga. Na primjer, u jednom eseju koji datira oko 19502, Suzuki samo izjavljuje da 'Swedenborgova doktrina o korespondencijama vrijedi također i u Budizmu.'3 Na nesreću, Suzuki ne raspravlja na dugo i široko o ovoj doktrini, i spominje je jedino u prolazu. Drugo kratko pozivanje na Swedenborga se pojavljuje u govoru iz 1960 naslovljenom, 'Zen i Filozofija'. Ovdje Suzuki kaže da svijet Zena nije filozofski već poetski, i kasnije bilježi da isto važi i za 'Novi Jeruzalem', duhovno doba za koje Swedenborg kaže kako je već započelo u duhovnom svijetu i trebalo je započeti u našem vlastitom. Suzuki nadalje objašnjava da ovaj svijet poezije ne smije biti pomiješan sa pukim 'lažima', i da na njega ne bi trebalo gledati kao na carstvo potpuno izdvojeno od zemaljskog.4 Ali još jednom Suzukijevo citiranje Swedenborga služi jedino kao kratak primjer i incidentno je raspravi u cjelini. Zaista, u knjizi gdje se Swedenborg mogao pojaviti u poprilično velikoj mjeri, Misticizam: Kršćanski i Budistički (1957), Suzuki ga spominje samo jednom. On u prilogu piše kako nas Budističko učenje o seobi duša, koje je bazirano na pretpostavci o etički zasluženoj kazni, 'podsjeća na Swedenborgovu doktrinu o korespondencijama, prema kojoj stvari na zemlji korespondiraju sa stvarima na nebu ili u paklu.'5 Veći dio knjige je međutim posvećen Budističkoj interpretaciji Meister Eckharta, srednjovjekovnog Dominikanskog mistika. Zašto je tako malo prostora posvećeno 'Budi sa Sjevera' u Suzukijevim kasnijim književnim djelima, a posebice u knjizi koja se bavi sa Kršćanskim misticizmom?6 Unatoč tome, Suzuki je između 1910 i 1915 preveo četiri važnija Swedenborgova djela i također je napisao malu knjigu o Swedenborgovom životu i razmišljanju, Suedenborugu, koja je ovdje prevedena na Engleski.7 Nadalje, njegov esej iz 1924 godine, ''Swedenborgovo viđenje Neba i 'Više-Sile''8 završava sa, 'Postoji još mnogo toga što želim napisati u svezi Swedenborga, ali to ostaje za neki drugi dan.'9 Taj dan nikad nije došao, ali je očigledno iz njegove primjedbe Henry Corbinu da se Suzuki također nije odrekao Swedenborga i njegovog učenja. Zapravo, Furuno Kiyoto je u spomenici za Suzukija napisao kako je otkrio da je Suzukijeva temeljna misao više ili manje bila pod utjecajem Swedenborga.'10 Japanski Swedenborgijanac Nagashima Tatsuya je Suzukija provizorno nazvao 'kripto-Swedenborgijancem', sugerirajući da je njegovo kratkotrajno ali intezivno angažiranje oko Swedenborgovih djela odredilo njegov pristup religiji općenito.11 Međutim, pitanje o utjecaju je teško. Obadvojica, Suzuki i Swedenborg, su stvorili toliko veliki književni opus da bi uporan istražitelj vjerojatno mogao locirati određeni broj sličnosti. A iako je Swedenborg bez ikakve sumnje utjecao na Suzukija, on je Švedskog mistika prije svega gledao kroz leće već oblikovane Budizmom; Emersonovim transcendentalizmom; Njemačkim idealizmom; Monizmom; i, naposlijetku, filozofijom Williama Jamesa. Razvrstavati utjecaje i afinitete među ovim različitim pravcima razmišljanja bi bila dugotrajna vježba u razmrsivanju onog što se uvelike svodi na pitanje što je bilo prije 'kokoš ili jaje'. Na kraju, Suzuki je odabrao primjeniti pojam 'Zen' da bi imenovao univerzalnu istinu koju je on percipirao kao temelj sve religije i filozofije. Već od 1895, kad je bio 25 godina star, Suzuki je napisao esej iz čijeg naslova se može puno zaključiti, 'Emersonov Zen';12 i godinama kasnije, u Istočnjačkom Budisti, on je izričito izjavio:

9

Po mom shvaćanju, Zen je ono konačno sve filozofije i religije... Zen nije nužno izdanak samo Budističke filozofije. Jer ja ga pronalazim u Kršćanstvu, Islamu, u Taoizmu, i čak u Konfučijanizmu... Zen je ono što čini da religijski osjećaj struji kroz njegov prikladni kanal i ono što daje život intelektu.'13

Jasno je da se, usprkos njegovoj izloženosti različitim školama razmišljanja, Suzuki osjećao najudobnije djelovati kroz okvir Zen Budizma. Kako onda možemo objasniti njegov interes za Swedenborga? Sam Suzuki pronalazi u Suedenborugu i 'Swedenborgovom viđenju Neba i 'Više-Sile'' srodnosti između Swedenborgove misli i Budizma. Ali Suzukijeva sklonost ka pronalaženju iste istine u različitim religijskim sistemima i misliocima mu je omogućila da tijekom cijele njegove karijere crpi iz cijele gomile izvora. Da bi odgovorili na pitanje 'Zašto se Suzuki, jedno određeno vrijeme, angažirao oko Swedenborga sa tolikim intenzitetom?' i nakon toga na pitanje koje se prirodno nameće 'Zašto je on kasnije izgubio taj intenzitet?' mi ne bi trebali gledati na bezvremene sličnosti, ili 'korespondencije' koje je Suzuki možda pronašao između Swedenborga i Budističke misli, već umjesto toga u one jedinstvene kvalitete koje su Swedenborga učinile svrsishodnim u određenom periodu njegovog života. Ukratko, odgovor na ova pitanja zahtijeva objašnjenje utemeljeno ne na teološkim sličnostima, već na povijesnim prilikama. Na jednoj razini, Suzukijev interes za Swedenborga leži u jednostavnoj činjenici da je Swedenborg bio 'moderan' u kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću, prisvajajući pažnju Henri Bergsona, W.B. Yatesa, William Jamesa, i mnogih drugih istaknutih mislioca i pisaca.14 Swedenborg je u suštini bio nepoznat u Japanu; ali Suzuki je između 1897 i 1908 živio u Americi, gdje su se za vrijeme devetnaestog stoljeća množile Swedenborgijanske crkve. Ohrabren od strane Zen opata Shaku Sôena, Suzuki je proveo jedanaest godina u Illinoisu radeći za Paul Carusa, Njemačkog useljenika koji je kroz svoju 'Religiju nauke' ili 'Monizam' podržavao izmirenje religijskog i naučnog mišljenja.15 Uronjen u Monistički projekt, Suzuki bi bio imao veliku izloženost Swedenborgu, čovjeku koji je izvještavao o svojim vlastitim mističnim iskustvima i otkrićima sa hladnim razumom naučnika. Ali bilo je to u stvari u Londonu, na njegovom putu nazad u Japan u 1908, da je Suzuki bio pozvan da se detaljno pozabavi sa Swedenborgovim djelom i prevede ga na Japanski. U Londonu utemeljena Swedenborgova Zajednica ga je zamolila da prevede Nebo i Pakao, koji je onda bio štampan u 1910. Te iste godine, Suzuki se iz Japana vratio nazad u Englesku da bi na Međunarodnom Swedenborgovom Kongresu služio kao 'potpredsjednik'.16 On je poslije toga preveo Swedenborgove Novi Jeruzalem i Njegova Nebeska Doktrina (1914), Božanska Ljubav i Mudrost (1914), i Božanska Providnost (1915). Pripremljen svojim iskustvom sa Monizmom, Suzuki je bio voljan napraviti početni prijevod Raja i Pakla, ali kako objašnjavamo njegov produženi interes za Swedenborga? Uvod za Suedenborugu sadrži jednu urgentnost koja ukazuje da je Suzuki imao više od usputnog interesa za ovog Švedskog mistika: Sada, u Japanu, područje religijskog razmišljanja naposlijetku doseže stanje krize. Oni koji žele kultivirati svoj duh, oni koji oplakuju vremena, apsolutno moraju poznavati ovog čovjeka (Swedenborga). To je razlog za ovu knjigu.17

U predgovoru koji je slijedio nakon ovog uvoda, Suzuki jasnije objašnjava na što je mislio pod neminovnom 'krizom': Detaljnije promatrajući sadašnje stanje duhovnog života u Japanu, izgleda da su ljudi umorni od površnosti naše materijalističke, industrijske kulture, ali ne znaju gdje se okrenuti. Obadvoje, i vlada i ljudi osjećaju potrebu za religijom, pa ipak nije bilo adekvatno istraženo kako se ovoj potrebi može udovoljiti.18

Za vrijeme njegovog boravka u Americi, Japan je doživio naglu urbanizaciju i industrijalizaciju. Štrajkovi su porasli zajedno sa brojem tvorničkih radnika, a javni masovni protesti, poput demonstracija protiv porasta vozarine tramvajem u 1906, su postali sve uobičajeniji. Obrazovna politika je povećala red upravnih klasa koje su se, iako u boljoj situaciji od manualnih radnika, također naprezale pod pritiskom moderne, kapitalističke ekonomije. Otuđeni zahtjevima mehaniziranog načina života, mnogi su se u obrazovanoj srednjoj klasi okrenuli potrazi za svojom 'dubljom prirodom.' Ova 'kretnja na unutra', kako ju Thomas Rimer naziva, je bila posebice naglašena među mladima Japanskih viših škola i sveučilišta.19 Nakon Meiji revitalizacije iz 1868, vlada je instrumentirala masivan napor da bi izgradila institucije, uključujući nacionalni sistem školstva.20 Ali Japanski privilegirani mladići su na prijelazu stoljeća uzeli ova postignuća zdravo za gotovo trošeći sve više i više vremena u potrazi za smislom života. Ova potraga je velikim dijelom bila formirana Njemačkim idealizmom, kojeg su propovijedale takve osobe poput Raphael Koebera, koji je bio profesor filozofije na Tokyo Sveučilištu od 1893 do 1914. 'Moji studenti su svi filozofi, i kao filozofi oni su vojnici koji se sa duhovnim oružjem bore za širenje Zeitgeista' (Duh vremena, Njem.; primj. prev.), Koeber je jednom izjavio. Učitelji-filozofi poput Nishida Kitarôa (koji je, sasvim slučajno, sreo

10

Suzukija u svojoj sedamnaestoj godini i nakon toga mu cijelog života bio prijatelj) su doveli ovu gorljivost na razinu viših škola, formirajući grupe izvan regularnog programa studiranja poput Zajednice čitatelja Goethea.21 Ipak, ostali među Japanskom elitom su smatrali kako je ovo istraživanje unutrašnje ličnosti nezdravo, jer je potkapalo Meiji ideal javno angažiranog 'gospodina' (shinshi), koji je sada više nego ikad bio potreban da bi utvrdio državu protiv valova socijalnog nemira. Zabrinutost u svezi tako zvanog 'retreatizma' (taihoshugi) je bila stimulirana samoubojstvom Fujimura Misaoa 1903, visokoškolskog dječaka koji je sa vrha tri stotine stopa visoke litice skočio u uvalu spektakularnog Japanskog Kogon vodopada. Prije nego se ubio, on je svoj epitaf 'Osjećaji na litici', ugravirao u jedan hrast. Njegove posljednje riječi, jednim dijelom, glase: Postoji, naposlijetku, samo jedna riječ za istinu: 'neshvatljivo.' Moja agonija nad ovim pitanjem me dovela, konačno, do odluke da umrem. A ipak sada, dok stojim na litici, U mojem srcu nema zabrinutosti. Ja shvaćam, po prvi put, da je velika tuga jedno sa velikom srećom.'22

Fujimura je, umirući na način kako je umro ne za obitelj, školu, ili svoju zemlju, već čisto zbog 'egocentričnog' razloga, postao nacionalno slavna ličnost. Uzbuna zbog gubitka 'državnih ideala', simptomi ovog gubitka su bili 'retreatizam' na jednu stranu i socijalizam na drugu, je porasla kroz prvo desetljeće dvadesetog stoljeća i rezultirala je u Boshin Carskom Pismenom Odgovoru iz 1908. Ovaj dokument je osudio preobilje 'privatne aktivnosti' i naglasio važnost 'sjedinjenja i visokih i niskih osjećaja' putem 'nacionalne moralnosti' (kokumin dôtoku).23 Zadatak obnavljanja građanske vrline je bio prigrljen na sličan način i od strane Budističkih i od strane Kršćanskih organizacija, isto kao i od strane Shinto hramova, kojih se onda stopilo i ukinulo na tisuće da bi ispunili vladinu politiku administrativne standardizacije.24 Vladina prisilom hranjena moralnost je među intelektualcima jedino intenzivirala potragu za 'rezervatom' slobode djelovanja i govora izvan državne moći, carstvo koje je uveliko podpalo pod naslov bunka, što je Japanska aproksimacija Evropske riječi 'kultura'.25 Ovo sveto mjesto osobnog oplemenjivanja, koje je premašivalo sekularni svijet politike i 'civilizacije mašine', je također bio često kombinirano sa oblašću 'religije' i 'duhovnosti'. U 1919, na visokoj školi gdje je Fujimura šest godina ranije počinio samoubojstvo, članovi Kluba Raspravljanja su odaslali slijedeću izjavu: Danas se Klub Raspravljanja kreće brzo u pravcu religijskih i duhovnih stvari... Naša pažnja za probleme vanjskog svijeta opada, i javlja se osjećaj da mi sebe trebamo udaljiti od direktnog uključivanja u politiku spavaonice.26 Umjesto 'spavaonice' stavite 'države', i gornja izjava ukratko izlaže stav mnogih intelektualaca u širem društvu.

Udaljavajući se od vanjskih poslova, takvi pisci poput Abe Jirôa i Kurata Hyakuzôa su stvarali jednu tjeskobompokretanu ispovijednu literaturu koja je bila popularna među Japanskim brzo rastućim srednjim klasama društva. Proizvođači ove literature su se okupljali pod zastavom 'individualizma' (kojinshugi). Pa ipak oni su bili kritizirani od strane reformista koji su prisvojili isti taj moto. Ovi su uključivali feministe, socijaliste, i druge socijalno angažirane individualiste koji ne samo da su bili prezrivi prema javnom moralu već su ga htjeli promijeniti.27 Umjesto da gledaju na kulturu (ili uosobljenu 'religiju') kao na manastir za trajno povlačenje, oni su je vidjeli kao bazu za lansiranje reformističkih socijalnih pokreta. Ikuta Chôkô, izdavač časopisa Hankyô, sumirao je ovu dijalektičku poziciju kada je 1914 napisao, 'Jedino unaprijeđivanjem samog sebe se zajednica može unaprijediti; a čovjek može sebe unaprijediti jedino ako unaprijedi zajednicu.'28 Suzuki je također zagovarao jedan angažirani individualizam koji je u jednu ruku bio protivan nepromišljenom statizmu a u drugu samo-orijentiranoj introspekciji. Suzuki je od 1909 do 1921 podučavao Engleski u elitnoj srednjoj školi Gakushûin (Plemićkoj Školi). Dok je bio tamo, on je upozorio svoje privilegirane učenike: Individualizam nije sebičnost; on znači postati svoj vlastiti gospodar. Sa stajališta etike, to je nešto što u današnje vrijeme nedostaje mladim ljudima. Naravno, individualizam također ima opasnosti, ali čovjek ne smije omalovažavati njegove zasluge. Mene što se tiče, ja ću se držati njegovih zasluga.'29

Suzuki nije javno zagovarao ravnopravni individualizam. Odražavajući noblesse oblige (moralna obaveza koja pripadnike više klase obavezuje na određeno djelovanje, Fra.; primj. prev.) etiku Američkog liberalizma, on je umjesto toga poticao obrazovanu elitu da svoju privilegiju iskoristi tako da pomogne zajednici.30 Ipak, takvi osjećaji su bili u sukobu sa ratničkim duhom generala Nogi Maresuke, načelnika Gakushûina, koji je javno pokazao svoju etiku neosporne lojalnosti kada je cara Meijia slijedio u smrt 1912 godine. Vijesti o Nogijevom samoubojstvu šokirale su naciju i prouzročile pravu buru rasprava. Neki su njegovu gestu osudili kao izopačenu i

11

retrogradnu, dok su drugi hvalili njezinu čistoću duha. Suzuki je u vezi s akcijom svog nadređenog diskutirao da nije na drugima da sude Nogija, dodajući ipak kako su 'oni koji ga imitiraju lude.'31 Nakon smrti Cara Meijia, i predanog generala Nogija, Japan je ušao u novu vladavinu pod Carom Taishôm. Nacija je već u ranijim godinama prošla kroz promjene popraćene snažnim trzavicama, ali careva smrt je za mnoge izgledala kao da obilježava smrt jednog starog doba i rođenje novog. Brige koje su vodile do Boshin Carskog Pismenog Odgovora u 1908 su se jedino povećale sa promjenom u Taishô. Branioci države i građanske vrline su bili posebice zabrinuti za novu generaciju, koja je bila, riječima novinara Tokutomi Sohôa, sva podijeljena između nezainteresirane, bezbojne mladeži, i očajne mladeži koja se mučila sa životnim problemima, ka-uspjehu-usmjerene mladeži koja je nošena groznicom napredovanja u svijetu (rishin shusse), i slučajevima mladeži bez ikakve ambicije. Ovo je mladež Taishôa.'32

Odgovor države na ove brige je bila promocija 'nacionalne moralnosti' kroz njezin sistem Shinto hramova i Budističko i Kršćansko izgrađivanje. Ali usred ovog generalnog osjećaja duhovne krize, Suzuki je propisao prilično drugačije riješenje u svojem uvodu za Suedenborugu. Nakon što je primjetio potrebu da se obnovljena duhovnost suprotstavi 'površnosti naše materijalističke, industrijske kulture', Suzuki piše: Institucionalna religija je naravno povezana sa narodom kao cjelinom; ali u jednom pogledu, religija je potpuno individualna, i rukovođena je sa takvim stvarima kao što su temperament, ukus, obrazovanje, i okolnosti u kojima se nalazi pojedinac. Prema tome, čak je i država nemoćna nametnuti religijsku revnost protiv ljudske volje. Nadalje, ljudska srca se ne mogu pridobiti jednostavno kroz inerciju tradicije. Religija nesumnjivo donosi plodove jedino iznutra, cvjetajući prirodno poput cvijeta. Zato je kao reakciju na religijsku žeđ u ljudskim srcima nužno predstaviti različita vjerovanja i filozofije iz mnogih mjesta i dati ljudima da odaberu u skladu sa onime što odgovara njihovim prirodnim težnjama.33

Suprotno državnoj politici standardizacije Suzuki promovira 'slobodno-tržište' religijskih ideja. Umjesto da se bore sa potrošaškom etikom modernog Japana, on kaže, učitelji bi joj se trebali prilagoditi tako što bi duhovno tržište opskrbljivali sa onoliko puno vrsta razmišljanja koliko je to moguće. Suzuki opet ponavlja svoje suprotstavljanje državnoj kontroli religije kada u poglavlju o Swedenborgovom 'Karakteru i načinu života' napominje da je Swedenborg bio prisiljen objaviti svoja religijska djela u Engleskoj i Nizozemskoj pošto njegova domovina, Švedska, ne bi dozvolila širenje njegovih neortodoksnih učenja.34 Da bi dokazao svoje stajalište Suzuki je mogao odabrati iz mnoštva slobodoumnika, ali on je odabrao Swedenborgov život da bi predočio 'model za pojedinca'. Što čini Swedenborga tako interesantnim? Iako Suzuki zasigurno cijeni njegovu teologiju, on je posebice zainteresiran prikazati Swedenborga osobu: 'On je bio čovjek od duha; i sada, u dvadesetom stoljeću, mi smo inspirirani snagom njegove osobnosti. I da je samo iz ovog razloga mi bi se trebali upoznati sa njegovim životom.'35 U Suedenborugu, Suzuki ovaj život dijeli na dvije polovice, i posvećuje poglavlje svakoj. U prvom poglavlju Suzuki opširno izvještava o Swedenborgovim naučnim ostvarenjima, ukazujući da ova nisu bila ograničena na teoretsku naobrazbu, već su se širila do takvih praktičnih tehnologija kao što su metalurgija i strojarstvo. Swedenborg je primjenjivao svoje znanje dok je služio kao 'izvanredni prisjednik pri Rudarskom Birou', što je u to vrijeme u Švedskoj bila kritična pozicija. Suzuki napominje da je Swedenborg također napisao vrijedno djelo o nestalnosti Švedske valute te da je objavio prvi tekst algebre u Švedskoj. Kako bi ostvario ove zadatake, Swedenborg je studirao u tuđini u zemljama poput Njemačke i Nizozemske, gdje su matematika, fizika, i druge nauke Evropskog Prosvjetljenja bile naprednije. Slika koju dobijamo o Swedenborgu je ona praktičnog mladog čovjeka zaokupljenog prenošenjem znanja kontinentalne Evrope svojoj domovini, i ni jedan Japanac koji ovo čita u 1913 ne bi promašio paralelu koja je bila povučena između Swedenborga u ranom osamnaestom stoljeću i tvoraca Meiji države srednjeg- do kasnogdevetnaestog stoljeća. 'Meiji oligarsi' su također odlazili na misije u Evropu da bi stekli znanje iz prve ruke o modernim institucijama i uveli ih u Japan, stvarajući, kao u slučaju Švedske, narodnu državu koja se mogla takmičiti sa ostatkom moderniziranog svijeta. Swedenborg je bio istinski shinshi, gospodin čvrstog karaktera koji je utjelovljavao Meiji vrijednosti samo-požrtvovnosti i nacionalizma. On svojoj zemlji nije jedino donio tehničko znanje, već je također služio u Plemićkom Domu od vremena kada je njegova obitelj bila oplemenjena u 1719 godini (kada je Swedenborg bio 31 godinu star). Činjenica da Swedenborg nije bio obična osoba već baron je morala imati poseban značaj u slučaju Suzukija, koji je tada naučavao mješavinu Engleske i liberalne etike sinovima Japanske aristokracije. U drugom poglavlju, Suzuki opširno izvještava o mističnim iskustvima koja su transformirala Swedenborgov život, primjećujući da su mu ta iskustva najprije prouzročila velike patnje. Ali Swedenborg je na kraju prihvatio svoja otkrovenja i energiju koja je izvorno bila posvećena nauci je prelio u pripovijedanje i interpretiranje svojih susretanja sa duhovnim svijetom. Ova kasnija polovica Swedenborgovog života, u kojoj se on okrenuo od

12

svojih studija vanjskog svijeta ka istraživanju unutrašnjeg svijeta, korespondira sa generalnom 'kretnjom na unutra' među intelektualcima kasnijeg Meiji i Taishô Japana. Ali Suzuki naglašava da Swedenborgov okret ka misticizmu i religiji nije predstavljao potpuno odbacivanje njegove prijašnje ličnosti. On ukazuje da je Swedenborg u duhovni svijet donio istu vrstu istraživačkog entuzijazma kao i ranije u fizički svijet: Osjećajući kako su njegova prijašnja filozofska i naučna proučavanja bila udaljena od Božanske volje i nepovezana sa njegovim pravim pozivom, njegov se stav u potpunosti promijenio. Međutim, od onog što sam ja vidio, nema velikog, nepremostivog jaza između Swedenborgove tako zvane zemaljske karijere i njegove duhovne karijere, pošto njegova ranija razmišljanja i osjećaji ukazuju neprekinutost sa njegovim duhovnim životom...'

Nakon što je raspravljao Nebeske Tajne, mnogotomno izlaganje duhovnog smisla knjigâ Postanka i Izlaska, Suzuki također kaže: Ovdje treba primjetiti jednu stvar, naime, Swedenborg je, usprkos stvaranja takvog jednog ogromnog djela, nastavio ispunjavati svoje obaveze kao član Plemićkog Doma izražavajući, bez ikakvog ustručavanja, svoja dominantna stajališta o Švedskim javnim financijama i administraciji. Ta stajališta nisu bile neodređene, maštovite, i apstraktne izjave kakve su obično davali učenjaci i religijski mislioci. Njegovi konkretni planovi su uvijek prodirali pravo u samu srž pokvarenosti njegovih dana.37

Ovdje Suzuki kritizira tjeskobom-vođene individualiste i njihovo povlačenje iz politike. On demonstrira da ne mora postojati 'nepremostivi jaz' između javne dužnosti Meijia i osobne introspekcije Taishôa. Čovjek uistinu može pokušati unaprijediti zajednicu dok teži k osobnom prosvjetljenju, i bez da se potčini državnoj ideologiji. Oblast 'kulture' ili 'duhovnosti' ne bi trebala biti trajni uzmak iz svijeta, već umjesto toga mjesto gdje se uči kako prevladati okove ega i pomoći drugima. Suzuki naglašava ovo stajalište kada kaže da je prema Swedenborgu, Spasenje samo vjerom nemoguće; mi moramo priznati da plod spasenja nije rođen sve dok nisu nadodani dobročinstvo i ljubav... Presudno je od početka imati ponizno srce i, priznavajući svoje grijehe, gomilati dobra djela kao što pristaje ljubavi i mudrosti.38

U svojem predgovoru, Suzuki također navodi odbranu Swedenborgove religije od strane Grofa Anders von Höpkena, koji je napisao kako 'Ova religija, ispred, i u višem stupnju od bilo koje druge, mora stvoriti najpoštenije i najmarljivije subjekte; jer ova religija ispravno smješta obožavanje Boga u primjene.'39 Kasnije u knjizi, Suzuki dalje piše kako je Swedenborgov način života bio izvanredno jednostavan i da je on nastavio biti skroman, umjeren i marljiv sve do same smrti. Ovo promaknuće religije kao sredstva za izgradnju moralnog karaktera je u skladu sa predavanjem iz 1911 kojeg je Suzuki održao o Zen Budizmu, kojeg je on tada prikazao kao 'moralni nakovanj na kojem se vaš karakter neprestano kuje.'40 Ali prije nego što je držao svoja predavanja o Zenu i Japanskoj kulturi u 1936 u Engleskoj i Americi (sponzorirana od strane Japanskog Ministarstva Vanjskih Poslova), Suzuki je prestao izražavati takve osjećaje. Pred licem rastućeg militarizma i nacionalizma, i on je također uzmakao u uosobljenu estetiku. Na primjer, usporedite raniju izjavu o Zenu kao 'moralnom nakovnju' sa ovom tvrdnjom iz Zen i njegov utjecaj na Japansku kulturu, knjige koja je bazirana uglavnom na njegovim predavanjima iz 1936: Umjetnički porivi su primitivniji ili prirođeniji od moralnih. Apel umjetnosti zalazi direktnije u ljudsku prirodu. Moralnost je regulativna, umjetnost je kreativna. Jedno je nametanje izvani, drugo je nezadrživ izražaj iznutra. Zen pronalazi svoje neizbježno združivanje sa umjetnošću ali ne sa moralom. Zen može ostati nemoralan ali ne bez umjetnosti...41

Kasnije u ovom istom djelu Suzuki piše da Zen nema posebnu doktrinu ili filozofiju, tako da ga se 'može pronaći ujedinjenog sa anarhizmom ili fašizmom, komunizmom ili demokracijom, ateizmom ili idealizmom, ili bilo kojim političkim ili ekonomskim dogmatizmom.'42 Suzuki je time sebe postavio u točno isti apolitični, kulturni korner kojeg je kritizirao kroz svoje djelo o Swedenborgu godinama ranije. Kao što Robert Sharf primjećuje, u 'Zen i Japanski Nacionalizam'43 je Suzuki također postao rastuće šovinističan. Ja sam sklon ne osuditi Suzukija zbog njegovih kulturnih predrasuda, pošto je nacionalni ponos izuzetno snažna sila kojoj čak i najkritičniji mislioci podlegnu. Nadalje, Kirita Kiyohide je ukazao da Suzuki, za razliku od sve sile drugih Zen Budista, nije odano podržao vojsku, već je umjesto toga proveo 1930-e i 1940-e fokusirajući se na Budističku naobrazbu.44 Pa ipak je jasno da Suzuki 'nije zauzeo čvrsti stav protiv rata ili pak napisao eseje frontalno kritizirajući vojsku ili Shinto nacionaliste.'45 Ne uočavajući nikakve alternative, on se povukao u jako uosobljenu religijsku estetiku. Ovo odmicanje od socijalnopovijesnih interesa se može uočiti već u Suzukijevom drugom (i posljednjem) djelu

13

koje je posvećeno isključivo Swedenborgu, 'Suedenborugu: Sono Tenkai to Tarikikan' ('Swedenborgovo viđenje Neba i 'Više-Sile''), koje je najprije bilo napisano kao članak u 1924 i onda ponovno objavljeno kao kratko poglavlje u njegovom djelu iz 1927 Zen: Razni Eseji. U Suedenborugu iz 1913, Suzuki je napravio neke poredbe između Swedenborgijanske i Budističke misli, ali ove su bile zasjenjene njegovom prezentacijom Swedenborga kao egzemplarne osobe. Kasniji esej se, tome nasuprot, rješava Swedenborgove biografije (pored mršave skice u zadnjem ulomku), i umjesto toga se fokusira na združivanje Swedenborgovog neba sa rajem Budizma Čiste Zemlje.46 Kao i u toliko mnogo njegovih književnih djela, Suzuki je ovdje u osnovi zainteresiran za rješavanje prividne kontradikcije između slobodne volje i univerzalnog spasenja, pojmova prostorno premještenih u naš uvjetovan svijet u jednu ruku i raj u drugu. Na primjer, ranija poglavlja u knjizi iz 1927 uključuju 'Vlastitu-Silu i 'VišuSilu'', 'Zen i Nenbutsu', i 'Koan Zen i Nenbutsu Zen'.47 U sva ova tri eseja Suzuki pokušava riješiti nesložnost između vlastitog napora u Zenu i potpune vjere učenja Čiste Zemlje. Da sažeto izrazimo njegovo razmišljanje, on zaključuje da obadvoje, i Zen i Budizam Čiste Zemlje, nastoje postići isti cilj nesebičnosti i da odluka oslanjanja na Višu-silu u stvari povlači sa sobom mjeru vlastite-sile, dok vlastita-sila uzeta do krajnosti naposlijetku vodi do odustajanja od sebe i kulminira u pouzdavanju u Višu-silu. U eseju o Swedenborgu, Suzuki ponovno istražuje ovo pitanje kroz Swedenborgov riječnik anđela, nevinosti, božanske ljubavi, i tako dalje. Ovdje on nije zainteresiran za prikazivanje Swedenborga kao povijesne individue, već kao bezvremenog mistika čija se percepcija istine razlikuje od one Budističke u formi, ali ne i u suštini. Nakon što je zapisao kako se doktrina o korespondencijama može u potpunosti primjeniti na Budističko učenje, on teoretizira, 'Da Swedenborg nije komunicirao sa Kršćanskim nebom, i da je umjesto toga usavršio Budističku filozofiju, kakvu vrstu 'skrivene volje' bi on bio otkrio?'48 Ironično, budući da je Suzuki pronašao tako snažnu vezu između Budizma i Swedenborgijanizma, Swedenborg je u velikoj mjeri nestao iz njegovih kasnijih spisa. Suzuki se jeste povremeno pozivao na Švedskog mistika; ali, dovoljno snabdjeven sa Budističkom terminologijom, on nije imao više potrebe za probirljivom Swedenborgovom slikovitošću i doktrinama. Vremenom je Swedenborg postao 'Buda sa Sjevera', lik u potpunom skladu sa Suzukijevom vizijom Budizma, ali kojem su ipak nedostajale jedinstvene mogućnosti koje su Suedenborugu-u iz 1913 dale njegovu specijalnu urgentnost. Kako se Suzuki povukao iz povijesne arene socijalnih promjena, njegov interes za Swedenborga se prebacio sa njegovog zemaljskog života na njegove vječne istine; a potonje, kako ih je vidio, su isto tako dobro mogle biti izražene kroz jezik Budizma, ili, u Kršćanskom kontekstu, kroz djela nekoga kao što je Meister Eckhart. Swedenborg je, u međuvremenu, iščezao u prozirnom ozračju Budastva.

Zabilješke 1. Ova priča je ispričana u fusnoti koja se pojavljuje u Corbinovoj knjizi Kreativna imaginacija u Sufizmu Ibn' Arabija, preveo Ralph Manheim (Princeton: Princeton University Press, 1969) 354-355. Kurzivi su Corbinovi. 2. D.T.Suzuki, 'Beskrajno Svjetlo', Sabrana književna djela o Shin Budizmu, ur. Istočnjačka Budistička Zajednica (Kyoto, Japan: Shinshû Ōtaniha 1973), 152. Jedna urednikova zabilješka na stranici 129 kaže, 'Izgleda da je ovaj dokument napisan oko 1950, najvjerojatnije kao serija govora koje je Dr. Suzuki održao u Kaliforniji koji su kasnije bili kombinirani i iznova napisani da bi formirali ovaj jedan esej.' 3. Prema ovoj doktrini, sve stvari u fizičkom, zemaljskom svijetu korespondiraju sa okolnostima u duhovnom svijetu, koje se nastavljaju u etapama do njihovog izvora u Božanstvu. Michael Stanley, dugogodišnji izučavatelj Swedenborgove teologije, uspoređuje ovaj slijed sa Kineskom kutijom, 'serije formi unutar formi, sa jednim Izvorom (Božanstvom) u centru svake i svih formi... Više forme daju biće i svrhu nižim formama, koje same mogu gledati u više forme o kojima ovise i kojima one služe.' Vidi Michael Stanley, Emanuel Swedenborg: Osnovne lektire (Wellingborough, UK: Aquarian Press, 1988), 20. 4. Daisetsu Teitarô Suzuki, 'Zen i Tetsugaku', Suzuki Daisetsu Zenshû, ur. Hisamatsu Shin'ichi, Yamaguchi Susumu, i Furuta Shôkin, 30 tomova (Tokyo: Iwanami Shôten, 1968-1970), tom 27, 41. U naknadnim zabilješkama, Suzukijeva sabrana književna djela će biti skraćena na SSD. 5. D.T. Suzuki, Misticizam: Kršćanski i Budistički, ur. Ruth Nanda Anshen (New York: Harper & Bros., 1957), 116. 6. Ovdje popisana pozivanja na Swedenborga nisu iscrpna. Može biti navoda koji se pojavljuju drugdje u SSD; nadalje, mnoga od Suzukijevih djela nisu bila uključena u SSD. (Iscrpnija bibliografija Suzukijevih Japanskih djela je bila sastavljena od strane Kirita Kiyohidea sa Hanazono Sveučilišta, Kyoto, dok je Engleska lista bila

14

sastavljena od strane Wayne Yokoyamae sa Ōtani Sveučilišta, Kyoto). Pa ipak, nije vjerojatno da bi bilo koje značajno djelo o Swedenborgu prošlo neopaženo od strane studenata. 7. Sadašnji prijevod je utemeljen na Japanskom kao što se vidi u SSD, tom 24, 3-67. 8. Ovaj esej (na Japanskom, Suedenborugu: Sono Tenkai to Tarikikan) se pojavljuje u SSD, tom 19, 634-642, kao posljednje poglavlje u knjizi: Zen: Razni Eseji (na Japanskom: Zen: Zuihitsu). Ova knjiga je prvi puta bila objavljena u 1927, ali poglavlje o Swedenborgu je bilo izvorno objavljeno u Veljači 1924 u časopisu Chûgai Nippô. 9. SSD, tom 19, 642. 10. Furuno Kiyoto, 'Suzuki Daisetsushi no Profairu' (Daisetzu Suzukijev Profil), Suzuki Daisetsu Zenshû Geppô (SSD bilten), tom 7, 1. Geppô se pojavljuje na prednjem dijelu svakog toma SSD. 11. Nagashima Tatsuya, 'Daisetsu T. Suzuki, Međunarodno poznati Budist: Kripto-Swedenborgijanac?' New Church Life (Svibanj 1993), 216-217. 12. Kirita Kiyohide, 'Seinen Suzuki Teitarô no Shakaikan' ('Pogledi na društvo mladog D.T.Suzukija'), Zengaku Kenkyû 72 (10 Siječanj 1994); 21. 13. Suzuki, 'Neki aspekti Zen Budizma', Istočnjački Budizam 1, br. 5 (Svibanj 1922); 341-342. 14. Furuno također raspravlja ovo gledište u svezi Swedenborgove popularnosti. Vidi Furuno, 1. 15. Robert H. Sharf, 'Zen Japanskog nacionalizma', Povijest Religija 33 (Kolovoz, 1993):13-16. 16. Transakcije Međunarodnog Swedenborgovog Kongresa, Održanog u svezi sa proslavom Swedenborgove Zajednice, Londonski Fakultet, Srpanj 4-8, 1910, drugo izdanje London: Swedenborgova Zajednica, 1911. Fotografija Suzukija sa naslovom 'potpredsjednik' ispod, lica str. 352 Transakcija. Ova slika u prirodnoj veličini je reproducirana kao naslovnica sadašnjeg toma. 17. SSD, tom 24, 3. 18. Ibid., 11. 19. Thomas Rimer, ur., Kultura i Osobnost: Japanski intelektualci za vrijeme međuratnih godina (Princeton: Princeton University Press 1990). 20. U 1868, grupa buntovnih samuraja je okončala obaranje Tokugawa Shogunate (1600-1868) i uvela Cara Meijia, koji je vladao do svoje smrti u 1912. 21. Donald Roden, Školski dani u Imperijalističkom Japanu (Berkeley, CA: University of California Press, 1980), 160- 161. 22. Ibid., 166. 23. Carol Gluck, Japanski moderni mitovi: Ideologija u kasnijem Meiji periodu (Princeton University Press, 1985), 271. 24. Snažno sljedovana nakon svršetka Rusko-Japanskog rata u 1905, politika isson issha (jedno selo, jedan hram) se pretvorila u stapanje i ukidanje desetaka tisuća hramova. Ova strategija preusmjeravanja ljudskih afilijacija i običaja je uzrokovala veliku uznemirenost i bila je provedena usprkos prosvjeda od strane onih svećenika i župljanika čija je tradicionalna neovisnost bila u opasnosti. Ali do trenutka kad je Suzuki napisao Suedenborugu u 1913, državna preraspodjela Shinto hramova je bila fait accompli (već svršena stvar, Fra.; primj. prev.). Vidi Helen Hardacre, Shinto i država: 1868-1988 (Princeton: Princeton University Press, 1989), 38; 98. 25. H.D. Harootunian, 'Predstavljanje: Osjećaj kraja i problem Taishôa', u Japan u krizi: Eseji o Taishô demokraciji, ur. Bernard S. Silberman i H.D. Harootunian (Princeton: Princeton University Press, 1974), 15-18. 26. Roden, 211.

