Drama Djetinjstva1

 

 

 

 

 ALICE MILLER

DRAMA DJETINJSTVA

U POČETKU BIJAŠE ODGOJ: U POTRAZI ZA SAMIM SOBOM  

Prevela: Radmila Rudež-Babac

EDUCA 1995

2

 

 

SADRŽAJ  ZAHVALE PREDGOVOR PRERAĐENOM IZDANJU (1995.) 1.DRAMA DAROVITOG DJETETA TE KAKO SMO POSTALI TERAPEUTIMA Siroto, bogato dijete Izgubljeni svijet osjećaja U potrazi za samim sobom Terapeutova prošlost Taj zlatni mozak 2.DEPRESIJA I GRANDIOZNOST : DVA POVEZANA OBLIKA PORICANJA Sudbina djetetovih potreba Zdrav razvoj Poremećaj Iluzija ljubavi Grandioznost Depresija kao naličje grandioznosti Depresija kao poricanje sebe Depresivne faze tijekom terapije Signalna funkcija Svjesno potiskivanje osnovnih potreba  Nagomilavanje jakih, skrivenih osjećaja  Suprotstavljanje roditeljima Zatvor u nama Društveni aspekt depresije Legenda o Narcisu 3.ZAČARANI KRUG OMALOVAŽAVANJA  OMALOVAŽAVANJA  3

 

 

Ponižavanje djeteta, nepoštivanje slabijih i kamo sve to vodi Rad na omalovažavanju kroz terapiju Oštećena sposobnost samoizražavanja u potrebi potrebi za ponavljanjem Produžavanje omalovažavanja u perverziji i opsesivnom ponašanju „Poročnost” kao „zlo” u djetinjstvu Hermana Hessea Hessea   Majka kao društveni posrednik tijekom prvih godina života Osamljenost prezrivih Oslobađanje od omalovažavanja i uvažavan je života POGOVOR POPIS NAVEDENIH DJELA POST SCRIPTUM PRERAĐENOM IZDANJU (1995.)  (1995.) 

scan i obrada: krista http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php

4

 

 

ZAHVALE  Najprije želim izraziti svoju duboku zahvalnost svojoj urednici, Premi Pearson,  pomoć koje je bila neprocjenljiva i koja je omogućila ovo prerađeno izdanje. Njezino duboko razumijevanje građe, njezina preciznost,  preciznost,   jasnoća i  poštenje u razmišljanju, temeljeno na njezinu osobnu iskustvu i njezinu uvažavanju iskustva drugih, došlo mi je kao dragocjen, sasvim neočekivan  poklon. Nismo se nikada upoznale, a tijekom tiskanja ove knjige bile smo odvojene vremenskom razlikom razlikom od osam sati. Čak smo se morale snalaziti oko rukopisa izgubljenih u božičnoj pošti. Pa ipak, bila je to savršena suradnja, najbolja od svih u kojima sam imala priliku uživati. Njezina pitanja i prijedlozi ne samo da su mi pomogli jasnije se izraziti na engleskom jeziku, nego me njezino iskreno zanimanje i emocionalno razumijevanje problema često motiviralo kazati više nego sam prvotno namjeravala. Vjerujem da je to u čitateljevu interesu.  interesu.  Srećom, nakon što je dospio u izdavačku kuću „Basic Books”, rukopis je dostavljen Jo Ann Miller osobno. Ona je bila vrlo pažljiva i promišljena glede opsežnih promjena koje je  Drama  trebala pretrpjeti. Zahvaljujući njezinom živom zanimanju za nove terapije, taj problem je razrađen i proširen u ovome  popravljenome izdanju više nego što sam u početku imala namjeru. Vrlo sam joj zahvalna na njezinim prijedlozima te njezinu zanimanju i pomoći.  pomoći.  Jednako tako, željela bih se zahvaliti svim čitateljima, koji su mi pisali od 1979. i koji i dalje pišu o tome što su otkrili u svom životu. Mnogi su mi poslali materijale i informacije koji su mi otvorili oči u svezi s različitim važnim  pitanjima. Teško mi je bilo što nisam mogla uvijek osobno odgovoriti na svako  pismo. Mnogi će od vas, nadam se, prepoznati moj odgovor u ovome izdanju k ao ao i moju zahvalnost i osjećaj zaduženosti. zaduženosti.  

5

 

 

PREDGOVOR PRERAĐENOM IZDANJU (1995.) Godinama nisam bila sklona išta mijenjati u mojima prvima trima knjigama  Drama djetinjstva, Za tvoje vlastito dobro  i  Ne smiješ biti svjestan  jer nisam željela maskirati svoj životni razvoj. No, danas je ta želja ustupila mjesto drugima, koje se sada čine važnijima, osobito imajući u vidu široko čitateljstvo knjige  Drama djetinjstva (nadalje:  Drama). Mnogi od mojih čitatelja suočavaju se s vlastitim životom čitajući moje knjige, moje  knjige, stoga nisam željela da neki zastarjeli  jezik na putu p utu psihoanalize tome susretu.od Ova knjiga prije udaljila, sedamnaest godina, držećistoji se pravila kojih samnapisana se ja odje tada a danas ih držim pogrešnima. Stoga sam morala temeljito pr eraditi eraditi tekst i sačuvati pritom one dijelove koje i dalje smatram valjanima i korisnima, ali pojašnjavajući neka  pitanja bolje nego što sam to mogla 1978.  Nakon izdavanja  Drame,  mnogi su mi ljudi pisali da su - čitajući knjigu otkrili trenutak svoga osobnoga osobnoga buđenja. Kao da im je ona dala ključ dugo zaključanih vrata iza kojih leži put u njihovu vlastitu prošlost. Suspregnute suze konačno mogu poteći. Usprkos raznolikosti kultura iz kojih potječu, snaga i sličnost tih reagiranja jasno su mi pokazale da  Drama dotiče univerzalnu ljudsku tragediju, koju ne nalazimo samo u civilizaciji Zapada. Shvatila sam, također, da se ta tragedija ne može razriješiti kroz jedan naraštaj. Radi se o tragediji ranih psihičkih povreda i njihovome neizbježnome nesvjesnome potiskivanju potiskivanju koje djetetu omogućuje da preživi. U širem smislu, to  je gotovo svačija tragedija: dok smo djeca, mi se, više od svega, trudimo  prilagoditi zahtjevima svojih roditelja - izrečenima i prešutnima, razumnima i nerazumnima. U tome procesu varamo sebe glede svojih stvarnih potreba i osjećaja. Kada odrastemo, to je poput pokušaja plovidbe bez kompasa. Ne znajući tko smo i što trebamo, čak i kada odrastemo, ostajemo podložni očekivanjima koja su nam nametnuta nam etnuta u najranijem djetinjstvu, očekivanjima koja is punjavamo ne zbog ljubavi, već zbog iluzije o ljubavi. Bez te iluzije ne n e bismo  preživjeli djetinjstvo. djetinjstvo. 6

 

 

Žalosno je da se ta situacija malo promijenila za današnju djecu. To dokazuje snažno, sve veće zanimanje za  Dramu. Ono što se promijenilo jesu putevi dostupni odraslima da razriješe svoje probleme. Danas svatko, tko je motiviran, može imati pristup u svoje potisnuto djetinjstvo. To je novina. Izvorna  Drama  izražavala je nadu da ćemo jednoga dana biti u stanju liječiti nesvjesno potiskivanje osjećaja i pamćenja uz pomoć psihoanalize. Ta se nada,  jednom zauvijek, pokazala iluzijom. I doista, Freud je baš i stvorio psihoanalizu kao sredstvo prikrivanja povreda iz djetinjstva i u tome smjeru ona i dalje djeluje. Freud se borio sa strahovima od trauma svoga djetinjstva djet injstva stvarajući beskrajne neprovjerljive spekulacije te poričući mogućnost provjerljivoga pristupa zbilji djetinjstva. Time je kočio napredovanje našega znanja o nama samima i to u djelatnoj stogodišnjoj praksi. Opovrgavanjem istine, stvorio je dogmu. Oko  problema zlostavljanja djeteta i njegovih posljedica, stvorio je strogi tabu. U krugovima psihoanalitičara svatko je bio obvezan prihvatiti kredo da psihička  bolest ima svoje uzroke u „instinktivnim konfliktima”. Svatko se, uključujući i najistaknutije analitičare poput Spitza, Balinta, Winnicotta, Kohuta i drugih (ali ne i Johna Bowlbya), ravnao po tome tabuu. Stoga njihovo otkrivanje  pogrešnoga postupanja s djetetom nije urodilo plodom. I kako nisu imali smjelosti izaći iz okvira psihoanalize, žrtvovali žrtvovali su istinu za svoje položaje u Međunarodnom društvu psihoanalitičara. Sandor Ferenczi, koji je inzistirao na valjanosti osobnoga iskustva s pacijentima, bio je prognan i proglašen  psihotičnim.    psihotičnim. C. G. Jung, premda se usudio raskrstiti s Freudom, pobjegao je od svog stvarnog života u svijet simbola i pretpostavki. Ta odluka ne bi imala nikakve  posljedice po druge da je ostala Jungova privatna stvar. Ali Jung je zamaskirao svoje strahove pomoću koje njegovi sljedbenici još uvijek cijene.i  Njegove se ideje danas teorija primjenjuju u liječenju poremećenih ljudi visoko na pogrešan opasan način. Ljudima se, primjerice, govori da je nasilje sastavni dio naše  prirode, dio naše „sjenke” i da samo trebamo naučiti kako se boriti protiv njega. Prema takvoj teoriji, ovisnici o drogi ili kriminalci moraju postati još smeteniji i nasilniji jer su još jednom prevareni. Samo svjesno potisnut opravdani bijes u djetinjstvu rađa nasiljem i zaslijepljenošću. Ništa drugo. Ali, kad bismo priznali tu činjenicu, to bi ujedno značilo  značilo  priznanje neuspjeha roditelja koji su jednom (više ili manje nasilno) potisnuli svoj bijes. Ako se jungovski orijentiran terapeut  boji, više od svega, svojih vlastitih roditelja, on se koristi Jungovim teorijama kako bi zaobišao istinu. Pritom osjeća podr  škuiznošenju jungovskenazajednice gospodarevu autoritetu. Ja inzistiram našku vidjelo temeljene korijena na te 7

 

 

„terapeutske” indoktrinacije jer se šteta koju je prouzročila svakako može izbjeći  čim se suočimo s istinom.  istinom.  Slična „rješenja” za osobne dileme, a na račun pacijenata i studenata, nalazimo i kod drugih tvrdoglavaca poput Wilhelma Reicha, koji su nastavili tražiti svoju vlastitu misaonu školu. O njima sam pisala u svojim knjigama (vidi Miller 1984, 1990 b, 1991). Nesvjesno potiskivanje povreda zadobivenih u djetinjstvu je korijen psihičkih poremećaja i kriminaliteta. Cijena potiskivanja i  poricanja u djetinjstvu, ma koliko nužni oni bili za dijete, simptomi su u odrasloj dobi. Teško djetinjstvo, čak i najokrutnije, ne stvara automatski kriminalca. Na  primjeru Hitlera, Staljina i drugih dokazala sam da ih masovnim ubojicama nije učinilo samo okrutno djetinjstvo, već prije potpuno poricanje te patnje i bijeg od nje u destruktivnu grandioznost. Mi to danas znamo kao što znamo i to da se  potiskivanje može  razriješiti putem oslobađanja osjećaja koji su bili zakočeni u vrijeme najranije traume. Podsvjesno pamćenje potisnutih događaja, što obično dovodi do destruktivnih postupaka, može se u tome procesu pretvoriti u svjesno  pamćenje koje nam n am ostaje dostupno u  budućnosti budućnosti i omogućuje nam zadovoljenje naših stvarnih potreba na miran način. Slijepim postupcima tako dolazi kraj.  kraj.  Ljudi podvrgnuti tim terapijama ne samo da pomažu sebi samima, nego su  pravi pioniri u pomaganju drugima kako kak o da uče iz njihova istaživanja neuočenih, često nesvjesnih psihičkih napada na djecu. To je spoznaja koju je naše „kolektivno nesvjesno” držalo u tajnosti tisućama godina. Ti odrasli neće više  bježati od nečega što se davno dogodilo jer više ne n e moraju poricati činjenicu da se ono, u što je tako teško povjerovati, po vjerovati, doista dogodilo.  Naš pravi, potisnuti život, pohranjen je u našem tijelu, koje ga pokušava ispripovijedati i nastoji da ga se čuje putem simptoma. To je, zapravo, za naše vlastito dobro kao što je poricanje krajnje destruktivno za odrasloga. Zahtjevi da oprostimo i druga moralna pitanja ih nenadopiru do našihpomoću stanica.lijekova. Stanicama doista, može manipulirati i prevariti neko vrijeme No, se, na duži rok, njima samo preostaje borba s istinom. Čim istina polako izađe  izađe   na vidjelo, zahvaljujući svjesnom doživljavanju nekada potisnutih osjećaja, jezik simptoma postaje suvišan. Oni često jednostavno nestaju.  nestaju.  Put k mojim novim spoznajama opisala sam u sljedećim knjigama: Slike djetinjstva (1986),  Netaknuti ključ  (1990),   (1990), Zaboravljeno znanje (1990) i  Rušenje  zida tišine  (1991). Službeno sam napustila psihoanalizu 1988. dajući ostavku u Švicarskom i Međunarodnom društvu psihoanalitičara. Moje prve tri knjige, izvorno objavljene u Njemačkoj između 1979. i 1981. godine, obilježavaju obilježavaju  početak toga razvoja. Tek sam tijekom pisanja tih knjiga počela sustavno istraživati djetinjstvo, uključujući i moje osobno. Zahvaljujući radu na tim knjigama, mome spontanome slikanju te kasnijem istraživanju vlastita 8

 

 

djetinjstva, uvidjela sam što mi je - usprkos mome kritičnome stavu prema teoriji nagona - ostalo skriveno tijekom dvadeset d vadeset godina moje prakse analitičara.  Nije bilo lako pob pobjeći jeći iz labirinta psihoanalize. Trebalo mi je petnaest godina da  je se u potpunosti oslobodim: od 1973. kada sam kroz spontano slikanje nejasno nazrela istinu do 1988. kada sam je, konačno, mogla potpuno izraziti.  izraziti.  One koji po prvi puta čitaju moj rad željela bih ukratko uputiti u nekoliko teorijskih i praktičnih pitanja.  pitanja.  Prema povjesničarima, ljudi su živjeli mirnim suživotom pet milijuna godina. Da nije bilo tako, ne bi se mogli održati tako dugo. Kažu da su ratovi započeli tek prije deset tisuća godina i to usporedo s prijelazom sa skupljanja plodova na lov i poljoprivredu u doba neolitika. Pošto u prirodi nema pojava poput rata, a sve donedavna nije ih bilo ni u našoj povijesti, mi nismo genetski programirani da se odupremo zlostavljanju u djetinjstvu. Životinje ubijaju svoju mladunčad ako se neće za njih brinuti, ali ih ne muče godinama. Milijunima godina tijekom evolucije e volucije bili smo programirani da pružamo ljubav, brigu i zaštitu svojoj novorođenčadi, a priroda je osposobila naše potomke da usvajaju samo pozitivno Nemamo prirodnih mehanizama za borbu sa zlostavljanjem, niti ga postupanje. možemo izbrisati iz našega tijela  jer sve što se zbiva u našem životu ostaje zapisano u našim stanicama kao  podatak. Priroda nam je samo dala sposobnost da se anesteziramo kada zlostavljanje postaje nepodnošljivo. Naš se organizam štiti od straha od smrti  pomoću potiskivanja p otiskivanja i poricanja. Zaboravljamo batine i prezir ili čak tvrdimo da su bili dobri za nas te nastavljamo tako postupati sa svojom djecom. Na taj način djetetov životni mehanizam postaje koban po odrasle i našu vrstu jer  potiskivanje vodi, iz čistoga neznanja, ka uništavan ju naše vlastite djece i naših  bližnjih te do prihvaćanja zlostavljanja kao normalnoga načina života. Upravo ta opasna nepažnja prema istini djetinjstva, pohranjenoj u našim stanicama, tjera nas na destruktivno ponašanje, iako mi to, zapravo, ne želimo. Početkom 80-ih Početkom 80-ih godina nekoliko medicinskih sestara, koje su radile na  psihijatrijskim klinikama, pisalo mi je da im je čitanje mojih knjiga pomoglo u radu s pacijentima. No to su morale kriti pred svojim pretpostavljenima zbog straha da ne izgube posao. Zlostavljanje djece bilo je u to vrijeme još uvijek tabu temom u psihijatriji, usprkos velikom broju pacijenata koji su itekako imali što ispričati. Nitko to nije želio čuti, ponajmanje psihijatri. Posljednjih godina,  pojavio se veliki broj knjiga na temu zlostavljanja djeteta. Otkriveni su brojni koncepti liječenja posljedica trauma iz djetinjstva. Konačno je i službena  psihijatrija morala priznati da zlostavljanje djece i njegove posljedice doista  postoje. Pa ipak, žalosno je da je ostala stara zaslijepljenost, zaslijepljenost, obrane od istine ostale su gotovo netaknute, raspravlja se o statistici i klasifikacijama, a sve to 9

 

 

samo zato da bi se porekla činjenica da svi pacijenti snose posljedice povreda njihova psihičkoga integriteta tijekom djetinjstva.  djetinjstva.  U Sjedinjenim Američkim Državama, naprimjer, već je 70-ih 70-ih godina bilo znano da su mnoge m noge preživjele žrtve holokausta, a kasnije i vijetnamski veterani, i dalje patili od psihičkih posljedica traumatičnoga iskustva koje su bili potisnuli  prije mnogo godina. Taj fenomen nazvan je „sindrom posttraumatskog stresa”. Kada su tijekom 80-ih 80-ih činjenice o zlostavljanju djece postale poznatije, uočena  je veza između tih pacijenata i odraslih, u djetinjstvu zlostavljanih osoba. Zatim u ranim 90-im 90-im godinama, svi ti ljudi bili su osuđeni bolovati bolovati od „kompleksnog  poremećaja posttraumatskog stresa”. Svi su bili strpani u istu skupinu što je trebalo značiti da su, kao prvo, ljudi koji pokazuju dugotrajno oštećenje zbog zlostavljanja u djetinjstvu rijetki i, drugo, da je njihovo iskustvo, u osnovi, isto kao i iskustvo ljudi koji su pretrpjeli teške traume kao odrasle osobe. To  povezivanje je pogrešno i to zbog dvije stvari: ono zaobilazi činjenicu da je zlostavljanje u djetinjstvu primaran uzrok svake  vrste psihičkog poremećaja te  podrazumijeva da se terapijske metode mogu primjenjivati na sve žrtve trauma  bez obzira na dob u kojoj je povreda nanesena. Pa čak kada je broj pacijenata zlostavljanih u djetinjstvu bio vrlo velik - na iznenađenje psihijatara koji su, sve donedavno, poricali takvu mogućnost  mogućnost    pripadnicima psihijatrijske struke nije palo na pamet da pronađu nove i dalekosežnije terapijske sustave. Takvi pacijenti bili su svrstani u grupe i liječeni u skladu s načelima primjenjivanima na pacijente koji su patili od  posttraumatskih poremećaja, vjerujući pritom pr itom da će podrška grupe i prilika da se trauma ispriča u detalje biti dostatni da se oslobode njezinih posljedica. Osim činjenice da se vrlo mali broj ljudi sjeća i može ispričati traume iz ranog djetinjstva, takve terapijske metode su se, neizbježno, pokazale iluzornima za sve one koji pate od posljedica trauma, izuzimajući, možda, u osnovi stabilne ljude koji su doživjeli neku traumu u odrasloj dobi. Razlog zbog kojega su takve grupe nedjelotvorne leži u tome što one zanemaruju specifično oštećenje naneseno cjelokupnom razvojnom sustavu djeteta, posebice njegovoj mogućnosti osjećanja i sposobnosti pamćenja. Nemajući svjesno, osobno iskustvo s takvim oštećenjem, psihijatri i drugi stručnjaci za mentalno zdravlje skloni su sve žrtve trauma stavljati u jednu posebnu kategoriju ljudi i tražiti metodu za liječenje „njih” i njihove bolesti.  bolesti.   Neki najnoviji pokreti u Sjedinjenim Američkim Državama odvojili su liječenje od psihijatrije i njezinih ograničenja. Međutim, zbog njihovih moralnih i religijskih  pomoći.  pomoći.    sklonosti, koje ne uvažavaju prirodne zakone, oni su nam od slabe 10

 

 

Takozvani pokret oporavka, naprimjer, nap rimjer, temelji se na tehnikama posuđenim iz „transakcijske analize” i „neurolingvističkog programiranja”. Ovo drugo je, manje-više, manjeviše, pokušaj odučavanja odučavanja od usvojenih obrazaca ponašanja putem manipulatornih vježbi, pri čemu se zanemaruje emocionalna informacija koja  proizlazi iz tih oblika ponašanja. Pokret oporavka je, uz to, pun spiritualnih i religijskih koncepata kao što su opraštanja i „viša sila” ko ji su, čini se, potrebni  jer, u osnovi, ponuđene tehnike ne pomažu i ne mogu biti ni od kakve koristi.  No, pomaže sila” utopojedinačnim ovisi ostara vjerovanju  pojedinca pa jeli u„viša tom smislu što se nudi, uslučajevima najboljem slučaju, roba u novom pakovanju. Dakle, taj pokret ne vodi ka osobnoj slobodi i autonomiji, nego prije ka ovisnosti o grupi i konformizmu što potvrđuje sličnost opširne literature na temu oporavka. Mislim da religijski koncepti postaju potrebni onda kada nedostaju pravi postupci postupci za samopomoć, bilo zbog toga što su nepoznati,  bilo zato što ih se, jednostavno, bojimo upravo stoga što su djelotvorni, radikalni i revolucionarni. Stalno mi se javljaju čitatelji izražavajući svoje sumnje i upite o različitim „novim terapijama”. Čitanjem literature došla sam do zaključka da su mnogi od tih „novih” koncepata u biti reciklirane stare intelektualne teorije. To što one  pružaju zapravo su tehnike mentalne i tjelesne manipulacije čovjekovim osjećajima i njegovim stvarnim životom. Mnogi se, se , uz to, nastavljaju kretati u okvirima tradicionalnog morala koji štiti roditelje pod svaku cijenu. Ta obilježja razvidna su u „Programu od dvanaest faza” Društva liječenih alkoholičara koji je  postao modelom za mnoge druge. U svim tim „terapijama” integralni dio  programa je, usprkos mnogim poricanjima, bijeg od konkretnih činjenica  pojedinčeve proš prošlosti. losti. Taj bijeg od činjenica dalje se maskira i mistificira naširoko upotrebljavanim „ spiritualnim” rječnikom.  rječnikom.  Sljedbenici pokreta za oporavak, dakle, pružaju slabu pomoć kada se radi o osjećajima i  pamćenju iz djetinjstva. Oni doista sprečavaju njihovo izranjanje odvraćanjem i radije, primjerice, govore o „disfunkcionalnoj obitelji”, negoli se suočavaju s pojedinim slučajevima roditeljskog zlostavljanja. To je, je , vjerojatno, zato što se oni još uvijek boje vlastitih roditelja, a da pritom ne znaju zašto. Ako sami nisu doživjeli strah bespomoćnoga djeteta koje su nekada bili, zašto bi onda vjerovali da on i postoji? To izbjegavanje i poricanje očituje se u njihovo j odanosti tradicionalnome moralu, nečemu što bi svaka uspješna terapija mogla i trebala isključiti. Ako želimo osjetiti potpuni utjecaj povreda iz djetinjstva, onda ne možemo zaobići optuživanje roditelja od strane djeteta-žrtve. djeteta-žrtve. Od jednake je važnosti, kada odrastemo, osuditi roditeljsko zlostavljanje. Jedino tada možemo  biti sigurni da žrtva neće jednoga dana postati progoniteljem, ponavljajući ciklus zlostavljanja sa svojom djecom. 11

 

 

Jedan poznati glazbenik, naprimjer, uvjerava novinara da je oprostio svome ocu što ga je brutalno odgajao, jer je usprkos tome, ili baš zato, postigao uspjeh.  Novinar je oduševljen glazbenikovim zadivljujućim moralnim stavom. I njegovi ljubitelji su oduševljeni, a biznis s pločama cvjeta. No, sav taj uspjeh, još  potpomognut i religijom, ne pomaže po maže mu prevladati strahove iz djetinjstva. Da je drugačije, on ne bi osjećao stalnu potrebu da za svojih nastupa nesvjesno  ponavlja traume svog djetinjstva: većina njegovih n jegovih pokr pokreta eta i držanje tijela dok je na pozornici izgledaju kao izabrani iz prizorai unasilja. kojimaČini je dijete uplašeno zbog seksualnog napastovanja (molestiranja) se dabilo se glazbenik  bezuspješno trudi osloboditi se straha koristeći se glazbom i govorom tijela i  pokazujući, vrlo vjerojatno, postupke napasnoga oca.  oca.  Ali tako dugo dok bude  poricao i neosjećao istinu, morat će se ponovno i iznova truditi. Ili će, možda, naći neko dijete kome će on činiti isto ono što su njemu činili, možda na manje  brutalan način i nazvat će to ponašanje „ljubavlju” kao što je to učinio učinio i njegov otac. Sve dok bude vjerovao da mu njegov otac nije nanio nikakvo zlo, postojat će opasnost od ponavljanja očevih postupaka.  postupaka.  Terapije koje imaju za cilj rad na osjećajima postale su danas modom, za razliku od više intelektualno orijentiranih škola Freuda, Junga i Adlera. No, koliko ja vidim, primarni cilj tog „rada” nije doživljavanje i priznavanje stvarnosti, nego kratkotrajno emocionalno rasterećenje. Osloboditi snažne osjećaje svakako predstavlja olakšanje. Ali sve dotle dok to olakšanje nije  popraćeno  popraćeno priznavanjem stvarne situacije, što intenzitet osjećaja čini i razumljivim i opravdanim, i sve dotle dok se bude izbjegavala istina, kao što je to praksa u mnogim programima koji propovijedaju opraštanje, stari, autodestruktivni oblici ponašanja ne mogu se razriješiti. Isto se može reći i za tzv. rad na tijelu. Neprirodno pobuđivanje tjelesnoga  pamćenja traumatičnih situacija pomoću posebnih tehnika disanja ili masaže, ne može trajno razriješiti posljedice takvih trauma, bez obzira što mogu dovesti do kratkotrajnog olakšanja. Pobuđivanje trauma isključivo na tjelesnoj razini  beskorisno je, a često i opasno, ako je izdvojeno iz cjelokupnog života osobe. Samo ako su sastavni dio nečijeg života, tjelesne senzacije mogu se razumjeti i razriješiti. Ako ne radimo na sve tri razine - tijelo, osjećaj, um - simptomi našega  jada će se ponavljati jer tijelo ponavlja ono što njegove stanice pamte i to sve dok ga ne saslušamo i razumijemo. Terapija donosi trajne rezultate samo ako je istina o prošlosti  dostupna i takvom ostane do kraja našega života. Samo ako ostanemo otvoreni prema našim stalno nadirućim osjećajima - danas, sutra,  prekosutra, i ako znamo načine njihova razumijevanja, možemo očekivati zdravlje, jasnoću i neovisnost. Možemo ih zahtijevati i sačuvati sačuvat i ih. Jedino tako možemo čvrsto stajati na svojim nogama ne oviseći o lijekovima, guruima, grupama ili teorijama koje nas uče kako promijeniti našu prošlost. prošlost.   12

 

 

Jedan ekstreman primjer pokazat će nam kako posljedice poricanja prošlosti mogu biti opasne.  New York Times  od srpnja 1993. izvještava da su tijekom  posljednjih pet godina neonacističke skupine u Americi, potpomognute velikim  brojem nastavnika, uspjele baciti b aciti sumnju na ppostojanje ostojanje holokausta. Čak 22 posto upitane djece školske dobi vjeruje da su izjave očevidaca holokausta lažne. A to se događa u Americi gdje ne postoji teret krivice kao u Njemačkoj. Stvarni događaji koji su se zbivali u Europi od 1940. do 1945. godine, svakako su toliko stravični da današnjoj djecilako možemo i oprostiti ih žele poreći. Beskrupuloznom nastavniku je ojačati njihove štosumnje. Ali poreći.  takvo   prepravljanje povijesti neizbježno će imati strašne posljedice u budućnosti jer su ljudi prisiljeni ponovno učiti preko više milijuna žrtava ono što su mogli naučiti iz povijesti.  Na sličan način, ni Freud nije želio vjerovati da roditelji ikada zlostavljaju zlostavljaju svoju djecu, iako njegova vlastita otkrića jasno dokazuju da neki roditelji to doista čine. No, relativiziranje problema, zaglađivanje ili iskrivljavanje strašne stvarnosti ne vodi niti niti pojedinačnome liječenju, niti uspješnomu razrješavanju  političkih problema. Oni mogu voditi samo u još veći mrak i neznanje te izazivati simptome naših bolesti, kako društvenih tako i osobnih. o sobnih. Mnogi autori nastoje pobjeći od bolnoga djetinjstva zagovarajući opraštanje, disciplinu, dobru volju i „ spiritualnost” sebi i drugima, ne bi li takvim  postupanjem izbrisali istinu pohranjenu u našem tijelu. Ali tijelo ne možemo  prevariti; ono točno zna našu istinu. Intelektualnim generalizacijama generalizacijama ne možemo otkriti tajne s kojima smo nesvjesno desetljećima živjeli. Te tajne treba najprije razjasniti pomoću naših osjećaja jer smo kao djeca morali nesvjesno potiskivati našu bol i bespomoćan bijes i nismo bili sposobni razmišljati: mogli smo samo osjećati.  Primjena hipnoze hipnoze u svrhu prizivanja sjećanja, bez svjesnog  proživljavanja jakih emocija te bez razumijevanja opravdanih djetetovih izgreda - nije nam zato ni od kakve koristi. Ostali pristupi bacaju težište na puko rasterećenje osjećaja s ciljem da ih se oslobodimo. No, No, ako nemamo hrabrosti suočiti se sa svojim potisnutim osjećajima, oni će nas i dalje kočiti u našem razvoju i ugrožavati naše psihičko zdravlje. Moramo ih osjetiti i uključiti u kontekst našeg cjelokupnog života i ostati otvoreni za pojavu novih osjećaja. U osjećaja. U suprotnom, informacija koju nam oni daju bit će nam nedostupna. Kada smo bili djeca, nismo imali drugog izbora do naučiti vještine potiskivanja kako bismo preživjeli. Kao odrasle osobe, možemo i moramo pozdraviti i podupirati nestanak potiskivanja, želimo li živjeti slobodnije i punije, izbjegavajući nekada davno potisnuli i još uvijekpritom nosimoizlaganje u sebi. vlastite djece onome što smo 13

 

 

Čitatelji  Drame  ponekad mi pišu o svojim stvarnim tjelesnim reakcijama koje su osjećali dok su čitali knjigu. Ti iskazi me vrlo ohrabruju jer ukazuju da ljudi nisu upali u intelektualiziranje. Naprotiv, intelektualiziranje.  Naprotiv, samo čitanje knjige približilo im  je njihovo vlastito iskustvo pa počinju istraživati što se s njima stvarno dogodilo. Jedan čitatelj piše kako su ga iznenada spopali grčevi u želucu čitajući jedan odlomak i kako je ljutito odbacio knjigu. I tek kada je briznuo u plač bilo mu je  jasno da su grčevi u želucu bili povezani s odlomkom koji je bio čitao i, kada si  je dopustio da doživi osjećaje, grčevi grčevi su prestali. Mog Mogao ao je  je ponovno uzeti knjigu.  Neki autoriau tori-liječnici liječnici pišu kako su pacijentima, koje su liječili od neizlječivih  bolesti, pokušavali pomoći pri ozdravljenju tako što su s njima razgovarali o njihovim „emocionalnim problemima”. Ta, nazovimedicina ljubavi, čini se, se, stvarno pruža privremeno olakšanje. Mogu misliti da bi pacijentu koji boluje od raka, naprimjer, ulilo malo nade da mu se kaže kako njegova bolest ima veze s njegovom dušom, mislima i osjećajima. No, nije dovoljno samo reći osobi da je njezin čuvstveni život život povezan s rakom. Ako je se ne potakne i ne pomogne joj se otkriti njezin vlastiti, specifični razvoj, ako ne nauči osjetiti svu skalu emocija i ne odrekne se iluzija i samozavaravanja, sam razgovor o njezinim osjećajima ne može joj pomoći u ozdravljenju. Nada će, najvjerojatnije, iščeznuti ili postati  jalovom zaštitom protiv priznavanja priznavanja napredovanja bolesti. Ono što teško bolesni pacijenti najčešće čuju, to su pozivi na opraštanje, očitovanje i meditaciju. Govori im se da „misle pozitivno”, da budu puni pun i ljubavi i da budu hrabri. Sve su to tradicionalni zahtjevi koje je dijete nekada samo sebi  postavljalo kako bi zaštitilo svoje roditelje, prikrivajući njihovo zlostavljanje, a to je rezultiralo bolešću. Ako ne smijemo osjetiti i izraziti što nam se dogodilo, dogod ilo, naš život postaje besmislen. Mnogi bolesnici od raka žive i umiru zamjenjujući  bolnu istinu o svojoj prošlosti idealiziranom slikom. Ponosni su što su odlučni i nesebični, što ne traže ništa za sebe. Samo se njihova bolest upinje izraziti gotovo već posve posve ugaslu nadu da ih netko sasluša i razumije. Ali to nikoga ne zanima jer bi to moglo podsjetiti liječnike, medicinske sestre i sestre milosrdnice na njihovu vlastitu, bolnu zakopanu prošlost. Sam pacijent nije ni svjestan svoje gladi ne samo za ljubavl ju,  ju, nego i za istinom. On ne shvaća da je on o n sam jedina osoba koja ga može izbaviti iz njegove nevolje, iz njegova opasna samoporicanja. Liječnici bi puno više mogli pomoći ljudima u ozdravljenju da su bolje obaviješteni, da znaju da se osoba može oporaviti i od teške bolesti ako je spremna živjeti sa svojom prošlošću, ukoliko je osposobimo za to, umjesto da umire joj se. Poznajem jednog čovjeka koji je odrastao u klimi straha suprotstavljajući pomiješanog s licemjerjem, a ipak se jako bojao i bio suviše zadojen moralističkim i religijskim idejama da bi si dopustio osjećaj očajničkog bijesa 14

 

