Draza Mihajlovic i njegovo vidjenje hrvatskog pitanja 1941-1945 godine

Bojan B. Dimitrijević

Kako je đeneral1 video Hrvate? Dragoljub Draža Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju 1941-1945. godine Jedna je od osnovnih ideja vodilja ovog teksta prikaz preseka stavova đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića, vođe Ravnogorskog pokreta (RP) i komandanta Jugoslovenske vojske u Otadžbini (JVuO)2 1941-1945. o Hrvatima i hrvatskom pitanju. Često pojednostavljeno gledanje na ovu temu ne ide dalje od stavova iznetih 1946. u optužnici protiv Mihailovića, pa se, stoga, u realnosti dugogodišnjeg srpsko-hrvatskog spora (i potonjeg rata), na ovaj problem gledalo posve jednostrano. Mihailovićevo jugoslovenstvo i odnos prema Hrvatima smatran je lažnim, a kasnije, uslovljeno porazima i pogoršanjem vojno-političke situacije, to se takođe stereotipno gledalo samo u sklopu velikosrpstva. U tekstu se, pored navedenog, daje i prikaz Mihailovićeva utopijskog jugoslovenstva te njegovo viđenje Hrvata i obraćanje njima, uz navođenje faktora u hrvatskom vojno-političkom segmentu na koje je on računao u

1

U saopštenju sam se opredelio za stariji oblik vojne terminologije: u ovom slučaju đeneral, umesto general, što ne treba smatrati posebnim određenjem prema samoj ličnosti D. Mihailovića. 2 Slično sam se opredelio i za navođenja Ravnogorskog pokreta i Otadžbine (jednom i Domovine) velikim početnim slovima, što takođe ne treba smatrati nekim posebnim određenjima.

96

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

svojim planovima, a sve prema raspoloživoj i delom nekorišćenoj arhivskoj građi. Za ratni period 1941-1942. gotovo da i nema sačuvanih pisanih tragova, depeša ili naređenja prema kojima bi se mogao shvatiti Mihailovićev stav prema Hrvatima i hrvatskom pitanju uopšte. U proglasu Srbi, Hrvati i Slovenci, kojim u novembru 1941. obaveštava javnost okupirane Kraljevine Jugoslavije da je imenovan za komandanta svih jugoslovenskih snaga na njenoj teritoriji, Mihailović je samo u jednoj rečenici pomenuo stanje u Hrvatskoj: U Hrvatskoj Pavelićeve izdajice već strepe pred onima koji dižu oružje da operu sramotu sa imena hrvatskoga.3

Pri tome se založio i za oslobođenje Otadžbine i stvaranje

Velike Jugoslavije:

uređene bratskim sporazumom Srba, Hrvata i Slovenaca na osnovu poštovanja narodnih prava i društvenog poretka.4

U njegovoj radnoj beležnici za period prve polovine 1942. ostala je samo beleška, po kojoj se, pak, ne može ništa detaljnije da sudi: Veza sa Hrvatskom: u Zemunu: dr Pinterović, sekretar Mačeka, Gustav Krklec, književnik.5

Početkom 1942. đeneral Mihailović je primio pod svoju komandu pojedine četničke komandante Crne Gore, Bosne i Hercegovine (BiH) i Dalmacije (na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske/NDH), koji su započeli akciju nezavisno od njega i vodili je samostalno, a sa kojima on uglavnom 3

Arhiv Vojnoistorijskog instituta (AVII), Beograd, Četnička arhiva (ČA), k. 12, 1/6. 4 Isto. 5 Isto, k. 1, 3/14.

Bojan B. Dimitrijević

97

nije mogao da ima neposredan kontakt, pa prema tome ni kontrolu njihovih postupaka. Tako je bilo i u periodu između jeseni 1943. i 1944. godine. Međutim, pristupanjem pod njegovu komandu, odlikovanjima i unapređenjima, koja su im dana u prvoj fazi borbe, oni sami nisu time mnogo dobili na svom terenu. Stavljajući ih pod okrilje svoje legalnosti, đeneral Mihailović dao je adute u ruke komunistima, a kasnije i Britancima da ga i zbog njih napadaju, a preko njega - kao ministra - i celu Vladu u Londonu. Kasnije i kralja Petra. Za to vreme, pak, ti su komandanti na terenu na različite načine organizovali i pružali zaštitu srpskom življu na teritorijama najudaljenijim od matice Srbije, koji se ili branio od ustaša ili odbijao da priđe partizanima. Prelomna u strateškom smislu, 1943. godina je donela mnogo iskušenja Mihailovićevoj organizaciji. U tom se periodu, prema sačuvanim dokumentima, može da identifikuje njegov stav prema Hrvatima, npr. u jednoj depeši/ naredbi od 5.2.1943. godine: Muslimane i domobrane što više pridobijati. Jevđa /Dobrosav Jevđević, komandant u Lici/ neka uloži sav svoj trud, a naročito da traži da Hrvati spreče ustaški pokolj našega sveta u sovjetskoj republici.6