15

27. Za detaljnu raspravu o raznolikosti individualizma u to vrijeme, vidi Sharon Hamilton Nolte, 'Individualizam u Taishô Japanu', Dnevnik Azijskih Proučavanja (Kolovoz 1984): 667-684. 28. Matsuo Takayoshi, 'Zabilješka o političkoj misli Natsume Sôseki u njegovim kasnijim godinama,' Japan u krizi, 69. 29. Kirita Kiyohide, 'D.T. Suzuki o Društvu i Državi', u Gruba buđenja: Zen, Kyoto Škola, i Pitanje Nacionalizma, ur. James Heisig i John C. Maraldo (Honolulu, HI: University of Hawai Press, 1995), 57-58. 30. 'Većina vas ste plemićka djeca. Vi u Japanu formirate posebnu društvenu klasu i dobijate povlašteni tretman od strane carske obitelji. Vi morate zapamtiti da gdje god je ukazana specijalna naklonost, također se zahtjeva specijalna odgovornost... Prirodna darovitost znači ne tvrditi da je nešto vaše što vam ne pripada i sebe ne povjeriti dobroj sreći. To je, na određeni način, individualizam. Jedini način kako možete razviti vaše prirodne darovitosti je potpuno iskoristiti vašu neovisnost i slobodu...' Ibid., 57. 31. Ibid. 32. Harootunian, 10. 33. SSD, tom 24, 11. 34. SSD, tom 24, 50. 35. SSD, tom 24, 8. Kurziv je moj. 36. SSD, tom 24, 21. 37. SSD tom 24, 28. Kurziv je moj. 38. SSD tom 24, 38. 39. SSD tom 24, 11-12. Kurziv je moj. 40. D.T. Suzuki, Eseji o Zen Budizmu: Prve serije (New York: Grove Wiedenfeld, 1949), 29. Ovaj odlomak se pojavljuje u predstavljanju za Eseje, koji su bili prvi puta objavljeni u 1927. Fusnota kaže da je ovo predstavljanje bilo izvorno napisano kao 'jedno od popularnih predavanja pripremljenih od strane autora za studente Budizma, 1911.' 41. D.T. Suzuki, Zen Budizam i njegov utjecaj na Japansku kulturu (Kyoto, Japan: Istočnjačka Budistička Zajednica, 1938), 21. 42. Ibid., 36. 43. Sharf, 25-29. 44. Kirita, 'D.T. Suzuki o zajednici i državi', 60-61. 45. Ibid., 62. Drugačije perspektive o odnosu između nacionalizma i mislioca Zen Budizma poput Suzukija su predstavljene u Grubim Buđenjima. 46. Pristalice Budizma Čiste Zemlje teže k spasenju u Amida Budinoj Čistoj Zemlji, raju gdje sva osjećajna bića mogu ostvariti prosvjetljenje. Dok je još bio bodhisattva, ili biće na putu ka budastvu, Amida je prisegnuo sljedeće: 'Ako, nakon što sam ostvario budastvo, osjećajna bića u deset smjerova koja imaju čiste umove, jasnu vjeru, i želju da se rode u mojoj zemlji, ne budu tamo rođena čak ni uz pomoć deset neinbutsu recitacija [Namu Amida Butsu, ‘Ukazivanje poštovanja Amida Budi’], neka onda ne postignem savršeno prosvjetljenje…’ Iz Hisao Inagaki, Riječnik izraza Japanskog Budizma (Union City, CA: Heian International, 1989), 109. 47. Na Japanskom, ‘Jiriki to Tariki’, ‘Zen to Nenbutsu’, i ‘Koan Zen to Nenbutsu Zen.’ Jiriki označava sposobnost samo-spašavanja, dok tariki, tome nasuprot, upućuje na spasiteljsku moć Bude ili bodhisattve. Zen meditacija je tipično povezana sa prijašnjom, a praksa zazivanja imena Amida Bude (nenbutsu) Čiste Zemlje sa potonjom. Koan je pitanje, razgovor, ili priča, često paradoksalna, koja je korištena od strane Zen praktikanata kao predmet meditacije.

16

48. SSD, tom 19, 524.

17

PRVI DIO

Swedenborg

Prijevod eseja

Suedenborugu

18

Predgovor Revolucionar u teologiji, putnik kroz nebo i pakao, vitez duhovnog svijeta, kralj mističnog carstva, vidovnjak jedinstven u povijesti, učenjak neusporedive snage, naučnik prodornog intelekta, gospodin neokaljan svjetovnom ljagom: sve ovo kombinirano u jedno čini Swedenborga. Sada, u Japanu, područje religijske misli naposlijetku doseže stanje krize. Oni koji žele kultivirati svoj duh, oni koji oplakuju vremena, apsolutno moraju upoznati ovog čovjeka. To je razlog za ovu knjigu. Studeni 19131

19

Prvo poglavlje Predstavljanje

Swedenborgovo ime je ljudima u Japanu relativno nepoznato. Kada govorimo o Martin Lutheru, John Wesleyu, George Foxu, i John Calvinu, oni koji su donekle zainteresirani za Zapadnu religiju najvjerojatnije poznaju njihova imena. Međutim, samo nekolicina ljudi zna da je prije otprilike 150 godina postojao Švedski teolog jedinstven u povijesti. Ne samo da je on osobno proputovao nebo i pakao, već je također razgovarao sa važnim ličnostima na nebu te je, konzultirajući se sa njima, napravio nova otkrića u teologiji, filozofiji i psihologiji. Čak i među onima koji su čuli za njegovo ime, ima najvjerojatnije samo nekolicina koji vjeruju kako je on važan za današnju kulturu i misao. Ako takvi ljudi i postoje, oni ga smatraju neobičnim psihološkim fenomenom i od njega prave naprosto komadić informacije za ispitivanje. Međutim, oni koji u svoj ozbiljnosti proučavaju Emanuela Swedenborga otkrivaju kako je on jako zanimljiv predmet za istraživanje i to iz više uglova. Prije svega, Swedenborg je izjavio kako je putovao nebom i paklom gdje se do u detalje osvjedočio o stvarnom stanju ljudi nakon smrti. Njegove izjave su potpuno iskrene. One su oslobođene i najmanjeg preuveličavanja i, gledano sa stajališta zdravog razuma, izgleda da se sasvim dobro slažu sa istinom. To je prvi razlog zašto je Swedenborg zanimljiv. U ovom našem svijetu, izgleda da postoji duhovno carstvo odvojeno od onog naših pet osjetila; i kada uđemo u određeno psihološko stanje, mi očigledno možemo komunicirati sa tim carstvom. Čak ako i mislimo da prilike u ovom drugom carstvu nemaju nikakvu moralnu povezanost sa zemaljskim svijetom, postoji puno toga što je nauci i filozofiji interesantno. To je drugi razlog za razmatranje Swedenborga. Swedenborgove teološke doktrine su u velikoj mjeri nalik onima iz Budizma. On je naučavao da se čovjek, nakon što je odbacio proprium2, mora ponašati u skladu s Božanskim djelovanjem, da je istinsko spasenje skladno ujedinjenje vjere i djelovanja, i da Božansko sebe manifestira kao mudrost i ljubav. Nadalje, on govori da je ljubav veća i dublja od mudrosti i da ne postoji ništa veliko a ni malo što je izvan dosega Božanske Providnosti. Na svijetu ne postoji ni jedna jedina stvar koja je prepuštena slučaju, i čovjek može primjetiti otkrivenje Božanske mudrosti i Božanske ljubavi čak i u potezu pisaćeg pera, pošto je on snažno prožet sa Božanskom Providnošću. Ovakve vrste pitanja privlače zanimanje religijskih učenjaka, posebice Budista. To je treći razlog zašto bi mi trebali proučavati Swedenborga. Samo jedan od gore navedena tri razloga čini Swedenborga čovjekom vrijednim proučavanja. On je također i povijesno jedinstven. Kada uzmemo u obzir koliko teško je pronaći sličan primjer, mi jednostavno osjećamo kako on ne smije biti zanemaren. Činjenica da se naučni i religijski genij prekrasno sjedinio da bi dao osobu takve nepojmljive dubine stvara dobar materijal ne samo sa stajališta psihološkog istraživanja; ali zato što je on bio čovjek velike vitalnosti i ugleda koji je izbjegao ljagu svjetovnosti, i njegov život također služi kao model za pojedinca, te naučava bezbrojne lekcije. Kurs njegove biografije ne ukazuje na postojanje drastičnih promjena, stoga ne postoji ništa što nas posebno zabljeskuje. Ali njegovih osamdeset četiri godine života su bile u potpunosti posvećene nauci i religiji, a njegov svakodnevni život ispunjen sa beskrajnim čudima. On je bio čovjek sa duhom; i mi smo sada, u dvadesetom stoljeću, dirnuti sa snagom njegove osobnosti. Da je samo iz ovog razloga, mi bi se trebali upoznati sa njegovim životom. Kada čitamo njegova djela, istražujemo njegovu biografiju, i zagledamo se u njegovu misao, mi osjećamo kao da se Swedenborgova osoba pojavljuje pred našim očima. On je simpatičan stari čovjek, sa aurom samoodricanja koja se širi iz njegova čela. Iako njegovo fizičko tijelo ne može biti oslobođeno od problema ovog onečišćenog svijeta, oko njegova uma je uvijek ispunjeno sa nebeskim tajnama. Dok hoda kroz izmaglicu, izgleda kao da se pod njegovim stopalima preljeva i poigrava čudesno veselje. Ako netko ovog starog čovjeka zapita o takvim stvarima kao što je put do neba, on poput planinskog potoka koji se nikad ne prazni strpljivo i opetovano izlaže o njemu. Njegovi izvještaji ni najmanje ne naliče fantastičnim iluzijama. On ih pripovijeda ne drugačije nego kao da je riječ o zemaljskim događajima u našem svijetu pet osjetila. Slušatelji su šokirani, njihovi umovi najvjerojatnije zbunjeni. Ipak, on se prema tim stvarima odnosi bez ikakvog uzbuđenja kao da su svakodnevnica. Zbog toga ga nije lako shvatiti.

20

Što se tiče njegovog karaktera i njegovih učenja, svijet općenito bi se trebao upoznati sa Swedenborgom. On bi među nama trebao optjecati isto kao i njegovi suvremenici Kant i Wesley. Međutim, postoje dva glavna razloga da samo šačica ljudi vjeruje njegovim riječima. Jedan je da je njegovo pisanje izuzetno opširno. On više puta ponavlja iste stvari, čime ostavlja utisak kao da jedan stari čovjek podučava dijete. Uglavnom, da li je tvoje ime prenijeto budućim generacijama, ili pak nije, to ne ovisi o uzvišenosti tvojih ideja. Postoje mnogi slučajevi kada su ljudske ideje bile prenijete, čak i ako su osrednje, zahvaljujući njihovoj vještoj retorici. Ljudima je svojstveno da su skloni slušati nekoga tko je dostojanstven i karizmatičan, čak i ako ono što on govori nije posebice pametno. Glavna želja narodnih masâ je da svoja osjetila uvijek imaju zadovoljena. Stoga, kako se kaže, što je melodija uzvišenija to je manje ljudi u harmoniji. Učenja Menciusa možda nisu tako logički konstruirana kao ona od Hsün Tzua, ali ljudi su češće više zadovoljni sa Menciusom pošto je njegovo pisanje elegantno, dok je Hsün Tzuevo priprosto i nespektakularno. Međutim, Hsün Tzujev način razmišljanja prevazilazi ono u Menciusa. Gledano jedino sa stajališta njegove logike, Hsün Tzu bi trebao biti naširoko čitan.3 Swedenborgov slučaj je također poput ovog. Da je njegova proza bila elegantna i privlačna za oko, njega bi publika slavila na sav glas. Drugo, pošto se njegove izjave tiču svijeta koji je odvojen od našeg osjetilnog svijeta, za obične ljude su mnoge od njih nevjerojatne. Ovo je povezano sa činjenicom da on govori o ovakvoj vrsti stvari ne uzbuđujući se više nego kad podiže obrvu, kao da je riječ o svakidašnjim stvarima. On se strogo pridržava činjenica i ne pretjeruje, a to je nešto što čitatelje čini sumnjičavima. Oni mogu posumnjati da li je autor zaista imao takva iskustva i pitati se kako to da se stvari koje govori toliko razilaze od zdravog razuma. Sudeći po tome kako smireno govori o ovim stvarima, oni ga mogu smatrati suludim i pitati se da li mogu vjerovati riječima jednog luđaka. Treći razlog je da ljudi njegove opise smatraju isuviše određenima. Ako oni nadilaze obično razumijevanje, onda ulaziti u takve detalje, u potpunosti objašnjavati činjenice, budi sumnju. Izgleda da se ljudi poput Ralph Waldo Emersona nisu mogli u potpunosti posvetiti Swedenborgu baš zbog ove činjenice. Na primjer, da je Swedenborg samo rekao kako postoje pakao i nebo, mnogi ljudi bi mu najvjerojatnije povjerovali. Ali on tvrdi kako takva i takva osoba trenutno pati u gorućoj vatri u paklu i da određene poznate povijesne ličnosti žive na prvoj razini neba. Razgovarajući osobno sa tim ljudima i slušajući ih, on je otkrio da su se njihova mišljenja uvelike promijenila od kada su napustili svijet. Kada on tvrdi takve stvari, čitatelji su šokirani, pošto opisi izgledaju isuviše stvarni. Ja vjerujem da je jedan od razloga zašto ljudi u ovom svijetu nisu bili prijemčivi za Swedenborga taj što oni misle kako on previše detaljno pripovijeda stvari. Takve stvari su, međutim, u konačnoj analizi nevažne. Mi trebamo imati vjeru u cjelinu i ne sumnjati u sasvim logične mogućnosti. Swedenborgovi izvještaji su dosljedni i oko njih se širi ozračje iskrenosti i poštenja. On ni u kojem slučaju nije prevarant. On pripovijeda stvari jedino onako kako ih je vidio i čuo, bez ikakvih ukrašavanja. Da li mu čovjek vjeruje ili ne to je drugi problem, ali postoji zasigurno valjan izvor ovakve vrste iskrenosti kojeg vrijedi istražiti. Uzimajući u obzir da je ova činjenica od posebne važnosti za naš moralni i religijski život, mi ju ne smijemo ignorirati. Ako detaljnije promotrimo sadašnje stanje duhovnog života u Japanu, izgleda da su ljudi umorni od površnosti naše materijalističke, industrijske kulture ali ne znaju gdje se okrenuti. Obadvoje, i vlada i ljudi osjećaju potrebu za religijom, pa ipak nije bilo dovoljno istraženo kako se ovoj potrebi može udovoljiti. Naravno, institucionalna religija je povezana sa nacijom u cjelini; ali u jednom pogledu, religija je skroz na skroz osobna, vođena sa takvim stvarima kao što su temperament, ukus, obrazovanje i okolnosti pojedinca. Prema tome, čak je i država nesposobna silom sprovesti religijsku revnost protiv ljudske volje. Nadalje, ljudska srca se ne mogu pridobiti samo sa inercijom tradicije. Zasigurno, religija daje plodove jedino iznutra, cvjetajući prirodno poput cvijeta. Stoga je kao odgovor na religijsku žeđ u ljudskim srcima nužno uvesti različita vjerovanja i filozofije iz mnogih mjesta i dopustiti ljudima da odluče u skladu sa onime što odgovara njihovim prirodnim sklonostima. Naravno, čovjek ne mora vjerovati u sve Swedenborgove tvrdnje, ali čovjek također ne može reći da tamo nema nebrušenih dijamanata. Dragulji, u kojem god svijetu bili, su i dalje dragulji. Bilo bi glupo odbaciti ih samo zbog toga što dolaze u neobičnom paketu. Ja vjerujem da je proučavanje Swedenborga u današnjem Japanu izuzetno korisno, i sada ću izložiti moje razloge. Grof Anders von Höpken, koji je bio premijer Švedske za vrijeme Swedenborgovog života, i poznavao ga četerdeset i dvije godine, je jednom poslao pismo prijatelju rekavši: Ja sam ponekad znao reći Kralju da, ako će se ikad formirati nova kolonija, ni jednu religiju ne bi bilo bolje ustanoviti, i da tamo prevladava, od one koju je iz Svetih Pisama razvio E.Swedenborg, i to iz sljedeća dva razloga: (1) Ova religija, ispred, i u višem stupnju od bilo koje druge, mora stvoriti najpoštenije i najmarljivije subjekte; jer ova religija ispravno smješta obožavanje Boga u primjene. (2) Uzrokuje najmanji strah od smrti, pošto ova religija na smrt gleda samo kao na prijelaz iz jednog stanja u drugo, iz gore u bolju situaciju; čak štoviše, na temelju njegovih principa, ja gledam na smrt kao na trenutak jedva važniji od ispijanja jedne čaše vode.4

21

Istina onog što je Grof von Höpken jednom rekao nije za nikog izgubljena u današnje vrijeme. U toku ljeta 19105 u Londonu je bila održana Međunarodna konferencija u čast stogodišnjice utemeljenja Swedenborgove Zajednice. Ja bi ovdje želio podijeliti sa vama dio uvodnog oslovljavanja kojeg je na otvaranju konferencije održao izabrani predsjednik, Dr. Edward John Broadfield. Govor je bio vrlo nepristran izvještaj o Swedenborgovom karakteru, ostvarenjima, i proučavanjima: Mi ovdje iskazujemo počasti Swedenborgu, najvjerojatnije iz različitih perspektiva. Postoje neki koji ga cijene kao slavnog i dalekovidnog naučnika; drugi koji mu odaju počast kao sjajnom i originalnom filozofu; i još veći broj onih koji ga smatraju za prosvjetljenog vidovnjaka i nebeski-vođenog teologa. Ali svi mi se slažemo kako je on bio višestran čovjek, jedan od najdubokoumnijih učenjaka u njegovom stoljeću, i, da usvojimo riječi Frederick Denison Mauricea, svi mi ga priznajemo za jednog od najvećih genija njegovog vremena. Ali bez obzira da li na Swedenborga gledate kao na pjesnika, kao na filozofa, ili čovjeka od nauke, ili kao na teologa, vi ćete pronaći u njegovoj karijeri i uzastopnom nizu njegovih proučavanja i istraživanja znamenitu seriju dobro određenih gradacija. On je napredovao iz faze u fazu, ali svaka faza je bila pripremna za onu koja slijedi; i oni od nas koji njegovo prosvjetljenje smatraju za početnu točku njegovog najvažnijeg perioda, prepoznaju u svim njegovim prijašnjim iskustvima jedno sveobuhvatno vrijeme priprema. Razmišljajući o njemu samo kao o predmetu biografije, čovjek se prisjeća velike planine koja se podiže iz ravni, uzvišeno i simetrično kada se gleda iz udaljenosti, na kojoj, kako se približavamo, mi uočavamo kako se jedan vrh izdiže iznad drugog, i toliko raskoši do sada neočekivane koja nam ne dozvoljava sveobuhvatni pregled. Nešto poput ovog su, ja mislim, morali osjetiti svi koji su ikad sistematski studirali Swedenborgov život i djela. I što bliže pratimo zbivanja njegove karijere, to mi sa više sigurnosti možemo reći da je za vrijeme njegovih osamdeset godina on nosio neokaljanim bijeli cvijet nevinog života. On nije bio iskvaren sa slavom. Naklonost kraljeva i prinčeva nije nikad oštetila njegovu skromnost, i priznavanje veličanstvenosti njegovih ostvarenja nije nikad uzbudilo njegovu taštinu. On nikad nije prisvajao prvenstvo u otkriću, iako su drugi često, savršenom opravdanošću, to učinili za njega; i ova skromnost je bila za njega karakteristična za vrijeme cijelog njegovog života. On je, također, od samog početka njegovih studija u nauci i filozofiji priznavao uzvišenu silu sveobuhvatnom ljubavlju ispunjenog Beskonačnog Božanstva, i izgleda da nikad nije mislio kako je završio svoja istraživanja ako iz njih nije otkrio nešto čime bi mogao pomoći svojim bližnjima. On je, zaista, uvijek težio praktičnome; i možda će mnogi ovdje prisutni biti iznenađeni doznati o stupnju njegovih izumiteljskih sila. Spisak njegovih otkrića, opise kojih je uvijek pažljivo zapisivao, je skoro bez premca; a kao čovjek od nauke njegov se opseg studija širio od Matematike i Fizike do Astronomije, Minerologije, Kemije, Metalurgije, Anatomije, Fiziologije, Geologije i Prirodne Povijesti. Kao filozof on je proučavao sve sisteme poznate njegovom vremenu; a njegovi vlastiti doprinosi proučavanjima različitih ogranaka filozofije su bili i dalekosežni i originalni. On je zatim bio političar, ekonomist, praktičan student valute i financija, i u svim ovim predmetima se isticao.6

22

Drugo poglavlje Prva polovica Swedenborgovog života

Emanuel Swedenborg se rodio u Stockholmu, u Švedskoj, 29 Siječnja 1688, u obitelji koja je prvobitno obrađivala zemlju a kasnije posjedovala mnoštvo rudnika. U jednom trenutku je njegov otac bio vojni kapetan. Kasnije je napredovao da bi postao dekan a onda i profesor teologije na Sveučilištu u Uppsali. Naposlijetku je bio unaprijeđen u biskupa Skare. Emanuel je bio drugo dijete ovog čovjeka. Tada se on prezivao 'Swedberg'; ali u 1719, kada je Emanuel imao 31 godinu, Kraljica Ulrika Eleonora je oplemenila obitelj i dala joj ime 'Swedenborg'. Na ovaj način je Emanuel dobio stolicu u Plemićkom Domu i postavljen je u poziciju da savjetima pomogne nacionalnu politiku. U svezi Swedenborgova djetinstva se ne zna puno, osim iz jednog pisma kojeg je on u kasnijim godinama napisao prijatelju, u kojem, dijelom, piše: Od moje četvrte do moje desete godine moj je um bio neprestano zaokupljen mislima o Bogu, spasenju, i čovjekovim duhovnim naklonostima. Ja sam u svom razgovoru često otkrio stvari koje bi zaprepastile moje roditelje, i koje bi ih tada prisilile izjaviti da su kroz moja usta zasigurno progovarali anđeli. Od moje šeste do moje dvanaeste godine je moj najveći užitak bio razgovarati o vjeri sa svećenicima; kojima sam često davao primjedbe kako je dobročinstvo ili ljubav život vjere, i da je ovo životodajno dobročinstvo ili ljubav ništa drugo nego ljubav prema bližnjem; također da Bog svima daje ovu vjeru, ali da je ona primljena jedino od onih koji prakticiraju to dobročinstvo.7

Swedenborg je kako izgleda od ranog djetinstva imao jaku naklonost prema religiji. On je očigledno bio pod utjecajem obiteljske poduke; ali pred činjenicom da je zrelost njegovih izjava zaprepastila njegove roditelje, on je zasigurno posjedovao religijski genije. Kada je bio jedanaest godina star, upisao se na Sveučilište u Uppsali i odabrao studiranje lingvistike, matematike, rudarstva, i prirodne filozofije. Njegova teza se bavila Rimskim filozofom Senekom, kao i sa (Publius Syrus) Mimusom,8 a priča se kako je on svoja mišljenja o etici iznosio sa robusnom snagom zrelog čovjeka. U to vrijeme je također preveo na Latinski dvanaesto poglavlje Propovjednika, koji je bio objavljen zajedno sa rukopisom njegovog oca.9 Stihovi su lirski istančani i otkrivaju njegovo poznavanje klasike. Njegova kasnija djela su u cjelosti napisana na tečnom i jasnom Latinskom: i ne postoji primjer gdje bi se moglo reći da pero nije moglo ići u korak sa njegovim idejama. Nakon što je napustio sveučilište u 1710, Swedenborg je pet godina studirao u inozemstvu. Putovao je u Englesku, Nizozemsku, Francusku i Njemačku, učeći mnogo. Oplakujući spor napredak matematike i fizike u svojoj domovini, on je Sveučilištu u Uppsali iznio prijedlog kako je imperativ zaposliti profesore u naprednoj matematici, čak ako bi to značilo da treba smanjiti njihov broj u teologiji i povijesti. Da bi mehaniku sproveo u stvarnu praksu, on je usporedo također usavršio tehnologije urarstva, alatskog obrtstva i brušenja leća. Među njegovim mehaničkim inovacijama su bili avion, podmornica, mitraljez, zračna pumpa i klavir koji sam svira. Mi prema tome možemo vidjeti koliko je on moderan bio. Negdje u tom vremenu je u jednom pismu rekao, 'Volio bi da imam više ovih novotarija, da, novotarija u književnim stvarima za svaki dan u godini, tako da svijet u njima može pronaći radosti. U jednom stoljeću ima dovoljno onih koji se vuku po starim ugaženim stazama, dok ih jedva ima šest ili deset u cijelom stoljeću koji su sposobni proizvesti novotarije koje su utemeljene na dokazu i razlogu.'10 Swedenborgov duh je u trenutku zasigurno učinio da ostatak svijeta izgleda blijedo u usporedbi sa njime. Njegove studije u tuđini su bile ograničene na takozvane fizikalne znanosti, i u cjelosti su se sastojale od predmeta kao što su matematika i fizika. Ali iako izgleda kako su religijske i književničke sklonosti njegove mladosti bile zatamnjene, on je nastavio pisati poeziju na Latinskom, tako da se njegov tek za literaturom očigledno nije osušio i nestao. Također, ako se prisjetimo da je predmet njegovog istraživanja postepeno napredovao prema konačnoj istini, jasno je da je njegov religijski duh sve više i više sazrijevao.11 Nakon što se vratio kući, Swedenborg je objavio magazin posvećen matematici, Daedalus Hyperboreus [Sjevernjački Izumitelj], pod pokroviteljstvom Kralja Karla XII, iako je publikacija prestala izlaziti nakon dvije godine zbog nedostatka sredstava. U 1718 (kada je bio 31 godinu star), Swedenborg je objavio knjigu o algebri, prvu koja je bila napisana na Švedskom (Regel-konsten förrfattad i tijo böcker). Pošto su matematička proučavanja toliko zaostajala [u Švedskoj], on je razumljivo bio uplašen da tamo nije bilo nikoga tko bi mogao

23

korigirati tekst. On se prije putovanja u inozemstvo upoznao sa Christopher Polhemom, slavnim inženjerskim strojarom koji je u to vrijeme bio poznat kao 'Švedski Arhimed'. Nakon što se vratio kući, kraljevskim dekretom je postao Polhemov pomoćnik i određeni izvanredni prisjednik Rudarskog Biroa. Iako uz ovu poziciju nije išla i velika plaća, kralj je priznavao Swedenborgov genije i njegove sposobnosti. Dvije godine kasnije, Karlo XII je napao Norvešku, i Swedenborg je za kralja prebacio brodove preko kopna na udaljenost od sedamnaest milja. U to vrijeme su se njegovi rukopisi bavili studijama u matematici i strojarstvu, na primjer, 'Proizvodnja bakrenih listova i njihova upotreba', 'Plimne razine drevnih vremena' i 'Informacija o dokovima, branama i solnim radovima'.12 U vrijeme kad je Swedenborg, mladi i sposobni matematičar i strojar, služio kao Polhemov pomoćnik i učenik, on je neprestano putovao tamo-amo do Polhelmove kuće. Konačno se zaljubio u Polhemovu mlađu kćer, Emerentiu. Iako je ona bila još jako mlada djevojka od 14 godina, i njezin otac i kralj su bili radosni da će ona postati Swedenborgova buduća žena i dali su svoj pristanak. Međutim, kada je Emerintia odrasla, ona nije htjela biti zaručena za Swedenborga. On je bio obeshrabren i u velikom očajanju zbog toga što je ona htjela prekinuti zaruke; ali ne htijući da njegova ljubljena bude zauvijek ojađena zbog njega, on se odrekao svojih pretenzija na nju. Za vrijeme ostatka svog života on više nikad nije razmišljao o braku, već je nastavio svoja proučavanja usmjeren ka jednom cilju. Kao rezultat ovog poniženja, stekao je život oslobođen od ikakvih zapreka u kojem nije razmišljao o ničemu drugome osim o Božanskoj volji. Može biti, onda, da je Božanska volja (ovdje) bila na djelu od početka. U 1721, u trideset i trećoj godini, Swedenborg je otputovao u inozemstvo i objavio u Amsterdamu djelo o kemiji i fizici (Prodromus principiorum rerum naturalium, sive novorum tentaminum chymian et physicam experimentalem geomterice explicandi). Ovaj predhodnik njegovog kasnijeg remek djela Principia je pokušao reducirati prirodne fenomene na geometrijski sistem. Iza toga je bilo djela o mineralogiji i astronomiji. Swedenborg je iz Nizozemske otišao za Njemačku, i u 1723, i u Leipzigu i u Hamburgu, objavio djela o fizici i mineralogiji. Svako od ovih djela je bilo rezultat dubokog istraživanja na tom određenom polju. Glavna svrha ovih Swedenborgovih putovanja je bila razgledati rudnike različitih zemalja, i steći uvide iz prve ruke. Svi njegovi putni troškovi su bili plaćeni od strane Vojvode Ludwig Rudolpha od Brunswicka. Nakon što je putovao petnaest mjeseci, on se vratio u Švedsku. Nakon povratka kući, Swedenborg je odmah objavio djelo o oscilacijama u Švedskoj valuti. Mi trenutno ne znamo o pojedinostima knjige; ali sudeći po činjenici da je bila ponovno štampana u Uppsali pedeset godina nakon prvog izdavanja, u njoj mora da je bilo vrijednih materijala.13 Izgleda da je Swedenborg imao izgrađen ugled za svoja stajališta o monetarnim debatama. Swedenborg je započeo ispunjavati svoje dužnosti kao prisjednik Rudarskog Biroa nakon njegovog drugog putovanja u inozemstvo; i u sljedećih jedanaest godina je izvršio jako puno istraživanja i u praktičnoj primjeni i u naobrazbi. Kroz cijeli ovaj period, Swedenborgova praksa i učenje su rasli u briljantnosti. U ovom periodu je stolica u matematici na Sveučilištu u Uppsali bila slobodna, pa je Swedenborg bio pozvan da je popuni. Ali pošto njegov glavni interes nije bio u čistoj matematici, on je to odbio. U 1733, u proljeće svoje četrdeset i pete godine, Swedenborg je opet otputovao u inozemstvo i objavio Principiu u Leipzigu, prvi tom svojeg velikog djela Opera Philosophica et Mineralia (Filozofska i Mineraloška djela), koje se sastoji od tri toma. Ova tako zvana 'filozofija' nije ono što se pod riječju 'filozofija' podrazumijeva danas, već je to umjesto toga geometrijsko promatranje strukture svemira. Prema Swedenborgovom objašnjenju, postoji beskonačno; i iz ovog slobodnog i neovisnog beskonačnog postojanja su rođene sve stvari. Unutar beskonačnog postoji čisti pokret, koji stvara točku. Iz ove jedinstvene točke nastaju sve stvari. Općenito govoreći, postoji sila koja stvara pokret unutar jedinstvenog svemirskog tijela, i beskrajna raznolikost stvorena ovom silom je naš svemir. Forma ovog pokreta je uvijek nakrivljena u spiralu. Swedenborg primjenjuje ovaj princip na fenomen magnetizma i onda objašnjava proces pojave svijeta, a također i organizacije životinjskog, biljnog i mineralnog kraljevstva. Mi dakle vidimo kako je ovo remek djelo rezultat mnogih godina istraživanja u prirodnim znanostima. Na polju mineralogije, on je izvršio precizna iskustvena i naučna promatranja o metalima kao što su željezo, bakar, mjed, doprinoseći na taj način uvelike naučnom svijetu svog vremena. Swedenborgove naučne studije su bile priznate u njegovo vrijeme i od strane kasnijih generacija. U 1734 je Swedenborg također objavio malu brošuru naslovljenu Obrisi filozofske rasprave o Beskonačnom,14 koja se može smatrati kao dodatak za Principiu. Zahvaljujući ovim djelima, Swedenborg je sada poznat širom Evrope; jedan za drugim, učenjaci iz različitih zemalja istražuju njegova učenja. Swedenborg je dvije godine između 1734 i 1736 ostao u svojoj rodnoj zemlji. On je za vrijeme tog perioda izgubio svoga oca i zadobio lijepo nasljedstvo. Pored plaće koju je dobijao kao prisjednik, ovo nasljedstvo će

24

od sad na dalje podržavati njegova putovanja, književna djela, i neovisan život. U ljeto 1736 je ponovno otišao u inozemstvo, ovaj puta da bi objavio svoje nove radove. Za vrijeme svojih putovanja je vodio svoj dnevnik, i on ukazuje na jako širok opseg promatranja i zanimanja. Ova velika raznovrsnost, koja je u cjelosti tretirana sa oštrim kritičkim okom, rangira od proizvodnje soli i metalurgije do vojnih vježbi. Ona također uključuje pro i kontra svake politike, estetski i moralni karakter religijskih ceremonija, čari opere, arhitekture, i umjetničkih radova. Dok je bio u inozemstvu, Swedenborg je uglavnom boravio u Njemačkoj, Francuskoj, i Italiji, gdje je izgleda završio i Ekonomiju Kraljevstva Duše i njegovo remek djelo Kraljevstvo Duše.15 Generalne karakteristike ovih knjiga su se ranije pojavljivale u nekim brošurama, nacrti su bili objavljeni u periodu od nekoliko godina; ali Swedenborgovo istraživanje za vrijeme ovih putovanja mu je dozvolilo definirati krasne zaključke ovih knjiga. Ova dva djela su bila objavljena u Nizozemskoj i Londonu. To je bio odmak od njegovog ranijeg istraživanja neživog svijeta, jer njegovo proučavanje organskog svijeta, i posebice ljudskog tijela, je bilo zaista dubokoumno. Njegovih trinaest godina proučavanja, počevši sa Principiom a kulminirajući u objavljivanju ovih djela, je dovelo Swedenborga do istraživanja strukture ljudskog tijela. Odavde će on napredovati dalje, ne zaustavljajući se sve dok nije ušao u duhovni svijet. Ove dvije knjige su bile posljednje što će Swedenborg objaviti u svezi zemaljskog života. Iako su neka djela ostala u nacrtu, on više nije imao želju išta objavljivati; jer uskoro nakon toga je imao svoj besprimjeran susret sa duhovnim carstvom te prošao kroz potpunu transformaciju. Osjećajući kako su njegova prijašnja filozofska i naučna proučavanja bila udaljena od Božanske volje i nepovezana sa njegovim pravim pozivom, njegov se stav u potpunosti promijenio. Međutim, od onog što sam ja vidio, nema velikog, nepremostivog jaza između Swedenborgove tako zvane zemaljske karijere i njegove duhovne karijere, pošto njegova ranija razmišljanja i osjećaji ukazuju neprekinutost sa njegovim duhovnim životom. Naravno, pojavila se revolucija u njegovim rukopisima, idejama, konceptima, i argumentima. Ipak, postojali su aspekti prošlosti koji su ostali u pozadini. Da bi istražili tragove ove povezanosti, mi možemo pogledati ono što je Swedenborg napisao u Kraljevstvu Duše, i vidjeti gdje su vodile njegove ideje: Ja imam u planu ispitati, fizički i filozofski, cijelu anatomiju tijela; svih njegovih unutrašnjih organa, trbuha i prsišta; genitalnih organa oba spola; i organa pet osjetila. Također, Anatomiju svih dijelova Velikog mozga, Malog mozga, Medule Oblongate, i Medule Spinalis. Nakon toga, koru oba mozga; i vlakno16; i uzroke silâ i pokreta cijelog organizma: Bolesti, štoviše; posebice one glave, ili koje su potstaknute povećanim lučenjem sokova iz Velikog mozga. Ja namjeravam nakon toga dati jedno uvođenje u Racionalnu Psihologiju, koje se sastoji od određenih novih doktrina, uz čiju podršku mi možemo biti vođeni, od materijalnog organizma tijela, do znanja o duši, koja je nematerijalna: ove su, Doktrina o Formama, Doktrina o Poretku i Stupnjevima; također, Doktrina o Serijama i Zajednici; Doktrina o Uplivu; Doktrina o Korespondencijama i Reprezentaciji; i konačno, Doktrina o Modificiranju. Iz ovih doktrina ću ja stići do same Racionalne Psihologije; koja će obuhvaćati predmete djelovanja; vanjskog i unutrašnjeg razuma; stvaralačke mašte i pamćenja; također, naklonosti animusa. O intelektu, to jest, o razmišljanju i volji; i o osjećajima racionalnog uma, također, o instinktu. Konačno, o Duši; i o njezinom stanju u tijelu, njezinom općenju, naklonosti, i besmrtnosti; i o njezinom stanju kada tijelo umre. Djelo će završiti sa Slaganjem Sistema. Iz ovog sažetka ili plana, čitatelj može vidjeti, da je cilj kojeg sam sebi odredio u djelu, znanje o duši; pošto će ovo znanje sačinjavati krunu mojih proučavanja... Prema tome, sa ciljem da bi slijedio istraživanje, i da bi riješio poteškoću, ja sam odlučio pristupiti na analitički način; i ja mislim kako sam ja prva osoba koja je otvoreno krenula ovim kursom... U stara vremena, prije nego bi neki trkač zaslužio krunu, njemu je bilo naređeno da sedam puta optrči cilj, što sam i ja također ovdje odlučio učiniti... Stoga se nadam, da ću neprestanim savijanjem svoje putanje prema unutra, ja otvoriti sva vrata koja vode do duše, i ući direktno unutra; uz Božansko dopuštenje.17

Tako mi možemo vidjeti da nije postojala potpuna podjela između Swedenborgovog duhovnog života njegovih kasnijih godina i intelektualnog života njegovih ranijih godina. U 1744, kada je ušao u 56 godinu svoga života, on je imao duhovno iskustvo bez presedana i zaplovio u novi život. Nije da ovaj život nije imao veze sa prošlošću. U jednom smislu, na njega ne treba gledati kao na nešto više od produžetka tog prijašnjeg života. Istinabog, njegova tako zvana 'kontemplacija Božanstva' se možda razlikovala od onog što je unaprijed očekivao; ali to je nevažno iz perspektive razvoja njegovog cijelog života. Swedenborg je pokušao promatrati Božanski život iz intelektualnih i analitičkih uglova. Isprva je pažljivo proučavao kemiju, fiziku, i strojarstvo; nastavljajući od tamo, on je ušao u biološko i anatomsko istraživanje. U tom trenutku, koristeći sav svoj teoretski genije, on je pokušao prodrijeti u Božansku misteriju, ali nije bio u potpunosti zadovoljan. Kao rezultat meditacije i ezoterične prakse, njegovo oko uma je postepeno postajalo sve jasnije, i on je očigledno stekao prekrasnu sposobnost ulaska u Božansko carstvo i izlaska iz njega po svojoj volji. Swedenborg osobno je smatrao svoje iskustvo posljedicom Božanske milosti; i njegovi sljedbenici

25

slično vjeruju kako je, zahvaljujući ovom iskustvu, Swedenborg bio povlašten od strane Boga. Ali iako (Swedenborgovi zagovornici) misle da nikakva tehnologija ili nauka ne mogu pridonijeti takvom iskustvu, ja privatno osjećam da to nije nužno tako. Swedenborg je napisao jednu knjigu za vrijeme tranzicije iz svoje intelektualne u svoju duhovnu karijeru. Knjiga koja je nazvana Obožavanje i ljubav spram Boga je bila izdana u Londonu u 1745.18 U ovoj knjizi je on odbacio matematički format ranije Principie raspravljajući stvaranje svemira uz pomoć umjetničkih i fizičkih izraza. Za Swedenborga je Bog bio izvor nauka, i on je smatrao da tragovi mudrosti i genijalnosti koji se pojavljuju u svemiru proizlaze iz Božanske sile promisli i spasenja.19 Swedenborgova mišljenja i osjećaji su jasno dobijali sve više i više religijsku boju, i kada je prošao svoju transformaciju, on je odmah želio aktivirati religijski aspekt svoga karaktera. Nikad u duhovnom životu njegovih kasnijih godina ništa nije bilo ostvareno uz pomoć slučaja. Postepeno, on je rastao u stadijima, prirodno kao što stablo baca pupoljke, lišće, cvjetove, i daje plodove. Naravno, rezultat njegovog rasta se uvelike razlikovao od onog što je on najprije očekivao, ali se i dalje može smatrati prirodnim sazrijevanjem. Swedenborgovi duhovni susreti su izgleda počeli 1744, kada je bio 56 godina star. U tom trenutku, on je bio genije koji je prednjačio kao naučnik. Po pitanju rudarstva, matematike, strojarstva, kristalografije, astronomije, itd., on nije samo ponavljao teorije svojih prethodnika. Čak i u takvim područjima kao što su anatomija, psihologija, i filozofija, on je sugerirao stajališta koja su osporavala ona u njegovih suvremenika, a predvidio je i mnoge teorije našeg vlastitog vremena. Danas, istaknuti učenjaci raznih područja prepoznaju njegove doprinose, i daljnji komentar s moje strane bi bio suvišan. Ali najvažnije, bilo je to u kasnijem dijelu njegova života da je Swedenborg shvatio svoju istinsku prirodu, izgradivši svoju posebnu i trajnu poziciju u religijskom svijetu osiguravajući besprimjerne teme istraživanja za psihologiju. Ušavši u ovaj život jednim potezom, on je otpustio svoje naučne ambicije i potpuno odustao od svojih ranijih intelektualnih planova. Sa svim svojim talentom i duhovnom snagom, on je sebe posvetio svojoj novoj karijeri. Još jedanput, to je glavni predmet ove knjige. Da nije bilo zbog života njegovih kasnijih godina, Swedenborg bi u budućim generacijama bio cijenjen jedino od strane istaknutih naučnika. Nebeska volja je uvijek iznad ljudskog razumijevanja, i ništa nije riješeno dok se ne zatvori lijes.