 

koji je zbog takvog zlostavljanja bio duboko zakopan u njemu. Premda su mu roditelji umrli prije nekoliko godina, on ih se još uvijek jako bojao pa je jedini način na koji koji je mogao ispoljiti svoj neiskazani, nesvjesni bijes bio taj da ga uperi protiv sebe i tako dobije rak na plućima. Kao što su i njegovi roditelji učinili prije toga, on je nesvjesno odbijao sebe i svoj život, mada je na svjesnoj razini učinio sve što je mogao za svoj oporavak, uključujući čak i dijetu sa sirovom hranom. Taj režim mu je donio potpun oporavak od raka. No, nažalost, teret njegovog nesvjesnog očajanjaodustao bio je jejači želje za izlječenjem. Ubrzo nakon oporavka, od od dijenjegove dijete, te, iako jesvjesne vjerovao da mu  je ona pomogla gotovo na čudesan način. Dobio je drugu vrst raka od koje je na kraju - umro.  Nemam namjeru ovim primjerom ukazati na to da je sirova hrana h rana beskorisna u borbi protiv raka, već pokazati da - želeći se odlučno su protstaviti opakim  bolestima, bez obzira na sredstva - čovjek mora čvrsto željeti spasiti svoj život,  život,   jedini koji ima, jer on stvarno  želi živjeti,  svjesno i nesvjesno. Osjetiti svoj opravdani bijes zapravo je moćno i djelotvorno oružje i nije destruktivno. destruktivn o. Osjećaji koji se ne potiskuju, koji se, naprotiv, svjesno proživljavaju, nikada nikoga ne ubijaju. Zapravo, većina bolesti nisu ništa drugo doli jezik, dopušten zlostavljanome djetetu, utjelovljen u tijelu odrasle osobe. Kako da drugačije, u našem društvu, društvu, izađe na vidjelo istina mučenoga, neželjenoga i prevarenoga djeteta? No, nažalost, još uvijek je, izgleda, taj jezik zabranjen. Znanstvenici marljivo rade na imunološkom sustavu u nadi da će taj jezik jednom zauvijek nadmudriti te tako ostavljaju pacijentovu tajnu skrivenom. Bolest, međutim, može biti signal, alarm, podsjetnik da se radi o vrlo ranoj fazi poremećaja. Ako smo spremni suočiti se s tim poremećajem i potražiti njegove nije potreban neizravni jezik imunološkog sustava možemo razloge, se izliječiti beznam lijekova. Autoriteti za medicinu i zdravstvo teško da ćenas podržati na tom putu jer još nisu svjesni da on postoji. Ovisnik o drogi riskira postati kriminalcem i diskriminiranim u društvu samo da bi izbjegao suočavanje s istinom pohranjenom pohranjenom u njegovu vlastitu tijelu. On se neumorno trudi prevariti svoje stanice sve većim količinama tih tvari. Pošto društvo u cjelini, uključujući i većinu stručnjaka, zanemaruje ili poriče njegovu stvarnu patnju, on će se naći suočen s „rješenjima” koja će  će   mu, tobože, pomoći, mada zapravo, nisu ni od kakve koristi. Neki stručnjaci smatraju da slobodno dolaženje do heroina može smanjiti broj zločina te da oralna upo upotreba treba methadona (zamjene za drogu), može smanjiti rizik od AIDS-a jer se tako lakše izbjegava kontaminacija nečistom iglom. No, čak kad bi te pretpostavke i bile točne, u 15

 

 

takvim razmatranjima potpuno se previđa glavni problem ovisnika (tjelesna  potreba za neosjetljivošću) neosjetljivošću) i pravi uzroci te nevolje. nevolje.   Svaka vrsta ovisnosti je način bijega od sjećanja na bolnu prošlost. Svaki ovisnik može pobijediti svoju bolest ako se želi suočiti s tim sjećanjima. Manipulativna sredstva zdravstvene zaštite ne pomažu. Dok se god osoba radije utapa u svome jadu, nego da se suoči sa svojom prošlošću, nitko joj ne može  pomoći.  po moći. Ali sve dotle dok netko ostaje neobaviješten o drugim opcijama koje mu stoje na raspolaganju, ne znamo što je u stanju  učiniti kada ga društvo više i ne  bude zasljepljivalo. Sama volja da se oslobodimo ovisnosti nije dovoljna, kao što to smatra Društvo Društvo liječenih alkoholičara. Potrebni su volja i odlučnost da se nađu i razriješe uzroci nečije ovisnosti, koji uvijek leže skriveni u djetinjstvu. djetinjstvu.   Društvo nam pruža bogatu paletu konvencionalnih načina doživljavanja ili  prepoznavanja štete koju su nam nanijeli nanijeli naši zbunjeni i zbunjujući roditelji, koji su opustošili naše organizme u njihovom, krajnje krhkom, razvoju. Uz pomoć genetike ili visokoučenih špekulacija možemo pokušati izbjeći te jednostavne, ali i bolne činjenice. Možemo, naprimjer, opovrgnuti ide ju ide ju kauzaliteta kao staromodan, mehanicistički način mišljenja i odjenuti naše poricanje u novu, „znanstvenu” paradigmu za svijet postmoderne, utemeljen na „filozofiji” „Programa od dvanaest faza” Društva liječenih alkoholičara. Možemo, pak, naša sjećanja držati podalje, objavljujući rat logici, postajući odanicima iracionalnoga. Možemo se odreći sebe, tj. svojih osjećaja i prošlosti i težiti da dosegnemo nirvanu ili da se stopimo s „Cjelinom” dok sjedimo meditirajući. Možemo napisati knjige i knjige proze i time zbuniti više milijuna ljudi. Možemo  proputovati svijet koristeći se nametnutim autoritetom kako bismo spriječili vjernike u primjeni kontracepcije, tako da će se roditi još više neželjene djece koja će poslije biti zanemarena i zlostavljana. Možemo pokrenuti čitave nacije da se bore jedne protiv drugih. Možemo nadalje voditi ratove i dizati  pobjedničku zastavu. Pa zašto i ne bismo? Lakše je, puno lakše, zbuniti druge, nego osjetiti vlastitu zbunjenost bespomoćnog djeteta koje smo nekada bili. Bijeg od prošlosti od prošlosti je naš način života i milijuni ljudi prihvaćaju njegove nagrade sa zahvalnošću. Imajući mogućnost izbora, tko od nas ne bi radije pobjegao od svoje prošlosti? Ali nekima taj bijeg više ne pomaže. Neki ljudi žele saznati tko su i kako su postali to što jesu. Posljedice takvih bijegova od stvarnosti jedva da su se počele ispitivati. Srećom, država ne daje laboratorijima dovoljno sredstava za istraživanje pa ćemo mi sami, svatko od nas, biti laboratorij. Usudit ćemo se biti hrabri i suočiti se s prozaičnim prozaičnim činjenicama vlastite prošlosti kojoj bili slijepo zapleteni, a zauzvrat ćemo, naše konačno, shvatiti ono ušto namsmo je prije potrebno. Kada  jednom sami spoznamo istinu, neće nas više više moći zavesti pseudoznanost. pseudoznanost.   16

 

 

Tijekom godina, od vremena izdavanja izvorne  Drame, shvatila sam mnoge stvari koje prije nisam zapažala ili koje sam, priznajem, površno dotaknula. Željela bih neka od tih pitanja ovdje sažeto iznijeti kao i uputiti one koji žele nešto više saznati o tim temama na moje mo je novije radove. 1. Ranije Ranije sam se jako trudila shvatiti i razjasniti drugima motive roditelja koji čine nažao Zbog toga se stekao dojam je nastojanje da se svojoj shvati djeci. stav roditelja prijeko potreban dio da svake terapije. No, istina je baš obrnuto. Ako pokušamo razumjeti razumjet i osjećaje onih koji su nas povrijedili, izgubit ćemo kontakt sa svojim vlastitim osjećajima, onima koji su bitni za prepoznavanje naših povreda i za njihovo liječenje. Za uspjeh svake terapije bitno je osjećati svoj bol, a ne bol svojih roditelja. Ako to dobro ne shvatimo (što nedostaje izvornom izdanju  Drame),  nećemo si biti u stanju pomoći; niti ćemo moći pomoći našim roditeljima. Ali oni si mogu pomoći ako su sami, a ne na račun djece, spremni osjetiti i razriješiti svoju situaciju. situaciju.   opraštanju, koju 2. sam Iz svog Iz iskustva iskustva naučila da odredba i ja osobnog prije šesnaest godina držalasam ispravnom, kočio terapijski proces. Ona  zaustavlja  otvaranje osjećaja i percepcija koje je nemoguće  postići u početnim fazama terapije, ali se njima ipak možemo suočiti  pomoću  pom oću jačanja unutarnje snage i elastičnosti. Neka se sjećanja  javljaju tek puno godina nakon početka terapije, kada smo, konačno, dovoljno ojačali da se s njima suočimo. To plodonosno izlaženje sjećanja na svjetlo dana ne smije se spriječiti zatvaranjem do kojega bi dovelo opraštanje (vidi Miller, 1993).

3. Sam Sam razgovor o našim osjećajima je beskoristan i nikamo nas ne vodi. Pa ipak, mnogi ljudi godinama se podvrgavaju tradicionalnoj terapiji, a da pritom ne dozive nikakve promjene. Činjenica da oni uopće i ne shvaćaju da se to događa, čini stanje još tragičnijim. Da bismo se  približili našoj vlastitoj istini, moramo proživjeti i izraziti naše osjećaje putem unutarnjeg dijaloga. Za sve one koji se zbiljski žele izliječiti od posljedica trauma iz djetinjstva, sve tradicionalne sve tradicionalne metode su beskorisne, pogrešne i mogu biti opasne. One naime jačaju naše intelektualne načine obrane od osjećaja te sprečavaju buđenje  potisnutog pamćenja, čak i kada terapeut ili analitičar potiče pacijenta da „priča o traumi” zlostavljanja  zlostavljanja - seksualnog ili bilo bilo kakvog kakvog drugog. U intelektualnim terapijama ne može se provjeriti niti utvrditi točnost sumnji, pretpostavki ili prijedloga koje daje terapeut. Oni mogu biti ispravni ili pogrešni, a čak i da su ispravni, to znanje je nedjelotvorno 17

 

 

za pacijenta u njegovu nastojanju da se izliječi. Samo naši osjećaji i tjelesne senzacije, kojih postajemo svjesni tijekom terapije, mogu nas uvjeriti u ono što nam se stvarno dogodilo. Samo uz njihovu pomoć možemo prizvati potisnuto sjećanje i objediniti tako stečeno znanje,  premda pouzdane informacije dobivene od obitelji mogu mo gu biti dodatna  potvrda, U nekim pogrešnim terapijama, ljudi mogu doći do krivih ili nesigurnih zaključaka na temelju intelektualnih procesa, ali ti zaključcisam nisuposjećanja. Termin „ (vidi krivoMiller, sjećanje” zapravo, sebi kontradiktoran 1990).je pogrešan i, 4. T Tvrdeći vrdeći da se bave „osjećajima”, „nove” metode zapravo se služe tradicionalnim moralom i ideologijom kako bi nas spriječile u spoznavanju naše stvarnosti. Najviše što nam mogu pružiti jest kratkotrajno olakšanje. Ukoliko terapijski proces sprečava integriranje cijele istine, i dalje ćemo biti ovisni o grupama i „višim silama”.  Nakon početnoga osjaćaja euforije, moći ćemo, neko vrijeme, zadržati depresiju po strani, posvećujući se pridobivanju novih obraćenika, ali će oni zauzvrat tražiti potencijalne sljedbenike. To je, čini se, najbolje objašnjenje tako velikog broja štovatelja tih ideja, bez obzira na njihove nedostatke (vidi Miller, 1993). 5. V Velika elika je pogreška smatrati da se traume mogu razriješiti simbolima. Kada bi to bilo moguće, pjesnici, slikari i ostali umjetnici mogli bi razriješiti svoj bol putem kreativnosti. To, međutim, nije tako. Kreativnost nam pomaže u kanaliziranju bola uzrokovanog traumom i to na simboličan način. Ona nam ne pomaže u njegovu razrješavanju. Kada bi simbolična osveta za zlostavljanje u djetinjstvu bila djelotvorna, tada bi diktatori, napokon, prestali ponižavati i mučiti ljudski rod. Njihova glad za osvetom ostat će nezajaženom sve do tada dok njihov izbor čini samoobmana o  o  tome tko, zapravo, zaslužuje njihovu mržnju i sve dok budu pothranjivali tu mržnju u simboličnom obliku, umjesto njezina proživljavanja i razrješenja u kontekstu vlastita djetinjstva (vidi Miller, 1990 a). 6. Zlostavljanje Zlostavljanje djece nije neizbježna sudbina ljudskog roda kao što sam smatrala u vrijeme pisanja  Drame.  Ono se može spriječiti  popravljanjem štete nanesene u djetinjstvu i to putem djelotvorne terapije. Roditelji, koji su se suočili sa svojom bolnom prošlošću, neće zlostavljati svoju djecu. 7. Sprečavanje Sprečavanje zlostavljanja djeteta moguće je uz veću osviještenost  javnosti. Moglo bi se spriječiti mnoge nepotrebne patnje kad bi, naprimjer, najnovija otkrića o važnosti  zbližavanja majke s njezinim 18

 

 

novorođenčetom (preko pogleda i tjelesnoga tjelesnoga dodira) bila šire poznata. Zbližavanje pruža djetetu veći osjećaj sigurnosti i pouzdanja za kasniji život, a nastaje hormonalnim oslobađanjem u majke koje se zbiva samo tada i jedino u nazočnosti novorođenčeta, a to izgrađuje njezinu ljubav prema djetetu. Žena koja se zbližila sa svojim djetetom u prvim trenucima svoga majčinstva, manje će biti izložena opasnosti da ga zlostavlja te će biti sposobnija zaštiti ga i od svoje i od očeve prošlosti. Doživljaj ljubavi prema svome te djetetove ljubavi i  bespomoćne ovisnosti o njoj, možedjetetu je motivirati za razrješavanje njezina potisnuta bola. Ako to ne učini, destruktivna moć njezinoga nesvjesnog može i dalje djelovati i nanijeti štetu djetetu. 8. Često Često me pitaju zašto neki ljudi, koji su bili zlostavljani u djetinjstvu, u djetinjstvu, ne zlostavljaju zauzvrat svoju djecu. To pitanje sam obradila u svojim knjigama  Zaboravljeno znanje  i  Rušenje zida tišine.  U njima sam  pokušala objasniti važnu ulogu „pomoćnog svjedoka” u djetinjstvu te „prosvijetljenog svjedoka” u zrelosti.  No, nikada nisam čula ni za koga tko je bio zlostavljan u djetinjstvu da se potom nije ponašao na destruktivan način (ili barem autodestruktivan) kada je odrastao, ako  je poricao zlostavljanje koje koje je morao podnositi. 9. Preko Preko čitatelja i terapeuta često se susrećem s problemima koje žrtvama zlostavljanja stvaraju pristalice tzv. „sindroma krivog sjećanja” i djelovanje grupa koje podržavaju „krivo optužene” roditelje, nastojeći zatomiti izjave njihove odrasle djece. Držim da ta nastojanja koja čine roditelji, vlasti i pravnici nisu motivirana samo željom da se obrani njihova nedužnost, a niti financijskim interesom, nego, i prije svega, mnogo dubljim razlogom: strahom od njihove vlastite potisnute prošlosti. Izjave osoba koje su preživjele zlostavljanje, a koje su otkrile istinu nakon dugotrajnog razdoblja  poricanja isključivanja, smatraju se prijetnjom i stoga što okrivljuju i optužuju i stoga što pobuđuju prošlost u drugima. Oni predstavljaju izazov snazi potiskivanja. Roditelji, suci i pravni zastupnici mogu se upitati, svjesno ili nesvjesno: „Ako je ovo istina, ako su se takve strašne stvari dogodile Ani i Mariji, a one to nisu znale desetljećima, kako onda mogu biti siguran da i ja ne krijem u sebi sličnu priču?” Samo vjerujući da se te stvari nisu dogodile,  dogodile,  vjerujući, umjesto toga, u teoriju „krivog sjećanja”, oni mogu nastaviti živjeti kao dosada. do sada.   10.često kraju, željela pojasniti pojam „dijete koji se  I na pripisuje meni,bihnisam prva daupotrijebila, negoiznutra”, je on uzet iz „transakcijske analize”. Ja taj termin smatram pogrešnim i, prema 19

 

 

tome, upotrijebila sam ga samo u određenom kontekstu. Posebno sam govorila o „djetetu u meni” kada sam opisivala značaj slikanja u mome životu u jednoj knjizi koja sadrži moje slike (vidi Miller, 1986. i 1995). Ovdje ću navesti taj odlomak:  odlomak:  „Dijete u meni... pojavilo se... kasno u mome životu, želeći mi ispričati  svoju tajnu. Prišlo mi je oklijevajući, govoreći na nejasan način, ali me uzelo za ruku i povelo tamo kamo sam cijeli život izbjegavala i  pak, morala sam tamo krenuti. Nisam više mogla bojala se poći. Pa i pak, okretati leđa jer to je bio moj teren, moj vlastiti. Bilo je to mjesto koje sam pokušavala zaboraviti prije puno, puno godina, isto ono mjesto gdje sam ostavila dijete koje sam nekad bila. Tamo je ono moralo o stati, samo sa svojim znanjem, čekajući d da a se, napokon, netko pojavi tko će ga saslušati i vjerovati mu. Sada sam stajala pred otvorenim vratima, nespremna, ispunjena strahom odrasle osobe od mraka i  prijetnje prošlosti, ali nisam imala snage zatvoriti ta vrata i ponovno ostaviti dijete samo do moje smrti. Umjesto toga, donijela sam odluku koja je promijenila moj život iz temelja: dopustila sam da me to dijete

vodi, odlučila vjerovati tom, gotovo autističkom, biću koje je  preživjelo desetljeća desetljeća izolacije.” 

Svi smo mi zatvorenici svoga djetinjstva, bilo da to znamo, pretpostavljamo,  poričemo ili da nismo nikada ni čuli za takvu mogućnost.  Spoznaja da se

možemo osloboditi posljedica starih rana učvrstit će se kako sve više ljudi bude dokazom da je to moguće. Bit će, neizbježno, velikog otpora tomu da se slijedi taj put jer se mi svi bojimo naše potisnute prošlosti i ponovnog proživljavanja naše djetinje bespomoćnosti. Imali smo i zašto bojati se. Da nije bilo tako, ne  bismo imali potrebu za potiskivanjem.  No, što se više susrećemo strahombili i usuđujemo se suočiti s njegovim uzrocima, to on više nestaje.  s našim nestaje.   Nema nikakve sumnje da će jednoga dana, zahvaljujući novim metodama terapije, svi pokušaji zaobilaženja istine, putem ideologija, izgubiti svoju svrhu. One će biti suvišne čim istina postane dostupnom svakome od nas. Novi terapijski koncepti daju rezultate kada se temelje na prirodnim zakonima i kada se ne zaklanjaju za moralistička vjerovanja koja zanemaruju te zakone. Muškarci i žene imaju sposobnost ponovnog proživljavanja svoga iskustva, ako im je integritet neoštećen. Čak i oni sa psihičkim oštećenjima mogu povratiti tu sposobnost. Ako se budu koristili tim metodama, ljudi mogu, jednoga dana, shvatiti da je nacionalizam bio opravdavajuće sredstvo mržnje koju su gajili u sebi. Shvatit će 20

 

 

da ta mržnja, mada je imala stvarne i strašne uzroke, nije imala nikakve veze s državama, zastavama, pjesmama i ratovima. Uvidjet će da je njezin pravi uzrok u okrutnosti u kojoj su odrasli. Neće više osjećati potrebu  potrebu   za proganjanjem i razaranjem drugih nacija u nastojanju da povrate samopouzdanje koje je jednom u njima bilo uništeno. Bit će svjesni svojih stvarnih potreba, onoga za čim s  pravom čeznu, potreba na koje imaju pravo od rođenja. Neće dopustiti da ih se tješi tje ši lažnim obećanjima o vječnosti, niti da ih se odvrati od njihovih pravednih  potreba. Naprotiv, oni ćepropustili željeti ppovratak ovratak svoga života i stvarati ovdje ijasnoću sada onoi što su tako tragično u svom djetinjstvu - istinitost, uvažavanje sebe i drugih.

Alice Miller 1995.

21

 

 

1. DRAMA DAROVITOG DJETETA TE KAKO SMO POSTALI TERAPEUTIMA Iskustvo nas je naučilo da imamo samo jedno trajno oružje u borbi s mentalnom bolešću: emocionalno otkriće istine o našem jedinstvenom djetinjstvu. Da li je onda moguće moguće potpuno se osloboditi iluzija? Povijest nam  pokazuje da se one svakamo ušuljaju, da ih je pun svačiji život - možda zato što nam se istina često čini nepodnošljivom. Pa ipak, istina je tako bitna da za njezin gubitak plaćamo visoku cijenu u obliku opasne opasne bolesti. Da bismo ostvarili svoju cjelovitost, moramo se u jednom dugotrajnom  procesu truditi otkrivati našu osobnu istinu, jednu istinu koja može prouzročiti  bol prije nego nam pruži nov prostor slobode. No, ako se umjesto toga zadovoljimo intelektualnom intelektualnom „mudrošću”, ostat ćemo u sferi iluzije i samozavaravanja. Šteta koja nam je nanesena u djetinjstvu već je počinjena i ne možemo ništa  promijeniti u našoj prošlosti. Možemo, međutim, promijeniti sebe. Možemo se  popraviti i zadobiti svoj izgubljeni integritet integritet izabirući put pažljivijeg promatranja našeg znanja, pohranjenoga u našem tijelu te njegova sve većeg osvješćivanja. Taj put, premda nimalo lagan, jedini je put kojim možemo krenuti ostavljajući za sobom okrutni, nevidljivi zatvor našeg djetinjstva. Postajemo slobodni mijenjajući se od nesvjesnih žrtava prošlosti u odgovorne osobe u sadašnjosti, svjesne svoje prošlosti i stoga sposobne za život s njom. Većina ljudi čini upravo obrnuto. Ne shvaćajući da prošlost stalno određuje njihovo sadašnje ponašanje, oni izbjegavaju bilo što saznati o njoj. Nesvjesno nastavljaju živjeti u svom djetinjstvu, zanemarujući činjenicu da ono više ne  postoji. Oni se i dalje bboje oje i izbjegavaju opasnosti koje, premda nekada stvarne, to više nisu već dugoi potrebama vremena. koji, Oni su gonjeni nesvjesnim te  potisnutim osjećajima na neki perverzan način,sjećanjima određuju sve što čine ili ne uspijevaju učiniti. učiniti.   22

 

 

Potiskivanje brutalnog zlostavljanja pretrpljenog u djetinjstvu mnoge ljude tjera na uništavanje vlastitog i tuđih života. U nesvjesnoj žeđi za osvetom, oni mogu biti uvučeni u nasilje, paljenje domova i institucija, u tjelesno nasrtanje na druge ljude pri čemu im destrukcija služi za skrivanje istine od samih sebe i za izbjegavanje osjećaja očaja mučenoga djeteta k oje oje su nekada bili. Takvo se  postupanje često javlja pod parolom „patriotizma” „patriotizma” il ilii religioznih vjerovanja.  vjerovanja.  Drugi ljudi aktivno nastavljaju s mučenjem koje su jednom doživjeli u raznovrsnim klubovima za samomučenje i kroz sadosado-mazohističko upražnjavanje. Oni Oni takve aktivnosti smatraju „oslobađanjem”. Žene, koje dozvoljavaju bušenje bradavica kako bi na njih objesile krugove i tako pozirale za fotografije u novinama, ponosno izjavljuju da nisu osjećale nikakvu bol dok su im to radili i da su se čak zabavljale. Ne zabavljale. Ne trebamo sumnjati u istinitost njihovih iskaza. One su vrlo rano u životu morale naučiti ne osjećati bol i danas su u stanju do iznemoglosti ne osjećati bol male djevojčice koju je nekada davno seksualno napastovao otac pri čemu je morala misliti da je to zabavno. Potisnutu bol može se otkrivati i manje javno, kao kod jedne žene, seksualno zlostavljane u djetinjstvu, koja bježi je porekla stvarnost svogk djetinjstva i, kako ne bi osjećala tu patnju, ona stalno od svoje prošlosti muškarcima, alkoholu, dr oogama gama ili ambiciji. Potrebna su joj stalna uzbuđenja da bi zadržala dosadu po strani. Ne može si dozvoliti čak ni jedan trenutak mira i tišine, jer bi u njemu mogla osjetiti tinjajuću usamljenost svoga djetinjstva, a toga se osjećaja smrtno  boji. Ona će nastaviti svoj bijeg ako ne nauči da svijest o starim osjećajima nije smrt nego sloboda. Ono što zaista često ubija je odbijanje da se svjesno prožive osjećaji koji bi nam mogli otkriti istinu.  istinu.  Potiskivanje boli doživljene u djetinjstvu ne utječe samo na život život pojedinca, nego i na tabue cjelokupnog društva. To najbolje pokazuje način na koji su obično pisane biografije. Čitajući biografije poznatih umjetnika, naprimjer, čovjek stječe dojam da je njihov život počeo po čeo u pubertetu. Prije toga se kaže da su imali „sretno”, „zadovoljno” ili „teško” djetinjstvo ili „puno odricanja” odnosno „vrlo poticajno”. Ali, kakvo je stvarno bilo neko djetinjstvo, biografe, čini se, ne zanima, kao da se korijeni cjelokupnog života ne kriju isprepleteni upravo u djetinjstvu. Željela bih to ilustrirati jednim jednostavnim primjerom. Henry Moore opisuje u svojim memoarima kako je kao mali dječak masirao majci leđa nekim uljem da joj ublaži bolove od reumatizma. Pročitavši to, odjednom su mi se rasvjetlile Mooreove skulpture: krupne, nagnute žene s malim glavama - sada sam vidjela perspektivi, u njima tu majku očimanjega, malog dječaka, s glavom u smanjujućoj a leđa blizu jako povećana. Mnogi visoko kritičarigore mogu ovu interpretaciju smatrati irelevantnom, ali meni ona pokazuje kako dugo se 23

 

 

djetetovi doživljaji zadržavaju u njegovom nesvjesnom i kakve mogućnosti se mogu javiti u odrasloj dobi kada smo si slobodni dati maha. No, Mooreovo sjećanje se nije odnosilo na traumatičan događaj pa tako može preživjeti netaknuto. Ali svi traumatični traumatični događaji iz djetinjstva ostaju skriveni i zaključani u mraku, a ključ za razumijevanje života koji slijedi je skriven s njima.  njima. 

SIROTO, BOGATO DIJETE Ponekad se pitam hoćemo li ikada moći shvatiti do koje smo mjere bili usamljeni i napušteni u djetinjstvu. 1  Ovdje ne mislim prvenstveno govoriti o nezbrinutoj ili potpuno zanemarenoj djeci koja su toga uvijek bila svjesna, ili su  barem odrasla znajući to. Osim tih ekstremnih slučajeva, postoji velik broj ljudi koji se podvrgavaju terapiji s uvjerenjem (s kojim su odrasli) da je njihovo djetinjstvo bilo sretno i sigurno. Vrlo često sam se suočavala s ljudima koji su uživali pohvale i divljenja za svoje sposobnosti i dostignuća, koji su se znali služiti toaletom u prvoj godini života i koji su se čak od godine i pol do pete uspješno brinuli za svoju mlađu  braću. Prema shvaćanjima većine, ti ljudi, ponos svojih roditelja, trebali bi imati snažan i postojan osjećaj samouvjerenosti. No, slučaj je upravo obrnut. Sve čega se prihvate, čine dobro, čak odlično; dive dive im se i zavide im. Postižu uspjeh kad god im je do njega stalo, ali iza svega toga vreba depresija, osjećaj praznine i samootuđenja te osjećaj da im život nema nikakva smisla. Ti osjećaji će preuzeti vodstvo čim draga nadmenost zakaže, čim ne budu „na vrhu”, apsolutnom „superzvijezdom”, ili kada god odjednom osjete da nisu uspjeli u nekom svom idealu, ili zadovoljiti neke standarde. Tada ih spopada tjeskoba i zabrinutost ili duboki osjećaj krivice i srama. Koji su razlozi za takve nemire kod tih sposobnih, obrazovanih, dobro odgojenih ljudi? U svom prvom intervjuu izjavit će da su imali uviđavne roditelje, ili je barem  jedan bio takav, a ukoliko su svjesni da nisu nailazili na razumijevanje u djetinjstvu, oni osjećaju da su zato sami krivi te njihova nes posobnost nes posobnost da se adekvatno izraze. Oni prolaze kroz najranija sjećanja bez suosjećanja s djetetom koje su nekada bili, a to još više čudi, jer su ovi pacijenti imali ne samo izrazitu sposobnost introspekcije već su bili u stanju, do određene mjere, suosjećati suosjeća ti s drugim ljudima. Njihov pristup emocionalnom svijetu njihova vlastita djetinjstva  bio je, međutim, oštećen s obilježjima nedostatka poštovanja, potrebe za kontrolom i manipulacijom te zahtjeva za uspjehom. Vrlo često oni izražavaju  prezir i ironiju, pa čak i podrugivanje i cinizam prema djetetu koje su bili. 1

Danas, godine 1995. znam da je to, u načelu, moguće.  24

 

 

Postoji, općenito, potpuno odsustvo pravog emocionalnog razumijevanja ili ozbiljnog uvažavanja promjena u njihovu djetinjstvu te poimanja njihovih istinskih potreba, koje bi nadmašile želju za uspjehom. Oni su potpuno potisnuli svoju stvarnu prošlost pa im je lako održavati iluziju sretnog djetinjstva. Potrebno je pojasniti neke opće pretpostavke koje su temelj za opis  psihološke klime u kojoj te osobe žive:  

•uvažavanjem Dijete osjeća primarnu od usamog njegove pravepotrebu osobnosti svako početka vrijeme. svog života za •  Kada ovdje govorimo o „njegovoj pravoj osobnosti u svako vrijeme” mislimo na emocije, senzacije (osjete) i njihovo izražavanje od dana rođenja nadalje.  nadalje.  •  U atmosferi poštovanja i toler ancije ancije prema njegovim osjećajima, dijete će, u fazi odvajanja, biti sposobno odbaciti simbiozu s majkom i  poduzeti korake ka individualizaciji individualizaciji i samostalnosti. •  Ako ovo žele pružiti svojoj djeci za njihov zdravi razvoj, i sami roditelji bi trebalodjetetu da su zaštitu odrasli ui blagostanje takvoj atmosferi. Ako da jesu, će u stanju osigurati potrebno se bit razvije  povjerenje. •  Roditelji koji nisu odrasli u takvoj klimi, sami su prikraćeni. Kroz svoj život, oni će nastaviti tražiti ono što im vlastiti roditelji roditelji nisu mogli dati u pravo vvrijeme rijeme - prisustvo osobe koja ih je u potpunosti svjesna i koja ih shvaća ozbiljno.  ozbiljno.  •  Ova potraga ne može, naravno, nikada potpuno uspjeti jer je vezana za jednu situaciju koja nepovratno pripada prošlosti, tj. vremenu upravo nakon samog rođenja i ranog djetinjstva.  djetinjstva.  •  Osoba s tom nezadovoljenom i nesvjesnom (zbog potiskivanja)  potrebom ipak će biti prisiljena tražiti zadovoljenje putem surogata sve dotada dok bude zanemarivala svoju potisnutu prošlost. •  Najmoćniji objekti zamjene za zadovoljenje su roditeljeva vlastita djeca.  Novorođenče Novorođenče ili malo dijete potpuno ovisi o svojim roditeljima i, pošto je njihova briga presudna za njegovo održanje, ono čini sve što može da ih ne izgubi. Od prvog dana nadalje ono će usmjeriti sve svoje snage snage u tom smjeru, poput biljčice koja se okreće prema suncu da preživi. U svome radu s ljudima čija je profesija pomaganje drugima često sam se susrela s nekom prošlošću pro šlošću djetinjstva koja mi se činila značajnom. značajnom.   25

 

 

•  Jedna je majka2  u svojoj biti bila emocionalno nesigurna, a ravnoteža joj je ovisila o djetetovu određenom ponašanju. Ta je majka uspješno krila svoju nesigurnost od djeteta i od ostalih iza stroge, autoritarne, gotovo totalitarne fasade. •  Ovo dijete ima zadivljujuću sposobnost da intuitivno, tj. nesvjesno nesvjesno uoči i odgovori majčinoj potrebi ili dodijeljena. potrebi oboje roditelja da ono  preuzme tu ulogutojkoja mu je nesvjesno dodije ljena. •  Ta uloga osigurala je djetetu „ljubav”, tj. roditeljsko iskorištavanje. Ono je moglo osjetiti da ga trebaju, a taj mu je osjećaj zajamčio jedan dio egzistencijalne sigurnosti. Ta se sposobnost potom proširuje i usavršava. Ta djeca kasnije postaju majke (uzdanice, tješitelji, savjetodavci, pomagači) svojih vlastitih majki, ali i  preuzimaju barem dio odgovornosti svojih najbližih i na n a kraju razvijaju posebnu vrstu osjetljivosti prema nesvjesnim signalima koji manifestiraju potrebe drugih.  Nije nikakvo čudo da se kasnije opredjeljuju za psihijatriju. Tko bi drugi, bez takve prošlosti, imao dovoljno zanimanja provoditi cio dan pokušavajući pokušav ajući otkriti što se događa na području nesvjesnog kod drugih ljudi? Ali, razvoj i usavršavanje ove osjetljivosti, koja je nekada davno pomogla djetetu preživjeti, a sada ga, kao odraslu osobu, osposobljava da se bavi svojom neobičnom  profesijom, također nosi u sebi korijene njegovih emocionalnih smetnji: sve dok terapeut nije svjestan svojeg potiskivanja, to ga može natjerati da se koristi svojim pacijentima koji su o njemu ovisni kao surogatom za zadovoljavanje svojih neostvarenih potreba.

IZGUBLJENI SVIJET OSJEĆAJA   Na temelju svoga iskustva, mislim da uzrok neke emocionalne smetnje leži u djetetovoj ranoj fazi adaptacije. Djetetove potrebe za uvažavanjem, uzvraćanjem, razumijevanjem, suosjećanjem i potvrđivanjem morale su se potiskivati uz nekoliko ozbiljnih posljedica.