U drugoj depeši, upućenoj početkom 1943. D. Jevđeviću u toku velike strateške operacije na prostoru Bosanske krajine, severne Dalmacije i Hercegovine, on je i konkretno izložio svoje razmišljanje, iako je reč je o trenutnom stavu: Za vreme dok se izvode operacije prema komunistima, što više taktizirati sa muslimanima i Hrvatima.7 Zbornik dokumenata o narodnooslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije (dalje: Zbornik), tom 14, knj. 2, 206.

6 7

AVII, Beograd, ČA, k. 12, 2/18.

98

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

Pri tome je naveo i projekciju za srpsko-hrvatske odnose posle završetka rata: Svakome je jasno da će opet biti Jugoslavija i da u toj Jugoslaviji moraju živeti Hrvati, ali kakve će biti granice Hrvatske jedinice, i kakva će prava imati u budućoj novoj državi, zavisiće jedino od njih samih. Moja je želja da Hrvati Jugosloveni već jednom shvate da je danas deseti čas da se oni dignu na oružje i da tako i delom pokažu da su voljni da ulože svoj deo na stvaranju nove Jugoslavije. Ako Hrvati dalje ostanu neaktivni nema te sile koja će moći da ih spase od odmazde srpskog naroda, pa prema tome neka se i upravljaju.8

Tome nasuprot u ranijoj Mihailovićevoj Instrukciji broj 1, datiranoj u poslednjim danima 1942. godine, a koja je izrađena za ofanzivu na partizane u Bosanskoj krajini, prisutna je drugačija percepcija i lociranje Hrvata, posebno u rečenici u kojoj se opisuje nacionalni sastav glavnine partizanskih snaga u toj pokrajini u to vreme: Jedinice partizanske popunjene su najraznovrsnijim mangupima, kao što su ustaše, najveći krvoloci srpskog naroda, Jevreji, Hrvati, Dalmatinci, Bugari, Turci, Mađari i sve ostale nacije sveta.9

U periodu sloma i kapitulacije Italije septembra 1943. godine (ali i nekoliko mesci kasnije) nastaje specifična faza u odnosu đenerala Mihailovića prema Hrvatima. Činjenica da su zapadni saveznici forsirali predaju italijanskih jedinica partizanima, kao i pojačan priliv Hrvata u partizanske jedinice pridonio je da on to dosta jetkim tonovima komentariše u svojim naredbama i depešama: U 1941. Hrvati su izdali našu vojsku i naše dinastije su predali Nemcima. Posle toga Pavelićevi Hrvati su poklali stotine hiljada nevinih ljudi, žena i dece. Londonski radio želi da po svaku cenu 8 9

Isto. Isto, k. 1, 2/13.

Bojan B. Dimitrijević

99

onemogući osvetu Srba nad Hrvatima, nagovarajući ustaše da stupaju u komunističke redove. Veliki /je/ broj ustaša prešao u komuniste, što je Radio - London /15.10.1943. godine/ konstatovao sa zadovoljstvom.10

Posebno je pri tome bio revoltiran držanjem Hrvata u Dalmaciji, što je vidljivo, npr., 10.11.1943. iz njegova obaveštenja Vladi: /Zbog mnogobrojnih optužbi/ koje dobijamo od naših koman-

danata sa terena o nečuvenom teroru koji vrše komunisti i ustaše u narodu i napadima na naše odrede, /tražim od Vlade sledeće/: Putem proglasa obratite se svi narodu i izložite svu opasnost koju mu komunisti nanose. Pozovite u naše redove sve ispravne muslimane i sve ispravne Hrvate”.11

