DRAGO KOVAČEVIĆ - KAVEZ - KRAJINA U DOGOVORENOM RATU

DRAGO KOVAČEVIĆ

KAVEZ KRAJINA U DOGOVORENOM RATU

Beograd,2003

Izdavač

SRPSKI DEMOKRATSKI FORUM Kneza Miloša 19, Beograd

Za izdavača Mr Dušan Ećimović

Recenzent Miodrag Linta , prof.

Korektura Radmila Karajović, dipl.politolog

Priprema,dorada,štampa i grafičko rešenje korica «DIJAMANT PRINT» Beograd

Tiraž 1000 primeraka

PREDGOVOR

Od sredine 90-tih godina nastalo je mnoštvo publicističkih djela u kojima su autori pisali o širokom spektru događaja vezanih za period vladavine Slobodana Miloševića , posebno za tragičnu sudbinu Srba iz Hrvatske. U mnogima od tih djela dva motiva su bila najčešća . Prvi motiv koji se provlačio u ovoj literaturi su srpska stradanja u najnovijem ratu. Umjesto objašnjenja događaja ponovo su pravljene liste žrtava , izbjeglica, nestalih ljudi, spaljenih i uništenih sela. Drugi motiv u publicistici pomoću kojeg su autori pokušavali da daju svoje viđenje Šireg konteksta događaja na ovom prostoru je tzv . teorija zavjere i njeni efekti na područje Balkana . Mnogi od termina, kao što su: "Vatikan i katolička crkva", " međunarodno Jevrejstvo" "masonerija", "islam", "trilaterala", postale su osnovne odrednice ovih djela . S takvim pristupima publicistika i dobrim dijelom istoriografija nije doprinosila osvetljavanju spornih momenata i utvrđivanju istine , nego je samo učvršćivala postojeće i širila nove mitove, predrasude i stereotipe. Knjiga Drage Kovačevića pripada trećoj vrsti publicisti čkih djela koja ima za cilj da doprinese suočavanju srpskog naroda sa nedavnom prošlošću . Autor pokušava da utvrdi uzroke tragične sudbine Srba u Hrvatskoj, odnosno njihov nestanak sa područja na kojima su živjeli nekoliko vjekova. U početnom dijelu knjige Kovačević daje kratak pregled istorije srpskog naroda na području današnje Hrvatske od doseljenja do kraja 80tih godina 20 vijeka . Autor ispravno uočava da je političku sudbinu Srba u Hrvatskoj, Srbije i Jugoslavije odredilo nekoliko događaja. Međutim , zamjerka se odnosi na nedovoljno objašnjavanje tih događaja s ciljem da se bolje razumiju retrogradni procesi koji su postali dominantni u svim republikama bivše Jugoslavije, posebno u Hrvatskoj i Srbiji početkom 90tih godina dvadesetog vijeka. Pomenuću neke od njih. Prvi, obračun Tita i dogmatskog krila u partiji sa hrvatskim Maspokom na čelu sa Mikom Tripalom i Savkom Dabčević-Kučar krajem 1971 . godine, i sa srpskim liberalima koje su predvodili Marko N i kezić i Latinka Perović 1972. godine. Poslije tih događaja u Jugoslaviji se blokiraju demokratski procesi, a politička kriza se sve više produbljuje. Drugi, pojava Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti u javnosti 1986. godine. U Memorandumu su sadržane ideje i stavovi koji su bili temelj Miloševićeve politike "Svi Srbi u jednoj državi": da je Jugoslavija antisrpska tvorevina i da je uređena prvenstveno po mjeri i interesima Slovenije i Hrvatske; da su avnojevske (republičke) granice nepravedne i neprihvatljive; da je Srbija u Jugoslaviji samo gubitnik na ekonomskom, političkom i nacionalnom planu; da su Slovenija i Hrvatska utemeljile političku i ekonomsku dominaciju u Jugoslaviji; da su Srbi pobjednici u ratu, a gubitnici u miru. Treći , Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije koja je održana septembra 1987. godine. U Savezu komunista Srbije

3

sukobile su se dvije struje: dogmatska na čelu sa Slobodanom Miloševićem i reformska koji je predvodio Ivan Stambolić. Jedno od ključnih pitanja po kome su se razlikovale ove dvije struje je bilo pitanje načina rJesavanja političkih problema. Milošević se zalagao za jednostavna i brza rješenja, ultimatume i silu, a Stambolić za dijalog, kompromis i mirno riješava nje svih problema. Miloševićeva struja izvršila je partijski puč i preuzela potpunu vlast u Srbiji. Događaje iz 1987. godine Milošević i njegove pristalice nazvali su antibirokratskom revolucijom . Na potrebu ekonomskih reformi , napuštanja partijskog monopola, rekonstrukcije federacije i novog dogovora jugoslovenskih naroda, u Srbiji je odgovoreno jačanjem moći partije, i prihvatanjem nacionalizma kao novog izvora legitimiteta posle rušenja državnog socijalizma u istočnoj Evropi. Srbija je 1987. godine napravila pogrešan izbor koji će imati tragične posljedice za srpski narod, a posebno za Srbe u Hrvatskoj . Pobjeda Miloševića je, u stvari, značila pobjedu ratne opcije u Srbiji. Trebalo je sačekati skoro tri godine da se u Hrvatskoj pojavi njegov pandan Franjo Tuđman , da bi mogao započeti krvavi pir na prostoru bivše Jugoslavije. Kovačević takođe ispravno uočava da je jednu od ključnih uloga u širenju "antibirokratske revolucije" imao dnevni list "Politika» , posebno njena rubrika "Odjeci i reagovanja" u periodu 1987-1990. godine. Ton su davali akademici, istaknuti i naučn ici, umjetnici, pisci, slikari, arhitekte, advokati , novinari , glumci , generali, političari.. . Pomenuta rubrika predstavljala je sjajnu ilustraciju duha vremena , u kojem se Srbija postepeno zatvarala i izolovala od Evrope. Autor navodi niz saradnika pomenute rubrike među Srbima u Hrvatskoj koji su davali svoj prilog širenju "antibirokratske revolucije" izvan Srbije. Kovačević svjedoči o uvozu "antibirokratske revolucije" u Hrvatsku preko Knina početkom 1989. godine, o njihovim nosiocima, o organizovanju zborova i mitinga, o ikonografiji koja je pratila te zborove i mitinge, o isticanju "lika i djela" Slobodana Miloševića . Prva faza širenja «antibirokratske revolucije» završila je osnivanjem Srpske demokratske stranke februara 1990. godine. Unutar SDS-a, Kovačević tačno identifikuje dvije struje: umjerenu, koja je bila spremna da srpsko pitanje u Hrvatskoj riješava mirnim i političkim putem i dogmatsku koja je bila direktno vezana za zvanični Beograd, odakle je dobijala instrukcije za svoje političko djelovanje. Zaoštravanjem političke situacije radikalna struja, među Srbima u Hrvatskoj, je sve više jačala odbijajući mogućnost bilo kakvih razgovora i pregovora sa zvaničnim Zagrebom o mirnom i političkom riješenju srpskog pitanja. Daljom radikalizacijom političkih prilika u bivšoj Jugoslaviji i jačanjem proustaške struje u hrvatskom narodu i vlasti, jačao je sve više uticaj Slobodana Miloševića među srpskim narodom u Hrvatskoj, koga su oni počeli doživljavati kao čuvara Jugoslavije i svog spasioca od HDZ-ovske vlasti. Na Balkanu, na žalost , veoma uspješno

4

funkcioniše zakon spojenih sudova: jedan nacionalizam pothranjuje i jača drugi nacionalizam i obrnuto. Krajem 80-tih počelo je jačanje i širenje hrvatskog nacionalizma. Kada je februara 1989. godine osnovana Hrvatska demokratska zajednica, započela je postepena rehabilitacija ustaštva i ustaške ikonografije, jačanje antisrpskih osjećanja i identifikovanje Srba u Hrvatskoj kao remetilačkog faktora . Politika HDZ-a i njemu sličnih hrvatskih stranaka izazivala je nepovjerenje i strah kod Srba od ponovnog genocida. Zaoštravanjem krize, umjereniji pojedinci unutar HDZ-a, koji su bili spremni za politički dogovor sa Srbima sve su više marginalizovani, a jačali su radikalni elementi koji su srpsko pitanje htjeli da riješe ratom i stvore Hrvatsku bez ili sa što manje Srba. Dolaskom HDZ-a na vlast u maju 1990. godine politička situacija u Hrvatskoj počela se dodatno radikalizovati. Novi hrvatski režim počeo je da masovno otpušta Srbe sa posla, da relativizira ustaške zločine i dozvoljava povratak ustaša iz emigracije, da marginalizuje narodnooslobodilačku borbu i partizanski pokret, da mijenja nazive ulica i daje im često imena ličnosti čiji je i sam pomen kod Srba izazivao strah i nepovjerenje, da optužuje kolektivno Srbe da su protivnici hrvatske države. U narednoj fazi počelo je rušenje spomenika NOB-a, dizanje srpskih lokala i kuća u vazduh, nestanci pojedinih Srba i konačno ubistva. Tokom 1991-1995. godine u dijelu Hrvatske, uglavnom van ratnih dejstava dogodili su se mnogobrojni zločini nad srpskim stanovništvom u nizu mjesta: Gospić, Zagreb, Karlovac, Sisak, Split, Osijek, Pakračka poljana, Paulin dvor, a poslije vojnih operacija hrvatske vojske i na području Ravnih kotara, Medačkog džepa i Zapadne Slavonije. Poslije vojne akcije "Oluja", avgusta 1995. godine, prema podacima Dokumentaciono-informativnog centra «Veritas», je ubijeno ili se i dalje vode kao nestali 1.960 Srba sa Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, među kojima je 1.205 civila, od toga 522 žene. Druga zamjerka se odnosi na nedovoljno isticanje uloge međunarodnog faktora u jugoslovenskoj krizi. Mada primarnu odgovornost za rat imaju Miloševićev i Tuđmanov režim, značajan dio odgovornosti za jugoslovensku tragediju takođe, ima i međunarodna zajednica. Svojom samo verbalnom osudom i pasivnim posmatranjem ratnih zbivanja, međunarodna zajednica je, u stvari, ohrabrila srpski i hrvatski režim da rade na ostvarenju svojih velikodržavnih projekata. Međunarodna zajednica, odnosno velike sile su trebale jasno staviti do znanja gospodarima rata da će protiv njih biti upotrebljena sila ako se odluče za ratnu opciju. Pošto je međunarodna zajednica, i pored niza mirovnih inicijativa i verbalnih pretnji, u suštini pasivno posmatrala balkansku klaonicu pune četiri godine, Milošević i Tuđman su računali da će ona priznati faktičko stanje na terenu, tj. podjelu BiH i etnička Čišćenja. Međutim, u tome su se prevarili, jer je međunarodna zajednica u Dejtonu barem formalno odbila da prizna rezultate Miloševićeve i Tuđmanove politike. Danas, poslije skoro osam godina od završetka rata u Hrvatskoj i

5

BiH moramo, na žalost, priznati da su gospodari rata umnogome uspjeli u realizaciji svojih ciljeva : prvo, Bosna i Hercegovina je više formalno nego faktički jedna funkcionalna država; drugo, veliki broj izbjeglica se iz raznih razloga nije vratio u mjesta odakle su izbjegli. Na taj način se postepeno cementira etničko čišćenje kao jedan od ciljeva ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije. Drago Kovačević u svojoj knjizi pokreće nekoliko suštinskih pitanja. Bez suočavanja sa prošlošću i istinitih odgovora na ta pitanja nije moguće razumjeti tragične događaje na prostoru bivše Jugoslavije, nije moguća obnova povjerenja, pomirenje i uspostava trajnog mira i stabilnosti na ovim prostorima. To su pitanja karaktera rata , ciljeva rata, odnosa prema granicama , odnosa prema ratnim zločinima i povratak izbjeglica. Autor zastupa tezu da je rat na prostoru bivše Jugoslavije bio u stvari dogovoreni rat između hrvatskog režima na čelu sa Franjom Tuđmanom i srpskog na čelu sa Slobodanom Miloševićem za stvaranje etnički čiste Velike Hrvatske i Velike Srbije na račun Bosne i Hercegovine. Po svom karakteru to je bio, dakle, rat za teritorije i stvaranje etnički homogenih država. Glavni ciljevi rata, prema Kovačeviću , su bili podjela Bosne i Hercegovine i razmjena stanovništva odnosno etničko Čišćenje . Autor se nedvosmisleno zalaže za očuvanje postojećih granica država nastalih na području bivše Jugoslavije kao jedan ' od preduslova trajnog mira i stabilnosti u regionu . I po pitanju ratnih zločina stav Kovačevića je veoma jasan . On se zalaže za individualizaciju ratnih zločina , procesuiranje svih osumljičenih za ratne zločine i skidanje kolektivne krivice sa naroda zbog zločina koje su počinili pojedinci sa imenom i prezimenom . Događaj koji je, prema Kovačeviću, imao ključnu ulogu u krvavom raspletu jugoslovenske krize bio je susret dvojice gospodara rata marta 1991 . godine. u Karađorđevu, o kojem autor piše na više mjesta u knjizi. Tamo su, prema do sada dostupnim izvorima Milošević i Tuđman dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine i razmjenu stanovništva. Prema nekim autorima, Milošević i Tuđman sastali su se preko 40 puta , bilo javno bilo tajno , što dovoljno govori o partnerskim odnosima dvojice najodgovornijih političara za ratnu tragediju na prostoru bivše SFRJ. Svoj doprinos stvaranju atmosfere nepovjerenja, straha i mržnje između Bošnjaka , Srba, Hrvata dao je i Alija Izetbegović , lider Stranke demokratske akcije, vodeće političke partije Bošnjaka u BiH . Velikodržavna politika Miloševića i Tuđmana značila je ustvari smrtnu presudu srpskom narodu u Hrvatskoj. Srbi iz Hrvatske su predviđeni za naseljavanje prostora Republike Srpske odakle su protjerani Bošnjaci i Hrvati, kao i za naseljavanje Kosova gdje bi dobili ulogu Miloševićeve pretorijanske garde prema Albancima . Pošto su gospodari rata znali da svoje ciljeve ne mogu ostvariti mirnim putem, bilo je neophodno nastaviti sa širenjem međusobnog nepovjerenja, straha i mržnje, a zatim gurnuti srpski i hrvatski narod u jedan besmisleni rat . Tu ulogu su veoma uspješno odradili i srpski i hrvatski režimski mediji.

i 6

Da bi Srbi i Hrvati pristali da međusobno ratuju za "svete" srpske i hrvatske interese bilo je potrebno da se Srbi uvjere da su svi Hrvati ustaše, a Hrvati da su svi Srbi četnici. Što se srpske strane tiče , pored režimskih medija u Beogradu, prema Kovačeviću , važnu ulogu u pripremi rata u Hrvatskoj je imala Miloševićeva tajna policija odnosno Služba državne bezbednosti , paravojne formacije, obmanjivačka i lažna Šešeljeva priča o granici Velike Srbije na liniji Karlovac-Karlobag-Virovitica. Sredstva koja su korištena u funkciji radikalizacije bila su slijedeća : dizanje hrvatskih kuća i lokala u vazduh, maltretiranje i ubojstva pojedinih Hrvata, režirane akcije kao što su bombardovanje banskih dvora i Dubrovnika, pokušaj ubojstva Miroslava Mlinara i dr. Pretvaranjem Jugoslovenske narodne armije u Miloševićevu vojsku u ljeto 1991 . godine završen je proces stavljanja pod kontrolu svih relevantnih institucija u Srbiji. Da bi krenuo u realizaciju projekta podjele Bosne i Hercegovine i razmjene stanovništva sa svojim partnerom Tuđmanom, Milošević je morao prije toga krenuti u etapno riješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj . Bilo je jasno da Srbi u Hrvatskoj neće pristati da mirnim putem napuste svoje stanove, kuće i imanja , pa je stoga bilo potrebno da se gurnu u rat . S druge strane, s obzirom na radikalizovanu političku situaciju u Srbiji koju je sam stvorio, bilo je opasno po njegovu vlast da sve Srbe u Hrvatskoj jednostavno prepusti Tuđmanu . Iz područja u kojima su predstavljali manjinu stanovništva u Hrvatskoj Srbi su bili prinuđeni da se iseljavaju već tokom 1991. godine iz straha za vlastitu bezbjednost. U područjima gdje su bili većina Srbi su se samoorganizovali i stvarali sopstvene organe vlasti koji su bili, u najvažnijim segmentima, pod kontrolom Miloševićevog aparata . Kod većine krajiških Srba stvorena je na početku rata iluzija da je Milošević garancija njihove bezbjednosti i opstanka na svojim imanjima. Kako se približavao tragični kraj, oni su osjećali sve više nesigurnost i strah za sopstvenu budućnost zbog nedefinisanog statusa Republike Srpske Krajine . Drago Kovačević svjedoči da je Milošević izgradio paralelan sistem vlasti u RSK , koji je imao zadatak da onemogući stvaranje autonomne i autentične političke opcije koja bi bila alternativa njegovoj politici. Takvi pokušaji sprečavani su i na najrazličitije načine : od prijetnji, hapšenja, zatvaranja i prebijanja do progona pod prinudom i ubistava. Stvaranje Republike Srpske Krajine , posmatrano u kontekstu dogovora Tuđman-Milošević, bio je u stvari prijelazna faza prije konačnog iseljenja, dok gospodari rata ne namire svoje velikodržavne apetite na račun Bosne i Hercegovine. Kovačević piše o susretima glavnih realizatora Tuđmanove i Miloševićeve politike u BiH Mate Bobana i Radovana Karadžića; iznosi niz primjera vojne saradnje hrvatskih i srpskih snaga u BiH protiv Bošnjaka; ističe tezu da je državu Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni stvorio Milošević odnosno njegove specijalne snage za Tuđmana ; iznosi provokativnu tezu da je poslije zahlađenja odnosa sa rukovodstvom

7

Republike Srpske 1994. godine, Milošević stvorio od svojih slijed benika dvije struje: "mirovnu" na čelu sa Mikelićem i "ratnu" na čelu sa Martićem . Jedan od prozirnih trikova , koji je trebao da skrene pažnju sa realnih problema, prema autoru, bilo je često preduzimanje akCija oko ujedinjenja RS i RSK. Na taj način Milošević je kupovao vrijeme, do konačne realizacije svog dogovora sa Tuđmanom o podjeli BiH i preseljenju stanovništva. Na kraju knjige autor donosi portrete četiri najznačajnija srpska političara koji su svojim političkim djelovanjem obilježili razdoblje kraja 80tih i prve polovine 90-tih na području Hrvatske odnosno RS K: Jovana Raškovića , Milana Martića, Milana Babića i Borislava Mikelića . Izuzev Raškovića koji je umro sredinom 1992. godine , preostala trojica su bila politički značajna samo za vrijeme trajanja RSK. Nestankom RSK u ljeto 1995. godine. završena je, faktički , njihova politička karijera. Političko aktiviranje Mikelića od strane Miloševića , nakon osnivanja Komiteta za izbjegla i raseljena lica više nije bilo toliko pol i tički relevantno . U najkraćem rečeno, Kovačević ocjenjuje Raškovi ća i Bab i ća , i pored njihovih radikalnih stavova u pojedinim fazama , demokratski orijentisanim političarima , koji su bili spremni da srpsko pitanje u Hrvatskoj riješavaju mirnim putem i političkim sredstvima . Nasuprot njima, Martića i Mikelića ocije njuje kao eksponente Miloševićeve pol itike koji su , između ostalog, imali zadatak da sprečavaju pojavu i artikulisanje alternativne politike u RSK u odnosu na Miloševića. Treća zamjerka autoru odnosi se na nedovoljno isticanje negativne uloge M. Babića , posebno u periodu 1990-1991 . u kome je on svojim radikalnim stavovima, u suštini, dao puni doprinos jačanju i učvršćenju Miloševićeve politike među krajiškim Srbima . Takođe , on ne govori kritički o političkom programu i djelovanju Srpske demokratske stranke Krajine koja je, nakon izbora krajem 1993. godine, postala najjača politička snaga u Krajini . Najzanimljiviji dio knjige odnosi se na pregovore vezane za tzv. Plan Z4. Svjedočenja Drage Kovačevića kao jednog od neposrednih učesnika u pojedinim fazama razmatranja Plana Z-4 nam dočaravaju atmosferu i uloge pojedinih aktera u tome presudnom trenutku po sudbinu kraj iških Srba i zbog toga to je njihova prvorazredna vrijednost. Posebnu vrijednost ove knjige predstavlja i autorova spremnost na suočavanje sa nedavnom prošlošću , identifikovanje suštinskih pitanja i davanje odgovora na ta pitanja kao doprinos otrežnjavanju srpskog srpskog naroda od iluzija i zabluda i odbacivanju onog koncepta nacionalnog programa u čijem je središtu pogrešno shvatanje srpskog nacionalnog pitanja kao državnog i teritorijalnog , a ne demokratskog i civilizacijskog. Miodrag Unta

8

UMJESTO UVODA

Prostor bivše Jugoslavije ili još preciznije, prostor zapadnog Balkana Albaniju, isključuje Sloveniju) će biti još dugo vremena osjetljiva tačka na evropskoj mapi, iako se čini da je prošao najopasniji period od deset godina ratovanja, pustošenja i društvenog propadanja ovog prostora, naroda koji ga naseljavaju i njihovih država. Napisano je mnogo knjiga i urađeno studija i analiza,pa se čini kako je pojašnjavanju te drame teško dati konstruktivan doprinos. Ipak postoje aspekti koji su do sada ostali nesagledani i mnoštvo nepoznatih detalja koji mogu obogatiti spoznaju. Haški tribunal za bivšu SFRJ dobija sve značajniju ulogu u objektivizaciji slike o predmetnom periodu, ali sam po sebi ima ograničenja. Ova institucija je sebi prvenstveno stavila u zadatak utvrđivanja lične odgovornosti za zločine, subjektivizaciju krivice, i samo posredno može nuditi premise za objektivne zaključke o ukupnom političkom i istorijskom kontekstu raspada SFRJ , političkim projektima koji su omogućili zločine, te mjestu i ulozi tradicionalnih institucija (vlada, političke stranke i pokreti, crkva, akademija nauka , univerzitet, vojska , državni mediji) balkanskih naroda u tim zbivanjima i procesima. Na prostoru bivše SFRJ su se srela tri velikodržavlja, srpsko, hrvatsko i albansko, kao i jedna težnja za stvaranjem islamske države u djelu BiH i bar tri izrazito jake težnje malih naroda za nacionalnom državom. Ono što je u datim okolnostima isplivalo na površinu jeste nacionalizam, pa i fašizam malih balkanskih naroda, čiji je pojavni oblik bio strašniji samom činjenicom da su ga prihvatile vladajuće elite. Te elite nisu imale demokratske projekte za rješenje krize, već su kalkulisale sa sukobom i ratom kao realnom opcijom, bez obzira što im je retorika bila podešena za vanjsku upotrebu . . Danas vidimo nedovoljnu spremnost ključnih činilaca svih balkanskih država i društava za postratno suočavanje sa prošlošću . To možemo objasniti različitim uzrocima koji se prepliću. Prepoznaćemo tu krhke demokratske institucije, nedostatak demokratskih tradicija , korupciju, gusto ispletenu kriminalnu mrežu , isfrustriranost nasiljem i propagandom , višak populizma, katastrofalnu ekonomiju, niske moralne i kulturološke standarde. Sve to ometa samospoznaju i sprečava razumno svođenje računa . Ipak, pritisak spoljnih faktora (međunarodna zajednica), razvoj institucija civilnog društva, rijetki nezavisni mediji, i strah društvenih elita od međunarodne izolacije, utiču da suočavanje otpočne. Haško priznanje krivice od strane Biljane Plavšić , kao i neka haška svjedočenja važnih ljudi o proteklim zbivanjima , na određeni način su napravili pukotinu u brani zavjere ćutanja i napravile prolaz za prodor istinitih činjenica vezanih za ratna zbivanja. Još izrazito jaki ratni lobi kombinovan sa organizovanim interesima da se ukupno srpsko društvo konzervira , pokušava da zločine, kriminal i novu preraspodjelu stvorenu (uključuje

9

na tom osnovu da predstaviti kao borbu za interese ukupnog srpskog naroda. Ništa bolje i ništa drugčije nije u Hrvatskoj . U tom smislu postoji čitav politički , medijski i kriminalni pokret , još tako žilav da prijeti, ubija i ne da nikakvo suočavanje sa prošlošću. Interpretacija Činjenica nije na potrebnom i za istinu neophodnom nivou, iako vrlo važni detalji izlaze na vidjelo . Tako značajni vojni eksperti koji su bili u po smatračkoj misiji Evropske unije u Dubrovniku, otvoreno se pitaju zbog čega je JNA napadala Dubrovnik, a kada ga je već napala zašto ga nije zauzela. Ta svjedočenja kažu da Dubrovnik praktično nije bio branjen grad. Ako nije bilo logike u vojničkom smislu, onda se mora ozbiljno razmisliti kakva je bila politička logika te akcije, jer je upravo Dubrovik bio razlog preuranjenog međunarodnog priznanja Hrvatske. Te Činjenice će svakako omogućiti i sveobuhvatnija naučna istraživanja i analize o fenomenima prvi put vi đenim i to sa istorijskog , politikološkog, sociološkog , etičkog i pravno-krivičnog aspekta. Kompetentna istraživanja prvenstveno treba da daju odgovor na slijedeća pitanja: kako su bila moguća tako grozna zbivanja , koliko su ta zbivanja bila pripremljena i kontrolisana od strane nacionalnih elita, koliko su .nacionalne elite bile međusobno kooperativne u kreiranju balkanskog zla , kada je otpočela priprema za raspad SFRJ , koje društvene snage su bile nosioci tih priprema, ko su bili izvođači radova i zbog čega su primjenjena zločinačka sredstva u ostvarenju tih ciljeva . Ovim tekstom imam namjeru da bacim malo svjetla na zbivanja u Kninu , Krajini, drugim dijelovima Hrvatske i njihovoj povezanosti sa zbivanjima u Republici Srpskoj, Beogradu i Zagrebu. Način na koji sam te stvari lično vidio , iskustvo iz kaveza razapetog između Hrvatske , Franje Tuđmana i Srbije Slobodana Miloševića , možda nisu veliki doprinos istini , ali su svakako autentično proživljeno iskustvo i ta dimenzija nije upitna . Upotrijebio sam za Krajinu pojam Kavez. Ona je to cijelo vrijeme rata bila . To je na neki način i danas, osam godina po okončanju rata . Isti pojam i isti kriteriji se mogu upotrijebiti za čitavu srpsku zajednicu u Hrvatskoj Zato je Kavez najadekvatniji naziv ovoga teksta i možda je u taj pojam najvjernije sabijeno ono što se sa Krajinom i čitavom srpskom zajednicom u Hrvatskoj događalo . U kavezu je idealna atmosfera za sve moguće manipulacije jer nema izbora . Rezultat sinhronizovanog napora Miloševića i Tuđmana, njihovih aparata sile i političkih policija je etničko čišćenje Srba iz Hrvatske, zločini protiv čovječnosti i uništavanje vrijednosti civilizovanog svijeta. Kada je, već daleke 1997. godine, Franjo Tuđman podnosio Saboru Hrvatske izvještaj o stanju države i nacije, kao najveći rezultat svoje politike naveo je nestanak Srba iz Hrvatske i njihovo svođenje na minornu skupinu koja nikada više u Hrvatskoj neće moći biti politički subjekt. Iz

10

pragmatično političkih razloga nije pomenuo koliku je podršku za taj rezultat imao od svog vjernog saveznika Slobodana Miloševića. Upravo će ovaj aspekt tragedije Srba iz Krajine i drugih dijelova Hrvatske biti centralni motiv ovog teksta. Toliko je u cijeloj priči zločinačke prevare, da je komplikovano ono što je istina prihvatiti istinom. Laž je proglašena istinom i smještena u sfere osJobodaJičkog, domovinskog, patriotskog, državotvornog, civilizovanog, umjesto da je razgolićena kao najobičniji razbojnički dogovor, zločin nad mirom, zločin nad istorijom, zločin nad civilima i zločin radi enormnog bogaćenja. Kod intelektualnog djela evropske javnost taj proces čiji su osnovni pokretači i kontrolori Franjo Tuđman i Slobodan Milošević opisan je najčešće kao etničko čišćenje, poseban zločin protiv čovječnosti, ali je na žalost u jednom dijelu te javnosti prihvaćen i kao nužno zlo, kako bi se odnosi na Balkanu stabilizovali. Naravno da je prihvatanje rezultata zločina nečastan čin, ali to nije prvi put u istoriji da pragmatični interesi prevladaju nad elementarnim moralom. Zato se moglo dogoditi da upravo Franjo Tuđman, Slobodan Milošević i Alija Izetbegović zajedno potpisuju mir u Dejtonu, a da im svjedoče i aplaudiraju najviši predstavnici svjetskih sila.