26

Treće poglavlje Druga polovica Swedenborgovog života

Swedenborgova duhovna iskustva nisu započela iznenada već su došla postepeno. To nije bilo kao da je on jednog dana bio gurnut u novi život. Njegovi (duhovni) susreti su se akumulirali jedan za drugim, da bi konačno dali povod odlučnosti da napusti svoj prijašnji intelektualni život. Do tada je on, naravno, bio ispunjen sa prilično velikom mukom i borbom. Kako bilo, jedan od njegovih prvih susreta se dogodio u 1745. Bio je u Londonu, nalazio se na vrhuncu svojih mentalnih angažiranja sa različitim metafizičkim radovima, kad je jedne večeri, kao i uvijek, sjeo da večera. Sada prenosim ono što je Swedenborg sam (navodno) rekao: Bio sam gladan, i jeo sam sa dobrim apetitom. Pred kraj obroka sam primjetio kako se neka vrsta tame pojavljuje ispred mojih očiju... I onda sam vidio pod prekriven puzajućim reptilima najužasnije vrste, poput zmija, žaba, i sličnih stvorenja... Napokon se tama još više povećala; da bi odjednom skroz nestala, i onda sam vidio čovjeka kako sjedi u uglu sobe; Budući da sam tada bio sam, jako sam se uplašio njegovih riječi, jer on je rekao: 'Ne jedi toliko puno.' Sve se ponovno zacrnilo ispred mojih očiju, ali se odmah raščistilo, i ja sam se (ponovno) našao sam u sobi. Takav neočekivani užas je ubrzao moj povratak kući; Nisam dozvolio da stanodavac išta primjeti; ali sam jako dobro razmislio o onome što se dogodilo, i na to nisam mogao gledati samo kao na slučajnost, ili kao da je bilo uzrokovano prirodnim uzrokom. Otišao sam kući; u toku noći mi se isti čovjek ponovno pokazao, ali ja sada nisam bio uplašen. Onda je rekao kako je On Gospodin Bog, Stvoritelj svijeta, i Iskupitelj, i da je odabrao mene da ljudima objasnim duhovni smisao Svetog Pisma, i da će mi On Osobno objasniti ono što ću pisati o ovom subjektu; te iste noći su mi također bili otvoreni, tako da sam postao sasvim uvjeren u njihovu zbilju, svjetovi duhova, nebo, i pakao, gdje sam prepoznao mnoge poznanike iz svih položaja u društvu. Od tog dana sam napustio proučavanje svih svjetovnih nauka, i radio (samo) na duhovnim stvarima, u skladu sa onim što mi je Gospodin naredio zapisivati. Nakon toga mi je Gospodin dnevno otvarao oči duše, tako da sam usred bijela dana mogao gledati u drugi svijet, i u stanju savršene budnosti razgovarati sa anđelima i duhovima.20

Swedenborg je ispričao gornju pripovijest svojem prijatelju Carl Robsahmu. Sudeći prema ovom (izvještaju), izgleda da je on bio spreman odbaciti svoj intelektualni život bez ikakve muke. Međutim, prema drugim izvještajima, nakon što bi imao ovakvu vrstu iskustava, on bi jedno određeno vrijeme bio ojađen i danju i noću. Swedenborg je posjedovao naučni genije i takav stupanj naobrazbe da je bacio u sjenu ostatak svoje generacije. Nakon što se osladio izvanrednim uspjehom na polju nauke, on je i dalje ostao 'opterećen' očekivanjima drugih. Zatim je, iznenada, odbacio svoja postignuća i nije se osvrtao nazad. On će, neovisno o njegovim vlastitim naporima ili intelektu, postati instrument Božjeg otkrovenja. Mi danas možemo samo zamisliti koliko puno nemira i patnje je bilo u Swedenborgovom srcu. Na primjer, to je kao kad se Budist koji vjeruje u svoje vlastite sile preokrene i uzvjeruje u 'Višu-Silu'. Vjera u 'Višu-Silu' (samo) izgleda lagana, ali njezine strogosti nisu različite od onih koje sa sobom povlači oslanjanje na vlastite sile.21 Oni koji svoj život provedu prakticirajući religiju poznaju ovu činjenicu iz vlastitog iskustva. Swedenborg je u Travnju 1744, za vrijeme Uskršnjeg tjedna, otišao u crkvu.22 Dok je čekao u redu za Pričest, on je čuo himnu 'Isus je najbolji od (svih) mojih prijatelja'.23 Kasnije, na povratku kući, se pupoljak njegovog srca rastvorio, i on je percipirao njegovu zelenu boju. Te noći je osjetio mir beskrajne čistoće. Osjećajući se baš kao da je bio uznesen na nebo, on je povikao, 'Najuzvišenijem neka bude (sva) hvala, čast i slava!... Svet, svet je Gospodin Bog nad vojskama!'24 On je također rekao, 'Neka bude Božja volja; Ja pripadam Tebi a ne sebi. Bog je udijelio Svoju milost za ovo (djelo); jer moje ono nije.'25 Na ovaj način je Swedenborg u jednom skoku preskočio svoje ranije naučne brige; i od ovog trenutka pa sve do svoje smrti, on je proveo dvadeset osam godina izvršavajući Riječ Božju. Swedenborgova duhovna aktivnost u ovih dvadeset i osam godina je bila toliko impresivna da bi ga bila iznenadila (da je znao što ga čeka) dok je još bio u svojoj adultnoj dobi. Poput drugih vjerskih reformatora, Swedenborg nije radio na praktičnom nivou već je sve svoje napore u potpunosti ulijevao u svoje rukopise. Drugim riječima, pošto je sa svojim duhovnim očima vidio strukturu,

27

sadržaje, i aktivnosti neba i pakla i uvjete u kojima su se anđeli, duhovi, i vragovi tih predjela nalazili, on je marljivo radio na tome da transmitira ljudima onoliko koliko će to božanska volja dopustiti. On je bez ikakve sumnje vjerovao da je bio duhovni instrument za ispunjavanje Božjih zapovijedi, stoga je bio marljiv u svojem radu koji ga ni najmanje nije umarao. Nakon što je primio svoje poslanstvo, on je jedno određeno vrijeme nastavio ispunjavati svoje dužnosti prema kralju Švedske kao prisjednik Rudarskog Biroa i član Plemićkog Doma. Ali dok je vodio i svoj stari i svoj novi život, njegovo je srce bilo rascijepljeno na dva dijela. Zato je on, 1747, u svojoj 59 godini, dao ostavku nakon trideset godina služenja kralju pri Rudarskom Birou. Pošto je jako cijenio njegovu službu, kralj ga je pokušao promovirati u rangu, ali on je to kategorično odbio. Kralj mu je i nakon njegovog povlačenja nastavio davati pola njegove godišnje plaće. Swedenborg je rekao, 'Iza moje sadašnje ostavke se ne krije drugi razlog nego iznova iscrpsti svu moju snagu u ispunjavanju misije koju sam primio od Gospodina. Kada sam se povukao sa položaja kralj mi je rekao za njegovu namjeru da me promovira u rangu, ali plašeći se opsega mojeg egoističnog uma, ja to nisam mogao prihvatiti.'26 Swedenborgovo prvo remek djelo, nakon što je zaplovio svojom duhovnom karijerom, je bilo veliko djelo Nebeske Tajne, vjerodostojan zapis nebeskih tajni transmitiranih od strane Boga, isto kao i njegovih osobnih promatranja. Prvi tom je bio objavljen u Londonu u 1749 godini, a djelo je završio u 1756. Ono se sastoji od osam velikih tomova u kvarto-formatu sa 10,837 odjeljaka.27 Sadrži oko deset milijuna riječi, i ništa ne izostavlja, već do najsitnijih detalja istražuje duhovno značenje prve dvije knjige Starog Zavjeta, Postanak i Izlazak. Swedenborg kroz svoje tumačenje bezrezervno hvali naobrazbu, težnje i vjerovanja tamo opisanih ljudi. Ove tajnovite tomove je izdao John Lewis koji je od strane Swedenborga bio upućen da autorovo ime drži u strogoj tajnosti. Prema izdavaču, Swedenborgu je trebala cijela godina dana da bi napisao prvu knjigu. Teškim radom i marljivošću, Swedenborg je stvarao sve više i više manuskripta i, po izdavanju, platio 200 funti iz svog vlastitog džepa. Kada je drugi tom bio izdan, on je ponovno platio 200 funti da bi pokrio troškove prodavača knjiga. Međutim, on nije uzeo ni jedan cent od zarade za sebe; Sve je bilo darovano jednom udruženju za promaknuće Biblije. Incidentno, sva Swedenborgova filozofska i religijska djela su bila napisana na Latinskom. Ovdje treba primjetiti jednu stvar, naime, Swedenborg je, usprkos stvaranja takvog jednog ogromnog djela, nastavio ispunjavati svoje obaveze kao član Plemićkog Doma izražavajući, bez ikakvog ustručavanja, svoja dominantna stajališta o Švedskim javnim financijama i administraciji. Ta stajališta nisu bila neodređene, maštovite, i apstraktne izjave kakve su obično davali učenjaci i religijski mislioci. Njegovi konkretni planovi su uvijek prodirali u samu srž pokvarenosti njegovih dana. Nakon što je objavio ovo veliko djelo [Nebeske Tajne], Swedenborg je proveo petnaest godina – počevši od 1756, kada je imao 68 godina – uzastopno objavljujući svoje rukopise kao da slijedi veliku zamisao. U 1758 se pojavio Raj i Pakao. Ovo je vjerodostojni zapis Swedenborgovih susreta uživo na nebu i u paklu i kazuje o takvim stvarima kao što su struktura, uprava, raspored i populacija ovih sfera (prvobitno objavljeno u Londonu, 272 stranica u kvarto formatu). Japanska verzija ove knjige je bila izdana u 1910.28 Oni koji se žele upoznati sa Swedenborgovim stajalištima o religiji i duhovnosti ju zasigurno moraju pročitati. Japanski prijevod je manjeg formata i taj glomazni tom sadrži preko 500 stranica. Napisana je u prilično nepristupačnom stilu, ali obazrivi ljudi će steći saznanja čitajući je. Nakon što je pažljivo proučio njezinu dubokoumnu filozofiju, čovjek se prirodno slaže sa nekim postavkama, bez obzira na činjenicu što djelo inicijalno plaši čovjeka. Od onih koji traže Put se iziskuje ustrajnost.29 Ja ovdje prikazujem tabelu sadržaja da bi omogućio kratak uvid u generalna obilježja ove knjige:

Nebo

28

Predgovor Bog Neba je Gospodin Gospodinovo Božansko je ono što sačinjava Nebo Gospodinovo Božansko na Nebu je Ljubav prema Njemu i Dobročinstvo spram Bližnjeg Nebo je podijeljeno u dva Kraljevstva Postoje tri Neba Nebesa se sastoje od nebrojenih Zajednica Svaka Zajednica je Nebo u manjem obliku, a svaki Anđeo u najmanjem obliku Cijelo Nebo skupno reflektira jednog Čovjeka Svaka Zajednica na Nebu reflektira jednog Čovjeka Prema tome svaki Anđeo je savršenog ljudskog oblika Nebo kao cjelina i dijelom reflektira Čovjeka zbog Gospodinovog Božanskog Ljudskog Postoji korespondencija svih nebeskih stvari sa svim stvarima u Čovjeku Postoji korespondencija Neba sa svim stvarima Zemlje Sunce na Nebu Svjetlo i toplina na Nebu

Četiri kvartira na Nebu Promjena stanja nebeskih Anđela Vrijeme na Nebu Reprezentacije i Pojave na Nebu Odjeća u kojoj se Anđeli pojavljuju obučeni Mjesta prebivanja i stanovanja Anđela Prostor na Nebu Oblik Neba koji tamo određuje Povezanost i Komunikaciju Uprave na Nebu Obožavanje Boga na Nebu Sila nebeskih Anđela Anđeoski Govor Govor Anđela sa Čovjekom Spisi na Nebu Mudrost nebeskih Anđela Stanje Nevinosti Anđela na Nebu Stanje Mira na Nebu Sjedinjenje Neba sa Ljudskom Rasom Sjedinjenje Neba sa Čovjekom uz pomoć Riječi Raj i pakao su od Ljudske Rase Pogani, ili ljudi izvan Crkve, na Nebu Mala Djeca na Nebu Mudri i Priprosti na Nebu Bogati i Siromašni na Nebu Brakovi na Nebu Zaposlenja Anđela na Nebu Nebeska Radost i Sreća Ogromnost Neba

Svijet duhova i čovjekovo stanje nakon smrti Što je Svijet Duhova S obzirom na svoje unutrašnjosti svaki Čovjek je Duh Ponovno buđenje Čovjeka iz mrtvih i njegov ulazak u Vječni Život Čovjek je nakon Smrti u savršenoj Ljudskoj Formi Nakon Smrti je Čovjek u posjedu svakog Osjetila, i sveg Pamćenja, Misli, i Osjećaja, koje je on imao u svijetu, i iza sebe ne ostavlja ništa osim svoga zemaljskog Tijela. Čovjek je nakon Smrti onakav kakav je bio njegov Život u Svijetu. Užici svačijeg života su nakon Smrti promijenjeni u stvari koje korespondiraju. Prvo čovjekovo stanje nakon Smrti. Drugo čovjekovo stanje nakon Smrti. Treće čovjekovo stanje nakon Smrti, što je stanje poduke za one koji ulaze u Nebo. Nitko ne ulazi u Nebo uz pomoć Milosti odvojeno od Sredstava. Nije tako teško živjeti Život koji vodi u Nebo kao što se vjeruje.

Pakao Gospodin vlada nad Paklovima Gospodin nikoga ne baca u Pakao; to je učinjeno od strane Duha. Svi koji su u Paklu su u Zlu i srodnim Neistinama izvedenim iz ljubavi prema Sebi i Svijetu Što je Paklena Vatra, i što je škrgutanje Zuba Zloba i odvratna umijeća paklenih Duhova Izgled, situacija, i broj Paklova Ravnovjesje između Neba i Pakla Uz pomoć ravnovjesja između Neba i Pakla Čovjek je u Slobodi.30 Ovaj popis daje ideju kakve je vrste knjiga Nebo i pakao. Ona po svemu sudeći izgleda prilično apsurdno; ali oni koji imaju entuzijazma, odvažnosti, i hrabrosti da ju pažljivo pročitaju će na kraju biti nagrađeni. Na kraju ove knjige su uključeni uzorci Swedenborgovog načina pisanja, i daju čitatelju jasno razumijevanje ovog djela. Ja bi htio navesti jedan odlomak: bezvremeno načelo koje je Swedenborg izrazio u Nebu i Paklu, koje kaže, 'Volja,

29

naime ljubav, čine čovjeka' (Voluntas aut amor sit ipse homo). Kratak sadržaj stavka 474 osigurava objašnjenje:31 Volja je ono što čini čovjeka, dok razmišljanje čini čovjeka jedino u onoj mjeri u kojoj proizlazi iz volje... ili što je isto, ljubav je ono što čini čovjeka, a vjera jedino u onoj mjeri u kojoj proizlazi iz ljubavi. Posljedično tome, volja ili ljubav je sam čovjek... Ono što u sebi nema duhovnog života to nije vjera, već razumijevanje. Iako lažna ljubav može izgledati kao da ima život u sebi, ona je u stvari duhovna smrt, ne život.32

Posljednji Sud i uništenje Babilona ukazuje kako su sva proročanstva knjige Apokalipse u Novom Testamentu bila ostvarena u Swedenborgovom životu (prvobitno objavljeno u Londonu, 55 stranica u kvarto formatu).33 Komentar na Bijelog Konja (De Equo Albo) je jedan izvadak iz Nebeskih Tajni. Obrađuje 'bijelog konja' iz Apokalipse 19, u najsitnije detalje objašnjavajući tekst i njegovo duhovno značenje (prvobitno objavljeno u Londonu, 23 stranice u kvarto formatu). Zemlje u našem solarnom sistemu opisuje uvjete života različitih svjetova, i ljudi, duhova, i anđela koji borave u njima (prvobitno objavljeno u Londonu, 72 stranice u kvarto formatu).34 Novi Jeruzalem i njegova Nebeska Doktrina sadržava Swedenborgova viđenja teologije. Ovi predmeti vjerovanja, za koje se smatra da su mu bili otkriveni sa neba, podučavaju Swedenborgijansku crkvu. Knjiga interpretira upute na novi Jeruzalem i novo nebo i zemlju na početku Apokalipse 21 (prvobitno objavljeno u Londonu, 156 stranica u kvarto formatu).36 Ova knjiga će se također pojaviti na Japanskom u ne tako dalekoj budućnosti. Oni koji žele znati generalne teme Swedenborgove teologije bi ju trebali pročitati. Ove teme su: Dobro i Istina; Volja i Razumijevanje: Unutrašnjosti i Vanjske stvari; Ljubav općenito; Ljubav prema sebi i svijetu; Ljubav i Dobročinstvo spram bližnjeg; Vjera; Revnost; Savjest; Sloboda; Zasluga; Pokajanje i Opraštanje grijeha; Regeneracija; Iskušenje; Krštenje; Pričest; Uskrsnuće; Nebo i Pakao; Crkva; Sveto Pismo, ili Riječ; Božanska Providnost; Gospodin; i Upravljanje Crkve i Zajednice. Ova knjiga sadrži izuzetno kratka objašnjenja gore navedenih subjekata. U 1763 godini (kada je Swedenborg imao 75 godina) je bila izdana Božanska ljubav i mudrost.36 Kao obadvoje, i filozofsko i teološko djelo, ova knjiga se razlikuje od ranije zapisanih opisnih djela. Najprije izriče da se Božansko sastoji od ljubavi i mudrosti i, koristeći ovo kao temelj, ustvrđuje glavne točke Swedenborgove teologije. Pošto je ova knjiga izvanredno važna u proučavanju Swedenborga, ja ću ovdje dati njezin sažetak. Cijela knjiga je sastavljena od pet poglavlja, koji su dalje podijeljeni u 422 potpoglavlja. Kvarto svezak od 151 stranice je bio objavljen u Amsterdamu. Na prvoj stranici Swedenborg naučava kako je ljudski život ljubav i da ova ljubav nije različita od Boga. Prema tome, Bog je ljudski život, i ljudi su primatelji ovog života. Također, postoji razlikovanje u Božanskom između Esse (bića) i Existere (oblika/manifestacije tog bića). Ovi su dvoje, a ipak su oni jedno. Ljubav je biće, mudrost je oblik (tog bića), i ljubav ovisi o mudrosti kao što mudrost ovisi o ljubavi. Božansko je kombinacija ovih. Božansko sebe manifestira u duhovnom svijetu kao sunce, čija toplina je ljubav i čije svjetlo je mudrost. Sunce našeg svijeta ovisi o ovom duhovnom suncu. Primajući njegovu živu toplinu i živo svjetlo, prirodno sunce stvara cijelu kreaciju i čini da ona raste. Svrha stvaranja svemira je vratiti sve stvari njihovom izvoru u Gospodaru stvaranja, ili Božanskom, i stoga ustanoviti korespondenciju i sjedinjenje među njima. Treće poglavlje je analiza stupnjeva, Swedenborgova jedinstvena filozofija uz pomoć koje on objašnjava red stvaranja i napredak duha. Istovremeno simultani i sukcesivni, diskretni i neprekidni, stupnjevi dužine i širine su svaki podijeljeni u tri dijela. Prilikom razumijevanja Swedenborgove teologije nužno je razumjeti njegovu analizu stupnjeva. Dalje, on raspravlja racionalnost i slobodu ljudskog uma, govoreći kako zlo rezultira iz štete nanešene ovim dvjema silama. U četvrtom poglavlju, on naučava da je vječni Bog stvorio svemir i sve stvari u njemu iz Sebe, a ne iz ničeg.37 On kaže da je istinska svrha stvaranja u ostvarivanju 'primjene' za svaku od njezinih mnogobrojnih formi i zaključuje da se primjene postupno okreću u forme stvaranja. Unutar Swedenborgove filozofije primjena ima mnogo točaka koje zaslužuju pobližu pažnju. Peto poglavlje je o psihologiji. Prema Swedenborgu, ljudski um proizlazi iz volje i razumijevanja. Volja prima božansku ljubav a razumijevanje prima božansku mudrost, oboje formiraju ljudski život. Život, u njegovim prvim principima, je u mozgu a, u njegovim derivatima, u tijelu. Iz ovih prvih principa je život transmitiran u njegove derivate; a iz tih derivata je život sakupljen u prve principe. Prema tome, priroda je naše ljubavi da određuje karakter našeg razumijevanja i osobnosti. Ukratko, ljubav čini čovjeka. Kada se, utemeljen na principu korespondencije, odnos između ljubavi i mudrosti primjeni na tijelo, volja postaje srce a razumijevanje, pluća. Funkcioniranje tijela uz pomoć pluća i srca je poput ovisnosti ljudskog uma o volji i razumijevanju (u svezi ovoga Swedenborg daje analizu disanja, jer izgleda da postoji bliska veza između uređenja disanja i aktivnosti

30

duha. Lijepo vas molim da konzultirate njegovu vlastitu raspravu o ovom eksperimentu).38 Njegovo objašnjenje odnosa obadvoje je izuzetno temeljito, i proteže se konačno do odnosa između vjere i dobročinstva. Objavljivanje ove knjige na Japanskom nije daleko. U istoj godini kada je Božanska ljubav i mudrost bila objavljena, ili 1763, su bila objavljena nova Swedenborgova učenja u četiri odvojene knjige na temu 'Gospodina', 'Svetog Pisma', 'Života' i 'Vjere' (objavljene u Amsterdamu u kvarto formatu, ove četiri knjige zajedno sadrže 177 stranica).39 U 1764, kada je Swedenborgu bilo 76 godina, pojavila se Božanska Providnost. Ovo djelo je još jedno filozofsko tumačenje njegove teologije i iste je važnosti kao ranija Božanska ljubav i mudrost. Bilo je objavljeno u Amsterdamu (kvarto format sadrži 214 stranice podijeljene u 18 poglavlja, sa 340 potpoglavlja).40 Glavna tema Božanske Providnosti je slijedeća, svrha svemira, koji je rukovođen od strane Božanske providnosti utemeljene na Božanskoj ljubavi i mudrosti, je formirati nebo od ljudskih bića. Raspravljajući zakone Božanske providnosti, Swedenborg uključuje raspravu o slobodnoj volji, govoreći da providnost uzrokuje da ljudi djeluju svojom slobodnom voljom, u skladu sa sposobnošću razumijevanja. Prema tome, sa ljudskog stajališta, izgleda da nam nedostaje ograničenja, da nismo kontrolirani, i da smo bez podsticaja. Zlo je eliminirano i dobro podupirano našim vlastitim silama. Mi osjećamo kao da ne postoji ništa što ne ovisi o našim vlastitim sposobnostima. Ali, u stvari, ovo nije kao reći da ništa ne ovisi o sili Božanskog, jedino da je pri tom opseg Božanske providnosti ljudima nepoznat. Božanska Providnost ne teži ograničiti ljudski um izvani, jer opet, ne želi da nitko bude svjestan njezinog utjecaja. Međutim, Bog hoće da mi ljudi tražimo istinu Božanske providnosti. Ova istina je univerzalna, i ne postoji mjesto koje ona ne doseže. Prema tome, ona nije predmetom ljudskih kalkulacija, i bez obzira kako kocka padne, sve u potpunosti proizlazi iz Božanske providnosti, koja se proteže kroz vječnost, određujući sve prije nego se zgodi. Međutim, ljudi ovo nisu sposobni znati. Tajanstvena djelovanja providnosti nisu percipirana od strane običnog naroda. Sve što ljudi mogu učiniti je iscrpiti svoju sposobnost razumijevanja i vježbati silu svoje volje, povjeravajući što je preostalo nebeskom djelovanju. Na ovaj način je Swedenborg pokušao vješto uskladiti rasprave o predodređenju i slobodnoj volji. Swedenborg sljedeće u ovoj knjizi raspravlja o odnosu između razumijevanja i volje, govoreći da su stvari koje uđu jedino u razumijevanje a ne u volju poput pjene na vodi. Pošto se one zaustavljaju na površini uma i ne prodiru u njegovu jezgru, one ne rezultiraju u vanjskom djelovanju. Bez obzira koliko nečije razumijevanje uznapreduje, kada nije popraćeno sa osjećajem, ono će omesti duhovni napredak tog čovjeka. Prema tome, ljudi moraju najprije pročistiti njihove osjećaje i tražiti one stvari u volji koje su dobre. Swedenborg zatim objašnjava razlog zašto u svijetu postoji zlo i neistina. Ova sekcija podsjeća na Budističko učenje o korisnim sredstvima.41 To jest, Božanska providnost je ona koja dozvoljava da se zlo i neistina privremeno kočopere sa ciljem da mogu biti prevladani od strane dobra i istine. Ovo nije kao reći da providnost sebe ne manifestira i u dobrim i u lošim ljudima. Božanska providnost neprestano poziva ljude da uđu u nebo. Ljudi imaju slobodu odazvati se na ovo i činiti dobro a isto tako imaju slobodu ne odazvati se i činiti zlo. Loše korištenje ove slobode je rezultat čovjekovog priljubljivanja uz vlastito ja (proprium).42 Svaka osoba ima predispoziciju i sposobnost biti spašena; a ne biti spašen, ili otpasti od milosti, proizlazi iz ne-spašavanja samog sebe. Cesta ka spasenju povlači sa sobom prepoznavanje različitih zala kao grijeha protiv Božanske providnosti i odbacivanje istih. Prema tome, činiti određeno zlo opet i iznova nakon što je bilo prepoznato kao zlo je prijestup protiv Božanske providnosti. Nije dovoljno reći da ste počinili zlo; vi morate percipirati njegovo veće religijsko značenje i izbjegavati ga najbolje što možete istovremeno težeći jedino ka dobru. Ovo je najbrži put ka spasenju. Spasenje dolazi postepeno; ono nije trenutno ostvareno kroz neposrednu milost Božju, jer to je suprotno Božanskoj providnosti. Spasenje samo vjerom je nemoguće; mi moramo priznati da plod spasenja nije rođen sve dok nisu nadodani dobročinstvo i ljubav. Ako je živio svoj život počinjavajući grijehe, čak i ako na samrtnoj postelji kaže, 'Bože, ja Te preklinjem, spasi me', to neće jednim potezom oprati prljavštinu proteklih godina. Presudno je od početka imati pokajničko srce i, priznavajući vlastite grijehe, akumulirati dobra djela kao što pristaje ljubavi i mudrosti. Na ovaj način se postiže mirna smrt. Ovo su glavne karakteristike Božanske Providnosti. Ova knjiga će najvjerojatnije biti objavljena (na Japanskom) nakon što već izađe Božanska ljubav i mudrost, i oni koji studiraju Swedenborga će ju zasigurno trebati pročitati. Apokalipsa Otkrivena (Apocalypsis Revelata) je bila objavljena u 1766, kada je Swedenborg dosegao svoju 78-u godinu starosti, U ovom djelu je on skinuo veo sa tajnovitog značenja knjige Apokalipse, koja se tradicionalno pripisuje Ivanu. Opisivajući stvari koje je doživio u duhovnoj viziji, njegove izjave su izvanredno fantastične i dirljive i, njihova značenja što se tiče, zbunjuju čitatelja. Swedenborg je smatrao kako je ovo djelo, to jest, njegovo duhovno značenje, bilo transmitirano od strane anđela (objavljeno u Amsterdamu, 629 stranica u kvarto formatu). U 1768, se pojavila knjiga Bračna ljubav (Conjugial love).43 Swedenborg je u to vrijeme imao 80 godina. Ovo djelo tumači obadvoje, i neiskvarenost i pokvarenost u ljubavi među spolovima. Ono što je neiskvareno se izdiže iz iskrene ljubavi i vezuje dva spola, usklađujući muževljevu inteligenciju sa ženinom naklonošću. Ono što je

31

iskvareno se manifestira kao prosto vanjska veza i perverzno je. Ova knjiga je podijeljena u dva dijela i sadrži 535 sekcija (objavljeno u Amsterdamu, 328 stranica u kvarto formatu). Kratko izlaganje doktrine Nove Crkve (Summaria exposition Doctrinae Novae Eclesiae) je bilo objavljeno u 1769. Ovo djelo kazuje u jednostavnim izrazima doktrinu nove crkve koju zagovara Swedenborg i razjašnjava značenje 'novog Jeruzalema' u Apokalipsi (objavljeno u Amsterdamu, 67 stranica u kvarto formatu). U istoj godini je u Londonu bio objavljen mali pamflet naslovljen Međudjelovanje duše i tijela.44 Swedenborg je u 1771, kada je imao 83 godine, objavio svoje posljednje djelo, Istinska Kršćanska Religija [Vera Christiana Religio], u kojoj on sistematično objašnjava svoju teologiju. Raspravljajući najprije o apsolutnoj stvarnosti, on nastavlja govoriti o Spasiteljevom učenju i prati to sa četrnaest poglavlja; Sveti Duh, Trojstvo, Sveto Pismo, Egzoterično i Ezoterično značenje Deset Zapovijedi Božjih, Vjera, Ljubav, Slobodna Volja, Pokajanje, Reformiranje, Regeneracija, Opraštanje Grijeha, Krštenje, Pričest, Kraj Crkve, Gospodinov Dolazak, Novo Nebo, i Nova Crkva. Ova ogromna knjiga se sastoji od 851 potpoglavlja. Istinska Kršćanska Religija je bilo posljednje djelo koje je Swedenborg objavio. 29 Ožujka (Nedjelja) sljedeće godine, 1772, on je u Londonskom pansionu najavio završetak svoga života u ovom svijetu. Imao je 84 godine. Pored njegovih objavljenih djela, Swedenborg je ostavio brojne manuskripte. Na primjer, on je sačuvao detalje svojih duhovnih susreta u svom Duhovnom Dnevniku, koji se proteže od 1747 do (1765).45 On je od objavljivanja Apokalipse Otkrite u 1766, u svakom od svojih djela svoja iskustva spominjao kao 'stvari za pamćenje'. Sva ona su prethodno bila sakupljena u Duhovnom Dnevniku; međutim, velika većina nije dostupna generalnoj publici.46 Ove manuskripte su bile foto-litografirane jedna po jedna, i postoje u izvornom tekstu (na Latinskom). Manuskripte su presavinute u dva dijela i slova su jako mala; one su poredane i sjajne za razmatranje. Stari čovjek u svojim sedamdesetima i osamdesetima, svaki dan gorljivo radi na svojim rukopisima, ostavljajući svoju zemlju na putu u Nizozemsku i Englesku da bi ih objavio, ne poznavajući ni dana odmora; kada današnji lijeni učenjaci o ovome razmišljaju, najradije bi se zavukli u mišju rupu. Postojala je očigledno jako snažna veza između Swedenborga i Engleske47, koja nije bila ograničena jedino na njegove dvije ili tri posjete Engleskoj u svrhu studiranja u inozemstvu ili da bi objavljivao svoje knjige, jer izgleda da je on u stvari došao u London sa idejom da bi napustio ovaj svijet. On je svoje posljednje putovanje preko mora u Englesku napravio u ljeto 1771, nakon što je objavio Istinsku Kršćansku Religiju u Amsterdamu; i u Ožujku sljedeće godine, on je odbacio svoje zemaljsko tijelo u Londonskom pansionu. Znao je unaprijed kad će umrijeti, obavještavajući o tome vlasnicu pansiona i kućnu pomoćnicu. One su rekle da je, gledajući približavanje svoje smrti, Swedenborg bio oduševljen kao dijete koje odlazi na festival ili izvan kuće na igru. Za vrijeme svoga života se ovaj stari čovjek od 84 godine već osvjedočio o uvjetima u drugom svijetu. On je imao osobno i potpuno znanje o tome gdje će otići. Stoga, znajući da će konačno ući u tu oblast, zašto ne bi bio sretan? Njegovo tijelo je bilo zakopano na groblju koje je povezano sa Švedskom crkvom; ali u 1908 (iste godine kada sam ja bio u Engleskoj), nakon što je prošlo 136 godina, kralj Švedske je podržao želju Nacionalne Akademije da premjeste Swedenborgovo tijelo nazad u njegovu domovinu. Ono je bilo prebačeno od strane Švedske mornarice i ponovno zakopano u katedrali u Uppsali. Sa ciljem da bi ostao zapamćen, Švedski je parlament izgradio mramorni sarkofag. U Uppsalskoj Katedrali, koja se može usporediti sa Westminster Abbey, su zakopane velike nacionalne ličnosti.