2

„Majka” ovdje odnosi n a osobu na najbližudvadeset djetetu ugodina prvim mnogi godinama života.preuzeli To ne mora  biti majkaseniti žena. Tijekom posljednjih su očevi ulogubiološki majke  majke  (Mütterlichkeit). 26

 

 

Jedna od takvih posljedica je nesposobnost svjesnog proživljavanja nekih vlastitih osjećaja (kao što su ljubomora, zavist, ljutnja, usamljenost,  bespomoćnost, tjeskoba i zabrinutost), bilo u djetinjstvu, bilo kasnije kada odrastemo. To je tim tragičnije što se radi o ljudima punim života koji su najčešće sposobni za duboke osjećaje. To najviše dolazi do izražaja kada opisuju svoje doživljaje iz djetinjstva u kojima nije bilo boli ni straha. Oni su, naprimjer, mogli uživati u svojim susretima s prirodom, a da pritom nisu povrijedili majku ili je ta naveli da seživahna osjeća inesigurnom, da gubi ili ravnotežu. Zanimljivo je, kako pažljiva, osjećajna djeca, kojamoć se, naprimjer, točno sjećaju kako su s četiri godine otkrila sunčevu svjetlost svjetlost u sjajnoj travi, nisu s osam godina bila u stanju „ništa primijetiti”, ili pokazati radoznalost za svoju trudnu majku, ili nisu „nimalo” bila ljubomorna kada je majka rodila drugo dijete (brata ili sestru). Također je zanimljivo kako su ta djeca s dvije dvije godine mogla biti ostavljana sama i „biti dobra”, dok su vojnici provaljivali u kuću i pretresali je, trpeći to strašno upadanje tiho i bez plača. Svi ti ljudi razvili su umijeće nedoživljavanja osjećaja  jer ih dijete može proživljavati samo uz nekoga tk o ga potpuno prihvaća, razumije i podržava. Ako te osobe nema, ako dije dijete te mora riskirati majčinu majčinu ljubav ili ljubav osobe koja jeOno zamjenjuje, bilo u stanju osjećati, ono će tada potisnuti svoje osjećaje. ih čak ne kako možebiniti potajno doživjeti, „samo „samo za sebe”. Ono ih uopće neće doživjeti. Ali, osjećaji će, usprkos svemu, ostati u djetetovu tijelu, u njegovim stanicama, pohranjeni kao podaci koje kasniji događaji mogu probuditi. Kasnije u životu, ti će se ljudi naći u situacijama, koje mogu pobuditi pobuditi te zakržljale osjećaje, ali nikada neće biti uspostavljena jasna veza s izvornim osjećajima. Ta se veza može dešifrirati tek kada se te snažne emocije prožive kroz terapiju i uspješno povežu s prvobitnom situacijom.3  Uzmimo, naprimjer, osjećaj napuštenosti napuštenosti - ne kod odrasle osobe, koja se osjeća usamljeno i stoga poseže za alkoholom i drogama, odlazi u kino,  posjećuje prijatelje ili „bjesomučno” telefonira, ne koje bi li kako knije akoimalo premostila p remostila Ne, nego mislim na izvorni osjećaj kod malog djeteta n išta jaz. ništa od ovih sredstava zaborava na raspolaganju i kojega komunikacija, verbalna ili doverbalna, nije dopirala do majke jer je i njegova majka bila prikraćena. Što se nje tiče, ona je bila ovisna o posebnom uzvraćanju uzvraćanj u od strane djeteta i to je za nju  bilo od presudne važnosti jer je i ona sama bila dijete u potrazi za osobom koja  bi bila uz nju. Koliko god se ovo činilo paradoksalnim, dijete stoji majci na raspolaganju. Majka se može osjećati centrom pažnje jer je svuda prate njegove oči. Dijete ne 3

U nekim novim metodama terapije koje je j e razvio J. K. Stettbacher, taj fenomen igra bitnu ulogu. 27

 

 

može pobjeći pobjeći od nje, kako je to nekada učinila njezina majka. Dijete možemo odgajati tako da postane ono što mi želimo. Dijete možemo navesti da iskazuje  poštovanje; majka mu može nametnuti svoje vlastite osjećaje, osjećaje, potvrđivati se kroz njegovu ljubav i divljenje te se osjeća jakom u njegovom prisustvu. No, kada joj ono dojadi, ona ga može ostaviti nepoznatim osobama ili ga zatvoriti samo u drugu sobu. Kada je neka žena morala potisnuti sve ove potrebe, vezane za njezinu majku, one će izroniti iz njezinog nesvjesnog i tražiti zadovoljenje kroz vlastito dijete, bez obzira na njezinu obrazovanost. Dijete to vrlo jasno osjeća i ubrzo odustaje od izražavanja svoga jada. Kasnije, u odrasloj dobi, kada ovaj osjećaj napuštenosti počinje izbijati putem terapije, popraćen je intenzivnom intenzivnom boli i očajem. Jasno je da ti ljudi ne bi bili mogli preživjeti takvu patnju u djetinjstvu. To bi bilo moguće samo u suosjećajnome, uviđavnom okruženju, kojega nije  bilo. I zato su morali odbiti sve osjećaje. No, reći da njih nije bilo,  značilo bi bi  poreći empirijske dokaze.  dokaze.  Prepoznajemo nekoliko obrambenih mehanizama protiv ranog osjećaja napuštenosti. Uz uobičajeno poricanje, često se susrećemo s iscrpljujućom  borbom da ostvarimo stare, potisnute i dosad već izopačene potrebe uz pomoć simbola (kultova, (kultova, seksualne perverzije, različitih grupa, alkohola, droga). Također se često susrećemo s intelektualiziranjem jer ono ima veliku moć kao obrambeno sredstvo. Kada um zanemaruje vitalne poruke tijela, to može imati katastrofalne posljedice (vidi: moja razmišljanja o Nietzscheovoj bolesti u knjizi  Netaknuti ključ   - 1990. i Rušenje zida tišine - 1991). Svi ti obrambeni mehanizmi  popraćeni su potiskivanjem izvorne izvorne situacije i s njom povezanih povezanih emocija.  emocija.  Prilagođavanje potrebama roditelja često (ali ne uvijek)  uvijek)  stvara „lažnu ličnost”. Ta se osoba razvija na takav način da otkriva samo ono što se od nje očekuje tako seizauspješno s tim poistovjećuje i stapaniti da diferencirati nam je teškosama pogoditi što se joši skriva te lažnosti. Ona ne može razvijati sebe  jer to ne bi mogla prihvatiti. Razumljivo je, dakle, da će se ta osoba žaliti na osjećaj praznine, ništavnosti ili na osjećaj beskućništva jer je praznina doista stvarna. Odigrao se proces ispražnjenja, osiromašenja i sakaćenja njezina  potencijala. Dje Djetetov tetov integritet bio je oštećen kada je odsječeno sve što je bilo živo i spontano u njemu. U djetinjstvu, ti su pacijenti često sanjali da su barem djelomično mrtvi. Lisa, jedna mlada žena, priča svoj san koji se ponavlja:  ponavlja: 

„Moja braća stojesanduku na mostu  mostu   i bacaju neki čujem sandukkako u rijeku. Ja znam damlađa ja ležim u tom - mrtva, pa ipak, mi kuca srce. U tom trenutku se uvijek probudim.” 28

 

 

Ovaj san je kombinacija njezina nesvjesna bijesa prema mlađoj braći, za koje k oje  je Lisa uvijek trebala predstavljati dobru, brižnu majku i „ubijanja” njezinih vlastitih osjećaja, želja i zahtjeva. Mladić Bob je sanjao:  sanjao:  „Vidim zelenu livadu na kojoj je bijeli lijes. Strah me je da je u njemu moja majka, ali otvaram poklopac i, srećom, nije moja majka već ja.” ja.”   Da je Bob, kao dijete, umio izraziti svoje razočaranje s majkom, osjetiti svoj  bijes i ljutnju, bio bi mogao ostati potpuno živ. Ali to bi bilo dovelo do gubitka majčine ljubavi što za dijete može biti isto kao smrt. On je, dakle, „ubio” svoju ljutnju, a s njom i dio sebe kako bi sačuvao majčinu ljubav. Jedna djevojčica bi sanjala:

„Ležim na ali svom krevetu. da Mrtva sam. Moji roditelji razgovaraju i gledaju me, ne shvaćaju sam mrtva.”  mrtva.”   Teškoće vezane za doživljavanje i razvijanje naših emocija vode u uzajamnu ovisnost koja koči proces individualizacije. Objema stranama stalo je do održanja povezanosti. Roditelji su, u djetetovoj lažnoj ličnosti, našli potvrdu za ono što su tražili, zamjenu za svoju vlastitu izgubljenu sigurnost; dijete koje nije moglo izgraditi vlastiti osjećaj sigurnosti najprije je svjesno, a zatim nesvjesno, ovisno o svojim roditeljima. Ono se ne može pouzdati u svoje vlastite emocije, nije ih proživjelo putem i pogrešaka, ne osjeća vlastite, stvarne  potrebe te je otuđeno od pokušaja sebe u najvećoj mogućoj mjeri. svoje Pod tim okolnostima, ono se ne može odvojiti od svojih roditelja pa je čak i kad odraste još uvijek ovisno o odobravanju od strane svojih roditelja, grupa, a osobito od strane svoje djece. I tako roditelji ostavljaju u nasljeđe  nasljeđe  još još jednu generaciju osuđenu osuđen u skrivati se od samih sebe u nesvjesnom djelovanju pod utjecajem potisnutog sjećanja. Ukoliko baštinik ne odbaci svoje „nasljeđe”, postajući potpuno svjestan svoje stvarne prošlosti, a time i svoje prave prirode, iza usamljenosti u roditeljskom domu neizostavno će slijediti emocionalna izoliranost u odrasloj dobi.  dobi. 

29

 

 

U POTRAZI ZA SAMIM SOBOM Kako terapija može ovdje biti od pomoći? Ona nam ne može vratiti naše izgubljeno djetinjstvo, niti može izmijeniti činjenice iz prošlosti. Nitko Nitko se ne može izliječiti čuvajući i pothranjujući iluziju. Raj doambivalentne harmonije, kojoj teži tako puno pun ospoznaja pacijenata, nedostupan je. Ali tkrivanje  postambivalentnih o njoj omogućuje namootkrivanje povratak naše u našvlastite vlastitiistine svijeti osjećaja kada odrastemo - izvan raja, ali sa sposobnošću tugovanja. A ta sposobnost nam doista vraća našu životnost. životnost.   Prekretnica u terapiji nastupa kada pacijent shvati na emocionalnoj razini da sva ljubav koju je ugrabio, uz tako mnogo napora i samoporicanja, nije bila namijenjena njemu kakav je on stvarno bio, da je svo divljenje prema njegovoj ljepoti i uspjehu bilo upereno na njih same, a ne na samo dijete. Malo i usamljeno dijete koje se krije iza svojih uspjeha budi se kroz terapiju i pita: „Što  bi se bilo dogodilo da sam pred vama bio tužan, zahtjevan, ljut i bijesan? Gdje bi  bila vaša ljubav? A ja sam i to bio. Da li to znači, da onaj koga ko ga ste voljeli, nisam  bio ja već onaj koji k oji sam se pretvarao da jesam? Pristojan, pouzdan, suosjećajan, uviđavan i baš zlatno dijete  dijete  koje, ustvari, nikada i nije bilo dijete? Što se dogodilo s mojim djetinjstvom? Nisu li me, na prevaru, isključili iz njega?  Nikada mu se više ne mogu vratiti. Nikada to više ne mogu nadoknaditi. Od samog početka bio sam mali veliki. Što je s mojim sposobnostima? sposob nostima? Nisu li one  jednostavno zloupotrebljene?” Ova pitanja prati mnogo boli i tuge, ali uvijek rezultiraju uspostavljanjem novog autoriteta u pacijentu, novog suosjećanja s njegovom vlastitom sudbinom koje rađa više iz tugovanja. Sada pacijent shvaća manifestacije samogsesebe, im se ne podsmjehuje i neviše ruganetako često,olako premda još uvijek nesvjesno prelazi preko njih ili ih zanemaruje na onaj isti suptilni način na koji su se njegovi roditelji odnosili prema njemu prije nego je znao ijednu riječ za izražavanje svojih potreba. Pa čak i kada je malo narastao, nije smio reći ili  pomisliti: „Mogu biti tužan ili veseo kad god mi se nešto tužno ili veselo dogodi.  Ne moram se praviti veseo zbog nekog drugog i ne moram svjesno potisnuti svoju žalost žalost ili tjeskobu kako bih drugima ugodio. Mogu biti ljut i nitko neće zbog toga umrijeti ili dobiti glavobolju. Mogu se razbjesniti kada me povrijede,  bez straha da ću izgubiti njihovu njihovu naklonost.”  naklonost.”  U većini slučajeva, pacijent osjeća veliko olakšanje kada uvidi uvi di da sada može  prepoznati i ozbiljno shvatiti stvari koje je odbacivao pa čak ako se vrate i stari obrasci, opet i ponovno, kroz jedno duže razdoblje. No, on sada počinje uviđati 30

 

 

da mu je to bila jedina strategija da preživi. Sada  shvaća  kako se još uvijek,  ponekad kada je uplašen, pokušava uvjeriti da to nije, kako podcjenjuje svoje osjećaje da bi se zaštitio pa ih onda ili uopće nije svjestan, ili to postaje tek nekoliko dana nakon što ti osjećaji prođu. Postupno, pacijent shvaća kako je  prisiljen tražiti razonodu kada je dirnut, uzrujan ili tužan. (Kada je jednom šestogodišnjem djetetu umrla majka, tetka mu je rekla: „Moraš biti hrabar, nemoj  plakati. Sada idi u svoju sobu i lijepo se se igraj.”) Kad terapijski proces jednom otpočne, on će se nastaviti ako ne bude ometan interpretacijama drugih vrsta intelektualne obrane. Pacijent postaje sve sređeniji i napušta svoje prijašnje popustljive stavove, no zbog svog ranog iskustva, još ne vjeruje da se ne izlaže smrtnoj opasnosti. Boji se odbijanja i kažnjavanja kada  brani svoja sadašnja prava. Osoba je iznenađena osjećajima za koje k oje bi voljela da ih nije prepoznala. Ali sada je prekasno: svijest o njezinim vlastitim impulsima se već probudila i povratka više nema.  nema.  I  eto, nekada zastrašivano i ušutkivano dijete, može sada osjetiti sebe na način na koji nije nikada vjerovalo da je moguć, a kasnije može uživati u olakšanju što je podnijelo rizik i bilo iskreno prema sebi. Budući da je uvijek  preziralo škrtost, odjednom se zatiče kako broji dvije izgubljene minute na telefonu na uštrb terapije. I pošto nikada prije nije ništa zahtijevalo i uvijek je neumorno udovoljavalo potrebama drugih, sada se odjednom ljuti što je njegov terapeut opet na odmoru. Čak je ljuto kad vidi druge ljude koji čekaju u čekaonici. Što bi to moglo biti? Sigurno ne ljubomora. To je njemu nepoznata emocija! Pa ipak: „Što oni tamo rade? Zar i netko drugi, osim mene, dolazi ovamo?” Dijete to prije nije shvatilo.  Najprije će se osjećati jadno kada uvidi da nije uvijek dobro, uviđavno, tolerantno, pod vlastitom kontrolom i, iznad svega, bez potreba, jer one su temelj njegova samopoštovanja. Kroz terapiju počinjemo shvaćati da nismo uvijek niti onoliko krivi koliko osjećamo da jesmo, niti toliko nedužni koliko bismo željeli vjerovati da jesmo. Kako ćemo znati čime smo povrijedili druge, našu djecu, naprimjer, ako su naši osjećaji zakočeni i ako previđamo našu prošlost? Suočavanja s vlastitom stvarnošću pomoći će nam napustiti iluzije koje maskiraju našu prošlost; ako  potom otkrijemo da smo nekog povrijedili povrijedili ili oštetili, moramo se ispričati.  ispričati.  To će nas osloboditi da razriješimo stare, nesvjesne i neopravdane osjećaje krivice koji imaju korijene u našem djetinjstvu. Mi nismo krivi za okrutnost koja nam je učinjena, ipak, mippostupaka se osjećamo odgovornima. Ako si ne dopustimo  priznavanje naših pa pogrešnih ostupaka u sadašnjosti i ne poduzmemo korake ka 31

 

 

njihovu popravljanju, nećemo moći raziješiti svoj nerealni osjećaj krivice iz  prošlosti. Mnogi ljudi nastavljaju prenositi okrutno djelovanje i stavove kojima su oni  bili izloženi kao djeca pa tako nastavljaju idealizirati svoje roditelje. Psihološki, oni ostaju mala, ovisna djeca, čak i u starosti. Shvaćaju da kada bi mogli  prihvatiti i proživjeti te rane osjećaje, osjećali bi se jačima i suvislijima te bi  postali autentičniji autentičniji i iskreniji prema sebi i drugima. Ako iskoristimo ovaj proces, on će nas, zauzvrat, osposobiti za otvorenost prema emocijama koje izviru iz najranijeg djetinjstva te za doživljavanje bespomoćnosti i ambivalentnosti tog razdoblja. Velika je razlik a između ambivalentnih osjećaja prema nekome kada odrastemo i iznenadnog preživljavanja sebe iz dobi od dvije godine kada nas je sluškinja hranila u kuhinji, a mi smo očajni razmišljali: „Zašto mama izlazi svaku večer? Zašto ne uživa u meni? Što je to kod mene tjera da odlazi drugim ljudima? Što da učinim da bi ostala kod kuće? Samo nemoj  plakati.” S dvije godine, Peter nije mogao ovako izražavati svoje misli, ali u terapijskom terminu, kada je proživio tu stvarnost bio je istovremeno i odrasla osoba i mali dječačić koji je mogao gorko plakati. Nije to bila katarza već prije dovršavanje njegove nekadašnje čežnje za majkom, koju je, sve dosada, poricao. Kroz sljedećih nekoliko tjedana, Peter je prošao kroz sve muke svojih ambivalentnih osjećaja  prema majci, koja je bila uspješan pedijatar. Njezin ranije „zamrznuti”, idealizirani portret pretvorio se u sliku žene koja nije umjela pružiti svome djetetu stabilnost u njihovu odnosu. „Mrzio sam te zvijeri koje su stalno bile  bolesne i uvijek te odvlačile od mene. Mrzio Mrzio sam i tebe jer si radije bila s njima nego sa mnom.” Osjećaji bespomoćnosti bili su pomiješani s odbačenim bijesom uperenim protiv majke koje nije bilo kada mu je bila najpotrebnija. Svijest o tim osjećajima dovela je kod Petera do oslobađanja od simptoma simptoma koji ga je dugo mučio. Sada je bilo lako shvatiti njegovo značenje. Njegov se odnos prema ženama promijenio kada je nestalo njegove potrebe da ih najprije osvoji, a potom napusti. Peter  je proživio svoj rani osjećaj bespomoćnosti, ljutnje i prepuštenost prepuštenost na milost i nemilost svoje majke, na način kojega se prije nije mogao sjetiti. Čovjek  pamti samo ono što je svjesno doživio. No, sam emocionalni svijet mučenog djeteta je rezultat jednog selektivnog procesa koji je eliminirao neke vrlo važne elemente. Ti Ti rani osjećaji, udruženi s boli zbog nerazumijevanja što se događa što je dio najranijeg najranijeg djetinjstv djetinjstvaa - prvi put se svjesno proživljava proživljava tijekom terapije. Upravo je čudesno vidjeti svaki puta koliko je autentičnosti i integriteta sačuvano iza hinjenja, poricanja i samootuđenja i kako se oni mogu opet brzo  pojaviti čim pacijent ostvari kontakt s osjećajima. Bilo bi, međutim, pogrešno 32

 

 

smatrati da se iza lažne ličnosti svjesno krije potpuno razvijena prava ličnost. Važno je istaknuti da dijete ne zna što ono krije. Karl, kojemu su četrdeset dvije godine, izrazio je to na sljedeći način: način:   „Živio sam pod staklenim zvonom gdje me majka uvijek mogla vidjeti. No, pod staklenim zvonom ne možete ništa skriti, a da se ne odate osim ako to ne skrijete ispod zemlje. Ali onda to ni sami ne vidite.” Odrasla osoba može u potpunosti biti svjesna svojih osjećaja samo ako je imala brižne roditelje ili staratelje. Ljudi koji su bili zlostavljani i zanemareni u djetinjstvu, nemaju tu sposobnost i zato se nikada ne prepuštaju iznenadnim emocijama. Oni će priznati samo one osjećaje koje njihov unutrašnji cenzor  prihvaća i odobrava, a on je nasljednik njihovih roditelja. Cijena koju plaćaju za taj nadzor je depresija, osjećaj unutrašnje praznine. Naša prava ličnost se ne može izraziti, jer je ostala nesvjesnom, pa prema tome nesvjesnom i nerazvijenom u zatvoru, u nama. Društvo zatvorskih čuvara ne potiče baš hrabar razvoj. Tek kada se oslobodimo, možemo se srediti, razvijati i biti kreativnima. Tamo, gdje je bila samo zastrašujuća praznina, ili jednako tako stravične nadmene fantazije, sada otkrivamo neočekivano blago životnosti. To nije  povratak kući jer te kuće nikada nije nije ni bilo. To je građenje kuće.  kuće. 

TERAPEUTOVA PROŠLOST Često kažu da psihijatri pate od emocionalnih poremećaja poremećaja.. Moja je namjera dosada bila pojasniti do koje se mjere ta tvrdnja temelji na iskustvu. Terapeutova senzibilnost,, suosjećajnost, predanost i jake „antene” ukazuju da je u djetinjstvu senzibilnost vjerojatno udovoljavao drugim ljudima i potiskivao svoje vlastite potrebe. Postoji, naravno, teoretska mogućnost da je osjećajno dijete imalo roditelje koji ga nisu imali potrebe zloupotrebljavati, roditelje koji su ga vidjeli onakvim kakvo ono jest, razumjeli ga te tolerirali i uvažavali njegove osjećaje. Iako je dijete steklo steklo zdrav osjećaj sigurnosti, teško je vjerovati da bi kasnije odabralo zanimanje psihijatra; da bi oplemenjivalo i razvijalo svoju osjećajnost prema drugima do one mjere kao oni kojima su se roditelji koristili za ostvarivanje svojih potreba. Teško da bisebe.  oni ikada bili u stanju potpuno razumjeti bez iskustva što to znači „ubiti” samog sebe.   33

 

 

Mislim da nas sudbina našeg djetinjstva osposobljava za poziv psihijatra, ali samo onda ako smo imali priliku proživjeti svoju stvarnu prošlost kroz vlastitu terapiju i odbaciti odbaciti neke od naših najnotornijih iluzija. To znači, prihvatiti spoznaju da smo bili prisiljeni udovoljavati nesvjesnim potrebama naših roditelja kako ne bismo izgubili njihovu „ljubav”, a sve to nauštrb svog emocionalnog razvoja. To također podrazumijeva podrazumijeva sposobnost proživljavanja prezira i tugovanja, izazvanih neuspjehom naših roditelja da zadovolje naše primarne  potrebe.tome, Akonismo nikadato nismo kroz to očajanje i popratni bijes pa,  prema nikadasvjesno mogh ni n iprošli riješiti, postojat će opasno opasnost st od prenošenja te situacije, situacije, koja bi u tom slučaju ostala ostala nesvjesnom, na naše pacijente. Ne bi se trebah iznenaditi kada bismo za svoje nesvjesne potrebe iskoristili, ni manje ni više, nego tu slabiju osobu. Još su pogodnija za eksploataciju naša vlastita djeca, ili naši pacijenti koji su, ponekad, tako poslušni i ovisni o svom terapeutu kao djeca o svojim roditeljima roditeljima.. Pacijent s „antenom” za nesvjesno svog terapeuta, odmah će reagirati. Ako osjeti da je njegovom terapeutu stalo da se pacijenti brzo osamostale i steknu samopouzdanje, on će se brzo početi osjećati samostalnim i u skladu s tim reagirati. On to može. On može sve što se od njega očekuje. Ali, kako ta autonomija nije prava (istinska, stvarna), ona ubrzo završava depresijom. Istinskoj samostalnosti samostalnosti prethodi osjećaj ovisnosti. Pravo oslobađanje dolazi tek  poslije duboke ambivalentnosti dječje dječje ovisnosti. ovisnosti.   Kada pacijent iznosi materijal koji se podudara s terapeutovim znanjem, konceptima i vještinama te zato i s njegovim očekivanjima, pacijent zadovoljava zadovo ljava terapeutovu želju za odobravanjem, potvrđivanjem, razumijevanjem i ozbiljnim  prihvaćanjem. Na taj način, terapeut provodi istu onu vrstu nesvjesne manipulacije kakvoj je bio izložen kao dijete. Dijete nikada ne može prozreti nesvjesnu manipulaciju.  Ona je poput zraka koji udiše; on ne zna ni za koji drugi, njemu taj izgleda jedinim mogućim za udisanje. udisanje.   Što se događa ako ne prepoznamo štetnost tog zraka, čak i kada odrastemo? Prenijet ćemo tu štetu na druge uvjeravajući ih da to činimo isključivo za njihovo njihovo dobro. Do koje ćemo im mjere nauditi ovisi o našim opcijama. Ako postanemo  piscima, naprimjer, možemo nejasno naslutiti ponor bolnog djetinjstva te s izvjesnom točnošću opisati roditeljsko licemjerje i manipuliranje bespomoćnim  bićem koje je tako ovisno o njima. Ako već mi nismo svjesni svih posljedica takve manipulacije po nas i možda čak i poričemo upravo ono što opisujemo, zašto ne bismo pomogli našim čitateljima da shvate svoju prošlost, u svakom slučaju ne bismo naudili.  naudili.  Kad smo već odlučili postati postati terapeutima, onda ne smijemo sebe poštedjeti od suočavanja s istinom. Ako ne uočimo štetu nanesenu manipulacijom u 34

 

 

djetinjstvu, nećemo moći izbjeći njezino prenošenje na naše pacijente. Potpuna svijest o našoj prošlosti i puno razumijevanje njezinih posljedica, meni se čine temeljnim preduvjetima za djelotvornu sposobnost pomaganja drugima u njihovoj terapiji.  Nažalost, mi smo još vrlo daleko od tog standarda što se jasno vidi iz brojnih  pomodarskih, krajnje manipulativnih terapijskih koncepata koji danas danas niču kao gljive. Njemački časopis „Der Spiegel”(od 22. studenog 1993.) piše da upravo  postoji više od pet stotina terapija u Njemačkoj koje ljudima obećavaju sreću i oslobađanje od simptoma uz izvikanu pomoć manipulativnih trikova i lijekova. Psiholozi,  psihijatri, terapeuti i savjetovališt savjetovalištaa su, očigledno, fascinirani metodama koje se kreću od biheviorističkog kondicioniranja do neurolingvističkih „čuda”. Kako je to moguće? Zašto tako zdušno primjenjuju te manipulativne tehnike kada i sami moraju pretpostaviti da je njihovo djelovanje, u najboljem slučaju kratkotrajno? Zar oni ne znaju da svaki uspjeh ovisi o sugestiji? Da snažan prijenos koje, nekada prevareno dijete, automatski vrši na „ozdravitelja” nema nikakve veze sa stvarnim liječenjem? Ili oni možda možda ne znaju da je izlječenje, stvarno  izlječenje, doista moguće? Roditelji ovih stručnjaka također nisu gubili vrijeme. Oni su išli dobro utabanom stazom svojih roditelja: nisu htjeli da njihovo dijete ima svoje vlastite potrebe; jednostavno su željeli rog dječaka ili slatku djevojčicu i - uspjeli su u onome što su htjeli. Ali, ako dobrog dob su ti dobri dječaci i slatke djevojčice kasnije postali terapeutima i savjetodavcima, bitno je da oni ne nastave nesvjesno činiti drugima ono što su njima činili njihovi roditelji, hineći da ih usrećuju. Oni moraju shvatiti kakvu su cijenu morali platiti za svoju „sreću” - poricanje svojih vlastitih potreba, svoje stvarne osobnosti i svoje jedinstvene prošlosti. Ako uspiju otkriti da su nekada  bili izigrani (svjesno ili nesvjesno, nesvjesno, rezultat je bio isti) i kako se to točno zbilo, neće više željeti druge „usrećiti” prevarom.  prevarom.  Što dublje ulazimo u problem nesvjesnog manipuliranja djecom po njihovim roditeljima i pacijentima od strane terapeuta, to mi se neodložnijim čini razrješavanje našeg potiskivanja. Ne samo kao roditelji, nego i kao terapeuti, moramo biti voljni suočiti se s našom prošlošću. Moramo biti u stanju osjećati i razjasniti svoje osjećaje, shvatiti njihove stare i nove uzroke kako bismo upotpunili naše iskustvo iz prošlosti. prošlosti. Tada više nećemo imati nikakve potrebe za manipuliranjem našim pacijentima, nego ćemo im dopustiti da budu ono što stvarno jesu. Tek kada proživimo i prihvatimo svu našu bolnu istinu, moći ćemo odbaciti nadu da ćemo još uvijek naći jednog uviđavnog, suosjećajnog „roditelja” možda u nekom pacijentu - koji će nam biti na raspolaganju.  raspolaganju.  To iskušenje, da tražimo roditelja među svojim pacijentima, ne smije se  podcijeniti. Naši su nas vlastiti roditelji rijetko ili nisu nikada pažljivo slušali, 35

 

 

kao što to obično obično čine naši pacijenti s divljenjem, i nikada nam nisu otkrili svoj unutrašnji svijet jasno i iskreno kao, katkada, naši pacijenti. Samo nas stalno tugovanje može sačuvati od iluzije da smo našli roditelja kojeg smo nekada tako  jako trebali - suosjećajnog i otvorenog, uviđavnog i jasnog, iskrenog i prisutnog,  punog ljubavi i pomoći, osjećajnog, otkrivenog, čistog, bez neraspletivih kontradikcija. Takav nikad nije bio naš roditelj, jer majka može biti suosjećajna samo onoliko koliko se oslobodila svog vlastitog vlastitog djetinjstva. Kada poriče sudbinu svog ranog života, ona vuče nevidljive lance. lance.   Djeca koja su inteligentna, okretna, pažljiva, osjećajna i potpuno prilagođena majčinom blagostanju, sasvim su u njenim njenim rukama. Otkrivena su, čista i  pouzdana, laka za manipuliranje, manipuliranje, dok njihova prava ličnost (njihov emocionalni svijet) čuči u mraku podzemlja staklenog zvona pod kojim moraju živjeti  ponekad i do puberteta, ili dok se ne podvrgnu terapiji, a često dok i sami ne  postanu roditelji. Robert, kojemu je sada trideset jedna godina, kada god je, kao dijete, bio tužan ili plakao, bio je svjestan da time čini majku nesretnom i vrlo nesigurnom u samu sebe. To izuzetno osjećajno dijete osjetilo se odbačenim od majke, koja  je bila u koncentracijskom logoru kao dijete, ah a h nikada o tome nije pričala. Tek kada joj je sin odrastao i mogao postavljati pitanja, rekla mu je da je bila jedno od osamdesetero djece, koja su bila prisiljena gledati svoje roditelje kako odlaze u plinske komore, pri čemu nijedno dijete nije zaplakalo. Budući da je „veselost”  bila dosjetka koja joj je spasila život u djetinjstvu, suze njezine vlastite djece ugrožavale su joj ravnotežu. Njemu je preostalo da izrazi samoga sebe i svoje osjećaje samo kroz opsesivne perverzije, koje su izgledale tuđima, sr amnima amnima i njemu nerazumljivima, dok nije počeo shvaćati njihovo pravo značenje.  značenje.  Dijete nema nikakve obrane protiv ove vrste manipulacije. Tragedija je što je nemaju ni roditelji sve dotada, dok se odbijaju suočititragedija sa svojomroditeljskog vlastitom  prošlošću. Ako potiskiv potiskivanje anje ostane neraziješeno, djetinjstva se nesvjesno prenosi na njihovu djecu. Još jedan primjer će to čak bolje ilustrirati. Jedan otac, koji se u djetinjstvu često bojao napadaja tjeskobe svoje povremeno shizofrenične majke, koje mu nitko nije objasnio, uživao je pričati jezive priče svojoj maloj kćerki. Uvijek se smijao njezinu strahu da bi je kasnije tješio riječima: „Pa to je samo izmišljena  priča. Ne moraš se bojati, ja sam ovdje s tobom.” Na taj način je on mogao manipulirati svo jim strahom iz djetinjstva i osjećati se jakim. Njegova svjesna želja bila je pružiti djetetu nešto vrijedno, što je njemu samome bilo uskraćeno, tj. zaštitu, utjehu i objašnjenja. Ali ono što je nesvjesno prenio bio je njegov vlastiti djetinji strah, očekivanje nesreće i neodgovorena pitanja (također iz njegova djetinjstva): Zašto se te osobe, koju volim, toliko bojim? 36

 

 

Vjerojatno svatko od nas ima neku manje ili više skrivenu komoru u sebi, koju krije čak i od sebe, a u kojoj se nalaze potpornji drame njegova njeg ova djetinjstva. Oni, koji će najviše osjetiti posljedice tajni iz te komore bit će djeca. Kada je majka bila djetetom, teško da je imala priliku shvatiti što se događa; mogla je samo razviti simptome. No, kao odrasla osoba, podvrgnuta terapiji, ona može r aazriješiti zriješiti te simptome, ako si dozvoli ono što su oni pokrivali: osjećaji jeze, ogorčenja, očajanja i bespomoćnog gnjeva.  gnjeva.  Može li biti slučajno da je Heinrich Pestalozzi, koji je ostao bez oca sa šest godina i bio emocionalno zapušten, usprkos prisutnosti svoje majke i dadilje, zanemario svoga vlastitog sina, iako je, s druge strane, bio sposoban pružiti iskrenu toplinu i očinsku brigu siročadi? Njegova sina su napokon svrstali u mentalno zaostale, premda je bio inteligentno dijete. 4 Umro je s trideset godina. I njegov život i njegova smrt nanijeli su Pestalozziju mnogo boli i osjećaja krivnje (Ganz, 1966, Lavater-Sloman, Lavater-Sloman, 1977). Kažu da je Pestalozzi također rekao: „Možete istjerati vraga iz vašeg dvorišta, ali ćete ga ponovno naći u dvorištu svog sina.”

TAJ ZLATNI MOZAK  U djelu Lettres de mon MoulinAlphonsea Daudeta, nalazi se jedna priča koja može izgledati prilično bizarnom, no ipak ima puno zajedničkog s onim što ovdje iznosim. Evo kratkog prikaza te priče: priče:   „Bilo jednom jedno dijete koje je imalo zlatni mozak. Njegovi su roditelji to tek slučajno otkrili kada je ozlijedio glavu te je iz nje  poteklo zlato, a ne krv. Nakon toga su se počeli vrlo pažljivo brinuti za njega i ne bi mu dozvoljavali igrati se s ostalom djecom iz straha da ga ne opljačkaju. Kada je dječak odrastao i želio krenuti u svijet, majka mu je rekla: ’Mi smo tako puno učinili za tebe i morali bismo  podijeliti tvoje blago.’ Potom je njezin sin izvadio veliki komad zlata iz svog mozga i dao ga svojoj majci. Živio je na visokoj nozi s jednim 4

  Kod H. Ganza (1966.) čitamo: „Na očev imendan, petogodišnji Jacobbi, koji nije znao pisati ... veselo je diktirao majci: želio bih ... da da mnogo više možeš vidjeti i tisuću puta ti hvala za tvoju dobrotu ... da si me odgojio s tako puno veselja i ljubavi. A sada ću progovoriti iz srca ...  Neobično sam sretan, ako možeš reći: Omogućio sam svome sinu da   bude sretan ... Da sam njegova radost i sreća. Onda ću ja biti prvi kojiće ti zahvaliti za ono što si učinio za moj život.”  37

 

 

 prijateljem koji ga je, ipak, jedne jed ne noći okrao i pobjegao. Nakon toga, čovjek je odlučio čuvati svoju tajnu i zaposliti se, jer su se njegove rezerve naočigled iscrpljivale. Jednoga dana zaljubio se u lijepu djevojku koja ga je voljela jednako toliko, k oliko oliko i lijepu odjeću koju  joj je raskošno poklanjao. Oženio se njome i bio vrlo vrlo sretan, ali je ona, dvije godine kasnije, umrla, a on je ostatak svog bogatstva potrošio na njezin sprovod, koji je morao biti veličanstven. I tako, dok se jednom vukao siromašan i nesretan, vidio je je lijepe koje biulicama, savršenoiznemogao, pristajale njegovoj ženi. Zaboravio je da ona cipele mrtva - možda zato što je njegov ispražnjeni mozak prestao funkcionirati  pa je ušao u dućan d ućan kupiti cipele. Ali baš u tom trenutku, trenutku , on se srušio. Trgovac je ugledao mrtva čovjeka kako leži na zemlji.”  zemlji.”   Nakon ove priče, Daudet je, umirući od bolesti kralježnice, napisao sljedeću  priču:    priču: „Ova priča zvuči kao izmišljena, no ona je istinita od početka do kraja. Postoje ljudi koji i za najmanju sitnicu u životu moraju platiti svojim bićem i kičmom. Ta se bol stalno vraća pa onda, kada se umorimo od trpljenja...”  Ne spada li majčinska ljubav u te „sitnice”, ali i nezamjenjive nezamjenjive stvari u našem životu za koje mnogi ljudi, paradoksalno, moraju platiti moraju platiti odričući se svog svog bića?  bića? 