11

KRATAK ISTORIJSKI PREGLED EGZISTIRANJA SRBA U HRVATSKOJ

Prisustvo Srba u današnjoj Hrvatskoj registruje se od 14. vijeka, od kada datiraju i spomenici kao što su manastiri Krka, Krupa i Dragović u Dalmaciji. Naročito je intezivno doseljavanje u 16. i 17. vijeku iz Bosne, Srbije, Crne Gore i Hercegovine. Tako su Srbi postajali vojni faktor u austrijskoj odbrambenoj koncepciji naspram Turske, kroz Vojnu Krajinu koja je egzisirala do 1881. godine. U Vojnoj Krajini, Srbi su bili obavezni da brane prostor od turskih nadiranja, ali su imali , za ono vrijeme, značajne privilegije koje su im omogućavale da ne budu u kmetskom zavisnom odnosu već da uživaju veći stepen slobode i ekonomske nezavisnosti od tadašnjeg seljaštva u Austro-Ugarskoj. Teritorijalno, Srbi su većinski naseljavali Sjevernu Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, a u značajnom procentu participirali u stanovništvu zapadne i istočne Slavonije. Imali su pet crkvenih eparhija. Krajem 19. i početkom 20. vijeka stvorili su značajne nacionalne institucije, kulturna društva, prosvjetne ustanove, štampana glasila, političke partije, privredna udruženja, banke, dakle sve ono što je značilo solidno nacionalno konstituisanje. Među Srbima iz Hrvatske bila je popularna i široko prihvaćena jugoslovenska ideja. Nju su prihvatali najpoznatiji I najznačajniji predstavnici srpskog naroda kao što je Nikola Tesla ili Milutin Milanković, a ta ideja je bila kopča i prirodna težnja da srpski narod i bliski južnoslovenski narodi žive u istoj državi. Političke stranke Srba iz Hrvatske imale su periode saradnje, ali i sukoba sa hrvatskim političkim strankama. Pred kraj 19. vijeka od najekstremnijih hrvatskih političkih faktora dobili su kvalifikativ remetilačkog faktora koji je smetnja hrvatskoj samostalnosti i strano tijelo u nacionalnom hrvatskom biću. Pamte se i dva politička sudska procesa početkom dvadesetog vijeka protiv politički eksponiranih srpskih predstavnika iz Hrvatske poznati pod nazivom Veleizdajnički proces i Frijdungov proces. Značaj tih procesa se ipak više veže za tadašnje odnose između Kraljevine Srbije i AustroUgarske, nego za srpsko - hrvatske odnose. U prvom svjetskom ratu Srbi iz Hrvatske u velikom broju participiraju u dobrovoljačkim jedinicama na strani Kraljevine Srbije, a protiv AustroUgarske i oduševljeno dočekuju stvaranje Kraljevine SHS. Za taj angažman veliki broj porodica srpskih dobrovoljaca na strani Kraljevine Srbije će biti nagrađen kolonizacijom u Vojvodinu , Makedoniju i na Kosovo. U novoj državi koja ipak nije odgovorila svim njihovim potrebama i razvoju, Srbi iz Hrvatske su bili većinski politički organizovani kroz Demokratsku stranku (1919-1924), da bi nakon odvajanja Pribićevićeve grupe, pristali uz Samostalnu demokratsku stranku (SDS) . Također , Pašićevi radikali su imali među njima značajan broj pristalica. Pribićević i njegovi demokrati bili su pristalice integralnog jugoslovenstva na tragu

13

političkog

projekta Aleksandra Karađorđevića . Radikali, među kojima se isticao po toj ideji Stojan Protić, i čija je osnovna politička parola bila Balkan Balkanskim narodima bili su protiv jugoslovenske države i forsirali srpsku državu koja bi objedinila srpske krajeve i srpske zemlje, zalažući se da i Hrvati imaju državu na svom etničkom prostoru. Međutim , Nikola Pašić , lider radikalne stranke , suočen sa činjenicom da bira između vlasti prihvatanjem jugoslovenske ideje, na jednoj strani i opozicije uz insistiranje na nacionalnoj srpskoj državi, kao pragmatičar je odabrao vlast, bez obzira što se i vođa radikala u Vojvodini Jaša Tomić zalagao za to da Hrvate treba podržati da grade svoju državu. Kasnije će Pribićević imati obrt u svojoj politici i stupiti u koaliciju sa najvećom hrvatskom strankom, HSS. Nakon sukoba sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, on će biti interniran i proganjan . Opterećena mnogim problemima, ta država nije odgovorila na stvarne razvojne, nacionalne i socijalne potrebe naroda. Drugi svijetski rat , njemačko-italijanska okupacija, kao i stvaranje ustaške NDH u tom okrilju, doveli su do najtežeg mogućeg stradanja Srba u Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Srijemu Egzekutori su bili hrvatski fašisti, ustaše, i za kratko vrijeme je pobijen veliki broj ljudi. Nestajala su čitava sela, ljudi ubijani na najmonstruoznije načine, osnivani koncentracioni logori, vršeno nasilno prevođenje u katoličku vjeru, rušene crkve a u toj monstrum državi Srbi bili ljudi van zakona. Teško je reći koliki broj Srba je ubijen, koliki protjeran u Srbiju, a koliki preveden u katoličanstvo, ali je uveliko provođen projekat hrvatskih ustaša poznat pod devizom «trećinu pobiti , trećinu iseliti i trećinu pokatoličiti". Jedino je italijanska okupaciona zona,prostor Bukovice i Ravnih Kotara bio pošteđen genocida. Taj fašistički, ustaški teror izazvao je ustanak Srba u Hrvatskoj, a ustanički pokret će se 1942. godine podijeliti na dva dijela . U Hrvatskoj je veći dio ustanika organizovan kroz partizanski antifašistički pokret, a u Sjevernoj Dalmaciji, nekim dijelovima Like i na Tromeđi, egzistirao je i četnički pokret Partizanskom pokretu na području Hrvatske je prišao značajan broj Hrvata-antifašista. U njemu je srpsko prisustvo bilo zastupljenije sve do 1943. godine. Četnički pokret je ostao izolovan na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije i sveo se na Dinarsku diviziju Momčila Đujića. Četnici su u Dalmaciji imali ulogu u ustanku protiv NDH i ustaškog terora, ali su kasnije sarađivali sa italijanskim i njemačkim okupacionim vlastima i primali njihovu pomoć u oružju i hrani. Provodili su ograničene represivne akcije protiv hrvatskih sela u Dalmaciji i dijelu Dinare sa bosanske strane i obračunavali se sa ideološkim protivnicima, pripadnicima partizanskog pokreta i njihovim porodicama. U političkom smislu su bili vezani za ravnogorski pokret Draže Mihajlovića, ali je Momčilo Đujić imao potpunu autonomiju na terenu. Dominacija,a kasnije i potpuno rukovodstvo partizanskog pokreta od strane komunističke partije uticao je na to da je u nju ušao veliki broj Srba naročito

14

iz Hrvatske. Ova činjenica će odigrati značajnu ulogu u političkom životu Srba iz Hrvatske u drugoj polovini dvadesetog vijeka . Zbog zajedničke borbe protiv okupacije i fašizma , 1944. godine u Topuskom je donesen državotvorni akt federalne Hrvatske u kome su Srbi bili konstitutivn i faktor, uz garancije ravnopravnosti sa Hrvatima i osnivanja i razvijanja nacionalnih institucija. Oslobođenje od fašizma i stvaranje Titove FNRJ, Srbi iz Hrvatske, iako iscrpljeni ratom i stradanjima, dočekali su sa velikim nadama . Iako su cijelo vrijeme trajanja te države, krajevi u kojima su oni većinski živjeli u Hrvatskoj bili ekonomski i komunikacijski nerazvijeni i zapostavljeni, tu državu su doživljavali kao dobar okvir za realizaciju svojih nacionalnih, socijalnih i razvojnih težnji. Za učešće u partizanskim jedinicama, Srbi iz Hrvatske nagrađeni su položajima u vojsci , policiji i dodjelom zemlje u agrarnoj reformi uglavnom u Vojvodini , gdje će ih u «vlakovima bez voznog reda» otići veliki broj naročito iz Dalmatinske Zagore i Like , ali i drugih područja Hrvatske. O njima će država voditi pristojnu brigu kroz sistem boračke zaštite , stipendija za školovanje i još nekih pogodnosti koje su iz tog sistema proizilazile.

15

POLITiČKA KRETANJA MEĐU SRBIMA IZ HRVATSKE U DRUGOJ

JUGOSLAVIJI (1945-1989)

Ovo pitanje je važno kvalitetno obraditi jer je u njemu sadržan dio potencijala koji će uticati na kasnija tragična događanja i praktičnu nemogućnost srpske zajednice u Hrvatskoj da pruži adekvatan odgovor na raspad SFRJ i da artikuliše autentičan program kroz institucije nacionalne zajednice. Srbi iz Hrvatske su imali potvrđeno pravo na održavanje i razvoj nacionalnih institucija u Hrvatskoj. Prvi opšti Sabor Srba iz Hrvatske održan je u Zagrebu 1945. godine i prema kazivanju učesnika na njemu je bilo prisutno preko trideset hiljada ljudi. Donesena su za tu priliku prigodna dokumenta i deklaracije. Osnovano je kulturno društvo «Prosvjeta» i tu se stalo. Eksperimenti i utopije koje je postratna vlast pokušavala da presadi iz sovjetskih udžbenika na sve oblasti života nisu se primale i sistem je pribjegavao represiji . Oštricu te represije su osjetila i trojica vodećih srpskih političara u Hrvatskoj, Rade Žigić , Stanko Opačić i Dušan Brkić . Oni su se usudili da postave pitanje bržeg razvoja nedovoljno razvijenih i ratom razorenih područja u Hrvatskoj u kojima su Srbi većinski živjeli. Proglašeni su informbirovcima jer je to onda bila etiketa koja se lako lijepila, a teško skidala . Uhapšeni su , a Žigić čak i ubijen na Golom Otoku . Slična stvar se dogodila na Kordunu 1944. godine kroz eliminaciju Veljka Koraća i jedne grupe intelektualaca. Međutim, ne bi trebalo donositi zaključke kako je to bila isključivo hrvatska zavjera protiv srpskih interesa u Hrvatskoj. Prije bi se moglo reći da je to bio stil i način na koji su onda završavali ljudi koji nisu bili na liniji. Nacionalno je potiskivano u ime jugoslovenstva i čak je preovladavalo mišljenje da u tome trebaju prednjačiti Srbi-komunisti. Uostalom , pod potpuno drugim objašnjenjima diskvalifikovani su i Hrvati. Također , treba naglasiti da je učešće Srba u strukturama vlasti i partijskoj hijerarhiji u Hrvatskoj bio iznad njihovog učešća u strukturi stanovništva. Generalno, do Brionskog plenuma održanog 1966. godine, na vlasti u Jugoslaviji i Hrvatskoj kao njenoj članici, bila je tvrda , dogmatska struja, koja se zalagala za centralistički uređenu državu, koju je personalno označavao Aleksandar Ranković. Među srpskim kadrovima u Hrvatskoj on je uživao veliku popularnost, i njegovim padom na Brionskom plenumu ovi kadrovi su izgubili uporište. Taj događaj je ojačao pozicije nekih hrvatskih komunističkih kadrova koji su se zalagali za veću samostalnost republika , pa čak izražavali nacionalističke i separatističke težnje . Za Titov način vladanja bilo je karakteristično, da je on , kad god bi osjećao moguće probleme oko funkcionisanja Jugoslavije prilazio reformama koje su davale više vlasti članicama federacije, odnosno republičkim partijskim elitama. Naravno, gledao je da u tim odnosima on ostane ključni politički arbitar. Nakon Brionskog plenuma nastaju kadrovske čistke i vrši se priprema za preuređenje države sa osnovnom idejom ojačavanja položaja i uloge federalnih jedinica. Počinje rad na ustavnim promjenama i 1968. godine značajan

17

se na javnoj sceni vide pomjeranja do tada vrlo neobična za jednu komunističku državu. Partijski i državni vrh u republikama , pa i sam Tito, postaju tolerantniji prema nosiocima ideja, i prema ponašanjima pojedinaca i grupa koji su odudarali od oficijelnog mišljenja. Tako u Hrvatskoj grupa intelektualaca, među kojima književnik i Titov lični prijatelj Miroslav Krleža, traže reviziju jezičkog dogovora i pravo da književni jezik zovu nacionalnim imenom. Do tada se jezik zvao srpskohrvatski. Sve češće su se mogli čuti zahtjevi da republike samostalno raspolažu deviznim sredstvima ostvarenim na svojoj teritoriji. Nosilac tih ideja postaje partijsko rukovodstvo Hrvatske, a simboli te politike su bili Savka Dapčević i Mika Tripalo. Na početku su oni imali Titovu podršku što je značilo da mogu radikalno postavljati zahtjeve o ustavnom preuređenju . Kroz tri godine reformi u Hrvatskoj, vrlo bučna i masovna je postala hrvatska nacionalistička struja , a na političkim skupovima , i nekim medijima mogle su se čuti fašističke poruke koje su kod Srba izazivale strah i strepnju. Pored toga , političke partijske elite pojedinih republika počele su dokazivati kako su u situaciji da ih drugi eksploatišu. Tako se dogodilo da su Ekonomski instituti svih republika, po svjedočenju zagrebačkog profesora Branka Horvata, 1970. godine uspjeli izračunati svaki pojedinačno , da je njihova republika eksploatisana i u podređenom položaju u odnosu na druge, što je bila logička vratolomija , jer se postavljalo pitanje ko je onda eksploatator. Politički predstavnici Srba iz Hrvatske se u opisanoj situaciji slabo snalaze. Neki, poput Srećka Bijelića , ponašaju se kao predstavnici hrvatske političke elite, dok Milutin Baltić , Dušan Dragosavac, Jovo Ugrčić i drugi, zauzimaju dogmatsku poziciju i traže obračun . Nakon velikih studentskih demonstracija u Zagrebu , taj obračun se desio decembra 1971. godine uz primjenu represije i velike partijske, državne i privredne čistke. Obračun je inicirao Tito lično , jer bez njegovog zahtjeva to, po tada postojećoj političkoj tehnologiji , nije bilo moguće . Sljedeće godine Tito će se obračunati sa liberalnim državnim i partijskim rukovodstvom u Srbiji i tako onemogućiti reforme koje bi vodile ka demokratizaciji društvenog , političkog i privrednog života u Jugoslaviji. Postavlja se pitanje šta su Srbi u Hrvatskoj mogli dobiti započetim reformama u Hrvatskoj, uz uslov da su pronašli adekvatan politički odgovor. Mogli su postići novi politički sporazum sa predstavnicima hrvatskog naroda. Budući da je hrvatskoj političkoj eliti bio neophodan konsenzus za političke ciljeve koje su postavili , srpska pozicija za novi politički sporazum je bila povoljna. Pored toga , što je posebno važno naglasiti, liberalno partijsko rukovodstvo u Srbiji, na čelu sa Markom Nikezićem i Latinkom Perović, imalo je jasan stav da ne vodi starateljsku politiku prema Srbima van Srbije, i posebno da misija Srbije nije da bude čuvar Jugoslavije. Oni su smatrali da Srbija treba da se okrene sebi, te da političku i svaku drugu energiju usmjeri na vlastitu modernizaciju. Srpsko nacionalno pitanje oni nisu posmatrali kao državno i teritorijalno, već kao

i 18

demokratsko i civilizacijsko. Na toj pOlitičkoj platformi, srpsko rukovodstvo bi u saradnji sa hrvatskim rukovodstvom našlo demokratsko riješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, bez obzira na sudbinu Jugoslavije. Međutim , u Hrvatskoj, Srbi nisu imali autentične već oktroisane predstavnike, kao i Hrvati, tako da demokratsko razrješenje konfl ikta nije bilo moguće . Bilo je pokušaja da se formira alternativa kroz kulturno srpsko društvo «Prosvjeta», ali je taj pokušaj bio neuspješan jer «Prosvjeta» za to nije imala kapacitete , a njene aktivnosti na vrijeme je blokirala politička policija , pa je ona poslužila u obračunu koji je na političkoj sceni Hrvatske usljedio. Bučnije i neopreznije aktiviste «Prosvjete» su sudili zbog nacionalizma ili kažnjavali profesionalnom degradacijom i partijskim kaznama, kako bi se dobio privid simetrije i lakše prihvatila represija prema nepoćudnom hrvatskom političkom faktoru . Samo ću navesti slučajeve prof. Svete Rađenovića iz Knina koji je osuđen na šestomjesečni zatvor, ing. Momčila Dobrijevića, koji je smjenjen sa mjesta direktora i profesionalno degradiran, i Srđana Raškovića, tada maturanta kninske gimnazije isključenog iz škole sa zabranom polaganja mature u Hrvatskoj. Ključni politički mentori srpskih partijskih kadrova u Hrvatskoj bili su generali rodom iz Hrvatske, ratni kadrovi , poput Đoke Jovanića , Rade Bulata, Nikole Vidovića, Dušana Pekića, Joše Durbabe i drugih . Na izvjestan način , on i su posredovali kod Tita da se dogode politički obračuni. Rezultat je bio uklanjanje prve postave među hrvatskim partijskim kadrovima , veći broj pravomoćno osuđenih , veliki broj profesionalno degradiranih i može se kazati da je to bio jedan po opsegu veliki represivni zahvat. Tačno je da je na hrvatskoj političkoj sceni bilo mnogo političkog primitivizma, prijetećeg šovinizma i povampirenog ustaštva na retoričkoj ravni, i da je većina Srba obračun jedva dočekala . Ispostaviti će se da je ukupna hrvatska politička elita koja je preuzela vlast 1990. godine bila podvrgnuta nekom obliku represije 1971. i kasnijih godina. Ovim nemam namjeru davati popust onima koji su u okviru hrvatskog proljeća bili nosioci destruktivnih , i fašisoidnih projekata, a takvih je svakako bilo, ali je pod devizom borbe protiv tih projekata , počišćen i onaj dio elite okrenut demokratizaciji i liberalnim idejama uređenja društva . Nakon čistki u Hrvatskoj pristupilo se smjenjivanju liberalne partijske, državne i privredne elite u Srbiji. Intezivno se radilo na ustavnim promjenama , i od 1974. godine dolazi novi period. Ustavom od 1974. godine federalne jedinice su dobile veći stepen samostalnosti, a njihovi međusobni odnosi su se usaglašavali kroz SKJ . Ako bi se pojavili problemi tu je bio Tito kao vrhovni arbitar, i na taj način bi se razrješavali problemi u funkcionisanju sistema . Rasle su i bile neskrivene želje za što većim stepenom samostalnosti među federaln im jedinicama , čak do potpune nezavisnosti i bilo je očigledno da nakon Titove smrti slijede veliki potresi . 19

U Hrvatskoj je Ustavom iz 1974. godine srpska zajednica ostala konstituentom države, ali njeni politički predstavnici tu činjenicu nisu uopšte registrovali, osim kada bi na dnevnom redu bio kadrovski raspored. Ključne pozicije su držali oni kadrovi koji su se istakli u obračunu sa hrvatskim proljećem. To su Dušan Dragosavac, Milutin Baltić , Jovo Ugrčić , Đuro Kladarin , Tode Čuruvija , sve ratna ekipa , uglavnom dogmatsih gledanja i ideološke isključivosti. Njima se ne može odreći sposobnost dobrih tehnologa vlasti , ali je isto tako bilo potpuno jasno da su oni bez vizije o tome što nakon Titove smrti, čeka Jugoslaviju , Hrvatsku i Srbe u Hrvatskoj. Potrebno je reći da je sedamdesetih godina počelo ulaganje u krajeve u Hrvatskoj koje su nastanjivali Srbi. Investiralo se u infrastrukturu, privredu i društveni standard. Ovaj period se pamti po obrazovnpj ekspanziji. Veliki broj mladih ljudi sa tog prostora se školovao i završavao fakultete. Međutim, u nacionalnom smislu pravila se idilična atmosfera beskonfliktnosti, gurani pod tepih svi problemi i protivrječnosti. Tako je 1980. godine aktom Ministarstva prosvjete Hrvatske ukinuta posljednja srpska institucija , kulturno društvo Prosvjeta kao nepotrebno i suvišno. To je obrazloženo njenom neaktivnošću , ali su poslane jasne poruke srpskoj zajednici da joj ne trebaju posebne nacionalne institucije. Srpska državna i partijska elita u Hrvatskoj je postala čuvarom ideološke čistoće srpske zajednice. Takva politika je ostavila posljedice. Jedan od indikatora je popis stanovništva iz 1981. godine gdje se u Hrvatskoj više od tristahiljada građana izjasnilo kao Jugosloveni. Najveći dio ovako opredjeljenih bili su Srbi. Titova smrt je zbunila vlast u bivšoj SFRJ, kao i vlast u Hrvatskoj. Odmah je poslana politička poruka: / pos/ije Tita- Tito . To je trebalo da znači da se ništa bitno neće mijenjati. Međutim, bilo je jasno da se ulazi u period ili nove transformacije SFRJ ili njenog raspada. Već 1981. godine počinju demonstracije Albanaca na Kosovu sa jasnim političkim zahtjevima za samostalnost. Iz Slovenije se, preko već uspostavljene alternativne scene , formulišu zahtjevi za većom samostalnošću i potrebom približavanja Evropi. Iz Srbije se traži promjena ustavnog položaja pokrajina. Jedino se ćuti u BIH i Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj su u političkoj letargiji. Jedina politička poruka njihovih predstavnika je da se ne talasa i da se čuva Titova Jugoslavija. Nema novih ljudi. Istaknute pozicije drže, uglavnom, stari kadrovi. Jedino se u privredi pojavljuju novi ljudi koji počinju graditi političku karijeru. Najistaknutiji predstavnici te grupacije su Borislav Mikelić, Miloš Petrović, Marko Milak, Milan Pavić i još jedan broj direktora velikih društvenih preduzeća . Iako je u njihovoj političkoj aktivnosti bila uočljiva tehnokratska crta, nisu se bitno razlikovali od postojećeg partijskog establišmenta. Kada bi se partijskoj nomenklaturi učinilo da ima pokušaja formiranja alternative, odmah se zauzimao odbrambeni gard. Tako su u listu Komunist, 1984. godine objavljei zaključci sa MOK Dalmacije u kojima se

20

označavajU pOlitičke aktivnosti dr Jovana Raškovića. Vrlo oštro mu se zamjera za druženje sa nekim beogradskim intelektualcima i naročito zbog nastupanjima u programu beogradske televizije. Ne vidi se iz tog teksta konkretni politički angažman niti nešto sporno, ali se tvrdi da čak i to ugrožava ukupne prilike. Dakle, sve što je iskakalo iz utvrđene matrice predstavljalo je opasnost. To je pokazivalo koliko je društvo bilo na slabim nogama, i koliko je nespremno da se na adekvatan način mjenja i pronalazi odgovore na pitanja koja su se otvarala. Jedna od vidljivih posljedica takve politike, bile su manifestacije nacionalizma na sportskim terenima, naročito kada su u Hrvatskoj igrale ekipe iz Srbije, ili pak unutar Hrvatske, gdje je nacionalna pripadnost ekipa bila prepoznatljiva. Sve češće su se čuli povici cigani, četnici, ustaše i nikakva začuđenost medija i političara nad tim pojavama nije bila od pomoći. Bližio se dan kada će to divljanje izaći iz stadionskih zidina i preplaviti druga, za društvo mnogo opasnija mjesta. Glasovi razuma su na to ukazivali. Njih je bilo i među Srbima i među Hrvatima. Ne mogu, a da ne spomenem veliko novinarsko ime, Juga Grizelja, koji je sa iskrenim uvjerenjem ukazivao na zlo koje se približava. Međutim, dominantan politički stav je bio ignorisanje problema i jedna nerazumna pasivnost. Kada je u Srbiji, 1987. godine na vlast došao Slobodan Milošević, srpska partijska elita u Hrvatskoj se uznemirila. Treba reći da su oni ispravno Miloševića doživjeli kao opasnost po vladujuću strukturu u Hrvatskoj i kao nekoga ko će dati političku legitimaciju hrvatskim nacionalističkim krugovima koji su se zalagale za potpunu hrvatsku državnu samostalnost. Usljedio je tragični nedostatak bilo kakve političke incijative od strane vladajućih krugova u Hrvatskoj, poznat još kroz kolokvijalni, medijski naziv hrvatska šutnja. Agresivnost Miloševićeve antibirokratske revolucije iskazane ne samo kroz medijsku akciju i buku već i kroz jasno vidljiva praktična nastojanja i ambicije da SFRJ i društvo preuređuje po svom modelu, institucionalno i vaninstitucionalno kako se znalo govoriti, usmjerilo je energiju skoro svih nesrpskih faktora u SFRJ na nacionalnu zaštitu od te opasnosti. To je označilo i kraj postojećeg načina upravljanja u Hrvatskoj. Ideologija i posebno praksa dotadašnje vlasti činila se potrošenom, i na scenu dolaze, a ko bi drugi u tim prilikama nego nacionaističke i šovinističke snage lišene bilo kakve volje da u svojim programima i političkim projektima imaju mjesta za demokratske kompromise. Tako je napravljena najgora moguća politička alternativa onome što smo do tada imali, i to u federalnim jedinicama od kojih je u najpretežnijoj mjeri zavisila sudbina SFRJ. Po sistemu spojenih sudova istovjetna atmosfera je preslikana u BIH. Pravi motor i pokretač ovakvog načina formiranja nove političke scene i novih nacionalističkih, rigidnih elita bio je Slobodan Milošević.

21

Srbi iz Hrvatske su za takav razvoja događaja bili nespremni. Nisu imali ni jedne nacionalne institucije, ni najminimalnijeg političkog programa, ni najblažeg oblika konstituisane političke zajednice, ničeg! Do tog momenta, sve pobrojano, tako potrebno svakoj zajednici, naročito manjinskoj , bilo je i nelegalno i nepoželjno, čak kriminalno. Političke poruke hrvatskih nacionalista bile su zastrašujuće, sjećanje na stradanja u drugom svjetskom ratu vrlo traumatična. Zbog toga u običnom narodu, u srpskim masama u Hrvatskoj, Slobodan Milošević se počinje doživljavati kao potencijalni spas, kao neko sa jasnom voljom da zaštiti sve Srbe ma gdje oni bili. Vrlo brzo postao je obožavan, neka vrsta političkog idola. Njegove slike ušle su u domove bivših partizana i bivših četnika, ateista i vjernika, sveštenika i policajaca. Prva jasna promocija Miloševićevog prisustva u Hrvatskoj viđena je 28. februara 1989. godine kada su u Kninu, ali i u još bar desetak mjesta u Hrvatskoj održani skupovi podrške Miloševićevim aktivnostima na Kosovu( istovremeno je u Beogradu trajao veliki miting na kome je Milošević obećao hapšenje Azema Vlasija i to sutradan zaista i uradio). Ali, o protagonistima antibirokratske revolucije u Hrvatskoj govorićemo u posebnom poglavlju.