32

Četvrto poglavlje Jedinstvena duhovna vizija

U suvremenom Japanu se podiglo puno prašine oko psihološkog istraživanja o vidovitosti i vidovnjacima. Ne trebamo li reći da netko poput Swedenborga osigurava izvrstan materijal za ovo istraživanje? Osobno obilazeći nebo i pakao, on je o njihovoj organizaciji raspravljao koristeći opipljive izraze, opisujući uz ostalo anđele, duhove, vragove, i ostale stanovnike koji tamo žive. Samo ovo, gledano sa stajališta psihologije, pravi od njega osobu koja iziskuje temeljno ispitivanje. Kao dodatak tome, on predočava i druga pitanja koja se tiču religije i filozofije. Njegove vidovnjačke sposobnosti i njegova moć da sagledava prošlost bi bili posebice dobre teme za istraživanje psihologa. Da je on to želio, Swedenborg je mogao koristiti svoje duhovne moći da bi stekao slavu i bogatstvo. Izgleda da postoji dokumentacija, koju je teško opovrći, da je on zaista imao ovakvu vrstu tajanstvene, duhovne komunikacije. Međutim, ispunjavajući svoj plemeniti životni cilj, on drugima nije prikazivao takve proste sposobnosti. Usprkos činjenice da bi ljudi došli i pitali ga da im demonstrira svoje moći, on nije odmah pristajao, govoreći da komunikacija sa carstvom mrtvih može biti dodijeljena jedino od strane Gospodina Boga. On je rekao kako, osim u slučaju krajnje nužde, nije mogao ući u (duhovnu) razmjenu. Pošto je to bila Božanska Providnost, u njezinoj dubini, koja je razdvojila ovaj svijet i onaj poslije, obični ljudi ne mogu lakomisleno pokušati ući u tu sferu. On je također rekao, da je ono što je omogućilo njegovu interakciju sa duhovnim svijetom bila činjenica da je Bog dao zapovijed izričito njemu i da u tome nije bilo ničeg egzotičnog. Isprazno zadovoljavati srca zemaljskog puka bi bilo zaboraviti na svrhu njegove misije. Božanska volja nije počivala u tome, on je rekao. Naravno, ovakva vrsta izjave može izgledati kao izgovor. Obični čitatelj prirodno zahtjeva dokaz Swedenborgovih tako zvanih vidovnjačkih sposobnosti. Prema tome, ja ću navesti jedan primjer koji će odagnati svaku sumnju: iscrpno istraživanje koje je, u ime psihološke istrage, poduzeo Immanuel Kant, Swedenborgov suvremenik. U pismu datiranom 10 Kolovoza 1758 (ali u stvari napisanom 1768), Kant je obavijestio Charlotte Von Knobloch:48 Izgleda mi kako je slijedeći nepobitni događaj imao izuzetnu težinu te kako dokazuje i van svake mogućnosti sumnje stavlja tvrdnju u svezi Swedenborgovog izvanrednog talenta. Rujna 1756 (događaj se u stvari zbio u Srpnju 1759), u Subotu u 4 popodne, je Swedenborg pristigao u Gothenborg iz Engleske, kada ga je gospodin William Castel pozvao u svoju kuću zajedno sa grupom od 15 ljudi. Oko 6 sati, Swedenborg je najprije izašao, pa se vratio u društvo prilično blijed i alarmiran. On je rekao da je opasni požar buknuo u južnom predjelu Stockholma (oko 300 Engleskih milja od Gothenborga), i da se širi jako brzo. Bio je nespokojan, i izlazio je često iz kuće. Zatim je rekao kako je kuća njegovog prijatelja, kojeg je on nazvao po imenu, već bila u pepelu, te da je njegova vlastitita u opasnosti. Oko 8 sati, kad je ponovno bio vani, radosno je uzviknuo, ’Hvala Bogu! Vatra je ugašena na trećem pragu od moje kuće!’ Ove vijesti su prouzročile veliku uzrujanost u cijelom gradu, ali posebice među društvom u kojem je on bio. Iste večeri je o tome bio obaviješten guverner. U nedjelju ujutro, Swedenborg je bio pozvan kod guvernera, koji ga je ispitivao u svezi katastrofe. Swedenborg je opisao vatru do najmanjeg detalja, kako je počela, na koji način je prestala i koliko je to sve skupa trajalo. Istog tog dana je novost buknula u gradu, a kako je guverner smatrao da je vijest vrijedna pažnje zaprepaštenje se znatno povećalo; jer mnogi su ljudi bili zabrinuti za svoju imovinu i prijatelje koji su mogli biti uključeni u katastrofu. U ponedjeljak navečer je u Gothenborg stigao glasnik kojeg je za vrijeme požara poslao Trgovinski Odbor. U pismima koja je donio vatra je bila opisana baš na način kako ju je Swedenborg opisao. U utorak ujutro je kraljevski glasnik stigao kod guvernera donoseći otužnu obavijest o vatri, o gubitku kojeg je prouzročila, i o kućama koje je oštetila i uništila, koja se ni u najmanjoj pojedinosti nije razlikovala od izvješća kojeg je Swedenborg dao u isto vrijeme kada se dogodila, jer vatra je bila ugašena u osam sati.49

Postoje daljnji događaji koji svjedoče o jedinstvenosti Swedenborgove duhovne vizije, ali pošto te vrste stvari neće uvećati ili umanjiti ocjenu njegovog istinskog karaktera, Ja sada neću dalje naklapati o njima. Želim završiti napominjući jedino da je on imao iskustva ovakve vrste.

33

Peto poglavlje Karakter i način života

Što se Swedenborgovog izgleda tiče, nema vjerodostojne dokumentacije na koju možemo uputiti. Znamo kako je izgledao jedino iz njegovih portreta, a čini se da ne postoji mnogo dobrih. Jedan je bio naslikan za Swedenborgovog bliskog prijatelja Grofa Anders J. von Höpkena, i nalazi se u Gripsholmskom Nacionalnom Muzeju Umjetnosti.50 Vi vidite mudrost koja ispunjava njegovo lice i osjećate razboritost i čvrstinu njegove volje. Posebice u bljesku njegovih očiju vi vidite dostojanstvo i magičnu moć, i znate da on nije običan čovjek. U njegovim kasnijim godinama, Swedenborg je imao prijatelja u Amsterdamu koji se zvao John Christian Cuno, koji je, iako nije bio gorljivi pristalica Swedenborga, bio očaran njegovom osobnošću. Cuno je ostavio jako zanimljiv izvještaj o njemu, rekavši, '... kada me promatrao sa svojim smiješećim plavim očima – kao što bi uvijek činio u razgovoru – bilo je kao da sama istina govori iz njih.'53 Izgleda da su, kada bi se suočili sa tim očima, čak i oni koji su mu se podrugivali bili ispunjeni sa poštovanjem. Cuno je također rekao: Često bi sa iznenađenjem primjetio kako podsmjehivači koji su se uvukli u poznata društva gdje bi ga odveo, i čija je namjera bila ismijati starog gospodina, zaboravljaju sav svoj smijeh i njihovu naumljenu porugu, i kako stoje zapanjeno i slušaju naj-neobičnije stvari koje bi on smjelo i bez ikakve rezerviranosti, poput iskrenog djeteta, kazivao o duhovnom svijetu. Izgledalo je skoro kao da njegove oči imaju sposobnost ušutkati svakoga.52

Kada čovjek tvrdi kako je već putovao nebom i paklom, da je primio direktne zapovijedi od Gospodina Boga, i tako dalje, karakteristično je za čovjeka da se drži uzvišeno i arogantno, ili da bude netoleratnan, grub, i neudruživ sa drugima. Ali Swedenborg je bio sušta suprotnost ovome. On je bio djetinjast i nevin u svim stvarima, sa ozračjem transcendentnog mistika koji je izbjegao onečišćenje. Grof von Höpken je rekao: Ja ne samo da sam ga poznavao ove četrdeset i dvije godine, već sam ga također, nakon određenog vremena, dnevno posjećivao53... Ja se ne mogu prisjetiti da sam poznavao ijednog čovjeka koji je imao karakter sa više ravnomjerno raspoređenih vrlina od Swedenborga; uvijek zadovoljan, nikad lako razdražljiv ili turoban... On je bio istinski filozof i živio je poput jednog. On je marljivo i teško radio, i živio je štedljivo... Posjedovao je zdravu prosudbu u svim prigodama... i sebe je kvalitetno izražavao o svakom predmetu razgovora.54 (On je snažno nijekao svjetovne filozofe. Bio je model iskrenosti, vrline i pobožnosti, i od onog što sam vidio, u mojoj zemlji ne postoji nitko tko je bio u posjedu tako vrlo dubokog znanja kao Swedenborg.)55

Swedenborgov način života je bio izuzetno jednostavan, u skladu sa njegovim najvišim pozivom. U svezi njegovog života u Amsterdamu, Cuno je rekao: Živio je sa priprostim žiteljima, koji su imali prodavaonicu u kojoj su prodavali pamuk, muslin (vrsta tvrde pamučne tkanine; primj. prev.), džepne rupčiće, i tome slično, i koji su imali popriličan broj male djece. Ja sam se raspitao kod gazdarice da li je stari gospodin zahtjevao jako puno pažnje. Ona je odgovorila, 'On jedva da traži ikakvu pažnju; sluga za njega nema što drugo učiniti osim ujutro naložiti vatru u kaminu. Svake večeri on ide u krevet u sedam, i ustaje se ujutro u osam. Mi sebe ne zamaramo više sa njime. Tijekom dana on sam održava vatru; a prilikom odlaska u krevet on se vrlo pažljivo pobrine da vatra ne bi prouzročila neku štetu. Oblači se i skida sam, i u svemu se oslanja na sebe, tako da mi jedva znamo da li je itko u kući ili nije. Ja bi za njega voljela da bude sa nama do kraja njegovog života. Najviše će nedostajati mojoj djeci; jer on nikad ne izađe iz kuće bez da im donese neke slatkiše; mali nevaljalci, također, toliko puno luduju za starim gospodinom da im je draži od vlastitih roditelja. Ja zamišljam da je on jako bogat...'56

U to vrijeme je Swedenborg već imao preko 80 godina. Iako starac u svojim sedamdesetima i osamdesetima, on je sam prešao ocean, putujući iz Švedske do Nizozemske i Engleske bez ikakvog pratioca. To je bilo drugačije vrijeme od ovog današnjeg; on nije imao pogodnost vlakova i parnih brodova. Čak je prelazak iz Engleske u Nizozemsku uz povoljan vjetar oduzimao preko tjedan dana, pa su ljudi nadaleko širili izvještaje o poteškoćama putovanja. Ipak ovaj je žustri stari mistik skakao iz jedne luke u drugu, i nije razmišljao o ničemu osim o objavljivanju djelâ za koja je vjerovao kako ih je zapisao po nebeskim naredbama. Kao što je Milton rekao, 'Da bi dijelio svete obroke sa bogovima, čovjek mora jesti umjereno.'57 Zaista, izgleda da proždrljivost i duhovna disciplina ne mogu postojati u isto vrijeme. Swedenborg je uvijek opominjao

34

čovjeka da ne bude prevladan od strane svoje tjelesne žudnje, budući da zla energija isijava iz pora onih koji uživaju izobilnu prehranu, i ta namjera je povod ličinkama i crvima koji ispunjavaju sobu. Na početku, kada je tek počeo imati svoja duhovna iskustva, kvaliteta njegove hrane nije bila drugačija od one u običnih ljudi, i on se samo suzdržavao uzimati više od male porcije. Ali za vrijeme zadnjih petnaest godina njegova života, on je jedva ikada jeo meso, i samo je povremeno jeo ribu, obično jegulju. Njegovi osnovni obroci su bili ograničeni na kruh, maslac, mlijeko, kavu, bademe, grožđice, povrće, kekse, kolače, i kruh začinjen đumbirom. On bi među malom dječicom uvijek dijelio slatkiše. Također je pio jako puno vode i posebice je volio kavu. Izgleda da ima jako bliska povezanost između filozofa i kofeina. Čak i u slučaju Japana, čaj je najprije bio uvezen iz Kine posredstvom Budističkih redovnika; i od onda, posebna se veza razvila između Budističkih redovnika i čaja. Swedenborg je bio jako veliki ljubitelj šmrkanja, i još danas se trunkice duhana mogu pronaći među njegovim manuskriptama, odakle šire postojan miris. Zbog ovog mirisa, što je dovoljno čudesno, njegovi su manuskripti izbjegli uništavanje od strane knjiških moljaca. Iako mi ne možemo ići tako daleko da bi ga nazvali vegetarijancem, on nije previše volio meso, i izgleda da je uviđao kako okus mesa naginje biti u suprotnosti sa nebeskim putem. On je rekao: Ljudi u jako davnim vremenima nisu jeli meso, jer oni su smatrali kako je ubijanje životinja okrutno. Ali kasnije, kako je vrijeme prolazilo, ljudska srca su postala okrutna i brutalna. Njima je klanje živih bića i jedenje njihova mesa postalo sasvim nevažna stvar. Sve dok ljudska bića posjeduju ovakav karakter, ja pretpostavljam kako je njima nemoguće prestati jesti meso.58

Izgleda da je jedenje mesa nespojivo sa čistim i plemenitim mislima. Swedenborgovo odijevanje je bilo jako jednostavno i sasvim prikladno nekome njegova karaktera, i on nije nosio nikakav nakit koji bi privlačio pažnju drugih. Kada bi izašao, on je u skladu sa običajem toga vremena nosio periku, ali ona nije bila preduga. Oko svoga struka je nosio mač u neobičnoj korici, a u ruci štap sa zlatnom glavom. Na nogama je nosio cipele sa kopčama koje su bile ukrašene srebrom i zlatom, i u koje su bili umetnuti dragulji. Istinabog, srebro, zlato i dragulji mogu izgledati prilično razmetljivo; ali za ljude na Swedenborgovoj poziciji u to vrijeme, ovi nisu bili posebice neobični. Štoviše, kako se kraj njegovog života približavao, rečeno je da je njegovo srce postalo tako potpuno apsorbirano u njegovo poslanje da bi se na njegovoj odjeći, kada bi izašao van iz kuće, znalo pronaći ponešto čudnovato; I da bi, kad nije bilo nikog oko njega tko bi to ispravio, on hodao u gomili i ne primjećujući. Jednom je otišao negdje odazvavši se pozivu ali je obukao cipele sa različitim kopčama. Kada je stigao u kuću, priča se da su mu se tamo prisutne mlade gospođice smijale. Kako je Swedenborg stario, on je postajao potpuno zaboravljiv u svezi toga koji je datum, zatim da li je bio dan ili noć, i samo je marljivo radio na svojim rukopisima. On bi otišao u krevet kad god bi se osjećao pospan, ne obraćajući pažnju na određeno vrijeme. Jednom je spavao trinaest sati bez buđenja. Kada bi ušao u meditativno stanje, on bi ležao na krevetu danima bez da bi jeo ili radio. Kada njegova smrt nije bila predaleko, on je zaronio u ovakvu vrstu meditacije u trajanju od tri ili četiri tjedna, ne uzimajući nikakvu hranu. Nakon toga se Swedenborg ustao i ponovno došao k sebi, ili bar tako kaže izvješće. U ovakvim slučajevima on nikome nije dozvoljavao pristup, govoreći kako se mora prirodno ustati sam od sebe. Kada bi se probudio iz ove vrste sna, on bi automatski zapalio vatru i uzeo svoje pisaće pero. Njegova ravnodušnost prema novcu je potkrijepljena činjenica. Kao dodatak njegovoj mirovini od Švedske vlade, on je imao priličnu količinu imovine; kamata je osiguravala za njegov dnevni život, putovanja i troškove štampanja. Pošto je već imao ovaj prihod, on od svojih publikacija nije uzimao zaradu i nije planirao nikakve druge rizike povezane sa zaradom novca. Po ovom pitanju je na sreću stekao popriličnu neovisnost. On također nije mario za posudbe i grozio se davanja milostinje, govoreći, 'Kada prosjaci ovog svijeta nisu ljenčine, onda su lupeži. Čak i ako su žaljenja vrijedni, kada ih pažljivo ne ispitate i neoštroumno ih darivate, vi im u stvari više naškodite.'59 Ovo je zasigurno zdravo razmišljanje. Današnje dobročinstvo je bazirano na ovom principu, tako da pojedinci ne daju milostinju na ulici, a novci i dobra nisu jedina stvar koja se nudi. Prema Swedenborgovom razmišljanju, posuđivanje novaca je bilo ekvivalentno gubljenju novaca. Štoviše, pošto je trebao sav svoj prihod za svoja putovanja i izdavanje knjiga, on nije financirao druge ljude, i on se također nije zaduživao. Ali iako je pažljivo planirao svoje financije, kada bi stanodavac tražio za svoju stanarinu, on je imao čovjeka koji bi otišao do mjesta gdje je Swedenborg držao svoj novčanik i slobodno uzeo potrebnu količinu. Kao dodatak ovome, svi oni koji su imali bilo kakve financijske odnose sa njime su rekli kako je bio darežljiv. Broj djela koja je Swedenborg napisao u periodu od preko šezdeset i tri godine je iznenađujuće velik. Ako bi sva ta djela bila smještena u knjige formata velike osmine od kojih bi svaka imala 500 stranica, izašlo bi 60 tomova. Međutim, ovo u stvari nije sav njegov rad, jer ima još također neobjavljenih manuskripta smještenih u

35

Nacionalnoj Biblioteci u Stockholmu, od kojih se mnogi proučavaju od strane učenjaka. Svi oni su prožeti jako dubokoumnim mislima, i nisu proizvod užurbanog rada od jedne noći. Naravno, na nekim mjestima, izgleda da se iste točke opet i iznova ponavljaju; ali činjenica da se Swedenborg – kako je bio pod pritiskom da bi udovoljio zahtjevima božanskog otkrovenja – toga nije mogao okaniti, ne oduzima od kvalitete njegovih rukopisa u cjelini. To je zbog toga što ga je njegov stariji svak, Biskup Benzelius, trenirao da bude jako ekonomičan sa svojim vremenom. Da nije bilo toga, on ne bi bio u stanju proizvesti djela tako bogata i kvalitetom i kvantitetom. Također je iznenađujuća činjenica da je on sva svoje djela napisao u potpunosti sam, bez ikakve pomoći tajnika ili prepisivača. Svaki tom je sređen i sistematičan, i svaki zarez je na svome mjestu. On je od samog početka organizirao određenu vrstu indeksa, tako kada bi pisao knjigu, svi bi navodi ili citati koji su se odnosili na ranije objavljene sekcije bili dobro organizirani i lišeni pogrešaka. Ovaj indeks je također bio sastavljen u jedan veliki tom, i onima koji ga promatraju pruža razumijevanje o tome koliko je samo načela Swedenborg ostavio u nasljeđe. Opat Anton Joseph Pernety je rekao, 'Swedenborg je bio neumoran čovjek koji je pisao danju i noću.'60 Cuno je napisao u svojim memoarima: On na svom novom djelu radi na najzadivljujući i nadljudski način. Šesnaest araka, tipa dvostruko manjeg od onih korištenih u njegovim prijašnjim djelima, su već odštampani... za svaki odštampani arak on treba ispuniti četiri arka u manuskriptu. Do sada je štampao dva arka svakog tjedna. Ove on ispravlja osobno; i prema tome mora napisati osam araka svakog tjedna.61

Ovo je zasigurno bilo poletno jer su u ovom trenutku Swedenborgu nedostajala samo tri dana do 83 godine. Iako ljudi kažu da je Swedenborgov rad bio mahnit i zbrkan, to zasigurno nije bio slučaj. Kada bi došlo do važnih stvari, on bi revizirao svoje skice više puta; i ako rezultati nisu bili zadovoljavajući, on bi ih odbacio i više ih ne bi ni pogledao. Nakon što je ostario, pošto je proveo puno svoga vremena putujući – ili, radije, pošto nije bilo potrebe za njima, on sa sobom nije nosio ni jedno djelo uputa, dok je njegovu biblioteku sačinjavao jedino dio Hebrejskog Svetog Pisma. Swedenborgova djela o religiji su bila objavljena u Engleskoj i Nizozemskoj, ali ne u njegovoj domovini; jer su u to vrijeme, samo prijašnje dvije zemlje posjedovale slobodu vjere. Najprije je mislio kako će štampati Istinsku Kršćansku Religiju u Parizu; ali kada je uputio molbu birou za cenzuriranje, bilo mu je rečeno da bi knjiga mogla biti štampana u Parizu ako on, 'kao uvijek', ispod naslova naznači da je knjiga bila objavljena u Londonu ili Amsterdamu. Čak i u tako maloj stvari, Swedenborg nije htio prevariti svijet, pa je uzimajući knjigu u Amsterdam, dao da se štampa tamo. Ja bi ovdje htio podijeliti sa vama jednu završnu priču u svezi njegovog karaktera i ponašanja, kako je ispričana od strane Švedskog povjesničara Anders Fryxella: Kada je moja baka bila djevojčica od petnaest, šesnaest godina, ona je živjela sa svojim ocem nedaleko od Swedenborgove kuće, i stoga je sa njime bila u prijateljskim odnosima. Moju baku, mladu djevojku, je njezina djetinja znatiželja nagnala, i često bi pitala 'Stričeka Swedenborga' da joj pokaže duha ili anđela. Naposlijetku je pristao... i odvevši je u ljetnikovac u svom vrtu... on ju je postavio pred zavjesu... i onda rekao, 'Sada ćeš vidjeti jednog anđela!' i kako je govorio, podigao je zavjesu, da bi mlada djevojčica ugledala svoj odraz u ogledalu.62

36

Šesto poglavlje Opća Stajališta i Tvrdnje

Što se tiče Swedenborgovih iskustava prilikom posjećivanja neba i pakla, svrha nazočne knjige nije raspravljati da li su ona uistinu proizašla iz skrivene volje Gospodina Boga ili ne. U bilo kojem slučaju, izgleda da su ti Swedenborgovi doživljaji bili usko povezani sa njegovim disanjem, uzrokujući to da on izvrši opsežna istraživanja o umjetnosti disanja. Prema njegovoj teoriji o 'korespondencijama', pluća ljudskog bića korespondiraju sa razumijevanjem, a srce korespondira sa ljubavlju. Pošto je duhovna povezanost između ljubavi i razumijevanja ista kao ona između srca i pluća, ako poznajete jednu, onda možete raspoznati drugu. Ispravna regulacija daha, prema tome, unapređuje razumijevanje. U disanju postoji razlika između unutrašnjeg i vanjskog, vanjsko disanje dolazi iz zemaljskog svijeta a unutrašnje disanje iz duhovnog svijeta. Kada ljudi umru, njihovo vanjsko disanje prestaje. Međutim, tiho i bešumno unutrašnje disanje se nastavlja bez kraja. Dok su ljudi i dalje u materijalnom stanju, njima je teško osjetiti njihovo unutrašnje disanje, pošto je bešumno. Ovo disanje, koje u potpunosti nastaje iz istinite vjere koju posjeduje duh, je život duha. Suglasnost sa duhovnim svijetom ovisi o ovom disanju. Swedenborg je ispričao o svojem osobnom iskustvu sa ovim disanjem: Ja sam na ovaj način bio najprije naviknut osjetiti moj unutrašnji dah u svom ranom djetinstvu, kada bi izgovarao moje jutarnje i večernje molitve, i povremeno nakon toga, kada sam istraživao harmoničnost pluća i srca, a posebice kada bi bio duboko angažiran pisanjem filozofskih djela. Tijekom godina sam neprestano promatrao kako je postojalo pritajeno disanje, jedva uočljivo, u svezi kojeg mi je naknadno bilo dano reflektirati, i onda pisati. Ja sam tako od svog djetinstva bio u stanju zaustaviti moje vanjsko disanje i aktivirati jedino moj unutrašnji dah, posebice posredstvom apsorbirajućih razmišljanja, budući da je na drugi način intenzivno proučavanje istine jedva moguće. Nakon toga, kada mi je nebo bilo otvoreno, i kad sam bio u stanju razgovarati sa duhovima, ja sam jedva uopće disao udisanjem i to u trajanju od jednog sata.63

Iako svi mi ne možemo percipirati razliku između vanjskog i unutrašnjeg daha na način kako je to Swedenborg činio, postoji bez ikakve sumnje bliska veza između regulacije daha i oplemenjivanja uma i tijela. Činjenica da je Swedenborg ovo mogao osjetiti skoro od rođenja vjerojatno ima određeni značaj za misiju njegovih kasnijih godina. Dosegnuvši duhovno carstvo, Swedenborg je planirao izvjestiti svoje čitatelje u svezi stvari koje je tamo promatrao. Gledajući na naslove poglavlja u Nebu i Paklu, mi pronalazimo ova promatranja diljem knjige, ali sada bi ja trebao dati jedan ili dva primjera. Prvi dolazi iz potpoglavlja 232 u Bračnoj ljubavi (Conjugial love), druga pripovijest u poglavlju naslovljenom 'Univerzalne stvari u svezi braka' (vidi također potpoglavlje 333 u Istinskoj Kršćanskoj Religiji): Poslije određenog vremena sam iz niže zemlje nanovo začuo iste povike kao prije 'O kako su učeni!' i 'O koliko su mudri!' Kako sam se osvrtao ne bi li vidio koji su anđeli bili onda prisutni, gle! našao sam se u prisustvu anđela iz neba koje se nalazilo odmah iznad ljudi koji su vikali 'O kako su učeni!' Kada sam sa njima porazgovorio u svezi tih povika, oni rekoše kako su ti 'učeni ljudi' oni koji samo raspravljaju o tome da li neka stvar postoji ili ne, i rijetko dosegnu misao da ona zaista postoji. Oni su prema tome poput vjetrova koji pušu i prolaze, ili poput kore oko drveća koja nema srčiku, ili kao bademove ljuske bez ikakve jezgre, ili poput kore oko voća bez pulpe unutra. Jer njihovi umovi su lišeni unutrašnje prosudbe i sjedinjeni su jedino sa tjelesnim osjetilima. Stoga, ako sama osjetila nisu u stanju prosuditi, oni ne mogu formirati zaključak. Jednom riječju, oni su samo senzualni, i mi ih nazivamo 'misliocima' pošto oni nikad ne dođu do ikakvog zaključka, već pokupe sve što čuju i raspravljaju da li to postoji, neprestano govoreći za i protiv. Njima ništa nije draže nego napadati prave istine, sporiti ih te tako rastrgnuti na komadiće. Ti su oni koji za sebe vjeruju kako su učeniji od svih na svijetu.' Čuvši ovo, ja sam zatražio od anđela da me odvedu dolje k njima. Oni su me onda doveli do kaverne iz koje stepenice vode nadolje do niže zemlje. Spustili smo se i pratili povik 'O kako su učeni!' I gle, nekoliko stotina ljudi je stajalo na jednom mjestu udarajući u zemlju sa svojim stopalima. Najprije iznenađen ovime, ja sam zapitao, 'Zašto oni tako stoje i udaraju u zemlju sa potplatima svojih stopala?' i rekoh još 'Oni na taj način mogu izdubiti rupu u zemlji sa svojim stopalima.' Na ovo su se anđeli nasmijali i rekli, 'To samo izgleda da oni tako stoje, pošto oni u svezi ničeg ne razmišljaju da to zaista jeste, već jedino razmišljaju i raspravljaju da li to postoji. Kada misao ne napreduje dalje, oni izgledaju kako jedino gaze i mrve jednu grudu

37

zemlje, i ne napreduju.' Ali onda sam ja prišao ovom skupu, i gle! oni su mi izgledali kao ljudi lijepih lica odjeveni u pristalu odjeću. Ali anđeli rekoše, 'Oni tako izgledaju na njihovom vlastitom svjetlu, ali ako nebesko svjetlo utječe, njihova lica, i također njihova odjeća, se mijenjaju.' I tako je i bilo. Oni su se onda pričinjali crnomanjastih likova, i obučeni u crne vrećovine. Ali kada je ovo svjetlo bilo povučeno, oni su izgledali kao i ranije. Uskoro sam prozborio sa nekima od njih na skupu i rekao, 'Čuo sam kako mnoštvo oko vas viče 'Kako učeni!' Stoga bi htio, ako mogu, porazgovarati sa vama o stvarima najveće učenosti?' Oni odgovoriše, 'Reci što god želiš i mi ćemo te zadovoljiti.' 'Kakva mora biti religija', zapitah, 'da bi se uz pomoć nje čovjek spasio?' Oni odgovoriše, 'Mi to pitanje moramo podijeliti na nekoliko njih, i ne možemo dati konačan odgovor dok prije toga o njima nismo formirali zaključak. Najprije treba razmotriti, 1) Da li je religija od ikakve važnosti?; 2) Da li postoji takva stvar kao što je spasenje ili pak ne?; 3) Da li je jedna religija djelotvornija od druge?; 4) Da li postoje nebo i pakao?; 5) Da li postoji vječni život nakon smrti?; i mnoga druga pitanja.' Stoga sam ja zapitao u svezi prvog pitanja, 'Da li je religija od ikakve važnosti?' I oni su počeli raspravljati, koristeći mnoge argumente da li postoji takva stvar kao što je religija, i da li je ona od ikakve važnosti. Ja sam ih zatim preklinjao da to isto pitanje upute skupu, što su oni i učinili. I skupni odgovor je bio da ova propozicija zahtjeva previše istraživanja da bi mogla biti završena prije večeri. 'Da li bi ju mogli', zapitah, 'završiti za jednu godinu?' Jedan od njih reče kako ne bi mogla biti završena ni za stotinu godina. Ja sam odgovorio, 'Vi ste dakle u međuvremenu bez religije.' 'Zar ne bi i ti poput nas', on je odvratio, 'najprije dokazao da li postoji religija, i da li je ono što se tako naziva od ikakve važnosti? Ako jeste, onda će biti i za mudre također. Ako ne, onda će biti samo za priproste ljude. Dobro je poznato da se religija naziva 'opijumom' (tekst daje riječ 'okov', no našem je jeziku prikladnija riječ 'opijum', pošto je kod nas uvriježeno reći kako je 'religija opijum za narod'; primj. prev.); ali pitanje je, 'Za koga? Ako samo za obične ljude, onda u stvari i nije od neke važnosti; ali ako je i za mudre, onda jeste.' Čuvši ove stvari ja sam im rekao, 'Vi ste sve samo ne učeni, pošto možete razmišljati jedino da li neka stvar postoji, i svađati se za i protiv. Da li itko može biti učen ako nešto ne zna zasigurno, i napreduje do tog zaključka, baš kao što čovjek napreduje korak po korak, i tako postepeno stiče mudrost. Inače vi istine ne dotičete čak ni noktom već ih sve više i više uklanjate iz vidika. Raspravljati samo o tome da li neka stvar postoji, zar to nije kao raspravljati o kapi koju čovjek nikad ne stavi na glavu? ili cipeli koja nikad nije obučena? Što iz toga proizlazi osim što na kraju vi ne znate da li uopće ima ičega? To jest, Da li postoji takva stvar kao što je spasenje? Da li je život nakon smrti vječan? Da li je jedna religija djelotvornija od druge? Da li postoji nebo i pakao? Vi o ovim stvarima ne možete misliti ništa sve dok se čvrsto držite prvog koraka i, tamo cupkajući, ne hodate korak po korak naprijed. Pazite se da vaši umovi, dok tako stoje na otvorenom izvan dvorišta, ne otvrdnu iznutra i postanu stupovi od soli, a vi sami prijatelji Lotove žene.' Rekavši ovo ja sam ih napustio, a oni su bili tako ljuti da su za mnom bacili kamenje. Tada su mi izgledali kao klesani kipovi od kamena, potpuno lišeni ljudskog razuma. Ja sam pitao anđele kakva je bila njihova sudbina; i oni rekoše: 'Njihova sudbina je zaroniti dolje u bezdan, i tamo oni pronalaze pustinju, gdje ih se prisiljava da nose terete. A pošto onda nisu u stanju ništa razumno izgovoriti, oni brbljaju i pričaju gluposti. I sa udaljenosti se pričinjavaju kao magarci koji nose terete.'64

Ja ne znam da li je ili ne Swedenborg vidio sudbinu tako zvanih učenjaka u duhovnom svijetu, ali njegove riječi probadaju srce poput oštrog noža. Na kraju, jesu li učeni ljudi magarci koji nose terete? Swedenborgove duhovne vizije nisu sve poput ove, i ja ju predstavljam samo kao jedan primjer. Osjetljivi čitatelji će percipirati da ova priča sadrži logiku koja samo izgleda nelogična, ono što izgleda apsurdno je u stvari bogato zdravim razumom i u skladu sa ljudskom prirodom i svakodnevnim iskustvom. A što se tiče njezinog značenja, mi moramo reći da je Swedenborg velik i jedinstven kritičar. Sa ciljem da bi upoznao Swedenborga čovjek se najprije mora upoznati sa Nebom i Paklom. Njegova teološka učenja, ili ono što je namjeravao transmitirati ljudskim bićima za vrijeme svoje nebeske misije, se odnose na postojanje duhovnog svijeta. Ja ću sada navesti neke od njegovih tvrdnji o toj stvari: Kako na nebu postoje beskrajne različitosti, i ni jedna zajednica niti čak jedan anđeo nije točno poput nekog drugog, na nebu postoje generalne, specifične i pojedinačne podjele. Generalna podjela je na dva kraljevstva, specifična na tri neba, i pojedinačna na bezbrojne zajednice. Detalji će biti obrađeni u onome što slijedi. Generalna podjela je kako rekosmo na dva kraljevstva, jer nebo se naziva 'Kraljevstvom Božjim.'

38

Postoje anđeli koji iz Gospodina proizlazeće Božansko primaju više iznutra, i drugi koji ga primaju manje iznutra. Oni koji ga primaju više iznutra se nazivaju božanskim anđelima, ali oni koji ga primaju manje iznutra se nazivaju duhovnim anđelima. Zbog ove razlike je nebo podijeljeno na dva kraljevstva, jedno koje se naziva Božansko Kraljevstvo, i drugo koje se naziva Duhovno Kraljevstvo. Anđeli koji sačinjavaju božansko kraljevstvo, pošto Božansko od Gospodina primaju više iznutra, se nazivaju unutrašnjim a također i višim anđelima; i iz istog razloga se nebesa koja oni sačinjavaju također nazivaju unutrašnjim ili višim nebesima. Ona se nazivaju višim ili nižim, pošto ovi izrazi označavaju ono što je unutrašnje i što je vanjsko. Ljubav u kojoj su oni koji su u božanskom kraljevstvu se naziva božanska ljubav, što je ljubav spram Gospodina. Oni koji su u duhovnom kraljevstvu su u ljubavi koja se naziva duhovna ljubav, što je dobročinstvo spram bližnjeg. I kako svo dobro pripada ljubavi (jer svakome je dobro ono što voli) dobro jednog kraljevstva se također naziva božansko, a dobro drugog duhovno. Očigledno je, onda, u čemu se ova dva kraljevstva međusobno razlikuju, naime, na isti način kao što se razlikuje dobro ljubavi spram Gospodina od dobra dobročinstva spram bližnjeg. A kako je dobro ljubavi spram Gospodina unutrašnje dobro, i ta ljubav je unutrašnja ljubav, tako su božanski anđeli unutrašnji anđeli, i nazivaju se višim anđelima. (NP 20-23) Da na nebesima postoji svjetlo to ne mogu shvatiti oni koji razmišljaju jedino iz prirode; a ipak na nebesima je takvo svjetlo da u više stupnjeva prebacuje podnevno svjetlo na svijetu. To svjetlo sam ja često vidio, čak za vrijeme večeri i noći. Najprije sam se čudio kada sam čuo anđele kako govore da je svjetlo ovog svijeta nešto više od sjene u usporedbi sa nebeskim svjetlom; ali vidjevši ga ja mogu posvjedočiti da je to tako. Sjaj i veličanstvenost nebeskog svjetla su takvi da se ne mogu opisati. Sve stvari koje sam vidio na nebesima su bile viđene na tom svjetlu, stoga jasnije i izrazitije nego stvari u ovom svijetu. (NP 126) Ali puno bolje je predstaviti iskustveni dokaz. Kad god sam sa anđelima razgovarao licem u lice, ja sam se nalazio sa njima u njihovim prebivalištima. Ta prebivališta su baš kao prebivališta na zemlji koja mi nazivamo kućama, ali su puno ljepša. U njima se nalaze odaje, saloni za posjete, i ima soba u velikom broju; postoje također i dvori, a unaokolo ima i vrtova i cvjećnjaka i travnjaka. Gdje žive zajedno njihove su kuće blizu jedna druge, aranžirane jedna pored druge u formi grada, sa avenijama, ulicama i javnim trgovima, baš kao u gradovima na zemlji. Meni je bilo dozvoljeno proći kroz njih, razgledavati na sve strane, i ponekad ući u kuće. Ovo se zbivalo kada je moj unutrašnji vid bio otvoren, i kad sam bio potpuno budan (NP 184) Na nebu sam vidio takve raskošne palače kakve nije moguće opisati. Iznad su one svjetlucale kao da su napravljene od čistog zlata, a ispod kao da su napravljene od dragog kamenja, neke veličanstvenije od drugih. Isto je bilo i unutra. Obadvoje, i riječi i znanje nisu adekvatni da bi opisali dekoracije koje ukrašavaju sobe. Na strani koja gleda na jug ima parkova, gdje, također, svaka stvar sjaji, u nekim palačama lišće blista kao da je od srebra, a voće kao da je napravljeno od zlata; dok je cvijeće u cvjećnjacima formiralo duge sa njezinim bojama. Iza granica, gdje je pogled završavao, su se vidjele druge palače. Takva je arhitektura na nebu da bi mogli reći da se umjetnost tamo nalazi u svojoj umjetnosti; što nije je čudno, pošto sama umjetnost dolazi sa neba. Anđeli rekoše da su takve stvari i nebrojene druge još više savršene, predstavljene pred njihovim očima od strane Gospodina; a ipak su te stvari ugodnije njihovim umovima nego njihovim očima, pošto u svakoj od njih oni vide korespondencije, i kroz korespondencije ono što je Božansko. (NP 185)

Pokušavajući prosuditi cijelu knjigu samo iz gornjih odlomaka o nebu i anđelima, čovjek bi ju mogao krivo protumačiti. Koristeći se njima ja sam ovdje namjeravao ukazati kakav je bio Swedenborgov stav prema zabilježavanju okolnosti u carstvu mrtvih. Čitatelji moraju biti oprezniji i ponovno ih pogledati. Sljedeće, u svezi onog što je rekao o paklu: Put koji vodi u nebo i put koji vodi u pakao su mi jednom bili predstavljeni. Vidio se širok put koji je naginjao u lijevo ili prema sjeveru, i moglo se vidjeti kako mnogi duhovi hodaju njime; ali u daljini, tamo gdje je široki put završavao, se mogao vidjeti veliki kamen. Od tog kamena su se račvala dva puta, jedan u lijevo i jedan u suprotnom pravcu u desno. Put koji je skretao u lijevo je bio uzak ili izravnat, i kroz zapad je vodio prema jugu, i stoga u nebesko svjetlo; put koji je vodio na desno je bio širok i prostran, i u nepravocrtnoj liniji je vodio nadolje prema paklu. Na početku je izgledalo kao da svi idu istim putem dok nisu došli do velikog kamena odakle su se račvali putevi. Kada su dosegli tu točku oni su se podijelili; dobri su se okrenuli na lijevo i krenuli izravnatim putem koji vodi u nebo; dok su zli, ne vidjevši kamen na račvanju puteva pali preko njega i povrijedili se; a kada su se ustali oni su otrčali širokim putem na desno koji je vodio u pakao. (NP 534) Meni je također bilo dozvoljeno izvidjeti paklove i vidjeti kakvi su iznutra; jer kada Gospodin to želi, pogled duha ili anđela od gore može prodrijeti u najniže dubine ispod i istraživati njihov karakter, bez obzira na pokrove. Na ovaj način je meni bilo dozvoljeno gledati u njih. Neki od paklova su se prikazali kao špilje i jazbine u stijenama koje se produžavaju prema unutra i onda nadolje u ponor, ili nepravocrtno ili okomito. Neki od paklova su se prikazali poput brloga i špilja divljih životinja u šumama. Neki puput izdubljenih kaverni i prolaza kakvi se mogu vidjeti u rudnicima, sa kavernama koje se produžuju prema nižim predjelima. Većina paklova je trostruka, gornji je iznutra u gustom mraku, pošto je nastanjen onima koji su u neistinama proizašlim iz zla; dok niži izgledaju ognjeviti, pošto su nastanjeni onima koji su u samim opakostima, gusti mrak korespondira sa neistinama zla, a