38

 

 

2. DEPRESIJA I GRANDIOZNOST: DVA POVEZANA OBLIKA PORICANJA SUDBINA DJETETOVIH POTREBA Svako dijete ima opravdanu potrebu da bude primijećeno, shvaćeno, da ga se uzima ozbiljno da ga majka uvažava. prvimkoristi tjednima i mjesecima života, ono treba blizinutemajke, mogućnost da seUnjome i kroz nju potvrđuje. To  je vrlo lijepo prikazano na n a jednoj slici Donalda Winnicotta: majka se zagledala u dijete u svom naručju, a dijete u njezino lice u kojem se ogleda ... ako majka stvarno gleda to jedinstveno, malešno, bespomoćno biće, a ne projicira svoja vlastita očekivanja, strahove i  planove, koje ima za dijete. U tom slučaju, dijete ne bi vidjelo sebe u majčinom licu već prije majčine vlastite projekcije. Tada bi dijete ostalo bez zrcala i cijeli svoj život bi ga uzaludno tražilo.  Zdrav razvoj

Akokoja dijete ima sreću odrastiu funkciji uz uvijek prisutnu, ohrabrujuću tj. majku, se prepušta da bude djetetova razvoja - onda semajku, u djetetu može postupno razvijati zdrav osjećaj prema sebi samom. U idealnom slučaju, ta majka bi također trebala stvoriti potrebnu emocionalnu klimu i imati razumijevanje za djetetove potrebe. Pa čak i majka, koja nije osobito topla, može omogućiti taj razvoj, ako to samo ne bude sprečavala i ako dopusti djetetu da  prima od drugih ljudi ono što njoj nedostaje. Različita istraživanja su pokazala djetetovu nevjerojatnu sposobnost upijanja i najmanjih afektivnih „punjenja” iz svoje okoline. Pod zdravim osjećajem prema sebi samom podrazumijevam onu neospornu onu neospornu sigurnost da su nečiji osjećaji i potrebe dio njega samoga. Ta se sigurnost ne  postiže razmišljanjem; ona je tu poput našeg bila koje i ne primjećujemo dok kuca normalno. 39

 

 

Spontani, prirodni kontakt s našim vlastitim emocijama i potrebama daje nam na m snagu i samopoštovanje. Možemo proživljavati svoje osjećaje - tugu, očaj ili bespomoćnost -  bez straha da će se majka zbog toga osjetiti nesigurnom. Možemo si dozvoliti da se bojimo kad smo ugroženi, ljuti kad nam se želje ne ispune. Tako znamo ne samo ono što ne želimo, već i ono što želimo i možemo izraziti svoje želje, bez obzira na to hoće li nas, zbog toga, voljeti ili mrziti.  mrziti.  Ako žena kani pružiti svome djetetu ono što će mu trebati u životu, onda je od presudne važnosti da se ne odvaja od svog novorođenčeta no vorođenčeta jer hormoni koji  potiču i hrane njezin majčinski instinkt, počinju djelovati odmah po rođenju i nastavljaju tako danima i tjednima kako se sve više upoznaje sa svojim djetetom. Kada novorođenče odvojimo od majke - što je bilo donedavna pravilom u rodilištima i još uvijek je uglavnom tako, iz neznanja i zbog praktičnosti,  propušta se velika mogućnost i za dijete dijete i za majku.  majku.  Zbližavanje (preko kože i pogleda) između majke i djeteta nakon rođenja  potiče u oboma oosjećaj sjećaj uzajamne pripadnosti, osjećaj  osjećaj  da su jedno koje se počelo stvarati još od vremena začeća. Dijete dobiva osjećaj sigurnosti potreban za stjecanje povjerenja u majku, a ona se instinktivno uvjerava u to što će joj  pomoći u razumijevanju i odgovaranju na djetetove poruke. Ta početna intimnost intim nost između njih nikada se više neće moći stvoriti, a njezin nedostatak može biti ozbiljnom preprekom od samog početka.  početka.  Presudna uloga zbližavanja tek je nedavno znanstveno dokazana. Nadajmo se da će ubrzo naći svoje mjesto u praksi, ne samo u nekim izabranim izabra nim rodilištima nego i šire, tako da svi od toga imaju koristi. Žena, koja je osjetila zbližavanje sa svojim djetetom, bit će manje izvrgnuta opasnosti da ga zlostavlja i bit će joj lakše da ga zaštiti od očeva i ostalih zlostavljanja kao što su nastavnici, nastavnici , dadilje i ostali dušebrižnici. Čak i žena, čija je vlastita potisnuta prošlost kriva za nemogućnost zbližavanja s njenim djetetom, može mu kasnije pomoći u prevladavanju tog nedostatka, ako  shvati njegovu važnost i razriješi svoje potiskivanje kroz terapiju. terap iju. Ona će također biti u stanju nadoknaditi posljedice teškog poroda ako im ne bude umanjivala značaj i ako bude znala da će dijete, koje je bilo ozbiljno traumatizirano na samom početku života, trebati posebnu brigu i pažnju kako bi  prevladalo strahove nastale u njegovom njegovom novijem iskustvu.  Poremećaj  

Što će se dogoditi ako majka ne samo da nije sposobna prepoznati i zadovoljiti potrebe svog djeteta, nego joj i samoj nedostaje samopouzdanja? Majka će tada, sasvim nesvjesno, pokušati zadovoljiti svoje potrebe potreb e kroz dijete. To ne isključuje njezine snažne osjećaje prema djetetu; majke obično silno vole 40

 

 

svoje dijete, ali ne na način kako je to djetetu potrebno. U tom iskorištavajućem odnosu nema pouzdanja trajnosti ni postojanosti koji su za dijete tako važni. Ono, što najviše nedostaje, jest okvir unutar kojega bi dijete moglo doživljavati svoje osjećaje i emocije. No, umjesto toga, ono razvija nešto što je potrebno majci i, premda mu to, bez sumnje, spašava život (osiguravajući mu majčinu ili očevu ljubav) u tom trenutku, to ga, međutim, može spriječiti, tijekom njegova života, da bude samosvojna ličnost.  ličnost.  U takvim slučajevima, prirodne potrebe, odgovarajuće djetetovoj dobi, ne mogu biti zadovoljene pa se zato potiskuju ili odbacuju. Ta će osoba, ne znajući, živjeti živj eti u svojoj prošlosti i nastavit će reagirati na opasnosti iz prošlosti kao da sada postoje. Ljudi koji su mi se obraćali za pomoć zbog svoje depresije, obično su imali majku koja je bila krajnje nesigurna te koja je i sama često patila od depresije. Dijete, Dije te, najčešće jedinac ili prvorođeno, smatralo se majčinim vlasništvom. Ono što majka prije nije našla kod svoje majke mogla je to sada naći u svom djetetu: nekoga tko je stalno tu i u svemu joj uzvraća, može ga zadržati pod kontrolom, tko je u potpunosti usmjeren usmjeren na nju, tko je nikada neće napustiti i pruža joj svu  pažnju i divljenje. Ali, ako su djetetovi zahtjevi postali preveliki (kao nekada oni njezine majke), ona je zauzela obrambeni stav: mogla je odbiti da si dozvoli tiraniziranje; mogla je dijete odgojiti odgojiti tako da nikada ne plače i ne uznemirava je. I, nakraju, mogla je postići da dobije ugled, pažnju i poštovanje.  poštovanje.  Barbara, majka četvero djece, s trideset pet godina vrlo se nejasno sjeća svog odnosa s majkom u djetinjstvu. Na početku liječenja, opisala opisal a ju je kao toplu ženu, punu ljubavi, koja je s njom razgovarala „otvoreno o svojim vlastitim  problemima” koje je imala imala kao mala, koja se jako brinula za svoju djecu i koja se žrtvovala za svoju obitelj. Često su je drugi tražili savjete vezane za obiteljski obiteljski život. kaže da asepacijentica njezina majka uvijek posebno njome. Majka  je sadaBarbara stara i invalid, je jako zabrinuta za ponosila njezino zdravlje. Često sanja da se majci nešto dogodilo i budi se s velikom tjeskobom. Zbog ovih emocija probuđenih  probuđenih  u terapiji, ta se slika o majci promijenila.  Najviše od svega učinila su to osvještena sjećanja na uvježbavanje higijenskih navika pražnjenja, kada je pacijentica doživjela svoju majku kao dominirajuću, zahtjevnu, gospodareću, manipulantnu, hladnu, glupu,  glupu,  vrijednu prezira, opsjednutu, uvredljivu, osjetljivu, razdražljivu, lažnu i kao osobu kojoj je bilo teško udovoljiti. Mnoga druga sjećanja na majku iz Barbarina djetinjstva  potvrdila su ove karakteristike. Barbara je sada mogla povezati prave razloge svoje dugo potiskivane ljutnje i otkriti kakva je njezina majka stvarno bila. Ustanovila je da, kada se majka osjećala nesigurnom u vezi s njom, često č esto je bila hladna i ružno je s njom postupala. Majčina pretjerana briga za dijete služila  je 41

 

 

za odbijanje agresi je  je i zavisti. Pošto je majka u djetinjstvu često bila ponižavana, imala je potrebu da bude uvažavana od svoje kćerke.  kćerke.  Barbara je u terapiji po prvi puta osjetila smrtni strah i gnjev koje je bila morala potisnuti kada joj je bilo deset godina, kada je, vrativši vra tivši se iz škole kući, na dan majčina rođendana, našla majku ležeći na podu sa zatvorenim očima. Dijete je vrisnulo misleći da je majka mrtva. Majka je potom otvorila oči i oduševljeno rekla: „Dala si mi najdragocjeniji rođendanski poklon. Sada znam da me voliš, da me netko voli.” Desetljećima su sažaljenje i suosjećanje sprečavali Barbaru da shvati kako su okrutno s njom postupali. Potaknuto jednim kasnijim događajem, to je sjećanje napokon izronilo, praćeno osjećajem bijesa i ljutnje. Postupno su se te r aazličite zličite slike o majci spojile u sliku jednog ljudskog bića čija ga je slabost, nesigurnost i preosjetljivost natjerala da učini sve kako bi zadržala dijete uz sebe. Ta majka, koja je prividno odlično funkcionirala u odnosu s drugima, bila je u osnovi još uvijek dijete u odnosu s vlastitim djetetom. Kćerka je, s druge strane, preuzela ulogu uviđavne i brižne osobe, dok nije otkrila, uz svoju vlastitu djecu, svoje ranije zanemarene potrebe. Prije nego  je prepoznala svoju prošlost, p rošlost, osjećala je potrebu da podjarmi podj armi svoju djecu u svoju službu, kao što je to bila učinila njezina majka.  majka. 

ILUZIJA LJUBAVI Godinama je moj rad uključivao mnoge početne konzultacije s ljudima koji su se jedanput ili dvaput pojavili, prije nego sam ih poslala nekom kolegi. U tim kratkim susretima, tragedija nečije prošlosti vidi se, često, s dirljivom jasnoćom. U onome, što se opisuje kao depresija i što se doživjelo kao praznina, ništavnost, strah od osiromašenja te usamljenost, obično možemo prepoznati tragičan gubitak samoga sebe u djetinjstvu, djetinjstvu, koji se manifestira kao potpuno samootuđenje u odrasloj dobi. Svjedokom sam različitih kombinacija i nijansi takozvanih narcističkih smetnji. Da bi to bilo jasnije, opisat ću dva ekstremna oblika, za koje smatram da  je jedan naličje drugoga - grandioznost i depresija. Iza pokazane grandioznosti, grandioznosti, stalno vreba depresija, a iza depresivnog raspoloženja često se krije nesvjestan (ili svjestan, ali odbačen) osjećaj o tragičnoj prošlosti. Grandioznost je, zapravo, obrana od depresije, a depresija je obrana od duboke patnje zbog gubitka sebe što je rezultat poricanja. 42

 

 

Grandioznost

„Grandioznoj” osobi se svugdje dive i njoj je potrebno to divljenje. Dapače, ona bez njega ne bi mogla živjeti. U svemu što radi, ona mora briljirati, što joj, svakako, polazi za rukom (u suprotnom ona to ni ne započinje). Ona se, također, sama sebi divi na svojim kvalitetama kvalitetama - ljepoti, pame pameti, ti, sposobnostima - i na svojim uspjesima i postignućima. No, dogodi li se da samo nešto od toga zakaže,  prijeti katastrofa teške depresije. Obično se smatra normalnim kada bolesni ili stari ljudi, koji su pretrpjeli veliki gubitak svog zdravlja i vitalnosti, ili žene, koje prolaze kroz menopauzu,  padaju u depresiju. Ima, međutim, mnogo ljudi koji mogu podnijeti gubitak ljepote, zdravlja, mladosti mladosti ili voljenih osoba te, premda tuguju, čine to ne  padajući u depresiju. Nasuprot njima, postoje ljudi velike nadarenosti, često su to  baš oni najsposobniji, koji pate od teške depresije. Jer, čovjek se oslobađa depresije samo onda kada se njegov osjećaj osje ćaj samopoštovanja temelji na autentičnosti njegovih vlastitih osjećaja, a ne na posjedovanju određenih kvaliteta. Gubljenje samopoštovanja „grandiozne” jasno ućebalonu” pokazatikako kako se je to samopoštovanje nesigurno kod visjelo u zraku -osobe „visjelo  pacijentu jednom usnulo. Taj balon je letio vrlo visoko na dobrom vjetru, ali se iznenada probušio i ubrzo ležao na zemlji spljošten kao mali sag jer u sebi nije imao ničeg stvarnog što bi mu dalo snagu i održalo ga.  ga.  U jednom stručnom istraživanju provedenom provedenom u Chestnut Lodgeu, država Maryland, 1954., ispitivala se obiteljska pozadina dvanaest pacijenata koji su  patili od manično manično--depresivne psihoze. Rezultati su čvrsto potvrdili zaključke do kojih sam ja došla nekim drugim načinima, o etiologiji depresije: depresije: Svi pacijenti su bili iz obitelji koje su bile društveno izolirane i osjećale se nedovoljno uvažavanima u svojoj okolini. Oni su, stoga,  poduzimali posebne napore da povećaju ugled među susjedima putem konformizma i izvanrednih dostignuća. Djetetu k oje oje se kasnije razboljelo bila je dodijeljena posebna uloga u tim nastojanjima. Ono je trebalo osigurati obiteljsku čast i bilo je voljeno samo onoliko koliko  je moglo udovoljiti zahtjevima obiteljskog ideala  pomoću svojih  posebnih sposobnosti, talenta, svoje ljepote, itd.5 Ako nije uspjelo, bilo  je kažnjavano hladnim ophođenjem ili izbacivanjem iz obiteljske

 Naknadno tiskano kurzivom. 

5

43

 

 

grupe i spoznajom da ih je jako osramotilo. (Eiche-Spengler 1977, str. 1104). Zbog današnje mobilnosti obitelji i njezinih članova, prilagođavanje ra različitim zličitim etničkim kulturama presudno je za opstanak, ali isto tako ugrožava djetetovu autonomiju. Nažalost, jedinom se „alternativom” čini držanje uz fundamentalizam ili povratak fundamentalizmu. Bez terapije, nemoguće je da nadmena osoba presiječe tu tragičnu sponu između divljenja i ljubavi. Ona nezasitno vapi za divljenjem, kojoj ga nikad nije dosta, jer ono nije isto što i ljubav. To je samo surogat za primarne potrebe uvažavanja, razumijevanja i ozbiljnog prihvaćanja, a to su sve potrebe, koje su ostalee nesvjesnima od ranog djetinjstva. Često posvećujemo čitav život tom ostal surogatu. Sve dok ne osjetimo i ne prepoznamo pravu potrebu, borba za simbolom ljubavi će se nastaviti. I upravo zbog tih razloga jedan je svjetski  poznati fotograf, već u godinama, koji  koji  je je dobio mnoge međunarodne nagrade, u  jednom intervjuu rekao sljedeće: „Nikada nisam osjećao da je ono što radim dovoljno da dobro.” On se oi kojoj ne pitagovori, zašto mogla je takoimati osjećao. je da nikada nije  pomislio je depresija vezeOčito s utapanjem u zahtjeve svojih roditelja. Jedan pacijent je pričao o svom osjećaju kako uvijek mora hodati na štakama. Zar nije za očekivanje da će netko, tko uvijek mora hodati na štakama, morati biti stalno zavidan onima koji hodaju na svojim vlastitim nogama, usprkos tome što mu oni izgledaju manjima i „običnijima” od njega? I zar on neće morati, zbog toga, nositi u sebi skriveni bijes prema onima koji su ga naveli da se boji hodati bez štaka? On također može zavidjeti zdravim ljudima jer se ne moraju neprestano truditi da im se dive niti išta činiti da bi ostavili dojam na bilo koji način, već su jednostavno slobodni da budu „prosječni”.  „prosječni”.  Grandiozna osoba zapravo nikada nije slobodna. U prvom redu stoga, što je  pretjerano ovisna o mišljenju drugih te zato što njezino samopoštovanje ovisi o kvalitetama, funkcijama i uspjesima koji mogu iznenada zakazati.  Depresija kao naličje grandioznosti  

Kod mnogih pacijenata koje sam upoznala, depresija je bila udružena s grandioznošću na mnogo načina.  načina.  1.  Depresija se ponekad pojavljivala kada bi nadmenost bila slomljena  uslijed bolesti, invalidnosti ili starenja. U slučaju jedne neudane žene, vanjski izvori potvrđivanja su postupno presušivali usporedno s 44

 

 

njezinim starenjem. Više nije dobivala stalne potvrde o svojoj  privlačnosti,  privlačnos ti, koje su prije imale izravnu funkciju potpore kao surogat za nedobiveno potvrđivanje od strane majke. Naizgled, njezino očajanje zbog starenja imalo je uzrok u odsutnosti spolnih kontakata, ali dublje gledano, sada su se pojavili stari strahovi od napuštanja, a više nije bilo novih osvajanja kojima bi ih umirila. Sva njena lažna ogledala su se polupala. Opet je ostala bespomoćna i zbunjena kao kada nego je bila mala djevojčica pred licem sebe samo majčinu nesređenost. nesređenost.    majke, u kojem nije vidjela I muškar ccii doživljavaju starenje na sličan način pa čak i kada nova ljubavna veza stvori na tren iluziju mladosti i na taj način dovede do maničnih faza u ranim etapama depresije, koja izbija zbog svijesti o starenju. 2.  U kombinaciji naizmjeničnih faza grandioznosti i depresije možemo  prepoznati njihovo zajedničko tlo. One predstavljaju dvije strane iste medalje koju možemo nazvati „lažna ličnost”. To je doista medalja dodijeljena nekada davno za uspjeh.  Naprimjer, na vrhuncu svojeg uspjeha, glumac može igrati pred oduševljenim gledateljstvom i osjećati božansku veličinu i moć. Pa ipak, njegov osjećaj praznine i ništavnosti, čak srama i ljutnje, može se sljedećeg jutra vratiti, ako njegov osjećaj sreće prijašnje večeri nije  proistekao iz njegove glumačke kreativnosti i izražajnog interpretiranja uloge, već prije svega iz lažnog zadovoljenja danih  potreba za odobravanjem, potvrđivanjem, zamjećivanjem i razumijevanjem. Ako njegov uspjeh prijašnje večeri služi samo kao  poricanje frustracija iz djetinjstva, onda on, poput svakog surogata, može pružitinijesamo trenutačno zadovoljenje. zaista, pravo zadovoljenje više moguće jer pravi trenutak za toI leži nepovratno u prošlosti. Prijašnje dijete više ne postoji kao ni prijašnji roditelji. Sadašnji roditelji, ako su još uvijek živi, sada su stari i ovisni. Oni više nemaju nikakvu moć nad svojim sinom i možda su oduševljeni njegovim uspjehom i njegovim rijetkim posjetima. Sin sada uživa u uspjehu i priznanju, ali sve mu te stvari ne mogu pružiti više od njihove sadašnje vrijednosti. One ne mogu ispuniti staru prazninu. I sve dok bude mogao poricati tu potrebu uz pomoć iluzije, tj. opijanjem uspjehom, stara rana ne može zarasti. Depresija ga dovodi

45

 

 

 blizu njegovih rana, ran a, ali samo ih tugovanje za onim što je nedostajalo, nedostajalo u pravo vrijeme, može izliječiti. izliječiti. 6  3.  Stalno postizanje izvanrednih uspjeha može, katkada, pomoći osobi održati iluziju postojane pažnje i nazočnosti njezinih roditelja (čiju odsutnost u njezinom ranom djetinjstvu ona sada potpuno poriče kao i svoje vlastitee emocionalne reakcije). Takva osoba obično može odbaciti prijeteću vlastit depresiju  još više briljirajući u svom djelovanju  i tako zavaravajući sebe i one oko sebe. Međutim, ona vrlo često odabire bračnog partnera koji ili već ima jake depresivne značajke ili barem u njihovu bračnu odnosu nesvjesno  preuzima i pokazuje depresivne komponente grandioznog partnera. Depresija se tako drži podalje, a onaj grandiozni se sada može brinuti za svoga „jadnog” partnera, štititi ga kao dijete, osjećati se jakim i nezamjenljivim nezamjenljiv im i tako osigurati još jedan potporanj svoje vlastite ličnosti. Ali, ta ličnost nema, zapravo, nikakve čvrste temelje i ovisna je o  potpornjima kao što su: uspjeh, dostignuća, „snaga” i iznad svega poricanje emocionalnog svijeta svog djetinjstva. Iako je, izvana gledano, depresija potpuno suprotna grandioznosti i sadrži karakteristiku koja izražava tragediju gubitka sebe samoga na očigledniji način, one ipak imaju mnogo toga zajedničkoga:  zajedničkoga:  •  lažnu ličnost koja je dovela do gubitka potencijalno prave ličnosti ličnosti   •  slabo samopoštovanje uslijed nedostatka pouzdanja u vlastite osjećaje i želje  želje  •  perfekcionizam osjećaja   •  poricanje odbačenih osjećaja  

•  pretežitost eksploatirajućih eksploatirajućih odnosa  odnosa  6

Dopustite mi da citiram jednu primjedbu Igora Stravinskog kao primjer uspješnog tugovanja: „Uvjeren sam da je bila moja nesreća to što mi je otac bio duhovno vrlo dalek i što me čak ni majka nije voljela. Kada je iznenada umro moj najstariji brat (nakon čega majka nije prenijela ljubav prema njemu na mene, a otac je također ostao jednako zatvoren, ja sam odlučio da ću im  jednoga dana pokazati. Taj dan je došao i prošao. Nitko ga se ne sjeća osim mene, koji sam  jedini preostali svjedok.” To je u velikoj suprotnosti s izjavom Samuela Becketta: „Moglo bi se reći da sam imao sretno djetinjstvo, premda baš nisam bio neki veseljak po prirodi. Moji su roditelji učinili sve što su mogli da me usreće, ali ja sam se često osjećao vrlo usamljenim.”   Beckettovo djetinjstvo bilo je sasvim potisnuto, idealna slika o roditeljima održavala se  poricanjem, no ipak je neizmjerna osamljenost osamljenost njegova djetinjstv djetinjstvaa našla svoj izražaj u njegovim djelima. (U vezi oba citata vidi Mueller-Braunschweig, 1974.)  46

 

 

•  neizreciv strah od gubitka ljubavi iz kojega proizlazi velika spremnost na prilagođavanje  prilagođavanje  •  odbačena odbačena agresivnost  agresivnost •  pretjerana osjetljivost osjetljivost •  sklonost osjećajima srama i krivice  krivice  •  uznemirenost.  Depresija kao poricanje ssebe ebe

Depresija se sastoji u poricanju vlastitih emocionalnih reakcija. To poricanje započinje u ulozi apsolutno prijeko potrebnog prilagođavanja tijekom djetinjstva i ukazuje na vrlo ranu povredu. Ima puno djece koja od samog početka nisu bila slobodna izraziti i najjednostavnije osjećaje poput nezadovoljstva, ljutnje, bijesa,  boli, pa čak i gladi te, naravno, naravno, uživanja u vlastitu tijelu. tijelu.   Beatrice, kojoj je pedeset pet godina, kćerka je misionara i boluje od teške depresije. Ona nikada nije znala je li gladna ili nije. Njezina majka je ponosno čekati zapisala svom dnevniku da bez je Beatrice s tri mjeseca naučilabudili hranjenje ui potisnuti svoju glad plakanja.već Nezadovoljstvo i ljutnja bi osjećaj nesigurnosti kod majke, a zbog boli svoje djece osjećala se zabrinuto i tjeskobno. Uživanje njezine djece u vlastitim tijelima izazivalo je u njoj zavist i stid bojeći se „što će drugi ljudi misliti”. Pod takvim okolnostima, dijete može vrlo rano u životu naučiti što ne smije osjećati.  osjećati. 

Ako smo odbacili ključeve za razumijevanje našeg života, uzroci depresije, kao i svake druge patnje, bolesti i liječenja, moraju nam ostati nepoznanicom,  bez obzira na to nazivali se oni psihijatrima, autoritetima znanosti ili i jedno i drugo. Ako se psihijatri s dugogodišnjim iskustvom nikada nisu usudili suočiti s vlastitom stvarnošću, već su, umjesto toga, provodili vrijeme (i vrijeme svojih  pacijenata) razgovarajući o „disfunkcionalnim obiteljima”, njima su onda  potrebni koncepti ppoput oput „više sile” ili Boga da im objasne „čudo” „čud o” liječenja. Oni će se tada ponašati kao ljudi koji ko ji vjerno slijede zemljopisnu kartu uviđajući da su već prvi korak učinili u pogrešnom smjeru. Budući da su izgubili put na samom  početku, njihova „znanstvena” odanost karti ne pruža im željene rezultate i ne vodi ih kamo bi željeli poći. Željela bih to ilustrirati jednim primjerom.  primjerom.  Jedan psihijatar, čiju mi je knjigu poslao neki čitatelj, osporava da zlostavljanje, zanemarivanje i iskorištavanje u djetinjstvu mogu biti jedini uzroci  psihičkih bolesti. Moraju postojati, smatra on, drugi, iracionalni razlozi koji objašnjavaju zašto neka osoba, očigledno, uspijeva izbjeći katastrofalne  posljedice zlostavl janja  janja ili je barem sposobna brže se izliječiti, izliječiti, dok druga intenzivno pati. To mora, vjeruje on, o n, biti „milost”. 47

 

 

On iznosi slučaj jednog pacijenta koji je živio sam s majkom u velikoj bijedi tijekom prve godine života i kojega su nakon toga predali vlastima. Seljakali su ga iz jednog sirotišta u drugo i svugdje su ga zlostavljali. Ali kad je postao  psihijatrijski bolesnik, izliječio se brže nego mnogi drugi, manje zlostavljani. Kako se taj čovjek, koji je pretrpio neizrecivu okrutnost u djetinjstvu i mladosti, mladosti , mogao tako brzo izliječiti od svojih simptoma? Je li se to zbilo Božjom pomoći? pomoći?   Mnogi ljudi vole takva objašnjenja. Pritom si ne postavljaju jedno vrlo važno  pitanje: ne bismo li trebali upitati zašto Bog nije bio voljan pomoći i drugim  pacijentima ovog ovog psihijatra  psihijatra i ovome čovjeku kada su ga nemilosrdno tukli? Zar  je to doista bila Božja milost koja mu je pomogla kada je odrastao ili je objašnjenje mnogo običnije? Da je taj čovjek imao majku, koja mu je, usprkos siromaštvu, pružila pravu ljubav, poštovanje, zaštitu i sigurnost u njegovoj prvoj godini života, imao bi bolji start u život i tako bio sposobniji boriti se protiv kasnijeg zlostavljanja nego što to može pacijent čiji je integritet bio narušen od  prvog dana njegovog života, kao što je, naprimjer, slučaj slučaj Beatrice. Beatrice nisu tjelesno zlostavljali u mladosti. Ona je, međutim, stvarno naučila kao mala kako ne treba plakati da bi majka bila sretna, kako ne smije biti gladna, riječju, kako ne treba imati nikakvih potreba. Najprije je patila od anoreksije, anoreks ije, a zatim, kao odrasla osoba od teške depresije. Psihijatri poriču ovaj tip oštećenja kad govore o „milosti” i ostalim „spiritualnim” kvalitetama. Da bi  priznali posljedice ovakve rane, skrivene traume, najprije bi se mo morali rali pozabaviti sami sobom. Kada se budu spremni suočiti s činjenicama, svojim vlastitim  činjenicama, izgubit će zanimanje da drugima drugima propovijedaju milost i ostale „misterije” u ime znanosti. Nekritičko oslanjanje na tradicionalne ideje i vjerovanja služi zamagljivanju i poricanju stvarnih stvarnih činjenica iz naše prošlosti. Bez slobodnog pristupa tim činjenicama, izvori naše sposobnosti za ljubav ostaju odsječeni. Nije onda nikakvo čudo da i najdobronamjerniji moralni apeli za ljubavlju, brigom, velikodušnošću itd. ostaju besplodni. Nismo u stan ju stan ju stvarno voljeti ako nam je zabranjeno znati svoju istinu, istinu o svojim roditeljima i starateljima, kao i o nama samima. Mi se samo možemo pokušati  ponašati kao da volimo. Ali to licemjerno ponašanje je suprotnost ljubavi. Ono je zbunjujuće i varljivo te stvara puno bespomoćnog bijesa u prevarenoj osobi. Bijes se mora  potisnuti u prisutnosti hinjene „ljubavi”, osobito ako je netko ovisan, kao što su to djeca, o toj osobi koja sudjeluje u maskeradi iluzije o ljubavi. Mogli bismo postići veliki napredak u postizanju većeg poštenja, poštovanja i svjesnosti, što sve vodi k manjoj destruktivnosti, kada bi religijski vođe priznali p riznali itrebali uvažavali te jednostavne psihološke Umjesto da hipokrizija, ih zanemaruju, bi otvoriti oči i vidjeti kakvuzakonitosti. ogromnu štetu  štetu   stvara i u obiteljima i u društvu kao cjelini. Pismo koje mi je poslala Vera i zamolila da 48

 

 

neke dijelove citiram, pruža nam jasan primjer te zbrke i oštećenja. A majčina  prošlost pokazuje kako je spontana ljubav prema djetetu, napokon, i za nju  postala mogućom kada je razriješeno potiskivanje njezine prošlosti. Pedesetdvogodišnja Vera piše: „Bila sam kronični alkoholičar od doba adolescencije. I, konačno,  prestala sam piti Društvu liječenih alkoholičara. tako zahvalna za zahvaljujući to oslobađanje od moje ovisnosti o alkoholuBila da sam  jedanaest mjeseci m jeseci pohađala sastanke svaki tjedan. Dugo sam vremena uspijevala ignorirati i prelaziti preko svojih vlastitih kritičkih razmišljanja vezanih za moralna pitanja. Čak sam u početku uspijevala ne pridavati nikakvu pažnju ozbiljnoj bolesti koja se počela razvijati (konačno dijagnosticiranoj kao multiple skleroza) te olako shvaćati njezine simptome. I tek kada su moje depresije bivale dugotrajnijima i nisu nestajale, počela sam se suočavati s istinom. istinom. U  početku je bilo vrlo teško. Kada sam uspjela osvježiti neka  potisnuta sjećanja, jedva to podnijela. Željela sam ssam timnastaviti. prestati.  No moja mo ja radoznalost i bolsam su nadvladali nad vladali strah i odlučila Tijekom prve godine intenzivnog rada neki od mojih simptoma su nestali. I sada, nakon tri godine rada ovom metodom, shvaćam da su se ti simptomi morali  razviti kako bi me probudili iz moje opasne uspavanosti pa sam, na kraju, ozbiljno prišla svojim osjećajima, zapažanjima i razmišljanjima. razmišljanjima. Znam, napr iimjer, mjer, da sam se često ljutila, kada se raspravljalo o „bezuvjetnoj ljubavi” na grupnim sastancima. Ja sam, očito, trebala zamijetiti i biti zahvalna što su mi svi članovi grupe pružali  bezuvjetnu ljubav. Trebala sam im naučiti vjerovati pa sam se osjećala  osjećala  krivom kada to nisam mogla. Bilo mi je objašnjeno da ne mogu vjerovati niti shvatiti da ljubav uopće postoji, jer je nisam dobila u svojoj izvornoj disfunkcionalnoj obitelji. Prihvatila sam ta objašnjenja zdravo za gotovo jer sam silno čeznula za ljubavlju ljubavlj u i htjela sam vjerovati da sam zaista voljena. Tada nisam bila sposobna sumnjati u ono što mi je bilo rečeno jer je licemjerje bila hrana, porciju koje mi je majka davala svakog dana i bilo mi je tako poznato, premda nikad dvojbeno. Ali danas dovodim u sumnju sve stvari koje, po meni, nemaju smisla. Danas bih mogla reći: Samo je djetetu (i to apsolutno)  potrebna bezuvjetna ljubav. Moramo je pružati djeci koja su nam  povjerena. Moramo ih moći m oći voljeti i prihvatiti bez obzira kakvi su, ne samo kada se ljupko smiješe, već i kada plaču i kada vrište. No, 49

 

 

 pretvarati se da bezuvjetno volimo neku odraslu osobu, tj. neovisno o njezinim postupcima, značilo bi da trebamo voljeti i hladnokrvnog ubojicu ili notornog varalicu ako je samo član neke grupe. Možemo li to? Tr ebamo ebamo li uopće i pokušati? Zašto? Zbog koga? Ako kažemo da volimo neku odraslu osobu bezuvjetno, samo dokazujemo našu zaslijepljenost i/ili neiskrenost. Ništa drugo. To je samo jedan od mojih letimičnih pogleda kroz maglu religioznog nasljeđa koje sam predugo predugo tolerirala na takvim sastancima. To  poimanje dugujem svojem usamljeničkom radu. Sposobnost razumnog razmišljanja razvila sam dok sam vodila unutarnji dijalog sa svojim roditeljima. Nikad nisam ni pomislila svjesno posumnjati za vrijeme sjedenja na tim sastancima. Imala sam tako očajničku potrebu za ljubavlju (da budem voljena), a to je podrazumijevalo popuštanje i  poslušnost. Bila je to, zapravo, jako, jako uvjetovana „ljubav” koja se tamo davala.”

ima pravo. Odraslim osobama nije potrebna bezuvje bezuvjetna ljubav, ni od Vera terapeuta. Ta potreba spada u djetinjstvo i nikada se tna kasnije ne čak može zadovoljiti, a mi se samo poigravamo iluzijama ako si nikada nismo dopustili odbolovati tu izgubljenu priliku. No, dobar terapeut nam može pružiti i nešto drugo: pouzdanost, pouzdanost, poštenje, povjerenje, suosjećanje, razumijevanje i sposobnost razjašnjavanja svojih emocija tako da ne mora nas njima zamarati. Ako terapeut obeća bezuvjetnu ljubav, mi se od njega moramo zaštiti, od njegova licemjerja i nedovoljne svjesnosti. Vera je uspjela doći do značajnog otkrića tijekom svog rada i to zahvaljujući Vera ne samo metodi kojom se koristila, već i svojoj odlučnosti da nađe istinu i da si ne dozvoli ponovno biti prevarenom. Promjene u njenom tijelu, nakon što je na njih obratila pozornost, pomogle su joj na tom putu. Maja, kojoj je trideset osam godina, došla mi je nekoliko tjedana nakon rođenja njezina trećeg djeteta i pričala mi kako se slobodnom i punom života osjećala s tim djetetom za razliku od prva dva djeteta. S njima se osjećala osjećala da joj se stalno postavljaju preveliki zahtjevi, osjećala se zatvorenikom te da je djeca iskorištavaju i nadmudruju. Zato se bunila protiv opravdanih zahtjeva i istovremeno osjećala da dobro ne postupa: kao i u depresiji, bila je odvojena od same sebe. Mislila je da su te ranije reakcije mogle, zapravo, biti pobuna protiv zahtjeva njezine majke jer ovoga nije ništa doživjela. koju jeu  prije pokušavala osjetiti, došla puta je sada samaslična od sebe. MoglaLjubav, je uživati 50

 

 

sjedinjenosti s tim djetetom i sa samom sobom. A onda je progovorila o svojoj majci ovim riječima: riječima:   „Ja sam bila samo jedan dragulj u majčinoj kruni. Često bi govorila: ’Na Maju se čovjek može osloniti, ona će sve svladati.’ I jesam svladala. Pomogla sam joj u podizanju mlađe braće kako ka ko bi se ona mogla je svevečeri slavnijom, ali je nikada nisam vidjelaposvetiti sretnom.karijeri. KolikoPostajala mi je samo nedostajala. Maleni su  plakali, a ja sam ih tješila, no ja sama nikada nisam plakala. Tko bi želio imati cendravo dijete? Mogla sam zadobiti majčinu ljubav samo ako sam bila sposobna, uviđavna i suzdržana, ako sam prihvaćala sve njezine postupke i ako joj nisam pokazivala koliko mi nedostaje. To bi ograničilo njenu slobodu koja joj je tako bila potrebna. To bi je okrenulo protiv mene. Tada nitko nije ni pomislio p omislio da ta tiha, sposobna, korisna Maja može biti jako usamljena i nesretna. Što mi je bilo  preostalo nego biti ponosna na svoju majku i pomagati joj? Što je bila dublja praznina u njezinu srcu, to su veći trebali biti dragulji u njezinoj kruni. Mojoj jadnoj majci bili su potrebni ti dragulji jer joj je, u biti, sva njena aktivnost služila da potisne nešto u sebi, možda neku čežnju, ja znam ... Možda bi ona  to bila otkrila da joj je pošlo za rukom biti majkom ne samo u biološkom smislu. A sve ovo ponovilo se i s Peterom! Koliko je praznih sati moje dijete moglo provesti sa surogatima majke samo da bih ja imala svoju „slobodu” koja me samo udaljila od njega i mene same. Sada znam da sam tražila načina kako izbjeći svoje osjećaje kada ka da sam ga napuštala, ne shvaćajući što mu činim, jer nikad nisam sama bila sposobna doživjeti svojbiti vlastiti osjećajbez napuštenosti. Tek ili sada počinjem kakvo može majčinstvo krune, dragulja aureole.” aureole.”    uviđati Jedan njemački ženski časopis (koji pokušava pokušava otvoreno pisati o istinama koje su se smatrale tabuima), tiskao je pismo čitateljice koja bez uvijanja iznosi tragičnu priču o majčinstvu. Njezina ispovijed završava sljedećim odlomkom:  odlomkom:  „Pa onda to dojenje! Dijete je pogrešno sisalo i ubrzo mi izgrizlo  bradavicu. je tosisalo, boljelo. ondaplakala za dva sata ponovno, ddruga ruga dojka, isto.Bože, Dok kako je ono ja I sam i proklinjala iznad njegove glave. Bilo je tako strašno da ubrzo ništa nisam mogla jesti i 51

 

 

imala sam visoku temperaturu od 40 stupnjeva. A onda su mi dopustili da odbijem dijete od prsiju i odjednom sam se bolje osjećala. Prošlo je  puno vremena prije no što sam primijetila bilo kakve majčinske osjećaje. Bilo bi mi čak svejedno da je dijete umrlo. A svi su očekivali da budem sretna. Sva očajna, nazvala sam prijateljicu koja mi je rekla da ću s vremenom zavoljeti dijete baveći se njime i bivajući sve vrijeme uz njega. Ali to se nije dogodilo. Ja sam ga tek  počela voljeti  kada samkao se zabavu mogla vratiti na posao i viđatirečeno, ga tek kad došla kući   kući  takoreći i igračku.   No, No, iskreno i psićsam bi bio sasvim dovoljan. Ali tek sada, kada polako raste i kada ga mogu odgajati te mi je odano i ima u mene povjerenja , počinjem razvijati nježne osjećaje prema njemu i sretna sam što ga imam. 7  Sve ovo sam napisala zato što mislim da je dobro da konačno netko kaže da ne postoji takva stvar kao majčinska ljubav, a da ne govorimo o majčinskom instinktu” (Emma, srpanj 1977).