22

KAKO JE ANT/BIROKRATSKA REVOLUCIJA UVEZENA U HRVATSKU

Dolazak Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji i način na koji je on počeo da govori o aktualnim problemima društva, taj populistički, redukovani jezik koji je sugerisao da je uređivanje društvenih i državnih poslova nešto suštinski jednostavno i lako ako se ujedini energija naroda i ako se krene u realizaciju, djelovao je omamijujuće za najšire srpske slojeve na području bivše SFRJ. Duboka frustriranost naroda događanjima na Kosovu, besplodnim pokušajima tadašnjih elita da nađu odgovore na suštinska pitanja opstanka države i otvaranja perspektive društvenog razvoja, te već preteći znaci raspada zemlje po nacionalnim šavovima, uticali su presudno da Milošević bude shvaćen kao mogući spasilac i da je put koji on označava upravo put spasa. Milošević je kao svoje glavne protivnike na putu ka konsolidaciji društva i države označio kao birokratiju, a to ime su dobili oni djelovi estabilišmenta koji se sa njim ne slažu. To je značilo da najprije u Srbiji takvi moraju biti uklonjeni, a onda treba ići dalje, i to kroz institucije ali i vaninstitucionalno, pritiscima, pretnjama, na ulici, kako god, jer cilj opravdava sredstvo. Taj projekat imao je radni naziv «antibirokratska revolucija». Svaka revolucija ima svoje vojnike, svoj prvi ešalon i Milošević se potrudio da svoju udarnu pesnicu u prvoj etapi osvajanja vlasti dobro organizuje. Najodaniji i najistaknutiji članovi tog pokreta zaduženog za vaninstitucionaine pritiske bili su sastavljeni od Srba sa Kosova i Srba iz Vojvodine, uglavnom kolonista poslije drugog svjetskog rata, i njihovih potomaka. Dva mjesta koja se mogu označiti kao centri tog pokreta su Kosovo Polje i Nova Pazova. Kao najistaknutiji i u javnosti najeksponiraniji predstavnici pojavili su se Miroslav Šolević, Bogdan Kecman, Jovan Glamočanin, Mirko Jović, ali bilo je još na stotine tih aktivista spremnih da odlaze gdje je god trebalo nešto pokrenuti, uzbuniti i obaviti. Sjedali bi u autobuse, uzimali zastave, transparente, kostime i odlazili na zadatak. Funkcioneri pod čijim bi se prozorima pojavili podnosili su ostavke Policija ih je tolerisala, čak bi se moglo reći da je sa njima bila saradijiva. Radi jasnog pristupa treba naglasiti da Milošević nije samonikla pojava. Godinama, možda i čitavih desetak godina prije njegove pojave vršena je priprema za vođstvo kakvo je on upražnjavao. Nacionalna kulturna i naučna elita, crkva i mediji su kroz stvaranje atmosfere ugroženog srpskog naciona, pojačanog zaista neadekvatnim ustavnim položajem Srbije u Ustavu iz 1974. godine, idealizovanja vlastitih nacionalnih osobine, proizvodnju istorije i zagledanosti u prošlost, aktiviranjem i političkom instrumentalizacijom nacionalnih mitova ( narod neba, Nebeska Srbija, najstariji narod, zlatne kašike dok su drugi jeli rukama J, pripremili teren za dolazak onoga ko će izgovoriti poželjne riječi. I kada je Slobodan Milošević, aprila 1987. godine u Kosovu Polju izgovorio onu čuvenu rečenicu Niko ne sme da vas bije, mogao je odmah i bez

23

velikih napora uzeti sve moći nacije u ruke i zaploviti na nacionalnom talasu. Mnogo pominjani Memorandum SANU, koji je objavljen u javnosti septembra 1986. godine praktično je bio raspisani konkurs za političkog i nacionalnog vođu sa jasnom misijom spašavanja ugroženog srpstva najprije od ostalih naroda u SFRJ ali i od međunarodne zavjere . Najistaknutiji književnici , akademici i slikari su po Miloševićevom ustoličenju , prosto požurili davati ocjene o njemu kao istorijskoj ličnosti , kao najznačajnem srpskom političaru 20. vijeka , kao onom koji dolazi ispraviti sve nepravde. On je bio njihov favorit i njihov produkt u isto vrijeme. Godinama ranije, kroz najrazličitije sadržaje, kroz kulturu, prozu, poeziju, književne časopise, pozorišne predstave, javne tribine, kroz čitav jedan pokret u medijima, u SANU u SPC, prosto se vapilo za tipom vođstva koje je Srbija dobila Miloševićevom pojavom . Najveći autoritet u poslu stvaranja atmosfere za Miloševićevu pojavu bio je Dobrica Ćosić, u tim krugovima rado nazivan ocem nacije. Projekcija vođe širila se van Srbije svuda tamo gdje su Srbi živjeli. To se jasno moglo vidjeti u listu Politika i kultnoj rubrici Odjeci i reagovanja, rubrici koja je bila neka vrsta biltena antibirokratske revolucije. List Politika je kroz 1988. godinu postala ubjedljivo najčitanija novina među Srbima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine . Probrani čitaoci-autori davali su svoj prilog teoriji i praksi «antibirokratske revolucije» i bivalo je u njoj sve više autora iz Hrvatske . Prvi je, čini mi se bio objavljen tekst penzionisanog pukovnika iz Zadra Bogoljuba Popovića. Nakon toga tekstove objavljuju Marko Dobrijević, Petar Štikovac, Veljko Knežević , Svetozar Borak, Josip Nikolajević i još mnogi drugi. Da pisanje tih tekstova nije samo stvar želje čitalaca-autora , potvrdiće mi primjer Marka Dobrijevića koji se nekoliko puta pojavio kao autor. Znajući da su njegove sposobnosti pisanja prilično skromne pitao sam ga koliko dugo je pisao jedan obiman, upravo objavljeni tekst. Bez ustezanja mi je odgovorio da to piše onaj ko zna , a on samo potpisuje jer se sa tim stavovima slaže. U tim tekstovima , poput Markovog, oštrica je bila upućena na račun rukovodstava u Hrvatskoj koje ne podržava Slobodana Miloševića i tako dovodi u pitanje opstanak SFRJ . Težište antibirokratske revolucije u Hrvatskoj pomjerao se na Knin, naročito na značajna preduzeća . Vrlo brzo formira se jezgro tog pokreta u najvećem preduzeću TVI K, i upravo će radnici toga preduzeća odigrati glavnu ulogu u svim masovkama, mitinzima i javnim manifestacijama . Tome su pogodovale i potpuno neracionalne reakcije vlasti i medija u Hrvatskoj . Tako su već početkom 1989. godine krenuli mitinzi u Kninu, i u Miloševićevih ljudi. Na njihovoj organizaciji se osjetilo prisustvo februarskom mitingu 1989. godine glavni govornici su bili Jovo Opačić i Simo Dubajić , koji dolaze u medijski fokus. Simo Dubajić daje splitskom dopisniku Vjesnika , Miroslavu Iviću opširan intervju pod naslovom «Ja sam srpski nacionalist» u kome predlaže da se o budućem uređenju države dogovore srpski i hrvatski nacionalisti. To je po mom sjećanju bila

24

prva javna elaboracija potrebe da se dogovore nacionalisti o tome kako u budućnosti treba da izgleda sudbina SFRJ i Hrvatske. Kroz 1989. godinu, antibirokratska revolucija i njena ideologija je najmasovnije promovisana na crkvenim zborovima , naročito uDalamaciji . Ti dosta masovni zborovi bili su parada kiča i neukusa. Slike sa likom Slobodana Miloševi ća i različiti upotrebni predmeti sa njegovim likom , muzi čke kasete i novokomponovane pjesme, različita literatura i koješta još, bile su glavna ponuda tih zborova , kud i kamo značajnija od liturgije. Sticao se utisak da hrišćanske vrijednosti ne igraju nikakvu ulogu, bilo je važno samo nacionalno ispoljavanje, potpuno omeđeno likom i djelom Slobodana Miloševića. Postavlja se pitanje: ko je u Hrvatskoj, i posebno u Dalmaciji vodio taj pokret, i da li je taj pokret bio hijerarhizovan. Vrlo je teško tu dati decidan odgovor. Taj pokret nije imao neke pretjerano vidljive organizacione oblike , a nadilazio je spontanitet. Ne može se reći da je to , radila organizacija određenog imena, niti pak da tu organizaciju predstavlja taj i taj čovjek . Ključni dog a đaj za promociju «antibirokratske revolucije» u Hrvatskoj zbio se 9. jula 1989. godine, prilikom obilježavanja 600-godišnjice Kosovske bitke. Manifestacija je održana kod crkve Lazarice u Kosovu kod Knina i njen formalni organizator je bilo tadšnji RKSSRN Hrvatske. Pokroviteljstvo su tada još uvjek vladaj u ći komunisti htjeli iskoristiti na nači n da se predstave i kao nacionalno svjesni i tolerantni , ali i da amortizuju moguće izlive nezadovoljstva njihovom politikom . Dvije nedjelje ranije održana je velika proslava istim povodom u Kosovu Polju, na Gazimestanu, kojoj je prisustovalao preko milion ljudi i gdje je Slobodan Milošević održao onaj čuveni govor u kojem je najavio da će se stvari vjerovatno rješavati i oružano ako ne budu mogle nikako drugačije. Samo iz Dalmacije na Gazimestan je putovalo nekoliko hiljada ljudi. Dan ranije na inicijativu iz Beograda, u Kistanjama, osnovano je kulturno društvo Zora, za koje je s obzirom na osnivače i pregrijanu , incidentnu atmosferu u kojoj se događala osnivačka skupština moglo pretpostaviti da se neće pretjerano baviti kulturnim pitanjima . Na kninskom Kosovu okupilo se više desetina hiljada ljudi. Stigli su gosti sa Kosova i Nove Pazove, najmilitantniji i najeksponiraniji promoteri antibirokratske revolucije , ali i iz ostalih krajeva , još nekoliko dana ranije . Bio je to skup Srba iz cijele Hrvatske, i oficijelni program proslave je nesmetano tekao u prijepodnevnom djelu , ali popodne su incijativu preuzeli protagonisti antibirokratske revolucije . Prekinuli su nastup estradnih zvijezda novokomponovane muzike ljubavnog sadržaja . Okupiravši binu, kostimirani momci iz Nove Pazove i sa Kosova , potpomognuti domaćim snagama , na rukama su donijeli svog govornika , Jovu Opačića , koji se već afirmisao nastupom na kninskom februarskom mitingu, i koji je dan ranije izabran za predsjednika kulturnog društva Zora u Kistanjama. Opačić je iz džepa izvukao papir sa pripremljenim govorom i pročitao ga prije nego su se organizatori sjetili da i sključe struju . Nakon

25

F

toga prekinut je organizovani dio proslave , a neformalni je nastavljen u brojnim šator-kafanama. Kosovijani i momci iz Nove Pazove su još isto veče organizovanim prevozom otišli svojim kućama, a nastavak priče o proslavi kosovske bitke nastavljen je kroz medije i novu dramatiku koju su priredili organi vlasti u Kninu i Hrvatskoj. Zagrebačka televizija je isto veče u svim informativnim emisijama kao udarnu vijest javljala o incidentu na manifestaciji , a dominirali su kadrovi kostimiranih momaka iz Nove Pazove, sa dugačkim crnim bradama, šajkačama, čak i gunjevima , bez obzira na paklenu vrućinu. Slike su bile nadrealne i zastrašujuće . Kod crkve Lazarice je taj dan temperatura bila preko četrdeset stupnjeva celzijusa u hladu . Već sutradan je uhapšen Jovo Opačić i dvadesetak lokalnih momaka koje je policija primjetila u njegovoj blizini analizirajući video snimke. Oni su vjerovatno pomagali scenarij njegovog dovođenja na binu i stvaranja opšte konfuzije. Opačić je suđen u krivičnom postupku , a ostali uhapšeni su odležali po nekoliko nedjelja zatvora koji im je dosuđen u prekršajnom postupku. Ali nisu ćutali ni beogradski mediji. Veličali su skup i kritikovali organe vlasti u Hrvatskoj zbog sprečavanja narodne incijative da jasnije izrazi stremljenja Srba u Hrvatskoj. Politika objavljuje neodržani govor dr Jovana Raškovića, što je vrlo neobično, ali je upućenima mogao biti pouzdan znak da će u budućim događanjima dr Rašković imati značajnu ulogu. Naime, dr Rašković je trebao govoriti na tome skupu, ali su organizatori to odbili i on nije bio u programu manifestacije. Skup od 9. jula, 1989. godine, na posredan način odredio je sudbinu jednog divnog čovjeka i humaniste, prof. Ivana Škovrlja iz Drniša. Profesor Škovrlj, inače Hrvat po nacionalsti, poznati pjesnik i kulturni radnik, zalagao je sav svoj autoritet za zajedništvo Hrvata i Srba. Posebno je bio na meti hrvatskim nacionalistima jer ih je javno kritikovao, pa bio i podsmješljiv prema njihovim nastojanjima za etnički čistom državom i tisućljetnom kulturom. Preko komisije za kulturu SSRNH bio je uključen u organizaciju obilježavanja kosovske bitke, i taj dan je bio prisutan kod crkve Lazarice. Kada je vidio sve manifestacije prostakluka, provale najnižih strasti i očito prepoznao jednu politiku koja na svom putu valja i gazi zdrav razum, zapao je u depresiju i završio u bolnici gdje je mjesec dana nakon toga izvršio samoubistvo. Poznavajući ga, vjerujem da se na taj korak odlučio jer je prepoznao ogromno zlo koje se približavalo velikom brzinom i odlučio da tome ne prisustvuje. Isto to ljeto, na dalmatinskoj obali, sreću se jasne manifestacije hrvatskog nacionalizma. Zidovi su puni grafita o ugroženosti Hrvatske, o potrebi odbrane Hrvatske, ima i zlosutnih ustaških poruka, ali i slučajeva fizičkog ugrožavanja turista iz Srbije. U Društvu književnika Srbije počinje manifestacije odbrane Jove Opačića. Po već uhodanoj metodologiji, Marko Dobrijević je u Beograd donio glas da Opačić u zatvoru štrajkuje glađu, i seanse u Francuskoj 7 su

l

26

održavane svake večeri. Taj pritisak je pomogao da Opačić bude pušten iz zatvora i da represija nad njim prestane. Pored Knina, pokušano je da se aktivnosti antibirokratske revolucije intezivnije plasiraju na Baniji i na Kordunu. Pripremljen je jedan skup u Karlovcu, koji je samo polovično uspio. Na Petrovoj gori je zakazan drugi skup i taj je privukao pažnju i okupio puno ljudi. Njegova specifičnost je bila u tome što je glavni govornik bio jedan penzionisani general, ali i po tome što organizatori nisu dali govoriti Jovi Opačiću. Tu se moglo naslutiti da pokret ima svoju lijevu i desnu struju. Na Petrovoj Gori nije bilo ikonografije viđene na kninskom Kosovu, ali se osjećao duh Slobodana Miloševića.

Antibirokratska revolucija je nastanila i druge djelove Hrvatske gdje su Srbi živjeli, naročito u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji. Hrvatski nacionalisti su bili već vidljivi po cijeloj Hrvatskoj i strukture vlasti su imale sve manji i manji uticaj. Veći dio estabilišmenta je prešao na stranu nacionalista osjećajući da je to opcija budućnosti. Kada je u novembru 1989. godine pao stvarno i simbolički Berlinski zid, bilo je jasno da će sistem u SFRJ biti promjenjen i da je pitanje dana kada će se to dogoditi. Te iste godine, 29. novembra, u Zagrebu je održan masovni skup na kome je zatražena promjena, i gdje su dominirali simboli hrvatskog nacionalizma, pa i fašistički ispadi, što su Srbi mogli shvatiti kao pretnju. Uskoro, potpuno očekivano, propadaju kongresi SKJ. U Hrvatskoj se najavljuju višestranački izbori. Uskoro Sabor Hrvatske donosi set Zakona da bi se moglo ući u političku utakmicu višestranačkih izbora, a političke stranke sa hrvatskim predznakom ili su osnovane ili se osnivaju. Prvu političku stranku u Hrvatskoj osnovao je bivši general, bivši hrvatski proljećar i bivši politički zatvorenik, Franjo Tuđman, još u februaru 1989. godine. Većina stranaka u Hrvatskoj nastaje na nacionalnoj osnovi. Multinacionalan je ostao još samo SKH i SSH, stranka nastala iz bivšeg socijalističkog saveza. Tadašnje političko rukovodstvo SKH, Ivica Račan i drugi, nisu bili omiljeni među Srbima iz Hrvatske, kao ni među Hrvatima. Počelo je veliko osipanje članstva i prelazak u druge stranke. SSH (Socijalistička stranka Hrvatske), osnovana je od strane bivšeg rukovodstva SSRNH. Njen predsjednik je bio Željko Mažar, političar proevropskih, modernih nazora, ali u političkom loncu kakav je tada bila Hrvatska, ta opcija nije imala izgleda na uspjeh, iako je na prvim izborima 1990. postala parlamentarna stranka. Srbi iz Hrvatske su 17. februara 1990. godine u Kninu osnovali SDS. Predsjednik te stranke je postao dr Jovan Rašković, a u najuže rukovodstvo stranke ušli su razi čiti ljudi, ali i značajan broj onih iz već pominjanog «anti birokratskog revolucionarnog pokreta». U najuže stranačko rukovodstvo ušli su: Jovo Opačić, Dušan Zelembaba, Bogoljub Popović, Branko Popović, Marko Dobrijević, Zdravko Zečević, Vlado Ivković, dr Vojislav Vukčević, Ilija Sašić, Veljko Džakula, Goran Hadžić, Boro Živanović, Petar Štikovac, Branko Perić,

27

Branko Marjanović i drugi. Stranka je vrlo rano pokazala da će nastojati da po sistemu tuk na utuk parira HDZ-u i Tuđmanu . Nakon HDZ-ovog kongresa u Lisinskom, održanog 24. februara 1990. godine, koji je bio jedna izrazito nacionalistička, čak fašistička predstava, slijedila je montirana priča o tobožnjem atentatu na Tuđmana prilikom predizbornog skupa u Benkovcu. Da ne bi zaostali u pravljenju atmosfere netrpeljivosti i sukoba u istom gradu, i srpska strana izrežirala je scenu pokušaja klanja mladog aktiviste SDS-a Miroslava Mlinara. Kasnije će se ispostaviti da je taj Mlinar folirao , dobro iskoristio cjelu stvar, naplatio svoju ulogu i nestao iz Benkovca. Od njega se ogradio i Rašković lično . Mlinar je kasnije dolazio u Srbiju iz kao lider dijaspore u Australiji lojalne Miloševiću .

Djelovanje antibirokratske revolucije u Hrvatskoj završilo se osnivanjem stranke i započela je nova faza u kojoj će osim političke dimenzije u prvi plan isplivati ona tragičnija , oružana faza . U oružanoj borbi neće učestovati SDS , ali će se ispostaviti da će doprinositi izgradnji atmosfere koja je svakodnevno povećavala nivo energije potrebne za rat. Priča o SDS nije jednoznačna. Ono što se u njenom političkom djelovanju moglo vidjeti je Činjenica da su joj ljudi masovno prilazili i da je nosila osobine nacionalnog pokreta. Rašković kao lider stranke, veći dio rukovodstva i članstva , bili su demokratski opredjeljeni, međutim razvoj događaja jačao je onaj ekstremniji i od Beograda direktno zavisni dio stranke. Treba naglasiti da je dr Rašković odlazio u Banske dvore i tražio političko rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj . On je poslao, na stranačke razgovore sa HDZ-eom , funkcionere stranke , dr Voju Vukčevića , Veljka Džakulu, Iliju Sašića , Dušana Ećimovića i Gorana Hadžića . Bez obzira na ova nastojanja međunacionalni odnosi u Hrvatskoj su se ubrzano urušavali. HDZ je nepomirljivo ostajala na svojim polaznim pozicijama, a značajan dio jastrebova u SDS-u nije bio oduševljen idejom traženja umjerenih rješenja . Ta struja je imala zavisan odnos prema Miloševiću i bila sklonija politici koju je zastupala SPS , nego stranka kojoj su pripadali. Prosto, podrazumjevala se ta zavisnost i odsustvo autentičnosti. Autentičnost je čak u jednom djelu stranke definisana kao neka vrsta nepriličnog ponašanja ravna izdaji, jer je vladala teza da ni jedan dio srpskog naroda ne može imati svoje posebne interese. Priznavao se samo jedan nacionalni interes i vjerovalo da je to ona politika koju zastupa Slobodan Milošević . Samo se to, i ništa drugo, podvodilo pod ispravnu nacionalnu politiku. Sam Rašković je shvatao opasnost od takve vrste političkog mišljenja i od te realnosti, pa je pokušavao da to mijenja , ali tu više ništa nije bilo moguće promjeniti . Na Đurđevdan 1991 . godine, uzapaljivoj atmosferi u kojoj je masa tražila oružje pred komandom kninskog korpusa, doslovno je rekao : Ja neću da vas vodim u rat, ja ću da vas vodim u mir . Logika rata je prevagnula, a ključeve u rukama držali su oni kojima je rat trebao . Ali ne samo ključeve nego i duše ljudi. Psihijatri više nisu bili od političke

pomoći.

28

l

POLITiČKO ORGANIZOVANJE SRBA IZ HRVATSKE I POLITiČKE PRILIKE U 1990. GODINI

Prva i jedina politička stranka sa srpskim nacionalnim predznakom u Hrvatskoj osnovana je, kako smo već napomenuli u Kninu , 17. februara , 1990. godine. Njen osnivač i predsjednik bio je dr Jovan Rašković, a značajan dio stranačkog rukovodstva i infrastrukture činili su već istaknuti aktivisti antibirokratske revolucije, pokreta koji je preplavio Srbiju i čiji je politički simbol bio Slobodan Milošević. Iako u Srbiji nije još bila legalizovana višestranačka politička scena, započelo je osnivanje stranaka, i početkom februara je osnovana Demokratska stranka. Demokratsku stranku su osnovali intelektualci među kojima je bio i veći broj profesora univerziteta, i neki akademici. Na pripremnim skupovima na kojima još nije ni bilo jasne vizije o stranci, plasirana je ideja da stranku treba osnovati i u drugim republikama, tamo gdje živi srpski narod kako bi ona bila sposobna da artikuliše političke težnje srpskog naroda . Kada je u Knin stigao prvi glas o pripremama za osnivanju stranke, negdje pred kraj januara 1990. godine, govorilo se da će stranka nositi ime demokratska stranka i da će biti dio jedinstvene stranke, odnosno da će joj centrala biti u Beogradu. Međutim, već početkom februara stiglo je objašnjenje da to treba biti stranka koja će u nazivu nositi prefiks srpska i da svakako mora odraziti tu dimenziju u političkom prostoru Hrvatske, a da će biti potpuno samostalna u svojoj organizaciji i političkom djelovanju. Stranka je osnovana u Kninu, na trgu, pred više hiljada ljudi i u atmosferi koja je neodoljivo ličila na antibirokratske mitinge. Za predsjednika je aklamacijom izabran dr Jovan Rašković, a na isti način su prihvaćena sva druga akta stranke. Taj populistički milje, istovjetan onom iz «antibirokratskog perioda» će od tada pa na dalje stalno pratiti stranku. Nije bilo jasno kakva je njena formalna struktura, šta tačno radi koji organ, koliko članova ima glavni a koliko izvršni odbor, ko se bira a ko kooptira , i slično . Znalo se jedino ko je njen predsjednik, kakav je njen amblem i gdje joj je sjedište. Čak ni amblem nije nastao mimo Beograda, već ga je odatle u Knin donio Đoko Majstorović , koji je kasnije pričao da je on autor amblema iako nije poznato da ima likovnih sklonosti.Najvjerovatnije je to rješio neko od beogradskih slikara, a iz praktičnih razloga autorstvo ostalo tajna. Dr Jovan Rašković je medijski vrlo uspješno promovisao stranku. Njegove fotografije su ispunjavale naslovne strane svih novina, bez izuzetka, a TV i radio stanice otimale su se za gostovanje i intervju . Izbori u Hrvatskoj bili su zakazani za 20. april, 1990. godine. Valjalo je odmah ući u intezivnu pripremu za kandidovanje i kampanju , ali SDS zbog organizacionog haosa za to nije bila spremna. Na prvom sastanku izvršnog odbora na kome je trebalo formirati izborni štab i odrediti izbornu strategiju, generalni sekretar stranke došao je sa nacrtom predloga izbornog zakona iako je nedjeljama ranije taj zakon bio donesen i objavljen. Praktično, cio izvršni odbor je bio apsolutno neinformisan o 29

načinu na koji će izbori biti provedeni, tehnici, izbornom sistemu i proceduri. Samo je kninski odbor stranke učinio nešto po tom pitanju i na valjan način otpočeo pripreme zahvaljujući incijativi Milana Babića koji je vodio taj odbor. Izbori će pokazati da da je kvalitetna kampanja, izborni rezultat i uspjeh stranke usljedio samo u Kninu, Gračacu i Donjem Lapcu gdje je pripreme radio taj odbor. U svim drugim područjima usljedio je izborni poraz i rezultat bio skoro zanemarljiv, iako je SDS i naročito njegov predsjednik uživao nepodjeljene simpatije među Srbima iz Hrvatske. Pored SDS-a, Srbi iz Hrvatske su pokušali osnovati još neke stranke ali one praktično nikada nisu politički zaživjele . U Vojniću je mr Mile Dakić osnovao i registrovao Jugoslavensku samostalnu demokratsku stranku , koja je izašla na izbore u tom kraju i praktično ostala bez rezultata , tako da se neposredno poslije izbora ugasila. Borislav Mikelić je na tim prvim višestranačkim izborima bio promoter Račanovog SKH , ali je po preuzimanju vlasti od strane HDZ u Hrvatskoj, napustio SKH i osnovao Socijalističku partiju Hrvatske-jugoslovenske orjentacije. Ta stranka je pokušavala da se pozicionira među Srbima u Hrvatskoj umjesto SDS-a i u tome je stranci i Mikeliću svesrdno pomagao kasniji potpredsjednik Vlade Srbije, funkcioner Miloševićevog SPS-a i univerzitetski profesor rodom iz Gline, dr Budimir Košutić. Međutim , to je bilo jako kratkog vijeka i potpuno neuspješno pa je već početkom 1991. godine , a vezano za Mikelićev odlazak iz Hrvatske u Beograd, i ta stranka nestala sa političke scene. SDS je i pored skromnih izbornih rezultata ostala u političkom sedlu i jačala po brojnosti i političkom uticaju. Naznačili smo već da je zbog tehničke i organizacijske slabosti propustila priliku da ima bar četrdeset poslanika u tada trodomnom Saboru, za koji su izbori vršeni po većinskom principu. Izbornom voljom ona je imala samo pet zastupnika, a 26 Srba zastupnika bili su iz Račanovog SKH I Madžareve SSH . Kad je 30. maja , 1990. godine konstituisan Sabor Hrvatske u kome je HDZ imao nadmoćnu većinu , pa Tuđman izabran za Predsjednika Hrvatske, a Stipe Mesić formirao prvu HDZ vladu , stvari su počele da se ubrzavaju. Proizvodila se namjerna antagonizacija Srba kojima su odašiljane zlosutne političke poruke. Sve na čemu je počivalo dotadašnje društvo u Hrvatskoj dovedeno je u pitanje i za osnovnu smetnju u rješavanju hrvatskih problema su jasno označeni Srbi u Hrvatskoj i zajednička država SFRJ. Najprije je na ideološkoj ravni počela revizija istorije u kojoj je kvislinško društvo Hitlerovih saveznika i ustaških zločinaca umjesto dželata predstavljeno kao žrtva , a na desetine hiljada njihovih žrtava predstavljeno i demonizovano kao dželati. Počela je u Tuđmanovoj režiji potpuna revizija istorije, i na njoj gradnja nacionalnog hrvatskog jedinstva . Sve mane komunizma sveli su samo na nedostatak nacionalnih sloboda, a za to optužili pripadnike srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, i SFRJ.