39

vatra sa samim zlom. Oni koji su iznutra djelovali iz zla su u najdubljim paklovima, a oni koji su vanjski djelovali iz zla, to jest, iz neistina koje su proizašle iz zla, su u manje dubokim paklovima. Neki paklovi daju sliku razorenih kuća i gradova nakon požara, u kojima prebivaju i skrivaju se pakleni duhovi. U blažim paklovima se prikazuju neizrađene barake, u nekim slučajevima susjedne u obliku grada sa koridorima i ulicama, a unutar kuća su pakleni duhovi zaposleni neprestanim svađama, neprijateljstvima, borbama, i brutalnostima; dok se na ulicama i koridorima počinjavaju pljačke i pustošenja. U nekim od paklova nema ničeg osim kupleraja, koji su izgledom odvratni i ispunjeni svakom vrstom prljavštine i izmeta. Opet, ima mračnih šuma, u kojima pakleni duhovi lutaju poput divljih zvijeri u kojima, također, postoje podzemni brlozi u koje bježe oni koji su progonjeni od strane drugih. Postoje također i pustinje, gdje je sve ogoljelo i u pijesku, i gdje na nekim mjestima ima grebenitog kamenja u kojem ima špilja, a na nekim mjestima su kolibe. U ove pustinjske predjele su bačeni oni iz paklova koji su bili kažnjeni svim mogućim kaznama i to u najvećoj mjeri, posebice oni koji su na svijetu bili lukaviji od drugih u poduzimanju i smišljanju spletki i prevara. Ovakav život je njihova konačna sudbina. (NP 586)

Sa ciljem da bi ispravno razumjeli Swedenborgovu viziju duhovnog svijeta, mi se trebamo upoznati sa njegovim doktrinama o reprezentacijama, korespondencijama, stupnjevima, i uplivu. Pošto ova knjiga ne zalazi u takvu dubinu, čitatelj mora dublje proučiti Nebo i Pakao, Božansku Ljubav i Mudrost i Božansku Providnost. Ovdje međutim treba obratiti pažnju na jednu stvar, a to je da Swedenborgovo nebo i pakao nisu uvjetovani vremenom i prostorom, pošto su oni određena vrsta duhovnog stanja. Prema tome, niti nebo niti pakao ne postoje zasebno od ovog svijeta, iako ovaj svijet, također, nije istoznačan nebu ili paklu. Možda bi trebali reći da oni (nebo i pakao i materijalni svijet) nisu niti istoznačni niti odvojeni. Kada uzmemo u obzir da naši duhovni životi nemaju početak u vremenu ili prostoru i da su okolnosti neba i pakla proizvedene iz ovih života, onda sasvim jasno mi Swedenborgove izjave ne bi trebali shvatiti doslovno. Ovo je temelj doktrinama o korespondencijama i reprezentacijama. Čitatelj ovdje ne bi trebao formirati užurbana mišljenja. Da bi demonstrirao neka od Swedenborgovih učenja, Ja ću navesti odabir iz njegovog djela: Da nije tako teško živjeti život neba kako neki vjeruju se dakle može vidjeti iz slijedećeg, da kada bilo koja stvar sebe predstavi čovjeku za koju on zna da je nepoštena i nepravedna, ali u kojoj je njezin um nošen, njemu je jednostavno nužno misliti da tu stvar ne smije napraviti pošto je suprotna božanskim odredbama. Ako čovjek sebe privikne tako misliti, i čineći tako ustanovi naviku takvog razmišljanja, on je postepeno pridružen nebu; i u onoj mjeri u kojoj je pridružen nebu viši predjeli njegovog uma su otvoreni; i u onoj mjeri u kojoj su ovi otvoreni on vidi štogod je nepošteno i nepravedno, i u onoj mjeri u kojoj on vidi ova zla ona mogu biti rastjerana, jer ni jedno zlo se ne može rastjerati dok se ne vidi. U ovo stanje čovjek je sposoban ući zbog svoje slobode, jer zar nije svatko sposoban iz svoje slobode tako razmišljati? I kada je čovjek započeo, Gospodin onda oživljava sve što je dobro u njemu, i uzrokuje ne samo da on vidi da zla jesu zla, već također da se od njih uzdrži, i konačno da se okrene od njih. Ovo je značenje Gospodinovih riječi, 'Moj jaram je sladak i Moje breme lako za nošenje' (Matej 11:30) Ali mora se shvatiti da se poteškoća ovakvog razmišljanja i opiranja opakostima povećava u onoj mjeri u kojoj čovjek iz svoje volje počinjava opakosti, jer u istoj mjeri on postaje naviknut na njih sve dok ih više ne vidi, i na kraju ih voli i iz užitaka svoje ljubavi ih opravdava, i potvrđuje ih sa svakom vrstom zablude, i izjavljuje kako su dozvoljena i dobra. Ovo je sudbina onih koji u ranoj mladosti zaranjaju u zla bez ograničenja, i također odbacuju božanske stvari iz srca. (NP 533) Kakva je ljubav prema sebi se može može vidjeti ako ju usporedimo sa nebeskom ljubavi. Nebeska ljubav se sastoji u ljubavi prema primjenama samih primjena radi, ili dobrima poradi samog dobra, koja čovjek čini u ime crkve, svoje zemlje, ljudske zajednice, i svojih sugrađana; jer to je voljeti Boga i voljeti bližnjega, pošto su sve primjene i sva dobra od Boga, i jesu bližnji kojega treba voljeti. Ali onaj koji ove voli poradi sebe ih voli jedino kao svoje sluge, pošto mu one poslužuju; posljedično tome, volja je onog koji je u ljubavi prema sebi da crkva, njegova zemlja, ljudska zajednica i njegovi sugrađani, služe njemu, a ne on njima, jer on sebe postavlja iznad njih a njih postavlja ispod sebe. Prema tome u onoj mjeri u kojoj je itko u ljubavi prema sebi on sebe odvaja od neba, pošto sebe odvaja od nebeske ljubavi. (NP 557) Sve stvari koje imaju formu u prirodnom svijetu su posljedice, a sve stvari koje imaju formu u duhovnom svijetu su uzroci tih posljedica. Ništa se prirodno ne dogodi a da svoj uzrok ne izvodi iz duhovnog. (BLM 134) Što je čovjek više apsorbiran u takozvanoj filozofiji, to je veća njegova obmana i sljepoća. Obmana i filozofija idu zajedno. Postoje mnogi slučajevi koji osiguravaju svjedočanstvo ovoj činjenici. (Komentar na Izaiju)65 Također sam bio poučen iskustvom, kada sam na nebesima bio vođen tu i tamo, što se zbilo dok sam bio budan – da bi kada sam zapao u misli vezane za svjetovne stvari, ono što sam percipirao u nebeskoj palači trenutačno nestalo; tako da oni koji dopuštaju svojim mislima da propadnu u svijet propadaju dolje sa neba.' (DD 304) Kada sam, međutim, u svojim mislima intenzivno prionuo uz svjetovne stvari kao kada sam se brinuo u svezi nužnih troškova, u svezi kojih sam danas napisao pismo, tako da je moj um bio jedno određeno vrijeme time zadržan, (pro)pao sam, tako reći, u tjelesno stanje, tako da duhovi nisu mogli razgovarati sa mnom, što su i oni rekli, pošto su bili kao odsutni (od mene). (DD 1166)

40

U prirodnom svijetu je čovjekov govor dvojak, pošto je njegova misao dvojaka, vanjska i unutrašnja; jer čovjek može govoriti iz unutrašnje misli i istovremeno iz vanjske misli, i on može govoriti iz vanjske misli i ne iz unutrašnje, da,

suprotno unutrašnjoj misli, odakle dolaze pretvaranja, laskanja, i licemjerstva. Ali u duhovnom svijetu čovjekov govor nije dvojak, već jedinstven. On tamo govori kako misli, inače je zvuk grub i probija uho; ali čovjek ipak može šutjeti, i tako ne objaviti misli svoga uma. Licemjer, prema tome, kada dođe među mudre, ili ode, ili se povuče u ugao sobe i ne daje nikakve primjedbe, već šutljivo sjedi. (AOt 294) Činiti dobro bližnjemu poradi Boga, i stoga sa Bogom, i iz Boga, je ono što se naziva religijom. (AOt 484) Ukratko, ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu su zajedno protivne ljubavi prema Gospodinu i ljubavi prema bližnjem; i prema tome ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu su paklene ljubavi; zaista, one vladaju u paklu i one također čine pakao u čovjeku. Ali ljubav prema Gospodinu i ljubav prema bližnjem su nebeske ljubavi; one vladaju na nebu i također čine nebo u čovjeku. (NJND 78) Postoji pet vrsta ljudi koji čitaju moja djela; prvu vrstu sačinjavaju oni koji ih odbacuju od početka, ili zbog toga što imaju potpuno različito vjerovanje, ili zbog toga što uopće nemaju nikakvo vjerovanje. Što se tiče druge vrste, oni smatraju da su moje riječi samo fenomeni materijalnog svijeta, i čitaju ih samo da bi zadovoljili svoju znatiželju. Treća klasa ih čita probirljivim intelektom, u određenoj mjeri uživa u njima, a što se tiče stvarne primjene u životu, ni tračak napretka se ne može vidjeti. Oni u četvrtoj klasi primaju sa vjerom, tako da su njihovi životi unaprijeđeni do određene mjere, i oni ih koriste. Peta vrsta ih prihvaća sa radošću, i potvrđena su u njihovim praktičnim životima. (DD 2955)66 Ljubav je sjedinjenje duhova. Ljubav je duhovna vatra, duhovna toplina. Unutar ljudskih srdaca je toplina živog duha, i osjećati to je ljubav. Sila ljubavi ne nestaje; ona je poput topline, poput vatre. Ljubav je čovjekov život; prema tome, ljubav čini čovjeka. (ova dva gornja odlomka se pojavljuju diljem Bračne ljubavi)67 Čovječnost ljudi je smještena u njihovoj ljubavi i volji, ne u njihovom intelektu. Prema tome, bez obzira koliko veliki bio njihov intelekt, ako je njihova ljubav oskudna, oni će biti manipulirani od strane ljubavi. (Ovo je Swedenborgova glavna doktrina; pojavljuje se diljem njegovih rukopisa.)68 Nevinost je suština sveg dobra, a dobro je dobro u onoj mjeri u kojoj u sebi ima nevinost; i kako je mudrost od života i stoga od dobra, mudrost je mudrost u onoj mjeri u kojoj ima udjela u nevinosti. A tako je i sa ljubavlju, dobročinstvom i vjerom. I zbog toga nitko ne može ući u nebo ako nije u nevinosti. (BLj 414)

Zabilješke 1. U originalnom Japanskom je Suzuki napisao, 'Druga godina Taishôa.' U Japanu je vrijeme podijeljeno prema vladavinama careva; vladavina cara Taishôa je trajala od 1912 do 1926. Sve zabilješke u prijevodu su navedene od strane prevodioca i ne nalaze se u Suzukijevim originalnim manuskriptama. 2. Suzuki je pored Latinskog proprium ubacio Kineski znak za izraz vlastito ja (self). Swedenborg je riječ Proprium, čije je značenje 'ono što je čovjeku vlastito', primjenjivao da bi izrazio čovjekovu sposobnost da svoj život doživljava kao da je neovisan o Bogu. Vidi Michael Stanley; Emanuel Swedenborg; Osnovne lektire (Wellingborough, UK: Aquarian Press: 1988), 27-28. 3. Konfučijanski mislioci Mencius (Meng Tzu) and Hsün Tzu su bili aktivni u Kini u četvrtom i trećem stoljeću prije Krista. 4. Vidi R.L. Tafel, Dokumenti u svezi Života i Karaktera Emanuela Swedenborga, tom 2 (London: Swedenborgova Zajednica, 1877), 416. 5. U originalu je Suzuki napisao 'Meiji 43.' Meiji period datira od 1868 do 1912. 6. 'Sjednica otvaranja', Transakcije Međunarodnog Swedenborgovog Kongresa, održanog u svezi sa Proslavom stogodišnjice Swedenborgove Zajednice, London, 4-8 Srpnja 1910 (London, Swedenborgova Zajednica, 1912), 1-2. 7. Swedenborgovo pismo Dr. G.A. Beyeru, Stockholm, 13 Studenog 1769. Vidi Tafel, tom 2, dokument 243, str. 279-280. 8. Teza je naslovljena L. Annaei Senecae et Pub. Syri Mimi... Publico examini modeste submittit Emanuel Swedberg, Upsla. 1709 (Odabrane rečenice Publius Syrus Mimusa i L. Annaeusa Seneke...). Za više informacija vidi Cyriel Odhner Sigstedt, Swedenborgov ep: Život i djela Emanuela Swedenborga (New York: Bookman

41

Associates, 1952), 12. Suzuki je napisao, 'Swedenborg je diplomirao u 22 godini, primivši diplomu iz filozofije.' Međutim, Sigstedt ukazuje da Swedenborgovo 'diplomiranje' nije uključivalo sticanje diplome u modernom smislu. 9. Ovo malo poznato djelo je naslovljeno 'Pravilo mladosti' (1709). U manuskriptu ono kaže, 'Izvršeno za najuvaženijeg i najdostojnijeg oca i biskupa, Doktora Jespera Swedberga, Pravilo mladosti i ogledalo starosti.' 10. Swedenborgovo pismo Eriku Benzeliusu, 21 Siječnja 1718. Vidi Tafel, tom 1, dokument 77, str. 294. 11. Budistički izraz 'konačna istina' (na Japanskom Daiichigitai; na Sanskritu, Paramârtha-satya) se odnosi na jedan od dva aspekta stvarnosti, druga je stvarnost u uvjetnom ili svjetovnom smislu (na Japanskom, Sezokutai; na Sanskritu, Samvrti-satya). Za djelo uputa o Japanskoj Budističkoj terminologiji, vidi Hisao Inagaki, Riječnik Japanskih Budističkih izraza (Union City, CA: Heian International, 1989). 12. U svezi kasnija dva djela, Suzuki upućuje na Om wattnens högd och förra werldens starcka ebb och flod (O dubini vode i snažnim plimama u prvobitnom svijetu) i Underrettelse om docken, slysswercken, och saltwercket (Informacija o dokovima, kanalskim branama, i solnim radovima), oba objavljena u 1719. Rasprava o bakrenim listovima može biti rasprava iz 1722 naslovljena Störmägtigste Allernädigste Konung (Najmoćniji i milostivi Kralj), memorandum o poboljšanom postupku za stvaranje bakra. 13. Ovo djelo ima naslov Ödmiukast Memorial (Najponiznija spomenica) i generalno se naziva 'Financijsko stanje u Švedskoj'. 14. Prodromus philosophia rationcinantis de infinito et causa finali creationis: Deque mechanismo operationis animae et corporis (Filozofska rasprava o beskonačnom i konačnom uzroku stvaranja: i o mehanizmu duše i tijela) (Dresden i Leipzig: Frederick Hekel, 1734). 15. Prva spomenuta rasprava je Oeconomia regni animalis (London i Amsterdam, 1740-41), djelo u dva dijela. Drugo djelo Regnum animale, je rasprava u tri dijela. Prvi i drugi dio su bili objavljeni u Hagu u 1744, prvi dio u svezi organa stomaka (Swedenborgovom terminologijom, 'organi podređene regije'); drugi, u svezi organa grudnog koša ('organi nadmoćne regije'). Treći dio Regnum animale, objavljen u Londonu u 1745, se bavi sa kožom, osjetilima dodira i ukusa, i organskim formama općenito. 16. Gdje Suzuki jednostavno piše 'vlakno' (sen-i), Swedenborg je zapisao, 'i njihovo medularno vlakno; također nervna vlakna tijela; i mišićna vlakna.' Vidi Kraljevstvo duše, prijevod James John Garth Wilkinson (London: Swedenborgova Zajednica, 1843; ponovno odštampano Bryn Athyn, PA: Swedenborgovo Naučno Udruženje, 1960), 10. 17. Kraljevstvo duše, 10-11; 12. Swedenborgova završna rečenica čita, 'Ja se stoga nadam da ću uz pomoć neprestanog savijanja mog kursa prema unutra, otvoriti sva vrata koja vode do nje, i na kraju kontemplirati dušu osobno; uz božansko dopuštenje.' 18. De cultu et amori Dei je djelo u tri dijela koje nije nalik ni jednom drugom Swedenborgovom djelu. Napisano je u formi bajke ili drame o stvaranju; međutim, cijelo djelo nije bilo objavljeno za vrijeme Swedenborgova života. 19. Riječ koju sam ja preveo kao 'spasenje' je hongan na Japanskom (pûrva-prandihâna na Sanskritu). Doslovno ona znači 'izvorni zavjet' i u pravilu upućuje na zavjet kojeg je dao Amida Buda (amita ili 'beskrajni' Buda na Sanskritu) da spasi sva osjećajna bića. Sljedbenici Jôdo ('Čista Zemlja') Budizma ciljaju na spasenje u Amidinoj Čistoj Zemlji, carstvu gdje sva osjećajna bića mogu ostvariti prosvjetljenje. Za više informacija vidi bilj. 46. u uvodu. 20. Vidi R.L.Tafel, Dokumenti, 'Robsahmovi memoari o Swedenborgu', tom 1, dokument 5, stranice 35-36. Gdje Suzuki piše 'Nakon toga je Gospodin svakodnevno otvarao oči moje duše', Tafel je preveo 'Nakon toga je Gospodin otvorio, jako često svakodnevno, moje tjelesne (lekamlig) oči.' 21. Na Japanskom su izrazi za 'vlastitu-silu' i 'Višu-Silu' jiriki i tariki, pojedinačno. Tariki upućuje na spasiteljsku moć bude ili bodhisattve, posebno, na onu Amida Bude (vidi zabilješku 19 gore). Shvaćajući da oslanjanje na sebe nije dovoljno za spasenje, oni koji vjeruju u tariki stavljaju svoju potpunu vjeru u Amidin zavjet da ih spasi. 22. Suzuki je greškom zapisao '1747'

42

23. Suzuki je u stvari zapisao, 'Isus je moje najbolje svjetlo', ali to nije ispravan prijevod izvornog Švedskog Jesus är min vän then bäste. Vidi Emanuel Swedenborgov Dnevnik Snova, prijevod C.T. Odhner (Bryn Athyn. PA: The Academy Bookroom, 1918), 21, odjeljak 45, Travanj 4-5. 24. Ibid., 24, odjeljak 45, Travanj 5-6. Jer Suzuki je Hebrejski izraz Zebaoth preveo 'Gospod nad vojskama'. 25. Tafel, tom 2, 1 dio, dokument 209, str. 172. Dnevnik Snova (preveden na Engleski nakon što je Suzuki napisao Suedenborugu) sadržava slične osjećaje: 'Jednom mi se pojavila misao, kako velika je Gospodinova milost, koja nam obračunava da smo se oduprijeli u kušnjama, i što nam je pripisano, kada pri svemu tom to nije ništa drugo nego milost i djelovanje Božje, budući da je Njegovo a ne naše, i On previđa naše slabosti koje smo pokazali u njima...' (Dnevnik, 23, odjeljak 42, Travanj 5-6). I 'Ja ne bi trebao ništa pripisati sebi, već da je sve Njegovo, iako on po milosti isto dodijeljuje nama' (Dnevnik, 29, odjeljak 60, Travanj 6-7). 26. Ovaj odlomak sam preveo direktno sa Suzukijevog Japanskog; on ne dostavlja svoj izvor. Postoji slična formulacija riječi u Swedenborgovom pismu Thomasu Hartleyu u 1769, poznatom kao Swedenborgova Autobiografija: Responsum ad Epistulam ab Amico ad me Scriptam.' Tu je Swedenborg zapisao, 'Svoju ostavku sam podnio iz jednog jedinog razloga, a to je, da bi se sa što više slobodnog vremena mogao posvetiti novoj službi koju mi je odredio Gospodin. Tada mi je bio ponuđen viši položaj časti, kojeg sam izričito odbio, da moje srce ne bi bio inspirirano ponosom. (Tafel, tom 1, dokument 2, str. 7). Swedenborgovo službeno pismo ostavke kralju se može pronaći u Tafel, tom 1. dokument 166b, stranice 464-465. 27. U stvari, standarndno izdanje Swedenborgovih Nebeskih Tajni sadržava 12 tomova. Vidi Nebeske Tajne, prijevod John Clowes, svećenik John F. Pots (West Chester, PA; Swedenborg Foundation, (v.d.). Daljnje upute na ovo djelo će u tekstu biti navedene kao NT. 28. Suzuki je napisao 'Meiji 43' u skladu sa Japanskim sistemom. 29. 'Put' (Tao) označava konačnu istinu u Kineskoj filozofiji. 30. Vidi Nebo i njegova čudesa i pakao; prema stvarima koje sam čuo i vidio, prijevod J.C. Ager (West Chester, PA: Swedenborg Foundation, ponovo odštampano 1995), v-viii. Svi kasniji citati su uzeti iz ovog izdanja a u tekstu će biti navedeni kao NP. Izvorni Latinski naslov De Coelo et Ejus Mirabilibus, et de inferno. Suzuki je preveo ovo djelo na Japanski (Tenkai to Jigoku) u 1910. 31. Swedenborg je ovom djelu odredio brojeve stavaka. Ovi brojevi su istovrsni u svim izdanjima i u Swedenborgovim studijama su korišteni umjesto brojeva stranica. 32. Posljednja rečenica izgleda da je parafrazirana iz dužeg odlomka u Nebu i paklu: 'Isto tako, što je djelo ili rad odvojeno od ljubavi, naime, to nije djelo ili rad života, već djelo ili rad smrti, koji posjeduje izgled života od zle ljubavi i vjeru u ono što je lažno. Ova pričina života je ono što se naziva duhovna smrt.' 33. De ultimo judicio, et de Babylonia destructa: ita quod omnia, quae in Apocalypsi praedicta sunt, hodie impleta sing. Ex auditis et visis (London: 1758), Ovo djelo sadrži jedinstvenu Swedenborgovu tvrdnju: da se posljednji sud predviđen u Bibliji već dogodio u duhovnom svijetu u 1757 godini. Swedenborg je smatrao da ovaj sud signalizira kraj 'stare' Kršćanske Crkve, istodobno drugi dolazak Krista koji uvodi novo Kršćanstvo, i kulminira sa utemeljenjem nove Kršćanske ckrve u duhovnom svijetu u godini 1770. Vidi G.F. Dole i R.H. Kirven, Naučnik istražuje duh (West Chester, PA: The Swedenborg Foundation, 1992), 75. Za ovo djelo su kasniji navodi u tekstu uzeti iz Posljednji sud, u Razna teološka djela Emanuela Swedenborga, prijevod John Whitehead, drugo izdanje (New York: Swedenborg Foundation, 1996), i u tekstu će biti označeni kao PS. 34. De Telluribus in Mundo nostro Solari, quae vocantur Planetae: et de telluribus in coelo astrifero: deque illarum incolis; tum de spiritibus et angeli ibi; ex auditis et visis (London: 1758). Ovo djelo se često navodi pod imenom Planete u Svemiru. 35. De Nova Hierosolyma et jeus Doctrina coelesti: ex auditis e coelo. Quibus praemittur aliquid de Nova Coelo et nova Terra (London: 1758). Suzuki je preveo ovo djelo na Japanski (Shin Erusaremu to Sono Kyôsetsu) u 1914. 36. De Divino Amore et de Divina Sapientia (Amsterdam: 1763). Suzuki je preveo ovo djelo na Japanski (Shinchi to Shin'ai) u 1914. Za ovo djelo su kasniji navodi uzeti iz Božanske ljubavi i mudrosti, prijevod, John C. Ager, drugo izdanje (West Chester, PA: Swedenborg Foundation, 1995), i u tekstu će biti označeno kao BLM.

43

37. Riječ ovdje prevedena kao 'sebe' je jibun na Japanskom, riječ koja u stvari nije posebnog roda. Ali pošto bi tekstovi koje je Suzuki koristio Bogu odredili mušku zamjenicu, to je ono što se ovdje koristi. 38. U svezi Swedenborgovih tehnika disanja, vidi Sigstedt, Swedenborgov ep, stranice 5, 144, 221, i 462, zabilj. 374. 39. Djela na koja se Suzuki poziva su Doctrina Novae Hierosolymae de Domino ('Gospodin'), Doctrina Novae Hierosolymae de Scriptura Sacra ('Sveto Pismo'), Doctrina Vitae pro Nova Hierosolymae ex Praeceptis Decalogi ('Život'), i Doctrina Novae Hierosolymae de Fide ('Vjera'). 40. Sapientia Angelica de Divina Providentia (Amsterdam: 1764). Suzuki je preveo ovo djelo na Japanski u 1915 (Shinryo Ron). Kasniji navodi za ovo djelo su uzeti iz Božanske Providnosti, prijevod William F. Wunsch, drugo izdanje (West Chester, PA: Swedenborg Foundation, 1996), i u tekstu će biti označeno kao BP. 41. Na Japanskom, fraza 'korisna sredstva' je hôben a na Sanskritu, upâya. 42. U Swedenborgovoj upotrebi, proprium, ili obmana oslanjanja na vlastite sile nije uvijek negativan koncept. Izraz ima različita značenja, takva poput propriuma koji je anđeoski, vražji, ljudski, božanski, pakleni, intelektualni, voljni, itd. U njegovoj negativnoj primjeni, on često znači skoro isto kao i ponos. Iz 'Pojmovnika Swedenborgovih izraza', Emanuel Swedenborg: Neprekinuta vizija, ur. Robin Larsen, i drugdje (New York: The Swedenborg Foundation, 1988), 515. 43. Delitiae Sapientiae de Amore Conjugiali; post quas sequuntur voluptates insaniae de Amore scortatorio (Amsterdam: 1768). U daljnjem tekstu će daljnji navodi za ovo djelo biti citirani kao BLj. Ovo djelo je također naslovljeno Supružnička ljubav, prijevod W.F.Wunsch (New York: Swedenborg Foundation, 1938). 44. De Commercio Animae et Corporis. U svezi ovog djela, James Hydes je zabilježio, ''Knjiga nije bila javno 'objavljena', već je bila distribuirana privatno. Kopije su bile poslate različitim naučnim zajednicama i sveučilištima u Engleskoj i Francuskoj' (Bibliografija Djela Emanuela Swedenborga, ur. J. Hyde [London: Swedenborgova Zajednica, 1906], 519). Ovo djelo se također naziva Međudjelovanje duše i tijela. 45. Suzuki je naznačio da Duhovni Dnevnik, također poznat kao Sjećanja (Memorabilia) pokriva period 'od 1747 do njegove posljednje godine', tj. 1772. Međutim, Swedenborg je prestao zapisivati svoje misli i iskustva u ovom obliku u 1765, iako je u djelima koja datiraju od 1766-1771, on uključio materijale koji su isuviše slični podacima u ovom djelu, identificirajući ih kao 'nezaboravne odnose' ili 'nezaboravne događaje'. Prvo takvo djelo koje sadržava ovakva iskustva je Swedenborgova Apokalipsa Otkrita, objavljena 1766. U pismu napisanom njegovom prijatelju Dr. Gabrielu A. Beyeru, Swedenborg izjavljuje: Konačno sam završio Knjigu Otkrovenja... na svršetku svakog poglavlja, odvojeni od teksta uz pomoć zvjezdica, su nezaboravni odnosi (memorable relations) koje, lijepo vas molim, najprije pročitajte. Iz ovih se može sakupiti znanje o bijednom stanju u koje su Reformirane Crkve bile dovedene pomoću Vjere samo. Vidi drugo Swedenborgovo pismo Beyeru, 8 Travanj 1766 (Tafel, Dokumenti, tom 2, 1 dio, dokument 223, str. 239. 46. Prvo prikupljeno izdanje Swedenborgovih duhovnih iskustava na Latinskom je Eman. Swedenborgii Diarii Spiritualis, ur. J.F.I. Tafel, 5 tomova. (London: Wm, Newbery, 1843-47). Prvi potpuni Engleski prijevod je Duhovni Dnevnik Emanuela Swedenborga, što je dvadesetogodišnji zapis njegovih natprirodnih iskustava, ur. George Bush, John H. Smithson i James Buss, 5 tomova. (London: James Speirs, 1883-1902). Daljnje upute na Duhovni Dnevnik će u tekstu biti citirane kao DD. 47. Preveo sam Japanski izraz innen u ovoj rečenici kao 'snažna veza', ali on također može biti preveden kao Budistički izraz karma. 48. Ovo pismo je u Kantovom životu Borowskoga bilo datirano '1758', ali naknadna učenost je sporila ovaj datum. Tafel ga je izvorno smjestio u 1768 (Dokumenti, tom 2, 1 dio, dokument 272); Signe Toksvig se slaže sa Tafelom (Emanuel Swedenborg: Naučnik i Mistik [New Haven: Yale University Press, 1948; ponovno izdano New York: Swedenborg Foundation, 1983), 373, zabilj. 14]). Međutim, C.O. Sigstedt je ukazao da je ovo pismo bilo napisano u 1763 (Swedenborgov ep [New York: Bookman Associates, 1952], 472, zabilj. 567). Isto tako, iako Njemački original kaže da se vatra dogodila u Rujnu 1756, ona se u stvari zbila 29 Srpnja 1759. Izjave u zagradama koje označavaju ove neusklađenosti su Suzukijeve vlastite.

44

49. Vidi Tafel, Dokumenti, tom 2, dio 1, dokument 273, 628-629. 50. Portret je za Grofa von Höpkena naslikao P. Krafft stariji, oko 1770. Na portretu, Swedenborg u svojoj lijevoj ruci drži knjigu na kojoj je upisano Apocalypsis Relevata (sic) in Qua Deteguntur Arcana Qua ipsi (sic) Praedicta Sunt. Slika se pojavila kao naslovna strana knjige Suedenborugu. 51. Tafel, tom 2, 1 dio, dokument 256. str. 445. 52. Ibid., 445-446. Na Japanskom Suzuki izostavlja Cunov inicijalni izraz iznenađenja. Inače, Suzukijeva verzija je dovoljno blizu Tafelove Engleske tako da sam ja citirao direktno iz Tafela. 53. Japanac pogrešno izjavljuje da je von Höpken poznavao Swedenborga ‘četrdeset i pet’ godina. 54. Tafel, tom 2, 1 dio, dokument 252a, stranice 407-408. 55. Odlomak u uglatim zagradama je preveden direktno iz Suzukija ali kod Tafela se on ne nalazi u slijedu odmah nakon prijašnjeg odlomka. U dokumentu 252a, pismu datiranom 11 Svibnja 1772, Grof von Höpken piše, ‘[Swedenborg] je isto tako bio prirodni filozof, ali na Kartezijanskim principima. On se grozio metafizike, pošto je utemeljena na lažnim idejama koje nadmašuju našu sferu, uz čiju pomoć je teologija bila 'izvučena' iz svoje jednostavnosti, postavši umjetna i iskvarena' (Ibid.). U kasnijem pismu, datiranom 21 Svibnja, 1773, grof piše, 'Pokojni Swedenborg je zasigurno bio ideal iskrenosti, vrline i pobožnosti, i istovremeno, po mojem mišljenju, najučeniji čovjek u njegovom kraljevstvu.' (Tafel, tom 2, 1 dio, dokument 252b, str. 410). Čini se da je Suzuki stvarajući svoj vlastiti članak parafrazirao ova dva osjećaja. 56. Tafel, tom 2, 1 dio, 2561, str. 446. 57. Karakteristično, Suzuki nije osigurao uputu za ovaj navod. 58. Ovaj odlomak može biti slobodan prijevod Nebeskih Tajni 1002, koje izriču sljedeće: Gledano u sebi, jedenje životinjskog mesa je nešto poročno, jer u najstarija vremena ljudi nikad nisu jeli meso bilo koje životinje ili ptice, već jedino različite vrste sjemenja, posebice kruh napravljen od pšenice, također voće, povrće, raznorazne vrste mlijeka i ono što je bilo napravljeno od njih, poput različitih vrsta maslaca. Ubijanje živih bića i jedenje njihovog mesa je za njih bilo nešto pokvareno, nalik ponašanju divljih životinja. One su njima jedino služile i koristile, kako se jasno vidi iz Knjige Postanka 1:29, 30. Ali u procesu vremena, kada je čovjek postao divlji poput divljih zvijeri, čak i više divlji, onda su ljudi po prvi puta započeli ubijati životinje i jesti njihovo meso; a pošto je takva bila čovjekova priroda, njemu je to bilo i dozvoljeno, sve do današnjih dana. A u onoj mjeri u kojoj on to čini prema svojoj savjesti, do tad mu je to i zakonito, pošto je njegova savjest formirana od svega onog što smatra istinitim i zakonitim. 59. Ovaj odlomak može biti parafraza citata iz Robsahmovih memoara, kao što je zabilježio Tafel: ‘Oni koji su najsiromašniji su ili lijeni ili od njih nema nikakve koristi; i, štoviše, milodari su često pogubni za one koji ih primaju, kada se bilo tko jedino iz dobrote srca sažali nad ogorčenim.’ Robsahm onda nastavlja, ‘‘On nije posuđivao novac; ‘jer’, on reče, ‘to je direktni način kako ga izgubiti’; štoviše, on je dodao, njemu je sav novac trebao za njegova putovanja, i za štampanje njegovih djela.’’ Ove kasnije izjave je Suzuki provukao kroz odlomak koji slijedi. Vidi Tafel, tom 1, document 5, str. 42. 60. Tafel, tom 2, 2 dio, dokument 305, str. 790. Pernety je bio Benediktanski svećenik koji je postao poglavar Sv. Germaina. Katalog Swedenborgovih rukopisa je uključen u Francuski prijevod Neba i Pakla (Les Merveilles du Ciel et de L’Enfer… [Berlin, 1782]). 61. Tafel, tom 2, 1 dio, dokument 256f, str. 482. 62. Tafel, tom 2, 2 dio, dokument 291. str. 275. Ovu anegdotu je Fryxell ispričao sekretaru Švedske Akademije, Baronu von Beskowu. Prvih nekoliko rečenica Tafelove verzije se neznatno razlikuju od Suzukijeve verzije: 'Moja baka, Sara Greata Askbon, koja je bila udata za Andersa Ekmana, trgovinskog savjetnika i gradonačelnika, je odrasla u susjedstvu Björngardsgatana u Södermalmu, gdje je njezin otac živio nedaleko od Swedenborga, sa kojim je on učestalo razgovarao. Lijepa djevojčica, samo petnaest ili šesnaest godina stara, bi često pitala 'Stričeka’ Swedenborga da joj pokaže duha ili anđela…’ 63. Duhovni Dnevnik Emanuela Swedenborga, prijevod George Bush i John H.Smithson (London: James Speirs,

45

1883), tom 3, str. 70, odlomak 3464. Postoje određene neznatne nesuglasnosti između Suzukijevog prijevoda i Bush/Smithsonovog prijevoda. Gdje Suzuki kaže, ‘Ja sam na ovaj način najprije bio naviknut osjetiti moje unutrašnje disanje’, Duhovni Dnevnik čita ‘Ja sam na ovaj način najprije bio naviknut disati…’ Gdje Suzuki piše, ‘i posebice kada bi bio duboko zaposlen pisanjem filozofskih djela’, Dnevnik izjavljuje, ‘i posebice kada bi bio duboko angažiran pisanjem djela koja su bila objavljena.’ Naposlijetku, gdje Suzuki piše, ‘Ja sam tako od svog djetinstva bio u stanju zaustaviti moje vanjsko disanje i aktivirati jedino moj unutrašnji dah’, Dnevnik izjavljuje ‘Ja sam tako za vrijeme mnogih godina, od mog djetinstva, bio uveden u takvo disanje…’ 64. BLj 239-242. 65. Emanuel Swedenborg, Novi Prijevod sa Hebrejskog proroka Izaije…, prijevod J.H. Smithson (London: Longman, Green, Longman, i Roberts, 1860). Suzuki nije priskrbio broj ulomka za ovaj citat. Međutim, Swedenborg je izrazio slične osjećaje u svom Duhovnom Dnevniku, tom 1, 767 i tom 2, 2263. 66. Ovaj zapis datira 27 Kolovoza 1748. Suzukijeva verzija se razlikuje dovoljno od onog Busha i Smithsona da je tekst preveden direktno sa Japanskog. Bush i Smithsonov prijevod čita kako slijedi: Razgovarao sam sa duhovima u svezi toga kako su moji zapisi u svezi ovih stvari izgleda primljeni kada dođu u javnost; jer zli duhovi su ponekad usipali da ove stvari nitko neće percipirati, već da će ih (ljudi) odbaciti. Zatim dok sam bio na ulici i razgovarao sa duhovima, bila mi je dana percepcija da postoji pet vrsta različite prijemčivosti; Prvu vrsta, oni koji ih u potpunosti odbacuju, koji su drugog uvjerenja, i koji su neprijetelji vjere. Oni ih odbacuju jer ona od strane njih ne mogu biti primljena, pošto ne prodiru u njihove umove. Što se tiče druge vrste, oni ih promatraju kao naučne činjenice, i uživaju u njima kao u naučnim istinama, i stvarima koje bude znatiželju. Treća klasa ih prima sa svojim intelektom, u određenoj mjeri uživa u njima, a što se tiče stvarne primjene u životu, ni tračak napretka se ne može vidjeti. Oni u četvrtoj klasi ih primaju sa uvjerenjem, tako da su njihovi životi unaprijeđeni do određene mjere, i oni se sa njima koriste. Peta vrsta ih prihvaća sa radošću, i potvrđena su.

67. Na primjer, vidi BLj 183(3), 269(2), i 380(6). Primjedba u zagradi je Suzukijeva. 68. Na primjer, vidi NT 33 i 10130(2); NP 479 i 481(2). Primjedba u zagradi je Suzukijeva.