Ta žena vlastito zaista nije mogla osjetiti niti svoju osobnu tragediju djetetovu  je njezino emocionalno nedostupno djetinjstvo bilo niti pravi početakjeri stvarni ključ te priče. Njezina negativna tvrdnja je, prema tome, netočna. Istina  je da majčinska ljubav i majčinski instinkt zaista postoje; možemo to vidjeti na djelu kada promatramo životinje koje ljudi nisu zlostavljali. Žene se također rađaju programirane da vole, štite i njeguju svoju djecu i da im sve to pričinja zadovoljstvo. No, te instinktivne sposobnosti su nam uskraćene ako smo u djetinjstvu bili iskorištavani kao lažno zadovoljenje roditeljskih potreba. Srećom, kako to pokazuje Johannina priča, te sposobnosti možemo obnoviti čim se  budemo spremni suočiti s vlastitom vlastitom istinom. istinom.   Johanni je dvadeset pet godina i počela je s terapijom neposredno prije no što  je zatrudnjela. Bila je dobro pripremljena za porod i uživala u zbližavanju sa svojim zdravim novorođenčetom. Bila Bila je sretna da ima puno mlijeka i unaprijed se radovala dojenju kad su joj iznenada, naoko bez ikakvih razloga, grudi postale tvrde i bolne te je dobila visoku temperaturu. Bila je izvan sebe kada je medicinska sestra morala hraniti bebu iz bočice.  U noćnim noćnim morama za vrijeme groznice, Johanna  je često sanjala, do najsitnijih detalja da je oboje njezinih roditelja seksualno iskorištavaju u djetinjstvu. Zahvaljujući osjećajima probuđenima u samoterapiji, mogla je doživjeti bijes zbog silovanja, izdaju i štetu nanesenu njezinim instinktivnim Kurziv dodan naknadno. 

7

52

 

 

sposobnostima za ispunjavanje želja njezina djeteta. Taj posljednji zločin njezinih roditelja, najviše ju je razbjesnio. Kasnije je rekla: „Uništili su moj majčinski instinkt kada su mi bila tri mjeseca. Zbog tog događaja, događaja, nisam mogla dojiti svoje dijete, iako sam to silno željela.” Trebalo joj je puno vremena da se suprotstavi svojim roditeljima u jednom unutrašnjom dijalogu, da izrazi sve osjećaje bijesa i prezira koji su bili pohranjeni u njenom tijelu i da, konačno,  prebrodi posljedice tih povreda.  Čak i prije nego što je liječenje završeno, Johannina spremnost da se suoči s  jezivom istinom, dovela je do pada temperature i poboljšanja stanja njezinih grudi. Mogla je dojiti svoju bebu koja se brzo naučila osloboditi bočice. boči ce. To je  jako iznenadilo medicinsku sestru, koja je bila potpuno sigurna da to „nikada neće uspjeti”.  uspjeti”.  Johanna  je bila sretna uz svoje dijete. Uživala je što ga može voljeti, čuvati, Johanna je njegovati, držati u naručju i osjećati njegove potrebe. No, to su blagostanje blagost anje  prekidale povremene faze sumnje i straha da će se suočiti sa strašnim događajima ako nastavi raditi sve to što joj je pružalo zadovoljstvo. Budući da je studirala psihologiju, bojala se da možda pati od neke opsesije pa jednostavno osjeća prisilu da se koristi svojim sinom za svoje vlastito zadovoljstvo, iz čistog egoizma. Ovo teško samooptuživanje podržali su i njezini prijatelji koji su je upozoravali na preveliku „popustljivost” i savjetovali joj da se djetetu, od samog  početka, moraju postaviti granice. U suprotnom, postat će tiranin. Iako je Johanna dugo uspijevala odbijati takva mišljenja, u ophođenju s vlastitim djetetom bila im je vrlo podložna i brzo se gubila. Terapija joj je pomogla u ponovnom pronalaženju orijentacije. Ona je svaki  puta pono ponovno vno uviđala od kolike joj je važnosti bila njezina sposobnost da voli, da izrazi svoju ljubav bez straha da će biti iznevjerena, iskorištena ili  povrijeđena. Ta ljubav joj je pružila cjelovitosti koji je imala prijes narušavanja svog integriteta. U svomosjećaj konačnom, unutrašnjom dijalogu roditeljima ona kaže: „Ja volim Michaela, želim ga voljeti. Mojoj duši je potrebna ta ljubav kao zrak mom tijelu. Ali sam tako često u opasnosti od potiskivanja svojih potreba pri čemu koristim svu svoju snagu i intelekt. intel ekt. Mislim da se moram „osloboditi” te vezanosti, mislim da je „pogrešna”. Zašto? Kako ste me doveli do toga da se osjećam ovako glupo? Možda tako šnije to ste me vrlo dijete ne kao zaslužuje ličnost, da rano ga senaučili može da upotrijebiti igračkupoštovanje, za igranje,dadaono se može zanemariti, zlostavljati i prijetiti mu bez ikakvih posljedica. 53

 

 

Upravo ta poruka, vaša poruka, me povremeno zbunjuje; zbog nje se, katkada, osjećam opterećena zahtjevima i stresom, ali ja se još uvijek ne usudim osjećati osjećati svoj gnjev prema vama te postajem nestrpljiva  prema Michaelu. Čini mi se lakšim misliti da me Michael sputava biti slobodnom jer njemu trebam posvetiti tako puno vremena. Ali ne radi se o njemu. Dovoljno mi je pogledati ga u oči i vidjeti njegovu nedužnost i iskrenost te tada znam: ponovno sam ga upotrijebila kao dežurnog krivca kako bih vas zaštitila. Voljeno dijete od početka uči što je ljubav. Zanemareno, iskorištavano i zlostavljano dijete poput mene, to ne može znati. Ono to nikada nije imalo prilike prilike naučiti. Ali ja to sada doista učim od Michaela, vrlo  polako i znam da ću uspjeti, usprkos vašim porukama. Sada znam koliko mi je potrebno da mogu voljeti i više ne sumnjam u svoje mogućnosti.”   mogućnosti.” Mislim da je Johannina borba za svoje istinske osjećaje spasila spasila i to ne samo  budućnost njezinog djeteta, već(uznemiravanom) i njenu vlastitu. djetetu, Annina  priča pokazuje što se kasnije događa molestiranom bez borbe i terapije. Ann, kojoj su tada bile pedeset i dvije godine, pisala mi je nekoliko dana prije svoje smrti: „Danas su me posjetila moja odrasla djeca i shvatila sam, po prvi put u životu, da su me oni uvijek voljeli, a ja tu ljubav prije nikad nisam osjetila. Toliko sam ih puta napuštala zbog različitih muškaraca i stalno od njih, od svoje ljubavi prema njima, i od mojih stvarnih osjećaja, zapravo, bježala seksualno zadovoljstvo s muškarcima su mi nanijeli toliko punouboli i nikada mi nisu pružili ono što mikoji je doista bilo potrebno: ljubav, razumijevanje, prihvaćanje. Kao dijete sam, pod očevim  očevim  utjecajem, naučila tražiti zadovoljstvo povezano s  boli i gnjevom i izbjegavati pravu ljubav. Zar to nije bilo perverzno?  Nisam se toga mogla osloboditi čitav svoj život. Sada to uviđam, ali  prekasno." I bilo je prekasno. Jer premda je Ann uviđala i shvaćala što joj se dogodilo, moglaocu. je osjećati i prezir samo pismu, prema ona svojim partnerima, ali ne i prema svom Kao što bijes je napisala u svom ga još uvijek „voli” i poštuje. 54

 

 

DEPRESIVNE FAZE TIJEKOM TERAPIJE  Nadmena osoba će potražiti terapeuta samo onda ako joj u tome pomognu  povremene depresije i prisile je na to. No sve dok joj njezina nadmena obrana  pomaže, taj oblik poremećaja neće izazvati nikakav pritisak u obliku vidljive  patnje, osim ako drugi članovi obitelji (supružnik ili djeca) ne potraže pomoć  psihoterapeuta zbog depresije ili povezanom psihosomatskih smetnji. U Sterapijskoj se susrećemo s nadmenošću samo s depresijom. druge pakpraksi strane, depresiju nalazimo kod gotovo svih s vih pacijenata, bilo u obliku izražene bolesti ili u izrazitim izrazi tim fazama depresivnih raspoloženja. Te faze mogu imati različite funkcije.  funkcije.  Signalna funkcija

Često se događa da pacijent dolazi žaleći se na depresiju, a kasnije napušta savjetovalište u suzama, ali s velikim olakšanjem i oslobođen depresije. Možda  je to stoga što je taj pacijent uspio osjetiti dugo zatomljeni bijes prema jednom od roditelja ili izraziti svoje nepovjerenje. Možda je po prvi put osjetio tugu zbog izgubljenih godina u životu koje nije stvarno proživio ili je davao oduška svojoj ljutnji kroz nadolazeće praznike i odvojenost od svog terapeuta. Sasvim je nevažno koji od tih osjećaja prednjači; važno je da se oni mogu doživjeti i da nam tako postaju dostupnima potisnuta sjećanja. Depresija je bila signal i njihove dostupnosti i njihova poricanja.  Neki sadašnji događaj pomogao je osjećajima da izbiju i depresija je tada nestala. Takvo raspoloženje može ukazivati na to da su neki odbačeni dijelovi naše ličnosti (osjećaji, maštanja, želje, strahovi) bili jači i nisu se pretopili u nadmenost. nadmenost.   Svjesno potiskivanje osnovnih potreba

Mary, stara trideset devet godina, ponekad je odlazila s terapije osjećajući se zadovoljnom i shvaćenom jer se približila svojoj jezgri. No, potom bi se zabavila na nekoj zabavi ili na sličnom, za nju važnom, mjestu u tom trenutku, trenutku, zbog  čega  bi se osjećala usamljenom i ponovno inferiornom. Nekoliko dana poslije toga žalila bi se na samootuđenje i prazninu te na ponovno izgubljen put k samoj sebi.  Na taj način je aktivno, mada nesvjesno, poricala situaciju koja je mogla  pokazati što joj se događalo kao djetetu: uvijek kada bi počela, kroz svoju maštovitu igru, doživljavati svoju istinsku ličnost, roditelji bi zatražili od nje da radi nešto „pametnije” - da nešto postigne - tako da bi se njezin unutarnji svijet, koji se upravo počeo počeo otvarati kao cvijet, ponovno zatvorio prema unutra. Ona je na to ometanje reagirala potiskivanjem svojih osjećaja i depresijom, jer se nije usudila preuzeti rizik i normalno reagirati, primjerice, bijesom. 55

 

 

Ako si, kao odrasla osoba, dopusti suočiti se s  s   podsjetnicima na takve situacije i poradi na njima, moći će osjetiti stari bijes, pobunu protiv načina na koji su s njom postupah i pronaći će potisnute potrebe. Depresija će tada nestati  jer njena obrambena funkcija neće biti potrebna. Ona više neće morati morati bježati u aktivnosti poput zabava ako si dopusti shvatiti što joj je u nekom trenutku stvarno potrebno da, po mogućnosti, izbjegava zabavu i provede neko vrijeme sama sa sobom u svom jadu.   Nagomilavanje jakih, skrivenih osjećaja osjećaja 

Depresivne faze mogu potrajati tjednima prije nego što izbiju jake emocije iz djetinjstva. Kao da je depresija zadržavala osjećaje. Kada ih možemo  proživljavati, slijede spoznaje i asocijacije vezane za potisnute prizore, često  praćene znakovitim snovima. Pacijent ponovno potpuno  potpuno  oživi, dok nova depresivna faza ne najavi nešto novo. To se može izraziti na sljedeći način: „Više ne osjećam tko sam. Kako se moglo dogoditi da opet izgubim sebe?  Nemam nikakvog dodira s onim što je u meni. Sve je beznadno ... nikada neće  biti bolje. Sve  je besmisleno. Čeznem za svojim prijašnjim osjećajem živosti.”  Nakon toga može slijediti emocionalni izljev, popraćen teškim, opravdanim optužbama. I tek nakon tog izljeva emocija, razjasnit će se nova veza s  potisnutim doživljajima i osjetit će se nova živost. Sve dok su te optužbe namijenjene onima koji su krivi što su nam učinili nažao, rezultat će biti veliko olakšanje. No, ako su one neopravdane ili ih prenosimo na nedužne osobe, depresija će potrajati sve dok ne dođe do potpunog razjašnjenja.  Suprotstavljanje roditeljima

Čak i kada se osoba počinje odupirati zahtjevima svojih roditelja, svejedno će, još uvijek, biti depresivnih raspoloženja jer mnoge stvari ostaju nesvjesne i  potisnute. Ona se, naprimjer, može oduprijeti njihovim zahtjevima za njezinim uspjehom, iako ih se još nije u potpunosti oslobodila. Ponovno će se naći na mrtvoj točki, besmisleno si postavljajući prevelike zahtjeve i shvatit će da to čini samo kada se počinje javljati depresija. Ona nam može, naprimjer, ispričati sljedeće iskustvo: iskustvo: „Prekjučer sam bio tako sretan. Lako sam radio, napravio sam više  posla za taj ispit nego što sam bio b io planirao za cijeli tjedan. Zatim sam  pomislio da trebam iskoristiti takvo raspoloženje i završiti navečer još  jedno poglavlje. Radio sam cijelu večer,  večer,  ali bez entuzijazma, a sljedećeg dana uopće više nisam mogao raditi. Osjećao sam se poput idiota. Ništa mi nije ostajalo u glavi. Nikoga nisam želio vidjeti. Osjećao sam se poput same depresije kakve sam znao imati. Zatim 56

 

 

sam „vratio sat unatrag” i ustanovio ustanovio kada je to točno počelo. Pokvario sam si zadovoljstvo čim sam se forsirao da radim još više. Ali zašto? Onda sam se sjetio što mi je majka znala govoriti: ’To si lijepo napravio, a sada sigurno možeš još i to ...’ Jako sam se naljutio i ostavio knjige. Kasnije sam vjerno slušao svoj unutrašnji glas i znao sam kada opet mogu početi raditi. I naravno, doista sam znao, i depresija je brže nestajala - u trenutku kada sam se razljutio i shvatio kako i zašto sam nekada pretjerivao preko svojih mogućnosti.”  mogućnosti.”  ZATVOR U NAMA

Svakome su, vjerojatno, poznata depresivna raspoloženja iz osobnog iskustva  jer se ona mogu izražavati kao i biti skrivena u psihosomatskim smetnjama. Lako je uočiti, ako samo obratimo pozornost, da ona nastupaju gotovo s nekom  pravilnošću - uvijek kada svjesno potisnemo neki impuls ili neželjenu emociju. Tada, odjednom, depresivno raspoloženje guši svaku spontanost. Ako odrasla osoba, naprimjer, ne može osjetiti tugu prilikom gubitka bliskih i dragih, nego 8  pokušava zabavom otjerati tugu ili ako svjesno potiskuje  i skriva od sebe same  prezir prema ponašanju idealiziranog prijatelja, samo da ne izgubi njegovo  prijateljstvo, ona tada mora m ora računati s vjerojatnošću depresije dep resije (ukoliko ( ukoliko joj njena nadmena samoobrana nije stalno „uključena”). Kada počne  počne  obraćati pozornost na takvu povezanost, ona čak može  može izvući korist iz svoje depresije, koja joj može  pomoći shvatiti istinu o sebi. sebi.  

Kad jednom osjetimo, po nekoliko puta, da provala snažnih osjećaja iz ranog djetinjstva (kojih je karakteristika nejasnoća) može nejasnoća) može olakšati dugotrajna razdoblja depresije, to će iskustvo donijeti postupnu promjenu u našem pristupu „neželjenim” osjećajima, prije svega onim bolnim. Otkrit ćemo da nas ništa više ne tjera slijediti obrasce razočaranja, svjesnog potiskivanja boli te depresije jer sada imamo druge mogućnosti borbe s razočaranjem - preživljavanje boli. Na taj način nam je, konačno, otvoren pristup našim prijašnjim doživljajima, dijelovima nas samih i naše sudbine, koji k oji su nam prije bili skriveni.  No, djetetu se još ne otvara ta mogućnost. Ono je još uvijek zaslijepljeno mehanizmima samozavaravanja i osjeća se daleko ugroženijim, nego odrasla osoba, snagom svojih osjećaja, ako mu okolina ne pomaže i ne suosjeća s njim. Čak štoviše, ono se može naći u stvarnoj vanjskoj opasnosti. opasnosti. Za razliku od djeteta, odrasla osoba nije ni u kakvoj opasnosti, ako si dozvoli osjećaje, premda

8

Moramo razlikovati svjesno i nesvjesno potiskivanje (orig. suppression, repression).  57

 

 

se, naravno, može bojati opasnosti od prijašnjih situacija (po prvi put) sve dok su razlozi njezina straha nesvjesni. Izuzetna snaga osjećaja iz djetin jstva krije se nigdje drugdje doli u pubertetu. Prisjećanje patnje iz puberteta - nerazumijevanje vlastitih impulsa - obično je lakše dostupno nego sjećanje na ranije traume, koje se obično kriju iza slike idiličnog djetinjstva ili iza gotovo potpune amnezije. amne zije. To je, možda, jedan od razloga zašto se odrasli rjeđe nostalgično sjećaju puberteta nego djetinjstva. Pomiješanost čežnje, očekivanja i straha od razočaranja, popraćene kod većine ljudi sjećanjima na radosti djetinjstva, može se, možda, objasniti njihovom nji hovom  potragom za intenzitetom intenzitetom osjećaja, koje su tada iz izgubili. gubili.   Upravo zbog toga što su djetetovi osjećaji tako jaki, njihovo nesvjesno  potiskivanje izaziva ozbiljne posljedice. Što je zatvorenik snažniji, rešetke zatvora moraju biti čvršće i, nažalost, one također sputavaju ili potpuno sprečavaju kasniji emocionalni razvoj. U završnoj fazi svoje terapije, jedan moj  pacijent opisuje svoje novo shvaćanje do kojeg je došao rušenjem njegovog unutrašnjeg zida: „Do tog novog shvaćanja nisam došao na temelju lijepih lij epih i ugodnih osjećaja, nego onih protiv kojih sam se najjače borio: osjećaja da sam  jadan, bezvrijedan, sitna duša, bespomoćan, ponižen, zahtjevan, pun  prezira ili smeten i, iznad iznad svega, tužan i usamljen, usamljen, Proživljavanjem baš tih osjećaja, koje sam tako dugo dugo izbjegavao, postao sam siguran da sada shvaćam nešto o svom životu, nešto što izrasta iz mog bića, nešto što nisam mogao naučiti ni iz jedne knjige!”  knjige!”  Taj nam je pacijent opisivao proces uviđanja. Interpretacije od strane terapeuta, koji zanemaruju svo je djetinjstvo, mogu taj proces poremetiti, kočiti, odugovlačiti pa čak i spriječiti ili ga svesti na intelektualnu razinu. Osoba kojoj  je potrebna pomoć jedva čeka da odustane od vlastita zadovoljstva u otkrivanju i samoizražavanju te da se prilagodi konceptima terapeuta iz straha da ne izgubi njegovu naklonost, razumijevanje i suosjećanje, na koje je čekala cijeli život. Zbog svojih ranih iskustava s majkom, ona ne može vjerovati da se to ne mora dogoditi. Ako se pacijent prepusti tom strahu i prilagodi se, terapija prelazi u carstvo sjena (lažnih ličnosti), a prava ličnost ostaje skrivena i nerazvijena. Zato  je neobično važno da terapeut ne dopusti da ga njegove vlastite potrebe navedu da formulira veze koje pacijent sam otkriva pomoću vlastitih osjećaja.  osjećaja.   U suprotnom, postoji opasnost da se on ponaša poput prijatelja koji donosi dobar obrok zatvoreniku u njegovu samicu baš u trenutku kad se zatvoreniku pruža 58

 

 

 prilika da pobjegne - možda da provede prvu noć gladan i bez krova nad glavom, ali zato slobodan. Budući da bi taj prvi korak u nepoznato zahtijevao veliku hrabrost, zatvorenik će možda naći utjehu u hrani i zaklonu i tako  propustiti priliku i ostati u zatvoru. zatvoru. Imajući u vidu osjetljivost procesa izlječenja, to ipak ne znači da terapeut mora zauzeti pasivan i štetan stav, nego samo da treba biti oprezan glede toga. Tada će se stare, zaboravljene situacije moći po prvi put svjesno proživljavati u njihovoj punoj tragediji i konačno odbolovati. Čini se da kod većine ljudi to  bolje uspijeva bez terapeuta. terapeuta. Proživljavanje boli je poticajno i ovisno je o samootkrivanju što je dio dijalektike procesa tugovanja. Ako psihoterapeut poziva pacijenta da sudjeluje u njegovu vlastitu „grandeur” (veličini, sjaju) ili ako se pacijent osjeća moćnim, nakratko će osjetiti olakšanje od svoje depresije, ali poremećaj će i dalje  postojati, pojavljujući se neko vrijeme zamaskiran. Pošto je nadmenost naličje depresije u narcističkom poremećaju, oslobađanje od oba  oblika poremećaja  jedva da je moguće bez dubokog tugovanja nad situacijama situacijama u kojima se našlo  bivše dijete. Ova mogućnost tugovanja, tj. odustajanja od iluzija svog „sretnog” djetinjstva, mogućnost da do kraja osjetimo pretrpljene povrede, može nam vratiti vitalnost i kreativnost izgubljene u depresiji te osloboditi nadmenu osobu od poduzimanja i ovisnosti o Sizifovom poslu. Ako osoba tijekom ovog dugotrajnog procesa uspije istinski osjetiti da nikada nije bila voljena u djetinjstvu zbog sebe same, nego su je iskorištavali zbog njezinih dostignuća, uspjeha i dobrih osobina te je ona žrtvovala svoje djetinjstvo za taj oblik ljubavi - bit će vrlo potresena, ali će zato, jednog dana, poželjeti prestati se truditi u tom smjeru. Otkrit će u sebi potrebu da živi u skladu sa samom sobom i neće više osjećati da mora zaslužilažnoj zaslužiti ti „ljubav” koja je uvijek ostavljaprepoznavati praznih rukui  jer je onapritisak namijenjena njezinoj ličnosti koju je ona počela napuštati. Prava suprotnost depresiji nije ni veselje ni odsutnost boli, nego životnost slobodni, spontani osjećaji. Dio je  je životnog kaleidoskopa da ti osjećaji nisu samo veseli, lijepi ili dobri, nego mogu odražavati cijeli opseg čovjekova iskustva, uključujući zavist, ljubomoru, gnjev, gađenje, pohlepu, očajanje i tugu. Ali, ta sloboda osjećanja ne može se postići ako su presječeni korijeni djetinjstva. Naš  pristup sebi samima moguć je samo ukoliko se više ne moramo bojati snažnog svijeta emocija iz djetinjstva. Kada osjetimo i upoznamo taj svijet, on nam neće više biti stranim i  prijetećim. Nećemo ga više morati skrivati iza  iza  zatvorskih zidina iluzija. Znat ćemo tko i što je prouzročilo našu patnju i upravo ta spoznaja će nas, napokon, osloboditi od stare boli. Mnogi savjeti vezani za depresiju 59

 

 

(naprimjer, usmjeravanje agresije iznutra prema van) imaju čisti manipulativni karakter. Neki psihijatri, primjerice, predlažu da terapeut treba pokazati  pacijentu da je njegova bespomoćnost iracionalna i uvjeriti ga u njegovu  pretjeranu osjetljivost. Moje je mišljenje da takvim postupcima ne samo da učvršćujemo lažnu ličnost i emocionalno prilagođavanje, nego također  pojačavamo de presiju. Ako terapeuti to žele izbjeći, moraju sve  pacijentove osjećaje shvaćati ozbiljno. Koliko su samo puta depresivni pacijenti itekako svjesni svogaI pretjerano reagiranja i koliko si samo zbog njegai  predbacuju. upravo se osjetljivog u tome sastoji njihova preosjetljivost, u stidu samopredbacivanju koji se stalno provlače kroz njihov život, ukoliko ne shvate s čime su ti osjećaji, zapravo, povezani. Što su ti osjećaji nerealniji i što manje odgovaraju sadašnjem trenutku, to jasnije pokazuju da se odnose na zaboravljene, još neotkrivene situacije iz prošlosti. Ako osjećaj, koji se počinje  javljati, ugušimo rasuđivanjem, do tog otkrića neće doći i pobijedit pobijedit će depresija.  depresija.  Pia, stara četrdeset dvije godine, nakon duge depresivne faze praćene suicidnim razmišljanjima, uspjela je, napokon, osjetiti i opravdati svoj dugo, svjesno potiskivani bijes prema ocu koji ju je jako zlostavljao. Taj osjećaj nije odmah bio popraćen vidljivim olakšanjem, nego razdobljem punim tuge punim tuge i suza.  Na kraju tog razdoblja, rekla je: „Svijet se nije promijenio. Oko mene ima tako puno zla i podlosti, a sada to vidim jasnije nego prije. Pa ipak, život mi se, po prvi put, čini vrijednim življenja. Možda je to zato što prvi put imam osjećaj da zaista živim svoj vlastiti život. A to je uzbudljiva avantura. S druge  pak strane, sada bolje razumijem r azumijem svoje suicidne ideje, posebno one iz moje mladosti, kada se činilo besmislenim nastaviti jer sam uvijek na neki način živjela tuđi život, koji k oji nisam željela i koji sam bila spremna odbaciti.”

DRUŠTVENI ASPEKT DEPRESIJE  Netko se može upitati mora li adaptacija neizbježno dovesti do depresije. Zar nije moguće i zar to svi ponekad ne vidimo, da emocionalno prilagođene osobe mogu živjeti sasvim sretno? U prošlosti je možda bilo puno takvih primjera. U kulturi, zaštićenojOna od nije drugih sustava vrijednosti, prilagođena osobasmislu) nije, naravno,  bila samostalna. imala osobni osjećaj identiteta identite ta (u našem koji bi  joj bio mogao pružiti oslonac, već se osjećala potpomognutom od strane grupe. 60

 

 

Danas je gotovo nemoguće da ijedna grupa ostane potpuno izolirana od ostalih, s različitim vrijednostima. Zato osoba mora tražiti oslonac u sebi ako ne želi biti žrtva različitih interesa i ideologija.  ideologija.  Takozvane terapi jske  jske grupe pokušavaju, ali ne uspijevaju, osigurati ili naći zamjenu za taj proces sazrijevanja. Njihov cilj je „jačanje” svojih članova putem  potpore i osjećaja pripadanja. Pošto je u tim grupama svjesno potiskivanje osjećaja iz djetinjstva pravilo, pojedinac pojedinac ne može razriješiti svoju depresiju. Štoviše, osoba može postati ovisnikom o grupi jer joj grupa pruža iluziju da se neostvarene potrebe iz djetinjstva konačno mogu zadovoljiti (uz pomoć grupe) u odrasloj dobi. Uz takvu iluziju nitko se ne može izliječiti. izlije čiti. Naša unutarnja snaga kroz pristup našim vlastitim stvarnim potrebama i osjećajima i kroz mogućnost njihova izražavanja izražavanja - za nas je od osobite važnosti, važnosti, ako želimo želimo živjeti živjeti bez depresije i ovisnosti.  Neka djeca d jeca imaju latentne sposobnosti da se odupru odupru prilagođavanju i postaju samo djelomično prilagođena. Starija djeca, osobito u pubertetu, mogu se povesti p ovesti za novim vrednotama koje su u suprotnosti s roditeljskim. Adolescent (osoba u odrastanju) može prihvatiti i prilagoditi se idealima grupe mladih kao što je to učinio dok je bio manji s grupama kojima su pripadali njegovi roditelji. Ali,  pošto se taj pokušaj ne temelji na svjesnosti o njegovim pravim potrebama i osjećajima, on ponovno odustaje od sebe i poriče svoju pravu ličnost, samo da bi aćen i voljen, ovaj puta od grupe sebi ravnih. Njegova nova žrtva neće,  bio prihv prihvaćen dakle, odagnati depresiju. On nije on, već netko drugi, ne poznaje se i ne voli se: sve što čini usmjereno je na zadobivanje nečije ljubavi, onakve kakva mu je bila  prijeko potrebna u djetinjstv d jetinjstvu. u. Ali ono o no što nismo mogli osjetiti u pravo vrijeme u  prošlosti, ne može se kasnije nikada nikada postići. postići.   Postoje nebrojeni primjeri ove dileme. Opisat ću dva:  dva:  1.  Paula, stara dvadeset osam godina, željela se osloboditi od svoje  patrijarhalne obitelji u kojoj je otac potpuno podjarmio majku. Ona se udala za pokornog čovjeka i naizgled se ponašala drugačije od svoje majke. Muž joj je dopuštao da dovodi ljubavnike u kuću. Ona si nije dopustila nikakve osjećaje ljubomore ili nježnosti i željela je odnose s  brojnim muškarcima bez emocionalnog vezivanja da bi se mogla osjećati autonomnom poput muškarca. Njezina potreba da bude „napredna” išla je tako daleko da je dozvoljavala svojim roditeljima da  je zlostavljaju i ponižavaju, a ona je svjesno potiskivala sve os jećaje  jada i ljutnje, vjerujući da je njeno ponašanje moderno i bez predrasuda. pr edrasuda.  Na taj način je, nesvjesno, prenosila u te odnose i djetinju poslušnost i majčinu podčinjenost. Povremeno je patila od teške depresije pa je tako  pristupila terapiji. Ona joj je pomogla osjetiti koliko je patila zbog 61

 

 

majčine pasivnosti, koja je podnosila opakog oca bez i najmanjeg suprotstavljanja. Suočavanje s boli, jer nije bila štićena od svoje ravnodušne, pasivne majke, konačno je pomoglo Pauli da prestane zauzimati majčin autodestruktivni stav u svojim odnosima s muškarcima i da si dopusti ljubav prema ljudima koji to zaslužuju. 2.  Amar, kome je sada četrdeset godina, odrastao je u jednoj afričkoj obitelji, sam s majkom nakon što mu je umro otac kada je Amar bio još  jako mali. Majka je inzistirala na nekim konvencijama i nije mu dopuštala da bude svjestan svojih potreba u bilo kojem pogledu, a kamoli da ih izrazi. S druge strane, redovito mu je masirala penis sve do  puberteta, tobože, po preporuci liječnika. Kada je odrastao, otišao je od majke i iz njezina svijeta i oženio se jednom privlačnom Europljankom, različita podrijetla. Zbog svoje potisnute prošlosti, izabrao je ženu koja ga nije samo mučila i ponižavala, nego u velikoj mjeri podrivavala njegov osjećaj sigurnosti, tako  tako  da joj se nije mogao ni suprotstaviti ni ostaviti je. Taj sadomazohistički brak kao i onaj drugi primjer,  predstavljaju pokušaj razbijanja roditeljskog društvenog sustava uz  pomoć jednog drugog. Amar je svakako bio sposoban osloboditi se od majke iz doba adolescencije, ali je ostao emotivno vezan za majku iz njegova ranog djetinjstva, za svoja nesvjesna sjećanja na nju, čiju je ulogu preuzela njegova žena sve dok nije bio u stanju proživjeti osjećaje iz tog razdoblja. Bila je to za njega vrlo bolna spoznaja kada je shvatio koliko mu je majka u djetinjstvu bila potrebna. No, N o, istodobno, osjećao se zlostavljanim u svojoj bespomoćnosti - kako ju je volio, mrzio i bio  potpuno u njenoj milosti. No nakon ovog događaja, Amar se više nije  bojao svoje žene i po prvi put se usudio vidjeti je onakvom kakva je doista bila. Dijete se mora prilagođavati kako bi osiguralo iluziju ljubavi, brige i nježnosti, no odraslom takve iluzije nisu potrebne da bi preživio. On može odbaciti svoju amneziju i tako se osloboditi da odlučuje odlučuje o svojim postupcima otvorenih očiju. Samo idući tim putem, oslobodit će se depresije. I depresivna i nadmena osoba  potpuno negiraju stvarnost svog djetinjstva  živeći kao da se još uvijek može spasiti prisutnost roditelja: nadmena osoba to postiže kroz iluziju uspjeha, a depresivna kroz stalni strah od gubitka „ljubavi”. Nijedna ne može  prihvatiti istinu da se taj gubitak ili odsutnost odsutnost ljubavi već dogodio u prošlosti i da baš nikakva nastojanja ne mogu promijeniti tu činjenicu. 