j

30

Negativna simbolika, opaka, otrovna retorika u medijima, jezik mržnje, širenje straha od ponovljenog zločina , pretnja srpskim opštinama zbog namjere povezivanja , sve je to uticalo da Srbi počnu sa pripremama za Nacionalnog vijeća se konstituisanje nacionalnog vijeća . Zadatak sastojao u osnivanja nacionalnih institucija spremnih da imaju odgovor na izazove koji su se pojavili. Pripremu osnivanja Nacionalnog vijeća Srba iz Hrvatske uradila je SDS. U SNV su ušli poslanici SDS-a u Saboru Hrvatske, predsjednici opština gdje je SDS bio na vlasti, predstavnici srpske pravoslavne crkve, te da stvar ne bi izgledala jednostranačka , mjesto potpredsjednika ponuđeno je Mili Dakiću, predsjedniku tada već nepostojeće Jugoslovenske samostalne demokratske stranke. Na dan 25. jula, 1990. godine u Srbu je priređen veliki narodni skup na kome je promovisamo nacionalno vijeće , a centralni govornik na tom skupu bio je dr Jovan Rašković .. Za predsjednika SNV izabran je Milan Babić , a za potpredsjednika mr Mile Dakić . Neophodno je naglasiti da je skup u Srbu okupio preko sto hiljada ljudi i da je tim skupom SDS pokazala da je jedini relevantan srpski politički faktor u Hrvatskoj. Odlukama SNV u Srbu pristupilo se pripremama za raspisivanje referenduma o kulturnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj . Još jedan događaj je imao veliki politički značaj , a za kasnija zbivanja proizveo sasvim osoben politički faktor. Vlada Hrvatske je donijela odluku o promjeni policijskih uniformi i oznaka, i pored ostalog propisala da se na kapama nosi šahovnica. To je izazvalo spontano nezadovoljstvo, ali i organizovani otpor policajaca srpske nacionaisti. Zbog psihološkog otpora koji su imali prema novim simbolima i vjerovatno ohrabreni od izvjesnih krugova u Beogradu , policajci iz SUP-a Knin , predvođeni Milanom Martićem inspektorom za privredni kriminal , pokreću peticiju u kojoj se protive promjeni simbola i najavljuju pružanje otpora takvom razvoju događaja . "Večernje Novosti» početkom jula 1990. godine izvještavaju o peticiji pod naslovom "Ne daju petokrake» , a već 5, jula 1990. godine, dolazi do kulminacije problema pa u Knin dolaze republički policijski funkcioneri sa namjerom da neposlušne dovedu u red i izvrše nova imenovanja. Tada, po već uhodanom principu, na scenu stupaju radnici TV/KA koji se okupljaju pred policijskom stanicom. Za rekordno kratko vrijeme na istom se mjestu našla masa od više hiljada ljudi i prijetila je opasnost da se to pretvori u incident koji se ne može kontrolisati . Ljudi iz Zagreba su otišli na sporedni izlaz neobavljena posla, a Milan Martić postao ličnost kojoj se klicalo . Od tada će on biti faktor bez koga se ništa ne može završiti , a od policajca postaje politički subjekt prve vrste . Ostalo je zabilježeno da dr Jovan Rašković nije bio baš zadovoljan takvim razvojem događaja i da je ironično primjetio da nije dobro kad narod puno kliče policiji. Stvari su u Hrvatskoj počinjale uzimati opasno ubrzanje ka nasilju. U hrvatskim gradovima kreće kadrovska čistka Srba, otpuštanje sa posla, stalne pretnje srpskim opštinama zbog pokušaja međusobnog

31

povezivanja. U Šibeniku su krenuli sa prikupljanjem potpisa za klasičan ostrakizam dr Jovana Raškovića i njegovih saradnika Branka Popovića i Marka Dobrijevića. Čudno je, ali je istinito da je preko dvadeset hiljada ljudi potpisalo dokumenat kojim se traži izbacivanje svojih uglednih građana iz grada po srednjovjekovnom modelu samo zato što su se legitimirali kao politički predstavnici Srba iz Hrvatske. Dr Jovan Rašković je pokušao da traži preko političkih razgovora i dogovora sa HDZ -ovom vlasti u Zagrebu relaksaciju političkih i pogotovo međunacionalnih napetosti u Hrvatskoj i primljen je na te razgovore od strane Tuđmana. Ne znajući da se razgovori snimaju on je za određene pojave pa i neke opšte narodne karakteristike koristio malo komotnije formulacije među kojima i onu o Srbima kao ludom narodu. Razgovor je tekao u smislu pokušaja dr Raškovića da se otvore pitanja i predlože konkretna politička rješenja statusa srpske zajednice u Hrvatskoj . Tuđman je prividno pokazivao volju za rješavanje problema, i čak sudeći po stenogramu objavljenom sa tog sastanka požurivao Raškovića da napiše zahtjeve. Međutim već narednih dana Tuđman i njegov politički savjetnik Slaven Letica, a prvenstveno želeći da do nastavka započetih razgovora više ne dođe, dostavili su medijima fonogram navedenih razgovora koji kada se gledaju van konkretnnog konteksta mogu za dr Raškovića biti neprijatni. Ovim prljavim manevrom su izbjegli ponudu istinskog srpskog lidera da se u demokratskom procesu i institucijama Hrvatske, u skladu sa demokratskim standardima rješava status srpske zajednice u Hrvatskoj. Bilo je jasno da će biti nastavljena državna politika antagonizacije prema Srbima iz Hrvatske. Za daljnja događanja, Tuđman i HDZ predpostavljali su da će srpska politika u Hrvatskoj po prirodi stvari biti radikalizovana i da će davati dovoljan povod i opravdanje Hrvatskoj, da poduzima represivne mjere i ide do kraja u razračunavanje sa remetilačkim faktorom. U narednim mjesecima se to potpuno jasno moglo vidjeti. Događaji su dobijali ubrzanje i odlazili sve dalje od mogućnosti normalnog, političkog rješenja.

32

POČETAK KONFLIKTA U HRVATSKOJ - BALVAN REVOLUCIJA U

KNINU 1990. GODINE Kada je u Srbu osnovano SNV, njegova najvažnija odluka bila je raspisivanje referenduma o kulturnoj autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. Referendum je zakazan za 19. avgust, 1990. godine. Započelo se sa pripremama, a nosilac priprema je bio SDS i njena stranačka struktura. Tada je još jednom formulisano, ali na nivou srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, a preuzeto iz SDS-ovog programa, da će Srbi u slučaju da Hrvatska ostane u federaciji biti zadovoljni kulturnom autonomijom , u slučaju konfederalnog uređenja Jugoslavije će se zauzeti za teritorijalnu autonomiju, a u slučaju da Hrvatska napusti SFRJ, zalagati se za ostanak u istoj državi sa matičnim narodom. Reakcija hrvatske vlasti bila je veoma burrna. Poslana je jasna pretnja represijom ako se pristupi referendumu, bez obzira što je sve bilo u skladu sa tada važećim Ustavom Hrvatske. Tome dodajmo da je u julu na sceni bila i svojevrsna pobuna policije u Kninu , te da ta stvar nije bila razrješena nego se i dalje komplikovala. Na sve ovo išao je jezik mržnje koji je eskalirao do neslućenih razmjera. U tome je prednjačila zagrebačka televizija. Kritična masa energije za sukob se povećavala iz dana u dan. Kasnije će sam Stipe Mesić koji je tada bio predsjednik hrvatske vlade prilikom svjedočenja u Hagu priznati da su HDZ-ova vlast u Zagrebu i Tuđman lično, namjerno forsirali antagonizaciju srpske zajednice u Hrvatskoj i produkovali kolektivne strahove kod Srba. Nekoliko dana pred referendum, zakazan za 19. avgust, hrvatska policija je krenula u razoružavanje stanica policije u dalmatinskim opštinama koje su većinski naseljavali Srbi, konkretno u Obrovac i Benkovac. Došlo je do otpora razoružavanju po modelu koji je već viđen u Kninu, i uznemirenosti građana. Akcija hrvatske policije nije dala rezultat, a njen odjek u Kninu bio je snažan i spremno dočekan od strane lokalnih faktora Najprije je svirala sirena na uzbunu od opšte opasnosti, zatim oružje iz stanice policije odvezeno u kamp Golubić, budući školski centar krajiške policije, i podjeljeno ranije selektiranim aktivistima. Nakon toga su na svim pravcima podignute barikade oko Knina i u nekim drugim mjestima u Lici i Dalmaciji. Na barikade su izašli naoružani civili, preuzeli kontrolu saobraćaja i napravili paralizu, ali i veliku paniku na dalmatinskoj obali tada prilično popunjenoj turistima . Kako je TV Beograd pokazala jedan snimak zaprečavanja ceste posječenim borovim stablima na relaciji Knin - Gračac, već sutradan je cjela ta operacija usputno i podrugljivo, od strane hrvatske vlasti i medija iz Zagreba dobila naziv balvan revolucija . Taj isti dan događaji su se mjenjali filmskom brzinom. Hrvatska vlast je poslala specijalnu policijsku jedinicu sa više transportera i dva helikoptera, sa zadatkom da razbiju blokadu. Oni su krenuli, ali je JNA vratila helikoptere, pa su se zbog toga vratili i transporteri. Priikom aktiviranja ovih snaga, odnosno njihovim polaskom iz Zagreba , u Kninu je preko talasa radio- Knina objavljeno ratno stanje, ali je tu informaciju ubrzo

33

demantovao tadašnji predsjednik opštine Milan Bab ić, objasnivši da je takva mjera u nadležnosti Predsjedništva SFRJ, a ne lokalnih struktura vlasti. . Započelo je i dezinformisanje, glasine i konstrukcije. Pred veče su se oglasili tadašnji Predsjednik Predsjedništva SFRJ, Borislav Jović , i hrvatski premijer Stipe Mesić . Lansirana je preko Tanjuga informacija da je na ulice Knina izašla JNA i da se bratimi sa narodom. To je odmah demantovano od strane najviših vojnih vlasti , ali je utisak potpune konfuzije bio postignut. Ta oglašavanja nisu ni malo umirila cjelu stvar. Knin, barikade i kriza u Hrvatskoj, bile su udarne vijesti skoro svih svjetskih medija. Kolone turista sa Jadranske obale hita le su ka italijanskoj granici, napuštajući krizno područje . Bio je 17. avgust, 1990. godine Referendum je održan 19. avgusta, i nije bio značajnije ometan. Barikade oko Knina su se i dalje držale, čak sa povećanim entuzijazmom. JNA je djelovala uzdržano, a hrvatska vlast sipala pretnje .. Radio- Knin je emitovao program 24 časa dnevno. Slobodan Milošević je provodio godišnji odmor u Kuparima kod Dubrovnika. Jovan Rašković je govorio o potrebi gandijevskog srpskog marša na Zagreb, kao efikasnijem sredstvu od barikada. Aktivisti SDS-a su sređivali rezultate referenduma i referendumski materijal preko barikada dostavljali u Knin . Objavljeni su i rezultati refernduma na kojima Je preko petstopedesethiljada punoljetnih državljana Hrvatske srpske nacionaisti bilo za kulturnu autonomiju. Možda je u tim rezultatima bilo i pretjerivanja, ali može se dati ocjena da je srpska zajednica u Hrvatskoj bila prilično homogenizovana. Milan Babić je procjenio da je ojačao svoju političku poziciju i da će biti ključni pregovarač oko rješavanja postojeće krize. Kod njega je u nekoliko navrata, zahvaljujući dobrim privatnim odnosima, dolazio funkcioner HDZ-a i predsjednik opštine Sinj, Jerko Vukas u pokušajima da se uspostavi neka vrsta dijaloga. Vukasu je bilo zanimljivo da se otvore saobraćajnice pred predstojeće evropsko prvenstvo u atletici koje je te godine održano u Splitu. Babić je mislio da razgovori moraju imati veći nivo i da trebaju obuhvatiti rješavanje političkih pitanja. Tuđman nije bio voljan na razgovore ali u Knin je , ipak, uz Babićevu saglasnost, došao preko barikada Josip Boljkovac ministar policije i Petar Krište, ministar odbrane. Oni su se susreli sa političkim predstavnicima Srba u Kninu , i taj je susret završio potpunim fijaskom . Nakon toga u Knin su počele dolaziti delegacije Savezne skupštine, a dva puta je u pokušaju da pomogne rješavanju konflikta dolazio član Predsjedništva SFRJ iz Makedonije, Vasil Turpukovski. Ni to nije dalo rezultata. Tuđmanova vlada, vidjevši da ne može kninski slučaj rješiti na način koji bi ona htjela , umjesto traženja kompromisa , otvorila sa Srbima iz Hrvatske novo krizno žarište . Po modelu iz avgusta u Dalmaciji, otpočeli su sa istom strategijom na Baniji. Kada su došli razoružati stanicu policije u Petrinji pružen je otpor i došlo je do sličnog scenarija kao u Benkovcu i Obrovcu . Međutim , hrvatska policija

i

34

je u Petrinji imala mnogo jače snage i pristupila je intervenciji i razbijanju skupa, te privođenju nekih demonstranata. Okupljeni su probali da se sklone u kasarnu JNA, ali im to nije dopušteno. JNA se držala iz razumljivih razloga uzdržano. Kao organizator ovog otpora od strane Kriza je izlazila sa hrvatske vlasti označen je Borislav Mikelić. ograničenog područja Dalmacije i širila se na cijelu Hrvatsku. Bilježimo ipak sastanak predstavnika SNV koje je predvodio Milan Babić i hrvatskog ministra policije Josipa Boljkovca u Donjem Lapcu, gdje je dogovoreno skidanje barikada i sloboda kretanja. Taj dogovor nije realizovan jer je «Savjet narodnog otpora» koji je odlučivao o barikadama, a koji je pod Martićevom kontrolom, tražio da se barikade i dalje drže. Već uveliko u većinskim hrvatskim sredinama trajalo je šikaniranje Srba na nacionalnoj osnovi, otpuštanje sa posla i uopšte, širio se osjećaj ugroženosti kroz pritiske i pretnje, tako da je bilo relativno lako pridobiti potreban broj dobrovoljaca za barikade. Savjet narodnog otpora , je o sebi pravio predstavu kao polutajnoj organizaciji. Davali su uputstva da se svuda ističu jugoslovenske zastave, oglašavali saopštenjima bez potpisa i kroz određeni period počeli davati i političke ocjene važne za lokalne prilike. Nije se tačno znalo gdje je sjedište te organizacije niti pak ko su njeni članovi. U njeno ime ponekad bi istupio izvjesni «Cvele» koji se predstavljao kao novinar iz Beograda, iako ni jedna redakcija nije imala takvog novinara. Tu organizaciju je kontrolisao Milan Martić, bez obzira što je formalno bio šef policije u Kninu, a u njoj su sjedili ljudi vezani za državnu bezbednost. Milan Babić i legalni organi lokalne vlasti imali su sa «Savjetom narodnog otpora» sukob kada su ovi počeli planirati neke akcije na kninskom prostoru sračunate na oštećenja dalekovoda i željezničkih pruga. Od toga su odustali, ali po svoj prilici tek nakon intervencije iz Beograda koja je usljedila pošto se Babić požalio tamo na takve planove. Savjet narodnog otpora je bio domaćin Željku Ražnatoviću Arkanu , i dvojici njegovih pratilaca krajem novembra, 1990. godine, kada su ovi posjetili Knin. Nakon sastanka koji su održali sa Savjetom u Golubiću , navedeni trojac je otputovao u Dvor na Uni gdje ih je uhapsila hrvatska policija , sa punim džipom oružja. Kasnije će biti suđeni, osuđeni na zatvorske kazne, ali i pušteni iz zatvora nakon nekoliko mjeseci. Arkan je čak bio darivan pištoljem od strane hrvatskog ministra policije Josipa Boljkovca. Savjet narodnog otpora je ukinut kada je 20. 12. 1990. konstituisana SAO Krajina i Milan Martić imenovan za ministra unutarnjih poslova. Tada je na kninsku tvrđavu podignuta zastava SAO Krajine, a na zboru pred željezničkom stanicom lično Jovan Rašković promovisao novu zajednicu uz klicanje i pucanje u zrak, već prilično dobro naoružanih Krajišnika. Dva dana kasnije Hrvatska je donijela svoj ustav u kojem nije bilo mjesta za Srbe. Te iste godine, Sabor Hrvatske smjenjuje iz Predsjedništva SFRJ Stipu Šuvara i u Beograd šalje Stipu Mesića, koji najavljuje da će Jugoslavije nestati u njegovom mandatu. U BIH koja je dobila novu višestranačku skupštinu ,

35

vlast su preuzele tri nacionalne stranke, SDS, HDZ, SDA. Traje prividni mir, ali zemlja nezaustavljivo klizi ka ratu. Još je samo Ante Marković pokušavao pričati alternativnu političku priču zalažući se za reforme državnog i ekonomskog sistema i integraciju u evropske tokove, nudeći to u zamjenu za raspad zemlje i katastrofu širih razmjera. Iza njega nije bilo političke snage koja bi pogurala i na adekvatan način artikulisala tu koncepciju. U pokušaju stvaranja političkog reformskog pokreta Ante Marković je na prvom skupu u tu svrhu uspio okupiti na Kozari više desetina hiljada ljudi , ali su nacionalne razmirice toliko daleko otišle da su ti ljudi uglavnom kasnije prišli nacionalnim strankama. U Kninu je bio jedan pokušaj da se ispita raspoloženje za uspostavljanje alternative postojećoj politici. Tribinu na temu teških političkih prilika održali su u jesen, 1990. godine Milorad Pupovac, Alija Hodžić, Žarko Puhovski i Ivan Zvonimir Čičak. No, ta tribina i taj pokušaj su prošli potpuno nezapaženo i tek pred pedesetak ljudi. Upravo u to vrijeme Anti Markoviću je po šesti put bio blokiran rad na promjeni Saveznog ustava kojim je trebalo postići koncenzus za novu državnu strukturu i raspisati izbore na saveznom n,ivou. I pored spoljne podrške koju je imao, nije ništa mogao uraditi jer za takav razvoj događaja nisu bili Srbija, Hrvatska i Slovenija, odnosno političke elite koje su reprezentovali Milošević, Tuđman i Kučan. Liberalnije elite u tim republikama pokušavale su da se organizuju kroz UJDI ali je to ostalo na elitističkom pokušaju. Za razumno rješenje krize izgledi su svakodnevno postajali sve manji. Marković i njegova ekonomska politika bili su jedino preostalo tkivo države osuđene na raspad. Postojao je još jedan faktor, koji je kod nekih izazivao brigu, a kod nekih nadu: JNA. Bitka za Jugoslaviju neće se voditi bez JNA najavljivali su generali u vrijeme kada raspad zemlje nije bio tako izvjestan kao krajem 1990. godine. Nastojali su da budu konstruktivni, ali su osnivanjem vlastite partije kao nastavka bivšeg SKJ, pokazivali da se ne mogu pomaknuti iz ideološkog obrasca koji nije bio putakaz ka rješenju.

36

ODNOSI IZMEĐU SRPSKIH POLITiČKIH FAKTORA 1990. GODINE U prethodnim poglavljima naznačili smo da je Slobodan Milošević bio kao neprikosnoveni politički lider svih Srba i da je uspostavio potrebnu političku infrastrukturu preko koje je mogao uticati na Srbe sa čitavog prostora SFRJ. U Srbiji je SPS nadmoćno dobio parlamentarne, a Slobodan Milošević predsjedničke izbore. Stranke nastale kao moguća alternativa SPS-u bile su slabašne, i nedorasle političkoj utakmici u miljeu gdje je režim apsolutno kontrolisao finansije, aparat sile, političku policiju i medije. Osim toga na usluzi su mu bile značajne nacionalne institucije kao što je crkva, akademija nauka i univerzitet. Prva srpska politička stranka formirana izvan Srbije bila je SDS, a inicijacija za njeno osnivanje stigla je iz Srbije. Ovo ne znači da ona ne bi bila formirana i bez te inicijacije, jer za to su se bili stekli svi potrebni uslovi. Spomenuli smo već da je SDS pratio priličan organizacioni haos i da na aprilske izbore u Hrvatskoj nije izišla kao tehnički solidan politički subjekat, ali je imala stepen podrške veći nego što su to pokazivali izborni rezultati. Njen predsjednik i istinski lider Jovan Rašković uspio je za najkraće vrijeme, steći praktično plebiscitasrnu podršku Srba u Hrvatskoj, ali je postajao sve popularniji u Srbiji i naročito u BIH. Uz SDS u Hrvatskoj stala je i SPC. Dr Jovan Rašković nije bio pod Miloševićevim uticajem , ali je u svojim nastupima morao voditi računa o stvarnom uticaju neprikosnovenog srpskog lidera. Znalo se događati da ga jedan dan kritikuje kao komunističkog gnoma , kako je znao govoriti, a da već za dva dana na istu adresu šalje pokajnička pisma. Ali, dr Rašković je bio pod snažnim uticajem oca nacije Dobrice Ćosića, s kojim ga je vezivalo dugogodišnje prijateljstvo i slični politički pogledi. Pričalo se da su neki djelovi famoznog Memoranduma nastali upravo u Raškovićevoj kući u Primoštenu kod Šibenika. Kao lider SDS-a Rašković se osjećao, prilično suvereno. Zanimale su ga krupne , velike teme , a za one sitnije nije mnogo mario. Njih je velikodušno prepuštao drugim ljudima u stranci. Kada su raspisani izbori u BIH i kada je bilo vidljivo da je eksperiment sa SDS-om u Hrvatskoj bio uspješan, grupa akademika oko Ćosića kao i nekolicina intelektualca Srba iz Bosne, zamolili su ga da pomogne u formiranju SDSa u BIH . Toga posla se dr Rašković prihvatio sa velikim entuzijazmom , i ambicijom da SDS Hrvatske i BIH bude jedinstvena partija. Na prvom osnivačkom skupu SDS BIH u Drvaru, kasniji predsjednik ove stranke, Radovan Karadžić bio je tek samo jedan od govornika. Jovan Rašković je uložio veliku energiju u formiranje te stranke u Bosni. Gotovo da nije bilo varoši koju nije obišao. Rašković je tada forsirao priču o potrebi bližeg jedinstva Srba iz Hrvatske i Srba iz Bosne . Imao je i slogan da Una ne može djeliti Srbe i da ćemo popiti Unu. Prvi je pomenuo Krajinu kao moguću državu koju bi zajedno napravili Srbi iz Bosne i Srbi iz Hrvatske i koja bi imala značajan teritorij i tri miliona stanovnika, uređenu po najvišim prihvaćen

37

demokratskim standardima. Ipak stvari nisu mogle ići u tom pravcu i SDS nije postao jedinstvena stranka . Radovan Kradžić je postajao nova politička zvijezda na srpskom nebu , i predsjednik stranke koja će na izborima u novembru praktično uzeti sve srpske glasove u Bosni. Kada su pred kraj 1990. godine u Banjaluci pokušali predstavnici SAO Krajine i Banjalučke Krajine da izvrše neki simboilički akt integracije, sljedeći ideju koju je lansirao Rašković , upravo je Karadžić na Miloševićev mig otišao i rasturio taj skup. Karadžić prema Jovanu Raškoviču nije bio korektan partner. To se jasno vidjelo prije izbora u BIH na značajnoj beogradskoj promociji SDS BIH. U Sava Centru priređena je glamurozna svečanost kojoj je prisustovalo nekoliko hiljada ljudi, a među gostima u prvom redu sjedio je dr Rašković . Prilikom pozdravljanja gostiju , Karadžić je nabrojao na desetine zaslužnih za nastanak SDS-a, ali Jovana Raškovića nije pomenuo. Rašković je znao da to nije slučajni previd a da nije ni stvar sujete tako svojstvene balkanskim političarima , već ciljan i proračunat potez u koji je svoje prste upleo Milošević . Upravo tada se vodila izborna kampanja u Srbiji , a dr Rašković je iskazao namjeru da sa strankom kao nosioc liste učestvuje na izborima u Srbiji. Milošev i ć je to shvatio kao prst u oko i pokrenuo kampanju za onemogućavanje Raškovića . Karadžićeva bezobzirnost je bila jasan znak da nevolje dolaze . Milošević je u Beograd pozvao Milana Babića i od njega zatražio da smjeni Raškovića . Zahtjev je po Babićevim rječima bio sročen u samo dvije rječi : - Smeni ga . Babić je znao da ne može smjeniti Raškovića i to odmah kazao , ali se ni njemu nije dopadala ideja da stranka ide na izbore u Srbiji . Zato je obećao da će to sprečiti i zaista 10 SDS odbio je Raškovićev prijedlog o izlasku na izbore. To je bio prvi put da je unutar SDS došlo do političkog obračuna , i nastala je nezamisliva scena u kojoj Rašković nema podršku organa stranke .. Na Miloševićev mig protiv Raškovića su bili svi članovi 10 SDS koji su na bilo koji način bili uključeni u tokove antibirokratske revolucije , ili pak imali poslovne kontakte sa Srbijom . SDS je od toga časa postala promiloševićska stranka, jedna od onih što vođi redovno šalje telegrame podrške. Nije više bila moguća nikakva autentična artikulacija političkih interesa Srba iz Hrvatske. Rašković je formalno još uvjek bio predsjednik SDS-a, ali njegov politički uticaj više nije bio relevantna veličina . Sve manje je boravio u Dalmaciji, a sve više u Beogradu i bilo je jasno da on odlazi za Beograd. Uzeo je doduše učešća prilikom proglašenja SAO Krajine u Kninu , 20. 12. 1990. godine. Izborom za političkog lidera Srba u Bosni i Hercegovini, Radovan Karadžić je počeo graditi imidž političara sa velikim ambicijama . Dao je naslutiti da vlastitu ambiciju neće ograničiti samo na Bosnu nego da ima i svesrpske apetite. Jovana Raškovića je odmah pokušao marginalizovati i tu je koristio Miloševićevu podršku. Najavljivao je angažman i slao

38

zaštitničke političke

poruke Srbima u Hrvatskoj, a kako će ih štiti vidjet godine, kada se zajedno sa Miloševićem, Tuđmanom i Matom Bobanom upustio u izvedbeni projekat podjele Bosne i Hercegovine u kojoj su Srbi iz Hrvatske i Bosanske Krajine bili samo moneta za potkusurivanje i odobrovoljavanje saveznika iz Zagreba i Širokog Brijega. Kada je Milošević vidio da Karadžić ima ambiciju da i njega nadraste, da u nekim intelektualnim i crkvenim krugovima Karadžića počinju pominjati kao potencijalno sposobnijeg vožd a od vožd a samoga, počinje proces kresanja Karadžićevog uticaja. Potpun obračun sa Karadžićem, Miloševiću nije bio cilj jer je Karadžić, baš takav kakav je, njemu bio od izuzetne koristi. Za njegovo disciplinovanje Milošević je imao različita sredstava i kada bi mu to trebalo bez ikakvog zaziranja ih je koristio. Uostalom, Jovica Stanišić i Ratko Mladić su uvjek znali šta im je u tom smislu potrebno činiti. Bez obzira na ove opaske, prvih godina političke karijere, Karadžićeva lojalnost Miloševiću bila je van svake sumnje. Samo usputno, jer za događanja koji su predmet ovoga teksta nije od nikakvog značaja, spomenimo da se Tuđman, kako bi bar malo amortizovao svoj tako vidljiv antagonizam prema Srbima, odlučio da napravi svoju privatnu srpsku stranku. Taj posao je povjerio Milanu Đukiću kojeg je prihvatio pošto ga je iz Donjeg Lapca potjerao David Rastović, predsjednik opštine i jedan od osnivača SDS-a. Đukić je do protjerivanja bio predsjednik izvršnog odbora opštine i član SDS-a, a dolaskom u Zagreb osnovao je Srpsku Narodnu Stranku, političku organizaciju apsolutno dekorativnog tipa. Trebalo je pokazati da se u Hrvatskoj političke slobode razvijene i da se pusti bar malo magle koja bi zaklonila već poodmaklo etničko čišćenje Srba iz velikih hrvatskih gradova. Đukića, predhodno već suđenog i osuđivanog za privredni kriminal, bilo je lako nagovoriti na simuliranje. Ali ni on ni njegova stranka , nisu donijeli neku korist Tuđmanu niti pak učinili veliku štetu Srbima. Štetu srpskoj zajednici u Hrvatskoj nanijeli su gospodari rata i politika koju su oni personalizovali. Proces koji su kreirali i kontrolasali, zločin je sam po sebi,zločin je već u prvom sloju. U drugim slojevima još vidljivije taj proces je nosio brojne mogućnosti za kriminalce, izopačenike i masovne ubice. Gospodari rata su rat smislili zbog teritorijalnog proširenja na račun BIH i stvaranja što homogenijih nacionalnih država. Rat koji je vođen u Hrvatskoj služio je samo određivanju načina na koji će se SFRJ raspadati, i uvod u rasparčavanje BIH ratom. Njihov odnos je bio vrsta jednog komplikovanog i brižno prikrivanog savezništva, iako su se trudili da se predstave kao nepomirljivi protivnici i neprijatelji. Obmana je i apsolutna zamjena teze da je etničko čišćenje posljedica rata. Ponekad, u blažoj varijanti pružao ci intelektualnih usluga zvali bi to humanom razmjenom stanovništva i takve operacije opravdavali i hvalili na najnevjerovatnije načine. Oko te humane razmjene stanovništva sa Tuđmanom je osim Miloševića, vrlo intezivno razgovarao Dobrica Ćosić. Po tome je poznat ćemo već sljedeće