Primetno je, dalje, da je već krajem 1943. đeneral Mihailović pravio razlike među hrvatskim vojnim snagama: ustaše je izjednačavao sa komunistima, što je značilo striktno neprijateljstvo do kraja rata, a prema domobranima, naprotiv, kao da je otvarao ponudu za priključenje JVuO-u. On je, nešto ranije od datiranog poziva kralja Petra i naredbe Vlade o objedinjavanju svih snaga u okupiranoj zemlji, 1.12.1943. doneo naredbu prema kojoj su sve snage “sastavljene i vođene od državljana Kraljevine Jugoslavije i na njenoj teritoriji” morale biti stavljene pod komandu JVuO.12 U naporima da objedini sve formacije na teritoriji okupirane zemlje (sem ideološki, krajnje levih ili desnih oružanih snaga), on je decembra 1943. uputio i poruku domobrancima i pravim poštenim Hrvatima: /Njihovo/ mesto je jedino u odredima Jugoslovenske vojske koja

vodi krvavu borbu za slobodu svih Srba, svih Hrvata i svih Slo-

10

Isto, k. 22, 2/3. Isto, k. 12, 4/5. 12 Isto, k. 36, 1/13. 11

100

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

venaca i za vaskrs Jugoslavije. Svi za Kralja i Otadžbinu. Svi za slobodu našega naroda. Svi pod komandu đenerala Mihailovića u borbu za Jugoslaviju. Živeo Kralj. Živela Jugoslavija.13

Međutim, vojno-politički događaji vodili su sve dalje od toga da vojska đenerala Mihailovića predstavlja kohezioni faktor za jugoslovensko ujedinjenje posle rata. To je vidljivo u pismu kojega je 19.12.1943. đeneral Mihailović uputio predsedniku Kraljevske jugoslovenske vlade kao reakciju na Drugo zasedanje Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, u kojemu, između ostalog, poručuje: /S/vi Srbi, svi jugoslovenski orijentisani Hrvati, koji čine većinu

hrvatskog naroda, i svi Slovenci odani narodnoj dinastiji Karađorđevića sa kojom su sudbinski povezani /.../ ušli /su/ u ovaj rat /.../; Srbi, Hrvati i Slovenci na dan 27. marta 1941. godine, na čelu sa svojim mladim Kraljem Petrom Drugim, verni svojoj prošlosti, stavljajući u pitanje svoje živote i svoj opstanak, opredelili se za slobodu i demokratiju, a protiv tiranije, terora i nasilja, /te su/ /.../ vezali svoju sudbinu za sudbinu slobodnih demokratskih naroda sveta. Srbi, Hrvati i Slovenci priznaju jednoga Vrhovnog Komandanta NJ. V. Kralja Petra Drugog, i samo onu Vladu koju on postavlja.14

U naredbi od 28.12.1943. on posebno, pak, apostrofira komuniste koji su, po njemu, bili u službi hrvatskih nacionalnih interesa: Komunisti Srbije i Crne Gore udaljavaju se od Tita, jer osećaju da se on izvlači od odgovornosti preko njihovih leđa. Pored toga, oni već dobro osećaju da je glavna misao Josipa Broza da ojača i održi Pavelićevu Hrvatsku sa granicama na Drini i tako ujedini sve Hrvate, a Srbe pocepa na nekoliko pokrajina i zakrvi ih".15 13 14

Isto, fond Emigrantske vlade, k. 45, 1/2.

Glasnik Srpskog istorijsko-kulturnog društva /SIKD/ Njegoš, br. 4,

1959, 17-18. AVII, Beograd, ČA, k. 57, 4/26.

15

Bojan B. Dimitrijević

101

Gotovo istovremeno, u jednoj strateškoj proceni Vrhovne komande JVuO događaja sa kraja 1943. dat je i poseban osvrt na srpsko-hrvatske odnose. Ovaj dokument, na 11 kucanih strana, bio je poverljiv i namenjen samo višim komandantima. Premda ne nosi oznaku autorstva, sigurno je bio i u rukama đenerala Mihailovića. U jednome od završnih pasusa tog dokumenta se navodi: Jedan od važnih i presudnih elementa za našu afirmaciju pred saveznicima je i stvaranje normalnih odnosa između Srba i Hrvata. Evropu već decenijama boli glava zbog srpsko-hrvatskog preganjanja i Tito je najviše uspeo kod saveznika sa svojom lažnom propagandom, kako je u okviru komunističke stranke ujedinio Srbe i Hrvate i time uklonio iz sveta taj problem. Propaganda treba da dokaže lažnost te tvrdnje sa naročitim obzirom na borbeni stav mačekovaca protiv komunista. Sa druge strane treba sve učiniti da se našem pokretu jugoslovenske obnove privuku čestiti hrvatski elementi. Pri tome voditi računa o razumljivoj osetljivosti onih Srba, koje su u crno zavili ustaški zlikovci. Kazna krvnicima stroga i pravedna mora da dođe, ali hrvatski kolektiv nije odgovoran za te zločine. Prikazivati neophodnost zajedničkog života i istovetnost sudbine i naročito isticati primere dobrog i poštenog držanja Hrvata u pojedinim krajevima i u najtežim časovima 1941. godine.16

Ove rečenice kao da su predstavljale uvod u sledeću fazu odnosa đenerala Mihailovića prema Hrvatima koja je nastupila tokom 1944. godine, a koja je imala intenzivni politički prizvuk. Stoga je on te godine, u izjavi posle Svetosavskog kongresa, odlučno i sa gnušanjem odbio

zlonamerne glasine o kolektivnoj odmazdi ma prema ko-

16

Isto, k. 15, 3/38, 1-11.