62

 

 

LEGENDA O NARCISU Legenda o Narcisu nam, zapravo, govori o gubitku sebe. Narcis je vidio svoj odraz u vodi i zaljubio se u svoje vlastito, lijepo lice na koje je njegova majka sigurno bila ponosna. Nimfa Eho odgovara na mladićev zov jer je zaljubljena u njegovu ljepotu. Njezin odaziv prevario je Narcisa. I njegov odraz u vodi ga je  prevario je pokazivao savršeno, ne i njegovi unutrašnjijersvijet, njegovu samo patnju,njegovo njegovu prošlost.prekrasno Pogled s lice, leđa,a naprimjer, njegova sjena ostaju mu skrivenima; njih nema, nema, isječeni su iz voljenog odraza.  odraza.  Ta faza zanesene očaranosti može se usporediti s grandioznošću upravo kao što se sljedeća (žarka čežnja za sobom) može dovesti u vezu s depresijom.  Narcis nije želio ništa drugo nego biti lijep mladić. On je u potpunosti porekao potpunosti porekao samoga sebe. Pokušavajući biti jedno s lijepom slikom, on se predao - smrti ili,  po Ovidiju, pretvorio se u cvijet. Ta smrt je logička posljedica fiksacije na svoju lažnu ličnost. Doista živima nas ne čine samo „lijepi”, „dobri” i ugodni osjećaji, osjećaji , ne produbljuju naše iskustvo i ne dovode do važnih spoznaja, nego često baš oni neprihvatljivi i neprilagođeni od kojih bismo pobjegli: bespomoćnost, stid, zavist, ljubomora, zbunjenost, bijes inajradije tuga. Te osjećaje moguće je  proživljavati u terapiji. Kada ih shvatimo, otvaraju nam vrata u naš unutarnji svijet koji je mnogo bogatiji nego „lijep obraz”.  Narcis je bio zaljubljen u svoju idealiziranu sliku, ali ni nadmeni ni depresivni Narcis ne mogu stvarno voljeti sebe. Njegova strast prema lažnome u sebi onemogućava ga da voli, ne samo druge, nego, usprkos svemu što se doima, onu osobu koja mu je potpuno po tpuno povjerena na brigu: samoga sebe.

63

 

 

 3.

ZAČARANI KRUG OMALOVAŽAVANJA   „Ne bi li Bog mogao naći izlaz, neku uvjerljivu varku kakvu odrasli i moćni uvijek izmisle, izvlačeći uvijek još jedan adut u posljednjem trenutku, posramljujući me nakon svega i ne shvaćajući shvaćajući me ozbiljno,  ponižavajući me pod prokletom maskom ljubaznosti?” ljubaznosti?”   - Hermann Hesse: Djetetovo srce

PONIŽAVANJE PONIŽAVA NJE DJETETA, NEPOŠTIVANJE SLABIJIH I KAMO SVE TO VODI

Dok sam bila na odmoru, sređivala sam svoja razmišljanja na temu omalovažavanja i iščitavala različite različite zabilješke na tu temu koje sam vodila nakon  pojedinačne terapije s pacijentom. Vjerojatno zbog pojačane osjetljivosti, uslijed zaokupljenosti zaokup ljenosti tim problemom više nego obično, djelovao je na mene jedan običan prizor, koji ni po čemu nije bio spek takularan takularan ili rijedak. Opisat ću ga kako bih iznijela svoja zapažanja jer on ilustrira, bez ikakve opasnosti za diskreciju, neke od mojih spoznaja do kojih sam došla kroz svoj rad.  Na jednoj šetnji, nekoliko koraka ispred mene, vidjela sam jedan mladi par. Oboje su bih visoki. S njima je bio jedan dječačić, oko dvije godine star, koji je uz njih trčkarao i cendrao. (Na takve prizore smo navikli, gledano gl edano sa stajališta odraslih, ali ovdje to želimo opisati kako je to doživljeno od strane djeteta.) To dvoje odraslih su si upravo kupili sladoled na štapiću u kiosku i lizali ga s očiglednim zadovoljstvom. I dijete je, također, željelo sladoled. Majka mu  je nježno rekla: „Ajde, uzmi liz od mene, cijeli sladoled je prehladan za tebe.” Dijete nijekoji željelo liz,Jako nego je ispružilo cijelom sladoledu mu je samo majka jedan izmakla. je plakalo i ubrzo u brzoručicu se istaprema stvar ponovila s ocem: „Izvoli, dragi moj,” rekao je toplo, „evo ti jedan liz i od mene.” „Ne, 64

 

 

ne,” plakalo je dijete i ponovno trčalo ispred njih, pokušavajući se zabaviti. Ubrzo se vratilo te zavidno i tužno zurilo u dvoje odraslih koji su s pravim zadovoljstvom uživali u sladoledu. Više Više puta je dijete pružilo ručicu prema sladoledu, ali odrasla ruka s blagom bi se samo ponovno povukla. Što je dijete više plakalo, to su se roditelji bolje zabavljah. Smijali su se tome i nadali se da će tako i njega razonoditi: „Pa nije to tako važno, kakvu ka kvu gužvu  praviš oko toga.” Onda je dijete sjelo na zemlju, počelo bacati preko ramena kamenčiće prema majci, ali je odjednom ustalo, zabrinuto se osvrnulo naokolo  provjeravajući da li su roditelji još tu. Kada je otac pojeo sladoled, dao je štapić djetetu i produžio dalje. Dijete je lizalo taj komadić drveta s nekim očekivanjem, ogledavalo ga, bacilo, željelo ga ponovno podići, ali nije, a onda je njegovo malo tijelo potresao duboki jecaj usamljenosti i razočaranja. Potom je poslušno klipsalo za svojim roditeljima.  Bilo mi je jasno da dijete nije bilo frustrirano u svojim „oralnim potrebama” jer su mu nekoliko puta nudili da zagrize. No ipak je bilo stalno povrijeđeno i frustrirano. Nisu shvatili njegovu želju da drži cijeli sladoled kao i drugi. Još gore od toga, smijali su mu se, ismijali su njegovu želju. Stajao je ispred dva diva koji su se uzajamno pomagali i ponosili se svojom dosljednošću dok je on, potpuno sam u svojoj tuzi, mogao samo reći: „Ne.” Niti su njegovi pokreti dopirali do njegovih roditelja (premda su bili vrlo izražajni). Njega nije imao tko braniti. Kako je to nepravedna situacija kada protiv djeteta stoje dva velika, snažna odrasla, poput zida. Ali mi to zovemo „dosljednošću u odgoju” kada ne prihvaćamo djetetove pritužbe na jednog roditelja drugom. Zašto se, doista, ovi roditelji ponašaju s tako malo suosjećanja? Zašto jedno od njih ne odluči malo brže pojesti sladoled ili čak pola sladoleda baciti i dati djetetu štapić s ostatkom sladoleda? Zašto mu se oboje smiju jedući vrlo polako i  p  pokazujući okazujući tako malo razumijevanja za djetetovu očiglednu ožalošćenost? Oni nisu  bili neprijazni ili hladni roditelji; otac je vrlo nježno razgovarao s djetetom. Pa ipak,  barem u tom trenutku, nisu pokazali pokazali dovoljno suosjećanja. suosjećanja.   Taj problem možemo riješiti samo ako uspijemo i roditelje gledati kao nesigurnu djecu - djecu koja su napokon našla slabije biće od sebe i uz koje se zato osjećaju  jakima. Kojemu se djetetu nisu nikad smijali zbog njegovih strahova i govorili mu: „Ne moraš se toga bojati”? Koje se di jete,  jete, onda, neće osjećati posramljenim i omalovaženim jer se ne može ispravno nositi s opasnošću? I zar neće, onda, ta mala osoba iskoristiti sli  jedeću jedeću priliku i prebaciti te osjećaje na još manje dijete? To se događa u različitim nijansama i varijantama. Svima njima zajednički je osjećaj snage koji odrasla osoba iz njih crpi, jer ne može vladati svojim vlastitim strahovima, kako bi se suočila sa strahom slabog i bespomoćnog djeteta i mogla vladati strahom druge osobe.  65

 

 

 Nema nikakve sumnje da će za dvadeset godina - ili možda možda ranije, ranije, ako ima ima mlađu braću - naš mali dječak ponoviti ovaj prizor sa sladoledom. No, sada će on  biti biti glavni, a onaj drugi će biti bespomoćno, zavidno, slabo malo stvorenje ne više u njemu samom nego odbačeno i projicirano izvan njega. njega.  Nepoštivanje manjih i slabijih je, dakle, najbolja obrana od provale vlastitih osjećaja bespomoćnosti: to je izraz te odbačene slabosti. Jaka osoba koja zbog toga što je to proživjela zna da i ona nosi tu slabost u sebi, nema potrebe  pokazivati tu snagu putem omalovažavanja. omalovažavanja. Mnogi odrasli prvi put postaju svjesni svojih osjećaja bespomoćnosti, ljubomore i usamljenosti kroz svoju vlastitu djecu, jer ih nisu imali prilike  priznati i svjesno proživjeti u djetinjstvu. Ranije sam govorila o pacijentu Peteru koji je imao opsesiju osvajanja žena, zavođenja, a potom napuštanja, dok napokon nije bio u stanju proživjeti svoj osjećaj napuštenosti od majke. Kad se uspio sjetiti kako su ga roditelji ismijavali, svjesno je po prvi put doživio osjećaj  poniženja i uvred uvredaa tada nanesenih. Sve do tog trenutka, svi ti osjećaji bili su  potpuno nedostupni njegovoj svijesti. Patnja, koju nismo svjesno u djetinjstvu, možesasesladoledom izbjeći njenim  prenošenjem na vlastitu djecu - proživjeli na sličan način kao u prizoru ko ji sam upravo opisala: „Vidiš, mi smo veliki, mi možemo raditi što hoćemo, ali za tebe je to  prehladno.  I ti ćeš moći tako uživati, ali tek kada odrasteš.” Dakle, dijete ne ponižava ispunjavanje njegove želje, nego prezir iskazan prema njegovoj ličnosti (prema njemu kao osobi). Patnja se pojačava roditeljskim demonstriranjem njihove „odraslosti” kao nesvjesne osvete iskaljene na djetetu za njihov vlastiti osjećaj davnog poniženja. U djetetovim očima oni se susreću sa svojom vlastitom ponižavajućom prošlošću  prošlošću  i odbacuju je kroz moć koju sada imaju. Ne možemo se pukim činom volje osloboditi ponavljanja obrazaca  ponašanja koje smo morali naučiti vrlo ranopatnju u životu. ćemo ih senaših tek roditelja onda kada potpuno osjetimo i priznamo kojuOslobodit su nam nanijeli. Tada ćemo biti potpuno svjesni tih obrazaca pa ćemo ih odagnati u nepovrat. U većini društvenih zajednica, djevojčice trpe dodatnu diskriminaciju samo zato što su ženskog spola. Pošto su žene te koje imaju vlast nad bebama i malom djecom, te prijašnje djevojčice mogu prenijeti na svoju djecu, u njihovoj najosjetljivijoj dobi, nepoštovanje koje su nekada morale trpjeti. Kada se to događa, odrasli sin idealizira svoju majku jer je svakom ljudskom biću potreban osjećaj (i drži se iluzije) da je doista bilo voljeno. No, on će zato prezirati zato  prezirati sve druge žene kojima se ne može osvetiti zbog majke. A ponižavana odrasla kćerka, ako se ne  bude drukčije znala osloboditi svog tereta, osvećivat će se na svojoj djeci. Ona to može činiti skriveno i bez straha od odmazde, jer djeca to ne mogu 66

 

 

nikome ispričati, osim kasnije pretvoriti u jezik opsesije ili drugih simptoma koji su nejasni da bi odali majku.  Nepoštovanje je oružje slabih i obrana od naših vlastitih prezrenih i neželjenih osjećaja koji bi mogli pobuditi sjećanja na potisnute događaje iz naše  prošlosti. A izvor svakog prezira, svake diskriminacije je, više-manje svjesna, nekontrolirana primjena moći odraslih na dijete. Osim slučaja umorstva i teških tjelesnih povreda, društvo tolerira tu neobuzdanu uporabu moći. Što odrasli rade s djecom i njihovom dušom potpuno je njihova stvar jer se dijete smatra svojinom roditelja na isti način kao što se građanin totalitarne države smatra svojinom njezine vlade. Sve dok ne postanemo dovoljno osjetljivi na patnje malog djeteta, ta vladavina odraslih će se i dalje smatrati normalnim aspektom ljudske situacije jer gotovo da nitko na to ne obraća pozornost i ne uzima to zaozbiljno. Pošto su žrtve „samo djeca”, njihova se nesreća omalovažava. Ali za dvadeset godina ta će djeca biti odrasli koji će osjećati prinudu sve to vratiti svojoj djeci. Oni se svjesno mogu jako zalagati protiv okrutnosti u svijetu pa ipak u sebi nositi doživljenu okrutnost koju mogu nesvjesno nanijeti drugome. Sve dok ona bude skrivena iza idealizirane slike sretnog djetinjstva, oni je neće  biti svjesni i zato neće moći izbjeći njeno prenošenj prenošenje. e.   Prijeko je potrebno da ljudi postanu svjesni do koje se mjere to nepoštivanje djece uporno prenosi iz generacije u generaciju, produžavajući destruktivno  ponašanje. Netko tko pljusne ili udari drugu odraslu osobu ili je namjerno uvrijedi, svjestan je toga. Čak iako ne zna zašto to čini, ipak mu je donekle jasno što čini. No, koliko su puta naši roditelji ili mi prema našoj djeci bili nesvjesni kako su/smo bolno, duboko duboko i stalno nanosili nan osili nažao nježnoj, pupajućoj ličnosti?  ličnosti?  Sreća je ako naša odrasla djeca postanu svjesna onoga što smo im učinili i mogu nam to reći. Nama se tada pruža mogućnost da priznamo svoje propuste i da se ispričamo. onoga zanemarivanja, što smo učinili, može konačno  pomoći našoj Uviđanje djeci dai priznavanje odbace lance diskriminacije, omalovažavanja i zloupotrebe moći, koji su se prenosili naraštajima. Kada naša djeca uspiju svjesno proživjeti svoje rane osjećaje bespomoćnosti i bijesa, više neće osjećati potrebu da ih odbacuju, zauzvrat primjenjujući moć nad drugima. U većini slučajeva, međutim, patnje iz djetinjstva ostaju emotivno nedostupne i time stvaraju skriveni izvor novog i, katkada, vrlo vještog ponižavanja za sljedeću generaciju. Različiti obrambeni mehanizmi pomoći će opravdati njihove  postupke: poricanje vlastite patnje, racionalizacija racionalizacija (dugujem djetetu dobar odgoj), okrivljavanje pogrešnih osoba (ne nanosi mi bol moj otac nego moj sin), idealiziranje (dobro je nesvjesno što me otac tukao)patnje i drugi. I povrh svega, Sljedeći postoji mehanizam pretvaranja potisnute u aktivno ponašanje. 67

 

 

 primjeri mogu ilustrirati kako zapanjujući mogu biti načini kojima se ljudi štite od doživljaja iz djetinjstva, usprkos velikoj razlici u struktur i ličnosti i naobrazbi. Tridesetogodišnji Grk, sin seljaka i vlasnika malog restorana u Zapadnoj Europi, ponosno priča kako uopće ne pije alkohol i kako za to apstiniranje mora zahvaliti ocu. Jednom, kada mu je bilo petnaest godina, došao je kući pijan i otac otac ga je tako jako istukao da se tjedan dana nije mogao micati. Od tog vremena, osjećao je takvu odbojnost prema alkoholu da nije mogao okusiti više od jedne kapi, iako je u poslu bio u stalnom doticanju s alkoholom. Kada sam čula da se uskoro ženi, upitala upitala sam ga da li će i on, također, tući svoju djecu. „Naravno”, odgovorio je, „batine su potrebne ako hoćete dobro odgojiti dijete. Na taj način vas najbolje poštuje. Ja nikada, naprimjer, ne bih zapalio cigaretu u očevu  prisustvu, a to je znak da ga poštujem.” Ovaj Čovjek nije bio ni glup ni bezosjećajan, ali nije imao veliku naobrazbu. Iz ovoga bismo mogli gajiti iluziju da se obrazovanjem možemo suprotstaviti  procesu uništavanja duha. No, koliko ta zamisao vrijedi u sljedećem primjeru koji se odnosi na jednog jednog obrazovanog čovjeka? Sedamdesetih godina jedan talentirani češki pisac čitao je ulomke iz svojih djela u jednom zapadnonjemačkom gradu. Nakon čitanja, slijedio je razgovor s auditorijem u kojem su mu postavljali pitanja o njegovom životu. On je nadahnuto odgovarao, izjavljujući da je unatoč svojoj prijašnjoj potpori Praškom proljeću, sada imao dosta slobode i da može često putovati na Zapad. Dalje je pričao o razvoju svoje zemlje posljednjih godina. Kada su ga upitah o njegovu djetinjstvu, oči su mu zasjale od oduševljenja kada je govorio o svom darovitom i svestranom ocu koji  je poticao njegov duševni razvoj i bio pravi prijatelj. Svoje prve pripovijetke mogao je pokazati samo svom ocu. Otac je na njega bio vrlo ponosan pa čak i kada bi ga tukao za kaznu kaznu zbog neke nepodopštine koju bi mu ispričala majka,  bio je ponosan na sina što ne plače. Pošto su suze donosile dodatne udarce, dijete ih je naučilo dodatno potiskivati i samo se ponosilo što može podariti obožavanog oca svojom hrabrošću. Taj čovjek je pričao o tim redovitim  batinama kao da su bile najnormalnija stvar na svijetu svijetu (što se njega tiče, naravno, one su to i bile), a zatim je rekao: „To mi nije ništa naškodilo, pripremilo me za život, očvrsnulo me, naučilo me stisnuti zube. Zato sam i mogao tak o uspjeti u svom pozivu.” I zbog tog istog razloga mogao je tako dobro surađivati s komunističkim totalitarnim režimom.  režimom.  Za razliku od tog češkog pisca, filmski redatelj Ingmar Bergman govorio je u  jednoj televizijskoj emisiji s više razumijevanja i s većom  većom  svjesnošću, premda samoduga intelektualnom, o dubljem svog djetinjstva, koje kažeudagaćice, je to  bila priča poniženja. Pričaosmislu je, naprimjer, kada bi sezapomokrio morao je cijeli taj dan nositi crvenu haljinicu kako bi svi znali što je napravio i 68

 

 

kako se toga treba sramiti. Bergman, mlađi sin protestantskog pastora, opisao je tom prigodom jedan događaj koji se često ponavljao tijekom njegovog djetinjstva: starijeg brata je upravo istukao otac. Majka vatom, blagim doticanjem briše krv s bratovih bratovih leđa dok on sam sjedi i gleda. Odrasli Bergman  je opisao ovaj primjer bez vidljiva uzbuđenja, hladno. Čovjek si ga je mogao zamisliti kao dijete kako tiho sjedi i gleda. On ipak nije ni pobjegao, ni zatvorio oči, ni plakao. Stječe se dojam da se taj prizor prizor zaista odigrao, ali da istovremeno služi ono što je on sam  doživio. Teško je vjerovati da je otac tukao kao samoparavan njegovazabrata. Ljudi su ponekad uvjereni da su samo njihova braća bila ponižavana. I tek se u terapiji prisjećaju - uz pomoć osjećaja bijesa i bespomoćnosti, ljutnje i ogorčenja - kako su se osjećah poniženima i ostavljenima kada ih je nemilosrdno tukao njihov voljeni otac. Ingmar Bergman  je, međutim, imao još jedno sredstvo, osim projekcije i  poricanja, borbe s patnjom: mogao je snimati filmove i time prenositi svoje neproživljene osjećaje na gledateljstvo. A od nas se, auditorija, traži da izdržimo te osjećaje koje on kao sin takva oca nije mogao otvoreno proživjeti, premda ih  je nosio u sebi. Mi sjedimo ispred ekrana suočeni, kako kako je to nekada bio onaj mali dječak, sa svom okrutnošću koju je „naš brat” morao pretrpjeti i jedva da možemo podnijeti svu tu brutalnost s autentičnim osjećajima; mi ih odbacujemo. odbacujemo.   Bergman je, također, sa žaljenjem govorio o svome Bergman je, s vome neuspjehu da prije 1945. 1945.  prozre nacizam, iako je kao adolescent često posjećivao Njemačku tijekom Hitlerove vlasti. Držim da je ova zaslijepljenost posljedica njegova djetinjstva. Okrutnost je bila poznati zrak koji je odmalena udisao pa, prema tome, zašto bi obraćao pozornost na na okrutnost i prezir koji su drugi doživljavali? Zašto sam opisala tri primjera muškaraca koje su tukli u djetinjstvu? Nisu li to granični slučajevi? Zanimaju li me samo posljedice batina? Ni u kom slučaju! Izabrala sam ta tri slučaja, premda mogu biti potpune iznimke, djelomice zato što mi nisu povjereni kao tajne, već su i prije toga obznanjeni u javnosti; no, prije svega, namjera mi je bila pokazati kako posljedice čak i najokrutnijeg zlostavljanja mogu ostati skrivene zbog djetetove snažne potrebe za idealiziranjem. idealiziranjem. Nema suđenja, nema branitelja, nema presude. Sve ostaje  prekriveno velom tame prošlosti. A, ukoliko, činjenice i izađu na vidjelo, one su maskirane u „blagoslov”! Ako je to slučaj s najmarkantnijim primjerom tjelesnog zlostavljanja, kako će se tek onda izraziti emocionalno mučenje, kada  je ono još manje vidljivo i lakše osporivo? Od koga možemo očekivati da će si dati truda ozbiljno uočiti skrivenu diskriminaciju koju pokazuje primjer malog dječaka i sladoleda? No, terapija svakog pacijenta otkriva otkriva primjer koji se može usporediti s nekim drugim. 69

 

 

Roditeljsko iskorištavanje djece može voditi u cijeli niz seksualnih i neseksualnih zlostavljanja koje će dijete moći otkriti tek kada odraste i podvrgne se terapiji, a to je vrlo često tek kada i samo  postane roditeljem. Otac koji je odrastao u puritanskoj obitelji može biti jako inhibiran u svojim bračnim seksualnim odnosima. On se može čak najprije usuditi izbliza pogledati ženske genitalije, igrati se s njima i uzbuditi se dok kupa svoju malu kćerku.  kćerku.   Neka majka je možda bila šokirana kao mala djevojčica kada je neočekivano ugledala  penis u erekciji i tako odikome muškihpovjeriti. genitalija, ili jemajka to mogla doživjeti kao oruđe nasilja bez stvorila da je to strah mogla Takva možda sada osjeća da da je sposobna imati kontrolu nad svojim strahom u odnosu prema svom malom sinu. Može ga, naprimjer, brisati nakon kupanja na takav način da dobije erekciju što ona ne doživljava kao opasnost ili prijetnju. Može masirati dječakov  penis sve do puberteta zbog „stiskanja nabrane kožice”, a da se ne mora bojati. Zaštićena bezuvjetnom ljubavlju, koju svako dijete osjeća prema majci, ona može nastaviti sa svojim polaganim seksualnim istraživanjem koje se nikada nije imalo prilike prirodno razviti.  No, što to znači znači   za dijete kada ga njegovi inhibirani roditelji seksualno iskorištavaju? Svako dijete traži kontakt pun ljubavi i sretno je kada ga ostvari, ali se istodobno osjeća zbunjenim, nesigurnim i uplašenim mješavinom izazvanih osjećaja koji se ne bi spontano pojavili poja vili u toj fazi njegova razvoja.  Njegov strah i zbunjenost se povećavaju kada se njegova vlastita autoerekcija kažnjava roditeljskim zabranama i prezirom. Postoje i drugi načini iskorištavanja djeteta, osim seksualnog: ispiranje mozga, naprimjer, koje nalazimo i u „antiautoritarnom” i u „strogom” odgoju.  Nijedan od njih ne uzima u obzir djetetove vlastite potrebe. Čim ga se smatra svojinom  s kojom netko ima određene planove, čim netko nad njim provodi kontrolu, njegov će prirodni razvoj biti grubo narušen.  narušen.  Sasvim je uobičajeno u odgoju i izobrazbi da često najprije odrežemo žive korijene, a onda pokušavamo zamijeniti njihove prirodne funkcije umjetnim sredstvima. Na taj način gušimo djetetovu radoznalost (ima pitanja koja ne treba  postavljati), a onda kada mu nedostaje prirodno zanimanje za učenje, pružamo mu specijalne treninge za njegove skolastičke probleme.  probleme.  Sličan primjer nalazimo kod ovisnika. Ljudi, koji su u djetinjstvu uspješno nesvjesno potisnuli svoje snažne osjećaje, često pokušavaju ponovno vratiti vratit i  barem nakratko - izgubljeni intenzitet svojih doživljaja uz pomoć droga i alkohola (vidi Miller, 1983, str. 107-141). Ako želimo izbjeći nesvjesno motivirano iskorištavanje i nepoštivanje djeteta, moramo najprije postati svjesni tih opasnosti. Samo ako postanemo 70

 

 

osjetljivi na fine i suptilne načine (kao i na uočljive, ali ipak načine poricanja) na koje dijete može patiti od ponižavanja, možemo se nadati razvoju poštovanja  prema njemu koje će mu biti potrebno od samog rođenja. Postoje različiti načini razvijanja te osjetljivosti. Možemo, naprimjer, promatrati djecu koju ne  poznajemo i pokušati suosjećati s njima u njihovu položaju. No, moramo, prije svega, razviti suosjećanje za svoju vlastitu sudbinu. Naši će osjećaji uvijek otkriti istinitu priču koju nitko koju nitko drugi ne zna i koju samo mi možemo otkriti. RAD NA OMALOVAŽAVANJU KROZ TERAPIJU

Kada sam radila kao psihoanalitičar, često su me na seminarima i sastancima mentora pitali kako se boriti s „neželjenim” osjećajima kao što su ponekad iritiranje terapeuta terapeuta od strane pacijenta. Osjetljivi terapeut će, naravno, osjetiti tu iritaciju. Treba li je on svjesno potisnuti kako ne bi odbio od sebe pacijenta? No, u tom slučaju bi i pacijent, također, osjetio tu potisnutu ljutnju bez mogućnosti njena razumijevanja pa razumijevanja pa bi bio zbunjen. Treba li je terapeut izraziti? Ako to učini, mogao bi uvrijediti pacijenta i uzdrmati njegovo pouzdanje. Pitanje kako se  boriti s ljutnjom i drugim neželjenim osjećajima prema pacijentu više nema  potrebe postavljati ako krenemo od pretpostavke da su svi  osjećaji koje pacijent  pobuđuje u terapeutu ili savjetodavcu dio njegova nesvjesna pokušaja da ispriča terapeutu svoju priču i da je u isto vrijeme skrije. Premda način pobuđivanja straha ili razdražljivosti kod terapeuta svakako, djelomice, ovisi o pacijentovoj  prošlosti, te osjećaje može, također, potaknuti i vlastita terapeutova prošlost.  Njih ne bismo smjeli odbaciti jer su oni uvijek pokazatelji skrivene stvarnosti i  pamćenja. Terapeut ih mora moći doživjeti i razjasniti. On mora ustanoviti ustanoviti jesu li osjećaji, koje je izazvao pacijent, potaknuti njegovom vlastitom prošlošću. Ako je tako, on će moći poraditi na njima. Isto vrijedi i za savjetodavca koji radi s ovisnicima ili drugim žrtvama seksualnog ili tjelesnog zlostavljanja u djetinjstvu. djetinjs tvu. Oni obično naslućuju samo tračak svog straha prije no što ga brzo  prikriju uz pomoć apstraktnih teorija, uobičajenih moralnih savjeta ili, često,  jednostavno iza autoritarnog ponašanja. Oštećena sposobnost samoizražavanja u potrebi za ponavljanjem 

 Novostečena sposobnost prihvaćanja naših osjećaja otvara put ostvarenja  Novostečena  pacijentovih dugo potiskivanih potreba i želja. Neke od tih potreba ne mogu se zadovoljiti u stvarnosti jer se odnose na situacije iz prošlosti. Žarka želja za djetetom, naprimjer, može izražavati, izražavati, između ostalog, želju za prisutnošću majke. Nažalost, djecu prečesto želimo samo kao simbole za zadovoljavanje  potisnutih potreba. 71

 

 

Pa ipak, postoje potrebe koje se mogu i trebaju zadovoljiti u sadašnjosti. Među njih spada središnja potreba svakog ljudskog bića da izrazi sebe, da se svijetu pokaže onakvim kakvo jest - govorom, pokretom, pokretom, ponašanjem, u umjetnosti - u svakom istinskom obliku izražavanja, počevši s dječjim plačem.  plačem.  Za osobu, koja je u djetinjstvu morala skrivati svoje prave osjećaje od od sebe i od drugih, prvi korak u otvorenost stvara mnogo nemira i zabrinutosti pa ipak, ona osjeća veliku potrebu da odbaci svoju prijašnju suzdržanost. suzdržanost.   Prvi doživljaji ne vode uvijek u slobodu, nego naprotiv, vrlo često, u  ponavljanje situacije iz djetinjstva djetinjstva u kojoj će osoba osjećati strašan stid i bolnu razgolićenost kao pratioce njezina istinskog izražavanja same sebe. S nepogrešivošću mjesečara, ona će tragati za onima koji je poput njenih roditelja (premda iz drugih razloga), sigurno ne mogu razumjeti. Zbog svoje zaslijepljenosti uslijed potiskivanja, oni će inzistirati da je baš ti ljudi razumiju,  pokušavajući učiniti nemoguće nemoguće mogućim.  mogućim.  Tijekom terapije, četrdesetdvogodišnja Linda zaljubila se u jednog starijeg, inteligentnog i osjećajnog muškarca koji  koji  je ipak morao sve odbaciti i odbiti osim eroti erotike ke je- njemu što nijepisala mogao intelektualno intel ektualno spoznati spoznati uključujući uključujući psihoterapiju. Pa ipak, baš duga pisma pokušavajući mu objasniti psihoterapiju. put kojim je krenula u svojoj terapiji do tog trenutka. Uspjela je previdjeti sve signale njegova nerazumijevanja i  još više povećati svoje napore dok, na kraju, nije  bila  prisiljena da je opet našla zamjenu za oca i da je to bilo razlog što nije mogla napustiti svoje nade da će je netko napokon razumjeti. Ovo osvješćivanje  osvješćivanje   donijelo joj je mučne, bolne b olne osjećaje stida koji su dugo potrajali. potrajali.   Jednog dana na terapiji vrlo je snažno osjetila taj sram i rekla: „Osjećam se tako smiješno kao da sam govorila zidu očekujući odgovor kao luckasto dijete.” Upitala sam je: „Bi li Vam bilo smiješno da ste vidjeli dijete koje je moralo ispričati svoje nevolje zidu jer nikog drugog nije bilo?” Očajničko jecanje koje je uslijedilo nakon mog pitanja, otvorilo je Lindi put u dio njezine prijašnje stvarnosti koja je bila prožeta beskrajnom samoćom. To ju je također oslobodilo od njezinog strašnog samouništavajućeg, ponavljanog osjećaja stida. Tek mnogo kasnije, Linda se usudila povezati taj doživljaj „zida” s prošlošću svog djetinjstva. Jedno je vrijeme ta žena, koja se inače uspijevala vrlo jasno jasno izraziti, sve opisivala na jedan tako izuzetno složen način i tako strmoglavom brzinom da to nisam mogla potpuno razumjeti. Prolazila je kroz faze iznenadne mržnje i gnjeva, predbacujući mi ravnodušnost i pomanjkanje razumijevanja. Linda me već jedva prepoznavala, iako se nisam bila promijenila. U svojim odbačenim osjećajima, otkrila je sada otuđenje svoje majke koja je prvu godinu života  provela u sirotištu i nije mogla pružiti svojoj kćerki k ćerki nimalo nježnosti ni bliskosti. Linda je to dugo znala, ali samo na intelektualnoj razini. Štoviše, suosjećanje 72

 

 

 prema majčinom tužnom životu zakočilo je Lindu u razumijevanju svog vlastitog položaja. Slika jadne majke blokirala je njezine osjećaje.  osjećaje.  Tek kada je uspjela iskazati svoje prigovore prvo meni pa onda majci, osvijestila je bit svog očajanja: svoju životnu potragu za bliskošću i kontaktom koju nikada nije ostvarila u djetinjstvu i koju je svjesno potisnula. Potisnuta sjećanja na stidljivu, daleku, odsutnu majku, stvorila su u djetetu osjećaj zida koji ju je kasnije kasnije dijelio od drugih ljudi na jako bolan način. Napokon se oslobodila pritiska ponavljanja koji se sastojao u stalnom traženju partnera koji za nju ima razumijevanja i tako se uvaljivala u odnos u kojem se osjećala  bespomoćno ovisnom o njemu. Fascinantnost ovakvih mučnih odnosa rezultat je  potisnutih sjećanja i borbe za za bolji konačni ishod.  ishod.   Produžavanje omalovažavan omalovažavanja ja u perverziji i opsesivnom po ponašanju našanju

Ako polazimo od premise da cjelokupan razvoj neke osobe (kao i njegova ravnoteža, koja se na njemu osniva) osniva) ovisi o načinu na koji je njezina majka  doživljavala njezino izražavanje potreba i osjećaja tijekom prvih dana i tjedana njezina života, onda moramo pretpostaviti da upravo tu leži  početak kasnije tragedije.

majka uživa u način, svom djetetu onakvom želi da se ono Ako ponaša na ne određeni tada kod djeteta kakvo dolaziono do jest, prvenego reakcije vrijednosti. Ono sada razlikuje „dobro” od „lošeg”, „lijepo” od „ružnog” i „pravilno” od „pogrešnog”. Na tu podlogu nadovezivat će se sva njegova kasnija vrednovanja samog sebe. Takvo dijete mora naučiti da postoje stvari koje se odnose na njega od kojih majka nema „nikakve koristi”. Ona će od svog djeteta očekivati da nadzire tjelesne funkcije što je ranije moguće. Na svjesnoj razini, njegovi roditelji sigur nnoo žele da on to čini kako ne bi uvrijedio društvenu zajednicu, no  podsvjesno zapravo štite svoje vlastito potiskivanje iz vremena kad su i sami bili mala djeca, bojeći se „uvrijediti”. „uvrijediti”.   Marie Hesse, majka pjesnika i romanopisca Hermanna Hessea, opisala je u svojim dnevnicima kako su joj slomili vlastitu volju kada su joj bile četiri godine. Kada je njen sin imao četiri godine, ona je jako trpjela zbog njegovog drskog ponašanja i borila se s tim postižući različit uspjeh. S petnaest godina, Hermanna Hessea su su poslali u jednu ustanovu za epileptičare i defektne osobe u Stettenu, „da jednom zauvijek završe s njegovim prkosom”. U jednom dirljivom, ali i ljutitom pismu iz Stettena, Hesse je napisao roditeljima: „Da sam  bogomoljac, a ne ljudsko biće, mogao bih se nadati vašem razumijevanju.” Svejedno je njegovo otpuštanje iz tog „popravljanjem” pa se dječak „popravio”. „popravio”.    doma bilo uvjetovano njegovim 73

 

 