39

njihov susret u Ženevi 1993. godine, za vrijeme dok je Ćosić bio Predsjednik SRJ . Već tada se špekulisalo oko sporazuma koji su potpisali o tzv. humanoj razmjeni stanovništa. Dobrica Ćosić o tome nije nikada progovorio ni riječ i. Inače, ne bi bilo nikakvo čudo da takav sporazum postoji u pisanom obliku, jer su ova dva bivša Titova partizana i disidenta opsjednuta idejom o istorijskoj misiji. Naročito je ta ideja o istorijskom poslanju obilježje Tuđmanove ličnosti , i to je pored ostalog on ispoljavao bilježenjem i snimanjem svega što je radio kako bi buduće generacije mogle suditi o njegovoj veličini. Zato će , ako takvog sporazuma zaista ima, on kad- tad izići iz Tuđmanove arhive. Uvjeren u vlastito poslanje on je bez ustezanja na hotelskom jelovniku iscrtavao kartu podjele BIH i u neophodnost te podjele uvjeravao zvaničnike velikih sila. Zato se i njemu i Ćosiću humana razmjena stanovništva mogla či niti ne samo moralno neupitnom nego i istorijski dalekosežnom i mudrom . Za razliku od njih, Milošević je isključivo bio zabavljen time šta ide u prilog njegovoj vladavini. Nije baš istorijska dimenzija bila nešto što bi ga opredjeljivalo. Zato se on trudio da ostavlja što manje pisanih i bilo kakvih drugih tragova, i ako je taj sporazum potpiSivan na Tuđmanovo traženje onda je potpuno shvatljivo i mnogo logičnije da ga je potpisao Ćosić nego on lično . Zbog nekih nedoumica pa i neadekvatnih interpretacija pojam etničko čišćenje potrebno je do kraja razjasniti jer ga se ponekad koristi u pogrešnom kontekstu, i daje mu se neprecizno značenje . Sam pojam je prvi put korišten i uveden u politički govor osamdesetih godina prošloga vijeka a definisali su ga mediji i političari u Beogradu, označajavajući njime strategiju albanskih nacionalista na Kosovu kojim su oni, koristeći različite vrste pritisaka, kontinuiranog nasilja i ucjena, te održavanjem stanja permanentne nestabilnosti primoravali na iseljavanje pripadnike srpske nacionalne zajednice, ali i ostale manjinske zajednice, sa namjerom da promjene etničku strukturu i stvore etn ički čistu državu. Ono što je vjerovatno značajno doprinjelo ukupnoj tragediji na prostoru bivše SFRJ jeste i uvjerenje određenih bitnih međunarodnih faktora da se stvari na prostoru Balkana dugoročn ije mogu rješavati samo ako se balkanski narodi okupe u relativno homogenim državama. Etničke napetosti i međusobne teritorijalne pretenzije po tim pogledima su stalne zbog nedovršenog procesa stvaranja nacionalnih država i taj proces je neophodno završiti . Nosioci tih pogleda su vjerovatno ohrabrivali važne činioce u balkanskim državama da usmjere političke i druge procese u tom smjeru, i tako im pomagali da legitimizuju svoje ratne težnje . Etničko čišćenje se razlikuje od genocida jer nije svedeno na namjeru potpunog uništenja jedne zajednice nego na njeno preseljenje mimo njene volje na drugi prostor. Da bi čitavi gradovi i sela bili ispražnjeni od neke etničke zajednice pristupalo se sijanju straha i mržnja, a zatim i zločin i ma nad pojedinim porodicama ili pojedincima, manje više neselektivno, pljački i otimanju, pa i silovanjima. Onda bi se tražilo oružje i davali rokovi za iseljavanje. Kad se veći dio zajednice pokrene , nije ostajao niko.

I 40

Pristupalo se čak i takvim cinizmima da se od vlasnika imovine tražila potpisana izjava da odlazi dobrovoljno a da svoju nepokretnu imovinu ostavlja državi, toj i toj, ili opštini toj i toj. Etničko čišćenje je po svojoj prirodi zločin protiv čovječnosti i osnovna je karakteristika rata devedesetih godina na prostoru bivše SFRJ, rata bez istinskih heroja i sa obiljem antiheroja. U tom ratu sve strane su radile etničko Čišćenje.

41

POLIT i ČKE PRILIKE U PRVOJ POLOVINI 1991 . GODINE

Energija potrebna za sukob u Hrvatskoj neprekidno je rasla. Već nastupajuće , 1991. godine, general Kadijević je najavio razoružavanje paravojnih sastava i odredio ultimatum u kojima su ti Na incijativu tadašnjeg šefa KOS-a , sastavi morali položiti oružje. Aleksandra Vasiljevića, koji je došao u diskretnu misiju u Knin i tamo ubjedio Martića da vrati stotinjak automatskih pušaka podjeljenih prilikom podizanja barikada u avgustu, 1990. godine. To oružje je vraćeno i o tome obavještena javnost. Oružje je tada bilo toliko da je stotinjak pušaka bila marginalna količina. U kninskom kraju se to moglo čuti nakon svake Zvezdine pobjede u kupu šampiona, koji će Zvezda te godine i osvojiti. Tada bi u slavljeničkom zanosu praštalo sa svih mogućih strana, i iz svih mogućih oružja. Hrvatskoj strani nije padalo na pamet ni simbolično razoružavanje. Oni su pristupili jednoj drugoj stvari koja će dodatno komplikovati prilike. Podjelili su pedesetšesthiljada policijskih legitimacija ljudima koji su se naoružali iz ilegalnog uvoza oružja. Ta situacija će još dodatno povećati nasilje nad Srbima u hrvatskim gradovima pa i zločine nad jednim brojem ljudi. Organi JNA tada odlučuju da 20. januara , nekoliko dana prije isteka roka za razoružavanje , prikažu film napravljen iz materijala KOS-a. Film je govorio o ilegalnom uvozu oružja u Hrvatsku i masovnom naoružavanju HDZ-ovih aktivista, kao i stvarnju drugih uslova za vođenje rata. U tom filmu ima zaista groznih detalja među kojima su iskazi Martina Špegelja i Josipa Boljkovca na koji način misle voditi građanski rat i koliko će on biti nemilosrdan. Kao neprijatelji od strane ovih hrvatskih ministara nedvosmisleno su označeni oficiri JNA, njihove porodice, i Srbi u SAO Krajini. Prikazivanje toga filma još je više uskovitlalo i tako teške prilike u zemlji i uspalilo strasti do usijanja . Tuđmanov režim je reagovao negirajući originalnost filma, sam Špegelj i Boljkovac su odmah saopštili da se radi o montaži. Tadašnji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ Stipe Mesić je hladnokrvno prokomentarisao da je Hrvatska naoružavanje preduzela potpuno legalno i legitimno jer se lakše može braniti puškama nego hemijskim olovkama. Vojni organi su pokrenuli postupak protiv aktera i glavnih junaka filma , a sastavi JNA podigli borbenu gotovost što je trebalo značiti da se JNA sprema na akciju, jer rok je isticao. Međutim, 24. januara, usljedila je sjednica Predsjedništva SFRJ, Predsjednika svih republika i Generalštaba JNA. U tOj dugoj noći postignut je kompromis, koji je značio , brzo će se ispostaviti, samo odlaganje problema. Sve je nastavljeno po istoj inerciji. Teritorija naseljena većinskim srpskim stanovništvom u Hrvatskoj se zaokružila i srpsko pitanje bilo teritorijalizovano. U Kninu i Benkovcu počinjali su incidenti na nacionalnoj osnovi , koji su se manifestovali kroz noćne eksplozije pred kafićima ili drugim objektima vlasnika hrvatske nacionalsti. Iste stvari su se događale u hrvatskim gradovima gdje su žrtve bili vlasnici srpske nacionalnosti. Već su uveliko trajale bezbrojne provokacije raznog tipa , od telefonskog uznemiravanja do fizičkih napada . početkom

43

Počinioci provokacija su u pravilu ostajali neotkriveni. Nacionalne zajednice su se homogenizovale do krajnjih granica, a osjećaj ugroženosti bio je opšte osjećanje. Već krajem januara specijalne snage hrvatske policije su manifestujući silu, zaposjele nacionalni park Plitvička jezera, u čijim je granicama živjelo pretežno srpsko stanovništvo, što je izazvalo veliko uznemirenje građana . Na insistiranje JNA, nakon kraćeg zadržavanja povukli su se, ali je preko sredstava informisanja ministar policije poručio da će se vratiti čim to bude trebalo . Počinju odvojeni incidenti u različitim djelovima Hrvatske i već odjekuje pucnjava, iako žrtava još nema . Sada kriza nije izolovana samo u kninskom kraju već je ona raširena na Istočnu Slavoniju" Baranju,Zapadnu Slavoniju, Baniju, Kordun . U Kninu dolazi do otvorenog sukoba na relaciji Milan Babić - Milan Martić, odnosno političkog i policijskog faktora. Babić je prilikom predlaganja Vlade SAO Krajine za ministra odbrane predložio Milana Martića, pomjerivši ga sa mjesta ministra policije, kalkulišući potpuno racionalno da će mu za funkcionisanje vlasti biti potrebno da ima kontrolu policije. Martić je u prvi mah prihvatio tu odluku, jer mu se učinilo da će mjesto ministra odbrane pružati veće mogućnosti za njegov angažman pružanja otpora hrvatskoj vlasti. Skupština je izabrala novog ministra policije, advokata Dušana Vješticu. Međutim već sutradan su Martiću iz Beograda objasnili da to ne može tako i da on mora da se vrati na mjesto ministra policije jer je mjesto ministra odbrane titula bez sadržaja, i Babićev manevar da ga se rješi. Martić je onda izjavio da ne priznaje odluku Skupštine i da se neće povući sa mjesta ministra policije. U tome mu podršku pored Beograda daje kompletan sastav policije u Krajini. Babić se povlači i stvar se vraća u prvobitno stanje. Počinje priprema krajiške policije za nastupajuće događaje i formira se neka vrsta interventne jedinice koja može izvršavati i ograničene vojne zadatke . Ta jedinica je bila podređena lično Martiću . To je u Kninu bio početak izgradnje «paralelnog lanca komandovanja aparatom sile». Taj obrazac će se konačno kroz naredni period uspostaviti svuda tamo dokle je dopirala moć Slobodana Miloševića i njegove SOB. Formula je bila relativno prosta. Formalna nadležnost bi se adresirala na organe vlasti izabrane na izborima, ali lanac je funkcionisao po internim pravilima SOB. Svi organi vlasti u SAO Krajini i pored mogućeg prigovora da se radilo o paradžavi, ipak su birani na izborima i uspostavljeni po unaprijed određenoj proceduri. Demonstracije opozicije održane 9. marta, 1991 . godine u Beogradu među Srbima u Hrvatskoj su primljene na posebno dramatičan način. Najveći broj ljudi nije bio baš dobro upućen u unutrašnje prilike Srbije. Nije im bilo zamislivo da protiv Slobodana Miloševića može biti demonstracija u Beogradu, a kamo li da se na tim demonstracijama može skupiti masa od stohiljada ljudi. Zato su Srbi iz Hrvatske masovno povjerovali Miloševićevoj propagandi da to demonstriraju neprijatelji Srbije, «ustaše i

44

Šiptari» koji ruše Beograd i da je jedina zaštita od napasti izvesti tenkove na ulice Beograda . Pod tim utiskom je izlazak tenkova na beogradske ulice imao podršku velikog broja Srba iz Hrvatske. Prepadnut za vlast, i u grozničavoj potrebi da domaćoj javnosti pokaže kako ga podržavaju Srbi iz drugih krajeva SFRJ , Mi[ošević je tražio podršku Radovana Karadžića i Mi[ana Babića. Ta podrška je emitovana u večernjem dnevniku. Bab i ć je malo zatezao sa podrškom . Onda je pravio problem da se to uputi kao audio snimak, već nudio napismeno, da bi mu tadašnji voditelj TV dnevnika Stefan Grubač poslao tekst koji treba pročitati. Bab i ć je to odbio, a vrijeme dnevnika se primicalo. Grubač se javio i molio da kaže bi [o šta samo da to ide. Onda je on izbjegao dati podršku , ali se usmjerio ka destruktivnoj aktivnosti Vuka Draškovića. Podrška Radovana Karadžića bila po svim upustvima . Međutim , saopštenje SDS-a bilo je u najboljem duhu s[obizma. To saopštenje Babić je prepustio na potpis izvršnim sekretarima stranke Marku Dobrijeviću i Petru Štikovcu, koje će Rašković kao još formalni predsjednik isključiti iz stranke zbog toga čina. Rašković će tada povući još jedan potez koji je ukazivao na njegovu novu političku orjentaciju. Doveo je u Knin sredinom marta na javni skup režisera Lazara Stojanovića i studente sa Terazijskog foruma , te splitskog profesora dr Niko[u Viskovića. To je bio prvi i jedini mirovni skup u Kninu ikada održan, i u to vrijeme kada su se ratni bubnjevi već čuli ličio je taj skup na glas vapijućeg u pustinji. Baš u to vrijeme u Karađorđevu se sastaju Slobodan Mi[ošević i Franjo Tuđman i dogovaraju strateško savezništvo u procesu raspada SFRJ . Njih dvojica su se lakoćom našli na podjeli Bosne i Hercegovine. Čak su u tom poslu dogovorili i komisiju za razgraničenje koju je sa srpske strane predvodila Smilja Avramovasa hrvatske Dušan Bi[andžić. Kasnije je Dušan Bi[andžić pričao da to nikada nije ozbiljno shvatio i da mu je [iči[o na dječiju igru, iako nije bi [a igra. Za glavne izvođače radova odredili su svoje političke pitomce u B[H, Radovana Karadžića i Matu Bobana, a načela podjele su iš [a tako da veći dio B[H pripadne Mi[oševiću , kao i da se Hrvatska zadovolji granicama banovine iz 1939. godine, ojačanu još bihaćkom krajinom ili kako je Tuđman to volio kazati Turskom Hrvatskom. Da [i su imali tada u planu teritorij koji bi pripao Muslimanima teško je reći, ali je kasnije i takva kombinacija bila u igri , bar sudeći po izjavama koje su davali Karadžić i još neki političari bosanskih Srba. Stipe Mesić koji je sa Boris[avom Jovićem organizovao ovaj sastanak pričao je da je na pitanje «a šta će biti sa Krajinom» od srpske strane dobio odgovor koji je glasio «a gde to beše» . Kasnije je pojašnjavao da mu je Boris[av Jović rekao da je Krajina sastavni dio Hrvatske i da njih ne zanima kako će Hrvatska rješavati svoja unutrašnja pitanja. [stom prilikom su dogovorili rušenje Vlade Ante Markovića i odredili strategiju dovođenja međunarodne zajednice pred svršen čin oko priznavanja novonastalih država.

45

Uglavnom , nakon sastanka Milošević - Tuđman usljedio je onaj čuveni sastanak Milošev i ća sa predsjednicima opština iz cijele Srbije gdje je on najavio skori početak rata rječima «ako ne znamo da radimo , znamo da se bijemo» . Prije susreta Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu usljedio je sastanak Predsjedništva SFRJ , na kome je razmatran plan Generalštaba za uvođenje vanrednog stanja, odnosno za vojnom intervencijom . Sa ove distance to sada izgleda mnogo bezazlenije nego u vrijeme kada se događalo, a moglo bi se protumačiti i kao groteska, jer nije zabilježeno da je neka armija pitala one protiv kojih treba da izvede puč da li se slažu da to bude urađeno . Naravno da takva odluka nije donesena. Po četiri predstavnika glasala su za i protiv. Slobodan Milošević je najprije iz Predsjedništva povukao Borislava Jovića da bi ga nakon nekoliko dana vratio u Predsjedništvo, kao da se ništa nije dogodilo. Ćak je tada, prilikom Jovićevog povlačenja, iako se stalno legitimisao kao čuvar SFRJ , izgovorio rečenicu da je Jugoslavija prestala postojati. U Krajini je Martić aktivirao svoju interventnu jedinicu i poslao je na Plitvice. Zbog čega je to uradio teško je reći, ali ta jedinica se rasporedila na Plitvicama i započela kontrolu komunikacija i objekata. Hrvatska Vlada je reagovala nekoliko dana kasnije, i na Plitvice, na sam dan Uskrsa, 31. 03. 1991 . godine, poslala jake snage policije sa namjerom da odatle potisnu Martićevu miliciju . Došlo je do pravog vatrenog obračuna u kome je na svakoj strani poginuo po jedan policajac, i na snijegom prekrivenim Plitvicama pale su prve žrtve rata koji je toga dana započeo . Samo prvim žrtvama se pamte imena, a kasnije ostaju bezimene. Poginuli su na srpskoj strani Rajko Vukadinović iz Korenice, a na hrvatskoj, Josip Jović iz Aržana kod Imotskog . Žrtava bi vjerovatno bilo i više, ali nisu eksplodirale trombionske mine kojima su bili pogođeni autobusi sa hrvatskim policajcima. Hrvatska policija je potisnula Martićevu sa Plitvica, ali je vrlo brzo na Plitvice izašla JNA pod punom ratnom opremom. Okružila je položaje hrvatske policije i nastala je pat pozicija. Od tada će JNA proglasiti sebe za tampon između sukobljenih strana i ta taktika će biti u opticaju nekoliko narednih mjeseci. Slična stvar se dogodila u Pakracu koji je odlukom Skupštine opštine pristupio SAO Krajini. Pakrački policajci su otkazali poslušnost MUP-u Hrvatske i u Pakrac je ušla specijalna jedinica hrvatske policije. Kada je nastalo puškaranje došli su tenkovi JNA i uspostavili tampon zonu . Zanimljivo je da su beogradski mediji javili o velikoj broju ubijenih Srba u Pakracu navodeći čak i njihova imena, iako žrtava zapravo nije bilo. Nakon Plitvica je bilo jasno da se Martićeva policija nije u stanju ozbiljnije suprostaviti bolje organizovanim oružanim sastavima hrvatske policije koji su zapravo bili vojna formacija . Zbog toga iz Beograda šalju za Knin instruktore za obuku i u Golubiću se organizuje kamp. Dolazi Dragan Vasiljković koji dobija konspirativno ime kapetan Dragan i koga beogradski mediji počinju dizati na nivo čuda . U svim tim natpisima i TV prilozima

i 46

njemu su davana natprirodna svojstva , uz obavezno garniranje mistikom. Pisalo se o tajanstvenom legionaru, srpskom patrioti velikog vojničkog znanja i gerilskog iskustva pokupljenog po cijelom svijetu , koji na čaroban način prenosi znanja na mladiće sa dinarskog krša . Tu je bio i Frenki Simatović , a pričalo se i o izvjesnom Ircu, ratnom veteranu. Mora se priznati da je u atmosferi straha i iščekivanja ratnog meteža, veliki broj mladih ljudi otišao na obuku u Golubić. Kroz tih nekoliko mjeseci u Golubić su pristizali momci iz drugih krajeva , pa i iz Bosne. Od onih koji su prošli obuku , selektirana je ekipa koja će u kasnijim zbivanjima biti vezana za DB Srbije i koja će svoje aktivnosti izvoditi direktno po zapovjedima tog resora, odnosno Frenkija Simatovića . Veći broj ovih momaka je i danas u policijskim jedinicama Srbije. Dragan Vasiljković alias kapetan Dragan smislio je ime za polaznike svojih kurseva nazvavši ih knindže. Kasnije će biti vrlo teško napraviti razliku između tih jedinica koje su samo prividno nosile različita imena , kao arkanovci, frenkijevci, J50, a bile vezane za isti centar i za isti lanac komandovanja . Teško je bilo imati predstavu koji je njihov broj jer su zavisno od situacije u te jedinice uključivani ljudi koji nisu bili stalni sastav. I «knindžama» su pridodata nadljudska svojstva, jednaka onima kojim su već okićeni njihovi instruktori, savršenih vojnika koji su nevidljivi , nečujni i bestjelesni, sposobni da se provuku kroz cijev od pola cola, pa i kroz ključaonicu ako se takav zadatak postavi. Kroz april mjesec se otvara kriza u Istočnoj Slavoniji. Pripremao se Vukovar. Usljed provokacija hrvatske policije i pojave naoružanih HDZ aktivista na ulicama Vukovara, Srbi u Borovu selu su podigli barikade i nisu dali ulaz hrvatskoj policiji iz pravca Vukovara. Hrvatska policija je podgrijavala volju za sukobom gađajući Srbe raketnim projektilima i oštetivši nekoliko kuća. U Borovo selo su stigli dobrovoljci iz Srbije za koje će kasnije Šešelj i Mirko Jović voditi prepirku čiji su zapravo i ojačali te barikade. Na visokom jarbolu usred sela vijorila se srpska zastava i ovaj detalj će postati važna činjenica za događaje koji će usljediti. U isto vrijeme, dakle kroz april gomilaju se događaji i incidenti. Predsjednici republika su otpočeli susrete sa deklarisanom namjerom traženja rješenja za krizu u zemlji. Nakon tih susreta, a događali su se jednom nedjeljno, priređivane su konferencije za štampu na kojima su učestovali akteri tih sastanaka. Ne samo da oni nisu ništa konstruktivno mogli da dogovore nego su svojim stavovima još više destabilizovali prilike, ako je uopšte ostalo još nešto za destabilizovanje. Osnovnu destrukciju i prepreku bilo kakvim dogovorima činili su Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Milan Kučan. U kninskom kraju hrvatska policija osniva postaju u selu Kijevu, prostoru koji je bio unutar barikada i unutar SAO Krajine. Na teren izlazi JNA i okruži to selo , opkoli policijsku postaju i nastane jedna vrsta dvovlašća. Ipak, to je izolovalo Srbe u selima Cetina i Civljane i oni su ostali bez komunikacije sa Kninom, a jedino njihovo snabdijevanje bilo je

47

moguće vojnim vozilima. Nastala je prilična konfuzija , pa je Martićeva policija sa okolnih brda često izlazila i pripucavala na Kijevo , preko JNA. Otvara se problem i u benkovačkom kraju sa istim akterima, a na Plitvicama već mjesec dana vojska drži u okružennju hrvatsku policiju, a ova opet objekte nacionalnog parka. Sa srpske strane se vrši pritisak na JNA da interveniše, a sa hrvatske da se vrati u kasarne . Osvnanuo je 2. maj 1991 . godine, za rat u Hrvatskoj važan dan. Toga kišnog majskog dana u Kijevo je helikopterom stigao tadašnji potpredsjednik hrvatske vlade Vladimir Šeks. Martićevi policajci su na helikopter sa svih okolnih brda otvorili vatru , ali je ovaj bez posljedica sletio u Kijevo, gdje je Šeks održao zapaljiv govor stanovništvu i pridošlim hrvatskim policajcima. Ista stvar se dogodila i prilikom uzletanja helikoptera, ali su na obroncima Kozijaka patrole hrvatske poliCije i ZNG-a pucale na Martićevu policiju i tom prilikom ubile policajca Vasu Pećera . U benkovačkom kraju je također došlo do sukoba na potezu između Benkovca i Biograda i ubijen je hrvatski policajac Franko Lisica. U isto vrijeme dok su se događali ovi sukobi na Plitvicama se odvijao marš srpskih civila od Korenice do Plitvica kako bi se vršio pritisak na JNA da uđe u sukob sa hrvatskom policijom . Marš su uz pratnju kamera TV Beograd predvodili Vojislav Šešelj i Milan Babić . Tu je bilo nekih manjih incidenata sa pripadnicima JNA, ali je sve prošlo bez posljedica. Žrtva va je bilo u Borovu selu i to isti dan i u isto vrijeme. Onu zastavu koju su istakli Srbi na barikadama u Borovu selu krenuli su skinuti dvojica hrvatskih policajaca. Njih su Srbi zarobili i zatvorili. Iz Osjeka i Vinkovaca krenula su dva autobusa hrvatskih policajaca sa namjerom da ih oslobode i raščiste barikade. Ušli su u Borovo selo i u centru sela kada su izlazili iz autobusa hvatajući borbeni poredak, upali su u zasjedu, na njih je otvorena vatra pa je tom prilikom ubijeno dvadesetak hrvatskih policajaca. Da nije na vrijeme stigla poveća jedinica JNA i izvukla preživjele svi bi vjerovatno doživjeli istu sudbinu. Vojislav Šešelj se kasnije hvalio da su ključnu ulogu u obračunu imali dobrovoljci iz njegove stranke. Taj događaj je po svoj prilici bio jedna velika namještaljka. Izgleda da su se šefovi tih pol icajaca svojski potrudili da ih odvedu na strelište kao glinene golubove. Serija ovih događaja pretvorila se u spiralu nasilja koja se više nije mogla kontrolisati . Žrtve više nisu imale ime, imale su samo nacionalnu pripadnost. U Zadru je gomila hrvatskih nacionalista, organizovana i podstaknuta od strane vlasti, priredila «kristalnu noć» Srbima , vlasnicima kafana , radnji i drugih lokala , nemilo ih pljačkajući , paleći i minirajući. Zatim je kao protuodgovor, došlo do nasilja u Kninu , kada su opustošene radnje i prodavnice hrvatskih firmi. Isti dan je u Splitu došlo do sukoba demonstranata i JNA kada je ubijen vojnik . Miniranje srpskih kuća i vikendica na dalmatinskoj obali, u Šibeniku, Trogiru, Zadru , Biogradu , postao je svakodnevna stvar.

48

Nastaje jedna nova pojava, Srbi sa obale i velikih hrvatskih gradova masovno mjenjaju kuće i stanove sa Hrvatima iz Knina , Benkovca i još nekih gradova gdje su Srbi predstavljali ve ći nu . U Istočnoj Slavoniji pretpostavke za otvoreni rat su bile ispunjene. Već se u Srbiji pojavljuju prve izbjeglice koje dolaze skelom preko Dunava. Srpska sela su pod oružjem i pucnjava je svakodnevna stvar. U Mirkovcima, selu na obodu Vinkovaca gine se, isto je u Tenji , Dalju i Šodolovcima . Kruže glasine o ubijanju Srba u Vukovaru i Borovo naselju. U Tenji , HDZ organizuje ubistvo Josipa Rajhla Kira , šefa osječke policije koji je pokušavao da pregovorima rješava izuzetno teško stanje i smanji energiju za rat. Sa njime zajedno ginu i srpski pregovarači. Ubica , Josip Gudelj, aktivist HDZa, iako poznat i odmah identifikovan, za to nedjelo nikada nije procesuiran. Josip Rajhl- Kir i srpski pregovarači ubijeni su zato što su pokušavali tražiti mirno rješenje . To je bilo apsolutno nepoželjno.