46

DRUGI DIO

Swedenborgovo viđenje Neba i ‘Više Sile’

Prijevod eseja

‘Suedenborugu: Sono Tenkai to Tarikikan’

47

Swedenborgovo viđenje Neba i 'Više-Sile'

Swedenborgova religijska filozofija je bezmjerno duboka; i s obzirom da ju je prilično teško razumjeti, samo nekolicina ljudi ju je akademski proučavala. Međutim, kada sa staloženim umom pažljivo čitate njegov naizgled apsurdni rukopis, otkrivate kako mnoge elemente postaje prilično teško odbaciti. Posebice Swedenborgovo Nebo i Pakao sadržava dubokoumne i fascinantne stvari. Među mnogim njegovim djelima, ovo je najšire čitano; a pošto sam ga ranije preveo na Japanski, Ja bi htio iskoristiti priliku i izraziti svoje osjećaje u svezi njega, iako ovaj esej zaista nije više od uvoda. Swedenborg ne daje jako jasnu definiciju neba. Može ga se smatrati stanjem nakon smrti, ili može biti da ovaj svijet, ovakav kakav jeste, jeste nebo – ili pakao, u ovisnosti kako ga uzmete. Zaista, čak među duhovima koji prebivaju na nebu, postoji samo nekolicina koji mogu vidjeti što je nebo. Zbog toga, možda ga je nemoguće objasniti običnim ljudima poput nas. Bilo kako bilo, mi možemo gledati na nebo kao na vrstu idealnog carstva koje sa materijalnim svijetom pet osjetila ima odnos koji nije ni podjednakost niti odvajanje. Da bi ga opisao Swedenborg koristi riječ 'stanje'. Nebo obuhvaća dobro ljubavi i istinu prosvjetljenja. Kada se dobro i istina vrate u stanje nevinosti, oni otkrivaju savršeno nebo. Osim ako čovjek uđe u stanje 'ne-lažnih misli' ili 'jednostavnosti'1 čak i dobro nije božansko dobro i istina nije božanska istina. Jedan aspekt ovog stanja se odražava u govoru i djelovanjima djece. Međutim, nevina priroda djece je nepročišćena, stoga se ne može nazvati pravim stanjem. Što se tiče izvora 'nevinosti', on spontano preplavljuje unutrašnji život kada mi u potpunosti odbacimo naše vlastite misli. Čineći dobro, mi ne razmišljamo da je dobro. Kada drugi komentiraju što činimo i zovu to dobrim, to dobro nije nešto što se izdiže iz vlastitog ja već se izdiže iz Božanskog. Ništa nije rezultat vlastite sile; sve je postignuto dodavanjem božanske sile samom sebi: 'Oni koji su u stanju nevinosti sebi ne pripisuju ništa od dobrog, već na sve stvari gledaju kao na primljene i pripisuju ih Gospodinu...'2 Svi najviši anđeli prebivaju u čistoći ove nevinosti. Kada je razina čistoće niska, anđeo također prirodno propada sa svoje pozicije na nebu. Kvaliteta nevinosti je u stvari temeljni princip na kojem je nebeska organizacija utemeljena. Pošto nebo potječe iz nevinosti, činjenica da je Božansko na nebu također nevino je očigledna istina. Swedenborg je povremeno govorio sa anđelima i zatim ispričao što se dogodilo. Nevinost je suština svakog dobra a dobro je uistinu dobro u onoj mjeri u kojoj u sebi ima nevinosti. Što mi nazivamo mudrost je mudrost jedino kada se izdiže iz ove nevinosti, a isto vrijedi i za ljubav, dobročinstvo, i vjeru. Prema tome, kada nisu nevini, ljudi ne mogu ući u nebo. Gospodin je izrazio ovo značenje u slijedećem stihu: 'Pustite dječicu da dođu k Meni; ne pokušavajte ih zaustaviti; jer takvih je kraljevstvo nebesko. Ja vam govorim, tko god ne prihvati kraljevstvo Božje poput djeteta, nikad u njega neće ući.' [Marko 10:14; Luka 18:16]. Djeca o kojoj se ovdje govori predstavljaju nevinost. Prema Swedenborgu, Biblija je sastavljena od mnogih ovakvih simbola. Postavši svjestan njihovog skrivenog značenja, on je napisao mnoga različita djela. Ova svjesnost nije nešto što dolazi iz njegovog vlastitog uma. On je osobno ušao u nebo i doživio ga kako je pritjecalo od Boga. Swedenborgova simbolična filozofija je izgrađena na principu korespondencija. Pošto je ovaj princip jedno od glavnih načela njegove filozofije, čovjek se zasigurno mora upoznati sa njime da bi razumio Swedenborga. Ja vjerujem da princip korespondencija izvorno proizlazi iz Biblijske ideje da je ‘Bog stvorio čovjeka na svoju vlastitu sliku.’ [Postanak 1:27] Oni koji u sebi nemaju savršeno dobro ljubavi i savršene istine mudrosti ne mogu razumjeti skrivenu nebesku volju. Ljudi imaju obadvoje, i unutrašnje i vanjsko (kod Swedenborga, ‘unutrašnji i vanjski čovjek’; primj.

48

prev.); i pošto nisu u stanju stvoriti prikladnu korespondenciju među njima, oni ne mogu razumjeti [nebesku volju]. Postoji međutim jedan način uz pomoć kojeg se ta volja može dokučiti, naime, kroz fenomene osjetilnog svijeta kako ih mi percipiramo sa naših pet osjetila. Svi ovi fenomeni sadrže značenje. Graktanje vrane ili pjev jednog vrapca nisu prosto graktanje ili pjev; postoji nebesko značenje i pakleno značenje. Ovakva vrsta očitanja ovisi o principu korespondencija. Prema tome, sve dok su ljudi na zemlji, oni su slobodni razotkriti njihovu korespondenciju sa nebom u skladu sa prirodom svojeg unutrašnjeg entuzijazma. To jest, ovaj svijet patnje se također može smatrati Čistom Zemljom spokojnog svjetla.3 Oni koji dokuče princip korespondencija šetaju kraljevstvom značenja. Nebo je, u stvari, sastavljeno jedino od ovog značenja: ono je mjesto rukovođeno čistom ljubavlju i čistom istinom. Ljubav je toplina i korespondira sa ljudskim srcem. Istina je svjetlo i korespondira sa ljudskim plućima. Smješteni u grudnom košu, srce i pluća su odvojeni od ostalih organa. Kada se ljubav pokrene, srce naglo udara i oslobađa se toplina. Kada istina sjaji, dah je reguliran i onda je tišina. Međutim, kada nema topline, onda nema ni svjetla, stoga je svjetlo od sekundarne važnosti. Toplina postoji čak i bez svjetla, toplina je temeljni princip. Mračna toplina je paklena vatra, i otud se rađa sav bol. Toplina sa svjetlom donosi proljeće svemiru, i uvijek se osjeća kao proljeće na nebu.4 Ovdje mi vidimo istinu korespodencije. Savršeno jedinstvo ljubavi i mudrosti je pojedinačna osoba, i cijelo nebo sebe predočava kroz pojavu pojedinca. Potpuno ostvarenje čovjekovog integriteta se može vidjeti jedino u carstvu božanskog dobra i božanske istine. Među modernim filozofima, postoje oni koji kažu stvari poput, 'Bog je savršena osoba. Ljudska svijest, bez obzira koliko pokušavala, ne može nikad razumjeti jedinstvenost pojedinca. Ipak uvijek je pokušava razumjeti, i ova težnja se zadovoljava tek kad pristigne do Božanstva. Razlog za postojanje ove težnje je jednostavno u tome da Božanstvo sebe ostvaruje u pojedinačnim ljudskim bićima.' Zar ne vidimo tragove Swedenborga u ovome? Doktrina o korespondencijama je vrlo duboka. Izražavajući se Budističkim terminima, ona je slična Shingon filozofiji o fenomenima.5 Ideja o Čistoj Zemlji se također može protumačiti prema doktrini o korespondencijama. Čak i ako kažemo da se svi fenomeni međusobno prožimaju bez smetnji, mi ne možemo identificirati pakao sa rajem.6 Iako mi možemo reći da se značenje Čiste Zemlje pronalazi u ovom svijetu patnje, pakao, pošto je pakao, nije raj; i Kannon, Amida, Fudô, Yakushi, i osam milijuna bogova ipak postoje. Princip korespondencija se ne može rastaviti od ljudske svijesti. Promatrana iz doktrine o korespondencijama, Ja vjerujem da Shingon učenja o takvim stvarima poput mudrâs mogu biti protumačena na zanimljiv način.8 Da Swedenborg nije komunicirao sa Kršćanskim nebom, i da je umjesto toga usavršio Budističku filozofiju, kakvu vrstu 'skrivene volje' bi on bio otkrio? Ja vjerujem da je vrijedno angažirati se u ovakvu vrstu teoretiziranja. Ranije sam dao primjedbu kako je suština neba nevinost i da, pošto se ova nevinost ne može postići kroz obično znanje, ona mora biti postignuta kroz savršeno prosvjetljenje koje nadilazi znanje. Što ja nazivam prosvjetljenjem je percepcija da mi ne možemo neovisno postići dobro odvojeni od Gospodina Boga na nebu. Bez ove percepcije mi ne možemo postići nevinost. Pošto nebo potječe iz nevinosti, njegova suprotnost, pakao, bi trebao predstavljati ne-nevinost. Drugim riječima, oni koji vjeruju u vlastite sile bez pouzdavanja u Višu-Silu će uvijek propasti u pakao.9 Kada se naum moga ega iznenada pojavi, ja se(be) odapinjem u pakao poput strijele. Naum ega je, prema Swedenborgu, ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu. Kada je pakleni svod otvoren, bijesneća vatra i dim kojeg čovjek vidi kako se izdiže je ono što izvire iz plamena ove dvije ljubavi. Oni koji su u paklu u fizičkom obliku su u potpunosti konzumirani ovim plamenovima. Kao što sam rekao ranije, i na nebu također postoji toplina, toplina božanske ljubavi. Međutim, ova toplina je poput proljetne topline, i jednom kada ova toplina utječe u pakleni plamen, plamen se hladi i postaje izuzetno hladan. Nebeska toplina djeluje na ovaj tajanstven način. Ona dotječe iz Božanskih dubina i sila je koju ljudska percepcija ne može prosuditi. Swedenborgu je od strane Gospodina bilo dozvoljeno osvjedočiti se o paklu. Dio njegovog zapisa čita: Paklovi su svugdje, i njihovi ulazi, kada se u njih gleda, izgledaju potpuno mračni. Ali oni koji prebivaju u njima misle kako su svijetli. To je zbog toga što su njihove oči prilagođene ovom stupnju svjetla. Pećinski otvori se najprije protežu na unutra, i onda se uvijaju ukrivo. Neki uranjaju nadolje u bezdan bez dna, i izgledaju kao pećine divljih zvijeri. Drugi paklovi izgledaju poput ruševina kuća i gradova nakon ratova. Duhovi koji tamo žive su u neprestanim svađama, mržnji, borbama i brutalnostima. Izgorenim gradom se kočopere bande lopova i kradljivaca. U nekim paklovima nema ničeg drugog osim kupleraja, ispunjenih sa svakom vrstom prljavštine i izmeta. Opet, postoje i guste šume u kojima duhovi lutaju poput divljih zvijeri, gdje, u podzemlju, ima jama u koje bježe oni koji su progonjeni od strane drugih. Neki (paklovi) su pustinjski predjeli gdje ima samo pijeska. Ondje su oni koji su utekli sve do takvih mjesta. U pustinje, gdje moraju provesti svoje živote, su osobito nagnani oni koji su za života u svijetu smišljali spletke i prevare.10

Ja vjerujem da ne postoji nitko tko je tako detaljno pisao o prirodi neba i pakla kao Swedenborg. Dante je vješto primjenio svoju umjetnost, i treba ga priznati kao zastupnika srednjovjekovnih vjerovanja; ali Swedenborg, sa

49

kroz nauku iskovanom intelektualnom sposobnošću i sa njegovom nevjerojatnom silom imaginacije i uvida, je iscrpno opisao duhovni svijet. Na prvu njegovi rukopisi izgledaju apsurdni, ali kako čitate, vi ste uvučeni u njih. Iako mogu sadržavati brojne fantazije, oni bez ikakve sumnje uključuju također i mnoge istine. Swedenborg je rekao kako nebo proizlazi iz ljubavi prema Gospodinu i znanja o Božanstvu. Pakao, obratno, se postiže kroz ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu, a također i kroz svijest o obje ove ljubavi. Nebo i pakao su suprotni polovi. Prepoznajući te polove, Swedenborg je čovjeka napravio središnjom točkom. Ljubav prema sebi znači grabiti užitke od drugih i skupljati ih jedino za sebe. Svjetovna ljubav je želja da se prisvoji vlasništvo drugog čovjeka. Oni među ovom vrstom ljubavi mogu željeti podijeliti svoje užitke sa drugima; ali pošto su oni sami i dalje žarište tog motiva, oni ne povećavaju užitke drugih, već ih umjesto toga smanjuju. Swedenborg je rekao kako je on osobno iskusio ovo u duhovnom svijetu. Prije nego je Swedenborg sebe posvetio religiji, on je bio istaknuti naučnik, stoga on nije davao apstraktna objašnjenja. On je podučavao posredstvom svojih vlastitih promatranja. Na taj načn je on, u duhovnom svijetu, osjetio da kada se egoist samo približava nebeskoj zajednici, nivo uživanja među anđelima u toj zajednici bi opao. Swedenborg je rekao da je stupanj ovog opadanja bio razmjeran intenzitetu ljubavi prema sebi koju osjećaju paklena bića. On nikad nije objašnjavao putem dokazivanja ili teoretiziranja, već sa stavom naučnika koji opisuje stvarna iskustva. Po ovom pitanju je on imao jedinstven pogled na svijet. Nebo je božanska ljubav, a pakao je ljubav prema sebi, dok mi, između, moramo odlučiti našu sudbinu sami za sebe. Swedenborg je ovu slobodu nazivao ravnovjesje. Ja nalazim interesantnim kako njegov odabir riječi 'ravnovjesje' demonstrira da je on bio naučnik. U svakom slučaju, mi smo slobodni i možemo ići u pravcu nebeske ljubavi ili paklene ljubavi ako nam se tako više sviđa. Bez slobodnog i neovisnog djelovanja, istinsko preporođenje i spasenje nisu mogući. Mi bez slobode ne možemo djelovati u skladu sa našom vlastitom ljubavlju. Ljubav koja pritječe iz unutrašnjosti izvire u Gospodinu; ali kada mi ne djelujemo iz ove ljubavi, mi nikad ne postignemo naš pravi život. Pošto vanjsko dolazi iz pamćenja, ono djeluje jedino kroz misao, a pojmovni život ne može spasiti ljude. U svim slučajevima, nužno je izraziti unutrašnju volju, jer to je ono u čemu se korespondencija sa nebom može dogoditi. Prema Swedenborgovom opisu, postoje dvoje vrata koja ljudi otvaraju. Jedna vode u pakao a druga u nebo. Zlo i neistina pritječu iz jednog pravca, a dobro i istina iz drugog. Zli ljudi otvaraju široka vrata paklu i obijesno prihvaćaju njegovo pritjecanje. Što se nebeskih vrata tiče, nekoliko svjetlosnih zraka jedva prolazi kroz pukotinu iznad. Činjenica da zli ljudi također posjeduju sposobnost razmišljanja, filozofskog zaključivanja, i lingvističnog izražavanja je posljedica ovog svjetla. Međutim, oni ne prepoznaju da su ove (sposobnosti) s neba, i razmišljaju o njima kako su one samo vlasništvo njihovih vlastitih razboritih umova. Zbog toga, istinska priroda tih razboritih umova je ljubav prema paklenome. Sve njihove misli su ukaljane ovom ljubavlju i nalaze se u mraku. Međutim, oni zamišljaju kako su na svjetlu. Swedenborg je ušao unutra i promatrao unutrašnjosti ove vrste ljudi. Stojeći na samim ulaznim vratima pakla, oni njuše odvratan smrad koji se od tamo izlijeva – smrad koji izaziva povraćanje i vrtoglavicu – i radosno se smijući, uživaju u njemu. Ako, kojim slučajem, oni osjete nebeski dah, ovi ljudi ne mogu izdržati unutrašnju patnju, i zajedno viču, 'Kakva bol!' Sa ljudskog stajališta, ovo je manifestacija slobodne prirode; ali božanska volja, koja je ljudima darovala osjećaj slobode, pokušava, utemeljeno na ovoj slobodi, izgraditi ljudsko spasenje posredstvom njihovog htijenja. Uistinu, žudnja ljudi da idu u nebo je jedan akt božanske volje, ili Više-Sile. Opet, imati ovu namjeru, biti ponovno rođen na nebu, je nemoguće bez Više-Sile božanske volje; ali iz perspektive slobode, sve izgleda kao rezultat vlastite sile ljudskog bića. Razlog da ljudi moraju percipirati rasuđivanje jedne autonomne volje je da, ako oni to ne bi percipirali, oni ne bi bili sposobni razmišljati o, i smjerati zlo i neistinu. Misaona svijest je uvjet za ovu slobodu, koja omogućava manifestaciju jedne unutrašnjosti koja teži ka dobru i istini. Usprkos učenju o spasenju posredstvom Više-Sile, ako mi najprije ne prepoznamo posljedice karme i dubinu naših zlih strasti,11 Viša-Sila ne može učiniti ništa da nam pomogne. Mogućnost slušanja proizlazi is slobodne svijesti. Kroz slobodu i razum koji su dodijeljeni od strane Više-Sile, Budista prepoznaje njegove ili njezine grijehe i ostvaruje preporođenje u raju, dok Kršćanin stiče pokajanje i uskrsnuće. Potreba za pokajanjem dolazi iz činjenice da smo mi izvorno u stanju izopačenosti. Naš život u jednu ruku hrani toplina i nebesko svjetlo, a u drugu ga napaja ljubav prema sebi i svjetovna ljubav. Kroz ove dvije ljubavi su božanska ljubav i božanska mudrost ugušene; zaustavljeni različitim neistinama i opakostima, mi zaboravljamo napredovati. Mi smo iz ovog stanja probuđeni riječima Biblije, ili u Budizmu, Amidinim imenom, imenom koje odzvanja u deset pravaca. Kada sloboda i razum nisu vođeni paklenom ljubavlju, već se umjesto toga okreću prema nebeskom suncu – to jest, u pravcu Božanstva – Božanska ljubav i svjetlo preplavljuju unutrašnosti te osobe do točke prelijevanja, i u ovome je stvarnost preporoda. Ovaj preporod je popraćen nebeskom radošću. Najprije, mi mislimo o ovoj radosti kao o nečemu prirodnome i ne prepoznajemo njezino porijeklo u Božanstvu; ali trenutak prepoznavanja naposlijetku dolazi, i ovaj trenutak je savršeno prosvjetljenje. Mi shvaćamo da različita dobra i istine proizlaze iz Božanske Više-Sile i da svijest autonomne vlastite sile izvire iz sljepila ljudske misli, označene sa tragovima samo-ljubavi. Bez istine ovog prosvjetljenja, nema prave regeneracije. Savršeno sjedinjenje ove istine sa

50

božanskom ljubavlju nam dozvoljava voditi duhovni život. Za ovo se kaže kako je trenutak kada počinjemo živjeti duhovnim životom. Zli ljudi su uz pomoć razuma također sposobni razlučiti što je dobro. Ipak, pošto to dobro nije ušlo u njihove živote, njihove unutrašnjosti nisu prosvjetljene uz pomoć svjetla regeneracije, i oni okreću svoja leđa Božanstvu. Pošto je Swedenborg ovo vidio u duhovnom svijetu, to mora biti istinito. Zamislite ovdje razgovor između dvoje ljudi. Izgleda jako intiman, i kada ih slušate, imate osjećaj kao da možete razlučiti njihove unutrašnje ljubavi. Međutim, gledano sa Swedenborgovom sposobnošću opažanja, ovo dvoje ljudi stoje jedno drugome leđa uz leđa, i valovi ljubavi koji se izdižu iz njihovih unutrašnjih srdaca su tamne boje. Izgleda kao da se oni sudaraju. Unutrašnje i vanjsko ovog svijeta su razdvojeni na ovaj način, tako da aktivnost duhovnog razuma nije jasna. Ali kada uđemo u unutrašnji svijet, sve je razotkriveno, i ogoljeno. Biblija kaže, 'Jer ne postoji ništa što neće biti razotkriveno, ništa skriveno što se neće otkriti.' [Luka 8:17]. Kada se ovog prisjetimo, sve je očigledna istina, kaže Swedenborg. Ovo je opet snaga Više-Sile. Postoji još mnogo toga što bi htio zapisati u svezi Swedenborga, ali to ostaje za neki drugi dan. On je bio Šveđanin koji je umro u Engleskoj 1772, to jest, prije 155 godina. On je do svoje 55 godine bio naučnik, a njegovi teološki radovi, kojih je više nego bi netko mogao napisati za cijelog života, obuhvaćaju sljedećih dvadeset i devet godina. Kada je imao 84 godine on je predskazao vrijeme svoje smrti i sukladno tome se vratio na nebo.

Zabilješke 1. Na Japanskom, shija-nashi i mukôjô. Navodnici se pojavljuju u Suzukijevom tekstu. 2. Emanuel Swedenborg, Nebo i njegova čudesa i Pakao, drugo izdanje, prijev. John C. Ager (West Chester, PA; Swedenborg Foundation, 1995), 277. Kao što je standard u Swedenborgovim studijama, broj se odnosi na stavak, ne na stranicu. 3. Na Japanskom, 'ovaj svijet patnje' je shaba a na Sanskritu, sahâ. Ovo je zemaljski svijet u kojem ljudi trpe različite oblike boli. Na Japanskom, jakkôjôdo je standardno određenje za Budističku Čistu Zemlju. U kontekstu ovog eseja, Suzuki upućuje na Čistu Zemlju Amide Bude. Vidi moje predstavljanje, br. 46, str. xxxii 4. Fraza ovdje prevedena kao 'svemir' je sanzendaisenksekai na Japanskom i trisâhasra-mahâsâshrâh lokadhâtavah na Sanskritu. Doslovno značenje je 'triputa-tisućestruko veliki jedno-tisućestruki svijet'. Tisuće svjetova čine jedan mali jedno-tisućestruki svijet (shûsen-sekai). Vidi Hisao Inagaki, Riječnik Japanskih Budističkih izraza (Union City, CA; Heian International 1989), 277. 5. Shingon je škola ezoteričnog Budizma koju je u Japanu utemeljio Kûkai (774-835). Unutar povijesti Shingona je bilo različitih ideja i praksi koje okružuju izraz jisô ('fenomen'); nije sasvim jasno na što Suzuki upućuje. Ali, generalno, praktičari Shingona drže da su fenomeni opipljivog svijeta aspekti Mahâvairocana Budinog neprestanog propovijedanja. Kûkai je izjednačio Mahâvairocanu (na Japanskom, Dainichi Buddha) sa Dharmakâyom (na Japanskom, hosshin), što je 'dharma tijelo' ili Budino tijelo konačne stvarnosti. Čineći tako, Kûkai je transformirao konačno Budino tijelo iz nečeg bezobličnog i izvan konceptualizacije u dinamičnu silu kojoj se može pristupiti kroz pojedinačno i konkretno. Pošto Dharmakâya sebe otkriva kroz 'sve objekte čula i misli', čovjek, kako Kûkai to tumači, može naučiti ovaj jezik i postići prosvjetljenje 'baš u ovom postojanju'. Vidi Yoshito S. Hakeda, 'Osnovice Kûkaijeve Ezoterične Budističke misli i prakse', u Kûkai: Osnovna djela (New York: Columbia University Press, 1972), 76-100. Vidi također Taiko Yamasaki, Shingon: Japanski Ezoterični Budizam (Boston, MA: Shambhala, 1988). 6. Izraz 'međusobno prožet' je uzet od Japanskog jijimuge. Ovaj koncept, rezimiran jednostavnom frazom 'jedan u mnogima i mnogi u jednom', je uglavnom pripisan Hua-Yen školi Budističke filozofije (na Japanskom, 'Kegon' škola), ali je također bio prihvaćen od strane drugih Budističkih škola. Riječima Thomasa Clearya, on znači da 'svaki i svi fenomeni uključuju i reflektiraju postojanje svake i svih stvari; postojanje svih je inherentno u postojanju jedne' (Ulazak u neshvatljivo: Uvod u Hua-Yen Budizam [Honolulu, HI: University of Hawaii Press, 1983], 33). 7. U svezi Amide, vidi moje predstavljanje, br. 46. Kannon (na Sanskritu, Avalokitesvara) je bodhisattva koji uzima bezbrojne forme, i muške i ženske, i obično se opisuje kao poslužitelj Amide. Fudô (na Sanskritu, Acala)

51

je okrutan duh koji je često opisan sa mačem u svojoj desnoj i konopcem u lijevoj ruci. On je jedan od myôô (na Sanskritu, vidyâ-râja), božanstva koja štite Budiste i Budističku Dharmu. Yakushi, čije je puno ime Yakushirurikô (na Sanskritu, Bhaisajya-guru-vaidûrja-prabha) je poznat kao 'Buda Doktor' pošto je jedan od dvanaest zavjeta koje je dao kao bodhisattva bio da će liječiti bolesti. 8. Mudrâs (na Japanskom, ingei) su ritualni pokreti rukom koji se povezuju sa određenim Budama i bodhisattvama. Shigon praktičari često prave ove pokrete za vrijeme meditacije. 9. Na Japanskom, 'Viša-Sila' je tariki, spasiteljska moć Bude. 10. Ovaj odlomak izgleda da je parafraza Neba i Pakla, stavci 584 i 586. 11. Na Japanskom, bonnô; na Sanskritu klesa.

52

Epilog

Dharma Emanuela Swedenborga: Budistička Perspektiva

David Loy U Siječnju 1887, prijašnji Swedenborgijanski svećenik krsnog imena Carl Herman Vetterling, koji je sada sebe nazivao Philangi Dasa, je započeo objavljivati prvi Budistički časopis u Sjedinjenim Američkim Državama. Uvodna tema Budističke zrake, koju je on uređivao iz svoje kolibe u planinama iznad Santa Cruza, California, je sebe proglašavala 'posvećeno Budistima uopće, a posebice Budizmu u Swedenborga.' Prospekt je na prvoj stranici obavještavao čitatelje da će 'razložiti učenja koja su od strane Mongolskih Budista bila otkrivena Swedenborgu, a koja je on objavio u njegovim mističnim rukopisima.' Kako ova izjava sugerira, Philangi Dasa se nije plašio kontroverzije; i koje god bile intelektualne mane njegovog časopisa, on ipak nije bilo nezanimljiv. 'Isporučujući svoja neortodoksna stajališta sa čvrstim uvjerenjem u svoju pravednost, on je čitatelje redovito vrijeđao, ali je njegova prostodušna vrsta iskrenosti učinila Budističku zraku jednim od najživljih Budističkih časopisa ikad.'1 U istoj godini je Philangi Dasa također objavio Swedenborg Budista, ili viši Swedenborgijanizam, njegove tajne i Tibetansko izvorište. George Dole ju je na prešutan način opisao kao 'prilično čudnovatu',2 ipak knjiga nije bez svojih čari. Predstavljena kao san na 322 stranice, ona uzima oblik razgovora između samog Swedenborga, Budističkog redovnika, Brahmana, Parsa, Kineza, Asteka, Islanđanina, i 'žene'. Rezultat je privlačna teozofska sinteza religijskih vjerovanja i mitologija iz mnogih zemalja. Kao što bi čovjek očekivao od njegove pozadine i tekstova dostupnih u njegovo vrijeme, Philangi Dasa je znao više o Swedenborgu nego o Budizmu; a njegov prividan cilj, pokazati da je Swedenborg bio u stvari Budist, je zasjenjen drugim interesom, da koristeći Budizam ukaže na Swedenborgove nedostatke. Ton je onaj razočaranog ljubavnika: Iako se uvelike slažem sa Swedenborgom, ja bi radije stavio britvu u djetetove ruke nego njegove teološke rukopise u ruke čovjeka koji nije upoznat sa duhovnim učenjima Azije općenito, a osobito sa Budističkim učenjem; jer, on bi ih mogao prigrliti i, sa velikim brojem članova zajednice 'Nove Crkve', umrijeti u sumnji i očajanju.3

Časopis Philangi Dase i njegova knjiga su odavno bili zaboravljeni, pa ipak on nije bio jedini koji je primjetio sličnosti između Swedenborga i Budizma. Nekoliko godina kasnije je D.T. Suzuki bio upoznat sa Swedenborgom negdje u godinama njegovog rada sa Paul Carusom u Illinoisu (1897-1908).4 Kako je Andrew Bernstein objasnio u svojem predstavljanju za ovu knjigu, Suzukijev interes za Swedenborga je bio osobito snažan u periodu od pet godina (od 1910 do 1915) kada je na Japanski preveo četiri Swedenborgova djela i napisao biografiju i prikaz karijere Švedskog vidovnjaka. Zatim je Suzuki u 1924 izdao članak od devet stranica sugerirajući da se Swedenborgova doktrina o korespondencijama može usporediti sa Shingon doktrinom da su fenomeni aspekti Mahâvairocana Budinog neprestanog učenja. Posljednji odlomak zaključuje: 'Postoji još mnogo toga što bi želio napisati u svezi Swedenborga, ali to ostaje za neki drugi dan.' Na nesreću, taj dan nikad nije došao: Suzukijevi spisi o Swedenborgu su prestali nakon ovog članka, iako je on nastavio pisati još sljedećih pedeset godina, većina njegovih knjiga (čiji sveukupan broj stranica iznosi otprilike 20 000) je bio napisan poslije njegovih srednjih pedesetih godina. Začudo, ovi kasniji Budistički rukopisi sadržavaju samo nekoliko aluzija na Swedenborga, usprkos činjenici da tamo ima primjedbi, a ponekad detaljnih rasprava, o mnogim drugim Zapadnim piscima, uključujući Kršćanske mistike poput Eckharta. Nije jasno zašto se Swedenborg pojavljuje u tako maloj mjeri u ovim mnogim djelima, iako to očigledno nije bilo zahvaljujući nikakvom razilaženju u mišljenjima: sve objavljene Suzukijeve primjedbe na Swedenborga su pozitivne, i on je bio sklon spominjati ga u razgovoru. Prema njegovom privatnom tajniku Mihoko Bekkuu, on bi još u 1950, odgovarajući na pitanje, znao napomenuti, ''Dakle, Swedenborg bi rekao...''5 I kada uzmemo u obzir pravac kojim se razvio Suzukijev život nakon njegovog susreta

53

sa Swedenborgom, zar to ne sugerira da je osobni primjer potonjeg – Swedenborgova samo-k-jednoj-svrsiusmjerena a ipak ponizna posvećenost zadatku zapisivanja njegovih duhovnih iskustava – mogla služiti kao jedan važan model za Suzukija? Ma koliko su Suzukijevi prijevodi mogli biti utjecajni za razvoj Japanskog Swedenborgijanizma, njegov doprinos dijalogu između Budizma i Swedenborga je izgleda, poput Dasinog, bio zaboravljen. Ipak, njihov uvid nije bio izgubljen, jer zaista postoje vrlo duboke sličnosti između onog što Swedenborg piše i onog što naučava Budizam; i danas smo mi dosegli točku kada ih možemo cijeniti u puno većoj mjeri. U posljednjim godinama se dijalog između Budizma i Kršćanstva okrenuo u jedan važan razvoj u suvremenoj religijskoj misli, ipak koliko ja znam ovaj dijalog je previdio Swedenborga. Svrha ovog epiloga je označiti neke od važnijih podudarnosti između Swedenborga i Budizma i razmatrati njihovo značenje za nas. Ove sličnosti su utoliko više zanimljive pošto vjerodostojna Budistička učenja i tekstovi u njegovo vrijeme nisu bili dostupni u Evropi. Swedenborgova stajališta će biti predstavljena tako što ću se uglavnom fokusirati na Nebo i Pakao, njegovo najpoznatije djelo, koje je također i najbolji sažetak njegovih opsežnih rukopisa. Pošto ja želim uputiti na više od jedne Budističke tradicije, moji Budistički navodi će biti više eklektički.

Koncept vlastitog ja (self) Prva sličnost o kojoj ćemo raspravljati je također najosnovnija. Nebo i Pakao predstavlja viziju ljudskog i posmrtnog postojanja koja se oštro suprotstavlja našoj postmodernističkoj sumnji u velike pripovijesti čija je namjera objasniti sve. Ni jedna pripovijest nije ili bi mogla biti veća od Swedenborgove. Ipak, poput Budizma sa njegovom doktrinom o anâtmanu (Sanskrit, 'ne-ja'), njegova vizija je postmoderna utoliko što negira ontološko jastvo. U našem stoljeću su nam psihoanalitički i dekonstruktivni načini razmišljanja pribavili neke lako shvatljive ideje da bi dokučili ono što ostaje protu-intuitivan koncept: mišljenje da naš osjet-samog (sense-of-self) nije sam-očit (self-evident) ili sam-prisutan (self-present) već mentalna konstrukcija. Swedenborg se slaže sa Budizmom da je vlastito ja (self; njegov Latinski izraz je proprium, doslovno, 'ono što pripada čovjekovom ja', i za Swedenborga predstavlja shvaćanje da čovjek razmišlja i želi sam od sebe) iluzija. Prema oboje, osjet-samog (sense-of-self) – osjet da ja jesam neovisno biće čije misli i akcije ja-jesam prouzročio – je bolje shvaćen kao rezultat jedne ekonomije sila. Za Swedenborga su te sile duhovne – to jest, duhovi. Dobri duhovi (anđeli) i loši duhovi (demoni) su uvijek sa nama, i njihov utjecaj obuhvaća puno od onog što mi shvaćamo kao naš mentalni i emocionalni život. Zli duhovi prebivaju u našim opakim osjećajima i tamo se vežu, kao i dobri duhovi u našim dobrim osjećajima (NP 295).7 Iz razloga što se njihov utjecaj usklađuje sa našim vlastitim osjećajima i sklonostima on ulazi u naš način razmišljanja i prihvaćen je. Na ovaj način štetni duhovi pojačavaju naše loše karakterne osobine, a dobri duhovi naše bolje karakterne osobine. Neki duhovi su izvor naše tjeskobe i depresije (NP 299). Čak bolesti (uključujući zubobolju koja je mučila Swedenborga) i smrt mogu biti prouzročeni posredstvom paklenih duhova. Svaki od nas ima slobodnu volju – to jest, naša sposobnost odabira je sačuvana – pošto smo mi balansirani između ova dva kompleksa pozitivnih i negativnih sila. Jednostavna Budistička podudarnost ovakvoj ekonomiji sila je pet skandhi, 'hrpi' ili skupina, čije uzajamno djelovanje, prema Pali Sutrama stvara iluziju o vlastitom ja (self). Međutim, ova određena sličnost može ili ne mora biti vrlo duboka, jer unutar Budističke tradicije (koja, moramo imati na umu, izvire u oralnim učenjima starim preko 2400 godina, stvarajući tekstualnu kaljužu sa kojom se Swedenborgijanci ne trebaju zamarati) nije sasvim jasno na što se svaka skandha odnosi (rûpa, vedanâ, samjnâ, samskâra, i vijnâna mogu biti prevedeni na različite načine) ili kako treba shvatiti njihovo uzajamno djelovanje (one su obično shvaćene ontološki, ali one mogu upućivati na pet različitih etapa u spoznavanju nečeg). Prema tome, nije jasno koliko 'duhovna' je svaka skandha, iako ih najraniji Pali komentari izgleda shvaćaju više neosobno i mehanički kao procese koje je prouzročio nedostatak vlastitog ja (self). Što ostaje važno, međutim, je kako obadvije ja-jesam-dekonstrukcije (deconstructions-of-self) prkose religijskom i filozofskom podneblju njihovog vlastitog vremena negirajući postojanje Kartezijskog tipa duše definirane sa svojom ja-jesam-svijesti (self-consciousness), koja treba biti oslobođena tako da može postati čista svijest. Baš kao što Budizam opovrgava Hindu predodžbu o čistoj duši ili svijesti prekrivenoj sa karmičkim nečistoćama, tako Swedenborg opovrgava Zapadnu tradiciju (koja ide nazad bar do Platona) grešne ili zbunjene psihe koja treba biti očišćena tako da može zasjati u svojoj neokaljanoj slavi. Umjesto toga, svaki pojedinac je vlastiti najunutarniji osjećaj ili vladajuća ljubav (NP 58). Na mjesto takve prastare ja-jesam-svijesti, Swedenborg naglašava da ja jesam ono što volim. Što činimo, motivirano takvom ljubavlju, se nama čini nezavisno. Religijski zadatak nije otkriti što prebiva iza ove ljubavi – neke čiste svijesti koja navodno vrši djelo ljubavi – već sebe transformirati mijenjajući svoju vladajuću ljubav (iz ljubavi prema sebi u ljubav prema Bogu i bližnjem).