U jednoj kasnijoj pjesmi koju je posvetio svojim roditeljima, poricanje i idealiziranje su se vratili: on krivi sebe i „svoj karakter” koji je tako otežao život njegovim roditeljima. Mnogi ljudi pate cijeli život od teškog osjećaja krivnje, osjećaja da nisu ispunili očekivanja svojih roditelja. Taj osjećaj je jači od bilo kakvog intelektualnog uviđanja da djetetov zadatak  ni   ni dužnost nije da zadovolji  potrebe svojih roditelja. Nikakvi argumenti ne mogu prevladati taj osjećaj krivnje jer on ima svoje početke u najranijoj životnoj dobi i odatle vuče svoj intenzitet rivanja u terapiji. i upornost. On se može jedino polako razriješiti uz pomoć otk rivanja Možda se najveća od svih rana - što nas nisu voljeli zbog nas samih - ne može izliječiti bez tugovanja. Njoj možemo ili više-manje više-manje uspješno odolijevati i  prekriti je (kao kod nadmenosti i depresije), ili je stalno ponovno razdirati. Ovo drugo dru go susrećemo kod opsesivnog ponašanja i perverzije, gdje su majčine (ili očeve) omalovažavajuće reakcije na djetetovo ponašanje ostale u njemu kao  potisnuto sjećanje, pospremljeno u njegovom tijelu. (Isto se zbiva s pretrpljenim zlostavljanjem i mučenjem.) Majčina česta reakcija bila je iznenađenje i užasavanje, odbojnost i gađenje, šok i ljutnja te strah ili panika na djetetove najprirodnije impulse impulse - njegovu autoerotiku, istraživanje i otkrivanje vlastitog tijela, uriniranje i defekaciju ili radoznalost i bijes kao odgovor na prijevaru i nepravdu. Kasnije svi ti doživljaji ostaju usko povezani s majčinim užasnutim  pogledom. Ona tjera nnekadašnje ekadašnje dijete u opsesiju i perverziju u kojima se mogu reproducirati pretrpljene traumatične scene. Da bi se izbjegla izbjegla patnja, pravo značenje tih događaja mora ostati neprepoznatljivim samoj osobi.  osobi.  Pacijent prolazi kroz strašne muke dok otkriva terapeutu svoje dosadašnje tajno seksualno i autoerotično ponašanje. On, naravno, može pričati o tome  potpuno bez emocija, samo dajući informaciju, kao da je riječ o nekoj drugoj osobi. No, takav mu iskaz ne bi pomogao niti izaći iz usamljenosti niti bi ga odveo natrag u stvarnost njegova djetinjstva. Samo ako je voljan ne odbacivati svoje osjećaje srama i straha, već ih prihvatiti prihvatiti i proživjeti, može otkriti prave razloge u prošlosti za takvo ponašanje. Zbog njegovog najbezazlenijeg  ponašanja osjećat će se onda jadno, prljavo ili potpuno ništavno. Zaista je iznenađen kada shvati koliko dugo je taj potisnuti osjećaj srama opstao u n jemu i kako se smjestio uz njegove tolerantne i napredne poglede na seksualnost. Ovo  proživljavanje osjećaja, u prvom redu, pokazuje osobi da njegova rana  prilagodba putem cijepanja nije bila kukavičluk, već njegova jedina šansa da  preživi, da umakne strahu od ništavnosti. Možedraga, li majka ugrožavati? Da,mokrila ako se uuvijek što jei bila bila mamina dobratako kćerka koja više nije gaćice ponosila sa šest mjeseci čista s godinu dana, koja je s tri godine mogla biti „majkom” mlađoj braći i tako 74

 

 

redom. 9  U svom dojenčetu, takva majka vidi odbačeni i nikada doživljeni dio sebe čijeg se probijanja u svijest boji. Ona također vidi neinhibiranu mlađu sestru ili brata kojem je bila majkom u tako ranoj dobi i tek sada joj zavidi i možda je mrzi u ličnosti vlastitog vlastitog djeteta. I tako ona trenira svoje dijete, usprkos tome što to može biti većom intelektualnom mudrošću nego ona njene majke.  majke.  Kako dijete raste, ono ne može prestati živjeti svoj vlastiti, istinski život i negdje ga izražavati, možda čak u potpunoj tajnosti. Na taj način, osoba se mogla potpuno prilagoditi zahtjevima okoline i razviti lažnu ličnost, ali zato, u svojim perverzijama ili opsesijama ipak dopušta da jedan njegov istinski dio opstane - u mukama. I tako prava ličnost nastavlja živjeti, ali u  u  podzemlju, u istim uvjetima kao nekada i samo dijete sa svojom odvratnom majkom, sjećanje na koju je, u međuvremenu, nesvjesno potisnulo. Kroz svoju perverziju i opsesiju ono stalno ponavlja istu dramu: užasna majka je nužna za ostvarenje seksualnog zadovoljenja; zadovoljenja; orgazam (naprimjer, s fetišem) se može postići samo u atmosferi samoprezira; kritika se može izraziti samo u (prividno) apsurdnim, neobjašnjivim i zastrašujućim opsesivnim maštanjima. Ništa nam neće bolje  poslužiti da se upoznamo sa skrivenom tragedijom nekih nesvjesnih odnosa majka - dijete, nego da smo svjedoci destruktivne snage nagona za ponavljanjem čija nijema, nesvjesna komunikacija stvara tu dramu.  dramu.  Od primarne je važnosti da, iako pacijent može doživljavati  terapeuta kao neprijatelja svojih želja i nagona, kao prezrivog kritičara, terapeut u stvarnosti ne  bi smio biti takav. To možda izgleda sasvim jasno, ali u praksi nije uvijek tako. Zapravo, terapeut čini upravo suprotno, potpuno nesvjesno. Boji se svog vlastitog potisnutog straha i možda neće moći podnijeti pretvaranje u neprijateljsku osobu pa može pokazivati svoju tolerantnost tako da onemogući  pobuđivanje dječjeg straha i smetenosti smetenosti kod pacijenta. pacijenta.   Takav će isticati daosjećaji su pacijenti njegaseuvijek a ne „djeca” - terapeut kao da su djetetovi neštozačega trebaodrasli stidjeti,klijenti, a ne nešto vrijedno što može biti od pomoći. Ponekad se mogu čuti slične primjedbe glede  bolesti, kada terapeut pod svaku cijenu želi svoje pacijente smatrati što je moguće zdravijima; on će ih možda upozoravati na „opasan povratak” kao da „bolest” nije katkada jedini mogući način izražavanja nečije teške situacije. Mnogi ljudi su, na kraju krajeva, cijeli svoj život pokušavali biti što odraslijima i što zdravijima (normalnijima). Trebalo bi im pružiti potporu kad osjete olakšanje 9

Taj poseban oblik bavljenja djetetovim prirodnim razvojem možda nije tako poznat čitateljima u SAD kao što je to u Europi. Mnogi od mojih pacijenata nisu više mokrili u gaćice s pet mjeseci i majke su im bile prilično ponosne na taj „uspjeh”. Američki čitatelji su možda bolje upoznati s takvom praksom glede  rasp rasporeda oreda hranjenja i dresiranja djece da spavaju tijekom noći zanemarujući njihov plač.  75

 

 

zbog otkrivanja te društveno uvjetovane uskogrudnosti odbijanja djeteta u sebi i „obožavanja normalnosti”. Odbacujući to, doći će u dodir sa svojim pravim osjećajima. To je jedan od razloga zašto više volim izraz „pacijent”, nego „klijent” koji terapeuti danas češće upotrebljavaju. I tek kada sam samu sebe doživjela pacijentom, osobom koja trpi, mogla sam naći izlaz iz te zamke  potiskivanja i  pomoći samoj sebi. Kao „klijent” (naoko) „dobrih terapeuta”, susretala sam se samo s njihoviim  spoznajama, nečim što je bilo potpuno  beskorisno u mom traženju izliječenja. izliječenja.   Tridesetdvogodišnji Mark, koji je patio kroz svoje perverzije i stalno se bojao odbacivanja, nosio je u sebi nesvjesno sjećanje na odbacivanje od strane majke.  Ne znajući zašto, gonilo ga je da čini neke stvari koje je njegov društveni krug i društvo u cjelini osudilo i prezrelo, iako se bojao upravo te kazne koju je izazivao. Da je društvo nenadano počelo poštovati njegov oblik perverzije (kao što se događa u nekim krugovima) nekim krugovima) on bi onda možda bio morao promijeniti svoj nagon (svoju silnu potrebu), ali to ga, svejedno, ne bi nikada oslobodilo. Ono što  je bio gonjen tražiti, nije bilo dopuštenje upotrebe ovog ili onog fetiša nego s nadom u bolji ishod - odvratne i užasavajuće užasavajuće oči njegove majke. On je taj odgovor tražio u svom terapeutu, koristeći se svim mogućim načinima da kod njega izazove gađenje, zgražanje i odbojnost. Ta provokacija je, naravno,  ponovno pokazala što se stvarno zbilo na početku Markova života. Ovo  pokazivanje mu nije ništa koristilo tako dugo, dok su svi njegovi osjećaji bili zakočeni. Ni najbriljantniji intelekt ih ne može otkočiti. Ali uz pomoć svojih  pritužbi, proživljavanja dubokih osjećaja, suočavanjem sa zlostavljanjima i osuđivanjem postupaka, postupaka, on može prestati glumiti. On sada zna što mu je stvarno   bilo potrebno. Ako je osoba u stanju vidjeti koji se ciljevi i pritisci kriju iza takve  provokacije, onda će se cijelo trulo zdanje srušiti i ustupiti mjesto pravom, dubokom, prepuštenom tugovanju. Kada se to dogodi, nikakvo iskrivljavanje nije potrebno. Ovo jasno pokazuje kako je pogrešno pacijentu pokušavati p okušavati ukazati na njegove „seksualne konflikte” ako su ga od najranijeg djetinjstva učili ništa ne osjećati.  Kako je moguće doživjeti te konflikte bez osjećaja bijesa, odbacivanja, ljubomore, usamljenosti, ljubavi? U posljednjih deset godina primila sam puno pisama od čitatelja koji pišu da su kao tinejdžeri bili seksualno zlostavljani, zavođeni i emocionalno iskorištavani od odraslih muškaraca, a da toga nisu nikada bili svjesni zbog svoje zaslijepljenosti ukorijenjene na potisnutom sjećanju iz djetinjstva. Tek kad su biti svjestan,  počele  pročitah moju usudili knjigu Ne se onih javljati sumnje. prvi  put u životu, su smiješ se dovesti u pitanjepočele ponašanje ponašasunje koji su im Po učinili nažao. Pomisao da su bili prevareni, da se njihova čežnja za ljubavlju i nježnošću 76

 

 

iskorištavala, nikada im prije nije pala na pamet jer nisu mogli osjećati. Jedini način koji im je bio dostupan bilo je idealiziranje zavodnika, velikog prijatelja, spasitelja, učitelja, gospodara i postati ovisan o posebnom obliku seksualnog  ponašanja ili drogi ili jednom i drugom. Borba za prihvaćenost u društvu s  posebnim oblicima ovisnosti, seksualnim i neseksualnim, jedan je od mnogih načina izbjegavanja suočavanja s prošlošću.  prošlošću.  Ima puno ljudi čije su potrebe za zaštitom, brigom i nježnošću te čija je nezadovoljena čežnja za ljubavlju bila vrlo rano maskirana seksom tako da su  proživjeli cijeli svoj život uz različite seksualne fiksacije, a da se nikada nisu suočili sa svojom prošlošću. Priključuju se grupama, nekritično prihvaćaju teorije u kojima nalaze potvrde za svoje fiksacije i pretvaraju se pritom da s drugima dijele „znanstvene” spoznaje, dok nesvjesno maskiraju svoju vlastitu  potisnutu prošlost. Dok god je tako, oni nanose štetu drugima na isti način na koji je njima bila nanesena, bez grižnje savjesti. Mislim da je budućnost terapije ovih ljudi i njihovih žrtava ugrožena svakom vrstom ideologije. Bolje bi bilo da spoznaju da je moguće otkriti ot kriti vlastitu  prošlost, raditi na njoj te se osloboditi fiksacija koje mogu biti destruktivne d estruktivne i po njih i po druge. Iznenađujuće je vidjeti kako često neka seksualna „ovisnost”  prestaje kada pacijent počinje doživljavati  svoje vlastite osjećaje  i kada shvati svoje prave potrebe.  Sljedeći citat uzet je iz izvješća o St. Pauli, hamburškoj četvrti crvenih svjetala, objavljena u njemačkom časopisu Stern (8. srpnja 1978.): „Doživljavaš muški san, koji je isto toliko zavodljiv koliko i apsurdan, da te žene maze poput djeteta, a ti im istovremeno zapovjedaš kao paša.” Taj „san”, zapravo, nije apsurdan; on se javlja iz djetetovih najistinskijih i opravdanih potreba. Naš bi svijet bio kudikamo drugačiji da većina djece ima priliku vladati svojim majkama poput paša, a  da ih one i dalje maze pri čemu ne bi morali voditi računa o majčinim potrebama. potrebama.   Novinski izvjestitelj je upitao neke od redovitih klijenata što im je pružalo najveće zadovoljstvo u tim kućama te sažeo njihove odgovore od govore kako slijedi:  slijedi:  da su djevojke tu i da su na potpunom raspolaganju klijentu; one ne traže ljubavne izjave poput naših djevojaka. Nema nikakvih obveza,  psiholoških drama ili nečiste savjesti  kada želja mine: „Platiš i slobodan si!” Čak i  poniženje koje takav susret, također, uključuje za klijenta, može dodatno stimulirat i - ali to se nerado spominje. 10 

Kurziv dodan naknadno. 

10

77

 

 

To poniženje, gađenje prema samome sebi i samoprezir pobuđuju situaciju iz To poniženje,  prošlosti kroz poriv za ponavljanjem, stvaraju iste tragične uvjete za užitak. Gledano na taj način, nagon za ponavljanjem pruža veliku mogućnost. Njega je moguće razriješiti kada se osjećaji iz sadašnje situacije mogu proživjeti i razjasniti. Ako ne iskoristimo tu mogućnost, ako zanemarimo njezinu poruku, nagon za ponavljanjem će ostati jednako snažan cijelog života, iako možda možda u  promijenjenom obliku. Ono što je nesvjesno, ne može se ukinuti proklamacijama i zabranama. Ono što možemo jest razvijanje osjetljivosti za njegovo prepoznavanje, svjesno  preživljavanje i na taj način ovladavanje njime. Majka ne može istinski poštovati poštovati svoje dijete sve dok ne shvati koliko ga posramljuje nekom svojom ironičnom  primjedbom izrečenom samo da, zapravo, prikrije svoju vlastitu nesigurnost. I ona zaista ne može biti svjesna kako se duboko poniženim, prezrenim i omalovaženim osjeća njeno dijete, dijete, ako nikada nije svjesno patila od takvih osjećaja i ako ih pokušava odagnati ironijom.  ironijom.  Isto se može reći za većinu psihijatara, kliničkih psihologa i terapeuta.  Naravno, oni ne upotrebljavaju riječi poput „loš”, „prljav”, „zločest”, „egoističan”, „pok varen” varen” - ali međusobno ponekad govore o „narcisoidnom”, „egzibicionističkom”, „destruktivnom”, „regresivnom”, „graničnom” pacijentu, ne uviđajući da tim riječima daju pejorativno značenje (negativne konotacije). Moguće je da njihov apstraktni rječnik, njihova, njihova, navodno, objektivna stajališta  pa čak i način na koji formuliraju svoje teorije i revno donose dijagnoze, imaju nešto zajedničko s majčinim prezrivim pogledima - koje bi oni mogli, da su voljni, pronaći u akomodirajućoj trogodišnjoj djevojčici ili dječaku u njima samima. Razumljivo je da pacijentovo omalovažavajuće stajalište može navesti terapeuta da zaštiti svoju pravu superiornost ako podigne takav zid, od njega neće vidjeti ličnost pomoću pacijenta.teorije. Bit će No, mu skrivena kao što je  bila i  pred majčinim zgražavajućim zgražavajućim očima. Mogli bismo, međutim, dobro iskoristiti svoju osjetljivost za otkrivanje dijelova priče prezrenog djeteta kakva leži iza svih pacijentovih izražavanja omalovažavanja. Kada terapeut iskoristi svoje izvore na takav način, lakše će mu biti shvatiti da nije napadan i neće se imati potrebe skrivati iza zida svojih teorija. Poznavanje teorije je prijeko  potrebno, a  prava  teorija nema obrambenu funkciju: ona više nije nastavak stroge, vladajuće majke koja bi ga prisiljavala da se se prilagodi.

78

 

 

„POROČNOST” KAO „ZLO” U DJETINJSTVU

HERMANNA HESSEA

Vrlo je teško opisati kako se ljudi bore protiv prezira koji su trpjeli u djetinjstvu - osobito prezira koji se ticao njihovog senzualnog užitka i zadovoljstva življenja, a da za to ne navedemo navedemo konkretne primjere. Pomoću teorijskih modelaprotiv sigurno bih mogla opisati različite mehanizme, osobito obranu osjećaja, no tada ne bih uspjelaobrambene dočarati emocionalnu klimu koja sama evocira patnje i tako čitatelju omogućuje identifikaciju  identifikaciju  i suosjećanje. S pukim teorijskim prezentiranjem, mi terapeuti ostajemo „vani”; odatle možemo govoriti o „drugima”, klasificirati ih, grupirati i označavati ih dijagnozama i o njima raspravljati samo nama razumljivim jezikom. Budući ja sve navedeno odbijam, moram se koristiti primjerima. Samo na temelju  pojedinosti iz nečijeg života možemo pokazati kako je osoba doživjela neposlušnost svog djetinjstva kao „zloću samu po sebi”. Samo kroz nečiju individualnu prošlost možemo uvidjeti kako je djetetu nemoguće  prepoznati roditeljske porivepokušavali pobjeći kao takve pobjeći i shvatiti da ta zaslijepljenost može potrajati cijeli život, ma koliko pokušavali iz zatvora u sebi.  sebi.  Koristim se primjerom pjesnika i romanopisca Hermanna Hessea da bih  prikazala tu vrlo složenu situaciju. Ovaj primjer ima tu prednost što je već objavljivan, a i sam autor ga je objavio tako da se veze koje ja zastupam mogu  pojasniti konkretnim primjerima iz njegovog života.  Na početku svog romana  Demian,  Hermann Hesse opisuje „dobrotu i čistotu” roditeljskog doma u kojem nema mjesta za djetetove izmišljotine. (Nije teško prepoznati autorov vlastiti roditeljski dom u tom romanu, a on to neizravno  potvrđuje.) i osjeća se poročnim, zlimToi odbačenim, Dijete premdajegasamo nitko sa ne svojim grdi jer grijehom još nitko ne zna „strašne činjenice”.  je, naravno, sasvim normalna situacija u stvarnom životu, a i Hesseovo idealiziranje u opisivanju takvog „čistog” domaćinstva nije nam strano. Ono odražava i djetetovo viđenje i skrivenu okrutnost uobičajenih metoda k oje oje su nam više nego poznate i koje nas uče moralnim „vrednotama”.  „vrednotama”.  Kao i većina roditelja [piše Hesse], ni moji nisu bili ni od kakve koristi kada se radilo o pubertetskim problemima, koji se nikada nisu spominjali. Sve što su činili bile su njihove beskrajne muke  da mi  pomognu u beznadnim pokušajima  poricanja stvarnosti i u ostajanju djetetom što je postajalo sve nestvarnijim.  Nemam pojma mogu li roditelji uopće biti od kakve pomoći i ne krivim svoje. Bila je to moja 79

 

 

stvar da se saberem i pronađem svoj pronađem  svoj vlastiti vlastiti put i, kao većina dobro odgojene djece, nisam u tome uspio 11 (str. 49). Djetetu njegovi roditelji izgledaju kao da nemaju nikakvih seksualnih želja  jer imaju načine i mogućnosti skrivanja svoje seksualne aktivnosti dok je dijete uvijek pod prismotrom. 12 Prvi dio Demiana čini mi se vrlo evocirajućim i lako ga  je shvatiti čak teškima, i ljudimamora iz različitih Ono što dijelovevrijednostima romana čini tako naročito na nekisredina. način imati vezekasnije s moralnim Hesseovih roditelja te bake i djeda (oni su svi bili misionarskim obiteljima). To  prožima mnoge od njegovih priča, ali se možda najbolje osjeća u Demianu.  Iako je Sinclair, glavni junak, već doživio okrutnost (ucjenjivanje od jednog starijeg dječaka), to mu nije pomoglo u boljem razumijevanju razumije vanju svijeta. „Zloća” je „Zloća”  je za njega „poročnost” (ovo je misionarski  jezik): to nije ni mržnja ni okrutnost, već beznačajne gluposti kao opijanje u taverni.  taverni.  Još kao mali dječak, Hermann Hesse je Hesse je od roditelja preuzeo taj koncept zloće kao poročnosti. Ona je poput poput stranog tijela koje on nastoji pronaći i iskorijeniti iz svoje ličnosti. Zbog toga je sve što se događa u  Demianu, nakon pojavljivanja  boga Abraxasa koji treba „ujediniti božansko b ožansko i vražje”, tako pažljivo uklonjeno. Tu je zloća, tobože, vješto sjedinjena sjedinjena s dobrotom, ali mi ipak nismo time dirnuti. Doima se da je to za dječaka nešto čudno, prijeteće i, iznad svega, nepoznato, od čega se on, međutim, ne može osloboditi. Njegovo emocionalno vjerovanje u „poročnost” već je sjedinjeno sa strahom i osjećajem krivnje: osjećajem krivnje: Još jedanput sam, uz najveći napor, pokušao za sebe sagraditi jedan intimni „svijet svjetlosti” od klaonice razdoblja pustoši. Još jedanput sam žrtvovao sve u sebi da bih odagnao mrak i zlo od sebe (str. 8182).  Na izložbi u Zürichu, 1977, kojom se obilježavala stota obljetnica Hesseova rođenja, bila je izložena jedna slika koja je visjela iznad kreveta malog 11

Kurziv dodan naknadno. 

12

U svojoj priči „Djetetovo srce”, Hesse piše: „Odrasli su se ponašali kao da je svijet savršen, oni sami polubogovi, a mi d jeca sama ništarija ... Ali ponovno, nakon nekoliko dana, čak i samo nakon nekoliko sati, nešto bi se dogodilo što se nije smjelo dopustiti, nešto jadno, depresivno i sramotno. I opet, usred najplemenitijih i najčvršćih odluka i prisega, ja bih naglo, neiz bježno pao u grijeh i bezbožništvo, u svoje obične loše običaje. Zašto je to bilo tako?” (str. 7. i 8).  80

 

 

Hermanna i uz koju je odrastao. Na toj slici s desne strane vidimo „dobar” put u nebo, pun trnja, poteškoća i patnje. S lijeve strane vidimo vidimo lagan, ugodan put koji neizbježno vodi u pakao. Na tom putu se ističu taverne, vjerojatno stoga što su se  pobožne žene nadale da će odvratiti muževe i sinove od tih opakih mjesta  pomoću tog jezivog prizora. I u  Demianu te taverne imaju važnu ulogu, što je ironično, jer Hesse uopće nije osjećao nikakvu potrebu da se opija na takvim mjestima, iako je želio razbiti uske okvire roditeljskog rod iteljskog sustava vrijednosti. Svako dijete stvara svoju prvu sliku o „zlu” sasvim konkretno na temelju onoga što je zabranjeno, na osnovi roditeljskih zabrana, tabua i strahova. Trebat će mu dugo vremena da se oslobodi tih roditeljskih sustava vrijednosti i da vidi,  bez filtera, ono za što je vjerovao da je „loše” u njemu. Tada to više neće smatrati „poročnim” i „zlim”, već razumljivom razumljivom latentnom reakcijom na povrede koje je kao dijete morao nesvjesno potiskivati. Kad odraste, može otkriti uzroke i osloboditi se te nesvjesne reakcije. Također mu se pruža prilika da se ispriča za ono što je učinio drugima iz neznanja, zaslijepljenosti  zaslijepljenosti   i smetenosti, a to će mu  pomoći da izbjegne ponavljanje postupaka postupaka s kojima više ne želi nas nastaviti. taviti.    Nažalost, taj put prosvjetljenja nije bio otvoren za Hermanna Hessea. Sljedeći ulomak iz  Demiana  pokazuje pokazuje kako je osjećaj gubitka roditeljske ljubavi duboko ugrozio njegovu potragu za samim sobom: „Ali tamo gdje smo dali dio svoje ljubavi i poštovanja, ne iz običaja, već našom slobodnom voljom, gdje smo bili učenici i prijatelji iz dna srca, gorak je i užasan trenutak iznenadne spoznaje da nas unutrašnja str uuja ja odvlači od onoga što nam je najmilije. Tada se svaka misao koja odbija prijatelja i mentora okomljuje na naša vlastita srca poput otrovane bodlje, a svaki obrambeni udarac vraća nam se u lice,  riječi  poput „nevjernost” i „nezahvalnost” šibaju osobu koja koja se osjeća moralno ispravnom poput  zviždanja i sramote,  a uplašeno srce bojažljivo se vraća u čarobne doline vrlina djetinjstva, nesposobno da vjeruje da do toga sloma mora doći, da i ta veza puca” (str. 127).13  A u njegovoj pripovijetci p ripovijetci „Djetetovo srce” čitamo: čitamo:   „Kada bih sve svoje osjećaje i bolne konflikte koje oni izazivaju morao svesti na jednu riječ, onda mi ne pada ni jedna druga na pamet 13

Kurziv dodan naknadno.  81

 

 

osim: strah. Bio je to strah, strah i nesigurnost koje sam osjećao sve te sate uzdrmane sreće djetinjstva: strah  strah  od kazne, strah od vlastite savjesti, strah od poriva u mojoj duši koje sam smatrao zabranjenim i zločinom” (str. 10).  10).  U toj priči, Hesse s velikom nježnošću i razumijevanjem slika osjećaje  jedanaestgodišnjeg koji ukrao suhe smokve iz sobe svo svoggkrivnje, voljenog oca kako bi posjedovao dječaka bar nešto štojepripada njegovom ocu. Osjećaji straha i očajanja progone ga u njegovoj samoći i na kraju ih smjenjuje najdublje  poniženje i stid kada se njegovo „zlodjelo” otkrije. Snaga tog prikazivanja navodi na pomisao pomisao da se radi o stvarnom događaju iz Hesseova vlastita djetinjstva. Da je ta pomisao bila točna, potvrdila je i jedna zabilješka Hesseove majke od 11. studenog 1889: „Otkrivena Hermannova krađa smokava”.  smokava”.  Iz dnevnika njegove majke i opširne razmjene pisama pis ama između roditelja i različitih članova obitelji, koji su nam dostupni od 1966, moguće je naslutiti kakav je težak put mali dječak prešao. Hesse je poput mnoge darovite djece bio težak svojim roditeljima i to ne (intenzivnost usprkos, nego  zbog unutrašnjeg Često upravo dječje sposobnosti osjećaja, dubinabogatstva. doživljavanja, radoznalost, inteligencija, bistrina, kritičnost) suočavaju roditelje s konfliktima koje su se dugo trudili ostaviti po strani, pomoću pravila i propisa. Ti propisi moraju se ipak održati, ali na račun djetetova razvoja. Sve to može dovesti do  jedne naizgled paradoksalne situacije kada su roditelji, koji su ponosni na svoje darovito dijete i dive mu se, prisiljeni zbog svog vlastitog potiskivanja, odbiti, ugušiti ili čak uništiti ono što je najbolje, jer je istinsko, u djetetu. Dva zapažanja Hesseove majke mogu ilustrirati kako takvo uništavanje može prividno biti udruženo s brižnom ljubavlju: 1.  (1881): „Hermann ide u vrtić, njegova divlja narav zadaje nam mnogo muke” (1966, str. 10). Djetetu su bile tri godine. 2.  (1884): „Stvari idu nabolje s Hermannom, čiji nam odgoj zadaje mnogo muka i teškoća. Od dvadeset prvog siječnja do petog lipnja živio je cijelo vrijeme u domu za dječake i samo je nedjelju provodio s nama. Tamo se dobro vladao, vladao, ali je kući dolazio blijed i mršav te depresivan. Rezultati su nesumnjivo dobri i korisni.   Sada je s njim mnogo lakše vladati” (1966, str. 13-14). Tada je djetetu bilo sedam godina. 14 14. studenog 1883. njegov n jegov otac, Johannes Hesse zapisao je:

14

Kurziv dodan naknadno.  82

 

 

„Hermann, ko jeg su u domu za dječake smatrali gotovo primjerom dobrog vladanja, katkada je gotovo nepodnošljiv. Premda bi to za nas [!] bilo vrlo ponižavajuće, najozbiljnije se bavim mišlju da ga smjestimo u neku ustanovu  ili nekom drugom  u kuću. Mi smo  prenervozni i  preslabi za njega, a cijela kuća [je] suviše nedisciplinirana i bez reda. Čini se da on ima smisla za sve: promatra mjesec i oblake, dugo improvizira na harmoniju, prekrasno crta 15

olovkom perom, lijepo pjeva kad želi i nikad mu ne manjka rime”   (1966, str.i 13). U jako idealiziranoj slici svog djetinjstva i svojih roditelja koju susrećemo kod Hermanna Lauschera 16, Hesse je sasvim napustio originalno, buntovno, „teško” i - za svoje roditelje -  problematično dijete kakvo je nekada bio. Nije  bilo načina da prilagodi prilagodi taj važni dio sebe i zato ga je morao izbaciti. Možda je to razlog zašto njegova velika i istinska čežnja za samim sobom nije nikad ispunjena. Da Hermannu Hesseu nije nedostajalo hrabrosti, talenta i dubine osjećaja, očito je iz njegovih djela i mnogih mnogih pisama, osobito iz uvredljivog pisma pisanog iz ustanova u Stettenu. No, očevi odgovori na njegova pisma (vidi Hesse, 1966), majčine zabilješke te ulomci iz  Demiana  i „Djeteteova srca”, koje smo ranije citirali, jasno nam pokazuju slamajući teret poricanja poricanja njegove patnje iz djetinjstva koji ga je pritiskao. Unatoč svom ogromnom priznanju i uspjehu te  Nobelovoj nagradi, Hesse je u svojim zrelim godinama patio od tragičnog i  bolnog osjećaja odvojenosti od svoje prave ličnosti, koji liječnici površno nazivaju depresijom. MAJKA KAO DRUŠTVENI POSREDNIK TIJEKOM PRVIH GODINA ŽIVOTA

Kada bismo pacijentu rekli da se njegova perverzija u nekim drugim društvima ne bi smatrala problemom te da je ona ovdje problem samo zato što je naše društvo bolesno i stvara ograde i prepreke, svakako bismo mu rekli bar dio 15Kurziv

dodan naknadno. 

16

Kada mi djetinjstvo ponekad uznemiri srce, to je poput zlatno uokvirene tamne slike na kojoj dominira raskoš kestenova i joha, neopisivo očaravajuće jutarnje svjetlo s planina u daljini. Svi oni sati moga života u kojima sam imao pravo na kratkotrajan mir koji mi je pružao zaborav; sve one samotne šetnje preko prelijepih planina; svi oni trenuci u kojima me neka neočekivana sreća ili čista ljubav bez želja odnosila daleko od jučerašnjeg i sutrašnjeg dana; ni jedna riječ ne može izraziti koliko su mi bili dragocjeni tako kao usporedba s tom zelenom slikom iz mog najranijeg života” (Gesammelte Werke, vol. I, Frankfurt: M. Suhrkamp, 1970, str. 218).   83

 

 

istine, ali to mu ne bi puno pomoglo. Prije bi se, kao pojedinac, sa svojom vlastitom individualnom prošlošću, osjećao zaobiđenim, neshvaćenim, jer takva interpretacija umanjuje njegovu vlastitu stvarnu tragediju. Ono što je njemu najpotrebnije da shvati jest njegov poriv za ponavljanjem te koji događaji stoje iza njega kojima je on svjedokom. Njegov položaj je, bez sumnje, rezultat društvenog pritiska, ali on nema utjecaja na njegovu psihu kroz apstraktne spoznaje; spozn aje; oni su čvrsto usidreni u njegovom najranijem afektivnom iskustvu s majkom. Zato - senenjegovi problemi nepreživljavanja mogu riješiti uriječima, doživljavanja pukog korektivnog odrasloj  već dobi,samo nnego, ego,putem prije svega, svjesnim doživljavanjem svojih ranih strahova od omalovažavanja od strane voljene majke i njegovog popratnog osjećaja ljutnje i tuge. Same riječi, ma kako vješta bila interpretacija, ostavit će jaz, zbog kojeg on već pati, između intelektualne spekulacije i onoga što tijelo pamti, nepromijenjenim ili će ga čak  produbiti. Teško, dakle, da ćemo osloboditi ovisnika od nemilosrdnosti njegove ovisnosti samo ukazujući mu da apsurdnost, eksploatacija i perverznost društva uzrokuju naše neuroze i perverzije, ma koliko istinito to bilo. bilo . Ovisniku će se svidjeti takva objašnjenja i rado će im povjerovati jer ga pošteđuju istine. Ali stvari koje spoznamo ne čine nas bolesnima, premda mogu izazvati ljutnju, bijes, tugu ili osjećaj nemoći. Ono što nas doista čini bolesnima, to su stvari koje  koje   ne shvaćamo, društvene zapreke koje smo upili iz majčinih očiju. Nikakvo čitanje ni učenje ne može nas osloboditi od tih očiju i potisnutih sjećanja na opsesije naših roditelja i na druge dr uge simptome koji su našli svoj izlaz u zlostavljanju vlastite djece. Drugim riječima: mnogi ljudi koji pate od jakih simptoma vrlo su inteligentni. Čitaju u novinama i knjigama o apsurdnosti trke u naoružanju, o eksploataciji u kapitalizmu, o diplomatskoj neiskrenosti, aroganciji i manipulaciji silom, o podložnosti slabijih i nemoći pojedinaca i razmišljaju o tim temama. Ono što ne vide, jer to ne mogu vidjeti, to su apsurdnosti koje su  počinile njihove vlastite majke kada su bili još jako mali. Oni se ne sjećaju stava svojih roditelja iz tog vremena, jer su bili prisiljeni svjesno potiskivati svoj bijes i patnju. Nakon što se prisjetimo tih ranijih događaja, lakše se olabavljuju roditeljske stege. Ugnjetavanje i prisila na potiskivanje ne počinju u uredu, tvornici ili  političkoj stranci. Oni počinju u prvim tjednima djetetova  djetetova  života. Kasnije se nesvjesno potiskuju, a zatim su, zbog svoje same prirode, nedostupni za razmatranje. Ništa se ne mijenja u naravi svjesnog potiskivanja ili ovisnosti, mijenja se samo njihov objekt. 84

 

 

Politička akcija može biti zadojena nesvjesnim bijesom  bijesom   djece koja su bila zloupotrebljavana, zatvarana, iskorištavana, sputavana i dresirana. Taj se bijes može djelomice isprazniti u borbi protiv „neprijatelja” jer tada ne moramo  prestati idealizirati svoje roditelje. Prijašnja ovisnost se tako samo prebacuje na novu grupu ili vođu. No, ako smo se spremni suočiti s nestankom iluzije i  prepustiti se potom tugovanju, obično bez prestanka društvenog i političkog angažmana, nećemo više osjećati potrebu ponavljanja svojih postupaka. Njih sada možemo jasno usmjeriti svjesnim odlukama. Kad se jednom suočimo s vlastitom stvarnošću i osjetimo je, nestaje unutarnja potreba za stvaranjem novih iluzija i za poricanjem kako bismo izbjegli doživljaj te stvarnosti. Tada shvaćamo da smo se cijeli život bojali i stoga borili da odagnamo nešto što se, zapravo, više ne može dogoditi. To se već dogodilo na samom početku našeg života, dok smo još bili potpuno p otpuno ovisni.  ovisni.  Rezultati terapije (u obliku privremenog poboljšanja) mogu se postići ako terapeut ili grupa mogu zamijeniti strogu svijest tolerantnijom. No, cilj terapije nije ispravljanje prošlosti, već osposobljavanje pacijenta i za to da se suoči s vlastitom prošlošću i da tuguje zbog nje. Pacijent mora otkriti svoja rana sjećanja i mora postati svjestan roditeljske nesvjesne manipulacije i omalovažavanja kako  bi ih se oslobodio. Sve dok mu bude potreban surogat tolerancije, posuđen od terapeuta ili grupe, stav omalovažavanja koji je naslijedio od svojih roditelja, ostat će skriven i nepromijenjen u njegovom nesvjesnom, unatoč njegovom njego vom intelektualnom napretku i namjerama. Taj omalovažavajući stav će se pokazati u  pacijentovim odnosima s drugim ljudima i proganjat će ga sve dotle dok bude djelovao u stanicama njegovog tijela. Sadržaj nesvjesnog ostaje nepromijenjen i stalan. Tek kada te sadržaje osvijestimo, može započeti promjena. pr omjena.   OSAMLJENOST PREZRIV P REZRIVIH IH Prezir može, kod mnogih poremećenih ljudi, imati svoje preteče u njihovoj  prošlosti, ali funkcija koja je zajednička svim oblicima prezira jest obrana od neželjenih osjećaja. Prezir jednostavno jednostavno presušuje kada izgubi svoj smisao, kad više ne služi kao štit -  protiv djetetovog stida zbog jadne, neuzvraćene ljubavi;  protiv njegovog osjećaja bezvrijednosti ili, možda prije svega, protiv njegovog  bijesa što roditelji nisu uvijek bili tu kada ih je trebao. Kada jednom uspijemo osjetiti i razumjeti nesvjesno potisnute emocije iz djetinjstva, neće nam više biti  potreban prezir kao obrana od njih. S druge strane, sve dok preziremo