102

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

me17 te je 21.2.1944. uputio Apel hrvatskom narodu, u kojemu poprilično idealistički piše: /N/aši neprijatelji, i spoljni i unutrašnji, i danas se boje naše

sloge.18

Naravno, u političkom smislu, tražio je saradnju za zajednički rad uglavnom sa prvacima Hrvatske seljačke stranke (HSS) i predstavnicima drugih nekomunističkih političkih opcija, što je, npr., vidljivo još iz jedne ranije njegove depeše koju je 30.5.1943. uputio svom političkom predstavniku i saradniku Mladenu Žujoviću: Nastanite19da svima sredstvima mačekovce u ovoj situaciji privučete nama jer opet imam vrlo velike teškoće sa Britancima koji teže da razbiju naše redove favoriziranjem komunista.20

Slično navodi i u telegramu Vladi 26.6.1944. godine: Imamo dobru vezu s Hrvatima iz Mačekove stranke. Oni su nam poručili da Hrvati neće nikakvu vezu s Titom. Dalje poručuju da će se odreći Šubašića ako uspostavi ma kakvu vezu s Titom. Hrvati počinju da se organizuju na nacionalnoj osnovi u duhu naše /R/ezolucije.21

Nešto ranije, u intervjuu sa američkim novinarom Sajrusom Sulcbergerom, koji je obavljen radiotelegrafskim putem, a 17.6.1944. objavljen u Nju Jork Tajmsu, đeneral Mihailović 17

Up. listove JVuO, npr. u fondu Instituta za savremenu istoriju u Beogradu: Ravna Gora, br. 12, 15.2.1944. godine, Ujedinjeno srpstvo, br. 2 (deo), i Sloboda ili smrt, br. 3-4, februar-mart 1944. godine, Pomoravlje, br. 1, 15.3.1944. godine, Ravnogorac, br. 14, i Ravnogorski heroj, br. 3, april 1944. godine, te Svitanje, br. 9, 6.9.1944. godine (deo). 18 AVII, Beograd, ČA, k. 16, 1/6, i Glas Beograda, br. 2, 30.5.1944. godine. 19 Đeneral je Mihailović koristio oblik nastanite umesto nastojte. 20 Zbornik, tom 14, knj. 2, 741. 21 Glasnik SIKD Njegoš, br. 17, jun 1966, 87.

Bojan B. Dimitrijević

103

je na upite - Da li Vaš pokret daje jednaka prava Srbima,

Hrvatima i Slovencima? Koliko procenata Vaših boraca nisu Srbi? Koliko procenata ne pripada pravoslavnoj veri? odgovorio sledeće:

Naš pokret stoji na gledištu apsolutne jednakosti Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovo stanovište je istaknuto u /R/ezoluciji velikog nacionalnog kongresa u slobodnim jugoslavenskim planinama, održanog od 25. do 28. januara ove, /1944./ godine. U našim oružanim odredima 18% nisu Srbi, a 26% nisu pravoslavni. Međutim, u samom pokretu odnosi su drukčiji zbog toga što vojnička akcija nije jednako intenzivna na celom području države, a ne vodi se pod istim uslovima. U nekim krajevima, ona ima pretežno konspirativni karakter. Broj oružanih snaga pokreta koincidira sa brojem stanovništva samo kod Srba i Slovenaca. Nije to slučaj kod Hrvata iz jednostavnog razloga što se vođsvto H.S.S. još nije otvoreno izjasnilo iako takvu izjavu očekuje jedan veliki deo hrvatskih masa.22

Međutim, za razliku od ovakvih idealističkih ocena i poziva, realnost je bila sasvim drugačija. Tako se, npr., 25.7.1944. u jednoj proceni stanja ravnogorske organizacije i njezinih uspeha, a pod odrednicom Hrvatska i Slavonija, navodi: Naša aktivnost u ovim oblastima i dalje se nastavlja na hvatanju veza sa jugoslovenski orijentisanim Hrvatima, kao i povezivanju manjih četničkih grupa koje su većinom sastavljene od Srba.23

Sličan ton prisutan je i u idealističkom proglasu Srbi, Hrvati, Slovenci, što je u stvari govor đenerala Mihailovića održan 6.9.1944. preko Radio stanice Slobodnih jugoslovenskih planina. Neke sintagme iz tog teksta ukazuju da možda on sam i nije bio isključivi autor proglasa. U njemu se on obraća trima narodima u momentima kada su Proglas opšte 22 23

Prema: AVII, Beograd, ČA, k. 26, 32/1-5. Isto, k. 33, 4/51.