49

•

DRUGA POLOVINA 1991. GODINE I RAT U HRVATSKOJ

Kroz jun i jul, kriza dalje eskalira. HDZ uvodi u Vukovaru prinudne mjere, imenuje povjerenika vlade umjesto legalno izabranog gradonačelnika (sada pokojnog Slavka Dokmanovića iz Trpinje izabranog na listi Račanove SDP) i počinje otvoreni napad na garnizon JNA u Vukovaru . Neprekidno se puca. Pogibije i žrtve postaju uobičajena stvar. Niko više ne navodi imena mrtvih. U Mirkovcima propada akcija hrvatske policije za zauzimanje sela i slijede prilični gubitci hrvatske strane. Isto se događa u Tenji. U Vukovaru se vrši intezivna opsada kasarne JNA. Zbog toga iz Srbije na Vukovar i sremsko ratište kreću tenkovi JNA. U Srbiji je veliki broj izbjeglica iz Istočne Slavonije. Aktiviran je Brana Crnčević i njegova Matica iseljenika koji preuzimaju brigu o izbjeglicama. Beogradski mediji su puni informacija o Srbima koji bježe od ustaškog noža. Monah, a kasnije Episkop Mileševski Filaret, pred kamerama pokazuje dječiju lobanju i sprave za ubijanje kojima se služe Hrvati. Poči nje višemjsesečna opsada Vukovara od strane JNA. Beogradski mediji najavljuju njegov skori pad, a zagrebački su puni podataka o neosvojivoj tvrđavi kojoj ništa ne može srpska armada , gradu heroju i mučeniku . Svaki dan je Vukovar sve više postajao hrvatski Staljingrad, a svijet bio zatrpan slikama groznog razaranja i patnje civilnog stanovništva. Šešelj počinje sa obmanama o uspostavljanju granice na liniji KarlovacKarlobag-Virovitica , što hrvatska propaganda vješto koristi za plasiranje teze o ratu za uspostavljanje Velike Srbije, uništenju Hrvatske i o Srbima iz Hrvatske kao trojanskim konjima te politike sa kojima nije više moguć nikakav suživot. Ta teza je u hrvatskoj javnosti postala opšte prihvaćena i trebalo je još dodatno pojačati užasima rata , smrti i razaranja . Zanimljivo je pogledati kada se JNA počinje otvoreno stavljati na Miloševićevu stranu. Toga nije bilo do sramnog angažmana u Sloveniji odakle se ona morala vratiti poražena i ponižena. Sam vrh vojske je u tOj godine imao dva velika kiksa . Prvi kiks je, nedvosmisleno stavljanje na stranu pučista u SSSR-u, kada je Ligačov zbacio Gorbačova . Mogli smo vidjeti euforično javno iskazivanje podrške pučistima uz pozdravne telegrame i otvaranje šampanjca, da bi taj puč i pučisti za tri dana doživjeli slom, a Gorbačov se vratio na vlast. Vojni vrh SFRJ na čelu sa Veljkom Kadijevićem je tu okolnost shvatio kao novo podizanje Berlinskog zida i pokazao svoje ideološko lice, legitimišiću JNA ideološkom vojskom . Za relevantne međunarodne faktore , JNA ni u jednoj projekciji više nije mogla biti faktor rješenja u SFRJ nego faktor problema i krize. Kada se još upustila u operetsku avanturu u Sloveniji, svi značajni svjetski faktori su bili energično protiv te i takve vrste angažmana i ona je morala pognute glave, nakon potpisanog sporazuma o moratorijuma na proglašavanje samostalnosti Slovenije i Hrvatske, da krene sa povlačenjem iz Slovenije. To se dogodilo 8. jula, 1991 . godine u prisustvu trojke iz Evropske zajednice koju su sačinjavali Hans Vanderbruk, Žak 51

POS i Žak Santer. Ko god da je mislio čuvati SFRJ , što je Milošević i njegova propaganda običavala posebno isticati kao svoj cilj , ovim je činom prekinuo njeno postojanje. Upravo je Milošević to uradio i pokazao da je rasturač, a ne branilac SFRJ . Da bi JNA opstala sa minimalnim uporištem i legitimitetom, morala je da se stavi na raspolaganje Miloševiću , lažnom čuvaru SFRJ. Za tu priliku definisan je novi cilj koji je glasio da će JNA zaštiti granice, narode i djelove onih naroda koji žele sačuvati Jugoslaviju, a povući se sa onih područja i prostora gdje je ne žele . Iz JNA masovno odlaze oficiri hrvatske i slovenačke nacionalnosti. U Hrvatskoj se provodi masovna blokada kasarni i drugih vojnih objekata i napada na te objekte. To je atmosfera u kojoj se odvija «Vukovarska operacija» . Dakle JNA je od tada , zapravo , već Miloševićeva vojska . Franjo Tuđman je napravio svoju vojsku i vojne sastave koji su djelovali, iako nisu bili ni izbliza spremni za ozbiljan rat sa JNA. U julu je JNA provela mobilizaciju u Krajini i popunila jedinice rezervnim sastavom. Djelimična mobilizacija je sprovedena i u krajevima BIH gdje su živjeli Srbi kao i u Srbiji. Što se tiče međunarodne zajednice, JNA je bila strana koju ovi faktori u ni jednoj varijanti nisu željeli podržati. . SAD su još ponavljale izjavu o podršci jedinstvenoj SFRJ, a Predsjedništvo SFRJ i Predsjednici svih republika pojedinačno zatražili arbitražu Badinterove komisije o načinu raspada SFRJ . Počinje potpuna implementacija Tuđman - Miloševevićevskog projekta. Da bi ostali potpuno dosljedni svom konceptu, režirali su i tako groteskne akcije kao što je bilo « bombardovanje « Banskih Dvora u koje je prije toga pozvan na sastanak Ante Marković . Kada je trebalo sjesti za svečano postavljen stol za ručavanje , avion JNA je kobajagi raketirao objekat, ali tako da je po stolu razbacao komade plafona i prašine, a u svijet otišla informacija o pokušaju ubistva hrvatskog rukovodstva . Istog trenutka je u Saboru aktivirana odluka o proglašenju samostalnosti Hrvatske. Iz Vukovara su u svijet kontinuirano odlazile slike razaranja i civilnih patnji. Vukovar je iz dana u dan postajao simbol hrvatske žrtve i argument za međunarodno priznanje hrvatske samostalnosti . Herbert Okun , američki diplomata i specijalni savjetnik izaslanika UN Sajrusa Vensa priča u svjedočenju protiv Miloševića u Hagu da je posjetio Vukovar u novembru 1991 . godine, kada su u njega ušle jedinice JNA, zajedno sa generalom Veljkom Kadijevićem i da je vidjevši potpuno razoren grad pitao generala Kadijevića zašto je Vukovar tako porušen . Kadijević mu je kazao da je to urađeno kako bi bila deblokirana kasarna JNA u gradu . Kada su došli zajedno u krug te male kasarne, Okun je zaprepašteno konstatovao da je kasarna ostala jedini relativno očuvani objekat u bližoj i daljoj okolini. Naravno, da se upitao je li u redu sve sa objašnjenjem generala Kadijevića . Slike rata između JNA I Hrvatske su u avgustu dolazile i iz drugih krajeva Hrvatske.

52

Ratovalo se u Dalmaciji, Lici , Kordunu , Baniji, Zapadnoj Slavoniji. Svuda su u povlačenju bile Tuđmanove snage, ali se odmah vidjelo da JNA ne ide na vojno poražavanje Hrvatske, već se služi do tada neviđenom taktikom kreni- stani. Svuda, gdje je JNA djelovala bilježila su se razaranja, a civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti napuštalo taj prostor. Civile nije progonila JNA, ali su se pojavljivale neke tobože dobrovoljačke jedinice, parapolicijske snage i pljačkaši za koje se redovno tvrdilo da su van kontrole . Oni su preostale civile plašili, maltretirali , pljačkali imovinu , palili napuštene kuće , a bilo je i slučajeva ubijanja civila , mahom starijih osoba kojima se nije napuštao zavičaj. Zabilježen je slučaj prinudnog iseljavanja čitavog grada Iloka u unutrašnjost Hrvatske i to preko Srbije, Erduta i Aljmaša , gotovo svih Hrvata iz Baranje. U Dalmaciji su iseljeni Hrvati iz Kijeva u kninskoj opštini , nekim selima obrovačke i benkovačke opštine, gotovo svi Hrvati iz Drniša i okolnih sela, te nekih sela šibenskog zaleđa. Na Baniji su protjerani Hrvati iz Gline, Kostajnice , Petrinje i Dvora , a na Kordunu iz Slunja i Vrginmosta te nekih djelova karlovačke opštine. Ista stvar se dogodila i u Lici. Bilo je blizu dvijestohiljada ljudi hrvatske nacionalnosti pomjereno iz svojih domova. Identične stvari su se događale i na drugoj strani fronta . Preostali Srbi u većinski hrvatskim selima i gradovima bili su ljudi van zakona. Mogli su ih nekažnjeno progoniti , pljačkati i ubijati, svi kojima bi to palo na pamet. Nije bilo suda ni suđenja , a državni teror je postao potpuno legitimna stvar. Poznati su slučajevi u Gospiću , Sisku , Karlovcu , Zadru , Splitu , te mnogim drugim gradovima, masovnih egzekucija iza kojih su stajale hrvatske bezbjedonosne službe. U Zagrebu je postojanje sabirnog logora za Srbe na velesajmu , u centru grada , bila opšte poznata stvar. Odatle su uhapšeni srpski civili vođeni na pogubljenje u Pakračku Poljanu i Marino selo. Iskazi ljudi poput Mira Bajramovića , pripadnika specijalne Merčepove jedinice za likvidacije Srba , najdirektnije govore o metodima i praksi koju su upražnjavale hrvatske državne vlasti : na pljačku, proganjanj i etničko čišćenje Srba iz hrvatskih gradova. Ta jedinica je samo jedna od mnogih u organizovanom lancu državnog terora . Trebalo je i ono malo preostalih Srba zaplašiti i otjerati , jer već sutra su mogli očekivati istu sudbinu. Hrvatske gradove i područja do kojih nije doprla JNA napustilo je na desetine hiljada Srba koji su odlazili u Srbiju ili Krajinu. Tek je poneko uspio da proda imovinu , a većina je odlazila praznih ruku , u neizvjesnost izbjeglištva. Kuće i poslovni objekti Srba , sistematski su uništavani, naročito u Zadru , pa ni objektima od nekoliko hiljada kvadratnih metara nije ostajalo traga Stepen mržnje i svakovrsne destrukcije prešao je tačku sa koje, u odnosima Srba i Hrvata nije bilo povratka. Upravo to je bila osnovna namjera gospodara rata .

53

Dok je trajala bitka za Vukovar, već uništen od bombardovanja, iznenada je preduzeta akcija napada na Dubrovnik sa svih strana, iz Crne Gore, Hercegovine i sa mora. Upućenima se ta operacija činila potpuno nelogičnom zato što taj dio Hrvatske ni za koga nije predstavljao opasnost. Po klasičnom obrascu , popaljena su i uništena sela u Konavlima, stanovništvo izbjeglo u Dubrovnik, a vrlo brzo otpočelo bombardovanje Dubrovnika. Zanimljivo je da JNA nije imala namjeru zauzeti Dubrovnik koji je praktično bio bez odbrane. Ima indicija da je odbrana Dubrovnika nudila predaju i da se nakon dva dana u Dubrovniku pojavio tada još formalni Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić , kojeg je JNA zajedno sa čitavim konvojem brodova propustila kroz blokadu i dopratila u dubrovačku luku. Sasvim ozbiljan svjedok, britanski novinar Pol Dejvis koji je za vrijeme «dubrovačke operacije» boravio tamo , uvjereno tvrdi da Dubrovnik nije imao ozbiljnu vojnu odbranu i da je JNA u svakom momentu mogla da ga zauzme da je to htjela. Mesić je po svoj prilici, u Dubrovnik došao kako bi malobrojnim braniteljima saopštio da ne predaju grad i nastave sa simuliranjem otpora, jer i ne postoji namjera njegovog zauzimanja . Humanitarni aspekt te misije bio je izgleda , samo usputne prirode . Ćitava predstava se završila na Stradunu uz pjesmu Tereze Kesovije , a učesnici konvoja se isti dan vratili za Zagreb . Na Dubrovniku je međunarodna zajednica konačno prelomila i Njemačka se odlučuje da prizna Hrvatsku. Nakon mjesec dana isto je učinila Evropska zajednica, potom Rusija i iza toga je ostao još samo prijem Hrvatske u UN , što se konačno dogodilo 15. 4. 1992. godine. Za vrijeme operacija u Dubrovniku , Hrvatska preuzima Varaždinski korpus sa 150 tenkova, i sa JNA postiže sporazum o iseljavanju garnizona, ljudstva, oružija i opreme, sa Jadranske obale. Tako pripadnici Kninskog korpusa u kojem je načelnik štaba bio general Ratko Mladić , izvlače oružje i opremu iz Zadra, Splita, Šibenika i Sinja i voze to u Bosnu. Isto rade pripadnici Bihaćkog korpusa pod komandom generala Špire Nikovića sa vojnim potencijalima iz Karlovca i sa Banije. U Bjelovaru, major Tepić diže u vazduh skladište vojne opreme , u samoubilačkoj akciji , ne želeći da ga prepusti hrvatskOj vojsci. U tom istom garnizonu hrvatske vlasti streljaju komandanta Rajka Kovačevića i grupu oficira. Komandant Varaždinskog korpusa general Vladimir Trifunović je dobro procjenio da mu se otpor napadu hrvatskih snaga ne isplati. Odlučio se da korpus preda bez borbe uvjerivši se prethodno da neće dobiti pomoć, i da je žrtvovanje besmisleno. Predao je oružje i opremu, ali je spasio živote vojnika i oficira. Kada je došao u Beograd suđen je za izdaju. Po logici njegovih nadređenih valjalo je da pogine zajedno sa ljudima koje je izvukao iz Varaždina . General Trifunović nije više u zatvoru, ali nije ni rehabilitovan . Kriv je samo zbog toga što se nije uzalud žrvovao .

54

Vojni transporti JNA iz Sloveniju su završili uglavnom u skladištima hrvatske vojske . Srbi i Hrvati iz Bosne naoružavaju se i spremaju za rat. Komanda treće armijske oblasti JNA smještena je u Sarajevu i komandant je bio general Kukanjac. U BIH se pripremao referendum o nezavisnosti , a Srbi najavili osnivanje sopstvene države u Bosni , ako se tako nešto dogodi. Milošević i Tuđman su smjenili Antu Markovića , a Vukovar pao 18. 11 . 1991. godine. Samo pet dana poslije pada Vukovara , 23. 11. 1991 . godine, Milošević i Tuđman se sreću u Ženevi i potpisuju sporazum o deblokadi kasarni u Hrvatskoj, što je u stvari bilo samo drugo ime za podjelu oružja JNA. Pitanje je zašto je taj sporazum potpisao Milošević koji nije imao oko toga formalne nadležnosti, a koji je cjelo vrijeme prije i poslije toga tvrdio da Srbija nije u ratu . To se može objasniti samo važnošću preciznog provođenja odredbi sporazuma, važnih za daljnji poticaj ratu koji se nezaustavljivo širio prema BIH. Pripremao se Vensov plan za Krajinu i sljedilo potpisivanje prekida rata između JNA i Hrvatske. To se dogodilo 3. januara 1992. godine. Mir potpisuju Veljko Kadijević i Franjo Tuđman. Slobodan Milošević se ponaša kao da to nisu njegova posla. Prethodno je, 1. oktobra 1991. godine, odbio potpisati međunarodnu ponudu serviranu na haškoj konferenciji o SFRJ , koja je pretpostavljala civilizovan i kontrolisan razlaz , te garantovala specijalni status svim značajnim manjinama. U ponudi su bile sasvim načine integracije na novim realno postavljene pretpostavke za osnovama i po novim standardima. Srbija nije u ratu , ponavljao je Milošević.

55

SADRŽAJ STRATEGIJE « DOGOVORENOG RATA» U IZVEDBI MILOŠEVIĆA I TUĐMANA

Sve češće se na hrvatskoj strani, među oponentima Tuđmanovog (dika i djela» mogu čuti teze o dogovorenom ratu . Najozbiljniji autor koji to daje naslutiti je profesor istorije na američkom Jel univerzitetu , dr Ivo Banac. U jednom intervjuu datom za radio - Slobodna Evropa, novinaru Omeru Karabegu , tokom 2002. godine, on je govorio o vrlo ozbiljnim indicijama koji upućuju na zaključak o visokoj sinhronizaciji akcija prilikom rata u Hrvatskoj između režima Sobodana M i loševića i Franje Tuđmana i ozbiljnim, zajedničk i m pripremama za podjelu Bosne. Dr Bogdan Denić to tvrdi bez zadrške i još dodaje da su kusur u podjeli Bosne bili Srbi u Krajini i Bosanskoj Krajini. To je dao zaključiti i Stipe Mesić , objelodanjivanjem činjenica o susretu u Karađorđevu i još preko četrdeset međusobnih susreta koje su tokom ratnih zbivanja imala ova dvojica gospodara rata . Lord Ešdaun je u Hag donio i kartu razgraničenja Srba i Hrvata u Bosni koju mu je lično nacrtao Tuđman na jelovniku, prilikom jedne večere u Londonu, 1994. godine. Kada je uselio u Banske dvore, službenu rezidenciju Predsjednika Hrvatske, Mesić je demontirao «crveni telefon» instaliran za vezu sa Miloševićem . Telefon je bio u funkciji cijelo vrijeme predsjednikovanja predmetnog dvojca . Stenograme razgovora koje je Tuđman pedantno vodio vjerujući da će svaka njegova rječ jednom biti istorijski događaj , i to razgovora sa Miloševićem , hrvatska administracija je dala na čuvanje Tuđmanovoj porodici vjerujući da će tako biti bolje čuvani od javnost i nedostupni haškom tužilaštvu . Time se može objasniti zašto je Mesić , iako verbalno zainteresovan za sučavanje sa svim istinama oko raspada bivše SFRJ i ratova vođen i h tom prilikom često proturječan. Ta proturječnost dolazi iz činjenice da je u određenim fazama tih zbivanja učestovao u tim procesima mada nije imao presudnu ulogu. Zato on za sve optužuje samo Miloševića koji jeste odgovoran, ali se čuva da sliku upotpuni Tuđmanovim doprinosom . On je još uvjek aktivni političar a to je uvjek limit. Ako bi kazao sve što zna o dogovorenom ratu, onda svakako ono što Hrvati zovu domovinskim ratom više ne bi bila nikakva epopeja nego samo sredstvo preko koga su se vladajuće elite obogatile i obezbjedile vlast. Zato Mesić pada u proturječje tvrdeći da je Milošević htio granicu Karlovac- Karlobag Virovitica, a onda istovremeno i podjelu Bosne sa Tuđmanom . To su stvari koje ne mogu ići zajedno i koje jedna drugu isključuju . Imao sam priliku razgovarati , 1997. godine sa hrvatskom novinarkom S. K. V. kojoj sam izložio svoje poglede na saradnju Milošević - Tuđman . Ona mi je saopštila da je skoro identičnu priču čula u sasvim privatnom razgovoru sa Dobroslavaom Paragom, hrvatskim desničarem i Predsjednikom HSP 1861. Kasnije sam u nedjeljnim novinama Srba iz

57

Hrvatske, Novostima , krajem 2002. godine pročitao intervju koji su vodili sa Paragom, gdje on to elaborira ali u skraćenoj verziji , pozivajući se na neke činjenice vezane za vukovarsku operaciju i detalje koji su mu poznati sa hrvatske strane bojišta. Paraga nesumnjivo smatra da je bitka za Vu kovar bila sa potpuno kontrolisanim tokom. Rušenje Vukovara izazvali su zajedno , Milošević i Tuđman, potpuno ciljano i sa uvjerenjem da to može dovesti do međunarodnog priznanja Hrvatske. Hrvatska javnost će jednoga dana biti suočena sa istinom da je «njihov otac nacije}) bio rušitelj Vukovara isto toliko koliko i tenkovi JNA. To će biti u javnom mnijenju dosta teško prihvatiti jer su široke hrvatske mase indoktrinirane mitom o domovinskom ratu i kako je to ustaški ideolog Vinko Nikolić znao kazati Vječnom Hrvatskom. U srpskom javnom mnenju se najčešće sreću tri grupe pogleda na Miloševića i rat koji je vodio. Sve tri su nedovoljno utemeljene. Najbrojniji su oni kojima nije smetao rat, nego njegovi neslavni rezultati, pa govore o Miloševićevoj izdaji, gdje mu uglavnom prigovaraju zbog nedostatka strategije i zbog popustljivosti prema protivnicima. Tako Borivoje Rašuo u knjizi Čemu Jugoslavija ističe Miloševićevu zaslugu za međunarodno priznanje Hrvatske i preporučuje Hrvatima da mu dignu spomenik na Jelačića placu, ali ni u naznakama ne sugeriše koordinaciju između Tuđmana i Miloševića. Važan razlog što se ta teza ne izvodi je u tome, što se smatra da to ne bi bilo politički korektno prema Republici Srpskoj. Ne bi se moglo tvrditi da su sarađivali u Hrvatskoj, a zaobići dogovore oko Bosne. Drugu grupu čine manje brojni, ali dosta javno prisutni autori sa stavom da je Milošević kriv zbog ideje o Velikoj Srbiji, teritorijalnog osvajanja, i uspostavljanja linije Karlobag- Karlovac- Virovitica. Kod ove grupe on je isključivi krivac za sve, a ostali su žrtve. To su nedovoljno utemeljena stajališta jer Milošević u toku ratova u Hrvatskoj i Bosni nije nikada izlazio iz onih okvira koje je dogovorio sa Tuđmanom u Karađorđevu . Ovdje se brka stvarnost i retorika koju su koristili Miloševićevi pomagači na domaćoj sceni. Priča o liniji Karlovac - Karlobag - Virovitica je Šešeljeva a ne Miloševićeva. Šešelj ju je pričao iz političkih razloga. Njegov stvarni uticaj nije bio značajan, i uloga mu se iscrpljivala oko održavanja ratne energije. Treći grupa prisutna na javnoj sceni se slažu sa svim što je Milošević radio, smatraju ga herojem i mučenikom, ali eto, svo zlo je nastalo zbog međunarodne zavjere protiv Srba. U tome je najilustrativniji primjer dr Mihaila Markovića koji je doslovno izjavio: Sve smo dobro predvideli osim iracionalnog međunarodnog faktora. Ni jedan od tih pogleda nije tačan i otežava suočavanje sa istinom. SFRJ bi se vjerovatno raspala da se na istorijskoj i političkoj sceni nisu ni pojavili Tuđman i Milošević. Ono što je isključiva odgovornost ova dva lidera, jeste to, da su oni odredili formu i sadržaj toga raspada . Kada se bavimo ovim pitanjima, moramo prvenstveno, tačno analizirati prilike u vremenu kad je rat nastajao. Moramo identifikovati ko su bili

58

pokretači rata , i koji su subjekti imali presudnu , koji značajnu, a koji sporednu ulogu. Naravno, moramo doći i do saznanja zašto nije došlo do drugčijeg raspleta , i zašto nije preovladala antiratna energija. Postojali su relevanti društveni i politički subjekti koji nisu bili za rat , ali se njihov uticaj, broj i energija smanjivala i praznila velikom brzinom kroz 1990. i 1991. godinu , svuda i bez izuzetka. SFRJ je bila multietnička država koja je zbog disproporcija u razvoju , stagnacije privrednog razvoja i nerazvijenih demokratskih kapaciteta vlasti, nakon Titove smrti došla u jednu vrstu nerješivih strukturnih problema. Politička partijska elita nije umjela naći odgovore na zahtjeve koji su se postavljali i ta država je opterećena problemima sve više tonula u nacionalizam kao svojevrsnu zamjenu za demokratiju. Čak je i kod nekih liberalnijih predstavnika nacionalnih elita preovladavala ideja da se komunistički režim najlakše eliminiše preko nacionalističkih pokreta i talasa. U takvoj državi svi su svima postajali smetnja i teret. Svima se činilo da bi sami mnogo lakše rješavali svoje probleme, i da bi mnogo dalje stigl i da nisu imali teret ostalih na svojim leđima. Svi su isto tako , bili potpuno uvjereni da su u zajedničku državu unijeli mnogo više nego što im se vraća . Povremeni pokušaji da se stvari rješavaju represijom još više su unosili duh dezintegracije. Dvije najveće republike , Srbija i Hrvatska, i dva najveća naroda , Srbi i Hrvati , stajali su u posebno konkurentskim odnosima. Srbija je bila u stanju frustracije zbog Ustava iz 1974. godine koji je blokirao njeno funkcionisanje , a dodatne frustracije izazvane su stanjem na Kosovu i separatističkih težnji Albanaca na Kosovu. Na krilima te frustracije vlast preuzima Slobodan Milošević , vrlo vješto koristeći populizam i manipulišući nacionalnim osjećanjima Srba. Metodi koje je koristio na širenju svog uticaja izazvali su podozrenje i strah kod drugih , i kako to na Balkanu funkcioniše po sistemu spojenih posuda, odgovor ostalih je bio jačanje nacionalizma i separatističkih namjera. To je u Hrvatskoj posebno palo na plodno tlo . Nacionalni pokret je tamo oživio i u zahtjevima postao krajnje radikalan . Već , 1989. godine vođa tog pokreta postaje Franjo Tuđman koji osniva HDZ, i čiji uticaj u Hrvatskoj raste vrtoglavom brzinom. Kada je krajem 1989. godine pao Berlinski zid , bilo je potpuno jasno da u SFRJ više nije moguće zadržati jednopartijski politički monopol i da će partijski pluralizam stupiti na scenu. No, višepartijski pluralizam nije značio i demokratsko riješavanje odnosa u društvu , pa na izborima koji su uskoro organizovani u svim republikama, skoro plebiscitarnu podršku odnose nacionalisti. Istovremeno se blokiraju savezni izbori i vrši priprema za raspad, odnosno, kako se to onda govorilo: razdruživanje. U Srbiji se pokreće pitanje položaja Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te priča o granicama republika kao administrativnim, a u Hrvatskoj o tome da je istorijska hrvatska granica na Drini. Jedino slovensku granicu niko nije dovodio u pitanje i bilo je jasno da će njihov izlazak biti najbezbolniji. U tehničkom smislu to se tako i dogodilo. Milan Kučan, Predsjednik