(podcjenjujemo, omalovažavamo) drugu osobu, a precjenjujemo vlastite uspjehe („on ne može ono što ja mogu”), ne moramo žaliti zbogsvoje činjenice da ljubav ne dolazi bez uspjeha. Ipak, ako izbjegnemo to tugovanje, to znači da baš 85

 

 

mi ostajemo na dnu prezrenih jer moramo podcijeniti sve što u nama nije divno, dobro i pametno. I tako produžavamo usamljenost iz djetinjstva: preziremo slabost, bespomoćnost, nesigurnost - ukratko, dijete u sebi i u drugima. Prezir prema drugima kod grandioznih, uspješnih ljudi, uvijek ppodrazumijeva odrazumijeva nepoštovanje njihove vlastite prave ličnosti,  ličnosti,   jer to znači: „ Bez tih mojih superiornih osobina osoba ništa ne vrijedi.” To nadalje znači: „Bez ovih dostignuća i sposobnosti nikada me ne bi voljeli, ni sada ni prije.” Grandioznost kod odrasle osobe jamči opstanak iluzije: „Voljeli su me.” Izlaz iz ove ove stresne zbrke samozavaravanja može nam lijepo ilustrirati Johnov san. Četrdesetosmogodišnji John, koji se vratio terapiji jer su ga proganjale opsesije, često često je  je sanjao da je na tornju - vidikovcu koji se nalazio u močvarnom  području na rubu njemu drago dragogg grada. U stvarnosti, u tom gradu nije bilo takvog tornja, ali on je neopozivo pripadao krajoliku iz Johnova sna i on je to dobro znao. Odatle mu se pružao lijep pogled, no on se osjećao tužnim i napuštenim. U tornju se nalazilo dizalo i u njegovu snu bilo bilo je raznih poteškoća oko ulaznica i  prepreka na putu ka tornju. San se često ponavljao, kao i osjećaj napuštenosti.  napuštenosti.  Tek nakon suise tijekom došlo je i do  promjena u tomšto snu namnoge kraju sepromjene potpunodogodile promijenio. Johnterapije, se najprije iznenadio što sanja da već ima ulaznice, ali  je toranj bio srušen i više nije bilo vidika. Umjesto toga, ugledao je most koji je spajao močvaru s gradom. Sada je, Sada  je, dakle, mogao ići pješice u grad i „ne vidjeti sve”, ali „vidjeti neke stvari izbliza”. Johnu, koji je patio od fobije vožnje dizalom, donekle je laknulo jer je osjećao  priličnu tjeskobu vozeći se tim dizalom. Govoreći o tom snu, rekao je rekao je da možda više nije ovisan o potpunom potpunom vidiku, da ne mora uvijek vidjeti sve - biti na vrhu i  pametniji od drugih ljudi. Sada je mogao ići pješice kao i ostali. John se još više iznenadio kada je poslije toga sanjao da se odjednom našao kako sjedi u tom dizalu u tornju i kako ga je vuklo prema gore kao na skijaškoj žičari, a da nije osjećao strah. Uživao je Uživao  je u vožnji, na vrhu je izašao i, čudnovato, našao živopisan život oko sebe. Bio je na jednom platou s kojeg mu se pružao  pogled na doline. Gore se nalazio i grad s bazarom punim šarolike robe; škola u kojoj su djeca plesala balet i on im se mogao pridružiti (to mu je bila želja u djetinjstvu), grupice ljudi kako razgovaraju s kojima je i on sjeo i popričao. Osjećao se dijelom tog društva, koje je bilo kao on. Premda je taj san izražavao više njegove želje nego stvarnost, on mu je ukazao na njegove prave, stvarne   potrebe: da ga vole i da voli bez obzira na svoje uspjehe. Taj ga se san duboko dojmio. Rekao je:

86

 

 

Moji prijašnji snovi o tornju odražavali su moju izolaciju i usamljenost. Kao najstarije dijete, kod kuće sam uvijek bio ispred svoje braće, roditelji se nisu mogli sa mnom mjeriti u inteligenciji i u svim intelektualnim pitanjima bio sam sam. S jedne strane morao sam  pokazivati moje znanje da bi me shvaćali ozbiljno, a s druge sam ga morao skrivati jer bi, u protivnom, pro tivnom, moji roditelji govorili: „Učenje ti jjee udarilo u glavu! Misliš li da si bolji od ostalih samo zato što ti se  pružila prilikatodanesebiškoluješ? žrtvovanja i očeva teškai rada nikada mogao.” Bez Zbogmajčina toga sam se osjećao krivim  pokušavao skriti svoje interese, sposobnosti te da odskačem. Želio sam biti kao drugi. Nije bilo načina da budem iskren prema sebi i da se poštujem onakvim kakav zaista jesam. I tako je John tražio svoj toranj i borio se s preprekama (na putu, za ulaznice, sa strahovima i još puno toga), a kada je stigao na vrh, tj. kad je bio pametniji od drugih, osjetio se usamljenim i napuštenim. Poznat je stav i uobičajen paradoks roditelji, koji zauzimaju tajpostignuća zavidljiv ii natjecateljski prema svojoj djeci,daistovremeno ih potiču na veća  ponose se njihovim uspjehom. Stoga je John morao tražiti svoj toranj i morao je nailaziti na prepreke. Na kraju je osjetio revolt prema tom pritisku da uspije i  prema stresu i zato je toranj nestao u prvom od snova koje sam ovdje opisala. Mogao je napustiti svoje nadmene maštarije da „sve” mora vidjeti odozgo i mogao je gledati stvari u svom voljenom gradu (u samome sebi) izbliza. Tek mu je tada postalo jasno da ga je nešto tjeralo da se izolira od drugih  pomoću omalovažavanja, ali je istodobno bio izoliran i otuđen od samog sebe, samog sebe, ili  barem od onog bespomoćnog, nesigurnog dijela.  dijela.  Omalovažavanje, u pravilu, prestaje s početkom tugovanja za nepovratnim koje se ne može promijeniti jer je i sam prezir, na svoj način, poslužio kao sredstvo poricanja stvarne prošlosti. Mnogo je bezbolnije, na kraju, misliti da drugi ne razumiju jer su preglupi. Tada se čovjek može potruditi da im stvari objasni i tako se iluzija da nas razumiju održala („Da se barem mogu bolje izraziti”)17. Ako, međutim, taj napor malo popusti, čovjek je prisiljen shvatiti sh vatiti da razumijevanje i nije bilo moguće jer je potiskivanje potreba iz svog vlastitog djetinjstva zaslijepilo same roditelje da vide potrebe p otrebe svoje djece.

17

Poražavajući primjeri tog procesa su djela van Gogha (vidi Nagara, 1967), koji je tako divno i  bezuspješno osvajao naklonost svoje majke svim sredstvima sredstvima koja su mu bila na raspolaganju. raspolaganju.  87

 

 

Čak ni pažljivi roditelji ne mogu uvijek razumjeti svoju djecu, no oni poštuju osjećaje svoje djece  djece  čak i kada ih ne razumiju. Gdje toga poštovanja nema, ta djeca traže zaklon od bolne istine u ideologijama. Nacionalizam, rasizam i fašizam nisu ništa drugo nego ideološko prenošenje bijega od bolnih, nesvjesnih sjećanja na pretrpljeno omalovažavanje u opasno, opasno, destruktivno nepoštivanje ljudskog života glorificirano kao politički program. Bivša skrivena okrutnost koja se iskaljivala na nemoćnom djetetu sada postaje isuviše očiglednom u nasilju takvihbivšeg „političkih” grupa. Izvoriskrivenima su joj u ilidjetinjstvu, u potpunom potpun om nepoštovanju djeteta, no oni ostaju ih u potpunosti negiraju ne samo pripadnici takvih grupa, nego i društvo u cjelini. OSLOBAĐANJE OD OMALOVAŽAVANJA I UVAŽAVANJE ŽIVOTA  

Seksualne perverzije, opsesije i bijeg u ideologije nisu jedine jed ine mogućnosti  produžavanja tragedije zbog rano doživljenog omalovažavanja. Postoji bezbroj načina prenošenja obiteljske klime u kojoj smo trpjeli kao djeca. Postoje ljudi koji nikada ništa ne izgovore glasno ili ljutito, koji su naizgled samo dobri i fini, a zbog kojih se drugi ipaksosjećaju smiješnima glupima, prebučnima barem  preobičnima u usporedbi njima. Oni toga nisuilisvjesni i možda nemajuilinikakve loše namjere, ali to zrači iz njih: stav njihovih roditelja kojega nikada nisu bili svjesni. Djeci takvih osoba posebno je teško izraziti bilo kakav prigovor dok to ne nauče putem terapije.  terapije.  Postoje, također, ljudi koji nam mogu izgledati vrlo susretljivi, koji nam idu naruku, ali u čijoj se prisutnosti osjećamo ništavni. Oni zrače osjećajem da jedini jedini oni postoje na ovom svijetu, jedini koji imaju što zanimljivo i važno za reći. Ostali mogu samo stajati po strani i očarano im se diviti ili razočarani i tužni otići zbog osjećaja vlastite bezvrijednosti, nesposobni da izraze sebe u nazočnosti tih osoba.  osoba.  Takvi ljudi su, vjerojatno, djeca nadmenih roditelja koje oni kao djeca nisu imali izgleda dostići; zato kasnije, kad odrastu, nesvjesno  prenose takvu atmosferu na okolinu. Potpuno suprotan dojam ostavljat će ljudi koji su kao djeca bili intelektualno daleko iznad svojih roditelja koji su im se zbog toga divili, ali koji su baš zbog toga morali sami rješavati svoje vlastite probleme. Takvi ljudi, koji nas impresioniraju svojom intelektualnom snagom i voljom, kao da i od nas zahtijevaju da i mi pobijedimo svaku svaku slabost pomoću intelekta. U njihovoj  prisutnosti osjećamo da ne smijemo ispasti osoba s problemom - baš kao što i oni nisu smjeli pred svojim roditeljima, jer su za njih uvijek morali biti jakima. Imajući na umu ove primjere, lako je shvatiti zašto neki ne ki profesori i pisci, koji su vrlo spretni u jasnom samoizražavanju, upotrebljavaju zakučast i tajnovit 88

 

 

 jezik koji njihovim učenicima i čitateljima zadaje poprilične muke da dokuče ideje koje su im potom od slabe koristi. Učenici će vjerojatno osjetiti nešto nešto slično onome što je njihov učitelj nekada morao svjesno potisnuti glede roditelja. Ako i sami ti učenici postanu jednog dana učitelji, imat će mogućnost da predaju to beskorisno znanje kao dragocjeni dragulj (jer je njih stajao tako mnogo). Uspjehu terapije jako pridonosi pacijentova svijest o djelovanju roditeljskih destruktivnih obrazaca ponašanja u nama. Ali da bismo ih se oslobodili,  potrebno nam je više od intelektualne svjesnosti: treba nam emocionalno suočavanje s našim roditeljima kroz unutarnji dijalog. Cilj terapije je postignut kad je pacijent emocionalno ponovno prošao kroz svoje djetinjstvo i tako zadobio svoj smisao života. Otada će uvijek u vijek moći koristiti naučeno kad god trenutačni događaji pobude osjećaje iz prošlosti. S vremenom će u tome biti sve uspješniji i brži. „Plan” njegovog života bit će mu uvijek na raspolaganju kad god mu zatreba. Terapeut mora prepustiti pacijentu da odlučuje o svom zaposlenju, načinu života - da li želi živjeti sam ili s partnerom - o pripadanju nekoj političkoj stranci Sve takve stvarigrat osobna izbora.uNjegova prošlost, njegovoitd. iskustvo i onoodluke što je moraju iz njih biti shvatio, će ulogu načinu njegovog života. Terapeutov zadatak nije „socijalizacija” pacijenta niti „podizanje njegove svijesti” (čak ni političke, jer svaka vrsta indoktrinacije negira autonomnost), niti  pak pomoći mu u „stjecanju prijatelja”. prijatelja”. Sve je to pacijentova pacijentova stvar.  stvar.  Kada pacijent svjesno i po nekoliko puta osjeti kako ga je cijeli odgojni  proces manipulirao i naudio mu te kakve mu je osvetničke želje ostavio, on će  brže nego prije prozreti manipulaciju, a sam će osjećati manju potrebu da manipulira drugima. Takav će pacijent, ako bude želio, moći postati članom različitih grupa bez bespomoćne ovisnosti ili vezivanja za njih, jer   je svjesno  proživio osjećaje bespomoćnosti i ovisnosti iz svog djetinjstva. Bit će manje izložen opasnosti da idealizira ljude i sustave ako je jasno shvatio da je u djetinjstvu svaku majčinu ili očevu riječ smatrao najvećom mudrošću. On može samo trenutačno trenutačno osjetiti, dok sluša neko predavanje ili čita knjigu, onu staru dječju očaranost i divljenje, ali će brže prepoznati i odbaciti prazninu koja se iza njih krije i vreba manipulirajući i zavodeći. Osoba koja je sazrela kroz svoje vlastito iskustvo, ne da se prevariti fascinantnim, nerazumljivim riječima. I na kraju, osoba koja je svjesno prošla kroz svu tragediju svoje vlastite sudbine,  bolje će prepoznati patnje drugih pa čak i kada ih oni budu skrivah. Ona neće  podcjenjivati tuđe osjećaje, ma kakvi oni bili, jer i svoje osjećaje shvaća ozbiljno i zna s njima postupati. Ona sigurno neće ponavljati začarani krug omalovažavanja. 89

 

 

Ovo postignuće neće imati posljedice samo po pojedince i njihove obitelji; ono će imati dalekosežniji značaj za društvo u cjelini. Ljudi koji otkriju svoju  prošlost uz pomoć osjećaja, kojima terapija pomogne u njihovu razjašnjavanju i traženju njihovih  pravih uzroka  te u razrješavanju prenošenja, neće se više osjećati gonjenima da svoju mržnju upere na nedužne samo da bi zaštitili one  one   koji su tu mržnju, ustvari, zaslužili. Oni će moći mrziti ono što zaslužuje mržnju i voljeti ono što je vrijedno ljubavi. Kada se jednom usude shvatiti tko ih je i kako doveo u tui nesvjesno. situaciju, bit će sebolje u zlostavljana stvarnosti i djeca neće koja više  postupati sli jepo  jepo Više nećeorijentirani ponašati kao su bili, djeca koja moraju štititi svoje roditelje i kojima stoga treba krivac za skrivene emocije koje ih muče.  muče.  Budućnost demokracije i demokratske slobode ovisi o našoj sposobnosti da  poduzmemo  po duzmemo taj korak i shvatimo da je jednostavno nemoguće uspješno se boriti  protiv mržnje izvan nas samih, zanemarujući poruke iznutra. Moramo poznavati i primjenjivati sredstva potrebna za njezino razrješenje, moramo osjetiti i razumjeti njezine uzroke i opravdanost. Nema nikakve svrhe apelirati na našu dobru volju, uljudnost i zajednički osjećaj ljubavi, sve dok je put ka razrješavanju naših osjećaja prepriječen nesvjesnim strahom od naših roditelja. Taj strah se može kriti iza niza političkih i religijskih ideologija, kao i iza zvučnih, naizgled, vrijednosnih moralnih sudova.  sudova.  Svjesno preživljavanje naše opravdane mržnje oslobađa nas ne samo zbog olakšanja dugotrajne napetosti u tijelu, nego prije svega stoga što nam otvara  pogled u stvarnost (i prošlu i sadašnju) sadašnju) te nas oslobađa od laži i iluzija. Vraća nam naše potisnuto sjećanje i pomaže odagnati prateće simptome. Ono nas,  prema tome, osposobljava bez destruktivnosti. Potisnuta mržnja može se razriješiti čim je osjetimo, razumijemo i prihvatimo kao opravdanu. opravdanu. Ona se može  ponovno pojaviti opravdano i svjesno, izazvana novim uzrocima: imat ćemo novu sposobnost prepoznavanja okrutnosti i nepravde, pobuniti se i boriti se  protiv njih.  No, neopravdana mržnja nikad ne nestaje. Ona može mijenjati krivce, ali će uvijek ostati prisutna i nesmanjena. Nju je nemoguće ugušiti: ona truje i zasljepljuje dušu, proždire sjećanje i um te ubija sposobnost suosjećanja i shvaćanja. Njezina destruktivna snaga izvire iz potisnutog straha pohranjenog u tijelu koji, bez uspješne terapije, nema izravnog pristupa u svijest. Mržnja i vrijeđanje nedužne osobe kao krivca samo učvršćuju zidove zatvora u nama u kojem smo zbunjeni, izolirani, uplašeni i usamljeni; to nas ne može osloboditi. Kuća sagrađena na samoprijevari prije ili kasnije  kasnije  će se srušiti i nemilosrdno uništiti ljudski život - ako ne graditeljev, onda život njegove djece, koja će naslutiti laž, ali je neće biti svjesna i platit će punu p unu cijenu za taj tajni dogovor.  dogovor.  90

 

 

Osoba koja se može iskreno i bez samozavaravanja suočiti sa svojom svojom mržnjom i drugim „negativnim” (neželjenim) osjećajima, nema ih potrebe maskirati u ideologije. Ono što u osnovi povezuje različite nacionalističke  pokrete koji danas bujaju u svijetu nisu motivi vezani za stvarne interese ljudi koji se bore i mrze, nego oni vezani za njihovo djetinjstvo. Zlostavljanje,  ponižavanje i iskorištavanje djece je svuda isto kao i način izbjegavanja sjećanja na njih. Osobe koje ne žele spoznati svoju pravu istinu, u tajnom su sporazumu s društvom cjelini dagnjev. je negiraju, tražeći tražeći zato zajedničkog na kome će iskaliti upotisnuti No, kako se stanovnici ovog sve„neprijatelja” manjeg planeta bliže kraju dvadesetog stoljeća, opasnost koja se krije u samozavaravanju raste strahovitom brzinom - a sada nam je najmanje potrebna. Srećom, sada istodobno raspolažemo potrebnim sredstvima za potpuno razumijevanje samih sebe kakvima smo bili i kakvi jesmo. Ljudi koji su voljni istraživati sebe tragajući za svojom osobnom prošlošću, postat će sposobni, kroz svoju potpuno  probuđenu svije svijest, st, baciti svjetlo - više svjetla nego je to ikada bilo moguće - u mrkli mrak koji prožima naše političko i društveno djelovanje kao i naše osobne živote.

91

 

 

POGOVOR  Dragi čitatelju, 

Ovim se pismom obraćam Tebi u vrlo osobnom smislu. Upućujem ga Tvojoj istinskoj ličnosti koja se izgubila ili se nalazi na prekretnici da se preda, ali to  počinje uviđati te osjeća bol. Možda si negdje daleko morao ostaviti ostaviti samoga sebe jer su Te prijašnji strahovi nagnali da potražiš zaklon iza mnogih maski, uloga i pretvaranja koji su Ti pomogli da skriješ bol od samoga sebe ili jer si nastojao poricati svoju pravu ličnost - na koju imaš pravo - kroz posao, dostignuća ili svjetski uspjeh. No, ta vrata ka samome sebi još nisu potpuno zatvorena. Dok god ihdugo otvori ti i pronaći To je ono najvažnije što sam Ti htjela reći.dišeš, Ni jamožeš sama to dotvoriti ugo nisam znala isebe. tom spoznajom sam puno dobila. Uglavnom iz tog razloga, odlučila sam podijeliti s Tobom spoznaje i savjete u ovom prerađenom izdanju Drame. Jedan dvadesetjednogodišnji student nedavno mi je napisao: „Ležao sam na klinici nakon svog drugog pokušaja samoubojstva, apatičan i nijem i pokušavao isplanirati svoj slijedeći pokušaj tako da mi više ne mogu ’spasiti’ život koji više nisam smatrao vrijednim življenja. Upravo posjetio me klinici prijateljOnda i doniosam, mi  primjerak  Drame.tada   Odgurnuo samnaga bez jedan zanimanja. odjednom, počeo čitati, iako ništa nisam osjećao, možda zato što sam  bio nakljukan lijekovima. Pa ipak, nisam mogao prestati čitati. Dvaput  Dvaput  sam pročitao knjigu od korica do korica i nisam je puštao, iako ne znajući zašto. Tek kada sam je čitao po treći put, počeo sam plakati. Danima sam neprestano plakao od ljutnje, tuge i uvrijeđenosti. Htio sam prestati uzimati lijekove usprkos tome što bi to značilo sa sestrama i liječnicima. Po prvi put sam poželio živjeti svoj život. Želio sam osjećati. „To je sada lako”, pomislio sam, „sve što moram sada učiniti jestodluka potražiti iako sam do tada izbjegavaoterapeuta, terapiju. Moja me nije pomoć”, daleko odvela. Odlazio sam nekolicini ali me oni ne razumiju. Oni su ugodni i dobronamjerni, ali se izgleda 92

 

 

 boje onoga što im imam reći o svom djetinjstvu. Poznajete li nekog terapeuta koji stanuje u mojoj blizini, a koji se ne boji suočiti s istinom o djetinjstvu?” Tijekom godina, mnogi su mi upućivali takva pitanja. A dugo sam se vremena bespomoćno suočavala s činjenicom da ljudi često otkrivaju novi put  Drame

čitanjem ima smisla isredstava. koji žele slijediti shvaćajući jedino ga ne mogu slijediti, put bezkoji bez odgovarajućih Željela bih da svi vi koji da čitate  Dramu znate da nam ta sredstva sada stoje na raspolaganju, da si možete pomoći i da je vaša želja da spasite vlastiti život te da ga živite - opravdana i ostvarljiva. Jedna mlada žena mi je pisala pisala o svojim poteškoćama oko traženja pomoći vezane za svoj poriv da osakaćuje svoje tijelo. Naprije je prošla tzv. „terapiju tijela”, koja joj je pomogla vratiti sjećanje na rituale mučenja i straha koje su joj  priređivali  priređiva li njezini roditelji i ostali članovi kulta. članovi kulta. No tjelesni terapeut nije mogao vjerovati da su se te stvari doista dogodile. Mlada žena je tada došla na kliniku očekujući veću potporu od tamošnje grupe terapeuta da bi se suočila samo s još krućom obranom psihijatara grupeI tek kojikada su sejeprema ppočela rema njoj neprijateljski odnosili jer ih je njezina pričai članova tako plašila. odlaziti u šumu, koja joj je bila šutljivim, ah pouzdanim svjedokom, mogla je izraziti svoj ubilački bijes i, povezujući ga s činjenicama kojih je već tada bila sv jesna, shvatiti koliko je taj bijes, ta zakašnjela reakcija, u potpunosti bila opravdana.  Nekoliko godina kasnije, pisala je: je: „Kako sam mogla očekivati da će mi itko vjerovati? Sada znam da je ono što su meni i mojoj braći učinili oni koji su nas zlostavl jali,  jali, više nego nevjerojatno. Riječ „okrutnost” da može obuhvatiti tu kombinaciju ispiranja mozga, sadizma, jedva besramne perverzije i nasilja. Kako su bili uvjereni da će dijete sve zaboraviti, osjećali su se sigurnima. To je razlog da Vam pišem ovo pismo i da Vas zamolim da ga tiskate u Vašoj sljedećoj knjizi. Želim reći svima onima koji su zlostavljali djecu da bez obzira na snagu nesvjesnog potiskivanja, sjećanja se mogu vratiti ako se mučni osjećaji prožive i na kraju prizna istina. Oni moraju znati, iako još mnogi autoriteti i terapeuti to ne žele vjerovati, da drugi počinju po činju shvaćati da je zločin ne osvrtati se na dječje izjave. Svatko tko povrijedi dijete d ijete treba znati da se izlaže riziku kazne, odmah ili kasnije. se pamćenje ne tijela može izauvijek    zakopati.  zakopati. Ono može na krajuDjetetovo ustati iz mraka šutljivog zbrke    potisnutih 93

 

 

osjećaja u svjetlost svijesti i može pronaći riječi da ispriča istinitu  priču te da optuži počinitelje (krivce).” (krivce).”   Dugo sam vremena pratila snažne reakcije čitatelja  Drame čije ih je čitanje navodilo da uspostavljaju kontakt sa svojim osjećajima. Danas vjerujem da  postoji još jedan, dublji uzrok. (Na kraju krajeva, snažne osjećaje mogu pobuditi kriminalistički  Dramom   osjeća,i

ljubavni romani.) Ja tomislim da priča većina čitatelja kojimožda su dirnuti na neki način, da je njihova koja je dotada bila  potpuno potisnuta. Njihovi ih osjećaji vraćaju njihovim stvarnim temeljima od kojih su bih otuđeni kao od nečeg opasnog, ali a li u kojima je bilo nečeg bliskog (poznatog) - njihova vlastita ist istina. ina. U tom procesu, procesu, može im se vratiti nada koju su već bili gotovo napustili: nada da mogu pronaći svoju pravu ličnost i živjeti.  živjeti.  Kad sam se prihvatila prerađivanja starog teksta, izostavila sam one dijelove koji mi danas izgledaju nepreciznima, nepreciznima, suvišnima ili netočnima - naprimjer, riječ „ narcisoidan”, koju sam odlučila izbaciti. Također sam pokušala pomoći čitatelju srediti brojne „ terapeutske” grupe i pokrete za oporavak koji danas

defiliraju svijetom. Kada sam upotrijebila riječ „darovit” u izvornom naslovu: djecu na bilo koji poseban način. Jednostavno sam mislila na sve nas koji smo  preživjeli zlostavljanje u djetinjstvu zahvaljujući sposobnosti prilagodavanja prilagodavanja  putem šutnje i otupljivanja pa čak i na neizrecivu surovost. Bez te sposobnosti,  bez tog „dara” koji nam je pružila priroda, ne bismo bili preživjeli. Ostali nisu.  No, nije dovoljno samo preživjeti. To nije isto što i biti živ. Da bismo našli izlaz iz te drame, morat ćemo shvatiti da je svatko od nas rođen s pravom da bude (i da sazrijeva kao) osjećajna, svjesna osoba. Preživljavanje kroz otupjelost i neosjećanje nije bilo naš prirodni cilj; to nam je bilo nametnuto. nametnuto.  

 Drama darovitog djeteta, nisam imala na umu niti djecu odlikaše niti talentiranu

Ljudi koji su za nas bili odgovorni, željeli su da budemo neosjetljivi, jer bi naša svjesnost bila izazov njihovoj obrani. Ali za svoju budućnost odgovorni smo sami. Nitko nam sada ne može spriječiti uvažavanje svojih bitnih potreba, otkrivanje svoje istine i življenja s njom ako mi tako odluč odlučimo. imo. Tek kada se oslobodimo neosjetljivosti (otupjelosti), možemo prepoznati, ustvrditi i shvatiti naše današnje zdrave mogućnosti. Prevareno dijete nema druge mogućnosti doli biti Žrtva. No, kada odrastemo, više nismo žrtve, bez obzira koliko osjećali da jesmo jer doista imamo druge mogućnosti. Jedna od njih je odbacivanje laži, tuđih i svojih, laži koje se udružuju s našim iluzijama, zaslijepljenošću samoprijevarom. Zlostavljanoono i zapušteno (zanemareno) dijete mora otrpjeti to izlostavljanje i zanemarivanje; se ne može niti obraniti niti naći pomoć ako mu nitko oko njega ne želi pomoći. Nasuprot tome, zlostavljana 94

 

 

odrasla osoba ima zakon koji je štiti kada više nije tupa i paralizirana potisnutom  patnjom. Zaštićeni istinom o sebi, svojim spoznajama i svjesnošću više nas ništa ne tjera da budemo počinitelji ili ili da se potčinimo beskrajnoj nesvjesnoj patnji  bivajući žrtvama ili preživjelima. Polako postajemo sve svjesnijima stvarnog smisla življenja, ljubavi prema životu i želje da ga zaštitimo gdje god nam je tu ulogu i sposobnost priroda dodijelila. Alice Miller 1995. 

scan i obrada: krista http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php

95

 

 

POPIS NAVEDENIH DJELA   Eicke-Spengler, M. 1977. Zur Entwicklung đer Theorie der Depression. Psyche31: 1077 -1125. Ganz, H. 1966. Pestalozzi. Zurich: Origo. Hesse, H. 1965. Demian. New York: Harper &Row, London: Peter Owen. 1970. Gesammelte Werke. Frankfurt: M. Suhrkamp. 1966. „Kindheit und Jugend vor Neunzehnhundert.” In  Briefen und  Lebenszeugnissen 1877-1895. Frankfurt: M. Suhrkamp. 1971. „A child’s heart.” In Klingsor’s last summer. New York: Harper & Row; London: Jonathan Cape. Jenson, J. 1995  Reclaiming Your Life, A step-by-step guide to using regression therapy to overcome the effects of childhood abuse. New York: Dutton.  Lavater-Sloman, M. 1977. Pestalozzi. Zurich and Munich: Artemis. Miller, A. 1983. For your own good: The roots of violence in child-rearing. New York: Farrar, Straus and Giroux; London: Virago Press. 1984. Thou shalt not be aware: Society’s betrayal of the child.  New York: Farrar, Straus and Giroux, (PB) New American Library; London: Pluto Press. 1986. Pictures of a childhood: 66 watercolors and chi essay.  New York: Farrar, Straus and Giroux, (PB) Meridian/Penguin; London: Virago Press (1995, with a new preface). 1990a. The untouched key: Tracing childhood trauma in creativity and destructiveness. New York: Doubleday, (PB) Anchor Press; London: Virago Press.  1990b.  Banished knowledge: Facing childhood injuries.  New York: Doubleday, (PB) Anchor Press; London: Virago Press. 1993.  Breaking down the wall of silence: To join the waiting child  (PB   (PB with an essay). New York: Meridian/Penguin; London: Virago Press. Psyche  28: Mueller-Braunschweig, H. 1974. Psychopathologie und Kreativitat. 600-654.

 Nagara, H. 1967. Vincent van Gogh. London: Allen and Unwin. 96

 

 

NAPOMENA UZ NAVEDENA DJELA

Kako bih zadržala asocijativni stil izvorne  Drame  i njezin sadržaj ostavila dostupnim čitatelju - laiku, nastojala nastojala sam ne preopteretiti preopteretiti ovu knjigu drugim izvorima. Zainteresirani stručnjaci mogu se, ipak, ako im zatreba, poslužiti navedenim knjigama koje sam napisala u godinama poslije prvog objavljivanja  Drame:  1. Problem Problem manipulacije u terapiji  je naširoko obrađen u knjizi  Ne smiješ biti svjestan  s posebnim osvrtom na različite tehnike terapije koje smatram manipulativnima. 2. Problem Problem manipulacije i zlostavljanja u djetinjstvu  je glavna tema knjige Za tvoje vlastito dobro gdje također dobro znanim primjerima  potkrepljujem svoje mišljenje o uzrocima teških zločina, ubojstava i ovisnosti o drogi.  3. Cilj Cilj prerađene verzije Drame je, prije svega, da ljudi postanu svjesni činjenice da je nemoguće i dobiti i pružiti pravu terapeutsku pomoć sve dotle dok izbjegavamo osobno emocionalno suočavanje sa svojom vlastitom prošlošću. Budući da je tendencija bježanja od istine naše jedinstvene prošlosti, uz pomoć teorijskih, religijskih i  pseudo-znanstvenih te (uvijek) manipulativnih koncepata, postala modom, željela sam biti što jasnija glede toga. Nadam se da će vam moji prilično opširni opisi nekih „terapija” i vlastitih iskustava sa samoterapijom nekih čitatelja pomoći u spremnosti i boljem samostalnom prepoznavanju tih pogrešnih koncepata ako im budete izloženi u budućnosti.  budućnosti. 

97

 

 

POST SCRIPTUM PRERAĐENOM IZDANJU (1995.)  Zahvaljujući američkom objavljivanju ovog izdanja u srpnju 1994, saznala sam od nekih terapeuta za druge koncepte terapija koji imaju izgleda isti ishod za koji se ja ovdje zalažem. Budući da su radovi o tomu napisani na engleskom  jeziku, a ne prevedeni s njemačkog, možda će biti dostupniji britanskim i američkim čitateljima kada se objave. Za jedan od njih napisala sam predgovor. Radi se o Povratku vašeg života od Jean Jenson (New York: Datton, 1995), jer sam ga smatrala vrlo korisnim. Knjige o drugim metodama će, bez sumnje, ubrzo naći zainteresiranog izdavača. Što očiglednijima postaju posljedice zlostavljanja djece i destruktivne funkcije potiskivanja, potiskivanja, sve će se više izdavača okrenuti prema opisima terapija koje pomažu u razrješavanju potiskivanja. Protiv valova konzervativizma teče struja sve veće svjesnosti. Tu svijest mi smo u stanju održati zahvaljujući svom svjesnom doživljavanju djetinjstva, od čega nas nitko ne može odvratiti.  odvratiti.  Također sam spoznala da neki ljudi u početku jako napreduju sa Stettbacherovom metodom, ali ubrzo dolazi do zastoja te počinju tražiti terapeute. Mora da mi je moje spontano slikanje i pisanje pomoglo više nego ta metoda. I slikanje i pisanje su mi pomogli suočiti se sa svojim potisnutim bolom te izazvali moju radoznalost o djetinjstvu uopće kao i o mojoj osobnoj prošlosti. Željela sam spoznati što mi se dogodilo kada sam bila malo dijete te krenuti tim  putem pod svaku cijenu. Zbog toga, suočena prije deset godina s nedovoljnim mogućnostima u Švicarskoj, odlučila sam isprobati koncept prvotne terapije dugo precjenjujući njezinu vrijednost. Danas postoje druge mogućnosti i široki izbor dostupnih načina tako da svaka osoba može naći što joj najbolje odgovara u njenoj situaciji. Među neobjavljenim rukopisima koje sam primila, pronašla sam „Suočavanje s vukom” Therese Alexander, koji ne samo da je vrlo dirljiv, već i koristan za bilo koju vrstu terapeuta koji želi naučiti kako  kako   bez manipulacije  pomoći pacijentima na njihovu putu do potisnutih osjećaja. Autorica poseže za svojom vlastitom prošlošću da bi ilustrirala metode koje primjenjuje precizno opisujući put do svoje istine u osam seansa o kojima nam priča i kao pacijent i kao terapeut. Teorijski gledano, koncept prvotne terapije sam po sebi ne mora biti manipulativan. No pacijenti ipak mogu biti podvrgnuti manipulaciji. U takvim 98

 

 

slučajevima, posljedice mogu biti još razornije nego u psihoanalizi jer snažne emocije i potrebe koje vuku korijene iz prošlosti dovedene su u svijest bez  pronalaženja razrješenja. To se može dogoditi kod terapeuta koji manipulira svojim pacijentima umjesto da se suoči s vlastitom patnjom.  patnjom.  Zbog toga, ne mogu odbaciti nadu u pronalaženje koncepata za terapije samopomoći koje su jednostavne, jasne i dostupne svakome te nadu da takva  pomoć smanjuje na podnošljivu mjeru strah koji se može pojaviti izlaženjem  prošlosti na vidjelo. Takve bi vam terapije trebale pružiti odgovarajuće načine da sami naučite suosjećati sa sobom i tako vratiti svoj integritet. Prisustvo upućenog saveznika u metodu za koju ste se odlučili može biti od pomoći tijekom tog  procesa. Ako su vam poznati drugi novi koncepti terapije koji pomažu u otkrivanju naše prošlosti i oslobađanju potisnutih osjećaja i potreba, molim vas da me obavijestite. Imajući na raspolaganju različite načine, moći ćemo si  pomoći na najbolji mogući način bez rizika da budemo izmanipulirani od strane neobaviještenog terapeuta. A to je upravo ono za čim ja, prije svega, svega, tragam.

99