104

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

mobilizacije i povlačenje Nemaca iz Srbije uneli tragični

optimizam u njegovu ratnu strategiju, a koji je, u odeljku teksta upućenog Hrvatima, pisan latinicom (preostali delovi proglasa pisani su ćirilicom): Hrvati, neprijatelji Jugoslavije i hrvatskog naroda stvorili su NDH, a s namerom da razbiju jedinstvo Srba i Hrvata. Međutim, zahvaljujući demokratskoj svesti i konstruktivnoj snazi seljačkog elementa, koji se suprotstavio i koji se danas suprotstavlja svirepim metodama svojih današnjih upravljača, NDH lagano propada. Zahvaljujući baš tim narodnim demokratskim tendencijama jugoslovenska misao dobila je širokoga zamaha i Jugoslavija se javlja kao jedini mogući državni oblik. Smatrajući da kontinuitet između stare jugoslovenske države i ove, koja sada vaskrsava, nije prekinut vremenom jedne okupacije, imajući sigurnih podataka da hrvatski narod želi i dalje da ostane u okviru jugoslovenske države, a uveren da opstanak i Srba i Hrvata i Slovenaca zavisi jedino od obitavanja u jednoj zajedničkoj kući, ja ističem da je osnovni ideal naše borbe: oslobođenje Jugoslavije. Podvlačim da se za ostavrenje tog ideala danas u redovima JVuO bori veliki deo Hrvata.24

Iako je više puta iskusio savezničko neprijateljstvo, đeneral Mihailović nije gubio nadu u njihovu pomoć. U tom neralnom očekivanju, polagao je nadu u uspostavu nekakvog šireg srpsko-hrvatskog nacionalnog fronta, u kojemu bi objedinjene nacionalne snage Srba i Hrvata pružile otpor komunistima, a onda ih, u posleratnoj političkoj arbitraži i na izborima, demokratskim putem potukle. U tom je pogledu, npr., 18.10.1944. naredio organizovanje posebnih hrvatskih i muslimanskih jedinica (na terenu Bosne, gde se i sam nalazio u to vreme): Nepohodno je da se svugde gde ima hrvatskog i muslimanskog življa, pored srpskih obrazuju i zasebne hrvatske i muslimanske 24

Glas Beograda, br. 9, 10.9.1944. godine.

Bojan B. Dimitrijević

105

jedinice pod komandom JVuO. Težnja je da ove jedinice budu privlačna snaga za sve one Hrvate i muslimane koji žele da pristupe našim redovima. U ove jedinice mogu se primati svi ispravni Hrvati i muslimani koji se nisu svojim postupcima ogrešili o jugoslovenski orijentisan narod. Mogu se uzeti u i oni Hrvati i muslimani koji su prividno uzeli naziv ustaše sa ciljem da izbegnu služenje vojske pod okupatorom.25

Ovakav trend animiranja Hrvata za ulazak u redove jedinstvenog JVuO kulminirao je negde oko 1.12.1944. godine, o čemu posebno svedoči proglas Braćo Hrvati!, u kojemu se JVuO naziva Jugoslovenskom vojskom u Domovini (JVuD): Nova demokratska i federativna Jugoslavija u kojoj će narod, po obećanju i pod kontrolom naših velikih saveznika, na potpuno slobodnim izborima moći da odluči o svojoj sudbini i svaki posebno da organizuje svoju užu domovinu, biće dovoljna garancija za sretnu budućnost svih čestitih Hrvata, kao i svih čestitih Srba i Slovenaca. A naši zakoni dovoljna su garancija da će svi oni koji su se ogrešili o narod i njegova prava biti pravedno kažnjeni za svoja nedela, kao i da niko ko nije kriv ne sme da strada. Braćo Hrvati! U redovima JVuD obrazovani su hrvatski odredi, koji se bore pod komandom svojih hrvatskih oficira, rame uz rame sa srpskim odredima, protiv zajedničkog neprijatelja. Stupajte i Vi u slobodne hrvatske odrede u sastavu JVuD. Slobodne hrvatske odrede na području uže Hrvatske okuplja general Matija Parac, na području BiH brat general Dragutin Kuzmić, a na području Slavonije brat pukovnik Luka Sarić. Svaki od njih ima svoje poverenike na celoj teritoriji gde žive Hrvati. Okupite se oko ovih čestitih hrvatskih oficira, da svi zajedno, združeni i čvrsto povezani, dočekamo naše velike saveznike, koji su već prešli prag naše Domovine.