59

Slovenije ispričao je u kameru, u serijalu o raspadu SFRJ, da je za izlazak iz Jugoslavije dobio Miloševićev blagoslov, i da je Tuđman o tome imao istovjetno mišljenje. Srbi u Hrvatskoj su po savjetu iz Beograda teritorijalizovali svoje pitanje sa neskrivenom željom da ostanu u istoj državi sa Srbijom, što je kod većinskih Hrvata odjeknulo kao čin veleizdaje i dalo legitimaciju ekstremnim ustaškim krugovima da promovišu projekat za riješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj po fašističkom receptu . Takvo stanje je Srbe iz Hrvatske dovelo u nemoguć položaj i igranje samo na jednu kartu zaštita od strane Miloševića i JNA. Čak je i miroljubivi Jovan Rašković govorio da su Srbi iz Hrvatske mali osnovac, ali oni imaju starijeg brata studenta koji će braniti osnovca . To je značilo ostajanje u poziciji taoca i davanja vlastite sudbine u ruke Miloševiću , bez ostatka. To će Milošević vrlo vješto iskoristiti i Srbi iz Hrvatske će biti njegov džoker za različite prilike, čak i onda kad su se našli u izbjeglištvu. Spominjali smo već čuveni susret Tuđman - Milošev ić u Karađorđevu iz marta 1991 . godine. Nakon Tuđmanovog povratka u Zagreb, sasvim ozbiljni izvori iz Hrvatske govore da je on bio oduševljen Miloševićevom ponudom i da je kao o gotovoj stvari pričao o podjeli Bosne i Hercegovine i riješavanju problema sa Krajinom , te dobrog završetka procesa raspada SFRJ za hrvatske interese. Postavlja se pitanje šta je sve bilo potrebno preduzeti pa da do takvog raspleta dođe . Bilo je potrebno voditi računa o međunarodnim prilikama. Trebalo je opravdati raspad ilegalizovati secesiju međunarodnim priznanjem . U to vrijeme međunarodna zajednica je davala podršku očuvanju SFRJ i nastojanju Ante Markovića da je reformiše, i uključi u procese evropskih integracija. To je Miloševića i Tuđmana upućivalo na zaključak da se raspad mogao dogoditi samo koncenzusom svih članica ili ratom . Koncenzusom to nije moglo iz dva razloga. Prvi razlog je što bi onda bilo nemoguće podjeliti BIH, a drugi što Milošević nije mogao zbog atmosfere koju je stvorio u Srbiji, bez težih posljedica po svoju političku sudbinu , otpisati Srbe iz Hrvatske, priznajući samostalnost Hrvatske u AVNOJ-evskim granicama . Zato je izbor za obojicu bio prost. Odlučili su se za kontrolisan rat. Glavna ideja tog rata je bila da način raspada omogući podjelu Bosne. Kako su u Hrvatskoj postojale sve psihološke pretpostavke za početak rata, odmah je nastavljeno sa podizanjem borbene gotovosti, naoružavanjem i dooružavanjem, stvaranjem incidenata sa krvavim posljedicama. Slijedi «krvavi Uskrs» na Plitvicama, serija incidenata sa većim brojem ubijenih 2. maja 1991. godine, Arkanove akcije u Slavoniji , tjeranje Srba iz gradova, ubistva hrvatskih policajaca u Daruvaru, na Kordunu i još nekim mjestima. Na ljeto slijedi avantura JNA u Sloveniji, pa njen povratak otuda i konačno napad JNA na Vukovar. Vukovar je u tom scenariju i po zamisli partnera i ratnih saveznika trebao Hrvatskoj donijeti međunarodno priznanje . Mjesecima se na njemu

60

gradio mit o hrvatskoj žrtvi, ginuli vojnici i civili, razarano sve što se može razoriti, ali avaj, priznanje nije dolazilo. Zato su se partneri dosjetili Dubrovnika kao grada koga svijet lako raspoznaje, grada svjetske kulturne i istorijske baštine i dobro zaključili da bi on mogao biti ta tačka na kojemu će konačno ubjediti međunarodnu zajednicu da je neophodno priznati Hrvatsku i primiti je u Ujedinjene Nacije. Tada je Vukovar konačno pao jer više nije bilo razloga za mrcvarenje. U ostalim dijelovima Hrvatske traje primirje i izvlačenje oružja iz garnizona. Tako iz dalmatinskih gradova transporti oružja koje izvlače rezervisti iz Krajine ide Srbima u Bosnu, isto kao i iz Banije i Karlovca, a svo oružje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pripada hrvatskoj vojsci, isto kao i vojni transporti iz Slovenije. Tako su partneri izvršili podjelu vojnih efektiva. Sa tim oružjem se naoružavaju Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Vrlo je indikativno da Milošević, jedini od tadašnjih predsjednika republika, odbija potpisati haški dokumenat o riješenju sukoba u bivšoj SFRJ, po planu lorda Karingtona. Tim dokumentom se nudio specijalni status Srbima iz Hrvatske uz međunarodne garancije, ali i međusobno priznanje svih država članica bivše SFRJ. Potpisom toga sporazuma i njegovom implementacijom ne bi se mogao otvarati rat u Bosni niti praviti modeli njene podjele. Tuđman je znajući, da će Milošević taj plan odbiti , potpisao haški dokumenat i tako pretežnu odgovornost za nastavak rata prebacio na Miloševića. U Hagu je Milošević izvodio predstave sa krnjim predsjedništvom SFRJ koje je na njegov signal demonstrativno napustilo sjednicu jer im nije bilo dozvoljeno da govore. Na poziv partnera, Miloševića i Tuđmana, glavnu riječ uzima američka diplomatija i počinje priprema Vensovog plana za Krajinu , kojim se Krajina na prikriven način za srpsku političku javnost integriše u Hrvatsku. Priprema se povlačenje JNA iz Krajine i vrše intezivne pripreme za otvaranje rata u BiH. Kada je u Bosni i Hercegovini došlo do referenduma o samostalnosti, a Srbi iz Bosne i Hercegovine odgovorili osnivanjem Republike Srpske, iz Knina je Ratko Mladić samo premjestio komandu Kninskog korpusa na Sokol ac i preimenovao je u Glavni štab Vojske Republike Srpske. Prva oružana bitka u Bosni se dogodila na Kupresu i vodili su je međusobno Srbi i Hrvati. Ratovao je tadašnji kninski korpus i jedinice hrvatske vojske iz zbornog područja Split. To se dogodilo polovinom marta 1992. godine. Srpske snage su tom prilikom potisnule hrvatsku vojsku, ali je po svemu sudeći tu jedino bilo važno da jedan od partnera drži strateški važna kupreška vrata, prije nego se treća strana toga dosjeti. Da ovoj konstataciji ima mjesta, ukazuje činjenica da su samo dvadesetak dana prije toga u Gracu imali sastanak Radovan Karadžić i Mate Boban koji su tamo bez ikakve sumnje išli brifovani od strane svojih staratelja, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Na te razgovore me je u novembru 1992. godine podsjetio ugledni novinar, tada šef dopisništva BBC za Istočnu Evropu sa sjedištem u Beču Miša Gleni, i skrenuo mi pažnju da će ova dvojica i njihovi patroni biti u tjesnoj saradnji

61

kada se bude rješavalo konačno pitanje Krajine , tada zaštićene zone UN, te da to Srbima u Krajini ni na koji način neće ići na ruku . Gleni je inače tvrdio da je preuranjeno priznavanje Hrvatske i Slovenije katastofaina greška međunarodne zajednice koja je doprinijela daljnjem širenju rata . Oni su u BiH ratni saveznici - zaključio je tada Gleni . Ovaj stav se već tada a naročito kroz 1993. godinu mogao i praktično provjeriti. Bezbroj je primjera diskretne vojne saradnje, a postoje čak i naredbe sa potpisom Radovana Karadžića o prelasku hrvatskih vojnika preko Republike Srpske sa oružjem i ratnom opremom . Strukture Miloševićeve SOB omogućavale su prolaz i prebacivanje hrvatskih snaga kroz Knin na neka ratišta u Bosni u vrijeme dok su oni ratovali sa Bošnjacima. To je rađeno samo u izuzetnim prilikama , noću i krajnje diskretno. Primjeri iznajmljivanja artiljerije i tenkova za pojedine operacije i još sijaset drugih pikanterija opšte su poznata stvar. Za to vrijeme u narodu su na sve moguće načine širili mržnju i pogibelj . Srbi su odmah na početku rata u Bosni zaposjeli vel iku teritoriju . Hrvati su tek potom ušli u rat sa Muslimanima, ali im je i pored direktnog angažovanja regularnih jedinica hrvatske vojske u tom ratu pošlo loše. Morali su potpisati Vašingtonski sporazum na incijativu SAD-a, po kome čine jedinstven državni entitet sa Muslimanima. Milošević je bio svjestan Činjenice da je nezaobilazan faktor u riješavanju krize koju je u velikom dijelu izazvao i kontrolisao. Zato je naglo promjenio retoriku . Počeo je da govori o miru bez alternative, podijelio srpsko društvo na snage mira i snage rata , doveo na Jahorinu Micotakisa da zajedno sa njim i Ćosićem ubjedi Karadžića da prihvati Vens - Ovenov plan, a prethodno ga upozorio da to ne smije uraditi, šaljući tako poruku, evo sve radim ali me ovi divljaci ne slušaju. To je bio prvi i jedini njegov boravak preko Drine za sav period bavljenja politikom . Slao je Zapadu potpuno transparentnu poruku da se kriza može riješavati samo uz njegovu dobru volju i puni angažman. Radio je čak takve stvari da je Karadžića upućivao da veže vojnike međunarodne misije u Bosni lisicama za objekte koji su označeni kao ciljevi bombardovanja NATO pakta, a onda je po njegovom naređenju, šef SOB Srbije Jovica Stanišić odlazio na Pale i oslabađao ih, simulirajhući dobru vilu. Na suđenju u Hagu, službenik UN Kiruđa , u svojstvu svjedoka, pričajući o tom događaju kazao je da je imao utisak da je Stanišić imao u Bosni snage koje mogu da provedu svaku Miloševićevu zapovjest. Ubrzo je sa međunaradnom zajednicom utvrđeno načelo teritorijalne organizacije u BiH . Republici Srpskoj je pripadalo 49 a Federaciji BiH 51 procenat teritorija . Republika Srpska je držala blizu 70 procenata teritorija . Milošević se plašio da višak teritorija mirno preda Federaciji BiH . To svakako nije mogao uraditi ni Karadžić, a da Milošević glumi iznenađenje. Zato su se opredijelili za varijantu gubljenja teritorije ratom . Tobože, ne bi ga izgubili, ali narod to neće da brani i šta se može. U pravilu taj višak teritorija su prepuštali hrvatskoj vojsci i on je bio uz granicu Hrvatske ili entiteta koji su i pored Vašingtonskog sporazuma Hrvati u BiH ljubomorno

i 62

čuva li i koji je funkcionisao pod imenom Hrvatska zajednica Herceg Bosna. Najdrastičniji primjer te taktike zbio se u mjestu gdje je bosanski rat zapravo i počeo , na Kupresu . Srpski vojni komandantii i civilna vlast koju su sačinjavali pripadnici Karadžićevog SDS-a , požurivali su hrvatsku vojsku da uđe u Kupres jer je postojala opasnost da to učine muslimanske snage iz Bugojna. Istovjetna priča odvijala se u Bosanskom Grahovu, Glamoču , Drvaru, Jajcu, Šipovu i Mrkonjić Gradu. Hrvatska vojska, ne čak ni snage bosanskih Hrvata , zauzela je ova područja uz apsolutnu saradnju srpskih snaga. Procenat teritorija dolazio je na zadovoljavajuću razinu . Hrvatska strana dobila je teritoriju uz svoju granicu, a Istočna Hercegovina, Birač , Romanija, Posavina, prostor uz Drinu i iznad desne obale Sane ostali su Karadžiću. Mogla se organizovati međunarodna mirovna konferencija o BiH . Okolnost da je na područjima gdje je ušla hrvatska vojska, taj prostor potpuno očišćen od Srba , bio je dvostruko poželjan. Prvo, moglo se pričati da su i Srbi žrtve, a ne samo Muslimani, i drugo što su Srbi sa tog prostora bili predviđeni za naseljavanja onih prostora Republike Srpske odakle su protjerani Muslimani ili Hrvati. Trebalo je istrajati na tezi da je to bio rat svih protiv svih , da suživot nije moguć i da je jedino rješenje odvajanje. Ostala su još dva problema koja je trebalo riješiti po sličnom scenariju . To je bila Bihaćka enklava koja je imala status zaštićene zone UN i RSK. Kako je još 1991. godine, Bihaćka enklava ili kako je Tuđman volio kazati «Turska Hrvatska» bila određena kao teritorij koji pripada Hrvatima , postavljalo se pitanje kako to uraditi. Na prostoru gdje je živjelo dvijestopedeset hiljada ljudi , uglavnom bošnjačke nacionalnosti , djelovao je 5. korpus Armije BiH pod komandom Atifa Dudakovića i oni su bili lojalni Aliji I zetbegoviću . Hrvatska vojska nije mogla tamo da interveniše jer nije imala pristupa enklavi . Od Bihaća su je odvajale snage Srba iz Krajine a Srbi iz Republike Srpske su imali strogu zabranu napadanja enklave zbog statusa zaštićene zone UN. Riješenje je bilo da se to ostvari preko Fikreta Abdića koji je imao uticaj u Velikoj Kladuši, koja se naslanjala na RSK . Tako je Slobodan Milošević u svom kabinetu organizovao sastanak na koji je doveo Fikreta Abdića , Radovana Karadžića i Milana Mart i ća. Uspostavljen je savez sa ciljem slamanja 5. korpusa i preuzimanja enklave od strane Fikreta Abdića, za Tuđmanove teritorijalne interese. Počinje naoružavanje i obuka Abdićevih pristalica, a u pomoć im stižu jedinice SOB Srbije, poznate kao «crvene beretke» . Oko Bihaćke enklave i velikog šverca koji se sa njom i oko nje događao , a koji je bio organizovan i kontrolisan od Miloševićevih službi bezbednosti, može se ispisati posebna knjiga. Ogroman novac se odatle izvlačio na najnevjerovatnije načine. Fikret Abdić je na početku međumuslimanskog sukoba bilježio izvjesne uspjehe, da bi ga 5. korpus nešto kasnije istisnuo iz Kladuše. Sa njim se na prostoru RSK, tačnije Korduna, našlo nekoliko desetina hiljada ljudi koji su ga podržavali. Zbrinjavanje tih izbjeglica obavljale su međunarodne organizacije, ali je

63

pomoć

stigla i od Fikretovih mentora, Slobodana Miloševića i Franje Nakon ovih događaja Milošević počinje sa direktnim angažovanjem Vojske RSK na prostoru Bihaćke enklave. Pokriće za to bio mu je Milan Martić. U decembru 1994. godine usljedio je napad na Bihać sa svih strana, a izvele su ga jedinice Vojske Republike Srpske i neki vojni sastavi iz Krajine, uglavnom vezani za DB Srbije. Kako je sa aerodroma na Udbini letila i avijacija, angažujući se na Bihaću , a sam Bihać se našao pred padom , reagovao je NATO bombardovanjem udbinskog aerodroma. Istovremeno su snage koje su opsjedale Bihać dobile ultimatum da se povuku. To povlačenje je usljedilo, a Fikret Abdić se sa svojim snagama vratio u Kladušu proširivši djelimično teritorij . Tu će on ostati do pada RSK, a onda otići u Hrvatsku pod zaštitu Franje Tuđmana. Bihaćka enklava je ostala kao mjesto u koju su ulazile snage RS K, manifestujući tako svoju agresivnost. To je Miloševiću bilo potrebno za dodatnu kompromitaciju Srba u Krajini pred međunarodnom zajednicom, i uklanjanje prepreka Tuđmanu da ih što bezbolnije etnički očisti. Naime,tada je još bio u opticaju Plan Z-4 , a njegovo nametanje Hrvatskoj od strane međunarodne zajednice bitno bi gospodarima rata iskomplikovalo plan podjele. Istjerani Srbi iz Krajine trebali su Miloševiću i zbog popunjavanja etničkih rupa u Republici Srpskoj i na Kosovu, ali i kao primjer kojim je on planirao manipulisati prilikom rješavanja kosovskog pitanja koje je kad- tad moralo biti otvoreno. Međunarodni subjekti su imali sve elemente da zatvore bosanski rat. Zato su i oni, svjesni namjera gospodara rata prećutno prihvatili izgon Srba iz Krajine , slično kao u šahovskim partijama kada se žrtvuje figura za bolju poziciju . Mogao je da se organizuje Dejton i svi sebe proglase pobjednicima. U Miloševićevom političkom okruženju spremili su posebna objašnjenja propasti RSK. Glavni ideolog Miloševićeve SPS, akademik Mihailo Marković i jedan od najznačajnih tvoraca «Memoranduma SANU» bio je čovjek koji je na početku sukoba u Hrvatskoj na sva usta govorio kako je cilj i nacionalni interes Republike Srbije zaštita srpskog naroda u Hrvatskoj. Međutim , nakon Oluje, prema navodima engleskog novinara Tima Džude iz knjige «Srbi: Istorija, mit i razaranje Jugoslavije» hladnokrvo je i bez mrvice stida izjavo: Ovaj narod iz Krajine nije želeo da se bori. Da su želeli da ostanu mogli su da se žrtvuju i ostanu. Ako ne, pa dobro, bar su se vratili kući. Otišli su u XV i XVI veku, odselili se suviše daleko. Sada nam uglavnom dolaze mladi ljudi i to je dobitak za nas. Srbi su sada koncentrisani na manjem etničkom prostoru, ali on je sada homogeniji. Zaista nevjerovatno, ali na to je bio program Miloševića i njegove oligarhije. U taj koncept se uklopilo etničko Čišćenje Srba koji je izvela vojna mašinerija Franje Tuđmana . Za Miloševićeve intelektualce to nije bio zločin nego usluga. Zato valja pogledati šta se to događalo sa Srbima iz Krajine i drugih djelova Hrvatske kroz period kaveza, period raspeća između Franjine Hrvatske i Miloševićeve Srbije. Tuđmana.

64

REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA U 1992. GODINI

Sredinom decembra 1991 . godine rat u Hrvatskoj dolazio svome kraju . Kada su Milošević i Tuđman djelimično ostvarili ratni cilj, od tri srpske oblasti u Hrvatskoj konstituisana je Republika Srpska Krajina . To se dogodilo 19. decembra, 1991 . godine . Za predsjednika je izabran Milan Babić a mandat za sastav Vlade dodjeljen je Risti Matkoviću. Sjedište RSK bilo je u Kninu. Za Predsjednika Skupštine izabran je Mile Paspalj. Skupština je proglas ila potpunu nezavisnost od Hrvatske i donijela program institucionalne izgradnje. Ove oblasti su imale ve liki problem jer su bile teritorijalno razdvojene . U jednoj od njih , Zapadnoj Slavoniji, neposredno prije stvaranja RS K, početkom decembra, hrvatske snage su očistile etnički veliki broj srpskih sela i u izbjeglištvo je krenulo na desetine hiljada ljudi. Zapadna Slavonija je bila svedena na prostor Okučana i jedan dio opštine Pakrac. Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem prostirali su se na oko dvijehiljade petsto kilometara kvadratnih . Izbjeglice iz Zapadne Slavonije doselile su se na taj prostor, u sela i naselja koja su ranije napustili protjerani Hrvati. U sve tri oblasti živjelo je oko četiristotine hiljada ljudi .. U vrijeme konstituisanja RSK počela je intezivna priprema Vensovog plana i glavni pregovarač je bio tek izabrani Predsjednik RSK Milan Babić . Prekid ratnih dejstava između JNA i Hrvatske potpisan je 3. januara 1992. godine, a na taj dokumenat su potpise stavili Franjo Tuđman i Veljko Kad ijević. Slobodan Milošević je požurivao da se formalnosti oko usvajanja plana što je moguće prije završe i da u RSK dođu snage UN jer je trebalo otpočinjati rat u BiH. Tuđman je objašnjavo svojoj javnosti potrebu dolaska snaga UN i poslao im službeni poziv. Babić je na to reagovao pismom UN-u, tražeći da se RSK stavi direktno pod protektorat UN do riješavanja njenog konačnog statusa , a ne da u nju međunarodne snage dolaze kao definisanu hrvatsku teritoriju. Tražio je, dakle, povoljniju situaciju od one koja bi se realizovala Vensovim planom . To je Miloševića razbjesnilo i on je 6. januara 1992. godine, poslao otvoreno pismo narodu RSK tražeći Babićevu smjenu. To pismo je čitano u svim informativnim emisijama RTS-a i objavljeno u svim dnevnim novinama. U njemu Milošević konstatuje da Srbija i srpski narod ne mogu biti Babićevi taoci, i da će RSK moći računati na podršku Srbije tek kada Babić bude smjenjen. Već sutra je upregnuta mašinerija za Babićevu smjenu, ali on se ipak održao do 31 . januara 1992. godine, jer je trebalo da neko potpiše Vensov plan. U Beograd su pozvani svi važniji politički predstavnici iz RSK na sastanak u Predsjedništvo SFRJ koje je još postojalo samo zbog toga da iz RSK povuče JNA. Pored članova Predsjedništva SFRJ i pozvanih predstavnika RSK, tom sastanku su prisustovali tadašnji predsjednik Vlade Srbije Radoman Božović, potpredsjednik Vlade dr Budimir Košutić, načelnik Generalštaba JNA general Blagoje Adžić , i što je posebno zanimljivo , Radovan Karadžić u pratnji bliske saradnice Biljane Plavšić . Taj sastanak je trajao danima i svodio se na razne vrste pritisaka

65

usmjerenih na Babića , kako bi on potpisao Vensov plan. Naročitu nervozu oko toga , što on odbija potpisati, ispoljavali su general Blagoje Adžić i Radovan Karadžić . Trećeg dana je Babić zatražio pauzu zbog konsuitacija i sa tog sastanka pobjegao u Knin , ostavljajući sve aktere inepotpisani dokumenat. Kada su shvatili šta se događa učesnici sastanka su odlučili da stvar presjeku. Budimir Košutić je zajedno sa dr Veselinom Đuretićem , prema Đuretićevom iskazu, dobio zadatak da ubjedi Predsjednika Skupštine RSK Milu Paspalja da on potpiše taj dokumenat. Ubjeđivanje je trajalo dosta dugo, ali na kraju trećeg dana je došlo je do potpisa. Postavlja se pitanje zbog čega je Miloševiću trebao sav ovaj cirkus kada je on to sam mogao da završi bez ikakvih problema. Oni bolje upućeni u njegovu tehnologiju vršenja vlasti, znaju da se on maksimalno služio simuliranjem i izmještanjem odgovornosti, iako je praktično sve sam odlučivao . Taj sistem mimikrije je upotrijebio i ovom prilikom. Vensov plan sam po sebi nije bio nepovoljan za Srbe u Hrvatskoj . On je značio svakom razumnom kraj nadanja o životu u zajedničkoj državi sa drugim dijelovima srpskog naroda i sa matičnom državom , ali je omogućavao poziciju iz koje se moglo razgovarati o prihvatljivim rješenjima i autonomiji srpske zajednice u Hrvatskoj. Za taj pristup je bila osigurana međunarodna podrška . Upravo kada se to moglo očekivati , i početi psihološku pripremu građanstva za takva riješenja, Milošević u RSK instalira vlast koja djeluje potpuno suprotno. Naime, na dvije Skupštine organizovane u Glini i Borovu selu, smijenjen je Babić i dotadašnja Vlada . Za predsjednika RSK doveden Goran Hadžić , a za predsjednika Vlade Zdravko Zečević . Zanimljivo je, da je Milošević u Glinu poslao tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Branka Kostića u pratnji generala Blagoja Adžića i dr Gavra Perazića kao i većeg broja penzionisanih generala iz Krajine . Oni su najviše vremena utrošili objašnjavajući kako Vensov plan ne znači odlazak jugoslovenske države povlačenje JNA Osnovna briga iz RSK, već je to samo taktičko izaslanika je bila da uklone sumnju da Milošević ili bilo ko u političkom vodstvu Srbije odustaje od ranije proklamovanih ciljeva i života u istoj državi. Po njihovom odlasku počele se pripreme za odlazak JNA Najprije odlazi dotadašnji komandant kninskog korpusa general Ratko Mladić koji sa sobom odvodi skoro cijelu komandu i od tog sastava formira Glavni štab Vojske Republike Srpske. Zatim odlaze oficiri i redovni vojnici rodom iz Srbije i Crne Gore. Od ostalih vojnih sastava formiraju se policijski sastavi. Zamjenjuju se samo uniforme. Oficiri JNA postaju oficiri policije. Teško oružje, tenkovi i artiljerija smještaju se u skladišta pod sistem su sa dvostrukog ključa sa UNPROFOR-om . Međunarodne snage raspoređivanjem startovale početkom marta. Policijske snage tek formirane u RS K, Milošević će dovesti odmah u Beograd , na ispomoć oko demonstracija koje su se pripremale protiv njega za godišnjicu 9. marta.

66

Već 7. marta 1992. godine, na stotine policajaca iz Krajine u novim uniformama, pod punom ratnom opremom i sa vidljivim natpisom na uniformi «milicija RSK», stigli su u Beograd da se nađu pri ruci ako zatreba. Dan prije demonstracija u uniformama su dovedeni u šetnju centrom grada kako bi ih vidjelo što više ljudi. Imao je Milošević i bez njih dovoljno policije i svjesnih snaga da ga brane, ali mu je to trebalo zbog marketinških razloga. To je bila manifestacija sile i pokazivanje svoje pretorija nske garde političkim protivnicima. Na političkom planu je, umjesto racionalnog rasuđivanja o poziciji u kojoj se RSK nalazi, zavladao radikalizam. Novopostavljani upravljači su se utrkivali ko će u tome dalje dobaciti. Pričalo se o samostalnosti kao gotovoj stvari koju garantuje Vensov plan (iako je u njemu pisalo potpuno suprotno), o ujedinjenju sa Republikom Srpskom, bez obzira što je to bilo potpuno nerealno i mimo principa međunarodne zajednice. Pričalo se kako će Krajina , čak , biti kneževina kojom će upravljati princ Tomislav Karađorđević, Istočna Slavonija biti pripojena Srbiji, a Zapadna Slavonija, Karadžićevoj Republici Srpskoj. Radovan Karadžić je , kad bi mu god zatrebalo za dnevno političke potrebe, pokretao priču o ujedinjenju, a onda je kočio. Paralelno se provodila represija SDB Srbije je bio svuda prisutan i moralo se paziti ko šta priča. Došlo je do većeg broja ubistava od strane nepoznatih počinilaca. U Korenici je ubijen Goran Dmitrović jedan od direktora Nacionalnog parka Plitvice poslije torture u policijskoj stanici; na Kordunu Dmitar Obradović predsjednik opštine Vrginmost. U Benkovcu je teško povređen Milan Babić predsjednik opštine Knin , a pretučeno je više članova i funkcionera njegove stranke. Babića su čekali u zasjedi ali je izmakao, pa su ga onda našli u kući jednog stranačkog aktiviste, teško pretukli i izrešetali mu automobil. Nisu mogli da ga ubiju jer je bilo previše javno. Batinaši su bili pripadnici specijalne jedinice vezane za SDB Srbije. Bilo je sličnih primjera i u drugim krajevima . U ljeto 1992. godine taj talas nasilja morao je presjecati sam Martić , tada ministar unutrašnjih poslova i najznačajniji predstavnik vlasti. U junu 1992. godine Milan Martić, zajedno sa policijskim snagama iz Krajine, odlazi u BiH na probijanje koridora. I dok je Tuđman u Bosanskoj Posavini prepuštao Miloševiću prostor za koridor, odnosno Odžake, Derventu , Modriču , povlačeći vojsku koju je tamo držao, a sa njom i narod , ovaj je njemu kao kompenzaciju dao Miljevački plato. Ali ne bilo kako, nego uz žrtve. Hrvatska vojska je pobila i bacila u jamu preko 50 zarobljenih rezervista na tim položajima. Nekima se ni danas ne zna za grob, a većinu su iz kraških jama vadili speleolozi. Od tada, pa na dalje, Tuđman će prema RSK poduzimati veći broj ograničenih vojnih akcija, a njegova vojska po pravilu činiti zločine nad civilima i taj prostor etnički očistiti. U svakoj od tih akcija se sticao neodoljiv utisak da se Tuđmanu pomaže od strane srpskih komandnih struktura. Te igre su na žalaost za sobom vukle velike ljudske žrtve i razaranja.