54

Možda ovo razumijevanje našeg mentalnog života postaje značajnije ako Swedenborgovu doktrinu dovedemo u vezu sa dva temeljna Mahâyâna Budistička učenja: negiranje dvojnosti između subjekta i objekta i negiranje dvojnosti između uma i tijela. Obadva su duboko rezonantni sa važnim Swedenborgovim tvrdnjama. Negiranje subjekt-objekt nedvojnosti se pronalazi u mnogim Mahâyâna kanonskim tekstovima i komentarima. Kako se Japanski Zen učitelj Dôgen izrazio, 'Shvatio sam da um nije različit od planinâ i rijekâ i velike široke zemlje, sunca i mjeseca i zvijezda.'8 Ako unutra nema vlastitog ja (self), također nema smisla pričati o svijetu kao da je 'izvan' čovjekova uma. Sve postaje 'moj' um. Ja mislim kako ovo osvjetljava Swedenborgovu tvrdnju koju je inače teško razumjeti: Swedenborg piše da se božanski upliv ne doživljava kao da dolazi iz unutrašnjosti; radije on dolazi kroz čelo u naše unutrašnjosti: 'Upliv Gospodina Osobno u čovjeka je u njegovo čelo, i od tamo u cijelo lice' (NP 251).9 Ako ja ovo dobro razumijem, implikacija je uistinu Budistička: ne da mi moramo spoznati Boga unutra (kao u toliko puno Kršćanskog misticizma), već da je osjećaj unutra odvojen od svijeta samo-obmana koju treba prevazići. Na koji način se ova samo-obmana prevazilazi? Dôgen također osigurava jezgrovito objašnjenje Budističkog pristupa: Studirati budin put je studirati sebe (self). Studirati sebe je zaboraviti sebe. Zaboraviti sebe je biti aktualiziran pomoću mnoštva stvari. Kada su aktualizirani pomoću mnoštva stvari, vaše tijelo i um isto kao i tijela i umovi drugih otpadaju. Ni trag spoznaje ne preostaje, i ovo ni-trag(a) se nastavlja beskrajno.10

Pošto nikad nije bilo vlastitog ja (self), jedino iluzija o vlastitom ja (self), suština Budističkog puta nije eliminirati vlastito ja (self) već zaboraviti na sebe-samog (one-self), što se postiže tako da se postane toliko apsorbiran u vlastitu vježbu meditacije da čovjek postane ta vježba. Kada moj osjet-samog (sense-of-self) ispari, ja spoznajem kako ja jesam svijet. Umjesto postizavanja besmrtnosti, spoznajem kako ja ne mogu umrijeti pošto nikad nisam bio rođen. A kako se samo-obmana prevladava prema Swedenborgu. Duhovni Dnevnik, u kojem je on najprije opisao svoja vlastita iskustva u posmrtnom svijetu, bilježi nekoliko razgovora sa duhovima koji nisu razumjeli da 'mi trebamo proći kroz proces uništenja, ili postati ništa', na što je Swedenborg odgovorio da je 'to bilo ono za čime sam žudio, naime, postati apsolutno ništa, jer onda bi ja po prvi puta počeo biti nešto': Oni su kasnije bili podučeni da se pod 'ništa' mislilo da čovjek treba izgubiti sve što je bilo njegovo vlastito, to jest, svoje požude, i stoga svoje nepravednosti, ... i da oni nikad ne bi mogli biti nešto sve dok oni nisu izgubili ono što je bilo njihovo, i da bi u onoj mjeri u kojoj su doživjeli taj gubitak, ili bili reducirani na ništa, oni počeli biti nešto, i da bi onda oni imali štogod požele ili pomisle... (Duhovni Dnevnik – 2043-4)11

Put je za Swedenborga, u istoj mjeri kao i za Budizam, osloboditi se od sebe-samog (letting-go of one's-self). Transformiranjem promatranih objekata u manifestacije nedvojnog uma, ne samo tako zvani materijalni svijet već događaji 'moje' mentalne aktivnosti postaju više 'oživljeni', to jest, oni stiču više vlastitog života, neovisni o tome da ih ja zamislim. Swedenborg kaže nešto jako slično: One stvari od mudrosti i ljubavi koje se nazivaju mislima, percepcijama, i osjećajima, su supstance i forme... Osjećaji, percepcije i misli tamo (u mozgu) nisu isparenja već su svi u stvari i zaista subjekti, koji ne emitiraju ništa od njih samih, već samo prolaze kroz promjene sukladno sa bilo čime što utječe prema i djeluje na njih. (BLM 42)12

Onda percepcije, misli i osjećaji nisu ono što 'ja' činim; preciznije je to okrenuti i reći da je moj osjet-samog (sense-of-self) funkcija onog što oni čine. Na ovaj način se Swedenborgovo razumijevanje našeg mentalnog života slaže sa njegovim razumijevanjem o tome kako upliv funkcionira, i onaj od Gospodina (obično posredstvom anđela) i onaj od zlih duhova. Ova nedvojnost subjekta i objekta također ima vrlo duboke posljedice za naše iskustvo dvojnosti između uma i tijela. Toliko puno filozofije dvadesetog stoljeća se odnosilo na dekonstruiranje takvih dvojnosti poput umatijela i uma-materije, na koje se sada gleda kao na problematične i otuđujuće, da je nužno prisjetiti se kako je Swedenborg pisao u osamnaestom stoljeću kada je bilo manje jasno da je postojao ikakav problem ili kakvih alternativa bi moglo biti. Swedenborgovo stajalište o njihovom odnosu je, prema tome, utoliko više efektno. U posmrtnom svijetu je tijelo svakog duha vanjska forma ljubavi toga duha, i vrlo precizno korespondira sa unutrašnjom formom njegove duše ili uma (npr. NP 363). Sa čovjekova lica, osobito, zrače i vidljivi su svi viši unutrašnji osjećaji, pošto su lica prava vanjska forma ovih osjećaja (NP 47). Iz razgovora, također, mudriji anđeli znaju cijelo stanje druge osobe (NP 236). Nakon smrti, anđeli pažljivo ispitaju čovjekovo tijelo, počevši sa licem, onda prste, i tako dalje, pošto su pojedinosti čovjekovih misli i namjera zapisani također na cijelom

55

tijelu (NP 463). Novi duh je kasnije 'opustošen' pošto vanjski i unutrašnji elementi moraju korespondirati i djelovati kao jedno (NP 498, 503). Rezultat je da um i tijelo duha korespondiraju tako potpuno da više nije moguće razlučiti među njima. Ovo je temelj tog potpunog bračnog sjedinjenja doživljenog najpotpunije u posmrtnom svijetu i ponekad čak u ovom životu, jer oboje, duša i um, iako izgleda da su u glavi, su 'u stvari u cijelom tijelu' (BLj 178).13 Činjenica da se takvo sjedinjenje može također dogoditi u ovom svijetu nas podsjeća da ne povlačimo previše čvrstu liniju između svijeta koji će doći i ovog svijeta. Bioenergetske terapije poput rolfinga (vrsta bolne masaže uz pomoć koje se oslobađa stres i napetost u mišićima. primj. prev.) potvrđuju da tijelo nije samo sredstvo uma, jer zadržava sjećanja prošlih trauma koja se mogu stimulirati masažom.

Ljubav prema sebi Ljubav prema sebi, koja zatvara naše najunutarnije dijelove za božanski upliv (NP 272), je problem kojeg treba prevazići. Uz podršku svoje racionalnosti, čovjek je onečistio izlaz duhovnog svijeta unutar sebe 'kroz razuzdan život. Zato on mora biti rođen u potpunom neznanju i od tamo biti vođen nazad na nebeski put božanskim sredstvima' (NP 108). Nužda postajanja neukim sugerira Budističkoj nalik kritiku konceptualizacije, koju i Swedenborg također daje: (sa)znanja, pošto su vanjske istine, nas po sebi ne spašavaju, ali put tih (sa)znanja nas mijenja (NP 517). Nevinost je esse svega dobroga, i sve je dobro do one mjere u kojoj sadrži nevinost (NP 281). Za Budistu ovo zvuči kao tathatâ, 'takovost' (just-it!-ness) koja opisuje sebe-ne-svjestan put kojeg živi prosvjetljena osoba. Odustaviši od ljubavi prema sebi, i oslobodivši se od sebe-samog, mi ne postižemo neku drugu stvarnost već shvaćamo pravu prirodu ove, što je sve što nam treba. Zato suština Zena može biti 'sjeći drva i nositi vodu'. Važnost ovog se teško može pre-naglasiti pošto je ovo način kako obje tradicije riješavaju problem života. Biti duhovan nije ništa drugo nego biti otvoren, i prema tome sjedinjen sa, cjelinom: to jest, prihvatiti vlastitu poziciju i otuda manifestirati cjelinu, nasuprot ljubavi prema sebi (Swedenborg) i obmani odvojenog jastva (Budizam). Suštinska točka je da ovo nije nešto što se može dogoditi samo nakon što umremo. Mi smo u raju upravo sada i naše unutrašnjosti su otvorene, prema Swedenborgu, i nirvânu treba postići sada i ovdje, prema Sâkyamuni Budi. U stvari, nirvâna nije ništa drugo nego istinska priroda samsare, prema Mahâyana tradiciji. Jedna verzija ovoga je da su strasti, baš kakve jesu, mudrost i prosvjetljenje. Ovo stoji u kontradikciji sa više ortodoksnim stajalištem ranijeg Pali Budizma, koji žudnju razumije kao izvor naše duhkha (patnje, nezadovoljstva): ali Mâhâyana stajalište je da naše žudnje mogu biti preobražene u ne-sebične užitke. Swedenborgov stav prema užicima u životu daje istu kritiku ranijih asketskih verzija Kršćanstva koje negiraju život: Nikome nipošto nije zabranjeno uživati užitke tijela i osjetilnih stvari; ... jer ovi su krajnji ili tjelesni osjećaji iz unutrašnjih osjećaja. Unutrašnji osjećaji, koji su živi, svi izvlače svoj užitak iz dobra i istine; i dobro i istina izvlače svoj užitak iz dobročinstva i vjere, i onda iz Gospodina, stoga iz samog Života; i prema tome osjećaji i užici koji su odatle su živi. (NT 995)14

Ovo ne znači da je duhovni život epikurejsko posvećivanje 'višim' užicima, jer postoji drugi aspekt tathatâaktivnosti kojeg naglašavaju i Swedenborg i Budizam: da je, kako Swedenborg kaže, Gospodinovo kraljevstvo kraljevstvo 'primjena koje su svrhe' – to jest, ciljeva koji su funkcije; Boga se ne obožava tako što se ide u crkvu već tako što se živi život ljubavi, dobročinstva i vjere (NP 112, 221). 'Ljudi koji vole činiti dobro za druge, ne zbog njih samih već zbog dobra, su oni koji ljube bližnjeg; jer dobro jest bližnji' (NP 64). Usporedi sa ovim Budističku poslovicu da u početku čovjek čini dobra djela zbog bližnjeg; kasnije (kada je shvatio da bližnji također nema vlastitog ja) čovjek čini dobro zbog Dharme ('Višeg Zakona' prirodè stvari kako se podučava u Budizmu); ali naposlijetku čovjek čini dobro bez ikakva razloga, što je u Swedenborgovim terminima ostvariti najvišu nevinost. Za Budizam je takav život najbolje ilustriran bodhisattvom koji je, pošto je ne-zaokupljensamim-sobom, posvećen beskrajnom djelu univerzalnog spasenja. Bodhisattva je tako sebe-ne-svjestan da kada on ili ona daje nešto nekome, to je bez svjesnosti da daje, da postoji netko drugi tko prima, ili čak da postoji dar koji je darovan. Takva velikodušnost je naglašena kao prva i najvažnija (pošto se kaže da uključuje sve druge) od prajnâ-pâramitâs, 'viših savršenstava' razvijenih od strane onih koji slijede put bodhisattve. Ovo ispravlja 'duhovni materijalizam' koji je sastavni dio popularnijeg Budističkog stava prema vršenju dobrih djela, koji je brine o akumuliranju dobre karme. Za Swedenborga također, oni koji su vođeni od strane Gospodina o ničemu ne misle manje nego o zasluzi koju njihovo dobro može nagomilati (NT 6392). Njegov izvještaj o ovome bi se sasvim ugodno mogao smjestiti u Mahâyâna sveta pismena:

56

Kada jedan anđeo [ili bodhisattva!] čini dobro nekome on mu također komunicira svoje vlastito dobro, zadovoljstvo, i blaženstvo; i to sa osjećajem da bi drugome dao sve, i zadržao ništa. Kada je on u takvoj komunikaciji dobro utječe u njega sa puno većim zadovoljenjem i blaženstvom nego što daje, i to neprestano sa porastom. Ali čim uđe misao kako će on komunicirati svoje vlastito sa namjerom da bi mogao podržavati taj upliv zadovoljstva i blaženstva u sebe, upliv se rasipa; a još više ako se pojavi bilo kakva misao o naknadi od onog kome on komunicira dobro. (NT 6478)

Za razliku od onih koji su se povukli iz svijeta da bi živjeli usamljenički i posvećeni život, 'anđeoski život je sretan zbog njegove blaženosti i sačinjen je od vršenja dobrih djela koja su djela dobročinstva' (NP 535). Obje tradicije negiraju da je spasenje postignuto uz pomoć vršenja obreda, ili samo vjerom, ili samo djelima, ili čak uz pomoć mističnih iskustava. Biti duhovan je živjeti određenu vrstu života, u kojem je ljubav prema sebi zamijenjena nesebičnom ljubavlju. Sa ciljem da bi bili sposobni živjeti na ovaj način, mi se moramo preporoditi, što za Swedenborga uključuje otvaranje naših unutrašnjosti koje izgleda jako slično prosvjetljenju ili parâvrtti, 'okretanju', Budističkog oslobođenja. Porijeklo zla je da je 'čovjek sebe okrenuo prema natrag, daleko od Gospodina, i naokolo prema sebi' (BLj 444); mi se moramo 'ponovno okrenuti nazad' daleko od sebe i prema Gospodinu. Ovo okretanje oslobađa Gospodinov upliv i omogućava mu utjecanje u nas. Ovaj upliv je sam život. Mi nemamo našeg drugog vlastitog života, pošto smo primatelji ovog božanskog života. Pitanje je u kojoj mjeri smo mi otvoreni za ovaj upliv. Zavisno o mojoj vladajućoj ljubavi, ovaj upliv je ugušen i ograničen (pomoću ljubavi prema sebi) ili teče poput fontane (u ljubav prema Bogu i bližnjemu). Ovo ukazuje na rješenje vječnog religijskog problema: odnos između osobnog napora i nadnaravne milosti. Ova napetost se ponovo pojavljuje u raspravi između Augustina i Pelagijusa; u Hindu Visistadvaita raspravi o 'mačjem spasenju' (majka mačka nosi svoje mačiće) naspram 'majmunskog spasenja' (beba majmun se mora objesiti o vrat svoje majke); i u problemu Japanskog Budizma o odnosu između tariki, 'napora drugog' (sebe potpuno prepustiti milosti Bude), i jiriki, 'vlastitog napora' (da bi se oslobodio od čovjeka se zahtjeva njegov vlastiti napor). Sve što 'ja' mogu učiniti je sebe otvoriti duhovnom uplivu tako što ću ego maknuti sa puta, to jest, odustati od sebe, ubrzo nakon čega me ovaj upliv iz nužnosti ispunjava, baš kao što sunce sija kada se rasprše oblaci. Ali ovo odustajanje je rijetko lagano: utoliko što je vlastito ja problem, to nije nešto što vlastito ja može učiniti. U Zenu, na primjer, odustajanje nije podložno mojem htjenju; za vrijeme zazena, ja učim kako 'zaboraviti na sebe' indirektno, koncentrirajući se i postajući jedno sa mojom vježbom meditacije.15

Identifikacija Božanstva Iako je tema komplicirana, ja mislim da Swedenborgova predodžba o Božanstvu izbjegava ekstreme osobnog i neosobnog Apsoluta na isti način kako to čini Mahâyâna Budizam. Dilema je da potpuno neosobno Božanstvo, kakvog pronalazimo u određenim vrstama Vedante, mora biti indiferentno na našu situaciju; dok više osoban Bog, shvaćen na način kako ima volju i želje slične našima, može odabrati neke ljude (ili neke narode) za posebnu sudbinu – možda bez da oni čine išta posebno da bi to zaslužili (npr. predodređenje). Ipak postoji druga alternativa, ako Bog nije različit od nas, ako je on, u stvari, životodajna sila u svemu: naše biće, kako bi se Swedenborg mogao izraziti, ili nedostatak našeg bića, kako se Mahâyâna može izraziti – ili obadvoje, kako se Kršćanski mistik iz trinaestog stoljeća Meister Eckhart izrazio, pošto su oba opisa načini da bi se komuniciralo isto (sa)znanje, da nema dualizma između Boga i nas. Tako se Eckhart može igrati sa dvostrukim izrazima 'Biće' i 'Nebiće' mirno preokrećući njihovo značenje. Ponekad on ukazuje na biće stvorenja i opisuje Boga kao ništa, bez najmanje mrve postojanja. Nekad pak Eckhart suprotstavlja 'ništavnost' svih stvorenja sa bićem Boga, u kojem slučaju nije da Bog ima biće, ili čak da je Bog biće, već da je biće Bog (esse est deus). Ako je Bog život ili biće u svemu, onda je isto tako istinito reći da ništa nema ikakvog vlastitog bića. Da li je ovo isto tako adekvatno objašnjenje sûnyate (praznosti) bića, prema Mahâyâni, i prirode Gospodina za Swedenborga? Priroda Boga i uloga Krista su za Swedenborga dva teška pitanja koja nisu u potpunosti raspravljana u Nebu i Paklu; i čak kada mi uzmemo u obzir druge rukopise koji se potpunije bave ovim stvarima – posebice Božansku Ljubav i Mudrost i Nebeske Tajne – ja ne pronalazim kako je ono što on piše sasvim jasno ili zadovoljavajuće. Čudno, međutim, postoji nešto od slične dvosmislenosti unutar Budističke tradicije. Pogledajmo ova dva pitanja odvojeno. Za Swedenborga, Bog je sam život, kojeg su anđeli i ljudi primatelji. Ova božanska suština se manifestira kao ljubav i mudrost, koji su neodvojivi na isti način kao i sunčeva toplina i svjetlo – jedna inspirana usporedba ili radije korespondencija kojom se Swedenborg puno koristi, pošto se na nebu Bog pojavljuje kao (ali On sam nije) sunce (NP 116-140). Kada, međutim, mi istražimo prirodu Boga kakav je u sebi, odvojeno od svih umetnutih stvari i aktivnosti umetanja, ono što Swedenborg piše manje pomaže. On opetovano naglašava da je Bog čovjek,

57

ili čovječan (human). Za ovo su dana tri glavna razloga: ljudska bića, poput anđela i duhova, svoju formu dobijaju od Boga, 'ne postoji razlika forme što se tiče, već što se tiče suštine' (AOb 1124; BLM 11);16 nebo je u formi čovjeka, i u cjelini i u djelovima (NP 59-72); i ljudska bića Boga trebaju zamisliti kao čovjeka, jer nije moguće misliti o nečemu, voljeti, i biti sjedinjen sa nečime neodređenim i prema tome neshvatljivim (npr. NP 3; IKR 787; NT 8705, 7211, 9354). Što izgleda značajno je da ni jedan od ovih razloga nedvojbeno ne implicira teizam kako je taj izraz obično shvaćen. Prva dva ne zahtjevaju da Bog ima vlastito postojanje odvojeno od njegovog svemira (općenito) i od onih bića koja doživljavaju njegov upliv (pojedinačno); oni impliciraju nešto važno o formi koju mi i svemir iz nužnosti utjelovljujemo kao primatelji upliva, ipak ništa o samoj-formi-u-sebi izvora tog upliva. Treći razlog, jedini koji nudi argument radije nego tvrdnju, je puno teže procijeniti pošto se pojavljuje u nekoliko različitih verzija; on, međutim, načelno adresira ono 'što trebamo činiti' radije nego 'o čemu se tu radi'. Swedenborg je jasno zabrinut u svezi opasnosti zamišljanja Boga na krivi način, utoliko što nas to može zavesti na krivu stranu. Oni koji vjeruju u nevidljivo Božanstvo zvano Stvarnost Svemira, izvor svega što postoji, završe ne vjerujući u nikakvo božanstvo, pošto takvo Božanstvo 'nije prikladan predmet razmišljanja' (NP 3); oni koji priznaju što je neshvatljivo 'klize u svojim mislima u prirodu, i prema tome ne vjeruju u nikakvog Boga' (NT 9354). Ipak, nitko na nebu 'ne može imati ikakvu ideju o Božanstvu kakvo je ono u sebi... Jer anđeli su konačni i što je konačno ne može zamisliti beskonačno. Na nebu, prema tome, ako nemaju ideju o Bogu u ljudskom obliku, oni ne bi imali nikakvu ideju, ili bi imali nedoličnu' (AC 7211). Da zbrojimo: Budući da je Bog beskonačan, sve naše ideje o njemu moraju promašiti cilj, ali budući da nama treba ideja o njemu, najbolja predodžba je ona o čovjeku. Za Budistu, ovo je podsjećanje na stari argument iz devetnaestog stoljeća da, pošto religija mora imati Boga, Budizam ne može biti religija. Pitanje koje se ovdje nameće: da li je moguće imati religiju (poput Budizma) koja kritizira sve ideje o Božanstvu, uključujući predodžbu o Bogu kao ljudskom biću, a ipak i dalje funkcionira kao religija pošto njezine duhovne vježbe ipak promoviraju božanski upliv? Utoliko koliko je Swedenborgovo suštinsko učenje da Gospodinova ljubav i mudrost utječu u sve, onda sasvim jasno ni jedno biće ne postoji odvojeno od Boga, i činjenica da je Bog čovječan (human) ne ukazuje nužno da Bog postoji kao čovjeko-lik odvojeno od bića. Ali ovim se može ići još jedan korak dalje. Ako zaključujemo iz Swedenborgove najomiljenije usporedbe – Bog kao bezoblično, zračeće sunce – Gospodin može biti shvaćen kao potencijalnost koja ostvaruje formu samo u njegovom stvaranju. Iz te perspektive, Bog treba nas da bi postao potpuno stvaran, i pojedinačno (kako se otvaramo za ovaj upliv) i kolektivno (kako njegovo nebo raste i grana se). Ako je ovo razumijevanje prihvatljivo (a možda ne bi bilo samom Swedenborgu),17 u skladu je sa većinom Budizma i može čak pomoći u razjašnjavanju nekih aspekata Budističkog učenja. Ključan za Mahâyânu je koncept sûnyate što se obično prevodi kao 'praznost'. Za Nâgârjunu, najvažnijeg Mahâyâna filozofa, da su stvari sûnya je skraćeni način za izraziti kako nijedna stvar nema ikakvo vlastito biće ili vlastito prisustvo. U sažetku Sutre Srca, čuveni sažetak prajnâpâramitâ svetih pisama, bodhisattva Avalokitesvara shvaća da je 'forma sûnyatâ i da je sûnyatâ forma; forma nije ništa drugo nego sûnyatâ i sûnyatâ nije ništa drugo nego forma.' Na nesreću, uobičajeni Engleski prijevod (emptiness) 'praznost' ne prenosi puno skriveno značenje originala, jer Sanskritski korijen sû doslovno znači 'ispunjen', ne samo kao ispunjeni balon već također kao trudna žena ispunjena sa mogućnostima. Prema Nâgârjuni, samo zbog toga što su stvari sûnya je ikakva promjena, uključujući i duhovni razvoj, moguća. Sûnyatâ, dakle, priziva tumačenje kao bezoblični duhovni potencijal koji je doslovno ni-jedna stvar u sebi a ipak funkcionira kao 'prazna suština' koja svemu daje život i omogućava biti to što jeste. Takav upliv je doživljen kao 'prazan' iz dva razloga: sam po/u sebi nema odeđenu formu, i utoliko što ja jesam to, ja to ne mogu znati. Ovo je u skladu sa Swedenborgovim razumijevanjem Gospodina koji čini život u svakome od nas, topline i svjetla koji utječu u nas do one mjere do koje smo mi prijemčivi za njih. Na Budističkoj strani, ovo također pomaže izbjeći nihilistička tumačenja sûnyate koja tako ponekad priziva radije previše negativan izraz. Sâkyamuni Buda, povijesni osnivač Budizma koji je živio oko pet stotina godina prije Krista, nije potsticao svoje učenike da se sjedine sa Bogom ili dožive njegov upliv. Umjesto toga, on ih je naučavao da slijede njegove vlastite korake vršeći iste vrste duhovnih vježbi sa ciljem da bi postignuli istu nirvânu. Međutim, ova razlika je manje problematična nego može izgledati. Jer u jednu ruku, priroda nirvâne je notorno zamračena, pošto je Buda odbio reći puno o njoj osim da je kraj patnje i žudnje; oni koji žele doznati što je nirvâna moraju je sami ostvariti. Kao dodatak ovome, komparativna studija religija nas je dovela do uvida kojeg je danas teško negirati ali bi u Swedenborgovo vrijeme imao malo smisla: da jako slična iskustva, prema tradiciji sa kojom je čovjek upoznat, mogu biti predmetom različitih i nespojivih objašnjenja. U Sâkyamunijevo vrijeme popularna Indijska religija je bila politeistička, što znači da on nije naučavao u kontekstu apsolutnog Boga koji nadilazi ili utjelovljuje sve druge bogove; niti je on izgleda bio upoznat sa Upanishadskim konceptom neosobnog

58

Brahme, drugog alternativnog bića razvijenog od strane drugih mudraca otprilike u isto vrijeme. Stoga teško da je iznenađujuće da Sâkyamuni nije komunicirao svoj vlastiti duhovni uvid – upliv ljubavi i mudrosti koji je razložio njegov vlastiti ego – koristeći ili jedan ili drugi izraz već je umjesto toga formirao svoje vlastite religijske kategorije (ne-ja, nirvâna, itd.), za razliku od Swedenborga, koji je prirodno shvatio svoje vlastito iskustvo u terminima razvijene Kršćanske tradicije unutar koje je odrastao, koja je centrirana na ideju o apsolutnom Gospodinu. Kasnije, i u različitim socijalnim kontekstima, teističke koncepcije jesu postale važne u popularnom Budizmu, takve kakve je Amida Buda služio u više posvećenim sektama Budizma. Ove posvećeničke škole – koje, kako je Swedenborg primjetio, potražuju da mi o Božanstvu mislimo kao o ljudskom biću – su bez ikakve sumnje bile više važne za više Budista nego dijalektika Budističkih filozofa poput Nâgârjune. Na tim putevima Kršćanski teizam kako Swedenborg objašnjava – Gospodin kao naš život, zahvaljujući uplivu ljubavi i mudrosti – postaje više kompatibilan sa sûnyatom Budine prirode kako su je mnogi Budisti razumjeli. Osim jedinstvene uloge Krista za Swedenborga. Ovdje također, međutim, meni izgleda da njegovo razumijevanje nije neproblematično. Gledani kao cjelina, Swedenborgovi spisi sadržavaju tenziju između dvije različite pozicije koje nikad nisu postale sasvim kompatibilne. Na više ortodoksnoj strani, on brani jedinstvenost Krista kao Bogo-Čovjeka i važnost njegovog prihvaćanja za našeg spasitelja. Na drugoj, više ekumenskoj strani, njegovo naglašavanje upliva ljubavi i mudrosti ga vodi do toga da reducira spasilačku ulogu Krista u toj mjeri da on može biti prekoncipiran bez puno poteškoće u jednog avatâra među mnogima, stajalište prilično kompatibilno sa Budizmom. Pri svemu tom, nema sumnje da Swedenborg razumije povijesnog Krista kao jedinstvenog i Kršćansku crkvu kao posebnu. Prije Kristovog dolaska, Gospodinov utjecaj je bio posredovan kroz anđeoska nebesa, ipak od vremena kad je Bog postao čovjekom, on je bio neposredan. Od tada je Kršćanska crkva formirala srce ljudske rase na zemlji i na nebu također. Kršćani sačinjavaju grudi Velikog Nebeskog Čovjeka, centar u kojem pravcu svi ostali gledaju. Nije nužno da svi ili većina prihvate Kršćanstvo, ali je jako važno da neki ljudi to učine, 'jer od tamo je svjetlo onima koji su izvan Crkve i nemaju Riječ' (BLM 233; NT 637; BP 256).18 Ipak tko je u Gospodinovoj duhovnoj crkvi? Ona se proteže cijelom zemaljskom kuglom. Jer ona nije ograničena na one koji imaju Riječ, i iz ove su primili znanje o Gospodinu, i neke istine vjere; već je također sa onima koji nemaju Riječ, i prema tome nemaju nikakvo znanje o Gospodinu, i posljedično ne znaju za ikakve istine vjere (jer sve istine vjere se odnose na Gospodina); to jest, sa Poganima udaljenima od crkve... A iako nemaju znanje o Gospodinu dok su u svijetu, ipak oni u sebi imaju obožavanje i latentnu spoznaju o Njemu, kada su u dobru; jer u dobru je Gospodin prisutan. (NT 3263; kurziv je moj)

Za vrijeme svojih posjeta paklu Swedenborg je susreo Crkvene odličnike obrazovane u Kršćanskoj Riječi, 'ali u pokvarenostima što se tiče života,' dok je na nebu on sreo i Kršćane i Pogane 'koji su u neistinama' ali su 'ipak bili u dobru što se tiče života' (NT 9192). Kada smo regenerirani, mi se možemo boriti protiv neistina 'čak i iz istine koja nije prava samo ako je ona takve prirode da ikakvim sredstvima može biti sjedinjena sa dobrom; a sa dobrom je sjedinjena posredstvom nevinosti, jer nevinost je sredstvo sjedinjenja' (NT 6765). Iz ovakvih odlomaka – a ima ih puno – teško je zaključiti da je nužno ili čak važno biti Kršćaninom. Smisao nije jednostavno da je čovjek spašen tako što živi dobar život, već da čovjek živi dobar život zato što je postao prijemčiv za upliv božanske ljubavi i mudrosti. I do mjere u kojoj je ovaj upliv 'nevin', nije jasno zašto bi trebalo biti nužno vjerovati u ijednu određenu doktrinu. Ako prihvatimo ovu važnu ekumensku nit unutar Swedenborgovih rukopisa, nit koja je u Budizmu bila još važnija, onda nema potrebe za ikoga da bude Kršćanin ili Swedenborgijanac ili Budist, osim u onoj mjeri u kojoj nam ta učenja i zajednice pomažu okrenuti se od ljubavi prema sebi i otvoriti za upliv ne-sebične ljubavi i mudrosti. Zašto se Bog manifestirao na zemlji kao čovjek? Unutrašnjosti ljudskih bića su pod vlašću ili duhova iz pakla ili anđela sa neba; kada je u toku vremena pakleni utjecaj postao snažniji i 'nije bilo više ni vjere niti dobročinstva', Božji dolazak je bio nužan da bi ponovno uspostavio red i iskupio čovjeka (NT 152). Ovo može biti dobar razlog za pojavu spasitelja, ali je loš argument za jedinstvenost Krista kao spasitelja. U stvari, to je isti razlog koji je u Bhagavad-Gîti dan za periodično pojavljivanje Budâ (onaj ispred Sâkyamunija je bio Dîpamkara; sljedeći će biti Maitreya).19

59

Duhovna međuovisnost U prethodnoj sekciji, sûnyatâ 'praznost' Mahâyâna Budizma je bila objašnjena kao bezoblični duhovni potencijal koji svemu daje život, jedno razumijevanje za kojeg sam ja dokazivao kako je u skladu sa Swedenborgovim konceptom Božjeg upliva u svakog od nas. Ovaj pristup sûnyati je bio posebice važan kao put za razumijevanje dharmakâye ('Tijela istine'), najviše stvarnosti prema Mahâyâna učenjima, kako ćemo uskoro vidjeti kada se okrenemo Tibetanskoj knjizi mrtvih. Međutim, ovo nije bilo jedino razumijevanje sûnyate u Budizmu, i upitno je da li bi ono bilo prihvatljivo samom Nagarjuni, koji se sporio za sûnyatu stvari ne upućujući na upliv već demonstrirajući međuovisnost (stvari su sûnya pošto nemaju vlastitog postojanja, kako su ovisne o mnogim drugim fenomenima). Ovaj naglasak na međuovisnost je postao suštinsko Mahâyâna učenje – u stvari, suštinsko učenje Hua-yena, Kineske škole Budizma koja opisuje ovaj odnos koristeći metaforu Indrine Mreže: Daleko u nebeskom prebivalištu velikog boga Indre, postoji prekrasna mreža koja se beskrajno proteže u svim pravcima... U svakom 'oku' mreže nalazi se jedan svjetlucajući dragulj, a pošto je sama mreža beskonačna u svim pravcima, dragulji su beskonačni u broju... Na njihovoj izglađenoj površini reflektiraju se svi drugi dragulji u mreži, bekonačni u broju. I ne samo to, već svaki od dragulja reflektiran u ovom jednom dragulju također reflektira sve druge dragulje, tako se odvija jedan beskonačan proces reflektiranja.20

Indrina Mreža 'tako simbolizira svemir u kojem postoji jedan beskrajno ponavljan međuodnos među svim članovima svemira.'21 Svaki dragulj nije ništa drugo nego funkcija odnosa među svima ostalima, i isto tako se može reći da sadržava sve druge u sebi. Sve je jedno i jedno je sve: cijeli svijet je sadržan u svakoj stvari, i svaka stvar nije ništa drugo nego manifestacija cijelog svijeta. Ima li u Swedenborgu išta usporedivo? Sličnost je teško propustiti. Sva nebeska carstva sačinjavaju cjelinu (NP 59-67) – u stvari, Velikog Nebeskog Čovjeka – kao i pakao (NP 553); u tom Velikom Nebeskom Čovjeku koji je nebo, mala djeca, na primjer, formiraju predio očiju (NP 333). Svaka od nebeskih zajednica je također pojedinačna osoba (NP 68-72), i obrnuto, svaki anđeo je nebo u najmanjoj formi (NP 53); isti odnos izgleda da vrijedi za paklove i demone u njima.22 Za Budizam, međutim, postoji potencijalni problem sa ovom drugom predodžbom o međuovisnosti, koja može razumjeti svijet kao samo mehanički odnos između materijalnih sila, nešto što jasno nije što Mâdhyamika i Huayen žele opisati. Shvaćajući sûnyatu kao upliv zaobilazi ovo. Mi završavamo sa dva različita tipa ovisnosti: ovisnost samo-ne-opstojećih stvari o uplivu duhovnog potencijala koji im daje biće/život, i organska ili 'ekološka' međuovisnost svake takve stvari o funkcioniranju svih drugih stvari. Što izgleda značajno je da oba tipa ovisnosti jesu važni i Mahâyâni i Swedenborgu. Međuprožimanje jedne sa svima i svih sa jednom u Swedenborgovom posmrtnom životu pretpostavlja božanski upliv koji prožima sva carstva, uključujući pakao gdje je izopačen u samo-ljubav. U Budizmu su ova dva tumačenja sûnyate često bila međusobno antagonistična, ali Swedenborgova vizija nas podsjeća da ona ne moraju isključivati jedno drugo. Ova ovisnost/međuovisnost mora biti shvaćena dinamički. Poput Budizma u njegovom počinjanju, Swedenborg naglašava proces (u Budizmu anitya, nepostojanost) nad supstancom (svabhâva, samo-postojanje): postojanost je neprestano pojavljivanje (NP 106), a trajanje neprestano proizlaženje (NP 9). Ovo je istinito čak za Swedenborgijansku regeneraciju i Budističko prosvjetljenje. Regenerirani se neprestano ponovno rađaju kroz život i također u posmrtnom životu; nebo kako raste postaje sve više i više Veliki Nebeski Čovjek. Većina Budističkih škola naglašava potrebu za neprestanom vježbom, čak i za duboko prosvjetljene, i podstrek za beskrajnim produbljivanjem vlastite prakse je znak istinske spoznaje. U Budizmu postoji izreka da je čak i Sâkyamuni Buda došao samo do pola puta.

Posljedice zla Možda najasnija paralela od svih je sa Swedenborgovim izvješćem o zlu i njegovoj kazni, koja je u duhu toliko Budistička da bi se mogla koristiti za tumačenje Budističkih doktrina o karmi i samskâri; opet, Swedenborgovo objašnjenje možda pomaže razjasniti Budističku perspektivu. Poput Sâkyamuni Bude i, u toj stvari, samog Krista, Swedenborg naglašava namjeru (npr. NP 508). Na ovaj način zlo postaje vezano uz svoju vlastitu kaznu: Svako zlo nosi sa sobom svoju vlastitu kaznu, ovo dvoje čine jedno; prema tome tko god je u zlu je također u kazni zla. A ipak nitko u drugom svijetu ne trpi kaznu za zla koja je učinio u ovom svijetu, već jedino za zla koja on tada čini;

60

iako to izlazi na isto i to je ista stvar ako se kaže da ljudi trpe kaznu za njihova zla koja su počinili u svijetu ili da trpe kaznu za zla koja počinjavaju u drugom životu, pošto se svatko nakon smrti vraća u svoj vlastiti život a tako i u slična zla; i čovjek nastavlja na isti način kakav je bio u životu tijela... Ali dobri duhovi, iako su činili zlo u svijetu, nisu nikad kažnjeni, pošto se njihova zla ne vraćaju. (NP 509) Gospodin nikome ne čini zlo.