25

AVII, Beograd, ČA, k. 5, 3/36.

106

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

Živela nova demokratska i federativna Jugoslavija! Živela Jugoslovenska vojska u Domovini! 26

U cilju objedinjavanja svih snaga JVuO, u duhu odluka Narodnog kongresa u selu Ba od 28. januara ove godine,27 đeneral Mihailović je, u naredbi od 1.12.1944. godine, naredio da se JvuO sastoji iz tri posebne armije, i to srpske, hrvatske i slovenačke, dok se muslimanske jedinice objedinjuju u Grupu muslimanskih korpusa, što uglavnom nije izvršeno: Sve trupe nosiće ili državnu ili narodno-federalnu zastavu. Narodno-federalna zastava, srpska, hrvatska i slovenačka, nosiće se u gornjem uglu uz koplje, na obe strane, u kvadratnoj formi, /uz/ jugoslovensku državnu trobojku.28

Naredbom su, konačno, bili regulisani i pečati, nazivi i druge vidljive karakteristike ovako organizovanih snaga.29 Iako mesecima nije bilo konkretnijih odgovora na ovakve pozive niti stvaranja nekih većih hrvatskih jedinica JVuO, đeneral je Mihailović, npr., ipak 5.4.1945. odgovorio jednome domobranskom pukovniku na pismo o budućem položaju oficira Hrvatskog domobranstva u saradnji sa snagama JVuO: 1.- Suprotno od stava Tita i njegovih ljudi, mi smatramo, da se oficiri hrvat/skog/ Domobranstva ne mogu en bloc smatrati izdajnicima i kolaboracionistima. 2.- Mi razumno shvatamo položaj tih oficira i, u budućoj državi, smatramo da oni treba da zauzmu odgovarajuća mesta.

Isto, k. 14, 3/10, i Zbornik, tom 14, knj. 4, 435. Up. AVII, Beograd, ČA, k. 5, 4/4, i k. 34, 1/11, te Zbornik, tom 14, knj. 4, 430-432. 28 Isto. 29 Up. isto. 26 27

Bojan B. Dimitrijević

107

3.- Što se tiče avansmana, smatramo da bi pravdi i pravici odgovaralo: prvo, da oni oficiri, koji su u toku ovih godina bili zapostavljeni, moraju biti nadoknađeni u napredovanju, i drugo, da oni koji su prevremeno bili unapređeni, moraju u postignutim činovima sačekati svoje klasne drugove. 4.- Razumljivo je, da mi smatramo, da samo oni oficiri koji su se istakli svojim rđavim držanjem u toku ove četiri godine, imaju i da snose odgovornost i posledice takvog svog postupanja. Molim Vas da budete ljubazni i svoje prijatelje upoznate sa ovim gledištem, kao i da im to saopštite /.../, da bi se izbegao svaki nesporazum i nasedanje protivničkoj, zlonamernoj propagandi.30

Priča o odnosu đenerala Mihailovića prema Hrvatima i hrvatskom pitanju ne bi bila kompletna bez osvrta i na dva falsifikovana dokumenta, a koji su ušli u istoriografski opus ovog problema.31 Reč je o navodnim pismima zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu i advokatu Ranku Brašiću, a za hrvatskog poglavnika Antu Pavelića od 15.4.1941. godine. U sačuvanim dokumentima jedini trag mogućeg đeneralovog upućivanja na nekog od svojih saradnika na nadbiskupa Stepinca postoji u depeši br. 693, upućenoj 2.3.1945. neidentifikovanoj osobi sa pozivnim znakom br. 610:

AVII, Beograd, ČA, k. 15, 2/47, i k. 18, 8/6, te Zbornik, tom 14, knj. 4, 882-883. 31 Mogućnost za falsifikovanje pružala je činjenica da je poraz RV-a i JVuO-a omogućio Titovom režimu da dođe u posed značajnog dela arhive jedinica i komandi JVuO. U toku rata više puta su bili zaplenjeni i pečati pojedinih jedinica JVuO, zatim pojedine kompromitujuće fotografije, ali i druge koje su dodatno obrađivane. Konačno, tu su bili i Mihailovićevi borci koji su pristali – na ovaj ili onaj način - na saradnju sa komunistima. Tako su pobednici stekli dodatnu sliku o svom protivniku, ali i mogućnost za svakojaku zloupotrebu. 30

108

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

Nastanite /tj. nastojte/ da sa Stepincem, ponavljam sa Stepincem, uhvatite što čvršću vezu i upoznate ga sa celim našim programom i radom. Verujemo da se on na kraju mora držati jugoslovenske linije ukoliko se ne bi držao linije papske stolice za stvaranje katoličke države, ili bi u tom slučaju morao biti nepomirljiv prema komunistima. Ako možete, učinite mu zvaničnu posetu, da bismo sa tim stvorili sporazum protiv komunista. Mi ovde na terenu staramo se da uspostavimo najbolje veze i saradnju sa katoličkim elementom.