67

UNPROFOR je zaposjeo RSK i bio organizovan u četiri sektora: Istok, koji je obuhvatao Baranju i Istočnu Slavoniju, Zapad , koji je obuhvatao Zapadnu Slavoniju, Sjever, za područje Banije i Korduna i Jug za prostor Like i Dalmacije. Već na Miljevačkom platou je bilo vidljivo da njihova misija na samom terenu neće biti uspješna u sprečavanju sukoba. Oni su se trudili da pokušaju spriječiti sukobe, patrolirali su i organizovali komunikaciju između ove svoje četiri zone i Hrvatske. Vlast u Krajini nije za to pokazivala skoro nikakav interes. Smatralo se da to samo šteti interesima naroda i zbog toga se simbolično učestovalo u tim aktivnostima. Početkom rata u Bosni i izolacijom Bihaćke enklave, nastale su idealne prilike za šverc. Kada je uspostavljen koridor i bili mogući transporti za Srbiju šverc je pod kontolu stavila SOB. Na Baniji i Kordunu su formirane posebne naoružane grupe u tu svrhu. Vlada RSK je emitovala vlastiti novac koji je bio izjednačene vrednosti sa jugoslovenskim dinarom , ali je ubrzo nastupila galopirajuća inflacija koja ga je učinila potpuno bezvrjednim tako da su njemačke marke postale sredstvo plaćanja. Privreda nije radila, budžet je bio prazan i narod je živio vrlo teško. Izolacija i stalna pretnja ratom uslovila je da iseljava sve veći broj ljudi. Ko je god mogao nastojao je da se iseli, najprije u Srbiju, a onda dalje u svijet. Ipak, uz krajnje napore održavan je sistem školstva i zdravstva. Benzina i nafte nije bilo osim za vojne i policijske potrebe. Javni prevoz skoro da i nije radio i perspektiva je kopnila iz dana u dan . U političkom životu je vladala apatija. Najveću popularnost u narodu imao je Milan Babić zbog otpora Miloševiću i represije koja je prema njemu primjenjena U RSK, međutim, nije bilo uslova za alternativne političke opcije. U Istočnoj Slavoniji i Baranji se posredstvom policijskih veza formira Šešeljeva SRS sa namjerom da pokupi nezadovoljnike, ali u ostalim dijelovima RSK to im nije pošlo za rukom . Narodu je bilo dosta rata. Nametala se potreba stvaranja razumnije političke opcija sa namjerom otvaranja dijalioga sa Zagrebom i postizanja političkog riješenja. Vlast, nametnuta Miloševićevom voljom nakon potpisa Vensovog plana, vrlo brzo se potrošila. Bilo je opšte mišljenje da tu nešto treba mjenjati U jesen 1992. godine Babić je počeo raditi na tom planu. Dao je beogradskim novinama više intervjua i izjava iz kojih se moglo zaključiti da razmišlja o stvaranju pokreta koji bi bio emancipatorski u odnosu na Miloševića. Njegov cilj je bio da formuliše politiku koja bi bila autentična i koja bi prvenstveno vodila računa o interesu Srba iz Krajine. Inicijativa je naišla na dobar prijem. Aktiviran je SDS Krajine. Počelo se pričati o izborima u Krajini i formulisanju nove politike s ciljem otvaranja pregovora sa Hrvatskom u mjeri koliko je to moglo podnijeti radikalizovano javno mnenje. Opština Knin je povratila uticaj na Radio-televiziju Knin uz Martićevu podršku u oktobru 1992. Dolaskom , za RSK važnog medija, pod Babićev uticaj, situacija se počinje mijenjati. Martić je tada bio u sukobu sa Goranom Hadžićem i nekim ljudima iz vojske oko vlasti. Zbog

68

toga je podržao uzimanje RTV Knin od Zečevićeve Vlade , koja je nekoliko mjeseci ranije izvršila okupaciju RTV. Do izbora bi vjerovatno brzo došlo da nije usljedila nova hrvatska ofenziva na RSK, u januaru 1993. godine, na prostoru Maslenice i Ravnih Kotara. Taj će ih događaj odgoditi za gotovo jednu godinu. SDS Krajine je bila očišćena od kadrova iz antibirokratske revolucije , i postala antimiloševićevska stranka . U stranku je ulazio sve veći broj ljudi koji ranije nisu bili politički angažovani. SDS Krajine nije razvijao stranačku infrastrukturu u zapadnoj Slavoniji i istočnoj Slavoniji , Baranji i zapadnom Srijemu. To je urađeno smišljeno jer se računalo na autonomiju i pregovore u odnosu samo na one krajeve Hrvatske gdje su Srbi činili većinu. Međutim , ratna atmosfera , nije omogućavala jasniju artikulaciju te egzistirale su još stranke Radovana politike. Pored SDS Krajine , Karadžića i Vojislava Šešelja. Čemu će to služiti objasnit ćemo kasnije , jer će biti vidljivije u godini pada Krajine. Te stranke će biti crvena krpa i smetnja uspostavljanju dijaloga i traženju riješenja po kojem bi Srbi ostali u Hrvatskoj a Krajina ostvarila autonomni status uz međunarodne garancije. Od Srba iz Hrvatske angažovanih u tim strankama posebno ističem «vojvodu» Radu Leskovca i dr Voju Stanimirovića. Leskovac je vodio radikale, a Stanimirović Karadžićevu stranku koja se zvala SDS svih srpskih zemalja. Potrebno je spomenuti i neka događanja koja su se te godine dešava la sa organizacijom SPC u Hrvatskoj. Dalmatinski episkop Nikolaj Mrđa odlazi na Pale za mitropolita Dabrobosanskog . Prije odlaska on je, zajedno sa crkvenim vrhom, reorganizovao eparhije u skladu sa novim državnim granicama. Dvije eparhije, dalmatinska i karlovačka, ostaju bez parohija u BiH koje su imale stotinama godina. Od tih parohija se osniva nova eparhija Bihaćko- petrovačka . Za episkope u tim eparhijama dolaze tri bivša đaka bogoslavije manastira Krka , iz iste generacije, Longin , Nikanor i Hrizostom . Zanimljivo je da će 1995. godine sve tri eparhije biti etnički očišćene od Srba , a da će dvojica od trojice tih episkopa napredovati u crkvenoj hijerarhiji i dobiti vrlo atraktivna mjesta. Vladika Longin postao je Mitropolit Novogračanički u SAD-u , a Nikanor episkop Australijsko-Novozelandski u Sidneju. Mitropolit Nikolaj i ova trojica episkopa bili su dosta aktivni u javnom i političkom životu i imali su ambicije da politički arbitriraju . Zato je samo neupućene iznenadio stav SPC saopšten preko šabačkog vladike Lavrentija na okruglom stolu organizovanom u oktobru 1995. godine, u sklopu priprema za Dejtonsku konferenciju. Prema nedjeljniku NIN od 6. januara 1996. godine on je povodom dolaska više stotina hiljada izbjeglica iz Krajine i BiH u Srbiju doslovno rekao da je to «voda na mlin srpskom narodw) jer će to zaustaviti depopulaciju Srbije, popuniti etničke rupe i napuniti ispražnjena sela po nekim krajevima Srbije. Praktično je tu veliku tragediju proglasio nacionalnim dobrom.

69

PRILIKE U 1993. GODINI Početkom

1993. 90dine, Tuđmanove snage su izvršile napad na Maslenicu i Ravne Kotare . U kratkom vremenu su ovladale prostorom od više desetina kvadratn ih kilometara i protjerale srpsko stanovništvo iz sela: Smoković , Crno, Murvica, Kašić , Smilčić i Zemun ik. Tom prilikom hrvatske snage su pobile preostale civile , a zatim potpuno opljačkale i uništile ta sela. Tokom te vojne operacije granatirali su Benkovac i obližnja naselja . U tom granatiranju bilo je nekoliko stotina civilnih žrtvava. Protjerano stanovništvo je došlo u Knin i Benkovac. Hrvatske vlasti su započele sa izgradnjom Masleničkog mosta na istom mjestu gdje je bio prije rušenja 1991 . godine. Poslije ovog događaja, vlast , koju je instalirao Milošević , bila je uzdrmana i pod pritiskom je zakazala skupštinu za 28. mart 1993. godine u Belom Manastiru gdje je trebalo raspraviti o okolnostima gubitka dijela teritorije RSK. Ponovo su upustva o načinu raspleta došla od strane Miloševića. Sm ijenjen je je predsjednik vlade Zdravko Zečev i ć , a mandat za novu Vladu je dodijeljen Đorđu Bjegoviću . Bjegović je bio čovjek tehnokratskog pogleda , mnogo racionalniji od Zečevića . U prethodnom mandatu je bio ministar energetike i jedan od rijetkih članova vlade koj i je pokazao rezultate . Milošević je odobrio njegovo imenovanje s ciljem da organizuje SPS u Krajini i povrati poljuljani uticaj u tamošnjem stanovništvu . Dogovoreno je da se tokom 1993. godine organizuju izbori či m se procjeni da ih mogu dobiti promiloševićevske snage u Krajini. Računajući na sve moguće pritiske i potencijale koji će im biti u rukama smatrali su to rutinskom stvari. U isto vrijeme , dok je trajalo krvoproliće u Ravnim Kotarima i oko Masleničkog mosta , u Ženevi su se sastali Franjo Tuđman i tadašnji predsjednik SRJ Dobrica Ćosić . Ima indicija da su tom prilikom potpisali sporazum o humanoj razmjeni stanovništva . Dobrica Ćosić o tome nije nikada htio da pri ča . Kada se oglasio odgovorom na poziv haškog suda da s vjedoči u procesu protiv Miloševića, rekao je da on nema ništa da kaže već da sve piše u njegovim knjigama . Toga u njegovi m knjigama nema. Dilemu oko toga da li je ili nije potpisan sporazum može razrješiti , između ostalog i sam Dobrica Ćosić. Vrlo upućene ličnosti tvrde da je sporazum potpisan, pa o tome i pišu. Ćos i ć ih nije ni demantovao ni tužio . Posljednju tvrdnju u vezi sporazuma nbalazimo u «Helsinškoj povelji» od januara 2003. godine. Na već pomenutoj Skupštini koja je održana 28. marta 1993. godine u Belom Manastiru izvršen je obračun sa umjerenom polit i čkom strujom u zapadnoj Slavoniji. Prilikom susreta koji je organizovao UNPROFOR, a koji je u raznim krajevima i sektorima bio uobičajena stvar, sretalo se stanovništvo sa hrvatske i srpske strane linije razgraničenja . Dolazilo je i do susreta lokalnih organa vlasti sa obe strane Na jednom takvom susretu u Daruvaru, prisustovali su pored građana i najodgovorniji predstavnici civilne vlasti RSK iz Zapadne Slavonije: Veljko Džakula, Dušan Ećimović i Mladen Kulić . Džakula i Ećimović su , mjesec dana

71

ranije, dali ostavke na mjesto u Vladi, jer se nisu slagali sa njenom politikom, ali još nisu bili razrješeni. Na tom sastanku sa lokalnim predstavcima hrvatske vlasti iz Daruvara, Nove Gradiške, Pakraca, Podravske Slatine i Novske, potpisali su memorandum o tehničkim pitanjima koje su se ticala vodosnabdijevanja, obrade zemlje, razmjenu pošte i paketa i dr. To je, na inicijativu radikalnih poslanika iz Zapadne Slavonije, očito instruisanih, okvalifikovano kao čin izdaje. Džakula, koji se zatekao u Beogradu, dao je intervju TV stanici Studio B. Odmah po završetku intervjua i izlasku iz televizije je uhapšen i pertučen. Džakula, Ećimović i Kulić su, nakon toga, više puta hapšeni i zatvarani , naročito kada bi u Krajini postojala napetost većeg obima. Njihova krivica sastOjala se samo u tome što su insistirali na poštovanju slova i duha Vensovog plana. U Bjegovićevoj Vladi, kao i u prethodnoj, najmoćnija ličnost je bio Milan Martić kao čovjek od Miloševićevog povjerenja. Bjegović je pokazivao veću dozu civilizovanosti i operativnosti od svog prethodnika. Imao je Martićev respekt zbog nenaglašenih ambicija i ugleda u lokalnoj sredini. Njegova Vlada je pripremila izborno zakonodavstvo i potrebne tehničke uslove za izbore. Bjegović je otpočeo sa osnivanjem SPS-a u RSK uz logističku podršku iz Beograda. Direktnu pomoć na terenu, davali su kadrovi SPS iz Beograda, od Mihaila Markovića do tada mlađanih Perčevića i Dačića. SPS nije stekao značajniji uticaj u RSK, a pogotovo ne u Krajini. Za svog predsjedničkog kandidata, SPS je istakao Martića. Osnivane su i druge stranake. One su sve bile promiloševićevski orjentisane, i upirale prst u SDS Krajine i Babića kao glavne političke protivnike. Atmosferu pripreme izbora poremetala je nova hrvatska ofanziva, ovaj put na Medački džep u septembru 1993. godine. Ponovila se već više puta viđena stvar. Hrvatske trupe su, pod vrlo čudnim okolnostima, probile u srpska sela Divoselo, Čitluk i Mogorić, paleći i ubijajući sve na što su naišle. Bilo je na desetine izmasakriranih i spaljenih srpskih civila. Od tih sela je ostala samo spaljena zemlja. Postoje potresni zapisi i snimci koje je na tom prostoru napravio UNPROFOR. Došlo je do reakcije međunarodne zajednice, ali samo u mjeri da se hrvatske trupe povuku. Mještani tih sela se nisu više vratili svojim kućama do pada Krajine. Ovaj događaj je u RSK povećavao izglede radikalnim snagama na izborima koji su se približavali. Kada je uz intervenciju UNPROFORA došlo do prekida sukoba oko Medačkog džepa, nastavljene su pripreme za izbore. Izbori na svim nivoima: predsjednički, parlamentarni i lokalni, zakazani su za 12. decembar 1993. godine. U istom mjesecu, samo nedjelju dana kasnije, održani su parlamentarni izbori u Srbiji. Pred te izbore SPS je pokrenuo kampanju protiv Šešelja u Srbiji i u tu kampanju uključilo Martića. To će rezultirati time da radikali u Krajini nisu stupili u opšti front protiv SDS Krajine i da su istakli kandidata na predsjedničkim izborima, Radu Leskovca. U kampanju se uključio i Radovan Karadžić. On je najprije na

72

Pale pozvao sve frakcije nastale od bivšeg Raškovićevog SDS-a, uključujući i SDS Krajine. Predložio im je da se svi priključe njegovom SDS-u, a onda će on da predvodi stranku na izborima u RSK. Plan je bio jednostavan. Karadžić je namjeravao zajedno sa Miloševićem da kontroliše sve institucije u RSK poslije izbora. Na taj način su htjeli eliminisati rizik koji je mogao nastupiti u provođenju dogovora s Tuđmanom. Nije se smjelo dozvoliti da važnu riječ u pregovorima vode ljudi koji nisu pod punom kontrolom. Taj predlog su prihvatile sve frakcije osim Babićevog SDDS Krajine. On nije htio otići na taj sastanak, a stranačka delegacija koja mu je prisustovala prijedlog Radovana Karadžića je glatko odbila. Izbornu kampanju za Martića je vodila Miloševićeva infrastruktura. Svi državni mediji u Srbiji su bili strogo instruisani o važnosti Martićeve izborne pobjede u RS K, a kompletan izborni štab SPS-a odlazio u RSK na poziv lokalnih izbornih štabova. Organizaciju kampanje na terenu je preuzeo Borislav Mikelić koga je Martić već promovisao kao budućeg premijera u slučaju da na izborima pobjedi. U tu kampanju je investiran silan novac i uključeno mnogo ljudi. Radovan Karadžić je odlazio u Zapadnu Slavoniju i na Baniju agitujući za Martića. Dvojica Amerikanaca srpskog porijekla, sa diplomama američkih Univerziteta iz politikologije, Milan Prica i Dragan Pavić, specijalni savjetnici rukovodstva RS, mjesecima su boravili u Kninu i vodili kampanju za Karadžićev SDS-a i za Martića. Prica je i sada visokorangirani diplomatski kadar BiH sa liste SDS u Misiji UN u New Jorku. Pavić slovi kao vrstan analitičar i saradnik američkih političkih časopisa. Oni u Kninu nisu boravili bez blagoslova DB Srbije, najvjerovatnije po njihovom zadatku i o njihovom trošku. Policija u Krajini je bila instrumentalizovana od strane Miloševićevog režima. Odbijanje angažmana u funkciji Martićevog izbornog štaba značilo je otkaz, jer je njegova pobjeda označena kao vrhovni nacionalni interes. S obzirom da nisu bili zadovoljni programom RTV Knin , policija je vršila konstantni pritisak na novinare i rukovodstvo televizije. To je išlo dotle, da je novinaru Danku Periću službenik DB Nenad Marić, u prostorijama televizije, stavljao pištolj na slijepočnicu prijeteći mu smrću ako ne promijeni vođenje TV emisija u korist Martića. Nekoliko dana pred izbore isključili su predajnik RTV Knin i omogućili time monopol RTS-u u medijskom prostoru RSK. Sadržaj Martićevih nastupa sastojao se u izražavanju spremnosti na oružani otpor i što je posebno zanimljivo, riješenost da nakon pobjede na izborima, «palicu prepusti svesrpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću». U završnoj fazi izborne kampanje, u pomoć mu je iz SAD-a stigla «čuvena» Miloševićeva propagandistkinja Radmila Milentijević. Miloševićeva propaganda je pričala kako SDS Krajine i Babić žele RSK da odvoje od Srbije, kao da je ona bila dio Srbije. Biračkom tijelu u RSK stavljeno je do znanja da će RSK od Miloševića i Srbije biti ostavljena u

73

slučaju Babićeve

pobjede. Zanimljivo je da su se Vojska RSK i SPC držale neutralno. SDS Krajine je odnio ubjedljivo pobjedu , a Babić je u prvom krugu dobio predsjedničke izbore. Od 45 poslanika koliko je birano na području Banije, Korduna, Like i Sjeverne Dalmacije, SDS Krajine je osvojio 30 mandata. Na predsjedničkim izborima, na spomenutom području, Milan Babić je kao predsjednički kandidat dobio oko 70 % izašlog biračkog tijela, a na području RSK nešto preko 50% glasova. U istočnoj Slavoniji, na inicijativu građana, izabrana su još dva poslanika SDS Krajine. U RSK od 81 poslanika, SDS Krajine je imao 32. SDS Krajine je, nakon decembarskih izbora, postao vodeća politička snaga, ali stvarni politčki uticaj je imao samo na području Krajine , odnosno Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Treba napomenuti da SDS Krajine nije kontrolisala izbore u Zapadnoj i Istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, jer tamo nije bilo stranačke infrastrukture. U Krajini je rezulat SDS Krajine imao karakter plebiscita naroda protiv Miloševića . Nastala je panika kod promiloševićevske struje. Ubrzo je stigla naredba da se ponište rezultati predsjedničkih izbora. Odjednom se na volšeban način poništavaju rezultati u Benkovcu i Krnjaku, a iz Vukovara stiže više od devet hiljada nevažećih listića koji su trebali omogućiti spuštanje Babićevog rezultata ispod pedeset procenata. Rezultate parlamentarnih i lokalnih izbora nisu poništani jer Miloševiću u tom trenutku to nije bilo začajno. Zanimala ga je najviše institucija predsjednika . Predsednik RSK , po ustavu je imao ovaštenje da pregovara i potpisuje sporazume. Termin za drugi krug predsjedničkih izbora, je određen za 22. januar, dakle 6 nedjelja posle prvog kruga. Time je prekršena ustavna norma o obavezi organizovanja drugog kruga izbora u roku od dvije nedjelje. Kampanja je krenula odmah . Milošević, preko Milorada Vučelića, tadašnjeg generalnog direktora RTS , šalje u Krajinu programsku ekipu TV Novi Sad. Oni instaliraju na Plitvičkim jezerima cjelokupnu tehniku za emitovanje programa. Novo instalisana televizija je u Krajini dobila posprdno ime Šutel, uz jasnu aluziju na emitovanje programa iz šume . Kada su izbrojani glasovi sa drugog kruga izbora , Martić je prema zvaničnom saopštenju izborne komisije pobjedio sa nekoliko hiljada glasova više od Babića . U te izborne rezultate , većina naroda u Krajini nije ozbiljno vjerovala. Međutim , Milan Babić i SDS Krajine nisu doveli u pitanje izborni rezultat.

:4

SK U 1994. GODINI Čim su proglašeni rezultati izbora prišlo se konstituisanju Skupštine i Martićevoj

inauguraciji za predsjednika RSK. Martić je insistirao da Vladu formira Borislav Mikelić koji je radio njegovu izbornu kampanju. Međutim, za tako nešto nije bilo skupštinske većine. U jednom momentu ubjedljiva većina poslanika potpisala je akt kojim odbija svaku mogućnost Mikelićevog izbora u skupštini. Mikelić i Martić se sa tim ne mire, nego pokreću žestoku kampanju sa osnovnom tezom da bilo koje riješenje, osim Mikelićevog izbora, vodi RSK u propast. Da bi to onemogućili, SDS Krajine i Babić, prave tehničku koaliciju sa radikalima i prepuštaju im mjesto predsjednika skupštine na koje je i izabran radikalski poslanik Branko Voj nica. U isto vrijeme komandant Vojske RS K, general Mile Novaković, potpisuje sa Hrvatskom sporazum o uzajamnom povlačenju teškog naoružanja sa linija dodira, što je ratifikovala i Skupština RSK. Mikelićev izbor u skupštini nije imao podršku. Više od dva mjeseca skupštinska većina je odoljevala pritiscima, noćnim telefonskim pozivima iz Beograda sa najviših mjesta, ali za Mikelića nije bilo prolaza. Negdje polovinom aprila u Beograd, po hitnom pozivu, je otišao Milan Babić. Organizovan je sastanak na kojem su bili Martić, Mikelić, Boro Rašuo, Milan Babić i još neki ljudi, a moderator tog sastanka je bio Jovica Stanišić, šef SDB Srbije. Kakve i koje je sve argumente upotrijebio tom prilikom ne mogu da kažem, ali Babić se vratio sa stavom da se mora birati Mikelić, a da će SDS Krajine u toj vladi imati sedam mjesta. Prema dogovoru njemu je pripalo mjesto ministra spoljnih poslova. Škrto je prepričao atmosferu sa tog sastanka, ali se iz njegove priče moglo osjetiti da ne postoji alternativa. Već 25. aprila 1994. godine sazvana je Skupština na kojoj je izabrana Mikelićeva vlada. Martić je tražio, a Mikelić prihvatio da se ministri policije i odbrane biraju po njegovom prijedlogu. Za ministra pOlicije izabran je Ilija Prijić, a za ministra odbrane Rade Tanjga. Radikali su dizali galamu protiv Mikelića, iako su dobili mjesto predsjednika skupštine, ali nisu bili nesnošljivi koliko inače znaju biti. Mikelićev mandat je započeo uspješno: popunjen je budžet; počela funkcionisati lokalna uprava; došlo je do pokretanja nekih privrednih aktivnosti; uspješno je obavljena sjetva; nastavnici u školama počeli sU,nakon dužeg vremena, primati platu; prekinuta je inflacija zahvaljujući monetarnoj reformi guverenera Avramovića; najavljeni su mirovni pregovori sa Hrvatskom i najavljena je izrada plana međunarodne zajednice za riješavanje statusa RSK. Međutim, takvo stanje je ubrzo poremećeno nepovoljnim razvojem političkih događaja. Kada je Karadžić odbio principe za riješenje krize u BiH, krajem jula 1994. godine, Slobodan Milošević je proglasio sankcije prema RS. Međutim, sankcije su pogodile i zapadni dio RSK odnosno Krajinu i Zapadnu Slavoniju. Naime, granični prelazi su imali jedinstven režim kontrole, pa nisu puštali robu preko RS bez obzira na krajnje odredište. Ispostavit će se da će to u buduće biti

75

moćan faktor kojim je Milošević polako gurao Krajinu pod Tuđmanove skute. Iz Beograda su stigle instrukcije Martiću da podrži Karadžića . a Mikeliću da ga osudi i podrži Miloševića . Oficijelna propaganda u Beogradu. proglasila je Mikelića snagom mira a Martića snagom rata . Milošević je sa obojicom bio u dobroj komunikaciji , jer su mu obojica trebala. ali je nastojao da ih ne drži zajedno . Babić je stao na stranu Mikelića. kao i Vlada. izuzimajući ministra policije Iliju Prijića te ministra informisanja Borivoja Rašua. Prilikom jednog boravka sa Martićem u Vukovaru izbio je konflikt između Prijića i lokalnih šefova policije. Prijić je fizički napadnut i silom udaljen iz Istočne Slavonije. Poslanici iz Istočne Slavonije. bez radikala. zatražili su Prijićevu smjenu i Mikelić je to sproveo. Međutim . kasnije nije bilo moguće postaviti novog ministra. Izabran je Slobodan Perić ali nije mogao preuzeti MUP zato što su to odbijale policijske strukture u RSK Još je važnije . da to nije dozvoljavala SOB Srbije. Mikelić je na sve načine pokušavao da Perića uvede na dužnost. ali nije išlo. Prijić je sa mjesta ministra policije otišao za Martićevog savjetnika za bezbjednost. Martićev uticaj na policiju nije dolazio u pitanje. i to je bilo njegovo ekskluzivno pravo u Krajini. U Istočnoj Slavoniji. Baranji i zapadnom Sremu Martić nije imao uticaja. jer su tamo vladala druga pravila. Tamošnja policija bila pod direktnom kontrolom iz Srbije i nije trebao posrednik. To se može objasniti geografskim položajem. ali još više činjenicom da su tu bila prirodna bogatstva i naftni izvori veoma važni za Srbiju pod sankcijama. pa je bilo komplikovano u kontrolu tog prostora instalirati Martića i dovoditi u pitanju efikasnost upravljanja. Slučaj Prijić je bio, najvjerovatnije, posljedica Martićevog neuviđanja ove činjenice. a ne njegov koncepcijski razlaz sa MUP-om Srbije. Još jedan detalj upadao je u oči i činio potpuno jasnom poziciju RSK u kavezu između Tuđmana i Miloševića . Početkom 1994. godine. Srbija i Hrvatska su se međusobno priznale i otvorile svoja diplomatska predstavništva . U Beograd je za ambasadora došao dr Dušan Bilandžić. a Miloševićev ambasador u Hrvatskoj je bio Veljko Knežević . Dušana Bilandžića . profesora istorije na zagrebačkom sveučilištu . smo već pominjali kao šefa Tuđmanove ekspertske ekipe za razgraničenje Srba i Hrvata u BiH . Veljko Knežević je bio visoki funkcioner Račanove stranke prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i generalni direktor TV Zagreb do 1990. godine. On je rođen u Kninu . ali je živio u Zagrebu. Miloševiću nije smetalo da ga imenuje za ambasadora. iako nije bio državljanin Srbije. Bio je, dakle. ambasador države čiji nije bio državljanin. u zemlji čiji je bio državljanin. No. ovdje očito nije bilo mjesta za formalnosti već je bilo važnije povjerenje i diskrecija u kojoj su se obavljali osjetljivi poslovi gospodara rata. Mislim da bi Veljko Knežević koji sada živi u Beogradu. kad bi imao dobru volju . mogao dati dragocjen doprinos

76

razjašnjavanju partnerskih veza

između

Franje

Tuđmana

i Slobodana

Miloševića. Početkom

decembra 1994. godine, Borislav Mikelić je, po ovlašćenju skupštine RSK, potpisao sporazum o ekonomskoj saradnji sa Hrvojem Šarinićem u Zagrebu. On se ticao pitanja elektrodistribucije, vodosnabdijevanja , otvaranja naftovoda, željezničkog saobraćaja, autoputa i slično . Taj sporazum je pretpostavljao etapnu primjenu. Pouzdano se znalo , i već se o tome po nešto objavljivali mediji, da je u pripremi plan za političko riješenje UNPA zona, kako se to zvalo u međunarodnim dokumentima . Plan su pripremali četiri ambasadora velikih sila i EU. Taj plan je već imao kolokvijalni naziv, «Plan Z- 4». Najaktivniju ulogu u njegovoj pripremi imao je američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt, ali su iza toga stajali i ambasadori Rusije , Francuske i EU Karl Ejde u Zagrebu. Istovremeno su, oko traženja riješenja krize, bili aktivni i međunarodni posrednici lord Dejvid Oven i norveški diplomata, a kasnije i predsjednik norveške Vlade, Tornvald Stotemberg . Spomenuli smo prethodno da je Milošević u RSK formirao dvije struje i između njih podsticao sukob, a na izvjestan način podržavao obe. Prvu koja se, navodno, zalagala za sporazumno riješenje krize personifikovao je Borislav Mikelić, a drugu koja je sa puno vjere, bez ikakvog pokrića, pričala o samostalnosti RSK i vojničkim riješenjima , predvodio je Milan Martić . Započeo je unutrašnji politički sukob koji je diktirao Martić i ljudi vezani za njega . Ta borba se svodila na priču ko je «patrio!» , a ko