(NP 550)

Zlo nosi svoju vlastitu kaznu, time pakao, dobro svoju vlastitu nagradu, time nebo. (NT 9033)

To je, zapravo, sofisticirani izvještaj o karmi koji izbjegava i problem sa više mehaničkim razumijevanjem moralnog uzroka-i-posljedice (uobičajen u popularnom Budizmu) i problem sa više pravosudnim razumijevanjem pakla kao kazne za neposlušnost Božanskom autoritetu (uobičajeno u popularnom Kršćanstvu). Swedenborgov ključni uvid je da ljudi trpe ili su nagrađeni ne za ono što su učinili već za ono što su postali, a ono što namjerno radimo nas čini onim što jesmo. Iz tog razloga, u većini slučajeva, nema razlike između zlih stvari učinjenih u svijetu i zlih stvari koje je čovjek sklon činiti u posmrtnom svijetu. Ova kombinacija nema smisla ako se karma razumije dvojno kao vrsta moralne prljavštine koja zamračuje ogledalu nalik čisto ja. Ali ima itekako smisla ako ja jesam moja namjera ili vladajuća ljubav, jer onda je razvoj te vladajuće ljubavi jako važno duhovno pitanje. U potonjem slučaju, moje akcije i moje namjere izgrađuju moj karakter – to jest, moje duhovno tijelo – baš kao što asimilirana hrana postaje moje fizičko tijelo. Sve Budističke škole slično naglašavaju važnost naših samskâra, koje su mentalne sklonosti: habitualni načini čovjekovog namjeravanja ili reagiranja na određene situacije. U Budizmu su, također, ove samskâre kotači karme. One preživljavaju smrt i uzrokuju ponovno rođenje; u stvari, one (je)su ono što se ponovno rađa, pošto nema čistog ja koje se reinkarnira. A kako su takve mentalne sklonosti formirane? Mi dakle možemo vidjeti da nije tako teško živjeti život neba kako neki misle i to iz slijedećeg, da kada bilo koja stvar sebe predstavi čovjeku za koju on zna da je nepoštena i nepravedna, ali prema kojoj je njezin duh nošen, njemu je jednostavno nužno misliti da tu stvar ne smije napraviti pošto je suprotna božanskim odredbama. Ako mi sebe priviknemo tako misliti, i čineći tako steknemo naviku takvog razmišljanja, onda smo mi postepeno pridruženi nebu; i u onoj mjeri u kojoj je pridružen nebu viši predjeli uma su otvoreni; i u onoj mjeri u kojoj su ovi otvoreni mi vidimo štogod je nepošteno i nepravedno; a u onoj mjeri u kojoj vidimo ova zla ona mogu biti rastjerana... Ali mora se shvatiti da se poteškoća ovakvog razmišljanja i opiranja opakostima povećava u onoj mjeri u kojoj čovjek iz svoje volje počinjava opakosti, jer u istoj mjeri on postaje naviknut na njih sve dok ih više ne vidi, i na kraju ih voli i iz užitaka svoje ljubavi ih opravdava, i potvrđuje ih sa svakom vrstom zablude, i izjavljuje kako su dozvoljena i dobra. (NP 533)

Čovjek ne trpi zbog 'nasljeđenog zla' već 'zbog ostvarenog zla koje mu pripada – to jest, količine nasljeđenog zla kojeg je on učinio svojim vlastitim uz pomoć svojih životnih aktivnosti' (NP 342). Na ovaj način Swedenborg i Budizam obadvoje predstavljaju psihološku verziju karme koja negira ikakvu oštru razliku između onog koji namjerava i same namjere. Ja jesam moje prevladavajuće namjere, što znači da habitualno djelovanje na određene načine jeste ono što me konstruira. Iz tog razloga čovjek sa lošim samskarâma - 'lošim karakterom' – ne može biti spašen poradi sebe samog: pošto on sam jeste te samskare, koje ne mogu boraviti na nebu pošto im tamo ne bi bilo ugodno. Prema tome, one spontano odlaze tamo gdje im je ugodno, što je tamo gdje su drugi sa sličnim samskarâma. Jedan od razloga zašto zli ljudi pate u posmrtnom svijetu je isti razlog zbog kojeg su dobri ljudi tamo blaženi: oni završe živjeti sa drugima koji su u potpunosti isti kao i oni.

Duhovni Svijet Swedenborgov izvještaj o svijetu duhova (drugi dio NP) ima puno sličnosti sa Tibetanskim razumijevanjem života nakon smrti i procesa ponovnog rođenja, koji osigurava do sada najdetaljniji izvještaj među različitim Budističkim tradicijama. Međutim, postoje određeni problemi u razrađivanju ovog. Bardo Thödol Chenmo tekst, najprije preveden od strane W.Y. Evans-Wentza i objavljen kao Tibetanska knjiga mrtvih, je samo jedan od nekoliko takvih Bardo tekstova u Tibetanskoj tradiciji; i pošto je taj određeni tekst bio sastavljen sa uputom na tantričku mandalu od 110 miroljubivih i gnjevnih božanstava, postoji uvelike nejasan simbolizam u svezi tih božanstava.23 Ipak, čak i ako čovjek zanemari ovu tešku ikonografiju – kojoj ću se vratiti kasnije – tamo ostaje sofisticirani opis smrti, posrednog života, i ponovnog rođenja koji je duboko rezonantan sa Swedenborgovim izvještajem. Obadvoje naglašavaju važnost čovjekove posljednje misli (NP 444) – drugim riječima, određene samskâre aktivirane u trenutku smrti – i da sve ljudske samskâre prežive smrt, zajedno sa psihičkim tijelom koje je identično čovjekovom fizičkom tijelu: 'nakon smrti je čovjek u posjedu svakog osjetila, i sveg pamćenja, misli, i osjećaja koje je imao u svijetu, i iza sebe ne ostavlja ništa osim svoje zemaljsko tijelo' (NP, naslov 48 poglavlja).

61

Kao što Bog ne okreće svoje lice od nikoga i nikoga ne baca u pakao (NP 545), tako sjajnost dharmakâye (doživljene kao praiskonsko jasno svjetlo koje je usporedivo sa božanskim suncem na Swedenborgovom nebu), koja nije ništa drugo nego čovjekov vlastiti sûnyatâ um, ne odbacuje nikog. Za obadvoje postoji sud-nad-samimsobom koji se događa u prisustvu Boga/dharmakâye, u kojem se istinska priroda čovjekove samskâre/vladajućih osjećaja otkriva čovjeku. U Bardo tradiciji, također, dobri i mudri su privučeni čistoj i bezobličnoj dharmakâyi, i tekstovi ih podstiču da postanu jedno sa njime; ipak pošto odražava čovjekovu karmu, oni manje dobri su odbijeni njime i privučeni ka carstvu samsâre koje korespondira sa njihovom vladajućom karmom. Swedenborg naglašava granice Gospodinove milosti: nitko ne ulazi u nebo posredstvom čiste milosti (NP 521527), jer Gospodin ne narušava i očito ne može narušiti dizajn koji on jest (NP 523). Pošto je ova milost stalna sa svakim pojedincem i nikad se ne povlači, svatko tko može biti spašen je spašen; ali oni čiji je vladajući osjećaj zao su naučili kako zatvoriti ovaj upliv. U posrednom Bardo carstvu, također, čak ni Buda ne može zaustaviti nekog tko želi negdje otići, pošto je (kako Swedenborg izražava) on ili ona ta privlačnost/osjećaj i ne može se zaustaviti bez da se uništi (NP 527). Postoje, ipak, neke važne razlike. Za Swedenborga je svijet duhova posredni pošto je čovjek tamo 'opustošen': to jest, vanjski elementi moraju biti promijenjeni dok se ne usklade sa unutrašnjim elementima (NP 426). Čovjekov najunutarniji element više ne može biti regeneriran, ali vanjski elementi se postepeno moraju postaviti u red sve dok čovjekovi načini razmišljanja i osjećanja nisu u skladu s najdubljim osjećajima. Pa ipak, kao što značenje Tibetanskog naslova ('Veliko oslobađanje kroz slušanje u Bardu') sugerira, pretpostavka Bardo ('posrednog carstva') teksta je kako je u Bardo svijetu ipak omogućena određena sloboda, da usprkos karmičke privlačnosti može ipak biti određenog izbora u stvari – možda zato što može biti više od jedne 'vladajuće' ljubavi. Meni padaju na pamet dva načina kako riješiti ovu razliku. Jedan je razumjeti Bardho Thodol kao manje genijalnu knjigu koja je namjenjena živima radije nego mrtvima, kao način ohrabrivanja preživjelih da obnove svoje živote – njihove samskâre – dok još mogu. Čitajući ga oralno pored leša, koji je okružen grubo kritiziranim oplakivačima, on zasigurno poslužuje ovoj funkciji, ipak postoji drugi način gledanja na njega. Ja se pitam da li postoji određena proturječnost u načinu na koji Nebo i Pakao naglašava da čovjekova vladajuća ljubav ne može biti promijenjena do u vječnost (NP 477 i dalje), dok također opisuje takve slučajeve poput anđeoskih pokušaja da utječu na nove duhove (npr. NP 450), čiji bi napori bili uvelike protraćeni ako ne bi mogli imati nikakvog efekta na čovjekovu vladajuću ljubav (i prema tome čovjekovo eventualno mjesto u nebu ili paklu). Također izgleda sporno da li mi uvijek imamo samo jednu vladajuću ljubav; možda postoje neki slučajevi, ili mnogo slučajeva, gdje se dva ili više osjećaja prepiru međusobno kroz čovjekov život i čak poslije. Možda je Swedenborgova knjiga negenijalna. Razlika u naglašavanju, ili više, slijedi iz razlike između moralnosti i spoznaje. Oni su blisko povezani, ipak do mjere do koje mogu biti razlikovani, Budizam kao 'tradicija mudrosti' više naglašava mudrost, dok Swedenborg naglašava moralnost. Jedan od načina na koji ova razlika sebe ukazuje je u razlikovanju kojeg Budizam pravi između 'neba' kao jednog od šest carstava samsâre – koje je prijatno ali ipak samodopadno, prema tome ne tako dobro mjesto boravka kao naše sadašnje ljudsko carstvo – i oslobađanja to jest nirvâne. Iz Budističke perspektive, čak je i dobra karma uznemirujuća ukoliko operira mehanički; bolja je prajnâ mudrost koja čovjeka oslobađa od sve karme i, prema tome, od svih carstava samsâre. Dobar primjer ovoga je Bardo Thodol razumijevanje onog što se događa nakon smrti kada novi duh susretne čistu sjajnost dharmakâye. On je ohrabren sjediniti se sa bijelim svjetlom uz pomoć spoznaje da on jest to svjetlo; u usporedbi sa ovime, čak najuzvišenija od miroljubivih božanstava, koja reprezentiraju dobru karmu, nisu ništa drugo nego viši oblik obmane. Ja kod Swedenborga ne pronalazim ovu razliku. Ovo nas vodi do razmatranja najvažnije razlike između Swedenborga i Budizma, a što je bez ikakve sumnje glavna prepreka ikakvom kombiniranju u jedno. Swedenborgov Kršćanski koncept posmrtne drame je ortodoksan u razumijevanju ovog života kao jedinstvene pripremne prilike za nebo ili pakao, pošto se čovjekova vladajuća ljubav nikad ne mijenja, čak do u vječnost (NP 477, 480). Tome nasuprot, sve tradicionalne Budističke škole razumiju kao alternativu nirvâni rođenje u jednom od šest carstava samsâre (nebu, divova, ljudskom, gladnih duhova, životinja, i paklu), koja uključuju i mogućnost vraćanja na zemlju kao ljudsko biće.24 Međutim, čak i ova različitost je zakomplicirana činjenicom da neki Bardo Thodol odlomci upozoravaju duh kako nikad neće biti u stanju pobjeći od tamo gdje je čovjek sklon ići: 'sada je vrijeme kada ćeš omicanjem u ljenost čak i za trenutak patiti zauvijek.' 'Ako odeš tamo ući ćeš u pakao i iskusiti nepodnošljivu patnju kroz vrućinu i hladnoću odakle se nikad nećeš izvući.'25 Teoretski, uza sve to, bijeg je uvijek moguć bez obzira gdje se nalazite, ako shvatite sûnyatu vašeg vlastitog uma. Korespodentno iskustvo u Swedenborgu bi bila regeneracija čak i u paklu, posredstvom otvaranja čovjekovih unutrašnjosti Gospodinovom uplivu i transformacije čovjekove vladajuće ljubavi; ipak on ne dozvoljava tu mogućnost, usprkos činjenici da božanska ljubav nikad od nikoga ne odustaje (BP 330).

62

Žive Korespodencije Kao završnu usporedbu, razmotrimo sažeto Swedenborgovu doktrinu o korespondencijama i reprezentacijama, koja sačinjava verziju posmrtnog idealizma; iako je posmrtni svijet u mnogome sličan ovome, stvari tamo nisu tako stalne ili statične, jer njihovo stanje varira u skladu sa anđelima koji ih percipiraju, i one nestaju kada ti anđeli odu (NP 173 na dalje): Kako sve stvari koje korespondiraju sa unutrašnjostima također reprezentiraju te unutrašnjosti one se nazivaju reprezentacije; i kako one u svakom pojedinačnom slučaju odstupaju u skladu sa stanjem unutrašnjosti one se nazivaju pojave. Ipak, stvari koje se pojavljuju ispred očiju anđela na nebu i koje su percipirane od strane njihovih osjetila se pojavljuju pred njihovim očima i osjetilima onako potpuno žive kao što se stvari na zemlji pojavljuju pred čovjekom, i čak puno bistrije, izrazitije i perceptibilnije. (NP 175)

Bilo kojem Budističkom filozofu ovo zvuči jako slično Budističkoj školi poznatoj kao Yogâcâra ili Vijnânavâda (ponekad prevedeno kao 'Škola reprezentacija-samo'). Ovo je druga važna filozofska škola Mahâyâne, uz Nâgârjuninu Mâdhyamiku, sa kojom se naposlijetku sjedinila. Nasuprot detaljnim korespondencijama ponuđenim od strane Swedenborga, Yogâcâra adresira sporno pitanje na više apstraktnom nivou kojeg, iskreno, ja nisam pronašao previše zanimljivim. Više poučna je paralela sa Bardo Thodolom, koji razumije sva posmrtna iskustva kao mentalno projicirane predodžbe, čineći onostrani svijet 'karmički korespondentnom slikom zemaljskog života': Opis tih vizija koje se, prema Bardo Thodolu, pojavljuju u posrednom stanju (bar-do) nakon smrti nisu niti primitivan folklor niti teološka nagađanja. One se ne bave sa pojavama natprirodnih bića... već sa vidljvim projekcijama ili refleksima unutrašnjih procesa, doživljaja, i stanja uma, stvorenih u kreativnoj fazi meditacije.26

Izazov Bardo carstva je prepoznati miroljubiva i gnjevna božanstva koja se pojavljuju kao karmičke projekcije čovjekova vlastitog uma. 'Ako se sve kušnje obmanjujućih prividnih predodžbi, koje su u tekstu neprestano doznačene kao neprijateljske forme intelekta, mogu prepoznati kao prazne kreacije vlastitoga uma i mogu istog trenutka biti proniknute, čovjek će postići oslobođenje.'27 Razlika, kako smo već zamjetili, je da Bardo Thodol podstiče umrlog da se ne poistovjeti sa nijednom od takvih predodžbi radi toga da bi postigao oslobađajuću sjajnost dharmakâye, dok Swedenborgovi anđeli sretno obitavaju u mentalnom svijetu koji se neprestano mijenja u skladu sa njihovim osjećajima. Možda im je zajedničko da ni jedan duh nije obmanut sa tim korespondencijama da povjeruje kako su stvari u njegovom vlastitom svijetu stvarne, obmana koja se pojavljuje kada nas samsaričke privrženosti i obmane motiviraju da se fokusiramo na njih. Onaj koji se mora igrati se ne može igrati, dok oni koji znaju da su stvari korespondencije nisu uhvaćeni uz pomoć i u te korespondencije.

Tajna velikog Tatarskog Carstva Ako su ove gore paralele prave, one podižu zaključno pitanje koje ne bi trebalo ignorirati: zašto su Budistička i Swedenborgova učenja tako slična u ovim stvarima? Postoje različite vjerojatnosti, koje čitatelji mogu sami pronaći; ali jedno određeno razgranjivanje zaslužuje biti spomenuto: da li se Swedenborg upoznao sa Budizmom kroz svoja putovanja u posmrtnom svijetu? Jedna od najintrigantnijih uputa u njegovim mnogotomnim djelima je jedna aluzija na 'veliko Tatarsko carstvo' gdje su bila sačuvana učenja Drevne Crkve: Ja sam razgovarao sa duhovima i anđelima koji su došli od tamo, i oni rekoše da posjeduju Riječ, i imali su je od drevnih vremena; i da se njihovo obožavanje vrši u skladu sa tom Riječju, koja se sastoji od čistih korespondencija... Oni su rekli kako oni obožavaju Jehovu, neki kao nevidljivog, a neki kao vidljivog Boga. Štoviše, oni su rekli kako ne dozvoljavaju strancima da dođu među njih, osim Kinezima, sa kojima njeguju mir, pošto je Kineski Car iz njihove zemlje... Tražite ju u Kini, i možda ćete ju pronaći tamo među Tatarima. (AOt 11; kurziv je moj)28

Na što se ovo odnosi? I kad? Anders Hallengren raspravlja ovu stvar u svom članku 'Tajna velikog Tatarskog Carstva.'29 Nakon ponovnog istraživanja povijesnih dokaza, on zaključuje da ovo najvjerojatnije upućuje na Mongolski Budizam i Tibet (pošto je Kublai Khan, utemeljitelj Kineske Yuan dinastije, bio preobraćen od strane Tibetanskog rinpočea u trinaestom stoljeću, Mongolski Budizam je bio jedna verzija Tibetanskog Budizma). Ovome ja mogu dodati samo jednu stvar, u svezi zanimljive činjenice da se njihovo obožavanje 'sastoji od čistih korespondencija.' Što to može značiti? Vajrayâna Budizam Tibeta i Mongolije je Mahâyâna forma tantre koja upošljava meditativne vježbe poput mandalâ (kompleksnih vizualnih slika, obično slikarija), mantri (ponavljanja svetih zvukova), mudri (pokreta ruku), i tako dalje. U slučaju mandale, na primjer, praktikant tipično meditira na njezinu vizualnu formu dok ju on ili ona nije u stanju reproducirati u potpunosti – zaista, kaže se da bude još

63

jasnija – u oku uma; naposlijetku se čovjek sjedinjuje sa naslikanim božanstvima, koji reprezentiraju aspekte čovjekove vlastite Budine prirode. Kompleksni simbolizam većine mandalâ nije baš relevantan teoretskim interesima većine Budističkih filozofa, dok je suprotno istina za one koji meditiraju. Tantra je po prirodi ezoterična pošto je nepojmovni simbolički sistem: 'mandala je mikrokozmička slika svemira;'30 ona 'je, prije svega, mapa svemira. Ona je cijeli svemir u svojem suštinskom nacrtu, u svojem procesu zračenja i ponovne apsorpcije.'31 Ovo sugerira da meditacije koje upošljavaju ove slike mogu biti čiste korespondencije koje Swedenborg spominje. Ja ne znam kako procjeniti ovu pretpostavku, ali ću u budućnosti biti manje sklon odbaciti takve slike kao 'isključivo ikonografske.'

Zaključak Ovdje je bilo moguće spomenuti samo neke od više provokativnih paralela između Swedenborgijanizma i Budizma. Što je, ipak, bilo dovoljno da bi sugeriralo kako Swedenborg može služiti kao značajan most u suvremenom dijalogu između Kršćanstva i Budizma. Swedenborgovo dvostruko naglašavanje božanske ljubavi i mudrosti, koje formira srž njegove teologije, je reproducirano u odnosu između Kršćanstva i Budizma, koji razmjerno naglašavaju put ljubavi i put mudrosti – i, kako obadvoje i Swedenborg i Budizam naglašavaju, svaki put sa sobom povlači ovaj drugi. Ja se također nadam da sam ukazao kako Swedenborg i Budizam mogu razjasniti jedno drugo. Konkretnije govoreći, Budizam, sa najvjerojatnije najbogatijom kolekcijom meditativnih tehnika i vježbi na svijetu, ima puno toga za ponuditi onim Swedenborgijancima koji traže još određeniju poduku u svezi toga kako 'odustati' od sebe sa ciljem da bi osobno ostvarili duhovni upliv kojeg Swedenborgov veliki metafizički sistem tako dobro opisuje. Na nesreću, mi ne možemo očekivati da će ovaj most biti previše prometan, iz istog razloga iz kojeg je Swedenborgova eshatologija bila negirana od strane glavne struje Kršćanske tradicije; njegova velika zamisao posmrtnog svijeta, i ovog svijeta, je previše ovisna o njegovim vlastitim izvanrednim duhovnim doživljajima, koje su samo poneki ako itko od nas izgleda u mogućnosti potvrditi za sebe. Ne posjetivši nebo i pakao ja se jedino mogu nadati da, ako postoje, oni funkcioniraju na način kako ih je Swedenborg opisao. Nakon što je čovjek proučio njegovu izvanredno detaljnu a ipak jako dobro struktuiranu eshatologiju, druge počinju gubiti na svom kredibilitetu. Ovaj odgovor je sam u sebi znakovita činjenica, pošto ukazuje na potpunu vjerojatnost ove najveće pripovijesti. Ako svemir ne funkcionira na način kako ga je Swedenborg opisao, eh, trebao bi.32 :

Zabilješke 1. Tricikl: Budistički pregled (Jesen 1991): 6-7 2. George Dole, Prikaz Kako su labudovi došli do jezera, larva 9, br. 1 (Proljeće 1994): 75 3. Philangi Dasa, Swedenborg Budist, ili Viši Swedenborgijanizam, njegove Tajne i Tibetansko porijeklo (Los Angeles: Budističko Swedenborgijansko Bratstvo, 1887), 14. Zahvalan sam Leonardu Foxu što mi je dostavio fotokopiju ove knjige. 4. Da li je Suzuki čitao Budističku zraku dok je radio za Open Court Izdavačko društvo? Paul Caruso je vjerojatno znao za nju. 5. Mihoko Bekku, osobno priopćenje. Yukie Dan, tajnik Istočnjačke Budističke Zajednice (koja je izdavala Istočnjačkog Budistu, časopis kojeg je osnovao Suzuki), mi je pribavio listu pozivanja na Swedenborga u Suzukijevim sabranim djelima (na Japanskom): zbroj od njih 10, kao dodatak studijama i prijevodima koji su već spomenuti. 'Opće je mišljenje kako Swedenborg nije bio od velike važnosti za Suzukija, koji ga ne spominje otvoreno. Ali ovaj papir informacija, ispis prilično izričitih spominjanja ES, bi sugererirao da Swedenborg nikad nije bio odvojen od Suzukija. Zato mi sada vjerujemo da je on značajan, ali značajan na koji način to još treba biti razjašnjeno.' (Yukie Dan, osobno priopćenje.) 6. Kontakt između Indije i Evrope se zbio puno prije Aleksandrovih osvajanja (326-323 prije Krista), i Marko Polo daje izvještaj o legendi o Budi. U trinaestom stoljeću su papinski izaslanici posjetili Mongolskog Kana, i njihovi izvještaji su pobudili veliki interes u Evropi. Kasniji misionari su također poslali nazad brojne izvještaje; ali pošto je samo nekolicina njih bilo objavljeno, teško je odrediti koliko puno točne informacije o Budizmu je

64

dosegnulo Evropu prije devetnaestog stoljeća. Važni izuzetak, začudo, je bio Tibet. Na kraju šesnaestog stoljeća, Jezuitski misionari su vjerovali kako su tamo živjeli Kršćani, i niz Katoličkih misionara ga je posjetio početkom 1624. Jedan od njih, Ippolito Desideri, je ostao u Lhasi pet godina (1716-1721) stekavši izvrsno znanje Tibetanskog jezika i religije; on je za vrijeme svojeg povratka napisao 'Relazione' o njegovim studijama ali ovo nije bilo objavljeno sve do 1904. Tek su u devetnaestom stoljeću počele sistematske studije Budizma i počeli su se pojavljivati vjerodostojni prijevodi. Vidi J.W. de Jong, Kratka povijest Budističkih studija u Evropi i Americi (Delhi, India: Sri Satguru Publications, 1987), 5-15. 7. Vidi E.Swedenborg, Nebo i njegova čudesa i Pakao, prev. George F.Dole (New York: Swedenborg Foundation 1976), u daljnjem tekstu označeno kao NP. U Swedenborgijanskoj tradiciji, brojevi koji prate skraćenicu naslova se odnose na brojeve stavaka u svakom djelu, a ne na brojeve stranica. 8. Kako je citirano u Philip Kapleu, ur., Tri stupa Zena (Tokyo: Weatherhill, 1965), 205. Izvorna uputa je iz Sokushin-zebutsu fascikla Dôgenova Shôbôgenzô, ali Dôgen je isti zaključak dao također u drugim fasciklama. 9. Vidi također NP 145. Dok je duhovna važnost pročelja i tjemena glave (parijetalna rupa lijevo pored fontanele) bila uvelike negirana u Kršćanskoj tradiciji, ona je bila naglašena u Budističkim tantričkim i Indijskim yogi tradicijama, koje imaju sistem od sedam čakri koje postavljaju veliku važnost na 'treće oko' u centru pročelja i čakru na vrhu glave (prema Tibetanskoj tradiciji, potonja čakra je najbolji način za mentalno tijelo da nakon smrti izađe iz fizičkog tijela). 10. U 'Genjô-koan', prvi i najvažniji Shôbôgenzô fascikl, kako je prevedeno u Mjesec u kapi rose: Rukopisi Zen Učitelja Dôgena, ur. Kazuaki Tanahashi (San Francisco: North Point Press, 1985), 70. 11. Emanuel Swedenborg, Duhovni Dnevnik, pet tomova, prev. i ur. George Bush, John H. Smithson, i James Buss (London: James Speirs, 1883-1902), u daljnjem tekstu označeno kao DD. 12. Emanuel Swedenborg, Božanska ljubav i mudrost, prev. John C. Ager, drugo izdanje (West Chester, PA: Swedenborg Foundation, 1995), u daljnjem tekstu označeno kao BLM. 13. Emanuel Swedenborg, Supružnička ljubav i njezini mudri užici, prev. William F. Wunsch (New York: Swedenborg Foundation, 1856). Ovo djelo se također naziva Bračna ljubav i u tekstu će biti označeno sa BLj. 14. Emanuel Swedenborg, Nebeske Tajne, prev. John F. Potts (New York: Swedenborg Foundation, 1837), u daljnjem tekstu će biti označeno sa NT. 15. Swedenborg kaže malo o meditativnim vježbama, iako Istinska Kršćanska Religija 767 spominje Gospodina koji se pojavljuje kao sunce ispred anđela kada vježbaju duhovnu meditaciju. Swedenborgova vlastita omiljena vježba je bilo meditiranje na značenju Biblije i dopuštanje njegovom umu da bude vođen od strane Gospodina u svjesnost o njezinom duhovnom značenju. On je također prakticirao vježbe disanja, koje Suzuki raspravlja u svojoj studiji. Vidi Emanuel Swedenborg, Istinska Kršćanska Religija, prev. John C. Ager (New York: Swedenborg Foundation, 1898), u daljnjem tekstu će biti označeno sa IKR. 16. Vidi Emanuel Swedenborg, Apokalipsa Objašnjena, prev. John C. Ager, svećenik John Whitehead (New York: Swedenborg Foundation, 1896), u daljnjem tekstu će biti označeno sa AOb. 17. IKR 19-20 naglašava da je Bog obadvoje, sama supstanca i sama forma (jedno ne može bez drugog) i da supstance i forme i anđela i ljudi proizlaze iz Boga. 18. Vidi Emanuel Swedenborg, Božanska Providnost, prev. William F. Wunsch, drugo izdanje (West Chester, PA: Swedenborg Foundation 1996), u daljnjem tekstu će biti označeno sa BP. 19. Krishna: 'Uvijek kada pravednost nestaje i povećava se nepravednost, onda Ja šaljem [utjelovljujem] Sebe. Zbog zaštite dobrih, zbog uništenja opakih, i zbog uspostavljanja pravednosti, Ja se pojavljujem iz razdoblja u razdoblje. 20. Francis H. Cook, Hua-yen Budizam: Indrina mreža dragulja (University Park, PA: Pennsylvania State University Press, 1977), 2. 21. Ibid. 22. Velik dio Swedenborgove vizije posmrtnog svijeta, a posebice ovaj aspekt, je spojiv sa John Hickovom završnom teorijom u Smrt i Vječni Život (London: Collins, 1976), što je jedna gotovo iscrpljujuća studija

65

Kršćanske eshatologije koja, karakteristično za modernu teologiju, ignorira Swedenborga. 'Razlika između vlastitog ja kao ega i vlastitog ja kao osobe sugerira da kako se ljudska individua usavršava ona postaje sve više i više osoba a sve manje i manje ego. Pošto je osobnost u suštini gledanje izvani, kao odnos sa drugim osobama, dok ego formira granicu koja ograničava istinski privatni život, usavršena individua će postati osobnost bez ega, živa svjesnost koja je prozirna za drugu svjesnost u odnosu sa kojom živi u potpunoj zajednici ljubavi. Ovako mi imamo sliku množine osobnih centara bez odvojenih periferija. Oni su prestali biti uzajamno isključivi i postali su uzajamno uključivi i otvoreni jedan drugome u bogato kompleksnoj zajednički korištenoj svjesnosti. Barijera između njihovog zajedničkog nesvjesnog života i njihove pojedinačne svjesnosti nestaje, tako da oni iskušavaju intimnost osobne zajednice koju mi trenutno jedva možemo zamisliti.' (Hicks, 459-60). Ne loš opis Swedenborgovog neba; usporedi sa NT 2057: 'Uzajamna ljubav na nebu se sastoji u ovom, da oni ljube bližnjeg više nego sebe same. Otuda cijelo nebo predstavlja tako reći jednog čovjeka; jer svi oni su na taj način udruženi posredstvom uzajamne ljubavi od Gospodina. Iz tog razloga je da su radosti sviju komunicirane svakome, i one od svakoga svima. Nebeska forma je prema tome takva da je svatko tako reći određeni centar; stoga centar komunikacije i prema tome radosti sviju; i to u skladu sa svim različitostima te ljubavi, koje su nebrojene.' 23. O Bardo Thödolu, vidi Glenn H.Mullin, Smrt i Umiranje: Tibetanska tradicija (London: Arkana, 1986), 2122. 24. NP 256 daje alternativno objašnjenje za vjeru da se 'ljudi mogu vratiti prijašnjem životu': povremeno se može pojaviti zbrkano 'prisjećanje' zahvaljujući doživljavanju sjećanja duhova koji nas uvijek prate. 25. Tibetanska knjiga mrtvih, prev. sa komentarima Francesca Fremantle i Chögyam Trungpa (Boston: Shambhala, 1992), 199; 212-213. 26. Lama Angarika Govinda, Temelji Tibetanskog Misticizma (New York: Samuel Weiser, 1969), 122. 27. Detlef Ingo Lauf, Tajne doktrine Tibetanske knjige mrtvih (Boston: Shambhala, 1989), 69. 28. Vidi također BLj 77; Kruna 39 (nalazi se u Posmrtnim teološkim radovima Emanuela Swedenborga, tom 1. prev. John Whitehead, drugo izdanje [West Chester, PA: Swedenborg Foundation, 1996]); i DD 6077. 29. Arcana 1, br. 1 (Jesen 1994): 35-54. 30. Lauf, Tajne Doktrine, 65. 31. Giuseppe Tucci, Teorija i praksa Mandale (London: Rider and Co., 1969), 23. 32. Zahvalan sam mnogim Swedenborgijanskim učenjacima, posebice Leonardu Foxu, Donaldu Roseu, Danu Synnestvedtu, Eriku E. Sandströmu, i Jane Williams-Hogan, na njihovim primjedbama na ranije nacrte ovog dokumenta.

66

Kazalo Abe Jirô algebra Amida Buda anâtman anđeli Apokalipsa Apokalipsa Otkrivena Avalokitesvara Bardo Thödol Chenmo Bergson, Henri beskonačno Bhagavad-Gîta Biblija Bijeli Konj Blake, William Bodhisattva Bog. Vidi Božanstvo Bonney, Charles Carroll Božanska ljubav i mudrost Božanska Providnost Božanstvo Bračna Ljubav Broadfield, Edward John Budistička Zraka Budizam. Vidi Mahayana Budizam, Vajrayana Budizam, Zen Budizam. Budizam Čiste Zemlje Calvin, John, Carus, Paul chakras Charles XII (kralj Švedske) Corbin, Henry Cuno, John Christian Daedalus Hyperboreus (Sjevernjački Izumitelj) dah Dante Dasa, Philangi dharmakâya dobročinstvo Dôgen duhkha (patnja) duhovi Duhovni Dnevnik Eckhart, Meister ego, Vidi također vlastito ja. Ekonomija Kraljevstva Duše Eliade, Mircea Emerson, Ralph Waldo Engleska esse (biće) existere (forma) filozofija fizika

67

Fox, George Fryxell, Anders Fudô Fujimura Misao Gakushûin (Plemićka Škola) hôben (korisna sredstva) Höpken, Grof Anders von Hsün Tzu Hua-Yen (škola Budizma) idealizam (Njemački) Ikuta Chôko Imakita Kôsen individualizam Indrina Mreža Islam (Muhamedanstvo) istina Istinska Kršćanska Religija Istočnjački Budist Isus Krist Izlazak James, Henry, st. James, William Japan Boshin Carski pismeni odgovor Bunka (kultura), ideja o Isson issha (jedno selo, jedno svetište) Kojinshugi (individualizam) Kokumin dôtoku (nacionalna moralnost) Meiji shinshi (gospodin), ideja o taihoshugi (retreatizam) Taishô jastvo (ontološko) Jiriki (vlastita-sila) Kannon Kant, Immanuel Karma kôan Koeber, Raphael Konfučijanizam korespondencije, Swedenborgova teorija Kraljevstvo Duše Kršćanstvo Kratko Izlaganje doktrine Nove Crkve Kûkai Kurata Hyakuzô Lane, Beatrice brak sa D.T. Suzukijem obrazovanje Shingon Škola Mahâyâna Budizma Latinski jezik Lewis, John (izdavač) Ludwig Rudolph, vojvoda od Brunswicka Luther, Martin ljubav. Vidi vladajuća ljubav. ljubav, božanska

68

Mâdhyamika (škola filozofije) magnetizam Mahâvairocana Buda Mahâyâna Budizam mandala mantra matematika meditacija Međudjelovanje duše i tijela međuovisnost Mencius (Meng Tzu) Mimus mineralogija Monizam mudrâs mudrost, božanska Nâgârjuna Nebeske Tajne nebo Nebo i pakao nedvojnost (subjekt/objekt) nevinost Nirvana Nishida Kitarô Nogi Maresuke novi Jeruzalem Novi Jeruzalem i njegova nebeska doktrina (izvadak) Obožavanje i Ljubav spram Boga Pakao Pali Sutre paravrtti (okretanje) Pernety, Anton Joseph Planete u našem solarnom sistemu Polhem, Christopher Polhem, Emerintia Posljednji Sud i uništenje Babilona Postanak prajnâpâramitas predodređenje preporod primjene, Swedenborgova teorija o Principia proprium (vlastito ja) prosvjetljenje providnost, božanska psihologija ravnovjesje razumijevanje reprezentacija Robsahm, Carl Royce, Josiah Sâkyamuni Buda samsara samskara Santayana, George Seneca Shaku Sôen Shingon (škola Budizma)

69

skandha skrivena (nebeska) volja slobodna volja (sloboda). Vidi također volja. smrt spasenje strasti strojarstvo stupnjevi, Swedenborgova teorija o sunce (duhovno) sunyata (praznina) Sutra srca svjetlo Swedenborg, Emanuel djetinstvo izgled naučne publikacije navike jedenja obiteljska pozadina objavljivanje u inostranstvu obrazovanje osobnost poezija prisjednik pri Rudarskom Birou promjena od svjetovnih na duhovne brige radne navike rana duhovna iskustva raniji izumi smrt stav prema novcima stil pisanja studije u Evropi Švedski Plemićki Dom tehnike disanja teologija vidovitost Swedenborgov Kongres, deseti međunarodni Suzuki, Daisetsu Teitarô brak sa Beatrice Lane nazvan 'Daisetsu' podučava u Gakushûin (Plemićkoj Školi) prijevodi Swedenborgovih djela stav prema Japanskom nacionalizmu Suedenborugu ''Suedenborugu: Sono Tenkai to Tarikikan'' zanimanje za Swedenborga Zen obuka Svjetski Kongres Religija (1893) tantra Taoizam tariki (Viša-sila) tathatâ teizam Tibetanska Knjiga Mrtvih Tokutomi Sohô toplina transcendentalizam Ulrika, Eleonora (kraljica Švedske) upliv, Swedenborgova teorija o Uppsala Sveučilište

70

Vajrayâna Budizam

valuta, Švedska Vedanta Veliki Nebeski Čovjek, Swedenborgijanska teorija Veliko Tatarsko Carstvo Vetterling, Carl Herman. Vidi Dasa, Philangi 'Viša-Sila' (tariki) vjera (samo) vladajuća ljubav, Swedenborgov koncept vlastita-sila (jiriki) volja. Vidi također slobodna volja; skrivena (nebeska) volja. Wesley, John Worcester, William Yakushi Yeats, William Butler Yogâcâra (škola Budizma) Zen Budizam zlo

71

O prinosnicima Daisetsu Teitarô Suzukiju (1870-1966) je pripisano upoznavanje Zapada sa Zen Budizmom. Suzuki je vodio svoje religijske i filozofske studije na Sveučilištu u Tokiju. Nakon desetogodišnje posjete Sjedinjenim Državama, gdje je radio kao editor Orijentalnih studija za Open Court Press, Suzuki se vratio u svoj rodni Japan gdje je poduzeo prevođenje Swedenborgovih djela na Japanski. Kroz svoj dug život, ovaj Budistički učenjak je naučavao na fakultetima u Japanu, Sjedinjenim Državama, i Evropi, uključujući i Columbia, Yale, Harvard, Cambridge, i Oxford. Njegova djela su sabrana u 32 toma Suzuki Daisetsu Zenshû (Tokyo: 1968). Među njegovim djelima koja su dostupna na Engleskom jeziku su Eseji o Zen Budizmu, Misticizam: Kršćanski i Budistički, i Zen i Japanska kultura.

Andrew Bernstein je primio svoju diplomu od Amherst fakulteta i svoj magisterij u religiji od Columbia Sveučilišta, gdje trenutno napreduje prema svojem doktoratu. Između fakulteta i diplomske škole, on je proveo nekoliko godina u Tokyu kao novinar. Planira se vratiti u Japan da bi napravio istraživanje za svoju disertaciju o odnosu između Budizma i Japanskih intelektualaca u ranom dvadesetom stoljeću.

David Loy, profesor na Fakultetu Međunarodnih Studija, Bunkyo Sveučilište, Japan, je uvelike izdavao na polju komparativne filozofije i religije. Njegove knjige uključuju Nedvojnost: Studija u Komparativnoj Filozofiji (1988) i Nedostatak i Transcendentalnost: Smrt i život Psihoterapije, Egzistencijalizam i Budizam (1996). Mnogogodišnji student Zena, kvalificiran je kao sensei (učitelj) pri Sanbo Kyodan lozi. Živi sa svojom ženom i sinom u Kamakuri, povijesnoj staroj prijestolnici Japana.

Tatsuya Nagashima je primio svoju diplomu iz Latinskog i svoj magisterij iz filozofije od Sofija Sveučilišta u Tokyu; on također ima diplomu iz teologije sa Seinan Gakuin Sveučilišta u Fukuoki. Preveo je Nuntium Apostolorum a Japanski. On je trenutno profesor na Shikoku Sveučilištu u Tokushimi, Japan; i ravnatelj Arcana Pressa, koji je izdao prve Japanske prijevode Swedenborgovih rukopisa sa originalnog Latinskog.

72