Njegova navodna pisma A. Stepincu i R. Brašiću (u potonjem đeneral Mihailović daje instrukcije i za pregovore sa A. Pavelićem) nastala su verovatno uoči suđenja i imala su za cilj da ga diskredituju kao striktnog antikomunistu, prikazujući ga kao čoveka spremnog na saradnju i sa samim ustaškim poglavnikom, zarad borbe protiv komunistapartizana (u ondašnjoj vizuri: svoga naroda). Ipak, najveći propust sastavljači tih pisama učinili su time što nisu znali da odgovore na pitanje - kako su se ta pisma našla u rukama tužitelja kada nisu pronađena u zaplenjenoj Mihailovićevoj arhivi? To pitanje je postavio Josip Hrnčević, član ekspertske grupe koja je pripremala optužnicu protiv đenerala Mihailovića. Ispada da su A. Stepinac, a možda i A. Pavelić dostavili pisma kao svoj prilog raskrinkavanju Mihailovića.32 Ni redakcija Zbornika, koja je pisma objavila, nije bila sigurna u njihovu verodostojnost, pa je u napomeni o jednome pismu naglasila da neka Brašićeva obaveštenja o razgovorima sa A. Pavelićem, kao i posebna akta, koja je navodno Mihailović njemu uputio, “nisu pronađena”.

32

Up. J. Hrnčević, Svjedočanstva, Zagreb, 1986, 188-191.

Bojan B. Dimitrijević

109

Advokat Đonović je, pak, u svojoj odlučnoj odbrani đenerala Mihailovića, 26. dana suđenja, 8.7.1946. naglasio: /U/ pismu za Stepinca ničega novoga nema. U njemu se samo polaže nada na zajedničku borbu protiv komunizma /.../. Inače,

ta oba pisma ne mogu poslužiti kao optužni materijal, jer ne sadrže nikakvo krivično delo.

Ipak, u presudi, izgovorenoj 15.7.1946. godine, stajalo je: Na liniji borbe protiv narodno-oslobodilačkog pokreta optuženi Mihailović je u martu 1945. godine preko advokata Brašića uspostavio vezu i slao pisma nadbiskupu Stepincu i A. Paveliću, organizatoru svih pokolja srpskog i hrvatskog naroda.

Antiosovinska akcija đenerala Mihailovića 1941-1945.

nikada nije među Hrvatima uhvatila dublji koren, sem kod male grupe jugoslovenski orijentisanih Hrvata, koji su zbog toga bili na udaru i ustaša i komunista - tokom rata, ali i docnije. On je, ipak, u svojim obraćanjima hrvatskom narodu često, posebno 1944-1945. godine, negirao glasine da on i njegova vojska pripremaju odmazdu za pobijene Srbe u NDH, upozoravajući Hrvate kao treba da znaju da je Jugoslaviji potreban red i mir te da će po zakonima odgovarati oni koji su izdali otadžbinu i prolili bratsku krv. Kako svedoče savremenici, uvek je isticao da se svi Hrvati ne izjednačavaju sa ustašama. U situaciji kada je srpskom narodu pretilo nestajanje u Hrvatskoj, takav stav je u radikalnom krilu Mihailovićeve organizacije shvatan i kao popuštanje prema Hrvatima zbog budućeg zajedničkog života. Istovremeno je suparnička propaganda govorila o antihrvatskom stavu RP-a. To mišljenje će prevagnuti i kod zapadnih saveznika, što će biti jedan od razloga za odbacivanje đenerala Mihailovića. U toku rata je njegov stav prema ustašama nepomirljiv kao i prema komunistima, i gotovo da ih ni ne razlikuje u svojoj

110

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

viziji neprijatelja. S druge strane, u negativnim epitetima

koje je pridavao komunistima, često je znao da ubaci i Hrvate. Konačno, u obraćanju nacionalno-građanskoj struji vojno-političkog života Hrvatske koristio je tolerantne tonove i nudio konstruktivne predloge za srpsko-hrvatski zajednički front protiv komunista. No, Hrvati, koji su imali svoju državu, svakako da nisu imali ni najmanje volje da se upuštaju u razmišljanja o tim projektima, a u završnom periodu rata okrenuli su se njima daleko realnijim opcijama.

Sažetak Tekst daje pregled pisanih svedočanstava u kojima se Dragoljub Draža Mihailović, vođa Ravnogorskog pokreta i komandant Jugoslovenske vojske u Otadžbini 1941-1945. odnosio prema Hrvatima i hrvatskom pitanju. Rad ima za cilj da putem obilja citata ospori utvrđeno mišljenje da je taj odnos bilo lažan i velikosrpski, jer više je bio utopistički. Međutim, za period 1941-1942. vrlo je malo sačuvanih dokumenata o tome. U periodu 1943-1944. godine, pak, njegov stav se kristališe u obliku stalnih pokušaja animiranja Hrvata na saradnju. On je tada posebno očekivao saradnju sa pojedinim prvacima Hrvatske seljačke stranke ili sa ljudstvom koje bi napustilo domobrane. Kulminacija tih očekivanja nastupila je 1.12.1944. kada je uputio i više poziva za saradnju i naredio preformiranje svoje vojske po nacionalnim armijama. Konačno, u tekstu je osporeno Mihailovićevo autorstvo nad spornim pismima nadbiskupu Alojziju Stepincu i instrukcijama za saradnju sa Antom Pavelićem. Ukazano je da je - i pored toga - komunistički sud uvrstio njihov sadržaj u presudu, koja je, pak, ostala kao svojevrsan Mihailoivićev istorijski krst do danas.

Zusammenfassung Der Text bietet eine Übersicht der schriftlichen Bekenntnisse, in denen Dragoljub Draža Mihailović, Anführer der Ravna Gora-Bewegung und Kommandant der Jugoslawischen Armee, seine Ansichten über die Kroaten und die kroatische Frage in Otadžbina (Vaterland, Anm. d.

Bojan B. Dimitrijević

111

Übers.) 1941-1945 äußerte. Das Ziel des Aufsatzes ist es, die vorherrschende Meinung, seine Ansichten seien verlogen und großserbisch gewesen, mit zahlreichen Zitaten zu widerlegen, weil sich da eher um utopistische Ansätze handelte. Aus dem Zeitraum 1941-1942 sind aber nur wenige Dokumente darüber erhalten geblieben. Im Zeitraum 1943-1944 kristallisierten sich jedoch seine Ansichten durch ständige Versuche, die Kroaten zu einer Zusammenarbeit zu animieren, heraus. Seitdem rechnete er besonders mit der Zusammenarbeit mit den einzelnen führenden Mitgliedern der Kroatischen Bauernpartei oder mit den Personen, die die Territorialverteidigungseinheiten hätten verlassen sollen. Diese Erwartungen kulminierten am 1. 12. 1944, als er mehrere Zusammenarbeitsapelle kundgab und die Umstrukturierung seiner Armee in nationale Einheiten befahl. Letztendlich widerlegt der Text auch, daß Mihailović Autor der fraglichen Briefe an den Erzbischof Alojzije Stepinac und der Anweisungen zu einer Zusammenarbeit mit Ante Pavelić war. Es wird auch darauf hingewiesen, daß das kommunistische Gericht den Inhalt dieser Briefe trotzdem in seinem Urteil, das bis zum heutigen Tage gewissermaßen als historisches Kreuz von Mihailović besteht, berücksichtigt hatte.

Summary This paper presents an overview of written testimonies that show the way that Dragoljub Draža Mihailović, the leader of the Ravnogorski Movement and the commander of the Yugoslav Army treated the Croats and the Croatian issue in the Otadžbina 1941-1945. The aim of the paper is to contest the prevailing opinion that this relationship was false and along Great-Serbian lines, because in fact this was more of a utopian relationship. However, there are very few still existing documents from the period 1941-1942 to testify this. In the period between 1943-1944 however, his attitude was expressed as a continuous effort to motivate the Croats to cooperate. At that time, he particularly expected to cooperate with some leaders of the Croatian Peasants' Party or with people who left the Domobran forces (the Croatian Home-Guard). His expectations culminated on the 1st December 1944 when he repeatedly pleaded for their cooperation and ordered the restructuring of his army according to the national military forces. Finally, this paper contests the assumption that Mihailović was the author of the controversial letters to the archbishop Alojzije

112

D. Mihailović o Hrvatima i hrvatskom pitanju

Stepinac, and of the instructions for cooperation with Ante Pavelić. It points out that the communist tribunal nevertheless took into account the contents of these letters in the verdict that has remained a kind of a historic cross that was forced upon Mihailović to this very day. .